Mediteran i mediteranski svet u doba Filipa II Tom II - Fernan Brodel

I SBEDOZEMSl A

FILIPA II

F ernand B raudel SREDOZEMLJE sred o zem ni svijet u d o b a Filipa II.

BIBLIOTEKA

HiSTona Urednik Albert Goldstein Naslov izvornika Fernand Braudel La Méditerranée et le monde méditerranéen à l'époque de Philippe II Tome deuxième Copyright © 1966 by Arm and Colin Editeur, Paris Arm and Colin, 103, boulevard Saint-Michel, Paris Prijevod Đurđa Šinko-Depierris/ prvi svezak Mirna Cvitan Černelić i Jagoda Milinković / drugi svezak Jezična i stručna redaktura Miroslav Brandt

ai

B i L L 'n i 'i ; n

anÜBARBARUS

SREDOZEMLJE I SREDOZEMNI SVIJET u doba FILIPA II. FERNAND BRAUDEL

ll.SVEZAK

ZAGREB 1998

Sadržaj DRUGI DIO

ZAJEDNIČKE SU DBINE I SVEUKUPNA KRETANJA (NASTAVAK)

Poglavlje 4

CARSTVA 1. NA IZVORIMA CARSTAVA Turska veličina: od Male Azije do Balkana Turci u Siriji i Egiptu Tursko Carstvo iznutra Španjolsko jedinstvo: Katolički kraljevi Karlo V. Carstvo Filipa II. Slučaj i politički razlozi

18 19 25 26 27 29 32 35

2. SREDSTVA I SLABOSTI DRŽAVA »Službenik« Nasljednost i kupovnost službi Lokalne autonom ije Financije i zajam u službi države Je li povoljan trenutak za srednje velike države: 1600-1610? Napom ene uz poglavlje 4

37 38 43 47 48 55 58

Poglavlje 5

DRUŠTVA 1. REAKCIJA VELIKAŠA Velikaši j seljaci U Kastiliji: velikaii i nosioci naslova naspram kralja Kastilijski hidalgosi i regidorcsi Druga svjedočanstva Turska plem stva Čitluci

64 65 67 72 74 75 80

2. IZDANO GRAĐANSTVO Građanstva Sredozem lja Izdano građanstvo

81 82 85

5

Plemsrvo na dražbi Protiv novih plem ića

86 £8

3. BIJEDA I RAZBOJNIŠTVO Neostvarene revolucije Borba klasa? Protiv skitnica i protuha Opće razbojništvo Razbojništvo i države Razbojništvo i velikaši Porast razbojništva Robovi Što zaključiti? Napom ene uz poglavlje 5

89 90 92 94 97 98 103 105 106 107 109 Poglavlje 6

CIVILIZACIJE 1. PROMJENJIVOST I POSTOJANOST CIVILIZACIJA Pouka sitnih vijesti Kako putuju kulturna d obra Zračenja civilizacija i odbijanje preuzimanja A grčka civilizacija? Postojanost i kulturne granice Primjer sporedne granice: Ifrikija Sporost razm jena i prijenosa

118 119 121 123 127 129 130 131

2. SMJENA CIVILIZACIJA Turci u nizinama balkanskog istoka Maurski islam Maurski problem i Geografija maurske Španjolske Drama Granade Granada nakon Granade Premoć Zapada

134 134 140 140 142 147 149 153

3. JEDNA CIVILIZACIJA PROTTV OSTALIH: SUDBINA ŽIDOVA Nesumnjivo civilizacija Rasprostranjenost židovskih zajednica Židovstvo i kapitalizam Židovi i konjunktura Razumjeti Španjolsku

156 158 163 166 171 173

4. VANJSKA ZRAČENJA Etape baroka Treba li raspravljati?

176 177 178

6

Rim: veliko središte sredozem nog zračenja Španjolska: drugo središte zračenja Još jednom: dekadencija Sredozemlja Napomene uz poglavlje 6

179 1ђ2 184 185

Poglavlje 7

OBLICI KATA 1. RAT ESKADRII UTVRĐENIH GRANICA Ratovi i tehnike Rat i države Rat i civilizacije Defenzivni rat na Balkanu Mletački »limesNa Dunavu U središtu mora: na obalam a Napulja i Sicilije Obrana talijanskih i španjolskih obala Na obalama Sjeverne Afrike Utvrde, »krajnje rješenjeZa i protiv pljačkaških pohoda Psihologija defenzive 2. GUSARENJE, SPOREDNI OBLIK VELIKOG RATA Gusarenje, staro i opće zanim anje Gusarenje vezano uz gradove Gusarenje i plijen Kronologija gusarenja Kršćansko gusarenje Kršćanske pljačke na Levantu Prvi i izvanredni uspjeh Alžira Drugi i još uvijek izvanredan uspjeh Alžira Možemo Ii zaključiti? O tkup zarobljenika Jedan rat sm jenjuje drugi Napom ene uz poglavlje 7

l9 9 201 203 204 206 207 209 210 215 216 220 222 224 224 225 230 232 233 233 236 239 241 244 24 5 247 249

Poglavlje 8

UMJESTO ZAKLJUČKA: KONJUNKTURA I KONJUNKTURE Početni izazovi Stogodišnji tre n d Duge fluktuacije Španjolski stečajevi i konjunkture Unutrašnji i vanjski ratovi Konjunktura i opća povijest Kratke krize Napom ene uz poglavlje 8

259 260 262 263 264 265 266 267

7

TREĆI DIO

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI Poglavlje 1

OŽIVLJAVANJE I KRAJ JEDNOG SVJETSKOG RATA: 1550-15591. NA IZVORIMA RATA Mir na Sredozemlju: 1545-1550. Slučaj Africe Nakon Mühlberga

275 275 278 281

2. RAT NA SREDOZEMLJU I IZVAN SREDOZEMLJA Pad Tripolija: 14. kolovoza 1551. Ratni požar 1552. Korzika Francuzima, Engleska Španjolcima Abdikacije Karla V: 1554-1556.

288 288 293 296 300

3. POVRATAK RATU. ODLUKE JOŠ DOLAZE SA SJEVERA Prekid Vaucelleskog primirja Saint-Q uentin Mir u Careau-Cam brésisu Povratak Filipa 11. u Španjolsku

305 305 307 311 314

4. ŠPANJOLSKA SREDINOM STOLJEĆA Protestantska uzbuna Politička slabost Financijske teškoće N apom ene uz poglavlje 1

318 318 320 323 329

Poglavlje 2

ŠEST POSLJEDNJIH GODINA TURSKE PREMOĆI: 1559-1565. 1. RAT PROTIV TURAKA, ŠPANJOLSKA LUDOST? Prekid španjolsko-turskih pregovora Premoć Turaka na m oru Pohod na Djerbu

340 341 343 346

2. OPORAVAK ŠPANJOLSKE Od 1561. do 1564. Protiv gusara i protiv zime: 1561-1564. Pobuna Korzike Mir Europe Nekoliko brojki o pomorskom oporavku španjolske Don Garcia de Toledo

356 357 360 367 370 373 377

8

3. MALTA, OGLED SNAGE (18, SVIBNJA - 8 . RUJNA 1564) je li bilo iznenađenja? O tpor vitezova Pomoć Malti Uloga Španjolske i Filipa II. Napomene uz poglavlje 2

378 379 380 381 384 389

Poglavlje 3

NA IZVORIŠTIMA SVETE LIGE: 1566-1570. 1. NIZOZEMSKA ILI SREDOZEMLJE? Izbor Pija V. Turci u Ugarskoj i na Jadranu Oživljavanje rata u Ugarskoj Nizozemska 1566. U znaku Nizozemske: 1567-1568.

399 399 402 406 408 414

2. PREKRETNICA GRANADSKOG RATA Porast ratova Počeci Granadskog rata Jedna posljedica Granade: Euldj Ali zauzima Tunis Granada i Ciparski rat Počeci Ciparskog rata Pomoć Cipru Napom ene u z poglavlje 3

420 420 423 426 429 435 442 447

Poglavlje 4

LEPANT 1. BITKA 7. LISTOPADA 1571. Zakašnjeli savez Diplomatski faktor Francuska Hoće li Don Juan i njegova flota stići na vrijeme? Turci prije Lepanta Bitka 7. listopada Pobjeda bez posljedica?

463 463 468 471 473 474 476

2. DRAMATIČNA 1572. Francuska kriza d o Bartolomejske noći, 24. kolovoza 1572. Zapovijed i protuzapovijed Don Juanu Austrijskom, lipanj-srpanj 1572. Pohodi na M oreju

478 478 484 488

3. »IZDAJA- VENECIJE I DVA ZAUZEĆA TUNISA: 1573-1574. U obranu Venecije Don Juan Austrijski osvaja Tunis: pobjeda bez posljedica

494 494 496

9

Gubitak Tunisa: 13- rujna 1574. Na Sredozem lju napokon m ir Napom ene uz poglavlje 4

501 5Q6 509 Poglavlje 5

ŠPANJOLSKO-TUHSKA PRIMIRJA: 1577-1584. 1. MARGLIANIJEVA MISIJA, 1578-1581. Korak unatrag: prvi m irovni pokušaji Filipa II. U vrijeme Don Juana Neobičan pobjednik: Martin d e Acuna Giovanni Margliani Sporazum iz 1581.

520 520 522 525 527 534

2 RAT NAPUŠTA SREDIŠTE SREDOZEMLJA Turska naspram Perzije Rat protiv Perzije Turci na Indijskom oceanu Portugalski rat, prekretnica stoljeća Alkazar Kcbir Nasilje iz 1580. Španjolska napušta Sredozemlje N apom ene uz poglavlje 5

538 538 540 545 547 549 553 555 556

Poglavlje 6

SREDOZEMLJE IZVAN VELIKE POVIJESTI 1. TURSKE TEŠKOĆE I NEMIRI Nakon 1589: pobune u Sjevernoj Africi i u islamskom svijetu Turska financijska kriza Obnova velikih operacija na ugarskim bojištima: 1593-1606.

564 564 569 570

2. OD FRANCUSKIH GRAĐANSKIH RATOVA DO OTVORENOG RATA PROTIV ŠPANJOLSKE: 1589-1598. ' Vjerski ratovi u sredozemnoj Francuskoj Španjolsko-francuski rat: 1595-1598. Vervinski mir

577 577 587 589

3. RATA NA MORU NEĆE BITI 592 Lažna uzbuna 1591. 593 Giovanni Andrea Doria ne želi se boriti s turskom armadom: kolovoz-rujan 1596. 599 Od 1597. do 1600. 600 Lažna uzbuna ili propuštena prilika 1601? 601 Smrt Filipa 11, 13. rujna 1598. 602 Napomene uz poglavlje 6 605

10

ZAKLJUČAK Napomene uz Zaključak

614 620 DODACI

IZVORI 1. Rukopisni izvori I. Španjolski arhivi II. Francuski arhivi III. Talijanski arhivi IV. Vatikanski arhiv V. Dubrovački arhiv VI. Europski arhivi izvan Sredozemlja i Francuske

623 623 624 627 630 634 634 635

2. Kartografski izvori A. Novi izvori Đ. Stari izvori

636 636 636

3. Tiskani izvori A. Velika dokum entarna djela B. Temeljna djela C. Abecedni popis djela

640 640 646 648

11

DRUGI DIO

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA (n a sta va k)

Poglavlje 4

Carstva

Ne može se ocrtati valjana politička panorama, u 16. stoljeću, ako se ne posegne daleko u prošlost, da bi se shvatio smisao jednog dugotrajnog razvitka. Na kraju 14. stoljeća, Unutrašnje more pripadalo je gradovima, urbanim državama razasutim po njegovim obalama. Bez sumnje bilo je, tu i tamo, teritorijalnih država, više ili manje homogenih, relativno glisto naseljenih, koje su čak izlazile na more. Primjerice Napuljsko kraljevstvo — »ii Reame« — kraljevstvo u pravom smislu riječi; kao i Bizantsko Carstvo; ili zemlje ujedinjene pod aragonskom krunom... Ali te države često su bile samo malo šire odijelo moćnih gradova: Aragon lato sensu je ostvarenje dinamizma Barcelone; Istočno Carstvo je, dosta točno, dvostruko predgrađe Carigrada i Soluna. U 15. stoljeću, grad više nije na visini situacije: izlazi na vidjelo urbana kriza, najprije u Italiji, gdje će početi zajedno s početkom stoljeća. U pedeset godina ocrtava se nova karta Poluotoka, na dobrobit nekih gradova, na uštrb drugih. Bila je to umjerena kriza jer nije ostvarila ono što je onda možda bilo u pitanju — ali u to sumnjam — naime jedinstvo Poluotoka. Jedan za drugim, Napulj, Venecija, Milano nisu u tome uspijevali. Vrijeme još nije bilo sazrelo za to: previše težnji za samostalnošću se nametalo, previše gradova željnih da žive vlastitim životom kočilo je ovo teško rađanje. Urbana kriza, dakle, samo se napola razvila. Lodijski mir, 1454, potvrdio je ravnotežu i neuspjeh: Poluotok je pojednostavnio svoju političku kartu, ali je ostao raskomadan. Međutim, slična kriza uskoro će zahvatiti cijelo prostranstvo mora. Posvuda, doista, grad-država, previše krhak, previše uzak, pokazivao se nedorastao političkim i financijskim zahtjevima vremena. Predstavljao je prolazan oblik osuđen na propast: 1453, zauzeće Carigrada, 1472, pad Barcelone, 1492, kraj Granade bili su očevidni dokazi.1 15

ZAJEDNIČKE SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA

Suparnik urbanoj državi, teritorijalna država,2 bogata prostorom i ljudima, pokazala se jedina sposobnom podnositi goleme troskote m odernog rata; ona je držala plaćeničke vojske, nabavljala je skupi materijal za topništvo; ubrzo će sebi dopustiti raskoš velikih pomorskih ratova. Njezin polet dugo je bio neponovljiva pojava. Te su nove države na kraju 15. stoljeća Aragon Ivana II, država Luja XI. s onu stranu Pireneja ili Turska Mehmeda II, osvajača Carigrada; to je također, uskoro, Fran­ cuska Karla VIII. i talijanskih pustolovina, ili Španjolska Katoličkih kraljeva. Sve su bile razvile svoje prve snage u unutrašnjosti zemlje, daleko od sredozemnih obala,^ najčešće u siromašnim krajevima gdje su gradske zapreke bile rijetke. Dok su u Italiji bogatstvo, sama gustoća gradova održavali podjele i slabosti, a m odernost se teško oslobađala prošlosti, utoliko više što je ona bila blistava i živa. Odatle je proizlazila znatna slabost. To se vidjelo za vrijeme prvog tursko-mletačkog rata od 1463- do 1479, za vrijeme kojega je Mletačka Republika, loše zaštićena svojim suviše raspršenim teritorijima, morala na kraju, usprkos nadmoći svoje tehnike, napustiti bitku;4 to se isto tako vidjelo za vrijeme tragične turske okupacije Otranta 1480;5 a još bolje 1494, na onom vihoru koji je doveo do silaska Karla VIII. u Italiju. Je li ikad bilo neobičnije vojne šetnje od onog brzog putovanja iz Napulja, kad je napadaču bilo dovoljno, kako je rekao Machiavelli, to što je dao da konačari označe kredom prenoćište za njegovu vojsku?... Kad je uzbuna prošla, svatko se mogao junačiti i pričati po volji. Ili rugati se Commynesu, ambasadoru Karla VIII, kao što je to krajem srpnja 1495. činio venecijanski patricij Filippo Tron. Ne, dodao je on, nije se dao obmanuti onim što se govorilo o francuskom kralju, »da želi ići u Svetu zemlju, dok je on jednostavno želio postati signore di tutta VItalia...«.б Lijepe priče, ali tada je za Poluotok počeo slijed nesreća koje su ga logički morale stajati njegova bogatstva, njegova položaja u središtu ciklona europske politike i, to objašnjava sve, krhkosti njegovih mudrih političkih struktura, čitave ove mašinerije koja se nazivala »talijanskom ravnotežom«... Neće otada njegovi mislioci, poučeni tragedijama i sva­ kodnevnim događanjima, bez razloga razmišljati o politici i sudbini država, od Machiavellija i Guicciardinija, na početku stoljeća, do Parute, Giovannija Botera, ili Ammirata, na izmaku stoljeća. Italija? Da, čudan laboratorij za državnike: čitav narod ovdje ras­ pravlja o politici, u skladu sa svojom strašću — onom nosača na tržnici, onom brijača u svojoj brijačnici ili obrtnika po gostionicama;7jer državni razlozi8 — ovo talijansko ponovno otkriće — nisu proizašli iz usamljenih razmišljanja, već iz kolektivne pouke. Isto tako nasilje, tako često u stvarima politike, izdaje, obnovljeni plamen privatnih osveta, sve su to znakovi jednoga doba u kojemu se razbijaju stari oblici vladavine, u 16

Carstva

kojemu se novosti brzo smjenjuju po volji okolnosti kojima čovjek ne upravlja. Tada je pravda često odsutna, vlast previše neiskusna da bi poštedjela od improvizacija i nasilja. Nasilje je sredstvo vladavine. Vladar, to je umijeće življenja, preživljavanja iz dana u dan.9 Ali već u 15. stoljeću, a u 16. zasigurno, ne treba čak više ni govoriti 0 jednostavnim teritorijalnim državama, državama nacijama. Tada se pojavljuju veće, čudovišne skupine: aglomeracije, nasljedstva, federaci­ je, koalicije pojedinih država — carstva, ako se u njenom današnjem smislu, usprkos njenom anakronizmu, možemo poslužiti ovom pogod­ nom formulacijom. Inače, kako označiti ova čudovišta? Godine 1494, nije više samo francusko kraljevstvo ono koje se upleće s onu stranu planina, već francusko carstvo o kojemu se, istina, samo sanjalo. Učvrsti­ ti se u Napulju, njegov je prvi cilj. Zatim, ne ostavši nepomičan u središtu Unutrašnjeg mora, pohitati na Istok, tamo pomoći kršćansku obranu, odgovoriti na stalne pozive vitezova s Rodosa, osloboditi Svetu zemlju, takva je zapravo složena politika Karla VIII, usprkos onome što kaže jedan Filippo Tron: politika križarstva, jednim udarcem, zatvara Sredo­ zemlje. Jer, nem a carstva bez tajnovitosti, a u Zapadnoj Europi nema ga izvan te tajnovitosti križarstva, između zemlje i neba. Primjer Karla V. to će uskoro dokazati. Ni Španjolska Katoličkih kraljeva nije više »jednostavna nacionalna država«, nego već jedno udruženje kraljevstava, država, naroda, sjedi­ njenih u osobi vladara. I sultani vladaju skupinom pobijeđenih naroda 1 vjernih naroda, pridruženih njihovoj sudbini ili potčinjenih. Međutim, pomorska pustolovina počinje stvarati, na dobrobit Portugala i Kastilije, prva m oderna kolonijalna carstva, važnost kojih nisu, u početku, dobro vidjeli ni najoštroumniji suvremeni promatrači. Sam Machiavelli proma­ tra iz prevelike blizine prizor jedne poremećene Italije a da bi mu bilo moguće da vidi tako daleko — slabost itekako ozbiljna za inače bistra promatrača.10 Drama Sredozemlja u 16. stoljeću u prvom je redu drama poli­ tičkog rasta, ono izrastanje kolosa. Zna se kako je Francuska promašila svoju jedva započetu carsku karijeru, bez sumnje zbog okolnosti svoga još zaostalog gospodarstva, možda zbog svog temperamenta, ili svoje mudrosti, zbog svoje sklonosti prema sigurnim vrijednostima, svog užasavanja od veličanstvenog... Ali ono što se nije stvorilo moglo se dogoditi. Nije sasvim besmisleno sanjati o jednom francuskom carstvu oslonjenom na Firencu, kao što je ono španjolsko (ne od prve, istina) bilo oslonjeno na Genovu... Z naše također kako se Portugal, već napola stranac na Sredozemlju, razvio (osim nekoliko marokanskih položaja) izvan svog prostora Sredozemlja. 17

ZAJEDNIČKI: SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

Uspon carstava, na Unutrašnjem moru, jest dakle uspon Osmanlija na Istoku; uspon Habsburgovaca na Zapadu. Kao što je već davno primijetio Leopold von Ranke, taj dvostruki uspon jedna je i išla povijest i, dodajm o odmah, okolnosti i slučajevi nisu jedini upravljali rađanjem ove veličanstvene simultane povijesti. Ne vjerujem, bez daljnjega, da su Sulejman Veličanstveni ili Karlo V. bili slučajnost (kao što bi tvrdio sam Henri Pirenne), njihove osobe, bez sumnje da, ali ne njihova carstva. Još manje vjerujem u pretežiti utjecaj Wolseya11, onog Wolseya kreatora engleske politike Balance o f Power koji je, protivno svojim načelima, podržavajući 1521. Karla V, gospodara Nizozemske i Njemačke, dakle podržavajući najjačeg, umjesto da priskoči u pomoć Franji, najslabijem, vjerojatno otvorio vrata nenadanoj pobjedi Karla V, u Paviji, pa je odgovoran za prepuštanje Italije, u rasponu od dva stoljeća, španjolskoj dominaciji... Jer, ne poričući ulogu pojedinaca i okolnosti, mislim da je, s gospodarskim rastom u 15. i 16. stoljeću, postojala konjunktura tvrdo­ korno povoljna za velike i čak za veoma velike države, za one »nezgrapne države« za koje nam danas ponovno govore da je budućnost njihova, kao što je to bilo jedno vrijeme, na početku 18. stoljeća, kad je rasla Rusija Petra Velikog i kad se stvarao savez, barem dinastički, između Francuske Luja XTV. i Španjolske Filipa V.12 Ono što se događa na Zapadu događaše također, m u ta tism utandis, na Istoku. Godine 1516. egipatski sultan opsjeda Aden, slobodni grad, i pokorava ga, prema logici stvari. Ali, opet prema logici stvari, 1517. turski sultan pokorava čitav Egipat.13 Uvijek postoji rizik da veći pojede manjega. Uistinu, povijest je naizmjence naklonjena ili nenaklonjena velikim političkim tvorevinama. Ona radi na njihovom rastu, na njihovom širenju, zatim na njihovom trošenju i na njihovom raspadu. Evolucija nije politički usmjerena jednom zauvijek; nema država nepopravljivo osuđenih na umiranje, ili onih predodređenih na rast, po svaku cijenu, kao da ih je sudbina zadužila da »gutaju teritorije i proždiru sebi slične«.хл Dva carstva, u 16. stoljeću, pružaju dokaze svoje strahovite moći. Ali od 1550. do 1600, već se nazire, a u 17. stoljeću i točno određuje ne manje neumoljiv trenutak njihovog zalaza.

1. N a izvorim a carstava Kad se govori o carstvima, o njihovu usponu, ili o njihovoj propasti, možda treba pripaziti na sudbinu koja ih nosi: ne miješati razdoblja, ne primjećivali previše rano veličinu onoga koje će jednog dana, uz pomoć vremena, biti veliko, ili previše rano najavljivati pad onoga koje će s 18

Carstva

godinama, jednog dana, prestati postojati. Nema ničeg težeg od te kronologije koja nije otkrivanje događaja, već je samo dijagnoza, osluškivanje, s uobičajenim mogućnostima medicinskih pogrešaka. T urska veličina15: o d Male Azije d o Balkana U korijenu turske veličine nalaze se tri stoljeća neprestanih napora, dugih borbi, čuda. Čak su se te »čudotvorne« strane zapadni povjesničari 16, 17. i 18. stoljeća često pridržavali. Koliko li je izvanredna, uistinu, povijest te obitelji Osmanlija, izrasle na nasumičnim bitkama, na lim nesigurnim granicama Male Azije, sastajalištu pustolovine i vjerske strasti!16Jer Mala Azija je u pravom smislu riječi zemlja mističnog zanosa: rat i vjera ovdje idu ruku pod ruku, ratoborna bratstva bujaju i, kao što je poznato, janjičari se povezuju s moćnim sektama Ahaja, zatim Bektaša. Tim korijenima osmanlijska država duguje svoj izgled, svoje temelje, svoje prve zanose. Čudo je u tome što je ta mala država nadživjela previranja i nesreće svojstvene njezinu geografskom položaju. Preživljavajući, ona će u svoj prilog iskoristiti polagane preobrazbe anatolijskili zemalja. Osmanska sretna sudbina povezuje se, u svojoj dubini, sa snažnim osvajačkim pokretima, često tihim, koji su tjerali narode Turkestana prema zapadu. Ona je plod unutrašnje preobrazbe Male Azije17, koja, grčka i pravoslavna u 13- stoljeću, postaje turskom i muslimanskom na kraju neprestanih prodiranja i potpunih društvenih lomova, na kraju jedne također začudne vjerske propagande iz redova Muslimana, nekih revolucionara, »komunista kao što su Babaji, Ahaji, Abdali; drugih više miroljubivo mističnih, kao Mevlevi iz Konije. Nakon G. Huarta, Koprülüzadé je nedavno osvijetlio njihovo propovijeda­ nje«.18 Njihova poezija — njihova propaganda — označila je zoru zapadne turske književnosti... S druge strane tjesnacâ, turskom osvajanju uvelike su pogodovale okolnosti. Balkanski poluotok daleko je od toga da je siromašan, on je čak, u 14. i 15. stoljeću, prije bogat. Ali on je podijeljen: Bizantinci, Srbi, Bugari, Albanci, Mlečani, Genovljani ovdje se bore jedni protiv drugih.

Ovoj karti, koju je izradio O m e r lufli Barkan prema osmonskim popisima slonovmšlva, nedostoju brojke koje se odnose no Istonbul i koje su vjerojalno izgubljene. Turčin drži zemlju zohvoljujući graničnim utvrdama i još više svojim ključnim gradovima. Opazil ćemo znalno naselja­ vanje n om ada Juruka u nizinama, ali i u višim područjimo, kao u Rodopima i ploninam o istočno od Slrumice i Vardara. Ukratko, linija koja polazi od otoka Tasoso i prelazi preko Sofije, dijeli kršćonsku zonu, slabe turske naseljenosti, od zone velike muslimanske noseljenosli u Trakiji, sve do Bugarske. Kasniji radovi O rnera Luftija Barkana i njegovih učenika gotovo ;u dovršili obradu podataka 16. stoljeća, koji otkrivaju snažan porast stanovništva i ukozuju na ono što se već znalo: muslimansku prednost u naseljavonju Anotolije. Svaki znok ove karte prikazuje 2 5 0 obitelji, to jest više od 1.000 osoba. Valja zamijetiti gustu prisutnost M uslim ono u Bosni. Važnost židovske kolonije u Solunu.

19

UVJEDNIĆKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

Carstva 5 5 - S t a n o v n išt v o B a l k a n s k o g p o lu o t o k a p o ć e lk o m 16. stoljeća

ZAJEDNIČKE SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA

Zbog vjere, pravoslavni i latini hvataju se u koštac, društveno pak, balkanski je svijet krajnje krhak — prava kula od karata. Sve to ne treba zaboraviti: tursko osvajanje na Balkanu okoristilo se neobičnom druš­ tvenom revolucijom. Jedno feudalno društvo, okrutno prema seljacima, bilo je zatečeno tim naletom i srušilo se samo od sebe. Osvajanje, cilj velikih posjednika, apsolutnih gospodara na svojim zemljama, bilo je, s određene točke gledišta, »oslobađanje kukavnih bijednika«.19 Mala Azija bila je osvajana strpljivo, polagano, nakon stoljeća napora; Bal­ kanski se poluotok, čini se, nije odupro osvajaču. U Bugarskoj, gdje će Turci tako brzo napredovati, zemlja je bila dosta prije njihova dolaska izmučena žestokim agrarnim nemirima.20 Čak je i u Grčkoj došlo do društvene revolucije. U Srbiji, nestankom nacionalne vlastele jedan dio srpskih sela bio je uvršten u vakufske posjede (dobra mošeja) ili raspo­ dijeljen spahijama.21 No ti spahije, vojnici i doživotno plemstvo tražit će u početku dažbine u novcu, a ne tlaku. Trebat će vremena da seljački položaj ponovno postane težak. Osim toga, u bosanskoj je zemlji, oko Sarajeva, došlo do masovnih obraćenja, djelomice zbog, kao što je poznato, žilavog krivovjerja bogumila.22 Situacija je još složenija u Albaniji.23 Ovdje su vlasnici mogli naći utočište u mletačkim utvrdama: takav je bio slučaj Drača koji će ostati u posjedu Mletačke Republike do 1501. Kad su te utvrde pale, albansko se plemstvo sklonilo u Italiju, gdje su se neki njegovi potomci održali do današnjeg dana. To nije bio slučaj s porodicom Musachi koja se ugasila u Napulju 1600. Ali o njoj posje­ dujemo dragocjenu Historia deila Casa Musachi, koju je 1510. objavio Giovanni Musachi i koja rasvjetljava sudbinu jedne kuće, jedne zemlje, čitavog jednog staleža. Ime te stare porodice sačuvalo se u Albaniji, u kraju poznatom kao Muzekie24 gdje je ona nekada posjedovala golema imanja.25 Povijest tih progonstava i preseljenja začuđujuća je. Ona ne vrijedi za sve balkanske velikaše i zemljoposjednike. Ali kakav god bio njihov kraj, čak i kad su uspjeli da se trenutno spase, odričući se svoje vjere ili ne — zajednički problem ostaje isti: pred Turcima srušio se jedan svijet, djelomice i sam od sebe, pa je vrijedno još jednom pomisliti kako je istinita, bez iznimke, ona misao Alberta Greniera: »Samo oni narodi koji to žele bivaju podjarmljeni«. Ta društvena stvarnost objašnjava pustošenja i uspjehe osvajača. Njihova konjica, koja napada brzo i prodire daleko presijecajući ceste, uništavajući žetve, remeteći gospodarski život, pripremala je glavnini svoje vojske lako osvajanje. Samo su planinski predjeli bili neko vrijeme zaštićeni od nepobjedivog pridošlice. On je, vezan za stvarnost balkan­ ske geografije, postao najprije gospodarem velikih putova, duž riječnih korita, koji su vodili prema Dunavu: Marica, Vardar, Drina, Morava... Godine 1371, on je bio pobjednik u Černomenu, na rijeci Marici; 1389. 22

Carstva

na Kosovu polju, odakle otječu Vardar, Marica i Morava. Godine 1459, ovaj put sjeverno od Željeznih vrata, on je trijumfirao u Smederevu, »samoj točki gdje se tok Morave susreće s Dunavom, i koji, kao i Beograd, nadzire pristupe mađarskoj ravnici«.26 Ubrzo će pridošlica zavladati i golemim prostorom ravnica na istoku.27 Godine 1365. uspostavio je svoju prijestolnicu u Drinopolju, 1386. cijela Bugarska bila je pokorena, zatim cijela Tesalija.28 Osvajanje je teklo sporije na planinskom zapadu, a često je bilo više prividno nego stvarno. U Grčkoj, Atena je bila zauzeta 1456, Могеја (Peloponez) 1460, Bosna 1462-1466,29 Hercegovina 1481,*° usprkos otporima nekih »kra­ ljeva planina«. Sama Venecija nije mogla dugo braniti pristup Jadranu: Skadar je zauzet 1479, Drač 1501. Ostalo bi da se jasno naznači ono drugo osvajanje, sporije: gradnja cesta, utvrđenih mjesta, uspostavljanje karavana deva, kretanje svih onih konvoja za opskrbu i prijevoz, povje­ renih često brizi bugarskih pozadinaca, naposljetku i nadasve ono osvajanje koje su organizirali sami gradovi, oni koje su Turci pokorili, ili utvrdili ili sagradili. To su bila istinska žarišta zračenja turske civiliza­ cije; ona su smirivala, pripitomljavala, krotila barem pobijeđene zemlje, gdje ne bi trebalo zamišljati režim trajnog nasilja. Tursko se osvajanje, u svojim počecima, očito odvijalo na uštrb pokorenih naroda: poslije Kosovske bitke tisuće Srba bit će prodavano kao roblje, čak i na tržnicama kršćanskih zemalja*1 ili novačeno kao plaćenici; ali pobjedniku nije nedostajalo političkog osjećaja. Vidi se to po ustupcima Mehmeda II. Grcima učinjenim u Carigradu poslije 1453. Turska je na kraju uspostavila okvire u kojima su se narodi Poluotoka smjestili, jedan po jedan, da bi surađivali s pobjednikom i, povremeno, na čudan način potaknuli sjaj Bizantskog Carstva. To osvajanje ponovno je stvorilo jedan red, p a x turcica. Povjerujmo onom anonimnom Fran­ cuzu koji je 1528. napisao: »Zemlja je sigurna i nema glasa ni o kakvim otimačima i razbojnicima na glavnim putovima. Car ne trpi nikakve razbojnike i lopove«.-*2 Bi li se u isto vrijeme ovo moglo reći za Kataloniju ili Kalabriju? Vjerojatno je bilo istine u toj optimističkoj slici, jer se Tursko Carstvo u očima kršćana dugo činilo divnim, nerazumljivim, zbunjujući ih svojim ustrojstvom; njegova je vojska zadivila Zapadnjake svojom stegom, svojom poslušnošću, kao i svojom hrabrošću, obiljem streljiva, vrijednošću i trijeznošću svojih vojnika... Što, međutim, nije sprječavalo kršćanina da mrzi te bezbožnike, »koji su u svim svojim postupcima bili mnogo gori od pasa«: izreka je iz 1526.** Malo po malo, međutim, rasuđivanje o njima je postalo pravičnije. Turci su bez sumnje bili bič Božji; Pierre Viret, reformator iz francuskog dijela Švicarske, piše 1560. o njima: »Ne možemo se čuditi što Bog danas kažnjava kršćane Turcima, kao što je nakad kažnjavao Židove jer su 23

ZAJEDNIČKO SUDBINO I SVOUKUPNA KRETANJA

napustili njegovu vjeru... jer Turci su danas Asirci i Babilonci kršćana i šiba i bič i gnjev Božji«.34 Od sredine stoljeća, neki će, kao Belon ,du Mans, prepoznati njihove vrline; kasnije, svatko je volio sanjariti o toj čudnoj zemlji, nenaravnoj, zgodnoj prilici da se čovjek otrese zapadnog društva i njegovih stega. Ali već je bio napredak kad su Turke počeli objašnjavati po­ greškama i slabostima Europe.35 Jedan Dubrovčanin rekao je Maksimilijanu I36: dok se europske zemlje svađaju, »cijela je vrhovna vlast u Turskom Carstvu u rukama jednog jedinog čovjeka, svi se pokoravaju sultanu, on vlada sam; njemu idu svi prihodi, jednom riječju on je gospodar, dok su drugi robovi.« To, u biti isto, objašnjava 1533. Ferđinandovim ambasadorima Aloysius Gritti, neobična osoba, sin jednog Mlečanina i robinje, dugo vremena miljenik vezira Ibrahim-paše. Karlo V. ne bi trebao riskirati svoju moć protiv moći Sulejmanove. »Vcrum esse Carolum Cesarem potentem sed cui non omnes obediant, exemplo esse Gcrmaniam et lutberanorum pervicaciam «.37 Istina je da je turska sila kao uhvaćena u složenost europskih slabosti, jednom istinskom mehaničkom akcijom. Veliki sporovi u Eu­ ropi pogodovali su i izazvali turski prodor do Ugarske. »Zauzeće Beo­ grada (29. kolovoza 1521)«, napisao je Busbec s pravom,30 »urodilo je mnoštvom zala koja su se zbila u kratko vrijeme i pod težinom kojih mi još uvijek stenjemo. Tu su ta kobna vrata kroz koja su ušli barbari da opustoše Ugarsku, što je dovelo do smrti kralja Ludovika zatim do gubitka Đudima, osvajanja Transilvanije. I da, naposljetku, Turci nisu zauzeli Beograd, nikad ne bi ušli u Ugarsku, to kraljevstvo koje su poharali, ranije poznato kao jedno od najnaprednijih u Europi«. Uistinu, 1521, godina pada Beograda, bila je početak velikog sukoba između Franje I. i Karla V. Posljedice su se zvale Mohač, 1526; opsada Beča 1529. Bandello, koji je pisao svoje Novele odmah poslije toga velikog događaja,39 prikazuje kršćanstvo koje očekuje najgore, »svedeno na jedan europski kanton zbog razdora koji svakog dana postaje sve veći među kršćanskim vladarima...«. Osim ako se Europa,40 umjesto da pokuša slomiti osmanski polet, ne prepusti, doista, drugim pustolovinama, onim na Atlantiku i u širokom svijetu, kao što su povjesničari to davno primijetili.41 Možda treba odbaciti veoma staro objašnjenje, pogrešno ali ne i iščezlo, da su turska osvajanja uzrokovala velika otkrića, dok su, obrnuto, upravo velika otkrića stvorila na Levantu zonu manjeg interesa gdje se Turčin poslije mogao širiti i učvrstiti bez prevelikih teškoća. Jer kad u siječnju 1517. osvaja Egipat, već je prošlo dvadeset godina otkako je Vasco da Gama oplovio Rt Dobre nade.

24

Carstva

Turci u Siriji i Egiptu Jer, ako se ne varamo, nije li najveći događaj u osmanskoj veličini, više nego osvajanje Carigrada, »ta epizoda«, kako ga je s izvjesnim pretjerivanjem nazvao Richard Busch Zantner,42 osvajanje Sirije, godine 1516, i osvajanje Egipta 1517, izvršeno jedno i drugo istim napadom? Tada je zacrtana velika osmanska povijest.13 Treba primijetiti da to osvajanje, samo po sebi, nije imalo ničeg osobito veličanstvenog, da se ostvarilo bez teškoća. Pogranične zadjevice na sjeveru Sirije, a još više pokušaj Sudana da istupi kao posrednik između Turaka i Perzijanaca, poslužili su, u danom trenutku, kao izgovor... Mameluci, koji su smatrali da je topništvo nedolično oružje, nisu se mogli, 24. kolovoza 1516, pokraj Alepa, oduprijeti Selimovim topovima. Sirija je jednim udarcem pala u ruke pobjednika koji je 26. rujna ušao u Damask. Kad je Sudan ponovno odbio priznati osmansku vlast, Selim je sa svojom vojskom uznapredovao sve do Egipta. Mameluke je ponovno, u siječnju 1517, u blizini Kaira, kao gromom pogodio turski top.44 Topništvo je još jednom stvorilo veliku političku silu. Kao i u Francuskoj, u moskovskoj Rusiji,15 u Granadi,46 1492. godine. Egipat je osvojen bez ijednog ispaljenog hica, gotovo da i red u njemu nije bio uznemiren. Vrlo brzo mameluci su, oslonjeni na svoje goleme posjede, ponovno prigrabili glavninu vlasti: Bonaparte ih je ondje zatekao još tri stoljeća kasnije. Barun de Tott ima sigurno pravo kad piše: »Na temelju izučavanja Zakonika sultana Selima, treba pretpo­ staviti da je taj vladar prije kapitulirao pred mamelucima nego što je osvojio Egipat. Možemo, doista, uočiti da je, ostavivši dvadeset četiri bega koji su upravljali njegovim kraljevstvom, on samo pokušao urav­ notežiti njihovu vlast postavljanjem jednoga paše, u svojstvu generalnog guvernera i predsjednika vijeća.. .«47. Ta primjedba opominje da ne treba dramatizirati osvajanje iz 1517. Pa ipak, kakav li je to velik dogadaj! Ono što je Selim postigao od Egipćana bilo je vrlo važno. Ponajprije danak, umjeren u početku,48 nije prestajao rasti. Preko Egipta organizirano je sudjelovanje Osmanlijskog Carstva u trgovini afričkog zlata etiopskog i sudanskog podrijetla, zatim u trgovini mirodijama u smjeru kršćanskih zemalja. Istaknuli smo tu trgovinu zlatom i važnost koju je ponovno zadobio put preko Crvenog mora u općem prom etu na Levantu. U trenutku kad su se Turci ustoličili u Egiptu i Siriji, dugo nakon oplovljavanjaVasca da Game, te dvije zemlje sigurno više nisu bile isključive luke Dalekog istoka, ali su ostale važne. Tako turska brana između kršćanskog Sredozemlja i Indijskog oceana49 postaje okončanom i učvršćenom. Istodobno se uspostavila veza iz­ među golemoga grada Carigrada i jedne velike regije proizvođača žita, 25

ZAJEDNIČKE SUDBINU I SVEUKUPNA KRETANJA

riže i graha. Ubuduće, i to često, Egipat će u turskom razvoju biti presudan faktor i, ako se može reći, koruptivni element. Tvrdilo se, s određenom vjerojatnošću, da se iz Egipta do krajnjih dijelova Osman* lijskog Carstva proširila kupovnost službi50 koja je često razarala poli­ tički poredak. Ali Selim je svojim osvajanjem stekao još jedno dobro dragocjeno kao samo zlato. Bez sumnje je, prije nego što je postao gospodarem nilskih zemalja, odredio da se kazuju molitve u njegovo ime, čime je stekao naziv kalifa,51 vladara svih vjernika. U toj ulozi Egipat će mu donijeti neku vrst posvećenja. Legenda tvrdi — to je samo legenda, ali nije važno! — da je posljednji od Abasida, kojem su mameluci u Egiptu dali utočište, prepustio Selimu kalifat nad svim pravim Muslimanima. Legenda ili ne, sultan se vratio iz Egipta s golemim ugledom. U kolovozu 1517. primio je od sina šeika Meke sam ključ od Kaabe.52 Od toga je datuma elitnoj konjičkoj gardi zacijelo povjerena zelena Prorokova zastava.55 Nema sumnje da je s pomoću islama uzdignuće Selima na čast kalifa, u godini 1517, podiglo jednako toliko buke kao i dvije godine kasnije, u kršćanskim zemljama, glasoviti izbor Karla Španjolskog za cara. Taj je datum, u proljeće 16. stoljeća, obilježio stupanje na pozor­ nicu prevelike osmanske sile i (jer se sve plaća) donio plimu vjerske nesnošljivosti.5'1 Selim je umro malo poslije svojih pobjeda, 1520, na putu za Drinopolje. Njegov sin Sulejman naslijedio ga je bez takmaca. Njemu je pripala čast da osigura osmansku veličinu, usprkos pesimističnim pred­ viđanjima koja su izricali o njegovoj osobi. Taj je čovjek bio na visini svoga zadatka. Ali priznajmo, došao je u povoljnom trenutku. Godine 1521. dočepao se Beograda, vrata prema Ugarskoj; u srpnju 1522. opsjeo je Rodos i dočepao ga se u prosincu iste godine: pošto je zauzeo strahovitu i moćnu tvrđavu vitezova svetog Ivana, čitavo se istočno Sredozemlje otvorilo njegovoj mladoj ambiciji. Ništa se više nije suprot­ stavljalo tome da gospodar tolikih obala Sredozemlja raspolaže i llotom. Njegovi podanici i Grci, uključujući tu i one s mletačkih otoka55 opskrbljivat će ga neophodnim ljudskim materijalom. Bi li velika Sulejmanova vladavina, najavljena tom blistavom pobjedom, bila tako blistava bez prethodnog osvajanja Sirije i Egipta? T ursko Carstvo iznutra To Tursko Carstvo mi povjesničari vidimo izvana. To znači vidjeti ga polovično, i kad bi bilo samo to!, i objašnjavati ga jednostrano, preko drugog. Otvaranje vrlo bogatih arhiva Istanbula i Turske mijenja malo po malo ovo zastarjelo viđenje. Jer potrebno je iznutra uočiti golemi 26

Carstva

stroj da bismo mogli bolje shvatiti njegove snage i već tada njegove slabosti i kolebanja, jer ona su se očitovala rano.56 A to znači proučili umijeće vladanja koje je također i umijeće življenja, izmiješano i za­ mršeno naslijeđe, vjerski i društveni poredak i različita ekonomska razdoblja. Povijest carstva Osmanlija obuhvaća stoljeća povijesti, dakle uzastopna, različita i proturječna iskustva. Jedna »feudalna« Mala Azija otvara sebi put na Balkan (1360) nekoliko godina poslije Poitiersa, u prvim fazama onoga što zovemo Stogodišnjim ratom; jedan feudalni sistem (beneficiji i lena) koji se ustanovljuje u tim pokorenim europskim zemljama i stvara posjedničku aristokraciju koju sultani više ili manje uspješno drže na uzdi, protiv koje će se zatim borili ustrajno i s uspjehom. Ali ta vladalačka klasa Osmanlija, sultanovih robova, neće se prestati mijenjati u svom novačenju. Njene borbe za vlast odredit će iznutra ritam velikoj carskoj povijesti. Imat ćemo prilike da se na nju vratimo.

Španjolsko jedinstvo: Katolički kraljevi S jedne strane Osmanlije, s druge Habsburgovci. Prije ovih drugih, Katolički kraljevi, prvi tvorci španjolskog jedinstva, pridonijeli su na planu te carske povijesti isto toliko, ako ne i više, koliko i sultani iz Bruse ili Drinopolja u stvaranju osmanskog uspjeha. Njihovu djelu pogodovao je, nosio ga je, polet 15. stoljeća po svršetku takozvanog Stogodišnjeg rata. Ne treba, doista, prihvatiti sve što će kazati povjesničari Ferdinanda i Izabele... Djelu Katoličkih kraljeva, koje ne treba umanjivati, pomogla je suradnja vremena i ljudi. Njega je htjelo i njemu je težilo građanstvo, umorno od građanskih ratova, željno unutrašnjeg mira, neometane trgovine, sigurnosti. Prvi H erm andad bio je veliki urbani pokret i njegova zvona za uzbunu odjekuju od grada do grada, najavljuju nova vremena. Gradovi su svojim začuđujućim zalihama demokratskog života osigurali pobjedu Katoličkih kraljeva. Nemojmo također uveličavati nesumnjivo znatnu ulogu velikih likova te sudbine. Neki povjesničari mislili su čak da se ujedinjenje Kastilije i Aragona, ostvareno s pomoću braka iz 1469, moglo poslići isto tako dobro između Kastilije i Portugala.57 Izabela je mogla birali između portugalskog i aragonskog prosca, između Atlantika i Sredozemlja. Ukratko, ibersko jedinstvo je u zraku, u samom značenju konjunkture. Izbor je između portugalske i aragonske formule. Ova posljednja nije nužno nadmoćna onoj prvoj. Obje su lake, na dohvat ruke. Prihvaćeno rješenje, od 1469, značilo je isto što i povratak Kastilije Sredozemlju, bio je to pothvat brem enit teškoćama i promjenama, uzevši u obzir tradiciju, politiku, interese kraljevstva, ali koji se ostvario brzo, u raspo­ 27

ZAJEDNIČKU SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

nu ljudskog vijeka: vjenčanje Ferdinanda i Izabele zbiva se 1469; stupa­ nje Izabele na prijestolje u Kastiliji 1474; ono Ferdinandovo u Aragonu 1479; izvlaštenje Portugala postignuto je 1483; osvajanje Granade do­ vršeno je 1492; pripojenje španjolske Navarre okončano je 1512. Ne uspoređujm o čak ni za trenutak to brzo ujedinjenje sa sporim i mučnim nastankom Francuske, počevši od zemalja između Loire i Seine. Ne recimo: druge zemlje — nego: druga vremena, drugi običaji. To što je ovo brzo ujedinjenje Španjolske stvorilo potrebu za carskom mistikom ne začuđuje. Moglo bi začuditi samo suprotno. Španjolska u doba Ximeneza, izmučena vjerskim poletom s kraja 15. stoljeća, živjela je u duhu križarstva; odatle nesporna važnost osvajanja Granade i, nekoliko godina kasnije, početaka ekspanzije prem a Sjever­ noj Africi. Zaposjedanjem španjolskog juga nije se samo postiglo ponov­ no osvajanje iberskog tla, nije se samo stavilo na raspolaganje Katoličkih kraljeva područje bogato zemljom, radinim i napučenim gradovima; njime se za vanjske pustolovine oslobodilo snage Kastilije, dugo vezane uz beskrajnu borbu s onim dijelom španjolskog islama koji nije htio odumrijeti. Bile su to mlađe snage.58 Međutim, gotovo odmah, Španjolska dopušta da je okrenu od Afrike. Godine 1492. Kristofor Kolumbo otkriva Ameriku. Tri godine kasnije, Ferdinand Katolički uvučen je u talijanske neprilike. Strastveni povjesničar Carlos Регеуга59 predbacuje Ferdinandu, previše sposob­ nom Aragoncu, ovo skretanje u smjeru Sredozemlja, čime se on odrekao djelovanja na istinskoj budućnosti Španjolske, zacrtanoj izvan Europe, u tim surovim, golim i siromašnim zemljama Afrike, u Americi također, tom nepoznatom svijetu, koji su gospodari Španjolske prepustili pusto­ lovini u njenom najgorem obliku. Da, ali baš tom prepuštanju privatnoj inicijativi Ultramar treba zahvaliti čudesne pustolovine konkvistadora. Optužili smo Machiavellija da nije imao sluha za golemu obnovu pom or­ skih otkrića; ali zamislite samo da u 17. stoljeću vojvoda Olivares, taj ne uvijek neuspješan Richelieuov suparnik, taj gotovo veliki čovjek, nije još bio shvatio važnost otkrića Indije.60 U tim uvjetima nema prirodnije stvari od aragonske politike, opte­ rećene svojim tradicijama, privučene prema Sredozemlju svojom pro­ šlošću i svojim iskustvom, isprepletene s njim svojim obalama, svojim plovnim putovima, svojim posjedima (Baleari, Sardinija, Sicilija) i pri­ vučena, logično, poput cijele Europe i cijelog Sredozemlja, bogatim talijanskim zemljama. Kad se 1503- Ferdinand Katolički dočepao Napu­ lja, zahvaljujući Gonzalvu de Cordovi, stekao je važan položaj i bogato kraljevstvo, a taj uspjeh značio je i pobjedu aragonske flote i, s velikim vojskovođom, rođenje, ni više ni manje, španjolskog tercija, nečeg što bi u općoj povijesti svijeta odgovaralo rađanju makedonske falange ili 28

Carstva

rimske legije.61 Da bismo razumjeli ovo privlačenje Španjolske prema Unutrašnjem moru, nastojmo ne suditi o Napulju, na početku 16. stoljeća, prema slikama koje nam stoljeće na izmaku može ponuditi o jednoj zemlji jedva sposobnoj za život i strahovito zaduženoj. Posjedo­ vati Napulj značilo bi, dakle, teret. Ali 1503, i još 1530,62 to je kraljevstvo nudilo prednosti svoga strateškog položaja i znatne financijske izvore. Naposljetku, aragonska politika koja privlači Španjolsku teži tako­ đer da se usprotivi i prodoru islama, ona će preduhitriti Turke u Sjevernoj Africi; na Siciliji i u Napulju, ona je na jednom od vanjskih bedema kršćanstva. Luj XII. može slobodno ponavljati: »ja sam Maur protiv kojega se naoružava Katolički kralj«6*, bez obzira na to što je taj Katolički kralj sve više, samom činjenicom svojih položaja, predvodnik križarstva, sa svim zadaćama koje ono podrazumijeva, svim povlasticama i prednostima koje ono znači. S Ferdinandom španjolsko križarstvo izašlo je izvan granica Poluotoka, ne zato da bi se hotimice žarilo u bijednu Afriku koja mu stoji nasuprot, ne zato da bi se izgubilo u Novome svijetu, već zato da bi se smjestilo pred očima svih i sa znanjem svih u samo srce tadašnjeg kršćanstva, u njegovom ugroženom srcu, u Italiji. Bila je to stara politika, ali zanosna. Karlo V. Karlo V. nasljeđuje u španjolskoj Ferdinanda. On je tada Karlo od Ganda i postaje Karlo 1.1516. S njim se sve zapleće i širi kao, i na drugom kraju mora, sa Sulejmanom Veličanstvenim. Španjolska biva potisnula u stražnji plan blistave povijesti toga cara. Karlo od Ganda postao jc Karlo V. 1519: nedostajat će mu vremena da postane Karlo Španjolski. On će to, dosta čudno, biti tek kasnije, pri kraju svog života, iz senti­ mentalnih i zdravstvenih razloga. Španjolska nije igrala veliku ulogu u povijesti Karla V, iako je snažno pridonijela njegovoj veličini. Doista, bilo bi nepravedno ne vidjeti ono što je Španjolska mogla donijeti carskoj pustolovini. Katolički kraljevi, uostalom, pripremili su sigurnu sudbinu svojim unucima. Nisu li djelovali u svim korisnim smjerovima, prema Engleskoj, Portugalu, Austriji, Nizozemskoj? Zar nisu neprestano igrali na lutriji brakova? Zamisao da se opkoli Francu­ ska, da se zagospodari tim opasnim susjedom, modelira prije svega čudesno Habsburško Carstvo, kao izdubljeno, probušeno u svom sre­ dištu. Karlo Gandski bio je smišljeni slučaj, koji je Španjolska pripremila i željela. Jedna zgoda mogla je bez sumnje promijeniti tok događaja. Na primjer, da Španjolska ne prizna Karla za života njegove majke, Ivane Lude, koja je umrla u Tordesillasu tek 1555; ili pak da se izjasni u prilog njegova brata, Ferdinanda, odgojenog na Poluotoku. Nastavimo: Karlo 29

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

je mogao i ne pobijediti na carskim izborima 1519. Svejedno, Europa ne bi bila izbjegla tom velikom carskom iskustvu. Francuska, na plutu prem a toj pustolovini od 1494, mogla je ponovno početi i uspjeti. Ne zaboravimo, osim toga, da je iza sretne sudbine Karla V. dugo stajala ekonomska moć Nizozemske, povezane s novim životom na Atlantiku, tom raskrižju Europe, središtu industrije i trgovine kojemu trebaju izlazi, tržišta, politička sigurnost, što bi joj dezorganizirano Njemačko Carstvo osporilo. Europa koja se sama od sebe uputila prema stvaranju jedne velike države, što bi, s drukčijom sudbinom Karla V, bilo moglo izmijeniti konfiguraciju carskog puta, ali ne i sam put. Knezovi-izbornici u Fran­ kfurtu nisu se 1519. mogli odlučiti u prilog nacionalnog kandidata. Njemački su to povjesničari dobro vidjeli; Njemačka ne bi bila mogla podnijeti težinu takve kandidature: bila bi se morala boriti protiv dva kandidata u isto vrijeme, kako protiv Franje I. tako i protiv Karla. Glasujući za Karla izabrala je manje zlo, a ne samo, štogod da sc govorilo, onoga koji je držeći Beč čuvao njenu ugroženu istočnu granicu. Ne zaboravimo da je 1519. Beograd još uvijek kršćansko mjesto i da se od Beograda do Beča proteže zaštitno područje Ugarskog kraljevstva. Ma­ đarska će granica biti probijena tek 1526. Sve će se tada promijeniti, ali tek tada. Povijest Habsburgovaca i Osmanlija miješa se i inače u stvar­ nosti, pa ih ne bi trebalo miješati neopravdano. Godine 1519. ne bi se bili mogli čuti ovi pučki stihovi o caru: Das bat er als getane Allein fu r Vatterland A u f das die rômische Krone Nit kom m in Turkenband. Njemačka, uostalom, neće poslužiti kao oslonac Karlu V. Od 1521. Luther se ispriječio njezinoj sudbini. I čak odmah nakon svoje krunidbe u Aachenu, u rujnu 1520, car se odrekao u korist svoga brata Ferdinanda braka s ugarskom princezom Anom, a u Bnucellesu je, 7. veljače 1522, tajno prepustio svom bratu E r b l a n d To je značilo napustiti svako veliko osobno djelovanje u Njemačkoj. Zabilježimo također da se on, po snazi stvari, nije mogao izravno osloniti na Španjolsku, ekscentričnu u odnosu na Europu, i još ne obilno opskrbljivanu bogatstvima iz Novoga svijeta: ona to neće biti, u znatnijoj mjeri, prije 1535. U njegovoj borbi protiv Francuske, što je bio kruh svagdašnji njegova života od 1521, dva uporišta Karla V. nužno su bile Italija i Nizozemska. Na ovu europsku šarku car će usmjeriti svoje napore. Natkancelar Gattinara savjetovao je Karlu da, iznad svega, drži Italiju... U Nizozemskoj, Karlo V. imao je, samo u doba mira, velike 30

Carstva

prihode, mogućnosti zajma, kao 1529, i proračunske viškove. Za njego­ ve je vladavine bilo pravilo da se ponavlja kako svi troškovi padaju na Nizozemsku, a nakon 1552. to se govorilo više nego ikad. U Nizozemskoj je tada došlo do one nezgode koja je već tištila Siciliju, Napulj i Milano, bogatstvo kojih je ipak bilo očito: njezini proračunski viškovi gotovo su presušili. Razvoj događaja možda se ubrzao jer su Karlo i Filip II. usmjerili svoje vojne napore na Nizozemsku, zbog čega je trpjela njezina trgovina. Nedvojbeno su iz Španjolske pristigle velike svote novca. Filip II. će to naglasiti. Ali 1560. rasprava je još uvijek trajala. Nizozemska je tvrdila da više trpi od Španjolske, jer »ova posljednja bila je tada oslobođena svake štete i nastavila je svoju trgovinu s Francuskom pod okriljem propusnica«.65 Ona se, dakle, nije mogla previše žaliti zbog patnji u tom ratu, za koji je govorila da ga vodi samo zato da bi omogućila španjolskom kralju »da jednom nogom stoji u Italiji«.66 Bila jc to jalova rasprava, ali koja će se okrenuti na štetu Flandrije. Filip II. ustoličio se u Španjolskoj, i 1567. jedan od ciljeva vojvode od Albe bio je da ušutka pobunjene pokrajine. Bilo bi, dakle, vrlo krisno imati jednu pouzdanu povijest nizozemskih financija.67 Mlečani nam 1559. opisuju Nizozem­ sku kao bogato i veoma napučeno područje, ali gdje je život strahovito skup: »ono što vrijedi dva novčića u Italiji, tri u Njemačkoj, vrijedi četiri i pet u Flandriji«.68Je li porast cijena nakon pritjecanja američkog srebra, zatim rata, taj koji će naposljetku razbiti porezni mehanizam Nizozem­ ske? Soriano lijepo kaže u svojoj Relazione iz 1559: »Ove su zemlje riznica španjolskog kralja, njegovi rudnici, njegovi indijski posjedi, podržavali careve pothvate tijekom mnogih godina u ratovima s Fran­ cuskom, Italijom i Njemačkom...«69. Jedina je Sorianova pogreška što govori u prezentu... Italija i Nizozemska, takva će dakle biti dvostruka i živa formula politike Karla V, s nekoliko izleta prema Njemačkoj i Španjolskoj. Isto tako, jednom se povjesničaru Filipa II. ovo carstvo činilo kozmopolit­ skim, vrlo otvoreno Talijanima, Flamancima, ljudima iz grofovije, koji se, naravno, u carevoj okolini, laktom uz lakat susreću sa Španjolcima. Između Španjolske Katoličkih kraljeva i one Filipa II, doba Karla V. bilo je ispunjeno univerzalnim značenjem. I sama ideja križarstva se promi­ jenila.70 Izgubila je na svom iberskom karakteru i udaljava se od ideala Rcconquiste. Poslije izbora 1519, politika Karla V. odvaja se od čvrstog tla, gubi se u snovima o Univerzalnoj monarhiji... »Gospodaru«, pisao mu je Gatlinara odmah nakon njegova izbora, »sad kad Vam jc Bog iskazao čudesnu milost da Vas uzdigne iznad svih kraljeva i vladara u kršćanstvu, do takvog stupnja moći koji je, do sada, jedino doživio Vaš prethodnik Karlo Veliki, Vi ste na putu Univerzalne monarhije, na pragu da okupite sve kršćane pod jednim jedinim pastirom«. 1 Ta ideja Uni­ 31

ZAJEDNIČKO SUDBINO I SVEUKUPNA KRETANJA

verzalne monarhije nadahnjivat će politiku Karla V, potpom ognuta velikom humanističkom strujom toga doba. Jedan Nijemac, Georg' Sauerm ann, koji se 1520. nalazio u Španjolskoj, uputio je carskom tajniku, Pedru Ruizu de la Moti, onu Hispaniae Consoiatio u kojoj se trudio da samu Španjolsku preobrati na ideju o jednoj pomiriteljskoj Univerzalnoj monarhiji koja bi ujedinila kršćane protiv Turčina. Marcel Bataillon pokazao je koliko je ta ideja kršćanskog jedinstva bila draga Erazmu, njegovim učenicima i njegovim prijateljima.72 Godine 1527, poslije pljačke Rima, Vivès je pisao Erazmu: »Krist je dao izvanrednu priliku našem dobu da ostvari taj ideal, zahvaljujući velikoj pobjedi cara i sužanjstvu pape«.7* Malo je rečenica koje tako dobro osvjetljavaju stanje kao ova, koja čak daje pravu boju ideološkom dimu, snu koji okružuje politiku cara i odakle on često crpi motive svoga djelovanja... A to nije najneuzbudljivija strana onoga što je bilo najveća politička drama stoljeća. Carstvo Filipa II. Djelo Karla V. nastavio je u drugoj polovici 16. stoljeća Filip II, također gospodar jednog carstva, ali koliko različit! Oslobođeno nas­ ljedstva velikog cara, za vrijeme prijelomnih godina 1558. i 1559, to je carstvo bilo čak još veće, povezanije, čvršće od carstva Karla V, manje vezano za Europu, više usredotočeno na Španjolsku i tako ponovno okrenuto prema oceanu. Od jednog carstva ono posjeduje bit, prostor, različitu stvarnost, bogatstva, premda njegovom suverenom gospodaru nedostaje sjajni naslov u kojemu bi bili sažeti i kao okrunjeni brojni naslovi što ih nosi. Sin Karla V. bio je isključen, Bog zna nakon kolikog oklijevanja, iz carskog nasljedstva, koje mu je u načelu, ali samo u načelu, bilo rezervirano u Augsburgu 1551.74 A taj carski naslov okrutno mu je oduzet, pa makar to bilo samo u ratu za prvenstvo koji se s francuskim ambasadorima vodio na rimskom dvoru, u tom presudnom događaju u koji su bile uprte sve oči. Razboriti je kralj, također, 1562. spletkario oko carske krune. U siječnju 1563. kružio je glas da će biti proglašen za cara Indije.75 Iste glasine u travnju 1563- govorile su76 da će Filip biti proglašen »kraljem Indije i Novoga svijeta«. One su se nastavile i sljedeće godine, u siječnju 1564, kad je ponovno bilo riječi o caru Indije.77 Dvadesetak godina kasnije, 1583, glas je kružio po Veneciji da je Filip II. ponovno priželjkivao taj sjajni naslov. »Veličanstvo«, pisao je francuski ambasador Henriku III, »doznao sam od ove gospode da kardinal Granvela dolazi sljedećeg mjeseca rujna u Rim da bi osigurao naslov cara svome gospodaru.«78 Venecijanska govorkanja? Informacija nije zbog toga manje zanim­ ljiva. Isti uzroci proizvode iste posljedice, i Filip III. će također biti 32

Carstva

kandidat za carstvo. Nije to bila samo taština politike. U stoljeću koje se hrani sjajem i veliča privid, jedan bespoštedni rat za prvenstvo suprot­ stavlja ambasadore Vrlo Kršćanskog kralja ambasadorima Katoličkog kralja. Godine 1560, da bi prekinuo tu uzbudljivu borbu bez ishoda, Filip II. predložio je caru da imenuje istog ambasadora kao i on za koncil u Tridentu. Time što nije bio car, Filip II. je izgubio, na planu privida časti, onaj prvi rang koji mu je pripadao u kršćanskom svijetu i koji nitko nije mogao, za vrijeme njegova života, osporiti Karlu V. ili njegovim predstavnicima. Bitno svojstvo carstva Filipa II. bilo je njegovo španjolstvo _ trebalo bi reći njegovo kastilijanstvo. Ta činjenica nije izbjegla suvreme­ nicima, prijateljima Ш protivnicima Razboritog kralja: vidjeli su ga kao gotovo nepomičnog pauka usred mreže. Ali ako Filip II, poslije rujna 1559, poslije svog povratka iz Flandrije, ne napušta više Poluotok, je li to samo s njegove strane strast, svjesno davanje prednosti Španjolskoj? Nije li to također, i u velikoj mjeri, bila nužnost? Pokazali smo kako države carstva Karla V. jedna za drugom bez riječi odbijaju da nadok­ nađuju i plaćaju troškove njegove politike. Svi ti deficiti pretvaraju Siciliju, Napulj, Milano, zatim i Nizozemsku, u satelitske zemlje i mjesta nemoguća za boravak vladara. Filip II. iskusio je to u Nizozemskoj, gdje je od 1555. do 1559. živio samo zahvaljujući novčanoj pomoći iz Španjolske ili u očekivanju njenog prispijeća. Jer za vladara postaje teško dobivati tu pomoć a da stalno ne boravi u samom mjestu odakle ona dolazi. Povlačenje Filipa II. prema Španjolskoj nužno je okretanje prema američkom srebru. Pogreška, ako je uopće postojala, sastojala se u tome što on nije otišao dovoljno daleko ususret tom srebru, do samog Atlantika, u Sevillu, ili kasnije, u Lisabon.79 Je li privlačnost Europe, nužnost da se bolje i brže sazna što se dogada u velikoj brujećoj košnici, zadržala kralja u geometrijskom središtu Poluotoka, u toj kastilijskoj Tebaidi, ili se uostalom o n povodio za instinktom? To što se središte mreže učvrstilo u Španjolskoj, imat će znatne posljedice. Ponajprije sve veću slijepu privrženost španjolskih masa kralju koji boravi među njima. Filipa II. Kastilijci su voljeli isto kao što su njegovog oca voljeli dobri ljudi iz južnih zemalja. On je, osim toga, slijedio logiku davanja prednosti ljudima, interesima i strastima Polu­ otoka. Tim tvrdim, oholim, nepomirljivim zemljoposjednicima što ih rada Kastilija i koje Filip II. upotrebljava vani, da bi za obavljanje poslova i birokratskih potreba unutar države očitovao naglašenu sklonost prema malim ljudima... U carstvu sastavljenom od različitih, nepovezanih dijelova, Karlo V. nužno luta: mora zaobilaziti neprijateljsku Francusku kako bi svojim kraljevstvima donio toplinu svoje prisutnosti. Statičnost Filipa II. potpom aže glomaznost sjedilačke administracije čiji poslovi 33

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

nisu više rasterećeni nužnostima putovanja. Rijeka papira teče obilnije nego ikada. Različiti djelovi carstva klize tako neprim jetno u stanje zemlje drugoga reda, a Kastilija stječe položaj metropole: takav je razvoj izrazit u talijanskim pokrajinama. Mržnja protiv Španjolca potvrđuje se pomalo posvuda. Ona je znak vremena, najava oluja. Istina je da Filip II. nije imao jak osjećaj za te promjene, da je sebe smatrao nastavljačem politike Karla V, njegovim učenikom, i da je sam učenik i predobro zapamtio primljene pouke vidi se po tome što je stalno pred očima imao gotova rješenja onih poslova koje je morao riješiti, pri čemu su mu pomagali oni koji su djelovali oko njega, kao vojvoda od Albe ili kardinal Granvela, taj sjajni katalog, živi dosje pokojne carske politike, Bez sumnje, Filip se dosta često nalazi u sličnim uvjetima ili koji se čine sličnima onima u kojima se nalazio car. Budući da je bio gospodar Nizozemske, kao i Karlo V, zašto ne bi učinio Englesku neophodnom za sigurnost toga sjevernog raskrižja? Ili opet, budući da je bio odgovoran za zemlje kao što je to bio i njegov otac, zašlo se ne bi, po uzoru na njega, oprezna čovjeka koji je znao otezati, pozabavio usklađivanjem tih dalekih povijesti koje nikada nisu bile dobro usklađene? A ipak, okolnosti su nalagale radikalne promjene. Preostale su samo kulise prošlosti. Veliku, previše veliku politiku Karla V, na početku vladavine Filipa II, čak i prije mira 1559, osudio je na propast, brutalno zbrisao financijski slom iz 1557. Treba popraviti, ponovno izgraditi, sve ponovno staviti u pokret. Karlo V. u svom zadihanom napredovanju nije poznavao ovakvih prepreka: čvrst povratak na mir prvih godina vladavi­ ne Filipa II. znak je jedne nove slabosti. Velika politika probudit će se tek kasnije i to manje zbog vladarevih strasti nego na poticaj okolnosti. Malo po malo ostvaruje se, neprestano osvajajući teren, onaj snažni pokret katoličke reformacije koji mi pogrešno nazivamo protureformacijom. Rođen iz cijelog niza napora, polaganih priprema, snažan od 1560. i, u to vrijeme, već sposoban da utječe na politiku Razboritog kralja, on 1580. surovo eksplodira naspram protestantskom Sjeveru. Taj je pokret gurnuo Španjolsku u velike borbe na kraju vladavine Filipa II. i od vladara učinio predvodnika katoličanstva, branitelja vjere. Tu su ga vjerske strasti daleko više poticale nego u njegovom križarskom ratu protiv Turaka, tom ratu povedenom preko volje na Sredozemlju i u kome je Lepant, čini se, bio samo epizoda bez budućnosti. Drugi snažan činilac: počev od 1580, pošiljke dragih kovina iz Novog svijeta dostižu do tada neviđen opseg. Granvela može tada doći na španjolski dvor, vrijeme mu je naklonjeno. Ali priznajmo da imperi­ jalizam s kraja njegove vladavine nije bio stvoren samom njegovom prisutnošću. Veliki rat od 1580. nadalje vodi se zapravo za prevlast na 34

Carstva

Atlantskom oceanu koji je postao središte svijeta. Pitanje se postavlja hoće U ocean pripasti reformaciji ili Španjolcima, ljudima sa Sjevera ili Ibercima, jer se otad radi uistinu o Atlantiku. Španjolsko carstvo zaokreće prema zapadu, u smjeru toga golemog bojnog polja, sa svojim novcem, svojim oružjem, svojim brodovima, svojom prtljagom, svojim političkim idejama. U istom trenutku Osmanlije odlučno okreću leđa Unutrašnjem moru da bi se upustili u azijske borbe... Evo što će nas podsjetiti, ako je to uopće potrebno, da dva velika carstva na Sredozem­ lju žive istim ritmom, i da, barem dvadeset posljednjih godina stoljeća, Unutrašnje more nije više bitno za njihove ambicije i za njihovu pohle­ pu. Neće li, ranije nego drugdje, na Sredozemlju zazvoniti zvono na uzmak carstava?

Slučaj i politički razlozi Činit će se razumnim da povjesničar danas tako rasuđuje i da povezuje politiku i ekonomiju. Mnoge stvari — ne sve, dakako — upravljale su se prema porastu broja ljudi, očitom ubrzanju razmjena i, zatim, ne manje njihovim uzmakom. Postavka koja će biti naše gledište uspostavlja uzajamni odnos između promjene smjera kretanja stoljetne tendencije i lančanih teškoća koje će doživjeti velike političke zajednice Habsburgovaca i Osmaniija. Da bi ta veza bila jasnija, isključili smo objašnjenja povjesničara koji pažnju usmjeravaju na velike povijesne likove i velike događaje, objašnjenja koja sama po sebi nisu pouzdana. Isto smo tako ostavili nerazjašnjena dugoročna politička rasuđivanja, zanimljivija s naše točke gledišta: politika, institucije objašnjavaju se također politikom samom, institucijama samim. Ovo pitanje na zanimljiv način obrađuje, i to djelomice suprotno od naših shvaćanja, veliki ekonomist Josef A. Schumpeter60 u kratkom odlomku svoje posljednje knjige. Po njemu, postoji samo jedno snažno obilježje: progresivni razvoj kapitalizma, »dominantan«, rekli bismo mi. Ostalo je u ekonomiji i politici slučaj, iznenađenje, konjunktura, poje­ dinost. Slučaj je htio »da je osvajanje Amerike... urodilo bujicom pleme­ nitih kovina«, bez čega bi Habsburgovci bili nezamislivi. Slučaj je htio da izbije »revolucija cijena« koja će učiniti eksplozivnima društvene i političke napetosti, slučaj je također što države (a ja dodajem i carstva) u 16. stoljeću imaju pred sobom slobodan put. Slučaj? Velike političke sile prošlosti uistinu su iščezle same od sebe. Sveto Rimsko Carstvo njemačke nacije smrću Fridrika II. 1250; papinstvo oko tog istog datu­ ma, jer je njegova pobjeda bila Pirova pobjeda... A mnogo prije 1453. došlo je do dekadencije Bizantskog Carstva. 35

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

Takva slika (ali Schumpeterov tekst vrlo je kratak) zasluživala bi da 0 njoj raspravljamo točku po točku, ako želimo biti pravični i ne prepustiti se površnom rasuđivanju. Ali, recimo na brzinu da prirodna propast papinstva i carstva u 13. stoljeću nije slučaj, plod, slijepe politike samouništenja. Polet u 13. stoljeću ocrtao je iste političke evolucije kao 1 u 16. stoljeću i najavio velike političke promjene. Zatim je ekonomska oseka posvuda nametnula svoje obilježje. Ta uporna razaranja u slje­ dećim stoljećima treba upisati u pasivu jedne nesklone konjunkture duga trajanja: odgovorna je »jesen srednjega vijeka«; ona je označila lomna stabla koja treba posjeći, od Bizantskog Carstva do Granadskog kraljevstva, a da ne zaboravimo ni samo Sveto Rimsko Carstvo njemačke nacije. Sve je ovo jedan spori, prirodni proces. S ponavljanjem koje će uglavnom slijediti od sredine 15. stoljeća, pripremaju se katastrofe, inovacije, obnavljanja. Papinstvo će doživjeti udarac tek poslije Lutherove pobune i neuspjeha Augsburškog sabora (1530). Jedna druga politika bila je moguća u Rimu, puna ustupaka i dosljedno miroljubiva. Dodajmo da papinstvo ipak ostaje velika snaga, čak i na političkom planu i za vrijeme cijelog 16. stoljeća, štoviše i do Westfalskih sporazuma (1648). Da bismo se vratili drugim argumentima, spomenimo da je revo­ lucija cijena — a to Schumpeter®1 i sam kaže — prethodila masovnim prispjećima dragih kovina iz Novoga svijeta. Isto tako, rast teritorijalnih država prethodio je otkriću Amerike (Luj XI, Henrik VII. Lancaster, Ivan Aragonski, Mehmed II ). Naposljetku, to što rudnici Novoga svijeta ulaze u igru značilo je da Europa ima sredstava da ih eksploatira, jer to nije bilo besplatno. Kastilija je, kako se govorilo, dobila Ameriku na lutriji. To je samo način izražavanja: ona joj je zatim morala dati vrijednost, i to vrlo često prema zakonima ponude i potražnje. K tome, pretpostavi­ mo da Novi svijet nije ponudio lako pristupačne rudnike, neodoljiva sila Zapada bila bi drugdje našla slobodan prostor i svoj plijen. U svojoj nedavno iznesenoj tezi Louis Dermigny®2 se pita nije li Zapad, izabravši Novi svijet, gdje je gotovo sve sam stvorio, zanemario drugi mogući izbor, onaj Dalekog istoka, gdje je toliko stvari bilo na mjestu, na dohvat ruke — a možda i druge mogućnosti: afričko zlato, srebro Srednje Europe, te brzo napuštene adute... Zapad je kao pokretač odigrao presudnu ulogu. Zapravo, tvrdnje Josefa Schumpetera ponavljaju stare pouke i stara štiva u kojima je slučaj kod povjesničara imao dobru prođu — ona otklanjaju, potcjenjuju državu, iako je ona, na isti način kao i kapitali­ zam, plod višestrukog razvoja. U stvarnosti, konjunkrura u širokom smislu riječi uključuje u svoje kretanje i političke temelje, pogoduje im ili ih odbacuje. A kad nova igra ponovno otpočne, dobitnici nisu nikada stari pobjednici: prepuštaju igru drugome. 36

Carstva

2.

Sredstva i slabosti država

U zamahu država i »carstava« ovisno o konjunkturama u odre­ đenom stoljeću opažaju se više posljedice nego uzroci. Moderna država nastaje uz goleme teškoće. Ona mora — a to je najočitija moderna pojava — stvarati sredstva i činioce svoje veličine. Velik je to problem, ali ne i jedini. 5 6 — P r o r a č u n i slije d e k o n ju n k tu ru

Neobične venecijanske proqene (fli/onci generali, sv. I, knj. I, Veneoio, 1912, sir. 96-9 9) ko|e nisu zasigurno apsolulno ločne, u svakom slučaju pokazuju opće odslupanje proračunskih izvora europskih država između 1410. i 1423. (prva kružnica u sivom Ionu, druga kružnico u crnom). Za Englesku, od 2 milijuna dukala do 700.000; Froncuska od 2 milijuna do jednog; Španjolska od 3 milijuna d o 6 00 .000; Venecija do 1.100.000 do 8 00 .000, itd. O stalo bi, kad bi brojke bile točne, za izračunati stvarne proračune kao šio se računaju stvarne nadnice. Čini se do je država uvijek u zakašnjenju s konjunkturom, istodobno u razdoblju porasla i razdoblju podo cijena, odnosno da se njezini resursi smanjuju sporije od drugih u razdoblju kontrakcije, i lo bi bila njezina prednost; da om nopieduju sporije u razdoblju oporavka. Ta se prelposlavka ne može ustanovili s pomoću ovoga dokumenta, ili onih koji će uslijedili. Sa m o je jedno činjenica sigurna, državni resursi variraju zbog ekonomske konjunkture.

37

ZAJEDNIČKE SUDBINI: 1 SVEUKUPNA KRETANJA

»Službenik«83 Stoga se javljaju u zbijenim redovima osobe koje ćemo zbog praktičnosti, a ne iz pretjerane modernosti, nazvati »službenicima«. Činjenica je da oni zauzimaju avenije političke povijesti. S njima se odvija politička revolucija koju prati društvena revolucija. Pozvan na vlast, službenik ne oklijeva sebi dodijeliti dio javne moći. On je posvuda, barem u 16. stoljeću, skromnog podrijetla. U Turskoj, a to je dodatna sramota, često je kršćanskog podrijetla, pripada rasi pobijeđenih, nerijetko je i Židov. Prema H. Gelzeru8^, od četrdesetosam velikih vezira između 1453- i 1623. pet ih je bilo mrske rase, ako se može tako reći, od kojih jedan Čerkez, deset nepoznata podrijetla, trideset tri vjerska otpadnika, od kojih šest Grka, jedanaest Albanaca ili Balkanaca, jedan Talijan, jedan Armenac, jedan Gruzijac. Broj kršćana koji su se provukli sve do vrha mrske hijerarhije označava važnost njihova prodora m eđu kadrove Osmanlijskog Carstva. I ako ovo posljednje naposljetku više sliči Bizantskom Carstvu nego Mongolskom,85 razlog je veliko novačenje službenika. U Španjolskoj, gdje ga poznajemo bolje nego drugdje, službenik je ponikao iz sitnog gradskog puka, štoviše iz seljačke obitelji, što ga ne sprječava, naprotiv, da sebe prikazuje kao čovjeka plemićkog podrijetla. Zar u Španjolskoj to svi ne tvrde? U svakom slučaju, njihov društveni uspon nikome ne promiče, osobito ne jednom od njihovih zakletih neprijatelja, zagovorniku velike vojne aristokracije, Diegu Hurtadu de Mendozi koji u svom Granadskom ratu86 bilježi; »Katolički kraljevi predali su upravljanje pravdom i javnim poslovima u ruke letradosa, ljudi srednjeg staleža, između velikih i malih, da ne bi uvrijedili ni jedne ni druge, i kojima je posao da proučavaju pravo«, сиуаprofcsion oran letras legales. Ti letradosi su braća onih dottori in legge o kojima govore talijanski dokumenti, i naših zakonoznanaca iz 16. stoljeća, proizašlih ili ne sa sveučilišta u Toulouseu, koji su svojim rimskim idejama toliko pomogli apsolutizmu Valoisa. U svojoj mržnji koja ga čini lucidnim, Hurtado de Mendoza navodi ih cijelu gomilu, oidores u javnim poslo­ vima, alcaldes u kriminalnim slučajevima, présidentes, kao članovi audienciasa, što će reći naših parlamenata i, kao kruna svega, vrhovnu kongregaciju Consejo Real... Jer je njihova upućenost, vjeruju oni, sveopća, ni više ni manje nego ciencia de lo que esju sto y injusto. Oni žude za položajima drugih i uvijek su spremni da zadru u djelokrug vojnika (u biti velikih aristokratskih obitelji). A ta pošast nije ograničena na Španjolsku: »taj način vladanja proširio se po cijelom kršćanstvu i nalazi se danas na vrhuncu svoje moći i svoje vlasti«87. U čemu Hurtado de Mendoza ima pravo. Osim već ustoličenih letradosa, nabrojimo u 38

Carstva

mašti i one koji se tek spremaju započeti karijeru i koji sve više nadiru na španjolska sveučilišta (a uskoro i ona Novoga svijeta): najmanje 70.000 studenata, računa zlovoljno na početku sljedećeg stoljeća Rodri­ go Vivero, markiz del Valle88, jedan drugi velikaš i kreolac Nove Špa­ njolske; među njima su sinovi postolara i težaka! Tko je kriv ako ne država i crkva koje, nudeći mjesta i prebende, napučuju sveučilišta isto koliko i želja za znanjem? Svi ti letradosi često su dobivali svoje diplome u Alcali de Henares ili Salamanci. Kako god bilo, i čak ako mislimo da je brojka od 70.000 studenata, golema u očima Rodriga Vivera, skromna u odnosu na stanovništvo Španjolske, sigurno je da je ovaj društveni zamah politički vrlo važan na početku stvaralačkog doba Katoličkih kraljeva. Već se javljaju »kraljevski pisari« veoma skromna podrijetla, kao onaj Palacios Rubios89, sastavljač Leyes de Indias, a koji nije čak ni sin hidalga! Kao i kasnije, pod Karlom V, tajnik Gonzalo Pérez, taj ponizni čovjek za kojega će se posumnjati da je židovskog podrijetla.90 Isto tako, u doba Filipa II, kardinal Espinosa, koji umire od kapi 1572, zatrpan naslovima, počastima i raznovrsnim službama, ostavljajući svoju kuću nagomilanu spisima i ispravama koje nije imao vremena pročitati i koji ondje trunu godinama... Gonzalo Pérez pripada Crkvi, kao i kardinal Espinosa, kao i don Diego de Covarrubias de Leyva, o kojemu je njegov rođak Sebastian de Covarrubias de Leyva 1594. napisao jednu dosta dugu retrospektivnu bilješku91: što je prilika za nas da saznamo da je don Diego rođen u Toledu od plemenitih roditelja, podrijetlom iz Biscaye, da je karijeru započeo u Salamanci, da je bio profesor na koledžu u Oviedu, zatim sudac na audienciji u Granadi, te biskup Ciudad Rodriga, zatim nadbiskup Santo Dominga »en las Indias«, napos­ ljetku predsjednik Kastilijskog vijeća i na kraju mu je dana biskupija Cuenca (umro je u Madridu 27. rujna 1577, u dobi od šezdeset sedam godina, prije nego što ju je zaposjeo). Kad bi to bilo potrebno, njegov život bi pokazao da se istodobno može ostvarivati i crkvena i državna karijera. Jer Crkva je u Španjolskoj više nego drugdje širom otvorena siromašnima. U Turskoj je Sulejmanova vladavina u isti mah bila period pobjed­ ničkih ratova, bogate gradnje i velike zakonodavne djelatnosti. Sulejman je Sulejman Kanun, zakonodavac, što u njegovim državama, a posebice u Carigradu, znači obnovu pravnih studija i postojanje klase pravnika. Njegov zakonik uredio je tako dobro sudski aparat da je engleski kralj Henrik VIII, kaže se, poslao u Carigrad izaslanstvo stručnjaka da prouče njegovo funkcioniranje.92 Doista, Kànun Name je na Istoku isto tako slavan kao što je Justinijanov Zakonik to ostao na Zapadu9* ili Recopilaciôti de las Leyes u Španjolskoj. Čitav Sulejmanov zakonodavni rad u Ugarskoj bio je djelo pravnika Abul’s-S u’ûda; on je bio tako važan u 39

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

57

1«M

М

« 8

- P r o r a č u n i s lije d e k o n ju n k t u r u

90 1Ш

2

S9

69

П В Of М ISO В

}1

Н ЈГ Ж 1

- S lu č a j F ra n c u s k e

Proračun Venecije je Irostruk: Grad, Terra Ferma, Carstvo. Izuzeli sm o corstvo, za koje su brojke često preuveličane. Grafikon je izradila gđica G em m a M iani, uglavnom polazeći od Si/onci generali. Tri krivulje odgovaraju prihodima Venecije i Terra Ferme: nominalni iznosi (u ducat; correnri), iznosi u zlatu (procijenjeni u cekinima), iznosi u srebru (desetinama tona srebra). Brojke za Francusku koje je utvrdio F.C. Spooner, Imaju vrlo oslabljenu vrijednost. Nominalni iznosi u lourskim livrama, i iznosi izraženi u zlatu. M a koliko nesavršene bile krivulje, one ukazuju na to da su postojole proračunske konjunkture u odnosu na konjunkturu cijena.

40

Carstva

domeni vlasništva da je mnoštvo pojedinosti preživjelo do naših dana. Isto tako, pravnika Ibrahima Halebija, autora knjige o običajnom pravu, multcka" , treba svrstati uz najveće zakonoznance Zapada u 16. sto­ ljeću. Što se više o tome razmišlja, sve više se pokazuju neobične sličnosti, izvan riječi, pojmova i političkih privida, između Istoka i Zapada, ned­ vojbeno različitih svjetova, ali ne uvijek i oprečnih. Zakonoznanci rimske tradicije, zakonoznanci tumači kuranskih tekstova, to je jedna i ista golema vojska koja na Istoku kao i na Zapadu radi na isticanju vladarevih prava. Bilo bi presmiono i netočno, u ovom usponu monarhija, sve pripisati njihovoj revnosti, njihovoj privrženosti ili njihovim računica­ ma. Moć nije imala samo pravne izvore. Sve monarhije ostaju karizmat­ ske. I ekonomija ima svoju ulogu. Kako bilo da bilo, ova vojska zakonoznanaca, od najslavnijih do najskromnijih, radit će za velike države. Ona je mrzila, gazila sve što je stajalo na putu njezina širenja. Čak i u Americi gdje je iberski službenik često zloupotrebljavao svoju moć, tko bi mogao zanijekati usluge tih malih ljudi odanih vladaru? U Turskoj, država koja se modernizira, hoteći to i ne hoteći, umnožava u zauzetim pokrajinama azijskog Istoka zakupce napoličare; oni žive od prihoda kojima upravljaju, ali otpremajući glavni dio u Istanbul. Ona također umnožava plaćene službenike koji, za određeni posao, po mogućnosti u gradovima koje je lako nadgledati, primaju plaću iz carske blagajne. Ti službenici su sve češće nekadašnji kršćani, malo po malo uvedeni u vladajuću osmansku klasu na temelju danka u krvi, »danka koji se sastojao u tome da se iz kršćanskih kućanstava Balkana odvodi izvjestan broj djece, obično ispod pet godina...«95. Te nove snage osmanlijske države smanjit će, gotovo uništiti »timariote« Balkana (držaoce timara, vlastelinskih posjeda) i održati, zadugo, obnovljenu snagu carstva.96 Ne želeći to uvijek izričito, država će u 16. stoljeću premještati svoje »službenike«97. Ona će ih odvajati od njihova zavičaja kako joj se svidi. A velike države više nego druge. Jedan od takvih je i kardinal Granvela, onaj Comtežanin koji je govorio da nema zavičaja. To je iznimka, reći će se, ali u Španjolskoj ima dokaza o takvim premještanjima u izobilju. Takav je slučaj i licencijata Palomaresa, namještenog na audienciji Gran Canarije koji je završio svoju karijeru na audienciji Valladolida.98 Tako lutaju, više nego civili, vojnici u službi kralja, katkada unutar, a katkada izvan vojnog kadra. Iz Nantesa, gdje na kraju stoljeća služi kao uspješan agent, predstavnik Španjolske, d on Diego Mendo de Ledesma, poslao je Filipu II99, da bi od vladara zatražio malu »pomoć« u svojim linancijskim teškoćama, dugačak popis svojih lojalnih usluga. Potjecao je zasi­ gurno iz plemićke obitelji, još sasvim mlad bio je primljen, kao i njegov brat, među paževe kraljice Izabele (Kraljice mira, kćeri Caterine de 41

ZAJEDNIČKE SU D BIN E 1 SVEUKUPNA KRETANJA

5 8 — P r o r a č u n i s lije d e k o n ju n k tu ru 3 — S lu č a j Š p a n j o ls k e

Indeks cijena srebra posuđen je od Earla J. Homillona. Proračuni su rađem u milijunima kastilijskih dukola, monele koja nije varirala u rečenom rozdoblju. Proračunske procjene posuđene su iz jednog neobjavljenog rada Alvara Castilla Pinlodo. Ovoj pul, unaloč nesavršenom računanju prihoda podudarnost između konjunkture cijena i krelanja fiskalnih poreza m nogo je ćišća nego u prelhodnim slučajevima. Reći ćemo: »proračuni« unaloč nepogodnosli izraza. Nikad nećemo sa sigurnošću znati koji su bili troškovi. Sam o bi arhivi Simancasa, koliko je meni poznalo, i m ožda arhivi Engleske mogli omogućili da saznam o točne proračune. Provizorni grofikoni, onologni grafikonim a koje sm o naznačili, m ogu se lako izračunali za Siciliju i Napuljsko kraljevstvo, i čak zo Osm anlijsko*Carslvo, šio je skupina Ornera Lutfija Borkana već poduzela za vloslili račun.

Medici i treće supruge Filipa II.). Služio je još kao dijete, za vrijeme Granadskog rata, zatim je u Italiju pratio Don Juana Austrijskog. Sa svoja dva brata, za osvajanja Portugala 1580, nagovorio je grad Zamoru da služi Katoličkom kralju i priključio je vojsci toga grada snage vlastitih vazala. Kasnije je tome gradu Zamori, koji je oklijevao da prihvati povećanje svoga udjela u alcabali i time davao loš primjer drugim gradovima, vlada poslala don Diega da ga privoli na bolje osjećaje... »Čim sam ušao u sudnicu«, priča ovaj posljednji, »sve sam učinio lakim i utjerao sam im strah u kosti...«. Nije bilo moguće uposliti ga bolje. Evo ga, malo poslije, kao corregidora u Malagi. Pomoću tili corregidoresa, gospodara gradova i moćnih ličnosti, država je vladala svojim podanici­ ma. Corregidoresi su bili istovjetni s nadglednicima, intendantima, u Francuskoj. Don Diego se u svojoj novoj službi dao na gradnju prista­ ništa u luci. Kad su ga pozvali, otišao je pomoći Tangeru i Ceuti koje je ugrožavao Drake, a sve to kralja nije stajalo, gle čuda, ni jednog centa. Istina je da se don Diego upropastio u tom pothvatu pogubnom za njegovu lisnicu. Trebalo mu je, doista, u njegovim novim službama, kad 42

Carstva

je pojačao utvrde, hraniti za svojim stolom više od šezdeset konjanika i drugih vrijednih osoba... Evo ga zatim kao guvernera Ceute i u tom se svojstvu raspituje kako je upravljao njegov prethodnik. Hvali se da je tom prilikom bio tako dobar sudac da je položaj dao starom nosiocu. Zadovoljan sâm sobom, evo ga bez namještenja i ponovno kod kuće, blizu Zamore, gdje ga čekaju opravdana negodovanja njegove žene i djece, malaksalih od bijede. On prihvaća, međutim, da na šest mjeseci pode u Bretagnu. Ali tih šest mjeseci potrajalo je šest dugih godina: za vrijeme njegove odsutnosti njegov stariji brat i bratova žena umiru, a da nije za sebe mogao ishoditi ni najmanji dio njihove ostavštine. Kako je odsutni uvijek kriv, on je zbog toga izgubio čak dva procesa. Bez sumnje, po njegovu premještanju u Bretagnu, kralj mu je dodijelio prihod od 1.500 dukata kao rentu, s plaćom za četiri godine unatrag, ali što je (o u usporedbi s njegovim golemim troškovima, njegovom bijedom, bije­ dom njegove obitelji? španjolski arhivi čuvaju tisuće sličnih žalbi i bilježaka. Povjesničar ne mora doslovce vjerovati jadikovkama što ih one izražavaju, ali izvan svake sumnje je da su »službenici« m oderne Španjolske bili malo i slabo plaćeni i da ih stalno premještaju na šahovskoj ploči španjolskog carstva, trgajući ih i odvajajući od njihova zavičaja... Da su često bijedni, nema sumnje. U Madridu živi stalež ljudi bez zaposlenja, u potrazi za službom, mirovinama, zaostacima, stalež vojnih invalida koji tapkaju u očekivanju prijema u audijenciju. Dotle neka se njihove žene i kćeri, da bi preživjele, odaju razvratu... To je žalosna povijest tih državnih službenika bez posla koji čekaju duž Calle Mayor, ulice bogatih trgovaca, i traže sjenu ili sunce, ovisno o godišnjem dobu, na Prado San Hieronymo, ili se miješaju s užurbanom svjetinom noćnih šetača...100 N asljednost i ku p o v n o st službi Svi ti službenici privrženi su svojim službama odanošću, pitanjem časti, interesom. Malo po malo obuzima ih želja da postignu trajnost službe. S godinama stvar postaje sve jasnijom. Kupovnost službi opća je bolest. Francuska, gdje ovo zlo uvelike napreduje, nije iznimka. Doista, je li pad stvarnih prihoda taj koji primorava državu u 16. i 17. stoljeću da dopušta da posvuda cvjeta to zlo? U svakom slučaju, Recopilaciôn de las Leyes101 omogućuje da, za Španjolsku, pratimo ovo sve izražajnije izuzimanje države u korist pojedinaca i u skladu s time povećanje nove kaste povlaštenih. Da bismo upoznali njegove pojedinosti i činjenice, trebalo bi pregledati u Simancasu golemo mnoštvo dokumenata koji se odnose na renuncias102. Renunciar, odustati, znači dati drugom pravo na svoju službu, kao što to traži — a to je jedan primjer među tisuću — 43

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

onaj oružnik Inkvizicije u Barceloni, u lipnju 1558103, u prilog svoga sina. Drugi primjer, iste godine, vlada je prihvatila zahtjeve regidoVesa, tih sudaca, koji su od tada imali pravo da se odreknu službe u korist onoga koga žele, čak i ako je korisnik imao manje od osamnaest godina, s mogućnošću da ovo pravo određivanja svoga nasljednika ostvaruju na svojoj samrtničkoj postelji ili u oporuci. Odricanje je bilo valjano čak i ako bi umrli prije uobičajenog roka od dvadeset dana.10,1 Ove pojedinosti što podsjećaju na suvremenu francusku stvarnost postavljaju problem, ako ga već ne rješavaju. Ne sumnjam da sustavno proučavanje ne bi jednog dana za Poluotok otkrilo ono što su francuski povjesničari uspjeli rasvijetliti za našu zemlju. U iberskom slučaju naj­ čudnijom mi se čini krajnja preuranjenost toga zbivanja. Još prije Katoličkih kraljeva, pod burnim vladavinama Ivana II. i Henrika IV105, a bez sumnje od početka 15. stoljeća,106 vidljivi su prvi simptomi, barem kod gradskih službi od kojih je većina već renunciables. Nedvojbeno, prilično često je kraljevstvo ponovno uzimalo svoja prava, silom ili jednostavnom igrom otezanja potrebnih za odricanje od službe i koji su odgovarali isto tako dobro onome koji se odricao (njemu da ostane na životu željeno vrijeme, barem dvadeset dana107), kao i za novog vlasnika, koji se trebao predstaviti, urediti da mu se priznaju prava, u roku od trideset dana nakon ovog čina108. Godine 1563. cortesi su zatražili od Filipa II, uostalom uzalud, da produži te rokove s trideset na šezdeset dana,109 što je dokaz, ako je potreban, da stari postupak ostaje na snazi, kao stalna prijetnja, drama obitelji u posjedu službi, jer su kupci često upotrebljavali, za plaćanje, dragocjeni novac od miraza110... Malo po malo mnoge službe postat će renunciables. Tolike zabrane na odricanje od službe, osim s oca na sina,111 tolike zabrane da se pregovara o sudskim troškovima ili drugim 112 govore na svoj način o razvoju ovog zla.113 Kralj mu je pridonosio u mjeri u kojoj je umnožavao i prodavao službe.114 Obično se optužuje Antonija Pereza115 da je bio sklon masov­ noj prodaji službi: ali jednako koliko i tajnika za to treba optužiti i to vrijeme. Postaju renunciables čak i službe predsjednika gradskih općina i escrivanias, kancelarija Kraljevskog vijeća.116 Kao i u Francuskoj, ta rastuća potkupljivost razvija se u nekoj vrsti feudalne atmosfere, ili recimo, poput Georga Friedericija117, da birokracija i paternalizam idu ruku pod ruku. Očito monarhija gubi u toj igri prodaja i logičnih podmićivanja koje za sobom povlači. Ona stvara zapreke svojoj vlasti koja u doba Filipa II. nije ni izdaleka apsolutna vlast poput one u doba Luja XIV. Istina je da potkupljivost najveći dio vremena ostaje u Kastiliji ograničena na mala zaposlenja i ne obuzima sve, osim unutar gradskih službi. Upravo tu se, oslonjen na cortese, održava živi gradski patricijat, brižan prema svojim lokalnim interesima i koji corregidoresi ne mogu 44

Carstvo

lako dovesti u pokornost... Ali, gradovi — zar su ništa? Čitavu povijest poreznog sistema treba preispitati s toga važnog gledišta.118 Određena potkupljivost, deformacija države, pojavljuje se i u tur­ skim institucijama. Već sam uputio na primjedbu po kojoj bi zakup službi u cijeloj Turskoj proizlazio iz egipatskog primjera.119 Nužnost da se pretpostavljeni moraju corteggiare i da ih se obasipa znatnim daro­ vima, prisiljava svakog državnog službenika da redovito oduzima od svojih podređenih i svojih činovnika i tako dalje. Golema grabež orga­ nizira se od vrha do dna hijerarhijske ljestvice. Osmanlijsko Carstvo plijen je tih nezasitnih imaoca službi koje tiranija običaja prisiljava da i sami budu nezasitni. Najviše koristi od te opće pljačke ima veliki vezir, kao što to govore i ponavljaju Mlečani, kao što to potvrđuje Gerlach u svom Tagebucbu, u vezi s Mehmed-pašom Sokolovićem, djetetom ne­ poznata podrijetla iz okolice Dubrovnika, kojega su uzeli sultanovi novačitelji u dobi od osamnaest godina, i koji je mnogo kasnije, u lipnju 1565, postao velikim vezirom, mjesto koje će zauzimati do svoje pogibije 1579- Golem prihod dolazio mu je od darova koje su mu poklanjali kandidati za javne službe. »Iz godine u godinu, kaže Mlečanin Garzoni, on dostiže i milijun zlatnika, kao što su mi potvrdile osobe od povjere­ nja«.120 Gerlach bilježi sa svoje strane: »Mehmed-paša ima nevjerojatnu riznicu zlata i dragog kamenja... Tko hoće dobiti neku službu, mora mu pokloniti nekoliko stotina ili tisuća dukata, ili mu dovesti konje ili djecu...«. Protiv tih svjedočenja ne postoje u njegovu obranu sjećanja Mehmed-paše Sokolovića, uostalom pravog velikog čovjeka, ali koji se u pogledu novca drugih ljudi, onoga njegovih potčinjenih ili novca stranih sila, zadovoljavao običajima svoga vremena. Međutim, u turskoj zemlji, golemo bogatstvo jednog vezira uvijek je na raspolaganju sultana, koji će ga zaplijeniti po smrti svoga ministra, bilo ta smrt prirodna ili ne. Tako turska država sudjeluje u pljačkanju svojih službenika. Sve se, očito, ne može sasvim namiriti tim jednostav­ nim metodama. Bogatstvima ministara nudi se utočište u pobožnim zakladama, o kojima svjedoče mnogobrojni arhitektonski dokazi. Ovim se zaobilaženjem uspjelo skloniti nešto utajenog zlata za budućnost ili sigurnost jedne obitelji.121 Priznajemo da je zapadni sistem, općenito, manje strog od tih istočnjačkih metoda, ali i u njemu, kao i drugdje, na području potkupljivosti postoji čudna dezorganizacija države. Preostalo bi da se vremenski odredi ova dezorganizacija koja tako mnogo otkriva. Znakovi 16. stoljeća samo su, s ove točke gledišta, znakovi prethodnice. U svakom slučaju, i u Turskom Carstvu kao i u drugim europskim državama,12216. stoljeće svjedokom je izvanrednog porasta broja njiho­ vih činovnika. Godine 1534. postojao je tako u europskoj Turskoj, na čelu svih hijerarhija, jedan begler-beg, ispod njega trideset sandžaka; u 45

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

Aziji šest begler-begova i šezdeset tri sandžaka. Pomalo neplanirano, 1533- stvoren je novi begler-beg, kapudan-paša, admiral kojega u španjolskim dokum entim a nazivaju general mora. Ovaj »admiralitet«, osim zapovjedništva nad flotom, obuhvaćao je i upravu luka Galipolje, Cavalla, Aleksandrije. Postoji dakle uz begler-bega u Kairu, ustanov­ ljenog 1534, devet begler-begova višega ranga. Ali, 1574, četrdeset godina kasnije, postoji dvadeset »vlada«: tri u Europi (Sofija, Temišvar, Budim); trinaest u Aziji; tri, zatim i četiri u Africi (Kairo, Tripoli, Alžir, i uskoro Tunis); plus general mora. Prevladavajuća uloga Azije pokazala bi, da je bilo potrebno, da se ovdje nalazi središte turskih interesa i snaga. Uostalom, taj se razvoj imao još i nastaviti. Pod vladavinom Murata III, ukupni broj prešao je od dvadeset jedne vlade na četrdeset, od čega dvadeset osam samo za Aziju, gdje je rat protiv Perzije doveo do osvajanja i organiziranja velikih pograničnih zona. Ta povećanja odgovarala su, dakle, potrebama. Ali ne bi trebalo zanemariti ni u Turskoj čudnu, sve veću, potrebu za umnožavanjem naslova, sve izra­ ženiji ukus za javne službe. Subaša sanja da postane sandžak, sandžak da postane begler-beg... I svatko redovito živi iznad svog ranga. Sličan razvoj onom u koji tišti Španjolsku muči i Tursku, i još ranije od udaljenog Iberskog poluotoka. Doista, ovaj posljednji, da bi pokazao svoj sjaj i dao na volju ukusu življenja i pokazivanja, pričekat će kraj asketske vladavine Filipa II. Na Istoku će se nakon smrti Sulejmana, 1566, sve promijeniti. Odjeća od svile, srebra i zlata, koju je zabranio stari car odjeven u pamuk, bila se ponovno naglo pojavila. Kako se stoljeće bližilo kraju, tako su se u Istanbulu redale raskošne gozbe. One svojim blještavilom osvjetljavaju dosta bezbojan opis starog Hammera. Sjaj saraja tada je nečuven, naslonjači su u njemu pokriveni tkaninama protkanim zlatom, ljeti je običaj spavati u najfinijoj svili. Jedva pretjeru­ jući, suvremenici tvrde da je cipela turske žene vrijedila više od čitave oprave kršćanske princeze... Zimi se pokrivalo skupocjenim krznima. Premašen je čak i sjaj talijanskih stolova.123 Treba povjerovati dosta dražesnoj i naivnoj izjavi prvog nizozemskog izaslanika u Istanbulu, u svibnju 1612, Cornéliusa Hage, koji je poslije svog prijema izjavio: »izgledalo je kao da je dan pobjede«.124 A što se sve ne bi moglo reći za velike svetkovine iz vremena Murata IV, u jednoj ipak beskrvnoj zemlji, mučenoj ratom i glađu? Čudno je vidjeti Tursku, gotovo u isto vrijeme kao i Španjolsku, zahvaćenu vrtlozima i slavljima »zlatnog stoljeća«, u trenutku kad je ovaj vatromet u suprotnosti s pravilima jedne mudro vođene kuće i prijekim potrebama dugovanja i potraživanja.

46

Carstva

Lokalne autonom ije Pogled na velike političke mehanizme lako nas može zavesti. Uspoređujući one iz 16. stoljeća s onima iz 15. stoljeća, vidimo ih nerazmjerno uvećanima. Ali sve ostaje pitanje proporcija. Ako pogleda­ mo naše vrijeme i golemo mnoštvo činovnika u službi države, broj »činovnika« u 16. stoljeću sasvim je neznatan. To će reći da, s tim nedostatnim osobljem, goleme države s »apsolutnom« vlašću posjeduju vrlo nesavršenu moć. U osnovi, one su nepotpune, nedjelotvorne. Sukobljavaju se s bezbroj nižih autonomija koje ne mogu nadvladali. IJ golemom Španjolskom carstvu, gradovi ostaju često slobodni od njiho­ ve ruke. Svojim fiskalnim pravima oni imaju kontrolu nad posrednim porezima. Sevilla i Burgos, kojih ustanove poznajemo, imaju široke ovlasti. Jedan mletački ambasador 15 57.125 jasno kaže: u Španjolskoj si govema p o i ciascuna siqnoria e com m unity di Spagna da se stcssa, secondo leparticolari leggi... Isto tako, izvan Poluotoka, ali još uvijek u Španjolskom carstvu, Messina je sve do 1675. bila republika, nepouz­ dana baza za sve potkraljeve koji, kao Marcantonio Colonna 1577, upravljaju otokom. »Vaše Veličanstvo zna«, piše Colonna126 u lipnju iste godine, »od koje su važnosti povlastice Messine, koliko prognanika i matadoresa ona udomljuje na svom području, zbog pogodnosti koje oni imaju kada prijeđu u Kalabriju. Stoga je veoma važno da straiico (upravni činovnik koji njome upravlja) na prikladan način vrši svoju službu. Stvari su već dovele dotle da rečena služba donosi više koristi u dvije godine nego služba potkralja otoka u deset: kažu mi, medu ostalim, da nema ni jednog čovjeka zatvorenog zbog krvnog zločina kojega ne puste na slobodu ako dade dobru jamčevinu, a kad jednom iznevjeri jamstva, stratico će je prisvojiti. Danas je grad toliko okružen lopovima da se čak unutar njegovih zidina hvataju ljudi da bi ih zatim ucijenili...« Dakle, na Poluotoku, a i izvan Poluotoka, čitavi su krajevi, gradovi, ponekad krajevi s povlasticama, fuerosim a, pod slabom kontrolom španjolske države. Tako je sa svim udaljenim i pograničnim područjima. To je slučaj do 1570. Granadskog kraljevstva: poslije 1580. i to trajno, do raskida 1640, bit će to slučaj Portugala, pravog »dominiona« sa svojim ovlastima i svojim slobodama u koje se pobjednik neće usuditi dirati. To je slučaj, trajno, s minijaturnim baskijskim pokrajinama, isto tako i sa zemljama aragonske krune, privilegije kojih se, čak i poslije ustanka i nemira 1591, Filip II. neće usuditi oskvrnuti. U tim uvjetima, jednosta­ van prelazak aragonske granice donosio je i najnepažljivijem putniku, na izlasku iz Kastilije, sliku novog svijeta, sa svojim napola neovisnim velikašima koji uživaju brojna prava na uštrb svojih podanika, koji imaju svoje dvorce oprem ljene topovima, tako blizu susjedne potčinjene i razoružane Kastilije. Društvene povlastice, političke povlastice, porezne 47

ZAJEDNIČKE SUDBINI- I SVnUKUPNA KRETANJA

povlastice: aragonski blok ravna se po svom nahođenju i napola izbje­ gava kraljevske poreze. A tome je tako zbog toga što je Francuska'blizu, i na najmanje nasilje stranac može iskoristiti priliku i provaliti kroz ta slabo zatvorena vrata kakva su vrata Španjolske.127 Iz istih razloga, ovaj put u Turskom Carstvu, vidimo kako se sultanova vlast mrvi u Europi, na sjevernoj obodnici njegovih država, u Moldaviji, Vlaškoj, u Transilvaniji, u kraljevstvu krimskih Tatara... Već smo istaknuli, kao posljedicu geografije, višestruke planinske autono­ mije balkanskog prostora, u Albaniji, u Moreji... Otpor državi poprima, uostalom, najrazličitije oblike. Pogledajte u Napuljskom kraljevstvu, pokraj još uvijek nepokorene Kalabrije, veliku ulogu koju igraju pastirske zajednice i golemi grad Napulj. Pomoću pastirskih zajednica seljak izmiče velikašima i kralju. Isto tako, kad se nastani u Napulju, sam zrak toga grada čini ga slobodnim. Prema jugu, na Siciliji, bijeg pred vlastima znači vjernost sicilskoj Inkviziciji koja se na taj način izvanredno širi. Je li možda u Turskoj čudovišno bubrenje glavnoga grada bilo odgovor na slične uzroke? U pokrajinama, ništa ne štiti pojedinca od lakomosti lokalnih begler-begova, sandžaka, subaŠa, ili, najstrašnijih od svih, njihovih izvršitelja, vojvoda. U Istanbulu, čovjek je siguran da će dobiti kakvu takvu pravdu i relativan mir. Nema sumnje da je podmitljivost državnih činovnika bila velika u 16. stoljeću, u islamskom kao i u kršćanskom svijetu, na jugu kao i na sjeveru Europe. »Ne postoji nikakav spor, građanski ili krivični«, piše iz Flandrije vojvoda od Albe, 1573120, »koji se ne bi mogao prodati kao što se prodaje meso u mesnici... većina savjetnika prodaje se dnevno onome tko ih hoće kupiti.« Ta sveprisutna podmitljivost ograničava volju upra­ vljača i sigurno nije najsimpatičnija. Podmitljivost je postala višestruka sila, podmukla, vlast već sama po sebi.129Jedna od onih moći od kojih se pojedinac zaklanja da bi izbjegao zakonu. Vječno pitanje koje miješa silu s lukavstvom. »Španjolski zakoni«, piše oko 1632. stari Rodrigo Vivero,1*0 »su poput paukovih mreža koje hvataju samo muhe i komar­ ce.« Bogati i moćni izmiču klopki, jedino se zapleću »nepovlašteni i siromašni«, los desfavorecidos y los pobres. Ali nije li to točno za sva vremena? Financije i zajam u službi države Drugi znak slabosti je da velike države nisu savršeno u dodiru s masom poreznih obveznika, pa tako ni sposobne da ih iskorištavaju po volji: odatle čudne porezne, zatim i financijske nejednakosti. Ako zane­ marimo primjere koje smo naveli za Italiju, na samom kraju 16. stoljeća, države ne raspolažu ni državnom riznicom ni državnom bankom. Godi48

Carstva

ne 1583, razmišljat će se o državnoj banci na dvoru Filipa II1*1, ali ovaj se plan nije konkretizirao. U središtu Španjolskog carstva moraju se utjecati posuđivačima koje jednom previše modernom riječju zovemo bankarima. Kralj ne može bez njih. Kad je Filip II. u rujnu 1559. ponovno stigao u Španjolsku, njegova najveća briga tijekom sljedećih deset godina bila je da sredi svoje financije. Sa svih strana stizali su mu prijedlozi, uvijek da bi mu preporučili, u krajnjem slučaju, da se obrati sad Affaitatima, sad Fuggerima, ili Genovljanima, štoviše, za vrijeme kriza Erasova nacionalizma, samim španjolskim bankarima, kao što su Malvende iz Burgosa. Raspršenost država Filipa II, i prije njega Karla V, koja nužno povlači za sobom raspršenost prihoda koje treba ubirati i plaćanja koja treba izvršiti, pogodovala je njegovu utjecanju međunarodnim trgo­ vačkim kućama. Novčani prijenosi zahtijevali su sami po sebi obraćanje trgovcima. Ali ovi su igrali jednu drugu ulogu: predujmljivali su, prije vremena su mobilizirali buduće izvore proračuna. Ta je uloga često podrazumijevala, prekasno, izravno ubiranje poreza, pa dakle i kontakt s obveznicima. Posuđivači su ti koji u svoju korist organiziraju špa­ njolsku poreznu službu. Godine 1564, Filip II. prepušta Genovljanima monopol na prodaju kartaških igara. Drugom prigodom im prepušta određene solane u Andaluziji. Ili pak, obnavljajući odluke svog oca, povjerava Fuggerima iskorištavanje rudnika u Almadenu ili upravljanje dobrima vojnih redova, što ima za posljedicu, u ovom posljednjem slučaju, da velik dio zemalja sa žitom, pašnjaka, cesta, seoskih imanja dolazi pod stranu kontrolu. Fuggerovi su napučili Španjolsku svojim posrednicima i činovnicima, savjesnim Nijemcima, melodičnim i mar­ ljivim... Uostalom, kad se ubiranje poreza i ne prepusti određenoj stranoj tvrtki, onda to rade posredne vlasti, gradovi ili cortesi... što reći, nego da država, na financijskom planu, ostaje veoma nedovršena? U Francuskoj, gdje prijenos novca nije životna nužnost kao u Španjolskoj, bankari i posuđivači su ipak imali svoju ulogu. Isto je tako i u Turskoj, gdje poslovni ljudi imaju slobodne ruke, čak i u samim financijama države. Gerlach to bilježi u svom Tagebuchu,32: »Postoje u Istanbulu brojni Grci koji su se veoma obogatili trgovinom ili na druge načine, ali su oni uvijek odjeveni u pohabanu odjeću da Turci ne bi opazili njihovo bogatstvo i oteli im ga...«. Najbogatiji među njima je izvjesni Mihajlo Kantakuzen. Đavolji sin, prem a kazivanju Turaka, taj je tobožnji Grk navodno potjecao, prema nekoj besmislenoj glasini, od engleskih predaka. U svakom slučaju, njegovo bogatstvo je golemo, neobično povezano s uslugama koje pruža turskoj državi. Nije li Kanta­ kuzen gospodar svih solana u carstvu, zakupnik bezbrojnih carinarnica, prodavač službi, i nije li poput vezira smjenjivao grčke patrijarhe i mitropolite prema svom nahođenju? Nije li on gospodar prihoda čitavih 49

ZAJEDNIČKI? SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

Prosječna odstupanja (od cjeline) u % prosjeka..

5 9 - » A s ie n lo s u i e k o n o m s k i ž iv o t u K o stlliji, 1 5 5 0 -1 6 5 0 .

O sim promjena indekso cijeno, premo Earlu J. Homillonu (čija je amplitudo umjerena), osim golem og polela, a zatim opadanja trgovine u Sevilli, krivuljo osientoso, ukrolko krolkoročni dug driove, nalik je oscilocijama seizmografa. U cjelini, ona ipak otkriva neke sličnosti kretonja s krivuljom cijena, a osobilo u Sevilli, šio je prirodno, budući da su 1о povrolci novca iz Amerike, šio omogućuje predujmove i isplate osientoso. Ukratko, premašoji linije od 100 pošlo, upućuju na raine polete: spuštanjem ispod 1e linije, no razdoblja mira s priličnom točnošću (osin' za osvajonje Poiiugolo). Valja zomijelili velik napor za Trideselgodišnjeg rala. Krivulju osientoso izradio je Alvoro Coslillo Pintado.

50

Carstva

pokrajina, Moldavije ili Vlaške i k tome seoski velikaš, sposoban da sam naoruža dvadeset do trideset galija? Njegova palača u Anchioliju natječe se po svom sjaju sa samim sarajem. Ovog skorojevića ne treba dakle brkati sa skromnim grčkim činovnicima iz Galate i drugdje; on ih nadmašuje svojom raskoši. A kako nije posjedovao njihov oprez, uhićen je u srpnju 1576; prisiljen je da vrati ukradeno, i u posljednji čas spašava ga Mehmed-paša Sokolović. Oslobođen, on otpočinje još žešće, ovaj put bavi se, ne više solju, već krznima, i, kao i u prošlosti, spletkari u Moldaviji i Vlaškoj... Napokon, ono što se moralo dogoditi događa se: 13. ožujka 1578, po sultanovu nalogu, obješen je bez ikakva suđenja na samim vratima svoje palače Anchioli a njegovo je bogatstvo zaplije­ njeno.1^ Još izuzetnija sudbina, premda je se može svrstati u istu vrstu, je sudbina jedne u mnogom pogledu zagonetne osobe, portugalskog Židova Josipa Nasija, poznatog pod imenom Miques ili Micas, koji je na kraju svoga života bio ovjenčan pompoznim naslovom vojvode od Naxosa. Dugo vremena lutalica, ne znajući kamo, on prelazi u Nizozem­ sku, zatim u Besançon,134 boravi u Veneciji, zatim stiže u Istanbul oko 1550. Već vrlo bogat, sklapa sjajan brak i vraća se na židovstvo. Prijatelj i pouzdanik sultana Selima još prije njegova ustoličenja, njegov opskrbitelj dobrim vinima, zakupio je desetinu na vina s otoka. Upravo je on potaknuo sultana, 1570, da napadne Cipar. Najčudnije je možda to da će 1579. umrijeti prirodnom smrću, još uvijek posjedujući svoja golema bogatstva. Pokušalo se nepromišljeno rehabilitirati ovu neobičnu oso­ bu, ali i nakon što smo čuli njegovu obranu, nismo saznali ništa više o lom Fuggeru Orijenta...135 Španjolski dokumenti prikazuju ga kao na­ klonjena Španjolskoj, pomalo kao pomagača Katoličkog kralja, ali to nije čovjek kojega se može svrstati jednom zauvijek, kao prošpanjolca ili antifrancuza. To bi značilo zaboraviti koliko je politička stvarnost u Istanbulu bila nestalna... Više od same osobe voljeli bismo upoznati njegovu točnu ulogu u turskim financijama, kao u slučaju Kantakuzcna. Trebalo bi je poznavati. Hoćemo li je ikada upoznati? Za razliku od financija kršćanskih država, ono što im nedostaje jest sigurno utjecanje dižavnom zajmu, na dugi ili kratki rok — tj. posudbi koja je bila elegantan način da se bezbolno ugrabi novac pojedinaca, malih kao i velikih posuđivača. U ovoj igri koju svi igraju, svaka zapadna država znala je naći formulu da privuče sebi novac štediša. U Francuskoj, dobro su poznate rente na gradske općine.136 U Španjolskoj, poznati su jurosi koji su na kraju vladavine Filipa II. predstavljali golemi iznos od 80 milijuna dukata.137 Ti su se papiri brzo obezvrjeđivali i dovodili do neobuzdanih špekulacija. Država će na njih plaćati, uzimajući u obzir tečaj tih mjenica, kamate koje se penju i do sedamdeset posto. Upu51

ZAJEDNIČKI- SUDBINI: I SVEUKUPNA KRETANJA

6 0 - » L u o g h i« C a s e d i S a n G io r g io , 1 5 0 9 - 1 6 2 5 .

Carstva

ćujem na jednu dosta rječitu primjedbu u Cervamesovoj noveli La GitanillaliB: sačuvati novac, kaže jedan lik i držati ga como quicn tiene unjuro sobre lasyerbas de Extremadura-, sačuvati ga kao što netko čuva . pravo vlasnništva nad pašnjacima Extremadure, pretpostavljajući, očito da je to dobro ulaganje, jer ima ih dobrih i loših. U Italiji se utjecanje državnom zajmu često ostvarivalo posredstvom zalagaonicâ. Već je Guicciardini govorio: »»Ili će Firenca uništiti zalagaonicu ili će zalagaonica uništiti Firencu«,139 i to je istina koja je još točnija u 17. nego u 16. stoljeću140. U svojoj ekonomskoj povijesti Italije A. Doren smatra da su ova masovna investiranja u državne fondove bila jedan od razloga i jedan od znakova uzmaka Italije s početka 16. stoljeća. Novac izbjegava rizik pustolovine... Možda nigdje utjecanje zajmu nije bilo tako učestalo kao u samom Rimu, u središtu te osebujne države, u isto vrijeme i skučene i raširene u prostoru, kao što je bila Papinska država. Papinstvo je u 15. stoljeću, poslije Konstanza, postalo žrtvom sve većeg partikularizma država pa je bilo svedeno na izvore bliske Papinskoj državi. Ona se dakle dosta živo trudila oko povećanja opsega i naplate. Nisu dakle bez razloga u posljednjim godinama 15. i prvim godinama 16. stoljeća pape bile mnogo više svjetovni vladari nego vjerski poglavari: financije obvezuju. Sredinom 16. stoljeća situacija ostaje ista, gotovo osamdeset posto papinskih prihoda potječe iz Patrimonija. Odatle ogorčena borba protiv financijskih imuniteta. Veliki uspjeh te borbe bit će preuzimanje finan­ cija gradova od strane Papinske države, tako u Viterbu, Perugi, Orvietu, ili pak u srednje velikim gradovima Umbrije. Jedino je Bologna mogla sačuvati svoju nezavisnost. Te su pobjede, međutim, ostavile na snazi stare sisteme ubiranja poreza, koji su općenito bili arhaični: izvori prihodi bili su, dakle, nevezani. »Ali samo iznimno«, kao što to bilježi

O ve četiri krivulje sažimaju vožen članak Carla M . CIPO LLE (usp. bilješku 145 na sir. 62). Luoghi su javni dugovi G enovske Republike, izraženi u 100 lira (2.000 solda), kao početnoj vrijednosti. To su stalne rente. Kamata se mijenjo (u Veneciji je, noproliv, stolna): ona ovisi o prihodima C ase di San G iorgio koja koo zalog zadržavo poreze koje ubire na burzi signorije. O d 1509. (193.185) do 1544 (477.1 12), njihov se broj povećao, otuda slabljenje lečoja; zatim se slabiliziro (437.708, 1597; 4 76 .706, 1601). Prva krivulja pokazuje tečoj lu o ga , koji se može prodali na IriiStu (lijevi stupac, od 1.000 d o 5.00 0 solda). D ruga krivulja prikazuje kamolu, re ddilo luo ga (desni stupac, od 4 0 do 1 00 solda). O čil je rast u drugoj polovici 16. sloljećo, o zatim pad u sljedećem stoljeću. Kamata firogo nikada se ne isplaćuje po isteku, nego prva polovica tek nakon čeliri godine, o druga polovica godinu dana kosnije. A k o donosilac želi da bude isplaćen odmah, todo eskonlira svoj kupon, i tako sentio varira na tržištu, prema prvoj liniji drugoga grafikona. M oguće je stoga, vodeći računa o lom zakašnjenju i o seniijv, izročunoti realnu kamalu fuoga: posljednja krivulja iza 1570. jasno opada, što je naglašeno iza 1600. »Tako je, iz bilo kojeg razloga, bilo kapital, posuđenih Genovi počelkom 17. stoljeća po 1,2 posto.« Preostoje još do soznam o je li ta nenormalna situacija ili nije znak zdravlja financijske burze.

53

ZAJEDNIČKI: SUDUINI: I SVEUKUPNA KRETANJA

jedan povjesničar1'*1, »Papinska država dolazi u izravan dodir s poreznim obveznicima«. Ne manje važno od tog poreznog rata bit će posezanje za državnim zajmom. Clemens Bauer s pravom kaže da povijest papinskih financija tada postaje »povijest kredita«142, kratkoročnog kredita koji poprima opći oblik posuđivanja kod bankara, i dugoročnog kredita kojega je amortizacija povjerena Cameri Apostolica. Početak toga još je važniji jer u igru ulazi kupovnost službi rezerviranih za svjetovnjake. U početku je bilo zbrke između činovnika i vjerovnika Apostolske stolice. Činovnicivjerovnici stvaraju staleška udruženja: oni su kupili svoje službe, ali kao kamatu, fiksni su im prihodi zajamčeni. Tako je u udruženju Présidentes ann o n a e, osnovanom 1509. i koje je obuhvaćalo 141 službu prodanu za ukupan iznos od 91.000 dukata, bila predviđena isplata kamata od 10.000 dukata na prihode iz Salare d i Roma. Kasnije, stvaranjem Societates officiorum, uspjet će ove prihode podijeliti m eđu male nosioce a zatim će se naslov činovnika davati vjerovnicima još samo kao čisto počasni. Tako je već bilo s nizom viteških udruženja, započetim 1520. osnivanjem Reda vitezova svetoga Petra; zatim će doći vitezovi svetoga Pavla, zatim oni svetog Jurja. Konačno će se prijeći na prave rente, s m ontim a, koje je, bez sumnje prema modelu Firence, stvorio Klement VII, jedan od Medicijevih. Princip je isti kao i kod francuskih renti na gradske općine, ustupanje sasvim određenog i zajamčenog prihoda za ulaganje kapitala. Udjeli zajma su luoghi d i m onti, prenosivi vrijednosni papiri koji se mogu prodati, i često se i prodaju u Rimu i izvan Rima, obično iznad nominalne vrijednosti. Tako su stjecajem prilika i nužnosti bili stvoreni Monte Allumiere, za koji jamče rudnici stipse u Tolfi, Monte S. Buonaventura, Monte délia Came, Monte della fe d e , i drugi. Više od tridesetak ih je poznato... Obično se radi o utjerivim zajmovima, tako je Monte novennale, stvoren 1555, trebao u principu to biti na devet godina. Ali bilo je i prenosivih zajmova, kao što bismo mi rekli, kojih su se vrijednosni papiri mogli prenositi oporučno. Bila je to na kratki rok čak dobit za papinske financije kada su se prenosivi vrijednosni papiri pretvarali u doživotne, »novčani« zajmovi u »nenovčane«, što je dovelo do pada kamatne stope. Sve te pojedinosti, među ostalim, govore o očitoj modernosti rimskih montija-, ne mogu se postidjeti onih u Firenci ili Veneciji, ili Case di San Giorgio, ili a fortiori kastilijskih jurosa. Svaki račun u tim domenama ostaje nam težak: od 1526. do 1601. papinstvo je, čini se, posudilo za sebe (a ponekad i za predstavnike rimskog plemstva) 13 milijuna škuda. Ta brojka možda neće impresionirati današnjeg čitaoca. Ali on treba znati da je Siksto V. mogao izvući iz tih uporno posuđivanih iznosa 26 tona srebra i više od tri tone zlata, da bi ih zatvorio u svoju riznicu u Anđeoskoj tvrđavi, što je po svojim rezultatima bila čudna seljačka 54

Carstva

politika, ali očito moderna po svojim sredstvima. Kako su se ti monti obraćali m eđunarodnoj klijenteli, dosta je prirodno vidjeti da je javni dug, u Genovi, usporio svoj rast »u samom trenutku kad je u Rimu dosegao zastrašujuću visinu«. 143 Hoćemo li kazati, poput Leopolda von Rankea, da je Rim tada »bio možda glavno tržište novcem u Europi«,144 barem novcem rentijera? Moguće je, ali nije sigurno. Odlučujuća či­ njenica nije tu, već u onom golemom razvoju tržišta kredita odakle crpu sve države, oprezne i odvažne, i gdje bezbrojni donosioci nalaze svoje zadovoljstvo. Ekonomija, kakvu mi poznajemo, ne može objasniti ovaj zanos. Možda je to kolektivna psihologija, traganje za sigurnošću? U Genovi, gdje se od 1570. do 1620. odvija kao i drugdje period inflacije, »do te mjere«, piše Carlo M. Cipolla145, »da ga povjesničari kvalificiraju kao revoluciju cijena, tako da se golim okom opaža paradoksalno sniženje kamatne stope« koja je, od 1522, kolebala između 4 i 6% i koja pada na stope od 2 i čak 1,2%, barem u razdoblju najjače depresije, od 1575. do 1588. Ovo odgovara dotoku bijelog metala i zlata u Genovu, koji se u to doba teško mogu investirati. »Ovo je sigurno prvi put u povijesti Europe od pada Rimskog Carstva da se kapital nudio tako jeftino, i to je uistinu jedna izvanredna revolucija«. Ostalo bi da se analizira, ako je moguće, situacija na drugim tržištima da se vidi nisu li, kao što je vjerojatno, kamatne stope odredile ovdje poraste a ondje uzmake, kao m eđu današnjim špekulantima. U svakom slučaju, vlade su naklonjene tom poletu, toj popularnosti državnog papira, on im olakšava posao. Uzimajući sve ovo u obzir, s pravom se može misliti da nemilosrdno guljenje turske države na području povlastica i podjele službi potječe i od toga što u Turskoj utjecanje zajmovima malih i velikih štediša nije bilo moguće kao na Zapadu, na dobrobit države. Kredit, naravno, postoji u osmanskim zemljama: govorili smo o priznavanju dugova trgovaca pred kadijama146 i o mjenicama među trgovcima podanicima turskog sultana. Nova izdanja,147 ako su i potrebna, pokazuju da su se židovski trgovci služili mjenicama među sobom i ponekad sa svojim istovjernicima ili zapadnim poslovnim drugovima. Čak se sredinom stoljeća govorkalo, a što je Jean Bodin148 saznao u prolazu, da su turske paše navodno sudjelovale u lyonskim špekulacijama oko Grand Partyja. Sve je ovo moguće. Ali u Turskoj nem a državnog zajma.

Je li povoljan trenutak za srednje velike države: 1600 - 1610 ? Je li na kraju 16. stoljeća i tijekom prvih godina sljedećega došlo do nemoći, ili barem d o zamora velikih država? Njihovi suvremenici nam ostavljaju dojam dobrohotnih liječnika koji su se užurbali oko uzglavlja 55

ZAJEDNIČKE SUDU1NE I SVEUKUPNA KRETANJA

slavnih bolesnika. I svatko nudi svoje tumačenje, svoju dijagnozu i razumije se, svoje lijekove. U španjolskoj nikada nije nedostajalo arbU tristasa, davaoca savjeta, domaćih i stranih:149 oni sami po sebi čine posebnu društvenu kategoriju. Kako protječu prve godine 17. stoljeća, njihov se broj povećava a ton im se povišu je. U zbijenim redovima guraju se u dobrohotni sud povijesti. U Portugalu iste rasprave i isti razvoj. Kako ne povjerovati, poslije svih tih rasprava, u dekadenciju špa­ njolske monarhije? Svi je proglašavaju: događaji i svjedoci, tm urne slike Tome Cana iz 1б12.150 ili ona zbirka od tako velikog interesa, ona Historici tragico-m aritim a,151 pedantni izvještaj o katastrofama portu­ galskog pomorstva, u smjeru Brazila i Indije. Tu se govori samo o nesrećama, dekadenciji, lihvarstvu, pobjedama neprijatelja, »morskim udesima«, nasukavanjima u plićacima Mozambika, iščeznućima za vrije­ me oplovljavanja Rta Dobre nade. Dekadencija, slabost velikog špa­ njolskog tijela, može li se u nju sumnjati kad se, povrh toga, na cestama Poluotoka umnožavaju razbojstva i kad kuga desetkuje stanovništvo? Izvana očito, Španjolska još uvijek pokazuje sjaj: iako je sama ugrožena, ona izgleda kao da ugrožava. A u Madridu najblještaviji život u Europi 17. stoljeća reda svoje svečanosti. Ali u isto vrijeme, sjaj istanbulskog saraja neviđen je. Ipak, ovdje su također očite brojne sjene i znakovi umora. Osmanlijsko Carstvo škripi poput broda s loše postavljenim daskama. Niz otvorenih ili podmuklih pobuna potkopavaju ga od Alžira do granica Perzije, od tatarskih zemalja do juga Egipta. Za europske promatrače, sprem ne da zaključuju prema svojim željama, osmanska mašinerija nepopravljivo je slomljena. S neviđenim žarom isusovci i kapucini bacaju se na duhovno osvajanje ovoga svijeta na stranputici. Nije li trenutak da se ti krivovjernici istjeraju iz Europe i da se njihove zemlje podijele? Inigo de Mendoza, španjolski ambasador u Veneciji, nepresta­ no to ponavlja; istina je da se ta osoba, u zanosu, sprema napustiti diplomatski život da bi ušla u Družbu Isusovu. Nije, uostalom, jedini medu onim vizionarima koji, na beskrajnom putu povijesti, čine prvi zbijeni bataljun pristaša podjele Osmanlijskog Carstva. Drugi će slijediti: otac Carlo Lučio, 1600; jedan Francuz, Jean Aimé Chavigny, 1606; jedan drugi Francuz, Jacques Espinchard, 1609; Giovanni Miotti, u listopadu 1609; jedan anonimni Talijan u prosincu te iste godine; jedan kapucin, Francesco Antonio Bertucci, 1б11... A ostavljamo po strani Sullyjev Veliki plan ili ne manje opširan projekt Charlesa Gonzaguea vojvode od Neversa, i oca Josipa (1613-1618). Na jedno ime koje spominjemo, učen čovjek s malo dobre volje mogao bi ih pronaći deset; njihov broj trebalo bi zapravo množiti sa sto-, zahvaljujući vjerskoj strasti, Europa je od početka 17. stoljeća unaprijed počela računati s nasljedstvom »bolesni­ 56

Carstva

ka«. Ti su se spletkari prevarili; bolesnik neće tako brzo umrijeti. On će živjeti još dugo, a da nikada neće ponovno steći svoju nekadašnju snagu. Turska je uprazno trijumfirala nad Perzijom 1590; 1606, poslije iscrpljujućeg rata, morala se zadovoljiti polovičnim mirom protiv Njemačke, to će reći protiv Zapada. Zapravo, kotač se okrenuo. Stoljeće je na svom početku bilo naklonjeno velikim državama, koje su predstavljale, rekli bi ekonomisti, politički pothvat optimalnih dimenzija. Kako stoljeće prolazi, a zbog razloga koje ne možemo utvrditi sa željenom preciznošću, prilike malo po malo izdaju ta velika tijela. Prolazna kriza ili kriza strukture? Slabost ili dekadencija? U svakom slučaju, na početku 17. stoljeća izgledaju snažne samo države srednjih dimenzija, kao Francuska Henrika IV, taj nagli bljesak, ili mala Elizabetina Engleska, borbena i sjajna, ili Nizozem­ ska okupljena oko Amsterdama; ili Njemačka koju obuzima materijalno spokojstvo od 1555. do prvih znakova Tridesetgodišnjeg rata u koji će ona utonuti dušom i tijelom. Na Sredozemlju, slučaj je to s Marokom, ponovno bogatim zlatom, s Alžirskim regentstvom, povijest jednog grada koji postaje teritorijalnom državom. Slučaj je to i sa sjajnom Venecijom, koja se kupa u raskoši, ljepoti, inteligenciji, ili s Toskanom velikog vojvode Ferdinanda. Sve se odvija kao da je novo stoljeće pomagalo državama malog dosega, sposobnim da efikasno siražarc na svom tlu. Mnogobrojni Colbertiu m alom152 uspijevaju u tim skromnim državama, sa sluhom za ekonomiju, podići carinske pristojbe, potaknuli poduzetništvo podanika koje vlasti drže na uzdi što je više moguće. Još više nego velika složena i slabo jasna povijest carstava, te sudbine, postavljene sučelice, naznačuju da se kotač povijesti već okrenuo. Drukčije rečeno, carstva će, više nego države srednjih dimenzija, trpjeti od dugotrajnog nazadovanja 1595-1621; zatim, te velike poli­ tičke cjeline nisu bile spašavane tako brzo kao njihovi suparnici pri povratku sve veće plime, dosta slabe amplitude, istina je, i kratka trajanja, jer se od sredine 17. stoljeća pojačava duga stoljetna kriza. Sigurno je da sile koje će iz nje u 18. stoljeću isplivati i uvelike se okoristiti njegovom velikom ekonomskom obnovom nisu carstva iz 16. stoljeća, ni tursko ni španjolsko. Je li to slabljenje Sredozemlja? Bez svake sumnje. Ali ne samo to. Jer Španjolska je imala dovoljno vremena da se snažno okrene prem a Atlantiku. Zbog čega to nije učinila?

57

Napom ene uz poglavlje 4 1 Vidi supra, 1, str. 361. 2 Nc govorim hotim ice nacionalna država. 3 H. S1EGFRID, op. cit., str. 184. 4 11. KRETSCHMAYR, op. cit., II, str. 382. 5 Vidi studije Enrica PER1TA, E. CARUSIJA, Pietra EGID1JA (brojevi 2625, 2630 i 2626 bibliografije Sancheza Alonsa). 6 A.d.S. M odena, Venecija VIII, A ldobrandino Guidoni duždu, Venecija, 31. srpnja 1495. 7 M. SEIDLMAYER, op. cit., str. 342. 8 Njegovo očinstvo pripisuje se, znaše, kardinalu Giovanniju DELIA CAS I, O razionc d i Mcsser G iovanni d ella Casa, scritta a Carlo Q u in to in to m o a lla restitutione d ella c ittà d i Piacenza, objavljena u: Galateo, o d istog autora, Firenca, 1561, str. 61. O ovom opširnom pitanju, F. MEINECKE, D ie Idee der Staatsrdson in d cr neueren Geschicbte, 1. izd., M ünchen, 1925. 9 Pierre MESNARD, L'essor d e la philosophie p o litiq u e a u XVIe siècle, 1. izdanje, 1936, sir. 39 d o 53, osobito str. 51-52. 10 A. RENAUDET, M achiavel, sir. 236. 11 G. M. TREVELYAN, op. cit., str. 293. 12 BAUDRILLART (Mgr .),P hilippeV et la Cour d e France, 1889-1901,4 sveska, Uvod, sir. 1 . 13 Vidi infra, str. 25 i dalje. 14 Gaston ROUPNEL, H istoire e t destin, str. 330. 15 O turskoj veličini, R. de LUSINGE, De la naissance, durée et chute des États, 1588, 206 str. Ars. 8DII 17337, naveo J. ATKINSON, op. cit., str. 184-185, i jedan neobjavljeni izvještaj o Turskoj (1576). Simancas E° 1147. 16 Fernand GRENARD, Décadence de l'Asie, str. 48. 17 Vidi supra. I, str. 193. 18 A nnuaire d u m o n d e m usulm an, 1923, str. 323. 19 Izraz je B. Truhclke, arhivista u Dubrovniku, za vrijeme naših ponavljanih rasprava o ovom veličanstvenom predm etu. 20 Vidi posebno Christo PEYEFF, Agrarverfassung u n d Agrarpolitik, Berlin, 1927, sir. 69; 1. SAKAZOV, op. cit., str. 19; R. BUSCH-ZANTNER, op. cit., str. 64. M eđutim ako se slijedi članak D. ANGUELOVA, Revue H istorique (bugarski) IX, 4, str. 374-398, bugarski otpor Turcima m orao je biti žešći nego što ja navodim. 21 Jos. ZONTAR, »Hauptproblem e d e r jugoslavischen Sozial- un d Wirischafisgeschichic«, u: Vicrteljahrschriftf ü r Sozial- u n d Wirtschaftsgeschichte, 1934, str. 368. 22 J. W. Z1NKE1SEN, op. cit., II, str. 143; R. BUSCH ZANTNER, op. cit., sir. 50. 23 R. ĐUSCH ZANTNER, op. cit., str. 65. 24 Ibid., str. 55. 25 Ibid., str. 65 i upute na radove K. J1REČEKA i SUFFLAYA. 26 Ibid., str. 2327 W. HEYD, op. cit., II, str. 258. 28 Ibid., II, str. 270. 29 Ann. d u m onde m usulm an, 1923, str. 228. 30 H. HOCHllOLZCR, il. cit., str. 57. 31 J. ZONTAR, u: Vierteljahrschrift fü r Sozial- u n d Wirtschaftsgeschichte, 1934, str. 369. 32 Naveo G. ATKINSON, op. cit., str. 179.

58

Carstva Ibid., srr. 2 1 1 . 34 Ibid., str. 397. Ista misao, 1544, kod Jérôm a MAURANDA, Itinéraire d e 33

d'Antibes

à Constantinople (1544), obj. Léon DUREZ, 1901, str. 69, pobjede Turaka zbog grijeha kršćana. 35 F. BABINGER, op. cit., str. 446-447. Za upute na ovu knjigu vidi infra str. 60 bilješka 93. 36 J. W. ZLNKEISEN, op. cit., III, str. 19 37 Naveo J. W. Z1NKEISEN, op. cit., 111, str. 20, bilješka 1, prem a Antonu von GEVAYU Vrkunden u n d Actenstücke z u r Gescbicbte der Verhaltnisse ziviseben Ostcrrcicb Ungam u n d d e rP fo rte im XVI. undXVII. Jabrbundert, 1840-1842, str. 31. 38 Op. cit., str. 42 39 Op. cit., VIII, str. 305. 40 F. GRENARD, op. cit., str. 86. 41 Émile BOURGEOIS, M anuel historique d e P olitique étrangère, t. I, 1892, Uvod str. 2 i dalje. 42 »... cine Episode, kein Ereignis-, str. 22. 43 V. HASSEL, op. cit., str. 22-23. 44 F. GRENARD, op. cit., str. 79. 45 Vidi supra, I, str. 195. 46 I. DIEULAFOY, Isabelle la Catholique, Reine d e Castille, 1920; Fernand BRAUDFX, »Les Espagnols...«, u: Revue Africaine, 1928, str. 216, bilješka 2. 47 Mémoires, IV, str. 47. 48 BROCKELMANN, Gescb. der islam iscben Vôlker, 1939, str. 262. 49 J. MAZZEI, op. cit., str. 41. 50 A nnuaire d u m o n d e m u sulm an, str. 21. 51 Taj naslov službeno uzima tek u 18. stoljeću, Stanford J. SHAW, »The Ottoman view of the Balkans-, u: The B alkans in transition, ur. C. i Đ. jclavić, 1963, str. 6.3. 52 I. W. ZINKEISEN, op. cit., Ill, str. 15. 53 BROCKELMANN, op. cit., str. 242. 54 Stanford J. SHAW, il. cit., str. 67, navodi ulogu fanatičnih ulem a u novoosvojenim arapskim pokrajinam a i tursku reakciju protiv franjevačkih misionara koje su poslali na Balkan Venecija i Habsburgovci. 55 Vidi supra, 1, str. 172 i bilješka 43. 56 Stanford J. SHAW, »The O ttom an view o f the Balkans-, u: Tbe Balkans in transi­ tion, op. cit., str. 56-80. 57 Angel GANIVET, Idearium espanol, izd. Espasa, 1948, str. 62 i dalje. 58 Pierre VILAR, La Catalogne... , 1, str. 509 i dalje. 59 Imperio espanol, str. 43. 60 R. KONETZKE, op. cit., str. 245; Erich HASS1NGER, »Die weltgcschichtliche Stellung des XVI. Jahrhunderts-, u; Gescbicbte in Wissenschaft u n d Untcrricht, 1951, spominje ovu knjigu jacquesa SIGNOTA, La divisio n d u monde... , 1. izd., 1539. (slijede ostala: 5-, 1599), a koja n e govori o Americi. 6 1 Ovo je d o b ro uočio Angel GANIVET u svom Id ea riu m espanol, izd. Espasa, 1948, str. 44-45. 62 Deficitarni Napulj, počevši barem o d 1532, E. ALBÈRI, op. cit., 1, 1, str. 37. Od vrem ena Karla V. red o v n i troškovi njegovih država bez troškova ratova premašivali su dva m ilijuna zlatnika. G uillaum e DU VAIR, A ctio n s o ra to ires et tra ités, 1606, str. 80-88. 63 Ch. MONCHICOURT, »La T unisie et L'Europe. Q uelques docum ents relatifs aux XVIe, XVIIe et XVIIIe siècles-, u: Revue Tunisienne, 1905, p o sebno izdanje, str. 18.

59

ZAJEDNIČKE SU D BIN E 1 SVEUKUPNA KRETANJA

64 Gustav TURBA, Gescbichte des Thronfolgerecbtes in allen babsburgischon Landom ... , 1903, str. 153 i dalje. » 65 Kardinal Granvcla Filipu II, Bruxelles, 6 . listopada 1560, Papiers... , VI, str. 179. 66 Ibid. 67 Vidi F. BRAUDEL, »Les em prunts d e Charles Q uint sur la place d'Anvers«, u: Charles Q uint et son tem ps, Pariz, 1959; crtež, str. 196. 68 E. ALBÈRI, II, op. cit., Ili, str. 357 (1559). 69 Ibid. 70 Za dragocjene rasprave, R. MENENDEZ P1DAL, Idea Im p e ria l d e Carlos V , Madrid, 1940; za opširniji pregled pitanja, Ricardo DELARGO YGARAY, La idea d e im perio en la p o litic a y la literatura espanolas, Madrid, 1944. 71 Naveo E. 11ER1NG, op. cit., str. 156. 72 Op. cit., cijelo VIII. poglavlje, str. 395 i dalje. 73 Prema R. KONETZKE, op. cit., str. 152. 74 Vidi infra, str. 283 i dalje. 75 G. Micheli duždu, 30. siječnja 1563, G. TURBA, op. cit., I, 3, str. 217. 76 Ibid., str. 217, bilješka 3. 77 13. siječanj 1564, Saint-Sulpicc, E. CAĐ1Ć, op. cit., str. 217, ako se Cabić ipak nije prevario u datum u. 78 M. de Maisse kralju, Venecija, 6 . lipnja 1583, A. E. Venecija 81, 1®28 v°. Filip II. pomišljat će, 12. veljače 1584, da zatraži carsko namjesnišrvo u Italiji, LONGLÉE, Dépêches diplom atiques... , str. 19. 79 Podsjećam ovdje na ideje Julesa GOUNONA LOUBENSA, vidi supra, l, str. 389, bilješka 404. 80 H istory o f econom ic Analysis, London, 1954, talijansko izdanje: Storia d ell'a n a lisi cconom ica, 3 sveska, 1959,1, str. 175-181. 81 Op. cit., I, str. 176, bilješka 3 (navodim prem a talijanskom izdanju). 82 La Chine et l ’Occident. Le com m erce à C anton a u X V Ilf siècle (1719-1833), 4 sveska, 1964, t. 1, str. 429 i dalje. 83 Ova riječ očiti je anakronizam: upotrebljavam je samo zbog njene pogodnosti. Bi li trebalo reći »službenici«? ali riječ vrijedi sam o za Francusku. Ili »letrados«? Ali ona vrijedi sam o za Španjolsku, ili »birokracija«, kao što to smjelo kaže Julio CARO BAROJA, op. cit., str. 148 i dalje, ali i njem u je ta riječ anakronizam. 84 Geistlicbes u n d Weltlicbes a u s dem gricchiscb-tiirkischen Orient, str. 179, naveo BROCKELMANN, op. cit., str. 284. 85 F. LOT, op. cit., II, str. 126. 86 De laguerra d e G ranada com entariosp o r d o n Diego H urtado d e M endoza, obj. Manuel GOMEZ MORENO, Madrid, 1948, str. 12. 87 Ibid. 88 B.M. Add 18 287. 89 EloyBULLON, Un colaborador de los Rcycs Catôlicos: cl doctor Palacios Rubios y sus obras, Madrid, 1927. 90 R. KONETZKE, op. cit., str. 173. Gregorio MARANON, A ntonio Perez, 2 sveska, 2. izd., Madrid, 1948, 1, str. 14 i dalje. Angel GONZALEZ PALFNCIA, Gonzato Perez sccrctario d e Felipe II, 2 sveska, Madrid, 1946, ne obraduje taj problem. 91 Cuenca, 13. svibnja 1594, kopija, B. Com. Palermo, Qq G 24, P 250. 92 P. ACUARD, op. cit., str. 183 i dalje. 93 Franz ЂМ1ШСЕН, Suleim an der Pràcbtige (Meister der Politik), 1923, str. 461. 94 F. BAB1NGER, op. cit., ibid. 95 R. MANTRAN op. cit., str. 107, bilješka 2.

60

Carstva 96 Vidi divna objašnjenja Slanforda J. SHAWA, čl. cit., str. 67 i dalje, -Decline of ihe Timar System and T rium ph of the Devshirme Class«. 9 7 Mnogo prim jera m ože se naći u biografijama plemića, graditelja i vojnika u službi Venecije ili m edu turskim službenicima koje su Često na sličan način preseljavali. 98 Njegov označeni karton je u E° 137 u Simancasu. Ta zanimljiva osoba autor je onog 'dugog izvjeStaja Filipu 11. (Valladolid, listopad 1559, E° 137), o kojemu se govori infra str. 338, bilješka 284. 99 M endo de Ledesma Filipu II, Nantes, 21. prosinca 1595, A.N., K 1597, U 83. 100 Pedro de MEDINA, op. cit., str. 204 do 205 v°. 101 Recopilaciôn de las leyes d estos reynos bêcha p a r m a n d a d o del Rey, Alcala de Hénarès, 1581, 3 sveska, fol: B.N., Pariz, Fr. 4153 do 4155. 102 Camara de Castilla, serija VIII, Renuncias d e oficios. 103 9. lipnja 1558, A.H.N. Barcelonska Inkvizicija, Libro 1, P 337. 104 Manuel DANVILA, E lp o d e r civil en Espana, Madrid, 1885, V, str. 348-351. 105 Recopilaciôn, I, P 77. 106 Ibid., P 73 i 73 v° 107 Ibid., P 79 v° (Tolcdski zakon, 1480). 108 Ibid., trideset dana otpočevši od dana odreknuća (Burgoski zakon, 1515; I.a Coruna, 1518; Valladolid, 1542). 60 dana (Granadska pragmatika, 14.9.1501) da se naslovi predaju -en regimientos«, ibid. Ali jesu li to isti slučajevi? 109 Actas, I, str. 339. 110 Ibid., str. 345-346. 111 Recopilaciôn, 1, P 7 9 (Guadalajara, 1436). 112 73v°, Valladolid, 1523. 113 U kojem trenutku služba postaje trgovačkom robom? Ovo pitanje silno jc zaoku­ pljalo Georgesa Pagèsa. Teško je na to odgovoriti. Međutim, o d m adridske Pragmatične sankcije, 1494. (1, P5 72 i 72 Ve) radi se o onim a koji se odriču svojih službi (gradskih) uz naknadu «... los que renuncian рог dineros«. 114 Postoji zanimljivo isprepletanje prodaja za državu i za pojedince. Tako u slučaju jednog službenika u Malagi, D. Sancho de Cordova piše Filipu II, 18. siječnja 1559. Sim. E° 1.37, P 70. U Segoviji, 1591. (COCK, J o rn a d a d e Tarrazona, str. 11) gradske službe koje prodaje ili daje kralj -cuando no se resignan en tiem po para cllo limitado«. 115 R. B. MERR1MAN, o/>. cit., IV, str. 325116 Actas, I, str. 345-346 (1563). 117 Op. cit.. I, str. 453-454. Ljudi srednjih klasa... 118 Jacob van KLAVEREN, op. cit., str. 47, 49 i dalje. 119 Vidi supra, str. 59, bilješka 50. 120 J. E. ZINKE1SEN, op. cit., III, str. 100, bilješka 1. 121 Jean SAUVAGET, Alep. E ssai sur le développem ent d 'u n e grande ville syrienne des origines a u m ilieu d u X D f siècle, 1941, str. 212-214. 122 U Veneciji, poslije bitke kod Agnadela, odluka Velikog vijeća da p roda službe (10. ožujka 1510). Divan tekst. B ilanci G enerali, 2. serija, svez. I, knjiga I, str. CC1V. Ratovi će kasnije poticati prodaju službi. 123 L. von RANKE, D ie Osm anen u n d d ie spanisebeMonarchic... , Leipzig, 1877, str. 74, prema BUSINELLO, Relations historiques touchant la monarchie ottomane, pogl. XI. 124 -E s sc h ie n e in T a g d e sT riu m p h e sz u se in -, 1. svibnja 1612, naveo H. WATJEN, op. cit., str. 61. 125 E. ALBÈRI, I, III, str. 254. 126 Palermo, 10. lipnja 1577, Simancas E° W A l.M a ta d o res, ubojice. O samom gradu treba pročitati, iako kasniju, knjigu Massima PETROCCII1JA, La rivoluzione citta d in a messinese d el 1674, Firenca, 1954.

61

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

127 B.N., Paris, Dupuy, 22, Ie 122 i dalje. 128 Naveo Jakob von KLAVEREN, op. cit., str. 49, bilješka 5. 129 Usp. o d istog a utora niz članaka u: Vierteljabrschrift f ü r Social- u n d W irtschaftsgcscbicbte, 1957, 1958, 1960, 1961. 130 B.M. Add. 18 287,1e 23. 131 J. E. HAMILTON, »The Foundation o f the Bank o f Spain«, u: J o u r n a l o f P olitical Econom y, 1945, str. 97. 132 Str. 61, prem a J. W. Z1NKEISEN, op. cit.. Ill, str. 368. 133 Prema GERLACHU, naveo J. W. ZINKEISEN, op. cit., Ill, str. 366-368. 134 Prijelaz u Besançon je prem a bilješci Luciena FEĐVREA. 135 Knjiga koja rehabilitira, uostalom , malo je vrijedna da se pročita, J. REZNIK, Lc d uc Joseph d e Naxos, 1936: o na novija, Cecila ROTHA, The D u ke o f Naxos, 1948, a naročito važan članak I. S. RAVAHA, »Un historien des Sefardim-, u: Bul. Hisp. , 1939, prem a radovima Abrahama GALANTEA. 136 B ernard SCHNAPPER, Les rentes a u XVIe siècle. H istoire d 'u n in stru m en t d e crédit, 1957. 137 Vidi supra, I, str. 564. 138 1, str. 31. 139 Gustav FREMEREY, G uicciardinis fin a n z p olitiscbe Anscbauungen, Stuttgart, 1931. 140 R. GALLUZZ1, op. cit., III, str. 506 i dalje. 141 Clemens BAUER, čl. cit., str. 482. 142 Ibid., str. 476. 143 Sve ove problem e rimskih m ontija divno i2nosiJ. DELUMEAU, op. cit., II, str. 783 i dalje. Ja sam sažeo njegova objašnjenja. 144 Ibid., str. 821. 145 »Note sulla storia del saggio d ’interesse, corso e seonto dci dividendi del banco di S. Giorgio nel secolo XVI«, u: Econom ia In tem a zio n a le, 1952, str. 13-14. 146 Prema obavijesti koju je dao M. Halil Sahillioglu. 147 Aser HANANEL i Eli EŠKENAZI, Fontes bebraici a d res oeconotnicas socialesque terrarum balkanicarum saeculo XVIpertinentes, I, Sofija, 1958 (osobito). 148 »... pod imenima svojih trgovačkih agenata za više o d pet stotina tisuća škuda«, Traité d e la R épublique, 1577, str. 623, naveo J. ATKINSON, op. cit., str. 342. 149 Mislim dakako na Anthonyja Sherleyja, usp. Xavier A. FLORES, »EI peso politico d e todo el mundo«, u: A nthony Sberley ou u n aventurier anglais a u service de l'Espagne, Pariz, 1963. 150 Op. cit., bilješka supra, I, str. 170, bilješka 6. 151 Vidi bilješku supra, I, str. 103, bilješka 183. 152 Ammintore FANFAN1, Storia d el Lavoro..., str. 32.

62

Poglavlje 5

Društva

Na velikom području Sredozemlja razvoj društava izgledao je u 16. stoljeću dosta jednostavan. Pod uvjetom, dakako, da ih promatramo u cjelini, da zanemarimo pojedinosti, lokalne slučajeve, odstupanja, iz­ gubljene prilike (bile su mnogobrojne) i preokrete više dramatične nego duboke: ona iskrsavaju da bi zatim nestala. Očito je da ti preokreti imaju svoju važnost. Ali tadašnja društva, sa zemljišnom osnovom, razvijaju se polako i uvijek su u zakašnjenju s politikom i ekonomijom. A društvene konjunkture su kao i sve konjunk­ ture, sad u jednom smjeru, sad u drugom; one se često na kraju nadograđuju i na dugi rok stvarni razvoj ostaje slabo zamjetan. Tako je vjerojatno da se u Francuskoj odvijaju velike promjene; čitava prva polovica 16. stoljeća u znaku je društvene pokretljivosti, siromašni se sele s jednog mjesta na drugo, iz jedne zemlje u drugu, a da ne podlegnu u toku pustolovine;1u isto vrijeme, po vertikali, duž društvene ljestvice, bogati to prestaju biti i zamjenjuju ih novi bogataši; zatim se opaža usporavanje između 1550. i 1560, poslije čega pokret ponovno dobiva zamah da bi se opet zaustavio m ožda2 već 1587. u Burgundiji, ili oko 15953, u trenutku kad je u svijetu došlo do preokreta glavne tendencije. Postoji tako zaredom ubrzanje, usporenje, ponovno ubrzanje, zastoj, što sve vodi, ali samo trenutno, prem a vidljivoj pobjedi aristokracija i poluzastoju društava na samom kraju stoljeća. Ali ta stvarnost je i opet rezultat konjunkture, jedan od onih koji mogu nestati ili se kompenzi­ rati sa sljedećom plimom. Ukratko, 16. stoljeće, usprkos svojim oklijevanjima ili zbog njih, nije dovelo u pitanje prave temelje društva. Ukratko, ono ih prihvaća ili ih prima sasvim gotove iz prethodnih vremena; 17. stoljeće prihvatit će ih također kad ono dođe na red. Nedavno izasla lijepa knjiga Antonija Domingueza Ortiza, La sociedad espanola en el siglo XVII,л pokazuje činjenice koje smo unaprijed poznavali: plemstvo koje se bori sa stalnim novčanim teškoćama, ali koje ih nadživljuje; m oderna država koja ne

63

ZAJEDNIČKE SU D BIN E I SVEUKUPNA KRETANJA

uspijeva ispuniti svoju misiju i sebe ostvariti kao društvenu revoluciju (zadovoljava se kompromisom, hini koegzistenciju); buržoazija koja nastavlja s nevjerom, ali zar ona sama sebe spoznaje kao društvenu postojbinu? Naposljetku, uznemiren, nezadovoljan, uzbunjen narod, ali bez prave revolucionarne svijesti.

1. Reakcija velikaša U kršćanskom svijetu, kao i u islamskom, plemstvo zauzima prvo mjesto i ono ga neće nikom prepustiti. Na prvi pogled vidi se samo ono, u Francuskoj, u Španjolskoj i drugdje. Posvuda za sebe pridržava druš­ tvena prava: prednosti, skupu odjeću, svilu sa zlatnim i srebrnim nitima, saten i baršun, llandrijske tapiserije, rasne konje, raskošne stanove, brojnu poslugu, kočije potkraj stoljeća... To su također i prilike za propast, istina je. Govorilo se da je, u vrijeme Henrika II, francusko plemstvo uvozilo godišnje odjeće podrijetlom iz Italije u vrijednosti od četiri milijuna franaka.5 Ali privid ne isključuje, on priziva stvarnost moći, samoga bogatstva... Na golemim prostorima, to plemstvo živi od snažnih feudalnih korijena i sokova. Jedan stari poredak svršava na tim povlaštenicima i podupire ih i dalje. Iznimke postoje tek oko i u velikim gradovima, koji kvare stare hijerarhije, u trgovištima (opet), na po­ dručjima koja su se rano obogatila, kao što su Nizozemska i posebice Italija, ali ne cijela Italija, to znamo prije svega. Te su iznimke male točke, uski pojasevi. Na razini Sredozemlja i Europe, to je očito manjinska povijest. O toj velikoj cjelini recimo ono što je Lucien Romier objašnjavao u vezi s Francuskom u vrijeme Caterine d e ’ Medici, gdje sve postaje jasno »čim joj se uspostavi njen prirodni okvir, veliko polufeudalno kraljevstvo«.6 Posvuda se država, društvena revolucija (koja se tek nazire), kao i politička, mora boriti protiv ovih »posjednika lena, gospodara sela, polja i cesta, čuvara golemog seoskog naroda«.7 Boriti se, to će reći pogađati se s njima, dijeliti ih ali i čuvati, jer je nemoguće održati jedno društvo bez suradnje s vladajućom klasom. Moderna država uzima to oruđe u ruke, ona će ga srušiti kad sve bude trebalo ponovno urediti. A ponovno stvoriti jedan društveni poredak nije mali posao, tim više što nitko ozbiljno ne pomišlja na to u 16. stoljeću. Plemstvo i feudalci imaju tako za sebe važnost običaja, moć odavno zauzetih položaja, a da ne govorimo o relativnoj slabosti država ili kratkovidnoj revolucionarnoj moći razmišljanja u ovom stoljeću.

64

D ru štvo

Velikaši i seljaci Kad bi se vjerovalo tolikim, često iznošenim svjedočanstvima, 16. stoljeće bi velikaše trebalo svesti na bijedu. Svjedočanstvo je često točno. M nisu svi plemići supatnici, ni redovito žrtve kralja ili rata, mira i demobilizacije8, koje on povlači za sobom, ni prekomjerne raskoši. Reći, poput jednog povjesničara, »da feudalni režim umire zbog opadanja vrijednosti novca nakon otkrića plemenitih kovina u obje Amerike«,9 znači govoriti brzopleto i rasuđivati kao da se tvrdi da se kapitalizam10 sam od sebe rastvorio »od svojih kiselina«, ili kao da je u najmanju ruku duboko promijenio sve društvene okvire — ili da se kastilijski feudalni sustav okončao istoga dana kad je Ferdinand Katolički ovladao velikim redovima; ili da je korzikansko feudalno društvo bilo nasmrt pogođeno točno 1 5 П 11, za vrijeme poraza što ga je doživio Giovanni Paolo da Lecca i kad je poginuo Renuccio della Rocca, koji je pao u zasjedu šio su mu je postavili njegovi rođaci.12 Sve su to iluzije o jednom preciznom objašnjenju ili kronologiji, i o riječima koje bi htjele biti isto tako precizne, dok riječ »feudalizam« sadrži puno zamki. Doista, potrebno je da vrijeme surađuje s tim preobrazbama koje se ne ostvaruju ni pravo­ crtno ni na jedinstven način. U svakom slučaju, u bitnom dijalogu između velikaša i seljaka, možda su ovi posljednji pobijedili, kao u Languedocu od 1450. do 1500,13 možda u Kataloniji u 15. stoljeću (samo neki bogatiji seljaci), ali iznimka potvrđuje pravilo.14 Obično velikaš ima posljednju riječ na duži ili kraći rok, i čak ju je u Aragonu, na Siciliji imao uvijek. Revolucija cijena, koja se prečesto navodi, nije kao čudom bila tvrdoglavo demo­ kratska. Ona je olakšala seljačke poreze i dažbine koje su bile plative u novcu i utvrđene mnogo prije otkrića Amerike. Uistinu, feudalna prava na zakupljene seljačke čestice često su malena, ponekad čak beznačajna. Ali ne uvijek. A u prvom redu velikaš ubire isto tako u naravi prihode koji slijede tokove tržišta. Jedno izvješće o prihodima kardinala vojvode od Lermea, iz ožujka 1622, govori o njegovoj peradi, njegovu žitu, njegovu vinu, »žito po tarifi, vino po četiri reala«, cl pa n a la tasa, cl vino a quatro reales.15 K tome, na Sredozemlju kao i u Europi, podjela zemlje rftje nikada izvršena jednom za svagda. Lukavstvu seljaka suprot­ stavlja se lukavstvo i, ako ustreba, surovost velikaša. Ovaj posljednji izriče pravdu, o n ima vrhovna prava nad zakupljenim seljačkim čestica­ ma i zemljama koje ih razdvajaju ili okružuju. Kako se 15. stoljeće primicalo kraju, cijelo 16. stoljeće nudi prizor sagrađenih ili obnovljenih sela, i uvijek u jednom velikaškom okruženju. Dokaz je u regiji Gâtine u pokrajini Poitou,1^ u Ju ri17, gdje se ustanovljuju »sušione«, u HautPoitou,18 gdje jedna siromašna velikaška obitelj popravlja svoj položaj podijelivši u parcele golemu šikaru, do tada praznu, gdje sada nastanjuje 65

ZAJEDNIČKI: SUDHINI: I SVEUKUPNA KRETANJA

seljake. U Španjolskoj, sela se osnivaju poveljama, takozvanim cartas pu cb la s19, a često seljačka zemlja, zaposjednuta od davnine,»! sama prelazi u ruke velikaša. U Provansi, povelje o sloboštinama i nastambama umnožavaju se od 1450: često se radi o obnavljanju sela, porušenih ili napuštenih, na njihovim starim mjestima, rijetko o novim tvorevinama (Vallauris 1501, Mouans-Sartoux 1504, Valbonne 1519). Inicijativa d o ­ lazi svaki put od lokalnog velikaša, »koji želi vidjeti da se napuštene zemlje napučuju i obraduju«20, pa onda novači »po okolici, ili još češće po udaljenijim krajevima, Liguriji, genovskoj obali, Pijemontu, obradivače zemlje koji se žele nastaniti... na njegovim zemljama«.21 Daje im povoljne uvjete, ali i on tu nalazi svoj interes.22 Te »kolonizacije« očito su posljedica ekonomskog poleta i endem ­ ske prenapučenosti. Tako, u Napuljskom kraljevstvu, gdje svaka veli­ kaška država (neke vrlo velike, poimence u Abruzzima, Albijskoj grofoviji i Tagliacozzu) obuhvaća odreden broj seoskih i gradskih zajednica, koje zadržavaju svoje povlastice, dakle nikad prepuštene na milost i nemilost gospodaru — velikaši obično stvaraju »nove« gradove i pozivaju ovamo naseljenike. Uzalud su u Napulju španjolske vlasti pokušale zaustaviti taj proces, odredivši 1559. godine prvim zakonom, zatim, stoljeće kasnije, i drugim (1653), da će novi gradovi osnovani bez suglasnosti vlasti biti, bez formalnosti, pripojeni kraljevskim posjedima. Bez sum ­ nje, bilo je lako izbjeći toj strogosti ili postići prethodnu dozvolu, jer se sela i gradovi u kraljevstvu bez prestanka povećavaju: od 1.563 pod Karlom V. broj raste na 1.619, u 1579. g; zatim na 1.973, u 1586. Gradovi i sela Crkve i velikaša (većina) (1.556, u 1579; 1.904, u 1586.) povećavaju se istim tempom kao i mršava kraljevska dobra koja se u tom istom razdoblju povećavaju s 53 na 69 (te brojke uzete su iz stare Bianchinijeve knjige). Ukratko, neodlučna politika Španjolske ne može ništa protiv velikaškog prodora, kako u Napulju tako ni na Siciliji. Bila je to, uostalom, neusklađena politika jer su gradovi, sela i zemlje koji su u okviru kraljevskih posjeda, ili se u njih vraćaju, stalno na ponudi novim kupcima.2* Velikaš, iskusan ili nov u svom zanatu, postat će dakle vlasnikom koji štiti svoja prava, svoje zakupnine, svoje mlinove, svoja lovišta, prema toj višestrukoj sprezi koja ga suprotstavlja seljaku, sa svoje strane usredotočenom na prodaju žita, vune, stoke... Bernardino de Mendoza, ambasador Filipa II. u Parizu razmišlja — ne samo zato što je pritisnut brigom za novac — iz te daljine o prodaji žita od svoje prethodne žetve.24 Znači da je proizvođač kao i uskladištitelj žita. Drugi znak: uzgoj krupne stoke često je bio u rukama velikih zemljoposjednika u okolici Rima i drugdje.25 Julius Klein prikazao je ulogu nekih plemića, i velikaša, u uzgoju ovaca u Mesti.26 U Andaluziji, u 17. stoljeću, plemići i Crkva 66

D ru štv a

ugrabil će goleme površine i svojom ekstenzivnom poljoprivredom raseliti seoska područja.27 Obilni arhivi o državnoj eksploataciji dostup­ ni su uostalom povjesničarima, a dragocjena proučavanja ukazuju na njihovo bogatstvo.28 Sami po sebi, izvanredni dokumenti u arhivu Sommaria u Napulju ukazuju na aktivnosti i špekulacije tih velikih zemljoposjednika i proizvođača, prodavača žita, vune, ulja, drveta.29 Obrađivati svoju zemlju i prodavati njene proizvode nije bilo nedolično, upravo suprotno. U tom životu aristokratskih klasa, stari prihodi feudalnog karaktera, iako smanjeni, zadržavaju izvjesnu težinu.30 Moglo ih se povećavati' pokušati ih povećavati. Ovo je dovodilo do sporova, tužbi, pobuna, a mi poznajemo takve pobune a da im, na žalost, ne shvaćamo dobro razloge. Trebalo bi gledati pod povećalom nove sporazume koji ih okončavaju ili sprečavaju. Godine 1599, općina Villarfocchiardo u Pijemontu za­ ključila je nagodbu sa svojim velikašima u pogledu njihovih feudalnih prava.31 Trebalo bi vidjeti što je ta nagodba s vremenom donijela, kome je bila naklonjena. U tom slučaju kao i u stotinu drugih, jer je sigurno da su prilagodbe bile brojne. Osporavanja, sudski procesi ostavili su brojne tragove. Općenito, vazali su tražili svoje ponovno vezivanje uz kraljevski posjed, na Siciliji, u Napulju, u Kastiliji, u Aragonu... Vjerojatno zato jer je monarhijska država bila manje pozorna, manje revnosna u revidiranju starih ugovora, pod izgovorom, valjanim ili ne, ekonomskih promjena. Već unaprijed, povećanje cijena označava opći smisao rasprava između velikaša i seljaka. Za vrijeme ljeta 1558. podanici markgrofovije Final, blizu Genove, bune se protiv zlorabe njihova gospodara, Alphonsa de Carreta. Kakve zlorabe? Nije li to bilo zbog toga, kao što kaže sam Carreto, što je poduzeo ponovnu procjenu dobara svojih podanika i jer je htio povećati njihove zakupnine? Budući da je pitanje Finala brzo izmaklo grofu (Genova i Španjolska previše se zanimaju za to važno područje a da se ne bi okoristile prilikom),32 obično se zaboravljaju praktični počeci ovog spora. Brojni su, naposljetku, bili plemići koji su sačuvali izravan kontakt sa zemljom i zemljišnim prihodima, koji su tako prebrodili, ne kažem bez štete,33 ali ipak prebrodili oluju revolucije cijena. Jer ta im zaštita i ta rješenja nisu bila jedina na raspolaganju. U Kastiliji: velikaši i nosioci naslova n aspram kralja S razlogom se kaže da je m oderna država bila neprijatelj plemstva i feudalaca. No, da se razumijemo: ona je u isti mah bila njihov neprijatelj i njihov zaštitnik, njihov saveznik. Prisiliti ih na poslušnost, prva je zadaća, koja uostalom nikad nije ispunjena; upotrijebiti ih zatim kao 67

ZAJEDNIČKI- SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

sredstvo vlasti. Preko njih i pom oću njih držati u pokornosti »prosti puk«, kao što se govorilo u Burgundiji34. Računati na njih u održavanju mira i javnog reda, obrani krajeva gdje su njihove zemlje i njihovi dvorci, za novačenje i opću mobilizaciju, što je za Španjolsku uvijelcbilo važno: 1542, za opsadu Perpignana; 1569, za rat protiv Granade; 1580, za invaziju Portugala. Još češće, kralj se zadovoljava da alarmira svoje vazale, za slučaj kad opasnost postane ozbiljna: tako se zbilo 1562.35 ili 1567.36 Godine 1580, velikaši uz portugalsku granicu skupili su o svom trošku malu vojsku, ukupno 30.000 ljudi37, koji nikada nisu bili isko­ rišteni. Svaki put se radi o graničnim novačenjima, dubokosežnim i zasigurno tegobnim. Osim toga, kralj neprestano obavještava važne velikaše o svojim namjerama, svojim zapovijedima, važnim vijestima; traži od njih savjete i primorava ih da mu posuđuju velike svote novca... Ali povlastice koje im zauzvrat daje monarhija nisu zanemarive. Dakako, kad se postavlja pitanje države, to znači vidjeti prije svega velike i vrlo velike sugovornike, Grandes i Titulos,3fl tu usku manjinu povlaštenih pomoću koje m onar­ hija vlada, s vremena na vrijeme, izbjegavajući spretno da joj nepokor­ nost velikih regija izmakne kontroli, jer se iza svakog od tih velikih feudalaca nalazi velik broj štićenika, kao u Francuskoj iza Guiseovih ili Montmorencyjevih. Kad se jedan kraljevski sudac (istina 1664.) drzne posegnuti za corrcgidorom Jereza, vojvoda od Arcosa39 upleće se u stvar ne potrudivši se čak ni da dođe k njemu. On se obraća svom tajniku: »Kaži mu da corregidor Jereza pripada mojoj kući, to će biti dovoljno«. Plemstvo se skrivalo poput zvijezda pred monarhijskim suncem, tako se izražava frazeologija toga vremena. Ali ni zvijezde nisu zanemarive. To pokazuje povlašteni položaj Kastilije. Očita borba ovdje je poprimila deset raznih oblika. Najmanje djelotvorno nije ono trajno neprijateljstvo kraljevskih službenika protiv pretenzija velikaškog sud­ stva i protiv same velikaševe osobe. Tako ništa nije lakše nego zavaditi velikaše medu sobom oko nekog nasljedstava ili spora oko vlasništva. Tada ih se moglo pridobiti. Ruya Gomeza je 1572. preplavila radost kad je saznao da je vojvoda od Medine Sidonije upravo dobio parnicu protiv grofa od Albe, nećaka priora don Antonija, u sporu oko grofovije Niebla, koja, prema kazivanju toskanskih ambasadora,^0 vrijedi više od 60.000 dukata rente. Nakon što je dobio spor — je li to slučaj? — vojvoda od Medine Sidonije ženi se s kćerkom Ruya Gomeza Naposljetku, rijetko se dogada, ali se dogodi da kraljevska pravda podrži vazale protiv gospodara. U srpnju 1568, na dvor je stigao vojvoda od Infantada. Dugo najbogatiji kastilijski velikaš (on je to bio još 1560)dl, prepustio je prvo mjesto vojvodi od Medine Sidonije, možda zato što je bio posebice napadan zbog svoje nadmoći koju je time hotimice ublažio. U svakom 68

D ruštva

slučaju, 1568. došao je na dvor u povodu parnice koju su protiv njega poveli njegovi podanici iz markgrofovije Santillana, koji su se htjeli stavili pod kraljevsku vlast. Fourquevaux, od koga preuzimamo ovu pojedinost,'12 dodaje: »Ima i drugih velikaša u ovom kraljevstvu koje čeka isu proces, onih koji su već izgubili lijepe vlasteoske posjede i drugih kojima će se to dogoditi«. Što se tiče same pravde koju dijele ovi feudalci, nju se pomno nadzire odozgo i nikada ne gubi iz vida. Njihove presude, kako to bilježi jedan Mlečanin 1558, dostavljaju se dvorskoj kancelariji.4-5 Paolo Tiepo­ lo to ponavlja 1563- »Kastilijski plemići posjeduju velike zemlje i dosta lijepe parcele, ali njihova sudska nadležnost i njihove snage vrlo su ograničene; u konačnoj ocjeni, oni ne kroje pravdu, ne mogu ubirati nikakav porez od svojih podanika, a nemaju ni utvrda, ni vojnika, ni oružja... za razliku od aragonskih velikaša koji, iako slabijega stanja, prisvajaju više vlasti«.41 Te male pobjede monarhije — ili pak onaj veliki uspjeh kralja koji je ponovno preuzeo diczm os de la m ar, carinarnice duž kantabrijske obale 1559, nakon smrti kastilijskog almirantea koji ih je posjedovao kao nasljedno pravo45 — te pobjede ne bi smjele obmanuti. Moć velikaša malo gubi od svoje snage. Godine 1538, sva moć Karla V.)6 nije mogla, protiv otpora predstavnika plemića, poslići od cortesa uvođenje općeg poreza na potrošnju. »Kad je Karlo V. htio ukinuti njihove povlastice«, pričat će kasnije Michel Suriano47, »on je protiv sebe okrenuo sve velikaše, a najviše od svih kastilijskog glavnog zapovjednika, iako veoma privrženog Njegovu Veličanstvu«. Godine 1548, u odsutnosti Karla V, i 1555, u odsutnosti Filipa II, španjolski velikaši pokušali su se sporazum­ jeti da »oderu kožu s medvjeda«; 1558-15594н, princeza Ivana nastavila je u ime Filipa II. s otuđenjim a lugaresa, sela koja su pripadala grado­ vima. Ona se brane, neka pobjeđuju, druga gube. Svi kupci koje pozna­ jemo ugledni su plemići, odabrani upravo zato što pripadaju skupini previše moćnih, koje kraljevski dvor udaljuje, ili pokušava udaljiti. On želi, na primjer, da kastilijski almirante ne kupi Tordesillas, da markiz de las Navas ne prisvoji jedan važan dio imanja Segovije,49 da vojvoda od Alcale ne postane gospodarem 1.500 sevillskih vazala,50 kupljenih za 150.000 dukata (100 dukata za jednog vazala i njegovu obitelj). Ali na jednog kojeg onem ogućuju, desetorica postiže svoj cilj, i u nedostatku vazala u gradovima, oni će kupovati, kad se ukaže prilika, vazale Crkve, koje je kraljevski dvor također dao na javnu dražbu. Veliko španjolsko plemstvo bacilo se, ako je vjerovati njihovim arhivima, na kupovanje zemlje, renti, lena, čak i gradskih kuća. Ipak, kako godine prolaze, monarhijska vlast postaje sve djelotvor­ nija, bez sumnje jača, a znakova za to ima dovoljno: kad kralj daje uhititi 69

ZAJEDNIČKI- SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

sina Hernana Cortesa, markiza del Vallea,51 optuženog da se želio osamostaliti u Novoj Španjolskoj; ili kad u Valenciji, i to preko Inkvizi­ cije, 1572, optužuje velikog meštra de Montesu52 zbog krivovjerja ili sodomije, pri čemu glasine o ovom predm etu nisu bile baš sigyrne; ili kad kralj 1579. protjera na njegove posjede samog vojvodu od Albe: ili kad 15805-\ kažnjava, i to jako, veliku damu, udovicu Ruya Gomeza, princezu od Ebolija, ne bez dugog oklijevanja; ili pak kad u travnju 15825/1 daje uhititi kastilijskog almirantea, grofa de Modicu, u kući njegova oca, optuženog da je ubio svog suparnika u ljubavi (*>ta kazna«, bilježi jedan mletački dopisnik, »silno je ražalostila sve plemiće a pose­ bice one koje u Španjolskoj nazivaju »grandes de Espana«, jer se ne osjećaju poštovaniji ništa više od običnih smrtnika«); ili kad Razboriti kralj, bez sudskog procesa, u rujnu 158655, urazumljuje u Madridu razularenu zlatnu mladež... U vrijeme Filipa II, zatim Filipa IV, ti postup­ ci vlasti ponavljaju se i njihov bi popis bio dug. U prosincu 1608, vojvoda de Maqueda i njegov brat d. Jaime bili su osuđeni na smrt zato što su udarili bilježnika i suca Kraljevskog vijeća. Taj će se skandal utišati, ali uzbuđenje je bilo veliko u tom trenutku,56 kao i u travnju 1621, za vrijeme žestokog poniženja vojvoda Osune, Lerme i Ucede, što je začudilo čak i francuskog ambasadora... Doista je bilo slučajeva upokoravanja i mnogi su to ponizno prihvaćali. To veliko plemstvo uistinu je počelo živjeti na dvoru od vladavine Filipa II; ono se nastanjuje u Madridu, ne bez opreza i bez izvjesne odbojnosti u početku. Ono se smješta u kuće che sono infelici rispetto a quelle d ’I talia, bilježi i opet kardinal Đorghese 1597.57 Raskoš zidnih prostirki i srebrnine ne sprječava ih da ovdje žive porcamcnte scnza una m inim a pollitia, che entrare nette case loro p a r proprio d ’cntrare in tante stalle. Beskorisno ih je braniti protiv tih talijanskih osuda: oni uistinu žive kao seljaci, što i jesu, često naprašiti, neotesani, iako ima sjajnih iznimaka. A zatim, te madridske kuće samo su krčme, potleušice. Važna slavlja i obredi odvijaju se uvijek na njihovim posjedi­ ma.58 Vrlo bogate vojvode od Infantada imaju veličanstvenu palaču u Guadalajari, najljepšu u cijeloj Španjolskoj, izjavljuje Navagero 1525,59 i ovdje će se obaviti vjenčanje Filipa II. i Elizabete Francuske. Većina velikaških palača smještena je usred polja. U Lagarteri, selu u Sierri de Gredos, nedaleko od Oropese,60 u selu gdje su još do jučer »seljaci... čuvali svoje stare običaje, čarape u obliku dokoljenica, teške podsuknje ukrašene vezom«,61 gdje su vojvode od Friasa imale svoj dvorac, s otvo­ renim renesansnim prozorima u debelim zidinama, s velikim dvorištem, širokim stubištima, ukrašenim stropovima, ispupcenim gredama i divov­ skim kaminima. 70

D ru štva

Malo po malo, velikaši su popustili pred privlačnosti gradova. Vojvoda od Infantada već je bio u Guadalajari. U Sevilli, gradske palače množe se u 16. stoljeću. U Burgosu neke od tih kuća još i danas postoje, s prozorima i trijemovima s renesansnim ukrasima i velikim grbovima koje podržavaju kipovi.62 Godine 1545, Pedro de Medina divi se broju i bogatstvu plemićkih kuća u Valladolidu.63 Kad se vladavina Filipa II. završava, velikaši se u velikom broju premještaju prema Madridu, zatim prema Valladolidu koji je neko vrijeme bio glavni grad Španjolske, prema reprezentativnom životu na Corteu, slavljima, borbama s bikovima na Plaza Mayor. To plemstvo spušta oko vladara zastor koji će ga sve više odvajati od njegova naro­ da.61 Slabost Filipa III. pogoduje mu i plemstvo zauzima važne položaje u vlasti, sa svojim ljudima, svojim klikama, svojim strastima... To je doba miljenika, validosa, njihovo vrijeme. Od tada ono uživa u sjaju Madrida, njegovim običajima, dugim šetnjama i njegovom noćnom životu: kaza­ lišta, vesele udovice i djevojke za razonodu koje se u tom dobrom društvu počinju odijevati u svilu, na najveće zaprepaštenje čednih ljudi. Ono čak pokazuje, opijeno tom promjenom života, izvjesnu žudnju da se pomiješa s nitkovima, s pokvarenom gomilom kojom vrvi veliki grad. Prema jednoj predaji, vojvoda od Medine Sidonije, nesretni junak Nepobjedive armade, osnovao je u Madridu kabare Sedam đavola.65 U svakom slučaju, Madrid je, koliko grad kralja, i grad komedijaša ili nevaljalih momaka, i grad plemića, mjesto njihovih taština, njihove raskoši, njihovih svađa, onih koje vode sami ili onih koje njihovi do­ ušnici rješavaju po uličnim ćoškovima: u gradu se počini, kako kažu svjedoci, više nego jedno ubojstvo na dan.66 Ali u Madridu se plemstvo trsi i da pazi na vlast i da od nje izvuče korist. Udomaćeno, ono i samo pripitomljuje, sveti se što ga je Razboriti kralj držao postrani tijekom cijele jedne beskrajne vladavine. Mali ljudi i dalje zauzimaju mjesta savjetnika i malo po malo usmjeravaju se prema stazi počasti. Velikaši, nosioci naslova u potrazi su za milostima, za krupnim darovima, isplativim imenovanjima, ayudas de costa, za posti­ zanjem encomiendasa različitih redova. Oni to traže za sebe i za svoje. Imenovanje za talijanskog ili američkog potkralja znači osigurano bo­ gatstvo. Nominalno prihodi velikog plemstva ne prestaju uostalom rasti poslije dosta redovitog gomilanja nasljedstva i dobara. Oni se obično penju sa stjecajem povoljnih prilika. Svi zajedno, velikaši i seniori s naslovima raspolažu 1525, prema riječima Mlečana67, s 1.100.000 du­ kata prihoda, a sam vojvoda od Medine Sidonije prima godišnje 50.000 dukata. Godine 15586e, prihodi vojvode dosežu 80.000 dukata; 1581, dvadeset dva vojvode, četrdeset sedam grofova i trideset šest markiza 71

ZAJEDNIČKI- SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA

raspolažu s tri milijuna dukata, a vojvoda od Medine Sidonije sam sa 150.000.69 Takav je privid, ono što se govori. Ali to sjajno imovinsko stanje sasvim je opterećeno; već od vremena Filipa II. katastrofalna zaduženja postala su pravilo i prihodi plemića često se oduzimaju, kao i prihodi samog kralja, za plaćanje dugova. Poznato je tako društvo koje su 1552. osnovali Martellijevi70 iz Firence pod nazivom Francesco Lotti i Carlo Martelli, i koje se do 1590. specijaliziralo za lihvarske posudbe veli­ kašima (lošim platcima) i malim ljudima, uvijek savjesnim u plaćanju. Popis loših plataca je veličanstven: »Alonso Osorio, sin markiza de Astorge, d on Miguel de Velasco, don Juan de Saavedra, don Gabriel de Zapata, don Diego Hurtado de Mendoza, don Luis de la Cerda, don Francisco de Velasco, d on Juan de Acuna, don Luis de Toledo, sin napuljskog potkralja, don Bernardino de Mendoza, don Ruy Gomez da Silva, don Bernardino Manrique de Lara, don Garcilaso de la Vega, otac grofa de Palme, markiz od Las Navasa, grof de Niebla...«. Krasna oglasna ploča! Kako su ti dugovi često nastali u vrijeme službovanja kralju, kao npr. dugovi njegovih ambasadora, razumljivo je da se vladar povremeno umiješa i nametne vjerovnicima nagodbu...71 U idućem stoljeću, u kojem bolje upoznajemo te financije, vlastelina i sirotinje, nastavljaju se iste teškoće. Jedna kraljevska darovnica, nasljedstvo, znatan miraz, posudba koju je kralj dopustio na osnovi majorata ponovno usposta­ vljaju nestabilnu likvidnost.72 Zatim vrlo brzo ponovno dolazi do hoda po žici... Evo, ukratko, što olakšava vladarov posao. Izolirano do aktiv­ nog ekonomskog života, plemstvo je osuđeno na loše poslove: ono ih se ne lišava. A kralj raspolaže s još jednim sredstvom pritiska. Oko 1520. izdvaja se visoko, dosta zatvoreno plemstvo velikaša i Titulosa, 20 velikaša, 35 Titulosa. Ima ih šezdesetak 1525; 99 na kraju vladavine Filipa II. (18 vojvoda, 38 markiza, 43 grofa): Filip III. posvećuje 67 markiza i 25 grofova...7* Došlo je dakle do lančanih promaknuća. Tako 1533. i 1539. do promaknuća obitelji Navas i Olivares, novijeg plemstva. Zatim će doći do razlikovanja visokog plemstva u tri klase. Pomoću njih kralj vlada, drži svoj svijet na okupu. Kastilijski hidalgosi i regidoresi Potkraj vladavine Filipa II. visoko plemstvo broji 100 osoba, sa ženama i djecom 400, najviše 500. Procjena sveukupnog broja plemića u Kasliliji mora biti oprezna, možda 130.00071, ili pola milijuna ljudi na stanovništvo od šest ili sedam milijuna, masa koja samim svojim brojem nužno obuhvaća siromašne i bijedne. U tisućama kuća, medu kojima i 72

D ru štva

trošnih, često s »divovskim grbovima isklesanim u kamenu«,’’5živi narod koji želi živjeti »plemenito«, bez nečasnog rada, od službe kralju ili Crkvi žrtvujući tome idealu sve, često i sam život. Plemićke ludosti osobito nije nedostajalo u Kastiliji, usprkos nevoljama koje ona za sobom donosi i pučkom izrugivanju koje obiluje izrekama:76 »Dok trčiš za onim što ti duguje hidalgo, pusti svog hrta«; »Na stolu hidalga mnogo je stolnjaka a malo tanjura«; »Neka te Bog čuva od siromašnog hidalga i bogatog seljaka...« To izrugivanje je razumljivo: postoji proturječnost između želje da se živi plemićki i u isto vrijeme svijesti da se tako ne može živjeti zbog nedostatka novca koji opravdava gotovo sve. Neki gradovi idu tako daleko da odbijaju ulazak u grad hidalgosima koji ne sudjeluju u plaćanju općih poreznih obveza. Zlatnim je slovima, kaže se, bilo upisano u Ayuntam ientu Gascuene, selu u pokrajini Cuenca: No сонsientennuestrasïeyeshidalgos, frailes, ni bueyes 77Volovi (bueycs/neotesanci?) su tu zbog rime: »Naši zakoni ne priznaju ni hidalgose, ni fratre, ni volove«. Mnogo drugih gradova i sela, dosta brojnih, odbijali su svaku podjelu između hidalgosa i pecherosa, sitnih plemića i pučana. Među­ tim, najvećim dijelom vremena dva »naroda« dijelila su medu sobom gradske položaje i službe,78 što je pogodovalo manjini. A u brojnim važnim gradovima, kao i u bitnom središtu Sevilli,79 plemstvo je prigra­ bilo sva rukovodeća mjesta. Već smo ukazali na kupovnost službi, korisnu za obitelji na položaju, vlasnike službi regidorcsa koje je pro­ davao kraljevski dvor a zatim preprodavali njihovi vlasnici. To nikada nisu bila pitanja čiste taštine, već često prljavih interesa, uvijek podu­ zetnih. Kako nije moglo opljačkati cijelu Kastiliju, kao velikaši, lokalno plemstvo prisvajalo je gradske i seoske prihode, koji su mu bili na dohvat ruke, i njima se hranilo. Svađa, napetosti, borbe klasa nikada nije nedostajalo u tim uzburkanim sićušnim svjetovima; sukobi su ovdje ponekad smiješni, ponekad tragični, ali imaju svoj smisao. Visoko se plemstvo obično nije upletalo u to. Isto tako sitne službe i nevažni položaji na dvoru dostupni su hidalgosima, i to još prije društvenog prevrata koji će uslijediti nakon smrti Filipa II. On nije bio sklon, kako se govorilo, pučanima ili građanima kojih je broj, čak i u Conscju de H acienda, bio ograničen (ako se izuzme svećenstvo); on je više volio srednje plemstvo od visokog. Ta tvrdnja, koju ispitivanja daju naslutiti, mijenja zajednička objašnjenja.80 Reakcija plemstva tako zapo­ činje sa samim 16. stoljećem, iako se, prirodno, sve plemstvo ne nam­ ješta lako i odmah: mnogi plemići bez novca sretni su da mogu služiti u redovima posluge, kao criadosi velikih vlastelina, ne zaboravljajući ipak, kad se ukaže prilika, ponijeti svoje crvene križeve Santiaga ili Calatrave.81 73

ZAJEDNIČKI: SUDBINI: I SVEUKUPNA KRETANJA

Pred tim općim, velikim pokretom reakcije su rijetke ili ne postoje. One koje su poznate ne čine se dovoljno snažnim. Tako Medina del Campo, stari trgovački grad, odbija prepustiti bidalgosim a polovicu svojih oficiosa, usprkos jednoj presudi iz 1598, postiže odgodu, zatim 1635. i konačno dobiva spor uz isplatu 25.000 dukata.82 Medina de Rio Seco branit će se i pobijediti u istim uvjetima 1632, uz golemi dar uostalom.8* Uočimo tu pojedinost: trgovina se još uvijek bori protiv plemstva.

Druga svjedočanstva Na kastilijsku sliku nailazimo i drugdje, m utatis nutandis. U Fran­ cuskoj81; čak i u Kataloniji85 i Valenciji: u te dvije razdvojene Španjolske vlast kralja je slaba i plemići to koriste do te mjere da im pripisuju subverzivnije misli nego što je opravdano. U kolovozu 1575, kad se radi o lome da se u Flandriju s Escovedom pošalje ili vojvoda od Gandije (ali on je bolestan) ili grof Aytona, i jedan i drugi, kaže Genovljanin Sauli, mogu pretendirati na naslov »muža Republike, jer je jedan iz Valencije, a drugi iz Barcelone«.86 Huomo d i Repubblica, lijep plan! Jedna još važnija pojedinost: u Valenciji, u travnju I6 l6 , potkralj, vojvoda od Ferije, kaznio je nekog plemića nakon jedne njegove neslane šale i natjerao ga da prođe gradom na leđima mazge. Plemići odmah zatvaraju svoje kuće, oblače crninu a neki od njih idu protestirati u Madrid kod kralja.87 U Napulju su žestoki ratovi od Karla VIII. do Luja XII. uzrokovali lančane katastrofe za plemstvo. Iščezavaju veliki moćnici, poput princa od Salerna ili princa od Taranta, ili vojvode od Barija. Njihove »države« su bile podijeljene. Ali u toj su igri srednji velikaši ojačali, a dosta većih država je preživjelo, kao grofovije Albi i Tagliacozzo, Matera, Cellano. Godine 15 58.88 jedan mletački izvještaj navodi u kraljevstvu 24 vojvode, 25 markiza, 90 grofova, oko 800 baruna i, još k tome, 13 seniora koji raspolažu sa 16 do 45.000 škuda rente. Ti brojevi su kasnije porasli: 1580. — 11 prinčeva, 25 vojvoda, 37 markiza89; 1597. — 213 »titolati«, od kojih 25 prinčeva, 41 vojvoda, 75 markiza, 72 grofa i 600 i više baruna.90 Više se nitko i ne trudi da broji tu sitnu ribu. Godine 1594. velikaši raspolažu s rentom od 50 do 100.000 dukata.91 Kako je država, prodavač naslova posredstvom Sommarije, mogla voditi borbu protiv svojih vlastitih klijenata? Ona se u nju upustila, ali nikad potpuno. Godine 1538. i kasnije, Karlo V. dao je na znanje da ne dopušta svojim feudalcima iz Napulja pravo na mero i misto impcro92, osim ako to pravo nije točno određeno u njihovim povlasticama ili utvrđeno zakonskom odredbom; u suprot74

D ru štva

nom slučaju feudalac će biti okrivljen za uzurpiranje zakona. Car je također pokušao sačuvati dobra zajednica i slobodu vazala od ćudi velikaša: nastojao je ograničiti broj »službi« na onaj koji je bio utvrđen običajnim pravom. Uzalud. Sve je barunima bilo na raspologanju: šume, zajednički pašnjaci, tlaka njihovih podanika (nad kojima su oni cijenili da imaju sva prava: Bianchini čak govori o naslonjačima od ljudske kože)93, prava vladara, katkada čak i novac od poreza za kralja. Točno je da je on često prepuštao svoja prava i svoje porezne prihode, prodane unaprijed, zatim u slučaju potrebe i preprodane. Posljedica je toga da većina feudalaca ima gotovo vladarska prava u stvarima pravde i dažbina; oni imaju svoje ljude i nijedna ih vlast ne može ukrotiti. Nedostaje im još samo povlastica da kuju vlastiti novac. Samo ih je njihova rasipnost, njihov običaj. da u Napulju žive u blizini potkralja i u atmosferi velikoga grada, njihova taština, nužnost da se oslanjaju na Španjolsku u borbi protiv Turčina i protiv »pučanina«, sprečavala da ne prevrše mjeru. Л možda i činjenica da je m eđu njima bilo i stranaca, Španjolaca ili Genovljana, koji su ovamo došli kupovinom lena. U svakom slučaju, gledano u cjelini, baruni se stalno množe. Posljednje godine stoljeća, tako loše, pritišću, bez sumnje, velik broj velikaša, osobito u gradu. Znatni dugovi povlače za sobom prodaje, sekvestraciju od strane Sommarije. To su banalne nevolje u životu plemića, u Napulju i drugdje, rizik samog njihova položaja. Uspijevaju im izmaknuti. Jedan plemić može se upropastiti i sve izgubiti, plemstvo zbog toga ne gubi na važnosti. Kad bismo jednim skokom otišli do dramatične sredine 17. stoljeća, vidjeli bismo, s onu stranu slikovitih prizora i pojedinačnih uloga, tijekom revolucije u Napulju u vrijeme Masaniella (1647), kako se okončava nepobitna društvena revolucija, pri čemu posljednju riječ imaju velikaši, njihova reakcionarna klasa.91 Plemstvo je dobilo bitku, i to zadugo, i ne samo u Napulju. Ono ju je dobilo u Milanu95 kao i u Toskani96, u Genovi9"7kao i u Veneciji98 ili u Rimu99. Imamo i previše zapisa tome za potvrdu. No treba li se ponavljati?

Turska plemstva Kudikamo najčudniji spisi odnose se na Tursko Carstvo. Dok o islamu ne znamo izravno ništa, možemo prilično dobro uočiti društvenu situaciju u Anatoliji, i dosta dobro na Balkanu. A ova stvarnost, suprotno od onoga što se često ponavljalo,100 nije proturječna sudbini Zapada. Sličnosti i podudarnosti očite su. Isti uzroci, iste posljedice, može se reći, u mjeri u kojoj jedan društveni poredak, na kraju krajeva, ne predstavlja, u pogledu svojih struktura, mnoštvo mogućih rješenja i što 75

ZAJEDNIČKO SUDBINI: I SVEUKUPNA KRETANJA

se radi o društvima koja su sva izričito seoska, tek elem entarne države, unatoč njihovu sjaju i, barem po toj nedovršenosti, m eđusobno dosta slična. Proučavanja u posljednjih petnaest godina, ako i nisu sve rasvijet­ lila, omogućila su da se odvoje cjeline i već valjani »modeli«, a bitno je bilo da se pom no razlikuju prema epohama. Previše povjesničara brka, u vezi s Turskom, događaje koji se odvijaju na stoljećima trajanja: jer, ako društva rijetko napreduju divovskim korakom, ona se s vremenom preobražavaju na jednako velike razmake. Treba govoriti o tri, štoviše o četiri turska plemstva; posljednje koje se krajem 16. stoljeća uspijeva snažno učvrstiti u svom položaju najviše je zlorabilo vlast: ono potčinjava totalitarnu državu Osmanlija i slabi je, ako već ne uzrokuje, ono samo, njezin potpuni slom. Jer, naposljetku, ako su isti uzroci i iste posljedice vidljive posvuda, opće konjunkture također su odgovorne, one su prije svega, i posvuda, na djelu. Da bismo promotrili prvo tursko plemstvo moramo se vratiti daleko unatrag, sve do mračnog 14. stoljeća; ono se smjestilo u Anatoliji uoči ili neposredno nakon prvih velikih pobjeda Osmanlija (od zauzeća Burse, 1326, do Drinopolja, oko 1360). Ako prihvatimo ono što o tome često kazuju povjesničari,101 to je visoko društvo kruto, zbijeno u opasnom jedinstvu, istodobno robovlasničko, feudalno i plemićko, a ipak slobodno, previše slobodno prem a sultanu (ovaj je samo prvi medu jednakima). Zemlja se zasebno prodaje i kupuje bez prestanka i bez ikakve kontrole države. Naposljetku se pretvara u individualne posjede, alodijalne, rekli bismo (m ulkovi), ili obiteljske (vakufi), točnije u po­ božne zaklade, pri čemu utemeljitelj i njegovi nasljednici zadržavaju upravljanje i uživanje, na način da su to čvrste tvrđave kao što su zapadni majorati. Drugo tursko plemstvo ne javlja se samo u Europi, u 15. stoljeću, ali ga ovdje najbolje vidimo u trenutku kad hvata korijene, zatim brzo napreduje. Pred brzim turskim osvajanjem Balkana, naime, sve se srušilo vrlo daleko i vrlo unaprijed, pod udarcima snažnih seljačkih revolucija. Tako se, prije posljednjeg skoka prema naprijed, od zauzimanja Beograda 1521. do prodora u Ugarsku (Mohač 1526), mađarski seljaci dižu na ustanak; kršćansko plemstvo će ih pokoriti, no uz cijenu pogibeljnog napora.102 U cjelini, niz starih feudalnih režima srušilo se gotovo samo od sebe, a svi ti režimi potječu izdaleka, sazdani su od miješanih elemenata (grčkih, slavenskih, čak zapadnih). U predvečerje katastrofa, Balkan je u društvenom smislu u istom satu sa Zapadom, zbog svoga bogatstva, pa bilo to i samo zbog načina na koji su se velikaši nastanili u gradovima u blizini svojih imanja (to je inurbamenlo poput onoga u 76

D ru štv o

Italiji) Musaki, albanski velikaši, nastanili su se u Draču, u utvrđenim palačama sličnim onima u Bologni i Firenci. Aviše nego u jednom gradu, u unutrašnjosti tih zemalja, podižu se ulice s bogatim velikaškim nastam­ bama, Trnovo ima svoju bojarsku m ahalu, Vidin svoju bojarsku uli­ cu™* a sva ta raskoš bila je povezana s latifundijama, sa surovo iskorištavanim seoskim imanjima. Taj se sistem ruši pred Turcima poput lažnog kazališnog dekora. Bilo je tada pustošenja, potiskivanja stanovništva prema nesmilje­ nim planinama, ali je isto tako došlo i do relativog oslobađanja seljaka. Oni će ostati okupljeni u svojim zajednicama, gospodari svojih zemlja, ali svakako ne slobodni, podvrgnuti državnom poreznom sustavu koji ne kani nikoga previdjeti i zarobljeni na novim velikaškim posjedima koji su nastali kao kopija starih, na lenima ili, prije, beneficijima, onim timarima na koje su podijeljeni stanovništvo i osvojeno tlo. Seljak će plaćati dažbine u novcu, dažbine u naravi, ove posljednje su neznatne u odnosu na one prve, ali bit će oslobođen teške tradicionalne tlake. Turčin je to više pomirljiviji u tim prvim godinama što osvajanje više napreduje, što mu više pogoduju seljački nemiri i što sultani sa sumnjom gledaju na staro anatolijsko plemstvo koje se obogatilo tim podjelama lena u Europi, čijim upravljanjem pokušavaju ovladati velike obitelji, Jandarli .ш4 Ovo nepovjerenje središnje vlasti prema feudalcima neće. uostalom, nikada prestati, pa odatle toliko mjera, politika i opreza. Od početka igre, pogodnosti koje su nuđene kršćanskom plemstvu Balkana, uvelike opskrbljenom tim arim a, nisu imale drugog dubljega razloga.I(,s Ovi tim ari nisu obična lena, unatoč njihovim sličnostima sa zapad­ nim velikaškim posjedima; prvi kao i drugi predstavljaju sela, zemlje, neobrađene površine, vode tekućice, cestarine, ponekad prava na tržište susjednog grada, kao u Kosturu, malom bugarskom gradu...106 ЛИ ta vlastelinska dobra služe za uzdržavanje vojnika, konjanika, spahija, tako da se kao i timari često nazivaju spahilucima. Ukratko, to su uvjetna lena, neka vrsta plaće, uz protuuslugu da se služi, na svaki zahtjev, sa skupinom konjanika razmjerno veličini tim ara, pod zapovjedništvom pokrajinskog sandžaka. Ne odazvati se pozivu znači izgubiti svoj timar. Ova opoziva vlastelinska dobra, davana doživotno, više su beneficiji u karolinškom smislu nego lena. Ali vrlo rano timari prelaze s oca na sina, dolazi do pomaka prem a nasljeđivanju, od beneficija prema lenu. Od 1375, jedna zakonska odredba priznavala je ovo pravo prijelaza na sinove posjednika timara.107 Obično se radi o mršavim prihodima, manjim od 20.000 aspri, a rijetko se postizala gornja granica prve kategorije. Izvještaji za područje Vidina i Berkovice, od 1454. do 1479, pokazuju za 21 timar prihode od 1.416 aspri do 10.587, ili 20 do 180 dukata, dok se većina smješta 77

ZAJEDNIČKI? SUDBINU I SVEUKUPNA KRETANJA

između 2.500 i 8.000 aspri. Taj slabi dohodak odgovara, međutim, zlatnom dobu sistema. Posjednik timara, kojega nadgledaju budne lokalne vlasti, ne može zapravo zahvatiti u mršave prihode svojih seljaka i rješenje je, ako se želi obogatiti, plijen, nagrada u unosnom ratu koji Osmanlije vode sve do sredine 16. stoljeća.108 Da su prihodi posjednika timara dosta skromni, moglo se pogoditi unaprijed, uzimajući u obzir njihov broj: 200.OOO109 možda pred kraj stoljeća, naime milijun osoba na 16 ili 20. To plemstvo je previše brojno c da bi moglo biti bogato. Ali u tom broju ima i povlaštenih: veliko plemstvo stvara se vrlo rano. Postoje, zapravo, tri kategorije tim ara,110 obični do 20.000 aspri prihoda, srednji iiizijam eti do 100.000, i has, iznad ovog prihoda. Godine 1530, u Rumeliji, veliki vezir Ibrahim-paša posjeduje has od 116.732 aspre prihoda: Ajas-paŠa ima jedan bas od 407.309; Kasim-paša jedan drugi od 432.990... To su velika područja, kojima se mogu pribrojiti vakufi i m ulkovi (za ove posljednje kaže se basa ili basa čitluk, za razliku od seljačkih posjeda, raja čitluka). Hoćemo li reći da su to vlastelinski rezervati? Neki od tih rezervata, u drugoj polovici 15. stoljeća u Grčkoj sastoje se od maslinika, vinograda, voćnjaka i mlinova...111 Privatni posjed tako se vrlo rano javlja, obično u korist velikih feudalaca, pa riskira da ugrozi golemo zdanje zemljišne aristokracije razvijene u znaku javne službe i prema doktrini same turske države koja zahtijeva da sve nacionalno bogatstvo bude isključivo vla­ sništvo sultana. To što je ovaj osjetio opasnost od visokog plemstva, previše boga­ tog i već previše slobodnog, objašnjava preuranjene reakcije, kao one Mehmeda II, ili zakašnjele, kao one Sulejmana Veličanstvenog u prilog odlučne centralizacije sistema kojemu prijete mogući separatizmi i autonomije. Ono što želi učiniti istanbulski pobjednik, Fatib, jest da uništi vakufska i m ulkovska imanja i da ih ponovno uključi u mrežu spahiluka.xxl Veliki Sulejmanov zakonik iz 1530.113 znači opće dovo­ đenje u red, karakteristično za doba »Zakonodavca«. Od sada će se gotovo isključivo u Istanbulu (ibeglcr-begovima se ostavlja samo pravo da imenuju manje nosioce naslova) dodjeljivati vojna lena. Nadoknade koje se dodjeljuju sinovima spahija utvrđene su: one će se razlikovati već prema tome hoće li otac biti ubijen na bojnom polju ili će umrijeti u svom krevetu, ovisno o tome je li nasljednik već bio ili nije darivan lenom. Ali te mjere, kao i sve službene mjere u društvenoj sferi, imat će sumnjiv rezultat, osim što će sistem, s Istanbulom kao središtem, od sada ovisiti o šaraju i njegovim spletkama više nego o svojim vrlinama. U svakom slučaju, veliki posjed, koji već postoji, ne uzmiče. Njemu je naklonjena unutrašnja kolonizacija Balkana, demografski rast, polet izvoza sirovih proizvoda prema Zapadu. Trgovina žitom, od 1560. do 78

D rtišlvn

1570, obogaćuje velike posjednike: veliki vezir Rustem-paša je trgovac žitom.114 Treće razdoblje turskog plemstva, nakon 1550-1570, približno određeno, nije toliko novo kako se pretpostavlja. Karakterizira ga razvoj velikog posjeda, ali to se zbiva već prije sredine 16. stoljeća. Novost je, međutim, prestanak turskih pobjedničkih osvajanja, prije kraja preslavne vladavine Sulejmana Veličanstvenog (1566), i nužda u kojoj su velikaši svake vrste primorani vratiti se seoskom svijetu da ga iskorišta­ vaju bez stida i mjere, budući da dažbine u novcu više ništa ne znače sa stalnim devalvacijama aspre.115 Osmanlijska država odjednom se zatiče u teškoj situaciji: »prihodi državne riznice ne pokrivaju više njene troškove«, bilježi krajem 16. stoljeća turski kroničar Mustafa Selaniki.116 Porezne mjere, ubrzani odljev prihoda ravnaju se prema logičnom slijedu stvari. Rast cijena do kraja izopačuje stari poredak. Suvremenici će zbog toga optužiti loše postupke vlasti, povlastice što ih daje dvorskoj aristokraciji, njenim službenicima i štićenicima. Istina je da je šaraj postao djeliteljem timara i on ih čuva za dvorjane i službenike koji okružuju vladara i njegove ministre, čauše, pisare, kontrolore državnih dobara (muteferici), sluge dostojanstvenika, paževe carske palače,117 ne računajući vezire ili sultaniju majku... Ta dioba lena nadilazi sve ono što će Zapad vidjeti ili izmisliti na tom području. Plemićke povelje u Francuskoj nisu ništa u usporedbi s tim ferm anim a koji se često dijele neumjereno i koji se bez stida dijele svima do edžnebija, tih »strana­ ca«118 (oni koji ne pripadaju vladajućoj osmanlijskoj klasi). »Lupeži, razbojnici, Cigani, Židovi, Vlasi, Rusi, ljudi iz gradova«: tako jedan osmanski kroničar označava119 ono što bismo mi na Zapadu nazvali novim plemstvom. Vremena »sramote«120 došla su i ona će potrajati, usprkos tradicionalnim pravilima. Kako monetarna ekonomija sve po­ goni, golemi zemljoposjedi rastu, te otrovne biljke protiv kojih ništa više nije moguće učiniti. Pod lažnim imenima jedan vlasnik timara dobiva dvadeset, trideset vlastelinstava...121 Velika vlastelinstva gutaju ona sred­ nja i razvlašteni feudalci, ili oni kojima prijeti da će im se to dogoditi, odigrat će uskoro istaknutu ulogu u seljačkim bunama krajem stoljeća i na početku sljedećeg. Osim što je bilo vrijeme novorođenih velikaša, to treće doba započinje eru lihvara, »financijaša« koji iskorištavaju u isti mali državu, plemstvo i seljake. Od 1550, naime, osmanlijska država utječe se staroj mjeri prodaje poreznih prihoda, sistemu m ukata i iltizam a (davanja u zakup) koji su primjenjivali već Turci Seldžuci i još Bizant.122 Metoda je zapravo banalna, nalazimo je isto tako u Napulju, Veneciji kao i u Parizu ili u Španjolskoj. U Napulju se prodaju porezni prihodi, u Veneciji se daje u zakup na dvije ili tri godine određeni porez, određeni sektor 79

ZAJEDNIČKE SUDBINI- I SVEUKUPNA KRETANJA

carina... Turska država postupit će jednako tražeći od svojih zakupnika da unaprijed dadu novac koji odgovara prihodima koji će bitimbrani. Zakupnik se, usprkos nadzoru kontrolora, potom obilno naplaćuje. Na carini, za ovce se mora platiti jedna aspra na dvije glave: doći će se i do osam aspri za svaku životinju. Još više, prije nego što zaključi posao, zakupnik će postaviti svoje uvjete, umnogostručiti svoje zahtjeve. Vrlo često će velikaši sami dati u zakup svoja imanja i posvuda se nesputano razvija mreža židovskih ili grčkih posuđivača.12-^ Oni uskoro drže cijelu Tursku pod svojom vlašću... Monetarna ekonomija, rast cijena uznosi ih na rukovodeće položaje. U tim uvjetima stari vojni sistem spahija više ne funkcionira. Ali tome se ne treba čuditi. Vojna služba se izbjegava a kontrole koje naređuje centralna vlast izigravaju se. U toj stvari, svjedočenje intendanta financija sultana Ahmeta, Ainija Alija jasno je.121 »Većina feudalaca«, potvrđuje on, »danas se oslobađa svoje službe, tako da na selu, kad je riječ o vojnoj službi, na deset timara ne dolazi ni jedan čovjek.« Viteški duh koji je učvrstio tu instituciju više ne postoji. Koci-beg, podrijetlom iz Korice, na jugu Albanije, o tome svjedoči u svojim napisima objavljenim 1630.125 Ali već je jedan nepoz­ nat lik, Bosanac Malah Hasan Elkžadi, 1596.126 ispustio isti krik uzbune. Propadanje vide već i stranci127. U 17. stoljeću, spahije će napustiti svoja seoska boravišta i nastanit će se u gradovima. To je doba kada albanska obitelj Toptani napušta utvrđeni dvorac Kruzu i odlazi u otvoreni grad okružen vrtovima, Tiranu.128 Ta seoba prema gradovima znak je, među ostalim, rađanja aristokracije s jakim lokalnim korijenima, sigurne u svoju budućnost.

Čitluci S 18. stoljećem, otkriva se druga promjena, ne manje znatna, ako je vjerovati proučavanjima Richarda Buscha Zantnera.129 Učena jav­ nost1^(>primila je suzdržano tu knjigu punu ideja. Ali ima li učena javnost pravo? Istina je da su Richarda Buscha Zantnera privukli književnost i primjer agrarnih reformi poslije Prvog svjetskog rata u jugoslavenskim djelima Frangeša i Jusića, ali je li to zlo? Predbacivala joj se, također, nepreciznost terminologije, što mi se čini gotovo neizbježnim. Kada jedan zapadni povjesničar prilazi tim svjetovima, sve riječi što mu stoje na raspolaganju su višeznačne a donedavne definicije (kategorička suprotnost koju tako uspostavlja Ch. Beckers između turskog lena i zapadnog lena) ili opća objašnjenja (kao o n a j. Cvijića) loši su oslonci. Sve opsežnija upotreba turskih izvora postavlja, uostalom, probleme u drukčije svjetlo i primorava na duboke revizije. 80

D ru štv a

Vjerojatno je da čitluk označava novost i važnu činjenicu. Riječ je prvobitno označavala površinu koju jedan seljak obradi u jednom danu131 (to je bizantski zeugarion, njemački Morgen ili Jock, jo u r ili journal u nekim francuskim selima). Vjerojatno je da on zatim označava privatni posjed ili posjed seljaka {raja čitluk) ili posjed krupnog vlaste­ lina {kasa čitluk), i naposljetku veliki moderni posjed, neku vrstu kolonijalne plantaže ili Gutsherrscbaft. Loše tumačimo taj razvoj, ali riječ ima ovaj smisao od 1609-1610.132 Postojanje tih modernih posjeda, nevjesto vođenih ali produktiv­ nih, prisililo bi nas, u slučaju potrebe, da u razvoju turskog plemstva uzmemo u obzir samo motive društvenog ili političkog reda. Nije sve bilo samo razaranje, nazadovanje, kako se žale i tumače to kroničari. Ti posjedi podsjećaju na produktivne kolonijalne plantaže ili na lijepe zemljoposjede istočno od Labe133 ili u Poljskoj. U središtu je kuća gospodara, sagrađena od kamena, kao u južnoalbanskoj ravnici u okolici Korice, svojim izgledom pripada tipu kule, utvrđene zgrade na više katova.134 Ona nadvisuje bijedne seljačke kućice od ilovače. Obično čitluci zauzimaju najniže dijelove ravnica, kao što su baruštine između Larise i Volosa, duž blatnih obala Jezera135 ili vlažne doline rijeka i pritoka. I upravo taj oblik eksploatacije osvaja. Ti čitluci proizvode u prvom redu žito. A žito u Turskoj kao i u podunavskim pokrajinama, ili u Poljskoj, čim je povezano s velikim izvozom, stvara u početku uvjete za »drugo kmetstvo«136, očito u Turskoj. Ti veliki posjedi pogoršavaju svuda položaj seljaka i izvlače korist iz toga. U isto vrijeme oni su, ekonomski govoreći, efikasni, za žito u prvom redu, za rižu, uskoro za kukuruz, kasnije za pamuk, i od samog početka za stručno navodnja­ vanje kao i za množenje vučne zaprege...13"7 Ono što se proizvodi po ravničarskim selima Balkana jako podsjeća na zapadne metode, na primjer na one u Veneciji. To su nepobitno velike bonifikacije. Kao i na Zapadu, veliki zemljoposjed iskoristio je prazne prostore bez ljudi koje prvo feudalno doba i seljaci nisu još dobro zahvatili. Došlo je do napretka uz cijenu, očito kao i drugdje, društvene prisile. Jedino siro­ mašni nisu od toga ništa imali, nisu ni mogli ništa imati.

2. Izdano građanstvo Građanstvo u 16. stoljeću, povezano s trgovinom i u službi kralja, uvijek je na rubu propasti. Ono ne riskira samo propast. Bilo da se previše bogati, ili je um orno od neizvjesnosti trgovačkog života, ono će kupovati položaje, rente, naslove ili lena i odat će se napastima ple­ mićkog života, njegovim dražima i njegovu neometanom ljenčarenju. 81

ZAJEDNIČKI: SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

Služenje kralju dosta brzo oplemenjuje; a tim se putem , koji ne isklju­ čuje druge, građanstvo također upropaštava. Ono sebe niječe trtoliko lakše što novac koji razlikuje bogataša od siromaha u 16. stoljeću već vrijedi kao obilježje plemstva.1-18 A zatim, na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće, poslovi daju ritam, ponovno okreću one mudre prem a zemlji i njenim sigurnim vrijednostima. Jer, zemlja je aristokratska po svom izvornom određenju. »Medu glavnim firentinskim trgovcima raspršenim po europskim burzama«, pripovijeda povjesničar Galluzzi1-19, »brojni su bili oni koji su se (na kraju 16. stoljeća) vratili na svoje zemlje u Toskanu da bi ih iskoristili u poljoprivredi. Takvi su bili Corsinijevi i Gerinijevi koji su se vratili iz Londona, Torrigianijevi koji su napustili Nürnberg i Ximenesovi koji su se od portugalskih trgovaca pretvorili u firentinske.« Taj povratak zemlji velikih trgovaca, kakve li rječite slike, zbio se jedva jedno stoljeće poslije Lorenza Veličanstvenog! Okrenimo stranice, i 1637. pomalja se, prilikom prom jene vlasti, jedna nova Toskana, kruta, plemićka, dvor­ ska... 140 To je Stendhalova Italija, predvidiva već dugo vremena pa ipak začuđujuća u tom gradu gdje je kucalo slobodno srce renesanse. Srušila se čitava jedna stara kulisa. Nije pretjerano govoriti, pod uvjetom da zađemo dosta naprijed u 17. stoljeće, o propasti građanstva. Ono je bilo povezano s gradovima, a gradovi su vrlo rano doživjeli niz političkih kriza: tako ustanak Comunerosa, 1521;zauzeće Firence, 1530. U toj igri, slobode gradova mnogo su trpjele. Zatim su došle ekonomske krize; one trenutne, zatim ustraj­ ne, sa 17. stoljećem, i one duboko pogađaju njihov napredak. Sve se mijenja, mora se mijenjati.

Građanstva Sredozemlja IJ Španjolskoj, ono što tada nestaje jedva da je i postojalo. Gustav Schnürer111 smatra da je Španjolska, samo Kastilija, izgubila svoje građanstvo nakon pobune Comunerosa; to znači biti ekspeditivan, ali uostalom i ne prevariti se previše. Poluotok, nedostatno urbaniziran, raspolaže za potrebe trgovine samo posrednicima koji su strani pravim interesima zemlje i koji, ipak, imaju nužnu ulogu, kao što je danas u nekoj od zemlja Južne Amerike, ili radije donedavno (1939). U srednjem vijeku, tu su ulogu igrale židovske zajednice koje su davale trgovce, lihvare i skupljače poreza. Poslije njihovog istjerivanja (1492), praznine su se popunjavale svakojako. L) 16. stoljeću, u gradovima i selima sitnom se trgovinom bave Mauri, novi kršćani, optuženi da rade protiv državne sigurnosti, da se odaju trgovini oružjem, da sve prisvajaju. U veletrgovi­ ni, osobito u Hurgosu, djeluju mnogi preobraćeni Židovi.142 82

D ru štva

Te žalopojke, te strasti, to nepovjerenje, u nedostatku drugih dokaza, ukazivale bi na to da još ponegdje i dalje postoji španjolsko građanstvo: u Sevilli, u Burgosu, u Barceloni (koju će kraj stoljeća probuditi iz njezina dugog sna). Ima i bogatih španjolskih trgovaca, kao što su Malvende iz Burgosa Ш Simon Ruiz iz Medine del Campo. Ali oni mnogobrojni službenici gotovo uopće nisu »građani«, ti lctrado$im u službi kralja, s naslovom don koji obično pridružuju svome imenu, mali plemići ili oni koji teže da to budu radije nego građani. Čudno je u toj čudnoj zemlji Španjolskoj vidjeti nezakonitu djecu svećenika kako i ona dobivaju naslov hidalga. Nije tako čudno, na kraju krajeva, ako se sjetimo prezira s kojim su u Španjolskoj popraćeni fizički rad i trgovina, ako se sjetimo bezbrojnih tajnih bjegova čitavog malog plemstva preko slabo Čuvanih granica: od sedam stotina hidalga jednog srednje velikog grada, u blizini Portugala, ima ih možda tri stotine pravih, kaže jedna tužba iz 1651Ш , ne računajući hidalgos dc gotera (s pločnika), ili one očeve dvanaestero djece koji su uživali porezna izuzeća a da nisu bili plemići i koje je puk okrutno nazivao hidalgos de bragueta...145 U Španjolskoj je građanstvo okruženo, izglodano na svim svojim granicama tim sve brojnijim plemstvom. U Turskoj, građanstvo — najviše trgovci — stranci su u islamskim zemljama, Dubrovčani, Armenci, Židovi, Grci, Zapadnjaci. Ono postoji u Galati i na otocima »latinštine«. Ali je simptomatično vidjeti brzo propadanje onih koje bismo mogli nazvati velikim trgovcima carstva, Mlečane, Genovljane, Dubrovčane. U sultanovoj blizini ističu se dva velika poslovna čovjeka: jedan od njih, Mihajlo Kantakuzen,116 Grk, drugi, Micas, je Židov.1'*7 Iberski Židovi (španjolski ili portugalski), koji su se uselili krajem 15. stoljeća, zauzimaju malo po malo visoke položaje u trgovini (osobito Portugalci) u Kairu, Aleksandriji, Alepu, sirijskom Tripolisu, Solunu, Istanbulu. Oni zauzimaju istaknuto mjesto medu zakupcima (i čak birokratima) carstva. Koliko li se samo puta Mlečani žale na krivovjerje Židova, preprodavača mletačke robe! Ubrzo oni se ne zadovoljavaju više poslom preprodavača i izravno konkuriraju Du­ brovčanima i Mlečanima. Već u 16. stoljeću, oni usmjeravaju veliku pomorsku trgovinu u smjeru Messine, Dubrovnika, Ancone, Venecije. Jedan od probitačnih sektora kršćanskog gusarenja po Levantu postaje lov, s mletačkim, dubrovačkim ili marsejskim brodovima, na židovsku robu, na ropa de ju d to s, kako kažu Španjolci, koju oni prisvajaju za krijumčarenje, lak izgovor kad se radi o tome da se nešto neovlašteno prigrabi. 1,18Židovima, uostalom, uskoro konkuriraju Armenci, koji će u 17. stoljeću opskrbljivati brodove za Zapad, zatim će onamo odlaziti i sami i postati posrednicima trgovačkog širenja šaha Abasa.1,9 To su, na 83

ZAJEDNIČKE s u d b i n i -: i s v e u k u p n a k r e t a n j a

Levantu, nasljednici bogatog talijanskog trgovačkog građanstva, neko vrijeme gospodara na cijelom Sredozemlju. U samoj Italiji stanje je složeno. Jer, ponovimo, tamo je srž proble­ ma, tamo je živjelo građanstvo i važni gradovi. Blještavilo Firence, za vrijeme Lorenza Veličanstvenog, podudara se s blještavilom visokog, bogatog, obrazovanog građanstva. To potvrđuje tezu Hermanna Hefelea 0 renesansi,150 toj podudarnosti između intelektualnog i umjetničkog bljeska i onog snažnog društvenog razvoja koji je prožeo i uzdigao Firencu. Renesansa ovdje odgovara punom ostvarenju jednog građan­ skog poretka: poretka Arti Maggiori151 koji dugo drži prilaze moći i ne prezire nijedan od poslova trgovine, proizvodnje ili bankarstva; koji robuje profinjenostima raskoši, inteligencije i umjetnosti. Ona ponovno oživljava pred našim očima, trudom njenih prijatelja slikara, u onom nizu portreta koje je Firenca ostavila za sobom, samim po sebi znakom građanstva koje je doseglo svoj vrhunac.152 Ali u Uffizima, samo neko­ liko koraka odvest će šetača pred sliku Bronzina: Cosimo d e ’ Medici, naoružan od glave do pete; to je već novo doba, sa svojim prinčevima i svojim dvorskim plemstvom. Međutim, jedan španjolski trgovac, nastan­ jen u Firenci, piše u ožujku 1572: »U ovome gradu jedan vrlo stari običaj zahtijeva da se poslovni ljudi poštuju«.155 Istina je da se radi o velikim trgovcima, hombres de negocios, i da su mnogi od njih plemići; da bi sve bilo u redu, dostajalo bi im da se više ne bave trgovačkim poslovima 1 da žive od svojih prihoda i svojih zemalja. Drugdje se mijenjaju i kulise. Godine 1528. Genova dobiva aristo­ kratski ustav koji će trajati sve do nemira 1575-1576.' U Veneciji, trgovačko plemstvo na kraju stoljeća otvoreno okreće leđa poslovima. U središtu i na jugu Italije, razvoj je podjednak. U Rimu, građanstvo je konačno dovedeno u red 1527. U Napulju, za njega više nema mjesta osim u sudskim poslovima... I izigravanje pravde tome pomaže.154 Posvuda se njegova moć ograničava. U Lentiniju na Siciliji, sudski činovnici, u 16. stoljeću, biraju se samo iz redova plemstva.155 Tako Francesco Grimaldi i Antonio Scammacca, pravni zastupnici, koji po­ stižu 1517. povratak grada pod kraljevsku vlast, ili onaj Sebastiano Falcone, koji 1537, giurato e sindaco, postiže od Karla V. za svotu od 20.000 zlatnih škuda da grad ne bude oduzet velikim feudalcima i, kao povlasticu koja potvrđuje stari običaj po kojem plemstvo iz grada pridržava pravo na službu kapetana Lentinija. Dakle, ne vjerujmo u nemilosrdnu borbu između velikaša i krunskih gradova Sicilije. Čak i kad su ovi posljednji još uvijek u rukama njihovih građana, što je rijetko, oni najčešće traže da se sporazumiju s plemićima i njihovim štićenicima. Nije više ono vrijeme kad su se consoli i sindici cehova borili protiv njih za vlast u gradovima. Još bolje: u Aquili, na sjeveru Napuljskog kraljev­ 84

D ru štva

stva, sindaco dell'Arte della lana postaje, od 1550, na neki način povlasticom plemića.156 Ispitajmo te kronološke putokaze jedan po jedan: nema sumnje, taj razvoj najavljuje se vrlo rano.

Izdano građanstvo Ako se čini da se društveni poredak mijenja, to je jednako privid koliko i stvarnost. Građanstvo nije uvijek bilo isključeno, surovo izba­ čeno iz igre. Ono je samo sebe izdalo. Bila je to nesvjesna izdaja, jer ne postoji građanska klasa koja se uistinu takvom osjeća. Možda zato što je previše ograničena u broju. Čak i u Veneciji cittadini čine 5 ili 6% stanovništva grada na kraju stoljeća.157 Posvuda, naposljetku, bogati građani, raznog podrijetla teže prema plemstvu: ono je njihovo sunce. Pogledajte, sudeći po njihovim pismima, čudne komplekse Simona Ruiza i Baltasara Suareza u odnosu na one koji žive plemićki i koji povremeno operušaju te mudre trgovce koji brižno paze na svoj novac.158 Ambicija tih lažnih građana bila je da uđu u redove aristokracije, da se s njom stope, ili barem da onamo udaju svoje kćeri, obdarujući ih bogatim mirazom. Od početka 16. stoljeća, u Milanu, mješovite veze ne prolaze bez skandala, ali isto tako ne prestaju. A naš vodič Đandello, iako liberalan, zgraža se nad tim. Jedna plemkinja udala se za trgovca bez uglednih predaka; kad je postala udovica, ona povlači svoga sina iz poslova muža i trudi se, odvlačeći ga od trgovačkih poslova, da ponovno stekne plemićki rang.159 U tome nem a ništa smiješno. Takva je moda. Naprotiv, čovjek se rado i zlobno zabavlja čitavim nizom mješovitih veza, sramot­ nim mrljama nanesenim tolikim dičnim nosiocima grbova koji se ipak oporavljaju od udarca. Neki rođak Azza Viscontija ženi se, uz 12.000 dukata miraza, s kćerkom jednog mesara. Pripovjedač nije htio ići na to vjenčanje: »Vidio sam tasta«, dodaje on, »s bijelom bluzom na sebi, kao što je uobičajeno u naših mesara, kako kolje tele, a ruke mu crvene od krvi do lakata... Kad bih ja imao takvu ženu za suprugu, vjerovao bih da zauvijek smrdi na mesnicu. Čini mi se da se nikad više ne bih usudio podići glavu.«160 Taj slučaj nije usamljen: evo nekog Marescotta koji uzima za ženu kćer vrtlara (pritom je barem imao izgovor da je u nju zaljubljen); evo grofa Lodovica, jednoga od grofova Boromejskih, veli­ kih feudalaca u carstvu, koji se ženi kćerkom pekara, a markiz de Saluces običnom seljankom. Ljubav, nesumnjivo, ali i novac umnožava te mje­ šovite brakove. »Čuo sam više puta kako kažu«, nastavlja pripovjedač grofu Andrei Mandellu di Caorsiju, »da se, kad žena ima više od 4.000 dukata miraza, svatko može njome bez oklijevanja oženiti, čak i kad bi bila od onih što prodaju svoje tijelo iza milanske katedrale. Vjerujte mi, 85

ZAJEDNIČKE SU D BIN I: I SVEUKUPNA KRETANJA

iko je dobro opskrbljen novcem, i to dosta dobro opskrbljen, plem enit je, a onaj tko je siromašan to nije«161. Čak i u Milanu, koji se na početku stoljeća smatra liberalnim, ti brakovi mogu biti predm etom komedije, ali ton se može lako povisiti i odjednom izbija tragedija, kao u Anconi 1566. Jedan liječnik162, sin običnog krojača, liječi kćer mlade udovice plemkinje (ona ima sedm ero djece i 5.000 škuda). Čim je ova odlučila udati se za liječnika, Mastra Hercula, eto drame! Liječnika bacaju u zatvor, ali on izmiče nesreći u posljednji trenutak i spašava si život uz 200 dukata odštete, i to samo zahvaljujući odlučnom upletanju jednog svog zaštitnika koji mu je došao iz Ravenne u pomoć s nekoliko konjanika. Međutim, obitelj se i dalje suprotstavlja vjenčanju udovice con un consorte di bassa conditionc e figliolo di persone infime. A kako se boje da liječnik, kad ga oslobode, ne odvede svoju voljenu, jedan od njenih sinova ubija ga usred dana... U Španjolskoj, drama je uvijek moguća na tom tragičnom polju časti i obeščašćenja. Pa ipak, pročitajte T izćndelaN oblezaespanola16\ na kojemu se zaustavio Maurice Barrés da bi sanjario o toledskoj Španjolskoj. Ova brošura pogrešno se pripisuje kardinalu de Mendozi. Ne uzimajući za suho zlato ono što ona govori — ili što govore drugi libros verdeslM — ne treba u njima ni sve odbaciti, ni odbiti vjerovati u te drame, u te zločine protiv la limpieza de la sangrel65, sve do najviših slojeva društva. Veze s kćerima bogatih trgovaca, banalna drama mezalijanse, poprimaju u osjetljivoj Španjolskoj tragičan oblik. Ali one i dalje postoje.

Plemstvo na dražbi Za one zaluđene plemstvom postoje brzi načini da do njega dodu, i oni se umnožavaju kako stoljeće prolazi. Plemićki naslovi i lena mogu se steći: u Švapskoj, gdje ti naslovi donose veoma malo; ili u Napulju, gdje su općenito teret, a često su, u slučaju da vlasnik ne zna njima upravljati, očiti uzrok propasti. Taština, međutim, ovdje svaki put pob­ jeđuje, i to bez oklijevanja: u Boisseronu, pokraj Lunela, kroz koji Thomas Platter166 prolazi 3- kolovoza 1598, postoji dvorac i selo koji oboje pripadaju »g. Carsanu, običnom građaninu Uzèsa koji ih je upravo darovao svom sinu, koji je tim činom postao barun od Đoisserona, jer je to zemlja uz koju ide i naslov«. Poznate su tisuće sličnih primjera. Od 15. stoljeća, u Provansi, kupovina zemlje, za građanstvo koje se oboga­ tilo u »trgovini, pomorskoj trgovini, sudskim službama, najraznovrsni­ jim službama« predstavlja »u isto vrijeme unosno ulaganje i, sigurno, stvaranje obiteljskog imutka, dokaz uspjeha, naposljetku izgovor za 86

D ruštvo

često brzo postignut plemićki naslov.« Oko 1560, Guadagnijevi, talijan­ ski trgovci nastanjeni u Lyonu, posjedovali su »dvadesetak vlastelinskih imanja u Burgundiji, okolici Lyona, Forezu, Dauphinćji i Languedocu.«167 Te je iste godine, u listopadu, odvjetnik François Grimaudei izjavio u skupštini Tiers d ’Angersa:168 »Nebrojeni su lažni plemići, kojih su očevi i preci rukovali oružjem i stekli plemićku povelju trgujući žitom vinom, tekstilom, u mlinovima i na posjedima velikaša.« »Mnogi ljudi ugurali su se među plemiće«, kaže jedan drugi suvremenik, »»trgovci što u grčevitom trku slijede stara obilježja vlastelina.«169 Čija je to pogreška? Ne postoji država u 16. stoljeću, ni vladar koji ne prodaje za gotov novac plemićke naslove. Na Siciliji, počevši od 1600, prodaju se za povoljnu cijenu markizati, grofovije, kneževstva, a prodaje ih se bilo kome, dok je do tada samo neki rijetki naslov bio dodijeljen.ru Era lažnog novca je i era lažnih naslova. U Napulju, jedan dugi španjolski izvještaj, napisan oko 1600171, bilježidase broj nosilaca naslova, titolati. povećao do krajnosti. Odjednom, kao i sva roba ponuđena u izobilju, naslovi su izgubili na vrijednosti, ako ne oni grofovski, barem oni markizâ. Čak je »proizvedeno nekoliko vojvoda i prinčeva koje je bilo bolje izbjeći«. Tako se posvuda plemstvo kupuje na sajmu: u Rimu, Milanu, u Carstvu, u Franche-Comtéji172. U Francuskoj, u Poljskoj,1"^ čak i u Transilvaniji gdje je vrvjelo od »plemića s poveljama«1"1. U Portugalu,175 povelje su počele dijeliti već od 15. stoljeća, po uzoru na Engleze. Prve vojvode javljaju se 1415, prvi markiz 1451, prvi barun 1475. U samoj Španjolskoj, kraljevski dvor koji je uskoro umnogostručio broj velikaša u osnovi je bio dosta pažljiv. Kako se njegove potrebe za novcem nisu smanjivale, o n prodaje čast hidalguiasa, odličja redova, onome tko je sposoban da ih plati, indianosim a ili pcndcrosima koji su se obogatili na Indiji ili, još gore, lihvarskim skorojevićima.1''6 Kako se s time ne pomiriti? Ako se želi namaknuti novac, savjetuje tajniku Matheu Vâsquezu grof Orgaz, u pismu koje mu upućuje iz Seville, 16. travnja 1586, neka se prodaju bidalgmas, čak i kršeći dana obećanja da ili se više neće davati na dražbu.177 Očito se cortesi zbog toga bune u Kastiliji,170 ali može li se slušati cortese? Prodaja će se nastaviti do te mjere da će, 1573, vlast Filipa II. biti primorana proglasiti odredbe o feudos nuevos.179 Rekli smo da ova m oda naslova koja se pretvara u ludost dolazi iz Španjolske, da je ona jedan od njenih izvoznih predmeta, kao i ukrasna muška odjeća, bigotes, namirisane rukavice ili teme njenih komedija. Ali nova moda nije čista taština. Građanstvo zna izvući koristi iz te kupovine, u njih dijelom ulazi s računicom. Osim toga, ono se okrenulo prema zemlji kao prem a sigurnoj vrijednosti, a to jača društveni poredak s vlasteoskom osnovom. Ukratko, ljudi su kao i države s njihovim 87

ZAJEDNIČKE SUD BIN E I SVEUKUPNA KRETANJA

sporovima o prvenstvu: ove posljednje često iskazuju točno određene i na toj zemlji čvrsto zasnovane zahtjeve. Ali na prvi pogled vidi se samo njih. Godine 1560. Nicot, ambasador Vrlo Kršćanskog kralja u Lisabon u ,180 zabilježio je u povodu portugalskih velikaša: »Pretjerivanje ovdaš­ njih ljudi u broju suvišnih criadesa (slugu) koje drže toliko je veliko da se sitni plemić želi ponašati kao vojvoda, a vojvoda kao kralj, što ih čini oholima u svakom trenutku.« Biskup Limogesa daje istu primjedbu o Španjolskoj 1561181. Tada je riječ o tome da se učini plemenitima pet stotina »bogatih i prekaljenih«, pod uvjetom da se naoružaju i služe svake godine tri mjeseca na španjolskim granicama. A biskup se, nadovezujući, čudi »taštini koja vlada medu ljudima ove zemlje, koji se hrane nadutošću tražeći da ih se smatra plemićima i da mogu nositi njihovu odjeću«. Ali 1615, isti prizor može se vidjeti i u Francuskoj. »Za sada je nemoguće«, piše Montchrestien182 u vezi sa svojom zemljom, »da se razlika uoči po izgledu. Prodavač je odjeven kao plemić. Osim toga, tko ne zapaža kako ta istovjetnost odijevanja donosi izopačenje našeg starog reda?... Drskost će se povećati u gradovima, nasilje po selima. Muškarci će se feminizirati zbog pretjerane naslade, a žene, zbog brige da se lickaju, izgubit će sa svojim poštenjem i brigu za svoje kućanstvo.« To je govor dostojan propovjednika, ali i svjedočanstvo o jednom dobu nezadovoljnom, barem u Francuskoj, svojim društvenim poretkom.

Protiv novih plemića Neki navodi su to već potvrdili: nitko nije odobravao bogatstvo novih plemića. Tko sve s njima ne bi zapodjenuo kavgu? Tko si ne bi priuštio da ih ponizi? Godine 1559, na saboru Languedoca, bilo je odlučeno za barune da ih mogu predstavljati samo »plemići po podri­ jetlu i u kratkim haljecima«.103 U slučaju potrebe, svatko se sveti, iskaljuje svoju srdžbu. Tako je u Francuskoj cijelo vrijeme za Starog režima i čak kasnije; tako je posvuda u 17. stoljeću, jer ovu »etapu« neprestano prelaze: proces se odvija stalno i društveni progon neum or­ no bdije. Opaža se to u Napulju u povodu jednog nevažnog slučaja:ш jedan vrlo bogati gradski novčar, skromnog podrijetla, iz Aquina, po­ želio se, 1640, oženiti uz potporu samog potkralja, Annom Acquaviva, sestrom vojvode de Conversana. Zaručnicu otimlju naoružani vitezovi plemstva, odlučni da silom spriječe ženika, a mano di vile uomo la g en tilgiovina pervenisse. Odveli su je u jedan samostan u Beneventu, i tako je dvostruko zaštitili, jer Benevent pripada Papinskoj državi. Takvih slučajeva ima mnogo u kronikama, ali njihov razvoj nije stoga manje općenit. S iznimkom mletačkog plemstva koje se čvrsto zatvara 88

D ru štva

u sebe, sva su plemstva otvorena, primaju svježu krv. U Rimu, u srcu Crkve (sigurno najliberalnijem od zapadnih društava), rimsko plemstvo razvija se još brže od ostalih zbog činjenice da se redovito podmladuje, i čak u visokom plemstvu, rođacima svakog novog pape, a ni on ne mora nužno biti odličnog podrijetla.185 Sva se plemstva razvijaju, oslobađaju se jednog dijela balasta, prihvaćaju ove skorojeviće a oni prinose svoj kamen društvenom zdanju. Velika je prednost što se plemstvo ne mora boriti protiv trećeg staleža. Ovaj dolazi k njemu, osiromašuje u njegovu korist. Očito, ovo se stalno kretanje može ubrzali. U Rimu, papinstvo ubrzava ovo podmlađivanje. U Engleskoj, poslije pobune baruna sa sjevera, koja propada 1569, visoku aristokraciju kao da je zamijenilo jedno drugo plemstvo novijeg datuma, koje je pozvano da vlada Engles­ kom do današnjeg dana, plemstvo Russellovih, Cavendishovih, Cccilovih...186 U Francuskoj, dvije serije ratova, završivši prva mirom u Catcau-Cambrésisu (1-3. travnja 1559), druga mirom u Vervinsu (2. svibnja 1598.), ubrzavaju propast starog plemstva i otvaraju put prema društve­ noj moći skorojevićima.187 Evo kako 1598. jedan savjetnik Filipa II. vidi položaj francuskog plemstva: »Najveći broj velikaša, budući da su lišeni svojih renti i prihoda (koji su otuđeni), nemaju čime održavati svoj položaj i naveliko se zadužuju; tako je s gotovo čitavim plemstvom, pa se s jedne strane ne može njima poslužiti a da im se ne dadu velike naknade, što je posve nemoguće, a s druge strane treba se bojati da oni nešto ne smisle i da nemaju kakvo oružje, što ih može navesti da pomisle na pobunu...«188.

3. Bijeda i razbojništvo Na siromašne povijest samo rijetko baca svjetlost, ali oni imaju svoje načine da skrenu na sebe pažnju moćnika svoga doba, a i našu, neizravno. Nemiri, meteži, pobune, zabrinjavajući porast »razbojnika i lutalica«, njihove učestale drskosti, sva ta buka, iako često prigušivana, govori o začudnom porastu bijede na izmaku 16. stoljeća, koja će se u sljedećem stoljeću još povećati. Sam temelj te kolektivne nevolje treba smjestiti negdje oko 1650. Povjerujmo neobjavljenom dnevniku G. Baldinuccija189 iz kojega smo posudili mnogo podataka: siromaštvo je u travnju 1650. u Firenci takvo da se više ne može slušati misa in pace, toliko bijednici opsjedaju crkvu za vrijeme službe Božje, »goli su i šugavi«, ignudi et pieni di scabbia. Sve je stravično skupo u gradu i »obrtničke radionice ne rade«; na pokladni ponedjeljak, kao vrhunac nesreće, oluja je porušila maslinike, dudove i druga stabla voćaka... 89

ZAJEDNIČKE SUDBINI: 1 SVEUKUPNA KRETANJA

Neostvarene revolucije Osiromašenje, tvrdičavost bogatih i moćnih udružuju se. Rezultat ne ostavlja nikakve sumnje. A osnovni razlog ubrzo se pokazuje, to je onaj odnos između prenapučenosti i ekonomskog nazadovanja: ta dvostruka težina, koja se bez prestanka povećava, upravlja svime. U jednom starom članku (1935) Americo Castro190 izložio je postavku da Španjolska u načelu nikad nije doživjela revoluciju, što je neoprezna izjava na planu općih tvrdnji, ali nije i netočna ako je se ograniči na Španjolsku 16. stoljeća. Ona je prije doživjela težnje prema društvenoj revoluciji nego prave revolucije. Jedino bi plam Comunerosa zasluživao da bude iznimka. O tome ćemo raspravljati.191 O tome se već može raspravljati.192 Uistinu, za razliku od europskog sjevera, gdje takozvani Vjerski ratovi prikrivaju niz lančanih društvenih revolucija, Sredozemlje 16. stoljeća, iako vruće krvi, ne doživljava svoje. Razlog nije u tome što ih nije uspjelo ni otpočeti. Ono je, naime, žrtva neke vrste čarolije. Je li to zbog toga što su ovdje gradovi rano porušili svoje zidine pa je jaka država popustila neodoljivom pozivu žandara? Rezultat je u svakom slučaju jasan: možemo zamisliti jednu golemu knjigu u kojoj nemiri, pobune, ubojstva, policijske mjere, ustanci slijede jedni za drugima i govore o stalnoj i višestrukoj društvenoj napetosti. Ali na kraju ništa ne eksplodi­ ra. Knjiga revolucija na Sredozemlju je golema, ali poglavlja joj nisu prikupljena i knjiga sama po sebi, nakon svega, postaje upitna.19i Zaslužuje li uopće svoj naslov? Jer ti neredi izbijaju svake godine, svakog dana, kao obične nesreće na cesti kojima nitko više ne pridaje pažnju, ni sudionici, ni žrtve, ni svjedoci, ni kroničari, ni same države. Čini se da svatko ima udjela u ovim lokalnim nesrećama, kako u katalonskom razbojništvu tako i u onome u Kalabriji, ili pak u Abruzzima. Jer, na deset ovakvih poznatih slučajeva stotinu nam ih izmakne a neki će nam izbjeći zauvijek. Naj­ važniji su tako neznatni, tako slabo rasvijetljeni, tako teški za objasniti! Što se zapravo zbilo s pobunom Terranove, na Siciliji, 1516?194 Kakvo mjesto dati takozvanoj protestantskoj pobuni u Napulju 1561-1562, povodom kaznene ekspedicije španjolskih vlasti protiv valdenga iz kalabrijske planine: nekoliko je stotina ljudi zaklano poput zvijeri?195 Ili rat na samoj Korzici (1564-1569), na cijelom njezinom teritoriju, ili Granadski rat na svom kraju, pri čemu se jedan i drugi raslojavaju na neodlučene epizode, ratovi bijede kao i strani ili vjerski ratovi? Što znamo također o nemirima u Palermu 1560196, »protestantskim« zavje­ rama u Mantovi 1569197? Godine 1571, podanici vojvode od Urbina dižu se protiv pljački njihova gospodara, Francesca Marije, ali tu slabo 90

D ru štva

poznatu epizodu teško je objasniti; vojvodstvo Urbino je zemlja vojnika plaćenika; tko onda vuče konce?198 Unutrašnja kriza 1575-1576. u Genovi jedva je nešto jasnija. Godine 1579. izbija u Provansi seljačka buna, razasa, seljaci zauzimaju dvorac Villeneuve, ubijaju njegova go­ spodara, Claudea de Villeneuvea199, i sve se gubi u zbrkanim događajima vjerskih ratova, kao i tolikih drugih društvenih nemira, kao na primjer 1580. ona seljačka buna u Dauphinéji, protestantska, ali i demokratska, koja se poziva na primjere švicarskih kantona i upravlja se protiv plemstva: s njom se mogu usporediti revolucionarni i pljačkaški po­ kušaji protestanata u Gaskonji, nekoliko godina ranije, u vrijeme Monluca, ili nemiri, dosta godina kasnije, u dalekom Cotentinu (1587).2011 Također, oko 1590, pobuna aragonskih seljaka grofovije Ribargorza, koja će dovesti do toga da je konačno pripoje kraljevskoj kruni. Prethod­ ne godine, podanici vojvode od Piombina, na toskanskoj obali, isto su se tako pobunili.201 Godine 1599. izbija ustanak u Kalabriji zbog uhi­ ćenja Campanelle, koji je nešto značajniji od ostalih202. Brojne su i pobune po Turskom Carstvu, u razdoblju od 1590. do 1600, ne računa­ jući lokalne ustanke Arapa i nomada u Sjevernoj Africi i Egiptu, dosta snažne ustanke »Pisca« i njegovih sljedbenika u Maloj Aziji, na kojima će kršćanstvo zasnivati nerazumne nade; da ne spominjemo nemire srpskih seljaka 1594. u Banatu, pobune iz 1595. u Bosni i Hercegovini i ponovno 1597. u Hercegovini.203 Ako ovom nepotpunom popisu dodamo i fantastično mnoštvo raznih slučajeva razbojništva, nećemo dobiti knjigu nego golemu zbirku pripovijedaka... Da, ali sve to, ti događaji, te nesreće, razni slučajevi, je li to potka za valjanu društvenu povijest koja bi, u nedostatku boljeg izraza, govo­ rila tim zbrkanim, nevještim, možda lažnim jezikom? Ima li to svjedočan­ stvo svoju smislenu dubinu? Tu je problem. Odgovorimo li s »da«, to znači prihvatiti podudarnosti, pravilnosti, zajednička kretanja ondje gdje, na prvi pogled, postoji nepovezanost, anarhija, očiti besmisao. To znači prihvatiti, na primjer, da je Napulj, »gdje se krade i ukrštaju mačevi (svakodnevno) čim padne noć«, poprište jednog beskrajnog društvenog rata u kojem čisti zločin nema i ne može imati isključivog udjela. To znači prihvatiti istu stvar za Pariz, koji je od proljeća 1588. već politički, ali i društveno, fanatiziran. Mletački ambasador objašnjava da je »vojvo­ da de Guise ušao u grad sa samo desetoricom svojih ljudi, da se malo po malo otkriva da princu nedostaje novca, da je jako zadužen i da je, ne mogavši izdržati rat na otvorenom prostoru s velikim snagama (očito ih je trebalo platiti), procijenio da je sigurnije okoristiti se dobrom prilikom koja mu se ukazala u ovom gradu uznemirenom od vrha do dna...«20'1. Bio je to društveni rat, dakle okrutan i jeftin, oslonjen na duboke strasti i suprotnosti. 91

ZAJEDNIČKI- SUDDINE I SVEUKUPNA KRETANJA

Točno je da svi ti slučajevi o kojima smo govorili nose također znak neminovnog nasilja, s jedne kao i s druge strane. Agrarna zlodjela' koja počinju oko Venecije s početkom samog stoljeća nemilosrdna su, kao i represija koja im slijedi. Kroničari ili oni koji zapisuju te slučajeve u javne knjige neizbježno su protivnici tih izazivača nemira, i njihov je lik redovito ocrnjen. U okolici Creme, za vrijeme zime 1506-1507, jedna banda upada u kuću izvjesne Catarine di Revoglara i p er vim ingressi, fra ctis foribus, ipsam invitam violaverunt et cum ea rem contra naturam habuere ,205 kazuje pisar senata. U svim izvještajima, ti slabo identificirani protivnici krivi su i prije nego što su saslušani. To su ladri, ►►čiji zločini i nepravde stalno rastu«, to su zlotvori, a osobito su takvi oni seljaci koji jednog zimskog dana 1507. ne zatiču patricija Leonarda Maurocena u njegovoj poljskoj kućici, pa se svete na stablima u voćnja­ ku.. 206 Godinama se ton dokum enata neće uopće promijeniti. Božji prokletnici, oko Portogruara, u proljeće 1562,207 pljačkaju imanja, sijeku stabla i vinograde. Je li nestalo svakog straha pred Bogom? Ili svake milosti? Jedan avviso izjavio je krajem rujna 1585. ne trepnuvši okom: »Ove godine u Rimu se vidjelo više glava (odrubljenih razbojni­ cima) na mostu Sant’Angelo nego dinja na tržnici.«208 Eto što daje ton izvjesnom novinarstvu koje je tek na svojim počecima. Kad su, na izdaju, ljudi toskanskog velikog vojvode uhvatili slavnog vodu razbojnika, Allonsa Piccolominija iz Siene, 5. siječnja 159 1209, i zatim ga objesili 16. ožujka al fa ro solito d elpalagio d e lPodestà21ü, bila je to dobra prilika da ga se ponizi govoreći kako razbojnik si lascio vilmente f a r prigione211, bez ikakvog otpora. Te strasno pisane riječi, okrutnost počinjenih dijela i kazne — svi ti znakovi potvrđuju izvornost ovih slučajeva, daju im smisao usred neprekidne pritajene revolucije koja obilježava čitavo 16. stoljeće, zatim i čitavo 17. stoljeće.

Borba klasa? Možemo li reći da se radi o borbi klasa? Zamišljam kako B. Porchnev212, izvrstan povjesničar pučkih nemira Francuske u 17. sto­ ljeću, ne bi oklijevao pred tim izrazom. Naposljetku, mi povjesničari upotrebljavamo dosta riječi koje smo skovali, feudalizam , buržoazija, kapitalizam , ne vodeći uvijek točno računa o različitim činjenicama što ih one obuhvaćaju u raznim stoljećima. Pitanje izbora... Ako borbom klasa označimo, bez daljnjeg, bratoubilačke osvete, te opsjene, tu lažnu pravdu, tada neka to bude borba klasa! Bolji bi izraz bio društvene napetosti, kako nam predlažu sociolozi. Ali ako taj izraz podrazumijeva, kao što i mislim, izvjesno stanje svijesti, borba klasa može biti jasna povjesničaru, ali on promatra tu dovršenu prošlost s očima 20. stoljeća; 92

D ru štva

ona nije imala tu jasnoću za ljude 16. stoljeća, sigurno ne dovoljno svjesne u tom pogledu. Kartoteka jednog povjesničara svedena samo na njegov rad ostaje, neizbježno, nedostatno istraživanje; nalazim tek nekoliko tragova bu­ đenja svijesti tijekom prve polovice 16. stoljeća. Takav je onaj čudni Bayardov govor (ili Vjernoga sluge) pred opsjednutom Padovom 1 5 0 9 ;213 ili u listopadu 1525, u Furlaniji, zaraženoj pobunom njemačkih seljaka, onaj izvještaj koji govori o naoružanim nobelima contra li villani;2li ili u prosincu 1528, oni seljaci oko Aquile u Abruzzima koji, mrtvi od gladi i gnjeva, pokušavaju ustati protiv »izdajica« i »tirana«, uz povik: Viva la povcrtà! ne znajući, uostalom, kako kaže sumnjičavi kroničar, koje je izdajice trebalo kazniti;215 ili opet, u Lucci, 1531-1532, ustanak takozvanih Stracciona (ljudi u dronjcima) opisan kao baltaglia di popolo contro la nobiltà...216 Zatim više ništa, barem prema onome što ja znam. Dakle, ako je to vrlo nesavršeno ispitivanje točno, iz njega će se zaključiti da je od prve do druge polovice 16. stoljeća došlo do pada svijesti, usudimo se reći, revolucionarne svijesti, bez čega ne može biti velike revolucije s izgledima na uspjeh. Doista, taj prvi dio, to proljeće stoljeća prije teških godina 15401560. koje ga zaustavljaju u procvatu, čini se da je bio osobito nemiran; Comunerosi 1521, valencijski Germanias od 1525-1526, firentinske pobune, genovske krize 1528, ustanak seljaka u Guyenni 1548... Mnogo kasnije, u 17. stoljeću, doći će do unutrašnjih pobuna u Osmanlijskom Carstvu, do francuskih nemira koje je proučavao Porchnev, otcjepljenja Katalonije i Portugala, velike napuljske pobune 1647, ustanka u Messini 1674.217... Između tih serija jakih nemira duga polovica stoljeća od 1550. do 1600. (i čak do 1620. ili još bolje do 1630) doima se blijedo, sa svojim revolucijama koje jedva da izbijaju i koje treba otkrivati kao što rašljar traži podzemne vode. Zapravo, a to otežava analizu, te pobune i revo­ lucije ne dižu se samo protiv privilegiranih klasa, već i protiv države, prijatelja velikaša i neumoljivog skupljača poreza; ona je također činje­ nica, društveno zdanje... A država je čak i omraženija puku. Moguće je dakle, i ovo bi nas odvelo prema starim i općenitim primjedbama Hansa Delbriicka218 i mudrosti povjesničara politike, da čvrstina država u vrijeme Filipa II. objašnjava tu pritajenost, tu pučku suzdržanost. Žandar je izdržao udarac, iako ga se često može vidjeti izudarana, često nasamarena i nemoćna, još češće kao sukrivca.

93

ZAJHDNlČKli SUDBINI- I SVHUKUPNA KRLTANJA

Protiv skitnica i protuha U tom pritajenom i upornom stanju bijede množe se »skitnice i protuhe«, da preuzm em o riječi marsejskih konzula i sudaca koji su na svom savjetu od 2. siječnja 1566.2,9 odlučili pročešljati neke četvrti grada da bi iz njih istjerali sve one nekorisne. Bila je to odluka koja nije imala ništa nečovječno u odnosu na duh vremena. Gradovi su primorani sami stražariti i povremeno se, zbog zdravlja, otarasiti siromašnih: prosjaka, luđaka, kljastih, pravih ili tobožnjih, besposličara koji se gomilaju po trgovima, krčmama i vratima samostana koji dijele pučku juhu. Tjeraju ih, oni se vraćaju, ili dolaze drugi. Izbacivanje, naprašite mjere izraz su nemoći opreznih gradova pred tom neprestanom invazijom. U Španjolskoj se protuhe gomilaju na ulicama, uzrokuju zastoje u svim gradovima: to su učenici koji se oslobađaju svojih obaveza i bježe pred svojim učiteljem da bi se pridružili rastućem svijetu picardije, pustolova svake vrste, prosjaka i kradljivaca. I oni imaju svoje omiljene gradove i u njima svoje utvrde, kao San Lucar de Barrameda, pokraj Seville; klaonicu u samoj Sevilli; Puerta del Sol u Madridu... Mendigos formiraju bratstvo, pravu državu sa svojimferia s, a ponekad se okupljaju u golemom broju.220 Cestama prem a Madridu teku povorke siroma­ ha,221 službenika bez službe, kapetana bez vojske, sve malih ljudi u potrazi za poslom koji idu za magarcem bez ikakva tereta, mrtvi od gladi i očekujući da se u glavnom gradu riješi njihova sudbina. Prema Sevilli kreće se izgladnjela gomila iseljenika za Ameriku, bijednih plemića željnih da ponovno pozlate svoje grbove, vojnika u potrazi za pustolo­ vinama, mladih siromašnih ljudi koji žele uspjeti,222 i uz to sav ološ Španjolske, lopovi označeni žigom od užarena željeza, razbojnici, pro­ tuhe koje očekuju da će tamo naći dobar posao, dužnici u bijegu pred svojim vjerovnicima, muževi u bijegu pred svojim svadljivim žena­ ma...22-'' Za sve njih Amerika je san, »utočište i zaklon za sve španjolske desesperadose, crkva pobunjenih, propusnica za ubojice«: ovako govori Cervantes na početku jedne od svojih najdražesnijih novela, El ccloso Extrameno, priči o jednome od onih obogaćenih koji po povratku iz Amerike ulažu svoj novac, kupuju si kuću, organiziraju svoj život po građanski i, eto jada, žene se.22“* Vični cestama, tu su još i vojnici, stari i novi novaci, živopisni likovi koji pješače i, kako se s kim susretnu, tako se gube u casas de carne, vukući ponekad za sobom pokoju prostitutku. Jednog dana, oni slijede bubanj novačitelja i, u Malagi ili u nekoj drugoj luci, ukrcavaju se s gomilom ljudi u kojoj su se izmiješala mala djeca, stari vojnici, bjegunci, ubojice, svećenici, djevojke za razonodu, po naredbi Intendature, pre­ ma lijepim talijanskim zemljama ili prema robijašnicama afričkih utvrda. 94

D ru štva

Medu rim prognanima, ima i nekoliko poštenih ljudi, kao onaj Diego Suarez koji je, još mlad, seleći od gospodara do gospodara, prokrstario cijelu Španjolsku, od Ovieda do Kartagene gdje će se 1575. ukrcali za Oran. Ondje je morao ostati trećinu stoljeća, što je dokaz, ako je uopće potreban, da je lakše bilo dopasti tih afričkih zatvora nego iz njih izaći.225 Kao opća opasnost, skitnja u Španjolskoj prijeti selima i gradovima. Na sjeveru Poluotoka, u Biskaji, skitnice neprestano padaju u scnorio. Vlasti pokušavaju reagirati, od 1579226, protiv onih koji se prikrivaju u masi hodočasnika: »Ako nisu stari ili sakati, ako nisu zakonom zaštićeni, neka ih se strpa u zatvor... i neka ih liječnici i kirurzi pregledaju.« Ali takve odluke ostaju kao i uvijek bez rezultata: kako zlo raste s godinama, protumjere uzalud postaju sve strože. U Valenciji, 21. ožujka 1586 — a ta mjera vrijedi za grad i sva mjesta i sela kraljevstva — potkralj poduzima stroge mjere protiv besposličara.227 Daje im se rok od tri dana da nađu gospodara, u protivnom će biti prognani,228 osobito oni brivoni i vagcimundosi koji se, u radne dane, kockaju po javnim mjestima i odbijaju svaki posao pod lijepim izgovorom da ga ne nalaze. Potkralj također obavještava jo m a les bez stalnog boravišta da će se protiv njih povesti postupak,229 ako ih uhvate da kockaju na bilo koji način, a isto tako i protiv takozvanih prosjaka i stranaca, svih ljudi koji žele živjeli a da ništa ne rade. Nevjerojatno je, ali taj će valencijski bijes donijeti svoje plodove. Jer, doista, kaže, jedno mletačko pismo od 2-4. srpnja 1586, oko Saragosse se »putuje po strahovitoj vrućini i s velikom opasnošću od ubojica kojih po selima ima u velikom broju. Sve ovo zbog toga jer su u Valenciju protjerali sve skitnice iz kraljevstva dajući im određeni rok od nekoliko dana, pod prijetnjom najtežih kazni: nakon toga su se oni dovukli djelomice u Aragon, djelomice u Kataloniju.Još jedan razlog više da se putuje po danu i s velikom pratnjom!«2-™ Tako je pokazano, što nije bilo ni potrebno, da su skitnice i razbojnici braća u bijedi i da mogu zamijeniti svoj položaj. Također je pokazano da se netko može riješiti tih siromaha samo tako da ih natovari drugome. Osim ako ne postupi kao Sevilla, u listopadu 1581: skitnice uhvaćene za vrijeme jedne policijske racije silom su ukrcane na brodove Sotomayora koji plove prema Magellanovu prolazu. Namijenjena im je bila sudbina kopača, guastatora, ali četiri broda će potonuli i tisuće ljudi će se utopiti.2-51 Očito, sve te drame postavljaju problem gradskog podzemlja, onih »dvorišta čudi« kojih ima u svakom tadašnjem gradu. Kako opisuje Rinconete y Cortadillo ,252ova »uzorita« pripovijest, koja to nije. scviljsko podzemlje može se čak uočiti s određenom jasnoćom, čemu prido­ nosi učenost kom entari: djevojke lošeg ponašanja, uslužne udovice, otpušteni panduri, pravi prosjaci,picarosi dostojni da udu u literaturu. 95

ZAJEDNIČKI: SUDUINE I SVEUKUPNA KRETANJA

perulerosi, komedijaši, ništa ne nedostaje toj slici. A posvuda je isto, u Madridu kao u Parizu. Čitava je Italija također puna loših mđmaka, skitnica, prosjaka, svih likova kojima će se obogatiti književnost.2^ Odasvud ih tjeraju, posvuda se vraćaju. Jedino odgovorne vlasti vjeruju u djelotvornost službenih mjera, uvijek istih. U Palermu se u veljači 1590. poduzimaju energične mjere protiv »skitnica, pijanaca i špijuna ovog kraljevstva.«2*4 Dva nepotkupljiva cenzora, s godišnjom plaćom od 200 škuda, podijelit će m edu sobom grad. Dužnost im je da progone ove dokonjake, Ijenivce, koji radne dane provode u kocki, valjaju se u svim opačinama, »škodeći sebi i, što je još gore, svojim dušama«. Kockati, ali tko ne kocka? Kocka se na sve načine, a ne samo kartama: u Palermu se klade na cijenu žita, na spol djece koja će se rodili i, kao uostalom posvuda, na broj kardinala koje će proglasiti Sveti otac. U jednom svesku trgovačke prepiske u Veneciji pronašao sam lutrijski odrezak, slučajno ostavljen ondje. Da bi se borile protiv saveza kocke, vina, plandovanja, vlasti u Palermu predvidjele su redarstvene posjete svratištima, skladištima, krčmama, javnim kućama, istragu o sumnjivim osobama koje ih posjećuju... Izaći će na vidjelo odakle one dolaze, kojoj naciji pripadaju, odakle im prihodi... Ta igra žandara i lopova, razboritog grada i skitnice nema ni početka ni kraja. To je stalan prizor, »struktura«. Jedna racija i sve se smiruje, zatim se krade, napadi na prolaznike, ubojstva umnožavaju. U Veneciji, u travnju 1585.2-55 Vijeće desetorice prijeti da će uredovati. U srpnju 1606. ponovno ima mnogo nedjela u Napulju, pa se izvode siloviti upadi u krčme i svratišta i hvata se 400 osoba, medu kojima je mnogo vojnika iz Flandrije, tzv. avvantaggiati, to jest »skupo pla­ ćenih«.2Л6 U ožujku 1590. protjerani su iz Rima u roku od osam dana li vagabondi, zingari, sgberri e bravazzi, skitnice, Cigani, razbojnici i razbijači.. .2-г>7 Zanimljivo bi bilo proučiti sve te slučajeve izgona, vidjeti nisu li međusobno povezani, kao datumi trgovačkih sajmova, jer te skitnice koje oni ovako ponovno puštaju u promet, odakle li su došle, kamo idu? U Veneciju dolaze iz daleka, čak iz Pijemonta. U ožujku 1545. bilo ih je više od 6.000 »di moite natione« koji su opsjedali grad. Neki su se vratili u svoja sela, drugi su se ukrcali, lo resto p er esser furfanti, giotti, sari, piemontesi et de altre terre et loci alieni sono stati m andati fuora della città: ostatak je protjeran jer se radilo o ništarijama, izbjeglicama koje su došle iz Pijemonta i drugih gradova i stranih mjesta.2ie Pet godina ranije, 1540, u godini gladi, bili su to, naprotiv, nesretni očevi obitelji, assaissimi poveri capi di саха, koji su stigli u čamcu, sa ženama i djecom, i živjeli su pod mostovima, na obalama kanala2^9... 96

D ru štva

Uskoro se problem siromašnih neće više postavljati u uskim okvi­ rima nesusretljivih gradova. On se širi na države i na Europu. Početkom 17. stoljeća ljudi poput Montchrestiena izbezumljuju se pred njihovim množenjem; ako je on, i drugi u Francuskoj zajedno s njim, »kolonijalist«, onda je to zato da se otarasi ove nijeme i strahovite vojske proletera.2"10 U cijeloj Europi, previše napučenoj za svoje mogućnosti, a koju više ne vodi dopunski ekonomski polet, pa čak i u samoj Turskoj, priprema se osiromašenje velikih masa ljudi mučenih potrebom svako­ dnevnog kruha. To je mnoštvo koje će se baciti u krvave sukobe Tridesetgodišnjeg rata, mnoštvo koje će oslikati Callot, neumoljivi svje­ dok, i kojem je Grimmelhausen vrlo precizan kroničar.2/11 O pće razbojništvo Ovi primjeri redarstvenih mjera u gradskom životu blijedi su u usporedbi s krvavom poviješću razbojništva na Sredozemlju, kopnenog razbojništva, brata pomorskog gusarenja kojemu je ono ipak veoma nalik. Poput njega, razbojništvo je stara crta mediteranskih običaja. Po svom podrijetlu, ono se gubi u tami vremena. Čim je more pružilo zaklon povezanim društvima, razbojništvo je provalilo, da više ne nesta­ ne. Ono je čak i danas živo.242 Nemojmo dakle reći, kao što se događa povjesničarima koji ne žele izaći iz »svog« stoljeća, onoga koje proučava­ ju, da se razbojništvo javlja na Korzici u 15. stoljeću, ili u Napulju u 1-1 stoljeću. I nemojmo povjerovati previše brzo u novost onoga što vidimo kao da nadire sa svih strana, u 16. stoljeću, sa snagom koja jc nova ili obnovljena. Tako bi upute koje kraljica Ivana Napuljska daje 1. kolovoza 1343. zapovjedniku Aquile,243 procedere rigorosamente contro i malandrini, mogle biti iz 16. stoljeća i pripisane vojvodi od Alcale ili kardinalu Granveli. Ovisno o epohi, razbojništvo je moglo promijeniti ime ili oblik, ali m alandrini, masnadieri, ladri, fuorusciti, banditi (masnadieri su prvobitno vojnici, fuorusciti i banditi izgnani), uvijek su razbojnici, bez obzira na to jesu li oni — u našim očima — društveni buntovnici ili neprilagođeni. Nijedno područje Sredozemlja nije pošteđeno od toga zla. Dakle ni Katalonija, ni Kalabrija, ni Albanija, područja toliko slavna po tome, nemaju m onopol na razbojništvo. Ono je posvudašnje, sa svojim više­ strukim licem, političkim, društvenim, ekonomskim, terorističkim... Jednako pred vratima egipatske Aleksandrije kao i pred vratima Dama­ ska ili Alepa, p o selima oko Napulja, gdje su podignute stražarske kule protiv razbojnika244, u rimskoj campagni, gdje se ponekad treba odlučiti na spaljivanje Šikare da bi se istjerale dobro zaštićene bande, pa čak i u jednoj državi naoko tako dobro uređenoj kao što je Venecija.245 A kad 97

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

se sultanova vojska 1566. uputi iz Istanbula prem a Drinopolju, Nišu, Beogradu, zatim prem a Ugarskoj, bez prestanka joj prijeti mnoštvo razbojnika koje njeno kretanje sili da se pom ole iz svojih skrovistâ.246 Ima, dakako, razbojnika i razbojnika. Njihova prisutnost na velikoj cesti Turskog Carstva, čija se sigurnost hvali naveliko, govori o javnom miru toga vremena. Na drugom kraju Sredozemlja, u Španjolskoj, prizor je isti. Često sam ukazivao na nevolje po cestama Aragona i Katalonije. Beskorisno je, piše jedan Firentinac 1567, putovati od Barcelone do Saragosse poštanskim putem. Poslije Saragosse da, ali ne između ta dva grada. On se, međutim, pridružio karavani naoružane gospode.247 U jednoj od svojih pripovijetki Cervantes opisuje kako su malu skupinu njegovih junaka iznenadili bandolerosi u blizini Barcelone. To je svakidašnja stvarnost. Jer preko Barcelone prolazi jedna od najvećih cesta carske Španjolske, koja povezuje Španjolsku sa Sredozemljem i Europom. A često se dogodi da su službeni glasnici opljačkani ili čak ne mogu uopće proći. Kao u lipnju 1565248, iste godine kad se cesta od Madrida do Burgosa, onaj drugi krak koji Španjolska pruža prem a Europi i oceanu, zatvara zbog kuge.249 Eto što otkriva jednu od mnogih slabosti preveli­ kog španjolskog carstva. Ali ima isto toliko bandouliera u Languedocu koliko i bandolerosa u Kataloniji. Sva seoska imanja u Donjoj Rhôni250 utvrđene su kuće, po uzoru na seoske utvrde u Kataloniji o kojima smo već govorili. U Portugalu251, u Valenciji, čak i u Veneciji, u cijeloj Italiji, po cijelome Osmanlijskom Carstvu, sićušne države razbojnika, pokre­ tljivih — u tome je njihova snaga — sposobne su da tiho prijeđu iz katalonskih Pireneja u Granadu, ili iz Granade u Kataloniju, ili da se skicu po Alpama, u blizini Verone, sve do Kalabrije, od Albanije do Crnog mora: te sićušne državice prkose pravim državama i godinama ih potko­ pavaju. One nalikuju partizanima iz nedavnih narodnih ratova. Narod je redovito na njihovoj strani. Od 1550. do 1660, Sredozemlje se tako iscrpljuje u tom burnom, okrutnom, svakodnevnom ratu. Ratu koji velika povijest ne osluškuje, koji je kao drugorazrednu stvar prepustila esejistima ili romanopiscima. Stendhal će, u okviru Italije, reći o tome umjesne stvari.

Razbojništvo i države R azb ojništvo je p o n a jp rije o sv e ta p ro tiv u s p o sta v lje n ih država, b ra n ite ljic â p o litič k o g p o re tk a i čak d ru š tv e n o g p o re tk a . » P riro d n o je d a je n a ro d koji su kinjili Đ aglionijevi, M alateste, B entivogliovi, M edicijevi... v olio i p o štiv a o n jih o v e n e p rija te lje . O k ru tn o s t m alih tira n a k o ji su

96

D ru štv a

naslijedili prve uzurpatore, na primjer, okrutnost Cosima, prvog velikog vojvode (Toskane),252 koji je dao pogubiti republikance koji su pobjegli sve do Venecije, do Pariza, otjerala je u redove tih razbojnika njegove novake.«253 »Ti razbojnici bili su opozicija okrutnim vladarima koji su zaredali nakon republika u srednjem vijeku.«254 Tako o tome piše Stendhal. U ovom slučaju, o n je sklon suditi prema prizoru koji mu je pred očima, jer je razbojništvo još uvijek cvalo u Italiji u njegovo vrijeme, ►»Danas još uvijek«, piše on, »svi se sigurno plaše susreta s razbojnicima, no ako ih stigne kazna, svatko ih žali. To je zbog toga što ovaj narod, tako duhovit, tako podrugljiv, koji se smije svim djelima objavljenim pod cenzurom svojih gospodara, nalazi svoje uobičajeno štivo u malim spjevovima koji s toplinom opisuju život najozloglašenijih razbojnika. Ono što narod nalazi junačko u tim pričama pogađa umjetničku žicu koja uvijek živi u masama... srce pučana bilo im je sklono, a djevojke iz sela voljele su više od svih drugih onoga mladića koji je, jednom u svom životu, bio prisiljen atidar alla m accbia,«255 Na Siciliji, junačka djela razbojnika opjevali su urvi, lutajući slijepi pjevači, a njihov glas pratile su »na poseban način male prašnjave gajde«,256 dok ih je svjetina ispod stabala radoznalo okruživala. Španjolska, osobito Andaluzija, zabilježit će još Théophile Gautier257, »ostala je u tom pogledu arapska i razboj­ nike se ovdje lako smatra junacima«. Čitav balkanski i rumunjski folklor ispunjen je sličnim pričama o hajducima i odmetnicima od zakona... Kao osveta protiv gospodara, protiv njegove hrome pravde, razboj­ ništvo, pomalo posvuda i u svim epohama, ispravlja nepravde. Tako se, još nedavno, onaj kalabrijski razbojnik »branio pred porotnim sudom predstavljajući se kao ispravljač nepravdi i dobročinitelj siromašnih. On je prebirao svoju krunicu svakoga dana a seoski su ga župnici blagosliv­ ljali. Da bi ostvario tu svoju društvenu pravdu, on je u dobi od trideset godina već ubio tridesetak osoba.«258 Upereno protiv moći, razbojništvo se gnijezdilo najčešće u ne­ zaštićenim područjima država. U planinama, gdje vlast teško može upotrijebiti silu i gdje država gubi svoja prava. Često u graničnim područjima: duž visokog dalmatinskog pojasa, između Venecije i Tur­ ske; u velikom graničnom pojasu Ugarske, jednom od glavnih područja razbojništva u 16. stoljeću,259 u Kataloniji, u Pirenejima koji graniče s Francuskom; u Messini, također granici, ukoliko je Messina kao slobo­ dan grad utočište; oko Beneventa, papinskoj enklavi u Napuljskom kraljevstvu, jer prelaskom iz jedne sudskog djelokruga u drugi prkosi se goniteljima; između Papinske države i Toskane, između Milana i Venecije: između Venecije i nasljednih država nadvojvodâ... Svi ti spojevi nude izvanredan zaklon. Kasnije će se, s namjerama nimalo krvoločnim, i Voltaire na sličan način poslužiti Ferneyem... Bez sumnje, na kraju se 99

ZAJEDNIČKE SU D BIN E I SVEUKUPNA KRETANJA

države sporazume, ali dogovor obično kratko traje. Godine 1561. fran­ cuski kralj predlaže Filipu II.260 zajedničku akciju protiv pirehejskih odmetnika: bila je to impulsivna m udrost, ali bez rezultata. Sporazumi između Napulja i Rima, glede Beneventa, također nisu donijeli koristi. Venecija se 1570. formalno sporazumjela s Napuljem261, a 1572. potpi­ sala je ugovor s Milanom, koji je obnovljen 1580,262 u trenutku kad su haranja razbojnika izazvala u mletačkoj državi opću nesigurnost.26* Svaka od dviju vlada bila je ovlaštena goniti prijestupnike do šest milja izvan svojih granica. Kad je 1578. markiz od Mondejara htio udariti na kalabrijske fuoruscite, uzbunio je sve susjede, uključujući Maltu i Liparske otoke.264 Siksio V. učinio je 1585. isto, uoči svoga pohoda na razbojnike Papinske države.265 Ali ti pregovori koji dovode u pitanje suverenost država, mučni su, teški, često vodeni s nepovjerenjem: koji se talijanski vladar u dubini svoga srca ne raduje teškoćama svoga susjeda? Izručenja su veoma rijetka, osim putem razmjene. Kad Marcantonio Colonna, sicilski pot­ kralj, postiže od Cosima izručenje jednog vrlo traženog razbojnika, Rizza di Saponare, koji je dvadeset pet godina nekažnjeno krstario Napuljem i Sicilijom jer je bio pod zaštitom baruna, on ga dobiva uz izručenje jednog viteza iz kuće Martelli, koji je bio optužen za urotu protiv velikog vojvode. Međutim, razbojnika će ukloniti otrovom kad stigne u Palermo, u pratnji dviju galija. Obično svaka država vrši sama svoju redarstvenu službu. A to nije mala stvar. U velikim postojbinama razbojništva taj zadatak treba uvijek iznova poduzimati. Vojvoda od Mondejara, napuljski potkralj, odlučio se 1578. na novu akciju protiv kalabrijskih fuoruscita. Po njegovu dolasku obavijestili su ga o njihovim zločinima: opljačkane zemlje, presječeni putovi, pobijeni putnici, oskrnavljene crkve, požari, otimani i ucjenjivani ljudi, ne računajući »mnoga druga, velika i strašna zlodjela«. Mjere koje je poduzeo kardinal Granvela bile su neučinkovite a čak se, pisao je potkralj, »brojfuoruscita povećao, njihovi zločini se namnožili, njihova moć i drskost toliko su narasli da se u brojnim krajevima kraljevstva ne može putovati bez velikog rizika i opasnosti«. Gdje ih je, dakle, svrsishodnije udariti nego u Kalabriji, u tim zemlljama jedne Calabria citra et ultra (deset godina ranije žalilo bi se na Abruzze)? U Kalabriji, ako su naši dokumenti pouzdani,266 vrvi od odmetnika, kojima su naklonjene prilike i priroda terena. Njihovi zločini ovdje su brojniji i okrutniji nego drugdje, njihova smjelost bezgranična, do te mjere »da su jednog dana usred podneva ušli u grad Reggio, dovukli ovamo top, pogodili jednu kuću, provalili u nju i pobili njene stanare a da im se guverner grada nije mogao suprotstaviti jer su građani odbili da ga poslušaju i da mu priteknu u pomoć.« Ali djelovati protiv Kalabrije 100

D ru štvo

nije mala stvar. Mondejar će to iskusiti na svojoj koži. Poslije incidenta u Reggiu, točan datum kojega mi nije poznat, potjere guvernera grada, ojačane za ovu priliku jednim istražnim sucem, nisu postigle ništa, osim što su povećale snagu i aktivnost razbojnika. Isto su tako propali napori grofa Briatica, imenovanog privremenim guvernerom dviju kalabrijskih pokrajina. Represivne mjere samo su razdražile razbojnike. Oni su provaljivali u dvorce, ulazili usred dana u velike gradove, usuđujući se »ubijati svoje neprijatelje čak i u crkvama, hvatati zarobljenike i tražiti za njih otkupninu.« Njihove grozote sijale su strah; »oni su pustošili polja, ubijali stada onih koji su im se suprotstavljali ili koji su ih gonili po nalogu i zapovijedi guvernera jer se ovi posljednji nisu usuđivali to činiti sami«. Ukratko, »oni su potpuno izgubili poštovanje, strah, po­ slušnost koji se duguju pravdi.« U zaključku izvještaja iz kojega smo izvukli ove navode, potkralj je naveo da je jedan vojni pohod bio organiziran protiv njih pod zapovjedništvom njegova sina đ. Pcdra đc Mendoze, imenovanog za tu priliku zapovjednikom pješačkog odreda kraljevstva. On je odlagao tu akciju koliko je god mogao, da bi uštedio pokrajinama štete koje sobom uvijek nose ratnici, ma kako disciplinirani bili. Ali da je još odgađao, ne bi li time riskirao da sljedećeg proljeća mora sakupiti čitavu vojsku da ih dokrajči, dok je u tom trenutku mali kazneni odred mogao biti dovoljan?267 U tom kaznenom pohodu sudjelovalo268 je devet španjolskih četa (određenih da se smjeste u selima za koja se sumnjalo da pomažu fuoruscite) i tri čete lake konjice: tri fregate morale su djelovati u lukama, tako da su sumnjive pokrajine bile unaprijed blokirane. Kao i obično, glave razbojnika bile su ucijenjene, na 30 dukata obični razboj­ nici, na 200 njihovi vođe. Don Pedro je napustio Napulj 8. siječnja a 9 travnja potkralj je najavio da je njegova misija završena s uspjehom.269 Već u veljači sedamnaest je razbojničkih glava poslano u Napulj i pribijeno na gradska vrata, tobože na najveće pučko zadovoljstvo.270 Isto je tako učinjeno sa zarobljenicima koje je don Pedro, vraćajući se u Napulj, izručio pravdi. Je li to bio tako veliki uspjeh kakvim su ga prikazivale službene i očinske riječi potkralja? U stvari, previše napučena, nesretna Kalabrija, proizvoditeljica razbojnika isto kao i svile, nastavila je svoj nepromije­ njeni život, ili gotovo takav. Operacija, provedena s malim brojčanim sastavom, tijekom triju zimskih mjeseci, nije mogla biti djelotvorna. Jedan mletački agent271 obavijestio je 1580. da je čitavo kraljevstvo zaraženo razbojnicima, da su odmetnici gospodari cesta u Apuliji a osobito u Kalabriji. Teškoća je bila u tome što je onaj tko je htio izbjeći te opasne putove riskirao da nabasa na gusare koji su tada napučili primorje sve do rimskih obala Jadranskog mora. 101

ZAJEDNIČKI: SUDBINI: I SVEUKUPNA KRETANJA

Dvadesetak godina kasnije,272 situacija je još gora. Razbojnici do­ piru sve do napuljske luke i vlasti se radije odlučuju na sporazum ili lukavstvo nego na borbu. Tako se dogodilo da je velika banda Angela Ferra, koja je terorizirala Kampaniju, poslana u Flandriju da se ondje bori pod španjolskim stijegom. Isto tako vlast nagovara bande jednu protiv druge: jedna je u Sessi progutala svoju susjedu* Fuorusciti se primaju u vojsku pod uvjetom da pom ognu vlastima da se bori protiv njenih protivnika. Naposljetku, pristupa se metodi kaznenih odreda. Kako su razbojnici uvijek u vezi s nekim selom u kojem su im rođaci i središte za opskrbu, najprije se daje do znanja tim rođacima da trebaju »pribaviti lijek«, pod čime se podrazumijeva da trebaju izručiti »svog« razbojnika. Ako to odbiju, jedna španjolska četa smješta se diskretno u selu, birajući najradije kuće rođaka i bogatijih ljudi u mjestu. Ovi posljednji trebaju se nagoditi s prvima da se nađe »lijek«. Kako su bogati i imaju utjecaja, ili je krivac izručen bez odlaganja ili se uredi tako da on izađe iz kraljevstva. Traži se zatim odšteta za nedjela izgnanog i za druge troškove; i četa se povlači, zatim se sve vraća u ustaljeni red. Tako nam barem govori optimistični izvještaj koji izlaže ove m etode kao primjer umijeća vladanja, u Napulju. Ovdje zapravo nema ništa novo. To su stare, uobičajene metode. Jedan mletački dokum ent spominje ih na Kreti gdje se 1555.275 daje oprost svakom razbojniku (ima ih tada dvije stotine na otoku, prema onom e što se kaže) koji će ubiti onoga od svojih drugova koji je optužen za više ubojstava od njega... Siksto V. je to primijenio 1585. za vrijeme svog pokušaja hvatanja rimskih razbojnika. To je bio način da se banditi oslabe iznutra. Oprosti i premijefa n n o ii lorofrutto, bilježi jedan agent porodice Gonzaga u Rimu.274 Međutim u Genovi, na Korzici oprašta se svim banditima (osim nekolicini osobito krvavih zločinaca) koji se prijave u njihovu vojsku. To rješenje oslobađa nemirni otok od nezgod­ nih elemenata, a oni kojima je oprošteno daju jamstva, i prestaju neko vrijeme biti neprijatelji Genove da bi joj služili.275 Ni Turci ne postupaju drukčije u Anatoliji.276 Ne pretjerujmo, međutim, u dometu tih postupaka koji označavaju slabost kao i vještinu. U stvarnosti, ni čvrsta ruka, ni redarstvene luka­ vosti, ni novac, ni strastvena volja jednog Siksta V. koji je u borbu protiv razbojnika uložio svu svoju seljačku žestinu, nisu pobijedili tog neuh­ vatljivog neprijatelja koji raspolaže moćnim zaštitnicima.

102

D ru štv a

Razbojništvo i velikaši Iza gusarenja na moru stoje gradovi, urbane države. Iza ovog kopnenog gusarenja, razbojništva, stoji, kao potpora pustolovine, više­ kratna pomoć velikaša. Razbojnike često vodi ili njima upravlja, nepo­ sredno ili iz daleka, kakav pravi velikaš. Tako grof Ottavio Avogadro, kojega jedna francuska prepiska iz Venecije spominje, operira u lipnju 1583.277 sa svojom bandom protiv Mlečana. »Grof Ottavio, gospodaru, pravi uvijek neprilike ovoj gospodi u Sangueni kamo se, otkako sam pisao Vašem Veličanstvu, u dva navrata vratio i zapalio nekoliko kuća u Veroni.« Mlečani ga progone, postižu da mu Ferrara i Mantova uskrate azil, gdje ga obično nalazi.278 Ipak, ne uspijevaju ga uhvatiti, i dvije godine kasnije on je na dvoru Ferdinanda Tirolskog.279 Drugi primjer, među bandama koje pustoše Papinsku državu, stjecište lopova i ubojica sjevera i juga Italije, ne računajući domaće kojih ima cijela legija, jedan od najjarosnijih, u doba Grgura XIII, je vojvoda de Montemarciana, Alfonso Piccolomini, kojega smo već susreli.280 Toskanski veliki vojvoda spašava ga in extremis, jer je upravo on već dugo vremena povlačio te čudne konce. Alfonso, spašen u posljednji čas, dolazi u Francusku — a tamo vlada pravi rat za razliku od rata stranaka — ali taj se rat njemu, čovjeku masnadierija malo sviđa, i on opet sluša obećanja, pozive, i eto ga ponovno u Italiji, ovaj p ut u Toskani, kako se bez milosti i bez opreza okomljuje protiv vojvode. Smješten u planini (opet ondje) Pistoje, daleko od tvrđava i garnizona, on je kadar sollevare ipopoli, činiti dcllc scorrerie, tim više što je ta 1590. godina veoma siromašna žitom, pa miseria potea р т facilm ente indurre gli uom ini a tentarc di varicir condizione. Neobične dalekovidne riječi.281 S dolaskom ovog rođenog vođe u srce toskanske zemlje svega se treba plašiti, utoliko više što je on u prijateljskim odnosima sa španjolskim utvrdama i svim neprijate­ ljima Case Medici. Da navali prem a Sieni i njenom močvarnom primor­ ju, Maremmi, bila bi to lijepa zbrka. Svejedno, njegove bande, koje ne znaju stručno voditi rat, ne mogu zauzeti ključne gradove, i uzmiču pred toskanskim ili rimskim oružnicima, a posljednja riječ ostaje vladaru: 16. ožujka 1591. Piccolomini je pogubljen u Firenci.282 Tako se završio taj čudni unutrašnji rat, brižno praćen izvana, jer konci lih pustolovina vode do stranih ruku, jedan put do Escoriala, drugi put do Lesdiguièresa, u njegovoj Dauphinéji.203 To su veliki primjeri i u sprezi s velikom politikom. Jednostavniji slučajevi bolje bi poslužili našem radu. Ali njih je najteže uočiti... Međutim, neosporna je veza između katalonskog plemstva i razbojništva u Pirenejima, između napuljskog ili sicilijanskog plemstva28,1 i banditiz­ ma na jugu Italije, između signora i signorotta Papinske države i rimskih odmetnika. Plemstvo posvuda igra svoju ulogu, bilo političku bilo 103

ZAJEDNIČKE SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA

društvenu. Kako se sve svodi na novac, ono je često ekonomski bolesno. Siromašni plemići, jedni upropašteni, drugi mlađi sinovi obitelji bez bogatstva, vrlo često su okvir toga pritajenog društvenog rata koji se bez prestanka obnavlja, »poput glava hidre«285. Prisiljeni su da žive od grabeži i pljačke, da poduzimlju (kako kaže La Noue, ovdje u Francuskoj gdje je stanje isto) »očajničke korake«286. Taj društveni mehanizam često će biti odlučujući, pa i kasnije. U 18. stoljeću, Tursku će uznemiravati veliki broj velikaša koji nisu svi mogli biti bogati, bugarski krdžalije.287 U Brazilu, na početku 19. stoljeća, banditi su plaćenici, cabras velikih zemljoposjednika, više ili manje osiromašenih novim vremenima i koji se moraju braniti.288 Ali ne pojednostavljujmo preko mjere. Mnogostruko i višestruko razbojništvo u službi nekih plemića isto je tako snažno upravljeno protiv nekih drugih. To pokazuju pothvati, u lombardskoj zemlji, Alexija Bertholoiija, »slavnog buntovnika protiv markiza di Castellona«. Na dan 17. kolovoza 1597. on se s više od dvije stotine ljudi ljestvama uspinje po zidinama dvorca u Solferinu, zarobljava markizovu majku i njegova sina, dječaka od trinaest godina. Odvodi zarobljenike u Castellon, pokušava pomoću stare markize, njegove zarobljenice, postići da im otvore vrata dvorca, u nadi da će uhvatiti samog markiza. Bio je to uzaludan trud jer ona odbija, a on je divljački ranjava i ubija dijete, pljačka i prepušta se »barbarskim okrutnostima«, prem a izvještaju mi­ lanskog guvernera.289 Razbojništvo nije samo povezano s krizom jednog dijela plemstva, ono je i seljačko, pučko. Društvena plima, »poplava«290, kaže jedan povjesničar 18. stoljeća — ono uzburkava najrazličitije vode. Kao poli­ tički i društveni (ne vjerski)291 zahtjev vremena, ono je u isto vrijeme aristokratsko i pučko (zar nisu kraljevi planina, oni rimske ili napuljske campagne, uglavnom seljaci i pučani?). Ono je latentna seljačka buna, sin bijede i prenapučenosti; ono je preuzimanje starih tradicija, često čista pljačka, okrutna pustolovina čovjeka protiv čovjeka. Ne bi ga trebalo svesti na ovo posljednje obilježje, vjerovati bez daljnjega, u vezi s tim, moćnima i bogatima koji drhću za svoja dobra, svoje položaje ili svoje živote. Međutim, ako i uzmemo u obzir pretjerivanja, kako zaboraviti toliku krvoločnost? Točno je da ljudski život malo vrijedi u 16. stoljeću. Život Alonsa de Contrerasa, koji je.on sam ispričao, najljepši je poznati pikarski roman zato što je proživljen, opisuje više od desetak ubojstava; ili život Benvenuta Celiinija, koji bi ga danas odveo u zatvor i na stratište... Prema tim modelima zamislimo skrupule onih koji su od ubijanja učinili zanat... Ili što reći o razmišljanjima koja Karlu V. za vrijeme opsade Metza pripisuje Ambroise Paré, liječnik opkoljenih: »Car pita koji su to ljudi što umiru, i jesu li to plemići i istaknuti ljudi: 104

D ru štva

odgovoreno mu je da su to sve siromašni vojnici. Onda on reče da nema opasnosti ako umiru, uspoređujući ih s gusjenicama, skakavcima i hruštevima koji jedu pupoljke i druga dobra sa zemlje, i, da su u pitanju dični ljudi, ne bi bili u njegovom taboru za šest franaka mjesečno...«29-. P orast razbojništva Kako bilo da bilo, krajem 16. stoljeća dolazi do porasta razbojnišrva. Po Italiji, mozaiku država, banditizam se razmahao do mile volje, progonjen ovdje, nalazi utočište ondje, ponovno se javlja malo dalje, ojačan vezama tih višestrukih pokreta, iako i oslabljen njihovim neob­ jašnjivim mržnjama. Mecatti, taj valjani povjesničar 18. stoljeća, kazuje nam koliko je Italija oko 1590-ih godina preplavljena tim bandama razbojnika koji se često zahvaljujući njenim svađama služe lažnom maskom guelfa i gibelina.293 Sve je ovo protkano vječnom dramom gladi. Silasci gorštaka nisu ništa drugo nego racije, poput onih koje su se bacale na svaki plijen u Maroku, iz nepokorenih planina prema ravnicama bogatim žitom i stokom. Evo što Italiji s kraja stoljeća daje čudnu klimu. Glad ovdje muči čitava područja,29' razbojništvo se javlja posvuda, od Sicilije do Alpa, od Tirenskog do Jadranskog mora, dugi niz krađa, požara, ubojstava, zločina sličnih onima u pomorskom gusarenju. Svatko zbog toga očajava. Antonio Serra, napuljski ekonomist, priznaje, 1613, da Napulj obiluje više nego bilo koje drugo područje Italije zločinima, krađama i ubojstvima.295 Isto je na Siciliji i u Papinskoj državi gdje, za vrijeme interregnuma, razbojnici niču posvuda,296 a granice Napulja i Romagne pružaju im pogodno polje za akciju29'7. U pustolovinu ide raznovrsna rulja, profesionalne ubojice, seljaci, plemići, raspopi, redovnici koji se ne žele više pokoravati zapovijedima Svete stolice... Može ih se zamisliti prem a povorci galijaša što ih Papinska država izručuje jednom Giovanniju Andrei Doriji i kojih spisak katkad postoji. Na Sardiniji, na Korzici, broj razbojnika je znatan. Neredi u Toskani pod vlašću Francesca (1574-1587) njihovo su djelo.298 Italija će se 1592-1593- htjeti osloboditi tih nezgodnih ljudi općim pomilo­ vanjem, pod uvjetom da pređu u Dalmaciju služiti Veneciji.299 Ali Italija nije sama u borbi protiv ove pošasti. U Sjevernoj Africi gdje nikad nije nedostajalo cestovnih razbojnika, oprezni putnici (trgov­ ci iz Carigrada, na primjer) putuju u skupinama; najsposobniji, kaže Haedo, okružuju se pratnjom marabua.300 U Turskoj vrvi od lopova i razbojnika. U 17. stoljeću, prem a Tavernieru301, »čitava Turska puna je lopova koji se kreću u velikim bandama i čekaju trgovce po putovima.« Već u 16. stoljeću u Moldaviji i Vlaškoj putujući trgovci formirali su, da bi se zaštitili, duge kolone kola, logorovali su u skupinama koje su se 105

ZAJEDNIČKI: SUDBINI: I SVEUKUPNA KRETANJA

nadaleko vidjele po velikim vatrama.302 Tako se trgovac iza svojih snopova trgovačke robe nalazi u opasnosti kako na zemlji tako i na okruglim brodovima na moru. Nijedna zemlja ne pruža bolju sliku naraslog razbojništva, u tim posljednjim godinama toga stoljeća i prvim 17, od Španjolske, koja će, po smrti starog kralja u Escorialu upoznati onaj čudesni polet raskoši i slavlja, umjetnosti i znanosti, koji je dao zlatno stoljeće u tom novom gradu koji ubrzano raste, u Madridu Velàsqueza i Lope de Vege, u tom dvostrukom gradu bogatih koji su vrlo bogati i siromašnih koji su vrlo siromašni, u gradu prosjaka usnulih po kutovima trgova, tijela umotanih u plašteve, koje velikaši preskaču na povratku u svoje palače, u gradu scrcnosa koji bdiju pred vratima bogatih, nem irnog svijeta špijuna, kapetana, izgladnjelih slugu, kockara sa zamašćenim kartama, djevojaka vještih da operušaju svoj plijen, studenata s gitarom koji zaboravljaju da se vrate na svoja sveučilišta, tom izmiješanom gradu koji čitava Španjol­ ska hrani i koji ujutro preplavljuju seljaci i seljakinje iz susjednih sela koji ovamo dolaze prodavati kruh... Za vrijeme većeg dijela vladavine Razboritog kralja ova zemlja, osim u razdoblju Granadskog rata i engle­ skih napada na njezine luke, živjela je u miru, u spokoju na kojem joj je stranac često zavidio. Što se tiče bandita, oni nisu bili brojni osim u istočnim Pirenejima, povezani s malim katalonskim plemstvom i susjed­ nom Francuskom. Ali s posljednjim godinama njegove vladavine bandi­ tizam se pojačava na cijelom Poluotoku. Razbojnici su na putu za Badajoz, a ovaj je 1580.303 umiješan u rat protiv Portugala. U Valenciji žestoki sporovi suprotstavljaju na smrt velike plemićke obitelji. Opas­ nost je tako očita 1577. da postaje predm etom nove realpragm atice.304 Što, ovdje kao i drugdje, mogu lijekovi? Iako nedjelotvorni, treba ih ponovno primjenjivati. U godinama 1559, 1603, 1605305, nove prag­ matičke sankcije protiv bandolers de les viles (kraljevstva) que van divagant p er le present régné am b arm es probibides pertubant la quielud de aqucll. Problem »zlotvora«306 svakodnevno je na dnevnom redu, u samo predvečerje velikoga progona Maura, u godinama 16091614, koje će im pružiti toliko prilika za djelovanje.307 Potkupljivost malih službenika upleće se u to, eto prilike za dogovor s protuhama.308 Robovi Posljednje obilježje učinit će osobitim ta društva Sredozemlja: usprkos njihovoj modernosti ona ostaju robovlasnička, kako na Zapadu tako i na Istoku. To je čudna vjernost prošlosti, možda oznaka izvjesne raskoši, jer ropstvo je skupo, ima svoje zahtjeve i konkurira siromašnima i bijednima, čak i u Istanbulu. Nestašica radne snage, prihod od rudnika 106

D ru štva

i plantaža šećerne trske omogućit će ropstvo na stari način u Novom svijem, taj dalekosežni i veliki korak unatrag. U svakom slučaju, ropstvo, praktično izbrisano u sjevernoj Europi i Francuskoj, zadržava se na mediteranskom Zapadu,309 u Italiji, u Španjolskoj, u obliku dosta živog kućnog ropstva. Odredbe konzulata u Burgosu 1572. određuju uvjete pod kojima su osigurani crni robovi što se prevoze u Novi svijet, ali i u Portugalu i a estosReynos, to jest u Španjolskoj.310 Guzman, pikarski junak, u službi jedne dame kojoj je muž u Americi, zaljubljuje se, u zao čas i na sramotu, u jednu bijelu robinju rečene dame, una csclava blancaqueyo, m uchotiem po, creiserlibre.*11 UVallađolidu, oko 1555, još uvijek glavnom gradu Kastilije, robovi služe u velikim kućama, »dobro hranjeni ostacima iz kuhinje« i često postaju slobodni po opo­ ruci svojih gospodara.312 Godine 1539, u Roussillonu, neki Turčin kojeg otkrivaju bez gospodara i k tome kao lopova, uhvaćen je i prodan kao rob jednom bilježniku.313 U Italiji, niz dokumenata upućuje na zaostatak kućnog ropstva, uglavnom na jugu, ali i drugdje. U Napulju, bilježnički dokumenti314 upućuju na prodaju robova (po 35 dukata »komad« obično, za vrijeme prve polovice 16. stoljeća); iste bilješke u Veneciji u zapisnicima,315 i također u prepisci obitelji Gonzaga, kupaca crnčića316 za zabavu, bez sumnje, na svom dvoru. U Livornu, portale bilježe, s vremena na vrijeme, dolazak nekoliko crnih robova brodom.3r Sva ta neprekinuta trgovina ne vrši se po bijelom danu, osim prilikom izuzetnih događaja: tako zauzimanje Tripolija, 1510318, baca na sicilijansko tržište toliko robova da se oni prodaju po niskoj cijeni, od 3 do 25 dukata jedan, i da papinske galije odjednom obnavljaju svoje brodske posade. Godine 1549, toskanski veliki vojvoda, a on nije jedini, šalje jednog agenta u Senj da kupi turske robove ili m o r la k c ï19 Ropstvo je stvarnost toga sredozemnog društva, okrutnog prema siromašnima, usprkos velikom pokretu pobožnosti i vjerskog milosrđa koji će narasti na kraju stoljeća. U svakom slučaju, nema prihoda s Atlantika i iz Novog svijeta. Što zaključiti? Spor, snažan dubinski rad vjerojatno je malo po malo iskrivio, preobrazio društva na Sredozemlju, od 1550. do 1660, sazrijevajući dugo. Opća i sve veća bijeda ne izražava se pobunama usred bijela dana, ali ona ipak mijenja čitav društveni krajolik. A to je drama, neosporno društvenog karaktera. Poslije precizne studije Jeana Delumeaua o Rimu i rimskoj campagni u 16. stoljeću, koja ima tu prednost da obraduje mnoštvo malih avvisa »novinara«, fogliottanata Vječnog grada, i po­ sljednje sumnje, ako ih još ima, trebale bi nestati. Ponovno uzeti u 107

ZAJEDNIČKE SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA

razmatranje te spise značilo bi ponavljati naše tvrdnje. Nema sumnje, sve teži da se polarizira između snažnog i bogatog plemstva, konstitui­ ranog u moćnim obiteljima koje posjeduju velika imanja, i mnoštva siromašnih, sve brojnijih i bjednijih, »gusjenica ili hrušteva«, ljudskih insekata, na nesreću prekobrojnih. Stanoviti rascjep razbija stara društva na dva dijela, kopa medu njima svoje provalije. Ništa ih više neće ispuniti. Pa čak ni, ponovimo to, začudno katoličko milosrđe s kraja stoljeća. U Engleskoj, u Francuskoj, u Italiji, u Španjolskoj, u Turskoj, sve je potkopano ovom dramom, i njezine će neizlječive rane 17. stoljeće iznijeti na svjetlo dana. Postupno, sve dopada toga zla, države kao i društva, društva kao i civilizacije. Ta kriza daje svoje boje životu ljudi. Ako se bogati miješaju s ruljom koju preziru, to je zbog toga što život ima svoje dvije susjedne obale: plemićke kuće s jedne strane, prena­ pučene slugama; picardta s druge, svijet crnog tržišta, krađe, razvrata, pustolovine, a osobito bijede... Isto kao i najčišća vjerska strast, najraspaljenija susjeda s najčudnijim niskostima i divljaštvom. Začudnih li, divnih li proturječnosti »baroka« — bilo je povika. Baroka ne, već društva koje ga podržava i koje on slabo prekriva. Kakvog li očaja živjeti u takvim društvima! Je li razlog svemu tome to što je more još jednom iznevjerilo svoju dužnost podjele dobara, usluga, bogatstva, štoviše životne radosti? Kako je moguće da sve svršava starom slavom i blagostanjem, da su narodi na moru iscrpli svoje posljednje zalihe? Ili pak, da li se isto i jednolično preispitivanje naših istraživanja vrši zbog toga što se cijeli svijet strmoglavljuje, zajedno sa Sredozemljem, prem a onoj čudnoj životnoj prom ­ jeni koja će uskoro biti 17. stoljeće, malo ranije, ili malo kasnije? Može li François Simiand*20 biti u pravu?

108

N apom ene uz poglavlje 5 1 Ova pokreiljivost po horizontali također je znak koji otkriva otvorenost društva Gaston ROUPNEL, La ville et la cam pagne a u XVIIe siècle. Étude sur les populations du pays dijonnais, 1955, 2. izd., str. 99: »U 16. stoljeću, prosjaka se njeguje ili nahrani prije nego što ga se progna (iz gradova). Početkom 17. stoljeća, obriju mu glavu. Kasnije ga bičuju, a na kraju stoljeća, zadnja riječ represije pretvara ga u robijaša«. 2 Henri DROUOT, M ayenne et la Bourgogne, 19.57, 1, osobito str. 48: »Ovi fiškali koji su pred jedno stoljeće preokrenuli stari društveni poredak, oblikovali su već, oko 1587. jedno konzervativno tijelo. Htjeli su održat i režim koji je bio sklon njihovu usponu i položaje koji su mogli jamčiti njihovu budućnost. Težili su također da se izdvoje kao klasa na osvojenom vrhu.« 5 Vidi infra, str. 262 i dalje. 4 Svezak I, jedini objavljen, Madrid, 19635 Lucien ROMIER, Le R oyaum e de Catherine d e Mćdicis, 1925,1, 3. izd., str. 177. 6 Ibid., str. 207-208. 7 Ibid., str. 207. 8 Ibid., str. 193-203; Henri DROUOT, op. cit., I, str. 40. 9 François de RAMEL, Les Vallées des Papes d'Avignon, 1954, str. 142. 10 Josef A. SCHUMPETER, op. cit., (tal. pr.), 1, str. 177. 11 Carl J. von HEFELE, Le cardinalX im én ès, str. 364. 12 R. RUSSO, ćl. cit., str. 421. 13 E. LE ROY LADURIE, op. cit. Bojim se da to nije dijalog već razgovor, bogati seljak je treći suparnički sugovornik i velikaša i malog seljaka. Ako je vjerovati П. Le Roy Ladurieu, taj bogati seljak pobijedio je u Languedocu između 1550. i 1600. 14 P. VILAR, op. cit., I, str. 575 i dalje. 15 Antonio DOMINGUEZ ORTIZ, op. cit., I, str. 364. 16 Dr. L. MERLE, Le m étairie et l'évolution agraire d e la G âtine Poitevine de ta fin du M oyen Age à la R évolution, 1959. 17 Lucien FEBVRE, Philippe II et la Franche Comté, 1912, str. 201 i dalje. 18 Gabriel DEBIEN, En H a u t Poitou: défricheurs a u tra va il (XVe-XVIIe siècles), u: «Cahiers des Annales«, 1952. 19 Manuel TORRES-LÔPEZ, «El origen del Sehorio Solariego de Benameji y su cartapuebla de 1549«, u: Boletin de la U niversidad d e Granada, 1932, br. 21 -, prema Marc BLOCH, u: Annales hist. écon. et sociale, 1934, str. 615. 20 Robert LIVET, op. cit., str. 147 i 148. 21 Ibid. 22 R. AUBENAS, Chartes d e franchises et actes d'habitation, Cannes, 194323 L. BIANCH1N1, op. cit., I, str. 260 i dalje. 24 8. listopada 1585, A.N., K 1563. 25 Vidi supra, 1, str. 69-70. 26 Op. cit., str. 354. 27 G. NIEMEYER, op. cit., str. 51. 2B Aldo de MADDALENA, »I bilanci dal 1600 al 1647 di una azienda fondiaria lombarda«, u: Rivista in te rn a tio n a le d iS cio n ze econom iche et comm erciali, 1955. 29 Tako da navedem o nekoliko prim jera m edu stotinam a drugih. A.d.S. Napulj, Sommaria Partium 249, P 181, 219 v®, 220, 247 (1544. i 1545). 30 A. de MADDALENA, čl. cit., str. 29, njihov »drastični« pad od 1634.

109

ZAJEDNIČKE SU D BIN E I SVEUKUPNA KRETANJA

31 Fr. Savcrio PROVANA Dl COLLEGNO, »Notizie e d ocum enti d 'alcu n e cerrosc del Piemonte«, u: M iscellanea d is to r ia italia n a , 1901, tom 37, serija 3, sv. 2, s tr.393 -3 9 5 . 32 Njegovi podanici ponovno se bu n e 1566. (Simancas 0° 1395, 7. veljače 1566), p obuna još traje 1568. (Ibid., 11. siječnja 1568). 33 Carm elo V1NAS Y MFY, El p roblem a d e la tierra en los sig/os XVI-XVJI (Madrid, 19-11), str. 30, misli da se prihodi plem stva povećavaju m anje o d opće razine cijena. 34 Henri DROUOT, op. cit., U, str. 477. 35 Correspondance d e S a in tS u lp ic e , obj. E. CABIÉ, str. 37. 36 Dépêches d e Fourquevaux, 1, str. 365. 37 R. B. MERRIMAN, op. cit., IV, str. 365. 38 L. PFANDL, Philippe II, str. 315, S. MINGUIJÔN, H istoria d el derecho espanol, Barcelona, 1933, str. 370. 39 A. DOMINGUEZ ORTIZ, op. cit., str. 222. 40 Nobili i del Caccia vladaru, Madrid, 12. ožujka 1572, A.d.S. Firenca, M ediceo 4903. 41 C.S. P., Venetian, Vil, str. 178. 42 Lettres d e Fourquevaux, 1, str. 295. 43 H. ALBÈIU, op. cit., 1, III, str. 263. 44 Ibid., 1,V, str. 19-20. 45 Vidi supra, 1, str. 380, bilješka 88. 46 Richard KONETZKE, op. cit., I, III, str. 338-339. 47 П. ALBÈRl, op. cit., I, III, str. 338-339. 48 Prema izvještaju licencijata Polomarcsa, usp. supra, II, str. 61, bilješka 98. 49 Simancas E° 137, f 213, 9. lipnja 1559. 50 Ibid., 13. srpnja 1559. 51 A.d.S., Firenca, Mcdiceo 4903, 29. rujna 1571. 52 Ibid., 19. lipnja 1572. 53 A.d.S., Firenca, M ediceo 4911, 15- veljače 1580. 54 A.d.S., Venecija, Senato Dispacci Spagna, MarteoZaneduždu, Madrid, 21. travnja 1582. 55 A.d.S. Genova, Spagna 15, Madrid, 27. prosinca 1608. 56 Napulj, Biblioteca de la Storia Patria, XXV1I1, B 11,1° 114 v°, 30. travnja 1621. 57 A. MOREL FATIO, L'Espagne a u XVIe e t a u X V lf siècle, H eilbronn, 1 8 7 8 ,str. 177. 58 A.d.S., Firenca, Mediceo 4903, 22. siječnja 1571. 59 A. NAVAGERO, op. cit., str. 6 . 60 Baltasar PORRENO, Dichos y hechos d el senor rey d o n Phitipe segundo, el prudente... , Cuenca, 1621, str. 6. 61 R. RECOULY, Ombre et Soleil d ’E spagne, 1934, str. 97. 62 Théophile GAUTIER, Voyage en Espagne, 1899, str. 39. 63 Op. cit., osobito kuća grofa od Benaventa, blizu Pisuergc, str. 229 v°. 64 !.. PFANDL, op. cit., str. 132. 65 Victor HUGO, W illiam Shakespeare, 1882, str. 25, govori o kabareu El P uno en rostro. 66 A.d.S. Napulj, Farncsiane 48, Canobio vojvodi, Madrid, 7. rujna 1607: »de quatro mesi in qua passa cosa qua contra il solito et mai più è intervenuto che siano state amazatc in Madrid piu di trecenti huom ini et non si sa come ne perche delli più«. 67 E. ALBÈRl, op. cit., 1, I, 35-36, 16. studenog 1525. 68 Ibid., I, III, str. 263. 69 Ibid., I.V .str. 2B8. 70 Felipe RUIZ MARTIN, Introduction a u x lettres d e Florence, u tisku. 71 B. BENNASSAR, op. cit., daktilogram.

110

D ru štva

72 Vidi izvrsno poglavlje 111, Laposieiô n economica de la nobleza, ocl A. DOMINGUEZA ORT1ZA, op. cit., srr. 223 i dalje. 73 Vidi L. PFANDL, op. cit., str. 313, iA. DOMINGUEZ ORTIZ, op. cit., str. 215 i dalje 7 4 A. DOMINGUEZ ORTIZ, op. cit., sir. 168. 75 Théophile GAUTIER, op. cit., str. 27. 76 Posudio sam ove prim jere o d A. DOMINGUEZA ORTIZA, op. cit., str. 224. 77 A. DOMINGUEZ ORTIZ, ibid., str. 255 i dalje. 78 Ibid. 79 Ibid. 80 Ibid., sir. 270. 81 Ibid., sir. 277. 82 Ibid., sir. 263. 83 Ibid., str. 262-3. 84 Lucien HOMIER, LcR oyaum e d e Catherine dcM édicis, 3. izd. 1925,1, str. 160-239. 85 Pierre VILAR, La Catalogne d a n s l ’Espagne moderne, 1962, 1, str. 573, kratke bilješke; A. DOMINGUEZ ORTIZ, op. cit., str. 303 i dalje. Mali broj katalonskog plemstva. 86 A.d.S., Genova, Spagna 6, 2415, Madrid, 4. kolovoza 1575. 87 A.d.S., Venecija, Senato Dispacci Spagna, P° Vico duždu, Madrid, 27. travnja 1616. 88 E. ALBÈR1, op. cit., I, V, str. 276. 89 Ibid., II, V, str. 464. 90 Ibid., str. 316. 91 Arch, stotico italiano, IX, str. 247. 92 L. B1ANCHINI, op. cit., 11, str. 249, 252-3, 260, 299. 93 Op. cit., str. 249. 94 Vidi izvrsne članke Rosarija V1LLARIJA, »Baronaggio e finanze a Napoli alla vigilia della rivoluzione del 1647-1648«, u: S tu d i Stotici, 1962; «Note sulla rifcudalizzazionc del Regno di Napoli alla vigilia della rivoluzione di Masaniello«, u: Studi Slorici, 1963. 95 Stoiia d i M ilano, X, L'età de i Borromei, 1957, društveni problemi umješno prikazani, str. 353 i dalje. 96 Vidi infra, str. 84. 97 Vito VITALE, Breviario d ella storia d i G enova, 1955, 1, str. 235 i dalje. 98 James C. DAVIS, The decline o f the Venetian N obility as a Ruling class, Baltimore, 1962. 99 J. DELUMEAU, op. cit., 11, str. 433 i dalje. 100 P. MILIOUKOV, Charles SEIGNOBOS i Louis EISENMANN, Histoire d e Russie, 1932,1, str. XIII; H enri P1RENNE, Les villes d u M oyen Age, str. 52; Henri SÉE, Esquisse d'une histoire d u régim e agraire a u x X V I lf et Х1л siècles, 1921, str. 180. 101 Orner LÜTFI BARKAN, Aperçu su r l'histoire agraire des p a y s balkaniques, poseb­ no izdanje, str. 141 i dalje. 102 Nicoara BELDICEANU, »La région d e Timok-M orava dans les docum ents de Mchmcd II et de Selim Ier«, u: Revue d es É tudes Roum aines, 1957, str. 116 i 119, i uputa na članak V. PAPACOSTEE. 103 R. BUSCH-ZANTNER, op. cit., str. 60-61 i njihove upute. 104 Stanford J. SHAW, u: The B alkans in transition, 1963, str. 64. 105 Ibid., str. 64-65. 106 Ova pojedinost kao i m noge druge koje slijede posuđene su iz članka Bistre A. CVETKOVE, »L'évolution du régim e féodal turc d e la fin du XVI siecle jusqu’au milieu du XVIIIe siècle«, u: É tudes historiques (Bugarska akademija znanosti), u povodu XI m eđunarodnog kongresa povijesnih znanosti, Stockholm, kolovoz I960; pojedinost

111

ZAJEDNIČKE SUD BIN E 1 SVEUKUPNA KRETANJA

koja se odnosi na Kostur, str. 176. Za bibliografiju ove povjesničarke obratiti se na Journal o f E conom ic a n d Social H istory o f the O rient, 1963, str. 320-321: poslužiti se njenim važnim člankom »Novi dokum enti o zem ljišnom vlasništvu spahija n a kraju 16. stoljeća« u: A kadem ija z n a n o sti SSSR-a, In stitu tu m P op u la ru m Asiae, Fontes O rienta­ les, 1964. Sažetak na francuskom, str. 220-221. 107 J. W. ZINKEISEN, op. cit., Ш, str. 146-147. 108 Bistra A. CVETKOVA, čl. cit., str. 173. 109 La M éditerranée..., 1. izdanje, str. 639: »feudalna vojska neplaćenih spahija penje se na 230.000 konja«. 110 Bistra A. CVETKOVA, čl. cit., str. 172. 111 Ibid., str. 173-175. 112 Bistra A. CVETKOVA, »O nekim reform am a p oreznog sistem a u vrijeme M uhameda 11«, u: J o u rn a l o f Econom ic a n d Social H istory o f O rient, 1963. 113 J. W. ZINKEISEN, op, cit., Ill, str. 154-158. 114 Vidi supra, 1, str. 630. 115 Vidi I, str. 569 i dalje. 116 Bistra A. CVETKOVA, »L’évolution d u régim e féodal«, str. 177. 117 Ibid., str. 184. 118 Ibid. 119 Ibid., str. 184 i dalje. 120 Ibid. 121 Ibid. 122 Bistra A. CVETKOVA, »The System o f Tax-forming (iltizam) in the O ttom an Empire during the 1б(|'-1 б ' 1 C enturies with Reference to the Bulgarian Lands«, na bugarskom , engleski sažetak, u: Izvcstia n a institu ta z a p r a v n i n a u k i, Sofija, X1-2. 123 Bistra A. CVETKOVA, »L'évolution du régim e féodal«, str. 184. Sve ove prim jedbe i zaključke potvrdio je u svojim pred a va n jim a Orner LÜTFI BARKAN (daktilogram, École des Hautes Études, VI. odsjek, Pariz). 124 J. W. ZINKEISEN, op. cit., III, str. 153-154. Usp.J. von HAMMER, op. cit., I, str. 372. 125 Franz BABINGER, u: Encyclopédie d e l'Islam , II, str. 1116. 126 Ludwig von TliALLOCZY, »Eine unbekannte Staatsschrift eines bosnischen Mohamm edaners«, naveo R. BUSCH ZANTNER, op. cit., str. 15. 127 Tako Mlečanin L. BERNARDO, 1592, B. A. CVETKOVA, il. cit., str. 193. Usp. J. W. ZINKEISEN, op. cit., III, str. 167, bilješka 1. 128 R. BUSC11-ZANTNER, op. cit., str. 60. 129 Ans d em Grundherr w urde der Gutsherr, op. cit., str. 84. 130 Carl BRINCKMANN, u: Vierteljabrscbrift f u r Sozial- u n d Wirtscbaftsgescbicbte, 1939, str. 173-174; Marc BLOCH, u: M élanges d'histoire sociale, I, str. 120. 131 Trajan STOJANOV1Ć, »Land T enure and Related Sectors o f the Balkan Economy«, u: Journal o f Economic History, 1953, str. 338 i 401. 132 Ibid., str. 401. 133 R. BUSCH-ZANTNER, op. cit., str. 86. 134 A. BOUÉ, op. cit., II, str. 273. 135 R. BUSCH-ZANTNER, op. cit., sir. 80-90. 136 G. I. BRAT1ANU, op. cit., str. 244. 137 T. STOJANOVIĆ, »Land Tenure...«, str. 403. 138 Antonio DOMINGUEZ ORTIZ, op. cit., str. 173 i 174. 139 Op. cit., Ill, sir. 280-281. 140 Ibid., sir. 497.

112

D ru štva

H l Op- cit., str. 168. 142 Julio CARO BAROJA, La s o a e d a d criptojudia en la Cone de Felipe IV (predavanje u povodu prijema u Academia de la Historia), 1963, str. 33 i dalje. Н З Malo poštovanja za nobleza d e letras, A. DOMINGUEZ ORTIZ, op. cit., str. 194. H4 A. DOMINGUEZ ORTIZ, ibid., str. 266, bilješka 38. 145 Ibid., str. 195. 146 O njegovu slučaju, upute, Trajan STOJANOV1Ć, »Conquering Balkan Orthodoxe Merchant«, u: J ournal o f Economic H istory, 1960, str. 240-241. 147 Vidi infra, sir. 523-524. 148 Vidi infra, str. 172. 149 Vidi infra, 1, str. 44. 1 50 Hermann HEFELE, Gcscbicbte u n d Gestalt. SccbsEssays, 1940: poglavlje »Zum Bcgriff dcr Renaissance«, sir. 294 i dalje, izdano u obliku članka u: Hist.Jahrbuch, t. 49, 1929. 151 Alfred von MARTIN, Sociologia d e lRenacim iento, 1946, str. 23. 152 Marcel BRION, Laurent le M agnifique, 1937, str. 29 i dalje. 153 Antonio d e Montalvo Sim ônu Ruizu, Firenca, 23. rujna 1572. Arhiv Ruiz, Vallado­ lid, 17, P 239, naveo F. RU1Z MARTIN, Introduction..., op. cit. 154 Benedetto CROCE, Storia d el Regno d i Napoli, 3. izd., Bari, 1944, str. 129-130. 155 Mattco GAUDIOSO, »Per la storia... di Lcntini«, il. cit., str. 54. 156 Usp. supra, 1, sir. 387, bilješka 337. 157 D. BELTRAMI, op. cit., str. 72: 5,1% 1586: 7,4% 1624. 158 F. RUIZ MARTIN, Indroduction... , op. cit. 159 Tom 11, pripovijetka br. XX, str. 47 i dalje. 160 Ibid., VIII, pripovijetka br. LX, str. 278-279. 161 Ibid., str. 280. 162 Marciana, ltal. 6085, P 42 i dalje, 1556. 163 Pripisuje sc Franciscu M endoziy Bobadilli, izdanje iz 1880: El Tizôn d e la Noblcza espanola. 164 Ovo je ime koje se daje tajnim rukopisim a koji nabrajaju mješovite brakove velikih obitelji, A. DOMINGUEZ ORTIZ, op. cit., str. 163, bilješka 11. 165 Albert A. SICROFF, Les controverses d es sta tu ts d e »pureté d e sang« en Espagne d u XVe a u X V l f siècle, I960. 166 Op. cit., str. 379167 Lucien ROMIER, op. at., I, str. 184. 168 Ibid., str. 185-186. 169 Ibid., str. 186, prem a Noëlu d u FA1LU. 170 L. B1ANCHINI, op. cit., 1, str. 151. 171 B. N., Pariz, Esp. 127. 172 Lucien FEBVRE, Philippe II et la Franche-Comté, 1911, str. 275. 173 Od 15. stoljeća, A. TYMIENECKI, »Plemići-gradani u Velikoj Poljskoj u 15. stoljeću, 1400-1475«, u: M iesiccznik H eraldyczny, 1937. 174 Revue d'histoire com parée, 1946, str. 245. 175 F. de ALMEIDA, op. cit., III, str. 168 i dalje. 176 G. SCHNÜRER, op. cit., str. 148. 177 El conde d e Orgaz M atheu Vasquczu, Sevilla, 16. travnja 1586, B. M. Add. 28 368, Ie 305. 178 Actas, III, sir. 368-369, peticija XVI, 1571. 179 Simancas E° 156. 180 C orrespondanced e J ea n N ic o t, str. 117.

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

181 Diskup Limogesa kraljici, Madrid, 28. stu d en o g 1561, Đ. N.. Pariz, fr. 16103,1° 104, kopija. 182 Traite d'économ ie p olitique, 1615, obj. Th. FUNCK—BRENTANO, 1889, str. 60, naveo François SIM1AND, Les flu c tu a tio n s économ iques à longue p é rio d e et la crise m o n d ia le , 1932, str. 7. 183 Lucien ROMIER, op. cil., I, str. 187. 184 Rosario VILARI, il. cit., u: S tu d i Storici, 1963, str. 644 i dalje. 185 Jean DELUMEAU, op. cit., 1, str. 458 i dalje. 186 Lytton STRACHEY, Elisabeth a n d Essex, 2. izd., 1941, str. 9. 187 Pierre GOUBERT, Beauvais e t le B eauvaisis d e 1600 à 1730, I960, p a ssim , i str. 214 i dalje. 188 Govor M. Aldigalc, u stvari Guamixa, Public Record ОШсе, 30/25, n* 168, 1°133 i dalje. 189 Marciana, G. ĐALDINUCCI, C io m a le d iR ic o rd i, 10. travnja 1650. 190 »Interno d e rebellion social du ran te el siglo XVI-, u: La N acion, kolovoz 1935. 191 G regorio MARANON, A ntonio Perez, Madrid, 1957, 2. izd. 192 José Antonio MARAVALL, »Las com m unidades d e Castilla, u n a prim era revoluciàn m oderna-, u: R cvista d e Occidente, 19. listopada 1963. 193 Vidi nedoum ice Pierrca Vilara o p redm etu katalonskograzbojništva, op. cit., I, str. 579 i dalje. 194 Pino BRANCA, op. cit., str. 243. 195 Arcbivio storico italiano, sv. IX, str. 193-195. 196 Palmerini, B. Com m unale Palermo, Oq. D. 84. 197 Luciano SERRANO, C orrespondancia d ip lo m a tica entre E s p a n a y la S anta Scde, Madrid, 111, 1914, str. 94, 29. lipnja 1569. 198 J. dc Zuniga vojvodi od Alcale, 15. ožujka 1571. Simancas E° 1059,1° 73. Pobuna se još nastavlja u veljači 1573; Silva Filipu II, Venecija, 7. veljače 1573, Simancas Ee 1332, šest tisuća pobunjenika s topništvom , vojvoda se proglašava gospodarem situacije, njegov posjed je quieto, 10. travnja 1573. 199 Jean HÉRITIER, Catherine dc M édicis, 1940, str. 565. 200 A N., K 1566, 8. siječnja 1587. 201 Simancas E° 109, guverner Piombina Filipu II, 6. listopada 1598, R. GALLUZZI, op. cit., Ill, str. 28 i dalje. 202 Léon BLANCHET, Cam panella, 1920, str. 33 i dalje. 203 J. CVIJ1Ć, op. cit., str. 131. 204 B.N., Pariz, tal., 1737., Giovanni M ocenigo mletačkom duždu, Pariz, 11. svibnja 1588, kopija. 205 A.d.S., Venecija, Senato Terra 16, f° 92, 29. siječnja 1506. 206 Ibid., 15, P 188, 16. prosinca 1507. 207 Ibid., 37, Portogruaro, 9. ožujka 1562. 208 J. DELUMEAU, op. cit., II, str. 551. 209 D ia rio fio re n tin o d iA g o stin o L a p in id a l2 5 2 a l1596, obj. G. O. CORAZZ1NI, 1900, sir. 310: stiže u Firencu, 11. siječnja. 210 Ibid., str. 314. 211 Ibid., str. 315, bilješka. 212 Les soulèvem ents populaires en France d e 1623 à 1648, 1963. 213 Le loyal Serviteur, op. cit., (izd. iz 1872), str. 179. Bayard smatra da ne treba prihvatiti, kao što to traži car Maksimilijan, da se francusko redarstvo pretvori u pješaštvo i da ga se pošalje izvršiti proboj: »Zar car misli da je razum no dovesti toliko plemsrvo u opasnost s pješacima, od kojih je jedan užar, drugi potkivnč, treći pekar, s prostim ljudima koji nemaju tako razvijen osjećaj časti kao plemići?-... Na cijeli taj odlomak

114

Društva upozorio je Giuliano PROCACCI, »Lotta di classe in Francia sorto l'Ancien Rćeime (1484-1559)". u: Società, rujan 1951, srr. 14-15. h 214 M. SANUDO, op. cit., XL, stupac 59, 9. listopada 1525. 215 Bernardino CIR1LLO, Лпиа/f della città dell'AquUa, Rim, 1570, sir. 124 v° 216 Orazioni političke, izabrao i izdao Piero DAZZl, 1866, govor Giovannija Guidiccionija u Republici Lucci, sir. 73 i dalje. Ovaj govor, čini se, nije bio izgovoren. 217 Massimo PETROCCHI, La rivoluzione citta d in a tnessinensc d el 1 6 7 4 , 1954. 218 Weltgescbicbte, 111, str. 251. 219 A. Communales, Marseille BB 41, P 45. 220 Federico RAI IOLA, Econom istas espanoles d e los siglos XVI y XVII, Barcelona 1885, str. 28-29, B.N., Pariz, O o 1017, in-16. 221 M. ALEMAN, G uzm àn de Alfaracbe, op. cit., 1, II, str. 254; siromasi koji stižu u Madrid »tras u n asnillo cargado d e b uena dicha«. Madrid, grad gdje se bogati, Pedro dc MEDINA, op. cit., sir. 204 i dalje. 222 Fernand BRAUDEL, »Vers l'Amérique-, u; Annales E . S . C . , 1959, str. 733. 223 Stefan ZWEIG, Les heures étoilées d e l ’bum anitè, Pariz, 1939, str. 53. 224 NovclasEjemplares, obj. Francisco RODRIGUEZ MARIN, 1943, II, str. 87 i dalje. 225 Vidi infra, str. 217 i dalje. 226 G obicm ode Viscaya, 11, str. 64-65, 4. kolovoza 1579. 227 B.N., Pariz, esp. 60, P 55 (tiskano). 228 Ibid., à1.60. 229 Ibid., cl. 61. 230 Ad.S., Venecija, Scnato Dispacci Spagna, V° Gradcnigo duždu, Saragossa, 24. srpnja 1586. 231 Ibid., Zane duždu, Madrid, 30. listopada 1581. 232 Novelas Ejemplares, obj. Francisco RODRIGUEZ MARIN, 1948, 1, str. 133 i dalje. 233 U Italiji, veliki uspjeh knjige Giacinta NOBILIJA (pravim imenom Rafaclc Frianoro), // vagabundo, Venecija, 1627. 234 Simancas E° 1157, Palermo, 24. veljače 1590. 235 Marciana, Memorie politiehe dall’anno 1578 al 1586, 23- travnja 1585. 236 Arcbivio Storico italiano, sv. Dt, str. 264. 237 A.d.S., Mantova, A Gonzaga, serija E, 1522, Aurelio Pomponazzi duždu, Rim, 17. ožujka 1590. 238 A.d.S., Venecija, Senato T erra 1, 26. ožujka 1545. 239 Ibid., Вгега, 51, P 312 v°, 1540. 240 Traité d ’économ ie p olitique, izd. FUNCK BRENTANO, 1889, str. 26. 241 U spom enutom razdoblju u Engleskoj, p o o r la w će učiniti da siromasi nestanu s ulica, G. M. TRAVELYAN, op. cit., str. 285. 242 Mercure de France, 15. srpnja 1939, »Sicilija je u pretfašističkim vremenima poznavala seljačke bune dostojne srednjeg vijeka.243 G. BUZZI, »Documenti angioni relativi al com une di Aquila dal 1343 al 1344«, u: Bollettino delta Regia D eputazione abruzzesc d i storia p a tria , 1912, sir. 40. 244 E. ALBÈR1, op. cit., II, V, str. 409. 245 L. von PASTOR, op. cit., X, str. 59. 246 Vidi infra, str. 407. 247 A.d.S., Firenca, M ediceo 4898, Scipione Alfonso d ’Appiano vladaru, Barcelona, 24. siječnja 1567. 248 Ibid., Mediceo 4897, 1. lipnja 1565, P 1 1 0 v °i 119. Drugi prekidi, La Méditerra­ née..., l .iz d ., str. 650, bilj. 3.

115

ZAJEDNIČKI- SU D BIN E I SVEUKUPNA KRETANJA

249 Ibid. 250 P. GEORGE, op. cit., str. 576. 251 D. PERES, H istoria d e Portugal, V, str. 263. 252 A п р Firence, kako kaže tekst. Borba protiv države kao samoobrana seoske »civiliznrijp«, o toj temi vidi izvrsnu knjigu Carla LEV1JA, Krist se za ustavio u Ebo/iju, Zagreb, 1951. 253 STENDHAL, Abbesse d e Castro, izd. Garnier, 1931, str. 6 . 254 Ibid., str. 7. 255 Ibid. 256 LANZA DEL VASTO, La baronne d e Carins, »Le Génie d ’Oc«, 1946, str. 196. 257 Op. cit., SK. 320. 258 Arm ando ZANETTl, L 'ennem i, 1939, Genova, str. 84. 259 Uarun de ĐUSBEC, op. cit., 1, str. 37. 260 Podnesak biskupa Limogesa, 21. srpnja 1561, B.N., Pariz, fr. 16 110, P 12 v®i 13. 261 Simancas E° 1058, P 107, Notas de los capitulos... (1570-1571). 262 Simancas E° 1338. 263 Salazar Filipu 11, Venecija, 29. svibnja 1580, Simancas E® 1337. 264 Simancas E® 1077. 265 1.. von PASTOR, op. cit., X, str. 59 i dalje. 266 Vidi osobito DOLL1NGER, op. cit., str. 75, Rim, 5. lipnja 1547. 267 Napuljski potkralj Filipu II, A.N., K, 3. siječnja 1578, Simancas E° 107. 268 Sumario de lasprovisiones que el Visorcy deN apoles ha m a n d a d o bacer, s.d., ibid. 269 Napuljski potkralj Filipu II, 9. travnja 1578 (primljeno 29. svibnja), Simancas E® 1077. 270 Isti istome, 17. veljače 1578, ibid. 271 E. ALBÈRl, op. cit., Il, V, str. 469. 272 B.N., Pariz, esp., 127 P 65 v®d o 67. 273 28. ožujka 1555, V. LAMANSKY, op. cit., str. 558. 274 22. lipnja 1585, L. von PASTOR, op. cit., X, sir. 59. 275 A. MARCELLl, »lntorno al cosidetto mal governo genovese«, čl. cit., str. 147, rujan 1578. i listopad 1586. 276 Vidi supra, I, str. 89. 277 11. de Maisse kralju, Venecija, 20. lipnja 1583, A.E., Venecija, 31, P 51 i 51 v®. 278 Ibid., P 56 v°, 1 1 . srpnja 1583. 279 G. SC1INÜRER, op. cit., str. 102. 280 R. GALUZZl, op. cit., 11, passim, i t. III, str. 44 i dalje. Vidi supra, II, str. 92. 281 Ibid., Ill, str. 44. 282 Ibid., Ill, str. 53. 283 Ibid., II, str. 443. 284 L. BLANCHINl, op. cit., I, str. 60. 285 Marciana, 5837, Notizie del m ondo, Napulj, 5. ožujka 1587. 286 Navedeno prem a E. FAGNIEZ, L'Économie sociale d e la France sous Henri IV, 1897, sir. 7. 287 R. BUSCH-ZANTNER, op. cit., str. 32. 288 Gilberto FREYRE, Sobrados e m ucam bos, str. 80 i dalje. 289 Simancas E° 1283, zapovjednik Kastilijc Filipu II, Milano, 25. kolovoza 1597. 290 R. GALLUZZ1, op. cit., Il, st?. 441. 291 D iario fiorentino d i AgostinoLapini... , 1591, str. 317: povijest ovog pape, kojega postavljaju banditi oko Forlija, u osobi Giacoma Gallija: oni m u se pokoravaju kao da je vrhovni svećenik. Objesit će ga s pozlaćenim šeširom... Priča je koliko politička toliko

116

D ru štva

i vjerska. Nema drugih važnih podataka. Pobornici reda govore, doduše, da banditi krše Božje i ljudske zakone, ali to je način izražavanja. 292 Ambroise PARÉ, Oeuvres complètes, 1598, str. 1208. 291 G. MECATT1, op. cit., 11, str. 780. Stranačka borba u Papinskoj državi u vrijeme Pin V, L. von PASTOR, op. cit., str. XV. 294 Ibid., str. 782. 295 Op. cit., str. 145. 296 28. ožujka 1592, Simancas E° 1093, P12: G. MECATTl, op. cit., П, str. 781 (1590). 297 G. MECATTl, op. cit., II, str. 784 (1591); Amedeo PELLEGRINI, Relazioni m edite d i ambasciatori lucchesi a lla corte d i Roma, sec. XVI-XVIl, Rim, 1901: porast razbojništva u susjedstvu granice izm eđu Rima i Napulja, 1591; nedjelotvorne mjere pritiska. 298 I L WATJEN, op. cit., str. 35. 299 G. MECATTl, op. cit., II, str. 786-787. 300 Op. cit., str. 32 301 J. B. TAVERNIER, op. cit., I, str. 2. 302 ANGELESCU, op. cit.. I, str. 331. 303 11. listopada 1580, CODOIN XXXIII, str. 136. 304 B.N., Pariz, Esp. 60, P 112 Ve d o 123 v° (s.d.), 1577. 305 Ibid., P 350 do 359. 306 Malhechores d e Valencia, 1607-1609. Simancas Ee 2025. 307 Ad.S., Venecija, Senato Dispacci Spagna, P®Priuli duždu, Madrid, 21. listopada 1610. 308 Jacob van KLAVEREN, op. cit., str. 54, bilješka 16. .309 Georg FR1EDERICI, op. cit., I, str. 307. Što bi učinio Sancho Pança sa crnim vazalima? Pa on bi ih prodao. O kućnom ropstvu, R. LIVI, La schiavitù dom estica net tem pi d i m ezzo e nci m o d e m i, Padova, 1928. Zaustavljajući se na 15. stoljeću, glavna knjiga Charlesa VERLINDENA, L'esclavage d a n s l'Europe médiévale, I, Péninsule ibéri­ que, France, 1955. Kućno ropstvo crnaca u Granadi, Luis de CABRERA, op. cit.. I, str. 279; na Gibraltaru, Saco... , str. 51, 77, 79. Ropstvo je iščezlo u Francuskoj već od 13. stoljeća, PARDESSUS, op. cit., V, str. 260; Gaston ZELLER, Les institutions de la France, 1948, str. 22; rob prodavan kao roba na Siciliji. PARDESSUS, op. cit., V, str. 437. 310 E. GARCIA DE QUEVEDO, O rdenanzas d e l Consulado d e Burgos, 1905, str. 206, bilješka. 311 Op. cit., Il, III, Vll, str. 450. 312 VILLALÔN, Viaje d e Turquia, 1555, str. 78. 313 Okružni arhiv zapadnih Pireneja, B. 376, »рог esser latru e sens amo-. 314 A.d.S. Napulj, Notai, Sezione Giustizia, 51, P 5 (36 dukata, jedan crni rob, 1520); P 244 (35 dukata, jedna crna robinja, 1521). 315 Alberto TENENTI, »Gli schiavi di Venezia alla fine del Cinquccento«, u: Rivista storica italiana, 1955. 316 A.d.S., Mantova, E. Venecija, 16. lipnja 1499317 Ad.S., Firenca, M ediceo 2080. 318 SANUDO, op. cit., XI, col. 468, Palermo, 3. rujna 1510. 319 Ad.S., Firenca, M ediceo 2077, P 34, 9. travnja 1549. 320 François S1M1AND, 1873-1935, filozof, sociolog, ekonom ist, povjesničar, bio jc glavna misaona snaga francuskih povjesničara, jedan od velikih orijentira, uz Marcela Maussa, društvenih znanosti u svojoj zemlji. Njegovi glavni radovi: Cours d économie politique,},, sv., 1928-1930; Le salaire, In vo lu tio n sociale et la m onnaie, 3 sv., 1932; Recherches anciennes et nouvelles su r le m o u vem en t général des p r ix d u X V r a u XDC siècle, 1932; Lesflu c tu a tio n s économ iques à longue période et la crise m ondiale, 1932.

117

Poglavlje 6

Civilizacije

Civilizacije su najsloženiji, najproturječniji likovi Sredozemlja. Tek što im se prizna jedno svojstvo a već poprime suprotno. Civilizacije su bratske, liberalne, ali u isto vrijeme isključive i nepristupačne; one primaju posjete drugih, ali ih također i uzvraćaju; miroljubive su, ali i ništa manje ratoborne; začuđujuće postojane, one su u isto vrijeme pokretne, lutalačke, poticane strujanjima i vrdozima, u svom svakodnev­ nom životu izložene besmislenom Brownovom gibanju. Poput dunâ, čvrsto su povezane sa skrivenim utjecajima da: njihova zrnca pijeska odlaze, dolaze, lete, nakupljaju se prema hiru vjetrova, ali, kao nepo­ mičan zbroj mnoštva kretanja, duna ostaje na mjestu. Zasluga ideja Marcela Maussa1 nepobitno je u tome što je civiliza­ cijama vratio njihovo svojstvo kretanja, aktivne svjedosti. Možda nije dovoljno istaknuo, za naš ukus, njihovu postojanost. Ono što se mijenja, što se kreće u životu civilizacija, je li to bolje, je li to sveukupnost samog života? Nedvojbeno, ne. Ovdje se susreću struktura i konjunktura, trenutak i trajanje, i čak vrlo dugo trajanje. Ni pomoću surove sile, svjesne ili nesvjesne onoga što čini, ni pomoću nem arne sile koja se prepušta slučaju, blagonaklonosti povijesti; ni pomoću najraširenijeg podučavanja, usvojenog na najpohlepniji način, jedna civilizacija ne uspijeva osjetljivije zagristi u područje druge. I što je bitno, sve se uvijek odvija unaprijed. Sjeverna Afrika nije »izdala« Zapad u ožujku 1962.2 nego sredinom 8. stoljeća3, možda čak i prije Kristova rođenja, prilikom osnivanja Kartage, kćeri Orijenta.

1.

Promjenjivost i postojanost civilizacija

Kretanje i nepomičnost međusobno se prate, objašnjavaju se jedno drugim. Ne postoji opasnost da ćemo se izgubiti ako pristupimo civili­ zacijama jednim ili drugim putem, pa i prividno najbesmislenijim, preko 118

Civilizacije

prašinom zastrtih događaja i sitnih vijesti pomoću kojih se najprije oglašava svaka živa civilizacija.

Pouka sitnih vijesti Te sićušne vijesti govore4 bolje od dugih izlaganja o životu ljudi na Sredozemlju — nestalnom životu što ga vjetrovi pustolovine guraju u svim smjerovima. Jedan dubrovački gospar sluša 1598. negdje na Sre­ dozemlju, na palubi nave, povjeravanja nekog genovskog putnika iz Santa Margherite, povjerenika jednoga drugog Dubrovčanina, koji je bogat umro u Potosiju i koji ga je zadužio da pronađe njegove nasljed­ nike na Lopudu, malom otočiću ispred Dubrovnika koji je rasadnik njegovih pomoraca i kapetana duge plovidbe. I događa se nemoguće: provodi se potraga i nasljednike pronalaze.5 Manje znamo o onom drugom Dubrovčaninu, Blažu Frančesku Koniću, koji se također nasta­ nio u Peruu i za kojega se zanima Venecija jer, potkraj te 1б11,6 posjeduje polovicu broda Santa Maria del Rosario e quatr'occhi, koji je signoria zaplijenila. Druga sitna vijest: u Dubrovniku se provodi istraga za utvrđivanje smrti. Umrli, kapetan broda, nastradao je u onoj armadi koju je Filip II. poslao 1596. u borbu protiv Engleske. U sudbe­ nom spisu postoji pismo nestalog njegovoj ženi, napisano prije velikog putovanja. Datirano je 15. listopada, u Lisabonu, i prava je oporuka: »Danas polazimo za Irsku. Sam Bog zna tko će se otamo vratili...«. On se nije vratio.7 Druga nezgoda, ali u Genovi: 8. lipnja 1601, kapetan Pompous Vassalus quondam Jacobi, latiniziranog imena za tu priliku, svjedoči pred časnim Magistrato del Riscatto dei Scbiavi u slučaju pretpostavljene smrti Mattea Fortea iz Portofina. »Za boravka u Egiptu prošle godine«, kaže on, »od mjeseca svibnja do 11. rujna, raspitivao sam se na rečenom mjestu kod raznih osoba je li Matteo Forte, bivši rob na galijama aleksandrijskog »baila«, još živ... jer taj Matteo posjeduje kuću u blizini moje i ja sam je htio kupili.« Ali »svi oni koji su ga poznavali, rekli su mi da je um ro pred više mjeseci, a tamo je bilo i robova iz Rapalla koji su ga poznavali«8. Također banalna sitna vijest je i pustolovina jednog Genovljanina iz Bogliasca, Gieronima Campodimeglia, zasužnjenog u Alžiru. On 1598. ima oko pedeset godina, a ne precizira se ni datum kad je bio uhvaćen ni ime njegova bivšeg gospodara u Alžiru koji mu je na samrti ostavio svoj dućan. U m eđuvremenu vidjeli su ga na ulicama vestito da Turcbo-, jedan čovjek tvrdi da se oženio Muslimankom. »Vjerujem da se preobratio i da se ne kani više vratiti.«9 Tako završava mnogo više priča nego što bi se moglo misliti. U stvarnosti, po riječima jednog suvreme­ nika, 10 kršćani prelaze k Turcima i na islam u tisućama. Velike civilizacije 119

ZAJEDNIČKI: SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

— ili odlučne vlasti — ne predaju se, bore se, otkupljuju svoju izgublje­ nu djecu; pojedinci su obično prilagodljiviji. Kasnije će se, malo po malo, protiv njih donijeti i propisi. U 16. stoljeću oni čak nemaju pravo na civilnu smrt. Tako vidimo jednog tuniskog obraćenika kako se odriče nasljedstva u korist svoga brata u Siracusi.11 Vidimo čak, 1568, izvjesnog Fraya Luisa de Sandovala12 kako zahtijeva od sredozem nih kršćanskih vladara veliku operaciju spašavanja: tim zabludjelim sinovima ponudilo bi se pomilovanje i tako okončalo bezbrojna zla koja oni nanose kršćanstvu. Dotle se svaki obraćenik može bez opasnosti vratiti kući, kao onaj Mlcčanin Gabriel Zucato, kojega su 1572. uhvatili ciparski pobjed­ nici i bacili u ropstvo, i koji po povratku u Veneciju, trideset pet godina kasnije, 1607, i to la sanctissima fe d e , traži mjesto mešetara, sansara, a Cinque Savii blagonaklono primaju njegovu molbu vidjevši njegovu bijedu i njegovo poznavanje grčkoga, arapskoga i turskoga jezika, »koji čak i piše«; a bio se čak odrekao svoje vjere,13 si feci turco. U svakom slučaju, dvije velike civilizacije, neprijateljske i susjedne, ne prestaju se bratimiti već prem a prilikama i susretima. Za vrijeme neuspjelog napada Alžiraca na Gibraltar, 1540, osamdeset kršćana nalazi se u rukama gusara. Kad je opasnost prošla, prelazi se na razgovor, kao što je običaj. Zaključuje se neka vrsta primirja i počinju pregovori. Zatim alžirski brodovi ulaze u luku, njihovi mornari silaze na kopno, šetaju gradom, susreću poznanike, bivše zatočenike ili bivše gospodare, zatim odlaze jesti u krčme, bodegones. Dotle civilno stanovništvo pomaže prenositi bačve sa slatkom vodom za opskrbu njihovih brodova14. Bila je to razmjena uljudnog ponašanja, bliskosti, oklijevamo reći »bratim­ ljenje«, kao u doba rovovskog rata... Tko hoće, neka izmišlja nepropu­ snu pregradu između dviju neprijateljskih vjera. Ljudi odlaze, dolaze, ravnodušni prema granicama država ili vjerovanja. Postoji nužnost plovidbe i trgovine, slučajevi gusarenja i rata, sporazumi, prigodne izdaje. Odatle brojne pustolovine, poput one Melekajase, Dubrovčani­ na koji je prešao na islam, kojega na početku 16. stoljeća nalazimo u Indiji zaduženog za obranu Diva (ovo mjesto će godinama zauzimati) protiv Portugalaca.15 Ili pustolovina triju Španjolaca koji se 1581. ukrca­ vaju u Derbentu, na Kaspijskom jezeru, na mali engleski brod koji dolazi iz Astrahana i koji svake dvije ili tri godine unajmljuje Moscovie Companic. Ti Španjolci nesumnjivo su tri odmetnika, dezerteri iz turske vojske, i zarobljeni kod La Goulette sedam godina ranije.16 Tko ne bi maštao o njihovoj pustolovini? Ili onoj, strogo simetričnoj: godine 1586. engleski brod Hercules dovezao je u Tursku dvadeset Turaka koje je Drake oslobodio u Zapadnoj Indiji: tu pojedinost otkrio je jedan slučajni zapis koji govori o putovanju toga jedrenjaka po Levantu.17 Takvih pustolovina ima i početkom 17. stoljeća: izvjesni Francisco Juliâo, koji se pokrstio i koji je nekoć zapovijedao turskim galijama 120

Civilizacije

ispred Melinde kad je bio zarobljen, nalazi se 1608. još uvijek zatočen u dvorcu S.Juliâo da Barra u Lisabonu.18 Međutim, 1611. Perzijanci su iz redova turske vojske velikog vezira Murat-paše zarobili trojicu Fran­ cuza i jednog Nijemca, koji su ovamo dospjeli sam Bog zna kako, preko Istanbula u svakom slučaju, i još jednog Grka podrijetlom sa Cipra, koje je pobjednik sve poštedio a zatim su ih preuzeli oci kapucini u Ispahanu.19 Posljednji je primjer, s kraja 17. stoljeća, sudbina jednoga grčkog pustolova, Constantina Phaulkona, podrijetlom iz Kefallenije, koji se izdaje za sina mletačkog plemića i koji postaje miljenikom sijamskog kralja: »Sve mu je polazilo za rukom.«20 Kako p u tu ju k u ltu rn a dobra Putuju ljudi, putuju također i kulturna dobra, ona najuobičajenija kao i ona najneočekivanija. Ona se ne prestaju premještati s putnicima. Jedni ih donose jedne godine, drugi ih preuzimaju sljedeće godine ili stoljeće kasnije, bez prestanka ih prenose, napuštaju, ponovno preuzi­ maju, i to često nevješto. Prve tiskare u podunavskim zemljama, nami­ jenjene pretiskivanju knjiga pravoslavnog obreda, donijeli su početkom 16. stoljeća crnogorski trgovci iz Venecije ili mletačkih zemalja.21 Prot­ jerani Židovi iz Španjolske 1492. organizirali su u Solunu i Istanbulu trgovinu svega onoga što je ovdje nedostajalo; oni su, dakle, otvorili trgovine željeznom robom ,22 osnovali prve tiskare s latinskim, grčkim ili hebrejskim slovima (trebat će čekati 18. stoljeće23 da se pojave prve tiskare s arapskim slovima); podigli su tkaonice vune24 i brokata i, kažu, sagradili prva pokretna postolja25 kojima su opremili poljske topove u vojsci Sulejmana Veličanstvenog, koji su jedan od razloga njegova uspjeha. A kao model poslužile su haubice topništva Karla VIII. u Italiji (1494)26... Većina kulturnih prijenosa odvija se a da nisu poznati njihovi prenosioci. Oni su tako brojni, jedni brzi, drugi silno spori, oni idu u toliko mnogo smjerova da se ništa ne razaznaje na toj golemoj postaji s robom gdje ništa ne ostaje na mjestu. Na jedan kovčeg koji prepozna­ jemo, tisuću nam ih izmakne; ne postoje adrese i naljepnice, a ponekad ni sadržaj ili ambalaža... Još je dobro kad se sve želi dovesti u red, kad se radi o umjetničkim djelima, kamenima temeljcima katedrale u Вауеихи,27 katalonskoj slici pronađenoj na Sinaju,28 barcelonskoj umjetnini od željeza identificiranoj u Egiptu, ili zanimljivim slikama talijanske ili njemačke škole koje su izrađene u 16. stoljeću u samostanima planine Athos. Još je dobro kad se radi o lim opipljivim dobrima, o riječima, onim iz rječnika ili zemljopisa; njihova kontrola je moguća, ako ne i sigurna. Ali kad se radi o idejama, osjećajima, tehnikama, sve su po­ 121

z a je d n ič k e s u d b in u i s v e u k u p n a k r e t a n ja

greške moguće. Možemo li zamisliti španjolski misticizam iz 16. stoljeća, koji je preko hipotetskih prijenosnika potekao iz muslimanskog sufizma, i misticizam nejasne misli Raymonda Lulla?29 Možemo li reći da rima na Zapadu dolazi od muslimanskih pjesnika iz Španjolske?30 Da junačke pjesme (što je vjerojatno) posuđuju od islama? Ne vjerujmo onom e tko previše dobro prepoznaje naslijeđe (na primjer arapske književne ele­ mente u naših trubadura)31 ili pak onim a koji, za uzvrat, niječu sve utjecaje jedne civilizacije na drugu, dok se na Sredozemlju sve razmje­ njuje, ljudi, misli, način života, vjerovanja, način na koji se ljubi... Lucien Febvre32 zabavljao se zamišljajući čuđenje Herodota dok ponovno opisuje svoju plovidbu uz floru koja nam se čini svojstvenom mediteranskim zemljama: stabla naranči, limuna, mandarina, što su ih Arapi donijeli s Dalekog istoka; kaktus iz Amerike, eukaliptus podrije­ tlom iz Australije (oni su zauzeli cijeli prostor između Portugala i Sirije, i piloti danas govore da prepoznaju Kretu po njenim eukaliptusovim šumama); čempres, to perzijsko drvo; rajčica, možda peruanska biljka; paprika, koja je gvajanski plod; kukuruz, koji je Meksikanac; riža, »ta dobročiniteljica Arapa«, breskva, »stablo kineskih planina što je postalo iransko«; ili grah, ili krum pir ili smokva iz Sjeverne Afrike, ili duhan... Popis nije ni potpun ni zaključen. Moglo bi se otvoriti čitavo poglavlje o seobi pamuka, podrijetlom iz Egipta,33 i koji na kraju i izlazi odande da bi putovao morima. Bila bi dobrodošla i studija koja bi pokazala kako je u 16. stoljeću došao kukuruz, taj Amerikanc, u kojemu je Ignacio de Asso, u 18. stoljeću, pogrešno želio vidjeti biljku dvostrukog podrijetla koja je, zacijelo, došla iz Novoga svijeta, ali već u 12. stoljeću također iz Istočne Indije, i to zahvaljujući Arapima.34 Kavovac je u Egiptu od 1550; a i kava je stigla na Istok oko sredine 15. stoljeća: neka afrička plemena jela su njeno prženo zrnje. Kao piće poznata je u Egiptu i Siriji već u to doba. U Arabiji 1566. zabranjuju njezinu upotrebu u Meki: ona je piće derviša. Oko 1550. dospijeva u Istanbul. Mlečani će je uvesti u Italiju 1580; u Engleskoj će se piti između 1640. i 1660; u Francuskoj najprije se pojavljuje u Marseilleu, 1646, zatim na dvoru, oko 1б79.35 Što se tiče duhana, on je stigao iz Santo Dominga u Španjolsku, a preko Portugala »ta je* izvrsna nikotinska trava« stigla u Francusku36 1559, možda čak 1556. sThevetom. Godine 1561. Nicot je iz Lisabona poslao Caterinide’ Medici duhanski prašak protiv migrene.37 Ta dragocjena biljka bez oklijevanja je prokrstarila sredozemnim prostorom; oko 1605. dospjela je u Indiju38; često su je zabranjivali u muslimanskim zemljama, ali 1664. Tavernier je vidio samog šaha kako puši lulu39... Popis tih zabavnih sitnih vijesti može se produžiti: platana iz Male Azije pojavila se u Italiji u 16. stoljeću40; kultura riže udomaćit će se također u 16. stoljeću na području Nice i duž provansalskih obala,41 122

Civilizaciji

loćiku, koju u Francuskoj zovu »rimska salata«, donio je putnik koji se zvao Rabelais; a Busbec, čija smo pisma tako često navodili, donijet će iz Drinopolja prve ljiljane koji su u Beču, uz pomoć vjetra, napučili cijelu okolicu. Ali što bi dodao ovaj popis onome što je jedino važno? Л ono što je važno jest sveobuhvatnost, golemost sredozemnog miješanja. Utoliko su bogatije posljedicama što su, u toj zoni miješanja, već od početka brojne skupine civilizacija. Ovdje one ostaju namjerice različite, s izmjenama i posudbama u više ili manje učestalim razmacima. Ovdje se miješaju u čudesno šarenilo koje podsjeća na luke Istoka, onakve kakve nam ih opisuju naši romantičari: sastajalište svih rasa, svih vjera, svili tipova ljudi, svega onoga što po frizurama, modi, kuhinjama i običajima može obuhvaćati sredozemni svijet. Théophile Gautier, u svom Putovanju u Istanbul potanko opisuje, u svakoj luci, prizor toga velikoga plesa pod maskama. Čitalac dijeli njegovo oduševljenje, zatim se iznenadi kad preskoči neizbježan opis: to je zbog toga što je on uvijek isti. Posvuda isti Grci, isti Armenci, isti Albanci, Levantinci, Židovi, Turci i Talijani... Kad se razmotri taj još uvijek živi prizor, iako manje slikovit, u lučkim četvrtima, u Genovi, u Alžiru, u Marseilleu, u Barceloni ili u Aleksandriji — stječe se dojam očite nepostojanosti civilizacija. Ali ništa nije lakše nego prevariti se, poželi li se razmrsiti to klupko. Povjesničar je mislio da sarabanda pripada oduvijek španjolskim plesovima; on uviđa da se ona pojavila tek u doba Cervantesa.42 Mislio je da je lov na tune djelatnost svojstvena genovskim pomorcima, Napuljcima, Marsejcima ili ribarima s rta Corse; a zapravo su se Arapi njime bavili i prenijeli ga oko 10. stoljeća.^3 Ukratko, bio bi gotovo pripravan slijediti Gabriela Audisija44 i misliti da je prava sredo­ zemna rasa ona koja napučuje šarene i kozmopolitske luke: Veneciju, Alžir, Livorno, Marseille, Solun, Aleksandriju, Barcelonu, Istanbul, da navedemo samo velike. Rasa koja ih sve sjedinjuje u jednu. Ali nije li to besmisleno? Miješanje pretpostavlja različitost elemenata. Šarenilo do­ kazuje da se nije sve stopilo u jednu masu; da ostaju različiti elementi, da ih je moguće pronaći odvojene, prepoznatljive, kad se udaljimo od velikih središta gdje se oni miješaju po volji.

Zračenja civilizacija i odbijanje preuzimanja Nema živuće civilizacije koja nije sposobna izvoziti svoja dobra na daleko, zračiti. Civilizacija koja ne bi izvozila ljude, načine mišljenja, ili življenja, nezamisliva je. Postojala je arapska civilizacija: poznato je njezino značenje, zatim njezin pad. Postojala je grčka civilizacija: ona je barem sačuvala svoju bit. U 16. stoljeću postoji latinska civilizacija (ne kažem kršćanska, bez daljnjeg), najotpornija od svih civilizacija koja se uhvatila u koštac s morem: ona zrači i napreduje preko sredozemnog 123

ZAJEDNIČKI: SU D BIN I: I SVEUKUPNA KRETANJA

prostora i, preko njega, prem a unutrašnjosti Europe, prem a Atlantiku i iberskom UUramaru. To zračenje staro više stoljeća također je i zračenje brodogradnje koju su Talijani, majstori u tom e umijeću, otišli podučava­ ti u Portugal i sve do Baltika; zračenje proizvodnje svile koje su Talijani postali posjednici a zatim učitelji; zračenje knjigovodstvenih postupaka, koje su Mlečani, Genovljani, Firentinci, ti trgovci od pamtivijeka, uspo­ stavili mnogo prije Nordijaca. To zračenje je i golemi odjek renesanse, kćeri Italije i Sredozemlja, kojoj je etape moguće pratiti diljem Europe. Za jednu civilizaciju živjeti znači u isto vrijeme biti sposoban davati, primati, posuđivati. Posuđivati, to je težak posao, nije sposoban onaj tko želi posuđivati samo na korist, da bi se poslužio, kao što se majstor služi, usvojenim alatom. Među velike posudbe sredozem ne civilizacije sigurno spada i tiskarstvo koje su njemački majstori udomili u Italiji, Španjolskoj, Portugalu i sve do Goe. Ali velika se civilizacija prepoznaje po tome što ponekad odbija posuditi, po tome kako se suprotstavlja nekim izjednačavanjima, po tome kako vrši izbor između onoga što joj razmjenjivači predlažu, a često bi joj i nametnuli da nema budnosti, ili jednostavnije rečeno, nepodudarnosti ćudi i ukusa. Samo utopisti (ima ih divnih u 16. stoljeću — Guillaume Postel na primjer) sanjaju da će ujediniti vjere među sobom: vjere, ono što je u njima najosobnije, najotpornije u tom sklopu dobara, snaga, sistema od kojih se sastoji svaka civilizacija. Moguće ih je dijelom izmiješati, moguće je da preuzmu jedna od druge neku ideju, zapravo određenu dogmu, određeni obred: odavde pa do stapanja put je dalek. Odbijanje da se preuzima? Šesnaesto stoljeće pruža za to jedan od najboljih primjera. Neposredno nakon Stogodišnjeg rata katoličanstvo je pretrpjelo napad plime vjerskog vala. Pod težinom tih voda ono se slomilo poput stabla kome se raspukla kora. Na sjeveru, reformacija se širila po Njemačkoj, Poljskoj, Ugarskoj, skandinavskim zemljama, Engle­ skoj, Škotskoj. Na jugu, širila se katolička protureformacija, da se poslužimo starim, tradicionalnim rječnikom, a uskoro civilizacija koju neki zovu baroknom. Doista, uvijek su postojali Sjever i Sredozemlje, dva svijeta čvrsto ustrojena jedan uz drugi, ali odvojena svojim nebeskim svodom, svojim srcima i, u vjerskom smislu, svojim dušama. Jer na Sredozemlju se vjerski osjećaji izražavaju na način koji još i danas sablažnjava čovjeka sa Sjevera kao što je sablaznio Montaignea'*5 u Italiji, ili ambasadora Saint-Gouarda16 u Španjolskoj, kao što je od prvog trenutka sablaznio cijelu Zapadnu Europu kad su ga onamo prenijeli isusovci i kapucini, ti isusovci siromašnih. Čak i u zemlji tako duboko katoličkoj kao što je Franche-Comté procesije pokajnika, nove pobožnosti, sve što je čulno, 124

Civilizacije

dramatično i, za francuski ukus, pretjerano, u južnjačkoj je pobožnosii sablažnjavalo staložene, promišljene i razumne ljude.47 U svakom slučaju, protestantizam je izbacio nekoliko moćnih izdanaka sve do austrijskih Alpa,48 do Centralnog masiva, do francuskih Alpa, do béarnskih Pireneja. Ali on će, naposljetku, posvuda propasti na granicama Sredozemlja. Poslije nedoumica i zanosa koji čine njegovo odbijanje još svojstvenijim, latinski je svijet rekao »ne!« reformaciji »s one strane planina«. Ako su neke luteranske ili, kasnije, kalvinističko ideje mogle zadobiti pristaše u Španjolskoj i Italiji, one su osvojile samo izdvojene ili ograničene skupine. A gotovo se uvijek radilo ili o ljudima koji su dugo živjeli u inozemstvu, svećenstvu, studentima, književnici­ ma, obrtnicima, trgovcima koji su donosili, skrivene u balama njihove robe, zabranjene knjige, ili pak (Marcel Bataillon to je pokazao u svojoj knjizi Erazmo i Španjolska) o ljudima koji su pustili korijene svoje vjere u pogodno tlo, na koje nikoga nisu puštali, ono koje su u Španjolskoj obrađivali erazmovci, u Italiji valdenzi. Je li neuspjeh reformacije južno od Pireneja i Alpa stvar vladanja, kako se često govorilo, rezultat dobro organizirane prisile? Nitko neće potcijeniti učinak sustavnih i dugotrajnih progona. Primjer Nizozemske, velikim dijelom ponovno pokatoličene zahvaljujući oštrim mjerama vojvode od Albe i njegovih nasljednika, poštedio bi nas takve zablude. Ali ne precjenjujmo isto tako ni dom et španjolske i talijanske »hereze«; ne bi ih, doista, bilo moguće usporediti sa snažnim pokretima na sjeveru. Kad bismo se zaustavili samo na toj jednoj razlici, protestanti­ zam na Sredozemlju nije gotovo ni okrznuo mase. On je bio pokret elite, i često se, u Španjolskoj, ta reformacija provodila unutar Crkve. Ni španjolski erazmovci, ni mala skupina napuljskih valdenga nisu tražili raskid, ništa više od skupine Margarete Navarske u Francuskoj. Ako talijanska reformacija, kao što kaže Emanuel Rodocanachi, »nije bila istinska vjerska pobuna«, ako je ostala »ponizna, meditativna, nimalo agresivna u odnosu na papinstvo«, ako je bila neprijatelj nasi­ lja49, to je zbog toga što je ona, mnogo više nego »reformacija«, bila kršćanska obnova. Riječ reformacija nije prikladna. Nije bilo opasnosti ili barem bliske opasnosti, osim u Pijemontu, zbog valdenga50 (no je li Pijemont Italija?); osim u Ferrari, na dvoru Renate Francuske; u Lucci, gdje je vrlo bogata aristokracija svilara prihvatila reformaciju od 1525;51 u Cremoni, gdje se ujedinilo nekoliko skupina52 u isto doba-, u Veneciji, sklonoj Sjevernjacima i gdje su oko 1529- franjevački ili augustinski redovnici osnovali male skupine u kojima su dosta brojni bili obrtnici.55 Uostalom, u Italiji je reformacija stvar pojedinaca; njezina povijest puna je skandala, spom enim o slučaj »Sijenežanina« Ochina, nekada velikog i rječitog katoličkog propovjednika u Italiji, a danas, kako to bilježi de 125

ZAJEDNIČKE SUDBINU I SVEUKUPNA KRETANJA

Selve koji ga vidi kako stiže u Englesku 1547,54 preobraćenog na »nova mišljenja Nijemaca«. Često se, uostalom, radi o putujućim propovjed­ nicim a;^ oni samo prolaze i siju u prolazu: ali posijano slabo niče. Radi se o usamljenicima, misliocima, osobama neobične sudbine. O nedo­ voljno poznatom liku, kao što je onaj Umbrijac Bartolomeo Bartoccio56, ugledni trgovac u Ženevi, uhapšen za jednog od svojih putovanja u Genovu, izručen rimskoj Inkviziciji i spaljen 25. svibnja 1569; ili pak o slavnoj žrtvi, kao što je Giordano Bruno57, spaljen na Campo dei Fiori 1600 . ™

Napokon, ne sudimo o protestantskoj opasnosti u Italiji prema katoličkoj, papinskoj ili španjolskoj zabrinutosti, uvijek spremnoj da je uvećaju. Zabrinutosti toliko živoj da se za vrijeme ljeta 1568. strahovalo od upada francuskih hugenota u Italiju, koji su, govorilo se, smatrali Poluotok opasno uznem iren iznutra.59 Jednako tako bi trebalo suditi o opasnostima protestantizma u Španjolskoj i zaslugama ili zločinima Inkvizicije prem a djelima Gonzala de Illescasa, de Paramoa, de Llorentea, de Castra ili J. Mac Criea.60 Jer reformacija u Španjolskoj, ako je bilo »reformacije«, bila je ograničena na dvije točke: Sevillu i Valladolid. Poslije represije 15571558. bilo je samo osamljenih slučajeva. Ponekad jednostavno luđaka, kao što je onaj Hernandez Diaz kojemu su pastiri Sierra Morene govorili o seviljskim protestantima; on od njih saznaje čega se, godine 1563, trebalo plašiti od toledske Inkvizicije,61 običan luđak koji je, uostalom, zadovoljan da može ustanoviti kako u zatvoru jede više mesa nego kod kuće... Nekoliko pravih španjolskih protestanata krstari Europom, od utočišta do utočišta, poput slavnog Michela Serveta ili one dvanaestorice odbjeglih, koji 1578. »proučavaju sektu« u Ženevi i koje prokazuju ambasadoru Juanu de Vargasu Mexiji, jer su se spremali ići propovijedati u Španjolsku ili slati propagandne knjige u Indiju.62 Zapravo, Španjolska rovari protiv te izgubljene djece i proklinje ih. Inkvizicija je ovdje popularna zbog borbe koju vodi protiv njih. Proces koji ona poduzima protiv Michela Serveta u njegovoj odsutnosti prati se sa strasnom pozornošću: radi se o časti nacije!63 Isti osjećaj nosi Alonsa Diaza kad u Neubourgu na Dunavu 1546. daje da neki sluga ubije njegova vlastitog brata koji je osramotio svoju obitelj i cijelu Španjol­ sku.6^ Kako onda govoriti o španjolskoj reformaciji? To je gotovo isto kao kad bi se htjelo govoriti (omjeri su isti) o dubrovačkoj reformaciji, u slučaju onog heretika iz grada Svetoga Vlaha, Francisca Zacca, koji 1540. ne vjeruje ni u pakao ni u raj — ili o onim »tendencijama k protestantizmu« koje su se, po nastavljaču Razzija, dubrovačkom povje­ sničaru, očitovale 1570.65 To više nije obična medicina već homeopatija. Povjesničar Delio Cantimori66 pita se neće li se povijest talijanske reformacije, proučavane do sada do u biografske pojedinosti, razjasniti 126

C iv iliza c ije

onoga dana kad, po uzoru na ono što je bilo učinjeno u Francuskoj i Njemačkoj, ona bude ponovno premještena u društvenu sredinu u kojoj je klijala. Doista, a već je tome davno kako je Edgar Quinet67 razmišljao na isti način. Ali to se pitanje još bolje rasvjetljava na kulturnom planu. Zar nije odbojnost Italije prema reformaciji, slična odbojnosti Španjol­ ske, u etnografskom smislu, odbijanje da se posuđuje, glavna crta civilizacije? Ne zato što bi Italija bila »poganska«, kakvom su je vidjeli toliki površni promatrači, već zbog onoga što, u Italiji i na kršćanskim granicama Sredozemlja, tjera sok u starim stablima katoličanstva i daje talijanske cvjetove i plodove. Ne njemačke. Ono što se naziva protureformacijom, to je, ako hoćemo, njezina reformacija. Primijećeno je da je zemlje Juga manje privlačilo čitanje Starog zavjeta68 nego zemlje Sjevera i da njih nije, za razliku od prvih, na kraju 16. stoljeća zahvatio onaj teški val čarobnjaštva koji je preplavio Njemačku sve do Alpa i Španjolsku do njezina sjevera69. Možda zbog starog pritajenog višeboštva sredozemno kršćanstvo, u vlastitom praznovjerju, ostaje pri­ vrženo kultu svetaca. Je li puki slučaj da štovanje svetaca i Djevice ovdje udvostručuje žar u trenutku kad napad izvana postaje snažan? Treba li u tome vidjeti manevar Rima ili isusovaca, taštinu? U Španjolskoj karmelićani šire kult svetog Josipa; posvuda pučka udruženja Krunice po­ državaju, veličaju gorljivo štovanje Majke Isusove. Dokaz je onaj napuljski heretik, Giovanni Micro, koji 1564. izjavljuje da odbacuje mnogo stvari, medu kojima svece i moći, ali i dalje vjeruje u Djevicu."10 U istom onom trenutku kad Španjolska uspijeva stvoriti vlastite sjajne i borbene svece: svetogjurja, svetogjakova.71 Azatim slijede drugi: sveti Emilijano, sveti Sebastijan i seljački svetac Isidro, koji osvaja sve do Katalonije 7Odbijanje je, dakle, bilo svjesno, kategorično. Za rel’ormaciju je rečeno da je »provalila u platonsku i aristotelovsku teologiju srednjeg vijeka, isto onako kao što su barbarski Germani provalili u grčko-rimsku civilizaciju«.75 U svakom slučaju, ono što je ostalo od Rimskog Carstva na obali latinskog mora mnogo bolje će se odupirati u 16. stoljeću nego u petom.

A grčka civilizacija? Ni grčka civilizacija nije bila mrtva u to doba. Dokaz? I ona je također bila sposobna za ne manje odlučna, ne manje dramatična »odbijanja«. Na um oru, ili radije pred prijetnjom smrti u 15. stoljeću, ona je odbila da se ujedini s latinskom crkvom. U 16. stoljeću problem se postavlja ponovno; odbijanje je jednako energično. Na nesreću, jedva nešto više od Turske poznajemo pravoslavne zemlje u to vrijeme. Ipak, niz zanimljivih tekstova (koje je u Veneciji pronašao i objavio I.amanskv u svojoj bogatoj zbirci) još uvijek čeka da im neki povjesničar nakon 127

ZAJEDNIČKE SUDDINE I SVEUKUPNA KRETANJA

toliko godina odgonetne smisao. Taj niz tekstova osvjetljava začuđujući stav Grka u 16. stoljeću prema rimskom katoličanstvu.74 «Godine 1570. neki je Grk, plemić s Krete i Могеје, uputio Veneciji više dugačkih izvještaja. Nudeći svoje usluge, objašnjavao je da je za grčke zemlje kucnuo čas pobune protiv Turčina. Ta se pobuna može oslonili samo na kršćanske zemlje, naročito na Veneciju. Ali bi najprije trebalo da kršćanstvo shvati neke stvari. No ono nije nikada razumjelo koliko su glupih poniženja morali otrpjeti grčke vladike! Katoličko svećenstvo, u mletačkim zemljama, uvijek je prem a njima zauzimalo preziran stav; ono je težilo da ih izvuče iz njihove »zablude« najčešće nasiljem, zabranjujući im ili namećući određeni obred, nastojeći izbaciti grčki jezik iz crkava... Ali Grci su se više voljeli predati Turčinu nego se podvrgnuti katoličkom obredu. Uostalom, to su i učinili. Protiv Mlečana, protiv zapadnih gusara, oni su gotovo uvijek bili saveznici Turčina. Zašto? Zato što su Turci obično bili tolerantni, jer nisu nikada djelovali prozelitski, jer nikada nisu ometali vršenje pravoslavnih obreda. Pa se grčko svećenstvo redovito tako nalazilo u položaju najtvrdoglavijeg protivnika Venecije i Zapadnjaka općenito. A njegovi su se pripadnici umiješali svaki put kad se spremala pobuna protiv Istanbula, da smire duhove, da im objasne da od tog mira ovisi održanje grčkog naroda. Ako je danas stijeg pobune sprem an da se podigne, nastavlja naš izvještač, to je zbog toga što od oko 1570. val netolerancije počinje zahvaćati turske zemlje. Crkve su pljačkane, manastiri spaljivani, sve­ ćenici zlostavljani75... Došao je trenutak da Venecija djeluje, ali ona ima samo jednu mogućnost da uspije: sporazumjeti se s mitropolitima, dati im jamstva da će katoličko svećenstvo dobiti nalog da ubuduće ni u čemu ne uznemirava grčko svećenstvo. Mletački dopisnik nudi se, uostalom, da vodi te pregovore, ali zahtijeva da zna je li Venecija doista pripravna održati svoja obećanja. U tom slučaju mu se uspjeh čini osiguranim. Jer dovoljno je pročitati, i dalje u Lamanskyjevoj zbirci, dokumente u vezi s brojnim incidentima što su ih na Kreti ili Cipru izazvali fanatični mletački svećenici i redovnici, da bi se povjerovalo u osnovanost žalbi grčke crkve. Objašnjavaju se šurovanja i »izdaje« što ih se predbacuje Krećanima i drugim Grcima u Arhipelagu. Postoje očito i druga objaš­ njenja: grčki pomorac koji, iskrcavši se s turskog broda, ide posjetiti svoju obitelj na kopnu, doznat će od nje sve moguće pojedinosti o mletačkoj floti koja je upravo prošla ili o zapadnom gusaru koji je sinoć pristao u luci; čak ako je taj turski brod piratski a pristanište mletački posjed (kao što je često slučaj). Ali glavni razlog je neprijateljstvo koje dijeli latinsku od pravoslavne civilizacije.

128

C ivilizacije

P o stojanost i k u ltu rn e granice Doista, civilizacije osim promjena koje ih mijenjaju ili potresaju otkrivaju i začuđujuću postojanost. Ljudi, pojedinci, mogu ih izdati: civilizacije zbog toga ne prestaju živjeti svojim vlastitim životom, ukot­ vljene u neke čvrste točke koje su gotovo nepromjenjive. Misleći na prepreku planine, J. Cvijić kaže da se ona »manje opire etničkom prodiranju nego kretanjima koja su rezultat ljudske aktivnosti i civilizacijskih strujanja«.76 Protumačena i možda preinačena, ova misao čini se točnom. Čovjeku su dopušteni svi usponi, svi prijelazi. Ništa ga ne može zaustaviti, njega i njegova dobra, materijalna ili duhovna, koja prenosi, kad je sam i kad djeluje u svoje ime. Ako se radi o skupini, društvenoj masi, premještanje postaje teško. Jedna se civilizacija ne premješta sa svim svojim teretom. Prelazeći granicu, pojedinac se otu­ đuje, on »izdaje«, ostavlja za sobom svoju civilizaciju. To je zbog toga što je ona ukotvljena u jedan određeni prostor, koji je jedan od neophodnih sastojaka njezine stvarnosti. Prije nego što postane ono jedinstvo u manifestacijama umjetnosti, u čemu je Nietz­ sche vidio njenu najveću istinu (možda zato što je, kao i njegovo doba, on u toj riječi vidio sinonim za kvalitetu), civilizacija je u osnovi prostor koji prožimaju i koji organiziraju ljudi i povijest. Zbog toga postoje kulturne granice, kulturni prostori izvanredne postojanosti. Sva mije­ šanja svijeta ništa tu ne mogu. Sredozemlje je, dakle, ispresijecano kulturnim granicama, glavnini i sporednim granicama, sve ožiljcima koji ne zacjeljuju i igraju svoju ulogu. Na cijelom Balkanu J. Cvijić razlikuje tri kulturna područja.7™li Španjolskoj, tko ne bi bio osjetljiv na živu suprotnost s jedne i s druge strane toledske paralele gdje se nalazi istinska, mješovita jezgra Poluo­ toka? Na sjeveru je kruta Španjolska malih, poluovisnih seljaka i plemića zatvorenih u svoje provincijske gradove, a prema jugu posjednička kolonija, jedina Španjolska koju se obično želi vidjeti, ona gdje je kršćanin našao, s poljoprivredom na višem stupnju, golema uređena imanja, mnoštvo marljivih felaha, tisuću običaja a da nijedan nije uništio. Ali ima i većih prizora, na rubovima i u srcu Sredozemlja. Važan zglob sredozemnog svijeta ostaje stara europska rimska granica, Rajna i Dunav, gdje će katolički polet dobiti, u 16. stoljeću, svoju utvrđenu liniju: novi »limes« koji će isusovci ponovno osvojiti svojim školama i kupolama svojih spojenih crkava. Prekid između Rima i reformacije zbio se točno duž ovog starog rascjepa. To je ono što pridaje, više nego sporovi država, granici na Rajni njen »svečani«78 karakter. Francuska u 16. stoljeću, smještena između te izbočene rimske linije i linije Pireneja, koja je krajnja granica protestantskog prodora, Francuska razdirana 129

ZAJEDNIČKI- SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

između dvije strane pretrpjet će još jednom sudbinu svoga geografskog položaja. ’ Ali najneobičniji rascjep sredozemnih zemalja je onaj, između Istoka i Zapada, s onu stranu morskih prepreka o kojima je već bilo riječi, ona vječna prepreka koja se proteže između Zagreba i Beograda, a započinje na Jadranu kod Lješa, na ušću Drine i u spoju dalmatinske i albanske obale79 i, preko starih gradova Naissusa, Remeziane i Ratiarije, ide sve do Dunava.80 Čitav dinarski blok bio je latiniziran, od panonskih nizina koje je ugrabila zapadna strana Carstva i na koje izlaze velike doline brdskog područja,81 do obalnih i otočnih rubova okrenutih prema Italiji. Posljednja obitelj koja je govorila latinskim narječjem na otoku Krku (opet otoci!) izumrla je u prvom desetljeću 20. stoljeća.82 U Hrvatskoj još i danas, izmiješano s mnogim drugim naslijeđima, nasta­ vlja se način života po uzoru na Italiju.95 Vrlo staru Italiju, nema sumnje.

Primjer sporedne granice: Ifrikija Jedan manje poznat primjer, onaj kulturne podrazdiobe, zaslužuje našu pozornost. Jer, ne zaboravimo, tri velike sredozemne civilizacije, latinska, islamska i grčka, zapravo su skupine potcivilizacija, slojevanje autonom nih prostora jedan uz drugi, prem da povezanih zajedničkom sudbinom. U Sjevernoj Africi nema zajednice jasnije om eđene od stare urbane zemlje drevne Arfike, Ifrikije Arapa, današnjeg Tunisa. Priroda joj je pripremila boravište. Na sjeveru i na istoku, tuniska je nizina om eđena morem; prema jugu, dosta široko otvoreno prema Sahari, protežu se pejzaži komoljike i alfe, ovdje živi njeno nomadsko stanovništvo, pastirsko i raštrkano, koje gradovi pokušavaju ukrotiti koliko mogu. Na zapadu je fizički okvir karakterističan: iznad suhih i toplih ravnica Tunisa uzdižu se neprijateljska i turobna84 brda, brežuljci, visoravni, planinski lanci, zatim se nastavlja gorje do nekadašnje Numidije, do hladnog okoliša Konstantina85, koji danas podsjeća ili na središte Sicilije, ili na planinsku Andaluziju, ili na unutrašnjost Sardinije. Planinski prijevoj između Tunisa i središnjeg Magreba smješta se grosso modo duž linije koja polazi od rta Takouch, prelazi saharske rijeke el Kebir, Cherif, Aïn Đeida, Djebel Tafrent i Guentia. Charles Monchicourt zabavljao se opisujući promjene s jedne i druge strane toga širokog pojasa: ovdje, prema zapadu, rôde, jasenovi, brestići, krovovi od velikog smeđeg crijepa pod nebom planinske oporosti; tamo, prema istoku, terasasti krovovi, bijele kupole kubbe, nagovještaj onog bratstva koje vezuje tuniske gradove s gradovima Orijenta, Kairom i Đeirutom. »Kairuan je samo jedna velika bijela kocka, suprotnost Konstantinu«, koji je još uvijek više nego u jednom pogledu veliko selo chaouia, s 130

C iv iliza c ije

prostim i sumornim kućama.86 Povijest pokazuje da je Ifrikija, i nekad i jučer, uvijek imala ovdje svoj kamen međaš, svoju zapadnu granicu, malo s ove strane, malo s one strane zapreka koje ponekad zaustavljaju, ponekad propuštaju, ali uvijek ometaju imperijalizme iz njene bogate i privlačne ravnice.87 Ta zbijena i gruba zemlja čini zastor prema zapadu, istančanoj tuniskoj civilizaciji. Trgovac iz Konstantina88, koji je u 16. stoljeću silazio prema Tunisu, nalazio je u isto vrijeme bijele terasasto smještene kuće i gradove pod suncem, bogatu zemlju, dobro povezanu s Orijentom, koja redovito trguje s Aleksandrijom i Istanbulom, zemlju relativno civiliziranu gdje je arapski jezik suvereno vladao u gradovima i selima. U isto vrijeme središnji Magreb, do Tlemcena (marokanski i saharski grad istodobno), začuđujuće je zapušten. Alžir će nići na zemlji gdje civilizacija nije još imala nikakvog zametka, u novoj zemlji, napučenoj goničima deva, čuvarima ovaca, kozarima. Levant, naprotiv, ima stare tradicije. Tuniski kralj, Mula Hasan, jedan od posljednjih Hafsida koji se, nakon što ga je vlastiti sin zbacio s prijestolja i dao oslijepiti, 1540. godine sklonio na Siciliju i u Napulj, ostavio je na sve ljude koji su ga upoznali dojam vrlo otmjena vladara, ljubitelja lijepih stvari, mirisa i filozofije: bio je »averoist«, kaže nam Bandello,89 njegov suvremenik. Vladar-filozof? Takvoga je teško naći u središnjem Magrebu, čak i u Alžiru, gradu skorojevića i neotesanaca... Sigurno je da je užasavanje što ga je Tunis posvjedočio prema Turcima, koji su se ovdje privremeno ugnijezdili 1543, zatim 1569, i najzad, konačno od 1574, značilo pobu­ nu staroga grada, pobožnog i civiliziranog, protiv barbara. Što iz toga zaključiti, osim da je prva činjenica jedne civilizacije prostor koji joj nameće njen životni rast i, ponekad i strogo, njene granice. Civilizacije su prostori, područja, i to ne samo u smislu u kojemu to žele etnografi kad govore o području dvosjekle sjekire ili peraste strijele; prostori koji tjeraju čovjeka na napor, a koje on bez prestanka obrađuje. Doista, nije li primjer »Tunisa« naprosto suprot­ stavljanje jednog sklopa ravnica sklopu planina suprotnog predznaka?

Sporost razmjena i prijenosa Snaga kojom se opiru civilizacije vezane uz zemlju objašnjava iznimnu sporost izvjesnih kretanja. One se preobražavaju tek nakon dugih odgađanja, neprimjetnih pomicanja, unatoč prividnim lomovima. Svjetlost im dolazi s dalekih zvijezda i u valovima, prekidima nevjerojat­ nog trajanja. Tako iz Kine do Sredozemlja i iz Sredozemlja do Kine, ili iz Indije i Perzije prema Unutrašnjem moru. 131

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

Tko će znati koliko je vremena trebalo indijskim brojkama, za koje se kaže da su arapske, da iz svoje prvobitne postojbine dodu na zapadno Sredozemlje, preko Sirije i postaja arapskog svijeta, Sjeverne Afrike ili Španjolske?90 Tko će znati koliko im je vremena zatim trebalo da pobijede rimske brojke koje su se smatrale težim za krivotvorenje: godine 1299. Arte di Calimala zabranilo ih je u Firenci; 1520. ponovno »nove brojke« bile su zabranjene u Friburgu; u Antwerpenu su ušle u upotrebu tek potkraj 16. stoljeća.91 Tko će znati kojim su putem došle poučne priče podrijetlom iz Indije ili Perzije, pa ih je preuzela grčka i zatim latinska basna iz kojih će crpsti La Fontaine, i koje i danas cvjetaju, proljećem bez prestanka, u atlantskoj Mauritaniji? Tko može reći koliko je vremena, stoljeća, trebalo da kinesko zvono postane kršćanskim zvonom, u sedmom stoljeću, i smjesti se na vrhu crkava?92 Po nekima, bilo je potrebno čekati da i sami zvonici prijeđu iz Male Azije na Zapad. Ni put papira nije manje dug. Izumljen u Kini 105. godine poslije Krista, kao prozirni papir,95 tajnu njegove proizvodnje vjerojatno su otkrili kineski zarobljenici u Samarkandu 751, nakon čega su Arapi zamijenili platna biljkama i papir je započeo svoju karijeru u Bagdadu 794.9,1 Odatle je polako prodirao u druge dijelove muslimanskog svijeta. U l i . stoljeću njegova prisutnost zabilježena je u Arabiji95 i Španjolskoj, ali prva radionica papira u Xativi (danas San Felipe u Valenciji) vjerojatno nije starija od sredine 12. stoljeća.96 U 11. stoljeću bio je poznat u Grčkoj97 i oko 1350. zamijenio je pergament na Zapadu98. Već sam istaknuo da su se, prem a G. I. B ratianuu," nagle promjene u kroju odjeće u Francuskoj, oko 1340, sastojale u zamjeni širokog haljetka križara kratkim i tijesnim muškim prslukom, upotpunjenim pripijenim nogavicama i obućom uzvinuta vrha, što su bile novosti koje su došle iz Katalonije zajedno s bradicom i brkom na španjolski način iz Trecenta, a zapravo potječu još od ranije: s Istoka, po kojem su putovali Katalonci, i s bugarskog istoka, štoviše od Sibiraca; dok ženska odjeća, osobito košulja sa širokim ramenima, potječe s lusignanskog dvora na Cipru, ali i još ranije, preko prostora i vremena, iz Kine dinastije T’ang... Vrijeme: trebalo ga je u nevjerojatnim količinama da se ova puto­ vanja ispune i da se zatim novosti ustale, da puste korijen i izniknu... Stari panjevi ostaju, međutim, začuđujuće čvrsti i otporni. Kada E.-F. Gautier, za razliku od znalaca,100 smatra da je u Sjevernoj Africi i Španjolskoj islam našao stare punske korijene i da je ova prva civilizacija pripremila teren za razvoj muslimanske — on, po mom mišljenju, ostaje u dopuštenim granicama pretpostavke. Zar nema posvuda starih preživ­ jelih oblika, starih kulturnih izvorišta, na Sredozemlju i oko Sredozem­ lja? Starom sjaju vjerskih metropola ranoga kršćanstva, u Aleksandriji ili Antiohiji, odgovaraju još u 16. stoljeću abesinska kršćanska društva i 132

C iv iliza c ije

društva Nestorijanaca... U Sjevernoj Africi, u Gafci, afrički latinski još uvijek se govori u 12. stoljeću, prema El Idriziju. Tek 1159, s izgonom Abdalmu’mina, iščezli su posljednji autohtoni kršćani iz Sjeverne Afri­ ke.101 Godine 1159, znači četiri ili pet stoljeća nakon muslimanske pobjede. Ali u ovoj istoj Sjevernoj Africi Ibn Kaldun spominjao je »neznabošce« ponovno u 14. stoljeću.102A etnografsko istraživanje, koje je vodio Jean Servier u Kabiliji (1962) u dolini Sumama i drugdje, uvodi u raspravu, s odmakom od tisuću godina, kasni dolazak islama kojega su tamo donijeli »ne ratnici konjanici Oqbe već, gotovo dva stoljeća kasnije, u 9. stoljeću, fotimitski šiiti nastanjeni u Bejaii, islam koji je Iran produhovio, obogatio na postojećim kultovima i koji se nužno morao sastati s mističkim simbolizmom pučkih tradicija.«,ол Još više, ova ak­ tualna knjiga, snažne konkretne stvarnosti, pruža nam širok pogled na ove pučke tradicije, na ovu temeljnu religiju, koja ovdje traje stoljećima i još uvijek živi. Ovdje nema svećenika: svaka glava obitelji, »svaka gospodarica kuće« ima »moć da vrši obrede... koji učvršćuju na zemlji ljudsku zajednicu kojom oni upravljaju.«101 Prije svega: religija mrtvih, svetaca zaštitnika; »kad je Sveti Augustin uzviknuo: 'Naša Afrika, nije li sva zasijana tijelima svetih mučenika?’, već je tada priznao postojanje ovih bijelih grobova, nijemih čuvara brežuljaka i gora, i koji će kasnije postati svecima koje priznaje magrepski islam.«105 Tako nam s promatračnice civilizacija pogled dopire, mora dopira­ li, vrlo daleko, sve do u tamu povijesti, čak i dalje. Treba li se složiti s tim da jedan povjesničar iz 16. stoljeća smatra da časopis za prethisto­ riju, Cbthoniaш6, koji se bavi, medu ostalim temama, i proučavanjem dalekih alpskih sredozemnih i nordijskih supstrata i koji nastoji ukazati na arhaična izviranja u kultu mrtvih — zanima njegovo doba? Civilizacija je također i daleka, vrlo daleka prošlost uporna u nastojanju da živi, da se nametne, i koja se oslanja na habitat i poljoprivrednu praksu ljudi, kao i na reljef, tlo, opskrbu vodom, ili klimu, stvari očito važne. Ovo opisuje izvrsna knjiga jednog geografa o Provansi. Za Roberta Livela, koji je zadivljen »geografskom genetikom«, gdje povijest ima svoje prvorazredno mjesto, toliko karakterističan visoki provansalski krajolik — koji velike teorije, a osobito teorija o defenzivnom terenu, tumače na potejenjivački način — vezuje se nesumnjivo uz civilizaciju stijene (tako je on krsti, usput), koju će njeni slojevi i tradicije izdići »iznad starih sredozemnih civilizacija koje su prethodile rimskoj«. Ona će usnuti u vrijeme Rima, zatim će se probuditi i bit će živa u praskozorje 16. stoljeća kada tolika kretanja utječu na naseljavanje Provanse.107 Eto nas daleko od 16. stoljeća, ne izvan njegove stvarnosti. Kako zaključiti? Negativno, bez sumnje, i tako da ne ponavljamo, nakon tolikih drugih i svakim povodom, da »su civilizacije smrtne«. One 133

ZAJEDNIČKI; SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

to jesu u svom procvatu, u svojim trenutnim , najsloženijim, ostvarenji­ ma, u svojim ekonomskim pobjedama, u svojim društvenim iskušenji­ ma, kratkoročno. Ali temelji ostaju. Oni nikako nisu neuništivi; barem su tisuću puta čvršći nego što se misli. Oni su odoljeli tisućama pretpo­ stavljenih smrti. Oni održavaju svoje nepom ične mase u jednoličnom hodu stoljeća.

2. Smjena civilizacija Želimo li se vratiti na jednu relativno kratku, ubrzanu ali važnu povijest, više po mjeri čovjeka, nema boljeg mjesta sastanka od silovitih sukoba jedne civilizacije sa susjednom, pobjedničke (ili one koja se takvom smatra) s pobijeđenom (koja sanja da to više neće biti). Nije ih nedostajalo na Sredozemlju 16. stoljeća: islam, utjelovljen u svojim opunomoćenicima, Turcima, dograbio je kršćanske zemlje na Balkanu. Na zapadu, Španjolska Katoličkih kraljeva dočepala se, s Granadom, posljednjeg utočišta iberskog islama. Što će od tih osvajanja učiniti jedni i drugi? Na istoku, Turci će držati Balkan često sa šačicom ljudi, kao što su Englezi, do jučer, držali Indiju. Na zapadu, Španjolci će pregaziti svoje muslimanske podanike bez milosti. U tome su se i jedni i drugi pokora­ vali više nego što se čini nužnostima svojih civilizacija: jedna kršćanska, prenapučena, druga turska, kojoj je nedostajalo ljudi. T urci u nizinam a balkanskog istoka Turski islam pokriva na Balkanu teritorij koji je izravno ili neizravno zauzimala bizantska civilizacija. Na sjeveru, on je gospodar na Dunavu, na zapadu, on s jedne strane dodiruje latinska područja, u Dubrovniku, u Dalmaciji, ili oko Zagreba u Hrvatskoj; s druge strane, širi se na velike planinske kantone patrijarhalne civilizacije, da se poslužimo jednim od izraza J. Cvijića. Nadaleko rasprostranjeno, pozvano da traje pola ti­ sućljeća, može li se zamisliti opširnije, bogatije kolonijalno iskustvo? Na žalost, turska prošlost ostaje i dalje nedovoljno poznata. Bal­ kanski povjesničari i geografi, kada sude o njoj, ne povode se uvijek isključivo znanstvenom brigom. Čak ni jedan J. Cvijić. A ako su opće povijesti Hammera i Zinkeisena staromodne, ona N. Jorge je zbrkana. S druge strane, turska stoljeća prikazuju se s neopravdanom nemilošću kao do jučer u Španjolskoj stoljeća muslimanske prevlasti. Evo što nam nimalo ne pomaže da jasno vidimo jedan svijet (jer to je jedan svijet) koji nas u najmanju ruku zbunjuje. 134

C iv iliza c ije

Nemoguće je, međutim, potcijeniti moć turskog utjecaja, zanema­ riti sve što je on unio u balkansku zajednicu, obasuo je dobrima svake vrste.108 Taj tok, te azijske boje, tako čiste po cijelom Balkanu, treba zahvaliti turskom islamu. On je prenosio dobra koja je sam primao s udaljenog Istoka. Preko njega, gradovi i sela bili su duboko orijentalizirani. Nije bez značenja da su u Dubrovniku, katoličkom otoku (a poznato je njegovo gorljivo katoličanstvo), žene u 16. stoljeću još uvijek nosile zar i bile zatvarane, ili da zaručnik ne smije vidjeti svoju zaručnicu prije vjenčanja.109 Zapadni putnici koji su se iskrcavali na uskom rtu odmah bi to osjetili: tu je počinjao jedan drugi svijet. Ali nije li i Turčin, koji je kročio nogom na Balkan, imao isti osjećaj? Naime, u proučavanju djelovanja Turaka treba razlikovati dvije zone na Balkanu. Prva uključuje slavenski zapad, uokviren planinama, i grčki jug podjednako planinski; njihova stvarna okupacija ostaje mje­ stimična. U dinarskim se zemljama moglo tvrditi (a to se ne čini ne­ točnim) da sami Muslimani nisu bili Turci turske krvi nego islamizirani Slaveni.110 Ukratko, sav ovaj zapadni blok Balkana čini se da nije bio značajnije promijenjen islamskom civilizacijom. Ne treba se tome čudili jer se tu radi o planinskom bloku, slabo dostupnom »civilizatorskim« najezdama, ma odakle one dolazile. Što se tiče njegove vjerske islami­ zacije, zna se što treba misliti o određenim gorštačkim »obraćenjima«.111 Na istoku, naprotiv, u velikim nizinama Trakije, Rumelije i Bugar­ ske, Turci su naselili mnogo ljudi i u zbijenim slojevima širili svoju civilizaciju. Ove zemlje, od Dunava do Egejskog mora, otvorena su područja, na sjeveru kao i na jugu, odakle, u oba smjera, osvajači neće prestati nadirati. Ako se turski napor može ocijeniti — kao uspjeh ili neuspjeh — tada je o n u ovim zemljama bio, koliko je to bilo moguće, objeručke prihvaćen. On je ovdje naišao na već homogenu masu, iako oblikovanu etničkim skupinama različitog podrijetla. Posljednji osvajači, Bugari, Pečenezi i Kumani, koji su došli sa sjevera, pridružili su se ovdje Tračanima, Slavenima, Grcima, Aromunima, Armencima, koji su se naselili još ranije. Ali svi ti elementi bili su dosta dobro stopljeni, prijelaz na pravoslavnu vjeru često je bio odlučujuća etapa asimilacije za novopridošle; neće nas to začuditi, na ovom području gdje je Bizant također snažno zračio. Cijeli taj prostor čine velike nizine podvrgnute služenju velikih nizina. Jedino Rodopski masiv i Balkanski lanac, osobito Srednja Gora, čuvaju ovdje otoke nezavisnog gorštačkog života, života Đalkandžija, i danas naroda nomada i putnika, jednog od najstarijih u Bugar­ skoj.112 Pod zaštitom ovakvog reljefa, u zemljama Kustendila i Kratova, neki bugarski velikaši sklonili su se u vrijeme turskih osvajanja da bi izbjegli 135

ZAJEDNIČKI; SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

ropstvo u koje su pali njihovi srodnici iz ravnice, postigavši na kraju to da uz plaćanje danka mogu sačuvati svoje stare povlastice.11^ Mala iznimka od općeg pravila: jer Turci su zasužnjili ravničarske krajeve, uništili ono što je moglo očuvati bugarsku zajednicu, ubijajući ili odvodeći u Aziju plemiće, paleći crkve, ubrzo zatim usadivši u samo meso ovog seljačkog naroda sistem spabiluka, njegova uslužnog plemstva, rano preobraženog u zemljišnu aristokraciju... Ona je ovdje živjela lagodno na grbači te strpljive i marljive životinje, kadre da sve podnese, kakav je bugarski seljak, tip čovjeka iz ravnice, rob velikaša, poslušan, otupio od rada, zaokupljen hranom, onakav kakvim ga opisuju njegovi sunarodnjaci, Baja Ganje, bugarski Jakov Dobričina. Aleko Konstantinov pripisuje mu osobine prostog bića i »sirovog do srži«. »Bugari«, kaže on, »jedu proždrljivo, bave se samo onim što trpaju u sebe. Ne bi se uznemirili ni kad bi se tristo pasa poklalo pored njih. Znoj koji im se skuplja na čelu prijeti da padne u tanjur.«114 Godine 1917. jedan ratni dopisnik opisao ih je nimalo laskavije: »To su izvrsni vojnici, disciplini­ rani, vrlo hrabri, ali ne i neustrašivi, tvrdoglavi, ali bez oduševljenja za borbu. To je jedina vojska koja ne poznaje koračnice. Ljudi napreduju, koračaju, ustrajno, nijemo, otupjeli na bol, ravnodušni, okrutni bez žestine i pobjednici bez radosti; oni ne pjevaju. U njihovom općem ustrojstvu, u njihovu držanju, odmah se zapaža nešto nezgrapno, tvrdo, nedorađeno. To su nedovršeni ljudi. Čini se kao da nisu stvoreni kao pojedinci, već na veliko, u bataljunima. Spori u shvaćanju, vrijedni su, strpljivi, lakomi na novac, vrlo štedljivi...«115 Ovakvih bi se pristranih navoda moglo naći još mnogo i dodati ih ovim nepravednim ocjenama ako bi se od ljudi u planinama na zapadu zatražilo da kažu koju dobru riječ o seljaku u nizini. Jer na zapadu mlate po njemu: iz njih govori prezir slobodnog ratnika prema ovom grubom seljaku, odjevenom u grubu, krutu tkaninu, nogu čvrsto ukopanih u svoju zemlju i sve vrijeme naviknutog na gurkanje. Čovjek kojemu su oduvijek bili zabranjeni osobnost, mašta, sklonost slobodnom životu... Na sjeveru, rumunjska ravnica bila bi pala u isto ropstvo da je od Turaka nije štitila njena udaljenost i da je nisu držali na oprezu upadi nomad­ skih Tatara; a osobito, kao kruna svega, početak golemih karpatskih i transilvanskih planina... Sigurno je da u bugarskoj zemlji turski osvajači nisu čak ni morali pokoravati te, ionako pokorne, seljake, spremne da slušaju i da nastave svoj posao. Oni ga, doista, nastavljaju: putnici iz 16. i 17. stoljeća opisuju bugarsku zemlju kao bogat kraj.116 Paolo Giorgiu tvrdi, godine 1595, da je to žitnica Turske.1,7 Međutim, pustošenja razbojnika, ovdje okrutnija nego drugdje, pljačkanje velikaša i države i sigurno ne lijenost nego siromaštvo seljaka, njegovo primitivno oruđe (on ore s malim drvenim 136

C iv iliza c ije 61 — I. M a u r i I k r š ć a n i u V a le n c iji 160 9.

Prema T. HALPERINU D O N G H IJ U , ..Mauri Valenojskog kraljevska«, u: A n n a le s E.S.C., irovanj-liponj 1956. . « Skica je naslavak opisa valencijskog kraja prema sjeveru. Veliko značenie 1e iznimne karle je u lome što olkrivo neobično mijeSonje dviju populacijo. Sve lo u golovo općem raslu s onovm s a, kao 51о pokazuje sljedeća karta, o razvoju stanovništvo o d 1565. do 1609.

137

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

6 2 — II. R a z v o j s t a n o v n iš t v a u V a le n c iji o d 1 5 6 5 . d o 1 6 0 9 .

138

C iv iliza c ije

plugom, raloni), ostavljaju između kultura veliku pustoš. Jedino se na velikim imanjima upotrebljavaju veliki plugovi. Na toj zemlji odvija se, od slučaja do slučaja, ekstenzivan uzgoj ili sade kulture mekog i tvrdog žita. Riža, koja je došla s Turcima u 15. stoljeću, uspijevala je na području Filipopolija i Tatar Pazardžika, skromnije u pokrajini Caribrod. Bugarska proizvodnja u 16. stoljeću procjenjuje se na 3 000 tona otprilike. Sezam, uveden u nizinu rijeke Marice i pamuk u području Drinopolja, Kustendila i u Makedoniji, oko Seresa, turski su doprinosi iz 16. stoljeća.118 Ovoj različitosti kultura može se pridodati malo lošeg vina, povrća, u blizini gradova,119 konoplja, riža, voćnjaci oko Uskuba... Naposljetku, dvije druge nove kulture: duhan i kukuruz, trebaju se upravo pojaviti — kada, ne može se točno odrediti. Većina ovih kultura uzgaja se na velikim posjedima. Organizirani na turski način (u čitluke, najteži za čovjeka od balkanskih ruralnih oblika), oni su povezani s deformacijom velikog turskog posjeda. Za seosko stanovništvo slijede određene promjene i premještanja prema nizinama, premještanja koja će biti poništena kad, u 19. stoljeću, ovaj veliki posjed polako nestane.120 Iz ovoga je osobito proizašla potpuna prevlast Turčina, s uporištem u administraciji koju je blizina prijestol­ nice činila još čvršćom. Pored ovoga ukorijenjenog seoskog društva, koje se čvrsto držalo, čini se da neke grupe — Vlasi i »Arbanasi« među ostalim — koji, na neobradivoj zemlji vode pastirski i poljoprivredni polunomadski život, u privremenim i na brzinu podignutim selima, posve različitim od trajnih sela Slavena121 — uživaju stanovitu nezavisnost. No vrlo često iz Azije im dolaze nomadi koji se miješaju s njima ili prolaze pored njih. Najjasniji je slučaj Juruka koji, prelazeći klance, privremeno zauzimaju goleme pašnjake Rodopskog gorja: oni su preveli na islam one čudne Pomake, siromašne islamizirane Bugare koje je ponijela velika struja azijskih nomada... Čini se da Azija nije gotovo ni u čemu poštedjela bugarsku zemlju, da je posvuda zagazila teškom nogom svojih ljudi, svojih kamila, poko­ ravajući (uz pomoć nekolicine pomoćnika, osobito lihvara, čorbadžija na lošem glasu, po potrebi potkazivača) jedan narod koji je po svojoj krvi, svom podrijetlu, svojoj zemlji bio slabije zaštićen od drugih. Još i danas se u Bugarskoj osjeća utjecaj jedne egzotične civilizacije snažnih mirisa. Još i danas njeni gradovi prepričavaju kakvo je bilo to prožimanje: istočnjački gradovi, s dugim uličicama uokvirenim slijepim zidovima, sa svojim neizbježnim bazarom s uskim dućanima i zatvore­ nim drvenim kapcima: kod spuštenom g kapka šćućureni trgovac čeka svoje kupce, uza svoj mangal, grijalicu neophodnu u ovim krajevima koje šibaju snažni mrzli vjetrovi sa sjevera i istoka... U ovim dašcarama, u 16. stoljeću, gomila sitnih obrtnika proizvodila je za karavane, potki139

z a j e d n i č k i ; s u d b i n i ; i s v e u k u p n a k r e t a n ja

vače, stolare, samardžije, sedlare. Ispred vrata, oko česmi pod topolama, odmarale su se u sajamske dane deve i konji, u šarenilu odjeće,»robe i ljudi. Turci, velikaši sa čitluka, koji su se na kratko vratili na svoju zemlju, Grci iz Fanara na putu prem a dunavskim zemljama, trgovci mirodijama ili aromunski vode deva u karavani, ciganski trgovci konjima u koje nitko nema povjerenja... Živjeti, za bugarski je narod značilo pomiriti se s tim najezdama. Pa ipak, Bugarin je zadržao o no bitno, jer je ostao vjeran sebi. Što god on bio preuzeo za vrijeme toga dugog zajedničkog života, nije se utopio u turskoj masi i sačuvao je ono što ga je štitilo od ovog raspadanja: svoju religiju i svoj jezik, jamstva za kasnije uskrsnuće. Vezan za svoje tlo, on ga je tvrdoglavo čuvao, ostavši na najboljim dijelovima svoje crne zemlje. Kad se turski seljak, po dolasku iz Male Azije, nastanio pored njega, bio je prisiljen zadovoljiti se šumovitim obroncima ili močvarnim krajevima, odvojenim vrbicima, na dnu kotlina, jedinim tlom koje je raja ostavljala neosvojenim.122 Kad je Turčin potisnut, nije li se Bugarin ponovno osjećao Bugarinom, istim onim seljakom koji je pet stoljeća ranije govorio istim jezikom, molio u istim crkvama, obrađivao istu zemlju, pod istim nebom? M aurski islam Na drugom kraju Sredozemlja Španjolci se također hvataju u koštac s jednim nepokorivim narodom i uzimaju stvar tragično. Malo je pro­ blema tako duboko potreslo Poluotok kao ovaj. Na to upućuje njegovo ime: maurski problem je sukob vjera, drukčije rečeno, sukob civilizacija koji je teško riješiti i k tome ustrajan. Pod Maurima podrazumijevamo potom ke španjolskih Muslimana, obraćene na kršćanstvo, 1501. u kastilijskim zemljama, 1526. u zemlja­ ma aragonske krune. Naizmjence zlostavljani, predobivani, čas u milo­ sti, uvijek gledani sa strahom, oni će konačno biti protjerani za velikih progona od 1609. do 1614. Proučili problem znači objasniti, nakon osvajanja Granade 1492, dugo preživljavanje ili, bolje, spori brodolom iberskog islama. Iz ovog brodoloma mnoge stvari će isplivati na površinu, čak i nakon proročke godine 1609.123 Maurski problem i Ne postoji jedan već više maurskih problema, koliko i društava i civilizacija na putu nestanka, od kojih se nijedna ne nalazi na istoj točki istrošenosti i dekadencije: kronologija rekonkviste i obraćenja to una­ prijed objašnjava. 140

C iv iliza c ije

Muslimanska Španjolska držala je u vrijeme svoga najvećeg opsega pod svojom vlašću samo jedan dio Poluotoka: sredozemne obale, Andaluziju, dolinu rijeke Tajo, dolinu rijeke Ebro, jug i središnji dio Portugala. Ona nije zauzimala siromašne krajeve Stare Kastilije i nije dostizala, barem ne trajnije, ni Pireneje ni, prema zapadu, njihove kantabrijske produžetke. Dugo će se vremena rekonkvista odvijati u polupustinji Stare Kastilije gdje je kršćanin, da bi podigao svoje gradove osmatračnice i uporišta, morao sve donijeti, sve sagraditi. Tek poslije 11. stoljeća on, kao pobjednik, načinje živi dio iberskog islama: zauzi­ manje Toleda (1085) otvara mu ovaj priželjkivani svijet. Nije li Toledo ponovno, za islam, predstraža kontinentalnog srca Poluotoka. Kršćanska kraljevstva polako su osvajala napučene doline Aragona, Valencije, Murcije, Andaluzije. Saragosa je osvojena 1118, Cordoba 1236, Valencia 1238, Sevilla 1248, Granada tek 1492. Stoljeća dijele etape rekonkviste. Ona je, prije 1085, dakle naselila u prazan prostor svoje kršćansko stanovništvo, dok se poslije tog datuma uvlači u zemlje nastanjene felasima, Muslimanima ili kršćanima, i više ili manje islamiziranim građanima. Prijelaz se odvijao od kolonizacije stanovništva prema kolo­ nizaciji posjeda, i odmah se postavio, sa svojih tisuću varijanti, problem složenih odnosa između pobjednika i pobijeđenih i, osim toga, između suprotstavljenih civilizacija. Kako spor nije počeo u isto vrijeme u raznim dijelovima ove muslimanske Španjolske koju je ponovno zauzeo kršćanin, problemi u 16. stoljeću nisu ovdje iste vrste. Španjolska pruža, dakle, niz različitih slučajeva. Slučajeva, uostalom, neodvojivih jednih od drugih i koji se rasvjetljavaju kad ih se približi. Njihove su razlike ujedno i objašnjenja. Tako su granadski Mauri bili preobraćeni 1499. odlukom vlasti. Kardinal Cisneros odlučio se na to unatoč protivljenju lokalnih vlasti, kršeći obećanje Katoličkih kraljeva koji su 1492, prilikom kapitulacije grada, zajamčili gradu njegovu vjer­ sku slobodu. Ovom činu, pripremljenom uz suradnju nekoliko obra­ ćenika, prethodila su i pratila ga javna očitovanja, uključujući i spalji­ vanje na lomači brojnih primjeraka Kur’ana i arapskih rukopisa... Rezul­ tat je bio ustanak Albaicina, grada srodnog Granadi, zatim pobuna, za koju je trebalo dugo vremena da je se uguši, u Sierra Vermeji. Kad je 1502. ova pobuna teškom mukom ugušena, Mauri su se morali preo­ bratiti ili iseliti. Nema sumnje da je, unatoč uzvišenim govorima i službenim izjavama da se Katolički kraljevi, koji su se pravili iznenađeni­ ma, ne slažu s toledskim nadbiskupom, njegova odgovornost bila i njihova odgovornost.124 141

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

U Španjolskoj su započela prinudna obraćenja. Mjera poduzeta u Granadi bila je primijenjena na cijelu Kastiliju. Ali istaknimo da ona nije imala isti smisao kad se odnosila na tek pokorene Granadane, ili na nekolicinu kastilijskih Maura, na mudejaresc, koji su već dugo vremena živjeli medu kršćanima i do tada slobodno ispovijedali svoju vjeru. U aragonskim zemljama (Aragon, Katalonija, Valencia) to je bila posve druga stvar. Do obraćenja je došlo kasnije i ono je bilo površno, ali ga nije naredila država. Stari kršćani, m eđu kojima su Mauri živjeli raspršeno, pokrstili su tijekom krize germ aniasa 1525-1526. nasilno i masovno svoje muslimanske zemljake. Jesu li ta nasilna pokrštavanja bila valjana ili ne? O tome se raspravljalo, i to čak do Rima gdje su, zabilježimo to, kompromisna rješenja imala svoje pristaše mnogo češće nego u Španjolskoj.125 Kad su 1526. zatražili od Karla V. mišljenje o tome, on se odlučio u prilog obraćenja, zato da bi u isto vrijeme slijedio primjer Granade i da bi zahvalio Bogu na svojoj pobjedi kod Pavije.126 Ali njegova je uloga ovdje bila neznatna. Sigurno je da Granada i Valencia, ove dvije bočne strane Španjolske (aragonska i kastilijska), nisu postale »kršćanske« (i kako će se kasnije govoriti: maurske) u istim uvjetima. A to dovodi do razlikovanja barem dviju zona maurskih problema.

Geografija maurske Španjolske Pažljivije gledajući, postoje druge razlike i druge zone po kojima su Mauri ovdje više ili manje brojni, više ili manje izolirani i duže ili kraće vremena sudjeluju u civilizaciji pobjednika. U Biskaji, u Navari, u Asturiji, Maurin nije nepoznata osoba: obrtnik ili putujući trgovac, čak preprodavač puščanog praha,127 on, dakako, nije brojan, iako je navarska dolina rijeke Ebra iznimka sa svojim potomcima Morosima. U Kastiliji je njihov broj značajniji i čini se da se prema jugu povećava. Svaki grad ima svoje Maure.128 Na kraju 15- stoljeća, jedan putnik, doktor Hijeronim Miinzer, bilježi da u Madridu, gradu koji »nije veći od Biberacha«, postoje dvije morerije, dva muslimanska geta.129 Omjer je veći u Toledu i, izvan Toleda, u Andaluziji koja vrvi Maurima, seljacima ili proleterima u službi velikih gradova. U samom Aragonu, oni, kao zanatlije, žive u urbanim sredinama (u Saragosi izrađuju kožu, proizvo­ de oružje i prah150), a još su brojniji u brdovitim131 krajevima između rijeke Ebro i Pireneja gdje tvore aktivne zajednice poljoprivrednika i pastira.132 Neki krupni velikaši zadržavaju, u svojim lugaresdc moriscos, najveći dio onih koji su ostali raditi na zemlji: tako grof de Fuentes u Exci, jednoj od najnemirnijih pokrajina maurskog Aragona, ili grof de Aranda u Almonezilu, ili vojvoda de Aranda u Torellasu...133 142

C iv iliza c ije

U Kataloniji živi, naprotiv, malo ili nimalo Maura, štoviše nema ni traga muslimanskoj Iberiji. Stara Katalonija živjela je na rubu islama koji je u njena područja prodro samo na jugu, u visini Taragone i Ebra. Godine 1516. ona je protjerala Maure koji su živjeli u Tortosi.'31 Pravo je čudo ako je, odnekuda, barcelonska Inkvizicija bila pozivana da sudi nekome od njih.1-*5 Više prema jugu, valencijska zemlja čini tipičan kolonijalni posjed, koji su uzeli pod svoje u 13- stoljeću aragonski velikaši i katalonski trgovci, i otad ga je izmučilo tisuću pokreta, tisuću naseljavanja. Henri Lapeyre136vidi položaj Valencije kroz primjer Alžira, prije ožujka 1962. Omjer nije isti, ali ova dva stanovništa usko su povezana jedno s drugim, kao što pokazuju važne karte Tulija Halperina Donghija.137 Opće crte geografske podjele uglavnom su dosta jasne: gradovi su u osnovi kršćanski, dok Mauri slabo nastanjuju njihova predgrađa: područja regadija, navodnjavanja, ponajprije su kršćanska, osim oko Jat ive i Gandije; krajeve secana, osim nekoliko masiva, nastanjuju, naprotiv, Mauri. Njima su pripali loši visinski krajevi. »»Nije onda čudno što su se dvije glavne pobune odigrale u planinskim krajevima, 1526. u Sierri de Espadân, i 1609. u pokrajini Mucla de Cortes, na desnoj obali Jücara i u Laguarskoj dolini, na gandijskom jugu...136 Godine 1609. Mauri čine gotovo trećinu ukupnog stanovništva Valencije, 31-715 ognjišta prema 65.016 »»starih« kršćana139, ali kršćani ovdje imaju vladajuće položaje i drže cijelu Valenciju i njenu plodnu buertu. Sve ovo očito je plod prethodnih stoljeća, jednog dugog razvoja. Pobijeđeno društvo, još uvijek živo, ali svedeno na odgovarajući dio, doima se ovdje kao iznošena tkanina, često poderana. Nema aristokra­ cije, nema muslimanske elite, zapravo, iznad proleterske mase pobi­ jeđenih; pa dakle ni otpora kad se ukaže prikladna prilika. Posvuda, u gradu, na poljima, Maurina u pokornosti drži pobjedničko društvo. Zaštitnici felaha su sami njihovi gospodari.140 Oni izdržavaju moriseose kao što će kasnije u Sjedinjenim Državama južnjački kolonisti izdržavati svoje robove. Ali pored njih živi proletarijat starih kršćana, plod višesto­ ljetne kršćanske pobjede, fanatičan i tvrd, seoski koliko i građanski, i koji dosta podsjeća, da budem o ustrajni u usporedbi, na siromašne bijelce s Juga Sjedinjenih Država. Ono što je vjerojatno bila Valencia u 13 stoljeću, Granada na to podsjeća u 16. stoljeću. Granada, gdje je kršćanska pobjeda posve svježa, stečena na uštrb jedne bogate zemlje, zatim izdana zbog nedo­ statka topova kao i zbog svojih očitih unutrašnjih slabosti.141 Musliman­ sko društvo nije ovdje neprom ijenjeno — daleko od toga da osvajanje nije donijelo neposredne štete — ali ono je još uvijek prepoznatljivo, u 143

ZAJEDNIČKE SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA

zemlji kojom vlada i koju je ukrotio čovjek, kultivirao do njenih najviših terasa, bogatih vegasima začuđujuće plodnosti, tropskim oazama usred već poluafričkih zemalja. Kršćanski su se velikaši nastanili na bogatim zemljama, poput onoga Juana Enriqueza,142 zaštitnika Maura, koji 1568. ima svoje posjede u ravnici Granade. Posvuda su se naselili službenici i crkvenjaci, svi više ili manje pošteni, često nesavjesni i koji bez stida uživaju u svojim povlasticama. Sve što se moglo reći o »kolonijalizmu«, u bilo kojoj zemlji, u bilo kojoj epohi, začuđujuće je istinito u ponovno osvojenom Granadskom kraljevstvu. O ovom predm etu čak i sami službeni dokum enti govore jasnim jezikom. Tako licencijat H urtado143, istražujući u Alpujarri u proljeće 1561, nalazi određene vrline u gente moriscci, tako miroljubivom narodu, dok s druge strane u ovoj pokrajini već dvadeset godina ne postoji istinska pravda, već samo zloupotrebe, prijestupi, zločini, krađe bez broja na njihovu štetu. Ako pravi krivci, koje treba uhvatiti za gušu, neprestano ponavljaju da su Mauri opasni, da gomilaju namirnice, brašno, žito, oružje, u namjeri da se jednog lijepog dana dignu na ustanak, to je samo zato da opravdaju svoje neoprostivo ponašanje, nastavlja istražitelj. Je li se dao prevariti? Kad se Granada pobuni na Božić 1568, ambasador Filipa II. u Francuskoj, Frances de Alava, osjeća potrebu, valjda zato da bi olakšao svoju savjest, da otkrije iste stvari. U listopadu 1569. on piše dugačko pismo tajniku Çayasu144 i točno mu navodi, od prvih redaka, da je u toku posljednjih dvanaest godina bio sedam ili osam puta u Granadi, da je tamo upoznao odgovorne vlasti, civilne, vojne i crkvene; pa koje bismo onda razloge imali da mu ne povjerujemo? Koje bi razloge on imao da priskače u pomoć bijednicima od kojih se, u to doba, nalazi vrlo daleko — koje razloge, osim da objelodani istinu? Mauri se bune, kaže on, ali u očaj ih guraju stari kršćani svojom arogancijom, svojim potkradanjem, vrijeđanjem, kojim se hvataju njiho­ vih žena. Čak ni svećenici ne postupaju drukčije i evo jedne istinite zgode: kad se cijelo maursko selo došlo u nadbiskupiju požaliti na njezina pastora, zapitani za razlog toj svojoj žalopojki, seljani su odgo­ vorili: »Skinite nam ga s vrata«..., ili, barem »neka ga se oženi, jer se sva naša djeca rađaju s istim plavim očima kao što su njegove.« Ambasador se ne zadovoljava ovom zgodnom pričom koju on prenosi kao strogo istinitu i, uostalom, kao nimalo dobru. Očajan, bijesan, sam se prihvato istraživanja. Mogao je ustanoviti zlorabe malih činovnika, čak i onih maurskog podrijetla koji nisu ništa manje od drugih iskorištavali svoje podanike. Na blagdane bi ulazio u crkve i mogao je ustanoviti koliko se malo poštivalo dostojanstvo vjere. Vidio je, u trenutku posvećenja, između hostije i kaleža, jednog svećenika kako se okreće da bi uhodio 144

C ivilizacije

je li cijelo njegovo stado, muškarci i žene, na koljenima kao što to i dolikuje i izvikivao pogrde na svoju pastvu — što je »u suprotnosti sa službom Božjom«, bilježi don Francés, que me temblavan las cames »da sam zbog toga drhtao svim svojim tijelom.« Silovanja, krade, nepravde, ubojstva, masovne i pogrešne presude: moglo bi se bez muke prikazati razvoj kršćanske Španjolske. No je li ona svjesna onoga što se čini, često potajice, u njeno ime ili tobože u njeno ime, na ovom previše bogatom Jugu kamo svatko dolazi za nekim probitkom, povlasticom, zemljom, poslom; gdje se Flamand i Francuzi ne preziru nastaniti čak kao obrtnici, na što upućuje jedan inkvizicijski dokument iz 1572?145 Ovdje postoji određena Fizika povijesti, neumo­ ljivi zakon jačega. Pored starosjedilačkog grada,146raste službeni kršćan­ ski grad, odvojen od njega 1498,147 u blizini Alhambre gdje stoluje vrhovni vojni zapovjednik, na sveučilištu osnovanom 1537, s kancelari­ jom osnovanom 1505, a već vrlo moćnom i agresivnom 1540...148 Ne zaboravimo, da bismo mogli razumjeti, ne kažem suditi, da se Španjolac tada nalazi — kao jučer Francuz u Alžiru, Nizozemac u Bataviji ili Englez u Kalku ti — u srcu jednog kolonijalnog posjeda, u vrtlogu suprotstavIjenih civilizacija, čije se razbješnjele vode odbijaju pomiješati. Sučelice ovom španjolskom kolonijalizmu, ne uvijek sposobnom, stoji još uvijek koherentno starosjedilačko društvo (ono što ne nudi, ili ne nudi više Valencia), s upravljačkom klasom, bogatašima iz Albaicina, mnoštvom odličnika odjevenih u svilu, mudrih, tajnovitih, koji vladaju narodom vrtlara, uzgajivača svilene bube, seljacima koji se razumiju u kopanje kanala za navodnjavanje ili u održavanje zidića terasastih kul­ tura; koji vladaju narodom mazgara, malih trgovaca i preprodavača, obrtnika tkalaca, bojadisara, užara, zidara, limara često u nadmetanju sa obrtnicima sa sjevera, od kojih i jedni i drugi imaju svoje metode i principe. Svim tim siromasima, svim poniznim ljudima u pamučnom odijelu. Da plemići iz Albaicina nemaju postojane hrabrosti, pokazat će budućnost na očigledan način. Oni se plaše da se ne kompromitiraju, da ne izgube svoje »carmenes«, svoje ladanjske vile. Osim toga, jedan dio granadske aristokracije, ili barem njeni najodličniji predstavnici, napustio je Španjolsku malo poslije pada Granade. Međutim, ova uprav­ ljačka klasa sačuvala je svoje ljude, svoje tradicije, strastan osjećaj za podrijetlo, za velike obitelji, a pobuna iz 1568. ponovno će obnoviti svađe klanova slične s onima koje su ubrzale pad Granade. Ta preživjela aristokracija vidjela je kako pored nje i iznad nje raste jedna kršćanska aristokracija svježeg kova, bogato obdarena (ako ne i jednako izdašno kao u Valenciji), izrabljujući bez stida svoje maurske seljake, priproste i tim lakše za izrabljivanje. Procjenjuje se da jedan Maurin troši upola manje od kršćanina. A poslovice ne ostavljaju nikakve 145

ZAJEDNIČKI; SUDUINE I SVEUKUPNA KRETANJA

sum nje u to: quien tieneMoro, tiene oro; a mâsMoros, m asganancias, a m as Moros, m âs despojos, svojim gospodarima Maurin ostavlfa zlato, dobitak, svoj plijen...119 Kršćanski velikaši zaštitnici su maurskih seljaka, čak su im dugo vremena priznavali pravo utočišta na svojoj zemlji, za prijestupnike iz susjednih zemalja. Zatim je država, nastojeći uspostaviti red, ukinula ovo pravo i ograničila na nekoliko dana utočište u crkvama. Uostalom, od 1540. očito, ali i prije te godine, letrados de l'Audiencia iz Granade pokušali su okrnjiti prava visokog plemstva i njihovog vođe, vrhovnog vojnog zapovjednika kraljevstva, drukčije rečeno velike obitelji Mendo­ za. Zatim se stvara civilna vlast koja se oslanja na kršćanske gradove i na stanovništvo koje se uselilo u Granadu, protiv vojne i plemićke vlasti obitelji Mendoza. Ova politička i društvena kriza ne otvara sama po sebi ratnu dramu, ali pojačava napetosti i nered. U istom trenutku, vlast Filipa II. u potrazi za fiskalnim izvorima, pustila je u promet, od 1559, vlasničke isprave. Naposljetku, u Granadi kao i u Valenciji, stanovništvo raste; potpom ognut ekonomskim teškoćama javlja se banditizam, raz­ bojnici — monfzji — koji ne nalaze više utočište kod velikaša ili u crkvama, bježe u visoku planinu a odatle silaze u pljačkaške pohode, zajedno s gandu lim a, lošim gradskim mladićima, ili s berberskim ili turskim gusarima...150 Godine 1569, nekoliko godina poslije početka pobune, nakon kaznenog pohoda markiza Mondejara na Alpujarru, sve se još moglo srediti posredstvom, još jednom, velikaša. Julio Carb Baroja lo jasno kaže u svojoj izvrsnoj knjizi i ima pravo.151 No bi li se problem bio riješio? A osim toga civilizacije su na drukčiji način zahtjevne od društava; okrutne i nesklone opraštanju, njihov gnjev dugo traje. Treba, dakle, pokušati uočiti ona njihova lica strašna od mržnje, okrutnost i nerazumijevanje a da se ne zadržavamo previše na mijenama jednog rata o kojem ćemo imati prilike ponovno govoriti.152

Drama Granade Svaki »kolonijalni« rat uključuje sukob civilizacija, uvlačenje žesto­ kih, podmuklih, slijepih strasti. Svaka racionalna procjena se gubi što se možda veća prednost daje španjolskoj politici u Granadi nakon 1502, u Valenciji nakon 1526, a oduvijek u Aragonu. Bez imalo muke, ona je podijelila svoje neprijatelje, onemogućila da se pobune preliju iz jedne pokrajine u susjednu. Ona je pred sobom imala samo jedan maurski problem: problem Granade 1499-1502, problem Valencije 1525-1526, a zatim na trenutak, 1563153, problem Aragona 1575151, (ali uzbuna nije ozbiljna), problem Kastilije 1580155, zatim Granade 1584156, ponovno Valencije 1609157, Kastilije 1610, Aragona 1614. Španjolska vlast izbliza 146

C ivilizacije

motri vanjske granice, pokušava ih zatvoriti pred Maurima koji bježe prema Pirenejima ili prema Sredozemlju. Ta budnost nimalo ne spre­ čava bjegove, ali ih, poslije 1550, otežava, tako duž valencijskih oba­ la158... To su razumni i praktični potezi u znaku političke mudrosti i iskustva. Isto je tako m udro slušati gospodare maurskih seljaka u Ratnom savjet koji ih rado prihvaća159, kao i u Državnom savjetu. Nije li se Španjolska održala na maurskoj zemlji, kao i drugdje, posredstvom visokog plemstva? Ta se pravila mudre vladavine ipak krše u trenucima opasnosti. Godine 1568, a zatim 1569, neće se poslušati savjeti markiza Mondejara, već strasti kardinala Espinose, don Pedra de Deze, fanatičnog predsjed­ nika granadske audiencije. Oba su predstavnici letradosa, tih bonelesa koji će malo po malo, ako im se dopusti, nametnuti svoj zakon Španjol­ skoj. Tvrdoglavi kardinal, resoluto en lo que no era de suprofesion, kaže jedan kroničar160, odlučan da se umiješa u ono što nije bilo njegov posao, naime u oružje. Nije li, u stvarnosti, sve i bilo učinjeno da dođe do eksplozije, ponajprije u Madridu, a da se u to nije vjerovalo? Već četrdeset godina, poslije germaniasa 1526. godine, Mauri su mirni. Pragmatička sankcija koja će rasplamsati iskru donesena je 17. studeno­ ga 1566, proglašena 1. siječnja 1567, i o njoj će se raspravljati tijekom više od dvije godine, ostavljajući Maurima i njihovim zaštitnicima dojam da je kompromis moguć, i da bi se odgoda mogla postići, u najgorem slučaju, uz neki značajan poklon. Ali ono što su savjetnici Filipa II. odlučili na papiru bila je, ni više ni manje, neopoziva osuda cijele jedne civilizacije, jednog umijeća življenja: zabranjena je muška i ženska maurska odjeća (žene će se morati odreći žara na ulici), ograđivanje kuća, održavanje tajnih islamskih obreda, upotreba javnih kupališta, napokon, upotreba arapskog jezika. Ukratko, valja progoniti sve ono za što postoji sumnja da još živi u granadskom islamu. Ili mu treba priprijetiti, zastrašiti ga, a kako rasprave i pregovori traju, najžešćima je na kraju ostavljeno dovoljno vremena da kuju zavjere, da pripremaju akciju, na tajnim sastancima i okupljanjima u hospiciju i Bratovštini uskrsnuća koje su Mauri održavali u Granadi161... Napokon, na samu božičnu noć 1568, monftji se uvlače u Albaicin, pokušavaju ga pobuniti. Alhambra, s druge strane, nema pedeset brani­ telja, ali Alhambra nije napadnuta i starosjedilački grad miruje... Da bi rat izbio, trebat će da se pomiješaju pučke strasti i nasilje, da se dogode pokolji kršćana i njihovih svećenika u Alpujarri, pljačkaške provale prema ravnici, zatim hajke na čovjeka, uskoro poduzimane s obje strane... Započinje pokolj širokih razmjera, neodlučan u svom kretanju, izgubljen u golemom divljem prostoru bez putova. Kad je kralj napokon dopustio starim kršćanima da po volji pljačkaju, prepustivši im campo 147

ZAJEDNIČKI- SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA

fra n co lû2, on je odjednom jurnuo u rat i doveo ga do krajnjih granica. Otimanje stoke, bala svile, skrivenih blaga, nakita, lov na robove, to je svakodnevna zbilja rata, s pljačkom vojnika i opskrbljivača vojske. U Saldasu, kod Almerije, Mauri prodaju Berberima svoje kršćanske zaro­ bljenike: »jedan čovjek za jednu pušku16*«: u Granadi pak ne znaju što da rade s maurskim robovima prodavanim na dražbi i kršćansko stanov­ ništvo snuje da se naglo baci na starosjedilački grad i opustoši ga jednom za sva vrem ena16/i... Strasti, strah, panika, sumnje, sve se prepleće. Pobjednička, ali ne i umirena, kršćanska Španjolska živi u strahu od turske intervencije, o kojoj se, uostalom, i razmišlja u Istanbulu165. Ona je uvijek, i mnogo prije 1568, kao i kasnije, precjenjivala prijetnju islama. U svom pokušaju da obnove Granadsko kraljevstvo, pobunjenici su uskrsnuli samo sablast. Ipak, taj pokušaj, ceremonije krunidbe prvog kralja pobune, gradnja mošeje u Alpujarri, oskvrnuća crkava važni su sa stajališta koje nas zanima... To je doista civilizacija koja pokušava uskrs­ nuli, a zatim se ponovno ruši. Sa skupo plaćenim pobjedama Don Juana Austrijskog (postavlje­ nog umjesto markiza od Mondejara 13- travnja 1569-166 za zapovjedni­ ka), pobjedu odnose radikalne mjere. Masovne predaje pobunjenika započele su još u travnju 1570... Rat je praktično bio završen, pobuna se ugasila iznutra. Još prethodne godine, u lipnju 1569, progoni su započeli, i 3-500 granadskih Maura (između 10 i 60 godina) bilo je prebačeno u prijestolnicu susjedne pokrajine Manche. Dana 28. listo­ pada 1570. izdan je nalog za izgon svih Maura; 1. studenoga nesretnici su se okupili u dugim konvojima i bili prognani u Kastiliju, vezani robijaškim lancima167. Odjednom je ono što je preostalo od pobune bilo osuđeno, bez pomoći toga naizgled mirnog naroda, ali koji je pomagao pobunjenicima osiguravajući im hranu168. Pobuna brdovitih krajeva uključuje odsad samo nekoliko stotina salteadoresa, koji su vodili mali rat, kao što kaže jedna genovska prepiska, a guisa di ladronO69. Sve se činilo svršenim, i to jednom zauvijek. Zbijene mase doseljenika, gallegosa, asturianosa ili Kastilijaca, oko 12.000 obitelji seljaka došlo je na napuštena granadska sela. Ostaci pobijeđenih bili su prodani na dražbi vlasteli, samostanima, crkvama, i kažu da je kralj iz toga izvukao goleme svote. Doista, ništa nije bilo odlučeno, a seljačka kolonizacija ubrzo je bila okončana porazom170, jer svi Mauri nisu napustili nesretno kraljevstvo. Neki su se vratili, i 1584.171 valjalo je ponovno pristupili izgonima, ponovno ih započeti 1б10172.

148

C ivilizacije

Granada nakon Granade Granada je rasterećena, ali je opterećena Kastilija, osobito Nova Kastilija. Jedan je list zatvoren, da bi se otvorio drugi. Granadske izbjeglice, nasađene kojekuda poput kalemova, razmnožile su se173 i obogatile, toliko da su počele zabrinjavati. Nisu li bile osuđene na bogatstvo samom činjenicom što su proizvodile, u zemlji preplavljenoj dragim kovinama, nastanjenoj tolikim hidalzima za koje je valjalo raditi, nije li to značilo njihovu propast? Oko 1580-1590, dakle za manje od dvadeset godina, granadsko pitanje postaje, začudo, pitanjem Kastilije i Andaluzije: opasnost se samo približila srcu Španjolske. Nije se više toliko strahovalo za Granadu, gdje je, dakako, ostalo još Maura, koliko za Sevillu, za Toledo ili Avilu, i ponovno su se počela tražiti radikalna rješenja. L) toku ljeta 1580. u Sevilli je otkrivena velika zavjera povezana s Marokom: navodno su izaslanici šerifa, tada obuzetog željom da se osloni na Španjolsku, otkrili čitavu zavjeru174. U proljeće 1588. ponovno su počeli nemiri, ovaj p u t u Aragonu175. Oni su u srpnju potaknuli Državni savjet176 na vijećanje na kojemu je bila istaknuta opasnost koju za Španjolsku predstavlja prisutnost domaćeg neprijatelja, koji je u neprestanom porastu. Neka Njegovo Veličanstvo ne ponovi pogrešku koju je učinilo 1568. u Granadi; neka odmah napadne. Međutim, čitava ta pobuna bila je u početku pobuna nekoliko stotina Maura, izazvana svađama sa starim kršćanima177. Ona se vjerojatno vrlo rano stišala, i napuljski potkralj je u nju tako malo vjerovao da nije oklijevao izjaviti u svibnju kako su to samo glasine koje je proširila engleska propaganda1'7**. Osim što je to bio znak stanovite nervoze, možda je bio i izgovor. Jer u studenome iste godine španjolska se crkva još jednom upleće. Njezin tumač, toledski kardinal, predsjedava Državnom savjetu i oslanja se na izvješća izaslanika Inkvizicije u Toledu, Juana de Carilla179. Čini se da u tom gradu, gdje je 1570. stara kolonija Maura, mudejaresa, bila pojačana kolonijom deportiranih granadskih Maura, ovi još uvijek me­ đusobno govore arapski, dok se oni prvi, javni pisari, učitelji španjol­ skog jezika, nastoje uvući u dobre službe. Brojni su i jedni i drugi koji su se obogatili u trgovini. A ti đavolji nevjernici nikad ne idu na misu, ne prate na ulici Sveti sakrament, a ispovijedaju se tek iz straha od kazne. Žene se među sobom, skrivaju djecu da ih ne bi morali krstiti, a kad ih krste, za kumove uzimaju prve koje susretnu na ulazu u crkvu. Posljed­ nja pomast traži se samo za samrtnike koji je više nisu sposobni primiti. A ljudi zaduženi da bdiju i odgajaju te zabludjele, bdiju i odgajaju malo, jer ovi lutaju po miloj volji. Dužnost je dakle Državnog savjeta da to što prije riješi. 149

ZAJEDNIČKE SUDBINI! I SVEUKUPNA KRETANJA

Tako je i bilo učinjeno, utorka 19. studenoga 1588, na prijedlog kardinala koji je iznio svoje argum ente100. Može li se ostati ravnbdušan prem a zabrinjavajućem množenju Maura u Kastiliji, i osobito u Toledu, njihovom > ► alcazaru i utvrdi«, dok se broj starih kršćana, koji su dopali u ruke njihovih »milicija«, sve više smanjivao, i koji su, slabo naoružani, bili u opasnosti da jednog dana budu iznenađeni? Valjalo bi barem — i savjet je u tome bio jednoglasan — izdati nalog inkvizitorima da povedu istragu svaki u svom djelokrugu i da načine popis Maura. Strah, taj zli savjetnik, uvukao se tako u srce Španjolske. Sljedeće, 1589. godine, s engleskim provalama dolazi i strah da će Mauri, brojni u Sevilli, pružiti pomoć osvajaču181. U Valenciji će, 1596, vladati zabri­ nutost zbog istih veza182. Ta prisutnost neprijatelja usred vlastite kuće zaokuplja i baca na koljena španjolsku politiku: oni se nalaze tu, u samom srcu, rekli bismo, ili kao što se kaže na španjolskom jeziku, u »bubregu« Španjolske183. Godine 1589. Državni je savjet još uvijek govorio samo o popisu Maura. Ali događaji kreću ubrzanim tokom; kralja obasipaju bjesomučnim prijedlozima: neka se prisili Maure da neko vijeme, za plaću, služe na galijama: to bi barem zaustavilo njihovo širenje; neka se djeca odvoje od obitelji i dodijele vlastelinima, svećeni­ cima ili obrtnicima koji bi bili zaduženi za njihov odgoj; neka se najopasniji pogube; neka se Granađane, nastanjene u Kastiliji, vrati u njihov nekadašnji kraj, i tako ih se ukloni iz rinona-. neka ih se također iz gradova protjera u sela1*1. Od 5. svibnja, govorilo se o običnom i čistom protjerivanju: Katolički kraljevi nekoć su to učinili sa Židovima i na tome stekli svoju svetost105. U duhu, neželjene su Maure osudili svi članovi savjeta bez iznimke. Ali ti će osuđenici još dugo uživati u odgodi. Razlog je nedvojbeno u tome što Španjolska, angažirana u Nizo­ zemskoj, ratujući s Francuskom, suprotstavljajući se Engleskoj, ima i drugog posla od unutrašnjih razračunavanja. Nije njezina popustljivost, nego njezina nemoć, kao neobična posljedica njezine imperijalističke politike, spasila Maure kao što uže drži obješenog. Oko njih ne prestaju rasti bijes i mržnja. Jedan izvještaj upućen kralju u veljači 1596.186 buni se protiv nemarne politike vlasti prema tim nevjernicima i ukazuje na njihovo golemo bogatstvo: više od njih 20.000 u Andaluziji i u Toledskom kraljevstvu imaju prihode iznad 20.000 dukata. Može li se to trpjeti? Potkazuje se neki Francisco Toledano, Maurin iz Toleda, nasta­ njen u Madridu, najbogatiji trgovac željezom, koji trguje u Biskaji i Vitoriji i koristi to za trgovinu oružjem i arkebuzama. Pobogu, ta neka ga se zgrabi za šiju i neka se sazna tko su njegovi klijenti i pomoćnici! Godine 1599. u Državnom savjetu ponovno započinju beskrajne rasprave. Neka kralj donese odluku, i to bez oklijevanja, zaključak je svih prijedloga. Među potpisnicima nalazi se opet ime toledskog kardinala, 150

C ivilizacije

ali i d. J. de Borje, d. J. Idiâqueza, grofa de Chinchona, Pedra de Guevare,87. U golemoj masi spisa koji se u Simancasu odnose na odluke savjeta ne može se naći ni jedna u prilog Maura188. Epilog će biti progon Maura od 1609. do 1614. Da bi se on ostvario, bio je potreban čitav splet okolnosti, povratak na mir (1598-1604,1609) i tiha mobilizacija čitave ratne flote Španjolske, galijuni i galije189, koja je bila u stanju osigurati ukrcavanje Maura i sigurnost operacije. J. C. Baroja misli da su pobjede marakeškog sultana, u proljeće 1609, nad »kraljem« Feza potaknule na radikalne odluke, i činjenica je vjerodostoj­ na190. Tako je s porazom okončan dugi pokušaj asimilacije iberskog islama, porazom koji se osjetio istog trenutka. »Tko će nam izrađivali cipele?«, govorio je valencijski nadbiskup u trenutku progona kojega je i sam bio čvrst zagovornik. Tko će obrađivati naše zemlje, mislili su vlastelini s lugaresd e Moriscos? Progon će, znalo se to unaprijed, zadati teške posljedice. Uostalom, D iputados d e lRcino Aragona izjasnili su se protiv njega. Godine 1613-1614, Juan Bautista Lobana, koji putuje zemljom da bi ucrtao njenu kartu, iznosi u više navrata u svojim bilješkama očaj napuštenih gradova: u Longaresu ostaje 16 stanovnika na 1.000; u Miedasu, 80 od 700; u Alfamenu, 3 na 120; u Clandi, 100 na 300191... Povjesničari su rekli i ponovili da se sve rane dugo liječe. I to je istina192. Henri Lapeyre je pokazao da je progon zahvatio najviše 300.000 pojedinaca na ukupno stanovništvo od možda osam miliju­ n a19-4. No to je mnogo na razini vremena i Španjolske, iako smo mnogo ispod fantastičnih brojki koje su spomenute nedavno. Istodobno, Henri Lapeyre194 misli da su posljedice neposredno nakon progona bile teške, jer je demografski rast 17. stoljeća bio zakočen. Ipak, teško razrješiv problem nije u tome da se sazna je li Španjol­ ska platila ili ne visoku cijenu za progon Maura i žestoku politiku koju on podrazumijeva, ili je li imala razloga (ili ne) da tako postupi. Na radi se o tome da se obnovi proces u svjetlu naših današnjih osjećaja: svi povjesničari su, dakako, skloni Maurima... Nije važno je li španjolska postupila dobro ili loše time što se lišila radišnog i korisnog maurskog stanovništva, već zašto je to učinila? Prije svega, zato što je Maurin ostao neprilagodljiv. Španjolska nije tako djelovala iz rasne mržnje (koja je, čini se, gotovo odsutna u toj borbi), već iz mržnje prema civilizaciji, vjeri. Izljev njezine mržnje, progon, priznanje je vlastite nemoći. Dokaz da je Maurin nakon dva, tri stoljeća, već prema okolnostima, ostao i dalje stari Maurin: odjeća, vjera, jezik, ograđene kuće, maurske kupelji — sve je sačuvao. On je odbacio zapadnu civilizaciju; i to je suština rasprave. Na vjerskom planu nekoliko sjajnih iznimaka — kao i neporeciva činjenica da su Mauri u gradovima 151

ZAJEDNIČKE SU D BIN E I SVEUKUPNA KRETANJA

sve više prihvaćali odoru osvajača195 — ništa ne mijenjaju. Maurin je u srcu ostao vezan za jedan golemi svijet koji se protezao, u Španjolskoj se to znalo196, sve do daleke Perzije, sa sličnim kućama, sa identičnim običajima i vjerovanjima. Svi protumaurski stavovi mogu se sažeti u izjavi toledskog kardina­ la: to su »pravi muhamedanci poput onih alžirskih«197. I tu nitko ne može predbaciti kardinalu nepravednost, već samo netolerantnost. Sama rješenja koja predalažu članovi savjeta to dokazuju. Ne radi se o lome da se uništi om ražena rasa: ali se čini nemoguće da se posred Španjolske zadrži neslomiva islamska jezgra. Dakle? Ili je treba istrgnuti odjednom, rušeći stup cijele civilizacije: ljudsku tvar; to je rješenje koje je na kraju bilo prihvaćeno. Ili pak treba pod svaku cijenu ostvariti asimilaciju koju prisilno pokrštavanje nije uspjelo. Netko predlaže da se sačuvaju samo djeca, ta podatna tvar, a da se pospješi odlazak odraslih prema Berberiji, pod uvjetom da se to ostvari bez buke. Drugi, markiz de Dénia, misli da djecu treba odgojiti kršćanski, muškarce od petnaest do šezdeset godina doživotno poslati na galije, a starce i žene u Berberiju. On smatra da bi bilo dovoljno rasporediti Maure po selima, u omjeru jedno maursko ognjište na pedeset ognjišta starih kršćana, zabranjujući im svaku prom jenu boravišta i bavljenje bilo čime drugim osim zemljoradnjom — neprilika za proizvodnju, prijevoz ili trgovinu bila je u tome da se davala prednost premještanjima i vezama s inozem­ stvom198. Od svih tih rješenja Španjolska je izabrala najradikalnije: deporta­ ciju, potpuno čupanje biljke iz njenog tla. Ipak, je li cijelo maursko stanovništvo iščezlo iz Španjolske? Ne­ sumnjivo, ne. Ponajprije, u nekim slučajevima nije bilo lako razlučiti Maurina od ne-maurina. Miješani brakovi bili su prilično česti i ukaz o progonu nije mogao voditi računa o svima199. Zatim tu su bili i neki drugi interesi koji su sigurno spasili dobar broj ljudi koji su trebali biti prognani. Mauri su gotovo u potpunosti bili prognani iz gradova; u manjem omjeru oni koji su živjeli na realengos, kraljevskim zemljama; i s još većim iznimkama, Mauri na vlastelinskim imanjima, gorštaci, izolirani seljaci200... Jer, napokon, Maurin je često ostao, ovaj put uronjen, stopljen s masom, ali ostavljajući u njoj svoj neizbrisiv trag201. Nije li kršćansko stanovništvo, kao i njegova aristokracija, već bilo obilježeno maurskom krvlju? Povjesničari Amerike potvrđuju da je Maurin imao udjela u naseljavanju Amerike202. Jedno ostaje izvjesno: to da muslimanska civilizacija, oslonjena na same maurske ostatke i na ono što je španjolska već bila upila od islama tijekom stoljeća, nije prestajala igrati svoju ulogu 152

C ivilizacije

u složenoj civilizaciji Poluotoka, čak i nakon kirurškog zahvata 16091614. Taj veliki val nije mogao počistiti ono što se zauvijek zabilo u tlo Iberije: ni crne oči Andaluzijaca, ni tisuće arapskih toponima, ni tisuće riječi koje su ušle u rječnik nekada pobijeđenih, a sada pobjednika. Mrtvo naslijeđe, netko će reći; i malo je važno što i danas kulinarski recepti203, obrti, vodeći položaji govore još uvijek o islamu u svakod­ nevnom životu Španjolske ili susjednoga Portugala. Pa ipak, u 18. stoljeću, u doba francuske prevlasti, na Poluotoku se održala jedna živa umjetnost, istinska m udejar umjetnost, sa svojim štukaturama, kerami­ kom i nježnošću svojih azulejos204. Prem oć Z apada Ali maursko pitanje samo je epizoda jednog mnogo šireg sukoba. Na Sredozemlju se odigrala velika borba između Istoka i Zapada u znaku vječitog »istočnog pitanja«, zbog neprekidno obnavljane borbe civiliza­ cija već prema prednostima koje sudbina naizmjence daje jednom pa drugom partneru. Dobre karte prelaze iz ruke u ruku, i prema tome pobjeđuje li jedan ili drugi, uspostavljaju se glavne kulturne struje, od bogatog ka siromašnom, od Zapada prema Istoku, ili od Istoka prema Zapadu205. Prvi preokret u prilog Zapadu djelo je Aleksandra Makedonskog: helenizam predstavlja prvu »europeizaciju« Bliskog istoka i Egipta, koja će trajati sve do bizantskih stoljeća206. S padom Rimskog Carstva i velikim invazijama u petom stoljeću, Zapad i antičko naslijeđe se ruše; bizantski i muslimanski Istok čuvaju i skupljaju njegova bogatstva i tijekom stoljeća odašilju ih prem a barbarskom Zapadu. Čitav naš srednji vijek zasićen je, obasjan Istokom, prije, za vrijeme i nakon križarskih ratova. »Civilizacije su se isprepletale sa svojim vojskama; mnoštvo priča koje su govorile o tim dalekim svjetovima proširilo se posvuda: Zlatna legenda obiluje tim motivima; priča o svetom Eustahiju, o svetom Kristoforu, o Taidi, o Sedam usnulih u Efezu, o Barlaamu i Jozafatu, istočnjačke su priče. Legenda o Svetom gralu zasniva se na priči o Josipu iz Arimateje; Roman Huona iz Bordeauxa briljantna je fantazmagorija o čarolijama Oberona, duha zore i svitanja; odiseja svetog Brandana samo je irska verzija pustolovina Sindbada Pomorca207«. A te posudbe čine tek jedan dio velike i izdašne mase razmjena. »Jedno djelo, piše Renan208, napisano u Maroku ili Kairu, bilo je poznato u Parizu ili Kolnu za manje vremena nego što je danas potrebno jednom kapitalnom njemačkom djelu da prijeđe Rajnu. Povijest srednjeg vijeka bit će potpuna tek kad se naćini statistika arapskih djela koja su čitali učenjaci 13- i 14. stoljeća.« 153

ZAJEDNIČKE SUDDINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA

Hoćemo li se začuditi kad otkrijemo muslimanske izvore u Božanskoj kom ediji; da su za Dantea Arapi bili veliki uzori koje treba slijediti209, ili da sveti Ivan od Križa ima neobične muslimanske preteče, od kojih je jedan, Ibn Abad, pjesnik iz Ronde, znatno prije njega razvio temu »mračne noći«210? Još od vremena križarskih ratova nazire se preokret. Kršćanin se dom ogao mora. On sada ima prednosti i bogatstva koja donosi gospo­ darenje cestama i trgovinom. Alfred H ettner dobro je uočio te izmjene, ali on nikako nije u pravu kad tvrdi da se u 16, 17. i 18. stoljeću211 smanjuju kontakti između Zapada i Istoka. Naprotiv! »Od sredine 17. pa do kraja 18. stoljeća izvještaji o europskim putovanjima postaju sve brojniji na svim jezicima Europe.« Razlog je tome što se Istok »otvorio stalnim izaslanstvima, konzulima, kolonijama trgovaca, misijama za ekonomska istraživanja, znanstvenim misijama, katoličkim misijama..., avanturistima koji ulaze u službu turskog sultana«212. Zapad je tada počeo osvajati Istok: osvajanje koje je sa sobom nosilo elemente domi­ nacije. Ali vratimo se Zapadu 16. stoljeća: u to vrijeme on nadmašuje Istok i vuče ga za sobom. Nema dvojbe o tome, unatoč zdušnom zagovaranju Fernanda Grenarda. Ustvrditi to ne znači donijeti o tim civilizacijama određeni vrijednosni sud nego utvrditi da se u 16. stoljeću promjene odvijaju u prilog Zapada, čija snažnija civilizacija drži u svojoj ovisnosti islamsku. Na to bi moglo upućivati samo kretanje ljudi. Oni u velikom broju prelaze s kršćanstva na islam. On ih privlači svojim izgledima za pusto­ lovinu i dobit; privlači ih — i nagrađuje. Turskom sultanu potrebni su majstori, tkalci, stručnjaci za brodogradnju, sposobni pomorci, ljevači topova, talioci za obradu kovina koji su glavna snaga jedne države: a »Turci to kao i ostali narodi dobro znaju, piše Montchrestien,213 i nastoje ih zadržati kad ih se domognu«. Neobična prepiska između jednog židovskog trgovca iz Carigrada s Murat-agom iz Tripolija otkriva da je prvi u potrazi za kršćanskim robovima koji bi mogli tkati velur i damast2M. Jer i zarobljenici igraju svoju ulogu u opskrbi radnom snagom. Da li stoga što je prenapučen, još nedovoljno otvoren za preko­ oceansku pustolovinu, kršćanski svijet i dalje šalje svoje ljude prema Istoku? Kršćanina često, u dodiru s islamskim zemljama, obuzima vjerski zanos prema islamu. U afričkim utvrdama španjolski su garnizoni deset­ kovani epidemijama dezerterstva. U Djerbi, 1560, prije nego što se utvrda predala Turcima, brojni su se Španjolci pridružili neprijatelju, »napuštajući svoju vjeru i svoje drugove«215. Nešto poslije u La Gouletti je otkrivena zavjera da se grad prepusti Nevjernicima216. Sa Sicilije su brodovi često isplovljavali odnoseći sa sobom čete kandidata za odmet154

C ivilizacije

nišrvo217. U Goi, ista pojava kod Portugalaca218. Izazov je toliko jak da ne zaobilazi ni svećenstvo. Onaj »Turčin« koji u Francusku prati izasla­ nika Vrlo Kršćanskog kralja i kojega bi, kao što se preporučuje španjol­ skim vlastima, trebalo na putu uhvatiti, zapravo je bivši mađarski sve­ ćenik219. To nije rijedak slučaj: od oca Josipa bit će 1630. zatraženo da okupi kapucine izgubljene na Levantu, »zbog straha da se ne poturče«220. S Korzike, Sardinije, Sicilije, iz Kalabrije, Genove, Venecije, Španjolske, iz svih krajeva sredozemnog svijeta, odmetnici su prešli na islam. Ništa slično tome nije se dogodilo u suprotnom smjeru. Možda nesvjesno, Turčin otvara svoja vrata a kršćanin ih zatvara. Kršćanska netolerancija ne privlači ljude: ona ih odbija. I svi oni koje tjera iz svoga područja — Židovi 1492, Mauri u 16. stoljeću i od 1609. do 1614. — pridružuju se kontingentu dobrovoljaca. Sve odlazi prema islamu gdje ima mjesta i zarade. Najbolji je znak val židovske emigracije koja se, osobito u drugoj polovici 16. stoljeća, na putu prema Levantu naseljava u Italiji i Nizozmskoj. Val dovoljno jak da nije mogao promak­ nuti španjolskim agentima u Veneciji, jer preko toga grada prolaze te neobične migracije221. Pomoću svih tih ljudi Turska 16. stoljeća dobiva svoj zapadni odgoj. »Turci su, pisao je Philippe de Canaye 1573, preko obraćenika primili sve kršćanske prednosti«222. Sve: on pretjeruje. Jer tek što bi Turčin prihvatio jednu, uočio bi drugu koja mu nedostaje. Čudna trka, ili čudan rat, s malim ili velikim sredstvima. Jednog dana žele privući liječnika; drugi put topnika iz tih škola topništva; jednom opet kartografa, ili slikara223. Ili pak dragocjene proizvode kakvi su barut, tisovina za izradu lukova, koje ima na Crnom moru (jer ju je Venecija nekoć odlazila tamo tražiti da bi je prodavala u Engleskoj22 ') ali koja nije dovoljna za potrošnju turske vojske u 16. stoljeću, pa je uvozi iz južne Njemačke225. Godine 1570. optužit će Dubrovnik — i to Venecija, koje U ironije — da je isporučio Turcima barut, vesla i, povrh toga, jednog židovskog liječnika226 — Dubrovnik koji je i sam često tražio talijanske liječnike227. Potkraj stoljeća Englezima će jedna od najvažnijih trgovina biti ona olovom, kositrom i bakrom. Topovi izliveni u Nürnbergu možda su i bili isporučeni Turčinu. Carigrad se opskrbljuje također i na svojim graničnim područjima, preko Dubrovnika ili saksonskih gradova Transilvanije, bilo da je riječ o oružju, ljudima ili, kao što upućuje jedno pismo vlaškom kneza ljudima u Kronstadtu, o liječnicima i farmaceutskim proizvodima228. Berberske zemlje pružaju mu iste usluge, unatoč svome siromaštvu i svome stvarnom »barbarstvu«, i možda se, vrlo neobično — u musliman­ skom svijetu, dakako — nalaze u vrhu napretka, zapadnog napretka: jer svojim novačenjem, svojim položajem na oceanu, uskoro svojim vezama 155

ZAJEDNIČKE SU D BIN E I SVEUKUPNA KRETANJA

s Nizozemcima, one su prve obaviještene o novim tehnikama. One imaju radnike: svakog ljeta obilnu žetvu zarobljenika koje pohvataju alžirski gusari i Andaluzijci, vješti majstori, od kojih neki znaju proizvoditi a svi rukovati puškom 229. Je li slučajno da je preustroj turske vojske, poslije 1571, i njena oprem a na zapadni način (arkebuza je zamijenila luk, topovi u sve većoj mjeri na galijama) djelo jednog Napuljca, Euldja Alija, odmetnika školovanog u školi alžirskih gusara? Kulturne su posudbe, međutim, kalemovi koji se ne primaju baš uvijek. Godine 1548. Turci su prilikom svoga pohoda na Perziju po­ kušali spahijama dati drugo oružje i naoružati ih kuburama (minores sclopetos quorum ex cquis usus est, precizira Busbec2*0); pokušaj je propao i spahije su, kod Lepanta i kasnije, ostale i dalje naoružane lukom i strijelama2*1. Ovaj neznatan primjer otkriva sam po sebi teškoću turskih zemalja da slijede svoje protivnike. Bez njihovih podjela, njiho­ vih svađa i njihovih izdaja Turci ne bi, unatoč svojoj stezi, svom fanatiz­ mu i izvrsnom konjaništvu i oprem i mogli izdržati borbu sa Zapadom. Sva ta pomoć izvana2*2 nije bila dostatna da se održi turski svijet: prijeti mu da potone potkraj 16. stoljeća. Do tada mu je rat omogućio da se dovoljno opskrbi potrebnim dobrima, ljudima, tehnikama ili proizvodima te tehnike, da se dokopa komadića hranjivog kršćanstva, na zemlji, na moru ili duž rusko-poljsko-ugarske zone. Gassot je u carigradskom arsenalu vidio kako se gomila topovsko oružje, pribavlje­ no u pobjedničkim ratovima ili vještom kupovinom ili izradom na licu mjesta2**. Rat je dovođenje civilizacija u ravnotežu: takvu bi tezu valjalo podržati. No taj rat na Sredozemlju, počevši od 1574, dolazi u bezizlazan položaj i 1606, na ugarskim bojištima, ostvaruje ravnotežu koju je otada nemoguće poremetiti. Tada se očituje slabost koja će se samo povećavati. Istina, mnogi se kršćani varaju u pogledu osmanske budućnosti tih prvih godina 17. stoljeća, ponovno povoljnih za križarske pohode2*11. Ali nisu li podjela Europe i počeci Tridesetgodišnjeg rata stvorili iluziju o osmanskoj snazi i spasili njihovo veliko carstvo?

3. Jedna civilizacija protiv ostalih: sudbina Židova235 Sukobi koje smo dosad razmotrili ograničavaju se, svaki put, na dijalog dviju civilizacija. Sa Židovima su sve civilizacije u sukobu i u položaju, svaki put, goleme superiornosti. One su snaga, mnoštvo, oni su gotovo uvijek neznatni protivnici. Ali ti protivnici posjeduju neobične sposobnosti: jedan ih vladar progoni, drugi ih štiti; jedna ih ekonomija izdaje, druga ih nadaruje; 156

C ivilizacijo

jedna ih velika civilizacija odbacuje, druga ih prihvaća. Španjolska ih progoni 1492, Turska ih prihvaća, sretna što će ih možda iskoristiti za rat protiv Grka..: Ima i mogućnosti za pritisak, za zaobilazno djelovanje: portugalski će Židovi to nebrojeno puta dokazati236. Na njihovoj su strani prednosti koje omogućuje novac, a u Rimu imaju ambasadora koji je obično odan njihovoj stvari. Ništa nije jednostavnije nego zamrznuti mjere koje je protiv njih donijela lisabonska vlast, koje su redovito ili povučene ili učinjene nedjelotvornima. Luis Sarmiento237 objašnjava to u prosincu 1535. Karlu V: preobraćeni Židovi, conversosi, ishodili su papinsku bulu koja im oprašta stare grijehe, što će omesti akciju vlasti, tim prije što su conversosi prezaduženom portugalskom kralju posudili novac: 500.000 dukata, ne računajući ostatak u Flandriji, koji je »u optjecaju u mjenicama«. Narod ipak strašno rogobori protiv tih trgovaca sušenom ribom,peixe seco, kojom se hrani sirotinja— i gunđa s mnogo gorčine, fieram cnte, reći će se u jednoj kasnoj mletačkoj prepisci iz listopada 1604, pola stoljeća nakon utemeljenja portugalske Inkvizicjc 1536238. Tu je također i oružje slabijeg: rezignacija, talmudski distinguo, lukavost, tvrdoglavost, hrabrost, čak junaštvo. Da bi njihov slučaj bio još zamršeniji, Židovi se, gdje god oni bili, povjesničaru čine vrlo sposob­ nima prilagoditi svakoj sredini. Oni su dobar materijal svakog kulturnog stapanja koje ih prihvati ili ih jednostavno zatekne. Nisu li židovski umjetnici i pisci, ovisno o slučaju, autentični umjetnici ili pisci Kaslilijc, Aragona ili druge zemlje? Također se brzo prilagođavaju društvenom položaju koji im se nam etne ili ponudi, onom najskromnijem kao i najsjajnijem. Evo ih dakle vrlo brzo usred kulturnog brodoloma, svoga prepuštanja, o čemu poznajemo brojne slučajeve. Ali oni obično za­ državaju ono što sociolozi i antropolozi nazivaju njihovom »bazičnom osobnošću«. Oni ostaju u srcu vjerni svojim vjerovanjima, u središtu svijeta iz kojega ih nitko ne može istjerati. Ta upornost, to očajno odbijanje snažno je obilježje njihove sudbine. Kršćani s pravom ističu upornost bogatih m arana (pogrdna riječ koja označava obraćenika)239 u tajnom vršenju židovskog obreda. Postoji doista židovska civilizacija, toliko osobita da joj se uvijek i ne priznaje to svojstvo autentične civilizacije. Pa ipak, ona zrači, prenosi, pruža otpor, prihvaća, odbija; ona ima sva obilježja koja smo naveli u vezi s civilizacijama. Istina je da se ona nije ukorijenila, ili da se slabo ukorijenila, da izmiče stabilnim geografskim imperativima koji su dani jednom zauvijek. To je njena najjača crta, ali ne i jedina.

157

ZAJEDNIČKE SUDBINI- I SVEUKUPNA KRETANJA

Nesumnjivo civilizacija Židovsko je tijelo razbacano, raspršeno poput sitnih kapljica ulja na dubokim vodama drugih civilizacija s kojima se nikada nije stopilo, pa ipak je o njima ovisilo. Tako da su njihova kretanja bila i kretanja drugih, budući »indikatori« izvanredne osjetljivosti. Tražeći ekvivalent židovskoj dijaspori, Émile-Félix Gautier dao je primjer, sam po sebi skroman, Mozabita Sjeverne Afrike, također raspršenih u vrlo sitne kolonije2'10. Mogli bismo isto tako ukazati i na Armence, brdske seljake koji su, u doba renesanse, postali m eđunarodni trgovci od Filipina do Amsterdama, kao i na Parse u Indiji, ili čak na azijske nestorijanske kršćane... Što je bitno? Priznati da pored nebrojenih otočića izgubljenih u stranim vodama postoje civilizacije dijaspore, brojnije nego što bi se u prvi mah moglo očekivati. Tako je i s kršćanskim zajednicama Sjeverne Afrike nakon muslimanskih osvajanja u 8. stoljeću sve do progona Almohađa u 13 stoljeću koji gotovo ukidaju njihovo postojanje. Ista je stvar i s donedavnim europskim kolonijama u zemljama Trećeg svijeta, prije njihova oslobođenja, pa čak i danas. Tako je i s Maurima, nasljed­ nicima muslimanske civilizacije i kojih se Španjolska surovo oslobađa, kao što smo izložili, u nastupu ledenoga gnjeva. Kad bi se ti otočići spojili, za njih bi se sve promijenilo. U srednjo­ vjekovnoj Španjolskoj, sve do nasilja u 14. i 15. stoljeću, židovske zajednice nastoje formirati gotovo neprekinuto tkivo, neku vrst konfe­ sionalne nacije2*1, jedan »milet«, kako kažu Turci, ili »melah« na jeziku Sjeverne Afrike. Originalnost Portugala je u tome što je 1492. prihvatio veliki teret židovske populacije sa španjolskim izbjeglicama. Original­ nost je Levanta iste vrste i iz istih razloga. Tako je još i u Poljskoj, koja se naglo razvija iz prve modernosti, od 15. stoljeća, gdje sve više jača utjecaj Židova, i gotovo da se stvara jedna nacija i jedna židovska država koju će zbrisati ekonomske teškoće i nemilosrdna represija 17. stoljeća, veliki potop 16482*12. U Brazilu, koji se tek rađa i koji je još slabo naseljen, Židovi su manje izloženi prijetnjama nego drugdje, sve do kraja 16. stoljeća2*1*. Svaki je put relativna gustoća židovskog stanov­ ništva odigrala svoju ulogu. Ali čak i kad su zastupljene u malom broju, te su elementarne jedinice m eđusobno povezane učenjem, vjerom, neprekidnim putova­ njima svojih trgovaca, rabina i prosjaka (ima ih čitava vojska); neprekid­ nom razmjenom trgovačkih, prijateljskih ili obiteljskih pisama; napokon i knjigama211. Tiskara je poslužila razmiricama, a još više židovskom jedinstvu. Tko bi mogao spaliti ili uništiti odjednom sve te knjige, koje se tako jednostavno umnožavaju? Pojedini primjeri lutalačkog života ilustriraju te žive napore za ujedinjenje. Jacob Sasportas rođen je 158

C ivilizacije

početkom 17. stoljeća u Oranu, koji je pod vlašću Španjolaca; najprije je rabin u Tlemcenu, zatim u Marakešu i Fezu; bačen u tamnicu, uspijeva pobjeći, dolazi do Amsterdama gdje postaje profesor na Akademiji Pinto; vraća se u Afriku; godine 1655. prati Menassea ben Israela za vrijeme njegova izaslanstva u Londonu; ponovno je rabin, većinom u Hamburgu, od 1666. do 1673; vraća se potom u Amsterdam, pozvan je u Livorno, ponovno se vraća u Amsterdam i tamo umire2'5... Te višestru­ ke veze objašnjavaju, jačaju koherentnost židovske sudbine. U svojim Idejama za filozofiju povijesti čovječanstva (1785-1792) Johann Gott­ fried von Herder napisao je da su »Židovi i dalje u Europi jedan azijski narod, stran našem dijelu svijeta, neraskidivo povezani sa starim zako­ nom koji im je bio dan pod dalekim nebom«2*6. Židovi, međutim, nisu rasa,247 i sve znanstvene studije dokazuju suprotno. Njihove kolonije biološki ovise o zemljama, narodima gdje su živjeli stoljećima. Njemački Židovi ili aškenazi, španjolski Židovi ili sefardi biološki su polu-Nijemci, polu-Španjolci, jer su krvna miješanja bila česta i židovske su zajednice nicale često iz obraćenja na židovstvo; one nikad nisu bile zatvorene prema svijetu koji ih okružuje i prema kojemu su se mnogo puta širom otvorile. Kako, uostalom, vrijeme koje je protjecalo ne bi pridonijelo njihovim stapanjima i njihovim miješa­ njima? Židovi koji su 1492. zauvijek napustili Siciliju, živjeli su ovdje već više od 1.500 godina248. Osim toga, Židovi nisu uvijek živjeli izdvojeno, nosili posebnu odjeću ili znakove po kojima bi ih se razlikovalo, kao što je žuta kapica ili kotač, onaj segno de tela za la in mezo elpeeto, kaže jedan venecijan­ ski rukopis iz 1496. godine249. Oni nisu uvijek stanovali u posebnoj četvrti, u getu (po imenu četvrti koja im je je bila dodijeljena u Veneciji, u kojoj se nekada željezo lijevalo, si gettava, u kalupe za topove)250. Tako napuljski Židovi u kolovozu 1540, izvrgnuti upornom neprijatelj­ stvu koje će se godinu dana kasnije obračunati s njima, ponovno protestiraju protiv odredbe kojom ih se obvezuje »da žive zajedno i da nose poseban znak«, h a b ita t ju n to s y traer serial, što je protivno njihovim pravima251. Uostalom, koliko li izigravanja i neposluha tamo gdje se primjenjuje odredba o segregaciji! U Veneciji, Židovi u prolazu kao i ostali, kaže se u jednoj senatskoj odluci iz ožujka 1556, »šire sc po cijelom području grada, nastanjuju se u kršćanske kuće, kreću se po volji, danju i noću«. Neka se okonča taj skandal, neka ih se primora da žive u getu, i »da ne mogu držati gostionicu ni u jednom dijelu grada osim u tome«252. Otprilike u to vrijeme stižu u Italiju Židovi iz Turske s bijelim turbanima, na koje imaju pravo Turci, dok bi njihovi morali biti žuti. To je lukavo s njihove strane, tvrdi Belon du Mans255, oni koriste povjerenje prema Turcima koje je na Zapadu čvršće prema Iurcima 159

ZAJEDNIČKI; SU D BIN E l SVEUKUPNA KRETANJA

nego prema njima. Godine 1566, ali to nije prvi znak uzbune, milanski Židovi prisiljeni su nositi žute kapice254. Segregacija je često zakašnjela i loše se provodi. U Veroni su 1599. (o tome se govori negdje od 1593) Židovi koji su »živjeli raspršeno, jedan ovdje, drugi ondje«, morali odrediti svoje stalno boravište »u blizini velikog gradskog trga«255, tamo »gdje se prodaje vino«, duž one ulice koja vodi prem a crkvi S. Sebastiano, koju je puk poslije nazvao via delti Hebrei256. Tek 1602. uvedena je ista mjera u Padovi, gdje su do tada »Izraeliti živjeli većinom raspršeni u svim zakutcima grada«257. U kolovozu 1602. u Mantovi izbijaju sukobi samo zato što Židovi nose, poput svih ostalih, crne kape258. U Španjolskoj i Portugalu koegzistencija je tijekom stoljeća bila pravilo. U Portugalu se jedan od najčešćih zahtjeva naroda odnosio na obvezu koju je papa uveo za Židove — a koji se na nju ne obaziru — da nose razlikovne znakove na svojoj odjeći kako bi ih se spriječilo, kažu to čak i cortesi 1481, u pokušaju zavođenja kršćanskih žena kojima su Židovi vrlo skloni. Židovski krojači i postolari često zavode žene i djevojke u kućama težaka kamo dolaze raditi259... Doista, u Portugalu su se Židovi pomiješali s aristokracijom, još više nego s pukom. U Turskoj, Židovi imaju svoje robove, kršćane i kršćanke, i »služe se kršćanskim ženama kao robinjama, miješajući se bez teškoća s njima, kao da su ni više ni manje Židovke«260. Ma kakve bile zabrane, nije krv održala židovske zajednice već neprijateljstvo ljudi u njihovoj okolini i njihova vlastita odbojnost prem a okolini. Sve je to stvar vjere, posljedica gustog spleta vjerovanja i običaja, različitog naslijeđa kao i prehrambe­ nih navika. Kad smo kod preobraćenih Židova, »oni nikada nisu napu­ stili način prehrane na židovski način, objašnjava Bernaldez, povjesničar Katoličkih kraljeva261, pripremajući svoja mesna jela s lukom i češnja­ kom i pržeći ih na ulju kojim su se služili umjesto slanine«. Mogli bismo pomisliti da čitamo karakteristike današnje španjolske kuhinje... Ali kuhanje na slanini bio je običaj starih kršćana, i kao što kaže Salvador de Madariaga, kasnija pobjeda ulja bila je židovsko naslijeđe, kulturni transfer262... Obraćenika, marana, odavalo je i to što bi subotom zaboravio upalili vatru u svojoj kući. Jedan inkvizitor predložio je jednog dana seviljskom guverneru: »Gospodaru, ako želiš znati kako conversosi slave sabbat, popni se sa mnom na toranj«. A kad su tamo stigli: »Otvori oči i pogledaj sve kuće u kojima žive conversosi-, ma kako hladno bilo, nikad nećeš vidjeti subotom da dim izlazi iz njihovih dimnjaka«265. Ta priča koju donosi Ibn Verga (oko 1500) ima prizvuk istine, a ti naleti hladnoće zimi u Sevilli previše su stvarni... Mali izdajnički znakovi: na Levantu Židovi nikad neće jesti mesa koje je obradio Turčin, Grk ili 160

C iv iliza c ije

Francuz; ne žele uzeti ništa masno ni od kršćana, ni od Turaka; ne piju vina koje prodaje Turčin ili kršćanin26,1. Ali, razumljivo, sve su židovske zajednice osuđene na dijalog, ponekad i u dramatičnim okolnostima kad se oko njih počinje mijenjati čitavo okruženje vladajuće civilizacije. Muslimani u Španjolskoj zauzeli su mjesto kršćana, ovi se zatim vraćaju s kasnim pobjedama rekonkviste. Arabofonski Židovi počinju govoriti španjolski. Ista je tragedija u Ugar­ skoj gdje su, s carskim prodorom od 1593. do 1606, budimski Židovi ukliješteni između dvije prijetnje, između careva i Turaka265... Sve te okolnosti čine od njih, mimo njihove volje, nasljednike okolnih civiliza­ cija čija dobra oni zatim prenose u jednom ili drugom smjeru. Bez namjere, oni su prema Zapadu, sve do 13. stoljeća, pa i dalje, bili posrednici arapske misli i znanosti, filozofi, matematičari, liječnici, kozmografi. U 15. stoljeću oduševljavaju se tiskarskim mogućnostima: u Portugalu je 1487, u Faru, tiskana prva knjiga Petoknjižja, koju je priredio Samuel Gacon. Desetak godina kasnije u Portugalu se pojavlju­ ju njemački tiskari266. Prisjetimo li se da tiskarski stroj, koji su u Španjolsku donijeli Nijemci, nije postojao prije 1475, možemo ocijeniti kolika je bila ta žurba Židova u tiskanju svetih knjiga. Protjerani 1492. iz Španjolske, Židovi će tiskarsko umijeće prenijeti u Tursku. Oko 1550, »preveli su sve vrste knjiga na svoj hebrejski jezik«267. Osnovati tiskaru bogougodno je djelo, što u okolici Koregismija, pored Istanbula, čini udovica Josipa Micasa, vojvode od Naxosa268. Godine 1573- Venecija nastoji, prema svojoj odluci od 14. prosinca 1571. godine269, protjerati svoje Židove. Ali nakon Lepanta, kolo sreće se okreće, i Soranzo u međuvremenu stiže u Carigrad, gdje obavlja funkciju diplomatskog predstavnika. Počujte riječi koje mu pripisuje jedan židovski kroničar270 pred Vijećem Desetorice: »Kakvu ste kobnu stvar počinili protjeravši Židove! Zar ne znate koliko će vas to kasnije stajati? Tko je Turčina učinio tako snažnim, i gdje je on našao tako vješte radnike za izradu topova, lukova, tanadi, mačeva i štitova, koji mu omogućuju da se mjeri s drugim narodima, ako ne među Židovima koje su protjerali španjolski kraljevi!« To isto kaže, oko 1550, i jedan francu­ ski izvještaj iz Carigrada271: »oni (m arani) su ti koji su te iste Turke upoznali s načinima trgovanja i pregovaranja u poslovima koje mi obavljamo mehanički«... Druga povlastica: na istoku su Židovi rođeni tumači u svakom razgovoru i bez njih ništa ne bi bilo moguće ili lako. Belon du Mans to objašnjava272: »Oni koji su došli iz španjolske, Njemačke, Ugarske i Češke podučili su svoju djecu jeziku (te zemlje): a njihova su djeca naučila jezik naroda na kojem moraju razgovarati, kao grčki, slavenski, turski, arapski, armenski i talijanski«... »Židovi koji žive u Turskoj obično 161

ZAJEDNIČKI: SUDBINI: I SVEUKUPNA KRETANJA

znaju govoriti četiri ili pet jezika: a ima ih više koji znaju po deset ili dvanaest«. Ta mu napom ena pada na um i u Rosetti u Egiptu’; gdje su se Židovi »tako namnožili po cijeloj zemlji u kojoj vlada Turčin da nema ni grada ni sela u kojem oni ne žive i u kojem se ne množe. Oni također govore sve jezike, što nam je vrlo dobro poslužilo ne samo da nam budu prevodioci nego i da nam govore o tome kako stoje stvari u toj zemlji«27-5. Na lingvističkom planu, neobično je da Židovi, protjerani iz Nje­ mačke u 14,15, i ponovno u 16. stoljeću i koji donose procvat židovskoj Poljskoj, uvode ovdje svoj jezik, poseban oblik njemačkog jezika, jid iš27', kao što će španjolski Židovi, koji će poslije 1492. formirati svoje jake kolonije u Istanbulu, a osobito u Solunu, donijeti ovamo svoj ladino jezik, oblik španjolskog iz doba renesanse, i zadržati istinsku privrženost prem a Španjolskoj koju otvoreno pokazuju275 (dokaz da se domovina ponekad odnosi na vlastitim potplatima). Sitne pojedinosti naspram golemoj stvarnosti: jedan hispanist pronalazi danas kod Židova u Maroku2"76 napjeve i riječi iz španjolskih srednjovjekovnih romansi; jedan nam povjesničar ukazuje na sporost kojom se hamburški sefardi prilagođavaju (i to loše) njemačkom jeziku277. Vjerne su i židovske zajednice u Solunu, nazvane Messina, Sicilija, Puglia, Kalabrija278. Ta vjernost donosi im i neprilike: ona stvara kategorije. Židovski se narodi formiraju i, prem a prilikama, svađaju. Tako je Venecija, od 1516. do 1633, stvorila tri geta, jedno pored drugog, vecchio, nuovo, i nuovissimo, kao tri m eđusobno povezana otočića s vrlo visokim kućama (do sedam katova), jer prostora nedostaje a napučenost je ovdje naj­ gušća u gradu. Geto vecchio, geto Židova levantina, od 1541. pod nadzorom je Cinque Savii alla Mercanzia; geto nuovo, koji je pod kontrolom Cattaverija, pruža utočište njemačkim Židovima, todescbima, koji, ne mogavši ovdje svi stati, djelomice prelaze u stari geto. Tim će todeschima, prihvaćenim u vrijeme Cambraiskog saveza, siromašnim Židovima koji se bave staretinarenjem ili posudbama uz zalog, biti povjerena venecijanska zalagaonica — li banchi dellapovertà. Pa ipak, Židovi specijalizirani u velikoj portugalskoj ili levantinskoj trgovini, koje signoria naizmjence mrzi i gladi, dobivaju poseban status, nesumnjivo od 1581. godine279. Ali 1633- svi su Židovi, uključujući i ponentine, objedinjeni u istom getu. Odatle društvene, vjerske, kulturne razmirice u tom lažnom malom zgusnutom svijetu. Ta obilježja ne sprečavaju nastanak, sa svom njenom živošću i njenim nemirima, jedne židovske civilizacije, i sigurno ne inertne ili »fosilne«, kao što tvrdi Arnold Toynbee280. Naprotiv, budna je, agresiv­ na, ponekad na udaru neobičnih mesijanizama, osobito u razdoblju te prve modernosti u kojoj je podijeljena između racionalizma koji, prema nekima, vodi k skepticizmu i ateizmu, mnogo prije Spinoze, i sklonosti 162

C ivilizacije

masa prema besmislenom praznovjerju i zanosu. Svaki progon, kao protuudarcem, izaziva nove mesijanske pokrete, kao u vrijeme Karla V, od 1525. do 1531, lažne mesije, Davida Rubenija i Dioga Piresa, koji bune portugalske Židove281; tako će u 17. stoljeću mesijanska propa­ ganda Sabbataija Zevija282 na Istoku, u Poljskoj i još dalje, izazvati pravu plimu. Ali, zanemarimo li te krize, bilo bi pogrešno pretpostaviti da je židovsko držanje obično bilo miroljubivo i tolerantno. Ono se pokazalo aktivnim, spremnim na prozelitizam i borbu. Geto nije samo simbol zatvora u koji su bili zatvoreni Židovi već i simbol utvrde u koju su se sami povukli kako bi branili svoja vjerovanja i kontinuitet Talmuda. Židovima jedan tako simpatičan povjesničar kao što je veliki Lučio de Azevedo može tvrditi da je židovska netolerancija na pragu 16. stoljeća bila »sigurno veća nego u kršćana«283, što je retjerano reći. Ali napokon, ta je netolerancija očita. Čak se oko 1532. proširio glas — apsurdan sam po sebi — da su za vrijeme njegova prolaza kroz Mantovu284 Židovi pokušali preobratiti Karla V. na Mojsijevu vjeru!

Rasprostranjenost židovskih zajednica čak i da to nisu htjeli, Židovi bi sigurno bili osuđeni da budu veliki tvorci razmjena. Oni jesu, ili su bili posvuda; kad ih protjeraju, ne napuštaju nužno zabranjena mjesta, oni se vraćaju. Službeno su trebali biti odsutni iz Engleske od 1290. do 1655, godine njihova tobožnjeg ponovnog prihvaćanja, za vrijeme Cromwella; doista, London ima svoje židovske trgovce od početka 17. stoljeća, a možda i ranije. I Francuska ih se oslobađa jednom zauvijek 1394, ali vrlo rano eto ih ponovno (marani, doduše, i prividno kršćani) u Rouenu, Nantesu, Bordcauxu, Bayonneu, tim uobičajenim etapama portugalskih marana na putu prema Antwerpenu i Amsterdamu. Henrik II, »francuski kralj, dopustio je židovskim trgovcima iz Mantove da se vrate u gradove njegova kraljevstva i da trguju u zemlji. Također ih je oslobodio poreza i kad su došli da mu iskažu poštovanje i zahvalnost, pokazao se blagonaklonim prema njima, te godine«285, nedvojbeno 1547. Još je neobičnija, ako ne i važnija glasina koja se u proljeće 1597. širi Parizom, možda i Nantesom, gdje je hvata španjolska obavještajna služba: francuski kralj pomišlja na to da »omogući povratak Židovima koje je Vrlo Kršćanski kralj Luj Sveti prognao«286. Glasina se ponovno javlja četiri godine kasnije, 1601 »Jedan mi je važan Židov (iz Portugala), objašnjava Henriku IV. ambasa­ dor Philippe Сапауе, rekao da kad bi Vaše Veličanstvo htjelo dopustiti Židovima da se nastane u Francuskoj, da bi moglo izvući iz toga korist i u svojem kraljevstvu naseliti više od 50.000 obitelji razboritih i radinih 163

ZAJEDNIČKE SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA

ljudi«287. Oko 1610, m eđu Maure koji ulaze u Francusku, kroz koju obično samo prolaze, umiješali su se s izbjeglicama većinom*’Židovi i portugalski marani koji su se »pod kršćanskom maskom smjestili u Francuskoj, osobito u Auvergni«280. Na jugu Francuske Židovi su bili malobrojni. Oko 1568-1570. bili su prognani iz provansalskih gradova i svojevoljno su prebjegli u Savoju289. U Marseilleu, gdje je politika grada bila promjenjiva, ima ih početkom 17. stoljeća samo nekolicina290. Židovi prognani 1492. iz Francuske, smjestili su se u Languedocu, tu su ostali i »uputili Francuze u trgovinu sa Sjevernom Afrikom«291. Pod maskom novih kršćana, oni u Montpellieru rade kao ljekarnici i liječnici; Felix Patter boravi kod jednoga od njih. U Avignonu ih na kraju stoljeća, pod papinom zaštitom, ima 500, ali nemaju pravo kupiti »ni kuću, ni vrt, ni polje, ni livadu unutar ili izvan grada«, i svedeni su na zanat staretinara ili krojača292... Njemačka i Italija, razumljivo, previše se razlikuju a da bi u njih mogli odasvud i u isto vrijeme biti prognani, a sam Bog zna da su bili protjerivani i po deset puta. Jedan im grad zatvara vrata, drugi im ih otvara. Kad se Milano, 1597, nakon brojnih oklijevanja oslobađa svojih »Hebreja«, inače malobrojnih, oni odlaze, koliko smo o njima obavi­ ješteni, u Vercelli, Mantovu, Modenu, Veronu, Padovu i »okolna mje­ sta«29*. To sve često nalikuje na komediju (čak i kad loše svršava). Komedija u Genovi, iz koje su svečano protjerani 1516, a u koju se Židovi vraćaju 1517. godine294. Komedija u Veneciji, u Dubrovniku, jer sve se dobro svršava: u svibnju 1515. mali gradić koji je nahuškao jedan franjevački redovnik istjeruje svoje Židove; oni odmah u Apuliji i Moreji uvode blokadu žita protiv Republike svetog Vlaha (dokaz da gospodare tom namirnicom) i ova ih mora ponovno primiti; tek što 1545. pomišlja­ ju na to da ih protjeraju, sultan poziva Dubrovčane na red295... Godine 1550. Venecija je željela prognati svoje Židove, ali shvaća da oni kontro­ liraju i upravljaju njenom trgovinom: vunom, svilom, šećerom, mirodi­ jama — a da se sami Mlečani često zadovoljavaju preprodajom njihove robe, guadagnando le nostre soliteprovizioni, zarađujući samo uobi­ čajenu proviziju296. Doista, Italiju je nakon uzastopnih progona iz Francuske, Španjolske i Portugala, a osobito državu Svete stolice, kamo su se najradije sklanjali, ispunio velik broj Židova. U Anconi su za njih počela sretna vremena: prije žestokih progona pape Pavla IV. 1555. i 1556. godine 1.770 glava obitelji neometano kupuje nekretnine, kuće, vinograde, i oni »ne nose nikakav znak kojim bi se razlikovali od kršćana«297. Godine 1492. progon Židova sa Sicilije obuhvatio je više od 40.000 osoba298, i to većinom sitnih obrtnika čiji će odlazak otok teško podnijeti. U Napulju, naprotiv, koji će tek deset godina kasnije biti pod 164

C ivilizacije

k o n tro lo m K atoličkog kralja, m a lo b ro jn i ali b o g ati i aktivni Židovi, p o p u t A bravanela, o d rž a t će s e sve d o 1541. g o d in e 299...

Ne bi bilo umjesno uspoređivati te prognane Židove s odmetnutim četama razbojnika, ali, napokon, Hebreji i ljudi izvan zakona koriste pogodnosti složenog njemačkog zemljovida, u Njemačkoj kao i u Italiji. U blizini Njemačke nalazi se Poljska, kamo stižu kola s izbjeglicama koje se, u slučaju potrebe, skupljaju ovdje sa svojom kramom; u Italiji pogodna je pak blizina mora i Levanta. Mlečani govore 1571. o protje­ rivanju svojih Židova, a neki se već nalaze na brodovima spremnim za isplovljavanje kad stiže opoziv300. Ta putovanja morem nisu uopće bezopasna: oduzeti im prdjagu, prodati ljude, veliko je iskušenje za zapovjednika broda. Godine 1540. kapetan jednog dubrovačkog broda pljačka svoje putnike, Židove koji bježe iz Napulja, i ostavlja ih u Marseilleu gdje im se smiluje francuski kralj Franjo I. i vlastitim ih brodovima šalje na Levant301. Godine 1558. Židovi odbjegli iz Pesant302 stižu u Dubrovnik, i odmah dižu jedra prema Levantu: posada, možda dubrovačka, hvata ih i prodaje kao robove u Apuliji. Godine 1583. mornari, ovaj put grčki, ubijaju 52 od svoja 53 židovska putnika303. Uvijek u potrazi za gradovima »u kojima bi njihove noge mogle naći odmora«304, Židovi su napokon i neizbježno posvuda. Eto ih, godine 1514, na Cipru, gdje rektori dobivaju nalog od mletačke signorije da ne sile ni jednog od tih Židova da nosi crnu umjesto žute kapice305. U Istanbulu, evo tucet kretskih Židova u lošem položaju, što je prilika da se sazna da ih na njihovu otoku »ima više od 500«306. Na jednom drugom mletačkom otoku, na Krfu, godine 1588. ima ih 400, sparsiper la dite) con le lor case conggionte con quelle di Cbristiani, raspršeni po gradu i u kućama koje se miješaju s kršćanskim; bilo bi dobro, kaže se u našoj ispravi, da ih se razdvoji, na opće zadovoljstvo307. Doista, krfski će Židovi uvijek uživati očite prednosti kod mletačkih vlasti308. Želimo li ukazati na raspršenost Židova na Najvećem Sredozemlju i po svijetu, bez teškoća ćemo ih naći u Goi, Adenu, Perziji, »pod batinom u sjeni koje provode svoj bijedni život na cijelom Levantu«; ali ova je napomena iz 1660309, dok se kolo sreće već okrenulo i još će se okretati. Doista, jedan nam francuski dokum ent iz 1693- pokazuje portugalske i talijanske Židove koji su na Levantu »već 40 godina« i stavili su se pod zaštitu francuskih konzula u »Izmiru«. Isto su se tako uvukli u Marseille, gdje su se »neopazice domogli velikog dijela trgovine s Levantom, što je natjeralo pokojnog gospodina de Seignelaya da ih kraljevom zapovi­ jedi protjera iz Marseillea«310. Ah oni preuzimaju posao s druge strane, na samom Levantu. Na Madeiri su Židovi tako brojni na otoku Sâo Tome (to su očito novi kršćani) da »otvoreno« vrše svoje obrede31 *. U Ameriku su stigli prvi, i od 1515. prve su žrtve španjolske Inkvizicije na Kubi31165

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KHOTANJA

koja se tamo neće održati; godine 1543 Filip, tada regent španjolskog kraljevstva, prognao ih je — posve teorijska gesta — iz kastilijske Indije*1*... Židovi su također brojni u Sjevernoj Africi, a ima ih sve do Sahare. Ž idovstvo i kapitalizam Židov, nekoć seljak p oput Armenca, odvikao se tijekom stoljeća od rada na zemlji. Posvuda je o n novčar, vojni dobavljač, trgovac, lihvar, zalagaoničar, liječnik, obrtnik, krojač, tkalac, čak i kovač... Ponekad vrlo siromašan; po potrebi skromni zajmodavac. Vrlo su siromašne, nesum ­ njivo, one Židovke koje prodaju na tržnicama Turske rupčiće, ubruse, prekrivače za krevete*1*, ili svi oni Židovi o čijim nam nezgodama i zanimanjima, najčešće skromnim, govore rabinski zapisnici na Balka­ nu*15. Zalagaoničari, čak i oni najskromniji, gotovo su buržoazija u tim često izgladnjelim kolonijama. U Italiji je broj tih zajmodavaca visok i njihove usluge efikasne u selima i provincijskim mjestima ih potiču. U rujnu 1573 koparski podestat*16 zahtijeva da se u grad pozove jedan židovski bankar, inače će stanovnici, pod stalnim udarom skupoće, odlaziti, kao što i čine, k tršćanskim lihvarima koji im posuđuju uz kamatu od 30 i 40 posto, što se ne bi dogodilo sa židovskim zajmodav­ cem na licu mjesta. Sljedeće godine, 1574, la povera com m unità di Castelfranco traži od venecijanske signorije, koja joj to odobrava 6. travnja, da dopusti Židovu Josipu... di tener banco nella cittadina, col divicto perd di poter prestare salvo cbe sopra beni mobili, da smije posuđivati samo u zalog za pokretna dobra*17. Tako je 1575. la com m u­ nità di Pordenone zatražila sa svoje strane »za dobrobit brojnih siroma­ ha« da se može ovlastiti un ebreo a tener banco*10; što ne znači da je odmah sve išlo kao podmazano između židovskih pozajmljivača i kršćan­ skih posuđivača. Godine 1573. la com m unità di Cividale u Furlaniji*19 zatražila je tako da je se »oslobodi od židovske pohlepe koja glođe bez kraja i proždire siromahe loga grada«. U srpnju 1607. godine u Coneglianu su cestovni razbojnici, fuorusciti, opljačkali jednu židovsku zalagaonicu, un monte di hebrei. Capclletti signorije (mi bismo rekli carabinieri) kreću za njima u potjeru, vraćaju plijen (5.000 dukata u nakitu i drugim zalozima), ubijaju četiri razbojnika čije glave donose u Treviso dovodeći sa sobom dva živa zarobljenika*20. Ali pored tih pozajmljivača uz tjedne kamate i tih lihvara ima često i onih protjeranih, koji su se vratili, uvijek potrebnih židovskih veletrgovaca. Nalazimo ih u Lisabonu, unatoč masci novih kršćana, ili, ako su bogati, kao savršene kršćane, poput Ximenesovih, Caldeira, Evora... Opažamo njihov novatorski rad, kao onaj Michela Rodrigueza, ili bolje 166

C iv iliza c ije

Rodrigua, levantinskog Židova koji je u Veneciji zamislio splitsko prista­ nište321; naslućujemo njihovu moć, poput moći Samuela Abravanela i njegove bogate obitelji koja u svojim rukama drži, dugi niz godina, sudbinu napuljskih Židova, posuđujući kralju novac, i koja se zanima za trgovinu šećerom na Madeiri i na sajmovima Lanciana, kao i za trgovinu žitaricama322; naslućujemo golemi uspjeh španjolskih avisosa Levanta323 preko neusporedive karijere portugalske obitelji Mendes i njihova nećaka, Juana Mingueza zvanog Jean Miques ili Juan Micas. Kao maran, vraća se na židovsku vjeru u Istanbulu gdje postaje neka vrsi Fuggera, svemoćan gotovo do svoje smrti (1579), sanjajući da postane »kralj Židova« i da osnuje državu u Svetoj zemlji (obnovio je ruševine Tiberijade), da postane »ciparski kralj«, a zadovoljivši se napokon time da ga sultan imenuje, u nedostatku boljeg, vojvodom od Naxosa, pod kojim imenom su ga poznavali povjesničari i hagiograli koji su se njime bavili. Ali čak i taj sjajni uspjeh ovisi o njihovu kolektivnom položaju. Povjesničari koji se bave Turskom 16. stoljeća upućuju ovdje (možda prekasno) na prevlast židovskih trgovaca32-1. Oni vrlo brzo utvrđuju, zajedno s grčkim trgovcima, porezne prihode i čak prihode bogatih zemljoposjednika, a mreža njihovih poslova širi se po cijelom carstvu. Belon du Mans koji ih je promatrao, oko 1550, o njima već tada kaže: »Oni su toliko zahvatili tursku trgovinu da je bogatstvo i prihod sultana u njihovim rukama: jer oni nameću najvišu cijenu na ubiranje poreza u pokrajinama, utvrđuju porez na sol i pristanišnu pristojbu za brodove i druge stvari Turske...« I, zaključuje on, »budući da sam često bio primoran da se i sam poslužim uslugama Židova i da ih pohodim, odmah sam shvatio da je to najlukaviji narod koji postoji i prepun zlobe«325. Bez toga zajedničkog uspjeha ne bi bile moguće sudbine kao sto je ona vojvode od Naxosa. Također smatram da uspjeh njemačkih židovskih novčara, od Tridesetgodišnjeg rata, tih H ofjuden, tih »dvorskih Žido­ va«326, nije zamisliv bez akumulacije novca u mirnim godinama koje su uslijedile nakon Augsburškog mira (1555), i koje su njemačkim židov­ skim zajednicama pripremile kasnije povratke. Tako je potkraj 16. stoljeća veza s portugalskim Židovima, gospodarima šećera i mirodija, vlasnicima golemih kapitala, pridonijela uspjehu Amsterdama. Cijela je Amerika također bila zahvaćena u mrežu njihovih poslova. To ne znači da su svi židovski trgovci bogati ili bez briga. Ni to da je židovstvo, zbog svojih sposobnosti za špekuliranje ili svoje etike, odgovorno za ono što nazivamo kapitalizmom, ili radije pretkapitalizmom 16. stoljeća; ni da se »Izrael uzdiže nad Europom poput sunca, i da tamo gdje o n sja rada se novi život, dok u područjima koja napušta vene sve Što je prije cvalo«327. Već prije to da su se Židovi znali prilagoditi geografiji kao i promjenjivoj konjunkturi poslova. Ako su oni »sunce«, 167

ZAJEDNIČKE SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA

budimo uvjereni da se tim suncem upravlja sa zemlje. Židovski trgovci idu prema područjima u usponu, koriste se njima kao što i pridonose njihovu usponu. Tu se radi o uzajamnosti pruženih usluga. Kapitalizam je tisuću stvari istodobno, ali i sistem proračuna, upotreba tehnika, tehnika novca kao i zajma: no još prije nego što su kršćani zauzeli Jeruzalem 1099. Židovi poznaju suftayu, mjenicu, sakh, ček*28, koji se redovno upotrebljavaju u muslimanskom svijetu. Ta se tečevina mogla očuvati unatoč seobama židovskih zajednica. Osim toga, kapitalizam podrazumijeva cijelu jednu mrežu, splet povjerenja i suradnje raspoređenih u pravom trenutku na šahovskoj ploči svijeta. Opoziv Nanteskog edikta (1685) nije sam po sebi doveo do uspjeha protestantske banke, osnovane u 16. stoljeću, već je otvorio novo razdoblje u kojem su protestanti raspolagali, od Francuske, preko Ženeve, Nizozemske i Engleske, mrežom obavijesti i suradnje. Tako je tijekom stoljeća bilo i sa židovskim trgovcima. Oni su prva trgovačka mreža na svijetu, jer se nalaze posvuda: u pustim ili nerazvijenim područjima gdje žive i rade kao majstori, trgovci ili zalagaoničari, kao i u važnim gradovima gdje imaju udjela u cvatućim i unosnim poslovima. Ponekad su u malom broju: u Veneciji ih 1586. godine ima 1.424*29; u Hamburgu**0, na početku 17. stoljeća, jedva ih je stotinjak: najviše 2.000 u Amsterdamu, 400 u Antwerpenu 1570**1. Giovanni Botero**2 govori, potkraj 16. stoljeća, o 160.000 Židova u Carigradu i Solunu***, gradu koji je glavno utočište protjeranih Židova, ali jedva 160 njihovih obitelji može nabrojiti u Valoni, kao i u San Mauru, 500 na Rodosu, 2.500 osoba između Kaira, Aleksandrije, sirijskog Tripolija, Alepa i Angore... Brojke su manje ili više točne. Možemo, međutim, vjerovati da je tamo gdje je naseljenost gusta, na primjer u Solunu i Carigradu, sudbina za Židove bila teška, i da ih nužda tjera da se ovdje prihvate svih vrsta poslova, pa čak i onih koji nisu unosni. Ubrojimo tu tkalce, bojadisare iz Soluna, Istanbula, i drugih mjesta, putujuće trgovce po seoskim sajmovima, kupce krzna i koža... Male kolonije, naprotiv, često su kolonije imućnih trgovaca kojima pogoduje lokalizacija bogate trgovine, često privučene samom tom trgovinom i tim pridošlicama. U 13. stoljeću sajmovi Champagne središte su trgovačke ekonomije Zapada. Sve vodi prema njima, sve iz njih polazi. Židovi se sastaju u gradovima i selima Champagne**4, određeni broj umiješan ih je u poljoprivredni ili, još više, obrtnički život, posjeduje polja, vinograde, nekretnine, kuće koje prodaju ili kupuju, ali oni su već i u prvom redu trgovci i lihvari, »čini se da radije pozajmljiuju nego trguju«, pozajmljuju plemićima, osobito champagnskim grofovima, i samostanima. Privučeni sajmovima Champagne i prosperitetom koji nude, Židovi na njima ne 168

C ivilizaciji

igraju izravnu ulogu (iznimke potvrđuju pravila), kao ni glavnu ulogu. Oni na njima, međutim, drže neke konce. N a izm ak u 14. s to lje ć a je d in o e k o n o m sk i za štić e n o p o d ru č je na Z a p ad u je Italija: židovski s e trgovci u n jo j m n o ž e p o m iloj volji, jedna n ed av n a stu d ija 335 p o k a z u je d a se o n i bave niskim poslovim a lihve, istiskujući svoje k o n k u re n te , n a to j e le m e n ta rn o j razini trgovačkog života.

U 15. i 16. stoljeću glavnina trgovine na Sredozemlju odvija se u Sjevernoj Africi i na Levantu. Kad 1509. gomila u Tlemcenu zbog španjolske intervencije pokolje kršćanske trgovce, Židovi dijele s njima sudbinu336. Oni su također i u Beaiji, u Tripoliju, gdje se 1510. ustoličio Španjolac337. U tom istom gradu Tlemcenu, za vrijeme ulaska španjol­ skih trupa 1541, »Židovi koji su ovdje živjeli u velikom su broju bili zarobljeni i prodani u ropstvo... Jedan dio njih otkupljen je u Oranu i Fezu, a drugi su odvedeni kao zarobljenici u Španjolsku, gdje su bili prinuđeni odreći se Vječitog, Boga Izraela«338. Nekoliko godina ranije, za vrijeme osvajanja Karla V. Tunisa 1535, odvija se isti prizor. Židovi, »muškarci i žene, bili su prodani, pripovijeda liječnik Josip Ha Cohen,339 u najrazličitije krajeve, ali u Napulju i Genovi talijanske komune otkupile su ih velik broj. Neka im se Bog smiluje!« U Sjevernoj Africi židovske su zajednice žive, čak ratoborne na početku 16. stoljeća, prem a svjedočenju Leona Afrikanca, sposobne da pruže otpor, preživljavajući tako u nezahvalnom središtu španjolske utvrde Orana sve do 1668340, umiješane u sve poslove. Jedno istraživa­ nje, vođeno u oranskoj utvrdi 16263'11, ukazuje na dolazak karavana deva iz Sahare; jednu od njih, koja je dolazila iz Tafilaleta i Figuiga, pratili su »ratoborni Židovi«, zapravo obični trgovci, jer u Španjolskoj kao i u islamskim zemljama razlikuju M o t o s d e p a z , miroljubive podanike koji žive pored citadele, od nepokornih, M o r o s d e g u e rra - , ima čak i Židova d e p a z i d e g u e r r a . Ali prisutnost židovskih trgovaca na toj osi stare trgovine nije nezanemariva. Naše isprave svjedoče da židovski trgovci sudjeluju u velikom broju u životu Levanta; oni su svoji gospodari u Alepu i još više (portugalski Židovi) u Kairu, pozajmitelji novca kojima se utječu kršćani i u čije ruke očito dolazi karavanski prijevoz. Što još valja reći? Da je u Veneciji židovska prisutnost neprekinuta, unatoč napetostima, sukobima koji svršavaju sporazumima i pomire­ njima. Do progona je nesumnjivo dolazilo, i to bogatih marana, 14973'-, nakon njihovih špekulacija sa sicilijanskim žitom kojim se hrani Vene­ cija, ali riječ je o jednom malom broju pridošlica (sve upućuje na to da su se oni vratili, jer se 1550.343 ponovno postavlja problem njihova 169

ZAJEDNIČKI: SUDBINI: I SVEUKUPNA KRETANJA

progona, i jer ih sve do kraja stoljeća, i kasnije, nalazimo poglavito u Veneciji). Također sam ukazao na židovsku prisutnost u Milam* i milan­ skom vojvodstvu sve do 1597. U Rimu i dalje vode bijedan život, ali irijumliraju u Anconi, sve dok je ona živa, naime do prvih godina 17. stoljeća; u Livornu, oni su zaslužni za uspjeh Medicija od samog početka, to jest od 159314 J. Njihovu bi sudbinu svakako bilo zanimljivo vidjeti u Genovi, prije­ stolnici bogatstva svijeta, ali o tome nam nedostaju dobre obavijesti. Jedino u što smo sigurni jest neprijateljstvo prem a njima. U Genovi, ljubomora obrtnika i liječnika prem a židovskoj konkurenciji dovodi, 2. travnja 1550, i do progona njihove zajednice dekretom »proglašenim uz zvuk trublje, kao što je bilo činjeno, kaže jedan svjedok, u vrijeme moga oca, rabina Jošue Ha Cohena«, 1516. godine. Taj isti svjedok, liječnik Josip Ha Cohen, nastanio se nedaleko Genove, na teritoriju Dominante, u Voltaggiu, gdje se i dalje bavio svojim pozivom-145. Godine 1559. ponovno nailazimo na neprijateljstvo Genove — ili barem na neprija­ teljstvo jednog uglednog Genovljanina, Negrona de Negrija, »pokvarena čovjeka koji je bio kao žalac u bedrima« Židova146; on će ih pokušati protjerati iz Pijemonta, ali bez uspjeha. U lipnju 1567. Genovljani su ih protjerali iz svoga D om inija, gdje su ih podnosili nakon progona koji je od njih oslobodio sam grad Genovu. Liječnik Josip Ha Cohen napušta tada Voltaggio i odlazi se nastaniti u »Castelleto, na teritoriju Montferrata, gdje su me svi primili s radošću«147. Precizniji podaci bili bi nam od veće koristi. Jesu li židovski veletrgovci imali, Т nisu, kao što ja mislim, pravo pristupa sajmovima Piacenze? Posljednja značajka na koju valja podsjetiti jest prodor marana preko Sredozemlja koji priprema trenutak Nizozemske i na velikom satu opće povijesti označava stoljeće Amsterdama. Godine 1627. grof vojvo­ da Olivares gura na veliku pozornicu asientosa portugalske marane; ukazuje se jedno drugo doba novčarstva koje je uostalom započelo još mnogo prije toga datuma148. Ono se ukazivalo mnogim znakovima. Već 1605. godine bilo je riječi o tome da se za 10.000 Židova izda dozvola da se mogu nastaniti u Španjolskoj, kako bi pomogli boljoj organizaciji linancija Katoličkog kralja nego što je bila pod režimom kršćanskih cisentistasci149. Mogli bismo nastaviti s našim podacima i ukazati na židovsku prisutnost u 17. stoljeću u Marseilleu, Livornu, Izmiru, u tri živa grada Sredozemlja; u Sevilli, u Madridu, u Lisabonu, još uvijek važnim mjestima, napokon u Amsterdamu i već u Londonu, gdje se između 1630. i 1635.150 nastanio bogati trgovac Antonio Fernandez Carvajal, the great Jew. Ali naš prikaz dovoljan je sam po sebi.

170

C ivilizacije

Židovi i konjunktura Načinimo ii kronološkim redom popis mučenja, pokolja, progona i prisilnih obraćenja koji čine martirologij židovske povijesti, nazire se veza između kretanja konjunkture i tih okrutnih mjera. One su uvijek ovisile o nepovoljnim uvjetima ekonomskog života, one ih prate. Nisu samo ljudi, vladari, ili »pokvarenjaci«, čiju ulogu ne treba nijekati, stali na kraj lagodnom i raskošnom životu zapadnih židovskih zajednica u Engleskoj (1290), u Njemačkoj (1348-1375), u Španjolskoj (pogrom u Sevilli i prisilno obraćenje 1391), u Francuskoj (konačni progon Židova iz Pariza 1394). Veći je krivac opća recesija zapadnog svijeta. Na toj mi se točki nikakva rasprava ne čini mogućom. Tako se, uzmem li samo primjer progona španjolskih Židova (1492), taj svjetski dogaclaj, po riječima Wernera Sombarta351, zbio kasno u razdoblju duge regresije: ona započinje s vladavinom Katoličkih kraljeva i traje barem do 1509, a možda i do 1520. Kao što je stoljetna regresija od 1350-1450. židovske trgovce odbacila prema Italiji i štitila njihovu ekonomiju352, lako ih kriza od 1600-1650. zatiče u isto tako zaštićenom području Sjevernog mora. Protestantski ih je svijet tada spasio, zaštitio i, obrnuto, oni su spasili i obdarili protestantski svijet. Napokon, kao što primjećuje Werner Sombart. Genova je bila jednako dobro smještena kao i Hamburg ili Amster­ dam u odnosu na pomorske putove koji se usmjeravaju prema Americi, Indiji ili Kini353. Ali te prilagodbe između konjunkture i sudbine židovskog naroda ne vrijede samo za velike događaje i duge faze, one vrijede i za pojedine krize. Logično je, uzmimo samo ovaj neznatan primjer, da je Dubrovnik 1545. godine pomišljao na to da protjera Židove, i to zato što je tada, poput svih ostalih, proživljavao teška vremena. Ili one mjere koje Venecija tako rado poduzima protivsvojih Židova i Židova u Terra Fermi, za vrijeme duge regresije od 1559. do 1575, dok se sve ruši u godinama rata s Turčinom od 1570. do 157335
ZAJEDNIČKE SUD BIN E I SVEUKUPNA KRETANJA

Siksto V. (1585-1590).357Ako se ne varamo, udjel židovskog kapitalizma u pomorskim razmjenama ne prestaje rasti. On gospodari u Artconi358, ali i u Ferrari359, ako ne i u Veneciji. Svi ti »portugalski« ili »levantinski« uspjesi, veza s marokanskom Sousom i njenim šećeranam a360, razvoj Splita361, ili pak prijedlog jednog velikog čovjeka kakav je bio Daniel Rodriga, u ožujku 15 87362, da se u Istanbulu odredi polog od 20.000 dukata na ime baila za odgovarajući predujam na venecijanskoj carinar­ nici, ili namjera da se, oko 1589, prihvate Židovi iz Ferrare363: ta sloboda u planiranju i djelovanju ukazuje na prom jenu klime. Prava dana 1598. godine Židovima, levantinim a i ponentinim a, doista su stvarna: izda­ vana im je propusnica na deset godina, i ako u tom roku nije zlorabljena, bit će obnovljena ipso facto-, uvjeti su isti kao i 1589, deset godina ranije. Mali ustupak: »Moći će na put ponijeti crnu kapu i uobičajenu opremu, ali ne u Veneciju«361. Naime, Venecija je tada postala, na uštrb Ferrare, veliko središte okupljanja marana u Italiji, točka na kojoj oni usposta­ vljaju kontakt sa Židovima iz Njemačke i s Levanta. Znak koji ne vara: Venecija ima ulogu intelektualne prijestolnice, a maranska, portugalska i španjolska književnost tiska se na venecijanskim strojevima još prije nego su to mjesto zauzeli tiskari iz Amsterdama i Hamburga365. Tako se, od Amsterdama do Lisabona, od Venecije i Istanbula, poboljšava život u židovskim kolonijama. Na Sredozemlju, lov na židov­ sku robu na brodovima nije uzaludan lov, ni bezvrijedan korak, već znak određenog napretka protiv kojega ustaju brojni protivnici. Lov je uosta­ lom već odavno počeo. Od 15 5 2366, i ponovno 1565367, židovske pritužbe ukazuju na brodove »vrlo zlih redovnika« s Malte, tu »klopku i mrežu u koju se hvata plijen otet Židovima«368. Potkraj stoljeća, Toskanci, Sicilijanci, Napuljci, Grci s otoka, pridružili su se gusarskim galija­ ma369: možda zato što je plijen porastao. O tom usponu židovskih poslova ima i drugih znakova, kao što je ponovno otvaranje, u njihovu korist, trgovine s Napuljem. Nakon njihova progona 1541, čini se da im je bio dopušten pristup jedino na sajmove Lanciana i Lucere. Ali od 1590. razmišlja se o obnavljanju trgovačkih odnosa370; to je prihvaćeno u rujnu 1613. godine371. Naglasimo: kao što je uobičajeno govoriti o »stoljeću« Fuggera, o »stoljeću« Genovljana, nije neumjesno, pri današnjem stanju istraživa­ nja, govoriti o »stoljeću« židovskih veletrgovaca, počevši od 1590-1600. i koje traje sve do 1621, ili čak do 1650. A to je »stoljeće« bilo obojeno živim intelektualnim bojama.

172

C ivilizacije

Razum jeti Španjolsku S u d b in u Ž idova n e m o ž e m o m jeriti izvan k o n te k sta svjetske povi­ jesti, izvan p o v ijesti k ap ita liz m a (p rev iše je is h itre n o re č e n o d a Židovi nisu n jegovi iz u m itelji, š to je m o ž d a to č n o , ali je li p o sto ja o je d a n izum itelj? U sv ak o m slu ča ju , o n i s u tu u p u n o j m jeri sudjelovali). R asprava će m o ž d a b iti jasn ija a k o je sv ed em o , d a b ism o zaključili, na sam izrazit slučaj Š p an jo lsk e . Slika žid o v sk e s u d b in e odražava se u v išestru k o m o g le d a lu p o v ijesti Š p an jo lsk e , a ova se sa svoje stra n e o p e t odražava u o g le d a lu k o je joj sto ji n a s u p ro t.

Glavna teškoća? Ne unositi u tu strasnu raspravu današnju osjećaj­ nost, rječnik, polemike, ne vjerovati pojednostavljenom jeziku moralista koji tankom crtom dijele dobre od loših, dobro od zla. Odbijam smatrati Španjolsku krivcem za umorstvo Izraela. Kakva bi to bila civilizacija koja bi, makar samo jednom u prošlosti, pretpostavila sebi drugu? Ni Izrael, ni islam više nego drugi! Kažem to bez posebne strasti jer sam čovjek svoga vremena i, što god se dogodilo, za one sam koji trpe u svojoj slobodi, u svom tijelu, u svojim dobrima, svojim uvjerenjima. Dakle ovdje, u okviru Španjolske, ja sam za Židove, conversosc, protestante, alumbradose, Maure... Ali ti osjećaji kojima se ne mogu oteti nemaju ništa zajedničko s pravim problemom. Govoriti o Španjolskoj 16. sto­ ljeća kao o »totalitarnoj zemlji«, štoviše o rasizmu, nije razborito. Svaka­ ko, takvi su prizori žalosni, ali se događaju u isto vrijeme i u Francuskoj ili Njemačkoj, Engleskoj, ili Veneciji (kroz sudske arhive). Ponovimo: konjunktura, slijepa snaga u Španjolskoj, kao i u Tur­ skoj ili u Novom svijetu, koji se otvara univerzalnom životu — konjun­ ktura nosi svoj dio odgovornosti. Katolički kraljevi neće biti osamljeni u progonima Židova, 1492, nakon osvajanja Granade, pobjede koja je kao i uvijek loša savjetnica: tu su također i ekonomski nepovoljno vrijeme i rane koje teško zacjeljuju... Napokon, i civilizacije imaju svoje duge konjunkture: izložene su masovnim kretanjima, kao da ih težina povijesti odnosi na tajne strmine, upravo toliko kose da sve klizi a da nitko toga nije svjestan ni za to odgovoran. Sudbina je civilizacija da se »dijele«372 same od sebe, da podnose to grubo djelovanje sebe nad sobom, da ostavljaju za sobom jedan dio svoga naslijeđa i svog tereta. Svaka civilizacija nasljeđuje, neprekidno, samu sebe i bira između dobara koja očevi ostavljaju djeci. Ima prtljage ostavljene uz rub ceste. Ali nijedna civilizacija nije bila prisiljena raditi na samoj sebi, »dijelili se«, trgati se toliko kao iberska u vrijeme svog sjaja, od Katoličkih kraljeva do Filipa IV. Jasno kažem iberska civilizacija. Ona je posebna vrsta zapadne civilizacije, izbočena, jedan njezin kraj, nekad potpuno prekri­ vena stranim vodama. Da bi ponovno postao Europom, za vrijeme 173

ZAJEDNIČKE SUDBINI- I SVHUKUPNA KRETANJA

«dugog« 16. stoljeća, Poluotok si je stvorio militantno kršćanstvo; odvo­ jio se od svojih dviju suvišnih vjera, muslimanske i hebrejske. Nije pristao da bude Afrika ili Orijent, prem a procesu koji na neki način nalikuje današnjim procesima dekolonizacije. Po njemu, svatko može sanjati o nekoj drugoj sudbini. Po svojoj geografskoj sudbini i svojoj povijesnoj vokaciji mogao je stoljećima ostati m ostom između Europe i Afrike. Mogao je... Ali jedan most znači prom et u dva smjera. Europa stiže na Poluotok preko Pireneja, putovima Atlantika i putovima Unu­ trašnjeg mora i, na tom graničnom rubu ona s uspjesima rekonkviste, koji su i njeni, pobjeđuje islam. Povjesničari Poluotoka to znaju, Claudio Sanchez Albornoz kao i Américo Castro, »ultramontanci« odnose pob­ jedu i ponovno osvajanje Španjolske od strane Europe nadovezuje se na španjolsko osvajanje muslimanskog prostora. Kasnije će velika ot­ krića učiniti ostalo: ona dovode Poluotok u središte m odernog svijeta, to jest u središte europskog osvajanja svijeta. Tvrditi da Španjolska nije trebala postati Europa znači podržavati jednu hipotezu, koja je bila i podržana373. No je li ona mogla to ne postali? Nije samo politika ta koja je tražila protjerivanje inovjeraca, ta koja je stvorila španjolsku Inkviziciju 1478, portugalsku 1536; to je bio i puk, ta pomamna masa. Nama je Inkvizicija mrska, ali ne toliko zbog relativno ograničenog broja njenih žrtava374 koliko zbog njenih postu­ paka. Ali jesu li njena odgovornost, odgovornost Katoličkih kraljeva, vladara Španjolske i Portugala, glavne sile u borbi koju vodi duboka želja svjetine? Prije nacionalizama koji se rađaju u 19. stoljeću narodi su se osjećali povezani samo u osjećaju vjerske pripadnosti. To znači civiliza­ cije. Čvrsta kohezija Španjolske u 15. stoljeću jest povezanost naroda koji je dugo bio slabiji, manje blistav, manje inteligentan, manje bogat od druge civilizacije i koji se iznenada oslobodio. Postavši ponovno jačim, duboko u sebi još toga nije svjestan. Nastavlja borbu. Ako je strašna Inkvizicija na kraju imala malo žrtava, to je zato što se njena borba odvija pomalo u praznom. Španjolska je još bila neodređeno bojažljiva, previše militantna da bi se krivovjerje ovdje moglo lako uvući. Kod nje nema mjesta ni za erazmizam, ni za neodlučnog conversa, ni za protestanta... U ovoj perspektivi sukoba civilizacija topli i zavodljivi pledoaje Leona Poljakova me ne zadovoljava. On je vidio samo jedno od dva odraza drame, štetu nanesenu Izraelu, a ne i štetu nanesenu Španjolskoj koja nije prividna, varljiva i demonska. Kršćanska Španjolska upravo dovršava svoje formiranje. Ledenjak nošen svojom težinom lomi na svom putu stabla i kuće. I ne recimo, da bismo moralizirali i zamutili raspravu, da je Španjolska bila dosta kažnjena za svoja nedjela, za 174

C ivilizacije

progone 1492, za mučenja mnogih conversosa i za svoj gnjev protiv Maura, od 1609. do 1614. Ta nedjela, te strasti gotovo su je stajale njene veličine. Međutim, ta veličina počinje upravo 1492. i traje do Rocroia (1643), ili točnije do sredine 17. stoljeća. Kazna je, ovisno o tome kamo je se smjesti, zakasnila više od jednog stoljeća ili više od četrdeset godina. Nećemo prihvatiti ni to da je zbog protjerivanja Židova Španjol­ ska ostala bez jake buržoazije. Felipe Ruiz Martin dokazao je da se financijska buržoazija nije formirala u Španjolskoj zbog uspostavljanja jednog štetnog m eđunarodnog kapitalizma, kapitalizma genovskih ban­ kara i njihovih srodnika. Drugi argument, drama limpieze de setngre, čistoće, čistoće krvi, bit će mučenje, kazna za Španjolsku. Nitko ne želi poricati to mučenje, njene patnje, njena strašna proživljavanja, ali sva se zapadna društva sa 17. stoljećem zatvaraju, sakraliziraju društvene povlastice, a ipak nemaju razloga da se pozivaju na Španjolsku. Priznajmo radije da svaka civilizacija, htjela ili ne, korača prema vlastitoj sudbini. Vlak u kojem sjedim na stanici kreće, a putnik iz susjednog vlaka često ima osjećaj da i on kreće, samo u drugom smjeru. Slično i civilizacije ukrštaju svoje sudbine. Razumiju li se one? Nisam u to siguran. Španjolska je na putu prem a političkom jedinstvu koje u 16. stoljeću može zamisliti samo kao vjersko jedinstvo. Međutim, Izrael slijedi sudbinu svoje dijaspore. Kako je i njegova sudbina unitaristička, ali u dimenzijama svijeta, o n premošćuje oceane i mora, narode koji se rađaju, stare civilizacije. A njih on poriče, njima prkosi. On je modernosi koja se prerano aktivira. Čak ga i jedan toliko pronicljiv duh kao što je Francisco de Quevedo vidi u đavoljem liku. Đavao, to je uvijek drugi, druga civilizacija. »L'Ile des Monopantes« (1639) je pamflet uperen protiv grofa vojvode Olivaresa i maranskih bankara koji ga okružuju; možda ga je napisao i sam de Quevedo. »U Rouenu«, kažu Židovi iz »Ile des Monopantes«, »mi smo kesa Francuske protiv Španjolske i u isto vrijeme kesa Španjolske protiv Francuske; a u Španjolskoj, pod odjećom koja skriva našu obrezanost, pomažemo vladara (radi se o Filipu IV) s bogatstvom koje imamo u Amsterdamu, u zemlji njegovih smrtnih neprijatelja... Činimo to i u Njemačkoj, Italiji, u Carigradu. Pletemo tu beskrajnu spletku crpeći pomoć danu svakome u džep njegova najljućeg protivnika, jer mi pomažemo kao bankar koji uz velike kamate daje novac onome tko igra i tko gubi, kako bi izgubio još više...«^ Jednom riječju, to je proces kapitalizma. Od jedne civilizacije do druge, svatko rado iznosi svoju istinu. A ona nikad nije dobra kad je kazuje susjed. Jedno je sigurno, da Izrael svoju sudbinu, svoju snagu» svoju vječnost zahvaljuje tome što je ostao čvrsta jezgra koja uporno odbija da se rastvori, to jest civilizacija vjerna samoj sebi. A sve su civilizacije istodobno i raj i pakao ljudi-^76. 175

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

4. Vanjska zračenja [zračiti, davati, znači dominirati. Teorija darivanja vrijedi za poje­ dince i za društva, ali ne manje i za civilizacije. Taj dar može na kraju biti i dugoročno osiromašenje. Ali dok traje, on ukazuje na superiornost i ova konstatacija zaključuje opću tezu ove knjige: tijekom čitavog stoljeća nakon Kristofora Kolumba i Vasca da Game Sredozemlje ostaje središte svijeta, sjajan i snažan univerzumjDokaz? Ono odgaja druge i poučava ih umijeću življenja. Recimo jasno da tada čitavo Sredozemlje, muslimansko i kršćansko, baca svoju svjetlost i dalje od svojih obala. Čak i sjevernoal'rički islam, na koji se rado gledalo kao na siromašnog brata, zrači prem a jugu, prem a rubovima Sahare i preko čitave pustinje do Bled es Soudana. Turski islam obasjava čitavo jedno kulturno po­ dručje koje mu napola pripada, na Balkanu, prem a arapskoj Africi i Aziji, prema dubokoj Aziji, sve do Indijskog oceana. Turska carska umjetnost koje je Sulejmanija u Istanbulu rem ek-djelo zrači nadaleko, potvrđuje svoju premoć, a arhitektura je samo jedan elem ent goleme ekspanzije. Za nas je još karakterističnije snažno zračenje sredozemnog Zapa­ da. On zrači tokom suprotnim povijesti i obasjava europski Sjever gdje će uskoro biti smješteno središte svjetske moći: mediteranski latinitet naspram protestantske Europe, to je Grčka naspram Rima. U jednom potezu zračenje prelazi Atlantik u 16. i 17. stoljeću, i preko toga oceanskog prostranstva Sredozemlje zrači i dodiruje golemu španjolsko-portugalsku Ameriku, najsjajniju od tadašnjih Amerika. Riječ koju počinje upotrebljavati Jacob Burckhardt, barok, najjednostavnije ozna­ čava civilizaciju kršćanskog Sredozemlja: posvuda gdje je barok vidljiv, Unutrašnje more ima svoja prava na koja se mi u njegovo ime možemo pozvati. Zračenje renesanse — ostavimo li po strani svaki vrijednosni sud — ne može se ni težinom ni količinom usporediti s velikom eksplozijom baroka. Renesansa je bila kći talijanskih gradova. Barok se istodobno oslanja na golemu snagu duhovnog Rimskog Carstva, na golemu zemaljsku snagu španjolskog carstva. Očito je da se radi o novom svjetlu; od 1527. do 1530, od tragičnog kraja velikih gradova hraniteljica, Firence i Rima, ono je promijenilo boju. Kao u kazalištima gdje svjetlost projektora naglo prelazi iz bijele u zelenu ili crvene u plavu boju... Kad bi barem nakon svega što smo iznijeli čitalac mogao razumjeti naš cilj! Pišući knjigu o Sredozemlju, ne možemo reći sve o golemoj transgresiji mora, jer bi valjalo napisati knjigu o svijetu. Činilo mi se da će biti dovoljan samo prikaz u slavu Sredozemlja i za ravnotežu ove knjige. Sa žaljenjem ćemo ostaviti islam i španjolsko-portugalsku Ame­ riku i kasni ali povremeni sjaj Ouro Prêta u rudarskom središtu Brazila.

C ivilizacije

Barok, tešk i b a ro k , m o ž e n a m d o sta ja ti u sam o m p o seb i g o le m o m p o d ru č ju Z a p ad a.

Etape baroka Nakon Jacoba Burckhardta, njemački povjesničari H. Wôlfflin Л. Riegl, A.-E. Brinckmann, W. Weisbach pridonijeli su uspjehu riječi barok377. Oni su porinuli brod na kojem su toliki drugi putovali. Njihovo nastojanje u načelu je koristan pokušaj klasifikacije, prepoznavanja jednog sloja umjetnosti, kao kad se radi o geološkom sloju. Predloženo nam je da romanskom, gotičkom, renesansnom nizu dodamo četvrti izraz, barok378, koji valja smjestiti ispred klasicizma francuske inspiraci­ je. Izraz koji ne pokriva posve jasno i jednostavno jedan pojam, jer barok je opisan kao zdanje s tri, ako ne i četiri kata. U same početke smješteni su ona Pietà koju je Michelangelo radio za crkvu Svetog Petra od 1497. do 1499, a također i Rafaelove Stanze, nemirni pokreti Požara u borgu i Izgona Heliodora iz hram a, Sveta Cccilija u Bologni, koja, ako je vjerovati Émileu Mdleu, u sebi nosi nešto od duha novog vremena379.1, dodaje se, »gestualnog jezika baroka«380. Njegove bismo početke mogli naći i u studiji Bitka kod Anghiarija ili (ovaj put izvan Italije) u nekim Dürerovim gravirama... A sve to zajedno doista čini neobičan skup. Navodi se da je jedan od nespornih otaca baroka Correggio, Correggio s Uzasasćem Djevice, u Parmi381. Za pot­ puni barok nedostaje mu samo više isticanja prezira ili zaziranja od zemaljskih radosti i ljepote Nagosti. One Nagosti kojom se Michelangelo najradije izražavao: ali njegova sklonost prema grandioznom, naprotiv, njegova patetika, njegova terribilità, bile bi, jednako kao i Rafaelova grazia i Correggiov pokret i igre svjetla, prvi blagotvorni vilinski dard iznad kolijevke baroka. Tako obdareno, dijete brzo raste. Ono je gotovo odraslo kada, 1534. godine, umire Correggio, a posve sigurno je odraslo kad Michelangelo 1541, nakon sedam godina iscrpljujućeg rada, završava svoj Posljednji sud u kojem oživljuju »strahote srednjeg vijeka«382. Na sjaj renesanse naglo se spušta mrak nakon pljačke Rima 1527. i osvajanja Firence 1530. »Strašna pljačka Rima«383 činila se suvremeni­ cima Božjim sudom. Ona je naglo podsjetila grad na njegovu kršćansku misiju. Dok je Klement VII. odolijevao u tvrđavi Sant’Angelo, grad je mjesecima bio u nemilosti soldateske i seljaka pljačkaša. Ništa nije bilo pošteđeno. Rafaelovi su se učenici raspršili u svijet: Penni u Napulj, Pierino de Vaga u Genovu, Giulio Romano u Mantovu odakle se više neće htjeti vratiti. »Tako Rafaelovi učenici nisu više imali učenika«, zaključuje brzo Stendhal384. Još jednom se pokazala krhkost svakog umjetničkog života, svakog života duha. »Jedan drugi Božji sud«, opsada 177

ZAJEDNIČKI: SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

i zauzeće Firence kojih je snažan utjecaj na ekonomski život pokazao G. Parenti, ponavlja 1530. godine katastrofu iz 1527. Tada je »nešto umrlo, i umrlo brzo«385. Nova generacija za koju Julije Medici predviđa da će biti više spartanska nego atenska, zauzima mjesto386, novi ukusi trijumfiraju. Ono što je mrtvo, to je renesansa, a možda i sama Italija. Ono što slavi pobjedu, to je m aniera, oponašanje, zanos, nadmenost: oni do­ vršavaju djelo Ralaelovih učenika koji još rade, a njihov će akademizam poslati škola387. j_Slikarstvo će prvo ukazati na tu prom jenu smjera vjetra. Započinje manirizam čiji će program i definiciju dati Lodovico Dolce 1557. u svom pledoajeu za m anient. Cijela je Italija njom e prožeta počevši od godina 1530-1540388, osim Venecije gdje djeluje nekoliko manierista, ali tako­ đer i već dugo neuništivi Tizian. | Dvadeseto stoljeće prekrstit će taj manirizam u predbarok, dugo razdoblje što ga ilustrira Tintoretto i koje umire s njim, 1590. godine389. Posljednje rem ek-djelo manirizma bit će golemi Raj, slikan od 1589. do 1590. u dvorani Velikog vijeća u Veneciji. I gotovo odmah na pozornicu stupa prvi barok kojega, po mišljenju G. Schnürera, uvodi Federico Baroccio iz Urbina čija se M adonna del Popolo nalazi u firentinskim Uffizima^x\ On će predstavljati školu do 1630. Je li to kraj? Ne, jer iz ovog talijanskog »baroka« odmah proizlazi bujna um jetnost koja živi u Švicarskoj, Gornjoj Njemačkoj, Austriji i Češkoj, do 18. i 19- stoljeća, oslanjajući se na svježu pučku inspiraciju: ona joj daje bujnost koju nikada nije imala u vrijeme svoje talijanske veličine. Uostalom, upravo se tu, u 18. stoljeću, na području Srednje Europe, riječ barok (koje god bilo njeno podrijetlo) počinje primjenjivati za um jetnost koja se bliži svom kraju. Odatle, kažu njemački poznavaoci, proizlazi jednadžba: barok = njemačko. Netočna jednadžba, pogledamo Ii izvore.

Treba li raspravljati? Moglo bi se u nedogled raspravljati o ovoj kronologiji i namjerama koje ona otkriva: ona zacijelo vrednuje, proširuje značenje baroka. Također bi se moglo u nedogled raspravljati i o tome što jest a što nije barok, onaj barok koji Gustav Schniirer vidi čak kao jednu civilizaciju, posljednju ekumensku civilizaciju, ponuđenu i nametnutu Europi. Po­ sljednju? I oko toga se možemo sporiti, i ja sam se prepustio tome zadovoljstvu u prvom izdanju ove knjige. Ali ti su problemi prilično različiti od onoga koji nas zaokuplja, naime kakva god bila prava boja te civilizacije, ona zrači sa Sredozemlja. Postoji darivanje, prijenos, supe­ riornost Unutrašnjeg mora. Njegove su pouke umijeće življenja, njegovi 178

C ivilizacije

ukusi su zapovijed, čak vrlo daleko od njegovih obala. Nas zaokuplja taj dokaz zdravlja i njegova sredstva, čak i njegovi razlozi.

Rim: veliko središte sredozemnog zračenja191 Rim je bio jedno od velikih središta toga zračenja, ne jedino, ali najznačajnije. Početkom 16. stoljeća on je još siromašan. Tako ga je vidio Rabelais na svom prvom putovanju 1532. godine; tako je opisan u Marlianijevoj Topografiji i brojnim drugim vodičima. Zbijeni grad, okružen pastoralnim životom, protezao se, razasut, među starim spo­ menicima, često napola srušenim, strahovito nagrđenim, još Češće do temelja ukopanim pod zemljom i ruševinama. Živi grad ima kuće od opeka, mračne uličice, velike prazne prostore. U 16. stoljeću grad se mijenja, buja životom, gradi palače i crkve; njegovo stanovništvo raste; održat će se čak i u 17. stoljeću, u vremenu koje je slabo bilo naklonjeno sredozemnim gradovima. Rim je tako postao golemo gradilište. Svi umjetnici tu nalaze posla. Ponajprije cijela vojska graditelja: Baldassare Pemzzi iz Siene ( t 1536), Sammicheli iz Verone (t 1549), Sansovino iz Firence (t 1570), Vignola (f 1573) sa sjevera Poluotoka (odakle su došli gotovo svi veliki talijanski graditelji), Ligorio iz Napulja ( t 1580), Andrea Palladio iz Vicenze (t 1580), Pelle­ grini iz Bologne (f 1592). Iznimka je Olivieri koji je Rimljanin (t 1599). Iza tih obrtnika, graditelja i kamenorezaca tiska se vojska slikara, neo­ phodna umjetnosti koja slavi ornamentalno slikarstvo. Svodovi, stropo­ vi, pružaju slikarima neograničene mogućnosti, ali ponekad im se nameću strogo određene teme. Sakralno slikarstvo »baroka« prije svega je dijete njegova graditeljstva. U to se doba završava bazilika Svetog Petra, Isusovu crkvu gradi, od 1568. do 1575, Giacomo Vignola, koji je umro 1573. ne imavši vremena da dovrši svoje djelo. Rođena je prva isusovačka crkva koja je često služila kao model čitavom kršćanstvu. Svaki red u Rimu ili izvan njega željet će posjedovati vlastite crkve s posebnim dekoracijama, slikama svoje osobite pobožnosti. Tako se u Vječnom gradu, zatim i u kršćan­ skom svijetu, rađaju prve crkve s akoladama i kupolama, strogih geome­ trijskih oblika od kojih je u Francuskoj dosta dobar primjer, iako zakašnjeli, crkva Val-de-Grâce. Taj čudesan rast Rima zahtijevao je goleme izdatke. Stendhal je uočio problem kad je zapisao da su »zemlje koje ne moraju strahovati za svoju vlast izvele najveće radove u slikarstvu, kiparstvu, graditeljstvu u novom vijeku«392. To nas dovodi do povijesti financija papinstva čije je temelje obnovio Clemens Bauer u jednom zapaženom članku391; činjenica je da su pape znale izvući velike prihode iz svoje države i 179

ZAJEDNIČKE SU D BIN E 1 SVEUKUPNA KRETANJA

korisno su se služili javnim zajmom. Kršćani su njihovu vjersku politiku, i politiku uopće, slijedili manje o njihovu trošku a više o trosku nacio­ nalnih crkava: francuska i španjolska crkva bile su izložene pohlepi i novčanim potrebam a Katoličkog kralja i Vrlo Kršćanskog kralja. Papin­ ska država, u pedeset godina kojima se bavimo, samo je rijetko (1557. i za vrijeme tri godine Svete lige) imala veće ratne troškove. Papinstvo se, dakle, moglo opskrbiti obilnim proračunom za lijepe umjetnosti. Američko srebro koje osvaja Sredozemlje olakšalo je tu rastrošnu poli­ tiku. Poslije 1560-1570. sagrađeno je sve o čemu su sanjali Leon X. i Julije II. S druge strane, redovi koji su se namnožili zbog katoličke pobožnosti pružili su veliku pomoć papinstvu. Kako je Rim bio i prijestolnica tih malih država u državi, njihova paradna prijestolnica, isusovci, dominikanci, karmelićani, franjevci uložili su svoj dio novca i nadmetanja u umjetnosti, i izvan Rima oponašali primjere glavnoga grada. Ako je postojala umjetnička i vjerska ekspanzija baroka, bilo je to upravo zbog tih redova, osobito zbog Reda svetog Ignacija. Upravo zato bi nam se odrednica isusovački činila prikladnijom da označi tu ekspan­ ziju nego riječ barok, unatoč svim zamjerkama koje bi se i tu našle. Nije potrebno da se vraćamo na razmatranje toga snažnog i vi­ šestrukog poleta redova, da pokažemo kako on, izdaleka, prethodi uspjehu Tridentskog koncila, tom prvom uspjehu novih generacija. Od 1517. u Rimu se osniva Oratorij Božanske ljubavi koji je u prethodnom stoljeću u Genovi utemeljio Bernardino da Feltre. Te iste 1517. godine Leon X. pristao je da odijeli franjevce od reda konventualaca. Iz redova tih reformiranih franjevaca nastat će 1528. kapucini. Ali tek oko 1540, kad je osnovan isusovački red, pokret se učvršćuje tako da ga možemo smatrati definitivno postojećim. Tri godine ranije, 1537, kardinalsko povjerenstvo koje je formirao papa Pavao III. bilo je pesimistično; čak je namjeravalo dopustiti gašenje korumpiranih bratstava da bi ih kasnije popunilo novim redovnicima. Zatim se tijekom 1540-ih situacija bistri; prvi dio igre odigran je i dobiven: nastavljaju se osnivanja i reformiranje redova i raste pokret obnove redova. Nakon Tridentskog koncila još se ubrzava: Oratorij svetog Filipa iz Nerija osniva se 1564; Oblate svetog Karla Boromejskog 1578; Mala braća Genovljanina Ivana Adorna i svetog Franje Caracciola 1588. (njihovo prvobitno utemeljenje u Napulju potječe iz 1589), i tri godine kasnije, 1592, u Avignonu se smještaju Oci kršćanske doktrine. Tko zna na koji su način redovi, često okrnjeni zbog stalnih potreba rata, zbog stare stege koralnog života i redovničkih propisa, mogli pridonijeti jačanju papinstva? Zahvaljujući njima Crkva je spašena. Ona je iz Rima mogla voditi jednu od najneobičnijih revolucija odozgo koju povijest poznaje. Bitka koju je ona vodila bila je promišljena. Civilizacija 180

C ivilizacije

koju ona širi — njeno je ime malo važno — civilizacija je borbe; a njena je umjetnost sredstvo, jedno sredstvo više. Ta umjetnost često proizlazi iz propagande. To je, ako se hoće i usmjeravana umjetnost sa svojim dobrim i lošim stranama. Od Rubensa kao i Caracciola, od Dominiquina kao i Ribere ili Zurbarana, ili od Murilla, iskusni redovnici i teolozi naručivali su izradu slika prema svojim zamislima: nakon dovršetka slike lako bi je odbili ako im se činilo da djelo ima nedostataka. Protiv protestantizma, neprijatelja veličanstve­ nih hramova i slika, Crkva je željela sagraditi najljepše hramove za Boga koji postoje na zemlji, sa slikama Raja, komadićima neba; Umjetnost je moćno sredstvo za borbu i poučavanje^ Sredstvo da se "snagom slike potvrdi bezgrešna svetost Majke Božje, vrlina svetaca, moć euharistije, uzvišenost svetog Petra, sredstvo da se vizijama i ekstazama svetaca posluži kao dokazom. Strpljivo prikupljane, širene, identične ikonogratske teme prolaze tako cijelom Europom. Ako »barok« pretjeruje, ako ima sklonost prema smrti, patnji, mučeništvu prikazanom sa snažnim realizmom, ako se čini da se prepušta pesimizmu, španjolskom desenganu u 17. stoljeću, to je stoga što želi i mora dokazati da traži jedan dramatični detalj koji će zapanjiti i pogoditi. On je namijenjen vjernici­ ma koje se želi uvjeriti i privući, koje se želi poučiti akcijom, nekom vrstom verizma, istinitosti tolikih osporavanih pojmova, kao onih o Čistilištu, Bezgrešnom začeću. Teatralna umjetnost, svjesno teatralna: nije li teatar služio isusovcima kao oružje, osobito u osvajanju Njemačke, u vrijeme kad je posvuda imao svoja prava, svoje lutajuće čete, a uskoro i stalne pozornice? Da, umijeće življenja, način vjerovanja usmjerava obale Sredozem­ lja prema sjeveru, prema dunavskim i rajnskim putovima kao i prema srcu Francuske, Parizu, gdje se u prvim godinama 17. stoljeća počinju graditi brojne crkve i samostani. Umijeće življenja i vjerovanja isključivo sredozemno: pogledajte što Jacob Burckhardt donosi već o Piju II. koji prolazi kroz Viterbo sa Svetim sakramentom, »okružen živim slikama koje prikazuju motiv Posljednje večere, borbe svetog Mihaila s đavolom, Uskrsnuće Gospodina, slavu Djevice koju su uznijeli anđeli«391. Prisje­ timo se španjolskih procesija s tratosima u kojima su predstavljeni likovi iz Muke. A to ne isključuje više nego u Italiji autos saeramenta/c?s395. Sve u svemu, dramatično kršćanstvo, začuđujuće za ljude Sjevera. Pobožnost i bičevanja Španjolaca u Flandriji iznenađivali su i izazivali gnušanje396. Umjetnost baroka, koja se napaja na toj južnjačkoj religioz­ nosti, nešto je od toga donijela. Mogla bi se napisati knjiga o toj uvezenoj pobožnosti u čitavoj Europi, o udjelu koji imaju ljudi Sredozemlja u ponovnom nasilnom osvajanju pobunjenih zemalja na Sjeveru, vraćenih u krilo Rima. Kad se na to misli, na može se vise govoriti o dekadenciji Ш

ZAJEDNIČKI- SUDBINI: 1 SVEUKUPNA KRETANJA

Sredozemlja. Osim ako dekadencijama, dezintegracijama koje one uk­ ljučuju ne treba pripisati djelotvornu moć zračenja.

Španjolska: drugo središte zračenja Ako prijeđem o na zapadni kadran, od Beča do Lyona, zatim na Toulouse i, recimo, Bayonne, vidjet ćem o jedno drugo zračenje: zra­ čenje Španjolske. U Beču, Mimchenu trijumfiraju Rim i Italija (sve Italije). Po cijeloj Francuskoj Rim i Italija djeluju preko svojih ljudi, svoje mode, svoje književnosti, ali se osjeća snažan utjecaj Španjolske. Jedna od drama Pireneja jest u tome što njihova vrata nisu nikad poslužila u oba smjera u isto vrijeme. Ili je Francuska učiteljica i sve se kreće od sjevera prem a jugu: to je slučaj od 11,12. i sve do 15. stoljeća. Ili luč prelazi u ruke Španjolske i sve teče od juga prem a sjeveru: to se zbiva u 16. i 17. stoljeću. Stari dijalog između Francuske i Španjolske naglo je promijenio smjer; promijenit će ga i u 18. stoljeću. U Cervantesovo doba Francuska traži m odu i uzore u susjednoj zemlji, zemlji koju se ismijava, sramoti, ali i zemlji koja istodobno ulijeva strah i divljenje. Španjolska, naprotiv, prekida veze, nadzire svoje granice, zabranjuje podanicima Nizozemske da idu na studije u Francusku, povlači svoje naučnike-liječnike iz Montpelliera397. Neobičan dijalog, no i ovaj put bez ljubavi. Gdje je Španjolac, ako ne u Nizozemskoj, bio više ismijavan nego u Francuskoj? Poznata nam je u francuskom prijevodu iz 1608. satirička fantazija koju je u Middelbourgu izdao Simon Molard, Emblèmes sur les actions, perfections et moeurs du Segnor espagnol*98. Jadni segnor! Uspoređuju ga sa svim životinjama, đavolom u kući, vukom za stolom, svinjom u sobi, paunom na ulici, lišćem sa ženama... i da ne nabrajam više. »Čuvajte se segnora na svakom mjestu«, zaključuje pamflet. Ali tom segnora kojem se rugaju ipak zavide, oponašaju ga. Zračenje Španjolske je zračenje snažnog naroda, golemog carstva, »bez sutona«, civilizacije rafiniranije od fran­ cuske. Svaki čestit čovjek u Francuskoj mora znati, i zna, španjolski jezik*99: zato će neki poluotočani, kao M urciano Ambrosio de Salazar, u Francuskoj napraviti lijepu karijeru profesora i gramatičara u vrijeme Marije d e ’ Medici. Kastilijski vokabular osvaja francuski jezik, a Brantô­ me je kralj »španjolizanata«. On ne raspravlja, on »blasonira«, kaže »bourles«, »busqué fortune«, »hable«, on ne baca kamen već ga »tire«, on se »trepe« umjesto da se penje, on si daje »care« ili »garbe« (bježi), hoda kao »soldade bizarrement«400. U modi je kićenje konverzacije španjolskim riječima401, koje su u to vrijeme isto tako brojne kao i talijanizmi, a ta moda zahtijeva studije, brojne profesore i uvoz knjiga. Montaigneov otac čitao je Obiteljska p ism a, Zlatnu knjigu Marka 182

C ivilizacije

Aurelija, Sat vladarâ i Buđenje dvorjana, djela slavnog biskupa Mondoneda, Antonija de Guevare402. Sve vrvi od prijevoda. »U Parizu postoji prava agencija prevodilaca s kastilijskog jezika«4« . Cervantes ima mno­ go uspjeha. Godine 1617. njegova velika knjiga Pustolovine Persila i Sigismunda ponovno je tiskana u Parizu na kastilijskom, zatim preve­ dena na francuski404. Još više stalnih čitalaca ima pikarski roman. Zatim dolaze adaptacije španjolskih komedija na francuskim pozornicama... I u Engleskoj su prevođene talijanske i španjolske knjige i prilagodavane inetelektualnoj stvarnosti zemlje. Osim književnih utjecaja mogli bismo naći tisuće drugih malih posudbi. Dvor Luja XIII, španjolski koliko i francuski, davao je ion. Uspjeh je postizalo sve što je bilo španjolsko. Žene su se ličile »bjelilom iz Španjolske« i »rumenilom iz Španjolske«, koja nisu baš nužno stizala s takve udaljenosti. One su se natapale — i muškarci također — mirisima od kojih su neki bili iz Nice i Provanse, ali većina, i to onih najskupocjenijih, onih koji su bili zabranjeni »prostom puku«405, dolazila je iz Španjolske ili Italije. Ako je vjerovati Brantômeu, žene su u ove dvije zemlje »ostale probirljivije i istančanijeg ukusa za mirise nego naše velike francuske dame«406. Otimalo se za tajne finih mirisa i recepata za ljepotu, barem toliko složenih kao kod Moliereovih precioza. Udvarač je svojoj dami obećavao rukavice od »španjolske kože« i, iako su se u to vrijeme i u Francuskoj proizvodile lijepe stvari a francuska moda i elegancija počele stjecati ugled, španjolske rukavice od fine i meke kože, kordoviLn&y guadameciles, te pozlaćene kože što se upotrebljavala i kao tapiserija, bile su isto tako na glasu kao danas »proizvodi iz Pariza«... Kao i oni, bile su vrlo skupe. Kad si je žena Simona Ruiza utuvila u glavu da »napravi dobar posao« i pošalje iz Španjolske u Firencu »namirisane rukavice« u zamjenu za talijansku robu, partner njezina muža, Baltazar Suarez, tvrdio je da u tom gradu ozbiljnih ljudi nitko ne želi tako skupocjen predm et (tri škude jedan par). Ali to je bilo 1584407. Voljeli bismo znati što su mislile Firentinke kojih dvadeset godina kasnije. Ograničen samo na literarni uvoz, onaj koji najbolje poznajemo, španjolski utjecaj opast će tek na kraju vladavine Luja XIII,408 što nas još jednom vodi do godina 1630-1640-ih, datuma značajnog za financijsku i ekonomsku povijest, velikog datuma bogatstva svijeta. Najbolje razdo­ blje španjolskog zračenja bila je općenito prva polovica 17. stoljeća. U 16. stoljeću uspostavljeno je na tisuće kontakata, a Francuska se nije nekažnjeno našla u masi španjolskog carstva. Ali tek s velikim povratkom miru potkraj stoljeća i u prvim desetljećima 17. stoljeća izdanci su dali plodove i cvjetove. Povratak miru je taj koji u Europi osigurava trijumf baroka. 183

ZAJEDNIČKO SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

Još jednom : dekadencija Sredozemlja Da se nije dugo vjerovalo da je Sredozemlje bilo iscrpljeno odmah nakon renesanse, ranije bi se i opširnije počeo proučavati njegov utjecaj potkraj 16. i početkom 17. stoljeća. Nisam težio tom u da preuveličavam njegovu vrijednost, trajanje ili učinkovitost. Ipak, taj mlaz koji je barok bacio vrlo daleko možda je bio deblji, kontinuiraniji nego onaj same renesanse. Barok je djelo velikih imperijalnih civilizacija, rimske ili španjolske. Ali kako to ustanoviti i pratiti njihovo širenje, njihov buran vanjski život, bez neophodnih karata koje nedostaju? Imamo muzejske kataloge, ali nemamo umjetničke atlase. Imamo povijesti um jetnosti ili književnosti, ali ne i povijesti civilizacije. U svakom slučaju, sudbina Sredozemlja nagoviješta se ili otkriva u rubnim područjima bolje nego u njegovom uzburkanom središtu. Snaž­ ni sredozemni utjecaji govore o njegovoj prisutnosti i snazi u razmjena­ ma i borbama koje čine život svijeta. Oni ističu na početku 17. stoljeća značajno mjesto Sredozemlja, stare kolijevke starih civilizacija, u stva­ ranju m odernog svijeta kojemu je ono u velikoj mjeri dalo svoje obi­ lježje. 1

184

Napomene uz poglavlje 6 1 »Civilisation, élém ents et formes«, u: Première Sem aine Internationale d e Svnthè se, Pariz, 1929, str. 81-108. 2 Riječ »izdaja« posuđena je iz jednog predavanja Luciena FEBVROA na Sveučilištu u Buenos Airesu, u listopadu 1937. $ Charles-André JULIEN, Histoire d e l'Afrique d u Nord, 1931, sir. 20. 4 Nalazimo ih u svim dokum entarnim serijama, a osobito u Dubrovniku, Diversa di Cancellaria iDiversa deForis-, u Genovi, M agistralo d el RiscattodeiSchiavi; u Veneciji, Quarantia Criminate... 5 Dubrovački arhiv, D iversa deForis, VII, f* 62 d o 66, listopad 1598, 6 A.d.S. Venecija, Dispacci Senato Spagna, P. Priuli duždu, Madrid, 3. prosinca 1611. 7 Dubrovački arhiv, D iversa de Foris, V, Г5 152 v° i 153, Lisabon, 15. listopad 1596. 8 8. lipnja 1601, A.d.S. Genova, Atti 659. 9 ibid., Atti 659. 10 H. PORSIUS, Brève histoire, Arsenal 8e H 17458, naveo J. ATKINSON, op. cil., str. 244 11 25. rujna 1595, P. GRANDCHAMP, op. ci/., 1, str. 73. Vidi izmišljenu pripovijest oca Guzmana de Alfhrachea, M. ALEMAN, op. cit., 1 ,1, 1, str. 8-9. 12 A.d.S. Firenca, M ediceo 5037, Г 124, Fray Luis d e Sandoval velikom vojvodi Toskane, Sevilla, 1. kolovoza 1568. 13 A.d.S. Venecija, C inqueSavii, Riposte, 142 Р* 9 v° i 10, 25. svibnja 1607. 14 Saco, op. cit., str. 101. 15 V. L. MAŽURANIĆ, ii. cit., sažeo ZONTAR, ii. cit., str. 369. Vidi također tu složenu povijest obraćenika, 10. studeni 1571, L. SERRANO, op. cit., IV, str. 514-515. 16 R. HAKLUYT, op. cit., Il, str. 282. 17 Ibid., II, str. 282-285. 18 Boletim de Filmoteca Ultram arina Portuguesa, n° 16, str. 692. Madrid, 8. svibnja 1608. 19 B.M. ROYAL, 14 АХХШ, 14 v° i dalje. 20 Abbé PRÉVOST, Histoire générale des voyages, IX, str. 135-6, po Tachardovu putovanju (1685). 21 N. JORGA, O spiti Rom eni..., str. 24. 22 BELON DU MANS, op. ci/., str. 182. 23 Annuaire statistique d u m o n d e m u su lm a n , 1923, str. 21. Muslimanski svećenici koji zarađuju za život prepisujući rukopise, BELON DU MANS, op. cit., str. 194. 24 Vidi supra, I, str. 459. 25 J W. ZINKEISEN, op. cit., III, str. 266. 26 Ibid., bilješka 2. 27 Priopćenje Marcela AUBERTA Académie des Inscriptions et Belles Lettres, 1943. 28 CONYAT BARTHOUX, Une p e in tu re c a ta la n e d u XVe siècle trouvée a u monastère du Sinaï. 29 Ili drugim putovima. Vidite usporedbe izm eđu Ibn Abada i svetog Ivana od Križa. Asin PALACIOS, »Un précurseur hispano-m usulm an d e San Juan de la Cruz«, u: Al Andalous, 1933; J. BARUZI, Problèm es d ’histoire des religions, str. 111 i dalje. Ali oklijevanje ostaje: srodnost, u sporednost, jednostavna podudarnost?... J. BERQUE, »Un mystique...«, i l cit., str. 759, bilješka 1. 30 Abbé MASSIEU, Histoire d e la Poésie Jrançoisc avec u n e défense d e la Poésie, 1739, u. Journal d e Trévoux, veljača i ožujak 1740, str. 277-314, 442-476. VIARDOl,

185

ZAJEDNIČKE SU D BIN E 1 SVEUKUPNA KRETANJA

op. cit., П, str. 191-193. A. GONZALEZ PALENCIA, »Precedentes islam icosde la leyenda de Garin«, u: A l A ndalous, I, 1933. Maxime RODINSON, »Dante et r is l a n t d ’après des travaux récents«, u: Revue d e l'histoire d es religions, list.-pros. 1951. 31 J. SAUVAGET,Introduction, str. 186: u su p ro tn o m smislu, R. KONETZKE, op. eit., str. 64. 32 »Patate et pom m e de terre», u: Ann. d ’bist. soc., siječanj 1940, II, str. 29 i dalje; članak pretiskan, u: Pour u ne H istoire à p a r t entière, Pariz, 1962, str. 643-645. 33 A. PH1L1PPSON, op. cit., str. 110. 34 Ibid., str. 110. 35 J. KUL1SCMER, op. cit., Il, str. 26-27, obilje literature o kavi o pire se svakom pregledu i kronologija ostaje nesigurna. A. FRANKLIN, Le café, le thé, le chocolat, 1893; William II. UKERS, AU a bout Coffee, New York, 1922; Jean LECLANT, »Le café et les cafés d e Paris (1644-1693)«, u: A nnales E.S.C., 1951; G u n ter SCHIEDLAUSKY, Tee, Kaffee, Schokoladc, ihr E intritt in d ie europàisehe C esellscbafi, 1961. 36 Olivier DE SERRES, Le Théâtre d'Agriculture, Lyon, 1675, str. 557, 783, 839; Otto MAULL, Geographic der K ulturlandschaft, Derlin, Leipzig, 1932, str. 23. 37 Prema proučavanjim a jednog eharentskog učenjaka, Robert GAUDIN 38 Otto MAULL, vidi gore, bilješka 36. 39 Op. cit., 1, str. 451. 40 Rabelais Jeanu d u Bellayu, Lyon, 31. kolovoza 1543, u n ica m p la ta n u m vidim us a d speculum D ianacA ricinae. 41 QU1QUERAN DE BEAUJEU, op. cit., str. 329. 42 El cc/oso extrem eno, N ove/as ejem plares, 11, str. 25. 43 R. LACOSTE, La colonisation m aritim e en Algérie, Pariz, 1931, str. 113. 44 Jeunesse de la M éditerrannée, 1935, str. 10,15, 20...; Le sel d e la m er, op. cit., str. 118. 45 Voyage en Italie, op. cit., str. 127-128. 46 Sources inédites... d u Maroc, France, I, str. 322, Saint-G ouard Karlu IX, Madrid, 14. travnja 1572. 47 Bilješka Luciena FEBVREA. 48 G. TURBA, op. cit., 1, 3, 12. siječnja 1562. 49 La Réform e en Italie, str. 3. 50 Godine 1561, Em manuele Filiberto potpisao je prim irje s tim valdenzima »... e com o dire uno intérim -, pisao je Boromejski, J. SUSTA, op. cit., I, str. 97. Od 1552. valdenzi su povezani s reformističkom crkvom iz Đasela, s francuskim reformistima iz Dauphinćje i Provnnse. F. HAYWARD, Histoire d e la M aison d e Savoie, 1941, II, str. 34-35. Novi ustupci vojvode valdenzima 1565, Nobili vojvodi, Avignon, 7. studenoga 1565, M cđiceo4897, P 152. Oko 1600. nove neprilike, strani heretici, osobito francuski, zavode katolike, samostane... Kartuzijanci traže da sidu 1600, s M ontebenedetta u Bandu... Fra SAVERJO PROVANADICOLLEGNO, »Notizie e docum ent! d ’alcune certose del Piemonte«, u: M iscellanea d i Storia Italiana, 1901, t. 37, serija 3, sv. 2, ii. cit., str. 233. 51 Arturo PASCAL, »Da Lucca a Ginevra«, vrlo važna studija, u: Riv. st. ital., 19321935. 1932. str. 150-152. 52 F e d e ric o CILABOD, Per la storia religiosa dolio stato d i M ilano, Bologna, 1938, b ro jn e upute u kazalu, str. 292. 53 A. RENAUDUT, Machiavel, str. 194. 54 23. studeni 1547, str. 258. 55 Arcbivio storico italiano, IX, str. 27-29, 1535. Alonso d e la Cueva Filipu III, Venecija, 17. listopada 1609, A.N., K. 1679.

186

C ivilizacije

56 M. ROSI, La ri/orm a religiosa in Liguria e l'eretico um bro Bartolomeo Bartoccio Atti della Soc. Ligure d i sto ria p a tria , 1892, sažetak, u: Bol. della Soc. um bra d i stori 'a patria, l, fasc. II, 1895, str. 436-437, 57 o G. Brunu Vidi: Virgilio SALVESTR1NI, Bibliografia d i Giordano Bruno 15811950, 2. posihum no izdanje, priredio Luigi FIRPO, Firenca, 1958; prema ispitivanjima kojima smo se služili, ta bibliografija čini se iscrpna u pogledu naznačenog razdoblja. Dajemo, da bismo bili u toku, nekoliko naslova poslije 1950: Paul-Henri MICHEL Giordano Bruno, philosophe e t poète, 1952. (izvadak iz Collège philosophique: Ordre, désordre, lumière)-, A. CORSANO, Il Pensiero d i G iordano B runo nel suo svolgimentô storico, Firenca, 1955; Nicola DADALONl, La Filosofia d i G iordano Bruno, Firenca, 1955; Âdâm RAFFY, W enn G iordano Bruno ein Tagebuch gefübrt hàttc, Budimpešta^ 1956; John NELSON, Renaissance Theory o f Love, the Context o f Giordano Bruno's ».Eroici furori", New York, 1958; Augusto GUZZO, Scritti d i storia della filosofia, II, Giordano Bruno, Torino, I960; Paul Henri MICHEL, La Cosmologie de Giordano Bruno, Pariz, 1962. 58 Česte su brze zakonske akcije, kao i za toga heretika, Alonsa Diandrata, koji se sklonio u Saluces pod francusku zaštitu, a kojega papa traži da mu ga izruče. Kardinal de Rambouillet Caterini d e ’ Medici, Rim, 9. prosinca 1568, B.N., Fr. 17.989, Ps 29 v° do 30 v®, kopija. 59 Filip II. vladaru Firence, Aranjuez, 2. lipnja 1568, Sim. E® 1447; generalni zapov­ jednik Kastilije Filipu 11, Kartagena, 10. lipnja 1568, Sim. E° 150, 18 i 19; D. Juan Austrijski Filipu 11, Kartagena, 10. lipnja 1568, ibid., Г 17. 60 E. SCHAFER, op. cit., 1, str. 134-136. 61 Ibid., I, sir. 34-36. 62 Relacion de cartas de J. dc Vargas Mexia p araS. M., 29. prosinca 1578, 21. siječnja 1579. A N., K 1552, B 48, n° 15. 63 Marcel BATAILLON, »Honneur et Inquisition, Michel Servct poursuivi par l'Inqui­ sition espagnole«, u: B ulletin H ispanique, 1925, str. 5-17. 64 R. KONETZKE, op. cit., str. 146, Marcel BATAILLON, Érasme et / ‘E spagne, str. 551. 65 Op. cit., str. 258. 66 »Kcccnti studi intorno alla Riforma in Italia cd i Riformatori italiani all'cstcro, 1924-1934«, u: Rivista stotica italiana, 1936, str. 83-110. 67 Edgar QUINET, Les R évolutions d'Italie, Bruxelles, 1853, str. 235 i dalje. 68 Herbert SCHOFFLER, A bendland u n d Alt es Testament, 2. izd., Frankfurt na Majni, 194369 Golema literatura o tom predm etu, a osobito G. SCHNÜRER, op. cit., str. 266. 70 E RODOCANACHI, op. cit., I, str. 24. 71 Gilberto FREYRE, Casa G rande, op. cit., str. 298. 72 Vidi supra, 1, str. 167. 73 Julius SCHMIDHAUSER, D e rK a m p fu m dasgeistigeReich, 1933, naveojean-fidouard SPENLÉ, La pensée a llem ande de Luther à Nietzsche, 1 9 3 4 ,str. 1 3 ,bilješka 1. 74 Osobito dugi izvještaj Gregorija Malaxe, V. LAMANSKY, op. cit., str. 083 i dalje. 75 Ibid., str. 087. 76 La Péninsule balkanique, str. 27. 77 Ibid., područja sredozem no ili talijansko, grčko ili bizantsko, patrijarhalno. Usp. kritike koje, uostalom , nisu na m jestu R. BUSCIIA ZANTNERA, op. cit., str. 38-3978 Izraz je od Mme d e STAËL. 79 A. PHILIPPSON, »Das byzanlinische Reich-, ti. cit., str. 445. 80 Konstantin JIREĆEK, D ie R om anen in d e n S tà d te n D alm atiens, 1902, str. 9. 81 Л. PHILIPPSON, vidi prethodnu bilješku 79.

187

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

82 J. CVIJIĆ, Op. Cit., Str. 89. 83 N. MOCHHOLZER, «Bosnien und Herzegovina«, čl. cit., str. 57. ». 84 Л.Е. M1TARD, «Considérations sur la subdivision m orphologique de l'Algérie orientale-, u: 3 e Congrès d e la F édération des Sociétés Savantes d e l'Afrique d u Nord, str. 561-570. 85 O K onstantinu, R. ĐRUNSCHVIG, op. cit., I, str. 290 i dalje. 86 Rustični krovovi i terase kuća, taj kontrast postoji i n a jugu Španjolske u pozadini Almcrije i Alpujarre. Ali kako to objasniti? Julio Caro ВЛДОЈА, Los M oriscos d e l Reino d e G ranada, Madrid, 1957. 87 Revue africaine, 1938, str. 56-57. 88 LEON AFRIKANAC, izd. 1830, U, str. 11. 89 M. BANDELLO, op. cit., IX, str. 48. 90 Lucien FEBVRE, La religion d e Rabelais, 1942, 2. izd., 1947, str. 42391 J. KUL1SCHER, op. cit., II, str. 297. 92 Gai BRÉMOND, op. cit., str. 339. 93 Friedrich С.Л.Ј. HIRTH, Chinesische Studien, M ünchen, t. I, 1890, str. 266. 94 Različiti datum i, G. MARÇMS, Histoire Générale d e Glotz, M oyen Age, t. Ill, 1944, str. 365. 95 C himie et industrie, kolovoz 1940. 96 Bcrthold BRETHOLZ, Latein. Pa/aeographie, München, 1912,3- izd., 1926, str. 16. 97 Vidi gore, bilješku 95. 98 Ibid. 99 Études byzantines, 1938, str. 269 i dalje. 100 Ch. André JULIEN, H istoire d e l ’A frique d u N ord, 1. izd., str. 320-7. 101 Robert BRUNSCHWIG, op. cit., I, str. 105. 102 Gai BRÉMOND, op. cit., str. 372, bilješka 1. 103 Jean SERV1ER, op. cit., str. 17. 104 Op. cit., str. 21. 105 Op. cit., str. 20. 106 Prvi broj, srpanj 1963, Éditorial Herder, Barcelona. 107 Op. cit., str. 221. 108 R. BUSCH ZANTNER, op. cit., pa ssim i osobito sir. 22; O tto MAULL, Siideuropa, str. 391. 109 DAVITY, op. cit., 1617, str. 637. 110 J. CVIJIĆ, op. cit., str. 105; H. HOCHHOLZER, čl. cit. 111 Vidi supra, I, str. 33 i dalje. 112 J. CV1J1Ć, op. cit., str. 121. 113 I. SAKAZOV, op. cit., str. 192. 114 Baba Ganje, str. 42, naveo J. CVIJIĆ, op. cit., str. 481. 115 Naveo J. CVIJIĆ, op. cit., str. 487. 116 I. SAKAZOV, op. cit., str. 197. 117 Antoine JUCHEREAU de SAINT-DENIS, H istoire d e l'Em pire ottom an, depuis 1792ju squ'en 1844, 4. sv., 1844,1, str. 36. 118 F. de BEAUJOUR, Tableau d u comm erce d e la Grèce, 1800,1, str. 54 i dalje. 119 Prema ĐESOLTU, putniku iz 16. stoljeća, kojega navodi I. SAKAZOV, op. cit., str. 202. 120 J. CVIJIĆ, op. cit., str. 172. 121 R. BUSCH ZANTNER, op. cit., str. 59; J. BURCKHARDT, «Die thrakische Niederung und ihre anthropogeographische Stellung zwischen Orient un d Okzident«, u: Geogr. Anz., 1930, str. 241.

188

Civilizacije 122 Herbert W1LHELMY,Hocbbulgarien, Kiel, 1935; R. BUSCH ZANTNER,o/>. err, sir. 28; Wolfgang STUĐENRAUCH, Z u r Kulturgeogr. des Deli O rman, Berlin, 1933. 123 Od prvog izdanja Sredozemlja pojavile su se odlučujuće studije o maurskom problem u; Tulio HALPERIN D0NGH1, Un conjlicto nacional: Moriscos y Cbristianos viejos en Valencia, Buenos-Aires, 1955; »Recouvrements de civilisations: les Morisqucs du Royaume de Valence au XVIe siècle«, u: Annales E.S.C., 1956; Henri LAPEYRE, Géographie de l ’E spagne Morisque, 1959, rješava težak statistički problem izgona Maura; već navedeno djelo, Julio CARO BAROJA, Los Moriscos deI Reino de G ranada, pravo je rem ek-djelo, jedna o d najljepših knjiga kulturne i antropološke povijesti koju poznajem. 124 Suprotno onom e što govore H. HEFELE ili F. de RETANA... Retrospektivno ali kategoričko svjedočanstvo, po našem mišljenju, daje Diego HURTADO DE MENDOZA, De la guerra de G ranada, ur. Manuel GOMEZ-MORENO, Madrid, 1948, str. fl i dalje. J. CARO BAROJA, čijem tonu se m ožem o diviti, op. cil., str. 5 i dalje. 125 Još 1609, Klement VIII. protivi se istjerivanju Maura i žaru svetog nadbiskupa Valencije, Juana de Ribere, G. SCHNÜRER, op. c it., str. 196. 126 R. KONETZKE, op. cit., str. 57. 127 G obicrno de Vizcaya, II, str. 357. Godine 1582, protiv njega se prizivaju razni zakoni (ibid., II, str. 223) i, godine 1585, u ime isključivih prava predviđenih fuerom , ibid., str. 309; ekskluzivna prava prim jenjuju se također u praksi, 1572, i u susjednoj Navarri, Antonio CHAVIER, Fueros de N avarra, 1686, str. 142. 128 Simancas Parronato Real, 15. kolovoza 1543, za Arevalo i Medinu del Catnpo. 129 Naveo L. PFANDL, Philippe II, Madrid, str. 310-311, »habet d u a s m orerias cum Saracenis p lenas.« 130 1. de ASSO, op. cit., str. 219-220. 131 CABRERA, naveo R. MENENDEZ P1DAL, op. cil., I, str. 122. 132 Ukupno 20% od aragonskog stanovništva, H. LAPEYRE, op. cit., str. 96. 133 Apuntamientos del Virrey de Aragon sobre prcvcnciones de aquel reyno contra los Moriscos, Simancas E° 335, s.d. (ožujka 1575). 134 Geogra/ia G eneral de Catalunya, op. cit., str. 343. 135 Vidi m eđutim, A.H.N. Inkvizicija Barcelone, Libro I, P 21, 20. prosinca 1543. 136 11 LAPEYRE, op. cit., str. 27. 137 Vidi str. 137 i 138. 138 H. LAPEYRE, op. cit., str. 26. 139 Ibid., str. 30. 140 O ovom predm etu, bezbrojni dokazi, kao Castagna Alessandrinu, Madrid, 15. ožujka 1569. L. SERRANO, op. cit., III, str. 5, Mauri »sono favoriti da tutti li signori di quel paese perche da loro cavano quasi lutta l'entrata chc hanno...«, u povodu Valencije i Maestre dc Montese. 141 J.C. BAROJA, op. cit., str. 2 i dalje,passim . 142 Ibid., str. 154. 143 Simancas E° 328, licencijat H urtado Nj. V., las Alpujarras, 29. lipnja 1561. 144 F. de ALAVAA ÇAYAS, Tours, 29. listopada 1569, A.N., K 1512. B 24, n° 138 b orig. dup. n° 138 a. 145 A.H.N. Inkvizicija Granade, 2602, 20. ožujka, 28. svibnja, 17. srpnja 1572; 7. rujna 1573. 146 O »kolonijalnom« vidu Granade, Pedro d e MEDINA, op. cit., str. 159 v°. 147 J.C. BAROJA, op. cit., str. 13. 148 Ibid., str. 142. 149 Ibid., str. 23.

189

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

150 Ibid.y sir. 166. 151 Ibid., str. 193 i dalje. »• 152 Infra, sir. 420 i dalje. 153 Manuel DANVILA Y COLLADO, »Desarme d e los Moriscos en 1563-, u: Boletin de la R eal A cadem ia d e la H istoria, X, 1887, str. 275-306. 154 Simancas E° 335. 155 6. srpnja 1580, Л.Е. Espagna, P 333, zabrana M aurima iz Kasrilije da ud u u Portugal. 156 H. LAPEYRE, op. cit., str. 127. 157 Ibid., str. 162 i dalje. 158 Ibid., sir. 29. 159 J C. BAROJA, op. cit., str. 154. 160 Ibid., str. 151, izraz je od L. Cabrera d e Cordobe. 161 Ibid., str. 169. 162 Ibid., str. 196. 163 Ibid., str. 188. 164 Ibid., sir. 199. 165 Infra, str. 427. 166 Ibid., str. 199. 167 11. LAPEYRE, op. cit., str. 122. 168 A.d.S. Firenca, Mcdiceo 4903, Nobili vladaru, Madrid, 22. siječnja 1571. 169 A.d.S. Genova, Spagna..., Sauli Genovskoj Republici, Madrid, 11. siječnja 1571-, ima više od 2.500 brodova »bandoliera«. 170 H. LAPEYRE, op. cit., str. 102 i bilješka 4. 171 Ibid., str. 127. 172 Ibid., str. 162 i dalje. 173 Na tolcdskim posjedim a ima ih 1.500 godine 1570, ali 13-000 godine 1608, po riječima kardinala Toleda, J.C. BAROJA, op. cit., str. 214. 174 A.d.S. Firenca, Mcdiceo 4911, Bernardo Canigiani, am basador velikog vojvode, Madrid, 27. lipnja 1580, mislio je da se radi sam o o priči, ali potvrda je stigla putem pisama trgovaca iz Seville. 175 Longlće kralju, Madrid, 5. ožujka 1588, Correspondance, str. 352. 176 Simancas E° 165, P 347. Consulta d el C° d e Est0, 5. srpnja 1588. 177 Longlće kralju, 5. lipnja 1588, str. 380. 178 Simancas E° 1089, Г 268. Miranda kralju, Napulj, 6. svibnja 1588. 179 Sobre los moriscos, Državni savjet, 14. stud. 1488, Simancas E° 165, P 34. 180 Los m uchos nuevos christianos que ay рог toda Castilla, Madrid, 30. studenoga 1588, Simancas E° 165,1° 348. 181 A.d.S. Firenca, Mediceo 4 1 8 5 ,1°* 171 do 175, anonim ni izvještaj. 182 Marqués de Dénia Filipu II, Valencia, 3. kolovoza 1596, Simancas E° 34, P 42. 183 Madrid, 22. svibnja 1590, Simancas E° 165. 184 22. svibnja 1590, vidi prethodnu bilješku. 185 5. svibnja 1590, Simancas E° 165. 186 Arhiv bivše Vrhovne vlade Alžira, Registar 1686, P 101. 187 Consulta del C° de П°, 2. veljače 1599, Simancas E° 165, P 356. Vidi također C° de E* kralju, 10. kolovoza 1600, A.N., K 1603. 188 II. LAPEYRE, op. cit., str. 210, nijansira taj sud: »To je istina za okorjelog Maurina koji jc odbacivao kršćansku civilizaciju, ali postoje prilično brojne obrane Maura koje bismo mogli nazvali ‘dobronam jernim a’«. 189 J. de SALAZAR, op. cit., str. 16-17; Gal BRÉMOND, op. cit., str. 304.

190

C ivilizacije

190 J.C. BAROJA, op. cit., str. 321. 191 1. de ASSO, op. cit., str. 338. 192 E.J. HAMILTON, Am erican treasure..., sir. 304-305. 193 H. LAPEYRE, op. cit., sir. 204. 194 Ibid., sir. 71 i 212. 195 J.C. BAROJA, op. cit., sir. 127. 196 Ibid., sir. 107. 197 Simancas, E° 165, 11. kolovoza 1590. 198 2. veljače 1599, vidi bilješku 188. 199 Gal BRÉMOND, op. cit., sir. 170. 200 -Bilo bi vrijeme da se okončaju sentim entalne žalopojke stanovite povijesne škole nad onime što naziva gn u sn im i barbarskim progonom M aura iz Španjolske. Ono šio valja začudili jest to da se više od stotinu godina, unatoč mišljenju velikog Ximencsa, ravnodušno podnosilo prisutnost cijelog milijuna Maura u trajnom stanju spletkarenja unutra kao i vani...-, Henri DELMAS DE GRAMMONT, Rc/aiiones entre la Fiance et la Régence d'Alger a u XVIIe siècle, Alžir, 1879, 1. dio, u bilješci na str. 2 i 3. 201 Pogledajte kako se nimalo u tom e ne varaju neki putnici, dobri promatrači. LI: PLAY, 1833, »ima arapske krvi u svim tim ljudima-, str. 123; T héophile GAUTIER, Voyage en Espagne, str. 219-220; Edgar QUINET, Vacances en Espagne, str. 196, i toliki drugi. 202 Tako C. PEREYRA za španjolsku Ameriku, N.J. DABANE, za Brazil, u; L'Influence arabe dans la fà rm a tio n historique et la civilisation d u peuple brésilien, Kairo, 1911. 203 Za Portugal, Arte de Cozinba Domingosa RODR1GUEZA, 1652, koju navodi Gilberto FREYRE, Casa Grande e Senzala, I, str. 394, knjiga iz koje posuđujem o naše letimične napom ene o 18. stoljeću. O pstanak -m aurske- arhitekture i dekoracije u Toledu, sve do 16. stoljeća, a m ožda i kasnije, ROYALL TYLER, Spain, a Study o f her Life a n d Arts, London, 1909, str. 505. 204 O m aurskom pitanju još neobjavljena golema dokumentacija, u Simancas, kao i E° 2025 (Moriscos que pasaban a Francia, 1607-1609). Prijevoz maurskih izbjeglica »s njihovim prnjam a- marsejskim brodom , A. des B. du Rhône, Amirauté B IX, 14, 24. svibnja 1610. Sjajan tekst, u: Eugenio LARRUGA, M em orias p oliticos y cconomicas, t. XVII, Madrid, 1792, str. 115-117. Mauri, desterrados, vratili su se u Španjolsku (1613) bez žena, bez djece... Muškarci sami. Hoće li ih zaposliti u rudnicima žive u Almadenu;' Ne, neka se m edu galijotima potraže stručnjaci za rad u rudnicima, a njih neka na galijama zamijene te propalice, grešnije od galijota, »pucs han sido de apostasia y crimen loesac Majcstatis-, O ostacima muslim anske civilizacije, valja vidjeti toplu, često novu obranu Julia CARA ĐAROJE, op. cit., str. 758. O samim progonim a Maura i golemoj trgovini koju oni znače, vidi Henri LAPEYRE, op. cit., pa ssim . Ova lijepa knjiga utvrđuje samo jedan (statistički) aspekt problem a koji valja postaviti i u cijelu političku, društvenu, ekonom ­ sku i m eđunarodnu povijest Španjolske. Zadaća je ovdje daleko od toga da bude ispunjena: »... ne čini se da je progon Maura djelo države u rasapu-, ibid., str. 213, što je m oguće, ali nije dokazano. Istu su ulogu odigrali i demografski pritisak, ibid., str. 29 i dalje, mržnja protiv jedne plodne klase obrtnika i trgovaca. Ostajem vjeran starom tumačenju {supra, str. 152): religija je odredila sudionike... Objavljena 1977, knjiga Louisa CARDAILLACA, M orisques et Chretiens, un affron­ tem ent polém ique (1492-1640), ima za španjolske studije vrijednost m onum entalnog djela Marccla Bataillona, Erasme et l'Espagne. On na taj sukob između islama i kršćanstva na španjolskom tlu baca novu svjetlost iznimnog bogatstva. Upamtiti samo, u smislu tumačenja koja p rethode, tu žestinu, tu sve veću razdraženost dviju vjera, znači odredili napetu koegzistenciju dviju civilizacija-, način na koji se jedna drugoj prilagodavaju, stenjući i pateći. Prilagodba koja nije nimalo u znaku tolerancije. Sve okončava eksplozijom.

191

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

205 Alfred HF.TTNER, ti. cit., str. 202, ili blistave prim jedbe Andréa MALRAUXA, La lu tte avec l'Ange, 1945. t4 206 O com velikom problem u, blistava knjiga E.F. GAUTIERA, M oeurs et co u tu m es des M usulm ans (novo izdanje 1955). 207 Louis GILLET, Le D ante, 1941, str. 80. 208 Navod Louis GILLET, ibid., str. 94. 209 Fernand GRENARD, G randeur et décadence d e l ’A sie, str. 34. 210 Louis GILLET, u: Revue des D eux M ondes, 1942, str. 241. 211 Ibid., sir. 202. 212 J. SAUVAGET, Introduction, str. 44-45. 213 Op. cit., str. 51. 214 A.d.S. Firenca, Mediceo, 4 279. 215 Paolo Tiepolo, 19. siječnja 1563, E. ALDÈRl, op. cit., I, V, str. 18. 216 Ibid. 217 Tako 1596, izvještaj o Africi, Palermo, 15. rujna 1596, Simancas E° 1158. 218 J. ATK1NOSN, op. cit., str. 244. 219 4. rujna 1569, Simancas E° 1057,1° 75. 220 П. de VAUMAS, op. cit., str. 121. 221 Francisco de Vera Filipu II, Venecija, 23- studeni 1590, A.N., K 1674. 222 Op. cil., str. 120. 223 Od 15. stoljeća, Pisanello. 224 B.N., Pariz, Fr 5599. 225 Richard Đ. UIEF, »Die Ebenholz-M onopole des 16. Jahrhunderts«, u: Vierteljabrsebrift fu r S o zia l-u n d W irtschaftsgescbicbte, XVIII, 1925, str. 183 i dalje. 226 L. VOJNOV1Ć, H istoire de D alm atic, 1934, str. 30. 227 Rektori Marinu di Boni, dubrovačkom konzulu u Napulju, 8. ožujka 1593, Arhiv Dubrovnika, L. P VU, P 17. »Lombardski« liječnik u Galati, N. JORGA, O spiti romeni, str. 39. 228 N. JORGA, O spiti rom eni, str. 37, 39, 43. 229 Činjenicu često iznosi i M. BANDELLO, op. cit., IX, str. 50. 230 Epist., III, str. 199. 231 J W. ZINKEISEN, op. cit., III, str. 173-174. 232 1 katolički ili protestantski europski prodori; G. TONGAS, op. cit., str. 69; U. WATJEN, op. cit., str. 69) uloga Venecije izm eđu kapucina i isusovaca, E. DE VAUMAS, op. cit., str. 135; zbivanja oko svetih mjesta 1625, ibid.,, str.199; uzburkana povijest patrijarha Cirila Lascarisa, K. BIIILMEYER, op. cit., III, str. 181, G. TONGAS, op. cit., str. 130... Čak je i Sjeverna Afrika bila dotaknuta tim križarskim pohodom bez rata, R. CAPOT-RFY, «La Politique française et le Maghreb m éditerranéen 1648-1685-, u: Revue Africaine, 1934, str. 47-61. 233 )àcc\uesGASSOT, Le discours d u voyage d e Venise à C onstantinople, 1550, 2. izd., 1606, str. 11. U ljevaonici Pere, 40 ili 50 Nijemaca »izrađuju topovske dijelove«, 1544, Itinéraire def. M aurand d'Antibes à Constantinople, obj. Léon DURIEZ, 1901, str. 204. 234 Vidi infra, str. 4. 235 Za obilniju bibliografiju, obratiti se na bitne knjige, Attilio MILANO, Storia degli ebrei in Italia, Torino, 1963, Julio CARO BAROJA, L o sju d io s en la Espana m o d e m a y contem poranea, Madrid, 3. sv., 1961. Bitan problem ostaje stajalište koje prihvaća povjesničar: može li on ostati postrani, kao J.C. Đaroja izvan dram e o kojoj priča, biti samo promatrač? Michelet ne bi prihvatio takvo stajalište. 236 Leon POLJAKOV, Histoire de l'antisém itism e, 11, D e M ahom et a u x M arranes, Paris, 1961, str. 235 i dalje.

192

C iv iliza c ije

23? Simancas. Guerra Antigua 7, F 42, Louis Sarmiento Karlu Petom Fvora 5 prosinca 1535. 238 A.tl.S. Venecija, Senato Dispacci Spagna, Contarini duždu, Valladolid, 4. listopada 1604. Simancas, E° Portugal 436 (l608-l6l4)»Licençasavariosjudeusecristâosnovos de Portugal para satrem do reino«. Dokaz da se u to doba može pregovarati s portugalskim vlastima. Dozvola izlaska za nove kršćane je iz 1601, povlačenje dozvole iz 1610. J. LUČIO DE AZEVEDO, Historia dos christâos novosportuguescs 1922 str 498. 239 O riječi, vidi IS. REVAH, »Les Marranes«, u: Revue des Études Juives, 3. serija, t. I, 1959-1960, str. 29-77; o upornosti vršenja židovskog obreda svjedoči čitavo djelo j! CARA BAROJE, ili stranice stare knjige Francisquea M1CHELA, Histoire des races m audites d e la France et de l'Espagne, Paris, 1847, t. II, str. 33, o jednom slučaju na Mallorci. 240 M oeurs et coutum es des M usulm ans, op. cit., str. 212. 241 Leon POLJAKOV, Histoire de l'antisémitisme. W, De Mahomet auxMarrcmes, str. 127 i dalje: La nation ju iv e en Espagne. Mnogo smo posudili iz te vrijedne i mudre knjige. 242 Ibid., i, Du Christ a u x J u ifs d e Cour, 1955, str. 266 i dalje, osobito str. 277 i dalje. 243 Plinio BARRETO, »Note sur les Juifs au Brésil«, u: O Estado d e Sào Paulo, 31. listopada 1936; bogata i solidna literatura na tu temu, od klasičnih knjiga Golberta FREYREA, LUC1A DE AZEVEDA; bitnu dokum entaciju donose tri toma Primeira Visitaçâo de Santo Officio a s Partes d o Brasil pelo Licenciado Heitor FURTADO de MF.NDOÇA..., deputado do Sto Officio: I. Confissôes d e Bahia, 1591-92. Introducçâo de Capistrano de Abreu, Sâo Paulo, 1922; D enunciacôcs d e Bahia, 1591-93, Sào Paulo, 1925; D enunciacôes d e Pernam buco, 1593-95. Introducçâo de Rodolpho Garcia, Sâo Paulo, 1929. O Portugalu, Leon POLJAKOV, op. cit., De M ahomet a u x Marranes, str. 235 i dalje. 244 Leon POLJAKOV, Du Christ a u x Ju ifs d e Cour, str. VI-X1I; De M ahomet a u x Matrones, str. 139; Josip HA COHEN, E m ekH abakha ou la Vallée des Pleurs; Chronique des souffrances d'Israël depuis sa dispersion, 1575, i poslije Continuation d e la Vallée des Pleurs, 1602, obj. Julien SÉE, Paris, 1881, str. 167. Navodit ćemo to djelo samo potl imenom Josip Ha Cohen. 245 Herm ann KELLENBENZ, Sephardim a n der unteren Elbe. Ihre w inschaftliche un d poHtiscbe Bedeutung vom E n d e d e s 16. b is z u m Beginn des IB.Jahrh., 1958, str. 45. 246 Navod J. LUČIO DE AZEVEDO, op. cit., str. 52. 2*17 Leon POLJAKOV, op. cit., I, str. 307 i dalje. 248 A. MILANO, op. cit., str. 221. 249 A.d.S. Venecija, Senato Terra 12, 135 i 135 v®, 26. ožujka 1496. Usp. M. SANUDO, op. cit., I, col. 81, 26. ožujka 1496. 250 Giuseppe TASINI, Curiosità veneziane, Venecija, 1887, str. 319. 251 Simancas, E° Napoles 1031, Г 155, Napulj, 25. kolovoza 1540. Brojne primjedbe odnose se na Židove u tom legajo. 252 A.d.S. Venecija, SenatoT erra 31, 29. ožujka 1556. 253 Op. cit., str. 181. 254 Rujan 1566, Josip HA COHEN, op. cit., str. 158. 255 Ibid., str. 207. 256 Lodovico MOSCARDO, op. cit., str. 441, projekt geta potječe iz 1593257 Josip HA COHEN, op. cit., str. 215-216. 258 Museo Соггег, Cicogna 1993, f* 261, 16. kolovoza 1602. 259 J. LUČIO DE AZEVEDO, op. cit., str. 10. 260 BELON DU MANS, op. cit., str. 180, 193 v°. 261 Naveo Leon POLJAKOV, op. cit., II, str. 180.

193

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

262 Ibid., p o S. de MADARIAGA, Spain a n d th e Jew s, 1946. 263 Ibid., sir. 1 9 1 .1BN VERGA, Lefo u e t d e Ju d a , naveo L. POLJAKOV, op. сЏ.., i. II, sir. 64, po njem ačkom prijevodu koji se duguje W ieneru, Hannover, 1856. 264 ÜHLON DU MANS, op. cit., sir. 181. 265 Ibid., sir. 209-210. 266 J. LIICIO DC AZEVEDO, op. eit., sir. 36. 267 BHLON DU MANS, op. cit., str. 180 v°. 268 J. HACQ11EN, op. cit., sir. 251, p oE . CARMOLY, Archives Israelites d e France, 1857. 269 A. MILANO, op. cit., sir. 180 i dalje. 270 Sljedbenik J. HA COHENA, op. cit., sir. 181. 271 B.N., Pariz, Pr. 6121 (s.d.). Vidi također L. POLJAKOV, op. cit., II, str. 247, reference na putovanje G. d'Aramona i Nicolasa de Nicolaya. 272 Op. cit., str. 180 v°, sir. 118. 273 Ibid.,sXT. 100v°. 274 L POLJAKOV, op. cit., I, str. 270-271. 275 Ibid., str. 249 i 250; La M éditerranée, 1. izdanje, str. 707-708. 278 Paul BENICHOU, R om ances ju d eo -esp a n o les dcM arruecos, B uenos Aires, 1946. 277 11. KELLENBENZ, op. cit., str. 35 i dalje. 278 A. MILANO, op. cit., str. 235. 279 Cecil ROTH, u: M élangesLuszato, sir. 237 i dalje; kao prim jerak, A.d.S. Venecija, Cinque Savii 7, f*5 33-34, 15. prosinca 1609. O iri geta i spornom podrijetlu riječi, argum enti i pojedinosti u: G. TASS1NI, op. cit., str. 319-320; nije sve jasno u pogledu podjele triju židovskih zajednica, čak ni nakon čitanja A MILANA op. cit., str. 281. 280 Arnold Y. TOYNBEE, L'Histoire, u n essai d'interprétation, Pariz, 1951, str. 30-153, 398, 428. 281 J. LUCIO DE AZEVEDO, op. cit., str. 68-73. 282 L. POLJAKOV, op. cit., Il, str. 262 i dalje. 283 Op. cit., str. 39. 284 F. AMADEl, Cronaca universale della città d i M antoa, II, str. 548. 285 Josip HA COHEN, op. cit., sir. 127. 286 A.N., K 1600, 4. travnja 1597, Relacion d e atgunas nuebas generales que se entienden d e N antes de Paris y otras partes desde 4 d c a b ril 97: »... quiere hazer bénir las ju d io s que hecho e l cristianissim o Rey St Luis...« 287 Navod L. POLJAKOV, op. cit., Il, str. 368, Pisma i poslanice Messirea Philippe» Champagnea, 1635, str. 62. 288 Navod L. POLJAKOV, op. cit., Il, str. 367-8, po Francisqucu MICHELU, Histoire des races m au dites de la France et de l ’E spagne, 1847, str. 71 i 94. 289 J. HA COHEN, op. cit., str. 160. 290 H. KELLENBENZ, op. cit., str. 135. 291 Jean BODIN,Response..., op. cit., ur. H. Hauser, str. 14. 292 Thomas et Félix PLATTER, op. cit., str. 252, str. 391. 293 J. HA COHEN, op. cit., str. 200. 294 Ibid., str. 112-113. 295 S. RAZZ1, op. cit., str. 118-119 (1516); str. 159 (1545). Vidi također intervenciju Sulcjamana Veličanstvenog protiv progona Židova i m arana iz Ancone, A. MILANO, op. cit., str. 253; C. ROTH, The House o f Naši, D ona G rada, Filadellija, 1947, str. 135-174. 296 W. SOMBART, DieJ uden u n d das W irtscbaftsleben, 1922, str. 20. Po dokum entu Davida KAUFFMANNA, »Die Vertreibung d er M arranen aus Venedig im Jahre 1550«, u: The Jewish Quarterly Review, 1901. O toj naredbi za progon m arana iz Venecije,

194

C iv iliza c ije

Marciana, 2991 C Vil. 4, P 110 v® i 111; Musco Correr, Donà dclle Rose, 46, P 155, 8. srpnja 1550. 297 Marciana, 6085, P 32 v®i dalje: iskaz o progonim a iz 1555. i 1556, Vidi također Л. MILANO, op. cit.y srr. 233. 298 L. BIANCH1NI, op. cit., I, str. 41. Ali ne 160.000, Л. MILANO, op. cit., str. 222. 299 Л. MILANO, op. cit., str. 233. 300 J. HA COHEN, op. cit., str. 180. 301 Ibid., str. 121. 302 Ibid., str. 143. 303 A. HANANEL i E. BSKENAZ1, Fontes bebraici a d res oeconomicas socialesquc terrarum balcanicarum sacculo XVIpertinentes, Sofia, 1958,1, str. 71. 304 Iskaz koji sm o preuzeli od J. HA COHENA je banalan. 305 Museo Correr, Donà delle Rose, 46, P 55, 5. lipnja 1514, 306 Musco Correr, Donà delle Rose 21, P 1, Carigrad, 5. ožujka 1561. Vidi također o getu, »zudeca« Krete, A.d.S. Venecija, Capi del Cons, dei X, Lettere, U:| 285, P 74, Kreta, 7. svibnja 1554. 307 Museo Correr, Donà delle Rose, 21, 1588. 308 A. MILANO, op. c it; str. 236, 281, 283... 309 État de la Perse en 1660, p a r le P. Raphaël d u Mans, obj. Ch. SCHEFER Pariz 1890, str. 46. 310 A.N., Л.Е., B 111 235, 1963. 311 Na Madeiri, još 1682, Abbé PRÉVOST, op. cit., 111, str. 172; Lisabon, 14. veljače 1632: »...otok (Sâo Tom e) je toliko zagađen novim kršćanima da gotovo otvoreno vrše svoje židovske obrede«, J. CUVELIER i L. JAD1N, L'ancien Congo d ’après les archives romaines, 1518, 1640, 1954, str. 498. 312 Predgovor Fernanda ORT1ZA u: Lewis HANKE, Las Casas..., str. XXXVI. 313 Jacob van KLAVEREN, op. cit., str. 143. 314 DELON DU MANS, op. cit., str. 182 i 182 v°. 315 A. HANANEL i E. ESKENAZI, op. cit., 1, 1958 (16. stoljeće); II, I960 (17. stoljeće). 316 A.d.S. Venecija, Senato Terra, 62, 20. rujna 1573317 Ibid., 63, 6 . travnja 1574. 318 Ibid., 66, 1575. 319 Ibid., 60,1573. 320 A.d.S. Firenca, M ediceo 3087, P 348, 14. srpnja 1607. 321 Vidi supra, I, 310-311. 322 Casa deA bravaneles je španjolskog podrijetla, njezine posudbe kralju, Simancas, E° Napoles 1015, P 101,6 . listopada 1533; ibid., Р З З ; 1018, P 21, 15. veljače 1534, ako Židovi nisu sprem ni na posudbu, dat će je kršćani uz trostruku cijenu, »porque cl fin de Ytalia com o V. M. tiene m ejor experim entado y conocido, es ynterese«; ibid., P 58, 3. listopada 1534, »u Napulju, 300 d o 400 židovskih porodica«; 1017, P 39, 28. ožujka 1534, hapšenje novih kršćana u Manfredoniji, »que debaxo de ser xpianos han bidido y biben com o puros judios«; 1018, P 58,3. listopada 1534: grad Napulj traži da se zadrže Zidovi, jer bi bez njih protekle godine siromasi bili pom rli od gladi; 1031, P 155, 25. kolovoza 1540, protužidovske mjere; 1033, P 70, 19. lipnja 1541, odlučeno je o njihovom izgonu... A.d.S. Napulj, Sommaria Partium, 242, P 13 v°, 16. travnja 1543, Samuel Abravanel izdvaja uz pom oć svojeg posrednika Gabricla Isaaca, 120 c a m žita iz Termolija; ibid., 120, P 44, 8. lipnja 1526, neki Simone Abravanel, »Židov iz Napulja«, uvozi šećer s Madeira. 323 L. POLJAKOV, op. cit., II, str. 254, odličan sažetak toga izvanserijskog života. Temeljna je knjiga o na Cccila ROTHA, The H ouse o f Nasi, 2 sv., 1947, i The D uke o f Naxos, 1948.

195

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

324 Vidi supra, 11, str. 82 i dalje. 325 Op. cil., sir. 180 v° i 181. u 326 W erner SOMBART, op. cit., str. 53 i dalje; L. POLJAKOV, op. cit., str. 249 i dalje. 327 W. SOMBART, op. cit., str. 15. 328 Mislim očito na G eniza iz Kaira i na njihovo skoro izdanje A. GOTHEINA. 329 Danielc BELTRAMI, Storia d e lla po p o la zio n c d i Venezia..., op. cit., str. 79. 330 11. KELLENBENZ, Sephardim a n d er u nteren Elbe, 1958, str. 29. 331 Ibid., str. 139. 332 Giovanni BOTERO, op. cit., 111, str. 111. 333 Simancas, E°Napoles 1017,1*42, napuljski potkralj Nj. V., Napulj, 26. travnja 1534, Solun, »donde ay la m ayor juderia de Turquia«. 334 Paul BEN1CMOU, »Les Juifs en C ham pagne médiévale«, u : Évidences, studeni 1951. 335 L. POLJAKOV, Les b anehieri ju ifs et le Saint-Siège d u X I I f au XVIIe siècle, 1965. 336 II. HEFELE, op. cit., str. 321. Snaga židovske p risutnosti u Sjevernoj Africi objašnja­ va dug opstanak Židova u O ranu p o d Španjolskom vlašću; Diego Suarez opisuje njihovu četvrt u satnom središtu grada sa sinagogom i školom ; godine 1667, geto broji više od 100 kuća i 500 osoba: Židovi su bili prognani iz O rana po nalogu Charlesa II, 31- ožujka 1669, p o j. CAZENAVE, u: B ulletin d e la Société d e G éographie d'Alger, 1929, str. 188. 337 J. MA COHEN, op. cit., str. 110-110. 338 Ibid., str. 124. 339 Ibid., str. 120. 340 J. CARO ĐAROJA, op. Cit., 1, str. 217. 341 »Cargos y descargos del M arques d e Velada-, answ ers to th e charge o f maladmi­ nistration brought against Don Antonio Sancho Davila y Toledo, m arques d e Velada during his governm ent o f Oran, 1626-1628, 1° 57 (P. DE GAYANGOS, Cat. Mss, in the Spanish language, B.M., IV, 1893, str. 133). 342 M. SANUDO, op. cit.. I, stupac 819, 13. studenoga 1497. 343 Marciana 7991 C VII, 4, P5 110 v° i 111, i Museo Correr, Donà delle Rose 46,1° 155, 8. srpnja 1550. 344 F. BRAUDEL i R. ROMANO, op. cit., str. 26-27. 345 J. HA COHEN, op. cit., str. 130-131. 346 Ibid., str. 152. 347 Ibid., str. 158. 348 Vidi supra, I, str. 670-672. 349 ESPEJO Y PAZ, Las antiguas feria s d e M edina d e l Campo, 1912, str. 137. 350 W. SOMBART, Ktieg u n d Kapitalism us, 1913, str. 147. 351 D ie ju d e n u n d das W irtschafisleben, str. 15. 352 L. POLJAKOV, Les banehieri juifs.... D. 353 D ie ju d e n u n d d a s Wirtschafisleben, str. 14. 354 Hapšenje turskih trgovaca i levantinskih Židova, 5. ožujka 1570, Kronika Savina, Marciana, P 326 v°; pritužbe židovskih trgovaca u Carigradu, 16. prosinca 1570, A.d.S. Venecija, Annali di Venezia, sérié antica; od ređ en e su 24 točke koje Židovi moraju poštivati, A.d.S. Venecija, Senato Terra 58, 18. prosinca 1571; na istu temu, Museo Correr, Cicogna 1231, P 16; Židovi prognani iz Brescie, 4. rujna 1572, A.d.S. Venecija, Senato Terra 60; rok produžen do rujna 1573, ibid., 61, 8. ožujka 1573; uređenje aktivnosti dopuštenih i zabranjenih Židovima, ibid., 11. srpnja 1573; ugovor povjeren banci »Cervo hebreo-, čiji bankrot vjerojatno seže u 1565, ibid., 20. lipnja 1573. Tada i klima prestaje biti napeta. O Židovima prognanim iz Urbina i osuđenim a na galiju: J. IIA COHEN, op. cit.,, str. 161. 355 Ibid., str. 174.

196

C ivilizacije

356 Cecil ROTH, čl. cif., sir. 239. 357 A. MILANO, op. cif., str. 257, J. DELUMEAU, op. cif.. Il, str. 854, 887-890, 358 Valja zabilježili nova oslobođenja levantinskih Židova u Anconi, i teške prijetnje Veneciji. Sjajan dokum ent, A.d.S. Venecija, Cinque Savii, Busta 3, 10, kolovoza 1597 359 J. HA COHEN, op. cif., str. 205, 1598. 360 A.d.s. Venecija, Cinque Savii 22, Г 52, 20. studenoga 1598; P 73, 16. kolovoza 1602, povlastica i obnavljanje povlastice Rodriga di Marchiana-, ibid., 138, P 191 22 veljače 1593, portugalski Židovi predlažu da se uspostavi trgovački promet s Cap de Gué, a ti su Židovi već Roderigo d i Marchiana i njegova braća. 361 Vidi supra, I, str. 310 i dalje. 362 A.d.S. Venecija, Cinque Savii 138, 18. ožujka 1587. 363 Cecil ROTH, čl. cit., str. 239. 364 A.d.S. Venecija, Cinque Savii, 7, P 30, 5. listopada 1598. 365 Hermann KELLENBENZ, op. cit., str. 43; vidi također C. ROT1I, Gli ebrei in Venezia, 1932, i »Les m arranes à Venise-, u: Revue des Études Juives, 1931. 366 J. HA COHEN, op. cit., str. 131. 367 Ibid., str. 172. 368 Ibid. 369 Infra, str. 239. 370 A.d.S. Napulj, Sommaria C onsultationum , 10, 91-93, 30. ožujka 1590. 371 Ibid., 25, Ie* 152 v° d o 159, 8. rujna 1613. 372 Izraz pripada Michelu FOUCAULTU, L'Histoire de la fo lie à l'âge classique, 1961, str. IV. 373 La M éditerranée..., 1. izdanje, str. 136, bilješka 1. 374 Leon POLJAKOV, op. cit., II, str. 204 do 217. 375 Odlom ak navodi Leon POLJAKOV, op. cit., Il, str. 290. 376 Vidi socijalno objašanjenje u knjizi Antonija Josća SARA1VA, L'Inquisition et la légende des Marranes. 377 O riječi, vidi Pierre CHARPENTRAT, »De quelques acceptions du mot Baroque«, U: Critique, srpanj 1964. 378 Podrijetlo riječi dosta je nejasno: o d form alne logike (od baroco, jedne od oznaka niza barbaro, celarent, baroco), p o L. PFANDLU, Gescbicbte der spaniseben Liieratur, str. 214, bilješka 1 — ili od španjolske riječi baruco koja označava u govoru dragulj, nepravilan biser, p o G. SCHNURERU, op. cit., str. 68 — ili po imenu Federiga Barroccia (Le Baroche u francuskim udžbenicim a) (1526. ili 1528-1610), po P. LAVEDANU, Histoire d e l'Art, Clio, sir. 302. Trebalo bi saznati kada se riječ pojavljuje u povijesnoj literaturi gdje ju je J. BURCKHARDT uveo u modu. 379 L’art religieux après le Concile de Trente..., str. 188. 380 Izraz Marcela BRIONA, u njegovu M ichel Ange, 1939, str. 149. 381 G. SCHNÜRER, op. cit., str. 00. 382 Pierre LAVEDAN, op. cit., str. 293. 383 STENDHAL, P rom enades d a n s Rom e, ur. Michel Lévy, 1858, II, str. 121. 384 Ibid., str. 121 385 Gonzague TRUC, Léon X, str. 303. 386 Ibid. 387 Ibid. 388 G. BIHLMEYER, op. cit., III, str. 131389 Erich von d e r BERCKEN, D ie G em àlde d es Jacopo Tintoretto, M ünchen, 1942, 360 ilustracija.

197

ZAJEDNIČKE SU D BIN E I SVEUKUPNA KRETANJA

390 G. SCHNÜRER, op. cit., str. 86-87. 391 Vidi odlično djelo Jeana DELUMEAUA, Vie économ ique e t sociale d e Rç^ne d a n s ta seconde m o itié d u XVIe siècle, 1957, str. 246 i dalje. 392 STENDHAL, op. cit., Il, str. 191. 393 »Die Epochen d e r Papstfinanz«*, u: Hist. Zeitschrift, 1928. 394 Navod G. TRUC, L é o n X , str. 123. 395 M. LA TORRO Y BADILLO, Representaciôn d e los a u to s sacram entales en cl periodo d e su m a yo r florecim iento, o d 1620. d o 1681, M adrid, 1912; Ludwig PFANDL, Geschichte der spanischen Literatur, str. 124; Henri MERIMÉE, L'art d ra m a tiq u e à Valence d epuis les origines j u s q u ’a u com m en cem en t d u XVIIe siècle, 1913. 396 G eorg FRIEDERICI, op. cit., I, str. 469. 397 O ovom e posljednjem , Frances d e Alava Filipu II, M ontpellier, 18. prosinca 1564, A.N., K 1502, B 18, ne 67, D. 398 A. MOREL FATIO, A m brosio d e Salazar, 1900, sir. 52. 399 A. MOREL FATIO, L'Espagne en France, u: Études su r l'Espagne, I, Pariz, 1895, 2. izd., str. 30. 400 Ibid., str. 32. 401 Ibid., str. 40. 402 Ibid., str. 27; Essais, II, 1. 403 Ibid., str. 41. 404 Ibid. 405 Alfred FRANKLIN, La vie privée d'autrefois. Les m agasins d e nouveautés, 18941898, 11, str. 39. Vidi također I, str. 183; II, str. 23-25, 75. 406 IX, str. 253, navod Alfred FRANKLIN, II, str. 39. 407 F. RUIZ MARTIN, Lettres d e Florence... CXXI. 408 A. MOREL FATIO, op. cit., I, str. 27. Zabilježimo mišljenje BRÉMONDA, op. cit., str. 310, za koje ne jamčimo, prem a kojem u je m uška odjeća što je izazivala zgražanje stizala u Francusku iz španjolske Filipa IV. O španjolskom utjecaju u Engleskoj i osobito na Shakespcarca, Ludwig PFANDL, Geschichte d er spanischen Literatur, str. 98, i J. de PERROT, u: R om anic Review, V, 1914, str. 364.

198

Poglavlje 7

Oblici rata

Rat nije, bez daljnjeg, protucivilizacija. Mi povjesničari stalno govorimo o ratu ne poznajući, i ne nastojeći upoznati njegovu ili njegove prirode. Fizičar zna više o skrivenoj građi materije... Mi često govorimo o ratu, to je potrebno: on neprestano utječe na život ljudi. Kroničari ga stavljaju u prvi plan svojih događaja: suvremenici uglavnom nastoje dati nekakav zaključak o ratu, izdvojiti njegovu odgovornost i njegove posljedice. Ako smo odlučili da ne uvećavamo značenje povijesti bitaka, ni u kojem slučaju ne kanimo zanemariti moćnu povijest rata, strahovit i neprekidan vrtlog života ljudi. U tijeku pola stoljeća, kojim smo zaokup­ ljeni, ona određuje ritam i godišnja doba, otvara i zatvara vrata vremena. Čak i kad je prividno umirena, ona nastavlja svoj podmukli pritisak, ona preživljava. Ali kad govorim o tim dramama, nije mi namjera da izvlačim Filozofske zaključke o »prirodi« rata. Poletnologjja je znanost u povojima, ako je uopće znanost. Ona bi trebala, zanemarivši nevažne događaje, dokučiti duge ritmove, pravilnosti, suodnose. Još nismo došli do toga.

1.

Rat eskadri i utvrđenih granica

Kad je riječ o velikom ratu na Sredozemlju, u mislima nam odmah oživljuju vitki i snažni obrisi galija, zimi usnulih a ljeti kako plove uz obalu. Povijesne isprave obiluju pojedinostima o njihovu kretanju, o njihovu održavanju i o skupoći njihova opremanja. Na stotine stručnih rasprava prikazuje, nastoji prikazati koliko brige, hrane, ljudi, novca one zahtijevaju. A iskustvo kazuje da ih je teško svrstati sve zajedno, jer u velikim formacijama za njima se moraju kretati i brodovi za prijevoz zaliha hrane. Nakon dugotrajnih priprem a isplovljava se naglo a puto­ vanja su uglavnom brza. Mogu se približiti svakoj točki na obali. Pa ipak, 199

ZAJEDNIČKI- SUDBINI- I SVEUKUPNA KRETANJA

63

— V o j v o d a o d A lb e d o la z i u F la n d riju , Ir a v a n j - k o lo v o z 1 5 6 7 .

lako miroljubivo, kretanje vojvode od Albe i njegovih trupa, no putu od gotovo 3.000 km, provi je polhvol. Valja obralili pažnju no brze elape na moru i no prijelaz preko Alpa...; nužnost da se zoobiđe neprijateljski prostor Francuske. Proračune i provjere načinio je J J. H ÉM ARD INQ UER.

200

O b lici ra ta

nemojmo davati preveliko značenje udarcima koje su zadale eskadre galija. Vojne snage koje one, u slučaju potrebe, iskrcavaju ne udaljuju se od obala. Godine 1535. Karlo V. zauzima Tunis i ne ide dalje; godine 1541. on bez uspjeha pokušava zauzeti Alžir: na svom pohodu stigao je tek od rta Matifoua do brežuljaka iznad grada. Godine 1565. turska armada, slično, uspijeva opsjedati Maltu, ali na tome sve ostaje. Godine 1572. stari Garcia de Toledo savjetuje D onJuanu Austrijskom, nakon bitke kod Lepanta, da, ukoliko bi došlo do pohoda pobjednika na Levant, napadne neki otok radije nego kopno. Kad govorimo o ratu, mislimo prije svega na one silne vojske u 16. stoljeću koje nas zapanjuju svojom brojnošću. Pokrenuti ih, a prethod­ no i skupiti, predstavljalo je jednako velik problem. U Lyonu su potrebni mjeseci da se skupe plaćeni vojnici i topovi ne bi li jednog lijepog dana francuski kralj »iznenada skoknuo preko planina«1. Godine 1567. voj­ voda od Albe ostvario je pravi pothvat vodeći svoje vojnike od Genove do Bruxellesa, ali to je bilo miroljubivo kretanje a ne niz bitaka Isto tako, potreban je golemi turski potencijal da se sultanova vojska prebaci od Istanbula do Dunava, ili od Istanbula do Armenije, i da se zapodjene bitka tako daleko od baze. To su izvanredno skupi pothvati. Čim se valja suprotstaviti neprijatelju, svako malo duže kretanje nadilazi uobičajene mogućnosti. Posljednja slika na koju valja podsjetiti su utvrde, od presudne važnosti već u 16. stoljeću, a koje će u 17. stoljeću značiti sve, ili gotovo sve. Kršćanstvo se pred Turcima i gusarima naoružava na sve moguće načine, služeći se umijećem svojih graditelja i rovokopača. To utvrđiva­ nje svjedoči o mentalitetu jednog svijeta. Limes, kineski zid uvijek je znak određenog stanja duha. Ne treba zanemariti činjenicu da se upravo kršćanstvo okružuje utvrđenim točkama (a ne islam). To je jedno od glavnih pitanja na koje ćemo se još vratiti. Ali te uobičajene, bitne, slike ne osvjetljavaju čitav problem rata na Sredozemlju. Velikog rata, da. No čim je on prekinut, odmah ga zam­ jenjuju drugi oblici — pljačke na moru i razbojništva na kopnu, koji su, naravno, postojali i prije, ali sada bujaju, zauzimaju ispražnjeno mjesto, kao što visoka stabla u šumi, jednom oborena, ostavljaju mjesto niskom raslinju i makiji. Postoje, dalde, ratovi različitih »stupnjeva« i mi ćemo ih kao povjesničari i sociolozi pokušati objasniti upravo polazeći od njihovih suprotnosti. Ta je dijalektika bitna.

Ratovi i tehnike Rat znači uvijek oružje i tehnike. Oni se mijenjaju i donose preokret u igri. Tako je topništvo naglo promijenilo uvjete ratovanja, na Sredo­ zemlju kao i drugdje. Pojava topa, njegova široka primjena i modifikacije

201

ZAJEDNIČKE SUDBINI: 1 SVEUKUPNA KRETANJA

— jer topništvo doživljava stalne prom jene — posljedica je tehničkih revolucija. Preostaje da ih se vremenski odredi. Kada, na koji način topovi osvajaju uske mostiće na galijama; kada donose uspjeh velikim galijama, g a leazzam a, svojom vatrenom snagom, zatim galijunima i okruglim brodovima г>visokom palubom; kada će se smjestiti na zidine i platforme tvrđava; napokon, kako prate premještanja vojske? Već je, nema tome sumnje, s pohodom Karla VIH. u rujnu 1494. godine i još prije osvajanja Sulejmana Veličanstvenog poljsko topništvo postiglo brz i velik uspjeh. Možemo uočiti uzastopna razdoblja u razvoju topništva — brončano topništvo, željezno, teško — kao i geografska razdoblja, prema mjestu proizvodnje. Politika Ferdinanda Katoličkog oslanja se na ljevaonicu u Malagi (osnovanu 1499) i na onu u Medini del Campo (osnovanu 1495); obje će brzo početi propadali: materijal koji će proizvoditi, trošit će se u Italiji, zaustaviti u Africi ili na granicama, nasuprot Francuske2. Duži će biti vijek ljevaonica u Milanu i Ferrari--*. Zatim će se, vrlo rano, prvenstvo vratiti njemačkim i francuskim ljevao­ nicama, i još više, za opskrbu Španjolske i Portugala, Flandriji. Od prvih desetljeća 16. stoljeća nazire se premoć nordijskog topništva a možda i praha'. Sve su to važna pitanja. Diplomatska korespondencija odmah bilježi dogadaj da stotinjak topova stiže 1566. iz Flandrije u Malagu5. Isto tako, vijest o pošiljci od četrdeset topova iz Malage u Messinu izgleda, jednom toskanskom ambasadoru, kao najava pohoda na Alžir ili berberski Tripoli6. Godine 1567. Fourquevaux izjavljuje da bi 15.000 tanadi bilo dovoljno da se zauzme Alžir7. To neće izgledati pretjerano ako uzmemo u obzir — ostavivši po strani ljutu prepirku koju je pitanje izazvalo — da je Malta 1565. bila spašena jer joj je firentinski vojvoda godinu dana ranije izručio 200 barila praha. Tako barem misli jedan španjolski agent8. To je i prilika da se uoči važnost Toskane u proizvodnji lopovskog praha, tanadi i stijenja za arkebuze. Ali teško je točno odrediti datume tih promjena i njihovih učinaka. Sve što smo uočili jest nekoliko smjerova, nekoliko perspektiva. Ako u 1550. godinu9 možemo smjestili pojavu strašnih galija opskrbljenih lopovima, galeazza (nedvojbeno zaslužnih, u smislu tehnike, za pobje­ du kod Lepanta) u mletačkoj floti, vrlo slabo možemo pratiti razvoj naoružanih galiju na na Sredozemlju kojima se iznenada, potkraj sto­ ljeća, služe i Turci na putu od Carigrada do Aleksandrije10. Jer, iako kršćanstvo ima očitu prednost, tehnike se prenose s jedne obale mora na drugu, materijali su gotovo isti i to ograničava politički domet tih inovacija. Topovi služe kršćanima u zauzimanju Granade i Sjeverne Afrike jednako kao i Turcima u pobjedama na Balkanu, u odlučujućoj bitci kod Mohača11, ili u Perziji12, ili u toj istoj Sjevernoj Africi.

202

Oblici rata

Rat i države Rat je trošak, rasipnost. Već je Rabelais rekao, iako to nije, dakako on izmislio, da je »pokretač bitaka novac«. Sam izabrati vrijeme za rat ili mir, ne trpjeti ni jedno ni drugo, to je povlastica jakih; ali i tu ima iznenađenja. Kod svakog vladara, čak i u njegovu srcu, uvijek postoji neodlučnost kad se radi o tako teškoj odluci. Ona je često utjelovljena u vječnim protivnicima, strani koja je za rat i strani za mir. Do 1580. Španjolska je pružala klasičan primjer za to Godinama se postavljalo pitanje: tko će pobijediti kod Razboritog kralja, prijatelji miroljubivog Ruya Gomeza (oni će ostati ujedinjeni čak i nakon njegove smrti), ili pristaše vojvode od Albe, poklonika rata, uvijek spremnog hvaliti vrline sile? Ali koji vladar, koji politički gospodar nije uvijek imao pred sobom te dvije tendencije, koje su predstavljale grupe ljudi? Nije li i sam Richelieu potkraj dramatične 1629. godine imao protiv sebe miroljubivog čuvara pečata Marillaca?1^ Između dvije strane, doga­ đaji često ubrzavaju izbor i guraju naprijed »čovjeka okolnosti«. Troškovi rata opterećuju države, a brojni su tada ratovi koji ništa ne donose. Bijedni i skupi irski rat uništit će Elizabetine financije potkraj njene slavne vladavine i, više nego bilo koji drugi uzrok, unaprijed će pripremiti mir 1604. Na Sredozemlju rat je tako skup da dolazi do niza bankrota, u Španjolskoj kao i u Turskoj. Troškovi Filipa II. su golemi. Godine 1571. u Madridu se računalo da bi održavanje savezničke Ilote (flote Venecije, pape i Španjolske) od 200 galija, 100 okruglih brodova i 50.000 vojnika svake godine stajalo više od četiri milijuna dukata н . Te flote, pravi putujući gradovi, gutaju zajmove i hranu. Godišnje održava­ nje jedne galije stajalo je koliko i njena gradnja, naime 6.000 dukata1'’ oko 1560. godine, a cijena je kasnije i rasla. Od 1534. do 1573. opre­ manje brodova stoji barem tri puta više. U bitci kod Lepanta na Sredo­ zemlju ima između 500 i 600 galija, što kršćanskih, što muslimanskih, tj. (proračuni su dani u bilješci)16 od 150.000 do 200.000 ljudi, medu njima veslača, mornara i vojnika, bačenih na milost i nemilost plovidbe, ili kako kaže Garda de Toledo, elemenata — vode, vatre, zemlje, zraka — jer svi elementi prijete krhkom životu ljudi na moru. Godine 1573jedan sicilijanski račun za isporuku živeža floti (dvopek, vino, usoljeno meso, riža, ulje, sol, ječam) penje se na oko 500.000 dukata17. Rat eskadri je, dakle, velika mobilizacija novca i ljudi: odrpanih vojnika koje novače po Španjolskoj i koje će odjenuti putem, ako ih uopće odjenu, njemačkih plaćenika koji pješice dolaze u Italiju preko Bolzana i gomilaju se u La Spezii očekujući ovdje polazak galija, pusto­ lova Talijana koje novače ili primaju da popune praznine koje nastaju nakon dezertiranja ili epidemija. Tu su i one duge kolone robijaša na 203

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

putu prema lukama, nikad dovoljno brojne da upravljaju crvenim veslima galija... Zbog toga je bilo potrebno primijeniti silu nad bijedni­ cim a18, posjedovati robove, regrutirati dobrovoljne veslače; Venecija će ih nalaziti čak u Češkoj. U Turskoj i Egiptu, silno odvođenje ljudi iscrpljuje stanovništvo. Dobrovoljno ili ne, golema masa juri prema obalama mora. Ako dodam o da je i kopnena vojska skupa— prem a jednoj procjeni s kraja stoljeća19, španjolski tercio (oko 5.000 boraca) za jedan pohod, plaću, opskrbu i transport, stajao je do 1.200.000 dukata — onda razumijemo kakva se uzajamnost uspostavlja između rata, bajoslovnog troška, i prihoda vladara. Preko tih prihoda rat je, napokon, povezan sa svim aktivnostima ljudi. Međutim, njegova m odernost, njegov brzi razvoj tjeraju ga da rastrga lance, svlada i najveće otpore, i jednog lijepog dana sam sebe osudi na zaustavljanje. Do mira dolazi zbog tih kroničnih slabosti, čestih kašnjenja u isplati vojske, nedovoljnog naoružanja, raznih neprilika kojih se vlasti plaše i koje podnose onako kao što prihvaćaju lijepo vrijeme ili oluju.

Rat i civilizacije Sve sudjeluje u tom nasilju. Ali postoji rat i rat. Ako su za nj odgovorne civilizacije, važni likovi, svakako valja razlikovati »unutraš­ nje« ratove u ovoj ili onoj civilizaciji, i »vanjske« ratove između tih neprijateljskih svjetova. Praktično to znači staviti na jednu stranu svete ratove, džibadc, a na drugu interne ratove kršćanstva ili islama, jer civilizacije uništavaju same sebe u beskrajnim građanskim, bratoubi­ lačkim ratovima, protestant protiv rimljanina, sunit protiv šiita... Te su razlike vrlo važne: one nam ponajprije nude pravilnu geo­ grafsku lokalizaciju, jer kršćanstvo i islam su zadani prostori, s poznatim granicama, kontinentalnim ili tekućim. To se samo po sebi razumije. Još čudnije, one nam također pružaju i kronologiju. Tijekom godina, raz­ doblje »unutrašnjih« ratova nadovezuje se na razdoblje »vanjskih« ratova u dosta jasnom redoslijedu. Ne radi se tu ni o savršenom orkestru, ni o baletima usklađenim u svojim pojedinostima. A ipak, slijed je jasan: on upućuje na perspektive usred zbrkane povijesti koja se razjašnjava najedanput, bez podvale ili iluzije. Ne možemo se oteti uvjerenju da se potvrđuju ideološke konjunkture suprotnog predznaka, zatim se zam­ jenjuju. Na strani kršćanstva, o kojem postoji najbogatija dokumentaci­ ja, sveti rat. to jest vanjski rat, nameće svoju klimu sve do oko 15701575. On se zaziva s više ili manje žara, s okolišanjem, lukavošću, mlakošću, odbijanjem — negdje ga odbijaju porezni obveznici, drugdje pak hladne glave. Ali zar nije sveti rat oduvijek imao svoje pristaše i svoje 204

O blici ra ta

defeiiste? Neusklađeni glasovi ne oduzimaju ništa činjenici da jedan opći, borbeni vjerski osjećaj prožima kršćanstvo 16. stoljeća. U Španjol­ skoj je to samo po sebi razumljivo. Ali i u Francuskoj, unatoč umješnosti i kompromisima kraljevske politike. Kod Ronsarda bismo lako našli tragove toga križarskog duha, obojenog helenizmom. Spasiti Grčku, »oko nastanjenog svijeta«, i raditi za slavu Kristovu... Taj osjećaj ostaje čak i u zemljama Sjevera koje su prešle ili prelaze na protestantizam. U cijeloj Njemačkoj pjevale su se Türkenlieder pristigle s dalekih bojišta jugoistoka. U isto vrijeme dok je tražio oslobođenje Njemačke od rimske eksploatacije, Ulrich von Hutten zahtijevao je da se novcem koji će se tako prikupiti učvrsti Reich i proširi na štetu Turčina, Isto tako, Luther će se stalno zauzimati za rat protiv carigradskih gospodara; u Antwerpenu se često govorilo o borbi protiv Nevjernika, a u Engleskoj, gdje su se uvijek uznemirivali zbog katoličkih uspjeha na Sredozemlju, u isto su se vrijeme radovali turskim porazima: Lepant će ujedno i uznemiriti i obradovati engleska srca20. Ali Lepant, to je kraj. Sumrak svetog rata odavno se počeo nazirati. Sjaj pobjede iz 1571. je lažan: tko poznaje usamljenost Don Juana Austrijskog, toga kasnog križara, kao i kasnije njegova nećaka Dom Sebastiana, junaka Alkazar Kebira? Njihov san kasni za njihovom epo­ hom. Djelomice je tome uzrok pojačana katolička reakcija na relormaciju, barem od 1550, prom jena ideološkog polja. Sredozemno kršćan­ stvo odustaje od jednog rata da bi upalo u drugi, njegova vjerska strast promijenila je smjer. U Rimu se preokret očituje s prvim godinama pontiiikata Grgura XIII. (1572-1585) koje doista najavljuju naglo neprijateljstvo u smjeru protestantske Njemačke. To je sveta dužnost pape, ne više umiruće Svete lige koju je on naslijedio i koja se raspada izdajom Mlečana u travnju 1573... Cijela rimska politika okreće se prema Sjeveru, u dobar čas za uspjeh španjolsko-turskih pregovora. Više puta je okolina Filipa II. strepila od posljedica godišnjih primirja sklapanih sa sultanom između 1578. i 1581. Ali papinstvo je šutjelo. Njegov cilj odsad je borba protiv protestantskog Sjevera, dakle, uvlačenje Katoličkog kralja u irske poslove, i preko njih, protiv Engleske: prilika je to da vidimo kako Razboriti kralj slijedi, a ne predvodi, snage proturelormacije. Ništa prirodnije od toga da s promjenom vjetra u posljednjoj trećini 16. stoljeća ideja o svetom ratu protiv islama gubi svoju snagu. Godine 1581. španjolska će crkva prosvjedovati ne protiv napuštanja rata s Turcima nego protiv plaćanja poreza koji su postali besmisleni... Ipak, poslije 1600, s usporavanjem protestantskih ratova i polaga­ nim povratkom miru kršćanske Europe, ideja o svetom ratu ponovno jača na samim obalama Sredozemlja, kao i u Francuskoj prilikom Tursko-carskog rata od 1593. do 1606. Jedan povjesničar bilježi- : 205

ZAJI-DNIOKI: SU D IIlN i; I SV lillK lIl'N A KHLTANJA

»Poslije 1б10. turkofobija, kojom je bilo obuzeto javno mnijenje, pret­ vorila se u pravu opsjednutost.« Tada se razvija cijeli vatromeft planova i nadanja; sve dok, još jednom, protestantski rat, »unutrašnji rat«, to nije okončao 1618. godine. Ta zajednička objašnjenja gotovo su neoboriva, čak i ako ne mo­ žemo raspolagati preciznom kronologijom koja bi omogućila da vidimo da U strasti slijede ili prethode — ili, kako ja mislim, prethode i slijede te preokrete, izazivajući ih, pothranjujući ih, a zatim izgaraju u poduze­ toj akciji. ЛН objašnjenje koje vodi računa samo o jednoj zaraćenoj strani ima sve izglede da bude nedostatno. Naš način da razmišljamo kao Zapadanjaci dosta je smiješan. Naime, druga polovica Sredozemlja stvara, također i živi svoju povijest. Međutim, jedna nova studija, tim primjerenija što je kratka22, navodi na pomisao da je i na turskoj strani bilo sličnih laza, sinkronih konjunktura. Kršćanin napušta borbu, iz­ bjegava Sredozemlje, ali i Turčin čini to isto i u isto vrijeme; njega zanima mađarska granica ili pomorski rat na Unutrašnjem moru, ali ništa manje i na Crvenom moru, Indu, Volgi... Ovisno o razdobljima, središta turske gravitacije i linije djelovanja premještaju se, u povezanosti s modaliteti­ ma jednog »svjetskog« rata. Tu je ideju često oživljavao u našim razgo­ vorima Frédéric C. Lane. Sve proizlazi iz ratoborne povijesti koja vodi od Gibraltarskog prolaza ili nizozemskih kanala do Sirije ili Turkestana. Л la povijest ima jedan jedini ritam, njezine su prom jene munjevito iste. U zgodnom trenutku kršćani i Muslimani se sukobljavaju, u džihadu ili svetom ralu, zatim si okreću leđa da bi se vratili svojim unutrašnjim sukobima. Ali ta algebra strasti što prelaze jedna u drugu, također je, što ću pokušati reći u zaključku druge knjige2^, i posljedica sporih otkucaja materijalne konjunkture, iste za cijeli svijet koji je u 1б. stoljeću započeo svoj zajednički život. D efenzivni rat na Balkanu Kršćansko se Sredozemlje naoružalo utvrdama pred Turcima. To je jedan od njegovih stalnih oblika rata. Istodobno dok se bori širi svoje obrambene linije, pokriva, stavlja oklop na svoje tijelo. To je instinktivna i jednostrana politika: Turčin se sa svoje strane utvrđuje malo i slabo. Isto tako i Alžirci ili šerif. Je li riječ o razlikama u tehnici ili taktici? ovdje o povjerenju u živu snagu janjičara, spahija i galija; tamo pak o potrebi za sigurnošću i, čak za vrijeme velikih borbi, izvjesnoj brizi za štednju snage i troškova? To što kršćanske države imaju na Levantu razgranale špijunske službe nije samo zbog straha nego i zbog toga da točno odmjere opasnost koja im prijeti i prema njoj utvrde svoju obranu. Turčin neće doći: tada se brzo demobiliziraju snage koje su već na 206

O blici ra la

mjestu, opozivaju one koje još nisu stigle. Smiješno je, kaže Bandello2^ razbijati glavu time da se sazna što će učiniti ili neće Turčin ili sufi; i ima pravo, jer krasni diskutanti na koje misli ne znaju ništa o planovima i tajnama tih moćnih ličnosti, iako o tome govore do iznemoglosti. Druga je stvar za vladare što ta igra često određuje važnost obrambenih sredstava kojima će se poslužiti. Kršćani na Sredozemlju raspolagali su protiv islama cijelim nizom »»zastora«, utvrđenih »frontova«, dugih obrambenih linija iza kojih su se, svjesni svoje tehničke nadmoći, osjećali najbolje zaštićeni. Te se linije pružaju od Ugarske do sredozemnih granica, u nizu utvrđenih zona koje dijele dvije civilizacije jednu od druge. Mletački »limes« Na rubovima zapadnog mora Venecija je stoljećima u stanju pri­ pravnosti. Naspram Turcima signoria je protegla svoje utvrde, svoje obalne straže na istarske, dalmatinske i albanske obale, sve do Jonskih otoka i dalje, do Krete i Cipra: signoria će ovo posljednje uporište koje je stekla 1479. zadržati do 1571. godine. Ali to dugačko i usko morsko carstvo — ta nametnička biljka — bilo je zahvaćeno uzastopnim napre­ dovanjem Turaka. Tako joj je, da se ne vraćamo dalje, mir od 12. listopada 154 0.25 oduzeo dragocjena utvrđena mjesta na dalmatinskoj obali, Nadin i Lovran, nekoliko otočića u Arhipelagu, Chios, Patmos, Casino, »feudalne otoke«, Nios, leno Pisanijevih, Slampaliju, leno Quirinijevih, Paros, posjed Venierovih. U Grčkoj je također morala napustiti važne utvrde Malvaziju i Neapolis. Trideset tri godine kasnije, separat­ ism mirom u travnju 1573, upotpunjenim mukotrpnim sporazumima 1575.26 ponovno je ustupila utvrde u Dalmaciji, platila ratnu odštetu i odrekla se Cipra koji je zapravo već bila izgubila 1571. Veneciju su često uspoređivali s britanskim carstvom; tada bi Venecija s kraja 16. stoljeća bila kao britansko carstvo koje više ne bi dopiralo do Indije. Ali neka ta usporedba ne zavara: te granične mletačke zemlje sačinjene su od sićušnih elemenata, često arhaičnih utvrda... Gradovi i otoci tu rijetko broje nekoliko tisuća stanovnika. Godine 1576. Zadar ima malo više od 7.000 stanovnika27, Split malo manje od 4.00028, Kotor samo tisuću zbog epidemije 1572, Kefallenia jedva 20.00029, Zante 15.000-w, Kri Jedino Kreta sa svojih 200.000 stanovnika ima određenu težinu i predstavlja čvrstu kariku u novom lancu. Ali zna se da grčki otok nije siguran; to se pokazalo 1571, a vidjet će se i kasnije, 1669. Sve u svemu, to carstvo, takvo kakvo jest, nem a demografsku težinu u odnosu na Veneciju i njenu Terra Fermu koje u to vrijeme imaju ukupno oko milijun i pol stanovnika^2. 207

ZAJEDNIČKU SUDHINE I SVEUKUPNA KRETANJA

Čudo je, dakle, ako brana na pučini ispred mrskih obala odolijeva. Podsjetimo da se Španjolci 1539. nisu mogli održati u opsadi-HercegNovog na balkanskim obalama**. Neobična mletačka solidnost trijumf je adaptacije i rezultat stalnih proračuna: brižljivo održavanje utvrda, budnost Arsenala, te moćne tvornice kroz koju neprestano prolaze ratni brodovi i galije. Dodajmo tome i zanos, odanost pograničnog stanov­ ništva, vrijednost ljudi koji ovdje upravljaju u ime signorije, hrabrost zatvorenika koji tu izdržavaju kaznu. Ne računajući efikasnost praktičnih topničkih škola i lakoću s kojom se novači vojska m eđu Albancima, Dalmatincima ili Grcima na tim nemirnim granicama. Međutim, na oba kraja svoga lanca utvrda Venecija osjeća teškoće. Na istoku, na kraju puta nalazi se Cipar, slabo hranjiv, a njegovo stanovništvo ne baš pouzdano. Otok kao što je Rodos nije pogodan jer je previše blizu Male Azije i, prema tome, izložen milosti i nemilosti turskih napada: poraz 1571. prisilit će Veneciju da se povuče s Krete, jedva sačuvane 1572, ali otada neprestano izložene opasnosti od pobjednikove lakomosti. Na drugom kraju lanca, na sjeveru, na granicama Istre i Furlanije, Venecija dodiruje habsburške i gotovo turske zemlje. Odatle dvostruka opasnost, to veća što prijeti i Terra Fermi, samom biću Venecije. Već su od 1463. do 1479. turske provale doprle do Piave3'* i nasuprot habsburškim zemljama, granice, utvrđene poslije 15 1835, to još nisu doista, naime, mogu biti osporavane. Protiv svih tih opasnosti Venecija će potkraj stoljeća sagraditi skupu i čvrstu utvrdu Palmu. Mletačko carstvo, koje je samo jedna nit, niz izbočenih položaja, ne pritišće još golemu tursku državu, ali joj smeta. U Veneciji su svjesni krajnje krhkosti svojih položaja. Ambasadori i predstavnici signorije u Carigradu stalno će sporazumima i potkupljivanjem pokušavati braniti te položaje od mogućih napadaja. Neprekidno izbijaju i zaoštravaju se sukobi zbog političkih ili trgovačkih razloga, susjedskih sporova, zbog broda koji ukrcava žito bez odobrenja, zbog nekog svojeglavog gusara, zbog mletačke galije koja previše revno vrši ulogu policajca. Godine 1582, Sinan-paša namjerno traži kavgu sa signorijom i za njega je to dobra prilika da ukori Mletke, da zatraži njihove otoke »koji su samo podnožje sultanove države«36. Ali mletačka se linija održala možda upravo zbog svoje slabosti, jer Turčin je vješto iskoristio velike otvore, prozore i vrata koja mu omo­ gućuju prodor na Zapad: Modon, koji će, iako slabo utvrđen, izdržati dramatičnu opsadu 1572, a kojega je već oko 1550. Belon du Mans smatrao »ključem Turske«; sjevernije, Navarin, utvrđen od 1573*7. • napokon, Valona u Albaniji, na nesreću okružena uvijek nemirnom okolinom, ali ipak odlična polazna baza prema pučini i kršćanstvu. Može li se reći da je taj rascjep mletačkog limesa, čineći ga manje neugodnim, omogućio Veneciji da se duže održi? 208

O blici rata

Na Dunavu N:i sjeveru Balkana,*8 Tursko je Carstvo doseglo i prešlo Dunav važnu ali krhku granicu. Napola je osvojilo dunavske provincije iako nikada nije bilo gospodarem, barem ne čvrstim gospodarem, šumovite i planinske Transilvanije. Na zapadu, napredovalo je preko uskih dolina Hrvatske, preko Zagreba sve do strateških usijeka Kupe, gornje Save i Drave, nasuprot siromašnim, brdskim, nepristupačnim krajevima, slabo naseljenim, preko kojih se na dinarski blok nastavlja čvrsta masa Alpa. Tako se turska granica na sjeveru Balkana dosta brzo zaustavila na krajnjem zapadu kao i na istoku, s obiju strana ometana neprijateljskim reljefom. I ljudi su tome pripomogli sa svoje strane: prema moldavskom i vlaškom istoku usmjeravaju se rušilačke tatarske horde koje je teško zadržati ili promijeniti im smjer. Na zapadu je utvrđena njemačka granica, barem u »Windischlandu«, između srednjeg toka Save i srednjeg toka Drave, pod zapovjedništvom ljubljanskoggcneralkapitana. Carska zapovijed za njeno organiziranje dana je u Linzu 1538. Pogranične vojne institucije za »Windischland«, zatim za Hrvatsku, rasle su same od sebe u doba Karla V. i Ferdinanda. Jednom uredbom iz 1542. utvrđena je organizacija cijele zone. Kako če uskoro pisati Nikola Zrinski, 1555, bio je to bedem, Vormauer Štajerske i time cijele austrijske nasljedne države. Neće li, uostalom, ta zajednička obrana, neophodna i vodena o njenom trošku, malo pomalo učvrstiti u jednu dosta stvarnu cjelinu taj austrijski Erbland, dotad podijeljen na male države i brojne zavičaje?*9 Godine 1578, na Kupi je podignuta snažna utvrda Karlovac; u isto je vrijeme Ivan Lenković zapovijedao na hrvatskoj i slavonskoj granici čiju je organizaciju ponovno definirao Brucker Libeli (1578). Najneobičnija crta bila je naseljavanje, duž granice, brojnih srpskih seljaka koji su bježali pred turskom vlašću. Ti su seljaci dobivali zemlju i povlastice. Živjeli su u velikim porodicama, pravim patrijarhalnim i demokratskim zajednicama u kojima je najstariji član dijelio vojna i kućna zaduženja. Tijekom godina organizacija tih vojnih krajina je jačala; možda s pravom možemo misliti, na temlju jedne Busbecove zabilješke'*0, da se takva granica mogla ustaliti zato što je ostala dugo, barem do oko 1566, dosta mirna. Djelomično mirna i nepomična. Jer, ako je na njenim krilima otpor bio moguć, on je bio nesigurniji na sredini granice, preko goleme pustopoljine Ugarske. Često smo govorili o nedaćama ove nesretne zemlje, o strasnoj zbrci koju je izazvala njena podjela nakon 1526, o njenim razmiricama, bratoubilačkim podjelama, gotovo potpu­ nom potpadanju pod tursku vlast 1541, tako da nije potrebno da se na to vraćamo. Inkorporirana u turski svijet, Ugarska je u rukama kršćana ostavila tek uzak granični pojas. Njene ravnice i vodeni putovi, od kojih je najznačajniji bio Dunav, nudili su se osvajačima. Nakon turskog 209

z a j e d n i č k i ; s u d b i n e i s v e u k u p n a k r e t a n ja

pohoda na Beč 1529. valjalo je, da bi se obranilo ono što je postalo bedem om njemačkog svijeta, napraviti um jetne prepreke duž cesta i rijeka; stvoriti i održavati dunavsku flotu od stotinjak brodova, kako je to već 1532. procijenio generaloberst bečkog Arsenala, Jeronim o de Zara. Salzam t iz Gmünda dobio je nalog da sagradi te brodove, uza svoje uobičajene brodice za prijevoz soli. Zvali su ih Nassamscbiffe, Nassadistenscbiffe. U francuskom jeziku 16. stoljeća to su nassades, ali prevla­ dala je riječ šajka, izvedena iz turske riječi kaik. Do 19. stoljeća još je bilo&r/fe/ na Dunavu, a njima su upravljali šajkaši. Godine 1930. izložene su na jednoj retrospektivnoj izložbi u Klosterneuburgu šajke iz vremena princa Eugena. Potkraj 16. stoljeća dugačka se ugarska granica stabilizirala. Nikad se nije smirila. Mali rat, koji se sastojao od neprekidnih upada, lova na roblje ili porez, nije joj promijenio obrise. Zona stražarskih tornjića, utvrda, dvoraca, tvrđava, stvorila je tu malo pomalo čvrstu mrežu, manje ili više gustu, kroz čije su se rupe lako provlačile čete koje su izvodile manje prepade, ali su se u njoj zaustavljale ili u nju zapletale velike vojske protiv kojih je mreža i bila razapeta. Ovdje, kao i drugdje, kao u Hrvatskoj i Slavoniji, mir je bio uspostavljen nakon 1568. i primirja u Drinopolju, obnovljenog 1574-1576. i 1584. godine. Taj relativni mir bio je narušen 1593, ali dvadeset pet godina zatišja dostajalo je da se u lio ucrta dugačka i dugo vremena gipka granica. Godine 1567. ona je očito još bila krhka: «Svakako, s te strane, kršćanstvo je slabo pokriveno«, pisao je Chantonnav iz Beča,*1 a Fourquevaux dodaje da su njemački vojnici iz Ugarske vrlo loši. Turci »na njih računaju koliko i na žene i svladali su ih svaki put kad su se s njima sukobili.«*2 To je istina 1567. — i kasnije — ali sigurno više ne 1593. kad ponovno dolazi do rata s Turčinom. Francuz Jacques Bongars,^ koji će posjetiti to granično područje od Rabe do Njitre u proljeće 1585, piše u svom Dnevniku o brojnim mjerama opreza u kršćanskoj obrani: na samom području Rabe podignuto je dvanaest utvrda — a sad je vrijeme mira — s garnizonima od više od 5.000 pješaka i 300 konjanika. U Comornu, dodatna mjera opreza, jedna radionica proizvodi puščana zrna i prah u samom mjestu. Na cijelom lim esu, napadaji i okršaji svakodnevna su pojava'*'*. U središtu m ora: na obalam a N apulja i Sicilije Z a je d n o s o b a la m a N ap u lja i Sicilije M alta p re d sta v lja vezu u sm je ru M agreba, je d a n s e k to r p o sv e različit o d d ru g ih . N jezin p o lo ž aj, n a s re d iš n je m m o rs k o m z g lo b u , im a stra te š k u v rije d n o st. »O na je m o rsk o ć e lo Italije n a s p ra m tu rs k e o pasnosti«*5, to je st n a s p ra m tu rsk ih strazarsk ih p o lo ž aja u A lbaniji i G rčkoj. N jezina je za d aća d a is to d o b n o služi 210

2 5 - O P S A D A J E D N E A F R IČ K E U T V R D E , V ice n le a C a rd u c h a . M o ž d a je lo Penôn de Vêlez (1 5 6 4 ), Ljepola raznih vrsla b ro d o va . M a d rid , A c a d e m ia di S. F e rn a n d o .

2 6 , 2 7 , 2 8 . G A L IJE U O L U J I, U L U C I, U BITCI. Prem a crtežima je d n o g to sk a n s k o g robijoSa, o k o 1 5 6 0 , R u k o p is Biblioleke M a rc ia n a , u Veneciji.

O b lici ra ta

kao baza španjolskoj floti, da pruža otpor turskoj armadi, da brani vlastiti teritorij od napada gusara. Brindisi, Taranto, Augusta, Messina, Palermo, Napulj mogli su poslužiti kao mjesta za okupljanje kršćanskih galija. Brindisi i Taranto možda su previše na istoku, Palermo i Augusta mnogo više izbočeni prema Africi nego prema Levantu, Napulj predaleko u pozadini. Položaj Messine pokazao se najboljim. Ona je u trenucima opasnosti bila glavna pomorska utvrda Zapada. Njezin zaklonjen položaj uz morski prolaz, pogodnost opskrbe sicilijanskim i stranim žitom, blizina Napulja prido­ nijeli su njenom blagostanju. Iz Napulja su joj stizali ljudi, brodovi, dvopek, bačve vina, ocat, »fini« prah, vesla, stijenj i cijevi za arkebuze, čelična tanad... O položaju grada ne bi trebalo suditi s današnjeg stajališta: u vrijeme turske prevlasti muslimanske su armade mogle prodrijeti u zaljev kad im se prohtjelo, pothvat u kojem su u slučaju potrebe uspijevale, na svoj rizik i uz opasnost, usamljene galije ili gusarske flotile. Uski je vodeni put bio zapravo golem, na dohvat topovskih zrna u to vrijeme i teško ga je bilo nadgledati. Od početka 16. stoljeća Napulj i Sicilija prepuni su, na svojim obalama kao i u unutrašnjosti, tvrđava i utvrđenih položaja, često zapuštenih, i sa zidinama koje se ruše. One rijetko vode računa o topovima, o potrebi da osposobe putove i opreme konjanike, da od neprijateljskog topništva utvrde zidine, nasipe i da smanje živi dio iznad zemlje. Rušenje i obnavljanje tih zastarjelih utvrda, gradnja novih ele­ menata predstavljali su posao za više generacija: Catania je od 1541.'',6 počela srednjovjekovnim zidinama dodavati bastione koji će omogućiti da se odgovori na neprijateljsku vatru. Pothvat će biti završen tek 1617, nakon tri četvrtine stoljeća napora i troškova. Negdje oko 1538. taj će veliki posao početi na cijelom talijanskom jugu; u Napulju na poticaj Pietra di Toleda, na Siciliji na poticaj Ferrantea Gonzage. Godina 1538. je godina La Prevese, i otada turske flote dolaze u silovite napade kojima se, na moru, nemoguće oduprijeti, na obale Napulja i Sicilije. Djelo anonimnog autora Vita di Pietro d i Toledo47 pokazuje da je potkralj započeo gradnju utvrda u Reggiu, Castru, Otrantu, Leuci, Galipolju, Đrindisiju, Monopoliju, Traniju, Barletti, Manfredoniji, Viesteu i da je radio na utvrđivanju Napulja. Od toga se vremena, čini se, grade stražarski tornjevi na napuljskim obalama. Godine 1567. podignuto ih je još 313 u kraljevstvu.48 Ono što je Pietro di Toledo učinio u Napulju, Ferrante Gonzaga napravio je na Siciliji od 1535. do 1543.49 On je dao sagraditi 137 tornjeva50 na njenim istočnim obalama, koje su djelomice zaštićene prirodom, i na južnim obalama izloženim napadima Turaka i ubrzo svedenim samo na »običnu vojničku granicu naspram Osmanlijskom Carstvu«51. Na toj su neuralgičnoj liniji 213

/A JI-DNIČKH SUDHINIi I SVI-UKUPNA KRETANJA

poslije 1532. započeli radovi na utvrđenju Siracuse52. Upravo je to, kako će reći Ferrante Gonzaga u jednom svom izvještaju kralju53, bila jedina izložena strana otoka. Sjeverna strana je brdovita; južna strana, »la p iü caltiva epiit Jluttuosa spiaggia di quoi mari«*4, ne može pružiti nikakvo sklonište neprijateljskoj floti. To ne vrijedi za istok, s niskim i plodnim obalama, lako pristupačnim. Odatle i potreba da se osim Siracuse utvrde i Catania i Messina, koje je on, po svom dolasku 1535, zatekao »abandonatc et scnza alcuno pensam ento di defenderle«**. Ali ni nakon njegova odlaska one neće biti utvrđene. Nije se, dakle, sve moglo promijeniti u jednom danu, pa ni za vrijeme kratkotrajne vladavine potkralja. Na Siciliji se gradnja utvrda nastavlja i za Ferranteovih nasljednika, kao i u Napulju za nasljednika Pietra di Toleda. Posao uvijek u toku56, često ponovno započinjan, nikad dovršen, prekidan je nalozima i protunalozima. U Napulju se govorilo da svaki potkralj koji se uhvati u koštac s gradnjom dvadeset tvrđava kraljevstva (19 točno 1594) ruši ono što je njegov prethodnik sagradio57; to je pretjerano reći i odaje nepoznavanje problema. Zadužene koči nedostatak kredita, prisiljeni su obustavljati radove na jednom mjestu da bi ih započeli na drugom, ili popravljati ono što propada (stražarski tornjevi na Siciliji, dovršeni 1553, moraju biti obnovljeni od 1583. do 1594), modernizirati sve tvrđave, jednu po jednu. Napokon, valja po­ duzeli gradnju utvrda i dalje na zapad, što je dokaz da opasnost od koje se želi zaštititi, dopire i do zapada. Đerbersko gusarenje i velika turska putovanja prije 1558. zauzela su s druge strane sicilijanske i napuljske položaje; tako da je potrebno suprotstaviti se odsad i s tirenske strane, pobrinuti se za Palermo58, Maršalu59, Trapani60, Sorento61, Napulj62, Gaetu... Velika opasnost dolazi i dalje s istočne strane. Obrambeni sistem djeluje osobito u tom smjeru. Evo nas u Napulju 1560. godine. Već su godinu dana u toku radovi na utvrđivanju Pescare63, otoka Brindisija, velike utvrde Tarama6'1. Nakon brojnih rasprava definitivno je opozvana zapovijed, dana, zatim ponovno opozvana od vojvode od Albe (dok je bio napuljski potkralj, 1557) da se sruši niz malih utvrda na Otrantskom rtu i u okolici Đarija: Nolseta, Sovenazo, Vigella, Galignano, Nola, pod uvjetom da se ti mali gradovi utvrde i sami brane; sve te pojedinosti dobro govore o problemu gradnje i nesavršenosti obrambene linije. Isto tako, uoči ljeta, pojačavaju se neke od tih utvrda. Napuljska milicija ima osam do deset tisuća ljudi, a mogla bi ih okupiti i dvadeset. Kako ona mora proći kroz kraljevstvo i tu boraviti, stanovništvo se raduje da su to domaći a ne strani vojnici65. Tako je u svibnju 1560. godine 500 pješaka smješteno u Manfredoniji, 700 u Barletti, 600 u Traniju, 400 u Biscegliji, 300 u Monopoliju, 1.000 u Brindisiju, i još tri čete Španjolaca u tvrđavi, 214

O blici rata

500 vojnika u Tarantu, 800 u Otrantu, 800 u Cotronu. Osim toga, tisuću vojnika i 200 lakih konjanika smješteno je u Apuliji, a 6.000 Talijana ostavljeno je kao rezerva za slučaj napada66. Zauzimajući luke i pojačava­ jući utvrđena mjesta, vodi se računa o evakuaciji lugares abicrtos otvorenih gradova i sela na obali. Kako se obrambena zavjesa na Siciliji 1573. nije mogla proširiti na cijeli otok67, zadovoljilo se obranom samo Messine, Auguste, Siracuse, Trapanija i Milazza, a privremeno su na­ puštene, kao previše slabe, Taormina, Catania, Terranova, Licata, Girgemi, Sciacca, Mazzara, Marsala, Castellammare, Termini, Cefalu i Patti... To su ljetne brige (dolaskom zime cijeli se sistem povlači) napuljskih i sicilskih potkraljeva do oko 1580, pa čak i kasnije. U to doba turska je opasnost bila manja i vojne će se obveze osjećati kao manji teret, posebno na Siciliji gdje konjaništvo (glavna straža brdovitog otoka) guta doslovno prihode kraljevstva. Sve u svemu, ako još jednom pogledamo u cjelini taj složeni sistem obrane, masu ljudi koju on zahtijeva, zamršeni mehanizam glasnika, veza, optičkih signala koje uključuje, nećemo se začuditi često neugodnim iznenađenjima Turaka koji su se uhvatili u koštac s tom elastičnom obranom. Ako 1538. otprilike obilježava po­ četak toga elastičnog sistema obrane, čini se da se on nakon 1558. ustalio60. Na njegovu djelotvornost ukazali su Mlečani. Niccolô Suriano, providur flote, kaže u jednom svom izvještaju 1583: »Ne tako davno na cijeloj je apulijskoj obali od rta Santa Maria do Tronta bilo malo stražarskih tornjeva. Turske fuste plovile su neprekidno duž te obale nanoseći velike štete brodovima i teritorijima, i zadovoljavajući se tim povoljnim prilikama nisu prodirale u središte zaljeva. Sada se zbog tih tornjeva čini da je stanovništvo branjeno... i mali brodovi danju sigurno plove. Ako se ukaže neprijateljski brod, ljudi se mogu sakriti pod tornjeve gdje su sigurni dok ih štite topovi kojima su tornjevi dobro opskrbljeni. I to tako dobro da sada fuste prolaze pored Ancone, sigurne da će naći dobar plijen bez velikog izlaganja opasnosti«. Kako su na toj visini napadani mletački brodovi koji su hvatani umjesto španjolskih na putu za Napulj, razumljiv je smisao tih riječi i tih zaključaka, naime da bi papa, vojvoda od Ferrare i vojvoda od Urbina morali sagraditi stražarske tornjeve slične onima u Napuljskom kraljevstvu69. Treba li toliko potcjenjivati napore španjolskih potkraljeva? O b ran a talijanskih i španjolskih obala Turske armade uglavnom nisu prelazile napuljsku i sicilsku liniju, produženu snažnim uporištem Maltom sve do berberske obale gdje će čvrsto stajati utvrda La Goulette sve do 1574. Ne zato što bi ih ona mogla zaustaviti. Ali kad bi pokupili plijen, Turcima je rijetko bilo stalo da idu 215

ZAJEDNIČKE SU D BIN E I SVEUKUPNA KRETANJA

dalje. No kad to žele, ništa ih ne sprječava, kao što ništa ne sprječava ni kretanje brodova između Turske i Berberije. S druge strane, vrlo je živa aktivnost alžirskih gusara. Kršćanstvo, dakle, mora na veliku udaljenost braniti svoje obale, oprem iti ih tornjevima i utvrdama, temeljito se organizirati. Kao ni radovi na obrani Sicilije taj bedem ne raste u jednom danu; podižu ga, premještaju, moderniziraju. Kada, kako? Teško je to točno odrediti. Godine 1563.70 primijećeno je da bi stare valencijske tornjeve valjalo zamijenili novima u koje bi trebalo smjestiti topove. U Barceloni se odm ah postavlja pitanje tko će to platiti: kralj, grad, lonja (burza)71? Na Mallorci, u kolovozu 1536.72 straže s atalayasa dojavljuju o pojavi neprijateljskih brodova. Na otoku, dakle, u to vrijeme ima tornjeva. Otkad? Godine 1543. počinju utvrđivanja u Alcudiatu, ali kakva ut­ vrđivanja? Kada se, isto tako, na Korzici grade okrugli stražarski tornjevi koje valja razlikovati od četvrtastih tornjeva seoskih utvrda?73 Osniva li se između 1519. i 1520. u Valenciji obalna straža, po uzoru na Sveti Hermandad71, sa službom za uzbunjivanje? To je, uostalom, vrlo malo, jer se 1559. Filip II. iz Bruxellesa čudi što ima samo šest ljudi na utvrdi u Alicanteu"’5. Godine 1576. još se uvijek prave planovi o utvrđivanju Kartagene76. Naprotiv, u Granadi 1579- postoji služba za obranu obala, pod zapovjedništvom Sancha Davile, koji je capitan general de la costa71. Možda zato što se za to područje posebno strahuje. Sardinija, isto tako prisiljena da razmišlja o svojoj obrani (posjedujemo detaljne planove za utvrđivanje otoka oko 157478), gradi tornjeve za vladavine potkralja, Don Miguela de Moncade, oko 158779. Osim iza koraljnih grebena otoka ribari se sklanjaju i iza tih tornjeva i upotrebljavaju topove za obranu80. Dakako, radovi nikad nisu završeni. Valja uvijek nešto nadograditi da se zaštite poveri naviganti81 i stanovništvo na obalama. U cjelini, riječ je o radovima mnogo manjeg obujma nego su oni o kojima smo ranije govorili. Španjolske obale često posjećuju gusari, osobito berberski, ali im ne treba strahovali od eskadri iz Carigrada. A to je ipak nešto posve drugo. Na obalam a Sjeverne Afrike U Sjevernoj Africi problem obrane mnogo je jasniji nego drugdje02. Nije jednostavniji, ali je bolje poznat. Koliko god bio uzak, pojas utvrda miješa se s poviješću krajeva koje omeđuje: oni se stapaju. Odatle i više svjetla koje pojedinosti i cjelinu čini jasnijima. Ustanovljene u doba Ferdinada Katoličkog, osobito od 1509. do 1511 ,/ronteras su se tada nalazile na rubu jedne arhaične, nepostojane zemlje, nesposobne da se brani. Možda je samo prevelika zaokupljenost Aragonaca talijanskim 216

O b lici rata

bogatstvima spriječila Španjolsku da osvoji unutrašnjost magrepske zemlje. Ali propuštena prilika nije se ponovila. Od 1516. Barbarosse se učvršćuju u Alžiru; 1518. stavljaju se pod zaštitu sultana; 1529. njihov se grad oslobodio male, nezgodne utvrde Penon, koju su Španjolci posjedovali od 1510. Još prije te godine Alžir je odisao cijelom ovom izmorenom zemljom središnjeg Magreba, ubacujući ovamo svoje brze čete, smještajući tu svoje garnizone, privlačeći k sebi trgovinu te goleme međuzone. Otada se zemlja, podupirana iznutra, suprotstavlja i prijeti Španjolcima. Veliki pohodi Karla V. na Tunis 1535, na Mostaganem 1558, nisu ništa promijenili. Uostalom, nakon neuspjeha protiv Mostaganema, koji je bio uzrokom napuštanja velikih planova marokanskog saveza, počelo je novo, treće razdoblje utvrda. Filip II. označio je njegov početak, u znaku razboritosti i proračunanosti, ne više u znaku avanture. Veliki planovi o pohodu na Afriku i dalje, međutim, cvatu. Ali mnogo se raspravlja a malo djeluje, ili samo na poznatim točkama, za koje se barem vjeruje da su osobito slabe. Takav je slučaj pohoda na Tripoli, koji svršava pravom katastrofom u Djerbi 1560. To je više djelo sicilskog potkralja, vojvode Medine Ćelija i malteškog velikog meštra nego samog kralja. Veliki pokušaj osvajanja Penon de Veleza s više od sto galija 1564: tresla se brda, rodio se miš. Godine 1573- Don Juan Austrijski ponovno osvaja Tunis i njegova upornost da sačuva osvojeno unatoč svome bratu i njegovim savjetnici­ ma koji žele jedino da se utvrda evakuira i sruši, samo je nagli napad megalomanije, kratko oživljavanje vremena Karla V, kakvih je bilo neko­ liko u povijesti Razboritog kralja... Doista, strpljivo, kontinuiranom politikom, bez sjaja ali dugoročno efikasnom, između 1560. i 1570, učvršćeno je i prošireno mnoštvo utvrda. Žbuka, vapno, opeke, grede, drveni potpornji, kamen, zemlja za nasipe, lopate, pijuci — samo o tome govore pisma iz utvrda. Pored funkcije kapetana utvrda, raste i uloga i moć veedora, tog »ekonoma -, rizničara koji plaća; a također i uloga graditelja, toga civila, što ne prolazi uvijek bez sukoba. Giovanni Battista Antonelli bit će tako zadužen za radove u Mers el Kebiru83, a jedan drugi Talijan, II Fratino (kojeg će Filip II. zaposliti i u Navarri), premjestit će u komadu staru tvrđavu Melilla i smjestiti je u njenu lagunu. Dva njegova crteža, sačuvana u Simancasu, daju perspektivu male tvrđave u svom novom boravištu, malenoj skupi­ ni kuća oko crkve, nasuprot strme, goleme obale. II Fratino je radio i u La Gouletti84, što mu je priuštilo dosta burne odnose s guvernerom Alonsom Pimentelom; tipična svađa izoliranih ljudi, zaoštrena do km , s međusobnim potkazivanjima... !85 Tvrđava je, međutim, rasla; oko prvobitnog utvrđenog četverokutnika »stare Goulette« gravire iz 1573. i 1574. prikazuju cijeli vijenac novih utvrda dovršenih od ljeta 157386217

z a je d n ič k i1 . s u d u in i; i s v e u k u p n a k r e t a n ja

Dodajmo tome mlin na vjetar, skladišta, cisterne, unutrašnje zidove tvrđave na koje se smještaju snažni brončani topovi. Jer topništvo je snaga, razlog postojanja afričkih tvrđava. U vrijeme Filipa II. utvrde se gomilaju, dodatno se utvrđuju, one gutaju građevinski materijal koji se često donosi izdaleka (u Mers el Kcbiru jedan brod iskrcava vapno iz Napulja), neprestano traže nove »pionire«, gastcidorcs. U Oranu i u njegovom aneksu Mers el Kebiru —poslije 1580. svojevrsnom rem ek-djelu — radi se neum orno poput mrava. Potkraj stoljeća to više nije tvrđava već utvrđena zona, uspostav­ ljena po cijeni golemih troškova i iscrpljujućih radova. Vojnik, kao običangastador, ovdje barata lopatom i pijukom. Diego Suarez, vojnikkroničar Orana koji je u mladosti radio u Escorialu, ne može naći riječi da nahvali obavljeni posao. Zaključuje da je to isto toliko lijepo kao i Escorial. Ali to iznimno rem ek-djelo sagrađeno je tek u posljednjim godinama vladavine Filipa II. i to ne bez opasnosti, osobito 1574. Španjolska vlada bila je tada na rubu drugog bankrota kraljevstva, onog iz 1575. godine. Don Juan Austrijski, koji je upravo zauzeo Tunis, zadržao se ovdje unatoč nalozima vlade87, i njegova tvrdoglavost dovela je do katastrofe u kolovozu i rujnu 1574. koja je omogućila Turcima da se dočepaju u isto vrijeme La Goulette i Tunisa. Taj dvostruki neuspjeh pokazao je da su te dvije tvrđave, dijeleći među sobom opskrbu metro­ pole, na kraju samo naštetile jedna drugoj. Odatle je samo jedan korak od pomisli da je dvostruka utvrda Oran / Mers el Kebir, koje je povezivao loš put od jedne milje, neupotrebljiv za topništvo, možda bila pogreška. U prosincu 1574.нн princ Vespasiano Gonzaga dovršava istraživanje o utvrdi i zaključuje da treba napustiti Oran, koji će biti srušen i sravnjen sa zemljom, i sve snage usmjeriti na Mers el Kebir, koji je na boljem položaju i ima dobru luku. On piše: »La Goulette je izgubljena onog dana kad smo dobili Tunis«. Utvrditi Oran? Svi graditelji svijeta ne bi u tome uspjeli, osim ako tu ne bi podigli golemi grad. Kad je uzbuna prošla, Španjolci su strpljivo dubili u stijeni upravo taj »golemi« grad89, pripremajući sigurnosni okvir u kojem će kasnije cvasti »Corte chica«, mali oranski Madrid, kako će se, ne bez pretjerivanja, govoriti u 18. stoljeću... Pad tuniskih uporišta 1574. nije imao posljedice od kojih se moglo strahovati. Nije izazvao nikakvu katastrofu za Siciliju i Napulj. Istina je da su se oni služili oružjem koje im je preostalo, svojim eskadrama galija90. Godine 1576. markiz Santa Cruz, s galijama iz Napulja i s Malte, poveo je kaznenu ekspediciju na obale tuniskog Sahela i opustošio otoke Kerkenna, odvodeći lokalne stanovnike, brojnu stoku, paleći kuće, ostavivši za sobom štete u vrijednosti većoj od 20.000 dukata. Odjednom su sve obale Sahela ostale bez svojih stanovnika i jedna mala galija odnijela je alarmantnu vijest o tome do Carigrada91. Mobilne 218

O blici rata

eskadre imale su prednosti. Čini se da su tada Španjolci to shvatili i ustanovili da je za bolju obranu ugroženih obala najbolje upotrijebiti galije, umjesto da ih se ostavi, kako se to previše često radilo prije 1570 brižljivo okupljene u Messini u očekivanju turskih napada. Nakon pada Tunisa predlagani su brojni planovi za ponovno osvajanje. Jedan od njih, iz 1581, temelji se na principu: u prvom redu, biti jak na moru...92 To je napokon značilo početi ispočetka. Taj novi način obrane — agresijom — mogao je čak biti unosniji nego prije zbog gospodarskog oporavka Magreba. Jedan španjolski izvještaj iz 1581.'9i govori o Bôneu kao o napučenom gradu koji proiz­ vodi vrlo lijepu fajansu, izvozi maslac, vunu, med i vosak; o Bejaiji ili Cherchellu kao o izlaznim vratima za poljoprivredne proizvode iz nji­ hova zaleđa, koje ne privlači samo golemo alžirsko trgovačko tržište, tako da, još bliže od grada reisa, u ušću Oueda el Harracha i rta Matifoua, brodovi dolaze krcati vunu, žito i perad za Francusku, Valenciju i Barcelonu. Te se pojedinosti nadovezuju na ono što kaže llaedo o aktivnosti alžirske luke oko tih 1580-ih godina... Dakle, duž surovih i negostoljubivih obala Magreba ima, za razliku od ranijih vremena, plijena u izobilju. Nije li taj način ekonomičniji i od sistema utvrda? Jedan financijski izvještaj94, koji se može smjestiti negdje između 1564. i 1568. godine, govori o troškovima utvrda od Pehon de Veleza, vra­ ćenog Zapadu 1564, do La Goulette (Tripoli, izgubljen 1551, i Bejaia, koju su oteli Alžirci, nisu uključeni). Plaća garnizona utvrđuje se na sljedeći način: Penon 12.000 dukata, Melilla 19.000, Oran i Mers el Kebir 90.000, La Goulette 88.000. Ili ukupno 209 000 dukata95. Uočljiv je relativno visok izdatak za La Goulettu: njezin garnizon, koji broji tisuću ljudi u stalnom i još tisuću ljudi u izvanrednom sastavu, stoji koliko i dvostruka oranska utvrda koja tada ima 2.700 vojnika i 90 lakih konja­ nika. To je stoga što je plaća pješaka u Oranu (1.000 maraveclija mjesečno) nižap o r ser la ticrra т иу barata, jer je život tu jeftin96. Na zapadu, jedino garnizon Penona ima visoku talijansku plaću97... Ta brojka od 200.000 dukata odnosi se samo na troškove osoblja, a tome valja dodati mnogo drugih troškova. Tu je održavanje i gradnja utvrda: Filip II. šalje 1566. za gradnju nove Goulette 50.000 dukata, a dvije godine kasnije još 50.000; te dvije pošiljke vjerojatno nisu jedine. Tu je još i opskrba streljivom, a ona je osobito skupa. Godine 1565, na primjer, jedna pošiljka9** samo za La Goulettu iznosi do 200 kvintala olova, 150 kvintala štapina za arkebuze, 100 kvintala finog baruta (po 20 dukata kvinlal), 1.000 košara za zemlju, 1.000 lopata s drškom, sve u vrijednosti od 4.665 dukata, ne računajući troškove prijevoza. Me­ đutim, za jednu takvu pošiljku, 1569, bilo je potrebno osam galija. Svaka je utvrda raspolagala svojom blagajnom za gradnju iz koje se u slučaju 219

ZAJEDNIČKE SU D BIN E I SVEUKUPNA KRETANJA

potrebe unaprijed uzimalo i kasnije vraćalo. Vrijedilo bi truda točno proučiti te proračune. Mogla bi se utvrditi (neovisno o prvom ulaganju potrebnom za samo osvajanje, na primjer, 500.000 dukata za osvajanje Penona, 1564, ne računajući troškove flote) teška bilanca tih malih utvrda, koje je stalno valjalo popravljati, učvršćivati ili proširivati, op­ skrbljivati, hraniti... Za usporedbu, istaknimo da u isto vrijeme obrana Baleara (vrlo ugroženih, međutim) stoji samo 36.000 dukata, a isto toliko i obrana obale između Kartagene i Cadiza. Godišnje održavanje jedne galije stoji tada 7.000 dukata. Održavanje utvrda zahtijeva, između 1564. i 1568, gotovo 2.500 ljudi u redovnim garnizonima (2.850) i 2.700 u izvanred­ nim (tj. dovođenih u proljeće, povlačenih početkom zime; obično ih je manje jer su česta kašnjenja u dolascima, a još više u smjeni). Pet tisuća ljudi, više nego što ih Katolički kralj drži u cijelom Napuljskom kraljev­ stvu ! " Ne želeći ulaziti u računice i razmišljanja dostojna tili speculativa o kojima govori jedan genovski agent, može li se reći da je možda bilo bolje uzdržavati trideset galija nego afričke utvrde? U svakom slučaju, zasluga tih brojki je u tome što nedvojbeno ukazuju na znatan napor koji je Španjolska uložila na berberskim obalama. Utvrde, »krajnje rješenje« Robert Ricard100 pita se nije li takvo »rješenje u krajnjem slučaju« bilo produženo preko mjere. Kad se iskrcao u Meksiku, Cortès je spalio svoje brodove: valjalo je opstati ili umrijeti. U Sjevernoj Africi uvijek se može računati na brod koji prevozi vodu, ribu, tkanine ili garbanzos. Intendantura će se već pobrinuti za vas,.. Je li kršćanina njegova tehnička nadmoć, omogućivši mu da podigne i održava utvrde »tamo gdje se branilo topom«, poštedjela jednog neposrednijeg i probitačnijeg napo­ ra? U izvjesnoj mjeri jest. Ali zemlja se branila i svojom golemošću i neplodnošću. Nemoguće je tu živjeti, poput osvajača Amerike, tjerajući pred sobom stada goveda i svinja. Razmišljalo se i o naseljavanju ljudi; od vremena Ferdinanda Katoličkog govorilo se o napučivanju gradova kastilijskim Maurima, a oko 1543. o kolonizaciji rta Bon101. Ali kako omogućiti doseljenicima da žive? 1 gdje naći ljude, u toj pustolovnoj Španjolskoj koju privlače Indija i dobre talijanske gostionice? Razmišlja­ lo se i o gospodarskom oživljavanju tih utvrđenih gradova, o njihovom kakvom-takvom povezivanju s golemom unutrašnjošću od koje bi mogli živjeti. U doba Ferdinanda Katoličkog, zatim Karla V, vođena je neka čudna gospodarska politika102 za razvoj sjevernoafričkih luka, s namje­ rom da se tu stvori širok prostor za katalonske brodove i da se prisili mletačke galije da tu pristaju. Uostalom, uzalud... Godine 1516.103

220

O blici ra ta

udvostručenje carinskih pristojbi u sredozemnim lukama Poluotoka neće natjerati mletačke brodove da usredotoče svoju afričku trgovinu u Oranu. Same od sebe, trgovačke struje Magreba okreću se od španjol­ skih utvrda i za izlaz radije prihvaćaju Tadjouru, Misuratu, Alžir, Bone sve luke ili obale koje izmiču kontroli kršćana. Promet tih slobodnih luka označava na svoj način neuspjeh španjolskih fronteras, isto kao što potkraj 16. stoljeća u Maroku uspjeh malih luka Larache, Salé, Cap de Gué ukazuje na propadanje portugalskih uporišta, ispostava koje su dugo vremena napredovale. Isto tako, trgovina između Španjolske i Sjeverne Afrike104 — ako se ne varamo, mnogo više okrenuta prema marokanskom Atlantiku nego prema sredozemnoj Berberiji_može ponovno oživjeti nakon 1580-ih godina, prevoziti do afričkih obala tkanine (platno, svilu, baršun, taft, seljačko platno), košenilu, sol, mirise, lak, koralje, šafran, na tisuće tuceta kapa iz Cordobe ili Toleđa, običnih ili dvostrukih, odvoziti iz berberskih zemalja šećer, vosak, loj, goveđu ili kozju kožu, čak i zlato, a sve ove razmjene (osim nekoliko prolaza kroz Ceutu i Tanger) vrše se izvan utvrda. One su gotovo izvan trgovačkih putova. U takvim uvjetima utvrde, prepuštene samo trgovini sitnih trgovaca i kantinera, nisu ni napredovale niti su se razvijale. Kalemovi su se jedva primili, a one su se zadovoljile da ne usahnu. Život utvrda mogao je biti samo bijedan. Pored vode hrana trune, ljudi umiru od groznice105. Vojnik gladuje preko cijele godine. Dugo se opskrbljivalo hranom preko mora. Napokon će se, ali samo u Oranu, opskrbiti mesom i žitom iz susjedne zemlje pri samom kraju stoljeća106. Garnizoni žive uglavnom kao posade na brodovima, ne bez neizvjesnosti. Središnja luka Malaga, sa svojimproveedoresima107, koja se pone­ kad posluži uslugama iz Kartage, osigurava opskrbu hranom zapadnog područja, Orana, Mers el Kebira i Melille. Posjedujemo dokaz o po­ greškama i nemarnosti u službi; čudilo bi nas da nije tako. Ne uveličavajmo te sitne grijehe. Trgovina Malage je značajna. Preko nje sve ide prema Africi: streljivo, namirnice, građevinski materijal, vojska, kažnjenici, kopači, bludnice108. Opskrba i transport zadaju velike probleme. Na primjer, žito: valja ga kupovati, doprem ati iz unutrašnjosti magarećim konvojima109, što je vrlo skupo. Prevesti ga od skladišta Intendanture do luke, zatim od luke do utvrda, nove narudžbe i nove isporuke. More vrvi gusarima. Pa se stoga može tek zimi, kad plovidba zamre, uputiti prema Oranu pokoji corcbapin, dva tri barka, poneka tartana ili čak marsejski ili mletački110 galijun na koji je stavljen embargo i koji je prisiljen prevoziti hranu ili streljivo. Lađu nerijetko hvataju galijice iz Tetouana ili Alžira i prava je sreća ako ju se uspije otkupiti od gusara u trenutku kad se oni, prema svom običaju, zaustavljaju u zaklonu rta

221

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KKETANJA

Falcon. Tako i pirat uz nem arnu Intendanturu snosi odgovornost za učestalu glad u utvrdama Zapada. Ni sudbina La Goulette nije drukčija, iako je imala sreću da bude u blizini neiscrpnih zaliha kruha, vina, sira, napuljskog ili sicilskog slanutka. Ali uski sicilski kanal ne prelazi kako tko i kada želi. Kad Pimentel 1569. godine preuzima zapovjedništvo nad La Goulettom, u utvrdi nalazi samo rezerve sira. Nema ni kruha ni vina. Dakako, i talijanske intendanture tu nečemu služe. Je li garnizon primio od njih ili pak od španjolske Intendanture 2.000 pari cipela od dobre španjolske kože, ali dječji broj111? Osim toga ni unutrašnja organizacija ne ide na ruku dobrom funkcioniranju utvrda. To se može uočiti iz uređenja u Mers el Kebiru 1564.п - Skladištari opskrbljuju vojsku hranom po cijeni utvrđenoj na popratnim listovima namirnica11-*, i često na kredit: to je opasan sistem predujmljivanja na plaću, prilika da se vojnici strahovito zaduže, a oni uvijek kupuju na kredit od putujućih trgovaca. Ponekad, u slučaju teškoća ili uz pomoć lokalnih vlasti, cijene prekom jerno rastu. Da ne bi morali podmiriti svoje nepodnošljive dugove vojnici dezertiraju i prela­ ze na islam. Situaciju otežava i to što je plaća u Africi manja nego u Italiji. Razlog više da se kod ukrcavanja za utvrde vojsci ne govori unaprijed odredište, a kad je jednom lamo da je se ne odmjenjuje. Tako će Diego Suarez provesti dvadeset sedam godina u Oranu, unatoč tome što je više puta pokušao pobjeći kao slijepi putnik na galijama. Samo bolesni mogu s neugodne obale stići do sicilskih ili španjolskih bolnica. Utvrde su također i mjesta prisilnog boravka. Plemići i bogati tu dolaze izdržavati kaznu. Kolumbov unuk Luis, uhićen u Valladolidu zbog trigamije i osuđen na deset godina progonstva, stigao je u Oran 1563; tu je i umro 3. veljače 1573п/‘Za i protiv pljačkaških p o h o d a Zamislimo atmosferu u tim garnizonima. Svaka utvrda leno je njezina kapetana; Melilla je to dugo bila obitelji Medina Sidonia; Oran pak, vrlo dugo, obitelji Alcaudete; Tripoli je 1513- dan Hugu de Moncadi doživotno.115 Guverner vlada sa svojom obitelji i velikašima koji žive oko njega. No vladanje gospodara, to je pljačkaški pohod, dobro proračunan pothvat, istodobno i zabava i zanimanje, ali i, priznajmo to, potreba: oko tvrđave valja budno stražariti, rastjerati jedne, zaštititi druge, domoći se novca, obavijesti, hrane. Isključimo li nužnost, ostaje veliko iskušenje: vodili mali rat, postavljati zasjede u vrtovima u blizini Tunisa, zarobiti kakvog miroljubivog posjednika koji dolazi pobrati voće ili požeti ječam u polju; ili, ovaj put u okolici Orana, preko sebke, sjajne od soli Ш

222

O blici ra ta

prekrivene vodom, i2 nenaditi koji duar o čijem su postojanju dojavile plaćene uhode. To je strasniji, opasniji, unosniji lov od onoga na divlje zvijeri. Svatko dobiva svoj dio plijena, a kapetan ubire ponekad »petinu«, kraljevsku povlasticu,116 bilo da se radi o žitu, stoci ili ljudima. Događa se da vojnici, umorni od svakodnevice, sami odlaze u pustolovinu, željni plijena, svježe hrane ili jednostavno zato da razbiju monotoniju. Silom prilika, takvi su pohodi često sprječavali nužan miroljubivi kontakt između zaleđa i utvrde iako su oni, kako se to možda priželjkivalo, nadaleko pronijeli strah od španjolskog imena. Mišljenja o tome nisu jedinstvena. Treba napadati, kaže Diego Suarez, i istodobno se spora­ zumijevati, povećavati broj Moros de p a z, pokornog domaćeg stanov­ ništva koje se sklanja oko utvrde i tako je ujedno i štiti. »Cuantos mets moros, m asganancia«, piše vojnik-kroničar: ako od njega preuzmemo banalnu izreku, što ima više Maura, veće je blagostanje, to jest ima više žita, »sitnih namirnica«, stoke...117 No je li moguće uzdržati se od napada, terora, dakle odreći se dragocjenih opskrbitelja, a da se ne prekine s onim što je za utvrde tradicionalni sistem života i obrane, razvoja — milom ili silom — jedne zone utjecaja i zaštite, neophodne španjolskim utvrdama kao i portugalskim u Maroku? Bez toga utvrda više ne bi disala. Takav sistem nije bio bez potresa i teških pogrešaka. Iz Španjolske je 1564. stigao nalog s najvišeg mjesta da se obustave pljačkaški pohodi u kolovozu i rujnu: domaće stanovništvo, pravodobno obaviješteno, požurilo je da u Oran odnese žito i namirnice. U međuvremenu je Oranac Andres Ponze izveo pljačkaški napad i vratio se s jedanaest zarobljenika. Pothvat je, prema tada važećim cijenama, mogao donijeli dobit od 1.000 dukata, što je svakako značajna svota. Ali Francisco de Valencia, koji je tada zapovijedao u Mers el Kebiru, odbio je sudjelovati u tom pohodu. Pogađamo da taj Francisco ne voli baš ljude iz Orana. On je to odbio, i napisao svoj izvještaj. Taj neposluh vrhovnoj vlasti lišio je Oran opskrbe žitom i ječmom — domaće stanovništvo ne dolazi više do utvrde — je li to dobro? I još više: »Tvrdim Vašem Veličanstvu da su, po mom mišljenju, dosadašnji pohodi privukli Turke u Tlemcensko kraljevstvo«118. l ‘o je pretjerano reći. Ako među uzroke teškog i izoliranog života utvrda valja uvrstiti i pohode, oni ipak ne objašnjavaju definitivan poraz Španjolske u afričkoj zemlji. Barem ne više nego glad slabo odjevenih vojnika, ili oni čudni svećenici koji se bave njihovom duhovnom hra­ nom, poput onog Francuza koji u Melilli obavlja službu svećenika, možda nikad zaređenog, i koji se neprestano opija,119 kao ni prevrtlji­ vost lokalnih ljudi, »najvećih lažljivaca na svijetu«, kaže jedan španjolski kapelan, »najnečasnijih na svijetu«, uzvikuje jedan Talijan... Ovi razlozi, koje suvremenik uočava, umanjuju se pred poviješću. Prilično slabo

223

ZAJEDNIČKE SUDBINI- I SVEUKUPNA KRETANJA

iskorištavanje afričkih utvrda od strane Španjolske samo je jedan od aspekata politike Habsburgovaca ili, bolje reći, katoličanstva. »•

Psihologija defenzive Ta obuhvatna slika jednog svijeta, kršćanstva, prepunog brana prema islamu, veliki je znak, važno svjedočanstvo. Islam, koji se usavršio u napadačkim ratovima kojima je konjaništvo pogonska snaga, ne poduzima takve mjere opreza. Guillaume du Vair120 kaže o Turčinu sljedeće: »On uvijek visi u zraku« da-bi nasrnuo na svoje neprijatelje. I Ikraiko, dva su stava. Je li ih moguće objasniti? Emile Bourgeois121 već je davno zapazio nem arnost kojom je kršćanstvo, zauzeto svojom ek­ spanzijom s onu stranu Atlantika, prepustilo islamu toliki prostor, posebno Balkan i Carigrad. Što je bilo logičnije nego li se pokušati branili od Turaka uz najmanji trošak topovima i vješto građenim utvrda­ ma. To je način da mu okrene leđa. Ako islam traži kontakt, čak očajnički kontakt, bitku, to je, naprotiv, zato što želi nastaviti razgovor ili ga nametnuti, zato što osjeća potrebu da sudjeluje u superiornim tehnikama svoga protivnika. Bez njih nema veličine. Bez njih je nemoguće prema Aziji igrati istu igru koju kršćanstvo vodi prema njemu. Kakvog li otkrića vidjeti Turke kako pokušavaju, uostalom uzalud, naviknuti svoje spahije na uporabu pištolja122 u borbi protiv Perzijanaca, nakon što su ih na svojoj koži iskusili na kranjskoj granici. Još jedan dokaz je sličnost i u pomorskom vokabularu Turaka i kršćana: kadrigha (galija), kaliotta (galijica), kalium (galijun).12* Učenici na Istoku preuzeli su riječi, ali i stvari. Potkraj stoljeća vidimo ih kako za Crno more grade maune po uzoru na zapadne galeazze, ili čak kopiraju kršćanske galijune12"1. Turčin ih ima dvadesetak, teških nosača nosivosti 1.500 botta, koji u posljednjoj četvrtini stoljeća osiguravaju vezu Egipat-Carigrad i prevoze hodočasnike, šećer i rižu ;125 uz to i zlato, koje se, istina, prevozi i kopnom. Naprotiv, Turci su stvorili limes naspram Perzijanaca. Čovjek je uvijek bogataš u odnosu na siromašnijeg od sebe.

2. Gusarenje, sporedni oblik velikog rata Poslije 1574. rat armada, kaznenih pohoda i velikih opsada prak­ tično je završen. On će nagovijestiti svoj povratak poslije 1593, ali bit će stvaran samo na ugarskoj granici, izvan Sredozemlja. Velikog rata nema, no znači li to mir? Ne potpuno, jer se javljaju i razvijaju drugi oblici ratovanja. To je nedvojbeno opće pravilo. 224

O blici ra ta

U Francuskoj su velike demobilizacije koje su uslijedile nakon mira u Cateau-Cambrésisu snažno pridonijele pojavi vjerskih ratova, nemira zadugo mnogo težih od pravih ratova. Ako Njemačka, naprotiv, miruje od 1555. do 1618, to je zato što višak svojih pustolovno raspoloženih snaga izvozi prema Ugarskoj, Italiji, i još više prema Nizozemskoj i Francuskoj. Kraj vanjskih ratova za nju će biti koban početkom 17. stoljeća. Giovanni Botero dobro je osjetio tu istinu suprotstavljajući, za svoje vrijeme, francuski rat španjolskom miru, kad Francusku plaća cijenu za svoju vanjsku neaktivnost, a Španjolska izvlači prednost iz istodobnog sudjelovanja u svim ratovima svijeta.126 Mir u svojoj kući, pod uvjetom da se izazove nemir kod drugoga. Obustava velikog rata na Sredozemlju poslije 1574. zacijelo je bila jedan od uzroka lančanih političkih i društvenih nemira, i razbojništva. U svakom slučaju, kraj borbe između velikih država stavlja u prvi plan povijesti mora gusarenje, niži oblik rata127. Ono je zauzimalo važno mjesto već od 1550. do 1574, širilo se u mirnim trenucima službenog rata. Nakon razdoblja 1574-1580. buja više nego ikad i otada gospodari sredozemnom poviješću po volji. Nove ratne prijestolnice nisu više Carigrad nego Alžir, ne Madrid ili Messina nego Malta, Livorno ili Piša. Došljaci smjenjuju jučerašnje moćnike. Zamršena povijest smjenjuje veliku povijest128.

Gusarenje, staro i opće zanimanje Gusarenje je na Sredozemlju staro koliko i sama povijest. Nalazimo ga kod Boccaccia129, bit će kod Cervantesa130, bilo ga je već kod Homera. Ono duguje čak toj starosti prirodniji izgled (da li da kažemo humaniji?) nego drugdje. Na oceanu, također uzburkanom, haraju u 16. stoljeću pirati, nesumnjivo okrutniji od onih na Unutrašnjem moru. Uostalom, na Sredozemlju riječi piratstvo i pirati nisu uopće uobičajene, barem ne prije početka 17. stoljeća; radi se ogusarenju i gusarim a, a razlika, jasna na pravnom planu, ne mijenjajući radikalno problem, vrlo je značajna. Gusarenje je vrsta dopuštenog rata, a omogućuje ga ili formal­ na objava rata ili posebno službeno ovlaštenje ^ 1, putovnice, punomoći, upute... Koliko god nam se to činilo čudno, gusarenje ima »svoje zakone, svoja pravila, svoje žive običaje, svoju tradiciju.«1^2 Kad se Drake uputi prema Novom svijetu bez ikakvih punomoći, mnogim njegovim suna­ rodnjacima to će se činiti nezakonitim činom li;*. Pogrešno bi bilo vjerovati da ne postoji već u 16. stoljeću neko međunarodno pravo sa svojim pravilima i izvjesnom moći prisile. Islam i kršćanstvo izmjenjuju ambasadore, potpisuju sporazume i Često se pridržavaju njihovih odred­ bi. U mjeri u kojoj je Sredozemlje u svojoj cjelini zona neprekidnih sukoba između dodirnih i bratoubilačkih svjetova, rat je trajna činjenica 225

ZAJEDNIČKI! SUDBINI! 1 SVEUKUPNA KRETANJA

i on ispričava, opravdava piratstvo; međutim, opravdati ga, znači svrstati ga u susjednu i na svoj način plemenitu kategoriju, gusarstvo. Španjolci će u 16. stoljeću imati dva načina izražavanja: oni govore o berberskom gusarenju na Sredozemlju i o francuskom, engleskom ili nizozemskom piratstvu na Atlantiku.134 Ako se riječ piratstvo u 17. stoljeću odnosi i na pothvate na Sredozemlju, to je stoga što Španjolska želi istaknuti nečasnost pljačkanja na Unutrašnjem moru i uviđa da se nekadašnje gusarenje izopačilo, da je ono samo prikriven i nedopušten rat kršćan­ skih snaga protiv njegove trgovine, njegove veličine i bogatstva. Prema riječima jednog povjesničara135, riječ piratstvo upotrijebit će se za alžirske gusare tek nakon španjolskog osvajanja Marmore (1614), kad se gusari iz toga grada, protjerani iz svoje baze, sklone u Alžir. Riječ je na brodovima Atlantika prošla kroz Gibraltarski prolaz. Ali ta pojedinost nije sigurna. Čitatelj će, međutim, pomisliti da su gusarenje i piratstvo često jedno te isto: slična okrutnost i jednolični postupci koji se nameću u vođenju operacija, prodaji robova ili otete robe. Razumljivo, ali razlika ipak postoji: gusarenje je staro piratstvo, ostarjelo na mjestu, sa svojim običajima, nagodbama, čestim pregovorima. Kradljivci i okradeni neće se dogovoriti unaprijed, kao u savršenoj Commediji d ell’A rte, ali su uvijek spremni za razgovor, a zatim na sporazum. Odatle i cijela mreža dogovora i sprege (bez pomoći Livorna i njegovih otvorenih vrata ukradena bi roba trunula u berberskim lukama). Odatle, za previše naivnog povjesničara, toliko lažnih problema i opasnih pojednostavlje­ nja. Gusarenje nije svojstveno samo jednoj obali, samo jednoj skupini, jednom vođi, jednom krivcu. Ono je endemsko. Svi, bijedni136 i moćni, bogati i siromašni, gradovi, velikaši i države, zapleli su se u mrežu razapetu preko čitavog mora. Donedavno su nas zapadni povjesničari učili da vidimo samo Muslimane, i to radije berberske. Alžirsko bogat­ stvo zaklanja ostatak krajolika. Ali to bogatstvo nije jedino; Malta i Livorno su kršćanski Alžiri, oni imaju svoje tamnice, svoju trgovinu ljudima, svoje prljave pogodbe. Štoviše, i od tog alžirskog bogatstva valja se ogradili. Tko se krije, tko stoji iza tih aktivnosti u porastu, osobito u 17. stoljeću? Godfrey Fisher u svojoj izvrsnoj knjizi Barbary Legend s pravom će nas izvesti iz zablude. Na cijelom Sredozemlju čovjeka progone, zatvaraju, prodaju, muče, on poznaje svaku bijedu, strahotu i sveiost »zbijenih svjetova«. Često pustolovina, uostalom, nema ni domovine, ni vjere, ona je zanat, sredstvo preživljavanja. Ako u Alžiru nema gusara, to znači glad137. Gusarenje tada ne gleda ni na ljude, ni na nacionalnost, ni na vjeru. Ono se pretvara u čisto razbojništvo; senjski i riječki uskoci pljačkaju i Turke i kršćane; galije i galijuni gusaraponentina — tako nazivaju Zapadnjake na morima Levanta — čine to isto;138 oni hvataju sve što im dođe pod

226

29. P O G L E D N A T U N I S (1 5 3 5 ). Ta p ise rija p re m a V e rm e /en u . U daljini, La Goulette i njezin kan al, T u n isk o jezero i gra d . U p rv o m p la n u galije.

30, A L Ž IR , 1 5 6 3 , P ripro sl, ali često lo ča n crlež: p rislan išle , slijena n a u la zu u luku, utvrđenje ko je su p o d igli Fran cu zi, A rs e n a l, m oSeja, Irg S o č o (Z o co , so u k , Irin ica ), ka z b a , b ed em i. A. G e n e ra l S im a n c a s , E° 4 8 7 , m a p a s, p ia n o s y dibujos, V II—1 31.

31. D U B R O V N IK 1 4 9 9 - 1 5 0 1 , p re m a slici N iko le Božidarevića. Sveli V la h o čije se ruke vide u p rv o m p lan u . Luka s la nce m , p rivezam , g ra d sk e zidine. D o m in ik a n sk i sa m o sla n u D u bro vniku .

O blici ra ta

ruku, uključujući i mletačke ili marsejske brodove, pod izgovorom da konfisciraju židovsku ili tursku robu. Uzalud negoduju signoria i papa, zaštitnik Ancone, koji bi želio da zastava jednom zauvijek štiti robu. Ali pravo na pregled brodova, zlorabljeno ili ne, imaju kršćanski gusari. Isto tako, primjenjuju ga i mrske galije za pljenidbu sicilijanske ili napuljske robe... I s jedne i s druge strane to je samo izgovor. Toga će se i dalje držati, unatoč teškim udarcima koje s vremena na vrijeme nanose mletačke galije gusarima svake vrste. Ali jesu li to francuski ili turski brodovi koji dolaze opljačkati Ibizu u kolovozu 1536B9? Kako to pouzdano znati? Nesumnjivo su to Francuzi jer su odnijeli nekoliko velikih komada slanine. Kršćani ili Muslimani sc čak i među sobom uništavaju. U Agdeu, ljeti 1588, Mommorencyjevi vojnici (bez plaće, barem tako kažu) odlaze jednim brigantinom u pljačku i uzimaju sve što dolazi iz zaljeva1™. Godine 1590. gusari iz Cassisa pljačkaju dvije provansalske lađe141. Godine 1593. princ Doria plijeni jedan francuski brod,Jeban Baptiste (vjerojatno dolazi iz Breta­ gne), koji ima sve potrebne potvrde i propusnice vojvode Mercoeura i španjolskog opunomoćenika iz Nantesa, d. Juana de Aguile; njegova je roba rasprodana, a posada bačena u lance1™. Godine 1596. francuske, osobito provansalske tartane pustoše napuljske i sicilske obale1в . Dva­ desetak godina ranije, tijekom ljeta 1572144, marsejski brod Sainte-Ma­ rie et Saint-Jean, s kapetanom Antoineom Bandufbm, vraća se iz Aleksandrije s bogatim teretom. Nevrijeme ga udaljava od flotile drugih marsejskih brodova i on nailazi na jedan dubrovački trgovački brod koji ide, iz smjera Krete, na Siciliju po žito da bi ga prevezao u Valenciju. Veliki teretni brod dočepao se marsejskog barka, »potopio ga zajedno s kapetanom, časnicima i mornarima nakon što je opljačkao i oteo robu.« Tako to često biva u svijetu mora. Godine 1566. kapetan jednog francu­ skog broda našao se u neprilici u Alicanteu, a sam Bog zna da Španjolac, ako je vjerovati brojnim pritužbama francuskih mornara, kad želi može stvoriti nevjerojatne teškoće. Ali kapetan je smion, on zarobljava ljude koji su se popeli na njegov brod i, štoviše, prelazi zidine grada115. Sve je dopušteno, samo ako se uspije. Godine 1575. jedna francuska nava ukrcava u berberskom Tripoliju putnike, Maure i Židove, za Aleksandriju, »ljude svake dobi i oba spola«. Kapetan nave bez oklijevanja vodi putnike i njihovu prtljagu u Napulj i tamo ih sve prodaje...146 Beznačajna vijest, zacijelo, ali koja se ponavlja: tako 1592. izvjesni Couture iz Martiguesa ukrcava u Rodosu Turke za Egipat, a odvodi ih u Messinu117. Čisto razbojništvo: ljeti 1597. razbojnici su naoružali nekoliko leuta i pljačkaju po genovskoj obali koga god zateknu148. Kako su nam to predavali povijest kad nam se ta, za mornare svih nacionalnosti posve uobičajena djela, unatoč svemu, čine začuđujućima? 229

z a j e d n i č k i - s u d b i n i -: i s v e u k u p n a k r e t a n j a

Gusarenje vezano uz gradove Kao što je gospodin Jourdain govorio prozu, a da to ni sam nije znao, koliko bi mornara koji plove po m orepiratico bilo zapanjeno da čuju kako ili se smatra gusarima, čak i piratima? Ne predlaže li Sancho de Leyva 1563. da s nekoliko galija krene sa Sicilije na berberske obale i odatle dovede zarobljenike koji će veslati na galijama,para versipuede haver algunos sclavos?Vt9 Kako ocijeniti taj postupak? Eskadre često izdvajaju nekoliko galija za izviđanje i pljačku ako plijen iskrsne. Jer pljačkati znači voditi rat, neminovan rat protiv ljudi, brodova, gradova, sela. stada; to znači jesti od tuđeg rada, hraniti se njime da se postane jak. Godine 1576. markiz Santa Cruz pošao je u redarstveni obilazak tuniskih obala. Drugi bi jednostavnije rekli da je otišao pljačkati bijedne otoke Kerkennah...150 Svatko ima pravo na pljačku: ne uskraćuju si je ni engleski trgovački brodovi nakon 1580; oni čak uživaju glas (pronijeli su ga Sredozemljani) da su nemilosrdni i bezobzirni. Ali gusarenje na rubu piratstva je običaj, prem a pravilima ponašanja na moru, Vusanza dol m are.151 I službene državne mornarice otvaraju mu svoje redove, od njega žive, od njega katkad nastaju: turska moć počela je upravo gusaranjem u 14. stoljeću na obalama Male Azije.152 A što drugo radi i sama turska llota za vrijeme svojih pohoda prem a zapadu ako ne »gusari« na visokoj razini? Gusarenje — hoćemo li reći »pravo« gusarenje? — najčešće je stvar jednoga grada koji djeluje samostalno ili barem na rubu jedne velike države. Tako je u 16. stoljeću, tako je još u doba Luja XIV. Kad veliki kralj više ne može izdržati rat eskadri protiv Engleske i njenih saveznika, on vodi ili dopušta da se vodi gusarski rat. Saint-Malo i Dunkerque zamjenjuju Francusku. Već u 16. stoljeću Dieppe i La Rochelle bili su gusarska središta; La Rochelle u okviru prave gradske republike. Nabrajanje gusarskih sre­ dišta na Sredozemlju svodi se na nekoliko bitnih gradova. Na kršćanskoj sirani to su La Valetta, Livorno i Piša, Napulj, Messina, Palermo, Trapani, Malta, Palma de Mallorca, Alméria, Valencia, Senj, Rijeka; na musliman­ skoj strani, Valona, Drač, berberski Tripoli, Tunis-La Goulette, Bizerta, Alžir, Tetouan, Larache, Salé...15-5 Na tom potezu izdvajaju se tri nova grada: La Valetta koju su vitezovi sagradili poslije 1566; Livorno, kojeg je na neki način obnovio Cosimo de’ Medici; napokon, i nadasve, Alžir koji ih u svojem začuđujućem bogatstvu sve ujedinjuje. Doista, to više nije berberski Alžir s početka stoljeća; to je novi grad, narastao na američki način, sa svojim gatom, svojim svjetionikom, starim ali čvrstim zidinama i, izvan toga, velikim utvrđenjima koja ga štite. Ovdje gusari nalaze zaklon, hranu, potrebnu radnu snagu, kalafate (graditelje 230

O b lici rata

brodova), ljevače, tesare, jedra, vesla, aktivno tržište na kojem se plijen lako prodaje, nalaze ljude za pomorsku pustolovinu, robove za veslanje i, napokon, užitke koje pruža pristajanje u luci, bez čega se život gusara, pun suprotnosti, ne bi isplatio. Na povratku s gusarenja Alonso de Contreras je u La Valetti, koja nije samo grad dvoboja i molitve, brzo potrošio svoje zlatnike s bludnicama, quiracas. U Alžiru su kapetani nakon svakog povratka s gusarenja pozivali sve za svoj stol, u svoje gradske kuće i svoje vile u Sahelu, s najljepšim vrtovima na svijetu. Gusarenje nužno zahtijeva i protok trgovine. Alžir će biti velika gusarska luka tek kad postane aktivno trgovačko središte. To je već gotova stvar, kad ga Haedo motri svojim pozornim okom oko 1580. Da bi se opskrbio, hranio, prodavao plijen, morao je dopustili da strane karavane i nave, lađe onih koji kupuju zarobljenike, kršćanski, marsejski ili katalanski, valencijski, korzikanski, talijanski, engleski i nizozemski brodovi dođu do grada. Ovdje se skupljaju, privučeni zamamnim miri­ som krčme, kapetani svih nacionalnosti, Muslimani ili polumuslimani, ponekad Nordijci, sa svojim galijama ili gusarskim jedrenjacima. Riječ je, dakle, o moćnom gradu koji ima potpuno odriješene ruke; to je i najbolji teren za gusarenje. Svaka je država, u 16. stoljeću, unatoč svemu, obvezana međunarodnim pravom i smatra se da ga poštuje. Međutim, gusarski gradovi za to ne mare. Oni čine rubne svjetove. Alžir se, na vrhuncu svoga procvata, od 1580. do 1620, pokorava ili ne zapovijedima sultana, ovisno o tome koliko mu one odgovaraju, a od Istanbula do Alžira je daleko. Malta je također raskrižje kršćanstva i želi sama sobom upravljati. Nema boljeg pokazatelja, 1577-157815*, na primjer, od napora toskanskog velikog vojvode, zapovjednika vitezova svetog Stjepana, da u pregovorima s Turčinom razluči svoj interes od interesa vitezova. Čudan vladar koji poriče svoju ipak stvarnu vlast. Uloga gradova nije, međutim, sve. Ispod gradskog gusarenja, toga velikog gusarenja, postoji piratstvo nižeg stupnja koje je često na granici najbjednije pljačke. Sitne zvjerke obilaze mora, lutaju medu otocima Arhipelaga, na grčkim obalama na zapadu u potrazi za plijenom po svojoj mjeri. Sam pogled na stražarske tornjeve na apulijskoj obali tjera ih iz tih nezdravih krajeva i okreće ih prema obalama i otocima na istoku. Sitan ljudski rod sitnih ambicija: uhvatiti ribara, opljačkati spremište žita, oteti nekoliko žetelaca, ukrasti sol iz turskih i dubrovačkih solana uz Neretvu... Na njih misli Belon du Mans155 koji ih je vidio na djelu u Arhipelagu, »tri, četiri čovjeka privučena morem, dovoljno smjela da krenu u pustolovinu, siromasi koji imaju samo poneku malu lađu, brodić ili loše opremljen brigantin: osim toga imaju kutiju s kvadrantom za plovidbu, nazvanu bussolo, pomorski kvadrant; imaju nešto ratne opreme, to jest nešto lakog oružja za borbu izdaleka. Za prehranu nose 231

ZAJEDNIČKI: SUDUINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA

vreću brašna i nešto dvopeka, malo ulja, meda, nekoliko svežnjeva luka i češnjaka i malo soli, što im dostaje za mjesec dana. Kad je sve spremno, kreću u pustolovinu. Ako ih vjetar zadrži u luci, izvući će svoju lađu na kopno, pokriti je grančicama, nasjeći drva svojim sjekirama i puškom upalili vatru... zamijesiti pogaču od svoga brašna i peći je na isti način na koji su to nekoć činili rimski vojnici«. Takvi će biti i počeci bukanira (pirata) na morima Antila u 17. stoljeću.156 Ti mali krvoloci nemaju, uostalom, najslabije čeljusti niti će kasnije imati najmanje bogatstvo. Jer vjetar ima svoje skokove i svoje hirove. Gusarenje je ovdje »američki« svijet. Onaj tko je čuvao ovce postaje ovdje ili može postati alžirskim kraljem. Biografije sretnih dobitnika prepune su čudesnih uspjeha. Kad su se 1569. Španjolci htjeli dočepati Euldj Alija, malom kalabrijskom ribaru koji je postao »kralj« grada i koji će uskoro zadiviti svijet i obnoviti mornaricu sultana ponuđen je markizat. Ponuda za koju se misli da mora primamiti običnog seljaka. G u sarenje i plijen Nema gusarenja bez plijena. Ponekad ono donosi malu korist: da se s Krta nije donosilo sol u Albaniju, a iz nje šišarica, otok ne bi trpio neprestano albansko piratstvo, objašnjava se 1536. godine u mletačkom senatu.157 Između pljačkaša i opljačkanih uspostavlja se veza, prom je­ njiva veza, ovisno o tome kako se žrtve brane. Topovi su vrlo rano zauzeli palube galija, iako prilično skučeno, a zatim osvajaju trgovačke nave. Cijela operacija završena je oko sredine stoljeća.158 Godine 1577. čak i najmanji brodovi koji pristaju u Sevilli imaju svoje topove, željezne ili brončane, a broj topova ovisi o nosivosti njihova broda.1591 obale se sve efikasnije brane. Ovisno o godini, gusar će uništavati brodove ili pljač­ kati obale. Sve ovisi o zalihama hrane i prilikama. Tijekom godina 1560-1565. berberski gusari haraju cijelim zapad­ nim morem. Tih se godina gotovo može govoriti o zatvaranju Ponentskog mora .Jedna za drugom, kršćanske pritužbe dosta dobro (ili previše dobro) govore o tome, kao i činjenica da berberski pirati napadaju tada obale Languedoca i Provanse.160 To je stoga što i sam uspjeh gusarenja umanjuje plijen, što ono ne može živjeti bez hrane, čak ni kod svojih prijatelja. Tim gore za podanike francuskog kralja! Alžir se još razvija početkom 18. stoljeća; ali zašto? Alžirski gusari usuđuju se čak zaputiti i na Orijent (možda manje nego što se tvrdi161); oni se zalijeću prema Jadranu, progone marsejske lađe, zatim, dalje od Gibraltara, uz pomoć nordijskih pridošlica, šire svoje pothvate na ocean, od 1631. dolaze i do engleskih obala, nasrću na teške portugalske karake, pojavljuju se na Islandu. New Foundlandu, na Baltiku... Možda se uobičajeni plijen na 232

O blici rata

Sredozemlju prorijedio? Ukratko, gusarenje svojim kretanjem i preo­ brazbama odražava na svoj neposredan i brz način najveća kretanja sredozemnog života. Lovac progoni plijen. Nevolja je što ne možemo baratati tim »indikatorom« — gusarstvom — jer nam je praktično uskraćena ozbiljna statistika. Opisi, tvrdnje, lažne vijesti ne pružaju nikakvu ozbiljnu mogućnost za procjene. Kronologija gusarenja Nekoliko godina obilježava povijest gusarenja: 1508, 1522, 1538 1571, 1580, 1600. Oko 1500. svuda su, osim u Veneciji, zarobljenici i robijaši zamijenili veslače dobrovoljce, dotad gotovo jedine za veslima galija.162 Godine 1522: pad Rodosa otvara branu koja je dotada još priječila put muslimanskim gusarima prema istoku.16* Godine 1538: La Prevesa daje islamu vlast nad morem koju mu oduzima kršćanska pobjeda kod Lepanta 1571. Između ta dva datuma (1538-1571) beibersko je gusarenje doživjelo svoj prvi velik polet, osobito od 1560. (nakon Djerbe) do 1570, u godinama kad je, osim opsade Malte, u ratu između armada bilo malo velikih operacija. Nakon 1580, zbog neaktivnosti velikih flota, istim poletom raste kršćansko i muslimansko gusarenje. Napokon, poslije 1600, alžirsko gusarstvo, potpuno obnovljeno u svo­ jim tehnikama, otisnulo se na Atlantik. K ršćansko gusarenje Na Sredozemlju je uvijek postojalo kršćansko gusarenje koje nika­ da nije mirovalo, čak ni u najmračnijim vremenima. Povijest je slabo proniknula to gusarstvo, zbog nekoliko psiholoških razloga i stoga što je ono djelo vrlo malih brodova, brigantina, fregata, fregati!la, lađa, ponekad sićušnih skifova. To omogućuje male udaljenosti između sicilijanske ili španjolske obale od afričke; to zahtijeva i skroman plijen. Obala Magreba koju Turci dobro čuvaju doista je brdovita, pusta. Nekoć je, možda još u 15. stoljeću, gusarstvo ovdje bilo unosno. »Non si pu à corseggiarc la riviera d i Barberia, comc già si soleva«, kaže jedan mletački izvještaj iz 1559.16,1 Što bi se moglo odnijeti s tih obala oko 1560? Nekoliko domorodaca, jedna lađa, brigantin nakrcan baracanom , grubom vunenom tkaninom, ili upaljenim maslacem. Takvom skromnom plijenu odgovara i skromno gusarstvo. Naši dokumenti o tome ne govore, osim slučajno. Tračak svjetlosti baca Haedo na pothvate Juana Canete165 iz Valencije, zapovjednika jednog brigantina s četrnaest veslačkih klupa, s bazom na Mallorci, upornog lovca s berberskih obala, koji noću odlazi do gradskih vrata Alžira i kupi domoroce pozaspale pod 233

/Д М Л Ж К Ж П SUD BIN I7.1 SVEUKUPNA KRETANJA

zidinama grada... U proljeće 1550.166 on se odvažio otići u luku, po mraku, s namjerom da zapali slabo čuvane fuste i galijice. Pokušaj mu nije uspio. Devet godina kasnije vjerojatno su ga u kaznionici ubili čuvari. Godine 1567. jedan drugi Valencijanac, izvjesni Juan Gascon, zadužen sa svojim brigantinom za opskrbu i u oranskoj utvrdi, pirat prema prilici, isto je to poduzeo167. Sretniji od svoga prethodnika, on se uvukao u luku, zapalio nekoliko brodova, ali su ga na otvorenom moru uhvatili kapetani... Ove sitne vijesti otvaraju tek uske prozorčiće na područja španjol­ skog juga. Međutim, imamo dojam da se ona 1580. bude jer se, mnogo življa u to vrijeme, češće javljaju u našim dokumentima. Ona nedvojbe­ no nikad nisu bila uspavana. Kad ih počinjemo bolje opažati, ona upotrebljavaju još uvijek iste lake brodove s visokim jedriljem, još su uvijek jednako smiona. O tome svjedoči priča o trećem putovanju izvjesnogjuana Felipea Romana, »vodiča« za alžirske bjegunce168. Dana 23 svibnja 1595. on je napustio Grao de Valencia, nesumnjivo na berberskoj fregati zaplijenjenoj prethodne godine.169 Dana 7. lipnja pristao je blizu Alžira, u uvali pored jednog vrta, mjesta sastanka. Ali prve večeri nitko ga nije dočekao. Kad je to vidio, ostao je na kopnu, svoga pomoćnika poslao je na brod s naređenjem da isplovi i da na pučini čeka znak za povratak. Sutradan doista dolaze vlasnik vrta i njegova žena s kojima je Romano odavno u dosluhu. Radi se o nekom Juanu Amadoru iz Madrida koji je 1558. zarobljen u Mostaganemu (dakle četrdesetak godina ranije). U međuvremenu se preobratio, ali se želi vratili u Španjolsku sa ženom i sedmomjesečnim unukom... Na fregatu su se te noći osim njega ukrcali i jedna »princeza«, soldina, Mustafina kći, deset kršćanskih zarobljenika i njena dva crna roba, jedna mlada dvadesetdvogodišnja Maurka; jedna žena Mami-reisa, kći jednog poručnika s Menorce, s robovima, četiri kršćanina i jedna kršćanka; jedan Portugalac, bravar u Alžiru, njegova žena i dvoje djece; napokon, kršćanski robovi koji su se tamo našli i iskoristili neočekivanu sreću da se ukrcaju. Ukupno trideset dvoje putnika koje će Romano bez teškoća prevesti u Valenciju... Da, lijepa priča. Ali takvi slučajevi su iznimka. Ovakvo organizirano piratstvo ostaje skromno kao, na primjer, i pothvat trapanskih ribara s njihovim leutim a170, ili onaj koji je 1614, možda i ranije, organizirala španjolska vlast na Sardiniji171 u korist pojedinaca. Na zapadu mora jedini su značajan plijen alžirski gusarski brodovi, ali samo velike galije iz eskadri mogu napasti takav plijen, koji ulijeva osobiti strah. Naprotiv, oko 1580, ribarski čamci ispred Alžira nisu se usuđivali udaljiti vise od pola milje strahujući od kršćanskih fregata.172 234

O blici rala

Ali upravo na Orijentu kršćansko gusarstvo nalazi svoje unosno područje za lov. Ovamo ubacuje svoje ojačane galije, brigantine, galijune, fregate173, gusarske jedrenjake, sposobne za borbu s valovima 6 4 — T o s k a n s k o g u s a re n je

Prema G.G. G UARNIERIJU, op. cif., između stranice 3 3 6 i 337. Veliki pothvati loskanskih galija Reda svetog Sljepano prikazani su na kadi od 1563. do 1688. N e pridajući preveliku važnost ovom prikazu, primijetit ćemo da su toskanske okcije prije 1584. bile smještene više no zopod nego na istok mora: zotim postaju opće na cijeloj njegovoj površini.

nemirnog mora potkraj zime ili u proljeće. Razlog je uvijek isti: Orijeni je za gusare more koje donosi bogat plijen, u Arhipelagu i još više na putu od Rodosa u Aleksandriju — na putu hodočasnika, pošiljki miro­ dija, svile, drveta, riže, žita, šećera... Ali takav je plijen dobro čuvan: početkom svakog proljeća Turci tu postavljaju svoje stražarske galije koje su mnogo više namijenjene obrani mora nego obala. Sredinom stoljeća na Levantu su aktivne samo malteške galije, nekoliko toskanskih galija i gusarskih jedrenjaka, na primjer, galijun Genovljanina Cigale koji će biti izbačen iz igre 1561;174 tu i tamo poneki sicilijanski brod, kao onaj koji je 1559. naoružao sam potkralj ili ona galijica koju je prethodne godine oprem io kapetan Giuseppe Santo.175 Zaplijenivši u Alessiju jedan turski brod u vrijednosti većoj od 15.000 dukata, taj se kapetan zbog lošeg vremena morao skloniti kod Mletaka kojima je bilo najvažnije domoći se broda. Uostalom, takvi nam događaji otkrivaju postojanje broda. Godine 1559. toskanska galija Lupa i jedna mala galija Andree Dorije također su krenule u avanturu: ovu drugu je zaplijenila straža na Rodosu, a prva je nakon raznih dogodovština 235

ZAJEDNIČKI- SUDBINI- I SVEUKUPNA KRETANJA

završila iscrpljena u mletačkim mrežama na Cipru.176 Možemo zamisliti kolika je bila srdžba Zapada na te polu-Turke signorije. Firentinski vojvoda pila imaju li Mlečani pravo spriječiti jednog kršćanina da napada nevjernike, ako taj kršćanin ne ulazi u njihove luke. »Ne pripada li more svima?«1 Jadni Mlečani! Ne zamjera li im u istom trenutku i Turčin da nisu dobra straža pred p o n en tin im a ?178 — a njegove odmazde, često najavljene, često stvarne, prijete svim mirnim kršćanskim putnicima i trgovcima na O rijentu.179 Sredinom stoljeća najsmjeliji gusari Zapada su malteški vitezovi, koje predvodi La Valetta oko 1554-15551S0, a Romegas oko 1560. Ovaj je 1561. na ušću Nila uhvatio 300 robova i zaplijenio nekoliko dobrih brodskih pošiljki;181 1563. otisnuo se s dvije galije102 i vratio do rta Passaro10-* s više od 500 crnih i bijelih robova, kao i s plijenom zaplije­ njenim s osam brodova, sve nakrcano na dvije brodice (ostale su potonule). U pismima se kaže da taj plijen »mora biti vrlo bogat jer dolazi iz Aleksandrije...« Godine 1564. Romegas je zaplijenio tri eorehapina natovarena veslima, kučinom i streljivom za berberski Tripoli i jednu tursku navu od 1.300 salmi koja je krenula iz Tripolija u Carigrad prevozeći 113 crnaca... Nava je odvezena u Siracusu, eorebapini u Napulj...181 Već tih godina drugo je mjesto pripadalo Toskancima koji su nešto kasnije osporavali prvo mjesto i samim Vitezovima. Godine 1562. Baccio МапеШ18*5otisnuo se do Rodosa, lutao morem između Sirije i Berberije i dočepao se jednog broda s Turcima i etiopskim Maurima; ovi posljednji nosili su obilne darove sultanu: drago kamenje, zlatni križ, zastave osvojene od kršćana, i niz odsječenih kršćanskih nosova... Godine 1564.186 vitezovi Reda svetog Stjepana sa svoje četiri galije krenuli su na prvi izlazak in fo rm a di religione prema Levantu gdje će zaplijeniti dva bogata turska broda. Ovaj izvještaj o plijenu svakako nije potpun. Međutim, u to vrijeme Levant još nije pljačkan bez milosti. Jedan mletački izvještaj s početka proljeća 1564. upozorava na dvanaest ponentinskih galija u Arhipela­ g u 187. To svakako nije zanemariv broj, ali u isto vrijeme muslimansko gusarstvo s dvadesetak, tridesetak fusta i galijica oštro nagriza bogatstvo Zapada. Tada nema ravnoteže između pustošenja jednih i drugih. Kršćanske pljačke na Levantu Naprotiv, oko 1574. Levant se široko otvara prema zapadnom gusarenju. Malteški vitezovi praktično napuštaju obale u blizini Berbe­ rije zbog izvanrednih plovidbi prema istoku. Porast je vidljiv i u odnosu na toskanske galije. One uvijek plove u skupinama od četiri ili pet brzih 236

O blici rata

i moćnih brodova. Za jedan dolazak i povratak od Italije do Rodosa i Cipra bit će im 1574. godine180 potrebno samo dvadeset devet dana (od 7. kolovoza, isplovljavanja iz Messine, do 5. rujna, dolaska u Cataniju) To ili nimalo ne ometa u naglim prodorima prema zapadu. S vremena na vrijeme, i galijun velikog vojvode iskušava sreću189. Slikovita Guarnerijeva knjiga190, koja veliča te divlje pothvate, ne kaže sve o toj živoj užurbanoj, uvijek otkrivačkoj djelatnosti trgovine na turskom istoku punom gerbi, caramusala, passa cavalla, barki, brigantina, velikih zapadnih brodova. Izvještaji o gusarenju u firentinskim arhivima, doku­ menti velike preciznosti, puni su živih pojedinosti. Ponovno se Mlečanin kao pas čuvar sa svojim galijama zalijeće između Ceriga i Cerigotta, a galije s crvenim križem usmjeruju se prema Italiji i gube u zaštiiničkoj noći191. To je, ukratko, priča o dugim putovanjima, bez povijesti. Valja se prepustiti povoljnom vjetru i, odjednom, ukazuje se zemlja prema kojoj se hita, neki rt, tisuću svjetala upaljenih u noći, ili jedra, vrlo često znak obližnjeg kopna. Ili su to spora putovanja duž obala, od jednog izvora pitke vode do drugog u zatonima ili u blizini pješčanih pustinja. Sama osvajanja opisana su površno, bez imalo istančanosti: jedan karamusalis, toliko topovskih hitaca iz luke da bi se slomila njegova okrižica ili skinuli jarboli, toliko ubijenih na svojoj strani, toliko ubijenih na drugoj... A zatim, ono Što se nalazi na brodu: Grci, Turci, sušena riba, vreće riže, mirodije, ćilimi... I prelazi se na sljedeće. Jednom riječju, objašnjena su klasična lukavstva: ako se tko odvaži ući u Arhipelag »alki turchesca costeggiando la terrafirm a «192, dogada se da budu zarobljeni bez borbe oni koji se jave za ukrcavanje, uvjereni da imaju posla s galijama turskog sultana. Uče se tako i uobičajene vještine zanata: potopiti nepotrebne brodove nakon što se uzelo bitno; mučiti genovskog kapetana jedne mletačke nave sve dok ne prizna da na brodu ima »robbe« Židova ili Turaka, a zatim se nagoditi19-' za 1.000 škuda, na primjer, plativih u balama svile od 250 funti, po cijeni od jedne škude po funti; ili pak, ukoliko je moguće, naoružati brod pun riže ili žita koji je upravo zaplijenjen, i zatim na njega smjestiti grčku posadu, poslali ga prema Siciliji moleći Boga i sve svece da stigne u pravu luku... Na takav će ispražnjeni turski brod biti smješteni Grci s broda koji je morao biti potopljen, a ako se naiđe na popa koji bi previše prosvjedovao bit će bez suvišnih formalnosti odveden na Maltu19'1... Da bi se sve saznalo o tim nasilnim putovanjima, valjalo bi pronaći izvještaje o bitkama i plijenu, izračunati dugovanja i potraživanja tih trgovačkih pothvata posebne vrste, proučiti ništa manje specijalna tr­ žišta koja stvara hajka na ljude za kupovinu ili prodaju, što je specijalnost Malte, Messine, Livorna... Popis zarobljenika spremnih da plate otkup­ ninu (mjesta rođenja su naznačena i omogućuju čitaocu šetnju od Feza 237

ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA

do Perzije i Crnog m ora)195, popis zatočenika s navedenim godinama i mjestima podrijetla, dovoljni su da se proračunaju dobiti gusara Reda svetog Stjepana i njihova domišljata gospodara. Naslućujemo ih i prema nebrojenim pismima koja suparničke kuće, Tripoli ili Alžir, upućuju velikom vojvodi196: želi li osloboditi toga i toga u zamjenu za koga god želi? Hoće li pristati da s poštovanjem sasluša preporuke žene Arnauta Mamija, upućene samoj velikoj vojvotkinji? U svakom slučaju, neka se udostoji prihvatiti na dar konja kojeg mu šalju... I ovdje se kolo okrenulo. Godine 1599. pet galija s crvenim križem dom oglo se citadele na Chiosu koju će neko vrijeme zadržati197. Ili još bolje, flota svetog Stjepana uhvatila je 1608. u blizini otoka Rodosa sve turske brodove pune hodočasnika za Meku190. Odmazde koje snuju u Carigradu odmazde su slabih... Godine 1609. na turskom se divanu govori o tome da se zabrane hodačašća u Jerazulem, u nadi da će se kršćanski svijet ražestiti na toskanska pljačkanja199. Da, vremena su se doista promijenila. Toskanci, Maltežani, ti osvjači Arhipelaga, kako ih se naziva u jednoj ispravi iz 159 1200, nisu jedini koji su to shvatili. I drugi gusari prodiru na Levant, Sicilijanci, Napuljci, čak i Berberi201, ne računajući one beskrajno sitne Levantince, koji su Često u dosluhu sa stražama kako bi operušali ono što se još moglo operušati u tom jadnom Arhipelagu... Napuljci se (osim razdoblja od 1575. do 1578) ne pojavlju­ ju u velikom broju prije kraja stoljeća202, ako možemo vjerovati obavi­ jestima podrijetlom iz Venecije. Tek tada potkraljevi dopuštaju da se brodovi naoružaju za gusarenje za vlastiti račun ili za račun pojedinaca. Hoćemo li se čuditi ako među tim gusarima zateknemo Alonsa de Cotrerasa čiji je iskaz o pljačkanjima otoka osobito surov, i dva provansalska kapetana kojima se, iz Pariza, pripisuju mračne namjere20*? Naprotiv, veliki broj gusara počinje, još prije 1574. godine, sa Sicilije nadirali prema Levantu. Neki od njih su slavni: Filipo Corona, Giovanni di Orta, Jacopo Calvo, Giulio Battista Corvaja i Pietro Corvaja, koji su bili na Lepantu s drugima, a osobito s neobičnim Cesarom Rizzom, stručnjakom za izviđanje na Levantu: iz velike bitke u kojoj će sudjelovati sa svojom lakom fregatinom , okićenom jedrima, donijet će kao trofej u kapelu crkve Santa Maria della Grazia, u župi S. Nicolo Kalsa u Messini, zvono koje su Turci osvojili prethodne godine, bavianupriso a l'isola di Cipro2m. Ima tu i drugih imena: Pedro Lanza, Grk sa Krfa, lovac na fregate i galijice, mletačke brodove i podanike, kojega 15761577. unajmljuje Ribera, guverner Barija i Otranta,205 kao i Philippe Canadas, slavni gusar koji se 1588. ukrcava na jednu od gusarskih galijica Pedra de Leyve, generala sicilijanskih galija206, također pljačkaša mle­ tačkih brodova. 238

O blici rata

Jer svi gusari, s kraja 16. stoljeća, traže od Republike svetog Marka da položi račune i služe se na njen račun. Galije Serenissime uzalud su na oprezu. Ima mnogo načina — pa makar i nametanje poreza njenim trgovcima u Tarantu — da signoria popusti. Njeni se diplomatski prigovori u Firenci i Madridu uopće ne slušaju. Ona uspijeva od Filipa II. ishoditi zabranu gusarenja u Napulju i na Siciliji: u Napulju se to više ili manje poštuje; na Siciliji, pojedinci i sam potkralj i dalje nastavljaju svoju plodonosnu trgovinu. Uostalom, zabrana Filipa II.207 (potječe iz 1578) bila je prihvaćena mnogo više iz obzira prema Turcima, s kojima su pregovori u toku, nego prema Mlečanima. Oni mogu govoriti i ponavljati da se pljačkanjem ropas de judios y de turcos s njihovih brodova nanosi šteta njihovoj trgovini, a time posredno i trgovini Španjolaca, uz koje su vezani, te da se tako muče jadni Židovi »bez države«, koji se, protjerani iz Španjolske, jednako osjećaju podanicima Katoličkog kralja kao i miroljubivi turski trgovci208... U Madridu se uvijek bez nezadovoljstva gleda na teškoće signorije, za koju se zna da je zlonamjerna i za koju se smatra da se pretjerano obogatila mirom koji je brižljivo čuvala, pod svaku cijenu. Na Levantu, sami Turci pljačkaju mletačke brodove. Toliko da taj složeni, pojačani rast gusarenja moraju pozorno nadzirati Venecija i Dubrovnik (ni dubrovački brodovi ne mogu izmaknuti pravu na kontrolu). Nužno je zapitali se nije li uspješnost zapadnih gusara djelomice razlogom dvostrukog povlačenja Dubrovni­ ka i Venecije na sigurne putove Jadrana, daleko od mora i otoka »mučenih« i »izgladnjivanih« drskošću »vasselli christiani«2(y). Pristojbe za osiguranje u Veneciji u svakom su slučaju rječite: za putovanje u Siriju, 1611, narasle su za 20 posto, a za 25 posto 1612. godine210.

Prvi i izvanredni uspjeh Alžira S druge strane mora, muslimansko gusarenje nije ništa manje uspješno, i to već odavno. Njihova su središta brojna, ali uspjeh im se može sav sažeti u izvanrednom usponu Alžira. Od 1560. do 1570. zapadnim Sredozemljem haraju berberski. osobito alžirski pirati; neki prodiru prema Jadranu ili prema obalama Krete... Karakterističan je tih godina možda napad u širokim redovima, štoviše u pravim eskadrama. U srpnju 1559. četrnaest gusarskih brodova plovi pored Nieble u Andaluziji211; dvije godine kasnije ponovno ih je četrnaest (galija i galijica) pored Santi Pietrija, na pučini ispred Sevil­ le212. U kolovozu Jean Nicot ukazuje na »17 turskih galija« ispred portugalskog Algarvea213. U istom trenutku na Siciliji i ispred Napulja djeluje Dragut, i jednim udarcem hvata osam sicilijanskih galija21'4. S 35 brodova, usred ljeta, blokira Napulj215. Dvije godine kasnije, u rujnu 239

ZAJliDNIČKl: SU D BIN I: 1 SVEUKUPNA KUF.TANJA

1563- (dakle nakon žetve), vrluda oko Sicilije i dvaput se zatiče u kanalu Sveiog Ivana pokraj Messine s dvadeset osam brodova216. Osvibnju 1563 primijećeno je dvanaest brodova, od kojih četiri galije u visini Gaete217. U kolovozu devet alžirskih brodova pojavljuje se između Genove i Savone218; u rujnu ih ima trinaest na korzikanskoj obali219. Trideset dva broda pojavljuju se početkom rujna na kalabrijskoj obali220, nedvojbeno isti oni koji su noću stigli pred Napulj, u zaklon otoka Ponza221. Još uvijek u rujnu, osam ih prolazi ispred Pozzuola, gađajući Gaetu222, dok dvadeset pet brodova izranja sopra Santo Angelo in Ischia225. U svibnju 1564. pojavljuje se, ispred otoka Elbe22,1, eskadra od četrdeset dva broda, čak četrdeset pet prem a jednom francuskom pismu225. Ponovno četrdeset brodova, ovaj p ut duž Languedoca, vreba na talijanske galije, kao što izvještava Fourquevaux, u travnju 156 9226. Mjesec dana kasnije dvadeset pet gusara defilira ispred sicilijanske obale, kojoj ne nanose nimalo štete, s tolikim žarom progone lađe ili brodove22'. Snagu tako živo zadanih udaraca možemo objasniti time da gusari jedan put jednim udarcem otimaju osam galija, drugi put, ispred Malage, dvadeset osam biskajskih brodova (lipnja 1566)228. U jednoj sezoni, u Gibraltarskom prolazu hvataju pedeset brodova, a na ocean­ skim obalama Andaluzije i Algarvea229jedan prepad u području Granade donosi im 4.000 zarobljenika2-™... Tih godina drskost gusara, govore kršćani, ne poznaje granice251. Još jučer su djelovali noću, sada usred dana. Oni pljačkaju sve do Percbelesa, četvrti u Malagi u kojoj žive protuhe252. Kastilijski cortesi, 1560, sa žaljenjem iskazuju gubitak obala Poluotoka255. Kad se Filip II. 1563. zatekne u Valenciji »govori se samo«, piše sveti Sulpicije251, »o turnirima, o igrama prstenova, balovima i časnim vježbama, dok Mauri ne gube vrijeme i ne boje se otimati brodove na milju od ovoga grada, kradući sve što mogu.« To što je Valencia ugrožena, Napulj blokiran (kao u srpnju 1561. godine 500 ljudi ne može proći od Napulja do Salerna zbog gusara255), što su Sicilija i Baleari okruženi, može se objasniti geografijom, sve su to južna područja na vratima Sjeverne Afrike. Ali gusari dopiru i do tada mirnih obala Languedoca, Provanse, Ligurije, a u lipnju 1560.256 izmiče im i sam savojski vojvoda. Toga mjeseca lipnja 1560. u Genovi nema žita, nema vina, a cijene rastu: lađe koje dovoze vino iz Provanse ili s Korzike ne usuđuju se upuštati na pučinu, strahujući od dvadeset tri gusarska broda koji tu operiraju257. Ne radi se o slučajnostima. Svake rodne godine genovski će teritorij biti opustošen. U kolovozu 1563. na redu su Celle i Albissola na zapadnoj obali. Sve »to dolazi«, piše Repu­ blika Sauliju, svojem ambasadoru u Španjolskoj, »od toga što su mora bez galija, i njima ne plovi ni jedan kršćanski brodić«258. Rezultat: nitko 240

O blici ra ta

se više ne usuđuje ploviti. U svibnju sljedeće godine jedan izvještaj iz Marseillea, koji će ispuniti bilješkama sam Filip 11*59 govori da je u gusarenje krenulo pedeset brodova iz Alžira, trideset iz Tripolija, šesna­ est iz Bônea i četiri iz Veleza (Penon koji zatvara tu luku zauzet će Španjolci tek u rujnu 1564). Ako doslovno prihvatimo tu informaciju, stotinu brodova djelovalo je na morima: galije, galijice, iuste... Isti su informatori dodavali: »jadni kršćani pljušte u taj Alžir«... Drugi i još uvijek izvanredan uspjeh Alžira Od 1580. do 1620. nagoviješta se drugi procvat Alžira, isto onako blistav kao i prvi, zasigurno i veći. U prilog Alžiru ide koncentracija gusarenja, a zatim i presudna tehnička obnova. Negdje oko sredine stoljeća gusarenje smjenjuje velike eskadre. Južni otoci opkoljeni su tjednima, mjesecima. »Gusari nanose velike štete ovom otoku«, piše Marcantonio Colonna, sicilski potkralj, u lipnju 1578, »u brojnim obalnim krajevima koji nemaju utvrda«240. Godine 1579. u visini Caprija berberske fuste hvataju dvije galije iz sicilijanske eskadre i uzalud će se upozoriti napuljske galije! Još jednom, one su u luci, razoružane, bez vojnika, dok je posada zauzeta iskrcavanjem robe s trgovačkih brodova ili nekim isto tako miroljubivim poslom241. Godine 1582. sicilski potkralj je vrlo pesimističan: »more vrvi piratima«242. Tijekom godina situacija se samo pogoršava. Značajna je pojedinost da gusarenje opstaje na sjevernim obalama mora. Ni daleka Katalonija, ni Provansa, ni Marseille nisu od njega pošteđeni. Dana 11. veljače 1584. u Vijeću245 se raspravlja o otkupu marsejskih zarobljenika iz Alžira; 17. ožujka 1585. Vijeće244 odlučuje »razmisliti o najhitnijim mjerama kako bi se prekinula pustošenja berberskih gusara na provansalskoj obali«. Godine prolaze, i ne donose lijeka. Tijekom zime 1590. Marseille odlučuje poslati alžirskom kralju jednog izaslanika za otkup zarobljeni­ ka2'5. U Veneciji, kojoj bi njezina udaljenost mogla pružiti zaštitu, prokuratori sopra i capitoli izabrali su 3. lipnja 1588. konzula za Alžir sa zadaćom da se u prvom redu pozabavi mletačkim robovima240. Gusari su posvuda tih strašnih godina. Protiv njih se valja boriti u Gibraltarskom prolazu, a gotovo svakodnevno na katalonskim24’’ i rim­ skim obalama; oni napadaju istodobno andaluzijske i sardinijske tunolovke248. Ali već 1579. Haedo je uzviknuo: »Šezdeset dva svećenika zarobljena u isto vrijeme u Alžiru, toga još nikada nismo vidjeli u Berberiji!«249. Ali vidjet će kasnije. Za taj drugi procvat Alžira ne nedostaju objašnjenja: on ponajprije proizlazi iz općeg blagostanja mora. Ponovimo: nema trgovačkih bro­ dova, dakle nema ni gusara. To je jedna od stalnih primjedbi Godlreya 241

ZAJEDNIČKE SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA

Fishera: procvat, stanoviti tonus gospodarskog života, održali su se prema i protiv svega na Sredozemlju, barem do iza 164 8250. Odatle i taj zaključak da gusarenje nije imalo kobnih posljedica kao što tvrde ili sugeriraju brojna svjedočanstva ili pretjerane žalopojke, budući da procvat i dalje traje unatoč razvoju tih neprijateljskih aktivnosti. Doista, gusarenje i ekonomska djelatnost su povezani, i dok posljednja raste gusarenje se koristi njenim usponom... Recimo: gusarenje je jedan oblik prisilnih razmjena na cijelom sredozemnom prostoru. Drugo objašnje­ nje251: očita slabost velikih država koja postaje sve naglašenija. Turčin predaje mora na Istoku, kao što Španjolac predaje mora Zapada. Pokušaj Giovannija Andree Dorije protiv Alžira, 1б01252, bit će samo pokušaj, ništa više. Napokon i iznad svega, dinamizam Alžira ukazuje se kao dinamizam jednoga novoga grada koji ubrzano raste. S Livornom, Izmirom, Marseilleom, on je mladost mora. Sve tu, razumljivo, ovisi o obujmu i uspjehu gusarenja, čak i obrok najsiromašnijeg oslara u gradu255, ili čistoća ulica koju održavaju brojni robovi, utoliko više što su gradilišta, skupe mošeje, vile bogataša, vodovodi pitke vode, čini se, djelo andaluzijskih izbjeglica. Ipak, razina života često ostaje skromna. Ne uspijevaju uvijek svi janjičari u trgovini, iako u njoj često sudjeluju. Gusarenje, glavna djelatnost, daje koherentnost gradu, stvara njegovu jedinstvenost u obrani kao i u eksploataciji mora, ili zaleđa, ili pak masa robova. Red koji tu vlada, red je stroge pravde koja uspostavlja i doista osigurava vojsku utaborenu u urbanim vojarnama. Zamišljam kako je Haedo cijeli svoj život u glavi zadržao odjek okovanih cipela janjičara na alžirskim ulicama... Sigurno je također da djelatnost gusarenja stimulira druge sektore, povlači ih, organizira, privlači prema Alžiru namirnice i robu. Vrlo daleko od bijeloga grada, sve do planina i dalekih visoravni, mir postaje pravilom. Za grad to znači brz, nenormalan rast, s promje­ nama u izgledu i njegovoj društvenoj zbilji. Alžir je od 1516. do 1538. bio berberski i andaluzijski grad, grad preobraćenih Grka i turski grad, sve to kako-tako pomiješano. To je Alžir stvaralačkog doba Barbarossâ. Od 1560. do 1587. Alžir Euldj Alija sve je više talijanski. Poslije 1580-1590, zatim oko 1600, evo Nordijaca, Engleza i ljudi iz Nizozemske, nekog Simona Dansera254, (Dansa, prema talijanskim i francuskim ispravama), to jest der Tantzer, plesač, pravim imenom Simon Simonsen, rodom iz Dordrechta. Engleski konzul u Alžiru vidi ga kako dolazi 1609. brodom velike nosivosti (ofgreat forcé), sagrađenim u Lübecku i s posadom istodobno turskom, engleskom i nizozemskom, s oko tridesetak pljački iza sebe te godine255. Govoriti o njegovu životu, njegovu povratku na kršćanstvo u MarseiUeu gdje ima ženu i djecu, zatim o njegovu ulasku u službu trgovačkoga grada, o njegovu zarobljeništvu, napokon, nakon mnogo godina, o njegovu 242

O blici ra ta

vjerojatnom pogubljenju u Tunisu, po nalogu Deya, u veljači 1616, pojedinosti su u koje nismo sigurni256 i koje bi zahtijevale objašnjenja! raspravljanje, istraživanja. Je li to neophodno? Ali plavokosi osvajači nisu došli sami. Oni stižu s pošiljkama jedara, dasaka, smole, baruta, topova — i na svojim jedrenjacima, onim istim jedrenjacima koji plove oceanom i koji su odavno izvrgnuli ruglu goleme кагаке i galijune Iberaca. Livorno ih u isto vrijeme prihvaća. Ali Alžir će ih znati bolje iskoristiti. Jedrenjak ondje potiskuje krhke galije, tradicionalne galijice, s lakim i izduženim trupom, prekrcane ne topovima, teretom i mrtvom težinom već posa­ dom koja se muči da upravlja brodom na burnom moru i koji, pred teškim galijama kršćana, uvijek zadržava prednost u brzini. Nenadmašne posade, to je bila snaga alžirskih reisa. Ali Alžir preuzima lagani jedre­ njak građen također za brzinu i iznenađenje. Alžir je 1580. posjedovao možda trideset pet galija, dvadeset pet fregata, kao i određeni broj brigantina i lađa. Oko 1618. on ima možda stotinjak jedrenjaka od kojih najmanji ima od 18 do 20 topova. Godine 1623. (vjerojatan broj koji je dao sir Thomas Roe, zastupnik engleskih interesa kod Zlatnog roga), ima sedamdeset pet jedrenjaka i nekoliko stotina drugih brodova. Berbersko se gusarenje tada gotovo u cijelosti koncentrira u Alžiru; Tripoli, omraženi Tripoli (onome tko je oko 1580. polazio na more govorilo se u Italiji: neka vas Bog čuva od tripolitanskih galija!) posjeduje 1612. tek par jedrenjaka, *a Tunis 1625. godine se­ dam257.Je li tako i na Zapadu, gdje su 1610, zatim 1614. Španjolci zauzeli Larache i Marmoru bez ispaljenog hica258? U svakom slučaju, Alžir se nadima, pršti od bogatstva. Jedan portugalski zarobljenik259 kaže da između 1621. i 1627. u Alžiru ima oko dvadeset tisuća zarobljenika, a oko polovice su »najbolji kršćani«, Portugalci, Flamanci, Škoti, Englezi, Danci, Mađari, Slaveni, Španjolci, Francuzi, Talijani. Drugu polovicu čine heretici ili idolopoklonici, Sirijci, Egipćani, pa čak i Japanci i Kinezi, ljudi iz Nove Španjolske, Etiopljani. Svaka nacija, razumljivo, daje svoj doprinos odmetništvu... Uzmimo u obzir nepouzdanost svjedočanstva: ostaje nepobitno da se odjeća alžirskog Harlekina obogatila bojama. Ipak, alžirski gusari napučuju more, i njihov je grad odsada dorastao cijelom Sredozemlju. Godine 1624. Alžirci pljačkaju Aleksandretu, hva­ taju dva broda, jedan francuski i jedan nizozemski260. Štoviše, prodiru i preko Gibraltara, pljačkaju Madeiru 1617, Island 1627, dopiru do Engleske (već smo to rekli) 1631261, otada gusare po Atlantiku (osobito od 1630. do 1640)262. Muslimansko gusarenje povezalo se s oceanskim gusarenjem... Kažu da je upravo Simon Danser, alias Simon Raïs, naučio Alžirce, možda od 1601, da vješto prođu teškim Gibraltarskih prola­ zom263. 243

ZAJEDNIČKI: SUDDINF. I SVEUKUPNA KRETANJA

M ožem o li zaključiti? Ovaj loše sročen prikaz alžirskog gusarenja ne donosi konačne zaključke. Osobno bih bio sklon pripisati tu alžirsku djelatnost konjun­ kturi koja još nije porazna za Sredozemlje. Novatorsko djelo Godfreya Fishera to ne osporava, već naprotiv. Ali on problem čini još složenijim, i to ne bez razloga. Po njemu je preuveličana štetna uloga, i odgovorna, u pogledu Zapada, muslimanskog gusarenja, a osobito alžirske aktivno­ sti. Poštenje je jednako često na strani protivnika kršćanstva kao i na strani njegovih branitelja i slugu. Što se toga tiče, svaki će mu »sudac« dali za pravo. Ali povijest odbacuje suce. Važno je ustanoviti, zajedno s našim engleskim kolegom, da je cjelokupna aktivnost gusarenja na Sredozemlju bila precijenjena. Previše smo slušali žalopojke i argumen­ te ljudi s obala kršćanskog mora, a povjesničari su previše ishitreno donijeli svoje zaključke. Gusarenje nije bilo Božje prokletstvo koje se sručilo na blagodati mora. Kako bi bolje utvrdio svoje zaključke, G. Fisher želio bi preispitati naše brojke: stotinu alžirskih jedrenjaka čini mu se previše. Mi doista ne znamo točan broj, a osobito ne njegove prom jene tijekom godina. Sigurno je da su ti jedrenjaci male nosivosti i da brzini žrtvuju snagu svoga naoružanja26'. Često su to samo pljačkaši koji s brodova otimlju pokoji baril ribe iz New Foundlanda ili kojeg drugog kraja... Kad se tako pojave na engleskoj obali, 1631, to je novelty, novost koja zapanjuje, ali ne i istinska opasnost265.1 tu se, kao i drugdje, radilo samo o ubodima igle. Može li nas to uvjeriti? I da i ne. Da, jer smo riješili problem previše brzo i jednostrano. Da, jer je Alžir svjetski, međunarodni, a ne samo islamski ili sjevernoafrički fenomen. Ne, ipak, jer drukčija svjedočanstva od onih Fisherovih odzvanjaju drukčijim tonom. Pomna istraživanja, poput onoga Alberta Tenentija266, u pravi čas nam pružaju sliku jednog mnogostrukog gusarenja, ozbiljnog domašaja. Istraživanje koje je pro­ veo za razdoblje 1592-1609- obuhvaća sve brodove na putu prema Veneciji, ili one koji su napustili luku, ne može vrijediti na razini cijelog Sredozemlja. Ipak, budući da Venecija ima tu povlasticu da je meta svih gusara, istraživanje nije samo strogo lokalno. Od nekih 250 do 300 brodova opljačkanih u tom kratkom razdoblju, i koje smo mogli lokali­ zirati na karti, poznajemo napadača, s relativnom točnošću, u 90 slučaje­ va. Na muslimanske gusare otpada 44 napada, na Nordijce (Engleze i Nizozemce) 24, na Španjolce 22. Kršćansko i muslimansko gusarenje su u ravnoteži. Naspram tih 250 do 300 zapljena bilo je 360 potapanja. Ljudi su dakle gotovo isto onoliko štetni koliko i elementi267... Ako prihvatimo na trenutak, ne baš previše uvjereni, da mletačka trgovina čini desetinu od sve trgovine na moru, valjalo bi izračunati od 1598. do 244

O b lici ra ta

1609, tijekom 18 godina, 2.500 ili 3 000 gusarskih napada, ili 138 do 166 napada godišnje u prosjeku (ne računamo tu ljude, robu, dobra oteta na obalama). Skromne brojke. No, ne pouzdajmo se previše u te nesigurne brojke268. A još manje u skromnost opreme, gusarske flote. Ona je na razini otpora koji se pruža na moru kojim vrve sićušni brodovi i na kojem je obrana loše organizirana. Gusarenje, to je, uostalom, pristajanje broda uz brod, hladno oružje, arkebuza mnogo više nego top. Kad bi se prema njihovu naoružanju sudilo o lađama uskoka, ne bismo mogli ni pomisliti da su one ikada predstavljale opasnost. Pa ipak! Važan, očito, ostaje pozitivan odnos gusarstva i života na Sredo­ zemlju, doista bih rekao pozitivan: sve raste, sve zajedno pada. lako gusarstvo nebitno šteti mirnom odvijanju trgovine, postoji opasnost od nedostatka plijena, i tu je moglo doći do nazadovanja Sredozemlja. Da bismo to utvrdili, potrebne su nam brojke, a one nam još uvijek nedostaju. Nemamo nikakvu jasnu predodžbu o ukupnom broju gusar­ skih brodova, obujmu plijena, masi zarobljenika... Čini se da ta masa raste. O tkup zarobljenika Posvuda u kršćanstvu osnivaju se institucije za otkup siromašnih: bogati se, poznato je, sami razmjenjuju. Godine 1581. papinstvo daje primjer: Grgur XIII. osnovao je Opera Pia della Redenzione d c ’Schiavi i vezao je uz nekadašnju i aktivnu rimsku Arciconfraternità del Gonfalonc. Prvi su se otkupi izvršili 1583, a prvo izaslanstvo stiglo je u Alžir u veljači 158 5269. Godine 1596. osniva se na Siciliji Arciconfraternità della Redenzione dei Cattivi, sa sjedištem u crkvi Santa Maria Nouva u Palcrmu. Bilo je to, uostalom, obnavljanje starih institucija koje su djelovale još u 16. stoljeću!270 Dana 29. listopada 1597.271 u Genovi je osnovan aktivni Magistrato del Riscatto degli Scbiavi koji se također nadovezivao na tijelo iz 1403, Magistrato di Misericordia. Potrebni su bili administracija i sudovi za one zarobljenike koje je na neki način zadesio privremeni gubitak građanskih prava, i koje su po povratku zatekle nevjerojatne situacije koje je valjalo riješiti. Odavno nestali, ili nepriznati, ostavili su brojne nedovršene poslove, tako da su se poro­ dice morale zauzeti za njih, ishoditi isprave o nestanku, dok je »mini­ starstvo zarobljenika« sa svoje strane posredovalo kako bi se sačuvala prava i prihodi odsutnih. Divnog li dokumentarnog izvora, kao što je serija genovskih spisa, za onoga tko bi htio utvrditi povijest tih zatočeništava, a ne njihovu površnu literaturu! Spasiti zarobljenike, bilo je u redu. Prije svega, valjalo je spasiti njihove duše. Vjerski redovi sa strašću su se prihvatili toga posla. Valjalo 245

ZAJEDNIČKE SUDBINI: I SVEUKUPNA KRETANJA

se uvući u Berberiju, pod vjerodostojnim izgovorom otkupa, sporazum­ jeti se s dobrotvornim organizacijama, dobiti propusnicu i, od»Rima, Španjolske, Genove ili drugih, odgovarajuće milodare. O tim teškim pregovorima steći ćemo sliku čitajući pismo kapucina fra Ambrosija iz Soncina, datirano u Marseilleu 7. prosinca 1600. i upućeno Magistratu cielRiscatto u Genovi... Kapucini i karmelićani podijelili su m eđusobno duhovni posao, prvima je pripao Alžir a drugima Tetouan. Ali ta su pregovaranja beskrajna, kako bi se dobila prilika za putovanje i »vrijeme potrebno za spas duša, jer jedino se to traži, i ništa drugo«272. S tim otkupima, tim razmjenama ljudi i robe, otvara se jedna nova geografija tržišta i trgovine. Putovanja iskupitelja postaju sve brojnija. Na svojim brodovima oni odnose ili gotovinu ili robu, sve zakonski osigurano27*. Od 1579. u Alžiru se sve popisuje u Francuskom konzu­ latu. kao i u Tunisu od 1574. U Tabarci274, oko 1600-tih godina, djeluje jedan drugi aktivni centar za otkup, u smjeru Tunisa i Bizerte. Po povratku oslobođenih, pripremaju se velike svečanosti, s povorkama i milosrdnim djelima. Već 15 59.275 u Lisabonu se gradom kretala povorka oslobođenih zarobljenika, noseći na vrhu štapa mali crni kruščić, jedinu hranu na robiji... Tko ne vidi kolike su kontakte i veze stvorili ti pothvati, ta putovanja, ta oslobođenja? S gusarenjem na obje strane došlo je do zamršenih situacija. Jedan dokum ent Francuskog konzulata u Tunisu276 spominje nekog sardinijskog svećenika, roba žene Mahmeta Arnauta, koji je i sam rob Katoličkog kralja. Ta prepletanja omogućuju da raz­ mjene postanu moguće, pa čak i brze. S druge strane, iz pretrpanih zatvora bjegovi postaju sve učestaliji. Vidjeli smo pothvate fregate Filipa Romana iz Valencije, stalnog peljara alžirskih robijaša. I sami robijaši organiziraju bjegove, i njihova bježanja u skupini predstavljaju gotov novac277. Jedan dan uzimaju fustu, drugi dan galiju. I eto avanture! To nisu najmanje simpatične pojedinosti tih nesretnih života. Lakoća bijega proizlazi velikim dijelom i iz sve većeg broja toga ozloglašenog svijeta, polumuslimana, polukršćana, koji živi na granici dvaju svjetova, u bratskom savezu koji bi bio još očitiji da države nisu tu da zadrže stanovitu doličnost. Bratimljenje u odricanju od vjere (ono nije najljepše, ono je najšire); bratimljenje u trgovini, trgovini otkupima i robom. U Carigradu je to specijalnost talijanskih odmetnika; u Alžiru, mornara s rta Corse, bliskih reisima i robiji, po potrebi koraljara, prijevoznika voska, vune, kože; u Tunisu, to je gotovo monopol francuskih konzula koje optužuju da su mogli izvući koga god su htjeli i da su se, uz naknadu, mogli obvezati da se taj zatočenik ne vrati278. Posvuda se susreću i židovski posrednici. Sve su to plodonosni pothvati. Trgovati u Alžiru znači 30 posto sigurne zarade, odgovara na upit jedan genovski trgovac. Također valja 246

O blici rata

još jednom podsjetiti, u Španjolskoj, da nije dopušteno iznositi u Alžir zabranjenu robu, kao ni kupovati opljačkanu robu279, da je zabranjeno kupovati robu od gusara. Ali ona lako nalazi kupce, prem a Italiji i prema Livornu. U 17. stoljeću veza još uvijek postoji. Hvatanjem jedne p o rtu ­ galske nave, 1621, u ruke alžirskih reisa pada pošiljka dijamanata »s kojom bi se mogla obogatiti cijela Italija«, izvješćuje pripovjedač280. Turci, koji se slabo razumiju u drago kamenje, prodali su ga po niskoj cijeni... Mi samo uočavamo svakodnevne činjenice, o n e koje podižu najmanje buke. Isto tako, m ožda još više nego Alžir, Tunis je sastajalište krijumčarske trgovine. Neka vrsta preuranjenog Šangaja, kaže jedan sicilijanski povjesničar281. O n je sigurno u pravu.

Jed an rat sm jenjuje drugi

Dakle, kad se kaže: 1574. ra t se zaustavlja na Sredozemlju, valja naglasiti o kojem je ratu riječ. Veliki rat, koji su uz velike troškove vodile velike države, da, taj rat odlazi. Ali njegove žive snage, ljude koje ne mogu više zadovoljiti povlastice i plaće vojske koje su postale nedovolj­ ne (činjenica ne izmiče oštro u m n o m Mlečaninu, kapetanu zaljeva Filippu Pasqualigu, 1588), neu sp jeh velikog rata okreće prem a avanturi. Mornari s galija, p onekad sam e galije, koje izmiču flotama, vojnici ili oni koji bi norm alno bili vojnici, pustolovi s većim ili manjim poljem djelovanja, stavljaju se u službu malog rata, kopnenog ili pom orskog. 6 5 — K r š ć a n s k i z a ro b lje n ic i n a p u tu p re m a C a rig ra d u

P re m a crtežu S. S C H W E IG G E R A , 16 3 9 .

247

ZAJEDNIČKI: SU D U lN li I SVEUKUPNA KRETANJA

Jedan rat smjenjuje drugi, nadomješta drugi. Veliki, znalački, moderan i skupi rat zahvaća sjever Europe i Atlantik, a Sredozemlje će pružiti utočište samo sporednim i nižim njegovim oblicima. Kako god budu mogla, njegova društva, njegove ekonomije, njegove civilizacije prilagodavat će se ratu stranaka i ratu gusarskih brodova. Istinu govoreći, ona će lu izgorjeti snagu, kajanje, lošu savjest, osvete, odmazde... Hajdučki rat tako unaprijed guši društveni rat koji neće planuti. Rat pirata uništava sveti rat (ili džihad): ni jedan, ni drugi nikoga više ne zanimaju, osim možda luđake i svece. S povratkom miru (1598, 1604, 1609) veliki rat također napušta Sjever i Atlantik, i usmjerava prem a Sredozemlju svoje prijetnje, svoje planove, svoje snove... Hoće li se vratiti? Ne, i to je ono što predstavlja vrijednost ispitivanja ratnog podbačaja vojvode od Osune i Španjolske protiv Venecije (1618-1619). Ne, i to je dokaz da Sredozemlje nije više kadro podnositi taj teret, to jest platiti njegovu cijenu. Ali ono ipak nije oslobođeno. Na toj će razini naš zaključak biti pesimističan. Ako 16. stoljeće na Sredozemlju, u svojem ratničkom životu, nije laž ili iluzija — svojim preobrazbama, svojim ponovnim usponima, svojim varkama, svojim revalorizacijama i svojim degradacijama, rat ovdje osigurava sebi traj­ nost: njegove crvene niti ne pucaju sve odjednom. Bellum om nium pater, stari je adaggio blizak ljudima 16. stoljeća. Otac svih stvari, sin svih stvari, rijeka s tisuću izvora, more bez obala. Otac svih stvari, ali ne i samog mira, toliko željenog, a tako rijetko postizanog. Svako razdoblje proizvodi svoj rat, pa čak i svoje ratove. Za Sredozemlje, nakon Lepanta, svršeno je s vlastitim velikim ratom. Veliki rat seli se na Sjever, na Zapad, na Atlantik — i to za stoljeća — tamo gdje mora biti, tamo gdje kuca srce svijeta. To udaljavanje, samo po sebi, bolje od riječi nagovješta, na­ glašava, potertava povlačenje Sredozemlja, i potvrđuje ga. Kada 1618, s prvim iskrama Tridesetgodišnjeg rata ponovno započne veliki rat, to je još daleko od njega: Unutrašnje more više nije silovito srce svijeta.

248

Napomene uz poglavlje 7 A-d.S. Modena, Venezia 15, 77. VI, 104, J. Tebaldi vojvodi, Venecija, 16. kolovoza 2 Jose ARANTEGUI Y SANZ, Apuntos bistôricos sobre la artillcria espanola en !n< sig h s X IV y XV, 1887; Jorge VIGON, Historia d e la artillcria espanola tom I 1947 Propadanje malaških ljevaonica? Vidi, međutim, Simancas E® 499 Cobrc cntrcuado -ii mayordomo de la artillcria de Malaga, 1541-1543. O Malagi i njenom arsenalu oko sredine stoljeća, Pedro de MEDINA, op. cit., str. 156. ш Ko 3 Ne ističu li talijanski povjesničari previše rado propadanje milanskih ljevaonica» Oružje se slalo ponekad p reko Genove (osobito arkebuze i hladno oružje, 30 kolovoza 1561, Simancas E®1126), ponekad preko rijeke Po i Venecije (topovi natovareni na jedan portugalski brod za Messinu. Venecija, 25. travnja 1573, Simancas E® 1332). 4 Usp. zanimljiv tekst iz 1587. koji mislim objavili o engleskom pokušaju protiv Bahije, A.N., K. Za ovo mjesto, nordijski topovi u Španjolskoj, 1558 H ALĐERl op cit Vili, str. 259. ’ ’’ 5 Nobili vladaru, 6. lipnja 1566, A.d.S. Firenca, Mcdiceo 4897 bis. Dakako, iz Flandrije stiže i drugo oružje, osobito arkebuze, o čemu svjedoči brod pristigao iz Flandrije, natovaren oružjem za utvrde, koje su kod Gibraltarskih vrata oteli alžirski gusari, biskup Limogesa kraljici, 24. kolovoza 1561, B.N., Pariz, Fr. 16 103. »...otada je Bog dopustio da jedan lijep i snažan brod, pristigao iz Flandrije kako bi opskrbio sve berberske utvrde oružjem , bude pobijeđen i uhvaćen nakon što je prešao područje gdje je izgubljeno pet ili šest tisuća arkebuza, prsnih oklopa, pištolja i druge vrsta ofenzivnog oružja...«. 6 Vidi prethodnu bilješku. Mediceo 4897 bis. 7 Op. cit., I, str. 167, 4. siječnja 1567. 8 D. Francisco Sarm iento vrhovnom zapovjedniku Kastilijc, Kim, 28. rujna 1565, CODOIN, Cl, str. 112-114. Izneseno je mišljenje velikog meštra Malte. 9 F.C. LANE, op. cit., str. 31-32. 10 E. ALĐERl, op. cit., Ill, V (Matteo Zanc), str. 104 (1594). 11 Turci duguju uspjeh koncentraciji topništva na borbenoj liniji. 12 Pcrzijanci strahuju od turskih topova i arkebuza, J. GASSOT, op. cit., str. 23; ”... jer nikada ne upotrebljavaju vatrene štapove...«. 13 Georges PAGES, u: Rev. d'bist. m od., 1932, str. 114. 14 Relatione fa tta a lla M aestà Cattolica in M adrid a lii XV d i luglio 1571... B.N., Pariz, listopada 1533, Г* 109 do 124. 15 Vidi za početak vladavine Filipa 11. l'asiento na smanjeno plaćanje za loskanske galije (Simancas П® 1446, 1° 107), jedna galija prima m jesečno 250 dukata, po jedanaest srebrnih rcala dukat. Za cijenu gradnje, Relacion de lo que han de costar las XV galeras que V. M. m anda que se hagan en el reyno de Sicilia este ano, 1564, Sim. E® 1128; za 15 galija dolazi se d o ukupne svote od 95.000 škuda, ne računajući oružje za mornare. Ova je cijena prikazana kao vrlo povoljna u odnosu na onu o kojoj mi govorimo. Istaknimo da sam tru p galije predstavlja manje od polovice proizvodne cijene, a drugu polovicu čine jedra, vesla, križevi, jarboli, užad, lanci, željezo, posude, lopate i drugi alat, bačve, konac za šivanje jedara, loj za podmazivanje... Od ukupne cijene, ponovimo, od 95.000 škuda, na trupove 15 galija otpada 37.500 škuda, na užad 9.000, na jedra gotovo 20.000, na jarbole i križeve 3.000, na vesla 2.900, na topove 22.500. U ovim proračunim a nije uzeta u obzir cijena za kupovinu kažnjenika i robova. Uz neophodnu opskrbu dvopekom, to je golem trošak održavanja. U svibnju 1576, na 22 sicilijanske galije ima 1.102 kažnjenika, 1.517 robova, 1.205 dobrovoljnih veslača; u svibnju 1577. brojke su niže, odnosno iznose 1.027, 1.440 i 661 (Simancas, E® 1147), što iznosi po veslu, po galiji, u prvom slučaju 173, u drugom 143 veslača. No ima i pojačanih galija. Galija jednog Barbarossina unuka (7. listopada 1572, SERRANO, op. cit.. U, str.1.3 )

249

ZAJEDNIČKE SU D BIN E I SVEUKUPNA KRETANJA

broji 220 robova. Njima su dodani časnici, posada i pješaci. U kolovozu 1570, za 20 napuljskih galija računa sc u k upno 2.940 ljudi, otprilike 150 p o galiji. Dakle, svaka galija ima najm anje 300 ljudi — što kažnjenika, m ornara i vojnika. Godina 1571-1573, s 500 ili 600 kršćanskih ili islamskih galija, 150 d o 200 tisuća ljudi plovi za p o treb e ratova cskadri, ne računajući o ne koje rat zadržava na kopnu, u lukam a i arsenalim a. Za jednu studiju o cijenam a koštanja poslužit će odlični izvori Državnog arhiva Firence, i osobito: Nota tli quel bisogna per arm ar una paiera atra a navicare, M edicco 2077, P 128. Vidi također M ediceo 2077, P 60. 16 Vidi p rethodnu bilješku. 17 Simancas E® 1141. 18 Vidi o postupku prem a španjolskim Ciganima, odvođenim na galije n e zbog prekršaja nego p o r la necessidad que h a v ia d e g enie p o r e l rertio..., Don Ju an Austrijski Filipu II, Kartagena, 17. travnja 1575, Simancas E° 157, P 11. 19 MOREL EATIO, L'Espagne a u x X V f et X V I f siècles, op. cit., str. 218 i dalje-, Nicolas SANCI IEZ-ALUORNOZ, »Gastos y alim cntacion d e un ejercito e n el siglo XVI segun un p resupuesto de la ćpoca«, u: C uadcm os d e H istoria d e Espana, Buenos Aires, 1950. 20 Vidi i neobična, moguća tum ačenja Elizabctine politike p rem a sultanu; o n a n e želi ostaviti dojam kao da sc pogađa s neprijateljim a kršćanstva, W.A.R. WOOD, op. cit., str. 27. 21 I.. DRAPEYRON, čl. cit., str. 134. O svim tim pitanjim a, G. de VAUMAS, op. cit., str. 92

i dalje.

22 W.E.D. ALLEN, Problem s o f Turkish P ow er in theX V Ith Century, London, 1963. 23 Vidi infra, sir. 264-265. 24 Op. cit.. IX, sir. 138. 25 G iuseppe CAPPELLETT1, Storia d ella Repubblica d i Venezia, VIII, str. 302 i dalje. 26 11. KRETSCHMAYR, op. cit.. Ill, str. 74. 27 Relation d'Andrea G1USTIN1ANO, 1576, B.N., Pariz, Ital. 1220, P 81. 28 Ibid., P 69. 29 Ibid., P 3 4 v® i 35. 30 Ibid ., P 25 ve. 31 Ibid., P 39 i dalje. 32 B.N., Pariz, Ital. 427, P 274, 156933 A. MOREL RATIO, u: M ém oires de l ’A cadém ie des Inscriptions et Belles Lettres, t. XXXIX, 1911. str. 12 i dalje posebnog izdanja. Jednako tako uzaludan pokušaj, pet godina ranije, u C oronu, u Moreji. 34 Fernand GRENARD, G randeur et décadence d e l ’A sie, str. 77. 35 Carlo SCHALK, Rapporti commercial/ tra Venezia e Vienna, Venecija, 1912, str. 5. 36 X. de Salazar NJ. V., 24. ožujka 1582, Simancas E® 1339. 37 P. de CANAYE, op. cit., str. 181. 38 Za cijeli ovaj paragraf postoji golem a i ne uvijek dostupna literatura koja se odnosi na Ugarsku. A. LEFAIVRE, Les M aggyarspendant la d o m in a tio n o tto m a n e en H ongrie 1526-1722, Pariz, 1902, 2 sv. Novije njemačke knjige, dijelom usm jerene aktualnim preokupacijam a, Rupert von SCHUMACHER, Des Reiches H ofzaun, Gesch. der deutseben M ilitargrenze itn Südosten, Darmstadt, 1941; Roderich GOOSS, DieSiebenbürger Sachsen in der P/anung deutscher Südostpolitik, 1941 (politika i detaljan prikaz); Friedrich von COCHEN1LAUSEN, Die VerteidigungM itteleuropas, lena, 1940, parcijalan i kratak pregled-, G. MÜLLER, Die Türkenherrschaft in Siebenbürgen, 1923; Joh. LOSERTI 1, »Steiermark und das Reich im letzten Viertel des 16. Jahrhunderts-, u: Zs. d. hist. Ver. f. Steiermark, 1927, o misiji Friedricha von Herbersreina koji je 1594. tražio pom oć od Rcicha protiv Turaka. O vjerskom životu i prodoru protestantizm a, opsežnu bibliografiju naći ćete u 111. tom u M anuel od K. BIHLMEYERA, str. 69; M ém oires de Guillaum e du Bellay, op. cit., 11, str. 178. Ugarski vojnici činili su laku konjicu »a

250

O blici ra ta

ponekad su ih nazivali husarima, dok su ih Nijemci smatrali polubarbarima r ZELLER, Le siège de M etz, Nancy, 1943, str. 15. O opskrbi Ugarske u ratu Tohannec MULLER, Zacbarias Geizkofler 1560-1617, Beč, 1938 ' Johannl:s 39 F. von COCHENHAUSEN, op. cit., str. 86-87, 40 Op. cit., II, str. 82 i dalje. 41 CODOIN, Cl., 7. lipnja 1567, str. 229. 42 FOURQUEVAUX, op. cit., I, str. 239, 17. srpnja 1567. 43 l. ANQUEZ, H enri I V et l'Allemagne, str. XXI-XXI11. 44 Ibid., str. XXII. 45 A. RENAUDET, L'Italie..., str. 12. 46 Rosario PENN1S1, -Le Mura di Catania e le loro fortificazioni ncl 1621- u: Arch st. p er la Sicilia O rientale, 1929, str. 110. 47 Arch. st. it., i. IX, str. 34. 48 Simancas E° 1056, P 30. 49 G. CAPASSO, »11 governo di D. Ferrante Gonzaga in Sicilia dal 1535 al 1543- « u: Arch. st. sic., XXX i XXX3. ’ 50 G. LA MANT1A, »La Sicilia e il suo dom inio nell’Africa settentrionale dal sccolo XI al XVI«, u: Arch. st. sic., XLIV, str. 205, bilješka. 5 1 Hans HOCHHOLZER, čl. cit., str. 287. 52 L. B1ANCH1N1, op. cit., 1, str. 259-260. 53 Milano, 31. srpnja 1546, B.N., Pariz, Ital. 772,1° 164 i dalje. 54 Ibid., P 164 v°. 55 Ibid. 56 Simancas E® 1050, Г 136, 3. prosinca 1560, i E° 1052, P 10. 57 Arch. st. it., IX, sir. 248; Simancas E® 1051, P 68. 58 2. svibnja 1568, Simancas E° 1132; 1576, Simancas E® 1146, pitanje jc još na dnevnom redu. 59 G. LA MANTIA, ćl. cit., str. 224, bilješka 2. 60 L. BIANCHINI, op. cit., I, str. 55. 61 Nakon što su ga Turci opljačkali, 31. siječnja 1560, Simancas E® 1050,1° 14. 62 26. veljače 1559, Simancas, E° 1049,1° 91. 63 Fourquevaux upoznat, 29. prosinca 1565, FOURQUEVAUX, op. cit., I, str. 36. 64 G.C. SPEZ1ALE, Storia m ilita re d i Taranto, Bari, 1930. 65 10. siječnja 1560, Simancas E° 1050, P 9; O rdcnanzas d e la m ilicia de Napoles (1563), imp., Simancas E® 1050, P 54. 66 Simancas E® 1050, P 43 (18. svibnja 1560); slične naredbe 1561, Simancas П®1051, P 52 (5. travnja 1561). 67 E. ALĐER1, op. cit., Il, V, str. 48368 Vidi također izvještaj obalnih garnizona u Napulju, iz svibnja 1567, Simancas F® 1056, P 67; na Siciliji 1583. Ш 1585, Simancas E® 1154. 69 V. LAMANSKY, op. cit., str. 600-601. 70 31. ožujka 1563, arhivska referenca izgubljena. 71 A. de CAMPANY, op. cit., IV, dodatak str. 84, 20. srpnja 1556. 72 29. kolovoza 1536, A.N., K 1690. 7.3 P.U., »Tours de guet et tours de défense. C onstructeurs de tours», u; Petit Dastiais, 19. lipnja-14. srpnja 1937. 74 K. HABLER, Gescb. Spaniens, 1. 1, str. 26-27. 75 31. ožujka 1559, Simancas E® 137. 76 CODOIN, 11, str. 183.

251

ZAJEDNIČKI: SU D BIN E I SVEUKUPNA KRETANJA

77 CODOIN, XXXI, sir. 162, 165, 169. J O. AS1N, članci u: Doletin d e la R. A cadem ia Espaüola, 1928, XV, str. 374-95 i 496-542, i Bulletin H ispanique, XXXV, 1933, str. 450-453 i XXXIX, 1937, str. 244-245. Usp. također M arino ALCOCER MARTINEZ, Castillos y fo rta /e za s d e l an tig u o r e in o d e G ranada. Tanger, 1941; A. GAM1R SANDO­ VAL, O rganizaciôn de la defensa de la costa de!R eino d e G ranada d esde su reconquista ba sta fin a le s de! s ig h XVI, G ranada 1947. 78 Rclacion de todas las costas del Reyno d e Ccrdafia (s.d.), Simancas E° 327, vrlo važan dokum ent, kasniji od 1574. 79 Francesco CORR1DORE, op. cit., str. 18. 80 F. PODESTA, op. cit., str. 18. 81 20. ožujka 1579, A.d.S. Genova L. M. Spagna 8 2417. 82 Fernand BRAUDEL, »Les Espagnols et l’Afrique du Nord«, u: Revue Africaine, 1928; »Les Espagnols en Algérie«, u: Histoire et H istoriens d e VAlgérie, 1930. Nakon tog članici, sam o jedan zbirni doprinos, Robert RICARD, »Le Problèm e de l'occupation restreinte dans l’Afrique du Nord (XV^XVJII® stoljeće)«, u: A nnales d 'histoire écono­ m ique e t sociale, 1937, str. 426-437. 83 Juan Baptista Antoneli Erasu, Mers el Kebir, 29. ožujka 1565, Simancas E®486. U sukobu s F. de Valencijom, F. de Valencia kralju, Mers el Kebir, 8. veljače 1566, Simancas E®486. 84 O utvrdam a La G oulette, Alonso Pimentel kralju, 29. svibnja 1566, Simancas E° 486; 9. lipnja 1565, ibid.; Luis Scriva kralju, 7. kolovoza 1565, ibid., urvrdivanje »va de tel а п е que a bien m enester remedio«; Filip piše Figueroi, 5- stu d en o g 1565, Simancas, E® 1394, odlučio je utvrditi La G oulcttu, p osuđuje 56.000 škuda od Adama Centurionea; Fourquevaux upoznat, 24. prosinca 1565- najavljuje odlazak Fratina i tesani, op. cit., 1, str. 10 i 19; Lo que se ha hccbo en la fo rtifica cio n d e la Goleta; Instruction sopra il discgito della nova fa b ric a d ella Goleta, 1566, Simancas E® 1130; Filip II. D. Garciji de Toledo, Madrid, 16. veljače 1567, zapovijed da preda Figueroi 50.000 škuda i da ih pošalje odm ah u La G oulettu, Simancas П° 1056, Г 88; Fourquevaux, 30. rujna 1567, op. cit., 1, str. 27385 El Fratin kralju, La Goulette, 5. kolovoza 1566, Simancas E° 486. 86 20. svibnja 1573, Simancas E® 1139. 87 Vidi in fra , 111 dio, poglavlje IV. 88 Vespasiano Gonzaga Filipu 11, Oran, 23- prosinca 1574, Simancas Ee 78, vidjeti o njegovu povratku, B.N., Pariz, Esp. 34, f* 145 v°; M ediceo 4906, f® 98; savjetovanje Državnog vijeća, 23- veljače 1575, E®78 (ili uzmak u Mers el Kebir ili fortifikacija Arzeua). 89 O radovima u O ranu i Mers el Kebiru, Diego SUAREZ, op. cit., str. 27-28 (u 30 godina utvrđivanja Oran je stajao 3 milijuna), str. 148-149, 209, 262. 90 Činjenicu pozitivno ocjenjuje E. PELLlSSIERde RAYNAUD, »Expéditions et établis­ sements des Espagnols en Barbarie«, u: Exploration scient, d e l'Algérie, t. VI, 1844, in -8°, str. 3-120. Usp. također B.N., Paris Ital. 127,1° 72. 91 Rclacion de lo que se hizo en la isla de los Q uerqucncs, Simancas E® 1146. 92 Rclacion de todos los puertos de Berberia que deben d e ganarse y fortificarse, Simancas E° 1.339. 93 Ibid. 94 Rclacion de lo que m onta el sueldo de la g ente de guerra que se en tretiene en las fronteras de Africa, Simancas Ee 486. 95 B.N., Pariz. Dupuy 22. 96 Filip II. Peraltu Arnalteu, Escorial, 7. studenog 1564, Simancas E® 144,1® 247. 97 Godine 1525. ukupni trošak procijenjen je na 77.000 dukata, E. ALĐERI, op. cit., 1, II, str. 43. Godine 1559. procijenjen je na m nogo više, E. ALĐEK1, op. cit.. I, III, str. 345. 98 Simancas E® 1054, Г 170.

252

Oblici rala 99 Hroj je promjenjiv: 2826, travnja 1571, Simancas E® 1060, P 128; 3 297 U svibni-i 1578. Simancas 0® 1077. ’ ]‘ 100 Ćl. cit., supra, П, str. 252, bilješka 82, i Bulletin H ispanique, 1952, sir. 347-349 101 Podnesak Rodriga Cerbantesa, Contador de la Golcta (oko 1540), Rev. Africaine 1928, sir. 424. 102 Sjevernoafričke povlastice davane katalonskim jedrenjacima; pragmatička sankcij i od 18. prosinca 1511, dana Burgosu, nova pragmatička sankcija koju daje kraljici Germaine 1512; Real execulotia dana Logronu iste 1512. godine protiv afričkih časnika imenovanje katalonskog konzula u Tripoliju-, opet protesti 1537. Cortèsu Monzonà protiv afričkih guvernera..., Л. de CAMPANY, op. cit., I, 2, str. 85-86, И, str. 320-322 Ali sjevernoafrički tokovi se okreću od kršćanskih ili tripolitanskih luka, M. SANUDO Diarii, XXVII, st. 25 (skretanje prem a Misurati ili Tadjouri); istina o Oranu, CODOIN XXV, str. 425, Karl J. von HEFELE, op. cit., str. 321 (pokolj kršćanskih trgovaca u Tlcmcenu 1509), kiiravanc idu prem a Bôneu, 1518, La PR1MAUDAIE, čl. cit., str. 25. Mislim da o španjolskoj politici prem a mletačkoj trgovini između Sjeverne Afrike i Španjolske točno sudi II. KRETSCHMAYR, op. cil., II, str. 178, kad Španjolska pokušava 1516. provesti kroz Oran trgovinu između Afrike i Ibcrije. Odatle udvostručenje carin­ skih pristojbi u španjolskim lukama koje bi uništilo mletačku trgovinu. Godine 1518. Venecija (C. MANFRONI, op. cit., 1, str. 38) pokušava uzalud probili oranska vrata, dogadaj se slabo uklapa u ono što mi znam o o to m pitanju. Kasnije, Karlo V. se domogao Tunisa (1535), on provodi politiku otvorenih vrata,J. DUMONT, op. cit., IV, 2. dio, str. 128, Jacques MAZZEl, Politico doganale differenzialc, 19.30, str. 249, bilješki 1. Preostajc da se obave još brojna istraživanja o ekonomskim pitanjima, u pozadini »španjolskih- prodora. Usp. dragocjenu studiju Roberta RJCARDA, »Contribution à l'ćtude du commerce génois au Maroc durant la période portugaise (1415-1550)«, u: Ami. del'lnst. d ’Ét. Orientales, t. Ill, 1937. 103 G. CAPPELLETT1, Storia d ella Repubblica d i Venezia, VIII, str. 26-27. UU Osim UAEDA, op. cit., str. 19, B.N., Pariz, Hsp. 60, P* 112-113; 18. lipnja 1570, Simancas F.®334; CODOIN, XC, str. 504; ШВЛ Y GARCIA, op. cil., str. 29.3-, Enquête sur le commerce en Bcrbérie, 1565, Simancas E® 146; 1598, Simancas E® 178; 4. stud. 1597, E® 179; 26. i 27. siječnja 1597, ibid., 18. srp. 1592, A.N., K 1708. Godine 1565. iz Cadiza isplovljava 30 brodova prem a Maroku. Godine 1598. izvozi se oko 7.000 tuceta kapa. 105 Pescairc kralju, Palermo, 24. pros. 1570, Simancas П° 1133, bolnice u Palermu pune su bolesnika iz La Goulcttc. 106 Vojvoda de Cardona kralju, Oran, 18. lipnja 1593, G.A.A. Serija C 12, P 81. 107 Prilično brojna pisma tih proveedoresa sačuvana su u Simancasu u legajos E® 138, 144. 145: 7, 21, 28. siječnja, 14. veljače, 6. ožujka 1559; E® 138, P* 264, 265, 266, 276, 7. siječnja, 14. rujna, 25 rujna, 29. studenog, 17. studenog, 31- prosinca 1564; E° 144, Ps 22, 91, 96, 278; fi° 145, Р* 323 i 324. Ta serija Kastilija nije svrstana i folije nisu u skladu s brojčanom podjelom . 108 Dakako da je bilo zabranjeno dovoditi ih, kao i zaražene vojnike ili svećenike prerušene u vojnike. La ord en ql Senor Francisco d e Cordoba... Valladolid, 23- lipnja 1559, Simancas E° 1210, P 37. Jedna španjolska kurtizana u La Goulctti i Tunisu, Isabella de Luna, M. BANDELLO, op. cit., VI, str. 336. 109 Simancas E° 145, P5 323 i 324, 25. rujna 1564. 110 R. de Portillo kralju, Mers el Kebir, 27. listopada 1565, Simancas E° 486. 111 Izvještaj Rodriga Cerbantesa, oko 1543, G.G.A. Serija C, svežanj 3, br. 41. 112 Relacion de lo que han de g uardar los officiales de la fortaleza de Meltlla, 9. travnja 1564, Simancas E®486. 11.3 Diego Suarez, 28. srpnja 1571, Đ.N., Madrid, ch. 34. 114 Alfredo G1ANNINI, »II fondo italiano della Biblioteca Colombina di Seviglia«, u: R. Instituto Orientale, Annali, veljača 1930, VIII, II. Drugi desterrados: Felipe de Borja, nezakoniti brat gospodara M ontese, Suarez, op. cit., str. 147; vojvoda od y^raRuasa, Almirantc d e las Indias, ibid.,, str. 161; Don Gabriel de la Cueva, ibid., str. 107 (1555).

253

ZAJEDNIČKO SU D B IN E I SVEUKUPNA KRETANJA

115 G. La MANT1A, čl. cit., sir. 210. 116 Diego SUAREZ, H isioria d e l M aestre u ltim o d e M ontesa, M adrid, 1889, str. 127. 117 Diego Suarez, paragr. 471, G.G.A.; u korist sporazum a, paragr. 469 i 470, ibid., 481 i 482, ali i drugdje, D.N. Madrid, ch. 34, p o h o d i su korisni jer strahom koji ulijevaju Španjolci vladaju zem ljom , nam eću seguros i si2erenstvo. Jed an p o hod, 13-16. stude­ nog 1571, donosi 350 zarobljenika i golem plijen u devama, kozama, kravama... Naprotiv, brojne corrcrias loše završavaju i stoje m noštva ljudi. U po h o d e se ide zimi da bi se iskoristila dužina noći, Diego SUAREZ, op. cit., str. 87; dvostruka korist te politike jest napasti jedne, štititi druge, str. 69; o n o što Mauri do n o se Oranu, str. 50; što joj ponekad daje Tlem censko kraljevstvo, str. 50 (kako se žito p onekad izvozi u Španjolsku, O ranu treba 40.000 fanegažita i 12.000 ječm a godišnje); um irovljeni vojnici u O ranu. str. 263; tehnika racija, str. 64 i dalje; dioba plijena, str. 125 i dalje, primjeri, str. 228-229, str. 260, str. 293. Sistem diobe se prom ijenio nakon 1565, str. 90 i to na način čudno povoljan za vojnika. 118 Francisco dc Valencia Filipu II, Mers el Kebir, 8. veljače 1565. Simancas Ee 486. 119 12. veljače 1559, Simancas E°485; 2. ožujka 1559, ibid. 120 Actions et traités, 1606, str. 74, navod G. ATKINSON, op. cit., str. 369. 121 M anuel historique d e p o litiq u e étrangère, Pariz, 1892, str. 12. 122 J. W. ZINKE1SEN, op. cit., Ш, str. 173-174. 123 J. von HAMMER, op. cit., VI, str. 184, bilješka 1. 124 E. ALBE1U, op. cit., Ill, V, str. 404 (1594). 125 Ibid., str. 402. 126 Op. cit., str. 127. 127 O piratsrvu, vrlo opširnoj temi, vidi sjajne stranice Louisa DERMIGNYJA, La Chine et l'O ccident. Le com m erce à C anton auXVIIIe siècle, 1719-1833, 19 6 4 ,1, str. 92 i dalje. Ove stranice govore o »velikom pojasu« piratstva na Antilima i Dalekom istoku u 17. stoljeću. Ovaj uspon i posvudašnjost povezani su s dezorganizacijom velikih carstava: turskog, španjolskog, m ongolskog, kineskog na kraju vladavine Minga. 128 Sljedeće stranice oslanjaju se na rezultate triju glavnih knjiga: Otto ECK, Seerduberei im M itte/meer, M ünchen i Berlin (1. izdanje 1940, 2. 1943) koju sam dobio vrlo kasno (još je uvijek nema u našoj Nacionalnoj knjižnici). Godfrey FISHER, Barbary Legend, War, Trade a n d Piracy in North Africa, Oxford, 1957, pledoaje za Berbere, prim orava nas da ponovno pregledam o dosjee za koje se vjerovalo da su odloženi jednom zauvijek. Napokon, knjiga koja obiluje neizdanim dokum entim a Salvatorea BONA,/ с о г ј л г / barbaresehi, Torino, 1964. Obilna bibliografija tih triju svezaka, osobito posljednjeg, pom aže mi da ne nabrajam sve reference. 129 5 - dan, 2. novela. 130 Nalazimo ga u Q uijotcu, u Ilustre Fregona, II, str. 55; El a m a n te liberal. I, str. 100-101; La espahola ing/esa, 1, str. 249, 255. 131 Malo je službenih ovlaštenja na Sredozemlju. Jedan prim jer, pisma Filipa rv. o represiji nad Francuzima, Madrid, 2. kolovoza 1625, B.N., Pariz, Esp. 338, 1° 313. Na Oceanu, piratstvo koje se vrši m edu kršćanima zahtijeva službena ovlaštenja. 132 S. BONO, op. cit., passim i str. 12-13, 92 i dalje. 133 G. FISCHER, op. cit., str. 140. 134 Ibid., p assim i str. 84 i 139. 135 C. ĐURO, po G. FISHERU, op. cit., str. 138. 136 S. BONO, op. cit., str. 7, po A. Riggiju: »Berbersko gusarstvo u Kalabriji poprim ilo je autentičan oblik klasne borbe«. 137 D. de HAEDO, op. cit., str. 116. 138 Marin de Cavalli duždu, Pera, 8. rujna 1559, A.d.S. Venecija, Senato Secreta, Carigrad, 2/B P 186.

254

Oblici rain 139 Bernard Pançalba, guverner otoka carici, lbiza, 26. kolovoza 1536, A.N., K 1690 (orginal katalonski, prijevod kastilijski). 140 Barcelona, 24. srpnja 1588, Simancas E° 336, P 164. 14 l Л. Com. Cassis, E E 7, 21. prosinca 1580. 142 Menrik IV. Filipu Ш, Pariz, veljača 1600, Pisma I-Icnrika IV. Rochepotu, str. 3-4, 143 25. prosinca 1596, Simancas E° 343. 144 Marscjski konzuli gospodi vojvodama i guvernerima grada i republike Gcnovc, Marseille, 20. travnja 1574, A.d.S. Genova, Francia, Lettere Consoli, 1 2618. 145 Madrid, 28. ožujka 1566, A.N., K 1505, B 20, br. 91. 146 llnrik 111. Filipu II, Pariz, 30. rujna 1575, A.N., K 1537, B 38, br. 113, španj. kopija. 147 P. GRANDCHAMP, op. cil., I, str. 42. 148 A.d.S. Firenca, Mediceo 2045, Giulio Goni svom bratu, Genova, 22. kolovoza 1597, 149 20. studenog 1563, Simancas, E° 1052, P 44. 150 Simancas E° 1146 ili isti izvještaj, Simancas E° 1071, P 78. 151 S. BONO, op. cit., str. 3. 152 F. GRENARD, op. cit., str. 54; W. HEYD, op. cit., str. 258. 153 R. COINDREAU, Les corsaires de Salé, Pariz, 1948. 154 A.d.S. Firenca, Mcdicco 4274, 4279; Simancas E° 489, 1450, 1451; A.N., K 1672, br. 22; G. VlVOI.l, op. cit., III, str. 155. 155 Op. cit., str. 86 v° i dalje. 156 Alexandre O. OEXMELIN, Histoire des aventuriers flibustiers..., Trévoux, 1775, t. 1, str. 124-131. 157 V. LAMANSKY, op. cit., str. 592, bilješka 1. 158 BELON DU MANS, op. cit., str. 08 v°. 159 Vidi svezak I, pogl. V, str. 325 i dalje. 160 A. Com. Marseille BB 40 P 197 i dalje; 19. kolovoza 1561, Sim. П° 13; E. CHARRII'RE, op. cit., Il, str. 659-661 (27. lipnja 1561), str. 799-863 (27. rujna 1561); Bayonne, 28. lipnja 1565, A.N., K 1504 U 19, br. 34; Venecija, 18. kolovoza 1565, Simancas IP 1.325; Karlo IX Fourquevauxu, Orcamp, 20. kolovoza 1566, FOURQUE* VAUX, op. cit., str. 48-49. 161 G. FISHER, op. cit., str. 144. 162 Prema M. Sanudu kojeg citira C. MANFRONI, op. cit., 1, str. 37. I u Francuskoj, kraljevska pisma iz 1496, Alfred SPONT, »Les galères dans la M éditerranée de 1496 à 1518-, u: Revue des Quest, hist., 1895; Alberto TENENTI, Cristoforo d a Canal. La m arine vénitienne ava n t Lôpante, 1962, str. 78 i dalje. Venecija će na galijama imati condennate tek od 1542, ibid., str. 82. 163 Relacion de lo de Tremcti (1574). Tremitski otoci su ključni položaji na jadranskoj obali Napuljskog kraljevstva... Simancas E° 1333. »Despues de la perdida d e Rodas m ultiplicandosc los cossarios en el m ar Adriatico...-. 164 Retazione d i Soriano, str. 54. 165 Op. cit., str. 158. 166 Ne 1558, kako tvrdi C. ĐURO, op. cit., II, str. 16. Slično je gusarenje 1562. nekog Francisca de Sotoa s bazom na Mallorci, D. de HAEDO, op. cit., str. 163 v*. 167 Madrid, 13. lipnja 1567, Simancas, E° 333. 168 Relacion del tercero viaje q. ha hecho Juan Phelipe Romano a Argel (1595), Simancas E° 342. 169 Potkralj Valencije Filipu II, Valencia, 30. srpnja 1594, Simancas П° 341. 170 Salomone MARINO, u: A st. sic., 50CXVII, str. 18-19; jedan brigantin izT rapanija na gusarenju, 17. studenog 1595, Simancas E° 1158. 171 AMAT DI S. FILIPPO, Mise. d i storia ita lia n a , 1895, str. 49.

255

ZAJEDNIČKI: SUDBINI: 1 SVEUKUPNA KRETANJA

172 1). dc l-IAEDO, op. cit., str. 44. 175 Priopćenje od listopada 1568. 174 D. de I-1AEDO, op. cit., str. 160 v°; Pera, 9. travnja 1561, A.d.S. Venecija* Senato Sccrcta Cost., 3/C, Venecija, 22. ožujka 1561, Simancas E° 1324, P 83. 175 Venecija, 27. rujna 1559, Simancas Ee 1323176 A. de HERRERA, H istoria general d e l tnundo..., Madrid, 1 6 0 1 ,1, str. 15. 177 Ibid. 178 Pera, 13. srpnja 1560, A.d.S. Venecija, Senato Sécréta Cost., 2/B 1° 253. 179 Barun de ĐUSBEC, op. cit., Il, str. 279, ok o 1556. 180 Ј.В.П. JUR1EN DE LA CRAV1ÈRE, Les chevaliers d e M alte..., 1 8 8 7 ,1, str. 16-18. 181 Ibid., sir. 63-64 i Simancas E° 1050,1° 27, 28. svibnja 1562. 182 Ibid., str. 64. 183 Priopćenje iz Messine, l. lipnja 1563, Simancas, E° 1052, P 189. 184 Per Ire ( = letterc) di Messina, 7. svibnja 1654, Simancas E° 1383. 185 Ci. MECATT1, op. cit., Il, str. 723. 186 O. VIVOLI, op. cit., III, str. 53. 187 Daniel Barbaro duždu, Pera, 28. ožujka 1564, A.d.S. Venecija, Senato Sécréta 4/D. 188 Vidi bilješka 194. 189 Silva Filipu 11, V, 10. rujna 1574, Simancas Ee 1333190 Cavalieri d i San Stefano..., Pisa, 1928. 191 /.a mlciaèku policiju značajna je uloga osm atračnice Ceriga, o d 1592 (E. ALĐERI, op. cit., NI. V, str. 430). Mletačka je straža Ceriga navodno uspjela štititi tursku plovidbu. Cerigo, zvan Cigala »...(anale c lanterna dell'ArcipelagO e la lingua e la spia di tutti gli andam enti turchcschi...«. 192 Nota di vascelli presi (1575), A.d.S. Firenca, Mediceo 2077, P 536. 193 Drugi prim jer, 10. prosinca 1558, Corpo dipl. p o rt., VIII, str. 78. 194 Sve te pojedinosti preuzete su iz izvještaja iz 1574, A.d.S. Firenca, M ediceo 2077, r s 517 d o 520 v°, i izvještaja iz 1597, ibid., P 659 i dalje. 195 Nota delti scbiavi... (1579-1580), ibid., P 606 i dalje. Popis kažnjenika, ranjenih ili mrtvih, ibid., P 349. 196 Ibid., 4279, brojna pisma M ustafa-age iz Alžira, 15. travnja 1585; žene Arnauta Mamija, 20. listopada 1586; M aham at-paše, »kralja« Tripolija, lipanj i srpanj 1587; Arnauta Mamija, 9. listopada 1589; M urat-bega, cap ita n general d e m a r y tierra deste reyno d e Argel, 16. veljače 1596, itd. 197 Galije svetog Stjepana nose na Levant znak crvenog križa, G. VIVOLI, op. cit., IV, str. 11. Zauzeće tvrđave na Chiosu, G. МПСЛТП, op. cit., II, str. 816. 198 G. VIVOLI, op. cit., IV, str. 29-30. 199 Alonso de la Cueva Filipu III, Venecija, 7. veljače 1609. A.N., K 1679. 200 C. 19- travnja 1591, A.N., K 1675 »...para guardar el Arcipielago d e la inbaison de Malta...«. 201 Berbcrski brodovi pljačkaju Krctu, Ii° Ferro duždu, Pera, 12. studenoga 1560, A.d.S. Venecija, Sen. Sécréta Cost., 2/B P 291 ve; Simancas E° 1326, 12. kolovoza 1567; A.N., K 1677, 7. srpnja 1600. Za 17. stoljeće, Paul MASSON, op. cit., str. 24, 33, 380. 202 Fco de Vera Filipu 11, Venecija, 10. srpnja 1601, A.N., K 1677. 203 J. B. de Tassis španjolskom ambasadoru u Genovi, Pariz, 20. srpnja 1602, A.N., K 1630. 204 Salomone MARINO, u: Arch. Stor. Sic., XXXVII, str. 27. 205 Kclacion sobre lo del bergantin de Pedro Lanza..., Simancas Ee 1336, 1577. Silva Filipu II, Venecija, 20. studenoga 1577, ibid.

256

Oblici rata 206 Rclacion que ha dado el embaxador de Venecia..., Simancas E® 1342. Dokumem upućuje na druge galije koje je poslao P. de Leyva na vlastiti račun, protivno nalozima kralja. 207 Marcantonio Colonna Filipu II, Messina, 10. srpnja 1578, Simancas E° 1146. 208 1*° de Veni Filipu III, Venecija, 5. veljače 1601, A.N., K 1677. Značajan i dug pledoaje. 209 V. LAMANSKY, op. cit., str. 578 (1588), kao i str. 592, 599, 601-602. Suučesništvo grčkog stanovniStva. 210 G. BERCHET, op. cit., str. 130 i 139. 211 Simancas 0“ 138, 7. srpnja 1559. 212 El Prior y los Consules de Sevilla Filipu II, 7. svibnja 1561, Simancas E° 140. 213 Op. cit., str. 69. 214 A.d.S. Napulj, Farnesiana, fasc. 11, 2,1° 271, 28. lipnja 1561-, Simancas П° 1126, 29. lipnja 1561; J. NICOT, op. cit., str. 70, 17. kolovoza 1561. 215 Biskup Limogesa kralju, Madrid, 12. kolovoza 1561, Đ. N., Pariz, Fr. 16103,1° 33 i dalje. 216 Ralacion de lo que ha hecho Dragut, 15-30. rujna 1563, Simancas 0° 1127. 217 Simancas E° 1052, P 182. 218 Simancas E° 1392, 18. rujna 1563. 219 Ibid. 220 Simancas П° 1052, Г 212. 221 Ibid., napuljski potkralj G. Andrei Doriji, 20. rujna 1563. 222 Ibid., F 214, 9. rujna 1563. 223 Ibid., F 217, 10. rujna 1563. 224 Simancas П° 1393, 24. svibnja 1564. 225 Oyscl Karlu IX, Rim, 4. svibnja 1564. E. CHARR1KRE, op. cit., 11, str. 755, bilješka. 226 Op. cit., 11, srr. 69, 7. travnja. 227 Simancas E° 1132, Pescaire Filipu II, 18. lipnja 1569. 228 FOURQUEVAUX, op. cit., I, str. 90. 229 Ibid., str. 122. 230 Ibid., str. 135. 231 Simancas E° 1052, Ie 184. 232 Pedro de SALAZAR, H ispania victrix, 1570, str. 1 v°. 233 Navod C. ĐURO, op. cit., II, sir. 45-46. 234 Navod H. FORNERON, op. cit., 1, str. 351-352. 2.35 .3. srpnja 1561, Simancas, Ee 1051, i° 108. 236 11. FORNERON, op. cit., 1, str. 365; CAMPANA, op. cit., II, XII, sir. 87 i И; Pietro EG1D1, Emmanuele Filiberto, II, str. 27 iznosi d atum 1. lipnja, Campana od 31. svibnja. Napad je vodio Euldj Ali. Novost je doprla do Španjolske, Maçuelo piše Filipu U, Toledo, 12 srpnja 1560, Simancas E° 139. 2.57 Figueroa Filipu II, Genova, 19. lipnja 1560, Simancas E° 139. 238 A.d.S. Genova, L.M. Spagna 3.2412. 239 Avisos de Marsella, 2. svibnja 1564, Simancas E° 1393. 240 Marcantonio Colonna Filipu II, Messina, 26. lipnja 1578, Simancas E° 1148. 241 E. ALĐER1, op. cit., II, V, str. 469. 242 Filipu 11, Palermo, 6. lipnja 1582, Sim ancasE°1150, »...el m arllen o d e corsarios...«. 243 A. Com munales Marseille BB 46, P 91 i dalje. 244 Ibid., F 228 i dalje. 245 Ibid., ĐB 52, F* 10 i 10 v* i f° 29.

257

ZAJEDNIČKE SU D BIN E I SVEUKUPNA KRETANJA

246 A.d.S. Venecija, Cinque Savii, 26, 247 Л. de CAPMANY, III, op. cit., str. 226-227; IV, Dodatak, str. 85; A-d.S. Firenca, M cdiceo 4903, Madrid, 3- lipnja 1572. *■ 248 F. CORRIDORE, op. cit., str. 21. Na Korzici, potkraj stoljeća, u n išten o je ili spaljeno 61 selo, CASANOVA, H istoire d e l'Église corse, 1 9 3 1 ,1, str. 102. 249 Op. cit., str. 153250 Op. cit.„ str. 158. 251 Vidi supra, li, str. 57. 252 Vidi infra, str. 601-602. 253 O. ECK, op. cit., str. 139 i dalje. Za cijeli taj paragraf, G. FISHER, op. c it, p a ssim i str. 96 i dalje. 254 E. MERCIER, Histoire d e l'Afrique septentrionale, Pariz, 1891, III, str. 189. 255 G. FISHER, op. cit., str. 174. 256 S. BONO, op. cit., str. 361 i bilješka 21. 257 Ibid., str. 89. 258 20. studenoga, A. BALLESTEROS, y BERETTA, op. cit., IV. 1, str. 485. 259 H istoria tragico-m aritim a, Nossa Senhora d e Conceycâo, str. 38. 260 II. WÀTJEN, op. cit., str. 138, bilješka 2; Paul MASSON, op. cit., str. 380. 261 S. BONO, op. cit., str. 178. 262 J. DENUCÉ, op. cit., str. 20 i Čak ranije, rako Berberi (Turci). 263 Vidi supra, I, str. 124-125. 264 G. FISHER, op. cit., str. 186. 265 Ibid., str. 138. 266 Naufrages, corsaires et assurances m a ritim es à Venise, 1592-1609,1959. 267 Ibid., str. 27 i dalje. 268 Teškoću nadasve predstavlja odm jeravanje relativnih važnosti. Taj problem obra­ đujem u jednom drugom djelu: C apitalism e et civilisation matérielle, XVe-X V IIf siècles, sv. I, pogl. 1. Slijediti brojke 16. stoljeća, znači pronaći jed n u drugu ljestvicu. O njoj će sve ovisiti. 269 Salvatore BONO, »Genovesi schiavi in Algeri barbaresca«, u: BollettinoLinguistico, 1953; »La pirateria nel M editerraneo, Romagnuoli schiavi dei Barbareschi«, u: La Piê, Rassegna d'illustrazione rom agnuola, 1953. 270 G. LA MANTIA, u: Arcbivio storico siciliano, XLIV, str. 203. 271 R. RUSSO, u: Arcbivio storico d i Corsica, 1931, str. 575-578. O otkupim a postoji golema neobjavljena dokum entacija. 272 A.d.S. Genova, M° del R° degli Schiavi, Atti, 650. 273 Ibid., 14. i 15. svibnja 1601, osiguranje na 2.532 lire uz 496 (2 jamca). 274 Ibid., brojni dokum enti i tako, kao prim jer Giacomo Sorli Filipu Lomelliniju, Tunis, 7. studenoga 1600. 275 J. N1COT, op. cit., str. 25, 21. rujna 1559. 276 P. GRANDCHAMP, op. cit.. I, str. 43, 26. kolovoza 1592. 277 Kclacion del tercer viaje que ha hecho J. Phelipe Romano a Argel (1594), Simancas, E° 342. 278 G. ATKINSON, op. cit., str. 133. 279 Tako zabrana izdana Valencijancima, 4. siječnja 1589, B.N., Esp. 60 Г* 441 i v°. Ništa manje često je nabrajanje m ercaderias no p ro b ib id a s, 17. srpnja 1582, Simancas Ee 329, 1. 280 H. tragico-m aritim a, N. Senhora da Conceycâo, str. 19. 281 CarmeloTRASSELU, N otiprelim in a ri suiR agusei in Sicilia, neobjavljeni članak, str. 32 daktilograma.

258

Poglavlje 8

Umjesto zaključka: konjunktura i konjunkture

Govoriti o konjunkturi nakon poglavlja posvećenih gospodar­ skom, političkom i ratničkom životu Sredozemlja ne znači zaključiti, kako je i pravo, jednim rekapitulacijskim pregledom nego otvoriti novi put i nova objašnjenja. Doista, na prethodnim stranicama dijalog između kretanja i polunepomičnosti nikada nije bio prekinut. Ali ako se cijela pozornica prepusti samom kretanju, sve se mijenja, mora se mijenjati: kao i ukidanjem jedne dimenzije prijeći iz prostorne geometrije u geometriju ravnine — a ova je, s razlogom, jednostavnija od prve. Praktično, nudi nam se priča sa svojim smjerovima, svojim fazama, razdobljima, krizama, prekretnim godinama, cijelim svojim patetizmom i prikladnim objaš­ njenjima, ponekad malo iskrivljenim. Jer gospodarska se konjunktura, najglasnija i od svih najpoznatija, nameće vrlo brzo ostalima, potire ih svojim jezikom, svojom preciznošću. Jedan neomaterijalizam nudi svoje usluge. Je li on dopušten ili nije? Početni izazovi Objasniti, prema tome, znači otkriti, zamisliti uzajamne odnose između zračenja materijalnog života i drugih, toliko različitih, tokova života ljudi. Jer ne postoji jed n a konjunktura, nego vise konjunktura, više povijesnih lepeza koje se otvaraju. Bilo bi previše jednostavno, previše lijepo kad bi ih se sve moglo svesti na jedan glavni ritam. Uostalom, na koji ritam? Ne postoji jedna jednostavna gospodarska konjunktura koju bi bilo dovoljno prihvatiti, s njenim imperativima i njenim logičkim posljedicama. I sam François Simiand razlikovao je najmanje dvije, kad je govorio o morskim mijenama koje svome kretanju dodaju i samo kretanje valova. Ali stvarnost nije tako jasna kao ta jasna predodžba. U tom svijetu vibracijskih kretanja koje ekonomija priznaje, 259

ZAJKDNIĆI? SU D BIN E 1 SVEUKUPNA KRETANJA

račun izdvaja po volji desetke kretanja prem a trajanju njihova razdoblja: stogodišnje kretanje {trend), »najduže od dugih kretanja«; duge ko­ njunkture (Kondratjevljevi pedesetgodišnji ciklusi, dvostruki ciklusi ili hiperciklusi, interciklusi1); kratke konjunkture, intradesetljetni ciklusi, sezonska kretanja. Više kontradiktornih znakova oslobađa se tako iz cjelokupnog kretanja gospodarskog života, na um jetan način. Želimo li se poslužiti gospodarstvom da bismo kroz sve proteklo vrijeme otkrili nit uzročnosti, imat ćemo pred sobom deset, dvadeset mogućih znakova i isto toliko različitih niti. Povijest odmah postaje množina, neizvjesnost, i možda, ako slijedimo sve te vibracije, sve te valove proteklog vremena koji bi se morali zbrajati na kraju kao sekunde, minute, sati, čak i dani u mehanizmu sata — možda će nam cjelina iskliznuti kroz prste. Ali konkretan znak vrijedit će više nego teorijska rasprava. Neka dakle, pred nama, cijelo Sredozemlje tijekom 16. stoljeća bude takvo kakvo smo ga pokušali ponovno oživjeti. Zaboravljajući svoju suz­ držanost i svoj oprez, pokušajmo ga za trenutak procijeniti s više strana, prema normama stogodišnjeg trenda, zatim dugih konjunktura. Ostavit ćemo po strani kratke i sezonske tokove. Stogodišnji tre n d Stogodišnji rast gospodarskog života počinje možda oko 1470. i prekida se nedvojbeno, ili barem usporava, s rekordnom skupoćom u godinama 1590-1600, a kretanje se nastavlja, kako tako, do 1650. Ti datumi: 1470. (ili 1450), 1590, 1595. Ш 1600, 1650. vrijede tek kao približni orijentiri. Taj dugi rast potvrđuje se uglavnom u varijacijama cijena žita. Nema dvojbe da to nije jasna, presudna činjenica. Kad bismo za polazište uzeli krivulje plaća, kad bismo mogli krenuti od krivulja proizvodnje, izdvojile bi se druge kronologije, ali valjalo bi ih odmah svesti, usporediti s odlučujućim krivuljama žita... U svakom slučaju, lagani porast tijekom 16. stoljeća pogodovao je poletu materijalnog života i svega onoga što se na njemu zasnivalo; on je bio neka vrsta tajnog zdravlja gospodarstva. »U 16. stoljeću, rekao mi je jednog dana Earl J. Hamilton, sve rane zacjeljuju«. Svaki put javljaju se kompenzacije; tako se u industrijskoj domeni nagla kretanja izmje­ njuju; u trgovačkoj, jedan kapitalizam usporava, drugi ga smjenjuje. Ta pritajena snaga ne nestaje od danas do sutra s krajem 16. stoljeća; zapravo povlačenje kasni. Ne prije kratke krize, strukturne (to jest utisnute vrlo duboko) od 1619-1623, po mišljenju Ruggiera Roma­ na2 i sličnom mišljenju Carla M. Cipolle3... Možda ne prije 1650-ih, kako misle Emmanuel Le Roy Ladurie'1, René Baehrel5, Aldo de Maddalena6 260

Umjesto zaključka: konjunktura i konjunkture

i Felipe Ruiz Martin7, a sve više i ja osobno u granicama proučavanja koja sam mogao izvršiti. Doista, na putu regresije postoje zastoji, vidljiva obnavljanja, čak i u području poljoprivrede za koju se obično smatra da je prva na udaru. Felipe Ruiz Martin mi piše8: »Propadanje španjolske poljoprivrede nakon krize 1582. nije bilo tako vrtoglavo kako se obično govori; tokom njezina usporavanja dolazi do cikličkog oporavka (to jesi kratkog) od 1610. do 1615. i jednog drugog 1630; katastrofa se neće zbiti prije 1650«. Ne bi bilo moguće presjeći jednom riječju raspravu koja, sama po sebi složena, postavlja problem mogućih konjunkturnih razilaženja između različitih dijelova Europe. Iako ja, što se toga tiče, smatram da je previše jednostavno suprotstavili jednu konjunkturu sjeverne Europe sredozemnoj konjunkturi koja je brže zahvaćena stogodišnjim povla­ čenjem 17. stoljeća... Ali pitanje ostaje otvoreno. Za nas povjesničare Sredozemlja radi se o tome da se još jednom oslobodimo napasne i pogrešne ideje o preuranjenoj dekadenciji. U prvom izdanju ove knjige ja sam još smjestio kraj u vrijeme nakon 1600, ili čak 1610-1620.9 Rado bih povukao taj datum za tridesetak godina unatrag. Nakon svega ovoga čudno je da opće procjene ekonomista, odavno načinjene, unaprijed određuju kao vrijeme toga dugog poleta središnje godine 17. stoljeća, dodajući mu tako pedeset prvih godina stoljeća, kad je jasno vidljivo izvjesno usporavanje. Oni se, naprotiv, nikako ne slažu u određivanju polazne točke. Možemo birati između procjene Marie Kerhuel10, s kojom se slažem (1470, ili bolje 1450), i procjene Jenny Griziotti Kretschmann11 (1510). Obje procjene mogu se braniti. Najraniji termin, 1470, izvodi se iz krivulja nominalnih cijena, a najkasniji iz cijene srebra. Poput Renća Đaehrela i ja pristajem uz procjenu u nominalnim cijenama, ali ne želim ulaziti u taj spor. U loj raspravi moglo bi se zacijelo osloniti na podatke druge vrste koje ćc povjesničari malo pomalo osvijetliti. U Veneciji, gdje sam izbliza proučavao stvari, bio sam zapanjen opsegom gradnje i uljepšavanja grada: od 1450, zamjena drvenih mostova na kanalima kamenim12, bušenje onog velikog bunara pokraj crkve Santa Maria de Brolio u kolovozu 1445,i , gradnja nove loggie in locoRivoalti u svibnju 14591'', gdje su u tu svrhu uklonjene tkalačke radione radi nastavka radova na Duždovoj palači. Jedan rukopis iz 1494.15 bilježi: »Svakog dana taj grad postaje sve ljepši. Neka ljudi barem poštuju taj trud«. U ožujku 1504.16 valjat će oslobodili Trg Svetog Marka (koji posjeduje svoj veličanstveni sat od 1495.1?) od kućeraka koje su tu podigli kamenoresci, zasadivši uz njih drveće i vinograde, »et quod pejus est: è facta una latrina che ogniuno licensiosamente va H a fa r spurti tie... » Ovi argumenti, dakako, 261

ZAJP.DNIČE SU D BIN I; I SVEUKUPNA KRETANJA

ne rješavaju taj problem, ni u Veneciji (gradi li se $ ili protiv povoljne konjunkture?), ni na razini Sredozemlja. Ali oni me o h ra b ru ju ć a po­ vezem sve te žive godine od 1450. do 1650. u ono što sam često nazivao »dugim 16. stoljećem« i da vidim to stoljeće, kako sugeriraju Jean Fourastié,н i njegovi učenici, neovisnim u svom prvom poletu od poleta kovina koji se duguje Americi. Uvlačenje jednog grada u raspravu — Venecije — uzetog kao »indikator«, svakako je valjano; ono otkriva možda stvarniju konjunkturu od one na koju ukazuju krivulje cijena. Na to misli Gilles Caster kad piše da se »energija vraća u Toulouse 1460-1470«, ili kad tvrdi da se taj isti grad Toulouse tijekom cijelog stoljeća, za nas prvog dijela 16. stoljeća, bogatio (1460-1560)19. Ali trebalo je da se to iskustvo ponovi. Jedinstvo, izvjesno jedinstvo tih dvjesto godina, između 1450. i 1650, očigledno zahtijeva podrobna objašnjenja. Uzrok ili posljedica, veliki demografski rast proteže se kroz ta dva stoljeća, više ili manje živ, već prem a regijama i godinama, ali nikad ne izostaje od trenutka kad je prom atranje moguće. Ipak, pokazali smo da trend u usponu ne znači i povećanje razine života. Barem do 18. stoljeća, gospodarske progresije nastaju uvijek, u jednom ili drugom trenutku, na štetu naraslih masa ljudi, »društvenim masakrima«20. Čini se da je taj stalni pritisak stogodišnjeg rasta pogodovao uspo­ stavljanju teritorijalnih država, zatim carstava21. Nastavak će im stvoriti vidljive teškoće. On je pogodovao, unatoč skretanjima, i relativno otvorenom društvu. Aristokracija se oporavlja — to smo vidjeli — invazijom »buržoazije« koju potiče niz dobrih poslova... Dobri brojni poslovi pretpostavka su za polet gospodarskog života. Na prekretnici stoljeća doći će do blokiranja društava, ali nedostaju nam ovdje valjane studije da bismo mogli odrediti jednu prihvatljivu kronologiju. D uge fluktuacije Povjesničari ekonomije22 gotovo su složni u onom e što se odnosi na sljedeće duge oscilacije, između serije najnižih točaka: 1460, 1509, 1539, 1575, 1621 — i vrhunaca: 1483, 1529, 1595, 1560. Ti datumi vrijede za otprilike godinu ili dvije. Tako bismo imali četiri uzastopna »vala«, svaki s plimom i osekom, prvi na 49 godina, drugi na 30, treći na 36, posljedni na 46 godina. Ta pravilnost jasna je samo u mjeri u kojoj naša shema ne ističe da plima i oseka trećeg vala, 1539-1575, nisu imale uobičajenu jasnoću. Sredina pravog 16. stoljeća (1500-1600) bila je obilježena izokretanjem, stankom čije su se posljedice kratkotrajno očitovale u Španjolskoj od 1550. do 1559-1562. u vrijeme Seville23, a duže u Francuskoj, Engleskoj, Nizozemskoj, i zacijelo drugdje. Tako su 262

Umjesto zaključka: konjunktura i konjunkture

različitog hoda prvi dio 16. stoljeća (obiluje zlatom) i drugi dio 16. stoljeća (obiluje srebrom24), a povezanost medu njima je slaba. Je li i to jedan od razloga što su u 16. stoljeću lato sensu postojali uzastopni kapitalizmi (slični i različiti), plaće, ponekad u znaku posta, ponekad obilja? Pierre Chaunu vidi u Antwerpenu dvije kapitalističke ekspanzije: »Velika oskudica u godinama 1470-1490 — pad životnog standarda radnika — omogućila je trgovačkoj klasi da postavi temelje moći Antwerpena. Najveći procvat Antwerpena odgovara drugom veli­ kom postu proletarijata, od 1520. do 1550... Propadanje Antwerpena, između 1566. i 1585, može se pripisati koliko nemirima toliko i onome što bih ja nazvao, u krajnjem slučaju, otpuštanjem antverpenskog proletarijata.25 Ove opaske u smislu klasičnih teza Earla J. Hamiltona možda odgovaraju Sredozemlju: vidim da se tu izmjenjuju uglavnom tri kapitalističke etape koje nije moguće povezati s diferencijalnim varija­ cijama profita: kapitalizam, ponajprije trgovački, prije 1530, industrijski kapitalizam (trgovačkog smjera) oko sredine stoljeća, kapitalizam finan­ cijskog tipa pri kraju stoljeća26. Potkraj stoljeća u Veneciji također ima ►»otpuštanja« zaposlenih27 Ta nepotpuna shema rezimira određen broj podataka i, dakako, zahtijeva raspravu. Problem čini prije svega veličina srednje stagnacije, najviše 1529-1575, možda od 1539-1575 U svakom slučaju, ta se stagnacija poklapa sa zastojem putovanja nordijskih brodova na Sredo­ zemlje. A ovo mi se čini dokazanim28. Španjolski stečajevi i konjunkture Na našoj shemi španjolski su stečajevi, o kojima je bilo dosta riječi29, dosta dobro postavljeni tako da se objašnjenja sama nude. Za prvi stečaj (1557. i 1560), ono je blizu treće najviše točke; za treći, iz 1596, blizu četvrte: još jednom zaustavljanje intercikličkog rasta otvara put stečaju. U cjelini, to su normalni stečajevi, nametnuti izvana, lo­ gično, ako želimo. U tom smislu oni iz 1575, 1607. i 1627. bili bi nenormalni, ne i nametnuti samo gospodarskim neprilikama — a one ne nedostaju — nego i željeni iznutra, pripremljeni, ili barem voljno prihvaćeni. To smo i pokazali govoreći o konačnoj krizi iz 1575, o kojoj je odlučio Filip II. i njegovi savjetnici koji smatraju da je moguće, u povoljnom trenutku, istisnuti Genovljane, što će tek pedeset godina kasnije uspjeti stečaj iz 1627. Stečaj iz 1607. bio je rezultat ubrzanog rasipanja španjolskih financija što će ga prouzročiti zlatni vijek Filipa III, zatim Filipa IV.30 Tako bi valjalo medu stečajevima razlikovati one koji su bili dijelom željeni i one koji su bili dijelom nametnuti. Dakle, a savjet je dragocjen, 263

ZAJEDNIĆE SU D BIN E I SVEUKUPNA KRETANJA

ne treba ih smatrati jednakima unatoč jednoličnom izgledu kojim se nagovještaju. U n u trašn ji i vanjski ratovi Ratovi su još pogodniji za pokušaj svrstavanja. Razlikovali smo*1 ratove prem a tome jesu li bili unutrašnji (bilo u kršćanstvu, bilo u islamu) ili vanjski, i tada smješteni na zglobu dvaju neprijateljskih svjetova. Može se reći da loše ekonom ske prilike uporno pogoduju džibadu i svetom ratu. Bratoubilački ratovi m eđu kršćanima ili medu Muslimanima, naprotiv, nošeni su uzlaznim »valom«, a svaki silazak ih u pravilu zaustavlja. Tako se u kršćanstvu veliki diplomatski sporazumi: 1529 (Dameski mir), 1559 (sporazum iz Cateau-Cambrésisa), 1598 (Vervinski mir) nalaze ili na samim vrhovima našeg grafičkog prikaza ili u njihovoj neposrednoj blizini; naprotiv, velike tursko-kršćanske bitke: la Prevesa 1558, Lepant 1571, na svom su logičnom mjestu, u razdoblju povlačenja. Ne tvrdim da je uzajamnost savršena (osobito ne neiz­ bježna). Turci su zauzeli Beograd 1521, Mohačka bitka odigrala se 1526, a obje su se zapravo dogodile u nepovoljno vrijeme. Isto tako je i Karlo VIII. prešao Alpe u rujnu 1494, dok su Talijanski ratovi, prema našoj dijagnozi, trebali početi — recimo to sa smiješkom — tek 1509, s godinom Agnadela. Ali ako kalendar ne odgovara točno za Francusku Karla VIII. ili Luja XII, u velikoj mjeri vrijedi za Španjolsku Katoličkih kraljeva: u razdoblju 1483-1509. događa se u isto vrijeme ponovno osvajanje Granade, zatim napadi na Sjevernu Afriku, zaredali od 1509. do 1511, a prestaju s izbijanjem takozvanih Talijanskih ratova32. Ne želeći preko mjere zastupati i odbaciti suprotna svjedočanstva, primijetimo da se Talijanski ratovi slabo rasplamsavaju 1494, to je činjenica. Također je istina da se godine 1521. i 1526. Ugarska otvara Turcima, ali povjesničari smatraju da će ona biti posve zauzeta tek kasnije, da spori proces osvajanja završava tek oko 1541... Primijetimo, naprotiv, da se s krajem 16. stoljeća, nakon 1595, dakle u pravo vrijeme, šire protuturski planovi; planira se sveti rat koji, istina, neće izbili. Međutim, obostran gusarski rat obuzima cijelo Sredo­ zemlje, neumjereno jača, i to ne samo zbog tehničkih i ekonomskih razloga ili jednostavno zbog avanture; i strast tu ima udjela; u Španjol­ skoj se vrši iskorjenjivanje Maura od 1609. do 1614, a to je pravi okrutan rat; napokon, blizu kritične godine 1621, rat koji se u Češkoj rasplamsao 1618. nastavit će se i harat će srcem Srednje Europe. To je i drama Tridesetgodišnjeg rata koji je također počeo u pravo vrijeme. Ove podudarnosti imaju svoju cijenu. Kad je vrijeme povoljno, vlada obiteljska svađa; u loše vrijeme, svađa s nevjernicima. Isto pravilo 264

Umjesto zaključka: konjunktura i konjunkture

vrijedi i za islam. U vremenu nakon Lepanta do ponovnog zarađivanja s Njemačkom 1593, Turska, zaokupljena Azijom, baca se u žestok rat protiv Perzije... Iz tih napomena mogla bi se začeti cijela jedna psihologija, cijela psihoanaliza velikih ratova. Dodajmo da se u okviru kršćanstva svi antisemitski pokreti pod­ vrgavaju konjunkturi rata protiv inozemstva. Židov je progonjen u razdobljima povlačenja gdje god se on u kršćanstvu nalazio.

K onjunktura i o pća povijest Ne jamčim za ispravnost prethodnih objašnjenja, kao ni cijelog pokušaja, da bih uveo u poznatu masu opće povijesti labave ili precizne tablice konjunktura, ovisno o odabranim stupnjevima**. Konjunkturno objašnjenje, čak iako se ponavlja na svojim različitim stupnjevima, ne može biti potpuno i neopozivo. Ono je, međutim, jedno od potrebnih objašnjenja i korisno ispunjenje obaveze. Valja nam svrstati s jedne strane ekonomske konjunkture a s druge strane neekonomske. Ove valja odmjeriti, smjestiti prema njihovu tra­ janju; dostojne da se priključe stogodišnjem trendu , duboki demograf­ ski pokreti, krojenje država i carstava (njihova geografska konjunktura u cjelini), društvo s ili bez društvene pokretnosti, snaga industrijskog rasta; dostojne da zauzmu mjesto dugih konjunktura: opet industrijali­ zacije, financije država, ratovi... Konjunkturne konstrukcije pomažu nam da bolje sagradimo kuću povijesti. Ali tu su potrebna još mnoga istraživanja i dosta opreza. Klasificiranje će biti teško, nepouzdano. Tako nas iznenađuju i zbunjuju duga kretanja civilizacija, njihov procvat u tradicionalnom smislu riječi. Renesansa se između 1480. i 1509. smješta u razdoblje očite cikličke regresije; doba Lorenza Veličanstvenog je, ekonomski govoreći, nepovoljno doba3d. Zlatni vijek u Španjolskoj i svi veliki bljeskovi 17. stoljeća, posvuda u Europi, i čak u Istanbulu, smje­ štaju se iza prvog velikog stogodišnjeg preokreta. Ja sam istaknuo jedno objašnjenje — ali što ono vrijedi? Svako gospodarsko usporavanje ostavilo je neupotrijebljenu masu novca u rukama bogatih. Relativno obilje tih kapitala koje je nemoguće investirati stvorilo bi godine, zatim zlatna stoljeća... Ovaj odgovor postavlja problem, ali ga ne rješava. Kao ni naše uobičajene predodžbe o cvjetanjima u kasnu jesen, o renesansi i baroku, i o društvima u nepovoljnom položaju koja su ih povukla za sobom i čiji su oni gotovo m orbidan proizvod. S renesansom odlaze države-gradovi, s barokom golema carstva više nemaju vjetar u krmu. Raskoš civilizacija uključivala bi te neprilike... Svi ti problemi prelaze uske okvire konjun-

265

Z M E D N IĆ IS

SUDBINI- l SVEUKUPNA KRETANJA

kture, i duge i kratke. Ali kratki паш om ogućuju da im pristupim o na koristan način. ,, K ratke krize Odbacio sam kratke intradesetljetne krize kojih se povijest jasno ocrtava svakog dana sve više pred našim očima. One su očigledno prelazne, nasilne. R. Romano pokazao je to u članku, koji smo često citirali, o m eđunarodnoj krizi 1619-1623. Je li se ona očitovala, kako ja pretpostavljam, na turskom prostoru i u Novom svijetu? Ništa to dosad ne potvrđuje sigurno. Nakon novijih studija Felipea Ruiza Martina bilo bi također moguće nastaviti proučavanje kratke krize 1580-1584. u svoj njenoj raširenosti. Ona nije uzrokovana, kako sam u početku mislio, samo tim pokretom njihala koji vuče Španjolsku i njene kredite prema Portugalu, već žitnom krizom koja tada zahvaća cijeli Iberski poluotok i prisiljava ga da u velikim svotama gotova novca plaća zemljama Sjevera, »tim dopunskim neprijateljima«, još jednom vezanim za Poluotok. Taj golemi potres odrazio se u kretanju cijena u Španjolskoj, Veneciji, Firenci, u samoj Francuskoj, i u trgovini. U Veneciji banka Tiepola Pisanija proglašava stečaj. Proučavanje tih kratkih kriza, tih žestokih udara valova, njihova širenja i osobito njihove promjenjive prirode, označilo bi razvoj sredozemnog gospodarstva. Vrijedilo bi temeljito istražiti događaje. Ali to još preostaje da se učini. Teško bi tu bilo uključiti turski prostor, a prema dosad poznatim ispitivanjima konjun­ ktura, barem u 16. stoljeću, čini se da je ista kao na Zapadu.

266

N apom ene uz poglavlje 8 1

Gaston IMBERT, Des m ouvem ents d e longue durée K ondraticff 1959, posebno

2 Ruggiero ROMANO, il. cit., u: Rivista stotica italiana, 1962. 3 Prije svega, Članak pisan u suradnji s Giuseppeom ALEAT1JEM,»!! trend eco n o m ic ncllo stato tli Milano durante 1 secoli XVI e XVII: ii caso di Pavia«, ц: B.S.P.S.P 19?o° 4 Les paysans d u Languedoc..., u tisku. ’’ 5 Une croissance: la Basse Provence rurale (fin du X V f siècle-1789) 1961. Baehrcl misli na prekid 1690; nije li on jasan već oko 1660? Usp. Emmanuel LE ROY LADURIF »Voies nouvelles pour l’histoire rurale (XVI -XVU1)«, u: Etudes rurales, 1964, str. 92-93 6 Cl. cit., u: Rivista int. d i scienze econ., 1955. 7 Pismo koje mi je uputio 11. kolovoza 1964. 8 Vidi prethodnu bilješku. 9 La Méditerranée..., 1. izd., str. 613, 1095, 1096-97. »Ne znam je li se od 1550 do 1580. zacrtala faza B, zatim od 1580. d o 1610. faza A, faza posljednjeg sjaja Sredozemlja«. 10 Les m ouvem ents de longue durée des p rix, 1935. Teza obranjena na Pravnom fakultetu u Rennesu. Usp. rezime Gastona IMBERTA, op. cit.,, str. 20. 1 1 Uproblem a d e l tre n d sccolare nelle flu tu a zio n i dei prezzi, 1935: dugi rast počeo bi 1510. i vratio bi se 1635. (Francuska) ili 1650. (Engleska). 12 Tako Ad.S. Venecija, Notatoio di Collegio 12, P 32 ve, 18. studenoga 1475; 13 1° 17, 14. studenoga 1482; 14, P 9, 10. veljače 1490. 13 Ibid., P 26 v°, 12. kolovoza 1445. 14 A.d.S. Venecija, Senato Terra, 4, P 107 v°, 25. svibnja 1459. 15 Ibid., 12, P 42 v°, 18. veljače 1494. 16 Ibid., 15, P 2 , 4. ožujka 1504. 17 Ibid., 12.P 115,3. studenog 1495, sat je quasifo m ito , preostaje samofabricar ii loco. 18 Vidi supra, 1, str. 492 i bilješka 249. 19 Gilles CASTER, Le com m erce d u pa steI et de l'épicerie à Toulouse (1450-1561), 1962, str. 381 i 383. 20 Riječ se pripisuje Ernestu Labrousseu. 21 Vidi supra, II, str. 15 i dalje, poglavlje o »Carstvima«. 22 Gaston IMBERT, op. cit., str. 181 i dalje. 23 Pierre CHAUNU, op. cit., Conjoncture, I, str. 255 i dalje. Recesija koja bi bila čisto američka, ibid., str. 429 i dalje. 24 Frank SPOONER, op. cit., str. 8 i dalje. 25 Pierre CHAUNU, »Sur le front de l’histoire des prix au XVIe siècle: de la mercuriale«. 26 Vidi supra, 1, str. 343 i dalje, str. 369 i dalje. 27 Domenico SELLA, il. cit., u : A nnales E.S.C., 1957, str. 29-45. 28 Vidi supra, 1, str. 651-654. 29 Vidi supra, 1, str. 538-548; II, str. 323 i dalje. 30 Vidi supra, I, str. 547-548. 31 Vidi supra, 11, str. 204-206. 32 Fernand BRAUDEL, il. cit., u: Revue Africaine, 1928. 33 Mislim na lijepe, bogate i diskutabilne članke Pierrea CMAUNUA, »Seville et la 'Belgique', 1555-1648«, u: Revue d u N ord, 1960, »Le renversement de la tendance majeure des prix e t d es activités aux XVIIe siècle. Problèmes de fait et de m éthode-, u: Studi in onore d i A m intore Fanfani, 1962; -Minorités et conjoncture. L’expulsion des M orisquesen 1609«, u-. R evue H istorique, 1961; i il. cit. iznad, str. 217, bilješka 4. Lov na političke događaje pom alo je lov na leptire. 34 Roberto LOPEZ i Harry A. MISK1M1N, »The economic depression o f the Renaissan­ ce-, u: The Economic H istory Review, XIV, br. 3, travanj 1962, str. 115-126. 35 Vidi supra, I, sir. 550. Pokazatelji Ornera LUTFIJA BARKANA i Trajana STOJANOVIC.A, »Factors in the decline of ottom an society in the Balkans«, u: Slavic Review, 9

267

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

Mnogo sam oklijevao da li da objavim ovaj treći dio u znaku događaja; on se nadovezuje na jednu otvoreno tradicionalnu povijest. Leopold von Ranke u njoj je nalazio svoje savjete, svoj način pisanja i mišljenja. Istina je, međutim, da se jedna globalna povijest ne može svesti na puko proučavanje čvrstih struktura, ili polaganih evolucija. Ti trajni okviri, ta konzervativna društva, te ekonomije zarobljenice nemo­ gućnosti, te civilizacije koje odolijevaju stoljećima, svi ti dopušteni načini da se zaokruži jedna povijest u dubinu daju, po mom mišljenju, bit prošlosti ljudi, barem ono što se nama danas, 1966, sviđa da smatramo bitnim. Ali ta bitnost nije sveukupnost. I laj način rekonstrukcije vjerojatno bi razočarao suvremenike. Promatrači i sudionici 16. stoljeća, na Sredozemlju i drugdje, imali su osjećaj da su zahvaćeni živom dramom koju su prije svega smatrali osobnom. Moguće je, čak i vjerojatno, da je to iluzija. Ali ta iluzija, ta briga za cjelovit događaj, na kraju daje smisao njihovu životu. Događaji su prašina: oni prolaze kroz povijest kao kratkotrajne zrake svjetlosti; tek što se rode već padaju u tamu i često u zaborav. Istina je da svaki od njih, kako god bio kratak, svjedoči, rasvjetljava jedan kutak svijeta, ponekad i dubokih povijesnih masa. I ne samo političke povijesti, jer svako područje — političko, ekonomsko, društveno, kul­ turno, čak geografsko — ispunjeno je događajnim znakovima, tim ispre­ kidanim zrakama svjetlosti. U našim prethodnim poglavljima služili smo se na cijelim stranicama tim britkim svjedočanstvima bez kojih bi često bilo nemoguće jasno opažanje. Ja nisam neprijatelj, bez daljnjeg, događaja. Ali na početku ovoga trećeg dijela problem je doista drukčiji. Riječ je ne o tome da koristimo saznanja dogadajne povijesti za istraživanja koja bi bila izvan nje nego da se upitamo, u smislu najpromišljenije tradicionalne povijesti, ocrtavaju li ta povezana saznanja ili ne, te poruke jedna uz drugu, jednu valjanu povijest, jednu izvjesnu povijest ljudi. Nesumnjivo. Ali pod uvjetom da smo svjesni da je ta povijest jedan izbor medu samim događajima, i to barem iz dvostrukog razloga. 271

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

Ponajprije, tako shvaćena povijest zadržava samo »važne« događaje i gradi samo na tim čvrstim točkama, ili koje su barem prikazane kao takve. Ta važnost je svakako podložna raspravi. Važan je onaj događaj koji objašnjava, mali znakoviti događaj à la Taine, ali on će nas često odvesti izvan naše teme, često i daleko od samog događaja. Važan je događaj koji ima posljedice, koji se odražava daleko, koji odjekuje, kako jc volio reći Henri Pirenne. Prema tome, preuzet ćemo riječi jednog njemačkog povjesničara1, osvajanje Carigrada 1453. nije čak ni događaj, a Lepant (1571), velika kršćanska pobjeda, nije imao nikakvih posljedi­ ca, Voltairea je to zabavljalo. Odmah ću reći da su oba ova mišljenja sporna... Važan je i svaki događaj koji suvremenici smatraju takvim, na koji se pozivaju kao na neki izvor, na prijelom nu točku, čak i ako mu je doseg preuveličan. Francuzi smatraju da Bartolomejska noć (24. kolo­ voza 1572) dijeli na dva dijela povijest njihove zemlje, i Michelet će kasnije o tome strasno govoriti. Prijelom, međutim, ako on uopće postoji, nastat će, po našem mišljenju, nekoliko godina kasnije, oko 1575. ili, još vjerojatnije, 1580. Napokon, važan je svaki događaj koji je vezan uz prethodne i koji ima posljedice, svaki koji je dio jednog lanca. ЛИ ta »serijska« povijest i sama je plod izbora koji je načinio povjesničar ili za njega bitni, dokum entarni izvori. U cjelini, nude nam se dva dosta zbijena lanca, jedan koji je uspostavila znanost u posljednjih dvadeset ili trideset godina — lanac ekonomskih događaja i njihovih kratkih konjunktura — i drugi, koji postoji odavno, lanac političkih događaja u širem smislu, ratova, diplo­ matskih akata, odluka i unutrašnjih nereda. Suvremenici su više pozor­ nosti pridavali ovom drugom lancu nego svim ostalim događajima. U 16. stoljeću, u kojem su kroničari brojni, u kojem se pojavljuju »novinari« (u Rimu ili u Veneciji, tzv.fogliottanti, pisci avvisa), politika vodi igru, sa stajališta svih onih promatrača koji se strasno uključuju u njeno odvijanje. Za nas vrijede oba lanca, a ne samo jedan. Tako bi čak u tom tradicionalnom području danas bilo teško slijediti Leopolda von Rankea. Međutim, opasno bi bilo vjerovati da ta dva lanca isključuju druge, i pasti u dječju zamku koja se sastoji u tome da se jedan lanac objašnjava drugim, dok se naslućuju drugi nizovi događaja: društvenih, kulturnih ili onih koji izvini iz kolektivne psihologije. Ipak, to što se ekonomske i političke činjenice mogu bolje nego druge društvene činjenice svrstati u kratko ili vrlo kratko vrijeme, već je jedan način da se skicira jedan globalni poredak koji Ш nadilazi, način da se izvan dijela događaja koji oni sadrže istraže strukture, kategorije... André Piganiol pisao mi je nakon prvog izdanja ove knjige da sam mogao obrnuti izabrani redoslijed: početi s događajem, zatim zaobići njegove sjajne, često lažne aspekte, dotaknuti strukture i zatim trajanja. Pješčani sat zacijelo se može okrenuti. 1 ta će nam slika prištedjeti jednu dugu raspravu. 272

'l & j i f

À R IA D E N O B A R B A R O S S A 32. BARBAROSSA, prema Capriolu, RiIra n i di ce nto copiloni illuslri, Rim, 1596, M 13

3 3 . K A R L O V, p re m a Z b irci iz A rro sa .

Poglavlje 1

Oživljavanje i kraj jednog svjetskog rata: 1550- 1559 .

Od 1550. do 1559. leku nepovoljne godine. Rat, prekinut prije pet ili šest godina, ponovno započinje. Iako slabo zaokuplja Sredozemlje, ipak prolazi svom silinom njegovim prostorom u više navrata. Ali to je rat voden protiv struje, protiv volje. Njemačka, Italija, Nizozemska za Europu su privlačnija područja. Turska je tada zaokupljena Perzijom. Unutrašnje more nema, dakle, tijekom tih godina autonomnu povijest. Njegova je sudbina vezana uz sudbinu bliskih i dalekih krajeva. Čini nam se da su te veze bitne. Kad se one prekidaju, 1558-1559, s krizom tih teških godina, Sredozemlje če samo proizvoditi svoje ratove i u njih uložiti mnogo žara.

1. Na izvorima rata M irn a Sredozem lju: 1545-1550. Godine 1550. more je već više godina živjelo u znaku mira. Ratovi su jedan za drugim utihnuli. Dana 18. rujna 1544.2 u Crespy-en-Laonnoisu potpisan je mirovni sporazum između Karla V. i Franje I, dogovor sklopljen na brzinu, bez iskrenosti, a njegove su se dinastijske kombi­ nacije brzo morale napustiti; ipak će on uspostaviti trajan mir. Godinu dana kasnije, 10. studenog 1545, nakon relativno lakih pregovora, Ferdinand je zaključio primirje s Turčinom3. Sultan je želio da ono bude ponižavajuće: uključivalo je plaćanje danka Porti. Ali više nego bilo koja druga mjera ono je oslobodilo Sredozemlje ratova, na istoku kao i na zapadu. Od 1545. Francuska je mogla odatle povući dvadeset pet galija koje su pod zapovjedništvom Paulina de la Gardea prešle Gibraltarski prolaz da bi na sjeveru sudjelovale u pokušaju iskrcavanja na otok 275

DOCiADAJI. POLITIKA I LJUDI

Wight'. I ti prolazni ratnički pokušaji su se smirili: u lipnju 1546. u /Vidresu su se Francuska i Engleska uspjele sporazumjeti5. Financijske potrebe nalagale su povratak miru. Isto tako i nekoliko krupnih događaja: jedan za drugim nestajali su veliki borbeni duhovi iz prve polovice stoljeća. Luther je um ro 18. veljače 1546; u svibnju iste godine okončao se romantični život Barbarosse, bivšeg alžirskog »kralja« koji je od 1533- do svoje smrti bio kapetan-paša sultana, zapovjednik svih njegovih flota6. U noći između 27. i 28. veljače 1547.7 na red je došao Henrik Vili. Engleski, 31. ožujka Franjo I8. Dolazak novih ljudi i službenika značio je novu politiku i ideje; odatle i razdoblje zastoja koje je pogodovalo miru. Na Sredozemlju je zatišje uslijedilo nakon niza katastrofa kakve ono više nije doživjelo stoljećima. Doista, unatoč uobičajenim pljačkama gusara i kontinentalnim ratovima tu je odavno uspostavljen red, barem kakav takav red. Negdje od 12. stoljeća Sredozemlje je postalo kršćansko jezero. Preko svojih trgovaca i vojnika u Sjevernoj Africi, preko svojih otočnih uporišta na Levantu, kršćanstvo je svojim moćnim flotama znalo održati, za najveću dobrobit svoje trgovine i svojih civilizacija, svoj zakon naspram suzdržanom islamu, odbačenom prem a kontinentalnim po­ dručjima. Međutim, taj će red biti narušen. Nakon proboja brana (na Levantu, pad Rodosa 1522, u Africi potpuno oslobađanje Alžira 1529) morska su se vrata otvorila turskoj floti. Dotad, ona se tu nije upuštala osim u rijetkim pustolovinama, kao što je pljačka Otranta 1480. Ali od 1534. do 1540. i do 1545. dramatična borba preokrenula je situaciju: u savezništvu s berberskim gusarima i pod vodstvom najslavnijeg među njima, Barbarosse, Turci su uspjeli zadobiti prevlast na gotovo cijelom Sredozemlju. To je bio golem događaj. Glas o borbama cara protiv Francuske ili protiv Njemačke potisnuo ga je u drugi plan povijesti Karla V. Neoprav­ dano, jer se s počecima toga velikog pomorskog poleta, s približavanjem Franje I. i Sulejmana (1535), zatim s neizbježnim savezom Venecije i Karla V. u vrijeme prve lige (1538-1540), odlučuje o sudbini cijeloga mora. Za kršćanstvo je bitka bila gotovo izgubljena. Zbog njegovih podjela; zbog princa Dorije, zakletog neprijatelja Republike svetog Marka, spremnog na sve podlosti koje su mu pripisivali; zbog samog Karla V. koji nije ni mogao ni želio iskreno održavati savez s Venecijom. Vjerujući i opet u djelotvornost malih sredstava, diplomacija Habsburgovaca pokušala je potkupiti Barbarossu; on se upustio u beskrajne pregovore. Hoće li izdati ili ne, uz poštenu nagradu? A kad bi izdao, kakva bi bila cijena? Bi li tražio cijelu afričku obalu ili samo Bejaiu, Tripoli i Bone, kao što su mu nudili9? Napokon, te zakulisane igre nisu ništa 276

Oživljavanje i kra j jednog svjetskog rata: 1550-1559.

spriječile: 27. rujna 153810. Dorijina flota prepustila je bez borbe Barbarossinim galijama i fustama bojno polje kod Prevese. Govorilo se da se kršćanski poraz iz 1538. ne može usporediti s turskom katastrofom iz 1571; on je značio uzmak, gubitak ugleda. A njegove posljedice trajale su više od trećine stoljeća. Godine 1540. Venecija je napustila ligu i pristala da skupo plati odvojeni mir koji joj je pripremila francuska diplomacija. Međutim, bez mletačke flote zapad­ na sc koalicija nije mogla suprotstaviti turskoj armadi, uskoro pojačanoj francuskim galijama, spremnim za pljačku duž katalonskih obala ili u vodama Đaleara. Zajednička obrana sredozemnog kršćanskog svijeta tako je bila ozbiljno okrnjena, a tursko napredovanje nastavit će se i dalje od Malte i Sicilskih vrata. Kršćanstvo je na moru bilo ograničeno samo na defenzivu, nedjelotvornu a ipak skupu. Ono će sebi moći dopustiti samo gusarske prepade ili nekoliko brzih operacija u zimsko vrijeme u pozadini neprijateljske flote. Posljednji veliki napor u tom smislu, vojni pohod Karla V. na Alžir, propao je 1541. pred gradom i njegovim »svetim« zaštitnicima. Situacija se pokazala u svom pravom svjetlu kad je turska flota nakon zauzeća Nice zimovala u Toulonu, od 1543. do 154411. Prilika je to za ljutnju na Vrlo Kršćanskog kralja. Za očaj. Tako nakon više stoljeća Musliman ponovno zauzima sve strane mora. Sve do Heraklovih stupova, pa i dalje, do pristupa Sevilli i bogatim pošiljkama iz Amerike, na Sredozemlju se plovi samo u stalnom strahu od njega; ili samo ako su stekli zasluge, kao Marsejci, njihovi saveznici, Dubrovčani, njihovi podanici, Mlečani, poslovni ljudi uvijek spremni na neutralnost. Muslimanima dolaze pustolovi mora, gomila odmetnika spremnih da se što bolje iznajmi. Oni imaju najbrže brodove, najbrojnije i najuvježbanije posade i, napokon, drže najmoćniji od novih gradova na Sredozemlju, Alžir, središte berberske pustolovine. Znači li to da je ta pobjeda u Carigradu željena, svjesna, dobro odm jerena12? Turska politika iz 1545. ipak navodi na suprotno raz­ mišljanje. Primirje s carem objašnjava se, u krajnjem slučaju, mirom u Crespyju: bez francuske sabotaže nemoguće bi bilo svladati snage cara. Valjalo je, dakle, privremeno odustati od toga malog dijela Ugarske koji Sulejman još nije osvojio. Ali ni na moru, što je još čudnije, Turska ne koristi svoje prednosti. Sve do 1560. tu neće biti nikakvog velikog sukoba. Je li to stoga što umire Barbarossa? Ili zato što turska sila mora voditi tešku borbu protiv Perzijanaca, tisuće milja daleko od Carigrada, u brdovitim, pustim krajevima gdje je rat onemogućen zimi, gdje su za vojsku potrebne goleme karavane hrane? Perzijski rat iz 1545, zamršeniji i zbog dinastijske borbe između Sulejmana i njegova pobunjenog sina Mustafe1^, uz pravi rat na Crvenom moru i Indijskom oceanu protiv 277

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

Portugalaca (druga opsada Diva zbiva se 1546и ) — sve to odvraća snažnu tursku mašineriju od Sredozemlja. ’• Nevolje jednih, sreća su zadruge: sredozemni gradovi opet počinju disati. Ako su mudri, a tako je na Siciliji15, oni koriste zatišje za svoje utvrđivanje. Njihovi brodovi krstare morem. Čak i neki od nordijskih brodova, koji su oko 1535.16 gotovo nestali sa Sredozemlja, pokušavaju plovili. Oni se miješaju s firentinskim ili mletačkim navama koje se vraćaju iz Engleske i ponekad ne oklijevaju zaputiti se sve do luka na marokanskoj obali. Je li ponovno uspostavljanje tih tisuća veza između jedne i druge obale mora, između jedne i druge vjere, značilo mir?

Slučaj Africe Da, ali mir na Sredozemlju neminovno znači oživljavanje gusarstva. Nije riječ o tome, dakako o tome da ga vrednujemo uz pomoć brojki. Ali u jednoj urednoj kartoteci uspoređivanje izvora jasno pokazuje kako mali ral može nekažnjeno umnožavati svoje kretanje u središnjim prostorima Sredozemlja. U knjizi jednog suvremenika, Pedra di Salazara, iz 1570^, možemo pratiti ljetnu odiseju nekolicine tih pljačkaša: dviju turskih lusta i jednog brigantina koji su pripadali floti okupljenoj oko Draguta, s bazama u tuniskom Sahelu, južno od Djerbe. U lipnju 1550. — a lipanj je povoljno razdoblje za gusare — ta se tri broda nalaze u zasjedi kod otoka Ischije, na ulazu u Napuljski zaljev, i motre na začelje španjolske flote Don Garcije od Toleda koja se kreće prema Siciliji. Najprije zarobljavaju, bez opasnosti, brod za opskrbu (iza galija uvijek plove teško hranjivi okrugli brodovi intendantske službe). Zatim dolazi na red jedna kršćanska fregata. Nakon toga, i dalje u blizini Napulja, između otoka Ventotene i Ponza, brod pun hodočasnika za Rim. Brigantin se odvaja od svojih pratilaca i vraća u Djerbu. Dvije se fuste, nastavljajući prema sjeveru, pojavljuju na ušću Tibera, zatim okreću prema otoku Elbi. Ali jedna od njih, u dosta lošem stanju, vraća se u Bone i odatle u Alžir gdje će prodati svoj plijen. Druga nastavlja put. Na pučini ispred Piombina plovi neko vrijeme s četiri Dragutove galijice, ali ih uskoro napušta, one odlaze prema Španjolskoj, a ona stiže na obale Korzike gdje, uostalom, nalazi mršavi plijen. Tada se odlučuje na povratak, i ploveći uz sardinijske obale stiže u Đizertu i zatim u Bone. U Alžir stiže u kolovozu... Pomnožimo ovu priču o putovanju s deset ili dvadeset, prisjetimo se kršćanskih gusara koji su također aktivni18, i dobit ćemo jasnu sliku o opsegu gusarstva u životu mora tih 1550-ih godina. Tu nema sličnosti, doista, s opasnosti od velikih armada. Gusarstvo se zadovoljava malim plijenom, držeći se na pristojnoj udaljenosti od 278

Oživljavanje i kra j jednog svjetskog rata: 1550-1559.

gradova, utvrda i ratnih flota. Gotovo nikad se ne usuđuje približiti nekim obalama. Ali su zato druge obale, na primjer sicilijanska i napuljska, »privilegirane« mete gusara; tu se vodi pravi lov na čovjeka. Za afričke gusare to je istodobno i, ne manje nužan, lov na žito, na brodove caricatora na južnoj obali, kad ne napadaju same caricatorc. Od tih izjelica sicilijanskog žita najopasniji je Dragut. Podrijetlom Grk, pedesetgodišnjak, on ima za sobom dug pustolovan život, četiri godine zarobljeništva na genovskim galijama na kojima je veslao još početkom 1544, kad je sam Barbarossa ishodio njegov otkup19. Godine 1550. on se smješta u Djerbi20... Ovamo se vraća između svojih puto­ vanja, zimuje okružen svojim reisima, tu nalazi članove posade. Kako ga podnose samo stanovnici Djerbe, on koristi unutrašnje svađe da bi se u određenom trenutku, 1550, domogao malog grada Africe u tuniskom Sahelu. Goli, uski rt, bez drveća i vinograda, sjeverno od Sfaqsa, otprilike u visini Kairuana, Africa je nekoć, u vrijeme Fatimida, imala svoj trenutak sjaja. Zapuštena, više selo nego grad, zaštićena morem i oronulim zidinama, za Draguta ona ipak predstavlja korisno pristanište na putu prema Siciliji. Tu je i jedna njegova kuća, u očekivanju boljeg. Ta promjena vlasnika odmah je uznemirila odgovorne vlasti s druge strane Sicilskih vrata. Napuljski potkralj, obaviješten preko jed­ nog glasnika iz Genove, odmah je prenio vijest o zauzimanju male luke, luogoforsedi maggior im portanza cheAlgieri21, govorilo se. Nemojmo odmah povikati da je to pretjerivanje. Dragutovim napredovanjem nije ugrožena samo sigurnost sicilijanskih obala, neophodna radi opskrbe zapadnog Sredozemlja. Ugroženo je i dekadentno kraljevstvo Hafsida »Tunis«, kojim su slabo upravljali tuniski gospodari, a koje je Španjolska podnosila jer ih je (zahvaljujući utvrdi La Goulette) mogla štititi, u slučaju potrebe i pozvati na red. Međutim, taj Tunis, ta Ifrikija, još bogat, i koji priželjkuju Sicilijanci, možda će, eto, biti organiziran po tursku, još povezaniji i snažniji. Sam Karlo V. se pokrenuo, 1535. godine, da otme Tunis od Đarbarosse koji se tu smjestio prethodne godine22. Hoće li se dopustiti Dragutu, kojega bi Turska jednog dana mogla neposredno podržati, da se domogne susjedne kuće? U sjećanju je još bio brzi rast Alžira. Africa je mogla biti tek početak. Karlo V. žali se, 12. travnja (dakle vrlo brzo obaviješten), iz Bruxellesa u jednom pismu sultanu na Dragutovo ponašanje. Nije li reis prekinuo primirje? Ambasador Malvezzi, koji je došao u Carigrad u ime Ferdinanda, također je dobio upute od cara23. Međutim, u travnju Dragut se stao spremati za početak sezone. Napustivši Africu s garnizonom od pet stotina Turaka, dvadesetoga je bio u Porto Farini. Jedno priopćenje sa Sicilije upozorava na prisutnost njegovih trideset pet jedrenjaka, napominjući da će on krenuti u gusa279

DOGAĐAH. POLITIKA I LJUDI

renje čim priprem i brodove i vrijeme bude povoljno24. Odmah je zavladala zabrinutost u Napulju gdje su očekivali dolazak galija princa Dorije. One če ovamo stići tek s velikim zakašnjenjem, 7. svibnja25. Desetak dana ranije, 29. travnja, stigla je vijest da Dragut u blizini Messine čeka u zasjedi brodove sa žitom26. Nakon toga su njegovi brodovi, u skupini ili raspršeni, a medu njima i ona tri čiji smo put ranije slijedili, nastavili krstarenje po moru ispred kršćanske obale. Straže više nisu uspijevale na vrijeme obavijestiti o njihovoj prisutnosti. Istoga 7. svibnja27 u Napulju se više ništa nije znalo o gusaru, osim da je krenuo put zapada, možda čak prem a Španjolskoj. Protuudarac je dakle bio prirodan. »Kapetan-paša« Karla V, stari princ Doria, stigao je u Napulj 7. svibnja sa svojim slabo opremljenim galijama (nedostajalo mu je najmanje tisuću veslača), ali ipak sposobnim za redarstvenu operaciju. Na njima je bilo tisuću pješaka28. Doria je 11. napustio Napulj29 s namjerom da se dočepa Africe u Dragutovoj odsut­ nosti. Ali kad je počeo napadati malu luku Monastir na sjeveru Afrike, naišao je na mnogo više teškoća nego što je očekivao — da je obrana bila vještija, cijelo bi španjolsko pješaštvo stradalo u borbi-50 — pa je morao voditi računa o upozorenju. Prije nego što je nastavio prema Africi, gdje je znao da ga čekaju topovi i arkebuze, poslao je dvadeset četiri galije u Napulj sa zadaćom da tamo ukrcaju kao pojačanje tisuću španjolskih vojnika i teške topove neophodne za opsadu. Osim toga zahtijevao je da se imenuje vrhovni zapovjednikekspedicijskog korpusa: jedan iskusan vojnik, Juan de la Vega, sicilski potkralj, imenovan je 3. srpnja51. Ove mjere dostajale su da Napulj tijekom cijelog lipnja živi u groznici priprema i oduševljenja. Franjevački redovnici pridružili su se konvoju con grandi crucifissi e con grande anim o di fa rp a u r a a quoi cani. Svatko je polazio »s najvećom odlučnošću da se bori ili pogine«32. Ukratko, moral je bio na visini, kako bismo danas rekli. Opsada je započela 28. lipnja33. Trajala je gotovo tri mjeseca. Pred očima Dorije i njegovih mornara, običnih promatrača, Španjolci, Talijani i malteški vitezovi domogli su se Africe34 tek 10. rujna. Zadatak nije bio jednostavan: u međuvremenu je valjalo tražiti novo pojačanje od pet stotina vitezova, a račun koji je poslao providur firentinskog vojvode u Pišu pokazuje da kazneni korpus nije štedio ni tanad ni barut35. Mali uspjeh, uostalom. Dragut je bio uklonjen. Ali Sicilijanci će zadržati to izgubljeno mjesto tek nekoliko godina upustivši se u neke spletke s nomadskom zemljom na jugu, što je bilo lako ali nekorisno36. Budući da malteški vitezovi nisu htjeli preuzeti brigu o čuvanju mjesta, ono je bilo porušeno, njegove zidine potpuno razorene37 nakon jedne neobične pobune garnizona. Dana 4. lipnja 1554.38 čete koje su ga 280

O življavanje i kraj jednog svjetskog rata: 1 5 5 0 - 1 5 5 9 .

zaposjele bile su povučene na Siciliju i odatle su, jer je sve povezano upućene u sienski rati9. Caru se, koji je u Augsburgu 1550. imao drugih briga, taj događaj nije učinio značajnim. Briga mu je zadavala vlastita obitelj i politička i vjerska situacija u Njemačkoj. Ipak je 31. listopada napisao sultanu dugačko pismo40 tužeći se ponovno na Dragu ta koji krši odredbe primirja; u njemu objašnjava zašto je morao intervenirati. Ukratko, gotovo pismo isprike. Jer nikada više nego 1550. car nije bio privržen politici mira s Turcima pod svaku cijenu, bez čega bi mu bilo nemoguće nametnuti svoju volju Europi i Njemačkoj. Prema običajima toga vreme­ na, upokoriti jednoga gusara, odmetnika, nije nužno značilo i imati posla sa sultanom. Svakog dana mir se morao tome prilagođavati, i prilagođavao se. Karlo V, dakle, nije vjerovao u važnost zbivanja u vezi s Alricom. Loša procjena, jer sljedeće godine stići će snažan odgovor Turaka... Ali tu su postojali i drugi i teži razlozi nego što je epizoda s Alricom. Africa je bila samo izgovor, ništa drugo.

N akon M ühlberga Da bismo jasnije vidjeli, valja se vratiti unatrag, u one godine prividnog mira, 1544, 1545, 1546, zatim do velike bitke kod Mühlberga 20. travnja 1547, koja je odjednom učvrstila sudbinu Njemačke i Europe (ukoliko se može učvrstiti jedna tako uzburkana sudbina) i, posredno, sudbinu Sredozemlja. Za cara je to bio veliki trijumf, veći od onog u Paviji. Njemačka postaje njegova, dok je u prošlosti Karlu V. gotovo uvijek nedostajala pomoć njemačkog svijeta. Trijumf, i čudo također: oko njega splasnule su sve teškoće, kao da su mu željele olakšati provođenje dugo priželjkivanog plana. Dana 18. rujna 1544. okončan je rat s Francuskom. U prosincu 1545.41 ponovno je održan koncil u Tridentu i Crkva je postigla odlučujući uspjeh. U studenom se dogodilo primirje s Turčinom. U lipnju 1545.42 papinstvo je zaključilo savez s carem, što je dragocjena potvrda stvarnog saveza koji je već godinama postojao protiv njemačkih protestanata, ali koji nije sprječavao Rim da ne vjeruje mnogo politici odgađanja koju je provodio Karlo V. prema snažnom Schmalkaldenskom savezu, ni cara da Često bude oprezan naspram te osebujne snage Rima koji mu je ponekad bio naklon, ponekad neprijateljski. Ovaj put sve se razjasnilo nakon pregovora kardinala Farnesea na Wormskom saboru, u ožujku 1545‘1i. Pomoć Rima značila je čete i novac — više od tri stotine tisuća dukata — ne računajući polovicu crkvenih prihoda Španjolske, m ezzi frutti, kako se govorilo u Rimu. Financijski trijumf14... 281

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

Ipak, car se kasno odlučio da zada prve udarce, nesumnjivo zbog kancelarije zatrpane papirima i zbog uobičajene sporosti u naoružavanju. U R im u,urujnu 154545, videći kako izmiče povoljno razdoblje, Juan de la Vega, tadašnji carski ambasador, postaje nestrpljiv. A bila je tako lijepa prilika za intervenciju, s neutralnošću, čak savezništvom Francu­ ske, s neaktivnošću, da ne kažemo neutralnošću, Turčina. U rujnu je Juan de la Vega povjerio svom tajniku Pedru de Marquini da je caru uputio jedno dugo pismo koje bi trebalo biti pročitano vladaru. Koliko snova i utopije u tom govoru! U slučaju pobjede, Karlo V. trebao bi transformirati carstvo u nasljednu državu, y quittar aquella cirim onia de election de mariera que viniesse hereditario el imperio como los otros estados. Zatim bi se papa, car i francuski kralj mogli udružiti radi osvajanja Engleske i oduzimanja Ugarske od Turaka. Francuska bi kao naknadu za Milano opet dobila Boulogne. Uz ruku Ferdinandove kćeri vojvoda Orleanski dobio bi povraćenu Ugarsku. Planovi, snovi, zanos, ali oni otvaraju posebne vidike na tadašnje carske i papinske krugove. U svijetu 16. stoljeća, podijeljenom protiv samog sebe, ne bi se moglo reći koliko su neke duhove salijetale ideje o povratku jedinstvu i stari snovi o svetom ratu. I sam Karlo V. ne može se razumjeti izvan toga okvira. No nije nam namjera da se, proučavajući jedan svijet, svijet Sredo­ zemlja, izgubimo u drugom, njemačkom svijetu, koliko god on bio bitan sredinom stoljeća. Naš je cilj da pokažemo kako rat, dugo pripreman njemačkim i izvannjemačkim okolnostima i, na prvom mjestu, samom pacifikacijom Sredozemlja, izbija u Njemačkoj. Zatim, kako on donosi caru pobjedu, ali istodobno kako sama ta pobjeda zbližava njegove protivnike: njihovi udruženi napori opet će protiv njega okrenuti eu­ ropski jezičac na vagi. Ono što nas zanima jest da se rat ograničen na Njemačku malo pomalo širi na susjednu Europu i Sredozemlje. To je veza, nikad otkrivena iako vidljiva, između dalekih događaja u Mühlbergu, u travnju 1547, i tri godine kasnije, oživljavanja rata na Sredozemlju. Što je točno ta pobjeda od 24. travnja 1547, u magli Elbe, donijela caru? Najprije, neosporan ugled, jer je bila neočekivana, brza, tako da je iznenadila i samog pobjednika. Ne može se reći da je rat bio uzorno vođen: njegova tajnost nije bila baš dobro čuvana, koncentriranje snaga sporo, transport teškog topništva, bez pratnje, mogao je biti prekinut46. Ali protestanti, i sami podijeljeni, izbezumljeni u posljednjem trenutku zbog izdaje Morica Saskog, ostavili su svoje vođe i tisuće ljudi u rukama neprijatelja. Njihovo se povlačenje pretvorilo u pravi poraz47. Iznenada je Karlo V. bio oslobođen onoga što mu je »već petanest godina bila najveća muka«, Schmalkaldenskog saveza, vladarskog saveza protestant­ ske Njemačke, nepokorne Rimu i volji cara48. 282

Oživljavanje i kraj jednog svjetskog rata: 1550-1559.

Tu pobijeđenu Njemačku Karlo V. namjeravao je organizirati na političkom i vjerskom planu, i to je bilo krupno pitanje Augsburškog interima (1548), kao i ono, ne manje važno, pitanje nasljedstva carstva. Ovo drugo nam je zanimljivije nego prvo. Car je doista pokušao svome sinu Filipu Španjolskom osigurati vlast u Njemačkoj, dakle, povezati njemačko nasljedstvo s burgundskim i španjolskim. I sve to protiv otvoreno izražene volje njemačkog javnog mnijenja. Od 1546. godine protestantska propaganda je govorila: Kein Walscb soli uns rcgieren, dozu auch kein Spaniol69. Ni Nijemci neprotestanti nisu drukčije mislili. U rujnu 1550. trierski knez-izbornik otvoreno je govorio chc non void chc Spagnuoli com m andino alia Germania™. U studenome iste godine augsburški kardinal izrazio je svoje negodovanje naspram španjolske drskosti i tvrdio da će Njemačka podnositi samo njemačkog vladara*’1. »Ima mnogo knezova koji izjavljuju da bi se više voljeli sporazumjeti s Turčinom nego izabrati Filipa za vladara«, govorili su Mlečani u veljači 15515-. Zanemariti to bila je ludost. Ali nije li bilo sve dopušteno pobjed­ niku u Njemačkoj nakon Mühlberga? Opiralo se samo nekoliko slobod­ nih gradova, ali kako dugo? Izvana se nije mogla očekivati nikakva pomoć: sam Turčin obnovio je na pet godina primirje s Carstvom (19. lipnja 154753). Francuska je pokazala malo volje da se uplete, ali Franjo I. umro je prije Mühlberga, a novije kralj bio zaposlen na sjeveru, barem je to namjeravao biti: francusko-engleski rat — rat za Boulogne — ponovno je započeo 154854. U Rimu za cara izbijaju krupne neprilike koje otkrivaju papinsko stajalište. Ali te neprilike nisu nepremostive, a Pavao III, uostalom, umire 10. studenog 1549.55 Habsburgovci su, dakle, u Njemačkoj imali odriješene ruke. Osobito za svađe... Dugo su Habsburgovci okruživali cara »redom« odanih bez kojih bi carstvo Karla V. bilo gotovo nezamislivo. Ali dolazi vrijeme za nasljed­ stvo, i kao u najobičnijoj porodici red se osipa. Pitanje careva nasljednika postavljalo se i prije Mühlberga, 1546, a nedvojbeno i ranije. O tome se ponovno govori od 1547, kad se sabor okuplja u Augsburgu, gradu još punom vojnika. I sam car stalno se vraća na to pitanje, progonjen mislima o vlastitoj smrti, tom meditatio mortis koja nadahnjuje njegove brojne oporuke. Uostalom, nije li taj četrdesetsedmogodišnjak već starac? U to je vrijeme svaki vojnik, nakon što je prošao težak život na bojnom polju, istrošen u pedesetoj godini. Dugovječnost jednog Annea de Montmoгепсуја začudit će njegove suvremenike. Henrik VIII. i Franjo I, po godinama braća Karla V, umiru u godini Mühlberga; prvi s pedeset šest, drugi s pedeset tri godine. Osim toga, cara strahovito iscrpljuje kostobolja, on je na um oru, tvrde ambasadori s vremena na vremena. I svatko 283

d o g a đ a j i, p o l it ik a i l ju d i

računu na skoru smrt starca, »kojeg po cijele dane vidimo mračna raspoloženja, paralizirane ruke, podvučene noge, kako odbija d2 bilo koga primi, a sve vrijeme provodi sklapajući i rasklapajući zidne ure i satove«*56. Toga čovjeka ipak pokreće jedna žarka želja: prenijeti na svoga sina Filipa cjelokupno nasljedstvo. San i politički i očinski: jer on voli toga urednog, razboritog, smjernog sina, učenika kojeg je s radošću odgajao, izbliza i izdaleka. Čim je postao gospodarem Njemačke i Europe pomi­ slio je da ga pozove k sebi. Filip koji vlada Španjolskom od 1542. kreće iz Valladolida 2. listopada 1548, ostavljajući na svom mjestu bratića Maksimilijana, Ferdinandova sina. To mu je, u dvadeset prvoj godini, bilo prvo putovanje po Europi, o kojemu nam u svom njegovu sjaju priča jedan brižljivi, ako ne i živopisni kroničar57. S Filipom putuje cvijet španjolskog plemstva, očevi i sinovi58. Za njihov prijevoz iz male kata­ lonske luke Rosas do Genove poslužila je cijela flota staroga Dorije; glazba svira na galijama s raznobojnim veslima, pramcima blještećim od pozlate. Na kopnu se smjenjuju slavoluci, svečanosti, razgovor, gozbe, sve do Bruxellesa gdje se nasljednik svijeta pridružuje svome ocu, 1. travnja 1549. Karlo ga tada priznaje za nasljednika Nizozemske. Postu­ pak je izvanredan jer je Nizozemska još uvijek pod nominalnom vlašću Svetog Rimskog Carstva. Mladi je princ ipak »inauguriran« kao grof od Flandrije, vojvoda od Brabanta. Pokazuju ga po gradovima Sjevera iJuga, koji, jedan za drugim, od proljeća do jeseni 1549. priređuju službene svečanosti. Zatim će putovanje po Njemačkoj izazvati svađe oko nasljed­ stva, oštrije nego ikad. U Augsburgu, gdje je sazvan sabor, Habsburgovci održavaju pravi obiteljski savjet; usred smiješaka i usiljene uljudnosti zapodjenuta je diskusija, s povremenim prekidima. Ona će potrajati više od šest mjese­ ci, Karlo V. sukobljava se s ambicijama svoga brata, bolje reći, bratove obitelji, »ferdinandovcima«, od kojih je najžešći bio najstariji sin Maksimilijan, u to vrijeme češki kralj, nećak i zet cara. Zapravo, sam je Karlo omogućio moć lerdinandovaca. Godine 1516, u vrijeme kad se određuje nasljedstvo Španjolske, Ferdinand se povukao pred starijim bratom, unatoč mogućim neprilikama. Nagrada je brzo stigla: sporazumom iz 1522. on je dobio cijeli austrijski Erbland. Devet godina kasnije, u siječnju 1531, imenovan je kraljem Rimljana i u to ime vladao je Njemačkom u vrijeme dugih odsutnosti svoga brata. »Apanažna« kuća znala je sama ojačati, anektirajući 1526. Češku, tu tvrđavu Srednje Europe, i Ugarsku, ili barem ono što je islam od nje ostavio. Godine 1550. prilike su za nju bile povoljne. Kako Njemačka nije željela biti poslušna katoličkom zakonu, dakle, španjolskom poretku koji je to 284

Oživljavanje i kra j jed n o g svjetskog rata: 1550-1559

personificirao, ona se okrenula bečkim vladarima. Ona je htjela za Ferdinandova nasljednika Maksimilijana, a ne Filipa. Karlo je imao saveznicu: svoju sestru, Mariju Ugarsku, žarko odanu obitelji, koja je vladala Nizozemskom od 1531. Možda je plan o nasljed­ stvu bio njezino djelo59. U svakom slučaju, ona je pokušala uvjeriti Ferdinanda. Nije li on bio njezin dužnik isto koliko i Karlov? Godine 1526, nakon Mohača gdje je ubijen njezin muž, Ludovik Ugarski, pomo­ gla je Ferdinandu da se domogne pokojnikova nasljedstva. U rujnu, ona dolazi u Augsburg, prekorava neposlušnika, navaljuje, ne odustaje. Kad je stigla u Nizozemsku, za sobom je ostavila opuštenost i mir. Doista, ako se šutjelo, bilo je to u očekivanju Maksimilijana. Nakon njegova dolaska rasprava je ponovno oživjela i ubrzo postala još žešća. Čudni tajni dogovori, vođeni na francuskom jeziku u čast burgundskih predaka iz kartuzijanskog samostana u Dijonu, gdje su, raspravljajući o sebi kao o običnim, ponešto grozničavim nasljednicima pred bilježnikom, Mabsburgovci raspravljali u isto vrijeme i o Njemačkoj i Europi. S Maksimilijanom ton sastanka se mijenja, a u javnost indiskretno dopiru odjeci dotad prigušivane svađe. Dnevnici ambasadora puni su senzacionalnih pojedinosti. Karlo V. negoduje i zdvaja: »Uvjeravam vas da više ništa ne mogu, jedino da umrem«, piše on6" svojoj sestri, u prosincu 1550. Nikad ga ništa nije toliko pogodilo kao držanje njegova brata kralja, čak ni ono što mu je mogao činiti »francuski kralj mrtav«, ni trenutna »izazivanja« glavnog zapovjednika vojske Montmorencyja. Nato se u siječnju vraća Marija. Ovaj put svi pokušaji za pomirenje bili su uzaludni: tada Karlo V. odlučuje da nametne svoju volju Diktatom od 9. ožujka 155161, kojega je tekst dosta tajanstveno pisao u sobi samog cara arraski biskup. Carsko dostojanstvo bilo je rezervirano za Filipa, barem u budućnosti, jer će njegov stric najprije naslijediti zlatnu krunu, a Filip naslov kralja Rimljana. Nakon Ferdinandove smrti Filip će postati car, a Maksimilijan kralj Rimljana. Filip je, osim toga, nešto kasnije dobio obećanje da će dobiti »feudalnu« vlast kojom je car raspolagao u Italiji, s naslovom carskog namjesnika za talijanske zemlje62. Ali taj će dogovor ostati mrtvo slovo65 na papiru. Ferdinandovci, koje su korili i kojima su prijetili, znali su da mogu računati na bolje dane. Maksimilijan će se znati sprijateljiti s luteranima, Moricom Saskim, kad neće očijukati s francuskim kraljem. Ludwig Pfandl64 kaže, ne baš uvjerljivo, da je to čak razlog tvrdoglavosti Karla V: on ne bi želio predati carstvo tako nepouzdanom Čovjeku, poluheretiku. Ipak, rješenje koje je pronašao car nije moglo biti trajno. Često su za neuspjeh optuživali mladog Filipa, i nedvojbeno je to povučeno, marljivo dijete, strano jeziku i običajima jedne zemlje za koju je jedan suvremenik tvrdio da je sklonija piću nego Lutherovu učenju65, izgubilo osobnu bitku koju jc 285

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

moralo vodili. Ali, je li je mogao dobiti? Nisu li Njemačka i Europa već unaprijed osudile augsburško rješenje? U prvom redu Njemačka. Kako je držati pom oću stranih pukovnija Talijana i Španjolaca, južnjaka koji na znaju za stegu, protiv kojih od samog početka mržnja naroda stalno raste? Uostalom, ni pukovnije se tu nisu mogle vječno zadržati: vojska je skupa. Kako je samo njihov odlazak iz Njemačke u kolovozu 1551.66 strahovito umanjio miihlbcršku pobjedu! Car je ovdje imao malo saveznika. Čak se ni katolički gradovi na jugu nisu bez oklijevanja svrstali uz njega. Oni su držali do svojih povlastica, a još više do mira. A na knezove nije trebalo ni pomišljati. Utoliko više što je taj razjedinjeni njemački svijet, kojim je teško vladati, u svakom trenutku davao Europi koja ga okružuje priliku za intervenciju. Dakle, ni Europa nije željela carsku pobjedu. Tako je polako, ali sve više, u Njemačkoj i oko Njemačke rasla opasnost od rata. Polako, jer treba vremena da se zaključe sporazumi, unovače čete, pripremi opskrba. Diplomati imaju posve dovoljno vre­ mena da unaprijed obavijeste o tromosti tih priprema. Ovaj put je Simon Renard, carski ambasador na dvoru Vrlo Kršćan­ skog kralja, najpomniji izvjestilac, jer Francuska igra glavnu ulogu u ofenzivi koja se priprema. Ona ima slobodne ruke otkako se pokazala sposobnom izvući iz engleskog rata sporazumom 24. ožujka 15506"7, a prije toga datum a Simon Renard s pravom je bio zabrinut zbog njenih diplomatskih spletaka. Nije li francuski kralj pokušao uvjeriti Turčina da prekine primirje prije isteka roka? (pismo od 17. siječnja 155068). On je istodobno djelovao u Bremenu i izdržavao na svom dvoru španjolske izbjeglice; čak se govorilo da kani napasti iz smjera Fuentarrabije (Fili­ povo pismo Renardu 27. siječnja69). Marias de Franceses, piše Filip70. Ali francuska diplomatska prepiska potvrđuje istinitost tih glasina. U središtu toga kolanja vijesti nalaze se politika i mrzovoljna ličnost konetabla Montmorencyja, njegova razboritost ali i žestina i trpkost jezika. To dakako više nije »suradnja« iz 154071. Od dana kad je skinuta hipoteka engleskog rata, francuska protuigra dobiva na snazi i djelotvornosti. Simon Renard bilježi njene udarce i odjeke. Dana 2. travnja, slanje francuskih agenata u Tursku i Alžir; premještanje četa prema Pijemontu koje su postale slobodne pred boulognoskom utvrdom72; 25. travnja7*, neprikrivena radost Mlečana na vijest o francusko-engleskom miru: on im se čini jamstvom da Francuska neće povratili Pijemont i da će i dalje biti protuteža, na sjeveru i u cijeloj Italiji, španjolskoj dominaciji. Istoga toga 25. travnja jedan je francuski izaslanik poslan šerifu: međutim, ovaj zabrinjava Španjolsku zbog upada u Oran i planova koji mu se pripisuju protiv samog Poluo­ toka"1. Govorilo se da mu francuski izaslanik treba ponuditi pomoć 286

Oživljavanje i kraj jednog svjetskog rata-. 1550-1559.

francuske flote koja je ostala bez posla protiv Engleske. A cilj bi bilo Granadsko kraljevstvo. Očito, s Francuskom se nikad ne zna. »Veličanstvo«, pisao je Simon Renard toga istoga 25. travnja, »poslovi i odluke ovdje su toliko podložni promjenama i odstupanjima da je teško otkriti i ukazati na istinu u njihovim postupcima«. Najzad, previše govoriti — to je francuska mana — ne znači li isto što i šutnja u koju se brižno zatvaraju Španjolci, skrivanje svoje igre? »Ipak«, zaključuje Renard nekoliko mjeseci kasnije, »francuski kralj nema povjerenja u cara, i da bi onemogućio njegove nakane, pregovaraš Nijemcima, Švicarcima, Maurima, nevjernicima«75; a također, dodaje on 1. rujna, »s protjeranima iz Napulja, losforaxidos, s vojvodom od Albreta, s marokanskim šerifom«76. Dana 6. prosinca ponovno je riječ o Fuentarrabiji, kamo bi otišao francuski kralj »znajući da je Fuentarrabia ključ Španjolske«77. Mlečani ništa tako ne žele kao da bukne taj francusko-španjolski rat, a čini se da su tu Francuzi odlučni. »Ono što ih potiče, to su veze i poslovi koje imaju u Njemačkoj.« Na prvi neprijateljski pokret Njemačka će se pobuniti. Nije li Moric Saski dao znak na saboru? Ohrabrenje daje i turski sultan koji je obećao da će priteći u pomoć »s takvom armadom da će protjerati Vaše Veličanstvo iz Berberije, sa Sicilije i iz Napulja, a zatim predati Francuzima ono što zauzme«. O planovima je Simon Renard načuo iz različitih izvora, a potvrdio ih je neki Demetico, Grk koji radi kao tumač (s arapskog i vjerojatno turskog) i živi u Parizu. Jedan ambasador alžirskog »kralja« dolazi istoga dana kad Henrik II. ulazi u Đlois. Primaju ga kralj i vrhovni zapovjednik. Razgovaralo se o »pobjedi koju je Veličanstvo odnijelo ove godine u Africi«. Prema posljednjim vijestima, Turčin je prekinuo pri­ mirje izgovarajući se na utvrđivanja u Ugarskoj koja su suprotna pri­ jašnjim sporazumima. Iduće godine prepiska Simona Renarda7Hopet pomno iznosi slične stvari o Fuentarrabiji, njemačkim gradovima, Italiji, Berberiji, gdje jedan malteški vitez javlja o pošiljci marsejskih jedara i vesala. Znakova zatim ima sve više: to je povratak francuskog ambasadora u Carigrad 12. travnja, sigurna najava velikih događaja. To je, 27. svibnja, putovanje Monluca u Italiju i četrdeset galija koje kralj oprema u Marseilleu. Rat, doista, započinje zbog Parme gdje je papa Julije III. napao Farneseove: iza Farneseovih stoji francuski kralj, iza pape careve snage. Neizravan rat, prigušen, ali prvi znak neprijateljstava, sve glasnijih, i koja napokon izbijaju: 15. srpnja u Augsburgu se doznaje da je turska flota stigla do napuljskih obala79.

287

DOGAĐAH, POLITIKA 1 LJUDI

2. Rat na Sredozemlju i izvan Sredozemlja Prvi udarac doista su zadali Turci. Zar su mogli dopustiti kršćanima da se utvrde na afričkim obalama, od Tripolija koji drže malteški vitezovi80 sve do Africe i La Goulette? Na toj važnoj liniji koja im može onemogućiti, ili barem otežati, put prem a zapadu. Dragut nije dorastao tome da sam pruži otpor flotama Andree Dorije. U Djerbi im je, u travnju 1551, mogao izmaknuti tek očajničkom strategijom, kopajući kanale kroz sprudove na jugu otoka81. Dragut se izlaže opasnosti da bude prognan s obala Afrike. S druge strane, malteški su vitezovi pomišljali da napuste svoj brdoviti i neplodni otok i prebace se sve do Africe i Tripolija i tamo usidre na pučini. Hoće li im preostati vremena da na ulazu u samu Berberiju sagrade novu neosvojivu tvrđavu na Rodosu82?

Pad Tripolija: 14. kolovoza 1551. Sve se ipak odvija toliko sporo da Turci sebi mogu priuštiti luksuz raskida prema najboljim diplomatskim pravilima. Car je, protivno od­ redbama primirja, podizao utvrde na granicama Ugarske. On spletkari u Transilvaniji8-4. Napao je Draguta, sultanova saveznika. U veljači 1551. lurski izaslanik, jedan Dubrovčanin (putovao je od Carigrada do Augsburga) stiže caru. Neka ovaj makne Zoenoka i vrati Africu, inače će biti rata81. Zanimljivo je da će Sinan-paša, stigavši pred svjetionik Messine, s cijelom Holom okupljenom u Fossi di San Giovanni, ponoviti taj zahtjev za povratkom Africe u jednom pismu upućenom kralju85. Jasno, zahtjev će biti odbijen. Ali svi su se tjeskobno pitali što će učiniti flota sultana. Hoće li krenuti na Maltu, u Africu ili Tripoli? Ili će proslijediti prema zapadu i pridružiti se francuskim galijama? A što će zatim učiniti Francuzi, to je dakle ono što je zabrinjavalo Karla V. u Augsburgu86. Flota je, nakon jednog simuliranog napada, 18. srpnja87 uplovila u maltešku luku i pokušala se tu iskrcati, a potom je proslijedila sve do otoka Gozzo koji je bio strahovito opustošen i s kojega su Turci odveli 5 ili 6.000 zarobljenika88. Dana 30. srpnja razvila je jedra prema obalama Afrike. Na Malti su se, kao i u Tripoliju, prvih dana kolovoza nadali da je to tek varka. Kad je francuski ambasador u Turskoj, d ’Aramon, stigao 1. kolovoza u Napulj, na svom putu za Carigrad, pronio se glas da je došao tražiti armadu koja bi ga otpratila na zapad gdje bi prezimjela. Ali vojni korpus uskoro se počeo iskrcavati u Zuari, zapadno, i u Tagiuri, istočno od Tripolija. Tripoli su Španjolci, koji su ga osvojili u srpnju 1510, prepustili 1530. malteškim vitezovima. Mjesto je osrednje: domorodački gradić, nastanjen Arapima u službi vjere, okružen lošim zidinama, pojačanim 288

34. FILIP II, oko 1555. Anonimni crlež, B.N., Pariz

35, FILIP II. Detalj Glorie, Pogreb grofa O rgaza, El Greco, Toledo, 1586.

Oživljavanje i kraj jednog svjetskog rata : 1550-1559.

lornjevima, ali sagrađenim većinom od zemlje. Nasuprot luci, nalazi se utvrda u starome stilu, s četiri kutna tornja, djelomično kamena, naj­ češće zemljana. Napokon, nadvisujući svojim topovima ulaz u luku (prostrana i duboka luka čija je razina vode dovoljna za lađe od 1.200 salmi), mali dvorac sagrađen na jezičcu kopna, u smjeru otoka koji zatvaraju luku prema zapadu, castillegio, Bordj el Mandrik, kako ga nazivaju Arapi; osrednja tvrđava koja nije mogla biti bolje napravljena zbog uvjeta u toj pjeskovitoj zemlji gdje nema ni kamena ni drveta, i zbog, kao što kažu, škrtosti velikog meštra, Jeana d ’Olmedesa. Unutar nje, pod zapovjedništvom fra Gaspara de Valliera, maršala za područje overnjanskog narječja, koji će se u opasnosti pokazati prilično kukavnim vođom, nalazi se trideset vitezova i 630 kalabrijskih ili sicilijanskih plaćenika osrednje kvalitete i koji su regrutirani u posljednji trenutak89. Opsada je bila laka, unatoč ograničenom vremenu koje su Turci imali na raspolaganju prije zime. Napadači su se mogli iskrcati i opskrbiti po miloj volji, iskopati prilazne rovove, postaviti prema utvrdi tri baterije od po dvanaest topova. Tek tada su se opkoljeni vojnici pobunili i nametnuli svojim vođama kapitulaciju. Pregovarači su se užurbali. Turci su postavili zahtjev da im se predaju netaknute gradske utvrde. Zauzvrat, na intervenciju francuskog ambasadora koji se pridružio turskoj armadi, vitezovi su sačuvali život i slobodu. Na ambasadorovim galijama kukavno su se vratili na Maltu, dok su vojnici bili prepušteni neprijatelju, praved­ no kažnjeni za svoj neposluh90... Tako barem kazuje Bosio, taj »građanin« Malte koji spokojne duše navodi izvore: rasprave sa suđenja odgovornim vodama koji je potom održan na Malti. Čini se da je sav grijeh prebačen na zarobljene vojnike kojih nije više bilo tu da se brane. Ali slučaj je u to doba potakao brojne glasine. Da ne spominjemo objede kojima je bio obasut ambasador d ’Aramon, je li francuski vitez Gaspar de Vallier izdao, kao što smatra povjesničar Salomone Marino? Ili valja za poraz optužiti samog velikog meštra, Španjolca d ’Olmedesa, koji se, u najmanju ruku, pokazao nesmotrenim? To nije nimalo važno! Važno je to da je s Tripolijem u ruke Turčina palo dragocjeno sredstvo borbe i veze sa Sjevernom Afrikom. Kao tradicionalni izlaz iz afričke unutrašnjosti, grad će ponovno zadobiti svoje dostojanstvo. Sve dok su ga u svojim rukama držali kršćani saharska je trgovina bila okrenuta prem a Tagiuri, u blizini Tripolija, lenu jednog grubog čovjeka, Murat-age, kojeg je pobjeda iz 1551. dovela na ćelo Tripolitanskog pašaluka. Zlatni prah i robovi tada su ponovno krenuli put grada »bogata zlatom«. Taj turski pohod najavljuje opći rat koji je pripremala Europa. Francuska politika sve je smjelija, dok carske snage, uz potrebne mjere 291

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

opreza, zarobljavaju od kolovoza francuske brodove u Nizozemskoj91. Nuncij, s kojim su Henrik II. i glavni zapovjednik loše postupali^najavljuje onom e tko ga želi slušati da je rat posve blizu92. U Gascogni93 se skupljaju čete, a 30.000 ljudi i 7.000 konja vojvode od Guisea napuštaju granice Barroisa i Burgundije. Oni se ipak neće odmah naći u Italiji, gdje se stvari oko Parme i Mirandole nepovoljno odvijaju za Francuze, kaže Re­ nard91. Ali marsejske galije dobile su nalog da se priključe turskoj armadi95. Te opasnosti pritišću politiku cara. No ništa manje i financijske teškoće, ozbiljne u tom teškom trenutku kad se m ora posvuda sukoblja­ vati. U strahu za Siciliju, u kolovozu izdaje naredbu da onuda prođu španjolske i talijanske čete iz Würtemberga... Malo je bilo toliko utjecaj­ nih djela kao ta jednostavna mjera. Napuštajući Njemačku, Karlo V. prepustio je svome bratu brigu da zauzme, ali o vlastitom trošku i ako prosudi da je to dobro, mjesta iz kojih on povlači svoje trupe. Ferdinand u lom trenutku ima velikih briga na ugarskoj granici, do koje se rat također proširio i gdje se, iako oslonjen na Transilvaniju, neko vrijeme vezanu uz stvar Habsburgovaca, jedva odupire silovitim prodorima rumelijskog begler-bega, M ehmed-paše Sokolovića96. Tim povlačenjem okupacijskih četa, Karlo V. izravno je pripremio njemačku eksploziju 1552. Je li precijenio tursku opasnost? U tom slučaju nije bio jedini. Iz Valencije je, 15. kolovoza, potkralj Tomas de Villanueva, upozorio Filipa na opasnost od iskrcavanja97. S Malte je, 24. kolovoza, Villegaignon preklinjao Annea de Montmorencyja: »Ako se Vi i kralj ne zauzmete kod velikogmeštra da nas ostavi na miru, prijeti nam poraz98...«. Spašavati Maltu! Francuski je kralj imao drugih briga. Neprijatelj­ stva, započeta bez objave u okolici Parme, proširila su se malo pomalo na Europu. Nedostajala im je samo službena potvrda koju je zatražio francuski kralj. Kao saveznik vojvode od Parme najprije je raskinuo s papom, 1. rujna, na dan ponovnog otvaranja Tridentskog koncila. Dvanaestoga je otpustio carskog ambasadora Simona R enarda" i opoz­ vao vlastite ambasadore100. Započinjući s izravnim neprijateljstvima Brissac se bez teškoća domogao malih mjesta Chierija i San Damiana101. Još ranije, u kolovozu, Paulin de la Garde, zapovjednik francuskih galija, zaplijenio je na talijanskim obalama petnaest španjolskih brodova102 i napad se istoga mjeseca ponovio u luci Barcelone, odakle su francuski mornari odvukli četiri velika broda, jednu galiju koja je upravo bila puštena i jednu fregatu princa Dorije103. Uslijedile su ratne mjere: premještanja četa prema Italiji, naoružavanje brodova u Bretagni104, zapljena brodova podanika cara u Francuskoj105. Napokon, u listopadu su bili postavljeni temelji za konačan sporazum francuskog kralja s njemačkim protestantskim vladarima106. Je li takav rasplet iznenadio carske snage? Ne čini se (ma što o tome govorio Fueter107), čitamo li pisma Marije Ugarske koja se iz Nizozemske 292

Oživljavanje i kraj jednog svjetskog rata: 1550-1559.

s razlogom zabrinjava i, kao i uvijek, pomišlja na velika sredstva: skršiti neprijateljstvo Engleske i tamo si osigurati luku neophodnu za carske brodove. »Kažu čak, iznosi ona108, da je to kraljevstvo osvojivo, u ovome trenutku čak i podijeljeno i u krajnjoj bijedi«. U svakom slučaju, bilo bi uputno hiniti povjerenje i odanost Ferdinandovu sinu i ne govoriti više, neko vrijeme, o pitanju Carstva. Nijemce bi to moglo zadovoljiti i potaknuti ih da pomognu Nj. V. Ako rat bude dobiven, bit će lako osigurati carstvo onome tko ga bude želio. Ali valja ga dobiti. Čini se da je Marija Ugarska sve predvidjela, igru Francuza oslonjenih na prote­ stantsku Englesku i koji »uznemiruju« Njemačku, kao i sporazum do­ tičnih Francuza s vojvodom »Maurisom« Saskim. Ne bi li se njemu, navodi ona, mogao povjeriti neki zadatak kod Turaka109, jer ponovno u Ugarskoj postoji jedan dio koji je turski? Bio bi to način da ga se udalji, a ako pak odbije, da joj se razotkrije njegova igra. Karlo V. uporno ne shvaća tu igru. To je jedina pogreška u njegovoj taktici. Šio se ostalog tiče, on više nema iluzija, i ma koliko patio od kostobolje, nastanjuje se u Innsbrucku, da bi odatle mogao nadgledati obližnju Italiju. Tako se on ponovno priprema za rat protiv Vrlo Kršćan­ skog kralja110.

Ratni požar 1552. Sljedeće, 1552. godine, rasplinjava se u golemom ratnom požaru to polagano gomilanje eksploziva; jedan te isti požar, ali koji od sjevera do juga, uzastopce ili istodobno pali tolika žarišta da se nije uvijek opažalo da je to isto. Posvuda, ili gotovo posvuda u Europi te 1552. godine rasplamsava se nekoliko ratova. Ponajprije, unutrašnji njemački rat, onaj koji povjesničari s onu strane Rajne nazivaju Fiirstenrevolution, iako on nije isključivo »revo­ lucija knezova«: taj ratje i vjerski111 i društveni. On je okončan porazno za Karla V. Otjeran iz Innsbrucka, on mora, 19. travnja, bježati pred Moricovim trupama i gubi Njemačku isto onako brzo kao što ju je i osvojio 1547. Njegova se »tiranija«, da kažemo poput Bucera, ruši u nekoliko mjeseci, između početka veljače i 1. kolovoza 1552, kad se ponovno, s Passauškim ugovorom, uspostavljaju njemačke slobode i privremeni sporazum između cara i Njemačke. Na zapadu vanjski njemački rat ima dvije faze. U prvoj fazi francuski kralj, ispunjavajući svoje dogovore s njemačkim protestantima, koji su potvrđeni Chambordskim ugovorom 15. siječnja 1552, »putuje u Рогајnje«: osvajanje Toula i Metza 10. travnja112, dolazak u Porajnje u svibnju, nakon kojeg slijedi, kad njemački saveznici započnu pregovore s carem, oprezno povlačenje prem a zapadu. Tom je prilikom zauzeo Verdun, za 293

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

vrijeme povratka u lipnju11*. U drugoj fazi, nakon dogovaranja s Nje­ mačkom, car njome prolazi od juga do sjevera, okupivši svoje snage za ponovno osvajanje Metza, čija je opsada započela 19. listopada a bila okončana 1. siječnja 1553, porazom i povlačenjem cara114. Treći nje­ mački rat, istočno od ovoga, odvija se na ugarskoj granici protiv Turaka. Iznimno žestok, svršio je loše za Ferdinanda kojem će njemački knezovi, u prvom redu Moric Saski, priteći u pomoć tek potkraj godine. Dana 30. srpnja 1552, Temišvar su zauzeli Turci115. Na granicama Luxembourga i Nizozemske drugi niz neprijateljsta­ va, beznačajnih u usporedbi s prethodnim. U Italiji je rat sporadičan: prepadi, opsade, ratovi u pijemontskim brdima, s povremenim primirjima. Nagodbom od 29. travnja okončan je tako rat između francuskog kralja i pape Julija III116, ali odmah, 26. srpnja, ustaje Siena uz povike Francia, Francia; i otjeravši carske snage, proglašava nezavisnost. Prilično ozbiljna epizoda jer prekida velike putove španjolskih veza, a bit će okončana tek nakon pada Siene, koju su u travnju 1555. zauzele carske snage i Cosimo d e ’ Medici117. Pridodajmo tim kontinentalnim ratovima pomorske operacije na Sredozemlju. Teško bismo ih shvatili ako ih ne bismo vezali uza sve one borbe kojih su one samo epizoda, dakako, ne najvažnija s vojnog stajališta. One se, 1552, svode na kretanje turske armade koja uobičaje­ nim putem stiže sve do Messine i, 5. kolovoza, poražava flotu Andree Dorije između otoka Ponze i Terracine118 — te na putovanja francuskih galija koje su, pod vodstvom Paulina de la Gardea, dobile nalog da se pridruže turskoj armadi. Ali ova, unatoč svim francuskim zahtjevima, neće proslijediti dalje prema zapadu. Potkralj Valencije javio je Filipu Španjolskom da je levantinska armada, 13. kolovoza 1552, ušla u Mallorcu, ali ju je napu­ stila od straha, te godine kao i prethodne119. Možda se Sinan-paši žurilo da što prije prodre na istok, zbog osobnih razloga i zbog rata protiv Perzije. U svakom slučaju, on nije čekao francuske galije, a one su pak, protivno onome što se 1543. dogodilo u Toulonu, morale prezimiti na istoku, na otoku Chiosu120. Jedan ih dokum ent spominje u prolazu prema napuljskoj obali, pored Reggia gdje iskrcavaju ljude i dobro se opskrbljuju, ubijajući krave i svinje, sijekući stabla u vrtovima kako bi se opskrbili drvetom. Dva mornara koji tada dezertiraju, jedan Talijan, drugi iz Nice, pričaju da su galije na puru zato da bi odbile tursku armadu i zauzele Napulj i Salerno... Treba li taj incident dovesti u vezu s urotom princa od Salerna, D. Ferrantea Sanseverina, koji je upravo na brodu francuske flote, s urotom kojoj je Venecija uskratila pomoć i koja je propala zbog zakašnjela dolaska flote121?Još jednom, možemo vidjeti s kolikom ustrajnošću francuska politika nastavlja sanjati o Napulju. 294

Oživljavanje i kraj jednog svjetskog rata: 1550-1559,

Možda bi bez žurbe u odbijanju turskih galija postigla značajnije rezul­ tate? Ni Genova, ni Napulj ne bi mogli pružiti otpor udruženim napori­ ma dvaju saveznika, a Andrea Doria ne bi imao vremena da poduzme putovanja na kojima bi se opskrbio i pojačao ugrožene točke. Ali Turčin ne gleda tako daleko. Za njegovu armadu, radi se samo o običnim pljačkaškim pothvatima. Čim se škrinje napune do vrha, ponovno kreće prema Levantu. Možda, kao što se uskoro širi glasina, ustrajna i nekontrolirana, zbog velikih španjolskih i genovskih napojnica? Tako veliki politički problemi te dramatične 1552. godine nisu tu, na Sredozemlju. Oni ne ovise ni o Dragutu, ni o Sinan-paši, ni o vrlo starom Andrei Doriji. Oni koje bi se željelo razotkriti opet su car, ili Henrik II, ili zagonetni Moric Saski. Ravnodušan prema vjeri, realist, neki kažu amoralan, malo je toliko mutnih ličnosti kao što je Moric Saski. On je vodio igru protiv Karla V. i naplatio od njega Mühlberg, natjeravši ga da bježi preko Alpa, sve do Villacha, i preko Brennera. Zatim je, na vrhuncu uspjeha zastao kad je imao, kao što se govorilo, mjenice na Italiju. Zašto? Zato što ga vojnici nisu slijedili? Ili zato što se nije htio priključiti Francuzima?Je li on bio, što je rijetkost, oštrouman i pronicljiv političar, željan da okonča njemački rat; ili je pak, posve jednostavno, u sporazumu s ferdinandovcima te tako promjenjive godine i postaje li svjestan njemačkih teškoća prema istoku, naspram islamu? Sva su ta pitanja bila postavljena, i ako je o tome teško donijeti sud, to je zato što će na kraju ta začuđujuća ličnost iščeznuti iz svijeta122 odnoseći sa sobom najbolji odgovor: svoj vlastiti život. Što se tiče starog cara, je li on doista, kao što kaže Édouard Fuctcr, bio žrtva zabluda svojih diplomatskih službi; ili, kao što mi mislimo, svoje tvrdoglavosti? On je možda pomišljao da će se izvući bez borbe, budući da je tijekom osam godina uspijevao u tim pritiscima na Francu­ sku. Bez borbe, to znači bez driješenja kese. Dakle, novčane su teškoće velike; tek nakon bijega iz Innsbrucka, Habsburško se Carstvo odlučilo na golem napor. Možda je, kao što iznosi Richard Ehrenberg, Karlo V. bio spašen lipnja 1552. samo s 40.000 dukata koje mu je predujmio Anton Fuggerl2i? Taj mu je kredit omogućio da u Passauu čvrsto istupi. Snažna pomoć, pristigla iz Firence (u obliku posudbe od 200.000 dukata), iz Napulja (800.000), a nadasve iz Španjolske, ojačala je veliko carsko tijelo124. Tek od 1552. godine Španjolski izvoz novca s Poluotoka u smjeru Genove, a osobito prem a Antwerpenu, postaje prvi put zna­ tan125. Karla V. optužuju za nesmotrenost. No je li on mogao računati s poluizdajom ferdinandovaca koja mu je nanijela toliko štete? Velika mu je pogreška bila u tome što se uzjogunio da ostane u blizini Augsburga umjesto da se uputi (što će i pokušati, ali prekasno) prema Nizozemskoj 295

DOGAĐAJI, POLITIKA l LJUDI

koja je uporište njegove moći, njegova utvrda, i njegova banka126.Jedino odatle, a to je m orao znati nakon 1544, može napasti Francusku. Isto se tako dugo raspravljalo o politici Henrika II. Znači li puto­ vanje u Njemačku i obrat politike Valoisovih, pita se Henri Hauser, da bi odm ah sam dao niječan odgovor127. Henrik II. gotovo se odmah vraća brigama oko Italije, toj obmani, toj nužnosti. Nuncij Santa Croce pisat će početkom 1553: »Vrlo Kršćanski kralj posve se okrenuo stvarima Italije«12н. Dakle, taj put u Njemačku tek je puka slučajnost. Kralj zapravo nije imao izbora. Za njega je problem bio u tome da pruži otpor golemoj habsburškoj masi, zato što je u isto vrijeme kad i drugi udario s najvećom snagom u najosjetljiviju točku. Događaji ga tada odvode s jedne na drugu stranu. Činjenica je da su ga oni, te 1552. godine, odvukli prema istoku, te da time odvlače i povjesničara Sredozemlja već prema tome kako se španjolska vlast širi u Njemačkoj, a sredstva crpi u Nizozemskoj i tu kadšto nalazi svoje odlučujuće strateške položaje.

Korzika Francuzima, Engleska Španjolcima Sljedeće godine, 1553, Sredozemlje i njegovi kopneni dijelovi i dalje nisu u središtu m eđunarodne politike. Što se na njemu doista može vidjeti? Neka vrst alžirskih gusara, potisnutih do Gibraltara; za­ kašnjeli pohod turske armade, voden sve do Korzike, u suradnji s francuskim galijama; napokon, na kraju ljeta Korziku osvajaju francuske trupe ifu o ru scitin 9 s otoka. Tri spektakularne operacije, ali manje važne nego što se čini. Salah-reis1*0, »Maurin« rođen u egipatskoj Aleksandriji, izašao iz barbarossine škole, od 1552. je »alžirski kralj«, sedmi alžirski kralj. Stigavši u travnju u svoj grad, on najprije »urazumljuje« guvernere Touggourta i Ouargle koji su odbijali platiti porez: to su plodne pljačke ;z kojih se vraća nakrcan zlatom i obećanjem da će »porez«, to jest nekoliko desetaka crnkinja iz unutrašnjosti Afrike, biti isporučivan svake godine. Zima 1552-1553- bila je u Alžiru posvećena pom nom oprema­ nju flote, i početkom lipnja Salah-reis isplovio je s 40 brodova, galija, galijica i brigantina, dobro naoružanim. Ipak, prvi je pokušaj, na Mallorci, okončan žestokim porazom; a zatim, kako su pomorci bili na vrijeme obaviješteni, gusari nisu našli ni žive duše. Jedina povoljna prilika pružila im se u tjesnacu da zarobe pet portugalskih karavela koje su slučajno prevozile guvernera Veleza, pretendenta na prijestolje šerifa, i koji se vraćao s Poluotoka, gdje je sa svojim pristašama pokušao izvesti svoj pothvat. Zarobili su sve: karavele, Portugalce i Marokance, i prevezli ih u Velez gdje je Salah-reis, zvan Haedo, poklonio sav plijen šerifu u zalog prijateljstva i dobrog susjedstva i kako bi obližnji Oran poštedio 296

O življavanje i kra j jednog svjetskog rata: / 5 5 0 -/ 5 5 9

od njegovih čestih upada. Nije važno što su tri mjeseca kasnije u blizini Tlemcena izbili novi pogranični okršaji, a alžirski gospodar morao zimu provesti u pripremanju pohoda, ovaj put protiv Maroka... Istina je da se pobrinuo da u Alžir dovede pretendenta Ba Hassouna. Salah-reis vjerojatno se vratio u svoju bazu kad je turska flota, pod zapovjedništvom Draguta (uz kojega su bili Paulin da la Garde i francu­ ske galije), stigla do talijanskih obala. Spletke, a možda i sudjelovanje vezira Rustem-paše, kojeg su potkupile carske snage1*1, odgodili su odlazak armade, slabije nego prethodne godine i koja je promijenila gospodara. Dragut je zamijenio Sinan-pašu. Štoviše, umjesto da se odmah upute ka obalama toskanske Maremme, turski su brodovi gubili vrijeme u pljačkama: otok Pantellaria bio je opljačkan u kolovozu, a zatim žitna luka La Licata, na sicilijanskoj obali. Dragutovi pregovori s Tunižanima (tuniski kralj upravo je raskinuo sa Španjolcima u La Gouletti) zadržali su flotu između Sicilije i Afrike. Zahvaljujući lim zakašnjenjima Andrea Doria imao je vremena da u Genovu smjesti najveći dio svoje flote, da opskrbi utvrde i da duž talijanskih obala razmjesti dovoljno brzih brodova kako bi na vrijeme bio obaviješten o kretanju neprijatelja. On je u Tirensko more uplovio tek 3. kolovoza1*2. Nekoliko dana kasnije brodovi su napali otok Elbu, opljačkali Capoliveri, Rio Marinu, Marcianu, Porto Longone. Ali glavni, Cosmopolis (nekada zvan Porto Ferraio), odupro se njihovim napadima. Tek je tada, nakon šio je pomišljala da napadne Piombino, flota upotrijebljena za prijevoz fran­ cuskih trupa iz sienske Maremme na Korziku. U mjestu Castiglione della Pescara1** doista se sastao ratni savjet francuskih vođa, i prevladalo je mišljenje maršala de Termesa, zapov­ jednika francuskih snaga u Parmi. Uz pomoć Paulina de la Gardea i korzikanskih izbjeglica (u prvom redu Sampiera Corsa) donio je, bez izričite naredbe kralja, odluku o invaziji velikog otoka. Sve se odigralo* s iznimnom lakoćom. Bastia je zauzeta 23. kolovoza, a barun de la Garde stigao je u Saint-Florent 26. kolovoza. Zatim je došao red na Corte kamo su, u zalede, pobjegli genovski izaslanici iz Bastije. Napokon, početkom rujna, kapitulirao je Bonifacio1*4 nakon što je pokušao pružiti otpor: znamo da je to mjesto na otoku, zajedno s Calvijem, bilo grad Genovljana. S bogatim plijenom, i obećanim novcem što ga je Dragut izmamio od Paulina de la Gardea, Turci su odbili da dalje nastavljaju blokadu Calvija, posljednje utvrde koju su Genovljani imali na otoku, i vratili su se. Prvi listopada135 njihova je flota prošla Messinskim prolazom. U prosincu je stigla u Carigrad. Hoćemo li reći da je upravo propuštena velika prilika da se potuče Austrijska kuća? Činjenica je da Turci tada nisu napali svim svojim 297

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

snagama1*6. Zbog potkupljivosti, kažu neki. Ali drugi razlozi mogu objasniti taj osrednji napor, osrednji od samog početka, budući da je te godine iz Carigrada krenulo samo šezdeset galija. Razlog je tome što se na istoku i dalje nastavlja rat s Perzijom. Te 1553.137 godine jedan londonski trgovac, nastanjen u Alepu, Anthony Jenkinson, vidi kako u grad ulazi Sulejman Veličanstveni i njegova raskošna povorka na putu za Perziju: 6.000 lakih konjanika, 16.000 janjičara, 1.000 počasnih paževa, »svi odjeveni u zlato«, u pratnji sultana koji, jašući na bijelom konju, nosi odjeću izvezenu zlatom i golemi turban od svile i lana. Vojska broji više od 300.000 ljudi, a slijedi ih 200.000 deva za prijevoz tereta... Nije li to slika koja čini protutežu sredozemnom ratu, ograničuje ga i umanjuje? Ipak, zahvaljujući Turcima Francuzi su stupili na Korziku. Potkraj ljeta otok je njihov. Vijest o iskrcavanju zapanjila je Genovljane, izludila Cosinia d e ’ Medicija i carske snage, izazvala osude papinstva. Osvajanje je bilo vrlo brzo. Sampiero Corso i izbjeglice, uz pomoć otočana, sami su obavili gotovo cijeli posao. Htjeli mi to ili ne, s pravom ili ne, Korzika je mrzila Genovljane, mrzila je u njima gospodare, gradske lihvarske trgovce, osiromašene pridošlice koje su ovamo došle, kao u neku kolonijalnu zemlju, ponovno stvoriti bogatstvo. »Ona«, znači li to cijela Korzika? Zacijelo, sve velike porodice koje genovski poredak pokorava, kao i mali ljudi, razjareni lošim berbama i ekonomskom krizom, ometani u svojim životnim navikama novim ratarskim metodama kolonizatora. Za sve te ljude genovska je vlast »assassinioperpetuo«138. Na otoku, prenaseljenom za svoje mogućnosti, rat samo povećava bijedu. Francuzi, Genovljani, Turci, Alžirci, grubi njemački vojnici, talijanski ili španjolski plaćenici D om inante i, dodajmo, Sampierove pristaše, cijela ta gomila vojnika mora živjeti. Ona pljačka, krnji berbe, pali sela. Krivnja je Korzike u tome što ima vanjsko značenje veće nego što je njeno vlastito i da u tome ratu Valoisa protiv Habsburgovaca predstavlja komunikacijski čvor. Više nego u Parmi, čak više nego u Sieni, francuska okupacija Korzike ometa unutrašnje veze carskih snaga i njihovih saveznika. »Svaki brod koji iz Kartagene, Valencije, Barcelone (dodajmo još i iz Malage i Alicantea) plovi za Genovu, Livorno, Napulj prolazi pored korzikanskih obala; to još više vrijedi za 16. stoljeće kada barbarski pirati pljačkaju onim dijelom Sredozemlja između Sardinije i obala Afrike, a normalni je pomorski put obilazio rt Corse ili koristio prolaz Bonil'acia. Štoviše, ograničena nosivost brodova onemogućavala je velika putovanja bez zaustavljanja, i brodovi koji su plovili iz Španjol­ ske u Italiju sasvim su se prirodno zaustavljali u lukama Korzike«139Suvremenici su odmah bili svjesni, jedni se tome radujući, drugi ne 298

O življavanje i kra j jednog svjetskog rata: 1550-1559

mogavši suspregnuti zabrinutosti, važnosti osvajanja te »kočnice Italije« kao što je govorio Sampiero Corso140. Carski protunapad nije zakasnio. Čim je nastup zime, prekinuvši ljetnu suradnju Francuza i Turaka, uspostavio uobičajeni omjer medu zapadnim flotama, situacija se preokrenula, budući da su Genova i Toskana u blizini imale svoje baze, dok je otok, daleko od francuskih galija koje su se vratile u Marseille141, i štoviše, pod izravnom prijetnjom Genovljana, uvijek vezanih uz Calvi, ostao pod paskom pobunjenika i 5.000 starih vojnika. Čini se, uostalom, da je Henrik II. u studenom započeo neizravno pregovarati s Genovom142. Ali ona je, krenuvši tim putem na poticaj firentinskog vojvode, već uputila poziv caru skupila 800.000 dukata, digla 15.000 ljudi. Vojni korpus koji je poslao Doria napustio je grad 9, malo se zadržao na genovskoj obali i 15. stigao na rt Corse. Dana 1б. ušao je u zaljev Saint-Florent čiji se garnizon predao sljedećeg 17. veljače144. Počeo je težak rat. Godina 1553. bila je dakle nemirna godina na Sredozemlju. No jesu li ti događaji na Sredozemlju, u odnosu na opći rat koji se vodio u Europi, bili jednako važni kao oni na sjeveru? Važna epizoda je drama­ tično nasljedstvo Engleske. Trećega srpnja 1553.145 umro je Edvard VI; s njime je iščezla jedna službeno protestantska Engleska, gotovo prija­ teljska Francuskoj, neprijateljska prema Habsburgovcima, tako da se istodobno u Nizozemskoj moglo zahvaliti Bogu zbog smrti Morica Saskog (umro 11. srpnja) i stupanja na prijesto Marije T udor116. Taj je događaj, međutim, u jednoj rastrzanoj zemlji bio osobito težak i odmah je nametnuo nimalo jednostavno pitanje kraljičina braka. Nakon tisuću zapreka, nakon što je u posljednjem trenutku otklonjena kandidatura nezrelog infanta Dom Luisa Portugalskog, Marijina ujaka147, mladi princ Filip odnosi pobjedu. Taj uspjeh, »koji je izazvao veliku ljubomoru«1'lH, valjalo je zahvaliti caru, Granveli i ambasadoru Simonu Renardu čije je to neprijeporno bilo remek-djelo. Dvanaesti srpnja potpisan je bračni ugovor; u kraljevstvu je bio objavljen dva dana kasnije149. U trenutku kad je Habsburško Carstvo primalo tolike udarce, s tim neočekivanim uspjehom sreća se povratila. Budući da je Nizozemska odbila da se veže uz razjedinjenu Njemačku i koju pušta da sc i dalje dijeli, car se sada veže uz Englesku. On koncentrira svoje snage u blizini Sjevernog mora, toga sjevernog Sredozemlja koje mu gotovo cijelo pripada, kao i veliki putovi koji vode prema njemu od oceana. Od Nizozemske stvara svoju neosvojivu utvrdu 15°. Za Vrlo Kršćanskog kralja izgledi su te zime 1553-1554, dakle, prilično mračni. Hoće li čak, kao što se nada mletački ambasador, imati snage da spriječi španjolskog princa da stigne do svoga novog kraljevstva (a prilika će se ukazati u Villegaignonu a da to nitko nije shvatio151), što bi bila prednost? Udarac 299

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

je odjeknuo i u Njemačkoj. »Njemački kneževi, piše 30. prosinca 15 5 3 152, mletački ambasador kod Karla V, još su uvijek u dvojbi hoće li španjolski princ, približujući se Njemačkoj kao što će i učiniti stigavši u Englesku, uz novu pomoć toga kraljevstva i zahvaljujući njemačkim podjelama, pokušati oružjem osvojiti »koadjutorstvo« carstva koje je već jednom pokušao osvojiti putem pregovora. Čak i prije nego što je zaključen, engleski se brak odmjerava na vagi diplomacije153. Za careve je neprijatelje jedina utjeha što brak još nije konzumiran, što je engleski otok potresan teškim nemirima, i što bi ih Francuzi željeli još više otežati svojim pozivima upućenim london­ skom p u k u 15^. Čak će se pomišljati na to da se, u veljači 1554, kraljicu prebaci na sigurno mjesto, u Calais155. Karlo V. nije, dakle, stekao podršku Engleske već naklonost jedne kraljice koja je samo osporavana vladarica, još nesigurna u svoje mogućnosti, pa čak i u pomoć Španjo­ laca kojima su Francuzi mogli zaustaviti156 prolaz prem a Engleskoj, napokon, kraljice koja ima još manje novaca nego sam car ili njegov sin.

Abdikacije Karla V: 1554-1556. Dakle, nedostatak novca tišti ovu fazu rata. Što se tiče cara, ne prestaju izvirati teškoće s Fuggerovima, Schetzovima i drugim posuđiva­ čima iz Augsburga, Antwerpena ili Genove157. Što se tiče Francuza, kralj može posuđivati u Lyonskoj banci: godina 1553. bit će godina »grand partyja«. Ali taj novac koji se posudi valja vratiti, i u tu svrhu treba tražiti još veće poreze. U zemlji, i to većo odavno, vlada neobična tjeskoba. Već 1547.158 vrhovni zapovjednik vojske morao je u Guyenneu gušiti nemire seljaka zbog poreza. U travnju 1552159, izvještaji upućeni u Španjolsku kazuju da u Francuskoj nema nestašice ni žita, ni kruha, nego da je nezadovoljstvo vrlo veliko zbog poreza koji nije štedio ni samostane, ni bolnice Saint-Antoine ili Saint-Lazare. Rat koji je ponov­ no počeo te, 1552. godine, bio je porazan za male ljude, trgovce, seljake koji su se morali plašiti izrabljivanja od strane plemića. »Zar svaki plemić, nastavlja isti izvještaj, ne uzima posvuda ono što mu treba? Svi su ti ljudi kao Mauri bez gospodara.« Riječ je, istina, o dvojbenom španjolskom izvještaju, ali u travnju 1554. jedan francuski izvještaj, namijenjeni Toskani100, također spominje um or ljudi, loš moral vojske, nemo­ gućnost da kralj, zbog nedostatka novca, pridobije Švicarce, ponovni rast poreza i topljenje privatnog srebra, prodaju plemićkih titula, poreze koji se nameću svećenstvu... U svim kršćanskim zemljama, Francuskoj, Španjolskoj, Italiji ili Njemačkoj, um or je isti: papa će se, u kolovozu, pokušati njime okoristiti u nastojanju da sklopi mir161. 300

Oživljavanje i kraj jednog svjetskog rata: 1550-1559.

I samo Tursko Carstvo, čije su snage angažirane u Perziji, nije u boljem stanju. Valjalo je da 1555. ambasador Vrlo Kršćanskog kralja Codignac, dođe medu vojsku koja se bori protiv sufije i moli samog sultana da pošalje arm adu162. Nisu li tako, tamo gdje su povjesničari zamišljali intrige i računice, često nedostajala financijska sredstva? Tijekom tih dviju godina 15541555. rat je posvuda bio mlako voden: rat na granicama Nizozemske i na rubovima Pijemonta gdje Brissac163 nenadano zauzima utvrđeni grad Casai, u lipnju 1555; mali pomorski rat na Sredozemlju gdje se turska armada samo pojavljuje: 1554, pod vodstvom Draguta, zadržava se u Draču, duže nego što je bilo potrebno, tako su barem mislili Francuzi koji su, u sporazumu s alžirskim galijicama, pokušali za to vrijeme posredovati na Korzici i na obalama toskanske Maremme161. Nikakve reakcije protiv njih, jer je stanoviti broj galija bio poslan na Atlantik kao pratnja Filipu na putu prema Engleskoj. Ali Dragut stiže kasno i hita duž napuljske obale, da bi ubrzo stigao na Istok. Francuski opunomoćenici viču o izdaji165, i otada će nastojati udaljiti tu osobu od zapovijedanja flotom. Moguće je, napokon, da je Dragut primio novac od carskih snaga. Ali sljedeće godine on u floti zauzima tek mjesto u drugom planu, pod zapovjedništvom novog kapetana Piali-paše, mlada i neiskusna čovjeka. Unatoč francuskom kralju koji je zahtijevao »jak i silovit« rat166, turska je flota samo nazočna ali ne sudjeluje u opsadi Calvija, koji su Genovljani dobro opskrbili i koji se odupire Francuzima. Ona s istom ležernošću prisustvuje u kolovozu pokušaju osvajanja Đastije, koja je prethodne godine ponovno pala u ruke neprijatelja. Napokon, nakon nekoliko propuštenih pokušaja na toskanskim otocima i obalama, pod izgovorom nedostatka namirnica167 i lošeg vremena, ona ukrcava svoje posade i vraća se. Nemamo li prava pomišljati na to da je ona, kao i prethodne godine, dobila upute da bude na oprezu? Ta odsutnost velikih država dopušta malim da se pokažu djelo­ tvornijima nego što je uobičajeno. Vidjeli smo s kolikom energijom Genova vodi svoj rat na Korzici; 1554-1555, ona istjeruje Francuze s velikog dijela otoka168. Napor Cosima de’ Medicija nije ništa manje odlučan: iako mu je na moru loše pomagao Andrea Doria, koji je s jedne strane oprezan, a s druge, kao Genovljanin, bez zadovoljstva gleda na toskansku ekspanziju. Cosimo je ipak primorao Francuze u Sieni da 21. travnja 1555. kapituliraju. Nekoliko mjeseci kasnije ponovno zauzima Orbitello na obali Maremme. Jedina tada odolijeva »Republika« Montalcino u Apeninima, utočište sienskih domoljuba i pokojeg Francuza Ali već potkraj 1555. Cosimo napada, započinjući s čišćenjem Val di Chiane170. Sama alžirska država zaslužuje, za te dvije godine, više rijeci nego osmanska flota. Godine 1554.171 Salah-reis je, predvodeći svoju vojsku 301

DOC,ADAJI. POLITIKA I LJUDI

morem sve do »nove« luke Melile, a zatim kopnom do Taze i Feza, kamo je ušao kao pobjednik, izveo protiv Maroka pohod začuđujućom brzi­ nom. Marokansko konjaništvo nije se moglo oduprijeti turskim arkebuzama. Ali pobjednički je pohod bio bez budućnosti jer su pobjednici, postavivši u Fezu svoga štićenika (svoga nekadašnjeg roba, onoga Ba Ilassouna uhvaćenog prethodne godine), kojega je uskoro ubio stari šerif vrativši se u grad neposredno nakon odlaska pobjednika koji su se, natovareni plijenom, i koje je velikim količinama zlata nagradio njihov zahvalni štićenik, vratili na konjima i mazgama Marokanaca. Sve što će Alžircima ostati od toga pohoda jest mala stijena Penon de Veleza, taj otočić o kojem će još biti riječi172. Sljedeće godine, 1555, svoju aktivnost okreću prem a istoku, protiv Bejaie, ili radije protiv španjolske vlasti u Đejaiji, jer to više nije pravi grad već, izvan starih granica domorodačke aglomeracije, jedno malo utvrđeno područje u obliku trokuta s jednom kulom u svakom kutu; carski dvor, pravokutno zdanje posve nalik na ono u La Gouletti; veliki dvorac i mali dvorac na moru, stara maurska zdanja nasuprot obali17-'. Unutar tih zidina nalazi se stotinjak ljudi i nekoliko desetaka konja. Da bi se prehranilo i jedne i druge valjalo je voditi računa o odlascima i dolascima brodova za opskrbu. Tako je u potrazi za krmivom stari Luis Peralta, guverner utvrde, našao smrt u zasjedi, ostavivši svome sinu Alonsu dužnost da ga naslijedi17,1. U lipnju 1555. Salah-reis napustio je Alžir s nekoliko tisuća vojnika, medu kojima su bili odmetnici ехсореteros, dok je morem odaslao, za prijevoz namirnica i topništva, jednu malu floru: dvije galije, jednu lađu, jednu francusku »saetu«zaplijenjenu u Alžiru. Malo, kao što vidimo, budući da se većina gusarskih brodova priključila floti Leonea Strozzija. Ali i to je bilo dovoljno: tvrđava nije mogla pružiti otpor topovima i njeni su branitelji pobjegli u obližnji grad gdje obrana nije bila moguća. Alonso de Peralta uskoro se predao uz dano mu obećanje da će njemu i četrdesetorici njegovih drugova biti pošteđen život i omogućen povratak u Španjolsku na francuskoj saeti. U Španjolskoj je to snažno odjeknulo175. U Valenciji, u Kataloniji, u Kastiliji govorilo se o okupljanju jednog kaznenog korpusa, i toledski nadbiskup, Siliceo176, stao je na čelo pothvata. Sve se zatim stišalo, što se to obično događa, bilježi Luis Cabrera, u takvim stvarima časti i ugleda koji iziskuju mnogo novaca. Pohod je bio odgođen pod izgovorom da car nije u svojim kraljevstvima; ali želja za osvetom ostala je toliko živa da je Alonso de Peralta po povratku uhvaćen, osuđen i smaknut u Valladolidu Л. svibnja 15 56177. Zar je bio toliko kriv? Nakon što je Bejaia bila napadnuta, na vrijeme je poslao poziv u pomoć u Španjolsku, odakle su nalozi bili previše sporo slani vojvodi od Albe, tadašnjem napuljskom potkralju. Kad se knez Doria na poziv vojvode u ožujku

302

Oživljavanje i kra j jed n o g svjetskog rata-. 1550-1559.

1556. našao u Napulju sa svojim galijama, spremnim da podignu jedra, stigla je vijest o predaji178... Dok su male zemlje sređivale svoje vlastite poslove, igra velikih država nastavljala se na diplomatskom planu. Smrću pape Julija III, 22. ožujka 15 5 5179, Karlo V. izgubio je neospornu pomoć. Francuski kralj stekao je ono što je bio izgubio kada je nakon vladavine Marcela II, koja je potrajala tek nekoliko sedmica180, 23- svibnja 1555, bio izabran Pavao IV181, istoga onog dana kada su u Marchei započeli francusko-carski mirovni pregovori182. Ništa u početku nije ukazivalo na papine osjećaje žestoka neprijateljstva prema caru, ali sami po sebi bili su prijetnja miru koji je, kako se činilo, bio uspostavljen na sjeveru. Doista, tajni ugovor (kojega je postojanje ipak bilo poznato Veneciji i Bruxellesu), s nadnev­ kom od 13- listopada 1555, jamčio je Francuzima formalni savez s papom u slučaju da se rasplinu nade u m ir185. Unutar samog carstva naslućivale su se ništa manje važne promje­ ne. Filip je 1554. neometano stigao u Englesku18*1, i to je bio glavni naslov u svim izvještajima diplomatske prepiske. Voli li ga kraljica ili ne? Hoće li imati djece? (od godine 1555. govorilo se da neće). Istodobno, doznalo se da Karlo V. prepušta svome sinu, engleskom kralju, kraljev­ stva Napulja i Sicilije i Milansko vojvodstvo185. Nedvojbeno, ta je gesta bila učinjena s nakanom da mladoženja dobije na vrijednosti, gesta posve nalik onoj kojom je Ferdinand, 1551. godine, imenovao svoga sina Maksimilijana češkim kraljem: pitanje prestiža i protokola. Me­ đutim, u tim odricanjima — u to nas uvjerava oporuka koju je Karlo V. sastavio te iste, 1554. godine — već je na snazi careva abdikacija. Ili bolje rečeno, abdikacije, jer obično ne mislimo samo na veliki dogadaj u Gentu, natopljen suzama, na odricanje od Nizozemske, gdje je Karlo pred staležima, 25. listopada, prvi puta objavio svoju namjeru da se povuče iz svijeta186. U to je doba već izgubio Siciliju, Napulj i Milano; u siječnju 1556, tiho i izdaleka, riješit će se Španjolske187. Godine 1558, nešto prije svoje smrti, napustit će zlatnu carsku krunu, posljednje odricanje koje su zadržavale uporne molbe samoga Ferdinanda188, zabrinuta zbog nesigurnosti carskog izbora, a možda čak i Filipa koji, u Nizozemskoj i Italiji, osjeća potrebu za tom zaštitničkom sjenom. Možda je pogrešno, nakon Migneta i Gacharda, svoditi te abdikacije na unutrašnji, posve osobni sukob. Valja također voditi računa i o ratnoj klimi tih godina 1554-1556. Karlo V. je možda želio prištediti svome sinu opasnosti nasljedstva koje bi nakon njegove smrti dovelo do nereda. Ako se odriče svoga najdražeg nauma, ako ferdinandovcima prepušta veliki brod Njemačke, to je zato što je, nakon 1552. i 1553, procijenio nemogućnost da njime upravlja. On je čak sam pustio kor­ milo kad je 1555. godine prepustio brigu i odgovornost za Augsburški 303

DOGAĐAJI, POLITIKA! LJUDI

mir Ferdinandu, taj mir koji će Njemačkoj donijeti očigledan mir u preostalom dijelu stoljeća, ali koji je on mrzio iz sveg srca. Uostalom, tu tako nesigurnu Njemačku, u ravnoteži sila može zamijeniti Engleska, vjenčani dar Filipu. Napustiti je, možda je jedini način da se okonča rat i njegovi golemi troškovi. Ma kako bilo, a to je važna stvar za sredozemni svijet, Filipovo se carstvo odvaja od njemačke mase. Posljednja će veza pasti kad u srpnju 1558, Filip II. zatraži carsko namjesništvo nad Italijom koje mu je bilo obećano konvencijom iz 1551189. Njegov ambasador kod Ferdinanda primio je, 22. srpnja 1558, od njega prilično lijep odgovor: »... Ispitavši ono što imate sa mnom raspraviti... u ime Presvijetlog kralja Španjolske i Engleske, našega vrlo dragog i vrlo voljenog nećaka, u vezi s imeno­ vanjem carskog namjesnika u Italiji..., možete s naše strane reći Njegovoj Visosti da, iako se sjećamo da smo mu dali to obećanje, imamo i želju da ga ispunimo«. Ali stvar je delikatna. »... Njegova se Visost mora sjećati da kada je između cara, moga gospodara, i mene, kao i ostalih koje Njegova Visost poznaje, bilo riječi o tome da ga učinimo našim koadjutorom u carstvu, kao i moga sina kralja Maksimilijana, mi smo im predočili sve nezgode, prom jene i nered koji bi mogli uslijediti u carstvu, i da na tom putu ne bismo uspjeli. S obzirom na sve to, iz poštovanja prema caru i kako bismo poslušali njegovu volju, morali smo učiniti ono što je bilo učinjeno-, malo kasnije bilo je i priznato da sam bio bolji prorok nego što smo to željeli, ali tijekom našeg puta vojvoda Moric i knezovi latili su se oružja...«190. Hoće li se danas, povodom namjesništva, izlagati istim rizicima, pojačati optužbe upućene Habsburgovcima da žele carstvo učiniti hereditario'f Boriti se protiv velikih sila Njemačke nema smisla, »s obzirom na velike zadaće i nužnosti koje nas pritišću: Njegovo Visočanstvo od strane Francuske i također Turčina, a mene od strane Turčina i ugarskih pobunjenika, ne računajući vjerska pitanja i druge nevolje koje nam ne nedostaju«, ne računajući probleme koje će izazvati papa, neprijatelj Austrijske kuće. »Svemu tome, nastavlja Ferdinand, valja dodati još jednu nezgodu: da bi vršilo svoju zadaću, valja da Njegovo Visočanstvo nužno boravi u Italiji; pod tim smo izričitim uvjetom dali obećanje, i nikada nam nije, kao što je i očigledno, bila nakana da se to obavlja iz Flandrije, Engleske ili Španjolske...«. Skratimo to pismo, zacijelo ironičnije u našim nego u Filipovim očima, kako bismo došli do zaključka: »U tim uvjetima, mi odsada obećajemo da ćemo Njegovu Visočanstvu, ma u kojem se trenutku otputilo u Italiju, poslati naše povelje u odgovarajućem obliku ...«. Obećanje koje je vjerojatno odnio vjetar: Filip II. uskoro će biti samo španjolski kralj. 3 0 4

O življavanje i kra j jed n o g svjetskog rata . 1550-1 5 5 9 .

Možda je njegovo odricanje od Njemačke, izričito još od prvih abdikacija cara, više nego išta drugo pridonijelo europskom miru. Pregovori započeti u Marchei, koji, protivno ustaljenom mišljenju, nisu bili prekinuti191, doveli su do zaključenja mira u Vaucellesu, 5. lipnja 1556192, zahvaljujući posredovanju engleske kraljice i, kao obično, uoči ljeta. Taj mir nedvojbeno ništa nije rješavao i zadovoljavao se da prizna status quo. Ali on je prekinuo neprijateljstva, a to znači i goleme troškove: to je ono što je svatko želio: »Nedostatak novca ove je godine posvemašnji«, uskliknuo je Ferdinand koji se ipak nadao da će posred­ stvom Francuza sklopiti mir s Turčinom193, dok je Karlo V. u toj smirenoj atmosferi pomišljao da pođe za Španjolsku19^, napuštajući napokon svijet i ostavljajući za sobom Filipa u Nizozemskoj. Tako je carstvo i dalje ostalo gotovo u istom obliku, s Bruxellesom kao političkom i vojnom prijestolnicom, Antwerpenom kao prijestolnicom novca. Lijepi planovi: iz Druxellesa se doista moglo vidjeti Europu i njome vladati. Ali je li Europa bila raspoložena da dopusti da se njome vlada?

3. Povratak ratu. Odluke još dolaze sa sjevera Prekid V aucelleskog prim irja Prekid Vaucelleskog primirja teško je razumljiv. Uzevši u obzir iscrpljenost protivnika, primirje je moglo za neko vrijeme zadovoljiti i jedne i druge: Francusku, koja je zadržala osvojena područja, osobito Savoju i Pijemont; Habsburgovce, koji se opet pojavljuju kao gospodari svijeta. Oni su držali Siciliju, Napulj, Sienu, Piacenzu, Milano, Poluotok je takoreći pripadao njima. Je li Pijemont u 1б. stoljeću još uvijek Italija? Napokon, za papinstvo je to bila prilika da uznastoji to primirje pretvo­ riti u opći mir. To je bila njegova tradicionalna uloga195, i Pavao IV. smatrao je svojom obvezom da makar dade takav privid: službeno se radovao196, uputio je izaslanike potpisnicima, čak je sebi kod mletačkog ambasadora Novagera197 pripisao zaslugu za sporazum, ali nikoga nije zavarao, a osobito ne Mlečane. Doista, najava primirja odjeknula je u Rimu kao udar groma19”. Odmah je stao kolati glas da je ono zaključeno protiv papine volje, unatoč svim njegovim naporim a199. U svakom slučaju, ono je moralo biti raskinuto zahvaljujući njemu. Da je jedan čovjek sam mogao tako brzo oživjeti slabo ugašeni rat, eto što podsjeća na ulogu pojedinaca u ubrzanoj igri povijesti. U tom starcu (rođenom 1477, imao je 79 godina kada dolazi na prijestolje svetog Petra), ali zadivljujuće žustrom, punom 305

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

vitalnosti, veličanstvene pobožnosti (on je osnivač reda teatinaca), Crkva je našla nepopustljivog branitelja koji ponovno otvara sukob protiv Karla V. prekinut smrću Pavla III. 1549. godine, vječni sukob Rima protiv cezara, protiv zlikovca iz 1527, onoga koji je dopustio da protestanti slave pobjedu u Njemačkoj i prihvatio Augsburski mir. To je jedan od izraza neraspoloženja Pavla IV. prema Karlu V, neraspoloženja crkvenog poglavara koje ne treba potcjenjivati. Ali po­ stoji i ono drugo, neraspoloženje Napuljca, glave frankofilne obitelji Caraffa, koji u Karlu V. mrzi gospodara Napulja i neprijatelja svoje rodbine, prepun zlobe i ambicija. Dovoljno star da bi poznavao slobod­ nu Italiju, o n uza to mrzi u caru i stranca, osvajača, predstavnika Španjolaca, »tih heretika, tih raskolnika, prokletih od Boga, sjeme Židova i Maura, talog svijeta200«. Da je ta ideja o talijanskoj slobodi bila kod njega snažna potvrđuju ove riječi (upućene mletačkom ambasadoru nakon neuspjeha politike pontifeksa maksimusa): »Kajat ćete se, draga moja venecijanska gospodo, i svi vi ostali koji niste htjeli prihvatiti priliku da se oslobodite ove napasti... I Francuzi i Španjolci su barbari i valjalo bi da ostanu kod svoje kuće«201. Pavao IV. je, dakle, čovjek koji slijedi nagone svoga duha i svoga srca. Propovjednik i teolog, o n živi više u svojim zamislima i snovima nego u svijetu koji ga okružuje. »To je čovjek koji vođenje državnih poslova poima samo u cjelini, kao filozof«, bilježi Marillac202. Ako sve ovo povežemo, možemo razumjeti politiku crkvenog po­ glavara i njenu eksplozivnu snagu u godinama 1556, 1557. Djelomice, jer papa nije sam; ne postoji jedna politika, nego više politika, a on nije odgovoran za sve, Okružuju ga rodbina i savjetnici, među kojima i jedan opasan čovjek, Carlo Caraffa, neobična ličnost, isto toliko strastan kao i papa, ali bez njegovih sjajnih osobina. Pohlepan, nezasitan, naprasit, samovoljan, ne previše skrupulozan: pregovarao je s carem kao i s Francuzima, i na tom je putu bio sposoban otići daleko. U lipnju 1556. godine došao je na francuski dvor kao legat a latere, i odatle je otišao s čvrstim obećanjima20-*o posredovanju »miroljubivog« Montmorencyja-, sam Coligny nasjeo je njegovim planovima20! Prošlo je nekoliko mjeseci i, u listopadu i studenom, za vrijeme pregovora koje su vodili papa i vojvoda od Albe i koji su 18. studenog doveli do primirja od četrdeset dana205, kardinal Caraffa našao se u izravnom kontaktu s vojvodom od Albe koji je uznapredovao do Ostije. Kombinacije koje su iz toga proizašle dosta su neočekivane: ne traže li Carafte od Španjolaca mjesta koja su Francuzi još uvijek držali u Toskani, i k lome još Sicnu? Dokumenti Della Case sadrže jedan čudan Discorso al Card. Caraffa per impetrarc dalla M. dell'Imperatore lo stalo e dom inio di Sicna2iH'. л španjolski arhivi predstavku od 22. siječnja 1557. koja potanko iznosi 3 0 6

Oživljavanje i kraj jednog svjetskog rata: 1550-1559.

las condiciones con que 5. M. tendra por bien de dar al conde de Montorio — to je kardinalov brat — el Estado de Sena para la cfcctuation del accordio que se trata con S. S.207 Taj isti Caraffa pregovara u Veneciji ne bi li uvukao signoriju u borbu protiv Habsburgovaca i u moguću podjelu njihovih talijanskih posjeda. Mlečani to odbijaju ne želeći, kako oni navode, »da od svega ostane muha u šaci«, a mi bismo rekli vjetar na dlanu... Evo ličnosti kojoj se priznavalo, ili kojoj se poricalo, da je vjeran tumač politike i misli Pavla IV; nije lako razlučiti koje mišljenje preteže. Ono što je sigurno, to je da je Pavao IV. vrlo rano nedvosmisleno pokazao svoje neraspoloženje prema Habsburgovcima208. Čak se tvrdilo da će sazvati koncil da bi oduzeo caru njegovo dostojanstvo. Isto tako, za Habsburgovce je bilo važno da saznaju što će učiniti francuski kralj: ili ćc ostati neutralan, pa papa može biti upokoren; ili će to ponovno biti početak rata, čak i ako Vrlo Kršćanski kralj namjerava ostati u stanju »prikrivenog« rata, kako će se to često govoriti u 17. stoljeću. Od srpnja pregovori o miru između Ruya Gomeza i vrhovnog zapovjednika vojske naglo su se preokrenuli; konetabl je bio nezadovoljan razgovorima o zarobljenicima i povećanom otkupninom koja je tražena za njegova sina. U Bruxellesu nisu imali iluzija: »Da bi prekinuli sa svakim izgovo­ rom, oni čekaju da vojvoda od Albe učini nešto protiv pape«209. Ponovimo to: začuđuje što je politika Caraffa tako brzo donijela tako velike rezultate. Ali Francuzi su mogli strahovali da će ako ne stanu na siranu Rima time osnažiti svoga protivnika. Uostalom, oni su nastojali oklijevati, podržavati papu ne prekidajući primirja. Zapravo, možda se upravo zbog svoje brzine papinsko posredovanje pokazalo djelotvor­ nim. Strasti se još nisu ugasile; Francuzi su još mislili na Napulj i Milano, a sam se car, kojega već žele vidjeti s onu stranu svijeta, razjario na Pavla IV. Traži da mu se čitaju poruke, u lipnju odlučuje da odgodi put u Španjolsku i, zacijelo, sjećajući se svojih bivših strasnih borbi protiv Rima, daje upute vojvodi od Albe da odgovori na pripreme crkvenog poglavara. I sve to uz protivljenje Filipa koji pod svaku cijenu želi izbjeći raskid. Sukob koji je na vidiku sukob je strasti, priželjkivan od starih ljudi privučenih zamućenom strujom starih ideja i starih sporova, koji, uostalom, ne traže drugo nego da se hrane novim mržnjama.

Saint-Quentin Točno je da se unatoč svakoj prividnoj logici rat koji se ponovno rađa u Italiji i zbog Italije neće razviti na Poluotoku i u njegovom susjedstvu, dakle na Sredozemlju, na njegovu polju djelovanja. Istina, možda je to zbog neupletanja velikih turskih armada, a Francuska bez 307

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

svoje m oćne saveznice nije mogla pokušati ništa značajnije na južnom m om . Tu je bilo svega nekoliko turskih galija koje su 1556. utdruštvu gusara i Hasana Corsa pošle u jednom trenutku u opsadu Orana210. A 1557, odlučujuće godine rata, Turci nisu poduzeli čak ni nešto slično ovoj osrednjoj diverziji. U prosincu 1556, François de Guise prešao je Alpe s velikom vojskom: 12.000 pješaka, 400 naoružanih vojnika, 800 lakih konjani­ ka211. Govorilo se da ima još brojnije snage212. Što da radi s tom vojskom i Talijanima koje je digao21* njegov jedini saveznik s onu stranu Alpa, vojvoda od Ferrare, postavljen za zapovjednika francuskih snaga u Italiji — uostalom, posve teorijski, jer je to bio njegov zet, François de Guise? Možda bi bilo razborito napasti Milano. Ali ambiciozni François de Guise, maštajući o osvajanjima i krunama, možda o napuljskoj kruni za sebe, teško je mogao ne odazvati se na pozive Pavla IV. koji je prekinuo primirja potpisana sa Španjolcima u studenom i obnovljena u prosincu 1556. i koji nije štedio obećanja. Simon Renard izvještava 12. siječnja da je papa odlučio upotrijebiti svu svoju »papinsku moć« i prihode Crkve da nastavi rat21'. Namjeravao je Francuzima predati Bolognu i Perugiu odakle se moglo bolje naškoditi firentinskom vojvodi. Razumije se da je François de Guise doveo svoju vojsku sve do Rima. Ali tamo je izgubio cijelih mjesec dana u spletkama i napao je Napuljsko kraljevstvo tek 5. travnja, bez velikog uspjeha. U svibnju je bio prim oran držati se defen­ zivno. U kolovozu je primio naredbu da se vrati u Francusku. Tako napušten, papa je morao pregovarati, i to konačno. Mir, koji je vrlo umjereno zaključio vojvoda od Albe, objavljen je 14. rujna215. Novost je izazvala velika slavlja od kojih ističemo dva, ono u Palermu u rujnu, gdje »si ficiro li lum inarii per la pace fa tta fr a la Santità del Papa Paolo quarto con la Maestà del Re Filippo Secondo, nostro Re«216-, drugo, 18. studenog u Valladolidu217, sa zvonjavom, procesijom i Te Deumom. Nepotrebno je reći koliko je bilo značenje toga španjolsko-papinskog mira; on označava preokret u povijesti zapadnog svijeta, prisiljava Rim na poslušnost Habsburgovcima ili, ako želimo (jer s Pavlom IV. ta poslušnost nikad nije bila potpuna: sjetimo se problema koje je 1558. zadavao novoizabranom caru u priznavanju njegova dostojanstva), sa­ veza Rima i Španjolske. On će potrajati do 1580-1590, za spas katoliciz­ ma i Crkve218, za pobjedu protureformacije koju je mogao osigurati samo taj savez svjetovnog i duhovnog. François de Guise, koji se već povukao do Milana219, morao je prijeći planine nakon vijesti o porazu kod Saint-Quentina (10. kolovoza 1557). Poznato je da se Coligny ovamo dovukao dan nakon španjolskog osvajanja. Vojska koju je konetabl doveo da oslobodi grad bila je zatečena, neprijatelj ju je raspršio 308

Oživljavanje i kraj jednog svjetskog rata: 1550-1559.

duž Somme 10. kolovoza. Uslijedio je masakr i masovno zarobljavanje, medu kojima i samog konetabla. Na začelju trupa, Filip je iz sata u sat dobivao vijesti o pobjedi. Pisao je ocu: » U li sati uvečer stigao je glasnik s bojnog polja i javio o rasulu neprijatelja i zarobljavanju konetabla; u 66. — Z a jm o v i K a r la V . i Filipa II n a a n tw e rp e n sk o j burzi, 1 5 1 5 -1 5 5 6 .

Premo Fernondu BRAUDELU, »Les emprunts de Charles Quinl sur lo place d'Anvers», u: Oior/es Quint ef son le m p s (C.N.R.S.), 1959. Tri vrsle dugovonja: gradu Anlwerpenu; trgovcima na burzi (krolkoročni zajmovi); visokim ličnostima (beskamatni zajmovi). Postotke iznosi donji gralikon: kratkoročni zajmovi prevladavaju. Oscilocije tog golem og duga prate nevolje rala. Siva polja odgovaraju ratnim razdobljima. Svoko povlači neposredni porast zaduženosti. Rat protiv njemačkih protestanata dvaput uzastopno je исПоп. Logaritamska tablica ublažava konačni iznos od 5 00 .000 livri za 5 milijuna: vladavina Filipa II. započinje. D a dopunim o ovaj prikaz, bili bi nam potrebni isti podoci barem za Medinu del Cam po.

jedan sat, drugi glasnik potvrđuje poraz, ali ne i zarobljavanje koneta­ bla... Ja sam došao jutros ovamo (u Beaurevoir) da bih sutra mogao biti na licu mjesta. Jedan znanac moga rođaka (Emmanuelea Filiberta) tvrdi da je vidio konetabla i zarobljenike čiji će popis Vaše Veličanstvo vidjeti220.« Kad je Saint-Quentin osvojen, francuski kralj razoružan, što se sve nije moglo učiniti u njegovom kraljevstvu? »Ipak, pod uvjetom da ne nedostaje novca«, primjećuje Filip II, si no fa lta el dinero221. Velika je 309

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

riječ bila izgovorena. Dekretom od 1. siječnja 1557. otvoren je stečaj španjolske države. Svaki veliki plan bio je teško ostvariv, osim ako se sve ne stavi na kocku i nasrne na Pariz protiv svih pravila, kako je to želio Emmanuele Filiberto, i kako će to iz svoje povučenosti željeti Karlo V. kad primi veliku vijest. Kakav bi bio ishod? Ne znamo. Ali gubeći vrijeme na opsade malih mjesta kao što su Ham, Le Catelet, Saint-Quentin i Noyon (Saint-Quentin se odupirao nakon poraza pom oćne vojske), careve su snage izgubile prednost svoje pobjede. Francuski kralj imao je vremena da poduzm e protumjere, da okupi ljude, da pričeka Guiseov povratak. I, neobično, na burzama je i dalje više vrijedio kredit poraženog kralja nego njegova pobjednika. Usred zime, 31. prosinca, Guise je napao Calais i pobijedio, 6. siječnja. Englezi su izgubili svoj stari položaj, zbog pretjeranog povjerenja, a možda i zato što nisu u određeno vrijeme prihvatili pomoć Španjolaca. Kako god bilo, situacija je bila utvrđena. Nedvojbeno, 13- srpnja 1558, maršal de Termes bio je potučen u Gravelinesu, a poraz je bio dosta težak zbog upletanja engleske Ilote; ali vojvoda od Guisea222 osvojio je potkraj lipnja Thionville koji je mogao predstavljati prijetnju za Metz, i tako je još jednom jedno nadoknadilo drugo. Te iste godine, 1558, na Sredozemlje stiže velika i snažna flota s Orijenta, na zahtjev Francuza223. Prvih dana lipnja pojavljuje se na napuljskim obalama; 7. lipnja primijećena je u Esquilacheu22**, maloj kalabrijskoj luci; 13, bila je in le boccbe d i Napoli225 i nastavila je put velikom brzinom226, odustajući od svojih uobičajenih pristajališta. Izne­ nadila je Sorrento i Massu jer njihovi stanovnici, obaviješteni posebnom poštom, nisu vjerovali u blisku opasnost. Dana 26. lipnja, neprekidno pljačkajući, našla se u visini Procide odakle je krenula prem a Ponentu22". Ne zatekavši u Genovskom zaljevu francuskih galija, nastavila je prema Balearima gdje se Piali-paša, na Menorci, dočepao malog grada Ciudadelle228, izazvavši uzbunu u Valenciji gdje su strahovali od pobune Maura229. Francuzi su tada postigli da se ona vrati u Toulon i Niču, ali kad je stigao tamo Piali-paša odbio je da bilo što učini protiv Bastije. To odbijanje imalo je različite uzroke: vijest o Gravelinesu, bolest koja je desetkovala posade i primoravala na vuču galija, ali iznad svega, što je pouzdano, činjenicu da su Pialija uz dobru cijenu kupili Genovljani. On se odatle vratio praćen na pristojnoj udaljenosti od galija u službi Španjolske, unatoč uzaludnim prosvjedima Francuza. Ovaj po­ hod, koji je skupo stajao kršćanstvo, nije imao osobitu težinu na vagi rata. Isto tako, u trenutku kad je primiren rimski spor, od rujna 1557, dva su protivnika mogla ponovno početi pregovarati o miru. Sve u svemu, opet se dospjelo u situaciju iz 1556, međutim, uz dvije novosti: 310

Oživljavanje i kraj jednog svjetskog rata-. 1550-1559.

21. rujna 1558. umire Karlo V. u Yusteu Lzbog toga je prisutnost Filipa II. u Španjolskoj bila još potrebnija nego prije (na to ćemo se vratiti); zatim je 17. studenog230 umrla Marija Tudor i odjednom se savezi opasan za Francusku, našao razdriješen, bez Engleske i španjolskog carstva. U Engleskoj se postavljalo složeno i prijeteće pitanje nasljedstva. Sjever je još jednom zaokupio svu pažnju diplomata.

Mir u Cateau-Cambrésisu Pitanje Engleske možda je imalo veću težinu nego što to misle povjesničari na pregovore koji su trebali dovesti do mira u Cateau-Cam­ brésisu, 2. i 3- travnja 1559. Nedvojbeno je da je financijska iscrpljenost prisilila protivnike na mir. Štoviše, dokazano je da oni nisu mogli oružjem doći do odluke. Na francuskoj je strani unutrašnja situacija bila vrlo teška. Tko bi doslovno shvatio vijesti koje su prelazile granice kraljevstva, teško bi našao neza­ dovoljnije zemlje, siromašnijeg i ojađenijeg plemstva, naroda koji više pati nego onaj u Francuskoj. Ako je slika i pretjerana, nije nimalo netočna. Cijelu zemlju nagriza protestantizam protiv kojega je vlada Henrika II. odlučna da djeluje oštro: ona je svakako »katoličkija« od dvaju potpisnika, odlučnija da napadne krivovjerje. Zbog toga joj je mir neophodan. Napokon, valjalo bi voditi računa i o igri klanova, vrlo moćnoj pod vladavinom slabog Henrika II, o političkim svađama Guiseovih i Montmorencyjevih koji će uskoro poticati vjerske ratove, često obične borbe za vlast. Mletački dopisnici ističu »da je u miru konetabl prvi čovjek u Francuskoj, a u ratu da je zarobljenik, lišen svake veli­ čine«231, Što je i previše očito. Ove činjenice, ova stvarnost, ocijenjene su u starom djelu Alphonsea de Rublea232 kao i u briljantnim knjigama Luciena Romiera233. Ali moguća su različita tumačenja. Francuski povjesničari i neki suvreme­ nici (mislim posebno na Brissaca234, organizatora francuskog Pijemonla) smatrali su mir u Cateau-Cambrésisu katastrofalnim. Možda bi bilo pravedno malo zagovarati suprotno. Bitna prednost koju je Francuska izvukla iz sporazuma bila su dva braka: brak Emmanuelea Filiberta s Margaretom i brak Filipa II. s Elizabetom Francuskom, još djetetom, koja je u Španjolskoj trebala biti »kraljicom mira«. Danas pomalo nastojimo potcijeniti takve prednosti. Međutim, činjenica je da svaka politika u 16. stoljeću ostaje u prvom redu obiteljska politika; brakovi su važni poslovi, prilika za dugoročne računice, bezbrojna lukavstva, očekivanja i zasjede. Španjolski brak izraziti je francuski uspjeh, pa bilo to i samo stoga što je uklonio mogućnost drugog braka. Ovisilo je samo o Elizabeti da postane ženom Filipa II: najiskrenije je zaprošena u listopadu 1558, ali 311

DOGAĐAJI, POLITIKA I 1.JUD1

ona je to odbila235. Francuski brak, osim pravih prednosti, jamstvo je protiv novog saveza između Otoka i španjolskog carstva. Pasiva sporazum a bila je u tome što je potvrdio francusko napuš­ tanje Italije, što je vratio Savoju i Pijemont, zemlje spojene s kraljevstvom i koje se lako asimiliraju, stvarajući tako branu protiv svake eventualne francuske intervencije na Poluotoku; što je, napokon, napuštanjem Korzike, unatoč formalnim obećanjima, izgubljen jedan od velikih stra­ teških položaja na Sredozemlju. Ali Francuska je vratila samo dio Korzi­ ke , ne cjelinu koju nije posjedovala. Sporazum joj je ostavio u Pijemontu pet utvrđenja m edu kojima i Torino. To je značilo spas bliske budućno­ sti. Istina, mjesta će biti vraćena 2. studenog 1562236. Ali čak i nakon toga datum a s onu stranu planina Francuskoj će ostati nekoliko točaka. Odatle i srdžba vojvode od Neversa237, u rujnu 1574, kad je saznao da je Henrik III, prolazeći kroz Torino, poklonio »gospodaru Savoje« dva mjesta, Pignerol i Savillian, vraćena Francuskoj 1562. u ime odštete. Otada su Henriku III. s onu strane planine ostali samo neobranjivi gradovi i sela markizata Saluzzo. »Žalosti me, dodaje vojvoda, i bojim se da će to dati povoda cijelom svijetu za govorkanja, da Vaše Veličanstvo želi raskomadati kraljevstvo tek što je u njega ušlo, i tako zauvijek zatvoriti vrata Italiji i njenoj ljepoti«. Što se tiče jadne Italije, »nesretne jer gubi načine da joj se pomogne... ona će imati samo priliku da oplakuje svoju bijedu kad s vremenom bude podvrgnuta španjolskoj vlasti«. Da se 1574, petnaest godina nakon Cateau-Cambrésisa, još mogu »zatvoriti vrata« Italije, to možda znači da odricanje iz 1559. nije bilo tako potpuno kako se govori. Nažalost, nije se, bez daljnjega, odustalo od Italije nego od Savoje i Pijemonta, od te države napola uvučene u francuski svijet, povezane sa švicarskim kantonima, koja dotiče more uskim prozorima Nice i Villefranchea, i s druge strane planina stapa se s velikom nizinom sjeverne Italije. Svakako, ne neodvojiv dio Italije, nego zemlja za sebe po svojim običajima i navikama, čak i u očima Talijana kakav je Bandello23B, svjedok malo sumnjičav u ovom slučaju. Francuska Henrika II. odriče je se dosta bezrazložno, u svojoj žurbi da postigne mir, s očitim nedostatkom smisla za mogućnosti, s okrutnošću koja se ne može opravdati. Ona je hladno prepustila i Sienu Cosimu de’ Mediciju, Korziku Genovi. Sijenski fuorusciti uzalud su nastojali zlatom otkupiti svoju slobodu od Filipa II. Međutim, sporazum iz 1559. prikriva i jednu francusku računicu. Nije li revnost Henrika II. protiv hereze, unutar i izvan granica, dio manevra prema Engleskoj? Smrću Marije u studenom jedna druga Marija, Marija Smart, udana za francuskog prijestolonasljednika 24. travnja 155 823<;, ima, s dinastijskog stajališta, očita prava na englesku 312

Oživljavanje i kra j jed n o g svjetskog rata: ]550-1559,

krunu, tim više što u istom trenutku Elizabeta zaokreće prema prote­ stantizmu, oprezno ali posve vidljivo. U Rimu se uznemiruju. Filip ц naprotiv, nastoji oko toga da se isključi moguće izopćenje mlade kralji­ ce: ono bi moglo otvoriti put eventualnoj francuskoj invaziji, što nije tajna: pjesnici o tome govore, Ronsard, u travnju 1559. u svojoj pjesmi radosnici kralju Henriku II. i, nešto ranije, nakon smrti Marije Tudor, du Bellay u jednom isto tako eksplicitnom sonetu240. Ništa ne pokazuje bolje značenje Sjevera i engleskog slučaja od dugog podneska predanog Filipu II. u lipnju 1559241, koji ga je tako uznemirio da je odustao od svoga puta u Španjolsku. Taj nepotpisani papir što ga je Filip II. proslijedio svojoj sestri Ivani, koja je za vrijeme njegove odsutnosti upravljala španjolskim kraljevstvima, bio je nedvoj­ beno djelo nešpanjolskih savjetnika vladara. To je pledoaje u trideset četiri točke da vladar ostane u Flandriji, u srcu zemalja Sjevera. Francuzi namjeravaju napasti Englesku. »Ako propadne Engleska, može se raspra­ vljati o tome da je gubitak Flandrije neumitan, ali ne može se dobrim argumentima podržati suprotno. A smatra se da je gubitak Engleske neizbježan, i to u kratkom roku, zbog razloga svake vrste.« To su prava francuskog prijestolonasljednika, slabost engleskog kraljevstva, njegove podjele, loše stanje njegove obrane, nužnost za engleske katolike da imaju zaštitnika, pogodnosti koje Francuzi imaju u njihovim lukama i iskorištavanje Škotske, ne računajući da papa može sadašnju kraljicu lišiti njene krune... Kralj očito ne može potpomagati u Engleskoj nepri­ jatelje Crkve, zbog moralnih razloga; kad bi to učinio, imao bi protiv sebe »većinu ljudi s Otoka« (što nam govori da u Nizozemskoj smatraju da je Engleska većim dijelom katolička). Hoće li se dopustiti francuskom kralju da uspješno okonča taj pothvat? Pravno, on će svakako u svoje ime objaviti i održati mir i povjeriti pohod prijestolonasljedniku, dakle, djelovati unatoč potpisanom miru. Ali ako Filip II. ostane u Nizozemskoj dok je on tu prisutan, francuski kralj neće napasti. Dokumente glavnog stožera nikad ne valja doslovno shvaćati; ali postoje dokazi da taj plan nije bio samo puka tlapnja. Ako Filip II. na putu za Španjolsku ne želi proći kroz Francusku, ako izbjegava laskanja koja mu pripremaju, to je nedvojbeno zato da bi izbjegao svoje uvlačenje u pustolovinu. Vojvoda od Albe zastupao je Filipa na obredu njegova vjenčanja u crkvi Notre-Dame u Parizu. »Francuzi se trude, piše on kralju tajnim pismom, da u svim razgovorima iskažu Vašem Veličanstvu veliko prijateljstvo... Nitko u kraljevoj blizini ne može izgovoriti tri riječi a da se barem dvije ne odnose na ljubav i prijateljstvo koje pokazuje Vrlo Kršćanski kralj prem a Vašem Veličanstvu i na pornoć koju će Vam pružiti u svim Vašim pothvatima. To je možda istina, kako bi i razum nalagao. Isto tako je moguće da oni nude sudjelovanje u pothvatima 313

DOGAĐAJI, POLITIKA 1 LJUDI

Vašeg Veličanstva u nadi da će Vas tako prisiliti da ne om etate njiho­ ve242...«. Vidimo sumnju u samom trenutku kad je Vrlo Kršćanski kralj nudio, u prvom žaru srdačnog sporazumijevanja, pom oć svojih galija u pohodu koji je Filip II. priprem ao — barem je tako vjerovala francuska strana — protiv Alžira. Sumnju potvrđuje i drugo vojvodino pismo243 u kojem se on čudi, ne bez stanovitog prezira, da je na francuskom dvoru svatko, sve do običnih konjušara, upućen u tajna vijećanja državnog savjeta i priča svakome tko želi čuti da bi Francuska i Španjolska same mogle nam etnuti svoje zakone kršćanstvu i, »kad bi Vaše Veličanstvo pomoglo Vrlo Kršćanskom kralju u engleskoj stvari, on bi mogao pomoći Vašem Veličanstvu da postane gospodar Italije«244. Međutim, u jednom pismu iz mjeseca srpnja, kojem je supotpisnik Ruy Gomez, on ukratko kaže da ne treba dopustiti Francuzima da se ugnijezde u Engleskoj. Pridružiti se njihovom pothvatu bilo bi opasno i neizvjesno »s obzirom na ono što se nekoć dogodilo u Napulju«. »Čini nam se razumnim da Vaše Veličanstvo već sada jasno najavi, iako se to ne radi..., da će naš gospodin princ (Don Carlos) doći u Nizozemsku čim Vaše Veličanstvo odande ode, tako da i Francuzi i Englezi znaju da Vaše Veličanstvo ne ostavlja to mjesto prazno245«. Sa svoje strane, Elizabeta se uznemirila zbog francuskih priprema u normandijskim lukama i nastojala je djelovati i na škotskoj i na francuskoj strani. Zavjera u Amboiseu 1560. bit će i drama tuđina246 isto koliko i društvena i vjerska drama. Istina je da je u to vrijeme Francuska Henrika II. ustupila mjesto mnogo slabijoj državi. Potpisnik mira u Cateau-Cambrésisu naglo je nestao 10. srpnja 1559247, i njegova smrt, koja je donijela mnogo uznemirenosti, oduzela je Francuskoj, barem za neko vrijeme, mogućnost da odigra veliku igru. Zlosretan slučaj! Želimo li uspostaviti konačnu bilancu mira iz 1559, valja nasuprot starim činjenicama na koje su se povjesničari tako često pozivali, nasuprot gubitku Italije i gubitku Korzike, smjestiti nadu u Englesku, nadu u jednom trenutku tako blisku, ali koju je budućnost iznevjerila. Povratak Filipa II. u Španjolsku Filip II. nikada nije volio zemlje Sjevera. Od 1555. razmišljao je o tome da ostavi svoga oca u Flandriji i da ode u Španjolsku248. Marija Ugarska249 je negodovala: zar je magla sjevera pogodnija za starce a sunce juga za mlade? Godine 1558. Filip nije promijenio mišljenje i želi da ga u Nizozemskoj zamijeni njegova tetka, koja je u jesen 1556. pratila cara u Španjolsku. Ali Marija Ugarska, koja je na kraju ipak pristala250, umire 1558. godine. Tek je 1559, četiri mjeseca nakon sporazuma u 314

Oživljavanje i k ra j jednog svjetskog rata . 1 5 5 0 - 1 5 5 9 .

Cateau-Cambrésisu, mjesec dana nakon smrti svoga tasta Henrika II Filip mogao otputovati. Biografi i povjesničari nišu se na tome zadržali2* Č a k se i nasta­ vljaču Mariane252 događa da to ne spominje, i njegov tekst bez objaš­ njenja prelazi s nizozemskog događaja na španjolski. Međutim, s tim putovanjem osobno carstvo Filipa II, ta godinama stabilna snaga, napo­ kon se oslobađa naslijeđa Karla V. U isto se vrijeme uspostavlja novi europski poredak. Godine 1558. novi vladar bez rata gubi dva bitna položaja: smrt Marije Tudor i carska abdikacija njegova oca uskratili su Filipu II. Englesku i Carstvo. Jedan od tih događaja, kako smo pokazali, bio je u nizu stvari: bilo je nemoguće boriti se protiv udruženog neprijateljstva protestantske Njemačke, Ferdinanda i Maksimilijana. Ali gotovo u trenutku kad je Njemačka definitivno ustanovljena nasuprot Filipu II. kao jedan zatvoreni, tuđi svijet, jedan posve slučajan događaj, neočekivana smrt Marije Tudor u studenom, prekinuo je englesko-španjolski savez i okončao san o englesko-flamanskoj državi kojoj bi Sjeverno more bilo živo središte. Dovoljno je pomisliti što je mogao biti Filip II, gospodar njemačkog svijeta i Engleske, pa da se ocijeni koliki je utjecaj tih događaja. Carski naslov, čak i lišen svake supstancije, onemogućio bi dosadne svađe oko prvenstva; ojačao bi španjolsku vlast nad Italijom i dao bi ratu protiv Turčina kako u ugarskoj nizini tako i na Sredozemlju jedan ujednačeni ritam. S druge strane, s podrškom ili neutralnošću Engleske, rat u Nizozemskoj ne bi imao isti tok, a spor oko dominacije na Atlantiku, bitan u drugoj polovici stoljeća, ne bi završio katastrofom. Ali, iznad svega, tko ne vidi da je snagom tih događaja carstvo Filipa II. odbačeno sa sjevera prema jugu? Učvršćujući španjolski utjecaj u Italiji, mir u Cateau-Cambrésisu pridonio je i usmjeravanju politike Katoličkog kra­ lja prema europskom jugu, možda na štetu žurnijih i plodnijih zadaća. Povratak Filipa II. u Španjolsku, kolovoza-rujna 1559, slavlja ko­ načnu točku na taj razvoj. Filip će odsada ostati na Poluotoku, bit će poput zatočenika Španjolske. Nedvojbeno, i suprotno legendi koja ga prikazuje kao zatvorenika u Escorialu, on je još mnogo putovao253, ali uvijek unutar Poluotoka. Gounon Loubens254, u jednom starom ali još uvijek korisnom djelu, prigovara Filipu II. što nije nakon osvajanja Portugala prenio svoju prijestolnicu iz Madrida u Lisabon, što nije osjetio značenje Atlantika. Na prvi pogled, čini se da je napuštanje Bruxellesa u proljeće 1559. pogreška iste vrste. Filip II. se hotimice smjestio na rub Europe za vrijeme cijeloga svog vladanja. Svojoj politici nametnuo je nepovoljnu aritmetiku udaljenosti: uz pomoć brojki može se pokazati da su vijesti brže stizale u Bruxelles nego u Madrid, da su njihove polazišne točke 315

DOGAĐAJI. POLI TIKA I LJUDI

bile Milano, Napulj ili Venecija, da se ne govori o Njemačkoj, Engleskoj ili Francuskoj. Španjolska je postala srce državi Filipa II, snažno srce, isključivo, odakle će stizati, manje ili više spor i energičan vitalan impuls njegove politike. Iz Španjolske će odsada kralj gledati i vagati događaje; u španjolskom moralnom podneblju stvarat će se njegova politika; njegova okolina veličat će uvijek španjolske interese; okruživat će ga španjolski ljudi. Jer povratak kralja odrazio se na sastav ljudi koji su ga okruživali. Već od vremena Karla V, ovisno o kraljevim, iako privremenim, selidba­ ma, mijenjale su se naklonosti ili važnost ovog ili onog ministra. Godine 1546, govoreći o Perrenotu, mletački ambasador Bernardo Navagero uzgred je zabilježio255: »... Otkako je car otišao iz Španjolske i ostao u Njemačkoj ili Flandriji, njegov je ugled znatno porastao«. Napustivši Nizozemsku, Filip II. se odvojio od svojih flamanskih i komteških savjetnika: razdvajanje ima svoju cijenu, kako to pokazuje primjer Granvele, sina istoga tog Perrenota. Arraški biskup, kojega je lutalački život vodio kroz cijelo carstvo Karla V, ostao je u Nizozemskoj u zavidnom položaju: uz Margaretu od Parme on je čovjek od povjerenja Filipa II. Ali njegov se položaj ne može mjeriti s onim koji je imao u vijećima za vrijeme cara i onim za Filipa prije njegova odlaska 1559. Dvadeset godina ostat će daleko od vladara. Poznata je važnost kasnog susreta dvojice ljudi, dolazak Granvele u Madrid 157 9256, i polet impe­ rijalizma koji će taj susret začeti. Vrativši se u Španjolsku, Filip II. prepustio se za dugi niz godina svojim španjolskim savjetnicima. Stekao je neprocjenjivu naklonost svojih poluotočnih kraljevstava. Nakon carevih putovanja, Španjolska će cijeniti njegovu neprekidnu prisutnost kao dobrobit i osjećati je »u svom srcu«25"7. Godine 1595. vojvoda Feria piše: »Sumnjam da on, koliko god bile brojne i velike kraljeve države, igdje vlada tako potpuno kao u španjolskim srcima«258. Uistinu, ništa ne nalikuje manje jednom improviziranom činu od toga putovanja, neprestano planiranog, neprestano odgađanog. Prec­ jenjivao se u tome udio Filipovih sklonosti: kako je volio Nizozemsku isto toliko malo kao što je u njoj bio voljen, »omrznuvši taj boravak«, žurio je da ode i da se više ne vrati259. Ovo je posve jasno. Jedino je njegova hitnja izvjesna. Francuski ambasador Sébastien de l’Aubespine pisao je svome gospodaru260 iz Genta 27. srpnja: »Nevjerojatno je koliko se taj princ žuri i sve požuruje, ništa ne propušta, samo da ga nešto ne bi spriječilo«. Elizabetin ambasador izvještava o glasinama koje se šire u španjolskim krugovima, da se kralj više nikad neće vratiti u Nizozemsku, a Margareta od Parme govori o »želji Njegova Veličanstva da stigne u Španjolsku«. Ali ta želja ima uporište u ozbiljnim motivima. Filipovi 316

Oživljavanje i kra j jed n o g svjetskog rata: 1 5 5 0 - 1 5 5 9

španjolski savjetnici u Bruxellesu podržavaju ga od 1555. protiv »burgundske« stranke, stranke Granvele, Courtevillea, Egmonta, princa od Orangea. Oni imaju svoje osobne razloge: vratiti se svojim kućama, svojim navikama, svojim interesima, a neki možda i okoristili se od krupnih prodaja posjeda koje se odvijaju u njhovoj zemlji. Ali oni također misle i na Španjolsku. Produžena odsutnost vladara izazvala je opuštanje upravnog apa­ rata. Španjolske države imale su tri prijestolnice i tri vlade: Bruxelles, odakle je kralj vodio rat i držao glavne konce diplomacije-, samostan Yuste, kamo se KarloV. vrlo rano i unatoč prvotnim odlukama povukao da upravlja; napokon, Valladolid, gdje je princeza Ivana slušala mišljenje savjeta i vodila brigu o najvećem dijelu vladanja. Raspodjela izmeclu tri grada bila je loša; unatoč brojnim glasnicima, veza je bila nepotpuna. Sva se pisma na to tuže i taj nedostatak povezanosti imao je brze posljedice. Poslovi, nakon što su ugovoreni u Valladolidu, morali su biti predočeni vladaru: možemo lako ocijeniti koliko je bilo kašnjenja zbog ovakvog nevjerojatnog skretanja! Španjolskom se gotovo uopće nije više vladalo. Smrt Karla V. u Yusteu, u rujnu 1558, uvećala je teškoće, a princeza Ivana svakako nije bila dorasla okolnostima. Filip II. napustio je Bruxelles u zanosu pobjedničkog ozračja. Tu je bila zastupljena cijela Italija, okupljena oko pobjednika, nudeći novac i podnoseći svoje zahtjeve; Cosimo d e ‘ Medici da si osigura Sienu, malteški veliki meštar da dobije potrebne naloge za pohod na Tripoli, Genovska Republika da sredi pojedinosti oko dobivanja Korzike, Farneseovi da istisnu vojvotkinju Lotarinšku i da vlast u Nizozemskoj sačuvaju za Margaretu od Parme... Usred prijama i Te Deuma Filip II. dijeli flamanskim plemićima svoje posljednje milosti, ograničava vlast nove vladarice. Dana 11. kolovoza, on je u Flessingueu. Tu dvije sedmice čeka povoljan vjetar, krati vrijeme obilazeći otoke i dvorce. Napokon, 25. kolovoza kraljevska flota razvija jedra. Potpunu priču261 o povratku nalazimo u Dnevniku Jeana de Vandenessea, a dopunjuje je nekoliko pisama koje Margareti od Parme upućuje Arding-helli262, učitelj mladog Alexandrea Farnesea: talac špa­ njolske politike, čija majka pristaje da se odgaja na Poluotoku, on prati kralja na njegovu putu. Dodajmo usput da je tradicionalna priča — kakvu možemo čitati kod Watsona, Prescotta ili Bratlija — o roman­ tičnom iskrcavanju Filipa II. u Laredu lažna od početka do kraja. Vladar nije došao sam, u životnoj opasnosti, u običnom čamcu, dok je iza njega, u oceanu, tonula cijela njegova flota, njegovo blago, tisuću plemića iz njegove pratnje i njihova skupocjena prtljaga. Doista je bila oluja koja je dobro potresla teške hurke koje su pratile konvoj; ali u jednom pismu od 26. rujna 1559. Filip II. kaže da je na prozivci263 nedostajao samo 317

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

jedan brod. Što se tiče kralja, on je nedvojbeno već bio jedan dan na kopnu. Cijeli scenarij je izmišljotina, možda nastala u glavi Gregorija Letija koji je nadugo pričao o toj nesreći, »pravom predznaku svih nemilosti i nesreća koje će kasnije zadesiti kralja«26!

4. Španjolska sredinom stoljeća U kakvoj će se Španjolskoj iskrcati kralj? Zacijelo u Španjolskoj nestrpljivoj da ga vidi. Već godinama svi su ovdje tražili njegov povratak: regentkinja i svi savjeti, od 155526\ kastilijski cortesi, ujedinjeni 15 58266; sam Karlo V. koji je to smatrao neophodnim , i svi službenici Poluotoka. U pismima Francisca Osorija26"’ gotovo se na svakoj stranici spominje povratak koji bi sve sredio, kad su vijesti loše, koji bi ih poboljšao, kad su one dobre. Kad napokon stigne ta velika vijest: »radost i zadovoljstvo zbog mira i sretnog povratka V. V. u ova kraljevstva tako su veliki da se to ne može opisati!«, piše on 17. svibnja 155926вSvakako, okolnosti su teške. Španjolska je izbjegla neposredan dodir s ratom, ali je neprestano davala ljude, brodove, novac, mnogo novca. Društveno, ekonomski, politički, ona je time uzdrmana i zah­ vaćena dubokom slabošću koju još više pojačava očito vrlo uznemiru­ juća vjerska kriza.

Protestantska uzbuna Godine 15 58269, u Sevilli, Valladolidu i većem broju manjih središta otkrivene su »protestantske« zajednice; poslužit ćemo se tim izrazom iako nije posve točan: napokon, bile su smatrane takvima. Vijest je pogodila Karla V. kao i njegova sina, tako da se ponekad nalaze veze između putovanja 1559. i protestantske eksplozije. Drugi autodafé, na Plaza Mayor u Valladolidu, slijedio je iskrcavanje u Laredu270. Jedan mjesec dijeli dva događaja. Danski povjesničar Bratli nastavlja tradiciju kad piše da je Filip II, nakon što je primio loše vijesti iz Seville i Valladolida, »samo čeznuo za trenutkom kad će se moći vratiti u Špa­ njolsku«2"’1. Znači li doista represija, koju uz veliku pom pu provodi Inkvizicija, da se veliki pokret prijeteći proširio na Španjolsku? Ako pažljivo čitamo stranice Marcela Bataillona, ne dobivamo taj dojam. Autor djela Erazmo i Španjolska2"2 pokazao je da su takozvani »protestanti« iz 1558. uglav­ nom bili nasiavljači jednog duhovnog pokreta kojega počeci, davni u Španjolskoj, nisu vezani uz luteranstvo. Duhovni plamenovi Valladolida 318

Oživljavanje i kra j jednog svjetskog rata: 1550-1559.

i Seville, viđeni izbliza, različito su obojeni, kao plamenovi u kojima u isti mah gori prah desetine različitih kovina od kojih su neke dragocjene, neke rijetke. Tko bi mogao točno procijeniti što su conversosi — jedan Augustin Cazalla, jedan Constantino — mogli svojim židovskim mi­ stičkim tradicijama donijeti tom ognju; što tu gori od iluminizma, te čudne kovine, čistog španjolskog proizvoda, i koji je, pročišćen, njezina velika mistična tvar; tko bi mogao reći što u toj smjesi pripada erazmovskim idejama jedne vjere u duh, okrenute prema unutra? Godine od 1520. do 1530. donijele su na Poluotok, otvoren tada duhovnim dobri­ ma širokog svijeta, ideje erazmovaca, zatim valdezijanaca... Dvadeset godina kasnije te ideje još žive, izmijenjene ali prepoznatljive; pa ako se tu i umiješalo nešto od luterovske misli, u Španjolskoj nije bilo prote­ stantskog obreda, organiziranog kao u Francuskoj u otpadničku konfe­ siju. Hereza, ako se suprotstavi katoličkoj tradiciji, ovdje je više po­ kušavala spasiti istodobno s duhom Crkvu i njene institucije, ukratko, pravovjerje. Ona se nadala da će to učiniti. Čemu onda represija 1559. godine ako se čini da se ništa, ili gotovo ništa, novo nije umiješalo u žarište novog vjerskog duha? Za Marcela Bataillona27i nova je represivna metoda; katolička nepopustljivost po­ staje svjesna sebe, želi udariti samo zato da udari, želi uliti strah primjerom. Gotovo je s miroljubivom politikom cara, neizvjesnostima napete situacije u kojoj se miješaju i stapaju smjerovi i položaji! Prote­ stantska je nepopustljivost razjasnila stvari. Nakon 1555, nakon uspjeha protestanata u Njemačkoj i abdikacije Karla V, suprotnosti se oštro naziru; nepopustljiva represija uvodi se u Italiji, zatim u Španjolskoj, iako su te dvije stvari neovisne; španjolska Inkvizicija je samostojna, a veze Filipa II. i Pavla IV. ne baš prijateljske, iako su obojica uvučeni u isti pokret. Situacija se brzo razvijala, španjolska kakvu zatiče Filip II. već je prešla na protureformaciju, na represiju, a da to nije bilo djelo kralja, nego njegova vremena, događaja koji se odvijaju s jednog kraja kršćanstva na drugi, pritiska Genove i Rima, velikih duhovnih struja koje nose i samog Filipa II, a koje nije on stvorio. Ipak, kralj se nije slučajno našao na Plazi Mayor 8. listopada, uveličavši svojom prisutnošću kažnja­ vanje »luterana«. Ne potejenjujemo nemir Filipa II: poučen lekcijama iz Njemačke, Francuske, 1558. mogao se svega bojati. Ali 1559, još prije svoga povratka, opasnost je izgledala neznatna — to se vidi iz pisama Filipa II. i princeze Ivane — on se ne uznemiruje i o tome rijetko govori. Dana 26. lipnja27^ potvrđuje primitak dugog izvještaja o prvom autodaleu u svibnju, dodaje da se nada da će tako »biti uklonjeno veliko zlo koje je zasijano«. Ton je miran. Tan gran m al como ostava sembrado. ali plodovi nisu imali vremena da sazru. 319

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

Represija je otkucavala posljednje trenutke španjolske hereze. Možda se laj laki uspjeh (ima drugih poleta koje m etode straha nisu nikada mogle suzbiti) ima zahvaliti činjenici da su erazmizam i prote­ stantizam u Španjolskoj bili loši kalemovi; kalemovi koji su se »primili«, propupali, procvjelali, ali za koliko dugo? Što znači pedeset godina na planu povijesti civilizacija? Teren je bio nepovoljan, stablo nepogodno za kalem. Napokon je od toga »protestantizma« ostalo samo ono što se moglo nastaviti u smjeru španjolskog misticizma, toga utočišta osobne molitve, u smjeru svete Tereze i svetoga Ivana od Križa. Uostalom, pokret nikada nije bio pučki; naprotiv. Toledski nadbi­ skup navodi, u svibnju 1558, da puk ne izgleda zaražen275. Zatvorenike su morali noću odvoditi u Valladolid, od straha da ih svjetina i djeca ne kamenuju, tolika je bila ogorčenost naroda na njih276. Radi se samo o maloj skupini ljudi, eliti humanista i mistika. Također o jednoj društve­ noj eliti španjolskih plemića koje veliki inkvizitor 1558. neće poštedjeti kao njegovi prethodnici. To nedvojbeno objašnjava glasinu koju su proširili Mlečani, a koja se čini potpuno netočnom, da je »pod prividom vjere organizirano nekoliko pobuna u dogovoru s visokim plemićima«277. Još eksplicitnije, jedno pismo biskupa Daxa, napisano iz Venecije u ožujku 155 9278, izvještava da se »od prije nekoliko dana po gradu svetog Marka širi glas, a on je i potvrđen, da su u Španjolskoj četiri od najvećih prinčeva kraljevstva stala na stranu luteranske hereze uz koju tvrdoglavo prista­ ju... da primoravaju sve svoje vazale da budu uz njih; ako kralj Filip ne nađe na vrijeme tomu lijeka, prijeti mu opasnost da postane nemoćan«. Ali Venecija je p a r exellence, uz Rim, grad lažnih vijesti: kardinal Rambouillet pisao je jednog dana Karlu IX. da »vijesti koje se odašilju odavde (iz Rima) u Veneciju i iz Venecije ovamo, su isto toliko vjerodo­ stojne u Italiji kao i u Francuskoj vijesti s dvora«. Ne čini se da je španjolski »protestantizam« imao političke ciljeve. Ali pometnja je bila moguća jer je u Španjolskoj, uz vjersku pobunu, postojala isto tako zabrinjavajuća politička slabost. Politička slabost Obično se govori o Španjolskoj koju je ujedinio Filip II. Da se razumijemo. Tijekom te duge autoritarne vladavine centralizacija je svakako bila pojačana, ali pučke povlastice oko 1559. samo se još više brišu, zakoni se nisu promijenili, a prošle pobune ostaju u sjećanju. Kraljevska vlast nije ni bez granica, ni bez protuteže. Ona se sukobljava sfuerosim a, s bajoslovnim bogatstvom svećenstva, s nezavisnošću moć­ nog plemstva, ponekad s otvorenim neposluhom Maura, s neposluhom

320

Oživljavanje i kra j jednog svjetskog rata-. 1550-1559.

»funkcionara«. Čak se tijekom 1556-1559. godine primjećuje ozbiljno opadanje ugleda države, neka vrst krize nepokornosti. Nije riječ o otvorenoj pobuni, već o valu nezadovoljstva i nenaklonosti, vidljivima u malim događajima poput onih koje je sakupio povje­ sničar Llorente279, i koji zadobivaju smisao tek jedan pored drugog. Tako, kad se Karlo V, »opterećen godinama, lovorikama i bolestima«, 1556. iskrcava u Laredu, dočekuje ga tek nekoliko plemića, i stari je car iznenađen i ožalošćen280. Kada, nešto kasnije, sestre Karla V, Elizabeta i Marija, kraljice Francuske i Ugarske, putuju Poluotokom, od Jarandille do Badajoza, nekolicina plemića pozvanih da ih prate ne odazivaju se i čak ne smatraju potrebnim da se ispričaju281. Nešto prije toga, kraljice, želeći se smjestiti u Guadalajari, zatražile su od vojvode Infantada da im ustupi svoje kuće, iste one u kojima će se slaviti treće vjenčanje Filipa II282. Vojvoda je to odbio, na veliku sablazan dviju žena i cara koji ipak nije htio, ma što mu bili rekli, vršiti pritisak na vojvodu, važnu ličnost koja mu je činila usluge. U siječnju 1558, kada corregidor Plasencije odluči izvršiti neke naloge u Cuacosu, selu u blizini Yustea gdje car drži jednog redarstvenika, između dva čovjeka izbija svađa. Corregidor ga okončava hvatajući redarstvenika kojeg baca u tamnicu28*. Iskorištavajući slabosti vlasti, nedovoljan broj pravnika i ministara, svi pokušavaju ostvariti neke dodatne povlastice. U listopadu 1559.281 Filip II, obuzet deficitom svojih financija, nastoji okončati s rasipništvom i uvesti štednju. Jedan stari savjetnik, sudac valladolidske kancelarije, licenciado Palomares, šalje mu neobično pismo u povodu pretjeranih zahtjeva visokih plemića u sudstvu. Podsjeća ga da su za vrijeme njegova putovanja u Njemačku, 1548-1550, sedmorica ili osmorica španjolskih velikaša, okupljenih u samostanu San Pablo u Valladolid u, zatražila za sve vitezove s plemićkim naslovom pravo da budu podložni samo vladaru. Zatražili su također da u zlodjelima počinjenim na plemićkim imanjima, koja bi dospjela do kraljevskih sudova, novac od presude pripadne plemiću. Traže to u ime tobožnjeg zakona Guadalajare iz vremena Ivana I, a koji je, prema Palomaresovoj tvrdnji, vjerojatno bio lažan ili je imao dvostruki smisao. Godine 1556. (važna je pojedinost da je kralj ponovno odsutan, od 1554. je u Engleskoj), okupljaše isti sastav, ponovno u samostanu San Pablo; isti zahtjevi koje je princeza Ivana odbila. Plemići su se tada dosjetili zaobilaznom putu: u spisima o državnim prodajama, osobito onima koje su zaključene 1559, sastavljači su unijeli stavke opasne po vlast države, tobože na temelju zakona iz Guadalajare. Jedan je kraljevski Činovnik, licencijat Juan de Vargas, prvi unio te kobne riječi u tekst jedne ranije prodaje u svoju korist kako bi zadržao sudske povlastice na zemlju koju je kupio. Njegov su primjer, dakako, slijedili i ostali. »Neki vaši sluge i vaši državni savjetnici ostvarili 321

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

su takve prodaje, dodaje Palomares, i Vaše Veličanstvo neka ih se pripazi.« Vidimo da najviši činovnici nisu mogli odoljeti iskušenju. Ponašanje plemića i kupaca lugares de vasallos ukazuje na manj­ kavosti države, na njene potrebe i slabosti koje ohrabruju posezanje u tuda prava. Jasno nam je da se u istom trenutku prepreke na koje obično nailazi kraljevska vlast dobile nov izgled. Gradovi kojima se pokušava uskratiti njihov sudski djelokrug žestoko se brane, šalju izaslanike kralju osobno i često odnose pobjedu. Često čak i sami službenici Contrataciôna pomažu seviljskim trgovcima da izmaknu mjerama vlasti. U pro­ ljeće 1557. vlada se domogla novca koji je flota iz Indije prenosila pojedincima: »Dok smo se od sedam ili osam pristiglih milijuna dukata uspjeli dočepati 5 milijuna, trgovci su se tako dobro snašli da od toga nije ostalo više od 500.000«, žestio se Karlo V285. Dovoljan je bio njegov žestoki bijes da pokrene sudsku mašineriju protiv prekršitelja. U jesen iste godine280 ocijenjeno je da je mudrije pred flotu iz Indije poslati odred Alvara de Bazana koji se, stigavši u San Lucar 7. rujna, domogao gotovine i prebacio je u Santander, odakle je bila poslana u Nizozemsku. Kraljevska je vlast bila svedena na posljednja sredstva. Događalo mu se također da se nije usudio intervenirati. Kao kad je aragonski potkralj, vojvoda Francavila, dao zadaviti jednog »manifestanta« protiv prava na fuero-. njegov je čin izazvao pobunu, cortesi se sami sastaju bez saziva vladara, potkralj je prisiljen pobjeći u Aljaferiju a vlada u Valladolidu ga, obaviještena, opoziva287. Nikako ne treba odvratiti od sebe Aragon, osobito ne u doba rata protiv Francuske! Tako u Valenciji, inkvizitori koji vode istragu — to je njihov kruh svagdanji — o sporovima Tagarinosa, to jest Maura toga kraja, primaju upute da budu oprezni. Jedno pismo, upućeno Savjetu Inkvizicije, od 4. lipnja 1557.288 godine, izražava se ovim riječima: »Vi ste nam pisali... prošlog 4. rujna... da bismo, budući su vremena tako opasna, zasad trebali odustati od istrage o sporovima Tagarinosa«. Shvaćamo da su nakon tih savjeta činovnici preplašeni i oklijevaju da djeluju, čak i po naređenju. Inkvizitor Arteaga, pišući 28. veljače 1559.289 Suprcmi, kazuje da je redarstvenik Svetog uficija iz Barcelone došao od njega tražiti izvršenje presuda u Valenciji koje je donio taj sud. »To što nisam dao da se uhvate osobe navedene u zahtjevu bilo je zato da izbjegnem skandal i velike nemire koje bi to moglo izazvati u ovome gradu, s obzirom na vremena koja vladaju, i zato što su okrivljene osobe većinom visoki službenici ovoga grada«. S obzirom na vremena koja vladaju... Nesumnjivo teška vremena koja stavljaju na kušnju monarhij­ sku zgradu.

322

Oživljavanje i kraj jednog svjetskog rata: J550-I559.

Financijske teškoće Vladar nema slobodne ruke: sve što ćini pokreće najveća briga koja je i nametnula njegov povratak u Španjolsku: briga za novac. Golema pasiva carskih financija koju je naslijedio bila je tolika da se pri svim troškovima koji su postali nužni s obnovljenim neprijatelj­ stvima njegov kredit istopio. Prvoga siječnja 1557. stečaj je postao služben290. No je li to bio pravi stečaj? Prvi poznati dekret Filipa II. bio je tek konsolidacija duga bez pokrića. Kraljevska riznica živjela je od posudbi ili predujmova, koje su pod većim kamatnim stopama i vrlo teškim uvjetima odobrili trgovci koji su jedini (s obzirom na raspršenost španjolskog carstva i boravak vladara u Nizozemskoj) mogli, u njegovu korist, mobilizirati prihode udaljene u prostoru i vremenu. Riznica im je isplaćivala velike kamate i naplaćivala ih dospijećem na sajmovima. Dugovi države bili su tako iskazani masom najraznovrsnijih papira. Dekret nije poništio dugove, već predvidio njihovu isplatu u jurosima, trajnim ili kratkoročnim rentama, uglavnom uz kamatu od 5 posto. Prvi siječnja 1557. bio je određen kao početni datum tih isplata. Bankari su prosvjedovali, ali su se zatim pokorili, a Fuggerovi nakon otpora življeg nego u drugih. Dekret je očito trgovcima nanosio veliku štetu. Kamata njihovih potraživanja se smanjivala; kapital im je prestao kolali. Preostajala im je mogućnost da prodaju te trajne rente — nije učinjena pogreška da se one iskoriste — ali je uslijedio brz pad tečajeva kojega su troškove snosili prodavači. Tako su, kad su Fuggerovi kapitulirali291, »jurosi« pali za 50-40 posto od svoje nominalne vrijed­ nosti. Ta prisilna razmjena kratkoročnih obveza, koja je nosila velike kamate (12 i 13 posto) naspram trajnih renti od 5 posto, ma kolika šteta bila prouzročena, ipak nije bila potpun stečaj. Taj je način omogućio državi da kako-tako opstane, sve do mira u Cateau-Cambrésisu, ali nije uklonio teškoće. Genovski bankari, jedini koji su još pristajali odobriti predujmove Katoličkom kralju, pokazali su se zahtjevniji nego prije. Kao dokaz iznosim samo dvije »partije« za­ ključene 1558. godine u Valladolidu. Prvom, Niccolo Grimaldi, genovski bankar292, predujmljuje kralju jedan milijun u zlatu: »dotični se Niccolo Grimaldi obvezuje da će isplatiti u Flandriji 800.000 škuda uz cijenu od 72 groša po škudi i to na sljedeći način: 300.000 po prvom dolasku španjolskih brodova, 250.000 krajem studenoga i 250.000 krajem pro­ sinca te iste 1558. godine. Obvezuje se da ostalih 200.000 škuda plati u Milanu, uz 11 reala po škudi, tijekom studenoga i prosinca te godine, a polovicu drugi mjesec«. Za uzvrat, kralj jamči: »NJ. V. isplaćuje mu rečeni milijun u zlatu u Španjolskoj, uz 400 maravedija po škudi na sljedeći način: 300.000 odmah u srebru koje je u Laredu, 300.000 u zlatu i srebru 323

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

koje će stići prvim brodovima iz Perua i, u slučaju da mu se ne isplati tijekom listopada ove godine, dotični Grimaldi neće morati izvršiti isplatu krajem studenoga i prosinca, ni u Flandriji ni u Milanu; 300.000 škuda na raspolaganju Kastilije u 1559. i mjenice, bez kamata, bit će mu izručene; 166.666 škuda kao dodatak 400 milijuna maravedija isplativih u rentama od 10 posto. Isplatit će mu se 540.000 škuda starih dugova na sljedeći način: 110.000 u rentam a od 10 posto, 135.000 po 12 posto, 170.000 po 14 posto i 25.000 doznačiti na rudnike. Kamate na tu svotu bit će mu isplaćene do kraja 1556. po 14 posto, a za godinu 1557. po 8 posto. Osim toga izdaje mu se dozvola da iz Španjolske iznese milijun u zlatu«. Brojke ukazuju na iznimnu krutost. Anonimni francuski komentar utvrđuje »da taj genovski trgovac ne posuđuje ništa svoje, kako možete vidjeti, pa ipak na zadovoljstvo kralja kojemu je dao novac na banku u Anrwerpenu i Milanu, pod istim uvjetima: on zarađuje (sic) 50 marave­ dija po svakoj škudi, s time da mu se doda četiri (stotine), a ne vrijede ni 350, što iznosi 15 posto, osim toga, isto toliko zarađuje u Flandriji, zato što dobiva samo 72 groša po škudi za ono što vrijedi 78«. Komen­ tator se pita zašto je španjolski kralj potpisao takav ugovor. Ako on raspolaže novcem u Laredu, zašto ga ne da izravno dopremiti? On tu vidi dvije prednosti: ukidanje rizika na moru i smanjenje kamata od renti nekadašnjih dugova. Čitava ta financijska pasiva pritišće politiku zajmo­ va Filipa II. Isto je tako loš posao posudba 600.000 škuda koje je odobrio te iste. 1558. godine, Constantino Gentile293, također genovski trgovac. Isplata 125.000 škuda predviđena je odmah u Sevilli, zatim opet u Sevilli, u srpnju 1558, ista svota; napokon, 350.000 škuda doznačenih na raspolaganje Kastiliji. Dodajte izvanredne pogodnosti razmjene i kon­ solidacije 1.400.000 škuda starih dugova. Isti anonimni komentator može sada ukazati na to tko izvlači dobit iz operacije. Ako u oba ovdje iznesena primjera sav teret pada na Kastiliju (kao i u neobičnom cisientu zaključenom s Fuggerovima 1. siječnja 1557, o kojemu kopiju posjeduju Farnežanski arhivi u Napulju294), ne treba se čuditi. To je slučaj svih zaključenih ugovora tih teških godina i koji su založeni na uobičajene i izvanredne usluge Kastilije, na dragocjene kovine koje donose flote iz Indije. Kredit Filipa II. u konačnici se oslanja na kredit Španjolske. Međutim, ovaj je snažno oštećen. Doista, neumjereno su ga koristili. Za vrijeme rata protiv Pavla IV. valjalo je doslovce iznuditi novac od prelata koji su ga dali tek kad je rat bio pri kraju. A zatim, kako u nuždi nema zakona, prigrabili su, koliko god je bilo moguće, novac koji su donosile flote iz Indije. Tu treba podrazumijevati i novac namijenjen trgovcima iz Seville ili pronađen 324

Oživljavanje i kraj jed n o g svjetskog rata: 1550-1559.

kod putnika po povratku iz Indije. Te su pljačke, ponovljene 1556,1557, 1558. ostavile lošu sliku. Tek 1559. Filip II. odlučit će se da isplati opljačkani kapital, ali nudeći dvije trećine jurosa. Radost koja je uslije­ dila u trgovačkim krugovima dovoljno govori koliko je ta mjera, sama po sebi nepravedna, u očima većine bila neočekivana295... Čini se da nakon Cateau-Cambrésisa Filip II. osjeća kajanje: »...Čini nam se razboritim, kaže on, da ništa ne uzimamo ni od putujućih trgovaca (s flota iz Indije), ni od pojedinaca, već da im naprotiv slobodno predamo ono što stigne za njih«296. Zakašnjela razboritost! Deset godina kasnije proširio se glas da će se vlada vratiti starim metodama, i mnogi su ljudi više voljeli ostati u Americi nego da se, po povratku u Španjol­ sku, izlože opasnosti da im novac bude otet297. Što se tiče normalnih izvora, čini se da su oni, osim kastilijskih službi, bili unaprijed uključeni. Trebalo je pronaći druge, različite izvore financiranja kojih popis donosi jedno pismo princeze Ivane kralju od 26. srpnja I5 57298: prodaju naslova hidalga, ozakonjenje svećeničkih sinova, osnivanje gradskih službi, prodaju državnih zemalja i sudskih ovlaštenja... Te su prodaje, više nego ostalo, uznemirile španjolska kraljevstva. One su očigledno donijele koristi velikašima, ali o tome malo znamo: one bi zasluživale da budu pomno proučene, kao i prodaje crkvenih zemalja, nakon 1570. Gradovi su bili prve žrtve, budući da su državna dobra zapravo često bila gradska dobra, koja su na taj način prešla od gradova ka plemstvu. Ali mnoga su sela iskoristila priliku da se sama otkupe i oslobode gradskih sudbenih djelokruga. Simancas se tako oslobodio kontrole Valladolida. Osnivanje novih gradskih službi bio je drugi način da se gradovima udari porez, jer je država uzimala novac od prodaje službi, a grad je zatim plaćao održavanja299. Shvaćamo tužaljke ovih posljednjih500. Bra­ neći svoj novac, nisu oklijevali da pošalju izaslanike sve do Flandrije. Filip II. se nije mogao oglušiti o sve njihove zahtjeve. Raskinuo je gotovo zaključene pogodbe i napokon zabranio beznačajne prodaje. Ali i tu su mudre mjere bile zakašnjele. Mnogo je pretjeranih stvari, kao što kazuje već navedeno pismo licencijata Palomaresa, već bile učinjeno a neke, kao što su prisvajanja državnih dobara u Granadi, izmiču našoj kontro­ li501. Godine 1559. siromaštvo riznice je golemo. Filip II. zaključio je mir s Francuskom, ali je do njegova zaključenja morao na licu mjesta držati vojsku; zatim je demobilizirati, što je bilo moguće učiniti jedino isplatom zaostalih plaća. Budući da je nedostajalo novca, nije bilo ni demobilizacije, a dug ne prestaje rasti: začarani krug... Filip II. traži od Španjolske sedamnaest stotina tisuća škuda u ožujku502, ali regentkinja je uspjela zaključiti samo dvije »partije«, jednu od 800.000, i drugu od 300.000, koja je uostalom dovela u opasnost ugled burzovnog posred­ 325

DOGAĐAJI, POLITIKA 1 LJUDI

nika Francisca Lopeza del Campa, zaduženog za isplate riznice u Špan­ jolskoj. Da bi ga spasili, već su produžili do lipnja datum održavanja sajma u Villalonu: »Posrednik se spremao, piše princeza Ivana svome bratu 13 srpnja 1559303, da tamo ode i da što bolje zadovolji svoje obaveze koje se odnose na svote maravedija koje će Vaše Veličanstvo vidjeli iz podneska koji mu šaljemo. Osnovna svota trebala je biti ona koju se očekivalo iz Indije flotom što je upravo stigla i koja, znamo to danas, nije donijela ništa ni za Vaše Veličanstvo, ni za ikoga drugog«. Potkralj Nove Španjolske, po riječima gradskih službenika Seville304, nije želio da išta bude ukrcano na flotu iz straha od gusara. U Um se uvjetima nije moguće suočiti s lipanjskim plaćevnim rokovima: »Produžil ćemo sajam u Villalonu305 sve do blagdana svetog Jakova, nastavlja princeza, kako bismo u m eđuvremenu pronašli mogući lijek, jer je Financijski savjet odlučio da nikako ne bi bilo dobro propu­ stili isplate na Sajmu, čak iako je nužno posuditi od ulaganja (na Kastiliju) za godinu 1561, iako se nije o tome sasvim usuglasio, ili na bilo kojem drugom sastanku. Nije važno koliko se velika kamata ili druga odšteta odabere, i mnogo, u rušenju ugleda posrednika. Doista, zahva­ ljujući njemu, V. V. je sve do sada bilo opskrbljivano i služeno, kao što će i dalje biti, ukoliko udovoljimo naplatama dugova na sajmu. Izvori s kojima bismo mogli računati jesu neke prodaje vazala, ali Vaše Veličan­ stvo ih je ograničilo, i to osobito onu koja se tiče Seville, kad je već bila dogovorena prodaja za 150.000 dukata za račun vojvode od Alcale, željnog da stekne 1.500 vazala...«. Istodobno, regentkinja šalje Filipu stručnjake, kao što je dr. Velasco, da mu točno opišu stvarnost306. Ona se boji da njezin brat gaji iluzije. U Nizozemskoj Filip II. ne nalazi nikakva rješenja. »Ukoliko osta­ nem ovdje, piše 24. lipnja307, samo ću izgubiti i sebe i ove države (Nizozemsku)... Najbolje je da svi potražimo lijek... a ako ga nema ovdje, poći ću ga potražiti u Španjolskoj«. Evo što je jasno. Filip II. malo vjeruje u učinkovitost princeze Ivane, obuzete svojom darežljivošću, svojom pobožnošću, svojim ambicioznim snovima, darežljivošću koja izaziva zlovolju u njezina brata, snovima koji se vrte oko infanta Don Carlosa za kojega bi se, kažu, željela udati, kako bi se održala u prvim redovima. Sjeća li se kralj možda puta Ruya Gomeza na Poluotok 1557308? Ne bi li vladar mogao iskušati sreću ondje gdje je miljenik imao uspjeha? Spas mora vladar sam potražiti u Španjolskoj. Kad mu nepovoljni vjetrovi nametnu dugo čekanje na otocima Zelanda, kralj se rastužuje, ne zbog osobne udobnosti, već zbog toga što se, kao što piše 24. kolovoza biskupu od Arrasa, »odgađa trenutak mog dolaska u Španjolsku, gdje bih mogao potražiti lijeka za sve ovo«309. 326

Oživljavanje i kra j jednog svjetskog rata . 1550-1559.

Ovi navodi pomažu nam da shvatimo dramatično pismo Filipa II. tom istom Granveli 27. prosinca 1559*10, u trenutku kad istinska situa­ cija u Španjolskoj nije više za njega tajna. »Vjerujte, pisao je vladar, da sam silno želio opskrbiti ovu Nizozemsku svim onim što sam znao da joj je potrebno... Ali dajem vam riječ da sam ovdje naišao na situaciju goru nego što je tamo, i da sam u nemogućnosti da vam priskočim u pomoć, pa čak i da zadovoljim tako sitne potrebe da biste se začudili kad bi vam bilo dano da ih vidite. Povjeravam vam da nikada nisam mislio, tamo, da može biti tako, i nisam našao lijeka, osim novca za miraz*11, kao što ćete vidjeti iz pisma koje pišem svojoj sestri (Margareti od Parme).« Nećemo se prevariti u iskrenosti ovog razočaranja. U Španjolskoj ničeg više nije bilo, jer se iz nje previše izvlačilo, a možda su tako, za neko vrijeme, presahnuli izvori bogatstva carstva. Otuda povrarak Filipa II. zakašnjeloj umjerenosti o kojoj smo već govorili. Je li zato što je shvatio nužnost da održi ta sredstva na normalnom dugu odlučio da život provede u Španjolskoj? Godine 1570. započelo je u Cordobi zasjedanje kastilijskih cortesa, koje je trebalo biti zaključeno sljedeće godine u Madridu. Prilikom otvaranja, u ime kralja riječ je uzeo Eraso i dao kratak povijesni pregled proteklih godina, nakon posljednjeg zasjedanja 1556: »Kralj je tijekom godina, kao što znate, boravio u Španjolskoj, iako je imao hitnih i ozbiljnih razloga da bude iz nje odsutan, kako bi osobno bio prisutan u drugim državama, kao što je bilo dano na znanje Reinu na prethodnim cortesima. Ali Nj. V. zna koliko je nužan njegov boravak u ovim kraljev­ stvima... ne samo za njihovo dobro i osobite prednosti, već i da prido­ nese... potrebama drugih država, jer ta su kraljevstva, među ostalim, bitno sjedište, glava i glavni dio. I kako tome valja pridodati veliku ljubav koju vam upućuje, Nj. V. je dalo takav nalog da dajući dovoljnu pomoć za trenutačne potrebe, njegova odsutnost bude izbjegnuta«*12. Prevedimo taj službeni govor i recimo da se Filip, osim u iznimnoj opasnosti, nije mogao udaljiti iz Španjolske, srca njegovih država i njegove riznice. Bruxelles je, u redu, bio sjajna politička prijestolnica, ali ne postoji samo politika. Valladolid je bio financijska prijestolnica španjolskog carstva; tamo su se zaključivale »partije«, a ritam sajmova Kastilije utvrđivao je isplate dugova. Trebalo je tako biti, da gospodar carstva, koncentrirajući oko sebe glavne troškove države, bude u zemlji u koju stiže novac iz Amerike. Sve to kralj je shvatio doista tek nakon povratka u Španjolsku. Naredbe koje je do tada slao upraviteljima Španjolske nedvojbeno su otkrivale nepoznavanje koje Filip II. sam priznaje u svojem pismu Granveli — a koje su njegovi korespondenti više nego jednom smatrali smiješnima. Filip II. sam je priznao: notirajući jedno pismo princeze Ivane koja je izjavila da mu nakon sastanka 327

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

savjetnika u Valladolidu mora dati na znanje da su sva mišljenja protivna njegovu i smatraju nemogućim da mu pošalju novac, koji mu,valja dostaviti, kralj je na margini napisao (ono što mu je nedvojbeno prenio neki klevetnik): se h an harto reydo de m i, grubo su mi se narugali313. Oni? Savjetnici, princeza, svi koji su bili upoznati sa stvarnošću Polu­ otoka i nastojali da se o n vrati. Filip II. se dakle vratio u Španjolsku kako bi uvidio da je situacija tamo još teža nego što je zamišljao. Preostaje da shvatimo s kolikim će odstupanjim a ta iscrpljena zemlja nastojati da ne okonča rat na Sredo­ zemlju i dopustiti da se i dalje razvija borba koju je bilo moguće ugasiti, a koja će se naprotiv, samo još dalje razvijati. Ali je li za to odgovoran Razboriti kralj?

328

N apom ene uz poglavlje 1 1 R. BUSCH-ZANTNER, op. cit. 2 Nakon provale caskih trupa koja ih jc odvela d o Meauxa, Ernest IjWISSE, Hist, de France, V, 2, str. 116. Dana 18. rujna, Jean DUMONT, Corps universel diplom atique, Amsterdam, 1726-1731, IV, 2, str. 280-287, a ne 18. studenog, kako netočno piše S. ROMANIN, Storia d ocum entata d i Venezia, Venecija, 1853-1861, VI, str. 212. 3 A.E. Esp. 224, Filip Juanu de Vegi, Madrid, 5. prosinca 1545, o primirju između kralja Rimljana i sultana, koncept, Г 342. O obnovi primirja 1547, B.N., Paris Ital. 227. 4 E. LAVISSE, op. cit.,V, 2, str. 117; Georg MENTZ, Deutsche Gescbichte, 1493-1618, Tubingen, 1913, str. 227. 5 Ibid., str. 117 (8 . lipnja), Henri HAUSER i Augustin RENAUDET, Les débuts de l âge m oderne, 2. izd., 1946, str. 468. 6 O njegovu imenovanju na čelo osmanske flote, 1533, i datum njegove smrti, Charles-André JULIEN, H. de l'Afrique d u Nord, Pariz, 1931, str. 521. O njegovu životu, romansirana knjiga, puna boja, kadšto vrlo tužna, Paula ACMARDA, La vie extraordi­ naire des frères Barberousse, corsaires et rois d'Alger, Pariz, 1939. 7 O. de SELVE, op. cit., str. 95; S. ROMANIN, op. cit., VI, str. 23. 8 E. LAVISSE, op. cit., V, 2, str.122; S. ROMANIN, VI, str. 222; O. de SELVE, op. cit., str. 124 i 126. 9 C. CAPASSO, »Barbarossa e Carlo V«, u: Rivista storica ital.,, 1932, str. 169-20910 Ibid., str. 172 i bilješka 1; C. MANFRONI, Storia délia m arina italiana, Rim, 1896, str. 325 i dalje; Herm ann CARDAUNS, Von N iæ a bis Crépy, 1923, str. 24 i 29; C. CAPASSO, Paolo III, Messina, 1924, str. 452; Alberto GUGLIELMOITl, La guerra dei p ira ti c la m arina pontificia d a ! 1500 a 1 1560, Firenca, 1876, t. II, str. 5 i dalje. 11 E. LAVISSE, op. cit., V, 2, str. 112. 12 N. JORGA, C. des osm. Reiches, Gotha, 1908-1913, 111, str. 76 i dalje. O cjelini turske politike na Zapadu, o azijskim komplikacijama, ibid., str. 116 i dalje. 13 Ibid., str 117. 14 Vidi supra. I, str. 675, bilješka 21. 15 Vidi supra, II, str. 214. 16 Vidi supra, 1, str. 648-649. 17 H ispania victrix, Medina del Campo, 1570. 18 Charles MONCHICOURT, »Episodes d e la carrière tunisienne d e Dragut, 15501551«, u: Rev. tun., 1917, o pothvatima Jeana Moreta, posebno izdanje, str. 7 i dalje. 19 Ibid., str. 11. O Dragutovu životu, djelo turskog povjesničara Ali RIZE SE1FIJA, Dorghut Re'is, 2. izd., Carigrad, 1910 (izdanje na tursko-laiiničnom pismu, 1932). 20 Ibid., str. 1 1 . 21 Archivio storico ita l, t. IX, str. 124 (24. ožujka 1550). 22 F. BRAUDEL, »Les Espagnols et l’Afrique du Nord de 1492 à 1577«, u: Revue Africaine. 1928, str. 352 i dalje. 23 Carl LANZ, Corrcspondcnz des Kaisers Karl V, Leipzig, 1846, III, str. 3-4 (12. travnja 1550). 24 Archivio storico ital., IX, str. 124 (20. travnja 1550). 25 Ibid., sir. 126-127. 26 Ibid., str. 125. 27 Ibid., str. 126-127. 28 Ibid., str. 127 (11. svibnja 1550). 29 Ibid. 329

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

30 Ibid., str. 129-130 (10. lipnja 1550). 31 Ib id ., str. 132 (5. srpnja 1550). 32 Ibid., str. 1.31 (16. lipnja 1550). 33 Suprotno zabludam a E. MERC1ERA, Hist, d e l'Afrique septentrionale, Pariz, 1891, Ш. str. 72. 34 Archivio slorico H al, t. IX, str. 132, C. MONCHICOURT, čl. cit., str. 12. 35 A.S. Firenca, M ediceo 2077, (° 45. 36 Sporazum guvernera Africe sa šcikom Sulcjm anom ben Saidom; 19. ožujka 1551, Sim. H° 1193. 37 H. PELISSIER DE RAYNAUD, Mem. historiques et géographiques, Pariz, 1844, str. 83. 38 Charles MONCHICOURT, »Études Kairouanaiscs«, u: Revue Tunisienne, 1932, str. 1-91 i 307-343; 1933, str. 285-319. 39 Evakuacija trupa u Španjolsku, Alphonse ROUSSEAU, Annales tunisiennes, Alger, 1864. sir. 25. što je pogrešno; E. PÉLISSIER DE RAYNAUD, op. cit., str. 83; Charles FÉRAUl), Annales T ripo/itaines, Pariz, 1927, str. 56. •H) C. LANZ, op. cit., Ill, sir. 9-11. 41 S. ROMAN1N, op. cit., VI, str. 214; 13. prosinca 1545, P. RICHARD,//, des Conciles, Pariz. 1930, t. IX, 1, str. 222. 42 P. RICHARD, op. cit., IX, 1, str. 214. 43 Ibid., str. 209 i dalje. 44 Ibid., str. 214 i BUSCHBELL, »Die Sendung des Pedro Marquina...«, u: Span. Forscb. der Gorresgesellschaft, M ünster, 1928,1, 10, str. 311 i dalje. Koncesije u 1547, J.J. DÔLÜNGER, D o k u m e n te zu rC escb ich teKarls V..., Regensburg, 1862, str. 72 i dalje. 45 Navod BUSCHBELL, čl. cit., str. 316. 46 S. ROMAN1N, op. cit, VI, str. 221, prem a izvještaju Lorenza Contarinija, 1548. 47 Cieorg MENTZ, op. cit, str. 20948 G. de LEVA, Storia docurnentata d i Carlo V..., Venecija, 1863-1881, 111, str. 320 i dalje. 49 Joseph LORTZ, D ie R eform ation in D eutschland, Freiburg in Brcisgau, 1941, II, str. 264, bilješka 1. 50 Domenico M orosino et Fco Badoer duždu, Augsburg, 15. rujna 1550, G. TURBA, Venetianische Depeschen, 1, 2, str. 451 i dalje. 51 Ibid., str. 478. Augsburg, 30. studenog 1550. 52 Ibid., str. 509, Augsburg, 15- veljače 1551. 53 B.N., Pariz, liai. 227, S. ROMAN1N, op. cit., VI, str. 214. 54 Od ožujka 1548, usp. Germaine GAN1ER, La p o litiq u e d u Connétable A nne de M ontm orency, svjedodžba École des Hautes Études, Le Havre (1957). 55 P- RICHARD, op. cit., IX, 1, str. 439. 56 Detalj često spom injan, Fernand HAYWARD, H istoire d e la Maison d e Savoie, 1941, 11. str. 12. 3-7 Juan Christoval CALVETE DE ESTRELLA, El felicisim o viaje del... Principe don Felipe, Antwerpen, 1552. 58 1.. PFANDL, PhilippeII, op. cit., str. 170. 59 L. PFANDL, op. cit., str. 161. 60 C. LANZ, op. cit., III, str. 20. 61 F. Auguste M1GNET, Charles Q uint, son abdication et sa m ort, Pariz, 1868, str. 39 i bilješka 1. 62 Konvencija od 6. listopada 1551, Simancas, Capimlaciones con la casa de Austria, 4. 63 Hoćemo li poput Rankca reći da je to bilo rem ek-djelo austrijske diplomacije!' 64 L. PFANDL, Philippe II, op. cit., str. 159.

330

Oživljavanje i kraj jed n o g svjetskog rata . 1550-1559. 65 Mlečanin Mocenigo, 1548, L. PFANDL, op. cit., str. 199. 66 Karlo V. Ferdinandu, München, 15- kolovoza 1551, C. LANZ, op. cif., Ш, 68-71 67 A.N., 1489; W. ONCKEN, op. cit., XII (роп. izdanje), str. 1047; S ROMAN1N op cit., VI, str. 224. " и' 68 A N., K 1489. 69 Ibid. 70 Simonu Renardu, 27. siječnja 1550, ibid. 71 Služim se već citiranim radom gospođice GANIER, 72 AN., K 1489, kopija. 75 Ibid., Poissy, 25. travnja 1550. Španjolsko dešifriranje i prijevod. 74 O njegovoj invaziji Orana, obavijest od 17. kolovoza 1550, Alxarifopassa en Algol con u n gniesso exercitopor conquistar..., ibid. 75 Ibid., Simon Renard kralju i kraljici Češke, 31. kolovoza 1550. 76 Ibid. 77 Ibid. 78 Uvijek pod istim brojem , A.N., K 1489. 79 Fano Juliju 111, 15. srpnja 1551, N unt.-Bcrichte a ns Deutschland, Berlin, 1901,1, 12, sir. 44 i dalje. 80 Nakon 1530. Grad je 1510. zauzeo Pedro Navarro, F. BRAUDEL, cl. cit., u: Revue Africaine, 1928, str. 223. 81 C. MONO I1COURT, »Épisodes de la carrière tunisienne de Dragut-, u: Revue Tunisienne, 1917, str. 317-324. 82 Giacomo BOSIO, I Cavalicri gerosofiniitani a Tripoli negli a n n i 15J 0 - 51 ; .S. AURIGEMMA, 1937, str. 129. 83 J W. Z1NKEISEN, op. cit., 11, str. 869. 84 (i. BOSIO. op. cit., str. 164. 85 G. TURBA, Venclianiscbe Dcpescben, 12, str. 507, Augsburg, 10. veljače 1551. 86. Nuncij Juliju III, Augsburg, 15. srpnja 1551: »... hora si starà aspeitando dove ella batta, benebć si crede cbe babbia a fa re la im presa d e Affrica. Sua M acstà aspetta parim ente con som m o desiderio veder q uel cbe Francia fa rà con questa annota...«. N.-Berichie aus Deutschland, 1, 12, str. 44 i dalje. 87 G. BOSIO, op. cit., str. 164. 8R E. ROSSI, II d o m in io degli Spagnuoli e d ei Cavalieri d i M alta a Tripoli, Airokli, 1937, str. 70; 6.000, kaže C harlesFÉRAUD, Ann. trip., str. 40; 5.000, C. MONCM1COURT, -Dragui amiral turc», u: Revue tun., 1930, posebno izdanje, str. 5; 6.000, Giovanni Francesco BELA, M elite illustrata, navod Julius ĐELOCH, op. cit., 1, str. 165. 89 O tim pojedinostima, C. FĆRAUD.op. cit., osobito str. 40 od'O lm edesovoj škrtosti, E. ROSSI i G. BOSIO, op. cit. 90 O opsadi, osim već navedenih djela, Salomone MARINO, »1 siciliani nolle guerre contro l'lnfedeli nel secolo XVI-, u: A StoricoSiciliano, XXXVII, str. 1-29; C. MANFRON1, op. cit., str. 43-44; Jean CHESNEAU, Voyage d e M onsieur d'Aram on d a n s le Levant, 1887, str. 52; Nicolas de NICOLAI, N avigations et pérégrinations..., 1576, str. 44. 91 Simon Renard Karlu V, 5. kolovoza 1551, A.N., K 1489. 92 Ibid. 93 Simon Renard Filipu, Orléans, 5. kolovoza 1551, A.N., K 1489. 94 Usp. bilješku 91, gore. 95 Simon Renard NJ. V., Blois, 11. travnja 1551, A.N., K 1489. 96 J.W. Z1NKEISEN, op. cit., II, str. 86997 Valencia, 15. kolovoza 1551, Colccciôn d e d ocum entos ineditos (skraćenica CODOIN), V, 117.

331

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

98 Maha, 24. kolovoza 1551, Guillaum e R1B1ER, Lettres et m ém oires d ’É tat, Pariz 1666, str. 587-389. 99 M. TR1DON, Sim on Renard, ses am bassades, ses négociations, sa lu tte avec le ca rd in a l GranveUe, Besançon, 1882, str. 54. 100 Ibid., str. 55 i 56, am basadori Henrika II. su biskup Marillaca i o p a t Bassefontaine. 101 S. ROMAN1N, op. cit., VI, str. 225. 102 Antoine tic Bourbon gospodinu d ’Hum ièresu, Coucy, 8. rujna 1551, Lettres d'A ntoine d e Bourbon, obj. markiz d e ROC11AMBEAU, 1877, str. 26 i bilješka 2. 103 Filip Sim onu Kcnardu, Toro, 27. rujna 1551, A.N., K 1489, min. 104 Ibid. 105 Avisos del em bassador d e Francia, rujan 1551, A.N., K 1489. 106 \V. ONCKEN, op. cit., XII, str. 1064, 3. i 5. listopada 1551. 107 Eduard FUETER, Gcscbichte d es europâischen Staatensystem s, M ünchen, 1919, str. 321. 108 Marija Ugarska biskupu Arrasa, 5. listopada 1551, C. LANZ, op. cit., III, str. 81-82. 109 Događaji su poprim ili nepovoljan tok za cara, F00 Đ adoerduždu, Beč, 22. listopada 1 551,0. TURBA, Venet. Depeschen, op. cit., I, 2, str. 518 i dalje. Temišvaru prijete Turci. 110 Camaiani Juliju 111, Bressanone, 28. listopada 1551, Nunt.~Ber. a u s D eutschland. Serija I, 12, str. 9) i dalje; I'ano M ontepulcianu, Innsbruck, 6. studenoga 1551, ibid., str. 97 i dalje, 14. prosinca 1551, ibid., str. 111. 111 Karlo V. Filipu, Villach, 9. lipnja 1552, J.J. DOLL1NGER, op. cit., str. 200 i dalje. 112 E. LAVISSE, V, 2, str. 149; G. ZELLER, Le réunion d e M e tz à la France, 1552-1648, 2. sv., Pariz-Strasbourg, 1927,1, str. 35-36, 285-9, 305-6. 113 E. LAVISSE, V, 2, str. 150. 114 G. ZELLER, Le siège d e M etz p a r Charles-Quint, oct.-déc. 1552, Nancy, 1943. 115 J.W. ZINKE1SEN, op. cit., Il, 873. 116 Nagodbu koju je prihvatio Karlo V, Innsbruck, 10. svibnja 1552, Simancas, Patrona to Real, br. 1527. 117 S. ROMAN1N, op. cit., VI, str. 226, Henri HAUSER, Prépondérance espagnole, 2. izü., 1940, str. 475. 118 Za sve te datum e, C. MONCHICOURT, čl. cit., separat, str. 6, referencije kod E. CHARIUÈRE, op. cit., 11, str. 167, 169,179-181, 182 bilješka, 200, 201. O porazu Ponze, Édouard PETIT, André Doria, u n a m ira l condottiere a u XVIe s., 1887, str. 321. U noći koja slijedi padu Terracine, Turci zarobljavaju sedam galija koje su prevozile vojnike, C. MANFRONl, op. cit.. Ill, str. 382. 119 CODOIN, V, str. 123. 120 C. MONCHICOURT, čl. cit., str. 7. 121 Rclacion del viajc de lasgalerasde Francia despues del ultim o aviso s.d. (četvrtak, 25. kolovoza ili 25. rujna 1552). A.N., K 1489. Odbijanje Venecije, S. ROMANIN.pp. cit., VI, 226, o tom predm etu dokum enti u: V. LAMANSKY, op. cit. Teškoće eventualnog otpora Genove i Napulja, C. MANFRONl, op. cit., 111, 382-383122 Dana 11. srpnja 1553, W. ONCKEN, portugalsko izdanje, op. cit., XII, 1084. 123 Richard EHRENBERG, D asZ eitalter der Fugger, Jena, 1 8 9 6 ,1, str. 152-154. 124 G. TIJRHA, Venet. Depeschen, I, 2, str. 526, Innsbruck, 13. svibnja 1552. 125 Vidi supra, 1, str. 518 i dalje. 126 G. ZELLER, L'organisation défensive des frontières d u N ord et d e l'Est a u X V lf siècle, Nancy-Pariz-Strasbourg, 1928, str. 4. 127 La prépondérance espagnole, str. 475. 128 Navod H. HAUSER, prethodna bilješka. 129 Henry JOLY, La Corse française a u X V f siècle, Lyon, 1942, str. 55.

332

O življavanje i kra j jednog svjetskog rata: 1550-1559. 130 D. de I-1AEDO, Epitom e de los Reyes d e Arge!, P 66 v° i dalje. 131 C. LANZ, op. cit., III, str. 576, G. de RJBIER, op. cit., II, str. 436. 132 C. MANFRON1, op. cit., 111, str. 386. 133 Paul de Termes Montmorencyju, Castiglione della Pescara, 23. kolovoza 1553 B.N., Pariz, Fr. 20 642, P 165, kopija, navod H. JOLY, op. cit., str. 55. 134 J. CHESNEAU, Le voyage de M onsieur d ’A ram on, op. cil., sir. 161. 135 H. JOLY, op. cit., str. 53. Obilazni put, kako b ise izbjegla pljačkanja u Napuljskom kraljevstvu koje se smatralo pom alo francuskom zemljom. 136 Ibid., str. 385, C. MONCHICOURT, ćl. cit. 137 R. HAKLUYT, The principal navigations..., Il, str. 112. 138 TOMMASEO. Proemio aile lettere d i Pasquate Paoli, str. CLIII, navod 11. JOLY, op. cit., str. 28. 139 11. JOLY, op. cit., str. 8. 1h() Ibid., str. 9. 141 Ibid., str. 71 i 72. 142 Ibid., str. 117. 143 Ibid., str. 14, bilješka 1. 144 Datum je 17, H. JOLY, op. cit., str. 106, a ne 27, C. MANFRONI, op. cit., Ill, str. 389. 145 W. ONCKEN, op. cit., XII, str. 1086, 6. srpnja. 146 Da Mula duždu, Bruxelles, 29. srpnja 1553, C. TURĐA, Venctianische Depeschen, 1, 2, str. 617. O priznavanju Marije Tudor za englesku kraljicu, Reconocim iento de Maria Tudorp o r Raina d ’Inglaterra, Simancas E° 505-506, P 7. 147 Enrique PACHECO Y DE LEIVA, »Grave error politico de Carlos I«, u; Rev. de Arcbivos, Bibl. yM uscos, 1921, str. 60-84. 148 Granvela Renardu, 14. siječnja 1553, navod M. TRIDON, op. cit., str. 85. 149 M. TRIDON, op. cit., str. 84. Od studenoga 1553, rezultat je bio prihvaćen, Karlo V. portugalskoj kraljici, Bruxelles, 21. studenoga 1553, u: E. PACHECO, čl. cit., str. 279-280. 150 W. ONCKEN, op. cit., XII, str. 1086. 151 Ch. de la RONCIÈRE, H. de la m arine française, 1934, 111, str. 4 9 1 ^ 9 2 . 152 Da Mula duždu, Bruxelles, 30. prosinca 1553, G. TURBA, op. cit., I, 2, str. 640. 153 Karlo V. Filipu, 1. siječnja 1554, Л.Е. Esp. 229,1*79. O držanju Soranza u Engleskoj, da Mula, 2. ožujka 1554, G. TURBA, op. cit., 1, 2, str. 645, bilješka 2. 154 Vrhovni zapovjednik kardinalu Pariza (u Rimu), Pariz, 3- veljače 1554, A.N., K 1489 (kopija na talijanskom). Simon Renard Karlu V, London, 29. siječnja 1554.Л.Е. Esp. 229, P 79: od istoga istome, 8. veljače 1554, 1° 80; 19. veljače 1554, ožujka 1554, ibid.; CODOIN, III, str. 458. 155 K. LAVISSE, op. cit., V, 2, str. 158. 156 Stoga i postavljaju svoje čete u blizini Calaisa, vrhovni zapovjednik kardinalu Pariza, Pariz, 3. veljače 1554, talijanska kopija, A.N., K 1489. 157 Karlo V. Filipu, Bruxelles, 13- ožujka 1554, Л.Е. Esp. 229, P 81; 21. ožujka 1554, P 82; 1. travnja 1554, P 83; 3. travnja 1554, P 84. Da Mula duždu, Bruxelles, 20. svibnja 1554, G. TURBA, op. cit., I, 2, str. 648 i dalje. 158 E. LAVISSE, op. cit., V, 2, str. 137. 159 Avisos de Francia, Nantes, 26. lipnja 1552, A.N., K 1489. 160 Avisos de Francia, 3. travnja 1554, A.d.S. Firenca, M ediceo424, P 5, navod H. JOLY, op. cit., str. 119. 161 H. JOLY, op. cit., str. 118. 162 C. MANFRONI, op. cit., III, str. 392, i reference kod E. CHAR1UÈRE, op. cit. 163 H. JOLY, op. cit., str. 122.

333

DOGAĐAJI. POLITIKA 1 LJUDI

16*1 U tim je operacijam a poginuo Leone Strozzi. 165 C. MANFRON1, op. cil., III, sir. 391. 166 Ibid., str. 392-, E. СИARRIÈRE, Négociations..., II, sir. 351. 167 Markiz de Sarria princezi Ivani, Rim, 22. studenoga 1555, J.J. DÔLLINGER, op. cit., sir. 214-216. 168 U toku zime genovska flota izlazi iz svoga skloništa. O d 12 galija koje su mu povjerene Giovanni Andrea Doria, kojem u su to počeci, gubi devet u siječnju 1556, nakon udara libcccia, na obalam a Korzike, C. MANFRON1, op. cit., III, str. 394. 169 l.ucien ROM 1ER, Les origines p o litiq u es des guerres d e religion, Pariz, 1914, II, str. 393-440. 170 COGGIOLA, »Ascanio della Corna-, str. 114, bilješka 1, prosinca 1555. 171 IX de 11AEDO, Epitom e..., op. cit., № > 68 i 68 v°. 172 Vidi infra, str. 366-367. 173 Paule W1NTZER, »Bougie, place forte espagnole-, u: B. Soc. géor. d'Alger, 1932, sir. 185-222, osobito sir. 204 i dalje, i 221. 174 Diego SUAREZ, Hist, d el m aestre u ltim o que f u e d e M ontesa..., Madrid, 1889, sir. 106-107. 175 Luis de CABRERA, FelipeII, Rey de Espana, Madrid, 1 8 7 7 ,1, str. 42. 176 Peticioncs del Cardcnul de 'Toledo para la jornada de Argel y Đugia y Conquista de Africa, Simancas E° 511-513. 177 Paule WINTZER, il. cit., str. 221. Njemu u prilog, Diego SUAREZ, op. cit., str. 107. 178 Vojvoda od Albe princezi Ivani, 29. ožujka 1556, Simancas E® 1049, Г 11. 179 (i. MECAITl, Storia cronologica della Città d i Firenze, op. cit., Il, str. 697. 180 COGGIOLA, »Ascanio...«*, str. 97. 181 U. JOLY, op. cit., str. 122; S. ROMANIN, op. cit., VI, str. 230. 182 11. JOLY, op. cit., str. 120. 183 SIMANCAS P* Real, br. 1538, 13. listopada 1555, COGGIOLA, ii. cit., str. 246. 184 Filip princezi Ivani, Windsor, 9. kolovoza 1554, Л.Е. Esp. 229, I®84. Viaje d e Felipe II (sic) à Inglaterra quan d o en 1555f u e a casar con la Reina Da M aria, CODOIN, I, str. 564. 185 Ovdje je teško odrediti točne datum e. Dana 25. srpnja 1554, pism o odricanja Karla V. od Napuljskog kraljevstva predao je Filipu regent Figueroa (Simancas E® 36.36, 25. srpnja 1554, G. MECA'ITI, op. cit., II, 693). Drugi listopada te isie godine, Julije III. prepustio je invesrituru kraljcvstava Napulja i Sicilije Filipu (Simancas Es 3638, 23listopada 1554), zatim, 16. studenoga, papa mu je kao leno prepustio kraljevstva Sicilije i Jeruzalem a (Simancas E® 1533, Rim, 18. studenoga 1554). Za Napulj, Lodovico B1ANCIU M , Delia Storia dellc Finanze d el Regno d i Napoli, 1839, str. 52-53. Odricanje Karla V. od kraljevstva Sicilije bilo bi, ako je tom e vjerovati, 16. siječnja 1556, ali to je odricanje bilo učinjeno u ime »Carolus et Joana reges Castelle«, dakle prije smrti Ivane Lude 1555. godine. 186 Za skraćen prikaz, vidi Charles BRATLI, Philippe II, roi d'Espagne, Pariz, 1912, str. 87 i dalje, ili L. PFANDL, op. cit., str. 272 i dalje. 187 Renuncia de Carlos V en fa v o r de Felipe H d e los reinos d e Castilla, Simancas E® 511-513. 188 Ferdinand Filipu II, Beč, 24. svibnja 1556, CODOIN, II, sir. 421, ili Karlo V. Ferdinandu, Bruxelles, 8. kolovoza 1556, ibid., str. 707-709. 189 Usp. gore. I, str. 276-277. 190 CODOIN, XCV111, str. 24. 191 Po tom pitanju, dokaz kod H. JOLY, op. cit., str. 126, protivno mišljenju Francisa DECRUEAde STOUTZA, A nne de M ontm orency, Pariz, 1899, II, str. 1. 33 4

Oživljavanje i kra j jednog svjetskog rata: 1550-1559. 192 Л. d ’AUBIGNÉ, Histoire universelle, Pariz, 1886,1, sir. 125; П. LAVISSE, op. cil., V 2, str. 160, kaže 15. veljače, ali francuski kralj objavljuje mir već 15. (15 veljače 1556 A.N., K 1489), F. 1IAYWARD, op. cit., 11, 18. 193 Ferdinand Karlu V, Beč, 22. svibnja 1556, C. LANZ, op. cit., Ill, str. 69, 702. 194 Iskrcat će se u Laredu, 6. listopada 1556, L. P. GACIIARD, Retraite et mort de Charles Q uint, Bruxelles, 1854, str. 137. 195 Filip П. princezi Ivani, London, 13- travnja 1557, Л.Е. Esp., 232, P 232, 196 Badocro Senatu, Bruxelles, 7. ožujka 1556, COGGIOLA, il. cit., str. 108, bilješka. 197 Navagero Senatu, Rim, 21. veljače 1556, COGGIOLA, it. cit., str. 232-233. 198 Badocro Senatu, Bruxelles, 1. ožujka 1556, COGGIOLA, il. cit., str. 108, bilješka. 199 Ibid. 200 Izvještaj Brenarda Navagera, 1558, E. ALBEIU, Relazioni..., H, 3, str. 389. 201 Ernesto PONTIER1, »II papato e la sua funzione morale e politica in Italia durante la preponderanza spagnuola», u: Archivio stor. ital., 1938, t. Il, str. 72. 202 E. LAVISSE, op. cit., V, 2, str. 163. 203 Mcnrik 11. Ottaviju Farneseu, 29. lipnja 1556, COGGIOLA, il. cit., str. 256-257; F. DECRUE, A nne de M ontm orency, 11, str. 186. 204 II. PATRY, »Coligny et la Papauté en 1556-1557««, u: Du/, d e la Soc. de f ’bist. du protestantism e français, t. 41, 1902, str. 577-585. 205 Vojvoda o d Albe vratio se u Ostiju 14. studenog: lo que refiere un hom hrc que fue a Francia estos (lias a entenderlo que alla se hazia (prosinac 1556), A.N., K 1490. Primirje potpisano 18. studenog (Simancas P a tro n a to Real, br. 1580), produženo 27. prosinca 1556, ibid., br. 1591. 206 Opere, Milano, 1806, str. 119-131, navod COGGIOLA, str. 225 i dalje. 207 Istoga datum a, Filip II. kardinalu Caraffi, Simancas, Patronato Real, br. 1614. 208 Tako u slučaju porodice Colonna koju lišava zemlje, dok su Colonne poznati pristaše Španjolske. Tako je i u uvijek trnovitim odnosim a s Napuljom. 209 Lo que conticnen dos cartas del em baxador en Francia d e 9 y 13 de julio 1556, A.N., K 1489. 210 D. de HAEDO, op. cit., P 69 i 70; Jean CAZENAVE, »Un Corse, roi d ’Alger (Hassan Corso)», u: Rev. Afrique Latine, 1923, str. 397-404; Socorro de Oran, Simancas F.0 511-513. 211 E. LAVISSE, op. cit., V, 2, str. 167. 212 Un hom bre que se envio a Francia y bolvio a Pcrpinan a los XXV de cnero ha referido lo siguiente — 28. siječnja 1557 — A.N., K 1490. 30.000 pješaka, 10.000 konjanika u Pijemontu. Notica na rubu: »todo es mentira». Simon Renard bolje obavi­ ješten (Simon Renard Filipu 11,12. siječnja 1557) daje ukupan broj od 12.000 ljudi, A.N., K 1490. 213 Simon Renard Filipu 11, 12. siječnja 1557, A.N., K 1490. 214 Ibid. 215 Cavi, 14. rujna 1557. Capitulaciôn publica sobre la paz entre Felipe H y Paolo IV onogada entre el duque de Alba y el Cardinal CaralTa. Simancas P atronato Real, br. 1626. Tajne odredbe o utvrdam a Paliana, ibid., br. 1625. 216 Palmcrino B. Com. Palermo Qq D 84. Nije li 11. rujna pogrešan datum? 217 Juan Vasquez Karlu V, Valladolid, 18. studenog 1557, L.P. GACIIARD,La retraite..., I, dok. br. C XXI. 218 Paul HERRE, Papsttum u n d Papstw ahl im Zeitalter Philipps II., Leipzig, 1907. 219 Filip U. Karlu V, Beaurevoir, 11. kolovoza 1557, aut. A.N., K 1490. U ovom bloku, brojni dokum enti o bitci kod Saint-Quentina. 220 Filip 11. Karlu V, usp. prethodnu bilješku.

335

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

221

Ibid. 222 Filip П. grofu Feriji, 29. lipnja 1558, CODOIN, UOOCV11, srr. 68. 225 Cesareo FERNANDEZ ĐURO, A rm a d a espanola, Madrid, 1895-1903, II, str. 9 i dalje. Dužd i guverneri G enovejacom u de Negru, am basadoru u španjolskoj, Genova, 25 svibnja 1558, A.d.S. Genova, Inghiltcrra, 1, 2273- O ulozi našeg am basadora d e la Vigne. Piero firentinskom vojvodi, Venecija, 22. siječnja 1558, M ediceo 2974, P 124. Flota stiže ranije nego obično. Obavijest iz Carigrada, 10. travnja 1558, Simancas E” 1049, P 40. 224 Pedro d e Urries, guverner Kalabrijc, napuljskom potkralju, 7. lipnja 1558, Simaneas F° 1049, P 43. Dana 13. bit će osvojena, zatim opljačkan Reggio, C. MANFRONI, op. cil., III. str. 401. 225 Instruction data MagLO Franco Coste misso ad classem T urchorum pro rebus publicis, Genova, 20. lipnja 1558, pism o A.d.S. Genova, Carigrad 1558-1565, 1-2169. C. MANFRONI, op. cit., 111, str. 401, bilješka, čini mi se d a navodi drugu kopiju ove upute. 226 Prolazi ispred T orre del Greco, kardinal d e Sigüenza NJ. V., Rim, 16. lipnja 1558, Simancas IP 1889, P 142. Л.Е. Esp. 290, P 27. 227 Don Juan M anrique NJ. V., Napulj, 26. lipnja 1558, Simancas E° 1049, P 41. 228 C. FERNANDEZ ĐURO. A rm ada espanola..., II, str. 11. 229 Ibid., str. 12. 230 (i. TIJRBA, op. cit.. I, 3, str. 81, bliješka 3. 231 Marin de Cavali duždu, Pera, 16. prosinca 1558, A.d.S. Venecija, Senato Secreta, Cost.. Filza 2 B, P 102. 232 Le traité d e C ateau-C ambrésis, 1889. 233 Les origines p o litiques des guerres d e religion, Pariz, 2 sv., 1913-1914. Guy de BRÉMOND D'ARS, Le père d e M",e d e Ram bouillet, Jea n d e Vivonnc, sa rie et ses ambassades, Pariz, 1884, str. 14; Lucien ROM1ER, Origines, op. cit., II, knjiga V, pogl. 11, sir. 83-86; B.N., OC 1534, P 93, itd. 255 Elizabeta Filipu II, W estminster, 3. listopada 1558, A.N., K 1491, B. 10, br. 110 (na latinskom). 2.36 Barun A. RUBLE, op. cit., str. 55. 237 l lenriku HI, 25. rujna 1574, kopija, Simancas E° 1241. 238 Op. cit., VII, str. 198, 205. 239 Т.Л. D’AUBIGNÉ, op. cit., 1, str. 41. 240 »Oni žele da preko vas Francuska i Engleska zamijene nasljedni rat dugim m irom-. 24 I Apuntamicntos para embiar a Espana (s.d., svibanj-lipanj 1559), Simancas E° 137, Ps 95-97. Jedna kopija toga važnog dokum enta, Л.Е., Esp. 290. O sastanku glavnih ličnosti »tli qsti paesi- i o njihovoj želji da zbog toga »garbuglia- Engleske i Škotske kralj ostane te zime u Flandriji, Minerboti vojvodi, 2. srpnja 1559, A.d.S. Firenca, Medicco •1029. 242 Vojvoda od Albe Filipu II, Pariz, 26. lipnja 1559, A.N., K 1492, B 10, P 43 a. 243 Isti istome, lipnja 1559, ibid., P 44. 244 Ibid 2 i5 Pariz. 11. srpnja 1559, ibid., P 49. 246 J. DURENG, -La complicité de l'Angleterre dans le complot d'Amboise-, u: Rev. Hist. m o d ., i. VI, str. 248 i dalje; Lucien ROMIER, La conjuration d'Amboise, 3. izdanje, str. 73; П. Cl-IARRIÈRE, op. cit., II, str. 595. 247 Ruy Gomez i vojvoda od Albe Filipu II, Pariz, 8. srpnja 1559, A.N., K 1492, P 48, Henrik 11. je izgubljen. 248 L. P. GAC11ARD, op. cit., I, str. 122 i dalje, 27. svibnja 1555.

336

O ž iv lja v a n je i k r a j j e d n o g svjetsk o g rata: 1550-1559.

249 Ibid., sir. 124, ugarska kraljica biskupu Arrasa, 29. svibnja 1556. 25Ü Ibid., str. XL1 i dalje, str. $41-352; II, str. CXJOCVH i dalje, str. $90. 251 Historiae de rebus H ispaniae..., rom 1 (jedini objavljen) o nastavku, P. Manuel José de MEDRANO, Madrid, 1741. 252 Dodajmo da su pogreške česte, a kronologija uglavnom netočna. Filip II. ukrcao se 25. kolovoza u Flcssingueu, a iskrcao 8. rujna u Laredu. Po Campani, kralj je isplovio 27, Gregorio Leti misli 26. Moderni povjesničari, kojih niz počinje s Robcrtsonoin i Prcscottom, preuzeli su te stare podatke. 253 Vidi rezime tih putovanja u: C. BRATU, op. cit.,s tr. 188, bilješka 280, istr. 101-102. 254 Essai sur l'adm inistration d e la Castille au XVIe siècle, I860, sir. 4$-44. 255 E. ALĐER1, Re/azioni, I, 1, str. 239 i dalje, srpanj 1546. 256 M. PH1LIPPSON, Ein M inisterium unter Philipp II. K ardinal Granvella am spanischen Hofe, 1579-1586, 1895. 257 Lisp, članak C. PEREZ-BUSTAMANTEA, -Las instruccioncs de Felipe 11 a Juan Bautista de 'l'assis«, u: Rev. de la Biblioteca, Archiva y Musco, t. V, 1928, str. 241-25R. 258 Simancas E° $43. 259 Louis PARIS, op. cit., str. 42, bilješka 1. 260 Ibid., str. 42. 261 Evo kratkog opisa Jcana de Vandencssea: »... u četvrtak, na dan Sv. Bartolomca, 2$. kolovoza. Njegovo je Veličanstvo večeralo u Sonbourgu; nakon večere došlo je u Flessinguc. Oko jedanaest sati uvečer ukrcalo se na svoj brod koji je ostao usidren sve do petka kad je isplovilo. Toga dana oko devet sati ujutro nizozemski knezovi i plemići oprostili su se od svoga kralja i ostalih; bilo je žalosti, uzdisanja i suza i tuge vidjevši da ih napušta njihov kralj... Oko podneva stigla je vojvotkinja od Parme u pratnji svoga sina princa i nekolicine drugih plemića i oprostila se od Njegova Veličanstva. Uvečer je Njegovo Veličanstvo isplovilo, i prošavši uz povoljan vjetar kroz tjesnace i hridine Dunkcrquca, Calaisa i Dovera, doplovilo do kanala u blizini otoka Vicq (\Vich). Kad snio ušli u španjolsko more, bilo je tako mirno da smo ostali petnaest dana na moru. Osmoga dana mjeseca rujna Njegovo je Veličanstvo s nekoliko brodova uplovilo u luku Laredo gdje se Njegovo Vcličansrvo iskrcalo, prisustvovalo misi u crkvi i ovdje prenoćilo, toga petka. Cijeli se dan nije moglo ništa iskrcati. Flurkc su teški brodovi i ne mogu sve lako pristati. U subotu je Njegovo Veličansrvo isplovilo iz Larcda oko jedan sat poslijepodne prema Colibrcu, udaljenom oko pola milje. U taj čas zavladalo je takvo žestoko nevrijeme da sc brodovi koji su bili usidreni u luci nisu mogli oduprijeti; tužno je bilo gledati kako nestaju u moru. Na kopnu je vjetar čupao drveće, letjeli su crijcpovi s krovova kuća, a potrajalo je to cijeli dan i noć...«, u: L. P. GACHARD et PIOT, Collection des voyages des souverains des Pays-Bas, 1876-1882, IV, str. 68 i dalje. 262 Evo skraćenog svjedočanstva Ardinghcllija: Ardinghclli u Zeelandu prati Filipovo kretanje, osigurava s njim vezu. Dana 2$. kolovoza poziva Margaretu od Parme da se dode oprostiti s Filipom II. Ukrcavši se 25. putem uspijeva saznati od drugih brodova koje susreće vijesti o zdravlju vladara. Dana 26. kolovoza, između Calaisa i Dovera, tvrdi da je sve kako se samo poželjeti može i da su dovedeni kormilari na brod kako bi plovidba preko pješčanih sprudova bila što sigurnija. Filip 11. nije želio otpustiti — piše on 27. — dragocjene kormilare prije otoka Wight. Kralj je možda odgovoran za sporo kretanje; vjetar se digao, ali kralj se ne želi odvojiti od hurki; inače bi brodovi već bili odmakli za više od trideset milja. «Putovanje može biti samo povoljno — zaključuje on — prošli smo sva opasna mjesta i nadamo se da ćemo za osam dana biti u Španjolskoj«, ledan španjolski bark na koji nailaze putem odnosi pismo s nadnevkom od 31. Put se nastavlja po lijepom vremenu. »Noćas ćemo biti izvan kanala...«. Prepiska je zatim prekinuta sve do 8. rujna. Toga dana Ardinghelli piše: -Hvala Dogu koji nas je napokon doveo žive i zdrave u luku Laredo. Nakon izlaska iz engleskog kanala, vrijeme je bilo tako promjenjivo da je više nego jednom prevarilo mornare; ponekad nam je smetala

337

DOGAĐAJI, POLITIKA] LJUDI

bonaca, ponekad nepovoljan vjetar, ali hvala Bogu, nije bilo oluje. Sinoć je napokon zapuhao maestral koji nas je noćas sretno doveo do kopna...«. Iz Lareda opet (luku mogu napustiti tek 14) Ardinghelli piše, 10: »... prošle subote (9- rujna), usred danđ-podigla sc takva strahovita oluja da je bila prava sreća što smo bili na kopnu. Brodovi u luci jedva su spašeni... tri su se od njih prcvrnula u samoj luci, ali bez gubitka ljudi i robe. Hurke koje su zaostale svakako su bile izložene velikoj opasnosti, a zasad još nemamo vijesti o njima i zbog toga strahujemo...«. Ipak 13. »flota iz Flandrije« stiže »bez posljedica od minule oluje...«. Svi sc raduju: hurke su prevozile sluge i blago plemića koji su pratili Filipa 11. Ardinghellijeva pisma nalaze sc u Farnczijanskim arhivima u Napulju, Spagna, svezak 2, od Г 106 do 1° 251. 263 Filip U- Chantonnayu, 26. rujna 1559 (a ne 1560): »... zasad nedostaje samo jedan od brodova koji su pratili armadu s kojom sam došao. On pripada nekom Franciscu de Bolivaru de Santanderu. Prevozio je odjeću namjesnika moga talijanskog savjeta i nekolicine tajnika i drugih slugu, kako ćete vidjeti iz podneska priloženog pismu...«. Prema nekim glasinama, brod je stigao u La Rochelle. O tom izgubljenom brodu, L. P. GACHARD, Retraite..., op. cit., U, str. LVII. 264 G. LETI, La vie d e Philippe II, 1679, 1, str. 135. 265 L. P. GACHARD, Retraite..., op. cit., 1, str. 122 i dalje. 266 A ctes de las Cortès d e C astilla , 1558,1. 267 CODOIN, XXV11. 268 Ibid., sir. 202. 269 L. P. GACHARD, Retraite..., op. cit., II, str. 401 i dalje, a posebno klasična djela E. SCI IAFERA i Marcela BATAILLONA; E. ALBERI, op. cit., 1, III, str. 401-402. 270 Juan ORTEGA Y RUBIO, H istoria d e V alladolid , 1881, U, str. 57 (prvi autodafé); str. 58 (drugi autodafé); str. 64: polovica žrtava sačuvana je za kraljev dolazak. 271 C . BRATLI, op. cit., str. 93. 272 Str. 555 i dalje. Vidi izvještaj Luciena FEĐVREA, »Une conquête de l’histoire: l'Espagne d’Erasme«, u: Ann. d ’hist. soc., t. XI, 1939, str. 28-42. 273 Op. cit., str. 533 i dalje. Treba li voditi računa o jednoj ekonomiji u nazadovanju, lošoj savjetnici? Vidi supra, 11, str. 218-219274 Simancas E° 137, Г 123 i 124. 275 Luis Quijada Filipu II, 1. svibnja 1558, obj. J J . DÔLLINGER, op. cit., str. 234. 276 Podnesak seviljskog nadbiskupa Karlu V, 2. lipnja 1558, obj. L.P. GACHARD, La retraite..., op. cit., 11, str. 417-425: »Hvala Bogu, piše Vasquez Karlu V, 5. srpnja 1588, zlo je manje nego što se mislilo«, ibid., str. 447-449. 277 Izvještaj Marcantonija da Mule, E. ALBERI, Relazioni..., 1, 3, str. 402 i dalje. 278 6. i 11. ožujka 1559, E. CHARRIÈRE, Négociations..., op. cit., II, str. 563. 279 -La primera crisis de hacienda en tiempo de Felipe II«, u: Revista d e Espana, I, 1868. sir. 317-361. 280 Ibid. 281 Ibid. 282 I..P. GACHARD, La Retraite..., op. cit., I, str. 206-207, 7. studenog 1557, i H, str. 278-279. 15- studenog 1557. 283 Ibid., 1, str. 240-242, 5. siječnja 1558. 284 Simancas П° 137. 285 l. P. GACHARD, op. cit., 1, str. 137-139, 1. travnja 1557; str. 148-149, 12. svibnja 1557; o tim pitanjima i o kažnjavanju »oficialcs«, Л.Е. Esp. 296, 8. i 9. lipnja 1557; o presretanju jednog broda natovarenog dragom kovinom u Portugalu, L.P. GACHARD, o p . c i t ., I, str. 142-144. 286 I b i d .. I. str. 172, Martin de Gaztelu Juanu Vasquezu, 18. rujna 1557. 287 Juan A. Lloreme, La prim era crisis..., ćl. cit.

338

O ž iv lja v a n je i k r a j j e d n o g svjetsk o g rata: 1550-1559.

288 A.H.N. Inquisition de Valence, Libro I. 289 Ibid., povodom barcelonskih zahtjeva za izvršenje presuda. 290 O tom predmetu, vidi klasične knjige K. HAEĐLERA i R. EMRENĐERGA, i supra , I, str. 455 i dalje. 291 Tekst ugovora s Puggerovima, A.d.S. Napulj, Carte Farnesiane, svezak 1634. 292 B.N., Pariz, Fr. 15 875, P 476 i 476 ve. 293 B.N., Pariz, Fr. 15 875.1° 478 do 479. 29-i A.d.S. Napulj, Carte Farnesiane, svezak 1634. 295 Dakako, relativna radost, u početku čak nezadovoljstvo. Jedna trećina duga bila je poništena, a ostatak isplaćen u jurosima od po 20 posto. Filip princezi Ivani, 26. lipnja 1559, Simancas E° 137, P 121. 296 Filip 11. princezi Ivani, Bruxelles, 26. lipnja 1559, Simancas 0° 137, I** 123 i 124. 297 Simancas П° 137, 13- srpnja 1559298 Manuel DANVILA, E lpoder civil en Espana, Madrid, 1885, V, str. 364. i dalje. 299 Manuel DANVILA, op. cit., V, str. 346 i dalje. 300 Iz Burgosa (10. veljače 1559), iz Seville (Simancas E° 137), iz Guadalajarc (B.N., Pariz, Esp. 278, P 13 do 14, 5. studenoga 1557). 301 O istraživanju prisvajanja zemljišta u Granadi, poznajem samo ime istraživača, dr. Sanctiaga, »oydor dc Valladolid«, koje se navodi u pismu Filipa 11. princezi Ivani, od 19. srpnja 1559, Simancas E° 518, 20 i 21. U jednom drugom pismu Filip 11. samo ga spominje, od 27. travnja 1559, Simancas E° 137, P 139. 302 Vidi odgovor princeze Ivane od 27. travnja 1559, Simancas E° 137, P 139; M. DANVILA, op. cit., V, str. 372. 303 Simancas E° 137. 304 Vidi sljedeću bilješku. 305 13- srpnja 1559, Simancas E° 137. 306 Brojne su naznake o misiji te osobe (Velasco a ne Lasco, kao što govore isprave kardinala GRANVELE, Papiers d'État, op. cit., V, str. 454). Misija se spominje u pismu Filipa 11. princezi, Bruxelles, od 18. lipnja 1559, Simancas E° 137, i od 20. svibnja, ibid., P 116. 307 GRANVELA, op. cit., V, str. 606. 308 L.P. GACHARD, La Retraite..., op. cit., II, str. LIH—LIV; M. DANVILA, op. cit., V, str. 351 (1557). 309 GRANVELA, Papires d'État, V, str. 641-644. .310 Ibid., Toledo, 27. prosinca 1559, str. 672. 3 11 O novoj španjolskoj kraljici. 312 Aluzija na predviđeni put Filipa II. u Nizozemsku (1566-1568). A c ta sd e las Cortès de Castilla, III, str. 15-24. 313 Bilješke Filipa II. na margini pisma koje mu je uputila princeza 14. srpnja 1559, Simancas E° 137, P 229. Na moj zahtjev taj je tekst verificirao d. Miguel Bordonau, tadašnji voditelj arhiva u Simancasu.

339

Poglavlje 2

Šest posljednjih godina turske premoći: 1559 - 1565 .

Od sporazuma u Cateau-Cambrésisu, u travnju 1559, do opsade Malte, od svibnja do rujna 1565, povijest Sredozemlja sama tvori jednu povezanu cjelinu. Tijekom šest godina ona više ne slijedi velike događaje u zapadnoj i sjevernoj Europi; oslobodivši se od svojih drugih poslova, divovi koji zauzimaju dvije polovice mora — Turčin i Španjolac — vraćaju se svome dvoboju. Još uvijek bez mnogo žara. Žele li, jedan i drugi, nepoštedan rat? Nisu li oni žrtve točno određenih planova, kratka dometa, koji ih na kraju odvlače dalje nego što bi željeli? Na to ćemo pomisliti slijedimo li neizvjestan put Španjolske, koju više vuku događaji nego smionost. Turski je put tih posljednjih godina Sulejmanove vlada­ vine sličan. Jedino veliko djelo na Zapadu je stvaranje snažne pomorske sile u službi Španjolske. Ali pitanje je hoće li se Španjolska okoristiti tom silom i dostaje li ona da se zavlada morem.

I. Rat protiv Turaka, španjolska ludost? Na Sredozemlju se rat nastavlja u trenutku kad ga se Zapad oslo­ bađa. njemačke države unutrašnjim Augsburškim mirom, španjolsko carstvo i papinstvo sporazumom u rujnu 1557, Francuska i Španjolska mirom u Cateau-Cambrésisu. Tako se posvuda vraća mir: posvuda, osim na Sredozemlju. Tu se rat zadržava, prekidan naglim pokretima i vrlo dugim stankama, teško razumljiv u svojim pobudama i akcijama. Eko­ nomska regresija od 1559. do 1575. ne može za to snositi svu odgovor­ nost.

340

Šest p o s lje d n jih g o d in a tu r s k e p rem o ći: 1559-1565.

Prekid španjolsko-turskih pregovora Šio se liče velikih država, Španjolske i Turske, rat nije bio neiz­ bježan. Tako se 1558. mislilo u okruženju Filipa H. Primirje od nekoliko godina s Turskom činilo se nužnim za slobodniji prodor prema zapadu. Dana 21. svibnja 1558. Filip je poslao biskupa del Aguilu svome stricu Ferdinandu s vrlo jasnim uputam a1. Kad je car u jednom svom pismu, od 2. siječnja, naveo da su u Beču započeli pregovori o miru sa sultanom, da je odlučeno da se namire zaostali godišnji danci (utanačeni sporazu­ mom iz 1547, a koji se nisu plaćali od 1550) i čak da se pristane na njihovo povećanje, Filip II. dao svoj pristanak: »Znajući danas kakve su male mogućnosti kršćanstva da se suprotstavi, i s kolikim neophodnim snagama, tako velikoj sili kakva je TurČinova, ne mogu odbiti razborit savjet koji su vam dali sami vaši podanici Mađari, Česi, Austrijanci i uz koji su pristali knezovi-izbornici...«. Stoga je jedan posrednik, »koji ima iskustva i veze na turskom dvoru«, prije nekoliko dana preuzeo na sebe dužnost da od sultana, ako kralj to želi, isposluje mir sa Španjolskom. »Zbog nekoliko posebnih razloga«, nastavlja kralj, »nisam htio da takvi pregovori budu predloženi s moje strane. Nisam želio ni srušiti sve mostove, imajući na umu da bi Turčin, strahujući od mojih snaga na Sredozemlju, kad bi znao da me se može nagovoriti da pristanem na mir koji se sprema s Vašim Veličanstvom, mogao ublažiti i promijeniti njegove uvjete«. Eto diplomacije na španjolski način, ponosne i kojoj jc stalo da poštuje puntonor, ali koja je spremna i na oklijevanje ako je potrebno. Filip II, koji ne želi učiniti prvi korak prema Turčinu, napušta svoje obzire kad misli da se može okoristiti posredništvom Beča2. Tijekom prvih mjeseci 1559. kralj nije napustio te pregovore. Našli smo jedan izvještaj, od 5. ožujka, o mogućim uvjetima primirja na deset ili dvanaest godina s turskim sultanom3. U pismu od 6. ožujka tajniku svoga ambasadora u Veneciji, Garciju Hernandezu, kralj najavljuje da je »odabrao Nicoloa Secca kojeg šalje turskom sultanu zajedno s Franciseom de Franchisom i da tamo pregovara o primirju koje je ovaj, kako znate, pokrenuo«4. Taj Nicolo Secco otišao je na carev dvor, a zatim je trebao otići vojvodi od Sesse po upute. Također 6. ožujka dan je nalog Nicolasu Cidu, blagajniku lombardske vojske, da Nicolou Seccu isplati 2.000 škuda, p a ra el gasto de cierto camino que ba de hazer a mi servicio, i 5.000 Garciju Hernandezu koji zna kome mora predati taj novac. Istoga dana Nicolo Secco5 dobiva dodatne upute. Čini se da je pravi pokretač stvari Francisco de Franchis Tortorino koji tada prolazi kroz Veneciju da bi po drugi put otišao u Carigrad i opet za račun Genovske Republike. Dugo je razgovarao s ambasadorom Vargasom o mogućnostima svoga posredovanja kod Rustem-paše (koji je tada bio veliki vezir) i o darovima koje bi mu valjalo učiniti. 341

DOGAĐAJI. POLITIKA 1 LJUDI

Nicolo Secco, koji je već bio ambasador u Turskoj, treba se pri­ družiti Franchisu u Veneciji i s njim zajedno ići do Dubrovnika. Odatle će Franchis sam nastaviti put, a Secca će pozvati tek u slučaju gotovo sigurne ratifikacije primirja. Tako je, kao i 1558, Filipu H. bilo stalo da ne ide predaleko. Secco je ovlašten da potpiše primirje na deset, dvanaest, čak petnaest godina s Turčinom. Za njegova trajanja, svake će godine Rustem-paši biti isplaćeno osam do deset tisuća škuda. I, ako je moguće, dodaje Filip II, da se Rustema privoli da turska armada ne izlazi iduće ljeto na more, a »tim povodom ponudit će mu deset do petnaest tisuća škuda isplativih odjednom u Veneciji ili Carigradu, po njegovu izboru«. Ušli smo u te pojedinosti samo zato da ustanovimo stvarno stanje pregovora i namjere Filipa II. prije mira u Cateau-Cambrésisu. Jer kad je mir zaključen, sve se mijenja. Osmoga travnja 1559.6 Filip se izjašnjava u dugom pismu vojvodi od Sesse: »Znate što sam vam rekao povodom... primirja sa sultanom... i poruke koje sam vam slao da će se za to pobrinuli Nicolo Secco. Od tada me car obavijestio da su njegovi ambasadori zaključili primirje na tri godine između njega i Turčina, koji nikako nije prihvatio da i ja budem uključen u taj mir. Moj glavni cilj... bio je da vidim može li taj postupak donijeti nešto dobro caru i njegovim poslovima: cilj mi se čini postignut. S druge strane, zaključen je mir s francuskim kraljem, zbog čega se može misliti da sultan, lišen pomoći i bez ijedne luke (na Zapadu) koja bi mogla primiti njegovu armadu, neće ni slati vojsku protiv kršćana. Uz to, valja svemu dodati njegovu poodmaklu dob, njegovu želju, kako se govori, za odm orom i nevolju u koju ga jc uvukao razdor, uzajamna zlovolja i težnje njegovih sinova«7. Zaključak: »obustaviti put Francisca de Franchisa i Nicoloa Secca, jer se ništa ne bi moglo ni pokušati učinili u ovakvom stjecaju okolnosti bez velikog gubitka našeg ugleda«. Original to bolje izražava: sin gran clcsautoritad nuestra. 1 to je posljednja riječ: da ne izgubi obraz, Filip II, slobodan na Zapadu, ne nastavlja sa svojim mirovnim pokušajima. Ovo držanje neće biti bez posljedica. U lipnju Filip II. daje svoj pristanak na planove malteških vitezova i sicilskog potkralja protiv Tripolija. U pismu firentinskom vojvodi traži od njega galije i kaže: »Budući da je Bog htio da se napokon zaključi mir s Vrlo Kršćanskim kraljem Francuske, činilo mi se da bi služilo Bogu i bilo od koristi cijelom kršćanstvu da galije koje su u mojoj službi u Italiji ne ostanu besposlene tijekom ostatka ljeta, nego da se upotrijebe za uništenje gusara i osiguranje slobodne plovidbe. Odobrio sam pohod protiv Tripolija«8. Protiv Tripolija znači protiv Draguta, begler-bega grada od 1556. Ali, zar nije poznato, od 1550, da rovariti protiv Draguta znači izazvati sigurnu tursku reakciju? 3 4 2

Šest p o s lje d n jih g o d in a tu r s k e p rem o ći: 1559-1565.

To znači govoriti o izvornoj odgovornosti Filipa II. i njegove politike prestiža. Odgovornosti utoliko većoj što je situacija bila povolj­ na za sporazum: »Sultanu poslovi idu slabo zbog nesloge njegovih sinova«9, bilježi vojvoda od Sesse 4. prosinca 1559; i jedan tako staložen čovjek kao vojvoda od Alcale, napuljski potkralj, pisao je Filipu, 10. siječnja 1560, u trenutku kad je zbog pohoda na Tripoli njegovo kraljevstvo ostalo bez velikog dijela svoje vojske: »Podsjećam Vaše Veličanstvo da bi bio pogodan trenutak da se pregovara o miru sa sultanom, i zbog svađa njegovih sinova kao i zbog velike potrebe za mirom koju osjećaju države Vašeg Veličanstva. Ovdje svi misle da bi to bilo neophodno«10. Međutim, ne samo da je Filip II. odbio tražiti to primirje za sebe nego je pokušao odvratiti i cara da zaključi ono što je već bilo gotovo zaključeno. Ako je vjerovati mletačkom ambasadoru Giacomu Soranzu 11, zaključci o miru krajem listopada još nisu stigli natrag u Beč, a Filip II, upitan u tom intervalu za mišljenje, savjetuje da se oni ne prihvate; čak se nudi da uznemirava sultana na Sredozemlju, obećava caru ljude i novac, navodi da bi on mogao posredstvom portugalskog kralja nago­ voriti Bajazida i sufija; ukratko, ne zanemaruje ni jedan argument. Ne bi li bilo bolje za Ferdinanda da zauzme Transilvanije nego da se nagodi sa sultanom? Čini se da taj savjet nije upućen gluhom12.

Prem oć T uraka na m oru Filip II. imao je i razloga i opravdanja da tako postupa. Razloga, jer je nakon potpisivanja mira u Cateauu Henrik II. demobilizirao svoju flotu na Sredozemlju. U francuskim lukama juga više gotovo neće biti flote do kraja stoljeća, pa čak i kasnije, što je dodatno jamstvo mira na Sredozemlju i drugdje13. Španjolci tu dobivaju svoju slobodu djelovanja. Opravdanja? Filipa II. opravdava to što još uvijek nije procijenio mrsku snagu. Jedva da ju je odmjerio na moru, jer Prevesa u očima suvremenika nije bila veliki sukob, a za njega je to već prošlost; na kopnu, Španjolci samo pojedinačno sudjeluju u ratu na ugarskim granicama, kad uopće sudjeluju. Samo su se dvaput Španjolci (koje je Karlo V. smjestio 1534. u Coronu, zatim u Castelnuovu 1538, gdje su živjeli uobičajenim životom utvrda, s uzbunama i pohodima) morali boriti protiv Barbarosse, kad su bili i protjerani 1534, zatim 1539. Ali kakvu pouku izvući iz dalekih i neravnopravnih sukoba? Tek će 1560. u Djerbi i na otoku Malti, 1565, španjolsko pješaštvo moći odmjeriti snage s neprijateljem. 343

IXXiADAJl, l'O L m K A l LJUDI

Dodajmo da se u Turskoj, u prilog svađa sultanovih sinova, po­ kreću sve neposlušne snage, pokrajinski partikularizmi, štoviše, druš­ tveni sukobi. Francuski ambasador de La Vigne piše biskupu Daxa u srpnju 1559.и da svi robovi pristaju uz pobunjenog Sulejmanova sina Đajazida. Činjenica da je ovaj poražen od miljenika Selima nije ništa značila jer Bajazid odlazi u Perziju, a slabo ugašen unutrašnji rat pove­ zuje se s mogućim vanjskim ratom. U ru jn u 15 de La Vigne piše: »Turke nikada nisu njihovi unutrašnji sukobi više sputavali nego sada«. Dakle, Filip II. može misliti da nije trenutak da pregovara s njima nego da ih uništi16. Čini se da mu ljeto 1559. daje za pravo: te godine turska flota ne ide dalje od obala Albanije i s jeseni se odatle vraća u neredu a da ništa nije pokušala protiv kršćana. Filip II. je nesumnjivo previše računao s činjenicom da ona može predstavljati prijetnju Zapadu samo uz francu­ sku pomoć. Budući da je ona izostala, flota će se morati zadovoljiti brzim napadima ljeti. Unatoč svojoj brojčanoj inferiornosti španjolska je flota mogla sebi dopustiti jednu akciju, bilo krajem povoljnog razdoblja, u tijeku zime, bilo na početku, prije nego što je sustigne protivnik. Jedino je bilo važno ne dopustiti iznenađenje, osobito ako se namjerava djelo­ vati na otvorenom moru. Doista, Španjolska se mora sučeliti s dvostrukom opasnošću: s jedne strane Berberi, od Tripolija do Salea; s druge strane Turci. Svaka skupina je samostalna, a razdvajaju se u vrijeme zime; ali udružuju se i pojačavaju ljeti. Berberi imaju otvorenu trgovinu na zapadnom Sredo­ zemlju i ta trgovina cvate; u središtu Magreba Alžir raste, priključujući si jedno carstvo koje predstavlja neposrednu opasnost za Španjolsku. Svakako, to »carstvo« nije uzor političke stege. Ono je ispresijecano zonama raskola, kao što su kabilijske planine; ali glavni putovi su u čvrstim rukama. Već sm oraklida je 1552. Salah-reis, sedmi alžirski kralj, napredovao do Ouargle; 1553- do Feza. Fez je ponovno zauzet i šerif se 1557. čak za trenutak domogao Tlemcena. Pred Turcima on se povlači prema svojoj prijestolnici, ali nedaleko od grada, zahvaljujući svom brojnom konjaništvu i »elchesima«, Maurima prebjeglim u Maroko, vještim u rukovanju arkebuzom, zaustavio je čete Hasan-paše, Barbarossina sina. Pokazalo se da je prema zapadu alžirsko-marokansku granicu lakše prijeći nego premjestiti. Ali na istoku alžirska se država uspjela osloboditi, uz more, španjolske utvrde Bejaije 1555. Napokon, 1558, postiže veliki uspjeh protiv Orana. Od početka stoljeća, od 1509, Španjolci uporno nastoje oko Orana, uspijevajući u više navrata pripojiti Tlemcen. Ta politika prestiža koju svjesno provodi grof Martin de Alcaudete ipak je okončana 1551, od dana kad se jedan turski garnizon mogao za stalno smjestiti u Tlemcenu. 344

Š est p o s lje d n jih g o d in a tu r s k e p rem o ći: J55S>-1565

Otada je to za utvrdu bila stalna smetnja, i da je ublaži i podigne moral garnizona, sa četama djelomično unovačenim na svom tlu Andaluzije, stari je don Martin, El Viejo, kako su ga zvali da bi ga razlikovali od sina| poveo rat protiv Mostaganema, dvanaest milja istočno od Orana. Odu­ zeti Turcima Mostaganem značilo je prekinuti njihovu vezu s Tlemcenom odakle su slali namirnice i topove potrebne za njihove operacije na zapadu. Dobro vođena, operacija je morala uspjeti protiv slabo utvrđenog mjesta. Ali izgubljeno je vrijeme na uvježbavanje novih vojnika u prepadima oko Orana koji su uzbunili cijelu Sjevernu Afriku. Zatim je Starac sporo i oprezno vodio svoj pohod. Dana 26. kolovoza iznenadili su ga Alžirci i domoroci, on je pokleknuo pred njihovom brojnošću i više od 12.000 Španjolaca palo je u ruke pobjednika. U Alžiru su sve kuće bile pune tih novih zarobljenika, a sljedeće godine mnogi su se od njih preobratili i otišli u Malu Kabiliju boriti se u četama Hasan-paše1". Ove pojedinosti pokazuju s kakvom je snagom nova turska država krojila sebi mjesto u magrebskoj zemlji. Još bolje poznajemo njenu sve veću snagu na moru, na istoku do Sicilskih vrata, na sjeveru do Sardinije, na zapadu preko Gibraltara: »Turci su nedavno napali s četrnaest ili petnaest galija Algarve«, pisao je Nicot, ambasador francuskog kralja u Lisabonu, 4. rujna 155918, »i oteli nekoliko ljudi. Nakon mog dolaska oni su se povukli...«. Nanijeli su više štete u Kastiliji i »u Calizu19 podigli bijelu zastavu tražeći otkupninu za sav svoj plijen, i tu su bili otkupljeni svi zarobljenici«. Vidi se o kakvim se »Turcima« ovdje radi... Ali alžirska država, najmoćnija od berberskih država, nije bila jedina. Istočno od Magreba, »kraljevstvo« Tripoli razvijalo se po uzoru na Alžir, osobito otkad je 1556. Dragut preuzeo vlast nad njim. Ipak, s tom razlikom što se tripolitanska država mogla hraniti samo na račun očajno siromašnog zaleđa, teško pokorivog, osobito u području Dariena gdje su stanovnici po volji presijecali ceste kojima se iz Sudana dovozilo zlato i robovi. Ograničen s kopnene strane, Tripoli se sve više okretao prema moru; cijelo njegovo bogatstvo dolazilo je s te strane, sa bliske Sicilije, nadohvat ruke. Međutim, ono što Dragut, preko Sicilije, dovodi u pitanje je materijalni život zapadnog Sredozemlja, basta Cataluna y Valencia que morian de bambre, uključujući tu Kataloniju i Valenciju koje umiru od gladi, pisao je u lipnju 1559. vojvoda Medina Ćeli20, sicilski potkralj i veliki pokretač pohoda protiv Tripolija.

345

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

P o hod na D jerb u 21 Ovaj pohod krenut će drugim smjerom nego što je prvotno bilo odlučeno i okrenuti se protiv Djerbe; nakon preokreta o kojima ćemo ukratko izvijestiti. Ako odluka o pohodu nosi nadnevak od 15. lipnja 1559, kako svjedoče naredbe i upute odaslane iz Bruxellesa22, planovi su još raniji, a odgovornost za njih ne snosi samo Filip II. Svi svjedoci ističu ulogu vojvode Medine Ćeli, sicilskog potkralja, i velikog meštra Malte, Jeana de La Valettea. Prisni prijatelji2*, obojica imaju posla sa strašnim gusa­ rom iz Tripolija; kod Jeana de La Valettea, koji je nekoć, uime vitezova bio sjajan guverner Tripolija24, valja uzeti u obzir žaljenje jednog »Afri­ kanca« i ambiciju jednog državnog poglavara. Ponovno osvojen, Tripoli se morao vratiti u njegov Red. Za Juana de la Cerdu, vojvodu Medina Ćeli, osim sicilijanskih potreba tu je još i želja da s više sjaja ponovi ono što je njegov prethodnik Juan de Vega uspio protiv Africe 1550. Okol­ nosti su se činile povoljnima. Tripoli je slabo utvrđen, s garnizonom od jedva 500 Turaka. Dragut, koji je prisiljen na neprestane intervencije u zaleđu, u teškom je sukobu s »kraljem« Kairouana, emirom Chabbijom čije su trupe, prem a izvještaju iz La Goulette, potukle Dragutove, i koji uživa veliki moralni ugled, quasi come il Papa tra Cbristiani, tvrdi Campana25, što je ipak pretjerano. Napokon, uvijek se mogu naći pomoćnici među »Maurima«, nomadima koje su Turci previše mlatili da bi ih ovi mogli voljeti. Vojvoda Medina Ćeli s njima je povezan (i čak preko nekog Džafera Catanije ima pomagače u neposrednoj Dragutovoj blizini). Ali i on sam priznaje da, unatoč pismima i osjećajima tih šejkova, ne bi bilo razborito na njih računati26. Jedan malteški vitez, komandor Guimeran, otišao je u Bruxelles predložiti kralju plan za napad na Tripoli. Stvar je brzo prerasla stadij prvih ispitivanja. Osmoga svibnja 1559. Filip II. traži izvještaj od potkral­ ja. Ali taj izvještaj još nije krenuo sa Sicilije kad je kralj već donio odluku2'' i uputio je vojvodi Medini Ćeliju, zaduživši ga za vođenje pohoda u jednom pismu od 15. lipnja u kojem obrazlaže svoje motive: mir s Francuskom; interes da se Italija oslobodi takvog neugodnog susjedstva; loše stanje Dragutovih poslova nakon njegova povratka s pohoda u planine Dariena, među neprijateljske Maure koji ga gotovo drže u blokadi; napokon, pohod će biti lako izvesti jer se može krenuti u ljeto, prije nego što se gusar utvrdi u svom skrovištu. Istoga dana, u uputi zapovjedniku Guimeranu, vladar dodaje još jedan povoljan argu­ ment: sa svih strana je obaviješten da ove godine neće biti izlaska značajnije turske armade. Kralj je Medini Ćeliju stavio na raspolaganje talijanske galije, a one španjolske dobile su naređenje da se vrate u 5 4 6

Š est p o s lje d n jih g o d in a tu r s k e p rem o ći: 1 5 5 9 - 1 5 6 5 .

domovinu radi zaštite obala od gusara. Kad je njihov vođa Juan de Mendoza kasnije odbio da se priključi ekspediciji28, on je samo slušao njegova naređenja. Dakle, pohod će biti vođen samo s talijanskim dijelom flote Filipa II, galijama sa Sicilije i iz Napulja, galijama iznajmljenim od Genovljana, Toskanaca, Sicilijanaca, vojvode od Monaca, i savezničkim flotama pape i crkvenih redova. Nije bilo teško okupiti te brodove, slobodne nakon mira s Francuskom, u uobičajenoj i prikladnoj mesinskoj luci. Teže je bilo opskrbiti brodove svim neophodnim, a još teže prikupiti ljude. U početku je Filip II. predvidio ukrcavanje 8.000 Španjolaca, od kojih je 5.000 valjalo dignuti iz garnizona u Milanu i Napulju a 2.000 namaknuti u kraljevstvu Sicilije. S još tisuću ljudi, koje je nudio Guimeran u ime Malte, neće li to biti dovoljno29? Međutim, prije nego što je saznao za kraljevu odluku Medina Ćeli u svom podnesku od 20. lipnja traži dvadesetak tisuća ljudi, a dvije topovske baterije čine mu se dostatnim s obzirom na slabost utvrde. Ove brojke ističu već od početka suprot­ nosti između kraljeva plana, to jest brzog pohoda koji valja izvesti odmah, u tijeku ljeta, i složenije operacije koju namjerava provesti potkralj. Kad je kralj ustanovio da je teško povući Španjolce iz Lombar­ dije (utvrde u Pijemontu još nisu bile vraćene), odmah je, 14. srpnja-™, dao nalog da ih zamijeni 2.000 Talijana koje je vojvoda od Alcaic upravo poslao iz Napulja u Messinu, na galijama namijenjenim za pohod. Bilo je važno da one ne gube vrijeme na odlazak u Genovu i tamo na ukrcavanje četa i, kako je pisao Filip II*1, »da se pothvat izvede još za preostatka ljeta«. Djelujte brzo, bile su kraljeve upute. Ali Medina Ćeli traži pojačanje snaga, što prisiljava Filipa II. da 7. kolovoza*2 ponovi zapovijed da se Španjolci iz Lombardije con la mayor breuedad pošalju na Siciliju. Da, ali vojvoda od Sesse, upravo tada, u smrti Henrika II. nalazi novi argument da ne pusti svoje ljude**. Možemo zamisliti kakve su sve odgode bile nametane u stalnoj korespondenciji između Genta, Milana i Messine... Deseti kolovoza Giovanni Andrea Doria piše kralju da će jednu galiju povjeriti Alvaru de Sandeu: ovaj će otići u Genovu, odatle u Milano i tražit će od vojvode od Sesse da osim Španjolaca dobije i dvije tisuće Nijemaca te dvije tisuće Talijana iz Lombardije. Evo opet za galije novih problema transporta, ne računajući obavezni konvoj brodova natovarenih dvopekom za opskrbu. Dana 11. kolovoza™, u Milanu, vojvoda od Sesse napokon se odlučuje, vidjevši da je vojvodama od Savoje i Mantove vraćeno ono što je bilo dogovore­ no. Međutim, trebat će više od mjesec dana da španjolski, njemački i talijanski pješaci, obećani tim redom, stignu u Genovu*5. Dana 14. rujna*6 Figueroa, španjolski ambasador u tom gradu javlja o njihovu ukrcavanju na nekoliko nava i jedanaest galija: »Sve su to sjajne i dobre 347

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

čete. Ako ih vrijeme ne omete, one će krenuti u punom sastavu, ne gubeći ni trenutka«. Ali već je 14. rujan! " U Napulju ista kašnjenja i iste teškoće. Dana 14. rujna37 Andrea Doria javlja da su galije crkvenih redova krenule u Napulj da odande doprem e talijanske pješake koje je tamo skupio viteški red. Što se njega tiče, on je poslao galije u Taranto da tamo preuzm u pet talijanskih odreda koje je napuljski potkralj ustupio ekspedicijskom korpusu i da, napredujući sve do Otranta, ondje natovare barut i streljivo. Dan ranije primio je pismo od potkralja koji izjavljuje da više ne želi dati tražene pješake jer je primio »sigurnu vijest o dolasku turske flote od osamdeset brodova u Valonu gdje je na nju ukrcano 1.500 spahija«38. Odjednom on strahuje za svoje galije: »neka ih Bog dovede žive i zdrave...«. Međutim, vrijeme teče i Filip II. strahuje, to piše 8. listopada39: »Jako se brinem za uspjeh pohoda, jer je već kasna sezona«. Don Sancho de Leyva, koji vodi galije sa Sicilije, piše 30. studenoga iz Siracuse, gdje je premještena flota: »Nisam propustio da kažem vojvodi Medini Ćeli, i to u više navrata, da je prvi uvjet za uspjeh pothvata brzina a kašnjenje najveća prepreka... Međutim, po cijeloj se Italiji traže vojnici i hrana«40. Bilo je važno upozoriti na te spore priprem e41. Kada napokon, 1. prosinca, za neuobičajeno lijepa vremena42, flota isplovljava iz Siracuse, ona broji četrdeset sedam galija, četiri galijice, tri galijuna (u svemu pedeset četiri ratna broda i trideset šest teretnih brodova43); na njima je deset do dvanaest tisuća ljudi44, snaga daleko značajnija od one koja je poslana na Africu 1550, i koja je bila slabija samo od ekspedicija koje je Karlo V. osobno vodio protiv Tunisa i Alžira. Veličina te snage može objasniti sporost njenog okupljanja, ali usporila ju je i turska flota koja je u kolovozu stigla u Valonu45. Herrera tvrdi da ta armada od stotinjak brodova nije otišla dalje prema zapadu jer su je galije, okupljene u Messini10, stalno držale na oku. Valjalo bi reći barem to da su se dvije flote ukopale na pristojnoj udaljenosti. Tek kad su se u listopadu Turci uputili prema istoku napuljski će potkralj pristati da dade i posljednje vojnike potrebne za pohod koje je držao u Tarantu47. Kršćanska flora tada prelazi iz Messine u Siracusu. Ali odsad se više ne može govoriti o iznenađenju. Cijela Europa je upoznatu s događajima, Turci i gusari također. Dragut se utvrđuje. Jedna francuska nava, koja je 25. studenoga krenula iz Marseillea, nosi, barem do Miloša, vijesti o okupljenoj armadi u Messini48 i od koje je Dragut ujesen oteo jedan brod poslan u izviđanje49. Mletačkim izvještajima51’ šire se tisuće glasina, više ili manje točnih, tako da Turčin počinje u Carigradu na brzinu opremati flotu koja će, prema kazivanju, imati 250 brodova. Maksimilijan u Beču smatra »da se pohod toliko unaprijed 348

Šest p o s lje d n jih g o d in a tu r s k e p rem o ći: 1 5 5 9 - 1 5 6 5 .

razglasio da je Turčinu dan valjan razlog i vrijeme za pripremu tako velike armade«51. Je Ii flota krenula na put tijekom prosinca samo zato da unese barem malo iznenađenja? Svi su mornari znali da je ludost izabrati upravo to razdoblje. Ali vojvoda je vojnik a ne mornar; unatoč općem mišljenju, smatrao je to dobrim i flota je napustila Messinu. Gotovo odmah zahvaća je veliko nevrijeme. Jedino rješenje je otići na Maltu. Mornari su tada vjerojatno likovali jer ih je loše vrijeme tu zadržalo deset sedmica, do 10. veljače 1560. Za vrijeme toga dugog iščekivanja epide­ mije su desetkovale vojni korpus koji je i prije same borbe izgubio dvije tisuće ljudi. Bilo je predviđeno da se galije i nave, koje su krenule odvojeno, okupe u blizini Zuare. Nave su stigle sa zakašnjenjem; galije su tu bile od 16. veljače, nakon okršaja s Kerkennom i Djerbom, što je bila prilika da se zaplijene dva broda nakrcana uljem, tkaninom i mirodijama52, i propuste dvije galije koje su s Euldj Alijem umaknule do Carigrada i tu digle uzbunu. To je bila i prilika za Draguta koji se nalazio u Djerbi, jer mu je ostavljeno dovoljno vremena da bude obaviješten i stigne u Tripoli. Lako je pogoditi da je tu svatko bio vrlo uznemiren. Počujmo što, na drugom kraju Sredozemlja, kaže u Carigradu mletački bailo: stigle su četiri Dragutove galije. »Govori se da su one, osim robova, donijele golemo bogatstvo spomenutog Draguta, što je znak da on smatra igru izgubljenom. On traži hitnu pomoć navodeći da raspolaže sa samo 1.500 Turaka: svi gusari koji su boravili preko zime u Tripoliju, s otprilike petnaest brodova, pobjegli su bezglavo na vijest o dolasku Španjolaca...«53. Da je armada tada napala Tripoli imala bi nekih izgleda da pobijedi. Već je bila pogreška što je u Djerbi propuštena prilika da se uhvati Draguta, jer, prema kasnijem priznanju51 vojvode Medine Ćelija, 400 Turaka u garnizonu u Tripoliju ne bi moglo spriječiti njegovu laku pobjedu dok je gusar bio blokiran na otoku. Ali na obali kod Paloa, nedaleko Zuare, armada je opet stala tijekom druge polovice veljače zbog lošeg vremena; novo kašnjenje, nove epidemije, novi gubici ljudi. Drugoga ožujka ona diže jedra, ali za Djerbu, nedvojbeno zato što se znalo da se Dragut vratio u Tripoli: umjesto grada, zauzet će otok bogat palmama, maslinama, stadima, otok vune i ulja. Iskrcavanje je obavljeno 7. ožujka, bez teškoća. Početkom travnja genovski konzul Lomellino mogao je javiti iz Messine (kamo je vijest upravo stigla) : / 'armada nostra — izraz ima svoju jačinu — »zauzela je Djerbu«...55 Doista, toga dana vojvoda Medina Ćeli svečano je i pokroviteljski već ustanovio vlast španjolskog kralja na novom posjedu. Postavio je seika po svom izboru; on pazi da stanovnike Djerbe nitko ne uznemira349

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

va. tjera vojnike da plate sve što uzmu sa zemlje. Uostalom, izhafsidskog Tunisa i Kairouana opskrbljuju ih hranom. Međutim, na sjevernoj strani otoka započela je gradnja tvrđave, posao iznimno težak jer nedostaje drvo, kamen, vapno. Od domaćeg stanovništva nema nikakve pomoći osim konvoja deva. Dakle, vojska, iako pogođena groznicama, i dalje troši svoje snage u tim teškim poslovima. Najvještiji među vlasnicima brodova kupuju tko ulje, tko konje, tko deve, ili kože, vunu, tkaninu od kozje dlake... U isto vrijeme kad i Berberija, Napulj i Sicilija dobivaju vijesti s Levanta; a vijesti su loše. Napuljski potkralj obaviješten je početkom travnja da će turska armada isploviti mnogo ranije nego obično. Traži od kralja da se u Messini okupe galije, u prvom redu španjolske. One neće dostajati da se suprotstave Turčinu, ali će ga spriječiti da previše lako iskrca ljude i topove. On također piše i Medini Ćeliju da mu pošalje na galijama, i usmjeri ih prem a Tarantu, pješake iz Napulja koje mu je posudio50. Dvadesetprvoga, on povjerava kralju svoje strepnje; ako mu ti pješaci ne budu vraćeni, morat će novačiti Talijane uz nove troškove. Zagovara djelomičan ili potpun povratak ekspedicijskog korpusa, i dodaje: »Upozorio sam (vojvodu Medinu Ćeli) da je, po mom mišljenju, loše čekati da Turčinova armada dođe u vrijeme kad je armada Vašeg Veličanstva zaokupljena gradnjom tvrđave u Djerbi«. Nekoliko dana kasnije on preko nekog putnika koji se vratio iz Carigrada doznaje da je turska armada krenula u pomoć Tripoliju57. Dana 13. svibnja58 obav­ ještavaju ga da je već napustila Modon. Odmah, preko kopna, upozorava Siciliju, a preko (regate okupatore Djerbe. Kralju javlja: »Smatram da armada Vašeg Veličanstva nije u maloj opasnosti...«. Vijest koja stiže 14. upozorava da je armada viđena na pučini kod Zantea kako plovi prema Berberiji59. Ali tog je dana sve bilo svršeno u Djerbi. Flota Piali-paše išla je istom brzinom kao i vijesti. Osmi svibnja ona se nalazila između Malte i Goza. Plovila je ravno najvećom brzinom. U rekordnom vremenu od dvadeset dana prešla je udaljenost od Carigrada do Djerbe. Vojvoda, koji ju je očekivao tek u lipnju, ugledao ju je 11. svibnja. Dan ranije stigla je s Malte jedna fregata i upozorila ga na to. Nitko u Djerbi nije pomišljao na borbu. Kako će kasnije pričati Cirini, svima se činilo »da dobar bijeg vrijedi više nego junačka borba«60. Valja li takvo držanje pripisati »kompleksu inferiornosti«, ili nedostatku hladnokrvnosti vođa, ili želji većine od njih da zaštite teret na brodu prikupljen za vrijeme boravka na otoku? Visitador Quiroga kasnije će tvrditi da je upravo taj teret bio uzrok katastrofe: da nije bilo brige oko ukrcaja tih blaga prije pokreta, poslušalo bi se savjete napuljskog potkralja i turska bi flota nakon dolaska u Djerbu našla mjesto već više dana napušteno61.

350

Šest posljednjih godina turske premoći: 1559-1565.

Sam bijeg, međutim, nije bio lagan. Ne želeći ostaviti talijansko i njemačko pješaštvo, koje je još bilo na kopnu, vojvoda je izgubio dragocjeno vrijeme između 10. i 11. Sutradan, kad je turska flota napala, nastala je posvemašnja panika62. Sve je bilo žrtvovano brzini bijega, uključujući već spomenuti teret, bale vune, žare s uljem, konje, deve koje su bacili s broda sa svim ostalim što je otežavalo kretanje brodova. Cigala, vičan piratskom životu na Levantu, bio je jedan od rijetkih koji su se usudili suprotstaviti. On je držao neprijatelja na odstojanju i napokon mu umakao. Ali od 48 galija ili galijica koliko je imala kršćanska armada u trenutku susreta, 28 ih je izgubljeno, ne računajući brodove koji su pali u ruke neprijatelja. Rijetko je viđen takav krah. Na Siciliji, u Napulju, Genovi, u Španjolskoj, cijelom se Europom vijest brzo proširila. Dana 18. svibnja, u dva sata ujutro, u Napulj je stiglo pet galija koje su izbjegle katastrofu, tri Antonija Dorije, jedna Bendinellija Saulija, jedna Stefana de’ Marija. One su donijele lošu vijest sa svim mogućim pojedinostima. Ne slučajno, to su bile unajmljene galije, ili galije cisentistasa, pojedinaca koji imaju ugovore, asientos, s kraljem Španjolske, dakle, u svakoj su prilici zaokupljene brigom da spase svoj kapital... Gotovo u isto vrijeme stigli su i drugi bjegunci na fregatama ili još skromnijim brodovima. Među tim sretnicima koji su izmakli turskoj budnosti nalazili su se Giovanni Andrea Doha, zapovjednik flote, pot­ kralj i nekolicina njima bliskih, »koji su čudom stigli do Malte i od Malte u Messinu«64. Međutim, više tisuća ljudi ostalo je u tvrđavi s obiljem hrane, prema kazivanju dovoljne za godinu dana. Što s njima? Iz La Goulette — tu je doznao vijesti tek mnogo kasnije, 26. svibnja64, možda preko Sicilije — Alonso de la Cueva piše 30. svibnja kralju: unatoč molbama koje mu upućuje napuljski potkralj, on ne misli da postoji mogućnost (u tome ima pravo, on je na strani Turaka) da se iskoristi tuniski kralj, vazal Njegova Veličanstva, za pomoć tvrđavi Djerba. Da je tvrđava sagrađena, ne na mjestu bivšeg dvorca, nego u Rochetti gdje se flota iskrcala, opkoljeni bi raspolagali dubokom lukom i pitkom vodom; moglo bi im se krenuti ususret. Ali ovako... Još neko vrijeme vojvoda od Alcale je uznemiren, razmatra plan za planom. Zatim se smiruje na vijest da je vojvoda Medina Ćeli spašen64. Ovaj mu, uostalom, za obranu Napulja dovodi dio talijanskog pješaštva koji je izbjegao katastrofu, u očekivanju da se u zamjenu za izgubljene španjolske pješake u Djerbi provede novo regrutiranje u Španjolskoj66. Filipu II. vijest je stigla oko 2. lipnja, preko Genove67. Javljeno mu je o gubitku trideset galija i trideset dva broda68, o sretnom povratku samo sedamnaest galija, što su približno točne brojke. Nakon vijećanja s vojvodom od Albe, Antoniom de Toledom, Juanom de Manriqueom,

351

DOGAĐAJI. POLITIKA 1 LJUDI

Guiierreom Lopezom de Padillom kralj je odmah odlučio da u Messinu pošalje jednu uglednu osobu da zamijeni potkralja za kojeg se još nije znalo da je živ, i da se na Siciliju dovede 5.000 pješaka koje valja okupiti u Kalabriji, a topništvo i streljivo uzeti od rezervi Napulja69. Govorilo se da će Filip II. zatražiti od francuskog kralja pomoć njegove flote70... Treći lipnja imenovao je za upravitelja Sicilije Don Garciju de Toleda, ta­ dašnjeg potkralja Katalonije. Organizirao je i pomoć tvrđavi u kojoj se smatralo da je još uvijek zatvoren Medina Ćeli. Kad je 8. lipnja primio umirujuće vijesti o Siciliji uzviknuo je s oduševljenjem71 da je to razlog više da se pobrinu za ljude u tvrđavi; dužnost je spasiti one koji su služili kruni. Mislio je okupiti do 64 galije u Messini i naredio je embargo na 30 velikih nava, dobro opskrbljenih topovima. Talijanski vojnici s Poluotoka, Španjolci iz Lom­ bardije koje će zamijeniti 3.000 alem anes altos, 3.000 ljudi iz Gornje Njemačke, to jest ukupno 14.000 pješaka bilo je predviđeno za po­ moćnu armadu pod zapovjedništvom Don Garcije de Toleda. Napokon, prema Gcnovi će biti upućena velika količina žita za proizvodnju dvo­ peka... Sve je bilo spremno. Ali 13. lipnja72, Filip II. primio je od Don Garcije de Toleda list u kojemu mu javlja da je sicilski potkralj živ73. Petnaestoga, kralj je naglo povukao svoje naloge obrazlažući da, prema svim obavijestima, opkoljeni imaju hrane za osam mjeseci, a turska armada samo za dva i prema tome ne može produžiti opsadu74. Sve pripreme su otkazane. Ipak, prošlo je dosta vremena dok su nove naredbe stigle do primalaca, a za to je vrijeme nastavljeno komešanje izazvano neprilikama u Djerbi. Stari princ Doria šalje savjete; čini mu se nerazboritim napasti direktno s nedovoljnim brojem galija. Bilo bi bolje pokušali diverzijski pohod prem a Levantu. Genovska signoria nudi četiri galije za pomoć tvrđavi. Gospodar Piombina stavlja jednu galiju na raspolaganje španjolskog kralja; ako ne bude prihvaćena, poslat će je bitscar su ventura75. Vojvoda od Savoje javlja da ih ima tri, jedna je u redu. druga ima samo posadu, treća nema ništa, ali očekuje četiri galije koje mu mora dati francuski kralj76. Estefano de Mari kupio je dvije galije od kardinala Viteliija i spreman ih je iznajmiti španjolskom kralju. Jedan Genovljanin, nastanjen u Veneciji, nekoć u službi cara, Domenico Cigala, nudi se da ode u Tursku i Perziju77. Na Siciliji vojvoda Medina Ćeli revno obavlja svoj posao. Njegovom brigom u srpnju se gradi sedam galija za račun Palerma, Messine i Regia Corte78. Već od travnja šest ili plovi, zamijenivši unaprijed one koje su izgubljene u Djerbi79. Napokon, još jednom nepredvidivost daje ton francusko-španjolskim odnosima: zahtjev za francuskim galijama nije bio jasno formuliran u ime Filipa II. Kako je Michiel kazao mletačkom duždu, 22. lipnja 1560,

352

Šest posljednjih godina turske premoći: 1559-1565-

španjolski kralj više strahuje od odbijanja nego što priželjkuje pristanakH(1. Sumnje i zamjerke udaljuju dvije države. Filip II. dao je otpustiti francusku poslugu mlade kraljice. Ništa nije izmijenio u svom držanju prema engleskim poslovima. Oklijevanja Francuske nisu rjeđa, iako neredi koji počinju u kraljevstvu i kojima se pridaje preveliko značenje nagone vladu de Guiseovih na suradnju sa Španjolskom. Francuski ambasador u Španjolskoj izjavljuje Tiepolu a ovaj ponavlja duždu, 25. lipnja81, da je ponudio Španjolcima galije iz Marseillea i čete; ali to je 25. lipnja, deset dana nakon negativne odluke Filipa II. Vojvoda od Albe neće propustiti priliku da u rujnu istakne: «»... Nedavno, u trenutku poraza kod Djerbe, nismo se usudili tražiti (od Francuza) njihove galije za pomoć, što je Vaše Veličanstvo namjeravalo, jer, nakon što sam im se više puta obratio, nikad nisam naišao na takvo raspoloženje da bih mogao savjetovati Vašem Veličanstvu da iznese taj prijedlog. Kad je sve prošlo..., kad im se činilo da je njihova pomoć nepotrebna, ambasador mi je došao reći da će, ako galije budu potrebne, to biti uređeno«82. Neodlučna politika Francuske, ili radije vjernost političkim linijama iz prošlosti, teškoća za jedne i druge da se oslobode starog ponašanja. Ne ostaje li francuski kralj u vezi sa sultanom čije prijateljstvo8-1 nastoji sačuvati, i s Alžircima koji mu šalju izaslanike i kojima Marseille ispo­ ručuje oružje8'1? Istodobno, navarski kralj, Henrik, ili kako ga zovu Španjolci, gospodin Vendôme, iako nije na čelu Francuske, i čak je izložen progonima de Guiseovih, spletkari u Maroku kod šerifa8*5. Kad pogledamo Djerbu, vidimo kako su daleko proširili vrtlozi oko toga malog događaja; njegovi su valovi u nekoliko dana prekrili cijelu Europu. Čak i u Beču, gdje su malo ranije bili željni borbe s Turčinom, dogadaj je naveo Ferdinanda i njegove savjetnike na razmišljanje86. Teško bi bilo vjerovati da ugled Filipa II. nije bio okrnjen tom pustolo­ vinom, iako pisma ambasadora Katoličkog kralja u Beču tvrde da su protumjere koje je poduzeo njegov gospodar donijele više ugleda nego što bi mu donijela pobjeda u Tripoliju! S tog stajališta, je li naglo povlačenje, o kojem je odlučio španjolski kralj, bilo dobro rješenje? Ako su se u Djerbi mornari ponijeli vrlo kukavički, čete na kopnu časno su vršile svoju dužnost pod vodstvom Ajvara de Sandea, iskusnog vojnika. Iako opkoljen, on nije izgubio svaku vezu s vanjskim svijetom; još je 11. srpnja pisao potkralju Sicilije87. Možda je bilo razloga za vjerovanje da će turska armada odustati zbog nedostatka hrane i nadolaska lošeg vremena? Napuljskom potkralju dano je na znanje da će ona to učiniti ukoliko se ne priprema neki spasilački pohod. On je o tome obavijestio guvernera La Goulette, 26. lipnja (dakle prije nego što je saznao da je Filip II. odustao od pohoda), misleći da bi bilo dobro vještom indiskrecijom Turke uvjeriti da odugo­ 353

DOGAĐAJI. I’OI.ITIKA I LJUDI

vlače s pripremama za slanje pomoći88. Činjenica je da su turski vode u to doba pokazivali malo oduševljenja. Vrijeme je prolazilo; njihovi su gubici bili teški. U srpnju, povjerenik Piali-paše, Nusuf-aga, stigao je u Carigrad i nije krio da ne vjeruje u osvajanje tvrđave89. Međutim, u isto vrijeme iz Perzije su stizale dosta uznemirujuće vijesti: govorilo se da je suii umro, a njegov nasljednik voli Bajazida kao brata90. U Genovu je 15. srpnja stigao čak (Bog zna odakle, kada, kako je pošao) tobožnji Bajazidov ambasador kojega je Figueroa primio u svom dom u u Genovi, laskajući mu prije nego što ga je pustio da ode prem a Nici na jednom brigantinu91. Tek u Španjolskoj opazili su prijevaru. Sve te nade bit će iznevjerene. Ako Turci i nisu svom silom napali tvrđavu, domogli su se obližnjih bunara ostavljajući opkoljenima samo vodu iz nakapnica koja je brzo presušila sa srpanjskim vrućinama. Alvaro de Sande pokušao se probiti, ali je pritom uhvaćen, 29. srpnja. Dva dana kasnije, tvrđava je kapitulirala. Barem je takvo objašnjenje dao zaroblje­ nik, kad je 6. kolovoza pisao vojvodi Medini Ćeli92, prebacujući krivicu na svoje vojnike: »Da sam u ljudima našao ono što sam nalazio u drugim četama pod svojim zapovjedništvom, odnijeli bismo takvu pobjedu kakvu nitko nije postigao već godinama«. Malo je pretjerano to reći za neuspjelo isplovljavanje, i prije bismo povjerovali portretu koji će o tom čovjeku nešto kasnije u Turskoj dati Busbec: otežao, zadihan, gotovo uplašen... Tim prije što, makar samo kod Duroa9*, možemo naći objašnjenje toga drugog neuspjeha Djerbe koji, optužuje zapovjed­ ništvo. Ali najlakša optužba svakako je ona koju don Sancho de Leyva u jednom pismu kralju, pisanom s dna tamnice, 15619"*, upućuje protiv odgovornih za pohod: taj dvostruki poraz je Božji sud. Ako se bude poduzimao novi pohod, neka pripazi na bogohulnike, neka se vođenje povjeri pravom i dobrom katoliku... Misli zatvorenika koji razmišlja o uzrocima svog zatočeništva; ali istodobno, jer se radi o mudrom i pronicljivom čovjeku kojega ćemo kad bude slobodan opet naći na napuljskim galijama, to su i misli jednog katolika 16. stoljeća... Nakon predaje tvrđave turska je armada bila slobodna. Kad je to saznao G. A. Doria koji je krstario između Malte i Afrike s pojačanjem za La Goulettu, vratio se, napuštajući svoje planove protiv Tripolija95. Pobjednička se armada zaustavila u gradu prije pokreta prema Gozzu96, kamo će stići 13. kolovoza97; odatle je krenula na pljačkaški pohod uz sicilijansku obalu gdje je zauzela Augustu98, zatim pljačka i pali sela i zaseoke na obali Abruzza". Ali 4. rujna javljeno je da je na čišćenju u La Prevesi100 gdje je Piali-paša, nakon što je dobio naređenje da se vrati u Carigrad, ostavio spahije (oni će se vratiti kućama kopnenim putem) i razvio jedra prema Navarinu, prvi rujna. Cijeli niz izvještaja potvrđuje le vijesti i napuljski potkralj namjerava raspustiti čete koje su još na 354

Šest p o s lje d n jih god in a turske premoći: 1559-1565.

položaju u Cotronu i Otrantu101. Prvi listopada Piali-paša pobjedono­ sno ulazi u Carigrad na zeleno obojenom admiralskom brodu, u pratnji petnaest vatrenocrvenih galija i ostale povorke, usred topovskih salvi, klicanja gomile, zaglušne buke bubnjeva i truba. Busbec je opisao taj dolazak, dugi defile poraženih102, svečanosti u gradu u kojem će se s kršćanima neko vrijeme dosta loše postupati... Događaj je opravdao to oduševljenje: islam je, u svoju korist, završavao započetu borbu za prevlast na središnjem Sredozemlju103. Tripoli, gdje je vrhovna turska vlast bila ugrožena, sada je bolje čuvan nego ikad. Kršćanstvo strepi: tek što je turska armada napustila obale Italije, već se misli na nevolje koje će donijeti njen povratak... za godinu dana. Vojvoda od Monteleonea i napuljski potkralj govore o pohodu koji će turski sultan povesti protiv La Goulette 15б11(И! Kad se u Beču 28. prosinca105 doznalo da Turčin naoružava sto dvadeset galija, u mašti su one već namijenjene La Gouletti. Tu opsjednutost pothranjuje drskost koju je pobjeda islama dala gusarima. Usprkos zimi, oni odlaze sve do Toscane106. Sve talijanske i španjolske obale u stanju su priprav­ nosti10"’. U Carigradu se govori da su Španjolci tako uplašeni poukom iz Djerbe da su gotovo spremni napustiti Oran108. Nije se još dotle došlo. Ali istina je da je dvostruki poraz u Djerbi dao povoda korisnim razmišljanjima. Od ljudi na položaju pa sve do najskromnijih izvršilaca, svatko šalje svoje mišljenje u Madrid, a to mišljenje je najčešće da kralj ne može držati obale svojih sredozemnih država bez jake pomorske vojske. Po mišljenju vojvode od Albe109, valjalo bi ojačati garnizone u Italiji (sigurno slabe; vidjeli smo kako je bilo teško izdvojiti nekoliko ljudi), a njihov mali broj i smanjenje zbog Djerbe svakako su pridonijeli da »zakuhaju« talijanske spletke, od jeseni vrlo žive110 Ali, postati snažan i moćan na moru, to je bilo bitno. Svi to ne vide; ima onih koji se brinu samo za obranu i to kopnenu, kao vojvoda od Alcale koji nastoji da se utvrde otoci Ibiza i Menorca za koje se zna da su neutvrđeni111. Drugi su pronicljiviji. U svom ponešto ushićenom pismu od 9. srpnja 1560. vojvoda Medina Ćeli piše: »Našu slabost valja pretvoriti u snagu i neka nas Vaše Veličanstvo sve proda, mene prvoga, ali neka zagospodari morem. Tako će biti mirno, a njegovi podanici branjeni; inače će sve krenuti naopako«112. Senor del mar-. izraz više puta upotrebljava potkralj Sardinije Alvaro de Madrigal, pone­ kad preklinjući kralja da to postane, ponekad čestitajući mu da to namjerava, »jer to je potrebno za mir kršćanstva i očuvanje njegovih država«113. Iste te godine, 1560, kod kralja u tom smislu posreduju doktor Juan de Sepulveda11'1 i ekstravagantni doktor Buschia, slabo poznati predstavnik Španjolske u Dubrovniku, jedan od onih obav355

IXK iA O A Il. POLITIKA I LJUDI

ještavača koji, da zarade za život po napisanom retku, često prenose i goslionička naklapanja...115 *• Maštanja diplomata idu putovima koji su im prirodniji, ali cilj je isti. Svi se okreću prema Veneciji: u toj bijedi kršćanstva, jedina bi Venecija — kasnije će se to dobro vidjeti— mogla vratiti Zapadu premoć na moru. Tko poznaje taj sebični grad može se tome samo nasmijati. Ono što se od njega traži značilo bi prestanak trgovine. Ali dičnim perima takve teškoće ne smetaju i ona nastavljaju dalje. U Beču, 8. listopada, grof Luna misli >*da bi koristilo Njegovom Veličanstvu da se vrati u savez koji su (nekoć) imali Mlečani s carem, mojim gospodarom, neka mu je slava...«110. Čini se da je u Rimu doista spominjana ideja o savezu protiv Turaka koji bi uključivao Veneciju, u razgovorima između novog pape Pija IV. i don Juana de Zunige koji tada u Rimu, zajedno s bratom, kastilijskim komandorom, predstavlja interese Filipa II. »U drugom pismu odgovaram«, piše Filip dvojici braće, »na ono što ste mi vi, don Juan de Zuniga, pisali i tamo iznosim naše mišljenje o vašim razgovorima s Njegovom Svetosti o savezu s Mlečanima protiv Turaka. Ovdje sam vas posebno želio obojicu izvijestiti o prijedlozima po tom istom pitanju (uime vojvode od Urbina i preko Ruya Gomeza) grofa Landriana koji bi, ukoliko ja to želim, preuzeo na sebe da se ostvari taj savez. Na što je odgovoreno, s obzirom na to da bi takav čin služio Bogu i dobrobiti kršćanstva, da bih se ja tome vrlo radovao. Uto je um ro dužd te Republike, prethodnik sadašnjeg (dakle, posao je započet prije 17. kolovoza 1559). Obustavio sam razgovore na nekoliko dana. Ali grof Landriano mi je rekao da će vojvoda preuzeti stvar«117. Poraz u Djerbi je na neki način bio koristan. On je suočio Filipovo carstvo s njegovim dužnostima na Sredozemlju. Prisilio ga je da reagira. Djerba i godina 1560. označile su vrhunac osmanske moći. To znači da će nakon 1560. ona opadati. Ne svojom krivnjom, nego zbog obimnog posla pomorskog ekipiranja koje započinje te godine i širi se od Palerma i Messine na sve obale zapadne Italije i sve sredozemne obale španjolske.

2. Oporavak Španjolske Oporavak Španjolske ne bi bio moguć bez neobjašnjiva predaha koji su Turci ostavili svome protivniku. Ni 1561, ni 1562, ni 1563, kao ni 1564. godine turska armada nije isplovljavala. Tijekom četiri godine zapadno je kršćanstvo strahovalo. Ista se komedija ponavljala četiri godine zaredom: Turčin se naoružava, vrlo će rano isploviti, sa silovitom vojskom, napast će La Goulettu i Sardiniju; tako govore zimski izvještaji. Л zatim, tijekom ljeta na površinu izlaze najluđi nemiri, ali sve se 356

Šest posljednjih godina turske prem oći: 1559-1565.

rasplinjava. Mogu se obustaviti zimske obrambene pripreme, obnoviti zajmovi, raspustiti trupe, nije ih potrebno premještati ni skupljati. Postoji na Sredozemlju nešto poput dvostrukog disanja španjolske politike. Ništa lakše, s obzirom na nebrojene isprave koje je ostavila, nego slijediti njezin ritam. Od 1561. do 1564. Hoće li turska armada isploviti 1561? Pod još uvijek živim i deprimirajućim dojmom Djerbe, svi su u to uvjereni te dosadne zime 15601561, kada negdje nedostaje žita118, a negdje hara kuga119? Evo jednog Francuza koji se vraća zajedno s jednim dubrovačkim vojnikom iz Carigrada. Putem razgovaraju, i Dubrovčanin po povratku kući, počet­ kom siječnja 1561, tvrdi, po riječima svoga suputnika, da se turska vojska vraća iz Perzije i da će armada ove godine biti im portantissima12°. Rezimirajući izvještaje koji su mu na uvidu, napuljski potkralj uvjerava, 5. siječnja, da će armada rano isploviti. On će za dvadeset ili trideset dana poduzeti mjere kako bi luke stavio u stanje pripravnosti. Hoće li mu biti poslani obećani Španjolci; hoće li se na vrijeme pozabaviti La Goulettom1- 1? Mjesec dana kasnije, po riječima sicilskog potkralja, Oranu i La Gouletti prijeti armada (11. veljače122). Ne računajući i vrlo ozbiljne pohode Alžiraca, i toliko prijeteće da Filip II, 28. veljače, odbija zahtjev potkralja Mallorce da napusti otok123. Izvještaji s Krfa (od 30. ožujka, u Napulju će biti primljeni 2. svibnja) najavljuju tursku armadu od stotinu galija12d, a Antonio Doria, putujući u travnju u La Goulettu, strahuje od susreta na moru s gusarima koji su navodno odlučili da blokiraju utvrdu, očekujući tursku flotu125. Prvi izvještaj iz Carigrada, s nadnevkom od 9. travnja 1564126, navodi da će to biti tek mala mrska armada, namijenjena samo obrani obala Levanta. Ta kasnije potvrđena novost127 doprijet će do Napulja prije lipnja, a do tada nema popuštanja u kršćanskoj obrani. Čitav niz zahtjeva iz La Goulette za vodom i topovima128 bili su zadovoljeni od travnja do lipnja. U svibnju, napuljski je potkralj zatražio od pape da ovlasti Marcantonija Colonnu da sudje­ luje u mogućoj obrani Napulja129. No je li potrebno ulaziti u sve te pojedinosti teške političke i vojne mašinerije, uostalom, urednije u svojem djelovanju nego što govore povjesničari? Pratimo li događaje počev od Napulja, tek početak kolovoza obi­ lježio je povratak miru, s demobilizacijom Talijana slavljenih u obranu obala130. U Španjolskoj, uzbuna je završena početkom rujna: »sada kad je prošlo vrijeme i bojazan od turske vojske«, piše 5. rujna iz Madrida biskup Limogesa131. Krenuvši iz Carigrada u lipnju, turska flota od pedesetak galija zadovoljila se brzim putom od Carigrada do Modona. 357

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

Modon je napustila početkom srpnja, a 19. kolovoza napustila je Zante da bi se vratila u Car igrad132. Čemu taj polovični trud? Čemu ta pogreška? Dokumenti nam daju mogućnost izbora između dojmova i pretpo­ stavki. Jesu li uzrok tome perzijski poslovi, kao što upućuje pismo Boistailléa Caterini d e ’ Medici, napisano u Veneciji 7. lipnja 1561133? Već je njegovo pismo od 11. svibnja13*1 govorilo: »Kralj Filip... nema drugog sigurnijeg sredstva da zadrži spom enutog sultana u toj zemlji, do tom uzdom. I može biti siguran da ga sultan ne bi ove godine tako olako pustio kao što je učinio da nije iz carigradske luke poslao samo 40 galija«. Valja usput primijetiti da je u Veneciji, 9. svibnja, informacija već poznala: 8. lipnja, potkralj Sicilije još ne zna hoće li biti ili neće opasnosti od Turaka135. Boistaillé ipak ne vjeruje da je perzijski rat dostatan da se objasni tako neuobičajena žurba armade prilikom povrat­ ka u njene baze u srpnju136. Je li Piali-paša doista umro, kao što se govori, pitaše on 11. srpnja? Nije um ro Piali-paša, već Rustem, iAli-paša je došao na mjesto velikog vezira137; možda je suparništvo između ministara turskog sultana odigralo ulogu u tom e138. Kolale su svakojake glasine, pa čak i ona da galije moraju intervenirati u ratu na Crnom m o ru 139. Izvještaj španjolskog ambasadora iz Beča, 14. rujna1"10, još je po­ drobniji: sultan se nije uspio sporazumjeti sa sufljem, nikla je živa želja za osvetom, i naredio je da se objavi rat protiv Perzijanaca. Govori se da će on prezimiti u Alepu, kako bi ondje priprem ao sljedeći pohod. Ali govore također, a time se svjedočanstvo grofa Lune čini dostojnim pozornosti, da se »on neće usuditi napustiti Carigrad, i zato što nije siguran u svoga sina Selima, jer se boji, s obzirom na Bajazidovu popularnost kod mnogih podanika, da u tim krajevima ne plane pobuna i da se on neće moći u njih vratiti«. Naslućujemo pozadinu na koju upućuje taj dokument o ratu protiv Bajazida, čije društveno značenje ne bismo smjeli zanemariti. On Tursku onemogućuje sve do njenog središta, pa čak i paralizira... Hoćemo li tim iznesenim tumačenjima dodali i pretpostavku koju su iznijeli i kršćanski promatrači? Čini se da je u Turskom Carstvu 1561. godina bila godina slabog uroda, sporova oko žita s Mlečanima, vala epidemija. Sve je to odigralo svoju ulogu. Godine 1562. vijesti iz Carigrada bile su manje uznemirujuće. Jedino su pomalo senzacionalni izvještaji, primjerice, onaj koji prikazuje jednog ambasadora tuniskog kralja kako pred turskim sultanom 141 trga svoju odjeću ili pak oni koji ukazuju (ali oni zanimaju samo Genovu) na putovanje Sampiera Corsa u Carigrad okolnim putem preko Alžira112. Pripreme za obranu, započete kasnije nego prethodne godine, ranije su prekinute. Turska flota nije pokušavala nikakvu pljačku, i već u svib­ nju143 zazvonio je kraj uzbune u Napulju, a već prvih dana lipnja141 u 358

Šest posljednjih god in a turske premoći: 1559-1565.

Madridu. Neobičnost koja se tumači samim pretjerivanjima i nepotreb­ nim strahovanjem proteklih godina, činjenica koja se ovaj put učinila gotovo prirodnom i nije bilo potrebno razbijati glavu u traženju razloga. Napuljski potkralj jednostavno piše da sultan neće poslati svoju flotu protiv La Goulette, »bilo zbog svađe njegovih sinova, bilo zato da se ne udalji sa svojih obala, ili zato što zna da je to mjesto dobro zaštićeno«115. 11 svakom slučaju, zbog valjanih i nužnih razloga, jer sultan te iste godine potpisuje primirja s carem obustavljena još godine 1558и6. Tom su prilikom uz otkupninu oslobođeni Alvaro de Sande, don Sancho de Leyva i don Berenguer de Requesens117. Nedvojbeno, sultan se želio odlučno okrenuti Istoku, budući da mu mir koji je de facto mogao slobodno nametnuti kršćanstvu na moru nije bio dovoljan, jer je isto tako želio slobodu djelovanja svojih vojski na kopnu, na zapadnim granicama. Tijekom zime koja je uslijedila kršćanstvo se privikava na taj mir, ipak službeno poduzimajući mjere opreza. Ponovno se, dakako, govori o prijetnjama La Gouletti, Sardiniji. Ali od siječnja 1563, svađe zbog žita koje Venecija, kao obično, pokušava preuzeti na Arhipelagu, ukazuju na to da turske žitnice baš nisu dobro napunjene118. Isto tako, vrlo se rano saznaje da je Sampiero Corso naglo promijenio smjer puta. Značajno je da Filip II, iz Escoriala, oprezno zvoni na uzbunu119 i opskrbljuje La Goulettu, taj mali bezdan koji se nikada ne može napunili. Još od početka lipnja, u Napulju su sigurni da neće biti isplovljavanja armade. Jedan glasnik, koji je iz Carigrada krenuo 29. travnja stigao jc 5. lipnja i donosi dobre vijesti koje nitko ne dovodi u sum nju140. Svi kasniji izvještaji potvrđuju da se Turčin zadovoljio da stavi u vodu stanoviti broj galija koje nije čak ni naoružao, a poslao je na more tek nekoliko neophodnih za čuvanje Arhipelaga. Godine 1564. ponovno nema velikih promjena. U siječnju se govori o turskom naoružavanju koje zabrinjava i same MleČane151. Ali od 12. veljače iz Carigrada se potvrđuje da neće biti arm ade152. Oko toga istog datuma vojvoda od Alcale dobiva ovlasti da u La Goulettu pošalje 1.000 ljudi, ali kao što kaže, unatoč informacijama koje je primio, a ne zbog njih155. Sve je mirno. Sampiero Corso dolazi, uz pomoć posredni­ ka, razgovarati sa španjolskim ambasadorom u Parizu, Francésom de Alavom151. On se žali na genovsku vladu, podsjeća da Korzika ovisi o aragonskoj kruni, da su Korzikanci podanici Katoličkog kralja. Francés de Alava zaključuje da, u svakom slučaju, oba korzikanska kapetana koja su ga tom prilikom potražila dobro poznaju zbivanja na Levantu i da bi ih se moglo iskoristiti u kraljevoj službi... Nedvojbeno će još biti uzbune, početkom svibnja, i Ruy Gomez će o tome govoriti francuskom am basadoru155. Ali mjesec još nije prošao, 359

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

a strahovi su se raspršili156. Dana 27. svibnja i 6. lipnja, iscrpni izvještaji iz Carigrada157 objašnjavaju zašto je, unatoč prosvjedima reisa.koji žele ići, armada u nemogućnosti isploviti na more: šezdeset galija, koje su upravo na brtvljenju, bit će pušteno u more, ali ništa nije bilo učinjeno da se osiguraju veslači i dvopek; one dakle ne bi mogle isploviti prije 10 ili 15 srpnja. Napokon, sve pripremiti i ukrcati na brod spahije, potrajalo bi i do kolovoza. Dakle, gledajući razumno, nema izlaza. Od sredine lipnja, Filip II. odlučuje, ništa manje razumno, okrenuti flotu protiv Berbera158. Od Napulja, snage se više ne usmjeravaju prema Messini i La Gouletti nego prema Genovi i Španjolskoj, točnije prema Malagi159.Još uvijek, u kolovozu, vlada izvjesna zabrinutost: 2. kolovoza, Sauli izvještava genovsku signoriju160 da je u Madridu nagoviješten dolazak turske armade, ali glas se smatra p er vanità i »da se zbog toga, u pogledu ustanka na Korzici osjeća manja zabrinutost« (jer Korzika je bila ustala na zov Sampiera Corsa). To je posljednje spominjanje u vezi s turskom armadom, te 1564. godine, kad je kršćansko Sredozemlje, nimalo zabrinuto zbog Istoka, obuzeto događajima koji se zbivaju na Zapadu, to jest s jedne strane zbivanjima na Korzici, a s druge pohodom koji će pobjedonosno okončati Don Garcia de Toledo na marokanskoj obali, protiv male utvrde Penon de Velez. Nekoliko tjedana, nekoliko mjeseci, i igra pretpostavki ponovno oživljava u tijeku zime. U Beču, 29. prosinca 1564, Maksimilijan čavrlja s mletačkim ambasadorom, Leonardom Contarinijem161. Velika će tur­ ska armada isploviti sljedećeg ljeta: »Što ćete učiniti vi Mlečani? Otok Cipar vrlo je blizu i privlači pogled Turaka« — »Venecija će podići utvrde«, odgovara ambasador. A što je s Korzikom koja zadaje toliko muke Genovljanima? Eto što će postati teško s izlaskom turske armade... »Nedvojbeno, Sampiero Corso nema otvorene pomoći, ali ima tajnih sporazuma s jednim vladarom, i toliko su tajni da ih nitko ne poznaje«, dodaje vladar. Zimski razgovori pred kartom Europe! Ali budućnost će ih potvrditi, jer 1565. godina, godina borbe, neće biti nalik na prethodne.

Protiv gusara i protiv zime: 1561-1564. Turčin je dakle španjolskom carstvu podario četiri godine mira. Ali te su godine bile dobro iskorištene. Ponajprije protiv gusara. Oni nisu iščezli zajedno s turskom armadom i, posve prirodno, svake je godine španjolska mornarica bila uvučena u to da protiv njih iskoristi snage koje je prijetnja turske opasnosti ujedinila, a njezin nestanak stavio na raspolaganje. Nova je flota Filipa II. ojačala u toj mučnoj borbi protiv vječitih neprijatelja koje je teško dohvatiti na širokom moru, uznemiriti u njihovim afričkim utočištima. 360

Šest posljednjih god in a turske premoći; J559-1 5 6 5

Doista, Španjolcima su bili zadani vrlo teški udarci. Tako je, u srpnju 1561, sicilijanska eskadra, naime sedam galija, cijela upala u zamku koju je postavio Dragut u blizini Liparskih otoka162. Ona je bila postavljena pod zapovjedništvom Katalonca i malteškog viteza, komandora Guimerana, »koji je bio vrlo cijenjen u Saint-Quentinu, pisao je svome kralju biskup Limogesa, iako ga se hvalilo kao vještijeg na kopnu nego na moru gdje ga je Dragut slabo mogao slijediti, pa je u borbi s njim izgubio mnogo dobrih ljudi«163. Medu gubicima, dodaje on, »žele nam prikriti jedan drugi brod, koji se bio izgubio između Napulja i Sicilije, na kojem su bile, uvjeravaju nas, tri stare flandrijske zastave, nedavno prenešene u Italiju«. Iskoristivši to što su kraljeve galije bile pozvane natrag na španjolske obale, Dragut je »držao s trideset pet brodova Napuljsko kraljevstvo u takvom položaju da je, prije petnaest dana, stigao glasnik markiza Tariffe, guvernera u dotičnom Napulju«, moleći Filipa II. »da ponovno pošalje spomenute galije, budući da je one sa Sicilije i drugih otoka tako uznemirio i pritisnuo spomenuti Dragut da nitko ne može prijeći iz jednog mjesta u drugo«. Na sreću, dodaje biskup, turska armada nije došla, »što je, istina, bila velika milost Božja, a to je i očigledno budući da tako malo gusara i lupeža drži tog kneza od Gibraltarskog prolaza do Sicilije u takvoj podređenosti da nevjernici izlaze na kopno gdje god im se svidi«. Ta bi priča, prenošena od Gibraltara do Sicilije, zahtijevala brojna istraživanja u malim odjelima arhiva Andaluzije, Đaleara, Valencije, gdje god se čini da postoji veza između nemira Maura i napredovanja alžirskog gusarenja. Haedo na to ukazuje više puta kad govori o aktiv­ nosti gusarskog središta Cherchella, gotovo u cijelosti nastanjenog maurskim izbjeglicama, još uvijek u vezi s rodbinom i prijateljima na španjolskoj obali164. Sigurno je da toga ljeta 1561. gusari mnogo pljačkaju. Potkraj ljeta, dolazi vrijeme kršćanskih osveta i komentari mijenjaju smisao: u rujnu, Španjolcima se pripisuje nam jeradazauzm u Monastir165. Uto se vrijeme gusari, jedan po jedan, vraćaju kućama, napuštajući uzburkano more. Španjolska vlada nije bila tako oprezna da skloni svoje brodove. Princ Melti. kojemu je bilo povjereno zapovjedništvo nad španjolskim brodo­ vima nakon smti Andree Dorije, prosvjeduje protiv tih odredbi ljudi s kopna koji ne znaju što je galija, bacana zimi po širokom Sredozemlju, i koji ne shvaćaju kolike havarije i štete nanose oluje uskim brodovima na vesla166. Nesumnjivo. Ali kad o n želi djelovati i održavati nužne veze, najslabiji je automatski odgoden za loše vrijeme koje prazni more i odstranjuje protivnike. Potkralj Sicilije — a to je još uvijek Medina Ćeli — jetko podsjeća princa МеШја da je kralj naredio okupljanje galija u 361

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

Messini; naređenje je naređenje167! Predviđeni pokreti će se dakle osivariti. La Goulette je opskrbljena streljivom, i u listopadu 16^-i počet­ kom sluđenoga španjolska je flota još u Trapaniju. Da ona nije više u Messini dokazuje to šio se vratila prem a unutrašnjim linijama, i princ Melli ne pokazuje nikakve želje da iz njih izađe. Uostalom, vrijeme je užasno169 i, nedvojbeno, u to vrijeme (dokum ent ne nosi određeni daium) jedan konvoj galija mora odustati od puta u La Goulettu. Što mogu naređenja protiv uzburkanog mora? Potkralj Sicilije napokon se odlučuje da pošalje jednu veliku navu s dvije tisuće salmi žita kako bi zadovoljio potrebe neprirodno narasla garnizona170. U siječnju pomišlja se da se ponovno ukrcaju suvišni Španjolci kojima zapovijeda Juan de Romero1' 1, ali njihovo ukrcavanje nameće i problem njihove opskrbe. Da se usudio, princ МеШ mogao je lijepo pokazati da tako skupa prisutnost španjolskih galija nije donijela te zime velikih rezultata. Već u proljeće počela je još jača aktivnost berberskog gusarenja. Prvi ožujka 1562p2 jedno je pismo iz La Goulette izvještavalo da se Dragu i otišao opskrbiti žitom. U travnju alžirski jedrenjaci pokušavaju zaskočili Tabarcu17A Juan de Mendoza je pak od svibnja do lipnja uspio dovesti jedan veliki konvoj okruglih brodova sve do La Goulette, u pratnji dvadesetak galija17,1, ne naišavši ni na jedan neprijateljski brod i gotovo bez ikakva incidenta na moru. Toga istog mjeseca svibnja alžirski su brodovi bili u Marseilleu175. Govorilo su da su putem zarobili jedan dubrovački brod koji je dolazio iz Aleksandrije, nakrcan robom koja je pripadala Firentincima, kao i jednu mletačku navu koja je prevozila vino iz Malvazije. Govorilo se o jednom »gradu« koji su navodno zauzeli pored Porto Maurizija, zarobivši pritom pedeset šest osoba. »Došli su u Marseille da obnove zalihe dvopeka i drugih namirnica, kako bi zatim nastavili s gusarenjem. Noću su tajno ukrcali trideset šest barila baruta i salitre«. Na kraju, gusarima gubimo trag. Nedvojbeno su bili vrlo ustrajni na toj sjevernoj obali mora, budući da Juan de Mendoza, sa svoje trideset dvije galije, bdije nad dijelom od Napulja sve do ušća Tibera, na zah tjev Svetog oca176 S druge strane, u srpnju u Alžir stiže sa Sampierom Corsom jedan francuski izaslanik, zadužen da zatraži naknadu za štete koje su nanijeli alžirski gusari177. Počam od rujna, Španjolci odgovaraju. Iz Barcelone javljaju da su u Ponzi zarobljene tri gusarske galije; također i nekoliko fusti, ali to u Tortosi nije potvrđeno178. Dodajmo španjolskom djelovanju novu op­ skrbu nezasitne La Goulette, koju je u rujnu proveo G. Andrea Doria179. Juan de Mendoza se vratio prema španjolskim obalama sa sicilskom i španjolskom flotom koje je povećalo nekoliko galija pojedinaca, kako bi osigurali obalu i dopremili namirnice i ljude u O ran180. Ali dvadeset osam galija, zatečene snažnim istočnim vjetrom u luci Malage, bilo je

562

Šest posljednjih godina turske premoći-. 1 5 5 9 - 1 5 6 5

primorano da potraži sklonište u širokom zaklonu zaljeva Herradure. Instructions Nautiques161 ukazuju na to da je to muljevito sidrište od dvadeset do trideset metara opasno za velikog vjetra. Tek što su se tu sklonile, galije su bile zahvaćene snažnim jugom182. Nesreća je bila gotovo potpuna: dvadest pet od dvadeset osam galija i 2.500 do 5.000 mrtvih. S olupina mogao se pokupiti samo dio naoružanja. Osmoga studenoga 1562. vijest je doprla do Gaete18\ odakle je prenesena u Napulj. Katastrofa je, ubrzo nakon one u Djerbi, izazvala veliko uzbuđenje181. Ali vlada Filipa II. znala je iz slabosti izvući snagu: 12. prosinca 1562.185 na specijalno sazvanim cortesima zatražena je izvanredna pomoć za obranu afričkih granica i za naoružavanje novih galija186. Otežani pomorski uspon Španjolske ostvarivao se s pove­ ćanom energijom. Doista, ono što je iščeznulo bila je pomorska zaštita obala Poluotoka i tvrđave u Oranu, jedine tvrđave dostojne toga imena, po riječima biskupa Limogesa, koju je Španjolska posjedovala u Africi. Velika alžirska ofenziva, započeta sljedeće godine protiv Orana, svakako je vezana uz nesreću kod Herradure. Bio je to napad u velikom stilu, bez ičeg zajedničkog s onim Masana Corsa 1556. Opsada je potrajala dva mjeseca, od prvih dana travnja18' do 8. lipnja 1563. Španjolski garnizon bio je na vrijeme upozoren, i u Mazagran je stiglo 4.000 tiradores que son los que van delante del campa del Rey de Argel. Špijuni su dodali da će i sam alžirski kralj stići s njima, ukoliko ne bude kiše. Računalo se da će on ući u Mostaganem u petak 26. svibnja, u isto vrijeme kad i četrdeset brodova, medu kojima dvije karavele i jedna trgovačka naveta koje su se nalazile u alžirskom pristaništu i koje su bile natovarene barutom, topovskim kuglama, bestiones de madera kao i dvopekom. Na četiri galije stizali su topovi. Napokon, deset velikih galija (je li to onih deset koje su u Djerbi oduzete kršćanima i s kojima se Hasan-paša vratio iz Carigrada u Alžir188?) bilo je poslano u dvije eskadre prema španjolskim obalama kako bi se obavijestile o mogućnosti pomoći s Poluotoka189. Dobivši te obavijesti, dva su sina grofa Alcaudetea, stariji Martin i mladi Alonso, koja su zapovijedala s dvije utvrde Oranije, mogla dići uzbunu prije nego što se na njih sruči dvostruka vojska s alžirskog mora i kopna. Oni su morali braniti Oran u pravom smislu riječi, a zatim, iza pristaništa Mers-el-Kebira, na jednom poluotoku, malo zdanje iz kojega se upravljalo sidrenjem brodova. Nakon oklijevanja, Alžirci su usredo­ točili napore na Mers-el-Kebir, točnije na utvrdu San-Salvador koja je bila podignuta na brdu iznad Mers-el-Kebira, prema kopnu, a zatim, nakon što je San—Salvador bio zauzet, 8. svibnja, nakon 23 dana opsade, na sam Mers-el-Kebir i njegov mali garnizon od nekoliko stotina ljudi koji je ipak, unatoč pripremama duge baterije, od 8. do 22. svibnja, 363

d o g a đ a j i, p o l it ik a i l ju d i

uspio 22. odbiti prvi napad, zadavši teške gubitke napadaču. Alžirci su tada odlučili da udare na utvrdu s druge strane, od 22. svibnja do 2. lipnja, a zatim su pokušali napad istodobno sa strane stare i pored nove baterije, dok su topovi s brodova napadali s mora. Bio je to nedjelotvo­ ran napad, zbog kojega su Turci morali evakuirati za Alžir osam galijica punili ranjenika190. Mers-el-Kebir je dakle izdržao. Istina da je blizina španjolskih obala vrijedila pomoći dvjema utvrdama. Galije su se provlačile kroz blokadu alžirske armade, a osobito male lađe čiji su kormilari, Gaspar Fernandez i Alonso Fernandez, bili pravi spasitelji ljudi iz utvrde dono­ seći im namirnice, streljivo, dovodeći ljude za pojačanje. Od 1. svibnja do 4. lipnja više od dvije stotine ljudi tako je prošlo od Španjolske do Orana. U Kartageni markiz de los Velez, čije je ime bilo omraženo u muslimanskoj zemlji, primao ih je gostoljubivo, tako velikodušno da stanovnici Kartagene više nisu na tržištu nalazili ni mesa, ni ribe191. Ipak, u Mers-el-Kebiru situacija je bila loša; iscrpljeni garnizon nije jeo gotovo ništa, šino algunas çeçinas de jum entos y anim ales nunca usados, osim malo dimljena magarećeg mesa ili mesa drugih životinja kojima se nije uobičajeno hraniti. U tom je trenutku u pomoć stigla flota, 8. lipnja, i natjerala u bijeg te turske »pse«. Čudesno je to da je ona tu još dva mjeseca nakon početka opsade, kad se zna da gotovo sve galije koje imaju taj zadatak dolaze iz Italije. Zanimljivo, dakako za povijest, za tu opsadu, koja je toliko odjeknula u Španjolskoj (i Cervantes i Lope de Vega posvetili su joj kazališni komad), nije toliko junačko držanje don Martina i njegovih ljudi u Mers-el-Ke­ biru. koliko brzo kretanje te pomoći. Izvrsna prilika da se još jednom vidi na djelu španjolska brzina. Nakon što je, 3- travnja, još prije nego što je započela opsada, primio izvještaje špijuna o kojima smo govorili, Filip II. poslao je hitnu poštu svojem ambasadoru u Genovi, Figueroi, naređujući mu da pokrene galije Giovannija Andree Dorije, Магса Ceniurionea, kardinala Borromea, savojskih i toskanskih vojvoda, s prvom zbornom lukom Rosas. Neka uznastoje »dobiti na satima, prepo­ ručuje kralj, jer sve do trenutka dok ih ne vidim, bit ću neprestano u opravdanoj brizi«192. Ta su naređenja, primljena u Messini 23. travnja19', značila da u Španjolsku valja pozvati sve flote iz Italije, osim galija Sicilije i crkvenih redova. Lo que m as im porta, pisao je Filip II. Don Garciji de Toledu. 25. travnja, es la venida de las galetas de Italia«194. Istoga su mišljenja i u Italiji. Napuljski potkralj, u jednom pismu Figueroi, 25. travnja195, kaže da je za vrijeme opsade Orana bio u toku događaja putem pisama otposlanih 28. ožujka (dakle prije kraljeve naredbe od 3. travnja) i odmah mu se, znajući da turska armada neće isplovili te godine, »činilo da bi službi Nj. V. više pogodovalo kad bi na 364

Šest posljednjih god in a turske premoći: 1 5 5 9 - 1 5 6 5

dvadeset dvije galije koje bi vodio Giovanni Andrea Doria i na četiri druge kraljevske galije, što bi bilo ukupno dvadeset šest, ukrcao dvije tisuće španjolskih vojnika i putovao preko Sardinije, Menorce, Ibize i Kartagene (dakle izravno, a ne skrećući u Rosas) i da tamo, u Kartageni, pričeka naredbe Nj. V.« Istoga dana196 Doria je kralju nagovijestio svoj skori dolazak u Kartagenu. Filip II. je, primivši njegovo pismo u Madri­ du, 17. svibnja197, odgovorio još istoga dana, uvjeravajući ga da će se u Kartageni proizvesti dvopek, predviđajući dolazak galija, koje će stići i iz Barcelone i Malage. Dodao je da je zbog raznih razloga_zbog mogućeg kašnjenja talijanske flote, zbog činjenice da se radi o španjol­ skim poslovima, kao i činjenice da bi se pomoćna armada morala podijeliti u dvije eskadre, od kojih bi se jedna, s Dorijom, vratila u Italiju da progoni gusare — dakle iz svih tih razloga za vođu ekspedicije izabrao don Francisca de Mendozu, vrhovnog kapetana španjolskih galija. Početkom lipnja u Kartageni su se skupile četrdeset dvije galije, od kojih su četiri bile španjolske. Osam ih je ostalo u luci (četiri galije savojskog vojvode, četiri genovske). Trideset četiri druge stigle su osmoga lipnja u Oran, ali kobac nije ostavio drugog plijena doli tri broda redondos, dvanaestak lađa i jednu francusku saetu (koju su našli natovarenu olovom, streljivom i pancirnim košuljama). Svi veliki brodo­ vi na vesla imali su vremana da uteknu198. Možda zato što se, po jednoj vijesti iz Bônea od 3. lipnja prenešenoj preko Marseillea, alžirska flota spremala da napusti ta mjesta199. Uspjeh nije bio ništa manji. Kralj je to 17. lipnja200 i najavio napuljskom potkralju kojega Diego Suarez u svojim dragocjenim oranskim kronikama hvali kao majstora pobjede. Nitko tome neće proturječiti. Ali, ne bi Ii, u poglavlje s pohvalama, valjalo upisati i ime Filipa II. i čestitati španjolskom sistemu u cjelini, ovaj put dobro usklađenom, možda zato što je bio zasnovan na prethodnim iskustvima i što se radilo o malom području u blizini Španjolske201? U Madridu su željeli još više. Tek što se vratila u Kartagenu, flota je od kralja primila naredbu da na prepad zauzme Penon de Velez. Francisco de Mendoza, bolestan, prepustio je Sanchu de Leyvi vođenje operacije čiji je plan razradio guverner Melille. Ali turski garnizon na otočiću bio je uzbunjen zvukom vesala, i čete iskrcane pred Velezom izgubile su hrabrost. Umjesto da ustraju, da udare topovima, da krenu u juriš, većina vođa odlučila je da se ponovno ukrcaju i odgode operaciju za kasnije. Flota je bila na povratku u Malagu prvih dana kolovoza-0-. Obaviješteni o tom neuspjehu, gusari su udvostručili svoje napade na španjolske obale. Dospjeli su, što dotad još nikada nisu, sve do Kanarskih otoka, španjolske galije z a k ljučile su, međutim, opskrbu Orana, i potkraj kolovoza donijele 20.000 dukata potrebnih za isplatu plaća 365

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

garnizona. Nekoliko dana kasnije našle su se, prešavši tjesnac, u Puerto de Santa Maria, luci ispred Seville203. »* Bilanca te godine nije, sve u svemu, bila previše loša. Ali sljedeće, 1564. godine, Španjolska je učinila još više: vjerovala je da može prijeći u napad. Vjerojatno zbog veće sigurnosti na istočnoj strani i općeg političkog mira. Možda i zbog imenovanja Garcije de Toleda, 10. veljače 1564, na mjesto glavnog zapovjednika za more. Ali iznad svega, Špa­ njolska se počela osjećati snažnijom. Znak (još prije imenovanja D. Garcije) prom jene stanja duha bila je i dozvola koju je u siječnju Sancho de Leyva, zapovjednik napuljskih galija, iznudio od Filipa II. da s pet svojih galija, jednom Stef'ana de Marija i slobodnim sicilijanskim galija­ ma, smije poći ka berberskim obalama u lov na fuste i galijice gusara i da se tamo opskrbi zarobljenicima potrebnim za posadu brodova20! loga je proljeća, vrlo rano, osim uobičajenih zadataka, kao što je opskrba La Goulette, opskrba Orana, bilo potrebno da se ponovno poduzme neuspjela operacija protiv Penon de Veleza. Službena odluka bila je donijeta u travnju205. Bilo je to rem ek-djelo metodične i sigurne organizacije koja je u arhivima ostavila gomile neobjavljenih dokum enata206. Sve je bilo tako u redu cla je 12. lipnja Filip II. mogao francuskom ambasadoru207 najaviti da će pomorska vojska biti iskorištena protiv Afrike. Faza priprema bila je zaključena a Don Garcia zauzet time da skupi čete i galije iz Italije kako bi ih prebacio u Španjolsku i Afriku208. Četrnaestoga je trijumfalno ušao u Napulj209, s trideset tri galije210. I ovaj put Filip II. do u pojedi­ nosti se zanimao za sve pokrete flote; naređivao je svojim službama da budu pažljive prema svim zahtjevima Don Garcije i da »požure čitav taj posao, jer, s ovim vjetrovima, vjerujem da neće okasniti. Neka se ispita nije li poLreban veći broj vojnika: vojvoda od Alcale piše da ih može dati samo 1.200 i da će oni stići pod vodstvom kapetana Carilla de Quesade«21! D. Garda je stigao u Španjolsku preko Genove, putem uz sjeverne obale, a ne prečacem, preko otoka kojima se prethodne godine uputio G. A. Doria. Prva se koncentracija flote okupila u Palamosu, na katalon­ skoj obali, gdje su joj se 6. lipnja pridružile španjolske galije pod zapovjedništvom Alvara de Đazana čija je blistava karijera tada započin­ jala. A. Doria stigao je 26. u isto sidrište s 22 galije212. Galije i brodovi Pagana Dorije ostali su u La Speziji kako bi tamo ukrcali njemačke vojnike. Petnaesti kolovoza flota je bila u Malagi213. Don Garcia se na neko vrijeme odvojio od nje, kako bi došao u Cadiz, pred obećane portugalske galije za pohod. Njegova je pojava izazvala strah, od Esteponea i Marbelle sve do Gibraltara, duž obale, tako navikle na gusarska pustošenja da su vjerovali kako se nalaze pred neprijateljskim jedrima. Zatim je, sa stanovitom sporošću, koncentracija okončana u lukama u 3 6 6

Šest posljednjih godina turske premoći: 1559-1565.

blizini Marbelle i Malage. Potkraj kolovoza flota je imala između 90 i 100 galija214, uz određeni broj karavela, galijuna i brigantina, ukupno 150 brodova i 16.000 vojnika. Beskorisno i razmetljivo postrojavanje snaga, reći će ne bez zlobe u Veneciji215. Ono je barem poslužilo da se jednim jedinim zamahom metle odstrane gusari: zarobljene su bile tri galije i jedan galijun, a šest ili osam ostalih tek su teškom mukom izmakle. Dana 31. kolovoza, nakon trodnevnog putovanja, flota je stigla pred Penon. Kao i 1563. grad su napustili njegovi stanovnici. U luci su gorjela tri katalonska broda koja su zarobili gusari iz Veleza, u gusarskom pohodu s Kara Mustafom, tako su malo vjerovali u napad kršćanske armade na njihov grad. Don Garcia je djelovao oprezno i s mnogo sredstava. Čvrsto organizirana obrana štitila je s kopnene strane mali utvrđeni otočić. Protivno svakom očekivanju garnizon je, nakon neko­ liko dana lopovske paljbe, napustio hridinu. Utvrdili su je, u njoj ostavili topove, namirnice, ljude, a zatim evakuirali obranu, nako što su sravnili sa zemljom zidove Veleza. Tom je prilikom, 11. rujna, došlo do ozbiljnih okršaja s domorocima216. Ukratko, mogli bismo reći, mnogo buke i troška ni za što. Nedvoj­ beno, valjalo je blistavo se pokazati kako bi se papinstvu dokazalo da troškovi koje je odobrila Crkva za borbu protiv Maura nisu bili učinjeni uzalud. El Papa esta a la m ira, kao što je govorio Filip II217. Svi su suvremenici ukazivali na tu spektakularnu stranu pothvata. Bilo je tu i strateških razloga, da novi voda španjolske flote uzme stvari u svoje ruke. i želja da se onesposobi taj mali agresivni centar gusarstva u Velezu, previše blizu španjolskim obalama i putovima sa Sevillom, kako ne bi duže predstavljao smetnju. Otada će na otočiću (tako od 1508. do 1525) jedan španjolski garnizon držati stražu. Garcia de Toledo otići će tek nakon što je sve organizirao. Ali otišao je brzo, jer je bio potreban drugdje: na Korzici je s početkom pobune Sampiera Corsa genovska signoria iz svega glasa tražila pomoć.

Pobuna Korzike Pobuna Korzike pripremala se odavna. Mir u Cateau-Cambrésisu doveo je otočane do očaja. Sampiero Corso se, od 1559. do 1564, nemilice trošio u strasnim, ali beskorisnim pregovaranjima. I bilo je dovoljno da se 12. lipnja 1564. iskrca u zaljevu Valinco s malom četom i da otok plane. Bilo je to zato što je bio spreman da plane i pri najmanjoj iskri. Sampiero se odmah bacio na Corte i odnio pobjedu. Započeo je jedan od najočajnijih ratova koje je otok upoznao. Ubijani su zaroblje­ nici, spaljena sela, uništene žetve: Korzika će sve to upoznati. 367

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

Genovu to nije iznenadilo. Ma što ona govorila, ipak je odavno znala koliko je otok nemiran, neprijateljski raspoložen. Njeni Su službe­ nici izbliza i vrlo točno pratili Sampierova putovanja i njegove spletke, u Francuskoj kao i u Alžiru, u Toskani kao i u Turskoj. Genovska obavještajna služba znala je da se on nalazi u Marseilleu i da tamo priprem a jednu naoružanu galiju. Njegovo je iskrcavanje dakle bilo predviđeno, ali možda ne i brze posljedice toga udara, gotovo nepo­ sredni učinci propagande vođe pobune, broj ljudi koji se okupio oko njega. Tko dakle stoji iza Sampiera, upitat će se svi prilikom toga uspjeha? Francuski kralj koji mu je posudio galiju? Turski gusari218? Firentinski vojvoda, šaptat će se uskoro219... Zacijelo, Sampiero ima iza sebe te oslonce: ali na neizravan i um jeren način. Najbolji oslonac pobunjenika jest Korzika s planinskim krajevima, otočni puk izložen lihvarima i skupljačima poreza Dominante. Genova to, jasno, ne kaže: u interesu joj je da istakne ulogu svojih velikih susjeda kako bi ishodila intervenciju Filipa II. On ne griješi, osobito ne kad se radi o francuskoj igri koja je previše očita. »Korzikanska stvar je, piše Figueroa 7. srpnja, utemeljenija nego što se mislilo u početku. Sampiero diže narod na pobunu, i on mu je odan u velikom dijelu otoka. Dobili smo izvještaj da je gospodin de Carccs skupio u Provansi sedam četa pješaka kako bi mu ih poslao, iako Francuzi kažu da je to za stražu u njihovim lukama«. Genovski trgovci u Lvonu220 obavještavaju signoriju o djelovanju i reakcijama Francuza. Obaviješten, Filip II. daje odobrenje Don Garciji de Toledu, koji smatra da na Korziku treba poslati trideset galija, dok Giovanni Andrea Doria i Ibarra i dalje ukrcavaju namirnice i njemačke vojnike. Ma gdje se nalazio, kad primi kraljevu naredbu Don Garcia je dakle ovlašten, pismom od 18. srpnja, da krene prema otoku. Ne možemo, piše kralj, pustili Sampiera, već gospodara Istre i koji prijeti Ajacciu, da se domo­ gne cijelog otoka, jednom aficionadu Francuske koji bi iz Korzike učinio »scala para los Turcos moros enemigos de nuestra santa fe cahtolica«221. Francuska tu igra nedopustivu ulogu, piše svom ambasa­ doru u Francuskoj222: »Ne mogu vjerovati da je uz pristanak kralja i kraljice dotični Corso poduzeo to što jest, čak ni uz njihovo znanje, jer se radi o činu koji je tako malo u skladu s našim prijateljstvom i bliskošću. i tako protivan izgledima za mir. Ipak, ima mnogo naznaka, i to velikih i očitih, da se oni ne mogu zadovoljiti tvrdnjom kako to nije bilo učinjeno s njihovim znanjem«. Nesreća je za Filipa II, a još više za Genovljane, bila u tome što je naredba od 18. srpnja o upućivanju galija prema Korzici stigla Don Garciji kad je on već bio na obalama Španjolske, spreman za napad na Velez. Je li ga trebalo vratiti? To bi značilo izložiti opasnosti pohod protiv 368

Šest posljednjih godina turske premoći. 1 5 5 9 - 1 5 6 5 .

Penona, i izjašnjavajući se pred Figueroom kralj je dodao da je bio ►obaviješten da papa budno prati je li novac koji je dao za naoružanje galija doista poslužio u pothvatu protiv Nevjernika«22*. Zbog svega toga Filip II. dopustio je da se nastavi putovanje prema Gibraltaru i Maroku. Potkraj jeseni pomišljalo se na Korziku, a nikako prije. Pothvat u Pehonu tako je pružio Sampieru i njegovim pristašama duži predah. Vijesti iz Genove bile su sve alarmantnije. U jednom pismu od 5. kolovoza 156422
DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

sam Filip 11. kaže da je poželjan sporazum sa Sampierom, kako bi se izbjegli troškovi rata koji bi se mogao odužiti zbog oporosti kOrzikanske zemlje232. Zapitani o tome, Genovljani na stvari gledaju loše. Napokon stiže G arda de Toledo, 25. listopada, u Savonu233. Ali povoljno vrijeme je pri kraju i on nije raspoložen da izloži opasnosti svoju flotu. Predlaže dvadeset galija, kao i pješaštvo iz Španjolske i Pijemonta, dok bi Genov­ ljani željeli da se u Porto Vecchiu pojavi cijela armada234. To neće postići. Fiancés de Alava piše 20. studenoga iz Arlesa da bi bilo bolje da se Genovljani, ukoliko ne završe prije zime, sporazumiju s pobunjenicima, kao što im je već sugerirano s francuske strane235. Ali Genova ne misli iako, a i Filip II. također odbija francusko posredovanje236. Zima je na vratima, a rat se nastavlja. Pomoć izvana ne prestaje stizati na otok, još uvijek iz Francuske (uostalom, ne nužno uz odobre­ nje kralja i kraljice237), ali i iz Livorna odakle polaze fregate nakrcane streljivom i novcem238. Sampiero se čak sporazumijeva sa Svetim ocem239. Rat se tako okreće protiv Genovljana240. Hoće li dvadeset galija i Španjolci koje je Giovanni Andrea Doria odveo prema Bastiji241 biti dovoljno za prom jenu toka događaja? Zimsko doba ne ometa samo operacije na moru (Don Garcia, 14. prosinca, ne može se udaljiti od Genove za više od 25 milja242), već ometa i operacije na kopnu. Sazna­ jemo da se 25. studenoga korpus koji je pošao iz Bastije u pomoć opkoljenoj Korzici morao vratiti zbog lošeg vremena i epidemija koje su desetkovale njegove redove... To je povlačenje slabo nadoknađeno osvajanjem Porto Vecchia sredinom prosinca, koji je Giovanni Andrea Doria zauzeo bez muke, ili osvajanjem sela Balagne... Genova je zadržala samo nekoliko točaka na obali i u unutrašnjosti, dok ostatak otoka malo pomalo prelazi u odmetništvo. Nagomilani u utvrdama, vojnici Domi* nante morali su više trpjeti od epidemije i loše opskrbe nego od neprijatelja...

Mir E urope Sampierova će pobuna dugo potrajati, ali kako je bila ograničena, ona će malo utjecati na opći život Europe. Valja to naglasiti, jer ako se španjolski svijet mogao oporaviti, ako je uspio ponovno uspostaviti svoj narušeni položaj, to je stoga što je istodobno s turskim mirom iskoristio mir s Kuropom, što je, napokon, samo posljedica iscrpljujućih ratova Karla V. Od 1552. do 1559. ti su ratovi upili sva državna sredstva, i još više. Za njima su uslijedili veliki financijski krahovi u Španjolskoj. Francuskoj, u cijeloj Europi. Otuda zastoj velikog rata u tom svijetu koji je lijekom godina bio njegova odabrana zemlja.

Šest posljednjih godina turske premoći: 1559-1565.

Zaiim je podjela carstva Karla V. donijela relativan mir. Njemačka je s l'erdinandovcima stekla autonomiju, a Europa je odjednom zabora­ vila na strah od monarhije Habsburgovaca. Nema više prijetećeg špan­ jolskog imperijalizma; neće ga biti sve do 1580. Za velikim ratom uslijedile su lokalne čarke koje se hrane zaostalom energijom. U Fran­ cuskoj su unutrašnji sukobi koji djeluju u kraljevstvu u tijesnoj vezi s demobilizacijom vojske, s lijenošću sitnog plemstva koje je još zahtjev­ nije nego na početku stoljeća, i koje kraljevstvo više ne koristi u Italiji. Samo je jedan važan sukob nadživio mir u Cateau-Cambrćsisu: onaj koji suprotstavlja Francusku Valoisa Engleskoj. Stara rasprava koja seže barem do 1558, do vjenčanja prijestolonasljednika. Vanjska pažnja francuske vlade snažno se okreće prema sjeveru, daleko od Sredozem­ lja. Ali dva protivnika, ometana političkim i vjerskim nemirima, nisu sposobna da se doista bore, vrijeđajući se i klevećući jedan drugoga pred papinstvom ili pred Filipom II. Ovaj odugovlači stvari, ne zauzima stav, videći u toj čarki sredstvo svoga spokoja. Previše bismo se udaljili od sadržaja ove naše knjige kad bismo slijedili tu politiku nepovjerenja2 Francuska nije imala dakako nikakve koristi, ali Španjolska je, tako čineći, spasila, ili pridonijela spasu vrlo krhke Elizabetine Engleske. Je li Filip II. mogao predvidjeti da će se ona tako brzo uzdignuti? Zadržati Francusku, činilo mu se glavnom brigom za mir Španjol­ ske. Tada je to bio lak zadatak: s godinom 1560. započinje vladavina Caterine d e’ Medici i nemiri su ubrzo izbili. Bila je to prilika za Filipa II, koji je nastojao očuvati svoje države od protestantske zaraze, da ponudi svoje čete. Ponuda ga je zadugo vezala uz susjedno kraljevstvo. On je čak smatrao korisnim da otkupi dugove u Francuskoj, slijedeći staru tradiciju politike Habsburgovaca i cijele diplomacije stoljeća. Španjolska politika ušla je tako u duge pregovore s Antoineom de Bourbonom. Tko je koga prevario? Ne bismo se toga ponovno poduhvaćali kad nas to ne bi vodilo k Sredozemlju, najprije na Sardiniju, a zatim u Tunis. Pregovori su počeli 156l244, čim je Antoine de Bourbon zauzeo dominantno mjesto, više prividno nego stvarno, s titulom kraljevskog namjesnika Onaj kojega Španjolska naziva »gospodin de Vendôme« zapravo je kralj Navarre kojoj je Filip II, protiv svakog prava, zaposjeo španjolski dio. Osvojiti to područje s onu stranu planina, makar zato da bi mogli tamo spletkariti245, miješati se u život Španjolske preko toga pirenejskog zida, nijedan navarski kralj od 1511. — nakon španjolskog osvajanja — nije odolio tome iskušenju, pa čak ni kasnije budući kralj Henrik IV. Jedna je druga politika bila moguća: umjesto španjolske Navarre naći drugdje kompenzaciju. Gospodin de Vendôme se u to smiono upustio. On je zatražio kraljevstvo Sardinije i o tome je, nedvoj­ beno, govorio sve do Rima246. Jednoga od njegovih predstavnika, koji 371

1Х К ;л1)Л |1. POLITIKA 1 LJUDI

se u španjolskim dokumentima pojavljuje pod imenom Bermejo ili Vermejo (ali to je samo nadimak za tajnu korespondenciju), primili su u siječnju 1562.2,17 u Madridu Ruy Gomez i vojvoda od Albe, ni jedan ni drugi zadovoljni uslugama Antoinea de Bourbona i njegovom očitom sklonošću prema hereticima. Raspravljajući o ambiciji spomenutog »Vendomea«, oba ministra nude Vermeju Tunisko kraljevstvo za njegova gospodara, uz obećanje da će mu pomoći da ga osvoji. Ali, što je u stvari to kraljevstvo, pita predstavnik? »Rekoh mu, izjavljuje vojvoda od Albe, da ga nitko ne može izvijestiti bolje od mene, jer je car... imao neke namjere s tim kraljevstvom... i o tome mi je govorio«. Slijedi idiličan opis Tunisa, toliko poznat da »malo ljudi o njemu ne zna«, ulomak o »svakovrsnoj robi koja dolazi s Levanta na Ponant i s Ponanta na Levant«, plodnim zemljama koje daju obilje žita, ulja, vune, stoke, o nizu divnih luka koje je lako braniti... Ništa se ne može usporediti s bijednim kraljevstvom Sardinije, koje uostalom ima svoje vlastite zakone i koje kralj svojim autoritetom ne može pomutiti. Ne znamo kako je navarski kralj prihvatio taj zamamni prijedlog. Znamo, naprotiv, da su Caterinu zabrinuli pregovori Bourbona sa Španjolskom i da je u rujnu 1562.240 Genovom prostrujao glas o ustupanju kraljevstva Sardinije. »U grad je, pisao je Figueroa 9. rujna, stigla vijest da je d. J. Mendoza došao u posjed kraljevstva Sardinije kako bi ga, po vašem nalogu, predao gospodinu de Vendômeu, što se ovdje ne smatra dostojnim vjerovanja«. Pregovori su naglo prekinuti: ranjen pod zidinama Rouena, gospodin de Vendôme um ro je od posljedica ranjavanja. Filip II. brzo je obaviješten »da su liječnici i kirurzi ostali bez nade u njegovo ozdravljenje«2*19 i unaprijed je dao napisati izraze sućuti ostavljajući otvorene datume. To jest mala pričica, ali ona otkriva Francusku nad kojom bdije budna, umirujuća diplomacija, pomalo spora, makjavelistička, jeftina, ponosita i protokolarna, uvijek na djelu, iako ne uvijek i djelotvorna kao što se misli. Jer ako Europa nimalo ne pritišće španjolsko carstvo, pripada li zasluga za to u cijelosti Ruyu Gomezu ili suptilnosti vojvode od Albe? Je li to stoga što je s vremena na vrijeme ostavljao Francuze »s kljunom u vodi«, kao što je pisao biskup Limogesa? Jer Filip je jedini vladar zrele dobi (opet Limoges dixit) u Europi u kojoj prijestolja pripadaju djeci ili su u ženskim rukama? Nije li to stoga što je ta Europa izrasla iz umora? Jedna stvar ostaje izvjesna: nasuprot pritješnjenoj Turskoj, daleko izvan obala Sredozemlja, nalazi se Španjolska izvan tih kretanja, koju Europa ne ometa i ne uznemiruje, barem na trenutak. Taj će trenutak Španjolska znati iskoristiti.

372

Šest posljednjih godina turske premoći: 1559-1565.

Nekoliko brojki o pom orskom oporavku Španjolske Ako i raspolažemo brojkama, teško je točno utvrditi stanje pomor­ ske opreme u 16. stoljeću. Ponajprije, koje brodove uzeti u obzir? Uz galije, galijice i fuste valja voditi računa i o cijeloj pomoćnoj floti brodova za opskrbu, ali prema potrebi i ratnih jer su opskrbljeni topovima. Potkraj 1563. i početkom 1564. godine, španjolska vlada plijeni i stotin­ jak ribarskih šalupa i zabri u biskajskom i kantabrijskom području, male brodove od sedamdeset tona s veslačima dobrovoljcima i topovima. Tu pomoćnu flotu organizirao je tada u Kataloniji Alvaro de Bazan. Ргеоstaje jedino pitanje u kojim uvjetima i s kojim ciljevima. Čini se da su ti specifično oceanski brodovi male nosivosti bili umiješani u borbe na Sredozemlju samo kao prijevoznici. U španjolskim krugovima nisu shvatili kakvu su vrijednost mogli imati — a kakvu će imati kasnije — ti laki jedrenjaci s oceana. Ako se zadržimo samo na ratnim brodovima valja, osim snažnih brodova kakve su galije, voditi računa i o onim umanjenim galijama, fustama i galijicama. Istina, tim se malim brodovima služe uglavnom berberski gusari. Napokon, glavna teškoća proizlazi iz činjenice da je Filipova flota skup različitih flota, savez četiriju eskadri: španjolske, napuljske, sicilijanske i skupine genovskih galija koje su u službi Špa­ njolske (osobito brodovi G. A. Dorije). Po potrebi, dodaju se galije Monaca, Savoje, Toskane i crkvenih redova. A to ne olakšava računicu. Da bismo procijenili španjolsko brodovlje, pokušali smo izračunati za svaku godinu, od 1560. do 1564, broj okupljenih galija, bilo u Messini, bilo drugdje, ali najradije u Messini, što znači izbrojiti efektivno mobiliziranu flotu. Godine 1560, u godini Djerbe, kršćanska armada ima 154 ratna broda, od toga 47 galija i četiri galijice250, što daje, između galija i drugih ratnih brodova, omjer jedan prema tri. Tim galijama valja dodati špa­ njolsku eskadru koja zbog obaveza na obalama Poluotoka nije sudjelo­ vala u pohodu, desetak katoličkih galija, toskanskih, genovskih i savojskih. Mjere poduzete u trenutku kad se govorilo o pomoći utvrdi u Djerbi omogućuju da se izračunaju te rezervne snage. Osmi lipnja 1560, računajući koliko galija mora okupiti, Filip II.251 mislio je da bi to moglo biti 64252; broj koji se može prihvatiti kao točan; ali tu je očito uračunano i dvadeset galija koje su se izvukle u Djerbi. Dakle, samo 44 galije valja dodati onim 47 u pohodu — znači 91 — da bismo dobili ukupan broj pomorskih snaga kojima je, posredno ili neposredno, Španjolska mogla raspolagati nakon Cateau-Cambrésisa. To je značajan broj, ali katastrofa u Djerbi smanjila ga je na 64. Ovo znatno smanjenje je tim teže što je 373

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

većina izgubljenih brodova povećala neprijateljske efektive: 1562, deset velikih galija kojima dolazi Hasan-paša iz Alžira dio su plijena izOjerbe. Talijanski arsenali brzo su reagirali. Na Siciliji su uvedeni novi porezi na brodogradnju25-5. U Napulju je od 9. listopada25,1 nadok­ nađeno šest galija izgubljenih u Djerbi. Nije bilo većih teškoća, osim za posade. Istodobno, Cosimo d e’ Medici pojačava pomorske snage, kao i vojvoda od Savoje. Figueroina pisma, u srpnju 1560, upućuju na to da bi Filip II. mogao u genovskoj luci naći galije za najam255. Sa svoje strane, Giovanni Andrea Doria obnavlja svoju flotu i u siječnju 1561. kupuje dvije galije od kardinala Santa Flora256. Naoružati brodove znači prije svega novac. A to je prilika za Filipa II. da traži od Rima, osim cruzade koja mu je bila odobrena257, i novčanu pomoć, »supsidij«. Dobiva je u siječnju 1561, na pet godina, u visini od 300.000 zlatnih dukata godišnje258. On to smatra nedovoljnim. U trav­ nju 1562, nakon mnogo pregovora, susretljivošću Pija IV, supsidij je povećan na 420.000 dukata, na deset godina umjesto pet i to unatrag od 156025У (što je izazvalo žestoke prosvjede španjolskog svećenstva). Prema jednoj procjeni Paola Tiepola, subsidio i cruzada trebali su 1563godine Filipu II. donijeti 750.000 dukata, ne računajući druge prihode ubirane u Španjolskoj i izvan nje, s odobrenjem Svete stolice: 1.970.000 dukata godišnje, prema jednom rimskom izvještaju iz 156 5 260. Kad je pitanje novca riješeno preostao je tehnički problem. Među­ tim, Filip II. raspolaže — ako izdvojimo one u Provansi — svim brodo­ gradilištima i radnom snagom Zapada. Ali, barem u tijeku 1561. godine, tome nije posvetio dužnu pažnju. Novac španjolske crkve nije bio odmah na raspolaganju ili je poslužio za krpanje golemih rupa španjol­ skog proračuna; kralj i njegovi savjetnici nisu htjeli preuzeti brigu o troškovima opremanja brodova kojeg su se prihvatili talijanski »potentati«. Naoružavalo se, a to je prirodno, za dobrobit i spas kršćanstva. Sloga je bilo pravedno da i »potentati« ulože isti napor kao i Španjolska i pridonesu svoj dio. Tako je, u ožujku 1561261, španjolska vlast zatražila pomoć portugalskih galija protiv Berbera. A kad je 1. travnja u Italiju poslala markiza de la Favaru sa zadaćom da u Italiji pregovara o okup­ ljanju svih galija njenih država, istaknula je da ne želi uzeti galije a suclclo. Od gospodara Piombina, Genovske Republike, vojvode od Savoje, vojvode i vojvotkinje od Mantove, vojvode od Firence tražit će ljubazno usluge, budući da joj ostaje vrlo malo galija, a one koje se grade u njenim kraljevstvima još se ne mogu upotrijebiti262. Jedno pismo genovskog ambasadora u Španjolskoj ukazuje na to da je od svih koji su nudili galije a sueldo, u najam, zadržan jedino Магсо Centurione, i to za četiri ili pet galija tijekom 1562265. Ipak, Giovanni Andrea Doria, najveći iznajmljivač galija, dobio je 100.000 kruna, naplativih na sajmu 374

Šest posljednjih godina turske premoći: 1559-1565.

u listopadu, od 130.000 koje su mu dugovali za dopunsku opremu brodova26 *. Ako vodimo računa o sporosti porinuća u more i opremanja novih galija, zatim o gubitku sedam sicilijanskih galija koje je u lipnju oteo Dragut265, možemo zaključiti da 1561. španjolska flota još nije nadoknadila svoje gubitke iz prethodne godine. Princ МеШ je za svoj pohod u jesen okupio samo pedeset pet galija266. Tek potkraj 1561. u Španjolskoj se poduzimlju veći napori. Čak će se ponovno aktivirati arsenal u Barceloni. Susjedi su se dovoljno uzne­ mirili zbog tih aktivnosti, tako da je Caterina de’ Medici poslala monsignora Dozancesa u specijalnu misiju k svom zetu, s jedinim ciljem da rasprši moguće nesporazume267. To je bilo u prosincu. Te iste zime, vojvoda de Joyeuse, na izričit kraljev nalog, napreduje sa svojim snagama prema španjolskoj granici. Iako, piše on, »ne vjerujem da na tim grani­ cama postoji opasnost«. Ono što je istina to je da »već dva mjeseca rečeni kralj Španjolske brzo radi u Barceloni da dovrši nekoliko galija i drugih brodova, a dao je napraviti i velike količine dvopeka. Govori se da je to sloga što će ovog ljeta krenuti na put u Alžir, i ja znam, gospodaru, da svi Španjolci jako nagovaraju španjolskog kralja na rat u Alžiru zbog velike potčinjcnosti u kojoj alžirski kralj drži Španjolce, tako da na moru mogu trgovati samo uz veliku opasnost«268. Mjesec dana kasnije, 17. siječnja 1562, biskup Limogesa dao je iste pojedinosti o galijama »koje se grade brzo na svim stranama, i ponovno je u Kataloniji i u susjednim kraljevstvima posiječeno više od četiri tisuće stabala jela za njihovu gradnju — osim onih koje se grade u Napulju i na Siciliji — a da bi se sve to obavilo, došli su majstori i radnici iz Genove, a neki i iz naše Provanse«269. Ali gradnja teče sporo; drvo se može upotrijebiti tek kad je suho. Dakle, rezultati ne mogu biti trenutačni. I te iste godine, Filip II. nije želio u svoju korist mobilizirati sve raspoloživo brodovlje zapadnog Sredozemlja. Jedan službeni dokum ent od 14. lipnja 1562. ne predviđa da ima više od 56 galija na raspolaganju zapovjedništva, od kojih bi 32 djelovale pod vodstvom D. Juana de Mendoze i 24 pod zapovjedništvom Dorije270. Ipak, pojedinost iz izvještaja pokazuje da u konvoju nisu galije Sicilije, pape, Toskane, Genove, ni galije pojedinaca, kao vojvode od Monaca ili gospodara Piombina. Teško bi bilo točno nabrojiti te neupotrijebljene galije; s obzirom na ranije izvještaje, možemo računati s brojem između dvadeset i trideset. Dakle, za opće opremanje brodovi­ ma španjolskog Sredozemlja, 80 do 90 galija; katastrofa u Djerbi jedva je nadoknađena, ako jest. Na nju se nadovezuje ona u Herraduri: 25 izgubljenih galija i španjolsko je brodarstvo brutalno svedeno na razinu koju odavno nije imalo, a svi jednogodišnji napori uništeni su u hipu. 375

DOGAĐAJI, POLITIKA I IJU D I

Veliko zlo zahtijeva i jak lijek. Dana 12. prosinca 1562. Filip II. saziva kastilijske cortese u Madridu. »Proposition«, pročitan prilikom otvaranja cortesa — danas bismo rekli, bilježi Cesareo F. Đuro, prijestolna besjeda — izlaže razloge, Sredozemlja i oceana, za stvaranje velike flote2"71; možemo pogoditi da je zaključak bio zahtjev za oporezivanjem. Te se mjere tiču budućnosti. Godine 1563- pomorsko ekipiranje moglo je samo djelomično popuniti praznine španjolske flote. Kad je nastupilo povoljno razdoblje Filip je opet pozvao svoje talijanske savez­ nike, vojvodu od Savoje, Genovsku Republiku, firentinskog vojvodu. Osmi ožujka mislio je da može okupiti 70 galija272 — od kojih se, kao i 1562, polovica odnosi na Španjolsku, polovica na Italiju. Sve planove poremetila je opsada Orana. Jedva je mogao poslati 34 galije koje su spasile opkoljene. Zapravo, stalno postoji jasna granica između broja galija koje se mogu mobilizirati za vanjski pohod i stvarnog brojčanog slanja flote, s tim da izvjestan broj brodova ostaje na straži uz obale. Nagradu za uloženi trud kralj dobiva tek 1564. U rujnu je između španjolskih i afričkih obala Don Garcia de Toledo mogao okupiti 90 do 102 galije (od suvremenika smo preuzeli najekstremnije brojke). Kad bismo se zadovoljili i prvom, porast bi bio znatan. Istina je da je novi zapovjednik španjolske flote, pouzdajući se u dobivene obavijesti o Turcima, smiono odlučio okupiti sve raspoložive galije na jednom mjestu, na zapadu mora, ne ostavljajući rezerve ni obalne straže. Sampicro Corso se iskrcao (je li to slučajna podudarnost) u zaleđu te goleme armade upućene prema zapadu. Istina je i to da se kralj nije dvoumio da zatraži svaku pomoć, dobrovoljnu ili ne: flota iz Veleza nije flota španjolskog kralja, to je flota cijeloga zapadnog kršćanstva osim Fran­ cuske. Tu sudjeluju između ostalih, deset galija vojvode od Savoje, sedam firentinskog vojvode, osam kralja Portugala275. Ako se tome dodaju unajmljeni brodovi, tridesetak »savezničkih« jedrenjaka prati brodove Filipa II. Ipak, i novi su brodovi izašli iz brodogradilišta. Napuljska eskadra, koja se u siječnju sastojala od 4 aktivne galije, 2 koje je još valjalo opremiti, 2 završene u arsenalu i 4 u gradnji274, u lipnju je imala 11 aktivnih brodova275, dvanaestom je nedostajala samo posada276, 4 druge bile su upotrebljive za plovidbu i 4 u gradnji, ukupno 20. Nakon sporili priprema, čini se da je napredak bio brz. Potkraj 1564, španjolski arsenali radili su punom parom. O onome u Barceloni posebno se brinuo D. Garcia, bivši potkralj Katalonije, i početni su rezultati ohra­ brivali: unatoč gubicima, efektivi iz 1559. bili su ne samo dostignuti, nego i premašeni.

376

Šest posljednjih god in a turske premoći: 1 5 5 9 - 1 5 6 5 .

D on Garcia de T oledo Je li ta spasonosna reakcija rezultat svjesne i dosljedne politike koja kod Filipa II. pretpostavlja jasno viđenje njegovih interesa i zadaća na Sredozemlju? Možda samo neposredna opasnost, Djerba i niz zlosretnih okolnosti prisiljavaju Filipa na napor o kojem nije razmišljao. Čini se da bi se on rado i zadugo prilagodio malom ratu iz 1561-1564, ne izlažući se opasnostima i velikim troškovima. Kod njega nema ni ideja ni zanosa koji bi mogli hraniti pravu politiku svetog rata. Njegov obzor, prema istoku, ne seže dalje od obala Sicilije i Napulja. Čak je vjerojatno da je 1564, kad je Maksimilijan izabran za cara, započeo u Carigradu prego­ vore o produženju primirja iz 1562. i dovedenog u pitanje Ferdinandovom smrću — vjerojatno je da se tada, kao i 1558, Filip II. pokušao uvući u pregovore. Hammer u tom smislu među sačuvanim dokumentima u Beču ukazuje na jedan izvještaj »internuncija«, carskog izaslanika u Carigradu, Alberta Wyssa, s nadnevkom od 22. prosinca 1564277. Dakle, iza D. Garcije de Toleda ne stoji odlučna politika, ni jedan od uvjeta koji će za nekoliko godina, ako ne stvoriti, onda barem omogućiti slavu Don Juana Austrijskog. Možda mu nedostaje ono što su mladost i temperament pružili Don Juanu: sklonost riziku. Godine 1564, Don Garcia je starac, m učen kostoboljom i reumom. Ipak, on je odredio pravo mjesto španjolske flote i od nje stvorio djelotvorno i moćno sredstvo. Sin D. Pedra de Toleda — toga veličanstvenog napuljskog potkralja koji je upravljao kraljevstvom čvrstom rukom i pridonio uljepšavanju njegove prijestolnice, čini se da je Don Garcia od oca naslijedio smisao za veličinu, obilje sredstava kojima se koristi. Markiz Villafranca nakon smrti starijeg brata, 1539, počeo je sa svoje dvije galije služiti pod zapovjedništvom princa Dorije. U 21. godini imenovan je zapovjedni­ kom napuljske eskadre, milost namijenjena njegovu ocu, a koja mu je prerano donijela teške dužnosti. Trudi se protiv Tunisa, Alžira, Sfaqsa, Kelibije i Mehedije, u Grčkoj, u Nici, za sienskog rala, na Korzici. Zbog zdravstvenih razloga — barem ih je on isticao — odustao je od svoje dužnosti i 25. travnja 1558. imenovan je potkraljem i glavnim vojsko­ vođom Katalonije i Roussillona. Tu je nakon uzbune 1560, kad se na trenutak pomišljalo da mu se povjere flota i kraljevstvo Sicilije, imeno­ van Capitan General de la Mar, 10. veljače 1564 270. Sedmi listopada iste godine279, na vlastiti zahtjev i kao nagradu, za pobjedu u Penonu, imenovan je potkraljem Sicilije. Tako je svom zapovjedništvu dodao otok koji je želio pretvoriti u arsenal. Po tome vidimo da se radilo o čovjeku sposobnom za velike planove. Znao je cijenu svojih usluga (peleopor su servicio, borim se u 377

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

službi kralja, pisao je280), a osjećaj da dobro služi davao m u je hrabrost da iznosi svoje zahtjeve i da glasno govori. »Ne može se ni iskazati ni zamisliti u kakvom sam stanju našao flotu«, pisao je iz Malage Erasu, 17. kolovoza 1564, u početku svoga zapovjedništva. Istodobno, u jednom pismu kralju kaže: »Vaše Veličanstvo mora znati da je neophodno da budem neumoljiv u pogledu Njegove flote s obzirom na njeno sadašnje stanje, ako se želi da dobro obavljam svoj posao i štitim Njegove financije. Znam da tako neću biti omiljen, ali priznajem da ne mogu zažmirili pred krađama i lošom upravom, što je u mojoj ovlasti«281. Častan i poduzetan282, razborit, uredan — to je slika kakvu odaju njegova pisma. Ali on je i pronicljiv, sposoban za točno opažanje i djelovanje. Pismo koje upućuje iz Gaete Filipu II, 14. prosinca 15642e-^, m udro govori o odnosima Španjolske s papinstvom. Pio IV, brkajući pojmove, još mu se jednom požalio na Španjolce, na osobe koje mu je poslao Filip II, na držanje tih osoba prem a njemu, na grofa Lunu i Vargasa, na kraljev stav prem koncilu... Puna četiri sata D. Garcia samo sluša, ne odgovarajući na prigovore i ne govoreći o cilju svoje misije. Dva dana kasnije, kad je oluja prošla, on počinje govoriti o pomorskim uspjesima u protekloj godini. Papa odgovara, ne bez primisli, da je sretan što napokon vidi rezultate pomoći koju odavno pruža. Njegov sugovornik tada prelazi na tehnička pitanja: flota se ne stvara za jedan dan; samo velika okupljanja ove godine mogu iznijeti na vidjelo nepre­ kinuti rad prethodnih godina. Ali papa se ne da uvjeriti i govori ni o čemu manjem nego o pohodu protiv Alžira: što je to u usporedbi s Penon de Velezom? Evo što daje značenje rečenici koju smo preuzeli od Filipa II: El Papa esta a la mira, papa nas drži na oku, preveli bismo. Papa motri na Španjolsku, a u njegovom pogledu nema ništa dobronam­ jerno...

3. Malta, ogled snage (18. svibnja — 8. rujna 1564) Bez namjere da robujemo lakoj literaturi, reći ćemo da je Malta, odnosno nagli dolazak turske armade na Maltu u svibnju 1565. djelovao na Europu kao uragan. Ali taj uragan — po svojim posljedicama jedan od najvećih događaja stoljeća — samo je napola iznenadio odgovorne vlasti. Kako je sultan naoružao, pripremio tu golemu ratnu mašinu a da glas o tome nije stigao u Europu? Od kraja 1564, u Beču, gdje su uvijek bili dobro obaviješteni o turskim poslovima, Maksimilijan je govorio mletačkom ambasadoru da će velika flota isploviti iz Carigrada a tempo nouvo. Filip se pripremao, no nije li postajala i opasnost s Cipra281? Igra prognoza već je započinjala... 378

Šest posljednjih god in a turske premoći: 1 5 5 9 - 1 5 6 5 .

Je li bilo iznenađenja? Iz Napulja je početkom siječnja D. Garcia pisao kralju285 da je lajbitnije zaključiti korzikanski slučaj prije travnja, to jest prije dolaska Turaka. Na zapadu je valjalo biti slobodan da bi se na istoku moglo bolje jduprijeti napadu za koji se znalo da će biti ozbiljan. Dvadeseti siječnja ’etremol je iz Carigrada pisao Caterini de’ Medici da će turska armada :acijelo krenuti na Maltu, ali on je samo ponavljao ono što je čuo, ne inajući ništa više286. Dakako, ime Malte uvijek bi palo na um svaki put cad se očekivao turski napad. Potkraj mjeseca siječnja D. Garcia de Toledo razmišljao je da ode tamo i u La Goulettu, jer su obje utvrde, :ajedno sa Sicilijom, koja je bila prevelika da bude u ozbiljnoj opasnosti, >ili bastioni kršćanstva naspram Istoka, ono čemu je Turčin svakako ežio. U tijeku zime, zatim i proljeća, zaredale su zabrinjavajuće glasine. >o nekim vijestima od 10. veljače287u turskom se arsenalu radilo a j ïtria-, redinom travnja svakako će biti spremno 140 galija, 10 mauna (ili elikih galeazza), 20 okruglih brodova i 15 karamusalisa... U usporedbi tim glasinama bilo je beznačajno da je Alvaro de Bazan sa španjolskim »alijama uspio zakrčiti tetuanski Rio potopivši u njegovom ušću brodo'е288; ili da su se gusari domogli tri broda koja su krenula iz Malage i >onudili ih za otkup na rtu Falcon, po svom običaju289. Čak ni glasoviti usret u Bayonneu ne uspijeva odvratiti pažnju290 i sve brodovlje (osam kupina galija koje su zaplovile iz Barcelone i tri gajete iz Malage291) ledostatno je da ulije povjerenje. Jer stvarnost je tjeskobna: to je vakodnevno potvrđivana izvjesnost o snazi armade koja će doći i koju e pojačati gusarski brodovi Levanta i Ponanta. Moguće je, misli I-Iaedo, la je Hasan-paša u Alžiru bio upoznat s akcijom protiv Malte, od zime 564. Sva mjesta za osluškivanje, u Carigradu, kao i ona bliža, na Krfu i i Dubrovniku, suglasna su. Iz Dubrovnika jedan izvještaj od 8. travnja avlja da je dvadeset prvih galija Piali-paše izašlo iz tjesnaca 20. ►žujka292, i dodaje da se javno govori o Malti kao o cilju pohoda, ali ne nože se ništa sigurno tvrditi295. Sa svoje strane, španjolska je vlast strahovala od napada na La joulettu294, i 22. ožujka poduzete su mjere za skupljanje četiri tisuće »ješaka u Španjolskoj, namijenjenih dijelom Korzici, dijelom galijama, ilip II. stalno upozorava: »Turska flota će stići s više galija nego ■rijašnjih godina«, piše 7. travnja prioru i konzulima Seville295 koje [poznaje sa zapovijedima danim Alvaru de Đazanu: doći do Kartagene tamo ukrcati španjolske čete za Korziku, zatim se vratiti na Mallorcu i »udno paziti zbog gusara. U Napulju, 8. travnja, potkralj misli da će, »red velikom opasnošću koja prijeti, skupiti 10.000 do 12.000 ljudi i 379

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

osobno poći u Apuliju296. Ali on ne vjeruje u ono što se priča o turskom pothvatu protiv Piombina uz pomoć firentinskog vojvode297. «• S uobičajenim kašnjenjem, na Zapadu počinju saznavati o etapama turskog puta. Dana 17. travnja, 40 galija nalazi se u Eubejskom prolazu; još 30 ili se pridružuje 19. travnja; ostatak flote, 150 brodova, nalazi se na Chiosu298. Brodovima su, dakle, trebale dvije sedmice (pojedinima i više) da dođu do Arhipelaga. Putem su popunjavali namirnice (osobito dvopek) i ukrcavali čete. Dragut je nastojao da armada rano isplovi i tražio je pedeset galija da spriječi koncentraciju flote Filipa II. Na Krfu se govori da armada ide na Maltu, ali izvjestilac je oprezan: »s obzirom na pripreme, drži se sigurnim da ide na La Goulettu«299. U svibnju stiže u Navarin1'00; 18. svibnja je na Malti301. Još jednom se turska flota kretala punom brzinom, imajući pred­ nost iznenađenja i brzine. Sedamnaestoga je Carlos de Aragona poslao iz Siracuse po specijalnom glasniku kratku poruku Don Garciji de Toledu: »U jedan sat ujutro, straža u Casibileu ispalila je trideset hitaca. Ako ih je bilo toliko, bojimo se da je to bila turska flota«302. Vijest je ubrzo potvrđena: turska je flota »otkrivena« na pučini kod rta Passero 17. i napuljski je potkralj 22. obavijestio kralja pismom koje je pratilo podrobne vijesti što ih je dao D. Garcia303. Tek 6. lipnja kralj je dobio te prve točne obavijesti304. Iako obaviješteni o opasnosti, odgovorni za obranu, Španjolci i veliki meštar, bili su iznenađeni brzinom događaja, osobito veliki meštar koji je oklijevao da se izloži troškovima i da na Malti pristupi nužnim rušenjima. Bilo je i kašnjenja u opskrbi hranom i pojačanjima i pet galija crkvenih redova, u odličnom stanju blokirane u luci, nisu mogle ni najmanje pomoći kršćanskoj floti305.

O tpor vitezova Ali veliki meštar Jean de La Valette Parisot i njegovi vitezovi sjajno su se branili. Njihovo je junaštvo sve spasilo. Stigavši 18. svibnja pred otok, turska se flota odmah poslužila velikom uvalom Marsa Sciraco na jugoistočnoj obali, jednim od najbo­ ljih sidrišta na Malti nakon uvale Marsa Muset, koja će poslužiti kao luka La Valetteu. U noći između 18. i 19. iskrcano je 3.000 ljudi, a sljedeći dan 20.000. Preplavljen ljudima, otok je bio zauzet bez većih teškoća. Vitezovima je ostala samo mala tvrđava Saint-EIme koja nadvisuje ulaz u Marsa Muset i Stari grad — Bourg (veliko obrambeno polje) te snažne tvrđave Saint-Michel i Saint-Ange. Zbog pomorskih razloga, Turci su započeli opsadu 24. svibnja, i to od najslabije tvrđave, Saint-EIme, u nadi da će nakon toga imati u rukama luku koju će moći kontrolirati iz 380

Scst posljednjih god in a turske premoći: 1559-1565.

utvrde. Bitka je počela 31. svibnja. Utvrda je, međutim, zauzeta tek 23. lipnja, nakon vrlo žestoke topovske paljbe. Nitko od branitelja nije se izvukao. Ali taj tvrdoglavi otpor spasio je Maltu. On joj je pružio neophodan predah da se pripremi za odbijanje napada i završi pred­ viđene gradnje u Bourgu i Saint-Michelu, koje je vodio viteški graditelj M° Evangelista. Otpor je omogućio i Španjolcima da nadoknade svoje kašnjenje. Jedino su nepredviđene okolnosti spriječile Juana de Cardonu, zapovjednika galija sa Sicilije, da priskoči u pomoć Malti prije pada Saint-Elmea. Taj mali odred od 600 ljudi iskrcao se bez teškoća 30. lipnja i mogao je proći do Staroga grada — dokaz da osvajači nisu savršeno čuvali ni kopno ni more. Kad je Saint-Elme zauzet, Turci su usmjerili svoje napore na kopnu i na moru prema značajnoj ali dijelom improviziranoj tvrđavi Saini-Michel. Topovska paljba, juriši, rovovi, napadi čamcima, ništa nije bilo pošteđeno, ništa nije svladalo obranu. Spas, gotovo čudesan, napokon je stigao 7. kolovoza posredovanjem velikog meštra osobno i izlaskom konjice iz Staroga grada, koja je, bacivši se na tursko zalede, izazvala paniku. Mjesec dana kasnije, 7. rujna, turska vojska nije nimalo uzna­ predovala. Njeni su se redovi prorijedili u tim stalnim napadima, umi­ ješale su se epidemije i čak glad. Iz Carigrada nije stizalo pojačanje ni hrana. Osvajači i opkoljeni bili su iscrpljeni. Tada je posredovao Don Garcia de Toledo.

Pomoć Malti Povjesničari su Don Garciji predbacivali njegovu sporost. Jesu li razumno odmjerili uvjete u kojima je morao djelovati? Izgubiti Maltu bilo bi porazno za kršćanstvo306. Ali izgubiti tek obnovljenu španjolsku flotu značilo je izložiti se sigurnoj pogibelji307. S druge strane, kako se radilo o borbi zapadnog Sredozemlja protiv istočnog Sredozemlja, ne zaboravimo da je ovime posljednjim lakše ploviti i da u koncentraciji španjolske flote Lionski zaljev predstavlja težu prepreku nego Egejsko more posuto otocima. Protiv brzine koncentracije nije se urotio samo prostor, već brojne zadaće straža, transporta, opskrbe na zapadnom Sredozemlju, čijim svim točkama prijete i gusari. U Genovi, Livornu, Civitavecchiji, Napulju valja ukrcati namirnice, novac, čete. Napokon, tu je i Korzika na kojoj još uvijek plamti pobuna i uzima maha. O tim teškoćama valja prosuditi po putovanjima španjolske eskadre3()B pod zapovjedništvom Alvara de Bazana. Početkom svibnja, ona se nalazi u Malagi; ondje ukrcava topove i streljivo namijenjeno Oranu. Iz Orana vraća se u Kartagenu, na svoje dvadeset dvije galije i dvije nave ukrcava 1.500 ljudi koje odvodi u Mers-el-Kebir. Dana 27. lipnja je u 381

DOGADA.U. POLITIKA I LJUDI

Barceloni*09; 6. srpnja u Genovi; 21. u Napulju, i u svakoj od tih luka male jc obaveze zadržavaju... Zamislimo tisuću sličnih pokreta,'skuplja­ nje četa, konvoja zarobljenika, najam nava za transport, slanje novca. Sve to zahtijeva vremena. Valjalo je čekati kolovoz-rujan 1564. da se skupi llota iz Pchona. 1 ovaj puta koncentracija se nije mogla ostvarili ranije... Dana 25. lipnja, dva dana nakon pada tvrđave Saint-Elme, Don Garcia je raspolagao samo s 25 galija. Potkraj kolovoza bilo ih je stotinjak, i dobrih i loših. Je li u tim uvjetima učinio dobro ili ne što je čekao? Kad je već gotovo većina brodova bila tu, početkom kolovoza održan je ratni savjet u Messini*10 o načinu na koji ih valja upotrijebili. Oni odvažniji su preporučivali da se pošalje pomoć u ljudstvu sa šezdeset pojačanih galija; oprezni i iskusni, kao što se govorilo »vojnici praktičari«, savjetovali su da se prebace u Sirakuzu i tamo čekaju razvoj događaja... Deset dana kasnije, s dolaskom G. A. Dorije Don Garcia je napokon mogao raspolagati sa svim svojim galijama. Tada je iznenada, ne tražeći ničije mišljenje, odlučio da pojačanim galijama dopremi na otok jedan korpus i tu ga iskrca. Pomoćna flota napustila je Siciliju 26. kolovoza. Loše vrijeme odbacilo ju je prema zapadu otoka, sve do Favignane. Odatle je stigla do Trapanija gdje je tisuću vojnika iskoristilo mogućnost da dezertira. Povoljan vjetar doveo ju je napokon do Lampeduze i do Goza, na sjeveru Malte. Oluja koja je iznenadila flotu na polasku ispraznila je Malteški »kanal« od brodova, ali je kršćanskim galijama bilo nemoguće da se u željenom vremenu okupe oko Goza. lako sit rata, Don Garcia je stigao na Siciliju 5. rujna. Taj je neuspjeli polazak izazvao porugu, prezir i šale, kao i nepravde povjesničara. Ali već sutradan, na kategoričnu intervenciju Giovannija Andree Dorije, flota se uputila na more; noću, 7. rujna, prošla je kanal koji dijeli Gozo od Malte, i za nevremena bila je u visini Furlanskogzaljeva. Želeći izbjeći opasnost noćnog iskrcavanja, Don Garcia de Toledo izdao je naredbu da se čeka zora; iskrcavanje se, bez zbrke, moglo ostvariti za sat i pol, na plaži Meliche. Nakon toga flota se vratila na Siciliju. Nakon što je, pod zapovjedništvom Alvara de Sandea i Ascanija de la Corne, iskrcani korpus sporo napredovao, opterećen teretom koji su, u nedostatku životinja, prenosili ljudi na vlastitim leđima, teškom je mukom stigao do Staroga grada gdje je bio smješten u skladištima izvan utvrda. Je li trebalo ići dalje? Veliki meštar nije tako mislio. Turci su doista napustili svoje položaje, evakuirali tvrđavu Saint-Elme i ukrcali se na svoje brodove. U tim je uvjetima bilo bolje da korpus, već opterećen svojim ranjenicima, ne ide dalje prema turskim položajima, pretrpanim otpacima i leševima, kako se ne bi izložio opasnosti od kuge. Ipak, obaviješteni od jednog španjolskog izbjeglice, jednog Maura, o 582

Šest posljednjih godina turske premoći: 1559-1565.

malom broju kršćana koji su se iskrcali (5.000), turske su vode pokušale povlačenje, lskrcavši na kopno nekoliko tisuća ljudi, natjerali su ih u unutrašnjost otoka sve do Staroga grada gdje su bili pobijeni u krivudavim uličicama Staroga grada. Oni koji su se spasili, bježali su prema galijama Piali-paše koje su krenule put Levanta, dok se veći dio Ilote uputio prema Zanteu. Posljednje tursko jedro iščezlo je s obzorja Malte 12. rujna. Na tu je vijest Garcia de Toledo, koji je u Messini ukrcao novi korpus na svojih šezdeset pojačanih galija, procijenio da bi se valjalo iskrcati u Sirakuzi. Što bi ti ljudi mogli raditi na tom opustošenom otoku bez namirnica? Sa svojom flotom uplovio je 14. rujna u maltešku luku, kako bi u njoj ukrcao španjolske pješake iz Napulja i Sicilije, i ubrzo se uputio prema Levantu, u nadi da će barem zarobiti nekoliko nava u zaleđu neprijatelja. Stigao je u Cerigo 23.311 i ostao tamo gotovo osam dana, ali je zbog nevremena promašio svoj cilj. Sedmi listopada vraćao se u Messinu*12. Vijest o pobjedi brzo se proširila. U Napulju je bita poznata 12*1*, u Rimu 19. rujna*1-1. Šesti listopada, a možda još i ranije*15, uzbunila je Carigrad. Kršćani se »nisu mogli kretati ulicama zbog kamenja koje su na njih bacali Turci od kojih je netko oplakivao brata, netko sina, netko muža. netko prijatelja«*16. Ipak, Zapad se više radovao nego što se bojao. Dana 22. rujna 1565. u Madridu nisu bili previše optimistični*17. Pogle­ dajte zanos gospodina Bourdeillesa alias Brantômea, koji je s mnogima prekasno stigao u Messinu da bi se ukrcao za Maltu. »Odsada će još sto tisuća godina veliki španjolski kralj Filip biti dostojan ugleda i hvale, dostojan da cijelo kršćanstvo moli mnogo godina za spas njegove duše, ako mu već Bog ne dade mjesta u svojemu Raju zato što je pritekao u pomoć tolikim vrlim ljudima na Malti koji su bili na putu prema Rodosu«*l8. U Rimu, gdje su se ljeti toliko plašili i na sam spomen turskih galija, slavili su junaštvo vitezova i hvalili Boga zbog njihova posredo­ vanja, ali nisu odali nikakvo priznanje Španjolcima, nego naprotiv. Papin ton nije im opraštao ni njihovu sporost ni teškoće koje su izazvali. Kardinal Pacheco je na vijest o pobjedi zatražio kod pape audijenciju koja nije mogla biti neugodnija. Nakon što je kardinal natuknuo kako je prilika da se kralju udijeli quinquenio, bilo je to, piše, »kao da sam ga pogodio arkebuzom«. Poslati mu quinquenio?, rekao je napokon, bilo bi to lijepo da mu ga dam kad me zatraži... Na javnoj audijenciji, trenutak kasnije, papa je uspio govoriti o pobjedi ne imenujući ni španjolskog kralja, ni glavnog zapovjednika, ni njegove čete, pripisujući sve- Bogu i vitezovima*14.

383

d o g a đ a ji, p o l it ik a i l ju d i

Uloga Španjolske i Filipa II. Pa ipak, čini se da o zaslugama Filipa II. i Don Garcije ne treba raspravljali. Jurien de La Gravière, kojega Malta neprestano podsjeća na Sebastopolj, ispravnije prosuđuje nego ostali povjesničari. Vertot, dobri opal Vertot iz »Mon siège est fait«, predbacuje Don Garciji oprez i sporost, ne postavljajući problem te sporosti u aritmetičkim izrazima. U svojoj Povijesti talijanske m ornarice, Manfroni svu zaslugu pripisuje Talijanima: Španjolci su bili ispod svega. Besmislene čarke nacija, nakla­ panja kroničara koja ponavljaju povjesničari. U svakom slučaju, izvjesno je da je pobjeda na Malti bila nova etapa španjolskog oporavka, oporavka koji nije bio slučajan i koji se zbio te 1565. godine. Nakon što je potkraj godine stigao u Madrid zastupajući tamo francuskog kralja, Fourquevaux je 21. studenog320 pisao da u Barceloni grade četrdeset galija, u Napulju dvadeset, na Siciliji dvanaest. Vjerojatno je (dodao je, a govori to guverner Narbonnea) da će od francuskog kralja zatražiti pravo da posijeku šume Quillana, u blizini Carcassonnea, i od drveta napraviti dobar broj vesala za oprem u barce­ lonskih galija. Goleme priprem e Filipa II. povukle su i druge: tako je i firentinski vojvoda nastavio s gradnjom nove flote. Razlog je tome osjećaj da s povlačenjem s Malte nije iščezla opa­ snost od Turaka. Ona se čak ukazivala još više prijetećom potkraj te godine. Sultan je poticao gradnju svojih brodova, i 25. studenoga u Carigradu se (gdje još nije bio poznat neuspjeh armade) govorilo o novim velikim pothvatima, osobito u Apuliji321. Novost o »rotti« pom or­ ske vojske, kao što je pisao francuski ambasador, samo je povećala te planove i želju za osvetom. Unatoč teškoćama s dobavom drveta valjalo je sagraditi stotinu brodova, i sultan je čak govorio o pet stotina brodova. »Naredio je, kaže jedan izvještaj od 19. listopada, da se izda nalog za pedeset tisuća veslača i pedeset tisuća assupira sredinom sljedećeg ožujka, u Natoliji, Egiptu i Grčkoj«. Malta, Sicilija i Apulija trebale bi biti cilj loga naoružanja. Treći studenoga, u Madridu se, po riječima Fourquevauxa, boje da Turčin »sljedeće godine ne učini na kopnu i na moru čudesan napor, ako ne umre od bijesa što je njegova vojska bila prognana s Malte«322. Dvadesetprvi studenoga323 saznaje se, po vijesti­ ma iz Beča, da će sljedeće godine sultan protiv Filipa II. upotrijebiti sve svoje snage, uključujući i janjičare i svoju osobnu gardu. Izvještaji od 12. prosinca također najavljuju da je Sulejman objavio rat protiv cara i da će krenuti protiv njega na čelu dvije stotine tisuća ljudi324. Ali u tome se vidjela samo gesta Sulejmana protiv mišljenja njegove okoline. Ostala je uvjerenost da će turska flota biti poslana protiv Malte s istim vođama kao i 1565, jer ako sultan dopusti da se otok utvrdi, nikad ga se više neće moći dočepati. Pomišljalo se i da će se stvari srediti između sultana i cara... 384

Šest posljednjih godina turske premoći: 1559-1565.

Te je glasine španjolska vlada ozbiljno shvatila. Peti studenoga 1565. Filip II naređuje da se utvrdi La Goulette; odlučio je, piše Figueroi. da u to uloži nužnih 56.000 dukata325. Čini se da je to čvrsta odluka, budući da je zatražio od Adama Centurionea da uzme tu svotu a cambio. Oko stare utvrde počela se dizati nova Goulette {Goleta la Nucva nasuprot Goleta la Vieja). S druge strane, osim dvanaest galija Alvara de Đazana koje su bile pozvane u Španjolsku, kralj zadržava na Siciliji cijelu svoju flotu326. Nije li veliki meštar prijetio da će napustiti otok ukoliko mu se ne pritekne u pomoć? Potkraj prosinca, španjolski kralj pomaže ga s 50.000 dukata (30.000 u gotovini, 20.000 u namirni­ cama i streljivu) i sa 6.000 pješaka, kao što tvrdi jedan toskanski posrednik32"’. Svi misle da Turčin može doći samo na Maltu ili u La Gouletlu, izvještava Fourquevaux, 6. siječnja 1566. Ukoliko dode na Maltu, Katolički će kralj tamo poslati 3.000 Nijemaca, 5.000 Španjolaca i Talijana koji će se utvrditi na planini Saint-Elme, jer se Bourg ne može obnoviti. Ukoliko pode na La Goulettu, kralj će tamo poslati 12.000 ljudi koji će se utaboriti oko tvrđave. Sve te mjere, ti napori, ma koliko značajni, ipak ne čine pravu politiku koja bi nastojala ubrzati tok događaja. U Madridu postoji neodređen plan za savez protiv Turčina; Filip II. nastoji se povezati s Venecijom, kažu, ali je li to ozbiljno? Nisu li se Mlečani radovali kad su saznali da je utvrda Saint-Elme osvojena328? Kao dobri i časni trgovci, oni malteške vitezove smatraju kvariteljima istočnjačke trgovine i nikad ne propuštaju da obavijeste Turke o onome što se zbiva na Zapadu. Također kad Fourquevaux dolazi po obavijesti kod svoga kolege, mle­ tačkog ambasadora, ovaj ga odmah razuvjerava: signoria uopće ne pomišlja na savez sa španjolskim kraljem... Isto tako stvari stoje i sa zajedničkom politikom Francuske i Špan­ jolske: riječi u zraku i ništa više. Veliki dogovor u Bayonneu nije označio prekretnicu u povijesti, kao što su mislili suvremenici, a zatim i povje­ sničari. S ove strane Pireneja postojalo je uznemireno kraljevstvo, u dubini nagrizeno, s već očitim izdajama. Na njegovu čelu jedna uznemi­ rena žena i jedan kralj-dijete. Caterina se poduhvatila da svoga sina predstavi kraljevstvu, kao što se poduzima jedna propagandna turneja — uostalom, plodonosna, ali spora turneja. Kad su putnici stigli na Jug, ukazala se povoljna prilika da se raspravi o mogućem susretu sa špa­ njolskim vladarima. Nije važno tko je prvi na to pomislio (možda Montluc, napola agent Španjolske). Filip II. se, u svakom slučaju, izvukao od osobnog posjeta, i tek na inzistiranje svoje žene dopustio joj je da na kratko posjeti svoju porodicu. Ali, ako je prosudio da je dobro, a možda i politički, da se pusti moliti, ne znači da ga je taj razgovor ostavio ravnodušnim329. 385

1Х К ;л1)Л П . POLITIKA 1 LJUDI

S onu stranu Pireneja veliki španjolski svijet doista je još bio miran, ali tištale su ga sve teže carske odgovornosti i dugovima preopterećene financije. Sam Filip bio je suma tog carstva, njegovih snaga i njegovih slabosti. Pored njega, njegova treća žena, Elizabeta, za Španjolce Isabel, Reina de la P az, mogla je odigrati svoju ulogu. Bila je još dijete, jedva žena, ne nesretna supruga kao što su je ponekad voljeli opisivati. Ona se, čini se, prilično brzo hispanizirala i u Bayonneu je, u svakom slučaju, savršeno odigrala ulogu kojoj su je podučili. Francés de Alava, španjolski ambasador kod francuskog kralja, pisao je Filipu II, 1. srpnja, govoreći o mladoj kraljici: »Uvjeravam V. V. sa svom svojom iskrenošću da je Nj. V. osvojilo sva iskrena srca, nadasve kad su je čuli kako govori o stvarima vjere i o bratskim i prijateljskim osjećajima koje V. V. iskazuje i iskazivat će francuskom kralju«330.1 to mora biti istina. Krenuvši 8. travnja331, mlada je kraljica 10. lipnja332 stigla u SaintJean-de-Luz, gdje joj se pridružila majka. Zajedno su, 14. lipnja, ušle u Bayonne. Elizabeta je tu boravila gotovo dva mjeseca, sve do 2. srpnja, nešto više nego što je bilo predviđeno333. Taj porodični sastanak bio je prilika za obje vlade da utvrde jamstva, da planiraju brakove (glavni posao vladarskih susreta toga stoljeća), a zatim da se rastanu praznih ruku. sumnjajući više nego ikad u iskrenost drugoga. To je lažna velika povijest. U našim očima, ali ne i u očima sudionika i suvremenika. Čak ni u očima Filipa II. koji je dao da kraljicu kao promatrači i savjetnici prate vojvoda od Albe i D. Juan Manrique. Kao što su opisivali suvremenici i povjesničari, ličnost prvog dominira razgovorom. Ono što želi Španjolac jest da zakoči Francusku, da je okrene prema njenim unutrašnjim i vanjskim svađama. To nije ni prijateljska ni dijabolična igra. Za španjolsko carstvo, to je gotovo nužnost, jer je raspoređeno oko Francuske i automatski osjeća posljedice svih njenih pokreta, osobito u Nizozemskoj, tako očito u opasnosti nakon nemira iz 1564. Ali to znači mnogo zahtijevati od Francuske, u ime obrane vjere koja je još jednom samo komotna maska. Ništa nije ponuđeno zauzvrat. Može li se kraljica majka odreći svoje politike tolerancije zbog jedne igre koja, i previše očito igre Španjolske, može samo podijeliti i umanjiti francusko kraljevstvo? Unatoč osmjesima i pirovanju, duboke su različitosti izbile na svjetlo dana. I prije, i za vrijeme susreta, bilo je nekoliko uzbuna. Tako je T veljače, kad je već Caterina de’ Medici poslala u Bayonne nalog da se pripreme velike zalihe i da se pripreme stanovi a la espanola za španjolsku kraljicu i njene dame, Francés de Alava donio iz Toulousea glasine po kojima su francuski vladari dovodili, oh kojega skandala!, sa sobom heretičnu »Madame de Vendôme«, Jeanne d ’Albret. Te je riječi u izvještaju potenao Filip II. koji je na margini dodao: si tal es, у о no d exare ir a la Reyna, ako je tako, neću pustiti kraljicu da ide334. Odmah 386

Šest posljednjih godina turske premoći: 1559-1565.

je3-*5 obavijestio francuskog ambasadora336 da prilikom susreta ne želi ni kraljicu od Navarre, ni princa Condéa. Drugi se incident zbio u lipnju, nešto prije dolaska španjolske kraljice, kad je Francés de Alava doznao da se u Marseilleu iskrcao jedan turski ambasador, što je sramota nad sramotama. Na ambasadorovo ustrajanje, Caterina de’ Medici se brani koliko može. Ona užurbano odgovara, preko svoga zeta, gospodina de Lansaca, koji će stići u Aranjuez istoga dana kad se španjolska kraljica sastala sa svojom majkom u Saint-Jean-de Luzu, 10. lipnja 1565. Isprika koju nosi Lansac je sljedeća: kralj i kraljica Francuske ne znaju s kojim ciljem je došao taj ambasador, i u susret su mu, da se o tome raspita, poslali baruna de La Gardea. Ako njegova misija sadrži bilo što protiv španjolskog kralja, očito je da mu se neće odobriti audijencija... »Odgo­ vorio sam, piše Filip II. Francésu de Alavi, da sam u to uvjeren, ali da se ipak mnogi ljudi čude što taj izaslanik stiže upravo u trenutku kada Turčin požuruje svoju armadu protiv mene. Kad bih se barem mogao pouzdali da će ambasadoru biti odgovoreno... na način da shvati da između moje osobe i francuskog kralja postoji prijateljstvo«33"'. Neznatna afera, nedvojbeno, ali ona nije mogla raspršiti španjolske sumnje. Turski se ambasador brzo oprostio od kraljice majke, već 27. lipnja. Razgovori su bili u punom jeku, i kraljica jc požurila da objasni vojvodi od Albe kako je s Turčinom razgovarala samo o pljačkama učinjenim u Provansi338, za koje je Turčin obećao odštete, pod uvjetom, međutim, da se pošalje francuski izaslanik sultanu. Izaslanstvo u Tursku, evo dakle koje su namjere Francuza, misli vojvoda. Ali budući da je turska armada ovdje, odgovara on kraljici, »ne može biti ni govora o tome da se netko pošalje u Carigrad. A sljedeće godine flota španjolskog kralja bit će u takvom stanju da će sultanova flota moći učinili tek malo zla«339. Čini se dakle da su u Bayonneu Španjolci smatrali očiglednim napuštanje Francuske njezina tradicionalnog prijateljstva sa sultanom i nastojali je uvući u savez protiv heretika, kao i protiv sultana. Otvorenje je održano nekoliko mjeseci kasnije. Čini se da »Vas ti pregovori, izjavljuje Fourquevaux kraljici, žele uvući u savez s velikim posljedica­ ma« Španjolci koriste želje koje je Caterina izrazila u Bayonneu. Kraljica govori o brakovima, a ti bi brakovi doveli do saveza. Španjolci govore iznad svega o savezu, započinju tako »od repa«, kao što kaže Fourque­ vaux3'10. Koliko li samo opasnosti u jednom takvom savezu, kliče amba­ sador, dok je »Turčin u miru s Njegovim Veličanstvom i dok su Francuzi bolje primljeni u njegovim lukama i zemljama nego u mjestima i zemljama spomenutog kralja, od kojih je Francuska uostalom toliko okrenuta da se ne mora bojati turskih snaga. Ako bi dakle želio raskinuti mir sa spomenutim Turčinom i izgubiti tržište robe i trgovinu vaših 387

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

podanika, to bi Nj. V. moralo Vašem Veličanstvu odobriti sve što od njega zatraži«. Dakle, ono što traži Caterina, a to su povoljni brakovi'za njenu djecu, po svemu sudeći se Fourquevauxu čini malo vjerojatnim da se oni ostvare, osobito brak vojvode od Orléansa sa sestrom Filipa II, princezom Ivanom koja, Čini se, ne pristaje na to. Isto je i s brakom Margarete s Don Carlosom. Španjolska diplomacija samo igra na te kane; to je način da se drži, ili barem da se zakoči francuska vlada. Mala igra, uostalom. Madrid se služi, kao paravanom, argumentima jedne velike katoličke politike. Ali riječ je samo o španjolskoj politici (velika katolička politika može uostalom doći samo iz Rima gdje je upravo um ro Pio IV). U Španjolskoj čak još nema ni želje za velikom sredozemnom politikom: ona bi pretpostavila zanos, interese, moć novca, slobodu ponašanja koju Razboriti kralj ne odobrava, ili još uvijek ne odobrava. On se posvuda osjeća okružen opasnostima. Opasnost na Sredozemlju, da, nedvojbeno, ali i opasnost od protestantskih gusara na Atlantiku; opasnost od Francuske na granicama Nizozemske; opa­ snost od same Nizozemske u kojoj se naslućuju nemiri, prijeteći svim snagama Španjolske koje dopire do velikog upravnog središta u Antwerpenu. Već se u prosincu 1565. širi glas, koji će se ponovno javljati tijekom godina, o putovanju Filipa II. u Flandriju-*41. Doista, sve onemogućuje Filipu II. da ostvari takvu veliku političku nakanu ili da je duže vrijeme provodi. Tijekom prvih deset godina njegove vladavine mogao je reagirati tek na najhitnije, najzahtjevnije opasnosti. Ulazili u njih uz najmanje troškove, ne ugrožavajući previše budućnost. Daleko smo od imperijalističkih zabluda s kraja vladavine kad će Filip II. tako malo biti Razboriti kralj.

388

N apom ene uz poglavlje 2 1 Instruction de lo que vos cl Rcvcrendo pa d re obispo del Aguila babèis d e dectr a la M ajesiad de! Sercnissimo Rey e Etnpcrador, nuestro m u y caro y m u y a m ado lio donde de présenté os enviamos. Bruxelles, 21. svibnja 1558, CODOIN, XCV11L, str. 6-10. 2 Što sc tiče osobe »koja ima iskustva i veza na turskom dvoru« i koja je zadužena da ispita teren u Carigradu, nema sumnje da je to Francisco de Franchis Tortorino, Cenovljanin. Zadužen od Genove za pregovore s Piali-pašom 1558, on je nedvojbeno u isto vrijeme ponudio svoje usluge i Filipu II. U genovskim arhivima jedan kaligrafski zapis kazuje u detalje putovanje Francisca de Franchisa (Costaminopoli, 1.2169), a konzularna pisma pokazuju nam da je u Napulju i Messini imao problema sa španjolskim vlastima, zatim stiže u Veneciju, A.d.S. Genova, Napoli, Letterc Consoli, 2, 2655; Gregorio UT1, op. a t., I, sir. 302, govori o njegovoj misiji u pratnji izvjesnog Nicoloa Grittija 3 CODOIN, XCVIII, str. 53-54. 4 Bruxelles, 6. ožujka 1559, Simancas E® 485. 5 Instruction del Rey a Nicolo Seco para tratar con el Turco, Bruxelles, 6. ožujka 1559, Simancas C° 485. 6 Bruxelles, 8. travnja 1559, Simancas E° 1210. 7 Selim i Bajazid. 8 Dana 15. lipnja 1559, Simancas E® 1124, P 295. 9 Sažetak pisama vojvode o d Sesse, o d 1, 4. i 7. prosinca 1559, Simancas E® 1210,P 142. 10 Dana 10. siječnja 1560, Simancas E° 1050, P 9. 11 Duždu, Beč, 25. listopada 1559, G. TURBA, op. cit.. I, 3, str. 108 i dalje. 12 Isti istome, 22. srudenog 1559, ibid., str. 120 i dalje. 13 Kralj sicilskom potkralju, Bruxelles, 4. travnja 1559, Simancas E° 1124, P 304. 14 Е. C1IARR1ÈRE, op. cit., II, str. 596, bilješka. 15 Ibid., str. 603. 16 Marin de Cavalli duždu, Pera, 18. ožujka 1559, A.d.S. Venecija, Senato Secreta, Costant. Filza 2/B. 17 D. de 11AEDO, op. cit., str. 73, 74. O španjolskoj politici u Sjevernoj Africi vidi naš članak u :Revue Africaine, 1928; Jean CAZENA'VE, Les sources de ! histoire d'O ran, 193318 Jean N1COT, Correspondance..., obj. E. FALGAIROLLE, str. 7. 19 Cadiz. 20 Kralju, 20. lipnja 1559, Simancas E®485. 21 O svim pojedinostima iz ovog odlomka, Charles MONCI1ICOURT, L’expédition espagnole contre ГИе de Djerba, Pariz, 1913, m odel pedantne erudicije. U načelu, naše reference odnosit će se na izvore koji nisu korišteni za ovu knjigu. 22 Sicilskom potkralju, isti datum , Simancas E® 1124, P 300; upute zapovjedniku Guimcranu, isti datum , ibid., P* 278 i 279: velikom m eštru Malte, isti datum , ibid., P 302 itd 23 Don Lorenzo van der HAMMENY LEON, Don Felipe El Prudente..., Madrid, 1625, P 146 v®. 24 Jean de La Valette, provansalskog jezika, veliki m eštar Reda, od 1557. d o 1568. Upravljao je Tripolijem od 1546. do 1549. Usp. izvatke u: G. BOSIO, I cavalicri gerosolim itani a Tripoli, obj. S. AURIGEMMA, 1937, str. 271-272. 25 Op. cit., str. 82-8326 Vojvoda Medina Ćeli Filipu II, 20. srpnja 1559, Simancas E® 1, P 204. 27 Odluka od 15. lipnja, izvještaj o d 20.

389

»O G A D A JI. POLITIKA I LJUDI

28 C. MONC1IICOURT, op. cit., sir. 93, navodi na mišljenje da je D.J. de Mendoza radio na vlastitu ruku. R.B. MERR1MAN {op. cit., IV, str. 102) navodi kao hipptezu da je I). Juun m ogao prim ili naredbu. Činjenica je ustanovljena prem a pism u Filipa II. (vidi p rethodne bilješke, bilješka 22 i bilješka 8 na str. 389). Vidi o tom e kao i o razoružanju španjolskih obala, l’Aubespinc kralju, 20. srpnja 1559, E. CHARRIÈRE, op. cit., 11, str. 600, bilješka; !.. PARIS, Nég. sous François li, str. 24; C. DURO, op. cit., II, str. 46. 29 Neobične napom ene A. de 1IERRERE, op. cit.. I, str. 14; nakon 1559. posvuda se postavlja problem demobilizacije, a kad je p o h o d planiran, nije li to bio način da se španjolska Italija riješi vojnika koji su »ostali od pijem ontskog rata i koje se nije moglo bolje uposliti nego protiv nevjernika«? 30 Filip N. zapovjedniku G uim eranu, Gent, 14. srpnja 1559, Simancas E®1124, P 331. 31 Sicilskom potkralju, Gent, 14. srpnja 1559, Simancas E° 1124,1° 321. 32 Zapovjedniku Guim eranu, Gent, 7. kolovoza 1559, Simancas П° 1124, P 330. 33 Figueroa princezi Ivani, Genova, 7. kolovoza 1559, Simancas П° 1388, P 162-163. 3-i G. Andrea Doria Filipu 11, Messina, 10. kolovoza 1559, Simancas E® 1124, P 335, na talijanskom. Kasnije će G.A. Doria pisati kralju isključivo na španjolskom. 35 Vojvoda od Scsse kralju, Milano, 11. kolovoza 1559, Simancas E® 1210, P 20336 Figueroa Filipu II, Genova, 14. rujna 1559, Simancas E® 1388. 37 G.A. Doria Filipu II, Messina, 14. rujna 1559, Simancas E® 1124, P 336. 38 ibici. 39 Filip II. vojvodi Medina Ćeli, Valladolid, 8. listopada 1559, Simancas E® 1124, P 325-326. -i0 Filipu II, Simancas П® 1124, P 270. •t l O toj sporosti, brojni dokum enti, p o sebno Simancas E° 1049, P 185, 188, 189, 225, 227, 251,272. 42 Gio. Lomellino genovskoj signoriji, Messina, 10. prosinca 1559, A.d.S. Genova, Lettere Consoli, Napoli-M essina, 1-2634. 43 C. MONO I1COURT, op. cit., str. 88. 44 Ibid., str. 92. 45 Gio. Lomellino genovskoj signoriji, Messina, 24. kolovoza 1559- Ista referenca kao u bilješci 9, prethodna strana. 46 Op. cit., 1, str. 15. 47 Figueroa Filipu 11, 27. listopada 1559, Simancas E® 1388 P 16. 48 Marin de Cnvalli duždu, Pera, 29. siječnja (1560), A.d.S. Venecija, Senato Secreia, Cost. 2/B, P 222 v®. 49 C. MONO IICOURT, op. cit., str. 100. 50 Tako 31. siječnja 1560, C.S.P. VII, str. 150. 51 Giacomo Soranzo duždu, Venecija, 3. veljače 1560, G. TURBA, op. cit., 1, sir. 134. 52 Messina, 3. travnja 1560, A.d.S. Genova, Lettere Consoli, Napoli-Messina, 1-2634. 53 Uailo duždu, Pera, 30. ožujka 1560, A.d.S. Venecija, Senato Sécréta, Cost. 2/B. 5н U svojim bilješkama u: M em orial d e D. Alvaro, C. MONCHICOURT, op. cit., str.

100, bilješka 2. 55 56 Ćeli. 57 58 59 60 61

390

Treći travnja 1560, A.d.S. Genova, Lettere Consoli..., 1-2634. Napuljski potkralj Filipu 11,4. travnja 1560, Simancas E®1050, P 28, vojvodi Medina 20. travnja, ibid., P 32, kralju, 21. travnja, P 32. Kralju, 5. svibnja 1560, Simancas E® 1050, P 36. /&«/.. P 39. Kralju, 16. svibnja 1560, ibid., P 40 . Str. 32 i .32 vD, navod C. MONCHICOURT, op. cit., str. 109. Visitador Q uiroga kralju, Napulj, 3. lipnja 1560, Simancas E® 1050, P 63.

Šest posljednjih godina turske premoći: 1559-1565. 62 To je dobro vidio Machiavellijev sin, C. MONCHICOURT, op. cil., sir. П 1 . 63 (»enovska signoria Sauliju, Genova, 19. svibnja 1560, A.d.S. Genova, L M. Spagna 3.24 12. 64 Kralju, 30. svibnja 1560, Simancas E®485. 65 Vojvoda od Alcale Filipu II, Napulj, 31. svibnja 1560, Simancas E° 1050, P 56. 66 Isti istome, 1. lipnja 1560, ibid., 1° 60. 67 Preko jednog pisma Figueroc i mišljenja kardinala Cigale i genovskih ambasadora, Filip 11. napuljskom potkralju, 2. lipnja 1560, Simancas E® 1050, P 63. O brojkama gubitaka, Gresham, 16. lipnja 1560, govori o 65 brodova, Ms. Record Office, br. 194. 68 Tiepolo duždu, Toledo, 2. lipnja 1560, C.S.P. Venetian, VII, str. 212-213. 69 Ibid. 70 Ibid. 71 Filip 11. vojvodi od Alcale, Toledo, 8. lipnja 1560, E° 1050 P 69. 72 Barcelona, 9- lipnja 1560, Simancas E° 327. 73 l). Garcia de Toledo Filipu 11, Barcelona, 12. lipnja 1560, Simancas П° 327. \ Filip II. D. Garciji dc Toledo, Toledo, 15. lipnja 1560, Simancas E®327. Odgovor l). Garcije iz Barcelone, 23. lipnja, ibid. 75 Sažetak Figueroinih pisama, 3, 5, 10, 12. srpnja 1560, Simancas E® 1389. 76 Ibid. 77 ibid. 78 Vojvoda Medina Ćeli kralju, 9. srpnja 1560, C. MONCHICOURT, op. cit., sir. 237. 79 Vojvoda od Alcale Filipu 11, Napulj, 9. listopada 1560, Simancas E° 1050, P 137. 80 Michicl duždu, Chartres, 22. lipnja 1560, C.S.P. Venetian, VU, str. 228. 81 C.S.P. Venetian, VII, str. 229. Vojvoda od Albe Filipu II, Alva, 19. rujna 1560, orig. Sini F° 139, postoji i kopija. 82 U.N., Pariz. lisp. 161, Г* 15 d o 21. Vidi Ii. CIIAHRIÛRIi, op. cil., 11, sir. 621-623, o glasinama o francusko-španjolskoj suradnji. 83 Kralj biskupu Limogesa, 16. rujna 1560, L. PARIS, op. cit., str. 523-530. 8-i Chantonnay Filipu II, 2. ve^ičc 1560, A.N., K 1493, P 39; L. ROM1FR, La conjura­ tion d'Amboise, 1923, str. 123. Španjolska kraljica Cnterini d e' Medici, rujna 1560, L. PARIS, Nćgoc. sous le règne de François II, str. 510. 85 Chantonnay Filipu II, Melun, 31. kolovoza 1560, A.N., K 1493, P 83; 3. rujna 1560, !.. PARIS, op. cit., str. 506-509. 86 Treći srpnja 1560, CODOIN, XCVI11, str. 155-158. 87 Simancas E° 1389. 88 Simancas IP 1050, P 84. 89 Dana 13- srpnja 1560, E. CHARRIÈRE, op. cit.. Il, sir. 616-618. 90 Carigrad, 17. i 27. srpnja 1560, ibid., str. 618-621. 91 Figueroa NJ. V., Genova, 26. srpnja 1560, Simancas E® 1389. O njegovoj prijevari, Sauli Genovskoj Republici, Toledo, 14. prosinca 1560, A.d.S. Genova, Lcttere Ministri, Spagna 2.24 11. 92 Šesti kolovoza 1560, Simancas E° 445, kopija. 93 Op. cit., 11, str. 36. 94 B.N., Madrid, Ms 11085, 9. travnja 1561. 95 C MONCHICOURT, op. cit., str. 133; G A. Doria stiže na Maltu 8. kolovoza 1560. G A. Doria Filipu II, 8. kolovoza 1560, Simancas E® 1125. Bio je već sprem an da napadne Tripoli kad mu je stigla vijest o p adu tvrđave. Isti istome, 9. rujna 1560, ibid. 96 Dana 18. kolovoza 1560, Simancas E° 1050, P 120. 97 C. MONCHICOURT, op. cit., str. 134. 98 Ibid.

391

DOGAĐAJI. POLITIKA! LJUDI

99 (i. H ernandez Filipu li, Venecija, 21. kolovoza 1560, Simancas E° 1325. 100 КгГ, 4. rujna 1560, Simancas E° 1050, F 129. Tt 101 Napuljski potkralj Filipu II, Simancas E° 1050,1° 128. 102 Op. cit., II, str. 245 i dalje. 103 R.B. MERRIMAN, op. cit., IV, str. 107. 104 M onteleone kralju, 30. kolovoza 1560, Simancas E° 1050, F 121. Vojvoda o d Alcaic kralju, Napulj. 3. rujna 1560, ibid., 1° 124. 105 G rof Luna kralju, 28. prosinca 1560, CODOIN, XCVI1I, str. 189-192. 106 Firenca, 10. srpnja 1560, Simancas 0° 1446. 107 G. H ernandez Filipu II, Venecija, 20. srpnja 1560, Simancas E° 1324, F 47. 108 N° lle rro duždu, Pera, 12. studeno g 1560; A.d.S. Venecija, Senato Secreta, Cost. 2/B, Fs 290-291109 Dana 19. rujna 1560, B.N., Esp. 161, Г* 15 d o 21. 1 10 Deveti listopada 1560, Simancas E° 1850, 1° 139. J. d e M endoza kralju, Palamos, I. rujna 1560, Simancas E° 327. 111 Dana 26. kolovoza 1560, Simancas E° 1058, F 118. 112 C. MONCH1COURT, str. 237. 113 Cagliari, 25. kolovoza 1560, Simancas E®327. 114 CODOIN, VIII, str. 560. 115 O d oktoru Buschiji nekoliko pisama u A.N., Pariz, serija K, 1493, B 11, F 111 (20, 28, 30. rujna, 4, 8, 13. listopada 1560). O inform atorim a fantastima s Levanta, Granvela Filipu 11, Napulj, 31. siječnja 1572, Simancas E° 1061. 116 CODOIN, XCV11I, str. 182. 117 Filip 11. vrhovnom zapovjedniku i D. J. d e Zunigi, Madrid, 23- listopada 1560, Simancas E° 1324, F 48. 118 Dolu kardinalu lotarinškom c, Carigrad. 5. ožujka 1561, E. CHARR1ÈRE, op. cit., II. su-. 652-653, skupoća, bijeda, kuga.

119

Ib id .

120 121 122 123 124 125 126 127

Dubrovnik, 2. siječnja 1561, Simancas E° 1051, F 11. Napuljski potkralj Filipu 11, 6. siječnja 1561, Simancas E° 1051, F 12. Kralju, Trapani, Simancas E° 1126. Filip II. potkralju Mallorcc, Aranjuez, 28. veljače 1561, Simancas E° 328. Krf, 30. ožujka 1561, Simancas Ee 1051, F 51. R elation que haze A ntonio Doria..., 18. travnja 1561, Simancas E° 1051, F 62. Carigrad, 9. travnja 1561, Simancas 0° 1051, F 54. Dana 12,14. travnja 1561, Simancas E° 1051, F 55; Liesma, 16. travnja 1561, ibid.,

1° 56. 128 Alonso de la Cueva napuljskom potkralju, La G oulette, 17. travnja 1561, Simancas IF 1051. F 57. 129 Napuljski potkralj Marcantoniju Colonni, Napulj, 9. svibnja 1561, Simancas E°

1051, F 78. 130 Napuljski potkralj Filipu 11, 9. kolovoza 1561, Simancas E° 1051, F 119. 131 Madrid, 5. rujna 1561, B.N., Pariz, Fr. 16103, F 44 i dalje. 132 »Lo que se entiende de Levante... d e Corfu«, 10. kolovoza 1561, Simancas E° 1051, F 120 .

133 F. CHARJUÈRE, op. cit., 11, str. 657-658.

134

Ib id .,

str. 653-654.

135 Sicilski potkralj Filipu II, Messina, 8. lipnja 1561, Simancas Ee 1126. Napuljski potkralj kralju, Napulj, 7. srpnja 1561.

392

Šest posljednjih god in a turske premoći: 155S>~1565 136 E. CUARR1ÈRE, op. cit., II, str. 661. 137 IIe Ferro cluždu, Pera, 10. srpnja 1561, A.d.S. Venecija, Senato Secreta Cost. 3/C. Rustem-paša um ro je 9. srpnja. 138 Biskup Limogcsa kralju, Madrid, 5. rujna 1561, B.N., Pariz, Fr. 16 103, P 44 i dalje. 139 E. CllARRlÈRE, op. cit., II, str. 657-658. 140 CODOIN, XC11, str. 240-244. 141 Dana 28. svibnja 1562, Simancas E° 1052, P 27. 142 Sampiero je, uostalom, u Carigrad stigao tek u siječnju 1563. Brojni genovski dokumenti. A.d.S. Genova, Spagna, 3 2412 i Costantinopoli, 1 2169. 143 Napuljski potkralj Marcantoniju Colonni, 24. svibnja 1562, Simancas IP 1051, P 87. 144 Filip N. napuljskom potkralju, 14. lipnja 1562, Simancas IP 1051, P 96. 145 Vidi pretposljednju bilješku. 146 Danici Uarbarigo duždu, Pera, 5. kolovoza 1562, A.d.S. Venecija, Senato Secreta 3/C; Venecija, 20. kolovoza 1562, primirje zaključeno na osam godina, CODOIN, XCV1I sir. 369-372, C. MONCHICOURT, op. cit., str. 142. 147 Carigrad, 50. kolovoza 1562, E. CHARWÈRE, op. cit., U, str. 702-707. 148 6-17. siječnja 1563, ibid., str. 716-719. 149 Filip U vojvodama Savoje i Firence, Escorial, 8 . ožujka 1563, Simancas IP 1393 150 Simancas IP 1052, P 169151 Narbonne, 2. siječnja 1564, Edm ond CAĐIE, Am bassade en Espagne de Jean Ebrard, Seigneur de Saint-Sulpicc, Albi, 1903, str. 212. 152 Carigrad, 12. veljače 1564, Simancas E® 1053, P 19. 153 Napuljski potkralj Filipu II, Napulj, 17. veljače 1564, Simancas E° 1053, P 22. 154 Filipu 11, Pariz, 17. ožujka 1564, A.N., K 1501, br. 48 G. 155 Saint-Sulpicc kralju, 11. ožujka 1564, E. СЛВШ, op. cit., str. 262-263156 Ibid., str. 269, 29- svibnja 1564. 157 Simancas E® 1053, P 54. 158 Početak srpnja 1564, E. CABIÉ, op. cit., str. 270. 159 Ibid., str. 279. 160 A.d.S. Cienova, L.M. Spagna, 3.2412. 161 Duždu, G. TURBA, op. cit., 1, 3, str. 289-290. 162 Diego Suarez, prem a generalu D1D1ERU, Hist. d'O ran, 1927, VI, str. 99, bilješka 5. 163 Dana 24. kolovoza 1561, B.N., Pariz, Fr. 16 103164 C. ĐURO, op. cit., II, str. 44. Vidi supra, 2. dio, pogl. IV. 165 Biskup Limogesa kralju, 5. rujna 1561, Đ.N., Pariz, Fr. 16 103, P 44 i dalje. 166 Simancas E® 1051, P 131. 167 Ibid., P 139. 168 Ibid., P 49. 169 Sicilski potkralj Filipu II, Palermo, 8. studenoga 1561, Simancas, E° 1126. 170 Isti istome, (s.d. u mojim bilješkama), ibid. 171 Biskup Umogesa kraljici, Madrid, 3. siječnja 1562, B.N., Pariz, Fr. 16 103, P 129 v°- l! lipnju 1562, Španjolci su još uvijek u La Goulctti. Izvještaj o putovanju J. dc Mendoze..., Simancas E® 1052. P 33. 172 Alonso de la Cucva sicilskom potkralju, 1. ožujka 1562, Simancas E® 1127. 173 Figueroa Filipu 11, Genova, 9. svibnja 1562, Simancas E® 1391. 174 Izvještaj o putovanju J. de M endoze..., Simancas E® 1052, P 33; D.J. de Mendoza, po povratku u Palermo, 9. svibnja 1562, Simancas E® 1127.

393

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

175 176 177 178 179 180 181 182

Per ictterc d i M arsiglia, 21. svibnja, A.d.S. Genova, L.M. Spagna 3.2412. Napuljski potkralj Filipu II, 4. srpnja 1562, Simancas E° 1052, Г 45. Alžir, 12. srpnja 1562, A.d.S. Genova, L.M. Spagna 3.2412. Sauli genovskoj signoriji, Barcelona, 13. rujna 1562, ibid. Kralju. La Goulcttc, 30. rujna 1562, Simancas E° 406. Saini-Sulpicc kralju, 26. listopada 1562, li. CAB1É, op. cil., str. 90. № 345, str. 83. Relacion de com o se perdieron tas galeras en la H erradura, 1562, Simancas F.0 Г 217; C. DURO (op. cit., 11, str. 47) nije, čini se, d o p ro d o izvora. 183 J. dc Figueroa napuljskom potkralju, Gaeta, 8 . studenoga 1562, Simancas E° 1052, Г 67. 18- 1 C. DURO. op. cit.. 11, str. 48. 185 Agostinho GAVY de MliNDONÇA, H istoria d o fa m o s o cerco q u e o xa rife p o s a Jbrta/eza de M azagao n o a n o d c 1562, Lisabon, 1607. 186 C. DURO, op. cil., Il, str. 49. 187 Dana 3. ili -i, prem a tradicionalnom kazivanju, m ožda n e prije 8. travnja. Toga dana Alžirci su još na dvije milje od grada, u sm jeru kopna. Filip II. Figueroi, Segovia, 18. travnja 1563, Simancas H° 1392. Lo q u e ha p a ssa d o en el cam po d e Oran y A/uuirçaqnibir..., Toledo, 1563; Primjerak, B.N., Pariz, Oi 69. 188 D. de HAliDO, op. cil., str. 75 v°. 189 Sažetak pisama grofa Alcaudetea, ožujak 1563, Simancas П° 486. 190 Relacion de lo que se enl tende d e Oran p o r cartas d el Conde d c A lcaudete d e dos d e jim io 1563 rescibidas a cinco d e l m ism o, Simancas E° 486. 191 Lo que h a passado..., B.N., Pariz, Oi 69. 192 Kralj podsjeća na tu pojedinost u svom pism u o d 18. travnja, Simancas E® 1392. 193 Sicilski potkralj Filipu H, Messina, 23. travnja 1563, Simancas E° 1127. 19- i Madrid, 25. travnja 1563, Simancas E° 330. 195 Simancas F° 1052, I®156. 196 Pismo je navedeno prem a kraljevu odgovoru, vidi sljedeću bilješku. 197 Madrid, Simancas П° 1392. 198 Ibid. 199 Simancas E® 1392. 200 Naznaka dana prem a pism u potkralja Filipu II, odgovor je od 23. srpnja 1563. Simancas l:° 1052, Г 207. 201 Tim povodom , R.B. MERRIMAN, op. cil., IV, str. 110, govori o nadljudskim naporim a. Nije li to pretjerano reći? 202 Datum je 2, prem a Salazaru, 6. prem a Cabreri, prem a ĐURU, op. cit., II, str. 55-59. 20.3 Gomez Verdugo Franciscu de Erasu, 29. kolovoza 1563, Simancas E° 143,1° 117. 20- i Sanclio de Leyva kralju, Napulj, 1.3. siječnja 1564, Simancas E® 1053, Р 8. Zna se, m eđutim, da je S. dc Leyva otplovio za La Goulettu, potkralj NJ. V., Napulj, 17. veljače 1564. Simancas E° 1053, I®22. 205 Filip il. D. Garciji de Toledo, Valencia, travanj 1564, CODOIN, XXVII, str. 398. 206 Sve do izgradnje šalupa prem a naredbi pro vidu râ Malage, CODOIN, XXVII, str. 410, 17. svibnja 1564. 207 Dana 12. lipnja 1564, E. CAB1É, op. cit., str. 270. 208 D. Garcia dc Toledo Filipu II, Napulj, 15. lipnja 1564, Simancas E° 1053, Ie 64. 209 D. Juan de Çapata Erasu, 15. lipnja 1564, ibid., 1° 63210 Napuljski potkralj Filipu II, 15. lipnja 1564, ibid., Ie 60. 211 Kraljeva bilješka na margini pisma koje mu upućuje D. Garcia de Toledo, Napulj, 16. lipnja 1564, Simancas E° 1053,1®65.

394

Šest posljednjih g o dina turske premoći: 1 5 5 9 - 1 5 6 5 212 J.D.E. JURIEN de LA G RAVI I-RE, Les Chevaliers d e la Malte, Pariz, 1887, i, SIr. 9« 213 Ibid., str. 99■>н Brojke iznosi C. ĐURO. Dana 29. kolovoza, Saint-Sulpice govori o 62 galije samo u Cadizu (Ii. CAB1É, op. cit., str. 291-292). O 70 i nešto galija govori se u Francuskoj 13. kolovoza 1564, A.N., K 1502, br. 296. ’ 215 J.B.E. JUR1EN de LA GRAVIÈRE, op. cit., I, str. I l l , bilješka 1 . 216 Don Garcia dc Toledo NJ. V., Malaga, 16. rujna 1564, CODOIN, XXVI], str. 527. 217 I'ilip II. Figueroi, .3. kolovoza 1564, Simancas E® 1393, a ne F.° 931, kako jc pogrešno tiskano, Fernand BRAUDEL, u: Rev. Afr., 1928, str. 395, bilješka i. 218 Figueroa kralju, Genova, 27. lipnja 1564, Simancas E° 1393. 219 U Veneciji osobito, središtu istinitih i lažnih vijesti i spekulacija. G. Hernandez Filipu II, Venecija, 12. rujna 1564, Simancas П° 1325. 220 Isti istome, ibid. 221 Filip II. D. Garciji d e Toledu, 18. srpnja 1564, Simancas E® 1393. 222 Drugi kolovoza 1564, A.N., K 1502. 223 Filip II. Figueroi, 3. kolovoza 1564, Simancas П° 1393. 224 Simancas E° 1393. 225 D. Francés de AJava Filipu 11, 13. kolovoza 1564, A.N., K 1502, br. 96. 226 Nuevas de Francia... prim ljene 3. rujna 1564, Simancas E° 351. 227 tiarces firentinskom vojvodi, Madrid, 22. rujna 1564, A.d.S. Firenca, Medicco 4897, Г 36 v*. 228 Filip 11. firentinskom vojvodi, Madrid, 23. rujna 1564, Simancas E® 1446, P 112. 229 Sauli signoriji, Madrid, 24. rujna 1564, A.d.S. Genova, L.M. Spagna 3.2412. 230 Deveti listopada, ibid. 231 Filip II. Figueroi, Madrid, 25. listopada 1564, Simancas П° 1393. 232 Ibid. 233 Figueroa Filipu II, Genova, 27. listopada 1564, Simancas П° 1393. 234 Isti istome, 8. studenoga, Simancas E° 1054, P 21. 235 A.N., K 1502, br. 51 a. 236 Filip II. Francésu de Alavi, 31. prosinca 1564, A.N., K 1502, B 18, br. 77. 237 Figueroa Francésu de Alavi, Genova, 1. prosinca 1564, A.N., K 1502, B 18, br. 60. 238 Ibid. Na jednoj od tih fregata, jedan Korzikanac, prijatelj Sampierov, Piovanelo, kojeg su u prolazu zarobili berberski gusari. 239 Ibid. 240 Ibid. 241 Figueroa Filipu II, 3. prosinca 1564, Simancas E° 1393242 Isti istome, 21. prosinca 1564, ibid. 2-1.3 Zaustavimo se usput na toj tvrdnji, Nj. V. Chantonnayu, Madrid, 10. studenoga 1562.A.N., K 1496, B 14, br. 126: Filip 11. izjavio je Saint-Sulpiceu da se ne može izjasnili protiv engleske kraljicep o r causa d e las a n tig u a s alianças. 244 Razgovor je započeo već u rujnu: biskup Limogesa Caterini d e ’ Medici, Madrid, 2-i . rujna 1561, B.N., Pariz, Fr. 15875, P 194; Chantonnay Filipu II, Saint-Cloud, 21. nuđenoga 1561, A.N., K 1494, B 12, br. I l l ; isti istome, Poissy, 28. studenoga 1561, 'bid., br. 115. 245 G. Soranzo duždu, Beč, 25. prosinca 1561, zavjera otkrivena u Pamploni, u prilog "avarskom kralju, G. TURBA, op. cit., I, str. 195 i dalje. 246 Могопе vojvodi o d Albe, Rim, 2. listopada 1561, Joseph SUS’IA, Die Rôtniscbe Curie u n d d a s K o n z il von Trient u nter P iu s IV., Beč, 1 9 0 4 ,1, str. 259. 247 Vojvoda od Albe Chantonnayu, Madrid, 18. siječnja 1562, AN., K 1496, B 14, br. 38.

395

DOC.ADAJI, POLITIKA 1 LJUDI

248 Figueroa Filipu II, 9. listopada 1562, Simancas E® 1391. 249 Saint-Sulpicc Catcrini d e ’ Medici, Madrid, 25. studenoga 1562, Đ.I4« Pariz, Fr 15877, I®386. 250 C MONCK1COURT, op. cit., str. 88. 25 I Filip II. napuljskom potkralju, Toledo, 8 . lipnja 1560, Simancas E® 1059, f®69. 252 Jedna genovska procjena (Conto cbe si f a delte galore che S. M ta Cattca potrà mcterc insicm e. A.d.S. Genova, L.M. Spagna 2.2411 (1560) daje zanimljiv račun: španjolske galije (20); genovske (6), princa Dorije, n e računajući o n e u Djerbi (6), Firentinskog vojvode (3), savojskog vojvode (2), grofa Nicolerc (1), portugalskog kralja (ч), Paola Santa Fiorca (2), »delle salve« (23)- U kupno 67, a jedan sicilijanski dokum ent i/ 1560 (Simancas F® 1125) daje ukupnu brojku o d 74 i sljedeću računicu: papinih galija (2), španjolskih (20), princa Dorije (10), genovskih (8), redovničkih (5), firentinskog vojvode (7); savojskog vojvode (6); Antonija D orije (4), Cigale (2), cav. Vitellija (3), Paola Sloi'/c (2). napuljskih (3), Bcndinclija Saulija (1), Stefana d e Marija (1). 253 1- 11IANCI UNI, op. cit., 1. str. 54. 25 i Napuljski potkralj kralju, Simancas E® 1050,1° 137. 255 Sažetak pisama Figueroe kralju, 3, 5, 10, 12. lipnja 1560, Simancas E° 1389. 250 Napuljski potkralj Filipu 11, Napulj, 12. siječnja 1561, Simancas E° 1051, Г 17. 25"’ i,, von PASTOR, op. cit., XVI, str. 256 i bilješka 1. 258 Ibid. 259 Ibid., str. 257. 260 Ibid. 261 Tiepolo duždu, Toledo, 26. ožujka 1561, C.S.P. Venetian, VII, str. 305. 262 Uputa Fernanda de Sylvc, markiza d e la Favarc..., 1. travnja 1561, Simancas Ee 1126. 263 Sauli genovskoj signoriji, Toledo, 27. travnja 1561, A.d.S. Genova, L.M. Spagna, 22н 1 1 . 264 Tiepolo duždu, 26. travnja 1561, C.S.P. Venetian, VU, str. 310. 265 Vojvoda Medina Ćeli napuljskom potkralju, 30. lipnja 1561, Simancas E® 1051, P 100, kopija. 266 biskup Limogcsa kralju, Madrid, 5. rujna 1561, B.N., Pariz, Fr. 16103, f®44 i dalje, kopija, i isti istome, već citirano pism o o d 12. kolovoza 1561. 267 Los p u n to s en que han hablado a S. M Mos. D osance y e l em b a xa d o r Limoges, Madrid, 10. prosinca 1561, A.N., K 1495, B 13, br. 96. 268 Joyeuse kralju, Narbonne, 28. prosinca 1561, B.N., Pariz, Fr. 15875, 1° 460. 269 M émoires de l'évêque de Limoges, 27. siječnja 1562. B.N., Pariz, Fr. 16103,1” 144, kopija. 270 Filip II. napuljskom potkralju, 14. lipnja 1562, Simancas E® 1052, P 96. Sastav eskadri je sljedeći: a) cskadra D.J. de M endoze, 12 španjolskih galija (od njih 4 odvojene i dane na raspolaganje prioru i konzulim a Seville); 6 napuljskih; 6 Antonija Dorije; 4 grofa Federica Borromea; 2 Estefana Dorije; 2 Bendinelija Saulija; b) cskadra G. Andrée Dorije, 12 galija rečenog G. Andree, u skladu s njegovim novim asientom-, 4 galije Redova; 4 Marca Ccnturionca; 2 vojvode od Tcrranove; 2 Cigale. 271 C. ĐURO, op. cil., II, str. 49. 272 Filip II. vojvodama od Savoje i Firence, S. Lorenzo, 8. ožujka 1563, Simancas E° 1392. 273 C. ĐURO, op. cit., 111, str. 67. 274 Sancho de Leyva Filipu II, Napulj, 13. siječnja 1564, Simancas E° 1053, f 8. 275 Napuljski potkralj kralju, 15. lipnja 1564, Simancas E“ 1053, P 60. 276 Dana 29. lipnja 1564, ibid., P 73. 277 J. von HAMMER, op. cit., VI, str. 118.

396

Šest p o s lje d n jih g o d in a tu r s k e p rem o ći: 1559-1565.

278 C. ĐURO, op. cit., Ill, sir. 61, bilješka 2, i str. 62, bilješka 1. 279 Ibid., sir. 64, bilješka 3. 280 D. G. c)c Toledo Erasu, Malaga, 17. kolovoza 1564, CODOIN, XXVII, str. 452, navod C. ĐURO. op. cit., III. str. 65-66. 281 Dana 22. kolovoza 1564, navod C. ĐURO, op. cit., III, str. 66. 282 C) napuljskint galijama, G. de Toledo napuljskom potkralju, 23. siječnja 1565 Simancas E° 1054, P 52. 283 Đ.G. de Toledo Filipu II, Gaeia, 14. prosinca 1564, CODOIN, Cl, str. 93-105. 284 Leonardo Comarini duždu, Venecija, 29. prosinca 1564, G. TURBA, op. cit l 3 str. 289. 285 D.G. de Toledo kralju. Napulj, 7. siječnja 1565, CODOIN, XXVII, str. 558. 286 li. CHARRIÈRE, op. cit., II, str. 774-776. 287 Carigrad, 10. veljače 1565, Simancas Ii0 1054, P 64. 288 Alvaro de Bazan Filipu II, Oran, 10. ožujka 1565, Simancas Ii0 486, vidi li. CAT, M ission bibliographique en Espagne, 1891, str. 122-126. 289 Rodrigo Portillo kralju, M ers-el-Kebir, 13. ožujka 1565, Simancas E° 485. 290 Napuljski potkralj Filipu II, 14. ožujka 1565, Simancas Ii® 1054, P 70. 291 Francavila NJ. V., Barcelona, 19. ožujka 1565, Simancas Ii° 332, Filip 11. u pismu proveedoresima Malage, Madrid, 30. ožujka 1565, Simancas E® 145. 292 Carigrad, 20. ožujka, Krf, 29. ožujka, Dubrovnik, 8. travnja 1565, Simancas li° 1054, P 71; 22. ožujka, kaže JURIEN de LA GRAVIÈRE, op. cit., 1, str. 169. 293 U Madridu, 6. travnja, toskanski ambasador Garces predao je Filipu H. izvještaje s Levanta primljene preko Firence: oni govore o snazi a ne o cilju armade. Garces vojvodi od Firence, Madrid, 6. travnja 1565, A.d.S. Firenca, Medicco 1897, P 88. Isto Pćtrćmol, u svom pismu Du Ferrieru, 7. travnja 1565, E. C MARRI ÈRE {op. cit., Il, str. od 783 do 785) ističe polazak većeg dijela flote 30. iz Carigrada, ali ne zna ide li prema Malti ili La Gouletti. Datum 30. ožujka navodi i jedan izvještaj iz Carigrada, 8. travnja 1565, Simancas E® 1054, P 85. 294 Filip П. Dcanu de C anhagène (Alberto Clavijo, provecdor dc Malaga), Madrid, 22. ožujka 1565, Simancas П° 145. 295 Aranjuez, 7. travnja 1565, Simancas П° 145. 296 Napuljski potkralj Filipu II, Napulj, 8. travnja 1565, Simancas E® 105-i, P 80. 297 Isti istome, Napulj, 8. travnja 1565. ibid., P 81. 298 Ibid., P 94, izvještaj s КгГа, 30. travnja 1565. 299 Ibid. 300 J.B.E. JURIEN de LA GRAVIÈRE, op. cit., 1, sir. 172. 501 Ibid. 502 Simancas E® 1125. 503 Simancas E® 1054, P 106. 304 Rccidiba a VI de junio, bilješka na prethodnom dokum entu. 305 C. ĐURO, op. cit., III, str. 76 i dalje. 306 I*. I1ERRE, op. cit., str. 53; H. KRETSCHMAYR, op. cit., Ill, str. 48. 307 J.B.E. JURIEN de LA GRAVIÈRE, op. cit., II, str. 140. 308 U svibnju Alvaro de Bazan ima pod svojim zapovjedništvom devetnaest galija, Telio Filipu II, Sevilla, 29. svibnja 1565, Simancas E® 145, P 284. Kasnije će se njegova eskadra povećati i u Napulj stići s 42 galije. 309 J.B.E, JURIEN de LA GRAVIÈRE, op. cit., II, str. 167. 310 Ibid., sir. 172 i dalje. 511 Por cartas del D uque de Seminara d c O tranto a 29 de 7bre, 1565, Simancas E 1054. P 207. Dana 22, Don Garcia bio je izm eđu Zantea i Modona, pred nenastanjenim

397

DOGAĐAJI, POLITIKA l LJUDI

otokom Strafaria. krenuvši $ Ceriga, m letačkog otoka, u nam jeri da stigne tursku armadu »la quai forçosam ente havia de pasar po r alli'«. 312 J.B.E. JURIEN de LA GRAV1ÈRE, op. cit., II, str. 224. 313 Vojvoda ocl Alcaic Filipu 11, Napulj, 12. rujna 1565, Simancas E° 1054, Ie 194. 314 Pedro d'Avila G. Perczu, Rim, 22. rujna 1565, J.J. DÔLLINGER, str. 629. U ponoć, kardinal Pacheco je NJ. V. poslao vijest o pobjedi. Kardinal Pacheco Filipu II, 23. rujna 1565, CODOIN, Cl, str. 106-107. 315 Carigrad, 6 . listopada 1565, Simancas E° 1054, Г 210; Pćtrćm ol Karlu IX, Carigrad, 7. listopada 1565. H. CMARRIÈRE, op. cit., Il, str. 804-805. 316 Vidi p rethodnu bilješku. 317 Garccs firentinskom vojvodi, Madrid, 22. rujna 1565, original na španjolskom, A.d.S. Firenca, M ediceo 4897,1° 148. 318 Navod Ј.В.П. JURIEN de LA GRAV1ÈRE, op. cit., II, str. 201. 319 Kardinal Pacheco FUipu U, Rim, 23. rujna 1565, CODOIN, Cl, str. 106-107. 320 FOURQUEVAirX, op. cil., 1, str. 10-14. 321 Carigrad, 25. rujna 1565, Simancas E° 1054, Р 205. 322 FOURQUEVAUX, op. cit., I, str. 6 . 323 Ibid., str. 1332-i Carigrad, 16. prosinca 1525, Simancas E° 1055, 1° 14. 325 Filip II. Figueroi, 5. studenoga 1565, Simancas E° 1394. 326 Fourqucvaux kralju, 21. studenoga 1565, FOURQUEVAUX, op. cit.. I, str. 10-14. 327 A.d.S. Firenca, Mediceo 4897 bis, 29. prosinca 1565, FOURQUEVAUX, op. cit., 1, 36, 25.000 škuda i 3.000 Španjolaca. 328 Garci Hernandez Filipu II, Venecija, 26. srpnja 1565, Simancas E° 1325. 329 Saini-Sulpice, 22. siječnja 1565, E. CABIÉ, op. cit., str. 338; Filip II. Figueroi, i. veljače 1565; Garccs firentinskom vojvodi, A.d.S. Firenca, M ediceo 4899,1° 64. 330 Bayonne, 1. srpnja 1565, A.N., K 1504, B 19, br. 46. 331 Luis CABRERA de CORDOBA, op. cit., I, str. 423, iznosi d atum e 8 . i 14. lipnja. 332 Vojvoda od Albc i D.J. M anrique kralju, Saint-Jean-dc-Luz, 11. lipnja 1565, A.N., K 1504, B 19. 333 Isti istome, Bayonne, 28. i 29. lipnja 1565, ibid., br. 37 (sažetak). 334 F. deAlava Filipu 11, Toulouse, 7. veljače 1565, A.N.. K 1503, B 19, br. 33 a. Kraljeva bilješka na margini. 335 Valja doista računati sa zastojima na putu. 336 Sveti Sulpicije Caterini d e ’ Medici, 16. ožujka 1565, E. CABIÉ, str. 357-358. 337 Aranjuez, 12. lipnja 1565, A N., K 1504, B 19, br. 11. 338 Moguće je da su te isprike izmišljene, 11. FORNERON, Hist, d e Philippe II,, 1, str. 322. 339 Vidi supra, bilješku 333. 340 Op. cit., 1, str. 20, 25. prosinca 1565. 341 D. Frances de Alava Filipu II, 13. prosinca 1565, aut. A.N., K 1504, B 19, br. 95.

398

Poglavlje 3

Na izvorištima Svete lige: 1566-1570.

Od 1566. do 1570. događaji se izmjenjuju velikom brzinom. To je nedvojbeno logičan nastavak relativno mirnog razdoblja kojim naglo i loše okončava preokret na Malti u jesen 1566. Neizvjesnost ipak ostaje. Hoće li Sredozemlje privući, učvrstiti kod sebe. u obliku odvažnih planova i pogodbi, narasle snage španjolskog carstva ili će se one usmjeriti ka Nizozemskoj, drugom polu moći Filipa II? To je oklijevanje imalo svoga udjela u odgovornosti u jednoj zadugo neizvjesnoj političkoj meteorologiji. Napokon, tko će o tome odlučiti? Ljudi ili okolnosti, ponekad apsurdno vezani jedni za druge? Zapad ili turski Istok, uvijek »u zraku« i spreman da se obruši na kršćanstvo?

1. Nizozemska ili Sredozemlje? Izbor Pija V. Sedmoga siječnja 1566. neočekivani izbor doveo je na papinsko prijestolje kardinala Ghislierija, kojega su suvremenici poznavali pod imenom alessandrijskog kardinala. Iz zahvalnosti Karlu Boromejskome i njegovoj stranci, koji su mu osigurali izbor, uzeo je ime Pio V, u čast jednome prethodniku koji ga, međutim, nije osobito volio. Pio IV, Pio V: suprotnost između dva čovjeka je živa. Prvi, iz bogate i moćne milanske obitelji, političar je i pravnik, još uvijek renesansni čovjek. Pio V. je kao dijete čuvao ovce. On pripada jednome od nebrojenih siro­ mašnih sinova u kojima je Crkva vrlo često u stoljeću protureformacije nalazila svoje najrevnije sluge. Uostalom, što je više stoljeće odmicalo, upravu su oni — ti siromasi — sve više davali ton Crkvi. Siromasi su (kao što je bez osmijeha govorio Allonso de Ferrara, onaj koji će 1566. uzalud pokušati osigurati izbor svojemu ujaku, kardinalu Ippolitu d ’Esteu) skorojevići. Pio V. upravo je jedan od tih skorojevića, ne »kneževskih«, 399

1)СК;Л1М!1, POLITIKA I LJUDI

ne prijatelj i poznavalac svijeta, sprem an na kom promise bez kojih »svijena« ne bi bilo. On posjeduje žar, oporost, tvrdokornost siromaha, prema prilici, krajnju strogost i odbijanje oprosta. Dakako, to nije renesansni papa: vremena se mijenjaju. Jedan je povjesničar u njemu pronašao nešto srednjovjekovno; recimo radije, poput jednog drugog, nešto biblijsko1. Rođen 17. siječnja 15042, u Roscu kod Alessandrije, tek je zahva­ ljujući slučaju pohađao školu. U četrnaestoj godini ušao je u samostan dominikanaca u Vogheri. Ispovijedao je 1521. u samostanu u Vigevanu, sedam godina kasnije postao je svećenikom, nakon studija u Bologni i Gcnovi. Otada ništa jednoličnije od života fra Michelea iz Alessandrije, najskromnijega od dominikanaca, ustrajnog u siromaštvu, koji nikada ne putuje, a kada putuje, čini to samo pješice sa svežnjem na leđima. Ukazivane su mu počasti, ali uvijek su ga smetale; pratile su ih teške zadaće. Prior, zatim providur, eto ga, oko 1550, inkvizitorom biskupije u Comu, najosjetljivijoj točki granice i katoličke obrane. Tu se bori s velikim žarom. I kada te, 1550. godine, plijeni gomile heretičkih knjiga, to mu donosi neviđene teškoće. Ali i putovanje u Rim i susret s kardinalima Inkvizicije, posebno s kardinalom Caraffom koji se otada zainteresirao za njega. Ta ga je podrška dovela do imenovanja glavnog povjerenika Inkvizicije Julija III. S dolaskom Pavla IV, 4. rujna 1556, bio je imenovan biskupom Su trija i Nepija, ali kako bi ga zadržao uza se, papa ga je imenovao prefektom Inkvizicijskog suda. Petnaesti ožujka 155“’. uzdigao ga je do kardinalskog položaja. Budući Pio V. uistinu je bio čovjek prema ukusu Pavla IV; on posjeduje nepopustljivost, strasnu žestinu, čeličnu volju... Prirodno, živio je u prilično lošim odnosima sa svojim nasljednikom: Pio IV. previše je »monden«, previše sklon kom­ promisu, previše željan da se svidi a da bi se slagao s »alessandrijskim kardinalom«. Novi je papa 1566. trebao uzeti ime Pavao V. I to doba, taj stari ćelavac duge sijede brade, taj asket koji je sama kost i koža*, posjeduje ipak iznimnu vitalnost i bezgraničnu aktivnost, ne dopuštajući sebi odmora, čak ni za strašnih dana kada u Rimu vlada jugo. Živi skromno: »u podne, juha s kruhom i dva jajeta i pola čaše vina; uvečer, juha od povrća, salata, pokoja školjka i kuhano voće. Mesa je bilo na stolu tek dvaput sedmično«1. Kad jc u studenom 1566. pošao pogledali kako napreduju radovi na utvrđivanju obale, vidjeli su ga kako ide pješice, kao nekoć, pored svoje nosiljke15. Njegova mu je vrlina pribavila glasove Svetog kolegija, a ne njegove spletke ili spletke vladara koji su ovaj put ostali izvan izbora6. Godine 1565. Requesens je pisao Filipu II: »To je teolog i dobar čovjek, uzorna života i velikog vjerskog žara. Po mome mišljenju, to je kardinal koji bi u ovome trenutku najviše odgovarao kao papa«7. 4 0 0

N a iz v o r iš tim a S vete lige: 1566-1570.

Na ironu svetoga Petra Pio V. nije se odrekao svoje prošlosti, i za života je ušao u legendu. Već prvih godina njegova pontilikata Requesens je rado ponavljao da već tri stoljeća Crkva nije imala boljeg poglavara i da je to svetac. Isti sud nalazimo pod Granvelinim perom8. Nemoguće je prići Piju V. ako ne vodimo računa o njegovu izvanserijskom karakteru. I najmanji tekst o njemu ostavlja čudan dojam žestine i prisebnosti. On živi u nadnaravnom svijetu, obuzet svojim žarom; i to što ne živi u ovome niskom svijetu, što se ne uklapa u sitne račune političara, upravo je ono što od Pija V. čini veliku povijesnu snagu, nepredvidivu i opasnu. Jedan carski savjetnik pisao je 1567: »Još bismo više voljeli da je sadašnji Sveti otac mrtav, jer njegova je svetost tako izvan svake mjere, tako neuobičajena, tako neizreciva«9. Valja znati da je za neke ta svetost bila neugodna... Nepopustljiv, vizionar, Pio V. više nego drugi osjeća sukobe kršćan­ stva s nevjernicima i hereticima. San mu je bio da se upusti u te velike borbe i da što je prije moguće smiri sukobe koji su podvajali samo kršćanstvo. Ubrzo je ponovno prihvatio staru zamisao Pija II. da ujedini kršćanske vladare protiv Turaka. Jedan od prvih poteza bio mu je da zatraži od Filipa II. da se u Rimu odrekne natezanja oko prvenstva s Francuskom koja je za vrijeme pontifikata Pija IV. iznudila povlačenje Requesensa M1. S takvim se prepirkama Vrlo Kršćanskog kralja samo gura u savez s Turčinom. Još jedan od njegovih prvih poteza bio je da pridonese pomorskom naoružanju Španjolske. Znamo na kakvo se cjenkanje svodila dodjela crkvene milosti Španjolskoj, kakve je znakove pažnje valjalo nudili papinoj rodbini i miljenicima, koliki su popratni troškovi i vrijeme za sve to bilo potrebni. Dakle, pomoć za galije koju je odobrio Pio IV. na pet godina upravo je isticala u trenutku njegova izbora, i novi ju je papa bez riječi obnovio. Jedanaesti siječnja 1566, četiri dana nakon njegova papinskog izbora, Requesens se, pišući Gonzalu Pérezu, bez imalo suzdržavanja raduje tom quinqueniju koji kralja nije stajao ni maravedija. »Prošli puta stajalo ga je to 15.000 dukata rente na brodove Napuljskog kraljevstva i 12.000 dukata godišnje potpore za papine nećake u Španjolskoj, ne računajući velike svote koje su utrošene na požurivanje ministara zaduženih za posredovanje«11. Drugi papa, drugi običaji. S energičnim gospodarom u Piju V. Crkva se odlučila na novi sveli rat. Događaji te, 1566. godine mogli su samo stvoriti povoljnu klimu za križarski pohod.

401

DOGAĐAJI, POLITIKA 1 LJUDI

Turci u Ugarskoj i na Jadranu U studenom i prosincu 1565. vijesti s Levanta bile su uznemirujuće. Primljen u javnu audijenciju, na vratima konklave, 30. prosinca, mletački je ambasador zbog lih loših vijesti zaklinjao kardinale da na brzinu izaberu papinskog vladara12. »Opće mnijenje« spominjalo je armadu, još moćniju nego u godini Malte. 'П izvještaji iz studenog i prosinca objašnjavaju veliko razmještanje snaga. Dana 16. siječnja Filip II, podsjeća Chantonnaya da je, s obzirom na glas o turskoj armadi, brojnijoj i moćnijoj nego 1565, odlučio da se pobrine za obranu dvaju najugroženijih mjesta: na Maltu će, kako bi dao doprinos snagama vitezova, poslati 1.000 Španjolaca iz starih četa, 2.000 Nijemaca i 3 000 Talijana; u La Goulettu, gdje nova tvrđava još nije dovršena, 5.000 uvježbanih Španjolaca, 4.000 Talijana, 3.000 Nijemaca, ukupno 12.000 ljudi koji će, u nedostatku utvrde, biti raspoređeni u »planinama« u blizini tvrđave, koje su bogate vodom1*. Ti planovi povlače brojne mjere u kojima dolazi do izražaja razrađena birokratska mašinerija Filipa II. Njezin rad, ovaj put nimalo tih, nego naprotiv često javni, obznanjuju svi strani ambasadori u Madridu14. Nalozi se izdaju glasno i jasno; imenovanja slijede jedna za drugim: Ascanio della Corna postaje zapovjednikom Nijemaca koji će biti poslani na Maltu; don Hernando de Toledo, sin vojvode od Albe, u La Goulettu, a d. Alvaro de Sande u O ran15. Dana 26. siječnja Fourquevaux govori o jednom kon­ voju za Oran, od 2.000 Španjolaca uzetih iz napuljskog garnizona. On će čak pisati da Španjolci priželjkuju turski napad na Apuliju i Siciliju, sigurni da bi u tom slučaju »čitav kršćanski svijet pritekao u pomoć«. Mjesec dana kasnije, isti Fourquevaux izvještava da je španjolski kralj voljan ponuditi Mlečanima četiri talijanska grada kako bi ih privukao u savez protiv Turčina16. Objava španjolskog naoružavanja izaziva uostalom u njemu sum­ nje. Pitaše nisu li pretjerane brojke koje mu je priopćio vojvoda od Albe. Sumnje su neopravdane, jer iste brojke nalazimo u kraljevim odredbama i porukam ar . Preostaje još da objasnimo zašto Španjolci, protivno svojim običajima, podižu toliku buku oko svojih priprema? Je li to zato da prikriju druge? Inače šute o opremanju brodova u Barceloni i Napulju koje. barem u ovom posljednjem gradu, koći nedostatak kažnjenika1H. Iz Carigrada su, međutim, stizale vijesti koje bi, da su bile istinite, učinile posve nepotrebnim najveći dio tih priprema. Jedan je izvještaj, od 10. siječnja, kazivao da će armada doista isplovili, ali da će bili manje snažna nego protiv Malte, jer joj nedostaju veslači i streljivo. Predviđah su stotinjak galija pod zapovjedništvom Piali-paše, bez ikakvih pothvata u velikom stilu, ali koje bi možda omele koncentraciju španjolske Ilote, 402

N a iz v o r iš tim a S ve te lige; 1 5 66-1570.

jedan pohod sve do genovske obale. S druge strane, a to je bila velika novost, sve je potvrđivalo da se Sulejman sprema sam poći na Ugarsku, i preko Ugarske, na Beč19. Doista, duž balkanske granice, 1565, rat je već ponovno započeo. Uzalud je Maksimilijan slao posrednike i pisma da ga okončaju i vrate u okvire primirja iz 1562; povratak miru nije bio ni na kraj pameti sultanu koji je vršio velike vojne pripreme: govorilo se o 200.000 Turaka i 40.000 Tatara. Turske su se vode pripremale za pohod, upropaštavajući se kupovinom deva i konja koji su već bili cctrissimos. Druga je simptomatična činjenica bila da je stari sandžak Rodosa, Ali Portuc, čuvar Arhipelaga, krenuo sa svojim galijama prema Dunavu, sa zadaćom da sagradi brodove i opremu za plovidbu rijekama20. Pomorski planovi protiv Zapada ipak nisu bili posve napušteni. Dana 27. veljače veslači su stigli u Carigrad21, što je bio znak da su galije spremne. Njihov se polazak najavljivao za oko 1. travnja. Ali svi su se izvještaji slagali u tome da njihov broj nije dosezao ni stotinu22.1 čim je započeo rat u Ugarskoj, moglo se računali i s manjom opasnošću na Sredozemlju2*. Genova koja je na Levantu, možda zbog velikog broja svojih odmetnika, oduvijek raspolagala s najboljom obavještajnom služ­ bom — bila je upozorena, pismom datiranim 9. veljače 1566, da turska armada namjerava ući u Venecijanski zaljev, sve do Rijeke, i nakon što se tamo domogne plijena koji mora biti znatan otvoriti si put kojim bi mogla priskočiti u pomoć turskom sultanu u Ugarskoj24. Dalje bi nadirala samo ako bi saznala da španjolska llota nije na okupu. Svatko se tada počinje razuvjeravati. Maltežani, Requesens piše 18. travnja kralju, smatraju da je odsad posve otklonjena teška hipoteka koja ih je tištala25. Čini se da Filip II. zato otkazuje velike zimske mjere opreza26, a napuljski potkralj, željan uštede, zahtijeva, 20. travnja, da se otkaže Nijemcima čim on skupi 1.500 Španjolaca u Napulju koje je posudio Don Garciji de Toledu, a koji moraju biti na Siciliji i u La Gouletti2"’. Turska je flota ipak napustila Carigrad, 30. ožujka, ali neki izvještaji govore o 106 galija, drugi pak o samo 90, uključujući tu i 10 iz Aleksandrije28. Ali ona se ne žuri da prijeđe Arhipelag. Zauzeta je time da bez borbe uništi genovsku vlast na otoku Chiosu, zadovoljavajući se u početku da progna signori mabonesi, sa ženama i djecom, u Caffu, na Crnome m oru29. Na Krfu se, 10. svibnja, još uvijek misli da će ona ući u Zaljev*0, ali tek će je 10. srpnja opaziti u kanalu kod otoka*1. U Valoni*2 će biti 11, odakle uskoro prelazi u Drač, a zatim u Kotorski zaljev i Castelnuovo (Herceg-Novi), kamo stiže vjerojatno 23 srpnja**. Na te vijesti veliki meštar Malte i Don Garcia de Toledo odlučuju raspustiti višak nepotrebnih vojnika, budući da je sezona previše odma­ kla a da bi turska armada išta mogla poduzeti protiv otoka*4. Osamnaest 403

DOGAĐAJI. I'OI.ITIKA 1 IJU D I

je galija došlo po njemačke vojnike i markiza Pescairea, nekoliko mjeseci ranije imenovanog vrhovnim zapovjednikom četa koje je Filip poslao na otok, i napustilo svoje mjesto nemajući ondje posla. Daleko od toga da je izazvao reakciju, čini se da je ulazak turske flote u Jadran obradovao Španjolce... Zaljev je, uostalom, stvar Mlečana. Na njima je da se nao­ ružaju, da pregovaraju, da poduzm u mjere opreza. Čemu se tu izlažu Španjolci? Napuljska obala bila je obaviještena, branjena, a stanovnici preseljeni miljama u unutrašnjost. Po mletačkim obavijestima, turska flota koja je oko 21. srpnja stigla u Kolor, imala je 140 brodova, od kojih 120 galija, galijica i fusti. Piali-paša došao je 22. srpnja s tri galije sve do Dubrovnika i tu primio danak Republike svetog Vlaha*5. Nekoliko dana kasnije, armada je počela s prepadima na neplodnu obalu Abruzza*6. Dana 29. srpnja, iskrcala je u blizini Francaville 6.000 do 7.000 ljudi, domogavši se grada koji su napustili njegovi stanovnici i zapalila ga. Iz Francaville je pošla jedna galija s dva čamca u izviđanje voda Pescare, ali bilo je dovoljno da se iz grada koji se pripremio na obranu ispali nekoliko topovskih hitaca pa da izviđački brodovi okrenu pramac i armada se uputi prema Ortoni a Mare. I tu je našla ispražnjen grad i spalila ga, kao i nekoliko obližnjih sela. Petoga kolovoza Turci su pokušali prodor osam milja u unu­ trašnjost, sve do mjesta zvanog Serra Capriola, u pokrajini Capitanata. Krenulo im je loše: na kraju puta naišli su na žestoku i neočekivanu obranu koja ih je prisilila na uzmak. Šestoga uvečer flota se pojavila pred Vastom sa 80 galija, ali se izgubila u noći. Desetoga kolovoza u Napulju se iz pisama guvernera Capitanate saznaje da je loše vrijeme kod Fortora bacilo na obalu četiri turske galije*7. Posada se, dakako, spasila, ali je bilo izdano naređenje da se pokupe topovi i oprema, a zatim da se spale brodovi koje bi Turci možda uspjeli osposobiti. Sve je u redu, umirivao je izvještaj, osim ako neprijateljska flota ponovno ne dođe na obale kraljevstva. U tom iščekivanju, malo su se radovali učinku prethodnih napada. Nakon što je potkralj, saznavši za odlazak armade s otoka Chiosa, naredio opću evakuaciju svih nebranjenih točaka na obali Turčin je posvuda upadao u prazno. Ukupno je imao samo trojicu zarobljenika, upravo smiješno... Svaki put kad bi turska armada došla u kraljevstvo, odvela bi barem pet do šest tisuća duša, čak i kad bi u zaleđu imala znatnu količinu galija Njegova Katoličkog Veličanstva. Što se tiče materijalnih šteta, one su bile manje nego što se u početku strahovalo*”. Čini se da je turska armada već bila na putu povratka. Ona je, 13kolovoza, popravljala brodove u Castelnuovu, a zatim se uputila ka Lepantu, s posadom u lošem stanju i desetkovanom bolešću. Malo nakon toga, skupila se u Prevesi odakle je, kažu, podigla jedra prema Carigradu*9. Bili su dakle prilično iznenađeni kad su u rujnu vidjeli kako 4 0 4

N a iz v o r iš tim a S ve te fige: 1566-1570.

se »Cimam«, kao što su je zvali110, vraća prema Albaniji. Doprla je sve do Valone. Je li to bilo samo zato da kazni pobunjene Albance"11? Potkralj si je postavio to pitanje, ne uznemirujući se pretjerano, jer je napuljsko brodovlje, na kojem su Španjolci zamijenili Nijemce, bilo zadržano u slanju pripravnosti. Nova je opasnost sama nečujno iščezla, još prije povratka zime. Takav je bio pomorski pohod 1566: s jedne, kao i s druge strane — s turske strane gdje je tako malo bilo učinjeno na Jadranskom moru, sa španjolske strane na kojoj su se zadovoljili da čekaju — pohod bez širine. Španjolci su se čuvali da ne krenu prema Alžiru i Tunisu, kao što su na trenutak ostavljali dojam da namjeravaju učiniti42. Prepustili su se miru te godine koja je drugima zadavala udarce. Venecija baš nije imala običaj da se zanima za druge da bi izazvala samilost, a činilo se da je jedina bila pogođena. Turčin je došao k njoj, u njen Zaljev, protivno svim sporazumima: osjetila je živ strah i brzo se suprotstavila. U srpnju je stavila u vodu stotinjak galija'1-' i možda je jedino taj njen čvrsti stav zaustavio Turke u njihovu pohodu prema sjeveru. Ma kako bilo, Vene­ cija je bila vrlo zabrinuta, i njezinu je zabrinutost dijelila i cijela Italija, preko pape koji je čak prihvatio da odobri mletačke zahtjeve. Potkraj srpnja, početkom kolovoza, kardinal Alessandrino i on sam pisali su Don Garciji de Toledu kako bi ga ponukali da se vrati u Brindisi sa cijelom flotom, jer su Mlečani izjavili da opremaju stotinu galija i da bi se one, udružene s galijama Don Garcije, mogle okomili na mrsku armadu44. Don Garcia je odgovorio 7. kolovoza45, zaklinjući se papi da brani države Crkve kao i španjolskog kralja, ali ne prihvaća tu smionu zamisao. Nedvojbeno, između dviju sila, španjolske i mletačke, turska flota ne bi mogla izmaći. Ali Venecija se htjela boriti samo onoga trenutka kad se smatrala ugroženom; a prema jugu, mudri, oprezni, boležljivi Don Garcia de Toledo nije imao naređenje da bude agresivan. Papa je nedvojbeno bio jedini koji je mislio da je to divna prilika da se uništi Sulejmanova flota. Taj rat na Jadranu, ma koliko ograničeni bili njegovi učinci, morao se u tom trenutku pričiniti dramatičnim, zbog sveopće pometnje koja ie tada potresala Europu. U Francuskoj je, pogledajte Brantômca, vrijeme previranja, putovanja, mladenačkih nemira... Netko će se, s mladim vojvodom de Guiseom ići boriti u Ugarsku; drugi će otići u Napulj ; treći pak, kao Montlucov sin, juri za pustolovinama po Atlantiku i umrijet će za vrijeme opsade Madeire46. Nitko više ne može ostati na ednom mjestu. 1 sam Filip II. govori o putovanjima. Posvuda rat otkriva »voje lice, preko Nizozemske koja se, na neki način, buni u kolovozu, i Dd Jadrana do Crnoga mora dokle rasprostire gustu crvenu nit žestoke kontinentalne borbe, šireći na goleme udaljenosti rat flota na Jadranu. 405

IXXiADAJl. POLITIKA 1 LJUDI

Oživljavanje rata u Ugarskoj Smri cara Ferdinanda (25. srpnja 1564) poslužila je Turcima kao izgovor da zatraže isplatu zaostataka danka i dovedu u pitanje primirje iz 1562. Zaostali danci bili su namireni 4. veljače 156547, a zauzvrat je poivrdeno primirje na osam godina. Ali Maksimilijan, koji se nije odricao svojih namjera u Transilvaniji, skupio je potrebne čete i zauzeo Tokaj i Szcrncz. Međutim, taknuti Transilvaniju ili omesti s te strane djelovanje Turaka, značilo je ponovno potpiriti pritajene nesuglasice, započeti »pritajeni« rat koji sc, kao i obično, razrješava nizom prepada i opsada. Duga ugarska granica bila je 1565. nemirnija nego ikad. Uplevši se u iransilvanske svađe kao u osinjak, Maksimilijan je učinio uzaludne napore za pomirenje, manje ili više iskrene, uostalom, jer je želio mir, ali nije namjeravao nimalo popustiti. Povrh toga, našao se pred snažnom mržnjom velikog vezira Mehmeda Sokolovića, a i sam sultan želio je nekim blistavim uspjehom izbrisati sramotu na Malti. Sa svoga izvidničkog položaja — budimski paša, Arslan, nije prestajao poticati na rat ukazujući na 10 koliko je kršćanska Ugarska bila vojno slaba. Želeći biti primjerom sam se, 9. lipnja 1566, bacio na malu utvrdu Palota; no malo prebrzo, jer su je carske snage oslobodile u trenutku kad je on trebao odnijeli pobjedu i, iskoristivši svoj zanos, same zauzele Vesprim i Tatu, pobivši u gradu sve na što su naišle, prijatelje i neprijatelje, Turke i Madare, bez razlike18. I ako je ponovno počeo ugarski rat. Ne bismo mogli reći da je to bilo iznenađenje. U Beču su svi znali da je tursku reakciju trebalo predvidjeti. Njemački sabor je za tu godinu odobrio izvanrednu pomoć od 24 Rômermonate, uz još osam za svaku od sljedeće tri godine49. Španjolski ambasador u Londonu spominje, 29. travnja 1566, povodom te pomoći 20.000 pješaka i 4.000 konja za tri godine50. S druge strane, Maksimilijan je od papinstva i Filipa II. ishodio pomoć u novcu i ljudima, o čijem broju se naši izvori pomalo razlikuju, ali koji je bio znatan. Toskanski predstavnik u Madridu, 23. ožujka 1566, govori o 6.000 španjolskih vojnika i 10.000 škuda mjesečno (koje je uostalom još 1565osigurao Filip 11.Sl). Te bi svote trebale biti isplaćene posredstvom Fuggcrovih i genovskih bankara52. Mjesec dana kasnije (6. lipnja), on će spominjati 12.000 škuda mjesečno, ne računajući isplatu od 300.000 škuda5-5. Car je dakle imao vremena i sredstava da se pripremi. U ljeto je u blizini Beča okupio 40.000 ljudi, uostalom prilično šarolikih54, koji su mu omogućili jedino da se brani: ali on i nije imao druge namjere. Budući da je između Carigrada i Budima velika udaljenost, računao je da se golema turska vojska neće brzo kretati: računalo se da joj je za put 406

N a iz v o r iš tim a S ve te lige: 1566-1570.

potrebno 90 giomate... Preostalo bi joj dakle vrlo malo vremena za borbu, jer bi je već od listopada zaustavile hladnoća i teškoće s op­ skrbom, znatne za tako brojnu vojsku u gotovo praznoj zemlji. Tako je barem car tumačio stvari Leonardu Contariniju, mletačkom ambasado­ ru4,5, ne bez stanovite doze razmetljivosti. Nije li onda taj isti ambasador ponovio, 20. lipnja, očigledno pretjerane brojke o carskoj vojsci koja ima 50.000 pješaka, 20.000 konjanika, kao i znatnu dunavsku flotu56? Čini se da Maksimilijanova vojska u stvarnosti nije imala druge vrline do one koju je Busbec upoznao i tako strogo osudio 1562. godine Fourquevaux je u pravu kada misli da se taj rat ne može okrenuti njemu u prilog i kad želi da se »turski sultan uzjoguni i ustraje u svom pothvatu u Ugarskoj; jer inače njemačke se gamadi valja i previše bojati, ako se stvari smire s te strane«57. Na nesreću po Francusku u vjerskim ratovima, koju su lako često pljačkali njemački plaćenici, mir se u Ugarskoj morao sklopiti 1568. i potrajali sve do 1593. Protiv Maksimilijanovih četa, prema Ugarskoj je krenula golema turska vojska, podijeljena na nekoliko korpusa, s 300.000 ljudi, po obavijestima koje je primio Karlo IX, naoružanih na svoj način, »s tako velikim brojem topova i svakog drugog streljiva, da je to nešto stra­ šno«5! Sultan je napustio Carigrad 1. svibnja59 s vojskom većom nego u bilo kojem od njegovih dvanaest prethodnih pohoda. Putovao je kolima, jer mu zdravlje više nije dopuštalo da putuje na konju, velikim vojnim i trgovačkim putem od Carigrada do Beograda, preko Drinopolja, Sofije i Niša. Teški putovi kojima su se kretala carska kola bili su unaprijed koliko toliko izravnani, dok su duž puta uspješno hvatani brojni razbojnici koji su napadali vojsku, a još češće njezine namirnice. Zbog njih je pored konačišta uvijek trebalo podizati vješala. Iza Beogra­ da, veliki je problem bio ne pregovarati s Transilvancem nego prijeći rijeke. Savu kod Šapca60, Dunav kod Vukovara61, Dravu kod Osijeka, 18. i 19. srpnja62. Svaki put je na rijekama visokih voda (osobito na Dunavu), i to ne bez teškoća, vojska morala podići most. Iza Osijeka, jedan incident, uspješni prepad jednog carskog kapetana usmjerio je mrsku vojsku prema utvrdi Siget (ili Szigethvar), gdje je na nekoliko linija od Pečuha zapovijedao upravo taj kapetan, grof Nikola Zrinski. Sultan i njegove čete stigle su pred močvare grada 5. kolovoza; 8. rujna tvrđava je bila osvojena. Ali mrske su operacije, tek što su započele bile osuđene na propast: tri dana prije te pobjede, u noći između 5. i 6. rujna, Sulejman Veličan­ stveni je umro, »bilo od starosti, bilo do posljedica dizenterije, bilo od kapi«, kaže Hammer63. Nije ni važno! Ali upravo od toga datuma svaki povjesničar počinje računati »pad Osmanlijskog Carstva«6! Točnost koja opet ima stanovitog smisla, budući da je toga trenutka to carstvo 407

DOGAĐAJI, POLITIKA 1 LJUDI

koje je toliko ovisilo o svome vođi iz ruku Veličanstvenog, Zakonodavca (tako su ga zvali Turci), prešlo u ruke slabog Selima II, »sina Židovke«, ljubitelja ciparskog vina više nego ratnih pohoda. Veliki vezir, Mehmed Sokolović, zatajio je smrt vladara, dao vremena Selimu da dojuri iz Кошауе u Carigrad, i bez udara zauzme ispražnjeno prijestolje. A rat se nastavio sve do zime, bez ikakva smisla, s uspjesima na jednoj i drugoj strani. Ili su, prije, obje strane najavljivale uspjeh. Tako je 1. rujna 1566, iz Gorice, na rubu glavnog poprišta operacija65, nadvojvoda Karlo javio o pobjedonosnom pohodu hrvatskog kapetana koji se vraćao sa zaro­ bljenicima i stokom otetim u Bosni... Vijest je odmah prenijeta u Španjolsku, preko Genove. Je li to isti onaj događaj o kojemu su u Parizu pričali kao o velikom susretu nadvojvode Karla s Turcima, u kojem je navodno našao smrt vojvoda od Ferrare66? Doista, rat je bio gotovo završen. S nastupom zime Turci su se povukli, a carska vojska sama se osula, nije je trebalo »razbijati«. U Parizu se u prosincu pronio glas da će primirje s Turcima biti zaključeno još prije svršetka zasjedanja njemačkog sabora67. Što se tiče Filipa II, u svom je oprezu od rujna za sebe zadržavao sve što mu je moglo poslužiti, »sve ono što će car napustiti ako se Turčin povuče«69. Mjera opreza koja se može objasniti: Filip II. upravo je vidio kako se te iste, 1566. godine, otvara novi ponor: Nizozemska.

Nizozemska 1566.69 Nije u okviru naše teme da proučavamo duge i složene izvore rata u Nizozemskoj — političke, društvene, ekonomske (prisjetimo se samo velike gladi 15 6 570), vjerske i kulturne — niti da, nakon tolikih drugih, kažemo da je sukob bio neizbježan. Jedino što nas zanima jest njegov utjecaj na politiku Filipa II. koji ga žestoko odbacuje prema sjeveru i udaljuje od Sredozemlja, nakon dramatične opsade Malte. Sve dok je Nizozemska bila »španjolska«, barem po imenu (odredimo 1544. kao datum u kojem je postala, i ostala to tijekom više od jednog stoljeća, utvrda protiv Francuske, ili bolje, do 1555, do abdikacije Karla V.), sve do 1555. bila je prepuštena samoj sebi, ostavljena svojoj slobodi, svojoj ulozi raskrižja na kojemu su sva vrata bila otvorena prema Njemačkoj, prema Francuskoj i prema Engleskoj. Slobodna zemlja sa svojim povla­ sticama, svojom političkom sigurnosti i svojim novčanim privilegijama; druga Italija, vrlo urbanizirana, »industrijalizirana«, koja ovisi o vanj­ skom svijetu, i kojom je iz toga i drugih razloga teško vladati. Ostavši uostalom zemljišna, više nego što se misli, i zbog toga posjedujući moćnu aristokraciju, bila to kuća Oran, Montmorency (čiji je francuski ogranak mladi), ili vojvode od Egmonta. Ta aristokracija, obuzeta svojim 408

N a iz v o r iš tim a S ve te lige: 1566-1570.

povlasticama i svojim interesima, željom za vlašću, tijesno je vezana za daleke svađe stranaka na španjolskom dvoru, za stranku mira, koju od 1559. predvodi Ruy Gomez. Eto što otvara obzorja čije bi značenje valjalo pokazati, kad bi se htjelo napisati cjelovitu povijest nemira u Nizozemskoj. Silom prilika, i možda samo zbog svoga geografskog položaja u srcu sjevernih krajeva, te zemlje nisu mogle izbjeći brojnim strujanjima reformacije. Njezine ideje kreću se kopnenim i morskim putovima. U svojem luteranskom obliku reformacija brzo zahvaća »flamanske« zem­ lje; sredinom stoljeća, ona je nudila svoje rješenje tolerancije: vjerski mir, prijevremeni Nanteski edikt71. Ali uskoro je preko juga, opskrbitelja žitom i vinom, preko Francuske, reformacija postigla svoje najveće uspjehe, ovaj put u prilog kalvinizmu — ta »romanska«, borbena i agresivna reformacija72, sijući sinode, aktivne ćelije koje nije predvidio i koje ne bi tolerirao Augsburški mir. Uvlačeći se najprije u zemlje francuskog jezika, preplavila je to područje i odnijela pobjedu na čitavom raskrižju nizozemskih zemalja. Pridonijela je tako njezinu ve­ ćem otvaranju prema jugu. Oslobodivši se Njemačke u političkom smislu, Nizozemska se oslobodila i duhovno, okrenuvši se prema ne­ mirnoj Francuskoj. Lov na Utterance, sa smanjenjem plijena, postaje težak. S druge strane, Engleska je previše blizu da bi, unatoč nekim suparništvima, Nizozemska mogla izbjeći njezin utjecaj i njezinu od­ lučnu politiku. Uostalom, Engleska nudi utočište flamanskim prognani­ cima, čak i najskromnijim — kao što su radnici koji su se nastanili u Norwichu — i ta pomoć tka veze s jedne na drugu stranu Sjevernog mora. Očito, valjalo bi razlikovati razne struje koje potresaju Nizozemsku. One nisu sve istoga podrijetla: postoje pučki nemiri, u prvom redu vjerski, često socijalni, i aristokratski nemiri, koji su u velikoj mjeri politički u početku i očituju se Granvelinim opozivom, 1564. godine, i savezom tisuću plemića, u travnju 1566; oni su za četiri mjeseca pretho­ dili pobuni u drugoj polovici kolovoza koja je, pučka i ikonoklastična, dovela do pljačke crkava i uništavanja slika, šireći se zastrašujućom brzinom od Tournaia do Antwerpena, po cijeloj Nizozemskoj. Dva, sve u svemu, različita pokreta. Vještina Margarete Parmske bile je u tome što je među njih unijela razdor. Okrenula je plemiće — osim Vilima Oranskog i Brederodea, koji su otišli u Njemačku — protiv puka i protiv gradova. I tako je uspostavila, ako ne vlast, onda barem red: bez troškova, bez trošenja snage, s velikom vještinom. Ali ta je politika imala svoje granice i, u Španjolskoj i izvan Špa­ njolske, svoje protivnike: Granvelu u Rimu, koji nije ostao pasivan, vojvodu od Albe u Španjolskoj, a iza njega, cijelu njegovu stranku. 409

DOGAĐAJI. POLITIKA [ LJUDI

Uostalom, istina je da je uspjeh Margarete Austrijske ugrozio i vlast samoga Filipa II. i obranu katoličanstva: nije li ona stvarno, iako samo djelomično, prihvatila da se reformirani obred vrši tamo gdje je već postojao, prije nemira u mjesecu kolovozu? Ozbiljan ustupak. Jer u Španjolskoj je Filip II. — glasovita pisma iz Bosque de Segovia 1565. to dokazuju — nesklon svakom stvarnom ustupku. On nedvojbeno prih­ vaća, kako bi dobio na vremenu, sitne ustupke, »opći oprost« (jedino iz političkih razloga, a ne iz vjerskih), ukratko sitniš, kojemu je jedini cilj da ne naruši ugled vladarice. Tisuću je drugih dokaza koji potvrđuju njegovu želju za strogošću i da se usprotivi događajima. Obnovljenu snagu španjolskog carstva na sredozemnom području, pritjecanje sre­ bra brodovima iz Amerike, sve to je Filip II. odlučio iskoristiti na sjeveru. Nepopustljivost, nerazumijevanje: budućnost će pokazati. Jer željeti propisima urediti trgovinu na tom raskrižju Europe, protuprirodna je politika; glupost je zatvoriti unutar sebe »zemlju odozdo«, dok ona živi u čitavom svijetu, dok je neophodna za život Europe koja nadire na njena vrata, i koja će ih, ako je potrebno, provaliti. Pretvoriti je u izolirano područje, kao od 1556. do 1561; uvesti u nju zasebnu vjersku upravu, samostalnu, kao što je i učinjeno osnivanjem novih biskupija: pokušali se suprotstaviti putovanju studenata u Pariz, da navedemo samo nekoliko načina kojima se već bilo uteklo — koliko li uzaludnih mjera. Ali učiniti od nje Španjolsku, još je teža pogreška. To je ipak ono na što 1566. misli Filip II, zatočenik Španjolske... Prije nego što je doživio pučke nemire polovicom kolovoza, pisao je Requesensu, svome ambasadoru u Rimu: »Možete uvjeriti Njegovu Svetost da bih, prije nego što bih podnio i najmanju stvar koja bi mogla nanijeli štetu vjeri i službi Božjoj, radije izgubio sve svoje države, da bih čak radije izgubio i stotinu života kad bih ih imao, jer ne mislim i ne želim biti vladarom heretika«7^. U Rimu su također slabo shvaćali situaciju. Pio V. savjetovao je Filipu da osobno i energično intervenira: »Heretička kuga, pisao mu je 24. veljače 156674, toliko se širi u Francu­ skoj i Burgundiji da mislim da zasad postoji samo jedan lijek, a to je putovanje Vašeg Katoličkog Veličanstva«. O tome je putu govorio Fourqucvaux 9. travnja75; i vraća mu se svakom prilikom — bilo da se radi o opozivu Francisca de Ibarre, glavnog povjerenika za rat, namirnice i streljivo, stručnjaka za transport, o opozivu bremenitom mogućim posljedicama, »jer u Španjolskoj postoji samo jedan čovjek za takve poslove, a to je on«76; ili o pohodu koji se navodno spremao protiv Alžira a koji bi mogao biti namijenjen Nizozemskoj. Doista, o pohodu na Alžir ubrzo više ni glasa čuti nije i u kolovozu se posve prirodno ponovno pronijela vijest koja će se sve više potvrđivati, o putovanju Filipa II. u Flandriju"’"’. 4 1 0

N a iz v o r iš tim a S vete lige: 1 5 66-1570.

Od 18. kolovoza Fourquevaux je znao da se prema sjeveru pripre­ ma velika mobilizacija sredozemnih snaga Španjolske™, to jest pet do šest tisuća Španjolaca koje je trebalo povući iz Napulja i sa Sicilije i 7.000 do 8.000 Talijana, najboljih snaga sredozemnih bojišta i utvrda. Veliki pothvat vojvode od Albe sastojao se u tome da odvede napuljski tercio u Gent, lombardski tercio u Liège, sicilijanski tercio u Bruxelles79... Značilo je to izravno ili neizravno razoružati Sredozemlje. Izravno, preseljenjem starih i odličnih četa; neizravno, troškovima koje su li pokreti zahtijevali. Nisu li na državnom savjetu Filipu II. govorili o tri milijuna u zlatu? Štoviše, ta je politika uključivala niz mjera opreza i koraka na Sjeveru: u Francuskoj, gdje su protestanti80 namjeravali podržati svoju braću u vjeri; u Njemačkoj, gdje su princ Oranski i njegov brat Louis Nassau81 uspjeli skupiti vojsku, unatoč carskom ukazu koji je to zabra­ njivao; i napokon, u Engleskoj. Sve su to opasna područja, u kojima je španjolska strahovala istodobno od pojedinaca, stranaka i vladara82. Pažnja Filipa II, njegovih najboljih savjetnika i slugu nužno se morala odvratiti od juga prema sjeveru. Prirodno, te su se mjere činile još potrebnijima nakon nemira u mjesecu kolovozu. Prijatelje ili neprijatelje, pa čak i vojvodu od Albe (manje ili više iskrenog), čudila je sporost Španjolaca u reagiranju8*. Doista, tek 25. rujna Saint-Sulpice je doznao da će vojvoda od Albe krenuti prema Flandriji, kao prethodnica vladaru8'1. I u isto vrijeme kad i najkompromitiraniji od izazivača nemira — ili barem onih najželjnijih da se oslobode španjolske strogosti — smatrali su razboritim napustili opasnu zemlju, neki da bi se sklonili u ništa manje opasnu francusku zemlju. Tako se val flamanskih anabaptista, koji su pristigli iz Genta i Antwerpena, nastanio u Dieppeu85. Bilo je to uostalom doba kad se (pa makar samo zbog Margaretine politike) u Nizozemskoj ustalila politika u prilog Katoličkom kralju. Ili se barem činilo da se ustaljuje. Kralj je 30. studenoga 1566.86 konstatirao «očno poboljšanje stanja u Flandriji«, pa ipak, dodao je, ona nije bila takva da bi se mogle popustiti poduzete mjere. Bilo je to, istina, 30. studenoga, nekoliko mjeseci poslije pobune. Ali je li španjolska vlada koja se vječito bori s prostorom i brojnim svojim zadaćama mogla djelovati brže? Je Ii mogla, zatečena u proljeće nemiri­ ma »sirotinje« ili, kao što se tada govorilo, »remonstranata«, iznenađena ponovno, ovaj put u kolovozu, pučkim nemirima ikonoklasta, odmah odgovoriti? Vojvoda od Albe vjerojatno je izrekao prave riječi jednoga dana početkom prosinca kad je razgovarao s Fourquevauxom: »Udarci koje je Turčin zadao kršćanstvu i neki drugi obziri« spriječili su Španjol­ sku da »slane na kraj pretjeranim zahtjevima nekih svojih podanika u 411

DOCiADAJi. POLITIKA I LJUDI

Nizozemskoj«8". Turska opasnost na Sredozemlju uistinu je okončana tek potkraj kolovoza; kako, sve dotad, održati na raspolaganju stare španjolske čete kojima je bila namijenjena glavna uloga u pohodu vojvode od Albe? Naprotiv, događaji u Nizozemskoj više ne dopuštaju Filipu II. da bez mjera opreza djeluje na Sradozemlju. Ovaj dvostruki teret, ta dvostruka slika gledanja objašnjava kolebljivu politiku španjolskog kra­ lja. Ona objašnjava njegovo uporno odbijanje da posluša papine suge­ stije, koji uporno savjetuje jednu potvrđenu, djelotvornu politiku na jednoj i na drugoj strani. Ne shvaćajući da to može ostvariti samo na jednoj ili na drugoj strani, Filip II. ne može sebi dopusti raskoš da se temeljito angažira. Pio V. je najprije pokušao uvući Filipa II. u savez protiv Turčina, stari san koji je pohod Piali-paše u talijanskim vodama Jadrana samo osnažio u ljeto 1566. Dana 23- prosinca španjolski je nuncij izvijestio kardinala Alessandrina o nekim prijedlozima vojvode od Albe: »Njegovo je Veličanstvo vrlo hvalilo žar i želju Nj. Svetosti...; prilično je hvalilo ideju o savezu i ujedinjenju«, ali za sada, ono bi bilo beskorisno, jer takve pothvate valja pokušali samo kad vladari posjeduju netaknute, sigurne snage i kad imaju povjerenja jedni u druge; međutim, uzajamne sumnje razdvajaju te snage, umanjuju ih i protive im se«. S druge strane, španjolski je kralj, na kratko, morao »voditi hitan i nužan rat protiv vlastitih podanika« u Flandriji80. U tom ćemo načinu crtanja m eđuna­ rodnog obzorja, kako bi se istaknuli oblaci i prijetnje i odbilo najzad ono što se od njega zahtijeva, prepoznati uobičajenu metodu vojvode od Albe... Ali čini se da je to gledište bilo i gledište Filipa II. koji se dugo nije mogao odlučiti između Nizozemske i Sredozemlja89. Težak izbor, jer se Španjolska nije mogla odreći borbe protiv Turaka i morala se od njih braniti. Ali odatle pa do napada na njih dalek je put. Svršetkom te 1566. godine španjolska vlada nema nimalo želje da i dalje otežava ono što na Sredozemlju sigurno nije mir, već napola rat. s čestim pomračenjima. Nimalo joj nije slalo da naruši taj lažni mir Europe koji joj je neophodan, ili barem povoljan. Ona se dakle boji vezati uz Rim jednom spektakularnom vezom koju protestantski svijet možda ne bi prihvatio bez odgovora: bila bi to lijepa prilika da se Nizozemskoj stvore teškoće na svim otvorenim granicama velikog raskrižja. U Njemačkoj, u Engleskoj, u Francuskoj (u grupi koja okružuje admirala i Condéa), spremni su na napad: dovoljna bi bila neka provokacija ili bilo kakav povod. Odade nastojanje Filipa II. da u Nizozemskoj ne zagazi na vjerski teren. Uzalud inu Pio V. savjetuje da otvoreno napadne krivovjerje. Ma što on o tome mislio, Filip II. se tom prilikom želi pokazati samo kao vladar koji svoje podanike tjera na Л1 2

N a iz v o r iš tim a S ve te fige: 1 5 66-1570.

poslušnost koju mu duguju i primjenjuje na njih svoja nezastariva vladarska prava. Kao što vojvoda od Albe objašnjava 9. prosinca Fourquevauxu90, radi se samo o tome da se »loši podanici natjeraju na poslušnost... Budući da to više nije pitanje vjere nego prezira koji ukazuju spram Njegova Veličanstva, pretjeranim osudivanjem njegove vlasti i njegovih zapovijedi, što je stvar koju ne može trpjeti ni jedan vladar koji želi vladati i držati svoje zemlje u miru«. jasne riječi, ali nimalo uvjerljive. Goleme pripreme Španjolske, posve »razumne«, kako ih je obilježio vojvoda od Albe, posijale su živ nemir u cijeloj Europi. Nije li to, pod krinkom pohoda protiv Flandrije, operacija koja je bila uperena protiv Francuske? Tako je mislio Fourquevaux91 — i bili su spremni da ga slijede u Francuskoj u kojoj je strast bila velika (namjerno su je pojačali i protestanti) protiv Španjolca koji je upravo na Floridi pobio francuske koloniste. Isto je toliko živ bio nemir Elizabete koji se skrivao iza pretjerane ljubaznosti. U listopadu kraljica se službeno radovala carskim uspjesima najavljenim protiv Turaka92. »Samo da je to od srca!« uzviknuo je skeptični Guzman de Silva, ambasador Katoličkog kralja u Londonu. Deseti prosinca, saznavši da će kralj krenuti prema Flandriji preko Italije, tužila se isto tako glasno: da se uputio putem preko oceana, kojeg li zadovoljstva ugostiti ga95! Hoće li velika vojska pratiti kralja? Ona bi željela da bude još veća, onakva kakvu zaslužuju ti loši podanici94... Prosvjedi koji nikoga ne mogu zavarati i neće spriječiti kraljicu da nakon toga izrazi svoje strepnje u povodu mogućeg saveza cara, pape i Katoličkog kralja protiv protesta­ nata. Čak je i Venecija uznemirena zbog prolaza španjolskih četa i smatra nužnim da stavi Bergamo u stanje pripravnosti95! što se tiče Njemačke, ona ima tisuću razloga, političkih i vjerskih, da bude zabrinuta. U svibnju 1567, još prije dolaska vojvode od Albe96, poduzima mjere opreza: ambasadori saskog kneza izbornika, vojvode od Würtemberga, markgroia od Brandenburga i landgrafa od Hessena stižu u Nizozemsku sa zadaćom da zatraže zaštitu za luterance (di lege M artinista) koji nisu sudjelovali u kalvinističkoj pobuni. Ali ovo nije mjesto za proučavanje naglog širenje španjolske poli­ tike, te 1566. godine — da se ona valjano prouči, u svom europskom okruženju, usred rasta groznice i vjerskog zanosa koji otežava konfesio­ nalne sukobe stoljeća, rasta koji je sve odredio i koji je, više nego nepokolebljivost i nespretnost Filipa II, njegova tobožnja nerazboritost i njegovo istinsko nerazumijevanje, bio uzrokom nemira u Nizozemskoj.

413

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

U znaku N izozem ske: 1567-1568. Sredozemlje je, 1567. i 1568, postalo sporednom pozornicom španjolske djelatnosti, zato što se ona usredotočila drugdje i zato što na Sredozemlju nailazi na pomoć gotovo sveopćeg razoružanja. Što se tiče Španjolske, objašnjenje je lako: njene žive snage, njen novac, njeni imeresi su izvan Unutrašnjeg mora. Za Osmanlijsko Carstvo, nameće se jasno tumačenje. Carstvo nedvojbeno pritišću teškoće u Perziji97, ali one su manje nego što kazuju izvještaji iz Carigrada. Njega nedvojbeno omela nastavak rata u Ugarskoj, ali on, nastavljen tijekom ljeta i bez žara (jedina važnija epizoda je pohod Tatara, a ne Turaka, prem a austrijskoj granici, zarobivši — no jeli to sigurno? — 90.000 kršćana) svršava novim osmogodišnjim primirjem, potpisanim 17. veljače 1568, a ugovorenim još prethodne godine98. Turci, nema dvojbe, imaju nekih teškoća u Albaniji99, ali one su trajne i od manjeg značenja. Što se tiče onih na koje nailaze u Egiptu ili na Crvenom m oru100, one barem do 1569. ne omciaju bitno život carstva. Treba li dakle tursku pasivnost objasniti s tri velika gubitka u vojnom pohodu iz 1566. u Ugarsku, ili pak preuzi­ manjem vlasti Selima II, nezainteresiranog za ratne pohode? To su rekli suvremenici101, a nakon njih, povjesničari. To je možda i istina, iako ne treba zaboraviti da iza »nedostojnog Sulejmanova nasljednika«, kao što kaže G. Hartlaub102, ili prvog od »dokonih sultana«, kao što kaže Rankel0* — stoji aktivni prvi vezir, sjajni Mehmed Sokolović, dostojan velike Sulejmanove epohe. Možda bi trebalo pomisliti da te dvije godine bez značenja — 1567, 1568 — kriju tajnu želju da se napadne Venecija i da se ona unaprijed izolira. U jesen 1567. izvještaji su doista najavljivali gradnju utvrde u Karantaniji, nasuprot Cipru, kao i utvrđivanje putova unutar zemlje. Iz toga se već moglo zaključiti o skorom napadu na otok. Jesu li zato da bi mogli slobodno djelovati protiv Venecije Selim i njegovi savjetnici zaključili m irs carem 1568. godine? Podmuklo i snažno Tursku su pogodili uzastopni loši urodi. U veljači 1566. Venecija se obratila Filipu II. tražeći žito: po njemu, ta pojedinost obilježava prve teškoće Istoka10*1. Jedan izvještaj »dostojan povjerenja« govori da u travnju u Egiptu i Siriji ljudi umiru od gladi105. Ne objašnjava li ta ekonomska situacija popratne nemire arapskog svijeta? Dakle, sljedeća žetva u ljeto 1566. bila je osobito loša u istočnom bazenu Sredozemlja, u cijeloj Grčkoj, od Carigrada do Albanije106. Ne treba sc čudili da je 1567. opet bila teška godina. Haedo spominje veliku glad u Alžiru koja je potrajala i sljedeće, 1568. godine107, jer čini se da berba iz 1567. nije popravila stvari. Opet u studenome, jedan je službe­ nik napuljskog potkralja spominjao strahovitu skupoću kruha u Cari­ gradu108. A kuga, ta gotovo obavezna pratilica bijede, pojavila se u isto vrijeme и,у.Jedan izvještaj u ožujku 1568, koji najavljuje zaključenje mira 414

Na izvorištim a Svele fige: 1506-1570.

s carem, kaže da je on bio potpisan »zbog pobuna Maura, skupoće namirnica, uglavnom ječma110...«. Možemo dakle povjerovati da je žetva 1567. godine bila barem osrednja. Tek nakon one iz 1568. jedno će pismo napokon donijeti ovaj optimistični izvještaj: »U Carigradu dobro je zdravstveno stanje ljudi i obilje, unatoč pomanjkanju ječma«111. Tijekom tih godina, 1567-1568, situacija s prehranom bila je isto tako malo blistava i na zapadnom Sredozemlju.112 Ma kako bilo, Turčin i Španjolac proživjeli su te godine uzajamno se špijunirajući, odlučni da ne djeluju i šireći što je moguće više lažnih glasina, uspijevajući zastrašiti jedan drugoga, jedan uvjeren da će arma­ da njegova protivnika udariti na La Gouletlu, Maltu, čak Dubrovnik i Apuliju, Cipar, Krf113; drugi strahujući od pohoda na Tripoli111, Tunis ili Alžir114. Prolazni strahovi, uostalom. Obavještajne službe zaraćenih strana prilično su dobre da bi taj rat sjena — taj rat živaca — na duže vrijeme mogao zavarati partnere. Ali on je dovoljan da ih primora na oprez koji se nadvija nad cijelo Sredozemlje. 'Гако se 1567. godine odvija uobičajeni scenarij. Napuljski potkralj okuplja u svibnju sve svoje pomorske snage i zauzima strateške točke116, dok su Messina i Sicilija obuzete uobičajenim ljetnim priprem am a117, l urci sa svoje strane pokreću 1568. svoje flotu. Bila je to posve defen­ zivna mjera, jer ta flota čini samo pola puta nakon što je došla do Valone118; ali približavanje tih nekoliko stotina galija dovoljno je da izazove mjere sigurnosti na istočnim obalama Italije. Je li Filip II. mislio da su, u trenutku kad mu je bilo potrebno da drugdje bude djelotvorno jak i naoružan, te skupe mjere opreza nepo­ trebna raskoš? U svakom slučaju, vidimo da se u Španjolskoj ponovno javljaju ideje o miru s Turčinom i da nakon groznice naoružavanja i vladavine vojnika ponovno počinju igre diplomacije. Ne bi bilo loše spomenuti oportunizam, nedostatak predrasuda španjolske politike, onakve kakva se ukazala barem u četiri navrata (1558-1559; 1563-1564; 1567; 1575-1581), i nedvojbeno u drugim okolnostima koje su izmakle našem istraživanju: politika vrlo različita od one koju joj uporno pripi­ suje povijest. Još jednom, ne radi se uopće o strogo službenim postupcima (Filip II. u isto vrijeme i dalje prima dragocjenu pomoć iz Rima, kao potporu za rat protiv Turčina; najvažnije je da se, ukoliko propadne, ne kompro­ mitira). U siječnju 1567. Ticijan je u Veneciji doveo u vezu španjolskog izaslanika Garcija Hernandeza s jednim turskim ambasadorom u prola­ zu kroz grad119. Turčin jc smatrao da će car nedvojbeno isposlovali primirje koje je zatražio od sultana i da bi se u to mogao savršeno uključiti i Katolički kralj. Zašao je u prilično čudne pojedinosti u pogledu neplaćenih svota, za otkup Alvara de Sandea, nudio se da 415

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

posreduje u Carigradu, govorio da je o tome pisao caru, a da nije dobio odgovora. Tvrdio je čak da bi on otklonio spor iz 1566, da nije bilo nespretnog Michela Cernovicha i da je u to vrijeme španjolski kralj bio uključen u plan primirja, »kao što to mora biti poznato Vašem Veličan­ stvu«, piše Garci Hernandez. Napokon, taj se ambasador, neki Albainbcg, dragoman turskog sultana, nudio za kasnije akcije i preporučivao, kao posrednika za veze jednog trgovca iz Pere, Domenega de Сауапа... Male pojedinosti i mali činioci, ali koji se priključuju drugima. U svibnju 1567, ovaj put u Parizu120, Francés de Alava također stupa u vezu s jednim turskim posrednikom koji je došao u Francusku raspravljati u prvom redu o zahtjevima Židova Micasa, miljenika Selima II, velike ličnosti s titulom vojvode od Naxosa, koji je u Carigradu igrao ulogu Fuggera u malom. Zanimljiva osoba o kojoj smo već govorili. U njegovo ime i zastupajući njegove interese, turski posrednik nudi usluge Špa­ njolskoj, predlažući osobito da iskoristi svoj ugled u ugovaranju primirja između Katoličkog kralja i sultana. Ruy Gomez bi, dodao je posrednik, morao po tom pitanju poznavati mnoge tajne. Kao što svaka novost izbije na vidjelo (pretrpjevši pritom znatne deformacije), Fourquevaux istoga dana bilježi u Madridu čudnu glasinu: Turčin je navodno uputio francuskom kralju svoga velikog dragomana s molbom da »posreduje u primirju s Katoličkim kraljem«121. Лко nekoliko Turaka tako nudi — ne besplatno — svoje usluge španjolskom kralju, to je stoga što poznaju, nedvojbeno bolje od Fourquevauxa, njegove namjere. Jer Filip II. je već pristupio pregovori­ ma. Chantonnay, njegov ambasador, otputovao je u Beč s vrlo preciznim uputama: još jednom zatražiti primirje ne tražeći ga. Dana 23- svibnja 1567. on piše svome gospodaru da je car poslao u Carigrad biskupa od Agrije, koji je nekoć, u vrijeme Sulejmana bio ambasador cara Ferdinan­ da — da pregovara u Turskoj. Chantonnay mu je predao kopiju spisa koji mu je povjerio Filip II. i koji je sadržavao uvjete na koje bi njegov vladar »pristao u pregovorima sa sultanom«; jasno, događaj će biti prikazan kao careva a ne Filipova zamisao122. Nešto kasnije, Filip II. čestitao je svome ambasadoru što je tako dobro obavio svoju misiju125. Rezultat je bio da su u prosincu te iste godine carski ambasadori, u provedbi svojih uputa i kako bi promaknuti vlastite poslove, to jest zaključenje primirja, ponudili da to prenesu Katoličkom kralju, načinjući temu s Mehmedom Sokolovićem na hrvatskom jeziku, zbog veće diskrecije12'*. Ali veliki je vezir ostao ravnodušan: ako Filip II. želi primirje, zašto nije poslao svoga ambasadora? Ipak, pregovori se nisu tu zaustavili i završili su u pohlepnim rukama Josipa Micasa125. U lipnju 1568. Chantonnay je mogao pisati Filipu II. da je odbio primiti turskog ambasadora pristiglog iz Beča odmah nakon primirja i koji ga je želio 416

Na izvorištim a Svete iige. 1566-1570.

posjetiti asup o sa d a u(>. Filip II. je odgovorio 18. srpnja127, odobravajući svome ambasadoru i moleći ga da drži pregovore u dogovorenom smjeru. Pregovori se dakle nastavljaju, iako nam je nemoguće pratiti sve njihove trenutke. A ni sa2 nati kako su na kraju propali. Nedvojbeno, Filip II. nije do njih dovoljno čvrsto držao da bi ih platio po cijeni koja je bila potrebna. Potpuno ukidanje neprijateljstava na Sredozemlju presušilo bi trajni izvor troškova i neprilika. Ali »nepri­ jateljstva« su bila takva da se nije činilo da išta dovode u stvarnu opasnost. A da to i učine, španjolska je mornarica odsad bila u stanju odgovoriti na sva iznenađenja. Filip II. je u Španjolskoj raspolagao sa sedamdeset galija, ne računajući one koje su se još gradile u Barceloni, stotinu ukupno, kaže Fourquevaux128. Tome valja dodati znatne snage talijanskih eskadri. Ne zato da se izravno zapodjene boj s velikom turskom flotom nego da se ona spriječi da djeluje po svojoj volji. Zato da bi se u šahu držale fuste i galijice gusara: potpuno mirno, španjolska je flota mogla 1567. i 1568. godine očistiti zaljev od svih razbojnika129, osobito od Alžiraca koji se 1566. nisu bojali uznemiravati obale Andaluzije sve do Seville1*0. Mirni gospodari svojih mora, Španjolci su mogli koristiti sredozem­ ne putove za slanje svojih snaga u smjeru Flandrije1*1. Ti pokreti, započeli mnogo prije 1567, doveli su početkom godine do niza pom or­ skih putovanja. Napuljska infanterija ukrcava se u siječnju1*2. Okuplja­ nje starih španjolskih četa odvija se nešto kasnije u Milanu1**, ne bez neprilika i velikih briga za stanodavce. Pokrenuti te snage kroz Europu neće nametnuti mali problem španjolskoj diplomaciji, zaokupljenoj time da ne probudi nikakve strahove i da posvuda unaprijed ishodi valjane i ispravne propusnice. Odbijanje nije izostalo, što je i prirodno — na prvom mjestu francuskog kralja1*'1— a neraspoloženje je gotovo jednodušno1*5. Pridodajmo još teškoće u opskrbi1*6 i teškoće koje nameće prijevoz morem1*7: valja pronaći brodove, i putovanja poduzeta unatoč lošem vremenu ne protječu bez nezgoda. Devetoga veljače, u Malagi, dvadeset devet brodova nakrcanih streljivom, namirnicama i topovima, kreće kraćim putem i potapa se 1*8... Što se tiče vojvode od Albe, koji je dugo čekao — možda oklijevajući, kao što misli Fourquevaux1*9 — da vidi što će učiniti Turčin — on se ukrcao 27. travnja u Kartageni140 sa svojim odredom... U Genovi je, gdje se nalazi početkom kolovoza141, dočekan toplo, obasut susrelljivošću, kao i pritužbama, osobito zbog Korzike gdje umorstvo Sampiera Corsa, 17. siječnja 1567.142 nije donijelo m ir1-1* i gdje Francuska i dalje intrevenira144. Neki su povjesničari te vojne pripreme smatrali previše sporima. Ne bi bilo dobro mjeriti važnost kretanja ljudi (dodajte regularnim 417

[НХ;Л1)ЛЦ, POLITIKA I LJUDI

četama sluge, žene vojnika, prostitutke, organizirane u prave bataljune) i prijevoza robe koji se tada obavljao, mobilizirajući veliki broj tih okruglih brodova sposobnih da nose regrute kao vreće boba ili ’riže i neophodni dvopek. Bila je to najveća operacija prijevoza vojske koju je stoljeće do tada vidjelo. Na drugom kraju lanca, u Andaluziji, doboš novačilelja još je uvijek udarao kad su prve španjolske čete, nakon duge plovidbe, ovaj put kontinentalne, dotakle tlo Nizozemske, miljama daleko od Poluotoka. No nije li to zapravo bila ludost postaviti tako daleko središte interesa španjolske monarhije, boriti se tako daleko od svojih baza? Možda je posljednji trenutak oklijevanja u Španjolskoj bio onaj u mjesecu svibnju 1567. Vojvoda od Albe tada je plovio prema talijanskim obalama. »Nakon njegova odlaska, piše toskanski opunom oćenik Nobili. 12. svibnja, ta su gospoda iz Savjeta, s obzirom na to da se poslovi u Flandriji odvijaju tako povoljno za Njegovo Veličanstvo, održala brojne razgovore o pitanju je li vojvoda morao otići u Flandriju ili zar ne bi bilo bolje da se prihvatio Alžira ili Tripolija«145. Zaključak rasprave: za opoziv vojvode od Albe bila su četiri glasa od osam. Ostala četiri smatrala su da je njegovo putovanje potrebno. Nobili dodaje: »Čini mi se da je ovo drugo mišljenje prevagnulo«. Nije moglo biti drukčije. Jesu li Ruy Gomez i njegovi prijatelji (koji se uostalom možda nisu nimalo ljutili što se vojvoda od Albe udaljio) mogli zustaviti tešku vojnu mašineriju kad je jednom pokrenuta? Ali prilika je da se u središtu španjolske vlade opaze pomaci koje su događaji mogli pokrenuti. Čini se da je Nizozemska, u mjeri u kojoj se nadala miroljubivom rješenju, čak poluslobodi savjesti za novac146 — računala s Ruyom Gomezom. U siječnju 1567. Madridom se proširio glas o polasku, ne vojvode od Albe, već Ruya Gomeza, koji bi trebao otići i sve smiriti bez oružja, »jer sve države te zemlje to traže«147. To navodi na pomisao da je stara veza, koja se spominje 1559. između Ruya Gomeza, njegove stranke i visokih plemića Nizozemske, još uvijek aktivna, šest godina kasnije. Vojvoda od Albe pobornik je intervencije, a Ruy Gomez, ako je vjerovati nunciju14fi, sklon savezu protiv Turčina. Dva suparnika mogla su se doista službeno pomiriti u ožujku, čak javno. Ruy Gomez mogao je odbili da njime upravlja Fourquevaux koji je, žaleći se na vojvodu od Albe, našao pred sobom ljubazna čovjeka, lažno snuždena149. Borba između dviju strana ostaje sveudilj živa — u velikim kao i u malim stvarima. Ipak, iako kralj podnosi njihove sukobe, njihova suprotstavljanja, on njima vlada. U ožujku je, ni s kim se ne savjetujući, zadužio sama sebe za prihode i upražnjene povlastice, »zbog čega su (vode stranaka) ostali vrlo postiđeni«. U njegovim odlukama španjolska politika ostaje djelo Razboritog kralja150. 418

Na izvorištim a Svete lige: 1566-1570.

Ma kako bilo, te 1567. godine, španjolsko se carstvo angažiralo u Flandriji i to s tolikim snagama da su njeni susjedi mjesecima ostali uznemireni151. U Francuskoj je, nakon prepada u Meauxu, u rujnu započeo građanski rat. On je dosegao vrhunac s bitkom kod Saint-Deniša. 10. studenog152, i ubrzo se smirio. S mirom u Longjumeauu (23. ožujka 1568), princ Condé žrtvovao je možda interese većine iz svoje stranke u prilog protestantskom plemstvu155; ali tako je, kako je mislio Filip II, imao slobodne ruke u Nizozemskoj151. Francuski nemiri su već znatno omeli veze Španjolaca, tako da je pošta morala ići sredozemnim ili oceanskim putovima, polazeći ili iz San Sebastiana ili iz Barcelone, oba puta očajno spora155. U Njemačkoj se protestantski svijet uznemirio i također uzbunio: vidimo to povodom ustanka u Groningenu156. U Engleskoj je Elizabeta oklijevala, i dalje iskazivala blagonaklonost, ali se znala i tužiti. U lipnju 1567. Cecil je prikazao stvar Guzmanu de Silvi kao da se pronosi glas o savezu protiv protestanata, ali i o planovima da se pomogne škotska kraljica. Najbolji dokaz o tim spletkama jest taj da je car, kako bi bio slobodan da u njima sudjeluje, s Turcima sklopio za njega nepovoljan mir i zbog kojega su se članovi Privy Councila zgra­ žali 15\ Napokon, Engleska se služila oružjem koje se pomalo učvršćivalo u njenim rukama: na Atlantiku je doista započinjao rat između otočnih gusara i španjolskih brodova. Izdaleka, prigušeno, preko sjeverne Europe, organizira se protušpanjolska reakcija, oprezno obilazeći oko sile koju je Filip II. tamo postavio i koja možda nije bila tako sjajno sredstvo kao što je mislila španjolska diplomacija. Dovedena izdaleka, doista izdaleka, ona je bila vrlo skupa. Kad je dezertiranje počelo prorjeđivati njene redove za koje je, da bi ih se popunilo, trebalo ponovno udarati u doboš u Andaluziji i drugdje, značilo je to iznova velike izdatke i očajnu sporost. A osim toga, ta je ponosita i sjajna vojska Flandrije, bez pokrića na moru, bila izložena na milost i nemilost svakog napada koji bi joj uskratio veliki oceanski put, put biskajskih zabri. Ipak, na trenutak se moglo pomisliti da će se ustanoviti jedna velika llota. Filip II, koji je objavio vijest o svojem polasku i odbio da se uputi preko Genove, pristupio je ozbiljnim, barem opipljivim pripremama na kantabrijskoj obali, u Santanderu. Menéndez d ’Avilés vratio se s Floride na vrijeme, činilo se, da preuzme zapovjedništvo nad kraljevskom flotom. A zatim je sve naglo bilo obustavljeno. Povjesničari će se uvijek pitati nije li to bila »kastilijska« finesa, varka da se zavara Europa, da se izvuče novac i od kastilijskih cortesa, ili pak da se što je duže moguće prikrivaju razlozi puta vojvode od Albe158. Objašnjenje koje je izdaleka najprivlačnije. U svakom slučaju, ništa, ama baš ništa od kraljevih namisli, još jednom, nije izašlo na vidjelo. Filip II. zasigurno nije čovjek 419

d o g a đ a j i, p o l it ik a i l ju d i

koji se povjerava. Na njegovu dvoru, te 1567. godine svi su bili zbunjeni. Л Fourquevaux je, kao ispriku što tako malo zna, jednoga dana napisao: članovi najužeg Savjeta »ne znaju na čemu su, jer Veličanstvo izriče svoje namjere u posljednjem trenutku«159. Vjerojatno nećemo nikada saznati je li putovanje Filipa II. bila varka. U svakom slučaju, bilo je predmetom velikih političkih spekulacija 1567. i 1568. godine. U to se toliko vjerovalo u Francuskoj da je Caterina planirala susret pred Boulogneo m ,wl. AJi nišia formalno ne kazuje da Filip II. nije bio iskren. Očigledno je da bi njegova prisutnost na sjeveru — kao i flote koja bi ga pratila — mogla biti odlučujuća po razvoj događaja. Ali je li bilo potrebno da se nakon Albina dolaska u Bruxelles, u kolovozu161, nakon povratka reda u Nizozemskoj, tako se tada velikom činila kraljevska pobjeda, Filip II. ukrca na brod za sjever »na pragu zime«? Još 1568, barem do proljeća, ne prestaju mu фОпа\\\т<\711о de Flandes esta quietissim ox(i2. Još jedan razlog: 1568. događa se tragedija Don Carlosa, još dirljivija i okrutnija u zbilji nego u legendama koje je iskrivljuju16^. Je li otac mogao poći kad mu je sin zatočen u siječnju (umrijet će sljedećeg 24. srpnja)? Uostalom, nije važno-, jer tragika španjolske politike u Nizozemskoj mit* propali рш. ili propala putovanja Filipa II. — to nepoznavanje, smatra 1.. Pfandl, kraljevskog magnetizma164 — već putovanje koje je zamislio, isplanirao i ostvario vojvoda od Albe.

2. Prekretnica Granadskog rata Od kraja 1568. godine — vrlo neobično, usred zime — i još više 1569. ratovi se pretvaraju jedan za drugim oko Sredozemlja, i daleko i posve blizu njegovih obala, u žestoke sukobe, više ili manje trajne, ali koji govore o sve većoj tragičnosti vremena. Porast ratova Daleko od Sredozemlja, započeo je rat u Nizozemskoj, rat, ne više nemiri. Španjolska je tu ugrožena, a preko nje i sav sredozemni svijet. Dolazak vojvode od Albe, u kolovozu 1567, uspostavio je režim straho­ vlade koji je za neko vrijeme sve utišao. Ali u travnju 1568. borbe su započele: nakon prvih i neuspjelih napada Villiersa i Louisa Nassaua166 uslijedio je u srpnju veliki pohod Vilima Oranskog, isto tako uzaludan i koji je završio u studenom gotovo smiješno, na granicama Pikardije167. Ali ako je vojvoda od Albe dobio kopneni rat, i to zadugo (barem do iravnja 1572, do pobune u Brielleu), na moru nije tako. Godine 1568, počinje rat na Atlantiku između Španjolaca i protestanata169. On se 4 2 0

Na izvorištim a Svete tige: 1566-1570.

pretvara u ekonomski rat, prikriven i podmukao, između engleskog otoka i Španjolaca. Udarci se nanose na obje strane. Tako će otok ostati bez svoje redovite opskrbe španjolskim uljem, potrebnim za obradu vune169. 1 obrnuto, sa svim posljedicama koje to donosi, presiječen je veliki carski put španjolskog srebra, zaplijenjene biskajske zabre sa svojim pošiljkama dragih kovina. Vojvoda od Albe nije odmah osjetio posljedice te bitke za La Manche i Atlantik. Poput mnogih političara, nesposobnih da osjete predznake budućnosti, on nije shvatio da opa­ snost za španjolsku Nizozemsku ne dolazi toliko od Njemačke ili Fran­ cuske koliko od Engleske. Drugi su to bolje od njega osjetili i rekli. Pio V. koji je bio spreman udariti herezu na prvi znak (u veljači 1569. izopćio je Elizabetu), u svom pismu od 8. srpnja 1568.170 odlučno je izjavio da je sada ili nikada trenutak da se napadne Engleska. Ambasador Guerau de Spes, umiješan na otoku u spletke Marije Stuart i u zavjeru baruna na sjeveru, organi­ zirajući ih kako je najbolje umio, u opasnosti je da pogriješi iz optimizma i, uhvaćen u mali djelić španjolske igre, da se ne izdigne iznad cjeline. Ali možda je bio u pravu kad je mislio da te 1569. godine nova i odlučujuća partija omogućuje da se protiv Engleske odigra na škotsku kartu, čak irsku kartu171, i na pobunu velikih katoličkih plemića na sjeveru koja se spremala buknuti. Filipa II. privlačila je ta riskantna politika, vojvoda od Albe joj se protivio i uspio je uvjeriti svoga vladara da od nje odustane zbog nedostatka kredita i europske situacije. Uska duha, taj lažni veliki čovjek vodio je kratkovidnu politiku, udarajući u neposrednoj blizini. On je preko svake mjere odgodio opći oprost, dopustio da u Englesku pobjegne škotska kraljica i da Škotska postane protestantska; dopustio je da se uzalud pobune baruni sa sjevera172 čiju je pobunu brzo i lako slomila Elizabeta; napokon, umjesto da napadne uznemirenu Englesku, on je pregovarao, služio se smicalicama, dok vrijeme nije radilo za njega. Godine 1569. Razboriti, to nije kralj, to je on, kojega više nego njegova kralja udaljenost i stjecaj prilika čine gospodarom vremena. On koji nije uspio vidjeti da se daleko od uske zone straha kojom je vjerovao da vlada, u godinama koje dolaze, nazire rat sa svojim pravim licem. U Francuskoj, gdje je mir iz Longjumeaua kratko trajao, u kolovozu 1568. započinje treći vjerski rat bijegom Colignyja i princa Condéa prema Loirei17i, i nedvojbeno je u vezi sa španjolskom akcijom u Flandriji. Ali povlačenje hugenotskih voda prema jugu jedva je približilo rat Sredozemlju — tom Sredozemlju gdje su se tijekom mjeseca srpnja plašili silaska njemačkih plaćenika koje je mir iz Longjumeaua ostavio bez posla i koji su mogli, kako se vjerovalo, uz pomoć protestanata krenuti prema Italiji174. Pretpostavka je u Španjolskoj primljena s ne­ 421

IXKiADAJi. POLITIKA I I.JUI3I

povjerenjem, a obnavljanje neprijateljstava potpuno ju je obezvrijedilo. Treći građanski rat, tako žestok, tako okrutan, uplest će Sredozemlje samo za trenutak, i to od proljeća 1570, kad je u svom »uzfnaku naprijed«, nakon godine Jamaca i Montcontoura, admiral dolinom rijeke Garonne stigao do sredozemnog juga, zatim do doline Rhone175. Uzbuna je nastala i u Španjolskoj tijekom ljeta 1569, kad je admiral došao u G uyenneu176; bila je to prilika za katolike da traže pomoć s Pireneja kao što su je dobili u Flandriji177. Ta pomoć nije bila neophodna da bi odnos snaga bio očigledan u korist katolika. Ali treba li misliti, kao Francés de Alava, da je dostajalo da dvor to poželi pa da se bez muke okonča s protestantima, posebno s admiralom? Španjolski je ambasador smatrao odgovornim kraljeve savjetnike, Montmorencyja, Morvilliersa, Limogesa, Lansaca, Vieillevillea178. Kao da hrabrost ne znači ništa, kao da prostor ne postoji, kao da se progonjeni u Francuskoj ne oslanjaju na snažnu pomoć stranih protestanata! Europski ratovi. Ali i na Orijentu također, dosta daleko od obala Sredozemlja, bjesnio je rat na neizmjernim granicama Turske, od oko­ lice Crnog mora do obala Crvenog mora. Velik periferni rat koji će 1569, više nego išta drugo na Sredozemlju paralizirati moguće djelovanje Selima i njegovih flota. Čudan rat, uostalom, neizravno sučeljen sa snagama neprijateljske Perzije koja je postala između Azije, osobito Srednje Azije, Indije i Indijskog oceana — velika prekretnica. Prva neprijateljska zona bila je južna regija današnje Rusije. Turci, u dogovoru s krimskim Tatarima, koji se oslanjaju na njih i masivne snage rumunjskih seljaka kojima su namijenili radove na podizanju nasipa, nastoje od Rusa preoteti Kazan i Astralian179, gdje su se ovi smjestili 1551. i 1556. Ne vjerujući doslovno u brojke europskih izvje­ stilaca, a uzevši u obzir veličinu prostora, može se pretpostaviti da taj rat zahtijeva goleme snage, jak transport, velike zalihe hrane i streljiva u Azovu, bazi svih operacija. Je li cilj te ekspedicije samo zadati udarac Moskoviji i kazniti je (kako to tumači vrlo formalistička turska diplomacija, uvijek brižno se opravdavajući) da bi se podržalo vazala, krimskog kana kojega su bezrazložno napali Rusi? Zapravo, i Turci i Rusi jednako trpe pljačke tih nomada u 16. stoljeću i nisu bili daleko od toga da se sporazume protiv te tam pon-države180. S druge strane, ne stječe se dojam o nekoj velikoj namjeri Turaka da sebi otvore putove Središnje Azije. Ostaje najjedno­ stavniji motiv, vojni manevar na velikoj udaljenosti protiv Perzijanaca. Turci su planirali prokopati kanal od Dona do Volge, povezujući tako Kaspijsko jezero i Crno more i otvoriti put svojim galijama do unu­ trašnjih obala Perzije. Očita opasnost koju je sufi osjetio181; zbog toga je, u prilikama koje nam izmiču, radio na tome da pobuni protiv Turaka 422

Na izvorištim a Svete lige: 1566-1570.

narode i vladare Kavkaza. To šio se veliki pothvat 1570. naglo izjalovio, šio su se Rusi domogli materijala i topništva agresora, ništa ne umanjuje značenje poduhvata182. U isto vrijeme odvija se i jedan drugi rat, započet dvije godine ranije, od Egipta do Sirije, preko arapskih zemalja, s neuralgičnom točkom na jugu, u pobuni Jem ena10-4. »Arapske zemlje«, to znači velika prometna zona trgovine Levanta. Njihova pobuna stoji Turke gotovo dva milijuna zlatnika godišnje, prema procjeni suvremenika18*, čemu valja dodati velike troškove i teret dalekog rata. Ono što nas uvjerava u intenzitet tih dvaju ratova u zaleđu turske države jesi neaktivnost sultana na Sredozemlju, gotovo potpuno na­ puštanje184 mora na kojemu kršćanin, barem na zapadu i u središtu, radi što želi. U kolovozu i rujnu, galije Dorije i Juana de Cardone, u posvemašnjoj slobodi, poduzimaju oko Sicilije plodan lov na gusare186. Ali valjalo bi bolje poznavati pozadinu osmanske povijesti da bi se moglo ločno sudili o politici turskog sultana. Jer potkraj 1569, carigradski je arsenal naglo probuđen iz svoje četverogodišnje obamrlosti velikim pripremama za pohod na Cipar187. Međutim, planovi o tom pohodu vjerojatno sežu u prethodne godine, barem do 1567, godine utvrđivanja Karantanije. Možda je baš zbog nje, makar djelomice, sultan lako prih­ vatio primirje s carem? I zbog nje je želio srediti svoje unutrašnje poslove prije nego što se upusti u taj važan pothvat? Odatle silina njegova djelovanja u ratovima o kojima smo govorili, 1569. godine. Priča se da je te godine Josip Micas, kojemu je sultan obećao Cipar, već istaknuo znakove kraljevstva na svome grbu. Također se govorilo da je požar, koji je 13. rujna 1569. opustošio venecijanski arsenal, bio Micasovo djelo, naime agenata koje je on potplatio108. Ono što je sigurno jest da je turski napad na Veneciju odavno visio u zraku. I nedvojbeno je to razlog glasinama o sporazumu Španjolske sa signorijom189, a koje je mudra Venecija širila iz Rima. Venecija je svakako imala zastrašujuću flotu. Ali ona je i osjetljivo i krhko tijelo, neusporedivo s turskom masom. Napadnuta od te nemani — a Bog zna da je ona uvijek činila sve ustupke da izbjegne tu nesreću — mogla bi joj se oduprijeti samo oslanjajući se na kršćanstvo, na Italiju i Španjol­ sku, to jest na Filipa II. koji drži jednu i gotovo drugu.

Počeci Granadskog rata U tom svijetu napetih odnosa, kad se svi užurbano naoružavaju, izbija Granadski rat silinom koja ne odgovara stvarnoj važnosti, u njenim počecima, jedne vojne operacije drugog, čak ni trećeg stupnja. Ali ne bismo mogli kazati koliko je ta »gromoglasna« vijest mogla potaknuti računice i nadanja, koliko je raspalila strasti i izmijenila klimu u Španjolskoj. 423

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

Činjenice su poznate. U početku beznačajan incident: u noći nakon Božića 1568. nekoliko Maura stiže do Granade, ulaze u grad i glasno pozivaju sve one koji žele braniti M uham edom vjeru da ih slijede190. Ušlo ih je šezdesetak, izlazi ih tisuću191. Nuncij u Madridu piše: »Poka­ zalo se da to nije tako važan dogadaj kao što će ga možda prikazati«192. Doista, Albaicin, veliki domorodački grad nije se ni pokrenuo. Ipak, ništa ne govori da Granadu, bez snijega koji je blokirao planinske prolaze, ne bi zauzele znatne snage193. Događaj bi tada mogao imati posve drukčije posljedice i zapaliti cijeli grad. Neuspjeh je natjerao pobunjenike da se sklone u planinu; ubrzo su im se pridružili drugi Mauri, češće oni iz drugih mjesta kraljevstva nego iz njegove prijestolnice194. Cijenilo se da ih je oko 4.000. »Jedni kažu više, drugi manje«, pisao je Sauli Genovskoj Republici. »Dosad nisam mogao saznati istinu. Smatra se da to neće potrajati jer se pobuna dogodila u nepovoljno vrijeme, a pripreme koje se vrše protiv njih beskrajne su. Iz Cordobe, Ubede, Baeze i drugih mjesta izišao je velik broj konjanika i pješaka«195. Po nekim glasinama, Mauri su utvrdili Orgibu, grad vojvode od Sesse, ali što da se radi bez lopova? »Govori se, nastavlja Sauli, da medu njima ima 300 Turaka, ali drugdje doznajemo da se radi samo o osam ili deset preživjelih s jedne galijice koja je potonula na ovim obalama«. Dosta optimističan izvještaj; nalazimo se tek u prvim danima nakon događaja i taj izvještaj je, unatoč svemu, pristran: Sauli, kao i svi genovski izaslanici (uostalom, i toskanski), kaže, govoreći o Španjolcima: »naši«; Fourquevaux, kako se može i misliti, objektivniji je i manje optimističan. Jer taj vjerski rat, taj rat između neprijateljskih civilizacija, širi se brzo sam od sebe, na terenu koji su već unaprijed pripremile mržnja i bijeda196. Od siječnja, pobunjenici su blokirali Almeriju197. U veljači, vojvoda od Sesse koji ima svoje posjede, sela, gradove i vazale u Granadi, procjenjuje da ima 150.000 pobunjenika od kojih je 45.000 sposobno nosili oružje,9H. U ožujku, pobuna se prelijeva s planine u nizinu199. I ni za koga nema dvojbe da su pobunjenici povezani s Alžirom200. Uostalom, odgovorni su pobunu odmah smatrali ozbiljnom. Mož­ da stoga što je jug Španjolske neoprezno ostavljen bez ljudi koji su pošli u pohod vojvode od Aibe. Ovdje su novačenja učestala više nego drugdje. A zatim, Španjolska je bila nenavikla na rat u svojoj zemlji. Ona nije u položaju za borbu. Prva mjera bila je da se pošalje novac za hitno novačenje Mondejaru, glavnom zapovjedniku Granade, i markizu Los Velezu, guverneru Murcije. Istodobno, španjolske su galije upozorene da spriječe eventualnu pomoć iz Afrike201. Španjolska vlada nastojala je pobunu održati u tajnosti: sera bien de tener secreto lo de Granada, pisao je Filip II. na margini pisma napuljskom potkralju202. Ali kako to postići, odgovaraju iz Napulja 19. 424

Na izvorištim a Svete lige: 1566-1570.

veljače20', kad vijest već kola, prenesena iz Genove i Rima? Razumljivo, ona je brzo krenula put Carigrada, kamo su i pobunjeni uputili molbu za pomoć20'1. Od srca Španjolske do Turske radi neprekinuti obavještaj­ ni lanac za vijesti, ne računajući one putujuće Maure ili bjegunce, neumorne hodače, putnike ili ljude za vezu: oni imaju svoje dopisnike i svoje zagovornike u Sjevernoj Africi kao i u Carigradu. Tako da nije posve sigurno da turska vlada nije umiješana u početak maurske afere, kao i u požar venecijanskog arsenala... U lipnju 1568. Don Juan u Barceloni vodi važan razgovor s jednim grčkim kapetanom koji mu nudi da pobuni Moreju. Zašto se ne bi moglo, godine 1565, 1566. ili 1568, zamisliti sličan susret, susret jednog Tagarina ili Mudejara s bilo kojim od vođa turske Ilote? U svakom slučaju, čim je vijest prešla granice Unutrašnjeg mora i Europe. postojala su barem dva različita maurska rata: stvarni, koji se odvijao u visokim krajevima Sierra Nevade, prilično nepovezan i prom ­ jenjiv, planinski rat, pun iznenađanja, teškoća ali i strašno okrutan; i drugi, taj »Granadski rat« kakvog su izdaleka opisivali najproturječniji izvještaji, namijenjeni poticanju svih strasti. Strasti Europe. I strasti Orijenta, koje hrani gusta mreža ortaštva i uhođenja, u smjeni suprot­ nom od onoga koji mi slijedimo s tolikom lakoćom od Istoka do Zapada, jer se tiče Zapadne Europe i jer je Zapadna Europa sredila njegove isprave. Kolike god bile dimenzije toga slučaja, cijela je španjolska masa uzdrmana tim domaćim ratom. U siječnju 1569. pobuna je lema svih razgovora na dvoru205, »vijest o kojoj se sada ovdje najviše govori«, kaže Fourquevaux200. »Uznemirenost je velika u cijelom kraljevstvu«, nastav­ lja ambasador207, za kojega je to dobra prilika da filozofira: pobune podanika protiv njihovih legitimnih vladara, jučer protiv Karla IX. u Francuskoj, protiv Marije Stuart u Škotskoj, protiv Katoličkog kralja u Flandriji, obilježje su vremena. »Svijet je danas sklon pobuni a podanici otporu na različitim mjestima«. Karlo IX. odgovorit će više ili manje iskreno, da se nada da će ti pobunjenici biti kažnjeni, a i »svi oni koji su se poput njih prihvatili oružja da uznemire državu svoga kralja i vlada­ ra«208. No je li on bio ljutit zbog situacije koja je Španjolsku sve više zabrinjavala? Protumjere su zahtijevale vremena. Kako djelovati brzo u tim nepristupačnim, divljim planinama gdje su se čete izlagale opasnosti da umru od gladi — i gdje su umirale? Kako blokirati dugačku obalu nepokornih krajeva, s bezbrojnim uvalama, pristupačnim za alžirske ili berberske brodove koji su prevozili ljude, streljivo, oružje (kršćanski zarobljenici služe za plaćanje: jedan zarobljenik za jednu pušku209), topove210 i hranu, rižu, žito, brašno? Duž tih obala gdje su plemići — 425

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

ne kralj — gospodari, uobičajeni su putovi krijumčara i gusara211. U početku ne ide ništa dobro ni na moru ni na kopnu. Mondejar je izvanredan zapovjednik, ali ga ometa i koči budući kardinal Deza! On pomaže da se unaprijedi nesposobni markiz Los Velez. Nedjelotvorna represija širi strašni ral koji već napreduje i sam od sebe. Sve to ne sprječava Filipa da zadrži vedro lice: do meteža u Granadi »naoko ne drži mnogo«, piše Fourquevaux212. On tvrdi da Turci imaju drugih briga; da je alžirska pomoć nemoguća uz stražu galija; da se sve ponovno vrati u red bit će dovoljne same »kršćanske zajednice«, to znači anclaluzijska milicija... Službeni optimizam koji ne dijele u inozemstvu gdje se predstavnici Španjolske umaraju od borbe protiv zlonamjernog pretjerivanja. U Londonu se Guerau de Spes osobito žali na to. U svibnju, gotovo je objavljeno »punim ustima« da su se druga španjolska kraljevstva digla protiv Njegova Veličanstva. »Ovdašnji ljudi ne poznaju vjernost Španjolaca...«21! Istina je da Španjolci na sve te glasine ne mogu odgovoriti jednom od onih dobrih pobjeda u kojima se točno zna bojno polje, broj mrtvih i zarobljenih... Operacije su nepovezane, brojno stanje slabo u tom malom okrutnom ratu u kojem se, izvan svake kontrole, organizira lov na ljude i s jedne i s druge strane21! Rat ophodnji, nepogodan za izvještavanje. Oluja koja je raspršila galije velikog komandora Kastilije i nanijela im gubitke u blizini Marseillea, 8. travnja, na putu prema španjolskim obalama, predstavljena je kao velik događaj, iako nije značila katastrofu kako su to tada rado objavljivali215. Loše započet i loše vođen, s pogreškama na svakom stupnju, Granadski rat nije uspio i skupo je stajao. Imenovanje Don Juana Austrijskog vrhovnim zapovjednikom, u mjesecu travnju, u početku nije ništa promijenilo. Iskustvo je pokazalo da je nemoguće koristiti samo miliciju, da je potrebno dovesti čete iz Italije (prikupljene iz napuljskih216 i lombardijskih217 tercija), skupiti čete u Kataloniji218. Tim pojačanjima valjalo je dati vremena da stignu, i situacija se jasno okre­ nula tek od siječnja 1570, kada je Don Juan, napokon slobodan da djeluje, odlučio zadati prve velike udarce. U siječnju 1570, dakle godinu dana nakon početka ustanka. Što je učinjeno do tada? Gotovo ništa, osim što su gajene nade — osobito da će glad sama prorijediti pobunjenike219.1 da će biti sačuvana Granada koju Don Juan Austrijski po izričitoj naredbi neće smjeti napustiti do kraja godine220. U tome se željelo vidjeti »pakost« Filipa II. prema D onjuanu: to opet znači »personalizirati« jednu politiku kojoj ne nedostaju razlozi postojanja, izvan osoba. To znači potcijeniti stra­ hovanja odgovornih koja su sažeta u uzviku Francésa de Alave: »Dao Bog da prije nego što taj pas (sultan za čije se pomorske pripreme 4 2 6

Na izvorištim a Svete lige: 1566-1570.

saznalo) uspije opremiti brodove, pobunjenici iz Alpujarre budu kaž­ njeni!«-21Moglo se i strahovati da će se pobuna proširiti izvan kraljevstva i da će aragonski Mauri »pobjesniti kao oni u Granadi«222. U tom slučaju valjalo bi se sučeliti najmanje sa 100.000 ljudi22-*a ne s 30.000 (pretpo­ stavljeni broj pobunjenika početkom kolovoza). Ali nije se radilo o tome da se »napakosti« Don Juanu nego da se shvati što valja činiti. Filipu II. je trebalo vremena, mnogo vremena da shvati kako uspjeh o kojemu je govorio jedan glasnik22"1 i koji se činio odlučujući, u stvarnosti nije bio ništa, jer Mauri su mogli bježati »kao jeleni« pred španjolskim arkebuzama225 i ne osjećati se zato lošije. Da shvati da se stvar mora uzeti ozbiljno, da je situacija takva kakva je bila u jesen: nizina i gradovi kršćanima, planine pobunjenicima226, prijetila da se opasno otegne u vječnost, uzevši u obzir obimnost očiglednih Turčinovih priprema u Carigradu. To shvaćanje možemo ocijeniti zakašnjelim. Ali još jednom, čak i strahovanja Filipa II. djeluju paralizirajuće. Istina je da bi prijetnja turske ilote zahtijevala da se okonča s Granadom. Ali ta prijetnja izlaže opasno­ sti i Italiju kao i Španjolsku, i u listopadu Juan de Zuniga traži od kralja da pojača španjolsku vojsku u Italiji227, toj Italiji kojoj su oduzeli vojsku za Flandriju, kojoj bi opet valjalo oduzeti vojsku (to će učiniti u prosin­ cu) za Granadu. Trebalo bi novaca, i opet novaca, a golemi troškovi u Flandriji već su ih toliko progutali... Trebalo je s jedne strane da se jasno ukaže na opasnost od vanjske intervencije, a s druge strane da ral doista krene loše kako bi Filip pristao da poduzme ono što je nužno. Nunciju je 26. listopada službeno rečeno da ako se rat nastavi preko zime, ako zahvati i druge maurske krajeve i ako, napokon, Turčin intervenira, Španjolska može ponovno pasti u ruke Muslimana. Nuncij je mislio da se tim priznanjem željelo izmamiti ustupke od crkvenog poglavara, posebno što se tiče eruzade, ali ono je odgovaralo stvarnoj zabrinutosti228. U Madridu su savršeno dobro znali za veze Maura s muslimanskim svijetom. Tijekom jeseni, u više se navrata saznalo da su maurski ambasadori, nakon povratka iz Carigrada, bili primljeni u Alžiru gdje su im obećane tisuće arkebuza229; zatim da su trojica Židova, bogati trgovci koji su došli na francuski dvor zbog svojih interesa u potraživa­ njima od Josipa Micasa, pričala da će armada doći 1570, a dar colory ayuda a los tnoros de Granada. Turcima su uputili molbu maurski izaslanici i kraljevi Maroka, Feza i još »tri ili četiri druga iz Berberije...«2*°. A to se podudaralo s obavijestima koje su gotovo istodobno stigle u Madrid, o vojnim pripremama šerifa protiv marokanskih utvrda; one su izazvale strah da će Muslimani zajedno napasti Španjolsku2*1. Međutim, sada su već svi priznavali da stvari u Granadi idu loše, nuncij2*2, toskanski opunom oćenik Nobili2** i sam Filip II. u svojim 427

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

pismima Don Juanu234. Uostalom, i znakovi su bili vidljivi. U prosincu su istjerani svi Mauri iz grada Granade; pretjerana, očajnička mjera235, koja navodi na pomisao da su bile točne obavijesti dobivene u Nizozem­ skoj posljednjih dana te godine: naime da Mauri, ponekad naoružani i arkcbuzama, često upadaju u kraljevstvo, lakodaseuG ranadiiliu Sevilli ljudi više ne usuđuju »promoliti nos iz kuće«236. Bilo je vrijeme da se nešto učini. Filip je odlučio, 26. prosinca, kako bi bio bliže mjestu događaja, da održi kastilijski cortes u Cordobi237. Je d n a posljedica G ranade: Euldj Ali zauzim a Tunis Neprilike Filipa II. u Granadi stajat će prijestolja jednog od berberskih »kraljeva«... U Tunisu je štićenika Karla V, Mula Hasana, kojega je ponovno doveo na prijestolje car, protiv volje Turaka, 1535. godine istisnuo vlastiti sin. Mula Hamida. A ovaj je, ukliješten između Španjo­ laca, Turaka i vlastitih »podanika«, to jest Tunižana i Arapa, nomada i starosjedilaca na jugu, vladao kako je umio, prije loše nego dobro. Možda, kako primjećuje Haedo238, oslanjajući se na male ljudi protiv velikaša, ali u svakom slučaju tako da će sve iznevjeriti i učiniti nezado­ voljnim. Nakon dvadeset godina obavljanja vladarskih funkcija imao je dosta domaćih neprijatelja i njegova je vlast bila slabija nego vlast bilo kojeg tuniskog vladara dotad. Plijen je, dakle, valjalo zgrabiti, a Granadski će ga rat baciti u ruke Alžiraca. Jer ako su Alžirci 1569. pomagali Maure u njihovoj pobuni — zbog interesa, koristi i vjerske strasti: u jednoj džamiji skuplja se brojno poklonjeno oružje za pobunjenike — ne čini se da je Euldj Ali, alžirski kralj od ožujka 1568, želio zbog njih preuzeti velik rizik. Haedo prim­ jećuje da se on mnogo više bavio obranom svoga grada nego Granadom. Možda zbog naredbe iz Carigrada, ali vjerojatnije zbog traženja španjol­ skih agenata: poznate su nam makar upute dane izvjesnom J. B. Gonguzzi dclle Castelle koji je poslan u Alžir 1569239. Uostalom, obilato pomagati Maure značilo bi silom probiti pomorsku branu Španjolske, operaciju koja je mogla biti vrlo skupa. A možda Euldj Aliju nije bilo stalo da se produži ekonomska blokada Španjolske prema njemu240. Ali. prije svega, čemu se trošiti zbog drugih kad Granadski rat pruža osobito povoljnu priliku za provođenje jednog plana, tako dragog svim alžirskim gospodarima: potpuno osvajanje sjevernoafričkog poluotoka? To je ponavljanje Barbarossinog pothvata iz 1534, ili, ako hoćemo, samo u drugom smjeru, Salah-reisovog pohoda na Fez iz 1554. U Madridu su znali za sve Euldj Alijeve planove, za povratak maurskih ambasadora iz Carigrada241, teškoće »kralja« s Deli Hasanom, gospodarom Biskre242 i, napokon, osvajanje Tunisa, što dokazuje djelotvornost španjolske obav•1 2 8

Na izvorištim a Socle fige: 1566-1570.

jcštajne službe. Doista, 8. listopada, jedan Španjolac, zarobljenik u Alžiru, kapetan Hieronimo de Mendoza rekao je da je iz pouzdanog izvora saznao za pripreme Euldj Alija protiv Mule Hamida. Jedno novo p is m o , o d 2 9 . listopada, to potvrđuje i Filip II. zapovijeda da se odmah obavijesti D. Alonso Pimentel, guverner La Goulette24-5. Međutim, Euldj Ali je već napustio Alžir u tijeku mjeseca listopa­ da2", bez ijedne Ilote (more više nije bilo za plovidbu), s četiri ili pet tisuća janjičara koji su krenuli kopnenim putem preko Constantinea i Bônea215. U prolazu mnogobrojni su se dobrovoljci iz Velike i Male Kabilije pridružili njegovoj vojsci, više tisuća konjanika s kojima se spustio u nizinu Beje, na samo dva dana od Tunisa. Vojnici Mula Hamida razbježali su se bez borbe, pobijeđeni kralj sklonio se u svoj grad, a zatim, ne osjećajući se tu sigurnim, otišao u španjolsku utvrdu La Goulettu s nekoliko pristaša i s onim od blaga što mu putem nisu mogli opljačkali. Potkraj prosinca, tvrdi Haedo (ali prema jednom izvještaju iz Alžira, to je 19. siječnja, što se čini točnijim-16). Euldj Ali ušao je u Tunis bez borbe. Kalabrežanin, dobro primljen od Tunižana247, zauzeo je palaču i organizirao svoje osvojeno područje, govoreći svisoka, prijeteći, kažnjavajući; u ožujku248, krenuo je putem Alžira ostavljajući u Tunisu veliki garnizon koji je živio o trošku Tunižana, pod zapovjedništvom jednoga od svojih zamjenika, sardskog odmetnika, Caytoa Ramadana2 Ali bez velike uzbune u Granadi, s kršćanskom vojskom koncentri­ ranom u Messini, operacija bi bila vrlo neizvjesna. Uostalom, hoće li Španjolska prihvatiti događaj?250 G ranada i Ciparski rat Zauzeće Tunisa, u siječnju 1570, bilo je posljedica neravnoteže koju je izazvao Granadski rat. Ta neravnoteža umiješala se i u Ciparski rat, veliki događaj 1570. godine, i u zaključivanje saveza između Rima, Venecije i Španjolske, kao neposredne posljedice turskog napada. Doista, maurski se rat nastavio tijekom cijele 1570, barem do 30. studenog, dana kad je Don Juan napustio Granadu, ako ne posvema a ono barem djelomice umirenu. Nastavio se, i dalje jednako težak i skup. Ipak, s novom godinom dobiva drugo lice. Nema dvojbe da je još mladi Don Juan Austrijski — imao je 23 godine — po svom poletu i junaštvu već bio pravi vođa. Kralj mu je stavio na raspolaganje golema sredstva, a i kraljeva prisutnost u Cordobi od siječnja, kojom je tako prišleđen dugi put zapovijedi i izvještaja i izvršioci prisiljeni na veću revnost, imala je svojih prednosti, što možda nisu cijenili ni ljudi s dvora ni diplomatski predstavnici koji su bili primorani živjeti u pozadini vojske, hvatajući se u koštac s brojnim sitnim problemima oko smještaja i prehrane251. 429

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

Situacija se nije promijenila preko noći. Prvi veći okršaj, prilikom opsade malog maurskog grada Galere, smještenog na uzvisini i teško pristupačnog, gdje mu topovi nisu mogli lako »nauditi«252, nije bio uspješan. Garnizon se borio nadljudskom snagom i u napadima je morao pokazati ne baš svakodnevno junaštvo da bi osvojio mjesto, i to nakon strahovitog krvoprolića. Kad je grad pao, otvoren je put u planinu: tamo su se uputile pobjedničke čete. Ali Mauri nasrnuše na njih s visina Sierra de Serona i nezadrživa panika potjera natrag dojuče­ rašnje pobjednike255. Za vrijeme te gotovo katastrofe poginuo je učitelj Don Juana Luis Quijada254. Taj rat iz zasjede bio je poduzet da demoralizira vojnika, da ga preda na milost i nemilst događajima, okrutnosti, kukavičluku ili očaju. U ožujku, i sam Don Juan govori o malodušnosti svojih ljudi255, o njihovom neposluhu256. Jedva okupljene, čete se osipaju... Zov pljačke pokreće pojedinačan i spontani rat koji zahvaća kao guba, dopire čak do miroljubivih krajeva. Svi španjolski gradovi krcati su maurskim robovima za prodaju; šalju ih čak brodovima u Italiju. U planini je, međutim, još oko 25.000 pobunjenika, od toga4.000Turaka ili Berbera. Hrane imaju u izobilju (kod njih žitarice vrijede svega četiri reala po s t a r u , žilo deset reala, bilježi jedan izvjestilac257); imaju suhih smokava i grozda, a mogu računati i na opskrbu alžirskih brigantina i fusta258. A osobito ih diži nada u tursko posredovanje259. Nedvojbeno ih samo planina štiti od neprijateljeve nadmoći. Veliki je problem svladati taj golemi masiv. Dvije kolone na koje su podijeljene španjolske snage, jedna s Don Juanom, druga s vojvodom od Sesse na čelu, vrlo sporo napreduju. Sauli, iznoseći nekoliko pojedinosti o posljednjim napredo­ vanjima, 27. ožujka, završava pismo puno »vrlo dobrih vijesti« ovim riječima: c con questo, li Mori restano del tutto eselusi dellap ianura , Mauri su potpuno odbačeni iz nizine260... Praćenje pojedinosti operacija za diplomatske je dopisnike u Ma­ dridu nepouzdan posao: dobre i loše vijesti izmjenjuju se s očitom nepovezanošću koja će na kraju zbuniti i najbolje promatrače i navesti Nobilija da kaže (slobodno prevedeno na moderni jezik) da je »rat s Maurima sistem naizmjeničnog tuša, toplog i hladnog...«261. Tako u svibnju 1570, posve blizu Seville, ustaje desetak tisuća Maura, vazala vojvode Medine Sidonije i vojvode Arcosa: evo loše vijesti. Ali uskoro se doznajc, a to je ugodno iznenađenje, da pobunjenici nisu došli do odmetničke planine: kralj je imao sjajnu zamisao da im pošalje njhove gospodare koji su ih umirili i većinu vratili kućama. Oni su se pobunili samo zato jer su ih Španjolci, koristeći blizinu ratnog poprišta, otimali da ih prodaju kao takozvani plijen i jer su otimali njihova dobra i njihove žene262. Ista avantura u ožujku, u jednom valencijskom selu gdje je 430

3 6 , S IK S T O PETI, V e n e c ija n sk o škola, P in a c o le c a V o lic a n a .

3 7 . D O N J U A N A U S T R IJSK I, Slika a n o n im n o g o ulora, Versailleski muzej,

Na izvorištim a Svete lige: 1566-1570.

pobuna planula, da bi odmah bila ugašena. Ta dva primjera ipak pokazuju kako je rat daleko od toga da bude ograničen. Ali velika opasnost ostaje Alpujarras, taj divlji svijet, gotovo nepokoriv, kamo su se sklanjali odmetnici. Nikad, čak ni u 20. stoljeću, brdski rat nije bio lak. A ovaj, iz 1570, »uništava i pali Španjolsku tihom vatrom«263. Ono što nije moglo oružje, napokon je postigla diplomacija — zašto ne reći služba za domorodačke poslove? Prvi kralj pobunjenika bio je ubijen. Drugog je snašla ista sudbina. Glavni zapovjednik pobune, Albaqui, stigao je 20. svibnja u Don Juanov tabor, poljubio princu ruku i pokorio se. Mir je bio potpisan. Mauri su dobili oprost, odobrenje da mogu nositi svoju nacionalnu odjeću, ali u roku od deset dana morali su se predati i položiti oružje na unaprijed određena mjesta. Berberi će se moći neometano vratiti u Afriku26'1. Dosta blagi uvjeti koji su om o­ gućili da se govori o »urođenoj blagosti Njegova Veličanstva«265, ali koji prije svega svjedoče o njegovoj želji da se pod svaku cijenu oslobodi jedne opasne pustolovine. Je li to barem bio pravi mir? Petnaestoga lipnja, 30.000 Maura položilo je oružje: okrugli bro­ dovi i oni na vesla stavljeni su na raspolaganje Turcima za povratak u Afriku266 a kao zadnji rok za predaju utvrđen je dan svetog Ivana267. No već 17. lipnja inkvizitori se počinju žaliti: u Granadi se Mauri, takozvani pokajnici, šeću sa oružjem i javno i vrlo slobodno pričaju o svojim pothvatima dičeći se brojem kršćana koje su ubili i onim šio su učinili da »uvrijede našu svetu katoličku vjeru«268. Brojni su oni koji su se predali, kaže se u jednom drugom pismu, ali ni jedan od njih nije došao ispovijediti svoje grijehe Svetom uficiju269. Nije li predaja bila najo­ bičnije ratno lukavstvo? Male fuste iz Larachea i dalje su dovozile oružje, pa su galije Sancha de Leyve zaplijenile pet ili šest brodica270. Dok je ukrcavanje Afrikanaca kasnilo271, kršćanski su se vojnici, jer nisu bili plaćeni, raspustili s uobičajenim posljedicama272. Sve to baš nije moglo kod pobunjenika izazvati poštovanje ili zdrav strah od španjolske sile. Doista, sporadični se rat zadržao u planinama, s opasnim napadima na usamljene kršćane273. »Malo pomalo nestaju Mauri u Granadi, pisao je Sauli27'1, iako ne nedostaje onih koji su ustrajni u pobuni. Četiri stotine Turaka otišlo je u Berberiju, ali berberski Mauri su ostali«. Dvije do tri tisuće Maura još je bilo u planini sa svojim »kraljem« i govorilo da će se predali samo pod uvjetom da mogu ostati u Alpujarrasu, na koji ustupak kraljevska vlada nije željela pristati. Sauli objašnjava: »Da ih se uništi, trebalo je barem godinu dana, kako su mi kazali, jer su ti Mauri požnjeli mnogo žita i zasijali proso i žitarice. Naši ih ne mogu spriječiti da žanju jer nemaju dovoljno vojske za takvu stvar«275. Kakve su se iluzije mogle gajiti u pogledu »pacifikacije« kraljevstva u takvim uvjetima? Don Juan je to ponovio u svom pismu od 14. 4 33

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

kolovoza: imat ćemo mir samo ako protjeram o Maure276. Da, ali evakui­ rati kraljevstvo bilo je nešto posve drugo od evakuiranja grada, kao što je prethodne godine učinjeno u Granadi. Dakle, u Madridu" su se opredijelili da ponavljaju kako je sve završeno. I svaki je ambasador to javio svome vladaru277; u isto je vrijeme Don Juan Austrijski, blizu poprišta, govorio o načinu ili, načinima, na koji da se unište Mauri u Rondi i ude u Alpujarras278. U rujnu, još je bilo riječi o uništavanju vinograda i voćnjaka pobunjenika279, progonu bjegunaca — drugoj vrsti nezgodnih — i istodobno o novom regrutiranju vojnika. Jer rat se nastavljao280 kao vatra koja se ne uspijeva ugasiti. Mali kralj pobunjenika više se nije opirao; zadovoljavao se bježanjem od stijene do stijene. A sve utvrde koje su sagradili u planini, svi garnizoni koji su tu bili smješteni, nisu mogli spriječiti ustanike da se provlače između straža i iznenađuju kršćane281. Tada se španjolska vlada odlučila za masovne deportacije. Nema dvojbe da su one bile odlučujuće. Çayas je pisao F. de Alavi, 13. listopada: »Vaše Gospodstvo može granadsku stvar smatrati svršenom, onako kako to odgovara službi i ugledu Njegova Veličanstva«282. Ovaj puta to je bilo istina. Početkom studenoga Don Juan je najavio primirivanje regije Malage i sierrasa Bentomiza i Ronde283. U međuvremenu, obavljene su deportacije. One su obuhvatile oko 50.000 pojedinaca, možda i više, a ispraznile su poglavito nizinski kraj. Prizor je bio strašan, o tome svjedoči i Don Juan, iako je i sam bio zagovornik deportacije. »To je bila najveća žalost na svijetu«, piše on 5. studenoga Ruyu Gomezu, »jer je u trenutku polaska bilo toliko kiše, vjetra i snijega da su se ti jadni ljudi vješali jedni o druge zapomažući. Ne bi se moglo poreći da je prisustvovanje raseljavanju jednog kraljevstva najveća bijeda koja se može zamislili. Napokon, to je učinjeno«284. Izaslanik Medicija u Madri­ du, čija smo pisma često navodili, vitez Nobili, uočavajući dosta dobro domete te neljudske ali djelotvorne mjere, pisao je velikom vojvodi: »Poslovi u Granadi sada su svršeni i mogu ih sažeti u jednu rečenicu: pokoreni Mauri i oni iz nizinskih krajeva održavali su živim rat jer su potajno opskrbljivali pobunjenike hranom«285. Oni su protjerani. Otada je u kraljevstvu Granade ostalo svega nekoliko tisuća nepo­ korenih Maura koji su živjeli kao razbojnici286 i, poput njih, bili podije­ ljeni u bande. Ali nije li ih bilo isto toliko, ako ne i više u katalonskim Pirenejima? Iako nije bio savršen, s normalnom granicom policijske nesigurnosti, to je ipak bio mir. Mauri su se ponovno nastanili u Kastiliji, dok su u primirenom kraljevstvu stari kršćani kolonizirali lijepe granadske zemlje: kršćanstvo, naposljetku, nije izgubilo u tom ratu287. Trideseti studenoga Don Juan je zauvijek napustio Granadu, po­ zornicu svojih prvih iskustava. Trinaesti prosinca bio je u Madridu288. 434

No izvorištim a Svete lige: 1566-1570.

1ii ga je čekala nova zadaća koja je možda bila čak i nastavak rata što se upravo ugasio. Jer, ako su Turci toga trenutka napadali Cipar (odavno priželjkivani plan njihova glavnog stožera), nije li to, među ostalim, bilo i zato što se na drugom kraju mora Španjolska činila sputanom svojim domaćim ratom? Počeci Ciparskog rata289 Dosta nam je dobro poznato kako je te zime, 1569-1570, organi­ zirana turska politika, ako ne savršenom, onda barem neuobičajenom jasnoćom. Povijesno govoreći, Turska 16. stoljeća je gotovo nepoznani­ ca. Mi zapadni povjesničari upoznajemo je preko izvještaja službenih ili poluslužbenih izaslanika Zapada. Ali 1569-1570, prvi vezir, Mehmed Sokolović prisno je vezan s mletačkim bailom i njegova politika nije politika vlade. Razilaženje tih dviju linija omogućuje, bolje nego inače, da prodremo do srca Turskog Carstva. Tako kažu povjesničari. Je li to točno? Novi car Selim, svima je poznato od njegova stupanja na prijestolje, nije ratoboran. Ali običaj od njega zahtijeva da početak svoga vladanja obilježi nekim sjajnim osvajanjem čiji bi probici omogućili da se sagrade i opreme neophodne džamije novih vladara. Utvrdili smo, ne objasnivši je potpuno, upola smanjenu aktivnost u godinama 1567, 1568. i 1569. U trenutka kada 1569. godine izbija pobuna u Granadi, brige oko jednog poduhvata u Rusiji i velike operacije na Crvenom moru paraliziraju svako eventualno djelovanje na Zapadu. Ali budući da Mauri još u jesen nisu položili oružje, ozbiljno se postavlja problem njihove potpore. Hoće li Turčin nagnati svoju armadu do obale Španjolske? Na Poluotoku su vjerovali u tu mogućnost. Ali turskoj floti trebao je oslonac na berberskoj ili francuskoj obali. Kao zaklon je otvoreno zatražena luka Toulon, i to tako otvoreno da se možemo zapitati nije li to više učinjeno s namjerom da se uznemiri španjolska nego da se doista dobije luka, za što je ona, jasno, saznala i protumačila kako možemo misliti. Jesu li Turci ikada mislili stvarno priteći u pomoć Maurima? Ponajprije, je li izravna pomoć armade Granađanima bila tehnički moguća, na takvoj udaljenosti, ako se uzme u obzir da su galije morale prezimiti? U svom iscrpnom djelu o Ciparskom ratu Paul Негге290 drži da jest, ali u onoj mjeri u kojoj smatra da je to bila stvarno politika koju je želio i energično podržavao Mehmed Sokolović, prvi vezir. Politika orla, u svim točkama dostojna Sulejmana Veličanstvenog i o kojoj svjedoče tisuće dokumenata. Ali kojih dokumenata? Pisma baila, koji izvještava o svojim razgovorima s velikim vezirom. Međutim, nije is­ ključeno da je veliki vezir mogao zavarati svoga sugovornika. Nije li 435

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

povjerenje koje se čini da mu ukazuje, povjeravanje, naklonost, njihovi razgovori koje nije prekinuo čak ni raskid s Venecijom, nije li sve to vrlo balkanski, vrlo istočnjački? A prije svega, u skladu s općom politikom sultana? Odvratiti pažnju Venecije od opasnosti koja se sprema, zatim ostali s njom u vezi (jer diplomacija nikad nije naodmet): ne tvrdim da je to nužno bio smisao komedije, ako je bilo komedije; ali ne vjerujem u tako iskrenu igru kakvom je prikazuje Paul Негге, previše zaokupljen, poput mnogih drugih povjesničara, da dokaže dekadenciju Turske, da to ilustrira mjereći udaljenost koja dijeli Sokolovićevu »politiku orla«: ne dirati Veneciju nego pomoći Maure — prosječna i kratkovidna Selimova politika: udariti Veneciju i zatim na rubu njena kraljevstva Cipar za koji se zna da je slabo čuvan. To znači, s ono malo što nam je poznato, rekonstruirati na previše jednostavan način tursku politiku, tako različitu u njenom centru. Na primjer, od 1563. dubrovačka je diplomacija upozoravala na planove... samog Sulejmana Veličanstvenog za osvajanje Cipra. Rodom Bosanac, mlad otet od roditelja kršćana, polako se uspinjući stepenicama osman­ ske administracije da bi 1555. postao vezir Divana, deset godina kasnije prvi vezir, Selimov zet, Sokolović je rastao na surovom dvoru, uz neumoljivog gospodara koji izaziva strah. Kakav nauk samosvladavanja, prikirivanja misli... Naziva ga se prijateljem Venecije; on joj je pružao usluge uz vrlo pristojne nagrade. To nikad nije obvezivalo nekog mini­ stra na dvoru turskog sultana. Opisuju ga kao mirna i miroljubiva: to je pretjerano reći, jer ono što on želi, to je p a x turcica, tegoban za slabe, častan za Uzvišenu Portu. Zatim, da je politika Mehmeda Sokolovića bila onakva kakva mu se pripisuje, bi li on i dalje mogao upravljati poslovima, i dalje držati kormilo dok brod kreće drugim smjerom? Kaže se da je njegova politika bila umjerena, tek naznačena, blaga kad je trebalo, napuštana u prikladnom trenutku. Ali gdje su dokazi te elastičnosti? Čini se nemogućim, kad se zna za oštrinu svađa i rivalstva na dvoru, da mu je ta elastičnost omogućila da se — izdajući namjere svoga gospodara ili barem radeći protiv njih — odupre svojim suparnicima, veziru Lali Mustali, starom sultanovom učitelju, zapovjedniku mornarice Piali-paši, tom spletkaru, i napokon, Židovu Micasu. Usput, možemo se pitati što valja misliti o posljednjem od ovih protivnika, sumnjivoj ličnosti, neko­ rektnom vjerovniku (to je izvjesno, barem u onome što se odnosi na njegove zahtjeve u pogledu Francuske), savršenom predstavniku onoga što bismo danas nazvali rođenim špijunom, ako ne izdajnikom-komedijantom. O njemu također Zapad — samo Zapad, nažalost — pruža pisma i dokumente: Micas ima veze s velikim roskanskim vojvodom, Genovom, Španjolskom, možda i Portugalom... Izdaje li on? Ili pak, ako nam je dopuštena ta pretpostavka, radi li i on po zapovijedi igrajući vrlo 436

Na izvorištim a Svete lige: 1566-1570.

proračunanu igni u promišljenijoj politici nego što se to misli, ne zaboravljajući iz toga izvući osobnu korist? Za Paula Неггеа to je »ništa manje nego časna ličnost«291, koja djeluje iz mržnje ili interesa. Iz mržnje protiv Venecije koja je oduzela dio dobara njegove žene; iz interesa, jer se od 1569.292 govori da želi postati kralj Cipra i tamo osnovati koloniju svojih istovjernika. To je možda točno... Ali među svim ostalim. Ne želeći ga, dakako, kao biografi poklonik te mračne ličnosti29*, prikazati čistim poput snijega, priznajemo da nam izmiče, da ga slabo razumijemo i, općenito, da je opasno pristupiti velikoj stranici turske povijesti lošim putovima biografije i anegdote. Ako pod svaku cijenu želimo graditi pretpostavke, ništa ne govori protiv postojanja jedne turske politike, pozorno i prerano usmjerene na svoj cilj: Cipar; i ona prema tome djeluje i svakome ostavlja da igra svoju ulogu: jednome ljubaznost prema Veneciji, drugome pregovore sa Španjolskom ili Francuskom... Tu i tamo, turska politika razapinje svoj dimni zaslon. Ona ne ohrabruje Maure, ali ne potiče Berbere da napuste svoju polovičnu podršku; ona ih kudi, kad treba, što se izlažu tuniskoj pustolovini29*1, ali za svoj račun provodi sličnu politiku. Jer slabo mareći da Maurima koji to očekuju pomogne neizravno ili izravno napadom na španjolsku flotu, Turčin će pokušati iskoristiti pomoć koju mu oni nesvjesno pružaju, da bi bez opasnosti sredio svoje vlastite poslove. Odlučan da ne zanemari ništa od tih prilika, on te godine nastoji ponovno pridobiti francusko savezništvo koje se dosta ohladilo francusko-španjolskim zbližavanjem 1567-1568. To je ono što 1569. daje smisao njegovoj molbi za Toulon, priliku da ispita teren, i neobičnom putovanju u Carigrad ništa manje neobičnog Claudea Du Đourga. Stigavši u složeno i nenormalno vrijeme orijentalne politike i zakompliciravši sve svojim »ludim zamislima295«, on se odmah posvađa s tamoš­ njim ambasadorom, pokušava potući bankara Micasa i steći naklonost velikog vezira Mehmeda Sokolovića; usput radi u korist Genovljana, i kad se odatle vraća preko Venecije, zimi 1568-1569, u društvu jednog izvanrednog turskog ambasadora, u džepu nosi »obnovu« ugovora. Jer Turskoj je vrlo stalo da na Zapadu ponovno stvori jednu Francusku prema tradiciji i svojim interesima. Obično vidimo — nesvjestan zapadni ponos — Francusku kako Turčina vuče k sebi i koristi ga za svoje ciljeve. Ali i Turčin je sa svoje strane poticao i privlačio Francusku k sebi. Tako je bilo i 1569, 1570, kada jc u pitanju bila poljska kruna za vojvodu od Anjoua i princa Transilvanije kao supruga za Margaretu de Valois296... Ali kako obnoviti francusko-turski savez s tom Francuskom koju razdire treći građanski rat? Francuski kralj, koji se bori na strani katolika, ne bi mogao doći iz takve udaljenosti. Najbolji je dokaz to što se slaže 437

DOGAĐAJI. POLI TIKA I LJUDI

cia se u Veneciji uhiti Du Bourg i Turčin koji ga prati297. Du Bourg piše pismo za pismom, obećaje brda i doline. Ima toliko toga reći! Napokon mu dopuštaju da ode iz Venecije, ali samo zato da bi ga uhapsili u Mirandoli... To uostalom ne sprječava francuskog kralja da se hvali posredovanjem jednog Du Bourga između signorije i sultana298! Ipak, nakon poraza Guiseovih i nepomirljive katoličke stranke, građanski će se rat za trenutak zaustaviti. Nakon primirja potpisanog 14. srpnja uslijedio je Saint-Germainski edikt o pomirenju, 8. kolovoza299. Caterina se tada okreće prema protestantima, i to tako da se počinje govorili o »paklenim brakovima« (tako ih je nazivao FrancésdeAlava300), o braku vojvode od Anjoua i Elizabete i o braku Henrika Navarskog i Margarete de Valois. Na diplomatskom planu, Francuska usvaja veliku protušpanjolsku politiku, jer se Talijanka više nije zadovoljavala samo vrludanjem između dviju francuskih stranaka nego i između dviju velikih sila na koje se one tako jako oslanjaju. To je naglo razjašnjenje francuske situacije koju se, pogrešno, gotovo uvijek objašnjava nekim osobnim razlozima. Što je u međuvremenu radio sultan? Možda nikad nije bilo oštrije zime na moru, olujnije, nesklonije brzom protoku vijesti od one 1569-1570301. To je loše vrijeme, još više povećavajući udaljenosti, pojačavalo barijere šutnje iza kojih je djelovao Turčin. Međutim, znalo se, i to mjesecima, da se užurbano naoružava302, očito da bi zadao neki snažan udarac. Malti, La Gouletti, Cipru? Igra prognoza nastavljena je i kad je Turčin već udario Veneciju, svuda gdje god ju je mogao dohvatiti. Zbog zime, dosta se dugo nije znalo za to čak ni u Veneciji, gdje su ipak bili oprezni. Do kraja i unatoč očiglednosti, Venecija je odbijala vjerovati u svoju nesreću. Nesreću: zar je Venecija, čiji oprez rado ismijavaju, kurtizana koja spava s Turčinom, mogla ne biti oprezna? Više nego žrtva svoga duha, ona je bila žrtva svoga tijela, svoje zemaljske realnosti, svoga carstva koje je bilo samo dugi lanac pomorskih uporišta, svoje ekono­ mije koja ju je obvezivala, kao Englesku, pristašu slobodne trgovine u 19. stoljeću, da živi od vanjskog svijeta, onoga što tamo crpi i Što tamo prodaje. Njena politika nije mogla ni na koji način biti politika golemog španjolskog ili turskog carstva (kojih je ona na neki način granica), tih carstava bogatih ljudima, prihodima i prostorom. Zato se politika Vene­ cije, u svakom trenutku proračunana, može objasniti samo višim držav­ nim razlozima. Međutim, u toj drugoj polovici 16. stoljeća, taj je razboriti oprez postao nepotreban, jer je svijet u svome razvoju bio protiv Venecije, protiv njenog političkog obrasca ili, ako hoćemo, protiv nje­ nog obrasca života. 438

Na izvorištim a Svete tige: 1566-1570.

Godine 1570. ona je upravo proživjela tridesetgodišnji plodni mir, koji je više nego šio se misli i više nego što je sama mislila djelovao na njeno političko ustrojstvo i oslabio njenu obranu. Osobito njezin sistem utvrđivanja, nekoć izvanredan, sada zastario, nepovezanost njene vojne administracije na koju svakodnevno očajnički ukazuju odgovorni časni­ ci, a prije svega stanje njene flote, sve je to smješta daleko ispod onoga što je ona bila nekoliko desetaka godina ranije*0*. Naviknuta na laj mir, koji je već godinama u opasnosti, uvijek se spašavala protiv svakog očekivanja, dorasla tisućama spletki balkanskog svijeta, privikavši sc vjerovati u djelotvornost malih sredstava. Više ne uspijeva tragično uzimati tursku politiku ili njenu pantomimu. Međutim, u početku ju je Turčin nastojao zaplašiti. On jc gajio nadu da će Venecija popustiti bez borbe, da će biti dostatno da je napadne pa će zatim odmah pregovarati. Dakle, u siječnju su mletački trgovci uhapšeni, njihova imovina oduzeta*0,1. Čini se da je u Moreji takva mjera poduzeta sredinom veljače. Brodovi doživljavaju istu sud­ binu: u Carigradu je s dvije već natovarene mletačke nave iskrcana roba, a one su rekvirirane za potrebe flote. Ali daleko smo od »pljenidbe mletačkih brodova« o kojoj povjesničari govore kao o nekoj velikoj raciji. Brodovi pogodni za zapljenu prije nego što se znalo za tu mjeru zimi nisu mogli biti brojni. A zatim, mjera, sama po sebi, nije posebno zabrinjavala. Nave su dobile obećanje o odšteti i njihova je pljenidba bila tek sitna vijest, dosta uobičajena u 16. stoljeću. Ako se Venecija uznemirava — a ona se, dakako, uznemirava i zato naoružava — to je zbog vijesti da će sultan sa svojom vojskom proći kroz Anatoliju i Karantaniju i da je u Castelnuovu*05 (Herceg-Novi) smjestio sedam stotina novih janjičara. To ipak neće spriječiti, upravo suprotno, mle­ tačku vlast u Kotoru da pošalje darove sinu Mustai'a-paše kad bude prolazio kroz Castelnuovo*06. Nedvojbeno je od 1. veljače u Carigradu općcpoznato da će Turčin zahtijevati ustupanje Cipra, u ime (već!) povijesnih prava Turske. Ali vijest, zabilježena u pismu Grandchampa 9. veljače*0", stići će u Veneciju tek u ožujku. A rat je već bio tu. Želeći svoje diplomatske korake potkrijepiti jasnom prijetnjom, Turčin je doista napao mletačke posjede. U ponedjeljak, 27. veljače, nevrijeme je na jadransku obalu kod Pescare izbacilo mletački čamac nekog Bomina iz Chioggie, koji je u nedjelju 26. krenuo iz Zadra i kojega je strahoviti temporal skrenuo južno od Mome d ’Ancona, neuobičaje­ nom brzinom. Vlasnik, dobro poznat jednom broju trgovaca, pričao je da je 25 do 30.000 Turaka iznenada navalilo na Zadar i da su samo pukim slučajem dvije galije, zahvaljujući svojem topništvu, odbile napadače i dale znak za uzbunu*08. Ne možemo potvrditi ove brojke, ali gola je činjenica napad na dugu i gipku liniju dalmatinskih položaja, s ukupno 439

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

60.000 duša (kaže jedan izvještaj iz 1576). Turčin je žestoko napao i naveliko pustošio*09. Napokon je vijest o turskim zahtjevima i službeno stigla u Veneci­ ju*10. Čauš Ubat, poslan iz Carigrada 1. veljače*11, prolazi kroz Dubrov­ nik sredinom ožujka*12, i 27. se nalazi pred mletačkim senatom gdje je primljen. Ali (scenarij je pripremljen) nisu mu dopustili da iznese argum ente i uputili su mu dosta teških riječi. Sa 199 glasova prema 220*1* odbijen je turski zahtjev. Doista, Venecija je odlučna da se bori. Sredinom ožujka, ona šalje izvanrednog ambasadora Filipu II*14, a Pio V, kojega je također upozorila, poslao je španjolskom vladaru Luisa de Torresa čija će uloga biti presudna*15. Venecija je isticala svoju želju za ratom. Pripremala je brodove, osposobljavala za plovidbu svoju pom oćnu flotu, opremala svoje galijune, opskrbila veličanstvenim topovima Faustovgalijun, novačila vojnike, prihvaćala one koje su nudili gradovi Terra Ferme, poslala na Cipar ekspedicijski korpus koji Turci nisu mogli uhvatiti, uputila više tisuća ljudi prema Dalmaciji, poslala jednog inženjera u Zadar*16. Naoružavanje, obavljeno uz veliku buku, završeno je prije proljeća, ali ne nužno s čvrstim namjerama da se time posluži. Turci će se početi iskrcavati tek u srpnju na južnom rtu otoka Cipra. Dotad, Venecija se zadovoljavala da igra igru: prije svega, ne izgledati uplašeno, na prijetnju odgovoriti prijetnjom, na silu silom. Na vijest o zapljeni dobara i osoba njene nacionalnosti odgovorila je istom mjerom*17. Ali čim bi Turci u tome malo popustili, ona bi se odmah ugledala na njih*10. Istina je da je dužd Pietro Loredano, im enovanu Veneciji 5. svibnja, pristaša stranke rata*19. Ali daleko od toga da je i pacifistička stranka nemoćna. Nakon jednoglasja od 27. ožujka, prestižne stvari koja se nedvojbeno činila mudrom samim pacifistima — koliko li pukotina i podjela, koliko mogućih obrata! Da je Turska uzmaknula, Venecija bi odmah zaboravila svoje naoružavanje, interese kršćanstva, i svoju dragu sestru Španjolsku... A ova je početkom 1570. godine uznemirena i sputana. Uznemire­ na zbog masovnog naoružavanja Turčina. Sputana ratom u Granadi koji onemogućuje značajnu masu njenih pomorskih i kopnenih snaga. Sputana također velikim događajima na sjeveru kojima nemoćno prisu­ stvuje. neutralna, ako ćemo pravo, jer se vojvoda od Albe protivi velikim vojnim intervencijama: ali neutralnošću koja će je strahovito koštati. Budući da ne raspolaže svim svojim galijama koje se zbog nadzora nalaze na granadskim obalama, i jer je neoprezno ostavila Italiju bez vojske, reakcija Španjolske na vijesti s Levanta je, prije svega, po modelu uzbunjivanja od prije Malte, priprema utvrda za obranu Napulja, Sicilije i Sjeverne Afrike. I ta obrana je skupa, ali bilo ju je nemoguće izbjeći: ništa nije potvrđivalo da će Turci poštedjeti španjolske posjede. Izv44 0

Na izvorištim a Svete HgG: 1500-1570.

ješlaji su to uporno ponavljali, ali izvještaji... I, uostalom, nisu svi imali isti ton. U rijeku vijesti lako je bilo namjerno ubaciti i sumnjive vode. Tvrdi se da se Venecija često služila svojom glasovitom obavještajnom službom kao oružjem pogodnim da uzbuni kršćanstvo kako bi tu podržavala psihozu straha od turske opasnosti. U svakom slučaju, izvjesno je da su u 16. stoljeću imali vrlo relativno povjerenje u vijesti koje je ona raznosila. Međutim, u početku joj je bilo jednako lako djelovali u Carigradu kao i u samoj Veneciji i, po potrebi, čak i proizvo­ diti neke izvještaje, namijenjene Njegovom Katoličkom Veličanstvu. Kako bilo da bilo, 12. ožujka napuljski je potkralj napisao: »Primio sam jedno pismo iz Carigrada, s nadnevkom od 22. siječnja, od našeg agenta u kojega sam imao najviše povjerenja... Ono potkrepljuje moje mišljenje da se. unatoč onome što smo saznali od početka neprijateljstava u Dalma­ ciji. velika armada ne priprema radi nanošenja štete Mlečanima«320. Španjolci su dakle okupili sve galije koje su mogli na jugu Italije, i u pomanjkanju Španjolaca, za Milano i Napulj digli Nijemce, a Talijane za galije i Siciliju. La Goulettu su opskrbili ljudima, hranom i streljivom. Dana 31. ožujka321 Filip II. pisao je Chamonnayu: »Odlučio sam da dignem dvije regimente Nijemaca, jednu za Milano, drugu za Napulj«, jer »»moje talijanske države su u ovom trenutku bez vojnika«, a Turčin bi, kad dođe, mogao nanijeti velike štete. Regimenta namijenjena Na­ pulju, ukrcana u Genovi na galije Giovannija Andree Dorije, stići će 3svibnja322 i odmah biti upućena na obale. Budući da je od kraja lipnja precizirana i lokalizirana turska opasnost, regimenta će biti raspuš­ tena323 nakon odbijanja Venecije da je primi u svoju službu32 *. Što se tiče galija, nakon dolaska Giovannija Andree Dorije u Napulj u travnju, na jugu Italije našlo ih se šezdesetak. Šezdeset od sto kojima je tada raspolagala Španjolska i koje su predstavljale cjelokupnu eskadru Genove, Sicilije i Napulja; napuljskima je zapovijedao markiz Santa Cruz. Ako je vjerovati pritužbama voda, sve su galije bile dosta slabo opremljene, s nedovoljno galijaša325 i malo ili nimalo vojnika. U srpnju je Doria dobio odobrenje da unovači dvije tisuće Talijana u Napulju radi ekipiranja svojih brodova. U međuvremenu flota je morala dva puta ploviti do La Goulette326. Drugo putovanje bilo je usmjereno protiv Euldj Alija za kojega se znalo da je pristao u Bizerti s 24 ili 25 galija. Giovanni Andrea Doria ih je namjeravao zaplijeniti s 31 pojačanom galijom, ali je, budući da je u međuvremenu Kalabrežanin utvrdio obalu Bizerte, plijen bio u skrovištu. Kršćanske su galije promijenile smjer, dotakle su La Goulettu, zatim stigle do Sardinije gdje su morale preuzeti čete prije nego što će stići u Napulj327. Uskoro im je stigla naredba da idu na Siciliju, a zatim da se upute prema Orijentu. Filip II. je, unatoč molbama Pescairea, 441

DOGAĐAJI, POLITIKA I IJUD1

novoga potkralja Sicilije koji je želio da se pokuša napasti Tunis'*20, popustio pred papinskim i mletačkim molbama da se pokuša spasiti Cipar. Pom oć C ipru U srpnju su se Turci iskrcali na otoku. Devetoga rujna glavni grad Nicosia pao je u njihove ruke. Jedino je Famagusta, bolje utvrđena i sa znatnim snagama, ostala u vlasti Mlečana sposobnima da se još dugo odupiru. Ako se uzme u obzir kašnjenje vijesti, problem Cipra postavio se u svoj svojoj jasnoći dosta kasno, sredinom ljeta: hoće li Venecija pomoći otoku? Hoće li se moći suočiti s Turčinom sama, spasiti drago­ cjeni otok šećera, soli i pamuka? U njenom je interesu bilo da na svaki način uzbuni Zapad protiv Turčina i da učini taj lokalni rat ovisnim o nekom općem ratu. Možda će ta prijetnja obeshrabriti njenog protivni­ ka, prisilili ga da popusti, da pristane na kompromis. Ona je također željela da se ne veže za drugog diva na Sredozemlju; da ne potpiše savez sličan onome iz 15 38*29, koji joj je ostao u lošoj, još živoj uspomeni. Venecija je tada imala dojam da se radilo o sporazumu između Dorije i Barbarosse-, godine 1590, Paru ta će tvrditi da je bilo izdaje. Ali kako ostati slobodan između dvije strane, sada kada je se napada direktno? Nije bila mala stvar uvući Španjolsku u igru. Granvela se nakon prvih vijesti izjasnio protiv bilo kakve pomoći Veneciji. Pregovori koji su se vodili preko Rima ubrzo su se pretvorili u razgovor u troje, u kojemu je dominirala čudesna, izvanredna ličnost Pija V: uskoro je on sam djelovao, s utolikom većom žestinom što je njegova katolička politika uvijek bila politika borbe. Razočarana 1566, kao što smo već rekli, papina revnost našla je oduška u sredozemnim događajima. On je doslovno buknuo i svojom brzinom djelovanja, svladavanja teškoća, ubrzao je odluke dviju strana kojima je, u načelu, bio samo posrednik. Vjeruje se da je slabo mario za sitne računice u koje se zatvarala Venecija, zaokupljena samo time da spasi svoje plantaže i solane. On je već u ožujku 1570, za vrijeme zasjedanja senata, preko svoga nuncija izvršio na nju pritisak i odmah joj ustupio desetinu na mletačko svećen­ stvo da bi pomogao Republici u njenim naporima naoružavanja. Odmah je prihvatio da oformi papinsku flotu kojoj su, 1571. godine, glavnina bile toskanske galije. Odmah je odobrio da se drvo za gradnju galija**0 upućuje prema Anconi. Odmah je Filipu II. poslao Luisa de Torresa, svoga povjerenika i bliskog prijatelja, jednoga od brojnih crkvenih zanesenjaka iz okruženja Svetog oca**1. Namjerno odabran jer je bio Španjolac, s brojnim prijateljstvima čak i u samom savjetu Filipa II, on je odaslan najvećom brzinom: upute je dobio 15. ožujka, u travnju ga jc Filip 11. primio u Cordobi. U travnju, dok je još Granadski rat bio u 442

Na izvorištim a Svete lige: 1566-1570.

punom jeku5-42. U Cordobi — na svega nekoliko dana puta od ratnog poprišta. Dakle, u atmosferi vjerskih strasti, u trenutku zanosa za budućnost kršćanstva444, napadnutog odjednom na rubovima sjevera (reformacijom), i na samim obalama južnog mora, pritiješnjenog iz­ među tih dvaju ratova koje će Atlantik svojim velikim neprijateljstvima ubrzo spojili. Taj zanos vremena izbija iz pisama Pija V. — suprotno bi iznenadilo — ali i iz pisama njegova izaslanika. Dovoljno ih je preletjeti očima da bismo našli ono što je moglo preživjeti od strasti, od duha svetog rata, u pozadini Granadskog rata. Ipak, pregovori su tekli sporo. Ono što Pio V. traži, to je savez. Ne kratkotrajna pomoć, nego savez u pravom smislu riječi. »Jasno je, kaže se u Torresovoj uputi, izrazima koje mora ponoviti kralju, da je jedan od glavnih razloga koji je naveo Turčina da raskine s Mlečanima taj što je vjerovao da će ostati sami, ne očekujući da će se ujediniti s Vašim Veličanstvom koje je zaokupljeno Maurima u Granadi...«. Ali i najbolje računice su katkada pogrešne. Ako Filip II. napokon prihvaća savez protiv islama, to je možda upravo zbog toga što 1570. — godina Granade — vraća Španjolsku njenim strastima. Jasno, nije zaboravljen ni interes, ni politički, ni financijski. Vene­ cija je granica kršćanstva. Hoće li ono biti jače kada ona podlegne? Ili kada zaključi s Turčinom jednu od onih nagodbi za koje se francuska vlada nudi da u njeno ime pregovara? Papa ne zanemaruje ni jedan od tih argumenata: »Mletačke utvrde su, piše on kralju, antem ural utvrda Katoličkog kralja«; zaključiti savez značilo bi za Filipa II. »imati u svojoj službi mletačke države, njene ljude, njenu flotu«. Što se tiče financijskog interesa, on je jasan. Od 1566. godine, španjolski kralj raspolagao je velikim prihodima supsidija (tj. 500.000 dukata godišnje koje je plaćalo španjolsko svećenstvo), ali povelja o erusadi nije bila obnovljena, što je predstavljalo gubitak od 400.000 dukata svake godine441, a cxcusado, odobren 1567, nije bio ubran zbog straha od previše žustrih negodo­ vanja. Luis de Torres je u ime crkvenog poglavara nosio odobrenje za erusadu, zakasnjelu zbog obzira savjesti. I ova bitna pomoć španjolskom proračunu sigurno je imala svoju težinu u vladarevoj odluci. Filip II, za kojega se govori da je bio vrlo spor, dao je svoj načelni pristanak osam dana nakon opširnog objašnjenja Luisa de Torresa445, što je za Španjolsku, za Veneciju, za Tursku, za cijelo Sredozemlje, svakako bila najveća pustolovina u koju su se upustile. Cipru446 se pokušalo pomoći čak i prije zaključenja saveza. U lošim uvjetima, jer sve je bilo improvizirano. Improvizirana papina flota, na brzinu opremljena, unatoč upozorenjima Çunige u Rimu. Nedvojbeno je papa svojom prisutnošću u eskadrama htio spriječili Španjolce da svime upravljaju po svojoj volji kao 1538-1540. Improvizirano je bilo, 443

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

a io je već ozbiljnija stvar, imenovanje zapovjednika savezničke flote, Marcanionija Colonne337, rimskog plemića, velikog konetabla Napulja, i time, vazala Filipa II338, zaokupljenog da pridobije naklonost Španjol­ ske (koju je već pokušao postići putujući dvaput u Madrid ali bez većeg uspjeha). To je ratnik, ne mornar; samo kratko vrijeme u mladosti brinuo se za svoje galije. Ali PioV, budući da ga je izabrao, uporno nastoji da ga zadrži na čelu kršćanske flote. I to je već ozbiljno, jer zapovjednik cskadre ne imenuje se tako naglo. Ne improvizira se ni ratna flota, a upravo to je Venecija morala učiniti. Ona je brzo mobilizirala znatnu flotu, ali posao nije bio dobro obavljen, mletački ratni aparat pokvario se predugim mirovanjem. Uz 10 su njene pomorske snage raspršene između privatnih eskadri, a rezervnu flotu, na suhom, u arsenalu, valja ekipirati. Ako je Venecija bogata, čak previše bogata materijalom, brodovima, galijama i galijunima, topništvom, siromašna je u ljudstvu, nema zaliha hrane. A vojska, to su i veslači, posade, vojnici na galijama, bačve, sanduci s hranom. I jedno i drugo nedostaje, a signoria ne zna ni djelovati brzo, ni nadom­ jestiti novom taktikom nedostatak ljudi. Ona tek naslućuje uspjeh okruglog broda, galijuna ili supergalija, opskrbljenih topovima. Brza pomoć poslana na Cipar u veljači okruglim brodovima stigla je brzo, unatoč zimi, a u prolazu je topništvo s nava kosilo turske galije339. Ali pouka još nije jasna. A s obzirom na hitnost, previše je kasno za oslobađanje od stogodišnjih tradicija, za odustajanje od čovjeka, pokre­ tača i stroja borbe... Šezdeset galija pod zapovjedništvom Hieronima Zanea, koje su krenule iz Venecije 30. ožujka, jedva su stigle u Zadar, 13- travnja340. Tu su ostale dva mjeseca, do 13. lipnja, gotovo posve besposlene, ako izuzmemo nekoliko patrola protiv uskoka i pljački na dubrovačkom teritoriju311, uzalud trošeći zalihe namirnica koje su teško mogli obno­ vili u toj luci bez zaleđa, kakva je Zadar, i ne uspijevajući čak ni spriječiti turske galije u pustošenju albanskih obala. Možda je ta neaktivnost imala i dobrih razloga: želju da se zaštiti Venecija; strah od zime na Jadranu koja omogućuje pothvate, brze dolaske i odlaske a ne kretanje velikih flota, strah od sukoba s turskom flotom koja se oslanjala na Grčku, barem se tako govorilo, da zaštiti svoje napredovanje prema Cipru. Kad je stiglo ljeto, Zane je dobio naredbu da hitno dođe na Kretu i tamo okupi sve mletačke galije koje su se morale naći na otoku. Admiralu je zabranjeno da se putem zaustavlja, ma kakav razlog za to imao: to bi značilo mrskoj floti dati ideju i vremena da dođe do Jadrana. Stigavši na Krt, mletačka je flota načula o skorom dolasku papinskih i španjolskih snaga. Produžila je prema Kreti gdje se nadala da će naći ljudi i hrane u izobilju, kako je bilo određeno. Ali ništa nije bilo učinjeno 444

N a izvorištim a Svete fige: 1566-1570.

kaci je stigla u kolovozu. Nebriga, nesmotrenost? Ili pak stvarne teškoće koje uvelike objašnjava izvjestan broj mletačkih odnosa. Regrutiranje posada i veslača Arhipelaga za račun Venecije bilo je sve teže. Papa i Španjolci ušli su u luku Suda 31. kolovoza. Papinske snage nisu bile ništa bolje opremljene od Mlečana. Španjolske su galije u Messini, gdje su se okupljale, popunile brodove veslačima i vojnicima--*'12. Što će se učinili? U razgovorima s Luisom de Torresom, Filip II. je u početku obećavao samo ono što se od njega tražilo: zadržavanje njegovih galija na Siciliji. Kad se nakon drugih razgovora prešlo s toga prvog obećanja na ono o odlasku na Levant*4-*, nove naredbe poslane su Giovanniju Andrei Doriji. On ih je dobio 9. kolovoza s obaviješću o njegovoj podređenosti Marcantoniju Colonni*’4. Ali služili kao drugi slabo mu se svidjelo, osobito kad se radilo o izlaganju opasnostima Levanta njegove flote, posebno njegovih galija koje prema uvjetima asienta neće biti zamijenjene u slučaju gubitka. A krenuli u kolovozu s namjerom da ide sve do Cipra, nužno je značilo izložiti se na povratku opasnom zimskom vremenu. Naredbe su dakle izvršene preko volje. Oko 20. kolovoza 51 Dorijina galija pridružila se maloj papinskoj eskadri u Otrantu*14. Galije su se potpuno okupile tek 14. rujna*'16 na sjevernoj obali Krete. Luka Suda, odabrana za okupljanje, bila je prikladna, ali slabo opskrbljena. Na prvoj općoj smotri bila je očigledna slaba pripremlje­ nost Mlečana. I sukobi su izbili. Umjesto da izvedu smotru na otvorenom moru gdje podvale s vojnom snagom nisu moguće, Mlečani su je izveli u samoj luci, krmama prema kopnu, ostavljajući posadama mogućnost da za vrijeme smotre prelaze s jedne galije na drugu* ’7. Istodobno su se pojačale nesuglasice medu vođama. Ali kako je mletački admiral primio naredbu da pokuša pod svaku cijenu, pa i sam ako zatreba, pomoći Cipru, udružena je flota odlučila krenuti prema istoku. Ipak, ne direktno na Cipar do kojega ne bi mogli stići a da se ne sukobe s Turcima. Admirali su razmišljali o jednoj akciji protiv Male Azije ili Dardanela, kako bi odvratili neprijateljsku flotu od Cipra, zatim joj zapriječili put, postavivši se brzo između nje i otoka. Flota je, dakle, zajedrila prema Rodosu*48. Predstavljala je golemu snagu: 180 galija i 11 galijuna (ne računajući manje brodove i transpor­ tne nave), 1.300 topova, 16.000 vojnika. Unatoč slabostima papinske i mletačke eskadre, djelotvorna akcija bila bi moguća da vođe nisu bile tako podijeljene, da je Marcantonio Colonna, na brzinu izabrani admi­ ral, bio vođa, da oprezno napredovanje flote nije otežavao Doria koji je znalački podvostručio taktičke mjere opreza. Tako, kad im je u blizini obala Male Azije stigla vijest da je Nicosia osvojena 9- rujna-*49, da je gotovo cijeli otok u rukama Turaka, osim Famaguste koja se još odupi­ 445

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

rala, vode su odlučile da se vrate. Loše jesensko vrijeme strahovito ih je omelo na putu za Kretu, kao što je ometalo u istom trenutku i pobjed­ ničku tursku flotu koja se vraćala u Carigrad. Saveznici nisu mogli pomišljati da prezime na otoku slabo opskrbljenom hranom; morali su se okrenuti prema Italiji. I tamo su teškoće u plovidbi bile velike. Doria je uspio u pothvatu da dovede sve svoje galije u Messinu350, ali Mlečani su podnijeli goleme gubitke (13 galija, možda Čak 27351, na povratku s Krete), a Marcantonio je u studenom doveo svega tri od dvanaest galija koje su mu bile povjerene-152. Naslućujemo kakve je neugodne dojmove proizvelo ovo promaše­ no putovanje, sumnje, rasprave351 koje je izazvalo. U Rimu, u Veneciji, sva je krivnja svaljena na Doriju. Prilika je bila dobra da se napadne i kralj preko njegova admirala. U Veneciji je mirovna stranka dobila na značenju. Španjolci, dakako, nisu propustili da odgovore. A Granvela je pisao svome bratu Chantonnayu: »Colonna se ne razumije u more više nego ja...«35l Međutim, signoria je svojom uobičajenom krutošću kaz­ nila loše izvršioce, zapovjednika četa Pallavicina, zapovjednika flote l lieronima Zanea, koji je umro ubrzo nakon uhićenja, i čak potčinjene: kazne i nemilosti pridonijele su znatno dobrom držanju mletačke flote 1571. godine. Tijekom te zime, 1570, činilo se da je bila dovedena u pitanje budućnost saveza. Zaključen, a da ga nitko nije potpisao, činilo se da je razbijen sam od sebe i prije nego što je postojao.

446

Napomene uz poglavlje 3 1 Jean HÉRITIER, Catherine deM édicis, 1940, str. 439. 2 7.a sve le biografske pojedinosti, L. von PASTOR, op. cit., XVII, str. 37-59. 3 Izvještaj Cusana, 26. siječnja 1566, Bečki arhiv, navod L von PASTOR, op. cit., XVII. sir 42 i bilješka 2. н ibid., sir. н-t. 5 Ibid., str. 45. 6 Njemu u prilog išao je samo trag jedne intervencije Filipa II, L. WAl 1RMUND, Das Ausscblicssungsrccbt (fus exelusiva) der kalh. Staatcn Osterrcich, Frankrcicb u n d Spanien bci den Papstwahlcn, Beč, 1888, sir. 26. Requcsens Filipu II, Rim, 7. siječnja 1566; Ha sido ay u d a d o y fa v o re cid o p o r pa rte de V. M. \ Luciano SERRANO, Corrcspondencia diplom atie» entre E sp a n a y la Santa Sede, Madrid, 1914, l, str. 77. i bilješka 2. 7 Requcsens Filipu li, 5. siječnja 1565, u; J. J. DÔLI.INGFR, op. cit., I, sir. 571-578, navod L. von PAS TOR, op. cit., XVII, str. 11 i 59. H ibid., str.
447

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

21 H. Ferrero Genovskoj Republici, Carigrad, 9. veljače 1566, A.d.S. Genova, Costanlinopoli 22170. Potvrđeno pism om s Krfa, 16. ožujka, Simancas E° 1055, f* 67-68. 25 1,. SERRANO, op. cit., 1, str. 184. t, 26 29. svibnja 1566, FOURQUEVAUX, op. cit.. I, str. 64. 27 20. travnja 1566, Simancas E® 1055, f® 104. 2H Izvještaj iz Dubrovnika, 27. travnja 1566, Simancas E° 1055,1° 13. Izvještaj s Krfa, 3. svibnja 1566, Simancas E® 1055,1° 124. 29 Prema pismima iz Carigrada, 16. srpnja 1566, A.d.S. Genova, Costantinopoli 22170. .30 Awisi venuti con la reggia fregata da Levante dall'ysola de Corfu d e dove partetc alii 10 di maggio 1566, Simancas E® 1055. 3 1 Krf, 11. srpnja, izvještaj stigao u O trant 12, Simancas E° 1055, f®155. 32 Izvještaj jednog vlasnika galijuna, Simancas E° 1055,1° 163. 33 G. 1lernande/N j. V., Venecija, 1. kolovoza 1566, Simancas E° 1365. M arkizCaparso vojvodi od Alcaic, Bari, 24. srpnja 1566, Simancas E® 1055, Р 100. 3i Veliki m eštar Filipu 11, Malta, 25. srpnja 1566, Simancas E° 1131. Filip II. G.A. Doriji, Hosque de Segovia, 11. kolovoza 1566, Simancas E® 1395. 35 Gard Hernandez kralju, Venecija, 1. kolovoza 1566, Simancas E° 1325. 36 Pismo guvernera Abruzza, 1. kolovoza 1566, Simancas E® 1055, f® 165; Relacion de lo que la arm ada del Turco ha hecho en cl Reyno d e Napoles desdc que fuc descubicrta hasta los seys dc agosto 1566, Simancas E® 1325. 37 Por cartas de D. de Mendoza, 7. kolovoza 1566, d e San Juan Redondo, Simancas E® 1055. 1®171. 38 Napuljski potkralj Filipu II, Napulj, 16. kolovoza 1566, Simancas E® 1055, 1° 177; FOURQUEVAUX, op. cit., 1, str. 110-111, 12339 Por cartas de J. Daça castellano d e Veste (Vasto?), 6. kolovoza 1566, Simancas E® 1055, l® 169. Lo que se entiende de la a rm a d a p o r carta d e B â ti d e los 19 d e agosto 1566. Simancas E® 1055, 1® 178; napuljski potkralj Filipu II, Napulj, 5. rujna 1566, E® 1055,1® 190. -it) Napuljski potkralj Filipu II, Napulj, 14. rujna 1566, E® 1 0 5 5 ,1®197. -i 1 Isti istome, Napulj, 27. rujna 1566, ibid., I®200. 42 FOURQUEVAUX, op. cit., 1, str. 84-85, 6. svibnja 1566; Nobili vladaru, Madrid, 6. svibnja 1566, A.d.S. Firenca, Mcdicco 4897 bis»... et m o lti dicorto chc Sua M aestà vuol a ndar sopra... Argeri et dicono cbe in conisglio ha p a rla to (Filip II) d i voler a n d a r in persona benebé questo io no lo credo...«, isti istome, 7. svibnja 1566, ibid. •i3 G CAPPELLE’ITI, op. cit., VIII, sir. 373h4 Napuljski potkralj Filipu 11, Napulj, 6. kolovoza 1566, Simancas E® 1 0 5 5 ,1®168. 45 7. kolovoza 1566, Simancas E® 1 0 5 5 ,1®170. -i 6 Edmond FALGA1ROLLE, Une expédition fra n ça ise à l ‘île d e M adère en 1 5 5 6 ,1895; Nobili vladaru, Madrid, 6. listopada 1566, A.d.S. Firenca, Mediceo 4897 bis-, Calendar o f State Papers, Vcnct. VII, 12. studenoga 1566, str. 386; Montluca je opozvao Karlo IX: kralj Fourqucvauxu, Saint-M aur-des-Fossćs, 14. studenoga 1566, str. 59-60; Portugalci su agresori, 29. studenoga 1566, FOURQUEVAUX, op. cit., 1, str. 144. -17 Josef von MAMMER-PURGSTALL, Hist, d e l'Empire ottom an, Pariz, 1835-1843, VI, str. 206. 48 I b i d ., str. 215. •19 Georg MENTZ, Deutsche Cescbicbte, Tübingen, 1913, str. 278. 50 G. dc Silva kralju, London, 29. travnja 1566, CODOIN, DOOQX, sir. 308. 51 Nobili vladaru, Madrid, 23. ožujka 1566, A.d.S. Firenca, Mediceo 4897 bis. 52 Leonardo Contarini duždu, Augsburg, 30. ožujka 1566, u: G. TURBA, op. cit., 1, 3, sir. 313.

448

Na izvorištim a Svete lige: 1566-1570. 54 Nobili vladaru, Madrid, 6. lipnja 1566, A.d.S. Firenca, Medicco 4897 bis. S i Georg MENTZ, op. cit., sir. 278. 55 Leonardo Contarini duždu, Augsburg, 1. lipnja 1566, u: G. TURBA, op. cit.. I, 3, sir. 320. 56 Isti isiome, 20. lipnja 1566, ibid., str. 324. 57 Dana 18. kolovoza 1566, op. cit., I, str. 109. 5H Karlo IX. Fourquevauxu, Orcamp, 20. kolovoza 1566, C. DOUAIS, Lettres... à M. de Fourquevaux, str. 49. 59 J. von HAMMER, op. cit., VI, str. 216. 60 Ibid., str. 219, kaže Dunav kod šapca. 61 Ibid., str. 22362 Ibid., str. 224. 63 Ibid., str. 231; F. HARTLAUB, op. cit., str. 23; o tome postoje brojni neobjavljeni dokumenti iz Carigrada, 23. rujna 1566, Simancas E° 1055, Г 198; napuljski potkralj Filipu II, 5. studenoga 1566, ibid., f 215. 64 Jednako N. JORGA; takder Paul HERRE, EuropàischeP olitik im Cyphseben Krieg, Leipzig, 1902, str. 8. 65 De Guricia, prim era de settem bre 1566, Simancas E° 1395. 66 F. de Alava kralju, Pariz, 10. studenoga 1566, A.N., K 1506, B 20, br. 76. 67 Isti istome, Pariz, 8. prosinca 1566, ibid., br. 88 »estar aqui algo sospcchosos del Emperador paresçiendoles que hara treguas con el Turco antes que se acabe la dicta...». 68 Podnesak Saint-Sulpicea, 27. rujna 1566, FOURQUEVAUX, op. cit., 1, str. 1.34. 69 Vidi članak, malo zbrkan ali vrlo bogat, Pierrea CHAUNUA, »Seville et la 'Belgique'«, u -.Revue du Nord, travanj-lipanj I960, koji pokušava nizozemski slučaj uklopiti u carsku povijest Španjolske i m eđunarodni sklop okolnosti, u vrijeme Seville. 70 Leon VAN DER ESSEN, Alexandre Fam ese, Bruxelles, 1933, 1, str. 125-126. 71 Georges PAGÈS, »Les paix de religion et l’Édit de Nantes«, u: Rev. d'hist. mod., 19.36, str. 393-41372 W. PLATZHOFF, op. cit., sir. 20. 73 I- SERRANO, op. cit., I, br. 122, str. 316, 12. kolovoza, navod B. d e MEESTER, Le Saint-Siège et les troubles des Pays-Bas, 1566-1572, Louvain, 1934, str. 20-21. ’’-i Ibid.. I, str. 13175 Ibid., 1, str. 67. 76 30. travnja, ibid., I, str. 84. 77 [bid., I, str. 104; Nobili vladaru, Madrid, 11. kolovoza 1566, A.d.S. Firenca, Medicco 4897 bis. 78 Dana 18. kolovoza 1566, op. cit., I, str. 109. ~>9 il. FORNERON, op. cit., 11, str. 230. 80 Filip 11. Francćsu dc Alavi, Bosque de Segovia, 3. listopada 1566, A.N., K 1506. 81 F. dc Alava Filipu 11, Pariz, 21. rujna 1566, A.N., K 1506, br. 57. 82 Nepovjerenje Filipa II. prem a caru, Fourquevaux kraljici, Madrid, 2. studenog 1566, FOURQUEVAUX, op. cit., III, str. 25-26. Nije potrebno kazati koliko je bilo nepovjerenje Filipa II. prem a Caterini d e ’ Medici. 83 Izvještaj Saint-Sulpicea, 21. rujna 1566, FOURQUEVAUX, op. cit., I, str. 133Нн Ibid., str. 134. 85 F. de Alava kralju, Pariz, 4. listopada 1566, prim ljeno 20, A.N., K 1506, br. 62. 86 Filip II. F. de Alavi, Aranjuez, 30. studenoga 1566, A.N., K 1506, br. 87. 87 Fourquevaux kralju, Madrid, 9. prosinca 1566, FOURQUEVAUX, op. cit., I, str. 147. 88 L. SERRANO, op. cit.. I, str. 425-426.

449

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

89 Paul HEURE, op. cit., str. 41, Castagna Alessandrinu, Madrid, 13. siječnja 1567; FOURQUEVAUX, op. cit., 1, str. 172 i dalje, 18. siječnja 1567. 90 Ibid.. I, str. 147. 91 Četvrti siječnja 1567, ibid., 1, str. 160. 92 (i. de Silva kralju, London, 5. listopada 1566, CODOIN, DOCXIX, str. 381. 93 Isti istome, London, 10. prosinca 1566, ibid., str. 416. 94 Isti istome, London, 18. siječnja 1566, ibid., str. 427. 95 Antwerpen, 24. svibnja 1567, Van HOUTTE, »Un journal m anuscrit intéressant 1557-1648: les Awisi«, u: Bull, d e là Comm. R o y a le d ’h ist., 1, 1926, DOOCTX (IVe bull.), str. 375. 96 FOURQUEVAUX, op. cit., 1. str. 166, 4. siječnja 1567. 97 Izvještaj iz Carigrada, 10. ožujka 1567, Simancas E° 1056,1° 23; Kefalonija, 24, 26. ožujka, 5, 10. travnja 1567, ibid., F 34; Copia de capitulo d e carta que scrive Baltasar Prototico de la Chefalonia a 10 de avril a D. Garcia de Toledo, ibid., F 38; isti istome, 12. travnja 1567, F 36; Memoria de lo que yo Juan D ona h e en ten d id o d e los que goviernan en Gorfo (sic) es lo siguiente (24. travnja 1567), F 45, Kefalonija, 21. travnja, F 47; Krf, 28. travnja, ibid., izvještaj iz Carigrada, 17. svibnja 1567, F 60; Fourquevaux kralju. Madrid. 2 kolovoza 1567, FOURQUEVAUX, op. cit., I, str. 248, »Sofi se ne pokreće i šalje svoga ambasadora Turčinu-; izvještaj iz Carigrada, 8 . siječnja, Simancas E° 1056, F 126, povjerovat će se u dolazak perzijskih am basadora tek kad ih se vidi. 98 J. von HAMMER, op. cit., VI, str. 313-317; C hantonnay Filipu II, Beč, 4. lipnja 1567, CODOIN, Cl, str. 151-152-, G. Hernandez Filipu II, Venecija, 26. siječnja 1567, Simancas E° 1326. Dugo priprem ano primirje zaključeno je na osam a n e na tri godine, kao što jc najavljivao Fourquevaux, istina unaprijed, 30. lipnja 1567, FOURQUEVAUX, op. cit., I, str. 219. Usporeni rat nije spriječio cara da zatraži španjolsku pom oć, 24. kolovoza 1567, ibid., I, str. 255. Velika Čarka na strani Transilvanije, Chantonnay Filipu II, Beč, 30. kolovoza 1567, CODOIN, Cl, str. 263. Uznem irenost u carsrvu zbog ishoda započetih pregovora, 20. prosinca 1567, FOURQUEVAUX, op. cit., 1, str. 311; Nobili vladaru, 25. prosinca 1567, A.d.S. Firenca, Mediceo 4898, F 153- Lo que se escrive de C. p o r cartas de Vil de m arço 1568, Simancas E° 1056, F 135, primirje birrebalo biti zaključeno, kažu, na deset godina, uključujući i Vrlo Kršćanskog kralja, poljskog kralja i Venecije. 99 Carigrad, 10. ožujka 1567, Simancas E° 1056, F 23, albanske p obune u području Valonc i Sopotica; Krf, 28. travnja 1567, ibid., F 47; napuljski potkralj Filipu II, 11. svibnja 1567, Simancas E° 1056, F 57. Pobunjeni Albanci su iz Zulatija, Procunatija, Lopozea, Tribizotija...; de la Cimarra a XII de Junto 1567, ibid., F 6; Krf, 26. prosinca 1567, ib id ., F 131. 100 Pobuna Jem ena, Carigrad, 10. ožujka 1567, vidi p rethodnu bilješku; Copia d e un capitulo de carta che scrive de Venecia J. Lopez en JOÜ de hen0 1568, Simancas E° 1066, F 130; Carigrad, 17. studenoga 1568, Simancas 0° 1057, F 2. 101 ... Que cl Turco a ttiende solo a dar se p la z e r y buen tie m p o y a comer y a bever dexando todo cl goviem o en m anos d el p rim er Boxa, Carigrad, 10. ožujka 1567, Simancas E® 1056, »... que el Turco continua sus p la ze re sy e l presum e m uebo que p or ventura sera la destrucion deste imperio que D ios lo p e rm ita «, Carigrad, 17. svibnja 1567, Simancas E° 1056, F 60. 102 Op. cil., str. 24. 103 Op. cit., str. 54. Vidi također vikomt A. de LA JONQUIÈRE, Histoire d e l'Empire ottom an, t. I, 1914, str. 204. 104 Garces vladaru, Madrid, 13. veljače 1566, A.d.S. Firenca, Mediceo 4897, F 116. 105 Carigrad, 30. travnja 1566, Simancas E° 1395. 106 Simancas E° 1055, F 77. 107 Ibid., 76 v°.

450

Na izvorištim a Svete lige: 1566-1570. 108 Relacion de lo que refiere uno de los foombres que el M arques d e Capurso embio a Constantinople р о г orden del Duque de Alcala p o r octubrepassado (1567), Simancas l-° 1056. 109 КгГ, 26. prosinca 1567, izvještaji stigli u Lecce, 12. siječnja 1568, SimancasE0 1056, I® 151 1 10 Carigrad, 5. ožujka 1567, Simancas E® 1058, Ie 133. 1 1 1 Carigrad, 17. studenoga 1568, Simancas E° 1057, 1®2. 112 Glad u Kalaloniji, 3. svibnja 1566, Simancas E®336; glad u Genovi, Figueroa Filipu 11, Gcnova, 26. ožujka 1566, Simancas E® 1395; u Aragonu, 13. veljače 1567, FOURQUE­ VAUX, op. cit.. Hl, str. 36-, na Siciliji, veliki izvoz žita 1567-1568,209.518 salmi, ali 93.337 samo 1568-1569, Relationi delti fro m c n ti estra ttid e l regno de Sicilia, 1570, Simancas |-° 112-i. Nije li velik izvoz 1567-1568. u vezi s velikim potrebam a mediteranskog svijeta? 113 Carigrad, 10. kolovoza 1567, izvještaji stigli u Lecce 20. listopada, Simancas E® 1056, 1° 80; Carigrad, 20. listopada 1567, ibid., P 91; Carigrad, 16. svibnja 1568, ibid., (° 151. Protiv Dubrovnika, izvještaj s Krfa, 12. lipnja 1568, ibid., Г 16. I N Vojvoda od Terranove, predsjednik Sicilskog kraljevstva, Antoniju Pćrczu, Paler­ mo. 30 rujna 1568, Simancas E®1132; Pescaire kralju, Palermo, 18. listopada 1568, ibid. 1 15 Za Tunis, 21. svibnja 1567, protiv Alžira i Djerbe, 15. veljače 1567, FOURQUEVAUX, op. cif., I, str. 180, 15. ožujka, ibid., str. 190. Valja primijetiti da je od siječnja 1567. Španjolac bio gotovo siguran da neće biti turske arm ade, Lecce, 19. siječnja 1567, Simancas П® 1056, i® 17. 116 Napuljski potkralj kralju, 11. svibnja 1567, Simancas E° 1056,1® 57. 117 Ne baš žustro, ali s brojnim galijama tada poslanim prem a Istoku. 118 Chantonnay kralju, Venecija, 12, kolovoza 1568, CODOIN, str. 469-479. 119 Garci Hernandez kralju, Venecija, 25. siječnja 1567, Simancas П° 1326. Ticijan? 120 Kralju, 6. svibnja 1567, A.N., K 1508, B 21, br. 6, pasusi dešifrirani između redaka. 121 Fourqucvaux kraljici, Madrid, 3. svibnja 1563, FOURQUEVAUX, op. cit., III, str. 42, 8. svibnja, I, str. 351. Filip 11. ne bi volio biti uključen u lursko-carsko primirje. 122 Chantonnay kralju, Beč, 23- ožujka 1567, CODOIN, Cl, str. 213-219. 123 Filip 11- Chantonnayu, Madrid, 26. rujna 1567, ibid., str. 280-281. 124 Znamo da je Mehmed Sokolović rođen u Trebinju blizu Dubrovnik;!. 125 Chantonnay Filipu 11, Beč, 28. veljače 1568, CODOIN, Cl, str. 378-379. 126 isti istome, Beč, 12. lipnja 1568, ibid., str. 432-436. 127 Filip II. Chantonnayu, Madrid, 18. srpnja 1568, ibid., str. 450. 128 Madrid, 24. kolovoza 1568, FOURQUEVAUX, op. cit., I, str. 256. 129 Nobili vladaru, Madrid, lipnja 1567, A.d.S. Firenca, Mediceo 4898, 1® 246; G.A. Doria kralju, Cadiz, 26. lipnja 1567, Simancas E° 149. Dolazak G.A. Dorijc u Malagu, 11. srpnja, providuri Filipu II, 12. srpnja 1567, Simancas E® 149,1° 197. 130 Fourquevaux kralju, 2. ožujka 1567, FOURQUEVAUX, op. cit., I, str. 187-192. 1.41 Isti istome, 4. siječnja 1567, ibid.. I, str. 160; napuljski potkralj kralju, 8. siječnja 1567, Simancas E° 1056, Р 11. 132 Vidi prethodnu bilješku, 8. siječnja 1567. 133 Dana 13. veljače 1567, FOURQUEVAUX, op. cit., 1, str. 177. 1.44 Dana 18. siječnja 1567, ibid., 1, str. 169; Karlo IX. Fourquevauxu, 25. veljače 1567, ibid., str. 83. 1.45 Teškoće sa švicarskim kantonim a, 18. travnja 1567, A.N., K 150, br. 98. Mletačke strcpnje, Garci Hernandez kralju, Venecija, 13. travnja 1567, Simancas E® 1326. Hoće li u prolazu što poduzeti protiv Ženeve? Madrid, 15. travnja 1567, FOURQUEVAUX, op. cit., 1, str. 202-203. Strepnje vojvode Lotarinškog, F. d e Alava Filipu II, Pariz, 17. veljače 1567, A.N., K 1507, br. 104.

451

DOGAĐAJI, POLITIKA 1 LJUDI

156 Muli primjer: ekspedicija od tri broda iz Malage, od kojih je jedan nakrcan rižom i bobom , Diego Lopez de Aguilera Filipu 11, Simancas E° 149,1° 205. 15^ 50. lipnja 15 6 7 , FOURQUEVAUX, op. cit., 1, str. 220. I. 58 15. veljače 1567, ibid., str. 100; Nobili vladaru, Madrid, 15. veljače 1567, A.d.S. Firenca, Mediceo
452

Na izvorištim a Svete lige; 1566-1570. 158 L van DER ESSEN, op. cit., 1, str. 151, reference na Campanu i Srradu. 159 Fourquevaux kraljici, 23. veljače 1567, FOURQUEVAUX, op. cit., III, str. 58; Granvela kralju, Rim. 1н. ožujka 1567, Correspondance, I, str. 294. Nakon što je primio loše vijesti iz Nizozemske »odmah sutradan«, kralj se odlučio na put u Italiju. Dana 24. svibnja 1567, FOURQUEVAUX, I, str. 192; u Italiji objavljuju da kralj neće ići u Flandriju. Granvela kralju, Rim, 15. travnja 1567, Correspondance, II, str. 382. Je li put samo paravan za pohod protiv Alžira, Nobili vladaru, Madrid, 4. svibnja 1567, A.d.S. Firenca, Mediceo 4897 bis-, polazak je izvjestan, međutim češki prinčevi ne vrše nikakve pripre­ me, Nobili vladaru, 18. lipnja 1567, ibid., 4898, f05 62 i 62 v°, ali istoga dana, Nobili, ibid., Г 67 v°, nagoviješta njihov polazak. Pripreme za polazak, Nobili, ibid., 4897 bis, 26. lipnja; Fourquevaux kraljici, Madrid, 30. lipnja 1567, FOURQUEVAUX, op. cil., 1, str. 228, Filip N. daje nalog za polazak: »Ne bih znao reći jesu li to kasiilijske finese, ali je iako«. Filip 11. Grnnveli, Madrid, 12. srpnja 1567, CODOIN, IV, str. 373, njegova čvrsta odluka da pode; Nobili vladaru, Madrid, 17. srpnja 1567, A.d.S. Firenca, Mediceo 4898, p 77 »... d ie l'andata di sua Mta in Flandra riscalda assai et tutti questi grandi lo dicono abslouiamente...«. Fourquevaux kralju, kraj srpnja 1567, FOURQUEVAUX, op. cit., 1, str. 2-i 1; ne zna se koje će m ore odabrati Filip JI, Nobili vladaru, Madrid, 24. srpnja 1567. Mediceo 4898, P* 75 i 75 v°. Pedro Melendez stiže upravo iz Floride da preuzm e zapovjedništvo nad kraljevom Ilotom; Frances de Alava Caterini d c’ Metlici, Pariz, 8. kolovoza 1567, A.N., K 1508, Đ 21, br. 42, vladarica Nizozemske šalje brodove pred kraljevsku flotu; Granvela kralju, Rim, 17. kolovoza 1567, radujući se polasku: »lako u Španjolskoj i Flandriji kao i ovdje ima m nogo ljudi koji ne vjeruju u putovanje V. V. i koji govore povodeći se za svojom maštom... «. Vrijeme prolazi: Fourquevaux kraljici, 21. kolovoza 1567: »ako se ukrca u rujnu, bit će to plovidba očajna čovjeka koji želi upropastiti sebe i svoje-; G. Correr duždu, Compićgne, 4. rujna 1567, C.S.P. Venetian, VI1, str. 403, prema pismima trgovaca, Katolički kralj »is not likely to arrive«. (ï. de Silva kralju, London, 6. rujna 1567, CODOIN, LXXXIX, str. 541, po francuskom ambasadoru, Filip 11. trebao bi ići preko Santandcra a ne preko Corognc. Ne bude li putovanja, onda pohod protiv Alžira. Cirkularno pism o Filipa II. vojvodama Firence, Ferrare, Urbina, Mantove, Madrid, 22. rujna 1567, neće više ići u Flandriju zapadnim morem »рог sus enfermedades y рог ser el camino tan trabajoso que no ha sido possible, para cstar ya a la boca del invierno... «. Fourquevaux kraljici, Madrid, 23. rujna 1567, op. cit., I, str. 367, putovanje je odgođeno za proljeće. Napuljski potkralj kralju, Napulj, 31- rujna 1567, Simancas E° 1056, P 96, prim io je pism o koje mu kazuje da sc putovanje odgatla za sljedeće proljeće. Nobili vladaru, 17. studenoga 1567, Mediceo 4898, P 128, svi razumni ljudi skloni su tom putovanju; isti istome, ibid., P 137, 27. studenoga 1567, Don Diedo de Cordova kaže mu u kraljevu predvorju da ćc Filip II. poći u Flandriju sa snagama dovoljnim da sc ispune praznine španjolskih odreda. Kardinal Lotarinški Filipu II, Reims, 16. siječnja 1568, A.N., K 1509, B 22, br. 3 a, kako bi ga naveo da prijeđe u Nizozemsku i nastavi s progonom heretika-, F. d c Alava kralju, Pariz, 27. ožujka 1568, A.N., K 1509, B 22, br. 35 a, Todo lo de aquellos estados esta quietissim o desseando ta venida de V. M1' p a ra cl rem edio dellos. 160 E. 11AURY, »Projet d'entrevue de Catherine de Médicis et de Philippe 11 devant Boulogne-, u: B u ll de la Soc. acad. de Boulogne-sur-M er, t. VI (izvadak B.N., Pariz, in-8 , Lb 33/543); Fourquevaux kraljici, Madrid, 24. kolovoza 1567, FOURQUEVAUX, op. cit., 1, str. 254. 161 Dana 24. kolovoza, Van НОШТЕ, čl. cit., str. 376. 162 Vidi prethodnu bilješku 159 in fin e , F. d e Alava kralju, 1. ožujka 1568, A.N., K 1509, B 22, P 26 već spom inje, p o vojvodi o d Albe, m ir u Nizozemskoj. 163 Na knjigu Viktora BIBLA, Der Tod des Don Carlos, već smo rekli, ne treba se oslanjati. 164 Fourquevaux kralju, Madrid, 26. srpnja 1568, FOURQUEVAUX, op. cit., 1, str. 371. Smrt Don Carlosa izvukla je kralja iz brojnih briga i on će »moći izaći iz svoga kraljevstva po svojoj volji bez opasnosti da će se u njegovoj odsutnosti dogoditi pobuna«.

453

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

165 Philippe U, sir. 120. 166 L. PIRENNE, H . de Belgique, Bruxelles, 1911, IV, str. 13. U to vrijeme Filipa II. još ne zabrinjava djelovanje princa Oranskog, Filip 11. F. d e Alavi, Aranjuez, 13. svibnja 1568, AN., K 1511, B 22, br. 31. 167 L. PIRENNE, ibid., str. 14 i 15. Pismo o pobjedi vojvode od Albe Filipu 11, C atcau-Cam brćsis, 23. studenoga 1568, čije se kopije m ogu naći posvuda, B.N., Pariz, Esp. 361; GACHARD, Correspondance d e P hilippe II, II, str. 49; CODOIN, IV, str. 506. O poho d u princa od Oranskog u Francuskoj 1569, neobjavljeni dokum enti, obj. KHRVYN DE LETTENHOVH, Corn. Royale d'Histoire, 4. serija, 1886, ХГИ, str. 66-74. 168 Van ПОШ ТЕ, čl. cit., str. 385, 386, 16. travnja 1569; glasine o ratu s Engleskom, M. de Gom iécourt Çayasu, Pariz, 2. kolovoza 1569, glasine o skorom ratu s Engleskom, »diže po r cicrtos avisos q la Reyna d'Ingleterra arm a para N orm andia es de tem er que no sera para lo de Flandes»; Van HOUTTE, čl. cit., str. 388. O toj ozbiljnoj krizi 1569, vidi gore, 2. dio, poglavlje II. 169 Ci. de Spes kralju, London, 1. lipnja 1569, CODOIN, ХС, str. 254; isti istome, ibid., str. 276, London, 5- kolovoza 1589: »Es la falta de açcite aqui tan im portante que de sim ienie de rabanos sacan aceitc para adcrcszar la lana... «. 17U H. N., Madrid, Ms 1750, Ps 281-283. O cijelom engleskom pitanju, vidi lijepu knjigu O. DE TÔRNHA, Don J u a n d'Autriche, 1, Mclsingsfors, 1915. 171 Nemiri u Irskoj, u područjim a u blizini škotske, 8. siječnja 1570, CODOIN, ХС, str. 171. 172 Rim, 3. studenoga 1569, L. SERRANO, op. cit., III, str. 186. Proyectodel Papa sobre la sublevacion de lnglaterra contra Isabel: piensa Çuniga que interviniendo cl Rcy en la em presa se lograria la conccsion de la cruzada, Simancas E° 106, 5. studenoga 1569; C.S.P. Venetian, Vil, str. 479; London, 24. prosinca 1569, CODOIN, XC, str. 316; 26. prosinca, str. 317. Conquista d e lnglaterra y comission alii del consejerod'Assonlevillc, Simancas E® 5 4 1. Ostado de los negocios d e lnglaterra, ibid. Stajalište vojvode od Albe izloženo u njegovom pism u D. J. de Zunigi, Simancas E° 913, kopija u Л.Е. Esp. 295, Р* 186 d o 188: nem ogućnost osvajanja Engleske uz neprijateljstvo Njemačke i Francuske. 173 E. IA VISSE, op. cil., VI, 1, str. 106 i dalje. 174 Vojvoda od Alcaic papi, 24. srpnja 1568, Simancas E® 1856,1° 17. 175 П. LAVISSE, op. cit., VI, 1, str. 111. 176 Frances de Alava kralju, Pariz, 9. lipnja 1569, A.N., K 1513, B 26, br. 122. 177 Frances de Alava vojvodi od Albe, O rléans, 19. lipnja 1569, A.N., K 1513, B 25, br. 54. J. M anrique u kontroli granice Navarre, J. de Samaniega vojvodi od Parme, Madrid, 12. srpnja 1569, A.d.S. Napulj, Farnesiane, Spagna 5/1 F 272; ista referenca, Castagna Alcssandrinu, 13. srpnja 1569, L. SERRANO, op. cit., I, str. 112. Strahuje se za Navarru, ali osobito u slučaju da prestanu građanski ratovi u Francuskoj, 19. kolovoza 1569, FOURQÜEVAUX, 11, str. 110; 17. rujna 1569, ibid., str. 117. 178 Frances de Alava kralju, Tours, 29. listopada 1569, A.N., K 1512, B 24, br. 139. 179 Carigrad, 14. ožujka 1569, E. CHARRJÈRE, op. cit., IH, str. 57-61. Carigrad, 26. ožujka 1569, Simancas E® 1057, F 45, B. Ferraro genovskoj signoriji, Carigrad, 11. lipnja 1569, A.d.S. Genova, Cost. 2/2170. C. 16. studenoga 1569, Simancas E° 105, F i . Thomas de Cornoça kralju, Venecija, 9. prosinca 1569, Simancas E° 1326: turska armada se sporo oprem a, jer sultanu trebaju snage u Moskoviji, Arabiji i Perziji, Carigrad, 10. prosinca 1569. Simancas E° 1058, 1®6. 180 Manje, međutim, nego što navodi W. PLATZHOFF, op. cit., str. 32. 181 Carigrad, 28. siječnja 1569, Simancas E° 1057, Г 27: »que no q u eria (novi perzijski kralj) que el Hume (sic) Volga se cortasse porque dello le vernia m ucho dano p o r poder yr despues con varcas hasta sus estados a saqueallos... ». 182 Izvještaji iz Carigrada, primljeni iz Praga preko Venecije, Prag, 28. siječnja 1570, AN., K 1515, B 27, br. 21. Problem kanala Don-Volga i priča o zimskom pohodu, J. von HAMMER, op. cit., VI, str. 338 i dalje.

454

Na izvorištim a Svete lige: 1566-1570. 18.4 l;. de Alava kralju, Pariz, 4. veljače 1569, A.N., K 1514, B 26, br. 41, »elTurco esta muv cmbaraçado y empachado porquc los Arabios prosperan y el Sofi los fomenta... «. Alcksandrija, 14. travnja 1569, Simancas П0 1325, m nogo detalja o tom ratu Jemena kao da je on bio jedini rezultat otimačina turskih poglavara, detalji tako brojni da su gotovo nerazumljivi kao priča J. von HAMMERA, op. cit., VI, str. 342 i dalje koja začudo prenosi sve podatke iz našeg dokumenta. Carigrad, 11. lipnja 1569, vidi iznad bilješku 179: Turci če vjerojatno uspostaviti red u Jem enu. Carigrad, 16. listopada 1569, C MARRI ÈRE, op. cit., 11, str. 82-99. Thomas Cornoça kralju, Venecija, 29. rujna 1569, Simancas 1326, preuzimanje Adcna od Turaka? Plan o probijanju Sueskog prolaza nakon pokorenja Arabije, J. von HAMMER, op. cit., VI, str. 341. 184 Carigrad, 16. listopada 1569, E. CHARRIÈRE, op. cit., 1(1, str. 82-90, 800.000 dukata za Jemen, milijun za Siriju. 185 Napuljski potkralj kralju, 14. siječnja 1569, Simancas П° 1057, P 18, nema turske armadc te godine. F. de Alava Çayasu, Pariz, 15. siječnja 1569, A.N., K 1514, B 26, br. 23, kontradiktorne glasine, Turčin ide na La Goulettu ili Alcksandriju; napuljski potkralj kralju. Napulj, 19. siječnja 1569, Simancas E®1326, nema arm ade.Th. de Cornoça kralju, Venecija, 24. siječnja 1569, Simancas E® 1326, nema arm adc zbog Arabije; Carigrad, 28. siječnja 1569, vidi prethodnu stranu, bilješku 3, nema armadc; 14. ožujka, E. C11ARRIÈRE. op. cit., N1, 57-61. J. Lopez kralju, Venecija, 2. srpnja 1569, Simancas ED 1326: Venecianos se ban resuelto d e em biar las galeaças en A lexandria y Suria ques sénat que no saldra a r m a d a p o r este ano... 186 Pescaire kralju, Messina, 31. kolovoza 1569. i 2. rujna 1569, Simancas, E® 1132. 187 B. Ferrero genovskoj signoriji, Carigrad, 23. srpnja 1569, A.d.S. Genova, Cost. 2/2170. Carigrad, 24. i 29- svibnja (izvještaji primljeni u Napulju, 18. srpnja, Simancas E“ 1057, P 59), Carigrad, 7. kolovoza 1569, Simancas E* 1057, 1° 72: »que los aparatos maritimos continuan a gran furia y casi a la dcscubicrta«; Carigrad, 18. rujna 1569, Simancas E° 1057, 1° 76; Carigrad, 29. rujna i 2. listopada 1569, Simancas E° 1057, P 9; Carigrad, 16. studenog 1569, Simancas 0° 1058, P 3; Carigrad, 26. prosinca 1569, Simancas F.° 1058, P 8; quest'appar(a)to d i q u e st'arrnata sia p er Spagna... O tom naoružanju, izvještaj baila Barbara u Bečkom arhivu, J. von HAMMER, op. cit., VI, str. 336, bilješke 1 i 2. 188 P 1IERRE, op. cit., str. 15, Julian Lopez kralju, Venecija, 15. rujna 1569, Simancas I:' 1326. U drugom smislu, vidi plan o požaru arsenala u Carigradu nckogjulija Ccsara Carrachiala, napuljski potkralj kralju, 23- ožujka 1569, Simancas E° 1057, P 43. 189 Sažetak pisama napuljskog potkralja, 22, 26, 29, 31. kolovoza 1569, Simancas E° 1056. P 192. 190 Madrid, 5. siječnja 1569, L. SERRANO, op. cit., 111, str. 23-24. 191 Sauli genovskoj signoriji, 5. siječnja 1569, A.d.S. Genova, Lcttcrc Ministri Spagna 4, 2413. 192 Vidi gore, bilješka 190. 193 Pedro d e MEDINA, op. cit., str. 147 v®. 194 Vidi gore, bilješka 191. 195 Ibid. 196 HURTADO DE MENDOZA, op. cit., sir. 71. 197 Dana 13. siječnja 1569, FOURQUEVAUX, op. cit., II, str. 45. 198 Dana 28. veljače 1569, ibid., II, str. 56. 199 Obavijest iz Španjolske, 20. ožujka 1569, ibid., 11, str. 62. 200 Sauli genovskoj signoriji, Madrid, 14. travnja 1569, A.d.S. Genova, Lettere Ministri, Spagna 1/2413. 201 Filip ц. Requesensu, 15. siječnja 1569, Simancas E° 910, zapovijed da se dotle na obale Španjolske s 24 ili 28 galija.

455

DOGAĐAJI. POLITIKA l LJUDI

202 Simancas K° 1057, Г 105, Madrid, 29. siječnja 1569. 20.5 Napuljski potkralj kralju, 19- veljače 1569, Simancas E° 1057, P 36. 204 B. Ferrero genovskoj signoriji, Carigrad, 23. srpnja 1569, A.d.S. Genov?, Cosrantinopoli, 2/2170; li m ori d i G ranata e tia m scriven q u i a l g ra n d Src et a tu tti U p rin cipalli suplichando che se li m a n d a socorso d e a rm e solo ebe d e g en te sono a ssa i..., traže slanje arm ade 1570; područja Gibraltarskog prolaza slabo su čuvana i lako osvojiva. A. de HERRERA, Libro de agricultura..., op. cit., 1598, iznosi u svom prvom dijalogu da se za pobunu u Granadi znalo čak i u Carigradu gdje su to najprije smatrali bajkom, ili rckla-kazala (segun se diže), u najm anju ruku zanimljivim, 341 Ve . 205 Dana 13. siječnja 1569, FOURQUEVAUX, op. cit., II, str. 47-48. 206 Ibid., str. 45. 207 Ibid., str. 46. 208 Karlo IX. Fourquevauxu, Metz, 14. ožujka 1569, C. DOUAIS, Lettres d e Charles DC à M. de P ourquevaux, str. 206. 209 H. FOKNERON, op. cit., 11, sir. 161. 210 Dana 23- siječnja 1569, FOURQUEVAUX, op. cit., II, sir. 51. 211 Avisos sobre cosas tocantes a lR e yn o d e G ranada, 1569, Simancas E° 151,1° 83. 212 FOURQUEVAUX, op. cit., II, str. 56. 213 Guerau d e Spes kralju, London, 2. travnja 1569, CODOIN, XC, str. 219; isti istome, 9. svibnja 1569, ibid., su*. 228. Naš navod odnosi se na ovo drugo pismo. 214 Pravi američki ratovi, G. FRIEDERJCI, D er Cbarakter..., op. cit.. I, str. 463- U čudnom pism u kralja pobunjenika M uhameda Abena Hum eje Don Juanu Austrijskom, Ferrcyra, 23. srpnja 1569, Arch. Gouv. Gal de l’Algérie, Reg. br. 1686, P 175-179, kralj pobunjenika navodi da u njegove ruke svakog dana padne šest do d eset kršćanskih zarobljenika. 215 Michel Orvieto Margareti Parmskoj, Madrid, 1. travnja 1569, A.d.S. Napulj, Farnesiunc, Spagna, fasc. 5/1, P 242, ukazuje na kretanje galija prem a Španjolskoj. Pescaire vojvodi od Alcale, 17. travnja 1569, Simancas E° 1057, 1®53: na vijest o katastrofi, ima namjeru poslati u Španjolsku eskadru Juana d e Cardone. »Priča o uspjehu koji je veliki kom andor Kastilije postigao s dvadeset pet galija protiv Maura«, Lyon, Benoist-Rigaud 8° Pièce, 14 str., B.N., Pariz, Oi 69 (1569), prošpanjolski izvještaj; FOURQUEVAUX, op. cit., 11, str. 75, 4. svibnja 1569; da nije bilo straža galija, Mauri bi pobjegli u Sjevernu Afriku. 216 11. FORNERON, op. cit., II, str. 178, nedvojbeno čete koje je doveo Alvaro d e Bazan, usp. sljedeću bilješku. Sauli genovskoj signoriji, Madrid, 20. svibnja 1569, A.d.S. Genova, Lcttere Ministri, Spagna 4/2413; Filip II. Don Ju an u Austrijskom, Aranjuez, 20. svibnja 1569, CODOIN, XXVIII, str. 10. 217 J. de Samanicga vojvodi od Parme, Madrid, 18. svibnja 1569, A.d.S. Napulj, Farncsiane, Spagna, fasc. 5/1 P* 256-257. 218 Ibid., P 274, isti istome, Madrid, 25. lipnja 1569. 219 Sauli genovskoj signoriji, vidi bilješku 216. 220 Filip II. Don Juanu Austrijskom, Aranjuez, 20. svibnja 1569, CODOIN, 30CVIII, str. 10. Granada je jedina sačuvana točka, Castagna Alessandrinu, Madrid, 13- srpnja 1569, !.. SERRANO, op. cit., 111, str. 111. 221 Л. Çayas, Pariz, 2. kolovoza 1569, A.N., K 1511, B 24, br. 35. 222 Madrid, 6. kolovoza 1569, FOURQUEVAUX, op. cit., II, str. 101-102. 22.3 Ibid., str. 109, 19. kolovoza 1569. 224 Ibid., str. 107. 225 Ibid., 19. kolovoza 1569, str. 111. 226 Ibid., 17. rujna 1569, str. 117-118. 227 Kralju, Rim, 14. listopada 1569, L. SERRANO, op. cit., III, str. 163-

456

Na izvorištim a Svete lige: 1566-1570. 228 Madrid, 26. listopada 1569, ibid., str. 180. 229 Dana 31. listopada 1569, FOURQUEVAUX, op. cil., 11, str. 128-129. C. PEREYRA navodi (ifmperio espanol, str. 168) da su Englezi pomagali Maure... 230 F. de Alava kralju, Tours, 9. prosinca 1569, A.N., K 1513, D 25, br. 138. Grandchamp de Grantrye Caterini d e ’ Medici, Carigrad, 16. listopada 1569, E. Cl (ARRIÈRE, op. cif., str. 94; eventualno davanje T oulona na raspolaganje Turcima. 231 Obavijest iz Španjolske, 19. prosinca 1569, FOURQUEVAUX, op. a t., str. 165. 232 Madrid, 2. listopada 1569, L SERRANO, op. a t.. Hl, str. 161. 233 Nobili vladaru, Barcelona, 4. prosinca 1569, A.d.S. Firenca, Mcdiceo 4898, F 550. 23н Madrid, 26. studenog 1569, CODOIN, XXVIII, str. 38. 235 FOURQUEVAUX, op. a t., II, str. 165. 2.36 Ferrais Karlu IX, Bruxelles, 29. prosinca 1569, U.N., Pariz, Fr. 16123, F 297, v°, ... de sorte que ceulx de Grenade et m oins ceulx d e Séville n 'misent mectre le nez dehors.... 23^ Filip Gucrauu de Spesu, Madrid, 26. prosinca 1569, CODOIN, XC, str. 318. 238 Op. cit., str. 78. 239 Simancas E° 487. 2-H) Trgovina je doista zabranjena u smjeru Alžira. Jedan francuski trgovac zaustavljen jc u Valenciji, 1569, Simancas E° 487; u Malagi nema brodova zbog rata. Inkvizicija (iranade C° S® Inkvizicije, A.H.N., 2604, 17. ožujka 1570. 2-i 1 Madrid, .31. listopada 1569, FOURQUEVAUX, op. cit., 11, str. 128-129. 2-t2 Izvještaj iz Španjolske, 19. prosinca 1569, ibid., str. 165. 2-1.3 Jeronim o de Mendoza grofu Benaventu, Alžir, 8. listopada 1569, Simancas П° 333; Sauli genovskoj signoriji, Cordoba, 26. veljače 1570, A.d.S. Genova, I..M., Spagna 4/2513; isti istome, 29. listopada, Simancas E®487. Filip (1. dodaje na rubu toga izvještaja: sera bien cnibiar con este coreo a don A *Pim entel... 2-44 Memorias d el Cautivo, str. 2, rujan a n e listopad. 2ч5 1). de 11AEDO, op. cit., 78 v®. 2н6 Izvještaj iz Alžira, 22. veljače 1570, Simancas Ee 487; Palmcrini, B. Com. Palermo, Qq D. 84, smješta dogadaj u 1569, ali često griješi. U Rim vijest o osvajanju Tunisa stiže tek u noći između 8. i 9. veljače 1570. Biskup Mansa kralju, Rim, 13- veljače 1570, B.N., Pariz, Fr. 17 989, Г* 147 i 147 v°. Vijest će stići u Carigrad 2. travnja 1570, Carigrad, 7. travnja 1570, Simancas E® 1058, F 41. M em orias d e l Cautivo, str. 5, osvajanje Tunisa u siječnju 1570. 247 Izvještaj iz Alžira, vidi prethodnu bilješku, Kalabrežanin jc bio dobro primljen od Tunižana (fuc т и у bien recebido d e todos cllos). 248 I lacdo kaže veljača; izvještaj iz Alžira, 1-6. travnja 1570, Simancas E®487, napustio jc Tunis 10. ožujka. 249 M em orias de l Cautivo, str. 5. 250 Fourquevaux kralju, Cordoba, 22. travnja 1570, FOURQUEVAUX, op. cit., 11, str. 216 251 Nobili vladaru, Madrid, 18. siječnja 1570, A.d.S. Firenca, Metliceo 4849, Г* 10 i 11 v': quivi dicono c b 'è g ra n p e n u ria d i tutte le cose on d e n on è m olto approbata questa gita com o non necessaria, F 9 v°;... cbe n o t a n d ia m o in u n a p ro v in c ia p en u rio sa d i tutt Yviveri p e r cagione d el m a l recolto et della guerra d e Mori: starem o a ridosso d 'un esercito cb e g ià p a tisc e infinitam ente... 252 Madrid, 3. veljače 1570, FOURQUEVAUX, op. cit., Il, str. 190. 253 Sauli genovskoj signoriji, Cordoba, 26. veljače 1570, A.d.S. Genova, L.M. Spagna 4/2413. 254 Don Juan Filipu II, Caniles, 19. veljače 1570, CODOIN, XXV111, str. 49; isti istome, Caniles, 25. veljače 1570, Л.Е. Esp. 236 F 13.

457

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

255 Filipu П, Tijola, 12. ožujka 1570, CODOIN, XXVIII, sir. 79. 256 Išli istome, 50. ožujka 1570, 6. svibnja 1570, ibid., sir. 83 i 89. 257 Jc li Nobilijcva informacija (vidi bilješku 251) točna? U svakom slučaju, žitQ,je slano iz Alžira, alžirski izvještaj, 1. i 6. travnja 1570, Simancas E° 487. 258 Dietricbstein Maksimilijanu II, Sevilla, 17. svibnja 1570, P. HERRE, op. cit., str. 113, bilješka 1. Alžirski kralj obećao je poslati pet brodova s hranom i streljivom. 259 Nobili vladaru, Cordoba, 27. ožujka 1570, A.d.S. Firenca, M ediceo 4899, Р*5 59 i sljedeći. 260 Sauli genovskoj signoriji, Cordoba, 27. ožujka 1570, A.d.S. Genova, L.M. Spagna 4/2413. 2 6 1 Nobili vladaru, Sevilla, 16. svibnja 1570, Firenca, M ediceo 4899, f* 94 v°. 262 Isti istome, ibid., Г 95 v*; Juan de Samaniega vojvodi od Parme, Cordoba, 18. ožujka 1570, A.d.S. Napulj, Carte Farnesiane, Spagna, fasc. 3/2, F 356. 263 Fourquevaux kralju, Sevilla, 22. svibnja 1570, FOURQUEVAUX, op. cit., II, str. 222. 264 Nobili vladaru, Cordoba, 25. svibnja 1570, A.d.S. Firenca, 4899, P 166 v° i otkup zarobljenika, P. LIERRE, op. cit., str. 118. 265 Çayas F. de Alavi, Ubeda, 4. lipnja 1570, A.N., K 1517, B 28, br. 70. 266 Izvještaj Granadc, 16. lipnja 1570, FOURQUEVAUX, op. cit., Il, str. 227. 267 Ibid., str. 226. 268 Inkvizitori G ranade Vrhovnom vijeću Inkvizicije, 17. lipnja 1570, A.H.N., 2604. 269 Isti istome, 9. srpnja 1570, ibid. 270 Madrid, 29. lipnja 1570, FOURQUEVAUX, op. cit., II, str. 241, »natovareni rižom, žitom i brašnom«, ibid., 1 1 , srpnja. 271 Don Juan Austrijski Filipu U, 2. srpnja 1570, CODOIN, XXVIII, str. 110. 272 Ibid., str. 111. 273 FOURQUEVAUX, op. cit., 11, str. 241-242. 27'< Madrid, 13- srpnja 1570, A.d.S. Genova, L.M. Spagna, 4.2413. 275 Ibid., 5. kolovoza 1570. 276 Don Juan Austrijski Filipu II, 14. kolovoza 1570, CODOIN, XXVIII, str. 126,IstiRuy Gom ezu, istoga dana, ibid., str. 128. 277 Juan de Samaniega vojvodi od Parme, Madrid, 20. kolovoza 1570, A.d.S. Napulj, Carte Farnesiane, fasc. 5/1, P394. 278 Ruyu Gomezu dc Silvi, Guadix, 29. kolovoza 1570, CODOIN, XXVIII, str. 133. 279 Madrid, 20. rujna 1570, FOURQUEVAUX, op. cit., II, str. 268. 280 Obavijest iz Španjolske, rujna 1570, ibid., II, str. 262-263; Madrid, 11. listopada 157(), ibid.. II, str. 280. 281 Ibid., str. 277. 282 A . N .. K 1516, Đ 28, br. 7. 283 Filipu II, 9. studenoga 1570, CODOIN, XXVIII, str. 140. 28-i Don Juan Austrijski Ruyu Gomezu, 5. studenoga 1570, »A l fin , Senor, esto esbecbo«, navod 11. FORNERON, op. cit., 11, str. 189-190; O. de TÔRNE, op. cit.. I, str. 201. 285 Velikom vojvodi, Madrid, 22. siječnja 1571, A.d.S. Firenca, Mediceo 4903. 286 Sauli genovskoj signoriji, Madrid, 11. siječnja 1571, A.d.S. Genova, L.M. Spagna 4/2413, govori o 2.500 Maura koji žive kao bandoleri. 287 A. de IIF.RREKA, op. cit., str. 341 i dalje. 288 A. de FOUCHÉ-DELBOSC, »Conseils d ’un Milanais à D. Juan d ’Autriche-, u: Revue Hispanique, 1901, str. 60, br. a. 289 Preobiljc izvora, usp. o tome, J. von HAMMER, op. cit., VI; Paolo PARUTA, Hist, venetiana, 2. dio, Guerra d i Cipro-, Uberto FOGL1ETTA, De sacro foedere in Sclimum,

458

N a iz v o r iš tim a S vete lige: 1 5 66-1570.

Lihri IV, Genova, 1587; Giampietro CONTAR1N1, Historia delle cose succcsse daI principio della gueira m ossa d a Selim O ttom ano а ' Venetiani, Venecija, 1576. 29» Paul HERRE, Europaiscbe Politik im cypriscben Krieg, 1570-1573, Leipzig, 1902. 291 Up. cit., str. 15. 292 P. Cl JARR1ÈRE, op. cit., III, str. 87-86; JORGA, op. cit., Ш, str. 141. 293 |. REZNIK, l e ducJoseph de Naxos, contribution à l ‘histoireJuive d u X V f siècle, Pariz, 1936-’ 294 Carigrad, 7. travnja 1570, Simancas E° 1058, P 41. 295 Karlo IX. du Ferrieru, 6. listopada 1571, B.N., Pariz, Fr. 16170,1° 32 v° i dalje. 296 Paul HERRE, op. cit., str. 25 i 146. 297 Madrid, 10. ožujka 1570, FOURQUEVAUX, op. cit., 11, str. 202, »čauš« bi tražio od francuskog kralja da na obalama Provanse i Languedoca da pripremiti hranu za tursku armadu. »Mnogo se o tome razgovara«. Salazar Nj. V., Venecija, 5. prosinca 1570, A.N., K 1672, G 1, br. 159, Claude Du Bourg još je uvijek zatočen u Mirandoli, radi se o njegovu oslobađanju: o toj neobičnoj osobi Claudea Du Bourga, vidi iznad, I, str. 410-411. 298 Upute Karla IX. Paulu de Foixu, 12. travnja 1570, B.N., Pariz, Fr. 16080, Г 166: navod P. HERRE, op. cit., str. 161. 29У E Ij WISSE, VI, 1, str. 113; Filip 11. F. deAlavi, Madrid, 5. rujna 1570, A.N., K 1517, » 28. br. 89: pem icioso conciertoypazes que essepobre Roy ha hccho con sus rebeldes que me ha causado la p e n a y sentim iento quep o d eis considéras viendo la poca cuenta que se ba tenido con lo que tacava a lse r v ic io y bonrra dcD ios... 300 Kralju, Pariz, 2. rujna 1570, A.N., K 1517, B 28, br. 87. 5»l U veljači, zatim u ožujku, galije nisu uspjele izaći iz napuljske luke jer je vrijeme bilo -jedno od najgorih u ovo doba posljednjih godina«. Napuljski potkralj kralju, Napulj, 11. ožujka 1570, Simancas E° 1058, P 34. 302 Izvještaji s Krfa, pristigli 10. siječnja 1570, Simancas E° 1058, P 13, grandiozne pripreme protiv Malte, gradnja 20 m auna u Nikomcdiji, lijevaju se 22 ručna topa u Carigradu, 10. 000 veslača skupljeno je u Anatoliji, 250 jedrenjaka, od kojih 175 galija, «et si m urm ura anehora per la Goleta«. Carigrad, 21. siječnja 1570, Simancas E® 1058, P 19: glasine označavaju Cipar, opasnost od pljačke alžirskih gusara u Dalmaciji. Alžir, 26. siječnja 1570 (preko Valencije), Simancas П° 334, arm ada će ići na Cipar ili na La Gouletiu. Biskup Mansa Karlu IX, Rim (2?) veljače 1570, B.N., Pariz, Fr. 17989, P* 145 v" i 1н6: turska arm ada ići će na Maltu, ili prije, na La Goulettu. Chantonnay kralju, Prag, 15. veljače 1570, CODOIN, СШ, str. 450-453: car je preko jednog uhode doznao da će Turska napasri Cipar, a da neće ići u pom oć Maurima. Nakon dolaska vijesti koje se odnose na Cipar, Maksimilijan govori o m ogućem savezu izm eđu njega, španjolskog kralja, Poljske i Reicha. Thom as de C ornoça kralju, Venecija, 25- veljače 1570, Simancas E° 1327: Turci namjeravaju napasti Cipar. Castagna Alessandrinu, Cordoba, 11. i 22. ožujka 1570, navod P. HERRE, op. cit., str. 61-62, bilješka 1: turska arm ada doći ćc u španjolske vode. Izvještaji s Krfa prim ljeni u Napulju, 31- ožujka 1570, Simancas П° 1058, P 30, turska arm ada protiv Cipra. Pescaire kralju, Palermo, 12. lipnja 1570, misija Barellija, malteškog viteza, poslanog na Orijent da se obavijesti »m ayorm entepresuponiendo que algun intento a v ia p a r a d a r calor a las cosas d e Granada...«, Simancas E® П ЗЗ Rečeni Barelli preporučen je Micasu, napuljski potkralj vojvodi od A lbuqucrquea, Napulj, 24. lipnja 1570. Carigrad, 18. svibnja, Simancas E® 1058, P 66: protiv Cipra. Napuljski potkralj kralju, Napulj, isti datum , ibid., P 64. 303 Alberto TENENTI, Cristo/oro d a Canal, la m a rin e vénitienne a v a n t Lépante, 1962, osobito str. 175 i dalje. 30н Paul HERRE, op. cit., str. 16, kaže 13- siječnja. 305 Thomas d e Cornoça kralju, Venecija, 26. veljače 1570, Simancas П® 1327. 306 J. Lopez kralju, Venecija, 11. ožujka 1570, Simancas E® 1327. Nema novih pisama od baila. Njegovo hapšenje. Turski n apad na Dalmaciju. Izvjesnost rata. Isti istome, 16. ožujka 1570, ibid., navodno je od Venecije zatražen Cipar.

459

DOGAĐAJI. POLITIKA 1 LJUDI

307 Kralju, B. CHARRIÈRE, op. cit., III, str. 101-104. 308 Doktor Morcat (cici Consejo de Capuana) que al p résente esta p o r governor en las p rovinciasdcA bruço, al d uque de Alcala, Civita de Chieti, 28. veljače 1570, Simancas E° 1058, Г 37. 309 J. Lopez kralju, Venecija, 1. travnja 1570, Simancas 0° 1327, correrias turques autour de Zara. Cavalli Senatu, Cordoba, 1. travnja 1570, glasine prem a kojima je Zadar zauzet. (P. HERRK, op. cit., str. 85, bilješka 2); 9 (?) dvoraca osvojenih od Turaka. Mehmet Sokolović Karlu IX, Carigrad, 16. studenoga 1570, E. CHARRIÈRE, op. cit., III, str. 137. 310 Vidi p rethodnu stranu, bilješka 306. 311 I». I1ERRE, op. cit., str. 16. 312 L. VOJNOVIĆ, Depeschen des Francesco Gondola, 1570-1573, Deč, 1907, str. 21. 313 Ibid. 314 D.F. deAlava kralju, Angers, 4. travnja 1570, A.N., K 1517, B 28, br. 59. 315 R.B. MERRIMAN, op. cit., IV, str. 126-127, i publikacija A. DRAGONETT1 de TORRES, La lega d i Lepanto n el carteggio d iplo m a tico in ed ito d i D on Luys d e Torres, Torino, 1931. .316 Juan Lopez kralju, 11, 16, 31. ožujka (o Faustovu galijunu), 9. lipnja 1570, Simancas E° 1327. .317 Paul 1IERRE, op. cit., str. 27-28. ,318 Ibid. .319 11. KRETSCllMAYR, Geschichte von Venedig, op. cit., III, str. 54. 320 Simancas E° 1058, Г 35. 321 CODOIN, Clll, sir. 480-481. 322 (i.A. Doria kralju, Napulj, 3. svibnja 1570, Simancas E° 1058, f 31. 32,3 Napuljski potkralj, 19. srpnja 1570, Simancas E° 1058, 1° 80, Nijemci otpušteni 26. lipnja. 324 Isti istome, Napulj, 2. kolovoza 1570, Simancas E° 1058, Г 91. 325 Santa Cruz kralju, 26. travnja 1570, Simancas E° 1058,1° 46. 326 Simancas П° 1060, Г* 1, 39, 49, 51, 206, E° 1133, 19. ožujka 1570,6. svibnja 1570. 327 Pescaire kralju, Palermo, 17. lipnja, 18. lipnja, 26. lipnja 1570, 16. srpnja 1570. Simancas E° 1133, С.Л. Doria kralju, La Goulettc, 2. srpnja 1570, Simancas E° 484. 328 Pescaire, 17. travnja 1570, Simancas E° 1133 i druga pisma od 6. svibnja: također, pisma napuljskog potkralja, 14. kolovoza 1570 (Simancas Ee 1058, Г 97), Filip II. sicilskom potkralju, 23. rujna 1570 (E° 1058, P 217), 18. listopada (ibid., Ie 220). 329 Ovo je dobro vidio M. KRETSCllMAYR, op. cit., III, str. 53. 330 Kardinal de Rambouillet Karlu IX, Rim, 8. i 12. svibnja 1570, E. CHARR1ÈRE, op. cit., Ill, str. 112-114. 3.31 L. SERRANO, op. cit., I, str. 51. 332 Nobili vladaru, Cordoba, 22. travnja 1570, Firenca, Medicco 4899,1° 74. Pridošlica se slabo svidio španjolskim krugovima tenendolo de razza non m olto antica-, FOUR* QUEVAUX, op. cit., II, str. 219-220, audijencija Torresa, 21. travnja, obećanje za 70 španjolskih galija, definitivan kraljev odgovor m ora biti dan u Sevilli; pedeset galija, kaže Rambouillet kralju, Rim, 22. svibnja 1570, B.N., Pariz, Fr. 1789,1° 176. 333 Talijani (Savojac, vojvoda od Urbina) nagovaraju Filipa 11. na zaključenje saveza s Venecijom, Paul HERRE, op. cit., str. 88. 334 L SERRANO, op. cit., 1, str. 53, bilješka 3. 335 Ibid., str. 54. 336 O cjelini paragrafa, B.N., Pariz, ltal. 427, P* 197 v° i 198. 337 Kardinal Rambouillet Karlu IX, Rim, 5-30. lipnja 1570, E. CHARR1ÈRE, op. cit., III, str. 115-116. Uputa predana gospodinu de l'Aubespineu (lipanj 1570), B.N., Pariz, Fr. 4 6 0

N a iz v o r iš tim a S ve te fige: 1566-1570.

1789, P 181: »Gospodin Marc Antonio Colonna kojega je papa imenovao generalom svih svojih galija, na veliko čuđenje mnogih...«. 330 L. SERRANO, op. cil., 1, str. 70. 339 J. Lopez kralju, Venecija, 1. kolovoza 1570, Simancas E° 1327. 340 L. SERRANO, op. cit., 1, str. 75. 341 Brojna dubrovačka pisma zapovjedniku mletačke armade, Hieronimu Zaneu, 7, 13 17, 18. travnja; 3, 16. svibnja 1570, Arhiv Dubrovnika, L.P, I, P* 168, 168 v°, 169, 171, 174, 175 v°, 177, 198, 200 v°, 201,202. 342 Dizanje 2.000 ljudi u Napulju za galije G.A. Dorije iSantaCruza, napuljski potkralj kralju, Napulj, 19. srpnja 1570, Simancas E° 1058, P 82; Nobili, 16. svibnja 1570, A cl.S. Firenca. Mediceo 4899, P 99 v° i 100. 343 Sauli Genovi, Madrid, 13. srpnja 1570, A.d.S. Genova, L.M. Spagna 4/2413. 344 Zapovijed dana nakon intervencije nuncija, L. SERRANO, op cit., t. 111, str. 448, usp. također ibid., III, str. 461-463; o nezadovoljstvu G.A. Dorije, kardinal de Rambo­ uillet kralju, 28. kolovoza 1570, E. CHARRIÈRE, op. cit., III, str. 118. 345 Simancas E° 1058, Р^ 98 i 99. 346 G.A. Doria kralju, 17. rujna 1570, Simancas E° 1327. Dubrovački rektori ambasa­ dorima u Carigradu, 11. rujna 1570, Arhiv Dubrovnika, L.P., 1, P 242 v°, prolaz španjolsko-papinskih galija 18. kolovoza u visini Krfa. 347 G.A. Doria, 17. rujna 1570, usporedi prethodnu bilješku. 348 Mcmorias de l Cautivo, str. 7. 349 L. VOJNOVIĆ, op. cit., str. 33; vijest koju su u Madridu saznali u studenom ; Eligio VITALE, op. cit., str. 127: nedvojbeno 16. toga mjeseca. 350 Pescairc kralju, Palermo, 22. listopada 1570, Simancas E° 1133. 351 Francisco Vaca vojvodi o d Alcale, Otrant, 1. studenoga 1570, Simancas П° 1059, P 6.

352 L. SERRANO, Liga d e Lepanto, Madrid, 19 1 8 -1 9 1 9 ,1, str. 81. 353 E. CHARRIÈRE, op. cit., III, str. 122-124; F. de Alava kralju, Pariz, 12. studenog 1570, A.N., K 1518, B 28, br. 42. 354 Correspondence de Granvelle, IV, str. 51, 14. prosinca 1570.

461

Poglavlje 4

Lepant

Od svih vojnih događaja na Sredozemlju u 16. stoljeću Lepant je imao najviše odjeka. Ali ta golema pobjeda tehnike i junaštva teško se može smjestiti u uobičajene perspektive povijesti. Ne može se reći da taj senzacionalni dan slijedi liniju događaja koji su mu prethodili. Treba li onda, poput jednog od njegovih posljednjih povjesničara, F. Hartlauba, preuveličati herojsku, šekspirovsku ulogu Don Juana Austrijskog? On je sam ubrzao sudbinu. Ali nije razumno time sve objašnjavati. Smatralo se neobičnim — i Voltaire se tome narugao — što je ta neočekivana pobjeda imala tako malo posljedica. Bitka kod. Lepanta odigrala se 7. listopada 1571; sljedeće godine saveznici su poraženi pred Modonom. Godine 1573- iscrpljerta Venecija napušta borbu. Godine 1574. Turčin slavi pobjedu u La Gouletti i u Tunisu. A nepovoljni su vjetrovi raspršili sve snove o svetom ratu. Međutim, ako ne dopustimo da nas privuku sami događaji, na tom površinskom i sjajnom sloju povijesti izbija tisuće novih činjenica koje bez buke, bez fanfara, idu dalje od Lepanta. Čarolija turske snage je zbrisana. Na kršćanskim galijama došlo je do nove, velike smjene kažnjenika. One su, za duge godine, opskrbljene novim motorom. Posvuda se ponovno javlja, potvrđuje, aktivno kršćansko gusarstvo. Napokon, nakon pobjede 1574, i osobito nakon 1580, golema turska armada raspada se sama od sebe. Mir na moru, koji će trajati do 1591, za nju je bio najgora katastrofa. Zbog njega će trunuti u lukama. Pretjerano bi opet bilo reći da je Lepant sam izazvao ove brojne posljedice. Ali im je pridonio. A kao povijesno iskustvo, njegovo je značenje možda u tome da je na jasnom primjeru označio same granice događajne povijesti. 462

Lepanl

1. Bitka 7. listopada 1571. Liga, naime savez, zajednička borba protiv Turčina, vjerojatno je bila zaključena 20. svibnja 1571. Nakon svađa toga ljeta, uzevši u obzir međusobno nepovjerenje budućih saveznika, njihove nepodudarne interese, njihovu neslogu, da ne kažemo neprijateljstvo, čudno je da je uopće došlo do saveza. Zakašnjeli savez Španjolci su zamjerali Veneciji njenu namjeru da se sporazumi sa sultanom čim joj to naloži njezin interes; ni papinstvo, kao ni Španjolci, nije imalo povjerenja u prevrtljivu signoriju. Л Mlečani su se, boreći se s prevelikim teškoćama, nerado sjećali presedana iz 1538-1540. Kad su sve zapreke svladane, ljeti 1571, usred vrtloga vijesti koje su prolazile kroz Veneciju, kolat će i najnevjerojatnije glasine: govorilo se da se Španjolci pripremaju na akciju protiv Genove, zatim protiv Toskanc, pa i protiv same Venecije. Odakle su dolazile te glasine, tko ih je stvarao, s kojim ciljem su širene, preostaje da se sazna. Moguće je da su se širile same od sebe, nastale jednostavno iz pučkog nepovjerenja. Povjerenici zaduženi da uspješno privedu kraju stvaranje lige imali su tešku zadaću. Španjolsku su zastupali kardinali Pacheco i Granvela te Juan de Çuniga, sva trojica u Rimu kad su, 7. lipnja1, primili kraljevu zapovijed kojom su imenovani na nove položaje (zapovijed s nadnev­ kom od 16. svibnja). Venecija je to povjerila svome stalnom ambasadoru u Rimu, Michelu Surianu, kojega je u listopadu zamijenio novi ambasa­ dor, Giovanni Soranzo. Papu su zastupali kardinali Morone, Cesi, Grasis, Aldobrandino, Alessandrino i Rusticucci, od kojih su posljednja dvojica prisustvovala sastancima neslužbeno. Pregovori su išli teško. Od prve sjednice, 2. srpnja 1570, do posljednje, triput su prekidani: od kolovoza do listopada 1570; u siječnju i veljači 1571; napokon, kad se sve činilo uređenim, od ožujka do svibnja 1571. Za vrijeme ova dva posljednja prekida Venecija se pokušala sporazumjeti s Turčinom, unatoč svom poricanju. U siječnju, nakon razočaranja jesenskim operacijama, ona je poslala tajnika senata, Jacopa Ragazzonija2 u Carigrad, gdje uostalom nikad nisu prekinuti pregovori između Mehmeda Sokolovića i mle­ tačkog baila. Ovaj je pokušaj odgodio potpisivanje saveza: Venecija se nije odlučila da dade svoj pristanak sve dok ne bude potpuno sigurna u svoj neuspjeh u Carigradu. Osim toga, diplomati koji su se u više ili manje određene dane okupljali u salonima kardinala Alessandrina nisu vodili igru, koliko god da su bili vješti. Njihova je uloga bila da nadgledaju svoje susjede, da 463

DOGAĐAJI. POLITIKA 1 LJUDI

opširno izvještavaju, a zatim da, prema dobivenim zapovijedima, ukla­ njaju ili potiču teškoće. Ionako ograničeni svojim uputama, bili su to još više zbog obaveze da se obraćaju svojim vladama za sve Važnije odluke. To je u pregovore unosilo sporost svojstvenu udaljenosti. Da su mogli sami odlučivati, brzo bi došli do sporazuma, osobito u prisutnosti pape koji svim silama nastoji da dođe do sklapanja saveza. Vidimo ga za vrijeme prve faze pregovora: od ulaska u igru, papinski predstavnici uklonili su prepreke predloživši kao tekst za raspravu sporazum iz 1537, preinačen prem a zahtjevima vremena. Početkom rujna proširio se glas da je liga stvorena3. Doista, dotaknuta su sva važna pitanja. Svi su se slagali da se liga sklopi na najmanje dvanaest godina. Ona bi bila i ofenzivna i defenzivna; zaključena protiv Turčina, isto tako bila bi usmjerena protiv vazalskih država Sjeverne Afrike, Tripolija, Tunisa, Alžira. I to na izričit zahtjev Španjolaca koji su tako i dalje željeli sačuvati svoju slobodu4 u svome području djelovanja. Druge prihvaćene točke: vrhovno zapovjedništvo nad savezničkom flotom pripast će Don J uanu Austrijskom; zajednički troškovi bit će podijeljeni na šest dijelova (kao 1537), tri na teret španjolskog kralja, dva na teret Venecije, jedan na teret Svetog oca. Što se tiče dobave namirnica, Španjolska će otvoriti svoja talijanska tržišta Mlečanima; obećala je razumne prodajne cijene i obvezala se da neće povisivati poreze i druge pristojbe na izvoz. Venecija, koja nije mogla bez turskog žita a da ga ne kupuje u Apuliji ili na Siciliji, inzistirala je upravo na toj točki5. Najzad, saveznicima će biti zabranjeno da odvojeno pregovaraju s Turčinom bez prethodnog pri­ stanka ostalih potpisnika. Plan je poslan vladama radi mišljenja i eventualnih ispravaka, što objašnjava prvi prekid pregovora, od kolovoza do listopada. Rzgovori su ponovno nastavljeni 21. listopada. Ali u međuvremenu se dogodio nepotreban pohod na Levant. Nakon dugog razmišljanja Filip 11. ipak je odlučio da da potrebne ovlasti za konačno zaključenje saveza, ali uz nekoliko nadopuna. Venecija se, naprotiv, ponovno i naglo vratila na ono što je već gotovo bilo zaključeno. Ona je promijenila svoga opunomoćenika i sve podvrgla novoj raspravi, oštrije nego ikad, u hotimičnoj zbrci govorničkih sukoba i nepotrebnih digresija. Vraćala se na svaku pojedinost koja bi joj omogućila da izbjegne zaključenje saveza: na cijenu namirnica, ograničenja ovlasti vrhovnog zapovjednika, pripremu operacija, financijski udjel saveznika... Španjolci su se, ponaj­ više Granvcla, prepustili tada neraspoloženju koje je raslo iz dana u dan. Uostalom, ništa prirodnije: imali su čitavu zimu pred sobom. Napokon, u prosincu, na nevažnom pitanju zamjenika Don Juana Austrijskog (hoće li to bili zapovjednik papinih galija ili veliki komandor Kastilije?), konferencija je prekinuta, na najveće nezadovoljstvo pape. 4 6 4

3 0 i 3 9 . B IT K A K O D L EP A N T A . G o re , to ča n p la n . B .N . Poriz, C 6 6 6 9 . Dolje, fantastična vizija. P a la č a m a rk iz a S a n la C ru z a (C iu d a d Real), freska.

4 0 . M L E T A Č K I G A L IJ U N (16. sloljeće), p riv a ln a zb irka . V alja obratiti požnju n a raspo re d lo p o v a . V atren a sn a g a m letačkih ga liju na bila je odlu ču ju ća za pobje d u ko d Lepanla.

Lepant

Ovaj drugi prekid trajao je više sedmica: kad je napokon Katolički kralj pristao da papa izabere Don Juanova zamjenika između imena koja će mu predložiti Španjolska, opunomoćenici su nastavili posao u veljači. Novi prijedlog sporazuma utanačen je početkom ožujka. Ali Venecija, koja je čekala ishod Ragazzonijeve misije u Turskoj, odgađala je dati svoj pristanak, pod različitim izgovorima, sve do svibnja. Potpisi su razmije­ njeni 20. svibnja i pet dana kasnije, 25. svibnja 1571, Liga je bila službeno proglašena u bazilici Svetog Petra6. U načelu, radilo se o foedus perpctuum, o jednoj confederacion perpétua. Nakon proglašenja lige saveznici su zaključili vojni sporazum na tri godine (1571-1573) i obvezali se da će svake godine slati flotu od 200 galija i 100 okruglih brodova, s 50.000 vojnika i 4.500 lakih konja­ nika. Upravljen protiv Levanta, savez nije isključivao, naprotiv, pred­ viđao je, mogućnosti pohoda na Alžir, Tunis ili Tripoli. Troškovi su bili utvrđeni tako da će, u slučaju neplaćanja udjela Svete stolice, Venecija uplatiti dvije petine a Španjolska tri petine ukupnog iznosa7. Za namir­ nice su dogovorene razumne cijene i nepovećanje poreza i drugih pristojbi na izvoz. Saveznici nisu smjeli zaključiti nikakav odvojeni mir. To je, ukratko, duga i mukotrpna povijest zaključivanja lige 1571. godine, koju su izdaleka pratili, možemo to naslutiti, s najvećom paž­ njom i strasti. To što su je Francuzi promatrali s više ogorčenosti nego drugi, samo po sebi pokazuje da je ponovno bila na pomolu jedna francuska politika protiv veličine Austrijske kuće. Peti kolovoza 1570. (dakle između primirja od 14. srpnja i mira 8. kolovoza), Francés de Alava piše: »Francuzi se nadaju da se u tome neće uspjeti. Oni kažu da su Mlečani ludi ako potpišu taj ugovor, ako ne sačuvaju svoju slobodu da se sporazume sa svojim velikim neprijateljem Turčinom. U Francu­ skoj svatko nastoji, koliko može, spriječiti taj savez i dovesti do spora­ zuma između Venecije i sultana. Ako tako nastave, ne bih se čudio da iduće godine ponude sultanu Toulon«8. U Rimu je, 28. kolovoza, u trenutku kad su kolali najoptimističniji glasovi o zaključenju kršćanskog saveza, kardinal de Rambouillet tvrdio da je još uvijek istog mišljenja, to jest, da će »to biti lijepa stvar na papiru i koja... može biti utvrđena na papiru, ali... kojoj nećemo vidjeti rezultate«9. Istina je da se tako mislilo i u Veneciji u isto vrijeme10, da je car bio vrlo sumnjičav u pogledu onoga što će signoria učiniti nakon potpisivanja ugovora, ako ga uopće potpiše«11. Zatim, nakon povratka flote s Levanta, kad su počele izbijati ozbilj­ ne teškoće, svi, ili gotovo svi, mislili su da ništa neće proizaći iz beskrajnih riječi utrošenih u Rimu. Potkraj prosinca i sam papa, obično optimist, nije pred kardinalom de Rambouilletom krio svoju malo­ dušnost12. Nuncij u Madridu nije bio ništa manje umoran. Toskanski 467

DOGAĐAJI, POLITIKA I l.JUDI

agent u istome gradu »iskreno« je izjavljivao da ima malo nade u zaključenje saveza. Činilo mu se da se Španjolci odaju igri samo s ciljem da dobiju cruzadu i cscusado-. čim su pregovori postajali određeniji, oni bi ih napuštali; ponovno su ih se laćali kad se činilo da se nuncij previše »ohladio«, ali u toliko općenitim izrazima da ovaj tu nije mogao »ništa razumjeti«.1* Tada je već bio kraj siječnja; ožujak je donio bolje vijesti. Ali poznato je da su i Mlečani smatrali odgađanje korisnim. U travnju, svibnju, nestrpljenje u Madridu bilo je veliko i ondje su se pitali što bi moglo značiti takvo kašnjenje. Tek je 6. lipnja glasnik donio veliku vijest14. D iplom atski faktor Francuska Dugo rađanje saveza ostavilo je novoj francuskoj politici vremena da se jasno odredi. Novoj politici, jer barem od 1559, tijekom deset godina zalaza i gubitka ugleda, Francuska je vojno i politički bila odsutna sa Sredozemlja. Vidljivo je to iz brojnih pojedinosti; po držanju Mlečana od 1560; po držanju Josipa Micasa koji je uspio od sultana postići zapljenu francuskih brodova u Aleksandriji 1568; po držanju same Francuske koja se činila nezainteresiranom za igru. Ipak, ako ju je i nagrizao građanski rat, Francuska je bila još daleko od one potpune iscrpljenosti u koju se činilo da je utonula potkraj vladavine Henrika III. Još su uvijek živjeli elementi jedne aktivne kraljevske politike, spremne da ponovno uskrsne. U travnju 1570, unatoč svom oprezu u epizodi s Claudeom Du Bourgom, Francuska je ponudila Veneciji svoje posredništvo. Izne­ nađujućom brzinom: to su tek počeci Ciparskog rata, a francuski građan­ ski rat nije ni završen. Istina je da se već nazire politika nacionalnog pomirenja. Protestanti i »političari« podržavaju je bez iznimke, kao i svi oni koji predstavljaju kralja u inozemstvu. Godine 1570. i početkom 1571. nove se težnje o višem interesu kršćanstva nedvojbeno još teško oslobađaju, prikrivene iza općih razmatranja o miru. Ali promjena se može otkriti vrlo rano u kraljevim pismima po odlučnom tonu koji se nije čuo već godinama15. Karla IX. privukle su ideje Télignyja i admirala. Progoni ga misao da raskine sa Španjolskom i djeluje u Nizozemskoj. On nedvojbeno taji svoje nakane; ipak nedovoljno dobro jer Toskanci uočavaju promjenu. Promjenu koja zahvaća cijelu zemlju u kojoj, prema pisanju zapovjednika Petruccija, 19. svibnja Francescu Mediciju, »Vumorc à contro al те di Spagna«16. Istina je da u ovom slučaju Toskanci nisu jednostavno promatrači ili povjerenici nego sudionici i huškači. Veliki toskanski vojvoda, s novom velikovojvodskom titulom koju mu je dodijelio Pio V. 1569, osjeća se usamljenim, osjeća da ga Katolički kralj drži po strani. Osobito 468

Lcpant

uznemiren zbog kraljevih namjera, on se odavno osigurao u cijeloj Europi, uključujući tu i protestantske zemlje17. Možemo slijediti poče­ tak njegovih pregovora u La Rochelleu, kod admirala i Télignyja. Možda je čak nastojao posredovati kod Turčina: zli jezici ići će tako daleko da će tvrditi da je on stajao iza Židova Micasa, dakle u začecima Ciparskog rata. Uostalom, Španjolci ga prate izbliza, ne pouzdajući se mnogo u svoje toskanske utvrde18. Međutim, na početku te 1571. godine svatko nastavlja igrati igru mira. Filip II. i Karlo IX. izmjenjuju izaslanstva. Potkraj siječnja Enrique de Guzman, grof d'Olivares, poslan je u Madrid19. Pet mjeseci kasnije, u lipnju, Gondi dolazi Filipu II. da se uvjeri da on ne želi raskinuti s Francuskom20. Sam je vojvoda od Albe, barem na riječima, pomirljiv21. Možda previše lijepim riječima, koje bi morale opovrgnuti jezik činjeni­ ca, poput činjenice da lotarinški kardinal u Rimu neprestano ponavlja Mlečanima iste riječi kako bi porekao glasine o skorom ratu između Francuske i Španjolske22; glasine koje se toliko šire u Italiji da francuski kralj osjeća potrebu da ih proglasi lažnim. Samo, je li to slučajnost, u ožujku 1571. navarsku granicu kontroliraju Vespasiano Gonzaga i II Fratino, graditelj La Goulette i Melille23, dok kao odgovor na proteste Biraguea u Saluzzu i pojačanja francuskih garnizona u Saluzzu i Pijemontu2i, guverner Milana, vojvoda od Albuquerquea, zauzima 11. travnja markizat Final. Vijest o tome stigla je u Pariz oko 9. svibnja. Ovdje su jc »i katolici i nekatolici primili s uzbuđenjem«, pisao je Francés de AJava guverneru Milana25. »Ali po onome što Čujemo, oni se namjeravaju žalili, ne Njegovom Veličanstvu nego vojvodi od Savoje i Vašoj Preuzvišenosti«20. Pretjerano bi bilo tvrdili da su tim činom Španjolci gurnuli čvrst zasun pred eventualnim silaskom Francuza. Ali to je bilo upozorenje. Ono je izazvalo negodovanje javnog mnijenja u Francuskoj. Počelo se doista govoriti o ratu. Savojski vojvoda požalio se Filipu II. na ono što se snuje s onu stranu Alpa, na nekakav pothvat protiv Pijemonta2’’. U Španjolskoj su doznali da su francuske galije dobile nalog da se vrate iz Bordeauxa u Marseille28, da su čete krenule prema Alpama29 i, napokon, da neki od »najuglednijih protestanata nastoje uvjeriti kralja da pokuša krenuti na Nizozemsku«30, u koju, osim toga, prelasci francuskih hugenota postaju već zabrinjavajući. Je li to bio rat? Ne, jer za nj bi bio potreban protestantski savez, velika uporišta u Europi. Glasine o braku engleske kraljice i vojvode od Anjoua, kojima se Europa smije, nisu ga mogle nadomjestiti31. Bila bi potrebna jedna Njemačka koja bi reagirala32, jedna Toskana spremna za borbu, ali to nije bio slučaj. Toskanski agenti sa smiješkom su pregova­ rali u Madridu, kao i drugdje, probijajući put do srca španjolske vlade preko svojih »povjerenika«33. Ali ako to nije bio rat, to su bili svi njegovi znakovi. Chiapin Vitelli, koji je vraćajući se u Flandriju, na putu kroz 469

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

Francusku u svibnju 1571. bio je neugodno iznenađen onim što je tamo vidio i, čim je stigao u Pariz smatrao je za potrebno da o tome obavijesti Francésa de Alavu34. Međutim, ovaj je, sa svoje strane, ddznao da francuski kralj šalje u Tursku ambasadora takvih sposobnosti kakav je bio biskup Daxa. Što će tamo taj poluheretik, prijatelj protestanata, ako neće raditi protiv Španjolske i protiv kršćanstva, primiriti transilvanske svađe (prilike za svaku carsku intervenciju), izgladiti sve sukobe između cara i Turčina, između Mlečana i turskog sultana? Francuska diplomacija ponovno se služila dalekim putem Turske. Međutim, novi se ambasador nije žurio da stigne. U Lyonu je bio 26. srpnja35; 9. rujna36 predao je mletačkom duždu pismo Karla IX. Kralj je u njemu nudio da posredovanjem onoga koga dokumenti uporno nazivaju biskupom d ’Acqsa »postigne dobar mir ili tako dugo primirje da iz njega može proizaći mir«. Ne bi Ii to bilo bolje »nego imati posla s lako moćnim neprijateljem, u tako bliskom susjedstvu sa zemljama pod vašom vlašću«, nastavlja kralj, a signoria, tako brzo nakon službenog zaključenja lige i oko trideset dana prije Lepanta, nije odbijala da ga sasluša37. Tako je dvije godine unaprijed počelo odmetništvo, drugi će reći: izdaja Venecije. Ipak, liga je bila zaključena. Njeno značenje može se mjeriti rastom francuske mržnje. Što se sve ne govori tada u Francuskoj o papi koji je bio njen tvorac! Kakvu zavist izazivaju ustupci koje je Sveta stolica dala Španjolskoj38! Glasine o ratu su tako uporne da su španjolski trgovci iz Nantesa i Rouena molili ambasadora Filipa II. da ih na vrijeme obavijesti kako bi mogli skloniti svoju robu i ljude. »Oni su toliko napasni i užasno me dave s tim«, piše Francés de Alava39. Francuski trgovci u Sevilli žive u istom strahu40. A na flandrijskoj granici takvo je komešanje »da se ljudi iz nizine, i Francuzi i naši, piše vojvoda od Albe41, povlače sa svojom imovinom u okolne gradove«. Kakvo je strpljenje potrebno da se podnesu ti Francuzi: »Oni bi bili sretni da izgube jedno oko samo da mi izgubimo oba«, uzvikuje isti vojvoda od Albe42, ogorčen njihovim dogovorom s Ludovicom od Nassaua i princom Oranskim, dok Granvela savjetuje kralju da dopusti Don Juanu da usput zada nekoliko dobrih udaraca Provansi. Čini se da su se vratila stara vremena Karla V, jer se u riječima bivših carevih slugu posve prirodno javljaju nekadašnja zaklinjanja. Uostalom, rat već vlada na Atlantiku gdje sporazumno djeluju gusari iz La Rochellea i nizozemski gezi. U kolovozu 1571. Španjolci imaju tisuću povoda da strahuju za sigurnost flote iz Amerike43.

470

Lepani

Hoće li Don Ju an i njegova flota stići na vrijeme? Međutim, zaključenje lige donosilo je svoje plodove na Sredozemlju. Papine snage i Španjolci obećali su Mlečanima u jednom zasebnom dogovoru da će okupiti sve svoje snage u Otrantu prije kraja svibnja4*1. To je samo znak dobre volje, jer kako u deset dana (liga je od 20. svibnja), prenijeti potrebne zapovijedi? Vijest o potpisivanju stigla je u Španjolsku tek 6. lipnja! Međutim, neobjašnjiva odgađanja koja su prethodila još su više nego obično usporila pomorske pripreme duž obala Španjolske. A slaba žetva 1570. ometala je opskrbu u Barceloni i andaluzijskim lukama15. Ta loša žetva imala je samo jednu sretnu posljedicu — ugasila je stranački rat u Granadi. Fourquevaux piše 18. veljače: »Glad je medu njima tako velika da napuštaju planinu i predaju se kao robovi kršćanima za malo kruha«. U ožujku je javljeno o smrti malog kralja i brojnim predajama Maura koji su postali planinske skitnice i kradljivci stoke. Znak vremena: kad su u Kartageni doznali da ih ukrcavaju na brodove za Oran, španjolske su se čete odmah osule. Bilo je poznato što znači život u utvrdama u vrijeme gladi! Na sreću, situacija je bila bolja u Italiji: u Napulju, kamo su se Mlečani dolazili opskrbljivati; na Siciliji, gdje je Pescaire, uvijek pobornik akcije protiv Tunisa i Bizerte, u svibnju osigu­ rao 20.000 kvintala dvopeka koji će se proizvoditi tempom od 7.000 kvintala mjesečno*16. Tko zna bi li bez toga žita, bez talijanskog ječma i sira, bez napuljskog vina, Lepant uopće bio zamisliv? Jer na krajnjem jugu Italije valjalo je okupiti i hraniti čitav jedan grad vojnika i mornara, ljudi dobrog apetita. Da je Don Juan Austrijski bio zapovjednik, galije bi vrlo brzo napustile obale Španjolske. On je žurio da preuzme svoju ulogu. Od travnja se širio glas da će, nakon što posjeti svoju pomajku, ženu don Luisa Quixade, prijeći u Italiju47. Kad je markiz Santa Cruz 30. travnja stigao sa svojim galijama u Barcelonu iz Napulja, saznao je da se Don Juan upravo sprema ukrcati u Kartageni i odmah odlučio da mu se pridruži, u nadi da će se putem domoći nekolicine gusarskih brodova*18. Ali u Kartageni ni traga Don Juanu*19. To je stoga što su se čekale pojedinosti o ligi: još 17. svibnja Don Juan Austrijski u Aranjuezu se pitao kad će krenuti50. I više drugih teškoća odgađalo je polazak brodovlja. Prije svega, potreba za većim brojem vojnika koji će se ukrcati na galije. Zatim odluka da s Don Juanom do Genove putuju austrijski nadvojvode koji su boravili u Španjolskoj od 1564. i sada se vraćaju u Beč51: o tome piše Filip II. u jednom pismu Granveli koji je nakon smrti vojvode od Alcale privremeno postao napuljski potkralj52. Ukratko, predviđeno kašnjenje bilo je takvo da se smatralo boljim ne čekati 471

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

španjolske galije i galije markiza Santa Cruza koje su na genovskoj obali trebale ukrcati tisuću Talijana i osam tisuća Nijemaca, koji su čekali na prijevoz prem a jugu, pa je galijama sa Sicilije zapovijeđeno da idu do Genove i da se za njih pobrinu. Međutim, toliko očekivana vijest o zaključenju lige ubrzala je posljednje pripreme. Još istoga dana Don Juan Austrijski napustio je Madrid da bi preuzeo zapovjedništvo nad flotom. G. A. Doria došao je samo s jednom galijom iz Barcelone u Genovu da pripremi grad za doček Don Juana5-5, koji se 16. nalazio u Barceloni gdje su mu se pridružile, jedna za drugom, galije markiza Santa Cruza, Alvara de Đazana i galije kojima je zapovijedao Gil de Andrade, te dosta drugih brodova, a na njima dva španjolska tercija Miguela Moncade i Lopeza de Figueroe54, povučena iz Andaluzije. Iz Madrida su 26. lipnja Don Juanu napokon poslane upute koje su u njemu, zbog ograničenja njegovih ovlasti, izazvale srdžbu, gotovo očaj. U pismu koje je pisao vlastitom rukom pod dojmom prvog uz­ buđenja, 8. srpnja55, pitao je Ruya Gomeza, »kao oca«, za razloge svoje očite nemilosti. Stil pisma je istodobno strastan, potresan i uznemiru­ jući. G. Hartlaub56 s pravom misli da su ti dani označili veliki prijelom u životu Don Juana. Oni su mu pokazali da je njegov manje vrijedan položaj nezakonitog sina nepopravljiv, da kralj ima u njega malo povje­ renja. Bi li mu, inače, u trenutku kad dolazi u pompoznu Italiju uskratili naslov »Visočanstva« a dali onaj »Preuzvišenosti«? Bi li njegovo kraljevsko zapovjedništvo okružili s tolikim oprezom i ograničenjima da je ono postalo isprazna titula? Dana 12. srpnja57 pisao je izravno kralju i izložio mu svoje pritužbe... Druga je briga kašnjenje flote58. Valjalo je čekati galije koje su u Malagi i Mallorci ukrcavale vojnike, hranu, dvopek. A nadvojvode Rudolf i Ernest stigli su tek 29. lipnja59. Veći dio brodova isplovio je 18.60 i 26, unatoč lošem vremenu, stigao u Genovu. Don Juan će tu ostati samo do 5. kolovoza61, upravo toliko da ukrca ljude, namirnice i neophodan materijal te da prisustvuje sjajnim svečanostima priređenim u njegovu čast. Devetoga je stigao u Napulj62. Primanja i pripreme za polazak zadržale su ga tu do 2065, a 24. je napokon bio u Messini64. Prekasno, po mišljenju Requesensa i G. A. Dorije, koji su savjetovali strogo defenzivnu taktiku. I stari Don Garcia de Toledo slao je iz Pise pesimistične izvještaje o prednostima za koje mu se činilo da ih ima turska armada65. Ali Don Juan se oslonio samo na mletačke vođe i na one od španjolskih kapetana iz vlastite okoline koji su zagovarali akciju i, donijevši odluku, predao se zadatku sa iznimnim žarom svoga tempe­ ramenta. 472

Lcpanl

Turci prije Lepanta Turske su galije, spremnije, napadale od početka povoljnog razdoblja. Po običaju, bile su već izdaleka najavljene. U Italiji su doznali u veljači da se u Carigradu oprema 250 galija i 100 lađa66; u ožujku da je Famagusta, još uvijek opkoljena, dobila mletačku pomoć67; u travnju da grad još pruža otpor; da Turčin vrši pripreme na kopnu u smjeru Albanije ili Dalmacije i da je veći dio armade isplovio pod vodstvom zapovjednika mora68. Međutim, govorilo se da se samo 50 galija uputilo prema Cipru jer flota zbog nedostatka ljudi nije mogla skupili više od 100 galija69. Ali robovi prebjegli iz Carigrada govorili su o 200 galija koje će doprijeti do Krfa ako liga ne bude zaključena. U protivnom Turčin će se zadovoljiti da čuva svoja mora i završi osvajanje Cipra70. Još uvijek je bilo govora o kopnenom pohodu na Albaniju ili Dalmaciju, u početku s okupljanjem snaga u Sofiji71... Zapravo je isplovilo 196 turskih galija koje su bile podijeljene između Eubeje, velike baze za opskrbu, i otoka Cipra. Siguran znak operacija na zapadu bila je proizvodnja dvopeka sve do Modona i do Prevese72. Doista, u lipnju je veći dio turske flote, pojačan brodovima Euldj Alija (ukupno 300 brodova: 200 galija i 100 fusta), napustio Cipar, gdje nije bilo bog zna kakvog posla73, i uputio se prema otoku Kreti. Petnaestoga je flota stigla do zaljeva Sude, pustošeći sela i mjesta na obali. Ali u dva navrata uzalud je napadala Kaneju7*1 gdje se nalazilo 68 mletačkih galija, zaštićenih topovima iz tvrđava, određenih da prate pomoć upućenu Famagusti. Govorilo se da su izgubljene75, ali Euldj Ali uspio se domoći samo male luke Rethimona. Nakon više pljački i okršaja turska je armada proslijedila prem a zapadu. Kako se ona približavala, Veniero je, ne želeći da ostane zatvoren u zaljevu s ostatkom pomorskih snaga Venecije, napustio obale Могеје i Albanije gdje je izveo nekoliko brzih prepada na Drač i Valonu. Sa šest galijuna, tri broda i 50 brzih galija otišao je u Messinu 23. srpnja. Ovim povlačenjem zadržao je slobodu manevriranja, ali je ostavio otvoren prostor Turcima na Jadranu76. A oni su tu do mile volje pljačkali obalu i dalmatinske otoke, zauzeli Sopot, Ulcinj, Bar, Hvar, napali Korčulu koju su stanovnici odlučno branili. Međutim, došavši kopnenim putem, vojnici Ahmet-paše otimali su sve što se moglo uzeti. Euldj Ali poveo je pohod na Zadar; drugi gusar, Kara-hodža, opustošio je čak Venecijanski zaljev77. Signoria je na brzinu počela novačenje u Apuliji i Kalabriji78, uz Granvelin pristanak. Ali turska flota, vjerojatno misleći, poput Veniera, da Jadran može biti zamka, nije se tu potpuno upustila i veći je dio svojih napora usmjerila na Krf. Napušten od svojih stanovnika, otok je bio opustošen; jedino je golema kula tvrđave, otok unutar otoka, ostala 473

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

zaštićena od napadača. Turska se flota tada raširila od Krta do Modona, u očekivanju što će učiniti saveznici. U lipnju je, doista, preko Dubrov­ nika, stigla do turskih zemalja vijest o ligi... ’ Barem jednom, preuranjena upotreba flote za Turke nije bila prednost. Oni su u tim mjesecima malog rata zamorili svoje snage i iscrpli zalihe hrane. 1dok su tako lako palili i pljačkali mjesta na Jadranu, zanemarili su bitno, mletačku flotu na Kreti: potkraj kolovoza, s dva providura, Agostinom Đarbarigom i Marcom Quirinijem, njenih se 60 galija bez smetnji povezalo s velikom savezničkom flotom79.

B itk a 7 . l i s t o p a d a 80

Do dolaska Don Juana u Messinu moral saveznika bio je dosta nizak, okupljene galije nisu bile u savršenom stanju za plovidbu. Ali dolazak brodova Don Juana, koji su bili izvanredno održavani, ostavio je dubok dojam na ostale. Uz to, odnos između princa i njegovih neposredno podređenih bio je odličan. Don Juan je znao očarati pri prvom susretu. Čarobnjak je rasipao svoje draži: o prvome će susretu možda ovisiti sudbina pohoda koji mu je iznad svega ležao na srcu. Znao je svoj posao, i od nejedinstvene pomorske vojske stvorio je ujednačenu cjelinu. Kad je vidio da na mletačkim galijama nedostaju vojnici, popu­ nio ih je s četiri tisuće Što španjolskih, što talijanskih vojnika, svih u službi Katoličkog kralja. To je već samo po sebi bilo veliki uspjeh. Možemo naslutiti kakve je sve strahove valjalo svladati da bi ti nepovjer­ ljivi Mlečani prihvatili tu mjeru. Odjednom su sve galije u floti postale jednake, međusobno zamjenjive; eskadre su mogle, i da se ne miješaju, razmjenjivati brodove, i to su činile, o čemu svjedoči poredak kretanja flote. I armada je primijetila da ima zapovjednika kad se okupio savjet lige. Svi oblaci nisu se odjednom razišli, ali nesloge je nestalo. Don Juan nije želio uskratiti Mlečanima, a oni su to shvatili, jedan izravan pohod na Turke, niti im umjesto te ofenzive nametnuti ekspediciju protiv Tunisa, kako su to željeli Filip II, mnogi Španjolci i cijela Sicilija. U dubini duše Don Juan je možda čak i želio napredovati do Cipra i preko Arhipelaga do Dardanela. Konačna odluka, ujedno mudrija, bila je da se krene u susret neprijateljskoj armadi i zapodijene bitka. Armada je napustila Messinu 16. rujna, a prvi joj je cilj bio Krf, gdje se nadala da će čuti točne vijesti o položaju neprijateljske flote. Doista je doznala — a izviđački brodovi su to potvrdili — da se ona nalazi u dugom Lepantskom zaljevu. Obavijesti su, uostalom, potcjenjivale os­ manske snage. Ali i s turske strane počinjena je ista pogreška. Tako su turski admiral i njegov savjet odlučili da napadnu kršćanske brodove 474

Lepant

duž obala Krfa; a saveznički se ratni savjet na dosta dramatičnoj sjednici odlučio za borbu, unatoč upozorenjima malodušnih i opreznih. Upor­ nost Mlečana koji su zaprijetili da će se boriti sami, volja papinskih snaga, polet Don Juana koji nije oklijevao da izađe iz uskih okvira uputa što ih je davao Filip II, odlučili su o susretu. Nema dvojbe da je u toj prilici Don Juan bio kovač sudbine. On je, posve pošteno, smatrao da ne može razočarati Veneciju i Svetu stolicu a da ne izgubi obraz i čast. Uzmaknuti, značilo je izdati kršćanstvo; borili se i stradati, ako se sačuva prijateljstvo Venecije, ne znači potpuno upropastiti budućnost, jer s tom pomoći kršćanska (lota može biti obnovljena. Tako će Don Juan kasnije govoriti81 da bi objasnio svoju inicijativu; tako je nedvojbeno i mislio u onom trenutku. Iduće godine, Don Garcia de Toledo još će uvijek zadrhtati pri pomisli da je Don Juan izložio opasnosti jedinu obranu Italije i kršćanstva. Ludost i smionost, mislili su oprezni odmah nakon pobjede, zamišljajući poraz i turske brodove kako progone saveznike sve do Napulja ili Civitavecchije... Dvije su se flote, međusobno se tražeći, iznenada susrele u zoru 7. listopada, na ulazu u Lepantski zaljev u koji je kršćanska flota odmah uspjela (bio je to veliki taktički uspjeh) zatvoriti svoga protivnika. Licem u lice, kršćani i Muslimani mogli su, na svoje iznenađenje, izbrojiti vlastite snage: 230 ratnih brodova na turskoj strani, 208 na kršćanskoj. Šest galijuna dobro naoružanih topovima pojačavalo je galije Don Juana koje su, u cjelini, bile bolje opskrbljene topovima i arkebuzama nego turske galije, na kojima su se vojnici još uglavnom borili lukom. Brojne priče o sukobu — uključujući tu i studiju viceađmirala Juriena de la Gravièrea — nemaju uvijek savršenu povijesnu objektiv­ nost. Teško je tu razmrsiti kome pripada zasluga za sjajnu pobjedu: zapovjedniku, Don Juanu? Zacijelo. Giovanniju Andrei Doriji, koji je uoči sukoba došao na zamisao da odvali kljun galijama tako da njihov prednji dio utone dublje u vodu i da ispaljeno topovsko tane ima manju krivulju i pogodi ravno u bok turske brodove? Ili možda snažnim mletačkim galijunima koji su, postavljeni ispred kršćanskih linija, podi­ jelili neprijateljsku armadu, poremetili joj redove začuđujućom snagom svoje vatre? Iako nepokretni, ili barem male manevarske moći, oni su bili neka vrsta linijskih brodova, ploveće tvrđave. Ne potcjenjujmo ni odlično španjolsko pješaštvo koje je odigralo važnu ulogu u ovoj gotovo kopnenoj bitci; ni raspored španjolskih galija kojih su se Turci najviše bojali od svih ponentinasa82, ni paljbu koju posebno izbacuju s mle­ tačkih galija. Kako će Turci kasnije isticati, a i sami pobjednici priznavati, valja uzeti u obzir i um or turske vojske: ona se nije pokazala u svojoj najboljoj formi83. Kako god bilo, kršćanska je pobjeda bila golema. Izmaknulo joj je svega 30 turskih galija: pod vodstvom Euldj Alija one su se s lakoćom i 475

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

vještinom manevriranja bez premca znale kretati oko opasnih galija Giovannija Andree Dorije. Možda zato (ustupimo malo mjesta i ogova­ ranjima84) što se Genovljanin još jednom nije htio potpuno angažirati, poslužiti se »svojim kapitalom«. Sve druge turske galije zaplijenjene su i podijeljene između pobjednika ili su potopljene. U sukobu su Turci imali više od 30.000 ubijenih i ranjenih, 3 000 zarobljenih; 15.000 kažnjenika je oslobođeno. Kršćani su izgubili deset galija, imali su 0.000 poginulih, 21.000 ranjenih. U ljudstvu su skupo platili svoj uspjeh; više od polovice njihovih snaga bilo je izvan bitke. More bojnog polja ukazalo se iznenada, ratnicima, crvenim od ljudske krvi. P objeda bez posljedica? Ova pobjeda odškrinula je vrata najvećim nadanjima. Ali nije imala neposrednih strateških posljedica. Saveznička flota nije progonila ne­ prijatelja u bijegu zbog vlastitih gubitaka i zbog lošeg vremena koje je možda spasilo onesposobljeno Tursko Carstvo. U rujnu su Mlečani ocijenili da je prekasno za prodor prem a Levantu i pokušaj vraćanja Cipra. Kako da se na to misli u jesen, kad je vijest o padu Famaguste stigla zapovjednicima flote uoči bitke kod Lepanta? Venecija je to saznala tek 19. listopada85, dan nakon što joj je galija L'Angelo Gabriellc, koju je poslao Veniero86, donijela vijest o pobjedi. Što se tiče Don Juana, njega je privlačio neposredan pohod na Dardanele koji bi omogućio da se tjesnac potpuno zatvori. Ali nedosta­ jali su mu hrana i ljudi, i Filip II. je naredio — osim ako se ne dobije neka velika luka u Moreji — da galije prezime u Italiji. Bilo je nemoguće upustiti se u takvu avanturu kad je nedostajalo sredstava potrebnih za operaciju opsade. Papine snage i Mlečani, koji su se željeli zadržati pod zidinama manje značajnih gradova na Jadranu, nisu iz toga izvukli ni slavu ni korist. Don Juan se vratio u Messinu 1. studenog. Nekoliko sedmica kasnije, Marcantonio Colonna bio je u Anconi, Veniero u Veneciji... Povjesničari sa začuđujućim jednoglasjem zaključuju: mnogo bu­ ke, pa i slave, ali ni za što07. To što je biskup Daxa razvio tu temu za upotrebu svome gospodaru i, ne bez vještine, za Mlečane, koje uvelike žali zbog njihovih gubitaka a koji nisu nadoknađeni dobitkom ni »jednog jedinog pedlja zemlje«, neka mu bude80, biskup Daxa imao je svoje razloge da bude slijep ili da to želi biti. Ali ako se pozornost ne obrati samo na ono što je slijedilo iza Lepanta, već i na ono što mu je prethodilo, ta se pobjeda ukazuje kao kraj bijednog položaja, kraj stvarnog kompleksa inferiornosti kršćanstva i ne manje stvarnog turskog prvenstva. Kršćanska pobjeda prepriječila je put budućnosti koja se ukazivala u mračnim bojama. Da je flota Don 476

Lapant

Juana bila razbijena, tko zna? Da su Napulj i Sicilija bili napadnuti, Alžirci bi pokušali rasplamsati granadsku vatru ili je prenijeti u Valenciju89. Prije nego što počnemo ironizirati Lepant, poput Voltairea, možda bi bilo razborito procijeniti neposredno značenje same bitke. A ono je bilo golemo. Slijedi zapanjujući niz svečanosti — kršćanstvo nije moglo vjerovati svojoj sreći — i ne manje mnoštvo planova. Oni zauzimaju čitavo more svojim veličanstvenim izgledima na uspjeh, tim planovima koji smjeraju prema Sjevernoj Africi, uobičajenoj sferi španjolskog utjecaja; Egiptu i Siriji, tim dalekim posjedima iz kojih Turčin crpi toliko novca (i to predlaže hladnokrvni Granvela); prema otoku Rodosu, Cipru, Moreji, odakle izbjeglice posvuda obećavaju čuda samo ako ih se posluša i naoruža. Oni lako mogu obmanjivati Italiju i Španjolsku gdje se misli da će se kršćani na Balkanu, potaknuti kršćanskim pohodom, odmah pobuniti. Najromantičniji, papa i Don Juan Austrijski, sanjaju o oslo­ bađanju Svete zemlje i osvajanju Carigrada. Ne idu li čak dotle da predlažu pohod na Tunis u proljeće 1572, na Levant u ljeto, na Alžir iduće zime? Filip II, valja priznati, ne sudjeluje u tom ludilu. Za razliku od svoga oca, brata ili nećaka Dom Sebastiana Portugalskog, njega ne opsjedaju snovi o svetom ratu90. Kao i uvijek, on računa, odvaguje, traži mišljenje uglednih ljudi i raspravlja s njima, predaje planove Granvele i Requesensa Don Juanu sa zadaćom da točku po točku odgovori na svaki prijedlog. U Rimu su nastavljeni razgovori da se zaustave operacije sljedećeg pohoda. Pobjeda nije pridonijela tome da se oni vode s manje opreza i više povjerenja. Ovi ozbiljni razgovori i burni planovi možda će izazvati smiješak. Kad je poznat rasplet, lako je objasniti, kao što čini P. Serrano, posljednji i najbolji povjesničar Lepanta, da ta pobjeda nije mogla donijeti nikak­ vog ploda ni bilo čemu poslužiti. Jedino što se može reći jest da je Lepant bio samo pomorska pobjeda i da u tom vodenom svijetu, obavijenom i zatvorenom kopnom, ona nije mogla dostajati da razori turske korijene koji su duboko kontinentalni. Sudbina lige odlučivana je isto toliko u Beču, Varšavi, novoj poljskoj prijestolnici, i u Moskvi koliko u Rimu. Da je Tursko Carstvo bilo napadnuto na toj kopnenoj granici... Ali je li moglo biti91? Napokon, Španjolska se na Sredozemlju nije mogla angažirati tako dugo i potpuno kako je trebalo. U tome je bit. Lepant bi vjerojatno imao posljedica da je Španjolska uporno ustrajala na njihovu traženju. Ne uzima se uvijek u obzir da je sama pobjeda kod Lepanta bila moguća samo zato što se Španjolska jednom potpuno angažirala. Sret­ nim stjecajem okolnosti sve teškoće bile su ublažene, privremeno, ali 477

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

sve u isto vrijeme, u godinama 1570-1571. Činilo se da vojvoda od Albe čvrsto drži Nizozemsku; Engleska je imala unutrašnjih teškoća: najprije pobunu baruna na sjeveru, 1569; zatim Ridolfijevu urotu čijih jd’mnogo sinova, ako ne svi, povučeno iz Španjolske. Filip II. je tada čak razmišljao da napadne Elizabetu, toliko se činilo da ona ne može pružiti otpor92. Francuska politika je više zabrinjavala, ali nije bila jasno određena. Biskup Daxa još nije prošao Veneciju, u listopadu 1571. I Toskana je oklijevala. Protušpanjolska politika koju je vješto vodio Cosimo za neko je vrijeme obustavljena: veliki vojvoda je čak posudio vojvodi od Albe novac neophodan za njegovu akciju u Nizozemskoj93. Politički preokret? Dvostruka igra? Što god bilo, Španjolska je naglo oslobođena svoga vanjskog tereta. Ona je to iskoristila za djelovanje na Sredozemlju. Tada su se na cijelom europskom području mogle vidjeti cijele čete vojnika i avantu­ rista svih nacionalnosti kako se slijevaju prem a jugu gdje su se množile mogućnosti za posao. Francuski vojnici u službi Mlečana, nedvojbeno hugenoti, kaže jedan izvještaj, branili su Ulcinj u srpnju 1571, uostalom bez mnogo žara91. Francuzi su se također, pomiješani sa Španjolcima, ukrcali na galije Filipa II. u Alicanteu95. U proljeće 1572. bilo ih je u Veneciji dvije tisuće kao najamnika u službi signorije. Očiti znakovi nagle važnosti sredozemnog poprišta. Španjolska je, dakle, iskoristila mir koji su joj ostavili njeni zapadni protivnici da udari na istoku. Ali to je samo kratko vrijeme predaha. Nikada ona nije mogla učiniti više nego zadati jedan udarac lijevo, jedan desno, nošena više okolnostima nego željom. Nikada ona nije mogla upotrijebiti sve svoje snage za samo jedan cilj. To objašnjava njene »pobjede bez posljedica«.

2. Dramatična 1572. Francuska kriza d o B artolom ejske noći, 24. kolovoza 1572. Francuska odbojnost prema Španjolskoj nije prestajala rasti od početka Ciparskog rata. Ona se pojačala 1571, potvrdila nakon za­ ključenja lige, buknula s neprikrivenom agresivnošću nakon Lepanta. Godina 1572. počela jeza obje zemlje u znaku rata. On je unaprijed bacao svoje sjene na Sredozemlje pod oružjem, na nemirnu sjevernu Europu. Misija biskupa Daxa, koji je najzad napustio Veneciju (u Du­ brovnik je stigao u siječnju96), malo je značila pored prijetnji koje su Španjolci osjećali sa sjevera. Oni su znali kako je Ludovik Nassau bio 478

Lopatu

primljen na francuskom dvoru u proljeće 1571. Nije im bilo nepoznato da je kralj na strani pobunjenika. Cijela španjolska obavještajna mreža okružuje i prodire u Francusku97. Ona malo pridonosi sporazumu dviju kruna, čiji su diplomatski razgovori samo velika laž u koju se zapleće povjesničar. Sve svoditi, kako radi L. Serrano98 — na svoj nesvjesno nacionalistički način — na zadivljujuću firentinsku dvojnost Caterine de’ Medici, sposobne da stalno mijenja držanje, poriče da se naoružava, zatim to pripisuje neposlušnim podanicima, a na kraju prikazuje kao pravedan odgovor, sve to znači predstaviti samo jednu tanku nit u klupku. S druge strane, ponovno se javlja engleska opasnost. Početkom 1571. vojvoda od Albe preporučio je vojvodi Medini Ćeliju koji sc spremao u Nizozemsku oceanskim putem da radije pristaje u francu­ skim nego u engleskim lukama99! Ali početkom 1572. ta su se dva protivnika Španjolske zbližila, zaboravljajući dugi spor koji je Španjolska uvijek brižljivo podržavala. Na vidiku je bio savez — znalo se to od siječnja100 — i sva umirujuća objašnjenja francuskog kralja101 nikoga nisu zavarala. Točke francusko-engleske »lige« potpisane su u Bloisu 19. trav­ nja102. Od mjeseca ožujka znalo se za njene odredbe, posebice da se Englezi obvezuju premjestiti tržište svoje robe na kontinent, iz Nizozem­ ske u Rouen i Dieppe, a Francuzi sa svoje strane obećavaju da će opskrbljivati otok solju, začinima i svilom10*. To je, jasno, moglo samo koristiti francuskoj prevlaci i upropastiti Antwerpen10! U Veneciji se čak govorilo da su Francuzi zaključili ugovor samo zato da ožive promet Rouena105 koji je u opadanju. Tajnik Aguilčn, koji je u očekivanju dolaska nasljednika don Francésa de Alave, Diega de Çuriige ш6, obavljao tekuće poslove u Francuskoj, nije skrivao svoju ogorčenost i, u jednom pismu tajniku Çayasu, u kojem slobodno govori, otvoreno žali što se Filip II. zbog reputaciôn nije dogovorio s Engleskom. Valjalo bi obnoviti pregovore (sporazum s Francuskom u to vrijeme još nije bio potpisan) ili smatrati Nizozemsku izgubljenom107. Engleski ambasador vidio je stvari s više istančanosti. On je pisao lordu Burghleyju dan nakon potpisivanja saveza: »Sudstvo se boji da on ne izazove svađu između krune i Španjolske i ljutilo bi se da se kralj u ovo vrijeme upusti u neki rat jer strahuje da vođenje poslova ne dođe u druge ruke«108. To je značilo razborito govoriti o neizvjesnoj francu­ skoj politici, objektivno, bez strasti. Vrlo obaviješten, previše obavi­ ješten. madridski dvor bio je sklon da sve vidi crno. Istina je da su velike pripreme Francuske na Atlantiku namjerno obavljene s mnogo buke109. Fourquevaux je o tome čuo u veljači u Madridu110. U Parizu je Aguilon razgovarao s portugalskim ambasado­ rom koji je bio isto toliko uznemiren kao i on. Vojvoda od Albe bio je 4 7 9

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

time obuzet u Bruxellesu111. Komentari su posvuda bili nezaustavlji­ vi112. Hoće li ponentinske galije baruna de La Gardea biti opet dovedene na Sredozemlje? I kamo će ići113 ti trgovački brodovi s visokom palubom koje su opremali kao ratne i za koje se znalo da će biti pod zapovjed­ ništvom Filipa Strozzija? Saint-Gouard je govorio: protiv pirata na oceanu. Ali žandari se lako mogu pretvoriti u lopove, mislio je Filip II114. Bilo je teško pouzdati se u službeno francusko obećanje da će ta flota poštivati španjolske teritorije115, kad je Diego de Çuniga izvještavao da je Caterina d e’ Medici u smijehu uzviknula: »Đordoška flota, ona neće dirati u vaše stvari! Možete biti mirni kao da je vaš kralj na njoj!«116. A postojala je samo bordoška flota! Incidenti na južnoj granici Nizozemske bili su prilika za sumnje i uzajamne optužbe koje je pove­ ćavala izbezumljenost ljudi u tim nemirnim krajevima117. Je li vojvoda od Albe pojačao utvrde duž granice ili nije? Je li ili nije postavio topove na zidine? Je li zatvorio ceste118? Je li ljude iz Nizozemske obvezao na straže kao da je ratno stanje? Francuzi u Nizozemskoj, koji su prema ugovoru mogli slobodni uživati u svojim dobrima bili su stalno na oprezu-, tim više što vjerska pitanja nisu bila predviđena ugovorima119. Međutim, Španjolcima je bilo nemoguće ne vjerovati da Francuzi svaki put kad mogu potiču pobunu španjolskih pokrajina. Međutim, prvi travnja nizozemski gezi pod vodstvom Guillaumea de la Marchea zauzeli su Brielle na otoku Voorn, na ušću Meuse120. Ustanak je zahvatio Vlissingen, proširio se na sjever i istok preko cijelog Waterlanda, vodenog područja. Prava je revolucija Nizozemske počin­ jala, u jednoj fanatičnoj zemlji, prepunoj bijednika. Francuzi su nužno bili u dosluhu, a razumljivo i Englezi121. Vojvoda od Albe žalio se predstavniku francuskog kralja u Bruxellesu da brodovi pobunjenika plove u društvu s nedavno naoružanim francuskim brodovima i da u Francuskoj nalaze topove, hranu i streljivo122. Strozzijeva flota je gotovo hugenotska flota, kaže Aguilon, a engleska i škotska flota nalaze se uz nju. Ona je bila kadra da u prolazu pljačka španjolsku obalul2\ Bilo je utoliko više razloga za uznemirenost što je iza napada na Brielle, na sjeveru, uslijedio uskoro jedan napad na jugu. Hugenoti su s La Noueom ušli u Valenciennes 23. svibnja, a 24. je Ludovik Nassau iznenadio u zoru Mons124. To je bilo izvršenje plana dogovorenog između princa Oranskoga i njegovih saveznika u Francuskoj125. On nije iznenadio vojvodu od Albe, koji je uvijek bio više sklon potcjenjivati morsku obalu i opasnost od geza i usredotočio se na francusku opasnost i kontinentalnu granicu na jugozapadu126. Doista, činilo se da je francusko-španjolski rat neizbježan. U svib­ nju Vespasiano Gonzaga, navarski potkralj, zabrinuto je izvještavao o francuskom spletkarenju u pokrajini127. Cijela pirenejska granica od 480

Lepani

Atlantika do Sredozemlja bila je u stanju pripravnosti. Izvještaji SaintGouarda bili su isto tako sumnjičavi kao i izvještaji španjolskih ambasa­ dora. »Vidim kako prave sve vrste zaliha«, pisao je on 21. svibnja 157212e. »Oni su ubrali više od pet milijuna na posljednjem sajmu u Medini del Campo« i dopremili iz Italije brojno oružje koje je podijeljeno na granicama. Napokon, izdržavaju »bezbroj kapetana« koje su spriječili da odu na Levant. Ništa ne kazuje, zaključuje on, da tobožnje pripreme lige nisu namijenjene Languedocu ili Provansi... Ali francuski je kralj, sa svoje strane, okupio više od 80 brodova i »dobar broj gaskonjskih pješaka«129. Što čeka ta flota? Da sazna gdje će nastati prva španjolska pukotina, objašnjava don Diego de Çuniga. A ako se stvari srede u Nizozemskoj, ona neće ići tamo130. I Portugalci su zabrinuti zbog pothvata koje bi mogla pokušati francuska flota. Oni su opremili veliku flotu s više od 20.000 ljudi. To je stoga, kaže Sauli koji i prenosi ovu vijest, što se boje da se Francuzi ne bi domogli Cap de Guéa u Maroku, Što bi znatno omelo portugalsku plovidbu prema Istočnoj Indiji kao i prema »Zapadnoj Indiji«. Osim ako ne žele za svoj račun neko drugo marokansko mjesto131. Španjolci ne zaostaju, pa i oni poduzimaju na moru mjere protiv tih glasovitih francuskih brodova iz Bretagne, La Rochellea i Bordeauxa. U svibnju vojvoda Medina Ćeli napustio je Laredo s 50 brodova132; izdana je zapovijed da ih se još 30 opremi u Flandriji. I u »Điskaji i Galiciji« dano je pravo, svakome tko želi, da opremi brod — a to još nikad nije učinjeno — i priključi se Medininoj floti »da prati kretanje« Francuza133. Neuralgična zona u Italiji je, dakako, Pijemont i, oko Pijemonta, savojske države i veliko vojno okupljalište Milano, gdje je veliki komandor Kastilije upravo imenovan guvernerom. Tu se neprekidno okupljaju vojnici pristigli iz Njemačke. Ako ih se Saint-Gouard usudi zapitati, odgovaraju mu, dakako, »da su došli potražiti Don Juana Austrij­ skog«131... Ali u isto vrijeme135 Diego de Çuniga piše svome gospodaru, ne manje zabrinut, da će Francuzi naći načina da povrate neke utvrde koje Španjolci drže u Pijemontu. Uznemirenost je zarazna: obuzima i Genovljane. Genovska signoria piše da su četiri galije u Marseilleu, koje su opremljene i sprem ne da isplove s osam četa pješaka, namijenjene Korzici136. Nitko ne igra otvorenih karata. Svatko, zabrinut i istodobno prije­ teći, nastoji se poslužiti svim sredstvima. Kada Alžirci 11. svibnja traže — čudan zahtjev — zaštitu od francuskog kralja, Karlo IX. to brzo prihvaća137. On misli da bi vojvoda od Anjoua, koji plaća danak Turčinu, bio sjajan alžirski kralj: koliko li je već kruna trebao nositi taj jadni vojvoda! Možda je to značilo raditi lakomisleno, ugrozili savez sa sulta­ nom ili, po riječima biskupa Daxa kad je odgovarao na te čudne 481

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

prijedloge, uzeti »slamu za žito«138. Ali ako kralja tako lako privlače neiskrena obećanja Euldj Alija (koji u istom trenutku nudi svoj grad i Filipu II139!), to je stoga što vjeruje da tako spretno pomiče jednog pijuna u igri koja ga suprotstavlja španjolskom kralju. Ne bi valjalo preuveličavati taj događaj, kao što to čine L. Serrano i poslije njega F. Hartlaub, koji misle da tajnu Strozzijeve flote valja tražiti na alžirskoj strani140, i da je Karlo IX, uznemirujući kantabrijske obale, želio odvratiti flotu Filipa II. od Alžira i grad možda sačuvati za sebe. Francuska politika bila je daleko od toga da bude tako jasna. Ona nije bila sigurna u svoja vanjska uporišta. U kolovozu protestantska Njemačka nije bila sprem na da se pokrene. Engleska nije s naklonošću gledala kako se Francuska učvršćuje u Nizozemskoj i za nju je to bila dobra prilika da počne razgovarati sa Španjolcima. Turčin je, napokon, imao i previše vlastitih briga. A Francuska nije čak ni bila sigurna u sebe. Njena protušpanjolska politika bila je politika impulsivnog kralja Karla IX. i zanesenog Colignyja. Protiv nje su bile »duge halje« o kojima je govorio Walsingham, vojni savjetnici i, u cjelini, svećenstvo. Zbog više razloga, posebno jer rat znači troškove, razmišljalo se o oduzimanju crkvenih dobara. Čak je napravljen plan sekularizacije: kao i »ratničko« držanje admirala povodom Gastinskog križa, taj plan će podići na noge Pariz i svećenstvo141. S druge strane, napasti Filipa II. nije mala stvar i Caterinu d e ’ Medici izbezumljivala je pomisao na rat koji bi mogao izazvati neočekivane obrate. Na savjetu, 26. lipnja, Tavannes je jasno rekao da postoji opasnost da snaga protestanata postane toliko velika da, u slučaju sukoba, »dolazeći da um re ili da promijeni one koji ih vode u dobroj namjeri... kralj i njegovo kraljevstvo bit će uvijek držani na uzdi, i bolje bi bilo nemati uopće Flandriju i druga osvojena mjesta nego stalno biti ovisan«142. Francuska politika je tako nestalna, spremna na uzmake, ali u svakom slučaju još nije spremna na raskid. Kada u prvoj polovici lipnja u Madrid stiže vijest o zauzimanju Valenciennesa i Monsa, francuski ambasador izražava Filipu II. svoje žaljenje i gotovo isprike svoga kralja. Sve se zbilo bez njegova znanja. On iskreno žali zbog neprijateljskih poteza vojvode od Albe i želi da se Filip II. ponovno uvjeri u njegovu želju za mirom. Na što Filip II. odgovara da među pobunjenicima u Flandriji ima mnogo podanika francuskog kralja i ljudi koji su boravili u Francuskoj. On vidi samo jedan uvjet Irancusko-španjolskom prijatel­ jstvu : da djela odgovaraju riječima. U svakom slučaju, prema naredbama koje je primio, vojvoda od Albe neće prekinuti odnose ako ih Francuzi ne prekinu prvi143... Sve do najave Đanolomejske noći Saint-Gouard stalno umnogostručuje mirne proteste od strane svoje vlade. Možda im dodaje i svoje. Dana 28. lipnja, dok s Filipom II. razgovara o zadovoljstvu 482

Lcpant

svoga gospodara zbog kažnjavanja njegovih vazala u Flandriji, u razgo­ vor se upleće i Colignyjevo ime. Ambasador bez oklijevanja izjavljuje da je to loš čovjek, da kralj nema u njega povjerenja, iako na dvoru nanosi manje zla nego izvan njega. S optimizmom zaključuje da će kraljevi časnici na granici Pikardije nastojati, budući da su katolici, izbjeći svaki sukob. Tako će postupiti i vojvoda od Albe, tvrdi sa svoje strane Filip II. I Saint-Gouard ga napušta vrlo zadovoljan, barem sudeći po izvještaju španjolske kancelariјеж . Samo, ako ga se malo previše pritisne pita­ njima o francuskoj floti, Saint-Gouard na kraju odgovara da je »more kao golema šuma, zajednička svima, kamo će Francuzi otići potražiti sreću«1 Ipak je istina da francuska diplomacija nastoji govoriti o miru. I ne samo u Madridu. Nego i u Beču i u Rimu. Nakon neuspješnog pokušaja s Valenciennesom i Genlisovog poraza sve se zbiva kao da francuska politika kreće unatrag. Šesnaesti lipnja Karlo IX. javlja svome ambasa­ doru o porazu pobunjenika u Monsu, »pravednoj Božjoj kazni prema onima koji se dižu protiv svoga vladara«, tvrdi da sve čini kako nikakva pomoć ne bi bila pružena gezima, »toliko osuđujem njihove loše nam­ j e r e . U srpnju šalje u Rim de Ferralsu dugo pismo u kojem objašnjava kako ga je vojvoda od Nassaua prevario, i još jednom ga uvjerava u svoje miroljubive želje ш . Čudna i nestalna politika! Nećemo reći nemoralna, kao mnogi povjesničari, jer u 16. stoljeću svatko igra istu igru i smatra je časnom. Ali kolika oklijevanja ona odaje! Ona se ne odlučuje ni na raskid, ni na prekid neprijateljskih djela duž granice prema Španjolskoj. Iz Pariza, 27. lipnja, upozoravaju vojvodu od Albe da Francuzi u Provansi skupljaju tri odreda lakog konjaništva, da utvrđuju Marseille a gran furia, da čete kreću prema garnizonima Pijemonta. Dana 26. lipnja savjet je trebao odlučiti hoće li se prekinuti odnosi sa Španjolskom. Nikakva odluka nije donesena, »ali nije li to očiti znak da bi odmah ugrabili dobru priliku kad bi je uočili? Dakle, nije moguće imati povjerenja osim s mačem u ruci«1'8. Za onoga tko je gleda izvana, dakle i za Španjolca, igra se čini tako očito dvostruka da sve postaje vjerojatno. Tako potkraj lipnja jedan savojski glasnik donosi u Madrid novi materijal za lažne glasine: nuncij je tvrdio da je francuski kralj tražio slobodan prolaz preko zemalja savojskog vojvode1,19. Tako da španjolski glasnici, iz Italije za Španjol­ sku, gotovo svi odustaju od putovanja kopnom i idu morskim putem 150. Doista, kako bi Filip II. mogao vjerovati francuskim prenemaganji­ ma kad u ruci ima izvještaje o napadu de Genlisa koji je 12. lipnja krenuo u pomoć Monsu i poražen je 17, a de Genlis je pao u ruke vojvodi od Albe zajedno s dokumentima potpisanim od samog francuskog kra­ lja151? Ili kad ga istoga dana upozoravaju na tobožnje pokrete flote i 483

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

stvarne pokrete četa u Pikardiji? Kažu mu da je admiral u Metzu u potrazi za 800.000 franaka koje m u trebaju za tko zna što u Njemačkoj. Mon­ tmorency i on slažu se da se pom ogne Monsu. »Ovamo Jfe došao Altucaria, agent toga kralja u Carigradu«, piše Çuniga152; »na ulicama se priča da sa sobom nosi dva milijuna zlatnika. Ali to nije sigurno i ne vidi se tome razlog. Doznajem da ga pokušavaju vratiti (u Tursku) i objavlju­ ju da su Mlečani već potpisali primirje s Turčinom«. Mletački ambasador to energično poriče. Tako kolaju vijesti koje nisu uvijek brižno pročešlja­ ne, lažne, istinite, ponekad s točnošću koja ukazuje na izdaju. Tako je don Diego de Çuniga doznao preko Hieronima Gondija o čemu se raspravljalo na kraljevskom savjetu: savjetnici nisu željeli rat. Čini se da je prevagnula miroljubiva politika Caterine de’ Medici153. Admiral izbačen iz savjeta, kažu nam, upravo snuje zavjeru s engleskom kraljicom154. Bartolomejska noć nije, dakle, okončala jednu gorljivu, snažnu i jednodušnu politiku intervencije. Ni Rim ni Madrid, koji će se tome radovati, nisu pripremili krvoproliće u Parizu155. Uostalom, ako je ono, ako je novcdad iz Pariza imala neposredan učinak na francusku i m eđunarodnu politiku, ako je pridonijela tome da se u Europi širi strah od španjolskog imena, ako je još jednom ostavila otvoren prostor više opreznoj nego čvrstoj politici Španjolske, ne vjerujem da je ipak označila trajan zaokret francuske politike. Unatoč Micheletu i nekim drugima, ne vjerujem da je 24. kolovoza velika prekretnica stoljeća. Novcdad je imala samo ograničene posljedice vremenski. Nakon 24. kolovoza fran­ cuska politika, jedno vrijeme odustajući od svojih zahtjeva, onesposo­ bljena, ostat će dosta vjerna samoj sebi, kako ćemo vidjeti. Zapovijed i p rotuzapovijed D on Ju a n u Austrijskom , lip an j-srp an j 1572. U mjesecu kolovozu 1572. ni Bartolomejska noć nije dovela do napuštanja te politike. Sve se zbilo kao da je jedan od igrača, francuski kralj, naglo bacio svoje karte. Rado bismo rekli da je, na svaki način, morao izgubiti. No je li njegov protivnik bio uvjeren u njegovu slabost i je li računao s tim odustajanjem? Osebujna sredozemna politika Filipa II, u lipnju i srpnju 1572, mogla bi, naprotiv, navesti na pomisao da je on precjenjivao francusku snagu. Do lipnja 1572. ništa nije bilo jednostavnije od politike Filipa II. na Sredozemlju, prema ligi. Da bi unio reda u brojne planove proizašle iz pobjede 1571, crkveni je poglavar sazvao novu konferenciju u Rimu. Prvi sastanak održao se 11. prosinca156. Ovaj put dostajala su dva mjeseca da se dođe do sporazuma koji su 10. veljače potpisali španjolski izaslanici, veliki komandor Kastilije i njegov brat don Juan de Çuniga, 484

LepatU

kojima su se za tu priliku pridružili kardinal Pacheco i mletački izaslanici, Paolo Tiepolo i Giovanni Soranzo157. Rasprava je, ovaj put, završila u korist Venecije. Dogovoreno je da će saveznici djelovati na Levantu150, što je otprve isključilo planove protiv Sjeverne Afrike za koje se zauzi­ mala Španjolska. Zalihe hrane predviđene su za sedam mjeseci, a golemi materijal trebao je biti ukrcan za pomoć Grcima, za koje se vjerovalo da spremaju pobunu u Moreji. U Otrantu će biti podignut tabor za 11.000 ljudi, neka vrsta rezervne vojske odakle bi se crpilo prema potrebi. Floia je brojčano bila jača od one iz 1571: 200 galija, 9 galijuna, dO brodova, 40.000 ljudi. Kalendar, uvijek optimističan, predviđao je okupljanje papinske i španjolske Ilote u Messini potkraj ožujka, odakle će, ne gubeći vrijeme, krenuti na Krt i priključiti se mletačkoj floti. Tako će Španjolska na Levantu braniti vitalne interese Venecije, žrtvovati se za nju, kao 1570. i 1571. Barem naoko. Granvela je pisao Filipu II. da on osobno ne smatra stvar tako nepovoljnom. Budući da liga svakako neće potrajati (zbog Francuza i nestrpljenja Mlečana, nezadovoljnih što su lišeni trgovine na Levantu), valjalo bi to brzo iskoristiti da se slomi turska sila. Samo jedan pohod na Levant omogućio bi djelotvornu suradnju s Venecijom. A zatim, to bi značilo uvelike zadovoljiti papu, i prema njemu, kao i prema Italiji i kršćanstvu pokazati nesebično držanje koje ima svojih prednosti159. Da, bez ikakve sumnje. Ali Granvelin ton je pomalo ton onoga koji tješi i druge i sebe. Filip II. zacijelo nije drage volje pristao na tu »povoljnu« odluku jer je naredio D o n juanu da početkom proljeća pokuša izvesti napad na Bizertu, čak na Tunis, u obliku superbrzog puta koji bi prethodio onome na Levant. Radi njegove pripreme, Don Juan je iz Messine otišao u Palermo, kamo je stigao 8. veljače160. Valjalo je dobiti novac od vojvode Terranove, što se od samog početka činilo teškim161, i približiti se južnoj obali, na kojoj se može naći hrane i s koje se kreće prema Africi. Kako krenuti u rat bez novca i hrane? Što se tiče galija i vojnika, pisao je u Napulj i tražio ih od Granvele162. Ali ovaj nije dijelio želje Filipa II. i 21. veljače jasno je rekao D onjuanu: »Ne znam kako se može izvesti tako veliki napad bez novca i bez dovoljno vojnika. Ne bih želio, kako se sjećam da sam pisao Vašoj Preuzvišenosti, da stupite u Afriku bez vojske koja Vam dolikuje«16-5. Don Juan nije prihvatio te razloge. Drugi ožujka još se nadao da će stići galije iz Napulja i da će doći do Krfa zaobilazeći berberske obale165. Ali sredinom ožujka donio je odluku. Nakon savje­ tovanja sa svojim glavnim stanom, potkraljem Terranovom, don Juanom de Cardonom, Gabriom Serbellonijem, glavnim veedorom Pedrom Velasquezom165, napisao je Filipu II: »Neću dužiti... o razlozima koji me tjeraju da se vratim u Messinu, jer ćete ih naći podrobno navedene u pismima koja prate ovo, a koja su napisali ostali. Ovi su se razlozi ovdje 485

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

pokazali dostatnim, tako da nisam mogao postupiti drukčije, iako ništa ne želim više od toga pohoda na Tunis, kako bih Vašem Veličanstvu pružio zadovoljstvo da vidi neprijatelja istjerana odande...«166! Ali 1. svibnja umro je sveti otac Pio V167. Već sama ta smrt ponovno je postavila problem lige. Dogodivši se usred velike političke napetosti, ona je značila početak korjenitog preokreta španjolske politike, preo­ kreta koji će događaji ubrzo poništiti, ali koji zato nije bio manje potpun. Dana 20. svibnja Filip II. doista je poslao svome bratu neopozivu zapovijed (pisanu 17) da odgodi polazak galija prem a Levantu. U slučaju da je već napustio Messinu, prije primitka te zapovijedi, mora se što hitnije vratiti. Pisma od 2, zatim 24. lipnja ponavljaju zapovijed koja je uručena tek 4. srpnja. Odatle šestosedmična kriza koja je prohujala Italijom poput ciklona. Njeni učinci se još nisu smirili kad se Don Juan priključio saveznicima na Krfu. Od 20. svibnja do 4. srpnja: ovi datumi postavljaju problem u vremenu s preciznošću na koju se P. Serrano nije dovoljno obazirao. Budući da je prvi čitao sve dokum ente španjolskog dosjea, on je, prirodno, preuzeo obranu na koju oni navode. Jer Filip II. morao se opravdavati kod Svete stolice i Mlečana, kod europskih dvorova izne­ nađenih njegovim korakom, kod svojih vlastitih predstavnika u Italiji. Ovu borbenu prozu ne treba shvaćati doslovno, jer se i Filipu II. događa da jasno razlikuje svoje stvarne motive i svoje službene razloge. Službeni razlozi: Filip II. tvrdio je da je želio zadržati Don Juana u Messini zbog straha od prekida odnosa s Francuzima168. Ne može se poreći da je Filip II. vjerovao u tu opasnost. Ali u mjesecu svibnju 1572. još ne osobito. Objašnjenje nije u skladu s datumima. U povijesti španjolsko-francuskih napetosti, viđenih iz Madrida, ni 17-20. svibnja, ni 4. srpnja nisu bili vrhunac. Tijekom te kratke epizode ništa se odlučujuće u onome što sc tiče Strozzijeve flote ili sporednih poprišta operacija nije dogodi­ lo. Velike novosti mogu tada stići samo iz Nizozemske. Međutim, oko 20. svibnja u Madridu su znali samo za događaje vezane uz iskrcavanje u Brielleu. Napad na Valenciennes i Mons zbio se tek 23-24. svibnja169. I obrnuto, zašto bi se 4. srpnja francuska opasnost Filipu II. činila slabijom? Ona se, naprotiv, pojačala. I Filip II. to priznaje u obrazlože­ njima što prate protuzapovijed koju tada šalje Don Juanu. Bartolomejska noć je još daleko i ništa je ne nagoviješta170. Objašnjenje je drugdje, i još jasnije ako, umjesto da proučavamo prepisku između Filipa II. i Don Juana, pregledamo pisma koja je Filip slao u Rim, osobito ona od 2. i 24. lipnja, don Juanu de Çuhigi. 486

Lcpant

Filip II. poslužio se jednim drugim razlogom da bi objasnio svoje držanje: smrću pape. Odličan izgovor, jer svi su znali da izbor novoga pape uvijek ponovno dovodi u pitanje europsku politiku, i još više politiku same Papinske države. U ovoj prilici tim više što je o Rimu ovisio ratni proračun Španjolske i, prema tome, njene flote. Novi papa je mogao biti čovjek koji će se više brinuti »da sredi svoje poslove i poslove svoje kuće nego lige«, govorio je Saint-Gouard171. Nedvojbeno. Ali i to je bio samo izgovor. Filip II. će to i sam priznati. Smrt pape bila je zgodan razlog za kraljevu odluku u smislu da ga je oslobodila, ili da mu je omogućila da radi kao da je oslobođen od svojih obveza. Ali glavni razlog jc taj da se pothvat na Levantu malo sviđao Filipu II. I da mu je, naprotiv, bilo stalo do jednog drugog: onoga u Alžiru. Već od prvog pisma Don Juanu bilo je govora o Alžiru. A u pismu od 2. lipnja Juanu de Çunigi piše: »Znate kakvu sam zapovijed dao bratu i kako sam preporučio da se kao izgovorom za zadržavanje flote u Messini posluži smrću Svetog oca, a da ne spominje moje zapovijedi«. Ali »kako je novi izbor uslijedio vrlo brzo, ne možemo se više poslužiti tim razlozima«, tim više što je odabir »svet i dobar«. Ipak, »odlučio sam da ne mijenjam mišljenje, i što se tiče Alžira, nadam se još uvijek da taj pohod odgovara cijelom kršćanstvu i mojim... državama posebno, ako želim da one izvuku neku korist iz te lige i iz svih tih troškova, umjesto da ih se upotrijebi za tako neizvjesnu stvar kakva je pohod na Levant«. Papi će valjati navesti kao razlog pobunu u Flandriji, sumnje u francusku i englesku intervenciju i vijesti koje dolaze o francuskom naoružavanju. Ali prije svega, ne spominjati Alžir172!... Objašnjenje je jasno. Filip II. želi iskoristiti skupljenu snagu da udari na Turčina, ali tamo gdje to može biti korisno za Španjolsku. U toj Sjevernoj Africi koja se uvijek nalazila u krugu španjolskih težnji; u Alžiru koji je važno sjedište islama, njegova zapadna stanica, njegovo središte za opskrbu ljudstvom, brodovima i opremom za plovidbu, polazišna luka gusara od kojih strahuju španjolske države. Ta tradicionalna poli­ tika usmjerila je odluku Filipa II17*. Valja objasniti i protuzapovijed od 4. srpnja, povratak na početne pozicije svih partnera lige. Čini se da je Filip II. popustio pred žestokim i jedinstvenim reakcijama Italije, Mlečana, novoga pape Grgura XIII. i samih španjolskih »ministara«: don Luisa de Requesensa u Milanu, njegova brata u Rimu, Granvelu u Napulju, da i ne govorimo o Don Juanu koji je žestoko prosvjedovao oduševljavajući se uspjehom lige. Ova opća ofenziva urazumila je Razboritog kralja. Prikazano mu je da se u toj igri sramoti, da tjera Veneciju da odmah pregovara s Turčinom i da će to njemu donijeti gubitak ugleda i snage. Plan o napadu na Alžir kolao je od usta do usta, a da se španjolski predstavnici još nisu usuđivali 487

DOGAĐAJI. POLITIKA 1 LJUDI

o njemu govoriti u Italiji. A zatim, novi je papa u svojim rukama držao podjelu escusada i subsidija. U korist lige pisao je vatrene brevee. Koliko god bio prilagodljiv, ni sve isprike na svijetu ne bi ga razuvjerile. Francuska opasnost nije ni u Rimu ni drugdje shvaćena tragično. I sam Granvela je mislio da bi dostajalo govoriti glasno i odrešito Vrlo Kršćan­ skom kralju da ga se spusti na pravo mjesto. A Don Juan, da bi najbolje bilo izvršiti pohod na Levant. Odgovoriti m u novim Lepantom. Dvanaesti lipnja Don Juan, koji je plovio iz Messine prema Palermu, poslao je, preko otokâ, jednu galiju kojoj je trebalo svega šest dana da stigne u Barcelonu174. Na vijest o tom dolasku i neobičnoj brzini putovanja, povjerovali su da se u Messini dogodila katastrofa. Nekoliko dana kasnije galija je krenula natrag. Dvanaesti srpnja donijela je Don Juanu dragocjenu protuzapovijed s nadnevkom od 4. srpnja175. Ona nije prošla bez negodovanja, jer je kralj tražio da se od španjolskih galija izdvoji eskadra Giovannija Andree Dorije, koji bi trebao otići do Bizerte ili do Toulona ako bi se francuski kralj loše ponio176.

P ohodi na M oreju Veliki rat zaokupljao je Sredozemlje potkraj ljeta i početkom jeseni, na dugom pojasu koji se proteže od Korintskog zaljeva do rta Matapan, zapadnom obalom Могеје, tom negostoljubivom obalom, brdovitom, posutom hridinama, s rijetkim mjestima gdje se može naći pitka voda, a ispred nje se osim toga ispriječila pučina Jonskog mora. Od kraja ljeta, u tim krajevima veliki udari vjetra, praćeni vihorom, poplavljuju nizine uz obalu i onemogućuju plovidbu malim i niskim galijama. Nema zaklona osim prema sjeveru, na Krtu ili duž dalmatinske obale, ili s druge strane n a Matapan, na suprotnoj obali Egejskog mora. To je prednost uskih mora, Egejskog ili Jadranskog: loše jesensko vrijeme zahvaća ih sa zakašnjenjem u usporedbi s otvorenim prostorom Sredozemlja koji je prvi pogođen. Doista, neobična ratna pozornica, s malo pogodnih baza za savez­ nike. Ni jedan od mletačkih otoka u susjedstvu te nezahvalne obale, ni Cerigo, previše uzak, jedva pristupačan, previše siromašan, bez drugog bogatstva osim svojih vinograda, ni Kefallenia, brdovita i pusta, ni jedan od tih otoka ne pruža sigurno skrovište i opskrbu neophodnom hra­ nom. A svi su previše udaljeni od obale da bi se tu mogla držati flota koja želi napadati obale na drugoj strani. Jedine uporišne točke i prikladna skrovišta su u rukama Turaka: Sainte-Maure, sjeverno od Korimskog zaljeva; Lepant, na samom zaljevu, i Navarin i Modon na jugu. 488

Lopatu

Saveznici su, istina, računali na pobune stanovnika Могејс, osla­ njajući se na tvrdnje i obećanja nekih prognanika. Ali u tom smislu ništa nije bilo poduzeto. Jedino je u dogovorima lige bilo predviđeno ukrca­ vanje oružja za pobunjenike. A Don Juan je posebno pisao jedino Grcima na otoku Rodosu. Međutim, kad su saveznici stigli, nije bilo nikakvog ustanka, čak ni traga pobuni. Potkraj 17. stoljeća, kad će se Venecija uspjeti domoći Могеје, to će djelomično moći zahvalili surad­ nji grčke zemlje17-7. U 16. stoljeću ona nije ni prstom mrdnula. Ništa nam ne kazuje je li to bilo zbog Turaka i njihova opreza ili zato šio su Grci previše dobro poznavali Latine (osobito Mlečane, svoje bivše gospodare) da bi se dali ubijati za njihov račun. Uostalom, pod pretpo­ stavkom grčke pobune, Могеја je s punim pravom bila odabrana kao poprište kopnenog rata. Dovoljno brdovita, nije dopuštala masovne pokrete toliko opasnih turskih konjanika; bila je izvan dometa putova kojima je vladao Turčin, sve u svemu, spremna za nezavisnost. Ali čini se da u ovom slučaju saveznici nisu mnogo birali i da su ih slučaj i računice o lokalnoj pobuni vodili prema obali Могеје. Don Juan je 12. srpnja primio zapovijed da se poveže sa saveznici­ ma na Krtu. On je to odmah javio Marcantoniju Colonni koji je tamo upravo stigao s papinom flotom i španjolskim galijama koje mu je Don Juan povjerio, pod zapovjedništvom Gila de Andradea. Mlečani su se tu već nalazili. Nakon primitka Don Juanova pisma saveznici su trebali čekali dolazak zapovjednika lige. Ali strahujući od novih kašnjenja, nadajući se da će pobijediti sami i raspolažući dobrim izgovorom da bi se, u slučaju potrebe, nakon toga opravdali, Colonna i Foscarini isplovili su 29. srpnja prema jugu, odakle su stizale uznemirujuće vijesti. Govo­ rilo se da turska flota, koja je još jednom isplovila ranije, pustoši obale Krete, Zantea i Kefallenije. Je li dostojno pobjednika Lepanta da dopusti Turcima da pljačkaju otoke i uništavaju njihovu dragocjenu žetvu? Flota je napustila Krf u borbenom poretku: putem je ojačana galijama s Krete pod zapovjedništvom providura Quirina. Uvečer, 31. srpnja bila je na Zanteu178 i tamo ostala tri dana. Tada je saznala da je turska flota u Malvaziji i krenula joj ususret. Tako je stigla do krajnjeg juga Grčke gdje su se dvije flote susrele 7. kolovoza na pučini kod Ceriga. Flota Euldj Alija nije bila zanemariva. Tursko ju je Carstvo obnovilo, ne s neiscrpnom lakoćom kakva mu se obično pripisuje, nego u boli i umoru, jer opasnost je pritegla sve njegove snage. Rezultat toga m on­ struoznog napora, o kojemu je kršćanstvo slušalo tijekom cijele zime, bilo je najmanje 220 plovnih jedinica, galija, galijica i fusta. Nedvojbeno, dobra polovica medu njima bila je tek sagrađena: porinute su u more zimi 1571-1572. Imale su malo pješaka. Ali Euldj Ali je osuvremenio njihovo naoružanje: opskrbljene topovima i arkebuzama, imale su veću 489

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

vatrenu snagu nego Ali-pašina flota na kojoj je još bilo mnogo strijelaca i praćkara. Zatim, Euldj Ali je, po uzoru na alžirsku mornaricu, uspio sagraditi izvanredno pokretnu flotu. Lakše galije, ali solidno građene, manje opterećene topovima i drugim teretom nego kršćanske, stizale su ih u plovidbi zbunjujućom pravilnošću. Napokon, turska flota imala je nekoliko prednosti. Na svojoj je koži iskusila značenje opasnih galijuna i nije to zaboravila. U Euldj Aliju imala je izvanrednog vođu kojega ni u jednom trenutku nije mučilo supar­ ništvo njegovih pomoćnika, vođu koji je svojim aparatom vladao bolje nego Marcantonio Colonna na početku pohoda ili Don Juan na kraju. Osim toga, ta se flota oslanjala na prijateljsko zaleđe, bila je u blizini skladišta hrane, rezervnih četa i svojih baterija na kopnu, dok su kršćani ovisili o onom e što su ukrcali u Messini, Apuliji ili na Krfu, o dvopeku, bolje ili lošije sačuvanom na teretnim brodovima, tim teškim plovećim skladištima koje su galije zajedno s galijunima morale vući za sobom. Vitki su se brodovi iscrpljivali tim nadljudskim naporima. Euldj Ali, a to je još jedna njegova zasluga, imao je u vidu samo učinkovitu politiku: spriječiti kršćansku flotu da dođe do Arhipelaga, raskrižja turske moći; istodobno sačuvati čudesno obnovljenu flotu tijekom zime. Sedmoga kolovoza on prihvaća bitku koju m u nudi Marcantonio Colonna, ali ne bez primisli. Zacijelo zna da saveznici nisu u punom sastavu, da se neće morati boriti protiv otpornih španjolskih galija ni protiv pješaka terciosa. Sučelice njemu su sami, ili gotovo sami Mlečani, kao i on loše opskrbljeni pješacima i usporavani težinom brodova. Čak je i brojčano nadmoćniji. Bitka je počela 7. kolovoza, dosta kasno, u blizini otoka Ceriš i Dragoneras, nedaleko Ceriga. Saveznička flota rasporedila se sa zloslut­ nom sporošću. U četiri sata poslije podne sukobljuje se s turskim galijama. Zbog nepovoljnog vjetra jedva se kreće. Sve napade, ili bolje reći varke, poduzimaju lagane turske galije. S mnogo opreza, kao kod Lepanta, saveznici su u prve redove stavili galijune i teretne brodove, opskr bljene teškim topovima i pretovarene četama. Oni su iza te snažne zaštite. Euldj Ali je priželjkivao, okružujući te ploveće tvrđave, borbu galije protiv galije. Ne uspjevši u tome, prekida borbu. Dio njegove flote vraća se u Malvaziju, dok on ostaje na liniji s 90 najboljih galija. Da bi se lakše izvukao, njegovo topništvo gađa naslijepo i on nestaje iza goleme dimne zavjese. Bez teškoća se priključuje ostatku svoje flote, a nekoliko njego­ vih galija s upaljenim signalima upućuje se prema Cerigu kako bi kršćane naveo na pomisao da je krenuo prema zapadu i da ih pokušava odvojiti od galija koje dovodi Don Juan. Druga bitka, 10. kolovoza, repriza je prve: kršćani se zaklanjaju iza svojih »linijskih brodova«, a 490

Lepnrtl

Turci, ne mogavši poremetiti raspored brodova, izmiču s bojnog polja kao statisti u baletu... Tehnička drama toga prvog dijela rata jest težina, nepokretnost savezničke ilote. Veliki linijski brodovi vezani su za galije-tegljače i to još više pridonosi njihovoj sporosti. Saveznici su ovdje žrtve ratne rutine na Sredozemlju. Revolucionaran, novatorski čin bio bi da prepuste vjetru teške i snažne brodove... Rezultat druge bitke bilo je povlačenje Euldj Alija u zaklon rta Matapan. Saveznici su se uputili prema Zanteu, u susret floti Don Juana. On je 10. kolovoza stigao na Krf, nikoga nije zatekao, a nije mu ostavljena ni poruka o tome gdje se nalazi flota. Zarumenio se od srdžbe, stao govorili o povratku na Siciliju. Ali uznemiren zbog loših vijesti koje su kolale, izdajući naredbe i protunaredbe, napokon je uspio skupiti flotu na Krfu, 1. rujna. Izgubljeno je mnogo vremena. Međutim, treba li, poput P. Serrana, kazati da pohod Marcantonija Colonne nije ničemu služio? Čini se nepobitnim da su saveznici tako spasili Kretu ili Zante od pljački flote, ako ne i više... Na glavnoj smotri nakon okupljanja bilo je 211 galija, 4 galijice, 6 galijuna, 60 transportnih brodova, između 35 i 40.000 ljudi. Brojke koje, uostalom, uključuju pogreške: kako voditi točan popis l'usla, čak i galija aventureras ili dobrovoljnih avanturista, najboljeg talijanskog plem­ stva?... Naprotiv, na tu značajnu flotu nije otpadalo dvjesto konja, namirnice su bile rijetke, novac također. Istina je da su potrebe bile goleme: za talijanske žitnice, za financije Filipa II, ta je flota bila pravi ponor. Don Juan nije odmah krenuo s Krfa. Povela se rasprava. Kako je bilo potrebno mletačke galije popuniti četama, a Foscarini je odbijao da to budu Španjolci, valjalo ih je opskrbiti papinskim četama, a one su onda bile zamijenjene ljudima u službi Filipa II. Napokon je flota isplovila s istom namjerom kao u srpnju: presresti tursku armadu. Tako je Don Juan stigao 12. rujna na Kefalleniju, zatim na Zante, napokon na obale Могеје. Vijesti su govorile da je Euldj Ali u Navarinu. Don Juan je pokušao odvesti brodove južno od luke, kako bi odsjekao neprijatelja od Modona i zatvorio ga u nedovoljno utvrđeni Navarin. Manevarske pogreške upropastile su taj pokušaj, iako je kršćanska flota putovala noću zato da iznenadi protivnika. Budući da su je straže na vrijeme otkrivale, nije mogla spriječiti Euldj Alija da napusti Navarin, gdje se nalazio sa 70 galija, i da se povuče prem a Modonu. Kršćani su ga slijedili: novi Morejski rat je započinjao, dramatičniji i ništa manje prevrtljiv od prethodnog. Na dan 15. rujna, Don Juan nije dopustio svojoj floti da se sukobi s neprijateljem u povlačenju. Šesnaestoga, Euldj Ali ponudio mu je 491

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

bitku, a zatim je, kako je padala noć, našao zaštitu pod topovima Modona. Da se te večeri Don Juan, umjesto što se povlačio prema sidrištu Puertolonga, ostavljajući neprijatelja da napada njegovu zalaznicu, uostalom bezuspješno, vratio prem a njemu, imao bi dosta šansi da osvoji Modon i tu razbije tursku flotu. Jer u blokiranoj je luci vladao potpuni nered. Cervantes će kasnije reći da su Turci bili spremni napustiti svoje galije: tcnian a p unto su ropa y passamaques, que son sus zapatos, pa ra huirse luego sin csperar ser combatidos\ »pripremili su svoje stvari i pašmage — to je naziv za njihovu obuću — da odmah pobjegnu na kopno, ne čekajući da budu potučeni«179. Izgubljena prilika nije se ponovila. Euldj Ali reagirao je brzo. Kršćani su ga smatrali neaktivnim, dok je on odmah razoružao dio svoje flote da bi po brdima oko grada rasporedio topove. Već utvrđeno, mjesto je postalo neosvojivo, uostalom posve malo mjesto čiji je pristan mogao primiti svega dvadeset galija180, prema opisu Philippea de Cana* уса koji tuda prolazi nešto kasnije. Ali brodovi su ovdje bili na sigurnom, čak i izvan luke. Kršćani se, naprotiv, nisu mogli u beskraj zadržavati na otvorenom moru. Valjalo se povući do obližnjih sidrišta. Je li baš Euldj Ali taj koji je bio opkoljen? Bilo je stotinu planova za zauzimanje grada: manje ili više smionih koji protiv sebe imaju one oprezne, ali često i neumoljivo jasne činjenice. Međutim, za kratko vrijeme Euldj Ali je mogao računati i na pomoć lošeg jesenskog vremena. I taj eventualni saveznik određuje smjer ratu koji je pripremio na brzinu, i koji će s neujednačenom srećom privesti dobrom svršetku. Tek malo pomalo, i konačno prekasno, ta politika odlaganja pod svaku cijenu postaje jasna njegovim protivnicima. Oni su mislili da mogu natjerati Turčina na izlazak iz njegove jazbine ako zauzmu Navarin, kroz koji je, dolazeći sa sjevera, prolazila opskrba za Modon. Mjesto je bilo slabo utvrđeno, teško mu je bilo priteći u pomoć. Ali zla sreća pratila je pothvat. Nedovoljno poznavanje terena, teško iskrcavanje pod zapovjedništvom mladog Alessandra Farnesea, obilne kiše koje su natopile nizinu kojom se zaputilo španjolsko pješaštvo, poziv na uzbunu u gradu i njegova djelotvorna topnička vatra, dolazak konjanika, dok se izdaleka vidjelo kako prema gradu stižu duge kolone deva i mazgi, najzad loša opskrblje­ nost hranom i streljivom nedostatak skloništa u ravnici bez drveća, kojom bjesni vihor, sve je to otežavalo napredovanje vojske od 8.000 ljudi, čije se ponovno ukrcavanje pokazalo hitnim. Mala vojska isplovila je u noći između 5. i 6. listopada. Tijekom sljedeća dva dana saveznička flota, na tu obljetnicu Lepanta, ponovno je htjela zametnuti bitku, ali uzalud. Ona čak nije bila sposobna da iskoristi izlazak dvadesetak galija koje su krenule u potjeru za jednim teretnim kršćanskim jedrenjakom, a preteške Don Juanove galije nisu 492

Lepant

uspjele spriječili brz povratak u zaklon tih brodova koje je Euldj Ali odmah opozvao. Je li trebalo napustiti opsadu? Ili još jednom pokušati osvojiti luku? U znak dobre volje, Don Juan je naredio galijama koje su ostale u pozadini s Donjom i vojvodom od Sesse da mu se priključe (one će stići na Krf tek 16. listopada, dok je on već bio na povratku). Mlečani su doista željeli nastaviti blokadu još nekoliko sedmica, misleći da će na kraju ipak razbiti tursku obranu, a da u svakom slučaju Euldj Alijevu flotu na povratku u Carigrad čeka teško iskušenje lošeg vremena. Možda nisu imali krivo? Držalo se da će turski garnizon, na izmaku snaga, možda ipak posustati181. S druge strane, Foscarini će priznati da sc na povratku iznad svega bojao da ga ne snađe strašna mletačka pravda koja 1570. nije poštedjela Zanea nakon neuspjelog napada na Cipar. Kako god bilo, 8. listopada saveznička je flota napustila planove o napadu na Modon i povukla se prema Zanteu, kamo je stigla 9. Na Kefalleniji je bila 13. listopada, a 18. nasuprot Krtu. Dva dana kasnije flote su se razdvojile. Odustalo se od zimovanja na Levantu, Kri'u ili u Kotoru, i od bilo kakvog pothvata u zaljevu protiv turskih uporišnih točaka. Marcantonio Colonna, slažući se s Don Juanom, pomogao je da se prekine rasprava protiv Mlečana. »Oni su ostali zadovoljni onim što su pokazali«, piše vojvoda od Sesse182. Ali 24. listopada Foscarini piše Republici: »Jedini uzrok što se tako malo postiglo u ovom pothvatu su Španjolci, koji su, umjesto da pomognu ligi, samo nastojali uništili i oslabiti Veneciju. Kašnjenje Don Juana i njegova neodlučnost u tijeku pohoda samo potvrđuju taj plan da se polagano onesposobe snage Republike i da se kralju osigura profit u Flandriji, a zaboravlja se na interese lige i nanosi joj se šteta: zlovolja Španjolaca bila je očigledna u svemu što se odnosilo na korist mletačkih država«185. Je li moguće biti nepravedniji? Ali, doista, od kraja te jeseni svi su imali osjećaj da liga više ne postoji. Španjolska se flota vratila brzo u Messinu, podijeljena na tri eskadrona. Don Juan je stigao 24. s prvom; 26. listopada svečano je ušao u grad181. Kad bismo zapitali nekog suvremenika o »velikim« događajima 1572, on vjerojatno ne bi ispričao prethodnu priču. Godine 1572. otišlo je nekoliko velikana sa ovoga svijeta i on bi najprije pomislio na njih. Spomenuli smo smrt Pija V, 1. svibnja. U lipnju je umrla navarska kraljica, i s njom je protestantska stranka izgubila dušu. Medu poginu­ lima u krvoproliću 24. kolovoza nalazio se i admiral; Granvela je tada, u Napulju, mislio da biskup Daxa, »taj hugenot« koji je ovisio o Colignyju, više neće igrati istu ulogu kao u vrijeme svoga zaštitnika185. Drugi moćnik ovoga svijeta, kardinal Espinosa, predsjednik državnog savjeta, veliki inkvizitor, nadut od oholosti, obasut častima i brigama, čiji je stol još uvijek prepun neotvorenih državnih pisama, umro je od kapi, 16. 493

d o g a đ a ji, p o l it ik a i l ju d i

rujna186. Uostalom, u nemilosti i kao ošinut njome. Na drugom kraju Europe Transilvanac umire početkom godine; a 7. srpnja poljski kralj187. Tako je započela neobična kriza koja je trebala završiti sljedeće godine izborom vojvode od Anjoua188. Međutim, izvjesni Miguel de Cervantes, ranjen kod Lepanta, uz pomoć nevještih liječnika, više se neće moći služiti lijevom rukom... A u Lisabonu, »em casa de A ntonio Goça Luez«189, jedan neznanac, Camoëns, objavljuje Lusiades, knjigu o pomorskim pustolovinama koja svojim nitima obuhvaća to golemo i daleko Sredozemlje: Indijski ocean portugalskih pothvata.

3. »Izdaja« Venecije i dva zauzeća Tunisa: 1573-1574. Ono što se u jesen i vrlo dobro predviđalo, »izdaja« Venecije, zbilo se 7. ožujka 1573. Za nju se znalo u Italiji u mjesecu travnju, u Španjolskoj sljedećeg mjeseca. To bi se, međutim, prije moglo nazvati odmetništvom nego »izdajom«. Zamislimo situaciju Republike s pore­ mećenom trgovinom, proizvodnjom, financijama, iscrpljenu pomor­ skim ratom, među ostalim i skupim, a koju u svakodnevnom životu muči nedostatak i skupoća namirnica. Nedvojbeno, oni koji najviše trpe — siromašni — nisu i najmanje hrabri. I nije bez razloga Don Juan postao gotovo legendarni junak u pjesmama gondolijera. Ali siromašni ne vode poslove Republike i tvrtke bogatih Mlečana ne mogu se zadovoljiti posrednom trgovinom s Turskom. U o b ran u Venecije S druge strane, Venecija vidi rat na svojim vratima, na granicama Istre i Dalmacije. Ako nastavi borbu, neće li postati nesposobna da sačuva ovu elastičnu granicu Dalmacije? Navedimo samo jedan primjer: Šibenik je, po riječima onih koji se razumiju, osuđen. Međutim, taj rat koji traje već tri godine nije joj donio nikakve veće koristi. Izgubila je Cipar 1571, zatim cijeli niz uporišnih točaka na svojem području Jadra­ na. Iz pohoda 1571. do 1572. nije izvukla ništa osim golemih računa koje je valjalo platiti, i već znanu ogorčenost. A ništa nije poljuljalo njezinu gotovo apsolutnu sigurnost da Španjolska radi na tome da je oslabi i iskoristi-, davnašnju sigurnost, jer Venecija je, mnogo više od izdvojene i kontrolirane Toskane ili napola okupirane Savoje, tvrđava jedne nezavisne Italije, koja izmiče španjolskom jarmu i utjecaju. Vene­ cija je uvijek strahovala od milanske strane. I prvo što će učiniti nakon 494

Lepant

»izdaje«, bit će da učvrsti svoje utvrde na Terra Fermi na zapadu: budući da poznaje susjede, ponaša se kao i oni. To su razlozi Venecije. To što signoria, suprotno onome što je bilo ugovoreno, nije obavijestila svoje saveznike, posve je sporedna stvar. A prigovor je bezazlen ako se uzmu u obzir navike onog doba. Je li Filip II, u svibnju 1572, oklijevao da opozove svoju riječ? Sporazum s Turskom pripremljen je uz posredovanje biskupa Daxa, koji je od samog početka strpljivo radio na tome. Spomenuli smo već njegov odlazak na Orijent u svibnju 1571, zakašnjeli dolazak u Veneciju u rujnu i njegov dugi boravak u gradu laguna. Iako je došao u nepovoljnom trenutku, u vrijeme Lepanta, iluzija i snova koje je izazvala velika pobjeda, nije odustajao od toga da vrijedno izlaže cilj svoje misije prije nego što će otići u Dubrovnik, u siječnju 1572. Staloženim Mlečanima pregovori su bili privlačni zbog mogućnosti da uz pomoć pobjede postignu dobre uvjete mira, štoviše da povrate Cipar. Ta nada leži u pozadini svih izravnih pregovora Venecije i onih koje je ona ovlastila u svoje ime. Povratiti Cipar, ali da se razumijemo: ne više kao vlasnik, nego razoriti ondje sva utvrđenja190 i postati, za otok, vazal sultana. Zapravo, povratiti ne Cipar nego ciparsku trgovinu... A za ostalo prihvatiti, na opasnoj strmini, rješenje koje bi se moglo nazvati dubrovačkim... Ove nade bile su ubrzo iznevjerene golemim turskim zahtjevi­ ma191. Pregovori su se odugovlačili pod izgovorom, točnim ili ne, da se sultan protivi miru s Venecijom. U tim uvjetima posredovanje biskupa Daxa bilo je presudno: on je postigao da Turci ublaže uvjete i 7. ožujka dobio je sultanov pristanak za mirovni sporazum. Turski su uvjeti poslani u Veneciju 13. ožujka kamo su stigli 2. travnja192: teški uvjeti, ako ne i nečasni, kako se posvuda govorilo. Venecija ustupa Cipar, odriče se položaja koje joj je oduzeo Turčin u Dalmaciji; vraća ono što je osvojila u Albaniji, oslobađa turske zarobljenike bez otkupnine i mora platiti 300.000 cekina ratne odštete i to prije 1576. godine, inače će ugovor biti smatran ništavnim. Ograničit će svoju flotu na 60 galija, povisit će na 2.500 cekina godišnji danak koji plaća za Kefalleniju i Zante. Vijeće Umoljenih koje je sazvao dužd Mocenigo stavljeno je pred gotov čin. Istina je, zauzvrat dobiva mir, mir zadugo neizvjestan, nestalan19*, ali mir s golemim prednostima, zaradom, mogućnostima života... U svakom slučaju, pregovori iz 1573. dokazuju da Bartolomejska noć, koliko god bila okrutna, sa svim surovim posljedicama, nije pore­ metila potrebnu liniju politike Karla IX. Francuska vlada ne prihvaća da se poveže sa Španjolskom, da se pod njenom kontrolom izgubi u takozvanoj katoličkoj koaliciji. Za Caterinu d e ’ Medici i njene sinove nastavlja se borba protiv jakog susjeda, i to će se vidjeti uskoro u vrijeme izbora vojvode od Anjoua na poljsko prijestolje; ili povodom francuskog 495

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

djelovanja kod njemačkih knezova-izbornika, posebno palatinskog, toga prvog kalvinista Pfaffenstrasse. Vidjet će se to i u Engleskoj, Nizozemskoj, Genovi od 1573- Vidjet će se i previše, ponekad u hiašti, u izvještajima španjolske špijunažne mreže. Izvjestitelji Katoličkog kralja i njegovih ministara, nezadovoljni ovakvim stanjem stvari, prognoziraju — i to je njihova uloga. Kad su mirom u La Rochelleu, 1. srpnja 1573, okončani nemiri izazvani Bartolomejskom noći19<1, oni su zabrinuti. Kad bi francuski kralj samo mogao zabraniti svojim hugenotima da pomažu pobunjenike u Nizozemskoj! Ove glasine, točne ili lažne, što ih skuplja moćna ali slijepa mašinerija španjolskog carstva, uveličavaju se, šire tisućama sporednih putova, i na tom putu često dobivaju oblik i život... Rat sjena ponovno počinje. D on Ju a n Austrijski osvaja Tunis: p o b jed a bez posljedica Bez namjere da otvorimo dosje opravdanih pritužbi Španjolske na Veneciju, dosje koji su napunili suvremenici i povjesničari, priznajmo da Španjolska nikada nije uložila tako velike i iskrene napore za ligu kao u tijeku zime 1571-1572. Ona je tada povećala broj svojih galija zahvajujući gradnji novih u Napulju i Messini195, u Genovi i Barceloni. Jedan izvještaj Juana de Sota, Don Juanova tajnika, predlaže Čak goleme brojke: 300, 350 galija196... Čista ludost? Da i ne. Jer Juan de Soto istodobno govori o dosta razumnom rješenju: opremiti te galije milici­ jom i, prije svega, u Messini sagraditi arsenal, ili točnije, proširiti onaj koji se gradi i natkriti ga, da bi u zimsko vrijeme galije mogle tu biti zaštićene. Sve u svemu, oponašati Veneciju... Dakle, nikad Španjolska nije uložila veće napore. Ormaneto, padovski biskup kojeg je Grgur ХШ. poslao u Madrid kao nuncija, naišao je ondje na najbolji prijam, pun razumijevanja, ali i na odbijanje svoje želje da se u ožujku pošalje stotinjak galija u Arhipelag sa zadaćom da napadaju obale otoka. Nije li to, ovaj put, turski primjer poticao maš­ tu 19"7? Filip II. i njegovi savjetnici, upućeniji u važnost stvari mora, nisu htjeli prihvatiti ideje koje su im sugerirali. Još jednom se kralj opredijelio za moguće a ne za grandiozno. Svi su kraljevi ministri mirno i odmjereno prihvatili otpadništvo Venecije. Kad je ono objavljeno, papu, inače tako blagog i ljubaznog, obuzeo je bijes protiv izdajničke Republike. Bio je vrlo neugodan prema ambasadoru Republike i odmah je, bez odlaganja, opozvao sve velike ili male milosti koje je dodijelio Veneciji. Zatim se smirio i zaboravio... Don Juan, Granvela, don Juan de Çuniga, naprotiv, sačuvali su svoj mir. Oni su, nedvojbeno, predvidjeli ovaj dogadaj. Najžustriji od njih, Don Juan, u toj je prilici zadivljujuće vladao sobom. 496

Lopatu

Međutim, turska je armada izašla na more kako je bilo predviđeno. Uostalom, dosta kasno. Jedan svjedok vidio ju je kako isplovljava iz Carigrada 1. lipnja198. Ali Philippe de Сапауе tvrdi da je prošla pored utvrda tek 15. lipnja199, a kroz Dardanele 5. srpnja200. Istinu vjerojatno možemo saznati iz priopćenja s Krfa od 15. lipnja, u kojem se tvrdi da je llota izašla u dva navrata, tako da je 3- Caragali stigao u Eubeju s prvim konvojem: govorilo se o 200 galija kojima se kasnije trebao priključili Piali-paša sa 100 drugih galija. Ovo kašnjenje objašnjava izvjesian optimizam u Italiji: »Turčin ove godine neće ništa poduzimati, on je samo izašao da spriječi Don Juana da to isto učini«, pisao je don Juan de Çuniga 31. srpnja201. Uostalom, dodaje on, »njegova llota je u neredu«; tu će pojedinost preuzeti sva sljedeća priopćenja. Ona je ipak nastavila svoj put i 28. srpnja usidrila se kodPrevese. S Krfa je 3- kolovoza javljeno da će ona sigurno pokušati kakav napad na obale Apulije prije nego što ode u La Goulettu, jer ima dvostruki cilj: spriječiti Španjolce u pohodu protiv Berberije i upokoriti Albance koji su se ponovno pobu­ nili202. Po riječima P. de Сапауеа, ona se 4. kolovoza uputila prema Abruzzima s manje ili više iskrenom namjerom da presretne brodove Don Jauna ili da ode prema Palermu205. Zapravo, čini se da oklijeva. Neko vrijeme ide prema Messini i tako prelazi na napuljske obale kod rta delle Colonne, 8. kolovoza20'1. Ali 14. kolovoza čini se da se vraća prema Prevesi, zaustavivši se radi popravka na obalama otoka Sapienza. Istina je da je odatle ponovno otišla 19. kolovoza205. Tek je nakon ovoga odlaska u velikoj formaciji na španjolskoj strani nastala uznemirenost. Pronio se glas da će turska flota, nastavljajući put prema zapadu, prezimiti u nekoj francuskoj luci. Don Juan je naredio da se ne zamjenjuju pješaci koji su tijekom ljeta stražarili na Sardiniji206. Isti glas o zimovanju flote u Francuskoj kolao je Rimom oko 25. kolovoza207, ali Çuniga nije u to mnogo vjerovao. Povijest ne može reći je li imao pravo ili krivo, jer je tursku flotu na putu zateklo veliko nevrijeme. Mnoge su galije izgubljene, druge oštećene208, tako da je valjalo tražiti vesla i jarbole u Prevesi209. Je li je to primoralo na povlačenje? Jedno priopćenje s Krfa od 29. kolovoza upozorava na nju »Gumenizos«210; početkom rujna, u lošem stanju i u neredu, ona nije na kršćanskim obalama nego u Valoni211. Peti rujna, međutim ona je u području Otranta gdje zauzima malu tvrđavu Castro212. Zatim, 22, kreće prema Carigradu215 sa svojih 230 brodova a da ništa nije postigla, ili gotovo ništa. Potkraj mjeseca u Lepantu obnavlja zalihe hrane21 Ipak je taj krivudavi put turske flote sa udaljenosti upravljao kretanjem Don Juana Austrijskog. U španjolskim se krugovima odavno razmišljalo da se nešto poduzme protiv Sjeverne Afrike. Ujedinjene snage, tijekom zime nesposobne da se suprotstave cjelokupnoj turskoj 497

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

floti, ipak su tvorile značajnu masu. Firentinski izaslanik del Caccia215 pisao je iz Madrida: »Ako se uzmu u obzir velike pripreme koje se vrše, novac216 koji se skuplja, novačenje u Španjolskoj i porinuće galija dovršenih u Barceloni, ovdje se smatra da če biti nekog pohoda protiv Turčina, ili protiv Alžira, ili kamo drugdje. Nitko ne želi ni pomisliti da takav napor može poslužiti jedino obrani od turske armade217. Ali dok je turska flota bila nadomak napuljskih obala, nije na to trebalo ni misliti. Nije se moglo izložiti opasnostima nove Djerbe. A što se tiče cilja pohoda, čini se da se oklijevalo između Alžira, čemu je težio Don Juan, pa čak i Filip II.218 i španjolska javnost, i Bizerte i Tunisa, što je tražila Sicilija, što je savjetovala blizina baza, i što se čini da je želio savjet u Madridu. U svakom slučaju, do izbora je došlo. Pohod na Alžir odgođen je za bližu ili daljnju budućnost219. Napast će se Tunis. Ali i prije nego što se stiglo do afričkih obala pojavio se problem. Zauzeti Tunis, to je dobro. A što zatim? Postaviti tu jednog nedostojnog vladara, kao što je to, uostalom bez iluzija, učinio Karlo V. 1535? Dana 26. lipnja Don Juan je pisao Filipu II: »Ovdje smo bili mišljenja da treba osvojiti Tunis, ali ne dati grad kralju Mula Hamidi«220. Prema jednom pismu Giovannija Andree Donje, Filip II. prepustio je D onjuanu brigu da donese konačnu odluku221. Isto pismo ukazuje na to da je plan o Alžiru bio napušten zbog kasne sezone. I dalje dodaje: »A ako ne požurimo, ista će opasnost iskrsnuti za Tunis; jer iako je plovidba kratka, kako je poznato, ona je toliko teška od Trapanija do La Goulette da, ako je kojim slučajem u Berberiji padala kiša, galije moraju više od dva mjeseca ostati u Trapaniju i ne mogu isploviti«. Don Juan je govorio da valja dovesti konjicu iz država nadvojvode Fredinanda: eto tek proble­ ma! Neka se služi onim što mu je pri ruci i neka pozove Nijemce iz Lombardije. To će dostajati... Požuriti se, savjet je bio dobar, 2. srpnja, prije dolaska turske armade. Ali uskoro je valjalo računati i s brigama koje prate njezino kreianje. Novi uzrok kašnjenja koji nije otklonio i druge teškoće: op­ skrbu žilom, poredak galija, pristizanje četa ili novca — ovo je još jednom bilo akutno pitanje222. Iz toga je razloga Don Juan otišao u Napulj koji je, više nego Messina, bio velika upravna postaja. Bolestan, »shrvan raznim bolestima«, ipak je žurio da što prije stigne na Siciliju, ne u Messinu kojom je morao samo proći22-\ pa u Palermo i Trapani koji su na vratima Afrike. Dok je on bio zauzet pripremama, vojvoda od Sessc, Don Juanov pomoćnik, zabrinjavao se, ne bez razloga, zbog glasina po kojima će turska armada zimovati u Valoni. Pitao je Filipa II. ne bi li bilo dobro, kao što je već predložio Don Juanu, »da pošalje 12.000 pješaka, Španjolaca i Nijemaca, u La Gouleltu, na vrlo dobrim navama«22'1. Filip II. smatrao je tursku opasnost dosta ozbiljnom, jer je 4 9 8

Lepant

pisao Terranovi, 12. kolovoza, da će ići na Tunis samo ako turska flota za to pruži priliku225. DonJuanu su bili potrebni ti razboriti savjeti, jer je u isto vrijeme, 15. kolovoza, izjavio kralju da je odlučan u tome da ide u napad, čak i ako se turska armada ne povuče226. Je li on tako podlegao vlastitom zanosu ili razlozima papinstva koje nije štedjelo obećanja? Ono je najprije nudilo svoje galije227. A Sveti otac je govorio čak o tu niskoj kruni koju valja staviti na glavu Don Juana. U vezi s tim malim pitanjem, koje su suvremenici i povjesničari savršeno zamrsili, ne vjerujem, unatoč mišljenju uglednoga O. de Tornea228, da treba odbaciti baš sva zlobna naklapanja Antonija Pereza. Don Juana je svakako kopkala želja za nekim vladarskim naslovom, nemir koji ga nije napuštao. Tornc misli da je papa čekao osvajanje Tunisa pa da se onda govori o kruni. To je moguće. Međutim, u pismu od lipnja koje smo ranije citirali, Don Juan odbacuje ideju o eventualnom postavljanju Mula Hamide. U Tunisu će on imeno­ vati domaćeg guvernera, a ne kralja. Kaže li to bez primisli? Sa svoje strane, papa je oko 20. listopada u Rimu izjavio (još se nije znalo za Don Juanovu pobjedu) da bi, »ako Tunis bude osvojen, bilo najbolje sačuvati to kraljevstvo a ne dati ga nekom maurskom kralju«229. Međutim, Pio V. je već obećao Don Juanu prvu državu koju osvoji od nevjernika. Jednu državu, bilo koju. Ono što je doista privlačilo Don Juana više nego stvarna vlast bio je naslov. U Europi, u kojoj se luduje za pravom prvenstva i hijerarhijom, mladi prinčevi sanjaju o krunama. Vojvoda od Anjoua dobio je svoju u Poljskoj, nakon što je pomišljao na onu u Alžiru. Don Juan, povrijeđen svojim položajem nezakonitog sina, kojemu su dodijelili naslov nižeg ranga »Preuzvišenosti«, sanjat će, 1574. godine, 0 francuskoj kruni, jer je mjesto ispražnjeno smrću Karla DC; a posljednjih godina, u Nizozemskoj, progonit će ga san o engleskom kraljevstvu... Dakle, moguće je da je Grgur XIII, željan borbe protiv nevjernika, pokušao osigurati uspjeh pothvata obećanjem ove vrste. Ono je čak uočljivije prije nego poslije pobjede nad Tunisom. Jer Don Juan je morao učiniti gotovo čuda da okupi sve što je bilo potrebno za pohod 1 to postigne gotovo bez novca250. Krediti su mu davani zalogaj po zalogaj251.1 to ako! Nije li primio dvije mjenice, jednu od 100.000 škuda, drugu od 80.000, od kojih je prva naplativa krajem prosinca, a druga četrdeset dana nakon 1. siječnja! Neka se time posluži da dobije preduj­ move, piše mu Escovedo... Zla volja? Ne, nego je opće stanje španjolskog trezora katastrofalno. Broj posudbi od Medine del Campo je zastra­ šujući, piše mu opet Escovedo. »Flandrija nas uništava...« Početkom rujna Don Juan napušta Messinu i odlazi u Palermo, kamo stiže 7. rujna252. Iza sebe je ostavio vojvodu od Sesse i markiza Santa Cruza, dok je u Trapani poslaoj. de Cardonu. Vijest da je 2. rujna 499

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

turska flota viđena na pučini kod Sainte-Maurea kako se povlači prema Levantu navela ga je da donese odluku23-*. Ali španjolska flota nije bila sprem na da odmah krene. Sicilijanski predsjednik (otok više rtije imao potkralja nakon Pescairea) iskoristio je odgodu da napiše dugi podnesak o planiranim pothvatima u Berberiji2*4. Don Juan je stigao iz Palerma u Trapani 27. rujna2*5. U tom trenutku, turska armada koja se približavala, doimala se opet tako prijeteće da je Granvela poduzeo uobičajene mjere za obranu Napuljskog kraljevstva2*6. Afrički je pothvat, dakle, opet bio neizvjestan. Don Juan, kojega su ometali vjetrovi, ipak se 7. listopada, na obljetnicu Lepanta2*7, zaputio prema Africi. Krenuvši iz Maršale, stigao je u Favignanu, koju je napustio u četiri sata poslijepodne. Osmoga predvečer, bio je pred La Goulettom. Iskrcao je devetoga, do mraka, 13.000 Talijana, 9.000 Španjolaca, 5.000 Nijemaca. Njegova je flota imala 107 galija, 31 lađu i galijun toskanskog velikog vojvode, brojne lađe natovarene hranom, fregate i druge manje brodove pojedinaca2*8. Desetoga se približio gradu čiji su stanovnici bez borbe pobjegli, i zauzeo ga je idućeg dana bez teškoća2*9: u kazbi su ostali samo stari ljudi. Što će Don Juan učiniti sa svojom stečevinom? Iz Madrida je poslana zapovijed da se grad razori, ali ona je do Don Juana dospjela tek na njegovu povratku. Na licu mjesta, bez uputa, on je okupio (možda jedanaestoga, možda 12) ratno vijeće u tuniskoj kazbi. Osim svojih stalnih savjetnika sazvao je pukovnike španjolske, talijanske i njemačke infanterije, kao i kapetane i druge osobe koje bi mu savjetom mogle pomoći. Je li to bilo slučajno? Ili je Don Juan želio svoje službene savjetnike utopiti u masi? U svakom slučaju, na brzinu skupljeno vijeće odlučilo je većinom glasova da se grad sačuva za španjolskog kralja240. Don Juan je zatim izdao zapovijed. Kao glavnu mjeru u osvojenom Tunisu ostavio je garnizon od 8.000 ljudi, 4.000 Talijana i 4.000 Špa­ njolaca, pod zapovjedništvom jednog »topnika«, GabrijaSerbellonija241. Ta je mjera povukla za sobom i druge, posebno imenovanje domaćeg guvernera, hafsidskog infanta Mule Mahameta, brata bivšeg kralja Mula Hamide (bilo je to, možda prije, uspostavljanje protektorata) i gradnju goleme tvrđave koja će dominirati gradom242. Valjalo je još vidjeti — a Granvela se zbog toga brinuo, neprestano gledajući uzburkano more kako se valja — hoće li Don Juan s istim uspjehom osvojiti Bizertu, jer se govorilo da su se tamo sklonili Turci u jednoj luci za koju se znalo da je prikladna za gusarenje i napola utvrđena2'*. Ali i Đizertase predala bez borbe244. U opljačkanom Tunisu Don Juan se zadržao samo oko osam dana. Nakon Četiri dana priprema u La Gouletti ukrcao se 24. listopada i istog dana zauzeo Porto Farinu, da bi 25. bio u Bizerti. Odatle je otišao pet dana kasnije, i za lijepog 500

Lopant

vremena stigao do otoka Favignane, a 2. studenog ušao je u Palermo, koji je već 13 dana ranije bio sav osvijetljen u čast osvajanja Tunisa2,15. Dvanaestoga je već bio u Napulju gdje je Granvela mogao za njega parafrazirati Cezarevo »veni, vidi, vici«246. Nema dvojbe da je u vojnom smislu pohod na Tunis bio lagana šetnja. Lijepo vrijeme od nekoliko dana na kraju povoljnog razdoblja za plovidbu, dok su u voćnjacima »smokve bile zrele«, olakšalo je stvar. Je li to bila pobjeda?

G ubitak Tunisa: 13. rujna 1574. Pobijediti, nije značilo samo osvojiti nego i zadržati Tunis. Među­ tim, pobjednička vojska zauzela je samo mali dio kraljevstva Hafšida. Ni trenutka nije bilo govora o tome da se prodre u unutrašnjost zemlje, da se pokuša pokoriti ta golema zemlja. Zadržati grad u tim uvjetima zadavalo je mnoštvo teškoća. A najveća je bila izdržavanje 8.000 vojnika zaduženih za njegovo čuvanje, koji su se priključili tisući ljudi u utvrdi La Goulette. Za intendanturu na Siciliji ili u Napulju teret je bio velik; ni vino, ni usoljeno meso, ni žito nije se nalazilo bez novca; ni iznajmljeni brodovi koji su sve više odustajali od prijevoza hrane i streljiva. Financijska iscrpljenost Sicilije i Napulja stvarala je od tih jednostavnih operacija gotovo nerješive probleme. Granveline pritužbe nisu jadikovke nego točna opažanja. U tome je bio pravi problem Tuniskog kraljevstva, mnogo više nego u naporima nuncija Ormanetta da za Don Juana ishodi od Filipa II. naslov tuniskog kralja, u pregovorima koji su brzo prekinuti i koji su ostali samo beznačajna povijest. Nema dvojbe da bi se na različite načine mogao objasniti neuspjeh Don Juana. Jaz između Filipa II. i njegova polubrata postajao je sve dublji: ogovaranja, uhođenje ljudi koji ga obavještavaju, vjerojatna zlonamjernost Antonija Pereza (ipak ne valja to prihvatiti bez prethod­ nog ispitivanja), napokon i prirodno nepovjerenje kralja, učinili su svoje. Ali i Don Juan, u svome području djelovanja, ne vidi cjelinu španjolske situacije. Mnogo više nego što to on pretpostavlja, od dana kad se Venecija povukla iz lige, Filip II. je unatoč onome što je mogao napisati ili pokazati, odustao od svake velike politike na Sredozemlju. On se bori sa strahovitom financijskom krizom koja će dovesti do drugog stečaja 1575. Bez izvora i pogodnosti antwerpenskog kredita, on sve više ovisi o Genovljanima i genovskoj banci. Međutim, od 1573- tu izbijaju nemiri između starih i novih plemića, između onih koji se bave bankom i onih koji su zaposleni u trgovini i industriji. Društvena kriza. Ali i 501

DOGAĐAJI, POLITIKA i LJUDI

politička kriza. Ne stoji li iza novih plemića francuski kralj? I carska kriza, jer Genova je središte i za slanje četa i za isporuke novca... U trenutku kad je sjevernoafrički problem najizraženiji, Filip II. usredotočen je u svojim računicama na sjever, na Genovu, i dalje, na Nizozemsku. Također i na Francusku koja ponovno počinje spletkariti. U takvim uvjetima nije razborito ostati u Tunisu. To znači otvoriti novo poglavlje troškova, oslabiti La Goulettu, jer će odsad valjati podijeliti napore između Tunisa i nove utvrde. To znači iskušati sreću s onim što je samo pretpostavljena prednost. Kralj to ponavlja nunciju Ormanettu, ovaj ne želi razumjeti da je nestašica novca prisilila Madrid na promjenu tona i planova. Osim kralja, koji izjavljuje: »Radije bih um ro nego pristao na nešto što šteti mojoj časti i ugledu«, svi žele da se nagode, čak i na sjeveru2' 7. To znači da u Španjolskoj vjetar ne pogoduje avanturi. Međutim, budući da je Don Juan, zadržavši Tunis, stavio svoga brata pred svršen čin, ovaj je smatrao da je bolje dati svoj pristanak, ali samo privremen pristanak: on će vrijediti za tekuću godinu. Ono što je Don Juan stvorio bila je teška mašinerija. Kad bi ona još mogla samostalno funkcionirati, kad bi osvojeno područje hranilo osvajačku vojsku... A to je upravo ono čemu teže njegove pristaše; ono o čemu će Soto ići govoriti u Madrid, u svibnju 1574, u ime svoga mladog gospodara; ono sto iznosi kardinal Granvela od siječnja iste godine. On misli, kad bi se utvrdilo Đizertu i Porto Farinu, kako to želi Don Juan, da bi Filip II. za sebe osigurao vlast nad afričkim istokom, što bi na moru onemogućilo tursku povezanost s Alžirom, a preko kopna tu povezanost potpuno prekinulo. Međutim, kad tvrđava bude završena, bit će moguće u korist kralja domoći se prihoda koje su uživali tuniski vladari; a oni će dostajati za održavanje, ne samo navedene tuniske tvrđave, već i onih koje bi se mogle sagraditi. Ti bi prihodi mogli biti i uvećani poticanjem kršćanske trgovine u tim krajevima. Zato bi valjalo osigurati naklonost domaćeg stanovništva i pažljivo izabrati oblik njihove vlasti, kako bi ih se navelo da cijene vrhovnu vlast španjolskog kralja248. Ali upravo to je bilo teško. Stanovnici Tunisa vratili su se u svoj grad potkraj listopada (uostalom, ne oni glavni čije je kuće još uvijek zauzi­ mala vojska), ali ne može se reći da se gospodarski život normalizirao. On je djelomično oživio, budući da su se okupatorska vlast i domaći guverner prepirali oko carine La Goulette, s tim da je guverner zahtije­ vao obnavljanje svoga prava od 13%, osobito na kožu249. Prilika za Španjolce, koji obavještavaju Don Juana, da iskažu razocaranost u svoga štićenika. S druge strane, ništa ne ukazuje da zemlja u cjelini, njena pokretna i nepokretna masa, prihvaća kršćansko osvajanje. U Carigradu Turci hine da potcjenjuju pobjedu u Tunisu i tvrde da će »Arapi« — čitajte nomadi — dostajati da osvajanje svedu na pravedne granice; nomadi koje 502

Lepant

zimska hladnoća tjera vrlo daleko na jug, ali koje će ljeto dovesti na obale u samom trenutku kad turska armada ponovno isplovljava. U Madridu nisu bili raspoloženi da prihvate teret takvih komplika­ cija. Bilo je toliko drugih! Kad je koliko toliko raščistio račune flote i namjeravao otputovati u Španjolsku, Don Juan je, 16. travnja, primio zapovijed da dođe u Genovu i Milano; u isto vrijeme kralj ga je imenovao svojini namjesnikom u Italiji s punim ovlastima nad njegovim ministri­ ma2™. U Genovi se računalo da će njegova prisutnost pridonijeti sre­ đivanju političkih razmirica, i on je u gradu ostao od 29. travnja do 6. svibnja. Ali bitno u njegovoj misiji odnosilo se na Lombardiju, gdje će njegov dolazak, kako se mislilo u Madridu, dovoljno zabrinuti Francu­ sku da ona odustane od traženja kavge sa Španjolskom. U Milanu će prisutnost kraljeva brata oživjeti protok pomoći u smjeru Flandrije, jer Flandrija, lo de Flandes, ostaje najveća briga. Zapovijedi Filipa II. ostavile su na Don Juana dojam da je u nemilosti. Žalostan položaj flote koja se raspadala zbog nedostatka novca zabrinjavajućom brzinom pridonio je njegovom neraspoloženju. U prekrasnom dvorcu u Vigevanu on je ojađen iščekivao povratak svoga tajnika, Juana de Sota, kojega je zadužio da kralju prenese obimno izvješće. Umoran, mrzovoljan, zabrinut zbog svoga zdravlja, odbijao je baviti se bilo čime, čak i u vezi s Tunisom, flotom, opskrbom, prebacu­ jući sve na kraljeve ministre. A ovi su prosvjedovali zbog takva načina dobacivanja loptice, kako je govorio Granvela. Međutim je Soto u svibnju stigao u Madrid. Njegovi se podnesci polako ispituju na ratnom savjetu i državnom savjetu. Ono o čemu je Don Juan sanjao, zatrpano je kaligrafski ispisanim papirima kancelarije, rješavano upitnicima koji­ ma se tražilo mišljenje savjetnika. »Što se tiče Tunisa, govorila je Con­ sulta ratnog savjeta, svima se čini da je sezona već tako poodmakla da je bezrazložno raspravljati valja li se tamo zadržavati ili ne. Samo je po sebi razumljivo da će se osvojeno područje ovoga ljeta zadržati. Jedino valja zadužili gospodina Don Juana i sve ministre da napokon opskrbe tvrđavu neophodnim«. Sa strane Filip bilježi: »Sa savjetom se slažem, ali neka se mome bratu osobito preporuči sve što se odnosi na La Goulettu, kako bi opskrba tamo bila takva kao da nema tvrđave u Tunisu«. Ako se svi slažu, neka u Tunisu ostanu španjolski vojnici, jer bez toga bi sve bilo izgubljeno251; ali mišljenja o ulozi Don Juana se razliku­ ju. Vojvoda Medina Ćeli smatra da, budući da je princ poslan u Lombar­ diju zbog Flandrije i Francuske, njegova prisutnost tamo više nije potrebna jer je veliki kom andor stigao u Nizozemsku, a u Francuskoj su unutrašnje teškoće sve veće... Dakle, neka se Don Juan opet bavi pomorskim problemima, obranom Napulja, Sicilije i berberskih utvrda, i preuzme rukovođenje flotom. Vojvoda od Francaville je istog mišljenja. 503

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

Markiz d ’Aguila, naprotiv, misli »da valja razmotriti mnogo stvari s jedne i s druge strane«. Ako mu se ne može dati novac i neophodne snage, čemu ponovno stavljati Don Juana na čelo armade? Biskup Cuence govori u istom smislu, proširujući to i na loše stanje flote: prem a onome što se govori, doista ima 120 galija, ali je li to dosta za Turčina? Hoće li u neravnopravnom odmjeravanju snaga pobjednik iz Lepanta biti pri­ moran napadati neprijateljsko začelje, možda bježati, ili, što bi bilo najgore, upustiti se u neku nepromišljenost zbog prevelike mladosti i žara? Predsjednik razmišlja pomalo u svim smjerovima; i Filip II. za­ ključuje ovom opreznom zabilješkom: »Neka se obavijesti moga brata da se poslovi u Tripoliju i Bejaiji ne čine od tolikog značenja da bi se zbog njih armada zimi izlagala opasnosti«. Iz ovih nekoliko redaka koji sažimaju opširan dokum ent vidljivo je na kakvo obilje informacija i savjeta, na kakav sitničav birokratski posao Filip II. svodi svoju politi­ ku252. Korisnije je sve unaprijed odvagnuti i predvidjeti, nego raditi na brzinu usred samih događaja, kada jednoj zapovijedi treba više od mjesec dana da stigne do izvršitelja. Ali u odnosu na Tunis, ništa se nije dogodilo prem a predviđanjima, i Don Jaun je bio primoran sam djelovati. Turska flota, o čijoj su snazi, zatim o polasku, i sporom, zakašnjelom putu zbog previše novih galija, govorili svi izvještaji, stigla je u Tuniski zaljev 11. srpnja 1574. Imala je je 230 galija, nekoliko desetaka malih brodova25* i prevozila je 40.000 ljudi. Flotom je upravljao Euldj Ali, a vojskom Sinan-paša (ne valja ga miješati s pobjednikom kod Djerbe) koji je 1573- pokorio već godinama pobunjeni Jemen... Na opće iznenađenje, La Goulette je osvojena 25. kolovoza, nakon samo jednomjesečne opsade254: Puerto Саггего je nije obranio nego izručio. Tuniska tvrđava branila se jedva nešto duže: Serbelloni je kapitulirao 13- rujna. Kako objasniti taj dvostruki neuspjeh? Utvrđivanje Tunisa nije bilo završeno i to je bio veliki nedostatak za branitelje. Dvije odvojene tvrđave nisu se mogle pomagati. Zatim je Turcima pomoglo domaće stanovništvo: nomadi koji su sudjelovali u transportu, u kopanju rovova, dali su Sinan-paši cijelu vojsku radnika. Možda su kršćanski garnizoni bili i manje kvalitetni. Granvela navodi da čete koje Španjolska previše često novači i obnavlja nemaju više onu nekadašnju kvalitetu. Ali Gran­ vela je u položaju da mora tražiti argumente i braniti se. On je jedan od odgovornih za poraz. Brzina predaje nije olakšala posao Don Juanu. On je učinio što je mogao. Svoju besposlicu prekinuo je 20. srpnja, prije točnih vijesti o turskom iskrcavanju u Tuniskom zaljevu. Ali bio je daleko od Afrike. I kako mobilizirati flotu koja je bez novca, i već zbog same te činjenice napuštena? Treći kolovoza u Genovu mu je stigao cijeli niz kraljevih 504

Lepant

zapovijedi. Tako je među njima morao izabrati ono što je najkorisnije za njegove planove. Dana 17. kolovoza stigao je u Napulj s 27 galija255, 31. je bio u Palermu, ali već prekasno256. Još ništa nije učinjeno da se odgovori na molbe za pomoć Puerto Carrera, osim što su poslane dvije galije na kojima je kažnjenicima obećana sloboda u slučaju pobjede. »Sumnjam da će oni stići ako se uzme u obzir težak ulaz u Tuniski zaljev«, pisao je donjau n de Cardona 14. kolovoza257. Don Garcia, Don Juanov savjetnik, pisao mu je 27. da bi rješenje bilo u premještanju vojnika u malim skupinama iz Tunisa u La Goulettu: ali na taj datum već su prošla dva dana otkako se ta tvrđava predala258! Kao ironijom, upravo taj trenutak Madrid odabire da ponovno pošalje toliko očekivanog Juana de Sota njegovu gospodaru. On je stigao u Napulj 23. rujna, opet ironija, s ovlaštenjem za Don Juana da se priključi svojoj floti... A Giulio del Caccia, od kojega preuzimamo ovu pojedinost, dodaje: »Oni su (oni, to su Španjolci), oni su nabavili sedam stotina tisuća škuda i dali druge naredbe, otkrivajući sada veličinu opasnosti. Dao Bog da se iz nje izvučemo!«259. Kao vrhunac nevolje, Don Juana je u rujnu omelo loše vrijeme. On se ipak borio kako je mogao. Dvadesetoga rujna poslao je G. Andreu Doriju s 40 pojačanih galija260 do Berberije, a Santa Cruza prema Napulju da tamo ukrca njemačke čete261. Treći listopada uspio je u Trapaniju okupiti, osim papinih galija, polovicu svoje flote, to jest, šezdesetak galija. Spremao se otići sve do La Goulette, unatoč savjetima Don Garcije, kad su mu istodobno stigle vijesti o porazu u Al'rici i o dolasku Juana de Sota u Napulj. »Kakve li će mi samo divne poruke donijeli nakon pet mjeseci izbivanja«, uzviknuo je s gorčinom Don Juan, »obavijestit će me o onome što se dogodilo i propisati kako da predu­ hitrim nevolju koja se već zbila«262. Don Juan je bio utoliko ogorčeniji što je znao veličinu odgovornosti koju je preuzeo. Nije se u tome varao kao ni Granvela. To se osjeća pri čitanju njegova pisma, neobuzdanog, strasnog, u kojemu priznaje svoju krivnju i još više tuđu, uključujući i kraljevu265. Četvrti listopada ponovno je pisao bratu, ovaj puta manje izražavajući svoje žaljenje nego nedoumice, svoje planove, zatim svoju odluku da ništa ne poduzima264. Doista, na pragu zime nije bilo razbo­ rito, kako je on mislio, pokušati izvesti pohod na Djerbu. To bi značilo na golemu tursku pobjedu odgovoriti malim lokalnim uspjehom, uz pretpostavku da će sve biti u redu na tom putu od 300 milja, od kojih 200 valja prijeći bez sidrišta, uz nepovoljne vjetrove koje donosi prom ­ jena godišnjeg doba. Bi li bilo razumno vratiti se u Tunis da se odande izbaci 4 ili 5.000 Turaka? I (ako to ne kaže, svakako misli) čemu? Da se, u najboljem slučaju, ponovi pohod iz 1573. i izloži posve sličnim 505

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

posljedicama? Radit će samo prem a kraljevim uputama, zaključuje... Kako je Don Juan postao oprezan! On stiže u Palermo tek 16. listopada, zbog lošeg vremena. U sicilijanskoj prijestolnici nalazi Juana de Sota, okuplja svoj savjet, traži mišljenje jednih i drugih o nekoj mogućoj akciji; zatim, uzevši u obzir približavanje zime i iscrpljenost Sicilije, smatra nepotrebnim čekati kraljev odgovor. Uistinu, on želi samo jedno: vratiti se u Španjolsku, vidjeti brata, objasniti se s njim. Nastavljajući svoje putovanje najdužim putem, uz obalu265, on je u Napulju 29. listopada, a 21. studenog kreće prema Španjolskoj266.

Na Sredozem lju n ap o k o n m ir Međutim, turska je armada neom etano ponovno krenula put Cari­ grada, kamo je stigla 15. studenog, s 247 galija, ne računajući druge brodove, kako tvrdi jedan genovski agent. Pohod, naizgled tako uspje­ šan, plaćen je golemim gubicima. »Petnaest tisuća veslača i vojnika umrlo je od bolesti, a još 50.000 izgubljeno je u La Gouletti i Tunisu«, piše isti agent, prenoseći glasine, svakako pretjerane, ako ne i potpuno neistinite26"7. Na svaki način, što je golemom Turskom Carstvu značio gubitak nekoliko tisuća ljudi? S tom pobjedom, vratila joj se oholost. »Oni nemaju nimalo poštovanja prema bilo kojoj kršćanskoj tvrđavi«, kaže se u jednom izvještaju iz Carigrada268. Koji bi promatrač mogao tada predvidjeti da je to bio posljednji pobjedonosni povratak turske flote u carigradsku luku? Upravo u tom trenutku, u Madridu, u Italiji, Španjolci očajavaju nad golemošću turske opasnosti; isto toliko oni koji su na borbenim položajima, Don Juan, vojvoda od Terranove, Granvela, kao i savjetnici preko kojih prolaze mnogobrojni državni papiri. Što sve neće učinili Turčin koji se uzoholio zbog svoje pobjede? »Kad bi Bog pomogao i krv našeg Gospodina Isusa da se Turci ne smjeste i ne utvrde u Kartagi«, piše iz Milana »vojni intendant« Pedro de Ibarra269. A Granvela osobno piše: »Neka se ne temelji sve na mišljenju onih koji uvijek tvrde da je moguće ono što nije; neka se podanike carstva stalnim pritiskom ne dovodi do krajnjeg očaja. Kunem se Vašem Veličanstvu, kad posvuda vidim u kakvom smo stanju, da bih želio ne biti živ ako ne bih morao utrošiti svoj život na traženje lijeka«. Ali što učiniti bez novca? Primiti se gradnje i opremanja brodova nedvojbeno je bila obična ludost: »Da postane nadmoćniji, Turčin je povećao svoje snage: dok je nedavno njegova najveća flota imala 150 galija koje nisu mogle prevesti dostatan broj ljudi za velike učinke (jer upravo u broju je sva njegova snaga), 506

L cpant

danas, sa 300 galija, on ima takvu masu ljudi na brodovima da nema tvrđave koja bi joj se mogla oduprijeti...«270. U Rimu Grgur XIII, pod dojmom uzbuđenja, pokušava Veneciju ponovno uvesti u ligu. Dakako, neuspješno271. U Madridu se govori da će kralj otići u Barcelonu i odatle u Italiju272 ne bi li se što bolje suprotstavio Turcima. A to doista Rim često predlaže... Dana 16. rujna 1574.273 državni savjet raspravlja hoće U se napustiti Oran ili ne, i kralj prenosi to pitanje na Consejo de Guerra radi prvog razmatranja, ostav­ ljajući državnom savjetu drugo čitanje. Na dan 23. prosinca 1574. Vespasiano Gonzaga, koji je u izaslanstvu u Oranu, piše veličanstven izvještaj u kojemu na kraju donosi zaključak o evakuaciji utvrde i povlačenju Španjolaca na položaj Mers-el-Kebira27/1. Čini se da je slično ispitivanje izvršeno i u Melilli, i genovski ambasador govori o jednoj misiji inženjera II Fratina na Mallorci2"75. Pažljivo su pregledane sve tvrđave nasuprot islamu: strah izaziva pažnju. Izaziva i oprez. Car potpisuje u prosincu novi mir na osam godina. A na krajnjem zapadu, nakon inspekcijskog pregleda tvrđava u zaljevu, mladi D. Sebastian Portugalski odustaje od napada na šerifa276. Španjolska je osamljenija nego ikad pred svojim neprijateljem s istoka, a u njoj se i dalje govori o planovima protiv Bizerte, Porto Farine, Alžira. Ali Saint-Gouard, izvješta­ vajući o tim glasinama, 26. studenog 1574, izjavljuje: »Vjerovat ću kad budem vidio«277... Eto gdje se nalazi španjolska tri godine nakon Lepanta! Ako je pobjeda »nepotrebna«, pogreška za to leži, više nego u ljudima, u španjolskoj ravnoteži u tom sistemu snaga koje se loše koncentriraju na Unutrašnjem moru. Potkraj te, 1574. godine, španjolski državnici nema­ ju mogućnosti da se bave Sredozemljem. Čak ni da poprave tunisku katastrofu. Razmišlja se o tome da se Don Juanu, nakon puta u Lombar­ diju, predloži put u Nizozemsku. Saint-Gouard koji uvijek osluškuje govorkanja u Madridu bilježi 23. listopada278: »Čuo sam, ako se La Goulette spasi i Turčin ne poduzme nešto značajnije, da će Don Juan s osamnaest tisuća Talijana prijeći u Flandriju. Ali ako Turčin zauzme La Goulettu, planovi propadaju«. La Goulette je već bila osvojena. Ali Don Juan će ipak ići u Nizozemsku. Čudna stvar: ako Lepant nije ničemu poslužio, turska pobjeda u Tunisu nije više bila odlučujuća. O. de Torne, u svojoj dobro dokum en­ tiranoj knjizi o Don Juanu Austrijskom, priča s uobičajenom točnošću o neuspjesima 1574, a zatim se za trenutak pokušava odvojiti od događajne povijesti. »Pobjeda koju 1574. odnose Turci u Tunisu bila je posljednji značajan uspjeh koji je postigla osmanska sila prije nego što će početi brzo propadati. Da je Don Juan poduzeo svoj pohod na Afriku nekoliko godina kasnije, Tunis bi možda ostao Španjolcima i pokazao 507

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

bi da su imali krivo oni koji su odvraćali kralja od zadržavanja osvoje­ nog«. Doista... Činjenica je da će pom orski zalaz (jasno kažem pomorski) Turske ići strmoglavom brzinom, ako ne poslije 1574. onda svakako nakon 1580.1bit će okrutan. Lepant mu svakako nije neoposredan uzrok, iako je udarac bio strašan za carstvo čije je bogatstvo neiscrpno samo u mašti povjesničara, u strahu Europe ili u turskoj taštini. Ono što je uništilo osmansku mornaricu, to je neaktivnost, sredozemni mir do čijeg smo početka stigli ne predvidjevši ga, slijedeći iz dana u dan nit događaja. Dvije političke nemani Sredozemlja, Habsburško i Osmanlijsko Carstvo (za trenutak govorimo kao Ranke), iznenada odustaju od borbe. Je li to stoga što Sredozemlje nije više dostatan ulog? Što je previše očvrsnulo protiv rata da bi ovaj mogao biti unosan kao u vrijeme Barbarosse, toga zlatnog doba turskih armada koje su otežale od plijena? U svakom slučaju, činjenica je da se dva carstva, ostala sama na zatvorenom bojnom polju Sredozemlja, neće više sudarati cijelom svojom slijepom žestinom. Ono što Lepant nije u potpunosti uspio, to će dovršiti mir u nekoliko godina. Uništit će tursku flotu. Taj krhki instrument, kad više ne radi, kad nije obnavljan i održavan, nestat će sam od sebe. Nema više mornara koji traže posao, nema više dobrih veslača na klupama. Trupovi galija trunu pod voltam a arsenala... Ali da je Don Juan propustio svoj sretni trenutak u životu, kako misli O. de Tome, to sigurno ne stoji. Da Španjolska nije napustila Sredozemlje, Turčin bi tu zadržao svoju snagu. Obostrano napuštanje protivnika donijelo je mir, lažni mir s kraja stoljeća. Ako je Španjolska izgubila jednu priliku u Sjevernoj Africi, po mome mišljenju, ako je moguće imati mišljenje kad se radi b obnavljanju povijesti, to je bilo prije početkom stoljeća nego u godinama nakon Lepanta. Možda zato što je dobila Ameriku nije na afričkom tlu nastavila novi Granadski rat, izdajući ono što se jučer nazivalo njenom »povijesnom« misijom i što se danas novijim izrazom nazivlje njenom »geografskom« misijom. Krivac je, ako postoji, Ferdinand Katolički, ne Filip II, a još manje Don Juan Austrijski. Ali sve te, dosta uzaludne, procese valja braniti. Sutra će ih se povjesničari konjunkture morati prihvatiti i možda im dati neki smisao.

508

N apom ene uz poglavlje 4 1 L. SKRHANO, op. ci'/., 1, str. 86 i bilješka 2. 2 Silva kralju. Venecija, 21. travnja 1571, Simancas E° 1529; isti istome, 21. lipnja 15 7 1, ibid., Helatione sull’lm pcro Otiom ano di Jacopo Ragazzoni, 16. kolovoz 1571, AI.BURI, Rclazioni..., IH, 2, str. 372 i dalje. 3 Izaslanici kralju, Rim, 8 . rujna 1570, L. SERRANO, op. cit., IV, str. 6. 4 Plan protiv Bizcrrc i Tunisa, Pescaire kralju, Palermo, 20. ožujka 1571, Simancas I-0 ‘187. 5 Mletački koraci tim povodom od 1570, napuljski potkralj kralju, 4. veljače 1571, Simancas E° 1059, Г 178. Dan je nalog da se žitom opskrbi mletačka armada koja zimuje na Kreti. O složenom pitanju opskrbe, d. J. de Çuniga vojvodi od Albe, 17. srpnja 1571, Simancas F.° 1058, Г 81. 6 Orginalan tekst na latinskom, !.. SERRANO, op. cit., IV, str. 299 i dalje. Španjolski prijevod, B.N., Madrid, Ms. 10454, 1° 84-, tekst i kod D. DUMONTA, Corps unircrsci diplomatique, V, str. 203; Simancas, Patronato Real, br. 1660, 25. svibnja 1571-, H. KRFTSCHMAYR. Gescbicbte von Venedig, op. cit., Ill, str. 59; L. VOJNOVIĆ, op. cit., sir. 5; kardinal de Rambouillet Karlu IX, Rim, 21. svibnja, E. CHARRJERE, op. cit., III, str. 149-150. 7 Relatione fa tta alla rnaestà Cattolica, in M adrid, a lii XV d i Luglio 1571, d i tutta !a spesa ordinaria che correrà p e r la tega in 200 galore, 100 n a vi el 50 m ila / anti ogn'anno. Hint, s.d., in-4, B.N., Pariz, Oc. 15338 D. F. de Alava Filipu II, Poissy, 5- kolovoza 1570, A.N., K 1516, B 27, br. 55. 9 Dana 20. kolovoza 1570, B.N., Pariz, Fr. 23 377, prijepis. 10 Julian Lopez kralju, Venecija, 10. kolovoza 1570, Simancas E° 1327. 11 Grof M onteagudo kralju, Spayer, 30. listopada 1574. CODOIN, СХ, str. 98-110. 12 Optimizam pape, kardinal de Rambouillet kralju, Rim, 4. prosinca 1570, B.N., Pariz, Fr. 17989; njegova m alodušnost, isti istome, 19. prosinca, ibid., prijepis. 13 Nobili velikom vojvodi, Madrid, 22. siječnja 1571, A.d.S. Firenca, Mcdiceo 4903. 14 Nobili i del Caccia vladaru, Madrid, 12. travnja-14. lipnja 1571, ibid., F. I1ARTLAUB, op. cit., str. 71. 15 Podnesak od 15. veljače 1571, upućen Fourquevauxu, Célestin DOUAIS, Lettres à M. de bourquevaux... 1565-1572, 1897, str. 314-343. 16 Abel DESJARDNIS, Nég. diplom atiq u es avec la Toscane, 1859-1086, III, str. 655 i dalje; 10. svibnja, ibid., str. 669. I? F. de Alava d. J. de Çunigi, 24. lipnja 1571, o Colignyju i Télignyju, A.N., K 1520, B 29, br. 24. 18 Napuljski potkralj Filipu II, Napulj, 3. ožujka 1571, Simancas E° 1059, Г 60. 19 Njegova uputa, Madrid, 29. siječnja 1571, A.N., K 1523, Đ 23, br. 51. 20 Filip II. Alavi, Madrid, 30. lipnja 1571, ibid.-, Nobili i del Caccia vladaru, Madrid, 30. lipnja 1571, A.d.S. Firenca, Mcdiceo 4903. 21 Odgovor vojvode od Albe de M ondoucetu, B.N., Pariz, Fr 16127, I°s 3 i 4 (nije objavio L. DIDIER, čija zbirka počinje 1971). 22 Paul IIERRE, op. cit., str. 163, bilješka 1. 23 Nobili vladaru, Madrid, 31. ožujka 1571, A.d.S. Firenca, Mediceo 490324 Bilješka Antonija Pereza, Madrid, 8 . svibnja 1571, A.N., K 1521, 830, br. 56. 25 A.N., K1521, B 20, br. 58. 26 Krivac je Alonso de la Cueva, vojvoda o d Albuqucrquea, radio je bez kraljevog naređenja, reći će am basadori Francuzima ako se ovi požale: Çayas F. d e Alavi, Madrid, 16. svibnja 1571, A.N., K 1523, B 31, br. 75. Isto, 31. svibnja 1571, FOURQUEVAUX, op.

509

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

cit., li, str. 355, »Ne smije se izustiti ni riječ Final na tom dvoru...«, F. d e Alava kralju, 1. lipnja 1571, A.N.. K 1520, B 29, br. 2. 27 Nobili i del Caccia vladaru, Madrid, 10. svibnja 1571, M ediceo 4903.t. 28 F. dc Alava vojvodi od Albuquerquea, Pariz, 27. travnja 1571, AN., K 1519, B 29, br69. 29 Ibid. 30 Filip 11. d. F. de Alavi, 17. travnja 1571, A.N., K 1523, B 31, br. 67. 31 F. de Alava vojvodi o d A lbuquerquea, Pariz, 17. svibnja 1571, A.N., K 1521, B 30, hr. 68. 32 isti istom e, 27. travnja, ibid., br. 69. 33 Nobili i del Caccia, Madrid, 16. travnja-6 . lipnja 1571, A.d.S. Firenca, Mediceo 4903; Filip П. Granveli, S. Laurent, 13. lipnja 1571, A.N., K 1520, B 29, br. 31. Kredit od 150.000 škuda velikog toskanskog vojvode Ludovicu d c Nassauu na Frnakiurt? F. dc Alava kralju, 4-9. kolovoza 1571, A.N., K 1519, B 29, br. 69. 34 F. de Alava kralju, Pariz, 1. lipnja 1571, A.N., K 1520, B 29, br. 2. 35 Biskup Daxa Karlu IX, Lyon, 26. srpnja 1571, E. CHARR1ÈRE, op. cit., Ili, str. 161-164. B.N., Pariz, Fr. 16170, l°s 9-11, kopija. 36 Ii. CHARNIÈRE, op. cit., Ш. str. 178. 37 Kralj mletačkoj signoriji, 23- svibnja 1571, B.N., Pariz, Fr. 16170 l°s 4-5, kopija. 38 Frances dc Alava Çayasu, »Lubier«, 19. lipnja 1571, A.N., K 1520, Đ 29, br. 12. 39 Isti vojvodi od Albc, Louviers, 25. lipnja 1571, ibid., br. 20. •10 17. kolovoza 1571, FOURQUEVAUX, op. cit., 11, str. 371. •i 1 Vojvoda od Albe Alavi, Antwerpen, 11. srpnja 1571, orginal na francuskom, A.N., K 1522, B 30, br. 16 a. 42 Isti istome, Bruxelles, 7. lipnja 1571, A.N., K 1520, B 29, br. 6. 43 Nobili vladaru, Madrid, 2. kolovoza 1571, A.d.S. Firenca, Mediceo 4903. 44 L. SERRANO, Correspondencia, I, str. 102. 45 Fourquevaux kraljici, Madrid, 18. veljače 1571, op. cit., II, str. 331.46 Kralju, Palermo, 20. ožujka 1571, Simancas E° 487-, žetva je bila dobra na Siciliji, Dubrovnik, 28. svibnja 1570, Arh. Dubrovnika, L. P., 2, l°s 97 i 98. 47 Nobili i del Caccia, 16. travnja 1571, A.d.S. Firenca, Mediceo 4903. 48 Santa Cruz kralju, 1-2. svibnja 1571, Simancas E° 106, l°s 81 i 82. 49 Isti istome, dva pisma od 17. svibnja 1571, ibid., l°s 83 i 84. 50 Don Juan Ruyu Gom ezu, CODOIN, XXVU1, str. 157. 51 Erwin MAYER-LÔWENSCHWERDT, Der A ufcn tb a lt der Erzherzoge R u d o lf und Ernst in Spanicn, 1564-1571, Beč, 1927. 52 Simancas F,° 1059. Vojvoda od Alcale, um ro 2. travnja 1571, Simancas Ee 1059, P 84. O provizornoj misiji kardinala Granvele, brojni dokum enti, osobito od 10. svibnja 1571, Mediceo 4903; izvještaj iz Španjolske, 31. svibnja 1571, FOURQUEVAUX, op. cit., 11, str. 355; CODOIN, ХХШ, str. 288. N. NICCOLINI, »La cirtà d i Napoli nell’anno della battaglindi l.cpanto«, u : Arcbivio storicop er teprovincic napoletane, nova serija, t. XIV, 1928. str. 394. 53 Nobili i del Caccia vladaru, Madrid, 6. lipnja 1571, Mediceo 490354 1.. van DER ESSEN, Alexandre Farncse, op. cit., 1, str 161. 55 Simancas E° 1134. 56 Op. cit., str. 79. 57 Ibid., str. 78, bilješka 2. 58 CODOIN, Ш. str. 187. 59 Erwin MAYEU-l.ÔWENSCHWERDT, op. cit., str. 39. 60 Ibid., str. 40; Res Gestae..., I, sir. 97. 510

L ep a n t

61 Za 1- van DER ESSENA, op. cit., 1, sir. 162, polazak 1. kolovoza. 62 Padilla Antoniju Pćrezu, Napulj, 15. kolovoza, primitak 12. rujna, Simancas E° 1059, Г 91. 63 !.. van DER ESSEN, op. cit., I, str. 163, kaže noću 22; Juan de Soto D. Garciji dc Tolcdu, 21. kolovoza 1571, Don Juan je još u Napulju, CODOIN, XXVII, str. 162. 64 Don Juan Don Garciji de Toledu, Messina, 25. kolovoza 1571, CODOIN, Ш, str. 15; L van DER ESSEN, op. cit., 1, str. 163, kaže 23. 65 Don Luisu de Requesensu, Pisa, 1. kolovoza 1571, CODOIN, 111, str. 8. 66 Krf, 3- veljače 1571, Simancas E° 1059, Г 62. 67 Krf, 29. ožujka 1571, izvještaj primljen u Veneciji 11. travnja 1571, Simancas E° 1060.1° 13. 60 Carigrad, 10. travnja 1571, ibid., Г 125. 69 Messina, 23. travnja 1571, ibid., Г 11. 70 Krf, 27. travnja 1571, Simancas П° 1059, P 56. 71 Carigrad, 5. svibnja 1571, preneseno preko Krfa (opet odbjegli zarobljenici), Simancas E° 1060, P 133. 72 Eubcja, 3. lipnja 1571, ibid., P 137. 73 I.. VOJNOV1Ć, op. cit., str. 39 74 G. de Silva Filipu II, Venecija, 6. srpnja 1571, Simancas E° 1329. 75 F. de Alava kralju, Melun, 1. kolovoza 1571, A.N., K 1520, H 29, br. 37; 60 izgubljenih galija: Nobili vladaru, Madrid, 2. kolovoza 1571, Mcdicco 4903. 76 L VOJNOV1Ć, op. cit., str. 40. 77 Ibid., str. 41. 78 Granvela Filipu II, 20. rujna 1571, Simancas E° 1060, l°s 57 i 58. U Kalabriji i u Bariju. 79 Don Juan Austrijski D. G. de Toledu, Messina, 30. kolovoza 1571, CODOIN, IH, str. 17. 80 O toj temi, golema literatura, brojna svjedočanstva i ne manje brojna povijesna djela. Ali ona su neprecizna i takoreći uvijek pristrana. Je li Lepant španjolska pobjeda? mletačka? čak talijanska? Nekoliko svjedočanstva: Ferrante CARACCIOLO, I com m entarii dcllc guère fa ite со' Turcbi d a D. G. d A u stria dopo che venne in Italia, Firenca, 158). Discurso sobre ta vita n a v a l sacada d e la a rm a d a turquesca tra d u zid o de! toscano en spagnolo, A.E. Esp. 236 l°s 51-53. Relatione della vittoria navale Christiana contro U Turcbi a! 1571, scritta d a l Signor M arco A ntonio Colonna alla Santità d i Nostro Signor Pio V, con alcunc m ie (Francesco Gondola, dubrovački am basador u Rimu) aggionte a d p e rp e tu a m m em oriam , obj. L. VOJNOV1Ć, str. 107-112. Relacion de lo succedido a l a rm ada d esde los 3 0 d e! m es d e setiem bre h asta los 10 d e octubre de 1571, l°s 168-169; Relacion d e lo succedido a la a rm a d a d e la S anta Liga desde los 10 de octubre basta los veynte cinco d e l m ism o, l°s 169-171, B.N., Madrid 1750. Popis povijesnih djela kod L. SERRANO, Alonso SANCHEZ ili G. HARTLAUB. Ne zaboraviti: Guido Antonio QUARTl, Lcpanto, Milano, 1930. 81 Lis causas que movieron el Sor Don Juan para d ar la batalla d e Lcpanto (1571). H N . Madrid Mss 11268/35. 82 Ponentinas ne znači pod svaku cijenu španjolski, kako misli F. 11ARTLAU13, op. cit.. str. 182. 83 O iom c, Granvelina razm atranja kralju, Napulj, 26. svibnja 1571, Simancas E° 1060, P 30. imaju prednost što su prethodila susretu. 8‘i Nobili i del Caccia vladaru, Madrid, 24. prosinca 1571, A.d.S. Firenca, Mcdicco 4903; I. VOJNOVIĆ, op. cit., str. 42. 85 G. de Silva kralju, Venecija, 19. listopada 1571, Simancas E° 1329. Usp. B.N., Pariz, liai. 427, l°s 325-333. F. de Alava kralju, 2. kolovoza 1571, A N., K 1520, B 29, br. 38; L. VOJNOVIĆ, op. cit., str. 102.

511

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

86

U. KRETSCHMAYR, op. cit., III, str. 69. 87 Tako rvrtli И. WATJEN, D ie N iederlander im M itte/meergebiet, op. cit., str. 9; II. KRETSCHMAYR, op. cit., Ill, str. 75 i dalje; L. SERRANO, op. cit., II, sir. l 40-141. 88 Vojvodi od Anjoua, Venecija, 4. stu d en o g 1571, B.N., Pariz, Fr. 16170, l°s 57 do 59, kopija. 89 Henri DELMAS de GRAMMONT, R elations entre la France et la Régence d'Alger au XVIIe s., I, str. 2 i bilješka 2. 90 I.. PFANDL, Philippe II, str. 566-367. 91 Ostavljam postrani nekorisnu diplom atsku kam panju u tom smislu, u Beču, Poljskoj, Moskvi, Lisabonu o d 1570; vidjeti knjigu Paula 1IERREA, op. cit., str. 139 i dalje, čak čudne postupke Rima u Moskoviji (PIERL1NG S. J., R om e et Moscou, 1547-1579, Pariz. 1883; Un nonce d u P ape en M oscovie. Prélim inaires d e la trêve d e 1582, Pariz, 188-i). O čvrstom odbijanju Portugala 1573: Le cause p e r le q u a li il Serm o Re di Portugallo nro SigK ... A. Vaticanes, Spagna, 7, f°s 161-162. U travnju 1571, carski je danak plaćen Turčinu, F. HARTLAUB, op. cit., str. 69; kardinal d e Rambouillet, Rim, 7. svibnja 1571, E. CHARR1ERE, op. cit., III, str. 148-149. Car ne m ože djelovati bez pomoći poljskog kralja (Michiel i Sornnzoduždu, Beč, 18. prosinca 1571, P. HERRE, op. cit., str. I5‘i). Barem to kaže poljskom am basadoru: O bne Euch k a n n m a n n n ich tstu n , a drugi odgovara: Und tvir ivollen obne Eur. M ajestdt nichts tu n . Nobili vladaru, Madrid, 18. studenog 1571, Mccliceo 4903, znao je iz d obrog izvora da car, nesprem an, ne može posredovati te godine. Uglavnom, na diplom atskom planu bila su dva pokušaja, jedan 1570, dok još igre traju, drugi u početku pontifikata Grgura XIII. (misija O rm aneta u Španjolskoj, nadbiskupa Lanciana u Portugalu...). 92 Golema dokum entacija o tom e u Simancasu, o kojoj O. DE TÔRNE daje dobru skicu, op. cit.. I, str. l i l i dalje. Dolazak jednog am basadora u španjolsku, Čoban, CODOIN, ХС, str. 464 i dalje-, Nobili i del Caccia, Madrid, 10. svibnja 1571, Mediceo •i 905. 93 Novac posuđen, zatim neiskorišten, vidi supra, 1, str. 523. 94 (i. de Silva Filipu II, Venecija, 25. ili 26. studenog 1571, Sim ancasE0 1329. 95 Requescns Filipu 11. (8. prosinca 1571), Л.Е. Esp. 236,1° 132; FOURQUEVAUX, op. cil., II, str. 243, prijelaz vojnika preko Alpa; F. dc Alava vojvodi o d Albuquerquea, Pariz, 27. travnja 1571, A.N., K 1519, B 29, br. 29. 96 E. C1IARRIÈRE, op. cit., Ili, str. 245 u bilješci; B.N., Pariz, Fr. 16170, Г 70 i dalje. 97 I I. FORNHRON, Histoire de Philippe II, II, str. 304 i dalje. 98 Op. cit.. I, str. 228 i dalje, i osobito str. 228, bilješka 2. 99 Dana 31. siječnja 1571, CODOIN, XXXV, str. 521 (101 bis), A.N., K 1535, B 35, br. H) bis\ Catcrina d e ’ Medici engleskoj kraljici, 22. travnja 1572, grof Hector de LA FERRIÈRE, Lettres de Catherine de Médicis, 1885, IV, str. 97 i 98. 100 G. de Spes, Cantorbery, 7. siječnja 1572, CODOIN, XC, str. 551. 101 Cavalli mletačkoj signoriji, Blois, 24. veljače 1572, C.S.P. Venetian, Vil, str. 484. 102 Točke defenzivnog saveza zaključenog izm eđu francuskog kralja i engleske kralji­ ce, 19. travnja 1572, A.N., K 1531, B 35, br. 10 bis. 103 Aguildn vojvodi od Albe, Blois, 8. ožujka 1572, A.N., K 1526, B 32, br. 6. 104 Saint-Couard francuskom kralju, Madrid, 14. travnja 1572, B.N., Pariz, Fr. 1640, l°s 16 do 18. 105 G. de Silva kralju, Venecija, 22. svibnja 1572, Simancas П° 1331106 Njegova uputa, 31. ožujka 1572, A.N., K 1529, B 34, l°s 33 i 34. 107 Blois, 16. ožujka 1572, A.N., K 1526, B 32, br. 19. 108 Walsingham lordu Burgleyu, 22. travnja 1572, H. de LA FERRIÈRE, op. cit., IV, str. 98, bilješka l-, sir Francis de WALSINGHAM, M émoires et Instructions p o u r les ambas­ sadeurs, Amsterdam, 1700, str. 217.

512

L ep a n t

109 Kamo je išla flota? Ch. de LA RONCIÈRE, H. d e la M arine française, 1934, str. 68, ivrdi prema »Antilima, Gvineji, Floridi, Nombre de Diosu, Alžiru (sic)-. Ta će flota blokirati La Rochelle u vrijeme ćetvrtog vjerskog rata. 110 U, str. 292. 111 Vojvoda od Albe tajniku Pedru d ’Aguilćnu, Bruxelles, 19. ožujka 1572, A.N., K 1526 B 32, br. 15. Navodi i razgovore Aguilćna s portugalskim ambasadorom. 112 Saint-Gouard kralju, 14. travnja 1572, B.N., Pariz, Fr. 1610, l°s 22 i 23; Aguilćn vojvodi od Albe, Blois, 26. travnja 1572, A.N., K 1526, B 37, br. 57. 1 13 Francisco de Yvarra kralju, Marseille, 26. travnja 1572, Simancas E° 334, 114 Aranjuez, 10. svibnja 1572, A.N., K 1528, B 35, br. 48. 115 Çayas Diegu de Çunigi, Madrid, 20. svibnja 1572, A.N., K 1529, B 34, br. 54. 116 FOURQUEVAUX, op. cit., 11, str. 309. 117 Aguilôn vojvodi od Albe, Blois, 3. svibnja 1572, A.N., K 1526, B 32, br. 69. 118 Vojvoda o d Albe kralju, 27. travnja 1572, kopija, A.N., K 1528, B 33, br. 43. 119 Podnesak i prijedlozi ambasadora Saint-Gouarda Filipu II, travanj 1572, A.N., K 1529, B 34, br. 44 (španjolski prijevod). Drugi manji incidenti, Sint-Gouard Caterini de’ Medici, autogr., Madrid, 14. travnja 1572, B.N., Pariz, Fr. 16104, l°s 22-23; II. FORNGRON, op. cit., II, str. 302. 120 C. PEREYRA, Imperio..., str. 170; G: de Spes kralju, Bruxelles, 15. travnja 1572, CODOIN, ХС, str. 563-564. M ondoucet kralju, Bruxelles, 27. travnja 1572, orig. B.N., Pariz, Fr. 16127, nem ir vojvode od Albe. Lijepo svjedočanstvo Antonija dc Guarasa vojvodi od Albe, London, 18. svibnja 1572, CODOIN, ХС, str. 18-19, H. PIRENNE, Histoire de la Belgique, IV, str. 29 i dalje. M ondoucet kralju, Bruxelles, 29. travnja 1572, B.N.. Pariz, Fr. 16127, P 43; Aguilćn vojvodi od Albe, Blois, 2. svibnja 1572, A.N., K 1526, B 32. 121 Vidi prethodnu bilješku, CODOIN, ХС. 122 Mondoucet Karlu IX, Bruxelles, 29. travnja 1572, B.N., Pariz, Fr. 16127, f 43 i dalje. 123 Aguilôn vojvodi o d Albe, Đlois, 2. svibnja 1572, A.N., K 1526, B 32. 124 H. P1RENNE, op. cit., ГУ, str. 31-32; CODOIN, LXXV, str. 41; H. FORNERON, op. cit., 11, str. 312. 125 11. PIRENNE, op. cit., IV, str. 31. 126 R. B. MERRIMAN, op. cit., IV, str. 204. 127 Nobili i del Caccia, Madrid, 19. svibnja 1572, A.d.S. Firenca, Mcdiceo 4903128 Kralju, Madrid, 21. svibnja 1572, B.N., Pariz, Fr. 1604, Г 58 i dalje. 129 Nobili i del Caccia vladaru, Madrid, 19. svibnja 1572, A.d.S. Firenca, Medicco 4903. 130 D. Diego de Çuniga vojvodi od Albe, 24. svibnja 1572, A.N., K 1529, B 34, br. 96 a, kopija. 131 Dana 18. svibnja 1572, A.d.S. Genova, L.M. Spagna, 5-2.414. 132 Stići će u Ecluse 11. lipnja 1572, Medina Ćeli kralju, 11. lipnja 1572, CODOIN, XXXVI, str. 25. 133 Saint-Gouard kralju, Madrid, 31- svibnja 1572, B.N., Pariz, Fr. 1604, l°s 75 i dalje. Druge glasine: francuski flota ići će na Indiju, »... i još jučer se o tom e govorilo kod vojvode Sesse... «, ibid. U Francuskoj, putovi krcati vojnicima. U Bordcauxu, velika flota od koje 14 brodova o d 600 tona, 20. lipnja 1572, A.N., K 1529, B 34, br. 9. 134 Saint-Gouard kralju, Madrid, 21. svibnja 1572, B.N., Pariz, Fr. 1604, l°s 58 i dalje. 135 Dana 24. svibnja 1572, vidi gore, bilješka 130. 136 Sauliju, 6. lipnja 1572, A.d.S. Genova, L.M. Spagna, 6.2415. 1.37 Kralj biskupu Daxa, 11. svibnja 1572, B.N., Pariz, Fr. 16170, F 122 i dalje. П. CHARR1ÈRE, op. cit., III, str. 291 u bilješci.

513

DOGAĐAJI, POLITIKA l LJUDI

138 Eugène PLANTET, Les consuls de France à Alger, 1930, sir. 9. 139 L. SERRANO, op. cit., IV, sir. 516-517. 140 Ibid., I, str. 226; F. HARTLAUB, op. cit., sir. 56. t 141 Pierre CHAMPION, Paris a u tem ps des guerres d e religion, 1938, srr. 198. 142 E. LAV1SSE,Hist. deFrance, VI, 1, str. 122. 143 Lo q ue e l em bassador de Francia d ix o a Su Mag* en S. Lorenzo, A.N., K 1529, B 29, br. 63. O tom e i pism o Giulija del Caccie vladaru, Madrid, 19. lipnja 1572, A.d.S. Firenca, Mediceo 4903, ili pism o Saulija svojoj Republici, Madrid, 4. srpnja 1572, A.d.S. Genova, L.M. Spagna, 5. 2414. 144 Dana 28. lipnja 1572, A N., K 1529, B 34, br. 100. 145 Relaciôn de lo que e! S° Çayas p asso con el em bassador d e Francia, viem es prim ero d e agosto 1572, A.N., K 1530, B 34, br, 2. 146 G rof U. de LA FERRIÈRE, op. cit., IV, str. 104, bilješka 1. 147 Ibid., str. 106, bilješka 2; B.N., Pariz, Fr. 16039, Г* 457 v®. 148 Diego de Çuniga vojvodi od Albe, Pariz, 27. lipnja 1572, A.N., K 1529, B 34, br. 78. 149 G. del Caccia vladaru, Madrid, 30. lipnja 1572, A.d.S. Firenca, Mediceo 4903. 150 Ibid., »cosi tu tti (glasnici) sono ven u ti p e r acq u a«. 151 CODOIN, CXXV, sir. 56. 152 D. de Çuniga vojvodi od Albe, Pariz, 17. srpnja 1572, A.N., K 1529, B 34, br. 128. 153 Isti Filipu II, Pariz, 10. kolovoza 1572, A.N., K 1530, B 34, br. 13. 154 Išli vojvodi od Albe, 13. kolovoza, ibid., br. 15, kopija. 155 Istina za Španjolsku, istina za Italiju, a ova je utvrđena već odavna. Edgar BOUTARIO, La Saint-B arthélem y d'après les archives d u Vatican, Bibl. d e VEc. des Chartes, 23- godina, t. Ill, 5 serija, 1862, str. 1-27; Lucien ROMIER, »La Saint-Barthélemy, les événem ents de Rome et la prém éditation du massacre«, u: Revue d u X V f siècle, 1893; E. VACANDARD, »Les papes et la Saint-Barthélemy«, u: Études d e critique et d'bist. religieuse, 1905. 156 Povjerenici kralju, Rim, 12. prosinca 1572, L. SERRANO, op. cit., rv, str. 351. 157 Ibid., IV, sir. 656-659. 158 Ibid., str. 657. 159 Granvela d. J. de Çunigi, Napulj, 20. ožujka 1572, Simancas E° 1061, Ie 16. 160 D. Juan velikom kom andoru Kastilije, Messina, 27. siječnja 1572, Simancas E® 1138; isti istome, 1572, ibid. O boravku Don Juana u Palcrmu, 8. veljače, 17. travnja, slijedim upute Palmerinija, Bibl. Com. di Palermo, Qq D. 84. 161 Don Juan velikom kom andoru Kastilije, 14. veljače 1572, vidi p rethodnu bilješku. 162 Isti Granveli, Palermo, 14. veljače 1572, Simancas E® 1061, Г 11. 163 Granvela Don Juanu, Napulj, 21. veljače 1572, ibid., I°s 12, 13, 14, kopija. 164 Don Juan velikom kom andoru Kastilije, Palermo, 2. ožujka 1572, Simancas Ee 1138. 165 L. SERRANO, op. cit., 1, str. 180, bilješka 2. 166 Don Juan Austrijski Filipu II, Palermo, 17. ožujka 1572, Simancas E® 1138, aut. L. SERRANO, op. cit., I, str. 180, kaže 18. ožujka. 167 Henry B1AUDET, Le Saint-Siège et la Suède d u ra n t la seconde m oitié d u X V f siècle, 1906,1, str. 181. Firentinski vojvoda Filipu II, Pisa, 3. svibnja 1572: izrazi žalosti povodom smrti pape, ponuda 11 galija, 2 galijuna com o estava obligado a S. S., španjolski sažetak, Simancas E® 1458. Sauli Genovi, Madrid, 18. svibnja 1572, A.d.S. Genova, L.M. Spagna 5.2414: La m orte d iS . Sta dispiace a tu tti universalm ente et a S. M ta forse р т che a n iun ’ altro. Nobili i del Caccia vladaru, Madrid, 19- svibnja 1572, Mediceo 4903: »Liga je m nogo izgubila od svoje snage smrću ovoga svetog čovjeka«.

514

Lepant

]68 R. KONETZKE, Gcschicbte Span tens..., str. 181, naglašava realnost francuskog izgovora. Za L. PFANDLA, PhilippeII, str. 377-370, koji ne ispituje činjenice izbliza, bilo je bitno da se omalovnži Don Juana. 169 Don Fadriquc, sin vojvode od Albe, 15. travnja, još se smijao događajima na otoku Walchercn, 11. PIRENNE, op. cit., IV, str. 31170 Valja odbaciti tezu Gonzala de ILLESCASA, Historia pon tifica l y cato/ica, Salaman­ ca, 1573, 2. dio, str. 358 i dalje. Prema njoj su saveznici za odlazak na Levant čekali vijest o Bartolomejskoj noći. 171 Dana 21. travnja 1572, B.N., Pariz, Fr. 3604, l°s 58 i dalje. 172 Filip II. Don Juanu de Çunigi, Saint-Laurent, 2. lipnja, Simancas E° 920, l°s 95-98. 173 Л ne francusko spletkarenje — pregovori s Alžirom o kojima je BERBRUGGHR napisao članak, »Alžirci traže francuskog kralja«, u: Rev. Afric., 1861, str. 1-13 — ili naše naoružavanje: 12. veljače, samo jedan redak FOURQUEVAUXA (op. cit., II., str. 421) spominje 24 francuske galije u Marseilleu (ali koliko vrijedi taj broj?). Što se tiče flote koju Paulin de la Guarde mora odvesti s oceana na Sredozemlje, ona se sastoji od dvije velike galije, četiri manje, dva brigantina, i 28. lipnja nalazi se još uvijek u Bordeauxu, barun de la Guarde Saint-Gouardu, Bordeaux, 28. lipnja 1572, kopija španjolskog prijevoda, A.N., K 1529, B 34, br. 103. 174 Vidi supra, I, str. 482 i bilješka 22. 175 L. SERRANO, op. cit., 1, str. ЗбЗ. 176 Granvela Filipu II, 29. kolovoza 1572, Simancas E° 1061; L. SERRANO, op. cit., 11, str. 70, bilješka 2. 177 М. KRETSCHMAYR, op. cit., III, str. 342 i dalje. 178 L. SERRANO, op. cit., III, str. 342. 179 Don Quijote, I, XXXIX. 180 Op. cit., str. 170. 181 F. HARTLAUB, op. cit., str. 156. 182 Sessa kralju, 24. listopada 1572, Simancas E° 458, navodi L. SERRANO, op. cit., 11, str. 147. 183 L. SERRANO, ibid. 184 Za sve detalje ovog odlomka oslonio sam se na podrobnu priču L. Serrana. 185 Granvela Filipu II, Napulj, 8. listopada 1572, Simancas E° 1061,1° 65. 186 M ondoucet kralju, 29. rujna 1572, i S aint-Gouard, 7. studenog 1572, L. DIDIER, op. cit., I, str. 52 i bilješka 2; G. del Caccia vladaru, Madrid, 20. rujna 1572, A.d.S. Firenca, Mediceo 4903. Kardinal je imao lagane groznice. Snažan, mogao je popiti i pojesti, in due hore l'aggravo U m ale per u n catarro cb e lo suffoco.... 187 M onteagudo Filipu II, Beč, 20. srpnja 1572, CODOIN, СХ, str. 483-489, H. B1AUDET, op. cit., str. 178. 188 Karlo IX. biskupu Daxa, Pariz, 17. rujna 1572, E. CHARR1ÈRE, op. cit., III, str. 303-309189 Jean AUZANET, La vie de Camoens, Pariz, 1942, str. 208. 190 L. SERRANO, op. cit., II, str. 296, bilješka 1. 191 Traženje Kotora, ibid.. Il, str. 303. 192 Ibid., str. 311. 193 To će biti definitivan m ir tek 1574, odakle ovaj sastav Ms Ital 2117 (B.N., Pariz). Relatione d e l Turco doppo la pace conclusa con la Signoria d i Venetia l'a n n o 1574. O tom miru koji se sporo zaključuje, G. de Silva Filipu II, Venecija, 6. veljače 1574 (dubrovačka informacija), Simancas E° 1333; isti istome, 13. ožujka 1574, ibid.-, isti istome, 12. ožujka 1574, ibid.\ isti istome, 16. ožujka 1574, ibid. -. d. J. d e Çuniga Filipu II, Rim, 18. ožujka 1574, CODOIN, XXVIII, str. 185. Messinski prisežnici Filipu II, 30. ožujka 1574, Simancas E° 1142; u travnju 1574, Filip II, na nastojanje papinstva nudi

515

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

pom oć svoje Посе u slučaju daT urci napadnu Zante ili Krf, Filip II. G. d e Silvi, S. Lorenzo, 5. travnja 1574, Simancas E° 1333, ali pod uvjetom, precizira kralj, d a Francuzi ne prekinu odnose. Podsjećana ljeto 1572. Privremeni m ir o d 7. ožujka, o tom e, Д2. ožujka 1574, E° 1333; 16. ožujka 1574, ibid.\ CODOIN, XXVIII, str. 185; 30. ožujka 1574, Simancas E° 1142. 194 Nezadovoljstvo vojvode od Albe na najavu toga mira, M ondoucet kralju, 17. srpnja 1573, L. DIDIER, op. cit., I, str. 329. 195 Prema pism u Filipa II. vojvodi Terranovi, S. Lorenzo, 20. lipnja 1573, Simancas E° 1140. 196 Kralj rezimira taj izvještaj u pism u naznačenom u p rethodnoj bilješci. 197 Pitanje na koje u pućuje pism o nadbiskupa Lanciana kardinalu Coma, Madrid, 24. siječnja 1573, A. Vatic. Spagna, br. 7, F 10-11; i pism o biskupa Padove istome, 25. siječnja 1573, ibid., F 22. 198 Izvještaj Juana Curenzija nakon povratka iz Carigrada, 30. lipnja 1573, koji je poslao Granvela, Simancas E° 1063, F 35. 199 Philippe de CANAYE, op. cit., str. 158. 200 Prema svjedočenju jednog G enovljanina pristiglog s Chiosa na jednoj francuskoj lađi, Simancas E® 1063, F 42. 201 Filipu II., CODOIN, CII, str. 207-208. 202 Simancas П° 1332. 203 Op. cit., sit. 180; Granvela D onJuanu, Napulj, 6. kolovoza 1573, Simancas E° 1063, F 45. 204 Granvela Filipu II, 12. kolovoza 1573, Simancas E° 1063, F 49. Druga obavijest koja dolazi iz Venecije, ali u zakašnjenju, o tom e da Oota pomišlja na zauzimanje Trcmitskih otoka. 205 Philippe de CANAYE, op. cit., str. 181. 206 Don Juan Filipu II, Messina, 20. kolovoza 1573, prim ljeno 3. rujna, Simancas E° 1062, F 117. 207 Çuniga Filipu II, 25. kolovoza 1573, CODOIN, CII, str. 229. 208 Philippe de CANAYE, op. cit., str. 181, 186, 8 izgubljenih galija, još 8 oštećenih. 209 Çuniga Filipu U, 28. kolovoza 1573, CODOIN, CII, str. 231. 210 Simancas П° 1063, F 87. 211 Philippe de CANAYE, op. cit., str. 186. 212 Granvela Çunigi, Napulj, 11. rujna 1573, CODOIN, CII, str. 258-259. 213 Philippe de CANAYE, op. cit., str. 195. 214 Granvela Çunigi, Napulj, 8. listopada 1573, CODOIN, CII, str. 307-311. 215 Mediceo 4904, F 86. 216 Novac ide i u Flandriju, Saint-Gouard kralju, Madrid, 14. srpnja 1573, B.N., Pariz, Fr. 16105. 217 Ali pohod koji najavljuje diplomatska pošta uglavnom je onaj na Alžir; padovski biskup kardinalu Coma, Madrid, 15. srpnja, A. Vaticanes, Spagna 7, F 372; Sauli Genovi, Madrid, 14. srpnja, L.M., Spagna 5. 2414. 218 Sauli, prethodna bilješka; Saint-Gouard, vidi gore, bilješka 216. 219 Alžir prelazi u planove, D. Juan Filipu 11, Napulj, 25. srpnja, Simancas E® 1062, F 112 .

220 Simancas E° 1062, F 96. 221 G. A. Doria D. J. Austrijskom, Messina, 9. srpnja 1573, original Alžir, G.G.A. Registar br. 1686, F 191. 222 D. Juan Filipu U, Napulj, 10. srpnja 1573, Simancas E° 1062, F 105, i isti istome, Napulj, 4. kolovoza 1573, ibid., F 113.

516

Lepant 223 Isti isiome, Napulj, 5. kolovoza 1573, ibid., P 114, njegov polazak za Messinu; isti istome, Messina, 10. kolovoza 1573, E® 1140, stigao u Messinu, 9. kolovoza. 224 Dana 4. kolovoza 1573, Simancas E° 1063, P 167. 225 Iz S. Lorenza, Simancas E® 1140, M. 226 Simancas E® 1140. 227 Çuniga Filipu 11, Rim, 13. kolovoza 1573, CODOIN, C 11, str. 209. 228 Op. cit.. I, str. 243 i dalje. 229 Çuniga kralju, 23. listopada 1573, CODOIN, C 11, str. 330. Pismo dokazuje da papa nije obaviješten: »... Dijorne el otro dia elP a p a bablandom e en la jo m a d a d el senor D.Juati, que sig a n a b a a Tunes...». Vijest o osvajanju Tunisa, 11. listopada, poznata je u Napulju 22. ili 23. listopada, Granvcla Filipu II, Napulj, 23. listopada 1573, Simancas E®1063, Г 110. 230 D. Juan Granveli, Messina, 19. kolovoza 1573, kopija, B.N., Madrid, Ms 10.454, l°s 114 i 115; Çuniga Filipu II, Rim, 21. kolovoza 1573, CODOIN, C II, str. 219-220. 2.31 Oscovedo D. Juanu, Madrid, 5. rujna 1573, Л.Е. Esp. 236,1° 122. 232 Vojvoda Terranova kralju, Palermo, 7. rujna 1573, Simancas E® 1139. 233 Granvela D. Juanu, 6. rujna 1573, Simancas E® 1062, P 118. 234 Parère del Duca di Terranova, Présidente di Sicilia, sopra 1c cose di Barbcria, 17. rujna 1573, Simancas E° 1139. 235 Vojvoda od Tcrranove Filipu II, Palermo, 30. rujna 1573, Simancas E® 1139. 236 Granvcla Filipu II, Napulj, 9. listopada 1573, Simancas E® 1063, P 94. 237 Vojvoda od Terranove Filipu II, Palermo, 9. listopada 1573, Simancas E® 1139. 238 Prema izvještaju B.N., Firenca, CAPPONI, Codice, V, P 349. 239 Službena oznaka toga datum a od 11, Jorge M anrique Filipu II, Palermo, 7. studenoga 1573, Simancas E° 1140. 240 Relaciôn que ha dado el secreterio J u a n d e Soto sobre la s cosas tocantes a la fo rta le z a y reyno d e Tunez, 20. lipnja 1574, Simancas E° 1142, kopija. 241 Uputa Gabriju Cerbcllonu, Simancas E° 1140. 242 D. Juan Granveli, La Goulerte, 18. listopada 1573, Simancas E° 1063, P 114. 243 Granvela Filipu II, Napulj, 23. listopada 1573, ibid., P 110 (primitak 11. studenog). 244 Markiz de Tovalosos, B.N., Pariz, Esp. 34, P 44. 245 Palmerini, 20. listopada 1573, Đ. Com. Palermo, Qq D 84, dolazak D. Juana 2. studenog. 246 Granvela D. Juanu, Napulj, 24. listopada 1573, Л.Е., Esp. 236, l°s 88-90. 247 Saint-Gouard Karlu IX, Madrid, 3. veljače 1574, B.N., Pariz, Fr. 16106, P 304. 248 Granvela Filipu II, Napulj, 27. siječnja 1574, Simancas П° 1064, P 7, obj. F. BRAUDEL, u: Revue Africaine, 1928, str. 427-428. 249 Simancas E° 488. 250 O. de TÔRNE, op. cit., I, str. 216 i bolje, L. van DER ESSEN, op. cit., I, 1. 181 i dalje. 251 Lo que se ha pla tica d o en consejo sobre lo sp u n to s d e los m em oriales que el sec® Juan d e Soto ba d a d o d c p a r te d e lo D .Juan, s.d., Simancas E° 488 (svibanj ili lipanj 1574). 252 Vidi prethodnu bilješku. 253 Granvela Filipu II, 22. srpnja 1574, Simancas E° 1064, P 46, govori o 320 brodova. 254 Puerto Carrero Granveli, La G oulette, 19. srpnja 1574, rov je bio prokopan od strane Kartage, Simancas E® 1064, f 46; Relacion del sargento G° Rodriguez d e la Goulette, 26. srpnja 1574, Simancas E° 1141. O opsadi i osvajanju La G oulette, vidi i П° 1064, l°s 2,4, 5 ,2 5 ,5 4 ,5 7 ,5 8 ...; anonim no djelce, XVarbaftige eygentliebe besebreibung wie der Tiirck d ie berrlicbe Goleta beldgert, Nürnberg, Hans Koler, 1574; Traduzionc

517

DOGAĐAJI, POLITIKA 1 LJUDI

d i unci leticra d i S inan Bassà a ll’im peratore turco su la p resa d l Golela e d i Tunisi, s.d., B.N., Pariz, liai. 149, f°s 368-380. 255 Ili 22. ili 23, O. de TÔRNE, op. cit., I, str. 279, bilješka 6. ». 256 Vojvoda od Tcrranove Filipu II, Palermo, 31. kolovoza 1574, Simancas Ee 1141. 257 Simancas E° 1142. 258 CODOIN, Ш, str. 159. 259 Madrid, 28. kolovoza 1574, Mcdicco 4904, P 254. 260 Vojvoda od Terranove Filipu 11, Palermo, 20. rujna 1574, Simancas E° 1141; Saint-G ouard kralju, Madrid, 23. listopada 1574, B.N., Pariz, Fr. 16106. 261 Granvcla Filipu 11, Simancas E° 1064,1° 66. 262 O. de TÔRNE, op. cit., str. 280, bilješka 1. 263 Don Juan Filipu II, Trapani, 3. listopada 1574 (ibid., str. 283); Granvelino pismo od 27. rujna 1574, dram atično, ako hoćem o (Simancas E° 1064, P 61, usp. F. BRAUDEL, u: Rev. Afr., 1928, str. 401, bilješka 1) odnosi se sam o na prvi poraz, zauzeće La Gouleite. 264 D. Juan Austrijski Filipu II, Trapani, 4. listopada 1574, Simancas E° 450. 265 Isti istome, Napulj, 12. studenoga 1574, ibid. 266 Prema van DER I1AMMENU i PORRENU, navod O. d e TÔRNE, op. cit., I, str. 208, bilješke 4 i 6. Odlom ak koji prethodi osniva se na prikazu T ornea i na m om članku »Les Espagnols et l'Afrique du Nord«, u: Revue Africaine, 1928. 267 B'1 Ferraro Genovskoj Republici, 15. studenog 1574, A.d.S. Genova, Cost. 2.2170. 268 Carigrad, 15. i 19. studenoga 1574, ibid. 269 Veedor general de S. M. u Pijem ontu i Lombardiji, Milano, 6. i 23- listopada 1574, Simancas E° 1241. 270 Granvcla Filipu 11, Napulj, 6. prosinca 1574, Simancas E° 1066, aut. 271 G. de Silva Filipu 11, Venecija, 16. listopada 1574, Simancas E° 1333; isti istome, 30. listopada, ibid. 272 Giulio del Caccia velikom vojvodi, Madrid, 25. listopada 1574, Mediceo 4904, P 273 i V e . 273 Consulta de! Consejo d e Estado, 16. rujna, Simancas E®78. 274 Filipu 11, Oran, 23. prosinca 1574, Simancas E° 78. O misiji V. Gonzage, padovski biskup kardinalu Coma, 9. studenoga 1574, A. Vaticanes, Spagna br. 8, P 336. 275 Sauli Genovskoj Republici, Madrid, 16. studenog 1574, A.d.S., L.M. Spagna 6. 2415. 276 Saint-Gouard kralju, Madrid, 23. listopada 1574, B.N., Pariz, Fr. 16106. 277 Isti istome, 26. studenog 1574. 278 B.N., Pariz, Fr. 16106.

518

Poglavlje 5.

Španjolsko-turska primirja: 1577-1584.

Literatura nam je uvijek prikazivala Španjolsku kao nepokolebljivo katoličku. Tako je već mislio i jedan njezin suvremenik, Saint-Gouard1, godine 1574, u trenutku kad je francuski kralj optužio Španjolsku da spletkari s francuskim protestantima, ili se možda sprema da to učini. No ne mora biti točno da je »vjera iznad svega«. Gdje su prava viših državnih razloga vrijedila više nego u savjetima Razboritoga kralja? Sve o tome svjedoči: razmirice i ratovi s Rimom, ili ponekad tako antiklerikalno držanje vojvode od Albe u Nizozemskoj; ili pak politika koju je, barem sve do 1572, Filip II. vodio prema Elizabetinoj Engleskoj. »Koliko god paradoksalno zvučala ta tvrdnja, nisu li je nazvali nesvjesnom saveznicom engleske reformacije?«2 A njezina vjerska politika na Indij­ skom oceanu, preko portugalskih područja kojih se dokopala nakon 1580, bila je tolerancija. Ali ništa bolje ne određuje stav španjolske vlade od njezinih pre­ govora, od njezinih kompromisa s islamskim državama i vladama. Zatražiti pomoć sufija (u što se upustio sam Pio V), povezati se sa Šerifom kao što će učiniti Filip II, samo nekoliko godina nakon portugalskog poraza kod Alkazar Kebira, ipak je nešto posve drugo od križarskog duha. Car, sa svoje strane, neprestano pregovara s Turčinom. Diploma­ cija Filipa II. naslijedila je od Carigrada m etode pa čak i predm ete carske diplomacije koja je ostala u njenoj službi zbog obiteljskih razloga ili zbog novca: rat u Ugarskoj, kad ima rata, vodi se djelomično s dobrovoljnim prilozima Španjolske. Španjolska dakle iskorištava careve postupke kako bi na putovima koji vode prema Carigradu postavila cijelu mrežu španjolskih agenata. Za jednoga koji nam je poznat, na kojega upućuje staro djelo Hammera, iz Bečkih arhiva, radilo je desetero, razapinjući tisuće niti koje se gube u velikom spletu događaja i koje je kasnije gotovo nemoguće pronaći... 519

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

Ipak, najprije bismo voljeli pronaći njih kako bismo, preko tih najmračnijih putova, razumjeli veliki obrat sredozemne politike tijekom godina 1577-1581. Zatim ćemo, ali tek zatim, istražiti, u njihovoj ukupnosti, probleme tih prijelomnih godina. Da osvajačke strasti nisu Tursku, poslije 1579, gurnule prem a istoku, na Perziju, a Španjolsku Filipa II, 1580. godine, prema zapadu, u osvajanje Portugala i svijeta, što bi za povijest (koja ga gotovo i ne poznaje), značilo dugo i rom antično pregovaranje Marglianija, koje ćemo što je moguće pobliže pokušati osvijetliti?

1. Marglianijeva misija, 1578-1581. Već smo ukazali na pokušaj Nicoloa Secca i Franchisa, 1558-1559, u vezi s Bečom i Genovom. Pokušaji 1564. i 1567. također su bili pokrenuti iz Beča. Ali vjerovali smo da u iznošenju događaja ne moramo navesti i misiju, 1569-1570, koja je bila povjerena stanovitom mal­ teškom vitezu, Juanu Bareliju. Korak u n atrag: prvi m irovni pokušaji Filipa II. Taj je Juan ili Giovanni Bareli u prosincu 1569. stigao u Kataniju, s uputama Filipa II, koje su imale nadnevak od 27. listopada. Njegova služba kod velikog meštra uvukla ga je u jedan vrlo složen slučaj, slučaj grčkog popa s Rodosa, Joana Acide (ime preuzimam iz španjolskih tekstova) koji je, u vezi s izvjesnim Karnota-begom, nastanjenim u Moreji, pokušao pobuniti zemlju protiv Turaka. On je također obećavao da će zapaliti carigradski arsenal. Datumi su (venecijanski je arsenal srušen 13. veljače 1569) previše blizu, ako se prisjetimo odgađanja zadatka, a da bi se moglo pomisliti da je ideju potaknuo venecijanski slučaj. Uostalom, ponude te vrste, bile su često iznošene u »drugom španjolskom uredu«, za Alžir kao i za Carigrad. Zadužen da razmotri prijedlog Juana Barelija, Pescaire je priznavao da je vitez uživao povje­ renje pokojnog velikog meštra, da je bio upoznat s događajem u Moreji, ali ne i sa svim njegovim pojedinostima, kao ni s načinima predviđenim za paljenje turske flote. O tome je govorio kralju iz druge ruke, ali malo je, da ne kažemo previše, požurio, računajući da će se iz toga izvući uz pomoć Grka. Pescaire se sam upustio u pregovore s Rodošaninom i poslao ga na Levant gdje je ovaj samo čekao da mu pošalju jednoga od njegove braće kako bi se bacio na posao onako kako je utanačeno. Ali brat, podanik Venecije, koji je morao doći potražiti navu El Cunado s napravama 520

Španjolsko-turska prim irja: 1577-1584.

nužnim za paljenje turske flote, oklijevao je da krene na put. Povezan od početka s Venecijom, želio je propusnicu. Zatražiti je od signorije, tako sumnjičave u tim stvarima, nije se moglo ni pomisliti. Napokon su Juanu Bareliju, nakon što su ga prerušili u časnog trgovca, povjerili jednu pošiljku na El Cunadu, i dali mu upute za patrijarha i Josipa Micasa, a koga drugog... Kao dodatnu mjeru opreza, potkralj je morao stavili brod pod svoje ime, kao da ide otkupiti zarobljenike. S eksplozivom i 50.000 škuda vrijednom robom brod je 24. siječnja napustio Messinu. Ali na Levantu će sve propasti. Nakon svega, pop je optužio viteza da je ugrozio cijelu stvar. Doista, prilika za paljenje arsenala je propala; u Moreji je umro Karnota-beg s kojim se računalo; patrijarh, koji je morao poslati na Zante po darove koji su mu bili namijenjeni, ništa nije učinio... U svakom slučaju, markiz Pescaire se u svom ne baš jasnom izvještaju koji je poslao u lipnju 1570. nije želio izjasniti o odgovornima u toj »ozbiljnoj« stvari-^. U svemu tome, rekli bismo, nema ništa od prijateljskog razgovora, već naprotiv. Ali evo jednog drugog teksta, devet godina kasnije. Ovaj put smo u Carigradu kod staroga Mehmeda Sokolovića, razdražljivog, ili koji barem hini razdražljivost, prepredenošću i izgovorima španjolske diplomacije. Naspram njemu, Giovanni Margliani, španjolski agent o kojem će biti još mnogo riječi. »Paša mi reče: ali objasnite mi dakle s kakvom su primisli (Španjolci) poslali ovamo'*... Losatu, s kakvom su primisli poslali malteškog viteza koji je, tek sam to kasnije saznao, bio vitez Bareli, s kakvom primisli (je došao) don Martin (d’Acuna)«5. Postojala je dakle Barelijeva misija u vezi s primirjem. Ne u lipnju 1570, to je očito. Valja pretpostaviti da bi Bareli, došavši ovamo da digne u zrak arsenal i pobuni Moreju, ponovio taj isti put, s maslinovom grančicom; ili bi tada (dobro ili loše) izveo oba posla istodobno. Što to drugo znači nego da se Španjolska za svoje diplomatske potrebe na Istoku služi svojim špijunima i svojim ljudima koji su povezani s ozlo­ glašenim svijetom odmetnika? S toga je stajališta značajna afera Bareli, koju postavljamo kao kariku za istraživanja koja će biti sretnije ruke od našeg. Sljedeći na popisu Mehmeda Sokolovića, Martin d ’Acuna, kojega bolje poznajemo, nalazi se 1576. u Carigradu. To je čovjek niska roda, s bliskim vezama među gradskim odmetnicima. Kad se vraća u Italiju, kao začetnik odlučujućih razgovora 1576, ne prati li ga glas da je zapalio tursku flotu? Mehmed Sokolović, dobro upućen, žali se na neobične prijedloge toga ambasadora. Španjolski uredi, koji dobro poznaju don Martina, priznaju ipak da je on mogao doista zapaliti jedan galijun. Ta se priča neobično podudara s nekim pojedinostima Barelijeve misije iz 1569-1570. Ona dopušta da pomislimo kako smo obuhvatili jedan od deset pokušaja. Odmetnici koji žele steći milost, nekadašnji zarobljenici 521

DOGAĐAJI. POLITIKA 1 LJUDI

koji se nameću kao poznavaoci Levanta, Grci koje uvijek valja nadzirati (kao što kaže jedan španjolski izvještaj6), malteški vitezovi, Albanci, carski izaslanici; dodajte njihove sugovornike: Židove, Nijemce'kao što jc doktor Salomon, dragomane poput Horem-bega, sve to je sumnjiva gomila koju nisu uvijek službeno podupirali njihovi poslodavci, i koja je nosilac diplomatskih poslova. Kasnije će, u 17. stoljeću, kucnuti trenutak za isusovačke posrednike7. Nakon 1573, ti su ljudi užurbaniji nego ikada. Na tržištu pustolo­ vina stalno stoji otvorena španjolska ponuda: nagrada koja se nudi svakome tko zna nešto o Istoku. Je li se zato ludi Claude Du Bourg ponudio Razboritom kralju 1576. da sve sredi u Carigradu, u kojemu je svatko znao kako je divno radio 1569! Tražio je samo 100.000 dukata: mnogo više nego što je mogla stajati kupovina samog velikog vezira!8 U vrijem e D on Ju a n a Godine 1571. sam Don Juan dopisivao se s Turcima. Tako je nalagao rat u 16. stoljeću. Selim mu je uputio pismo s darovima, nesumnjivo nakon Lepanta9, a Don Juan je odgovorio da je sve primio preko eunuha Acomata iz Natolije, da mu on šalje natrag jednog špijuna »koji je došao odatle po tvojoj zapovijedi da upozna sustav kršćana, i koji je zamalo umro, a ja sam mu ne samo povratio život nego sam mu dao da vidi sve moje zalihe i planove, a to je da s tobom neprestano ratujem«. Nismo sigurni ni u datum, ni u autentičnost tih dokumenata, neizvjesnog podrijetla. Ali sama prepiska koju su potvrdili suvremenici postojala je; dokaz su ti zapisi. Udvornost, romantični izazovi: te 1571. godine, to uostalom nisu pregovori. Ali dvije godine kasnije, pravi razgovori zacijelo su u toku. Dana 30. lipnja 1573, jedan se Granvelin posrednik, Juan Curenzi, vraćao iz Carigrada. Obavještajac, pregovarač? Ne nužno10. Ali u lipnju, srpnju, španjolski su agenti več bili na putu prema Turskoj. Ako su oni prvi krenuli na put, mogli bismo pomisliti da je o tome bilo odlučeno nakon odmetništva Venecije. Filip II. saznao je za Venecijanski mir 23travnja 1573; Don Juan 7. travnja. Ta misija zapravo je samo jedna u nizu, ali ona je vrlo neobična. Jer u suštini se Španjolci spremaju da učine, u mjesecu lipnju, ni više ni manje nego ono što su učinili Mlečani. Biskupa Daxa s tim je putovanjem 16. srpnja već upoznao njegov agent iz Dubrovnika11. Deset dana kasnije12 točno je znao o čemu se radi. Nakon što je zatočio sina Ali-paše, unuka jedne »sultanije« i samoga Selima, ophodio se s njime s najvećom ljubaznošću. Odbio je darove koje mu je poslala sultanija, a sam joj je poslao prekrasne darove koje je ona namjeravala dati Selimu. Spominje to Du Ferrier, španjolski 522

Španjolsko-turska prim irja: 1577-1584.

ambasador u Veneciji1*. Ljubaznost i uljudnost prekrivaju stvarne pre­ govore. Doista, kada 18. srpnja u Carigrad stiže Ali-pašin sin, oslobođen bez otkupnine, prate ga četiri Španjolca, među kojima i tajnik Don Juana, Antonio de Villau (Vegliano), i jedan Firentinac, Vergilio Pulidori, cortcgiano del duca di Sessa. Biskupu koji se raspituje, Mehmed Sokolović kazuje da je u pitanju spletkarenje njegovih neprijatelja, osobito Josipa Micasa. Ali ako španjolski kralj želi mir, dodaje on, valja da plati porez i preda nekoliko »utvrda« na Siciliji. A biskup se čudi da je španjolski kralj učinio taj korak bez prethodnih obećanja: »što me navodi na pomisao da osim velike želje i nužnosti da sklopi mir s te strane, kako bi posvršavao flandrijske poslove, on predviđa neku drugu smutnju, još goru od ove; ili ima kakvu drugu nakanu, još veću od svega ovoga«1'1. Čini se da obaviješteni Španjolci ne odbacuju ideju o danku: platili bi ga u isto vrijeme kad i onaj cara. Očekuju Piali-pašu i Euldj Alija, i računaju s njihovim snažnim utjecajem u ostvarivanju cilja. Prvi se paša, Mehmed Ali, užasava pregovora, ili barem tako govori. Ali ni u što se ne bi trebalo zakleti. Sultan je, što je i poznato, vrlo škrt. On želi okončati troškove pomorskog rata, utoliko više što na taj rat gleda sa zebnjom. Napokon, na Istoku očekuje smrt starog suiija. Španjolska spletka dakle nije a priori osuđena na propast. Francuski su ambasadori, u prošlosti, zakočili mnoge takve pokušaje u vrijeme Karla V. i samog Filipa II. Ali ovaj put Španjolci ističu velike trgovačke projekte, osobito otvaranje trgovine s Levantom u cijeloj Italiji, dok bi Mlečani i Francuzi iz nje bili isključeni. Ne bi li povećanje prometa koje bi iz toga proizašlo povećalo danak koji je skupljao turski sultan? To se barem sjaji u njegovim očima15. U taj pokušaj, u kojem još jednom susrećemo Josipa Micasa, uključeni su i Toskanci (pregovori za koje posjedujemo sve elemente), torinski Židovi koji nagovaraju Savojca, željnog da u Nici, uz podršku Židova, obnovi ono što je Cosimo de’ Medici učinio u Livornu16, a kasnije Lukežani. Je li ta sveopća želja za trgovinom znak vremena? Isključenje Venecije (kakvo li divno mjesto ostaje upražnjeno!) izaziva brojne lakomosti koje su imale vremena da se iskažu, pa čak i počnu ostvarivati kad je, od 1570. do 1573, Venecija bila udaljena iz trgovačkog nadmetanja. Svi ti apetiti prate i učvršćuju španjolsku politiku. Jato ambasadora, agenata, darova, obećanja pljušti u Carigrad. Taj masovni napad, zabilježi! će kasnije biskup, konačno se ostvaruje u prilog »uvođenja Španjolca«17, a kad je netko predstavnik Francuske, ali siro­ mašan predstavnik, može imati samo neugodne dojmove. »Paša se smije tome što mu želimo vezati ruke, a ne staviti ništa u njih«18. Ali želimo li vidjeti jasno, valja obratiti pažnju na razlike između dviju godina, 1573. i 1574, kroz koje se protežu pregovori. Još u rujnu 523

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

1573-19 biskup Daxa mogao je vjerovati u mogući uspjeh Španjolske. Njezine su snage znatne: Turčin ima teškoća u Jem enu, teškoće kojih nam se detalj ukazuje kao nerješiv rebus i koji će uostalom te iste godine riješiti Sinan-paša20. Ali čini se da je Don Juanovo osvajanje Tunisa, na samom kraju ljeta, ugrozilo pregovore kojih je tok biskup Daxa zabri­ nuto pratio. Ako se okončaju, kao što će se okončati usporedni prego­ vori cara, zateći će Mlečane nesprem ne prije potpisivanja njihovoga vlastitog mira koji je, zaključen 7. ožujka 1573, bio potpisan tek u veljači 15“Ч, kad se Turčin odrekao eventualnih ustupaka, posebno Kotora i Zadra21. Sve nam to objašnjava tjeskobu i naoružavanje Venecije, način na koji njezina diplomacija gotovo u stopu prati biskupa Daxa. Ona živi svoj život koji bi njezini susjedi vrlo rado ugrozili. Kreta je izabrani plijen, bez dovoljnog naoružanja, a »njeni nezadovoljni stanovnici odavno nastoje da se oslobode potčinjenosti«22. Potpisivanje španjolsko-turskog ugovora bio bi za Francusku težak udarac. Ali ipak, u veljači 1574, biskup je vrlo zadovoljan što je izbjegao raskid između Venecije i Turaka zbog zadarskih granica i šibenske utvrde. Tom je prilikom Francuska još jednom spasila Veneciju protiv koje svi rade. U toj su napetoj trci Španjolci i carske snage na kraju izgubili. Nakon zaključenja Venecijanskog mira, piše francuski ambasa­ dor, »više ne strahujem toliko od Španjolaca«2*. Njezin je spas, on to dobro zna, bila okupacija Tunisa, čime su Španjolci prepriječili Turcima pristup njihovim posjedima u Đerberiji, koji bi im bili »slabo osigurani da su stvari ostale onakve kakve jesu«24, pisao je u veljači 1574. To je nekoliko činjenica koje su nam poznate. U jednom svežnju u Simancasu nedvojbeno će se pronaći zapisi s tih pregovora. Problem koji sc, po francuskoj prepisci, nameće jest da se sazna je li Španjolska željela primirje ili je samo pokušavala voditi igru protiv Venecije (upravo u trenutku kad joj je davala garancije za pomoć u slučaju turskog napada). Ni jedan, ni drugi cilj nisu bili ostvareni. Ali da se pregovori nastavljaju, o tome nema nikakve sumnje. I s istim sudionicima, pomalo zbunjenim zbog nedostatka preciznih uputa i zbog odvijanja događaja koji su doveli do ponovnog turskog osvajanja Tunisa, u rujnu 1574. Osamnaestoga toga mjeseca biskup Daxa pisao je Caterini d e’ Medici: »Španjolac i Firentinac koji su ovdje već nekoliko mjeseci« upravo se spremaju otići; njihove su isprave u redu, ali ih uvijek, u posljednjem trenutku, zadrže kao taoce i kao ambasadore. »Pregovori su (u ovoj zemlji) uvijek pogibeljni«, pisat će kasnije Margliani. Oni su uvijek krajnje složeni. Jedan izvještaj iz španjolske ambasade u Veneciji spominje, 1574. godine, dakle istodobno s pregovorima u Carigradu, susret u Veneciji između čauša, secretario del Turco, i izvjesnog Uvija Celina, povodom španjolsko-turskog mira. Na nesreću, 524

Špartjolsko-lurska prim irja: 1577-1584.

ne možemo utvrditi datum, nesumnjivo kasniji od potpisivanja Veneci­ janskog mira, bez čega Venecija možda ne bi dopustila da se pregovori održe na njezinu području25. U veljači 1575.26 Granvela je prilikom stupanja na prijestolje Murata III. govorio o miru s Turcima. Ali Selimova smrt neće bog zna što promijeniti, budući da se pod novim sultanom nastavila vladavina Mehmeda Sokolovića, sve do dana kada ga je 1579. umorio neki fanatik. Istina je da će djetinjasti princ Murat sklon raskoši više nego njegov prethodnik otvoriti svoju državu strancima. A iznad svega, više nego ljudi, mijenjala su se vremena, namećući Turskoj nove životne uvjete. N eobičan pobjednik: Martin de Acuna Jesu li nakon velike borbe španjolske diplomacije u Carigradu, 1573. godine, prekinuti pregovori? Možda. U svakom slučaju, to je značilo zastoj, sve do dolaska novog ambasadora u tursku prijestolnicu, Martina de Acurie. Nisam o don Martinu pronašao dokumente koji bi omogućili da se točno opiše njegova neobična osoba. Oni ipak govore mnogo više od onoga što je o njemu iznio Charrière i oni koji su ga pratili (Zinkeisen ili Jorga), to jest, ime i nadimak koji mu pridaju, Cugnaletta. Don Martin se javlja u povijesti 1577. Pošavši iz Napulja, gdje ga je potkralj opskrbio s 3 000 dukata, stigao je u Carigrad 6. ožujka, pouzdamo li se u jedan mletački izvještaj27. Njegov je boravak bio iznimno kratak, budući da se već 23- travnja vraća u Veneciju. Guzman de Silva objašnjava u jednom pismu da je don »Garcia* de Acuna pošao s propusnicom za otkup zarobljenika u Carigrad, ali da je »tamo bio samo zato da dogovori primirje s Turčinom, koje je isposlovao na pet godina«. Nalazimo doista u Simancasu jednu kopiju nacrta o sporazumu koji je don Martin uspio ostvariti s turskim ministrima, dogovoru koji nosi datum od 18. ožujka28 i čiji prvi retci: »Višnji i nedokučivi Bog nadahnuo je i prosvijetlio srca dvaju careva...«, očito podsjećaju na turski orginal. On donosi i jedno pašino pismo Filipu II, s obećanjem da turska armada neće isploviti 1577. Brz posao. Dobro obavljen posao? Svi se Španjolci nisu u tome slagali. Kad se u travnju don Martin na putu prem a Španjolskoj zaustav­ lja u Napulju, markiz od Mondejara, Granvelin nasljednik na mjestu potkralja, prima tu osobu. S toliko neljubaznosti da se sam ispričava. Ali, objašnajva on, to je »jedan od Španjolaca s najmanjim ugledom koji su došli u Italiju«29. Vraški je indiskretan: nakon što mu se Mondejar morao zakleti da neće odati ništa od onoga što mu je povjerio o svojoj misiji, učinio je sve da to dan kasnije razglasi po Napulju. To je ili njegova 525

DOGAĐAJI, POLITIKA 1 LJUDI

pogreška ili pogreška njegove pratnje, dodaje Mondejar, čiji bijes mo­ žemo zamisliti. Čini se bjelodanim da ne treba optuživati ni pratnju, ni pristranost potkralja budući da je u Carigradu don Martin ignfo tu istu igru. Klonio se čestitih ljudi, čudio se carski ambasador, da bi se povjeravao najgorim odmetnicima u gradu. »Svi derani na ulici poznaju i njega i njegovu tajnu«30. Uz to je rasipnik, kockar, pijanac. Od 3.000 škuda koje mu je dao Mondejar na polasku za Carigrad, polovicu je poslao u Španjolsku u obliku svile i srebrnine. Zatim je ostatak prokoc­ kao na putu, u Lecceu. Na njegovu povratku, Mondejar je primoran da mu da drugi predujam kako bi mogao nastaviti prem a Španjolskoj. Ali traži račune, za prošlost kao i za budućnost31. U lipnju don Martin je u Španjolskoj i usm eno izvještava Antonija Péreza o svemu što je dobro obavio u Carigradu32. Jer, učinio je, čini se, dobar posao. Možda je stigao u povoljnom trenutku? Ma kako bilo, od paše je isposlovao da turska armada ne isplovi, unatoč nastojanjima Huldj Alija33. Osobito je uspio otvoriti put pregovorima za primirje. Naposljetku, možda mu je pomogla i njegova vlastita indiskrecija, nje­ gove loše veze i nedostatak obzira. Svakako, on nije čovjek »od karijere«! I nije mario što će izazvati španjolsku sumnjičavost. Jesu li u Madridu o svemu previše znali? Kako bilo, don Martin se više nije vraćao na Istok »zbog zdravstvenih razloga«, kažu službeni dokumenti. Cijela je povijest u jednoj rečenici. Jedno pismo koje je 1578. pisao kralju, u kojem objašnjava da, s jedne strane, njegov nasljednik neće moći u pamćenje paše prizvati njegova obećanja, a s druge da neće oklijevati da sebi pripiše zaslugu za sve što je on sam učinio, otkriva don Martinovu grižnju savjesti i... izvrsno zdravlje3*1. On je nedvojbeno preuveličavao vrijednost svojih zasluga, jer je u kolovozu u Otrant, a zatim u Napulj, stigla jedna druga ličnost iz Carigrada, i taj je Aurelio de Santa Cruz također nosio povoljne prijedloge turskog vladara. On je tvrdio da ovaj »žarko želi primirje, jer je to miran čovjek i čovjek koji voli mir, predan književnosti, a neprijatelj rata... i svega onoga što bi moglo remetiti njegov spokoj«. Što se tiče Mehmed-paše, najvećeg autoriteta iza sulta­ na, on ima više od sedamdeset pet godina i mrzi rat. Među drugim ministrima jedino Sinan-paša pokazuje agresivnost, ali on je jedan od najmanje utjecajnih35. To je posljednja riječ, prilično turobna, o Martinu de Acuni. Prema jednom dokumentu British Museuma bio je, po kraljevoj zapovijedi, pogubljen 6. studenoga 1586, dakle dugo nakon pojedinosti koje smo iznijeli, u jednoj dvorani dvorca Pinto, u blizini Madrida. U vezi s tim nedovoljno smo obaviješteni o jednom od njegovih zlodjela u Turskoj (potkazivanje jednog španjolskog agenta), a opširno o kršćanski dirlji­ vim okolnostima njegove smrti36. 526

Španjotsko-turska prim irja: 1577-1584.

G iovanni Margliani Potkraj godine 1577, na preporuku vojvode od Albe, kralj je u Carigrad poslao jednog milanskog viteza, rođaka Gabrija Serbellonija, Giovannija Marglianija. On se 1574. borio u Tunisu; ranjen je — izgubio je oko — bio je zatočen, a zatim otkupljen od Turaka 1576. posredstvom jednog dubrovačkog trgovca, Nicoloa Prodanellija*7. Upute koje mu je dao kralj i čije smo fragmente pronašli, neprecizno datirane, potječu iz 1577. One su napisane vrlo općenito. On će morati proći kroz Napulj, gdje će se suzdržati od toga da informira markiza Mondejara. Pratit će ga neki Bruti koji je, po našim obavijestima, ili Albanac, ili »dostojan­ stvenik« carskog dvora, ili pak pouzdanik mletačke signorije38. Možda je bio sve odjednom? Margliani je obaviješten da će morati naslijediti Martina de Acunu, zadržanog zbog zdravlja, i pregovarati o primirju. On će se pobrinuti da Malta i talijanski knezovi to shvate... To je sve i malo da bi se osvijetlilo podrijetlo tih važnih pregovora. Je li Margliani bio izabran zbog svojih istinskih zasluga (čovjek je vješt, čestit, elastičan, pristupačan; piše neumorno); ili su pak jedno­ stavno željeli od pregovora udaljiti ljude poput don Martina i uzdići ih na ozbiljnu i dostojanstvenu razinu? Teško je to reći, ako nemamo ni službenih, ni tajnih uputa (koje Margliani spominje u svojim pismima) novome španjolskom izaslaniku u Carigradu. Krenuvši s napuljske obale, Margliani i njegova pratnja stigli su 8. studenoga u Valonu39. Iz nje su ponovno krenuli 13- studenoga. U Monastiru su bili 25. studenoga, a 12. prosinca u Rodochiju, odakle je Margliani o svom dolasku obavijestio Horem-bega, već umiješanog u pregovore u vrijeme don Martina. Četrnaestoga je posebnom poštom stigao odgovor u Porto Piccolo, na nekoliko kilometara od Carigrada, kamo je mala skupina stigla još iste večeri. Nakon što ga je u vlastitoj kući smjestio čauš koji ga je i doveo, voda izaslanstva odmah se u njoj sastao s Horem-begom. Ali zadovoljili su se samo s izmjenom nekoliko ljubaznih riječi, odgodivši za sutradan ozbiljne stvari. Već sutradan sve je krenulo loše. Čim je Margliani izložio svoju zadaću, Horem-beg ga je prekinuo ovim riječima: »Da sam ja kršćanin, stavio bih znak križa pred sve laži koje je izmislio don Martin. Pasa očekuje ambasadora: to smo napisali i Nj. V., a to je upravo ovdje obećao i don Martin preko jednog čovjeka koji je ovamo došao. Paša će mu uvelike zamjeriti što je tako promijenio mišljenje. Neka Bog pomogne da iz toga ne nastane nepo­ pravljiva šteta za vaše ljude«. Zamjerku je doista žestoko ponovio paša, kao i dragoman i doktor Salomon, njemački Židov, kako se smatralo, u svakom slučaju, moćna ličnost bliska vladajućim krugovima i koju je valjalo izdašno platiti u 527

DOGAĐAJI. 1>()1.ТТ1КЛ I LJUDI

ovom slučaju (što ne znači da je, u vulgarnom smislu riječi, bio potku­ pljen). Je li ta žestina bila iskrena? Je li don Martin lagao? Marglianijevi iskazi i ono što o toj osobi znamo, mogli bi navesti na potvrdan bdgovor, ali taj carigradski svijet, sa svojim složenim igrama, preporučuje povjes­ ničarima oprez, kao i ambasadorima i diplomatskim predstavnicima nižeg ranga. I komedija tu igra svoju ulogu. Očito je da su Španjolci još jednom željeli postupiti obrnuto. Ako se don Martin doista i previše angažirao 1577, njegovo je zadržavanje u Španjolskoj možda i proizašlo iz toga. Naprotiv, Turčin je želio veličanstveno izaslanstvo. Poslali su mu nekakvu nepoznatu osobu, nekadašnjeg zatočenika, ćoravca, što je izazivalo šale Eulidj Alija (koji se protivio primirju) i Francuza... Njegova pratnja, sve neki beznačajni ljudi, neki Aurelio Bruti, sumnjiva roda, drugi Aurelio de Santa Cruz, poznat kao običan trgovac, stručnjak za otkupe, obavještajac Španjolaca, napola špijun... Povrh svega, mala je skupina činila što je manje buke bilo moguće. »Ne žele biti ni viđeni, ni prepoznati«, kaže se u jednom francuskom pism u10. Opat de Lisle bilježi 22. siječnja: »... spom enuti Margliani, umjesto onih ambasadora koje se očekivalo, sve blistave i natovarene darovima, pojavio se kriomice, s ovlaštenjem da raspravlja o rečenom primirju«'11. Tijekom godine Margliani je čak pustio svoje ljude da idu »odjeveni u odjeću robova«. Često je skrivao lice. Jednoga dana, očeku­ jući audijenciju kod paše, izdaleka je spazio baila Mlečana. Odmah je šmugnuo u prostoriju u kojoj ga je dotad primao paša, navukavši time žestok bijes nazočnih Turaka. Sam priča o tom događaju i hvali se njime, ne zato što njegova diskrecija nije ljubav prem a bolesnoj tajnovitosti, već naređena diskrecija, o čemu ne treba dvojiti. Gerlach, čiji je Tagebucb odličan izvor za sve Marglianijeve pregovore, bilježi na početku svojega iskaza: Španjolci doista žele mir, ali istodobno žele da stvar zadrži određenu tajnovitost te da se ne ponize pred Turčinom42. Može se objasniti pašina zlovolja koju odaju njegove šale na račun pape, aluzije na teškoće u Flandriji, njegov zahtjev za ustupanje Orana. Ali mir je bio nužnost, i to su živo osjećale i turska i španjolska strana. U nedostatku ambasadora, razgovaralo se s Marglianijem. A kako jc trebalo završiti prije proljeća, uslijedile su audijencija za audijencijom. Nakon 1. veljače Margliani je zabilježio jasno popuštanje. Sedmoga je potpisano primirje na godinu dana43, neka vrst »prekida neprijateljsta­ va«, gentlemen's agreement. Naslovni je tekst potvrda o usuglašenom prijevodu tumača Horem-bega i doktora Salomona Askanasija, koji su odigrali odlučujuću ulogu u tim pregovorima. Paša je obećao da te, 1578. godine, uz obavezu reciprociteta, turska armada neće isploviti. Primirje se protezalo na cijeli niz država, od kojih je jedne određivao španjolski kralj, a druge turski sultan. Naime, na turskoj strani, francuski 528

Španjolsko-turska prim irja: 1577-1584.

kralj, car, Venecija i poljski kralj, zatim »knez« Feza, »iako to nije potrebno, dodaje izvor (koji ovdje usput iznosi veliku tursku težnju), iako to nije potrebno, budući da on nosi zastavu Presvijetlog Turskog Sultana i iskazuje mu poslušnost«. Na strani Filipa II, papa, »otok Malta i posjed Reda svetog Ivana koji obitava na tom otoku«, republike Genova i Lucca, vojvode od Savoye, Firence, Ferrare, Mantove, Parme i Urbina, i napokon, gospodar Piombina. Što se tiče portugalskog kralja, podra­ zumijeva se da turska armada neće ići na njegove države s onu stranu Gibraltara, »Bijelim morem«. U vezi s Crvenim morem i Indijskim oceanom, obećanja nisu toliko jasna; što se toga tiče, sam Bog zna što će se dogoditi. Sve u svemu, blistav uspjeh. Ostvaren brzo, bez driješenja kese i tiho, kao što je i željela španjolska diplomacija. Brz uspjeh: pregovori su trajali od 12. siječnja do 7. veljače i bili su isto onako živo vođeni, kao i pregovori Martina de Acune. Možda stoga što je za Turke bilo bitno da pravodobno izbjegnu mobilizaciju flote i velike troškove koje bi ona povukla. Operacija bi se dakle isplatila jedino ako se zaključi prije kraja zime. Odatle i datumi dvaju primirja: 18. ožujka 1577; 7. veljače 1578'и ... Ali Turci i dalje traže jedno španjolsko izaslanstvo u doličnu i propisanu obliku; oni žele blistav diplomatski uspjeh koji bi odjeknuo u Europi. Oni to ustrajno traže. I sporazum od 7. veljače donosi u zaključku formalno obećanje o razmjeni ambasadora. Uz pomoć okol­ nosti. to ćc još za tri godine produžiti Marglianijev boravak u Peri i biti uzrokom njegovih nevolja. Nije li se morao vratiti u Europu još u proljeće 1578, nakon što je završio svoju misiju? Nedvojbeno, nije na to previše mislio, nadajući se da će, kao što otkriva njegov brzojav od 30. travnja upućen Antoniju Pérezu15, sam postići željeni rezultat, to jest, prekid neprijateljstava na dvije ili tri godine. U groznici i iluzijama o lakim pregovorima, mogao je imati i nekih nada. Čim je od svoga dubrovačkog prijatelja Prodanellija saznao za pobjedu don Juana u Gemblouxu, koja je bila potvrđena i drugim putovima, odmah je to potkraj travnja pokušao iskoristili da ukori »Dottorea«. »Uvijek sam govorio Horem -begu i Vašem Gospod­ stvu«, kazivao mu je, »da nisam sklon povjerovati da je Njegovo Veličan­ stvo, moj kralj i moj gospodar, sklono da pošalje jednog ambasadora. Horem-beg je bio skloniji da povjeruje Aureliju (de Santa Сгосе) nego meni samom. Bog zna što će iz toga nastati. Što se mene tiče, ostajem pri istom mišljenju, to više što don Juan hrli u pobjedu i što je turski sultan zauzet drugim ratom s Perzijom, koji je poznat kao pun opasnosti i briga; on čini živu protutežu ratu u Flandriji. Ukažite dakle Mehmedpaši da bi mu išlo u prilog da se osigura od snaga španjolskog kralja, 529

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

moga gospodara, na dvije ili tri godine, i da pristane na rješenje o prekidu neprijateljstava koje bi se zaključilo mojim posredovanjem«. No to je bilo smiono i preuranjeno. Pašin odgovor ’ubrzo je uslijedio, ljubazan, barem u obliku koji mu je dao doktor. Govorio je da se nimalo ne protivi razlozima koji su m u dani na prosudbu. Ali turski je sultan bio mlad i željan slave. Margliani ga je u veljači oslikao kao podložna sugestijama, susretljivijeg od Selima, koji se prepušta prvim dojmovima. Ali zapravo, kaže on, svakodnevni pritisci Euldj Alija imaju svoju težinu kod vladara. »Kapetan mora« preuzima na sebe da čak i s osrednjom flotom nadjača Španjolsku, tada toliko opterećenu. Dakle, »dogodilo se, povjerava paša doktoru, da sam tako otvoreno govorio u prilog don Martinu, koji me je prevario, da više ne mogu ponovno započinjali«. Tu on uzdiše i jadikuje: »Ovo carstvo više nema ni glave ni repa«. Krasne riječi koje ponavlja Margliani, ne zaboravljajući ni: »U pravu si, doktore«, kojima je paša pozdravio izlaganje španjolskih teza. Ali u zaključku se paša vratio na pitanje ambasadora. Neka Filip II. pošalje samo jednog, i on će biti posve sklon izići u susret njegovim zahtjevima. Ali ako ga ne pošalje, kaže Mehmed, »i ja ću se pridružiti mišljenju kapetana mora«. Nakon čega se zaklinje na glavu turskog sultana da je podnio sve muke svijeta u traženju zaključenja primirja, to jest da spriječi armadu da isplovi. Tako se u pašinim ustima prepleću uljudnost i prijetnje. Kršćani i Turci igraju prepredenu igru. U njihovim pregovorima, koje je u svojim pismima vjerno prenio Margliani, ne nazire se ni najmanji dojam nelagode i oni otkrivaju vrlo složenu i vještu, ako ne i vrlo skrupuloznu diplomaciju koja se ne odriče, ni s jedne, ni s druge strane, najistančanijih lukavosti. »Marglianijev čovjek«, zadužen da u Španjolsku odnese tekst pri­ vremenog primirja, krenuo je iz Carigrada 12. veljače 1578. Na novosti koje je donosio, državni je savjet u Madridu odgovorio u više navrata46. Bez muke su se uspjeli usuglasiti o nužnosti da donesu zaključak, »s obzirom na stanje poslova Nj. V. i njegovih financija, i nužnosti da sredi stvari i učvrsti svoja kraljevstva...«. Valja se sporazumjeti s Turčinom, svi se u tome slažu, ukoliko nitko ne želi da se uđe u dubinu spora. Naprotiv, savjetnici oklijevaju u »pitanjima protokola i prestiža«: hoće li. ili ne. poslali jednog ambasadora? I u potvrdnom slučaju, hoće li se zadovoljili da pošalju vjerodajnice Marglianiju? Rasprava se na to svela. U rujnu je bilo u načelu odlučeno da se pošalje ambasadora, i stanoviti don Juan de Rocalull '7, prilično blijeda ličnost, kako nam.ga prikazuje jedno pismo iz 1576, zapovjednik nekoliko galija napuljske eskadre48. primio je u lom smislu upute. Njegova opća uputa, bez točnog datuma, potanko je iznosila pojedinosti pregovora. Ona je bila popraćena »dru­ gom uputom« s nadnevkom od 12. rujna 157849, koja je predviđala 530

Španjolsko-turska prim irja: 1577-1584.

slučaj d a Rocafull »ne bi m ogao« u ći u C arigrad. P ožurivao je tada k ap e tan a Echevarrija koji g a je p ra tio , sa z a d a ć o m d a zatraži d a se p rim irje zaključi p o sre d s tv o m M arglianija. O d lu k a d a se su lta n u p o šalje am b asad o r nije bila baš čvrsta: d o p o s lje d n je g tre n u tk a bila je o tv o re n a m o g u ć n o st d a ga se zadrži.

još su tri do četiri mjeseca bila potrebna da Margliani bude u sve upućen u svojem dalekom obitavalištu. Prema Gerlachovu Tagcbuchu, Marglianijevse čovjek vraćao tek 13- siječnja 157950. Putovanje je možda potrajalo zbog zime, a možda zbog okolišanja Španjolske, željne da 1579. ponovi manevar koji joj je dvije prethodne godine omogućio da spriječi mrsku flotu da isplovi. Francuzi su na to odmah pomislili i, doista, povoljne vijesti i najava ambasadora olakšali su Marglianiju posao. Osim toga, Turci su, sve više angažirani u Perziji, postajali prilagodljivi. Juyé je 16. siječnja 1579. pisao Henriku III: Turci »imaju isto toliko briga koje bi mogao imati i katolički kralj zbog perzijskog rata, gdje će imati više teškoća nego što se priča«51. Juan de Idiaquez, tada predstavnik Filipa II. u Veneciji, saznao je, 5. veljače 1579, od francuskog ambasadora da u Carigradu Margliani nije više progonjen, da je odjeven u novu odjeću, kao i njegovi ljudi, i da govori da će iznajmiti kuću u Peri. »Iz toga se može zaključiti da izaslanik V. V., kojega čekaju za zaključenje primirja, nije daleko«52. Ipak, don Juanu de Rocafullu nije se žurilo. Deveti veljače još se nalazio u Napulju. Četvrti ožujka, u Veneciji se smatralo da se približio Carigradu, odakle mu je Margliani poslao ususret dva čovjeka55. Ali vijest je bila preuranjena. Rocafull je bio »bolestan«. Poznavajući njegovu drugu uputu i španjolska odgađanja možemo, poput Turaka, posum­ njati u tu bolest, pa čak i u »pad« koji se dogodio tom jadniku. Je li Margliani ipak potpisao primirje slično onome prethodnih godina? Dokumenti koje smo čitali to ne spominju. Jedna francuska prepiska navodi na tu pretpostavku, ali uz nedovoljnu preciznost5-1. U svakom slučaju, već u travnju turska se flota, ili barem ono što je bilo lako pokretno, uputila pod zapovjedništvom Euldj Alija prema Crnom moru. Dakle, dovoljno rano, a u Napulju izvjesno, znalo se da turska flota neće »izaći«. Nije li to — samo pretpostavka — pridonijelo zastoju putovanja Juana de Rocafulla? Bolestan ili ne, Rocafull nije prešao Jadran. U Dubrovniku se 25 kolovoza iskrcao kapetan Echevarri. Pratio ga je neki Juan Estevan i nosio je poklone namijenjene turskom sultanu i njegovim ministrima, a Marglianiju todos lospoderes et recaudos necessarios za zaključenje primirja55, čime je Margliani od običnog zastupnika prom aknut u pra­ vog ambasadora. U istom je trenutku iz Carigrada stigao novi francuski ambasador56. Dana 16. rujna saznao je od starog Mehmeda da je primirje 531

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

sa Španjolskom na dobrom p utu57 i odm ah je, naravno, uznastojao da mu se usprotivi. Ponajprije, ratom vijesti. Dok je Margliani objašnjavao da je naoružavanje španjolskog kralja, za koje se znalo u Carigradu, namijenjeno Portugalu, čije se pitanje nasljedstva otvorilo još prije smrti kralja kardinala58, Francuz je, iskoristivši glas koji se pronio Carigra­ dom 59, izjavio da se ono usmjerava protiv Alžira. Među ostalim, govorio je i o ratu u Italiji, neizbježnom nakon slučaja markizata Saluzza. Uzaludan trud! Kasnije će zamjeriti Germignyju da nije znao stati na put španjolskoj politici. Ali jedina bitka koju je mogao voditi bila je ta bitka riječima. Francuska je nakon Bartolomejske noći doista izgubila mnogo od svoga ugleda na Levantu. Očiglednost njezine nemoći, njezino lihvarenje na Zapadu umanjili su njene mogućnosti u Carigradu. Ne pregovara se praznih ruku. A francuska je politika upravo zarobila jedinog čovjeka sposobnog da gurne Tursku prema Europi, Claudea du Bourga, čovjeka vojvode od Anjoua, uhićena u Veneciji u veljači 1579. i prebačena u Mirandolu60. Njegova je zamisao bila da zainteresira Tursku za osvajanje Nizozemske uz pomoć vojvode od Anjoua, zajedno sa Šutljivim, protestantima cijele Europe i Englezima, čiju prisutnost Margliani signalizira u Carigradu. Imali su čime i iskušavati tursku politiku. Ali ona se, duboko angažirana u iscrpljujućem ratu protiv Perzije, nije mogla istodobno okrenuti protiv Zapada. Godina 1580. bila je napokon, za Marglianija, godina rada i uspje­ ha. Vezana uz Napulj, pod službenim zapovjedništvom don Juana de Çunige (koji je postao kastilijskim komandorom nakon smrti svoga nećaka i napuljskim potkraljem nakon Mondejarove smrti), misija toga Milaneza postala je djelotvornija nego u prošlosti, oslobođena sporih komunikacija sa Španjolskom. Znamo da mu je u Mondejarovo vrijeme bilo zabranjeno da upoznaje Napulj s tokom stvari. To ne znači da se zadaća i na trenutak činila Marglianiju laganom. Prošao je kroz kritična razdoblja, a preostalo vrijeme protjecalo je u čavrljanju, dugim razgo­ vorima, popraćenim s isto tako dugim izvještajima, pa čak, jedno vrije­ me, i čarkama oko prednosti s Germignyjem, oko izbora njihove klupe u stolnoj crkvi u Peri61... Trice, ili želja da se Turcima dokaže nemo­ gućnost da se u Carigradu zadrži predstavnik sa stalnim boravkom u Španjolskoj, ustupak na koji Filip II. nije htio pristati. Druga teškoća za Marglianija: na političkoj sceni Turske smjenjuju se visoke ličnosti. Mehmed-paša bio je umoren u listopadu 1579, i zamijenio ga je Ahmed-paša, slabih sposobnosti, možda i povoljan za Španjolsku62. Ali i on umire, 27. travnja 1580, a nasljeđuje ga Mustafapaša. Tim promjenama odgovaraju i brojne promjene u malom perso­ nalu: doktor Salomon se uspio održati, ali je iščezao Horem-beg; naprotiv, susrećemo onoga neobičnog Brutija, dvostrukog, ako ne i 532

Španjolskn-tu rska prim irja: 1577-1584.

trostrukog doušnika kojeg Margliani potkazuje, a da ga ne može otpu­ stiti, dok njegove brbljarije i izdaje dovode u pogibelj, osim Marglianija, cijeli niz agenata u njegovoj službi, Sinana, Aydara, Inglesa, Juana de Brionesa63... Tu su i dvojica novopridošlih: Benavides i Pedro Brea, zaposleni u turskoj kancelariji, prvi vrlo upućen u spise koji se tamo sastavljaju, Židov (vjera mu zabranjuje da subotom odlazi na brod); drugoga je teže smjestiti; ali oba su zasigurno dvostruki doušnici. Usput opažamo tumače, dubrovačkog trgovca Nicolôa Prodanellija i njegova brala Marina čiji se brod, u listopadu 1580, mora naći u Napulju6'*. Doista, Margliani je vladao situacijom, a da to nije znao. Otuda njegove teškoće da zadrži svoje prednosti i da ga ne zavaraju razmetanja i prijetnje Euldj Alija koji mu je pred samim velikim vezirom upriličio strašnu scenu. Možda je to bila samo gluma, dogovorena između ministara. Ali zabrinjavajuća, jer se priključila drugim preprekama. U arsenalu je Euldj Ali govorio da su »mirovni pregovori prekinuli i da je dobio naređenje da opremi 200 galija i 100 mauna«. Ali Margliani je bio izdržljiv čovjek. Govorio je s autoritetom, ne izbjegavajući rizike, »od­ lučan, tvrdio je, da ni o čemu ne raspravlja u ime Nj. V., i da ne predaje pisma ili darove prije nego što bude zaključena nagodba«65. Silno je nastojao da armada ne isplovi u proljeće. Žestina i neumjerenost Euldj Alija prema njemu66 samo dokazuju uznemirenost i srdžbu kapetana paše: to nije dobitnička igra. Jedan izvještaj iz Carigrada, datiran 26. veljače 1580, smatra da je Marglianiju, zbog njegove časti i službovanja kralju, nemoguće da se sporazumije s »tim psima od Turaka«67, dok je prije toga datuma sve bilo na putu dogovora. Osamnaestoga ujutro, doktor Salomon došao ga je posjetiti s uobičajenim tekstom. Kako se nije radilo o nagodbi između vladara, već o dogovoru između »paše i Marglianija«, protokolarne teškoće riješene su 1ако6в. Pritom je Marglia­ ni bio snažno potresen i osjetio je kako se još jednom, napisao je 7. ožujka, nadvija »opasnost u kojoj se evo nalazim već 50 dana«69. Toga dana još uvijek nije razuvjeren. »Živo strahujem da se cijelo to djelovanje ne prekine takvim praskom, i da nam dođe da poželimo da nikad nismo ni započeli razgovor o tom primirju«, piše još istoga dana. Sporazum je ipak blizu, a nametnule su ga okolnosti i nužnost ratova u Perziji i Portugalu, strasna glad koja povrh svega hara Istokom70. Svaki put kada jadni Margliani pomisli da je sve gotovo, razgovori počnu iznova. Doktor, ili neki drugi posrednik, vraća se. Paša pristaje na ponovne razgovore. Margliani se ponovno zahuktava71. A zatim novi sukob povodom kraljevstva Feza kojega pripadnost turskom sultanu72 Margliani ne želi priznati; nova svađa zbog Portugala73. U Veneciji se, u ožujku, pronosi glas da je Margliani u opasnosti i da je zatočen, te kako mu je Euldj Ali zaprijetio da će mu iskopati i drugo oko™... Ali 21. istoga 533

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

mjeseca on s pašom potpisuje novo primirje, u uobičajenom obliku, na 10 mjeseci, do siječnja 1581. Da bi izbjegao nesporazume, talijanski tekst ostaje u pašinim rukama, dok je turski tekst, ispisani zlatnim slovima, predan Marglianiju koji ga šalje Çunigi75. Nakon toga, budući da je bliska budućnost osigurana, razgovori se na neko vrijeme uspavljuju, a obje se strane prepuštaju dokolici. Juan Stefano odlazi u Španjolsku kako bi odnio vijest i donio nove zapovijedi. Ovaj put kršćanski je svijet upućen. Početkom svibnja informirani su u Rimu, gdje se primjećuje da se stvari ne podudaraju s prijašnjim izjavama Španjolske, naime da je ambasador zapravo bio poslan da prekine pregovore76. Ali Rim ne želi prosvjedovati: te, 1580. godine i on napušta Sredozemlje i rat protiv islama kako bi se pozabavio Irskom i ratom protiv protestanata. Germigny, koji je izbliza pratio djelovanje Milaneza, smatrao je da je njegov uspjeh bio kupljen cijenom zlata. Zapravo, Margliani je djelo­ vao više obećanjima77. A nadasve je svoj uspjeh dugovao okolnostima. Posljednja koja je djelovala na Turke u trenutku potpisivanja sporazuma bila je alarmantna vijest o alžirskoj pobuni. Sve je moglo biti izgubljeno da je Filip II. (čija je armada bila spremna za akciju u Portugalu) imao slobodne ruke na Sredozemlju78. Venecija je to shvatila: do tada nepri­ jateljska i odbojna, promijenila je stav i nastojala se uključiti u mir koji se pripremao. Valja primijetiti da primirje iz 1580, nedvojbeno stoga što ga je razjasnio stari Charrièreov zbornik, kao i korisna Zinkeisenova knjiga, objavljena u Gothi 1855, nalazi svoje mjesto u većini savjesnih povije­ snih knjiga79. Ali je čudno da je ono prikazano kao izdvojena činjenica, dok je tek jedna karika dugog lanca. Bez toga lanca teško je razumljivo. Sporazum iz 1581. Nitko više u Carigradu nije sumnjao da se mir uskoro mora zaključiti. Ipak, bila je potrebna cijela godina da se to ostvari. Ljeto je proteklo u beskrajnim pregovaranjima. Svađe se više nisu odnosile na neiscrpne sporove oko titulara ili prednosti, već na događaje o kojima su izvještavali dopisnici. Peti travnja saznalo se preko Dubrovnika za smrt kardinala Henrika. »Ta je vijest, pisao je Margliani80, unijela neke promjene u duh ovih ljudi. Čini im se da su aneksijom tih kraljevstava, izvršenom bez velikog prolijevanja krvi i dugog rata, snage Nj. V. postale tako velike da ih se s pravom trebalo bojati. To više što su uvjereni da će... /odsad/ Nj. V. teže pristati na primirje ili prekid neprijateljstava onako kako bi to oni željeli«. U drugom smjeru, Margliani se boji akcija Euldj Alija. Govori se da će on krenuti za Alžir sa 60 galija, kako bi tamo 534

špa n jo lsko -tu rska prim irja: 1577-1584.

smirio nerede. »Ali drugi smatraju da on kreće zbog toga, ali i da nanese štetu kralju Feza. Spreman sam da se usprotivim... kad njegovo puto­ vanje postane izvjesno«81. Inače, svi dogovori o primirju bit će ugro­ ženi82. To je ono što sam misli i što mu piše veliki komandor Kastilije, obaviješten nedvojbeno drugim kanalima8*. Pohod na Alžir nije se na kraju ostvario, ali je bio predmetom brojnih rasprava. Kao i vijest koja je stigla u listopadu o pobjedi vojvode od Albe nad don Antonijom. Čim je paša saznao da je vojvoda tom prilikom razdijelio 200.000 dublona svojim vojnicima, odmah je požurio raspitati se kod Marglianija čemu ta podjela i koliko vrijedi jedan dublon. Jedan dublon vrijedi dvije škude, hitro objašnjava Margliani, i potajice daje tucet svome sugovor­ niku. . Ašto radi Juan de Estefano, pita ovaj? Zašto toliko kasni8,1? Vidimo kakav se razgovor, istodobno sumnjičav i površan, vodi između dvojice partnera. Ljeto je, a ozbiljno će porazgovoriti tek na zimu. U prosincu situacija naglo postaje zategnuta85. Don Juan de EsteГапо nije stigao. Margliani je vrlo zabrinut, paša ga prisiljava da kaže da ili ne, a španjolski kralj šalje zapovijed da se sklopi mir. Na nesreću, nedostaje nam nekoliko Marglianijevih pisama da bismo mogli pratiti posljednje mjesece njegova izaslanstva. Čini se da su između 10. i 20. prosinca zahtjevi Turaka postali određeniji. I vrlo neugodni, jer je to također trenutak kad je Margliani dobio očekivane zapovijedi (sa ili bez Juana de Estefana, ne kaže točno), koje je primio na znanje sa stanovitim nepovjerenjem. Kralj mu je priopćio da odustaje od primirja u valjanom i uobičajenom obliku, s obzirom na nemogućnost da radi s »poželjnom jednakošću«. On je, zapravo, odbacivao dogovor nalik pregovorima carskih snaga s diplomatskim predstavnicima na licu mjesta86. Saznavši napokon što mora učiniti, Margliani je djelovao što je brže mogao. Jedno njegovo pismo, datirano 28. prosinca, prikazuje ga kako tri duga sata govori s agom janjičara. Još prije zore, 27. prosinca, on mu je poslao svoj kaik da ga iz Pere doveze u Istanbul. U tijeku razgovora Nicolô Prodanelli bio je prevodilac. Margliani je zadovoljan: »On je pametniji i sposobniji od bilo kojeg drugog«, piše. Nedvojbeno, izabrao ga je stoga što je prilično zabrinut za svoju misiju i zbog onoga što mora priopćiti agi. Ovaj ništa ne razumije. Kada pita hoće li Margliani ili ne otići poljubiti ruku sultanu: otići ću, ukoliko dođe do nagodbe, odgo­ vorio je, ali neću otići bude li obustave neprijateljstava... Za nas je to prilika da usput shvatimo hijerarhiju riječi obustava i nagodba. Filip II. ne želi ovu posljednju. Sultan prihvaća nagodbu, kaže aga, ali što će u tom slučaju biti s »jednakošću«, pita Marglianija. Njegov ga sugovornik opet ne razumije. A zatim postavlja jednostavnija i preciznija pitanja. Hoće li Margliani ostati? »Ja mu kažem da neću. On me pita zašto. Ja mu kažem da to, budući da neće biti trgovine, prema donesenim odlukama, 535

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

nije nužno. Izgovorio sam te riječi s laganim smiješkom i dodao da mu želim reći istinu : da sam tu odluku donio iz dva razloga, od kojih je jedan nimalo uljudan postupak na koji sam ovdje naišao, a drugi glasina koju je proširio tajnik francuske ambasade u svim dijelovima kršćanstva kojima je prošao (u svom povratku), u vezi s deklaracijom o prvenstvu, koju je nosio« u Francusku. Л kako nije sasvim siguran u svoje argumente, španjolski ambasa­ dor isplaćuje sultaniji-majci 5.000 škuda, koja to koristi da bi zatražila još više. Istodobno nastoji da ne otkrije moć koju mu je povjerio kralj, pod izgovorom da ga je o n ponovno poslao u Napulj07. O n prilično vješto izmiče, budući da je, požuren 10. prosinca, prije kraja godine već gotovo uvjerio svoje protivnike. Četvrti veljače nekoliko pisama i izv­ ještaja iz Carigrada najavljuje u više smjerova da je primirje zaključeno na tri godine88. Istoga dana Margliani piše d o n ju a n u de Çuriigi09: »Na dan svetog Ivana, 27. prosinca, došao sam Šauš-paši kojem sam izložio svoj zadatak riječima koje su mi se činile pogodne, imajući pred očima dostojanstvo Nj. V. Zatim sam se još nekoliko puta našao sa spomenutim pašom, i na kraju, 25. siječnja, pozvao me da mi priopći odluku svoga vladara i dade mi dozvolu da odem i obavijestim Nj. V. Nadao se da ću učiniti sve da prevlada razum i, u očekivanju, bit će obustavljena neprijateljstva na tri godine«. Prema onom e što nam kaže Germigny, sporazum je bio gotovo reprodukcija prethodnih primirja, s tom razli­ kom što su ovaj puta bile predviđene tri godine90. Napuljski potkralj je, primivši vijest 3. ožujka, požurio da je prenese Filipu II, dodajući da je, po njegovu mišljenju, Margliani vrlo dobro pregovarao, ali se pita neće li to papa iskoristiti da malo pritegne vezice na svojoj kesi91. Da, što će reći papinski dvor? Don Juan de Çuniga mislio je na to više od ostalih jer je bio ambasador u Rimu. Procijenio je da bi bilo m udro da istupi, i 4. ožujka92 uputio je u Rim neobičnu sljedeću verziju. Svojedobno je Marglianiju dao do znanja da Filip II. ne želi primirje, navodeći najbolje razloge da ispriča kralja. Ali u Carigradu se odmah počelo govoriti da će Marglianija nabiti na kolac, pod optužbom da je sultana zavaravao lažnim riječima, sve dok se ne dovrši osvajanje Portu­ gala. Znamo da su Turci vrlo sposobni za takve okrutnosti. Jadni je vitez tada, da bi spasio život, obećao jednogodišnje primirje. Turci su zahti­ jevali tri godine i, zahvaljujući tome, dopustili su mu da se vrati u kršćanske zemlje. Ali dakako, ako se želi bilo što poduzeti protivTurčina, bilo bi jednostavno raskinuti taj ugovor, s jedne strane jer je on bio «»silom« nametnut, a s druge strane jer bi i gusari mogli pružiti tisuću prilika za prekid. Nesreća je, rečeno je usput, što nemamo nikakvih mogućnosti da nešto poduzmemo protiv Turčina, sa svim poslovima kojima smo opterećeni. Ali primirje, što se njega tiče, ne znači ništa... 536

Španjotsko-turska prim irja: 1577-1584.

Jedan je mletački ambasador te iste, 1581. godine ponavljao riječi potkralja93.Je li u njih vjerovao? Jesu li to vjerovali u Rimu? Nedvojbeno, nastojali su previše rasvjetljavati stvari. Radilo se, prije svega, o tome da se nešto poduzme u Irskoj protiv Engleske. A tko je u očima pape mogao nešto učiniti ako ne Španjolska94? Nitko, dakle, među suvremenicima nije govorio o »izdaji« Španjol­ ske, kao što se govorilo o izdaji Venecije. Jedina iznimka koja potvrđuje pravilo jest da je španjolsko svećenstvo prosvjedovalo žestoko, ener­ gično i vrlo glasno. Ne stoga što je, više nego ostali, bilo vezano uz sveti pohod protiv nevjernika, već, budući da je rat bio gotov, tražilo je da se više ne plaćaju danci koji su tom prilikom nametnuti i zadržani. Uosta­ lom. zahtijevat će uzalud. Povjesničari su optužili Španjolsku za izdaju. Izdaja je malo prejaka riječ da bi odredila nekoliko redaka Wàtjena i Konetzkea. »Rat protiv Turaka, piše ovaj drugi95, tako je konačno napušten. S njim je prekinuta stoljetna tradicija Španjolske. Vjerski rat protiv islama koji je potaknuo i okupio duhovne snage Poluotoka prestao je postojati. Nedvojbeno, reconquista i osvajački pohodi koji su se usmjerili prema Sjevernoj Africi nisu bili čisto vjerski ratovi. Ipak, zbog vjerskog duha koji je neprestano pokretao i usmjeravao te pothvate, u Španjolskoj su se oni osjećali kao zajedničko i veliko djelo. Najmoćniji pokretač španjolskog napredovan­ ja bio je zakočen«. To je točan sud ukoliko se sagleda razvoj u cjelini, a ipak neprave­ dan u nekoliko točaka. Vjerska snaga koja je izbijala iz Španjolske okrenula se poslije 1580. u drugom smjeru. Rat protiv hereze također je vjerski rat, s uobičajenim vezama koje rat uključuje. Uostalom, bit će još nekoliko pokušaja prema Sjevernoj Africi i protiv Turske — pseudorat 1593, istina beznačajan. Ipak, činjenica je da 1580-e godine označavaju prekid u vanjskoj povijesti Španjolske prema islamu, iako je ta povijest bila mnogo rascjepkanija, isprekidanija i zahtjevnija nego što se misli. Nakon Marglianijeva izaslanstva doista se uspostavlja mir. Čini se daje primirje iz 1581. bilo prenijeto u 1584, čak i u 158796. A neprijateljstva, kada ponovno nastupe, nemaju više ništa zajedničko s velikim ratovima u prošlosti. Primirje je bilo nešto drugo doli zgodno sredstvo španjolske politike97. Možemo li onda reći da je Španjolska 1581. godine izdala? U najgorem slučaju, ona je izdala sebe samu, svoju tradiciju, svoje biće. Ali te izdaje, kad je riječ o zemlji, često su tek stanja duha. U svakom slučaju, ona nije izdala kršćanstvo Sredozemlja, ni prepustila Veneciju mogućoj osveti, ni napustila Italiju koja joj je bila skupa straža. A to što je pregovarala s Portom koja ju je mogla poniziti? Nije španjolska uvukla 537

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

Tursku u europsko sporazumijevanje. Veliki rat na Sredozemlju zahti­ jeva sredstva velikih država, političkih nem ani koje imaju toliko muke da zadrže svaka svoju polovicu. Postoji razlika između izdaje i popušta­ nja uzda. Pomak njihala koji, tih godina teških i mračnih rasprava, grubo odbacuje ratove izvan sredozemnog područja dvostruk je: on s jedne strane gura Španjolsku prem a Portugalu i Atlantiku, a s druge u pomor­ sku pustolovinu koja je još veća od zatvorenog sredozemnog polja; Tursku pak gura prem a Perziji, unutrašnjosti Azije, Kavkazu, Kaspijskom jezeru, Armeniji i, kasnije, prem a samom Indijskom oceanu.

2. Rat napušta središte Sredozemlja Iako ih ne možemo uvijek objasniti, poznate su nam velike oscila­ cije turskog rata. I najkraći sažetak vladavine Sulejmana Veličanstvenog posve očito ukazuje na njih98. Više nego volja vladara, te su oscilacije odredile ritam njegove duge, slavne vladavine. Tijekom godina turska se sila postupno pomiče prema Aziji, prem a Africi, prem a Sredozemlju, prema balkanskoj Europi. Svakom od tih kretanja odgovaraju nezaustav­ ljivi prodori. Ukoliko postoji ritmizirana povijest, to je upravo ova. Ali to je i nepoznata povijest u mjeri u kojoj se povjesničari zadržavaju na pojedincima. Oni se malo zanimaju za duboke prom jene (one koje je na primjer Tursko Carstvo naslijedilo od Bizantskog Carstva, koje je uništilo nastavljajući se na nj), za tu političku fiziku koja utvrđuje nužnu ravnotežu između velikih probojnih polja kojima turska sila pritišće vanjski svijet. T urska naspram Perzije Od 1578. do 1590. turska nam je povijest nedostupna iznutra, a kronike na kojima se temelji, kao na primjer Hammerovo kazivanje, obraduju velike probleme samo u događajnim pojmovima. A zatim, nama povjesničarima ne izmiče samo Turska, gotovo cjelovita i razumljiva, nego i dalje od nje, perzijski prostor, taj drugi oblik islama, ta druga civilizacija koju ne poznajemo. Ne poznajemo ni prostor između Perzije, Turske i pravoslavne Rusije... Napokon, kakva je uloga Turkestana, toga drugog čvorišta? S onu stranu tih zemalja, prema jugu, postoji i golemi Indijski ocean, sa svojim loše održavanim prometom u rukama Portugala, i koji će Španjolska nadzirati počam od 1580, uosta­ lom više teorijski nego stvarno. Dakle, cijeli taj prostor obuhvaćen je golemim zaokretom Turske nakon 1577-1580, zaokretom isto onako snažnim kao i onaj koji je 538

Španjo/sko-turska primirja: 1 5 7 7 - 1 5 8 4 .

Španjolsku o d b a c io p re m a A tlantiku. O cean , to je bilo n o v o bogatstvo E urope. Nije li se i T u rsk a ta k o đ e r, p o m ič u ć i se p re m a Aziji, o k re n u la p rem a bogatstvu? N ije d an n a m te k st o to m e n e g ovori, i n aša je o bavi­ je šten o st tako n e p o tp u n a d a o v d je m o ž e m o iznijeti sam o d o jm ove.

Ono što kronike sigurno kazuju jest da se Perzija suočila sa strašnim političkim teškoćama: da je šah Talmask, koji od 1522. vlada Perzijom, umoren u svibnju 1576"; da je iza toga umorstva odmah uslijedilo umorstvo novog vladara Hajdara; zatim stupa na prijestolje neki princ Ismail, izvučen za tu priliku iz jednog strahotnog zatvora, i koji će vladati samo šesnaest mjeseci, do 24. rujna 1577; napokon, dolazak na vlast jednoga gotovo slijepog vladara, Muhameda Kobabendea, oca budućeg Abasa I. Velikog; ti, kao i još neki drugi događaji (osobito je teško razmrsiti ulogu gruzijskih, čerkeskih, turkmenskih i kurdskih plemena). Sve to omogućuje da shvatimo slabost Perzije. Kronike objašnjavaju i iskušenja gospodara turskih granica, osobito nekog Kozrev-paše, i politiku svih kopnenih turskih »vojnika«, koji su godinama žrtvovani za mornaricu: jednog Sinan-paše, Mustal'a-paše... Perzija se raspada u samoj svojoj jezgri: valjalo je to iskoristiti. Godine 1578. iz Carigrada kreću pisma, upućena vladarima sjever­ nog perzijskog područja, uglednim ili ne uglednim vladarima, pokorni­ ma ili ne, Shirvana, Dagestana, Gruzije, čerkezije. Tucet tih pisama sačuvao je povjesničar Ali u svojoj Knjizi pobjede, opisu prvog pohoda toga novog perzijskog rata100. Ona su upućena »Šabruk Mirzi, sinu bivšeg vladara Shirvana; Šemkalu, vladaru Kumuka i Kajtaka; guverneru Tabazerana u Dagestanu, na obalama Kaspijskog mora, Aleksandru, sinu Levenda, vladara zemalja između Erevana i Shirvana; Georgu, sinu Lonarsaba, vladara pokrajine Baš Atčuk (Imcrette); vladaru Guriela i Dadianu, vladaru Mingrelije (Kolhis)«. Taj slap imena obuhvaća znatan prostor, između Crnog i Kaspijskog mora, onaj isti prostor koji se 1533-1536. i 1548-1552. nazirao u pozadini Sulejmanovih ratova protiv Perzije. Iako malo znamo o tim zemljama, iako slabo poznajemo tursku granicu u regiji Van, ili Perziju crvenu od prinčevske krvi između 1576-1578, čini se vjerojatnim da se imperijalizam Turaka tada uputio prema Kaspijskom moru. Ne radi se o tome da se osvoji more, već da se osvoji pristup moru, što bi bilo dovoljno da se na izravan način zaprijeti perzijskim obalama Mazanderana — a galije, na tom moru gdje su slabo poznate, još su djelotvornije. Taj strateški cilj spominje već zapadna diplomacija povodom rata iz 1568, i projekta kanala Don-Volga. Ali ne postoji li već u Turaka želja da dopru do Turkestana, do unutrašnjih putova Azije koje su Rusi prekinuli zauzevši 1556. godine Astrahan? Turkestan, to je ipak put svile. Perzija će tim putovima u 539

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

azijskoj unutrašnjosti dugovati dio ekonomske obnove koju će joj donijeti kraj stoljeća i vladavina šaha Abasa. Oni su omogućili i onu prvu perzijsku ekspanziju, vidljivu u razvoju gradova, sposobnu da izdaleka privuče englesku trgovinu, što se opaža u čudesnoj raspršenosti armen­ skih trgovaca po svim zemljama Indijskog oceana, preko turskih država Azije i Europe, od kojih su neki već oko 1572. stigli do Gdanska101. Tabriz, važna postaja te trgovine preko svijeta, zamaman je plijen. Prilika i sve veća slabost Perzije to više privlače Turke što u odnosu prem a protivniku raspolažu s očiglednom tehničkom nadmoći. Perzijanci nemaju topništvo i imaju vrlo malo arkebuza; ni Turci ih nemaju u obilju, ali ono što imaju dovoljno je. A pred njima nema utvrde dostojne toga imena. Jedina zaštita na tim širokim tursko-perzijskim granicama su pustinje, neke prirodne, a neke strateške, koje su iz opreza uspostavili iranski vladari102. Dakako, i vjera igra svoju ulogu u ratu između Turaka i Perzijanaca: fetvasi su odredili pobožan i gotovo sveti karakter borbe protiv šiitskih pasa10*, tih odmetnika i tih heretika s »crvenim kapicama«104. Tim više što su šiiti, poklonici »perzijske vjere«, prisutni u cijelom azijskom Turskom Carstvu sve do srca Anatoli je. Oni su se pobunili 1569105. Ali na Istoku, kao i na Zapadu, nema čisto vjerskih ratova. Krećući putovima Perzije, Turci se prepuštaju svim vrstama strasti istodobno; a onima koje smo nabrojili, valjalo bi pridodati privlačnost gruzijskih zemalja, bogatih muškarcima, ženama, putovima, poreznim prihodima... Pretpostavlja li to veliku, moćnu tursku politiku? Ali ona postoji. Takozvani pad, čije se početke želi odrediti smrću Sulejmana Veličan­ stvenog, jest pogrešno mjerilo. Turska ostaje golema sila, ne divlja, već organizirana, disciplinirana, promišljena. Ako ona naglo napušta poz­ nale zemlje Sredozemlja da bi se okrenula prema Istoku, to nije razlog da se najavi njezin »pad«. Ona slijedi svoju sudbinu. Rat p rotiv Perzije Rat će za Turke biti iscrpljujuća kušnja. Godine 1578. prvi pohod sa seraskerom Mustafom, ciparskim pobjednikom, nagovijestio je sve buduće teškoće. Turci će odnijeti velike pobjede, sve skupo stečene (kao pobjeda kod Đavoljeg dvorca na granicama Gruzije, 9. kolovoza 1578106). Ako je ulazak u Tiflis bio lak, nije tako bilo s dugim maršom vojske od Tiflisa do Kanaka, a preko te rijeke kroz šume i močvare. Glad koja se pridružila umoru desetkovala je vojsku koju nisu prestajali sjeći perzijski kanovi. Ipak su još jednom, u rujnu, na obalama rijeke Kanak Turci odnijeli pobjedu. Veći dio Gruzije ostao je u njihovim rukama, serasker ju je u rujnu podijelio na 540

Španjolsko-turska primirja: 1 5 7 7 - 1 5 8 4 .

čeiiri pokrajine, ostavljajući u njima begler-begove, s četama i top­ ništvom te zadaćom da se na silu domognu prava koja su u tim bogatim pokrajinama, osobito u Shirvanu, imali Perzijanci. Istodobno, serasker je znao pridobiti domorodačke vladare koji su, s više ili manje naklonosti u početku, prihvatili tursko osvajanje. S jeseni se, s vojskom desetkova­ nom »u pet bitaka i bolešću107«, povukao na Erzenim gdje će prezimiti. Kakve je teškoće otkrio ovaj prvi pohod? Ustrajnost protivnika, u prvom redu, nepostojanost domorodaca, sposobnih da u planinskim prijevojima prirede okrutna i nagla iznenađenja; nadasve, udaljenost, velik broj etapa, njihovu težinu, gotovo nemogućnost da se živi u tim nejednako plodnim zemljama, ispresijecanim planinama, šumama, močvarama, svake zime izloženim neljudskoj klimi. To je prostor, poput onoga u »ruskom« pohodu iz 1569, koji se okrenuo protiv Turčina. Od Carigrada, jer vojska je krenula iz Carigrada, ima šezdeset pet etapa da bi se došlo do Erzeruma. Od Erzeruma do Areša (koji ekspedicija nije prošla), šezdeset devet, a isto toliko u povratku. Za ratovanje na velike udaljenosti, konjanici bez previše tereta vrlo su pogodni. Ne vojska naoružana na zapadni način, sa svojim teškim konvojima za opskrbu, svojini pješaštvom, svojim topništvom108. Idealni su tatarski konjanici koji su poslužili u ratu 1568. Valja osigurati i pomoć i iskoristiti je ne u brdskim područjima gdje su oni nemoćni, već u velikim ravnicama, sjeverno i južno od Kavkaza, osobito na sjeveru (što će biti potvrđeno prilikom pohoda Osman-paše 1580). Ali kako zatim živjeti u tim unište­ nim krajevima i uspješno ih osvojiti? U svakom slučaju, Perzijanci su znali iskoristiti zimu, pa su tijekom zime 1578-1579. prešli u ofenzivu. Bolje od svojih protivnika, udaljenih od vlastitih baza, logorujući na mjestima koja bi im se posrećila, naviklih na sredozemnu klimu, bili su kadri podnijeti strašnu azijsku hladnoću. Turska su uporišta odoljela prvom udaru. Pri drugom, neka su popusti­ la: Shirvan je bio evakuiran, a garnizon povučen na Derbent. Zima je bila strašna. Nimalo ne začuđuje da su izvještaji iz Sirije alarmantni109. Doušnici koji obavještavaju Španjolce u Carigradu tome se raduju: »Saznali smo, bilježi jedan od njih110, da će doći ambasador Nj. V. (Katoličkog kralja). To me jako zabrinjava, jer sada nije vrijeme za to. Ako on treba doći, valjalo bi da to bude s velikom armadom«. Rat će potrajali, zaključuju prom atrači111. Perzija ima velike zahtjeve112. Osmi srpnja 1579. španjolski je ambasador u Veneciji pisao da »Perzijanac, ne zadovoljavajući se time da zatraži Mezopotamiju, želi da Turci napuste obrede njihove sekte«11*. Turske nevolje poprimile su izgled povlačenja. Ratnici koje je opasnost toga strašnog zimskog rata dovela natrag u Carigrad potresli su svakoga tko ih je vidio114, toliko su pružali sliku ljudske bijede. Sultan 541

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

ipak nije pomišljao da odustane od svojih namjera. Cijelu 1579. godinu — barem njezino povoljno razdoblje — iskoristio je serasker za gradnju snažne utvrde u Karsu. Valjalo je, dakle, ponovno okupiti trupe, nago­ milati namirnice u Erzerum u115, uputiti u Trapezunt 40 galija, streljivo i drvo1к\ i u isto vrijeme pregovarati s Tatarinom i nekolicinom indijskih prinčeva. Opasnost od perzijskih konjanika bila je još prisutna, golema kod Kazbina i Shirvana, dok su se Gruzijci, prem a onom e što se govorilo, složili s njima i predali im taoce117. Ipak, prema jugu, tvrđava u Karsu podizala se s višestruko uve­ ćanim naporim a11H. Svjedoci su izvještavali u Carigrad da je ona odsad zaštićena od neprijateljskog napada, »što je značajna vijest, piše Margliani, koju će turski sultan cijeniti, i to s razlogom. Jer on će učiniti ono što nije mogao učiniti njegov djed, sultan Sulejman, koji je, Što se ne može poreći, bio veliki vojskovođa. Ove dvije posljednje noći upriličene su svečanosti i vatromet u šaraju turskog sultana. Silno se bojim da će ga ta vijest ispuniti ponosom više nego što je potrebno«. Ali nekoliko dana kasnije pisao je: »Tješim se nadom da će se u Karsu dogoditi ono što se dogodilo u Servanu (Shirvanu?), koji su zauzeli i utvrdili Turci s istom srećom a Perzijanci povratili na veliku Štetu spomenutih Turaka«119. U Veneciji — poznata nam je pouzdanost mletačkih vijesti — pričat će se da je tvrđava velika kao pola Alepa, a opseg joj iznosi tri milje120! Uostalom, čini se da su toga ljeta 1579. Perzijanci namjerno ostali na obrani. Zbog kuge, govorili su u Veneciji, koja je harala u turskim redovima121. Zbog topništva i turskih snaga, pomislit ćemo mi, a u očekivanju zime, njihove saveznice. Prijetnja je ipak još uvijek bila prisutna. U Veneciji se govorilo o 250.000 Perzijanaca na granici122. U Veneciji, doduše. Ali u samom Carigradu saznalo se kako su u Karsu Turci uspjeli postaviti čvrstu zapreku, a Tiflis se, u središtu osvajanja iz 1578, našao opsjednut od neprijatelja123. U Veneciji se u rujnu — valja povesti računa o zastojima na putu — govorilo o teškoćama koje je imao serasker u prevođenju svojih četa iz Erzeruma u Kars, pa čak i o pobunama među janjičarima i spahijama. Pitali su se nije li ih serasker sam izazvao u želji da nađe razlog da ne ide dalje12*1. U Carigradu je u listopadu vladao službeni optimizam: s Perzijancima će sklopiti mir kada budu htjeli. Ništa ne znači što je Mustafa dobio naređenje da prezimi i da povuče svoje čete ne na Erzerum, već mnogo dalje prema Zapadu, sve do Amazije125. Tiflis je oslobodio Hasan-paša, sin Mehmeda Soko­ lovića, i obilno ga opskrbio126. Ali zima je nadolazila. Uskoro će tatarske čete napustiti Dagestan koji su lijekom ljeta opustošile127. Primijetimo usput da se tu radilo o maloj četi (2.000 konjanika prema Hammeru) i da je ona uspjela prijeći golemu udaljenost koja polupustinjama kavka­ skog sjevera dijeli Krim od Derbcnta, na Kaspijskom moru. Tu se 542

Španjolsko-turska prim irja: 1577-1584.

ukazivao put za invaziju mnogo lakši od onoga koji prolazi surovim armenskim planinama. Smrt Mehmeda Sokolovića, kratki Ahmedov vezirat128, imenovanje Sinan-paše za zapovjednika vojske na Erzerumu129, zatim njegovo postavljanje na mjesto vezira dok je napredovao prema Gruziji nisu osjetno promijenili uvjete rata. Tijekom ljeta Sinan je u dugim kolonama tjerao svoju vojsku od Erzeruma do Tiflisa. Reorganizirao je osmansko osvajanje u Gruziji. A zatim je, da bi osvetio poraz svojih vojnika, konjanika, odlučio da zada veliki udarac moćnom gradu Tabrizu. No ubrzo se morao pomiriti s time da ne nastavi naumljeno i da se uoči zime vrati na Erzentm. Uostalom, započeli su mirovni pregovori. Sinan je dobio dopuštenje da dode na pregovore u Carigrad. Oni su uskoro doveli do prekida neprijateljstava koji je vrijedio za 1582. godinu. Ibrahim, perzijski ambasador, ušao je u Carigrad 29. ožujka 1582. »s pratnjom koju je činilo onoliko ljudi koliko ima dana u godini«13(). Gruzijske teškoće prisilile su, međutim, tursku vojsku na stanovitu aktivnost. Trebalo je opskrbiti Tiflis i krenuti za Erzerum tijekom ljeta 1582131, uzevši u obzir zimu koja će nastupiti. Konvoj su presreli Gruzijci i perzijski ratnici. Situacija je u Tiflisu postajala dramatična. U isto vrijeme perzijsko izaslanstvo doživjelo je neuspjeh. Taj niz poraza izazvao je opoziv i izgon Sinan-paše kojega se smatralo protivnikom perzijskog rata, i imenovanje, 5. prosinca 1582, novog vezira, Šauš-paše, kojega smo vidjeli u sukobu s Marglianijem, za vrijeme zaključenja pregovora, u siječnju 1581. Ta je unutrašnja kriza podrazumijevala i nastavak rata. Njegovo vođenje bilo je povjereno rumelijskom begler-begu, Ferhatu, tom prilikom imenovanog za vezira. On je za nj bio odgovoran 1583. i 1584. godine. Njegova je dužnost bila da po nalogu samoga sultana učvrsti osporavane granice. Odatle i podizanje velike utvrde poput Erevana, 1583; odatle, 1584, gradnja ili osposobljavanje određenog broja dvoraca i utvrda Lori i Tomanis. Tako se, što je neobično, na istoku Osmanlijskog Carstva uspostavljala granica na zapadni način, sa svojim utvrdama, garnizonima, konvojima za opskrbu. Politika i oprez, ali i strpljivost, bez sjaja, i teška za vojnika. Međutim, sjeverno od Kavkaza, od 1582. (primirje ovdje nije bilo stvarno) i 1583-1584, na poticaj Osman-paše, guvernera Dagestana, započeo je jedan drugi i mnogo življi rat na velikim putovima tatarskih stepa. Ral koji se bez većih napora protegao od Crnog do Kaspijskog mora. Po sultanovu nalogu132 znatne su snage bile okupljene u СаЖ; osim ljudi, prema njoj su bile upućene namirnice, materijal, osamdeset šest pošiljki zlata: perzijski ratovi, teški, zahtijevaju mnogo ljudi, gutaju, razumljivo, goleme svote. Uskoro će se govoriti o posudbama od brojnih 543

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

mošeja. Ipak, jedan je engleski izvještaj iz 1583. opisao Perzijance natovarene zlatnim polugama i srebrnjacima za isplatu vojske133. Tursko zlato, perzijsko srebro, nalazimo razliku. ' Vojni korpus, ustanovljen u СаШ pod zapovjedništvom Djaferpaše, trebao je dvije sedmice da prijeđe Don. Da bi prokrčio sebi put, morao je platiti odštetu plemenima na sjeveru Kavkaza i dugo se kretati pustinjama koje su vrvjele divljim jelenima134. Nakon osamdeset dana hoda stigao je u Derbent, 14. studenoga 1582, i, iscrpljen, spremao se da tu prezimi. U proljeće je mala četa pod zapovjedništvom Osman-paše ponovno krenula na put, potukla Perzijance i počela prodor prema Đakuu. Osman je zatim, ostavivši Djafer-pašu u Dagestanu, povukao preostale svoje vojnike na Crno more. U povlačenju je naišao na najgore teškoće; nakon ponovljenih borbi s Rusima, kod Тегека i Kubana, blokirali su ga Tatari u blizini Cafte. Ti, ne baš vjerni saveznici, ili koji su se barem znali pritajiti, odbili su da izruče svoga kana, kako je zahtijevao Osman. Da bi ih se pokorilo, bila je potrebna intervencija jednog eskadrona turskih galija pod zapovjedništvom Euldj Alija. Ako su brojke koje nam pružaju naši izvori točne, Osman je sa sobom imao samo četiri tisuće ljudi: to otkriva razmjere toga neobičnog pohoda. Na povratku u Carigrad neuobičajeno ga je toplo primio sultan, koji je četiri sata slušao njegove duge priče. Tri sedmice nakon te audijencije bio je imenovan velikim vezirom. A sultan mu je povjerio zapovjedništvo nad erzerumskom vojskom sa zadaćom da osvoji Tabriz. Tijekom zime zaokupljen novim sklapanjem mira na Krimu, koji se napokon ostvario sam od sebe, novi zapovjednik turske vojske napustio je Erzerum na samom početku ljeta, s namjerno malim brojem vojnika; potkraj ljeta (u rujnu 1585), udario je na Tabriz i pobijedio. Prometno središte i grad obrtnika, usred doline bogate nasadima i voćnjacima, Tabriz je bio neočekivani dobitak za izgladnjelu i premore­ nu tursku vojsku. Ali nakon strahovite pljačke, na brzinu ga je morala utvrditi jer su Perzijanci, ostavši izvan utvrde, nastavljali napadati. Nakon sjajne pobjede Osman-paša je umro jedne večeri u tijeku tih sukoba (29. listopada 1585). Vojsku je u njezin zimski tabor doveo Cigala. Ali Perzijanci nisu napustili bitku. Moglo bi se reći da su tijekom zime 1585-1586. sve utvrde turskog limesa, od Tiftisa do Tabriza, opsjedali sulijevi podanici i njihovi lokalni pomagači. Još jednom, limes je izdržao, a Tabriz je na vrijeme deblokirao serasker Ferhat-paša, koji se vratio da preuzme zapovjedništvo u Aziji. Polako, ali sa stanovitom snagom, Turci su ponovno zadobivali prednost. Odsada će, tijekom dvije sljedeće godine, rat promijeniti svoj karakter. Perzijanci su se doista morali naglo suočiti s novim protivnikom, Uzbecima iz Korasana. Njihova obrana je tako bila napadnuta s leda, a istodobno je bilo otežano regrutiranje 544

Španjolsko-turska primirja: 1577-1584.

konjanika. Turci su tada prešli Tabriz i uputili se prema jugu. Rat s uporištem u Erzerumu postat će na trenutak rat s uporištem u Bagdadu. Upravo je pored toga grada vojska Ferhat-paše, ojačana kurdskim vojnicima regrutiranim na brzinu, 1587. potukla Perzijance u Dolini ždralova. Sljedeće godine svoj će napor ponovno prenijeti prema sjeve­ ru, na okolicu Tabriza, u Karabah. Dokopat će se tu Ghendje i odmah je početi utvrđivati i planirati sljedeće pohode. Ali u međuvremenu se mladi Abas, milom ili silom, priklonio vladavini svojega oca, još za vrijeme njegova života (lipanj 1587). Bio je toliko razborit da shvati da je između dvije opasnosti koje prijete njegovu kraljevstvu, Uzbeka s jedne, Osmanlija s druge strane, bolje učiniti ustupke Zapadu. Ponovno je jedno sjajno perzijsko izaslanstvo stiglo u Carigrad 1598, pod vodstvom princa Hajdar Mirze. U turskoj prijestolnici, u kojoj je Murat vladao u svoj raskoši, prijemi su bili veličanstveni. Pregovori su bili dugi, ali su napokon privedeni kraju. Mir je potpisan 21. ožujka 1590, i time je okončan dvanaestogodišnji rat. Turska je ustrajnost bila nagrađena: sve osvojeno ostalo je u sultanovim rukama, to jest Gruzija, Shirvan, Laristan, Šerzol, Tabriz i »dio Azerbejdžana« koji o njemu ovisi135. Ukratko, cijelo Transkavkazje, cijeli ljudski dio Kavkaza, s prozorom široko otvorenim prema Kaspijskom moru. To nije bila mala pobjeda. Naprotiv, znak vrhunske vitalnosti. Ali za povjesničara Sredozemlja važna je usredotočenost turske sile prema Kaspijskom moru, daleko od Unutrašnjeg mora. Ta centrifugalna sila objašnjava, barem do 1590, odsutnost Turske na Mediteranu. Turci na Indijskom oceanu Pored i nakon perzijskog rata Turci su morali voditi rat i za Indijski ocean, koji nam je također vrlo slabo poznat. Indijski je ocean, barem u svom zapadnom dijelu, bio tijekom stoljeća islamsko jezero. Portugalci nisu sa njega uspijevali istisnuti islam. Morali su čak trpjeti njegove ponovljene napade, od 1538, a u tim napadima Turci su imali velikog udjela. Ali možda stoga što, u konačnici, nije uspjelo u svojem silasku prema jugu, Osmanlijsko Carstvo nije moglo stvoriti protutežu Europi. Nedostajala mu je dobra flota. Turska ju je dakako imala, i to vrlo moćnu. Ali ona je na Indijski ocean ulazila uskim Crvenim morem, a pomorska tehnika bila je mediteranska tehni­ ka. Dakle, s mediteranskim materijalom, s rastavljenim galijama koje su zatim karavanama bile prevožene do Sueza, gdje su ponovno sastavljane i puštane u more, Turska je prišla svojim protivnicima na Indijskom oceanu. Galijama je stari Sulejman-paša, guverner Egipta, zauzeo Aden 1538, i u rujnu iste godine krenuo prem a Divu koji nije mogao zauzeti. 545

DOGAĐAJI. POLITIKA 1 LJUDI

Galijama je Piri-reis136, 1554. godine, požurio okušati sreću protiv portugalskih jedrenjaka, brodova građenih za ocean i koji su imali prednost pred njegovim brodovima na vesla. Ukotvljena u Basri na ulazu u jedno drugo usko more, Perzijski zaljev, flota galija pod zapovjed­ ništvom admirala-pjesnika Alija bila je odbačena na obale poluotoka Gudjerata gdje su je napustili i njen zapovjednik i posada. Tako je Indijski ocean svjedočio o neobičnoj borbi između galije i jedrenjaka137. Turski prodori u tom smjeru bili su uglavnom povezani s turskoperzijskim zaoštravanjima rata. Bili su prilično redoviti, kao i nastavci tih ratova. Rat protiv Perzije, od 1533- do 1536, a zatim pohod Sulejman-paše: zauzimanje Adena i prva opsada Diva 1538. Rat protiv Perzije, od 1548. do 1552. (ali on je važan samo u prvoj godini) i 1549. druga opsada Diva; godine 1554. pohodi Piri-reisa, i 1556. pohodi Alija. Kako se oko 1585. perzijski rat usporava, ponovno započinje rat za Indijski ocean, duž istočne obale Afrike, s obale koju Portugalci nazivaju Contra Costa138. Tursko-španjolsko primirje odnosilo se samo na Sredozemlje. Uzalud je Filip II. preporučivao portugalskim službenicima da budu liberalni i tolerantni kako bi izbjegli da nezadovoljni domorodački vladari ne pozovu u pomoć Turke139. Oni čak nisu ni očekivali da ili pozovu. Nakon 1580. nastavili su svoje uspješno gusarenje protiv por­ tugalske trgovine. Godine 1585. jedna je flota pod zapovjedništvom Mirali-bega140 doprla čak do zlatnih afričkih obala. Ona je bez muke zauzela Mogadiscio, Barawu, Djumbo, Ampazu. Vladar Mombase izja­ snio se kao vazal Porte. Sljedeće godine Mirali-beg zauzeo je sve točke na obali, osim Melinde, Patte i Kelife, koje su ostale vjerne Portugalu. Je li to bio rezultat lošeg postupanja Portugalaca prema domorocima, kao što je mislio Filip II14*? Portugalski je odgovor bio spor. Jedna se flota 1588.142 izgubila na obalama južne Arabije. Te godine Nepobjedive armade iberska je ma­ šinerija imala drugih briga od tih vrlo dalekih borbi. Ali ulog je bio golem. Iza Mombase, koju Turčin želi uvrditi, nalaze se zlatni rudnici Sofale; a još dalje, Perzije i Indije kojima je, u smjeru Bab-el-Mandeba, portugalska flota 1588. uzalud pokušala ovladati. Srećom za Portugalce, i Turčin djeluje krajnjim svojim snagama, iscrpljen daljinom. Godine 1589. Mirali-beg napada samo s pet brodova. Portugalska flota Thoméa de Souze uspijeva ga zaustaviti na rijeci Mombasi, dok je žestoka pobuna crnaca zapljusnula cijelu obalu i napokon nadvladala sve: i domoro­ dačke vladare i turske osvajače. Jedino su Turci koji su pobjegli na portugalske brodove, a među njima i sam Mirali-beg, izbjegli pokolj. Tako je, 1589, propao jedan od najneobičnijih i najmanje poznatih osmanskih pokušaja. 546

Španjolsko-turska prim irju: 1577-1584.

Portugalski rat, prekretnica stoljeća Michelet je u godini svetog Bartolomeja vidio prekretnicu stoljeća. Ukoliko je bilo prekretnice, ona bi više odgovarala godinama 15781583, kada su s ratom Portugala započele velike borbe za Atlantik i prevlast u svijetu. Španjolska politika pomiče se prema oceanu i Zapad­ noj Europi. Nakon stečaja 1575, okončanja prvog dijela vladavine Filipa 11, pritok dragih kovina naglo povećava mogućnosti španjolske ratne riznice. Tada, nakon tih »ključnih godina«, počinje ono što je bilo nazvano »kraljevskim ciklusom srebra« od 1579. do 1592 U Nizozem­ skoj, kao i drugdje, politika Filipa II, otada živa i neoprezna, počinje bujati i postajati sve moćnija. Ta dramatična pobjeda nije izmakla povjesničarima, osobito por­ tugalskim koji je poznaju bolje od drugih, ali su je ipak promatrali samo krajićem oka: dakako, njihova se nacionalna sudbina nalazi u središtu te oceanske povijesti, ali je ne tvori u cijelosti. Nadovezujući se jedni na druge, događaji toga oceanskog života otkrivaju opsežnost poduzetih borbi. Nećemo, poput tolikih drugih, reći da oni otvaraju vrata »novim vremenima«. To znači uraniti, a oni su doista za dugi niz godina kočili polet oceana. Što se tiče Španjolske, promjena smjera bila je jasna. Godine 1579. kardinal Granvela stigao je u Madrid. Ostao je u njemu sve do svoje smrti (1586), sedam godina tijekom kojih je obavljao poslove prvog ministra. Iskušenje je bilo veliko (Martin Philippson mu nije izmakao) da se prijelaz sa defenzivne i oprezne faze vladavine Filipa II. na agresivniju i imperijalističku fazu svede na te promjene. Sve do 1580. godine špan­ jolska je politika bila politika »stranke mira« — stranke Ruya Gomeza i njegovih prijatelja — više nego politika vojvode od Albe i njegovih pristaša, »stranke rata«. Ne bez nekoliko iznimaka: sjetimo se putovanja vojvode od Albe 1567, ili Lepanta. Uostalom, te dvije stranke nisu bile organizirane. Bolje bi bilo reći dvije klike, izvan kojih je ostajao kralj, ipak se njima služeći, štoviše, zadovoljan njihovim svađama koje su mu osiguravale bolju obaviještenost, veću budnost, najzad, potpunost nje­ gove vlasti. Suprotstavljajući jednu drugoj, Filip II. je iskoristio mnoge ljude za svoju službu. Teške zadaće njegove vlasti mnogo su tome pripomogle. Godine 1579. preostali su samo preživjeli iz stranaka prve laze vladavine. Ruy Gomez umro je 1573, a njegova klika oko Antonija Péreza nije više imala nekadašnju cjelovitost. Vojvoda od Albe, koji je napustio Nizozemsku u prosincu 1573, nije više u Španjolskoj zauzimao svoj nekadašnji značajni položaj. Iznenadna nemilost udaljila ga je 1575. godine iz političkog života. 547

DOGAĐAJI, POLITIKA 1 LJUDI

U ožujku 1579. Filip II. pozvao je Granvelu. »Nadasve mi je potreb­ na vaša osoba, pisao mu je, i vaša pomoć u vladarskim poslovima i brigama. Što prije stignete, to ću biti zadovoljniji«144. Kardinal je tada živio u Rimu. Unatoč svojoj dobi — 62 su mu godine — prihvatio je izazov, ali je na put mogao krenuti tek nakon brojnih odgađanja: morao je čekati u Rimu, zatim čekati u Genovi. Tek 2. srpnja ugledao je, s Juanom Idiâquezom koji ga je pratio, obale Španjolske. Osmoga su se iskrcali u Barceloni. Kardinal je odmah krenuo na put sa svojim kolima i teretnim životinjama, putujući noću kako bi izbjegao vrućinu. Po izričitom nalogu kralja, koji se već nalazio u Escorialu, zaobišao je Madrid i stigao u San Lorenzo prvih dana mjeseca kolovoza, dočekan od kralja kao spasitelj145. To je riječ koja je i odgovarala. Filip II. čekao je da kardinal bude na putu za Escorial pa da zbaci masku i udari na Antonija Péreza i njegovu suradnicu, princezu Eboli. U noći između 28. i 29- srpnja oboje su bili uhićeni. Datumi su važni, jer Antonio Pérez je odavno bio sumnjiv svome gospodaru, ali tek kad je novi vladalački tim bio gotovo na licu mjesta kralj je odlučio napasti još uvijek moćnu kliku. Granvelinim dolaskom uništena je stranka mira, zbog osobnih, brojnih i dramatičnih, i strahovito mračnih razloga146. Ali i pod pritiskom okolnosti. U Nizo­ zemskoj, Requesensov pokušaj pomirenja okončan je porazom, koji je još više odjeknuo nego onaj vojvode od Albe. U portugalskom slučaju, koji se otvorio u ljeto 1578, mirotvorna se opcija činila nepouzdanom. Moglo se smatrati da je u ovom posljednjem slučaju Antonio Pérez izdao. Riječ je bremenita mogućim zabludama, a priloženi dokazi su neuvjer­ ljivi. Preostaje nam pretpostavka jedne politike koju je vladar smatrao zabrinjavajućom. Dakle, riječ je o velikoj promjeni. S Granvelom je, u samom srcu carstva Filipa II, nastupio energičan i mudar čovjek vrlo širokih pogleda; samouvjeren, častan, odan kralju i veličini Španjolske. Ali i star čovjek, čovjek jedne druge generacije, navikao da se mislima prenosi u veliko doba Karla V. i u njemu traži usporedne točke, sklon da loše sudi o tužnim vremenima koja je proživljavao. To je čovjek odluka i ideja; u početku je njegov utjecaj bio velik: on je bio tvorac pobjeda iz 1580. Ali kada se, s druge strane tih uspjeha, Filip II. vratio iz Lisabona, njegov je utjecaj bio više prividan nego stvaran. I on se istrošio u kraljevoj službi. Isto tako, između veličine događaja, želim reći toga velikog pomaka koji španjolsku snagu premješta sa Sredozemlja na ocean, i Granvelina nastupa, postoji nerazmjer. Biografski put može nas odvesti u krivom smjeru, kao što je odveo brižljivog istraživača kakav je bio Martin Philippson. On uopće nije vidio to premještanje sila. Dovoljno mu je bilo da nađe jednu kardinalovu izjavu u kojoj je on izražavao neprijatelj* 548

Španjolsko-turska primirja: 1577-1584.

ski stav prema tursko-španjolskom primirju. Ništa nas, ovom prilikom, ne može uvjeriti u kardinalovu iskrenost1'*7. Činjenica je da je do primirja došlo, kao i do obnove toga primirja za mnogo godina, za vrijeme samog Granveiina »ministrovanja«, a ako je Sredozemlje bilo napušteno, tome nije bio uzrok kardinal, niti je to učinjeno njemu unatoč. Alkazar Kebir Posljednji križarski pohod sredozemnih kršćana nije bio onaj na Lepant, već sedam godina kasnije portugalski pohod koji se morao okončati porazom kod Alkazar Kebira (4. kolovoza 1578), nedaleko od Tangera, na obalama Rio Luča koji utječe kod LaracheaH8. Kralj Sebastijan, još uvijek dijete, zaneseno i pomalo neodgovorno dijete iako mu je dvadest pet godina, bio je žestoko opsjednut idejom o svetom ratu. Filip II, kojega je susreo prij tjo m a d a de Africa, uzalud ga je nagovarao da rat preseli u Maroko. Sporo pripreman pohod nije imao čak ni prednost iznenađenja. Obaviješteno naoružavanju i isplovljavanju Ilote, a zatim o njezinu boravku u Cadizu, šerif Abd el Malek imao je vremena da poduzme protumjere i proglasi sveti rat. Mala portugalska vojska, koja se iskrcala u Tangeru i zatim bila prebačena u Arzilu (12. srpnja), zaposjela je zemlju odlučnu da se brani i koja je, osim toga, imala odlično konjaništvo, topove i arkebuze (često andaluzijske). Duga ko­ lona portugalskih kola uputila se u unutrašnjost zemlje, i sukob se zbio 4. kolovoza 1578. kod Alkazar Kebira. Nesposoban da zapovijeda, kralj je samo pridonosio slabosti kršćanske vojske, slabo hranjene i iscrpljene maršom i vrućinom. Naspram njoj, Maroko je poduzeo »masovnu mobilizaciju«1'19. Kršćani su bili potučeni. Đrđani iz obližnjih područja dokrajčili su ih pljačkom zaliha. Kralj je bio medu mrtvima, svrgnuti šerif koji je pratio kršćane utopio se dok je šerif u utvrdi podlegao bolesti iste večeri kad se zbila Bitka triju kraljeva, kako je ponekad nazivaju. Deset do dvadeset tisuća Portugalaca ostalo je u rukama nevjernika. Ne želimo reći da je to bio najpotpuniji poraz u portugalskoj povijesti, ali ne možemo potcijeniti važnost bitke kod Alkazar Kebira, bremenitu posljedicama. Ona je potvrdila snagu Maroka, koji su kršćan­ ske otkupnine toliko obogatile da je njegov novi vladar, El Mansur — brat Abd el Maleka — nazvan istodobno Pobjednikom (El Mansur) i Zlatnim (El Dahabi). Štoviše, dan Alkazar Kebira otvorio je pitanje portugalskog nasljedstva. Sebastijan nije ostavio izravnog nasljednika. Naslijedio ga je njegov ujak, kardinal Henrik, ali vladavina toga ne­ moćnog i sipljivog starca mogla je biti, i bila je, tek epizoda. Portugal, dakle, nije bio na visini tako okrutnog iskušenja. Njegovo je carstvo uglavnom počivalo na nizu postaja za razmjenu robe, pošilj­ 549

DOGAĐAJI. l'OI.ITIKA I I.JUDI

kama zlata i srebra koje su se, polazeći s Atlantika, vraćale u obliku začina i papra. Ali i afričke razmjene odigrale su svoju ulogu. S AlkazarKebirom, mehanizam je bio poremećen. Štoviše, velik dio plemstva oStao je u rukama nevjernika. Da bi platila otkupnine, tako goleme da nisu mogle biti isplaćene u gotovini, zemlja je ispraznila sve zalihe gotova novca, slala nakit i drago kamenje prema Maroku i Alžiru. Kao vrhunac, brojni zarobljenici ostavili su usko kraljevstvo bez službenika, njegove vojne zaštite. Ono je, više nego u bilo kojem drugom trenutku, bilo nesposob­ no da prevlada svoju slabost. Povjesničaru nije nimalo lako da u obilju iskaza koji razvijaju temu luzitanskog pada odmjeri istinski očaj malog kraljevstva. Ali ako je ono već i bilo zahvaćeno propašću, dugom i podmuklom bolešću, toga je ljeta 1578. bilo zatečeno naglim udarom. Okolnosti će još samo izvanredno otežati njegovu bolest. Na nesreću, bolesnik pada u ruke nesposobnom liječniku. Stari kardinal — 63 su mu godine — posljednji potom ak sinova Emanuela Sretnoga, s kostoboljom, razaran tuberkulozom, svojim će oklijevanjem pridonijeti sve većem nemiru u kraljevstvu. I svojom kivnošću. Morao je mnogo pretrpjeti pod zahtjevnom i hirovitom vlašću Dom Sebastijana: popevši se na prijestolje, zlopamti i sveti se. Jedna od njegovih prvih žrtava bio je svemoćni tajnik Fazende, Pedro de Alcoçaba, kojemu uskraćuje sve ovlasti i progoni ga, ne nalazeći snage da izbaci izvan političke igre njega i njegove brojne štićenike. To nespretno ponašanje olakšava put španjolskom spletkarenju. Po majci, Filip II. ima nesporna prava na portugalsku krunu; između njega i predmeta njegove žudnje stoje suparnička prava — i to, ništa manje sporna, vojvotkinje Bragança. Ali ta »feudalna kuća« nije dovoljno snažna da se bori protiv Katoličkog kralja. Tu je i nezakoniti sin Dom Luisa, također sin Emanuela Sretnog. Ali prior Crata ima protiv sebe svoje podrijetlo. Doista, između Filipa II. i portugalske krune samo je osoba starog vladara Lisabona. Njegova dob i njegovo slabo zdravlje već ujesen 1578. postavljaju problem nasljedstva. Filip je odmah poslao u Portugal vještog diplomata, Christovala de Mouru. Zlatnici koje on dijeli i obećaje, kao i kardinalove pogreške, donose španjolskoj strani prve plodove. Christoval de Moura doista je stupio u vezu s Pedrom de Alcoçabom. S druge strane, kardinalova iskrena pobožnost stavlja ga, kao i cijeli Portugal, pod duhovnu vlast Družbe Isusove. Ili da kažemo, stranoj sili? Zaboravljamo dokumente koje je o tome objavio Martin Philippson. Činjenica je da isusovci, koje je do tada Filip II. držao po strani, prihvaćaju da s njim surađuju u Portugalu. Kardinal Henrik, koji je u početku bio nesklon svome španjolskom nećaku, a sklon nećakinji Katarini Bragança, pomalo se prepušta poluslužbenim izjavama u prilog 550

Španjolsko-lurska prim irja: 1577-1584.

Filipu. Postoje brojna obrazloženja za taj obrat; ali ona ne isključuju moguće djelovanje isusovaca. Pristanak na zahtjeve Filipa II. daje u siječnju 1579.150 general isusovačkog reda, E. Mercuriano. Tim je ljudi­ ma (u prvom redu sklonim vojvotkinji Bragança, kažu španjolski izv­ ještaji) bilo potrebno određeno odugovlačenje kako bi osigurali svoj položaj i počeli djelovati u prilog Filipu, od kojega su nedvojbeno očekivali usluge koje bi im on, više nego itko drugi, mogao udijeliti u Europi i izvan Europe. U tim se uvjetima nacionalna nezavisnost Portugala nikako nije mogla očuvati. Da bi je spasili, valjalo se naoružati, odlučiti u prilog nacionalnom rješenju: ukratko, priznati kuću Bragança, i u krajnjoj liniji priora Crata. Kardinal se, dakle, odriče poduzimanja svake obrane. Ona bi značila goleme troškove. Jedini koje stari kralj prihvaća jesu troškovi otkupnine fidalgosa, zatočenika Marokanaca. Ako nikada nije škrtario za zatočenike Alkazar Kebira, nije ni najmanji novčić izdao za obranu zemlje. Njegovi podanici — barem oni bogati, a osobito trgovci — također nisu bili spremni na žrtve, neophodne da se upute tim putem. Valjalo je da kardinal donese brzu odluku o svojem nasljedstvu. Tako je izgubio dragocjeno vrijeme u pregovorima s bivšom francuskom kraljicom, udovicom Karla IX, o vlastitom braku koji je bio moguć jedino s papinim blagoslovom. A Grgur ХШ. oklijevao je da mu ga dade. Španjolski ambasador u Rimu nije se morao mnogo truditi da spriječi dogovor. Stari se vladar nevoljko pomirio sa sudbinom. Nemojmo ga, uostalom, zamišljati poput onog opata iz 18. stoljeća: ideju o tom braku nametnuli su mu viši državni razlozi. Ona dokazuje, kao što se često događa u sličnim slučajevima, da jedino kardinal nije mogao vjerovati u svoju skoru smrt... Nakon toga propalog pokušaja nije se više brinuo za svoga nasljed­ nika. Nedvojbeno je sazvao cortese, pokušao osnovati povjerenstvo za arbitražu kojemu bi svi pretendenti morali podnijeti svoje zahtjeve. Ali ono malo volje koja mu je još bila preostala potrošio je na priora Crata kojega je progonio žestokom mržnjom, pokušavajući ga žigosati mrljom njegova nezakonitog položaja, prognavši ga čak iz kraljevstva, što je primoralo Dom Antonija da provede neko vrijeme u Španjolskoj, a kad se vratio, da se skriva u vlastitoj zemlji. U svakom slučaju, Filip II. bio je odlučan da brani svoja prava. Od 1579. naoružavao se, uostalom, vrlo bučno: htio je da o tome obavijesti Europu, a osobito Portugal. Nije baš okupio velike snage, ali bile su dovoljne za rat. Ipak, bila mu je potrebna znatna količina novca, to jest posudba 400.000 škuda151 od velikog toskanskog vojvode, a zatim povlačenje četa iz garnizona u Italiji. Ta su gomilanja ljudi, namirnica i materijala, koja su trebala okupiti dvadesetak tisuća ljudi, posvuda 551

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

zvonila na uzbunu. U Carigradu su vjerovali da je sve to namijenjeno Alžiru; kraljica Elizabeta i Engleska pripisivali su Filipu namjere invazije na njihov otok. Nigdje nisu taj rat živaca tako živo osjećali kao u Portugalu. Zemlja je u cjelini odbijala potpasti pod vlast om raženog susjeda. Mali ljudi u gradovima, sitni kler, bili su protiv Španjolaca, žestinom od koje su drhtali bogati i moćni. Narodni gnjev sprečavao ih je da izdaju otvorena lica. Otuda »izdajničko« držanje, njihova licemjerna lica, nji­ hove lažne riječi, domoljubna retorika i oprezno držanje. Ti bogataši i intelektualci izmučili su svoj narod. Kako bogati ne bi bili protiv otpora, kad su često bili stranci? Flamand, Nijemci, Talijani; štoviše, nisu nimalo željeli trpjeti porezna opterećenja koja bi im nam etnuo rat i čije bi žrtve bili oni. Visoko svećenstvo je u vrlo bliskom stanju duha, kao i plemstvo, a to često znači i vojska. Prema istoku, Portugal se bez sumnje branio prirodom. Od kastilijske visoravni do portugalske nizine, teški su putovi na kojima se isprečuju čvrste utvrde. Ali ta granica vrijedi samo ako je održava zemlja odlučna da se brani. Novac koji je Christoval de Moura podijelio nije bio dovoljan da otkloni svu borbenu žestinu, kao ni dogovore španjolskih »feudalaca« na granici o razoružanju svojih por­ tugalskih susjeda, vlasnika dvoraca, sela i utvrda koje služe kao obrana kraljevstva. Ali osim ljudi — jednog Christovala de Moure, toga Portu­ galca, ili jednog vojvode od Osune, koji je neko vrijeme bio ambasador Katoličkog kralja u Lisabonu, osim tih izdaja, sredstva tako draga politici Habsburgovaca — postojao je i teret okolnosti. Portugalu je bilo potreb­ no američko srebro, i jedan veliki dio njegove mornarice već je na oceanu, u službi Španjolske152. Povezivanje bogatih i moćnih u Lisabonu dovodi se u vezu s nužnošću koju osjeća portugalsko carstvo, ometano na tim golemim oceanima gusarenjem protestanata i pomanjkanjem gotova novca, a ne sa željom da se bori protiv previše moćnog susjeda, već da se na njega osloni. Dokaz za to, možda više nego događaji iz 1578-1589, je slijed događaja, duga podređenost Portugala, njegova simbioza sa Španjolskom koju će prekinuti ili, bolje reći, omogućiti da se prekine, strahote 1640-ih godina. Nemojmo zaboraviti da bi Portugal, budući da je odsada Španjolska ujedinjena, a ne razdvojena u neprija­ teljskim zemljama (nismo više u vremenu Aljubarrote čiji se lik tako često priziva), mogao u odnosu prema njoj očuvati svoju nezavisnost jedino vezom s protestantskim silama. La Rochelle, Nizozemci, Englezi. Stvarnost koju su Španjolci tako vješto naglašavali, ali koju su osjećali i Portugalci. Ako prior Crata nije uspio u pokušaju da se kasnije vrati u svoje kraljevstvo, bilo je to stoga što dolazi na engleskim brodovima, što se povezao s neprijateljima u Rimu i što 1590. pregovara čak i s Turcima... 552

Španjolsko-turska prim irja: 1577-1584.

Nasilje iz 1580. Kardinal Henrik umro je u veljači 1580. Od regenata koji su provodili njegovu oporuku, dva ili tri bila su odana Filipu II15\ Hoće li ih on pustiti da urede pravo nasljedstva? Ili će se pokoriti sudu pape koji je želio nametnuti svoju arbitražu? Doista, Filip II. smatrao je da on jedini ima neotuđiva prava, svoja božanska prava, i da uopće ne dolazi u obzir da se podredi regentima ili cortesima. Nije htio ni papinsku arbitražu i nije mario da prizna svjetovnu pomoć pape. Uostalom, siguran u mir na Sredozemlju, siguran u sebe u Nizozemskoj, u Francuskoj, u Engle­ skoj, mogao je računati s trenutkom predaha, posred živih prijetnji u Europi. Portugal mu je bio na dohvat ruke, pod jednim uvjetom: da djeluje brzo, na što ga je poticao kardinal Granvela, odmah nakon svoga dolaska u Escortai. On je još više nego vladar požurivao događaje, on koji je vojvodi od Albe, palom u nemilost, ali čiji je ugled po svemu sudeći bio zalogom uspjeha, osigurao imenovanje na mjesto zapovjed­ nika vojske. Bila je to jedna od Granvelinih vrlina da, ovisno o prilici, zna ostaviti postrani svoje antipatije. A možda je i bila nužnost da on, stranac, vodi Španjolce, njihove strašne klike, njihovu sumnjičavost. Nije li on zaslužan za ublažavanje nemilosti prema Antoniju Pérezu i princezi Eboli? Portugalski rat odvijao se, prema predviđenim planovima, kao obična vojna šetnja. Zapreke na granici pale su same od sebe, i 12. lipnja španjolska je vojska ušla na portugalski teritorij, u visini Badajoza. Snažne utvrde Elvasa, zatim i Olivenza, predale su se bez borbe: put prema Lisabonu bio je otvoren dolinom Zatasa. Ipak je, 8. srpnja, španjolska flota, s brodovima i galijama, napustila Puerto de Santa Maria, dospjela do Lagosa na obali portugalskog Algarvea i uskoro se pojavila u ušću Taja. Dom Antonio, prior Crata, proglašen za kralja 19. lipnja u Santaremu, ušao je kao gospodar u Lisabon zahvaljujući puku. Ali da bi se održao u tom golemom gradu, loše opskrbljenom, desetkovanom već nekoliko mjeseci kugom i koji je dolazak španjolske flote odsjekao od vanjskog svijeta, bile su potrebne mjere javnog spasa, i još više vrijeme. Mjere javnog spasa, osobito porezne, nisu izostale: oduzimanje novca crkvama i samostanima, devalvacija novca, prinudni zajmovi od trgova­ ca.. Ali vrijeme je okrutno nanosilo štetu. Nije priorova slabost (osobito u izravnim pregovorima s vojvodom od Albe, upravo da bi se dobilo na vremenu) dovela do njegova poraza, već Španjolska brzina. Oko njega, nastavljao se trend izdaje i napuštanja. Setubal se, napadnut s mora i s kopna, predao bez borbe 18. srpnja, što ga, uostalom, nije spasilo od pljačke. Okupacijska vojska tako je stigla do južne strane ušća Taja, širokoga poput malog mora; bila je to nedvojbeno velika zapreka, ali ne s flotom koja je neom etano prevezla cijeli niz španjolskih jedinica sve 553

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

do Cascaisa. na sjevernoj obali rijeke. Operacija je tako omogućila napad na prijestolnicu sa zapada i s desne obale rijeke Tajo. Dom Antonio je pokušao s nekoliko vojnika obraniti pristup Lisabonu na mostu na Alcantari. Ali još iste večeri prijestolnica se predala na milost i nemilost. Pobjednik ju je poštedio pustošenja, ali su gradska predgrađa ipak bila opljačkana. Ranjen, prior je pobjegao iz grada, zaustavivši se u jednom seocetu u blizini Sacavema da zacijeli ranu. Okupio je nove pristaše i prešao u Coimbru, zatim je silom ušao u Porto, gdje se zadržao više od mjesec dana. I tu je pokušao organizirati borbu i suočio se s istim sitnim i brojnim izdajama kao i u Lisabonu. Upad konjanika Sancha Davile prisilio ga je da 23- listopada napusti ovo posljednje sklonište i potraži utočište u sjevernom Portugalu, sve dok po njega tamo nije došao jedan engleski brod. Bila su, dakle, potrebna samo četiri mjeseca da Portugal bude osvojen. U savjetima upućenim Filipu II, Granvela ga je podsjećao da se Cezar nije bavio osvojenim gradovima, kako ne bi usporio svoje napre­ dovanje, već sa zadovoljavao uzimanjem talaca. Čini se da se osvajač iz 1580. zadovoljavao da ide naprijed, svuda gdje mu je izdaja otvarala vrata: medu samim Portugalcima imao je učinkovite čuvare. Nije bilo potrebno da šalje velika pojačanja, da iskoristi opći ustanak pograničnih velikaša na koje se apeliralo. Ponovimo: Portugal se prepustio, on je bio izručen. Filip II. je još prije 1580. vješto potvrdio Portugalcima njihova nekadašnja prava; priznao im je i nova, politička i gospodarska. Portugal nije bio priključen kastilijskoj kruni. Zadržao je svoju upravu, svoje ustrojstvo, svoje savjete. Ukratko, isto kao i Aragon, čak i više nego Aragon, ostao je ono što je bio, unatoč personalnoj uniji koju je ostvario Filip II. Bio je samo »španjolski dominion«154. To nimalo ne opravdava osvajanje iz 1580. — problem nije u tome — već objašnjava da se ono održalo i da je predstavljalo dugotrajno rješenje. Nakon primitka vijesti, američke su se zemlje i same ujedinile, bez borbe. Za Brazil je, s obzirom na njegove granice prema zapadu, povezivanje dviju kruna bilo sreća. Nije bilo pravih teškoća, osim u pogledu Azora. Jer to naglo širenje Filipa II. (luzitanski Ultramar, koji se pripojio španjolskom, donio mu je dva najveća kolonijalna carstva loga stoljeća) nametnulo je i pitanje Atlantika. Svjesno ili ne, snagom stvari, složeno carstvo Filipa II. oslonit će se na ocean, vezu neophodnu za njegov život, temelj zahtjeva za onim što će se još za života Filipa II. nazivati njegovom Univerzalnom monarhijom155.

554

Španjolsko-turska prim irja: 1577-1584.

Španjolska n apušta Sredozem lje Eio što nas udaljuje od Sredozemlja. Još od dana kada se učvrstio u Lisabonu, Filip II. smjestio je središte svoga složenog carstva na obalu golemog oceana. Lisabon, u kojem je boravio od 1580. do 1583, krasan je grad, uostalom, odakle se moglo vladati španjolskim svijetom, bolje smješten i opremljen od Madrida, okruženog kastilijskim zemljama, nadasve kad je trebalo započeti novu borbu na oceanskim vodama. Nije li neprekidno kretanje brodova, prizor koji je vladar mogao promatrati iz vlastite palače i koji je opisao u svojim dražesnim pismima kćerima, infantkinjama, svakodnevno ob­ navljana pouka o ekonomskim Činjenicama koje su održavale carstvo? Ako je Madrid pogodniji kao centar osluškivanja, gdje se moglo doznati šio se događa na Sredozemlju, u Italiji ili u Europi, Lisabon je sjajna osmatračnica na oceanu. Koliko bi se oklijevanja, možda čak i strahota, moglo izbjeći da je to Filip II. potpuno shvatio tijekom priprema Nepobjedive armade, da tada nije ostao vezan uz Madrid, daleko od ratne zbilje! Način na koji se španjolska politika pomiče prema Zapadu, koji je uvlači u snažna atlantska strujanja; slučaj Azora 1582-1583, kada je spašen Arhipelag, dok je istodobno sa Strozzijevim porazom srušen san 0 francuskom Brazilu; irski rat, strpljivo oživljavan od 1579. do kraja stoljeća; pripreme za rat s Engleskom, a zatim putovanje Nepobjedive armade, 1588; pohodi Filipa II. protiv Engleza, 1591-1597; španjolsko miješanje u francuske poslove, s velikim poglavljem djelomičnog osva­ janja Bretagne; engleske i nizozemske protumjere; protestantsko gušarenje cijelim oceanskim prostorom, sve su to činjenice koje su joj, izvan Sredozemlja, tek napola strane. Ako kod sebe uspostavlja mir, rat sc premješta na susjedne prostore: na Atlantik na zapadu, perzijske granice 1Indijski ocean na istoku. Pomaku njihala Turske prema istoku odgovara pomak njihala Španjolske prema zapadu. Velike su to oscilacije koje dogadajna povijest po samoj svojoj prirodi ne može objasniti. Nedvoj­ beno, osim tumačenja koje nudi ova knjiga, moguća su i druga. Ali neprijeporni problem ukazuje se u svoj svojoj jasnoći: blok španjolskih snaga i blok turskih snaga, dugo sučeljeni na Sredozemlju, odvajaju se jedan od drugoga, i Unutrašnje more oslobađa se rata velikih država koji je od 1550. do 1580. bio njegovo glavno obilježje.

555

Napom ene uz poglavlje 5 ] Na optužbu iznesenu u jednom pism u Karla IX, Saint-G ouard opširno odgovara (kralju, Madrid, 24. veljače 1574, B.N., Pariz, Fr. 16106). Ako su španjolski zastupnici u skupštinam a buntovnici, neka jednog pritisnu i im enuju ga. S imenima, navukli bi na sebe Inkviziciju »tako da bi izgubili svaki ugled ili bi se m orali vezati za istoga kralja, kad bi protiv Vašeg Veličanstva željeli činiti djela o kojima n e m ogu ni misliti, ni vjerovati...-. Njihova je želja nedvojbeno da u Francuskoj sve zavade. »... mislim da bi im bilo drago da Vaše Veličanstvo b ude uznem ireno u svojoj kući, kako bi im to poslužilo da poprave i srede stvari u svojoj...«. Nedvojbeno pak, dodaje Saint-G ouard, »... državne stvari dopuštaju, a ponekad i p odnose čestitost«. Je li Filip II. m ogao spletkariti s hugenotim a, dok izjvaljujc za svoju Nizozemsku »da bi je radije izgubio nego da pristane na nešto protiv vjere i katoličkih uvjerenja«. Ako i govori »protiv Vašeg Veličanstva u svome kraljevstvu, uvjeren sam da je to sam o s nekolicinom razbojnika iz trećeg staleža koji nisu ni u službi Božjoj, ni u službi Vašeg Veličanstva, po tom e što su se našli p od oružjem u pokrajinam a, hineći bezočno da su katolici s oružjem u ruci, radi svoje pohlepe.« — Л slučaj llenrika Navarskog, Claudca du Đourga? vidi iznad, I, str. 410-411. 2 Л.О. MEYER, E ngland u n d d ie katolischc Kircfoe, I, str. 28, navod PLATZHOFF, Gescbicbte des europ. Staatensystem s, str. 42. 3 Pescaire kralju, 12. lipnja 1570, Simancas E° 1133. 4 Ime je nečitko na mojoj kopiji. 5 Marglianijev izvještaj, 11. veljače 1578, Simancas E° 489. 6 Izvještaj o Estefanu Papadopulosu, Madrid, 21. lipnja 1574,»...y e s m enesterm irar les m ucho a los m anos...«, Simancas E° 488. 7 Usp. m edu ostalim, H. WATJEN, op. cit., str. 67-69. 8 Izvješće DU BOURGA, španjolski prijevod, 1576, A.N., K 1542. 9 Pismo Selima Drugog, turskog cara, Don Juanu Austrijskom »šaljući mu darove dok je bio general kršćanske vojske«, B.N., Pariz, Fr. 16141, Г 440 do 446. 10 Lo que refiereJuan Curcnzi..., 30. lipnja 1573, Simancas E° 1063,1° 35. 11 Biskup Daxa kralju, Carigrad, 16. srpnja 1573, П. CHARR1ÈRE, op. cit., III, str. 405. 12 Isti istome, Carigrad, 26. srpnja 1573, ibid., bilješka str. 413-416. 13 Kralju, Venecija, 26. veljače 1574, ibid., str. 470, bilješka. 14 Vidi bilješku 11. 15 Biskup Daxa Caterini d e ’ Medici, Carigrad, 17. veljače 1574, E. CHARRIÈRE, op. cit., Ill, str. 470 i dalje. 16 Pietro EG1DI, Em anueleFiliberto, op. cit., II, str. 128 i dalje. 17 Biskup Daxa kralju, 18. rujna 1574, E. CHARRIÈRE, op. cit., III, str. 572. 18 Ibid., str. 572. 19 Kralju, ibid., str. 424-427, Carigrad, 4. rujna 1573. 20 Isti istome, ibid., str. 470-475, 24. ožujka 1574. 21 Krupan incident zbog šibenske »urvrde«, ibid., 17. veljače 1574, str. 462-470. 22 Vidi gore, bilješku 20. 23 E. CHARRIÈRE, Ор. cit., 111, str. 467. 24 Dana 17. veljače 1574, ibid., III, str. 462-470. 25 Relaciôn que hizo Uvio Celino..., 1574, Simancas E° 1333. 26 Granvela kralju, Napulj, 6. veljače 1575, Simancas E° 1066. Prilično pesimistično kardinalovo pismo. S promjenom vlasti, valjat će kupiti nove umove, odakle i novi troškovi, kao što govori povodom svojega primirja koje će ponovno valjati potvrditi. Novi vladar Murat, ima 28 godina, »ratoboran je i vole ga podanici... «.

556

Spanjolsko-turska prim irja: 1577-1584. 27 Carigrad, 8. ožujka 1577, A.d.S. Venecija, Secreta Relazioni Collegio, 78: Guzman de Silva kralju, Venecija, 28. travnja 1577, Simancas E° 1336, ukazuje na prolaz cl. Martina, kojeg naziva d. Garcia de Acuna, koji je otputovao u Carigrad s propusnicom za otkup zatočenika, a zapravo da bi pregovarao o miru y a salido con la rcsolutiôn dello p or cincos anos... O dolasku d. Martina u Carigrad, francuski izvještaji donose pogrešan datum , 15. ožujka. 28 Simancas E° 159,1° 283. 29 Mondejar Antoniju Pérezu, Napulj, 30. travnja 1577, Simancas E° 1074, Г 31. 30 Carigrad, 2. svibnja 1577, prenio nedvojbeno G. de Silva, Simancas E° 1336. 3 ] Vidi bilješku 29. 32 Martin de Acuna kralju, Madrid, 6. lipnja 1577, Simancas E° 159, Г 35. 33 Silva Filipu 11, Venecija, 19. lipnja 1577, Simancas 1336. 34 Don Martin de Acuna Nj. V., Madrid, 1578, bez drugih preciznih podataka, Simancas E9 159,1° 28335 Mondejar Filipu II, Napulj, 13. kolovoza 1577, Simancas E° 1073,1° 136. 36 Fernand ĐRAUDEL, »La m ort de Martin d e Acuna*, u: Mélanges en l'honneur de Marcel B ataillon, 1962. Usp. F. RUANO PRIETO, »Don Martin de Acuna-, u: Revista contem poranea, 1899. 37 G. Margliani Antoniju Pérezu, Carigrad, 30. travnja 1578, Simancas E° 489. 38 GERLACH, Tagebuch, sir. 539; E. CHARR1ÈRE, op. cit., 111, str. 705. 39 O svemu što je uslijedilo, dugi podnesak G. MARGL1ANIJA u veljači 1578, Simancas Ee 488. 40 E. CHARRIÈRE, op. cit., 111, str. 705. 4 l Henriku 111, Carigrad, 22. siječnja 1578, E. CHARRIÈRE, op. cit., III, str. 710. 42 Op. cit., str. 160; J. W ZINKEISEN, op. cit., III, str. 499. 43 Lo que se tratto y concerto entre el B oxa y J u a n M argliano, 1. veljače 1578, Simancas Ec 489, kopija istog dokum enta, možda izrađena 1579. Capitoli eho si sono trattati fra l'illm o S> M eeniet paseià (di) b uona m ernoria..., Simancas П° 490. 44 Lo que ha de ser resuelto sobre lo d e la tregua (1578), Simancas E° 489; o nezaključenju gospodarskih sporazum a, Margliani (Antoniju Pérezu?), 11. veljače 1578, Simancas E° 489. 45 Simancas E9 489. Pobjeda u Gem blouxu je od 31. siječnja 1578. 46 Relacion d e lo que h a passado en e l neg. d e là tragua y suspension d e a rm a s con et Turcoy lo que p a ra la conclusion della llevo en com. d o n Ju a n d e R oca fu lly el estado en que a l présente esta (1578). Simancas E° 459,1° 28 (ili Г 281). Ti nedatirani tekstovi moraju biti vraćeni na vrijeme izm eđu početka lipnja i 12. rujna 1578, zbog kašnjenja pošte: kao indikacija može poslužiti jed n o Marglianijevo pism o upućeno Antoniju Pérezu iz Carigrada, 9. prosinca 1578, koje mu je stiglo nakon duga putovanja od 3 mjeseca i 22 dana, 31. ožujka. 47 Datum druge upute, 12. rujna 1578, vidi dolje, bilješka 49. Don J. Rocafull je don Juan de Rogua, iz Valenza, o kojem u govori GERLACH, navod J.W. ZINKEISEN, op. cit., 111, str. 500. 48 Don Juan de Cardona Filipu II, Barcelona, 1. studenog 1576, Simancas E9 335, f* 58. »... y con соггео p o r tierra o rdenando a do n Juan de Rocafull hizieze despalm ar las nueve galeras*. 49 Instruccion segunda a Don Juan d e Rocafull, Madrid, 12. rujna 1578, Simancas E° 489 50 J.W. ZINKEISEN, op. cit., III, str. 500. 51 E. CHARRIÈRE, op. cit., III, str. 777. 52 Juan de Idiâquez Filipu II, Venecija, 5. veljače 1579, A.N., K 1672, G 1, br. 22.

557

DOGAĐAH. POLITIKA I LJUDI

53 J. de Idiâquez Filipu II, Venecija, 4. ožujka 1579, A.N., K 1672. 54 II. CllARRlERE, op. cit.. Ill, str. 852, ali izvještaj o d 9. siječnja 1580. smjera više na budućnost n ego na prošlost. Što je m ogao značiti tekst iz 1579. koji sm o već Spom enuli supra, II, str. 557, bilješka 43. 55 Hchevarri Marglianiju, Gazagua, 2. rujna 1579, A.N., K 1672, G 1, br. 117. Isti istome, Gamvançara (sic), 2. rujna 1579, ibid., br. 118, žali se na Brutija, »bellaco«. 56 Margliani Antoniju Porezu, Pera, 2. rujna 1579, Simancas E®490. 57 Gennigny kralju, Pera, 16. rujna 1579, Recueil, str. 8 i dalje. 58 Koja se uosralom neće saznati u Carigradu prije travnja 1580. G. Margliani napuljskom potkralju, Pera, 9. i 14. travnja 1580, A.N., K 1672, G 1, br. 166. 59 Carigrad, 4. srpnja 1579, tal. kopija, A.N., K 1672, G 1, br. 81 a. 60 lv. CHARIUÈRE, op. cit., Ill, str. 782 i dalje, bilješka. O pothvatima »generala Du Bourga«, vidi gore, I, str. 410—411. 61 Ibid., str. 885 i dalje. 62 Veliki kom andor Kastilije Filipu 11, 9. lipnja 1580, Simancas П®491. 63 Margliani D.J. de Çunigi, 3. veljače 1580, Simancas E®491. 64 Margliani napuljskom potkralju, 15. listopada 1580, Simancas E° 1338. 65 Isti istome, 2. veljače 1580, sažetak kancelarije, Simancas E®491. 66 E. CllARRlERE, op. cit., III, str. 872 i 876, bilješka. 67 Carigrad, 26. veljače 1580, Simancas П° 1337. 68 Margliani velikom kom andom , Pera, 27. veljače 1580, Simancas 0® 491, kopija. 69 Isti istome, 7. ožujka 1580, Simancas E®491. 70 Isti istome, 29. listopada 1580, Simancas E® 1338: Germigny kralju, 24. ožujka 1580, E. GUERRIÈRE, op. cit., Ili, str. 885. 71 Isti istome, 12. ožujka 1580, kopija, Simancas E®491. 72 Vidi prethodnu bilješku. 73 Isti istome, 18. ožujka 1580, Simancas E° 491. 74 Ch. de Salazar Filipu II, Venecija, 18. ožujka 1580, Simancas E® 1337. 75 Marglianijeva pisma velikom kom andom , 23. i 25. ožujka 1580. (Simancas E° 491) ne iznose točan datum toga potpisivanja. Ali Germigny je izričit, 24. ožujka 1580, E. GUERRIÈRE, op. cit., Ili, str. 884-889. 76 Drugi svibnja 1580, A. Vaticanes Spagna br. 27, f 88. 77 Kralju, 17. svibnja 1580, E. CHARRJÈRE, op. cit., III, str. 910-911. 78 M. PHIL1PPSON, Ein M inisterium unter Philipp IL, str. 404; L. von PASTOR, Gcscbicbte d erpdpste, t. IX, 1923, str. 273; H. KRETSCHMAYR, op. cit., III, str. 74. 79 J.W. Z1NKEISEN, op. cit., III, str. 107. 80 9. i 14. travnja 1580, A.N., K 1672, G 1, br. 166. 81 Ibid. 82 Ibid. 83 Travanj 1580, Simancas E®491.

84 Margliani napuljskom potkralju, Pera, 29. listopada 1580, Simancas E° 1338. 85

Isti istome, Pera, 10. prosinca 1580, Simancas E° 1338. lsi i istome, Pera, 2 0,2 1 ,2 6 (29. ili 30) prosinca 1580, sažetak kancelarije, Simancas 1Г‘191. 87 Sve te pojedinosti prem a jednom Marglianijevu pismu velikom kom andom (kraj prosinca 1580), A.N., K 1672, G 1, br. 169. 88 Bartolomé Pusterla d. Juanu de Çunigi, izvještaj s Levanta, 4. veljače 1581. u: Carias y avisos..., str. 53-54. Germigny kralju, 4. veljače 1581, Recueil..., str. 31; E. C11ARRIÈRE, op. cit., IV, str. 26-28 bilješka, govori o »novim Skudama obilježenim

86

558

Španjolsko-turska prim irja: 1577-1584. aragonskim znakom- kojima je Margliani isplatio paše. Izvještaj s Levanta, 4. veljače 1*581, Simancas П° 1339. 09 Margliani d.J. de Çunigi, 4. i 5. veljače 1581, u: Cartas y avisos..., op. cit., str. 55; 5. veljače 1581, Simancas E° 1339. Ja čitam po svojem tekstu Šauš-paša, a ne kao anonimni izdavač tih Cartas... Šanus. 90 Vidi bilješku 88 na prethodnoj stranici. 91 Don Juan de Çuniga Filipu II, Napulj, 3. ožujka 1581, primljeno u Tovaru 23. ožujka, Simancas E° 1084. 92 Don Juan de Çuniga markizu de Alcaniçasu, 4. ožujka 1581, Simancas E° 1084. 93 Ii. ALBF.Rl, op. cit., I, V, str. 328. 94 Španjolskom nunciju, Rim, 11. srpnja 1580, Л. Vat., Spagna 27, Г 123 ... il passaicon silent io n e !/alto de la tragua è stata b uona risoluiionc poiebé il f a m e querella in questo tempo non potria sinon aggiungere travaglio a S. Mtà senza speranza d ifru tto . 95 Op. cil., str. 181. 96 Krajnjom strogošću 1584, opet posredstvom samog Marglianija, ako slobodno tumačimo uputu J. von HAMMERA, op. cit., str. 194-195. Primirje je 1587. produženo na dvije godine, iako o n ne daje svoje izvore. 97 Kao što je to 1624. mislio M. de Brèves, E. CHARRIÈRE, op. cit., IV, str. 28, bilješka. 98 Mislimo posebno na onaj Franza BABINGERA -Suleiman d cr Machtigc-, u : Meister derPolitik, 2. sv., Stuttgart i Berlin, 1923. 99 J. von HAMMER, op. cit., VII, str. 70. O svim tim problem im a vidi kratku, ali važnu knjigu W.E.D. ALLENA, već citiranu, 1, str. 172, bilješka 42. 100 J. von HAMMER, op. cit., str. 77. 101 B.N., Pariz, Irai., 1220. 102 Ibid., 1° 317 v° (oko 1572). 103 J. von HAMMER, op. cit., VII, str. 75. 104 Ibid., str. 80; Voyage d a n s le Levant d e M. d ’A ram on, op. cit., I, 108. 105 De Grantrie de Grandcham p gospodinu d e Foixu, Carigrad, 30. kolovoza 1569, E. CHARRIÈRE, op. cit., 111, str. 62-66. 106 J. von HAMMER, op. cit., Vil, str. 81. Ham mer se u svom djelu kao izvorima za perzijski rat služio vrlo preciznim izvorima Minadoia i Vicenza degli Alessandrija, kao i istočnim izvorima, p oput onih povjesničara Alija i Pertchewija. Ovo jc još jednom dobra prilika da se ukaže na superiornost te stare knjige nad knjigama njenih nasljednika, J.W. Z1NKEISEN i N. JORGA. 107 Pera, 9. prosinca 1578 (Margliani Pérezu, prim ljeno 31. ožujka 1579), Simancas Ee 489. 108 Sto bi o tom e rekao Emile-Félix Gautier? 109 Venecija, 7. siječnja 1579, A.N., K 1672, G 1. 110 Carigrad, 4. veljače 1579, A.N., K 1672, G 1. 111 Carigrad, 24. ožujka 1579, ibid. 112 Juan de Idiâqucz Filipu II, Venecija, 21. ožujka 1579, ibid., br. 35. 113 X. de Salazar Filipu II, Venecija, 8. srpnja 1579, ibid., br. 84. 114 Margliani (izgubljena točna naznaka). 115 J. de Idiâquez Filipu 11, Venecija, 29- travnja 1579, A.N., K 1672, br. 56, kopija. 116 Germigny kralju, Pera, 16. rujna 1579, Recueil, str. 10; Relacion d e lo que ha succedido a l capitan d e la m a r Alucbali desde los 17 d e M ayo que p a rtio d e a q u i de Constantinopla a sta los 6 de agosto sacada d e la s cartas q u e se b a n rccibido d e fu a n de Briones y A ydar Ingles, A.N., K 1672, G 1, br. 115. (Isti izvještaj, Simancas E° 490). Relacion de lo que b a sucedido d e los 9 d e agosto hasta los 28, A.N., K 1672, G 1, br.

559

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

H 6 . Euldj Ali se vratio u Carigrad 10. rujna (usp. Germigny, navod na početku bilješke) s 15 galija. 117 Carigrad, 29. travnja 1579, A.N., K 1672, br. 56, kopija. " 118 Margliani A ntoniju Pćrezu, Pera, 2. ožujka 1579, Simancas E° 490. 119 Isti istome, 5. rujna 1579, ibid. 120 J. de Cornoça Nj. V., Venecija, 17. listopada 1579, A.N., K 1672, G 1, br. 142 a. 121 Salazar Filipu 11, Venecija, 7. rujna 1579, ibid. 122 Ibid. 125 Germigny kralju. Pera, 16 rujna 1579, Recueil..., str. 10. 124 Vidi bilješku 121. 125 Germigny malteškom velikom m eštru, Pera, 8. listopada 1579, Recueil..., str. 17-18. Samo d o Erzeruma, J. von HAMMER, op. cit., VII, str. 96. 126 J. von HAMMER, op. cit., VII, str. 97. 127 Ibid., str. 98. 128 On um ire 27. travnja 1580, E. CHARRIÈRE, op. cit., III, str. 901. 129 Tri Marglianijeva pisma don Juanu d e Çunigi, 27. i 30. travnja 1580, Simancas E6 491. Sažetak kancelarije. 130 J. von HAMMER, op. cit., VII, str. 104. 131 Ibid. 132 Ibid., str. 112. 133 U. HAKLUYT, op. cit., Il, str. 171. I3*i J- von HAMMER, op. cit., VII, str. 113, bilješka 1. 135 Ibid., str. 223- Dakle, turska pobjeda, koju G. BOTERO, op. cit., str. 188 v“, vidi na sljedeći način: »jer iako je Turčin više nego jednom bio poražen, o n je, utvrđujući sc pom alo na vlastitim mjestima, zauzeo velik d io zemlje: i napokon, osvojivši veliki grad Tauris, osigurao se velikom i snažnom utvrdom . Tako su Perzijanci izgubili rat i gradove jer nisu imali utvrda«. 136 Karl BROCKELMANN, Gcscbicbte der islamiseb. Volker u n d Staaten, 1939, str. 282; o liku i njegovim značajkama, Erich BRAUNLICH, Z w ei türkisebe Weltkarten..., Leipzig, 1937. 137 Formulacija je na nesreću previše pojednostavljena. Ali kako ovdje ući u sve te pojedinosti? Vitorino Magalhaes G odinho koji priprem a jedno cjelovito djelo o Indij­ skom oceanu u 16. stoljeću ukazao mi je na to da portugalsku floru čine jedrenjaci, recimo atlantski, brodovi dom orodačkog tipa, kao i galije... raznovrsna flota za različite zadaike. 138 М.Л. 1IEDW1G FITZLER, »Der Anteil d er Deutschen an d er Kolonialpolitik Philips N in Asicn«, u: Viertcljahrscbrift f u r So zia l- u n d Wirtschaftgescbichtc, 1936, str. 254-256. 139 Lisabon, 22. veljače 1588, Arch. port, or., III, br. 11, navod M.A.H. FITZLER, čl. cit., str. 254. 140 W.E.D. ALLEN, op. cit., str. 32-33 i bilješke, ispravlja pogrešku u mom prvom izdanju. 141 Dana 14. ožujka 1588, ibid., br. 43., navod M.A.H. FITZLER, čl. cit., str. 256. 142 M.A.M. FITZLER, čl. cit., str. 256. 143 Pierre CHAUNU, č l cit., u; Revue d u Nord, I960, str. 288, i Conjoncture, str. 629 i dalje. 144 M. PHIL1PPSON, op. cit., str. 62; Correspondance d e Granvellc, VII, str. 353. 145 Granvela Margareti Parmskoj, 12. kolovoza 1579, PH1LIPPSON, op. cit., str. 71. 146 Nimalo ih nije razjasnila ishitrena i parcijalna knjiga Louisa BERTRANDA, Philippe //. Une ténébreuse affaire, Pariz, 1929. Velik je problem autentičnost haškog rukopisa.

560

Španjolsko-turska prim irja: 1577-1584. Lijepa knjiga dr. G. MARANONh, A ntonio Pérez, Madrid, 2. sv., 2. izdanje, 1948, obnavlja te probleme, ali ih ne objašnjava u cijelosti. 147 M. PMILIPPSON, op. cit., str. 104 i str. 224. 148 General DASTAGNE, »La bataille d'Al Kasar-El-Kebir«, u: Revue Africaine, t. 62, str. 130 i dalje, i osobito opis u: QUEIROZ VELLOS, D. Sebastiao, 2. izdanje, lisabon, 1935. pogl. IX, str. 337 i dalje, ponovljen od istog autora u V. tomu djela Hisioria de Portugal, Dainiaoa PERESA. 149 Usp. A. JULIEN, И. de l'Afrique du Nord, str. 146. 150 Mcrcuriano Filipu 11, 11. siječnja 1579, Simancas E° 934; isti istome, Rim, 28. travnja 1579, ibid.\ M. PH1LIPPSON, op. cit., str. 92, bilješka 2 i str. 93, bilješka 1. 151 Veliki vojvoda Toskane Filipu II, Firenca, 17. lipnja 1579, Simancas E* 1451. Vidi također R. GALLUZZl, Istoria d el Gran Ducato d i Toscana, 111, str. 345 i 356. 152 Portugal je u službi Španjolske od krize 1550. godine, nakon pobjede američke bijele kovine. Znatna portugalska imigracija prem a španjolskim gradovima, osobito Scvilli. 153 R.B. MERRIMAN, op. cit., IV, str. 348, prem a korespodenciji Fuggcra, važne napomene. The Fugger News-Letters, obj. V. von KLARW1LL, 1926, t. II, str. 38. 154 Valja pogledati napom ene Juana Beneyta PEREZA, Los m edios d e cultura y la centralizaciôn bajo Felipe U, Madrid, 1927, str. 121 i dalje. 155 Veliki problem dobro je uočio Jacques PIRENNE, Les grands courants d e l'bistoirc universelle. U, 1944-45, str. 449 i dalje.

561

Poglavlje 6.

Sredozemlje izvan velike povijesti

Nije na odm et prolistati izvrsnu knjigu, prem a tradicionalnim obrascima, Rogera B. Merrimana Uspon španjolskog carstva1koju pisac zaključuje s posljednjim danima vladavine Filipa II. 1598. godine. Za godine nakon 1580. nema ni riječi o sredozemnoj povijesti. Znakovita je ova tišina, tišina gotovo svih španjolskih povijesti. Za Rogera B. Merrimana, kao i za sve one koji se drže povijesti-priče, Sredozemlje koje su nakon Marglianijeve misije napustili i veliki rat i diplomati odjednom je uionulo u tamu. Sva su svjetla pogašena. Ili, bolje reći, svojim ukrštcnim svjetlima osvjetljavaju druge pozornice. Sredozemlje ipak ne prestaje živjeti. Kako? Odgovor na to ne valja previše tražili u uobičajenim izvorima španjolskih, pa čak ni talijanskih arhiva. Kao i ono što danas nazivamo tiskom, informacije koje su prikupile razne kancelarije — uključujući i talijanske — bave se samo onim događajima o kojima se mnogo govori. Preko tih informacija sredozemnu povijest gotovo više nije moguće uočiti. Ono o čemu se govori, o čemu se piše u Veneciji, Firenci, Rimu ili Barceloni, odnosi se na drame izvan Sredozemlja: hoće li ili neće biti zaključen tursko-perzijski mir, hoće li se francuski kralj nagoditi sa svojim podanicima, je li Portugal pokoren, opremaju li se brodovi Filipa II. u godinama prije isplovljavanja Nepobjedive armade za put na Atlantik ili za Afriku. S vremena na vrijeme, korespondencija bilježi vijesti i dogovore koji se odnose na Sredozemlje. Ali, kao slučajno, uvijek se radi samo o snovima koji se putem gube: takvi su stotinu puta ponavljani planovi o savezu između Venecije. Rima, Toskane i Španjolske protiv Turaka. Nijedan ne vrijedi više nego protuturski plan La Nouea, iz 1587. Čudno je da im je 1592. veliki Pamta pridavao toliko značenje2. I u Rimu su također misli i djela upereni, i zadugo će bili, prema oceanu. Papinstvo se udružilo sa Španjolskom u borbi protiv nordijske hereze. Grgur XIII, zatim Siksto V. odobrili su Filipu II. znatne »milosti« da bi se borio protiv Elizabete i njenih saveznika, baš kao što je uoči

Sredozemlje izvan velike povijesti

Lepania učinio Pio V. radi borbe protiv islama. Cijela se Italija priključuje toj borbi katoličanstva. Ukratko, sva pažnja i najveći dio političkih napora Sredozemlja iscrpljuju se na rubu sredozemnog svijeta, kao da su sc svi od njega okrenuli, poput Turaka koji su otišli prema Kaspijskom mom, poput marokanskih najamnika koji su se domogli Timbuktua 1 5 9 l \ ili kao sam Filip II. koji pokušava postati ili, bolje reći, ostati gospodar Atlantika. Tako je bilo do oko 1590. godine. Ali smrt Henrika III. (1. kolovoza 1589') izaziva tešku krizu čije se posljedice osjećaju i na Sredozemlju. Osobito u Veneciji koja je zabrinuta zbog mogućeg slabljenja Francuske, neophodnog dijela europske ravnoteže i time jamca slobode, pa čak i slobode same Republike, okružene tolikim neprijateljima. »Više se ne zna što treba vjerovati, ni što treba raditi«, piše jedan mletački trgovac5. »Ove glasine iz Francuske nanose golemu štetu trgovini«. Signoria se toliko osjeća ugroženom da se bez oklijevanja povezuje s protestantskim Grisonima, da u kolovozu pristaje na to da u siječnju 1590. primi ambasadora kojega joj šalje Henrik IV, gospodina de Maissea6. Čemu ta žurba? pita se Siksto V. »Boji li se Republika čega od Navarre? Nije u pravu. U slučaju da se nešto dogodi, mi smo je spremni branili svim svojim snagama«7. Ne. Republika se unaprijed svrstava na siranu protiv katoličkog bloka koji bi mogao jamčiti jedino nepodnošljivo španjolsko prvenstvo... Kriza izazvana pitanjem nasljednika Henrika III. doći će do punog izražaja malo pomalo, nakon 1590. Te se godine sultan riješio svoga dalekog rata protiv Perzije. Hoće li se vratiti sredozemnoj politici, ili balkanskoj, naime mađarskoj politici? Ili će ih (to će činiti od 1593) pokušali voditi obje istodobno, u oba smjera kojima može udariti na kršćanstvo? To je zalog te politike koja, malo pomalo, ponovno stavlja u prvi plan sredozemne događaje a da oni ipak ne dobivaju dramatičan tok kao od 1550. do 1580. Od 1593- oživljavaju samo imitacije velikih ratova i velikih politika. Uz mnogo razmetljivosti: ali između riječi i djela golem je raskorak. Rat je izgubio na svojoj težini. On je isprekidan stalnim pregovaranjima. Kapetan mora, Cigala, odlazi 1598. u posjet8 mletačkom generalu Zaljeva i, među ostalim, spominje da bi se Veneciji možda mogao vratiti Cipar... Jedne druge godine9, u dogovoru s pot­ kraljem Sicilije (Cigala je sicilijanski preobraćenik koji je kao dijete otet s broda svoga oca, dobro poznatog kršćanskog gusara) on na svoj brod dovodi majku u pratnji cijele svoje porodice. Ovakva službena blagost nc bi bila dopuštena kojih dvadeset godina ranije.

563

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

1. Turske teškoće i nemiri Od 1580. do 1589, dok oceanom hara divlji rat, kroničari Unu­ trašnjeg mora nemaju bogzna što za reći. Kaznene ekspedicije Turaka prema Kairu, Tripoliju ili Alžiru nisu ništa više od redarstvenih operacija, koje je čak teško točno kontrolirati. Na kršćanskom Sredozemlju mogu se uočili samo neprekidna putovanja španjolskih galija (ili galija u službi Španjolske). Od Italije do Španjolske one stalno prevoze vojnike: Tali­ jane unovačene na mjestu, landsknehte pokupljene s onu stranu Alpa, koji se neprekidno spuštaju prema Milanu i Genovi10, stare španjolske vojnike koje povlače sa Sicilije ili iz Napulja da bi ih zamijenili mladim regrutima iz Španjolske, koje će ponovno zamijeniti nekoliko godina kasnije kad svrši njihova »obuka«... Tih godina Milano je španjolsko vojno središte par excellence; ono u svim smjerovima raspoređuje vojsku Filipa II, sve do Flandrije, beskrajni kopnenim putovima. Sam prolazak četa kroz veliki lombardski grad gotovo bi dostajao da se, za svaki trenutak vladavine Filipa II, točno odredi smjer preokupacija Španjolske i ritam njenog imperijalnog života. Na povratku iz Španjolske galije prevoze u Genovu, uz svakodnev­ ne »potrebe«, mnoštvo srebra. Cijela se Italija obogatila na bijeloj kovini. I dalje od Italije, cijelo Sredozemlje. To je jedna od velikih činjenica toga razdoblja sredozemnog života, za koje bismo mogli reći da bi bilo sretno, da nije bilo gusarstva, toga sporednog rata koji »velika« povijest jedva bilježi, ali koji nije zato manje okrutan. Uostalom, gusarstvo također podliježe prom jenam a i u tom smislu valja spom enuti dva manja događaja. Jedan simboličan: Euldj Ali umire u srpnju 1587. u dobi od 67 godina11. Nitko više neće započeti karijeru sličnu njegovoj. On je posljednji nasljednik Đarbarosse i Draguta, i s njim nestaje jedno doba. Drugi manji događaj najavljuje budućnost: pet engleskih trgovačkih brodova dovodi 1586. u nepriliku eskadru galija sa Sicilije12! Linijski brod započet će tako neopazice svoj veliki p u t13. N akon 1589: p o b u n e u Sjevernoj Africi i u islam skom svijetu Godina 1589. prekida tišinu na Sredozemlju; ona obnavlja nemire: u Europi s francuskom krizom, u islamskim zemljama također. Kako god bile nepotpune obavijesti, iza malih događaja u Sjevernoj Africi naslućuje se kriza koja se proširila na istoku i u središtu Sjeverne Afrike, na prostoru koji kontroliraju Turci od ponovnog osvajanja Tunisa 1574; i mnogo dalje, možda u cijelom sredozemnom islamu. Te pobune i nemiri nisu posve novi. Tijekom prethodnih godina u više 564

Sredozemlje izvan velike povijesti

navrata izbijale su teškoće s namjesnicima koje je Euldj Ali, preopte­ rećen funkcijama kapetan-paše i begler-bega, postavio u Alžiru za svoje zamjenike. Možda je Euldj Alijeva smrt 1587. pogoršala stvari? U svakom slučaju, turska je vlast smatrala dobrim da upravu begler-begova, pravih lokalnih »kraljeva«, zamijeni upravom paša, postavljanih na tri godine14. Jer, u osnovi, radilo se o krizi turske vlasti. Gusari su pred njom djelovali slobodno ili nastojali biti slobodni. S druge strane, Turčin i »Мог«, kako kaže Haedo, ostali su jedan za drugog stranci, čak i u gradu Alžiru, jer Maure je pobjednik sada držao u podređenom položaju. Neki izvori spominju nemire marabuta i domorodaca, vjersku reakciju koja je imala prigodno obilježje, ali je uvijek bila uperena protiv turskog osvajača. »Gdje Turčin stupi nogom, trava više ne raste, tu je propast«15, govorio je jedan tripolitanski pobunjenik. Ti, za nas nejasni nemiri u svakom slučaju vezani su uz početak popuštanja veza između Magreba i Turske, kada Turska više nema prevlast na moru. Nije smrt Euldj Alija 1587. bila presudna, nego njegov neuspjeh 1582. u pokušaju napredo­ vanja prema Alžiru16 i dalje, prema Fezu. Dekadencija Osmanlijskog Carstva, zaključuju povjesničari. Točnije, ne radi li se u svim islamskim zemljama, vezanim uz turski sistem, njegov novac, njegove financije, njegovu vlast, o oskudici i općim nemirima, iako još nestalnim? Ako to već nije kraj turske moći, barem je početak nemoći velike i skupe sredozemne politike. Početkom 1589. mletački izvjestioci još pripisuju velike planove Hasanu Venezianu, bivšem alžirskom beglerbegu, koji je s pet galijica uspio doći iz Alžira u Carigrad, »na sramotu kršćanskih brodova«, nesposobnih da ga putem sustignu17. Hasan je stigao u tursku prijestolnicu 10. siječnja. Uskoro je potekao glas da novi »kapudan-paša« namjerava opremiti 50 do 60 galija i poći do Feza, obnavljajući pokušaj Euldj Alija. Izvještaji koji su stizali u Napulj govorili su o zalihama žita i dvopeka u Moreji i o 100 galija namijenjenih Tripoliju18, a to je znatan broj od kakvog se već godinama odviknulo, a koji je u isto vrijeme potvrđivala i mletačka informacija19. Vijest je dosta zaokupila Španjolce, tako da su u proljeće kanili na Levant poslati pojačane galije koje bi izviđale kretanje neprijatelja20. Ali u travnju se saznalo da se u carigradskom arsenalu radi bez žurbe, da tu ima najviše pedeset galija za pothvat u Đerberiji, ako ga uopće bude21. Mjesec dana kasnije, u Veneciji se tvrdilo da neće biti veće turske armade22. Ali potkraj svibnja i u lipnju ponovno je najavljen dolazak 30 do 60 turskih galija, tako da je odlučeno da se kraljevske galije okupe u Messini2\ kao nekoć. Doista, Hasan je krenuo 18. lipnja; 22. lipnja bio je u Eubeji, gdje su mu se sutradan priključile »straže« s Rodosa, iz Aleksandrije i s Cipra. Prema jednom izvještaju, njegovi brodovi su imali nepotpune posade, a bilo je 80 brodova, od galija do galijica24 (prema kasnijim vijestima, 565

DOGAĐAJI, POLITIKA 1 LJUDI

brojka se čini pretjerana). On je 28. srpnja u Modonu čekao još deset galija iz Korona da bi nastavio p ut25. Prema mletačkim podacima26, krenuo je 1. kolovoza s 30 do 44 galije, ili s 46 galija i 4 galijicè, kako se govorilo u Palermu27, »bez mnogo reda, ako se izuzme vodstvo«28. Flota s 8.000 ljudi zaplovila je ravno prema Tripoliju. Duž sicilijanskih obala su je prepoznali, ali protiv nje ništa nije poduzeto29. Ovaj turski napor bio bi slabo ocijenjen kad se ne bi znalo da je (lota krenula unatoč nemirima koji su potresali Carigrad od kraja proljeća50. Ti nemiri, proizašli iz bijede i vojničke nediscipline, u svibnju su bili toliko uznemirujući da se paše više nisu osjećale sigurnima ni u svojim domovima. »Oko njih su se stvarale straže, kao da su u neprija­ teljskom logoru«51. Ta kriza u samom središtu turske moći navodi na pomisao da su nemiri u cijelom islamu manje neovisni jedni o drugima nego što se čini. »O turskoj armadi koja je otišla u Tripoli — pisao je grof Miranda 8. rujna — dosad se ništa ne zna osim da je stigla u taj grad 12 prošlog mjeseca i da Hasan-aga žuri da pokuša pokoriti pobunjene Maure«. Međutim, marabut, vođa pobunjenika, čini sve što može u obrnutom smislu. Kako ima brojne vojnike, želio bi da mu kršćanska armada pritekne u pomoć. To se saznalo od jedne galije crkvenog reda koja je otišla u pomoć tim Maurima«52. Ovu činjenicu potvrđuje jedan izvještaj malteških vitezova55. Tako, unatoč strahu koji je mogao izazvati, Hasanov pohod nije bio usmjeren prema kršćanima. Turci se nisu namjeravali izlagati ratu sa Španjolskom. Ni u odlasku ni na povratku nisu dirali u obale Napulja ili Sicilije. Uostalom, u to vrijeme se u Carigradu još nalazio poluslužbeni izaslanik Filipa II, a sustav uzastopnih primirja nije bio prekinut. Kolovoza-rujna Filip II. je zapovijedio Giovanniju Andrei Doriji da uputi četrdesetak galija u Španjolsku po vojsku. To dokazuje da ako bi, u očekivanju teškoća, trebalo ponovno popuniti napuljske i sicilijanske terciose nije, za sada, bilo velikih teškoća54... Nekoliko mjeseci kasnije izvještaj iz Carigrada najavljivao je povra­ tak 35 Hasan-pašinih galija »u takvom neredu da svi kršćani koji ovdje žive tuguju što su ih pustili da se vrate, propustivši tako lijepu priliku. Ovdje su doista smatrali tu flotu izgubljenom nakon smrti najvećeg dijela njenih veslača i velikog broja vojnika«55. Ton ovoga ratobornog izvješća doista je znakovit. Ako se u arsenalu radi, to je samo zato da se zaplaši svijet, espantar el mundo. Sam autor ovoga pisma ne da se obmanuti; nije li to zato što on poznaje i vidi oko sebe kakve se teškoće svaljuju na Tursko Carstvo? Ovdje se, nema sumnje, ne bi isticao pohod Hasana Veneziana da (osim što, u usporedbi s prošlim vremenima, on znači golemu promjenu koja se dogodila na Sredozemlju) on nije jedan od elemenata turskog svijeta 566

Sredozemlje izvan velike povijesti

u iim kriznim godinama, onaj o kojemu se samo nagađa a da se ne poznaje točno. Pobuna u Carigradu, pobuna u Tripoliju. Udaljenost između ta dva grada je velika. Ali pobuna se diže i u Tunisu u kojem od studenog 1589, prema izvještaju nekog Mehmeda Capsija36, raste gnjev domaćeg sta­ novništva protiv Turaka. Poziv jednog usamljenika, pustolova ili sanjara, upletenog u osobne svađe, koji traži nekoliko barila baruta ili, jedno­ stavnije. nekoliko dukata? Ne, jer gnjev tuniske zemlje izbija 1590. rječitom žestinom. Svi Annales spominju u mjesecu hadža godine 999, hidžre, naime 1590, pobunu Tunisa i umorstvo gotovo svih buljbaša, časnika mrskih i vojsci i narodu, kojima je bila povjerena sva administra­ cija3". Međutim, u Tripoliju je pobuna ponovno počela s novom godi­ nom. Jedan izvještaj iz Carigrada, u ožujku, govori o smrti tripolitanskog paše i o beznadnom položaju Turaka koji su se sklonili u luku. Jedino bi ih mogla osloboditi konjica iz Kaira ili, kao prethodne godine, dolazak 50 do 60 galija38. Ali više nije vrijeme kad je opremanje 50 galija za sultana bila igra. Prema izveštaju iz Carigrada od 16. ožujka 1590, turski sultan je, kako bi ograničio troškove, ponudio mjesto guvernera Tripolija bilo kome tko bi pristao da o svom trošku opremi 5 galija i s njima sudjeluje u pothvatu. Međutim, nitko se nije ponudio... Tada se govori 0 naoružavanju 30 galija kojima bi se pridružile one iz straže Arhipelaga 1nekoliko fusta koje bi oduzeli Grčkoj39... Očito je da su u Carigradu uznemireni zbog stalnih nemira u Africi. Ali nije lako djelovati. Arsenal ne može obnoviti flotu od danas do sutra. Slabo plaćeni vojnici su nezadovoljni. Što ne smeta Turcima — naprotiv — da govore o 300 galija, i prvom paši da postane još drzovitiji, da prijeti Španjolskoj, caru, Poljskoj, Veneciji, Malti... A kako se mir s Perzijom čini izgledan, te prijetnje uspijevaju izazvati slabu uznemirenost: Vene­ cija na Kreti uvodi obrambene mjere i ubrzava rad svoga arsenala*0. Međutim, sjevernoafrička kriza sve se više zaoštrava. Dva kršćanska zarobljenika koja su uspjela napustiti Tripoli obavještavaju početkom travnja grofa Albu: »Marabut nastavlja svoj pothvat. Iako Italija smatra da ove godine neće biti turske armade, misli se suprotno, s obzirom na to da je to za njih nužna operacija. Oduzimajući im Tripoli, neprijatelj ih izlaže opasnosti da izgube ono što drže u Berberiji, do Alžira. Sigurno je da bi se sve srušilo kad bi se izgubila utvrda Tripoli«'11. U Veneciji sa zanimanjem prate razvoj pobune u trenutku kad se Turčin upušta u burne pregovore s Poljacima. Španjolski ambasador u Veneciji piše: »Upravo je stigla vijest da su pobunjeni berberski Mauri zauzeli Tripoli i odrubili glave tuniskim vojnicima i vojnicima garnizona u gradu, uključujući i pašu. Tvrđava je ostala Turcima koji su u njoj opkoljeni«. Misli se da će im Kairo pomoći preko kopna42. Grof Miranda, oko tog 567

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

istog vremena, primjećuje da bi se sve moglo okončati slanjem jedne druge turske armade u te krajeve4*. U svakom slučaju, Španjolska nije imala razloga za zabrinutost. To manje .što je u Madrid tada stigla vijest da je španjolsko-tursko primirje produženo za tri godine44, »što je bilo žarko željeno« u Madridu, bilježi francuski izaslanik. Grof Alba uporno je uzbunjivao sicilijanske obale, ali sjevernoal'rički događaji bili su dovoljni da zaokupe sve, jedva opo­ ravljene snage turske flote, pa čak i egipatskog konjaništva koje bi eventualno moglo biti poslano45. Doista, pobuna je težila da postane općom. Grof Alba poslao je na Tabarcu, otok genovskih koralj ara i odlično mjesto za osluškivanje, jednog agenta, Juana Sarmienta. »Cijela Berberija«, povjeravaju istomu guverner Spirolo i njegov opunom o­ ćenik de Magis (uvijeno, jer kad bi Turčin znao da časni Genovljani obavještavaju kršćane, od čega sve ne bi strahovali!), »cijela Berberija ustala je protiv Turčina, i to žestoko, osobito u Tunisu gdje se paša našao u velikoj nevolji s vojnicima kojima duguje plaću za šest mjeseci, a nema nikakve mogućnosti da je isplati. Osim toga, i njegov zamjenik i njegov savjet su zarobljenici. U cijeloj Berberiji Turci bježe i ukrcavaju se za Alžir...«. Sarmiento dodaje: »Rekli su mi i da nagovorim Vašu Ekscelen­ ciju i infanta (hafsidskog infanta kojeg Španjolci drže u pričuvi) da pošalje 70 galija: čim ih ugledaju u zaljevu La Goulette, Mauri će sasjeći Turke na komadiće, pod uvjetom da se infant nagodi s Njegovim Veličanstvom da maurska imanja neće biti opljačkana«46. Oni su se, uostalom, začudili da »u trenutku kad je Hasan-aga došao, u Tripoli i ratovao na kopnu s 3-000 Turaka, ostavivši svoje galije nenaoružane«, sa Sicilije nije poslano »20 galija koje bi ih zaplijenile i spalile«47. Ali nisu li se Španjolci ustezali od akcije, poznavajući dobro stvari? Oni ne namjeravaju zbog Tripolija ponovno raspirivati tursko-španjolski rat. O tome otvoreno govori jedno pismo grofa Albe, u travnju 159018. Firentinske galije stigle su u Palermo, »ojačane posadom i pješacima... Govorilo se da će se na Malti priključiti galijama velikog meštra, s njima krenuti na Tripoli i Turčinu dati priliku da pošalje svoju armadu na zapad kako bi doveo u nepriliku Njegovo Veličanstvo«. Dovesti u nepriliku Njegovo Veličanstvo: ne može se biti jasniji. Alba će kasnije sa zadovoljstvom doznati da firentinske galije nisu imale drugu namjeru nego ići s vitezovima u gusarenje, da još jednom iznenade »karavanu« galijuna između Rodosa i Aleksandrije49. Ako je moguće, Španjolci još manje nego Turci žure da obnove nekadašnje borbe. Ovakav stav pridonio je ograničavanju pobuna u Sjevernoj Africi. One često suprotstavljaju tek slabo naoružano domaće stanovništvo, u najboljem slučaju naoružano s nekoliko arkebuza, snažnim gradovima sa čitavim četama naoružanim arkebuzama i topništvom. Ako zadaća turskih utvrda i nije laka, ona nije beznadno ispod njihovih snaga, dok 568

Sredozemlje izvan velike povijesti

pobunjenici mogu računati samo na sebe. Tako je tijekom ljeta 1590. Turcima izdajom izručen tripolitanski marabut koji im je smetao. Počet­ kom svibnja javljeno je da se on povukao u Cahours, ostavljajući brodovlje Turcima, što je uobičajena mjera opreza u trenutku kad je dolazak nove turske flote postao moguć50. Nešto kasnije, izvještaj od 21. svibnja javljao je o njegovu umorstvu u Napulju51. Iz Carigrada je 8. lipnja precizirano »da je koža marabuta koji je pobunio Tripoli i druga berberska mjesta bila izložena, pribijena na križ na jednom od najprometnijih trgova, u znak pobjede i na sramotu kršćana. Zatim je obješena na obična vješala«52. Istina, 2. lipnja javljeno je da marabut već ima zamjenika, još agresivnijeg55. Ali čini se da Turčina u Tripoliju odsad manje uznemiravaju. Osim malih eskadri galija koje se kreću između Carigrada i Sjeverne Afrike — 10 galija, na primjer, koje su pratile Džal'er-pašu, imenovanog da vlada Tunisom54 — Turci te godine na moru nisu poduzeli ništa značajnije. Ništa više ni 1591, ni 1592, ako su naši izvori točni. Da li stoga što takav pokušaj uopće nije bio neophodan, ili zato što je nadilazio srvarne snage Turske? Međutim, činjenica je da je sjevernoalrička kriza manje koristila domaćem stanovništu nego Turcima u Africi, garnizonima i malim osmanskim kolonijama, kojima je omogućila prešutnu autonomiju. Nisu Ii one sve više primorane živjeti same za sebe? U Alžiru, gdje naslućuju takav razvoj događaja, nadvladala je republika reisa, tajfa, i odatle proizlazi ekspanzija gusarstva. Isto je i u Tunisu, gdje se razmahalo piratstvo potkraj stoljeća. Već se naziru fizionomije berberskih namjesništava koja su većim dijelom gospodari svoje sudbine55. S druge strane, veze s Carigradom se prorjeduju, i nema sumnje da Sjeverna Afrika potkraj stoljeća postaje svijet otvoreniji nego u prošlosti za trgovinu i spletke kršćanstva, svijet podatan za pothvate i pohlepu susjeda. Jedan francuski trgovac predlaže da izruči grad Bejaiju56; kralj Kouka ustupio bi luke kad bi mu htjeli pomoći protiv Alžira57. Toskanske galije bez teškoća će opljačkati grad Bone 1607... Za Sjevernu Afriku jedno doba je prošlo. Ona je prestala živjeti u ritmu Orijenta.

T u r s k a f in a n c ij s k a k riz a

Preostaje nam još shvatiti kako se kriza godina 1590-1593. pove­ zuje s ukupnom turskom povijesti. Uz lokalne uzroke (u onome što se odnosi na Sjevernu Afriku), ona mora imati i opće; jer, suzbijena ovdje ili ondje, ponovno se javlja, nestaje, iskrsava, u gotovo svim krajevima turskog svijeta. Na primjer, u Maloj Aziji, zemlji pobuna i nemira par excellence, ili u Carigradu, gdje se nakon incidenata 1589. spahije ponovno bune u siječnju 159358. Možda sve to valja povezati s turskom financijskom krizom nakon 1584. Te godine59 turska vlada naveliko započinje svoje m onetarne 569

DOGAĐAJI. POLI TIKA I LJUDI

manipulacije. U tome slijedi primjer Perzije koja je odjednom devalvirala svoj novac za 50%. U svakom slučaju, zlatnici (opet afričko zlato) koje su Turci dali doprem ati u Kairo po tečaju jedan sultanin = 43tmajdina, za plaće vojsci obračunavali su se po 85 majdina, što ukazuje na devalvaciju jednaku perzijskoj, od 50%. Uostalom, mletački cekin, koji je imao istu vrijednost kao sultanin, prešao je s tečaja od 60 aspri na 120. Također se pretaljivala aspra, taj sitni novac, standardna moneta turskih zemalja, koji je bio vojnička plaća par exellence. Dodavano mu je sve više bakra i postajao je sve tanji: bio je »lagan poput lista badema i bezvrijedan kao kap rose«, izjavio je jedan turski povjesničar60. Nisu li nemiri spahija odgovarali tim emisijama lažnog novca? Jedan mletački izvještaj iz te iste godine61pokazuje da se manipulacija novcem nastavlja s turskim talirom (čitajte: pijastrom ili još grusom), koji je početkom vijeka vrijedio 40 aspri. Za vladavine Mehmeda III. (1595-1603), pad vrijednosti novca morao se nastaviti; tečaj cekina porastao je sa 120 na 130. zatim na 220, dok ga je državna blagajna čvrsto i dalje vrednovala po starom tečaju od 110. »Carstvo je tako siromašno, tako iscrpljeno, da ondje kao novac kolaju samo aspre od čistog željeza«, pisao je španjolski ambasador u Veneciji62. To je svakako pretjerano reći, ali na svoj način otkriva unutrašnji slom o kojem velika povijest malo vodi računa. Od 1584. do 1603. zbile su se najmanje dvije novčane krize i, osim promjena novca, teške financijske krize. S vremenskim pomakom, istoč­ ni rub Sredozemlja suočio se s istim teškoćama s kojima se Zapad već susreo. Ali da ih ublaži, on nije imao nove izvore, kao Iberski poluotok, otvoren prema oceanu i američkom srebru. Dakle, općenito se može mislili da su turski stečaj i slabost oko 1590. otvorili krizu koja ubrzo postaje općom, uslijed neplaćanja vojske i smanjenog djelovanja sre­ dišnje vlasti. Kad je zapreka uklonjena, ili gotovo uklonjena, tu i tamo izašle su na vidjelo najrazličitije manifestacije: političke, vjerske, etničke i čak društvene. Niz pobuna i nemira u golemom carstvu slijedio je nagli pad vrijednosti novca64. Ali ovo je samo privremeno objašnjenje. Valja ga dopuniti, iznijansirati i svakako korigirati. To se jedino može postići temeljitim istraživa­ njem turskih arhiva. O bnova velikih operacija na ugarskim bojištima: 1593-1606. Od primirja 1568. rat nikada nije prestao na velikim kontinental­ nim granicama Turske, od Jadrana do Crnog mora. Rat, ili radije neka vrsta kopnenog piratstva. On je među cijelim pučanstvom imao svoje korisnike koji su od njega živjeli: uskoke i martologe na dalmatinskim i 570

Sredozemlje izvan velike povijesti

mletačkim granicama; akindžije (buljbaše u malom) i hajduke na dugim granicama Ugarske; Tatare i Kozake u velikim neodređenim područjima između Poljske i Moskovije s jedne strane, i Dunava i Crnog mora s druge sirane. Ta neprekidna gerila evala je u dugom međučinu koji je započeo primirjem 1568. godine, zaključenom na osam godina, obnovljenom 1579. i 1583. Tim prije što su od 1578. turske snage bile okrenute prema Aziji: odjednom je granica s turske strane prepuštena samoj sebi i počeli su neredi koji se po svojoj prirodi ne mogu uspoređivati s onima u Sjevernoj Africi, ali koji nastaju iz istih slabosti. U lipnju 1590, Sinanpaša ovako je to objašnjavao engleskoj kraljici povodom poljskih grani­ ca: »Iskoristivši perzijski rat, za vrijeme kojega turski sultan nije želio ratovati na drugim bojištima, lopovi, poljski Kozaci i drugi, neprekidno su uznemiravali turske podanike«. Kad je perzijski rat okončan, sultan je namjeravao kazniti te prepade. U poljskom slučaju, ipak je pristao da mirnim putem riješi sukob (doista, 1591.65 bit će potpisan sporazum), ali jedino zbog intervencije kraljice koja je izjavila da je Poljska zanima jer njeni podanici tamo nabavljaju žito i topovski prah. Sinan ne govori 0 darovima koje su donijeli poljski ambasadori, zajedno s obećanjem svoga kralja da će on sam kazniti Kozake. Ono što vrijedi za tursko-poljske granice, opustošene neprekid­ nim pljačkanjem stoke i sela, vrijedi i za sveukupnu dugu granicu. I još više za granicu Habsburškog Carstva koje je, u središtu i na zapadu, opasniji susjed nego što su Poljaci i Rusi koji na jugu često izbijaju na pusto područje ili na rumunjske zemlje koje nisu neposredno pod vlašću Turčina. Jasno, ne zamišljamo Turke kao vječne žrtve; gerila ne postoji samo u jednom smjeru. Kad bi se vjerovalo carskim izvorima, Turci bi bili jedini krivci. Nema jednog bega s turske granice, gospodara 1najmanjeg dvorca, koji ne sudjeluje u tom lokalnom ratu na području gdje je on sam svoj gospodar, sa svojom vojskom, svojim kombinacija­ ma, svojim osobnim uporištima. Kršćani, kaštelani na granici, slavonski i hrvatski banovi ne zadovoljavaju se, ma što da se govorilo, da suzbiju neprijateljske napade, da ih obuzdaju ili da ih »unaprijed spriječe«, kao što su činili grof Joseph Thurn i ban Toma Erdôdy kad su u listopadu 1584. i dvije godine kasnije, u prosincu 1586, uništili turske bande u Koruškoj65. Doista, svatko je radio što je najbolje mogao, i lokalne borbe često su se raspirivale do pravih bitaka postrojenih vojski, sa stotinama, čak i tisućama zarobljenika. Pod težinom tih borbi cijela je Ugarska, kršćanska i muslimanska, bila strahovito opustošena, jednako kao i Štajerska, slavonska i hrvatska krajina i Kranjska, gdje linija zamaka i utvrđenih gradova, reljef ili močvare nisu činili nepremostivu prepre­ ku66. Nije se prestajalo pucati dok je trajalo vrijeme povoljno za borbe. 571

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

Ipak, ni zimsko primirje nije bilo čvrsto. Rezultat pogađamo: u tim pograničnim krajevima nastala je strašna pustoš. Boriti se ovdje s velikom vojskom predstavljalo je nerješiv problem. Iz Đudima su, na primjer, kretale velike karavane volova za opskrbu isturene utvrde Gran. ЛН ako bi ih slučajno presreli kršćani, seljaci iz ugarske nizine od kojih je stoka posuđena ostajali su bez marve za plugove pa su u njih uprezali svoje žene. Nepomirljiv, neljudski rat. Kad ponovno izbija, u posljed­ njem desetljeću 16. stoljeća, on je za Turke drugi perzijski rat, isto toliko surov, skup i dug (1593-1606). Do toga datuma, iako je posljednja riječ ostavljena kršćanima, carska politika držala se primirja iz 1568. Od 1590. ona je pregovarala o njegovu obnavljanju na osam godina, uz plaćanje uobičajenog poreza od 30.000 dukata, uvećanog za izvanredan poklon u srebrnom novcu. 'Га očevidno slaba politika je baština, jedan kompleks inferiornosti, i ne zahtijeva posebna objašnjenja. Ono što je teže razumjeti, to je držanje Turaka. Znalo se da će se nakon mira s Perzijom oni vratiti na pozornicu Zapada. To su najavljivala njihova razmetanja i velike riječi. No nije li se, na primjer, sva opasnost mogla smčiti na Veneciju? Signoria je stavila svoju flotu u stanje priprav­ nosti; žurila je da utvrdi Kretu u proljeće 1590. i 1591, i u jednom mahu onamo je poslala dvije tisuće pješaka67. Ambasadori Francuske i Engle­ ske poticali su turskog sultana da pošalje svoju flotu na Sredozemlje. Od 158968, zatim početkom 1591, u Carigradu se govorilo o pripremi 300 galija koje će priteći u pomoć španjolskim Maurima za koje se tvrdilo da su se pobunili69. Međutim, oluja se okrenula prema sjeveru. Možda zbog poraza namjesnika u Bosni, Hasana, pod zidinama Siska, u Hrvatskoj, 1593- godine. Prijašnjih godina taj je Hasan već bio poduzeo velike operacije protiv uskoka70; 1591. godine opustošio je kraj između Križa i Ivanića i to ponovio u proljeće 159271. Možda su to bile smišljene provokacije. Međutim, u lipnju 1593, u Carigradu se saznalo da su uobičajene operacije čišćenja u tim istim krajevima završene potpunim porazom na obalama Kupe. Tu je poginuo Hasan, kao i tisuće Turaka; golem plijen pao je u ruke pobjednika. Ova je vijest pomaknula dotad uravnotežen jezičac na vagi između pobornika mira i pobornika rata u čijim se prvim redovima nalazio Sinan-paša. odlučan protivnik kršćana i carskih snaga, ključni čovjek mađarskog rata, čovjek vojske koja ga je postavila za velikog vezira. Ne može se potcjenjivati uloga toga neumoljivog Albanca, tvrdoglavog starca, lukavog, neumornog skupljača blaga. Možda su carevi ljudi krivo procijenili njegovo značenje u pregovorima započetim 1591. Međutim, Sinanov povratak na vlast nije doveo do trenutnog raskida. Pregovori su 572

Sredozemlje izvan velike povijesti

nastavljeni s ambasadorom von Kreckwitzom. čak je Sinan-pašin sin, rumelijski begler-beg, poslužio kao posrednik. Je li vijest o Sisku donijela išta drugo osim što je izazvala oluju dugo pripremanu unaprijed, koju je možda trebalo izazvati u Carigradu? Kraj perzijskog rata postavio je pred sultanovu vladu uobičajeni problem demobilizacije i ponovne iskorištenosti te vojske. Ona se mora suočiti s pobunom vojnika koji nisu isplaćeni. Godine 1590. pobuna dobiva obilježja revolucije. Kao i promjenjiva raspoloženja Murata III, ta situa­ cija tišti sudbinu carstva i izaziva »kaskadu« velikih vezira, mogli bismo reći ministara. Potreba da se glavni grad otarasi cijeloga naroda vojske vodi u taj novi kontinentalni rat. U staroj Hammerovoj knjizi, tako bliskoj izvorima, punoj anegdota, predstavljen nam je veliki vezir Ferhat (vezir kratko vrijeme, 1594), kojega su na ulicama glavnoga grada napali nezadovoljni spahije jer nisu primili plaću. A veliki vezir im odgovara: .»Idile na granice, tamo ćete biti plaćeni«72. Godine 1598. janjičari se bune zbog bezvrijednog novca koji im daju, i jedan izvještaj od 18. travnja govori da je nemoguće živjeti u tom gradu, u takvom društvu7*. Tri godine kasnije došao je red na spahije. Isti incidenti izbijaju između 20. i 25. ožujka71, a nešto više od mjesec dana nakon te pobune, pisma iz Carigrada navode da su »slobodno vladanje i drskost vojske« prisilili većinu trgovaca na zatvaranje trgovina75. Rat u Ugarskoj, 1593. godine, imao je barem taj učinak da je donio posla besposlenim četama u Carigradu. Taj četrnaestogodišnji rat (1593-1606) poznat nam je iz sitnih vojnih i diplomatskih vijesti76. Priču o njemu Hammer je nadogradio na izvore. Iako su je preuzeli Zinkeisen i Jorga, ona je ipak razočaravajuća. U ovoj knjizi, koju ona zanima samo u glavnim crtama, nećemo se njome poslužiti. Glavne crte teško je odrediti, jer taj je rat monoton, njime upravlja­ ju zakoni vojnih operacija s jedne i s druge strane golemog područja, posutog zamcima i utvrdama od Jadrana do Karpata. Protivnici svake godine okupljaju više ili manje brojnu vojsku. Ona koja se prva pokrene, bez muke zauzima nekoliko zamaka i utvrđenih gradova: pozicijske čete, koje više ili manje dobro obavljaju svoj posao, čim osjete opasnost, isprazne ili bez borbe predaju cijeli niz utvrđenih točaka. Kad ih zauzme, pobjednik će ih zadržati ili ne: to ovisi o njegovim raspoloživim snagama i sredstvima. Ali nikada — ta je činjenica važna— nikada otvoreni prodor u zonu utvrda neće biti prilika za dublji prodor prema neprijatelju. Tome ima više uzroka. Prvi: u tim opustošenim područjima, neprijatel­ jskim čovjeku, prijeti opasnost od smrti glađu. Ne treba ni pomisliti na dopremu svojih namirnica. Postoji opasnost i da utvrde ostanu netak­ nute i s jedne i druge strane prodora, da se njihovi garnizoni povežu i izoliraju pobjednika. Osobito, iako su careve snage, u tom pogledu, uz 573

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

pomoć mađarskih konjanika, znatno napredovale, one nemaju dovolj­ no konjanika za zasebnu vojsku. Turci, sa svoje strane, imaju, ih manje nego što bi se moglo pretpostaviti. Oni je moraju tražiti od svojih saveznika: 1601.77 turske galije zatražit će tatarske konjanike za borbu u Ugarskoj. Međutim, nekoć su Turci osvojili Balkan snažnim prodorima konjaništva; kasnije će prodorim a konjaništva Karlo Lotarinški, zatim princ Eugen, pomaknuti kršćansku granicu prema jugu. Godine 1593. vojskama nedostaje bitna stvar za velike operacije. Od 1593 do 1606. priča se gubi u mikroskopskim pojedinostima: niz opsada, nekoliko na brzinu osvojenih gradova, predanih, spašenih, opkoljenih ili oslobođenih. Iz svega toga nije proizašlo ništa osobito, ako se izuzmu dva ili tri velika događaja: kršćani osvajaju Gran i Peštu, Turci osvajaju Eger i ponovno Gran (1605)... Vojske se rijetko susreću. Tako će se voditi samo jedna velika bitka tri dana, najprije zbrkana, okončana pobjedom sultana koji je pratio svoje trupe, od 23. do 26. listopada 1595. u ravnici Keresztesa. Ali ta bitka nije bila odlučujuća: obavezan zimski mir prisilio je sultana na povlačenje trupa do Budima i Beograda. Međutim, usred tih m onotonih operacija zacrtava se dosta jasna zona rala. Granica Carstva, na zapadu oslonjena na Alpe, na istoku na Karpate, pruža se od jednog planinskog i šumskog masiva do drugog šumovitog i jednako brdovitog masiva. Rat se utvrđuje između njih u Ugarskoj, u toj velikoj, otvorenoj ravnici gdje su Dunav i Tisa veliki putovi koji riječnim brodovima služe za prijevoz vojske i namirnica. S vremena na vrijeme rat ih prekorači, zahvaljujući često građenim mo­ stovima. Od dvaju putova koji vode prema sjeveru, dunavski je možda najpustiji, najizloženiji. Ni dolina Tise ne pruža bolji put, nesumnjivo, ali pruža udobnija skrovišta i mogućnost lakše opskrbe. Prednost joj je da se nalazi usred zemlje u kojoj je uspostavljen mir. Posljedica rata, u cjelini, je neporciv rast carskih snaga čiji su prvi uspjesi izazvali mnogo, možda previše buke u Europi78, i koje su naveliko slavili 1595. Istina je da rat nije iznenadio carske snage. One su uočile opasnost i na vrijeme zatražile pomoć od Reicha i Erblanda. Na vrijeme su dobile i pomoć od Italije, pape i Toskane. Izdašnu pomoć, jer Italija je bogata na kraju stoljeća i zna da je predm et turskih želja. Papa je caru odobrio pomoć u novcu i ubiranje desetine. Veliki toskanski vojvoda ponudio je vojsku79. Na Veneciju je izvršen veliki pritisak da stane na stranu cara. Uzalud, uostalom. Signoria je odbila napustili svoju politiku naoružane neutralne sile i nastavila opskrbljivati Turke na samim svojim vratima, izazivajući žestoki bijes Španjolske80. Isto tako, pokušaji da Poljska i Moskovija priskoče u pomoć carevim snagama neće uroditi plodom. Valja istaknuti još i to da je Njemačka, gotovo u miru 574

Sredozemlje izvan velike povijesti

su samom sobom od 1555, od 1568. službeno u miru s Turskom, od 1 5 5 8 . zaštićena od eventualnih pobuna na sjeveru, upravo prošla dugo razdoblje mira i rasta. Njena snaga osjeća se na njenoj granici gdje prisutnost Talijana i Francuza zacrtava zajedničku granicu kršćanstva. Ali nemiri se javljaju na drugim granicama. Uz glavnu bitku javljaju se sporedna poprišta operacija: u Hrvatskoj i Slavoniji s jedne strane, s druge strane one koje posve drukčije utječu na sudbinu rata, u istočnim zemljama, Vlaškoj i Moldaviji, bogatim žitnicama i rezervatima stoke koje Carigrad želi iskoristiti; u Transilvaniji, kompleksnom mađarskom, ru­ munjskom i njemačkom svijetu istodobno, njemačkom u nizu utvrđenih i obrtničkih gradova, čudnih germanskih kalemova, koji su imali veliku povijesnu ulogu. Međutim, čini se da su upravo ti treći — uglavnom zemlje koje su obuhvaćene današnjom Rumunjskom — odlučili o sudbini mađarskog rata. U početku, njihovo zauzimanje za cara izazvalo je tešku krizu od 1594-1596. iz koje se Tursko Carstvo jedva izvuklo, u pravi čas, pobjedom kod Keresztesa. Nasuprot tome, jedina intervencija Transilvanije, 1605, ovaj put protiv carskih snaga, pomogla je Turcima da jednim udarcem ponovno osvoje izgubljeno područje i lako postignu bijeli mir u Sitvatoroku (11. studenog 1606). Godine 1594, dok je u Ugarskoj situacija neodlučena, tri vazalske zemlje, Transilvanija, Vlaška i Moldavija ustaju protiv sultana i pristaju uz cara Rudolfa81. Mihajlo Hrabri u Vlaškoj je izvršio pravi pokolj bivših gospodara zemlje. Ta trostruka pobuna stvorila je strašnu pometnju u tursko-carskom ratu. Ali o ulozi toga balkanskog bloka između Poljske, Rusije i Dunava tradicionalna povijest opet nam ne pruža ništa više od komentara o glavnim sudionicima bitke, a ne i o samoj bitci. Glavni sudionici, to jest, Žigmund Bathory, okrutni gospodar transilvanskih zemalja, kojega je papa novčano pomogao i koji je sanjao da povede sveti rat koji se nagovještao na obalama Dunava82; Aron, moldavski vojvoda; i napokon, teško dokučiv lik, kojega je još teže ocijeniti, Mihajlo Hrabri, gospodar Vlaske i velikih susjednih područja. Podudarnost te pobune i dolaska Mehmeda III. na vlast još više pojačava njenu važnost. Tako je lijekom ljeta 1595. Sinan-paša žestoko natjerao svoju vojsku protiv Mihajla Hrabrog. On je u kolovozu prešao Dunav, zauzeo Bukurešt, Trgovište, bivši glavni grad Vlaške. Ali izložen agresivnosti bojara i njihovih konjanika, nije se mogao dugo zadržali u svojim osvojenim područjima. S dolaskom zime morao je spaliti na brzinu sagrađene drvene bedeme, i njegovo sc povlačenje pretvorilo u pravu katastrofu: samo su ostaci vojske s njim ponovno prešli Dunav. Pobjednici su napredovali prema jugu cestama prekrivenim snijegom, zauzeli Brailu i Ismailiju; ovaj posljednji grad bio je novija tvorevina Turaka, najjača tvrđava na donjem Dunavu8-'. Ni u Transilvaniji Turci 575

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

nisu imali više sreće: izgubljen je jedan njihov vojni korpus, ljudi i imovina, uključujući i topništvo84. Sa svoje strane, careve,.snage su porazile malu vojsku koja je htjela osloboditi Gran (4. kolovoza). Grad se predao 2. rujna 1595. Tu pogoršanu situaciju popravio je sultan osobno, 23-26. listopa­ da 1596, svojom pobjedom u ravnici Keresztesa. No nemojmo preuve­ ličavati, u počecima rata, »njemački« oporavak koji je, uostalom, nepo­ bitan. Čuvajmo se, osobito, da još jednom ne govorimo o nezaustavljivoj propasti Osmanlija, iako se tema javlja već kod zapadnih suvremenika. Carstvo se počinje »raspadati kariku po kariku«, bilježi jedan španjolski ambasador815, ali svjedočanstvo nema posve smisao koji bi mu se mogao pripisati. Uostalom, Turčin je bio oprezan. U odnosu na Transilvaniju i »dunavske pokrajine«, on je znao otezati i također pregovarati. Poučen iskustvom, on gotovo nije dirnuo u vlaški osinjak. Gurao je Poljake prema tim bogatim ravnicama koje su mu privremeno izmakle86, tako da ih neutralizira što je više moguće. S vremena na vrijeme, nije mogao izbjeći udarce vojske Mihajla Hrabrog87, ali je bio slobodan da se okrene prema caru u mnogo boljim uvjetima. Posljednje godine rata sučeljavaju, uostalom, mnogo ujednačenije snage, koje se iscrpljuju u toj m onotonoj i skupoj borbi. Financijska je iscrpljenost izvjesna88, vojna također. Turska vojska izbjegava borbu89, ali i carska vojska čini isto90. Po riječima znalaca91, snage su nedostatne na obje strane. Na obje strane splasnulo je oduševljenje s početka rata92. Godine 1593, na carevu zapovijed, svakoga dana u podne zvonilo je Türkenglocke, tursko zvono, koje je tako svakodnevno moralo pod­ sjećati da se vodi rat protiv velikog neprijatelja. Godine 1595. sultan Murat dao je uz veliku pompu prenijeti zelenu Prorokovu zastavu iz Damaska, gdje je bila čuvana, sve do Ugarske. Ali 1599. nitko više nije bio sklon takvim gestama i veliki vezir Ibrahim započeo je ozbiljne pregovore o miru9i. Oni su nastavljeni istodobno s dosadnim ratom. Na obje strane »začelje« se držalo slabije nego »čelo«. Oko 1600. jedna slabo poznata pobuna koju je vodio neki Jasigi94 (onaj kojega zapadna izvješća nazivaju »Piscem«), potresla je Malu Aziju, dovela do prekida trgovine i prave blokade Ankare95. Uspjesi su bili takvi da je i sama Bursa bila ugrožena96. Poraz »Pisca« od strane Hasan-paše, 1601, obilježen je u Carigradu velikim slavljima97. Štoviše, 1603. u Aziji je opet započeo rat protiv Perzije. On je izazvao nevjerojatne troškove i pridonio da prijetnja carstvu od lokalnih pobuna u Maloj Aziji postane upravo dramatična. Ipak, u tom trenutku opće slabosti Turci uspijevaju popraviti svoj položaj prema sjeveru. Dostajalo im je da pridobiju Transilvaniju98, obećavajući, 1605. godine, njenom tadašnjem gospodaru Bockaju ma­ đarsku krunu. To znači cijelu tursku Ugarsku, osim graničnih utvrda 5 7 6

Sredozemlje izvan velike povijesti

nasuprot caru. Darivanje bogatom nizinskom zemljom dovelo je jadnog princa planina u preveliko iskušenje. To je bila čista prevara, ali je i ona bila dovoljna da izazove promjenu koja je Turcima bila potrebna. Uz pomoć l'atara koje su prebacili na zapad, na granice Hrvatske i Štajerske, mogli su pobjedonosno napredovati dunavskom brazdom. Gran je ponovno zauzet 29. rujna 1605, malo poslije Višegrada. Zatim su pali Veszprem i Palotta, da navedemo samo najveće uspjehe velikog vezira Lala Mustafe. Odjednom su se pregovori mogli lakše razvijali jer su Turci, zbog nužnog rata u Perziji, žurili da unovče svoje uspjehe iz 1605. Napokon je potpisan mir, 11. studenog 1606. Potvrđen je status quo, utvrde i zarobljenici vraćeni. Transilvanac koji je prešao na stranu cara zasebnim sporazumom, odustao je od mađarske krune, sultan je od cara primio na dar 200.000 dukata, ali je zauzvrat odustao od traženja danka. Mir 1606. godine bio je prvi tursko-carski mir koji su ravnopravno zaključile dvije strane.

2. Od francuskih građanskih ratova do otvorenog rata protiv Španjolske: 1589-1598. Na zapadu, na rubu Sredozemlja, ali povremeno ga dodirujući, razvijao se jedan drugi rat: francuski rat, vezan uz opću krizu zapadnog i atlantskog svijeta. Ali ni ovdje naš problem nije u tome da sve kažemo, već samo da naznačimo veze između tih događaja i povijesti, tada umirene, Sredozemlja. Time taj ograničeni zadatak postaje utoliko teži. Vjerski ratovi u Francuskoj čine dio europske vjerske, političke drame, da ne spominjemo društvenu i ekonomsku pozadinu. Kako u tom sklopu problema bez posljedica odrediti uska i precizna područja interesa'' Od 1589. do 1598. Francuska je doživjela dvije krize: od 1589. do 1595, jednu unutrašnju krizu, najtežu koju je zemlja proživjela od početka nemira: zatim, od 1595. do 1598, s otvorenim ratom protiv Španjolske, vanjsku krizu. Obje su snažno uzdrmale Francusku, ali nas zanimaju samo rubni događaji. Vjerski ratovi u sred o zem n o j Francuskoj Mediteranski jug, unatoč svemu, odigrao je tek sporednu ulogu u farncuskim vjerskim ratovima. Hereza, uzrok i povod nemira, bila je više zaokupljena osvajanjem Dauphinéje i preko nje Italije, Languedoca i preko njega Španjolske, nego time da se preko Provanse domogne 577

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

otvorenog mora. Između Languedoca i Dauphinéje provansalski je prostor bio relativno miran. To nije spriječilo brojne pokrete da se ovamo prošire i da izazovu velike nemire 1562, 1568, 1579... Osobito su tijekom nemira ove posljednje godine zemljom harali pravi seljački ustanci". Rat je započinjao kao lokalni, s ubojstvima i pljačkom. Kao i u ostalom dijelu Francuske, nakon 1580, sve buja i raspada se u Provansi, u zemlji koja još nije dobro povezana s kraljevstvom100, u siromašnoj zemlji koja voli slobodu, s velikim lokalnim suparništvima, s gradovima m eđusobno ljubomornim na povlastice i svojim nemirnim plemstvom... Je li uopće moguće pravedno raspodijeliti odgovornost za okrutne lokalne ratove, zastrte povijesnom prašinom, između carcistesa i razasa, a kasnije između ligueura i bigarrata; za te brojne drame koje se množe posljednjih godina vladavine Henrika III, azatim i za njegovo umorstvo, 1 . kolovoza 1589101? Nedvojbeno, nakon 1589. i barem do 1593, bit francuske drame još se uvijek nalazi na Sjeveru, od Nizozemske do Pariza i od Pariza do Normandije i Bretagne. Ali na Jugu stvari postaju sve ozbiljnije. Ondje se, kao i drugdje, u početku vladavine Henrika IV. kraljevstvo raspada na gradove, vlastelinstva, samostalne bande. A zatim dosta brzo dolazi do obnove: sva se zrnca pijeska ponovno skupljaju i okupljaju u čvrste kamene blokove nekadašnjeg zdanja. Ta je povijest, jednostavna u svom ritmu, do apsurda složena u svojim pojedinostima. Svako zrnce pijeska ima svoga kroničara: svaka važna ličnost svoga biografa. Na mediteranskom jugu, lato sensu, isprepleće se šest ili sedam sudbina: sukobljeni putovi Montmorencyja i vojvode de Joyeusea u Languedocu; sudbina vojvode d ’Épernona u Provansi; konetabla Lesdiguičresa 102 u Dauphinéji i oko Dauphinéje; vojvode Nemoursa u Iyonskoj zemlji103; Savojca, od Provanse do Ženevskog jezera; napokon, i iznad svih, složena igra Filipa II. Od svih tih ličnosti, samo su tri radile za Henrika IV: Montmorency, Lesdiguičres i d ’Épernon. Radile... riječ je previše jednostavna i, barem za jednoga, d ’Épernona, netočna. On je, poput tolikih drugih, tada radio za njega i 1594, za stvar će pridobiti inozemstvo104. Slijediti svaku od tih sudbina teška je zadaća, jer se one sukoblja­ vaju i prepleću. Ali općenito, geografski, one se prilično jasno organizi­ raju u dva gotovo različita rata, s različitim sudbinama: jedan u Langue­ docu, koji će se praktično gotovo okončati potkraj 1592; drugi u Provansi, završit će tek 1596, a to, čini se, mrsi račune koje bi se moglo iznijeti a priori-, u obližnjem Languedocu Španjolska, nakon 1592, nije mogla podržavati rat pred svojim vratima, pa će ga podupirati u prilično dalekoj Provansi sve do 1596. Okolnosti objašnjavaju taj očiti paradoks... 578

Sredozemlje izvan velike povijesti

U Languedocu je Henrikovim protivnicima posao bio lak. Pomagala ih je Španjolska iz svojih uporišta Cerdagnea i Roussillona, koja je doprla daleko na sjever Pireneja, raspolažući onim što se može nazvati pomor­ skom prevlašću na Sredozemlju. Tu su bili i drugi aduti: na zapadu je Guyenne, gdje su ligaši imali značajne snage; na istoku Provansa koja se izjasnila protiv heretičkog kralja. Međutim, vojvoda Montmorency, odan novome kralju, raspolagao je u Montpellieru s ozbiljnim snagama; štoviše, bilo mu je vrlo jedno­ stavno da se preko Pont-Saint-Esprita pridruži snagama Lesdiguičrcsa u Dauphinéji, uvijek spremnim za akciju. Kao gospodari riječnog puta Rhônom, ili barem u mogućnosti da ga po volji prekinu, »rojalisti« su dakle imali sredstvo pritiska na sve sredozemne zemlje. S druge strane, Languedoc je dopirao do jednoga neobičnog Sredozemlja: do Lionskog zaljeva, neprijateljskog prema galijama, svake zime dugo uznemiravanog lošim vremenom... Pomorci su to govorili Filipu II. koji im je povjeravao teške, često neizvedive zadaće105: prijevoz četa ili namirnica, lov na francuske gusare ili pak neizvedivo uništenje tvrđave Briscon koje se tako često tražilo. Dodajmo da je od 1588.106 Montmorency raspola­ gao s flotom brigantina i fregata, malih brzih brodova, pljačkaša katalon­ skih brodova, koji su bili korisno upotrijebljeni poslije 1589- u blokadi narbonnske luke. Protiv tih čamaca, teške francuske galije nisu bile ništa djelotvornije od mletačkih galija koje su lovile brodice uskoka. Montmo­ rency je tako lako mogao, nemajući prevlast na moru, morskim putem ipak primiti pojačanja s Korzike107 i vesla iz Livorna100. Doista, ligaši su trebali odigrati težu ulogu nego što se činilo, a na njihovu nesreću ona je bila dodijeljena nimalo vještim rukama, rukama vojvode de Joyeusea, sina maršala. U početku je sve išlo dobro. On se odmah okrenuo prema susjednoj Španjolskoj. Zauzeo je važnu utvrdu Carcassonne čiji su »burgo« rojalisti ipak zadržali, kao što nam kazuje jedan španjolski izvještaj od 8 . svibnja 1590109. U isto vrijeme Montmo­ rency je gomilao svoje čete u Pont-Saint-Espritu, namjeravajući napasti luku Narbonne. Zabrinut, vojvoda de Joyeuse pisao je Filipu II: »Stvari katolika u Languedocu u takvom su stanju da se, ukoliko uskoro ne stigne pomoć i to još sredinom lipnja, valja bojati da heretički kralj ne postane gospodarom svega; tim prije što gospodin Mommoransi, koji je njegov glavni zapovjednik i koji za njega vlada u toj zemlji, skuplja veliku vojsku... «п0. Slika je malo previše crna, jer joj je cilj da izvuče potporu i pomoć koji uvijek tako sporo stižu iz bogate Španjolske. Ništa ne mijenja na stvari što je situacija vrlo ozbiljna. Dana 12. lipnja, Joyeuse još uvijek ništa nije primio i zabrinjava ga pomisao da se njegovi protivnici spremaju »izmučiti spomenute katolike u toj berbi i oduzeti im sve 579

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

mogućnosti da ostanu pri svojoj svetoj odluci111...«. Nove žalbe i novi poziv upomoć, 2 2 . lipnja, slanje jednog izaslanika, arhiđakona^Villemarina, Katoličkom kralju112; ponovljene pritužbe 10. srpnja, zbog obe­ ćane pomoći koja nikako ne stiže113. Vojvoda je toga dana pisao Filipu II: »Ponizno molim Vaše Veličanstvo da mi oprosti ako sam ga tako često uznemiravao iznošenjem naših potreba, što ne bih poduzimao da nisam poznavao revnost koju Ono gaji prema očuvanju katoličke vjere i čast koju mi je ukazalo uvjeravajući me da želi preuzeti brigu o ovoj pokrajiini«11'. Je li u kolovozu Filipova pomoć napokon i stigla? Ne, ili barem ne sva... Jedno pismo spominje skorašnji dolazak španjolskih galija s namirnicama za njemačke vojnike stacionirane pored Narbonnea115, jedno drugo pismo dokazuje da je dio obećanog baruta bio izručen116. Ali, u isto vrijeme, znamo da su neisplaćeni njemački landsknehti odbili ući na »neprijateljski teritorij«, drugim riječima, boriti se117... Mala se igra nastavila, s ponovljenim zahtjevima i sporim odgovorima, krasnim obećanjima, popraćenim uobičajenim promašajima i s vremena na vrijeme pokojim uspjehom. Nastavilo se tako, dobro ili loše, tijekom dvije godine. Ali 1592. na jugu Pireneja izbila je velika aragonska pobuna. Zemlja se digla djelo­ mice i u obranu Antonija Péreza. Izbjeglica i njegovi prijatelji našli su utočište u Béarnu, što je Katarina, sestra Henrika IV, znala iskoristiti šaljući na dingu stranu Pireneja čete koje su pustošile aragonsku zemlju118. Filip II. iznenada je zadržao svoje trupe na jugu planina i napustio Joyeusea i katolike u Languedocu. Ovi su se, u očaju, u rujnu pokušali pod svaku cijenu domoći Villemura na rijeci Tarn, u nadi da će zatim moći doprijeti do Quercyja i Guyennea, dakle napustiti utvrdu 119 i nastaviti borbu drugdje. Pokušaj je okončan porazom u kojem su katolici, prema svjedočenju jednog izvještaja od 4. studenog 1592, izgubili sve svoje pješaštvo i topove120. Pobijeđenima je dakle preostalo jedino utočište, Njegovo Veličanstvo Katolički kralj, »kršćanin nad krš­ ćanima i najkatoličkiji među katolicima u kojemu je poslije Boga počiva­ la svaka nada«121. Ali ta zaštita nije donijela rezultata. Početkom sljedeće godine zaključen je mir o kojemu se vijest pronijela Parizom sredinom veljače 1593122. Građanski rat u primor­ skom dijelu Languedoca okončan je brzinom i uspjehom kojemu se rojalisti nisu uopće nadali123. U kopnenom dijelu Languedoca, oko Toulousea, borbe će potrajati sve do 1596. Ali pobjeda iz 1593- na istoku bila je od velike važnosti; ona je podijelila to područje pobune koje se u početku vladavine Henrika IV. širilo od granica Italije do Atlantskog oceana. Na crti podjele rojalisti su, kao i u Bćarnu, bili u dodiru sa samim granicama Španjolske. U Provansi će borba, započeta još prije smrti Henrika III, potrajali duže nego u obližnjem Languedocu, i svojim se posljednjim komplika­ 580

Sredozemlje izvan velike povijesti

cijama produžiti sve do kraja španjolsko-trancuskog rata, sve do 1598 (godina evakuacije Веггеа uz pomoć njegova malog savojskog garnizona). U travnju 1589, dakle prije smrti Henrika III, Provansa se otcijepila; točnije, parlament u Aixu priključio se Katoličkoj uniji i priznao vojvodu de Mayenneaza »kraljevskog namjesnika«12^. Neznatna manjina rojalista iz parlamenta povukla se u Pertuis, u srpnju te iste godine125. Što se tiče velikih gradova, Aixa, Arlesa i (izvan Provanse, ali u provansalskom području) Marseillea, oni su svi bili skloni Ligi. To znači da se provansalsko područje, pod vlašću gradova dobro zaštićenih svojim privilegijama, opredijelilo još prije stupanja na prijestolje novoga francuskog kralja. Što se tiče guvernera, vojvode d'Épernona, imenovanog 1587, on je svoje mjesto prepustio svome bratu, Bernardu de Nogaret de Lavaletteu. Ovaj energičan i aktivan čovjek nije izgubio prisebnost duha pred novom opasnošću. Vjeran kraljevskoj vlasti, oslonivši se na Lesdiguièresove snage i na pučki i seljački element suprotstavio se i čak uspio ponovno zauzeti središnju i južnu Provansu.Jedan ga španjolski izvještaj iz 1590. prikazuje kako utvrđuje Toulon126, protiv Savojca isto onoliko koliko i protiv opasnosti koje bi mogle iskrsnuti sa strane mora. Ali Lavalette se, kao i oni koji su to pokušali u jednom ili drugom smjeru lijekom deset posljednjih i strašnih godina borbe, nije mogao potpuno nametnuti Provansi. Postajale su stalno, barem do 1596, dvije Provanse, neprijateljske jedna prema drugoj, s nestalnim, često neodređenim granicama: jedna vezana za Aix, a druga za privremenu rojalističku prijestolnicu Pertuis. Marseille, žila kucavica zemlje, priklonio se nakon umorstva dru­ gog rojalističkog konzula Lenchea (u travnju 1588)127 stvari Lige i to sa strašću koja se više nije mogla poreći. Složiti se s Ligom, značilo je splesti se jednog dana sa Španjolskom. Ali u ljeto 1590. u Provansi je izbila na vidjelo samo jedna neobična spletka, ona Savojca, sitnog protagonista, iako na povoljnom položaju da djeluje, sposobnijeg da pobuni Provansu od moćnog i dalekog Katoličkog kralja. Carlo Emmanuele napao ju je te godine na poziv jedne ligaške spletkašice, Christine Daguerre, grofice de Sault. Na dan 17. studenoga 1590. stigao je u Aix gdje je primljen u parlamentu koji mu povjerio vojnu upravu nad Provansom a da mu ipak nije dao vojvodsku krunu, predm et njegove žudnje128. Te zime 1590. stekli su se svi elementi provansalske drame. A ako radnja nije odmah uzela maha, to je zato što Španjolska umjesto da svoje napore usredotoči na tu zonu utjecaja gdje Savojac također nije dovolj­ no snažan da bi sam nametnuo svoju volju ona ih prebacuje na pozor­ nicu Languedoca, sve do aragonske krize 1592. i poraza kod Villemura, 10. rujna iste godine. Ali budući da je 1592. sporedna provansalska 581

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

pozornica ostala jedino područje mogućeg djelovanja u sredozemnoj Francuskoj, Španjolci će ovdje posredovati onako kako nisu nikada dotad. U svemu tome nisu se baš pretjerano žurili i nisu sa pozornice uklonili lokalne aktere, Savojca, Lesdiguièresa, Lavalettea... Slabost savojskog vojvode dokazuje i to što je tijekom zime 1592. Lesdiguières, uz pomoć Lavalettea, a zatim sam (budući da je Lavalette bio smrtno ranjen 11. siječnja 1592. u opsadi Roquebrunea129) mogao odbaciti savojske čete preko Vara i u proljeće iznenaditi vojvodu na njegovim vlastitim zemljama Nice. Savojski garnizoni, raspršeni u Provansi, blokirani bez poduzimanja opsade, nisu bili m irni130; ali s ljetom, Lesdiguières se povukao u Alpe, što je Savojcima omogućilo novu ljetnu šetnju preko Provanse, s usputnim zauzimanjem Cannesa i Antibesa, u kolovozu 1592131. Ipak, ti uspjesi, kao ni oni prethodni, nisu mogli biti odlučujući. Rat se u toj bijednoj zemlji sveo na niz prepada, i pobjednik jc trijumlirao u prazno. Pristigavši u zemlju nakon bratove smrti, vojvoda d ’Épernon smjestio se u njoj kao u osvojenoj zemlji, sa svojom četom gaskonjskih pustolova. S nadolaskom jeseni, niz izravnih napada i silovitih operacija, u znaku strašnog nasilja, omogućili su mu da od Savojca povrati Cannes i Antibes. Je li ponovno sve bilo dovedeno u neizvjesnost? Zastupnici »antirojalističke« Provanse okrenuli su se, od rujna, Katoličkom kralju tražeći od njega pomoć i spas132. Grof de Carcès, koji je upravljao Provansom u ime ligaša, otkako ga je 1592. imenovao njegov tast, Mayenne, ponovio je taj isti zahtjev početkom 1593. Uzaludna uzbuna: potpun uspjeh, koji je dva puta bio uskraćen Savojcu, izmakao je i vojvodi d ’Épernonu koji je u lipnju-srpnju 1593neuspješno pokušao zauzeti grad Aix133. Zbilo se tada u Francuskoj, točno u srpnju 1593, da se kralj odrekao prijestolja, što je sve učinilo neizvjesnim. Uslijedio je golem pokret zbijanja redova, strasni povratak liku kralja i miru. Parlament Aixa položio je prisegu kralju. Kao prvi ligaški parlament koji je priznao Hcnrika rv1Vi, godinu 1594. započeo je jednim činom koji nije bio odlučujući, iako se činio takvim. Ta je godina u Provansi nedvojbeno bila godina povezivanja i obraćenja, ali i posljednjih spletki i pobuna, pogrešnih proračuna, silovitih postupaka, na tisuće pogađanja... Iz toga proizlazi jedna činjenica, gotovo velik politički događaj toga vremena: ligaške stranke, vezane za stvar Henrika IV, približavaju se jedna drugoj i okreću sav svoj bijes protiv d ’Épernona. Njegova je igra postala jasna. On zna da ga Henrik IV. ne voli (tek pod pritiskom vojvoda je dobio vlast nad Provansom, 1592), smrtno ga mrzi plemstvo u zemlji, i on unaprijed vrlo dobro shvaća da će mir koji se nazire na obzorju biti i kraj njegove vladavine u kneževini o kojoj je, nema sumnje, tako dugo sanjao. Nije dakle bez razloga vojvoda odbijao da se nagodi s ljudima iz 582

Sredozemlje izvan velike povijesti

Aixa i provansalskim plemstvom, ili se brinuo zbog pregovora koje vodio onaj čudni posrednik kojega je Henrik IV. poslao u jeku provansalskih intriga, Jacques de Beauvais La Fin. Međutim, on je pod prijetnjom dvostruke intervencije Lesdiguièresa i Montmorencyja bio prislijen spo­ razumjeli se. po zapovijedi kralja, s ljudima u Aixu. Ali prevrtljivost Lesdiguièresa, nagovještaj o imenovanju vojvode de Guisea, sina Balairéa, na mjesto guvernera Provanse, potaknuli su d ’Épernona da se pobuni kako bi spasio, kako će sam reći, svoju čast i život135, da se pobuni, što znači da sklopi sporazum sa Savojcem i Španjolcem. U studenom 1594. donio je odluku, o čemu govore njegova vlastita pisma i španjolski izvori136. Ali izdaja je stavljena crno na bijelo jednim ugovo­ rom tek u studenom 1595137, godinu dana kasnije. Vojvoda je, dakle, prešao na stranu neprijatelja sa svojim Gaskonjcima i s nekoliko gradova koje je zadržao u Provansi, a čini se i izvan Provanse. U svakom slučaju, u španjolskim dokumentima nalazimo neobičan popis dobara i gradova vojvode d ’Épernona u cijeloj Francuskoj, barem onih za koje je smatrao da mu pripadaju138. Ali ta je vojvodina izdaja zakasnila. Kad je njegov dogovor sa Španjolcima valjano utvrđen, u studenom 1595, sudbina Juga već je bila zapečaćena. Ipak, 1594. Španjolska se odlučila da nešto poduzme. Kastilijski konetabl Velasco, guverner Milana, skupio je znatnu vojsku i namjeravao udariti preko Savoje i Jure u smjeru Dijona. Maršal de Rosne139 mu je čak savjetovao da zbog opsluživanja konjanika postavi stožer u Moulinsu, u Bourbonnaisu na »Aillyju« 1‘ш. Toga ljeta 1595. smjeralo se na srce Francuske. Pobjeda kod Fontaine-Françaisea, 5. lipnja, odlučila je o povlačenju napada. Beznačajna s vojnog gledišta, ona je imala velike posljedice. Ako je Henrik IV. izgubio sjever1,1 *, učvrstio je, naprotiv, sve do mora, položaje koji bi mogli ugroziti veliki pothvat njegova protivnika. Godine 1596. sve je bilo ponovno dovedeno u red, i vojvoda d ’Epernon i grad Marseille. Vojvoda de Guise bez muke je svladao obje prepreke. U veljači su rojalisti odbili malu d ’Épernonovu četu prema Vidaubanu142. Borba se vodila čak i na vodama Argensa gdje su se mnogi ratnici utopili. Sljedećeg mjeseca (26. ožujka), vojvoda je potpisao svoj mir s kraljem1,13, a dva mjeseca kasnije napustio je Provansu1,1,1. Što se tiče Marseillea, u noći između 16. i 17. veljače jedna mala izdaja otvorila je njegova vrata vojvodi de Guiseu1,15. Tako je završilo nemirno razdoblje povijesti velikoga grada o kojem je važno kazati nekoliko riječi. Poput mnogih drugih gradova u Francu­ skoj, u tim je nemirnim godinama i Marseille stekao stvarnu autonomiju. Nezavisan, katolički, ligaški, u travnju 1588. prepustio se svojim strasti­ ma. Ali kako živjeti na uskom rubu kraljevstva? Zapravo, izvan kraljev583

DOÜADAJI. POLITIKA I LJUDI

siva, jer je ono odsječeno, porem ećeno svojim nemirima. Otkrivaju nam to zahtjevi za žitom upućeni Španjolskoj146. S druge strane, rat koji, izbliza i izdaleka, okružuje grad, nije m oderan rat; to je više borba ljudi nego tehnike. On ipak skupo stoji. Marseilleu su nam etnuti vojni troškovi. Da bi se pristalo na te žrtve, potrebna je strasna politika. Ona je tijekom pet godina bila utjelovljena u liku Charlesa de Casaulxa, kojega njegov doskorašnji povjesničar, Raoul Busquet, osvjetljava no­ vom svjetlošću ne rehabilitirajući ga pod svaku cijenu147. Taj je energični vođa u veljači 1591. revolucionarno zauzeo gradsku vijećnicu. I doista, na čelu grada bio je pažljiv i učinkovit upravitelj. Privržen jedino interesima svoga grada, svoj je položaj odmah učinio neovisnom od prijetećih spletki savojskog vojvode, koji je silno želio imati preko Marseillea izravnu vezu sa Španjolskom. Uzalud se vojvoda u ožujku 1591. zaustavio u gradu; uzalud se izdajom (16-17. studenoga 1591) pokušao domoći Saint-Victora148 .. Casaubc se odlučno održao izvan svađa i spletaka provansalskoga plemstva, iako je Marseille u jednom trenutku pružio utočište grofici de Sault; ali i nje se diktator vješto otarasio. Prisjetimo li se Casaulxove politike u samom Marseilleu, onoga što bismo mogli nazvati dobrotvornim radom, uvođenja tiskare njegovom zaslugom, gradnji na njegov poticaj, prisjetimo li se nadasve njegove popularnosti, tada njegova »tiranija« dobiva nov izgled. Ona je nedvoj­ beno. kao i svaka tiranija, bila sumnjičava, policijska, puna mržnje prema bigarratima koje je bez oklijevanja zatvarala, progonila i lišavala njiho­ vih dobara. Ali ona je pučka, i što je neobično, ide u prilog masa, gladnog puka. Jedan nam španjolski izvještaj iz 1594. ukazuje na rat protiv bogatih trgovaca ili plemića u Marseilleu. »Ne znamo pravo zašto, kaže laj izvještaj, ali... zacijelo zato da bi se od njih izvukao novac«149. Nije li grad, gospodar svoje sudbine, pritisnut tim teškim teretom? Godine 1594. papa i toskanški nadvojvoda, zamoljeni da mu priskoče u pomoć, nisu mu željeli predujmiti una blanca]5°. Njegova ideologija, kao i nužda, primorali su Casaubca da se okrene prem a moćnoj Španjolskoj, kako bi ishodio novac, naklonost i sredstva za život151. Uz pomoć prilika, grad je ušao u španjolsku igru, a zatim se sav u nju unio. Šesnaestoga studenog 1595. gradski sudac i marsejski konzuli napisali su Filipu II. neobično pismo, još uvijek oprezno a ipak katego­ rično. Ono zaslužuje da se na njemu malo zadržimo152: »Kako je Bog u naše duše. pišu oni, udahnuo sveti oganj svoga žara za potporu njegove stvari i zbog velikog i pogibeljnog brodoloma katoličke vjere u Francu­ skoj, a mi ostali postojani pred tolikim udarcima koje nam je neprijatelj naše vjere želio zadati, osobitom naklonošću Neba vjera i stanje našega grada neokrnjeni su i spašeni do sada s nepokolebljivom željom da se tu održimo po cijenu svoga života i života svih naših sugrađana koji su 584

Sredozemlje izvan velike povijesti

ujedinjeni u toj svetoj odluci. Ali predviđajući jačanje oluje procvatom poslova Henrika Bourbonskog, i kako iscrpljena javna sredstva i moguć­ nosti pojedinaca neće dostajati za ostvarenje toga velikog i spasonosnog pothvata, usudili smo se dići pogled prema Vašem Veličanstvu i pribjeći mu... kao utočištu svih katolika, moleći ga vrlo ponizno da baci zrake svoje prirodne blagosti na grad pun tolikih zasluga, zbog njegove stare vjere i vjernosti...«. Sudeći barem po tome dokumentu, Marseille se ne predaje špa­ njolskom kralju. Postoje razni stupnjevi »izdaje«. Grad (ili bolje Casaulx) izjavljuje samo da odbija borbu. Jedna propagandna brošura, prilično dug anonimni podnesak, tiskan između 1595. i 1596, ne govori ništa drugo. Taj Odgovor francuskih katolika grada Marseillea na napad njihovih heretičkih susjeda i antikršćanskih i ateističkih političara15* samo je rašireni pamflet koji ne donosi ništa novo poznatim kontrover­ zama »tiska« u vrijeme vjerskih ratova. Malo se brine za objektivnost i brka rojaliste s ateistima, hugenote s propalicama. Polemika je laka: s udaljenosti, sve što je bilo žestoko i snažno djeluje beživotno. Jedino što valja primijetiti jest to da nema ni riječi o vezama grada sa Španjolskom. Pa ipak, taj je dogovor neporeciv; valjalo se zaštititi iza goleme španjolske sile, ili se sporazumjeti s kraljevim izaslanikom, Étienneoin Bernardom koji se nastanio u Madridu i davao najčudnovatija obećanja Casaubcu i njegovu drugu u oružju, Louisu d ’Aixu. Ali nisu li upravo ta previše čudesna obećanja 154 krila zamku? Gospodari Marseillea bili su skloniji tome da se sporazumiju s Filipom II. Tri »zastupnika« grada, medu kojima je bio i Casaubcov sin, otputovala su u Španjolsku, čime im se pružila prilika da iznesu dugu povijest događaja u Marseilleu od 1591. do 1595155, da istaknu uloge »diktatora« Louisa d ’Aixa i Casaulxa, koji su, kao sinovi starih porodica grada, uz pomoć svojih rođaka, svojih prijatelja i marsejskog puka, znali uspostaviti red i katolički mir. Ipak, ne bez muke: valjalo je naoružati, skupiti plaćenike, zauzeti tvrđave Notre-Dame i Saint-Victor, toranj Saint-Jehan, sačuvati »Kraljevska vrata«, veliki nasip i vrata Aixa, mjesta koja su »najobranjivija«, na izlazu iz luke sagraditi utvrdu Chrestien, uostalom još nedovršenu, držati konje radi sigurnosti zemlje i omogućiti ljudima iz Marseillea da »ubiru svoje plodove neometani od neprijatelja«156. Sada kad je papa razriješio grijeha Henrika Bourbonskog, neka on slavi to što je postao gospoda­ rom Arlesa (dakle opskrbe grada žitom), kad je Marseille pun izbjeglica, a medu njima je »velika i učena ličnost monsignora de Gembrarda, nadbiskupa Aixa, kojemu je Henrik Bourbonski oduzeo imovinu« — u toj krajnosti, unatoč ponudam a Béarnaisa, grad može opstati jedino »pod okriljem« Katoličkog kralja. Neka mu on pomogne, i to neka brzo pomogne novcem, streljivom, ljudima, galijama... Situacija je bila to 585

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

napetija što su kraljevske čete navaljivale na vrata Marseillea i što su se spletke unutar njegovih zidina samo rojile. Od prosinca 1595.157 u Marseille je počela stizati pomoć u obliku galija kneza Dorijc i dviju španjolskih kompanija, u pravo vrijeme da spriječe ulazak kraljevskih četa. No u Marseilleu se situacija sve više komplicirala, a njegovi stanovnici postajali su nepovjerljivi čak i prema svojim prijateljima. Dana 21. siječnja 1596 . 158 marsejski su zastupnici napustili španjolski dvor uspješno obavivši posao. Grad se predao ne predajući se Katoličkom kralju: on će dobiti slobodan ulaz u luku za svoje galije, mogućnost da u nj smjesti svoje čete, obećanje Marsejaca da neće pregovarati s Henrijem de Béarnom i da će za francuskog kralja priznali samo prijatelja Španjolske. Marsejci, stoji u njihovu podnesku, »neće priznali Henrika Bourbonskog, neće pristati uz njega kao ni uz druge neprijatelje Nj. K. V., zadržat će se i održati kao katolici u stanju u kojem jesu sve dok se Bogu ne prohtjedne da Francuskoj dade jednog vrlo kršćanskog i uistinu katoličkog kralja, koji bi bio u prijateljstvu, bratstvu i sporazumu s Nj. K. V.«. Marsejski su zastupnici još 12. veljače 1596. bili u Barceloni, odakle su pisali Don Juanu de Idiâquezu tražeći kaialonsko žito159. Ali četiri dana kasnije, 17. veljače, u gradu je uspjela urota: Casaulx je bio um oren a grad izručen Henriku IV160. »Tek sada sam francuski kralj«, rekao je on nakon što je primio dobru vijest161. Dakako, mogli bismo još dugo ustrajati na tom fragmentu francu­ ske povijesti, pronaći u Provansi, nakon tolikih dobrih autora, sve značajke posljednjih godina vjerskih ratova: rast cijena, strahovitu bije­ du na poljima i u gradu, pošast pljačke, politički zanos plemstva; shvatiti, na primjeru d ’Épernona, te »kraljeve« provincijske Francuske, kao i jednog Lesdiguièresa u Dauphinćji (koliko god bio različit karakter čovjeka), jednog Mercoeura u Bretagni, jednog Мауеппеа u Burgundiji... Bilo bi još zanimljivije, na primjeru Marseillea, shvatiti golemu ulogu gradova u tom poremećaju, a zatim i tu obnovu Francuske. Liga, to nije samo savez egzaltiranih katolika. To nije samo sredstvo u službi de Guiseovih... To je i veliki korak unatrag, u prilog jednoj prošlosti koju je kraljevstvo negiralo, a zatim djelomice i ukinulo. A osobito je to povratak nezavisnom urbanom životu, gradu-državi. Odvjetnik Le Bre­ ton, zadavljen i obješen u studenom 1586162, nedvojbeno je bio pomalo luda glava. Ipak je značajno to da se u njegovim planovima nalazio i povraiak urbanim povlasticama, san da se zemlja rasloji na male kato­ ličke republike koje bi bile gospodari svoje sudbine. Kao što je bila teška izdaja de Guiseovih, isto se toliko teškom ukazuje izdaja gradova, tih gradova pasioniranih u svojoj masi, od njihovih građana do najskrom­ nijih obrtnika. Pariz je uvećana slika tih gradova. Godine 1595. vojvoda de Feria predlagao je nadvojvodi Albertu da obnovi ligu u Francuskoj, 586

Sredozemlje izvan velike povijesti

prema načelima na kojima je postojala u vrijeme Henrika III, »koju nisu osnovali prinčevi Lotarinške kuće, već nekoliko građana Pariza i drugih gradova, samo tri ili četiri u početku..., u uvjetima toliko kršćanskim i toliko razboritim da bi im se većina i najbolji dio Francuske pridru­ žili«16*. Neki od tih ljudi još su uvijek u Bruxellesu; pogreške i izdaje voda nisu dovele do toga da se sve izgubi... Sve to, čak i pretjerano, naglašava ulogu gradova. No bi li oni, pobunjeni, mogli dugo živjeti? Presijecanje putova značilo bi i prekid prometa, dakle njihovo samoubojstvo. Ako su se nakon 1593. vezali uz Henrika IV, nije li to bilo zato što su, osim nekih valjanih razloga koji se obično navode, imali potrebu za francuskim životnim prostorom? Лко je to bila potreba, Marseille bi nam, nesposoban da živi od samoga mora, bez pomoći kontinenta, mogao ponovno ukazati na neophodnu sim­ biozu kopnenih i morskih putova u sredozemnom prostoru. U svakom slučaju, nikad nećemo shvatiti Casaulxovu epizodu ako ga ne postavimo u uski okvir gradskog života. Problem je za njega bio da ne izda svoj grad. Njegovo držanje valja suditi, ukoliko se želi suditi, jedino u tom svjetlu. Da bismo se u to uvjerili, valja ponovno pročitali izvješće njegovih zastupnika u Španjolskoj: »Marsejska gospoda, čitamo, ... smatrala su da je njihov grad, otkako je u davna vremena utemeljen, živio uglavnom po svojim zakonima i u obliku republike, sve do godine tisuću dvije stotine pedeset sedme kada je pregovarao s Karlom Anžuvinskim, provansalskim vojvodom i priznao ga za vladara, uz mnogo ustezanja, dogovora i konvencija, medu kojima je na prvom mjestu ona da nijedan valdenški heretik (sekta koja je tada vladala) ni bilo tko sumnjive vjere ne može biti primljen u Marseilleu...«16'*.

Španjolsko-francuski rat: 1595-1598. Nekoliko će riječi biti dovoljno da skiciramo opću sliku španjolsko-francuskog rata od 1595-1598, rata koji je započeo 1589, pa čak i ranije, jer je tijekom pola stoljeća koje smo prešli, godinu po godinu, bilo mnogo zastoja u tom stalnom suparništvu između Francuske i Španjolske. Ovaj puta, u svakom slučaju, rat je službeno objavio Henrik IV, 17. siječnja 1595. Tekst objave, tiskan u Parizu, kod Fréderica Morela, stigao je čak do španjolskih vlasti. Francuski je kralj u njemu, u općim crtama sažeo svoje zamjerke upućene Filipu, koji se »usudio, pod izgovorom milosrđa, otvoreno napasti lojalnost Francuza prema njihovim prirod­ nim knezovima i suverenim gospodarima, kojoj su se divile sve druge nacije svijeta, nepravedno i javno tražeći tu plemenitu krunu za sebe ili za svoje«165. Postaviti tako sukob na područje samog vladarskog prava nije bilo ni bezvrijedno, ni nevjesto. Ali na činjeničnom planu, to nimalo 587

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

nije promijenilo tok događaja. Vojvoda de Feria još je davno predvidio da će francusko-španjolski rat biti »periferan«, kao u vrijeme Franje I. i Henrika II, i da će okončati mirom zbog zam orenosti166. Rat je doista zahvatio samo rubove kraljevstva: liniju od Somme, Burgundije, Provanse, područja Toulousea i Bordeauxa, napokon Bre­ tagne. Govorilo se o obruču. I da i ne. Jer Španjolska nije, unatoč svojoj blizini ovdje, unatoč svojoj floti tamo, uspjela čvrsto držati svoje polo­ žaje oko Francuske. Toulouse je bio izgubljen 1596, Marseille iste godine; a vojvoda de Mercoeur, koji je još posljednji pružao otpor167, predao se 1598. Uostalom, već dvije godine bio je prilično neaktivan... Na svaki način, važno je da je rat poštedio srce kraljevstva. Francuska se branila samom svojom masom. Ako je Katolički kralj i nalazio gradove u koje je mogao upasti, savjesti koje je mogao potkupiti, pa čak i protestante spremne da se prodaju (kao što je bio neki Monverant iz pokrajine Foix168), bilo je to uvijek na rubovima neprijateljskog kraljevstva. Istina, bilo je pokušaja španjolske vojske i iz Italije, preko Alpa. Ali bilo je to samo povratno putovanje do Comtéje. Već smo rekli: Fontai­ ne-Française bila je razlogom za povlačenje Španjolaca i konačno pokoravanje Мауеппеа; jedino je odlučna mržnja švicarskih kantona tada spriječila zauzimanje Comtéje. Malo ozbiljniji rat vodio se još jednom s Nizozemskom. Španjolci su tu imali mnogo velikih uspjeha, zauzeli su nekoliko mjesta, Cambrai, Doullens, Calais, zatim Amiens, osvojen na prepad (11. ožujka 1597). Problem je bio da se održe u zauzetim mjestima, da omoguće da u njima bez teškoća i bez nemira žive garnizoni i civilno ljudstvo, kao što je već 1595. objašnjavao jedan izvještaj upućen grofu Fuentesu169. Ipak, uspjeh u Amiensu izazvao je veliku buku: grad je, preko široke doline Somme, otvarao put prema Parizu. Odgovor je bio nužan. Henrik IV. odlučio je da ponovno osvoji grad. Otuda i grozničavo traženje financijskih sredstava i poziv upućen saveznicima, Engleskoj, koja je službeno 1596.170 navijestila rat Španjolskoj, i Ujedinjenim Pokrajina­ ma. Tako je, prema španjolskim izvorima171, u francuskoj vojsci koja je morala zauzeti Amiens bilo 2.000 Engleza i 2.000 Nizozemaca. Amiens je bio zauzet tek 25. prosinca 1597, nakon šest mjeseci opsade i propalog španjolskog pokušaja da oslobodi grad devet dana prije pre­ daje 1 Bila je to velika pobjeda koja je odjeknula u kršćanstvu. Ali pobjednik je, tek što je ušao u grad, ostao bez svojih vojnika jer je cijela vojska bila raspuštena. Ali, na sreću, bijeda i iscrpljenost Francuske bile su istovjetne neizlječivom umoru španjolskog carstva i njegovom finan­ cijskom očaju, nakon bankrota iz 1596. godine. Sve je bilo paralizirano. U središtu španjolskog djelovanja, u toj bitnoj postaji Milanu, još od proljeća 1597. slabo se odvijao transport 588

Sredozemlje izvan velike povijesti

četal73. Talijanske vojnike trebalo je preuzeti u Napulju i prebaciti ih do Genove, a zatim prema Flandriji. Bilo je predviđeno i slanje četa ukonačenih u milanskoj regiji. No hoće li biti dovoljno novca? Druga briga: kako priteći u pomoć savojskom vojvodi, tom smionom čovjeku Carlu Emmanueleu? Jesu li se mogle iskoristiti španjolske čete koje su na galijama kretale iz Španjolske za Genovu? Bilo je očito korisno da se s te strane zaustave francuske čete kako bi se time nadvojvodu oslobo­ dilo u Nizozemskoj174. Sve je napokon dovedeno u red i jedan dio četa bio je spreman krenuti put Flandrije; a tada, nova teškoća: hoće li savojska cesta biti slobodna za njihov prolaz? Chambéry i Montmélian izlagali su se pogibelji da budu izgubljeni s Lesdiguièresovim ulaskom u rai. Štoviše, istoj su se opasnosti izlagali cijela Savoja, Pijemont i Milano ako novac ne stigne na vrijeme. Kastilijski konetabl vlastoručno je to pisao kralju. Tisuću se pitanja dakle istodobno nameće na sjeveru, u švicarskim kantonima gdje pregovori s Appenzellom skupo stoje. Povrh svega, nakon ponovnog osvajanja Amiensa, francuska stranka diže glavu u Italiji i nazire se opasnost iz Savoje. Slijedi smrt vojvode od Ferrare: papa Klement VIII. odmah traži nasljedstvo za Svetu stolicu. »Do dubine srca mi zadaje bol, piše 16. studenoga 1597. kastilijski konetabl Filipu II, kad vidim tako velike pokrete vojske u Italiji. Ostat ću miran, ne čineći ništa drugo osim učvršćivanja naših granica sve dok ne dobijem nalog V. V. Pa makar i dobio drukčije zapovijedi, nužda me prisiljava da postupim ovako. Preklinjem V. V. da razmotri jad i bijedu ove države, u trenutku kad papa skuplja tako veliku vojsku. On se prirodno okreće Francuskoj; on voli Béarnaisa kao svoga sina i svoje biće. U brojnim je razgovorima i okolnostima otkrio tako malo dobre volje u vezi s poslovima V. V. i tako malo zadovoljstva pred veličinom vaših država. To je Firentinac... Mlečani koji se naoružavaju i drugi vladari koji nas ne vole, svi bi se oni mogli okrenuti protiv milanske države..., iz koje, gotovo svi u Italiji, žele prognati Španjolce. Za sve to nema drugog lijeka osim mnogo vojnika, novca i brzine; a to prepuštam mudrosti V. K. V.«175.

Vervinski mir Kome taj rat koji se odužio donosi koristi? Jedino i neosporno protestantskim snagama, njihovoj mornarici koja se razularila na oce­ anskom prostoru... Ujedinjene Pokrajine rastu zbog same činjenice bijede Južnih Pokrajina koje su ostale katoličke: one se hrane uništen­ jem Antwerpena do kojega je došlo nakon što su Generalni staleži zauzeli ušće Escauta i unatoč tome što je Alessandro Farnese ponovno zauzeo grad. Sve su te nevolje bile potrebne da bi porastao Amsterdam. U isto vrijeme, počinje procvat Londona i Bruxellesa. Jer sve okolnosti 589

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

pogoduju mladim nordijskim snagama. Španjolska im ostaje otvorena unatoč pokušajima kontinentalnog bloka: Sredozemlje je suzbijeno; Atlantik je pod kontrolom, osvojen; Indijski ocean dosegnut je još prije kraja stoljeća, 1595. Takvi su veliki događaji s kraja stoljeća, pored kojih brojni incidenti španjolsko-francuskog rata ostaju tek pojedinosti. Dok se Francuzi i Španjolci spore oko gradova, utvrda, gruda zemlje, Nizo­ zemci i Englezi osvajaju svijet... Čini se da to od 1595. shvaća i papinska politika. Ona Filipu II. nudi svoje posredovanje i radi na francusko-španjolskom miru. KlementVHI. bio je to uporniji što su Rim, Crkva i katolički svijet bili zabrinutiji zbog toga rata među kršćanima vjernim Rimu. Nakon Siksta V. papinstvo je radilo na spašavanju katoličke Francuske i igralo na kartu francuske nezavisnosti, a kroz tu igru priklonilo se uz stvar Béarnaisa kojega je Rim odriješio grijeha dvije godine nakon objuracije 1593- godine. Podupirući djelovanje Rima, slobodna ili poluslobodna Italija176 djelovala je u istom smjeru, osim Savojca kojega su njegova strast i apetiti usmjerili prem a francuskim zemljama. Ta je Italija, sretna što popušta španjolski jaram, bila bogata i aktivna. Prva je Venecija otkrila svoje karte primivši 1590. godine Béarnaisova ambasadora: toskanski nadvojvoda financirao je politiku Henrika IV. čiji su dugovi ubrzo dosegli brojku u škudama do neba177. Vjerovnik je uostalom uzeo zaloge, zauzeo dvorac If i otoke Pomčgues kod Marseillea. Brak Marije de’ Medici, nekoliko godina kasnije, zaključen je iz nekih drugih motiva, ali i zbog toga zaostatka. U svakom slučaju, u studenom 1597, nakon zauzimanja Amiensa, Henrik IV. predstavljao se kao pobjednik. Je li on ozbiljno prijetio Nizozemskoj? Je li sanjao da se baci i na nju? To je drugo pitanje. Ali ako je želio takvu smionu politiku ili drugi pohod protiv Bresse ili savojskog vojvode, bila mu je za njihovo ostvarenje potrebna pomoć saveznika. No oni nisu željeli da on na definitivan način pobijedi ni u Nizozemskoj, ni na talijanskim putovima. Oni su željeli jedino da im nastavak rata, koji bi zakočio Španjolsku u velikim kontinentalnim operacijama, donese dobit od dalekih pomorskih pohoda. Moguće je da je Henrik IV, kao što je mislio Émile Bourgeois170, u tom presudnom trenutku osjetio kako popušta pomoć saveznika ili da ga oni barem slabije podržavaju. Odjed­ nom je postao skloniji tako nužnom miru shvativši u kakvom se stanju nalazi njegovo kraljevstvo. Ali nije li mir bio potreban i Španjolskoj? Novi bankrot 1596. godine zaustavio je cijelu golemu mašineriju. Predosjećajući svoj skori kraj, Filip II. sve je više pomišljao na to da u Nizozemskoj postavi svoju kćer ljubimicu Klaru Izabelu Eugeniju, svoju najdražu pratiteljicu u tim tako tužnim posljednjim godinama njegova života, svoju čitačicu i svoju 590

Sredozemlje izvan velike povijesti

tajnicu, svoju povjerenicu, svoju tajnu radost... Namjera mu je bila da je uda za nadvojvodu Alberta, imenovanog upravo 1595. na opasno mjesto guvernera Nizozemske. Osjetio je hitnost odluke da postavi svoju kćer to više što su se oko njegova sina, budućeg Filipa III, počeli javljati novi utjecaji, utjecaji neskloni rješenju koje mu je bilo na srcu. Nadvoj­ voda je, piše povjesničar Mathieu Paris, »gorio od želje da se oženi«. Je li i to igralo ulogu među malim ili velikim razlozima koji su doveli do Vervinskog mira? Umor, potreba da se predahne. A možda i računica Španjolske, jedna od onih računica kojima je španjolska diplomacija tako često žrtvovala, iz potrebe kao i iz igre. Nije li diplomacija Filipa II. nastojala ostvariti mir, pa čak i pod visoku cijenu, mir na francuskoj sirani kako bi se brže mogla suprotstaviti drugim protivnicima, Engle­ skoj, i Ujedinjenim Pokrajinama? U svakom slučaju, lord Cecil došao je Henriku IV. kako bi ga in extremis spriječio da zaključi sporazum sa Španjolskom. Ne zaboravimo da je tada španjolska armada plovila prema engleskom otoku. Ne zaboravimo također ni to da je prva briga nadvojvode Alberta bila da svoje snage odmah okrene prema sjeveru, čim je postignut mir s Francuskom. Nije isključeno da su takve računice bile od važnosti u španjolskoj odluci. Ali da bi se shvatio slijed događaja, valja pogled usmjeriti prema Rimu, prema Rimu kojega su procvat protureformacije, monetarni procvat Italije, iscrpljenost protivnika na Zapadu toliko uzdigli potkraj stoljeća. Dokaz o tome naglom povećanju moći je brzina kojom je papa KJement VIII. sebi u prilog riješio malo ali teško pitanje Ferrare. Toga grada, koji je bio jedna od velikih talijanskih luka, živoga grada s ključnim položajem na talijanskoj šahovskoj ploči, smještenog u sre­ dištu velike zemlje, papa se domogao a da Francuska ili Španjolska, pa čak ni Venecija nisu imale vremena ni smjelosti da se umiješaju u stvar179. Sve veća važnost Rima proizlazila je i odatle što je on imao svoja rješenja, svoju politiku koju su manje diktirale računice nekoliko oštro­ umnih glava, a više okolnosti i jedinstvene želje katoličanstva. Ono što se nametalo putem Rima bila je volja i duboki pokret toga katoličanstva koje se ponekad sudara s protestantskom preprekom na Sjeveru, a ponekad se okreće prema turskoj prepreci na Istoku. Godine 1580. Rim je slijedio opću tendenciju i prihvatio, sa zanosom, da se rat protiv Muslimana zamijeni ratom protiv protestantske hereze. Potkraj stoljeća antiprotestantski ciklus primicao se kraju, a najbolji dokaz o tome jest da je Rim tada pokušao ponovno usmjeriti sveti rat prema Istoku, protiv Turaka. Što se tiče katoličanstva, 16. stoljeće se završava, a 17. počinje u znaku križarskog pohoda. Počev od 1593, rat protiv Turčina ponovno je postao stvarnost na istoku Europe, u Ugarskoj i na valovima Sredo­ 591

IX K iA IM JI. I’OLITIKA I LJUDI

zemlja. Nikad ne prelazeći u opći sukob, on će tijekom trinaest godina, sve do mira 1606, trajno prijetiti. Godine 1598, u krajnjoj točjp Francu­ ske. vojvoda de Mercoeur napuštao je svoju Đretagnu zbog rata u Ugarskoj. Njegova avantura ima vrijednost simbola: tisuće i tisuće vjer­ nika sanjalo je tada o tome da na dijeliće raskomada Tursko Carstvo koje su mnogi smatrali na početku raspada. Frangipani, nuncij Nizozemske, pisao je AJdobrandiniju u rujnu 1597180: »Kad bi samo četvrtina boraca iz Flandrije pošla protiv Turčina...«. To je želja koju je počinjao izražavati više nego jedan katolik i, uostalom, više nego jedan nekatolik: poznat nam je protuturski plan La Nouea, koji potječe iz 1587... Vervinski mir, potpisan 2. svibnja, francuski je kralj potvrdio 5. lipnja 1598181; njime je Henriku IV. vraćeno kraljevstvo u onakvom obliku u kojem je bilo određeno mirom u Cateau-Cambrésisu 1559; značio je taj mir, dakle, cijeli niz trenutnih ustupaka za Španjolce: oni su morali napustili svoje položaje u Bretagni i odreći se svojih osvajanja na granici na sjeveru, uključujući i Calais, čije je vraćanje ipak bilo od nekog značenja. Ukratko, činilo se da je mir bio povoljan za Francusku. Bellièvre, budući kancelar Henrika IV, govorio je, pretjerujući, »da je to najpovoljniji mir koji je Francuska sklopila u posljednjih pet stotina godina«. Službene riječi, ali ne posve netočne. Ako Vervinski mir i nije značio neko vanjsko osvajanje, na definitivan je način spasio cjelovitost kraljevstva. Prednost mu je bila u tome što je Francuskoj donio mir koji joj je bio toliko potreban, mir, to jest sredstvo za zacjeljivanje rana jedne zemlje godinama izručene strancu i koja se previše strasno, previše slijepo, okrenula protiv sebe same. Nema dvojbe da je u tom obrani konjunktura, u padu od 1595, pritekla u pom oć102.

3. Rata na moru neće biti Lokalni ratovi koje je ovo poglavlje navelo, jedni na zapadu, drugi na istoku Sredozemlja, nisu vezani jedni uz druge. Oni nedvojbeno utječu jedni na druge, ali se ne dodiruju. Razlog? More koje ih dijeli uporno ostaje neutralno, uskraćujući svoje usluge jednom općem ratu koji bi jedino ono moglo organizirati i pokrenuti. Na moru se ipak vode borbe, od 1589. do kraja stoljeća, pa čak i dalje. Ali riječ je o uobičajenom sredozemnom ratu iz vremena »mira«, to jest o gusarenju, tom ratu pojedinaca, anarhičnom i često kratkog dometa koji uključuje samo skromne snage. Valja to zabilježiti, tim više što je, počev od 1591, osobito 1593, 1595. i 1601, bilo pokušaja većih pomorskih ratova na koje je važno baciti malo svjedosti. Odrediti njihov slab domet i njihov neuspjeh, to konačno znači odrediti jedno novo doba. 592

Sredozemlje izvan velike povijesti

Lažna u zb u n a 1591. Od 1584. i pregovoraotursko-perzijskom miru, aosobitood 1590. i potpisivanja toga mira, pozornost Turske okrenula se uveliko prema Zapadu. Svojedobno smo govorili o malom pomorskom pohodu Hasana Veneziana u ljeto i zimu 1590. godine, u smjeru Tripolija. Taj pohod ograničena cilja obilježio je početke nove pomorske aktivnosti Turaka na Sredozemlju. Ali dugi odmor, produžena neaktivnost poremetili su same struk­ ture mrske mornarice, temeljne strukture koje su se mogle obnoviti tek polako i nepotpuno. Nedostajali su sposobni mornari; arsenalu su nedostajali iskusni radnici, a nije bilo više čak ni dovoljno pomorskog pješaštva183. Od posljednjeg pohoda Euldj Alija na Alžir, od 1581, deset godina bilo je dovoljno da se sve uništi. Rad na obnovi bio je utoliko teži što je nedostajalo novca i što je kršćansko gusarenje opustošilo more oko Arhipelaga koje je dugo hranilo tursku silu. Ne iznenađuje što pohod protiv Tripolija, 1590, strogo ograničen na svoje kaznene ciljeve, nije oživio španjolsko-turski rat. Ni Španjolci, ni Turci nisu željeli tražiti povod za raskid. Kad su se Hasanove galije, nakon što su napustile Modon, uputile prema Africi nisu, protivno tradiciji, u prolazu dotakle ni obale Napulja, ni obale Sicilije. Prisutnost jednog španjolskog agenta tih godina, Juana de Segnija u Carigradu, čija su prilično brojna pisma sačuvana u arhivima, na nesreću više ispunjena osobnim tužaljkama nego objašnjenjima o predmetu njegove misije, ta prisutnost navodi na pomisao da se primirje moglo, na više ili manje formalan način, održati sve do 1593. U svakom slučaju, protušpanjolska Europa uzalud je, ma koliko bili ponavljani zahtjevi engleskih i francu­ skih agenata184, pokušavala oživjeti na moru muslimanski rat protiv moćne Španjolske. Godine 1591. engleski agent, kojega je podržavao Hasan-paša, »general mora«, izložio je turskom sultanu da je Filip II. iz talijanskih luka povukao najveći dio svojih uobičajenih garnizona kako bi povećao svoje čete angažirane u Francuskoj. Tvrdio mu je da bi u tim uvjetima Turskoj bilo lako da se dom ogne velikih područja. Uzaludni pokušaji, koji su ipak imali odjeka, to više što se činilo da cijeli niz turskih planova, bučno najavljivanih, očito namijenjenih osva­ janjima, obećava uspjeh prije nego poraz engleskim ili francuskim agentima. Tisuću je proturječnih glasina, pothranjivanih nedvojbeno i djelomice lijepom uspom enom koja je ostala u duhovima na moćne turske flote u prošlosti, ponovno prohujalo Sredozemljem. Tri stotine galija trebalo je u proljeće krenuti prem a Apuliji i rimskoj obali; prezi­ mile bi u Toulonu i prodrle do Granade gdje bi se već (a to je isto tako 3ilo netočno kao i sve ostalo) pobunili Mauri. Možda bi se, ako bi bile 593

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

6 7 — F ilip II. n a p o slu , 20 . siječ nja 1 5 6 9 .

i/ ј

^ Ј

гу^ , хЈ

/rit* X r y W jft» .

С j-Tri У o f

СжА fa tU * * у '

I

'

■ Z *Û u A *lé tt>

' 4 d ~ г OtfL < Љ [Н !

,.: Џ 9 ^ f >

fc f~ >

Л

*л.>-£м IvJ ïeiû * -

о Ј Л л ч O iif '.: â iL r ^

O n"

N a m a rgin i p ism a koje je u putio vojvodi o d A lcale , n a p u ljsk o m potkralju, M a d rid , 2 0 . siječnia 1 5 6 9 , S im a n c a s E° 1 0 5 7 , f° 10 5 , dvije su n a p o m e n e : 1. en la s ga le ra s q ue el C (o m e n d a d o r) M (a y)o r o s avisare; 2. y se ra b ien q u e h a g a is tener secreto Io d e G r a n a d a porq(ue) n o lle ga sse a Costantinopla la nue va y hiziese d a r p rie sa a l a rm a d a y p u e d e se d e cir q(ue e)stas ga le ra s vienen a llevar al archi duq(ue). P revod im d ru g u bilješku: »bit će d o b ro d a zadržite u tajnosti slučaj G ra n a d e k a k o vijest ne bi stigla d o C a r ig r a d a i po žu rila isplovljavanje a rm a d e (turske)«. G r a n a d a se p o b u n ila n a božičnu n o ć 15 6 9 . Ali ka d je stiglo kraljevo p is m o vijest se ve ć širi n a pu ljsk im u licam a.

594

Sredozemlje izvan velike povijesti 68 —

F ilip II. n a p o s lu , 2 3 . l is t o p a d a 1 5 7 6 .

O v a j vlastoru čn i d o p is A n to n ija Péreza Filipu II, 2 9 . listop a d a 1 5 7 6 , o b a vje šta va kralja o o d lasku D o n J u a n a A u strijsko g u N iz o z e m sk u , i o d vo stru k o m zahtjevu E sc o ve d a . Filip II. n a m a rg in i o d g o v a ra n a sv a ku stavku. N a s u p r o t posljednje (E sco ve d o traži d a se i o n uputi u N iz o z e m sk u ), Filip N. piše: » m u y bien e s esto y a si d a re m u c h a p rie sa e n ello«. S im a n c a s E° 4 8 7 . N a n a še m klišeu stranica je zn a tn o sm a n je n a . E sc o v e d o koji se o vd je sp o m in je bit će ubijen 3 1 . o žu jka 1 5 7 7 . O v a j je tekst o b javio k a o fa ksim il J. M . G U A R D IA , u sv o m izdanju o A n to niju Pérezu, L 'a rt d e gouverner, Pariz, 1 8 6 7 , n a k o n stran e LIV.

595

DOGAĐAJI, POLITIKA 1 LJUDI

skromnije, zadovoljile s Venecijom ili Maltom, čiji su vitezovi upravo zarobili jedan galijun pun hodočasnika koji su išli za Meku1®5. Mlečani su pomišljali na Kretu gdje su, kao što se govorilo, kršćanski križari koji su išli na Levam, nalazili toliko pomoći i sudioništva186. Dodajmo, unatoč naporima mletačkih vlasti... Nedvojbeno upućeniji, Juan de Segni piše iz Carigrada da se tamo doista govori o velikim planovima, ali ne za ovu godinu187. Sultan je davao pismena obećanja francuskom kralju i engleskoj kraljici, ali ona su ga obvezivala tek za proljeće 1592188. čin i se da su to sve bile priprem e na dugi rok. Sultan tako priprem a — samo priprem a — niz poreznih mjera: »dobrovoljne« priloge paša i sandžaka, namete za Židove i druge pristojbe koje je preko zapadnih dezinformacija teško dokučiti189. Od sredine rujna prestaje se govoriti o velikoj armadi za pro­ ljeće190. Hoće li isploviti mala predviđena flota191? U to se sumnja. Da, ona će isploviti, ali će poći samo u Egipat i Berberiju, možda u Provansu 192. I teško je skupiti 40 do 60 galija koje su u lošem stanju. To u Veneciji Franciscu de Veri193 tvrdi neki Perote. Početkom svibnja bilo je više optimizma. Doznalo se da se Turci, iako je sezona odmakla, nimalo ne žure s oprem anjem svojih galija i čini se da čak nemaju želje da se pripremaju za sljedeću godinu194. Isplovit će najviše dvadesetak brodova kao straža na Arhipelagu, to jest zbog sigurnosti turskih pomorskih veza195. Samo, taj isti izvještaj spominje da se i dalje šire glasine o tri stotine turskih galija koje bi trebale biti pojačane s dvije stotine engleskih brodova196. Ta se glasina pridružuje još nekima. Carigradski arsenal prihvatio se opet posla i doveo macstranzu iz Arhipelaga: i to početkom ožujka 1591197. U travnju Turčin je u Transilvaniji naručio goleme količine lana i kudjelje. Za što, ako ne za jedra i užad buduće arm ade198? U lipnju nova živost u arsenalu. Na Crnom moru započela je gradnja galija. Stare se obnavljaju. U Carigrad stižu pošiljke s jedrima199. Za sada se ne treba ničega bojati. Ali u budućnosti? Iako Turci 1591. nisu izveli nikakav značajan pohod (isplovilo je tek nekoliko izvidničkih galija, a 15. lipnja spominje se povratak 6 iscrpljenih galija, consumidas de hambrc, u Carigrad, koje se vraćaju iz Berberije200), na kršćanskoj strani raste nemir. Mecatti201 kazuje da se te, 1591. godine, u Veneciji živi u strahu od Turaka. Istina je da je i Venecija pripremala i opremila galije i poslala čete na Kretu202. Možemo objasniti te uzbune. Nakon što se oslobodila rata protiv Perzijanaca, Turska je morala povesti računa o svojim mogućnostima za intervenciju. Tim prije što se čini da je postojala turska politika obmane i iznuđivanja, kako bi se kršćanstvo prisililo da poduzme protumjere i ostane u neizvjesnosti. Možda stoga da požuri dolazak španjolskog 596

Sredozemlje izvan velike povijesti

predstavnika sa zadaćom da pregovara o novom primirju i da, barem za paše, donese svote novca koje su obično pratile pregovore. Godina 1591. je datum isteka i obnavljanja primirja sa Španjolskom. Već smo prije spomenuli prisutnost Juana de Segnija, s Menorce, u Carigradu, obavještajca, doušnika i predstavnika istodobno20^ Pismo Francisca de Vere20' spominje prisutnost jednog drugog španjolskog agenta, Gale*тжа Bernona (tako ga barem naziva jedan španjolski izvor). Ta osoba, que a v i s a y s i r v e en Constantinopla, ukazuje španjolskom ambasadoru na to da bi u slučaju da ponovno počne rat s Perzijom, kao što se priča, bilo beskorisno slati u Carigrad Juana Stefana de Ferrarija, »o čijem se dolasku zna u Turskoj«. Nije li to, gotovo sigurno, predstavnik za obnovu primirja? U pismu Giovannija Castelinea205, Talijana ovaj put, jednog drugog agenta Španjolske, nalazimo također nekoliko riječi koje se odnose na to nejasno pitanje. »Sinan (paša) pita, objašnjava on206, šio je bilo sa Španjolcem koji ne dolazi. Već je odavno vrijeme da stigne s novcem«207. Pitanje tursko-španjolskog primirja i dalje je predmetom razgovora i slanja diplomatskih predstavnika. No je li ono, ili nije, potpisano 1591. na tri uobičajene godine? Ne bismo to mogli potvrditi. U svakom slučaju, proljeće 1592. prošlo je mirno. Filip II. je u pismu od 28. studenog 1591. izdao nalog grofu Mirandi, napuljskom potkralju, da bude spreman da u slučaju potrebe pritekne u pomoć Malti. Ta se potreba neće ukazati, odvratio je potkralj208. Te je godine doista isplovilo nekoliko turskih galija pod zapovjedništvom Cigale209. U listopadu novi je general mora bio u Valoni210, ali s obzirom na poodmaklo doba godine došao je samo da pokupi uobičajene darove. Miranda je ipak iz opreza izdao nalog da se u Messini okupi 16 galija. Sama ta brojka dovoljna je da u slučaju pomanjkanja točnih obavijesti ukaže na to kako su male bile Cigaline snage. Uostalom, kako je nevrijeme spriječilo kršćanske galije da odmah napuste Napulj i podu za Siciliju, ostalo im je dovoljno vremena da saznaju za Cigalin povratak u Carigrad i da dobiju obavijest o poništenju zapovijedi koja im je bila izdana211. Što valja zaključiti iz tih nevažnih podataka? Da bi Filip II, da je 1591. došlo do formalnog sporazuma, bio povukao svoju kategoričnu zapovijed u vezi s Maltom i grofom Mirandom i odluku da pošalje galije u Messinu. To više što ni jedan ni drugi ne spominju sporazum, kao ni značenje koje bi mu se moglo dati. Izvjesno je da u Carigradu igra s pregovorima nije bila prekinuta. Čini se da je Francisco de Vera držao u šakama neke niti mračne afere onog Lippomana212, vjerojatno agenta Španjolske, koji je u strahu od Mlečana 1591. u Carigradu počinio samoubojstvo. Nejasnoće oko tog slučaja ne pomažu nam da bolje shvatimo okolnosti pregovora u turskoj prijestolnici. Pomislit ćemo da je mogući neuspjeh tih pregovora mogao biti uzrokom turske opom ene 1593- kad je turska flota pljačkala duž kala597

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

brijskih obala. Sicilija i Napulj, upozoreni na vrijeme, pravodobno su pristupili uobičajenim mjerama sigurnosti. Ali nakon jedne varke na Siciliji stotinjak turskih brodova iznenada je iskrsnulo pred Messinom, u Fossa San Giovanni, opljačkalo Reggio i 14 okolnih sela21*, a zatim, ne nanoseći više nikakve štete duž dobro utvrđene obale, stiglo u Valonu. Tako je počeo jedan pritajeni rat koji više gotovo neće prestajali, neka vrst degeneracije pravog rata između turske i španjolske armade. Godine koju ne možemo s točnošću utvrditi, možda 1595214, sicilijanske i napuljske galije osvetile su se pljačkajući Patras, i još više, gusareći naveliko po Istoku. Alonso de Contreras sudjelovao je na galijama vojvode de Maqueda u tim plodonosnim pljačkaškim pohodima, a vraćajući se jednoga dana s jednog od tih pohoda, on vojnik s tri škude plaće, dobio je kao svoj udjel »šešir do vrha pun reala«215. Mali rat, teško dokučiv u brojnosti svojih sitnih događaja, u savršenoj povezanosti (s turske strane) s maurskim izbjeglicama, i još više, s uznemirenom Kalabrijom koju izvještaji prikazuju kao zemlju koju pohode sumnjivi brodovi što se noću kreću duž njenih obala s upaljenim svjetlima216. Ali taj mali rat nije rat. Godine 1594. Cigalina je flota isplovila samo jednom 217: Carigrad je napustila najkasnije u srpnju; 22. kolovoza stigla je u Puerto Figueredo218. Na vijest o Turcima u kraljevstvu Sicilije219, tada bez zaštite, zavladala je panika. Deveti rujna u Napulju se očekivao dolazak galija princa Dorije220. Da je uzbuna bila stvarna, prihvatilo bi se i španjolsku pomoć. Ali sredinom rujna bili su dovoljno sigurni i iz sicilijanskih luka povučene su milicijske straže a kao zaštita ostavljena je samo gente ordinaria221. Turska flota, za koju se vjerovalo da ima 90, 100, ako ne i 120 galija, rano se vratila u Carigrad222. Osmi listopada 2.500 Napuljaca prikupljenih za račun lombardske vojske i koje su do tada držali u pričuvi uputilo se prema sjeveru. Godine 1595. iste lažne uzbune. Turska armada nalazi se 31 • srpnja u Modonu, svome mjestu osmatranja i čekanja223. Italija odmah diže uzbunu. Španjolci namjeravaju u Messini okupiti galije224. Ali tajne informacije, koje će budućnost potvrditi, navješćuju da Turčin neće isploviti de sus mares225; španjolska flota nesmetano nastavlja, kao i obično, obavljali prijevoz prema zapadu, dok je turski balet i dalje tek igra sjena226.

598

Sredozemlje izvan velike povijesti

Giovanni Andrea Doria ne želi se boriti s turskom arm adom : kolovoz-rujan 1596. Znamo da je 1596. bila godina velike turske krize na ugarskim bojnim poljima, godina teške bitke kod Keresztesa. Turci su ipak te godine zauzeli svoje uobičajene obrambene položaje na grčkim obala­ ma. To više što se nisu morali boriti samo protiv kršćanskog Zapada, nego i protiv albanske zemlje koja je kipjela, kao nekoć možda u tijeku jednog stoljeća koje joj nije podarilo mirna razdoblja227. Činilo se da je Albanija spremna da se pobuni. U Rimu, u Firenci pomišlja se na to da se pokuša s iskrcavanjem. Ali Venecija ima previše interesa u tom eventualnom sukobu u blizini svojih granica: ona i previše želi ostati neutralna a da bi se umiješala u avanturu ili dopustila da ona uzme maha... Španjolcima pak dodijava papinski dvor koji bi ih želio vidjeti kako odmjeravaju snage s turskom flotom228. Rim nije uspio, 1572, da se pomorskom ratu priključi i kopneni rat protiv Turaka. Godine 1596. suočava se s nemogućnošću da pomorski rat priključi kopnenom ratu u Ugarskoj. Zamoljen da pomogne, Giovanni Andrea Doria se u lijeku ljeta 1596. izgovara Filipovim nalozima. U stisci, on to kazuje Filipu II, ali izrazima koji dovoljno govore da on ostaje pri namjerama svoga vladara: »Posljednjega dana prošlog mjeseca pisao sam Vašem Veličan­ stvu. Danas dodajem da su 2. ovog mjeseca stigle galije velikog vojvode i galije Njegove Svetosti. Prve su stigle s jasnim nakanama, što se može vidjeti iz kopija pisama velikog vojvode koje su mi donijele. Ne znam što će odlučiti predsjednik Sicilskog kraljevstva kojega sam odmah obavijestio. Njegova Svetost želi da ja odmah krenem u potragu za neprijateljskom armadom i da se borim protiv nje, ali kako je ona u golemoj premoći u pogledu broja galija i četa koje prevozi, ona može ukrcati duž svojih obala sve što može nositi oružje, pa mi se nije činilo pametnim da ga poslušam. S druge strane, papa želi da iskrcam čete u Albaniji, zbog interesa koje on ima u tom području. Odgovorio sam mu da u tom smislu nemam naloga od Vašeg Veličanstva, osim onoga da zajedno s njegovim galijama čuvam obale kršćanstva...«229. I doista, Giovanni Andrea Doria zadovoljio se da pošalje nekoliko skupina galija na Levant kako bi uposlio neprijatelja. Azatim je u Messini mirno čekao razvoj događaja. Najavio je Filipu II. 13- kolovoza2*0 da će, »ako nije nužno da se suoči s neprijateljem«, s cijelom svojom flotom krenuti put Španjolske, što je i učinio s nešto zakašnjenja u rujnu2*1. Istoga mjeseca turske su galije stigle u Navarin. U lošem stanju, kao što je tvrdio papa. Nisu otišle dalje od pristaništa2*2 i okrenule su se s prvim nevremenom2*3.

599

DOGAĐAJI. POLITIKA I LJUDI

O d 1597. d o 1600. Kršćanstvo je ponovno osjetilo strah početkom 1597, nakon najave skorog isplovljavanja 35 do 40 galija234. Još jednom, izvještaj se gotovo obistinio, ali to je možda bio puki slučaj, budući da su drugi izvještaji — optimistični — najavljivali da flota uopće neće isploviti235. Početkom kolovoza u Veneciji se znalo da je jedna flota već napustila Carigrad, um anjena flota, namijenjena napadanju malteških galija, čiji su prepadi na Istoku »probudili svakoga tko je spavao«, pisao je španjolski amba­ sador u Veneciji236. Očito je da su Španjolci tada više voljeli da Turčin spava. Ta je flota mogla biti um anjena, ali je mogla biti pokretna i djelotvorna, poput male gusarske flote i činiti još više štete nego prava armada. Uskoro se saznalo da se sastoji od 30 galija i 4 galijuna, pod zapovjedništvom Mami-paše, i da je napustila Carigrad 2. srpnja. Njezin cilj: boriti se protiv zapadnih gusara, ali i gusariti za vlastiti račun. Tako se rat velikih država svodi na obično gusarenje. Inigo de Mendoza počinje se pitati ne navodi li Turčina na naoružavanje španjolska iner­ cija. njezin duh nepružanja otpora237. Ipak, Hola Mami-paše nedvojbeno nije značila što i prave gusarske flote Alžiraca i u početku nije bila prikladno naoružana. Jer, unatoč svojim prvotnim nakanama brzo se vratila u svoju luku, ne bez manjih neprilika na svom putovanju natrag238. Godina 1598: ništa na što bi vrijedilo ukazati i, ne iznenađuje, nakon svega, da je turska flota još jednom isplovila239. Dana 26. srpnja napustila je Carigrad pod zapovjedništvom Cigale240. Nakon što je prošla Sept Tours, morala se zaustaviti zbog nedostatka namirnica i novca, ali je nastavila put, unatoč kugi koja se pojavila na njenim brodovima241. Ukupno je imala 45 galija, bolje naoružanih od onih prethodne godine, što je uostalom relativno. Cigala je na Zante stigao u rujnu242, ali ništa nije poduzeo protiv kršćana, jer su mu galije nedvojbeno bile previše um orne243 da bi se upustile u duže pothvate. Dakle, 1598. ponovno izlazak turske flote ni za što, a rat se i dalje ne objavljuje. U Carigradu još uvijek pokušaji primirja koje su za Španjol­ sku ovaj puta vodili Židovi turske prijestolnice244. Godine 1599. isti mir. Godine 1600. Cigala isplovljava s 19 galija kojih uskoro, stigavši do Sept Tours, nema više od 10. Devet razoružanih galija služi za pojačanje posada i jedara za druge245. Na Zapadu mir je potpun. U Španjolskoj se čak razmatra da se u Flandriju pošalju galije koje je zatražio nadvojvoda Albert246.

600

Sredozem lje izvan velike povijesti

Lažna u zb u n a ili p ro p u šten a prilika 1601? Začuđujuće je vidjeti Španjolsku kako sljedeće godine ponovno započinje s pomorskim pripremama. Jesu li rat Henrika IV. protiv Savoje, zbog Saluzza247, ili neprijateljski planovi prema Toscani ponov­ no privukli pozornost Španjolske prema Sredozemlju; ili nužnost da se zadrži otvorenim put od Barcelone prema Genovi; ili jednostavno činjenica da, slobodan od francuskog rata, Poluotok ima više snage da je potroši na Unutrašnjem moru? U svakom slučaju, godine 1601. svjedoci smo već odavno neuobičajenog raspoređivanja španjolskih snaga na Sredozemlju. Cijela je Italija, po nalogu Madrida, u ratnom stanju248. Venecija je to uznemirenija što njemački vojnici prelaze, bez dozvole, njezin teritorij, na putu prema Milanu gdje sve vrvi od četa. Venecija se i sama naoružava, što je i prirodno249. Grof de Fuentes je razuvjerava, što je manje prirodno i, dakako, nedjelotvorno250. Ta su naoružavanja, ti pokreti četa i brodova, u možda malo previše nervoznoj Italiji, osjetljivoj na ono što bi moglo zaprijetiti njenom miru, odmah izazvali opću krizu. Ne putuje li, s velikim planovima prema Francuskoj i Engleskoj, marsejski odm etnik Bartolomé Coreysi251, izaslanik Ibrahim-paše252, koji u travnju prolazi kroz Veneciju i odlazi u smjeru Firence i Livorna? Henrik rv. ne misli da bi iz toga mogao proizaći ral: da grof de Fuentes uznemiri Italiju, piše on de Villiersu255, imao bi protiv sebe papu, »bez kojega bi spom enuti kralj loše vodio svoje poslove«. Uosta­ lom, Filipu III. nisu potrebni takvi nemiri. »Ustvari, pisao je dalje Henrik IV. Villiersu, 16. svibnja 1б01254, nikad nisam ni mislio da Španjolci žele povesti rat u Italiji, ni igdje drugdje, imajući na vratu rat u Nizozemskoj koji je za njih prilično težak teret i nemajući ništa više novca od drugih.« Dotada su se, uostalom, talijanske strepnje raspršile. Venecija je ra­ spuštala vojsku255. Kriza je bila okončana kada se 27. svibnja Filip III. napokon »zakleo« na Vervinski mir256. Ali ta će se kriza, usredotočena u prvom redu na Italiju, tijekom ljeta naglo pomaknuti prema samom moru. Izvještaji koji stižu iz Cari­ grada ovaj put nas obavještavaju ne više o Istoku, već o Zapadu, spominjući polovicom lipnja priprem e jake španjolske flote, na najveću zbunjenost Cigale koji je, sučeljen s opasnošću, okupio jedva 30 ili 50 galija, uz pomoć gusara257. U Francuskoj su bili upoznati s tom koncen­ tracijom španjolske flote. »Pomorska vojska koja se sprema u Genovi, pisao je Henrik IV. 25. lipnja258, prijeti Turskom Carstvu i izaziva ljubomoru u susjeda, ali se nadam da će izazvati više buke nego zla, kao i sve ostale akcije grofa de Fuentesa.« Turci su poduzeli neke mjere opreza i poslali tridesetak galija sve do otoka Tenedosa259, na ulazu u Dardanele. 601

DOGAĐAJI. POLI TIKA I LJUDI

Francuski kralj nije ozbiljno shvaćao isplovljavanje turske armade. »Mi­ slim da će, pisao je on 15. srpnja, buka biti veća nego učinak«260. Što se tiče kršćanske armade, ona je ulijevala više straha, ali svi su se pitali gdje će udariti, iako je Venecija smatrala da će ona krenuti u Albaniju kako bi ondje zauzela Castelnuovo261. Peti kolovoza princ Giovanni Andrea Doria napustio je Trapani sa svojim brodovima262. U Carigradu, gdje se pretjerivalo s opasnošću, situacija se još jednom neobično preokrenula. Govorilo se o kršćanskoj armadi od 90 galija i 40 galijuna265. A Cigala je, stigavši u Navarin, oprezno ostao u luci sa svojih 40 galija26''. Ipak, nije se radilo o novom Lepantu. Dorijina polazna točka, Trapani, sama po sebi ukazivala je na to da Španjolsku nije zanimao Levant već Sjeverna Afrika. U stvari, španjolska flota spremala se na Alžir. Nadala se da će iznenaditi265 veliku berbersku luku, ali još jednom vrijeme će iznevjeriti sve nade. Armada je, zbog nedostatka hrabrosti pomoćnog zapovjednika, morala skrenuti s puta. Već 14. rujna francuski je ambasador266 u Španjolskoj najavljivao poraz flote, za koji je »objav­ ljeno da se zbio zbog oluje koja ju je zahvatila na četiri milje od mjesta gdje se trebala iskrcati i tako je odbacila i oštetila njene galije da su bili primorani odustali od svojih namjera«. Je li to još jedna propuštena prilika koju valja dodati već dugom popisu propuštenih prilika kršćan­ skih snaga protiv Alžira, prije 1830? Tako su barem mislili u Rimu, gdje je vojvoda od Sesse svjedočio o tome koliko mu je Njegova Svetosl »iskazivala boli zbog nesreće koja je zadesila spom enutu armadu«267. Sveti je otac nadasve mislio da je udaljavanje od Afrike spriječilo jednu plodonosnu intervenciju na Levantu... Tako, na početku 17. stoljeća, ponovno nailazimo na one vječite prepirke između Španjolaca, obuze­ tih Afrikom, i Talijana, usredotočenih na Istok. Dodajmo da bi taj pohod — a u tome se otkriva mediteranski sat — sve da je i uspio, doveo tek do običnog lokalnog rata. Španjolska vojska ne bi susrela tursku flotu. Veliki rat eskadri, teških galija i galijuna, nije uspio ponovno zagospodariti morem. Izvan tih okolnosti, ljudi, računica, planova, jedna opća, moćna i neprijateljska struja suprotstav­ lja se skupom vraćanju na položaje. Na svoj način, dekadencija velikog rata je poput nagovještaja same dekadencije Sredozemlja koja se sigur­ no ostvaruje i postaje već vidljiva u posljednjim godinama 16. stoljeća.

Sm rt Filipa II, 13. rujna 1598.268 U priči o zbivanjima s mediteranske pozornice nismo spomenuli ovdje jedan, međutim, senzacionalan događaj o kojemu je glas obišao more i svijet: smrt Filipa II, koja se dogodila 13. rujna 1598. u dvorcu 6 0 2

Sredozemlje izvan velike povijesti

Escorial, u sucon jedne duge vladavine koja se njegovim protivnicima činila beskrajnom. Praznina? No je li odlazak Razboritog kralja značio i veliku prom­ jenu španjolske politike? U odnosu na Orijent (pokušaj starog Dorije protiv Alžira 1601. neće ništa promijeniti), ona će ostati pretjerano oprezna, ne želeći otvoreni sukob s Turcima269. Španjolski agenti nasta­ vit će sa svojim spletkama u Carigradu ne bi li ugovorili nemogući mir i pokušali izbjeći sukobe... Kad se bude govorilo o ratu, bit će govora samo o onom protiv Berbera, dakle ograničenom ratu. Ni sama Špa­ njolska nije se znatnije promijenila. Jedino nastavljaju djelovali već odavno prisutne snage. To smo rekli osobito tbog onoga što se nazivalo plemićkom reakcijom nove vlasti. Sve se nastavlja; čak i povratak miru, unatoč svojoj sporosti, koji se nameće nakon neredovitih ali velikih napora posljednjih godina vladavine Filipa II. Vervinski mir 1598. djelo je preminulog kralja, engleski mir kasnit će šest godina (1604), mir s Ujedinjenim Pokrajinama više od jedanaest godina (1609). Ali prethodni potezi doveli su i do jednog i do drugog. Ništa ne razotkriva bolje zagonetan lik Filipa II. od njegove zadiv­ ljujuće smrti, o kojoj se tako često pričalo i s toliko patetike da se ustežemo od ponavljanja dirljivih pojedinosti. Svakako, to je smrt jednog kralja i kršćanina neobično uvjerenog u snagu posredničke moći Crkve. Nakon prvih bolnih napadaja bolesti u lipnju, unatoč savjetima liječnika, Filip je dao da ga prenesu u Escorial da ondje dočeka smrt. Borio se, međutim, sa sepsom koja ga je odnijela nakon pedset tri dana bolova i patnji. Ta smrt ne odvija se u znaku gordosti, loga božanstva reformiranog stoljeća270. Kralj ne dolazi u Escorial da umre usamljen; on dolazi tamo gdje su svi njegovi, njegovi mrtvi koji ga čekaju, i dolazi u pratnji svoga sina, budućeg Filipa III, svoje kćeri infantkinje koja se sprema za Flandriju, crkvenih i svjetovnih dostojanstvenika koji će ga tješiti u njegovoj patnji. Ta je smrt, uz najveću moguću nazočnost, toliko javna, moglo bi se reći ceremonijalna, u najboljem smislu riječi. Njegove posljednje trenutke ne okružuje ni Gordost, ni Samoća, ni Tlapnja, kako se govorilo, već obiteljski skup, vojska svetaca, roj molitvi, u urednoj procesiji koja je sama po sebi lijepo umjetničko djelo. Toga čovjeka za čiji se život govorilo da se sastoji u razlučivanju svjetovnog od vjerskog, kojega su njegovi neprijatelji bez stida ocrnili najapsurdnijim klevetama, kojega su njegovi poklonici malo prebrzo uzdigli do neba, možemo razumjeti u ravnoj liniji najčistijeg vjerskog života, možda u samom ozračju karmelićanske revolucije... 603

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

Ali što je s vladarem, tom povijesnom snagom čije je ime bilo potpora i jamstvo? Kako ona obuhvaća usamljeni i šutljivi lik kakav je bio! Mi povjesničari pristupam o mu na loš način: kao ambasadore, on nas najljubaznije prima, sluša nas, odgovara tihim glasom, često nera­ zumljivo, i nikad nam ne govori o sebi. Tri dana uoči svoje smrti ispovijedao je grijehe svoga života. Ali tko bi mogao biti siguran u njih, u te grijehe zbrajane pred sudom njegove savjesti, više Ш manje praved­ ne u svojim procjenama, više ili manje zabludjele u labirintu dugog života? Tu se smješta jedno od velikih pitanja njegova života, zamućena površina koju valja ostaviti iskrenosti njegova portreta. Ili bolje, njegovih portreta. Koji se čovjek ne mijenja tijekom svoga života? A njegov je bio dug i buran, od portreta Ticijana koji nam prikazuje vladara u njegovoj dvadesetoj godini, do strašne i potresne slike Pantoje de la Cruza, koja nam, na kraju vladavine, vraća tek sjenu onoga što je bio... Ono što možemo o njemu dokučiti, to je vladar koji obavlja svoj posao kralja, u središtu, na raskrižju neprekidnih vijesti koje pred njim, svojim zamršenim i isprepletenim nitima, tkaju platno svijeta i njegova carstva. To je čitač za svojim radnim stolom, koji brzim rukopisom ispisuje napom ene na izvještaje, postrani od ljudi, dalek, zadubljen u misli, vijestima vezan za živuću povijest koja juri prem a njemu sa svih obzorja svijeta. Istinu govoreći, on je zbroj svih slabosti, svih snaga svoga carstva, čovjek ravnoteže. Njegovi pomoćnici, vojvoda od Albe, kasnije Farnese u Nizozemskoj, Don Juan na Sredozemlju, vide samo jedan segment, svoj osobni segment u golemoj pustolovini. I upravo tu leži razlika koja dijeli dirigenta od njegovih izvođača... To nije čovjek velikih ideja: on svoju zadaću vidi u neprekidnom slijedu pojedinosti. Nema ni jedne njegove bilješke koja nije mala, određena činjenica, zapovijed, napomena, čak ispravak pravopisne ili geografske pogreške. Pod njegovim perom, nikad općih ideja ili velikih planova. Ne vjerujem da je riječ Sredozemlje ikad preletjela njegovim duhom sa sadržajem koji joj mi pridajemo, niti izazvala naše uobičajene predodžbe o svjetlosti i modroj vodi; ni da je ona značila određeni udjel velikih problema i okvir jasno zamišljene politike. Jedna istinska geo­ grafija nije bila sastavnim dijelom naobrazbe vladara. Sve su to dostatni razlozi da ta duga agonija, okončana u rujnu 1598, ne bude veliki događaj sredozemne povijesti. I da se ponovno istakne udaljenost biograf­ ske povijesti od povijesti struktura i, još više, udaljenost prostora...

604

N apom ene uz poglavlje 6 1 The rise o f the Spanish Empire in the o ld a n d in the new world, 4. svezak. 2 I'aruia duzdu, Rim, 7. rujna 1592, La leg a zio n ed iR o m a ..., obj. Giuseppe de LEVA 1887. 1, sir. 6-93 Emilio GARCIA GOMEZ, »Esparioles en el Sudan», u: Revista de Occidente, listopad-prosinac 1935, sir. 111. 4 Muerte del Rey de Francia po r un frayle dom inico, Simancas E® 596; E. LAVISSE, op. cif-, VI, 1. str. 298 i dalje. 5 A. Cucino u pismu A. Paruti, Venecija, rujan-listopad 1589, A.cl.S. Venecija, Lei. Com. XH ter. 6 N. KRETSCUMAYR, op. cit., Ill, sir. 42-43, govori o kolovozu i studenom . Čini se da jc primanje bilo u siječnju 1590, Fco de Vera Filipu II, Venecija, 20. siječnja 1590, A.N., K 1674. 7 i., von PASTOR, op. cit., X (njem. izd.), str. 248. 8 I. de Mendoza Filipu III, Venecija, 19. prosinca 1598, A.N., K 1675. 9 (i. МЕСЛТГ1, op. cit., II, str. 814. 10 I koji na prolasku uzrokuju svoje uobičajene štete »... corne è il lor solilo«. Gcnovska Republika H. Picamigliju, Genova, 17. srpnja 1590, A.d.S. Genova, L.M. Spagna 10.249. ] 1 Simancas E° 487. 12 R. HAKLUYT, op. cit., II, str. 285-289, susret na pučini ispred Pantellcrijc. 15 Ali obično navedeni događaji imaju još manje značenje. Vidi kod J. von HAMMERA, op. cit., VII, str. 192-194 i 194, bilješka 1, kod L. C. FÉRAUD, op. cit., str. 86, za jednog žena, za drugog Ramadanova sestra, napušta Tripoli 1584, nakon umorstva svoga muža ili brata, tripolitanskog paše. Odlazeći galijom, odnosi 800.000 dukata, 400 kršćanskih robova i 40 djevojaka. Dobro je prim ljena na putu o d Carigrada do Zantca, ali kod Kefallenije napada je Emo, zapovjednik mletačke (lote. Galija jc zaplijenjena, Muslimani masakrirani. Incident je okončan dogovorom zahvaljujući posredovanju sultanijc; limu će biti odrubljena glava, a njegov plijen vraćen ili nadoknađen. Prema R. ÎIAKLUYI’IJ, op. tii., (11, str. 190), koji dogadaj smješta u listopad 1585, oslobođeno jc 150 zarobljenika. Na galiji su bila dva Engleza koje je Ramadanov sin dao u Djcrbi obrezati. 14 Charles-André JULIEN, H istoire d e l'Afrique d u Nord, op. cit., sir. 538. 15 L.C. FÉRAUD, op. cit., str. 83. 16 Ch.-André JULIEN, op. cit., str. 537. 17 Juan de C om oça Filipu II, Venecija, 4. veljače 1589, A.N., K 1674. 18 Miranda Filipu II, Napulj, 18. veljače 1589, Simancas П® 1090,1° 21. 19 Juan de C ornoça Filipu II, Venecija, 9. svibnja 1589, A.N., K 1674. 20 Miranda Filipu II, Napulj, 12. travnja 1589, Simancas E° 1090, Г 35. 21 Isti istome, ibid., f 53. L’A delantado d e Castille Filipu II, Gibraltar, 13. svibnja 1589, Simancas E® 166, f 72. 22 J. de Cornoça Filipu II, 9. svibnja 1589, A.N., K 1674. Polazak 30 galija, Carigrad, 22. lipnja 1589, A.N., K 1674; M iranda Filipu 11, 8. srpnja 1589, Simancas E° 1090, Г583; Fco de Vera Filipu II, Venecija, 8 . srpnja 1589, A.N., K 1674. 25 Miranda, prethodna bilješka. 24 Miranda Filipu II, Napulj, 14. srpnja 1589, Simancas E® 1090, f®89. 25 Izvještaj s Levanta, 27. srpnja i 1. kolovoza 1589, A.N., K 1674. 26 F*0 de Vera Filipu II, 5. kolovoza 1589, A.N., K 1674, iste obavijesti; M iranda Filipu 11, Napulj, 12. kolovoza 1589, Simancas E® 1090,1° 105. 27 Potkralj Sicilije (Filipu II?), Palermo, 17. kolovoza 1589, Simancas E® 1156.

605

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

28 Vidi pretposljednu bilješku. 29 O datle i uzaludnost obram benih m jera koje poduzim a g ro f Alba, potkralj Sicilije: Alba Filipu II, Palermo, 22. svibnja 1589, Simancas E° 1156. 30 J. de Cornoça Filipu 11, Venecija, 13. svibnja 1589, A.N., K 1674. 31 Isti istom e, Venecija, 10. lipnja 1589, ibid. 32 M iranda Filipu II, Napulj, 18. rujna 1589, Simancas E® 1090,1° 124. 33 Rclacion del viaje que hizieron las galeras d e la religion d e Sant Juan que estan al cargo del c om endadorS egrevilleen ausencia del General d e la Religion, 1589, Simancas F.0 1156. 34 Miranda Filipu II, Napulj, 18. rujna 1589, Simancas E° 1090. 35 Carigrad, 8. prosinca 1589, A.N., K 1674, F00d e Vera Filipu II, Venecija, 2. prosinca 1589, A.N., K 1674; isti istome, 22. prosinca 1589, ibid. 36 Palermo, 25. studenog 1589, E® 1156. 37 Alphonse ROUSSEAU, Annales Tunisiennes, op. cit., str. 33. 38 Carigrad, 2. ožujka 1590, Simancas E° 1092, Г 18. 39 Carigrad, 16. ožujka 1590, A.N., K 1674. 40 F‘w de Vera Filipu U, Venecija, 31. ožujka 1590, A.N., K 1674. 4 I G ro! Alba Filipu 11, Palermo, 7. travnja 1590, Simancas E° 1157. 42 I710 de Vera Filipu 11, Venecija, 14. travnja 1590, A.N., K 1674. 43 Miranda Filipu II, Napulj, 14. kolovoza 1590, Simancas E® 1090,1° 15. 44 Longlće kralju, Madrid, 15. kolovoza 1590, obj. A. MOUSSET, op. cit., str. 401. 45 Carigrad, 27. travnja 1590, A.N., K 1674. 46 Dana 25. travnja 1590, Relacion q u e y o J u a n S a rm iento b a g o p a r a informacion d e V. Ex 11d el viaje que hize p a ra la isla d e Tabarca en Berveria d e orden d e V. Ex?, Simancas E° 1157. 47 Ibid. 48 Kralju, Simancas E® 1157. 49 Carigrad, 25. svibnja 1590, A.N., K 1674; Alba Filipu II, Palermo, 2. lipnja 1590, Simancas F.® 1157, 50 Alba Filipu II, 5. svibnja 1590, Simancas E® 1157. 51 Simancas E® 1092, f° 32. 52 A.N..K 1674. 53 Alba Filipu II, Palermo, 2. lipnja 1590, Simancas E° 1157. 54 Carigrad, 8. lipnja 1590, A.N., K 1674. 55 F. BRAUDEL, u: Rev. Afric., 1928. 56 G.A. Doria Filipu II, 6. lipnja 1594, Simancas E®492. 57 O kralju Kouka, vidi prethodnu bilješku i njenu analizu, F. BRAUDEL, »Les Espagnols en Algérie«, u: H istoire et H istoriens d e l'Algérie, 1930, str. 246. O sličnom incidentu, afričkim utvrdam a koje bi valjalo srušiti, vojvoda de Maqueda Filipu П, Messina, 12. kolovoza 1598, Simancas E® 1158. 58 J. von HAMMER, op. cit., VII, str. 264. 59 J.W. ZINKE1SEN, op. cit., III, str. 802. 60 Ibid., str. 803. 61 Fco de Vcra Filipu II, Venecija, 14. travnja 1590, A.N., K 1674 »... con que bavian baxado los talleres d ie z asperos coda uno*. 62 D. Ihigo de Mendoza Filipu II, Venecija, 9. rujna 1590, aut., A.N., K 1677. 63 O posljednjem stanju problem a, Vuk VINAVER, »Der venezianische Goldzechin in der Republik Ragusa«, u: Bollettino dell'Istituto d i Storia della Società e delto Stato veneziano, 1962.

606

Sredozem lje izvan velike povijesti 64 Dana 12. lipnja 1590, R. HAKLUYT, o p . c it., 11, str. 294-295. Sporazum ćc bili zaključen 1591 J W- ZINKEISEN, o p . c i t ., Ш, str. 657. 65 J.W. ZINKEISEN, o p . c i t ., III, str. 582.

66

I b id .

1*° de Vera Filipu 11, Venecija, 3. ožujka 1590, A.N., K 1674; J.W. ZINKEISEN, op. Ш, str. 623. 68 Isti istome, Venecija, 3- rujna 1589, A.N., K 1674. 69 Carigrad, 5. siječnja 1591, A.N., K 1674. 70 J.W. ZINKEISEN, o p . c i t ., 111, str. 581. 71 I b i d ., str. 585. 72 J. von HAMMER, o p . c i t ., VII, str. 297. 73 A.N., K 1677. 74 Carigrad, 18. travnja 1601, A.N., K 1677. 7 s, Carigrad, 4. svibnja 1601, i b i d . O tim incidentima iz 1601, njihovim uzrocima i onome Sto im je prethodilo, vidi također, Carigrad, 27. ožujka 1601, A.N., K 1630; Inigo de Mendoza Filipu 111, Venecija, 13. svibnja 1600, aut. K 1677; Lemos Filipu Ш, Napulj, 8. svibnja 1601, K 1630; F*0 de Vera Filipu HI, Venecija, 5. svibnja 1601, K 1677, i Carigrad, 29. studenog 1598, K 1676. 76 J. von HAMMER, o p . c i t ., VII, i J.W. ZINKEISEN, o p . c i t ., t. 111. Nekoliko datuma: 159-t, osvajanje Novigrada od carske vojske; 1595, Turci osvajaju Giavarino, veliko uzbuđenje medu kršćanima, G. MECATTI, o p . c it., 11, str. 799; 1598, ponovno osvajanje Glavarina, Simancas E° 615; 16. svibnja 1598, 1° de Mendoza Nj. V., Venecija A.N., K 1676, gnjev sultana na vijest o osvajanju Giavarina; 11. travnja 1598, Ie Mendoza Nj. V., vijest o osvajanju Giavarina stiže u Veneciju 6. travnja, A.N., K 1676; 5. prosinca 1598, Inigo de M. kralju, Venecija: zadovoljsrvo MleČana kad su saznali da su carske snage obustavile opsadu Đudima; 28. studeni, I°de M endoza Nj. V., Turci su obustavili opsadu Vadarina, a carska vojska Budima, A.N., K 1676; 20. listopada, lažna ali nerazglašena vijest o osvajanju Budima, Ie de M endoza, A.N., K 1676; 4. studenog 1600: F™ de Vera Nj. V., Venecija, A.N., K 1677, Turci osvajaju Kanjižu 22. listopada; 11. kolovoza 1601: A.N.. K 1677, poraz Transilvanaca o d carske vojske kod Gorosla; 21. listopada 1601: poraz »Pisca«, slavljen naveliko, Carigrad, 21. listopada 1601, A.N., K 1677; 10. studeni 1601 : poraz »Pisca« nije sm atran sigurnim. F*0 de Vera Nj. V., Venecija, A.N., K 1677; 1. prosinca 1601: neuspjeh carskog juriša na Kanjižu, Fco d e Vera Nj. V., Venecija A.N., K 1677. 77 Carigrad, 4. svibnja 1601, A.N., K 1677. Istina, radi se sam o o četiri galije. 78 G. MECATTI, op. cit., II, str. 789, str. 809. 79 Ibid., str. 790. O misiji kardinala Borghesea u španjolskoj, vidi u putu Klementa Vili, 6. listopada 1593, obj. A. MOREL FATIO, L ’E spagne a u X V f et a u X V lf siècle, str. 194 i dalje. 80 Conscjo sobre cartas de Fco d e Vera, svibanj 1594, Simancas E° 1345. Španjolska predbacuje Veneciji i zbog n jene politike naklonjene Henriku IV. 81 J W ZINKEISEN, op. cit., IH, str. 587. 82 (i. MECAÏTI. op. cit., II, str. 800 (1595), N. JORGA, op. cit., III, str. 211. 83 N JORGA, Storia de i Rom eni, str. 2138 i ( j . МЕСЛТП, op. cit., str. 801. 85 Fco de Vera Filipu III, Venecija, 5. svibnja 1601, A.N., K 1677. 86 Carigrad, 17. ožujka 1601, A.N., K 1677. 8' Tako je početkom 1600, okoTemiŠvara, D. Inigo d e Mendoza Filipu III, Venecija, 26. veljače 1600, A.N., K 1677, i kao 1598. uz pom oć Transilvanaca i tijekom zime (3. siječnja 1598), A.N., K 1676. 88 Beč, 28. ožujka 1598, A.N., K 1676. 67

c it.,

607

DOGAĐAJI, POLITIKA! LJUDI

89 P. PARIJTA, op. cit., sir. 15 i 16. 9U Ihigo de Mendoza Filipu 111, Venecija, 19- prosinca 1598, A.N., K 1676. 91 Isti istome, 11. srpnja 1598, ibid. (11. a ne 18. srpnja, kako to upućuju razvrsta­ vanja u arhivima). 92 Juan de Scgni s M enorce Filipu II, Carigrad, 3. studenoga 1597, A.N., K 1676. Turski vojnici dezertiraju i sklanjaju se u kršćanska sela. 93 J.w . ZINKEISEN, op. cit., 111, str. 609- Glasine o miru: vojvoda o d Sesse Filipu III, Rim, 1-i. srpnja 1601, A.N., K 1630; D. Inigo de M endoza Filipu III, Venecija, 1. kolovoza 1600, K 1677; isti istome, Venecija, 27. svibnja 1600 (ako se caru n e pom ogne novcem, on će sklopiti mir), ibid. 94 Carigrad, 17. srpnja 1601, A.N., K 1677; Golali kaže jedno pism o iz Ankarc, 10. prosinca 1600, ibid. I ranije, lhigo de M endoza kralju, Venecija, 8 . kolovoza 1598, K 1676, ali da li to »Pisca« tada zovu (ili smatraju) sultanom Mustafom? 95 Ankara, 10. prosinca 1600, prijepis, A.N., K 1677. 96 Carigrad, 8. i 9. rujna 1601, A.N., K 1677. 97 Carigrad, 21. listopada 1601, A.N., K 1677, njegov poraz od Hasan-paše. Vojvoda od Sesse Filipu 111, Rim, 9. prosinca 1601, A.N., K 1630, Hasan-paša, jedan od sinova M chmcda Sokolovića. 98 J.W. ZINKEISEN, op. cit., Ill, sir. 613-614. 99 Paul MORET, Histoire de Toulon, 1943, str. 81-82. 100 Maurice WILKINSON, The last pha se o f the League in Provence, London, 1909, str. 1 . 101 M uerte de l rey de Francia, Simancas E° 597. 102 Charles DUFAYARD, Le C onnétable d e Lesdiguières, Pariz, 1892. 103 Nestaje 15. kolovoza 1595, E. LAVISSE, op. cit., VI, 1, str. 399. 104 O d ’Épernonu, Léo MOUTON, Le D uc et le Roi, Pariz, 1924. 105 D. Pedro de Acuna Filipu II, Rosas, 19. rujna 1590, Simancas E° 167,1° 218. Loše vrijeme spriječilo je da se sruši tvrđava u Brisconu. Izvještaj d. Martina d e Guzmana prem a obalnim pilotima; galije se ne smiju vratiti zbog lošega vrem ena koje traje dva do tri mjeseca y entrar en el golfo de N arbona y costearle es m ucho peor. Markiz de Torilla (Andrea Doria) Nj. V., Palamos, 28. rujna 1590, Simancas E° 167, P 223, ukazuje na teškoće da se za lošeg vrem ena blokiraju obale Languedoca. Isti istome, ibid., 1° 221, o teškoćama da se dosegne tvrđava Briscon. 106 Vijećnici Barcelone Filipu II, 7. srpnja 1588, Simancas E® 336, Г 157. Lista del dinero y mcrcadurias que han tornado los de Mos. de Envila a cathalanes cuyo valor passa de 30 U escudos (1588). Simancas E° 336 (s. Г), Manrique? Montmorencyju, 26. travnja 1588, Simancas E®336, Ie 152. 107 Španjolski izvještaj, 8. svibnja 1590, A.N., K 1708. 108 Španjolci su se domogli jedne barke natovarene oružjem u utvrdi Livorna, Andrea Doria Filipu U, Rosas, 13- kolovoza 1590, Simancas E° 167,1° 219. 109 A N., K 1708. 110 Svibanj 1590, AN., K 1708. 111 Joyeuse Martinu de Guzmanu, Narbonne, 12. lipnja 1590, A.N., K 1708. 112 Joyeuse Nj. V., 22. lipnja 1590, Simancas E° 167,1° 154. 113 Joyeuse D. Martinu de Idiâquezu, Narbonne, 10. srpnja 1590, A.N., K 1449, istovjetna obavijest D.J. de Idiâquezu. 114 Joyeuse Filipu II, Narbonne, 10. srpnja 1590, AN., K 1449. 115 D. Pedro de Acuna Filipu 11, Rosas, 13. kolovoza 1590, Simancas E° 167, Г 220. 116 Pedro de Acuna kralju, Perpignan, 13- kolovoza 1590, A.N., K 1708. 117 D.J. de Cardona Filipu II, Madrid, 30. kolovoza 1590, Simancas E® 167, Г 189.

608

Sredozemlje izvan velike povijesti 118 0. LAVISSE, op. cit., VI, 1, str. 353. Usp. SAMAZOUILM, Catherine de Bourbon, régente de Béarn, 1868. Antonio Pérez i njegovi prijatelji skupljaju čete u Béamu... Antonio Pérez y otros caballeros que benieron a beam e hazen bazer estagente en fa v o r de los Aragoneses... Izvještaj 1592, Simancas E° 169119 E. LAVISSE, op. cit., VI, 1, str. 352. 120 Dcndaldeguy, Villarsov izaslanik, Katoličkom kralju, Brionnez, 4. studenoga 1592, kopija, A.N., K 1588. 121 Ibid. 122 Diego d e Ibarra Filipu 11, Pariz, 15. veljače 1593, A.N., K 1588. Cijela se Liga tada poljuljala. Vidi pismo markiza de Villarsa Filipu II, Auch (?), 5. veljače 1593, A.N., K 1588. 123 Vojvoda de Joyeuse um ro je u siječnju 1592. Novi vojvoda (njegov sin ili njegov brat?) Ange, koji skida kapucinslđ plašt da bi mogao preuzeti nasljedstvo, susreće se s Montmorencyjem u Mas d'Azilleu i d'Olonzacu. Primirje, tada potpisano na jednu godinu, nije trebalo okončati. Vojvoda d e Joyeuse povukao se u Toulouse i nastavio borbu protiv Henrika IV (|oyeuse Filipu II, Toulouse, 10. ožujka 1593. A.N., K 1588). On je ostao na plaći Španjolske. 124 Victor L. BOURRILLY i Raoul BUSQUET, H istoire d e Provence, Pariz, 1944, str. 92. 125 Ibid. 126 8. svibnja 1590, A.N., K 1708. 127 V.L. BOURRILLY i R. BUSQUET, op. cit., str. 91, R. BUSQUET, H istoire de Marseille, Pariz, 1945, str. 224 i dalje. 128 V.L. BOURRILLY i R. BUSQUET, op. cit., str. 92-93. 129 Ibid., str. 93. 130 Don César d ’Avalos Filipu 11, Aix, 4. ožujka 1592, Simancas E° 169,1° 103131 Isti D. J. de Idiaquezu, Antibes, 7. kolovoza 1592, Simancas E° 169, P 45. 132 D o n ju sep e de Acuna D. D °de lbarri, 13. rujna 1592, kopija, A.N., K 1588. 133 V.J. BOURRILLY i R. BUSQUET, op. cit., str. 93. 134 E. LAVISSE, op. cit., VI, 1, str. 384. 135 Léo MOUTON, op. cit., str. 40. 136 A.N., K 1596, br. 21 i 22, navod Léo MOUTON, op. cit., str. 42 i bilješka, str. 43Zahtjevi provansalskih »katolika«, 8. prosinca 1594, A.N., K 1596. Odluka državnog savjeta, 1. veljače 1595, A.N., K 1596. 137 Accordi di Mon° de Pem one con S. Mtà, kopija na francuskom, Saint-Maximin, 10. studenoga 1595, A.N., K 1597, vidi Léo MOUTON, op. cit., str. 44, bilješka 2. Sporazum sa Savojom kasnije u kolovozu 1595 (Disciffrati del Duca de Pem one, Saint-Tropez, 11. prosinca 1595, A.N., K 1597). Usp. dokum ent bez datum a Л.Е., Esp. 237, P 152. 138 Estât de villes qui recognoissent l’authorité de M onseigneur le duc d ’Épernon, A.N., K 1596 (navodi i »gradove« koje posjeduje u Dauphinćji, Touraineu, Angoumoisu, Saintongeu). Isti dokum ent na španjolskom, Lista d e la s villas d e Provenza... Л.Е., Esp. 237, P 152. Podnesak o onom e što je pod zapovjedništvom gospodina d ’Épem ona, s.d. A.N., K 1598. 139 Charles de Savigny, s. de Rosne; njegova uloga u Fontaine-Française u, Т.Л. d ’AUBICNÉ, op. cit., IX, str. 55 i dalje. 140 Dana 12. rujna 1594, kopija, A.N., K 1596. Potreba da Henrik IV. p o d e u Lyon. Nuevas generales que han venido d e Paris en 26 d e noviem bre (1594, A.N., K 1599). 141 E. LAVISSE, op. cit., VI, 1, str. 401. 142 Ibid., str. 405; Léo MOUTON, op. cit., str, 47. 143 Léo MOUTON, op. cit., str. 47. 144 Ibid., str. 4 7 ^ 8 .

609

DOGAĐAJI, POLITIKA 11JUDI

145 Étienne BERNARD, Discours véritable d e la prise et réduction d e M arseille, Pariz i Marseille, 1596. 146 Jedan dokum ent s.đ. (A.N., K 1708) spom inje zahtjeve Marseillca za isporukom žita ili u O ranu ili na Siciliji. Grad također traži da ga se oslobodi dviju d'É pem onovih galija koje gusare pučinom ispred grada. 147 R. BUSQUET, op. cit., str. 226 i dalje. 148 Ibid., str. 231. 149 Nuevas d e Provenza, 1594, Simancas E° 341. 150 Ibid. 151 10.000 salmi žita dobivenih 1593- na Siciliji, A.N., K 1589. 152 Louis d ’Aix, Charles de Casaubt, Jehan Tassy Filipu II, Marseille, 16. studenoga 1595, A.N., K 1597. Tom je pism u prethodilo p ism o-preporuka Andrce D orije Filipu II, Genova, 13- studenoga 1595, A.N., K 1597 B 83. 153 A.N., K 1597 B 83154 R. BUSQUET, op. cit., str. 240. I nadasve sporazum priprem ljen sa Španjolskom dugo unaprijed, vidi bilješku 151, i kardinal Albert Filipu II, Marseille, 7. rujna 1595, A.N., K 1597. 155 S.d., A.N., K 1597 Đ 83156 Ibid. 157 Antonio de Q uinones Filipu II, Marseille, 1. siječnja 1596, A.N., K 1597; Carlos Doria Filipu II, Marseille, 1. siječnja 1596, ibid. 158 Puntos de lo d e M arsella, A. N., K 1597. 159 Los disputados d e Marsella a Don J u a n d e Idiàquez, Barcelona, 12. veljače 1595, Simancas E° 343, Г 92 (kancelarijski sažetak). 160 R. BUSQUET, op. cit., str. 245. 161 Ibid. 162 E. LAVISSE, op. cit., VI, 1 , str. 264; ibid., str. 342 i dalje, o trgovačkom buđenju. 163 S.d., oko 1596, Simancas E° 343164 S.d., A N., K 1597, B 83165 A.N., K 1596. 166 Referenca, bilješka 163. 167 U tekstu produžetka primirja, 3- srpnja 1596, A.N., K 1599, ukazuje se na to da će svaka strana skupljati danak u zemljama koje drži. Novac se m ora poslati, inače će M ercoeur pregovarati, M °de Ledesma Filipu 11,20. siječnja 1598, A.N., K 1601. Mercoeur Filipu II, Nantes, 24. ožujka 1598. (A.N., K 1602) nagovještava m irs Hcnrikom IV. i traži da ga se zaposli u Ugarskoj. 168 Filip II. vojvodi od Albuquerquea, Madrid, 10. srpnja 1595, Simancas E° 175,1° 290. 169 Izvještaj gospodinu grofu de Fuentcsu, 12. ožujka 1595, A.N., K 1599. 170 Déclaration des causes qui o n t m eu la royne d'Angleterre à déclarer la guerre au roy d ‘E spagne, Claude de M onstr’oeil, 1595, A.N., K 1599. 171 Mendo de Ledesma Filipu II, Nantes, 25. lipnja 1597, A.N., K 1600. 172 E. LAVISSE, op. cit., VI, 1, str. 410. 173 Nedostatak novca, od veljače (Rclattionc summaria del danaro che si presuppone manca nello stato di Milano, 12. veljače 1597, Simancas Ee 1283). O kretanju četa, Filip II. zapovjedniku Kastilijc, Madrid, 7. travnja 1597, Simancas E° 1284,1° 126. Isti istome, 2. svibnja 1597, ibid., P 125. Vrhovni zapovjednik Filipu U, Milano, 12. svibnja 1597, ibid., P 86. 174 O pomoći Savojcu: Filip II. kastilijskom konetablu, Saint-Laurent, 28. travnja 1597, Simancas E° 1284, P 116; konetabl kralju, Milano, 12. svibnja 1597,1° 83; isti istome, 23. srpnja, P 55; kralj konetablu, 8. kolovoza 1597, P 122.

610

Sredozemlje izvan velike povijesti 175 Velasco Filipu II, Milano, 16. studenoga 1597, Simancas П° 1283, Г 2. O slučaju Ferrnrc, njegovo pismo od 4. studenoga (I® 5) i (E® 1283 bez P) 5. studenoga 1597, Relacion de las prcvenciones que S. S ... O Švicarcima, pismo Filipa 11. od 31. srpnja (F° 284, P 123) i konetabla od 23- srpnja (E® 1283, P 55), od 7. listopada (ibid., P 4). O Amicnsu, njegovo pismo od 25. listopada 1597 (E® 1283). Ističem prijevoz četa 1597. iz Italije u Španjolsku, osobito tcrcij Napuljaca D. Cesarn dc Ebolija koji dubrovačkim navama stiže 7. kolovoza u Alicante, D. Jorge Piscina? Filipu II, Alicante, 8. kolovoza 1597, ibid. (6 dubrovačkih nava). Te su nave »q. llcvan cl tercio de César de Rboli« zatim poslane u Fcrrol (princ Doria Filipu II, Cadiz, 21. kolovoza 1597, Simancas E® 179). O dolasku jednog konvoja (2 broda stigla iz Španjolske u Calais, 40 najavljenih brodova s 4.000 Španjolaca D. Sancha de Leyve, a možda i novac): Frangipani Aldobrandiniju, Bruxelles, 27. veljače 1598, Corresp., II, str. 298-299). 176 Pogledajte od 1593, neobične prim jedbe Williama Rogcra »Burleyu« i F.sscxu (nedaleko Louviersa, 1. svibnja 1593, A.N., K 1589) ili još bolje o novčanoj pom oći Italije Nizozemskoj i Henriku IV, J.B. de Tassis Filipu 11, Landrecies, 26. siječnja 1593, A.N., K 1587, bilješka Filipa II. 177 R. GALLUZZI, op. cit., V, str. 302, Berthold ZELLER, Henri IV et M arie d e Médicis, Pariz, 1877, str. 17. 178 U vezi s mojim rukopisom (1922), La p a ix d e Vervins, napisanim pod njegovim vodstvom. 179 O slučaju Ferrare: I°de Mendoza Filipu II, Venecija, 3. siječnja 1598, A.N., K 1676 (ckskomunikacija D. Cesarea). Lo platicado y rcsuclto cn materia dc Ferrara en conscjo de Estado..., 7. siječnja 1598, que Cesare d ’Estc se soum ette, Simancas E® 1283, 1° de Mendoza Filipu II, Venecija, 10. siječnja 1598, A.N., K 1676. Accordi latti tra la Santa Seda Apostolica et D. Cesare d ’Este, 13. siječnja 1598, ibid., 1®dc Mendoza Filipu II, Venecija, 24. siječnja 1598, A.N., K 1676: isti istome, 31- siječnja 1598, ibid. 180 Dana 25. rujna 1597, Corresp., II, str. 229. 181 Ratifikacija Vervinskog mira od strane francuskog kralja, Pariz, 5. lipnja 1597, A.N., K 1602. 182 Problem koji je u širokim crtama iznio Pierre CHAUNU, »Sur le front de l’histoire des prix au XVIe siècle: de la mercuriale d e Paris au port d ’Anvers«, u: Annates H.S.C., 1961. 183 J W. ZINKE1SEN, op. cit., III, str. 124. 184 Španjolski izvještaj od 5- siječnja 1591, A.N., K 1675. Brojne pojedinosti o tim intervencijama koje, po mom mišljenju, m ogu ostati u sjeni (j.W. ZINKEISEN, op. cit., III, str. 629 i dalje.) 185 Vidi prethodnu bilješku. 186 J. de Segni s Menorce Filipu II, Carigrad, 7. siječnja 1591, A.N., K 1675. 187 Dana 7. siječnja, 19- siječnja 1591 ,ib id . Iz Carigrada, 19. siječnja 1591, ibid. Sultan francuskom kralju, zaplijenjeno pismo, tal. kopija, siječanj 1591, ib id .; također sultan engleskoj kraljici, ibid. 188 Prethodna bilješka. 169 Izvcštaj m letačkog am basadora s Levanta, A.N., K 1675. 190 Izvještaj iz Carigrada, 16. veljače 1591, A.N., K 1675. 191 Fco d e Vera Nj. V., Venecija, 2. ožujka 1591, A.N., K 1675. 192 isti istome, Venecija, 16. ožujka 1591, ibid.-, izvještaj iz Carigrada, 16. ožujka 1591, koji je prenio carski am basador, ibid. 193 1*° d e Vera Nj. V., Venecija, 30. ožujka 1591, A.N., K 1675. 194 Isti istome, Venecija, 4. svibnja 1591, A.N., K 1675. 195 Dana 11. svibnja, ibid. 196 Ibid.

611

DOGAĐAJI, POLITIKA I LJUDI

197 Carigrad, 2. ožujka 1591, A.N., K 1675. 198 Fco de Vera Filipu II, Venecija, 17. travnja 1591, A.N., K 1675. 199 Carigrad, 12. lipnja 1591, ibid. 200 Carigrad, 15. lipnja 1591, ibid. 201 Op. cil., II, str. 785. 202 J.W. ZINKEISEN, op. cil., Ill, str. 623. 203 Vidi bilješke 186 i 187 na prethodnoj strani. 204 Venecija, 8 . lipnja 1589, A.N., K 1675. 205 Njegovo već navedeno pismo, bilješka 1. Njegovo ime Castelie s ligaturom iznad slova i prem a m ome čitanju koje nije bilo m oguće provjeriti. 206 Slijedim ovdje ne tekst iz Carigrada, nego sažetak kancelarije sa poleđine pisma. 207 ... Que venga con dineros. 208 Napulj, 15. veljače 1592, Simancas E° 1093, Ie 8. 209 Miranda Filipu II, Napulj, 8. rujna 1592, ibid., Ie 79210 Isti istome, Napulj, 25. listopada 1592, ibid., P 91. 211 Isti istome, Napulj, 16. studenoga 1592, ibid., P 9 3 . 212 F10 d e Vera Filipu 11, Venecija, 29. lipnja 1591, A.N., K 1675. 213 Pietro G1ANNONE, Istoria civile d el Regno d i Napoli, Haag, 1753, t. rv, str. 283, 1593, a ne 1595, kao što sm atra A. BALLESTEROS Y BARETTA, op. cit., usporedi bilješku 226. 214 Vidi bilješku 226. 215 Les aventures d u capitain A. de Contreras, preveo i uredio Jacques BOULENGER, op. cit., str. 14. 216 Dana 21. rujna 1599, Arcbivio storico italiano, t. IX, str. 406. 217 1*° tic V en Filipu H, Venecija, 6. kolovoza 1594, Simancas E° 1345 i 20. kolovoza, ibid. 218 Carlo d ’Avalos Filipu II, Otrant, 25. kolovoza 1594, Simancas E° 1094,1° 89219 Olivarčs Filipu II, Palermo, 8. rujna 1594, Simancas E° 1138. Tada valja smjestiti i paljenje Kcggia i pljačku nekoliko brodova na pučini ispred Messine. Carlo Cigala grofu Olivarčsu, Chios, 3. studenoga 1594, Simancas E° 1158 i retrospektivne upute, 15. siječnja 1597, Simancas E® 1223. G. MECATTI, op. cit., II, str. 789-790. 220 Miranda Filipu 11, Napulj, 9. rujna 1594, Simancas E° 1094, f° 99221 Olivarčs Filipu U, Palermo, 15. rujna 1594, Simancas E° 1158. 222 Miranda Filipu II, Napulj, 11. listopada 1594, Simancas E° 1094, P 110. 223 F*10 dc Vera Filipu II, Venecija, 19. kolovoza 1595, Simancas E° 1346. 224 Miranda Filipu II, Napulj, 19. kolovoza 1595, Simancas E° 1094, P 181. 225 Isti istome, Napulj, 24. kolovoza 1595, Simancas E° 1094, P 170. 226 Ukazujem na tvrdnje A. BALLESTEROS y BARETTE, op. cit., IV, 1. sir. 169, o Cigalinoj pljački Reggia 1595. i pljački Patrasa, i odm azdam a Španjolaca o kojima nisam našao ni spom ena u dokum entim a koje sam pregledao. Ta je tvrdnja iznesena bez dokaza, i ne mogu je izreći u svoje ime. Vidi bilješku 219. 227 V. LAMANSKY, op. cit., str. 493-500. 228 Koja je upravo stigla u Navarin. Olivarčs Filipu 11, Napulj, 24. rujna 1596, Simancas E° 1094, P 258. 229 G.A. Doria Filipu II, Messina, 8. kolovoza 1596, Simancas E° 1346. 230 Isti istome, Messina, 13- kolovoza 1596, ibid. 231 Olivarčs Nj. V., Napulj, 24. rujna 1596, Simancas E° 1094, P 258. 232 Ibid. 233 Inigo de Mendoza Nj. V., Venecija, 7. prosinca 1596, A.N., K 1676. 234 Isti istome, Venecija, 5. travnja 1597, A.N., K 1676.

612

Sredozemlje izvan velike povijesti 235 236 237 238 239

Isti istome, Venecija, 14. lipnja i 5. srpnja 1597, ibid. Isti istome, Venecija, 2. kolovoza 1597, ibid. Dana 9. kolovoza 1597, ibid. Dana 18. listopada 1597, ibid. Pisma od 14. veljače 1598, 14. travnja, 4. srpnja, 18. srpnja, 8. kolovoza 1598, o Cigalinom napredovanju, ibid. 240 Venecija, 29. kolovoza 1598, ibid. 241 Pisma od 12. rujna 1598, ibid. 242 Dana 30. rujna 1598, ibid. 243 Maqucda Filipu 11, Messina, 28. rujna 1598, Simancas E° 1158. 244 J. von HAMMER, op. cit., VII, str. 362 i bilješka 2. 245 1. de Mendoza Filipu 111, Venecija, 19. kolovoza 1600, A.N., K 1677. 246 Nadvojvoda Albert Juanu Carillu, Bruxelles, 14. rujna 1600, Aff. des Pays-Bas, 1. VI, str. 33. Henrik IV. Rochcpotu, Grenoble, 26. rujna \6QQ, Lettres inédites d u roi Henri JVàM . de Villiers, obj. Eugène HALPHEN, Pariz, 1857, sir. 46. 247 Henrik IV. Villiersu, 27. veljače 1601, ibid., str. 12-13. 248 J. Вл de Tassis Filipu 111, Pariz, 5. ožujka 1601, A.N., K 1677. 249 F40 de Vera Nj. V., Venecija, 31. ožujka 1601, ibid. 250 Isti grofu Fuentčsu, Venecija, 14. travnja 1601, ibid. 251 Ili Coresi, F*0 de Vera Filipu III, Venecija, 21. travnja 1601, ibid., iz Venecije će krenuti 2. svibnja (isti istome, 5. svibnja, ibid.). 252 Isti istome, 14. travnja 1601, ibid. 253 Dana 24. travnja 1601, Lettres inédites d u roi Henri IV à M. de Villiers, op. cit., str. 19. 254 Ibid., str. 29. 255 F00 de V en Filipu III, Venecija, 5. svibnja 1601, A.N., K 1677. 256 Henrik IV. Villiersu, 16. svibnja 1601, Lettres... d u roi H enri IV..., op. cit., str. 26. 257 Carigrad, 17. i 18. lipnja 1601, A.N., K 1677. 258 Villiersu, Lettres... d u roi H enriIV..., op. cit., str. 36. 259 Carigrad, 2. i 3. srpnja 1601, A.N., K 1677. 260 Rochepotu, Lettres... d u roi H enri IV..., op. cit., str. 98. 261 F*0 de Vera Filipu 111, Venecija, 28. svibnja 1601, A.N., K 1677, H enrik IV. Villiersu, 3. rujna 1601, lettres..., op. cit., str. 44-45. 262 Sessa Filipu 111, Rim, 17. kolovoza 1601, A.N., K 1630. 263 Carigrad, 26. i 27. kolovoza 1601, A.N., K 1677. 264 Carigrad, 8 . i 9. rujna 1606, ibid. 265 A. d ’AUBIGNÉ, op. cit., IX, str. 401 i dalje. 266 Henrik IV. Villiersu, Fontainebleau, 27. rujna 1601, Lettres..., op. cit., str. 48. 267 Sessa Filipu III, Rim, 6. listopada 1601, A.N., K 1630. 268 Najpodrobniji narativni izvor je onaj P. de SEPULVEDE, Sucesos d el Reinado de Felipe II, obj. J. ZARCO, C iudad d e Dios, CXI d o CXIX. H istoria d e varios sucesos y de las cosas (izd. Madrid, 1924). Medu opisima suvrem enih povjesničara, Jean CASSOU, La vie de Philippe II, Pariz, 1929, str. 219 i dalje, i Louis BERTRAND, Philippe II à l ’E scorial, Pariz, 1929, pogl. VII, »Comment m eurt un roi«, str. 228 i dalje. 269 O prisutnosti Juana de Segnija s M enorce u Carigradu doznajem o iz njegova pisma Filipu II, 3- studeni 1597, A.N., K 1676. Uoči tridesetgodišnjegrata pokušaj carskih snaga da definitivno oslobode Španjolsku toga tereta ili tih prijetnji, akcija u vezi s barunom MoUanom. Godine 1623, pregovori u rukama Giovannija Battistc M ontalbana, plan o trajnom m iru s Turcima i o skretanju mirodija preko Bliskog istoka, čak uz pom oć Poljaka. Usp. F. WATJEN, D ie Niederlander, op. cit., str. 67-69. 270 Jean CASSOU, op. cit., str. 228. 613

ZAKLJUČAK

Dvadeset je godina otkako je ova knjiga u optjecaju, otkako se na nju pozivaju i njome služe, kritiziraju je (vrlo malo) ili hvale (prečesto). U svakom slučaju, često sam bio u prilici da dopunim njena tumačenja, branim njena stajališta, razmišljam o opredjeljenjima, ispravljam njene pogreške. Da bih je mogao objelodaniti, ponovno sam je pom no pro­ čitao i poprilično preradio. Ali očigledno je da jedna knjiga živi i izvan svoga tvorca, da ima svoj osobni život. Moguće ju je poboljšati, opteretiti bilješkama i pojedinostima, kartama i ilustracijama, ali ne i radikalno promijeniti. Cesto su u Veneciji brod kupljen izvan grada vješti tesari pažljivo pregledavali, prepravljali, ali on je ipak ostajo onaj brod koji je nastao u dalmatinskim ili u nizozemskim brodogradilištima i uvijek na prvi pogled bio prepoznatljiv. Unatoč velikom poslu ispravljača, čitaoci starog izdanja ove knjige lako će je prepoznati. Njezin zaključak, njena poruka, njeno značenje ostaju isti kao i jučer. Ona donosi znatan broj novih dokumenata o onim nejasnim godinama od početaka modernosti svijeta i preko goleme pozornice Sredozemlja. Ona je, uz ostalo, i neka vrsta ogleda o općoj povijesti, napisanoj prema tri uzastopna stupnja, ili tri »platforme«, bolje reći tri različita vremenska slijeda, s ciljem da obuhvati sva različita vremena prošlosti u njihovim najvećim intervalima, da navede na supostojanje, ukrštanja, proturječja, višestruku slojevitost. Smatram da povi­ jest valja pjevati, slušati u njenom višeglasju, uzimajući, dakako, u obzir nepriliku da glasovi često nadglasavaju jedni druge. Nije uvijek samo jedan taj koji se nameće u solu i koji prigušuje pratnju. Kako bismo tada mogli, u sinkronizmu jednog jedinog trenutka, opaziti, kao da su prozirne, te različite povijesti koje stvarnost slaže jednu na drugu? Pokušao sam ostaviti taj dojam često preuzimajući, od jednog do drugog dijela ove knjige, određene riječi, određena objašnjenja, kao i tolike teme, poznate melodije zajedničke svim trima dijelovima. Ali problem leži u tome što nema dva ili tri vremenska slijeda, nego desetak, a svaki od njih uključuje vlastitu povijest. Samo njihov zbroj, obuhvaćen u 614

Zaključak

snopu znanosti o čovjeku (u retrospektivnoj službi našega znanja), tvori globalnu povijest čiju je sliku tako teško obnoviti u svoj njenoj punini.

I. Nitko mi nije zamjerio što sam ovoj povijesnoj knjizi dodao opširan geografski ogled kojom ona i započinje, zamišljen izvan vremena, a čije slike i činjenice neprestano izranjaju od prve do posljednje stranice ovoga opsežnog djela. Sredozemlje, sa svojim stvaralačkim prostorom, začuđujućom slobodom svojih vodenih putova (svojom automatskom slobodnom razmjenom, kako kaže Ernest Labrousse), svojim različitim i sličnim zemljama, svojim gradovima nastalim u pokretu, svojim kom­ plementarnim ljudstvom, urođenim neprijateljstvima, djelo je kojeg se ljudi neprestano prihvaćaju, ali počevši od jednoga obaveznog plana, od jedne škrte prirode, često divlje i koja nameće svoja neprijateljstva i stege dugog trajanja. Svaka civilizacija je gradnja, teškoća, napetost: a one mediteranske borile su se s tisuću često vidljivih prepreka, koristile su ljudski materijal, ponekad istrošen, borile se bez kraja, naslijepo, protiv golemih masa kontinenata koji zatvaraju Unutrašnje more, čak se sukobile s prostranstvima Indijskog ili Atlantskog oceana... Tražio sam, dakle, prema okvirima i potki geografskog promatra­ nja, lokacije, trajanja, mirovanja, ponavljanja, »pravilnosti« sredozemne povijesti, ne sve strukture ili m onotone pravilnosti nekadašnjeg života ljudi, nego najznakovitije među njima i koje se tiču svakodnevnog života. Te pravilnosti su osnovni plan, povlašteni element našeg djela, njegove najživlje slike, a taj bi se album s lakoćom mogao popuniti. One se opet nalaze, kao da su bezvremene, u aktualnom živom, u slučajnom putovanju ili knjizi Gabriela Audisija, Jeana Gionoa, Carla Levija, Lawrencea Durrella, Andréa Chamsona... Svim zapadnim piscima koji su se, jednom ili drugom prilikom, susreli s Unutrašnjim morem, ono se postavilo kao povijesni problem, bolje od »dugog trajanja«. Mislim kao i Audisio, kao Durrell, da se sama antika nalazi na današnjim sredozem­ nim obalama. Na Rodosu, na Cipru, »pogledajte ribare koji kartaju u zadimljenoj krčmi Kod zm aja, i moći ćete zamisliti kakav je bio pravi Odisej«. Mislim također i kao Carlo Levi, da izgubljena zemlja, prava tema njegova sjajnog ro m an a/fm / se zaustavio u Eboliju, uranjau tamu vjekova. Eboli (odakle Ruyu Gomezu prinčevski naslov), na obali, u blizini Salerna, tamo gdje cesta napušta more i penje se ravno u planinu. Krist (to jest civilizacija, pravičnost, blagost življenja) nije mogao nasta­ viti svoj hod prema visokim krajevima Lukanije, do sela Gagliano, »iznad ponora bijele ilovače«, između golih padina bez trave, bez drveća. Tamo novopovlašteni, kao i uvijek, redovito otimlju od bijednih cafona-. 615

Z aključak

ljekarnik, liječnik, učitelj, sve osobe koje seljak izbjegava, kojih se boji, od kojih zazire... Krvna osveta, razbojništva, primitivno oruđe, ovdje su udomaćeni. Jedan se iseljenik može vratiti iz Amerike u gotovd pusto selo, donijeti izvana tisuću novina, krasnog alata: on ništa neće prom i­ jeniti u tom arhaičnom svijetu, zazidanom u samom sebi. Sumnjam da se bez oka geografa (putnika ili romanopisca) mogu shvatiti pravi obrisi, pritišćuća stvarnost toga dubokog lica Sredozemlja.

II. Naš drugi pothvat — izdvojiti u 16. stoljeću kolektivnu sudbinu Sredozemlja, njegovu »društvenu« povijest u punom smislu — znači od početka igre do zaključka nailaziti na varljiv i nerješiv problem po­ goršanja njegova materijalnog života, s višestrukom uzastopnom deka­ dencijom Turske, islama, Italije, iberskog prvenstva, govoreći jezikom jučerašnjih povjesničara — ili s prekidima i kvarovima njenih pokre­ tačkih sektora (javne financije, investiranja, obrtništvo, plovidba), govo­ reći jezikom današnjih ekonomista. Povjesničari, koji su se hranili ili ne njemačkom misli, rado su podržavali ideju — možda je posljednji bio Eric Weber1, učenik Othmara Spanna i njegove univerzalističke škole — da postoji proces dekadencije same po sebi, a sudbina rimskog svijeta najbolji je primjer za to. Medu ostalim pravilima, svaki pad (Verfalt) za Erica Webera kompenzira se drugdje istodobnim usponom (Au/stieg), kao da se u zajedničkom životu naroda ništa ne gubi. Moglo bi se govoriti i o ne manje krutim tezama Toynbeeja ili Spenglera. Borio sam se protiv tih previše pojednostavljenih gledišta i velikih objašnjenja koja ona uključuju. Doista, u koju bi se od tih shema lako mogao upisati primjer sredozemne sudbine? Nedvojbeno, ne postoji jed a n model dekadenci­ je. Za svaki pojedinačni slučaj valja ponovno stvoriti model počevši od osnovnih struktura. Kakav god bio sadržaj koji se pridaje nepreciznoj riječi dekadencija, Sredozemlje nije bilo lak plijen, pomiren sa sudbinom velikog procesa regresije, nepovratnog, i prije svega, preuranjenog. Godine 1949- govo­ rio sam da mi se pad ne čini vidljivim prije 1620. Danas bih rado rekao, iako nisam u to posve siguran, da to nije bilo prije 1650. U svakom slučaju, tri najljepše knjige o sudbini sredozemnih zemalja, objavljene tijekom ovih posljednjih deset godina, knjiga Renéa Baehrela o Provansi, knjiga Emmanuela Le Roya Ladurieja o Languedocu, knjiga Pierrea Vilara o Kataloniji, neće mi proturječiti. Kad bismo željeli rekonstruirati novu cjelokupnu panoramu Sredozemlja nakon velikog prekida koji označava kraj njegova primata, čini mi se da bi valjalo izabrati kasniji datum, 1650. ili čak 1680. 616

Zaključak

Valjalo bi, u mjeri u kojoj će lokalna istraživanja omogućiti više točnosti, nastaviti te pokušaje računanja, procjena, istraživanja o redo­ slijedu veličine kojima sam se predao, približujući se tako više nego što to govore ovi nepotpuni pokušaji, misli ekonomista zaokupljenih pro­ blemima rasta i nacionalnog knjigovodstva (kod nas François Реггоих, Jean Fourastié, Jean Marczewski). Slijediti ih, znači ubrzo naći ono što je očigledno: da je Sredozemlje 16. stoljeća u prvom redu svijet seljaka, napoličara, zemljoposjednika; da su žetve i berbe glavni poslovi, ostalo je nadogradnja, plod akumulacije, pretjeranog okretanja prema grado­ vima. Seljaci najprije, žito najprije, to jest hrana ljudi, broj ljudi, to je prešutno pravilo sudbine u to doba. Kratkoročno, dugoročno, glavnu riječ ima poljodjelski život. Hoće li izdržati narasli teret ljudi, tako blistavu raskoš gradova da se ne vidi ništa osim nje? To je glavni problem svakog dana, svakog stoljeća. U usporedbi s njim, ostalo je golovo smiješno. U Italiji, na primjer, potkraj 16. stoljeća naveliko se ulaže u selo. Ustežem se u tome vidjeti znak preuranjene dekadencije; to je prije zdrava reakcija; u Italiji će tako biti sačuvana dragocjena ravnoteža. Materijalna ravnoteža se podrazumijeva, jer društveno veliko, snažno vlasništvo posvuda stvara pustoš i dugoročne smetnje. Isto je u Kastiliji2. Povjesničari danas govore da je materijalna ravnoteža ondje trajala do sredine 17. stoljeća. To je ono što modificira naša ranija istraživanja. Smatrao sam tako da je kratka i jaka kriza oko 1580. izazvana okretanjem Španjolskog carstva prema Portugalu i Atlantiku. »Otmjeno« objašnje­ nje. Felipe Ruiz Martin3 dokazao je da je ona samo proces pokrenut prije svega velikom žitnom krizom iberskih zemalja u osamdesetim godinama stoljeća. Dakle, u cjelini, »kriza starog režima«, prema shemi Ernesta Labroussea. Ukratko, za konjunkturnu povijest kriza često bi valjalo reći: struk­ tura, spora povijest najprije. Sve valja usporediti s tom osnovnom razinom vode, uspjeh gradova (koji su me 1949. previše zabljesnuli: civilizacija najprije!), ali i konjunkturnu povijest sprem nu na objašnje­ nja, kao da ona sve pomiče u svojim ponekad vrlo kratkim kretanjima, kao da se i njome ne upravlja. Doista, malo pomalo valja izgraditi novu ekonomsku povijest, počevši od onih kretanja i onih nepokretnosti s kojima se život beskrajno susreće. Svatko zna da ono što izaziva najviše buke nije i najvažnije. U svakom slučaju, sjaj sredozemnog života ne završava izokretanjem stoljetne tendencije tijekom 1590-ih godina, ni naglim presijecan­ jem kratke krize 1619-1621. Ne vjerujem više, sve do potpunijeg objašnjenja, u katastrofalan rascijep »klasičnih« konjunktura između Sjevera i Juga Europe, i koji bi, ako postoji, bio istodobno grobar 617

Z a k lju č a k

sredozemnog procvata i graditelj prevlasti Nordijaca. Dvostruko objaš­ njenje, dvostruko ekspeditivno. Zahtijevam da vidim. Ovo rastezanje između sporosti i ubrzanja, između stiHikture i konjunkture, ostaje u srcu rasprave koja je još daleko od zaključenja. Valja svrstati ta kretanja jedna u odnosu na druge, bez prethodne sigurnosti da su jedna upravljala drugima, ili obrnuto. Identificirati ih, svrstati, sučeliti, prva je briga, prva zadaća. Na nesreću, još se ne mogu pratili globalne oscilacije »nacionalnih prihoda« u 16. i 17. stoljeću, i to je šteta. Ali već sada se može govoriti o urbanim konjunkturama, kao što su činili Gilles Caster^, Carlo Cipolla i Giuseppe Aleati5, prvi u odnosu na Toulouse, drugi na Paviju. U svome mnogostrukom životu gradovi bilježe stvarniju konjunkturu, u najmanju ruku utoliko stvarnu kao što su to uobičajene krivulje cijena i nadnica. Napokon, problem je i u tome da se međusobno slože proturječne kronologije. Kako s dobrim ili lošim ekonomskim vremenom osciliraju države i civilizacije, li veliki likovi, te potrebe, te želje? Postavio sam problem u vezi s državama: teška vremena pogodovala bi njihovom relativnom napredovanju. Vrijedi li isto i za civilizacije? Njihov sjaj često izbija u krivo vrijeme. U jesen gradova-država, čak i za same njihove zime (u Veneciji i Bologni) cvjeta posljednja talijanska renesansa. U jesen velikih carstava mora, onoga Istanbula, Rima, Madrida, pokazuju se snažne carske civilizacije. Potkraj 16. stoljeća, početkom 17. stoljeća, te blistave sjene plove tamo gdje su živjela velika politička tijela sredine stoljeća.

III. Na razini tih problema umanjuje se uloga događaja i pojedinaca. To je pitanje gledišta. Ali je li naše gledište točno? U pogledu događaja, »njihova službena povorka kojoj pridajemo prvo mjesto, vrlo malo modificira svjetove, a gotovo uopće ne utječe na temeljnu strukturu čovjeka«. Tako misli jedan današnji romanopisac, zaljubljenik u Sredo­ zemlje, Lawrence Durrell. Da, ali kao što su me pitali povjesničari i filozofi: što u toj igri postaje čovjek, što je s ulogom, slobodom ljudi? A uostalom, primijetio je jedan filozof, François Bastide, budući da je cijela povijest odvijanje, djelovanje, ne bi li se moglo reći i da je stoljetna tendencija »događaj«? Zacijelo, ali nakon Paula Lacombea i Françoisa Siinianda, u tom oceanu povijesnog života izdvojio sam pod imenom »►događaji« kratke i patetične događaje, posebno »znamenite činjenice« tradicionalne povijesti. Ipak, ne smatram da je ta sjajna prašina bezvrijedna, ili da povijesna rekonstrukcija cjeline ne može krenuti od te mikropovijesti. Mikroso618

Zaključak

ciologija, na koju ona, po mom mišljenju neopravdano, podsjeća nema iako strašnu reputaciju. Istina je da je ona ponavljanje, dok bi mikropovijest događaja bila pojedinačnost, iznimka; doista, radi se o nizu »sociodrama«. Ali Benedetto Croce je, ne bez razloga, smatrao da se u svakom događaju — navedimo umorstvo Henrika IV. 1610. godine, ili, da slobodnije izađemo iz našeg razdoblja, nastup ministra Julesa Ferryja 1 8 8 3 . — može obuhvatiti cjelina ljudske povijesti. Ona je glazbeno crtovlje iz kojeg izbijaju te pojedinačne note. Budući da nisam filozof, priznajem da me ne privlače duge rasprave 0 pitanjima koja su mi bila ili će biti postavljena o dometu događaja ili slobode ljudi. Valjalo bi se sporazumjeti o riječi sloboda koja ima mnogostruka značenja, a tijekom jednog stoljeća gotovo nikad istovjet­ no — i barem razlikovati slobodu skupina i slobodu pojedinaca. Što je 1966. sloboda skupine Francuska? Što je točno bila 1571. sloboda Španjolske uzete u cjelini, njena moguća igra, ili sloboda Filipa II, ili sloboda Don Juana Austrijskog, izgubljenog usred mora sa svojim brodovima, svojim saveznicima i svojim vojnicima? Svaka od Uh sloboda čini mi se uskim otokom, gotovo zatvorom... Ako se ustanovi uskost tih granica, znači li to i poricanje uloge pojedinaca u povijesti? Ne vjerujem u to. Kad vam je dan izbor samo između dva ili tri udarca, ne znači da se pitanje više ne postavlja: hoćete li ili nećete biti sposobni zadati ih? Zadati ih efikasno ili ne? Razumjeti ili ne, da su vam samo ti udarci na dohvatu? Zaključit ću, paradoksalno, da je velik čovjek akcije onaj koji može točno odmjeriti skučenost svojih mogućnosti, koji odabire da se njih drži i čak da iskoristi teret neizb­ ježnog, dodajući ga svojoj vlastitoj snazi. Svaki napor u suprotnom smjeru od dubokog smisla povijesti — a to nije uvijek najočitiji — unaprijed je osuđen na propast. Tako sam pred nekim čovjekom uvijek u iskušenju da ga vidim zatvorenog u sudbinu koju on jedva stvara, u jedan svijet koji iza njega ili ispred njega zacrtava beskrajne perspektive »dugog trajanja«. U povijesnom objašnjenju onako kako ga ja vidim, uz moj rizik i opasnost, uvijek na kraju prevlada dugo vrijeme. Vrijeme, poricitelj mnoštva događaja, svih onih koje ne može uvući u svoju vlastitu struju i koje nemilosrdno odbacuje, ograničava slobodu ljudi i udjel same slučajno­ sti. Ja sam po tem peram entu »strukturalist«, malo potaknut događajem 1samo napola konjunkturom, tom skupinom istoznačnih događaja. Ali »strukturalizam« jednog povjesničara nema ništa zajedničko s proble­ matikom koja, pod istim imenom, muči druge znanosti čovjeka6. On ga ne vodi prema matematičkoj apstrakciji odnosa koji se izražavaju u funkcijama, nego prema samim izvorima života, u ono najkonkretnije u njemu, najsvakidasnjije, najnerazorivije, najanonimnije ljudsko. 619

N apom ene uz Zaključak 1 Beitrdge z u m Problem d es W irtschajïverfalles, 1934. 2 Kad u toku. 3 Felipe Rub' MARTIN, u . A nales d e Economia, segunda época, srpanj-rujan 1964, sir. 685-686. 4 ()p. cit., sir. 382 i dalje. 5 »11 trend cconom ico ncllo stato di Milano d u ran te i secoli XVI e XVII. Ц caso di Favia«, u: Bollettino d elta Società Pavese d i Storia Patria, 1950. 6 Usp. Jean VIET, Les m éthodes structuralistes d a n s les sciences sociales, 1965.

620

DODACI

IZ V O R I

1. — Rukopisni izvori Izvori za ovu knjigu su prije svega rukopisni. Obim nom literaturom poslužili smo sc tek nakon istraživanja u arhivima, radi nadopuna i usklađivanja rezultata, neophodnih provjera. Ipak naša stara i nova istraživanja nisu ni izdaleka obuhvatila golemi neobjavljeni arhivski materijal. Zar je i m oglo biti drukčije kod ovako široke teme? Ako sam gotovo u cijelosti pregledao bogate pariške arhive (osobito dragocjenu seriju K francuskog Nacionalnog arhiva, koja je vraćena u Španjolsku), ako sam pregle­ dao gotovo sve što je bilo m oguće u političkim serijama Simancasa (čiji su izvori golemi), ako sam poduzeo temeljita istraživanja u velikim talijanskim arhivima, ako sam mogao doprijeti d o dragocjenog izvora obavijesti u Dubrovačkom arhivu, proizlazi da su moja istraživanja, ovisno o arhivu, bila više ili m anje uspješna. Ona nisu mogla obuhvatiti nevjerojatno raspršene venecijanske arhive, ni neizm jerne arhive Marseille», Španjolske ili Italije; kao ni obilje dokum enata u Genovi, Firenci, Torinu, ili pak u Modcni, Napulju, Palermu... Prenesem li na kartu arhive i riznice koji su mi bili dostupni, primijetit ćem o veliku prazninu prem a jugu i prem a istoku, koji je velika nepoznanica u svim radovima o Sredozemlju 16. stoljeća. Postoje doista bogati, veličanstveni turski arhivi koji o b u h ­ vaćaju polovicu sredozem nog područja. No ti arhivi još nisu sređeni i teško su dostupni. Za područje koje oni pokrivaju morali sm o se poslužiti povijesnom literaturom , p u to ­ piscima, balkanskim arhivima i radovima - više nego zapadnim izvorima. Povijest turskih zemalja i zemalja pod turskim utjecajem gledana je, praćena izvana, onako kako sc ispisivala, u Carigradu i drugdje, u izvještajima s Levanta koji čine tako duge arhivske serije u Italiji i Španjolskoj. Ali do b ro znamo, iz iskustva i barem iz slučaja Francuske, kolika može biti razlika izm eđu povijesti gledane izvana (tako prem a izvješćima mle­ tačkih ambasadora, rzv. Relazioni, koje su naše knjige, prim orane da sc njima posluže, banalizirale) i povijesti te iste Francuske, osvijetljene iznutra. Postoji dakle, u povijesnoj obaviještenosti, golem a praznina u pogledu turskih zemalja. Za ovu knjigu to je slabost brem enita posljedicama, što je još jedan razlog da zatražimo od turskih, balkanskih, sirijskih, egipatskih, sjevemoafričkih povjesničara da p orade na popunjavanju tih praz­ nina, da nam pom ognu u toj zadaći koja m ože biti sam o kolektivna i dugog daha. Očit napredak već su ostvarili O m er Lufti Barkan i njegovi učenici, Robert M antran, Gliša

623

IZVORI

Elezović, Bistra Л. Cvetkova, Vera Mutafčicva, L. Feketé i Gy Kàldy-Nagy, dva mađarska povjesničara, koautori sjajnih Rechnungsbücher türkischer F inanzstellen in Buda, 1550-1580, 1962. O turskim arhivima (u širem smislu) stare informacije u: Histoire et historiens, Paris, 1930, s potpisom J. Denyja; od istog stručnjaka: »A propos du fonds arabo-turc des Arch, du Gouv. Gén. de l'Algérie«, Revue Africaine, 1921, str. 375-378. O turskim arhivima općenito, P. Vittek, Les archives d e Turquie, Byz., t. XII, 1938, str. 691-699, i jedan vodič po arhivima na turskom : Topkapi, Sarayi M iizesi A rcbivi Kilavuzu, Istanbul. O egipatskim arhivima, J. Deny, Som m aire des archives turques d u Caire, 1930. O tim problem im a u cjelini, J. Sauvaget, In tro d u ctio n à l'histoire d e l ’Orient m usulm an, 1943. KRATICE ZA OBILJEŽAVANJE ARHIVA A. C. Archives Com m unales (Gradski arhiv) A. D ép. Archives départem entales (Pokrajinski arhiv) A. d . S. Archivio di Stato A. E. Affaires Étrangères, Paris (Arhiv Ministarstva vanjskih poslova) A.H.N. Archivo llistorico Nacional, Madrid A. N.K. Archives Nationales, Paris, serija K (Nacionalni arhiv) B. M. British M useum, London B. N. Bibliothèque Nationale, F. (Firenze), M. (Madrid), bez oznake (Paris) (Nacionalna knjižnica) G.G.A. Ex-Gouvernem ent Général de l'Algérie (Bivša Vrhovna vlada Alžira) P.R.O. Public Record Office, London Sim. Simancas Sim . E° Simancas, serija Fstado

I.

— ŠPANJOLSKI ARHIVI

1. Archivo G eneral d e Simancas Stari vodič Mariana Alcocera Martineza, Archivio G eneral d e Simancas, Guia de! investigador, Valladolid, 1923, valja zamijeniti novijim radom Angela Plaze, Guia del investigador, 1961. Postoji također niz pojedinačnih kataloga, koje valja zahvaliti iznimnoj djelatnosti arhivara Juliana Paza. Ti su katalozi analize dokum enata, koji u najmanju ruku daju iscrpne dokum ente, i ponekad sam ih koristio kao vjerodostojne izvore. Navedimo, m edu katalozima Juliana Paza, Diversos d e Castilla, obj. Revista de Archivas, Bibliotecas y Museos, 1909-, Negociaciones con A lem ania, obj. Kaiserliche Akadem ie der Wissenschaften, Beč; Negociaciones con Francia, obj. J u n ta p a ra a m ­ p lia tio n d e estudios (uključuje staru seriju K francuskog Nacionalnog arhiva koja se od 1943- ponovno nalazi u Simancasu); Negociaciones d e Flandes, H olanda y Bruselas 1506-17*15, Paris, Champion, 1912; Patronata Real, 1912, Revista d e Archivas, Biblio­ tecas y Museos, 1912. Osim za Diversos d e Castilla postoje pretisnuta izdanja tih dragocjenih kataloga (1942-1946). Od arhivara Angela Plaze, Consejo y Juntas de hacienda (1404-1707); od arhivara G. O n i a de Montalbana, Negociaciones d e Rom a (1381-1700), 1936; od bivšeg direktora Simancasa, Ricarda Magdalena, Napoles, 1942; Inglaterra, 1947; Sicilia, 1951; od C. Alvarea Tcrana, Guerra y Marina (razdoblje Karla V), 1949-

624

R u k o p is n i iz v o r i

Moja istraživanja u Simancasu bila su upotpunjena kasnijim razvijanjem brojnih mikrofotografija. Ipak, u odjelima toga arhiva preostao je još golem dokum entarni materijal koji valja istražiti, osobito onaj koji se odnosi na financijske, ekonomske i administrativne dokum ente. Za mojih prvih istraživanja dostupno mi je bilo samo nekoliko svežnjeva koji se odnose na izvoz vune u Italiju, a osobito sam žalio što mi nisu mogli pronaći dijelove koji se odnose na trgovinu paprom. Još i danas ti dokum enti nisu posve klasificirani, s obzirom na njihovo obilje, i bit će potrebno još dosta vremena da se to učini. Tijekom moja posljednja dva boravka u Simancasu (1951. i 1954) uvelike sam konzultirao te važne serije. POPIS PREGLEDANIH SVEZAKA 1. Corona de Castilla Corrcspondcncia (1550-1597), legajos 137 do 179. 2. Corona de Aragon Correspondencia (1559-1597), legajos 326 do 343. 3. Costas de Africa y Levante, nesređena serija (1559-1594), legajos 485-492. 4. Negociaciones deN àpoles (1558-1595), legajos 1049 do 1094. 5. Negociaciones de Sicilia (1559-1598), legajos 1124 do 1158. 6. Negociaciones de M ilàn (1559. i 1597-1598), 3 legajos, 1210 (1559), 12831285 (1597-1598). 7. Negociaciones d e Venecia (1559-1596), legajos 1323 do 1346. (Napomenimo da se velik dio venecijanske korespondencije nekoć nalazio u Parizu). 8. Negociaciones con Génova (1559-1565), legajos 1388 do 1394. 9. Negociaciones de Toscana, nepotpuni, legajos 1446-1450. 10. Nàpoles Secretarias Provinciales (1560-1599), legajos 1 d o 8 (Dokum ente djelomice obj. Mariano Alcoccr), legajo 80 (1588-1599), s originalnim dekretima. 11. C ontaduria d e rentas. Saća de lanas. Lanas, 1573-1613. 12. Consejo y J u n ta s de H acienda; C ontaduria M ayor d e Cuentas (Primera epoca — Scgunda epoca); Expedientes d e Hacienda. 2. Archivo H istorico Nacional de Madrid Nije mi bilo m oguće konzultirati Confederaciùn entre Felipe H y los Turcos (Guia, str. 40), jer se ovdje nalaze sam o dokum enti iz 17. stoljeća. Moja su se istraživanja ograničila na dokum ente Inkvizicije, ili barem na o n o što je preostalo od tih golemih arhiva. Inkvizicija Barcelone (libro I); Valencije (libro 1); Calahorre i Logrona (legajo 2220); Kanarskih otoka (legajos 2363-2365); C ordobe (legajo 2392); Granade (legajos 2602-4); Llerene (legajo 2700); Murcije (legajo 2796); Seville (legajo 2942); Valladolida (legajo 3189)3. Nacionalna knjižnica u Madridu (Odjel rukopisa) Raznovrsni izvori. Njihov ukupni doprinos je skroman. Ukazujem na to da je Sanchez Alonso, u svojim klasičnim Fuentes d e la H istoria espahola e bispano-am ericana, Madrid, in-8°, 1927, dao num erički izvještaj o tim raspršenim dokum entim a. Ja sam sa svoje strane ostavio po strani previše kopija dokum enata (osobito onih iz pera Antonija Pćreza), objavljenih i kom entiranih u više navrata. Upotrijebljeni su:

625

IZVORI

— M emorial q ue u n soldado dio al Rey Felipe II p o rq u e en el C onsejo n o querian haccr m ercedes a los q ue se havian perdido en los Gelves y fuerte d e la Goleta (s. d.). G. 52, 1750. — Instrucciôn de Felipe 11 para cl secrctario d e estado Gonzalo Pérez, s. d. G. 159-988, 1° 12. — Memorial que se dio a los teologos d e p a n e d e S. M. sobre diflercncias con Paulo IV, 1556, KK 66 V 10819 22. — Carta de Pio V a Felipe II sobre los males de la Cristianidad y danos q u e el Turco hacia en Alemania, Rim, 8 . srp. 1566, G. 52, 1750. — Relaciôn del succso de la jornada del Rio d e Tiluan q u e D. Alvaro d e Bazan, Capitan General d e las galeras de S. M. hizo p o r su m andado la quai se hizo en la m anera siguicnic (1565), G. 52,1750, obj. Cat, na zbunjujući način, u: M ission bibliographique en Espagne, Paris, 1891. — Carta de Felipe II al principe d e Melito sobre las prevenciones q u e deben haccrsc para la defensa de Catalufia, 20. ožujka 1570, 476. — Capitulos de la liga entre S. Santidad Pio V, el Rey catćlico y la Senoria de Venecia contra cl T urco 1571, ibid. — Las causas que m ovieron el Sr. D. Juan de Austria para d ar la batalla de Lepanto, 1571, ibid. — Advertencias q ue Felipe II hizo al Sr Covarrubias cuando le eligio Présidente del Consejo 1572 (kopija iz 18. st.), 140-11261 b. — Carta de D. Juan de Austria a D. Juan d e Zuniga, em bajador d e Felipe II en Koma sobre la paz entre Turcos y Venecianos y sobre los aprestos militares hechos en ltalia para ir a Corfu contra los Turcos, Messina, travanj (1573), KK. 39, 10454, P 1080. — D. J. de Zuniga D. J. Austrijskom, Rim, 7. trav. 1573, ibid., P 1070. — Instrucciôn al Cardenal Granvela sobre los p a rtic u la rs que el legado ha tratado de la juridiciôn del Rcyno d e Napoles (na ta!.), kopija iz 17. st., 8870. — Representaciôn hecha al Senor Felipe II p o r el licienciado Bustos d e Nelegas en cl ano 1574 (o otuđivanju crkvenih dobara), kopija iz 18. st., 3705. — C orrcspondencia de D. Juan d e Gurrea, go b em ad o r de Aragon con S. M. el Rey Felipe H (pros. 1561 — ruj. 1566), kopija iz 16. st., V 12. — Instrucciôn de Felipe II al Consejo Suprem o d e ltalia 1579, E 17, 988, P 150. 4. Academia de la Historla (Odjel rukopisa) Popis koji slijedi odgovara istraživanjima samo onih dokum enata koji se odnose na Alžir, utvrde i Sjevernu Afriku, a koje je za m ene načinio d. Miguel Bordonau. Reference su preuzete iz kataloga Rodrigueza Ville. Relaciôn del estado de la ciudad d e Argcl en 1600 p o r Fr. Antonio d e Castaneda (12-11—i)/(111) P 21 v°. Ucrbcria siglo XVI (1 1-4-4-8). Instrucciôn original dada por Felipe 11 a D. Juan de Austria sobre los fuertes de Bcrbcria y socorro de Venecianos, ano 1575. Ibid. Carta del to n d e de Alcaudete a S. M., ano 1599. Ibid. Relaciôn de Fr. Jeronim o Gracia de la Madré de Dios sobre cosas d e Berberia, ano 1602. Ibid. 626

R u k o p is n i izv o ri

Caria de Joanetin Mostara al Duque de Medina Sidonia con noiicias de Fez, ano 1Ć05. Ibid. Carta original del Duque de Medina Sidonia a Felipe III con noiicia de la m ucrtc deljarife, ano 1603.Ib id (P 42v.). Relaciôn del estado de la ciudad de Derberia (sic) cscrita en italiano, ano 1607 con 2 pianos. Ibid. (P 45). Sobre asuntos de Africa en tiempos del Emperador, anos 1529-1535. A. 44 (P 55). (Cartas y docum entos sobre la conquista de Oran par Cisneros. Letra de! siglo XVII 11-2-1 — 11 (P 65 V.). Documentos y cartas dirigidas o emanadas de Felipe 11, 12-25-5 = C-96. Papcles originales sobre gobiem o de Oran. A. 1632-1651,12-5-1 — K. 63-66-65, 3 sveska (f 102 v.). Sobre Oran, Berberia, Larache... comicnços del siglo XVI1. 11—4-4 = 8. Instrucci6n a Don Juan de Austria sobre cosas d e Argel, ano 1573 11-4-4 (P 172 v.). Relaciôn de las dos entradas hcchas en 1613 p o r cl D uque d e O suna en Berberia y Levante, ibid. (P 176 v.). Aviso sobre Argel, ano 1560, Collection Velasquez, tom 75 (P 242 v.). 5. Ostali k orišteni španjolski arhivi A. Communales de Valladolid. A. Comm, d e Malaga, Tarragona (biskupijski arhiv), Barcelona, Valencia (naznake Earla J. Hamiltona), Cartagena, Burgos, Medina del Campo (Hospicij Simon Ruiz). Ovaj posljednji izvrsno sređen arhiv, s korespondenci­ jom Simona Ruiza, nalazi se u Archivo Provincial de Valladolid.

II. — FRANCUSKI ARHIVI PARIZ N a c io n a ln i a rh iv . — Za seriju K pratio sam p oredak Pazova kataloga (uglavnom kronološki poredak). Svi ti dokum enti nalaze se u Simancasu pod istim oznakama. Nacionalni arhivu Parizu posjeduje njihov cjelovit mikrofilm, koji je također pregledan. K 1643. K 1447-1448-1449-1450-1451-1426. K 1487-1488-1489-1490-1491-1492. K 1493 d o 1603; K 1689 d o 1707-1629-1708. K 1692. Korespondencija markiza Villalrance, napuljskog potkralja, 1534-1536; K 1633; K 1672 d o 1679; K orespondencija Venecije, K 1630-1631; Korespondencija Rima, 1592-1601. Osrednji izvori misije Titan AB XIX 596. Samo sam površno pregledao sirom ašne arhive Mornarice u vezi sa Sredozem ljem 16. stoljeća. A 2, A 5 IV, V, VI, B 4 1, Đ 6 1, 77, B 7, 204, 205, 473, 520, B 8 2-7, D 2, 39, 50, 51, 52, 53, 55. N a c io n a ln a k n již n ic a . — Krajnja raspršenost d okum enata m ogla bi nas natje­ rati da u nedogled nabrajam o izvore. Tri su fundusa: francuski fundus, skraćeno (F. Fr), španjolski fundus (F. Esp), talijanski fundus (F. ltal).

627

IZVORI

1° Francuski fundus-. Pročitao sam prepiske francuskih ambasadora u Španjolskoj, Sćbastiena dc l’Aubespinea, 1559-1562, i Saint-G ouarda, 1572-1580. Za Sébasticna de l'A ubcspinea, Л. E. nude pod brojem Esp. 347 i Esp. 348 kopiju te velike prćpiskc koju je načinio g. I lovyn de T ranchčre prem a originalim a Carske knjižnice u Petrogradu. U 1). N. tragao sam za originalnim pism im a i spisima Sébastiena d e l'Aubespinea, opata iz Basse-Fontainea, a zatim biskupa Limogesa; popis je prilično dug. Različiti dokum enti 4398 (1° 133); 4400,1° 330; 15877,15901,16013,20787. S pom enim o usput njegovo izaslanstvo u B randenburg 3121. O njegovim misijama u Španjolskoj: 3880, P 294-, 3899,1° 82; 3951,1° 26; 4737,1° 91; 10753, 15587, 16013, 16121, 16958, 17830, 20991, 23406, 23517; njegovo izaslanstvo u Švicarskoj, 20991, 23227, 23609, diplom at­ ska pisma 8431; 2937 (37), 3114 (102), 3121, 3130 (52 i 86), 3136 (10), 3158 (51, 54, 59, 76), 3159, 3174 (90), 3185 (102), 3189 (19), 3192, 3196 (26), 3216 (27), 3219 (2, 117), 3224 (82), 3226 (27), 3249 (73,92), 3320 (96), 3323 (76, 119), 3337 (144), 3345 (55, 70), 3390 (15), 3899 (11), 3902 (88), 4639, 4641, 6611, 6614, 6616, 6617, 6618, 6619, 6620, 6621, 6626, 15542, 15553, 15556, 15557, 15559, 15784, 15875, 15876, 15902, 15903, 15904, 16016, 16017, 16019, 16021, 16023. Za korespondenciju Saint-G ouarda, 16104 d o 16108. Dopunska istraživanja koja se odnose na; a) Diplomatsku prepisku izm eđu Francuske i Rima, 17987, izvatci iz različitih pregovora ambasadora u Rimu (1557-1626). 3492 do 3498. Brzojavi g. de Đćthunca, am basadora u Rimu. b) Pokušao sam upotpuniti Charričreovc radove u dijelu koji se odnosi na korespondenciju s Turskom i Venecijom, sprem an da često naiđem na pisma koja je on reproducirao. Tako sam pročitao 1 6 1 4 2 ,1°* 7-8, 32 i 32 v°, 34, 43 do 44 v°, 48 d o 49, 58, 60-61 i Germignyjcva pisma, 16143, pisma Paula de Fobta, 1 6 080,'i pisma du Ferriera, 16061. Pročitao sam i prepisku biskupa Daxa, nastalu u tijeku njegove dram atične misije od 1571. do 1573. (16170). c) Služio sam se i serijom dokum enata osrednje vrijednosti, kao 6121, P 2 do 15, o Carigradu, Dupuy II, 376, o C la u d e u d u Đourgu, 16141, P 226 d o 272 v°. Advis donné au Roi Trčs Chrétien par Raymond Mérigon d e Marseille p o u r la conqueste du royaume d'Alger; na 12240. Službeni dokum enti i korespondencije koje se o dnose na francuski Bastion jedva minimalno obuhvaćaju 16. stoljeće i p o tom pitanju za našu knjigu rad Girnuda, prem a dokum entim a porodice Lenchc, nije važan. Od koristi su mi bila dva ugovora Filipa II. s genovskim trgovcima, u svibnju 1558,15875,1° 476 i 476 v°, 478 do 479. 2° Španjolski fundus: dokum ente je, uglavnom točno, popisao A. Morel Falio, u katalogu koji je um nožila Sekcija. To je vrlo izmiješan fundus. U njem u se nalazi, u obliku kopija, velik broj izvještaja i pisama vojvode od Albe... Glavni dio te zbirke čini dugi izvještaj o napuljskim poslovima (Esp. 127) koji je teško točno datirati i čije mi je podrijetlo nepoznato. 3° Talijanski fundus: još obimniji od španjolskog, ali je pretrpan kopijama, dokum entima koje je teško kronološki razvrstati i od kojih su brojni bili objavljeni ili korišteni. Pročitali smo rukopise 221, 340 (Cipar 1570), 427, 428 (Krf 1578), 687, 772, 790 (o vladi u Napulju Pietra di Toleda), 1220, 1431, 2108.

628

R ukopisni izvori M inista rstvo v a n jsk ih p o slo v a . — Od 1932. postoji savršen popis kopija i autentičnih dokum enata iz španjolskog fundusa Juliana Faza, C. de doc. espanoies existentes en el Archiva d e lM inisterio de Négocias Hxtranjeros d e Paris, Madrid, 1932. Ti dokumenti Čine niz velikih registara. Naše su kratice A. E. Esp. (Vanj. posl. Španjolske). Koristili smo sljedeće registre: 138, 216, 217, 218, 219, 222, 223, 224, 227, 228, 229, 231, 232, 233, 234, 235, 236, 237, 238, 261, 264 (l°s 51,60, 70, 120), 307. Već sam spom enuo registre Esp. 347 i 348 koji sadrže kopije pisama biskupa Limogcsa. Pročitao sam i sveske Venecija 46, 47 i 48, prepisku Hćraulta de Maissea, francuskog ambasadora u Veneciji 1589-1594, kopije kojih originale posjeduje B. N. u Parizu. MARSEILLE A rhiv T rg o va čke k o m o re . — M alobrojna pisma s kraja 16. stoljeća kojima nije dana posebna signatura: p oput Coquerelovih, alcksandrijskog konzula marsejskim konzulima, Aleksandrija, 29- stud. 1599, orig.; Louis Beau, konzul u Alcpu marsejskim konzulima, Alep, 1. ruj. 1600, orig., itd. G ra d sk i a rh iv . — Odluke Gradskog vijeća od 1559. d o 1591, BB 40 do BB 52 (registri). Serija dokum enata iz dragocjene serije HH, osobito svesci 243. Povelje Karla IX. kojima se plemićima dopušta da trguju bez gubitka plemićkih prava; 272, pravo na trećinu; lučna pristojba Antibesa 1577-1732, 273, Arlesa, 1590-1786; 284, pisma Hcnrika III, s dozvolom 2a izvoz vune; 307, trgovina s Engleskom, 1592-1778; 346 bis, pismo m arokanskom »kralju« sa zahtjevom da imenuje konzula; 350, Tunis, različita pisma; 351, pravo na 2% u C arigradu, 1576-1610; 367, zapljene brodova ili tereta; 465, promet u luci, ulaz robe, 1577. Ovom popisu treba dodati seriju pisama iz Alcpa, Tripolija, Sirije i Alcksandrije koje ćemo navesti s datum im a (2. dio, poglavlje III), ali čija signatura dok sam radio u Marseilleu još nije bila dovršena i koje označujem privremenim im enom fundusa Ferrenc. P o k r a jin s k i a r h iv B o u c h e s -d u -R h ô n e . — Tri dragocjena dokum enta: 1° Prvi arhiv Alžirskog konzulata na koje je istraživače upozorio R. Ousqucr. 2° Registar koji sadrži p opis robe koja je izlazila iz Marseillca kako bi bila uvezena u kraljevstvo godine 1543- Marseilleski admiralitet, IX B 198 fer. D okum ent doista sadrži tri izvoda: a) o d 15. siječ. 1543. d o 21. svib. 1543, popis »marsejske robe nam ijenjene izvozu u kraljevstvo«, ukratko, izvoz iz Marseillea u Francusku kopnenim putem , 1° 1 do 1° XLV; b) od 15. siječ. 1543. d o 28. svib. 1543, popis robe uvezene u Marseille, kopnenim ili morskim p utem iz kraljevstva (f° XLVI do 1° LXXV1), o d 16. siječ. 1543- do 18. svib. 1543, izvoz iz Marseillea prem a inozem stvu morskim putem , 1° LXXVIII d o 1° LXXXIX v°. 3° Popis potvrda o iskrcaju robe (iskrcane s brodova o d 1609. do 1645), Marseilleski admiralitet B LX 14. ALŽIR Arhivi bivše Vrhovne vlade Alžira (G.G.A.) posjedovali su neobičnu zbirku špa­ njolskih dokum enata, kopija i originala, podrijetlom iz misije Tiran od 1841. d o 1844. Katalog u kojem ima nekoliko pogrešaka sastavio je Jacqueton.

629

IZVOR]

U potpunosti sm o pročitali fundus, još prije rada na knjizi, što je bila prilika da uočim o neke pogreške u razvrstavanju i pogreške u slobodnim prijevodim a E. d e la Primaudaiea, Doc. inédits sur l'histoire d e l'occupation espagnole en A frique 15061564, Alžir, 1866, 324 str., koji uostalom objavljuje tek petinu alžirskih dokum enata. O s ta li k o r iš te n i a r h iv i. — Besançon, Pokrajinski arhiv Doubsa; T oulon, Gradski arhiv-, Cassis, Gradski arhiv; Orange, Gradski arhiv; Perpignan, Pokrajinski arhiv P.Oricntalcs; Rouen, Gradska knjižnica, Pokrajinski arhiv, Gradski arhiv; Abc, Knjižnica Mćjancs.

III. — TALIJANSKI ARHIVI GENOVA A rc h iv io d i S tato. — Četiri važne serije: 1° korespondencija sa Španjolskom: 1539-1390, od sveska 2.2411 (koji sadrži sam o nekoliko dokum enata agenta Angela I.ercani za godinu 1559) do sveska 6-2417; u nastavku su pregledani svesci sve d o sveska 58.2247 iz godine 1647; 2° tajna korespondencija s Carigradom, o d iznim nog značenja, od 1558. d o 1565, koja uključuje dva sveska 1.2169 i 2.2170. Obje serije spadaju u: I.eltere M inistri i nalaze se u rubrikama: Lettere M inistri Spagna i Lettere M inistri Cos/antinopoli; 3° obim na i razočaravajuća serija Lettere Consoli: Messina 1529-1609 (n° 2634), Napulj 1510-1610 (n° 2635), Palermo 1506-1601 (n° 2647), Trapani 1575-1632 (n° 2651), Civitavecchia 1563 (n° 2665), Alghero 15 1 0 -1 6 0 6 (n° 2668), Cagliari 1519-1601 (n° 2668), Alicante 1559-1652 (n° 2670), Barcelona 1522-1620 (n° 2670), lbiza 1512-1576 (n° 2674), Mallorca 1573-1600 (n° 2674), Sevilla 1512-1609 (n° 2674), Piša 1540-1619 (n° 2699), Venecija 1547-1601 (n° 2704), London, od 1651 (n° 2628), Amsterdam 1563-1620 (n° 2567), zapravo dokum enti iz 15. st. koji se odnose na Antwerpen; 4° važna serija spisa iz M agistrato d e l Riscatto degli Scbiavi (atti 659), za posljednje godine stoljeća. Osim tih serija konzultirao sam Lettere Ministri, Inghilterra, filza 1.2273 (15561558); D iversorum Corsicae, filza 125, i osobito sam popisao golem e registre Venuta terrae (1526-1797), C.aratorum occidentis (1536-1793), Caratorum O rientis (15711797), Caratorum veterum (1423-1584) koji s velikom preciznošću opisuju razvoj goleme genovske luke u posljednjih trideset godina stoljeća i kasnije. Imao sam sreću, u listopadu 1964, pronaći registar pom orskih osiguranja. Vidi sv. 1, str. 653A rc h iv io Civico. — U Palazzo Rosso sačuvani su dokum enti koji se odnose specijalno na grad Gcnovu, na djelatnost njezinih obrtnika (na Arte della Lana, od godine 1620), na kretanje lađa u 17. st. koje od rta Corse donose u Gcnovu drvo s otoka. Tu se nalazi i golemi svezak dokum enata koji se odnose na aktivnost marsejskih lađa: Consolato francesepressa la Repubblica — A tti relativi 1594-1597, n° 332. Francuski konzulat koji je pripao državi od 1594. d o 1597. vjerojatno je preuzela genovska kom una, i njime upravljala, ima daleko najbogatiju dokum entaciju, po mojim saznan­ jima, o marsejskoj trgovini na zapadnom Sredozemlju. Brojni su dokum enti koji se odnose na marsejsku trgovinu sa Španjolskom: kapetani lađa pitaju može li se ili ne ići u Španjolsku, jesu li ili nisu s njom u ratu? Odatle i raspitivanja kod kapetana brodova koji se vraćaju sa Sardinije ili iz Španjolske, a koja pokazuju u kojoj mjeri zapadni Mediteran vrvi marsejskim lađama.

630

R u k o p is n i izv o ri

VENECIJA lz Arcbivio (ii Stalo korišteni su sljedeći svežnjevi: Senato Sccreta, Dispacci Costantinopoli 1/Л, 2/B, 3/C, 4/D, od 1546. do 1564. (arhiv baila). Senato Secrcta, Dispacci Napoli 1. Cinque Savii alla Mercanzia. Buste 1, 2, 3, 4, 6, 8, 9, 26, 27. Rclazioni Collegio Secrcta 31, 38, 78. Capi del Cons° dei Dieci, Lettere di ambasciatori, Napulj, 58. Lettere ai Capi del cons° dei X. Spalato 281. Lettere commerciali XII ter, golema zbirka pomiješana s trgovačkim pismima s kraja stoljeća, napisanim u Veneciji, Peri, дЈсри i sirijskom Tripoliju. Arcbivio generale d i Venezia, Venecija, 1873, in-8°, daje opće karakteristike organizacije arhiva. Bio sam sretne ruke i u Arcbivio Notante, pridružen kao i drugdje, Arcbiviju d i Stato, pronašao sam m edu spisima bilježnika Andrce de Cattija, 3361 (srpanj 1590), dokum ent koji potvrđuje postojanje društva od 12 pomorskih osiguravatelja. Nakon prvog izdanja ove knjige proveo sam nekoliko mjeseci u Veneciji, pregle­ davajući, od 1450. do 1650, najveći dio dokum enata iz serije Senato Mar, Senato Terra, Senato Zecca, Cinque Savii alla Mercanzia, po red cjelovite korespondencije mletačkih ambasadora u Španjolskoj sve d o 1620. i, napokon, dragocjene A n n a /i d i Venezia koji su, prema službenim spisima, kronika događaja grada i svijeta, a koja se nastavlja u Sanudovim Diariima. Uvid u spise Arcbivio Notarile i Quarantia Criminale. U Veneciji sam također pregledao funduse Marciane i Musca Correr (fundus Dona delle Rose i Cicogna). FIRENCA A rcbivio d i S tato. — Sav svoj tru d usredotočio sam na medičejski fundus. Pregledao sam seriju fil z i korespondencije sa Španjolskom od 1559- d o 1581, od n° 4896 do n° 4913 (kao i svezak n° 4897 bis) i nastavio istraživanje sve d o 1590, koristeći veliki rukopisni sažetak serije. Osim te duge serije pregledao sam i svežnjeve 1829,2077, 2079, 2080, 2840, 2862, 2972, 4185, 4221, 4279, 4322. Listine 2077, 2079, 2080 odgovaraju livomskimp o rta ta m a iz kojih sam posudio dosta podataka za ovaj svoj rad. Medu Mise. Medici svežanj 123 nije dao ništa korisno, u svežnju 124 (1° 44) zabrana, s datumom iz 1589, cara svojim podanicim a da trguju s Englezima. Od 1949. ponovno sam radio na medičejskom fundusu, a osobito na obiteljskim spisima pohranjenim u Arhivu. B ib lio te c a N a z io n a le . — Iznim no bogat fundus Capponi preuzela je oko 1935. Uiblioteca. On sadrži zbirku trgovačkih knjiga te m oćne porodice. Na naše razdoblje odnose se registri 12 do 90; 107 d o 109; 112 do 129- Ova posljednja serija sadrži knjige različitih kompanija. Ovdje je riječ o cijelom jednom svijetu. Ti veliki registri svojom težinom i svojim dimenzijama nimalo ne olakšavaju posao. Jedino bi fotografiranje moglo omogućiti da se prevladaju teškoće u rukovanju. Pregledao sam sam o n 41, Libro g rande debitori e creditori d i Luigi e A lessandro Capponi, M ariotto M eretti e compagni d i Pisa 1571-1587. To je sjajna knjiga s naznakama cijena, mjenica, pom or­ skih osiguranja, najam nina, osvrt na trgovačku djelatnost, raspršenu kao što su sve djelatnosti u to vrijeme. Fundus Capponi sadrži seriju političkih, ekonom skih i povijesnih dokum enata, vrlo raznolikih, koje je bilo m oguće tek p ovršno pregledati. Mogli bism o ispisati cijelu knjigu nabrajajući sam o naslove tih dokum enata o Mcdicima, Firentinskoj Republici, Španjolskoj, Poljskoj, Kini, Turskoj i velikim događajima 16. stoljeća. Spom enim o stoga: jednu kroniku Firence od 1001. d o 1723. (Codice, C СХХХ, sv. 2); o Flandriji i Filipu

631

IZVOR]

II. iz 1578 (XXXIX, str. 360-375); o Siciliji iz 1546. (LXXXI1, n° 18), iz 1572. (XV, str. 6 3-112), o d 1600. do 1630. (CLXXXIX), str. 148 d o 196); o galijotima u Veneciji (XI, str. 153-157), o zlorabi mjenica, 1596. (XLI11, str. 274-287); o Lucci iz 1563. (II, str. 357-366); o Transilvaniji iz 1595. (XLV, str. 423-428); o Genovi, rasprava u obliku razgovora izm eđu Filipa II. i vojvode o d Albe (XXXVI, str. 205-269); o Genovi, oko 1575. (LXXXI, XVIII, II); jedan mletački izvještaj iz 1558. o Cipru (XIII, 266-293); izvještaj d. Filippa Pcrnistcna, carskog am basadora kod m oskovskog velikog kneza (XIV, 232-253); opis portugalskih brodova pristiglih u Villefranchc (XXXIX, str. 61-67). G ovor ambasa­ d ora turskog sultana na saboru u Frankfurtu, 27. stud. 1562. (XV, str. 274-277); o ugovoru o alaunu izm eđu pape i Cosima Medicija, 16. lip. 1552. (cassetta 7 a, n° XVIII); pism o Tom m asa Scicrlyja Ruggieru G oodlukcu, engleskom trgovcu u Livomu, Napulj, 14. srp. 1606. (LXXXI, n° 23 bis); o Španjolskoj Filipa II. (XI); o dvoru Filipa II, iz 1564. (LXXXII), iz 1576. (LXXXI, n° 9 bis), iz 1577. (IXXX1I, n ° 3); o Antoniju Perezu i Escovedu (XV, str. 262-269); o ugovoru o rudnicim a željeza na otoku Elbi, iz 1577. (casctta 8 a, n° 11), izvještaj o otoku (CLXI); sm rt Vincenza Serzellija (1578), jednog od najslavnijih razbojnika toga vrem ena (CLXI, CCLVI, CCXXXVII); o Toskani u vrijeme Ferdinanda I. (CCL, OOCIV); o novim kršćanima u Portugalu oko 1535. (HCXV1); o Portugalu iz 1571. (XXV, str. 109-127); o pom orskim operacijam a od 1570. d o 1573. (CCXV, CLXXII); o Selimovu daru D. Juan u nakon Lepanta (XL, str. 41-44); o Famagusti (LXXXII); o tursko-m letačkom miru, opravdanju signorijc — i o planovima D. Juana; o svađi M arcantonija Colonne i Andree Dorijc 1570; o planiranom osvajanju Portugala, 25. svib. 1579. (XV, str. 1-61); o prihodim a Napulja, 1618. (CCLVI1I); o prihodim a Karla V. (XI, str. 216-220); o trgovini Ancône (30Ü, str. 257-298); o mjenicama i novcu (cassetta 10 a, n° XVI); o Milanu (XV); o protivljenju Svete stolice ustupanju carstva Ferdinandu (L1X); o razlozima m ađarskog rata (LIX, str. 436-469); o tursko-perzijskom ratu 1577-1579 (LXXXII, n° 7); Cipriano Saracinelli prcklinjc Filipa II. da napusti rat protiv Francuske i da se okrene protiv Turčina (LVIII, str. 106-151). L a L a u r e n z ia n a . — I ovdje je također arhiv vrlo izmiješan, bogat nadasve povijesnim zbirkama nastalim u 17. i 18 sr., o Toskani, Napulju, Kreti, Valtellini; vlastoručna pisma Alessandra Fam esea (1518-1585), ashb. 1691, jedno neobjavljeno djelce o mjenicama Giovannija Sillija, Pratica d i Cambi, 1611, ashb. 647, jedan izvještaj o Egiptu i Crvenom moru. La retentione delte galee grosse della Illustrissim a Signoria d e Venecia in A llessandha con le navigazioni deU’a rm a ta d el Turco d a l M ar Rosso nell'lndia n el anno MD XXXVI, 371° Ashb 1484-1508 (Relatione d'Allessandria con la navigatione del Turco dal Mar Rosso nel’India, 1536, ashb. 1408), Libro d e M ercatanzia iz 16. st. (ashb. 1894); jedan traktat o plovidbi iz 17. st., ibid., 1660; jedno putovanje u Svetu zemlju iz 16. si., 1654; karte i dokum enti o Portugalu iz 17. st., 1291O b iteljsk i a r h iv i G u ic c ia r d tn i-C o r s i-S a lv ia ti. — Zahvaljujući ljubaznosti markiza Guicciardinija mogao sam raditi neko vrijeme u dragocjenim arhivima njegove porodice. Trgovačke knjige 1, 7, 8, 9 d o 15, 21 do 25 (od 1550. do 1563), 26 (libro da magazzino iz Messine 1551-1552), 27 d o 32 (1552-1571); II, 33 d o 48 (1542 do 1559); III, 49 do 59 (1554 do 1559); IV, 60 d o 64 (1565-1572); V, 65 do 67 (1582-1585); VI, 68 do 71 (1579-1590); Vll, 72 do 102 (1587 d o 1641); VIII, 103-130 (1582 do 1587); IX, 131-135 (1588-1591); X, 136 do 155 (1590-1602); XI, 156 d o 166 (15...? d o 1617); XII, 167 do 172 (1589 d o 1608); XIII, 173-202 (1592-1597). Kao i trgovačke knjige Capponijevih, i ove tvore cijeli jedan svijet, više od 200 velikih registara za naše razdoblje. Obilje materijala o cijenama, prijevozu, kupovini i preprodaji na kredit, o

632

R u k o p is n i iz v o r i

imovini svile, o trgovini sicilijanskog žila, papra i mirodija. Ovi su dokum enti kasnije bili preseljeni u firentinski Archivio di Stato. RIM Archivio d i Stato. — Dva predviđena istraživanja nisu bila osrvarcna; jedno letimično Annona e Grascia, 1595-1847 (Busta 2557), drugo vrlo precizno koje se odnosi na portale Civita Vecchije, ali zanim anje nam je opalo zato što gotovo svi sačuvani dokumenti potječu iz prve polovice stoljeća. NAPULJ Archivio d i Stato. — U Carte b'am esiane proučavao sam korespondenciju izaslanika Margarete od Parme i vojvode od Parme, od 1559, u seriji Spagna, od fascio I. do fascio VII, i zahvatio cjelovitu kopiju izvješća o izvozu iz luke Bari 1572, Dipcnclenzc dclla Sommaria, fascio 417, fascicolo 1°. Za naša prva istraživanja vrlo velik doprinos bio je iscrpan katalog što ga je na temelju dokum enata Sommarijc za nas izradio Л. Silvestri koji jc dao i brojne fotografije. Ti su dokum enti od kapitalnog značenja za povijest Napulja i Unutrašnjeg mora. Archivio m u n icipale. — Raspolažemo detaljnim katalogom Bartolomca Capassa, Calalogo ragionato d ei libri, registri, scritture esistenti nella sezione antica o p rim a serie de ll’arcbivio m unicipale d i N apoli 387-1808, Napulj, sv. 1, 1877, sv. II, 1899. — važnim zbog napom ena o institucijama, ali se tu i tam o jedva nazire proizvodni i trgovački život grada. Važni dokum enti o opskrbi žitom i uljem golemoga grada, Acquisli de'grani, 1540-1587, N 514; 1558, N 515; 1590-1803, N 516; Acquisto e trasporio de' grani, 1600, N 518; 1591-1617, N 532; 1594, N 533. PALERMO U tijeku moga proputovanja, u kolovozu 1932, Archivio di Stato i Archivio Comunale, koji su bili zatvoreni, dopustili su mi da u njima radim nekoliko dana i pregledam golem e registre. Sav moj tru d bio je posvećen bogatoj Biblioteci Comunale, gdje sam pregledao: opise Palerma, Q q E 56 i Q q E 31 (ovaj posljednji iz 17. stoljeća od Aurija Vicenza); Succcssi di Palermo, o d Palmerina, Qq D 84; kraljevska pisma potkralju Sicilije od 1560. d o 1590, 3 Q q E 34; raspravu o Siciliji, Q q F 221, Qq C 52, Qq F 80, Qq D 106,3 Q q C 19,1° 212 (i na španjolskom, Qq D 190) (1592), Relazione del Conte di Olivares (aw enim enti lasciati dal C onte Olivares, 1595), Qq C 16, izvješće o upravi nad otokom, Q qF 29; pism a kraljeva i potkraljeva Sicilije, 1556-1563,3 Q q C 35; različita pisma 1560-1596, 3 Qq E 34; pism o vojvode o d A lbuquerquca, srp. 1570, 3 Qq C 45, n° 25; Qq H 113 (n° 15, n° 17) i Qq F 231; 3 Qq C 36, n° 22; 3 Qq E 11 Camilliani, Descrizione delle m arine, Qq F 101; Itinerario..., Q q C 47; Pugnatore, Isloria d i Trapani, Qq F 61. 0 sicilijanskoj trgovini, 2 Qq E 66, n° 1; o trgovini žitom, 16. i 17. stoljeće, Qq D 74; pism o vojvode de Ferije o žitu (1603), 2 Q q C 96, n° 18; izvješće o sicilijanskim Židovima Antonina M ongitorea, Q q F 2 2 2 ,1° 213; izaslanici Régna od 1564. do 1603, 3 Q q B 69, P 339. O trgovini otoka Malte, Q q F 110, 1° 295; o prom jenam a srebrnog novca na Siciliji o d 1531. d o 1671, Q q F 113, F 22; naredbe vojvode Medine Ćeli, 1565, kopija, Q q F 113, F 32 d o 40; o Grcima koji su iz Albanije došli na Siciliju, izvješće Antonina M ongitorea, Qq E 32, F 81; biografska bilješka o Covarrubiasu, Qq G 24, n° 43; izvješće iz 18. st. o vrijednosti kastilijskog novca, Qq F 26, F 87; o sicilijanskom stanovništvu od 1501. d o 1715; izvješće Antonina M ongitorea, Q q H 12 0 ; o sicilijanskim

633

IZVOIU

razbojnicima (17. st.), Q q 0 89, n° 1; o nestašicam a i osobito o gladi 1591. u Palermu, Q q 11 14 bis, 1° 144. Carta al Rey nucstro S cnor de Piliberto virrey d e Sicilia sobre traer carne de Bcrveria, 10. trav. 1624, Qq D 56, n° 21,1° 259. O s ta li k o r iš te n i a r h iv i. — Torino, Pisa, Ancona, Milano, Livorno, Cagliari, Messina, Mantova (Archivio d i Stato) i M odena (Archivio di Stato).

IV. — VATIKANSKI ARHIV U vatikanskim arhivima, uz pom oć Hinojosinih izdanja i osobito onih P. Luciana Serrana; C o r r e s p o n d a n t dip lo m a t ica entre Espana y la S a n ta Sede d u ra n te el Pontificado de S. Pio V, 1566-1572, ograničio sam svoja istraživanja na proučavanje korespondencije nuncija u španjolskoj o d 1573. d o 1580, korespondencije u kojoj uostalom ima praznina (Spagna 7 do 27). Rad su mi olakšali savjeti m onsignora Tisscranda i ljubaznost Mgr Mcrcatija: a osobito niz sjajnih fotografija.

V. — DUBROVAČKI ARHIV Dubrovački je arhiv, iz razloga koje sm o često navodili, daleko najdragocjeniji od svih za naše poznavanje Sredozemlja. Tu se, kao i drugdje, tiskaju u zbijenim redovima uglavnom pisma rektora i njihovih savjetnika dubrovačkim am basadorim a i predstavni­ cima, kao i pisma koja su oni slali u Dubrovnik. Ta masa dokum enata čini dvije serije, pisma s Ponanta i pisma s Levanta (LP i LL), od kojih su ova posljednja točno označena pod općini im enom Lettere et com m issioni d i Levante. Istraživali sm o m edu pismima s Ponanta LP 1 (1566) d o LP 7 (1593), u seriji LL sam o registar LL 38 koji odgovara godini 1593- Oni koji bi upoznali te dubrovačke d o kum ente sam o kroz izdanje o Francescu Gunduliću, am basadoru Republike svetog Vlaha u Rimu, u vrijeme bitke kod Lepanta, a koje dugujem o grofu L. Vojnoviću, Depescben des Francesco Gondola, Gesandten d er Republik Ragusa b eiP iu sV . u n d Gregor XIII., Beč, 1909, mogli bi steći nimalo točnu predodžbu o uobičajenom načinu pregovaranja Republike, o udruženju trgovaca kao o političkoj zajednici. Dubrovački predstavnici ostaju trgovci kod kojih se naručuju žito, tkanine, velur, bakar, već prem a okolnostim a i potrebam a. Nema dakle ništa u toj korespondenciji o d uobičajenog tona Mlcčana, njihovih općih rasprava o ljudima i velikim, ali korisnim, i banalnim malim stvarima. Značenje Dubrovačkog arhiva nije sam o u tome. Onom e tko ima strpljenja i vremena da pregleda golem a Acta Consiliorum, ona pružaju priliku da uhvati na djelu jedan srednjovjekovni grad, neobično očuvan. Oni također nude, sačuvane zbog popi­ sivanja i pravnih rasprava, izvanredne dokum ente: mjenice, bilješke, pom orska osigu­ ranja, propise o participaciji, dokum ente o osnivanju društava, o nasljedstvima, o zapošljavanju posluge... Ti dokum enti dijele se na tri serije: Diversa d e Forts, Diversa d i Cancellaria, Diversa Notariae. Pregledao sam samo ove dvije posljednje. Diversa di Cancellaria, registre od 132 do 145, od 1545. do 1557. Diversa Notariae, registre 110, 1548-1551. Naprotiv, seriju Diversa d e Foris pregledao sam vrlo pažljivo za razdoblje od oko 1580. do 1600. (dokum enti se kronološki dijele na prilično neujednačen način m edu velike registre serije), i moje se čitanje proširilo o d broja 1 do broja XVI. Ostala istraživanja: Libro dogana n° 10, 1575-1576, XXI, 1, 12; XXI, 7, 3, i osobito XXII, 7, 4, o uvozima španjolske vune, koje je bilo teško dešifrirati i razumjeti. Napokon, skorašnja nabavka iz 1935, n° 44, Q uadem uccio dove s ’ba d a notare le robe cbe vanno o vengbono a lla giornata, cossi d 'am ici come le nostre, 20. pros. 1590 — 2. trav. 159L

634

Rukopisni izvori baca neobično svjerlo na aktivnost dubrovačkih trgovaca i posrednika okrenutih prema balkanskim putovima. Istaknuo sam zasluge g. Truhelke, dubrovačkog arhivara, dok sam tamo radio u tijeku zime 1935 — i svoje zahvalno prijateljstvo prem a njemu. Ali njegova zabrana da fotografiram dokum ente ustostručila mi je teškoće u istraživanju. Slučaj mi je ipak pomogao i pružio cijeli film serija Lettere d i Ponente, Diversa d i Cancellaria, Noli e Sicurlà, koji se danas čuva u Centre Historique (VI. odsjek), 54, rue de Varenne, Paris VIIe. S Albertom Tenentijem razvio sam taj beskrajni niz dragocjenih slika.

VI. — EUROPSKI ARHIVI IZVAN SREDOZEMLJA 1 FRANCUSKE Samo sam izdaleka upoznao austrijske i poljske arhive. Namjera mi je bila da upotpunim istraživanjem brojna djela koja su nam na raspolaganju, u spremištima arhiva, kako bih provjerio trgovačke struje u sm jeru Sredozemlja, a osobito kopnenim putem, da, ukratko, ustanovim i za druge gradove o no što je gđica von Ranke sjajno ustanovila za Kôln. U Rajnskoj pokrajini ima malo dokum enata: u Aachenu su doku­ menti nestali u požaru grada 1656, u Wormsu s uništenjem 1689, u Spcycru su dokumenti bili preuzeti u radovima Hansa Siegela, i ti su od malog značenja. Nisam imao nikakvih obavijesti o izvorima Koblenza, Mainza, još manje Frankfurta na Majni, čiji uspon posljednjih desetljeća stoljeća nameće tako velik problem . U Donjoj Nje­ mačkoj ništa u Stuttgartu ili M ünchenu, dok N ürnberg pruža velike izvore, čak i Augsburg. Bilo bi zanimljivo, nakon Stricdera i Veri Iccsa, bolje utvrditi ulogu njemačkih trgovaca u smjeru Lyona i Marseillea. Ništa ne znam o Ulmu. Naprotiv, istočnije, Leipzig i Dresden pružaju stvarne izvore. Sajmove u Frankfurtu na Odri posjećivali su sve do 1600. francuski i talijanski trgovci. Trgovina s jugom, koja se odnosila na vina, svilu i Boysalz, španjolsku sol, takozvanu biskajsku (Boy-Biskaja) i koja je dolazila nedvojbeno preko Hamburga. Boysalz je bio carska povlastica, tako da je car u Frankfurtu na Odri imao jedan Boyfactor. Dva dokum enta o toj trgovini, očuvana u Stadtarchivu u Frank­ furtu na Odri, potječu iz 1574. i 1597. Čini se da u Vroclavu izravna trgovina u smjeru Italije nije prešla 1450; nakon toga približnog datum a skrenula je, po teoriji H. Wcndta, vjerojatno prem a zapadu, u prilog gradovima češk e i Austrije. Najljepši odjel arhiva te Srednje Europe, okrenute prem a Sredozemlju, jest Beč, tada više političko središte Europe nego gospodarska m etropola, ali je, zbog političkih ili dinastičkih razloga, središte osluškivanja. Ni knjige, ni publikacije nisu iscrplc golema bogatstva Haus-, H of- und Siaats-Archiva, njihove korespondencije sa Španjolskom (Hof Korrcspondenz; Korrespondenz Varia), s Venecijom, Turskom, Rimom — s Maltom, Faszikel 11518 (sic) 1620; s D ubrovnikom, 1° 1 (1538-1708); s Gcnovom, lD 1 (1527-1710); s Italijom (Kleine Staaten), Fasz. 7 (Neapel 1498-1599); sa Sicilijom, I, 1530-1612: Hetrusca, I (1482-1620), Lusitana I (1513-1702). Ne računam o seriju Kricgsaktcn (Fasz. 21-33 za razdoblje 1559-1581)... Okolnosti mi nisu dopustile da ostvarim taj put, to nužno osluškivanje Sredozem lja s velike udaljenosti, prem a sjeveru, u unutrašnjost. U prethodnim sam recima sam o sažeo plan rada. Dodajem da jedno racionalno istraživanje ne bi ostavilo u sjeni gradove kao što su Gdanjsk, Lübeck, Hamburg i Bremen u njihovim pom orskim i ko p n e n im vezama s Unutrašnjim morem. Stoga, arhiv Antwcrpena i arhivi engleskih luka (još važniji od španjolskog fundusa u Điritish Museumu, Katalog P. Gayangosa), arhivi Nizozemske i skandinavskih zemalja, nisu izvan naše radoznalosti, kao ni arhivi Poljske, jer istina je da je cijela E uropa vezana za život i svjetlost Sredozemlja. Poslije 1949. jed n o sam vrijeme boravio u Beču; nekoliko

635

IZVOR]

elana radio sam u A ntw erpenu, Gdanjsku, Varia vi i Krakowu. Im ao sam poduži plodan boravak u L ondonu (British M useum i Record Office). U Ženevi sam, zahvaljujući važnim mikrofilmovima, iscrpno koristio zbirku Edouarda Fabrea (Archives d e la Maison d'Altamira) šio se čuva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (vidi Inventaire..., obj. Léopold Michel u: B ulletin H ispanique, 1914).

2. — Kartografski izvori Focl kartografskim izvorima podrazum ijevam o karte, crteže, planove i opise obala i putova. Dijelimo ih na dva velika odjeljka, nove izvore i stare izvore. A. — N o v i izv o r i. — Za num eraciju novih čitatelj neka se obrati svescima Géogr. Universelle, sv. VII, 1 i 2; sv. VIII, sv. XI, 1. Za popis španjolskih karata, služio sam se dragocjenim uputam a u ■.R evue de géographie d u Sud-O uest e t d es Pyrénées, 1932. Za ispašu, valja ukazati na veliku sintetičnu kartu Elli Müller, D ieH erdenw anderungen im Mittelmeergebiet, Peterm. M itteilungen, in-8°, 1938, reproduciranu u sv. I, str. 28-29. O berberskom Atlasu, kartografski pokušaji J. Drescha, vrlo originalni u prikazivanju ljudskih činjenica. Dvije pogodne karte, bez velike znanstvene vrijednosti, om ogućile su mi neke provjere: karta Male Azije (Turska-Sirija-Transjordanija, Palestina, Irak, Donji Egipat) u veličini 1: 1.500.000, 2. izdanje, Girard i Barrčre; i M ittelmeer u veličini 1: 5.000.000, M ünchen, Iro-Verlag, 1940. Naveliko sam se služio sjajnom serijom Instructions N autiques Hidrografske službe francuske m ornarice, br. 405 (Španjolska N i W); br. 356 (Afrika W); br. 345 (Španjolska S i П); br. 360 (južna Francuska, Alžir, Tunis); br. 368 (Italija W); br. 408 (Jadran); br. 348 i 349 (istočno Sredozemlje); br. 357 (Crno m ore iAzovsko more). Ii. — S ta r i izv o ri. — a) Nacionalna knjižnica u Parizu, Odjel karata i planova. \ 1425 Ita lo -ka ta lo n ski p o rtu la n (16, st.). Sredozemlje bez sirijskih obala, atlantskih obala od Škotske do Kanarskih otoka. (Vio oštećen, ukrašen španjolskim i portugalskim zastavicama, živo­ tinjama koje ilustriraju Afriku). tA 640 Portugalska k a rta pripisa n a Reinelu. Recto: Sredozemlje. Verso: Atlantik. (Vrlo bogato ukrašeni: brodovi ukrašeni portugalskim križem, grbo­ vima, crtežima gradova, Babilonskim tornjem , Jeruzalem s tomjevima). 1 1132 Karta Gospara Viegasa, 1534. Zapadno Sredozemlje, Atlantik. (Ukrasi: Ruže vjetrova.) 13 1134 Karla Gospara Viegasa, 1534. Istočno Sredozemlje. C 5097 Sredozemlje, Crveno more, Crno more, 1534?

636

Kartografski izvori Atlantik od Škotske do Dojadora. (Ukrašena zelenim planinama u obliku kupola.) Arhipelag (od Bospora d o juga Krete). Gc ЛЛ 567 Stiliziran rub obala u obliku zubaca (pripisano Vicgasu). Prema bilješci n a poleđini, prip isa n a Viegasu, 1534. Gc C 5096 Zapadno Sredozemlje, Atlantik (od Taranta do Azora). Prem a bilješci n a poleđini, p ripisana Viegasu, 1534. Gc D 7898 Grčka, dio Arhipelaga. Zbirka o d 8 a nonim nih portulana. Gc C 5086 Portugalski, prem a bilješci pripisanoj olovkom, kopije kane Dicga Homema (1558) iz British Museuma. List br. 4: Sredozemlje, Zapadna Europa, Azori. Gc D D 2007 3 lista, talijanski r a d iz 16. st., u kožnom uvezu. List 1: Egejsko more. List 2: Sredozemlje. (Vrlo lijep prijelom s likovima vladara, palmama, konvencionalnim crtežima gradova, dok su vedute Marseille» i Venecije studioznije.) Gc FF 14 410 A tlas G enovljanina B attiste Agnesea (1543), 12 listova. List 6: Sredozemlje u 3 dijela. Ge FF 14 411 Isto, veći format. Karta VesconteadiM aggiola, Genova, 1547. Gc C 5084 Sredozemlje, Aleksandrija-Gibraltar. Ge AA 626 Andreas Homem: Universa ac Navigabilis tolius terrarum orbis descriptio, Antwerpen, 1559. 10 listova. List br. 4: Sredozemlje, Arabija, Kaspijsko more. Ge DD 2003

Ge D 4497 Ge DD 2006

A tlas Diega H om em a, 1559. List 2: Zapadno Sredozemlje. List 3: Sredozemlje. List 4: Istočno Sredozemlje. List 6: Jadran. List 7: Grčka, Arhipelag. (Vrlo lijepo ukrašen: crteži planina, zastave, veduta Genovc, itd.) K retskiportulan, Georgia Sideri d ičio Calapodo, 1566. Sredozemlje. A tlas Diega H om em a (Venecija, 1574), 7 listova. 2: Zapadno Sredozemlje. 3: Italija, južni Jadran, središnje Sredozemlje. 4: Jadran. 5: Istočno Sredozemlje. 6: Arhipelag. 7: Crno more.

637

IZVORI

Ge DD 682

G c B 1133

Gc ЛЛ 570

(Vrlo različit od n° DD 2003: stroga om am entacija: ruže vjetrova.) A tlasJoarta M artinesa (Messina, 1589). 7 listova. 6: Sicilija, zapadna Kalabrija. 7: Sredozemlje. (Crteži gradova, afrički bcstijarij, zamišljena rijeka koja povezuje Crno m ore s Rajnom i Rhônom .) Portulan B artolom ea Olivesa (Messina, 1584). Europa, Sredozemlje. (Vrlo lijepo pism o, spom inje: Regina Saba, Prete Jani d e las Indias.) Portulan M aterna Prunesa, Maiorca, 1566. Sredozem lje, obale Zapadne Europe, o d Afrike d o Gambije.

(Ukrašen crtežima vladara po d njihovim šatorim a, od kralja Fcza d o velikog tatarskog kana, koji je vladao sjeveroistočnim dije­ lom Crnoga m ora, brojni afrički bestijariji, crteži Marscillca, Gcnove, Venecije.) M ateus Prunes, 1588. Ge C 5094 Sredozem lje o d Aleksandrije d o Maroka, obale Portugala. (Vrlo jednostavno ukrašen ružam a vjetrova.) Carta N avigatoria d e Jo a n Oliva (Messina, 1598). Ge C 2342 Sredozemlje, slike Barcelone (Marseille, Venecija, Genova i ostale luke prikazani su konvencionalno, palme, lavovi, slonovi.) Portulan V intiusa Dem etreia Volciusa Racbuseusa (in terra Libuani, Ge C 5095 1598). Sredozemlje. Vrlo detaljna Dalmacija. Fe FF 14 409 Anonimni portugalski atlas, takozvani atlas »vojvotkinje d e Berry« (kraj 16. ili početak 17. st.). 20 uvezanih karata. F. 3: Španjolska i zapadne obale Alžira, Maroka, zapadne Afrike. Gc DD 2012 A non im n i p o rtu la n iz 16. stoljeća. 2 lista: Sredozemlje, Egejsko more. (Ukrašen ružam a vjetrova, trostrukim crtežom kalvarije Judeje, ima­ ginarne rijeke.) Ge DD 2008 Portugalski p o rtu la n s kraja 16. stoljeća. 1. Sredozemlje, u uvezu. 2. Egejsko m ore. (Ukrašen zastavicama, vrpcama.) Ge DD 2009 A nonim n ifra n cu sko -ta lija n ski portulan, 16. stoljeće? 4 ledimice priljepljena lista. Sredozemlje, Arhipelag, zapadno Sredozemlje. (Sadrži svete slike naljepljene na kanu.) Ge C 5085 A nonim ni p ortulan iz 16. stoljeća. Sredozemlje. (Ukrašen likom redovnika, izrezanim i naljepljenim na Španjolsku.) 638

Kartografski izvori

Ge C 5100

Talijanski portulan iz 16. stoljeća.

Gc C 5083

A nonim ni p ortulan iz 16. stoljeća.

Ge C 2341

Genovski p ortulan iz 16. stoljeća.

Sredozemlje. (Vrlo precizan crtež.) Pokazuje Tripoli u rukama Španjolaca. (Lijepi crteži grbova i zastavica; kralj na kani Španjolske izlaže špa­ njolsko oružje.) Gc DD 2010

A nonim ni portulan.

Sredozemlje. 2 lista, ledimice zaljepljena. Gc D 7887

Portulan Arhipelaga.

Gc C 5093

Portulan Pranciscusa Olive, Messina, 1603.

Male vedute gradova, cnež Troje. (Vrlo ukrašen, crteži Marseillea, Barcelone, Gcnove, Venecije; ratni­ ci, zastave, itd.) N. Đ. — Postoji jedan portulan G el) 7889 Salvadora Olive, kojemu je točan datum (1635) bio izbrisan i preinačen u 1535. b) Arch ivo general d e Simancas. Serija planova i karata: 1. Costas tocantes a Argel y Bujia, 1602, П° 1951 a, 769 m. 2. Plan jedne urvrde poslan preko jednog vojnika, zarobljenog u Bcrbcriji (možda Soussi?) 22. ožuj. 1576, 0 m 490 х 0, 461, Pianos, Carpcta, 11, P 48. 3- Diseno del Golfo de Arzeo, tuš i boja, 28. pros. 1574, 0, 490 х 0, 424, ibid., P 102.

4. Plan Alžira oko 1603, 0, 4 2 6 x 0 , 301,C arpeta, I, P 53. 5. Plan carskog dvorca u Đejaiji, 1548, O, 418 х 0, 309, Carpcta, II, P 61-62. 6. Planovi utvrđivanja u Bejaiji, ibid., P 166 (0, 392 X 0, 294), P 167 (0, 326 х 0, 284), P 168 (0, 514 x 0, 362), 9- siječ. 1543. 7. Planovi M ers-el-Kebira (Oran, 20. pros. 1574), ibid., P s 98 i 99, 1 m 174 х 0, 4 3 2 — 0, 5 8 0 x 0 ,4 2 3 . 8. Nuovo disegno dell’arsenale di Messina, ibid., Ill, P 58. 9. Plan Mellile, tuš i boje, 0, 445 X 0, 320, E° 331. 10. Plan utvrđivanja Malte, E° 1145 (Pianos Carpeta, III, P 61). 11. Discgno de la c ittà d i Siragusa (Siracusa), E° 1146, ibid., Ill, P 63. 12. Traza del Rcino d e Murcia (oko 1562), П° 141 a, P 183, 0, 908 x 0, 214. 13. Nova tuniska utvrda, tuš i boje, Pianos, Ш, P 59, 1574 (0, 694 x 0, 585). 14. Dizcno del luette de T ûnez y la Golcta, Rim, 7. kol. 1574 (0, 457 x 0, 310), ibid., P 21. 15. Traza de la Goleta de T ûnez (tuš i boje) oko 1554 (0, 488 x 0, 348), ibid., Il, P 126. 16. Piano d e Điserta (tuš i boja), 1574, (0, 627 x 0, 577), ibid., P 60. 17. Pianta de la città di Palermo, E° 1146.

639

IZVORI

18. Dizenos (4) de la laguna d e Melilla hechos рог el Fraiin, Madrid, 4. list. 1576 (11, los 134 d o 137), (0, 533 х 0, 431, 0, 483 х 0, 315, 0, 439 х 0, 318, 0, 313 х 0, 216. 19. Plano de la Fortaleza de Argel, 1563, 0, 606 x 0, 448,1,1° 72. 20. Pianos de los fuertes de la Golcta, 19. siud. 1557 (0, 320 x 0, 217). Projekti, H° 483, 1° 174. 21. Traza de los torrconcs de Melilla, 24. velj. 1552 (0, 442 xO, 315), III, P 56. 22. Plan Penon de Velcza 1564 (tuš i boja) 0, 30 x 0, 209, ibid., P 19. 23. Karta Jadranskog m ora, E° 540.

3. — Tiskani izvori Nije nam nam jera davati opširan pregled literature posvećene Sredozem lju; bila bi nam potrebna cijela zbirka knjiga, i inventar bi još uvijek bio nep o tp u n . Nakon 1949. dokum entacija sc znam o povećala. Za sam u Španjolsku, In d ice H istorien Kspanol, koji je 1953. utem eljio J. Vicens Vives, dovoljno govori o tom razvoju naših saznanja. Također ne m ože biti govora ni o tom e da dam o sam o pregled pročitanih djela; ni on ne bi bio dovoljan da zamijeni cjelovitu bibliografiju. Da skratimo, ograničili sm o se (u prvom dijelu Л) na velika izdanja dokum enata, (u drugom dijelu D) na knjige i studije koje su služile za sam u organizaciju ove knjige, stupove i potpornje njezine grade, (u trećem dijelu C) na abecedni popis knjiga navedenih u bilješkama ili tekstu ovoga djela. Л. — VELIKA DOKUMENTARNA DJELA V elike z b ir k e . — Svaka zemlja, izravno ili neizravno vezana uz Sredozemlje, posjeduje svoje velike dokum entarne zbirke za 16. stoljeće. Najvažniji po svojoj punini i m udroj sažetosti izdanja je Calendar o f State Papers. M onumentalna Colecciôn de docum entos ineditos p a r a la historia d e Hspafia (skraćeno CODOIN), 112 sv., in -8°, bila je najbogatiji od naših tiskanih izvora. Od 1930-1931, posjedujem o, zahvaljujući Julianu Pazu sjajan katalog o zbirci, u dva dijela, Catalogo de la colecciôn..., sv. 1, Madrid, 1930, 728 str. in -8°; sv. II, Madrid, 1931, 870 str. in-8°, s kazalom osoba, imena mjesta i pojmova. Bit joj je sustavno analizirana u dragocjenom bibliografskom priručniku R. Sancheza Alonsa, Puentes d e !a historia espanola e bispano-am ericana, koji valja konzultirati u drugom izdanju iz 1927, ili trećem iz 1946. Italija, sa svoje strane, također pruža jednako veličanstvenu zbirku od Alberija, Re/azioni degli am basciatori veneti a l senato. Njome su se tako često služili povjesničari i na nju se pozivalo u svim prikazima o 16. stoljeću, da bism o mogli biti i nepravedni prem a njenim stvarnim bogatstvima. Nije li ipak opasno, zatvorenih očiju povjerovati tim Mlcčanima za koje se kaže da su bili m edu najboljim, ako ne i najbolji poznavatelji ljudi toga stoljeća? Dispacci i nisu toliko bitni, ali relazioni su rasprave, s manama i slabostima te vrste, a često i ponavljanjima prethodnih govornika... Kritike valja izreći na brzinu, ali ne i zaboraviti ih. Požalimo se, uz to, bez ograničenja na neprikladnost loše num erirane zbirke, bez dobrog kazala. Postoji, istina, jedna knjiga o sažetoj ekonomskoj povijesti Italije, kojoj je autor A. Pino Branca, La vita economica

640

Tiskani izvori ciegli stati italiani nei secoli XVI, XVII, XVIII, seconda le relazioni degli ambasciatori veneli, Catania, 1938, in-16, 515 str. Collection de docum ents inédits sur /'histoire d e France i njezin dio o Sredozem­ lju od 1550. do 1600. prikazuju brojna izdanja, a osobito ono E. Charričrea, Négocia­ tions de la France dans le Levant, Paris, 1040-1060, 4. sv. in-4°; ne manje klasičan rad Л. Desjardinsa, Négociations diplom atiques d e ta France avec la Toscane, Paris, 1859-1806, 6 sv. in-4°, Papiers d'État d u cardinal Granvelle, Paris, 1842-1852, 9. sv. јп-цо korisni, kako je poznato, u svim smjerovima, kao i Lettres d e Catherine deMédicis, Paris, 1880-1895, 10 sv. in-4°, koje je izdao H. de la Ferričre. iz Belgije — Nizozemske, koje su, uostalom kao i Filip 11., ostale vjerne rimskoj Crkvi — dolaze izdanja L. P. Gacharda, Correspondance de Philippe II sur les affaires des Pays-Bas (sve d o 1577), 1048-1079, 5 sv. in-4°; Correspondance d e Marguerite d ’A utriche avec Philippe II (1559-1565), 3 sv. in ^ i0, 1867-1881 (postoji nedavni nastavak J. S. Theissena) — napokon Edm onda Poulleta i Charlesa Piota, 12 sv. in-4°, Correspondance d u Cardinal Granvelle, 1566-1586, 1877-1896. Ta izdanja zanimaju našu temu samo zaobilazno. Na njemačkom jeziku valja zapamtiti četiri izdanja: češkog povjesničari J. Susta, Die romisebe K urie ttnd das K onzil von Trient tinter P ius IV, Beč, 1904-1914, 4 sv. in-8°; G. Turba, Venetianische Depescben vom Kaiserhofe, u bogatoj zbirci Nuntiaturberiebte aus Deutschland; Lanzovu klasičnu korespondenciju Karla V, Correspondenz des Kaisers KarlV, 111, 1550-1556, xx + 712 str. in -8°. Najkorisnije portugalsko izdanje je djelo Archiva diplom atico portuguez, čijih 10 knjiga nudi ponajprije korespondenciju portugalskih ambasadora u Rimu od 1550. do 1580. O stala i z d a n ja d ip lo m a ts k ih d o k u m e n a ta . — Pored tih velikih pothvata poduzet je i golem posao da se objave diplom atske isprave. Sređenije o d drugih, često kaligrafirane, čekale su i mamile izdavače. Jedna anegdota u Belgiji spominje da jc neki revni izdavač u prošlom stoljeću up o rn o nastojao poslati same dokum ente iz arhiva u tiskaru. Već pedeset ili sto godina, pa i više, povijest je uporna u toj zadaći čiji ćc rezultati, od 1850. do naših dana, obilježiti razdoblje historiografije. U Španjolskoj su znanstvenici obilno objavljivali radove o vezama Poluotoka s rimskom kurijom, pom alo zanem arenim u: Coleccićn d e docum entas ineditos. Ricardo de Hinojosa, Los despacbos de la diplo m a cia p o n tific a l en Hspana, izdao je, međutim, 1096. samo I. svezak svoga djela. Naprotiv, Lucianu Scrranu dugujem o četiri divna sveska: C o r r e s p o n d a n t d ip/om atica entre Hspana y la S anta Sede d u ra n te el Pontificado d eP io V, Madrid, 1914, u kojima se nalazi istodobno korespondencija nuncija u španjolskoj i korespondencija španjolskih am basadora u Rimu. Na jednom drugom području, na onom e veza s bečkim H absburgovcima, priključila se onom e što je objavio CODOIN, La correspondancia in éd ita d e G ui/lén d e San Clemente, em bajador en A/emania, sobre la intervenciôn d e Hspana en los successos d e Polonia y d e H ungria (1581-1608), obj. m arkiz o d Ayerbe, Saragossa, 1892. Najvažniji španjolski doprinos nedvojbeno je izdanje Real Academia d e la Historia o diplom atskoj korespondenciji između Francuske i Španjolske (prem a dokum entim a serije X koju je 1943- vratila francuska vlada), pod naslovom: Negociaciones con Francia, 9 objavljenih svezaka (1950-1955) od godine 1559. d o 21. list. 1567. U Italiji sam o djelom ična izdanja: G. Berchet, La Repubblica d i Venezia e la Persia, Torino, 1865; o d istoga, R elazioni d ei consoli veneti nella Soria, 1886. Izvrstan

641

IZVORI

doprinos: La l.ega d i Lepanto nelcarteggio in ed ito d i Luys d e Torres, obj. Л. Dragonetti d c Torres, Torino, 1931; Mario Drunciti i Eligio Vitale, Corrispondenza d a M a d rid d i Leonardo P o n d 1570-1573, Venezia, Rim, 1963, 2 sv. in-4°. O dubrovačkoj diplomaciji, P ie Pepescben des Francesco G ondola G esandten der Republik Ragusa bei P ius V, u n d Gregor XIII., 1570-1573,1909. Na njem ačkom jeziku, staro djelo Matthiasa Kocha, Q uellen z u r Gescbicbte des Kaisers M axim ilia n II., Leipzig, 2 sv. 1857, i Viktora Dibla, F am ilienkorrespondenz M axim ilia n s II., i Dollingera, D okum ente z u r Gescbicbte Karls V , P hilips II. u n d ibrer Zeit, Regensburg, 1862, in -8°. Za tako poznata pism a Đusbcca, carskog am basadora kod Sulejmana, koristio sam, u nedostatku drugog izdanja, njihovo francusko izdanje, Lettres d u Baron d e Busbec, obj. opat de Foy, Paris, 1748, 3 sv. in-12. Metlu belgijskim radovima koje valja upam titi sv. 1, Corresponadnce d e la Cour d'Espagne sur les affaires des Pays-Bas, 1598-1621, Bruxelles, 1923, obj. Lonchay i Cuvcllicr, gr. in. -4°, i Correspondance d 'O tta vio M irto Frangipani, p rem ier nonce de Flandre (1596-1606), 2 sv. koja su objavili (1596-1598), I, 1924, L. Van d e r Essen, II, 1932, Armand Louant. U Francuskoj su radovi daleko najobilniji i najvažniji, istodobno zbog kvalitete, broja izdanja i značenja geografskog položaja Francuske za Sredozemlje. Možemo, bez šovinizma, istaknuti da su ambasadori, svećenici, ljudi od mača, koje Francuska šalje u inozemstvo, sprem ni da razum iju i da se informiraju, okretni i pravični... Jed an Four* quevaux u Španjolskoj, a o n dakako nije jedan o d najboljih, obavještava na razini svojih kolega i suparnika iz Italije... O d izdanja valja spom enuti: Alexandre Teulet, Relations p o litiques d e la France et de l'Espagne avec l'Ecosse a u XVIe sičele, 5 sv. in-8°, Paris, 1862. (pokriva razdoblje 1515-1588), djelo koje je okren u to prem a velikom sjeveru i sam o je djelom ično korisno za naše proučavanje; također Correspondance p o litiq u e de MM. de C astillon et de Mari/lac, am bassadeurs d e France en Angleterre (1537-1542), Paris, 1885, obj. Jean Kaulek; Correspondance p o litiq u e d'O det d e Selve, francuskog am basadora u Engleskoj (1546-1549), obj. Germain Lefčvre-Pontalis, Paris, 1888; A m bassades de MM. de N oailles en Angleterre, obj. opat Vertot, 1763, 5 sv.. Correspon­ dance de la M othe Fénelon, am bassadeur d e France en Angleterre d e 1568 à 1575, 7 sv., Paris i London, 1838-1840 (ur. Charles Puzton Cooper); M ission d e Jean de Thumery, sieur de Boissise, 1598-1602 (u Engelskoj), obj. P. Laffleurdc Kermaignant, Paris, 1886 (dali su m nogo detalja o općoj politici), lzravnija veza s našom temom, Jean Nicot, am bassadeur de France en Portugal a u XVIe siècle. Sa correspondance diplom a­ tique inédite, obj. Edm ond Falgairollc, Paris, 1897, i u žarištu te terne, Correspondance de B abou d e la Bourdaisiére, évêque d'Angoulême, d epuis cardinal, am bassadeur de France à Rome, obj. Henry et Loriquet, Paris, 1859. D om inique d u Gabre, trésorier des arm ées à Ferrare (1552-1554), am bassadeur d e France à Venise (1555-1557); corre­ spondance politique, Paris, 1905, obj. A. Vitalis \ Ambassade en Espagne d e Jean Ébrard, seigneur d e Saint-Su/pice, obj. E. Cabié, Albi, 1903; Dépêches d e M. d e Fourquevaux, am bassadeur d u roi Charles IV en Espagne, 1565-1572, 3 sv., Paris, 1896-1904, obj. C. Douais, i Lettres d e Charles DC à M. de Fourquevaux, 1565-1572, Paris, 1897, obj. isti autor. Oba su izdanja odlična, kao i Dépêches diplom atiques d e M. de Longlée, francuskoga građanina u Španjolskoj, 1582-1590, obj. Albert Mousset, Paris, 1912. Dodat ću dva kratka djela, Lettres inédites d u roi Henri IV à M onsieur de Villiers, am bassadeur à Venise, 1601, obj. Eugčne Halphen, 1067; Lettres à M. d e Sillery,

642

Tiskani izvori am bassadeur à Rome, od 1. trav. do 27. lip. 1б 0 1 ,1866, obj. EugČne Halphen, i Lettres de Henri IV a u com te de la Rocbepot, am bassadeur en Espagne, 1600-1601, obj. P. LalTleur de Kcrmaignant, Pariz, 1889. Dovoljna su da nas uvedu u novu francusku klimu — za vladavine Henrika IV. — koju će naš rad jedva spom enuti. Navedimo, da zaključimo tu bilancu francuske djelatnosti, Correspondance d u Cardinal François d e Tournon, Paris, 1946, obj. Michel François, kao spoj političke i diplomatske povijesti, svojim 4, 5. i 6. dijelom izravno zanima naše razdoblje i naš rad. Nisam mogao uklopiti u tekst poglavlja I. (1. dio) i 1. (3. dio) sve korisne reference iz toga vrijednog djela: str. 318, 15. svib. 1556, bijedno stanje običaja i neznanja korzikanskog svećenstva; str. 277-281 : zaključenje primirja s Julijem 111, 29. trav. 1552, kojem 15. svib. uvečer pristupa i Karlo V, oslobađa francuske snage angažirane u Parmi i objašnjava početak sienskog rata, 26. lip. 1552; Francuzi i carske snage su tada u potrazi za učinkovitim zauzimanjem položaja na talijanskoj šahovskoj ploči: »Uspjeh sienskog pothvata neobično je povećao ugled kralja u Italiji, a papa i signoria iz Venecije tome se osobito raduju«, pismo kardinala, kolovoz 1552, str. 281. Nije li opet pitanje prestiža to koje odlučuje o pohodu na Korziku, 1553? Povodom te »nezgodne« operacije, Michel François ponavlja tumačenje koje je iznio u svom izvješću: Albisse d el Bene, su rintendant des fin a n ces françaises en Italie, 1551-1556 (B. de l'Ec. des Chartes, 1933), rasvjetljujući ulogu kardinala de Ferrarc, koji će dati svoj vlastiti novac za taj pothvat. Nezgodna? Mnoge pojedinosti i bilješke o sienskom pitanju om ogućuju da se naznači politika nećaka Pavla IV, kao i atmosfera u Rimu, u »nerazumno« vrijeme Pavla IV. Pamtim, nakon 1559, čudnu promjenu kardinala dcT oum ona, ili radije njegovo svjedočenje o začuđujućoj promjeni francuske klime. Počinje novo doba. Pogledajte žestoko kardinalovo pismo kralju, 14. lip. 1559 (str. 397), protiv »stjenica«, tih heretika u Francuskoj, riječ koju ponavlja istog dana (str. 398) u pismu konetablu, ili u onom »kolaboracionističkom« pism u Filipu II, 30. siječ. 1561, str. 426-427? Napokon, str. 373, izvrsna napom ena o Veneciji, 17. ruj. 1558, i o njezinoj politici bilancie, Mlečani žele m ir »jer se boje da će im pobjednik biti strašan«. Poslije 1949, jedino važno izdanje odnosi se na Acta N un tia tu ra e Gallicae, koje su objavili Université G régorienne i École Française iz Rima. Izašli su: Correspondance des nonces en France Carpi et Ferrerio (1535-1540) , obj. J. Lestocquoy, 1961 ; Girolamo Ragaszoni, évêque d e Bergame, nonce en France. Correspondance d e sa nonciature, 1583-1586, obj. Pierre Diet, 1962. D o k u m e n ti n a r u b u d ip lo m a ts k e p o v ije sti. — Navedena djela ukazuju na goleme napore koji su ostvareni na planu diplom atske povijesti. Na drugim planovima rezultati su daleko od toga da budu blistavi. Spom ena vrijedni u pogledu političke povijesti ili biografije velikih ličnosti, ipak su previše laki kada je riječ o ekonomskom , društvenom, kulturnom životu ili povijesti tehnika. 1° Za Portugal ipak valja spom enuti djelo H istoria tragico-m aritim a, Bernarda Gomesa de Brita, 1. izd., Usabon, 2 sv., 1735-1736, 2. izd., 1904-1909, 12 sv. (U. N.. 8° Z 18. 199 (40), iako se odnosi ponajprije na Atlantik i Indijski ocean. Ali oceani diktiraju život Unutrašnjeg m ora. 2° Za Španjolsku, staro i dragocjeno izdanje N ueva Recopilaciûn d e las leyes; zbirka A d a s de las Cortes d e Castilla, 1563-1623, 39 sv., Madrid, 1861-1915, koju valja nadopuniti, prije 1563, sveskom V. Cortes d e los antiguos reinos d e Leon y Castilla; zbirka kojom smo se m alo služili, Doc. in éd ito sp a ra la historia deAragćn; dragocjena zbirka Libros raros o curiosos, sv. XIX, Tres re/aciones bistoricas (Gibraltar, los Gclves,

643

IZVORI

Alcazarquivir, 1540, 1560, 1578), Madrid, 1899; Cartas y a visos dirigidos a D. J. de Zuniga, v irreyd eN a p o lesen 1581, Madrid, 1887. Dva sveska neobjavljenih Gachardovih pisama, Retraite et m o rt d e C har/es-Q uint a u m a n a s tir e d e Yuste, 2 'sv ., in -8°, Bruxelles, 1854-1855, daju gotovo isti pregled; također, o p et Gacharde, Lettres de Philippe II à ses fille s les infantes Isabelle et Catherine, écrites p e n d a n t son voyage a u Portugal, 1581-1583, Paris, 1884, odličan materijal u prilog Razboritom kralju. M nogo sam posudio iz dva izdanja o regionalnoj povijesti, o d kojih se jedna odnosi na Aragon, Carlosa Riba y Garcia, E l consejo suprem o d e A ra g ô n en el reinado d e Felipe U, Madrid, 1914, objavljena prem a bogatom španjolskom fundusu British M uscuma, sv. U. i 111. ponovljenog izdanja Darija d e Areitija klasičnog djela Fidcla de Sagarminage, E l g o b iem o y regim en fo r a i d e l senorio d e Viscaya, sv. II, 1577-1589, Bilbao, 1932, sv. Ill, 1590-1596, Bilbao, 1934. Služio sam sc također i raznovrsnom i velikom zbirkom , ne recimo političkih i ekonom skih dokum enata, već onih koji imaju ekonom sko i političko značenje, Lcrnjga, M em orias p o litic o s y econom icas sobre los frutos, comercio, fa b ric a s y m in a s d e Espana, 45. sv. in-4°, Madrid, 1745. Medu najbolje doprinose spadaju još: a) Pothvat, započet prilikom četiristote obljetnice rođenja Filipa II. (1927), jedne nove zbirke neobjavljenih dokum enata posvećenih njegovoj vladavini (program koji je — kao i svaki program — teško dovršiti, i koji to nikada n e m ože biti — u: Boletin de la Com isiôn d e M onum entos histo rico sy a rtistic o sd e la p ro vin cia d e Valladolid, I, 2. srp.-ruj. 1925). Zbirka ima isti naziv kao CODOIN. Objavljeni su: sv. I, o Tridentskom koncilu (1530-1552), sv. 11. o Nepobjedivoj arm adi (1587-1589), XV-488 str., 1929, obj. G. P. Enrique H errera Oria; Consultas d el consejo d e Estado, 1930, obj. Mariano Alcocer, ali ništa nisam mogao doznati o planiranim svescima: Portugal; Èxpediciones a Levante, Lepanto, Moriscos, itd. Jaim cu Salvi dugujem o La orden d e M alta y las acetones espanolas contra T urcosy Berberiscos en los siglosXVIy XVII, 1944, 448 str. in-4°. b) Re/aciones lopograficas (istraživanja rađena po nalogu Filipa 11, u španjolskim pucblosim a 1575- i 1578) čuvaju se u Escorialu. Postoji i katalog oca Miguelcza, Las relaciones historico-geograficas de los pu eb lo s d e Espana hecbas p a r orden d e Felipe II, Madrid, 1915; kolektivni osvrt, Ortega Ribio, Relaciones topografica d e Espana. Lo m a s interesante d e cllas eseogido..., Madrid, 1918. Napokon, dva nepotpuna izdanja za biskupiju Cuenca i za pokrajinu Guadalajara: Relaciones lopograficas d e Espana. Relaciones de pueblos que pertenecen hoy a la pro vin cia d e G uadalajara, obj. Juan Catalina Garcia i Manuel Perez Villamil, Madrid, 1905-1915, 7 sv. (sv. X1.1 do XLV11 Memoriala, Ilistorico espahol). Taj dragocjeni dokum ent nalazi se u Bibl. Sorbonne, Relaciones de pueblos d e la diocesis d e Cuenca, bêchas p a r orden d e Felipe II, obj. P. J. Zarco Cuevas, Cuenca, 1925, 2 sv. Valja ukazati na važna izdanja Carmela Vinasa i Ramona Paza, Relaciones de los pueblos d e Espana o rd en a d a sp a r Felipe II: Provincia de M adrid, 2 sv., 1949; Provincia de Toledo, 3 sv., 1951-1963; Noël Salomon, La cam pagne de Nouvelle Castille à la f i n d u XVIe siècle d'après les Relaciones topograficas, 1964. 3° U Sjevernoj Africi, ukažimo na obim nu Collection des Sources inédites de l ’histoire d u Maroc, okrenutu prem a Atlantiku ili koja doseže jedva godinu 1550; o španjolskim utvrdama na rubu Sredozemlja, već navedeno izdanje Primaudaica zaustav-

644

T is k a n i izv o ri

Ijn se kod 1564. godine; izdanje arhiva Francuskog konzulata u Tunisu, Pierrea Granehampa, La France en Tunisie à la f in d u XVIe sičc/e, 1582-1600, Tunis, 1920, najvažniji je sjevernoafrički doprinos povijesti Sredozemlja; sv. VI. (1551-1575) Histoire d ’Oran, generala Didicra, Oran, 1929, može upotrijebiti samo onaj tko već poznaje izvore koje je objavio autor. 4° Iz goleme mase izdanja o Italiji izdvojit ćemo: Магсо Formcntini, Rivista starica delict d om inazione spagnola sul ducato d i M ilano colla pubblicazione d i 500 e più document! ufficiali inediti, Milano, 1872; Vladimir Lamansky, Secrets d ’E tat de Venise, docum ents extraits, notices et études, Pctrograd, 1884, zbirka je iznimnoga značenja; isto tako, o Napulju, izdanje miješanih dokum enata, IX. sv. Archivât srorico italiano, Firenze, 1846. Dokum enti o društvenoj povijesti prilično su rijetki da bi se moglo ocijeniti izdanje Nina Cortesca, Feudi e Feudatari napo/etani della p rim a metci del Cinquecento (prem a dokum entim a Simancasa), Napulj, 1951. Valja spomenuti brojna izdanja koja se odnose na Siciliju: Corrispondenza particolare d i C.arlo d'Aragona, Présidente de l Regno, con Filippo II (Doc. perservire alia storia tli Sicilia, 1. serija, 11), obj. S. V. Dozzo i G. Salvo Cozzo, 1879, i ibid., 4. serija, IV, Le fortificazioni d i Palermo ne! secolo XVI. Relazione dette cose d i Sicilia f a t ta d a D. F erdinanda Gonzaga a/l'imperatore Carlo V (1546), 1896. 5° U Francuskoj, velika zbirka g. Pardessusa, Collection des lois m aritim es antérieures a u XVIIIe siècle, Paris, 1837, 6. sv., ostaje dragocjeno pomagalo. 6° O balkanskim, egipatskim, sirijskim i turskim dokum entim a (ima i turskih rukopisa, jedna bibliografija i turski časopisi), m ogao sam jedino prikupiti naslove. N. lorga, (ispiti Rom eni in Venezia, 1570-1610, Bukurešt, 1932, bolje bi učinio da je objavio dokum ente koje je imao u rukam a nego što ih je prikazao u obliku priče koja krnji smisao korištenih pisama. 7° Poslužile su mi i lijepe zbirke o Hakluytovim putovanjima, The principal navigations, voiages, traffiques a n d discoveries o f the englisb Nation, 3 sv., London, 1598, 1599, 1600. (Moje se reference o dnose na to izdanje) i na izdanje Johna Harrisa, Navigantium a tque itinerantium bibliotheca, 2. sv., London, 1745. 8° Velika izdanja ekonomskih dokum enata za 16. st. o dnose se ponajprije na zemlje sjevera, Antwerpen i Augsburg. Za Antwerpen, sporna su, ali i dragocjena izdanja Denucća. Za Augsburg, izdanja koja se o dnose na Fuggcrove: najzanimljivija za nas su: Aloys Schulte, Die Fugger in Rom, 2 sv., Leipzig, 1904; W citnauer, Venezianischer Handel der Fugger, 1931 ; Johannes Kleinpaul, D ie F'uggerzeitungen, 1568-1605, Leip­ zig, 1921. O podrijetlu i značenju tih dokum enata Nacionalne knjižnice iz Beča, M. A. H. Fitzler, D ie Entstebung der sogenannten Fuggerzeitungen in d er W iener Nationalbibliotbek, Beč, Rohrer, 1937; ekonom ska vrijednost tih novina Fuggerovih u: Kcmpter, Die wirtsebaftliehe Bericbterstattung in d en sogenannten Fuggerzeitungen, München, 1936. Postoji i jedan engleski prijevod: Fugger News-Letters 1568-1605, 2. sv., London, 1924. i 1926, sv. I. od Victora von Klarwilla i Pauline de Chary, sv. II. od L. S. Вугпеа. 9° Ukažimo napokon na najveći doprinos poznavanju ekonom ske zbilje 16. st., m eđunarodni doprinos, iako je oživotvorenje francusko i pripisuje se djelatnosti Centra za povijesna istraživanja VI. odsjeka École Pratique des Hautes Études, 54, rue de Varenne, Paris, VIIe. Navodim, bez reda: Fernand Braudel i Ruggiero Romano, Navires et marchandises à l'entrée d u p o r t d e Livourne, 1547-1611, 1951 (upotpunio i nastavio Maurice Carmona); Huguette i Pierre C haunu, Séville e t l ’A tlantique d e 1504 à 1650, 12 sv., 1955-1960; Alberto Tenenti, Naufrages, corsaires et assurances m a ritim es à

645

IZVORI

Venise d'après les notaires Catti el Spinelli, 1502-1609, 1959; Renée D oehacrd, Études anversoises, 3 sv., 1962; M. Baulant, le ttre s d e négociants m arseillais{ les frères H erm in e (1570-1612), 1953; José Gentil da Silva, Lettres m a rch a n d es d es Rodrigues d'Hvora et Veiga (1595-1607), 1956; Ugo Tucci, Lettres d 'u n m a rc h a n d vénitien, A ndrea Berengo, 155.3-1556,1957; José Gentil da Silva, le ttre s d e Lisbonne, 1563-1578, 1959; Valentin Vazquez d e Prada, Lettres m a rch a n d es d'Anvers, 4 sv., I960; Dom enico Gioffrč, Gênes et les fo ire s d e change, I960; Corrado Marciani, Lettres d e change, a u x fo ire s d e Lanciano, 1962; Felipe Ruiz Martin, Lettres m a rch a n d es échangées entre Florence et M edina d el Campo, 1965; Édouard Baraticr, La dém ographie provençale d u XIIIe a u XVIe siècle, 1961; Léopold Chatcnay, Vie d e Charles Esprinchard, Rocbelais, et jo u r n a l d e ses voyages a u XVIe siècle, 1957; Xavier Л. Flores, lœ »peso p o litic o d e todo el m u n d o « d A n th o n y Shirley, 1963Dodajem tim knjigama veličanstveno djelo Modesta Ulloe, kubanskog povje­ sničara, La H acienda real de C astilla en el rein a d o d e Felipe II, Rim, 1963. B .— TEMELJNA DJELA 1° Za o p ć u o rije n ta c iju o k n jiz i. — Na prvom e mjestu, djela Henrija Pircnnca, Les Villes d u M oyen Age; M ahom et et Charlemagne. Stranice na kojima sam se najviše zadržao jesu one koje je Vidal de La Blache posvetio Sredozem lju u svojim Principes de Géographie hum aine, obj. E. de M artonnc, 1922. Za cijelo Sredozem lje, u početku sam se oslanjao na klasično djelo Alfreda Philippsona, D as Mitte/meergebiet, koje sam, prem a prilikama, čitao i pročitavao u drugom izdanju iz 1904, Leipzig (postoji i 4. izdanje, objavljeno 1922). Smatram tu knjigu rem ek-djelom dokum entarne preciznosti. Mnogo dugujem vrlo obaviještenoj knjizi Charlesa Paraina, La M éditerranée: les ho m m es et leurs travaux, Paris, 1936; m onum entalnom djelu Maximiliena Sorrea, Lesfo n d em e n ts d e la géographie humaine, Paris, 4 sv., 1943-1952, i knjizi Vue générale d e la M éditerranée, Andréa Siegûrieda, 1943. 2° Povijest i lju d sk a sre d in a . — U prilog toj po vijesti vezanoj u z tlo, ili bolje, sredini, okolini ljudi, navodim cjelokupno djelo Victora Bćrarda, helenista, putnika, diplom ata; cjelokupno djelo Alfreda Jardéa, tako o tvoreno prem a geografskoj stvarno­ sti; tijelo Julcsa Siona, raspršeno u člancima. Još se više pozivam na cjelokupno djelo Émilea-Félixa Gautiera koje današnja kritika osporava u njegovim detaljima, dok je problem možda u tom e da se nastavi njegov opći polet. U tom opusu upućujem osobito na: Siècles obscurs a u Maghreb, 1927. (u svojem posljednjem obliku Le passé d e l'Afrique d u Nord, 1952), M oeurs et Coutumes des M usulmans, 2. izd., 1959, i onaj kratki i jednostavni program , Le cadre géographique de l'histoire en Algérie, Histoire et Historiens d e l ’A lgérie, 1931, sir. 17-35. Navodim i dugi, važan članak AICreda Hettnera, »Der Islam u n d die orientalischc Kultur«, u: Geogr. Zeitung, 1932, iz kojega sam, kao i iz cijele njemačke geografske škole, m nogo preuzeo. (Bibliografija u prikladnom priručniku Huga Hassingera, Geograpbisehe G rundlagen der Geschichte, Freiburg Br. 1931, 2. izd., 1953. 3° Povijest s tru k tu ra . — Budući da još ništa nije postojalo u golem om području strukturne ili strukturalne povijesti, m orao sam sam m nogo graditi i riskirati, i to više sam se oslonio na nekoliko djela istraživača, na tada neobjavljeni rad Pietra Sardelle, Nouvelles et Spéculations à Venise, 1948 (prem a D iarii od Sanuda), čiji sam rukopis

646

T isk a n i izv o ri

pročitao; na posthum no golem o djelo Juliusa Belocha, Bevolkerungsgescbichte Italiens, 3 Sv.; na m onumentalnu studiju o cijenama u Španjolskoj, fiarla J. Hamiltona, American Treasure a n d the Price Revolution in Spain, 1501—1550,1934; na novu studiju Frederica C. Lanca, Venetian Ships a n d Shipbuilders o f the Renaissance, Baltimore, 1934, franc, prij., 1965; na još uvijek korisno djelo Richarda Ehrcnburga, Das Zeitaher der Rugger, Jena, 1922, 2 sv., o kojemu je Л.-Е. Sayous izrekao previše zla da bi ga se ozbiljno poslušalo; na knjigu Emsta Schafera, D erkim ige. span, oberste Indienrat, sv. 1, 1936: na istraživanja A nala posvećenih plemstvu; na m onum entalnu tezu Marccla Baiaillona, Érasme et l'tspagne, Paris, 1937; na klasične radove Ernsta Schafera, li. z u r Gesch. des span. Protestantismus, 3 sv., 1902; Benedetta Crocca, La Spagna nella vita italiana durante la Rinascenza, Bari, 1922; Ludwiga Pfandla, Gescbicbte der span. Literaturin ibrer Bliitzeit, 1929; napokon, Émilea Mâlea, Art religieux après le Concile d e Trente, 1932. O odnosim a strukture i konjunkture, knjiga od općeg interesa za otpočinjanje rasprave ostaje: Ernest Labrousse, La crise d e l'économ ie française à la f in de l ’A ncien Régime et au début d e la Révolution, 1944. 4° Za d o g a d a jn u p ovijest, nižu se, prožimaju i nadomještaju brojna ostvarenja: najbolje studije do sada izašle, dakako, jesu: O. de Tôrnc, D on Ju a n d ’A utricbe, 2 sv., Helsingfors, 1915- i 1928, bogato i izvrsno dokum entirana, savršena stila, i Van der Essena, Alexandre Hamese, 1545-1592, 1933. i si.; najbolje studije događaja su: L'expé­ dition espagnole de 1560 contre l'île de Djerba, Paris, 1913, i Félix 1lartlaub, Don Juan dAustria a n d d ie Scblacht bei Lepanto, Berlin, 1940; najbolji opisi, klasična djela Luciena Romiera, Les origines politiqu es des guerres d e religion, 1913, 2 sv.; La conjuration d ’A mboise, 1923; Catholiques et huguenots à la Cour d e Charles DC, 1924; Le royaume d e Catherine d e Médicis, 2 sv., 1925; La Liga d e Lepanto, P. L. Scrrana, 2 sv., 1918-1919, i uvijek koristan rad Martina Philippsona, £ ш M inisterium tinier Philipp II., Kardinal Granvella a m spaniseben Hofe, Berlin, 1895. Navedimo također neiscrpne izvore obavijesti, velike učene knjige L. von Pastora, Gescbicbte der Pdpste. Osim sv. X. (naveli sm o ga prem a njemačkom izdanju), sve naše reference o dnose se na francuski prijevod toga djela. 5° Priručnici, te m e ljn a d je la i z b o rn ic i o S red o zem lju . — Svi priručnici kojima sam se služio, Fuetera, Platzhofla, C. Lozzija, Đarbagalla, Kulischcra, Dorcna, Gcorga Mentza, Stàhlina, Luzzatla, Segrea, Zinkciscna, Hammcrn, Lavissca, Đallcsterosa, Agnada Bleve, Altamire, R. Konetzkea (G. des spanischen u. portugiesischen Volkes, sv. Vili. Grosse Weltgescbicbte, Leipzig, 1941), Damiâ oa Pcresa, Mercicra, Charles-Andréa Juliena, Menrija Pirennea (Bibliographie i H. d e Belgique), Henrija 1lausera (Les Sour­ ces..., i Prépondérance espagnole), Trevelyana, Hansa Delbrücka, G. der Kriegskunst i Weltgescbicbte (sv. Ill, 1926), sv. III. N eue Propylàen Weltgescbicbte, obj. Willy Andreas (Berlin, 1942 in-4°, 646 str.), Karla Đrandija (Deutsche Gescbicbte im Zeitalter der Reform ation undG egenreform ation, 2. izd.), W. Som barta (D erM odem eK apitalism us i VoniMenschen, 1940), FarineUija (ViajesporEspana...) uobičajene su knjige na kojima nije potrebno ustrajati. Jedino je inovatorska opća povijest koju sam pročitao s užitkom: J. Vicens Vives, H istoria social y econom ica d e Uspona y A m érica , osobito sv. III, 1957.

1.

6 O u k u p n o j p o v ije sti m ora. Carl Rathlef, D ie W eltbistoriscbeB edeutung der Meere, insbesond. desMittelmeers, Dorpat, 1858.

647

IZVORI

2. G rof E douard Wilczek, D as M ittelmeer, seine Stellung in d er W eltgeschicbte u n d seine bistoriscbe Rolle im Seewesen, Beč, 1895. Vrlo je p od ш је с а је т admirala Mahana. ” 3 . llclm olt, Weltgeschicbte, N . D ie R a n d td n d er des Mittelmeeres, Leipzig, 1900. 4. G iuseppe de Luigi, II M editerraneo n ella p o litic o europea, Napulj, 1926, in -8°, 506 str. 5. Pietro Silva, // M editerraneo d a ll'u n ità d i R o m a a ll'u n ità d ’l ta lia , 2 sv., Milano, 1927, ponovljeno izdanje u Milanu 1942, 2 sv.; providni naslov: »all'im pcro italiano« zam ijenjen je s »all'unità d'ltalia-. 6 . Paul Нсгге, Weltgeschicbte a m Mittelmeer, Leipzig, 1930, važne ilustracije, izvrstan tekst jednog povjesničara politike, specijalista za 16. stoljeće. 7. Ulrich von Hassel, Das D ram a des Mittelmeers, Berlin, 1940,176 str, in-16, razvija briljantnu početnu tezu o Pirovoj avanturi i pokušava ukratko objasniti m ore kroz povijest njegove središnje karike, ali ne održava obećanje. U cjelini, skučeno, nepouzd ano i osrednje djelo. 8. Philipp llihebrandt, Der K a m p f u m s Mittelmeer, Stuttgart, 1940, s vrlo lošim kartama, knjiga je novinara (dopisnika Kiiln. Zeitunga iz Rima), živa, ponekad nepouzdana, na trenutke briljantna. 9. Emil Ludwig, La M éditerranée, destinées d 'u n e mer, prijevod s njemačkog. Izd. Maison Française, New York, 1943, 2 sv., jadna je knjiga, nadm ena, s nekoliko lijepih stranica i preopširna. 10. Felice Vinci, L 'unità m editerranea, 2. izd., Milano, 1946, kratko djelce povijesno nedovoljno osvijetljeno. C . — A B E C E D N I P O P IS D J E L A

Accarias dc Sćrionnc (Jacques), La richesse d e ta H ollande, London, 1778} 2 sv. Achard (Paul), La vie extraordinaire des frčres Barberousse, corsaires e t rois d'Alger, Pariz, 1939. Acta Tom iciana epistolarum Sigism undi regis P oloniœ , Poznan (sv. 15; Wroclaw), 1852-1957, 15 sv. Actas d e las Cortes de Castilla, 1563-1623, Madrid, 1861-1915, 39 sv. Albani (Dina), Indaginepreventiva suite recenti va ria zio n id e lta linea dispiaggia dette coste italiane. Him, 1933Albčri (Eugenio), R elazioni degli am basciatori veneti d u ra n te il secolo XVI, Firenca, 1839-1863, 15 sv. Alberti (T.), Viaggio a Costantinopoli, obj. A. Bacchi della Lega, Bologna, 1889. Albiireccia (L ), La Corse d ans l'Histoire, Lyon-Pariz, 1939. Alcocer y Martinez (Mariano), Consultas de! Consejo d e Estado, Biblioteka »Archivo Nisiorico Espanob, Valladolid, 1930. Castillos y Eortalezas d el antigua Reino d e G ranada, Tanger, 1941. Alcali (Giuseppe), Ixt popotazione d i Pavia d u ra n te ild o tn in io spagnoto, Milano, 1957. Aleman (Matco), De la vida d e /picaro G uzm àn d e Alfaracbe, Milano, 1615, 2 sv. Allen (W. E. D.), Problems o f Turkish Power in the Sixteenth Century, London, 196.3. Ahnanacco d i econom ia d i Toscana deU'anno 1791, Firenca, 1791. Almeida (Fortunato tie), H istoria de Portugal, Coimbre, 1926-1929, 3 sv. Almeida d ’Eça (Vincente), Norm as econom icas na colonizacao portuguesa, Lisabon, 1921.

648

T is k a n i izv o ri

Amndei (Federigo), И Fioretto delte croniche diM a n to va , Mantova, 1741. Amari (Michele), Storia de i M usulm ani d i Sicilia, Firenca, 1864-1868, 3 sv. Ammann (I lekior), Schaffbauser Wirtscbaft im M ittelalter, Thayngen, 1949. Ancel (I-)- Peuples et N ations des Balkans, Pariz, 1926. Andrada (I;. de), Oprim eiro cerco que os Turcospuzerào n afortaleza de Dio, nas partes de India, Coïmbre, 1589. Angclescu (I. N.), Histoire économ ique des Roum ains, Žencva, 1, 1919. Anquez (Léonce), Henri IV e t l'Allemagne, Pariz, 1087. Ammon (G. d’), vidi Chesncau (Jean). Arantcgui y Sanz (José), Apuntes bistôricos sobre la artilletia espanola en los siglosXIV y XV, Madrid, 1887. Arbos (Philippe), L’A uvergne, Pariz, 1932. Arco y Fonuno (Ricardo del), La idea d el imperio en la politico y la literatura espanolas, Madrid, 1944. Argenti (Philip P.), Cbius vincta; or, The occupation o f Chios by the Turks (1566) an d tbeir adm inistration o f the islan d (1566-1912) described in contemporary reports a n d official despatches, Cambridge, 1941. Armstrong (H. C.), Grey Wolf, M ustafa Kemai. a n in tim a te study o f a dictator, London,

1933; franc, prijevod Mustapha Kćmal, Pariz, 1933. Arqué (Paul), Géographie des Pyrénées françaises, Pariz, 1943. Arrigo (A.), Ricerche su! regime d e i littora li nelM editerraneo, Rim, 1936. Arsandaux (H.), v id i Rivet (P.) i Arsandaux (H.). Arvieux (Chevalier d’), M ém oires d u Chevalier d A rvieu x, Pariz, 1735, 6 sv. Ashauer (H.) i Hollister (J. S.), Ostpyrenàen u nd B a lea ren , Berlin, 1934, bibl. »Bcitriigc zur Géologie der westlichen Mediterrangebiete«, br. 11. Aspetti e cause della decadenza econom ica veneziana n e t secolo XVII, Venccija-Rim, 1961. Assézai (J.), v id i Du Fail (Noël). Asso (Ignacio de), H istoria de la econom ia p o litic o deAragôn, Zaragoza, 1798 (reprint 1947). Atkinson (G.), Les n o uveaux horizons de la Renaissance française, Pariz, 1935. Atti d el convegno p e r la conservazione e d ifesa delle lagune e della città d i Venezia

(Istituto Veneto), Venecija, 1960. Aubenas (Roger), Chartes de fra n c h ise et actes d 'h a b ita tio n , Cannes, 1943Aubcspine (Sébastien de 1’), Négociations... relatives a u régne d e François II, obj. L. Paris, Pariz, 1841. Aubigné (Théodore Agrippa d'), Histoire Universelle, izadavač \л Société de l’Histoire de France par le baron Alphonse de Ruble, Pariz, 1886-1897, 9 sv. Aubin (G.) i Kunzc (A.), Leinenerzeugung u n d L einenabsatz im ostlichen Miueldeutsc b la n d zu r Z eit der Zunfrkaufe. Fin Beitrag zu r industriellen K o/onisation des deutseben Ostens, Stuttgart, 1940. Audisio (Gabriel), I:Jeunesse de la Méditerranée; U: I* sel de la mer, Pariz, 1935-1936, 2 sv. Aurigemma (S.), vidi Bosio (Giacomo). Auton (jean d’), Chroniques, Pariz, 1834-1835, 4 t. u 2 sv. Auzanet (Jean), Ut v ie d e Cam ôens, Pariz, 1942.

649

IZVORI

Avene! (Georges d ’), Histoire économ ique d e la propriété, des salaires, d es denrées et de tous les p r ix en général d epuis l ’a n 1200ju sq u 'à l'a n 1800, Pariz, 1894-1898, 4 sv. Avity (Pierre d ’), v id i Daviry (Pierre). Azcvedo (Lucio de), v id i Lučio de Azevedo (J.). Babeau (Albert), Les voyageurs en France depuis la Renaissance ju sq u 'à la Révolution, Pariz, 1885. Bnbclon (Ernest), Les origines de la m o n n a ie considérées a u p o in t d e vue économ ique et historique, Pariz, 1897. Bacchi della Lega (A.), v id i Alberti (T.). Badaloni (Nicola), L a filo so fia d i G iordano Bruno, Firenca, 1955. Baehrcl (René), Une croissance: la Basse-Provence rurale (fin d u X V f siècle-1789), Pariz, 1961, 2 sv. Ualanclier (Georges), Afrique am biguë, Pariz, 1957. Baldueci Pegolotti (Francesco), Pratica d ella m ercalura, Lisabon, 1765-1766, 4 sv. Ballesteros y Bcretta (A.), H istoria d e Espana, y su influ en cia en la H istoria Universal, Barcelona, 1918-1940, 9 knjiga u 10 sv. Uandello (M.), Novelle, London, 1791-1793, 9 sv. Baratier (Édouard), La d ém ographie provençale d u X l l f a u XVIe sičele, Pariz, 1961. Barbagallo (Corrado), Storia universale, Torino, 1930, 5 sv. Bardon (Achille), L‘exploitation d u bassin houiller d'A lais sous l ’an cien régime, Nîmes, 1898. Barrau-Dihigo (L.), v id i Joly (Barthélemy). Barros (J. de), D a Asia, Venecija, 1551. Bartoli (Danicle), Degli u o m in i e d e ’f a tt i d ella C om pagnia d i Gesù, T orino, 1847. Üaruzi (Jean), Problèm es d ’histoire des religions, Pariz, 1935 (25. veljače 1936). Baschicra (Luigi), vid i Paruta (Andrea). Bataillon (Marcel), Érasme et l'Espagne, Pariz, 1937. Batiffol (Louis), La vie in tim e d 'u n e reine d e France a u X V l f siècle, Pariz, 1931, 2 sv. Bauclrillart (M8r Alfred), Philippe V et la cour d e France, Pariz, 1890-1901, 4 sv. Bauer (Clemens), Unternehm ung u n d U ntem ehm ungsform en im Spàtm ittelalter u n d in der beginnenden Neuzeit, Jena, 1936. Baulant (Micheline), Lettres de négociants marseillais; les frères Herm ite (1570-1612), Pariz, 1953. Baumann (Émile), L'anneau d 'o r des gra n d s M ystiques, Pariz, 1924. Bcatis (A. de), D ie Reise des K ardinals Luigi d'Aragona dureb D eutschland, die Niederlande, Frankreich u n d Oberitalien, 1517-1518, obj. L. Pastor, Fribourgcn-Brisgau, 1905; franc, prijevod M adeleine Havard d e La M ontagne pod naslo­ vom: Voyage d u Cardinal d'Aragon (1517-1518), Pariz, 1913Beaujour (Baron Louis Auguste Frédéric de), Tableau d u Commerce d e la Grèce, form é d'après une a nnée m oyenne depuis 1787ju s q u ’en 1797, Pariz, 1800, 2 sv. Bechtel (Heinrich), Wirtschaftsgeschichte Deutschlands. I: Von der Vorzeit bis zum Ende des Mittelalters; IL Vom Beginn des 16. bis z u m Ende des 1 8 .Jabrbunderts, M ünchen 1951-1952, 2 sv. Beitrage zu r Géologie der westlichen Mediterrangebiete, hrsg. im Auftrag der Gesellschafi der Wissenschaften zu Gottingen von Hans Stille, Berlin, 1927-1939, 19 sv. Bclda y Perez de Nueros (Fr.), Felipe secundo, Madrid, s. d. (1927).

650

Tiskani izvori Rcllay (Martin i Guillaume du), vid i Bourrilly (V. L.) i Vindry (F ). Ocllcitini (Athos), L apopolazione d i Bologna d a l secolo X Vall'unificazione italiana, Uologna, 1961. Bcloch (Karl Julius), Bevôlkenmgsgescbicbte Italiens, Berlin, 1937-1961,3 sv. Belon (Pierre), Les observations d e plusieurs singularitez et choses m ém orables trou­ vées en Grèce, Asie, Judée, Égypte, Arabie et autres p ays estranges, Pariz, 15 53 . Below (G. von), Über bistorisebe Periodisierungen m it besonderem li/ick a u f die Grenze ztvischen M ittelalter un d N eu zeit, Berlin, 1925. Beltrami (Daniele), Storia d ella popolazione d i Venezia d alla fin e d e ! secolo X V I alla c a d u t a della Repubblica, Padova, 1954. Porze d i lavoro e proprietà fo n d ia ria nelle cam pagne venete d e i secoli XVII e XVIII, Venecija, Rim, 1961. Benedetti (B.), In to m o aile re/azioni com m erciali della Repubblica d i Venezia e di Norimberga, Venecija, 1864. Beneyto Pérez (Juan), lo s m edios de c u ltu r a y la centralizaciôn bajo PelipeII, Madrid, 1927. Benichou (Paul), Rom ances judeo-espan o les d e Marruecos, Buenos Aires, 1946. Benjamin de Tudela, Voyage d u célèbre Benjamin, a u to r d u monde, com m encé l'an MCLXXIII, prev. Pierre Bergeron, Haag, 1735. Bennassar (B.), Valladolid a u XVIe siècle. Benndorf (Wcmer), P a s M ittelmeerbucb, Leipzig, 1940. Benoit (Femand), La Provence et te Com tat-Venaissin, Pariz, 1949. Bérard (Victor), l a Turquie et l'hellénism e contem porain, Pariz, 1893. Les navigations d'Ulysse; II: Pénélope et les Barons des ties, Pariz, 1928. Đćraucl-Villars (Jean), L ’E m pire d u Gaô. Un État so u d a n a is a u x X V e et X V f siècles, Pariz, 1942. Berchet (G.), La Repubblica d i Venezia e la Persia, Torino, 1865. Bcrcken (Erich von der), D ie G em àlde des Jacopo Tintoretto, M ünchen, 1942. Bcrgicr (jean-François), Les fo ire s de Genève et l'économ ie internationale de la Renaissance, Pariz, 1963. Bermudez de Pcdraza (Francisco), H istoria eclesiàstica d e G ranada, Granada, 1637. Bemaldo de Quirôs (C ), Discours véritable d e la réduction d e la ville d e Marseille, Pariz i Marseille, 1596. Bernardo (L ), Viaggio a Costantinopoli, Venecija, 1887. Bertoquy (P.), vidi Dcflbniaine (Pierre), Jean-Brunhcs-Delam arre (Marici), Bertoquy (P.). Bertrand (Louis), Sainte Thérèse, Pariz, 1927. Philippe II à lEscorial, Pariz, 1929. Beutin (Ludwig), D er deutsebe S eehandel im M ittelmeergebiet bis z u den Napoleoniseben Kriegen, N eum ünster, 1933Bianchini (Lodovico), D ella storia ectm o m lco -c iv ile d i Sicilia, Napulj, 1841. Della storia delle fin a n z e d e l Regno d i Napoli, Napulj, 1839. Biaudet (Henry), Le Saint-Siège e t la S uède d u ra n t la seconde m o itié d u X V f siècle, Pariz, 1906. Bibl (Viktor), Der T od des D on Carlos, Beč i Leipzig, 1918. Die Korresptmdenz M axim ilians II. Pamilienkorresptmdenz, Beč, 1916-1921, 2 sv. M axim ilian II., der râtselbafte Kaiser, Hellerau kod Dresdcna, 1929.

651

IZVORI

Bihlm cyer (Karl) /sv. Ill: i Tüchle (H erm ann)/, Kirebengescfoichte, 11. d o 13. izd., Paclerborn, 1951-1956, 3 sv.; franc, prijevod: H istoire d e l ’É glise^ M ulhouse, 1962-1964, 3 sv. i n la n d generali, druga serija, Venecija, 1912. Billioud (Joseph) i Collier (Jacques-R aym ond), Histoire d u Com merce d e Marseille, r. Ili, Pariz, 1951. Binet (R. P. Etienne), Essay des merveilles d e n a tu re et d es p lu s nobles artifices, 13. izd., Pariz, 1957. Biroi (Pierre) i Drcsch (Jean), La M éditerranée e t le M oyen-O rient, Pariz, 1953-1956, 2 sv. Disschop (Éric de), A u d elà d es horizons lointains-. I: K aim iloa. D 'H onolulu à Cannes p a r l'Australie et le Cap à bord d 'u n e d o u b le piro g u e polynésienne, Pariz, 1939. Blache (Jules), L'H om m e e t la M ontagne, Pariz, 1934. Blanchard (Raoul), Géographie d e l'Europe, Pariz, 1936. Blanchet (Léon), C am pane/la, Pariz, 1920. Bloch (Mare), Les caractères originaux d e l'histoire rurale fra n ça ise, Pariz, 1931. La Société féodale, Pariz, 1940. Blok (P. J.), Relazioni veneziane, Haag, 1909. Bodin (jean). Les six livres de la R épublique, Pariz, 1583. La Response de Jean B odin à M. d e M alestroict, 1568, obj. H enri Hauser, Pariz, 1932. Bog (1), Die bauerliche W irtscbafi im Z eita lter d es Dreissig/àhrigen Krieges. Die Bewegungsvoigànge in der Kriegswirtscbaft n acb d en Q uellen des Klosterverwalteram tes Heilsbronn, Cobourg, 1952. Bonnafle (Edmond), Les Arts et les m œ u rs d ’autrefois. Voyages et voyageurs d e la Renaissance, Pariz, 1895. Bono (Salvatore), le o r s a r i barbaresehi, Torino, 1964. Boppe (Léon), J o u rn a l et Correspondance d e Gédoyn - le Turc«, consul d e France à Alep, Pariz, 1909. Borderic (Bertrand de La), vid i La Bordcrie (Bertrand de). Borel (Jean), Gênes sous Napoléon f r (1805-1814), 2. izd., Pariz-Neuchâtel, 1929. Borland! (Franco), Per la storia d e lla pop o la zio n e delta Corsica, Milano, 1942. Bory de Saint-Vincent (J. B.), G uide d u voyageur en Espagne, Pariz, 1823, 2 sv. Bosio (Giacomo), I cavalieri gerosolim itani a Tripoli negli a n n i 1530-1551, obj. S. Aurigemma, lntra, 1937. Botero (Giovanni), Relalioni universal!, Brescia, 1599. Bouché (Honoré), La Chorograpbie ou description d e Provence, Aix-en-Provence, 1664, 2 sv. Bouc (Ami), La Turquie d'Europe, Pariz, 1840, 4 sv. Boulcngcr (Jacques), vidi Contreras (Alonso de). Bourcart (Jacques), Nouvelles observations sur la structure des D inarides adriatiques, Madrid, 1929. Bourgeois (Émile), M anuel historique d e politiq u e étrangère, Pariz, 1892-1926, 4 sv. Bourget (Paul), Sensations d'Italie, Pariz, 1891. Bourgoing (Baron Jean-François), N ouveau voyage en Espagne, Pariz, 1788, 3 sv. Bourrilly (V. -].,) i Busquct (R.), Histoire de la Provence, Pariz, 1944.

652

Tiskani izvori Bourrilly (V.-L.) i Vindry (E.), M émoires d e M artin et Guillaum e d u Bellay, izcl. za .Société de l’Histoire d e France«, Pariz, 1908-1909, 4 sv. B ow les (William), Introduction à l'histoire naturelle et à la géographie physique de l'Espagne, prijevod sa španjolskog vicomte de Flavigny, Pariz, 1776. Boxer (C. R), The great Ship fr o m Amacon. Annals o f M acao a n d the oldJapan Trade 1555-1640, Lisabon, 1959. Bozzo (S. W .),Corri$pondenzaparticolare d i Carlo d i Aragona... conS. M. H re Filippo II (Documenti per scrvire alia storia di Sicilia, I. serija, sv. II.), Palermo, 1879. Bradi (Comte Joseph M. de), M émoire sur la Corse, Orléans, 1819. Bradi (Lorenzi de), La Corse inconnue, Pariz, 1927. Bragadino (A.), vidi Stéfani (Fr.). Braganza Pereira (A. B. de), O s Portugueses em D iu, Bassora, 1938. Brantôme (Pierre de Bourdeilles, abbé et seigneur de), Oeuvres complètes, izd. Méri­ mée, Pariz, 1858-1895, 13 sv. Bmtianu (G.), Études byzantines d ’histoire économ ique et sociale, Pariz, 1938. Bratli (Charles), Philippe II, roi d ’Espagne. É tude su r sa vie et soncaractčre, Pariz, 1912. Braudel (Fernand), La M éditerranée et te m o n d e m éditerranéen à l ’époque de Philippe II, 1. izd., Pariz, 1949. Capitalisme et civilisation matérielle, XVe-XVIIIe siècles. Braudel (F.) i Romano (R.), Navires et m archandises à l ’entrée d u p o rt de Livourne, 1547-1611, Pariz, 1951. Braunlich (Erich), Zo»eitiirkischeW eltkarten a n sd e m Z e ita lte r dergrossenEntdeckungen, Leipzig, 1937. Brémond (Gai. Od.), Yémen et Saoudia, Pariz, 1937. Berbères et Arabes, Pariz, 1942. Brémond d ’Ars (Guy de), Le père de МГ^* d e Ram bouillet, Jea n d e Vivonne, sa vie et ses am bassades près de Philippe II et à la cour d e Rom e, Pariz, 1884. Brésard (M.), Les fo ire s de Lyon a u x XVe e tX V f siècles, Pariz, 1914. Brciholz (Benhold), LateinischePaldographie, 2. izd., München, 1912. Brèves (François Savary, seigneur de), Relation des voyages de... ta n t en Grèce, Terre Saincte et Aegypte, q u ’a u x royaum es d e Tunis et Arger, Pariz, 1628. Brion (Marcel), Laurent le M agnifique, Pariz, 1937. Micbel-Ange, Pariz, 1939. Brockclmann (C.), Gesebichte d er islam iscben Vôlker u n d Staaten, M ünchen, 1939. Brosses (Président Charles de). Lettres fa m iliè re s écrites d ’I ta lie en 1739et 1740, Pariz, 1858, 2 sv. Brückner (A.), Gesebichte d er russiseben Literatur, Leipzig, 1905, 2. izd., 1909. Brûlez (W.), De Firma delta Faille en d e internationale h a n d e l van Vlaamse f ir m a ’s in de l ( f eeuw, Bruxelles, 1959Brun (A.), Recherches historiques su r l ’intro d u ctio n d u fra n ç a is d a n s les provinces du Midi, Pariz, 1923. Brunctti (Mario), vid i Vitale (Eligio) i Brunetti (Mario). Brunhes (J.-B ), Étude d e géographie hum aine. L ’irrigation, ses conditions géographi­ ques, ses m odes et son organisation d a n s la p é n in su le Ibérique et l ’A frique d u Nord, Pariz, 1902. Vidi također Defldntaines (Pierre), Jean-B runhes-D elam arre (Marici), Bertoquy (P.). Brunner (O .),NeueW egederSozialgescbicbte. VortrageundA ufsatze, G ôttingen, 1955.

653

IZVORI

Brunschvig (Robert), La Berbérie orientale so u s les Hafsides, des origines à la f i n du XVe siècle, Pariz, 1940, 2 sv. BubnoIT (Serge von), Géologie v on Europa, Berlin, 1926-1930, 2 sv. *' Buchan (John), Oliver Crom well, London, 1934. Bugnon (Didier), R elation exacte concernant les ca ravanes ou cortège des m a rchands d'Asie, Nancy, 1707. Bullân (Iîloy), Un colaborador d e los Reyes Catôlicos: et d octor Palacios Rubios y sus obras, Madrid, 1927. Burckhardt (J.), Geschichte d er Renaissance in Italien, Stuttgart, 1867; 6. izd., Esslingen, 1920. Dusbec (Baron Augier Ghislain de ), Lettres d u B aron d e Busbec, obj. opat d e Foy, Pariz, 1748, 3 sv. B usch-Z anincr (R.), Agrarverfassung, Gesellscbaft u n d Siedlung in Südosteuropa. Unterbes. Berücksicbtigung der T ürkenzeit, Leipzig, 1938. Albanien. Neues iM tid im Im perium , Leipzig, 1939. Busquet (Raoul), Histoire de M arseille, Pariz, 1945. Vidi ta ko đ e r Bourrilly (V.) i Busquet (R.). Cabié (Edm ond), Am bassade en Espagne d eJean Êbrard, seigneur d e Saint-Sulpice, de 1562 à 1565, Albi, 1903Cabrera de Côrdova (L. ), Relaciones d e las cosas sucedidas en la Corte d e ts p a n a desde 1599 h asta 1614, Madrid, 1857. Felipe segundo, Rey d e tsp a n a , Madrid, 1876, 4 sv. Cagnctta (Franco), B andits d'Orgosolo, talijanski prijevod: Inchiesta su Orgosoto, Michel Turlotte, Pariz, 1963C alendar o f State Papers, Colonial Series, t a s t Indies, China a n d Ja p a n , London, 1862-1892, 5 sv. C alendar o f State Papers a n d M anuscripts relating to tn g lish A ffairs existing in the archives a n d collections o f Venice a n d in other libraries o f Northern Italy, London, 1864-1947, 38 sv. Calvctc de Estrella (Juan Christoval), El felicissim o viaje del... Principe d o n Felipe, Antwerpen, 1552. Campana (C.), La vita d e l catbolico... Filippo II, Vicenza, 1605-1609, 3 sv. Canaye (Philippe), sieur de F re sn e .ie voyage d u Levant, 1573, obj. Henri Hauser, Pariz, 1897. Cano (Thome), A rteparafabricar... nao s d e g u erra y merebante..., Sevilla, 1611. Capasso (B.), Catalogo ragionato d ellA rchivio m unicipale d iN a p o li, Napulj, 1876. Capasso (C ), Paolo III, Messina, 1924, 2 sv. Capmany y de M ompalau (A. de), M em orias histôricas sobre la M arina, C om ercioy Artes de la a ntigua c iudad de Barcelona, Madrid, 1779-1792, 4 sv. Cappelletti (Giuseppe), Storia della Repubblica d i Venezia d a l suo prin cip io a ! suo fin e , Venecija, 1850-1855, 13 sv. Caracciolo (Ferrante), I com m entarii delle guerre fa ite co' Turcbi d a D. Giovanni d A ustria dopo che venne in Italia, Firenca, 1581. Carandc (Ramôn), Carlos V y sus banqueros, Madrid, 1949Carcopino (Jérôme), Le M aroc antique, Pariz, 1943. Cardauns (Ludwig), Von Nizza bis Crépy. tu ro p à isch e P olitik in denJabren 1534-1544, Rim, 1923-

654

Tiskani izvori Carmoly (Gliacin), La France israélite, galérie des hom m es et des fa its dignes de mémoire, Pariz-Leipzig, 1855. Caro Baroja (Julio), Los M oriscosd e l Reino d e G ranada, Madrid, 1957. lo sju d io s en la Espana m o d e m a y contem porânea, Madrid, 1961. la sociedad criptojudia en la Corte d e Felipe IV (pristupni govor u Academia de Ilistoria), Madrid, 1963. Carré (J. M.), vidi Fromentin (Eugène). Carrera Pujal (Jaime), H istoria politico y econôm ica d e Cata/una, Barcelona, 1946, 4 sv. Carreras y Candi (Franceschi), G eografiageneral de Catalunya, Barcelona, s.d. 19131918. 6. sv. Cartas y avisos dirijidos a D. J. deZ ù n ig a , virrey d e Nûpoles en 1581, Madrid, 1887, vol. XVIII de la Colecciôn de libres cspanoles raros o curiosos. Carus-Wilson (Gleanora), M edieval M erchant Venturers, London, 1954. Casa (Giovanni della), v id i Della Casa (Giovanni). Casanova (Abbé S. B.), Histoire de l'Église corse, Ajaccio, 1931, 2 sv. Cassou (Jean), La vie de Philippe II, Pariz, 1929. Les conquistadors, Pariz, 1941. Castancda-Alcover (Vicente), v id i Рогсаг (Moisé Juan). Caster (Gilles), Le com m erce d u p a ste l e t d e l'épicerie à Toulouse de 1450 environ à 1561, Toulouse, 1962. Castro (M. de), Vida d el soldado espanolM iguel d e Castro, M adrid-Buenos Aires, 1949. Casti (Enrico), L'Aquila degli Abruzzi ed ilp o n tific a to d i Cefestino V, l.'Aquila, 1894. Cat (Édouard), M ission bibliographique en Espagne, Pariz, 1891. Catalina Garcia (Juan) i Perez Villamil (Manuel), Relaciones topogràficas d e Espana. Relaciones de pueblos que pertenecen b o y a la provincia d e Guadalajara, Madrid, 1905-1915, 7 sv. (t. XL1 à XLVII du »Memorial Nistôrico Espanol«). Catherine de Médicis, v id i La Ferrière (Comte Hector de). Cavaillčs (Henri), La vie pastorale e t agricole d a n s les Pyrénées des Gaves, d e l'Adour et des Nestes, Bordeaux, 1931. Caxa de Leruela (Miguel), Restauraciôn d e la a n tig u a abun d a n cia d e Espana, N apuljMadrid, 1713. Cccchctti (B.), Inform azione d i G iovanni dall'O lm o console veneto in Lisbona suI commercio d ei Veneziani in Portogallo e su i m ezzi p er ristorarlo, 1584, 18 maggio, p e r nozze Thienesa, Schio, Venecija, 1869Cclli (Angelo), The H istory o f M alaria in th e rom an Cam pagna fro m ancient times, London, 1933. Cellini (Benvenuto), Vita d i B envenuto Cellini scritta d a lu i medesim o, francuski prijevod, Pariz, 1922, 2 sv. Cervantes (Miguel), Novelas Ejemplares, obj. Francisco Rodriguez Marin, francuski prijevod, Pariz, 1949. Chabod (Federico), Per la storia religiosa d ello sta to d i M ilano, Bologna, 1938. Champion (Maurice), Les in o n dations en France depuis le V f siècle ju s q u ’à nos jours, Pariz, 1858-1864, 6 sv. Champion (Pierre), P aris sous les derniers Valois, a u tem ps des guerres d e religion. Fin d u régne d e H enri II. Régence d e Catherine d e Médicis. Charles DC, Pariz, 1938.

655

IZVORI

C hardin (Jean), J o u rn a l d u Voyage en Perse et autres lie u x d e l'O rient, Amsterdam, 1735, 4 sv. Charles IX, v id i D ouais (Célestin). *’ Charles Q uint, vid i Lanz (Cari). C harles-Q uint et son tem ps, Pariz, 1959. (M eđunarodni simpozij R. S., Društvene znanosti, Pariz, 30. IX-3- X. 1958.) Charliat (P. J.), Trois sičeles d ’économ ie m a ritim e fra n ça ise, Pariz, 1931. Charricre (Ernest), Négociations de la France d a n s le Levant, »Collection d e docum ents inédits sur l'histoire de France», 1. serija, Pariz, 1840-1860, 4 sv. C hastenet (Jacques), Godot, p rin ce de la p a ix , Pariz, 1943. Chateaubriand (François-René d e ),Itin é ra ire d e Paris à jéru sa lem , Pariz, 1831. Chatenay (Léopold), Vie d e Jacques tsprin ch a rd , rochelais, et Jo u rn a l d e ses voyages a u X V f sičele, Pariz, 1957. C haunu (Pierre), Les P hilippines et le Pacifique des Ibériques (X V f, X V lf, XVI i f siècles). Introduction m éthodologique et indices d'a ctivité, Pariz, I960. L'Amérique et les Am ériques, Pariz, 1964. C haunu (Pierre i I luguette), Séville e t l'A tlantique d e 1601 à 1650, Pariz, 1955-1960, 12 sv. Chavier (Antonio), Fueros d el reyno de N avarra, Pamplona, 1686. Chesneau (Jean), Le voyage d e M onsieur d 'A ram on a m b a ssa d eu rp o u r lero y en Levant, Pariz, 1887. Chevalier (François), La fo rm a tio n d es g ra n d s d o m a in es a u M exique. Terre et Société a u x X V f- X V I f siècles, Pariz, 1952. Cicogna, vidi T iepolo (Lorenzo). Cirillo (Bernardino), A n nali della c ittà dell'A quila, Rim, 1570. C ochenhausen (Friedrich von), D ie V erteidigungM itteleuropas, Jena, 1940. Cock (H enrique), Retaciôn d el viaje hecho p o r Felipe II en 1585 a Zaragoza, Madrid, 1876. Cotlogno (O.), N uovo itinerario d elle Poste p e r tu tto il m ondo..., Milano, 1608. Coindreau (Roger), Les corsaires de Salé, Pariz, 1948. Colecciôn de docum entas inéditos p a ra la bistoria d e Hspana (CODOIN.), Madrid, 1842-1896, 112 sv. Colette, Lxt naissance d u jo u r, Pariz, 1942. Collier (Jacques-Raymond), v id i Billioud (Joseph) i Collier (Jacques-Raymond). Cohnenarcs (Diego de), Historia de la insigne c iu d a d d e Segovia, 2. izd., Madrid, 1640. Colonna (Marco Antonio), v id i Vojnović (L.). Comines (Philippe de), M émoires de M essire Philippe d e Comines... où l ’on trouve l ’histoire des rois d e France Louis X I et Charles VIII. Nouvelle ed. revue avec un recueil de traités, lettres, contrats et instructions... p ar messieurs Godefroy, augm entée par M. l'abbé Lenglet du Fresnay, London, Pariz, 1747. Conestaggio (Jeronimo), D ell'unione d e l regno d i Portogallo a lla corona d i Castiglia, Genova, 1585. Congrès international des Sciences Historiques ( X f) , Rapports, Stockholm, 21-28. VIH. I960, Gôteborg, Stockholm, Uppsala, Almqvist i Wikseli, I960, 5 sv. Coniglio (G.), U Viceregno d i Napoli net secolo XVII, Rim, 1955. Contarini (Giampictro), Historia delle cose successe d a lp rin c ip io d e lla guerra m assa da Selim ottom ano a ’ Venetiani, Venecija, 1572.

656

Tiskani izvori (Alonso d e). Aventures d u capitaine Alonso d e Contreras (1582-1633), prev. i obj. Jacques Boulenger, Pariz, 1933. (Émile), Un centre industriel d'autrefois. La draperie-sayetterie d'Hondscb o o teX P f-X V Ilf sičcles), Pariz, 1930. Les Français et le comm erce international à Anvers, f in du X \F - x v f sičcle, Pariz 1961, 2 sv. C o r a z z i n i (G. O ), vidi Lapini (Agostino). C o r d o v a (L.), vidi Cabrera de Cordova (L). Comaro (L), Trattato d i acque, Padova, 1560. Corridore (F.), Storia d ocum entata della popolazione d i Sardegna, Torino, 1902, Corsano (A ), llp en siero d i G iordano Bruno ne!su o svolgimento storico, Firenca, 1954. Corcini (O ), Ragionamento istorico sopra la Val d i Chiana, Firenca, 1742. Cone Real (J ), Successo d o segùdo cerco d e D iu, Lisabon, 1574. Cônes de los antiguos reinos de Leôn y d e Castilla, Madrid, 1861-1903, 8 sv. Conesc (Nino), Feudi e feu d a to ri napo leta n i della p rim a m età de! Cinquecento, Napulj, 1931. Cossé-Brissac (Philippe d e), v id i Sources inédites... Costa (Joaquin), Colectivismo agrario en E spana, Madrid, 1898. Crescendo (Bartolomeo), N autica m editerranea, Rim, 1607. Croce (Benedetto), Storia d e !Regno d i Napoli, 3. izd.. Bari, 1944. Cunnac (I ). Histoire de P épieux des origines à la Révolution, Toulouse, 1946. Cunningham (W.), The Grow th o f English In d u stry a n d Commerce, 5. izd., Cambridge, 1910-1912, 3 sv. Cupis (C. de), Le vicende dell'agricoltura e della p astorizia nell'agro rom ano e VAnnona d i Rom a, Rim, 1911. Cuvelier (J.) i Jadin (J.). L'ancien Congo d'aprčs les archives romaines, 1518-1640, Bruxelles, 1954. Cvijić (Jovan), La Péninsule balkanique, Pariz, 1918. Dairoim o, v id i Cecchetti (B.). Da Mosto (Andrea), L'arcbivio d i Stato d i Venezia, Rim, 1937-1940, 2 sv. Dan (P.), Histoire de Barbarie et de ses corsaires, Pariz, 2. izd., 1649. Danvila (Manuel), E lp o d e r civil en Espana, Madrid, 1885. Dauzat (Albert), Le village et le p a y sa n d e France, Pariz, 1941. Davis (James C.), The D ecline o f the Venetian N obility as a Ruling Class, Baltimore, 1962. Davity (Pierre), Les Estats, em pires et prin cip a u tés d u m onde, Pariz, 1617. Dcbicn (Gabriel), En H aut-P oitou, défricheurs a u travail, X ^ - X V l f siècles, -Cahiers des Annales-, Pariz, 1952. Decker (H.), Barockplastik in d en A lpen la n d em , Beč, 1943. Decrue de Stoutz (Francis), Anne, d uc d e M ontm orency, connétable et p a ir d e France sous les rois H enri II, François I I et Charles DC, Pariz, 1889. Dciïontaines (Pierre), Jean-B runhes-D elam arre (Mariel), Bertoquy (P.), Problèmes de Géographie hum aine, Pariz, 1939 Dclbrück (Hans), Gescbichte der Kriegskunst im R ahm en d er politischen Gescbichte, Berlin, 1900-1920, 4 sv. Weltgeschichte. Vorlesungen gebalten a n der Universitat Berlin 181J 6 H 1J 2 1 , Ber­ lin, 1923-1928, 5 sv. C o n tre ra s

C o o rn a ert

657

IZVORI

D eledda (Grazia), La via d e l m ale, Rim, 1896. 11 D io d ei viventi, Rim, 1922. De Leva (G iuseppe), Storia d o c u m e n ta ta d i Carlo V, Venecija, 1863-1894, 5 sv. Vidi ta ko đ e r Paruta (P.). Della Casa (Giovanni), (îa la teo , Firenca, 1561, Della Rovere (Antonio), La crisi m on eta ria s icilia n a (1531-1802), obj. Carmelo Тгаг selli, Palerm o, 1964. Della Torre (Raffacle), Tractatus d e cam biis, Genova, 1641. Dclas de Gram m ont (Henri), v id i G ram m ont (Henri Delmas de). De Luigi (G iuseppe), IlM editerraneo n e lla p o litic o europea, Napulj, 1925. Delum cau (Jean), Vie économ ique et sociale d e R om e d a n s la seconde m o ité d u XVI sićele, Pariz, 1957-1959, 2 sv. L 'alun d e Rome, X \É -X D f siècle, Pariz, 1963. Denucé (J.), L'Afrique a u X V f siècle et le com m erce anversois, Antwerpen, 1937. Dcrmigny (L ), La Chine et l ’Occident, le com m erce à C anton a u XVIIIe siècle, 17191833, Pariz, 1964, 4 sv. Descamps (Paul), Le Portugal. La vie sociale actuelle, Pariz, 1935. Desdeviscs du Dezert (Georges), D on Carlos d'Aragon, p rin ce d e Viane, étude su\ l'Espagne d u N ord a u X f siècle, Pariz, 1889. Desjardins (Abel), N égociations diplom a tiq u es d e la France avec la Toscane, »Collée tion de docum ents inédits sur l'histoire de France«, Pariz, 1859-1886, 6 sv. Dcspaux (Albert), Les d é valuations m onétaires d a n s l'histoire, Pariz, 1936. Despois (Jean), La Tunisie orientale. Sahel et Basse Steppe, Pariz, 1940. Didier (Général L.), Histoire d'Oran. Période d e 1501 à 1550, Oran, 1927. Didier (L.), v id i M ondoucet (C. de). Diehl (Charles i Marçais (Georges ), Histoire d u M oyen Age-, III: Le M onde oriental, Pariz 1936, u: Histoire Générale, ur. Gustave Glotz. Dietz (A.), Frankfurter Handelsgeschichte, Frankfurt, 1910-1925, 4 sv. Di Giovanni (Giovanni), L'ebraism o d ella Sicilia, Palermo, 1748. Dieulafoy (Jane), Isabelle la grande reine d e Castille (1451-1504), Pariz, 1920. Dion (Roger), H istoire de la vigne et d u vin en France des origines a u XDĆ siècle, Pariz, 1959. Di Tocco (Vittorio), Ideali d ’indipendenza in Ita lia d u ra n te ta preponderanza spagnuola, Messina, 1926. D oehaerd (Renée), Études anversoises. D ocum ents sur le com m erce intern a tio n a l à Anvers (1488-1514), Pariz, 1962-1963, 3 sv. Doehaerd (Renée) i Kcrremans (Charles), Les relations com m erciales entre Gènes, la Belgique et /'O utrem ont d ’après les archives notariales génoises d e s X I l f e tX P f siècles, Brucellcs-Kim, 1941-1953, 3 sv. Dôllingcr ( I J . J. von), D okum ente z u r Gescbishte Karls V , Philipps IL u n d ihrerZeit. Aus spanischen Archiven, Regensburg, 1862. Dom inguez Ortiz (Antonio), La sociedad espanola en el siglo XVII, 1. 1, Madrid, 1963Donà (Leonardo), vidi Vitale (Eligio) i Brunetti (Mario). Dorcn (Alfred), Italienische Wirtschaftsgechicbte, 1. 1 (jedini objavljen), Jena, 1934; na talijanski preveo Gino Luzzarto pod naslovom: Storia economica dell'Italia nel m edioevo, Padova, 1936. Dorez (Léon), vidi M aurand (Jérôme).

658

Tiskani izvori Dorini (Umb.), L'isola d i Scio offerta a Cosimo d e Medici, Firenca, 1912. Dornic (François), L'industrie textile dans le M aine et ses débouchés internationaux, 1650-1815, Pariz, 1955. Douais (Célesiin), Dépêches d e M. de Fourquevaux, ambassadeur d u roi Charles DC en Espagne, 1565-1572, bibl. »Société d'Histoire diplomatique«, Pariz, 1896-1904, 3 sv. Lettres de Charles DC à M. de Fourquevaux, 1566-1572, ista bibl., Pariz, 1897. Dozy (Reinhart Pieter Anne), Histoire des M usulm ans d ’Espagne ju sq u 'à la conquête de l'Andalousie p a r les A/morovides (711-1110), Leiden, 1861, 4 sv. Dmgonctti de Torres (A.), La lega d i Lepanto nel carleggio diplom atico inedito d iD o n Luis de Torres, Torino, 1931. Drcsch (J.), vidi Đirot (P.) i Dresch (J.). Drouot (Henri), M ayenne et la Bourgogne (1587-1596), contribution à l ’histoire des provinces françaises pe n d a n t la Ligue, Pariz, 1937, 2 sv. Du Fail (Noël), Oeuvres facétieuses, obj. J. Assćzat, Pariz, 1875, 2 sv. Dufayarcl (Charles), Le connétable de Lesdiguičres, Pariz, 1892. Du Cabre (Dominique), vidi Vitalis (A.). Dumont (Jean), Corps universel diplom atique d u droit des gens, contenant u n recueil des traitez d'alliance, de paix, d e trêves... depuis le régne de Charlemagne ju sq u ’à présent, Amsterdam, 1726-1731, 8 sv. Đuro (C.), vidi Fernandez Duro (Cesâreo). Du Vair (Guillaume), Recueil des harangues et traictez, Pariz, 1606. Eberhardt (Isabelle), Notes de Routes: Maroc, Algérie, Tunisie, Pariz, 1908. Ébrard (Jean), vidi Cabié (Edmond). Eck (Otto), Seerauberei im Mittelmeer. D unkle Blatter europâischer Gescbichte, M ün­ chen, 1940; 2. izd., 1943. Egidi (Pietro),hm m anueleF iliberto, 1559-1580, Torino, 1928. Ehrenberg (Richard), P asZ e ita lte r der Fugger. G eldkapital u n d Creditverkehr im 16. Jabrhundert, Frankfurt, 1896; 3. izd., 1922, 2 sv. Einaudi (Luigi)), vidi Malestroict (sieur de). Eisenmann (Louis), vid i Milioukov (P.), Seignobos (Charles) i Eisenmann (Louis). Élic de la Primaudaie (F.), D ocum ents inédits sur l'histoire d e l'occupation espagnole en Afrique (1506-1574), Alžir, 1875. Emmanuel (I. S.), Histoire de l'industrie des tissus des Israélites d e Salonique, Lausan­ ne, 1935. Encyclopédie de l'Islam , Pariz-Leiden, 1913-1934, 4 sv., dodatak, 1934. Epstein (F.), vid i Staden (H. von). Eškenazi (Eli ), v id i Habanel (Aser) i Eçkenasi (Eli). Espejo de Hinojosa (Cristôbal) i Paz y Espeso (Julian), Las antiguas feria s d e M edina delC am po, Valladolid, 1912. Essad Bey (Mohammed), Allah est grand!, Pariz, 1937. Essen (Léon van der), Alexandre Famése, prin ce d e Parme, Gouverneur généraI des Pays-Bas, 1545-1592, Bruxelles, 1933-1934, 5 sv. Essen (Léon van der) i Louant (Armand), vidi Frangipani (Ottavio Mirto). Esticnnc (C.), La guide des chem ins de France, revue et augm entée, Pariz, 1552. Estrangin (Jean-Julien), Études archéologiques, historiques et statistiques su r Arles, Aix-en-Provence, 1838. Eydoux (Henri-Paul), L'hom m e et le Sahara, Pariz, 1943.

659

IZVORI

Fagnicz (Gustave), L'économ ie sociale d e la F rance sous H enri IV, 1589-1610, Pariz, 1897. Fail (Noël du), v id i Du Fail (Noël). Falgairolle (Edm ond), Une expédition fra n ç a ise à Vile d e M adère en 1566, Pariz, 1895. Falke (Johannes), Die Geschicbte des deutscben H andels, Leipzig, 1859-1060, 2 sv. Fanfani (Amintore), Storia economica. D ella crisi dell'lm pero ro m a n o a !prin cip io d el secolo XVIII, 3. izd., Milano, 1948. Fanfani (Pietro), Saggi d i un com m enta a lla Cronica d e l Compagni; I: La descrizione d i Firenze, II: I Priori, Firenca, 1877. Febvre (Lucien), Philippe II et la Franche-Comté, la crise d e 1567, ses origines et ses conséquences, Pariz, 1911. Le problèm e de l'incroyance a u X V f siècle. La religion de Rabelais, Pariz, 2. izd., 1947. Pour u ne Histoire à p a r t entière, Pariz, 1963. Fcbvrc (Lucien) i Martin (Henri), L'apparition d u livre, Pariz, 1957. Féraud (Laurent-Charles), Annales tripolitaines, Pariz, 1927. Fernandez (Jésus), vid i Garcia Fernandez (Jésus). Fernandez D uro (Ccsâreo), A rm ada espanola desde la uniôn d e Castilla y deAragôn, Madrid, 1895-1903. 9 sv. Filippini (Л. P.), Istoria d i Corsica, 2. izd., Pisa, 1827-1831, 5 sv. Fisher (Godfrey), Barbary Legend. War, Trade, a n d Piracy in North Africa, 1415-1830, Oxford, 1957. Flachat (Jcan-Claudc), O bservations sur le com m erce et su r les a rts d 'u n e p a rtie de t'Hurope, de l ’Asie, d e l'Afrique et des Indes Orientales, Lyon, 1766, 2 sv. Flores (Xavier A.), Le »Peso politico de to d o el m u n d o « d 'A nthony Sherley ou un aventurier anglais a u service de l ’E spagne, Pariz, 1963Floristân Samancs (Alfredo), La Ribera lu d ela n a d e N avarra, Zaragoza, 1951. Foglieita (Uberto), De sacro fœ d e r e in Selim um , Genova, 1587. Fordham (Herbert), Les guides routiers. Itinéraires et cartes routières d e l'Europe, Lille, 1926. Les routes de France, Pariz, 1929Formentini (Marco), La D om inazione spagnuola in Lom bardia, Milano, 1881. Forneron (Henri), Histoire de Philippe II, Pariz, 1881-1882, 4 sv. Forster (William), vidi Sanderson (John). Forti (U.), Storia delta tecnica italiana, Firenca, 1940. Foscarini (J.), vid i Stéfani (Fr.). Fossombroni (V.), M emorie idraulico-storiche sopra la Val d i Cbiana, Firenca, 1789. Foucault (Michel), L'histoire de la fo lie à l'âge classique, Pariz, 1961. Fouqueray (P. H.), Histoire de ta Compagnie d e Jésus en France des origines à la suppression (1528-1752), Pariz, 1910-1925, 5 sv. Fourastié (Jean), Prix de vente et p r ix de revient, 13. serija, Pariz, s. d. (1964). Foy (Abbé de), vidi Busbcc (Baron Augier Ghislain de). Franc (Julien), La colonisation d e la M itidja, Pariz, 1928. François (Michel), Albisse d el Bene, surintendant des fin a n ces françaises en Italie, 1551 à 1556, »Bibliothèque d e l'École des Chartes-, Pariz, 1933Correspondance d u cardinal François d e Toum on, 1521-1562, Pariz, 1946. Le cardinal François de Toum on, hom m e d'Êtat, diplom ate, mécène et hu m a n i­ 660

Tiskani izvori ste, 1489-1562, »Bibliothèque des Écoles françaises d ’Athènes et de Rome«, Pariz, 1951, fasc. 17.5. Frangipani (Ottavio Mirto), Correspondance d ’Ottaviv M irto Frangipani, prem ier nonce d e Flandre (1596-1606), I, Rim, 1924, obj. L. van d er Essen; II—ill (1-2), obj. Armand Louant, 1932 i 1942. Franklin (Alfred), Dictionnaire historique des arts, m étiers et professions exercés dans Paris depuis le XIIIe sičele, Pariz, 1906. La vie privée d ’autrefois; arts et métiers, modes, mœurs, usages des Parisiens, d u X I le a u X V llf sičele, Pariz, 1887-1902, 27 sv.; XIII: Le café, le thé, le chocolat, 1893; XV et XVI: Les magasins de nouveautés, 1894-1895. Franz (G.), D er Dreissigjàhrige Krieg u n d d as deutsebe Volk. Untersuchungen zu r Bevolkerungs- u n d Agrargeschicbte, Jena, 1940. Fremerey (Gustav), G uicciardinisfinanzpolitische Anschauungen, Stuttgart, 1931. Freyre (Gilberto), Introduçâo à histôria d a sociedade patriarcal no Brasil-, 1: Casa grande y senzala, Rio de Janeiro, 5. izd., 1946, 2 sv.: 11: Sobrados e mucam hos, 2. izd., Rio d e Janeiro, 1951, 3 sv. Frianoro (Rafacle), vidi Nobili (Giacinto). Fried (Ferdinand), W and/ungen der Weltwirtscbafi, Müncen, 1950; franc, prijevod 1. izd. pod naslovom W ende der Weltwirtscbafi, Leipzig, 1939: Le to urnant de l'économ ie m ondiale, Pariz, 1942. Friedcrici (Georg), Der Charakter der tn td e c k u n g u n d troberung A m erikas durch die turopaer, Stuttgart, 1925-1936, 3 sv. Frobenius (Léo), Histoire de la civilisation africaine, preveo s engleskog dr. I I. Back i D. Ermont, Pariz, 1936. Frodin (J.), Zentraleuropas Alpwirtscbaft, Oslo, 1940-1941, sv. Fromentin (Eugène), Voyage en Égypte (1869), obj. J. M. Carré, Pariz, 1935. Fuchs (R.), Der Bancho Publico zu Nürnberg, Berlin, 1955. Fucntes M aniânez (M.), D espoblaciony repoblaciôn d e tsp a n a (1482-1920), Madrid, 1929. Fueter (Eduard), Geschichte des europàisehen Staatensystem s von 1492-1559, Mün­ chen, 1919. Fugger, v id i Klarwil] (V. von). Gabre (Dominique du), v id i Vitalis (A.). Gachard (L. P.), Correspondance de Philippe II su r les affaires des Pays-Bas (ju sq u ’en 1577), Bruxelles, 1848-1879, 5 sv. Retraite et m ort de Charles Quint au monastère deYuste, Bruxelles, 1854-1855,3 sv. D on Carlos et Philippe U, Bruxelles, 1863, 2 sv. Correspondance de Marguerite d ’A utriche avec Philippe II (1559-1565) , Bruxel­ les, 1867-1881, 3 sv. Lettres de Philippe II à sesfilles, les infantes Isabelle et Catherine, écrites p en d a n t son voyage a u Portugal, 1581-1583, Pariz, 1884. Gachard (L. P.) i Piot (Ch.), Collection des voyages des souverains des Pays-Bas, Bruxelles, 1876-1882, 4 sv. Gaflarel (P.), H istoire d u Brésil fra n ça is a u X V f sičde, Pariz, 1878. Galanti (G. M.), D escrizUmegeografica ep o litica delleD ueSicilie, Napulj, 1788,4 knj. u 2 sv. Gallardo y Victor (Manuel),M em oriaescrita sobre elrescate d e Cervantes, Cadiz, 1896.

66i

IZVORI

Galluzzi (R.), Istoria d el gra n d u ca to d i Toscana solto il g o v e m o d ella casa M edici, Firenca, 1781, 5 sv. Garnir Sandoval (Л.), O rganizaciôn d e la de/ensa d e la costa d e l Reino d e G ranada desde su reconquista hasta fin a le s d e l siglo XVI, Granada, 1947. Gandilhon (René), Politique économ ique d e L ouisX I, Pariz, 1941. G anicr (Germaine), La p o litiq u e d u connétable A nne d e M ontm orency, Le Havre, s. d. (1957). Ganivct Garcia (Angel), Obras complétas-, 1: G ranada la Bella, Id ea riu m espanol, Madrid, 1943. Garcia (Juan), v id i Catalina Garcia (Juan) i Pérez Villamil (Manuel). Garcia d e Q uevedo y C oncellôn (Eloy), O rdenanzas d el Consulado d e Burgos d e 1538, Burgos, 1905. Garcia Fernandez (Jesus), Aspectos d e lp a isa je agrario d e C astilla la vieja, Valladolid, 1963. Garcia Mercadal (G.), Viajes d e extrangeros p o r Espana y Portugal-, I: Viaje d e l noble bohem io I.eôn de R osm itbal de B la tin a p o r Espana y Portugal heebo d el an o 1465 a 1467, Madrid, 1952. Garcia y Garcia (Luis), Una em bajada d e los reyes catôlicos a E gipto, Valladolid, 1947. Gassot (Jacques), Le discours d u voyage d e Venise à C onstantinople, Pariz, 1606. G autier (dr. Armand), L 'alim entation et les régim es chez l ’h o m m e sa in et chez le m alade, Pariz, 1904. G autier (Émile-Félix), L’islam isation d e l'Afrique d u Nord. Les siècles obscurs d u Maghreb, Pariz, 1927. Un siècle d e colonisation, Pariz, 1930. M œ urs et c outum es des M usulm ans, Pariz, 1931. Genséric, roi des Vandales, Pariz, 1932. Le passé d e l'Afrique d u N ord, Pariz, 1937. G autier (Théophile), Voyage en Espagne, Pariz, izd. 1845 i 1879. C onstantinople, Pariz, 1853. Gavy de M endonça (Agostinho), H isloria d o fa m o so cerco que o xa rife p o s a fo rta le za de M azagâo no a n o d e 1562, Lisabon, 1607. Gédoyn »le Ture«, vidi Boppe (Léon). Gclzer (11.), Geistlicbes u n d Welt/iscbes a us d em türkiseb-grieebiseben Orient, Leipzig, 1900. Gentil da Silva (J.), Stratégie des affaires à Lisbonne entre 1595 et 1607, Pariz, 1956. Géographie Universelle, uredili P. Vidal de La Blache i L. Gallois, Pariz, 1927, XV knj., 23 sv. George (P.), La région d u Bas-Rhône, étude d e géographie régionale, Pariz, 1935. Gcrlach (R.), Dalm atinisches Tagebuch, Darmstadt, 1940. Gcrom etta (B.), / forestieri a Venezia, Venecija, 1858. Gévay (Anton von), Urkunden u n d Aktenstücke z u r Geschichte der Verhaltnisse zwischen Ôsterreich, U ngam u n d der Pforte im 16. u n d 17. Jahrhundert, Beč, 1840-1842, 9 sv. Giannonc (Pietro), Istoria civile d el Regno d i Napoli, Haag, 1753, 4 sv. Gillet (Louis), Dante, Pariz, 1941. Gioffrč (Domenico), Genova e M adera ne! 1° decennio de! secolo XVI, u: »Srudi Colombian!«, t. Ill, Genova, 1951. Gènes et les foires de change: de Lyon à Besançon, Pariz, I960.

66 2

Tiskani izvori Girard (Albert), La rivalité comm erciale et m aritim e entre Séville et Cadix ju sq u 'à la fin d u X V IIf siècle, Pariz, 1932. Giraud (Paul), Les origines de l'Empire fra n ça is nord-africain, Marseille, 1937, Giustiniani (Girolamo), La description et l'histoire d e l'île de Scios (s. 1.), 1506 (za 1606 ?). Glamann (K.), Dutch-Asiatic Trade, 1620-1740, Haag, 1958. Goldschmidt (L), Universalgescbicbte des Handelsrechts, Stuttgart, 1891. Goleta. Warhaffiige eygentlicbe Bescbreibung wie der Türck die... Vestung Goleta... beldgert..., Nürnberg, 1574. Gollut (L.), Les M émoires historiques de la république séquanoise, Dole, 1592. Gomes de Brito (Bernardo), Historia tragico-m aritim a, Lisabon, 2. izd., 1904-1909, 2 knj., 3 sv. Gomcz Moreno (Manuel), v id i H urtado d e Mendoza (Diego). Gonzalez (Tomds), Censo d e la poblaciôn d e la sp r o v in c ia s y p a rtid o s de ta Corona de Castilla en el siglo XVI, Madrid, 1829Gonzalez Palcncia (Angel), G onzalo Pérez secretario de Felipe II, Madrid, 1946, 2 sv. Gooss (Roderich), Die Siebenbürger Sachsen in der Planting deutscher Sudostpolitik. Von der Einwanderung bis z u m Ende des Tbronstreites ziviscben Kônig Ferdi­ n a n d I. undKonig,Johann Zapolya (1538), Bec, 1940. Gosselin (E.-H.), D ocum ents authentiques et inédits p o u r servir à l'histoire d e ta m arine n orm ande e t d u comm erce rouennais p e n d a n t les X V f et XVIIe siècles, Rouen, 1876. Gôtz (Wilhelm), Historiscbe Géographie. Beispiele u n d G rundlinien, Leipzig, 1904. Goubert (Pierre), Beauvais et le Beauvaisis d e 1600 à 1730, Pariz, I960, 2 sv. G ounon-Loubens (J.), Essais sur l'adm in istra tio n d e ta Castille a u X V f siècle, Pariz, 1860. Gourou (Pierre), l a Terre et l'hom m e en E xtrêm e-O rient, Pariz, 1940. Gothcin (A.), Geniza. Grammont (Henri Delmas de), R elations entre la France et la Régence d'Alger a u X V If siècle, Alžir, 1879-1885, 4 sv. Grandchamp (Pierre), La France en Tunisie à la f i n d u X V f siècle (1582-1600), Tunis, 1920. Granvclle (cardinal de), Papiers d 'É tat d u ca rd in a l Granvelle, ur. Ch. Weiss, »Collec­ tion de docum ents inédits sur l'histoire de France», Pariz, 1841-1852, 9 sv. Correspondance d u cardinal Granvelle, 1566-1586, obj. Edm ond Poullet et Charles Piot, Bruxelles, 1877-1896, 12 sv. Grataroli (G.), D eregim ine iteragentium , velequitum , velpeditum , v e lm a ri velcurru seu rheda, Basel, 1561. Graziani (A.), E conom isa de l Cinque e Seicento, Bari, 1913Grekov (B.) i lakoubovski (A.), La H orde d'Or, s ruskog preveo François T huret, Pariz, 1939. G rcnard (Fernand), G randeur et décadence d e l ’A sie, Pariz, 1939. Grevin (Emmanuel), Djerba, Pile heureuse, et le Su d Tunisien, Pariz, 1937. Griziotti Krctschmann (Jenny), Il problem a d el tre n d secolare nelle flu ttu a z io n i d ei prezzi, Torino, 1935. G rôber (G.), Grundriss d er rom anischen Philologie, Strasbourg, 1888-1902, 3 sv.; 2. izd., sv. 1.: 1904-1906.

66 3

izvoni G rottanelli (Lorenzo), La M arem m a lose ana: s tu d i s to tic i e d econom ici, Siena, 18731876, 2 sv. Grousset (René), L ’em pire des steppes, Pariz, 1939. »• Gsell (S.), Marçais (G.), Yver (G.), Histoire d ’A lgérie, Pariz, 1927. Guardia (G. M.), vid i Perez (Antonio). G uarnicri (G iuseppe Gino), U n’a u dace im presa m a rittim a d iF e rd in a n d » d e i Medici, con document!' e glossario indo-caraibico, Pisa, 1928. Cavalieri d i Santo Stefano. C ontributo a lla storia d elta m a rin a m ilita re italiana, 1562-1859, Pisa, 1928. G uéncau (Louis), L ’organisation d u tra va il à Nevers a u x X V l f et XVIIIe sićeles (1660-1790), Pariz, 1919. Guevara (A. de), Épistres dorées, m oralles et fa m ilières, preveo sa Španjolskog na francuski seigneur d e Guterry, Lyon, 1558-1560. Guglielm otti (Alberto), La guerra d e ip ira ti e la m a rin a p o n tific ia d a l 1500 a l 1560, Firenca, 1876, 2 sv. Guicciardini (Francesco), l a bistoria d ’I ta lia , Venecija, 1568. D iario d el viaggio in Spagna, Firenca, 1932. Guijo (G. M. de), D iario de Gregorio M artin d e Guijo, 1648-1664, obj. M. R. de Terrcros, Mexico, 1953Guillaume de V audoncourt (Frédéric François), M em oirs o f the Io n ia n Islands, London 1816. Guillon (Pierre), Les trépieds d u Ptoion, Pariz, 1943. Gundulić, (Francesco), vid i Vojnović (L.). G ünther (A.), Die Alpenlandische Gesellscbaft a ls sozialer u ndpolitischer, wirtschaftlieber u n d kultureller Lebenskreis, Jena, 1930. Ma Cohen 0 °sc p h ), Em ek H abakba, la Vallée des Pleurs, Chronique des souffrances d'Israël d a n s sa dispersion ju s q u ’à 1575 et C ontinuation d e laV altée des Pleurs, obj. Julien Sec, Pariz, 1881. H aebler (Konracl), Die wirtschaftlicbe Blute Spaniens im 16. Jab rb u n d ert u n d ibr Verfall, Berlin, 1888. Geschicbte Spaniens unter den H absburgem , t. 1 (jedini izašao): Geschicbte Spaniens u nter der Regierung Karls I. (V.), Gotha, 1907. 1laëdo (P. Diego d e ), Topographta e bistoria general d e Argel i E pitom e d e los Reyes de Argel, Valladolid, 1612, 1 sv. M agcdom (B.), Die Entw icklung der w iebtigsten Scbiffstypen bis ins 19- Jabrbundert, Berlin, 1914. I lahn (W.), Die Verpflegung K onstantiopels dureb staatliche Zwangswirtscbaft, nacb türkischen Urkunden a u s d e m 16. Jabrbundert, Stuttgart, 1926. Hakluyt (R.), The principal navigations, voyages, traffiques a n d discoveries o f the English n ation, London, 1599-1600, 3 sv. Halperin Donghi (Tulio), Un conflicto nacional; M oriscos y Cristianos viejos en Valencia, Buenos Aires, 1955. Halphen (E.), vidi Henri IV. Hamilton (Earl J.), El florecim iento d el capitalism o y otros ensayos d e bistoria econćm ica, Madrid, 1948. Am erican Treasure a n d the Price R evolution in Spain, 1501-1650, Cambridge, Mass., 1934. I Iammen y Lcćn (Lorenzo Vander), vidi Vander Hamtnen y Leôn (Lorenzo).

664

Tiskani izvori I iammer-Purgstall (J. von), Histoire d e l'Empire o tto m a n depuis son origine jusqu'à nos jours, preveo s njemačkog J. J. Hellert, Pariz, 1835-1848, 18 sv. Hiipke (Rudolf), Niederlàndische Akten u n d Urkunden zu r Geshicbte der Hanse u n d zur deutschen Seegescbicbte, 1. 1 (jedini objavljen): 1531-1557, München i Leipzig, 19 13 . Harris (John), N avigantium atque itinera n tiu m bibliotheca, or a complet collection o f voyages a n d travels, London, 1705, 2 sv. llartlaub (F,),l)o n Ju a n d'Austria u n d d ie Schlacht bei I.epanto, Berlin, 1940. Hasscl (U. von), Das D ram a d e s Mittelmeers, Berlin, 1940. Hauser (l lenri), La prépondérance espagnole (155lJ - 1560), 2. izd., Pariz, 1940. Vidi također Bodin (lean). Mauser (l lenri) i Renaudet (Augustin), Les d ébuts de l ’âge m oderne, la Renaissance et la Réforme, 3. izd., 1946, t. VIII, l'H istoire générale, ur. Louis Halphen i Philippe Sagnac. Hayward (F.), Histoire de la M aison d e Savoie, Pariz, 1941-1943, 2 sv. Heckscher (П. F.), Der M erkantilism us, Jena, 1932, 2 sv.; španjolski prijevod: l a época m ercantilista, Mexico, 1943. Hecringa (K.), Bronnen tôt degeschiedenis van den Levantschen bandel, Haag, 19101917, 2 sv. Heers (Jacques), Gênes a u XVe siècle. A ctivité économ ique et problèm es sociaux, Pariz, 1961. Hefelc (Charles-Joseph), Le ca rd in a lX im én ès et l'église d ’E spagne à la fin d u X V f et au d ébut d u X V lf siècle, preveli s njemačkog opat A. Sisson i opat Л. Crampon, Pariz, Lyon, 1856. Hefele (Charles-Joseph) i Hergen Roethcr (cardinal J.), Histoire des Conciles d'après des docum ents originaux, preveo s njem ačkog Dom I I. Leclercq i nastavljeno do naših dana; t. IX: Prvi dio, Concile d e Trente, preveo P. Richard, Pariz, 1930Hefelc (Hermann), Geschicbte u n d Gestalt. Secbs Essays, Leipzig, 1940. Helwig (Wemer), Braconniers d e là m er en Grèce, preveo na njemački Maurice Rćmon: Raubfiscber in Hellas, Leipzig, 1942. Hennig (Richard), Terrae incognitae. E ineZusam m enstellung undkritischeB ew ertung der ivicb tigs ten vorcolumbiscben E ntdeckungsreisen a n H a n d der dariiber vorliegenden Originalbericbte, Leiden, 1936-1939, 4 sv.; 2 izd.: 1944-1956, 4 sv. Henri IV, Lettres inédites à M. d e Sillery, a m bassadeur à Rome, d u 1er a vril a u 27 ju in 1601, obj. Eugčne H alphen, Pariz, 1866. Lettres inédites à M. de Villiers, a m bassadeur à Venise, obj. Eugène Halphen, Pariz, 1885-1887, 3 sv. Lettres a u com te d e La Rocbepot, a m bassadeur en Espagne (1600-1601), obj. P. LafOeurde Kermaingant, Pariz, 1889Hentzner (Paul), Itinerarium G erm aniœ, Galliœ, ItalUz, Nürnberg, 1612. Herder (Johann Gottfried von), Ideen z u r Geschicbte d er M enschheit, Riga i Leipzig 1784-1791, 4 sv.; franc, prijevod: Philosophie d e l'histoire d e l ’hu m a n ité, Émile Tandel, Pariz, 1874, 3 sv. Ilcring (Ernst), D ie Fugger, Leipzig, 1940. Héritier (Jean), Catherine deM édicis, Pariz, 1940. Héritier (Paul), Europaische P olitik im cyprischen Krieg (1570-1573), n iit Vorgescbichte u n d Vorverhandlungen, Leipzig, 1902. P apsttum u n d P apstw abl im Z eitalter Philipps H., Leipzig, 1907. Weltgeschicbte a m M ittelmeer, Leipzig, 1930.

665

IZVORI

Herrera (Gabriel Alonso de), lib r o d e Agriculture*, Alcali, 1539, izd. iz 1596. Исггсгл Oria (Enrique), La A rm ada Invencible, zbirka »Archivo Histôrico Espanol«, Madrid, 1929. *' Herrera y Tordesillas (Antonio de), Prim era (tercera) p a r te d e la H istoria g en era l d e l m u n d o , Madrid, 1601-1612, 3 sv. llcyd ÇW .),H istoiredu Com merce d u Levant a u M oyen Age, prev. iobj. Furcy-Raynaud, Leipzig, 1885-1886, 2 sv. M iltcbrandt (Philipp), Der K a m p f u m sM ittelm eer, Stuttgart, 1940. H inojosa (Ricardo de), Los despaebos d e la d ip lo m a cia p o n tific ia en Espana, Madrid, 1896. Hirth (Friedrich C. A. J.), Cbinesiscbe Studien, t . 1 (jedini obj.), M ünchen, 1890. H ispanic studies in h o nour o f /. C ornâtes Lubera, obj. Frank Pierce, Oxford, 1959. Histoire et H istoriens d e l'Algérie, Pariz, 1931. Historicidores d e Indias, ur. zbirke Manuel Serrano y Sanz, Madrid, 1909, 2 sv.; Il; »Guerra de Quito« de Pedro de Cieza de Leon, »Jomada de Managua y Dorado« de Toribio de O rtigucra, »Descripciôn del Peru Tucum an, Rio d e la Plata et Chile« o d Fr. Rcginaldo d e Lizârraga, u: Nueva Oiblioteca d e autores cspanoles dirigida po r M arcelino M enéndez y Pelayo, sv. XIV i XV. Hôffner (Joseph), W irtschaftsetbik u n d M onopole im 15. u n d lć.J a h rb u n d ert, Jena, 1941. Holland (Henry), Travels in the Ionian Isles, Albania, Thessaly, M acedonia, etc., during the yea rs 1812 a n d 1813, London, 1815. Molleaux (Maurice), Rome, la Grâce et les m onarchies hellénistiques a u U f siècle av. J.-C. (273-205), Pariz, 1921. Hollister (J. S.), vidi A shaucr (H.) i Hollister (J. S.). Hom m age à Lucien Eebvre. É ventail d e l'histoire vivante, Pariz, 1953, 2 sv.. llo p f (Cari), vidi Musachi (Giovanni). lloszowski (St.), Les P rix à Lw ow ( X V f-X V lf siècles), preveo s poljskog, Pariz, 1954. Howe (Sonia C.), Les grands navigateurs à la recherche des épices, preveo s engleskog general Fillonncau, Pariz, 1939. Howe (W.), The M ining g u ild o f New Spain a n d its Tribunal General, 1770-1821, Cambridge, 1949. Hugo (Victor), W illiam Shakespeare, Pariz, 1882. llürlim ann (Martin), G riechen/andm i t Rbodos u n d Z y p e m , Zurich, 1938. H urtado de Mendoza (Diego), De la guerra d e Granada, com entarios, obj. Manuel Gomez Moreno, Madrid, 1948. 1luvelin (P.), Essai historique sur le droit des m archés et des foires, Pariz, 1897. Huxley (Aldous), Tour d u m onde d ’u n sceptique, preveo s engleskog Fernand Dauriac, Pariz, 1932. lakoubowski (A.), v id i Grekov (D.) i Iakoubowski (A.). lbn lyâs, J ournal d 'u n bourgeois d u Caire, H istoire des M am louks, prijevod i bilješke Gastona Wieta, Pariz, 1955-1960, 2 sv. lbn Vcrga (Salomon), Liber SchevetJebuda, obj. M. Wiener, Hannover, 1855-1856, 2 sv. lllcscas (Gonzalo de), Historia pon tific a l y catâlica, Salamanca, 1573. Imbart de la T our (Pierre), Les origines d e la Réforme, 2. izd., Melun, 1944-1945, 2 sv. Imbert (Gasian-Paul),Des m ouvem ents d e longue durée Kondratiejf, Aix-en-Provence, 1959.

666

Tiskani izvori Indice de la colecciôn d e docum entas de F em à n d ez d e Navarrete que posee ef Museo Naval, Madrid, 1946. N autiques d u service hydrographique d e la M arine française poglavito brojevi: 357, 360 i 368, Parte, 1932. i 1934. lorga (N.), Gescbicbte des osm aniscben Reiches, Gotha, 1908-1913, 5 sv. Points de vue sur l'bistoire d u comm erce d e l ’Orient a u m oyen âge, Parte, 1924. Ospiti rom eni in Venezia, Bukurešt, 1932. Jacobeit (Wolfgang), Scbafbaltung u n d Schâfer in Zentruleuropa b isz u m Beginn des 2 0 .Jabrhunderts, Berlin, 1961. Jadin U ). vidi Cuvelier (J ) iJadin (J.). Jagcr (Fritz), Afrika, 3- ted., Leipzig, 1928. Jal (Л.), Glossaire nautique, Parte, 1848. Janaček (J.), Histoire d u Commerce d e Prague a v a n t la bataille d e la Montagne Blanche (na češkom), Prag, 1955. Janssen (Johannes), Gescbicbte desdeutscbenVolkes, seitdem AusgangdesM ittelalters, Friburg-en-Brisgau, 1878-1894, 8 sv. Jardé (Auguste), Les céréales d a n s l ’A ntiq u ité; I: La production, -Bibliothèque des Écoles françaises d ’Athčnes et de Rome-, Parte, 1925. Jcan-Brunhes-D elam arre (Mariel), vid i D eflontaines (Pierre), Jcan-Brunhcs-D elam arre (Mariel), Bertoquy (P.). Jelavich (C. i B.), The Balkans in Transition; essays on the developm ent o f B alkan life a n d politics since the eighteenth century, obj. C. i B. Jelavich, Berkeley, 1963. Jireček (Constantin), D ie rom anen in den Stàdten D alm atiens tvabrend des Mittelalters, Beč, 1901-1904, 3 sv. Joly (Barthélemy), Voyage en Espagne, 1603-1604, obj. L. Barrau-Dihigo, Parte, 1909. Joly (Henry), La Corse française a u XVIe siècle, Lyon, 1942. Joncs (W. 11. S.), M alaria, a Neglected Factor in the History o f Greece a n d Rome, Cambridge, 1907. Jonge (Johannes Com clis de), N ederland en Venetie, Haag, 1852. Juchercau d e Saint-Denys (Antoine), Histoire d e l'em pire otto m a n depuis 1792 ju sq u ’■ en 1844, Parte, 1844, 4 sv. Julien (Charles-André), Histoire de l ’A frique d u Nord, Parte, 1931. Jurien de la Gravičre (Vice-amiral J. B. E,), Les chevaliers d e M alte et la m arine de Philippe U, Parte 1887, 2 sv. Justinian (Jćrosmc), v id i G iustiniani (Girolamo). Kellenbenz (Herm ann), Sephardim a n der unteren Elbe. Ihre wirtschaft/iche u n d politisebe Bedeutung vom Ë nde des 16. bis z u m Beginn des 18. Jahrhunderts, Wiesbaden, 1958. Kerhue] (Marie), Les m ouvem ents de longue durée des p rix, Rennes, 1935. Kcrmaingant (P. Lafflcur de), v id i Henri IV; v id i ta ko đ er Laflleur de Kcrmaingant (Pierre-Paul). Kcmkamp (J. H.), D e bande! op den vijand, 1572-1609, Utrecht, 1931-1934, 2 sv. Kcrrcmans (Charles), vid i Doehaerd (Renée) i Kerremans (Charles). Kirchner (Walther), The Rise o f the B altic Q uestion, Newark, 1954. KlarwiJI (Victor von), The Fugger News-Letters, London, 1924-1926, 2 sv. KJavercn (Jacob van), Europaiscbe Wirtschaftsgescbichte Spaniens im 16. u n d 17. Jabrhundert, Stuttgart, I960. In s t r u c t i o n s

66 7

IZVORI

Klein (Julius), The Mesta; A Stu d y in Spanish E conom ic History, 1273-1836, Cambridge, 1920. Koch (Matthias), Quellen z u r Geschicbte des Kaisers M a xim ilia n II., Leipzig, 18571 861,2 sv. Koncizkc (R.), Geschicbte des spaniscben un d p o rtu g iesiscb en Volkes, Leipzig, 1939. Kretschm ann (Jenny), v id i Griziotti Kretschm ann (Jenny). Kretschmayr (11.), Gescbicbte von Venedig, Gotha i Stuttgart, 1905-1934, 3 sv. Krokcr ([;.), Handelsgescbicbte d e r S ta d t Leipzig, Leipzig, 1925. Kronn u n d Aussbunde aller Wegweiser, Kôln, 1597 (anonim no). Kulischer (Josef), Allgem eine W irtschaftsgeschicbte des M ittelalters u n d der N euzeit M ünchen, 1928-1929, 2 sv.; druga naklada, 1958. Kunzc (Л.), vid i Aubin (G.) i Kunze (Л.). Laborde (C,c Alexandre-Louis de), Itinéraire descriptif d e l'Espagne, Pariz, 1827-1830,6 sv. La Borderic (Bertrand de), Le D iscours d u voyage d e C onstantinople, Lyon, 1542. La Boullaye Le G ouz ( F ra n ç o is),!« voyages et observations d u sieur d e Ixi B oullaye le G ouz où sont décrites les religions, gouvernem ents et situ a tio n s des Estats et royaum es d'Italie, Grèce, Natolie, Syrie, Palestine, Karam énie, Kaldée, Assyrie, G rand Mogol, Bijapour, Indes orientales des Portugais, Arabie, Égypte, Hollande, Grande-Bretagne, Irlande, D annem ark, Pologne, isles et a u tres lie u x d ’E urope, Asie et Afrique..., Pariz, 1653. La Bruyère (René), Le d ra m e d u Pacifique, Pariz, 1943. La Civiltà veneziana d e l Rinascim ento, Fondazione Giorgio O n i, Venecija, 1958. Lacoste (L.), Mise en valeur de l'Algérie. La colonisation m aritim e en Algérie, Pariz, 1931. La Ferricrc-Pcrcy (Comte Hector de), Lettres d e Catherine d e M édicis (1533-1587), »Collection d e D ocum ents inédits su r l’Histoire de France«, Pariz, 1880-1909,10 sv., Index, Pariz, 1943, 1 sv. bailleur de Kcrmaingeant (Pierre-Paul), M ission d e Jea n d e Thumery, sieur d e Boissise (1598-1602), Pariz, 1886. Vidi također Henri IV. La Jonquicrc (VIC A. de), Histoire d e l'em pire o tto m a n d epuis les origines ju s q u ’à nos jours, Pariz, 1914, 2 sv., u: Histoire Universelle od Victora Duruya. Li Lauzièrc (J. F. Noble de), vid i Noble d e la Lauzičrc. Lamansky (Vladimir), Secrets d ’É tat d e Venise, docum ents, extraits, notices e t études, Petrograd, 1884. La Marmora (Alberto Ferrero de), Voyage en Sardaigne ou description statistique, physique et p olitique d e cette île, 2. izd., Pariz i Torino, 1839-1857, 4 sv. Landry (Adolphe), Traité d e démographie, Pariz, 1945. Lane (Frederic C ), Venetian Ships a n d Shipbuilders o f the Renaissance, Baltimore, 1934. Andrea Barbarigo, M erchant o f Venice, 1418-1449, Baltimore, 1944. Lanz (Karl), Correspondenz des Kaisers Karl V. A us d em kgl. Archiv u n d der »Bibliothè­ que de Bourgogne« z u Brussel, Leipzig, 1844-1846, 3 sv. Lanza del Vasto, l a baronne de Carins, Pariz, 1946. Lapeyre (Henri), line fa m ille de marchands, les Ruiz; contribution à l ’é tude du comm erce entre la France et l ’E spagne a u tem ps d e Philippe II, Pariz, 1955. Géographie de l'Espagne m orisque, Pariz, I960.

668

Tiskani izvori Upini (Agosiino), Diario fiorenttno d i Agosiino Lupini d a l 252 ed 15
669

iz v o r i

Live! (Roger), H abita t rural et structures agraires en Basse Provence, Gap, 1962. Livi (Giovanni), I x t Corsica e Cosimo d e 'M edici, Firenca-RJm, 1885. ,. Livi (R.), Ui schiavitù dom estica n ei tem p i d i m ezzo e n ei m o d e m i, Padova, 1928. Lizarraga (Fr. Reginaldo d e ), vid i H istoriadores d e Indias. l.onchay (Henri) i Cuvelier (Joseph), Correspondance d e la cour d'Espagne su r les affaires des Pays-Bas, 1598-1621, Bruxelles, 1923. Longlée (Pierre de Ségusson de), Dépêches d ip lo m a tiq u es d e M. d e Longlée, résident de France en Espagne, 1581-1590, obj. A. Mousser, Pariz, 1912. Lopez (Roberto S.), S tu d i s u ll’econom ia genovese n ei m ed io evo, Torino, 1936. Lortz (Joseph), Die Reform ation in Deutschland, 2. izd., Friburg-en-Brisgau, 1941, 2 sv. Los E spanolesp in ta d o s p o r si m ism os (kolektivno djelo), Madrid, 1843. l.ot (Ferdinand), Les invasions barbares et le p eu p lem en t d e l'Europe, intro d u ctio n à l'intelligence des derners traités d e p a ix , Pariz, 1937. Louant (Armand), vid i Frangipani (Ottavio Mirto). Loyal Serviteur, La tris jo yeu se et tris p la isa n te Histoire composée p a r le Loyal Serviteur d es fa its, gestes, triom phes d u bon chevalier Bayart, obj. J. C. Buchon, bibl. »Le Panthéon littéraire«, Pariz, 1836. Lozach (J.), Le d elta d u Nil, étu d e de géographie hu m a in e, Kairo, 1935. Lubimenko (lnna), Les relations com m erciales et p o litiq u es d e l'Angleterre avec la Russie a v a n t Pierre le G rand, Pariz, 1933Luccari (G.), A n n a li d i Rausa, Venecija, 1605. Lucchesi (F.), / m o n a d b enedettini vallom brosani in Lom bardia, Firenca, 1938. Lučio d e Azevedo (J.), H istoria d os Christâos n ovosportugueses, Lisabon, 1921. Luetic (J.), O p o m o rstvu D ubrovačke Republike u XVIII. stoljeću, Dubrovnik, 1959. Lusignano (Stefano), Chorografia et breve historia universale dell'isola d e Cipro, Bologna, 1573; francuski prijevod, Pariz, 1580. Luzac (Élie dc), v id i Accarias de Sérionne (Jacques). Luzzatio (G.), Storia econom ica d ell'X Ia lX V Iseco lo , Venecija, 1961. Macaulay Trevelyan (G.), vid i Trevelyan (G. Macaulay). Madariaga (S. de), Spain a n d the Jews, London, 1946. Maffée (Père Jean-Pierre), Histoire des Indes, Lyon, 1603Magalhâes G odinho (Vitorino), H istoria econom ica e social d a expansioportuguesa, t. 1, Lisabon, 1947. Os descobrim ientos e a econom ia m ondial, Lisabon, 1963. Lesfin a n c e s de l ’É tat portugais des Indes orientales a u XVIe et a u déb u t d u XVIIe sićele, otipkana teza, 1958. L ’économ ie de l'Empire portugais a u x JW® e tX V f siècles. L'or et le poivre. Route de G uinée et route d u poivre. M aisons et villages de France, kolektivno djelo, Pariz, 1945. Mal (J.), Uskočke seobe i slovenske pokrajine, Ljubljana, 1924. Mâle (Émile), L'art religieux après le Concile d e Trente. Étude su r l'iconographie d e la f i n d u X V f siècle, d u XVIIe siècle, d u X V IIf siècle. Italie, France, Espagne, Flandres, Pariz, 1932. Malcstroict (sieur d c ), Paradoxes inédits d u Sieur d e M alestroict touchant les m onna­ yes, obj. Luigi Einaudi, Torino, 1937. Malraux (André), La lutte avec l'Ange, Žcncva, 1945Malyncs (Gerard), A Treatise o f theC anker o f E ngland’s Com monwealth, London, 1601.

670

Tiskani izvori (Giulio), Le pacte de ricorsa e t le m arché italien des changes a u X V lf siècle, Pariz, 1953. (C.), Stona della m arina italiana, Rim, 1897. Mankov (A. G.), I.e m ouvem ent de sp rix d a n s l ’É tat russe d u X V f siècle, franc, prijevod, Pariz, 1957. Mans (Raphaël du), vid i Raphaël du Mans. Mantran (Robert), Istanbul d a n s la seconde m oitié d u X V lf siècle, Pariz, 1962. Marahôn (Gregorio), A ntonio Ferez, 2. izd., Madrid, 1948, 2 sv. Marca (P. de). Histoire de Béarn, Pariz, 1640. Marçais (Georges), vidi Diehl (Charles) i Marçais (Georges), kao i Gsell (S.), Marçais (Georges), Yver (G.). Marciani (Corrado), Lettres de change a u x foires deLanciano a u X V f siècle, Pariz, 1962. Marcucci (Iittorc), vidi Sasetti (F.). Marguerite d ’Autriche, vidi Gachard (L.-P.). Mariana (Juan), Storiæ de rebus H ispaniæ , libri 25; i. 1 nastavka Manucla Joséa de Mednina, Madrid, 1741. Marliani (Giovanni Bartolomeo), Topograpbia a n tiq u œ Rom œ, Lyon, 1534. Martianez (M.), vidi Fuentes M aniânez (M.). Martin (Alfred von), Sociotogia d el Renacim iento, Mexico, 1946. Martin (Henri-Jean), vidi Febvre (Lucien) i Martin (Henri-Jean). Martinez (Mariano), v id i Alcocer Martinez (Mariano). Martinez deAzcoitia (Herrero),LaP oblaciônP alentina en lossiglosXVIyXVII, Palencia, 1961. Martinez Ferrando (J. E .),Privilegiosotorgadosporel em perador Carlos V..., Barcelona, 1943. Marx (Karl), Contribution à ta critique d e l'économ ie politique, prijevod 2. njem. izdanja, J. Molitor, Pariz, 1954. Mas-Latrie (jacqucs-M .-J.-L), Traités de p a ix et d e commerce..., Pariz, 1866, 2 sv. Massicu (abbé Guillaume), H istoire de la Poésie fra n ça ise avec une défense d e la Poésie, Pariz, 1739. Massignon (Louis), Annuaire d u m o n d e m u su lm a n , Pariz, 1955. Masson (Paul), H istoire d u com m erce fra n ç a is d a n s le L evant a u X V lf siècle, Pariz, 1896. Histoire d u com m erce fra n ç a is d a n s le Levant a u X V Ilf siècle, Pariz, 1911. Les Compagnies d u Corail, Pariz, 1928. Maull (Otto), Géographie d er K ulturlandscbaft, Berlin i Leipzig, 1932. M aunier (René) i GiOard (A.), Faculté d e d ro it d e Paris. Salle d e tra va il d'ethnologie juridique. Conférences 1929-1930. Sociologie et D roit rom ain, Pariz, 1930. Maurand (Jérôme), itinéraire de Jérôm e M a u ra n d d'Antibes à C onstantinople (1544), obj. Léon Dorez, Pariz, 1901. Maurel (Paul), Histoire d e Toulon, Toulon, 1943. Mauro (F.), Le Portugal et l'Atlantique a u X V lf siècle, 1570-1670, Pariz, I960. Mayer-Lowenschwerdt (Erwin), D er A ufenthalt der Erzberzôge R u d o lf u n d Ernst in Spanien, 1564-1571, Beč, 1927. Mayerne (Théodore Turquet de), Som m aire description d e la France, Allemagne, Italie, Espagne, avec la guide des chem ins et postes, Rouen, 1615. M a n d ic h

M a n fro n i

671

IZVORI

Mazzei ((•). P l i t i c a doganale dijferenziate e clausola d ella n a zio n e p iù fa vo rita , Firenca, 1930. Mccatii (G. M.), Storia cronologica d ella città d i Firenze, Napulj, 1755, 2 sv. Mćdicis (Catherine d e), v id i La Ferrićre (com ic H ector de). Medina (Pedro de), Libro de gra n d eza s y cosas m ém orables d e Espana, Alcald de llcnares, 1595. M ednm o (José de), vid i Mariana. M eestcr (D. de), Le Saint-Siège et les troubles des Pays-Bas, 1566-1579, Louvain, 1934. M cilink-Roelofsz (M. A. P.), A sian Trade a n d E uropean Influence in the Indonesian Archipelago betw een 1500 a n d a b o u t 1630, Haag, 1962. Meinccke (F.), D ie Idee d er Staatsrason in d ern eu e re n Cieschicbte, M ünchen, 1924. Meister d er Politik, ur. Erich Marcks i Karl Alexander v. Müller, 2. izd., Siungart, 1923-1924, 3 sv. Mélanges en l'honneur de M arcel B ataillon, Pariz, 1962. M élanges I.uzzatto, S tudi in onore d i G ino Luzzatto, Milano, 1950, 4 sv. Melis (Fcderigo), Aspetti d ella vita econom ica m edievale, Siena-Firenca, 1962. Mellerio (Joseph), Les Mellerio, leur origine et leu r histoire, Pariz, 1895. Mende/, d e Vasconcclos (Luis), »Diâlogos d o sitio de Lisboa«, 1608, u: Antonio Sérgio, Anto/ogia d os Econom istas Portugueses, Lisabon, 1924. M cndonça, vid i Gavy de M cndonça. M endoza (Diego d e), vidi H urtado de Mendoza. M endoza y Bovadilla (cardinal Francisco), Tizôn d e la nobleza espanola, Barcelona, 1880. M enéndez Pidal (Gonzalo), Los c am inos en la historia d e Espana, Madrid, 1951. M enéndez Pidal (Ramon), Idea im perial d e Carlos V, Madrid, 1940. Memz (Georg), Deutsche Geschicbte im Z eitalter d er Reform ation, d er Gegenreformatio n u n d des Dreissigjàhrigen Krieges, 1493-1648, Tübingen, 1913. Mercadal (G. Garcia), vidi Garcia Mercadal (G.). Mercier (Ernest), H istoire de l ’A frique septentrionale (Berbérie), depuis les tem ps les p lu s reculés Jusqu'à la conquête fra n ça ise (1830), Pariz, 1888-1891, 3 sv. Mérimée (Henri), L’art d ram atique à Valencia d epuis tes origines ju sq u 'a u com m en­ cem ent d u X V l f siće/e, Toulouse, 1913. Merle (L. ), La m étairie et l ’évolution agraire d e la G âtine p o itevin e d e la f in d u Moyen Age à la R évolution, Pariz, 1958. M crncr (Paul-Gerhardt), D asN om adentu m im nordwestlicben Afrika, Stuttgart, 1937. Meroni (Ubaldo), I »Libri delte uscite delte monete« delta Zecca d i Genova d a l 1589 a! 1640, Mantova, 1957. Merriman (R. B.), The Rise o f the Spanish Empire in the O ld W orld a n d in the New, New York, 1918-1934, 4 sv. Mesnard (Pierre), L'essor de la philosophie p o litiq u e a u XVIe sićele, Pariz, 1936. Meyer (Arnold O.), England u n d die katholische Kirehe unter Elisabeth u n d den Stuarts, t. I (jedini obj.): England u n d d ie katholische Kirehe unter Elisabeth, Rim, 1911. Michel (Francisque), Histoire des races m a u d ites d e la France e t d e l'Espagne, Pariz, 1847, 2 sv.

672

Tiskani izvori Michel (Paul-Henri), G iordano Bruno, philosophe et poète, Pariz, 1952 (odlomak iz »College philosophique«: Ordre, désordre, lumière). La cosmologie de G iordano Bruno, Pariz, 1962. Michelet (Iules), Histoire de France, t. VU: La Renaissance, Pariz, 1855. Mignet (F.-Auguste-A.), Charles Q uint, son abdication, son séjour et sa m ort au monastère de Yuste, Pariz, 1868. Milano (Attilio), S tona degli ebrei in Italia, Torino, 1963. Milioukov (P.), Seignobos (Charles) i Eisenmann (Louis), Histoire d e Russie, Pariz, 1932-1939, 2 sv. Milosevic (Borivoje), Littoral et Ues dinariques d a n s le royaum e d e Yougoslavie (Mémoires de la Société de Géographie, sv. 2), Beograd, 1933. Minguijćn (S.), Historia d el dereebo espanol, Barcelona, 1933Mira (Giuseppe), Aspetti de ll’econom ia comasca all'inizio deU'età m o d e m a , Como, 1939Mohcau, Recherches et considérations sur la po p u la tio n d e la France, Pariz, 1778. Monchicourt (Charles), L’expédition espagnole d e 1560 contre File d e DJerba, Pariz, 1913. Mondoucet (C. d e ), Lettres et négociations d e Claude deM ondoucet résident d e France a u x Pays-Bas (1571-1574), obj. L. Didier, Pariz, 1891-1892, 2 sv. Monod (Th.), L'hippopotame et le philosophe, Pariz, 1943. Montagne (R.), Les Berbères e t le M akhzen d a n s le Su d d u Maroc, Pariz, 1930. Montaigne (Michel Eyquem dç), J ournal d e voyage en Italie, izd. Ecl. Pilon, Pariz, 1932. Montanari (Gcminiano), La zecca in Consulta d i Stato, izd. A. Giaziani, Bari, 191.3. Montchrestien (Antoine de), L'économ ie politiq u e patronale, traicté d 'œ conom ie politique, obj. Th. Funck-Brentano, Pariz, 1889. Monteil (Amans-Alexis), H istoire des Français, Pariz, 1828-1844, 10 sv. Morales (A. de), Les antigüedades d e las ciudades d e Espana, Madrid, 1792. Morand ÇP&ul), Lewis et Irène, Pariz, 1931. Morazé (Charles), Introduction à l ’histoire économique, Pariz, 1943. Morel-Fatio (Alfred), L’E spagne auXVIe et auXVIIe siècle, I-Ieilbronn, 1878. Études sur l ’E spagne, 1. serija, 2. izd.: L ’E spagne en France, Pariz, 1895. Études sur l ’E spagne, 4. serija, Pariz, 1925. Am brosio de S alazar et l'étude de l ’espagnol en France sous Louis XIII, Pariz, 1900. Moscardo (L.), H istoria d i Verona, Verona, 1668. Mousser (A.), v id i Longlée (P. de Ségusson de). Mouton (Léo), Le D uc et le roi: d'Epem on, H enri IV, Louis XIII, Pariz, 1924. Müller (Georg) ,D ie Türkenherrscbqft inSiebenbürgen. Verfassungsrecbtliches Verhàltnis Siebenbürgens z u r Pforte, 1541-1688, Herm annstadt-Sibiu, 1923. Müller (Johannes), Z acbarias Geizkofler, 1560-1617, des Hei/igen Rom ischen Reiches Pfennigm eister u n d oberster P roviantm eister im Kônigreich Ungam , Baden, 1938. Müller (K. O.), W eltbandelsbrâucbe (1480-1540), Stuttgart, 1934-, 2. izd., W iesbaden, 1962. Musachi (Giovanni), H istoria genealogica délia Casa M usachi, obj. Cari НорГ, u Chroniques gréco-rom aines inédites ou p eu connues, Berlin, 1873. Nadal (G.) i Giralt (E.), La p o p u lation catalane d e 1553 à 1717, Pariz, 1960.

673

IZVORI

Nalivkin (K.), H istoire d u K hanat d e K bokand, Parte, 1889. Naudé (W.), D ie G etreidehandelspolitik d er europaiscben Sta a ten v o m 13. b is z u m 18. Jahrhundert, Berlin, 1896. ” Navagero (Andrea), Il v ia g g io fa tto in Spagna, Venecija, 1563. Nef (John U.), The Rise o f the B ritish C oal In dustry, London, 1932, 2 sv. Nelson (John Charles), Renaissance Theory o f Love, the C ontext o f G iordano B ru n o ’s »Eroicifurori«, New York, 1958. Niccolini (Fausto), A spetti della vita ita lo -sp a g n u o la n e l Cinque e Seicento, Napulj, 1934. Nicoi (Jean), Jean Nicot, am bassadeur d e France a u Portugal a u X V f siècle. Sa correspondance inédite, obj. E. Falgairolle, Parte, 1897. Nicolay (Nicolas de), N avigations, pérégrinations et voyages fa ic ts en la Turquie, Antwerpern, 1576. Description générale d e la ville d e Lyon et d es a n ciennes p rovinces d u Lyonnais et d u B eaujolais, Lyon, ted. te 1889, 2 sv. Nielsen (A.),D àniscbeW irtschaftsgeschichte, Jena, 1933. Nicmeier (G.), Siedlungsgeographiscbe U ntersuchungen in N iederandalusien, Ham­ burg, 1935. Nistor (J.), H a ndel u n d W andel in d er M oldau bis z u m E nde des 16. Jabrbunderts, Czem owiiz, 1912. Noaillcs (MM. de), v id i Vertot (abbé Aubert de). Noberasco (F.), vid i Scovazzi (Italo) i Noberasco (F.). Nobili (Giacinto, dit Rafaele Frianoro), Il vagabondo, Venecija, 1627. Noble de Lalauzičrc (J.-F.), Abrégé chronologique d e l'histoire d'Arles, Arles, 1808. Nueva R ecopilaciôn d e las leyes d e Espana, Madrid, 1772-1775, 3 sv. Nuntiaturberichte a u s D eutschland nebst erganzenden Aktenstücken, 1. Abt., 15331559, Gotha, 1 8 9 2-1912,12 sy.,2. Abt., 1560-1572, Beč, 1 8 9 7-1939,6 s v .;J . Abt, 1572-1585, Berlin, 1892-1909, 5 sv.; (4. Abt.) 1585 (1584)-1590 (1592), Paderborn, 1895-1919, 3 knj., 5 sv. O berm ann (Karl), vid i Problem e der Ô konom ie u n d P o litik in d en Beziehungen zw ischen Ost u n d West. Oexmelin (Alexandre O.), H istoire des avanturiers flibustiers..., Trévoux, 1775, 2 sv. Olagüe (L), La decadencia espanola, Madrid, 1950-1951, 4 sv. Onckcn (Wilhelm), Allgem eine Gescbichte in Einzelerstellungen, Berlin, 1878-1892 (1893), 43 sv. O nega y Gasset (José), Espana invertebrada, Madrid, 1934. Papeles sobre Velâzquez y Goya, Madrid, 1950. O nega y Rubio (Juan), Hisloria d e V alladolid, Valladolid, 1881, 2 sv. Relaciones topogrâficas de los Pueblos d e Espana, Madrid, 1918. Palatini (Lcop.), L'Abruzzo nella Storia d o cum entata d i Carlo V d i Giuseppe d e Leva, Aquila, 1896. Palencia, vidi Gonzalez Palencia (Angel). Paléologuc (M.), Un g ra n d réaliste, Cavour, Parte, 1926. Parain (Charles), La Méditerranée: les hom m es et leurs travaux. Parte, 1936. Pardessus (J.-M.), Collection des lois m aritim es antérieures a u X V Ilf siècle, Pariz, 1828-1845, 6 sv. Paré (Ambroise), Oeuvres, 5. izd., Parte, 1598.

674

Tiskani izvori Parenti (G.), Prime ricercbe sulla rivoluzione d e iprezzi in Firenze, Firenca, 1939. Paris (L.), vidi Aubespine (Sébastien de l’). Parisct (G ), l'É ta t et les églises en Prusse sous Frédéric-Guillaume f r, Pariz, 1897. Parpal y Marqués (C ), La isla de Menorca en tiem po d e Felipe II, Barcelona, 1913. Paruta (Andrea), Relazione d i A. P. console p e r la Repubblica Veneta in Alessandria presentata nell'ecc. m o Collegia a i 16 dicem bre 1609..., ur. Luigi Baschiera, per nozzc Arbib-Levi, Venecija, 1883Paruta (Paolo), Historia vinetiana, Venecija, 1605. l a legazione d i Rom a (1592-1595), obj. Giuseppe cle Leva, Venecija, 1807, 3 sv. Pastor (Ludwig von), Gescbicbte der Papste seit dem Ausgang des M iltelalters, 3. i 4. izd., Friburg-im-Brisgau, 1901-1933,16 sv.; franc, prijevod: Histoire des Papes, Furcy-Raynaud, 1888-1934, 16 sv. Paz Espeso (Julian), Catàlogo d e la Colecciôn d e docum entas m éditas (C.O.D.O I.N.), Madrid, 1930, 2 sv., v id i također Espcjo de Hinojosa (Cristobal) y Paz Espeso (Julian). Pédelaborde (P.), Le clim at d u bassin parisien, essai d 'u n e méthode rationnelle de climatologie physique, Pariz, 1957. Pegolotti, vidi Balducci Pcgolotti. Pellegrini (Amedeo), Relazioni inédite d i am basciatori lucchesi alta corte d i Roma, sec. XVI-XVII, Rim, 1901. Pellissicr de Raynaud (E.), M émoires historiques et géographiques sur l'Algérie, Pariz, 1844. Pereyra (Carlos), H istoria de laA m érica espanola, Madrid, 1924-1926, 8 sv. Pcrez (Antonio), L'art de gouverner, obj. J. M. Guardia, Pariz, 1867. Pérez (Damiào), Historia d e Portugal, Barcelona, 1926-1933, 8 sv. Pérez (|uan Вепеуто), vidi Beneyto Pérez (Juan). Pérez de Mcssa (D.), v id i Medina (Pedro de). Pérez Villamd (Manuel), vid i Catalina Garcia (Juan) i Pérez Villamil (Manuel). Peri (Domenico), Il négociante, Genova, 1638. Perret (Jacques), Siriš, Pariz, 1941. Petit (Édouard), André Doria, u n a m ira l condottiere a u XVIe siècle, 1466-1560, Pariz, 1887. Pctrocchi (Massimo), La rivoluzione c itta d in a m essinese d el 1674, Firenca, 1954. Peyeff (Christo), Agrarverfassung u n d Agrarpolitik in Bulgarien, Charlottcnburg, 1926. Plandl (I..), Introduction a l siglo de oro, Barcelona, 1927. Gescbicbte der spaniseben N ationalliteratur in ibrer Dlütezeit, Fribourg-im Brisgau, 1928. Johanna d ie Wabnsinnige. IbrLeben, ibre'Zeit, ihreSchuld, Fribourg-en-Brisgau, 1930; franc, prijevod R. de Liedekerke pod naslovom :Jeanne la Folle, Bruxelles, 1938. PhilipplI. G em alde eines Lebens u n d einer Z e it, München, 1938; franc, prijevod: Philippe II, Pariz, 1942. Philipp (Werner), Ivan Peresvetov u n d seine Scbriften z u r Fm euerung des M oskauer Reiches, Kônigsberg, 1935. Philippson (AUred),J)asMittelmeergebiet, seinegeographisebe u n d k u ltu re lle tig en a rt, Leipzig, 1904; 4. izd., 1922. Philippson (Martin), Fin M inisterium un ter Philipp II. K ardinal Granvella a m spani­ seben Hofe (1579-1586), Berlin, 1895.

675

IZVORI

Pieri (Piero), La crisi m ilita re ita lia n a n e t Rinascim ento, Napulj, 1934. Pierling (Paul), R om e et Moscou, 1547-1579, Pariz, 1863. Un nonce d u P ape en Moscovie, p rélim in a ires d e la trêve d e 1582, Panz, 1884. Piffer Canabrava (Alice), O com m ercio po rtu g u es n o Rio d a Plata, 1580-1640, Sâo Paulo, 1944. Piganiol (A.), H istoire d e Rom e, Pariz, 1939. Pino-B ranca (A.), La v ita econom ica degli S ta ti ita lia n i n ei secoli XVI, XVII, XVIII secondo le relazioni degli am bascia to ri veneti, Catania, 1928. Piot (Charles), v id i Granvelle, kao i Gachard (L.-P.) i Piot (Charles). Pirenne (H enri), Les villes d u M oyen Age, Bruxelles, 1927. H istoire d e Belgique, Bruxelles, 1900-1932, 7 sv. Pirenne (Jacques), Les g rands courants de l'histoire universelle, Neuchâtel, 1948-1953, 3 sv. Planhol (Xavier d e), D e la p la in e p a m p b y lie n n e a u x la csp isid a n s. N o m a d ism e et vie p a y sa n n e, Pariz, 1958. Plantet (Eugène), Les C onsuls de France à Alger a v a n t la conquête, Pariz, 1930. Platter, Félix, M ém oires de Félix Platter, preveo i bilješkama popratio Edouard Fick, Žcneva, 1866. Planer (Félix), Félix et Thom as P latter à M ontpellier, M ontpellier, 1892. Platzhoff (W.), Geschicbte des europdischen Staatensystem s, 1559-1660, M ünchen, 1928. Plesner (J.), L ’ém igration de la cam pagne à la ville libre d e Florence a u XIIIe siècle, K openhagen, 1934. Pohlhausen (H.), D as W anderhirtentum u n d seine Vorstufen, Braunschweig, 1954. Poirson (A.-S.-J.-S.), H istoire d u régne d e H enri IV, Pariz, 1865-1866, 4 sv. Poliakov (Léon), Histoire de l'antisém itism e, 1: D u Christ a u x ju ifs d e Cour, Pariz, 1955; 11: De M ahom et a u x M arranes, Pariz, 1961. Les »banchieri«ju ifs e t le Saint-Siège, d u XIIIe a u X V I f siècle, Pariz, 1965. Poni (Carlo), Gli aratri e l ’econom ia agraria n el Bolognese d a l XVII a l XIX secolo, Bologna, 1963. Porcar (Moisés Juan), Cosas evengudes en la c iu ta t y régné d e Valencia. Dietario de Moisés Ju a n Porcar, 1589-1629, obj. Vicente Castaneda Alcover, Madrid, 1934. Porchnev (Boris), Les soulèvem ents popu la ires en France d e 1623 à 1648, Pariz, 1963, franc, prijevod. Porreno (Baltasar), D ic h o sy hechos d el senor rey d o n P hilipe segundo elprudente..., Cuenca, 1621. Pose (Alfred), La m onnaie et ses institutions, Pariz, 1942, 2 sv. Poullet (Edmond) i Piot (Charles), vid i Granvelle (cardinal). Pouqucville (F.-C.-H .-L.), Voyage de la Grèce, Pariz, 1820-1821, 5 sv. Presotto (Danilo), »Venuta Terra« e »Venuta Mare« nel biennio 1605-1606, teza na Fakultetu za ekonomiju i trgovinu, Ženeva, 1963. Prestage (E.), The Portuguese Pioneers, London, 1933. Prévost (abbé A.-F.), Histoire générale des voyages, Pariz, 1746, 20 sv. Prim eira Visitaçâo do Santo Officio as partes d o Brasil pelo Licenciado Heitor Furtado de Mendoça..., deputado d e Santo Officio-, I: Confissôes d e Babia, 1591-1592, Sâo Paulo, 1922; H: Denunciacoes d e Babia, 1592-1593, Sâo Paulo, 1925; Ш: Denunciacôes de Pernambuco, 1593-1595, Sâo Paulo, 1929-

676

Tiskani izvori Probleme der O konom ie u n d Politik in den Beziebungen zwiscben Ost- un d Westeuropa vom 17.Jabrbundert biszurG egenwart, obj. Karl Obcrmann, Berlin, I960. P ia s n ik (S.), Gli Itahani a Cracovia d a lX V T secolo a l ХУ11Г, Rim, 1909. P u i g y C a c la fa lc h (|.), L'arcbitectura rom anica a C atalunya (en c o ll a b o r a t i o n ) , Barce­ lona, 1909-1918, 3 sv. L e premier art roman, Pariz, 1928. P u g lie s e (S.), Condizioni economicbe e fin a n zia rie della Lom bardia n ellap rim a metà del secolo XVIII, Torino, 1924. Putzger (F. W .),HistoriscberSchulat/as, 73 izd.,A. Hansel, Bielefeld, Berlin i Hannover, 1958. Pyrard de Laval (François), Voyage... contenant sa navigation a u x Indes orientales..., 3. izd., Pariz, 1619. Quadt (M.),Deliciat Galliot sive itin erariu m p er universam Galliam, Frankfurt, 1603. Quani (Guido Antonio), l a battaglia diL ep a n to n eica n tip o p o la rid e/l'ep o ca , Milano, 1930. Queiros Vegoso (José Maria de), D om Sebastiâo, 1554-1578, 2. izd., Lisabon, 1935. Quétin, Guide en Orient, itinéraire scientifique, artistique et pittoresque, Pariz, 1846. Qucvedo y Vellegas (Francisco Gomez), »Išla des los Monopantos«, u: Obras satiricas y festivas, Madrid, 1958, t. 11, Madrid, 1639. Quinct (Edgar), Mes vacances en Espagne, Pariz, 4. izd., 1881. Les Révolutions d ’I talie, Pariz, 1848-1851, 2 sv. Quiqucran de Beaujeu (P.), La Provence louée, Lyon, 1614. Rabelais (François), Gargantua, izd. »Les Belles Lettres«, Pariz, 1955. Le Q uart Livre d u noble Pantagruel, u: Oeuvres d e Rabelais, izd. Garnier, Pariz, 1962, 2 sv. Rachlahl (F.), Le registre de Franciscus Liscaldius, trésorier généra! d e l ’a rm ée espa­ gnole a u x P ays-B as de 1567 à 1576, Bruxelles, 1902. Rally (Adam), W enn Giordano B runo ein Tagebucbgeführt batte, Budimpešta, 1956. Rahola (Federico), Hconomistas espanoles d e los sig lo sX V Iy XVU, Barcelona, 1885. Rame! (François d e), Les Vallées des Papes d'Avignon, Dijon, 1954. Ranke (Leopold von), D ie O sm anen u n d d ie spanische M onarchie im 16. u n d 17. Jabrhundert, 4. Aufl. des Werkes »Fürsten u n d Vôlker von Südeuropa«, Leipzig, 1877, 2 sv.; franc, prijevod: H istoire des O sm anlis et d e la m onarchie espagnole p e n d a n t le s X V f et XVIIe siècles, Pariz, 1839. Raphaël du Mans, Estât d e la Perse en 1660..., obj. Ch. Schefcr, Pariz, 1890. Rau (Virginia), Subsidios p a r a o estudo d a s feira s m edievais portuguesas, Lisabon, 1943. Raveau (Paul), L'agriculture et les classes paysannes. La transform ation d e la propriété dans le H aut-P oitou a u XVIe siècle, Pariz, 1926. Raynaud (E. Pellissier de), vid i Pellissier d e Raynaud (E.). Razzi (Serafino), La sto ria d iR a u g ia , Lucca, 1595. Rebora (Giovanni), Prim e ricerche sulla • Gabella C aratorum sexaginta Maris«, tipkana teza na Fakultetu za ekonom iju i trgovinu, Genova, 1963Recherches et M atériaux p o u r sévir à u n e H istoire d e la d o m in a tio n fra n ç a ise a u x XIIIe, X I \f et X \ f siècles d a n s les provinces dém em brées d e l'em pire grec à la suite de la q uatrièm e croisade, obj. J. A. C. Buchon, »Panthéon littéraire-, Pariz, 1840, sv. III, 2 t. u 1 sv.

677

IZVOR]

Recopilaciôn d e las /eyes destos reytias h e e b a p o r m a n d a d o d elR ey, Alcala de H énarcs, 1581, 3 sv. Rccouly (Raymond), O m bre et soleil d'Espagne, Pariz, 1934. Recueils d e la Société J e a n B odin ; V: La fo ire, Bruxelles, 1953; VII: La ville, Bruxelles, 1955, 3 sv. Rcnauder (Augustin), M achiavel, Pariz, 1942. L'Italie et la R enaissance italienne (predavanja na Sorboni), Pariz, 1937. Vidi također Hauser (Henri) i Renaudet (Augustin). Rcparaz (Gonzalo d e), (7eografta y politica , Barcelona, 1929. Rcparaz (Gonzalo dc), sin prethodnog, La época d e los gra n d es descubrim ientos espanolesyportugueses, B uenos Aires, 1931. Retana (Luis dc Fernandez), Cisneros y su siglo, Madrid, 1929-1930. Reum ont (Alfred von), Gescbicbte Toscana’s seit d e m E nde d es Jlorentiniscben Freistaates, Gotha, 1876-1877, 2 sv. Reznik (J.), I.e d uc Joseph d e Naxos, contrib u tio n à l'histoire ju iv e d u XVIe siècle, Pariz, 1936. Riba y Garcia (Carlos), El consejo suprem o deA ragôn en e t rein a d o d e Felipe II, Valencia, 1914. Ribbc (Charles de), La P rovence a u p o in t d e vue des bois, des torrents e t des ino n d a ­ tio n s a v a n t e t après 1789, Pariz, 1857. Ribier (Guillaume), Lettres et m ém oires d'estat, Pariz, 1666, 2 sv. Ricard (Samuel), Traité général d u comm erce, 2. izd., Amsterdam, 1706. Richard (P.), vid i llefele (C harles-Joseph) i Hergen Rœ ther (cardinal J.). Rilke (R. M.), Lettres à u n je u n e poète, franc, prijevod, Pariz, 1937. Rivet (P.), i Arsandaux (H.), La m étallurgie en A m érique précolom bienne, Pariz, 1946. Riza Seifi (Ali), D orgbut R e’is, 2. izd., Carigrad, 1910 (izdanje na rursko-laiiničnom pism u, 1932). Rochechouart (L.-V.-L. de), Souvenirs su r ta Révolution, l ’E m pire et la R estauration, Pariz, 1889. Roclocanachi (Emm anuel-P.), La réform e en Italie, Pariz, 1920. Rodriguez (Domingos), Arte d e Cozinha, Lisabon, 1652. Rodrigez Marin (Francisco), El ingenioso hidalgo D on Q uijote d e la M ancha, Madrid, 1916. Roger (Noëlle), En Asie Mineure: la Turquie d u G bazi, Pariz, 1930. Rôhricht (R.), Deutsche Pilgerreisen nach d em Heiligen Lande, novo izd., Innsbruck, 1900. Romanin (Samuele), Storia docum entata d i Venezia, Venecija, 1853-1861, 10 sv. Romano (Bartolomeo), vidi C rescentio (Bartolomeo). Romano (Ruggiero), Commerce et p r ix d u blé à M arseille a u XVIIIe siècle, Pariz, 1956. Romano (Ruggiero), Spooner (Frank C.), Tucci (Ugo), Les p r ix à Udine. Romier (Lucien), Iæ s origines politiques des guerres d e religion, Pariz, 1913-1914,2 sv. La conjuration d ’A mboise, Pariz, 1923. Catholiques et huguenots à la cour d e Chartes DC, Pariz, 1924. Le royaum e d e Catherine de Médicis, 3. izd., Pariz, 1925, 2 sv. Rossi (E.), / / dom inio degli Spagnuoli e d ei Cavalieri d i M alta a Tripoli (1530-1551), lntra, 1937.

678

Tiskani izvori Roth (Cecil), The House o f Nasi-. I. Dona Gracia, Philadelphia, 1948; II. The D uke o f Naxos, Philadelphia, 1948. Roth (Johann Ferdinand), Geschichted e s niim bergischenH andels, Leipzig, 1800-1802, 4 sv. Roupnel (Gaston), Le vieux Garain, 7. izd., Pariz, 1939. Histoire et destin, Pariz, 1943. I.a ville et la cam pagne a u XVIIe siècle. Étude sur les populations d u pays dip n n a is, 2. izd., Pariz, 1955. Rousseau (baron Alphonse), Annales Tunisiennes, Alger, 1864. Rovelli (Giuseppe), Storia d i Como, Milano, 1789-1803, 3 sv. Rowlands (R.), The Post o f the World, London, 1576. Rubio Ortega, vidi Ortega y Rubio (Juan). Ruble (Alphonse de), Le traité d u C ateau-Cambrésis (2. i 3. travanj 1559), Pariz, 1889. Vidi i Aubigné (Théodore Agrippa d'). Rubys (Claude), Histoire véritable de la ville d e Lyon, Lyon, 1604. Ruiz Martin (F.), Lettres m archandes échangées entre Florence et M edina de! Campo, Pariz, 1965. Les aluns espagnols, indice d e la conjoncture économ ique d e l'Europe au X V f sičc/e. El s ig h de los Genoveses en Castilla (1528-1627); capitalism o cosmopolita y capitalism os naciona/es. Rumcu de Armas (Antonio), Piraterias y ataques navales contra las islas Canarias, Madrid, 1947, 6 sv. Rybarski (R.), H andel ip o lity k a b andlow a P olski w X V Istu leciu , Poznan, 1928-1929, 2 sv. u 1 . Sachau (Eduard), A m Eupbrat u n d Tigris, Reisenotizen a us dem W inter 1897-1898, Leipzig, 1900. Saco de Gibraltar, u: Tres relaciones hish rica s, »Coleccion de libros rarosôcuriosos«, Madrid, 1889Sagarminaga (Fidel de), E l g obiem o y régimen fo ra ! d e l senorio d e Viscaya, novo izdanje Dario de Arcitio, Bilbao, 1934, 3 sv. Saint-Denys (Antoine Juchereau de), v id i Juchercau d e Saint-Denys (Antoine). Saint-Sulpice, v id i Cabié (E.). Sakâzov (Ivan), Bulgarisehe W irtscbaftsgescbicbte, Berlin i Leipzig, 1928. Salazar (J. de), Politica Espanola, Logrono, 1617. Salazar (Pedro de), H ispania victrix, Medina d el Campo, 1570. Salomon (Noël), La cam pagne en N ouvelle-Castille à la f i n d u X V f siècle d'après les •Relaciones Topogràficas*, Pariz, 1964. Salva (Jaime), La O rden d e M alta y las acciones espanolas contra Turcos y Berberiscos en los s ig h s X V Iy XVU, Madrid, 1944. Salvestrini (Virgilio), Bibliografia d i G iordano Bruno, 1581-1950, 2. posthum no izd., obj. Luigi Firpo, Firenca, 1958. Salzman (L. F.), English Trade in the M iddle Ages, Oxford, 1931. Samanes (Floristan), v id i Floristan Samanes (Alfedo). Samazeuilh (Jean-François), Catherine d e Bourbon, régente d u Béarn..., Pariz, 1863. Sanchez Alonso (Benito), Puentes de la historia espanola ehisp a n o -a m erica n a , 3. izd., Madrid, 1946.

679

IZVORI

Sanderson (John), The Travels o f Jo h n Sanderson in the Levant (1584-1602), obj. William Forster, London, 1931. Sandoval (A.), v id i Garnir Sandoval (A.). ,Sansovino (Francesco), D ell'bistoria universale d e ll’origine et im perio d e ’ Turcbi, Venecija, 1564. Sanudo (Marin), D iarii, Venecija, 1879-1903, 58 sv. Sapori (Armando), S tu d i d i Storia econom ica m edievale, Firenca, 1946, 2 sv. Saraiva (Antonio José), L inquisition et la légende d es M arranes, u priprem i. Sardella (P.), Nouvelles et spéculations à Venise, Pariz, 1948. Sassetti (F.), Lettere édité e inédite d i Filippo Sassetti, obj. Ettore Marcucci, Firenca, 1855. Sauerm ann (Georg), H ispaniæ Consolatio, Leuven, 1520. Sauvaget (J.), Introduction à l ’h istoire d e l ’O rient m u su lm a n , Pariz, 1943. Alep. Essai sur le développem ent d ’u n e g ra n d e ville syrienne des origines au m ilieu d u XDif sičcle, Pariz, 1941. Savary (François), vid i Brèves (François Savary, sieur de). Savary des Bruslons (Jacques), D ictionnaire universel d e commerce, d ’histoire n a tu ­ relle et des arts et m étiers, Kopenhagen, 1759-1765, 5 sv. Sayous (A. -E .), Le com m erce des Européens à Tunis d epuis le XIIe siècle j u s q u ’à la f in d u XVfi, Pariz, 1929. Scarron (P.), Le R om an com ique, Pariz, 1651, izd. Gantier, Pariz, 1939. Schafer (Ernst), Beitràge z u r Geschichte des spanischen Protestantism us u n d der Inquisition im 16. Jabrbundert, G ütersloh, 1902, 3 knj. u 2 sv. Schalk (Carlo), Rapporti com m erciali tra Venezia e Vienna, Venecija, 1912. Schartcn (Theodora), Les voyages et séjours d e Michelet en Italie, a m itié s italiennes, Pariz, 1934. Schefer (Ch.), vid i Raphaël du Mans. Schicdlausky (G.), Tee, Kaffee, Scbokolade, ih r E in tritt in d ie europàiscbe Gesetlscbafi, M ünchen, 1961. Sehm idhauser (Julius), D er K a m p f u m d a s geistige Reich. Bau u n d Scbicksal der Universitdt, Hamburg, 1933. Schnapper (Bernard), Les rentes a u X V f siècle. Histoire d ’u n in stru m en t d e crédit, Pariz, 1957. Schnürer (Gustav), KatholischeKirche u n d K u ltu r in der Barockzeit, Paderbom , 1937. Schôfflcr (H erbert), A bendland u n dA ltes Testament. U ntersucbungzur Kulturmorpbologie Europas, insbesondere Englands, 2. izd., Frankfurt na Majni, 1941. Schulte (Aloys), Geschichte des m ittelalterlicben H andels u n d Verkehrs zwischen W estdeutschland u n d Italien m it Ausschluss von Venedig, Leipzig, 1900, 2 sv. Die Fugger in Rom (1405-1523), m it Studien z u r Geschichte des Kircblichen Finanzwesen sjen erZ eil, Leipzig, 1904, 2 t. u 1 sv. Geschichte dergrossen Ravensburger Handelsgesellschafi, 1380-1530, Stuttgart i Ber­ lin, 1923, 3 sv. Schum acher (Rupert von), Des Reiches Hofzaun. Geschichte d er deutschen Militàrgrenz e im Südosten, Darmstadt, 1940. Schum peter (Joseph), History o f Economie Analysis, London, 1954. Talijanski prijevod: Storia d e ll’analisi economica, Torino, 1959, 3 sv.

680

Tiskani izvori Schweigger (Salomon), t i n neue Reissbescbreibung auss Teutscbland nach Konstantin o p el u n d Jerusalem, A. izd., Nürnberg, 1639.

Schweinfurth (G.), Im Herzen von Afrika, Reisen u n d Entdeckungen im centra/en Aquatorial-Afrika w a b re n d d e rja b re 1868 bis 1871, Leipzig, 1874, 2 sv. Sclafert (T h), Cultures en Haute-Provence: déboisements et pâturages au Moyen Age, Pariz, 1959Scovazzi (Italo) i Noberasco (F.), Storia d i Savona, Savona, 1926-1928, 3 sv. Séc (Henri), Esquisse d 'u n e histoire d u régime agraire en Europe a u x XVIIIe et XIXe siècles, Pariz, 1921. Séc (Julien), vid i Ha Cohen (Joseph). (A.), Re/azioni degliA m basciatori Veneti a!Senato, t. Ill (1-2): Eirenze, Bari, 1916. Scgni (B.), Storiefrorentine... daW anno 1527 a l 1555, Augsburg, 1723. Ségusson de Longlée (P. de), v id i Longlée (P. d e Ségusson de). S e g n r iz z i

Scidlitz (W. von), D iskordanz u n d Orogenese der Cebirge a m M itte/meer, Berlin, 1931. Seignobos (Charles), v id i Milioukov (P.), Seignobos (Charles) i Eisenmann (Louis). Sella (Domenico), Com merci e industrie a Venezia nel secolo XVII, Venecija-Rim, 1961. Selve (Odet de), Correspondance politique..., obj. Germain Lcfčvrc-Pontalis, Pariz, 1888. Sens et usage d u term e structure d a n s les sciences hu m a in es et sociales, kolektivno djelo, Pariz-Haag, 1962. Sepulveda (P. de), Sucesos d e l reinado d e Felipe U, obj. J. Zarco Cueva, u: Historia de varias sucesos..., Madrid, 1922. Serccy (comte Félix-E. de), Une am bassade extraordinaire. La Perse en 1839-1840, Pariz, 1928. Sereni (Emilio), Storia d e lpaesaggio agrario italiano, Bari, 1961. Serra (Antonio), Breve trattato delte cause cbe possono f a r abondare H regni d'oro argenta..., con applicatione a l Regno d i Napoli, Napulj, 1613. Serrano (Luciano), Correspondencia diplo m à tica e n tr e ts p a n a y la Santa Sede durante elP ontifîcado d e Pio V, Madrid, 1914, 4 sv. La Liga d e Lepanto, Madrid, 1918-1919, 2 sv. Serres (Olivier de), Le Théâtre d ’agriculture, Lyon, 1675. Le Théâtre d'agriculture et m esnage des cham ps (odabrane strane), Pariz, 1941. Sender (Jean), Les p ortes de l'année, rites et symboles: l'Algérie d a n s la tradition m éditeranéenne, Pariz, 1962. Šestini (dom), Confronta d ella ricchezza d eip a esi..., Firenca, 1793. SicrolT (Albcn-A.), Les controverses des sta tu ts d e -pu reté d e sang« en Espagne d e XVe a u X V l f siècle, Pariz, 1960. Siegfried (André), Vue générale de la M éditerranée, Pariz, 1943. Signot (Jacques), La d ivision d u m onde, Pariz, 1539Simiand (François-J.-Ch.), Cours d'économ ie politiq u e, Pariz, 1930. i 1932, 3 sv. Le salaire, l'évolution sociale et la m o n n a ie, Pariz, 1932, 3 sv. Recherches anciennes et nouvelles su r le m o u vem en t général des p r ix d u XVIe au XIXe siècle, Pariz, 1932. Lesflu c tu a tio n s économ iques à longue p é rio d e et la crise m ondiale, Pariz, 1932.

681

IZVORI

Simon (Wilhelm), D ie Sierra M orena d er P ro vin z Sevilla, Frankfurt, 1942, Španj. prijevod: La Sierra M orena de la p ro v in c ia d e Sevilla en los tiem pos postvariscios, Madrid, 1944. Sim onsen (Roberto), H istoria econom ica d o Brasil, 1500-1820, Sâo Paulo, 1937. Simonsfeld (II.), D er Fondaco d ei Tedescbi u n d d ie d eu tscb-venetianischen bande!sbeziebungen, Stuttgart, 1887, 2 sv. Singer (Charles) i dr., A H istory o f Technology, Oxford, 1954-1958, 5 sv. Sion (Jules), La France m éditerranéenne, Pariz, 1934. Siri (Mario), Ixt svalutazione della m o n e ta e il bilancio d e l Regno d i Sicilia nella seconda m età d el XVI0 secolo, Mclfi, 1921. Soetbeer (Adolf), Litteratum achw eis ü b e rG e ld - u n d M ü n zw esen , Berlin, 1892. Sombart (W erner), Krieg u n d K a p ita lism u s, M ünchen, 1913. Der m oderne Kapitalism us, M ünchen, 1921-1928, 3 t. u 6 sv. D ieJuden u n d d a s W irtschaftsleben, M ünchen, 1922. Vont Menschen. Versucb einer geistivissenscbaftlicben Anthropologie, Berlin, 1938. Sorre (Maximilien-J.), Les Pyrénées m éditerranéennes, Pariz, 1913. Méditerranée. Péninsules m éditerranéennes, Pariz, 1934, 2 sv. (t. VII u: Géogra­ ph ie Universelle). Les fo n d em e n ts biologiques de la géographie h u m a in e, Pariz, 1943. Sottas (J.), Les messageries m aritim es à Venise a u x X P f e t X \ f siècles, Pariz, 1938. Sources inédites de l'histoire d u Maroc, obj. Philippe de Cossé-Brissac, 2. serija: Dynastie nialicnnc, Archives et Bibliothèques d e France, t. V, Pariz, 1953. Souza (A. S. de), Historia d e Portugal, Barcelona, 1929. Sovcral (Visconde de), Apontam entos sobre relacôes p o litico s e com m erciaes do Portugal corn a R epublica d i Veneza, Lisabon, 1893. Spenlé (Jean-Édouard), La pensée a llem ande d e Luther à Nietzsche, Pariz, 1934. Spczialc (G. C.), S to n a m ilitare d i Taranto, Bari, 1930. Spooner (Frank C.), L’économ ie m ondia le et les fra p p es m onétaires en France, 14931680, Pariz, 1956. Vidi također Romano (Ruggiero), Spooner (Frank C ), Tucci (Ugo). Sprenger (Aloys), D ie P ost- u n d Reiserouten des Orients, Leipzig, 1864. Staden (11. von), Aufzeichnungen iiber den M oskauer Staat, obj. F. Epstein, Hamburg, 1930. Stahlin (Karl), Gescbicbte Russlands von den A nfàngen bis z u r Gegenwart, Stuttgart, Berlin i Leipzig, 1923-1939, 4 t. 5 sv. Stasiak (Stefan), Les Indes portugaises à la f i n d u X V f siècle d ’après la Relation du voyage fa it à Goa en 1546 p a r Christophe Pawlowski, g entilhom m e polonais, Lwow, 1926-1928, 3 fasc. Stéfani (Fr.), Parère in to m o a l trattatofr a Venezia eSpagna su t traffico d elp ep eed elle spezierie deU’I ndie Orientali, d i A Bragadino e J. Foscarini, ed. p er nozze Correr-Fornasari, Venecija 1870. Stella (C. de), Poste p er diverse p a rti d el m ondo, Lyon, 1572. Stendhal, Promenades dans Rome, Pariz, 1858, 2 sv. L’abbesse de Castro, Pariz, 1931. Sternbcck (Alfred), Histoire des flibustiers et des boucaniers, Pariz, 1931. Stochovc (Chevalier Vincent), Voyage d u Levant, Bruxelles, 1650.

682

Tiskani izvori Stone (Lawrence), An Elizabethan; Sir H oratio Palavicino, Oxford, 1956. Storia diM ilano, obj. la Fondazione Treccani degli Alfieri: L etci delta Riforma cattoHca J554-1630, Milano, 1957. Strachcy (Lytton), Elizabeth a n d Essex, 2. izd., London, 1940. Stubcnrnuch (Wolfgang), Kulturgeograpbie des D eli-O rm an, Stuttgart, 1933. Suarez (Diego), Historia d e l maestre u ltim o que fu e d e M ontesa..., Madrid, 1889. Sully (Maximilien de Déthune, duc de), Mémoires, novo izd., Pariz, 1822, 6 sv. Szekfu (J.), É tat et Nation, Pariz, 1945. Šusta (Josel). D ie rômiscbe Curie u n d d as Konzil von Trient /inter Pius IV., Beč, 1904-1914, 4 sv. Taine (Hyppolite-A.), Voyage a u x Pyrénées, 2 izd., Pariz, 1858. La philosophie de l'art, 20. izd., Pariz, 1926. Tamaro (Attilio), L’A driatico, g oljo d ’I talia, M ilano, 1915Tassini (Giuseppe), Curiosità veneziane, Venecija, 1887. Tavernier (Jean-Baptiste), Les six voyages qu 'il a fa its en Turquie, en Perse et a u x Indes, Pariz, 1681. Tawney (R. H.) i Power (E.), Tudor Economie Docum ents, London, 1924, 3 sv. Telbis (Hans), Z ur Géographie des Getreidebaues in N ordtirol, Innsbruck, 1948. Tenenti (Л.), Naufrages, corsaires et assurances m aritim es à Venise, 1592-1609, Pariz, 1959. Cristoforo D a Canal. La M arine vénitienne a v a n t Lépante, Pariz, 1962. Termier (P.), A la gloire d e la Terre, Pariz, 1922. Tcrreros (M. R. de), vid i Guiso (G. M. de). Teulet (J.-B.-T.-Alexandre), R elations p o litiq u es d e la France et d e l'Espagne avec l'Écosse a u X V f siècle (1551-1588), novo izd., Pariz, 1862, 5 sv. Tevins (J.), C om m entarius de rebus in In d ia a p u d D iu m g estis a n n o MDX1.VI, Coimbra, 1548. Tharaud (Jérôme e t Jean), La b ataille à Scutari, 24. izd., Pariz, 1927. M arrakech ou les seigneurs de l ’A tlas, Pariz, 1929. Theissen (J. S.), v id i G achard (L.-P.). Thćnaud (J.), Le v o y a g e d ’Outremer, Pariz, 1884. Thomazi (Cdt A.-A.), H istoire d e la navigation, Pariz, 1941. Thum ery (Jean de), v id i Laffleur de Kermaingant (P.). Tiepolo (Lorenzo), Relazione d e l console Lorenzo Tiepolo (1560), obj. Cicogna, Vene­ cija, 1857. Tocco (Vittorio di), vid i Di Tocco (Vittorio). Tollenare (L.-F.), Essai sur les entraves que le com m erce éprouve en Europe, Pariz, 1820. Tomić (S. N.), Naselje u M letačkoj D alm aciji, Niš, 1915. Tom m aseo (Nicolô), Relations des am bassadeurs vénitiens su r les affaires d e France a u X V f siècle, Pariz, 1838, 2 sv. Tongas (G.), Les relations d e ta France avec l ’Em pire o tto m a n d u ra n t la p rem ière m oitié d u XVUe siècle e t l ’am bassa d e à Constantinople d e Philippe d e Harlay, com te d e Césy, 1619-1640, Toulouse, 1942. Tom e (P. O. von), D on J u a n d ’A utriche et les projets d e conquête d e l ’Angleterre, étude historique sur d ix années d u X V f siècle (1568-1578), Helsingfors, 1915-1928, 2 sv.

683

IZVORI

T orres (Л.), v id i D ragonctti de Torres. Ton (Baron François de), Mémoires sur les Turcs et les Tartares, Amsterdam, 1784,. 4 sv. T ournon (cardinal François de), Correspondance..., obj. Michel François, Pariz, 1946. Toynbee (Л.), L'Histoire, u n essai d ’interprétation; kratak pregled od I. do VI. sveska, D. C. Somervell, A Study o f History, prijevod s engleskog, Pariz, 1951. Trassclli (Carm clo), vid i Della Rovere (Antonio). Trevelyan (George Macaulay), H istory o f England, novo izd., London, 1946. T ridon (M.), Sim on Renard, ses am bassades, ses négociations, sa lu tte avec le ca rd in a l Ciranve/le, Besançon, 1882. Truc (Gonzague), Léon X e t son siècle, Pariz, 1941. Tucci (Ugo), v id i Romano (Ruggiero), S p ooner (Frank) iTucci (Ugo). Tudela (Benjamin), v id i Benjamin de Tudela. Turba (Gustav), VenetianiscbeD epescben v o m K aiserhof Beč, 1889-1896, 3 sv. Geschicbte des Tbronfolgerecbtes in allen babsburgiscben Lànden, Beč, 1903. T urquet de M aycmc (Théodore), v id i Mayerne (Théodore T urquet de). Tyler (Royall), Spain, a Stu d y o f H er Life a n d Arts, London, 1909. Uccclli (Arturo), Storia d ella tecnica d e lM ediaevo a i n o strig io m i, Milano, 1944. Ugolini (L. M.), Malta, origini della civiltà m editerranea, Rim, 1934. Uhagon (Francisco K. <\e), Relaciones bistôricas d e los sig/osX V IyX V II, Madrid, 1896. Ukcrs (William IL), A il a bout Coffee, NewYork, 1922. Ulloa (Modesto), La bacienda r e a id e Castilla en e l reinado d e Felipe U, Rim, 1963. Usher (A. P.), The Early H istory o f Deposit Banking in M editerranean Europe, sv. I (jedini objavljen), Cambridge, Mass., 1943. Ustariz (Jeronim o d e), T b e o ric a y p r a c tic a d e c o m e rc io y d e m a r in a ..., 2. izd., Madrid, 1742. Vair (Guillaume du), v id i Du Vair (Guillaume). Valle de la Cerda (Luis), Desempeno d e !p a trim o n io d e su M agestady d e los reynos, sin d a n o d e lR e y y vassa llo sy con d e sca n so y alivio d e todos, Madrid, 1618. Van d e r Essen (Léon), vid i Essen (Léon van dcr); vid i ta ko đ er Frangipani (Ottavio Mirto). Vandcr Iiam m en y Leon (Lorenzo), D on Filipe e!Prudente, segundo deste nombre, rey de las Espanas, Madrid, 1625. Varcnius (Bcm ardus), Geograpbiageneralis, Amsterdam, 1664. Varcnnes (Claude de), vid i Voyage en France... Vasconcellos (L. M endes de), vid i M endez de Vasconcelos (L.). Vaudoncourt (Guill.), v id i Guillaume de V audoncourt (Frédéric). Vaudoyer (J. L.), Beautés d e la Provence, 15. izdanje, Pariz., 1926. Vaumas (G. de), L'éveil m issionnaire d e la France d ’H enri IV à la fo n d a tio n du Sém inaire des M issions étrangères, Lyon, 1941. Vayrac (Jean de), État présent d e l'Espagne, Amsterdam, 1719. Vàzquez de Prada (V.), Lettres m archandes d ’A nvers, Pariz, I960, 4 sv. Verlinden (Charles), L'esclavage d a n s l ’Europe médiévale. L Péninsule ibérique, Fran­ ce, Bruges, 1955. Venot (René Aubert de), Am bassades d e MM. d e Nouilles en Angleterre, obj. C Villaret, Leiden i Pariz, 1763. Vicens Vives (J.), Historia Social y Econômica d e Espana, Barcelona, 1957, 3 sv.

684

M anual de Historic* Econômica d e Espana, Barcelona, s. d. (1959). Vidal de La Blache (Paul), États et nations d e l ’Europe, Pariz, 1089. Tableau de la géographie de la France, 3. izd., Pariz, 1908. Principes de géographie h um aine, Pariz, 1922. Viet (Jean), Les m éthodes structuralistes d a n s les sciences sociales, Pariz, 1965. Vilar (Pierre), La Catalogne d a n s l ’Espagne moderne, Pariz, 1962, 3 sv. Villalon (Chrisrôval de), Viaje de Turquia..., 1555, Madrid-Barcelona, 1919, 2 sv. Villamil (M.), vidi Catalina Garcia (Juan) i Pérez Villamil (Manuel). Villarer (C ), vid i Vertot (René Aubert de). Vital (L.), Premier voyage de Charles-Quint en Espagne d e 1517à 1518, Bruxelles, 1881. Vitale (Eligio) i Brunetti (Mario), Corrispondenza d a M adrid d i Leonardo Donà, 1570-1573, Venecija-Rim, 1963, 2 sv. Vitale (Vito), Breviario della storia d i Genova, Genova, 1955, 2 sv. Vitalis (A.), Correspondance p olitique d e Dom inique du Gabre (évêque d e Lodève), trésorier des arm ées à Ferrare (1551-1554), am bassadeur de France à Venise (1555-1557), Pariz, 1903. Vivoli (G.), A nnali d i Livom o, Livomo, 1842-1846, 4 sv. Vojnović (L.), Depeschen des Francesco Gondola, G esandten der Republik Ragusa bei PiusV. u n d GregorXIII. 1570-1573, Beč, 1909. Historié de D alm atie, Pariz, 1935, 2 sv. Voyage d e France, dressé p o u r l'instruction et com m odité ta n t des François que des étrangers, 4. izd. u prijevodu Cl. de Varennesa, Rouen, 1647. W ahrm und (L.), D as Ausscbliessungsrecbt (jus exclusiva) der katholischen Staaten Osterreich, Frankreich u n d Spanien bei den Papstwahlen, Beč, 1883Walcher (Joseph), Nacbricbten von den Eisbergen in Tyrol, Beč, 1773. Walsingham (Francis), M émoires et instructions p o u r les am bassadeurs, Amsterdam, 1700. Waltz (Pierre), La Q uestion d'O rient d a n s l ’antiquité, Pariz, 1943. Wàtjen (Herm ann), Die Niederlànder im Mittelmeergebiet z u r Zeit ihrer hiiehsten M acbtstellung, Berlin, 1909. W eber (Erich), B eitrâgezum Problem d es W irtscbaftswerfalls, Beč, 1934. Wee (Herm an van d e r), The Growth o f the A ntw erp M arket a n d the European Economy, fou rteen th -sixteen th centuries, London, 1963, 3 sv. Wciller (Jean), Problèmes d 'économ ie internationale, Pariz, 1946-1950, 2 sv. L'économ ie internationale depuis 1950, d u p la n M arshall a u x grandes négocia­ tio n s com m erciales entre p a y s inégalem ent développés, Pariz, 1965. Weiss (Charles), L'Espagne depuis le règne d e Philippe H ju sq u 'à l'avènem ent des B ourbons, Pariz, 1844, 2 sv. Vidi također Granvelle (cardinal de). Werth (Emil), Grabstock, H acke un d P flu g , Ludwigsburg, 1954. W eulersse (Jacques), Paysans de Syrie et d u Proche-O rient, Pariz, 1946. Wiet (G.), v id i Ibn Iyâs. Wilczek (Eduard Gral), Des Mittelmeer, seine Stellung in der Weltgeschichte u n d seine bistorisebe Rolle im Seewesen, Beč, 1895. Wilhelmy (Herbert), H ocbbulgarien, Kiel, 1935-1936, 2 sv. Wilkinson (Maurice), The Last Phase o f the League in Provence, 1588-1598, London, 1909-

685

IZVORI

W illiamson (James Л.)рM aritim e Enterprise, 1485-1588, Oxford, 1913. Wood (Alfred C ) , A H istory o f the Levant C om pany, London, 1935. Wright (1. A.), D ocum ents concerning English Voyages to the Spanish M ain, 1569-1580, London, 1932. Wyrobisz (Andrzej), B udow nictw o M urow ane w M alopolsce w X T /1 et XVe wiefeu (sažetak na francuskom), Krakow, 1963. Yver (G.), Le com m erce et les m archan d s d a n s l'Italie m érid io n a le a u XIIIe et XIVe sičele, Pariz, 1903. Vidi ta ko đ e r Gsell (S.), Marçais (G.), Yver (G.). Xanclli (A ), Delle c ondizioni interne d i Brescia d a l 1642 a l 1644 e d el m o to della borghesia contro la nobiltà n et 1644, Brescia, 1898. Zanctii (Armando), L ’ennem i, Ženeva, 1939. Xanetti (Dante), Problem i a lim entari d i u n a econ o m ia p rein d u stria le, Pavia, 1964. Zarco Cuevčs (pčrc J.), Historia de varios s u ceso sy d e las cosas, izd. Madrid, 1922. Relaciones de pueblos de la diôcesis de Cuenca, bêchas p o r orden d e Felipe II, Cuenca, 1925, 2 sv. Zeller (üen h o ld ), H enri IV et M arie de M édicis, Pariz, 2. izd., 1877. Zeller (Gaston), l a réunion de M etz à la France, 1552—1648, Pariz-Strasbourg, 1927, 2 sv. Le siège d e M etz p a r C barles-Quint, oct.-déc. 1552, Nancy, 1943. Les Institu tio n s d e la France a u X V f siècle, Pariz, 1948. La vie économ ique de l'Europe a u X V f siècle (predavanja sa Sorbonne), Pariz, 1953. Zicrer (Otto), Bilder aus der Geschichte des B a u e m tu m s u n d d er Landw irtschaft, M ünchen, 1954-1956. 4 sv. Zinkeiscn (J. W.), Geschichte des o sm aniseben Reiches in Europa, Gotha, 1840-1863, 7 sv. Zweig (Stefan), Les heures étoilées de l ’h um anité, franc, prijevod A. Hella, Pariz, 1939. Medu novijim knjigama kojima se nisam u p otpunosti uspio poslužiti valja istaknuti: Aymard (Maurice), Venise, Raguse et le com m erce d u blé p e n d a n t la seconde m o itié du XVIe siècle, Pariz, 1966. Gestrin (Ferdo), Trgovina slavonskoga Z aledja s Prim orskim i Mesti o d 13- d o k o n č a 16. stoletja, Ljubljana, 1965. Manolescu (Radu), C om ertul Târii R om înefti f i M oldovei eu B ra fo vu t (secolele XIVXVI), Bukurešt, 1965. Randa (Alexander), Pro Republica Christiana, M ünchen, 1964. Rouge (Jean), Recherches sur l ’organisation d u comm erce en M éditerranée sous l ’em pire rom ain, Pariz, 1966. Istraživanja Mauricea Aymarda o Siciliji od 15- d o 18. stoljeća s razlogom opovrga­ vaju Bianchinijeve brojke, posebno u onom e što se odnosi na skicu um etnutu u ovu knjigu, tom I, str. 621. O ovim bi modifikacijama istraživači trebali voditi računa.

686

Izdaotič

O D >zdi^njii S'ID.'UlliBARBARUS

Zagreb, Nova Ves 4 Osniniči

Nikša Župa / Vjeran Zuppa ! Franc Župa Za iztlavača

Albert Goldstein Pridruženi izdiwač

ACM Milianovićcva 28, Zagreb Recenzenti

Miroslav Brandt i Tomislav Rattkar Lektura i korektura

Vesna Pavković Likovna oprema

Studio Dogan Tehnički urednik

Franjo Profeta ISBN 953-6160-41-2 (cjelina) ISBN 953-6160-43-9 (sv. 2) Tisu* Grafontark d.o.o. Zagreb, Josipa Lončara bb CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb UDK 940.2"15" 930.85(4-13)"15" BRAUDEL, Fem and Sredozemlje i sredozem ni svijet u doba Filipa II. / Fernand Braudel. - Zagreb : Izdanja A ntibarbarus, 1997 . - sv. ; 24 cm. - (Biblioteka Historia) Prijevod djela: La M éditerranée et le m onde m éditerranéen à l'époque de P hilippe II ISBN 953-6160-41-2 (cjelina) Sv. 2 / [ prijevod M im a C vitan Č ern elić... et al. ]. -1998. - 686 str. : ilustr. Bibliografske bilješke iza svakog poglavlja. ISBN 953-6160-43-9 I 971 Objavljivanje ove knjige potpomogli su: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Služba za kulturu, znanost i suradnju Ambasade Republike Francuske Fund for Central and East European Book Projects, Amsterdam o u tlin e ''' HRVATSKA