Dr. Laura C. Schlessinger - Pravilna Nega i Ishrana Muzeva

Međunarodni bestseler:

Dr. Laura Schlessinger

„PRAVILNA NJEGA I ISHRANA MUŽEVA“ by Dr. Laura Schlessinger

Međunarodni bestseler:

„PRAVILNA NJEGA I ISHRANA MUŽEVA, od čega se zapravo sastoji uspješan brak“

Naslov originala: „The Proper Care and Feeding of Husbands – what successful marriage is really about“

Autor: dr. Laura Schlessinger Prvo izdanje objavljeno 2004. godine

Sa engleskog prevela: dipl. psiholog Sanela Kamarić

“PRAVILNA NJEGA I ISHRANA MUŽEVA” by Dr. Laura Schlessinger

2

SADRŽAJ

str.

Bilješka autora ...........................................................................................................4 Uvod ..........................................................................................................................5 Prvo poglavlje: Nepravilna njega i ishrana muževa ...............................................13 Drugo poglavlje: Sindrom bijelog zeca ..................................................................24 Treće poglavlje: Krvopijo jedna! .............................................................................41 Četvrto poglavlje: „Muškarci imaju osjećanja!? Ozbiljno? Ma, zezaš me!“.............63 Peto poglavlje: „Uh, dušo, šta si to rekla? A šta to znači?“.....................................84 Šesto poglavlje: „A šta je to seks?!“......................................................................103 Sedmo poglavlje: „Čovjeka bi trebalo poštovati u njegovoj vlastitoj kući“............ 122 Osmo poglavlje: „Druženja muškaraca“...............................................................143


3

BILJEŠKA AUTORA: Dok ideje, prijedlozi i tehnike ponuđene u ovoj knjizi trebaju popraviti vašu vezu, odnosno vaš odnos sa vašim mužem (ili ženom, ako ste muško i ako je nagovorite da pročita ovu knjigu), i vaš stav o samoj sebi, vašem braku i vašem životu, važno je pobliže odrediti ovu entuzijastički optimističnu perspektivu, na ozbiljan način. Kao što sam napisala u svojoj prvoj knjizi „10 gluposti koje žene čine da upropaste svoje živote“ i neprestano ponavljala u kasnije napisanoj knjizi „10 gluposti koje parovi čine da upropaste svoju vezu“, čuvena trojka iz OZA: Ovisnosti, Zlostavljanje i Afere, predstavljaju ponašanja koja, po mom mišljenju, krše taj dogovor i opravdavaju samozaštitno, odnosno odbrambeno donošenje odluke o prekidu veze. Ova knjiga se ne primjenjuje u situaciji kada je ponašanje jednog ili oba supružnika očigledno destruktivno, opasno ili zlo. Adekvatna njega i ishrana muževa je spasila i ponovo oživjela nebrojene napete, mlitave, tj. stagnirajuće, dosadne, razočaravajuće, iritirajuće, frustrirajuće i čak naoko mrtve brakove, kao što to pokazuju primjeri sretnika iz stvarnog života. Gotovo svakodnevno su me zvale žene, ogorčeno kritizirajući svoje muškarce, izvještavajući o mjesecima naoko beskorisne bračne terapije i savjetovanja, i njihovom izvučenom debljem kraju i pitale šta da rade sa svojim brakom. Nakon što sam od njih tražila (doduše, prilično prigovarajućim tonom) da probaju primijeniti samo JEDAN od savjeta koje se nalaze u ovoj knjizi, kao što je pronalaženje jedne ili dvije stvari kod svojih muževa u vezi kojih im one mogu uputiti kompliment (bez obzira koliko to sitno bilo) svaki dan u periodu od pet dana, ponovo bi me nazvale, fascinirane pozitivnim rezultatima u njihovim osjećanjima koje imaju prema svojim muževima, ponašanju njihovih muževa i atmosferi koja vlada kod kuće. One vide napredak! One se osjećaju moćno! Sretnije su! Svoje brakove doživljavaju više kao blagoslov. Moja najiskrenija nada je da će ova knjiga donijeti blagoslov i u vaš dom. P.S. Čitanje ove knjige može pridonijeti vašem zdravlju! Prema biolozima pensilvanijskog univerziteta: „Muški znoj ima iznenađujuće pozitivan učinak na ženino raspoloženje. Pomaže u smanjenju stresa, potiče opuštanje i čak utiče na menstrualni ciklus.“


4

UVOD „Kao muškarac, mogu vam reći da su naše potrebe jednostavne. Želimo da smo nahranjeni, da se o našoj djeci materinski stara, i želimo voditi ljubav...“ VINCE

„Muškarci su zainteresovani samo za dvije stvari: ako nisam napaljen, napravi mi sendvič.“ JOHN „Ja sam 37-godišnji muškarac koji je prošao štošta u životu i za vaše istraživanje o tome kako treba tretirati muškarca mogu ponuditi slijedeće: mi smo muškarci, a ne glupani, ludaci i neromantičari. Mi samo trebamo jasnu komunikaciju, zahvalnost, iskrenu ljubav i poštovanje. Ovo će vam se isplatiti skidanjem zvijezda i Mjeseca pod Vaše noge ako Vi to zatražite. Nema potrebe nekog posebnog „rada“ na čovjeku kako biste dobile ono što želite. Mi živimo za to da se skrbimo i brinemo o supruzi, porodici i svom domu. Samo se prisjetite da smo mi muškarci i znajte da su naše potrebe jednostavne, ali ih NE TREBA IGNORISATI. Dobrog muškarca JESTE teško pronaći, ali NIJE ga TEŠKO zadržati.“ DAN

„Dobrog muškarca JESTE teško pronaći, ali NIJE ga TEŠKO zadržati.“ Ta bi vas rečenica trebala uistinu natjerati da stanete i promislite. Kao psihoterapeut–voditelj radio talk-show-a moram vam reći kako je to veoma istinito i tužno to da se mnogo žena grčevito bori da ostanu sa nekim kretenom, dajući tom nasilnom zlostavljaču i ženskarošu još jednu šansu, imajući seksualne odnose bez zaštite s nekim tipom a da jedva znaju i njegovo prezime; pristaju da zabriju i rizikuju pravljenje bebica s nekim prevrtljivcem ili gubitnikom, sve u patetičnoj verziji potrage za ljubavlju, ali će zato vraški zamjeriti i odbaciti mogućnost da prema pristojnom, marljivom i brižnom suprugu budu susretljive, pažljive, da se odnose prema njemu sa poštovanjem i privrženošću koji su mu potrebni da bi i on sam mogao biti „zadovoljavajući“. Zgrozim se na tu pomisao. Slijedeća stvar koja me zgražava je ta da mnoge žene izgleda da su zaboravne, bezosjećajne i neosjetljive, a one itekako umiju biti destruktivne prema svojim muževima, a samim tim i prema vlastitom braku. Žene će me nazvati da me pitaju da li je u redu da idu na produžene odmore „bez njega“ kada žele nešto slobode i „rokenrol-a“, ili da me pitaju da li je u redu ne pružati im seks, jer su ljute i iznervirane zbog nečega a on im „dosađuje“, ili su


5

jednostavno previše umorne zbog proteklog napornog radnog dana, ili da li mu one stvarno moraju pripremiti večeru kada on dođe kući s posla, jer je jednostavno previše zamorno i dosadno planirati obroke, ili da li je u redu kriti neke stvari od njega (poput porodičnih i finansijskih pitanja), jer je njegovo uključivanje nepotrebno, ili da li su one stvarno obavezne provoditi vrijeme sa svojtom (njegovom porodicom ili djecom iz drugog braka), ili da li one stvarno moraju pokazati interesovanje za njegove hobije kada im oni dosađuju s tim glupostima, ili... – uglavnom, shvatili ste. Dozvolite da spomenem poseban poziv koji me pokrenuo na to da napišem prvu knjigu. Annete ima 35 godina, a njen muž 39 i oni imaju jednogodišnjeg sina. Ona je majka i domaćica koja jednostavno ne uživa u kuhanju i ne osjeća potrebnim da tome posvećuje previše vremena. Ona je nazvala pitajući se da li je to štetno za njeno dijete ili ne. Odmah sam bila upozorena, bolje reći alarmirana njenim nedostatkom brige o potrebama i željama njenog muža, oh, znate, onog tipa koji svaki dan „ubija zmajeve“ (prolazi kroz razne životne teškoće i prepreke) radi nje i njihovog djeteta. Kako biste se stvarno saživili sa osobom koja vas zove, vi ćete zamisliti i njen potpuno nasilan, neprijateljski i preziran ton kojim je govorila. DR LAURA:

„Šta pripremate od hrane?“

ANETTE:

„Jedemo sendviče od kikiriki putera i marmelade.“

DR LAURA:

„To nije zdravo ako se jede tri puta dnevno.“

ANNETE:

„Ne, on (sin) ne jede to tri puta dnevno.“

DR LAURA:

„Šta jedete za večeru?“

ANETTE:

„Pa, on još uvijek sa svojih godinu dana doji.“

DR LAURA:

„A šta jedu odrasli u vašoj kući za večeru?“

ANNETE:

„Moj muž može jesti odmrznutu govedinu na meksički način iz zamrzivača, a ja mogu jesti pahuljice ili mladi sir. Moj suprug baš i ne voli ono što ja skuham“

DR LAURA:

„To nije balansirana i zdrava ishrana. Da li vi namjerno pravite jela užasnim ili je on neka vrsta čudovišta ili ljudoždera?“

ANETTE:

„(sarkastično) Ne, jednostavno, nisam dobra kuharica.“ (ono što ovdje ne možete pročitati je njen preziran i neprijateljski ton.)


6

DR LAURA:

„Okej, Annete, postati bolja kuharica je lako. Samo trebate pohađati kurs ili nabaviti knjigu recepata. Pitam se da li namjerno sabotirate njegovo uživanje u domaćim jelima kuhanim kod kuće, pa tako onda jednostavno to kuhanje ne morate više obavljati. Dozvolite da vam kažem šta jeste štetno po vaše dijete. Ispostavlja se da su vrijeme večere i samo večeranje jedna od najvažnijih funkcija porodice u pogledu djetetovog vezivanja za vlastitu porodicu, njihove mogućnosti komunikacije i osjećaja bliskosti sa roditeljima, a sve to je nužno za podizanje njihovog samopoštovanja. Sto za kojim se večera tako postaje najznačajniji aspekt tog povezivanja. To je tzv. rutinsko vrijeme kada članovi porodice posjedaju, izgovore molitvu i to vrijeme večere provode zajednički uživajući u zajedničkom obroku, zajednici i jelu samom. Pa, ako to znači da morate raditi nešto što ne volite, neka tako i bude. Ili ste planirali da učite svog sina da, kada mu se nešto ne sviđa, on to uopšte i ne mora da uradi, ili bar ne mora to uraditi dobro, poput vas samih? U tom slučaju imaćete dijete koje će odrasti i pretvoriti se u jedno čudovište. Postoji mnogo stvari koje ne volimo raditi, ali one su sastavni dio krutog života i one su dio naših obaveza koje imamo u svojim različitim ulogama. Da bismo bili cjeloviti ljudi, moramo nešto proći, svejedno da li nam se to dopada ili ne. Pa, ako ste već kod kuće (domaćica), mislim da je za vas važno da uložite napor kako biste pripremili ugodne večere, jer mislim da je to dio radosti i komfora u vašoj porodici. Uložite napor. Ako vaš muž može jesti odmrznutu prepakovanu meksičku hranu sa svim tim začinima, to znači da ima prilično prihvatljiv stomak i da ste morali nešto dobro zabrljati pa ste ga razočarali. Ne shvatam otkud takvo neprijateljstvo, naročito od žene koja ima jednogodišnje dijete. Mogućnost održavanja i zadržavanja sigurnosti i njegujućeg doma za to dijete većinom ovisi o kvaliteti i samom opstanku vašeg braka. Od vas bih očekivala da uložite više truda.“

Većina žena koje se žale na to kako ne dobijaju od svojih muževa ono što one žele trebaju zastati i uvidjeti kako se one prema njima odnose s prezirom i bez poštovanja. One takođe trebaju razmotriti koliko svog vremena i energije ulažu u muža i njihov brak. Za njih bi bilo zapanjujuće da shvate da se više trude impresionirati nepoznate ljude, nego da impresioniraju osobu koja bi im trebala biti najvažnija. Kao što jedan slušatelj, Gary, reče:


7

„Muž je poput konja. Na kraju dana je obično dobro izjahan i oznojen. Kao u filmovima, ako ga njegov gazda izluđuje i udara, samo će se prije ritati, propinjati i buniti. Ako ga volite, ako mu se ulagujete, prije će crknuti, nego što će iznevjeriti svoga gospodara. Umrijeće za onog koga voli. Na koji način onda trebate postupati sa svojim čovjekom?“ U 25 godina svog rada nisam nikada dobila pritužbu od strane muškog slušatelja na moju tvrdnju da su muškarci vrlo jednostavna stvorenja. Oni se slažu s tim. Uvijek sam iznova objašnjavala u svom radijskom programu da je muškarce rodila žena i da oni potroše ostatak svog života čeznući za ženskim prihvatanjem i odobravanjem. Osim ako vi nemate muškarca sa ozbiljnim mentalnim poremećajem ličnosti (što je iznimka, ne pravilo), muškarci se predano stavljaju u ruke žena koje vole. Pružite mu direktnu komunikaciju, poštovanje, cijenjenje, hranu i dobro „vođenje ljubavi“, i on će uraditi sve što poželite, koliko god to bilo blesavo ili ne. Ovaj dnevni red sam uspješno provela do zaključivanja sa jednom posebnom slušateljkom, koja se zove Sandy i koja me je nazvala, ali ne bez teške muke s moje i mnogo otpora sa njene strane. SANDY:

“Moj muž i ja imamo grozan odnos“

DR LAURA:

„Pitam se zašto.„

SANDY:

„On kaže da sam previše tvrdoglava... ali ja mislim da smo oboje prilično tvrdoglavi i svojeglavi jedno prema drugom i jedno za drugo.“

DR LAURA:

“On kaže da ste previše svojeglavi. A šta to znači?“

SANDY:

“On mi uvijek kaže kako ja volim da preuzmem

situaciju,

da

volim

da

kontrolišem situaciju i da ga zaobilazim kad bismo trebali porazgovarati o tim stvarima. Ja samo idem naprijed i sama to obavim.“ DR LAURA:

„Pa, zbog čega to radite?“

SANDY:

„Ne znam.“

DR LAURA:

„To upropaštava vaš brak. Zašto biste nastavili s tim?“

SANDY:

„Ali radi se o glupim i banalnim stvarima, poput odlaska u prodavnicu i kupovine nečega. Zašto bi se o takvim stvarima trebala konsultovati s njim?“

DR LAURA:

“Pa, neće ni naškoditi ako porazgovarate s njim o tome ili ga pozovete da vam se pridruži.“

SANDY:

“Jednostavno mi to nije jasno.“


8

DR LAURA:

„Ima li djece u svemu tome?“

SANDY:

„Da, imamo troje djece.“

DR LAURA:

“Zbog toga i moramo nešto mijenjati, pa da to troje djece imaju miran dom. A vi možete napraviti promjene.“

SANDY:

“Radili smo na tome.“

DR LAURA: „Ne, niste vi kao „MI“ radili na tome. Vi, baš vi ste ta koja se nije promijenila.“ SANDY:

“Jednostavno, to je teško.“

DR LAURA:

„Pa šta ako je teško. Riječ je o životima vaše troje djece. Ne recite mi da je nešto teško za uraditi kada troje djece o tome ovisi. To bi trebalo biti nevjerovatno snažna motivacija za vas da se bolje ponašate u vlastitom braku – da svog muža bolje tretirate u vašem braku.“

SANDY:

„Dobro.“

Kako bih joj pomogla da napravi neke promjene, rekla sam joj da odmah, dok smo još u eteru, napravi kratak popis tri razumne stvari koje njen muž želi da ona drugačije uradi. Žestoko se opirala. Najprije, navodno nije znala šta bi on to želio, zatim se žalila na njega, onda je postala sarkastična u vezi sa NJEGOVIM potrebama, a onda je pretjerivala u onom što bi ona, kao trebala da uradi. Vau! Kroz taj silni otpor se bilo teško provući do priznanja da su svaka njegova želja i zahtjev bili razumni, i što su bili opravdaniji, ona bi pokazivala manje spremnosti da mu pruži ono što je on želio. Objasnila sam joj da je teško napraviti promjene u ličnosti, indirektno joj prigovarajući o nečem drugom, što jeste bilo lagano. Bila sam ustrajna u svom zahtjevu, nudeći joj mogućnost da učini nešto bolje za sebe i svoju djecu. Naposlijetku je popustila, samo djelimično, jer još uvijek možete iz pročitanog vidjeti njenu razdražljivost. DR LAURA:

„Koje su tri razumne stvari za koje znate da bi volio da ih promijenite?“

SANDY:

„Ako bih razmotrila i njegovo mišljenje o nekim stvarima; ako bih saslušala šta on ima da kaže i to i uradila.“

DR LAURA:

“Okej, to se čini razumnimi poštenim kad je u pitanju jedan brak. Šta još?“

SANDY:

“On bi volio vidjeti da ga prihvatam onakvog kakav on jeste, bez traženja nečeg više.“

DR LAURA:

„Općenito govoreći, mislim da to znači da on želi da se osjeća cijenjenim za ono što on jeste i za ono što on radi.“

SANDY:

„Tako je.“


9

DR LAURA:

„I, kada vi konstantno pokušavate da ga promijenite ili tražite nešto više ili drugačije, on to tumači kao da vi ne odobravate i ne cijenite ono što vam on nudi i što on zapravo jest. Upamtite, ovo JE (JESTE) čovjek kojeg ste VI izabrali. Okej? Dakle, njemu treba više cijenjenja. A šta je pod brojem tri?“

SANDY:

„Da jednostavno propustim da uradim neke stvari. Uvijek kaže da sam pretjerani perfekcionista.“

DR LAURA:

“Okej, budite malo popustljiviji u tom pogledu.“

SANDY:

“Dobro.“

DR LAURA:

„Evo vašeg zadatka. Radite ovo nekoliko dana i onda me ponovo nazovite: -

Pod brojem jedan je da ga pitate za njegovo mišljenje o nečemu.

-

Pod brojem dva je da mu malo i pokažete da ga cijenite.

-

Pod brojem tri da, ukoliko to stvarno nije od nekog većeg značaja, pustite da to prođe jer niko ne voli da ga svo vrijeme zaskaču.

Molim vas da mi to ponovo pročitate.“ SANDY:

„Tražiti njegovo mišljenje; pokazati mu da ga cijenim; popustiti u nečem, ako nije stvarno toliko važno.“

Nakon nekoliko dana me je ponovo nazvala i bila je prilično iznenađena kako su joj uloženi naizgled mali napori pomogli u popravljanju raspoloženja njenog muža, kao i njegovo ponašanje i donijeli svjetlo u atmosferu koja vlada kod kuće, sve zahvaljujući njoj samoj i njenim vlastitim naporima. Ali to je ono što ja ženama stalno govorim. Muškarci su jako jednostavni, kako ja volim reći – pravolinijski. Općenito, za razliku od žena, oni nemaju promjenjiva raspoloženja (poput PMS-a) ili pretjeranu osjetljivost prema neuvažavanju od strane drugih osoba (kad ste zadnji put čuli muža da se žali na svog punca?). Muškarci obično tačno misle upravo ono što kažu i ne govore u nekom više indirektnom stilu, što je više osobina karakteristična za žene. Takođe, muškarci će dugo, dugo patiti u tišini prije nego se požale na nešto ili zacvile od bolova (to se pokazuje u izolaciji i zloupotrebi alkohola), dok su žene te koje će sigurno vjerovatnije cmizdriti, žaliti se i prigovarati, koristeći te oblike kao vrstu komunikacije, pa čak i zabave za svoje prijateljice. Muškarci su jednostavni. Oni su toga svjesni. Žene to moraju naučiti ukoliko očekuju i žele da budu istinski sretne sa svojim muškarcem. Kathryn, jedna moja slušateljka, to potvrđuje: „Muškarci uistinu nisu komplikovani kao što mi mislimo da bi oni trebali da budu. Muškarci vole da čuju da je njihova žena sretna i da su oni izvor te sreće. Muškarac zaslužuje bar ono poštovanje koje biste pokazali nekom ko vam je došao u posjetu, pa čak i više. Muškarci vole da im se daju komplimenti. Takođe vole da im se divi.


10

Ja se svom mužu uvijek zahvalim što radi toliko naporno zbog nas, i ohrabrujem djecu da i oni to čine. Muškarci su mrzovoljni i razdražljivi, da ne kažem čangrizavi, kada su umorni i/ili gladni. Sve što kažu dok su u nekom od tih stanja ne treba ozbiljno shvatati. Muškarci ne vole kada njihove supruge pričaju o njima iza njihovih leđa. Muškarci nisu vaš „tatica“, oni su vaši vršnjaci; i oni budu pod stresom i budu uplašeni u vezi s nekim situacijama, baš kao i vi. I kada biste bili pravi prijatelj, pomogli biste im da olakšaju svoj teret, a ne da im nadodajete još više tereta. I muškarci imaju snove, bez obzira da li su oni logični ili ne, nemojte ih pregaziti tek tako. To sve ne znači da mi nemamo problema – svako ih ima, ali je mnogo lakše razriješiti ih skupa sa čovjekom koji zna da ga vi volite i poštujete.“ Bila sam tužna i iznenađena nedostatkom razumijevanja i uvažavanja koje su pokazale mnoge žene u vezi sa ovim osnovnim činjenicama. Nedavno me je zvala jedna slušateljka i dodala šlag na tortu. Udata je po drugi put i oboje imaju djecu iz prethodnog braka. Zaposlena je i radi puno radno vrijeme, a uključena je i u raznorazne aktivnosti. Nazvala je da se požali na svog „zahtjevnog“ supruga. Činilo se da je on nesretan u svom novom braku jer njegova žena, moja slušateljka, nije s njim provodila vrijeme bilo u krevetu ili izvan njega. Ona je opisala svoj nevjerovatno iscrpljujući radni dan i raspored, žaleći se na to da ona jednostavno ima previše toga na svojim leđima da bi uopšte imala vremena ili energije ili impulsivnosti da uopšte bude intimna sa svojim novim mužem, a naročito na fizičkom nivou. Odmah sam joj predložila da skine nešto tereta i obaveza sa svojih leđa, kako bi napravila više mjesta za svoj novi brak, za svog novog muža, za njihovu vezu. Odmah mi se suprotstavila sa slijedećim pitanjem: „Ali zar ne bi trebao ON imati više razumijevanja?“. Gotovo da sam poskočila nakon toga! ON bi trebao naći više razumijevanja za to što je izignorisan i na dnu njene liste prioriteta? Odgovorila sam joj: „Zašto bi se on složio s tim da bude dosadnjaković u vlastitom domu, a vi ne ulažete nimalo napora u vašu vezu? Zašto bi on trebao biti vedar i optimističan u vezi s tim? Zašto bi simpatisao vaš izbor da njega isključite iz svog života?“ Njen odgovor, ako mogu tako da ga nazovem je bio slijedeći: „Oh, uopšte to nisam tako vidjela.“ Stalno sam ponavljala da je ona morala mnogo toga odbaciti, što je sebi nagomilala na dobrovoljnoj bazi, kako bi olakšala teret i napravila mjesta za njega, ili će on odbaciti nju, skinuvši je sa svog tereta obaveza, a ja ga zato uopšte ne bih krivila. Ovi pozivi NISU iznimka i odstupanje. Oni odražavaju pravi tipičan nadmoćni stav žena u današnjoj Americi. Otkako je Glorija Štajnem napisala da „ženi muškarac treba kao ribi bicikl“, više od jedne generacije žena je blesavo uvažilo tu destruktivnu besmislicu i


11

ocrnili su muškarce, brak, porodične obaveze i majčinstvo - a samim tim su ocrnile i same sebe. Normalna, zdrava žena čezne da bude zaljubljena, da voli, da se uda i da sa čovjekom svojih snova ima djecu koju će zajedno odgajati. Međutim, kad im njihove vlastite majke, prije negoli i samo društvo, kažu da one ne trebaju muškarca kako bi bile sretne, ili da odgajaju djecu, ili čak to kako njihova vlastita djeca čak i ne trebaju majku koja će ih odgajati (za to ima obdanište ili bebisiterka), to je uzrokovalo gubitak poticaja kod mnogih žena, kao i nestanak mogućnosti da one provedu vlastiti život u okvirima ljubavi, posvećivanja, žrtvovanja, samilosti i odanosti koji bi im automatski donijeti sreću i osjećaj smisla. Slušateljka Sonya kao da ponavlja stvari iz biblijskih zapisa, kada kaže: „I na kraju dana... sklupčajte se kraj njega u krevetu, zatvorite oči i jako ga zagrlite, sjetivši se da ste bez njega tek bijedan izgovor a ne cijela osoba, ali kao dio dvočlanog tima, vi ste nepobjedivi.“ U Knjizi Postanka u Bibliji, Bog reče: „Nije dobro da čovjek bude sam; načiniću mu pomoć, sličnu njemu... stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo.“ Nasuprot onome što je dobrih četrdeset godina feministička propaganda tvrdila, mogućnost udaje za muškarca NIJE pritisak, nevolja, podložnost ili podjarmljenje, ili odricanje od nekog feminističkog kvaliteta života. Budite ponosne na vaše vezivanje, uvijek iznova uživajte u svojim darovima i žrtvama vezanim za vaš brak i porodicu, iz toga izvucite zadovoljstvo i neka vas ono održava u vašoj ulozi supruge i majke. Vaš stav je taj koji pravi razliku u kvaliteti vašeg života. I vaše razumijevanje muškaraca i onog što oni tako silno trebaju, napraviće razliku u kvaliteti vašeg braka. Kathy je napisala: „Rekla sam svom suprugu o knjizi na kojoj radite i pitala sam ga šta on misli da muškarci žele. Rekao je „To je jednostavno. Mnogo seksa i bez zanovijetanja, prigovaranja i gunđanja. Što je to toliko teško?“ Nije baš tako jednostavno, ali Kathyin muž, odnosno njegov pojednostavljen odgovor potvrđuje istinu da žene imaju svu moć ovog svijeta da odrede kako će se njihovi muškarci ponašati. Ova moć se postiže tako što žena prakticira Pravilnu njegu i ishranu muževa.

1. Poglavlje: NEPRAVILNA NJEGA I ISHRANA MUŽEVA “PRAVILNA NJEGA I ISHRANA MUŽEVA” by Dr. Laura Schlessinger

12

„Nasmijao sam se kada sam čuo naslov Vaše nove knjige. Pomislio sam: „To neće ići. Koje bi žene to kupile? Ko to još brine o nama muškarcima?“ Postoji nekoliko stvari koje muškarci toliko silno žele da će sve uraditi radi toga. Mislim da dobar broj muškaraca više želi poštovanje nego ljubav. Oni vole da se osjećaju da imaju neku moć. Gotovo sam zaplakao kad sam čuo kako ste jednoj slušateljki rekli da poštuje svog muža. U svijetu je toliko mnogo sebičnosti u braku. Napredak je omogućio ženama da budu neovisne, a samim tim i sebične. Uvijek osjećam da sam na zadnjem mjestu, moja osjećanja i moje potrebe nalaze se na zadnjem mjestu.“ EDGAR Nema dana a da barem jednu slušateljku mog radio-programa ne upitam da li ona očekuje da ostane udata, uzevši u obzir njen neprijateljski, neuvažavajući ili uništavajući stav i ponašanje prema vlastitom mužu. Ono što je tako začuđujuće je to koliko su one iznenađene kada uopšte pomisle na to da njihovi muževi mogu imati granice do kojih se može ići prije nego što se okrenu i odu. Ono što još više čudi je da ova bezosjećajnost prema potrebama i osjećanjima njihovih muževa ide rame uz rame sa njihovom pretjeranom osjetljivošću na svaku akciju ili reakciju vlastitih muževa koje su obično više nego razumne. Ovdje je samo jedan primjer takve slušateljke mog radio-programa samo dan prije nego što sam počela pisati ovo poglavlje. Jedna „Kršćanka“ je bila godinu dana udata za „Židova“ i imali su četveromjesečnog sinčića. Prije no što su se vjenčali, ona je obećala da će njihovu djecu podizati kao Židove, iako je očito da niti jedno od njih nije bilo istinski predano i posvećeno svojoj vjeroispovjesti (jer, da jesu bili, vjenčali bi se sa nekim ko bi dijelio njihovu vjeru). Sad, za vrijeme Božićnih blagdana, ona je postavila jelku i već se priprema za farbanje uskršnjih jaja. Rekla mi je: „Ne želim da moja djeca propuste iskusiti predivna blagdanska događanja koja sam ja imala kao dijete.“ Na taj način je pokušala racionalno opravdati vlastito kršenje nekad datog obećanja. Šta je bilo njeno pitanje koje je postavila i nakon što sam je podsjetila na njeno kršenje datog obećanja uz nekoliko uzvika čuđenja? Naravno, bilo je slijedeće: „Kako da ga spriječim da hoda uokolo ljut i duri se?“ Ona je vrlo lako zaboravila činjenicu da je prekršila svoj zavjet, i mislim da je to uradila zbog dvostrukih standarda koje većina žena ima o tome šta i kako one nešto rade i šta i kako to rade njihovi muževi. Kad žena promijeni mišljenje, muškarac to mora prihvatiti, a kad muškarci promijene mišljenje, onda su oni bezosjećajni.


13

Jedan mi je slušatelj pisao o jednoj njegovoj frustraciji izazvanoj ovakvim dvostrukim standardima. On je jadikovao zbog toga što žene trebaju shvatiti koliko je frustrirajuće izlaziti na kraj sa njihovim dvostrukim standardima koji inače u obzir uzimaju samo ženine hitne i neodložne potrebe i želje. On je opazio da sve što jedna žena osjeća ili treba je u redu i veoma je važno, dok sve što je se odnosi na samog muškarca, odnosno njegova osjećanja i potrebe je zapravo nevažno i sebično s njegove strane. Mislim da je on, općenito govoreći, itekako u pravu. Ako posjetite raznorazne Internet chat room-ove koji su ženski orijentisani, uvidjećete da s dobrodošlicom pozdravljaju i navijaju za one žene koje blate svoje muževe i smatraju ih lošom robom, odlučne u tome da ih napuste radi trivijalnih razloga, koji uistinu nisu vrijedni toga. („On nije dovoljno komunikativan.“ „Jednostavno se ne osjećam potpunom.“ „Dosadno mi je.“ „On ne želi da ja svaki dan razgovaram sa svojom majkom.“) Kad već govorimo o dvostrukim standardima, ne zaboravimo ono što se dešava u spavaćoj sobi. Žene od svojih muževa očekuju razumijevanje kada one nisu zainteresovane za seks, ali neka se muškarci dobro pripaze ako oni nisu zainteresovani za seks, ili to jednostavno ne mogu obaviti! Šta uzrokuje nastanak takvog mentaliteta sa dvostrukim standardima? Jedna dugačka riječ: samoživost ili egocentričnost (“Ja sam centar svijeta!“) A šta je izvor egocentričnosti? Vjerujem da je to rezultat ženskog pokreta, koji se sastoji iz neodobravanja i osuđivanja gotovo svega muškog kao lošeg, zlog, glupavog i tiranski ugnjetavajućeg, kao i time što je taj pokret rezultirao i prestankom funkcionisanja porodice, što bi se završavalo razvodima, davanjem djece na čuvanje u obdanište, produženom boravku, nanama i dedama i sl., kao i dvostrukim karijerama i glorifikacijem intimnih veza i nevjenčanih majki koje su trebale biti namjerni i ispravan izbor svake žene. To su ti osnovni destruktivni uticaji koji su rezultirali tim da žene ne uvažavaju činjenicu da su i one, kao i muškarci zapravo usavršeni tek u vezi i to bračnoj zajednici u kojoj imaju i obaveze prema svojoj novonastaloj porodici.

Rezultat toga je da se žene udaju uglavnom misleći o vlastitom braku i mužu iz aspekta šta brak i muž sam mogu učiniti za njih, a ne i toga šta one mogu uraditi za svoje muževe. A kada je tako malo naglaska na davanju, ono što je trebalo biti dobar brak biva sažvakano, samljeveno i ispljuvano uz jedno stalno kritiziranje, cjepidlačenje i sitničavost.

Cindy u svom e-mailu obraća pažnju na pitanje „davanja“ i činjenja“:


14

„Udata sam 10 godina i imam veliki problem sa Ishranom i Njegom svog supruga. Nisam bila svjesna vremena koje je moja majka uložila u Ishranu i Njegu mog oca sve dok ja nisam imala poteškoća u vlastitom braku. Tada mi je ona pomogla da shvatim šta je zapravo uloga žene kao supruge. Moja generacija (u tridesetim sam godinama) je odgojena u jednoj „JA“ kulturi: ako mi nismo sretne, onda ni niko drugi neće biti sretan. Srećom, moja mama i moj tata su me poučili da, ako želiš da budeš sretan i ispunjen, ti si taj koji mora pomagati, voljeti i brinuti se... za druge! Čak i pored toga što sam kao dijete imala divan porodični život u našem domu, nisam znala kolika je ta istina u bračnom životu. Mislila sam da jednostavno ili imaš ili nemaš divan brak – da brak nekako egzistira izvan tvojih vlastitih napora. A to je bila tek jedna od mojih pogrešnih pretpostavki. Druga je bila ta da je on trebao biti upućen u neke stvari baš kao i moj otac, s kojim sam ga konstantno poredila. Konstantno sam mu prigovarala i zvocala, umjesto da sam ga ohrabrivala. Tada mi je vlastiti otac dao savjet o tome kako funkcioniše muški ego. Slijedila sam njegove upute, pružala sam ohrabrenje i u biti podsticala supruga kao neka navijačica. Stvari su se dramatično promijenile. Savjet moje majke, nakon mnogo mojih zabrljanih stvari, bio je taj da ga VOLIM! Sad mi to zvuči baš kao suština, osnova bez koje se ne može, i tek sada istinski shvatam šta znači riječ „ljubav“. To je iskreno i intenzivno osjećanje nježnosti i strasti prema nekome; srdačna briga za njihovo dobro. Ljubav je Božji najveći dar, poslije života samog. Bog ga je stvorio za tebe. Voli svog supruga svim svojim srcem i postupaj prema njemu kao prema Božjem daru, što on i jeste.“ Značenje i tumačenje ljubavi kao dara, riječi, stava, obaveze i predanosti, nekima je pravo otkriće, da ne kažem Otkrivenje. Nažalost, ljubav se obično smatra osjećanjem koje vas obuzme i čini vas sretnom; i, naravno, AKO ste sretni, ONDA se lijepo ponašate. Međutim, tu se nekako provlači i podrazumijeva i to da se možete i ružno ponašati ako ne osjećate tu ljubav. Štaviše, ako ne osjećate ljubav, možete je nekako dobiti, negdje, od nekoga drugog ko vam je dostupan. Ovakav stav dolazi iz kulture koja uzdiže osjećanja iznad obaveze, odgovornosti i predanosti.

„Ja imam pravo biti sretna, zar ne?“ nije rijetko pitanje, odnosno komentar slušateljki koje su isfrustrirane svojim brakovima koji ih nisu doveli u stanje trajnog mira i sreće kao što bi ga imale kada bi bile pod sedativima tipa Valium, Apaurin i drugih. I ovo fokusiranje na sreću im pomaže u racionaliziranju, odnosno u racionalnom opravdavanju njihovog faktičkog napuštanja braka i porodice, i zamjenjivanja istih hobijima, narkoticima i alkoholom, zaposlenjem, aferama, cmizdrenju na terapijama ili nekim prijateljima ili drugim članovima


15

porodice, ili neprijateljskom stavu usmjerenom upravo prema onima koji ih zapravo vole. Ovo nije neko pitanje od male važnosti. Kada se brakovi raspadaju, kad je riječ o nesretnim brakovima koji su u škripcu, djeca u tom braku su povrijeđena i ograničena u vlastitoj mogućnosti da se nadaju postizanju sreće. To je ono što ističem mnogobrojnim slušateljkama koje, sa nerealnim očekivanjima, zahtjevima i nečuveno pretjeranim negativnim oblicima ponašanja, smatraju i tvrde da je razvod rješenje njihovih problema koje imaju kod kuće. Ja ih forsiram da obrate pažnju na dvije važne stvari. Prva je ta da djeca takvog braka koji se razvodi pate i patit će i dalje u budućnosti. Druga je ta da one nisu u pravu ako misle da će im novi partner promijeniti život, jer to što one mijenjaju partnera, neće puno pomoći, kada one, koje će uvijek ostati same sa sobom, uopće ne mijenjaju! Izazivam ih da one urade isto ono zbog čega se žale na svoje muževe kako oni to neće, ne znaju ili ne mogu uraditi, odnosno, kada oni neće, ne mogu i ne znaju se mijenjati, neka se mijenjaju ONE! Objašnjavam im da su muškarci doista jednostavna stvorenja, i ako vi promijenite određene aspekte vaše interakcije, kao čarolijom će se desiti promjene koje ćete na njima primijetiti. Podsjetila sam ih na to da se njihova trenutna osjećanja ne trebaju i ne moraju mijenjati prije nego što mogu mijenjati svoje ponašanje. Tražila sam od njih da se ponašaju „KAO DA“ su stvari jednostavno divne u njihovoj vezi: malo privrženosti tokom dana, poljubac na vratima, lijepa odjeća i u kući, odnosno u stanu, traženje njegovog mišljenja prije akcije koja se odnosi na samu porodicu, komentar kojim izražavate uvažavanje i cijenjenje onog što je dobro obavljeno, zagrljaj, dobro skuhano jelo, masaža ramena ili leđa, malo vremena provedenog samo s njima, nakon posla, ili prije nego što se upustite u riješavanje problema sa vodoinstalacijama, popravkama ili problemima finansijske prirode, kao i period maženja u krevetu... što može prerasti u nešto još interesantnije. Žene, bez razlike, uvijek protestuju. Zašto bi one morale biti fine i ljubazne kad stvari nisu opšte tačno onakve kakvim ih one žele da budu?

Clifford, jedan moj slušatelj, poslao mi je e-mail u vezi s ovakvim stavom: „Šta se desilo sa slatkicama? Ako se ponašate kao rospija, bićete tako i tretirane. Jednom sam pitao svoju ženu da li joj nešto treba, s obzirom da je bila iznenađujuće i neuobičajeno fina, draga i ljubazna. Ona mi je ljutito rekla: „Nikad ne bih prema nekome bila fina kako bih postigla da nešto za mene uradi. To je ulizivanje!“


16

Pa, šta je onda alternativa? Tog nekog treba tretirati kao go*no? Muž se brine za svoju ženu a žena za svog muža.! Kakav koncept!“ Ono što me je iznenadilo je to što sam, kada sam otišla na svoju Web stranicu (www. drlaura.com), na kojoj sam od svojih slušatelja da mi pošalju priloge za ovu knjigu, naišla na bujicu izraženog bola od strane muževa, ne toliko ljutnje, ali toliko bola. To je možda iznenađujuće za žene da uopšte zamisle da su njihovi muževi povrijeđeni njihovim ponašanjem prema njima. Iskreno govoreći, muškarci su ti koji nastoje biti izdržljiviji od žena; oni pokušavaju biti jaki i nastavljati dalje, bez obzira na eventualne poteškoće. Uopšte ih ne krivim zbog toga. To je opis muževnosti i muškosti, iste one koja je pod udarom feminizirane kulture koja negira važnost takve unutrašnje snage i odvažnosti. Bez ovih i ostalih maskulinih (muških) karakteristika, veliki dio Zapadnjačke civilizacije se uopšte ne bi razvio. Pomislite samo na samokontrolu i samoprijegor koji su neophodni u istraživanju ili bitkama za opstanak i preživljavanje u okrutnim uslovima. Ja stvarno vjerujem da je sve to zbog poboljšanja čovjeka i društva da žene modificiraju i civiliziraju ove maskuline karakteristike; međutim, potpuno negirati realnost i vrijednost svih maskulinih karakteristika u cjelini je okrutno prema dječacima i muškarcima, da ne kažem budalasto i blesavo i to podriva dom i državu. Takvi muškarci ne osjećaju bol, povrijeđenost i očaj, kao što to osjećaju žene, pa se ženama čini da oni zapravo ne osjećaju ništa. Istina je da se muškarci dobro nasukaju, ali jednostavno pokušavaju ići dalje kroz život općenito, a posebno sa nama ženama, zajedno. Žene ne bi trebale mjeriti ili tumačiti srce muškarca, njegovu dušu, njegove namjere ili osjećanja samo na osnovu svojih vlastitih reakcija. Žene plaču i razgovaraju, muškarci ne razmišljaju, ili bolje da kažem, ne mozgaju o osjećanjima, oni pokušavaju nešto konkretno uraditi u vezi sa situacijom. Pretpostavljam da muškarce to čini lošim „prijateljicama“, ali istovremeno jako važnim „partnerima“ koji mogu pomoći, ako bi žene ispoštovale njihovu jedinstvenost. Jedan moj slušatelj, Ray, sebe je označio kao „Frustriranog i depresivnog supruga“: „Slušao sam mnoge pozive od strane žena koji su zvučali poprilično poput moje vlastite žene. Njihovo omalovažavanje vlastitih obaveza prema suprugu je previše uobičajeno. Grozno je slušati i znati da i ja sam živim uz takav nemar i nezainteresovanost, da ne kažem ravnodušnost žene koja je poput tih slušateljki koje vas zovu. Ne mogu vam opisati frustraciju, potištenost i, naposlijetku i krajnji očaj koji su rezultat jednog dvadesetčetverogodišnjeg zanemarivanja. Ulagao sam napor da spasim


17

vezu, a svi ti napori, koji su trebali biti kamen temeljac u našoj porodici, postali su mlinski kamen oko moga vrata i davim se! Ne mogu vam objasniti taj prelazak od ljubaznog i brižnog supruga, preko zabrinutog i razumijevajućeg bračnog druga do frustriranog i svladanog mužjaka i ljutog i depresivnog čangrizavca, sve do očajnog jadnika i hulje. Znajte da MORATE napisati tu knjgu. Ako možete spasiti barem jednu porodicu, ovu knjigu jednostavno morate napisati.“ Ray nije bio jedini koji je jadikovao. Previše muškaraca živi u ovakvom bolu, odričući se bilo kakve nade za sreću nakon što učine sve moguće napore u pokušavanju davanja vlastitim ženama onoga što one kažu da najprije to žele, pa će tek onda lijepo postupati sa svojim muževima. Šta žene žele? Jedan slušatelj Jill mi je poslao ovu Internet „šalu“ o „Savršenom mužu“: „Otvorio se novi Šoping centar Savršenih muževa, gdje žene mogu ići da izaberu jednog savršenog muža od mnogih koji se tu nalaze. Izgrađen je na pet spratova, na kojim su bili muževi sa sve više pozitivnih osobina kako biste išli na više spratove. Jedino pravilo koje je tu bilo je to da, kada već otvorite vrata na bilo kojem spratu, MORATE izabrati muža na tom spratu, a ako produžite gore prema slijedećem spratu, NE MOŽETE se vratiti dole da birate, jedino možete sići da izađete iz Šoping centra. Tako je nekoliko prijateljica otišlo u prodajni centar kako bi pronašle muškarce za koje će se udati. Na prvom spratu se nalazio natpis: „Ovi muškarci imaju dobro plaćeni posao i vole djecu.“. Djevojke su pročitale natpis i rekoše: „Pa, ovo je divno!... Ali...“ Pitale su se šta li je tek bilo na drugom spratu. Na drugom spratu je bio natpis: „Ovi muškarci imaju dobro plaćen posao, vole djecu i izgledaju više nego dobro.“ „Hmmmm“ rekoše djevojke „Šta li je na slijedećem spratu?“ Na trećem se spratu nalazio natpis: „Ovi muškarci imaju dobro plaćen posao, vole djecu, jako dobro izgledaju i pomagaće u obavljanju kućnih poslova.“ „Vau! Opa!“ rekoše žene. „Ovo je vrlo izazovno, dovodi nas u iskušenje! Ali, hajdemo još gore, na slijedeći sprat!“

Na četvrtom spratu je bio natpis: „Ovi muškarci imaju dobro plaćen posao, vole djecu, jako dobro izgledaju i pomagaće u obavljanju kućnih poslova i odlični su u krevetu.“ „O, smiluj nam se! A pomislite samo kakvi tek trebaju biti oni na slijedećem spratu?!“ rekoše cure. I tako one odoše na posljednji, peti sprat. A na petom spratu je bio slijedeći natpis: „Ovaj je sprat sagrađen samo da dokažemo kako je nemoguće udovoljiti ženama.“ Ups! Ovo je taj primjer „Volim te... a sad se brzo mijenjaj u savršenog muža!“


18

DR LAURA:

„Nikki, dobrodošla u program.“

NIKKI:

„Htjela bih znati kada je u redu da se umiješam u život svog vjerenika, a kada to nije u redu.“

DR LAURA:

„Zbog čega mislite da se vi morate umiješati u njegov život u mnogim različitim područjima? Ne volite ga onakvog kakav jeste?“

NIKKI:

„Volim ga kao osobu, ali postoje određene stvari, kao na primjer bonton, bez kojeg je on odrastao. Njegovi su roditelji bili hipiji i puštali su ga da radi sve što je poželio. Kad sam ga upoznala, jednom smo prelazili preko ulice, bila je ciča zima i poledica, a ja sam nosila cipele sa visokim potpeticama, on mi uopšte nije ni pokušao pomoći da lakše pređem preko zaleđene ulice.“

DR LAURA:

„A zašto ste usred zime šetali okolo u visokim potpeticama, kad znate da u njima niste mogli normalno hodati?“

NIKKI:

„Išli smo van na otmjenu večeru.“

DR LAURA:

„Ljudi mogu nositi odgovarajuće a ipak fine cipele bez obzira gdje idu. U redu, znači, nosili ste glupe cipele a on vas nije prebacio preko svog ramena.“

NIKKI:

„A šta je sa lijepim ponašanjem? Kad on dođe u kuću mojih roditelja i primakne lice na svega dva-tri centa od hrane i kaže: „Uh, što ovo dobro mirišeeeeeee!“

DR LAURA:

„Mislim da je to dobar kompliment.“

NIKKI:

„Čak i kad mu je lice toliko blizu hrane, a nos samo što ne umoči u tanjir?“

DR LAURA:

„Pa, kako bi drugačije mogao osjetiti miris?“

NIKKI:

„Pa... ne znam, dobro.“

DR LAURA:

„Nikki, ako ga se stidite, ostavite ga, ako vas je stid zbog njega, napustite ga!“

NIKKI:

„Nije me stid. Niko nije savršen. Skroz sam u njega zaljubljena i volim ga. A šta je s tim da bi se on mogao malo potruditi u vezi ljepšeg ponašanja za stolom?“

DR LAURA:

„Nikki, nađite sebi drugačijeg muškarca. Nemojte ovog na smrt kinjiti. Stvarno me rastužuje to da ste odabrali muškarca, kažete da ga skroz na skroz volite, ali i dalje ističete kako je on za vas totalno nezadovoljavajući. To je uvredljivo! To NIJE ljubav! Ako želite da istrenirate manijaka koji će čitati bonton,

nađite

si

jednog

takvog!

Muškarcima

je

uvredljivo

i

demoralizirajuće kad ih se žena dočepa i pokuša ih promijeniti iz temelja, kako bi ih pretvorila u sliku i priliku idealnog muža, kakvog bi ona htjela imati.“


19

NIKKI:

„Pa da, on se stvarno osjeća užasno u vezi sa samim sobom kada mu takvo nešto uradim.“

DR LAURA:

„Koliko vi možete biti okrutni? Koliko on mora biti lud da to trpi?“

NIKKI:

„Tačno. On nema mnogo samopoštovanja, pa to jednostavno guta.“

DR LAURA:

„Mora postojati razlog zbog kojeg vi priželjkujete takvu situaciju sa svojim muškarcem. Ne znam, možda zbog toga dobijate osjećaj nadmoćnosti.“

NIKKI:

„Sigurna sam da to jeste dio ovog problema.“ Ajoj! To je često problem, naročito kod žena koje su preplavljene najnegativnijim

uvjerenjima ženskog pokreta, a ta su da će se ih i društvo i muškarci ugnjetavati; da su oni neprijatelji; da se nipošto ne potčinjavaju, već jednostavno da ih ili dokrajče ili da se pobrinu da one budu glavne. A ženama je lako dominirati muškarcima pomoću negativnosti. Kao što sam to ranije istakla, s obzirom da su muškarci jednostavna stvorenja koje je na svijet donijela žena, koja ih je i odgojila, oni čeznu za neprestanom ljubavlju, divljenjem i odobravanjem od strane žene, što ih čini ranjivim od strane ženskih raspoloženja, želja, zlovolje, kriticizma, raznih razočarenja, nezadovoljstva, bijesa, ljutnje i odbacivanja. Žene trebaju više cijeniti veličinu muške moći i uticaja, a ne da je neadekvatno koriste ili čak zloupotrebljavaju. Moje dame, to vas neće učiniti sretnijima! Jedan od najtipičnijih načina na koje žena nepravilno koristi svoju moć na suprugu je taj kada je ona ljuta zbog razočarenja. Slušateljka, po imenu Michelle je to jako dobro izrazila: „Moj muž i ja smo u braku deset godina. Na samom početku braka sam počela gledati TV sapunice. Očekivala sam od svog muža da se prema meni ponaša poput onih ljubavnika koji su igrali glavne uloge u tim sapunicama kako se oni ponašaju prema svojim draganama – naravno, bez prevare, koja se uvijek desi u sapunicama. Krivila sam svog supruga za to što nisam bila sretna. Ako ja nisam bila sretna, očekivala bih od njega da sve ostavi i da pokuša sve što je u njegovoj moći kako bi me usrećio.

Ako bi me odveo na večeru, osjećala bih se zanemarenom jer mi nije kupio cvijeće. Moji bi se prijatelji itekako složili sa mnom u tome da sam zanemarena i govorili mi da ne bih trebala kupiti njegove prljave čarape koje ostavlja po podu. Bila sam očajna, a bio je i on. Onda sam otišla do jedne religiozne institucije koja je bila i sklonište za žene i tamo sam tražila da idem na nastavu na temu braka. Bog mi je pokazao koliko sam bila sebična. Shvatila sam da je moja sreća ovisila o meni, a ne o mom suprugu. Naučila sam da moji prijatelji ne bi trebali biti oglasna ploča za ljepljenje oglasa o mojoj frustriranosti u vlastitom


20

braku. Oni su me uvijek ohrabrivali u nastojanjima koja su bila uperena PROTIV mog muža. Shvatila sam da je većina stvari na koje sam se žalila zapravo moja vlastita sebičnost i da su neosnovane. One koji nisu proizašle iz moje vlastite sebičnosti saopštavam na ljubazan način svome mužu, a ne prigovaranjem, kao ranije. Ja sam pacijent, a on je čika doktor koji će to popraviti.“ Slažem se u tome da je kamen smutnje i spoticanja zapravo pokušaj žena da mjere ljubav svojih muževa onim mjerilima koje im prezentiraju mediji ili njihovi prijatelji, umjesto da obrate pažnju na jedinstvene aktivnosti vlastitih muževa (svaki je drugačiji). Jedna mi je slušateljka napisala da je bila sva ustreptala u očekivanju da joj se desi nešto nevjerovatno za Valentinovo. Nakon što se naslušala romantičnih preuveličanih priča od svojih prijateljica o tome šta su njihovi muževi uradili po tom pitanju, ona je očekivala da će njen muž sabrati svu svoju ljubav i sva osjećanja koja ima prema njoj u taj jedini dan koji je u trendu kao Dan ljubavi. I tako je pet puta zaredom, odnosno u periodu od pet godina redovno bivala iznevjerena i gorko razočarana. Nije iznenađujuće da je to sve uticalo na njeno ponašanje prema njemu u slijedećih nekoliko sedmica, a da on o svemu tome pojma nije imao. Naposlijetku mu je saopštila to šta ju je nerviralo. Dokrajčila ju je njegova slijedeća rečenica: „Pokazujem ti svoju ljubav 365 dana u godini, ali ako nešto baš tog dana nije savršeno, da li to znači da se ništa ostalo ne računa?“ Osjećala se kao totalni kreten jer je znala da je on u pravu. Prisjetila se koliko bi je puta on iznenadio buketima cvijeća „tek onako“ ili bi je iznenada vodio na putovanja, ili bi je spontano zgrabio u kuhinji i naveo joj razloge zbog kojih je voli. Shvatila je da je njen muž istinski voli i da pokušaj da ga primora izražavati to na način koji je bio manje prirodan, istovremeno bi diskreditovalo sve ono što je on dotad uradio da joj pokaže svoju ljubav, a to bi bilo sebično i okrutno. Napisala je slijedeće: „Mislim da bi se žene trebale zaustaviti i obratiti malo više pažnje, pa bi onda uvidjele da njihovi muževi možda nisu prestali da im se udvaraju, već da oni to jednostavno rade drugačije nego one. Tako to npr. mogu pokazati kada oni prvi ustanu po noći kada začuju dječji plač, ili kada operu suđe da bi im se ženica mogla odmoriti, ili kada naprave neki svoj „specijalitet“ za večeru. Bez primjećivanja suptilnih načina na koje nam muževi pokazuju svoju ljubav uskraćujemo i same sebe a i njih svih blagodati veze. Kada su njihovi napori dovoljno dugo ignorisani, zar nije sasvim sigurno da će oni nekada prestati to da rade?“ Sjećam se jednog faksa koji mi je pristigao u radio-emisiju od žene kojoj je umro muž. Rekla je da je primijetila da se mnoge njene prijateljice žale i cmizdre zbog glupih


21

stvari u vlastitim brakovima. Naglasila je kako te žene nisu svjesne koliko su one sretne da uopšte imaju takve problemčiće u svojim životima i da bi zapravo trebale biti sretne da imaju nekoga da se o njemu i za njega brinu. Ukratko, njima je nedostajalo zahvalnosti za ono što imaju. Druga slušateljka, Kaye mi je poslala e-mail da bi mi se zahvalila na onome što je konačno shvatila: „Moram spomenuti iznenadni preokret koji mi se desio dok sam slušala vas, doktorice Laura, u programu. Slušali ste neku ženu koja je razglabala s negodovanjem o nekim sitnim stvarima, pa ste je zapitali: „Da li se vaš suprug dobro brine i skrbi za vašu porodicu? Jesu li sva vaša djeca zdrava? Da li možete da ostanete s njima kod kuće?“ itd. Ona vam je na sva pitanja odgovorila potvrdno. Tada ste vi rekli: „Pa prestanite onda da cmizdrite! Zaboravili ste biti zahvalni!“ Osjećala sam se kao da me je sam Bog potapšao po ramenima i rekao: „Hej! Ovo si ti, glupačo!“ Odmah u tom trenutku, u automobilu, počela sam se zahvaljivati Bogu što imam svog muža i za sve njegove odlične osobine koje on ima. Otad se svjesno trudim da radim slijedeće stvari:

►

- svakodnevno se zahvalim Bogu za tako divnog čovjeka, nabrajajući sve posebne osobine zbog kojih sam mu zahvalna.

►

- tragam za načinima na koje svaki dan ja mogu predstavljati blagoslov za vlastitog muža (pokušavajući shvatiti njegove potrebe, želje, šta je to što ga usrećuje...)

►

- vodim evidenciju o vlastitom menstrualnom ciklusu, kako bih se podsjetila na PMS dane i da tada nisam u pravu i da trebam držati jezik za zubima i čekati da me to prođe.

►

- Izbjegavam knjige, časopise i TV emisije u kojima se govori o tome kako bi trebali da izgledaju i budu brak, porodica i muževi, i svjesno se trudim da budem zahvalna na stvarima onakvim kakve one jesu, umjesto da pokušavam promijeniti ljude oko sebe.

►

- Preuzimam odgovornost za dobrobit vlastiog emotivnog stanja. To znači da moram biti odmorna, da ne preuzimam previše obaveza a onda se žalim na nešto, da ostanem u kontaktu sa onim prijateljima koji na mene utiču pozitivno.

►

- Ostajem usredotočena na to da stvorim dom za svoju porodicu i stalno se podsjećam na to da je to moja najvažnija uloga i odgovornost, kao i da to ima trajnu vrijednost.

Što više to radim, sve sam sretnija i zadovoljnija.“


22

Veoma je lijepo primiti ovakva pisma u kojima je primjetna promjena stava, kao i prihvatanje obaveze o poduzimanju kvalitetnih radnji, odnosno akcije, što može donijeti istinsku i duboku radost i sreću.

Provela sam sate i sate u okviru svog radio-programa u pokušaju da pomognem ljudima da shvate da nije tačna ona zastrašujuće rasprostranjena strašna, da ne kažem vraška poruka ženama da su one žene koje ostaju kod kuće sa djecom nepotpune, odnosno da nisu prave žene, preuveličavajući naglašavanje njihove moći i sposobnosti, a da su muškarci idioti, egocentrični seksi ljubavnici koji su nesposobni doprinijeti išta vrijedno ženama i djeci.

2. Poglavlje: SINDROM BIJELOG ZECA „Na kraju svakog dana se ... opustite. Neka sve ode od vas; ima i sutrašnji dan da se brinete ili ne, zato sada sve pustite. Poljubite jedno drugo, čak i ako vas djeca mogu vidjeti. Njima to takođe treba.“

SUSANNE


23

„Kasnim, kasnim na jako važan sastanak. Nemam vremena...“ oštro bi odgovorio Bijeli Zec kada ga je Alisa pokušavala zamoliti da joj pomogne, u knjizi „Alisa u Zemlji Čuda“ autorice Luis Kerol. Nažalost, jednako postupaju i mnoge žene kada njihovi muževi nastoje stvoriti intimnu povezanost. Divota jedna! Jedna moja slušateljka po imenu Marrie, napisala mi je pismo u kojem je detaljno opisala svoje poskliznuće i upadanje u tu zečju rupu: „Najbolji savjet koji mogu dati udatim ženama o njezi i ishrani muževa je taj da trebaju uvijek pronaći vremena za njih. Znam da su žene i majke tako puno, puno, puno zauzete i da imaju jaaaaaaaako mnogo posla da obave. Znam kako je meni bilo da idem ukorak sa njihovim fudbalskim utakmicama, treningom bejzbola, izviđačima i časovima klavira – da ne spominjem kuhanje, pranje i povremeni odlazak do granapa po namirnice, ili kod veterinara. Stvarno mi nije jasno kako sam sve to uspjela da uradim.“ Zatim je ispričala priču o jednom konkretnom danu, danu poput bilo kojeg drugog dana, koji je ispunjen raznoraznim poslovima i aktivnostima. Ali taj dan jeste bio drugačiji. Tog dana je njenom mužu bio rođendan. A ona je bila potpuno zaboravila na to. Nema torte. Nema poklona. Nema čestitke. Nema ničega u vezi s rođendanom. Tek kad je njegova majka navratila kod njih, kao što to čini svake godine na sinov rođendan, donijevši mu kariranu košulju na poklon i nevino izjavivši da se nada da nije zakasnila na rezanje torte, ona je konačno shvatila da je tog dana bio rođendan njenog muža. Čak su se i njena djeca na nju naljutila. Šta je uradio njen muž? ON je NJU tješio kad je, onako postiđena od vlastite neugodnosti i isfrustriranosti počela plakati! „To je muškarac koji radi od sedam sati ujutru do sedam sati naveče, pet dana u sedmici, nedjeljom od sedam sati ujutru do podneva, i sve to kako bih ja mogla ostati s djecom kod kuće. Sigurno je zaslužio više i bolje.“ Tu noć joj je njena svekrva, koja bi se rijetko „miješala“, rekla da bi joj bolje bilo da malo bolje pripazi osobu za koju je odlučila da zajedno provedu ostatak života, ili će u protivnom, kada djeca odrastu i odu od kuće, ona ostati potpuno sama. „Naravno da je bila u pravu. Bila sam potpuno preplavljena svakodnevnim obavezama pa nisam vodila računa o divnom čovjeku koji se o meni vodio računa. Počela sam da ga postavljam na više mjesto u popisu svojih prioriteta i iznenada sam se ponovo osjećala kao prava supruga, a ne kao iznemogla i iscrpljena majka. Već odmah slijedećeg dana sam počela ostavljati pisamca puna ljubavi u njegove kutije u kojima mu pakujem ručak koji će ponijeti sa sobom i pojesti za vrijeme pauze na poslu. Kad god bih to uradila, on bi me nazvao telefonom za vrijeme pauze, čim bi ih pročitao kada bi otvorio kutiju da


24

izvadi pripremljeno jelo za ručak. Počeli smo da se osmjehujemo jedno drugom za vrijeme večere dok bi djeca razgovarala o tome šta im se tog dana događalo i bilo je tako lijepo znati kako je krasan tip kojeg sam izabrala. Svi brakovi imaju svoje uspone i padove, ali ako se fokusirate na razlog zbog kojeg ste stupili u brak, nema šanse da tek tako dignete ruke od njega.“ Ako je jedini zaključak koji proizlazi iz ove pričice taj da žena mora više da vodi računa ili da se malo bolje pobrine za to, onda smo mnooooooooogo promašili i izostavili nešto jako važno. Npr. Marrie je na kraju priče postigla više zadovoljstva i mira. Činjenica da je njena povezanost sa vlastitim mužem puna ljubavi, pažnje, radosti i zainteresiranosti dovodi do smanjenja stresa dodavanjem nove dimenzije u vezu, a ta je zajednička radost koju dijele jedno s drugim. To je ono što mnoge žene zanemaruju kada se žale na to da su iscrpljene zadovoljavanjem potreba svog muža, ili kad potrebe svojih muževa uzimaju za zlo i zamjeraju im što imaju te i takve potrebe, ili kada same sebe i vlastiti život doživljavaju kao žrtvu. To me dovodi do slijedećeg, a to je da se život sastoji od mnogih izbora. Osim ako vam grom udari u kuću (nešto što je očito izvan vaše mogućnosti kontrole), vaš se život sastoji od cigli koje predstavljaju svaki pojedini izbor, kako one dobro odabrane, tako i one loše. Loši izbori (egoizam, kratkovidnost, nezrelost ili jednostavno budalaštine i gluposti) mogu imati neugodne posljedice na vaš vlastiti brak. Činjenica je da dan ima 24 sata u okviru kojih se ipak mogu uraditi neke stvari i to dobro. Ali taj broj je ograničen. Moramo postaviti prioritete. Bez toga, bez postavljanja prioriteta, formalno ili potpuno neformalno, i bez poretka po listi važnosti nečega – šta je nužno, a šta je to bez čega se i može, promaknuti će vam važne stvari na dno liste. Potreba za postavljanjem prioriteta je stalna i proteže se iz jednog trenutka u drugi, tu nije riječ o nekom apsolutnom ili dugoročnom postavljanju prioriteta pri planiranju nečega. Jedan moj slušatelj, po imenu Luke, pisao mi je povodom jednog javljanja u program koje je odmah promijenilo njegovo vlastito ponašanje. Jedna se slušateljka bila javila u program da upita šta bi trebala da uradi u vezi sa njenim suprugom, koji je osjećao da nije broj jedan u njenom životu, da ona ima neke stvari koje su joj važnije od njega samog. Odmah sam joj rekla da bi ona njega STVARNO trebala postaviti na prvo mjesto na vlastitoj listi prioriteta ili je njen bračni zavjet u principu šuplja priča. Naravno da se opirala, žaleći se na to da se od nje već previše očekuje i da bi to, pored tih silnih zahtjeva samo otežalo njen ionako težak život. Prokomentarisala sam koliko je to bilo egoistično od nje i tražila od nje da pokuša zamisliti gdje će je takvo ponašanje na kraju dovesti.


25

Čuvši to, Luke je napisao: „Razmišljao sam o tome kolika je to glupost oženiti se i onda NE uživati sa vlastitom suprugom. Moja žena i ja smo u braku nepunih godinu dana i ja istinski uživam u braku. Onda sam se počeo prisjećati kako provodim naše vikende naveče i, naravno, pretpostavljate: upravo sam počeo da zanemarujem našu takozvanu „Noć za zabavljanje i izlazak“ koja je padala petkom naveče, sve zbog studiranja, odnosno završetka studija i pripreme za profesorski posao u srednjoj školi. Moja žena bi bila još na poslu kada bih stigao kući, pa bih se prihvatio knjige i pokušao što bolje iskoristiti to vrijeme i što više naučiti. Kada bi se ona pojavila na vratima, zagrlio bih je i rekao bih joj da se spremi jer tu večer izlazimo u grad.“ Luke je priznao da je on dozvolio da pozicija njegove žene na njegovoj listi prioriteta klizi prema dole i da mu nije trebala ni godina dana da izgubi pamet. On je svoj poremećaj u listi prioriteta pravdao time da je smatrao kako će on postaviti ženu na prvo mjesto na vlastitoj listi prioriteta čim bude imao više vremena. Svoje je pismo završio zahvaljujući mi na lekciji koju je naučio, a ta je da niko nije imun na povremenu i privremenu kratkovidnost i neispravnu logiku.

Važno je ponovo razmotriti u čemu se sastojala takva logika: da će je on postaviti kao #1 kad bude imao više vremena. Šta to znači? To znači da ona NIKADA neće biti #1, osim ako ne bude JEDINA na toj istoj listi. Kada će to biti?

Julie, jedna od mojih slušateljki, obratila je pažnju na istinu o tome šta „rad za muža“ zapravo čini za samu ženu: „Čak i kada imam jako dug dan, ipak mogu usput kupiti delikatesne sendviče, instant-supu ili gotovu u konzervi i nešto celera. Začudo, planiranje večernjeg iznenađenja za mog supruga, takođe otjera sav moj stres na poslu jer mislim na nešto sasvim drugo. Kod kuće, opet, isječem sendviče na trokutove, zabodem u njih malo ljepše čačkalice, naspem supu u zdjele i malo je garniram celerovim grančicama, postavim sto i onda ga dočekam na vratima veeeelikim zagrljajem i poljupcem. Koliko mi vremena za to treba? Nekih dodatnih pet minuta. Koliko oboje time profitiramo? Imam priliku da mu simbolično sa takvim sitnicama kažem „Mi smo ekipa i imaš moju podršku.“ I on se dobro osjeća jer sam odvojila posebno vrijeme da bih pripremila te jednostavne stvarčice SAMO za njega.“


26

Kako je to lijepo! Ona nije morala čekati da nešto time dobije, ako ne bar zahvalnost s njegove strane kako bi se ona sama dobro osjećala; ona se jednostavno dobro osjećala zato što je davala, što je ona njemu nešto pružala. Tako je ona ta koja kontrolira vlastiti osjećaj da joj je dobro i lijepo. Kapirate? Nažalost, previše žena ne uspjevaju svoje brakove zapažati kao izvor zadovoljstva i vlastite potvrde na isti način na koji vide vlastitu karijeru. Jedna slušateljka, Suzanne, gospođa od 43 godine, koja je u braku dvadesetak godina, vrlo je očigledno pokazivala neprijateljstvo prema želji njenog muža da ona provodi vrijeme sa njim. SUZANNE:

“Bok, doktorice Laura. Ja sam agent za nekretnine, što je zanimanje koje ja nazivam „sve ili ništa“. U tom sam poslu nekih 5 godina. Tek što sam počela graditi svoju karijeru, a prošlog vikenda mi je vlastiti muž postavio ultimatum, rekavši mi da će tražiti razvod ako ne dam otkaz i ne napustim posao kojim se bavim.“

DR LAURA:

„Zbog čega?„

SUZANNE:

„(smijući se) zato što se on osjeća zapostavljenim preko vikenda i naveče.“

DR LAURA:

“A šta bi bilo kada bi ON VAS zapostavljao naveče ili vikendom? Zar ne biste sa nekim drugim ženama vraški raspravljale o tome i sasipale svašta na njegov račun? Svaki put kada pogledam film u kojem ima više ženskih uloga, te se žene u grupi s gorčinom žale na svoje muževe kako su oni usredotočeni na svoj posao ili nešto drugo, pa njima ne poklanjaju dovoljno pažnje. A kada mi to radimo NJIMA, o čemu je onda tu riječ? Nije li to isto?“

SUZANNE:

“Paaa, mislim da sam ipak to zaslužila!“

DR LAURA:

„On opet misli da on zaslužuje poštovanje u braku.“

SUZANNE:

„Pratila sam ga „preko bare“ čitavih pet godina.“

DR LAURA:

„To je ružan način da naplatite nešto na šta ste vjerovatno sami pristali. Ne mogu ni zamisliti da budem udata za nekoga koga neću naveče viđati, kao ni za vrijeme vikenda. Suzanne, vi ćete se, ako tako nastavite, vjerovatno razvesti. Poruka koju vi njemu šaljete je ta da vam biti agent za nekretnine znači više, nego biti njegovom ženom. On vas je upozorio. Mislim da ste vi luckasta žena. Sa obrazovanjem, znanjem i stručnošću koje posjedujete, postoji izazov u stvarima koje biste mogli uraditi ove sedmice i tako zadržali noćni period i period vikenda za vlastitu porodicu. Ako vam porodica ništa ne znači, onda ćete ostati bez nje. Vaš muž, po mom mišljenju uopšte ne postavlja neke nerealne zahtjeve. I nakon svih tih godina i svih vaših gluposti,


27

on vas još uvijek voli i želi da bude vaš muž. Dušo draga, obratite pažnju koliko bi drugih muškaraca bilo spremno to učiniti za vas u vašim godinama, a imate ih 43!“ Nije mi jasno zbog čega žene nastojanje vlastitog muža da provodi vrijeme s njima doživljavaju kao nešto loše. Oni su u braku dvadesetak godina i on još uvijek želi da bude s njom? To je ogroman kompliment. Tu nije u pitanju kontrola nad njom. Tu je u pitanju želja da se s njom provede vlastiti život. Kako je žalosno to što ona možda to ne uviđa na vrijeme. Ovakav mentalitet predstavlja jedan ružan dio feminističkog pokreta koji podržava osobni uspjeh, priznanja i postignuća, moć i feminističko-politički raspored dnevnog reda na račun, odnosno još bolje rečeno na štetu ljubavi, braka i porodice. Kada je Karen Hughes, koja je savjetnica predsjednika Buša, odlučila da da ostavku kako bi se vratila u Teksas i provela više vremena sa vlastitom porodicom mnoge feministički orijentisane osobe su je optužile da je tim potezom izdala ženski rod. Hmmmm ... šta se zaboga desilo sa mogućnošću vlastitog izbora? Gospođica Hughes i milioni drugih žena su se odlučile i izabrale napuštanje vlastitih karijera koje su takve da ne ostavljaju mjesta nizašta drugo. Zbog čega? Uglavnom zbog toga što feministički borbeni krik „imaj sve i postigni sve“ rezultira sa mnogo stresa zbog ogromnog broja zahtjeva vezanih za natjecanje s konkurentima, krivice zbog očiglednog zapostavljanja djece i čežnje za više vremena provedenog u svojoj kućici - svojoj slobodici sa voljenim osobama. Zapravo, postoji i još jedan novi sindrom koji se pripisuje zaposlenim majkama, a kojeg nazivamo „Sindrom užurbane žene“, pojam kojeg je stvorio neko iz zdravstvene institucije, slušajući pritužbe žena o vlastitom veoma zaposlenom i zauzetom stilu života. Ovaj je sindrom definicijski određen simptomima poput dobijanja na težini, niskoj seksualnoj motivaciji i aktivnosti, zlovolje i promjena raspoloženja i premorenošću, sve prozurokovano stresom usljed nastojanja da se previše toga uradi, nemogućnosti da se sve to postigne, kao i osjećanjem da niti na jednom polju ne zadovoljavaš ni sebe ni one koji nešto od tebe očekuju (npr. muž i djeca) i na kraju dolazi do neprijateljskog osjećanja i potištenosti. Cherryl mi je poslala nešto na tu temu i dodala neke vlastite misli: „U ovom svijetu „svemogućih mama“, one koje imaju bebe, posao i svaku moguću aktivnost kojom se bave njena djeca, nije iznenađujuće da zdravstvo ima novu dijagnozu za novu „bolest“ koja se javlja kod žena. Kako zdravstvo planira „izliječiti“ ovu novu „bolest“? Razmislite malo o tome.“


28

To pisamce koje mi je poslala jedna mlada žena ispričalo mi je strašnu priču o tome kako se one osjećaju primoranim da na život gledaju samo jednosmjerno, a da ih taj smjer vodi na umanjivanje vrijednosti vlastite porodice i braka u vlastitoj psihi i duši, a istovremeno na jako uvećavanje svoje poduzetnosti u finansijskoj „borbi za opstanak“, zahvaljujući porukama koje im društvo šalje, kao i onog što njihove kolegice i prijateljice smatraju da treba, pa čak i podnose takav pritisak od strane članova vlastite porodice. Pričaju mi o tome kako su natjerane da se osjećaju luckastima, glupavima i slabima ako su željele da same podižu i odgajaju svoju djecu (umjesto da dijete ostavljaju dadiljama i tetama u obdaništu), ili da, ukoliko bi uopšte radile - rade izvan kuće samo pola radnog vremena (umjesto da imaju jednaku fizičku snagu kao i njihovi muževi) ili što im je uopšte stalo do braka (umjesto da se samo seksaju na sve strane i da same odgajaju eventualnu djecu). Ove mi žene kažu kako im se njihove vlastite majke ili svekrve podruguju i ismijavaju ih, tvrdeći im da su lijene samo zato što one više vole ostati kod kuće i odgajati vlastitu djecu, nego da „ganjaju“ karijeru, i kako ih njihove vlastite prijateljice omalovažavaju zbog toga što se žele udati i brinuti se o muškarcu, i govore mi o usamljenosti koju osjećaju jer u svojoj okolini imaju jako malo ljudi koji saosjećaju s njima i dijele s njima iste vrijednosti o važnosti porodice.

I tako se marginaliziraju žene koje su odabrale da usredotoče svoj život na porodicu, dok one žene koje „odaberu“ varijantu „imaj sve i postigni sve“ završavaju sa sindromom „žena u žurbi“. Općenito, žena sa tim sindromom (zvaćemo ga skraćeno ŽUŽ sindrom) uopšte ne postupaju dobro s vlastitim muževima i djecom. Zašto? Jer kad ste umorni i pod stresom usljed silnih zahtjeva na poslu koje morate odraditi (ili možete dobiti otkaz), onda nesvjesno tjerate sve ostale da vam plate za to (čak i nepoznate osobe u saobraćaju) jer vi više nemate šta da date. Sjećam se jedne takve žene iz dana kada sam se bavila privatnom praksom u svojoj ordinaciji. Bila je udata i imala je sina adolescenta. Došla je na savjetovanje u svom lijepom poslovnom kostimčiću i uglancanim cipelama, sa jednom elegantnom aktovkom koja se lijepo slagala uz sve to. Hodala je gore-dole ljutito, bjesneći na muža koji se, pobogu uopšte usudio pitati je da ona pronađe vremena da s njim porazgovara i to čim je ušla na vrata, vrativši se s posla!?!?!.

„Zar nema nimalo poštovanja prema meni?“ planula je. „Zar on ne shvata da sam umorna nakon napornog dana i samo mi još treba da on nešto traži od mene?“


29

Pogledala sam je nakratko bez riječi, a onda sam gotovo prošaptala. „Da za broj jedan, ne za broj dva.“ Dugo je buljila u mene, a onda je opet počela sa svojim pritužbama o njegovoj bezosjećajnosti i sebičnosti. Ponovo sam je pogledala, ništa ne komentarišući i opet joj se obratila tihim glasom, gotovo šapatom: „NJEGOVOJ bezosjećajnosti i sebičnosti?“ Sjela je na stolicu i počela plakati. Mnoge udate žene sa djecom dovode sebe do tačke u kojoj se razboli ili tijelo ili duša, tačnije njihova narav. Nije problem u zahtjevima koje postavljaju njihovi muževi i djeca; problem je sa njihovim pojmom ispunjenog života. „Imajte i postignite sve“ počinje otprilike na slijedeći način: „čovjek sveznadar, darovit za sve moguće stvari koje radi, a ni u čemu nije majstor“. To je takođe i zamka koju sami sebi postavljate i koja se stalno obnavlja. Ako je posao kojim se bavite jako zahtjevan i iscrpljujući, a vi imate ograničeno vrijeme, ali ne i temperament, obično je krivnja ta koja vas tjera na uvođenje još više aktivnosti u vezi sa djecom, kako bi „popravili“, ili bolje rečeno „uljepšali“ činjenicu da ste ih zapostavili i pogrešno sa njima postupali. To dovodi do manijakalno ludačkog rasporeda vandrednih aktivnosti koje nisu bile u vašem rasporedu, što opet završava preopterećenošću i stresom kako djece, tako i roditelja. Ubrzo počinjete fast-food pripravcima zamjenjivati zdravu, nutritivno zadovoljavajuću zajedničku porodičnu večeru, što opet završava izolacijom, pošto svaki član porodice ima nešto svoje da „odradi“. A pošto je suprug odrasla osoba, on je prepušten sebi i svojim spravama, ili je napadnut poput zanovijetala i napasnika zbog njegovih razumnih očekivanja u životu na planu ljubavi i doma. Previše mnogo poziva primam od žena koje se žale na svoje muževe da su nerazumni, sebični, bezosjećajni i prepuni iritirajućih zahtjeva prema „umornoj ženi“ smatrajući kako ih je toliko da mogu govoriti o nekom mentalnom zlostavljanju. Ma dajte, molim vas! Tina, 46-godišnja slušateljka, javila se u program zajedno sa svojim mužem Jerryjem, starim 56 godina. Jerry je započeo diskusiju iznošenjem njihove rasprave o tome koliko puta bi u braku trebalo doći do bračne intimnosti: JERRY:

„Kažem da za jednu dobru i zdravu vezu nema ničeg lošeg u tome da vodimo ljubav barem tri puta sedmično. Ona opet misli da jedanput ili dvaput svakih


30

dvije-tri sedmice predstavlja zdravu vezu. Ja kažem da bismo trebali pozvati doktoricu Lauru jer ona zna šta jeste a šta nije zdravo.“ DR. LAURA: „Hvala na ovlaštenju. Tina, čuli ste šta Jerry kaže. Da li je to dobro opisano tumačenje problema?“ TINA:

„Da, poprilično je dobro opisano.“

DR. LAURA: „Da li ste ikada željeli imati seksualne odnose više nego što to sada želite?“ TINA:

„Pa, nije da ih ne volim. Kad smo se Jerry i ja vjenčali, bilo je puno seksa.“

DR. LAURA: „Pa, šta, onda, da li je postalo dosadno?“ TINA:

„Možda pomalo dosadno, ali, što je još važnije, jako sam umorna.“

DR. LAURA: „Tina, to nije baš jako opravdanje. Vaša je OBAVEZA da se održite zdravom i u formi kako biste mogli biti sa vašim mužem. Vi ne možete stalno ponavljati to čuveno „umorna sam“ svakog dana i natjerati svog muža da se pomiri s tim da taj važan, intimni dio njegovog života najjednostavnije potpadne pod kontrolu vašeg hira, kaprica, vaših mušica. Vaša je obaveza i dužnost da NE budete STALNO umorni. Pa, onda pobogu odspavajte, jedite više proteina, pojedite i popijte potrebne vam vitamine. Kako ga možete tako vući za nos? Šta bi bilo kad bi on vama rekao: „Previše sam umoran i neću više da idem na posao“? Vi jedno prema drugom imate obavezu, a jedna od njih je da ne budete baš uvijek i stalno umorni. To nije prihvatljivo opravdanje. A, ako vam je vođenje ljubavi postalo pomalo bljedunjavo i dosadno, da li ste vi sami nešto uradili da ga malo oživite?“

TINA:(pomalo omaložavajuće): „Šta sam JA uradila!?“ DR. LAURA: „Da, Tina, šta ste vi uradili da to poboljšate?“ TINA:

„Zašto bih ja morala išta da uradim?“

DR. LAURA: „(Šokirano) Zato što ste vi jedna od te dvije osobe u seksualnom odnosu.“ TINA:

„Pa, ponekad zapalim svijeće, ali ja vam se žalim da u toku sedmice oboje radimo jako zahtjevan i stresan posao.“

DR. LAURA: „Tina, vaš se muž ne žali na svoj naporan posao kako ga vodi u zapostavljanje ili odbijanje vas. Svaka žena koja dopusti da joj svi drugi izbori „kako provesti vlastito vrijeme“ utiču na ljubav i intimnost s vlastitim mužem se ponaša kao budala. Vaš je raspored preintenzivan za vas i vi ste ta koja bi to trebala promijeniti. Vaše obaveze koje imate izvan okvira vlastitog braka predstavljaju zalogaj previše za vas samu. To vas donekle čini neprijateljski i negativno raspoloženom prema intimnosti koja zapravo donosi veliku radost i pravi je blagoslov za jednu vezu. Muškarci takođe imaju potrebu za dokazivanjem, odobravanjem, prihvatanjem i spajanjem sa vlastitom ženom kroz seksualnu intimnost.“


31

TINA:

„U redu.“

DR. LAURA: „Tako, TO je vaša obaveza, a ne da se cijela istrošite na poslu koji radite.“ TINA:

„(smijući se)Da, istroših se u kancelariji..“

DR. LAURA: „(smijući se):Udali ste se za njega jer ste ga voljeli i željeli ste ga usrećiti.“ TINA:

„Da.“

DR. LAURA: „I nisam čula nešto puno žena da kažu kako su ih mnogi orgazmi s njihovim muževima unesrećili. Orgazmi će vam staviti smiješak na lice... i osloboditi vas od dosta napetosti.“ Eto, tako vam je to. Ako vi odlučite da vam je u životu najvažnije igrati ulogu marljivog mrava, vrlo je vjerovatno da ćete se većinu vremena osjećati iscrpljeno i da nećete ispuniti obaveze i dužnosti koje imate prema vlastitom mužu i vašoj djeci, obaveze i dužnosti, koje bi vas zapravo trebale sačuvati od osjećanja iscrpljenosti i premorenosti. Ironično, zar ne? Niste voljeni, obožavani i intimno potrebni na vašem radnom mjestu. Provjerite sve te takmičarski nastrojene tipove, sklone ogovaranju iza vaših leđa, koji vas mogu zamijeniti na radnom mjestu kada više ne budete trebali svom preduzeću, kao i kompjuterizaciju i mehanizaciju čiji je rezultat smanjen broj potrebnih uposlenika, jer mašine preuzimaju poslove koje je prije obavljao živi čovjek. Dakle, na svom radnom mjestu vi ste samo trenutni namještenik koji uvijek može dobiti otkaz ili biti smijenjen sa dužnosti. U međuvremenu, vi ste Boginja vašoj djeci i Kraljica vašem mužu. Da vidimo. Na stranu finansijska dobit. Od čega vi bolje živite i ko vas bolje nagrađuje? A sad mi dozvolite da nešto potpuno razjasnim. Ja ne predlažem udatim ženama da ne rade. Ja ne sugerišem na to da ne postoji valjan oblik osobnog izraza kreativnosti i posebnih nadarenosti izvan kuće. Očito, i ja sama imam karijeru na radiju i karijeru kao spisateljica. Jednostavno sam zaplovila tim vodama. Volim odgovarati na izazove i obavljati službu. Ali od prvog sam dana uvijek jasno svima davala do znanja, a naročito svom mužu i svom djetetu da, ukoliko se išta nađe na putu kao prepreka našoj porodici, ili će biti ublaženo i modifikovano, ili će biti potpuno uklonjeno. Jedna je stvar imati iscrpljujući, zamoran i stresan dan ili čak sedmicu. Druga je stvar dozvoliti izvanjskim aktivnostima, bez obzira koliko nam one važne izgledale, da rutinski postanu prepreke ostvarenju obaveza u ulozi koju imamo po svetim zavjetima, moralnim obavezama i ljubavi. Jedna slušateljka po imenu Caroline, naučila je tu lekciju i, kako ja to volim reći, izvukla je dobitak na duhovnoj lutriji.


32

„Jednog sam dana, vraćajući se kući nakon teškog radnog dana da bih kuhala, čistila, prala, kupala djecu i vodila računa o muževim potrebama, rekla svom mužu da sam pod prevelikim stresom i on mi je rekao da dam otkaz na poslu. I bio je ozbiljan. On me nije volio gledati toliko preopterećenu kako bih našla nekog da mi čuva ili pričuva djecu, ili da jednostavno nemam dovoljno vremena posvršavati sve te beskrajne i neprekidne zadatke koje žena/majka mora da obavi. Kad sam donijela odluku da napustim svoj posao, to nije bilo samo radi dobra vlastite djece, već i da bih mogla svom mužu biti bolja podrška, jer on jako naporno radi. Sada skuham skoro svaki obrok u toku sedmice, a ne da samo nešto podgrijem u mikrovalnoj pećnici ili da odemo svi u fast-food restorane kao prije. Već sam navikla često upitati muža: „Kako sam to prije uspjela sve raditi? Radeći puno radno vrijeme, idući na sportske aktivnosti vlastite djece, u crkvu, zatim stvari iz privatnog života itd?“ a on bi odgovorio „Nisi to ni uspjevala.“ Uobičajeni način na koji liberalno orijentisani mediji govore o ovom pitanju prenapregnutih žena je slijedeća: osuditi muškarce jer su lijeni, tromi i nemarni da pomognu svojim ženama kod kuće, jer ih, POBOGU puštaju da veći dio tereta kućnih poslova poput čišćenja, kuhanja i odgoja djece nose one same. Najprije, to jednostavno nije istina – muškarci JESU oduvijek pomagali, što i sada čine. Da, znam da sama fraza „pomagali“ razbjesni mnoge feministe i feministkinje, ali to je zbog toga što oni ne promatraju muškarce i žene kao bića sa različitim temperamentom, potrebama, stavovima, fiziologijom ili psihologijom; oni vide jedan UNISEX svijet (da ne kažem bespolan). A takav svijet postoji samo u njihovoj mašti. U stvarnom svijetu ljudskih bića, žene imaju jedinstvenu potrebu za vezivanjem, gniježđenjem i njegovanjem. Muškarci imaju jedinstvenu potrebu za zaštićivanjem, opskrbljivanjem i osvajanjem. To NE znači da muškarci ne mogu odgajati i njegovati djecu ili da žene ne mogu planinariti i osvajati planinske vrhunce, ali to ZNAČI da ispod individualnih varijacija u konstituciji i temperamentu, žene i muškarci JESU međusobno različiti i drugačiji. Kompatibilnost i harmonija se najbolje postižu kada se uvažavaju razlike i čak se u njima uživa, umjesto da ih poričemo i umanjujemo njihov značaj. Mnoge talentirane, izuzetne žene su otkrile da je najpogodnije tlo za razvoj njihove kreativnosti upravo čvrst oslonac u vlastitoj porodici. Dan prije nego što sam napisala ovu stranicu, dobila sam roman i pismo od tajanstvene autorice, Kathleen Antrim, kojeg je ona nedavno objavila. Ovdje vam je jedan dio pisma koje mi je poslala zajedno sa svojim romanom „Capital Offense “:


33

„Osjećam se kao da sam upravo diplomirala na Životnoj školi Dr. Laure Schlessinger. Moj suprug i ja smo bili odlučili da ću ja ostati kod kuće kada budemo dobili djecu. Pa tako, kad smo dobili naše prvo dijete, napustila sam posao i karijeru u trgovini i marketingu. Čvrsto sam uvjerena da se mogu postaviti vlastita djeca i porodica na prvo mjesto, a da se ipak slijede i vlastiti snovi. Ja sam vam živi primjer za to.“ A sada malo opreza. Žena može imati i prejak oslonac u samo jednom dijelu porodice. Slušateljka Lynda nam svojim primjerom potvrđuje postojanje tog problema: „Najvažnija stvar koju sam naučila o njezi i ishrani muževa, nakon tri neuspjeha, je ta da je Bog jako dobro znao zašto je rekao „napustiti sve ostale... odreći se svih drugih“ u Knjizi Postanka (Biblija, Stari Zavjet). Mi žene to zaboravljamo, naročito kada dođu djeca. Ja sam zaboravila na važnost toga kad sam se udala i zanemarivala sam oca svoje djece punih sedamnaest godina. Nas dvoje bismo rijetko skupa igdje otišli sami i potpuno sam ignorisala njegove potrebe. Uvijek sam mislila da su moja djeca i njihove potrebe predstavljali prioritet. Njega nikada nisam stavljala na prvo mjesto.“ Doslovce stotine muškaraca su mi pisali o svom bolu jer su potisnuti u stranu nakon rođenja djece. Kada bi njihove žene postale majke, one nisu imale vremena da budu i supruge, a ne samo majke. Muškarci bi čak davali komplimente svojim suprugama kako su one divne majke, ali su izražavali značajnu bol jer im se nije pokazivala ljubav, naklonost ili seksualna zainteresiranost. Tipičan odgovor žene kojoj bi se ovo reklo je: „Imam dovoljno vremena da se brinem samo o jednoj osobi, a ta osoba je naše dijete. Jednostavno nemam više snage i preumorna sam za tebe.“ Ovo očeve postavlja u ružnu i neudobnu poziciju u kojoj se osjećaju kao da se moraju takmičiti sa vlastitom djecom, da ne kažem protiv njih, a koju inače toliko vole. Njima nedostaje naklonost i društvo njihovih žena, kao i vođenje ljubavi na koje su se navikli. Osjećaju se gurnutim po strani i kao da su ih ugasili na dugme jer više nisu važni. A tada, naravno, kada se obrazac već uspostavi, žene su te koje me zovu žaleći se na to da im njihovi muževi ne pružaju dovoljno. Ma nemojte mi reći! Slijedi poziv jedne od tih žena, Lynn: LYNN:

„Imam kćerku staru 22 mjeseca i ja sam joj ne 100%-tna, nego 110 %-tna majka. Na Dan Majki moj muž nije ništa poduzeo da mi ugodi – ni čestitku da mi napiše. Ama baš ništa. Zato se još uvijek osjećam tako odbačenom i napuštenom.“

DR. LAURA: „Zbog čega je on ljut?“ LYNN:

„Ne znam.“


34

DR. LAURA: „Šta pretpostavljate da bi moglo biti uzrok tome?“ LYNN:

„Pa, sinoć sam ga to pitala i on se možda osjeća kao da ne dobija dovoljno pažnje, ili da sam više fokusirana na svoju kćerku, ali...“

DR. LAURA: „Drugim riječima, vi ste njega zapostavili, pa on nije motivisan da vam udovoljava. Gospođo, to je prosto k’o pasulj. Neke žene postaju jako egocentrične kad dobiju djecu. Počinju misliti da njihove bebice predstavljaju centar svijeta, a da njihovi muževi treba da, poput planete Uran rotiraju oko njih i možda onda nešto i dobiju. To jednostavno tako ne ide. Ljudi se počinju osjećati odbačenim i počinju se osjećati otuđenim, udaljenim, oni se udaljavaju i otuđuju. Kod muškaraca to predstavlja antimotivaciju za igranje uloge romantične pozadine na vašem rasporedu.“ LYNN:

„Pa, teško je voljeti i priljubiti se muškarcu koji vam nije niti čestitao Valentinovo.“

DR. LAURA: „To je samo posljedica vašeg ignoriranja vlastitog muža.“ LYNN:

„U redu.“

DR. LAURA: „Umjesto da na sav glas trubite o tome kako niste dobili pišljivi poklon, shvatite to kao znak da biste vi trebali tretirati njega kao vašeg muškarca, ukoliko želite da on vas tretira kao svoju ženu. Samo zato što ste rodili dijete, niste ovlašteni da ignorišete vlastitog muža. I vjerovatno ste vi ta koja njemu ne pruža ni 10 % one nekadašnje pažnje koju ste mu posvećivali za vrijeme zabavljanja.“ LYNN:

„Vjerovatno. Znači, ja sam ta koja treba razbiti taj začarani krug? Jeste li to mislili?“

DR. LAURA: „Vi ste jedina koja to može učiniti.“ Onda je zabrinuto raspredala da li, ako ona razbije taj začarani krug, postavši ponovo puna ljubavi i pažnje, možda on neće htjeti promijeniti vlastito ponašanje prema njoj, a što bi, opet, povrijedilo njena osjećanja. Istina je u slijedećem: muškarci nam mogu sve oprostiti kada se mi, žene, lijepo ponašamo prema njima. Oni se definitivno ne pridržavaju prigovaranja sa upornošću kojom to većina žena čini. Ne zaboravite da su muškarci jednostavna stvorenja i da su jako ovisni o prihvatanju od strane svojih žena, kao i o njihovom odobravanju i naklonosti. Kada ponovo dobiju te tri stvari, u njihovom svijetu sve super štima.


35

Druga slušateljka, po imenu Connie, pisala mi je, objašnjavajući slijedeće: Pravdanje u stilu: „Previše sam zaposlena oko svoje djece da bih voljela svog muškarca“ se nikada nije našlo u njenom rječniku. Rekla je da je prihvatila savjet jednog svog prijatelja koji se razveo od svoje „savršene žene“ nakon 25 godina braka - da uvijek svom mužu da do znanja da je on najvažnija osoba u njenom životu. Naznačila je da se dotada žalila na slijedeći način: „Kada dođem kući s posla, on je bio prezauzet da bi primijetio...“ Jedan slušatelj, po imenu Ken, istakao je da mnoge udate žene imaju takozvanu slijepu tačku; koja je, kako on kaže „kada jednom postanu majke, upadnu u rutinu kao u slijepu ulicu i postaju i svojim muževima drugom majkom.“ Ovaj pojam „druga mati“ znači da one „izgledaju kao“ i „zvuče kao“ majka u negativnom smislu! Ken nastavlja: „One radije trčkaraju uokolo u „majčinskom ruhu“ nego u onom u kojem su izlazile van da upecaju „oca svoje buduće djece“ i takav neprestan izgled odbija većinu muškaraca ili ih tjera negdje drugdje...

Ne samo da mnoge žene izgledaju poput majke većinu vremena, one se i po kući vuku konstantno u tom majčinskom načinu: izvikujući naređenja, upravljajući svime i galameći na sva zvona. Dok je sve to u redu i dobro se odvija, one zaboravljaju da se vrate u ulogu supruge, žene, ljubavnice, saputnika u trenucima privatnosti sa svojim muževima.“ Žene su se dugo tužile na to kako njihovi muževi donose sa sobom svoj posao kući, u svojim aktovkama i u svojim glavama. Isto tako, onda bi žene takođe trebale biti upozorene da ne budu uvijek opsjednute pitanjima vezanim za domaćinstvo ili ovozemaljskim pitanjima, kada se ponovo spoje sa „svojim mužem“ na kraju njihovog napornog dana punog raznih izazova. Često čujem kako ljutiti neofeministi kukaju kako je tako ugnjetavajuće da društvo (čitaj: muškarci) očekuje od žene da leprša uokolo u savršenom tijelu: bez sala, bora i sijedih dlaka u kosi. Istina, ima takvih površnih muškaraca za koje možemo reći da se to na njih odnosi, ali većina muškaraca smatra da stav, držanje i ponašanje više znače od čiste estetike. Kada se žena ponaša seksi, kada ga zavodnički mami i načinom na koji gleda muža i dodiruje ga, te načinom na koji mu govori i izražava svoju zainteresovanost, ljubav, vezanost i strast on će doista uraditi sve na svijetu, ići će bilo gdje kako bi njoj i njihovoj djeci sve pružio.


36

S druge strane, ako je ona previše zauzeta mijenjanjem njega samog kako bi se njegov novi oblik mogao uklopiti u kalup njenog svijeta, kakvim ga ona zamišlja, a pritom zaboravlja biti njegovom saputnicom, ljubavnicom, ženom, onda će i on zaboraviti Valentinovo, godišnjice i rođendane. Nije teško shvatiti, zar ne? Jedan moj slušatelj po imenu Evan to potvrđuje: „(Moja žena) misli da ja neću nešto uopšte obaviti ako me ona iznova i iznova ne podsjeća na to. Ali, činjenica je da to doprinosi da se osjećam kao da sam joj dijete i da Mamica mora stalno da me provjerava. To je ponižavajuće. Ja želim da mi se ona divi. Želim da me ona prihvati kao izdržavatelja porodice i njenog skrbnika, koji se brine da su svi dobro zbrinuti. Najdraže mi je kada se osjećam kao njen junak, kao njen muškarac, a ne kao njen dečkić.“ Kao što je jedna slušateljka u mojoj radio-emisiji rekla „Moja majka uvijek kaže: „Ne zaboravi da si i prije nego što si dobila djecu, već imala muža!“ Nikada ne možemo previše naglasiti važnost toga da polje interesovanja jedne žene postaje preopterećeno obavezama prema njenoj porodici, pa onda ona izgubi iz vida potrebe vlastitog muža, kao i njene obaveze prema njemu. Kada bismo sve to sveli na jednu temeljnu pretpostavku koju ima većina udatih žena, možemo reći da ona u osnovi pretpostavlja da je njen muž tu da joj udovoljava, a on za nju automatski postaje bezosjećajan i sebičan ako i on za sebe nešto traži od nje. Kada svojim slušateljkama kažem da su one OBAVEZNE pružiti svojim muževima to i to, one obično reaguju na dva načina: ili se iznenade ili su ljutite zbog mišljenja da ih se tlači. Razmišljajte o slijedećem bar minutu: koliko ženskih časopisa piše o ženinim obavezama prema mužu i djeci? Ne baš mnogo. Tipičan članak u takvim časopisima je o zasluženoj slobodi: obdanište ili bebi siterice umjesto podizanja vlastite djece; seks, odnosno intimni odnosi izvan bračnih okova umjesto samog braka; afere umjesto vjernosti, kao i samohrane majke umjesto porodičnog doma sa oba roditelja, to je ono što se često nudi ženama koje to čitaju. Ovih dana ima toliko mladih žena koje dolaze iz porodica sa jednim, razvedenim, roditeljem ili iz vanbračnih zajednica, žena koje su bile zapostavljane od strane svojih majki koje su gradile svoju karijeru. Te mlade žene su bile pod jakim uticajem feminista i zadojene su idejama koje su bile anti-porodične, kako kroz svoje školovanje, ali isto tako su okružene kulturom koja veliča sebična samoostvarenja naspram žrtvovanja. Nije čudo da su mnoge


37

od njih bile zatečene i doista iznenađene kada su, ne samo čule da i one imaju obaveze prema suprugu i djeci, već su bile i začuđene nagradama i zadovoljstvom koje su postizale kada bi se tako nesebično ponašale u skladu sa spomenutim obavezama. Upravo zbog njih je bilo toliko važno da ova knjiga bude napisana i objavljena. Mnoge žene sebi dopuste preuzimanje svih mogućih silnih obaveza svih članova porodice i prijatelja bez ispoljavanja svojih osjećaja ljutnje i tlačenja. Mnoge udate žene dozvole svojim destruktivnim prijateljima i rođacima da ih posjećuju ili da se čak i usele kod njih protiv volje vlastitog muža, jer su one odlučile da moraju učiniti to dobro djelo, a onda slijedi veliko iznenađenje: one nemaju više vremena da se posvete svom mužu! Zamislite samo! Karen, jedna od mojih slušateljki ovo je još podigla na n-ti stepen (pravila je još mnogo gore stvari). Bila je udata nekih šest godina i imala je sina koji je bio star gotovo dvije godine. Ubrzo nakon što je zatrudnila, njenoj majci je dijagnosticiran karcinom i ona se doselila kod Karen i njenog muža. Kada se dijete rodilo, majčino zdravlje se počelo jako pogoršavati i Karen se smatrala obaveznom i odgovornom za njegu i svoje majke i djeteta. Pretpostavljam da je mislila kako će se njen muž moći sam uzdržavati i pobrinuti oko svojih potreba. A onda ga je jednog dana uhvatila kako gleda neku porno stranicu na Internetu i onda je odlučila kako je vrijeme da ga nogira. Uzela je svog sina sa sobom i povela majku, pa su se njih troje odselili kod njenih starijih sestara kako bi sve zajedno mogle da se brinu o svojoj mami. Kada joj je majka umrla, Karen je i dalje živjela sa svojim sestrama. Nakon dvije godine njen joj je muž rekao kako žali i kaje se što je gledao porno stranice i kako želi da mu je porodica opet na okupu. Karen mu je rekla da ga voli i da je, iako smatra da je za dijete najbolje da kod kuće pored majke ima i oca, problem zapravo u tome da se njegovo radno mjesto kao zamjenika direktora nalazi u Kaliforniji, a ona opet hoće da ostane sa svojim sestrama, istočno od Kalifornije. DR. LAURA: „Ali Karen, u vama je taj neprekidan, konstantan problem. Uvijek je riječ o vama, samo se o tome vodi računa, o vama, VAŠEM djetetu, VAŠOJ majci, gdje VI želite da budete, kako se VI osjećate. Uopšte se ne stiče dojam da ste udati i da imate muža o kome bi također trebalo povesti računa.“ KAREN:

„Tačno“

DR. LAURA: „Iznenađena sam zato što ste se odmah složili sa mnom. Međutim, to ne bi trebao biti stav jedne udate žene. Postaje tako tipično za žene da očekuju da,


38

kada se već jednom udaju, da mogu i dalje biti potpuno samodovoljne i da on samo treba biti tu i to prihvatiti takvim kakvo jeste. Zbog čega je to tako?“ KAREN:

„Ne znam.“

DR. LAURA: „Morate odseliti tamo gdje vam je i suprug; on izdržava porodicu. Zar vam to nije jasno? Pretpostavljam da nije.“ KAREN:

„Paaa, on kaže da je voljan doći ovamo i pronaći drugi posao.“

DR. LAURA: „On već ima posao. Ne mogu da povjerujem da biste mogli tražiti od njega da se odrekne sigurnosti radi nesigurnosti pokušavanja pronalaska posla. Sada je vrijeme da vi napustite svoju porodicu, onu iz koje ste došli kao djevojka. Kad ste se udali, podrazumijeva se da ste oformili novu porodicu. Vi kao da se niste ni udali, niste se oprostili od starijih sestara, niste odbili pružiti medicinsku skrb i pomoći u nevolji, ali vi ste sve to preuzeli na sebe, a svog ste supruga, koji je trebao biti vaš prioritet, napustili. A šta da je bilo suprotno? Šta da je on svu svoju pažnju posvetio djetetu, svojoj majci i porodici iz koje je potekao, i šta da je on želio živjeti na nekom određenom mjestu i šta da se on osjećao iscrpljenim i frustriranim itd, ili da vas je potpuno ignorisao? Vi biste osjećali da je to za vas besmisleno, i da vi ne zauzimate nikakvu poziciju u njegovom životu.“ KAREN:

„Tačno, on se upravo tako osjeća.“

DR. LAURA: „Odakle vam samo takav način razmišljanja?“ KAREN:

„Nemam pojma.“

Ona je zapravo imala pojma, ali nekako to nije shvatala, sve dok ja nisam načela tu temu. Ispostavilo se da u njenoj porodici uopšte nema muških članova, ni oca, ni muževa starijih sestara, nikakvih muškaraca koji bi bili u porodici svo vrijeme dok je ona odrastala. I njena majka i sve sestre su razvedene. Kako nije bilo muškaraca o kojima bi se trebalo brinuti, tako se ni ona nije naučila brinuti o svom suprugu, niti je to činila... sve do sada. DR. LAURA: „Znate šta? Kladim se da su sve očajne i da imaju ozbiljne probleme emotivne prirode.“ KAREN:

„Da, to je tačno tako.“

DR. LAURA: „Da li vi želite da postanete jedna od njih? Ili pak želite biti sretno udata žena s djetetom u naponu snage naspram svega toga.?“ KAREN:

„Da, naravno da želim biti sretno udata žena.“


39

DR. LAURA: „Onda idite i budite sa svojim suprugom i potrudite se da se on osjeća da vam je važan. Još danas ga nazovite. Recite mu da ga volite, da vam je potreban i da je potreban i vašem djetetu. Recite mu da mu se vraćate, da vi dolazite natrag njemu.“ Karen je dalje objašnjavala kako je glavni problem bio u tome što se ona osjećala obaveznom prema svojoj porodici i nije znala kako da se izvuče iz svega toga. Podsjetila sam je da su, sad kada je udata žena, muž i djeca na prvom mjestu top liste prioriteta i obaveza. Također sam joj rekla da smatram kako je njena porodica „nezdrava“ jer nijedna od njih nije uspjela održati funkcionalnu vezu s muškarcem i da su bile na putu da perfektno razruše i njenu vezu. Tada su joj se oči otvorile. Istina je slijedeća: dan se sastoji od određenog broja sati u koje možemo uložiti vlastitu energiju. Zato moramo vršiti selekciju. A ako ne odaberete vlastitog muža kao #1, to će vam se, nažalost, obiti o glavu.

3. Poglavlje KRVOPIJO JEDNA! „Dušo, tvoj dio posla, kao moje supruge jeste da me podsjetiš da uradim nešto što nisam uradio, baš kao što je i dio mog posla, kao tvog supruga, da podsjetim tebe na nešto što ti trebaš da uradiš. Znaš da se trudim najbolje što mogu, ali, ukoliko ja ne znam šta je to što ja ne radim, kako onda to mogu uraditi, da ne kažem dobro uraditi? Postoji razlika između obavještenja i podsjećanja s jedne, te žalbi i kritikovanja s druge strane.“ BILL „Šta bih ja predložio za vašu knjigu o njezi i ishrani muževa? Prva stvar koju ja želim od svoje žene je definitivno da prestane sa pritužbama. Najlakše je kukati kako ti je život težak. Kada konačno zateknem ženu raspoloženu, opet najprije moram slušati dvadesetak minuta njene pritužbe na ovo i ono prije nego što joj uopšte mogu prići. Mislio sam da, ukoliko joj pomognem po kući i oko nje, preuzevši nešto njenog tereta, mogu steći njenu naklonost. Nije tako! Nikada nije dovoljno dobro i uvijek sam u krivu. A samo malkice dobrote i ljubaznosti bi postiglo mnogo na planu poboljšanja braka.“ BRUCE


40

Bruce je u pravu. Gotovo istovjetne pritužbe muškaraca koji mi šalju elektronsku poštu putem Interneta, a preko moje Web stranice, šaljući mi vlastito mišljenje o „Pravilnoj njezi i ishrani muževa“ su te da ih njihove žene stalno kritikuju, žale se, prigovaraju, gunđaju, ali zato rijetko upućuju svojim muževima komplimente kojim žele izraziti kako ih cijene, te kako je žene stvarno teško zadovoljiti i kako one prema njima nisu ljubazne i fine, čak ni toliko koliko bi to bile prema nepoznatoj osobi koja bi im pozvonila na vrata u tri sata ujutru! To nisu muškarci koji mrze svoje žene ili koji su se od njih razveli; naprotiv, to su tipovi koji vole svoje žene i pokušavaju učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi im udovoljili. Međutim, oni su očajni i usamljeni. Još jedan od mojih slušatelja, po imenu Ken, koji ima 38 godina i 9 godina je u braku, u kojem je dobio dvoje djece, mlađe od tri godine. Pisao je kako bi iznio svoje mišljenje o ženskom gunđanju i zanovijetanju, objašnjavajući da nije to da žena nikada ne može ili ne treba imati loše mišljenje ili smatrati da ima problem sa svojim mužem, već da bi trebala da saopšti problem ili brigu bez, citiram: „zanovijetanja, pretjeranog cjepidlačenja, svađe, prebacivanja krivnje ili cmizdrenja.“ Ken smatra da žena treba da kaže šta misli, da porazgovara o mogućem rješenju, a onda da ide dalje. Slažem se. Činjenica je da muškarci ne vole poput žena „piti krv za svaku stvar“, kako reče Ken. Zapravo, oni to mrze iz dna duše. Ako muškarac u svom vlastitom domu ne može imati mira, mogućnost relaksacije, ako u svom domu ne nailazi na prihvatanje, ljubav i ne može biti zadovoljan, on, ne samo što počinje mrziti povratak kući, već počinje i da mrzi takav svoj život. Tužna realnost je da nakon toga slijede nepromišljeni postupci poput pijančenja, drogiranja, lopovština preko Interneta, flertovanja s drugim osobama ili čak još i gorih stvari. I nije riječ samo o standardnom obiteljskom razočarenju kada žena zanovijeta i prigovara; žene mogu još biti i prilično loše, nasilne, neprijateljski raspoložene za ponižavanje i omalovažavanje nečeg „tipično muškog“. John i Maria su mi pisali o svojim opažanjima parova koji su zaglibili na tom mjestu. Oni su opisali kako žene ismijavaju muškarce kada počnu razgovarati o vojnim pitanjima, sportu ili dionicama. Napisali su sljedeće: „Ista ta grupa žena bi pozelenila ako bi ih muškarci ismijavali zbog njihovih razgovora o heklanju, kuhanju, odlasku kozmetičarki ili o šopingu.“ I to je upravo tako. John i Maria su takođe pisali o ženama koje poznaju, a koje su se učlanile u razne ženske klubove ili obavljaju neke aktivnosti u takvim grupama, a očekivale su od svojih muževa da ostanu kod kuće i čuvaju djecu (što muškarci inače rado čine) dok su one u tim klubovima, ali iste te žene polude kada njihovi muževi žele prakticirati neke „tipično muške“ aktivnosti i to bez njih, kao npr. pecanje, kartanje, pa čak i ako oni žele


41

samo da se pozabave čekićem i pilom u vlastitoj garaži, ali sami. Nekako se taj muškarac doživljava kao da ju je zanemario, da je bezosjećajan i sebičan, dok opet ona jednostavno radi ono što žena i treba raditi, jer ona, pobogu toliko rinta za tu porodicu i treba nešto vremena i za sebe. I onda ona priča o bezosjećajnosti i sebičnosti! Nakon pritužbi na „tipično muške stvari“, na red dolaze i pritužbe na njegovu ljubavnu prošlost. Takvi pozivi zaista iskušavaju moje strpljenje do krajnjih granica. Baš juče se jedna udata žena javila u moju radio-emisiju. Ona je htjela znati da li bi trebala nabiti mužu na nos Božićnu čestitku koju mu je poslala bivša djevojka. Izgleda da je ta bivša (a to je bilo jako davno) poslala Božićnu čestitku sa slikama svoje sretne porodice i uz pismo u kojem je ukratko napisala šta ima novog kod nje. Moja se slušateljka žalila na to kako je dotična pisala o privatnim stvarima i kako je to neumjesno. DR. LAURA:

„Šta je to u pismu bilo provokativno i neumjesno, udvarački? Zapamtite, imate samo jednu priliku da dokažete da ste u pravu, pa mi dajte neki najbolji primjer u tome kako je dotična pretjerala, važi?

SLUŠATELJKA:

„Pisala je o tome kako je ozdravila i preživjela rak dojke.“

DR. LAURA:

„I vi se osjećate ugroženom i ljutitom zbog jedne sretno udate žene koja je kontaktirala vašeg muža samo jednom u godini dana i to samo sa Božićnom čestitkom, a još je imala i rak dojke? Uh, ženo draga, da li vi njemu često prigovarate zbog takvih sitnica koje uopšte i nisu pod njegovom kontrolom?“

Vjerovali ili ne, ona je bila tvrdoglavo uporna u svom mišljenju da je to bilo neumjesno i kako će ona to svom mužu nabiti na nos. Bilo mi je iskreno jako žao tog njenog muža, kome Božić sigurno neće biti Sretan. Svo to zanovijetanje, cjepidlačenje i kritikovanje koje muževima rutinski priređuju vlastite žene (budite iskrene, to je baš to što im mi radimo) ne pomaže baš mnogo njihovom Egu, jer ih goni da pokušavaju bolje i da se trude jače, bar za izvjesno vrijeme, a onda počinju odustajati i dizati ruke od svega toga... a onda, kada oni odustanu i od pokušaja, mi se još više žalimo na njih. To je pravi začarani krug! Jim, jedan od mojih slušatelja, opisuje sebe kao magistra zaposlenog u višoj školi, koji vodi kurs Informatike za studente, a asistent je na kursu Informatike za apsolvente, te pomaže svojim kolegama koji imaju problema na tom polju, a vodi i malu kompjuterizovanu laboratoriju za istraživanja i podučavanje, zna upravljati raznim vozilima i instrumentima (kamionima, traktorima, transporterima itd.) i savjetnik je kluba studenata.


42

„Oduvijek sam dobijao najbolje ocjene i komentare za sve obavljeno na poslu, ali KOD KUĆE APSOLUTNO NIŠTA NE MOGU URADITI KAKO TREBA! Ponekad promislim nekoliko minuta o zadatku kojeg trebam obaviti pokušavajući donijeti najbolju odluku šta i kako treba uraditi. Kada odvažem svako Za i Protiv, donosim odluku i onda stupam u akciju. Gotovo uvijek me dočeka komentar u stilu: „Zašto si to uradio??? Sad više ne mogu...“, ili čujem: „Ko je ostavio ... ovdje?“ ili čak direktno: „To je baš glupo!“ Mnogo puta moja žena u jednom jedinom trenutku odmjerila treću opciju dok bi omalovažavala ono što sam ja bio izabrao. Objašnjenjima tu nema nikakvog mjesta, a ako ja još napomenem da me je nazvala glupanom, vjerovatnije je da ću dobiti još žešću prepirku nego izvinjenje. To je nešto što ja nazivam motivacijskom erozijom, totalno vas sroza.!“ On doista tako i misli. A i Cathyin muž je to isto mislio prije nego ju je napustio. Cathy je jedna moja slušateljka koja mi je pisala o svojoj udaji sa 25 godina i, kako je ona sama napisala „vrlo zrelim načinom razmišljanja i postupanja.“ Priznala je da je bila preokupirana samo samom sobom, svojim domom i svojom djecom. Njen bi suprug ušao na vrata nakon napornog radnog dana a ona bi mu se onda samo žalila na djecu i poslove u kući. Zanovijetala bi i žalila se na SVOJ život, koji je, zapravo bio pun povlastica. Ona svog muža nikada nije zagrlila. Nikada nije sjela s njim i upitala ga kako mu je bilo na poslu ili kako mu je prošao taj dan ili da li je uopšte sretan. „Odbacila sam njegova osjećanja i na kraju sam izgubila vlastitog muža, prepustivši ga nekoj drugoj ženi, a moja djeca su izgubila oca. Bože, da sam samo bila tako dobra prema njemu i brinula se o njemu, kao što sam se brinula o vlastitoj djeci! Sada sam jedna gospođa u kasnim četrdesetim godinama i mogla bih samu sebe izdegenečiti zbog vlastite sebičnosti i gluposti. Bože, da li sam bar nešto naučila iz vlastitih grešaka?“ Cathy se ponovo udala, a prema svom drugom mužu postupa mnogo drugačije. Uvijek ga zapita kako mu je prošao dan, zapitkuje ga da joj priča o raznim detaljima onog što je radio i izgleda jako zainteresovana, čak i ako ne može baš sve shvatiti o čemu to on njoj govori. Kada se probudi pored njega, donosi mu šoljicu kafe prije nego što on ode na posao, ili čašu vina, kad se on vrati kući s posla, umjesto da ga još s vrata zasipa problemima vezanim za kuću ili za nju samu. Tako jednostavno, a tako efektno. Razlika u njenom domu između onog nekad i ovog sada je ogromna. Ubijeđena sam u to da većina žena uopšte ne zna komunicirati ili nešto obavljati bez pritužbi, prigovaranja ili kritikovanja. Mnogo puta sam u svojoj radio-emisiji predložila ženama da u takvim situacijama postupaju kao sa psićem kojeg su tek nabavile. Kažem im


43

da, umjesto da stalno viču: „NEEE!“ svako malo vremena kada ih nešto i malkice iznervira, ili kada čuju za drugačije mišljenje, stil ponašanja i slično, trebale bi pohvaliti mnoštvo stvari koje one kod njega vole i žele. Kladim se da će onda i dobiti mnogo više baš tih i takvih stvari koje vole i žele od njega! Clarence mi je, opet, napisao da je njegova žena jako nalik djevojčici sa uvojkom na čelu: kad je dobra, jako je dobra, ali kada nije, užasna je, zločesta i prosto nemoguća. Kako bi odgojili petero djece na selu (gdje je njegova supruga htjela da žive) on se potpuno posvetio poslu i radio je punih 13 sati dnevno. Iako je bio totalno iscrpljen kada se vraćao kući, uvijek je nastojao pronaći nešto što bi mogao uraditi kako bi svojoj supruzi olakšao život i možda je usrećio kako bi bila dobra. Često je prao suđe, a kada bi sušlilica bila puna, čak bi i brisao oprano suđe. „Zadovoljio bih se čak i sa jednostavnim „Hvala“ ali bi, umjesto toga dobio jedno „JESI LI SVJESTAN DA BRISANJEM SUĐA KRPOM SAMO ŠIRIŠ BAKTERIJE NA SVE STRANE!“ pa bih se slijedeći put zaustavio kad bi se sušilica napunila i radio bih nešto drugo. Reakcija? „ZAŠTO NISI ZAVRŠIO SVO SUĐE!?“ Zato bih slijedeći put brižljivo naslagao oprano i osušeno suđe, a onda je slijedilo: „ZNAŠ DA SAM POMASTILA TEPSIJU I TAVU JER SAM IH TREBALA PONOVO UPOTRIJEBITI, A SAD, ZAHVALJUJUĆI TEBI IMAM JOŠ VIŠE POSLA NEGO INAČE, POŠTO OPET MORAM POMASTITI TEPSIJU!“ Pa, slijedeći put kada se suđe više nije imalo više gdje slagati, pričekao sam nekoliko sati da se suđe osuši na zraku i onda posklanjao prvu turu. Reakcija? „JEDNA JE KAŠIKA JOŠ UVIJEK BILA VLAŽNA KAD SI JE STAVIO U LADICU!“ Pa sam slijedeći put ostavio suđe i proveo par sati čisteći primaću sobu. Reakcija? „ZAŠTO NIKADA NIŠTA NE URADIŠ PO KUĆI? ZAR NE VIDIŠ TO SILNO SUĐE KOJE TREBA OPRATI?“ Stoga sam slijedeći put stajao ispred sudopera sa suzama u očima, želeći samo da pomognem u nečemu što hoće biti primijećeno, ali sam strahovao da ću i ovaj put samo otkriti još jedan pogrešan način pranja suđa, onako kako to ne treba raditi. Njena reakcija? „ŽELIM RAZVOD! IONAKO SVE MORAM SAMA DA URADIM!“ Jednom kada sam ja razgovarala sa svojim suprugom o pitanju zvocanja, on mi je predložio da se ozbiljnije i stručno pozabavim ovom temom i da napišem o njoj cijelo jedno poglavlje (je li to bio išaret?), i rekao mi je da je upravo shvatio da je zanovijetanje i zvocanje jednostavno dio genetskog koda ženskih XX hromozoma – to nam je jednostavno u genima. Ali, pa čak i da to stvarno jeste tako, da li se mi žene možemo vaditi na to? Možemo li


44

jednostavno reći da mi, pošto smo žene, imamo pravo da zvocamo jer nam je to genetski predodređeno? Mislim da ne možemo. Ali ipak smatram da je to više tipično za ženski rod i da su žene gotovo uvjerene da je to njihovo pravo samim tim što su žene, dakle po rođenju, i da bi muškarci bez nas takvih bili izgubljeni. Ne slažem se s takvim mišljenjem da bi bili izgubljeni. Slušateljka po imenu Rachel, pisala je da je ona također mislila da je zvocanje jednostavno rođenjem dobijeno pravo ženskog roda. Iako su ona i njen muž bili u braku tek nekih godinu dana, svaki dan su se svađali ili bar raspravljali! Ona je htjela da njih dvoje idu bračnom terapeutu, kako bi mu on pomogao da otkrije šta je to što on ne radi kako treba. Ona je smatrala da su sve njene potrebe važne. Na primjer, zvocala bi mu o tome kako treba pokiseliti suđe koje treba oprati, ili bi se na njega naljutila kada bi zaboravio nešto što je rekao prije tri mjeseca. „Morala sam provesti svoje pravo na prigovaranje ili on ne bi znao šta je to on radio što mi je tako smetalo. A on, kao moj muž nije trebao da se ljuti, već da podnese to kao muškarac.“ Zapravo je mislila da on to podnese kao da je obični otirač pred ulaznim vratima. Očito, to je ono što je u ovoj vezi stvaralo probleme. Naposlijetku je priznala da je ona snosila krivicu, i da je to značilo da je ona bila ta koja je imala odgovor na problem, odnosno njegovo rješenje. Jednostavno je zatvorila usta. Desilo se divno čudo. Manje su se svađali. Njihov brak se popravio. Rekla mu je da joj je žao jer mu je uzrokovala toliko teških jada. Svoje je pismo završila na slijedeći način: „Što me dovodi do zaključka: prigovaranje nije nikakva vrlina i ono ne vodi ničem dobrom.“ Tačno, ali zato uvažavanje i izražavanje cijenjenja zaista vodi nečemu dobrom. Razmotrite slijedeća dva scenarija i onda se zapitajte koji od ta dva, po vašem mišljenju vodi postizanju željenih rezultata: treba iznijeti smeće. Scenario 1:

vičete na njega svakih pet minuta, kako biste ga podsjetili da se

smeće treba baciti. A onda se ma to nadovežete sa podsjećanjem da on to JOŠ UVIJEK nije uradio, UPRKOS VAŠEM podsjećanju i uprkos svemu ostalom što bi on mogao raditi. A onda podignite još veću frku spominjanjem svih ostalih stvari koje je on uradio a koje su vas iznervirale u proteklih desetak godina. A onda, konačno, on odnosi smeće, a vi mu govorite


45

„Bilo je krajnje vrijeme!“. A onda odjurite poput crnog oblaka punog gromova u svoju sobu, objesite nos i durite se i okrenite mu leđa kad se nađete na bračnoj postelji. Scenario 2: Dajte mu do znanja da se nakupilo puno smeća koje ste skupili pored ulaznih vrata i pitajte ga da li ima vremena i, ukoliko mu nije teško, da ga baci u kontejner ispred zgrade. Nemojte mu to ponovo napominjati u kratkom vremenskom roku (oni iz komunalnog kupe smeće tek sutra ujutru, zar ne?). A zatim, čim se vrati nakon istresanja smeća u kontejner, uhvatite ga i sočno ga poljubite i recite mu da vam je jako pomogao jer vam je bilo teško to uraditi dok obavljate neki drugi posao istovremeno, a i vreća je bila ogromna i teška jer se nakupilo puno smeća baš danas. Koji pristup po vašem mišljenju dovodi do toga da će se smeće iznijeti do kontejnera svaku noć, funkcionišući kao podmazan sat? Jo, slušatelj koji je predložio scenario dva, napisao je slijedeće: „Muškarci su pravolinijski jednostavni tipovi. Razlog zbog kojeg oni imaju tendenciju za spašavanjem gospi u nevolji je u tome što imaju potrebu da se one dive njihovom kavaljerstvu.“ Muškarci vole čuti „Heroju moj!“. Zašto je toliko teško njihovim ženama da im priušte taj viteški poljubac? Odakle samo dolazi toliko lažnog ponosa, ega, zlovolja i tvrdoglavost? Charlie, farmer, pisao je o razgovoru kojeg mu je prepričala žena, a koji je ona vodila sa njihovim komšinicom. Očito, Charlijeva žena joj se požalila kako Charlie nije pokazivao volju da obavlja svakodnevne kućne poslove koje je ona htjela da ih on obavlja, i to tako i tada kad i kako ih je ona željela da budu obavljani. Komšinica je rekla Charlievoj supruzi da ona takvih problema nema jer je ona to radila nešto drugačije: ona bi ga „nagrađivala“ kada bi on obavio neke poslove po kući, a koje bi i ona voljela da ih baš on obavlja. Kada je njegova supruga dovršila prepričavanje tog razgovora, rakla je Charliju: „Nadam se da ne očekuješ neku vrstu nagrade za obavljanje određenih poslova po kući.“ Charlie je ustao, uzeo šešir i krenuo prema izlaznim vratima. Ona ga je upitala gdje je krenuo. Rekao joj je da se zaputio u komšiluk da vidi sa komšinicom da li joj treba pokositi travnjak. „Moja žena još uvijek ne kapira. Mnogo bih radije obavljao te kućne poslove koje ona želi da ih ja obavljam kada bi mi pokazala da ona to koliko-toliko cijeni.“ Kako je kratkovidna Charlijeva žena. Izgleda da mnog žene omalovažavanje vlastitih muževa doživljavaju samo kao kontrolisano usmjeravanje. Slušateljka po imenu Sarah je razgovarala sa mnom na tu temu.


46

Sarah i njen muž su u braku nekih petnaestak godina. Pisala je kako se udala za njega jer je bio tako fin. Odmah sam joj sugerisala da je izvršila takav izbor jer je ona imala kontrolu. A sada ona ono njegovo „fin“ doživljava kao „slab“ i isfrustrirana je njegovim pomankanjem pružanja pomoći u discipliniranju i odgoju djece. SARAH:

„Razgovarali smo o tome i rekla sam mu kako želim da mi pomogne u određenim stvarima.“

DR. LAURA: „Samo što on to nikada ne uradi kako treba, zar ne?“ SARAH:

„Nije stvar u tome da on to ne radi kako treba, nego što on to uopšte i ne radi, uopšte!“

DR. LAURA: „To je zato što ga vi, kada on nešto ipak uradi, kritikujete. Kada god on pokuša nešto uraditi, to u vašim očima nije urađeno na odgovarajući način. Pa on se zato jednostavno ne želi ni petljati s tim. To je začarani krug. Predlažem vam da oboje idete u savjetovalište. Psihoterapeut će Vas podsjetiti da prećutite ponešto i da se jednostavno povučete, te da mu nešto iznesete samo kao prijedlog. On mora sam ići dalje i to bez pritužbi kako je nemoguć kada odbija to prihvatiti, iako je u teškim okolnostima u kojim vi niste voljni bilo da se odreknete kontrole, ili da je podijelite s njim. Ukoliko on želi da u vašim očima vidi poštovanje, kao i u očima vaše djece, on će morati biti agresivniji, što nije po prirodi u njegovoj naravi. Ali on također ne može svaliti svu krivicu na vas! Želim od vas da se promatrate čitavu sedmicu i da opažate vaše kritikovanje kada on preuzima kontrolu. On shvata da je bolje dići ruke od svega, nego se uzalud truditi, kad ste vi već takvi kakvi jeste. SARAH:

„Tačno, to je tačno tako!“

DR. LAURA: „Pa čak i kada on nešto radi tek nekih 60% vremena ili 60% od onoga što i kako biste vi htjeli da to bude urađeno, vjerujte, to je bolje od čiste nule. Vidite, Sarah, čini se divnim imati moć kontrole, ali prije ili kasnije, sigurno ćete biti preopterećeni i trebaće vam pomoć i poželjećete partnera. Na primjer, ako mali Johnny namjerno saspe vodu u piće, otiđite svom suprugu i recite mu: „Možeš li ti molim te nešto uraditi u vezi s tim?“ i onda jednostavno napustite prostoriju. Nemojte čak ni gledati šta će se dogoditi. A onda – a to je zapravo i najvažniji dio – recite mu „Hvala“. SARAH:

„Dobro.“


47

Jako je teško muškarcu kada se vrati s posla kući i čuje kako po kući ne radi dovoljno. Kada muškarci pomažu oko suđa i čuju kako nisu pomogli oko veša, počinju se osjećati kao luzeri koji nisu dovoljno dobri. Jedan moj slušatelj, po imenu Chris, toliko je dugo prolazio kroz ovo da je čak imao i aferu sa ženom koja ga je, očito mnogo više tretirala kao svog heroja. Na kraju, pun žaljenja i ljubavi prema vlastitoj porodici, okončao je tu aferu i radio je sa svojom ženom na tome da se njihov brak popravi. Završio je svoje pismo slijedećim riječima, pravim biserima mudrosti: „Kada bih morao sve sabrati, rekao bih: „Molim vas, drage žene, shvatite da vas mi muškarci volimo i, mada vi baš i ne mislite kako mi nešto posebno radimo po kući, mi ipak obavljamo teške i ružne poslove poput promjene ulja ili košenja trave, kao i ustajanja u cik zore kako bismo lopatom otklonili snježne nanose ispred kuće i garaže, da biste vi mogle graciozno doći do svojih automobila i izvesti vozilo na cestu, a mi smo prethodno sastrugali led sa šoferšajbe i uključiti grijanje u automobilu, kako vam ne bi bilo hladno kada sjednete u njega. Zbog vas bismo i po ognju hodali da bismo vam donijeli porciju torte sa šlagom usred noći, jer vas mi volimo.“ Drugi slušalac, Roy, koji sebe opisuje kao oženjenog, ali usamljenog, smatra da se on trudi da bude dobar suprug, ali da je teško biti dobar kada se sva povratna informacija odnosi uglavnom na to koliko puta on nije zadovoljio ženina očekivanja. On bi želio biti njenim herojem, ali ona očito preferira isticanje njegovih nedostataka, kao na primjer kada noću zaobravi ugasiti svjetlo, kada ne pobriše svu prašinu po stanu, kada ne opere suđe kako treba, pa ostanu neke mrlje, kada je prekida u razgovoru, kada ide pogrešnom stranom na parkiralištu, kada previše sporo vozi... i tako dalje, i tako dalje. On ženama upućuje slijedeći savjet: „Ako baš i ne možete staviti naglasak na ono što jeste dobro, barem ga uvažite da jeste dobro. Svijet je prepun poruka koje muškarcima govore o raznim standardima koje oni ne zadovoljavaju. Uvijek postoji neki drugi muškarac koji je zgodiniji od nas, koji je snažniji, muževniji, zreliji i bolje je građen, onako atletski. Nama ništa od toga nije važno ako nas nama najvažnija osoba u našem životu pazi, prihvata nas onakvim kakvi jesmo, i voli nas, uprkos činjenici da mi nismo savršeni. Ne znam, možda u nama čuči dječačić koji nikada ne odraste. Ali znam da muškarac koji ima ženu koja ga podržava i cijeni zbog dobrih stvari koje on radi, zbog kojih mu zahvaljuje, dok svi ostali muškarci moraju živjeti sa kritikovanjem, sarkazmom i konstantnim podsjećanjem na vlastite neuspjehe i promašaje.Oni mu sigurno zavide na tome.“ Ajoj!


48

Sav taj kriticizam i ta silna kritikovanja koja dobijaju od žena, muškarce ne čine da se osjećaju voljenim, čak im i izgleda da ih takva žena, koja ih kritikuje voli čak i manje. To jeste istina; sam čin kritikovanja uništava topla i lijepa osjećanja prema osobi koju se kritikuje. A sa druge strane, jednostavno eliminisanje omalovažavanja ili kritikovanja pospješuje samu ljubav. Sara je napisala da donedavno nikako nije shvatala da se prema osobama s druge strane žice na Tele-shopu bolje odnosila nego prema vlastitom mužu, kao i da se mnoge njene prijateljice isto tako bolje odnose prema totalnim strancima nego prema vlastitim muževima. Ona nikako nije mogla vidjeti ništa dobro ni pozitivno u bilo čemu što bi njen suprug uradio, ali zato je mogla da vidi samo blato koje bi on na cipelama unio u predsoblje. Pisala je kako se ne sjeća baš najbolje zašto ili kako je počela da se mijenja. Možda jednostavno zbog toga što se nakupilo previše negativnog i to ona više nije mogla podnositi. Ili se možda počela mijenjati kada je shvatila da ne može biti baš najsretnija kada bi izlazila iz kuće nenašminkana i nedotjerana, ili kad bi se vukla po kući u običnim sportskim majicama i trenerci. „S vremenom sam naučila kako i šta da uradim da bi se moj muž osjećao da je moj šampion, jer on to i jeste, i, nakon dužeg vremena, skrenula sam s puta kojim sam išla, a taj je bio njegovo omalovažavanje i umanjivanje njegovog značaja u mom životu. Još je preda mnom da otkrijem zbog čega sam bila takva, ali život nam je već sada divan i moje promjene su mi se vratile desetostruko. Svakog dana sve više volim vlasitog supruga.“ Često mi se u progam javljaju žene koje se žale na nestajanje osjećanja ljubavi. One, naravno umišljaju da je to zbog toga što njihovom muškarcu nešto fali, i one to od njega ne dobijaju. Ispada da su u više slučajeva one „gazile po vlastitim osjećanjima“ dok su se ružno ponašale prema svojim muškarcima. Možete misliti! Često sam prosto zatečena njihovom sitničavošću u pritužbama na svoje muškarce, kao i potpunoj nesposobnosti da probaju riješiti problem na drugačiji način. Previše često ta negativistička percepcija koja izgleda uvijek iskrsne kao prva reakcija završava kao dominantna nad svim osjećajima i svakom mišlju. Tina me je nazvala zbog svog jednogodišnjeg braka. To joj je bio drugi brak po redu, i ona i njen suprug su imali tek rođenu bebu. Naravno, imamo uviđavnost da shvatimo poteškoće u odgoju djeteta u prvoj godini njegovog života, naročito ako majka odgaja vlastito dijete, pa emocije mogu biti malo nezgodno oštre. Ali ovo je bilo doista smiješno. Ona mi je ljutito rekla kako joj je muž lagao u vezi sa burmom (vjenčanim prstenom) koju je izgubio.


49

TINA:

„On tvrdi da je izgubio svoju burmu prije više od mjesec dana. A nije mi rekao za to. Otišao je do zlatare da kupi drugu, potpuno istu. Ipak sam to otkrila kada sam našla račun iz zlatare, koji se nalazio među ostalim računima. Ispada da je on ponovo našao svoju staru burmu i da sad ima dva prstena, račun iz zlatare, plus što je lagao vlastitoj ženi!“

DR. LAURA: „Šta je to slagao svojoj ženi?“ TINA:

„Nikad mi nije ni spomenuo da je izgubio burmu.“

DR. LAURA: „Zbog čega je to laž?“ TINA:

„Jer ja smatram da mi je trebao to reći.“

DR. LAURA: „Mozgati o tome zbog čega vam on to nije rekao nije isto što i biti lažljivac, odnosno to ga ne čini lažljivcem. On nije slagao. S obzirom na vašu reakciju na sve to, ne čudi me što on nije želio da vam išta spomene. Izgleda da reagujete prilično burno. Zbog toga je i on izašao i zamijenio staru burmu novom prije nego što biste vi mogli otkriti da je izgubio staru burmu i onda biste pobjesnili. On nije htio da vas povrijedi, da se brinete, sekirate ili da vas razljuti. On je jednostavno pokušao riješiti problem a vas i dalje ostaviti spokojnom. A vi se zato javljate u program sa željom da ga linčujete.“ TINA:

„Zaista smatram da se nepošteno i nečasno ponio...“

DR. LAURA: „Tina, shvatate li vi da ono što vi smatrate i što osjećate ne mora biti stvarnost, odnosno da nešto nije stvarno tako samo zato što vi smatrate da je takvo, a vaša osjećanja ne biste trebali koristiti kao oružje.“ TINA:

„Znači, vi mislite kako je on učinio pravu stvar?“

DR. LAURA: „Da. To jeste bila jedna od nekoliko mogućih „pravih stvari“. Sigurno ukazuje na to da on nije htio da vas uznemirava, ili da vas nasekira i povrijedi. Također se čini da on očito nije mislio da sa vama uopšte može razgovarati o tome a da se vi na njega ne naljutite.“ TINA:

„(sarkastično) Sigurna sam da će mu biti drago kada to čuje.“

DR. LAURA: „Znate, Tina, nadam se da ćete se početi malo bolje ponašati prema njemu, jer imate novorođenče i već jedan razrušen brak za sobom. Mislim da ne biste trebali tako brzo škrgutati zubima.“ TINA:

„O.K. To jeste razumno. Mislim da tako brzo pokazujem zube jer sam alergična na zakulisne radnje, skrivanje, laž i nepoštenje.“


50

DR. LAURA: „Pa, to nije bilo nepoštenje, to je bilo očajanje. Vi zbog prijašnjeg lošeg iskustva sada u svemu pretjerujete i sve preuveličavate. Tako bi vaša sjećanja na prošla loša iskustva mogla uništiti ovo što imate danas.“ TINA:

„Ne želim da mi se to dogodi.“

DR. LAURA: „Pa, onda biste vi, kada se on vrati kući, trebali da ga zagrlite i kažete mu da ste shvatili kakvi ste bili prije. Recite mu kako je od njega bilo lijepo što je pokušao da vam ne upropasti dan, tako što bi nabavio novu, istu burmu, kako se vi ne biste nasekirali. Recite mu da ste se jednostavno zanijeli za trenutak. Ne spominjite prošlost. Recite „Žao mi je“ i sve će to glatko biti već iza vas.“ TINA:

„Cijenim to što ste mi rekli i to ću i uraditi. Cijenim vaše mišljenje i uvažavam ga.“ Jedan od razloga škrgutanja zubima prije vremena je što mnoge žene iza sebe imaju

previše mnogo intimnih veza, afera i brakova, pa su kroz njih zaradile pun bunar bola i očaja. One ne žele da ponovo pate i da ponovo budu povrijeđene. Postale su previše osjetljive i odmah reaguju pogrešnim zaključcima i na najmanji nagovještaj. Žene trebaju voljeti svoje muževe kao da nikada prije nisu patile, inače će im baš te patnje uništiti to što imaju danas. Nažalost, mnogim je ženama teško pronaći podršku takvom zdravom načinu gledanja na stvari u svojim prijateljicama, rodicama, pa čak i „terapijskim grupama podrške“. Wendi, takođe jedna od mojih slušateljki, pisala mi je kako za četiri godine njenog burnog braka, njen suprug predlagao da ona uzme učešća u aktivnostima grupe „Mamice“ u njihovoj crkvi, srijedom ujutru. Kada je ona to jednom i učinila, njen je suprug primijetio promjene kod nje srijedom naveče, ali to nisu bile promjene nabolje, kojima su se oboje nadali. „Ta ženska grupa nije bila od onakve pomoći kakvoj sam se ja nadala. Umjesto da otkrije praktične načine kako da se postane bolja majka, grupa je zapravo predstavljala zasjedanje gunđavih žena koje su razglabale o neslaganju sa vlastitim muževima, njihovim lošim navikama, kao i općenito svim njihovim promašajima i neuspjesima, pa čak i o detaljima istih. Polako sam se navikavala na pritužbe i cvilenje zbog stvarnog ili zamišljenog ponašanja i traženje saosjećanja od drugih žena. Prestala sam da učestvujem u takvim stvarima. Moj muž i ja smo otišli kod adekvatnog terapeuta po savjet, to jest kod dobrih ljudi, kod našeg pastora i njegove supruge, oboje u šezdesetim godinama života. Oni su nas podučili iskazivanju uzajamnog poštovanja, kao i da poštujemo vlastitu porodicu i vlastitu


51

privatnost. To je bilo važno za nas oboje, jer nam je oboma to bilo neophodno kako bismo sve to prebrodili i nastavili dalje zajedno.“

Druga slušateljka, po imenu Grace je bila jako odvažna i otresita kad je odreagovala na „cjepidlačenje“ u vezi sa vlastitim muževima, a koje žene obavljaju u svojim grupama. U svom pismu je opisala kako je bila sa grupom žena iz restorana u kojem je radila. Činilo se da su stvari lagano započele, kada su se žene žalile na to kako ih muževi ne obasipaju ružama i vinom otkako su u braku, ali onda je lavina krenula i sve se pretvorilo u okrutne sesije lupanja po muškom rodu. I sama Grace je imala bračnih problema i u njenom privatnom životu jeste drmao zemljotres. Nakon čitavih sat vremena u kojem se svako izjašnjavao o vlastitim mukama, neko je u grupi primijetio kako Grace još uvijek nije ništa rekla. Podigli su je na podij, dajući joj do znanja da misle da je ona sigurno imala mnogo stvari na koje se može požaliti, što su od nje i očekivali. To je vjerovatno bio trenutak u kojem se Grace desilo „otkrivenje“. Zato je i rekla grupi ono što je i mislila. „Većina stvari na koje su se one žalile su zapravo nastale baš njihovom krivicom. One su bile šokirane kada sam im to rekla. Pitala sam ih kada su posljednji put skuhale mužu večeru i večerale s njim uz romantičnu svjetlost svijeća i to na verandi? Kada su svome mužu posljednji put izmasirale ramena i vrat? Zapravo sam ih pitala kada su one posljednji put za svog muža uradile bilo šta. Sve žene su samo stajale i blijedo me gledale. Mislim da su žene zaboravile da u braku treba i davati, a ne samo tražiti i uzimati. Nekako sve mi mislimo da je naš dio davanja u braku samo pranje suđa, kuhanje i odgajanje djece. A onda od svojih muževa očekujemo da nas za to nagrade tako što će nam izmasirati leđa, kupiti cvijeće, izvoditi nas na večeru, ali mi njima zauzvrat ne pružamo isto to. Da li mi njih nagrađujemo kada odlaze na posao i marljivo rade, kada pokose travu na travnjaku ispred kuće, kada poprave kvar na automobilu? I njih treba za takve stvari nagraditi. Ali takve stvari (masaža, romantična večera, zagrljaj i poljubac) ne trebate pružati samo kao neku vrstu nagrade za nešto što su odradili. To trebate raditi jednostavno zato što vi njega volite. Ako želite održati romantični žar u vašem braku, trebaće vam više od malene iskrice, trebaće vam gorivo. Tako ako žena zapali iskricu, muškarac će dodati drugu i zapaliće plamičak, pa će onda ona dodati i tako, malo po malo, uskoro ćete oboje imati sretan brak, taj u kojem već i jeste.“ Kako je toliko mnogo žena dospjelo u takav nesretan položaj u kojem ne shvataju kako muškarci jesu uistinu jednostavni, da ne kažem „prosti k’o pasulj“ u svojim zahtjevima i


52

očekivanjima i koliko mnogo one zapravo imaju moći nad njima, a čiji je ključ njihova vlastita dobra volja? Zbog čega pojmovi koji bi nas trebali umiriti jer nam njihovo poznavanje u mnogome olakšava stvari, poput pojma „muški ego“ i „žensko domamljivanje“ prerasta u ozloglašene i sramotne prljave stvari? Kako to da je toliko mnogo žena ljuto na muškarce općenito, a očekuju da budu u sretnom braku baš sa jednim od njih? Postoje brojni razlozi za to i mislim da se svi oni vrte oko nasrtaja i očiglednog propadanja vrijednosti vjerskog morala, skromnosti, vjernosti, čestitosti i poštenja, poštovanja života i obaveza prema porodici i djeci koju dobijemo. I muškarac i žena koji su religiozni i imaju temelje zasnovane na vjerskim principima, cijene činjenicu da oboje postaju potpuniji kada se vežu za osobu suprotnog pola u svetoj bračnoj zajednici. A bez toga, žene mogu na brak gledati ili kao na opciju jednaku nekoj uobičajenoj privremenoj vezi i sporazumu gdje preovladavaju samo hormoni, ili kao prijetnju obvezivanjem i tlačenjem, ili kao sredstvo ispunjavanja želja i postizanja nekih važnih materijalnih ciljeva. Dok su skromnost, poštenje i vjernost još uvijek bili u modi, žene koje su sebe smatrale nečim više od običnog predmeta seksualne želje ili potrošne robe, bile su poštovane od strane društva općenito, kao i od svih muškaraca ponaosob. A sada žene moraju podilaziti muškarcima koji su naučeni da očekuju seksualne usluge kao regularan dio običnog sastanka, odnosno izlaska udvoje. Kao rezultat toga, žene potiskuju i ignorišu svoju prirodnu želju za vezivanjem i sve su više i više povrijeđene i ogorčene dok tragaju za nekim smislom u društvu koje im tvrdi da je baš taj smisao besmislen. Dok je bilo strahopoštovanja i dok se sam život poštovao, „slučajno začeće“ odnosno „iznenadna trudnoća“ se tretirala sa obavezom i odgovornošću koje je žena od muškarca i očekivala i na koju je kod njega mogla i računati. A sada muškarci od žena očekuju da se riješe „neočekivanog tereta“ abortusom, odnosno da pobace dijete koje nose u svojoj utrobi, jer ih je društvo naučilo da na to gledaju samo kao na trenutnu neugodnost, ili se od njih očekuje da jednostavno podignu sidro i da odu, jer im je rečeno da oni nisu potrebni pri podizanju djece. Bračna obaveza i podizanje djeteta se nekada smatralo vrhuncem zrelosti odrasle osobe, pa su žene pažljivo tražile „pravog“ čovjeka za taj „posao“, a i roditelje se pitalo za savjet, mišljenje i blagoslov. A sada, sa toliko malo brakova koji su se uspjeli održati i u kojim djeca odrastaju u kompletnim porodicama, kao i sa mnogo djece koja odrastaju u tzv. „preklapajućim“ porodicama u kojima je bilo mnogo brakova, razvoda i vanbračne djece, sve manje žena je u potrazi za brakom i podizanjem djece u stabilne, ili barem normalne ljude.


53

Feministička naklapanja, koja su bila dvosjekli mač, a koja su se odnosila na uzdizanje žena koje žive bez muškarca (i djece bez očeva), kao i sikterisanje muževa jer su bespotrebni ili čak i opasni, sigurno nije doprinijelo ičemu pozitivnom, kao što nije doprinijelo ispravnom mišljenju da žena, koja hoće uspješno funkcionisati, treba biti u monogamnoj, heteroseksualnoj vezi kojoj se treba posvetiti. Ova grandiozna egocentričnost vezana za vrijednost žene, zajedno sa pravim omalovažavanjem muškaraca, vodi žene ka lošem tretiranju muškaraca. Previše žena na muškarce gleda kao da su one samim rođenjem kao žene ovlaštene da imaju pravo na sve, i mogu biti svakakve, samo ne egocentrične i sebične. Zbog čega? Sve to zajedno je urodilo rađanjem lažnog osjećaja nadmoći kod žena. Ako sa ovim lažnim osjećajem superiornosti kombinirate i činjenicu da im njihovi očevi nisu dovoljno pružili u psihološkom smislu i dobijate recept za pravljenje tenzije, odnosno napetosti. Žene imaju potrebu da budu zaštićene i da se neko o njima brine, potrebu nalik nekoj vrsti gladi, bilo da one to priznaju ili ne. Ova glad postaje još veća ako oca nije bilo kod kuće. A muškarac ili muškarci koji su zatim ušli u njihov život zapetljali su se u psihološke potrebe tih žena za ocem, tako da se od njih očekivalo da zamijene Taticu. Tako dolazi do neadekvatnih očekivanja o tome šta muškarci mogu i trebaju da rade, a što kao zapreka stoji na putu zdrave veze između dvije osobe. Iako uvijek ima malo tetošenja a la mamica i tatica u svakoj bračnoj vezi, prisiljavanje da se uvijek pruža ili prima takav način ponašanja predstavlja ozbiljan problem jer jedan partner siluje drugog, tako što mu ili nešto uskraćuje, a ovaj za tim čezne i gladuje, ili ga prisiljava da prima ono što ne želi i nije mu potrebno takvo kako ono zapravo jeste. Takav nedostatak ravnoteže uništava vezu i načinje živce partnera koji su u vezi. Sara mi je pisala o svom iskustvu u vezi tog stava da automatski po rođenju imaš pravo na tako nešto: „Kad sam se tek udala, mislila sam da je suprug bio taj koji je trebao biti pod kontrolom i igrati kako žena svira. Svi su govorili o tome kako su muškarci glupi i da ih treba vaspitavati i obučavati. Bila sam sve više i više frustrirana jer moj suprug nije postupao onako kako sam ja to od njega očekivala. Zahtijevala sam od njega da se ponaša „kao muškarac“, a zapravo se prema njemu uopšte nisam ponašala kao prema muškarcu. Samo sam razmišljala o tome šta je to šta ja zaslužujem i na šta ja imam pravo, da sam gotovo potpuno izgubila iz vida da i on nešto zaslužuje i da i on ima neka prava takođe.


54

Zloupotrijebila sam njegovu ljubav prema meni, koju sam zapravo tumačila kao neku vrstu njegove slabosti. Kako sam u međuvremenu odrastala i sazrijevala i duhovno i emocionalno, shvatila sam da su upravo moji postupci uticali na to da se on ponaša i reaguje onako kako je reagovao i ponašao se. Sada svom mužu ukazujem poštovanje koje on zaslužuje, ne samo kao moj suprug, nego kao moj partner i ljudsko biće. On je zauzvrat postao „muškarac“ kakav prije nije mogao biti jer mu ja to nisam dopuštala... i kao takav, on je divan. Svjesna sam da je to jedna od najvažnijih životnih lekcija koje sam naučila. Druga slušateljka, Louise, poslala mi je e-mail u kojem obrazlaže kako je njeno prijašnje shvatanje o dinamici koja vlada u obitelji u kojoj je ona odrasla, proizvelo tmurne oblake nad svakodnevnicom u novoj porodici, vlastitoj, koju je osnovala sa svojim suprugom. Njen otac je bio nasilan i zao. Ona ga se bojala i mrzila ga je. Iako je htjela imati vlastitu sretnu i dobro prilagođenu porodicu punu ljubavi, ona je previše ogrezla i zaglibila u brigu o ulozi „žrtve“ koju je igrala njena majka. Uz pomoć terapije, Louise je shvatila da njena majka uopšte nije bila nikakva žrtva, već odrasla osoba, odgovorna za vlastite izbore, postupke i ponašanje. Njena majka je bila neprijateljski orijentisana prema muškarcima, smatrajući ih zločestim i razmaženim dječacima s kojima se mora izaći na kraj, tako da je podigla i svoje kćerke u tom uvjerenju, pa su i one imale iste stavove. „Moj otac je bio idealan par(tner) za nju“, prokomentirala je Louise. „On ju je tiranizirao, ali je ona njega kontrolisala dozvoljavajući samoj sebi da bude mučenica - superiorna osoba.“ Louise je shvatila da, ako želi da njen brak bude uspješan, mora preuzeti odgovornost za svoj izbor partnera i ponašanje prema njemu. Tek što se udala, naravno da je imala teškoća jer je bilo teško ne provesti u djelo ono što je kod roditelja naučila. Ali sada kaže: „Tako sam zahvalna na onom što imam u svojoj vlastitoj porodici i ponosim se što se jedni prema drugima ophodimo sa ljubaznošću, poštovanjem i strpljenjem. Ukratko, mi njegujemo vlasitu vezu, a ne naše strahove i neuroze.“ Dok čitaju ovu knjigu, mnoge žene imaju osjećaj da su zapele u živom blatu neobjašnjive ljutnje. Možda će im slijedeća priča, koju je ispričao Louisin sveštenik, pomoći: Djed je pričao svom unuku. „Unuče moje“ rekao je „u mom srcu žive dva čovjeka i svaki dan međusobno ratuju. Jedan je pakostan, pun poroka i okrutan, a drugi je mudar i ljubazan.“ „Djede“ upita ga unuk kojeg je to živo interesovalo, „Koji će od njih dvojice pobijediti?“


55

„Pobijediće onaj kojeg budem njegovao i hranio“ odgovori djed.

To je upravo baš taj razlog zbog kojeg nagovaram žene koje imaju problema u svojim brakovima da izbjegavaju ženske grupe u kojima se omalovažavaju muškarci, na pola puta između zabave i poricanja vlastite odgovornosti u svemu tome; takve žene odgovaram od odlazaka feministički orijentiranim psihoterapeutkinjama koje uvijek dovode ženu do zaljučka kako uopšte nema potrebe za muškarcem i vezom sa njim; odgovaram takve žene od toga da sa svojim prijateljicama tračaju o tome šta ih nervira kod vlastitog muža, kao i od toga da muče svoje muževe pokušavanjem da ih „slome“ pa da bude po njihovom. Razlog zbog kojeg sve to radim tako predano i ozbiljno je upravo objašnjen u sveštenikovoj priči: što više obraćaš pažnju na ono negativno, sve si dalje od toga da cijeniš i uvažavaš ono pozitivno što imaš, kao i od motiviranosti da i sama doprineseš vezi na jedan zdraviji način. Jedan mali korak prema preuzimanju odgovornosti za ženu je da doslovce ne otvaraju usta kada je riječ o stvarima koje zapravo i nisu toliko bitne. Volim da ponavljam frazu koju mi je poslao jedan penzionisani viši narednik marinaca: „Je li to mjesto na kojem želiš poginuti?“ Iskreno, postavljajući samoj sebi to pitanje, automatski revidiram i mijenjam listu prioriteta i smanjujem napetost koja se javila u vezi bilo kakve stvari ili događaja. Žene se moraju toga prisjetiti kada njihovi muževi nešto urade drugačije od njih samih, to ne zahtijeva nešto zaista mnogo i posebno. To prisjećanje jedva možemo nazvati drugačijim načinom da se nešto uradi. Umjesto da odmah ispravljate supruga, najprije razmotrite da li tu ima nešto što biste i same mogle naučiti, ili učiniti, a onda vidite da li je posao uopšte obavljen (jer to je i bio cilj, zar ne?), a onda ponudite svom muškarcu kompliment za ono što je uradio (i vi same volite primati komplimente, zar ne?). Jedan čovjek, zvaćemo ga L, i sam u braku, napisao je kako žene ne bi trebale „mikroskopski“ sitničariti u svojim postupcima i stavovima. „Imajte povjerenja u vlastitog muža. Shvatite da on ima svoje načine obavljanja stvari. Muškarci ne moraju raditi iste stvari kao vi i to na isti način. Nije adekvatno samo ono i onako što vi i kako vi radite. Ako je na kraju zahodska školjka ipak čista, nije bitno što nije baš onako izglancana kako vi to radite. Ako on čuva djecu dok vi idete kod kolegice na zabavu povodom njenog skorog poroda, ne morate mu ostavljati detaljne instrukcije. Sve dok vas dvoje imate i dijelite iste vrijednosti i pravila, vi mu morate vjerovati i imati povjerenja


56

u njega pustivši ga da on stvori vlastitu vezu sa djecom i vlastiti način skrbi za njih, a sve to bez vaših intervencija.“ Kada žene tako sitničare, njihovi muževi čak odustaju i od pokušaja da ih zadovolje u bilo čemu, a onda se te iste žene žale na to kako njihovi muževi ništa ne čine za njih same. Žene, odnosno supruge bi trebale stati pred ogledalo i bolje promotriti tipičan izvor tog problema - njih same! U biti, takvo sitničarenje se svodi na kontroliranje. To pitanje kontrole, odnosno upravljanja, dovodi do javljanja utisaka kod muževa kako oni i nisu zapravo ono za šta su njihove žene htjele da se udaju. Jedan slušatelj po imenu Bill nam je dao primjer toga iz svog prvog braka (očito ne i zadnjeg), govoreći o tome kako mu je bivša žena kupovala farmerice. On bi joj pažljivo napisao na cedulju veličinu, marku i boju koju je želio. Čak bi joj rekao u kojoj su prodavnici najpovoljnije cijene. A ona bi se vratila kući sa safari hlačama kaki boje, pogrešne veličine i, naravno, sasvim drugačijeg kroja. Zahvalio bi joj se što je išla u prodavnicu da mu kupi hlače, objasnivši joj da je nepažnjom pogriješila pri kupovini hlača i onda bi je zamolio da ih zamijeni za onakve kakve je on želio. Ona bi se složila i slijedeći put kada bi pošla u šoping, odnijela bi ih sa sobom i zamijenila ih opet za radničke hlače, ne farmerice i opet u drugoj boji, a ne onoj koju sam zamolio. „Ovaj put mi je to objasnila tako što je rekla da joj se ne sviđa kako mi stoje farmerice i da su ovakve hlače koje je sad kupila baš to što meni treba i da druge neću dobiti. Na kraju je ispalo da je njoj zapravo potreban sasvim drugačiji muškarac da obuče takve hlače. Potrošila je čitavih 25 godina pokušavajući me pretvoriti u nešto drugo. Upoznajte svog supruga kakav on zaista jeste i takvog ga i prihvatite. On je takav kakav je. Ona je dobro znala kakav sam prije nego što se udala za mene. Ona je jednostavno pretpostavila da može zanovijetati, lagati, plakati, manipulirati sa mnom i vrištati na mene sve dok ne postanem neko drugi.“ On jeste postao neko drugi. Nije više bio njen muž, nego njen BIVŠI muž. Ovakvo neprihvatanje muškarca onakvog kakav on doista jeste postaje čak i gore. Ono što me uvijek iznova užasava je svo zlo koje žene počine u ime vlastitih „osjećanja“, i to se nadovezuje na prethodnu priču o onom „automatski imam pravo da...“ A postoje dvije riječi koje se odnose na osjećanja, a na koje gotovo svi muškarci pokleknu i padaju, a to su „bol“ i „neugodnost“.


57

Bilo je bezbroj rasprava sa ženama koje sam vodila iznova i iznova u vezi sa njihovom zloupotrebom vlastitih osjećanja, koje se često svode na okrutnost ili čak zlobu u njihovim pokušajima da zavladaju i upravljaju. Još tipičnije primjere za ovakav scenario imamo u porodicama sa djecom iz prethodnog braka. Stvarno mi nije jasno kako se toliko žena udaje za razvedene muškarce sa djecom iz prethodnog braka i onda odjednom očekuju da sve to nestane kada se one pojave na sceni, kao da bi sav taj njihov prethodni život mogao jednostavno ispariti u Zonu sumraka. A muškarci užasno trpe. Jedan od takvih supruga bio je i Brian. BRIAN:

„Trenutno sam u braku tri godine i imam dvoje djece, od dvije i od tri godine. Imam i bivšu ženu koja živi u drugoj državi, s kojom imam osmogodišnjeg sina. Moja bivša žena se ponovo razvela. Ne mogu dovoljno često vidjeti svog sina zbog udaljenosti i nekih drugih faktora.“

DR. LAURA: „Oh, jadni dječak je pretrpio mnogo gubitaka.“ BRIAN:

„Da, nadao sam se da će joj bar taj drugi brak uspjeti, pa bi tako moj sin imao odgovarajući model muškarca prema kojem bi odrastao.“

DR. LAURA: „Kako vam ja mogu pomoći?“ BRIAN:

„Moje pitanje glasi: Moj bi sin trebao biti kod mene čitav ljetnji raspust. Nikada prije nisam toliko dugo bio s njim, ali je sada njegova majka pod stresom i spremna je da mi ga prepusti na toliko. Ali sada to ne odgovara mojoj sadašnjoj ženi.“

DR. LAURA: „Uh, baš nezgodna situacija... pa šta? To nikome neće potpuno pasati jer je to nešto novo i drugačije od onog do sada. Pa? Razgovarajte o tome, nađite načine za rješenje situacije i onda tako i postupite.“ BRIAN:

„Moje pitanje Dr. Laura za vas glasi: da li je moralno nepodobno reći mojoj bivšoj supruzi da jednostavno ne možemo da ga primimo čitavo ljeto?

DR. LAURA: „Jednostavno me nećete tako lako satjerati u taj ćošak. Vi ste napravili to dijete i napustili ste ga. On je vaš sin, vi ga trebate odgajati.“ BRIAN:

„U potpunosti se slažem s tim. Ali moja žena kaže da ona jednostavno neće da on bude tu cijelo ljeto. Kaže da ona to ne može dozvoliti.“

U tom trenutku me je bilo stid što sam žensko. Naravno da uviđam teškoće odgajanja dvoje male djece mlađe od tri godine. On što ne volim čuti, a što tako često slušam, je da žena ne želi u svom domu svoje posinke, odnosno djecu svog muža iz njegovog prethodnog braka, jer ne treba postojati niko pored njene djece! Kako odvratno!


58

Čak je još odvratnije kako te žene mogu biti srdite zbog vremena, privrženosti i finansijske potpore koju njihovi muževi pružaju svojoj djeci. Imaju toliko malo osjećajnosti prema činjenici da je njihov muž već imao tu obavezu od ranije i da ona jeste bitna, kao i to da on ima odgovornost prema svoj svojoj djeci i da su te obaveze moralni imperativ. Rekla sam Brianu, kao i mnogim muževima koji su ranije zvali radi ovakvih sličnih pitanja, je da on treba samo obavijestiti svoju ženu da dječak dolazi preko ljeta. I tačka. Sve poteškoće oko eventualnog rasporeda, prevoza i aktivnosti mogu da se razriješe. BRIAN:

„A ako ona to odbije, ako kaže NE?“

DR. LAURA: „Ne može odbiti. Nema nikakvog NE. Recite joj: „Dušo, ti si se slobodnom voljom udala za razvedenog čovjeka koji ima dijete. Nema tu „NE“, ima samo „KAKO?“ BRIAN:

„Znači, bez obzira na sve?“

DR. LAURA: „Vi ste njegov otac, on je vaš sin. I tačka.“ Predložila sam mu da obrati pažnju na to koliko puta i na koliko mnogo načina njegova žena pokušava manipulisati njim, govoreći da joj je „nezgodno“, čime se koristi kao „STOP“ znakom u saobraćaju. Obaveze i odgovornosti obično ne predstavljaju zonu bez ikakvih neugodnosti. One su dio odgajanja i baš takve prilike predstavljaju izvanredno mjerilo karaktera i ljubavi. Svi mislimo da možemo kontrolisati sve i svakog oko sebe. Zamišljamo da ćemo biti sigurni i bezbjedni, uvijek na domaćem terenu. Iskreno rečeno, kvalitet života ne dolazi od udobnog životarenja na domaćem terenu, odnosno u poznatim uslovima, nego od izazova pri našem susretu sa onim na stranom terenu, odnosno sa ne baš idealno poznatim. Tonya, slušateljka koja se opisala kao „monstrum kontrole“, naučila je jednu takvu lekciju i podijelila je to sa mnom: „Uzimala sam svoga muža zdravo za gotovo. Svjesna sam toga jer sam nedavno postala pasionirana slušateljka Vašeg programa i nešto sam naučila slušajući pozive žena koje su zvučale isto kao ja. Ja sam monstrum kontrole i uvijek pokušavam dominirati nad mojim suprugom. To se uglavnom ogledalo na polju finansija. Nekako sam uvidjela da sam u pokušaju da kontrolišem njegove troškove i sl. zapravo ga kažnjavala na neki način. Također se volim osjećati nadmoćnom u odnosu na njega u tom području – kao da sam na neki način ja, kraljica čekovne knjižice, bolja od njega. Samo zbog toga što ja ne mislim da mu je potrebna brusilica, to ne znači da je on ne bi trebao imati. On vjerovatno ne smatra kako meni trebaju sve te mirisne svijeće i specijalne tave... ali on treba da bude kažnjen za greške koje je jednom počinio. Pročitaću Vašu knjigu i sigurna sam da će mi ona pomoći da


59

nađem druge načine na koje mu mogu pokazati koliko ga cijenim. I, kao što sam i Vas čula da to mnogo puta kažete, ako se on osjeća voljenim i uvažavanim, najverovatnije će mi uzvratiti istim osjećanjima.“ Slobodno se možete kladiti u to. Uglavnom, obično je problem pokazati ženi, osvijestiti je i ubijediti je da shvati i prihvati da je zapravo ona ta koja provodi kontrolu. Dok su mnoge žene brzopotezne da naciljaju na neku nebitnu riječ ili postupak svojih muževa i tumače je kao dokaz toga da je muž taj koji kontroliše, čini se da su neke od njih slijepe da bi realno vidjele vlastite postupke. Crystal, jedna ot tih žena, javila se u program. Pročitala je moju knjigu „10 gluposti kojima parovi upropaste svoju vezu“ i fokusirala se na poglavlje čijeg se naziva sjećala kao „Glupa kontrola“ DR. LAURA: „Zapravo se poglavlje zove „Glupa moć“ CRYSTAL:

„Glupa moć. Takav je moj muž i znam da ga ne mogu mijenjati. Pitala sam se šta mogu učiniti da mu dam do znanja da to tako neće ići.“

DR. LAURA: „Dajte mi neki primjer onoga što on radi, neko ponašanje koje biste voljeli promijeniti.“ CRYSTAL:

„Okej. Svađali smo se. Izvinila sam mu se tako što sam mu ostavila poruku na poslu. Kada smo došli kući i razgovarali, pitala sam ga kako je proveo dan. Rekao mi je da je bio jako zauzet. Pitala sam ga da li je

dobio

moju

poruku. Rekao je da jeste, ali je bio jako zauzet, bio je u pravoj frci na poslu. Jednostavno sam odšetala i rekla mu da je jako povrijedio moja osjećanja tim što nije čak ni rekao da je primio moju poruku sa izvinjenem. DR. LAURA: „Okej, ovo je vaš primjer toga kako ON kontroliše? Ja ne vidim tu nikakvo kontroliranje, osim onog kojeg baš vi, draga gospođo, provodite. Slušajte me sad dobro Crystal: znači ako se vaš muž ne bude ponašao na određeni način, vi ćete upotrijebiti ubojito oružje. A znate li koje je to vaše ubojito oružje? Priča u stilu: „Povrijedio si moja osjećanja!“. Upravo vam je bio ponovio koliko je naporan dan imao, ali to vama uopšte nije bilo važno, zar ne? Ono što je vama bilo važno je da ste zahtijevali i željeli određenu reakciju u vremenu u kojem ste vi to htjeli. Crystal, dušo, prema takvom vašem scenariju, vi ste ta koja vrši kontrolu.“ CRYSTAL:

„Stvarno?“ Stvarno.


60

Ja ne želim da stvaram dojam da je svako kontrolisanje muževa od strane njihovih žena loše. Naprotiv. To jednostavno ovisi o onom šta vam leži na srcu, o vašim namjerama u glavi i aktivnosti vaših ruku i usana. Pamelino pismo je na ovu temu došlo kao kec na jedanaest. Ona je opisala razgovor sa svojim mužem o petnaestak godina njihovog braka. On je glasno i jasno tvrdio da je glavni razlog što su njegova dva prethodna braka propala taj što su ga te bivše supruge pokušavale kontrolisati. Pamela se slatko nasmijala i dala mu do znanja da ga je i ona kontrolisala svih petnaest godina. On se onda njoj nasmiješio i rekao da je znao da ona to radi, ali da mu se dopadao način na koji je to radila, kao i razlog zbog kojeg je to činila. „Najprije, kao prvo, on je znao da ga bezuslovno volim: prije šest godina mu je dijagnosticirana kongestija i zatajenje miokarda (začepljenost krvnih sudova i bolest srca) Drugo, drag mi je jer je on moj najbolji prijatelj Treće: poštujem ga Četvrto: brinem se da mu se zadovolje i psihičke i fizičke potrebe, dakle i one emocionalne prirode: on je vrlo stravstven lationamerikanac. Peto: mogu ga nasmijati. Zauzvrat svemu tome, on me obasipa ljubavlju, dobrotom, nakitom, svime što poželim. Nedavno sam mu rekla kako želim da napustim svoj posao kao izvršni asistent, kako bih započela vlastiti posao konsaltinga. On nije ni trepnuo jer je znao da bi me to usrećilo.“ Kontrolisanje je suprotnost davanju, a davanje je moćnije od kontrolisanja pri dobijanju onoga što vi kao supruga želite. Štaviše, ono što žena koja daje dobija zauzvrat je ponuđeno sa entuzijazmom i ljubavlju, a ne sa strahom ili negodovanjem. Mary Ann, slušateljka koja je shvatila da je ona ta koja je kontrolisala, imala svoja (ne)raspoloženja, bila hirovita i sitničava supruga. Njen muž je reagovao na tipičan način: povukao se i nije bio baš pun ljubavi. Kada je izgledalo da će se bračna zajednica raspasti, otišla je kod (dobrog) psihoterapeuta koji joj je pomogao da shvati da je ona zapravo samu sebe kontrolisala i da najprije treba poraditi na sebi, prije nego što će njena veza moći opstati i funkcionisati. „Upravo sam tako i uradila i, umjesto da kontrolišem svog muža, počela sam ga tretirati sa poštovanjem.


61

Radila sam sve one stvari s ljubavlju, kao što bi to žene trebale raditi svom suprugu – često sam mu kuhala omiljena jela, masirala mu ramena i vrat, puštala ga da obavlja „muška posla“ bez mene i bez mojih pritužbi na iste, prestala sam cjepidlačiti i prigovarati za nešto što nije uradio ili nije uradio kako treba i uputila bih mu kompliment kada bi nešto obavio kako treba. Vjerovali ili ne, počeo se prema meni ponašati upravo onako kako sam ja htjela da se ponaša prema meni, koja sam mu žena. Moj savjet je slijedeći: ako nastavite sa zvocanjem, kontrolisanjem i ako budete neugodna osoba i životni saputnik, tada vaš muž neće htjeti biti u vašoj blizini ili se neće prema vama ponašati onako kako biste vi željeli. Ako ga volite, poštujete i ponašate se prema njemu onako kako biste vi željeli da se on ponaša prema vama, on će vam to isto uzvratiti.“ Mogu zamisliti kako su neke žene isprovocirane jer se knjiga odnosi na njih. Sigurna sam da govore: „Pobogu, zar muškarci ne snose nikakvu odgovornost? Zašto je sve na našoj grbači, zašto se mi moramo mijenjati prema njima? Uf, što ne napiše knjigu „Pravilna njega i ishrana žena?“ Ne, ja vjerovatno neću pisati o brizi i ishrani žena. Zbog čega? Jer je istina slijedeća: žene su te koje gospodare u kući i u vezi. Ova je knjiga upravo o tome – kako mudro i s ljubavlju gospodariti. Ako žena već nije udata za sociopatu ili narcisa, onda je dobila kako ja to kažem „startni muški paket“.

A taj njen startni muški paket je pristojno stvorenje sa jednostavnim željama – da bude junak svoje žene, njen ljubavnik iz snova, njen zaštitnik i skrbnik njihove porodice, da bude poštovan, uvažavan i cijenjen, da mu se pomalo divi. Muškarci žive za to da usreće svoju ženu. Najokrutnija stvar koju žena može uraditi svome mužu je ta da ona sama nikada ne bude sretna i zadovoljna. Ne zaboravite da se „biti sretan“ više odnosi na nečiji stav, nego na nečiju stvarnost. Kada stvari krenu loše, kada postoje problemi i izazovi, razočarenja i promašaji, očito je da će sreća biti podrovana. Međutim, kada neko u oblačnom nebu traži rupicu kroz koje se probija sunčevo svjetlo, gdje sunce doslovce sija, onda i to JESTE divan dan. A biće to divan dan i za sve one koje dodirnete, s kojima kontaktirate. I, kao što je jedna druga slušateljka, Christine, napisala: „Također ulažem i napor u to da pokupim razbacane igračke, počešljam kosu, obrišem mrlje od prosutog jogurta sa majice koju nosim još od šest sati ujutru. Malo slatkastog dezodoransa, sjaja za usne, vodice za usta i spremna sam da ga dočekam sa dobrodošlicom uz poljubac sa velikim P. Nekada je to teže nego nekim drugim danom, ali moj suprug ne želi nigdje ići, nego se želi svake večeri vratiti u svoj voljeni dom.“


62

4. Poglavlje MUŠKARCI IMAJU OSJEĆANJA!? OZBILJNO? MA, ZEZAŠ ME! „S vremenom, mnogo pažnje, ako ne i sva pažnja je posvećena muškarcima koji su osjećajni i puni razumijevanja prema ženama. To je dobra stvar. Kao muškarac to sam dobro iskusio. Postao sam mnogo bolji slušatelj. Poenta je u tome što supruge misle kako one imaju tek malo odgovornosti da također razmotre i to kako se njihovi muževi osjećaju. Ja bih isto htio od svoje žene, kao što to i ja njoj pružam: jednak tretman i uvažavanje mojih osjećanja.“ CHRIS „Na to sam kod sebe, kao supruge, ponosna. Nikada mu nisam rekla ništa s mržnjom, čak ni u nastupima bijesa. O čemu god da raspravljamo – to će proći, ali povrijeđenost zbog ružnih riječi ostaje, i to zauvijek!“ KAREN Kad bi većina žena bile poput Karen, ne bi bilo potrebe za pisanjem ove knjige. Međutim, moja iskustva u privatnoj praksi (kao bračnog i porodičnog terapeuta), u eteru u programu u radio emisiji, kao i pri čitanju primljene e-pošte, faksova i pisama ističu alarmantno jasnu sliku onog što smatram zloupotrebom spola. Ta se zloupotreba sastoji od začuđujuće ogromnog omalovažavanja muževih osjećanja od strane njihovih žena. A to je uzrok dubokog bola kod istih tih muževa. John je jedan moj slušatelj koji mi se javio s odgovorom na pitanje koje sam postavila u radio-emisiji, a koje je bilo na temu Pravilne ishrane i njege muževa i u kojem su se isticala osjećanja muškaraca koja ih mogu dovesti do nesmotrenog ponašanja, poput vanbračnih avantura. „Moje mi iskustvo govori da s obzirom da izgleda da su muškarci pogođeni razbludnim mislima o seksu sedam puta dnevno, kada naiđe odgovarajuća žena sumnjivog morala s pravim riječima u pravom momentu i ... trebam li šta još reći? Poznavajući nekoliko muškaraca koji su imali vanbračne avanture, mislim kako je važno biti svjestan nekoliko svari.


63

Dok poznajem nekoliko nesretnih muškaraca koji su imali seks sa nekim na samo jednu noć (i poslije se pokajali), nikada nisam upoznao sretnog muškarca koji je pokrenuo vanbračnu avanturu ili je podlegao čarima iste. Vanbračne avanture počinju i održavaju se nečim što nedostaje u samom braku – a to, općenito govoreći, nije seks! Vanbračne aktivnosti za koje ja znam počeo je muškarac SASVIM SAM, plačući na klupi u parku ili za šankom uz „ljutu“. A uplakani muškarci nisu zadugo sami.“ John dalje ističe kako su muškarci koje on poznaje u posljednjih dvadesetak godina, a koji su imali vanbračne aktivnosti, zapravo odašiljali svoju vlastitu nesreću i nezadovoljstvo godinama prije nego što su potpuno odustali. Njihove žalbe nisu naišle na plodno tlo. Onda se desila avantura. Onda je došla uplakana njihova žena trubeći o tome kako je izigrana i kako je povrijeđena. Iako se ovakav scenario ne nalazi kao uzrok svih avantura, definitivno jeste zajednički svima njima. Kad god sam razgovarala s muškarcima koji su imali avanturu i kada bih ih upitala „Zašto?“, oni bi obično najprije rekli „Ne znam“, a kasnije bi ispalo slijedeće: „Zato što sam se uz nju („brakolomku“) bolje osjećao.“ Očigledno je da, najiskrenije govoreći, muškarci nisu tako usmjereni na razotkrivanje svojih osjećanja, barem ne na način na koji su usmjerene njihove supruge. Kao žene, mi smo navikle plakati i beskrajno razgovarati o onome što se „dogodilo“, sklone smo neprestano procjenjivati stanje naših osjećanja, sklone smo unedogled opisivati stvari i uslove pod kojima se osjećamo na određeni način i, naravno, o načinu na koji su nam povrijeđena osjećanja, nečijim, bilo čijim djelovanjem, na bilo koji mogući način. Dakle, muškarci zaostaju za nama po tom pitanju. Oni općenito ne razgovaraju o osjećanjima koja su se mogla pojaviti tokom tog dana. Oni će prije pričati o izazovu s kojim su se suočili, ili s kojim se moraju suočiti. Zato što ne plaču svo vrijeme ili što ne moraju nazvati mamu ili najboljeg prijatelja da rasprave o emocionalnim pitanjima i temama po hiljadu puta, poput svojih žena, zapravo su žene te koje griješe jer zbog gore navedene razlike one smatraju da muškarci uopšte nemaju osjećanja. Molim vas, nemojte mi govoriti da žene ne mogu primijetiti bol u njihovim očima, napetost u nekom njihovom gestu i položaju tijela, bol u njihovom ćutanju, strah u njihovoj pretjeranoj aktivnosti, bijes u njihovoj napetosti. Žene odmah prevode bol svojih muževa u njima iritirajuću konstataciju o tome kako su muški sebični i bezosjećajni?


64

Danette, jedna moja slušateljka, potvrdila je svojom izjavom tu istinu. Iznijela je priču o vremenima kada je sjedila sa svojom najboljom prijateljicom i čavrljala. Ovaj dijalog ju je razbudio i otvorio joj oči da shvati da nikada nije poklanjala dovoljno pažnje na to kako se ona sama ponaša prema svom vlastitom mužu. Postavila je svojoj prijateljici pitanje, koje se završavalo značajnom primjedbom kako se nada da joj prijateljica neće zamjeriti na pitanju, jer joj nije namjera da je pitanjem uvrijedi ili da joj povrijedi osjećanja - prijateljica joj je rekla: „Ništa što ti uradiš me neće uvrijediti ili mi smetati, ali moj muž me redovno uvrijedi i dosađuje mi.“ Danette, iako je shvatila da se njena prijateljica samo šalila, shvatila je da u toj šali ima i pola istine. Onda je ona počela razmišljati o vlastitom mužu i o tome kako je imala sklonost da je on često iživcira. Počela se pitati zbog čega je to tako. Kasnije u toku te sedmice upala je u jednu od njoj tipičnih rasprava s vlastitim suprugom, koje je završilo odbrambenim i zločestim komentarima. Tada joj je sinulo da je i ona vjerovatno njemu isto tako išla na živce. „Tada me je to pogodilo poput šamara: držala sam ga zdravo za gotovo bez vođenja računa o njegovim osjećanjima. O osjećanjima svoje prijateljice sam uvijek vodila računa jer nisam htjela da je uvrijedim, povrijedim, naljutim ili da izgubim njeno prijateljstvo. Kako je to glupo! A takva nisam bila prema vlastitom suprugu! Kao da mi nije bilo stalo do toga šta on misli ili osjeća!“ Uvijek se divim ljudima koji su spremni da se pogledaju u ogledalo, da se presaberu i požale zbog stvari koje su pogrešno uradili, i koji imaju volju da to poprave i da više takve neugodne greške ne ponavljaju. Upravo se tome nadam od žena da će učiniti nakon čitanja ove moje knjige. A ako žene ne mogu baš tako lako iskliznuti sa tog svog ego-centričnog puta („riječ je samo o mojim osjećanjima!“), možda barem mogu pokušati da im perspektiva koja je ovdje ponuđena može pružiti više onoga što samo one same žele. Glavni izvor muževog lošeg ponašanja, negativnih reakcija i razočaravajućih postupaka je upravo stav njihovih žena prema njima – muževima i prema njihovim osjećanjima. Prosto ko pasulj! Čak sam počela i da upozoravam muškarce koji su zaručeni i zovu me zbog nekih problema u vezi sa porodicom njihove zaručnice, ili u vezi sa samim vjenčanjem i svadbom, ili o tome kako ih se sada tretira, da li se uzimaju u obzir njihova osjećanja ili ne, ti problemi samo biti češći i veći kada uplove u bračne vode. Govoreći općenito, oni uopšte u to ne vjeruju. Oni misle kako je loše, bezosjećajno i sebično ponašanje njihovih zaručnica samo trenutno zbog stresa u vezi sa pravljenjem planova za vjenčanje i svadbu i da će sve biti u redu nakon onoga „Da“. Nema šanse!


65

J.A. četrdesetogodišnja gospođica, pisala mi je o užasnom ponašanju svojih prijateljica prema njihovim zaručnicima dok planiraju svoje vjenčanje i svadbu. Ona ovako opisuje njihovu bezosjećajnost prema osjećanjima svojih izabranika: „Izgleda da čim stave prsten na prst (naravno, njegova veličina i cijena jesu bitne u ovom slučaju), žene se prestaju odnositi prema svojim izabranicima na pozitivan, osjećajan način i sa poštovanjem. Za vrijeme planiranja vjenčanja i svadbe, muškarčevo mišljenje i ideje su uglavnom potpuno zanemareni. A onda su žene te koje se žele na njih, svoje zaručnike! Žene misle kako njihovi muškarci postoje samo da ispunjavaju njihove želje.“ Jeffov poziv, odnosno poziv jednog dvadesetsedmogodišnjeg budućeg mladoženje, daje nam savršen primjer ovog problema kada mnoge buduće supruge ne uzimaju u obzir osjećanja njihovih budućih mladoženja. Kod vjenčanja pobogu nije samo riječ o izboru i nošenju čipke! JEFF:

„U osnovi, imaćemo punu kuću gostiju. Dvoje ljudi s moje strane su kasno odgovorili na pozivnicu i zato moja buduća punica od mene traži da im otkažem poziv za vjenčanje zbog nedostatka prostora.“

DR. LAURA: „Da li je stvarno problem u nedostatku prostora ili u nedostatku novca? Uvijek možete negdje ugurati još dvije stolice i postaviti na sto još dva tanjira.“ JEFF:

„Nije riječ o finansijama“

DR. LAURA: „Onda recite svojoj dragoj punici kako nećete otkazati poziv ljudima do kojih vam je stalo.“ JEFF:

„Pa to sam i uradio, ali sad je moja zaručnica sva uznemirena jer se to pretvorilo u pitanje kontrole, odnosno ko vodi glavnu riječ, i svi čekaju šta ću sada reći svojoj punici, da li će oni biti pozvani i da li će doći ili ne.“

DR. LAURA: „To jeste problem upravljanja i kontrole, ali ne između tebe i punice nego između vas dvoje, tebe i tvoje zaručnice. Možda bi trebao da malo odstupiš i da se povučeš i da dobro razmotriš u šta se to upuštaš. Ako je tvoja punica toliko kontrolirajuća i bezosjećajna, a tvoja zaručnica je tako bespomoćna i ne zauzima stav, te staje na njenu stranu, iskreno rečeno, dušo, ti si u dobrom škripcu. I ne dam ni pola marke za tebe u slijedećih pet godina. Ako tvoja zaručnica već sad prije braka pokazuje znakove da ne poštuje tvoja osjećanja i ljude do kojih ti je stalo, mogu misliti šta će biti poslije vjenčanja u vezi toga!“ JEFF:

„Shvatam.“


66

Iskreno se nadam da je stvarno shvatio, jer ljudi kao što je Chad, sigurno to nisu dobro shvatili i sada plaćaju cijenu za to. Chad i Sherrie su se javili u program u vezi sa svojim sukobom. Bili su u braku nekih tri godine, a on je usvojio njeno dvoje djece, jedno od deset, a drugo od devet godina. Trenutni problem je bio u vezi Sherrie-nih stalnih i dugotrajnih posjeta domu njenih roditelja. CHAD:

„Moja supruga se upravo vratila u Springfield, u Missouri-ju, gdje živimo sa svojim djevojčicama, nakon što je provela pet dana sa svojom porodicom. Ona sada želi da ode nazad u Iowa-u i planira to učiniti za vrijeme državnih praznika. Planira da ostane tamo desetak dana i malo smo se posvađali u vezi s tim. Mislim da je previše da ostane čitavih deset dana kada je nedavno tamo provela pet dana. Volio bih da ona bude ovdje i da možda ode tamo samo preko vikenda ili da sastavi vikend sa petkom i ponedjeljkom, a ne da ostaje tamo čitavih deset dana.“

DR. LAURA: „Sherrie, hoćeš li mi iznijeti svoje mišljenje?“ SHERRIE:

„Hoću. Vidite, sva moja prodica živi tamo, u Iowa-i. Ja sam jako familijarna osoba. Čitav život sam s tim ljudima i sada mi je teško biti daleko od njih kad sam se doselila u drugu državu gdje nikoga ne poznajem. Zbog toga pokušavam odlaziti tamo što češće.“

U tom trenutku sam zamolila Chada da spusti svoju slušalicu i da ne sluša radio, kako ne bi čuo ono što sam htjela reći njegovoj ženi Sherrie. Znala sam šta ću joj reći, i da ona treba da dobije „svoje“ ali bilo mi je jasno da će to bolje svariti ukoliko ne bude toliko postiđena da i on lično to čuje. DR. LAURA: „Pobogu ženo, šta je tebi? Udala si se za čovjeka koji te je oženio i prihvatio i usvojio tvoje dvoje djece i imaš obraza reći mu kako si familijarna, a to tvoje osjećanje za porodicu je usmjereno na mamicu i taticu!?! To je jako blesavo. Tvoj muž je tvoja porodica. On je usvojio tvoju djecu i učinio ih dijelom svoje porodice. To što ti trčkaraš kući kod mamice njemu govori da je on zamjena i da je tek na drugom mjestu i to nakon svega što je za tebe učinio. Nisi sva svoja kada ga vrijeđaš na takav način.“ SHERRIE:

„Pa onda znači djevojčice ne bi više nikada trebale vidjeti svoju baku i svog djeda?“


67

DR. LAURA: „Uvijek ih možeš posjesti na avion do svojih roditelja gdje mogu ostati sedmicama dok si ti kod kuće i dijeliš intimne trenutke sa vlastitim mužem. Ne tjeraj ga da se osjeća kao da je potrošna roba i to čitavih desetak dana. Mislim da ne shvaćaš šta je on učinio za tebe.“ SHERRIE:

„Da, shvatam i veoma sam mu zahvalna.“

DR. LAURA: „Pa, draga, uopšte se tako ne ponašaš. Tvoje ponašanje mu govori nešto drugo.“ SHERRIE:

„Znači da ne ostajem deset dana?“

Ne mogu da povjerujem da se nakon svega opet okrenula samo sebi. DR. LAURA: „Samo ako planiraš da se uskoro razvedeš. Nisi mi jasna. Imaš toliko sreće. Koliko trideset-i-nešto-godišnjih žena s dvoje djece imaju pristojnog muškarca da se o njima brine? Moraš se bolje ponašati prema svom kavaljeru.“ Ona nikada nije dostigla tu tačku na kojoj ga stvarno uvažava i pokazuje mu poštovanje, ili da je osjetljiva prema njegovim osjećanjima. Njen muž vjerovatno spada u poglavlje „Glupo kavalirstvo“ moje knjige „10 gluposti kojima muškarci upropaštavaju svoj život“. U tom sam poglavlju opisala kako muškarci, da bi se osjećali važnima i snažnima, često upadaju u situacije koje možemo opisati kao „spašavanje gospe u nevolji“. Oni vjeruju da, ukoliko je spase, ona će ispuniti sve njihove snove i potrebe, ali u većini slučajeva, oni će samo završiti sa gospom koja jest u nevolji. U ovom slučaju, Sherrie-na osjećanja su u središtu njenog svijeta, odnosno svemira, a Chad se nalazi u emocionalnoj crnoj rupi. Chad je pokazivao svoja osjećanja ljubavi i potrebe, kao i svoja povrijeđena osjećanja zbog zanemarenosti i napuštanja, na taj način što joj je govorio da ostane kući – s njim. Šta u tom prikazivanju osjećanja nije bilo jasno? Da li je on trebao da se rasplače, da vrišti, da viče i baca stvari? Je li se trebao napiti i razbiti je? Da li bi onda mogla da prepozna šta on u stvari osjeća? Naravno da bi, ali bi ga onda nazvala grubim, bezosjećajnim, dosadnim, nasilnim i brutalnim. A takva je marinada u kojoj se mnogi brakovi mariniraju. Drugi slušatelj, po imenu Brian, iznio je koliko je sve to veoma uznemiravajuće. Ovdje je dao četiri primjera kako njegova žena potpuno zanemaruje njegove osjećaje, kao i primjere njene sposobnosti da na kraju sve svali na njega samog: 1.

Kada njegova žena želi da radi nešto sa svojim prijateljima, kaže mu da ima povjerenja u nju i da joj dopusti tu slobodu.


68

Kada on želi biti sam ili s prijateljima, ona kaže da je on ne voli ili da on ne želi da provede vrijeme s njom – čak i ako je i nju pozvao sa sobom! Uvijek je riječ o njenim, a ne o njegovim osjećanjima. 2.

Kada ona troši novac, to je u redu jer joj je nešto „trebalo“ i ona bi trebala imati slobodu trošenja novca da kupuje nešto što želi. A kada on želi kupiti nešto i potrošiti novac, ona ga naziva neodgovornim. Opet je riječ samo o njenim, a ne i njegovim osjećanjima.

3.

Viđaju se sa njenima dvaput sedmično. A kada on želi da idu kod njegovih, onda je on bezosjećajan prema njoj i njenoj povezanosti s porodicom. I opet je riječ samo o njenim, a ne i njegovim osjećanjima.

4.

„U suštini“ piše on dalje, „njeni su prioriteti bitni. Ona će sebi isplanirati čitav vikend, dok bih ja radije proveo nešto vremena s njom. A tada ona tvrdi kako joj ne predstavljam nikakvu podršku.“ Opet je riječ samo o njenim, a ne i njegovim osjećanjima. Dakle, odvojimo vremena da dopremo do suprugovih osjećanja. Slušalac po imenu Jim piše: „Uprkos

našem

otrcanom

izgledu

većina

nas

muškaraca ima delikatnu psihologiju. Poznajem četiri jako sretno oženjena čovjeka. U svakom pojedinom braku od njih četvorice, supruga im je istakla njihov ego i učinila ih da se osjećaju kako im one povlađuju. Zauzvrat, ti muževi praktički obožavaju svoje žene.“ Ali kako da se muževi osjećaju poštovanim, uvaženim ili voljenim, kada njihove žene pune negativnosti stalno zvocaju na njih u vezi svega mogućeg? Jedna od mojih slušateljki, po imenu Melissa, pisala mi je o inicidentu koji se dogodio u prvoj godini njenog braka. Ona i njen muž su bili na večeri kod drugog bračnog para. Žena je počela da se žali na svog muža i Melissa je započela isto tako da se žali na svog muža. Ona nije bila shvatila da ju je muž iz susjedne sobe mogao čuti. Te večeri kad su se uvukli u krevet, on joj je rekao da ga je zaista povrijedilo to što je čuo kako ona o njemu govori. Ona mu se odmah, oneraspoložena, izvinila i to je bila prelomna tačka od koje je dalje ona koristila svaku priliku da uputi svom mužu kompliment kako bi to izgladila, naročito kada bi bila u grupi žena koje su se žalile na svoje muževe. Dalje je napisala: „Koliko god muškarci trebaju domaća kuhana jela, isto tako njihov ego treba „mljac-mljac“ hranu za sebe. Otkrila sam ako sa blagoslovom govorim o svom mužu, to isto se meni vraća zauzvrat.“


69

Vjerujem da su žene, općenito govoreći, podučavane da omalovažavaju „muški ego“, pripisujući im prijetvornost, nezrelost i slabost. Moje dame, po čemu se „muški ego“ razlikuje od našeg vlastitog tjelesnog ja, odnosno našeg ega koji se odnosi na naše tijelo? Naši nam muževi moraju reći kako naše tijelo (bokovi, bedra, stražnjica naročito) jesu savršeni i da u tim pantalonama ne izgledamo debele jer (a)

mi ne želimo da čujemo pravu istinu,

(b)

mi ne možemo podnijeti pravu istinu, i/ili

(c)

ako nam oni kažu pravu istinu, onda smo mi povrijeđene, a oni su zli i bezosjećajni, a veza nam je u alarmantnom stanju. Mi, kao žene, želimo znati da smo ljupke i poželjne zbog naših oblina. Oni, kao

muškarci, žele znati da su oni nama poželjni zbog njihove dokazane sposobnosti i skrbi za svoju porodicu, zbog seksualnog zadovoljenja vlastite žene i zbog posjedovanja snage i sposobnosti vođe u suprotstavljanju izazovima i zaštiti svoje porodice i svojih vrijednosti. Njima to TREBA i to oni trebaju od NAS, njihovih žena. Žena može rasturiti potrebu svog muža da bude snažan i važan, i to mnogo lakše pogledom ili komentarom nego mučenjem u zatvoru. Upravo preživljavanje ovog posljednjeg predstavlja dokaz muške snage. A ono prvo muškarci ne prežive tako lako. Njima je odobravanje i uvažavanje od strane njihovih žena važno kao zrak koji dišu; preživljavanje nedostatka uvažavanja od strane vlastite žene je kao kastriranje. Eva je, kako sama za sebe kaže, bila jedna od takvih, kastrirajućih žena. Ona piše da je, nakon što su ona i njen suprug dobili djecu, njihov brak izgledao više kao zajednica dvoje ljudi koji su se samo trebali brinuti zajednički o svojoj djeci, a manje kao zajednica muža i žene koji zajedno žive. Mnogo se žalila na to kako je muž nije shvatao i kako nije činio prave stvari i na pravi način kako bi je usrećio i učinio zadovoljnom. To se sve promijenilo kada je konačno shvatila da je „moj suprug osoba koja ima svoje ciljeve, želje, frustracije i potrebe, svoje vlastite. Dok sam ja mislila kako on mene nije shvatao, ja sam bila ta koja nije shvatala njega, niti sam imala razumijevanja za njega, nisam ga uopšte gledala, osim što bih obratila pažnju na njega kada nešto ne uradi kako treba.“ Daleko od toga da su one tlačene u svojim brakovima, većina žena su zapravo tlačiteljke. Jedva mogu na prste jedne ruke izbrojati kada sam u privatnoj praksi radila sa parovima koji su imali bračnih problema, a da je žena na muževo izražavanje osjećaja reagovala sa prihvatanjem, suosjećanjem i osjećajno. Tipična reakcija bili bi šok, ljutnja, psovanje, ukor i prebacivanje, prijetnje i suze. Narode, to je tlačenje!


70

Zahvaljujući upravo svom mužu, Eva je bila među tim ženama koje sam brojala na prste jedne ruke: „Jedne noći, nakon što sam se na nešto žalila, on se otvorio i izbacio iz sebe štošta, što nikada prije nisam čula. Prvi put sam vidjela kod njega stres zbog posla, očinstva, igranja uloge muža, kućevlasnika itd, te kako je previše radio i kako je bio previše umoran i kako se osjećao preopterećenim. To je bio ozlojeđeni i gorak ciničan monolog, a ja bih prije obično bila jako povrijeđena i ljuta na njega – ali sam sada zbog nečega bila šokirana dubinom i jačinom njegovih emocija. Nisam razmišljala o sebi i svojoj reakciji na njegove riječi, nego o tome kako je uopšte došlo do takvog njegovog stava i koliko li se on samo bespomoćno i strašno osjećao. Iskreno sam se saživjela s njim i takvom njegovom situacijom u kojoj se nalazio.“ U narednim danima je Eva nastavila slušati bez odbrambene reakcije i davala je prijedloge svom mužu u pokušaju da mu pomogne. Ubijedila ga je da ponovo igra golf, iako ga je upravo ona odvratila od toga jer je smatrala da: (1)

ako je on voli, onda bi htio biti s njom,

(2)

je on trebao raditi neke poslove po kući, oko kuće i biti s djecom, i

(3)

jer njoj treba odmor. Priznala je da nikada nije razmišljala o tome da li i njemu također treba odmor. Ovo je bio početak gledanja na njega u pozitivnom svjetlu i tretiranja njegovih

osjećanja s mnogo više poštovanja. „Nekoliko godina kasnije, to jest sada, oboje mnogo više brinemo jedno o drugom, i spremniji smo uvidjeti potrebe onog drugoga, kao i gledati stvari iz ugla onog drugog. Čudno, ali, kada sam se ja promijenila, muž više nije izgledao tako loš. Da li je on postao bolji reagujući na moj bolji stav i ponašanje, ili on i prije uopšte nije bio tako loš kako što je to meni izgledalo?“ I jedno i drugo. Vrijedi osvrnuti se na pitanje suprugovih osjećanja i muškog ega kako bismo istakli koliko je od vitalnog značaja žena u životu muškarca, za njegovu dobrobit. Ovaj popis osnovnih stvari koje se odnose na ovaj koncept kojeg i podržavaju, dobila sam u mnogobrojnim e-mailovima koje su poslali oženjeni muškarci:

☼

Muškarci se moraju osjećati jakim i potrebnim ženama kao zaštitnici, da svladaju zvijer i oslobode svoju djevu;


71

☼

Ono što svaki čovjek želi od svoje žene je da ga ona učini da se osjeća jakim i da je glava kuće. Ne govorim o pećinskom stilu i da se žena vuče za kosu, već samo o glavi porodice, vođi obitelji;

☼

Muškarac želi poštovanje, ljubaznost i ljubav od svoje žene;

☼

Muškarac hoće da ga se stavi na pijedestal, ne da bi odozgo gledao na sve ostale, nego da mu se pokaže da je on svojoj ženi najvažniji;

☼

Muškarac od svoje žene želi da mu ona pokaže kako ona treba njegovu snagu da joj pomogne kroz život;

☼

Muškarac bi trebao biti glavni uzdržavatelj u porodici. Svakom muškarcu treba bitka koju mora dobiti kako bi sebi dokazao da je jak i sposoban osvojiti sve zvijeri koje mu život postavi na putu. Brinući se o svojoj porodici svojim radom i skrbeći se za nju predstavlja takve njegove bitke;

☼

Muškarcu je potrebno entuzijastično odobravanje, uvažavanje i poštovanje od strane njegove žene za to što je dobar čovjek, muškarac, muž i otac;

☼

Mužu je potrebno da njegova žena pokaže neko interesovanje za ono što njega samog interesuje, naročito ako je riječ o aktivnosti koju ona ne obavlja ili je ne „voli“. Jednako je važno i dovoljno da budete tu, uz njega;

☼

Mužu je potrebno da ga, kada se vrati kući s posla, njegova žena pozdravi s ljubavlju i oduševljenjem;

☼

Mužu je potrebno da je njegovoj ženi stalo do toga kako je on proveo taj dan;

☼

Mužu je potrebno da zna da je seksualno zadovoljio svoju ženu;

☼

Muž treba ženino ohrabrenje i poticaj kako bi bio muškarac; Nedavno sam, kada sam se pripremala da napišem ovu knjigu, primila od nekih žena

neprijateljski orijentirane komentare koji su se odnosili na njihovu odvratnost i gađenje na sam spomen muških, kako su one to naglasile „osjećanja“, koje su one smatrale „potrebama“.


72

I, naravno, ako su mužu povrijeđena osjećanja ili, kako one to kažu, ima potrebu, onda se fokus prebacuje sa žene, odnosno supruge i onda se od njih traži da one o nekom skrbe. Zapravo je pomalo odbojno to što se toliko mnogo žena nije „osjećalo“ (smatralo) da žele to uraditi ili da bi to i trebale i uraditi za svoje muževe. Ali ipak su njihova očekivanja od vlastitih muževa i njihovog moljakanja i potreba bila smiona i beskonačna, da ne kažem bezbrojna. Činjenica je da muškarci vjerovatno imaju veću emocionalnu potrebu za povratnom spregom, odnosno povratnom informacijom od strane njihovih žena, nego što je žene imaju od strane svojih muževa. Žene se obraćaju svojim majkama, svojim prijateljicama, komšinicama, kolegicama, rodicama, psihijatru, frizerki, manikeru i većini medija da bi dobile vlastitu potvrdu – zasluženu ili ne. Zbog njihove spremnosti

na ogovaranje i izmoljenu

podršku iz udaljenih dijelova njihovog ličnog kosmosa, žene se općenito manje oslanjaju na odobrenje i vlastitu potvrdu od strane njihovih vlastitih muževa. To, naravno, djelimično objašnjava zašto im nije dovoljno stalo do osjećanja njihovih muževa, i što njihova osjećanja uopšte ne razmatraju kao da ona ne postoje, pa ne mogu ni predstavljati problem. Muškarci ne ogovaraju, oni su zatvoreniji. Naposlijetku, oni su skloni da osjećaju da im njihovu vrijednost potvrđuje njihov uspjeh na poslu, odnosno karijera, nego što bi im to potvrdila sreća i zadovoljstvo vlastitih žena. To nas žene čini još odgovornijima za njihovu dobrobit nego što bismo to mi možda htjele biti. Zato, kada razgovarate sa odraslim čovjekom, ocem vaše djece i glavnim finansijskim izvorom prihoda koji izdržava vašu porodicu tim „majčinskim tonom“, kao da je on zločesto ili neodgovorno dijete, to je direktno u suprotnosti s onim što bi on htio od žene i porodice kojima se posvetio i za koje radi to što radi. Kao što je to John, jedan moj slušatelj napisao: „Ništa nije za muškarca tako obeshrabrujuće nego kada on pokušava biti dobar suprug, a ipak ima osjećaj da njegova žena neće s njim biti zadovoljna šta god on uradio. Nažalost, poznajem mnogo muškaraca koji se tako osjećaju. Zahvalan sam što sam oženjen ženom koja vjeruje u mene i koja me cijeni. Što mi ona više govori da me voli i da me poštuje, to ja više želim činiti lijepe stvari njoj u čast, a i sam se bolje osjećam. Svi su na dobitku!“


73

Drugi moj slušatelj, po imenu Lloyd, dodaje i svoje mišljenje našoj analizi muškaraca i njihovih osjećanja: „Muškarci, bilo da su oženjeni ili samci, svoje misli i osjećanja ne dijele tako spremno kao žene. Mi ne vidimo ikakvu potrebu da dosađujemo drugima sa svojim osjećanjima. Mi se jednostavno nosimo sa njima. Ako se nešto treba uraditi, mi to i radimo. Ako se nešto treba reći, mi to kažemo. Mnogo puta mi jednostavno ne želimo da snosimo posljedice našeg razgovaranja (naglas) o vlastitim osjećanjima. Ne želimo da same sebe objašnjavamo. Tako mi jednostavno živimo sa vlastitim mislima i prilagođavamo se. Naše supruge moraju pronaći način da nas ohrabre da sa njima podijelimo svoja osjećanja, tako što će nam dozvoliti da izrazimo vlastita osjećanja bez ikakvih posljedica. Muževe bi trebalo ohrabriti da podijele svoja osjećanja a da ih se ne optuži da su bezosjećajni ili glupi. Pustite nas da govorimo. Pružite nam podršku. Dozvolite nam da imamo stavove, osjećanja i mišljenja koja se razlikuju od vaših.“ Većina muškaraca koji su mi pisali i komentarisali njihovo izražavanje osjećanja, svodi se u suštinu na isto. Ken je napisao: „Često kad se naljutim zbog nečega što je ona rekla ili uradila i kad imam smjelosti da izrazim vlastita osjećanja, ona mi prebaci da sam prenaporan jer sam sigurno premoren ili me otpili na neki drugi način. To je slično onome kada muškarac koji ugleda ljutu ženu kaže: „Pretpostavljam da su opet oni dani u mjesecu! (PMS)“ Ostali muškarci su pisali kako su pokušavali dati sebi oduška u vezi s nečim, a njihove bi žene pronašle način da to predstave krivim, i to tako da je sve to njihova vlastita greška i krivica! To vrijedi za sve živo, od toga kada oni žele više seksa, do toga kada se kosilica za travu pokvari. Taj stereotip žene koja je bezosjećajna, odnosno neosjetljiva prema muškarčevim osjećanjima, je, nažalost podobro i zaslužen. Nema dana u mom radio-programu a da se ne natežem u vezi s tim sa nekom udatom ženom ili nečijom djevojkom. Evo sažetka nekoliko poziva koji predstavljaju ogromnu većinu po nekom svom detalju, jer oni razjašnjavaju većinu problema koji se tiču žena koje ne poštuju i obezvrjeđuju osjećanja svojih muškaraca. Prvi poziv je u vezi sa pogrešno usmjerenom lojalnosti supruge prema vlastitoj porodici. Danielle je deset godina u braku i ima četvoro djece. Suština napetosti je u tome da su Danielle i njena sestra uvijek bile najbolje „prijateljice“.


74

Ona svog supruga i svoju sestru opisuje kao osobe sa čvrstim stavovima i jakim osobnostima. Njena sestra i sestrična (obratite pažnju: u ovoj rečenici nigdje nema Daniellinog muža!) su već mjesecima išle u posjetu Danielle-inoj majci, koja živi u komšiluku, i onda bi svratile kod nje da se njena sestrična poigra sa Danielleinom djecom. To je izgleda njenoj sestri dozvoljavalo da naleti kad god joj se prohtije, što je predstavljalo problem, jer se ona nije baš najbolje slagala s Daniellinim mužem. DR. LAURA:

„Ako se ulje i voda ne mogu pomiješati, trebate ih što manje miješati“

DANIELLE:

„Shvatam.“

DR. LAURA:

„I, iskreno da vam kažem, ako već morate birati, očito je da trebate izabrati svog muža. On je otac vaše djece. Ne želite da se on osjeća sekundarnim i zamjenjivim, da su vaša sestra i vaš odnos s njom prve rupe na svirali, a da on dolazi tek poslije njih. Ako vaša sestra kada vam dođe ne može biti ljubazna prema vašem mužu radi dobrobiti vašeg braka, onda ona baš i nije neki dobar „najbolji prijatelj“. Možda trebate sjesti sa sestrom i porazgovarati s njom, te joj reći da, kada vam dođe u posjet, jednostavno treba biti ljubazna jer vi želite skladnu porodicu.“

DANIELLE:

„Pa, ponekad on nije prema njoj ljubazan.“

DR. LAURA: „Pitam se da li je to nezasluženo. To je njegov dom i možda ona ne pokazuje dovoljno poštovanja prema toj činjenici. Kakav je to aktuelan problem koji on ima u vezi s njom?“ Sada priča postaje još interesantnija. Sestrična je već sedmicama, ako ne i mjesecima kod njih svakog dana. Danielle i njen muž imaju određena standardna pravila ponašanja i ispostavilo se da se njena sestra suprotstavila Daniellinom mužu kada je on pokušao (s razlogom i s punom odgovornošću i pravom) provesti disciplinu u vlastitom domu. DR. LAURA: „Nečuveno je kako je vaša sestra pretvorila vaš dom u obdanište za vlastito dijete i onda, umjesto da pokaže stalnu zahvalnost, ona dolazi i sasipa pritužbe vašem mužu u lice! I vi je ne izbacujete!“ U tom momentu našeg razgovora Danielle se počinje smijati, ponešto zbog vlastite nervoze, ali vjerujem da je više zbog svijesti da je uhvaćena na djelu kako radi upravo ono za šta je tačno znala da je pogrešno. Plašila se svoje sestre, očajnički joj je trebalo njeno prijateljstvo, tako da joj nije zamjerala njen destruktivan uticaj kao i vlastiti nedostatak odbrambenog stava za vlastitu porodicu – koju su sačinjavali ona i njen muž. DANIELLE:

„Znala sam da ćete to reći... to uopšte nije smiješno.“


75

DR. LAURA: „Ne, nije. Vi ste u braku kojeg ne poštujete. Mislite da je smiješno i simpatično što više gotivite sestru nego vlastitog muža? Kako možete očekivati da ostanete u braku sa takvim stavom, ili mislite da to nije bitno?“ DANIELLE:

„Jeste, bitno je.“

DR. LAURA: „Onda se i ponašajte u skladu s tim.“ Ovakav scenario u kojem se više brine o osjećajima prijatelja i članova porodice nego o osjećanjima bračnog druga uopšte nije neuobičajen. Izgleda da žene umišljaju da njihovi muževi mogu i trebaju, da ne kažem moraju, mnogo toga podnijeti i nastaviti ispravno funkcionisati! Slijedeći poziv je u vezi s ženskom preosjetljivošću da budu „pod kontrolom“ – pa čak i od strane muževih osjećanja. Valerie je nazvala i njen poziv, sasvim uobičajen je predstavljao uveličavanje i grdnu laž. Umjesto da pretpostavlja prijatelja i rodbinu vlastitom mužu, ona je mužu pretpostavila mačku! Mogla je biti riječ o ozbiljnim alergijama (što je u ovakvim slučajevima više tipično), ali u Valerie-nom slučaju, mačka se neprijateljski i nasilno ponašala prema njenom mužu, sikćući i napadajući. Bila sam toliko zapanjena da sam joj odgovorila čistim sarkazmom. VALERIE:

„Znam da zvuči ludo, jer ko bi odabrao mačku nauštrb vlastitog muža, ali problem mi je u tome što mislim da ne želim da se otarasim mačke. I zato ne znam šta da uradim.“

DR. LAURA: „Pa, vi ste zapravo već pronašli rješenje - jednostavno pustite da se vaš muž osjeća jadno i da osjeća kako on uopšte nije bitan. Mislim da je to doista pametan način za rješavanje ovog problema. To je zapravo najbolji način da mužu na sarkastičan način besplatno pokažete kako ga „silno volite““ VALERIE:

„Znam, a znam i da se on vjerovatno upravo tako i osjeća, jer sam upravo završila telefonski razgovor s njim u kojem mi je on nešto tako i rekao.“

DR. LAURA: „Ali mi, supruge, znamo da ono šta naši muževi osjećaju uopšte nije bitno – bitno je samo ono šta nama treba i šta mi same želimo. Slušajte, pročitala sam svu feminističku literaturu. Muškarci su jednostavno tirani i on očito pokušava da vas kontroliše. On je zbilja kopile jer vam to radi. Vi biste trebali kupiti još mačaka da ga naučite lekciju. VALERIE:

„Znam, a znate, to bi vjerovatno rekla i većina mojih prijateljica.“


76

DR. LAURA: „Muškarci samo treba da se jednostavno povinuju onome što mi želimo, bez obzira što će zbog toga morati patiti, zar ne? On nema prava da se tako osjeća ili da vam nešto takvo zahtijeva, ili da želi da mu bude dobro i udobno ili da od vas traži da birate između njega i životinje. Je li tako? On nema nikakvog prava. On je samo muškarac – mužjak.“ VALERIE:

„Ne, on je više od običnog mužjaka.“

DR. LAURA: „Čime ste mu vi pokazali da je on nešto više?“ VALERIE:

„(smijući se), Znam, a znam i da se on upravo tako osjeća. I ja se osjećam baš tako kako ste vi opisali. Samo ne znam što je bio takav zbog sikćuće mačke. Pa šta ako sikće? Nije ga ujela ili ogrebala.“

Eto to je to. Ono što je njega emocionalno uznemiravalo (mačka koja sikće i supruga koja je za mačku, a protiv njega) je trivijalizirano, odnosno pretvoreno u običnu nevažnu sitnicu, trice i kučine. Upitala sam je kako se usuđuje obezvrjeđivati njegova osjećanja i onda da još od njega očekuje da uopšte vodi računa o njenim vlastitim osjećanjima. Tu sam vidjela dvije opcije. Ili je ona bila površna, razmažena i totalno sklona podrugivanju do krajnjosti, ili se tu radi o značajnijem problemu kojeg treba iznijeti na vidjelo. Pretpostavila sam da se radi o ovoj zadnjoj opciji i pretpostavka je bila tačna. DR. LAURA: „Pričajte mi o tome kako to što je on povrijeđen ili uznemiren uopće nije važno.“ VALERIE:

„Pa, pretpostavljam da je to zbog toga što ja ne želim da me neko kontroliše. Da, mislim da ne želim da se osjećam kao da mi neko govori šta trebam da radim, tako da bih sada to trebala uraditi, sviđalo se to meni ili ne.“

DR. LAURA: „Okej. Da li mislite da bi onda i vaš suprug trebao da se osjeća kao da ga neko kontroliše, tačnije da ga vi kontrolišete, kada vi nešto želite?“ VALERIE:

„Ne.“

DR. LAURA: „O, Valerie, to uopšte nije istina. Ali vi u svojim mislima izvodite jednu vrstu trika, a taj je slijedeći: Kada vi nešto želite, to ne nazivate kontrolisanjem. To nazivate razumnim zahtjevom. Ali kada on to isto uradi, onda je to kontrolisanje. A vi znate da je to tako jer vam je toliko stalo dao toga što vam vaše prijateljice govore da ste postali ugnjetavana ženka. Vi dolazite iz okoline koja mrzi muškarce.“ VALERIE:

„Tačno.“


77

Završila sam s pozivom rekavši joj da joj trebaju bolje prijateljice, i ispravniji misaoni sklop i stav o uzimanju-i-davanju u jednoj vezi. I trebala je naći dobar dom za tvrdoglavu mačku. Slijedeći poziv se fokusira na pitanje žena koje žele svakoga kontrolirati kako bi ostvarile idealnu sliku u kojoj se one bolje osjećaju. Roditelji Gininog muža, odnosno Ginini svekar i svekrva su se bili razveli kada je njemu bilo dvije godine. Zbog toga je logično da njen muž sa svojim ocem, a njenim svekrom nije razvio blisku povezanost. GINA:

„Moje pitanje je da li imam moralno pravo (ili nemam) na to da ne uključujem svog svekra u živote njegove unučadi, odnosno da ga isključim iz toga? Moj suprug je protiv toga i jako je uznemiren.“

DR. LAURA: „Zašto biste potkopavali i oslabljivali vaš brak zbog učešća vašeg „svekra“ u životu vaše djece? Zašto bi trebalo biti važnije imati dalekog stranca u životu vaše djece, nego to da održite vaš brak čvrstim i jakim?“ Začudo, ona je poricala da je usmjerila svoje oružje u tom pravcu. Naš razgovor je istakao da je ona znala da nervira i ljuti svog supruga, ali je to nije baš zabrinjavalo. „On je ljut, pa šta“ je taj nevjerovatan stav toliko mnogo žena koje one ispoljavaju kada uređuju život onako kako bi one htjele da on bude, radije nego da pomognu svojim muževima da se nose sa istinom onakvom kakva ona jeste. GINA:

„Propali brak nije ono što ja želim“

DR. LAURA: „Onda morate prestati da forsirate taj problem, bez obzira na razloge kojima ste to sebi najprije opravdavali.“ Pazite sad! GINA:

„Pa... da li je važno šta on osjeća prema vlastitom ocu?“

Bingo! Konačan pogodak! Ili sam bar ja tako mislila... GINA:

„Da li bi on donekle trebao biti pravi muškarac da...“

DR. LAURA: „O, Bože moj. Ne mogu da vjerujem. Vi čak i ne smatrate svog supruga muškarcem zato što je on izabrao da ne bude tek obični, odsutni, zanemareni i zapostavljeni donator sperme?“


78

GINA:

„Pretpostavljam da je riječ o savršenoj slici koju sam ja zamislila i koju ja želim. Ja jednostavno ne volim suprotstavljanje.“

DR. LAURA: „Pa, ako ste vi prava žena, izaći ćete s tim na kraj. Kako vam ta fraza zvuči na vlastitoj koži?“ GINA:

„Bolno, ali mogu to podnijeti.“ Slijedeći poziv uključuje ono što ja nazivam „čitav svijet je na mojim plećima“

sindrom. Anna je majka domaćica s četvero djece; najstarije dijete ima jedanaest godina, a najmlađe ima petnaest mjeseci.

ANNA:

„U posljednje vrijeme osjećam ljutnju i osjećaj odbačenosti kod svog supruga. On je zaista divan. Radi mnogo sati dnevno i noćnu smjenu kako bih ja mogla ostati kod kuće. Osjećam da smo zastranili, kao da je on neko drugi kome treba neko drugačiji od mene.“

DR. LAURA: „Anna, sjećate li se dana vašeg vjenčanja?“ ANNA:

„Da“

DR. LAURA: „Osim prelijepe vjenčanice i silnih poklona, sjećate li se i vaših zavjeta? Kako su oni glasili? ANNA:

„Da se volimo i poštujemo.“

DR. LAURA: „Jesu li ti zavjeti izmijenjeni aneksima da ga ne morate voljeti i poštovati ako ste umorni ili nervozni?“ ANNA:

„Ne.“

DR. LAURA: „Želite li ostati u braku?“ ANNA:

„Da.“

DR. LAURA: „Onda morate učiniti da se vaš suprug osjeća da dolazi kući ženi kojoj je stalo do njegovih osjećanja i kojoj su važne njegove potrebe. On mora doći kući ženi koja ga nagrađuje za sve što on čini za svoju porodicu.“ ANNA:

„Izgleda mi kao da smo mi u posljednje vrijeme tek pristojni jedno prema drugom, a sada sa ovom najmlađom bebom, zaista je teško.“

DR. LAURA: „Da, tako je... u to nema sumnje. I stvarno je teško odraditi dvije smjene i doći kući jednoj nesretnoj ženi i četvero djece koji žele njegovu pažnju i ljubav. I, istinu govoreći, i vam treba malo Rock and rolla i nagrade za dan koji je iza vas. Reći ću vam kako da je dobijete: Kada on uđe preko praga, zagrlite ga i izljubite i dočekajte ga sa čokoladnim kolačićima, ako ih voli.


79

Recite mu koliko cijenite činjenicu da je do iznemoglosti radio čitav dan i noć kako biste vi mogli ostati kući sa djecom. A onda samo promatrajte šta će sve taj premoreni čovjek da učini za vas... SVE ŠTO ŽELITE! To podrazumijeva seks, masažu leđa, stopala, pjenušavu kupku, igranje s djecom – bilo šta. I vi znate da sam ja u pravu.“ ANNA:

„Da, hvala vam.“ Slijedeći poziv ima veze sa neslaganjima u podizanju i disciplinovanju, odnosno u

odgoju djece. Chrisin suprug nije smatrao da bi njihova petnaestogodišnja kćerka trebala ići na fudbalsku utakmicu tu večer, kada smo mi razgovarale, i to zato što je ona inače mnogo izlazila. Ironija je bila u tome što joj je Chris već bila dozvolila da ide, a što se protivilo odluci njenog muža, čak i nakon što se Chris složila sa njegovom tvrdnjom da im kćerka previše često izlazi. Primijetila sam da se kod njih zapravo nije radilo o neslaganju. Predložila sam da bi možda oni trebali najprije da zajedno donesu takve odluke, nasamo, prije nego što iznesu svoju zajedničku odluku. CHRIS:

„Pretpostavljam da je jedini problem taj što se prilično često razmimoilazimo u mišljenju, a kada nam se to desi, on kaže da ga ja ne podržavam, da sam poput djece i da sam svo vrijeme protiv njega.“

DR. LAURA: „Možda je on i u pravu! Možda vi doista štitite „svoju malu djevojčicu“ i dajete joj sve što poželi i čineći to, vi zaobilazite svoju obavezu da poštujete njegovo mišljenje i njegove odluke.“ CHRIS:

„A to je loše?“

DR. LAURA: „Da, jer je prva i najvažnija veza u vašem domaćinstvu ta veza između vas i vašeg muža. A ovoga će se vaša kćerka sjećati kada bude donosila odluke u vlastitom braku. Ako ona gleda kako vi omalovažavate muškarca, svog muža, i ona će vjerovatno to činiti. Naposlijetku, tako razmažena, imaće dosta problema u životu ako i kad ne bude sve automatski baš po njenom. Društveni život tinejdžera mora se korigovati tako da se učini umjerenijim.“ CHRIS:

„U pravu ste, slažem se s vama.“

DR. LAURA: „Pa ako se slažete s tim, nemojte da se onda nikako ne slažete s njim poslije svega ovoga. Mislim da morate biti malo pošteniji i iskreniji u vezi s tim kako ste vi uvijek „pozitivac“ za svoju kćerku, a možda također i za ostalu vašu djecu.“ CHRIS:

„Sada zvučite poput njega.“


80

DR. LAURA: „Pa, to i jeste istina. Vi upravo to radite. Vi se fokusirate na to da vas vaša djeca „vole“, radije nego da budete partner u roditeljskom timu sa vašim mužem u podizanju i odgoju te djece. Počnite sada da radite skupa s njim. On prosto neće moći povjerovati da je vama uistinu stalo do njegovog mišljenja.“

CHRIS:

„Da, uistinu će se iznenaditi!“

Od velike i vitalne je važnosti (za jedan brak) da jedna supruga i majka ne čini da se njen muž osjeća da su joj samo njena djeca dovoljna. Jedna se slušateljka javila u program sa svojim mužem sa upravo tom izjavom. Ne mogu da vjerujem da je mogla biti tako slijepo okrutna prema njemu a da je očekivala od njega da on ipak još uvijek bude tu za nju u bilo kojoj mjeri i na bilo koji način i u bilo kakvom obliku – što, vjerovali ili ne, jeste bio razlog zbog kojeg je nazvala da se požali kako on nije učinio dovoljno za nju! Jedna mi je žena, nakon što je čula taj poziv, pisala: „U početku sam bila šokirana kako ona uopšte to može pred njim da kaže i, pošteno govoreći i pred vama također! Ali kako sam dolazila sebi, shvatila sam da je ono što me je šokiralo bilo to da sam i ja sama znala reći stvari koje su za mog supruga bile podjednako bolne i pogubne. Doista ste me pogodili kada ste rekli da je takvo ponašanje okrutno i uvredljivo. Bilo mi je došlo da zaplačem. Istakli ste slušateljki koja se javila u program da se ne treba brinuti o tome kako da se njen suprug ponaša na bolji način prema njoj, u smislu da je više voli i da je pažljiviji prema njoj. Rekli ste joj da umjesto toga ona treba da se usmjeri na to da ona njemu pruži ljubav i pažnju u da mu pokaže kakvo važno mjesto on zauzima i kako ga on i zaslužuje, i da će on (pošto su muškarci manje kompleksni i komplikovani od žena) automatski da joj to uzvrati. Uplašila sam se kada ste govorili o muškarcima koje napuštaju svoje supruge zbog drugih žena koje čine da se oni pored njih osjećaju dobro u vlastitoj koži. I dok ste razgovarali s tom ženom o tome kako je teško odgojiti i podići djecu bez oca koji će skrbiti za njih i voljeti ih, shvatila sam da se ja nikada ne bih voljela naći u takvoj situaciji. Hvala vam, Dr. Laura, što ste mi otvorili oči da uvidim vlastitu sebičnost, koncentraciju samo na samu sebe, kao i na moje destruktivno ponašanje. Na ovo Valentinovo, obavezujem se da ću raditi ono što je ispravno za našu vezu, da ću postupati ispravno prema svom mužu: njegovaću njega i naš brak s istom onom energijom koju inače ulažem i u njegovanje svoje kćerke.“


81

Istina je da muška osjećanja nisu ispisana svjetlećim neonskim reklamama, pričvršćenim za njih, kao kod žena, ali je isto tako istina da to ne znači da oni zbog toga uopšte i nemaju osjećanja. Žene, ne morate vidjeti osjećanja da biste znale da ona i postoje. Razmislite o stvarima iz njegove perspektive, s njegove pozicije, kao da ste minijaturna kamera koja gleda kroz njihove oči. Zamislite čitav njegov dan, izazove s kojima se susreće, probleme, prijetnje, poteškoće, frustracije, strahove i napor koji ih iscrpljuje. Znate da on osjeća nešto za sve to. Pomislite sa čim se on sukobljava kod kuće. Znate da on i za to ima osjećanja. Svi ih imaju. U pitanju je samo način mišljenja o nekome ko nije „Ja“, odnosno nekome izvan nas samih. Udate žene moraju prihvatiti i dozvoliti svojim muževima da imaju ista osjećanja, brige i probleme koje i one same imaju. Pretpostavite to! Ne gnjavite svoje muževe sa zahtjevima da izražavaju svoja osjećanja na način na koji to žene rade – jednostavno pretpostavite da ta osjećanja postoje, i ponašajte se u skladu s njima, sa razumijevanjem, saosjećanjem i podrškom. Nebrojenim ženama sam to rekla. Tražila sam od njih da zamisle kako bi se osjećalo jedno ljudsko biće na kraju dana, ili na kraju nekog teškog iskušenja. On ne mora da sve to podastre kako bi supruga pokazala osjećanja i da joj je stalo. Muškarci nemaju potrebu da izbace sve loše detalje, koji su im se desili u toku jednog dana iz sebe poput viška zraka kroz ispusni ventil. Njima je samo potrebna podrška pružena s ljubavlju i smiraj. Najtužniju priču mi je ispričao jedan doktor. Jednog određenog dana je izvodio operaciju srca na jednom djetetu. Kasnije se pojavio problem i to se prolongiralo tako što je morao vršiti dvočasovno intenzivno oživljavanje, koje je na kraju bilo bezuspješno. Djetetova majka, obuzeta i shrvana bolom ga je fizički napala i pokušala je da ga udavi. „Ovo je čak i za jednog doktora ozbiljan gubitak i izvor emocionalnog stresa. Kada sam stigao kući, očekivala me ljutnja na moje dvočasovno kašnjenje za izlazak te večeri, a moje objašnjenje da je djetetovo srce zakazalo naišlo je na jedno „Oh, baš mi je žao, ali hoćemo li sada izaći?“ Nije se diskutovalo o daljnjim detaljima i činjenicama i uopšte se nije razmatrala moja reakcija na takav katastrofalan slučaj koji mi se desio. Pokušao sam joj reći da je bilo grozno, ali njen je odgovor glasio: „Pa, čekali smo te, hajdemo sada i nemoj da mi se bilo čim izgovaraš“ Nepotrebno je reći da su se takve stvari dogodile nekoliko puta. Moja sažeta izjava je slijedeća: ZAPAMTI DA JE TVOJ MUŽ TAKOĐER LJUDSKO BIĆE SA ISTIM EMOCIONALNIM POTREBAMA KOJE I TI SAMA IMAŠ. PONAŠAJ SE PREMA NJEMU HUMANO, ODNOSNO KAO PREMA LJUDSKOM BIĆU.“


82

Dok je njegova priča dramatična, jer je u nju uključena i smrt jednog djeteta, bez obzira o kakvoj se vrsti zanimanja i posla radi, muževi se vraćaju kućama sa nekim svojim pričama i reakcijama. Da li je ikome kod kuće stalo? Bill je u zaključku napisao: „U braku sam po drugi put, sa ženom koja je sušta suprotnost mojoj prethodnoj ženi, ali bolno sam svjestan značaja Pravilne njege i ishrane muževa. U svom srcu sam uvjeren da me moja žena voli po načinu na koji se prema meni odnosi; usput rečeno, ona pazi na mene i na moju djecu; ona me sasluša kada joj govorim o svom poslu, svojim problemima, svojim snovima, i daje mi povratnu informaciju na moja pitanja. U svom srcu sam svjestan da joj je stalo do mene ovakvog kakav jesam. Za svoju bih ženu i kroz vatru prošao. OSJEĆAM da me ona voli. Štaviše, želim da je usrećim zbog sve ljubavi i pažnje koju mi ona posvećuje. Uzvraćam joj iskreno od srca, i to je najljepše osjećanje koje sam ikada u svome životu imao. Vaše pitanje, Dr. Laura glasi – šta je to što muževi žele od svojih žena? Za mene je to da u svom srcu OSJEĆAM da je nekome istinski stalo do mene i da me voli; da sam joj beskrajno važan. A ovo mi može samo žena pokazati svojim ponašanjem. Riječi predstavljaju tek šapat, ali ono što ona radi, jako je poput grmljavine.“ Dovoljno je rečeno.


83

5. Poglavlje: „UH, DUŠO, ŠTA SI TO REKLA? A ŠTA TO ZNAČI?“ „Žene su razočarane u muškarce koji ne čitaju njihove misli. Mislim da najnemogućnija stvar koju žena može da uradi je da shvati da je muškarac tek samo muškarac. Oni su drugačija stvorenja. Oni drugačije razmišljaju i komuniciraju na različite načine ... i zbog toga to NIJE POGREŠAN NAČIN. Oni su također lijepi, premazani mastima iz radionice u garaži, i njihov način popravljanja stvari i razmišljanja o stvarima na način kako treba da ih poprave je također lijep i divan.“

MARIE

„Navikla sam intuitivno očekivati od svog muža da on bude žensko, i stalno sam se osjećala isfrustriranom jer on nije razmišljao, osjećao, imao potrebe, radio i komunicirao poput mene. Trebalo mi je dosta vremena, razgovora sa mojim ocem, kao i nešto čitanja dok nisam shvatila da će on jednostavno biti drugačiji i da sam ja ta koja je trebala da prihvati te razlike, da se pomiri s njima i da se dalje ponaša u skladu s njima.“ CATHERINE Catherine je nastavila sa savjetima i upozorenjima da mlađe žene poput nje, ispranih mozgova o tome da su pripadnici različitih spolova isti, odnosno da se spolovi ne razlikuju, već je samo riječ o varijacijama (i ostalim feminističkim „pričicama za djevojčice“), i da bi im bolje bilo da se opamete, razbude i, kako se to kod nas kaže – pomirišu kahvu. Naglasila je da je njen vlastiti život postao mnogo bolji otkad je shvatila koliko i šta jeste razumno očekivati od jednog muškarca. To je jako važna stvar. Što je veća razlika između naših očekivanja i realnosti, veće je i razočarenje, veća je povrijeđenost, veća je bol, a obično je veća i ljutnja. Zato je važno imati realistična očekivanja. Ipak, na području muževa i žena, žene doista više teže nerazboritim i nerealnim očekivanjima od svojih muževa. To se događa kada žene ne prihvataju ili ne poštuju jedinstvene muževne osobine i muške hirove. Daniel, slušatelj koji je zaposlen u jednoj elektronskoj kompaniji, poslao mi je jedno inžinjersko gledište o razlici između muškaraca i žena.


84

Njegov se doprinos uglavnom sastoji od fotografije kontrolne ploče u obliku pravougaonika, podijeljene jednako na gornje i donje dijelove. Gornji dijelovi imaju samo jedan uključi/isključi (on/off) prekidač. Donji dio ima nekih četrdesetak prekidača i skala, i dva on/off prekidača. Neko je obilježio gornji dio sa „MUŠKARCI“ a donji dio sa „ŽENE“, kao šalu na račun komplikovanosti žena, sa svim tim silnim kompliciranim, fino podesivim neophodnostima, nasuprot tolikoj jednostavnosti muškaraca. Komunikacija u braku bi bila puno bolja kada bi žene bez ogorčenosti prihvatile da muškarci jednostavno imaju drugačije komunikacijske stilove i različite imperative. Jasno mi je da ovo zvuči kao da svaljujem breme komunikacijskih problema na žene, ali možda za to zaista postoje dobri razlozi. Verbalna komunikacija je daleko važnija ženama, i od suštinske je važnosti za njihovo biće – i to, izgleda, da je sve u instalacijama. Razlike između muškaraca i žena počinju još u maternici. Najprije su mozgovi svih fetusa potpuno isti. Nekih devet sedmica nakon začeća, testosteron operira muškim (XY) fetusom, mijenjajući pravac opšteg razvoja prema maskulinosti. Uz dužno poštovanje prema komunikaciji, rezultat ovih nastalih razlika se već jasno vidi još u ranom djetinjstvu. Studije dječijeg razvoja su dokumentovale razlike u ponašanju kod djece čak i u prvoj godini života. U jednoj studiji je postavljena ograda između djeteta i njegove majke. Dječaci su, želeći da se vrate Mamici, pokušali obići prepreku, ili bi je pokušavali oboriti. Muški odgovor, odnosno reakcija je fizičke prirode i usmjerena je na rješavanje problema. Djevojčice su, s druge strane, verbalizirale i na taj način su izražavale svoj stres, i njihove mamice su im dolazile i podizale ih u naručje. Ženski odgovor je verbalne prirode. Kako djeca odrastaju, roditelji primjećuju da su njihove kćerke nevjerovatno sklone verbaliziranju i da su obično sklone da idu do prave drame. Ti i takvi roditelji zapažaju da su njihovi sinovi „ljudi od malo riječi“, ali od mnogo akcije. Očigledno, i u populaciji muškaraca i žena postoje varijacije; ipak, sigurno ove generalizacije ili poopštavanja ne postoje bezveze: one predstavljaju većinu populacije i otkrivaju nam neke žarišne tačke problema između muževa i žena koji pokušavaju komunicirati na način koji uzdižu i unapređuju muža i ženu jednako kao i njihov brak. Jedna od najtipičnijih pritužbi od žena na njihove muževe koje čujem je kako muškarci neće da sjednu i porazgovaraju o nekim stvarima. Ja bih upitala „Kakvim stvarima?“ a odgovor bi otprilike glasio: „Raznim, bilo čemu, svemu“. Onda bih možda tu ženu upitala zbog čega joj je to toliko važno da on može da razgovara o ... bilo čemu... o svemu, a ona bi neizbježno rekla: „Jer je to način da se zbližimo... volimo... budemo intimni...“


85

Muškarci će vjerovatnije svoju ženu shvatiti kao blisku, punu ljubavi i intimnu s njima kada ona uradi nešto dobro u krevetu, kada im napravi sendvič i donese im pivo, ili kada odu zajedno odigrati par rundi golfa sa svojim prijateljima. Žene će vjerovatnije svoje muževe shvatiti kao bliske, pune ljubavi i intimne s njima kada muškarci rade ono što im je rečeno ili što se tražilo od njih, kada poklanjaju romantične poklone, kada strpljivo slušaju – bez komentarisanja – po n-ti put jedno te isto emocionalno iskustvo nekih starih nedaća sa prijateljima, rođacima ili kolegama. Prva stvar na koju podsjetim one žene koje nazovu i žale se na komunikacijske probleme sa svojim muževima je ta da one vjerovatno uopšte ne komuniciraju, već svoje muževe upotrebljavaju kao prijateljicu ili psihijatra. Od muževa se očekuje da pokažu interesovanje, slaganje, da ostanu nekritični i da ne provociraju. Muževi (tako budalasto) zamišljaju da im njihove žene govore o nečemu što oni zapravo trebaju znati jer se od njih očekuje da oni urade nešto u vezi s tim. Inače, muškarci ne mogu ni zamisliti zbog čega komunikacija uopšte postoji. Ona ih zbunjuje, frustrira i onda oni reaguju isključivanjem, a to je trenutak u kojem ih se nepravedno proglašava bezosjećajnim. Zbog toga je glavna pogreška koju žene čine u komuniciranju sa svojim muževima ta da one zamišljaju kako bi njihovi muževi trebali biti njihove najbolje prijateljice. Većina žena koje podsjetim na ovu grešku postanu neprijateljski raspoložene, kao da im oduzimam nešto na šta one imaju pravo. Ja ih samo obavještavam da je jednostavno riječ o pogrešnim očekivanjima. Kada one ne žele to prihvatiti, podsjetim ih da to što njihov način ne funkcioniše predstavlja dokaz da tu ima previše ogorčenosti i odaljenosti u njihovom braku i da bi one trebale pokušati shvatiti da će im tretiranje svojih muževa kao muškaraca donijeti ono za čim tragaju. Jedan slušatelj, po imenu John, izgleda da ne može shvatiti šta to žene izgleda da nikako ne mogu rarumjeti u vezi muškaraca i komunikacije. “Izlazio sam sa jednom ženom nekoliko mjeseci i kad god bismo se negdje odvezli, a nastalo bi kratko zatišje u razgovoru, ona bi zahtijevala odgovor na pitanje: “O čemu razmišljaš?” “Ni o čemu, draga” – nije nikada bio dovoljno dobar odgovor, pa bi ona ostatak našeg sastanka provela mrzovoljna i planirala bi vlastiti doprinos u borbi protiv muške dominacije i tome slično. Rekao sam joj kako muškarci nisu dovoljno bistri da voze i da istovremeno razmišljaju, ali to je samo dolilo ulje na vatru. Mi moramo paziti na ptice, drveće i na cestu, kako ne bismo naletjeli na nešto ili kako neko ko prolazi kroz crveno ne bi naletio na nas i sve nas pobio. Nama su vožnja i upravljanje mnogo naporniji i teži ako pokušavamo istovremeno razmišljati jer to daleko prelazi naše mogućnosti. Ako vam muškarac kaže kako ne razmišlja ni o čemu, to je vjerovatno istina. Ne vidim zašto je to tako teško shvatiti.”


86

Žene, ako neprestano zamišljate da je šutnja vaših muževa znak nevolje – najčešće ćete biti u krivu. On vjerovatno ništa ne krije od vas (osim ako ste grozni prema njemu u slučaju kada vam se povjeri) i on vjerovatno ne kipti od bijesa u nekom tajnovitom bolu i mukama (jer muškarci općenito ne mozgaju o povrijeđenim osjećanjima ili razočarenjima), osim ako ne primijetite da on manje spava a više pije. Istina je slijedeća – žene uglavnom preopterećuju svoje muževe komunikacijom. Ta komunikacija bi bila mnogo bolje motivisana i kvalitetnija kroz osobnu pažnju, smirenost, oprez, uvažavanje, usmjerenost ka pravim, istinskim vrijednostima komunikacije, spajanje, te njeno svođenje na samu bit, bolji odabir vremena i adekvatnije izražavanje. Slušateljka Marla je priznala da je imala običaj pričati svom suprugu „sve i svašta“: „To bi obično uključivalo moje doživljaje ljudi, događaja, vremenskih prilika itd. Nisam zadržavala niti jedno osjećanje za sebe. Iz moje perspektive ja sam jednostavno „otvarala svoje srce“. Međutim, počela sam primjećivati da je on izgleda sve manje i manje htio razgovarati sa mnom. Godinama kasnije je skupio dovoljno hrabrosti suprotstaviti mi se i reći mi u šta sam se počela pretvarati. Bilo je gotovo kao da ga tretiram poput nekog svog stovarišta ili smetljišta. Kao da je to bio njegov posao da prihvati sve što sam htjela da skinem sa svog srca. Stvari u našoj kući i u našem braku su se mnogo popravile otkako sam počela najprije Bogu povjeravati svoje probleme, pa bih onda pokušala suočiti se sa vlastitim emocijama prije no što bi ih „istovarila“ njemu. On je sada više nego voljan saslušati me kada imam neki problem... jer ga sada ne bombardujem problemima neprestano.“ Prisjetila sam se pozorišne izvedbe predstave „Amadeus“. Mocart je upravo završio dirigovanje orkestrom na koncertu, izvodeći jedan svoj izvorni komad za kralja. Njegov davnašnji rival je odmah pohrlio k njemu da bi pred kraljem izjavio da je komad dobar, ali da ima „previše nota“. U Mocartovom slučaju to nije bilo tačno; za mnoge žene to važi kao istina. Terri, jedna od mojih slušateljki, potvrđuje ovo zapažanje: „I ja također smatram da mi, žene, previše pričamo u konverzaciji sa svojim muževima. Kažemo kako nas oni nikada ne slušaju, ali, istinu govoreći, mi obično ubacimo previše detalja kako bismo održavale njihovu pažnju! Mislim, da li biste vi stvarno htjele slušati njih kada bi vam prepričavalii svaki pojedini detalj fudbalske utakmice koju su gledali? Ja bih se sigurno nasmrt dosađivala kada bi moj muž to radio. Može mi reći da je njegov omiljeni tim pobijedio i da je to bila dobra utakmica, ali sve više od toga, sigurno bi me udaljilo, pa makar samo i u mislima.


87

Kada bismo mogli izbaciti te detalje i postavljati im više pitanja o tome kako su oni proveli dan (ali bez pritiska da nam odgovaraju na to pitanje), razgovor bi se više pretvorio u obostranu konverzaciju i bio bi mnogo ugodniji.“ Ovakav koncept je ženama sigurno najteže prihvatiti: to da bi one trebale srezati komunikaciju kao način njenog usavršavanja, odnosno poboljšanja. Međutim, žene nekako vjeruju da za komunikaciju vrijedi pravilo: što više, to bolje. Pogrešno! Što ispravnije odabrano i bolje vremenski usklađeno – to bolje. Dakle, treba odabrati ono najbitnije i saopštiti to u pravo vrijeme. Slušateljka Cooper, udata žena, jedna je od onih koje su to shvatile. U braku je četiri godine i odlučila je ostati kod kuće i odgajati trogodišnju kćer i jednogodišnjeg sina. Kaže da je naučila da ostavi svom mužu bar pola sata slobodnog vremena kada on dođe kući s posla, prije nego što počne pričati o bilo čemu. Za to vrijeme, koje naziva periodom dekompresije (vrijeme potrevno roniocima da se prilagode promjeni pritiska nakon izranjanja iz duboke vode) ona ga ne pita ništa, ne govori ništa o tome kako je ona provela svoj dan, ne traži od njega da joj priča o bilo čemu i ne cjepidlači mu zbog tih „njegovih“ pola sata. Drugim riječima, ona ga pusti da se odmori i ispuše, da se opusti i da se sam otvori. Bez toga bi on postao nervozan i razdražljiv ostatak večeri, kao i nespreman za komunikaciju. Ovako će on biti razgovorljiviji za vrijeme večere i večernjih aktivnosti. Sada će mu ona moći govoriti i pitati ga o proteklom danu. Cooper priznaje da joj to još uvijek teško boriti se protiv potrebe da odmah istovari čitav protekli svoj dan onog trenutka kada se on vrati kući (kao da i ON nije na svoj način proveo svoj dan), ali i da joj postaje sve lakše još malo pričekati da on postane spreman saslušati je. Slušatelj po imenu Robert, ima suprugu koja je također naučila obuzdati vlastitu erupciju u komunikaciji. „Kada potrošim to „samo svoje lično“ vrijeme i popnem se gore na sprat, te se vratim njoj, opušten sam i spreman „saslušati“ što ona ima reći, i svi smo sretniji. Ona je također smislila doskočicu, da ne kažem frazu, za to. Kada se priprema da mi nešto kaže, najprije me podsjeti da joj ne treba ništa popraviti ili riješiti i tako mi daje do znanja da je samo trebam saslušati, jer je to baš ono što joj zapravo zaista treba.“ Dio ovog brižnog ponašanja prema mužu dolazi mudrošću i sa iskustvom; dio dolazi sa zrelošću. Slušateljka Natalie je shvatila da je baš ona ta koja je morala naučiti kako se bolje pobrinuti za vlastita osjećanja. Shvatila je da je kao žena, sklonija emocijama i emocionalnim promjenama koje njen muž ne može pratiti.


88

Rekla je: „Nekad se trebam sama nositi sa vlastitim osjećanjima, a ne da ih prorađujem s njim. Tu zrelost dolazi do izražaja- shvatam da smo mi, kao žene, odgovorne za vlastitu dobrobit i da briga o našem promjenjivom raspoloženju nije jedina životna svrha naših muževa. Ne trebamo zanemariti i potisnuti muževe potrebe u naletu ispraznih riječi, odnosno brbljanju o osjećanjima. Trebamo ih poštovati.“ Natalie nastavlja: „Kada bih jednom sama razmotrila vlastita osjećanja, mogla bih saopštiti svom mužu kako sam se osjećala, ali sam (zamislite!) pritom mogla biti razumna dok sam mu govorila o tome. Valjda sam počela emocionalno sazrijevati i prilično sam uspjela u obustavljanju pretjeranih reakcija narazne situacije, ideje i očite nevolje koje bi dolazile... i jednostavno sam samo reagovala.“ Zbog čega su žene ubijeđene da komunikacija mora biti samo verbalna, odnosno da se mora komunicirati samo riječima? Zagrljaj, topao pogled preko trpezarijskog stola, osmijeh, poljubac, sve su to takođe oblici komuniciranja. Oni nisu verbalni, ali predstavljaju moćne oblike koji, poput slika, mogu vrijediti kao hiljadu riječi. Smatram da je jedna od prepreka mnogim ženama koje su nezadovoljne tom činjenicom i takvim ponašanjem to što je za njih verbalna komunikacija oblik kontrole u borbi za moć, jer oni smatraju da je veza upravo to. A ukoliko bi to zaista bilo tako, ako je to borba za moć, onda je muževe lako nadjačati. Sve što žene trebaju je da ciljaju na njihovu tjelesnost i dobijaju igru! Jedna moja slušateljka, Kelly, shvatila je ovo, na vlastito zadovoljstvo i dobrobit svog braka. „Mislim kako su muške potrebe uglavnom fizičke, a ženske uglavnom emotivne prirode. Ja svakodnevno odvojim dvadesetak minuta kako bih se intimno povezala sa svojim mužem. Smatram kako većina žena misli da, uz zahtjeve vezane uz odgoj djece kojim se bave 12 sati dnevno, mogu ono vrijeme vezano za muža prebaciti na zadnje mjesto. To je velika pogreška. Stavljanjem vlastitog braka na prvo mjesto, moja dva sina će automatski imati koristi u čvrstim, sretnim i zdravim temeljima za dalji život. Moj muž mi stalno govori koliko je sretan što redovno odvajamo „vrijeme za sebe“ (a što istovremeno udovoljava dijelu mojih emocionalnih potreba), bez obzira da li pritom dođe do seksa ili „samo“ do obične masaže. Ponekad se jednostavno samo mazimo! Mislim da je tužno što mi danas ne predstavljamo normu za to kakav bi brak trebao biti. Danas brakovi nisu poput našeg. Dajte, žene! Šta je to dvadesetak minuta dnevno? Odustanite od borbe za moć... i zapanjiće vas rezultati! Vaše emocionalne potrebe će biti zadovoljene, a možda ćete čak dobiti i dodatnu pomoć za rad po kući!“


89

Pitanje „borbe za moć“ predstavlja srž mnogih bračnih nevolja. Tipična pritužba muškaraca glasi: „Ona gunđa i nikada nije zadovoljna ili zahvalna“. Tipična pritužba žena glasi: „On je bezosjećajan, ne zadovoljava moje emocionalne potrebe i neće ništa da radi po kući.“ I to se vrti i vrti u krug i on postaje sve mrzovoljniji, a ona sve više frustrirana. Oboje, i muž i žena su nesretni. Onda idu terapeutu. Ali, nažalost, veliki dio psihoterepeutske profesije sačinjavaju ljudi koji na svom dnevnom redu imaju napuštanje tredicionalnih vrijednosti, etiketiranje muškaraca kao loših tipova, a žena kao ugnjetavanog spola. Oni smatraju da je rješenje ili u feminiziranju muškarca (nametenjem ženskih karakteristika) ili predlažu razvod braka. Slušatelj Ken je to potvrdio, napisavši: “Moje iskustvo, koje sam stekao gotovo na sve moguće načine (npr. Kroz knjige samopomoći, odlazak u privatno bračno savjetovalište itd.) govori da današnje društvo insistira da je potpuno muška odgovornost da nauče razumjeti i komunicirati na onom nivou na kojem ga žene mogu shvatiti i trpiti. Čini se da promjena na bolje u jednoj vezi mogu jedino nastati ako je muž taj koji je spreman promijeniti vlastitu prirodu, kako bi se podesio na vlastitu “ženstvenu stranu” i naučio razmišljati, reagovati i doživljavati osjećanja na isti način kao i njegova žena. Ako muškarac ima ikakvih želja ili opažanja koji su drugačiji odnosno različiti, onda je to samo zato jer je on sebičan, glup, primitivan i na njemu je da se pročisti od svega što bi moglo biti “muževno”, ukoliko mu je imalo stalo do mira u kući.” Kada razgovaram u svom programa sa ženama koje se osjećaju očajno i depresivno u vezi s onim što im izgleda kao bezizlazna situacija, upitam ih da učine nešto naizgled nemoguće: da nastave dalje, s novim planom i novim stavom. Često je nama to teško uraditi, imamo slonovsko pamćenje za bol (dugo pamtimo). Naravno da mislim da ipak postoje neka ponašanja i aktivnosti koje ne zaslužuju oprost: okrutnost, nasilje, ovisnosti i varanje, odnosno afere. Ovi problemi uglavnom predstavljaju izuzetke, ali ne i pravilo. Upitaću preko telefona ženu da li ona bira razvod. Obično, nakon što razmotri svoje snove, djecu, finansije i lijepe uspomene, ona će odgovoriti sa “ne”. onda joj predložim da se obaveže da će biti drugačija, uprkos bolnim uspomenama na nedavno slomljeno srce. Naposlijetku, svim muškarcima se može desiti da počinite gluposti bez ikakve zle namjere.


90

Slušatelj Jeff je to otkrio u svom pismu: “Žene trebaju shvatiti da ćemo mi muški jednostavno ponekad raditi gluposti. To ne znači da smo zli ili da ih napadamo. Kada mi uradimo gluposti, nema potrebe da nam se svete. Obično nam je već dovoljno neugodno i stid nas je. Treba nam oproštaj. Mi muškarci se obično jednostavno udaljimo od sukoba sa vlastitim ženama bez nekih neprijateljskih misli, ali žena koja nije spremna oprostiti je zarobljena u vlastitom neraspoloženju i zlovolji u koju sve više tone, kao u živo blato. Opraštanje je ključ za uspješnu vezu, bilo da ste u braku ili ne i ponekad je potrebno i oprostiti, bez obzira da li je oprost zaslužen ili ne.” Ne koristim često riječ “oproštaj” u svojim razgovorima sa radio slušateljima; umjesto toga govorimo o “Puštanju” toga, kako bismo dograbili nešto drugo, poput nade. Takođe podsjećam žene da nastavljanje dalje ne znači da ružne uspomene i osjećanja neće s vremena na vrijeme iskrsnuti i u lijepim i u ružnim trenucima, ali ipak da se ne bismo trebali uvijek ponašati u skladu s njima, samo zato što se tako osjećamo. To im često predstavlja najveće otkriće – kada spoznaju da ne treba otkrivati svaku misao ili osjećanje, niti postupati u skladu s njima. Zapravo, dio procesa sazrijevanja predstavlja ovladavanje odabirom onoga sa čim trebamo izaći na kraj – u sebi, i onoga šta možemo iznijeti ostalima. Ovu mogućnost je Gery opisao: “Žene ne znaju dobro opraštati. One nikada ne zaboravljaju i ističu svoja razočarenja poput neke zastave. Žene su sklone izlanuti svašta kada nisu raspoložene, iako se čini suprotno, kao i uznemiriti se oko nekih naizgled nebitnih i nepovezanih pitanja.” Ovaj očit nedostatak opraštanja prestavlja oružje u onoj borbi za moć koju sam ranije spomenula. Ovim se oružjem maše iz nekoliko različitih razloga: -

s namjerom da se neko povrijedi, radi osvete za nanesenu ili umišljenu bol;

-

kao sredstvo ponižavanja u cilju ponovnog preuzimanja kontrole;

-

kao sredstvo preokretanja situacije i predstavljanja žene kao žrtve onda kada ona nije spremna preuzeti odgovornost za vlastite pogreške.

Ironija je u tome da istovremeno žene i žele da ostanu (sretno) udate, a same istovremeno upadaju u vlastitu zamku nesretnosti jer ne žele da popuste i da idu dalje. Vjerovatno je prva stvar koju žene trebaju da oproste svojim muževima – ta što su oni muškarci.


91

Slušateljka Suzanne je napisala podugo pismo o svom propalom prvom braku i o tome šta je ona naučila sa svojih 37 godina na osnovu čega sada njeni drugi brak dobro funkcioniše. U suštini, ona je spoznala kako brak zahtijeva dosta rada i napora i da je prvo što je morala shvatiti i prihvatiti to da postoje razlike između žena i muškaraca. Objasnila je da je problem, kako ga ona vidi, u tome što žene žele jake muškarce koji su dobri skrbnici, ali takođe očekuju od njih da im budu poput njihovih prijateljica koje one uvijek mogu zaskočiti sa: “Želim da se emocionalno zbližimo”. Drugim riječima – ŽELIMO IH PRETVORITI U ŽENE! Suzanne je to povezala sa prizorom iz TV filma kojeg je nedavno gledala, u kojem je muž, u pokušaju da pomogne svojoj ženi i pruži joj podršku, rekao: “”Ne znam šta da radim. Ne trpiš fizičku bol, a to je jedina bol koju muškarac razumije.” Suzanne je napisala da su se onda ona i njen muž tako slatko nasmijali tome da su umalo pali sa kauča od smijeha. Moj slušatelj Carry, oženjen čovjek, napisao je: “Meni je interesantno to da me uvijek optužuje zbog toga što radim nešto što je muškarcu zapravo prirodno. Ispalo bi da moja supruga želi da ja imam zapravo ženska obilježja, a bez gubljenja moje muževnosti.” Nastavio je opisom ključnih tačaka prepirki između njega i njegove žene, s obzirom na očekivanja i komunikaciju. Istinu govoreći, zvuče prilično univerzalno i možemo reći da se odnose i važe za sve: ●

“Konstantno mi se govori da nikada ne slušam. Ja sam gotovo uvijek slušao, ali nisam uspio čitati između redova. Muškarci su općenito više onako crno-bijela stvorenja. Oni mrze nijansiranje, a žene su u svemu sklone nijansirati.”

●

“Žene se uvrijede i uznemire i zbog najsitnijih detalja i frustriraju se zbog toga što i mukarci nisu takvi. One imaju utisak da nama nije stalo i da nam je svejedno.”

●

“Žene općenito vole pričati i pričati i pričati i pričati u vezi nekog problema. Muškarci po svojoj prirodi instiktivno idu ka rješavanju i pokušavaju riješiti problem i završiti s tim! Mi instiktivno želimo zaštititi svoje porodice i pobrinuti se da njihovi životu budu sigurni. Mi samo želimo pomoći..” Ako bi žene posmatrale svoje muževe u duhu njihovih muževnih karakteristika i kada

se ne bi borile protiv tih karakteristika, one bi onda otkrile da bi odmah bilo manje rasprava i svađe. Carry ovo završava zaključkom u kojem naglašava kako se žene više bave protiv prirodnih muških karakteristika svojih muškaraca, nego što se muškarci bore protiv ženskih karakteristika svojih žena. Slažem se s njim.


92

Činjenica je da će uvijek biti borbe za moć između muškaraca i žena u svijetu sa uniseks mentalitetom izjednačavanja spolova po karakteristikama. Tek onda kada žene budu uživale u vlastitim snagama koje muškarci, kao takvi, ne posjeduju i kada budu uživale u snagama koje muškarci imaju a žene ih nemaju, postaće sretnija stvorenja i bolje će odigrati životnu ulogu u bračnom teatru. Jednu od nesretnih posljedica feminističkog pokreta predstavlja nedostatak poštovanja prema jedinstvenosti i specifičnostima muževnosti i ženstvenosti. Mnoge žene se sada moraju boriti kako bi povratile poštovanje vlastite ženstvenosti. One će sigurno na osnovu vlastitih iskustava dobro naslutiti kako je to i moći će prihvatiti i cijeniti muškarce i njihovu muževnost. Jedna od mojih slušateljki, Sara May, započela je taj put učestvovanjem u religioznom “Ženskom vikendu”. Kroz to iskustvo, ona je počela shvatati osnovne razlike između muškaraca i žena i uviđati kako je ona od vlastitog muža očekivala nešto što joj on nije mogao pružiti. Takođe je počela uviđati da je zahtijevanjem, kritikovanjem i ogorčenošću ona sama radila protiv vlastite vizije sretne, dugoročne ljubavne veze u kojoj su trebali skupa ostariti. Odlučila je to promijeniti, što je i pokušala i sada kaže kako se osjeća jako zaljubljenom i da sada voli i više i dublje nego ikada. “Spoznala sam kako sam kako sam mu za iste one stvari koje su me nekada privukle njemu: njegovu muževnost, smirenost, mirnoću i ljubazno ponašanje – prigovarala, umjesto da cijenim to kako su baš te osobine obogatile našu porodicu i mene samu, pa sam počela bivati uviđajnija kao partner i više mu ugađati. Naučila sam napraviti potpuno novi popis svega u vezi s njim što kod njega volim i cijenim i iskazivala sam mu svoju ljubav i poštovanje u svakodnevnim sitnicama, pa se on osjećao kao moj istinski heroj. Doživjela sam svoju ženstvenost na najbolji način… a i on je! Takođe sam naučila da se više oslanjam na svoje prijateljice na području emocionalnog u vezi, a što sam dotad toliko zahtijevala i pogrešno očekivala da ću dobiti od svog muža, kada to zapravo nije u njegovoj prirodi kao muškarca – da ponire u dubine kao što to čine žene, koje su inače sposobne prebaciti se na nivo osjećanja.” To znači sa, ako vaš muž ne GOVORI sve one kićene stvari koje bi po vama trebao govoriti, jer ste gledali previše romantičnih filmova, onda trebate obratiti pažnju na ono što on RADI. Kada vam on očisti led sa šoferšajbe – to je njegov izraz ljubavi. Muškarci su ljudi od akcije. Oni uglavnom komuniciraju kroz akciju.


93

Slušateljka Marge je svog muža opisala kao ne baš osjećajnog ili komunikativnog, ali je opet ona nevjerovatno zadovoljna vlastitim brakom i mnogo voli svog muža, kojeg doživljava kao nevjerovatno punog ljubavi. Kako je to moguće? Jednostavno. Ona je mudra žena, ona shvata da muškarci svoje osjećaje i strast pokazuju svojim djelima, radije nego lijepim riječima i prijatnim frazama.

“On mi možda ne može reći onoliko često koliko bih ja to htjela čuti – da me mnogo voli, ili kako sam prelijepa. Ali on može unaprijed pozvati vulkanizera, napustiti svoj posao usred radnog dana i odvući moj automobil vulkanizeru i promijeniti dotrajalu gumu, a da to uopšte nisam od njega ni tražila. Počela sam to cijeniti, jednako kao kada bi mi on, pred svim tim ljudima doviknuo: “Dušo volim te!”. Osjećam se kao kraljica. On to radi već mnogo godina. Jednostavno sam morala progledati i cijeniti te stvari onako kako treba.” Lako je izazivati muža kada on izjavi da on svoju ljubav pokazuje odlaskom na posao u rano jutro kako bi se materijalno pobrinuo za svoju porodicu. Naravno da bi on to sve uradio i da je samac, ali ipak ne sa toliko obaveze, namjere, požrtvovanosti i duboke strasti koju ima onda kada sve to radi za svoju ženu i njihovu djecu. Muškarci ne komuniciraju samo djelima i fizičkim dokazima, oni na isti taj način i primaju ljubavne poruke. Kada se žena ovije oko svog muža, uprkos umoru i naporima koje joj dan donosi, on prima jasnu i glasnu poruku da ga ona voli, želi, cijeni i da joj on pruža sigurnost, te da ga ona prihvata i uvažava. Njega je lako zbrinuti i hraniti. Prosto k’o pasulj! Kada žena želi nešto važno saopštiti svom mužu, najefikasniji je crno-bijeli pristup. To znači zaboraviti na suptilno nagovještavanje. Slušatelj Mark se žalio da „žene daju nagovještaje (išarete), umjesto da jednostavno kažu šta žele. Ako ja nešto želim, ja to i kažem. Žene nam trebaju olakšati, umjesto toga da jednostavno kažu: „Hoću ovo...““ Jedna je slušateljka napisala kako njen muž uvijek zaboravlja godišnjice i rođendane. Umjesto da bjesni i sveti se, on je shvatila da tu uopšte nije riječ o tome da on nju ne poštuje i da je zanemaruje, već da je tu samo riječ o tome da je on muško koje inače ne poklanja puno pažnje pojedinim detaljima, ali da je uvijek tu za nju, gledajući sve iz jedne šire perspektive.. sada počinje mjesecima unaprijed govoriti o njihovoj godišnjici, pošto je svjesna da kod muškaraca uglavnom nagovještaji i suptilnost ne pale, pa onda kaže nešto kao: „Hej, 24. juna će nam biti 25-godišnjica. Trebali bismo ići na krstarenje.“ To pali!


94

Tužno je to da previše žena upadne u zamku apsurdnog romantičnog razmišljanja tipa: „Ako me voli, znaće kako razmišljam, šta bih voljela, šta bi on trebao reći...“. U stvarnom životu trebamo imati mnogo više vlastite odgovornosti. Jedna slušateljka je napisala: „Toliko sam dugo čekala od svog muža da mi čita misli. Mislila sam kako prosto ne mogu vjerovati da me to pita, i da dosad još nije naučio šta ja volim. To je uključivalo sve – od moje omiljene boje - do poznavanja mojih erogenih zona. Mislila sam da ga mogu suptilno uputiti na indirektan način, a on će sigurno skontati. Ne, ne, ne! Naučila sam reći mu šta hoći i prestala sam igrati igre koje su nas oboje frustrirale.“ Muževa

nesposobnost čitanja ženinih misli, nesposobnost procjene njenih

raspoloženja i ispunjavanja svih njenih želja ne znači da on nju ne voli ili da je obični neosjetljivi tupan. Više je vjerovatno da to zapravo znači da je on jednostavno „samo“ obični muškarac. Postoji vrijeme kada „obični muškarci“ žele razgovarati, ali to ipak ne učine, i to uglavno jer se plaše to učiniti. Oni se uglavnom osjećaju kao da su „prokleti ako to urade, ali i ako to ne urade“. To znači ako oni ne kažu šta misle – osudiće ih, a ako kažu, onda ih osude jer „nisu rekli pravu stvar“. Slušatelj Lloyd mi je poslao jedno veselo pismo vezano za ovaj problem: „Žene konstantno govore kako nikada ne razgovaramo s njima ili ih nikada ne razumijemo, ali kada ih upitamo u čemu je problem, onda nam odgovaraju kako, ako mi zaista ne znamo u čemu je problem, onda nema smisla da nam išta i kažu. Ha!?!?! Žene konstantno i s pravom ističu da muškarci nisu osjetljivi prema emocijama poput njih, ali jednako tako to neprestano i potpuno zanemaruju. Ako žene zaista žele da ih muževi razumiju, moraće prihvatiti ono što instiktivno i same znaju, da nam moraju reći ono što trebamo znati. Žene trebaju reći svojim muževima šta one misle, osjećaju i šta ih interesuje u jednostavnim izjavnim rečenicama sa jednosložnim ili dvosložnim riječima. Npr. žena: „Dušo, bila sam danas kod frizera, sredila sam kosu. Da li ti se dopada?“ (Vjerujte mi na riječ, svi mi muškarci znamo dati na to pitanje pravi odgovor), a ne: „Dragi, da li si primijetio da je nešto drugačije?“ (Ha? Tada se razljute kada pitamo je li promijenila raspored namještaja i slično) ili kada žena kaže: „Želim večeras ići u kino“, a ne „Dušice, šta bi ti htio večeras raditi?“ a onda polude kada im odgovorimo da bismo samo htjeli ostati kod kuće i da planiramo gledati TV.“


95

Lloyd želi reći kako on želi da žene konačno „skuže“ da muškarci, oženjeni ili samci, ne dijele svoje misli i osjećanja s drugima tako spremno kao žene, a, iskreno govoreći, oni uglavnom ni ne uviđaju potrebu dosađivanja drugima svojim osjećanjima uopšte. Oni se jednostavno nose sa njima. Ako nešto treba obaviti, oni to i obave. Ako nešto treba reći, oni to i kažu. Oni uglavnom žive sa svojim mislima i prilagođavaju se. Ali muškarci imaju veliki problem sa otvaranjem prema vlastitim ženama, što često rezultira neugodnim posljedicama, a na šta ja često nailazim u privatnoj praksi kojom sam se bavila na terapijskim seansama. Žena bi gnjavila sirotog, bespomoćnog muža da on počne otkrivati svoja osjećanja, a onda bi ga napala svom snagom, optužujući ga da je potpuno u krivu (zar u vezi s osjećanjima išta može biti pogrešno?), da je potpuno bezosjećajan, glup, zao, itd. Ta scena je toliko česta da je sasvim opravdano postala stereotip. Dolazi do toga da bih ja u razgovoru sa njima rekla da je ženi stalo do osjećanja njenog muža samo onda kada ta njegova osjećanja ona ne procjenjuje ugrožavajućim na bilo koji način (kao npr. kada on „osjeća“ da ga ona ignoriše i provodi svo svoje vrijeme sa djecom ili u telefonskim razgovorima sa svojom majkom) ili kada im oni daju kompliment. Većina žena zapravo ne žele da se nose sa muževim osjećanjima, već samo žele znati da njihovi muževi gaje pozitivna osjećanja prema njima i da im je stalo do njih. Sva druga osjećanja obično istrijebe. Priznajte da je to istina. Mnoge žene zaglave u reagovanju tipa: „Moja osjećanja su na prvom mjestu“, a to je egocentričn pozicija kojoj se treba suprotstaviti i izboriti se ukoliko želite od svog muža dobiti makar malo samilosti. Glenova pritužba baš to i pokazuje: „Svaki autoritet u oblasti međuljudskih veza tvrdi da, ako imate problema sa svojim bračnim drugom, suočite se s njim. Razgovarajte i dajte mu do znanja kako se vi osjećate. Kada ja to pokušam, moja supruga tako reaguje da mi jasno da do znanja zašto se ne bih trebao tako osjećati. Ona će mi navesti sve moguće razloge zbog kojih griješim jer mislim da je ona dio tog problema. Nakon 35 godina braka – njoj nije jasno zbog čega se zatvaram u svoj kabinet i izbjegavam svaku bitniju diskusiju s njom, zašto s njom ne podijelim svoja osjećanja. Pa nisam idiot! Prosvjetni sam radnik u penziji, volim svoju ženu, podigli smo skupa troje djece i bio sam joj apsolutno vjeran. Život bi nam bio puno bolji da je ona znala slušati, uistinu saslušati, umjesto da istovremeno automatski razmišlja o svojoj odbrani dok joj ja još govorim.“


96

Kako je do bola tužno ovo pismo! Često niti jedan muškarac neće govoriti jer mu njegova žena ne dopušta reći joj ono što ona ne želi čuti. Onda se muškarci isključe. Zatim muževi isključe i svoja osjećanja. A onda isključe i vlastite žene. Dobila sam stotine pisama od muževa u kojima oni izražavaju neku vrstu boli poput Glena. Značajno je to što većina njih i dalje govore kako vole svoje žene i porodicu, kako su im i dalje vjerni i kako ih nisu napustili. Kao da govorimo o slijepoj odanosti zlostavljanog psića! I bilo da je muž samo „obično muško“, ili se stvarno povukao iz komunikacije sa vlastitom ženom, uvijek postoji Patton tehnika kojom postižemo da se muškarac „otvori“. Muškarac po imenu Robert, inače moj slušatelj je napisao: „Jako me frustrira kada moja žena insistira na na iskopavanju mog odgovora i mišljenja iz mene onda kada nisam spreman razgovarati ili ako ne znam kako izraziti mišljenje ili problem a da to ne postane sasvim lično. Mislim da većina muškaraca, a i ja sam, naravno, jedan od njih, trebaju vremena da verbalno procesiraju određene stvari. Ponekad trebamo početi krečiti zidove ili obavljati neki drugi fizički posao, kako bismo pronašli riječi da to izrazimo i odlučimo se da to oslobodimo iz sebe, kako ne bismo na tom mjestu „poginuli“. Samo bih želio da mi moja žena da vremena da neverbalno razmislim.“ Robertovo pismo izražava važnu stvar. Vjerujem da većina žena samo želi biti voljeno i voljeti, te pomoći svojim muževima, ali one ne računaju na mušku prirodu vlastitih muževa, pa često završe praveći štetu sa svojim dobrim namjerama. Žene imaju naviku nasmrt ispitivati svoje muževe o njihovim problemima, osjećanjima itd. Muškarci obično ne žele istražno ispitivanje, dovoljno ih je saslušati. Kako nije u muškoj prirodi da se „otvaraju“ kada je riječ o osjećanjima, kontraproduktivno je bombardovati ih pitanjima i konstantno vršiti pritisak. Vratimo se na pitanje „muške fizikalnosti“. Većina muževa samo želi da ih se sasluša, zagrli i pruži podrška. To znači da ne pretjerujemo u analiziranju ili, kako je slušatelj Garry napisao: „Ne propuštajte sve što muškarac izgovori kroz svoj superfilter, i onda nemojte da izbacujete ono za šta vjerujete da je on zapravo mislio. Vi muškarce nikada ne tumačite prema njihovim riječima; sve se mora profilterisati kako bi se otkrilo „pravo“ značenje onoga šta je muškarac rekao, a onda ga se optužuje da ju je povrijedio riječima koje zapravo on nikada nije ni izgovorio!“ Žene bi sve što muškarci govore trebale uzeti kao iskreno i istinito. Žene su sklone pretjeranom analiziranju, a muškarci uopšte nisu tako komplikovani. Žene trebaju dozvoliti svojim muževima predah i uvažavati to da „muški“ jednostavno imaju različite načine, i to bez procjene te različitosti kao neodgovarajuće.


97

Drugi slušatelj, Charlie, veoma jasno ističe ovaj problem: „Čini se da je nedostatak poštovanja prema različitom mišljenju i stavovima jedan sveopšti problem. Moje vlastito iskustvo je puno stavova nekih žena da sam, ukoliko razmišljam drugačije od njih – to je samo zbog toga što smo, kao muškarci – obični papci, glupani i jednostavno naopaki. Jako je teško ignorisati vrijeđanje i pogrde. Umoran sam od iznošenja svog mišljenja i osjećanja ukoliko procijenim da postoje i najmanje šanse da se ne podudaraju sa ženskom tačkom gledišta. Tužno je što kada muškarac nasjedne na određenu vstu manipulacije i pokušaje ublažavanja oštrih muških ivica koje njegova žena prezire, on je onda još manje privlači kad od njega stvori sladunjavog plačljivka. Sada slijede uobičajene pogreške koje većina žena čini u pokušaju komuniciranja sa svojim muževima. Sve su ih naveli moji muški slušatelji: ●

„Žene su jako dobre u davanju suptilnih nagovještaja kada nešto žele. Ako ne skontam šta želi, onda sam bezosjećajan, nebrižljiv ili zaboravan. Kada bi samo mogla nešto jednostavno zatražiti kao: „Hoćeš li, molim te, uraditi to i to za mene?“ – dobio bih jasnu ideju šta se zapravo od mene očekuje. Takođe, žene koje se zalažu za izrazitu osjetljivost prema osjećanjima su često osjetljive jedino prema svojim vlastitim osjećanjima i potrebama, ali ne i prema muževim.“

●

„Ne znam uočiti razliku u kom slučaju moja žena doista želi od mene savjet, a u kom slučaju treba jednostavno da se ispuše. Npr. kad mi kaže kako nije stigla pripremiti večeru, ponudim se da izvedem našu 16-mjesečnu kćerku van u šetnju. Onda se moja žena uznemiri jer je ja kao ne razumijem. Ako mi ona spomene kakav problem, ja tražim njegovo rješenje. Kako da znam kada trebam samo da je saslušam... bez večere?“

●

„Bio sam u braku 32 godine i onda sam se razveo. Muškarac treba znati šta to žena želi i treba još prije nego što ona u svojoj glavi poslaže slagalicu od svakakvih sitnica. Muškarac nije čitač misli; ne ljutite se, ali ponekad morate biti neosjetljivi, tupavi, nezgrapni, neotesani, grubi i sirovi. Žene trebaju komunicirati o ozbiljnim stvarima na poseban način tako da muž obrati naročitu pažnju i da ne smatra to tek običnim čavrljanjem. Uradite nešto drugačije, npr. držite nas za ruku i recite nam: moramo porazgovarati o nečem što mi je jako važno.“

●

„Muškarac ujutru ustane bez obaveza, neokaljan i ujutru razmišlja u stilu: - Hmmm, šta bih danas trebao uraditi? Mogu pregledati svoj ili ženin auto i mogao bih onda još nešto uraditi, pitam se šta one želi uraditi? Ako je zauzeta, možda da odem do ... (prijatelja) i vidim šta on radi...- Ovdje nema ni najmanje zloće.


98

Pa, kada dođe žena i kaže nešto poput: - Pa, šta ćeš danas diti, dragi? Na autu, pa onda cijeli dan u radnji? Pa, fino! Ja ću se već nečim pozabaviti! Znaš, više nikako ne provodimo vrijeme zajedno, bla, bla, bla...- Šta je ona zapravo pokušavala reći? Vjerovatno slijedeće: - Željela bih danas provesti vrijeme s tobom, čovjekom kojeg volim. Htjela bih biti s tobom, poželjela sam te.- Ali šta zapravo ona kaže i pruži muškarcu? Jedno –Već sam odlučila da si nepažljiv i da ne moram to trpiti!- Kako muškarac reaguje? – Uh, draga, još nisam ni kahvu popio. Što se žališ na nešto što uopšte još nisam ni uradio? Tjeraš me da se osjećam krivim za zločin koji nisam počinio i šta god želiš uraditi, ja se osjećam izmanipulisanim i vjerovatno ću ti zamjeriti.- Žene, budite direktne!“ ●

„Ako želite s mužem porazgovarati o nečemu, počnite od same teme. Nemojte na svoj način okolišati, direktno nam saopštite o čemu želite razgovarati, npr. o dječjoj disciplini, o troškovima ili nečemu čim niste zadovoljne. Nemojte nam davati samo nagovještaje koji su nam nejasni i teško nam ih je slijediti. Treba nas upozoriti i na to da li je u stvari riječ samo o neobaveznom čavrljanju ili pak o nečemu ozbiljnom. Npr. pogrešno je kad nam kažete: - Koliko te košta igranje golfa/fudbala vikendom? (pauza) – Nije li to puno za golf/fudbal? (Duga pauza u tišini)... – Zašto nikada ne razgovaraš o novcu? – Ispravno bi bilo ovako: Trebamo porazgovarati o pitanju novca. Brinem se da ga previše trošimo.“

●

„Muškarci ne čitaju misli. Mnogo sam se puta našao u situaciji kada sam nešto očito pogriješio, a pojma nisam imao kada i kako se to desilo. To znam samo na osnovu atmosfere u kući kada nešto nije u redu. Ona obično tada ne želi razgovarati sa mnom. A kada je upitam šta to nije u redu, u čemu sam pogriješio, onda ona kaže: Ništa! – Obično tada svojoj ženi kažem da ne mogu popraviti nešto što je problem, ako ne znam u čemu je uopšte taj problem, pa mi onda ona to treba reći. Sada nam je život mnogo bolji. Bilo je ohrabrujuće čitati mnoga pisma udatih žena koje su promijenile ugao gledanja

na mnoge stvari i počele ih gledati i iz muškog ugla. Slušateljka Mary je bila u braku 10 godina /sa 47 godina starosti) kada je počela sagledavati koliko je loše postupala prema svom mužu i vlastitom braku. Ona je došla do zaključka da njen muž ne snosi odgovornost da čita njene misli. Ona je nekako to očekivala od svog muža – da on automatski i magijski zna kako se ona osjeća i kakve su joj želje i potrebe.


99

Počela se stidjeti zbog svojih nekadašnjih očekivanja od njega da joj čita misli, kao i svojih neprijateljskih misli i riječi koje bi mu tada nagovorila. „Začuđujuće je kako bi me iznerviralo ako bi se korpa za veš sa njegovim čistim vešom i čarapama danima nalazila na dnu stepenica, jer sam očekivala od njega da zna da očekujem od njega da je skloni. Sad mu jednostavno kažem da je veš u korpi čist i zamolim ga da ga ponese sa sobom gore kad krene uz stepenice, a on to i uradi, bez ikakvih problema.“ Mislim da je Mary otkrila nešto jako važno kada je izrazila svoju svjesnost da zapravo njen muž nikada nije ni imao namjeru da je iznervira i da je veliki dio stvari zbog kojih se ljutila bio zapravo rezultat njenog tumačenja njegovih akcija ili stvari koje on nije obavio. „U pravu ste, dr. Laura, Njega i ishrana muževa je zaista jednostavan zadatak. Trebam prestati komplikovati stvari svojim tumačenjem i komentarima.“

Ako zaista vjerujemo da muž ima na umu ženinu dobrobit, te da on nema namjeru da je povrijedi ili da je razočara i ako smo sposobni vidjeti pozitivno među onim negativnim, onda ćemo posjedovati ključeve pozitivnih osjećanja žene prema njenom vlastitom mužu. Slušateljka Kelly je pisala o vlastitoj promjeni načina posmatranja i doživljavanja vlastitog muža u vezi s navedenim. Prisjetila se jedne svađe (iako se nije mogla sjetiti oko čega su se zapravo svađali!), nakon koje je odjurila u drugu sobu, sjela i kiptila od bijesa, misleći kako bi on, da je voli, izišao van i kupio joj cvijeće jer je on bio u krivu. Pušila se od bijesa svake minute koja je protekla a da joj on nije kupio cvijeće, čime joj je dokazao da je ne voli! A onda je shvatila da ih to ne vodi nikuda, kao i da joj je pobjeda bila važnija i od samog braka. Razmislila je o tome šta bi želio njen muž i otišla je do prodavnice da mu kupi čokoladno mlijeko i cvijeće. Kada se vratila kući, lijepo su porazgovarali o svemu što su cijenili jedno kod drugoga i shvatili su koliko su ta neslaganja zapravo bila nevažna. „Baš je tako jednostavno kao što i zvuči – ponašajte se prema svom mužu u skladu s tim zlatnim pravilom umjesto da kiptite zbog nečega što vi niste dobili i da sve pretvarate u ratnu strategiju (u kojoj vi tražite sve više a on se u odbrani povlači), pokušajte mu pružiti malo onoga što biste i sami željeli. Promatrajte život iz drugog ugla. Ne bi škodilo da istupite naprijed i kažete mu koliko uvažavate njegov naporan rad na poslu, kojim izdržava vašu porodicu, umjesto da mu se samo žalite kako je opet zakasnio na večeru. Takođe je važno ne voditi računa o rezultatu kao da je riječ o nekom takmičenju u poklanjanju iznenadnih poklona i davanju komplimenata.


100

Ako je vaš izabranik prije svega pristojan muškarac, dobićete natrag mnogo ljubavi koju mu i sami pružate, ako ste više koncentrisani na davanje, nego na gunđanje oko (ne)dobijanja. Vaš muž i vi ćete biti sretniji jer ćete ojačati svoj brak.“ Alexis je radila ono što i većina žena: raspravljala se, ljutila se, prigovarala mu, prijetila, svađala se i kažnjavala ga. Ništa nije upalilo. Jednog dana, kad joj je prekipilo, duboko je uzdahnula i iskreno je ljubazno upitala muža: - Znaš, dušo, kada te pitam da uradiš nešto po kući, da li previše tražim? Da li radiš onoliko koliko već možeš i više i bolje ne možeš i da li bih ja to trebala uraditi? – Odgovorio je: -ne, mogao bih i više raditi.- Alexis je onda rekla: - Dobro – „Ovo je lako moglo prerasti u nešto krupno, ali sam jednostavno pomislila da smo već toliko dosad oko toga raspravljali i da tim ništa nismo postigli. Mi žene trebamo biti mudre. Trebamo se pobrinuti da nam se muževi osjećaju voljenim onako kako i same želimo da se osjećamo voljenim. Moj muž se prije žalio da sam dobro pamtila sve što je on pogrešno uradio, kao i ono što nije uradio. Pa i muškarci imaju osjećanja!“ I tako se Alexisin muž prestao truditi da joj udovolji. Ona je ubrzo promijenila taktiku i počela mu prilaziti na pozitivan način, u stilu – Jako sam sretna kad se sam sjetiš da izbaciš smeće. Mnogo ti hvala! – Žena se može čuditi jer mu ona treba zahvaliti za nešto što bi on svakako trebao uraditi jer, naposlijetku, to je i njegova kuća, a žene nisu roblje... i eto ih, odmah nadolaze sve te negativne misli i osjećanja kako bi vam pokvarili dan. Ali činjenica je da SVI zaslužujemo i trebamo pažnju i uvažavanje za sve što radimo, bilo da je to naša dužnost ili ne (pa zašto onda dajemo vojnicima i ostalim herojima medalje?). I kao što Alexis reče: „Što se pozitivnije ponašam i što više cijenim ono što on uradi, on je spremniji da to i uradi. Ljudi će bolje uraditi ono zbog čega ih pohvalite. Kada mu pristupim na taj način, on više nije defanzivan, prestaje se braniti i pružati otpor.“ Još nešto, njen muž sada svoju večernju molitvu započinje sa: „Gospode, hvala Ti na mojoj ženi“. Naposlijetku, možemo stvoriti zaključak uz Ronovu listu za žene koje se žele dobro i ispravno brinuti o svojim muževima i njegovati ih, kao i svoj brak. Napisao je da većina žena ne shvata kako im je lako postići baš ono što one žele od muškaraca. Evo šta je naglasio: ●

„Muškarce impresioniraju iskrenost, a ne manipulacija, prigovaranje, vikanje, iznuđivanje, plać ili emocionalna ucjena“

●

„Ako ono što žena traži postane prekomplikovano za nas muškarce, mi smo skloni da to ili zaboravimo, ili da nas to prestane zanimati. Tako da, ako žene mogu napraviti iskrene kratke izjave svojih želja, mi obično volimo da ih ispunimo.“


101

●

„Volimo biti sposobni da stručno rješavamo probleme osoba koje volimo. Ako nas tretirate kao stručnjake, mi to brzo i postajemo, vjerovatno zbog zadovoljavanja vlastitog Ega.“

●

„Šta god od nas tražile, ali na ljubazan način, pobrinućemo se da nas brzo i lako dovedete u red kako bismo vam uradili ono što od nas tražite. Ako postoji dovoljna prava nagrada (cijenjenje, privrženost, odobravanje, divljenje, osjećajna vezanost), mi ćemo sve uraditi za onog ko nam pruža tu nagradu, gotovo odano poput psa.“

●

„Kada tražite od nas da nešto uradimo, imajte na umu da se mogu javiti i neke prepreke: hitne situacije i prijetnje mogu kao prepreke postati uticajni faktori. Ako nas ponovo podsjetite ljubaznim tonom na vaš prvobitni zahtjev, vratićemo se na pravi kolosjek ka ispunjenju istog. Slušatalj Gary je sve to sažeo u slijedećih par rečenica: „Pravilna njega i ishrana

muževa? Budite dostojni njegovog poštovanja; volite ga kao da vas nikada nisu povrijedili i dopustite mu da vam uzvrati uslugu.“ To je to – što je potrebno većini komunikacije.


102

6. Poglavlje: „ A ŠTA JE TO SEKS!?“ „Smatram da žene svoja tijela koriste kao alat kojim kontrolišu muškarce. Jednom kada se udaju, prelaze na neke druge alatke. Čini mi se da pritom idu naopako, u rikverc. Djevojke bi trebale biti skromnije i stidljivije, a žene bi to trebale manje biti prema vlastitim muževima. Umjesto toga, djevojke nam pokazuju svoje bokove, guzu i grudi, a naše supruge se oblače poput Eskima. Više sam se nagledao otkrivene kože, da ne kažem golotinje - za vrijeme zabavljanja, kao samac, nego sada, kao oženjen čovjek, a bio sam nevin kada sam se oženio!“

BOB

„Moja divna žena je to najbolje objasnila. Ona kaže kako je mužu seks isto što i ženi razgovor. Kada žena svome mužu uskrati seks danima, pa nekad čak i sedmicama, to je jednako kao kada on odbija s njom razgovarati danima, ponekad čak i sedmicama. Žene, razmišljajte o tome na ovaj način i shvatite kakav loš i poguban uticaj ima prisilna i forsirana seksualna apstinencija na dobrog čovjeka koji je odlučio da ipak ostane vjeran.“

HERB

„Trebamo više seksa. Bilo bi ga lijepo imati jednom dnevno“

STEVE

Kada bih ja lično pravila spisak pravila Pravilne njege i ishrane muževa, prvo bi pravilo bilo da budete ... „djevojke“. Zvuči jednostavno, zar ne? Očito, supruge jesu ženskog spola; žene, djevojke takođe. Pa, o čemu je zapravo riječ i šta to treba „raditi“ kako bi se bilo „djevojka“? Mnogo toga. Nakon vjenčanja, a definitivno nakon dobijanja djece, previše udatih žena se pretplati na takozvani „Strašilo – izgled“, kojeg nazivam sindromom neugledno odjevene žene. Simptomi ovakvog izgleda uključuju nošenje frotirnih i pamučnih pidžama i čarapa, ili trenerki u kombinacijama sa sportskim šlampavim majicama pri odlasku u krevet na spavanje, umjesto u nešto ženstveno i čipkasto; s neobrijanim nogama i zaraslim noktima; sa zapuštenom masnom i često nepočešljanom kosom, o frizuri da i ne govorim; skidajući dnevnu šminku baš pred mužev povratak kući s posla, umjesto da je poprave da su njemu ljepši; obavljajući nuždu dok je on još u kupatilu; čak i ne pokušavajući lijepo mirisati (parfem, dezodorans) i nikada se ne oblačiti atraktivno i seksi pred vlastitim mužem.


103

Kada mi se u program na mojoj radio-emisiji jave žene koje govore kako su nesretne u svojim brakovima, a zapravo ništa konkretno nije krenulo loše, pitam ih jesu li se i one pretplatile na ovaj Strašilo – izgled. Odgovor je gotovo uvijek potvrdan. Kada im predložim očigledan lijek koji im može pomoći, suočavam se sa ljutitim, bijesnim, iznerviranim i odbojnim ženama! Zabrinjujuće je to da su žene objeručke prihvatile vlastitu ideju da su, kada se jednom već udaju, automatski pretplaćene da budu voljene, obožavane, zaštićene, obasipane poklonima, romantikom, da ih se sluša i da im se sve priskrbi i to bez pogovora, a da se istovremeno od njih to isto uopšte ne zahtijeva, a naročito da se od njih ne očekuje ulaganje bilo kakvog truda u stvaranje jednog emocionalnog i psihološkog okruženja za koje je vjerovatnije da će im ispuniti sve njihove prohtjeve. Slušateljka Sam je napisala: „“Žene vole kukati a žele i dalje izgledati šlampavo i neuredno. Teško je biti romantičan prema bezobličnoj vreći i pritom biti iskren. Priznajem da sam i ja bila pala u ovu zamku i zapustila se, ali sam sebi iskopala put na površinu i izašla iz te rupčage. Sada ulažem dodatni napor u tuširanje, friziranje i šminkanje prije no što se moj dragi vrati kući s posla i, naravno, to mi se itekako dobro isplatilo!“ Kako bi dokazale suprotno, žene će izvlačiti jer: „On (ni)je .... (kritikuju njega zbog nečega).“ „Pa...“, A ja ću im reći: „To je možda tako kako kažete, ali vi ste ta koja me zove, nesretna i vi ste ta koja može donijeti odluku da popravi situaciju.“ Podsjetim ih na to da su „muškarci jednostavniji“ i da one, udate žene zapravo imaju istinsku moć da promijene situaciju i stanje u vlastitoj vezi jer, kao što rekoh ranije, muškarci lakše opraštaju i lakše im je popraviti vlastito ponašanje ukoliko im žene to lijepim uzvrate. Muškarca ženi privuče njena ženstvenost, koja nije samo u njenom izgledu, već i u njenom ponašanju i manirima. Najbolji dar kojeg udate žene mogu pružiti svojim muževima su njihov ženstven izgled i pojava, te sladunjavo i udvaračko ponašanje prema njima. Ovim darom saoštavaju muževima da ih doživljavaju kao muškarce, a ne samo kao Gospodina „Popravi mi to!“, odnosno kao nekog ko će ih izdržavati ili im dati svoju spermu. I ako žena čezne za romantikom, ako se njemu ženstveno predstavi, prije će dobiti tu romantiku, nego ona koja mu se predstavlja samo kao majka njegove djece, ili čistačica ili mu se pretstavlja samo bilo kojom drugom funkcijom kojom ona doprinosi.


104

Slušateljka Kelly je pisala kako se sjeća koliko je truda ulagala u vlastitu ženstvenost dok se zabavljala sa svojim mužem. Radovala se romantičnoj večeri koju bi mu pripremala i kupovini seksi odjeće u kojoj bi pred njim paradirala. Voljela je način na koji ju je on želio i voljela je kako se osjećala kada je ona željela njega. Nakon vjenčanja, trebalo je plaćati račune, voditi dvije karijere, brigu o domaćinstvu i odgojiti djecu koju su dobili. Nakon što se rodilo drugo dijete, odustala je od vlastite karijere kako bi se brinula za domaćinstvo i djecu. Dan bi provela u čišćenju, pranju veša, odlasku u samoposlugu, pekaru, zelenaru, u igri s djecom i kontrolisanju čekovne knjižice u rastezanju prihoda do slijedeće njegove plate. Kad bi se njen suprug vratio kući, odmah je od njega htjela nekoliko stvari koje je on trebao tog momenta obaviti! Naravno da ništa od ovog nema nikakve veze sa romantikom, intimnošću ili bilo kakvim ljubavnim aktivnostima. Otkrila je kako je sve više postajala neprijateljski raspoložena, gunđava i ogorčena, sa sve jačim osjećanjem da ju je život prevario. Kad bi se njen suprug vratio kući, prestala ga je sačekivati na vratima zagrljajem i poljupcem, prestala mu je pokazivati svoju naklonost, prestala je voditi ljubav s njim, pa čak mu više nije davala ni poljubac za laku noć. U osnovi, ona je svog muža okrivljavala za svoje neraspoloženje i osjećaj da nije sretna, insistirajući da je do njega da se promijeni kako bi joj udovoljio i kako bi je njegovao i da shvati kako joj je život težak. Nema nikakve veze kakav i koliko je težak bio njegov dan, koji bi se samo još dodatno otežao ženinim nezadovoljstvom i ljutnjom. Tek kada je jedna njena rodica upitala Kelly za savjet o braku, Kelly je shvatila da se ona sama uopšte nije pridržavala onog što je savjetovala drugima da čine. Shvatila je i priznala samoj sebi kako je koristila svog muža kao žrtveno janje, on je jadan trebao ispaštati tuđe grijehe i na njemu su se lomila kola zbog njenih vlastitih emocionalnih bitaka, i priznala je sebi kako je bila toliko zaokupljena okrivljavanjem njega jer je ona osjećala kako joj on ne pruža jednako koliko i ona njemu. „Na putu sam da to ispravim. Na početku sam počela uviđati koliko sam sretna što sam uopšte imala mogućnost napustiti posao, ostati kod kuće i odgajati svoje sinove. Da moj suprug nije naporno radio i zarađivao, to bi bio luksuz koji ne bismo mogli sebi priuštiti. Još uvijek sam uzbuđena kada mogu učiniti nešto da ga usrećim jer to i mene čini sretnom. Ja dajem, on daje. Ja dajem još više, on takođe. Shvatila sam da nije sve u tome šta ja ne dobijam, već u tome šta ja dajem, i u tome je razlika.“


105

U Kellinom pismu postoje dvije bitne stvari: cijenjenje onog što neko ima i shvatanje da samo davanjem možemo i dobiti. I potrebno je naglasiti da je najvažnija stvar koju žena mora dati svome mužu upravo ona sama; i zato se ona mora njegovati (i tijelo i dušu) i takva se njegovana pružiti njemu. To što žena čisti kuću i vodi djecu po cijelom gradu, ili što dobije parnicu u jakom slučaju na sudu jeste divno, ali ne predstavlja davanje sebe vlastitom mužu. Dok ispunjavanje obaveza i odgovornosti oko brige za kuću i porodicu jeste osnovni i suštinski dio davanja u braku, za obavljanje tog istog možete platiti i druge ljude. Prava suština davanja je više intimna, osjetljiva i ranjiva, više je sklona bliskosti i osobna je. Kako je vjernost osnovni dio povjerenja i obaveze, ne bismo trebali nikoga unajmiti i platiti da se pobrine za taj dio braka, u kojeg spadaju nježnost, ljubav, senzualnost i erotika! Romantičnost sa životnim partnerom treba biti uzajamna, kao dvosmjerna ulica, ali svom snagom se pokušavam prisjetiti ijednog filma, knjige, predstave ili razgovora na radiju u kojem sam čula da muškarac svoju ženu opisuje kao romantičnu. Ne sjećam se niti jednog jedinog slučaja. Da li je riječ o tome da muškarcima ne treba romantika? Ne, ne vjerujte u to. Je li riječ o tome da muškarci romantiku drugačije definišu? Vjerovatno. Je li riječ o tome da se muškarcima ne pruža mnogo romantike? Definitivno jest. Ali vratimo se najprije na razlike u definisanju romantike u muškom umu kada se to odnosi na njihove postupke ili postupke njihovih žena. Kada muškarci razmišljaju o romantici, oni misle na ono što žene vole: lijepe sladunjave riječi, cvijeće, parfeme, večere u restoranima i poklone. Kada muškarci razmišljaju o tome kako bi žene bile romantične prema njima, oni pritom manje misle na ono da ona izađe i kupi mu nešto posebno ili uradi nešto posebno za njega; oni više misle na to na koji način se ona pokaže pred njim kao žena i kako osnažuje njegov Ego, ponašajući se prema njemu kao prema poželjnom i sposobnom muškarcu. Riječ je o tome na koji način ona pristupa njemu i čini da se on osjeća kao pravi muškarac i njen junak. Kako bi žena to i uradila, mora se podesiti prema njemu. Za mnoge žene to zapravo znači odbaciti silnu povrijeđenost i sitničavost, ogorčenost, kajanje, razočarenja i pretjerano reagovanje na svakodnevne iritirajuće sitnice. Dok je to često jako težak zadatak, na duge staze donosi veliku nagradu i sigurno da se isplati. Može se činiti kako ja sugeriram da su muškarci apsolutno površni, i kako samo traže od svojih supruga da izgledaju kao djevojke sa Playboyevih duplerica i dok je to popularna predrasuda, moje istraživanje u pripremi za ovu knjigu pokazalo je drugačije.


106

Muškarci ne žele apsolutno savršenstvo od svojih žena (iako kada takva jedna prošeta pored njega sigurno privlači pažnju svakog muškarca); oni žele trud koji žene ulažu kako bi zadovoljile svog muškarca, i izgleda da to ima najviše uticaja. To nije površan koncept. To znači da muškarci cijene to što njihove žene brinu o njihovoj muškoj prirodi, a njihov odgovor na vizuelni podražaj je najdramatičniji. Jedan je suprug napisao: „Gotovo nijedan muškarac s kojim sam ikada razgovarao nije zaluđen i zanesen velikim grudima (iako to žene jesu). Njih ne privlače užasno mršavi modeli koje prikazuju u ženskim časopisima. Oni vole normalne, prirodno oblikovane žene, sličnije jednoj Jennifer Lopez ili Marylin Monroe. Oni vole žene koje su prirodno atraktivne, ili kako oni kažu: prirodne ljepotice. Muškarci općenito ne vole previše šminke. Ono što zabrinjava većinu muškaraca je to što im se žene zapuštaju, dobivajući mnogo na težini, odnosno znatno se udebljavši. Muškarcima su tijela njihovih žena i dalje privlačna, čak i kada se malkice udebljaju. Muškarci imaju urođenu istinsku potrebu da uživaju u promatranju tijela svoje žene i to ih emocionalno zadovoljava. I muškarci i žene su odgovorni da, s razlogom održavaju svoj izgled na nivou.“ Otvoreno govoreći, muškarci vole gledati gola tijela svojih žena, gledati ih kako se svlače, i njihove žene bi im to trebale i pružati. Muškarcima treba vizuelno uzbuđenje i oni bi to trebali dobiti od svojih žena, a ne da tu potrebu zadovoljavajući gledanjem u časopise i filmove „samo za odrasle“, ili posjetom porno stranica na internetu. Muškarci koji su mi pisali svoje komentare na ovu temu su se začuđujuće slagali. Oni u svojoj glavi uopšte ne procjenjuju niti ocjenjuju savršenost tijela vlastitih žena. Većina muškaraca su opisivali svoju želju da im se žene oblače (i svlače) i ponašaju koketno (zavodljivo). Zavodljivim ponašanjem i pružanjem vizuelnog užitka žene pružaju dobrobit svojim muškarcima i vezuju ih uz sebe. Slušatelj Ralph je izrazio svoju frustriranost zbog toga što njegova žena jednostavno ne vodi računa o ovakvim njegovim potrebama: „Prva stvar koju moja žena ne radi je ta da se brine o samoj sebi. Nakon onog „Da“ na vjenčanju, njena pažnja se preusmjerila na neke druge stvari. U Vašoj radio emisiji, kada Vam se jave slušatelji koji su sada manje zainteresovani za vlastite veze, Vi ih savjetujete da se vrate na ono što ih je nekada privuklo tom partneru. Za muškarce to je značilo da su bili romantični, donosili cvijeće, izvodili je na lijepa mjesta itd. Za žene je to značilo da se dotjeruju, lijepo obuku i da budu slatkice. Muškarci imaju prirodnu i jaku želju da budu sa ženom koja dovoljno vodi računa o sebi, kako bi svom partneru izgledala dovoljno dobro.“


107

Čitajući sva ta pisma koja su mi poslali muškarci, pogodila me njihova dubina i osjećajnost, kao i osjetljivost na temu ženskog izgleda. To nije neka bezlična, životinjska reakcija (kao što je to prema ženama koje muškarci ne poznaju lično), to je duboka i osobna reakcija. Ženina udobnost u vlastitom tijelu i cijenjenje vlastitog tijela i ženstvenosti, kao i njena spremnost da to podijeli sa svojim mužem, zapravo hrane njegov osjećaj dobrobiti i da je voljen kao muž i cijenjen kao muškarac. Slušateljka Shahina nam je napisala svoju priču o razvodu nakon deset godina braka. Muž ju je napustio, žaleći se kako su tako malo vremena provodili zajedno (jer je ona bila previše sa svojom mamicom i svojim taticom) i jer mu više nije bila privlačna. Čini se da se jako udebljala previše jedući, a premalo vježbajući. Kladim se da je reakcija većine žena nakon čitanja ovoga da podignu bojna koplja i proglase muža plitkim i površnim. Istinu govoreći, njihova neprijateljska reakcija sama za sebe govori i pokazuje koliko su plitko one egocentrične. Poguban uticaj kojeg imaju starenje, bolesti, trudnoće itd. su jednostavna životna činjenica. Nesposobnost prihvatanja ove činjenice odaje nezrelost ili čak nešto još gore. Ipak, istovremeno bračni partneri bi sa užasom i zaprepaštenjem trebali dočekati nespremnost prihvatanja odgovornosti partnera za održavanje vlastite ili partnerove, ili bilo čije fizičke ili emocionalne dobrobiti, jer to predstavlja napad na bračne obaveze i obećanja, kao i na omalovažavanje jedinstvenih osjećanja i potreba jednog bračnog druga, što predstavlja sebičnu uvredu. Shahina u svom pismu nastavlja: „Pokušavala bih mu reći kako ću biti na dijeti, te vježbati kako bih smršala i postala atraktivnija. Mislila sam kako ću uraditi to za njega kako bih mu bila privlačnija. Duboko u sebi sam znala kako ja nisam željela uraditi to jer sam željela da me on voli i prihvati me onakvu kakva sam.“ Za mene nije neuobičajeno čuti od žena o ovakvim njihovim osjećajima, kada izražavaju neprijateljstvo prema muževima koji bi voljeli da se malo srede, dotjeraju i poprave. One se ponašaju kao da su njihovi muževi sebična, površna, seksom opsjednuta stvorenja, bezosjećajni barbari, itd. Što uopšte nije slučaj. Gledište u stilu „Ako me voli, ne bi pravio frku oko takvih stvari“ je jednostavno neodgovorno i destruktivno. Kao što sam već rekla u svom poglavlju o komunikaciji, komuniciranje riječima je samo jedan način komuniciranja. Jedan bračni partner može takođe mnogo da kaže drugom - svojom spremnošću ispunjavanja partnerovih želja. Muškarci imaju emocionalnu potrebu da vide kako su poželjni svojim ženama i kako se one brinu o njima i pokazuju im svoju naklonost i ljubav.


108

Prirodan produžetak ovakvog pozitivnog stava u ponašanja predstavlja seksualna intimnost. Slušatelj Phill nas na predivan način uvodi u ovaj problem: „Bog je stvorio muškarce onakvim kakvi jesu; muškarci imaju hormone i nagonske potrebe. Mislim kako previše žena misli kako su muškarci pretjerano spolni, ali na ovom području nisu se muškarci sami takvim napravili. Po muškarcima, da biste bili sretni, ne morate imati super seksualnog partnera. Vođenje ljubavi sa vlastitom ženom, čak i urijetko, održava muškarca zdravim i drži ga kod kuće. Ali kod odsustva seksa, potreba za seksom i nedostatak seksa postaje stalnim stanjem muškarčevog uma. To sili čovjeka da se okrene na drugu stranu. Vjerujem kako se većina muškaraca ne bi zadovoljavala fast-fud hamburgerima kada bi kod kuće imali rebarca, ali kada su gladni, naći će način da zadovolje svoju glad. Mislim kako većina muževa ne želi napuštati svoje žene, ali su dovedeni do toga nedostatkom fizičke ljubavi, samilosti i uvažavanja na polju seksualnosti.“ Muška seksualnost je još jedna tema koja izaziva neprijateljski stav kod mnogih žena. Veliki dio tog neprijateljstva je rezultat odbrambenog reagovanja nakon shvatanja da one, žene, ne stavljaju potrebe svojih muževa na vlastitu „trebalo bi“ listu. Slušateljka Kim je to vrlo brzo ispravila kad joj je muž prišao i pitao je da li bi je njihov razvod konačno usrećio. Bila je šokirana! Nije shvatila šta je on pod tim mislio jer se ona osjećala izuzetno sretnom i zadovoljnom vlastitim životom, brakom i djecom koju je dobila s njim. Odmah je posumnjala da on ima ljubavnicu, ali to nije bio slučaj. Istina je bila kako je on mislio da se ona seksualno zadovoljavala negdje s nekim drugim jer ga je zapravo svo vrijeme odbijala u vezi seksa. Zatim joj je rekao kako je voli i želi da ona bude istinski sretna i kako mu je žao što nije uspio da je usreći. I, kako Kim piše: „Istina je bila da sam svaki put imala nekakav izgovor kada bi on poželio da budemo intimni. Rekla bih kako sam umorna, ili kako on svoju naklonost pokazuje samo u krevetu, ili da mi jednostavno nije do toga.“ Zatim joj je muž priznao kako je zagledao porno slike na Internetu. Kim je najprije sa gađenjem reagovala na to i bila je jako povrijeđena, a zatim i ponižena kada joj je on objasnio kako mu je to što je ona imala osjećaj praznine i krivice dok je on to radio, ipak bilo lakše podnijeti, nego doći joj u krevet i opet biti odbijen. Rekao joj je kako je htio i želio samo nju, ali kako mu se ona ne podaje. Rekao joj je i kako je bio frustriran zbog jačine svoje potrebe i žudnje za njom, i kako je želio biti kastriran poput psića, da mu se umanje njegove patnje.


109

Naznačio je da je biti odbijen uvijek loše, ali da biti odbijen onda kada si najranjiviji – gol golcat, strašno je pogubno. Kim piše: „Rastužio me i spustio na zemlju moj nedostatak nesebičnosti. Da, svaki dan nešto pružam svojoj djeci, kući, prijateljima, čak i sebi, na mnogo raznih načina, ali nisam pružala na pravi način najvažnijoj osobi u svom životu: osobi koja mi je upotpunjavala život i sreću, osobi koja bi trebala biti moj najbolji prijatelj – svom mužu. Moja istina je slijedeća: prije no što sam se udala, koristila sam seks kako bih postigla ono što sam htjela. Sada imam to što sam uvijek željela (i više no što zaslužujem) i na seks sam gledala kao na beskorisnu stvar. Uzimala sam ga zdravo za gotovo i odgurnula sam od sebe njegove emocionalne i psihološke potrebe.“

„Odgurnula sam od sebe njegove emocionalne i psihološke potrebe“ – to je moćno priznanje! Otada je Kim promijenila svoje prioritete. Ona sada obraća pažnju na svog muža kao na muškarca. Piše kako on nevjerovatno dobro izgleda, kako je u dobroj kondiciji i kako je divan otac. Otkad je počela da ga posmatra drugim očima, porasla je njena ljubav prema njemu, kao i osjećaj seksualnosti, koji joj je tako dugo nedostajao. Kaže kako sada djecu šalje na spavanje u osam sati, umjesto u devet, kako isključi sve elektronske naprave (TV, radio, telefone, mobitele, kompjuter, video i DVD plejer itd) i onda se, kako ona kaže „kuća trese!“. Ipak, zapanjujuće je kako društvo, inače naklonjeno ženama, sklono ocrnjavanju muških seksualnih potreba i interesa, svodeći ih tek na rasplodnu životinju bez kakvog dubljeg smisla postojanja. Nakon čitanja svih pisama koje sam dobila od muškaraca u vezi Pravilne njege i ishrane muževa, ipak je očigledno kako ni na koji način ne trebamo zadržati takvo gledište.


110

Većina muškaraca zapravo ističe u svojim pismima kako njihova želja za seksom nije samo vezana za „opuštanje“ (iako je to jaka potreba i kod muškaraca i kod žena). Kao što slušatelj Chris piše: „Nije mi jasno zašto žene ne razumiju kako je mužu na prvom mjestu potreba vezanih za njegovu ženu upravo seks. To nije samo akt uzbuđenja i zadovoljstva, već i prihvatanja od strane žene, dakle čin žene kojim ona prihvata vlastitog muža. Tokom odnosa se stvara jedinstvo koje veže muža i njegovu ženu, i on se zauzvrat počinje emocionalno podavati njoj. Kada ta potreba nije zadovoljena, muškarac počinje svoju ženu promatrati samo kao sustanarku, odnosno cimerku koja ne plaća svoj dio stanarine, ali i mu dalje zakera što nije spustio zahodsku dasku.“ Drugi slušatelj, Ron, sebe opisuje kao romantičnog, osjećajnog i korisnog muža koji misli kako bi žene trebale biti više otvorene ka diskutovanju u vezi seksa, nego da odmah otpišu sve muškarce, kao da su oni tek mužjaci u potrazi za ženkom. „Dosta mi je više činjenice da žene odbijaju svoje muževe koji ih žele i kojima treba njihova naklonost. Zar ne bi zaljubljeni ljudi trebali htjeti ljubiti se, grliti se i voditi ljubav? Meni to ima smisla.“ Ron je istakao kako seks i naklonost prestavljaju zdrave načine za parove da se zbliže, povežu i da ih partneri trebaju spremno pružati u jednoj dobroj vezi. On smatra da, kada bi žene o seksu i naklonosti razmišljale kao o dijelu braka, jednako važnom poput bilo kojeg drugog, onda bi bilo manje razvoda jer bi bilo više vezivanja i uzajamnog zadovoljstva.

Jessica je pisala o ovoj temi s jednog kritičkog ženskog gledišta: „Spremne ste brisati kakicu sa debelih bebinih guza, čistiti autopresvlake i sjedišta od njihove bljuvotine, brisati njihove slinave nosiće i pljuvačku koju posvuda ostavljaju kada im rastu zubići... pa onda mislim kako možete biti spremne i da imate seks sa svojim mužem!“


111

Jessica se, kao domaćica i majka nalazila u mnogo grupa koje su o seksu razgovarale u antimuškom raspoloženju. Pisala je kako je većina žena jednostavno umorna i kako svoje muževe posmatraju kao sebičnjake koji bi da od njih „dobiju“. Ona ih je podsjećala na to kako su one te koje prenose svoje negativne poruke vlastitim muževima, i da, kada su već spremne ustajati po nekoliko puta noću radi djece, dižu nepotrebnu galamu oko toga da potroše nekoliko minuta u brizi za vlastite muževe. „Mislim da postoji nekakav mit po kojem muškarci samo moraju ejakulirati, odnosno da moraju svršavati. Upitala sam svog muža da li će mu biti dovoljno da samo ležim i da ga pustim da obavi svoju potrebu. To mu je bilo odvratno! On je želio da ima odnos SA MNOM, a ne da me samo povali. Želio je da i ja u našem intimnom odnosu učestvujem zajedno s njim. To nije pitanje tek njegovog fizičkog zadovoljenja. Takođe sam ga upitala kako se osjeća nakon što imamo seks, da li se osjeća fizički olakšanim, ili bližim meni, ili sretnim i zadovoljnim našom porodicom, ili tek totalno opušten od stresa? Odgovorio mi je da se osjeća dobro u vezi svoje porodice i naše veze.“ Pitam se koliko se žena usudilo postaviti mužu to pitanje i uvažiti odgovor?

Pored očiglednog fizičkog zadovoljstva koje imaju, muškarci žele seks kako bi se emocionalno zbližili sa svojim ženama. Tako da bi možda još više žena trebalo reći da sve što njihov muž želi je da se zbliže, odnosno da se osjećaju bliskim svojoj ženi, umjesto da kažu kako muž od njih samo treba seks. Tada bi bilo mnogo teže odbiti muža i zanemariti njegovu mušku seksualnost. Seks je način na koji muškarci saopštavaju svoja osjećanja svojim ženama, kao i način na koji svojim ženama saopštavaju o osjećanjima koja gaje prema njima. Kada su žene neprijateljski raspoložene i odbijaju seksualnu intimnost i fizičko pokazivanje naklonosti i osjećanja, muškarci počinju vjerovati kako su žene prestale da se za njih interesuju na dubljem, osobnom nivou. Do kog stepena će muškarac tolerisati osjećaj usamljenosti i kastracije prije nego što se isključi i odvoji od svoje žene?


112

Slušatelj Ron piše: „Vjerujem kako većina žena koje se osjećaju sigurnim u svojim brakovima misle da, samo zato što ih njihovi muževi vole - one više ne moraju voditi računa o seksualnom dijelu svog braka, kao što su to radile na početku. Većina muškaraca žele ženu koja još uvijek želi svog muža, a to se postiže seksualnim iskustvom i doprinosi osjećaju bliskosti. S muške tačke gledišta, ako se to ne desi, trpiće dobrobit njega kao muškarca, kao i njegovo raspoloženje i komunikacija.“ Drugi slušatelj, Don, piše kako čovjek, kao muškarac, traga za intimnošću sa vlastitom ženom kao sredstvom, odnosno načinom na koji izražava svoju ljubav, kao i želju da zanemari sve sitne razlike koje iskrsnu. Veoma je bolno biti odbijen, i veoma je štetno po vezu, jer tako žene otklanjaju mogućnost doživljavanja dubinske povezanosti i bliskosti, kako fizičke, tako i emocionalne, a muževi gube sva pozitivna i brižna osjećanja prema vlastitim ženama. A žene, opet očekuju da muževi ignorišu svoje zanemarene potrebe i povrijeđena osjećanja i da oni za njih i pored toga urade štogod one požele... u protivnom... Mike je poslao pismo koje je jedno od najdirljivijih koje sam primila. Počeo je slijedećim: „Dr. Laura, vi otvoreno podržavate muževe. A to je u suprotnosti sa popularnim lupanjem po muškarcima koje obično moram da trpim. Zbog toga ću podijeliti s Vama i vašim čitateljima moje misli vezane za ovo pitanje.“ Mike nastavlja dalje opisujući sebe kao četrdesetpetogodišnjeg čovjeka sa troje odrasle djece. U drugom je braku sa ženom koja već ima svoje dvoje odrasle djece. On dalje govori o njezi i ishrani koja je njemu potrebna kako bi se „osjećao kao muškarac“. Mike sebe vidi u ulozi skrbnika i zaštitnika svoje porodice i spreman je naporno raditi koliko god to ovi zadaci od njega zahtijevaju. Kaže kako cijenjenje koje njemu treba može doći u obliku poljupca na vratima, ili držanjem za ruku ili zagrljajem voljene žene. „Kada imam utisak da se moja žena osjeća sigurnom u mom zagrljaju, onda sam svjestan da sam dobro obavio svoj posao. Još jedan dio ove bliskosti predstavlja osjećaj i utisak da si nekom poželjan.“ Nažalost, on nas dalje obavještava kako naklonost i fizička intimnost odlaze iz veze a on ne zna zbog čega. On posegne za njom, ali zauzvrat dobija samo hladnokrvno odbijanje.


113

„Kada se najviše osjećam odbačenim, zapitam se zbog čega sam ovdje i kome je stalo do mene. Po meni, ja još uvijek obavljam svoj posao skrbnika i zaštitnika, ali ne dobijam ništa zauzvrat. Kada prođu mjeseci bez seksa i naklonosti, ja zapravo dobijam poruku da sam nepoželjan i bezvrijedan. Da me se cijeni, bio bih voljen. Njega i ishrana je ono što meni treba kako bih se osjećao zdravim i sretnim.“ Dobijam toliko mnogo pisama poput ovog Mikeovog, i duša me boli kada čitam o dubini bola kojeg muškarci osjećaju zbog toga što ih vlastite žene odbijaju u vezi seksa. To nije fizička frustracija, to je doista povrijeđenost osjećanja. Zanimljivo – jedan slušatelj je napisao da, kada žene konstantno potcjenjuju, omalovažavaju i zanemaruju muževu seksualnost, muškarci počnu potiskivati svoja osjećanja prema ženi i onda su žene te koje od njih ne dobiju ono što njima treba. On dalje ukazuje na to kako smatra da takve žene pokazuju nešto što je moralno jednako nevjeri. Ova zadnja izjava zaslužuje našu pažnju. Kada obično pomislimo na nevjeru, mislimo o bračnom partneru koji ima vanbračnu emocionalnu i/ili seksualnu vezu, bilo da vara svog partnera sa stvarnim osobom ili nekim preko Interneta. Ovo očito predstavlja kršenje bračnih zavjeta, kao i kršenje jedne od Deset Božjih zapovijedi. Međutim, zar bračni zavjeti ne uključuju i podrazumijevaju i riječi poput ljubavi, poštovanja, zaštite, brige itd? Pa onda, kada neko prekrši te zavjete zanemarivanjem, zar to takođe nije neka vrsta nevjere? Možda bismo trebali na čin namjernog odbijanja zadovoljenja zakonitih potreba svog bračnog partnera posmatrati isto kao i nevjeru, jer to potiče iz iznevjerenja nekoga u odnosu na bračne zavjete. Za mnoge žene je pitanje seksa problem koji izaziva svađu. Sjećam se jedne slušateljke koja se naročito žalila kako njen muž nije imao razumijevanja za nju, koja je bila umorna i preopterećena. On je i dalje htio da se seksaju. Upitala sam šta je loše u tome, pošto većina ljudi očekuje vjernost u braku; vjernost, dakle seks samo sa bračnim partnerom, a ne i celibat, odnosno uzdržavanje od seksa. Izgleda da ju je to malo trznulo, ali samo na trenutak. Onda mi je uzvratila izazov. „Da li se onda od mene očekuje da se seksam čak i kada to ne želim, samo zbog toga jer on to hoće?“ Duboko sam udahnula i onda joj odgovorila: „U većini slučajeva – da“ Bila je užasnuta mojim odgovorom i to je smatrala nekom vrstom ropstva. Podsjetila sam je kako je ona od njega očekivala da ide na posao i zarađuje novac kojim će izdržavati njihovu porodicu, čak i onim danima kada mu nije bilo do toga.


114

Zatim sam dodala da je od njega očekivala i da posjećuju njenu rodbinu, volio ih on ili ne, pa da su i zlatni prema njemu. Dodala sam i to kako ona od njega očekuje da se povinuje njenim odlukama u vezi društvenih obaveza tokom godine, bez obzira na to šta bi on više volio. To su obaveze u ljubavi. Ovaj put je zašutila malo duže. Zatim sam je upitala koliko puta njoj nije bilo „do toga“, a ipak je to uradila. DR. LAURA:

„Zar se ipak, nakon izvjesnog vremena nisi i sama zagrijala za vođenje ljubavi?“

SLUŠATELJKA:

(hihoćući se): „Da“

DR. LAURA:

„Pa, onda, ponekad je dovoljno samo početi... a zar se nisi osjećala divno u vezi s njim i općenito dobro nakon dobrog orgazma?“

SLUŠATELJKA:

(hihoćući se): „Da“

DR. LAURA:

„Zbog čega bi to onda, dovraga, trebalo isključiti iz vlastitog života? Nije važno što ste na trenutak zanemarili muža, ali razmislite šta vi propuštate! Nemojte propuštati divne i značajne stvari iz nekog prkosa.“

Onda mi je uzvratila izazov. Izgleda da toliko mnogo žena postaje opsesivno prinuđeno obavljati sve drugo u svom životu, osim intimnosti i samilosti prema vlastitom mužu. Naravno, u to ne spada ni redovan seks koji ipak, sam po sebi, ne predstavlja lijek za sve boljke u problematičnim brakovima i kod problematičnih bračnih partnera. Ali kada bi žene pokazale više samilosti prema muškarčevim fizičkim potrebama, i one bi bile sretnije i sposobnije u preživljavanju i suočavanju sa svim životnim izazovima. Kada žene zovu da se požale kako su prisiljene odbijati svoje muževe za koje se čini da posjeduju vječnu potrebu za seksom i da naklonost pokazuju onda kada žele seks, podsjetim ih na nešto što je moj slušatelj Clint napisao: „Ona kaže kako se ne želim samo maziti s njom, a bez seksa, jer se ja uzbudim kada se dodirujemo. Kažem joj kako ne možete od nekoga ko gladuje očekivati da samo malo gricne hranu koju mu postaviš pred njega na tanjur. Prvo mu napuni želudac, a onda može nešto i da pregrize.“ Na osnovu tog koncepta, ja ženama govorim kako je način da ograniče ili smanje seksualne apetite svog muža, a koji im se čini nezasit i proždrljiv, je taj da preuzmu kontrolu tako što će same inicirati seksualne igre, i to po razumnim vremenskim intervalima. Kada mi se te žene ponovo jave, sve mi saopšte iste slijedeće rezultate: (1) Sada im je život zabavniji, (2) Osjećaju više bliskosti sa svojim muževima nego što je to prije bilo i (3) Čini se da im njihovi muževi uopšte ne prigovaraju radi seksa.


115

Čarobno. Douglas je dodao svoje mišljenje: „Ako niste baš zainteresovani za seksanje u isto vrijeme kad i vaš muž, recite nešto u stilu – dođi, muškarčino, pokaži mi šta imaš, hajde da uradimo to samo za tebe - i onda mu recite da preskoči maženje i predigru i da jednostavno pređe na stvar. Budite vrlo entuzijastični i aktivni, on će prije svršiti i misliti kako ste mrak. Možda čete čak i sami otkriti da ste više zainteresirani za postizanje orgazma, nego što ste to mislili.“ Ali, upamtite, uradite to sa entuzijazmom. Kao što je Scott napisao: „Još gore od odbijanja je nevoljko širenje nogu kako bismo to više obavili i konačno zaspali. Kako muškarac onda može osjećati da je zadovoljio svoju ženu sa takvim njenim stavom? Najveće zadovoljstvo koje muškarac doživi u seksu je kada zna da jeste zadovoljio svoju ženu.“ Trebalo bi biti očito da, kada nekog volite, želite da mu udovoljite i da se taj neko osjeća voljenim, te da doprinesete njegovoj sreći. Jedna slušateljka po imenu Michele je bila prilično otvorena u vezi s tim, rekavši da, iako ona nije baš uvijek „raspoložena“, uvijek je spremna kada on to poželi. „Možda, dame moje zvuči glupo, ali, želim se pobrinuti da on dobije ono što želi. On je predivan i mnogo ga volim, a da bih ga mogla razočarati. Evo kako njegujem i poštujem vlastitog muža: komunikacijom, razumijevanjem, pružanjem podrške, pravljenjem čokoladnih kolača i ODLIČNIM SEKSOM!“ A sada iskreno, da li Michele zvuči kao ugnjetavana, potištena i očajna žena? Ubijeđena sam da većina doživljava potištenost jer ih same stvaraju svojim pogrešno usmjerenim izborima i stavovima. Slušateljka Lounelle, jednako pozitivnog stava kao Michele, govori: „Mislila sam kako je seks posljednja stvar koja bi mi pala na pamet, iz više raznih razloga, ali, pokazalo se da ništa ne gubim ako se uživim i uživam u pažnji koju mi muž poklanja i to ne samo tada, a kojom mi pokazuje da cijeni moju promjenu stavova.“ Barbara mi je pisala nakon što je slušala jednu slušateljku koja me zvala u moju radio emisiju i koja nije htjela da se seksa sa svojim mužem jer, kako je rekla, ona nije dobijala mnogo izraza naklonosti i osjećanja s njegove strane, kako bi se osjećala dobro. Barbara se zaprepastila kada se i sama prepoznala u tom pozivu! Ona je počela zamjerati svom mužu što je želio seks i činilo joj se da ga stalno želi i zbog njenih postupaka, njen muž se nije osjećao emocionalno povezan sa njom i nije činio one sitnice koje je ona htjela od njega, što je samo povećalo njenu odbojnost i zamjeranje... i tako u krug.


116

Barbara se opisala kao prilično hladna i suzdržana žena koja se većinu vremena ponašala kao da je seks tek neugodna dužnost i pritom je jedva čekala da ga on što prije obavi i završi s tim. Ali onda se promijenila... „O, čovječe, preplavila su me osjećanja. Počela sam uviđati koliko je divan moj suprug, i posvetila sam svoj život, kao i jutarnju molitvu, tome da budem bolja supruga, a potom i majka. Počela sam se radovati zavođenju svog supruga, a on je bio toliko zapanjen i zadivljen da mu se činilo kao da je dobio novu ženu! Ponovo mi je počeo pokazivati naklonost i osjećajnu povezanost koja mi je nedostajala od samog početka našeg braka jer sam mu konačno ponovo pokazala koliko ga volim. Vaša slušateljka ne može očekivati da je muž obasipa izrazima naklonosti kada je tako odbojna na intimnom planu njihovog života, a koji njemu toliko mnogo znači.“ Moj razgovor u eteru sa Annom, dvadesetpetogodišnjakinjom, koja je u braku pet godina i ima dvoje djece: jedno od pet godina, a drugo od devet mjeseci, pružio mi je jedan od najiznenađujućih razgovora o seksu u braku. Nakon što se porodila, Anna je bila premorena i nije joj bilo baš do seksa. To nije ništa neobično za novopečene majke, ako uzmemo u obzir hormonalne promjene i teškoće zbog nedovoljno sna, kao i sve potrebe koje ima novorođenče. Ipak, i pored toga, naklonost i osjećajna povezanost između partnera koji su postali roditelji, istovremeno je jako važna u ovom periodu, i to na nekoliko nivoa: njihova povezanost treba da se potvrdi kroz ova iskušenja, oni oboje trebaju podršku jedno od drugog, kao i spremnost za pomaganje u prelasku iz „mi“ u „porodica“, i oboje mogu profitirati razonodom i opuštanjem koje im seks pruža. U Anninom slučaju, priča ide dalje ovako: odbijala je svog muža i to toliko često da joj se i samo to odbijanje smučilo. Njeno riješenje? Rekla mu je da će mu platiti da se zadovolji uslugama prostitutke. Sada, nekih četiri godine kasnije, on joj kaže kako, dok je postupao po njenim instrukcijama, nije mogao ništa uraditi čim bi pomislio na njihovu kćerku. Kako neporočan tip. DR. LAURA: „Kako glasi Vaše pitanje?“ ANNA:

„Jednostavno ne znam da li bih trebala prekinuti vezu.“

DR. LAURA: „Želite ostaviti čovjeka s kojim imate dvoje male djece jer odbijate seks s njim i kažete mu da se seksa sa prostitutkom? On to i pokuša, ali to ipak ne uradi i ispriča vam to četiri godine kasnije, a vi želite da ga ostavite? Najiskrenije, od vas dvoje, on mi izgleda kao bolja partija.“


117

ANNA:

„Trebao me je razumjeti.“

DR. LAURA: „Anna, jedna od velikih greški koje žene čine je da misle da je njihov muž, kad ih je već jednom oženio, obavezan ostati tu, poslušan, popustljiv i prilagodljiv, bez obzira kako se ponašate prema njemu. Naravno da je teško biti novopečena majka. Ali zar i biti novopečeni otac nije na neki poseban način teško? Kada kažete muškarcu kako ga intimno toliko prezirete da ga ne možete ni zagrliti, poljubiti, ili voditi ljubav s njim, zbog bilo kojeg razloga, a onda mu čak i reći da plati nekom da se seksa sa njim i da vas ostavi na miru, ali ipak očekivati od njega da se vrati kući i da vas voli, njeguje, mazi, pruža vam podršku i razumijevanje, to znači da vam nisu sve na broju.“ Ovo se ipak dobro završilo. Najprije sam je podsjetila da ga je povrijedila i da, joj on to, s obzirom da ga voli, i nije previše zamjerio. Složila se s tim. Takođe sam je podsjetila kako je on htio provesti s njom jedan dug i lijep život i da bi mu trebala uzvratiti to tako što mu nikada više dotični incident neće nabijati na nos. ANNA:

„U pravu ste.“

DR. LAURA: „Pa, onda, kad se on pojavi na vratima, očekujem od Vas da ćete mu prirediti toplu večeru, sočne poljupce i, uh, pa, naravno, znate šta... pošaljite djecu ranije na spavanje.“ ANNA:

„Mnogo Vam hvala, doktorice Laura.“

Žene, poput Anne očekuju od svojih muškaraca da ih razumiju kada njima, ženama nije baš do seksa. Ali

žene trebaju uzvratiti to razumijevanje na taj način što će one

razumjeti svoje muževe i neće ih kritikovati kada ih oni žele. U skladu s tim, moraju sebi utuviti u glavu da tu nije samo riječ o tome da njihovi muževi hoće da „dobiju“, već da žele bliskost sa njima i njihovo prihvatanje. Prednost prihvatanja muževog emocionalnog, odnosno seksualnog približavanja nije jedini način na koji žena može ljupko i s ljubavlju pokazati svoju otvorenost i brižnost. Kako bi bilo da Vi budete ta koja napada! Slušatelj Jeffrey je napisao nešto što važi za sve muževe: „MOLIMO VAS, budite vi seksualni napasnik nekih 50% puta. Ako ga lovite po kući/spavaćoj sobi/krevetu dovoljno, on će biti preumoran i zadovoljen, a da bi drugoj ženi uputio čak i grešnu strastvenu pomisao... pa, bar kad je riječ o dobrom mužu.


118

Znate li školiko muškarcu znači kada čuje kako mu njegova žena kaže – Hoćeš li, molim te, voditi ljubav sa mnom?- ili samo: Hoćeš li, molim te__________“ (prazninu možete dopuniti nekom vrstom seksi poziva tipa: Jesi li za malo akcije?). Nemojte provoditi mnogo vremena pred ogledalom, žaleći što ne izgledate drugačije. Ni vaš muž nije maneken, ali vas svejedno voli. Vaša seksualna osobnost dosta određuje način na koji vas muž vidi. Najljepša žena na svijetu koja kaže: „Ne“ svaki put na bilo kakve seksualne prijedloge ili prijedloge o zbližavanju u njegovim očima naglo postaje ružna. Jednostavna, prirodna žena koja je više nego spremna partnerica, jako maštovita u spavaćoj sobi, dnevnoj sobi, tuš kabini, na zadnjem sjedištu automobila, u plastu sijena itd. (shvatate šta mislim), postaje jedna od najljepših žena na svijetu. Molim Vas, MOLIM VAS, ako na seksualnom planu ne radimo nešto kako treba, MOLIM VAS, recite nam to. Samo naprijed, šapućite zločeste riječi i riječi ljubavi u naša uvca, prepustićemo se vašem vodstvu. I recite nam da nas volite. Šta? Mislite da samo žene to žele čuti?“ Mnogo žena su me zvale u moju radio emisiju kako bi saopštile svoju odbojnost prema njegovom traženju „onoga“ ili „onoga, ali na malo drugačiji način“. Razumljivo je, niko ne želi izgledati glupavo ili rizikovati da bude odbijen. Ali zapamtite, to je isto tako na planu osjećanja i kod vašeg muža! On mora na neki način komunicirati s vama i rizikovati kakav ćete mu odgovor dati. I ne brinite o tome da ćete svom mužu izgledati „droljasto“. Niti u jednom od stotine i stotine faksova i e-mail poruka koje sam dobila od muškaraca nije postojala naznaka da ako se mužu njegova žena nabacuje, da će ga to užasnuti ili zastrašiti. Svi na to odgovaraju prilično obećavajućim i dugoročnim vedrim raspoloženjem. Još nešto uz sve te dobre stvari koje dolaze kada žena postaje pristupačnija, sklonija slaganju i prihvatanju, otvorenija, sklonija eksperimentisanju i zavodljivija (npr. ako podijeli i prihvati veću odgovornost za bračni život), sve to izgrađuje muški Ego, što takođe značajno dopridonosi muževom seksualnom zadovoljstvu. Ponovo je riječ o onom „heroj“. Kao što je jedna žena napisala: „Kada se Viagra pojavila na tržištu i svi su o njoj govorili, odmah sam odgovorila u stilu: - Ozbiljno, ili me zezate? Dolaziće nam kući kako bi uzimali njegovu krv i od nje pravili tu Viagru!- On je sijao od oduševljenja jer je vidio da sam ga doživljavala jednako kao i prije dvadeset godina i počeo se ponašati u skladu s tim!“


119

Svoje je pismo završila s nečim jako dirljivim i zanimljivim. Govorila je o jednom biblijskom retku: „Vjera dolazi slušanjem...“ Ako kažemo neke ružne stvari jedno o drugom, počinjemo u to vjerovati i to poprima šire razmjere sve dok ne izgubimo vjeru u vlastiti brak. Njen muž je svako jutro probudi zovući je Super ženom. I svakog dana, kako nas ona izvještava, ona pokušava da živi tako kako bi opravdala svoj nadimak. To znači da se trudi da ga podigne na istu vrstu pijedestala poput onog na koji je on nju uzdigao. Zar to nije lijepo? Druga slušateljka, po imenu Helen, ima dva pravila koja važe za seks u njenom braku. Prije svega, ona svog muža nikada ne odbija. Opisuje ga kao jako stravstvenog tipa koji voli voditi ljubav nekoliko puta sedmično. „Osim u slučaju da sam se tek operisala, i to da je riječ o nekoj težoj operaciji, ili da sam jako, jako ljuta na njega, neću ga odbiti. Četrdesetak mi je godina i, pošteno govoreći, otkrila sam nestajanje one nekadašnje poletnosti i energije. Dr. Laura je u svojoj emisiji rekla da čak i ako nismo raspoložene, kad već jednom počnemo, postaje zabavno. U pravu je! Ne želim da on oklijeva prije nego što mi priđe, ili da zagleda negdje drugdje. On zna je da njegova žena, koja leži pored njega u njegovom krevetu, uvijek zagrijana i voljna.“ Njeno drugo pravilo o seksu u braku ima veze sa „eksperimentisanjem“. Naime, njen suprug je prilično kreativan. Kada on pokuša nešto novo, ona ne dopušta da njena prva reakcija bude ljutnja ili gađenje, bez prethodnog razmatranja mogućnosti da se radi o nečemu što bi joj se moglo dopasti, pa onda mu to i dopusti. Kaže kako je povukla granicu prema boli i drugim ljudima, ali kako vjeruje da ta kreativna strana njihovog vođenja ljubavi zapravo prestavlja dio njihovih mogućnosti zajedničkog istraživanja. Ali vratimo se na problem umanjene želje. Tu nije u pitanju normalno starenje, i svaka žena koja to vjeruje je u zabludi, to je čista laž. Upitajte je o njenim fantazijama punim požude prema nekom zgodnom, slatkom i dotjeranom preplanulom tipu koji je obično filmska zvijezda, ili neko iz komšiluka. Istina je da kada život postane rutinski i ovozemaljski, uzbuđenje često zamijeni neka vrsta tužne letargije, odnosno umrtvljenosti. Ima u tome i nešto dobro, jer to život čini ugodnijim i komotnijim. Ali u tom ima i nešto loše, jer čini život dosadno predvidljivim. I zbog toga morate se prebaciti u brzinu i učiniti nešto. Slušateljka Lisa se upravo nalazila na tom „dosadnom zamornom i neinteresantnom“ mjestu.


120

Kada bi legla u krevet na kraju dana, htjela je samo spavati, ali ju je njen muž „gnjavio“ da se seksaju. A onda, jednog kišnog popodneva, nazvala je svog muža na posao i rekla mu kako je dan savršen da se on vrati ranije s posla i uvuče se u krevet s njom. Iako on to nije mogao učiniti jer je imao na rasporedu važan sastanak, kasnije joj je rekao da čitav dan nije mogao prestati misliti na nju i jedva je dočekao da joj se vrati kući s posla. Koliko žena to čuje nakon četrnaest godina braka? Mora da je jako dobro za podizanje Ega da imate muža koji još uvijek „želi“ svoju ženu, smatra je privlačnom i sa njenim natečenim venama, strijama i ožiljcima od carskog reza. Žene često razgovaraju o tome kako su depresivne zbog vlastitog života koji vode, ali kada bi one samo pojačale i učestale seksualna druženja sa svojim muževima, i činile to obllato ga darivajući i pružajući mu povoljan odgovor na emocionalnom i fizičkom planu, mislim da bi to nadmašilo djelovanje bilo kakvog lijeka poput Valijuma i sličnih lijekova, koje bi one mogle uzimati. Seks, kao i bilo koji drugi dio odnosa u braku, zahtijeva poštovanje i njegu. Znači, bez televizije u spavaćoj sobi - pridržavajte se te predivne sankcije. Spavaća soba je temelj braka i porodice. Nemojte podcjenjivati njenu važnost i moć u stvaranju i prikupljanju energije uz koju svaki član porodice doslovno procvjeta, ojača i napreduje.


121

7. Poglavlje: „ ČOVJEKA BI TREBALO POŠTOVATI U NJEGOVOJ VLASTITOJ KUĆI“

„Kada sam se udavala, otac me je savjetovao: - Udaješ se za muškarca. Uvijek ga tretiraj kao muškarca i on će se uvijek i ponašati kao muškarac“. TAMMY

„Ženi je lako nekog voljeti; takvu ju je Bog stvorio. Teže joj je nekom pokazati poštovanje.“ WENDI „Smatram da muškarcima treba poštovanje – i što im više poštovanja ukažete, oni će vam zauzvrat pružati više ljubavi.“ JANETTA

Dan prije no što sam započela ovo poglavlje, primila sam poziv u svoju radio-emisiju od strane jednog bračnog para. Muž je započeo razgovor govoreći mi o jednom od posljednjih iz serije tipičnih incidenata koji su uključivali njegovu punicu. Pošteno govoreći, ponašanje i stavovi njegove žene su me ostavili bez teksta. Bila sam zapanjena! Uglavnom, muž, žena i nekoliko njihove djece su otišli kod bake na večeru. Nakon toga su se vratili slušateljevoj kući u različitim automobilima. Zbog nekog razloga se automobil, u kojem je bila baka i neka od njihove djece, zaustavio na parkingu velike robne kuće. Dvanaestogodišnji dječak, jako prehlađen, je morao pročistiti grlo puno šlajma, kojeg je ispljunuo po podu parkirališta. Naravno, baka ga je odmah napala, izderavši se na njega u silu kako se ne ponaša bolje od nekoga iz geta. Kada su se svi vratili kući, jedna od kćerki se okrenula baki i rekla joj kako nije bilo lijepo od nje da povrijedi osjećanja njenog dragog brata. Dvanaestogodišnjak je plakao.


122

Otac se zahuktao i počeo zapitkivati baku o njenom ponašanju, a ona je automatski počela da se brani u neprijateljskom stavu, istresavši se na „tatu“. U tom trenutku, prema riječima slušatelja (oca te djece), on je svojoj punici jasno rekao da joj neće dozvoliti da ona u njegovoj vlastitoj kući pokazuje nepoštovanje prema njemu! Upitala sam njegovu suprugu da li se slaže sa ovim što je njen muž ispričao. Iako se složila sa tim da je on tačno opisao događaje, onako općenito, ipak je i pored toga bilo zaprepašćujuće jasno da je ona bila na strani svoje majke. Na primjer, ona kaže kako je baka kritikovala njenog sina što pljuje po parkingu preko kojeg ostali ljudi poraju proći. Takođe je rekla da je njen muž jako podigao ton. Očito da je ona uglavnom bila zainteresovana da opravda (ne)odgovarajuće ponašanje svoje majke. Istinu da vam kažem, bila sam iznenađena kada sam čula da majka nije priskočila u pomoć svom djetetu da ga odbrani; nažalost, više sam navikla na one žene koje ne priskaču u pomoć da odbrane vlastite muževe, naročito kada su u sve to umiješane „mamice“. Kada sam usmjerila razgovor na njeno osuđuvanje vlastitog sina („On se gušio vlastitim šlajmom – moglo se uzeti malo vode ili papirna salveta za čišćenje, a bez da se dječak dovodi u neugodan položaj.“), njena reakcija je bila takva da je to primila s rezervom i umanjila je praktičan značaj mog prijedloga, te neprestano se vraćala na stav svoje majke da je dječak bio „loš“. Pravo zaprepaštenje nad njenom reakcijom tek slijedi. To se desilo kad se prebacila na vlastitog muža. Na najužasniji, najomalovažavajući, sarkastičan način, ona ga je imitirala, govoreći „Muškarca bi trebalo poštovati u njegovoj vlastitoj kući“. Naročito je naglasila ono „muškarca“ i ono „njegovoj vlastitoj kući“ svojim balavim nepoštovanjem prema njemu. Mirno sam joj rekla: „Vi ne mislite da bi se muškarca trebalo poštovati u njegovom vlastitom domu?“ Ona je odmah brzopleto uzvratila sa: „Smatram da bi se svakoga svugdje trebalo poštovati“. Ponovila sam: „Vi ne smatrate kako bi se muškarca trebalo poštovati u njegovom vlastitom domu?“ Na to nije mogla odgovoriti. Pokušala sam doprijeti do nje, ali, bojim se da ona jednostavno nije vidjela ništa loše u svom stavu ili ponašanju. Nakon njenog poziva sam jasno rekla kako mi je bilo jako žao ovog čovjeka i njegove djece. Druga slušateljka koja je zvala u program je dan ranije „skontala stvari“. Ona i njen muž su već imali mačku, kada se ona odlučila da nabave još jednu. On se jako protivio dovođenju još jedne životinje u kuću. Ona me je nazvala kako bi pronašli način da ga ubijedimo da se složi s onim što je ona htjela.


123

DR. LAURA:

„Šta? On nema prava na svoj stav?“

SLUŠATELJKA:

„Da, naravno da ima. Ali jednostavno ne vidim nikakav dobar razlog da nemamo još jednu mačku.“

DR. LAURA:

„Dobar razlog je upravo to što on ne želi živjeti sa nekoliko životinja. Zbog čega to nije dovoljan razlog?“

SLUŠATELJKA:

„Zar ga ne mogu pritisnuti da navede konkretan razlog koji opravdava njegov stav? Zar on ne mora opravdati svoj stav? Samo želim znati zbog čega se on tako osjeća.“

DR. LAURA:

„Ne, ne želite. Vas zapravo uopšte ne interesuje razumijevanje njegovog stava. Vi samo želite da on nabroji i detaljnije obrazloži, odnosno argumentira svoje razloge, kako biste ih Vi pobili i kako biste dobili još jednu mačku. Vi ne želite razumjeti, vi jedino i izričito želite manipulisati. Općenito, muškarce je mnogo lakše oboriti svađama i nepopustljivošću od strane njihovih žena, nego obratno.“

SLUŠATELJKA:

„Daaa, čini mi se da je tako. Ali ja stvarno želim tu drugu mačku!“

DR. LAURA:

„Očito je to da želite

mačku više nego da pokažete svom mužu

poštovanje i ljubav.“ SLUŠATELJKA:

„Ne, nije tako.“

DR. LAURA:

„Da, tako je – i Vi to znate. Vi naprosto niste zadovoljni jednom mačkom niti ste zahvalni zbog toga, želite da mu još jednu nametnete protiv njegove volje. Ponašate se kao da je to Vaša kuća, samo Vaša (tvoja) a ne vaša zajednička- ponašate se kao da je ono što Vi želite važno, a ono što on želi je tek smetnja i poteškoća Vama. Govorite mu kako njegov dom nije njegovo dobro, njegovi mirni raj.“

SLUŠATELJKA:

„O, Bože, stvarno nisam to uvidjela. Da, čini mi se da je tako – da on vjerovatno to tako vidi.“

DR. LAURA:

„I šta mislite da ćete na kraju dobiti za takav svoj stav?“

SLUŠATELJKA:

„Jasno mi je.“


124

Neki veći cinici bi mogli reći da ovu slušateljku deprimira i pritišće suprugov kapric, ali takvi „tipovi“ nikada neće biti sretno oženjeni ili udati za sretno udatu partnericu, odnosno sretno oženjenog partnera, odnosno nikada neće imati sretan brak, a pod tim mislim na obostrano zadovoljstvo oba bračna druga. Nužno je i davati i primati, dobrovoljna saradnja između supružnika koja rezultira obostranim osjećanjima i uvjerenju da su jedno drugom jako važni i da im je veoma stalo. Naravno da je to važnije od obične nabavke još jednog kućnog ljubimca ili provođenja vlastite volje na vlastiti načim i to nadjačavanjem one druge strane. Kaprici i ukusi ne bi trebali biti toliko važno pitanje, jer je tu zapravo važno biti fer i važno je biti u ljubavi. Pomislite o tipičnom domaćinstvu; uglavnom je dekorisano po izboru i ukusu domaćice, odnosno prema ženinom ukusu i hirovima. Agenti za prodaju i kupovinu nekretnina su mi rekli kako oni zapravo trebaju prodati kuću ženi, odnosno supruzi, jer je obično njena reakcija na kuću – ta koja motiviše muškarca na eventualnu kupovinu. Muževi se pokoravaju svojim ženama jer (cure, moramo to priznati) mi, žene, u protivnom pretvoriti život u pakao. Kako muškarci žive za naše odobravanje, uvažavanje i prihvatanje, njima je lako neadekvatno, bezosjećajno, nehumano manipulisati bez ljubavi. Jedna slušateljka se javila u moju radio-emisiju i dala je odličan primjer takve manipulacije. Njen suprug je oduvijek mrzio piletinu, čak i dok joj je bio samo mladić sa kojim se zabavljala. On je vjerovatno u svojoj mladosti pojeo neku loše spremljenu piletinu, ili se razbolio nakon nekog obroka, pa je pretpostavio da je riječ o piletini. Svi imamo takvo neko iskustvo i jednostavno nikada više ne želimo jesti takvu hranu! Ništa strašno. Ali mojoj slušateljki to jeste bilo strašno. Ona mu je pripremala pileće kotlete i slično, govoreći mu da je to puretina, jer nije imao problema sa konzumiranjem puretine. Onda je nazvala da me upita da li bi mu trebala reći istinu. DR. LAURA:

„Zbog čega biste to uradilil?“

SLUŠATELJKA:

„Pa, zapravo zbog dva razloga. Htjela sam mu dokazati da on ne mrzi piletinu i iritirajuće je pripremati piletinu i puretinu, kada mogu jednostavno pripremati samo piletinu.“

DR. LAURA:

„Vi nikada ne pripremate nešto posebno za djecu, prijatelje ili rođake?“

SLUŠATELJKA:

„Da, pripremam... ali to nije isto.“

DR. LAURA:

„Kako?“

SLUŠATELJKA:

„(izbjegavajući odogvor na pitanje) Pa, u svakom slučaju želim da znam da li mu trebam reći da je on zapravo jeo piletinu i imao se priliku uvjeriti da je ukusna!“


125

DR. LAURA:

„Ne, nipošto. Smatram da biste mu trebali pripremati puretinu – kao što je to od Vas i tražio – i kao što ste ga ubijedili da radite. Ako mu želite ponuditi da proba zalogaj Vaše piletine da vidi da li mu se i dalje ne dopada, to bi zapravo pokazalo da istinski brinete o njemu i poštujete ga. Ako mu kažete šta ste mu radili, (a) rizikujući da se on razboli i (b) dovodeći ga u situaciju „aha, uhvatila sam te!“, on će osjećati da ste ga izdali, ponizili i da ga definitivno niste poštovali.“

Dok se „Pileći kapric“ može činiti sitnicom, on to zapravo nije. Kada dodamo sve te sitne trenutke u kojima je dokazano kako suprug nije u pravu, kako je pogriješio, ili kako je nadjačan, dobićemo jednog nesretnog muškarca. A onda dobijam pozive slušateljki u kojima se žale kako se on ne vraća kući na vrijeme, kako nije romantičan, ne zna saslušati, i ne... – pa uglavnom, shvatili ste. I nije ni čudo, jer, ako nešto napunite smećem, moraćete ga isprazniti, vadeći smeće. Što posijete, to i žanjete! Slušatelj Steve se javio da prokomentariše moju diskusiju u eteru o tome kako bi žene trebale da tretiraju svoje muževe. On je naglasio da to nije tema o kojoj se može mnogo čuti. „U današnjem svijetu se uzima kao sigurno da su muškarci svinje a da žene pate. Uz sve moje napore (održavanje automobila i travnjaka, brige oko djeci, punovremeni rad u firmi) mene se ne cijeni. Nikad nije dovoljno. Za žene je uobičajeno da očekuju od muškaraca da rade sve one nezgodne stvari kako bi se unaprijedila veza. Ne volim nešto naročito kupovanje cvijeća i poklona, šoping, čavrljanje, dotjerivanje... ali ipak to činim jer je to mojoj ženi važno. Međutim, iz nekog razloga, ukoliko postoji nešto što bih ja želio, ali je mojoj ženi to „nezgodno“, ne dolazi u obzir! Ona smatra kako žene ne bi trebale činiti ništa što im ne odgovara. Kakvi dvostruki standardi! Još jedan primjer dvostrukog standarda je taj da je u redu da žene kritikuju, gunđaju, spuštaju i slično, ali ako ja to radim, riječ je o verbalnom zlostavljanju. Kada pitam zbog čega je to tako, kaže mi se da je to zato što sam ja muškarac, a oni zlostavljaju, a žene ne! Evo informacija za sve: Muškarce se može jednako može povrijediti zlostavljanjem ili ružnim riječima, baš kao i žene. Bilo koji oblik prisiljavanja muškarca da radi ono što vi želite ne samo da je neproduktivno, nego je i štetno. To što sam oženjen, ne čini me automatski i robom ili slugom. Muškarci su ljudska bića.“


126

Ova zadnja Steveova opaska o ljudskom biću, a ne roblju odražava tipičnu pritužbu zajedničku svim muškarcima koji mi pišu na ovu temu. Većina žena misli kako bi njihovi muževi trebali imati smisao za humor u vezi s tim kako žene mogu biti „teške“, sa svojim hormonalnim ciklusima, emocionalnošću, (pre)osjetljivošću, promjenjivim raspoloženjima i stavovima itd. Pa, neki ga imaju, a neki muškarci nemaju. Muškarci koji imaju smisao za humor u vezi sa nepostojanom i misterioznom prirodom žena su oni muževi koji su poštovani, uvaženi i cijenjeni, kojima se izražava zahvalnost i saosjećanje; njihova je ljubav uzvraćena na način koji je njima bitan. Oni muškarci koji nemaju taj smisao za humor su oni muževi čije žene misle kako pranje i peglanje veša, pripremanje obroka i briga o djeci predstavljaju odgovarajuću kompenzaciju radu kojeg oni obavljaju. Ove radnje se mogu uvažavati i cijeniti, ali to su radnje koje bi one obavljale čak i da nisu udate. To nisu radnje koje su specijalno i lično usmjerene njihovim muževima. A to su definitivno one radnje koje jesu osobne, intimne i koje suprugu koji čezne da ga se tretira kao „muškarca“ i kao „njenog muža“ čine razliku. Treba okriviti destruktivne anti-mužjačke podnaslove savremenog feminističkog dnevnog reda za nešto od ovoga jer ti ljudi raspravljaju o tome kako njega i ishrana muževa ili poslušnost predstavlja potčinjavanje slično robovanju muškarcu – mužjaku. Zapravo, nakon što je Južnjačko Baptističko Vijeće objavilo izjavu o „poslušnosti“, mediji su poludjeli, ograđujući se od njihovog, kako su ga nazvali, nazadnog, ugnjetavajućeg mišljenja o ženama. Velečasni Shane Cornutt iz Alabame je bio jedan od mnogih iz svećenstva, kao i onih ostalih, koji su mi pisali da razjasne ovo pitanje: „U proteklih nekoliko sedmica sam primijetio kako su neke od Vaših slušateljki koje se javljaju u program imale pitanja u vezi ženine poslušnosti njenom mužu i kako tu stvari stoje u odnosu na njihovu Kršansku vjeru kada se suoče sa etičkim prblemom. Nigdje se u Bibliji ne govori ženi da se slijepo potčini volji svoga muža. Zapravo, prvi čin poslušnosti treba biti od strane muža! Muž je raj koji se treba potčiniti Kristu i volji Božjoj. Kada on to učini, on ne postaje gospodarem, već prije slugom Gospodnjom. Tek tada se žena treba potčiniti svom mužu – jer će volja njenog muža odražavati poslušnost Gospodu. Tako se žena zapravo ne potčinjava svom mužu, nego Bogu. Čim muž iskorači iz ovih okvira i ponaša se u suprotnosti sa Svetim spisima, žena nema moralnu obavezu prema svo mužu da mu se pokorava i tako krš moralni zakon! Žene nisu i nikada nisu trebale biti sluškinje muškarcima u Kraljevstvu Božjem.


127

Muškarac treba voljeti svoju ženu kao što Krist voli Crkvu. To znači da se od muža traži da voli svoju ženu, da se brine o njoj, da je hrani, njeguje, štiti, tješi pa čak i da bude spreman umrijeti za nju. To je ljubav.“ Velečasni je završio svoje pismo savjetom muškacima, predlažući im da, ukoliko se bilo koji od njih uznemiri jer osjeća kako mu njegova žena nije „odgovarajuće poslušna“, problem je u muškarcu! Bilo da je žena Kršćanka ili uopšte religiozna, pitanje poštovanja se često brka sa strepnjom i slijepim pokoravanjem i to je prepreka jednostavnom činu davanja i pružanja. Ipak, umjesto da to uvide, mnogim

ženama

je

lakše

da

žive

u

tom

samosažaljevajućem tonu. Slušateljka Lisa, udata žena i majka dvoje djece, jednog šestogodišnjeg i jednog devetomjesečnog djeteta. Ona je takozvana „friška“ mama koja ostaje kod kuće i čuva djecu i prilagodila je vlastiti život tome da se uključi u jednu poslovnu priliku za rad kod kuće. Dok ona i njen muž nisu imali djece i dok su oboje radili puno radno vrijeme, bili su ravnopravniji partneri u pravljenju nereda tokom sedmice, a onda i u grozničavom pospremanju i čišćenju petkom naveče kako bi sebi priuštili slobodno vrijeme za ljenčarenje tokom vikenda. A sada, kada je ona kod kuće, on apsolutno sva pitanja vezana za domaćinstvo prepušta samo njoj i ona je zbog toga ljuta. „Toliko se isfrustriram da uhvatim samu sebe kako se naglas žalim i prigovaram tokom dana dok kupim stvari i raščišćavam nered od prethodne noći. Ponekad mu stvarno zamjeram jer se moja partnerska i saputnička uloga promijenila u ulogu domaćice, služavke i dadilje. Slušanje emisije Dr. Laure mi je pomoglo da uravnotežim svoje gledište. Ponekad mi stvarno trebaju podsjetnici da Joel, moj muž, jako naporno radi na poslu kako bi nas izdržavao, i to posao u kojem zapravo ne uživa, a to je jako psihičko opterećenje. Zaista poštujem to da on veoma rijetko uzima bolovanje. Znam kako naporno radi i mislim kako bi volio da može ostati kod kuće sa našom djecom, kao što to ja činim. Pokušavam ne dopustiti negativnom raspoloženju da me nadvlada. I dalje se ljutim kad moram pokupiti čaše iz primaće sobe, ili odjeću sa poda, ali udala sam se za divnog čovjeka koji nikada namjerno nije uradio bilo šta što bi mi otežalo život. Naposlijetku, i nije mi tako loše. Pomaže mi i podsjećanje na razloge zbog kojih sam se i udala za Joela. Udala sam se za čovjeka kojeg istinski poštujem, znajući da će biti vjeran i pun ljubavi.“ Mnogo poziva primam od strane domaćica koje se žale kako, kada njihovi muževi dođu kući, oni, muževi, ne obavljaju raznorazne zamorne, neugodne svakodnevne kućanske poslove. Obično ženama uputim izazov, pitajući ih: „Da li vi odete na njegov posao i obavite nešto od onoga što on radi, pomognete u popunjavanju obrazaca ili bilo kakvom kancelarijskom poslu?“ Naravno da je odgovor slijedeći: „Pa, ne, ... ali...“


128

Poenta nije u tome da bi muž trebao svoju ženu tretirati kao osobnu sluškinju, batlera ili poslužitelja, odnosno potrčka. Poenta je u tome da u situaciji podjele rada svaka osoba ima svoje odgovornosti, koje, kada se sve sabere na kraju dana ili sedmice, u kombinaciji sa odgovornostima drugih osoba predstavljaju brigu o porodici i domaćinstvu. Jedna moja slušateljka po imenu Joanne je istakla: „Njegu i ishranu muževa možemo u suštini opisati kao uputstvo da se ubacimo u njihovu kožu, da shvatimo kako je njima“. Joannina priča je prilično dramatična i poučna. Ona i njen muž imaju dvoje djece; jedno je imalo ozbiljne poteškoće u učenju, a drugo je imalo blaži stepen mentalne zaostalosti. Do prije pet godina, Joanne je bila glavni skrbnik obitelji jer je suprug imao napornu radnu satnicu. Ona se jako kajala što je ostala kod kuće sama i borila se na dvostrukom frontu - u bitkama vezanim za situaciju u kojoj su se nalazila njena djeca zbog svojih poremećaja, kao što je održavala domaćinstvo i obavljala sve te svakodnevne kućanske poslove. „I, naravno, dala sam mu do znanja kako sam požalila što on toliko mnogo provodi na poslu, a sada, kada se osvrnem na to iz ove perspektive, uviđam koliko je to bilo sebično od mene jer je on bio zapravo glavni skrbnik obitelji, on je zarađivao novac kojim nas je izdržavao. Osim toga, obavljao je i sve one tzv. „vanjske“ poslove, npr. kosio je travnjak, popravljao kvarove, farbao ogradu itd.“ Prije pet godina životi su im se dramatično promijenili. Nakon teže ozljede na radnom mjestu, Joannein suprug više nije mogao obavljati posao kojim se dotada bavio. Situacija kod kuće je bila potpuno izokrenuta, sada je on obavljao sve te silne zamorne svakodnevne kućanske poslove, pored onih „vanjskih“ koje je dotada obavljao, tako da se on i dalje brinuo za održavanje njihovog travnjaka, automobila itd. A, kako Joanne kaže: „Nije se niti jednom požalio! Pobrinuo bi se da su dječaci zbrinuti. Čak ih je učio da voze. I kada se prisjetim kako sam reagovala na muževo produženo radno vrijeme, osjećam se krivom. Napokon, on nas je izdržavao, kako bih JA MOGLA ostati kod kuće i odgajati NAŠA dva predivna sina. Sada to shvatam. Dječaci su me tada trebali a sada im je potreban njihov otac. I zbog svog tog predivnog vremena kojeg su proveli s tatom, oni izrastaju u divne, produktivne mladiće. Zbog zdravstvenih problema mog muža, naši su sinovi preuzeli obavljanje dosta poslova po kući, kako bi pomogli svom tati i meni. Mnogo su naučili o odgovornosti i uviđam koliko je odgovornost važna za obitelj kao cjelinu, kako bi svi predeverali kroz teška periode zajedno, kao i u dobrim vremenima.“


129

Ovo pitanje „uloga“ u braku i obitelji je često vrlo osjetljivo područje. Podjednako i žene, domaćice i majke, kao i muškarci koji teško rade i izdržavaju obitelj ne dobivaju dovoljno poštovanja od našeg društva općenito. Feministički edukatori i aktivisti pokušavaju ugurati muškarce i žene u kalupe koji jednostavno ne moraju toliko adekvatno odgovarati njima kao pojedincima i njihovim urođenim i prirodnim osobinama, kao što im odgovaraju njihove muževne i ženstvene sklonosti i porivi. Više je u ženskoj prirodi „svijanje gnijezda“ i njegovanje. U muškoj prirodi je više da osvajaju i štite. Iskreno govoreći, što više zanemarujemo istinu, odnosno naslijeđene maskuline i feminine kvalitete ljudi, sve ih više zavlačimo. Većina žena koje me zovu, a koje su obrnule tradicionalne društvene uloge – odnosno da im je muž ostao u kući s djecom – imaju poteškoća zbog činjenice da im se čini kako sada manje poštuju svoje muževe kao „muškarce“. Isto tako, one govore o smanjenom doživljaju vlastite ženstvenosti i osjećaju užasnu krivnju što one nisu primarne odgajateljke i skrbnice vlastite djece. To ne znači da je ovakva situacija apsolutno neizvodljiva, ali ona predstavlja čin nezgodnog balansiranja i ona zahtijeva od muževa i žena da budu kreativni u upotpunjavanju i proširivanju femininih i maskulinih potreba svog bračnog partnera. Zanimljivo je to da većina ispitivanja čiji su rezulati objavljeni u zaključnom forumu Američke Udruženja za Srce (American Heart Association), aprila 2002. godine – izvještava nakon praćenja shablona po kojima nastaju srčana oboljenja i smrtni slučajevi među skoro četiri hiljade ispitanika u periodu od deset godina, da oni muškarci i one žene koje prkose tradicionalnim društvenim ulogama mogu oboljeti od težih posljedica po svoje zdravlje, poput oboljenja srca, u odnosu na one koji se pridržavaju tradicionalnih uloga. Prema izvještaju na Vijestima ABC-a: „Istraživači nisu našli da je veća količina stresa na poslu, koju karakterišu kao veće zahtjeve uz malu autonomiju, povezana sa povećanim rizikom od srčanih oboljenja. Međutim, našli su da su žene koje su bile na položaju sa većim autoritetom sa visokim zahtjevima vezanim za sam posao imale veću stopu javljanja srčanih oboljenja u odnosu na ostale žene, iako njima slični muški ispitanici nisu imali veću stopu. Slično tome, muškarci koji su se prvenstveno smatrali i nazivali muževima-domaćinima, oko 10 % ispitanika, su imali za 82% veći postotak smrtnosti u desetogodišnjem periodu, u odnosu na one muškarce koji su radili izvan svog doma.“ Istraživači su uzeli u obzir i ostale riziko-faktore, kao što su to: pušenje, dob, anksioznost, stres, odgovonosti u domaćinstvu, krvni pritisak, težina, nivo holesterola u krvi, dijabetes i sl.


130

Uz uvažavanje očitih razlika među pojedincima kao individuama, bilo bi pogrešno ograničiti ili osuđivati njihove lične izbore, ipak vjerujem da se dobrobit i muškaraca i žena maksimalno povećava kada im se pruži prihvatanje, uvažavanje, pažnja i njegovanje upravo onoga što ih čini posebnim i međusobno različitim od drugog spola. I, s obziorm na „Pravilnu njegu i sihranu muževa“ mogu nas usmjeriti ljudi iz naroda, poput ovog slušatelja: „Iako imam trideset i jednu godinu, još nisam u braku. Primjećujem kako moj otac mnogo bolje reaguje na moju majku onda kada joj je on potreban i kada se ona ponaša tako da mu daje do znanja koliko je on važan sastavni dio njenog života.“ Drugi slušatelj, po imenu Curtis, dodaje: „Svima nama, muškarcima se već godinama govori kako i žena „treba“ biti saslušana. Govori nam se da ne pokušavamo rješavati problem ili je savjetovati, već samo da je saslušamo i saosjećamo sa njenim potrebama. Većina žena ne shvata zašto muškarci to dosad nisu naučili. Evo zašto nisu! Ono što ona izgleda ne shvata je da ja zaista želim biti njen vitez na bijelom konju. Ja zaista želim dojahati i spasiti je. Ja zaista želim da je oborim s nogu i nosim je u naručju i da živimo sretno zauvijek.“ Najoštroumniji, najbolniji dio Curtisovog pisma tek sada slijedi. On je govorio o beskrajnom poslu slušanja bez spašavanja, kako je to od njega njegova žena i očekivala, kako bi bio senzitivan muž. Međutim, kada bi ona ispraznila ventile i bolje se osjećala nakon oslobađanja tereta sa svog srca, za nju je njen problem nestajao, ali za njega je problem tek počinjao. On šuti jer se od njega očekuje samo da bude neka vrsta oglasne ploče za slušanje (poput prijateljice ili psihijatra), a ne da joj pomogne u rješavanju, popravkama ili u napadu njenih neprijatelja. Zbog čega? On je u vlastitim očima pobacio kao muškarac, njen muškarac. „Zamijenio sam dužnost i postao sam topli, mekani, plišani medo kojeg će grliti u krevetu, umjesto da budem njen vitez na bijelom konju, u tom istom krevetu. Ne osjećam se kao muškarac. Moje samopoštovanje je na dnu bunara. Ja samo želim biti muškarac sa ženom koju volim u svom naručju.“ Ovo je važna lekcija koju izgleda mnoge žene nisu naučile od vlastitih majki ili zbog kopiranja obrazaca vlastitog obiteljskog života u svom djetinjstvu. Slušateljka Amber je pisala kako su, otprilike prije nekih godinu dana (a sedam godina braka), ona i njena prijateljica odlučite naučiti kako da budu bolje supruge svojim muževima.


131

„I na našu sramotu, zaista smo mnogo naučile. U suštini, naučila sam ono čemu Vi podučavate i čemu prigovarate: da su me četiri propala braka moje majke i naša kultura naučile da ne poštujem vlastitog muža, kao i da njegovu ljubav uzmem zdravo za gotovo, kao da se ona sama po sebi podrazumijeva. Oslobodila sam se u stalnom i okrutnom kritikovanju svog muža, kako privatno, tako i (na svoju sramotu) i javno. Pokušavala sam da sve kontrolišem, naročito finansije, jer sam pogrešno smatrala kako on ne barata onoliko dobro koliko bih ja to mogla. Nisam mogla podnijeti pomisao da mene išta kontroliše, tako da sam ja bila ta koja mora imati kontrolu.“ Nakon što je proučila Sveto pismo, čitala i slušala moju radio-emisiju, Amber je shvatila koliko je destruktivan bio njen stav prema vlastitom mužu. Postavila je samoj sebi slijedećih nekoliko važnih pitanja, pitanja koje je svaka udata žena trebala samoj sebi postaviti: ●

Ako doista vjerujem u sve stvari koje kažem o njemu, pomislim o njemu i pritužbe na njega, zašto sam se, pobogu udala za njega?

●

Ako ga toliko mnogo volim, zbog čega se onda prema njemu ponašam kao bez ljubavi i poštovanja?

●

Šta će ga držati u ljubavi prema meni, ako se ja nastavim ovako ponašati?

Ovo posljednje pitanje sam često koristila u svojih nekoliko prethodnih radio-emisija, kako bih žene uputila da se zaustave i razmisle o destruktivnoj prirodi svog ponašanja prema vlastitom mužu. Na primjer, nedavno se u program javila žena od nekih dvadesetak godina, pitajući me da li je pravedno ili ne tjerati muža da obrije svoju bradu. Dok su se njih dvoje zabavljali, on nije nosio bradu, pa čak ni u braku, sve ove tri godine, ali nedavno je pustio da mu naraste brada. Nažalost, već mu je rekla kako joj s tom bradom nije više privlačan. Odgovorila sam joj tužnim glasom. „Recite mi, postoji li još kakva gora uvreda i poniženje koje može muž doživjeti od svoje žene kad mu ona ne dopušta da sam odluči da li da pusti ili obrije bradu, koja je ukras muškarčevog lica?“ Zatim sam je iznenadila pozivajući se na njen komentar kako joj on više nije privlačan, nazvavši komentar pogrdnim i uvredljivim. Tužno je to koliko uvreda (kritikovanja, prigovaranja, okrivljavanja, vikanja) žene mogu natovariti mužu, a da uopšte to ne vide kao bolno i pogrdno, mada su one same itekako i previše osjetljive i na najsitniji (čak i nenamjerni) nagovještaj reakcije njihovih muževa na njih same - dvostruka mjerila – kažem ja.


132

Žene imaju tendenciju da kontrolišu, na takve načine koje mi možda uopšte i ne prepoznajemo kao kontroliranje. Sinoć, prije no što sam otišla u krevet, uključila sam TV radi kampanjskog ažuriranja novosti, i dok sam prelazila tv-kanale koji se nalaze prije mog omiljenog kanala sa vijestima, zaustavila sam se na jednom sit-comu. Ne poznajem likove niti zaplet, pa čak ne znam ni naziv te emisije, ali sam primijetila da je riječ o ocu koji govori svom odraslom sinu u prisustvu sinove zaručnice. Otac je govorio nešto u stilu: „Sine, ti si muškarac i svaku odluku možeš donijeti u uvjerenju i osjećaju da si u pravu... sve dok se ne oženiš – tada će tvoja žena za tebe donositi sve odluke.“ Dok je odjekivao smijeh publike, u trenu sam shvatila kako se kontrolisanje muževa od strane njihovih žena jednostavno uzima zdravo za gotovo, i to u tolikom stepenu da je sitcom to jednostavno mogao iskoristiti kao predmet humora, a da niko neće pomisliti da je to pravi šamar ženskom polu. Moja slušateljka Alexis se borila s ovim konceptom kontrolisanja i mijenjanja muža u ženinu sliku idealnog muža, odnosno partnera. „Sjećam se savršenog primjera toga kako sam se postavila sa svojim visokim očekivanjima. Prije nego što smo se vjenčali, išla bih kod njega na večeru, a putem sam imala u glavi sliku kako ću doći tamo a on će me dočekati zagrljajem i poljupcem na vratima, te kako će mu kuća biti čista i sređena k'o pišta, a on će mi pokloniti veliki buket ruža, koji će staviti u vazu na postavljanom stolu za večeru, uz neku laganu muziku itd... Stigla bih tamo, tri puta pokucala i na kraju bih konačno sama otvorila vrata. On je ležao na kauču gledajući sport, sudoper je bio prepun neopranog suđa, nije bilo večere, cvijeća, muzike, a on bi se nasmiješio i rekao: „Ćao dušo!“ u potpuno istom stilu kao i inače, a ja bih bila bijesna na njega. Shvatila sam kako sam u svojim mislima od njega stvorila nešto što on zapravo i nije. On je tako standardan i neromantičan. To što vidiš, to i dobiješ. Ali je moralan, pu ljubavi i veliki je vjernik. On se zauzima za ono u šta vjeruje da je ispravno. Duhovit je i inteligentan, a i voli me baš onakvu kakva jesam, pa zar ne bi i ja trebala njega voljeti baš onakvog kakav on i jeste?“ Kada stvari sagledate na ovakav način, zbog čega bi vam smetalo malo puštene bradice? Umjesto uvažavanja muškarca radi njegovih jedinstvenih i muževnih kvaliteta, previše udatih žena se stalno žali, kako vlastitim muževima, tako i svojim prijateljicama, komšinicama, svojoj porodici, pa ponekad čak i vlastitoj djeci.


133

Jedna me je slušateljka nedavno upitala da li griješi što svoje nezadovoljstvo i živciranje ispuše žaleći se svom desetogodišnjem sinu. Rekla je kako joj je suprug rekao kako to radi kako bi pridobila njihovog sina na svoju stranu u njihovim stvarima, i tako potkopala njegovu vezu sa svojim djetetom. U svoju odbranu je navela kako je mislila da njen sin ima pravo znati šta se to događa, ali je priznala da je htjela i steći njegovu naklonost, odnosno razumijevanje i saosjećanje. Ovo nije samo nepoštivanje supruga i oca u njegovom vlastitom domu, u nastojanju da on ispadne loš za svoju porodicu, već je potpuno neprikladno i psihološki izopačeno opterećivati djecu roditeljskim stvarima i pitanjima, kao i siliti ih da odustanu od jednog roditelja zbog obzira prema onom drugom roditelju. Predložila sam joj, a ona se složila sa mojim prijedlogom, da se izvini svom sinu što ga je uvukla u taj trokut, u njihovo čarkanje i sukobljavanje, kao i da se izvini svom mužu za takvu prljavu igru punu trikova. Druga slušataljka mi je pisala, priznajući kako je imala običaj da bude pretjerano kritična prema svom mužu. Sada je naučila kako on možda neće uraditi neke stvari baš onako kako bi ona od njega to željela, ali da će ipak taj posao obaviti. „I na kraju – uopšte nije toliko važno to što bi oni čitav dan jeli sendviče sa kikiriki puterom i džemom i za doručak, ručak i večeru, te to što baš i ne vole prati zube često, ili bilo koja sitnica koja bi me prije razbjesnila i izbacila iz kolosijeka! Ono što jeste važno je to da su naši sinovi naučili da je njihov tata superiška, kompetentan i skrbnik pun ljubavi. Još važnije je to što sam ja naučila da ja svojim sinovima pružam primjer toga kako bi se supruga trebala ponašati.. da li bih željela da moji sinovi ožene žene koje će ih tretirati onako kako sam ja tretirala vlastitog muža? NE!“ Pokazivanje poštovanja prema vlastitom mužu u njegovom vlastitom domu ne samo da mu šalje poruku da je voljen i cijenjen, ono takođe postavlja plan igre za brakove slijedećih generacija. Može li išta biti važnije? Slušateljka Becky je pisala kako ju je njena majka ranije upozorila da joj se ne žali na vlastitog muža. „Vjerujem kako mi je majka dala najbolji savjet; zapravo, poslušala sam ga i pridržavam ga se svo ovo vrijeme, dok sam udata žena. Općenita ideja koj se krije iza ovih rijeli je jednostavna: ako želiš da ja volim i poštujem muškarca s kojim se zabavljaš i za kojeg ćeš se evelntualno udati, nemoj se meni žaliti na njegove mane, slabosti i nedostatke. Ti ćeš možda lako zaboraviti njegove riječi ili djela, međutim, ja, koja sam ti majka, ne bih voljela da te neko povrijedi. Meni će trebati više vremena nego tebi da prihvatim njegovo izvinjenje.“


134

Becky je priznala kako joj često nije bilo lako pridržavati se ovog dobrog savjeta. Bilo je dana kada bi ona jednostavno htjela da se ispuše tako da nekome saopšti sve svoje frustracije u vezi nečega. Međutim, kad bi se to desilo, ona bi se zaustavila i razmislila o tome što joj je rekla majka i onda bi, kako kaže, shvatila da „nijedno davanje emocionalnog oduška nije vrijedno narušavanja reputacije, odnosno ugleda mog vlastitog muža“. Na početku ovog poglavlja sam citirala jednu slušateljku po imenu Wendi, koja je rekla: „Lako je ženi voljeti, takvu ju je Bog stvorio. Mnogo joj je teže pokazati poštovanje“. Ovo je tužna, ali i važna istina. Wendino pismo se nastavlja na slijedeći način: „Poštovanje znači odnositi se prema nekoma na izgrađujući način, a nikada omalovažavanjem, klevetanjem ili napadanjem.“ Ona u svom pismu priznaje kako su ona i njem muž, kada su se prije šesnaest godina vjenčali, nisu znali kako komunicirati s pravednošću i poštovanjem. Iako su, poput svih mladenaca, obećali da će biti jedno drugom prijatelji, oni su upali u tu porodičnu zamku koju možemo opisati kao „previše familijarno“ ponašanje gdje su se jedno prema drugom odnosili gore nego što bi se odnosili prema totalnim strancima ili prema poznanicima. Rekli bi jedno drugom kako se vole, ali njihova djela i njihove riječi bi ipak to poricali. Naposlijetku se Wendi orijentisala ka području religije i spiritualnog i odlučila je da izabere to da svog supruga promatra kao Božji dar, a samim tim, njen suprug je zaslužio njeno poštovanje. „Čak i u teškim vremenima, pokušala sam gledati iza onog što se dešavalo i gledati ga na način na koji ga Bog vidi. Kada sam svom mužu počela pokazivati poštovanje, on u početku nije uzvratio. I bilo je teško činiti ono što Bog zahtijeva kada niste vidjeli nikakav napredak. Ali, Bog je poradio na njegovom srcu, zaliječio stare povrede i rane koje sam ja izazvala, i omogućio mu je da uvidi da mi može vjerovati po pitanju pridržavanja naših bračnih zavjeta. Otad pa nadalje su promjene koje su se odvijale kod mog muža bile dramatične. Mi smo ekipa. Mi poštujemo jedno drugo. Mi se trudimo postaviti potrebe svog bračnog druga ispred vlastitih, s punim povjerenjem u to da će naše potrebe zadovoljiti naš bračni drug. Učenje dubljeg i daljeg gledanja i odražavanja Božje ljubavi prema svom mužu je proizvelo sve te promjene. Donošenje odluke da poštujem čovjeka kojeg mi je Bog dao je sve izmijenilo.“ Šta to konkretno znači odnositi se prema mužu sa poštovanjem? Za početak, muškarac voli da bude tretiran baš tako, kao muškarac, i to mu je potrebno.


135

Čini se da je za mnoge žene to problem, djelimično zbog toga jer su odrastale uz ideju „bespolnosti“ (jednakosti spolova, da su isti, tu nije riječ o ravnopravnosti, op. pr), otužnog i destruktivnog vjerovanja da nema razlika između muškaraca i žena i da da sve što muškarci žele ili rade a što žene ne cijene je glupo, bespotrebno i pokazuje da oni samo skloni uživanju. Pa, zapravo je činjenica da muškarci i žene jesu različiti fizički, psihički, motivacijski i po temperamentu. Svako ko ima kontakta sa bebama i djecom vam može reći da dječaci i djevojčice različito reaguju na pojave iz okoline u samom startu. Dajte im lutku i djevojčice će je grliti, dok će je dječaci radije upotrijebiti kao neki projektil ili oružje. Dajte im dvije lutke i djevojčice će se igrati tako da dvije lutke međusobno „razgovaraju“, dok će dječaci odigrati borbenu igru rata tako što će lutke ratovati jedna protiv druge. U mojoj radio-emisiji sam spomenula jedno iskustvo koje živo ističe finoću maskulinosti i femininosti u roditeljstvu. Nalazila sam se na bazenu, posmatrajući kako se mama i tata igraju sa svojim malim djetetom. Najprije je majka, držeći bebu na grudima, gugutala bebi i zaigrano podizala i spuštala svog sinčića. Nakon nekog vremena, predala je bebu tati, koji je odmah okrenuo bebu licem prema van i podizao bebu prema naprijed. Moj zaključak je slijedeći: mama = zaštita i njega, tata = autonomija i pustolovina. To je ta savršena ravnoteža koja pomaže stvaranju funkcionalnog i sigurnog ljudskog bića. Kada žena svog muža tretira tako kao da je on tek jedno od njene djece, kada ga spušta ili omalovažava njegovu potrebu za autonomijom, pustolovinom, rizikom, takmičenjem, izazovima, osvajanjima i pobjedama, ona će na kraju završiti sa namrgođenim i nasilnim glupanom, nespremnim na saradnju i ljubav. Slušateljka Tammy je naučila kako slijediti savjet svog oca, kojeg smo ranije naveli („Udaješ se za muškarca. Uvijek ga tretiraj kao muškarca i on će se uvijek tako i ponašati – kao muškarac.“) „Primijetila sam da se u svakom području našeg braka, poslu, domaćinstvu, porodici, djeci, karijerama, David sve više ističe i nadmašuje samog sebe onda kada ga tretiram kao muškarca. Pod tim mislim to da ja od njega NE ZAHTIJEVAM da nešto uradi. Ja ga PITAM. Predložim opcije rješenja njegovih problema i onda pustim njega da on odabere koju će opciju. Pred djecom nikada ne kontriram. U nekim neprijatnim situacijama nikada ja ne razrješavam određene situacije sa njegovom familijom – pustim njega da riješi probleme, to je ipak njegova familija. Nikada ne činim ništa što bi mu izazvalo nelagodu ili bi učinilo da se on osjeća manje muževno pred svojom familijom, saradnicima, djecom, susjedima ili prijateljima.


136

Da vam kažem kamo me to odvelo... Pribavilo mi je muškarca koji se tako udobno osjeća u svojoj vlastitoj muževnosti tako da je neprestano fokusiran na to da prema meni bude nježan i pun ljubavi, jer nikad nije morao da se bavi zaštitom vlastitog ega ili dokazivanjem da je on „muško u ovoj kući“. To ja radim umjesto njega.“ Mislim da većina žena ne shvata koliko su zaptavo one odgovorne za atmosferu u kući i u cijeloj porodici. Ova izjava nema za svrhu svaljivanje krivice na bilo koga, nego za svrhu ima uvažavanje i shvatanje nevjerovatne moći koje žene imaju da utiču na one oko sebe. I djeca i muževi su neutaživo ovisni o Maminom odobravanju, uvažavanju i prihvatanju. Bez toga su oni utučeni, osamljeni, izgubljeni i loše se ponašaju. Slijedeća slušateljka, CJ, pisala mi je kako je već bila pet godina u braku i imala četvoro djece kada ju je spopala zlovolja i neraspoloženje. Bila je umorna od vlastitog rasporeda – čišćenja, djece, večera i kuhanja, kupovine, svega! Čak je počela gubiti osjećaj ljubavi prema vlastitom suprugu. I tada je odlučila da razvije smisao za humor. Počela je sa kresanjem kućnih svakodnevnih poslova i umjesto toga se fokusirala na poklanjanje veće pažnje vlastitom mužu. To je, naravno potpuno suprotno od onog što razni časopisi predlažu. Oni inače općenito predlažu da kada je žena „sita do guše“ svog vlastitog života, vrijeme je za odlazak u SPA centar (banju), odmore nasamo, više vremena sa prijateljicama, zahvate estetske hirurgije, avanture ili razvod. Sve to u potrazi za zadovoljenjem vlastitih potreba.“ Ali CJ je odlučila da uloži napor u osjećanja i pažnju, te naklonost ka vlastitom mužu. Kako je time zadovoljila i vlastite potrebe? „Počela sam ignorirati kuću i počela posvećivati više pažnje njemu. Umjesto da mu samo kažem da ga volim, rekla sam mu da ga obožavam. Tokom dana bih ga pozivala i tim kratkim pozivima sam ga htjela podsjetiti na to. Kada bi se vratio kuću umoran, počela bih da ga to popusti, umjesto da se bunim i zamjeram mu. Kada smo u mješovitom društvu, uvijek se trudim dati mu kompliment za ono što je učinio za mene ili djecu. Uvijek se hvalim njim kako je on divan otac. Shvatila sam da sam JA ODABRALA ovaj život, tako da sam se pobrinula da cijenim SVE što imam i brzo sam počela vjerovati u to. Možete to nazvati ugađanjem njegovom Egu, ali se isplatilo. Što sam mu više pažnje posvećivala, više sam je i dobijala. Nije ga toliko zanimala savršena kuća, koliko zadivljena supruga.“ A otkad se iskreno ugađanje muževom Egu smatra nečim lošim? Vjerovatno od onda od kada su feministkinje odlučile da je pažnja prema muškarcu isto što i izdaja sestrinstva.


137

Previše žena je propustilo predivne prilike da imaju sretan i ispunjen život usvajajući tu destruktivnu ideju da žena postaje toliko veća što muškarce promatra i tretira na lošiji način. U svom radio-programu od previše žena čujem kako smatraju da su nekako predodređene, odnosno da imaju pravo da im se ispune sve njihove potrebe, htijenja, želje i hirovi, kako u životu općenito, a tako naročito od strane njihovih muževa, bez obzira na njihove odluke i odabire, kao na to koliko su loše tretirale svoje muževe. Ovakve pritužbe možemo podijeliti u dvije kategorije: obiteljske/kućanske i emocionalne. Slušateljka Kelly je pismeno odgovorila slušateljki koja se telefonom javila u moj program i koja je pričala Markove konake o tome kako njen muž nije zadovoljio njene „emocionalne potrebe“. Kelly je priznala da je i ona takođe bila upala u zamku u dužem periodu svojih tridesetih godina, ali se sada tog vremena prisjeća kao protraćene decenije, jer je tad bezbroj sati provela u napadanju muža što nije zadovoljavao njene emocionalne potrebe. „Ovo je takva zamka popularne brzinske kvazi-psihologije i zapravo više predstavlja teret koji neko unosi sa sobom u brak, nego istinu stvari. Brak predstavlja mnogo teškog rada i kada podižete i odgajate djecu zajedno, kada mama ostaje kod kuće, to stvara strašan pritisak na muža, opterećujući ga da radi to što mora kako bi finansijski izdržavao cijelu porodicu jednim izvorom prihoda. Nikada u potpunosti nisam svom suprugu pripisala te zasluge, zasluge za, kako ste to Vi, Dr. Laura rekli, „ubijanje zmajeva“ svih tih godina dok sam ja ostajala kod kuće i svo to vrijeme se žalila kako on ne ispunjava moje emocionalne potrebe.“ Kelly-no gledište se promijenilo kada je otkrila da ima tumor na mozgu. Njen tzv. „bezosjećajni“ suprug je sjedio pored nje u bolnici, skoro cijela tri dana, bio je i otac i majka njihovoj djeci skoro tri mjeseca njenog liječenja i oporavka, pa čak i nekako je uspjevao da se natjera da ustane i ode na posao svaki dan, kako bi izdržavao porodicu. Ona je bila čvrsto uvjerena kako će Bog učiniti što mora kako bi joj privukao pažnju na vrijeme – i ona je naučila lekciju. Kod nje je nastalo i razvilo se novo uvažavanje i cijenjenje, te ljubav prema svom mužu. Naučila je poštivati njegov maskulini (muževni) pristup životu, porodici, izazovima i problemima. Muškarci spašavaju, izdržavaju, snabdijevaju i štite. Muškarci ne sjede, uzbuđuju se i nanovo preživljavaju. Muškarci su aktivni i proaktivni. To rade iz ljubavi, dužnosti, odgovornosti i zbog karaktera.


138

To se treba poštovati i cijeniti ako žena već ima sreće da je sretno udata za dobrog čovjeka. Dobar muškarac je jednostavno baš to – muškarac. Dobar muškarac nije najbolja prijateljica. „Tako sam uzbuđena da se konačno neko dotakao ovog problema. Nisam shvatala koliko sam bila destruktivna prema vlastitom braku, dok nisam čula Vas kako nekoliko puta govorite da su supruge koje su izabrale da ostanu kod kuće s djecom odgovorne i dužne kuhati, čistiti, prati veš i sve te obične „zemaljske“ poslove održavanja domaćinstva, kako bi suprug mogao otići iz istog domaćinstva na posao i zaraditi novac potreban toj istoj porodici za uspjeh.“ Stephanie je bila udata skoro dvije godine i imala je devetomjesečnog sina, kojeg je neplanirano rodila i stoga je napustila posao i ostala kod kuće. Trebalo joj je svega nekoliko mjeseci da postane ogorčena zbog onoga što je tumačila kao muževu „slobodu“ u usporedbi s njenim osjećajem vezanosti za kuću. Nikada nije govorila o svojim osjećanjima; umjesto toga svom mužu je govorila da joj „nije baš do seksa“. Ona je, poput mnogih žena, smatrala teškim odreći se karijere jer se ona određivala svojim položajem u preduzeću. Nedostajali su joj neki dnevne doze počasti i pozivi kada bi je zvali i pitali je za mišljenje. Nedostajalo joj je uzbuđenje putovanja i konstantih izazova te novi događaji. U jednom trenutku joj je sinulo: „Ja sam sretnija više nego što to zavređujem“. Opisala je porodicu koja većinom objeduju zajedno i za vrijeme, doručka, ručka i večere. Te muža koji je najuravnoteženiji i najorganizovaniji rukovodilac i direktor kojeg poznaje. „Ništa nije važnije od našeg braka i našeg sina. Cijenim svog supruga više nego što će to on ikada znati. Otkako sam doživjela ono otkrivenje, naš brak se promijenio. Sad je romantičan, pun ljubavi, poštovanja i prisnosti. Naša najveća nada za našeg sina i buduću djecu je da shvate šta znači činiti i imati porodicu i da se žrtvuju za dobrobit i unapređenje drugih, a time će moći vidjeti kako njihova porodica jača iz dana u dan. Možda će porodične vrijednosti ponovo postati popularne, a ovo ludilo žena koje uništavaju vlastite porodice u zahtjevu da im se u svemu udovolji će postati out staromodno i prošlost.“ Možda su feministička zapažanja o ženama koje imaju moć ako sve postignu opstruirala previše ženinih sposobnosti da shvate kako u stvarnom životu svi mi vršimo odabire i donosimo odluke, te da prava, istinska sreća i radost nije u tome koliko mnogo stvari imamo ili činimo, nego u žrtvovanju i predanosti koje činimo prema drugima u kontekstu onog što smo sami izabrali.


139

Deseta zapovijed, o žudnji, podsjeća nas da niko od nas ne može imati sve što se može imati niti što želimo. Bez uživanja i uvažavanja naših darova i blagoslova, mi sami sebi i onima koji nas vole stvaramo pakao na zemlji. Slušateljka Jennifer je nazvala u moju emisiju kako bi se požalila na svog supruga, radnika u Hitnoj Službi. JENNIFER:

„Ja sam majka dvoje djece, imam petogodišnjeg i trogodišnjeg sina. Moj suprug dobrovoljno radi prekovremeno kako bi nadoknadio odbitke koji su uticali na opadanje prihoda ove godine. Ne treba nam taj dodatni novac. A ja ga trebam doma“

DR. LAURA: „Da radi šta?“ JENNIFER:

„Da bude otac“

DR. LAURA: „Koliko sati on radi?“ JENNIFER:

„Dvanaest sati dnevno, četiri dana u sedmici, a ponekad ga i mimo toga pozovu“

DR. LAURA: „Bili ste svjesni kada ste iz zemlje istočnog bloka došli kao nevjesta, da se udajete za doktora, zar ne? Možda niste shvatali da je život liječnikove žene – zapravo znači mnogo više lične, vlastite, odgovornosti za dom i djecu“ JENNIFER:

„znam da on sve mjeri kroz vlastiti novčanik, bez obzira da li je uspješan ili ne, te da želi da se ranije penzioniše. Sve to razumijem. Je li to pogrešno što idem tamo gdje mi se ide, dok je on na poslu – da odem vidjeti sestru i da radim ostale stvari koje bih željela? I da li bi to bilo nekako nesuportitivno, kao da ga ne podržavam, ako ja nisam kući kada se on vrati?“

DR. LAURA: „Da, to je upravo tako, ne podržavate ga. Idite svojoj sestri, ali dođite kući na vrijeme da priredite topao obrok za večeru. Jer to je zapravo vaš dio brige o porodici – a on svoj dio obavlja.“ JENNIFER:

„Ali nama ne treba taj dodatni novac“

DR. LAURA: „Zar je on, zbog toga što se trudi nadoknaditi odbitke u prihodima odjednom pohlepan, gramziv tip?“ JENNIFER:

„Ne, ne mislim tako.“

DR. LAURA: „Ali to je ono što sam ja shvatila na osnovu onog što ste rekli. Puni ste neprijateljstva. Niste se udali za nekog tipa „od-devet-do-pet“. Udali ste se za nekog sa profesijom u kojoj se ide po pozivu. On radi u hitnoj službi. To zahtijeva poseban mentalitet, nošenje sa krizama po pitanju života i smrti, smirivanje nervoznih ljudi i ublažavanja njihove brige, uglavljivanje i liječenje


140

dijelova tijela. Morate biti suportativni, morate mu pružiti podršku jer imate muža koji se jako trudi da zbrine svoju porodicu i dovede ih u položaj bez finansijskih problema. Njegovo radno vrijeme me podsjeća na radno vrijeme vatrogasaca. Vi morate odraditi svoj dio, a on svoj. Možete povesti dvoje djece u kino tokom dana u kojem on čisti krv i gnoj. Zaista ne želim slušati vaše gunđanje zbog njegovog radnog vremena, jer to nisu neki glamurozni sati, to je vrijeme prilično odvratno, s obzirom na većinu stvari koje on mora obavljati. Vi imate izuzetno mnogo slobode da radite što želite. Kad su oboje djece u školi, Vi te sate možete iskoristiti na konstruktivan način. Mislim da morate biti zahvalniji prema njemu koji se oguli radeći kako biste Vi mogli biti finansijski zbrinuti i neovisni, a on se bavi nečim što predstavlja blagoslov na ovoj zemlji: pomaže ljudima koji su bolesni ili umiru u bolovima. Mislim da Vi trebate pokazati više poštovanja prema onome što on radi za njih, ali i za Vas i Vašu porodicu. Dakle, idite i radite po cijeli dan ono šta vi želite i pobrinite se da ga, kad se vrati kući, dočekate sa vrućim jelom na stolu, serviranom uz osmijeh i zagrljaj. Jer, što više stvarate atmosferu kojom pokazujete koliko ga cijenite i to što on radi kada nije tu, on će još više željeti biti kod kuće.“ Naposlijetku, jedan od muževa mi je poslao kopiju pisma koje je pisao svojoj ženi sve do dva sata ujutru. On je to smatrao bitnom podudarnošću sa najavljenom temom ove knjige, On je očito pokušavao komunicirati sa svojom suprugom u vezi sa njegovim osjećanjima i razmišljanjima o kvaliteti njihovog braka i pravca u kojem se on kreće. Čini se da je njen prijedlog za brzinsko rješenje njihovih problema bio prijedlog za dvosedmičnu posjetu Diznilendu. On nije smatrao da će to putovanje predstavljati neko čudo koje že popraviti njihov brak. Smatram da pismo ovog čovjeka predstavlja univerzalnu istinu koja je potisnuta i poriče se, te je uglavnom izgubljena u paklenom kulturalnom mjerenju i procjenjivanju ljudske vrijednosti moći i novcem. Ta istina je da porodica treba i ženu i čovjeka, i supruga i suprugu, i oca i majku, mnogo više nego jednako moćno i karijeri orijentisano dvoje ljudi. On je svojoj ženi pisao slijedeće: „S godinama shvatam da si ti osoba orijentisana na karijeru, osoba koja pojma nema i ne razumije suštinu onoga šta znači biti supruga i majka. Ako želiš, nazovi me tradicinalistom, ali čvrsto sam uvjeren da majke trebaju provoditi više vremena kod kuće, pa možda i 100% svog vremena kad su kod kuće trebaju posvetiti njegovanju porodice i unapređenju domaćinstva.


141

Previše često si, kao supruga i majka zanemarila i previše stvari koje se odnose na ovu porodicu. Našoj djeci nedostaje pažnje, vaspitanja i discipline. Nemaju stvorene navike i ne postoji nikakav red u bilo čemu što oni rade. Po mom mišljenju su majke te koje su njegovateljice i učiteljice koje bi trebale provoditi što više vremena sa svojom djecom učeći ih raznim stvarima i vještinama koje će im pomoći u njihovom daljnjem životu. Da se grublje izrazim, nisi bila majka. Naša djeca su prečesto ostavljena da se snalaze sama. Što se tiče uloge supruge, nisi uložila nimalo napora ni truda u to. I mislim da ti mene više ne voliš. Vođenje ljubavi se ne nalazi visoko na tvom dnevnom redu stvari koje trebaš obaviti, kao ni pokazivanje interesovanja za bilo kakve intimnosti sa mnom. Sve sam manje i manje zainteresiran za tebe i sve manje i manje motivisan da održim ovu porodicu na okupu. Osjećam se kao da si se ti udala za svoj posao i da se se njemu više obavezala nego nama kao supruga i majka. Ne tvrdim da sam savšren suprug i otac. Oboje previše sati provodimo na poslu, ali da ti podcjenjuješ važnost majke u porodici. Nikad te nisam obeshrabrivao u sticanju doktorske titule, ali ne mislim da je na tvojoj listi prioriteta visoko ono što ja smatram da je najbolje za nas kao porodicu u ovom trenutku. Želim da te volim, da budem s tobom, ali moram priznati da se osjećam kao da gubimo jedno drugo i svoju djecu. Ne znam kompletan odgovor, ali vjerujem da se dio odgovora nalazi u tome da počnemo provoditi više vremena kod kuće te razvijamo, uzgajamo i njegujemo našu porodicu i našu vezu.“ Stanovište o „određenim ulogama“ podiže prašinu i diskusije, a ne bi tako trebalo biti. Mnogo puta sam rekla u svom programu da je feministički pokret koji osporava brak, podizanje djece i vođenje domaćinstva i stvaranje doma sve to oklevetao ženama da je to beznačajno i uvređujuće za žene. Promiskuitet, potucanje, pobačaji, vanbračnost, zastoji u saobraćaju u vrijeme špice te uredska politika su blagodat za žene? Ja sam zaposlena supruga i majka i ja cijenim priliku što mogu koristiti svoje vještine i talente kako bih bila kreativna u nečemu za šta vjerujem da je značajno. I pored toga, ja međutim smvoju prvu i najvažniju odgovornost smatram da je ta da budem majka svoje djece. Ja svoju karijeru usklađujem i podešavam svojoj porodici, a ne obratno. Moje najveže zadovoljstvo u životu doživljavam kada mi visoki, mršavi, ali mišićav tinejdžer kaže „Volim te“ (čak i pred svojim prijateljima) i kada me muž, za kojeg sam udata dvije decenije, još uvijek zove ljepoticom. Dok god žene ne poštuju ono što imaju ponuditi kao supruge i majke, one će nastaviti s nepoštivanjem vlastitih muškaraca koji su im inače kao muževi, očevi, sinovi. Niko ne dobija. Niko nije sretan.


142

8. Poglavlje: DRUŽENJA MUŠKARACA „Žena će učiniti nešto dobro ako shvati da čestiti, iskreni, odani suprug koji putuje na trotjedni lov time ne govori da je ne voli. On jednostavno želi nešto ubiti. To je to, prosto ko pasulj“ JOSH Sabino me je nazvao u program kako bi me pitao ko je bio u pravu, on ili njegova supruga. Situacija koja je uzrokovala problem se ticala vikend putovanja u Seattle kojeg su on i njegova supruga planirali kao mali „bijeg“ od svakodnevnice. Onda joj je Sabino spomenuo putovanje njegovom prijatelju, oženjenom susjedu s djecom, u istoj ulici. Njegov prijatelj je mislio kako bi izlet ovog vikenda bio odlična ideja i ponudio mu je da im se on i njegova porodica pridruže na tom putovanju. Sabino nije želi razočarati ni povrijediti svog prijatelja, pa je rekao: „Dobro“ Ali, to nije bila dobro Sabinovoj supruzi, koja se radovala vremenu provedenom u tišini i intimi, posvećenom porodici i samima sebi. Sabino je želio moje mišljenje... Šali li se on? Ovo nije primjer pravog, zdravog pa čak i potrebnog vremena posvećenog „druženju s prijateljima“. Ovo je bio primjer bezosjećajnog (i glupog) ponašanja koje pokazuje potpuni nedostatak zrelosti i odgovornosti u braku. Kada je tip više više zabrinut zbog razočarenja svog prijatelja nego vlastite supruge, on je praktički poništio svoj status odraslog muškarca i vratio se na status muškarca adolescenta, što je trebao davno u svojoj prošlosti da preraste. Čini se da je Sabino pogrešno odredio prioritete i da ima obrnute definicije za postizanje zrelosti. On je mislio da biti muško znači suprotstaviti se svojoj ženi a biti uz svoje prijatelje. Ali, pravi muškarac može biti uz svoje prijatelje i biti uz svoju ženu i vjerovati da time naglašava i pojačava svoju muževnost, a ne da je time umanjuje, jer on nije slika koju želi ostaviti drugima, imidž na koji se fura, on je biće kojeg određuju poštovanje i predanost, odnosno obaveza. E sad, opet, s druge strane, previše žena su otvoreno i potpuno nasilne i sklone mrgođenju u vezi muževih potreba za vremenom provedenim sa muškim prijateljima. Ne mogu vam reći koliko mnogo poziva primam od strane žena koje su jako ljute što su njihovi muževi odvojili nešto vremena za sebe i možda ga provedu sa svojim muškim prijateljima.


143

Oni tada obično završe baveći se nekim sportom (poput golfa, košarke ili bejzbola), gledajući neke sportske događaje, utakmice i mečeve ( to obično uključuje i čips i pivo), odu na putovanje (često u ribolov, lov ili planinariti) ili ponekad jednostavno igraju karata (poker i sl.) Otkud dolazi ta ljutnja tih žena? Dok argumenti koje te žene daju objašnjavajući zbog čega se žale i osporavaju muževima druženje s muškim prijateljima značajno variraju, čini se da je srž problema zapravo nesigurnost. Ta nesigurnost može biti zbog straha da njihovim muževima zapravo ne godi njihovo društvo, ili da one jednostavno ne umiju biti same bez loših osjećaja prema samima sebi, ili što su zavidne prema vlastitim muževima koji mogu imati hobije i prijatelje, ili što brinu da njihovi muževi, dok su izvan njihovog uticaja i kontrole, možda ne budu procijenili situaciju u njihovoj vezi i porodici kao poželjnu. Takođe, mnogo žena imaju predstavu kako sve u braku i porodicu mora njih postaviti u centar, a da bi bilo valjano i prihvatljivo. Nedavno je jedna žena pozvala u vezi svog muža, koji je vojno lice, a koji ima svoj bend. Nju je uznemiravalo to što je on prihvatio gažu na Valentinovo, a da nije najprije s njom provjerio i dogovorio, pa je pozvala da pita da li je ona bila u pravu što se ljuti. Vratila sam je u vrijeme prije nego što se udala i pitala sam ga da li se njen sadašnji muž tada bavio muzikom. Rekla je da se on oduvijek bavio muzikom, te da se pridružio svojm sadašnjem bendu dok su bili zaručeni. „Dušo“, rekla sam, „ moraš naučiti prihvatiti to kakvu „zvjerku“ si dovela kući. Ne možeš svjesno dovesti slona kući i onda očekivati od njega da ti se smjesti na krilo i da prede“. To je mnogim ženama veliki problem. One misle da će njihovi muževi, nakon ženidbe postati potpuno pripitomljeni, a da će one biti gospodari; bič će predstavljati njene želje i osjećanja. Muškarci to trpe i podnose do izvjesnog stepena... a onda prestanu. Predložila sam joj da iznajmi sobu u hotelu u kojem će njen muž svirati za Valentinovo, da ode na njegovu gažu, i da ga poslije povede gore i priredi mu vino, svijeće i seksi spavaćicu. Podsjetila sam je da je njena glavna dilema bila prihvatanje njenih vlastitih izbora. Jedna mi je slušateljka pisala o toj istoj velikoj nedoumici. Međutim, naposlijetku je shvatila kakvu je „zvjerku“ dovela kući i prestala ga je pokušavati pretvoriti u nešto drugo, što bi ona od njega htjela da bude. Isplatilo se. Napisala je: „Na početku našeg braka sam primijetila da se ljutim na supruga za sva subotnja i nedjeljna poslijepodneva koje je proveo igrajući golf.


144

To je postao stalan izvor napetosti između nas dok mi konačno nije sinulo da on nije ništa više i češće igrao nego što je to radio tokom dvije i po godine našeg zabavljanja; jednostavno nisam to prije toliko primjećivala prije nego što smo počeli zajedno živjeti. Rekla sam mu da ću prestati da ga gnjavim jer, naposlijetku, ako se on bude bavio onim što voli, to će ga učiniti sretnijom osobom i zadovoljnijim mužem. Sada me već i pita da li ću mu zamjeriti prije nego što se dogovori za partiju golfa, obično i manje igra, a više pažnje posvećuje meni kada ne igra – sve zbog toga što cijeni promjenu mog stava.“ Ova je žena bila pametna. Razmislila je o dvije mogućnosti izbora: (1). Biti ljuta svo vrijeme i upropaštavati vlastiti život, kao i njen zajednički život s mužem, tim svojim konstantim negodovanjem i (2). Prihvatiti vrstu „zvjerke“ koju je dovela kući i promatrati sve iz pozitivnog ugla. Na kraju je izabrala drugu opciju i sve promijenila. Zbog čega? Pa zbog toga što on više nije vidio svoju ženu kao nekog ko cjepidlači oko toga šta je on i šta radi. Sad on vidi ženu koja cijeni ono što on zaista i jeste – a to ga je navelo da još više poželi biti takav prema njoj. Vrijedi ponoviti da muškarci čeznu za, najprije mačinim prihvatanjem, odobravanjem i uvažavanjem (POU), a onda i od svojih žena, i kada to troje POU postignu, oni će jednostavno sve učiniti kako bi zadovoljili vlastite žene. Još jedan slušatelj, po imenu Brian, pisao je o tome što je uvidio da je univerzalno, ne samo u njegovom vlastitom domu – kao dvostruki standard za vrijeme koje par provodi odvojeno. „Kada dođe tema prijatelja, obično ona može izaći van skoro kad god to poželi, s malo vođenja računa o tome šta sam možda ja bio isplanirao za nas. Ali ako ja želim provesti nešto vremena sa prijateljima, obično me čeka svađa! Ona kaže da smatra kako bih trebao imati povjerenja u nju i dopustiti joj tu slobodu. Međutim, kada je situacija obrnuta i ja želim provesti nešto vremena sa svojim prijateljima, po njoj ja nju zapravo ne volim ili ne želim provoditi vrijeme s njom. Čak i ako je i ona pozvana! Meni ovo izgleda kao vrsta manipulisanja: ona želi raditi po svom a meni to isto ne dozvoljava. U suštini, to bi bilo to.“ A to je poruka koju previše muževa dobija. Oni počinju shvatati da njihova osjećanja, potrebe i želje zapravo nisu toliko važne njihovim ženama, ili ih se opaža tek kao dosađivanje, iritiranje ili prepreke ženama u ostvarivanju njima važnijih stvari. To nije način da usrećite svog muškarca – ili da ga uopšte zadržite.


145

Kao što je slušatelj Jim napisao: „Žene žele romantiku, zagrljaje, poljupce i iznenađenja. One bi dobile više toga samo kad ne bi govorile svom mužiću kako je glup ili da je njegov noćni izlazak s prijateljima jednako kao da ih oni napuštaju... ili da su ta četiri sata samo za sebe, od 168 sati, znači da su previše sebični ili da ugađaju samo sebi. Kada se muškarci jave u moju radio-emisiju da se požale kako od svojih žena nemaju podršku za druženje sa muškim prijateljima, pomažu mi da uvidim jačinu njihove frustracije samo slušanjem pobrojavanja stvari koje oni čine za svoju suprugu i porodicu, a navode ih da bi se opravdali i odbranili od optužbi da su sebični, nezainteresovani i da zanemaruju svog partnera i porodicu. Ovi muškarci JESU uključeni u porodične aktivnosti i izlete, te rad i po kući vikendom i naveče, po potrebi. Oni kuhaju, peru suđe, popravljaju automobil, vrše opravke po kući, kose travnjak, podrezuju živicu, idu na sportske treninge svoje djece, kao i njihove utakmice i mečeve, kao što obavljaju i sve vezano za školu (priredbe, roditeljske sastanke i sl.), voze djecu gdje je potrebno i dolaze po njih da ih vrate kući, zaustave se usput do prodavnice na putu kući, ručaju sa njenom majkom ili prijateljicama ili čak idu i na aerobik... Ne samo da ovi muškarci trpe kritike za način na koji oni obavljaju ove stvari ili ih ne obavljaju, kao i da im se gunđa zbog druženja s prijateljima koje im jeste potrebno kako bi se malo opustili, ispuhali nervozu i napetost, ponovo se povezali sa svojom animalnom muškosti, nakratko se oslobodili stresa i odgovornosti ili jednostavno se samo zabavili kako bi zadržali vlastito zdravlje i bili sretni. Mnogo puta žene će im osujetiti njihove planove za druženje s prijateljima zakazujući im porodične posjete ili posjetu ljekaru, ili žaleći se na vlastito zdravlje ili iscrpljenost vlastitim poslom, ili pak nekim osjećanjima zbog problema u međuljudskim odnosima, zbog čega im muževi trebaju u kući. Mislim da žene u osnovi svoje muževe uzimaju zdravo za gotovo i da žele da ih ukalupe u zamišljenu sliku koju one imaju u svojoj glavi o tome kakav bi muž – njihov muž – zapravo trebao biti. Ovo me vraća na metaforu „prepoznavanja kakvu ste zvjerku doveli kući“. Žene će često biti privučene mišićima, muzikalnošću, postignućima, angažovanjima, tipom koji voli izlaske, ali to ne mora biti iz pravih razloga. Ako su ih takvi aktivni muškarci privukli jer se dive takvim njihovim osobinama i imaju namjeru podržati ih u takvim stvarima, to je u redu. Ali ako ih privlači ovakvi aktivni muškarci jer su one poput grupi djevojaka zanesenih muškarčevom slavom i sjajem, koje misle kako one same tako mogu pribaviti vrijednost i identitet vezujući se uz „veličine“, to je loše.


146

Ono prvo znači da su oni dobar i skladan par. Ovo zadnje znači da su oni poput šibice koja će zapaliti fitilj za veliku eksploziju. Jedna slušateljka koja se udala za muzičara nam je ispričala svoju priču: „Prvo, moj suprug i ja smo se vjenčali nakon samo četiri mjeseca ozbiljnog zabavljanja i nakon što smo se godine poznanstva. On je zaista bio zagrijan za muziku, ali ali ja nisam shvatila da će to i dalje biti na prvom mjestu u njegovom životu. Mislila sam da ću to biti ja. Godinama sam bila jako ljuta kada bi me ostavio da ode vježbati ili da ide na nastupe. Trebalo mi je sedam godina da shvatim da ga ja ne mogu promijeniti njega i njegovu želju za muzikom. Jednom mi je rekao da mu je to jedna vrsta bijega. Nakon mnogih noći ispunjenih ljutnjom, prepirkama i prijetnjom odlaska, prihvatila sam činjenicu da njemu zaista treba bijeg. Sada sam naučila da iskoristim to vrijeme kad on ode za neke moje vlastite ciljeve. Čini mi se da sad ako mu bude vježba otkazana i ako on tada ostane kod kuće, malo mi je neugodno jer onda ne mogu to vrijeme posvetiti samo sebi. U braku smo devet godina, i nakon slušanja Vaše emisije, odbacila sam mnoge svoje gluposti i mušice i shvatila sam da je moj suprug uistinu dobar muž i pun ljubavi... samo nije takav baš na onakav način na koji sam ja to od njega očekivala.“ Njeno pismo otkriva jednu jako važnu stvar, a to je da mnoge žene od svojih muževa očekuju da se uvijek prilagođavaju svojim ženama, ali na takav način, da su njihovi životi poput pisma, potpuno ovisni o onome koji piše to pismo, a to bi u ovom slučaju bio neko drugi, a ne oni sami. Drugim riječima, brak tako ne bi značio da svaki partner snosi potpunu odgovornost za dobrobit onog drugog, aktivnosti ili duševno stanje. Brak ZAPRAVO znači da dijelimo sve to, ali zapravo on takođe znači da u njemu podržavamo individualnost neophodnu za mentalno i emotivno zdravlje, kao i za samu dobrobit veze. Bez takve zdrave uravnoteženosti, brak može da propadne ili da se razvrgne. Slušateljka Tansie je otkrila kako je to naučila na teži način: Naučila sam da muževi moraju imati neka interesovanja mimo mene same! Kad god bi moj, sada već bivši muž posjetio svoju braću ili sestre, ili prijatelje bez mene (a što je on činio samo jednom po par sati mjesečno), ja bih se žalila i ponašala kao razmaženo derište danima! Zašto on nije htio provesti svaki slobodan trenutak u budnom stanju sa mnom? Očito, nije me volio! Nakon jako bolnog razvoda i mnogo terapije, naučila sam da su muževi sa prijateljima i nekim vanjskim interesovanjima zapravo sretniji. Njihovom sretnoj vezi s vama doprinosi kada zahvalno pružate podršku njihovim odnosima sa ostalima, a ne ponašate se kao razmaženo derište koje želi da im kontroliše život.“


147

Tansie sada ima novog „dragog“ koji voli provesti nekoliko sati sedmično s prijateljima i uvijek se jako raduje kada je poslije toga nazove da joj ispriča kako se lijepo proveo s njima. Tansie se bavi vlastitim hobijima i prijateljima i sada ne ovisi o svom dragom da joj on predstavlja sve. Iskreno govoreći, određen, razuman vremenski period samoće, mira i tišine je neophodan za svakog od bračnih partnera, kao i za djecu. Doduše, želja i potreba za ovim vremenom može se razlikovati u ovisnosti o tome šta se dešava u Vašem životu, ali u većini slučajeva, ono predstavlja dobar „protuotrov“ stresu, a stres je nus-pojava čak i svakodnevnih obaveza, zadataka i odgovornosti. Pomisao na stres kao na vrstu statičkog elektriciteta u mozgu i duši, kojeg se moramo riješiti ili tihom meditacijom i opuštanjem ili potpunom promjenom aktivnosti. Nemojte žaliti da priuštite sebi ili svom partneru ovo rasterećenje, jer bez toga Vam život ili brak može postati kao pretis lonac pod prevelikim pritiskom. Mislim da su oboje supružnika odgovorni da se malo osvježe, odmore kako bi mogli pružiti ono najbolje od sebe svojoj vezi i porodici. Ponekad pitanje rasporeda može postati poput dobronamjernog pogađanja. Moj slušatelj Keith je napisao: „Moja supruga je zainteresovana i za stvari koje nemaju veze sa mnom. Drugim riječima, ona ima prijatelje i posao i njena sreća ne zavisi jedino od mene. Sve dok smo ekipa i dok radimo zajedno na nekim stvarima i većinu stvari radimo zajedno, takođe možemo i pojedinačno, svako za sebe uživati jedan dio vremena. S druge strane, moja žena mi dozvoljava nešto neovisnosti da igram golf s vremena na vrijeme, da gledam sport itd. – drugim riječima, pušta me da imam dio života samo za sebe. Dopustila mi je da se s njom dogovorim da mogu nedjeljom gledati fudbal, ako prostrem veš. Tako da smo kvit. Ne zagovaram totalnu nezavisnost za bilo kojeg partnera. Ali smatram da je jedan od bitnijih razloga našeg uspjeha taj da smo se držali umjerenosti i tako možemo slijediti naše vlastite interese, a u usporedbi s drugim ženama koje sam promatrao, mojoj ženi ne trebam ja da bih je zabavljao 24 sata na dan. To što imamo i neke druge interese, čini nas oboje zanimljivijim jedno drugome.“ Nije mi promaklo da je Keith koristio riječi „dopušta“ i „dozvoljava“ kada govori o svojim vlastitim mogućnostima za provođenje slobodnog vremenja ili druženja sa prijateljima.


148

Ne smatram da ovakav način izražavanja sugerira da je on papučar, nego smatram da ovakav način izražavanja upravo ističe univerzalnu istinu koju sam mnogo puta spomenula u ovoj knjizi: da je muškarce, dok su bili djeca odgajala žena i da i kao odrasli traže ženino prihvatanje i traže ovakve žene (s tri a, koje ih uvažavaju i cijene). To ženama daje veliku moć nad muškarcima, moć koja ne bi trebla biti zloupotrebljavana niti previše i prečesto upotreblajvana; upravo je previše jednostavno i lako pretvoriti odraslog muškarca u buntovno dijete. Žene općenito imaju značajne mogućnosti međusobnog druženja. Zato udate žene ne bi trebale zamjerati svojima muževima potrebu da oni učine to isto. Muškarcima treba malo mjesta koje je dalje od ženstvenosti i domaćinstva, kako bi potvrdili i ponovo dokazali važnu ali socijalno poricanu istinu: animalna muževnost u svojoj fundamentalnoj osnovi treba biti poštovana. Kada muškarci dobiju svoje „odvojeno“ vrijeme, vraćaju nam se kao bolji ljudi. Slušateljka Allison se pomirila s ovom istinom: „Moj muž i ja imamo ono što smatramo veoma sretnim brakom. Pored toga što ne pokušavamo promijeniti jedno drugo, nemam nikakvih problema da ga pustim da se provede sa svojim prijateljima. Uglavnom se okupljaju u našoj garaži (tamo ima bilijar i frižider) da kartaju nedjeljom naveče, ali ne svake sedmice. Obično ne počinju dok nam djeca ne odu u krevet, tako da ja nisam dodatno opterećena. On naporno radi cijelu sedmicu i mislim da zaslužuje da neko vrijeme bude tek frajer i radi frajerske stvari. Ja to vrijeme obično iskoristim da uživam jer je daljinski od TV-a samo moj, ili da sjedim za kompjuterom ili činim bilo šta samo za sebe. On takođe pušta mene da imam vrijeme samo za sebe... to je kod nas dvosmjerno. Većina žena njegovih prijatelja ne misle kao ja, pa one ta okupljanja doživljavaju kao kost u grlu i jabuku razdora. Mislim da ga upravo takvo slobodno vrijeme čini opuštenijim mužem.“ Allison je pametna žena i mudra supruga. A sada i vi znate kako biti pametna, mudra i – sretnija supruga.


149

Dr. Laura C. Schlessinger - Pravilna Nega i Ishrana Muzeva

Recommend Documents