JU Medicinska škola Bihać
ZDRAVA ISHRANA I DIJETETIKA -skripta-
Dr. Alma Haskić
Bihać, 2015.
SADRŽAJ -
– definicija, uloga i značaj ........................................... Ishrana i dijetetika – definicija, .........................................................3 ..............3 Fiziologija probave ............................................. ................................................................... ............................................ ....................................4 ..............4 Hranjive materije ................................................. ....................................................................... ............................................ ..................................5 ............5 Ugljikohidrati ....................................... ............................................................. ............................................ ............................................ ............................5 ......5 Glikemijski indeks ...................................... ............................................................ ............................................ ............................................6 ......................6 Masti ............................................ .................................................................. ............................................ ............................................ ......................................7 ................7 Bjelančevine ........................................... ................................................................. ............................................ ............................................ ...........................8 .....8 Vitamini ........................................... ................................................................. ............................................ ............................................ ..................................9 ............9 Liposolubilni vitamini ......................................... ............................................................... ............................................ .................................10 ...........10 Hidrosolubilni vitamini ......................................... ............................................................... ............................................ ...............................11 .........11 Minerali ......................................... ............................................................... ............................................ ............................................ ..................................13 ............13 Energetska Energetska vrijednost hrane i bazalni metabolizam ............................................ ..............................................15 ..15 Planiranje i piramida zdrave ishrane .......................................................... ......................................................................17 ............17 Uloga vode u ishrani ...................................... ............................................................ ............................................ ......................................18 ................18 BMI ............................................ ................................................................... ............................................. ............................................ .....................................19 ...............19 Prekomjerno Prekomjerno uzimanje hranje (gojaznost) (gojaznost) .............................................. ..............................................................20 ................20 Nedovoljno uzimanje hrane (pothranjenost) (pothranjenost) ................................................ ...........................................................21 ...........21 Anoreksija ......................................... ............................................................... ............................................ ............................................ ..............................22 ........22 Bulimija ......................................... ............................................................... ............................................ .............................................. ..................................22 ..........22 Bolesničke dijete ........................................... ................................................................. ............................................ ........................................23 ..................23 Ishrana hirurških bolesnika ....................................... ............................................................. .............................................. .........................24 .24 Ishrana pacijenata sa koronarnim oboljenima .......................................................24 .......................................................24 Ishrana pacijenata sa oboljenjima jetre i žuči ............................................ .........................................................25 .............25 Ishrana kod diabetesa .......................................... ................................................................ ............................................ ................................26 ..........26 Dizenterična dijeta (ishrana kod gastroenterokolitisa) .......................................... ..........................................27 27 Urtikarijalna dijeta ............................................... ..................................................................... ............................................ ...............................28 .........28 Enteralni oblik prehrane .......................................... ................................................................ ............................................ ...........................29 .....29 Ishrana preko nazogastrične sonde ........................................... ................................................................. ...............................30 .........30 Parenteralni Parenteralni oblik ishrane .......................................... ................................................................ ............................................ .........................31 ...31
2
– definicija, uloga i značaj ISHRANA I DIJETETIKA – definicija, Dijetetika je nauka koja se bavi zdravim načinom života, u širem smislu riječi. U užem smislu, predstavlja nauku koja se bavi pravilnom prehranom. To je također i nauka koja principe dijetne ishrane koristi za izbor iz bor jela i prehranu pojedinca. Bavi se vrstom i količinom hrane neophodne za održavanje dobrog zdravlja, kako kod zdravih, tako i kod osoba sa zdravstvenim problemima. Ako su u pitanju skupine sa zdravstvenim problemima, glavna djelatnost dijetetike je planiranje i izrada jelovnika za bolesnike na standardnoj ili posebnoj dijeti, ovisno o dijagnozi, kontrola namirnica od ulaska u proces pripreme do distribucije gotovog dijetalnog obroka za pacijente, te s avjetovanje pacijenata o odgovarajućim dijetama
Pod pojmom ishrana podrazumijeva se unošenje različitih supstanci organske i neorganske prirode u organizam, koje služe za obnavljan je i izgradnju ćelija i tkiva, a koje onda oslobađaju energiju koju koristi organizam. Sve te supstance se jednim imenom nazivaju hranljive materije.
Hrana održava život i pokreće društvo i pojedinca. Bez hrane ne mogu rasti niti se razvijati ni biljka ni životinja ni čovjek. Ona ima sposobnost da upravlja biohemijskim procesima na ćelijskom nivou, tamo gdje počinje i završava se sve ono što je vezano za zdravlje. zdravlje. Hrana ima moć da podstiče um i podiže raspolož enje. Hrana djeluje povoljno na naš organizam, održava nas u životu. Upravo zbog toga pravilna prehrana itekako je potrebna zdravom, a još više bolesnom čovjeku. Pravilna prehrana može indicirati remisiju bolesti te ponekad može poslužiti kao jedno jedno od terapijskih sredstava sredstava u liječenju akutnog stanja stanja bolesti. Prehranom čovjek unosi različite tvari potrebne organizmu. O vrsti tih tvari kao i o njihovoj količini ovisi i pravilan rad metabolizma u ljudskom organizmu. U b olesnika taj proces može biti poremećen te time postaje još osjetljiviji. osjetljiviji. Zbog toga odabir vrste i količine te način pripreme hrane može bolesniku mnogo pomoći, može i spriječiti i liječiti neke bolesti, no usprkos tome važno je imati na umu da hranu ne možemo svrstati među lijekove u užem smislu. Uloga hrane u organizmu je: gradivna, energetska, regulatorna i protektivna.
3
FIZIOLOGIJA PROBAVE
Probava se odvija u probavnom traktu kojeg čine: usna šupljina, ždrijelo, jednjak, želudac, tanko i debelo crijevo, te dvije velike žlijezde koje su pridodate probavnom traktu, a to jetra i gušterača. Nervni centri koji reguliraju uzimanje hrane su centar za glad i centar za sitost koji se nalaze u hipotalamusu.
Probava počinje u usnoj šupljini gdje se vrši usitnjavanje i miješanje hrane uz pomoć zuba, jezika i mišića za žvakanje. Hrana se natapa pljuvačkom, koja je produkt pljuvačnih žlijezda, a koja sadrži enzim ptijalin (amilaza). On razgrađuje škrob na prostije šećere (na glukozu i maltozu). Postoje 3 para pljuvačnih žlijezda: podjezične žlijezde (glandulae sublinguales), podvilične žlijezde (glandulae submandibulares) i zaušne žlijezde (glandulae paroti s). Hrana iz usne šupljine prolazi kroz ždrijelo i jednjak (na donjem kraju ždrijela se nalazi grkljan, koji se u aktu gutanja zatvori grkljanskim poklopcem – epiglotis, koji sprječava odlazak hrane u dušnik) te dolazi u želudac. U stijenci želuca se nala zi sloj glatkih mišića koji stežu i time melju hranu, pretvarajući je u himus (smjesa slična kaši). U želucu se luče HCl, enzim pepsin i sluz. Zbog lučenja HCl -a, u želucu se nalazi kiseli medij, koji inhibira djelovanje amilaze i tu prestaje probava uglji kohidrata, a počinje razgradnja bjelančevina pod djelovanjem želučanih sokova i enzima pepsina, koji razdrađuje molekule bjelančevina na peptidne lance. Unutrašnja stijenka želuca se zaštićuje lučenjem zaštitnog sloja sluzi. Nakon probave u želucu, himus putuje u dvanaesnik (početni dio tankog crijeva) . Na njegovom ulazu se nalazi prstenasti mišić (pilorični sfinkter) koji spriječava prolazak hrane prije nego što se ona probavi u želucu. Tu se izlučuju sokovi gušterače koji neutraliziraju kiseli himus, te sokovi jetre. U duodenumu djeluju enzimi gušterače koji djeluju glikolitički (amilaza – razlaže ugljikohidrate na maltozu i glukozu), lipolitički (lipaza - razlaže masti na glicerol i masne kiseline) i proteolitički (tripsin i himotripsin – razlažu bjelančevine na peptidne lance). Pored njih, u duodenumu djeluje i žuč koja se proizvodi u jetri, a čija je uloga da emulguje masti i vitamine topive u mastima, te da ih pripremi za djelovanje lipolitičnog enzima lipaze, odnosno omogući bolju apsorpciju masnih tv ari iz crijeva. Žuč se izlučuje na signal da su masnoće ušle u probavni trakt. U tankom crijevu se osnovne hranjive tvari razlažu do svojih osnovnih sastavnih jedinica u formi u kojoj se resorbuju u krvotok preko sistema vene porte. U tankom crijevu se probavljena hrana pretvara u tekućinu iz koje se hranjive tvrai aporbuju u krv. Iz tankog se crijeva crijevni
sadržaj nastavlja u debelo crijevo. Tu se ukupni volumen crijevnog sadržaja smanjuje resorpcijom vode, a sve neiskorišteno se u vidu fekalnih masa (fekalija) izlučuje iz organizma.
4
HRANLJIVE MATERIJE
U prehrani ljudi mogu koristiti sve vrste zdravstveno ispravnih namirnica jer s prehrambene tačke gledišta, određena vrsta namirnica, sama po sebi nije ni “dobra” ni “loša”. Najbolji savjet je da ljudi jedu raznovrsne namirnice, a da ukupnu koli činu hrane rasporede u više obroka tokom dana. Prema porijeklu, hranljive materije se dijele na: 1. organske : ugljikohidrati, masti, bjelančevine i vitamini 2. neorganske : mineralne materije i voda
UGLJIKOHIDRATI
(šećeri) su materije čija je osnovna uloga energetska, a koje imaju veliku važnost u svakoj zdravoj prehrani. Sagorijevanjem 1 g ugljikohidrata se dobije 4 kcal ili 17 kJ. Prema složenosti građe molekule, dijele se na: Ugljikohidrati
1. jednostavni šećeri: a) monosaharidi – imaju najjednostavniju
građu, lako su probavljivi i tu spadaju: glukoza (najvažniji jednostavni šećer u ljudskom organizmu, otopljena u krvi, izvor energije za sve organe i mišiće), fruktoza (voćni šećer – nalazi se u voću , medu), galaktoza (mliječni šećer). Jedina forma direktno dostupna stanici je glukoza zbog čega se svi ostali ugljikohidrati transformišu u glukozu da se mogu iskoristiti kao izvor energije u stanicama. b) disaharidi – sastoje se od 2 molekule monosaharida, tu spadaju: saharoza (kuhi njski šećer nalazi se u šećernoj repi i trski), laktoza (mliječni šećer - sastojak mlijeka, sastoji se od glukoze i galaktoze), maltoza (slad - nalazi se u svjež im i fermentiranim namirnicama, odnosno u prirodnim namirnicama biljnog porijekla). 2. složeni šećeri – to su polisaharidi
(škrob, glikogen, celuloza), sastoje se od više molekula monosaharida, teže su probavljivi, a dijele se na biljne (škrob i celuloza) i životinjske polisaharide (glikogen – predstavlja depo ugljikohidrata u jetri i mišićima).
Polisaharidi se dijele na: a) probavljive (razgradive) – škrob, razgrađuje se jednostavnih šećera koji se
resorbuju putem tankog crijeva i metaboliziraju čime se održava relativno konstantna koncentracija glukoze u krvi, a višak se deponuje u jetri i mišićim a kao glikogen, a preostali dio u masno tkivo. b) neprobavljive (nerazgradive – prehrambena vlakna) – celuloza, za sebe veže vodu i tako povećava crijevni volumen, ubrzava peristaltiku i nema nutritivni nego dijetetski značaj, i pektin, ima osobinu da kuha njem daje želatinoznu konzistenciju prerađevinama od voća i povrća. Osnovna uloga vlakana je: da održavaju dobro zdravlje, prevencija srčanih oboljenja, snižavaju holesterol, snižavaju i stabiliziraju nivo glukoze u krvi, sprječavaju opstipaciju, preveniraju gojaznost, djeluju kao antioksidanti. 5
Posebno vri jedni izvori ugljikohidrata su žitne pahuljice, integralni dovoljne količine vlakana). Dnevne potrebe za ugljikohidratima su 400-500 g za odraslu osobu.
kruh, riža (sadrže i
Razgradnja ugljikohidrata
Probava ugljikohidrata počinje još u ustima pomoću enzima amilaze ili ptijalina kojeg luče pljuvačne žlijezde. Ovaj enzim razlaže škr ob (polisaharid) na disaharide. Hrana u ustima ne ostane dovoljno dugo da bi se sav škrob razgradio, pa se djelovanje amilaze nastavlja i kada hrana dospije u ž eludac, sve dok se ta hrana ne pomiješa sa želuč anim sokom jer tada djelovanje amilaze zakoči želuč ana kiselina. Definitivna razgradnja ugljikohidrata je u tankom crijevu jer se tu pomiješa i sa pankrea snom amilazom. Epitelne stanice tankog crijeva sadrže enzime koji završe cijepanje disaharida na monosaharide koji se mogu odmah apsorbovati u krv. Glikemijski index (GI) je
brzina kojom se neka namirnica razgrađuje do glukoze koja prelazi u krv i utječe na glikemiju (koncentraciju glukoze u krvi). Što je vrijeme od konzumiranja namirnice pa do porasta glukoze u krvi kraće, to je glikemijski index viši. Glikemijski index je ustvari numerička skala koja se koristi za određivanje koliko i koliko brzo neka hrana povisuje razinu glukoze u krvi. Glukoza predstavlja osnovnu energiju za većinu tjelesnih stanica, transportuje se putem krvi, a uglavnom potiče iz ugljikohidrata koje unosimo hranom.
Namirnice sa visokim glikemijskim indeksom, većim od 50, brzo ulaze u krvotok, naglo podižu razinu glukoze u krvi, izazivaju povećano lučenje hormona inzulina i brzo oslobađaju energiju zbog svog jednostavnog molekularnog sastava. Nakon konzumiranja hrane koja obiluje jednostavnim šećerima (sa visokim GI), brzo pada razina glukoze u krvi, što pojačava potrebu za slatkišima, slatkim napicima, šećerom ili medom, pa se začarani krug ponavlja više slatkiša traži još novih slatkiša. Namirnice sa niskim glikemijskim indeksom, nižim od 50, se zbog složenije molekularne struktur e duže razgrađuju i pretvaraju se u organizmu u jednostavne šećere, polako ulaze u krvotok, sporije povisuju koncentraciju glukoze u krvi, postupno povećavaju lučenje inzulina
i osiguravaju energiju tijekom dužeg razdoblja. Neke od namirnica sa visokim GI:
pivo, pečeni krompir, bijeli kruh, med, mrkva, lubenica, čokolada, grickalice, slatkiši, obična riža.
Neke od namirnica sa nisk im
GI: kruh sa žitaricama, inte gralna tjestenina, grah, grašak, zobene pahuljice, nezaslađeni prirodni voćni sok, suncokretovo sjeme, svježe voće (jabuka, šljiva, smokva, šipak, dunja, narandža, breskva), crna čokolada. Znanje o vrijednostima GI može nam pomoći u kontroli razine glukoze u krvi, što može biti dobra strategija prevencije bolesti srca, povišene razine h olesterola, inzulinske rezistencije i dijabetesa tip II, te debljine. Plan prehrane koji podrazumijeva nisku ili umjerenu vrijednost
glikemijskog indeksa može imati pozitivan utjecaj na prevenciju i terapiju kroničnih bolesti i 6
metaboličkog sindroma. Nakon konzumacije slatkiša, ili slične hrane bogate konzumnim šećerom, koja izaziva nagli porast razine inzulina, organizam se osjeća umorno i letargično, ili drugom riječju, loše. Ovaj osjećaj javlja se usljed pretjerane produkcije inzulina, što uzrokuje sniženje razine glukoze ispod normalne vrijednosti, te pojavu hipoglikemije i umora. Ako naša razina glukoze u krvi neprestano naglo raste i snižava se tijekom dana, jasno je da se ne osjećamo dobro. Uspijemo li odabrati hranu koja održava stalnu razinu glukoze u krvi, osjećamo se odlično i puni smo energije. Nekoliko savjeta za odabir namirnica
Ograničiti unos hrane od bijelog brašna i bijelog šećera Odabrati hranu bogatu prehrambenim vlaknima. Hrana bogata proteinima obično ima nizak GI Masti ne povisuju značajno razinu glukoze u krvi, ali prednost treba dati kvalitetnim masnoćama, poput ulja laneno g sjemena, maslinovog ulja, te ulja orašastih plodova. Glikemijski odgovor zavisi od kombinacije hrane koja se konzumira. Složen, raznolik obrok
koji sadrži kompleksne ugljikohidrate, proteine i adekvatne vrste masnoća, te bogatstvo prehrambenih vlakana, pružit će umjeren glikemijski indeks. Kombiniranje hrane s visokim glikemijskim indeksom i one s niskim GI uravnotežuje odgovor organizma.
MASTI Masti (lipidi) su uglavnom energetske tvari, mada imaju i gradivnu ulogu (u sastavu fosfolipida). Prema biohemijskom sastavu se dijele na: 1. obični lipidi– trigliceridi (esteri masnih kiselina i glicerola) i steroli (holesterol) 2. fosfolipidi – složeni lipidi, imaju gradivnu ulogu (izgrađuju staničnu membranu) 3. glikolipidi – složena jedinjenja šećerne i lipidne komponente (obezbjeđuju energiju)
su najveći izvor energije. Molekula lipida se sastoji od glicerola i 3 masne kiseline. Masne kiseline mogu biti zasićene i nezasićene. Masti su jedinjenja sa zasićenim masnim kiselinama (palmitinska, stearinska) koje su životinjskog porijekla, pri sobnoj temperaturi su u čvrstom ili polučvrstom agregatnom stanju, a ulja su jedinjenja sa nezasićenim masnim kiselinama (oleinska , linolna, linolenska) koje su biljnog porijekla i pri sobnoj temperaturi su u tečnom agregatnom stanju. Nezasićene masne kiseline su značajne za Obične masti
regulaciju metabolizma holesterola u krvi. Trigliceridi se unose u organizam ishranom, ali je organizam sposoban i sam da ih proizvede od viška ugljikohidrata unijetih hranom. U ishrani treba preferirati nezasićene masne kiseline, npr. maslinovo ulje, jer su nezasićene masne kiseline zdravije i biljne masnoće smanjuju rizik od kardiovaskularnih bolesti. Unos većih količina masnoća dovodi do njihovog deponovanja u masnom tkivu.
7
Holesterol je lipid koji najvećim dijelom nastaje u jetri, a može se i unositi hranom. Pošto je kao i ostali lipidi nerastvorljiv u vodi, u krvi se holesterol transportuje tako što se veže za proteine gradeći lipoproteine. Lipoprotein je biokemijski spoj koji se sastoji od lipida i proteina. Postoji više vrsta ovih lipoporoteina, a podijeljeni su prema gustini od kojih su najbitniji LDL (engl. Low Density Lipoprotein - lipoproteini male gustine) i HDL (engl. High Density Lipoprotein – lipoproteini velike gustine). LDL se označava kao loši holesterol, dok se HDL označava kao dobri holesterol. Sagorijevanjem 1 g lipida oslobađa se oko 9 kcal ili 37 kJ Uloga masti u organizmu: - energetska rezerva - gradivna uloga - održavaju integritet kože - uloga u termoregulaciji - uloga u koagulaciji krvi - uloga u imunitetu - daju osjećaj sitosti i poboljšavaju okus hrane. Razgradnja masti U želucu se probavlja samo mala kolčina masti uz pomoć želuč ane lipaze. Najvažniji korak za probavu masti je razbijanje masnih kapljica na male č estice tako da enzimi topivi u vodi mogu djelovati na većoj površini što se naziva emulgovanje masti, a ostvaruje se pod djelovanjem žuči. Najvaž niji enzim za probavu masti je pankre asna lipaza koja razlaž e mast na masne kiseline i glicerol.
BJELANČEVINE Bjelančevine (proteini) su gradivne supstance neophodne za izgradnju tkiva. Ulaze u sastav svake ćelije, tkiva, hormona, enzima za varenje, hemoglobina... Sudjeluju u proizvodnji i transportu lipida. Čine ih dugački lanci aminokiselina koje mogu biti esencijalne i neesencijalne. Neesencijalne aminokiseline može proizvesti naš organizam, dok se esencijalne moraju svakodnevno unositi putem hrane. 10 je esencijalnih aminokiselina, a to su: leucin, izoleucin, lizin, metionin, fenilalanin, treonin, triptofan, valin, histidin, arginin.
Namirnice koje sadrže ove aminokiseline su životinjskog porijekla, a mogu biti i biljnog (soja, grah, grašak). Bjelančevine su najvažniji biološki sastojci svake žive ćelije i glavni materijal neophodan za rast i obnavljanje tkiva, a uključ ene su u gotov o sve biohemijske procese ćelija. Od ukupne tjelesne mase odraslog čovjeka čine oko 16 -19%. Služe i kao izvor energije. Sagorijevanjem 1 g proteina oslobađa se 4 kcal energije ili 17 kJ.
8
Namirnice životinjskog porijekla koje sadrže bjelančevine: meso, mlijeko, mliječni proizvodi, riba, jaja. Namirnice biljnog porijekla koje sadrže bjelančevine: mahunarke, ž itarice i sjemenke. Glavne uloge u našem organizmu: - izgradnja i obnova mišićnog tkiva i ćelija - rast kose, noktiju i kož e - izgradnja hormona - izgradnja enzima - poboljšanje imunog sistema (antitijela) - obnova hemoglobina - transport hranljivih materija - održavanje acidobazne ravnotež e - izvor energije u manjku masti i šećera . Razgradnja bjelančevina
Probava proteina počinje u ž elucu pod djelovanjem enzima pepsina koji je najaktivniji pri pH vrijednosti 2. On cijepa proteine na polipeptide koji onda ulaze u tanko crijevo gdje pod dejstvom pankreasnih enzima (tripsin, himotripsin i karboksipeptidaza) budu razgrađ eni do peptida i samo poneki do stadija aminokiselina. Konačna razgradnja se odvija pod uticajem aminopeptidaze i peptidaze k oje ih razgrađuju do nivoa aminokiselina i spremaju za apsorpciju.
VITAMINI
Vitamini su organske tvari koje su našem organizmu potrebne u malim ne može sam sebi stvoriti, stoga ih moramo unijeti hranom. Dijele se na: -
količinama, ali ih on
liposolubilne (topive u mastima) – A, D, E, K hidrosolubilne (topive u vodi) – C, B-kompleks
Nedovoljan unos vitamina ili njihova nedovoljna apsorpcija se označava kao hipovitaminoza, dok se prek omjerna količina vitamina u organizmu označava kao hipervitaminoza. Hipovitaminoze su dosta češće od hipervitaminoza. Avitaminoza je stanje potpunog pomanjkanja vitamina u organizmu.
9
Vitamin A
Spada u skupinu liposolubilnih vitamina. Važan je za rast i razvoj epitelnog tkiva, i sudjeluje u stvaranje pigmenta u retini. Nedostatak ovog vitamina (hipovitaminoza) uzrokuje kokošije ili noćno sljepilo (smanjena adaptacija na tamu) i kožne bolesti, odnosno dermatološke probleme. Prekomjeran unos (hipervitaminoza) uzrokuje simptome kao što su: crvenilo kože, svrbež, glavobolja, mučnina, umor, nervoza, kostobolja. Glavni izvor su namirnice životinjskog porijekla: jetra, žumanjak, riba, mliječni proizvodi. Preporučena dnevna doza za odrasle je 800-1000 µg (3500-5000 IJ). Vitamin D (kalciferol)
Naziva se još i antirahitični vitamin ili vitamin sunca. Neophodan je za rast i razvoj kostiju, za iskorištavanje kalcija u organizmu, a reguliše i metabolizam kalcija i fosfata (stvaranje kost iu i zuba). Zbog toga se preporučuje redovno davanje kapi sa vitaminom D u prvoj godini života, a kasnije (do kraja 3. ili 4. godine života) samo u mjesecima koji u svom nazivu imaju slovo R. Podržava sintezu i sekreciju inzulina. Izvor: riblje ulje, jaja, mlijeko. Stvara se u organizmu prilikom izlaganja kože sunčevom svjetlu i na ta način se proizvede oko 80% potrebnih količina. Proizvodnja zavisi od površine kože i količine pigmenta u koži. Osobe svjetlije puti trebaju manje vremena provesti na sunčevom svjetlu da bi se sintetizirale dovoljne količine vitamina od osoba tamnije puti. Nije potrebno prekomjerno izlaganje suncu jer je proces sinteze kontroliran. Nedostatak ovog vitamina kod male djece uzrokuje rahitis, a kod odraslih osteomalaciju i osteoporozu. Predoziranje uzrokuje : nedostatak apetita, povraćanje , zatvor, pospanost, jaku žeđ. Dnevna potreba je 5- 10 µg (djeca 800 IJ, odrasli 300-600IJ). Vitamin E (tokoferol)
Djeluje kao snažan antioksidant i time sprječava nestabilne molekule da oštećuju stan ice i tkiva. Štiti ćelije od starenja svojim antioksidativnim djelovanjem, štiti plućno tkivo od zagađenih tvari iz vazduha, učestvuje u stvaranju reproduktivnih ćelija, poboljšava funkc iju nervnog sistema, hipofize. Češće je zastupljen u namirnicama biljnog porijekla (biljna ulja), ali ga ima i u: morskim plodovima, orasima, avokadu. Čest je sastojak brojnih proizvoda za njegu kože. Normalnom prehranom se dobiju dovoljne količine ovog vitamina te nisu potrebni nikakvi dodaci. Još se naziva i antisteri litetni vitamin jer je neophodan za spolne žlijezde i normalnu trudnoću . Dnevne potrebe su 20-30 mg. Vitamin K
Poznat je kao koagulacijski ili antihemoragični vitamin jer ima važnu ulogu u zgrušavanju krvi i sprječavanju krvarenja. U prirodi se nalazi u d va oblika: K1 (unosi se hranom) i K2 (sintetiziraju ga bakterije u tankom crijevu), stoga su dva izvora ovog vitamina: namirnice (kupus, karfiol, paradajz, grašak, mrkva, riblje ulje) i crijevne bakterije. Nedostatak ovog
vitamina se dešava samo u najtežim slučajevima oboljenja probavnog trakta ili kod prerano rođenih beba kad nije razvijena intestinalna bakterijska flora te se odmah po porodu daje vitamin K. Hipervitaminoza također rijetko nastaje jer ovaj vitamin nije toksičan i dobro se podnosi i u velik im količinama. Dnevne potrebe su 100 -300 µg. 10
Vitamin C (askorbinska kiselina)
Spada u skupinu hidrosolubilnih vitamina. Nalazi se u voću i povrću. Prvi je vitamin koji je dobiven sintetskim putem i jedan je od najispitivanijih vitamina. Pospješuje apsorpciju željeza iz hrane i važan je sintezu kolagena te metabolizam masnih kiselina. Najjači je antioksidans među vitaminima. Njegov nedostatak uzrokuje bolest skorbut (lomljive kosti, otečeni zglobovi, slabljenje organizma, oslabljena otpornost prema infekcijama, krvarenje desni i
kože. Prevelike doze ovog vitamina mogu dovesti do nastanka bubrežnih kamenaca. Dnevne potrebe: 50-100 mg, a u bolesnim stanjima i do 1000 mg pa i više. Vitamini B-kompleksa
To si hidrosolubilni vitamini, topivi u vodi , što znači da ih organizam ne deponuje nego se moraju stalno unositi hranom. Svi vitamini B-kompleksa omogućavaju da se iz šećera
oslobađa energija. Ova energija je neophodna za rad nervnih stanica, srčanih mišićnih stanica i drugih mišićnih stanica, kao i za normalno funkcionisanje sva ke pojedinačne stanice u organizmu. B vitamini su neophodni za zdravu kožu, kosu, oči, jetru, nervni sistem, srce , mišiće, imuni sistem, odnosno za cijeli o rganizam. Vitamin B1 (tiamin)
Važan je: u metabolizmu ugljikohidrata, za normalno funkcionisanje membrane neuromišićne spojnice, u održavanju normalnog tonusa crijevne muskulature, za rad srčanog mišića, ima povoljan uticaj na rast i razvoj, apetit i varenje, povećava otpornost prema infekcijama. Osnovni je faktor u funkc iji nervnog sistema (njegov nedostatak dovodi do razdražljivosti, nervne neuravnoteženosti). Služi za poboljšanje koncentracije i bolje iskorištenje mentalnih sposobnosti. Nalazi se u voću, neoguljenim žitaricama, sjemenkama suncokreta, mahunarkama, sušeno m pekarskom kvascu. Osjetljiv je na dugo kuhanje, može se očuvati pri kuhanju na pari, a također je stabilan u smrznutoj hrani. Nedostatak dovodi od nastanka bolesti beri-beri (po remećaj CNS-a i slabost mišića, bila je česta kod ljudi na Dalekom Istoku jer su konzumirali samo oljuštenu rižu – ovaj vitamin se nalazi u ljusci riže , danas je rijetka, ali je u razvijenim zemljama uzrokuje alkoholizam). Dnevne potrebe su 1-1,5 ili 2 mg. Vitamin B2 (riboflavin)
Potpomaže rast i razvoj organizma i stvaranje crvenih krvnih stanica, i služi kao katalizator u hemijskim reakcijama za iskorištavan je ugljikohidrata i masti. Djeluje i kao antioksidans. Potreban je za prevođenje vitamina B6 i folne kiseline u njihove aktivne oblike u organizmu. Često ga nazivaju i faktor om rasta odnosno disanja stanica jer je uključen je u metaboličke procese cijeloga tijela, u metabolizam svih mikronutrijenata, te je neophodan u iskorištavanju energije iz hrane (konverzija aminokiselina i masti u ATP odnosno u pogonsku energiju). Njegov nedostatak uzroku je: utiče na zdravlje kože i sluznica, rožnice oka, nervnih ovojnica, te uzrokuje usporen rast, propadanje kože i retine (slabljenje vida). Pojavljuju se ispucali i crveni uglovi usana, upala kapaka, preosjetljivost na svjetlo, crvenilo rožnice, glositis (bolan, gladak i grimizno crven jezik). Najbogatiji izvori riboflavina su mlijeko i 11
mliječni proizvodi te jetra, zatim proizvodi od cjelovitog žita te tamnozeleno lisnato povrće (koje je glavni izvor riboflavina za vegane i one koji ne konzumiraju mlijeko). Do gubitka riboflavina dolazi kuhanjem te izlaganjem sunčevoj svjetlosti. Dnevne potrebe su 1-2 mg. Vitamin B3 (niacin)
Jedini se od vitamina B-kompleksa javlja u 2 oblika: kao nikotinska kiselina i kao njena sol, nikotinamid. Također je jedinstven po tome što se u tijelu može sintetizirati iz aminokis eline triptofana. Važan je u metabolizmu glukoze, masti i alkohola. Nikotinska kiselina pomaže kod povišenog kolesterola i triglicerida, pri bolnim menstruacijama, kod akni, fotosenzitivnosti. Nedostatak nikotinske kiseline dovodi do bolesti poznate pod imenom pelagra. Pelagra se često naziva 3D bolešću jer je obilježavaju dermatitis, dijareja i demencija. Javlja se često u oso ba čija je prehrana siromašna proteinima, a to je najčešće u kroničnih alkoholičara. Ipak veće količine nikotinske kiseline, za razliku od nikotinamida, mogu biti toksične. Najbogatiji izvori su gljive, šparoge i lisnato tamnozeleno povrće, kikiriki, riba i meso. Manje je podložan gubicima u odnosu na ostale vitamine B-kompleksa. Dnevne potrebe su 15-20 mg. Vitamin B5 (pantotenska kiselina)
Sastavni je dio koenzima A, koji je važan u metabolizmu svih ugljikohidrata, masti i bjelančevina. Ima ulogu u sintezi holesterola. Vrlo je rasprostranjen u prirodi, pa u pravilu nema potrebe za njegovom suplementacijom. Postoji u 2 oblika : čista pantotenska kiselina i njena sol Ca- pantotenat. Pantotenat pomaže reguliranju visokog sadržaja kolesterola i triglicerida u krvi, a čista pantotenska kiselina pomaže kod reumatoidnog artritisa i u prevenciji akni. Izvori su meso, riba (posebno losos), cjelovite žitarice te mahunarke. Gubici pri pripremi hrane mogu biti znatni jer je pantotenska kiselina termolabilna. Preporučene dnevne potrebe su 4-7 mg za odrasle, i 3-4 mg za adolescente. Vitamin B6 (piridoksin)
Može se reći da je to najznačajniji vitamin u tijelu. Važan je za izgradnju aminokiselina, a time i proteina koji izgrađuju cijeli organizam. S obzirom na svoje funkcije u organizmu, koristi se kod autizma, celijakije, depresije, visokog holesterola, kamenaca, PMS-a, a pre poručuje se kod aktivnih sportaša. Njegov je manjak vrlo rijedak, ali u sluč aju da ipak do
toga dođe, može se prepoznati po oslabljenom imunitetu, oštećenjima kože i konfuziji. Deficit je moguć zbog malapsorpcije u crijevima koja je posljedica nekih bolest i. Glavni izvori su meso (posebno jetra i pureće meso), riba (tuna), jaja, mlijeko, krumpir, žitarice, špinat, te voće (banane, avokado, grožđice). Njegova bioraspoloživost iz životinjskih namirnica je veća nego iz namirnica biljnog podrijetla. Toplina uništava vitamin B6. Preporučene dnevne količine su 1,5-2 mg. Vitamin B7 (biotin)
Kosa i nokti zahtijevaju biotin za svoj rast i razvoj, ali njegova puno važnija uloga je u procesu glukoneogeneze (stvaranje glukoze), pri sintezi masnih kiselina te sintezi glikogena (skladišnog oblika glukoze). Njegov manjak je također rijedak, a u slučaju da se ipak dogodi, 12
prvi znak je opadanje kose, a slijedi ga crvenilo oko noktiju. Glavni izvori su cvjetača, mrkva, jetra, kikiriki, sir, banane i gljive. Biotin se stvara i u crijevima pod utjecajem crijevne mikroflore. Dnevne potrebe su 150 µg. Vitamin B9 (folna kiselina)
Važan je u sintezi nukleinskih kiselina, za rast i razvoj stanica i u održavanju normalne eritropoeze (proces stvaranja eritrocita iz koštane srži) . Primjena folne kiseline primarno se veže uz trudnoću zbog njenog učinka na sprječavanje ra zvoja defekata neuralne cijevi djeteta. Pored toga, može pomoći kod celijakije, Crohnove bolesti te oboljenja zubnog mesa (gingivitisa). Deficit je moguć kod alkoholičara i kod žena koje dulje vrijeme koriste antibaby pilule. U slučajevima deficita dolazi do anemije, onemogućena je sinteza proteina i stanična dioba, te otežana regeneracija stanica probavnog sustava. Glavni izvori su mahunarke, jetra, narandže, pšenične klice te tamnozeleno lisnato povrće. Folna kiselina je osjetljiva na zagrijavanje i oksidaciju tijekom pripreme hrane. Dnevne potrebe za odrasle su 150- 200 µg. Sve žene koje su trudne ili to namjeravaju biti, trebale bi preventivno uzimati 400 -800 µg. Folna kiselina se preporučuje i svim starijim osobama. Vitamin B12 (kobalamin)
Ovaj vitamin je
potreban gdje god se stanice množe. Sintetizira se u debel om crijevu, ali se tamo malo ili nikako može apsorbirati pa se, poput ostalih, mora unositi hranom. Ovaj vitamin se veoma brzo razgrađuje na sv jetlosti i zbog toga ga je neophodno čuvati na tamnom mjestu. Njegov nedostatak izaziva nastanak kroničnog umora , može dovesti do anemije i nekih neuroloških oštećenja i preosjetljivosti kože. Nalazimo ga gotovo isključivo u namirnicama životinjskog porijekla (meso, riba, mlijeko, jaja) pa su vegetarijanci i vegani ugrožena skupina kada se govori o ovom vitaminu. Oni trebaju konzumirati sojino mlijeko obogaćeno vitaminom B12 , zamjene za meso obogaćene ovim vitaminom ili ga nadoknaditi suplementima. I ovaj vitamin je osjetljiv na gubitke pri kuhanju, te također na zagr ijavanje u mikrovalnoj pećnici. Preporučeni dnevni unos je oko 2 µg.
MINERALI Kalcij (Ca)
To je najzastupljeniji mineral u našem organizmu. Sudjeluje u mnogim vitalnim procesima, kao što su: zgrušavanje krvi, izlučivanje hormona (inzulin), prijenos nervnih signala, i dio je gradivnih komponenti kostiju i zuba. Dobija se iz hrane, a oslobađa se iz kostiju (kosti neprekidno otpuštaju Ca i ugrađuju novi). Nedostatak ovog minerala je veoma opasan jer može dovesti do ubrzanog gubitka koštane mase i pojavu osteoporoze. Ima ga u mliječnim proizvodima, povrću, voću. Vitamin A ne smije se uzimati istovremeno s kalcijem, jer vitamin A potiče gubitak kalcija iz kosti te bi tako mogla nastati hiperkalcijemija (povišena 13
razima kalcija u krvi). Ne preporučuje se uzimati Fe zajedno sa Ca jer on sprječava apsorpciju Fe. Preporučuje se uzimanje Ca uz vitamin D jer on pospješuje apsorpciju Ca iz crijeva. Preporučene dnevne potrebe su 1000 -1200 mg za osobe do 25 godina, odnosno 800-1000 mg za osobe iznad 25 godina starosti. Kalij (K)
Po zastupljenosti je treći u organizmu, poslije Ca i P. Djeluje na održavanje rasp odjele tečnosti i pH ravnoteže, pospješuje prijenos nervnih impulsa i kontrakciju mišića. Nedostatak može povećati opasnost od visokog krvnog pritiska ili pogoršati bolesti srca. Veći nedostatak izaziva: mučninu, povraćanje, pospanost, proljeve, grčenje ili slabost mišića, slabe reflekse, srčanu aritmiju. Znojenjem se gubi K pa jeljeti potrebno jesti više namirnice bogate kalijem, a to su: nemasno meso, svježe voće i povrće (paradajz, banana, krompir), sjemenke suncokreta. Magnezij (Mg)
Uključen je u preko 300 reakcija u organizmu. Važan je za sve organe, posebno za pravilan rad srca, mišića, bubrega, te za izgradnju kostiju i zuba. Primjenjuje se kod srčanih oboljenja, grčeva i slabosti mišića, alkoholizma, diabetesa, opstipacije, osteoporoze, migrenskih glavobolja i PMS- a. Nalazi se u zelenom povrću, zrnu žitarica, orasima, kukuruzu, soji, mesu. Fosfor (P)
Čini 20% ukupne suhe tvari ljudskog organizma. Raspoređen je u kostima, zubima i tjelesnim tečnostima. Njegov nedostatak pogoduje nastanku rahitisa. Nalazi se u mliječnim proizvodima, mesu i žitaricama. Natrij (Na)
U spoju sa Cl čini kuhinjsku sol (NaCl), koja je glavni izvor natrija i hlora. Glavni je ekstracelularni katjon i vrlo je važan za održavanje acidobazne ravnoteže. Gubitak Na se dešava kod obilnijih znojenja, proljeva, povraćanja, i gubitak je praćen je dehidracijom. Nedostatak dovodi do pojave slabosti, grčeva, pada krvnog pritiska, a može nastati i komatozno stanje.
Željezo (Fe) Nalazi se u organizmu vezan za hemoglobin i mioglobin. Glavna uloga mu je transport kisika. Manje količine Fe se nalaze u serumu vezane za beta -globulin, koji ima ulogu prenosioca željeza i naziva se transferin ili sideroferin. Resorpcija željeza se odvija u tankom crijevu, a
potpomognuta je jonima hlorovodonične kiseline iz želuca i prisuutvom vitamina C. Dnevne potrebe su 18 mg za odraslog muškarca i 28 mg za odraslu ženu.
14
Fluor (F)
Nalazi se u košanom tkivu i zubima. Bitan je za prevenciju karijesa, g lavni izvod je voda. Višak koji se unosi suplementima može izazvati tamne mrlje na zubnoj caklini što se označava kao fluoroza. Dnevne potrebe su 1 -1,5 mg. Jod (J, I)
Sastavni je dio hormona štitnjače (T3 i T4). Sadržaj joda u namirnicama zavisi od sadržaj a joda u tlu. U nedostatku joda se može razviti gušavost. Kod nas se vrši jodiranje kuhinjske soli što je vrlo bitno u prevenciji gušavosti. Dnevne potrebe iznose oko 75 µg, a u trudnoći i laktaciji i do 250 µg.
ENERGETSKA VRIJEDNOST HRANE I BAZALNI METABOLIZAM
Za funkcionisanje tijela potrebna je energija, koja se dobija unošenjem pravilno odabrane hrane u organizam. N ije svejedno kako je ta energija raspoređena u namirnicama i od čega se sastoji. Nije bitna samo količina namirnica nego um jerena ishrana i šta se unosi u organizam, kojim redom i razmak unosa tih namirnica. Hrana je ta koja snabdj eva ćelije tijela veoma važnim hranljivim (energetskim) i zaštitnim materijama koji istovremeno predstavljaju uslov za pravilnu funkciju i održavanje pojedinih organa. Životne namirnice na bazi hranljivog sastava (proteini, masti, ugljeni hidrati) imaju svoju različitu energetsku vr ijednost i djelovanje na organizam. Istovremeno naše t ijelo treba da bude svakodnevno snabdjeveno i
određenom količinom tečnosti, vodom. označava se kalorijama, kojima se m jeri količina toplote koju hrana oslobodi u metaboličkom procesu. U fiziologiji predstavlja utvrđivanje energetskog bilansa organizma, odnosno toplotnu razm jenu između organizma i
Energetska (kalorijska) vrijednost namirnica
vanjske sredine.
Dnevni unos kalorija treba da bude izbalansiran s dnevnom potrošnjom. Optimalna dnevna energija zadovoljava potrebe bazalnog i radnog metabolizma. Energija bazalnog metabolizna je potrebna za održavanje osnovnih životnih funkcija u normalnom stanju. Energija za radni
metabolizam zavisi od vrste, težine i vremena u kojem se rad obavlja. Višak hrane se taloži u obliku masti i dovodi do gojaznosti. Kalorije hranljivih sastojaka:
1 g proteina = 4 kcal (17 kJ) 1 g masti = 9 kcal (37 kJ) 1 g ugljenih hidrata = 4 kcal (17 kJ) 1 g alkohola = 7 kcal (29 kJ) 1 g organske kiseline = 3 kcal (13 kJ) 15
1 kcal = 4,196 kJ (kilodžula) 1 kJ = 0,2388 kcal
Tjelesna masa ovisi o unosu i potrošnji kalorija:
unesene kalorije > potrošene kalorije = povećanje tjelesne mase unesene kalorije = potrošene kalorije = optimalna tjelesna masa unesene kalorije < potrošene kalorije = smanjenje tjelesne mase
Aktivnost po intenzitetu dijelimo na: nisku, umjerenu i visoku. -
niska aktivnost : pješačenje, sobni bicikl, lagani spo rt, joga (potrošnja do 4 kcal/ min) umjerena aktivnost : brzo hodanje, intenzivni kućanski pos lovi, aerobik (4-7kcal/min) visoka aktivnost : trčanje, planinarenje, plivanje, nogomet (>7kcal/min)
Bazalni metabolizam (BMR) je minimum potrebne energije
za dnevno održavanje tjelesnih funkcija kod osobe koja spava, sjedi ili naprosto ništa ne radi, dakle odmara se. Na bazalni metabolizam utiču: dob – u mladosti je BMR viši, u starosti niži; visina – viši ljudi imaju viši BMR; razvoj – djeca i trudnice imaju viši BMR; sastav tijela – što više mišićnog tkiva, viši BMR; što više masnog tkiva, niži BMR; groznica – povišena temperatura znači povećani BMR; stres – hormoni stresa mogu izazvati povećanje BMR -a; vanjska temperatura – zanimljivo da i visoka i niska temperatura mogu podići razinu BMR -a; glad i deficitarna prehrana – snižavaju razinu BMR -a. Formula je jednostavna i glasi: BMR = tjelesna
težina kg x 20 kcal…
Bazalni metabolizam (BMR – basal metabolic rate) je najmanja potrošnja energije koju osoba troši u stanju odmora, a koja se koristi za odražavanje vitalnih t jelesnih procesa organizma. Odmor se definiše kao odsustvo bilo kakve aktivnosti, kao na prim jer kada ležimo u krevetu. Znači, tad se energija isključivo koristi za održavanje rada vitalnih organa (srca, pluća, nervnog sistema, bubrega), crijeva, mišića, reproduktivnih organa i kože.
Najvažniji organ koji služi za regulisanje metabolizma je mozak, odnosno hipotalamus. On reguliše sledeće funkcije:
rad autonomnog nervnog sistema proizvodnju i kontrolu osjećanja
reguliše t jelesnu temperaturu reguliše unos hrane kroz dva centra: centar za glad i centar za žeđ.
16
Svi ovi procesi zajedno obezbeđuju mehanizam koji nas održava u životu, a koji m jerimo putem BMR-a. Od 70 do 80 % ukupne energetske potrošnje kod pros ječne osobe ode na bazalni metabolizam. Ostatak ide na radni metabolizam. Naravno, što je osoba fizički aktivnija, ovaj odnos se mijenja, pa profesionalni sportisti mogu preokrenuti odnos u korist radnog metabolizma.
PLANIRANJE I PIRAMIDA ZDRAVE ISHRANE
Planiranje pravilne, dobro izbalansirane ishrane, ima za cilj postizanje one energetske vrijednosti i strukture ishrane pojedinca ili populacije koja mož e da unaprijedi zdravlje i prevenira bolest. Principi pravilne ishrane: koristiti raznovrsnu hranu, pretež no biljnog porijekla, namirnice životinjsk og porijekla koristiti u ograničenim količinama. Jesti ž itarice i njihove proizvode
više puta dnevno. Jesti raznovrsno voće i povrće. Održavati tjelesnu masu u preporučenim granicama uz primjenu umjerene fizičke aktivnosti ( svakodnevno). Kontrolisati unos masti (ne više od 30% ukupne dnevne energije) i što više upotrebljavati masti biljnog porijekla. Zamijeniti masna mesa i mesne proizvode sa ribom i nemasnim mesom (piletina, puretina). Birati hranu sa što manje šećera. Koristiti mlijeko i mliječ ne proizvode sa što manjim sadržajem masti i soli. Ukupni dnevni unos soli ograničiti na jednu kafenu kašikicu ( do 6 g) dnevo, koristiti jodiranu so. Ako se konzumira alkohol, ne treba ga uzeti vi še od dva pića dnevno. Pripremati hra nu na bezbjedan i higijenski nač in. Kuhati na pari, u vlastitom soku. Voda je životno važna tekućina, piti je treba u dovoljnim količinama. Prilikom planiranja zdrave ishrane, jedan od glavnih koraka predstavlja izračunavanje energetskih potreba.
17
Raznovrsna ishrana je najsigurniji na čin da se zadovol je potrebe organizma za svim važnim hranljivim sastojcima. Važnije je jesti s mjerom nego se odricati pojednih ž ivotnih namirnica. Također, preporučuje se podijeliti hranu na tri do šest obroka dnevno. Osnovna pravila ishrane su slikovito prikazana piramidom ishrane, pri čemu se one namirnice koje se smiju konzumirati više puta na dan nalaze na njenom dnu a one koje su bliž e njenom vrhu treba u manjim količinama upotrebljavati.
ULOGA VODE U ISHRANI
Otprilike 60-70
% ljudskog tijela je sačinjeno od vode. Tačna vrijednost zavisi od godišta i proporcije mišićnog prema masnom tkivu (jer mišići sadrže više vode od masti). Iako voda ne sadrži kalorije i hranjive materije, ona je neophodna za život. Možemo i do mjesec dana preživketi bez hrane, ali bez vode tek danima. Organizam ne zadržava višak vode pa je svakodnevno potrebno konzumirati odgovarajuću količinu vode da bi zadržali dobro z dravlje. Kada pijemo vodu ili je unosimo ishranom, tada se hidriramo. Ako ne unosimo dovoljno
vode, naš organizam će trpjeti, a takvo stanje se naziva dehidracija. Voda ima važnu ulogu u gotovo svim tjelesnim funkcijama kao što su: Fiziološke uloge vode u organizmu su mnogobrojne i značajne. Kao univerzalno otapalo organskih i neorganskih tvari, voda omogućava odvijanje različitih kemijskih reakcija u stanicama, osigurava transport i razmjenu tvari, održavanje izoosmolarnosti u stanicama i izvanstaničnom prostoru, ionizaciju različitih spojeva i druge procese. Voda je, dakle, važan faktor disanja (prijenos kisika u stanice), probave (apsorpcija hranjivih tvari), staničnog metabolizma i detoksikacije organizma (eliminacija suvišnih produkata izmjene tvari). Uz navedeno, voda ima nezamjenjiv značaj u regulaciji tjelesne temperature. Pri višim vanjskim temperaturama hladi organizam procesom znojenja, a pri nižim temperaturama okoline djeluje kao izolator. Voda je važan sastojak hrskavice i zglobne tekućine koja okružuje zglobove te osigurava adekvatnu čvrstoću, gipkost i elastičnost tkiva. Izvrsno je sredstvo za prevenciju karijesa - zubi se kvare zbog nakupljanja kiseline koja nagriza zubnu caklinu.
U zdravom se organizmu održava ravnoteža između unosa i gubitka vode. Voda u naš organizam ulazi kao tekućina putem pića i hrane. Smatra se da prosječno dnevno unesemo oko 2100 ml vode, a da 3 00 ml nastane u našem organizmu, u metaboliz mu ugljikohidrata. Najveću količinu vode čovjek izlučuje bubrezima, i to prosječno oko 1400 ml. Znojenjem izgubimo oko 500 ml, disanjem oko 400 ml, a stolicom oko 100 ml. Postoje još dva načina gubitka vode iz organizma, a to je „neosjetno“, preko kože i preko pluća. Kada sve zbroj imo i oduzmemo, ispada da oko 2400 ml vode unesemo u organizam i isto j e toliko izlučimo. Optimalna dnevna količina vode za osobu koja je umjereno fizi čki aktivna je 2 litre. U zimskim mjesecima to znači oko 8 čaša vode na dan, a više ljeti ili ako je osoba fizički aktivna. S porastom tjelesne težine raste i količina vode koju je potrebno unij eti u organizam. 18
I djeci i aktivnim adolescentima
potrebno je više vode. Konzumiranje začinjene hrane zahtijeva veći unos vode. Ako konzumirate hranu bogatu vodom, npr. ako jedete puno voća i povrća, vaša potreba za vodom će se smanjiti. Voda se treba piti prije pojave žeđi, koja je već blagi oblik dehidracije.
INDEKS TJELESNE MASE (eng. body mass index , BMI)
masa se postiže i održ ava pravilnim izborom namirnica i njihovim adekvatnim količinama, kako to pokazuje piramida ishrane, kao i uravnoteženim, svakodnevnim fizičkim aktivnostima. Za procjenu stanja uhranjeno sti danas se koristi više različitih indeksa. Najčešće korišt eni indeks je indeks tjelesne mase, ITM (eng. body mass index - BMI), koji predstavlja odnos tež ine i kvadrata visine tijela, izražen u kilogramima na kvadratni metar. Formula koja se koristi za njegovo izračunavanje je: BMI = tjelesna težina (kg) / tjelesna visina (m2) Zdrava tjelesna
Vrijednosti preporučenog BMI su iste za oba spola, 18,5 – 24,9 kg/m2 prema klasifikaciji Svjetske zdravstvene organizacije za europsko stanovništvo. Sam indeks tjelesne mase nije savršena mjera, jer će više i mišićavije osobe općenito imati viši indeks tjelesne mase, iako će udio masnog tkiva biti relativno nizak, tako da je pri procjeni rizika od razvoja bolesti povezanih s pretilošću važno uzeti u obzir i neke druge mjere koje ukazuju na raspodjelu masnog tkiva u tijel u, kao npr. odnos obima struka i bokova. BMI ukazuje na stepen rizika od razvoja nekih bolesti poput visokog krvnog tlaka, šećerne bolesti, poremećaja razine masnoća u krvi, krvožilnih bolesti uključujući srčani i moždani
udar, žučnih kamenaca, osteoartritisa, nekih vrsta raka i drugih. Što je indeks viši, to je i veći rizik pobolijevanja od navedenih bolesti.
Ocjena BMI (kg/m2) < 18,5 18,5- 24,9
≥25 25,0- 29,9 30,0- 34,9 35,0- 39,9
≥ 40,0
Klasifikacija Pothranjenost
Poželjan tjelesna težina (poželjan BMI) Prekomjerna težina Predgojaznost Gojaznost I stepena Gojaznost II stepena Gojaznost III stepena
19
GOJAZNOST Gojaznost (lat. obesitas) je hronična bolest ( bolesno stanje), koja se ispoljava prekomjernim nakupljanjem masti u organizmu i povećanjem tjelesne tež ine. Svako povećanje tjelesne težine za 10% i više od idealne označ ava se kao gojaznost. Osobe se smatraju gojaznima kada je njihov BMI >30 kg/m². Svrstava se među vodeće b olesti savremene civilizacije. Ozbiljan je zdravstveni problem jer p ovećava rizik za poja vu raznih oboljenja, posebno srčanih oboljenja, diabetes mellitusa tip 2, opstr uktivne apneje tokom sna, različ itih zloćudnih tumora, artroze itd. Gojaznost je češće uzrokovana načinom života, a rjeđe
metaboličkim poremećajima, mada je najčešće uzrokovana kombinacijom prekomjernog unosa energetski hranljivih materija, nedostatka fizičke ak tivnosti i genetske osjetljivosti. Gojaznost se podjednako često javlja u svim životnim dobima. U dječijem uzrastu je podjednako česta kod dječaka i djevojčica, a poslije puberteta je češća kod žena nego kod muškaraca. Gojaznost je vodeći uzrok smrti koji se može spriječiti širom svijeta, sa sve većom rasprostranjenošću kod odraslih i djece, a smatraju je jednom od najozbiljnijih zdravstvenih problema u 21. stoljeću. Iako za većinu ljudi pojmovi "prekomjerna težina" i "pretilost" predstavljaju sinonime, među njima postoji značajna razlika. Osobe čiji je BMI 25-29,9 kg/m 2 imaju prekomjernu tjelesnu težinu, a osobe sa BMI >30 kg/m2 smatraju se pretilima (gojaznima). Tipovi gojaznosti se mogu odrediti na osnovu više kriterijuma.
Na osnovu BMI, gojaznost se dijeli na: 1. androidnu – mušku (oblik jabuke), gdj e se višak masnog tkiva nagomilava u pred jelu lica i vrata, ramena, grudnog koša i stomaka, 2. ginoidnu – žensku (oblik
kruške), gdje se višak masnog tkiva nagomilava u donjem
dijelu tela (oko karlice i na butinama). Osobe koje imaju androidni tip gojaznosti
najčešće imaju rizik od srčanih oboljenja, dok
osobama sa ginoidnim tipom gojaznosti obolijevaju uglavnom bubrezi, a sa godinama
pogoršavaju držanje t ijela i bespovratno krive kičmu, zbog teških kukova i butina. U odnosu na
histološke karakteristike masnog tkiva, gojaznost se dijeli na:
(ujedno i najčešći) – javlja se kod odraslih i karakterističan je po tome što je broj masnih ćelija normalan, ali su one uvećane
1. hipertrofični tip
2. hiperplastični tip – javlja se u djetinjstvu i najteže se l iječi jer je povećan broj masnih
ćelija za 2 do 4 puta. se uglavnom koriste dijetalni način ishrane, preparati koji ubrzavaju metabolizam te fizička aktivnost. U terapiji gojaznosti
20
POTHRANJENOST
Pothranjenost ili mršavost je stanje koje nastaje kao posljedica nedovoljnog unošenja energetskih materija putem ishrane. Ukoliko kalorijska vrijednost hrane nije dovoljna, organizam je prisiljen da svoje energetske
potrebe podmiruje razgradnjom vlastitih rezervi (potkožno masno tkivo). Kad se te rezerve potroše, organizam je primoran da razgrađuje vlastite bjelančevine, prvo iz mišićnog tkiva, a zatim iz unutrašnjih organa, što može imati teške posljedice po zdravlje. Pothranjenost je
nevoljni gubitak tjelesne težine koji može nastati zbog nedovoljnog unosa hranjivih tvari, malapsorpcije, poremećenog metaboliz ma, gubitka hranjivih tvari usljed proljeva, ili povećanih prehrambenih potreba, odnosno dugotrajnih oboljenja (kao što je to slučaj kod raka ili infekcije). Značajnim se smatra gubitak tjelesne težine >5% tokom zadnjih 3-6 mjeseci. Napreduje kroz stadije, a svakom je stadiju obično za razvoj potrebno duž e vrijeme. Prvo se mijenjaju razine hranjivih tvari u krvi i tkivima, nakon č ega slijede intracelularne prom jene biokemijske funkcije i građe. Na kraju se pojavljuju simptomi i znakovi pothranjenosti. Pothranjenost je povezana s mnogim poremećajima i okolnostima, uk ljučujući siromaštvo i društvenu oskudicu. Opasnost je također povećana u određenim razdobljima života (tokom dojenačke dobi, ranog djetinjstva, adolescencije, trudnoće, dojenja i u starosti). Simptomi će ovi siti o uzroku koji je doveo do pothranjenosti. Ovo stanje je p raćeno je različitim promjenama u organizmu, kao što su: smanjenje tjelesne težine, biohemijski poremećaji, opadanje mišićne snage , opšta slabost, zamaranje, poremećaji menstrualnog ciklusa kod žena, proljevi zbog promjena na sluznici organa za varenje, poremećaji imuniteta. Pothranjenost je potrebno brzo otkloniti uz pomoć odgovarajuće dijetoterapije čiji je primarni cilj da se uz pomoć pravilne, uravnotežene prehrane dostigne optimalna tjelesna težina. Kalorijska vrijednost hrane za povećanje tjelesne težine trebalo bi da bude za 25% do 50% veća od dnevnog utroška energije. Terapija se određuje individualno i prilagođena je uzroku i stepenu pothranjenosti.
21
ANOREKSIJA Anoreksija je poremećaj jedenja u čijem središtu Anoreksija ne nastaje z bog gubitka apetita već
se nalazi preplavljujući strah od debljanja. je riječ o borbi protiv gladi zbog stalno prisutnog i potpuno nerazumnog straha od debljanja koji ne popušta ni onda kad je mršavost dostigla takve razmjere da je ugrožen život bolesnika. Iako je u središtu bolesti hr ana, anoreksija je bolest uma. Često započinje relativno prirodnom ž eljom za gubitkom nekoliko kilograma, a završava gubitkom 15 -60% normalne tjelesne tež ine sve dok se jelo posve ne ukine. Posljedice anoreksije su vrlo ozbiljne i r aznolike: pothranjenost, drastič no smanjenje mišićnog i koštanog tkiva, opadanje kose, vrtoglavice, slabost, pojač ana osjetljivost na hladnoću, smanjenje krvnog pritiska i pulsa, anemija, i zostanak menstruacije, konstipacija, suha koža, otoci na nogama, smrtni ishod.
BULIMIJA Bulimija je sindrom okarakteriziran ponavljanjem napada pretjeranog jedenja, nakon č ega slijede povraćanje ili upotreba sredstava za čišćenje (purgativa). Prisutna je prekomjerna zaokupljenosti kontrolom tjelesne tež ine i osobe gube kontrolu nad ishranom. U 90% slučajeva poremećaj se javlja kod žena, s poč etkom u kasnoj adolescenciji ili u ranoj odrasloj dobi. Klini čkom slikom dominira prejedanje praćeno neodgovarajućim kompenzacijskim mehanizmima kako bi s e prevenirao porast tjelesne tež ine. Prejedanje se definira kao jedenje, u određenim vremenskim razdobljima, količine hrane značajno veće od one koju bi većina ljudi pojela u sličnim okolnostima. Osobe s bulimijom su tipično postiđene zbog problema s
uzimanjem hrane i pokušavaju sakriti svoje simptome. Prejedanje se odvija u tajnosti, ili koliko je to moguće tajno, a karakterizirano je brzom konzumacijom hrane sve dok se n e postigne osjećaj neugode ili č ak bolne punoće. Osim prejedanja, drugo najvažnije obilježje je ponavljano korištenje neadekvatnih kompenzacijskih metoda s ciljem prevencije porasta tjelesne težine. Najčešća kompenzacijska tehnika je izazivanje povraćanja poslije epizode prejedanja, u č emu bolesnici postaju vrlo vješti , tako da kasnije mogu povratiti kad god ž ele. Dijagnoza bulimije se postavlja ako su prisutna najmanje 2 epizode sedmično u trajanju od 3 mjeseca.
22
BOLESNIČKE DIJETE Izbor namirnica u svakodnevnom životu mož e imati uticaja na naše zdravlje, zato je važ no hraniti se zdravo u skladu primjera zdrave ishrane i piramide ishrane. Na izbor namirnica utiče mnogo faktora, prije svega glad odn osno sitost. Ostali faktori su: senzorič ka svojstva hrane (okus, miris, izgled), socijalni, emocionalni i kongnitivni faktori (znanje, stavovi prema hrani i zdravlju, životna iskustva) te k ulturni, vjerski i ekonomski faktori.
Dijetetika je naučna disciplina o ish rani koja se bavi vrstom i količinom hrane neophodne za održavanje dobrog zdravlja, kako kod zdravih, tako i kod osoba sa zdravstvenim problemima. Pod dijetalnom ishranom podrazumijevamo sve dijetetske mjere koje se sprovode sa ciljem da
oboljeli organizam, bez obzira koja je bolest u pitanju što prije uspostavi ravnotežu između svojih potre ba, koje su zbog bolesti najčešće promijenjene, i količine unesenih hranljivih materija. Kod pojedinih oboljenja dijetalna ishrana je osnovna mjera liječenja i tada ishrana ima ulogu terapije. Kod druge grupe bolesti (srce, bubrezi, organi za varenje) ishrana ima
potpomažuću ulogu jer omogućava da se trajanje bolesti ublaži i da se izbjegnu komplikacije. Zadatak dijetalne ishrane je da se, unato č smanjenom asortimanu namirnica koje se mogu upotrijebiti, osigura prehrana potrebnog sastava za svaku vrstu dijete, ali i da oslobodi organizam nepotrebnog teškog rada i opterećenja cr ijeva, i da ukloni štetne sastojke iz organizma. U dijetetici treba da se ističe grupa dijeta koje ne zadaju neke veće poteškoće u pripremi kod kuće. To su najčešće dijete vezane za bolesti probavnog trakta, bubrega, srca, jetre i dijabetesa. Bez obzira na dijetu, bolesnička hrana treba da bude pripremljena od sv ježih i dobrih namirnica i da se što više m ijenja, tako da bude raznovrsna. Treba izbjegavati upotrebu hrane koja je ostala od prošlog dana. Bolesnici uglavnom treba da jedu češće, i zato obroci moraju biti manji.
Većina zdravstvenih ustanova pravilno postupa što bolesnicima daje pismena upustva za dijetalnu ishranu. Kod dijetalne ishrane mora se voditi računa i o finansijskim mogućnostima bolesnika, o njegovom ukusu i mogućnostima nabavke pojedinih vrsta namirnica.
23
ISHRANA HIRURŠKIH BOLESNIKA Svaka hiruška operacija dovodi do niza hormonalnih i metaboličkih promjena, koje povećavaju energetsku potrošnju u organizmu. Uspostavljanje normalne homeostaze poslije intervencije moguće je samo uz odgovarajuću ishranu (oralnu, enteralnu i/ili parenteralnu). Ishrana hiruških pacijenata ima višestruke ciljeve: -
smanjenje gubitka tjelesne mase zadovoljenje energetskih potreba i potreba za mikronutrijentima korekcija specifičnih nutritivnih deficita uspostavljanje i održavanje normalne ravnoteže teč nosti i elektrolita spr ječavanje neželjenih posljedica hiruške intervencije, kao što su boravak u bolnici
infekcija i duž i
Dva do tri dana prije operacije, pacijentu treba dati kašastu ili tečnu hranu , a pacijent se klistira nekoliko sati prije operacije. Za vrijeme operacije organi za varenje moraju biti ispražnjeni kako bi se izbjegla aspiracija povraćenog sadrž aja. Iz navedenog razloga, unos hrane na usta prekida se 6 sati prije operacije, a u urgentnim stanjima, ispira se ž eludac prije davanja anestezije. Prvih 24 do 48 h poslije operacije, dok se ne uspostavi peristaltika, ne sprovodi se oralna ishrana, zatim se primenjuje tečna dijeta, a zatim tečna kašasta dijeta (predstavlja prijelaz od tečne do kašaste hrane) pa kašasta. Uvođenje č vrste hrane zavisi od stanja digestivnog trakta. Nema fizioloških opravdanja za izbjegavanje č vrste hrane odmah po uspostavljanju funkcije digestivnog trakta. Po izlasku iz bolnice pacijent treba da uzim a više manjih obroka i dosta tečnosti (2,5-3 l dnevno).
ISHRANA PACIJENATA SA KORONARNIM OBOLJENJIMA
Najčešća patologija sa kojom se kardiolozi susreću su hipertenzija i koronarna bolest. Hipertenzija (povišen krvni pritisak) je najčešća bolest savremenog svijeta. Među uzrocima hipertenzije najčešće se pominju nasljedni faktor, pretjerani unos soli i teč nosti, prolongirane stresne situacije i neredovno uzimanje propisane terapije. Koronarna bolest se najčešće manifestuje kao stabilna i nestabilna angina pectoris i kao infarkt miokarda. Osim lijekova, potrebno je primijeniti opšte mjere – povećati fizičku aktivnost, smanjiti napetost, ali i obratiti pažnju na ishranu.
U velikom broju slučajeva se pravilnom, zdravom ishranom može pomoći u terapiji srčanih bolesti i u mnogim slučajevima se promjenom životnih navika može reducirati broj i jačina lijekova koji se uzimaju. Samo smanjivanjem težine se može uraditi mnogo za rasterećivanje srca i krvnih sudova. Tako se npr. krvni pritisak može sniziti za 2 -4 mmHg po izgubljenom kilogramu. Međutim, ne treba pokušavati radikalnim dijetama u kratkom vremenu izgubiti višak kilograma, jer je to još lošije za organizam, a izgubljeni kilogrami će se nakon dijete vratiti. Cilj bi trebao biti promjenom navika u ishrani, sa zdravom i raznovrsnom hranom, 24
polako, ali dugoročno mršati. Ako se pazi koja hrana se jede, izbjegavaju presoljene, masne namirnice, a poveća broj zdravih obroka sa puno povrća, voća, prirodnih vita mina i minerala, ne samo da će se pozitivno uticati na razvoj bolesti, nego će se uskoro primjetiti da se pacijent generalno bolje osjeća. Pravilnom ishranom se i vrijednosti masti u krvi mogu na prirodan način, bez lijekova, smanjiti. I tu je važno da se ne izbaci u potpunosti hrana koja sadrži masti jer su masti sastavni dio zdrave ishrane. Dovoljno je da količine unesenih masti budu reducirane i da se masti životinjskog porijekla izbjegavaju koliko god je to moguće. To se posebno odnosi na mesne prerađevine (kobasice, salame i slično) i mliječne proizvode (tvrdi punomasni sirevi). Masti koje u sebi sadrže puno nezasićenih masnih kiselina, kao što su u maslinovom, suncokretovom ili kukuruznom ulju, su masti koje čak pozitivno utiču na smanjenje vrijednosti masti u krvi. U principu bi ishrana trebala biti bogata povrćem, salatama, voćem, krompirom, žitaricama, a što siromašnija mesom i slatkišima. Riba, ukoliko se jede jednom ili dva puta sedmično, pozitivno utiče na arteriosklerozu i vrijednosti masti u krvi. Kod pića i sokova se ne smije zaboraviti na količinu šećera koji se u njima nalazi. Bolje je piti vodu i čajeve bez šećera. Sokovi ima ju u sebi vitamine i zato se trebaju piti s vremena na vrijeme, ali je bolje, zbog šećera, da se razvodne pola pola sa vodom. Prilikom kuhanja, p okušati hranu soliti što manje i umjesto soli koristite više druge začine, koji često imaju i određena ljekovit a dejstva. Posebno konzervirane i gotove namirnice u sebi već imaju prevelike količine soli u sebi te ih treba izbaciti ili bar reducirati u prehrani. Nakon kraće prelazne faze će se primjetiti da novi način ishrane ima, pored boljeg, prirodnijeg okusa, i pozitivno djelovanje na kompletan organizam.
ISHRANA PACIJENATA SA OBOLJENJIMA JETRE I ŽUČI Cilj dijetalne
ishrane kod oboljenja jetre, žuč nih puteva i pankreasa jeste da popravi stanje ishranjenosti pacijenta, kao i opšte stanje pacijenta tokom akutne faze bolesti. Osnovna pravila kod oboljenja jetre podrazumjevaju: - potpunu zabranu uzimanja alkohola - upotrebu potpuno svježih namirnica, uz strogo izbjegavanje konzerviranih mesnih i ribljih proizvoda, kao i suhomesnatih, dimljenih mes nih proizvoda - u potrebu nemasnih vrsta mesa, kao i jaja u umjerenoj količini - izbjegavanje pikantnih, zrelih, fermentiranih sireva - zabranu teže probavljivog lisnatog i mahunastog povrća u zavisnosti od funkcije organa za varenje - ograničavanje masti, mada se preporučuju biljna ulja korištena samo jednom - zabranu upotrebe začina kao što su biber, paprika, senf, a hrana se soli umjereno - ne preporučuju se teški masni kolači.
Cilj ishrane kod bolesti žučne kes e jeste smirivanje žučne kese izborom odgovarajućih jela, a to podrazumijeva minimalne količine masti u ishrani. Poslije operacije žučne kese, dijetalna ishrana nije obavezna, mada su iskustva različita i tež e se mogu svesti na jedinstvena pravila. 25
ISHRANA KOD DIABETESA
Šećerna bolest je metabolič ka bolest, koja se karakteriše povećanom koncentracijom šećera u krvi (hiperglikemijom), usljed defekta u luč enju insulina i/ili njegovom dejstvu. Dijabetes nastaje sa dejstvom i kompleksnim interakcijama različitih faktora, a prije svega genetskih i faktora vanjske sredine, odnosno samog načina života. Polazište u liječ enju svih tipova Diabetes mellitusa jeste dijetalna dijabetična ishrana. Ukupne dnevne kalorijske potrebe za jedan dan procjenjuju s e na osnovu idealne tjelesne težine. Kod jako mršavih dijabetičara može se uvesti hiperkalorijska ishrana /pojačana ishrana/ do postizanja idealne tjelesne težine, a kod gojaznih dijabetič ara smanjuje se unos kalorija do postizanja idealne tjelesne tež ine. Osim ukupnog kalorijskog unosa po trebno je odrediti i odnos izmeđ u bjelančevina, ugljikohidrata i masti. Minimalne potrebe za bjelanč evinama iznose oko 0,9 g/kg tjelesne težine. Predlaže se 40-60 % ugljikohidrata od ukupnog unosa energi je, čak i do 85%. Ostatak treba da sačinjavaju masti u vidu višestruko nezasićenih masnih kiseli na, kao antiaterogeno sredstvo, ili alternativno jednostruko nezasićene masne kiseline. Važno je pokušati spriječiti i liječiti kronične komplikacije šećerne bolesti, a to su: pretilost, povišen krvni tlak i bolest krvnih žila. Preporučuje se u dnevnu rutinu uključiti redovitu tjelesnu aktivnost jer aktivne mišićne stanice uz manju količinu inzulina uspješno iskorištavaju glukozu za energetske potrebe.
Neki opšti ciljevi nutritivnih preporuka su sadržani u sljedećem: -
postići i održati urednu razinu šećera u krvi postići i održati urednu razinu masnoće u krvi postići i održati urednu razinu krvnog pritiska.
Iako postoje razlike među pojedinim zemljama, neka općeprihvaćena nutritivna pravila su: - održati umjeren odgovor razine šećera u krvi nakon obroka - postići i održati preporučenu tjelesnu težinu -
zadovoljiti individualne prehrambene navike.
26
ISHRANA KOD AKUTNIH GASTROENTEROKOLITISA
Pažljivo odabrana i ispravna prehrana je od velike važnosti za liječenje bolesnika sa akutnim proljevom i povraćanjem. Pridržavajući se strogo određenih preporuka za prehranu, organizmu nadoknađujemo potrebne elektrolite i vodu, odnosno sve ono što se gub i proljevom i povraćanjem. Pravilna prehrana pomaže bržem oporavku, odnosno smanjenju broja stolica i prestanku povraćanja. Mjere samoliječenja kako bi se izbjegla dehidracija uključuju uzimanje otopine elektrolita (oralna rehidracijska tekućina koja se može kupiti u slobodnoj prodaji) kako bi se nadomjestila izgubljena tečnost, što je posebno važno kod male djece. Kako je rizik od dehidracije veći kod dojenčadi i male djece, roditelji moraju pažljivo pratiti broj pelena koje su promijenili dnevno kada je dijete bolesno. Soda i obična voda ne nadomještaju elektrolite potrebne djeci koja su dehidrirala od povraćanja i proljeva. Ne treba jesti jako masnu, slatku i začinjenu hranu niti mliječne proizvode. Treba djetetu strpljivo davati male količine mlakog čaja od šipka . Bolesnici s proljevima koji zbog mučnine nisu u mogućnosti uzimati tekućinu na usta možda će trebati infuziju, posebno mala djeca. Potrebno je biti strpljiv sa djecom i nuditi im često manje količine ohlađenog čaja od šipka. Dijete može jesti uobičajenu hranu samo ne jako masnu i slatko. Osobe koje uzimaju diuretike moraju biti pažljivi kod proljeva i možda će morati prestati uzimati diuretike za vrijeme akutne faze proljeva. Djeca koja su isključivo na majčinom mlijeku, ne mijenjaju prehranu. Dojenje se ne prekida ako dijete ima proljev, dok za ostalu djecu prehrana treba biti primjerena dobi. Hrana koja se nikako ne preporučuje je sve prženo, masno, pečeno, začinjeno, voćni sokovi, mliječni proizvodi (kod težih proljeva). Dopuštena je riža (rižina sluz kod proljeva), žitarice, kuhano povrće, banane i jabuke (izgnječiti i ostaviti da poprime tamniju boju), nemasno meso (piletina, puretina).
27
ISHRANA KOD BOLESNIKA SA URTIKARIJOM (urtikarijalna dijeta)
Urtikarija je vaskularna reakcija kože koja izaziva kožne promjene i pojavljuje se, u većini slučajeva, u obliku izdignutih pločastih crvenih m rlja (lat. urtica rubra), mada se ponekad mogu pojaviti i bijele mrlje (bijeli osip, lat. urtica alba s. porcelanea). Kod pojave alergijske reakcije na određenu namirnicu provodi se liječenje bez lijekova ili lijekovima. U jednom i drugom slučaju treba eliminirati određenu namirnicu iz prehrane, odnosno bitno je spriječiti dalji unos alergena u organizam (ako je poznat) i ubrzati njegovo
izlučivanje (npr. davanjem laksativa u slučaju prehrambenog alergena), te izbjegavati štetne faktore (lijekove, hranu s aditivima i kozervansima, smanjiti stres, alkohol). Valja izbaciti i bjelančevine nekoliko dana (ne jesti meso, mliječne proizvode i jaja), te ih kasnije postepeno uvoditi prema uputi. Izbjegavanje bjelančevina posebn o je važno ako je alergen mala molekula jer tada neće naći nosača (bjelančevinu) i prestat će djelovati. Kod akutne urtikarije prvih sedam dana provodi se dijeta, a kasnije je potrebno provoditi tzv. eliminacijsku dijetu. Ona se sastoji u izbjegavanju hrane s konzervansima i aditivima, te konzumiranju lagane kuhane hrane bez začina (osim soli). Od lijekova se primjenjuju
antihistaminici koji smanjuju svrbež, a kod težih oblika mogu se primjeniti kortikosteroidi ili neki drugi lijekovi, što ovisi o težini kliničke slike. Gotovo
svi znamo jesmo li na nešto alergični i k ada izbija urtikarija. Potrebno je uvijek izbjegavati sve ono što stvara tegobe. Ako se urtikarija pojavi prvi put, posebno zbog unošenja u organizam neke namirnice, treba ustanoviti poseban r ežim prehrane. Preporučuje se sljedeći jelovnik: 1. dan: čaj sa šećerom; 2. dan: riža kuhana na vodi, dvopek, med i keksi bez jaja; 3. dan: supa s kuhanom piletinom, krompir, jabuka; 4. dan: kuhana teletina, banana. 5. dan: kuhana govedina, zelena salata i mrkva. 6. dan: mlijeko. Nakon sedam dana uvodi se u jelovnik takozvana eliminacijska dijeta – uzimanje hrane bez aditiva i konzervansa.
Bolesnika s urtikarijom, osobito onom koja se javlja rijetko i bez uzroka, treba upoznati i s pojmom intolerancije na histamin ili histaminizam. Riječ je o reakciji na histamin koji se
može stvarati ne samo tokom alergijske reakcije nego i kao razgradni produkt neke hrane (bjelančevina). Hrana zbog dužeg stajanja ili početka kvarenja u sebi sadrži mnogo histamina, kao i jela koja se podgrijavaju. H istamin se ne može razoriti kuhanjem, smrzavanjem ili grijanjem u mikrovalnoj pećnici, a kombinacija alkohola s hranom koja sadrži histamin pojačava njegovo djelovanje. Puno histamina ima u crvenom vinu, šampanjcima, pivu, sirevima, plavoj ribi (osobito ko nzerviranoj), suhomesnatim proizvodima, naročito ako duže stoje. Preporuka je jesti uvijek svježu, laganu i kuhanu hranu. Pojavi li se intolerancija na histamin, daju se antihistaminici. 28
UNOS HRANE KOD BOLESNIKA
Dostatan unos hrane i vode treba osigurati energetske potrebe i sve esencijalne nutrijente potrebne za normalan metabolizam. U stanju bolesti nutritivne potrebe organizma često su promijenjene, a potrebe određenih organa i organskih sustava moraju se optim alno
zadovoljiti. Iako nutritivna potpora može biti standardizirana u segmentu liječenja određenih bolesti, važno je shvatiti da je svaki bolesnik individua koja zahtijeva brižan pristup procjeni stanja uhranjenosti, ali i odabiru pojedinih pripravaka. Kli nička prehrana važan je segment liječenja bolesnika, češće kao potporna terapija, ali povremeno i kao osnovni način liječenja. Klinička prehrana obuhvata sve oblike prehrane bolesnika tj. uobičajenu prehranu na usta, prehrambene modifikacije i pripravke, te enteralnu i parenteralnu prehranu, a u užem smislu obuhvaća samo enteralnu i parenteralnu prehranu. Enteralna prehrana podrazumijeva unos hrane ili komercijalnih nutritivnih otopina i pripravaka, u prvom redu sondom u želudac ili početne dijelove tankog crijeva. Moguć je i unos na usta kao nadopuna svakodnevnoj prehrani ili kao osnovna prehrana u bolesnika koji nisu u mogućnosti konzumirati normalnu hranu. Ideja vodilja i cilj njenog razvoja je osigurati bolju kvalitetu života svim bolesnicima kojima je potrebna kvalitetna, dopunska prehrana. Parenteralna prehrana je oblik kojim se
organizmu krvožilnim putem nadoknađuju voda, energetski supstrati (glukoza i lipidi), kao i sve druge hranjive tvari (oko 50 nutritivnih sastojaka). Odluku o vrsti kliničke pre hrane moguće je donijeti tek nakon što se provede procjena stanja uhranjenosti i ocijeni stanje probavnog sustava - tankog i debelog crijeva. Danas kada govorimo o ishrani bolesnika upotrebljavamo izraz nutritivna terapija.
Enteralna prehrana
Prioritetni cilj kliničke prehrane danas je održanje cjelovitosti sluznice tankog i debelog crijeva, s naglaskom na hranjenje bolesnika normalnom hranom uz modifikacije ili enteralnim pripravcima kada je god to moguće tj. kada ne postoje apsol utne kontraindikacije. I male količine hrane u crijevnom lumenu mogu spriječiti stanjivanje crijevne st ijenke i atrofiju crijevnih resica te tako utjecati na smanjenje prijelaza bakterija iz crijeva u sistemni krvotok. Prijelaz bakterija kroz crijevnu stjenku (bakterijska translok acija) može uzrokovati brojne upalne komplikacije, a nerijetko i smrtni ishod. Osnovni postulat kliničke prehrane danas glasi: “ako je crijevo u funkciji, koristi ga” . Enteralna prehrana ima brojne prednosti u odnosu na parenteralnu prehranu:
Potrebe organizma za hranjivim tvarima koje se unose enteralnim pripravcima u crijevo dobro su poznate, za razliku od parenteralne prehrane i unosa nutritivnih tvari.
Pripravcima za enteralnu prehranu omogućava se unos nekih hranidbenih pripravaka kao što su probiotici, prebiotici i prehrambena vlakna kojih ili nema ili ne može biti u parenteralnim otopinama.
Broj i učestalost ozbiljnih komplikacija, posebno upalnih, znatno je manji u bolesnika
na enteralnoj prehrani. Enteralna prehrana znatno je jeftinija od parenteralne.
29
Spektar pripravaka za enteralnu primjenu širok je i dostupan za svakodnevnu primjenu . Komercijalni pripravci imaju brojne prednosti nad pripravcima koji se pripremaju u bolničkim kuhinjama ili kod kuće. Enteralna hrana dijeli se na monomerne (elementarne), oligomerne te polimerne pripravke. Osnovna razlika je u veličini, odnosno količini i vrsti prisutnih molekula. Sukladno tome, pripravci koji sadrže veći broj molekula, koje su ujedno i kraće, imaju veću osmolarnost pa stoga mogu prouzročiti nuspojave poput proljeva.
Ishrana preko nazogastrične sonde Enteralna prehrana putem sonde je indicirana u bolesnika s funkcionalnim probavnim sustavom koji ne mogu uzeti dov oljnu količinu hranjivih tvari na usta, jer im je potrebna intenzivna bjelančevinska i kalorijska potpora, ili se ne mogu ili ne ž ele hraniti na usta. Enteralna prehrana, za razliku od parenteralne, pomaže u očuvanju građ e i funkcije probavnog sustava; tak ođer je i jeftinija te vjerojatno izaziva manje ko mplikacija. Specifične indikacije su dugotrajna anoreksija, teška bjelančevinsko– energetska malnutricija, koma ili smanjena
razina svijesti, zatajenje jetre, nemogućnost uzimanja hrane na usta zbog traume glave i vrata ili neuroloških bolesti i teških bole sti (npr. opeklina) koje izazivaju metabolički stres. Ostale indikacije mogu biti priprema crijeva za kirurški zahvat u teško bolesnih ili jako pothranjenih bolesnika, zatvaranje enterokutanih fistula i prilagodba tankog crijeva nakon opsež ne resekcije ili kod poremećaja koji mogu uzrokovati malapsorpciju (npr. Crohnove bolesti). sondom potrebno provoditi ≤6 sedmica, obično se koristi nazogastrična ili nazoenterična silikonska ili poliuretanska sonda malog promjera. Ako je postavljanje otežano zbog ozljede ili deformacije nosa, može se uvesti orogastrična sonda. Za hranjenje sondom >6 sedmica , obično je potrebno uvesti sondu u gastrostomu ili jejunostomu. On a se obično uvodi endoskopski, hirurškim putem ili pod nadzorom rendgena. Izbor ovisi o sposobnostima liječnika i želji bolesnika. Jejunostomske sonde su dobre za Ako je hranjenje
bolesnike s kontraindikacijama za gastrostomu (npr. gastrektomija, opstrukcija crijeva 30
