1993: Prijelomna godina rata

1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE Zbornik radov Zbornik radova a sa okrug okruglog log stola, stola, održa održanog nog pod ovim ovim naziv nazivom om 21. septembra 2010. godine u Sarajevu Izdavač: Udruženje za zaštitu tekovina tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu, Hercegovinu, Nedima Filipovića 19, 71000 Sarajevo Sarajevo,, e-mail: [email protected] www.zatebebih.ba Za izdav izdavača ača::

Mustafa Musta fa Polu Polutak tak

Redaktor:

Asaf Džanić

Lektor i korektor: Nazif Osmanović DTP:

Kenan Branković

Štampa: Za štamp štampariju ariju:: Tiraž:

1.000 primjeraka

Izdanje:

2011.

CIP – Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine

Organiziranje okruglog stola i objavljivanje ovoga zbornika finansijski su potpomogli Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, Ministarstvo za boračka pitanja Kantona Sarajevo i Fond Kantona Sarajevo Sarajevo za zaštitu i održavanje grobalja šehida i poginulih boraca, memorijalnih centara i spomen obilježja žrtava genocida..

Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu

1993. 199 3. � PRELOMNA PRE LOMNA GODINA GO DINA RA RATA TA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE Zbornik radova sa okruglog stola, održanog 21. septembra 2010. godine u Sarajevu

Sarajevo, 2011. godine

SADRŽAJ

dr. Ivo Komšić POLITIKA OBRANE I MIROVNIH PREGOVORA O BOSNI I HERCEGOVINI ......................7 Jovan Divjak, general ARBiH BOSANSKOHERCEGOV BOSANSKO HERCEGOVAČKO AČKO RATIŠTE RATIŠTE U 1993. – OPŠTI PREGLED .............................. ..............................17 17 mr. Vahid Karavelić, general ARBiH NAJZNAČAJNIJA BORBENA DJELOVANJA U ZONI ODGOVORNOS ODGOVORNOSTI TI 1.KORPUSA 1.KORPUSA ARMIJE RBIH U 1993. 1993. .......................................29 mr. Sead Delić, general ARBiH 993. – PRELOMNA GODINA U ODBRANI SLOBODNIH TERITORIJA SJEVEROISTOČNE SJEVEROIST OČNE BOSNE – Z/O Z/O 2. KARBiH ........................................................ .......................................................................... ..................53 53 Enver Hadžihasanović, general ARBiH NAJZNAČAJNIJA BORBENA DJELOVANJA U ZONI ODGOVORNOSTI 3.KORPUSA ARMIJE ARMIJE RBIH U 1993. ....................................................... ............................................................................................ .....................................67 67 Mustafa Polutak, general ARBiH POLITIČKA I VOJNA SITUA SITUACIJA CIJA U ZONI ODGOVORNOSTI ODGOVORNOSTI 4. KORPUSA I 6. KORPUSA ARBIH TOKOM TOKOM 1993. GODINE ............................................. 81 Asaf Džanić IZVJEŠTAV IZVJEŠT AVANJE ANJE O BORBENIM DEJSTVIMA DEJST VIMA U 1993. ................................................... ........................................................ ..... 131 Mustafa Polutak, general ARBiH ZAKLJUČAK: 1993. GODINA - ODBRANA NA TRI FRONTA FRONTA .......................................... 134 Pogovor Pogo vor organizatora organizatora ................................................. ........................................................................................................... ............................................................... ..... 142

dr. Ivo Komšić

POLITIKA OBRANE I MIROVNIH PREGOVORA O BIH

Sudbina BiH od 1992-1995. godine rješavala se na više razina koje su se preplitale i međusobno uvjetovale. Prije svega na unutarnjoj razini uz upotrebu vojne sile i njenim pritiscima, zatim na vanjskoj razini političkim mirovnim pregovorima koji su vođeni uz posredovanje predstavnika međunarodne zajednice. U pozadini svih ovih aktivnosti bila je ideja o teritorijalnoj podjeli BiH. Iz tih razloga su politički pregovori uvijek bili kombinirani s vojnim pritiscima, bilo da su vojne aktivnosti poticale političke pregovore, pregovore, bilo da su politički pregovori i “mirovni planovi” poticali vojne aktivnosti. Na kojoj političkoj ideji su bili zasnovani mirovni mirovni pregovori o BiH i njihovi planovi? 1. Prvi mirovni plan koji je izrađen za BiH bio je Kutiljerov plan iz Lisabona. Već je on bio zasnovan na ideji podjele BiH, samo što je ta ideja stidljivo izneizne sena i dosta vješto prikrivena. Međutim, politička logika tog plana i njena dosljedna praktična primjena vodila je direktno u podjelu države. Osnovna teza tog plana o “tri konstitutivne jedinice” koje su nacionalno određene i koje su u odnosu na državu BiH konstitucionaln konstitucionalne, e, otkrivala je stvarni st varni smisao i cilj tog plana – BiH se dijelila na tri nacionalna područja kojima je dodijeljena konstitucionalnost konstitucionalnost i koja su time postala tri nacionalne države u BiH. Temeljna praktična poteškoća provedbe ovog plana bila je kako odrediti granice ovih “konstitucionalnih jedinica” s obzirom na činjenicu etničke izmiješanosti stanovništva i nepostojanja čistih etničkih područja u BiH. “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

7

Činjenica da su neka područja bila etnički homogena samo je povećavala problem jer ona svojim obimom nisu zadovoljavala ideju “konstitutivne jedinice”. Tako je ovaj plan ustvari počivao na matrici nacionalnog objedinjavanja i homogenizacije teritorija što je bilo signal nacionalnim politikama da dovršavaju svoje strateške programe, kako političke tako i vojne. 2. Drugi mirovni plan je bio Vens-Owenov koji je nešto otvorenije predstavljao ideju podjele BiH, s tim što je ovaj plan to prikrivao prik rivao nacionalno mješovitim “provincijama”. Radi toga je on bio prihvatljiviji većini tadašnjih političkih lidera koji su imali moć odlučivanja o ovom važnom pitanju. pitanju. Međutim, ovaj plan je imao ugrađen mehanizam poticanja vojnih sukoba i on je izravnije od Kutiljerovog plana povezao mirovne pregovore i vojne aktivnosti. Ovim planom je bilo predviđeno tzv. pretpočinjavanje pretpočinjavanje vojnih jedinica jedin ica u sklad skladu u s nacionalnom nacionalnom strukturo strukturom m stanovništva stanovništva u “pro “provinc vincijama ijama””. Tako je sam mirovni plan inicirao formiranje nacionalnih vojski u “provincijama” koje su trebale konstituirati BiH. Budući da su nacionalne vojske dijelom već bile formirane ili su bile u fazi formiranja, Vens-Owenov plan je bio osnova za dovršenje ovog procesa i politički nalog međunarodne zajednice da se na jednom etničkom području može formirati samo jedna vojska. Faktički je to bila zapovijed zapovijed da se vojne vojne jedinic jedinicee drugih drugih etničkih etničkih skupina skupina razoruž razoružaju aju i potčine. Ovo je imalo posebno tragičan ishod u srednjoj Bosni i dolini Neretve gdje su do tada postojale nacionalno mješovite vojne jedinice Hrvata i Muslimana (kako je tada bilo nacionalno ime Bošnjaka i koje ću radi jasnoće koristiti u tekstu). Treba se prisjetiti zapovijedi tadašnjeg predsjedavajućeg Predsjedništva Predsjed ništva RBiH Alije Izetbegovića kojom je Muslimane pozvao da ulaze u HVO “jer je to i njihova vojska”. Bilo je to vrijeme kada se HVO formirao u funkciji obrane BiH od srbijansko-crnogorske agresije i od Karadžićevih paravojnih jedinica. Zapovjednici HVO Posavine i Mostara tada su bili Muslimani. Vojne Vojne jedinice TO TO RBiH su također bile nacionalno mješovite iako su bile formirane u područjima gdje su Muslimani bili većinsko stanovništvo. Takav HVO i TO kao paralelne vojne formacije imali su zajedničke vojne zadatke i dobru koordinaciju, uključujući uspostavu i čuvanje crte obrane prema već formiranoj Karadžićevoj Karadžićevoj vojski ojačanoj s JNA i paravojnim formacijama i rezervistima iz Srbije i Crne Gore. Vens-Owenov plan s idejom ide jom “pretpočinjavanja” bio je inicijalna inici jalna kapisla kap isla sukoba HVO i TO koja će se transformirati u Armiju BiH. 8

Zbornik radova sa sa okruglog stola, Sarajevo Sarajevo 2010..

Tadašnji ministar obrane “Herceg-Bosne” izdao je odmah zapovijed, bez obzira što ovaj mirovni plan još nije bio usvojen, o “pretpočinjavanju”, što je praktičn praktično o značilo značilo razoruž razoružava avanje nje Muslima Muslimana, na, prvo prvo u HVO, HVO, zatim “po “potčin tčinjajavanje” jedinica TO na područjima onih “provincija” koje su po Vens-Owenovom planu pripadale Hrvatima. Hr vatima. Vens-Owenov Vens-Owenov plan je bio direktno u funkciji iniciranja hrvatsko-muslimanskog hrvatsko-muslimanskog sukoba. Pošto su dolina Neretve i srednja Bosna bili etnički najmješovitija područja a interesi za nacionalizacijom teritorije bili najizraženiji, na tim područjima je izbio sukob. Iako će ovaj plan na kraju biti odbačen, sama njegova pojava je politički legitimirala formiranje nacionalnih vojnih jedinica i stvaranje etnički čistih područja. Funkcioneri “Herceg-Bosne” su već formirane jedinice HVO stavili u funkciju obrane granica svojih nacionalnih “provincija” i stvaranja jedinstvene i homogene hrvatske teritorije u BiH. U međuvremenu, Karadžić je uz pomoć JNA, Miloševića i raznih paravojparavojnih jedinica iz Srbije, uveliko dovršavao taj projekt. Njegov problem je bio što se Vens-Owenov plan pojavio u fazi kada projekt još nije bio dovršen tako da ga on nije mogao prihvatiti i stati na pola puta. Mirovni plan je propao formalno ali se on praktično provodio vojnim aktivnostima – osvajanjem teritorije, zločinima koji su bili u funkciji etničkog čišćenja i genocidom. 3. Treći mirovni plan je bio Owen-Stoltenbergov. Ovaj dvojac međunarodne zajednice vodio je mirovne pregovore u Ženevi, u jesen 1993. godine, u vrijeme najžešćih vojnih sukoba u BiH. Njihovi mirovni pregovori i plan koji su ponudili otišli su korak dalje od prethodnog. Osnova pregovora bio je plan etničke etničke podj podjele ele BiH koji su oni nazvali “Unij “Unijaa tri repu republike blike””. Po Podjela djela više nije skrivana ni “konstitutivnim jedinicama” ni “provincijama” već je bila pretpostavka “mirovnog rješenja za BiH”. Republika BiH koja je još formalno postojala i bila međunarodno priznata država u “mirovnom rješenju” Owena i Stoltenberga je nestala u konstituciji tri nacionalne “republike”. Ovaj plan je sadrž sadržava avao o u sebi neskriveno neskriveno Kutiljerovu Kutiljerovu ideju o “tri kon konstitut stitutivne ivne jedinijedinice” i Vens-Owenovu ideju o nacionalizaciji teritorija, samo što je on obje ove ideje finalizirao u nacionalnim “republikama”. “Unija BiH” je bila samo maska prelaznog rješenja u kome bi se potpuno konstituirale nacionalne države države u BiH i nakon toga razdružile. S obzirom na već formirane paradržavne tvorevine tvorevine Srba i Hrvata Hr vata – “Republike srpske” i “Herceg-Bosne”, nije teško bilo predvidjeti da će A.Izetbegović kao nacionalni lider, u finalizaciji ovoga plana, izaći sa svojim prijedlogom. “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

9

To se desilo 07.02.1994.godine, dva dana pred zakazano parafiranje ženevskog “mirovnog paketa”, na sjednici Skupštine Republike Bosne i Hercegovine. Skupština je trebala odlučiti u kakvom sastavu će državna delegacija otići u Ženevu i što će potpisati. U teškoj i polemičnoj raspravi SDA stranka izlazi sa prijedlogom da se pripremljeni “Ženevski paket” preformulira i da se treća predviđena “republika” u okviru “Unije tri republike” proglasi “Muslimanskom državom”. Na Izetbegovićevu intervenciju ovaj prijedlog je Skupština prihvatila. Međutim, i ovaj plan je kao i prethodni imao temeljni problem – kuda povući granice budućih “republika” i kako riješiti problem u nacionalno mješovitim područjima? Pošto je Tuđman u dogovoru s Miloševićem predao ovome Posavinu u kojoj su Hrvati i Muslimani 1991.godine činili većinu stanovništva, Karadžić je kompaktir kompaktirao ao naciona nacionalnu lnu teritorij teritoriju u Srba u BiH. BiH. Detalje Detalje tog projekta projekta dogodogovorili su u Grazu Boban i Karadžić, K aradžić, zatim Boras i Krajišnik, a manje “intervencije” na terenu dovršavale postrojbe HVO i vojska RS-a. Ostao je problem srednje Bosne i doline Neretve. Čini se da je u toj situaciji dolina Neretve bila manji politički problem jer je Neretva prirodna granica granica i vojske koje su se borile da ovladaju ovim područ jem već već su bile rasp raspoređ oređene ene oko nje i čvrsto čvrsto držale držale svoj svojee linije. linije. Srednja Bosna je i vojno i politički predstavljala mnogo veći problem jer nije bilo prirodne granice razgraničenja a zbog potpune nacionalne izmiješanosti stanovništva ona se i nije mogla povući. Tu Tu liniju je povlačila vojska, odnosno HVO i Armija BiH i od tog odnosa snaga zavisili su politički i mirovni pregovori pregovo ri u Ženevi. I Hrvati Hr vati i Muslimani su imali izrazit nacionalni interes da im u konačnom razgraničenju i u formiranju nacionalnih “republika” u BiH pripadne ovo područje. Hrvati su pretežno naseljavali naseljavali Lepeničko-Lašvansku dolinu koja obuhvaća veliko područje od Kiseljaka do Travnika Travnika i Dobretića na Vlašiću. Muslimani su bili većinsko stanovništvo stanovništvo u Uskopsko-V Uskopsko-Vrbaskoj rbaskoj dolini koja se proteže od Gornjeg Vakufa do Jajca. Oba ova područja su u predviđenoj nacionalnoj podjeli države dospjela u nezavidn nezavidnu u poziciju. Lepeničko-Lašvanska dolina je upravo Uskopsko-Vrbaskom dolinom bila odvojena od većinskog hrvatskog područja zapadne Hercegovine; Uskopsko-Vrbaska dolina je upravo Lepeničko-Lašvanskom dolinom bila odvojena od doline rijeke Bosne u kojoj su 10


Muslimani bili većina, odnosno nalazila se između dva hrvatska nacionalna područja. Pošto je princip “Ženevskih pregovora” bio formiranje i objedinjavanje nacionalnih teritorija, ovi pregovori su faktički poticali HVO i Armiju BiH da vojničkim sredstvima povuku granice “republika”. Za pregovaračkim stolom se nitko nije usudio odreći “svoje” nacionalne teritorije ili one za koju se ima interes, jer bi to imalo teške i dalekosežne političke posljedice. Kao najveći ustupak koji je napravljen da bi se “konačno došlo do mira”, bio je onaj Franje Tuđmana kada je odustao od zahtijeva da Kreševo, Kiseljak i Fojnica budu u budućoj “hrvatskoj republici”. (Tu svoju odluku je objašnjavao dva puta na HRT-u). Sa svoje strane, Izetbegović je također ponudio žrtvu. Na mirovnim pregovorima pregovorima u Bonnu, koji su vođeni 9. i 10. januara 1994. davao je Tuđmanu zapadnu Hercegovinu, “i da nas ostavi na miru”. On je cijelu srednju Bosnu želio imati u “bosanskoj republici”. (I danas se špekulira u hrvatskim medijima da sam ovu Izetbegovićevu “ponudu” Tuđmanu nosio ja. To nije istina. Izetbegović je to od mene tražio ali sam to odbio. Svjedok tih razgovora razgovora je bio gospodin Hidajet Biščević). Problem srednje srednje Bosne dakle nije bio rješiv ni politički za pregovaračkim stolom, ni vojnički - vojnim ovladavanjem tim područjem. Srednja Bosna i stanovništvo koje je tamo živjelo i ostalo u toku rata, bez obzira na nacionalnu pripadnost, postali su taoci i žrtve mirovnih pregovora. Što je svijest o njihovoj bezizlaznoj situaciji bila jasnija, vojni sukobi su bili sve žešći jer su bili pod egzistencijalnim koliko i političkim pritiskom. Jedino rješenje u ovoj situaciji je bilo prekid pregovora koji dijele BiH i koji potiču vojna osvajanja. Bilo je jasno da svako jednostrano vojno zaposjedanje srednje Bosne vodi direktno u nacionalnu podjelu države, jer bi vojnički iscrtanu granicu priznali i pregovarači i medijatori pregovora pregovora – Owen O wen i Stoltenberg. Za ovakvo rješenje trebalo je dakle prekinuti “Ženevske pregovore” i zaustaviti vojne sukobe u srednjoj Bosni. Pregovori su se mogli prekinuti samo u situaciji u kojoj se vojni sukobi ne razbuktavaju, a to je značilo otpočeti odmah nove pregovore na drugačijim osnovama. To je trebalo učiniti brzo jer je vrijem vrijemee radi radilo lo u kori korist st eskalacije rata – Tuđman Tuđman je već bio poslao hrvatske brigade prema Prozoru sa zadatkom da se spoje sa HVO srednje Bosne; Armija BiH je žurila izbaciti HVO s područja srednje Bosne i vršila snažni pritisak na Kiseljak i Vitez. U svemu tome najveći problem je bio spriječiti iseljavanje stanovništva s tih područja jer se u tom slučaju lakše povlačila i “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

11

vojska. Ostanak stanovništva u ratnom području bio je opet poseban rizik za to stanovništvo. stanovništvo. – Utješno je bilo samo to što se narod ipak nije iseljavao već se zadržavao s vojskom koja mu je davala sigurnost i vjeru za opstanak. Onaj dio naroda koji se nalazio u području pod kontrolom vojske drugog naroda samo se raselio u područje pod kontrolo kontrolom m svog naroda. Većina Većina je ipak ostala u srednjoj Bosni. U takvoj situaciji i vremenskoj stisci, iza leđa oficijelnih “mirovnih” pregovora u Ženevi, pripremao se drugi i drugačiji mirovni plan. Pripremala ga je grupa hrvatskih intelektualaca okupljena oko tek formirane HSS BiH i Hrvatskog Koordinacijskog odbora koji su činili u to vrijeme jedinu ali veoma otvorenu i principijelnu opoziciju u BiH vladajućem HDZ-u i F. Tuđmanu i njihovoj paradržavnoj tvorevini “Herceg-Bosni”. Za taj plan su znali članovi Predsjedništva Predsjed ništva BiH, znali su za temeljne principe na kojima se on izrađivao i dali mu političku podršku. U samoj proceduri nastavka Ženevskih pregovora pregovora i donošenja potrebnih odluka u Skupštini BiH, stvarao se prostor za finalizaciju tog plana i njegovu legalizaciju kako bi mogao biti ponuđen na nastavku pregovora. Prethodno je grupa koja ga pripremala sazvala Sabor Hrvata BiH 06.02.1994.godine 06.02.1994.godine u Sarajevu kako bi legitimirala plan kao političko rjerje šenje hrvatske opozicije u BiH, koja je okupljala intelektualce, predstavnike oficijelnih institucija Katoličke crkve, izbjegličke udruge iz srednje Bosne i Posavine, Posav ine, predstavnike predstavnike političkih stranaka i kulturnih i drugih hrvatskih institucija koje su djelovale u Sarajevu i šire, te predstavnike dijaspore. dijaspore. Plan je dobio potreban i legitimitet i legalitet tako da se mogao u nastavku Ženevskih pregovora pojaviti kao zvaničan plan državne delegacije koju su predvodili Haris Silajdžić, Miro Lazović i Ivo I vo Komšić. Usprkos odbijanju Owena i Stoltenberga, te delegacija Karadžića i Tuđmana da se o planu raspravlja, morali su ga staviti na dnevni red jer je plan prošao proceduru u Skupštini BiH. To To što su plan odbili nije imalo nikakav značaj. Državnoj delegaciji BiH je to bio povod za prekid Ženevskih pregovora, izbacivanje iz mirovnih pregovora o BiH Owena i Stoltenberga i njihovog plana o nacionalnoj podjeli BiH kroz “Uniju tri republike”. U tom trenutku je bilo bitno da državna delegacija ima u ruci plan koji ne dijeli već integrira državu kroz kantonalno uređenje. Pregovaračke stolice u Ženevi se nisu bile ni ohladile a iz američke administracije dolazi poziv da se novi mirovni projekt donese u Washington i objasni. Ono što je poslije toga slijedilo bio je Washingtonski Washingtonski sporazum. 12


Značaj ovoga plana i svih aktivnosti oko njega, sve do usvajanja u Washingtonu, ogledao se u njegovom političkom utjecaju na vojne sukobe u srednjoj Bosni. Samo sazivanje Sabora Hrvata i objelodanjiva objelodanjivanje nje plana smanjilo je napetosti između Hrvata i Muslimana, a težište političkih sukoba se iz Zagreba i Gruda prenijelo na Hrvatsko Narodno Vijeće kao izvršno tijelo Sabora i njegovo čelništvo. Vojnici HVO i Armije BiH su automatski smanjili svoje aktivnosti i nastalo je zatišje u kome se iščekivao iščekivao novi plan koji zaustavlj zaustavljaa rat. Sa parafiranjem parafiranjem sporazuma u Washingtonu Washingtonu,, na borbenim linijama HVO i Armije BiH oružje je potpuno utihnulo a na nekim mjestima vojnici su, tako se govorilo, iz rovova izašli bez oružja i krenuli jedni prema drugima. – To je bio dokaz njihove iscrpljenosti i prevelike želje za mirom. Washingtonskim sporazumom koji nije dijelio državu već je integrirao, postignuta su ona politička rješenja koja su sačuvala jedinstvo srednje Bosne i koja su stvorila pretpostavke za daljnje mirovne pregovore i integraci ju cijele države države.. Srednja Srednja Bosna i dolina dolina Neretve Neretve su integri integrirani rani u jedinstv jedinstvene ene kantone sa paritetnom nacionalnom vlašću što je omogućilo opstanak njihovih stanovnika i povratak onih koji su bili raseljeni. Sa takvim rješenjima se dočekao Daytonski mirovni sastanak koji je nažalost išao u drugom smjeru i koji je imao za cilj legalizaciju postojećeg stanja a ne reintegraciju zemlje. Daytonski sporazum, ustvari, nije nastao u Daytonu Daytonu,, on se ovdje dovršio i dobio neprimjereno ime grada u kome je održana konferencija. U daytonskim se pregovorima nije dogovorilo ništa što već nije bilo dogovoreno - ovdje je ono samo postalo vidljivo. Sva natezanja, odugovlačenja, uvjeravanja, svi zahtjevi, pritisci, odbijanja i prihvaćan prihvaćanja ja samo su bili naknadno preživljavanje porođajnih muka za ono što je već bilo rođeno. Svi akteri ovog događanja došli su s namjerama koje su već bile ostvarene ostvarene.. Razgovori su bili samo ponavljanje povijesti koja je već prelomljena preko glava ljudi i naroda, preko sudbine jedne zemlje koju su ostavili da krvari kada su krenuli na put. Prvo što je bilo dogovor dogovoreno eno i što se nije moglo problematizirati u pregovorima bio je opći sporazum Miloševića i Tuđmana. Da li je on postignut u Karađorđevu ili negdje drugdje, bilo je nevažzno. On se ovdje u konačnom svom dovršenju morao objelodaniti i pokazati u punoj snazi svoje konzi“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

13

stencije. On više nije mogao funkcionirati kao ,,lukavstvo uma” koje iz svoje neosvijetljene pozadine upravlja sudbinama naroda, gura ih u ratnom pokliču jedne na druge, progoni, preseljava, ubija, rastjeruje, - i sve u prividu kaosa, zle sudbine i razjarene ljudske naravi. naravi. Milošević je taj sporazum objavio pred svima kao gotovu i neprelaznu činjenicu, kao idejno rješenje koje u pregovorima pregovo rima samo dobiva svoj konačni oblik. Njihov sporazum se objelodanio na Bosanskoj Posavini i Milošević je to izrijekom naveo. Posavina je bila 3. tačka Sporazuma Karadžića i Bobana u Grazu, od 6. svibnja 1992. godine. Ova dvojica izvršitelja su imali zadatak provesti ,,razgraničenje” i pri tome ,,voditi računa o kompaktnosti prostora i komunikacijama”, ali tko je u to vjerovao. Ovdje u Daytonu, ova ,,razgraničenja” i ,,kompaktnosti” su morala dobiti konačan oblik i postati povijesne činjenice zapisane u međunarodni međunarodni sporazum i nacrtane na karti. k arti. Više nije bilo uzmicanja. Zato o tome i nije moglo biti rasprav rasprave. e. Čudili smo se samo mi koji smo mislili da su dogovo dogovori ri medijska napuhavanja. Ostali nisu ni trepnuli. Miloševićevo javno očitovanje o tome i Tuđmanova potvrda ličili su na konstataciju – “jučer je bio kišan dan”. U pozadini toga je hiljade potpuno uništenih imanja koja su izgrađivale generacije, generacije, srušeni mostovi preko Save, desetine hiljada protjeranih, hiljade ubijenih i iznakaženih. Posebno tragično i dojmljivo je poniženje vojske HVO koja je Posavinu bila obranila od agresije. Kada je već bila došla do Rudanke Rudanke,, nadomak Doboja, i kada ju je od Armije BiH s druge strane Doboja dijelilo samo tri kilometra, Tuđman je povlači ,,na odmor”, uvodi ,,svoje” vojne snage na njihove položaje i onda ih iznenada povlači preko Save. Iznenađenje je bilo takvo da se ni sva HV nije uspjela povući, u panici, zajedno s narodom prebacivali su se preko rijeke. Daytonsko objelodanjivanje sporazuma Milosevića i Tuđmana se pokazalo i u drugim važnim civilnim i vojnim projektima, projektima, Drugi veliki sporazum koji je u Daytonu dobio svoju konačnu formu i istinu jeste onaj o legalizaciji “Republike Srpske” između Holbruka i Izetbegovića. Sam akt legalizacije obavio je Muhamed Šaćirbegović, ministar vanjskih poslova BiH, u Ženevi 8.9.1995.godine 8.9.1995.godine - nepuna dva mjeseca prije Daytona, na sastanku ministara vanjskih poslova BiH, RH i Jugoslavije Jugoslavije,, a pod pokroviteijstvom Kontaktne skupine. Prethodno Prethodno je Holbruk nekoliko puta dolazio u Sarajevo,, ali svaki put nakon posjete Zagrebu i Beogradu Sarajevo Beogradu.. Dan pred Ženevski susret, kasno poslijepodne, pozvan sam u ured Izetbegovića. Iznenadio sam se kad sam tamo zatekao Šaćirbegovića i Silajdžića. Ostalih članova Pred14


sjedništva nije bilo jer su bili na putu izvan BiH u delegaciji Srpskog Građanskog Vijeća; Kljuić također nije bio tu jer je u to vrijeme već bio u svom skloništu. Prispio sam na razgovor o papiru koji je već bio pred njima. Papir je pisan na engleskom i rečeno mi je da je to osnova za sporazum koji se sutra treba potpisati u Ženevi. Papir je bio porazan. U njemu više nije bilo Bosne i Hercegovine kao države, bili su predviđeni entiteti - Federacija Federacija i Republika Srpska, Srpsk a, ali ne više pisana u navodn navodnicima, icima, i sl. Šaćirbegović je stalno pitao što da radi, ženevski sastanak je predstavio kao pritisak i gotov čin kojemu se neće moći oduprijeti. Ja sam na samom papiru pokušao napraviti ispravke i insistirati na jasnom određenju BiH kao države, sa državnim institucijama i njihovim nadležnostima, iako mi je poteškoću činilo nepoznavanje nepoznavanje engleskog jezika. Izetbegović je bio veoma miran i staložen. Rastali smo se tako što smo Šaćirbegoviću dali veoma jasnu uputu - ne smije legalizirati Republiku Srpsku ni po koju cijenu; ukoliko bude pritisaka neka napusti sastanak i obavijesti Predsjedništvo. Predsjedništvo. Nikakvu obavijest nismo dobili. Kljuić i ja smo sutradan otputovali s delegacijom HNV-a u Londom gdje smo se zajedno trebali naći s delegacijom Srpskog Građanskog Vijeća na konferenciji koju je organizirala Branka Magaš i njena nevladina nevladi na organizacija. organizacija . Tek kada smo se sastali sastal i u Londonu saznali smo da je potpisan sporazum u Ženevi kojim je legalizirana Republika Srpska. Sigurno Šaćirbegović to nije smio uraditi bez odobrenja Izetbegovića. Izetbegovića. Jedina prava politička činjenica iz rata jeste legalizacija l egalizacija RS. U Daytonu se samo ona nije mogla relativizirati. Bio je to srpski entitet s 49% teritorije BiH, sa zajamčenom autonomijom, legaliziranom konstitucionalnošću u odnosu na BiH i otvorenim paralelnim vezama s Jugoslavijom. Treći veliki sporazum koji se legalizirao i učvrstio u Daytonu jeste sporazum američke administracije i Kontaktne skupine. Sve do Daytona vjerovali smo da će američka administracija istrajati na principima Washingtonskog sporazuma i obećanjima koja smo dobili o održanju države. Kontaktna Kontaktna skupma je neprestano insistirala na legalizaciji RS, njenoj teritorijalnoj zaokruženosti i izvornoj državnosti. Washingtonski Washingtonski sporazum je bio veliki napredak u odnosu na to jer je zasnovan na ideji federalizacije cijele BiH, očuvanju cjelovitosti države i njenih institucija. Prije parafiranja Sporazuma, Miro Lazović je pitao američke predstavnike što učiniti sa Srbima nakon uspostave Federacije. To “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

15

je pitan pitanje je nepr neprestan estano o kao sjenka staja stajalo lo izna iznad d was washing hingtons tonskih kih preg pregovo ovora ra jer u njima predstavnici Karadžićevih Srba nisu sudjelovali. Dobili smo odgovo odgovorr da će Srbi biti uključeni u Federaciju BiH, da je strateški važno uspostaviti Federaciju kao ustavni okvir za to, da će to obaviti američka administracija u skladu s obećanjima državnog sekretara pred početak Washingtonskog sastanka. Daytonski pregovori su, međutim, vođeni u suprotnom smjeru. Bilo je očito da je federalni koncept uređenja države napušten i pretvoren u entitetski. Entitetima je data izvorna iz vorna konstitucionalnost, konstitucionalnost, država je dobila vlasti onoliko koliko su entiteti na nju prenijeli, uz to zadržana je asimetričnost entiteta i po njihovoj ustavnoj i po etničkoj strukturi - Federacija je složena od kantona, sa suverenite suverenitetom tom dva naroda, RS je unitarna tvorevin t vorevinaa sa suverenite suverenitetom tom jednog jedn og naroda. naroda. Među entitetima entitetima je izvrše izvršena na teritorijalna teritorijalna podjela podjela u omje omjeru ru 51:49% , onako kako je zacrtala Kontaktna skupina. Svaki put kada bismo u pregovorima uspjeli preći preko granica koje su postavljale ove činjenice, Holbruk bi nas vraćao nazad. Okviri za pregovore su bili postavljeni tako čvrsto č vrsto i visoko kao što je željezna ograda oko paviljona u kojima smo boravili i oko staze kojom smo se kretali unutar vojne baze Rajt Peterso Peterson. n. Sporazum jeste donosio mir ali je bio nepravičan i neprincipijelan, s mnogim unutarnjim protivurječnostima koje se ni danas, nakon 15 godina, ne mogu prevladati. Sarajevo,, 21.09.2010. Sarajevo

16


Jovan Jov an Divjak Divjak

BOSANSKOHERCE GOVAČKO RATIŠTE BOSANSKOHERCEGOVAČKO RATIŠTE U 1993. 1993. � OPŠTI PREGLED PREG LED

OSVRT NA STANJE U 1993.

Odbrana RBiH protiv nadmoćnog agresora, do odnosa u TMS 1:50, vodila se na dva značajna komplementarna fronta: fronta: na diplomatskom i vojnom, koji su uslovljavali povoljnost povoljnost ili slabost za ARBiH na ratištu RBiH u 1993. godini. Pogledi neizvesnosti iz Sarajeva prema pregovaračkim stolovima u evropskim metropolama bili su temeljeni na činjenicama o pozitivnim ili negativnim odlukama o prekidu agresije i teritorijalnoj podeli RBiH. S druge strane, pogledi BH pregovarača prema prema RBiH sa iscrpljujućih sastanaka o budućnosti RBiH, temeljili su se na uspehu/neusp uspehu/neuspehu ehu ARBiH protiv „četvrte“ oružane sile u Evropi. Na diplomatskom planu vodila se „lavovs „lavovska“ ka“ borba s predstavnic predstavnicima ima snaga u agresiji koja se izvodila na RBiH sa teritorije SRJ i RH i međunarodnim subjektima koji nisu birali put za zaustavljanje rata, nego su planirali podelu RBiH prema mapama sačinjenim u Beogradu i Zagrebu. Činjenica je da su se pregovori pregov ori i planovi (Van ( Vance-Owenov ce-Owenov,, Owen-Stolte O wen-Stoltenberg) nberg) temeljili na ratnim osvajanjima Vojske Vojske bosanskih Srba i Vojske Jugoslavije 1992. i 1993. godine, a 1993. na okupiranim teritorijama RBiH od strane HVO i HV, odnosno na idejama granica Velike Srbije i NDH iz Drugog svetskog rata. Embargo na uvoz oružja za odbranu RBiH od dva agresora je eklatantan primer da OUN “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

17

nije postupio u zaštiti svog člana RBiH kako k ako to predviđa Povelja Povelja OUN-a, član 40-43. Članovi preciziraju sledeće: Član 40.

Da bi spriječilo pogoršanje situacije, Vijeće sigurnosti može, prije nego što da preporuke i odluči o mjerama predviđenim u članu 39, pozvati zainteresovane strane da se povinuju onim privremenim mjerama za koje Vijeće smatra da su potrebne ili poželjne. Takve privremene mjere ne smiju imati uticaja na prava, zahtjeve ili položaj zainteresovanih strana. Vijeće sigurnosti dužno je da vodi računa o neispunjavajunu takvih privremenih mjera. Član 41.

Vijeće sigurnosti može odlučiti da takve mjere koje ne povlače upotrebu oružane sile treba da se primijene u cilju izvršavanja odluka Vijeća, a može i pozvati članove Ujedinjenih nacija da primjene takve mjere. Ove mjere mogu da sadrže djelimičan ili potpun prekid ekonomskih odnosa i prekid željezničkih, pomorskih, vazdušnih, poštanskih, telegrafskih, radiografskih radiografskih ili drugih veza, ali i prekid diplomatskih odnosa sa jednom ili više država. Član 42.

Ako Vijeće sigurnosti smatra da mjere predviđene u članu 41. ne odgovaraju ili se pokaže da su nedovoljne, Vijeće može da preduzme akciju koja je potrebna radi održavanja ili uspostavljanja mira i sigurnosti u svijetu vazduhoplovnim, pomorskim ili pješadijskim snagama. Takva akcija može uključivati i demonstracije, blokade ili druge operacije vazduhoplovnih, pomorskih ili pješadijskih snaga članova Ujedinjenih nacija. Član 43.

(1) Da bi doprinijeli održanju mira i sigurnosti u svijetu, svi članovi Ujedin jenih nacija se obavezuju da svoje oružane snage, pomoć i olakšice olakšice,, uključujući i pravo prolaza, stave na raspolaganje Vijeću sigurnosti i to na zahtjev Vijeća i u skladu sa posebnim sporazumom ili sporazumima radi održavanja mira i sigurnosti u svijetu. (2) Takav sporazum ili sporazumi određuju brojno stanje i vrstu snaga, njihov stepen pripravnosti, opći raspored i prirodu olakšica i pomoći koje se imaju pružiti. 18


(3) Sporazum ili sporazumi biće predmet pregovora koji će se na inicijativu Vijeća sigurnosti povesti i održati što je moguće prije. Oni se zaključuju između Vijeća sigurnosti i članova ili između Vijeća sigurnosti i grupa članova i podliježu ratifikaciji država potpisnica u skladu sa njihovim odgovarajućim ustavnim postupcima. U razmatranju geostrategijske celine RBiH uzimaju se u obzir geografskotehnološka, infrastrukturna, privredna i društveno-politička područja koja će činiti delove jedinstvene ekonomske, socijalne i vojne integrisane celine jedinstve jedi nstvenog nog bosa bosanskonsko-herc hercegov egovačko ačkog g pros prostor tora. a. Na temel temelju ju ova ovakvog kvog pristupa pitanju vojne celine BH prostora, moguće je prostor podeliti na četiri geostrategijske geostrateg ijske celine geopolitičkog značaja i to: Vojište Bosanska Krajina (Banjalučko–bihaćka regija, koja se još može nazvati Severozapadna Bosna); Vojište Centralna Bosna (Sarajevsko–zenička regija); Vojište Severoistočna Severoistočna Bosna (T ( Tuzlansko–dobojska regija); Vojište Hercegovine Hercegovine (Mostarsko–trebinjska (Mostarsko –trebinjska regija) •

•

•

•

VOJSKA BOSANSKIH SRBA

Na BH ratištu druge godine agresije Vojska Vojska bosanskih Srba (Vojska Republike Srpske) u borbenom rasporedu imala je: Prvi i Drugi krajiški korpus na vojištu Bosanske Krajine, Istočno bosanski korpus na vojištu Severoistočna Bosna, Drinski i Hercegovački korpus na vojištu Hercegovine i Sarajevsko-romanijski korpus na vojištu Centralna Bosna. Ukupne snage, čije se brojno stanje menjalo s obzirom na činjenicu da je podrška operacijama VRS dolazila iz Republike Srbije i da je bio znatan broj plaćenika (između 2.500 – 3.000 iz Rusije, Grčke, Rumunije i dr.) i specijalnih snaga (Arkanovci, Šešeljevci, Beli Orlovi i dr dr.), .), brojale su: oko 170.000 – 180.000 vojnika, 500-800 tenkova (tri do četiri tenkovske brigade), OT i borbenih vozila između 700 i 900 (pet, šest brigada) i preko 3.500 minobacačkih i artiljerijskih oruđa (7 brigada). •

•

•

•

•

•

•

•

“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

19

Štab VKOSRBiH procenio je da agresor za osnovni cilj ima da osvoji što veću teritoriju RBiH i tako BH vlast stavi pred zid na pregovorima o budućnosti RBiH, jer se do tada pokazalo da međunarodna zajednica prećutno priznaje teritorijalna osvajanja od strane VRS. Podciljevi su bili: još žešća blokada Sarajeva sa perspektivom odsudnog napada na grad i izbijanja, u najmanju ruku, na levu obalu reke Miljacke; M iljacke; ovladavanje Srebrenicom, Srebrenicom, Žepom i Goraždem i presecanje komunikacija iz doline r.Drine sa Sarajevom; proširenje koridora dolinom r. Krivaje, Kr ivaje, (Zavidovići-Vozuća–Romanija) (Zavidovići-Vozuća–Romanija) i presecanje kopnene veze između 2. i 3. K.; proširenje posavskog koridora; saradnja i sadejstvo sa HVO i HV u borbama za Srednju Bosnu i potpuna blokada i presecanje veze Bosanske krajine (Bihać) sa Sara jevom. Kao aktivni sudionik pregovora pregovora o prekidu prek idu napada Vojske Vojske bosanskih Srba i artiljerijske podrške sa teritorije Republike Srbije na Srebrenicu i Žepu aprila 1993. godine, bili smo zadovoljni što je određena spoljna linija odbrane grada na 20 km sa koje VRS nije smela da deluje borbeno i što su proglašene zaštićenom zonom OUN Srebrenica, Žepa, Goražde, Sarajevo, Tuzla, Bihać. Međutim, ubrzo smo shvatili da je ovakva odluka išla na ruku Banja Luci i Beogradu.. Naime, stvorene Beogradu st vorene su enklave koje međusobno nisu bile povezane i iz kojih je bilo nemoguće voditi ofanzivna dejstva, što je Vojska bosanskih Srba veoma uspešno koristila i otpočela žestoku ofanzivu prema Goraždu, Sarajevu, na posavskom koridoru i dolini r. Krivaje. •

•

•

•

•

•

Ne poštujući Rezolucije OUN o zabrani korišćenja vazdušnog prostora VRS na ratištu je upotrebljavala helikoptere i hemijska borbena sredstva. Opšte i posebne ciljeve VRS bila je u mogućnosti da ostvari jer je imala dobro razrađen i uvežban logistički sistem koji se bazirao na zarobljena TMS iz skladišta TO RBiH i JNA na okupiranoj teritoriji te kontinuiranoj pomoći od Vojske Jugoslavije. Inače, 1993. godine linija fronta između ARBiH i VRS iznosila je oko 1.600 km, tako da je VRS nametala oružane sukobe po principu odvojenih borbenih žarišta, a kontrolisala je između 40% i 50% teritorije RBiH. 20


Iako premoćna u TMS, VRS iskazala je određene slabosti, koje je ARBiH povremeno povremen o iskorišćavala. Naime, moral pripadnika VRS često je varirao zbog jednogod jedn ogodišnj išnjeg eg rata rata i neizves neizvesnost nostii u budu budućnos ćnosti. ti. Po Politički litički i vojni vojni ciljev ciljevii agreagresora bili su zasnovani na planu kratkotrajnog rata i ostvarenja projekta Velika Srbija, koji nije ostvaren u prvoj godini agresije. Sve veći broj vojnika napuštao je jedinice (bežao) i izbegavao mobilizaciju, mobilizaciju, nerešavanje socijalnih problema i sl. stalni su elementi slabljenja morala.

VOJSKA BOSANSKIH HRVATA

Jedna nesreća, uglavno, prouzrokuje i drugu (uverenje kod ne malog broja ljudi); vidi se na primeru ratnog sukoba HVO protiv ARBiH. Sporadični sukobi vojski dva autohtona naroda BiH, Hrvata i Bošnjaka ,počeli su (što se zaboravlja!) novembra 1992. godine na prostoru Zapadne Hercegovine, napadom HVO i HV (tenkovski vod pod komandom majora Šmita, Nemca popo reklom iz BiH) na Prozor, pa nastavljeni početkom 1993., a kulminirali u maju 1993. godine. godine. Do tada skriveno skr iveno pitanje – Šta sa BH Hrvatima?, Hr vatima?, pokazalo se u najžešćoj formi formi o nakani nak ani da se formira HZHB, većinom, u granicama NDH i realizuje dogovor Tuđmana i Miloševića iz marta 1991. godine u Karađorđevu. Svedokom sam činjenice da je HVO krajem k rajem 1992. godine na Ivan sedlu imao pobijenu zastavu RH (onu iz vremena NDH). Napad HVO na komandu 4.K. u zgradi GP Hercegovina u Mostaru (09.05.1993. godine), te zarobljavanje i odvođenje u nepoznato 14 pripadnika ARBiH je najavio žestoke i tragične sukobe između ARBiH i HVO, odnosno HV. Štab OSRBiH, a posebno komande i štabovi ARBiH u Hercegov Hercegovini ini i Središnjoj Bosni bili su veoma iznenađeni, iznenađeni, a i nespremni za sukob s postrojbama BH Hrvata! Iako su nagoveštaji ratnih sukoba bili uočljivi, ŠVKOS i potčinjene komande, „zarobljeni“ odbranom od agresije sa Istoka, podcenjivali su aktivnosti HVO u Hercegov Hercegovini ini i Centralnoj Bosni 1992. i početkom 1993. godine i otvorenu saradnju sa VRS. Napuštanje Posavine, prepuštanje Jajca VRS, traženje od Muslimana u Hercegovini da predaju oružje i uključe se u jedinice HVO, ostali su bez ozbiljnijeg suprotstavljanja Vlade Vlade RBiH i ŠVKOS. Novo vojište u Centralnoj Bosni i ono u Hercegovini sa krvavim kr vavim ishodom rezultiralo je velikim brojem žrtava (više kod civilnog stanovništva nego u “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

21

vojničkim sastavima), rušenjem privrednih, stambenih i verskih objekata i progonom domicilnog domi cilnog stanovništva st anovništva (masak (masakrr u Ahmićima). Ahmi ćima). „To je nož u leđa“, leđa“, kako smo to stanje karakterisali u ŠVK! Na dva primera pokazaću kako je HVO na samom početku agresije na RBiH iz zasede, prikrajka, čekao da se uključi u ostvarenje cilja formiranja HZHB. Naime, u junu 1992. godine planirana je jedna od prvih deblokada Sarajeva. Zamisao je bila da jedan od pravaca deblokade bude: Stup – Blažuj – Rakovica uz artiljerijsku podršku – haubičke brigade HVO iz Kiseljaka. Nekoliko sati pre početka deblokade, deblok ade, komanda u Kiseljaku (sigurno po odluci iz Gruda gde je bio stožer HVO) je odustala bez objašnjenja, te su rezultati te deblokade zanemarljivi. Ili, novembra 1992. godine OpŠO Konjic planirao je napad pravcem Glavatičevo – Nevesinje u sadejstvu sa HVO iz Hercegovine (konkretno HVO Konjic). Komandant Mirsad Ćatić Čuperak odlazio je u Grude da od Bobana „zamoli“ artiljerijsku podršku, ali je nije dobio. Vojno rukovodstvo HVO je imalo zadatak da odsudno „brani“ (od koga, pitam se?!) granicu HZHB koja podrazumeva sledeće gradove: Žepče, Travnik, Novi Travnik, Travnik, Vitez, Fojnicu, Fojnicu, Busovaču, deo Kaknja, Vareš, Vareš, Kiseljak, Kiseljak , KrešeKreše vo, Prozor, Gornji i Donji Vakuf, Bugojno. Formiranje paradržave HZHB hrvatski političari (oni iz RBiH, a i RH) pravdali su „nefunkcionalnošću državnih institucija RBiH“!! Sredinom 1993. godine do izražaja je došla politika bosanskih Hrvata kojima nikad nije bilo stalo do deblokade i normalnog funkcionisanja funkcionisanja Sarajeva kao glavnog grada RBiH. Položaj i stanje u kome se nalazilo Sarajevo (godina dana u blokadi, bez energenata, hrane, vode i dr.) odgovarali su kreatorima HZHB, da jačaju svoju paradržavnu tvorevinu nasuprot borbe ARBiH i Vlade u Sarajevu za opstojnost RBiH. Veoma teškom položaju ARBiH između dva agresora – VRS sa VSRJ i HVO sa HV, polovinom polovinom 1993. doprinela je činjenica da su komunikacije od Hrvatske, preko Zapadne Hercegovine prema Srednjoj Srednjoj Bosni bile potpuno zatvorene od strane HVO. Povremeno kada bi se „odobrovoljila“ komanda HVO, propuštani su konvoji konvoji vojne opreme pri čemu je HVO plenila od ¼ do ½ sadržaja transporta. Predsednik RH Tuđman je pravdao prisustvo HV u RBiH činjenicom da „Svijet ne želi muslimansku državu u srcu Evrope i mi smo tu da to osujetimo.“ Podsećam da je Milošević slično govorio – „Dobili smo za 22


datak (?!) da sprečimo formiranje muslimanske države u srcu Evrope!“ Od koga, pitam se? HVO sa delovima HV posedala je liniju fronta sa ARBiH u dužini od preko 600 km i kontrolisala 20% ukupne teritorije RBiH. Paralelno sa izvođenjem borbenih dejstava nastavljeno je etničko čišćenje, „humano preseljenje“ Muslimana i Srba sa teritorija gde je na silu uspostavljena vlast. Zloglasni logori Dretelj, heliodrom Rodoč, Rodoč, Gabela, Ljubuški i dr. bili su poligoni za fizičko i duhovno maltretiranje Bošnjaka a i Srba iz Hercegovine. Hercegovine. Oružane snage HZHB sačinjavali su: operativna zona Jugoistočna Hercegovina s osam pešadijskih brigada, 4 samostalna pešadijska bataljona i bataljon vojne policije; operativna zona Severozapadna Hercegovina s četiri pešadijske brigade i bataljona vojne policije; operativna zona Srednja Bosna sastava: 1. a) operativna grupa 1 (sa 8 pešadijskih brigada); 2. b) operativna grupa 2 (sa 5 pešadijskih brigada); 3. c) operativna grupa 3 (sa 3 brigade). operativna zona Posavina Posavina (sa 6 pešadijskih pešadijsk ih brigada i bataljona VP) ŠVKOS cenio je da je HVO raspolagao sa 25.000 do 30.000 vojnika pod potpunom borbenom opremom, sa 300-350 tenkova, oko 400 OT i borbenih vozila te oko 2.000 minobacača i artiljerijskog oruđa, tako da je na težištu napada ostvarivao odnos 20-30:1 u vatrenoj podršci. •

•

•

•

AP ZAPADNA BOSNA

Treće, ne manje značajno vojište za odbranu RBiH je ono gde su bili suprotstavljeni pripadnici ARBiH i pripadnici vojske AP Zapadna Bosna, pod rukovodstvom Fikreta Abdića. Otvorena saradnja vojske Fikreta Abdića sa komandama VRS VRS ugrozila je opstanak Bosanske krajine u sastavu RBiH, vezivala je snage 5.K. i slabila otpor prema VRS.


23

KRIZNI PERIOD U ODBRANI RBIH

Stanje u kome se našlo Predsedništvo, Predsedništvo, Vlada, Vlada, Ministarstvo odbrane i unutrašnjih poslova, te ŠVKOS spram dva spoljna i jednog unutrašnjeg neprijatelja bilo je posledica slabosti koje su bile izražene u jednogodišnjoj odbrani odbrani protiv tehnički nadmoćnijeg neprijatelja. Krucijalne slabosti u odbrambenom sistemu RBiH bile su: Ratno predsedništvo i Vlada RBiH nisu usvojili Strategiju odbrambenog rata, tako da nije bilo sinhronizacije političko–diplomatskog i vojnog delovanja i oružanog otpora prema agresiji s Istoka i onoj s Zapada; Predsedništvo, Vlada i Ministarstvo odbrane nisu obezbedili tehničko– materijalna–zdravstvena sredstva za efikasnije organizovanje i izvođenje odbrane; OSRBiH nisu imale uvid u protok (dotok) novca (donatorskih sredstava) koji je namenjen odbrani; Saradnja između MO, MUP-a i OS, te organa vlasti od Predsedništva do opština je nedostatna za kvalitativno i kvantitativno suprotstavljanje agresoru. To se isto odnosi i na obaveštajno, bezbedonosno i moralno obezbeđenje; Vojno–stručna osposobljenost oficirskog kadra ne obezbeđuje da rukovođenje oružanom borbom bude efikasno i autoritativno. Iz podataka o brojnom stanju popune jedinica ARBiH koje je sačinila Uprava za kadrove, pravne i org.mob. poslove u ARBiH u junu 1993. bilo je na rasporedu 217.461 v/o, a kadrovska struktura je izgledala ovako: oficira – 12.504 ili 5,7% ; podoficira – 17.122 ili 7,9% i vojnika 187.835 ili 86,4%. Nacionalna struktura izgledala je ovako: Muslimana – 203.402 ili 93,53%, Srba 2.325 ili 1,07%, Hrvata – 7.959 ili 3,66% i ostalih 3.775 ili 1,74% . Bez vrhunski osposobljenog oficirskog kadra nije se moglo uspešno suprotstaviti agresoru; agresoru; Česte promene organizacijsko–formacijskih sastava, u većini slučajeva bile su odraz želja, a ne materijalnih mogućnosti. Naime, tokom 1993. urađen je velik broj formacija za ARBiH a da nikad nisu zaživele. Tako su formacijom predviđene mtbr, mhbr a da jedinice nisu raspolagale ni tenkovima niti transporterima i motornim vozilima, a u bbr nije bilo transportnih grla; 24


U većini korpusa postojali su „slobodni strelci“, jedinice kojima su komandovali vojno–stručno nesposobni samoživi komandanti (kao primer 1.k. – Juka Prazina, Mušan Topalović – Caco, Ramiz Delalić, Ramiz Bajramović i dr koji su narušavali vojnu disciplinu i moral pripadnika ARBiH pa su komande ulagale ogromnu energiju energiju da ih stave pod kontrolu, što se u Sarajevu desilo tek oktobra 1993.); Psihološko–propagandna delatnost agresora bila je organizovanija i nadmoćnija nad psihološko-propagandnim psihološko-propagandnim sistemom RBiH (vojnim i civilnim); Kadrovske promene u ARBiH u prelomnim danima za odbranu RBiH više su štetile nego doprinele promeni stanja na BH ratištu. Postavljanje generala Rasima Delića na dužnost k-ta ARBiH i Sefera S efera Halilovića za NŠ prouzrokovalo je netrpeljivost najodgovornijih ljudi u ŠVKOS, što se negativno odrazilo na stabilnost odbrane i gubitak teritorije (Trnovo, Bjelašnica, Igman). Na sastanku najodgovornijih starešina u Zenici 21. i 22. avgusta 1993. godine, k-t ARBiH definisao definisao je zaključke i zadatke starešinama GŠ, te , između ostalog, naredio da se ispita odgovornost komandnih struktura ARBiH za pad Igmana, Žepča i Goražda, što nikada nije urađeno ili meni nije poznato; Formiranje 6.K. u vremenu najžešćih borbi za „vrata Sarajeva“ pokazalo se Formiranje pogrešnom pogrešn om odlukom jer nikada nisu precizirane nadležnosti nadležnosti 1., 4. i 6.K., pa su se preplitale zone odgovornosti; ŠVKOS nije imao uticaja na funkcionisanj funkcionisanjee logističkog obezbeđenja, koje se iz GLOC-a u Visokom odvijao po „privatnoj“ inicijativi. General Delić je u knjizi „Lica i naličje rata“ napisao: „Tako „ Tako je u logističkoj bazi 1.K. u Sarajevu 19.jula 1993. bilo: tromblona raznih – 741 komad bombi ručnih – 10.641 komad mina 60 mm – 20 komada mina 82 mm – 288 komada mina 120 mm – 16 komada. Da li se sa ovim TMS mogao odbraniti Igman!? •

•

•

•

•

Veoma je indikativna reakcija k-ta Delića kada su mu, po prijemu dužnosti, referisali načelnici Uprava i zamenici po elementima borbene gotovosti ARBiH. Prvi njegov zaključak je bio: „Ni „Nisa sam m zn znao ao s “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

25

kakvim se sve problemima suočava Štab, da je Štab popunjen svega 3040% od formacije i da u Štabu manjka 70% vojnostručnog osposobljenih starešina (posebno u Upravi rodova, Upravi bezbednosti, Obaveštajnoj upravi i Upravi logistike). Boga mi, puno ste uradili u ovako krnjem sastavu!“ . Kad navodim problem vojnostručne osposobljenosti komandnog i komandirskog kadra imam u vidu da su u VRS i HVO na tim dužnostima bili školovani oficiri iz JNA, naspram oficira ARBiH od kojih neki nisu ni služili vojni rok niti pohađali kurseve komandira, a komandova komandovalili su sa 2.000–5.000 vojnika (primer brigada u opštini Stari Grad 1992. i 1993.). Patriotizam Patriotizam je jedna stvar, a vojna stručnost je sasvim druga! Dolazak mudžahedina u RBiH je jedan od problema kojim se bavio GŠOS. „Više trebali tr ebali rušitel rušiteljima, jima, nego branitelj braniteljima ima BiH“ , konstatovao je načelnik Uprave bezbednosti general Fikret Muslimović. Njegova konstatacija da: „Niko od nas u ARBiH, ni prije ni tokom, ni poslij poslijee rata nije imao nikakvog uticaja na dolazak mudžahedina u BiH. Oni su bili problem koji nam je bio nametnut, pokazuje nemoć GŠ u rukovođenju OB“. OB“. Svesni smo da i danas BiH ima političkih problema zbog njihovog boravka i učešća u „odbrani“ tokom rata. Posledice prekoračenja nadležnosti od strane pojedinih komandanata ARBiH i kršenje Ženevske konvencije u ratnoj 1993. godini (Grabovica, Uzdol, Trusina, Kazani, Bugojno, zatvori Silos, Tarčin i sl.) aktuelizirani su i procesuirani poratnih i poslednjih godina;

BORBENA GOTO GOTOVOST VOST KORPUSA ARBIH ARBI H U 1993. 1993.

U ŠVKOS dnevno smo pratili situaciju u potčinjenim komandama komandama i jedinicama, a zajedničko za sve korpuse bilo je sledeće: nepopunjenost jedinica TMS, nedostatak pešadijske, protivoklopne i minobacačko-artiljerijske municije, vojne opreme, sanitetskih materi jalnih sredstava, sredstava, hrane i goriva za motorna vozila; vozila; slaba podrška vlasti; neprofesionalna, neprofesion alna, slaba obučenost vojničkog i starešinskog kadra; k adra; kriza autoriteta starešina ARBiH; •

•

•

•

26


odsustvo discipline i odgovornosti u jedinicama; nedovoljno inžinjersko uređenje položaja; kadrovski problemi u jedinicama i pitanje činovanja; veoma složena socijalna situacija vojnika i njihovih porodica; slaba organizacija i funkcionisanje CZ. ARBIH je u veoma složenoj borbenoj situaciji opstala zahvaljujući moralnim vrednostima vojnika i starešina i patriotizmu građana, posebno Muslimana, Bošnjaka. Gradovi kao Sarajevo, Mostar, Maglaj, Zavidovići, Teočak, Tešanj, Bugojno, Olovo, Goražde i dr. odbranjeni su zahvaljujući ARBiH i stanovništvu tih gradova. Iako se ŠVKOS našao u skoro bezizlaznoj situaciji, neprekidno je radio na stabilizaciji odbrane i poduzimao mere: da se u korpusima formiraju manevarske brigade i da se obavi posteposte peni prelazak iz odbrambeno-linijske u manevarsko-ofanzivnu borbu; da se formiraju ešaloni i rezerve u borbi radi ekspolatacije rezultata u napadnim dejstvima i očuvanja dostignutih linija; da se formiraju i masovno deluju DT DTG G u pozadini agresora; da se formira 7.korpus u Srednjoj Bosni; Ratni rezultati OSRBiH na kraju 1993., i pored više kriznih perioda, mogu se oceniti pozitivnom ocenom: Sarajevo je odbranjeno, a to je imalo pozitivan uticaj na ukupnu odbranu RBiH i međunarodni respekt. To se odnosi i na Goražde, Maglaj, Mostar,, Bugojno i druge gradove koji su bili težište napada VRS i HVO Mostar sa kolaborantima; VRS nije ostvarila koridor dolinom r.Krivaje; HVO nije poseo zamišljenu liniju HZHB; vojska Fikreta Abdića nije ostvarila cilj ustanovljenja AP Zapadna Bosna; došlo je do izvesne iz vesne konsolidacije u OSRBiH i zaustavljanja vojne krize u kojoj se ARBiH nalazila proleća i leta 1993. i stvorila pretpostavke za ofanzivna dejstva u 1994. Ovako izloženo mišljenje o stanju na ratištu 1993. zasnovao sam na meni dostupnim analizama i ocenama GŠARBiH, mišljenju vojnih autora knjiga koje su tretirale događaje u ratu 1992.-1995., kao i sopstvenim zabeleškama sa sastanaka na kojima sam prisustvovao. prisustvovao. Ne znam iz kojih razloga ali nisam •

•

•

•

•

•

•

•

•

•

•

•

•

•


27

bio prisutan na najznačajnijim sastancima ŠVK sa VKOS Alijom Izetbegovićem (npr. 21. i 22. avgusta 1993.!), tako da nemam uvid u neke od presudnih momenata u oružanoj borbi za odbranu RBiH. Zbog toga, verovatno u ovom izlaganju izlaganj u ima propusta. Zato smo ovde da to, ako je neophodno, razjasnimo. Literatura:

Lice i naličje rata, dr Rasim Delić Argumenti i sjećanja o ratu, Fikret Muslimović Dogovoreni rat, Sejo Omeragić Balkan Bluz, Medina Delalić, Suzana Tačić Tačić BiH od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma, Kasim I.Begić I.B egić Separat „Razvoj odbrambeno-oslobodilačkih snaga BiH – u periodu 1992.-1995., general Avdulah Kajević E, jebi ga, jarane ... , Senad Avdić Značaj Igmanskog bojišta za odbranu Sarajeva i Bosne i Hercegovine, Udruženje Udruženje za zaštitu tekovina borbe za BiH Opsjednuti grad, Zijad Rujanac Agresija na BiH, Sjeveroistočna Bosna 1991.-1992. Geopolitički značaj sarajevsko-zeničke regije u očuvanju državnosti BiH, dr Džemal Najetović

28


mr. Vahid Karavelić

NAJZNAČA JNIJA BORBENA DJELOVANJA NAJZNAČAJNIJA DJELOVANJA U ZONI ODGOVORNOSTII 1. KORPUSA ARMIJE RBIH U 1993. ODGOVORNOST 1993.

Sveukupna društvena previranja u bivšoj Jugoslaviji svoju kulminaci ju dož doživlja ivljavaju vaju krajem dev devete ete i poče početkom tkom desete dekad dekadee pro prošlog šlog stolječa. stolječa. Glavni generator svih tih previranja a kasnije i ratova bio je svakako beogradski srpski nacionalistički režim na čelu sa Slobodanom Miloševićem, naravno u dogovoru i sadejstvu sa zagrebačkim režimom na čelu sa Franjom Tuđmanom. Bosna i Hercegovina u političkoj borbi za slobodu i nezavisnost tokom procesa neminovne disolucije bivše Jugoslavije kao rezultat djelovanja naprijed navedenih režima, u tom bježanju od istih, za razliku od ostalih republika, BiH doživljava najmonstruozniji oblik agresije prvo sa istoka u aprilu 1992., a zatim i sa zapada početkom 1993. Ona je upravo ta koja plaća najvenajve ću cijenu tih previranja u procesu disolucije bivše Jugoslavije. Puno ranije, a posebno tokom disolucije beogradski beogradski režim dotadašnju JNA kao k ao zajedničku oružanu silu svih građana (naroda) bivše Jugoslavije stavlja u funkciju samo svojih ciljeva sa kojom i izvršava iz vršava agresiju na BiH u sadejstvu sa kolaboracionističkim snagama SDS-a u BiH. Bez obzira na stepen dogovora lidera beogradskog i zagrebačkog režima o podjeli BiH u proljeće 1991., 1991., Milošević igra na svoju kartu krajem k rajem 91. ignoriše dogovore i vrši agresiju na R Hrvatsku, a početkom 92. i na BiH. Tokom 1992. Milošević je odlučio da uzme što veći dio R Hrvatske Hr vatske i cijelu BiH, koju je planirao uzeti za svega nekoliko sedmica i tako proglasiti u novim granica“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

29

ma svoju zamišljenu Veliku Srbiju. Uistinu, tokom ljeta 92. agresor je i uspio okupirati veliki dio teritorije BiH, posebno istočnu Bosnu, sjeverno-centralni dio Bosne itd., međutim, krajem 92. ne samo da je agresor bio zaustavljen, nego je Armija RBiH počela oslobađati i vraćati mnoge izgubljene dijelove teritorije BiH Upravo krajem 1992, odnosno početkom 93. kada je Milošević konačno shvatio da ne može sam izaći na kraj sa braniocima Bosne, odnosno sa Armi jom RBiH RBiH,, on zaus zaustavlj tavljaa i umiru umiruje je svo svoja ja borbe borbena na djelo djelovanj vanjaa u R Hrvatsko Hrvatskojj a sa Tuđmanom Tu đmanom ponovo razgovara razgovara kako da u toku 1993. zajedničkim borbenim djelovanjima sa istoka i zapada zadaju konačan smrtonosni udarac braniocima BiH, okupiraju veće dijelove njene teritorije, njeno političko vojno rukovodstvo dovedu u mat poziciju i tako je podijele. Pošto Tuđman nije mogao povratiti izgubljene dijelove R Hrvatske, zaigrao je na kartu, prijedlog Miloševića, u smislu daj da se uzme u BiH što se može uzeti i na taj način praviti svoju Veliku Veliku Hrvatsku. Hr vatsku. To To je ustvari i bio razlog zašto je HVO u BiH sve do kra ja 1992 1992.. bilo suzd suzdržano ržano i rez rezervisan ervisano o prem premaa Armij Armijii R BiH u smis smislu lu sade sadejstva jstva sa istom, to je takođe i bio razlog zašto je Tuđman Tuđman vodio dvojnu politiku prema BiH, jednu prema međunarodnoj zajednici a sasvim drugu u regiji na terenu. Snage agresora početkom aprila 1992. planski su rasporedili svoje snage diljem BiH a posebno po gradu i oko grada Sarajeva i tako ga stavili u savršen vojnički prsten pod apsolutnu vojnu opsadu. Plan je bio jednovremenim dejstvom snaga spolja, u sadejstvu sa snagama iznutra, vojno ispresijecati grad na više pravaca a zatim ga po dijelovim uništavati do uništenja grada u cjelini i time prisiliti državno politički vrh da potpiše kapitulaciju, odnosno ostanak BiH u granicama Velike Srbije. Upravo posljedice dogovora dogovora istočnog i zapadnog agresora koje će uslijediti tokom 1993. govore o naslovu ove teme, o tome da je 1993. bila prelomna godina u odbrani Bosne i Hercegovine Hercegovine.. Tokom te godine došlo je do sadjejstva između hrvatskih vojnih snaga i srpskih vojnih snaga na svim nivoima u napadima na Armiju RBiH. U toku te 1993. 1.K., i pored određenih uspjeha, doživljava tešku situaciju gubitkom dijela teritorije na pravcu Goražde-Trnovo-Bjelašnica, međutim nadljudskom borbom, ipak sprječava stvaranje planiranog drugog agresorskog prstena oko Sarajeva, sprječava presjecanje grada Sarajeva na pravcu Žuči, čime se može reći da je Sarajevo a time i BiH konačno odbranjena. 30


Razlog za tešku situaciju u 1.K. u 1993. svakako je bio u činjenici da je u toj godini 1.K. ratovao protiv tri neprijatelja i da su cijela Armija RBiH kao k ao i državni politički vrh bili u najtežoj političko–vojnoj situaciji tokom četvorogodišnje odbrane od agresije, situaciji kada je cijela BiH bila hermetički hermetičk i zatvorena, bez mogućnosti bilo kakve političko-diplomatske aktivnosti prema svijetu i bez mogućnosti bilo kakvog snabdijevanja Armije RBiH. Nakon višemjesečnog političko–vojnog mudrovanja HVO u proljeće 1993., uz pomoć Hrvatske vojske iz Republike Hrvatske, otpočinje opći napad na istočni dio Mostara, kao i na Gornji Vakuf i Bugojno s ciljem spajanja Hrvatske vojske i HVO-a iz Hercegovine s jedinicama HVO-a u srednjoj Bosni, Vitezu, Travniku, Novom Travniku, Zenici i Kiseljaku. Od toga trenutka HVO postaje pasivan na svim frontovima prema Vojsc Vojscii RS-a, sarađuje s njom, a sukobi s Armijom R BiH se proširuju. Zbog stvorene pat-pozicije na unutrašnjem obruču opsjednutog grada Sarajeva, ŠVK Armije RBiH insistira na pripremama snaga u gradu za njegovu deblokadu, zbog čega su jedinice 1. korpusa sa Starog grada početkom maja 1993. i otpočele pripreme za proboj opsadnog obruča iznutra prema Trebeviću 30. maja 1993. S proširivanjem sukoba između HVO-a i Armije R BiH očekivalo se intenzivnije gušenje grada i slabljenje borbene moći jedinica u njemu. Taj pokušaj proboja obruča prema Trebeviću završio se neslavno, na nesreću sa velikim brojem žrtava u redovima jedinica koje su učestvovale u pokušaju proboja na Vidikovcu iznad Sarajeva. Pregovori o unutrašnjem uređenju države BiH, uz direktno posredovanje međunarodne zajednice, nastavljaju se. U Ženevi se vrše pripreme za održavanje plenarne sjednice o BiH od 27. do 30.7.1993. na kojoj bi se razgovaralo o novom prijedlogu mirovnog plana. (Neuspjeh Vance-Owenova plana doveo je do promjene u posredničkoj ekipi - Cyrusa Vancea Vancea zamijenio je Thorva Thorvald ld Stolte Stoltenber nberg, g, nakon nakon čega je ponuđen ponuđen novi plan. op op.. a. ) Sastan Sastanku ku prisustvuju David Owen, Thorvald Stoltenberg, Slobodan Milošević, Franjo Tuđman, Alija Izetbegović, Momir Bulatović, Mate Boban i Radovan Karadžić. Na sjednici je trebalo razmatrati plan koji BiH definira kao uniju triju republika sa zajedničkom vladom ograničenih nadležnosti. Zapravo, Zapravo, taj plan predstavlja okvir teritorijalnog razgraničenja razgraničenja kao paket-plan za podjelu BiH na tri republike. Srbima je po planu trebalo pripasti 53% bh. teritorije, Bošnjacima 30% a Hrvatima nešto manje od 18% teritorija. Sarajevo bi imalo poseban “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

31

status pod upravom UN-a, a Mostar pod upravom EU-a. Plan prihvata SDS, a HDZ izjavljuje da će prihvatiti ako ga prihvate druge dvije strane. Odmah po zakazivanju konferencije o predloženom planu VRS poduzima jaku ofanz ofanzivu ivu na na grad grad Saraj Sarajevo evo,, i na vanjsko vanjskome me i na unutra unutrašnjem šnjem opsad opsadnom nom obruču, s ciljem postizanja hermetizacije grada i sužavanja unutrašnjega opsadnog obruča. Na temelju analize se može zaključiti da je osnovni cilj tih ofanzivnih djelovanja srpskih snaga bio izvršiti što jači pritisak na bh. delegaciju na pregovorima kako bi se pod prijetnjom sile pristalo na ponuđeni plan, odnosno u uslovima bezizlazne situacije za stanovništvo grada Sarajeva, delegacija prisilila na ponuđeni plan u toku samih pregovora. Nakon početka sukoba s HVO-om došlo je do potpunog zatvaranja svih logističkih kanala koji su vodili prema slobodnim teritorijima BiH. To je 1. korpus stavilo u izuzetno težak položaj na početku strategijske ofanzive koju su snage agresora već počele s ciljem proširenja Posavskog Posavskog koridora, zauzimanja enklava u Podrinju i zauzimanja grada Sarajeva. Početkom Početko m juna mjeseca, preciznije od 10.6.1993 10.6.1993.,., oružane formacije VojVojske RS-a započele su ofanzivu većih razmjera na širem dijelu vanjskoga opsadnog obruča oko grada Sarajeva. Od početka juna komande operativnih sastava VRS-a vrše pregrupisavanja jedinica i provode opsežne pripreme na na otpočinjanju ofanzive na slobodne teritorije u širem rejonu Trnova, Bjelašnice i Igmana. Već 9. jula 1993. snage agresora zauzimaju Grebak, Rogoj i Delijaš, nakon čega se evakuiše Trnovo u noći 12./13. juli, a jedinice Armije RBiH, tri brdska bataljona koja su s padom Rogoja dovedena u poluokruženje, povlače se prema Igmanu. Tih dana slijevaju se prema Igmanu kolone izbjeglica nesrpskog stanovništva s područja općine Trnovo zahvaćenih ofanzivnim djelovanjima vojske bosanskih Srba. Razbijeni taktički borbeni sastavi Operativno-taktičke grupe, IKM Igman organizuju odbranu u povlačenju štiteći kolone izbjeglica. Snage na prostoru Igmana zaposjedaju novu liniju odbrane: Orlica – Kukovi – Krivodoli – Trebačaj – Brutosi – Lisičija glava – Lučevik – Ometala. Ova linija je probijena 14. jula nakon ulaska snaga agresora u sela Ledići, Dujmovići i Dejčići. Sa svim raspoloživim snagama na Igmanu i Bjelašnici uspostavljena je nova linija odbrane na objektima Straište – Proskok – Runjeva glavica – Bukovača. U narednim danima težište ofanzive VRS-a VRS-a ispoljeno je na pravcu prohodnom za tenkove Dejčići – Proskok – Čakle. Odbrana se organizuje po dubini teritorije a borbe su se vodile petnaestak dana do jačih planinskih objekata za odbranu kao što su Hojta, 32


Proskok i Bjelašnica. Nešto kasnije, 18. jula, snage agresora na pravcima pravcima Ilidža – igmansko Golo brdo i pravcem Hadžići – Brezovača – igmansko Golo brdo zuzele su na padinama Igmana objekat Golo brdo brdo.. Na liniji dominantnih prirodnih oslonaca Hojta - Šiljak - Proskok, a po dubini u rejonu Bjelašnice, odbrambene snage su se konsolidovale i organizovale odbranu. Kada su agresorske snage u narednih desetak dana zauzele Hojtu i Proskok, u odbrambenim sastavima dolazi do konfuzne situacije. Borbeni sastavi se neorganizo neorganizovano vano izvlače s odbrambenih položaja, što narušava lanac komandovanja. Procjenjivalo se, ako srpske snage helikopterskim desantom zauzmu Bjelašnicu, veoma brzo padaju Javorak, Šiljak, kao i kompleks hotela na Igmanu. Agresor je 27. jula prešao u žestoku ofanzivu, zaposjeo je i zapalio selo Rakitnicu i produžio napad pravcem Rakitnica – selo Lukomir – Bjelašnica. U borbama tokom naredna tri dana uspio je ovladati cijelim prostorom na tom pravcu i objektima Šiljak i Hojta. Nakon uspjeha agresora na Bjelašnici i odbrana Igmana se 1. augusta gotovo u potpunosti raspala. U ispomoć odbrambenim snagama na Igmanu upućuju se slobodne manevarske snage iz Konjica, Zenice te iz Sarajeva kroz novoprokopani ratni tunel ispod sara jevskog jevsk og aerodro aerodroma. ma. Iako su pridošle pridošle jedinice jedinice bile bile taktičkog taktičkog značaja, značaja, pružile pružile su snažan otpor ofanzivi VRS-a u borbama za Igmanski plato. Srpske snage su do pristizanja pojačanja okupirale strateški značajne položaje na Igmanu bitne za odbranu grada Sarajeva. Skoro svi važniji zemljišni objekti na platou Igmana, Treskavice Treskavice i Bjelašnice bili su okupirani, što je dijelom prikazano prik azano na šematskom prikazu. Agresorske snage su prvih dana augusta iz pravca Trnova bile već stigle do skakaonice na Malom polju. Iako im je trebalo još samo dva-tri kilometra k ilometra da se spoje sa svojim snagama iz pravca Golog brda (Hadžića), novopristigle snage braniocima Igmana uspjele su nadljudskim naporima zaustaviti agresora i tako spriječiti da Sarajevo ne padne u drugi neprijateljski obruč, odnosno u dvostruki opsadni prsten. Jasno se vidjelo da ovim ofanzivnim djelovanjima srpske snage vrše jak pritisak na bh. delegaciju s pozicije sile dok se nastavljaju ženevski pregovori. Željelo se snagom oružane sile bh. delegaciju prisiliti na prihvatanje ponuđenog plana ili čak na vojnu kapitulaciju dok traju pregovori. Srpske snage tokom ove ofanzive ostvaruju praktično hermetizaciju grada Sarajeva. Izvještaji o stanju na terenu pristižu svakog sata. “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

33

U složenoj vojnoj situaciji, u uslovima praktičnog rasula odbrambenih snaga u odbrambenoj zoni Operativno-taktičke grupe i IKM-a 1. korpusa na Igmanu, Alija Izetbegović 2. augusta 1993. prekida pregovore pregovore i odbija sudjesudje lovati na njima dok se snage agresora ne povuku s platoa Igmana i Bjelašnice. Snage agresora su vojnički zaustavljene na Malom polju prvih dana augusta 1993., međutim, pod prijetnjom zračnih udara VRS pristaje na potpisivanje primirja 13. augusta. 1993. Primirje se potpisuje između predstavnika VRS-a i predstavnika ARBiH, uz posredovanje međunarodnih zvaničnika iz snaga UNPROFOR-a,, a detalji sporazuma su se odnosili na uspostavu linije razgraUNPROFOR-a ničenja između snaga Armije RBiH i snaga VRS-a, kao i širinu tampon zone koju će kontrolirati međunarodne snage. Već 15. augusta 1993., a po elementima potpisanog primirja, VRS se povlači sa dijela Igmana i Bjelašnice. Kao što je već rečeno, druga polovina juna je po sadržaju borbenih dejstava izvan Sarajeva na pravcu Grebak-Trnovo-Igman, već na svom početku nagovijestila da za branioce Sarajeva unutar samog grada dolazi vrijeme teške kušnje. Polazeći od osnove dogovora Karadžić-Boban, stanja sukoba HVO sa ARBiH i nastalih međunarodnih političkih relacija i odnosa najvažnijih međunarodnih faktora prema ratu u Bosni i Hercegovini, GŠ VRS krajem juna 1993. procijenio je da je je sazre sazrelo lo vrij vrijem emee za zavr završn šnii udara udaracc agre agreso sors rske ke ratn ratnee mašin mašine, e, čij čijee će posljedice, u kombinaciji s naprijed navedenim faktorima, dovesti do konačne podjele zemlje i međunarodnog priznanja paradržavnih tvorevina stvorenih silom oružja. Procijenili su da će za postizanje krajnjeg cilja u predstojećoj operaciji biti potrebno postići sljedeće vojne ciljeve: nanijeti snagama ARBiH što veće gubitke u živoj sili i MTS, ovladati Trnovom i otvoriti komunikaciju Trnovo–Dobro polje–Foča, ovladati širim rejonom između planina Igmana, Bjelašnice, Treskavice i Jahorine na kojem treba razbiti snage ARBiH i odbaciti ih prema Ivan-sedlu, ovladati ključnim objektima na Igmanu i Bjelašnici radi sprječavanja manevra jedi je dini nica ca 1. ko korp rpus usaa ARB ARBiH iH ok oko o Sar Saraj ajev eva, a, os ostv tvar arit itii fizi fizički čki sp spoj oj ro roma mani nijs jske ke vi viso sora ravvni s Hercegovinom, spriječiti deblokadu Sarajeva, te stvoriti uvjete za njegovim ovladavanjem. Operacija je dobila tajni naziv „LUKAVAC-93“. U skladu s direktivom GŠ VRS komandant SRK odlučio je svoje glavne snage u napadu grupisati na pravcu Jahorina–Trnovo-Igman, a pomoćne snage Vogošća – Žuč, izbiti na plato Igmana, spojiti se sa svojim snagama iz pravca Hadžića i tako Sarajevo staviti u drugi opsadni prsten, ovladati objektom Žuč kota 850, presjeći grad i stvoriti uvjete za konačnim ovladavanjem gradom Sarajevo. 34


Odbrana na platou Igmana je potom uspostavljena na liniji: Aišnik – Đurino brdo – Brdlo – Malo polje – Obešenjak – Crni vrh (koji se naslanja na Stožije) – Stožije – Grlica a spoj s 9. bbr bbr.,., pazarićkom brigadom, ostvaren je desno d esno u širem rejonu Aišnika i lijevo u rejonu Đurinog brda.


35

Koncentraciju velikih snaga i sredstava po pravcima na kojima je namjeravala napasti, VRS nije mogla u potpunosti maskirati. ŠVK OSRBiH i Komanda 1. korpusa su imali informacije o pokretima i pregrupisavanju snaga VRS već krajem maja. Početkom juna, procjenjujući da će pravac ofanzive ići prepre ma Trnovu i Igmanu, Komanda 1. korpusa je izdala određena naređenja prema OG Igman. U okviru ovim aktima naređenih mjera, izvedena su napadna dejstva prema Miljevini i Dobrom polju, koja nisu dala trajne rezultate jer su izvođena malim snagama na velikom prostoru, bez dovoljnih količina MTS i rezervi ljudstva. Nakon toga Komanda 1. korpusa je naredila da iz sastava 101. mtbr, prebacivanjem preko aerodromske piste, na Igman izađu snage jednog jedn og motor motorizo izovanog vanog batal bataljona, jona, bez naoru naoružanja žanja.. Prvi napadi SRK na sjeverozapadnom dijelu njegove zone izvedeni 3. i 4. jula, unijeli su dodatnu zabunu i produžili očekivanje općeg napada na grad, dok se za to vrijeme odbrana Trnova raspadala pod napadima glavnih snaga VRS. U tim prvim napadima agresora na objekat Žuč, kotu 850, bilo je pomjeranja linije na pojedinim dijelovima, uz istovremeno vraćanje izgubljenog. Privremeni gubici položaja prethodnih dana su predstavljali jednu vrstu šoka za branioce Žuči. Od početka rata oni su, upornom borbom, linije odbrane i slobodnu teritoriju Sarajeva pomicali isključivo prema naprijed i nikada nisu izgubili dio svoje linije. Za to vrijeme snage agresora 11. jula zauzimaju Trnovo, i prevoj Rogoj, a zatim 17. jula i Golo brdo napadom iz pravca Ilidže. Ilidže. Dva dana kasnije iz pravca Kalinovika 19. jula probijene su lini je odbrane odbrane (4.K) (4.K) Armije Armije RBiH RBiH u rejonu rejonu Ljute Ljute i nastavil nastavilee napredo napredovanje vanje prema prema Bjelašnici. Osim uobičajene „dnevne porcije“ artiljerijske i pješadijske vatre koju su isporučivali na liniju odbrane 1. mtbr na Žuči nisu bile primjetne druge aktivnosti VRS sve do 18. jula, kada je uočena koncetracija ovih snaga u rejonu Mujkića-brda. Artiljerijsko dejstvo VRS postalo je intenzivnije 20. jula i vršeno je višekratno višekratno i iznenadnom iznenadnom vatrom. vatrom. U isto vrijeme vrijeme,, kao pojačanje pojačanje snagama VRS, u Vogošću je stigla i ad hoc formirana 2. drinska laka pješadijska brigada iz Drinskog korpusa VRS. Intenzivno dejstvo artiljerije i tenkova vršeno je 21. jula po položajima 1. mtbr na Barici, Jezerima i Žuči. 36


Borbena dejstva su počela 22. jula. Artiljerijska priprema VRS je bila ubitačna. Slijedili su je pješadijski napadi u rejonima Golog brda, Mujkića-brda i Hrastika. Pješadijski napadi su uspješno odbijeni, a nastavljeni su artiljerijom i upotrebom hemijskih sredstava u rejonu Orlića. Granatirani su, osim položaja na Žuči, i linije na Sjeničkoj kosi i Šipu, ali i naselja Briješće i Sokolje. Na Sarajevo je tog 22. jula palo oko 1.500 artiljerijskih projektila. Naredni dan, 23. juli, započeo je i protekao po istom scenariju kao i prethodni. Od ranog jutra artiljerija artiljeri ja VRS, sa vatrenih položaja KAG-a SRK, ali i sa položaja brigadnih artiljerijskih grupa na Tukovima, Tihovićkim brdima, Blagovcu, Poljinama i Vogošći, Vogošći, oruđima raznih kalibara k alibara tukla je položaj položajee branil branilaca aca na Žuči. Ovog puta je izrazit izrazitaa koncen koncentracij tracijaa vatre i pješadijskih napada bila u pravcu Golog brda. Nakon artiljerijske pripreme po liniji odbrane, vatra se prenosila po dubini zone 1. i 2. motorizovane brigade i tukla po naseljima naselj ima Sokolje, Briješće, Boljakov i Buča Potok. Branioci Žuči u toku cijelog dana su viteški izdržavali taj užas i smrt. Na kraju dana i na izmaku snaga branilaca, u posljednjem napadu odbrana je popustil po pustilaa na dijelu linij linijee 1. batal bataljona jona i neprijat ne prijatelj elj je ovladao ovl adao sa s a tri tr i rova prve linije odbrane Golog brda. Snage 1. bataljona batal jona su posjele drugu lini ju odbrane. odb rane. U toku noći na ugroženi ugrože ni sektor s ektor su upućena up ućena pojača pojačanja, nja, jedna četa 1. bbr bbr,, jedna četa MUP-a Novo Sarajevo, vod Gardijske brigade „Delta“ i vod Izviđačko-diverzantske čete 1. korpusa. Osim ovih pojačanja izvršena su i pregupisavanja jedinica iz sastava 1. mtbr, tako da je linija na Golom brdu do jutra stabilizovana i izdržala novu seriju pješadijskih napada iz pravca Perivoja, koji su se smjenjivali sa serijama artiljerijskih kanonada. Komandant brigade i odbrane Žuči Enver Šehović činio je napore da organizuje protivnapad i povrat izgubljenih položaja. U toku dana, pokušaji vraćanja izgubljenih položaja nisu dali rezultate. Zaustavljene na pravcu Golog brda, snage agresora su pokušale razvući odbranu branilaca napadima na linije 3. bataljona izvedenim 24. jula. Snage 1. korpusa su također izvođenjem napada iz zona 5, 101. i 102. mtbr pokušale razvući srpske snage i olakšati položaj jedinica na Žuči. Ovi pokušaji nisu donijeli posebno olakšanje položaja branilaca Žuči. Nije ga donijelo ni potpisano primirje koje je na snagu stupilo 25. jula Snage odbrane odbile su tri uzastopna pješadijska pješadijsk a napada na Golo brdo. Pješadijski napadi na pravcu Golog brda nastavljeni su i 26. jula, uz neprekidno i ubitačno dejstvo artiljerije po Golom brdu, Mujkića-brdu i “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

37

Hrastiku, ali i naseljima Ugorsko, Barica, Hotonj i Kobilja Glava. Najteže stanje bilo je na dijelu sjeverne strane Golog brda, na kojem su se nalazili, prethodnih dana izgubljeni položaji. Na taj dio linije 26. jula je uvedena četa Specijalne jedinice MUP-a RBiH, sastavljena od mladih policajaca bez velikog ratnog iskustva. Uz njih n jih na ovom dijelu su ostala i dva voda iz sastava 1. bataljona. U popodnevnim satima, usljed žestine vatre ostvarivane topovima, haubicama, tenkovima, minobacačima i VBR-ovima, naročito sa položaja VRS na Tukovima, snage odbrane sa sjeverne strane su se povukle na posljednju liniju l iniju odbrane, na samoj vododjelnici Golog brda. Predvečer Predvečer je pokušan protivnapad s ciljem cilj em vraćanja izgubljenih položaja. Zamisao za koju se opredijelio komandant 1. mtbr bila je upotreba tenka, koji je, koristeći efekat iznenađenja i psihološkog šoka, brzom vatrom trebao eliminisati neprijateljske posade u napadnutim n apadnutim rovovima. Tenk je uspio izaći na Golo brdo i ispaliti dvije granate prema neprijatelju, neprij atelju, a onda se jednom stranom zaglavio u dubokoj tranšeji koja je predstavljala jedinu sigurnu komunikaciju prema položajima sa sjeverne strane Golog brda i prolazila golom čistinom po kojoj je objekat i dobio ime, preko koje je prolaz mimo saobraćajnice predstavljao nemoguću misi ju. Tenk je zatvori zatvorio o upravo tu jedinu tranše tranšeju ju prema vrhu kote. U toku noći činjeni su bezuspješni pokušaji njegovog izvlačenja. U isto vrijeme s linije su izvučene i desetkovane i iscrpljene snage 1. bataljona na središnjem dijelu linije od sela Jezera prema Golom brdu. Na taj dio uvedena je četa odreda policije „Laste“ „Laste“.. Desni kraj prema koti 830 pojačan je jednim vodom iz sastava 1. bbr. Jutro 27. jula započelo je vježbama gađanja srpske artiljerije u nepokretnu metu koju je predstavljao zaglavljeni tenk na Golom brdu. Osokoljene ovim uspjehom, snage VRS su nastavile sa artiljerijskim i pješadijskim napadima, upotrijebivši i hemijske udare osam puta. Snage odbrane držale su se na samoj vododjelnici Golog brda svojom upornošću i vatrom snaga 1. brdske brigade s desnog kraja, i vatrom snaga 2. bataljona iz pravca kote 830, koje su sa svojih položaja imale mogućnost efikasnog dejstva po sjevernoj strani Golog brda. Jedinica MUP-a i vodovi 1. bataljona na tom dijelu bili su potpuno odsječeni. U pokušaju da im doture vodu i munici ju, od jake neprijateljske vatre vatre stradali su pripadnici diverzantskog voda voda 2. bataljona. Situacija je iz sata u sat postajala sve teža. Očekujući pad Golog brda, komandant Šehović je naredio evakuaciju snaga iz sela Jezera i po38


sjedanje rezervnih položaja. U popodnevnim satima, došlo je do sloma odbrane na Golom brdu. Situaciju je na rub potpunog rasula dovela pogibija komandanta 1. motorizovane brigade Envera Šehovića i komandanta 1. motorizovanog bataljona Zahira Panjete. U dijelu ciklusa napada u kojem su srpske snage artiljerijsku vatru počele prenositi po dubini rasporeda 1. motorizovane,, što je označavalo početak pješadijskog napada, granate su motorizovane počele padati po selu Jezera u kojem se nalazio IKM 1. motorizovane. U tom trenutku, izvan zaštićenog objekta IKM-a, komandanti Šehović i Panjeta osmatrali su razvoj situacije na Golom brdu. Dvije granate su gotovo istovremeno eksplodirale u njihovoj neposrednoj blizini i ubile obojicu. Tako je na svom komandnom mjestu poginuo simbol 1. motorizovane brigade, njen prvi komandant Enver Šehović. Pješadijski napad na Golo brdo koji je počeo ovim granatiranjem Jezera, rezultirao je zauzimanjem vrha kote od strane VRS sa sjeverne strane. Snage MUP-a i 1. bataljona koje su se povlačile s tog dijela, ne mogavši koristiti tranšeju koju je zatvorio zaglavljeni izgorjeli tenk, tokom povlačanja pretrpjele su velike gubitke. Do sumraka su se sa Golog brda povukle i preostale snage branilaca. Na liniji odbrane 1. bataljona ostao je samo dio njegovih snaga na lijevom kraju prema Visu, s pojačanjem iz 2. Vmtbr, i vod 1. bbr na desnom kraju prema koti 830. U toku noći bilo je velikih problema s posjedanjem nove linije odbrane prema Golom brdu i njenog uvezivanja, mada su uvedene dodatne snage iz rezerve 1. korpusa, iz MUP-a i ojačani vod 2. bbr,, kao i dio vlastitih snaga brigade. Do jutra, maglovitog na sreću, linija je bbr ipak posjednuta. Narednih sati, dana i noći, novouspostavljena linija je užurbano ukopavana i uređivana, do mjere u kojoj je mogla izdržati napade srpskih snaga. Tako postavljena, ostat će praktično nepromijenjena do kraja rata. Tunel Dobrinja – Butmir ispod aerodromske piste probijen je 30. jula 1993. i kroz njega su u toku noći upućena prva pojačanja braniocima Igmana i Bjelašnice.


39

SARAJEVSKI RATNI TUNEL Prvih dana augusta glavno pitanje kraja teške bitke za Sarajevo bilo je pitanje održanja, praktično posljednjih, položaja odbrane Armije RBiH na planini Igman i zaštite komunikacije Hrasnica – Pazarić. Pad ovih linija, kao posljednjii cilj operacije „LUKAV posljednj „LUKAVAC-93“ AC-93“,, potpuno potpun o bi odvojio Sarajevo od preop reostale slobodne teritorije i njegovu odbranu učinio nemogućom. Tunel Dobrinja – Butmir ispod aerodromske piste probijen je 30. jula 1993. i kroz njega su u toku noći upućena prva pojačanja braniocima Igmana i Bjelašnice. Naime, tokom 1993. dok je ARBiH vodila presudnu borbu na tri fronta u krajnje neravnopravnim uslovima boreći se za svaki kvadratni metar teritorije, za svako selo, za svaki grad, dok su branioci Sarajeva na Igmanu i u gradu trošili posljednje atome snage sprječavajući da Sarajevo padne u ruke agresora, tog trenutka u Sarajevu se rađa tunel spasa, tunel slobode, tunel ponosa za Sarajevo i BiH, istovremeno tunel sramote MZ, tunel koji zovemo sarajevski ratni tunel (D-B). U decembru 1992., na jednom brifingu komandanta 1.K. načelniku GŠ Armije RBiH o veoma teškoj i veoma složenoj vojnoj situaciji u gradu Sarajevu, čovjek iz jedne od prijateljskih zemalja BiH dao je ideju o kopanju tunela ispod aerodromske piste. Tog trenutka ideja o kopanju tunela bila je za nas čista utopija i neizvodljiva, međutim,ubrzo komanda 1.K. preuzima mjere i korake u tom pravcu pravcu.. Već prvog marta 1993. formirane radne grupe su otpočele ručno kopanje sarajevskog ratnog tunela sa obje strane. Tunel Tunel je kopan punih pet mjeseci smjenskim danonoćnim radom oko 200 ljudi. Kroz taj isti tunel odmah nakon njegovog prokopavanja 30. jula 1993. u 21,30 te iste noći prošle su prve čete iz Sarajeva, istrčale na Igman i pritekle u pomoć braniocima Igmana koji su upravo tih dana vodili odsudnu borbu za odbranu Sarajeva od drugog obruča. Zahvaljujući upravo ovom tunelu, koji je omogućio izlazak spasonosnih jedinica u pomoć braniocima Igmana, spriječeno je formir formiranje anje drug drugog og agre agresorsk sorskog og obruč obručaa oko Saraj Sarajeva. eva. Težinu situacije u kojoj je do tog trenutka bilo Sarajevo a time i BiH, deblokirao je, odnosno trajno otklonio sarajevski ratni tunel, tako teška situacija u 40


Sarajevu i BiH od nastanka sarajevskog ratnog tunela do kraja rata više se nikada nije ponovila. Poslije do kraja rata u grad je ulazola prijeko potrebna hrana, naoružanje, municija i druga potrebna sredstva za život građana i odbranu grada. Prema projektnoj odnosno dokumentaciji iz elaborata, nužno je bilo iskopati iskopati oko 120 m prilazne tranšee tranšee na strani „D“ i 800 m tranšee na strani „B“, prosječne dubine 1,70m i širine 1,30 m. Tunel je ručno kopan. Najniža tačka dna tunela je 5 m u odnosu na aerodromsku pistu, razlika u najnižoj i najvišoj tačci dna tunela je 3,65 m padovi i usponi kreću se od 0,4% do 7,5% što ima za posljedicu otežano rješenje crpljenja podzemnih voda, a nivo podzemnih voda je na oko 4,10 m dubine, ukupna dužina tunela je 672 m. Ulazni dio u tunel sa Dobrinjske strane riješen je probijanjem poda i zida objekta (kuće) na nivo tunela -1,65 m. Prosječna visina tunela sa Dobrinjske strane kreće se od 152 cm do 160 cm, a prosječna širina u gornjem dijelu tunela je od 85 cm do 90 cm, donja širina trapeza tunela je 95 cm do 100 cm. U ovom dijelu nalazi se najuži, ali i najteži dio za prolaz- tzv. spušteni ulaz dug oko 20 m, visine 100 cm. Sa Butnirske strane tunel je nešto viši. Prosječna visina 170 cm a prosječna širina bila je 100 cm. U tunelu je danonoćno radila rasvjeta, pumpe za ispumpavanje podzemnih voda, improvizovana željeznica od dva „L“ profila širine 60 cm, u prvoj fazi oko 720 m pruge. Nekoliko mjeseci poslije postavljen je improvizovani naftovod a zatim i visokonaponski podzemni kabal za napajanje el. energi jom priorit prioritetnih etnih potr potrošača ošača u gradu gradu.. Pri iskopu tunela veliki problem je bilo odlaganje 1500-1800 kubnih metara iskopane zemlje iz tunela, a da se ne primijeti da se tunel radi. Ukupno je iskopano oko 2800 kubnih metara zemlje, ugrađeno oko 170 kubnih metara drvene građe, i ugrađeno oko 45 tona metalne konstrukcije i oplate. Radovi na izgradnji tunela trajali su od 1. marta do 30. jula 1993. godine (5 mjeseci). U 21:30 sati 30.07.1993. došlo je do spajanja strana „D i B“ i po osnovi nije bilo odstupanja, dok je po visini bilo odstupanje 60 cm. Izgradnja tunela trajala je punih 5 mjeseci neprekidnog rada na pola puškometa od neprijatelja i sa vojnicima UN-a nad glavama. Zapravo tunel je nastajao na oko 80-100 m daleko od prve linije. Njegovo obezbjeđenje, i s jedne i s druge druge strane strane,, u tom vreme vremenu nu bilo je je najorganiz najorganizova ovanije nije,, a sastojalo sastojalo se od dvije diverzantske čete koje su stalno bile spremne da dejstvuju na “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

41

potrebnom pravcu. Kada je prokopan i stavljen u funkciju branjen je sadejstvom 4. i 5. motorizov motorizovane ane brigade, 1. korpusa. Na dobrinjskoj strani nalazio se jedan protivavi protivavionski onski mitraljez 12,7 mm i lanser raketa TF-„crvena strijela“, strijela“, a smjene su imale samo jedan zadatak: nadzor objekta. Ukupni značaj i djelo sarajevskog ratnog tunela tokom odbrane od agresije može se istaći sa nekoliko činjenica: kroz tunel je prošlo oko 450.000 evidentiranih i oko 700.000 neevidentiranih lica, ukupno oko 1.150.000; kroz tunel je pronešeno organizirano i pojedinačno 19.082 tona hrane, a komercijalne robe oko 8.852 tone; kroz tunel je prošlo oko 4.516 tona MTS-a, 36 tona sanitetskog materi jala, 549 tona vojne vojne opreme, kao i 3.930 3.930 tona ostalih MTS-a; kroz tunel je prošlo i oko 4. 500.000 litara nafte i benzina, kao k ao i 80.000. 000 KW električne energije. en ergije. Bez obzira na ove cifre koje dovoljno govore o ogromnom doprinosu sarajevskog ratnog tunela u odbrani Sarajeva i BiH, ipak se smatra da je njegov doprinos daleko iznad ovih brojki, njegov doprinos je gotovo i neopisiv i nemjerljiv sa aspekta odbrane Sarajeva i BiH. •

•

•

•

Iako je tunel tada praktično bio samo rupa za prolazak, tunel je istoga dana postao nova nada, više se nije moralo pretrčavati preko piste, vojska i materijalno tehnička sredstva su mogla prolaziti nesmetano na obje strane. Još nisu bile postavljene šine i sav teret se nosio na leđima a nedovršeni radovi na konstrukciji i oplati otežavali su prolazak. Iako je tada izdato precizno naređenje da je tunel vojni objekat, realnost je bila sasvim drugači drugačija, ja, zapravo zapravo vojska vojska je izlaz izlazila ila iz grada i vraćala vraćala se sa izvršenog zadatka a izbjeglice su bježale prema gradu. Ljudi su pješačili i po stotinu kilometara da bi ušli u grad. Bez obzira na to da se istina o postojanju tunela morala skriti i držati u tajnosti, svi zainteresovani su znali da postoji i kolone izbjeglica, civila žena djece staraca kretali su se prema Sarajevu. Njihovo kretanje nije mogla zaustaviti ni policija, ni vojska, ni UNPROFOR, većina je sve rizkovala pa čak i život samo da bi stigli u grad. U Sarajevu su imali nekoga, djecu, roditelje, rođake rođake kod kojih su očekivali prihvat i spas ili su bili bolesni pa su tražili lječenje ili su imali mnoge druge razloge koje su navodili samo da bi ušli u grad, skupljali su se u većim grupama pored tunela, pušta jući ih u manji manjim m grupama grupama da prođ prođu u kroz kroz tunel tunel kako kako bi ušli u grad. grad. 42


Objekat „D-B“ tunel je odigrao veoma važnu ulogu za grad Sarajevo i državu Bosnu i Hercegovinu i da se on nije prokopao političke i mirovne prilike u BiH bez njega bi poprimile drugačiji tok. Teško je i pretpostaviti šta bi se sve gradu Sarajevu i državi BiH desilo da on nije stavljen u funkciju. Tokom druge polovine 1993. i početkom 1994. ispoljene su prednosti izlaska znatnih snaga 1. korpusa iz grada. Tokom ljeta sve jedinice iz Sarajeva su redovnim smjenama ljudstva kroz tunel izrotirale svoje bataljone u dodjeljenim zonama van grada, što je jedinicama omogućilo da se adaptiraju i prilagode uslovima planinskog naćina izvođenja borbenih radnji. Objekat „D-B“ odigrao je veoma važnu i veliku ulogu u borbi za opstanak grada Sarajeva i za preživljavanje Sarajlija u opsadi. Kroz tunel „D-B“ u grad je ulazila i iz njega izlazila vojska Prvog korpusa, ličnosti i jedinice policije, ljudi – civili političari, razne delegacije, delegati i obični građani iz raznoraznih razloga (posjeta rodbine, porodice porodice ili zbog liječenja itd. ) Prvi organizovan prolazak civila kroz tunel bio je u avgustu 1993. godine. Poslanici republičke Skupštine, koji su trebali vozilima UNPROFOR-a da se prebace u grad, zbog višesatnog čekanja i neodobrav neodobravanja anja prolaska od strane srpskih opsadnih snaga, pukovnik, komandant snaga UN-a obavijestio je legitimne organe države BiH da ne može preuzeti rizik njihove vožnje dok ne dobije saglasnost od agresorora. agresorora. Odustali su i sami delegati od te namjere i ulazak u grad im je organizovan kroz Sarajevski ratni tunel. O značaju sarajevskog ratnog tunela najviše govori izjava ratnog predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića, koju je uzeo Enver Kazaz pri njegovom jednom u nizu prolazaka kroz sarajevski ratni tunel. . Pitanje: Pored vojnog značaja objekta D-B, koliki je njegov stvarni politički značaj, recimo za vaš političko diplomatski rad kao i ukupan odnos sa međunarodnom međunarod nom zajednicom. „Ja mislim, da nismo imali ovog Objekta Sarajevo se prije svega ne bi održalo, a Sarajevo je glava Bosne. Ne bi imali nikakve kontakte sa svijetom. Naravno prije svega važnost Objekta je u tome što je omogućio unošenje neophodnih stvari u Grad, koje su neophodne za život, neohodne opreme. A, onda je na drugom mjestu to što je omogućio komunikacije sa svijetom, jer bez tih komunikacija mislim da bi stvari mnogo, mnogo teže išle, sumnjam da bi uopće mogli da opstanemo”. “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

43

SPRJEČAVANJE RADIKALIZACIJE U 1. KORPUSU I ARMIJI RBIH Prema načinu svoga nastanka pojedine borbene grupe su se pojavile kao pretežno spontani elementi neformalne vojne organizacije branilaca, u početnom periodu kao paravojni sastavi, čiji je nastanak potaknut dobrovoljnim odzivom pojedinaca nakon nastale vojno-političke situacije u RBiH i najavljene prijetnje nestankom jednoga naroda. U dosta izraženom stepenu društvene dezintegracije, dezintegracije, uslijed socijalne besperspektivnosti i straha za goli život, uslovno rečeno, spontano je došlo do odziva naroda na učešće u odbrani i suprotstavljanju nadolazećoj agresiji viđenoj već i na snimcima koji pokazuju kako srpske okupacijske snage uništavaju muslimanski narod. Prema načinu nastanka i stepenu spontaniteta nastanka borbene grupe određivan određiv an je karakter k arakter ponašanja borbene grupe u početnoj fazi odbrane od agresije. Prema načinu ponašanja u tome periodu odbrane borbene grupe se mogu klasificirati k lasificirati u kontrolisane, polukontrolisane i nekontrolisane. Početni period odbrane grada karakterizira izražena društvena dezintegracija, pa se u takvoj situaciji ispoljavaju i manifestuju pojavni oblici samovolje i anarhičnosti, pojave različitih oblika nasilničkog ponašanja pojedinaca u pojedinim grupama, pa i grupa prema državnim organima, građanima kao i materijalnim i kulturnim dobrima u samom gradu Sarajevu i šire. Njihovoj samovolji samovolji se moralo stati ukraj, kako k ako odbrana grada ne bi nosila bilo kakav teret zločinačkog ponašanja zbog pojedinih komandanata i komandira koji su još bili izvan iz van sistema komandovanja. Mnogi nekontrolisani „horizontalni“ autoriteti su eliminisani nizom reorganizacijskih postupaka u 1. korpusu ARBiH tokom 1992. i početkom 1993. Period mart – oktobar 1993. odlikuje postepena stabilnost vojne organizaci je odbr odbrane ane gra grada. da. U ovo ovom m vre vremensk menskom om perio periodu du karakt karakteristi eristično čno je nekon nekontrotrolisano ponašanje koje je ispoljavala komanda 10. brdske brigade te dijelovi 9. motorizovane brigade. Da bi se uspostavio potpun legitimitet nad svim elementima organizacijske strukture odbrane grada Sarajeva, poduzete su potrebne organizacijske promjene u zoni odgovornosti Prvog korpusa. Štab Vrhovne komande OSRBiH, Naredbom str. pov. broj 14/75-97, Sara jevo,, od 30.8.199 jevo 30.8.1993. 3. naređuje naređuje organ organizaci izacijske jske promje promjene ne ratnih ratnih jedinica jedinica u zoni 44


odgovornosti 1. korpusa. Preformiranje: Postojeće brigade 1. korpusa (1. i 10. brdsku brigadu) preformirati u 15. motorizovanu brigadu po ratnoj formaciji broj T-412. 195. Novoformiranoj 15. motorizovanoj brigadi dodjeljuje se novi brojni naziv. Popunu 15. mtbr. ljudstvom planirati i realizovati sa 100% u odnosu na privremenu ratnu formaciju motorizovane brigade, i to prvenstveno ljudstvom iz sastava brdskih brigada koje su ušle u sastav novoformirane brigade. U nemogućnosti popune do punog procenta od dosadašnjeg sastava, ljudstvo koje nedostaje tražiti zahtjevom preko Okružnog sekretarijata odbrane Sarajevo. Kako prethodnim transformacijskim postupcima nisu svi konfliktni sadržaji u potpunosti eliminisani i izbjegnuti, oni će se ovom transformacijom iskazati u svom drastičnom obliku. Zapravo, ovaj transformacijski transformacijski postupak reorganizacije odbrane grada opstruirat će komandant 10. brdske brigade a podržat će ga i zamjenik komandanta 9. motorizovane brigade; oni su bili legitimni u strukturi odbrane grada. Sukob nastaje na relaciji s legalnim institucionalnim autoritetima organizovane organizovane odbrane koji teže ka redu, organizovanosti, odgovornosti i centralizaciji sistema rukovođenja i komandovanja svim odbrambenim sastavima 1. korpusa ARBiH. Komandant 10. brdske brigade i zamjenik komandanta 9. motorizovane brigade kao horizontalni, samonikli ratni autoriteti pod komandom komande 1. korpusa još iskazuju destrukciju u centralizaciji vojne hijerarhije. Ovi sukobi će se u svojoj drastičnoj formi pokazati u periodu od 10. do 26. oktobra 1993. Ove dvije brigade, podržavane nekim destruktivnim snagama iz sjene, ulaze u otvoren oružani sukob s legitimnim snagama odbrane grada sa brigadama 1. korpusa i jedinicom MUP-a. Konačan bilans ovog sukoba može se rezimirati u ubistvu 12 pripadnika 1. korpusa i Specijalne jedinice MUP-a. Snage reda su ipak nadvladale destruktivne snage. Poslije ovih događaja pristupit će se realizaciji naredbe o preformiranju ratnih jedinica te će se legalizovana vojna struktura odbrane grada uobličiti i ostati do kraja k raja rata u potpunoj formalizovanoj formi. Naravno da su se ovi sukobi odrazili na odbranu grada u svome najgorem obliku. Ako je ikada tokom četverogodišnje odbrane od agresije bio upitan opstanak Bosne i Hercego Hercegovine, vine, onda je to bilo svakako 1993. Naime, te godine Armija RBiH ratuje protiv četiri neprijatelja – Vojske RS-a, HVO-a, snaga Fikreta Abdića i antidržavnih snaga. Te godine BiH je bila jedan veliki logor, “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

45

hermetički zatvoren sa svih strana, a branioci Sarajeva u svome dodatnom opsadnom neprijateljskom obruču. Sarajevo Sarajevo je naravno najviše i osjetilo posljedice tih obruča, zbog čega se između ostalog najviše i javljaju antidržavni elementi u njemu. Nakon uočavanja prvih znakova pojave tih elemenata u redovima branilaca, komandant Prvog korpusa Mustafa Hajrulahović Talijan Talijan uputio je dopis pretpostavljenoj komandi pod pov. br. 06/11-157 od 3. 2. 1993. u kojem predlaže smjenu komandanata brigada koji su se bavili krimik riminalnim radnjama i ispoljavali samovolju u obavljanju vojnih dužnosti. Usprkos pokušajima komandanta da rasvijetli i zaustavi ta nezakonita djelovanja, situacija se i dalje pogoršavala. Na sjednici Savjeta za zaštitu ustavnog poretka Predsjedništva RBiH, kao vrhovne komande, kojim je predsjedavao član Predsjedništva dr. Mirko Pe janović, janov ić, a što se vidi iz zapi zapisnika snika Štaba Vrhovne Vrhovne komande Oružanih Oružanih snaga pod pov. br. 03/25-168 od 12. 9. 1993. godine, s te sjednice, novi komandant 1. korpusa Vahid Karavelić između ostalog je kazao, kako je zapisano: „Karavelić cijeni da su problemi, posebno u 9. motorizovanoj brigadi i 10. brdskoj brigadi, a koje proizvode Ćelo i Caco, do te mjere narasli da se karakterišu terorom nad građanima i svim drugim subjektima, te da se mora hitno pristupiti njihovom radikalnom rješavanju. Ističe da od boračkog sastava 9. i 10. brigade nije više od 10-20 posto uz njihove paranoične komandante, ali da je ovaj ovaj mali mali broj broj ekstre ekstrema ma sprem spreman an na sve sve,, pa i na ubistva ubistva.. On dalje dalje izra izražav žavaa sumnju da iza Cace i Ćele Ćel e neko stoji u vrhu vrh u vojnoga i državnog državno g rukovodstva.“ rukovodstva.“ I nakon toga opstrukcije i kriminalno djelovanje tih grupa ne jenjavaju, već naprotiv jačaju, što najozbiljnije i najdirektnije ugrožava funkcionisanje rukovođenja i komandovanja odbranom grada Sarajeva i time dovod dovodii u pitanje i njegovu samu odbranu. Zbog nemogućnosti daljnjega uspješnog komandovanja odbranom grada Sarajeva komandant 1. korpusa početkom oktobra 1993. odlazi kod predsjednika Predsjedništva RBiH, Alije Izetbegovića, sa zahtjevom da mu se pismeno odobri upotreba oružane sile protiv antidržavnih elemenata kako bi ih stavio u lanac komandovanja; u protivnome ne želi dalje obavljati dužnost komandanta Prvog korpusa Armije RBiH. Na sjednici Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, održanoj 25.10.1993.. godine, razmatrana su pitanja nezakonitog postupanja dijelova 25.10.1993 10. brdske i 9. motorizovane brigade i problemi koje izazivaju njihove komande i pojedine starješine te je s tim u vezi Predsjedništvo Predsjedništvo donijelo odluku u kojoj stoji: 46


1. Razrješava R azrješava se dužnosti komandant 10. brdske brigade Mušan TopaloTopalović Caco i zamjenik komandanta 9. motorizovane brigade 1. korpusa Armije Bosne i Hercegovine Hercegovine,, Ramiz Delalić D elalić Ćelo. 2. Imenovane i ostale starješine i vojnike ovih brigada koji se, eventualno, budu suprotstavili izvršenju ove odluke lišiti l išiti slobode i razoružati. Dozvoljava se upotreba sile radi izvršenja ove odluke, ukoliko se to pokapok aže neophodnim. U skladu s odlukom Predsjedništva sačinjen je plan razoružanja dijelova 10. brdske brigade i 9. motorizovane brigade pod kodnim nazivom „Trebević“. Za izvršenje plana angažovane su slijedeće snage: Odred policije za specijalne namjene MUP-a RBiH, Specijalni odred Centra službi bezbjednosti „Lasta“ „Lasta“,, Bataljon Vojne policije Štaba Vrhovne komande, k omande, Jedinica Armije RBiH „Crni labudovi“, Pet jedinica iz 1. korpusa Armije RBiH po odluci komandanta 1. korpusa. Jedinice su zadatke izvršavale po planu angažovanja. Od pripadnika Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga, Ministarstva unutrašnjih poslova, Komande 1. korpusa, Centra službi bezbjednosti Sarajevo i bataljona Vojne policije ŠVK-a formirana je grupa za komandovanje po elementima plana „Trebević“. U zoru, tačnije u 5:30 sati, 26.10.1993. godine pokrenut je plan pod kodnim nazivom „Trebević“. Nakon cjelodnevnih borbi Odluka Predsjedništva broj: 02-111-646/93 02-111-646/93 od 25.10.1993. godine je realizov realizovana ana kasno u noć. Lišeni su slobode komandant 10. brdske brigade Mušan Topalović Caco, zamjenik komandanta 9. motorizovane motorizovane brigade Ramiz Delalić Ćelo i još 132 pripadnika iz ovih dviju brigada koji su se suprotstavili izvršenju navedene odluke. Tokom lišavanja slobode Mušan Topalović Caco je s jednim brojem starješina i vojnika pružio oružani otpor i tokom akcije ubio 12 pripadnika iz redova bh. armije i policije, ali je ipak lišen slobode. U toku premještanja iz Komande 1. korpusa do zatvorskih prostorija Mušan Topalović Topalović Caco je pokušao pobjeći i ubijen je. Ljudstvo na odbrambenim položajima iz ovih dviju brigada produžilo je smjenu u nešto smanjenom obimu, ali se to nije odrazilo na sigurnost odbrambenih linija grada. Na prostoru Igmana iz sastava 10. brdske brigade •

•

•

•

•


47

uhapšeno je jedno lice a iz 9. motorizovane nije bilo nikakvih suprotstavljanja te niko nije lišen slobode. Ljudstvo i komandna struktura navedenih jedinica jedin ica na prost prostoru oru Igmana Igmana nisu nisu se supro suprotstav tstavljali ljali naređ naređenjim enjima, a, te su u neizmijenjenom sastavu ostali još 10 dana na položajima do dolaske smjene iz njihovih jedinica. U analizi unutrašnjih konflikata u strukturi odbrane grada u pogledu legitimiteta odbrane dominantna je težnja ka uspostavi jedinstvenoga legitimnoga i centralizovanog sistema odbrane i težnja ka jačanju legitimnih institucija vlasti eliminisanjem svih oblika samovolje pojedinaca, što je nanosilo legitimnim snagama odbrane ogromnu moralnu štetu. Akcijom „Trebević“ sve su komande i jedinice Armije RBiH u zoni odgovornosti 1. korpusa stavljene pod jedinstvenu komandu. S druge strane, intenzifikacijom veličanja horizontalnih autoritete rata težilo se ka decentralizaci decentralizacijiji vlasti i prisvajanjima neograničene neograničene moći, ispoljavanju autokratskog ponašanja pojedinaca dezorganiz dezorganizaciji aciji i pretvaranju odbrane grada u svoju suprotnost, te se sa stajališta proklamovane Platforme za odbranu RBiH, koju je prihvatilo Predsjedništvo, njihova nekontrolisana djelatnost podvodila pod antidržavnu djelatnost. S pobjedom legaliteta nad stihijom spontaniteta ukinut je decentralizovani despotizam pojedinaca i uspostavljen hijerarhijski legitimitet odbrane grada, centralizovano subordiniran, stabilan i organizovan sistem odbrane grada Sarajeva, koji je u konačnom i odbranio grad Sarajevo, Sarajevo, a time i RBiH. „Zašto neki sarajevski momci koji su s nekim puškicama i golim prsima stali u herojsku odbranu ovoga grada nisu do kraja znali izgraditi svoje junačke likove?“ (Senad Hadžifejz Hadžifejzović, ović, Rat uživo) Akcija „Trebević“ Armije i MUP-a RBiH označila je početak odlučnog razračunavanja s kriminalcima u armijskim i policijskim redovima. Akcija pod kodnim nazivom „Miljacka“ nastavak je akcije „Trebević“. Plan aktivnosti je vezan za prekid neposlušnosti, nezakonitosti i kriminalnih radnji koje je predvodila komanda 4. motorizovanog bataljona 102. motorizovane brigade kao i pojedinci iz 102. mtbr. Njihovim nezakonitim djelovanjem narušavano je jedinstvo jedin stvo sistema sistema koma komandov ndovanja, anja, kao i lična, pravna i imov imovinska inska sigurnost sigurnost građana. Zadatak združenih snaga (1.K. )Armije RBiH i Centra službi bezbjednosti (CSB) bio je vezan za blokadu šireg područja općina Novo Sarajevo i Novi 48


Grad te blokadu objekata u kojima su se nalazili identifikovani odmetnuti pripadnici komande 4. motorizovanog bataljona 102. mtbr., kao i pojedinci odmetnuti iz sastava te brigade. Nakon blokade objekata izvršeno je njihovo zauzimanje a 38 lica pojedinačno navedenih u planu s unaprijed određenim snagama lišeno je slobode i privedeno u tačno određenu policijsku stanicu prema planu akcije. Nakon ove akcije sve naoružane grupe i pojedinci u opsjednutom dijelu grada krajem 1993. stavljeni su pod kontrolu armijskih ili policijskih snaga.

HRVATSKO VIJEĆE OBRANE KAO POSLJEDNJI ANTIDRŽAVNI ANTIDRŽA VNI ELEMENT U OPSJEDNUTOM SARAJEVU. Prijedlog Vance-Owenovog mirovnog plana, iznesen početkom januara 1993. na mirovnim pregovorima u Ženevi, predviđao je organizaciju države u deset provincija formiranih po većinski nacionalnom principu, s visokom autonomijom provincija i neznatnom centralnom vladom, to je ustvari bio detonator koji je zapalio tinjajući sukob. Plan je odmah potpisao Mate Boban ispred HVO-a. Nakon što je privremeno izostala podrška Sjedinjenih Američkih Država jedinstvu BiH, svoj potpis na plan je 25. marta u New Yorku Yorku stavio i predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, međutim plan su odbili predstavnici SDS-a, zbog čega ga je međunarodna zajednica odbacila i sve zainteresovane zaintereso vane strane, osim HVO-a, za koji je ponuđena mapa razgraničenja provincija predstavljala predstavljala ostvarenje svih nacionalističkih snova o kompaktnoj nacionalnoj teritoriji s prostorom potpuno naslonjenim na granicu s Hrvatskom. Hrvatsko vijeće obrane je nastupilo s tumačenjem da je plan validan, jer su ga potpi potpisali sali i Boba Boban n i Izetb Izetbegov egović, ić, na terit teritorijim orijimaa koje kontr kontrolir oliraju aju Armija RBiH i HVO, te da se na tome dijelu teritorija treba odmah provesti razgraničenje i podjela vlasti. HVO je odmah izdao naređenje po kojem na teritoriji predviđenih hrvatskih provincija ne mogu boraviti druge vojne jedinice osim HVO-a i funkcionirati drugi organi vlasti. Početak realizacije realizacije ovog naređanja pratili su ultimatumi snagama ARBiH da napuste teritorij ili da se razoružaju, razoružaj u, a postupak prisilnog provođenja naredbe izazvao je sukobe koji su prerasli u ratni sukob. Hrvatsko vijeće obrane – Gradski stožer HVO-a Sarajevo i brigada HVO-a „Kralj Tvrtko“ od početka opsade grada konstantno su ispoljavali nezakonitosti u pogledu mobilizacije vojnih obveznika, nisu sadjejstvovali ni sara“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

49

đivali s Armijom RBiH; provodili su samo odluke iz Gruda i nisu priznavali Komandu 1. korpusa ni naređenja komandanta Štaba Vrhovne komande Armije RBiH, otvoreno ih odbijajući jer su takve upute prema njima dolazile iz Gruda i političkog vrha HDZ-a za BiH na čelu s ekstremistom Matom Bobanom. Za vrijeme sukoba između Armije RBiH i HVO-a preko njih se obavljalo izvođenje bojovnika na lokalitet centralne Bosne gdje su se aktivno uključivali u sukobe s pripadnicima Armije, čime su narušavali jedinstvo komandovanja i jedinstvo teritorije grada Sarajeva zahtijevajući da jedinice 1. korpusa napuste teritorije na kojima su bile raspoređene jedinice HVO-a, a s ciljem stvaranja posebne općine i njenog priključenja paradržavnoj tvorevini Herceg-Bosni. Na ovaj način su slabili odbranu grada, borbenu gotovo gotovost st Armije RBiH te ugrožavali ličnu, pravnu i imovinsku sigurnost građana Sarajeva. Kako bi se to spriječilo, Naredbom str. pov. br. 14/75-126 od 28.10.1993. pod kodnim nazivom HUM, Štab Vrhovne komande OSRBiH je naredio da se izvrši ukidanje Hrvatskog vijeća obrane i Stožera HVO-a u gradu Sarajevu, odnosno izvrši preimenovanje brigade HVO-a „Kralj Tvrtko“ u Hrvatsku brigadu „Kralj Tvrtko“ Tvrtko“ i stavi pod komandu 1. korpusa Armije RBiH. Naredba je realizovana realizova na 6.11.1993. godine. Jedinice 1. korpusa koje su vršile privremeno razoružanje pripadnika HVO-a iz brigade „Kralj Tvrtko“ sačinile su spiskove naoružanja i druge opreme nakon čega se odmah pristupilo formiranju Hrvatske brigade „Kralj Tvrtko“, prije svega imenovanjem zapovjedništva na čelu s Nedjeljkom Verajom, a potom postupnim naoružavanjem nižih jedinica te brigade. Po formiranju nove brigade ona je stavljena pod komandu 1. korpusa Armije RBiH. Politički lider HVO-a i ujedno najveći zagovornik Bobanove politike u Sarajevu bio je Slavko Zelić, koji je u ovoj akciji pružio svo jevrsni jevrs ni otpor. otpor. Nakon toga je stavljen stavljen privremeno privremeno u svojevrs svojevrsni ni kućni pritvor pritvor, a kada ga je posjetio tadašnji član Predsjedništva RBiH iz reda hrvatskog naroda Stjepan Kljuić, Zelić je upotrebljavao pogrdne riječi i Kljuića nazvao izdajnikom hrvatskog naroda. Izvršenjem naređanja pod kodnim nazivom HUM uspostavljen je u potpunosti jedinstven sistem rukovođenja i komandovanja u zoni odgovornosti 1. korpusa ARBiH, i time uspostavljena puna kontrola teritorije grada Sarajeva unutar opsadnog obruča. Nakon ovih događaja u naredne dvije godine rata Hrvatska brigada „Kralj Tvrtko“ dala je značajan doprinos u odbrani grada Sarajeva. 50


Komanda 1.K. morala je iz razloga sigurnosti Sarajeva poduzeti opsežnu akciju na razoružavanju brigade HVO u Sarajevu u novembru 1993. i transformisati je u Hrvatsku brigadu “Kralj Tvrtko” Tvrtko” i staviti je pod komandu 1.K. – Armije R BiH. Tadašnji lider HDZ-a u Sarajevu Slavko Zelić, koji je člana predsjedništva R BiH Stjepana Kljuića pri posjeti čak pljunuo, govori da je i HVO u Sarajevu pokušalo na bilo koji način doprinijeti i sadejstvovati snagama koje napadaju na Bugojno i G. Vakuf, a time i istočnom agresoru koji je pokušao Sarajevo staviti u drugi neprijateljski obruč i time ga ubiti. Nakon ljetnog neuspjeha u operacijama dvaju neprijatelja, krajem 1993. pokušavaju u zoni odgovornosti 1. korpusa ponovo dogovorno dogovorno srednju Bosnu pretvoriti u enklave, na način da srpske snage napadnu na s. Kruševo i Olovo i pokušaju se spojiti sa svojim snagama u Vozući dolinom rijeke Krivaje i tako tuzlanski bazen pretvore u enklavu, a hrvatske snage da se spoje između Kiseljaka i Busovače preko Zahora (Zavrtaljke) i na taj način dolinu rijeke Bosne (Zenički bazen) pretvore u drugu enklavu. Naravno borbe su bile intezivne međutim jedinice 1. korpusa su osujetile i te neprijateljske namjere kao i sve druge tokom te najteže 1993. godine. Tokom 1993. branioci su uspješno odbranili grad Sarajevo. Ovi su rezultati direktna posljedica poduzetih organizacijskih postupaka u transformaciji i reorganizaciji reorganiz aciji odbrambenog sistema grada. Organizacijskim mjerama i transformacijskim postupkom okrupnjavanja borbenih sastava te međusobnim povezivanjem borbenih elemenata formirana je vojna hijerarhija odbrane grada kroz strukturiranu hijerarhiju komandi brigada i njihovim stavljanjem pod jedinstvenu komandu – komandu 1. korpusa. U međuvremenu su poduzete i provođene nove mjere na planu kvalitetnije odbrane grada. Sa svakim danom rastao je organizo organizovani vani otpor patriotskih snaga, a snage agresora morale su pronalaziti nove načine djelovanja po gradu i u njemu kako bi eventualno mogle računati na vojnički uspjeh u presijecanju ili osvajanju grada Sarajeva. Bitke u 1993. godini za odbranu grada Sarajeva patriotske snage su riješile u svoju korist zahvaljujući, prije svega, velikom naprezanju i požrtvovanju odbrambenih mobilnih sastava i jedinica MUP-a. Pravovremeno Pravovremeno upotri jebljene jeblj ene rezerve rezerve te masovno i nesebično nesebično učešće učešće pojedinaca pojedinaca u sveukupnim sveukupnim ratnim naporima dali su rezultata u uspješnoj odbrani grada. Izvršenjem ovog dogovorenog zadatka između dvaju agresora na BiH bila bi paralizirana Srednja Bosna koja ustvari predstavlja srce srce BiH a Sarajevo “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

51

glavu. Naravno opstanak BiH bez tog srca bio bi nemoguć, što je ustvari i bio dogovorni plan između Vojske Vojske RS i HVO odnosno Karadžića i Bobana da Vojska RS u toku 1993. očisti Istočnu Bosnu, uz istovremeno zamrzavanje ozbiljnih aktivnih dejstava u Centralnoj i Zapadnoj Bosni uz davanje vatrene ispomoći HVO, a da HVO uz ispomoć i sadejstvo Hrvatske vojske ovlada većim dijelom Srednje Bosne, čime bi političko vojno rukovodstvo države R BiH u Sarajevu bilo dovedeno pred svršen čin, i bilo prisiljeno prihvatiti svaki ponuđeni plan od strane Beograda i Zagreba. Odbranom Bugojna i G. Vakufa u ljeto 93. osujećen je plan zapadnog agresora, agresora, a odbranom Sarajeva osujećen je plan i istočnog agresora, i ona je, objektivno gledajući, i imala najveći značaj po odbranu i opstanak R BiH. Ta Ta 1993. bila je godina dogovorenog plana između Vojske RS i HVO (Beograda i Zagreba ). Mnoge vojno-političke procjene govore da su agresorske snage na sara jevskom jevsk om fron frontu tu ipak ipak doživ doživjele jele kako moral moralni, ni, tako tako i psiholo psihološki ški pa i vojni vojni slom. Zaključak: Zaista je 1993. godine bila presudna godina u odbrani kako Sarajeva, tako i Bosne i Hercegov Hercegovine. ine. Izvori:

Dijelom korištena objavljena djela Mesuda Šadinlije, Džemala Najetovića, Nedžada Ajnadžića i Vahida Karavelića.

52


mr. Sead Delić, general major u mirovini

1993. � PRELOMNA GODINA U ODBRANI SLOBODNIH TERITORIJA SJEVEROISTOČNE BOSNE BOS NE � Z/O 2. 2. KARBIH

Analizirajući borbena dejstva na prostorima sjeveroistočne Bosne, kao neposredni učesnik svih tih događanja sasvim argumentovano mogu potvrditi da je 1993. godina bila ključna ratna godina za odbranu sjeveroistočne Bosne, pa i Bosne i Hercegovine kao države. U toj godini izdržane su najžešće neprijateljske ofanzive, konsolidovane su i bitno reorganizovane OS RBiH, zaustavljeno je dalje okupiranje slobodnih teritorija i stvoreni su uslovi za postepeno preuzimanje strategijske inicijative u 1994. i 1995. godini. U ovoj godini (8. juna 1993.) na čelo GŠ ARBiH dolazi general Rasim Delić, čovjek koji je bitno uticao na objedinjavanje, organizovanje i reorganizaciju ARBiH kao i na animiranje svih snaga za odbranu RBiH. Svjestan činjenice da je gotovo nemoguće navesti sve aktivnosti i događanja koja su obilježili ‘93. godinu nastojat nastojat ću u najkraćim crtama na osnovu dokumentacije dokument acije koju posjedujem dati kraći k raći osvrt na, po mom sudu, najbitni je. U novu ratnu 1993. godinu jedinice 2. KARBiH ušle su nakon krvavih viševiše mjesečnih i danonoćnih borbi sa daleko nadmoćnijim agresorom duž čitave linije fronta. Nakon početnog početnog nesnalaženja i problema u sistemu RiK (jer ( jer su se na čelu većeg broja jedinica nalazile tzv. „vojvode“), agresorske snage su se vrlo brzo reorganizovale. Na čelo jedinica dovode profesionalce iz JNA koji reorganizuju vojsku tzv. „Republike Srpske“ i ponovo kreću u ostvarivanje planova kojim bi se realizovao reali zovao strateški cilj – stvaranje „V „Velike elike Srbije“ S rbije“.. Voj“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

53

ska tzv. „RS“, uz obilatu pomoć srpsko-crnogorskog agresora, u ovoj godini vrši pritisak na svim dijelovima fronta. Pri tome mu obilato pogoduje i ide na ruku politika koju prema RBiH provodi Republika Hrvatska, smirivanje stanja u Kninskoj krajini kao i sukobi ARBiH i HVO-a u Srednjoj Bosni, čime se prostor S/I Bosne praktično našao u okruženju. Sve do dolaska generala Rasima Delića na čelo GŠ ARBiH vrhovna komanda i GŠ ARBiH nisu uspostavili efikasan i funkcionalan sistem RiK, zbog čega sa korpusima komunicirakomunicira ju i ostvaruj ostvaruju u lične kont kontakt aktee kojekakvi kojekakvi „emis „emisari“ ari“ tipa tipa Armina Armina Pohar Poharee i njemu njemu sličnih. Nerijetko se ti kontakti ostvaruju pisanjem „direktiv „direktiva“ a“ i naređenjima koja nisu imala realne procjene i osnove za realizaciju istih. Sve do dolaska generala Rasima Delića na čelo GŠ ARBiH nije održan niti jedan zajednički sastanak sa komandantima korpusa, a da ne govorimo o nekoj drugoj pomoći. Da je to tako, najbolje govori podatak da tokom cijelog rata general Sefer Halilović nikada nije došao u Z/O 2. KARBiH. Prvo, kakvo-tako, ali ipak neko usmjerenje za vođenje b/d komandi 2. KARBiH bila je direktiva (izvod) broj 02/340-2045-2 od 17.10.1992. godine, poslata telegramom broj 846, koji je u komandu korpusa stigao tek 27.10.1992. godine. U pomenutoj direktivi, 2. KARBiH se daju slijedeći zadaci: „I dalje uporno i aktivno braniti slobodnu teritoriju sa težištem na diverzantskim dejstvima u pozadini, sprječavati prodor agresora u širenju koridora na pravcu Brčko – Lončari – Modriča i odbraniti grad Gradačac. Razviti jača ofanzivna dejstva u dolini rijeke Bosne osloncem na Tešanj, Crni vrh, proširiti slobodnu teritoriju sa težištem oslobađanja grada Doboja i spajanje sa snagama na prostoru Gračanica i time onemogućiti spajanje snaga agresora na Ozrenu. Operativnu grupu Kalesija učiniti borbeno sposobnom za jača ofanzivna dejstva prema Zvorniku, sa zadatkom da presiječe komunikaciju Zvornik – Šekovići i time spriječiti dovođenje svježih snaga iz Srbije na prostor Glasinac. Ostale snage, a naročito iz rejona Banovića aktivnije angažovati na širenju slobodne teritorije sa težištem na izvođenju diverzantskih dejstava u pozadini neprijatelja.“1 Poštujući pomenutu direktivu, komandant 2. Korpusa Željko Knez u trenutnom stanju, mogućnostima i okolnostima preduzima niz mjera i aktivnosti kako bi se ista bar djelimično realizovala. Svima je bilo jasno (osim onom ko je pisao istu) da je u postojećim uslovima veoma teško odbraniti slobod1

54

Direktiva (originala (originalan n telegram) telegram) se nalazi u mojoj arhivi. arhivi. Kopiju iste u Prilogu Prilogu broj broj .


nu teritoriju, a kamoli krenuti u realizaciju tako krupnog zadatka kao što je oslobođenje Doboja i presijecanje koridora na sjeveru i istoku Z/O Korpusa. Da bi realizovao dio direktive vezan za presijecanje komunikacije Zvornik – Šekovići, komandant Korpusa izdaje naređenje: str.pov. br. 01/1724 od 14.12.’92. godine komandama OG-4 i OG-Drina (Prilog 2). Osim toga preduzima i niz mjera i aktivnosti kako bi se vojno sposobno stanovništvo iz Srebrenice, Bratunca, Vlasenice i Zvornika, koje je našlo utočište u Tuzli i okolini, uključilo u jedinice ARBiH i angažovalo u borbi protiv agresora u sastavu OG-4. Da bi to postigao izdaje naređenje str. Pov. Br. 01/1721 od 12.12.’92. godine (Prilog 3) kojim to reguliše. Kada je riječ o tzv. „Sjevernom koridoru“ realizacija direktive ide nešto drugačijim – radikalnijim tokom. Da li na osnovu sopstvenih procjena komandanta i komande ili po „direktivi“ iz RH (ne znam šta je uticalo ili prevagnulo), ali vidno je da je preduzeto niz mjera i aktivnosti ne samo da se spriječi širenje koridora, već i da se ide na presijecanje te agresorske agresorske žile kucavice i spajanje sa 106. br. HVO u Orašju. Da bi se to realizovalo krenuli su u aktivnosti da se „uz odobrenje“ i podršku vojske RH oformi OG-1 HVO na čelu sa Ivanom Turkovićem. Turkovićem. Kako bi dobio saglasnost generala Stipetića (OZ Osijek – OG Slavonski Brod) komandant Korpusa šalje dopis br. 01/1060 od 06.09.1992. godine (Prilog 4) u kome pored ostalog stoji: „S obzirom da su u sastav OG uključene 108. i 107. br. HVO molimo da podržite i pismenim putem date istima saglasnost za ovo“ (Prilog 4). Sve ovo, kao i akt u cjelini, potvrđuju moju pretpostavku o uticaju RH i HV na vojno-političko rukovodstvo rukovodstvo u Gradačcu i slobodnim Brčanskim teritori jama, pa i na na koman komandu du 2. KARBi KARBiH. H. Bez obz obzira ira na polit političku ičku,, a i voj vojnu nu poza pozadinu dinu pokušaja realizacije, ovog, za te uslove operativno-strategijskog cilja, ove aktivnosti pored niza slabosti imale su i pozitivnih efekata koji su se prije svega odnosili na maksimalno angažovanje slobodnih snaga i sredstava 2. Korpusa u odbrani Gradačca i slobodnih teritorija općine Brčko, čime je umnogome obilježena prva polovina nadolazeće ratne 1993. godine u Z/O 2. KARBiH. Nakon dobijene saglasnosti od nadležnih organa (moja pretpostavka, jer taj dokumen dokumentt nemam) nemam) iz RH shodn shodno o naređenj naređenju u komandan komandanta ta 2. Korpusa Korpusa str. Pov. Broj 01/1039 od 04.09.’92. godine formira se OG-1 koja je trebala da realizuje pomenuti zadatak. Ostale OG u Z/O 2. Korpusa formirane su tek u novembru 1992. godine. Komandant OG-1, bojnik Turković Ivan, dana 13. novembraa ‘92. godine izdaje „pripremnu zapovijed“ s ciljem presijecanja konovembr “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

55

ridora (što se može vidjeti i potvrditi iz akta st. Pov. Broj 10-664 od 12.12.’92. godine – analiza izvođenja operacije) i spajanja sa 106. br. HVO, kao i zapovijed za napad str. Pov. Broj 10-397 od 13.11.’92. godine, u kojoj su definisani zadaci za učesnike u česnike operacije opera cije „Bosna – 92“. 92“. Napad naših snaga s naga trajao je j e od 15. novembra 1992. godine pa sve do 15. decembra 1992. godine kada se prešlo u odbranu na svim pravcima, sprječavajući prodor agresora. Zbog niza objektivnih i subjektivnih slabosti, razloga i okolnosti nijedan od zadataka nije uspješno izvršen.2 Na presijecanju tzv. „Sjevernog koridora“ kao glavnu udarnu snagu za napad korišćene su uglavnom iz J/I dijela Z/O 2. Korpusa (Sprečanski bataljon – 350 boraca, Odred Kalesija – 121 borac, Odred Lukavac – 110 boraca, bataljon Gračanica – 185 boraca, IDV–Živinice – 75 boraca, Č.V.P. Tuzla – 75 boraca, vod Dubrave – 35 boraca, P.O.V. Tuzla – 25 boraca, 1. Bataljon iz Srebrenika – 255 boraca, 3. OT i 1. H-122 mm iz OpŠTO Tuzla–OG-5) čime je donekle oslabljen istočni i zapadni dio fronta i dat prioritet sjevernom. Ovakve aktivnosti komandanta 2. KARBiH, kao i širenje raznoraznih dezinformacija zbog velikih gubitaka (oko stotinu mrtvih i daleko više teže i lakše ranjenih) dodatno su kod vojnog i političkog rukovodstva RBiH podgrijavali nepovjerenje u komandanta, što je dovelo do „kulturnog eliminisanja“ istog pod izgovorom da im treba vojni ataše u RH, što u praksi nikada nije realizovano. Smjena komandanta 2. KARBiH izvršena je 27. februara 1993. godine. Ovaj podatak naveo sam kako bih napravio jedan kratak uvod u sve ono što se dešavalo na ovim prostorima krajem 1992. i ulazak u ratnu 1993. godinu. Naime, odmah po prelasku naših snaga u odsudnu odbranu, neprijatelj je u vrlo kratkom kratkom vrem vremenu enu organizov organizovao ao i pripr pripremio emio ofanzivu ofanzivu sa osno osnovnim vnim ciljem osvajanja Gradačca i proširenja zv. „sjevernog koridora“ sve do tzv. „Ormanjičkih položaja“ koji su predstavljali posljednji jači prirodni oslonac za branioce u slučaju prodora neprijatelja sa sjevera. U slučaju postizanja ovog cilja patrioti BiH na ovim prostorima doveli bi se u gotovo bezizlazan položaj, što bi bitno doprinijelo konačnom ishodu rata u cjelini. 2

O svim aktivnostima aktivnostima na pripremi i organizovanju organizovanju operacije, kao i o ispoljenim slabostima, slabostima, detaljno je izvijestio brigadir br igadir Anđelko Makar u aktu strogo pov. Br. Br. 01/1782 od 24. decembra 1992. godine. U njemu se poprilično „osuđuju“ komandanti 108. (Gradačac) i 107. Brigade (Brčko) za neizvršavanje zadataka i nepoštivanje sistema RiK.

56


Napad neprijateljskih snaga otpočeo je 4. januara 1993. godine duž čitave linije fronta od Gradačca do slobodnih Brčanskih Brčanskih teritorija i trajao je sa manjim ili dužim pauzama (radi pregrupisavanja i smjene jedinica) sve do sredine 1993. godine. Bez namjere da šire elaboriram sve te napade, protivnapade kao i rezultate tih b/d, ukratko ću nabrojati najznačajnije događaje na ovom dijelu fronta. Nakon višednevnog nasilnog izviđanja p/k naše odbrane u vremenu od 30. decembra 1992. do 3. januara 1993. godine, uslijedio je prvi žestok i organizovan napad neprijateljskih snaga u jutarnjim satima 04. januara i tra jao je sa kraćim prekidima prekidima sve do kraja mjeseca. mjeseca. Neprijate Neprijateljske ljske g/s ojačane ojačane tenkovima, OT, PRAGA-ma i podržane artiljerijom, upotrijebljene su u širem rejonu Gorice, D. Vukšić i Tinjaš, dok su p/s dejstvovali duž čitavog fronta kako bi otkrili slaba mjesta u našem sistemu odbrane i vezivali naše snage da ne intervenišu na svom glavnom pravcu napada. Na glavnom pravcu napada neprijatelja odbranu su organizovale i izvodile jedinice pridodate OG-1 (T ( Tuzla, Živinice, Lukavac i druge) koje su se u ovim rejonima smjenjivale još od novembra 1992. godine. Sve do 28. januara branioci su odolijevali ovim napadima neprijatelja neprijatelja nanoseći mu značajne gubitke u ž/s i MTS. I pored nedovoljnih protivoklopnih sredstava u ovim borbama sa neprijateljem posebno se pokazala efikasna protivoklopna borba. Vještom organizacijom organizacijom i brzim manevrom P.O. sredstvima i upotrebom P.O.S. uništeno je ili onesposobljeno više tenkova, tenkova, OT i samohotki. U ovim bitkama zarobljena su i četiri neprijateljska oficira i dva vojnika koji su sa m/v zalutali u naš rejon odbrane. Dana 28. januara ‘93. godine uslijedio je izuzetno žestok napad neprijateljske pješadije podržane artiljerijom i ojačane sa tenkovima, OT, samohotkama i PRAGA-ma. Usljed nadmoćnosti u ž/s i MTS došlo je do dezorganizacije i „pucanja“ linija na dijelu fronta u rejonu D. Vukšića Vukšića čime je tuzlanski bataljon doveden gotovo u okruženje. Suočen sa takvom situacijom i mogućnosti da bataljon bude okružen i uništen, komandant 5. OG uz konsultaciju i saglasnost komandanta 2. Korpusa donosi odluku da se ovaj bataljon pod okriljem mraka povuče sa osnovnih položaja položaja nešto južnije (za 1-1,5 km) i organizuje novi rejon odbrane na drugom povoljnijem mjestu, što je i učinjeno. To je jedinstven primjer u Z/O 2. Korpusa u kome se vrši plansko i organizovano povlačenje naših snaga na povoljnije položaje bez gubitaka. Nove položaje (u rejonu s. Bajića i s. Vitanovića) Vitanovića) vrlo brzo i efikasno djelimično je uredila 1. Inž. br. Tuzla što je bitno olakšalo dalje utvrđivanje od strane “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

57

branilaca. Na ovim položajima skoro godinu dana angažovane su jedinice iz Tuzle. U jednoj smjeni angažovane su snage jačine dva motorizovana bataljona ojačana artiljerijom i P.S. 5. OG sa svom logističkom podrškom 5. OG. Zbog smjena ljudstva svakih 10 do 15 dana za odbranu Posavine na ovom dijelu fronta tuzlanske jedinice su angažovale jednu kompletnu brigadu. Nakon konsolidacije odbrane i pored ogromne nadmoćnosti u ž/s i MTS i gotovo svakodnevnih napada neprijatelja na ovom dijelu fronta nije došlo do pomjeranja linija. U toku 1993. godine p/k naše odbrane djelimično je korigovan u našu korist ograničenim napadima naših snaga. Naglasio sam da i na ostalim dijelovima fronta u Z/O OG-1 u januaru 1993. nije bilo mira. Od 28. januara do 8. februara neprijatelj je izvodio pješadijsko-tenkovske dijsko-tenko vske napade uz snažnu artiljerijsku podršku na b/o u predgrađu Gradačca (Vida I i II, Požarike i Unkići). Svi napadi neprijatelja su odbijeni. U tom periodu izvršen je i jedan protivnapad naših snaga u zaseoku Kikići (S. Požarike) kojom prilikom je uništeno ili onesposobljeno nekoliko oklopnih sredstava neprijatelja. Tom prilikom je vođena borba na bliskim odstojanjima (do 200 m) između naših i neprijateljskih tenkova. U februaru mjesecu napadi neprijatelja ne prestaju. Tako je 8. februara 1993. godine nakon žestoke žestoke artiljerijske pripreme izvršen iz vršen pješadijski napad podržan tenkovima u zahvatu Čardaškog puta. Zbog siline udara i nadmoćnosti neprijatelja, jedinica koja je branila ove položaje (dijelovi 121. br. Iz Kladnja) napušta nekoliko kuća u koje ulazi neprijatelj. Protivnapadom 7. manevarskog bataljona 107. br. Gradačac prvobitni položaji su vraćeni. Dana 17. februara ‘93. ‘93. godine neprijatelj u istim rejonima ponavlja napad, ali bez ikakvih rezultata. Nakon odbijanja napada naše snage izvode protivnapad pokušavajući osloboditi osloboditi K 126 što im ne uspijeva. U toku tih dejstava uništen je jedan neprijateljski kamion sa municijom, a zarobljen je i jedan vojnik. U Z/O 107. br. Gradačac i u narednim danima neprijatelj intenzivno napada. Tako je dana 19. februara ‘93. godine neprijatelj izvršio napad u rejonima Taborišta, Bandere i Hastića; dana 20. februara izvršio je napad u rejonu Unkića, a 25. februara u rejonu Njivice i tzv. Industrijske zone Gradačca. U toku tih napada neprijatelj je imao ograničene uspjehe, ali je intervencijom manevarskih snaga 107. brigade (7. bataljon) uvijek vraćan na polazne položaje. 58


Na ovom dijelu fronta napadi su nastavljeni sa nešto manjim intenzitetom sve do kraja k raja ‘93. godine. Na meti napada neprijatelja bili su položaji naših snaga u rejonima: Požarike, Zelina Srednja i Donja, Crno brdo, Avramovina, industrijske zone i dr. Kad je riječ o ostatku tzv. „sjevernog fronta“ – tj. Z/O 108. br. Brčko najkritičniji momenti po naše snage bili su slijedeći: 1. Dana 27. aprila ‘93. godine neprijatelj prenosi težište ofanzivnih dejstava sa Gradačačkih teritorija na Z/O 108. brigade. U ranim jutarnjim satima vrši iznenadni napad u rejonu s. Lipovac. U napadu su učestvovale posebno izdvojene jedinice za napad iz sastava 5. Kozaračke, 1. Posavske i 16. Krajiške brigade. Osim posadnih snaga – tzv. lini jaša u napadu je učestvovao bataljon „specijalnih jedinica“ ojačan sa četom tenkova i vodom O.T. Na glavnom pravcu napada (naseljeno mjesto Lučići) angažovane su snage ojačane pješadijske čete sa tri tenka i četiri četir i O.T., O.T., dok su na druga dva pomoćna pom oćna pravca angažovali angažoval i po jednu pješadijsku četu sa po dva tenka i po jednom PRAGOM. PRAGOM. Jedinica je bila podržana svom raspoloživom brigadnom i korpusnom artiljerijom. Zbog iznenađenja, nadmoćnosti neprijatelja, pretrpljenih gubitaka i nedostatka P.O. sredstava naše snage su bile prinuđene da se povuku na rezervne položaje, što je agresor iskoristio i zaposjeo s. Lipovac. Nakon konsolidacije naših snaga, dovoženja i uvođenja u borbu pojačanja, izvršen je protivnapad koji je rezultirao povratom dijela izgubljene teritorije (skoro pola sela) i uspostavljanjem nove l/o duž pruge s. Bukovac – Brod – Brčko. U toku tih borbi naše snagu su imale šest poginulih i 80 ranjenih boraca. Gubitci agresora bili su takođe veliki. Na našoj strani su ostala dva mrtva mr tva agresorska vojnika. Zarobljen je jedan tenk T-34 i velika količina municije i pješadijskog naoružanja. Izgubljeno je oko 0,5 km2 k m2 slobodne teritorije. 2. Dana 13. maja ‘93. ‘93. u ranim jutarnjim satima uz jaku artiljerijsku ar tiljerijsku pripremu neprijatelj je izveo silovit napad na linije brčanskih branilaca na „Ličkom mostu“. mostu“. U napadu su učestvovale i „specijalne snage“ nepri jatelja ojačane sa „Arkanovim“ „Arkanovim“ dobrovo dobrovoljcima. ljcima. Borbe su vođene bukvalno prsa u prsa. Nakon početnog uspjeha neprijatelja naše snage (3/108. mtbr.) bile su prinuđene da se povuku na rezervne položaje sa kojih su uvođenjem u borbu pojačanja (koje je doveo pomoćnik komandira čete za moral Ševko Eminović, inače amputirac) krenuli u protivnapadnanoseći neprijatelju velike gubitke u ž/s i MTS, što je rezultiralo i ponovnim posjedanjem osnovnih položaja. Pri ovim borbama hrabro ginu tri pripadnika ove jedinice dok ih je više teže i lak“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

59

še ranjeno. Osim Ševka Eminovića hrabro gine i komandir čete Enes Buševac – Žaja, kao i vojnik Emin Brašnjić. Gubitci neprijatelja bili su daleko veći. 3. Poslije višednevnog nasilnog izviđanja (manjim napadima na p/k s ciljem utvrđivanja stanja i rasporeda kod naših snaga) dana 26. maja ‘93. godine neprijatelj je izvršio napad u rejonu Čardaklije (izletište fazanerija, Z/O 3/108. mtbr.). u napadu su učestvovali i četnici iz jedinice „Novosadska garda“ kapetana Dragana. Odsudnom odbranom naše jedinice su odmah po otpočinjanju neprijateljskog napada iz RPG-7 uništile jedan tenk T-55. T-55. Zbog jačine neprijatelja uvedena je u borbu interventna jedinica Sprečanski odred – Živinice čime je napad neprijatelja slomljen, a slobodne teritorije očuvane. U tim borbama poginulo je i ranjeno više naših boraca. Gubitci neprijatelja bili su veoma veliki. Na našu stranu izvučeno je osam mrtvih neprijateljskih vojnika, a naknadno je pronađeno još pet. Posebno su desetkovane „Crvene beretke“ kapetana Dragana koji je i lično komandovao tom akcijom. Narednih dana, da bi se spriječilo širenje zaraze od raspada jućih četničkih leševa, dogovor dogovoren en je prekid vatre kako k ako bi neprijatelj pokupio svoje mrtve iz međuprostor međuprostora. a. 4. Dana 30. maja ‘93. u ranim jutarnjim satima izveden je napad naših snaga (dio slobodnih snaga 108. br. POČ/107. br. Gradačac, 2 voda BsT 82 mm, 2 tenka T-55, 3 PAM-a 12,7 mm, 1 PAM 14,5/2) na g/p napada: tt 103,2 – Lipovac – Lučići i pomoćnom pravcu napada: Mali Rašljani – Smajil brdo. Jedinice su u potpunosti izvršile i planirani i dobijeni zadatak. Neprijatelju su nanešeni ogromni gubitci u ž/s i MTS. U ovim borbama ubijeno je više od 30 neprijateljskih vojnika od kojih je 13 izvučeno na našu stranu. Zaplijenjeno je: 9 BsT 82 mm, 12 PM M 84, 7 RRB „OSA“,1 PAM 14,5/2 mm, 3 PAM 12,7 mm, oko 30 AP, oko 20 pušaka M 48, 3 MB 60 mm, neutvrđeni broj MES. Gubitci naših snaga bili su 7 mrtvih, od kojih samo dva u neposrednim borbenim dejstvima, a 5 zbog eksplozije mine u MB 82 mm. Teže Teže su ranjena tri borca i više njih lakše. U ovim dejstvima oslobođeno je 4 km2 teritorije. Tokom borbi naročito se istakla jedinica iz sastava POČ/107. Vmtbr. Vmtbr. Gradačac na čelu sa komandirom zvanim „BOCA“ koji je poginuo u ovim b/d. 5. Tokom Tokom ljeta ‘93. neprijatelj je organizovao i izveo ofanzivu na slobodne Brčanske teritorije u kojoj je učestvovalo oko 21.000 neprijateljskih vojnika. Osnovni cilj napada bio je proširenje koridora. Napad 60


je počeo u ranim jutarnjim satima (4:00h) 21. jula. Glavne Gl avne snage neprijatelja izvele su napad pravcem: Kladje – Lukići – Ulic na naše snage u rejonu s. Bajići – Bukovac. Napad je izvela 5. Kozaračka brigada (manevarska) ojačana tenkovima i artiljerijom. Snagama neprijateljskih jedinica komandovao je general Pero Čolić. Pri napadu neprijatelj je koristio avijaciju i rakete „VOLHOV“. Glavne snage neprijatelja bile su usmjerene u pravcu: Bojići – Željeznička stanica – s. Bukvik, a pomoćne snage na pravcu: K 101,8 – K 09. Nakon do tada neviđene žestoke artiljerijske pripreme otpočeo je napad pješadije i O.S. u 06:30h. Koristeći opću nadmoćnost neprijateljske snage su uspjele doći 10 metara od našeg p/k gdje su hrabrošću i nadljudskim naporima branilaca zaustavljeni. Branioci uništavaju jedan tenk T-55 T-55 i jedan onesposobljavaju. I pored toga neprijatelj se konsoliduje i ponovo napada kada su mu uništena još četiri tenka T-55 i dva O.T. Sa pješadijom borbena dejstva su u kontinuitetu trajala sedam dana. Agresor nije uspio da probije naše linije odbrane i ostvari planirane ciljeve. Nakon velikih gubitaka u ž/s i MTS, 5. Kozaračka brigada, bojeći se našeg protivnapada ojačala je linije posadnih snaga i prešla u odbranu. Pri odbrani ovih prostora naše snage su imale pet poginulih i 40 što lakše, što teže ranjenih boraca. Zarobljen je i stavljen u funkciju oštećeni tenk T-55, dok je drugi, koji koji je bio uništen, izvučen tek 1996. godine. U ovim borbama posebno se istakao IDV i borac Sulejman Imširović koji je sa udaljenosti od 10-tak metara pogodio, a zatim ručnom granatom BRK zapalio tenk T-55. Nakon ovih dejstava na sjevernom dijelu fronta Z/O 2. Korpusa u ‘93. godini nije bilo većih borbenih dejstava. Težište Težište agresorskih napada preneseno je na J/I, o čemu će naknadno biti više riječi. Na zapadnom dijelu Z/O 2. Korpusa tokom ‘93. godine neprijatelj nije mirovao niti se mirio sa rezultatima borbe postignutim u pethodnoj godini. Gotovo svakodnevno je atakovao na slobodne teritorije nasumično gađajući naseljena mjesta kako bi ubio što više građana. Svi ti napadi nisu donosili neke veće promjene stanja prenešenog iz ‘92. godine. Bez obzira na to zbog hrabrosti i požrtvovanosti boraca ovog kraja i izgubljenih života ukratko ću nabrojati one događaje koji su obilježili ratnu ‘93. godinu na ovim prostorima. 1. Na slobodne teritorije Doboja i Tešnja u martu mjesecu ‘93. godine izvedena je jedna od najvećih ofanziva neprijatelja. Ofanziva je trajala od 19. do 21. marta. Poslije višednevnih priprema praćenih i kamufliranim dejstvima po naseljenim mjestima Matuzići i Mravići, “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

61

agresor je izvršio koncentraciju vrlo jakih snaga koje su branioci na vrijeme uočili. Nakon vrlo jake artiljerijske artiljer ijske pripreme izveden je napad pješadijom i pokušaj postavljanja pontonskog pontonskog mosta za prelazak tenkova i O.T. Napad pješadije i O.M.S. podržavan je i dejstvom borbenih helikoptera.osnovni cilj napada bio je ovladavanje komunikacijom: Doboj – Jelah – Teslić. Teslić. Da bi ostvario ovaj cilj cil j neprijatelj je glavne snage usmjerio na Z/O 203. mtbr. mtbr. Doboj-Bosna i to u rejonu Karuša K aruša (ušće Usore u Bosnu). Napad je trajao sve do 21. marta kada se neprijatelj zbog pretrpjelih gubitaka u ž/s i MTS počeo povlačiti uz istovremen protivnapad naših snaga. Herojskom borbom pripadnika brigade potpomognutih slobodnim snagama OG-7 – JUG bitka je okončana u našu korist. Na bojnom polju ostalo je više desetina neprijateljskih vojnika. Uništeno je više tenkova i O.T., O.T., od kojih mnoge neprijatelj pri povlačenju nije uspio izvući. Ušće je poznato i kao grobnica tenkova i O.T. koji kao olupine i danas svjedoče o hrabrosti branilaca BiH. U toku ove borbe poginulo je pet boraca, dok ih je preko 50 što teže, što lakše ranjeno. 2. Zona odgovornosti ove ove OG dovedena je u potpunu blokadu 24. juna ‘93. godine kada se sukob ARBiH i HVO prenosi i na ove prostore. U tom periodu 111. HVO brigada zajedno sa VRS zatvaraju obruč i ove prostore dovode dovode u potpunu blokadu koja je trajala nepunih 9 mjeseci. Za svo vrijeme blokade vođene su teške borbe kako bi se ostvarila kontrola putne komunikacije Maglaj – Tešanj. 3. I pored ovako teškog stanja izazvanog blokadom u Z/O ove OG izveizve dena je akcija – napad naših snaga pod nazivom „TREŠNJA“ 09. avgusta ‘93. godine. Osnovni cilj napada bio je oslobađanje s. Pridjela i s. Ševarlije (desna obala rijeke Bosne). Da bi se realizovao ovaj cilj formirana je T.G. „BOSNA“ jačine 247 probranih boraca i starješina (uglavnom iz 203. brigade). Zbog niza, u prvom redu, subjektivnih slabosti pri prelasku – forsiranju rijeke, a i kasnije (nedostatak sredstava za prelazak, slaba saradnja, slaba sredstva veze, međusobni sukobi u toku noći sa više poginulih i dr.) i pored početnih uspjeha napad je doživio potpuni neuspjeh. Poginulo je 19 naših boraca, dok ih je 18 ranjeno. 4. Neprijatelj je u više navrata pokušao i sa ubacivanjem IDG, pa čak i snaga do bataljona u našu pozadinu. Tako je 21. avgusta ‘93. godine nakon forsiranja rijeke Bosne izvršio ubacivanje tzv. „Nišićkih specijalaca“ i vojne policije iz Doboja u rejon s. Mravića. Nakon jednodnevnih borbi branilaca sa istima, naše snage uspjele su ih dovesti u po62


luokruženje što ih je primoralo da se pod borbom prebace na desnu obalu rijeke Bosne. Borbe na ovom dijelu fronta Z/O 2. Korpusa sa manjim ili većim intenzitetom trajale su sve do kraja ‘93. godine. Najžešći napadi naprijatelja ispoljeni su na: Ušće, Putnikovo brdo, Lijepo brdo, Stijakovac, Tešanj, Borike, Pasju glavu, Krčo, Husar i Crvenu jabuku sve do Maglaja. U ovoj godini i u ovoj Z/O nije bilo značajnijih pomjeranja l/o. Na istočnom dijelu Z/O 2. Korpusa kao uostalom i u čitavoj Z/O gotovo svakodnevno su izvođena b/d. U svojoj nemoći da ostvari svoje ciljeve neprijatelj gotovo svakodnevno granatira sva naseljena mjesta sa posebnim osvrtom na najunosniji cilj – grad Tuzlu, zaštićenu zonu UN-a. Zbog potiskivanja neprijatelja dalje od grada u brda planine Majevice, granatiranja izvodi haubicama 155, 130, 122 i 105 mm, kao i tenkovima. Zbog sukoba sa HVO, logističko snabdijebvanje jedinica bilo je veoma otežano. No, i pored toga branioci Tuzle, Tuzle, Teočaka, Teočaka, Sapne i Kalesije odolijevaju napadima neprijatelja i u protivnapadu uspijevaju popraviti svoj taktički položaj i održati borbenu inicijativu. Od značajnijih dejstava na ovom dijeluZ/O 2. Korpusa ističem sli jedećee događa jedeć događaje: je: 1. Dana 1. avgusta avgust a ‘93. godine 150 boraca izdvojenih izdvoj enih iz 1. Teočanske Teočanske brib rigade i 206. bbr. izveli su napad na jedno od najjačih četničkih uporišta s. Boškovići. Ubacivši se u pozadinu neprijatelja naši borci ovladali su četničkim rovo rovovima vima i počeli „čišćenje“ terena. Iznenađeni i dovedeni u težak položaj četnici upotrebljavaju i kratkotrajne bojne otrove. Borbe su trajale puna 54 sata kada su naše snage bile prisiljene da se vrate na polazne položaje. U toku ove bitke hrabro gine Načelnik štaba 206. bbr. Mehmed Garibović i komandanti bataljona Began Ibrahimović i Šemsudin Delić. Iako nije rezultirao oslobađanjem teritorije, teritorije, ovaj napad naših snaga imao je itekakav značaj po dalje aktivnosti neprijatelja. 2. Ratna ‘93. ‘93. godina na ovom dijelu fronta biće upamćena po jednoj izuzetno jakoj neprijateljskoj ofanzivi na slobodne Teočanske teritorije koja je vođena od 10. novembra pa sve do 21. decembra ‘93. godine. Obavještajni podatci koji su krajem okrobra i početkom novembra ‘93. godine dolazili u komandu 2. Korpusa i 1. bbr. „HM“ upozoravali su da se u Z/O OG-4 pripremaju veća ofanzivna borbena dejstva neprijatelja u kojima će učešće uzeti dio jedinica iz sastava IB i D.K. VRS, ojačani sa ljudstvom, artiljerijskom i logističkom podrškom iz Srbije. “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

63

Posebno intenzivne pripreme neprijatelja i veliko grupisanje ž/s i MTS uočeno je u Z/O 1. bbr. „HM“, što nas je upozoravalo da je vrlo vjerovatno da će glavni pravac neprijateljskog napada biti usmjeren tako da se okupiraju slobodne Teočanske Teočanske teritorije. teritor ije. Uzevši u obzir značaj ovog prostora, kao i spospo znaju da je negdje ovdje i granica Z/O ova dva neprijateljska korpusa, procijenili smo da će neprijatelj u napadu koristiti dio snaga iz 1. i 2. Majevičke brigade (IBK) i 1. Zvorničku brigadu (DK) ojačane sa specijalnim jedinicama i ozloglašenim četnicima jačine od čete do bataljona. Među njima računali smo i na dio gardijske brigade, „Pantere“, „Drinske vukove“, „Mandine četnike“,, „Tobutske sokolove“ ke“ s okolove“ i Specija Specijalnu lnu jedinicu je dinicu MUP-a RS. Pored navedenih navedeni h jeje dinica očekivali smo da bi iz rejona Bijeljine mogli angažovati dodatne dodatne snage iz korpusnih rezervi, kao i podršku korpusne artiljerije iz rejona Lipovice (6 haubica 155 mm) i rejona Crveno brdo (6 habica 155 mm) i četa tenkova od kojih su uočena dva T-84. U sklopu priprema za ovaj boj neprijatelj 21. novembra 1993. 1993. godine bez većih borbi vrši pomjeranje p/k svojih linija odbrane bliže p/k 1. bbr. „HM“. Zaposjeda do tada samo vatrom kontrolisane međuprostore u rejonu Lazje – Zečja kosa – Obršine – Skakavica. Istovremeno u cilju obmanjivanja naših snaga o svom glavnom pravcu napada, vrši napad podržan artiljerijom u rejonima Nikolići i Pošajtovac. U napadu koristi i modifikovane rakete tipa LUNA i VOLHOV (3 + 15 naknadno). U selu Laze uspijeva probiti l/o u rejonu tt 610 nakon čega brigada„HM“ uvodi interventnu jedinicu i vraća neprijatelja na polazne položaje. Osnovni cilj ofanzive, koja će nakon ovog napada uslijediti, bio je kao što smo i pretpostavili, okupacija slobodnih Teočanskih teritorija i Sapne, čime bi bitno skratili front prema ostatku jedinica 2. Korpusa, a jedinicama na spo ju IB i DK omog omogućili ućili posj posjedov edovanje anje nov novih ih polo položaja. žaja. Uspje Uspješnim šnim zavr završenj šenjem em ovog zadatka, agresor bi nesmetano mogao koristiti jezero Snježnicu kao i putnu komunikaciju Lopare – Priboj – Sapna – Zvornik. Jedinicama za izvršenje ovog zadatka neposredno je komandovao zločinac Mladić. Planu dejstva za ovaj boj dao je naziv „SEMINAR“, valjda kako bi potčinjenima u praksi i na djelu pokazao kako i šta treba raditi pri ovakvom zadatku. A bi realizovao ovaj zadatak neprijatelj neprijatel j g/s angažuje na pravcima Ugljevik Ugl jevik – V. V. Greben – Bilalići; Lokanj – Mirkova kuća – Laze – Prazni trbuh, i Priboj – Džemat – Obrčine, a p/s na pravcu: Ugljevik – Peljave – Jasikova. Procjena je da je u napadu koji je trajao praktično praktično 40 dana učestvova učestvovalo lo oko 10.0 10.000 00 neprijatelj neprijateljskih skih vojnika, vojnika, 64


podržanih svom raspoloživom raspoloživom artiljerijom i uz upotrebu kratkotrajnih kratkotrajnih Bot-a. Herojskom borbom branilaca neprijateljska ofanziva je slomljena za što najviše zasluge pripadaju herojima iz Teočaka koji su angažovali sve što je moglo nositi pušku da odbrane svoje rodne pragove. Nesebičnu pomoć istima pružila je komanda 2. Korpusa i jedinice koje su kad k ad je to bilo najpotrebnije pomagali braniocima. Vrijedno Vrijedno je spomenuti pomoć i učešće u borbama boraca 206. brigade, 210. brigade, dijelova četa – bataljona tuzlanskih brigada, MUP-a Teočak, Teočak, „Crnih vukova“ i IDV iz 212. br. Ne ulazeći u detalje ovog boja iznijeću samo najznačajnije momente momente koji su karakterisali pripremu, planiranje i izvođenje iz vođenje odbrane. odbrane. 1. Pravilna procjena i pravovremeno uočavanje koncentracije agresorskih snaga za što veliku zaslugu imaju obavještajni organi svih nivoa (brigade – OG-4 – 2. Korpusa). 2. Kvalitetna priprema i upotreba vlastitih snaga, posebno u protivnapadu, pri čemu je starješinski kadar bio u prvim redovima. 3. Pravovremena pomoć i podrška OG-4, komande 2. Korpusa i pridodatih jedinica, pri čemu su ključnu ulogu odigrali komandanti OG-4 Muharem Efendić i dio starješina iz komande 2. Korpusa koji su tokom cjelokupne ofanzive bili prisutni pri sutni među borcima i stanovništvo stanovništvom m Teočaka. 4. Do tada nezapamćeno, nesebično, humano i hrabro angažovanje civilnog stanovništva oko priprema, smještaja i ishrane boraca, a posebno onih iz drugih jedinica. 5. Miniranje brane Snježnica (kao posljednji adut u rukama branilaca). Uspješnim slamanjem neprijateljske ofanzive „SEMINAR“ neprijatelju su nanešeni veliki gubici od kojih ističem: oko 200 poginulih, od čega je dobar dio ostao na našoj strani (nije zvaničan), više stotina ranjenih, ranjenih, uništeno je: 5 tenkova, 1 O.T. i 1 PRAGA. Zarobljeno je: 3 PM M84, 2 PM M53, 25 AP, 4 PASP, 20.000 metaka raznog kalibra. Naši gubici: gubici : 30 poginulih (od čega 21 iz Teočaka Teočaka),), 137 lakše i teže ranjenih. U pripremi za ovaj boj neprijatelj je ovladao kotom Visoka Glavica (međuprostorom između Teočaka i Zečje kose) što mu je dalo taktičku prednost i mogućnost kontrole puta Here – Snježnica. U decembru mjesecu i sa ove kote neprijatelj je potisnut, tako da je prednji kraj naše odbrane ostao nepromijenjen. “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

65

Na južnom dijelu Z/O 2. Korpusa tokom čitave godine sa manjim ili većim intenzitetom vodile su se borbe sa neprijateljem u Z/O 221. bbr Kladanj, 1. Muslimanske podrinjske brigade (243. bbr.) i 1. Olovske brdske brigade. Najžešće borbe vodile su se na tzv. „Crnorječkom ratištu“ koje su u kontinuitetu trajale od jula 1993. do kraja te godine. Pošto će o ovim dejstvima biti više riječi od strane drugih učesnika, o istima ovdje želim istaći da su se u odbrani ovih prostora angažovale (sa većim ili manjim jedinicama) gotovo sve OG iz 2. KARBiH. U Z/O Kladanjske brigade pored uspješne odbrane slobodnih teritorija tokom ‘93. godine izveden je i niz ID aktivnosti pa i jedan napad sa upotrebom većih snaga (jačine 2-3 bataljona). Značajano je napomenuti da su manevarske snage ove brigade ojačane dijelovima 210. bbr. iz Živinica i tzv. „Živiničkim osama“ 13. aprila izvele napad na s. Pelemiš i s. Lulići. Cilj napada je bio osloboditi pomenuta sela čime učiniti bezbjednom komunikaciju Stupari – Kladanj, kao i vezati neprijateljske snage da ne mogu intervenisati prilikom napada neprijatelja u ofanzivi na slobodne teritorije u Podrinju (Srebrenica, Žepa i dr.). Sve jedinice Korpusa od novembra 1993. pa do januara ‘94. godine maksimalno se angažuju u slamanju i odbrani slobodnih teritorija u Z/O 1. S.Obr u rejonima Crnorječke visoravni (Ravne, Zubeta, objekat Mačak). O ovome je vjerovatno bilo više riječi kroz b/d u Z/O 1. Korpusa pa se na ovim aktivnostima neću zadržavati.

ZAKLJUČAK:

Ratna 1993. godina u zoni odgovornosti 2. Korpusa ARBiH po odbranu slobodnih teritorija je jedna od najtežih ratnih godina. Na svim frontovima u sjeveroistočnoj Bosni vodile su se vrlo žestoke borbe čiji se ishod bitno odrazio na zaustavljanje i konačan ishod rata – potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma.

66


Enver Hadžihasanović

NAJZNAČAJNIJA BORBENA DEJSTVA U ZONI ODGOVORNOSTI ODG OVORNOSTI 3. KORPUSA U 1993. 1993. GODINI

Poštovana gospodo, dragi saborci i prijatelji, pozdravljam vas i selamim. Kao i uvijek, drago mi je da sam i danas sa vama. Zahvaljujem organizatoru što me je pozvao i omogućio mi da danas govorim. Projektom za održavanje ovog okruglog stola predviđeno je da govorim o NAJZNAČAJNIJIM BORBENIM DEJSTVIMA U ZONI ODGOVORNOSTI 3.KORPUSA U 1993. GODINI. Ako bih govorijo samo o borbenim dejstvima, mučio bih vas sa suhoparnim podacima o pravcima djelovanja, kotama, nazivima sela i objekata na terenu o nazivima naših i neprijateljskih jedinica itd... Naravno ja to neću skroz zaobići, jer ću govoriti i o drugim specifičnim pitanjima koja su karakteristična za prostor Centralne Bosne i šire, a u funkciji su tvrdnje da je 1993. godina-prelomna godina u odbrani Bosne i Hercegovine. Svi događaji u Centralnoj Bosni bili su neminovno i neizbježno vezani za 3. Korpus i njegovu komandu. Centralna Bosna je bila veoma specifičan prostor Bosne iHercegovine. Preko nje se trebala obezbjediti i zaokružiti takozvana Herceg - Bosna. Zbog stanja na teritoriji i loše organizacije otpora agresoru nisu se mogla pokrenuti značajna borbena dejstva. Glavna kočnica je bilo Hrvatsko Hr vatsko vijeće obrane koje je verbalno zagovaralo zajedničku borbu a u praksi ih ni linije odbrane nisu interesovale. Naprotiv, blokirali su sve puteve i sve raskrsnice unutar zone odgovornosti 3. Korpusa. “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

67

Ja u Centralnu Bosnu odnosno u Zenicu nisam otišao sa naredbom da budem komandant 3. Korpusa. U izlaganju na prošlom okruglom stolu o Igmanu detaljno sam govorio o tome. Danas moram ponoviti kratko neke stvari radi ukupnog razumijevanja događaja u 1993. godini. U momentu mog izlaska iz Sarajeva bio sam načelnik štaba 1. Korpusa. Moj izlazak kao i još pet ljudi vezan je za realizaciju Operacije za deblokadu Sarajeva pod kodnim nazivom ¨Sloboda 92¨. Po planu te operacije trebao sam koordinirati koordinirati napadom prema Sarajevu sa 3-4 brigade iz 3. Korpusa i jeje dinicama sa prostora Visokog pravcem: Buci-Paljevo-Rajolvac-Doglodi. Dolaskom u Zenicu nisam našao očekivano stanje. Nije postojala komanda 3. Korpusa niti 3. Korpus, a samim tim ni brigade kojima sam trebao koordinirati. Okružni štab TO TO Zenica još uvijek je bio u funkciji, kao i teritorijalni način funkcionisanja funkcionisa nja OSRBiH-a. Okružni štab je bio zauzet slanjem pomoći ka Jajcu. U tom momentu vođene su žestoke borbe na tim prostorima.

1. OPŠTE STANJE NA TERITORIJI CENTRALNE BOSNE O ovome sam poslao izvještaj u Sarajevo i konstatovao da na ovome pravcu po predviđenoj operaciji neće moći biti realizovan zadatak. Čuo sam se telefonom i sa NŠ. Naređeno mi je da zajedno sa k-dantom OkŠTO Džemom Merdanom odem u Travnik i da učinimo sve i organizujemo ljude da četnici sa pravca Jajca preko prevoja Komar i planine Vlašić ne uđu u Travnik. Dali smo svoj doprinos i organizovali ljude i četnici nisu ušli u Travnik. Jajce je palo palo 02. 02. nove novembra mbra 1992 1992.. godine godine.. Angažujući se na ovome poslu shvatio sam u čemu su svi problemi i takav izvještaj poslao u Sarajevo sa gomilom prijedloga šta se mora uraditi da se prevaziđu. Suština problema na teritoriji je bila: Nije formiran 3. Korpus. Nije realizovana odluka Predsjedništva R BiH donešena 04. Jula 1992. godine o Organizaciji oružanih snaga R BiH i Naređenja koja su proistekla iz te odluke a to su Naređenja o formiranju Korpusa i naredbe o formiranu samostalnih brigada. Suština problema je bila u ostvarivanju sistema Rukovođenja i Komandovanja oružanim sastavima na prostoru Centralne Bosne. Na tom prostoru funkcionisala su dva Okruga i to Okrug Zenica i Okrug Travnik. Okrug 68


Zenica je imao svoj Okružni štab a Okrug Travnik nije imao. Okrug Travnik je direktno direktno komunic komunicirao irao sa OpŠTO OpŠTO na svojoj terito teritoriji riji a Okrug Zenica Zenica preko OkŠTO. Dodatni problem bio je što su po naslijeđenim i preuzetim zakonima zakoni ma komandanti Opštinskih štabova bili u isto vrijeme članovi Ratnog predsjedništva općine i uvažavali su odluke Predsjedništva i naredbe Predsjednika općine. Iz toga su proizilazili i zaključci – na našoj Općini nema problema a što druga Općina ima neka rješava sama probleme. To je za oružanu borbu bila opasna filozofija.

2. NASTANAK I STRUKTURA 3. KORPUSA Povratkom u Zenicu iz Travnika zatekao sam Naređenje u kome stoji da sam ja komandant 3. Korpusa i da se razrješava razrješavam m dužnosti NŠ 1. Korpusa. U vezi sa tom naredbom ponovo ponovo sam razgovarao sa NGŠ u Sarajevu. Rekao mi je da da se se primim primim posla posla,, da da se se uvaža uvažavaju vaju svi moji prije prijedloz dlozii i da stiž stižee naređ naređenje enje u vezi sa tim. Naravno, uhvatio sam se posla i sa mojim saradnicima krenuo stvarati Korpus. Glavno pitanje je bilo objasniti opštinskim i okružnim ok ružnim organima vlasti šta to treba uraditi i u čemu je njihova uloga u realizaciji tog zadatka. Održan je zajednički sastanak u sali Općine Zenica na kome su bili svi predsjednici općina iz Centralne Bosne kao i tzv. izbjegličke općine, ugledni ljudi iz privrede, zdravstva i obrazovanja. Prisutni su bili predstavnici 23 općine kao i dobar dio uglednih ljudi. Na početku sastanka bilo je sumnji i nevjerice ali su na kraju prihvatili svoje obaveze u realizaciji stvaranja 3. Korpusa. Nekoliko dana nakon toga sam se putem Radija i TV obratio javnosti. javnosti. Sadržaj u mom obraćanju je u osnovi imao stavove iz Platforme Predsjedništva BiH i Direktivee za oružanu borbu. Nije mi jasno da nakon rata niko nije objavljivao Direktiv i koristio to obraćanje javnosti, jer u tome je bila cijela istina i nije se imalo šta kriti. Krajem decembra Korpus je formiran 90%. U januaru 1993. godine još jednaa ili dvije briga jedn brigade de su zavr završile šile svoje svoje form formiran iranje. je. Sušt Suština ina promj promjena ena u orga orga-nizaciji je bila u tome da smo na svakoj teritoriji općine formirali jednu brigadu A R BiH a negdje dvije i više (Zenica) od postojećih naoružanih sastava, a u isto vrijeme ostavili da funkcionišu OpŠTO sa 2-3 odreda za obezbjeđenje teritorije. Korpus je imao od 16-19 brigada, zavisi koliko je vremenski bila prepotčinjena OG-Istok ili Visoko kao i prištapske jedinice organizovane u prištapskim bataljonima i četama. “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

69

Odmah na početku se shvatilo da je teško i komplikovano komandovati i rukovoditi preko tolikog broja veza direktno na Komandu i Komandanta Korpusa. Korpus je preformiran u četiri Operativne grupe i tri brigade direktno na vezi K-di Korpusa. Operativnim grupama su komandovali sposobni i danas veoma ugledni ljudi: General Selmo Cikotić Rahmetli general Mehmed Alagić General Nehru Ganić General Refik Lendo •

•

•

•

3. RJEŠAVANJE DRUGIH PROBLEMA NASTALIH NA PROSTORU CENTRALNE BOSNE OD UTICAJA NA 3. KORPUS Kao i u drugim dijelovima BiH bio je problem sa izbjeglicama. Centralna Bosna u vezi sa tim imala je velike probleme. Npr. samo na prostoru Zenice bilo je preko 100 000 izbjeglica. Iz porodica tih izbjeglica u 1993. godini bili su i pripadnici boračkog i starješinskog sastava 3. Korpusa. Problem smo ri ješilii formir ješil formiranje anjem m brigad brigadaa sa sa tih tih pro prostor storaa kao kao što što su 305. Jajač Jajačka ka brigad brigada, a, 17. 17. Krajšika, 325. Brigada Vitez itd. i uključivanjem boraca u domicilne brigade sa prostora Prozora, D. Vakufa, Goražda, Višegrada, Foče itd. Uključivanjem boraca sa drugih prostora BiH riješavali smo i njihove porodice kroz dodjelu paketa preko logistike. Organi vlasti su shvatili sve probleme i dobro su sarađivali sa Logistikom 3. Korpusa. Ostalo je prisutno goruće pitanje snadbijevanja municijom, oružjem, gorivom i uniformama.

4. LAŠVANSKA LAŠVANSKA PETLJA PETL JA Poznato je da je to važna raskrsnica na putu Sarajevo - Zenica i dalje kroz Maglaj i Tešanj preko Doboja do Save. Sa te petlje se odvajao važan put dolinom rijeke Lašve prema Travniku i N. Travniku i dalje prema Bugojnu i G. Vakufu a preko prevoja Komar prema D. Vakufu i Jajcu. Već u januaru 1993. godine HVO je postavio punkt neposredno uz Lašvansku petlju sa bestrzajnim topom topom i PT minama na cesti i u isto vrijeme 70


u Vitezu vršio je neposredne pripreme za napad i zauzimanje prevoja Vjetrenice iznad Zenice. HVO je počeo napad na selo Merdani zapadno od Lašvanske petlje. U selu Dusina imali su jednu jedinicu, kao i u selu Lašva. Takođe Takođe u s. Raspotočje imali su jedinicu HVO. Fizičkim spajanjem tih jedinica Lašvanska petlja bi bila pod punom kontrolom HVO i mi kroz nju ne bi mogli komunicirati. Narednog dana u ranim jutarnjim satima 3. Korpus je reagovao na napade na s. Merdani pravcem: s. Lašva – s. Dusina – s. Podjele – s. Merdani. U selu Dusina organizovana organizovana je zasjeda od strane HVO-a. Uspješno je razbijena i pomoć je stigl stiglaa u s. Merd Merdani. ani. Istovremen Istovremeno o iz pra pravca vca Zenice angažovane angažovane su snag snagee OpŠTO i zaposjeli su rejon Kuber. Punkt HVO-a se pomjerio – pobjegao sa Lašvanske petlje a novi je postavio na krivini puta između sela Katići i Strane. Ovaj punkt više nije imao direktnog uticaja na Lašvansku petlju. Mi smo uspostavili potpunu kontrolu nad petljom kontrolišući okolna brda i reone.

5. DIREKTNI NAPADI HVO I HV U Januaru-krajem januara 1993. godine HVO uz pomoć HV je direktno iz pravca Prozora preko prevoja Makljen uz prethodno žestoko granatiranje napao G. Vakuf. Bile su to žestoke borbe. Braniocima G. Vakufa je ponestalo svih vrsta municije a trebala im je pomoć u ljudstvu. Bilo kojim putem da se uputi pomoć značilo je novi sukob zbog niza uspostavljenih punktova HVO na putevima dolinom r. Lašve, preko G. Gore i dolinom Vrbasa. Uputio sam bataljon dobro naoružanih i pripremljenih ljudi sa pomoći u MTS-u iz 305. br. Jajce. Taj bataljon je uz velike napore gazeći snijeg do pojasa preko planine Vranice stigao u G. Vakuf i neposredno se uključio iz pokreta u borbu. Sa braniocima G. Vakufa zaustavljena je ofanziva na G. Vakuf i zauzimanje samoga grada. Iza toga je HVO još više pojačao punktove i blokade puteva i ograničio, odnosno zabranio prolaske kroz navodno svoju teritoriju. Zaustavljali su i pokušavali pretresati na punktovima i jedinice AR BiH. Desilo se da su sa punkta prema Vlašiću Vlašiću vratili jedan kompletan bataljon snaga Korpusa da ne ide na smjenu na Vlašić. Napetost i sukob u unutrašnjosti zone odgovornosti odgovorno sti 3. Korpusa visio je u zraku. Naređenjem za vođenje oružane borbe u 1993. godini Komanda Korpusa je definisala definisala zone odgovorno odgovornosti sti za svaku brigadu u odbrani i odredila odredila granice linija fronta prema četnicima. Uz ovo naređenje bilo je i naređenje da “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

71

se planira angažovanje svake brigade u slučaju direktno direktnog g napada HVO-a sa ugroženih pravaca. Zbog toga smo mi imali uvijek pravovremen i valjan odgovor na napade HVO-a. Kritično je i neoprostivo je bilo postavljanje punktova u samom gradu Zenica i početak podjele grada. Postavljanje punkta u Čajdrašu i kod hotela ¨Rudar¨ prevršili su svaku mjeru. Pokrenuli smo jedinice iz Zenice. Za nekoliko sati smo raščistili punktove punktove u Zenici i razbili Zeničku brigadu HVO-a. Više od pola brigade se predalo i imali smo dosta ratnog plijena. Ostatak Ostatak brigade sa komandom brigade se izvukao i otišao u reon G. Gore. Prije ovih sukoba održano je na desetine sastanaka sa HVO OZ SB uz posredovanje Evropskih promatrača i Komandanata UN snaga i potpisano i napisano gomile Naređenja o prekidima sukoba, ukidanju punktova, slobodi kretanja, oslobađanju zarobljenih osoba, o zatrpavanju rovova i uspostavi raznih komisija za sprječavanje i istragu incidenata. U tim razgovorima, pored komandanta Korpusa i njegovog zamjenika, učestvovali su i visokopozicionirani politički i vojni lideri počevši sa strane R BiH prof. dr. Ejup Ganić i NGŠ Sefer Halilović, Halilovi ć, a sa strane HZHB g.-din g.-din Boras i NS HVO Milivoje Petković. Formirane su i razne zajedničke komande koje nisu imale nikakvog efekta jer HVO nikad nikad nije dao niti niti imenovao imenovao svoje svoje ljude u te zajednič zajedničke ke komande komande.. Ništa nije funkcionisalo jer sa strane HVO nije bilo ni volje, ni želje da se dogovorenee stvari ispoštuju. Jednostavno, govoren Jednostavno, nije se odustajalo od zaokruživanja Hrvatske Zajednice Herceg- Bosne. Nastala je od strane HVO potpuna blokada i zabrana prolaza, pored pripadnika AR BiH i svim drugim licima iz reda bošnjačkog naroda kroz Busovaču, Kiseljak, Fojnicu i Kreševo.

6. BORBE ZA KORIDOR KROZ BILALOVAC Nakon ovih blokada moralo se naći rješenje za prolazak ka Sarajevu. Rješenje je bilo naći najracionalniji put prema slobodnoj teritoriji Busovače. Busovače. HVO je stalnim stalnim napadima napadima iz Kiseljaka Kiseljaka,, Busovače Busovače i Vitez Vitezaa nastojao nastojao održat održatii siguran siguran put Vitez Vitez – Busovača – Kiseljak za sopstvene potrebe komuniciranja. komuniciranja. Iako je u Bilalovcu bilo jako uporište HVO sa specifičnim punktom kod tzv. Plinare u Bilalovcu, zajedno sa snagama OG – Istok – Visoko 3. Korpus je uz žestoke borbe napravio koridor i presjekao put Busovača – Kiseljak. Napravljen je dovoljno širok koridor da se bez ugrožavanja moglo proći do slobodne teri72


torije Busovača. Detaljisanje o ovoj borbi bilo bi oduzimanje puno vremena od sadržaja za glavnu temu. Nekako u to vrijeme ili neposredno iza toga uslijedio je napad na jedinice AR BiH smještene u zapadnom dijelu Fojnice. Reagovano je na napad i vodila se žestoka borba. Uvođenje rezerve rezerve ili pomoći iz drugih jedinica 6. Korpusa bilo je upitno pa čak neizvodljivo kao i odbrana Fojnice. Fojnice. Iz ŠVK došlo je naređenje da šestom Korpusu za Fojnicu pomognem sa jednom brigadom. U rezervi mi je bila 7. Mbr. i ona je upućena za vrlo kratko vrijeme. Fojnica je odbranjena i HVO je u napadu osujećen, a Fojnica je ostala pod kontrolom AR BiH. Slobodan prostor Fojnice obezbijedio je ključnu dionicu koridora za Sarajevo. Prostor preko Bilalovca i Fojnice bio je ujedno i vazdušni koridor za prelet naših helikoptera iz Zenice do Tarčina bez ugrožavanja direktnom vatrom po helikopterima. Od tada se moglo direktno komunicirati iz Tuzle preko Zenice do Tarčina, a odatle kopnom preko Igmana do Sarajeva.

7. GRANATIRANJE ZENICE Nakon postavljanja punktova od strane HVO-a u Zenici i raščiščavanja sa njima, uslijedilo je i granatir granatiranje anje Zenice. U tim danima sve me podsjećalo na metodologiju događaja u Sarajevu. Granatiranjem Zencie stradali su civili, građani Zenice. Zenice. Svjedok tih događaja je spomen obilježje kod robne kuće u Zenici.

8. OTVARANJE PUTA PREKO GUČE GORE Vitalan problem u k-di korpusa bio je kako riješiti komuniciranje prema zapadu do Travnika a onda na jug preko Bugojna do G. Vakufa. Česta opcija u razmatranju, bila je vođenje Operacije iz Lašve i sa Kubera dolinom rijeke Lašve. Taj pravac je neizbježno podrazumijevao i veliki broj neizbježnih civilnih žrtava, računajući i bošnjačko stanovništvo u okruženju u starom Vitezu. Napad tim pravcem bio je od velikog interesa i za Evropske promatrače i komandante UN snaga na prostoru zone odgovornosti 3. Korpusa kao i za Međunarodni crveni križ. Toliko je interesovanje bilo kao da su očekivali da se na tom pravcu nešto dogodi. “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

73

U tom regionu se i desio strašan zločin. HVO je napao selo Ahmiće i bez ikakvog vojnog razloga pobio preko stotinu civila (djece, žena i staraca). Desilo se to u aprilu mjesecu. Intervencijom naših snaga sa Kubera i iz Zenice HVO je vraćen na početnu poziciju. Napad je izvršila VP k-de OZ SB čiji je komadant bio major Paško Ljubičić. Zahvaljujući k-dantu UN bataljona iz Viteza g-dinu Bobu Stjuartu u svijet su putem linka na TV-u poslate zastrašujuće zastrašujuće slike događaja i time pokazane stvarne namjere HVO-a prema bošnjačkom stanovništvu. U junu ili početkom jula 1993. godine HVO je počeo napad na k-du 325. bbr.. koja je bila smještena u zgradi rudnika Han Bila i bataljon te brigade koji bbr se u tom reonu nalazio na odmoru. Izvjesno vrijeme prije toga HVO je iselio svo stanovništvo hrvatske nacionalnosti sjeverno i sjevero-zapadno od Travnika. U isto vrijeme je na tom dijelu napustio linije fronta prema četnicima na Vlašiću. Taj dio fronta je OG BK zatvorila. Pored toga, HVO je imalo još samo jedan dio fronta prema četnicima sjeverno od Žepča prema Tesliću. Sve druge snage OZ SB HVO je imao unutar 3. Korpusa i bavio se zaokruživanjem HR HB. Kao k-dant Korpusa imao sam dovoljno razloga da pokrenem rezerve korpusa i pomognem 325. brigadi. Iz pravca Travnika drugi bataljon 7. mbr. dobio je zadatak da preko Strana i M. Bukovice prema G. Gori G ori do Han Bile pomogne 325. br. Tim prije što je ta brigada bila orijentisana na frontu prema Vlašiću prema četnicima. Iz pravca Zenice u isto vrijeme angažovan je prvi bataljon 7. Mbr. i dijelovi 314. Mtbr. pravcem Čajdraš – Stranjani – Grahovčići –Brajković – Han Bila. Iz pravca Travnika je dio 17. Krajiške brigade imao zadatak da štiti desni bok drugog bataljona 7. Mbr. i što prije izbije u reon G. Gore i zaštite samostan u G. Gori. Tu je nastao problem. Sa prostora s. Maline i s. Poljanice pojavile su se grupe ,,mudžahedina” i došle do samostana G. Gora prije 17.kr. br. i nani jele su štet štetu u samostan samostanu. u. Velike prob probleme leme je imala imala k-da k-da korpusa korpusa i 17. 17. kr. kr. br. br. a svjedok je general Čuskić koji je bio na licu mjesta da raščisti te probleme i odatle udalji ,,mudžahedine“. ¨Mudžahedini“ nisu bili sastavni dio 3. Korpusa. Bili su organizovani po grupama u selima tog regiona i sve što su radili, radili su po svom nahođenju. Rješavajući problem napada na 325. bbr. K-da 3. Korpusa riješila je i problem putne komunikacije od Zenice prema Travniku, a odatle preko Vilenice 74


do N. Travnika pod kontrolom AR BiH, i dalje preko Ravno Rostova do Bugojna. U julu mjesecu pnovo počinje napad na G. Vakuf uz učešće jedinica OZ Sjeverozapadna Hercegovina, čiji je k-dant bio Željko Šiljeg, i dvije brigade HV koje su došle sa Hrvatske teritorije. Žestoke su to bile borbe za G. Vakuf. Braniocima G. Vakufa je upućena sva u tom momentu moguća pomoć. U isto vrijeme na izlazu iz Bugojna prema G. Vakufu pored ustaljenih blokada na tom putu HVO je napravio zločin u s. Vrbanja. Ubijeno je 45 ljudi, civila bez ikakvog razloga i blokiran je put iz pravca Bugojna ka G. Vakufu. Sjeverozapadno od s. Vrbanja, a neposredno na izlazu iz Bugojna u vili ¨Gorica¨ bilo je smješteno zapovjedništvo 104. HVO brigade Ëugen Kvaternik¨ i VP. VP. U vikend naselju bila je smještena smj eštena specijalna specij alna antiterorističk antiterori stičkaa jedinica HVO. HVO. Odmah nakon toga započeo je i opšti napad na grad BugojBugojno uz upotrebu artiljerije iz reona Crnički podovi. Bugojanska br. AR BiH i jedinice ŠTO općine Bugojno uspješno su prihvatile napad i uz pomoć jedinica iz OG ¨BK¨ razbile i razoružale 104. HVO brigadu i domobransku pukovniju u Bugojnu. Napadi na G. Vakuf počeli su jenjavati i uskoro prestali.

9. IZDAJA HVO KOD ŽEPČA I OBEZBJEĐENJE PUTA PREMA OG “7�JUG” U isto vrijeme ili neposredno iza ovih događaja HVO pravi novu namještaljku i izdaju. Naime, visokopozicionirani politički lider HR HB je noć uoči izdaje u hotelu u Tesliću sa četnicima potpisao dokument u kome pristaje da HVO jedinica napusti položaje prema četnicima sjeverno od Žepča i da četnici tu mogu slobodno proći preko s. Ozimice, a da će 111. XP brigada napasti brigadu AR BiH u Žepču. Tako Tako se i desilo s tim što je HVO napao k-du brigade u Žepču i bataljon koji je bio u kasarni na odmoru. K-da korpusa je u intervenisala sa slobodnom 303. bbr. I di jelovima jelovi ma 314. bbr. Sa osnovice Želeće – Žepačko raskr raskršće šće inter intervenisal venisalaa je prema Žepču u reonim s. Orahovic Orahovicaa i s. Bistri Bistrica. ca. Sukobi u Žepču su prestali ali je HVO blokirao komunikaciju prema Zavidovićima i Maglaju i dalje prema OG ¨7-JUG¨. To pitanje smo riješili angažovanjem inžinjeriskog bataljona na izgradnji dionice puta kod s. Pepelari i spajanjem sa putem koji dolinom rijeke Otežna preko s. Priluka prelazi Ravnu Goru. “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

75

Preko brda sjeverno od visa Tvrtkovac tt 1303 spojili smo ta dva puta i izašli na put koji iz Kaknja K aknja preko prevoja Ponijeri, s. Kamenica i Kleka vodi u Zavidoviće. U to vrijeme u Komandi Korpusa boravio je brigadir Adem Crnovršanin tražeći moduse i rješenja za kopanje tunela ispod aerodroma Sarajevo. Detaljno smo to razmotrili. Predlagao je da to radi inžinjerijski bataljon 3. Korpusa. Objasnio sam mu da inžinjerijski bataljon nije osposobljen da radi takve poslove, ali da to mogu uraditi profesionalni rudari i da to predloži kdantu. Nakon toga dobio sam naređenje da određen broj vojnika po profesiji rudara prekomandujem u 1. Korpus što sam i uradio. Nikad nisam dobio naređenje da uputim inženjerijski bataljon. Da sam dobio takvo naređenje, ja bih to urad uradio io i prekin prekinuo uo bih rado radove ve na ovo ovom m putu putu.. Crnov Crnovršan ršanin in je u jedn jednoj oj tv emisiji ¨60 minuta¨ izjavio da ja nisam dao inžinjerijski bataljon za kopanje tunela. Crnovršanin laže. Nikad nisam dobio naređenje da uputim inžinjerijski bataljon. U isto to vrijeme nastaje problem na Igmanu. K-dant Generalštaba mi je naredio da izdvojim brigadu za Igman. Ja u rezervi nemam nijedne brigade i to mu objašnjavam. Naredio mi je da uradim sve što je u mojoj moći i moguće i pošaljem pomoć na Igman. Na prošlom okruglom stolu o Ïgmanu¨ o ovome sam govorio šire ali još malo da kažem kratko. Upućene su dvije ojačane čete – dobro naoružane i borbeno spremne iz sastava 7. Mbr. i OG ¨BK¨ čija je glavnina bila iz sastava 17. Kkr.br. Šta su oni uradili na Igmanu sublimirano je u zahvalnici i pohvali K-de 1. Korpusa koja je upućena i stigla u K-du 3. Korpusa.

10. BORBE U KAKNJU, DALJE ZA VAREŠ I OTVARANJE KOMUNIKACIJE KA TUZLI I 2. KORPUSU Već je bilo jasno da će HVO i u Kaknju primijeniti istu metodologiju. Potvrdilo se to u praksi. Počelo je postavljanje blokada odnosno punktova u gradu posebno u istočnom dijelu kroz s. Bjelavići, s. Haljinići i u Kraljevoj Sutjesci. U Kaknju K aknju je bio smješten 3. Bataljon 7. Mbr. Mbr. pored 309. bbr. Kakanj i jedinica OpŠTO. 309. bbr. je držala liniju fronta prema četnicima u pravcu Kamenica – Vozuća. Vozuća. Bez obzira na to nakon provokacija HVO po Kaknju i granatiranja grada iz Kiseljaka brzo je raščišćeno sa HVO brigadom Kakanj. Dobar dio brigade HVO je napustio prostor Kaknja i 76


pobjegao u Vareš. Vareš. Ključnu ulogu, a na osnovu naređenja K-de 3. Korpusa u zaštiti samostana Kraljeva Sutjeska imala je 7. Mbr. Samostan je ostao sačuvan i zaštićen. Odmah iza događaja u Kaknju rahmetli general Alagić i ja helikopterom smo otišli u Tuzlu. U tom momentu znao sam da će rahmetli general Alagić primiti dužnost od mene. U Tuzli smo dogovorili kako riješiti Vareš jer je on pripadao 2. Korpusu ali je u isto vrijeme bio na tromeđi zone odgovornosti 2. 3. i 1. Korpusa. U vezi rješavanja ovog problema ima i specifična anegdota koju neću sada iznositi ali nalazi se u arhivi. HVO je u agoniji i propasti napravio i veliki zočin u s. Stupni Do. Zbog sopstvenog poraza svetili su se običnim ljudima, civilima. Brigada HVO iz Vareša Vareša pored gubitaka razbijena je i pobjegla na prostore Kiseljaka.

11. OSTALA OSTALA PIT PI TANJA PORED PO RED BORBENIH BO RBENIH DEJS DEJST TAVA KOJA KOJA SU BILA BITNA U 1993 1993.. GODINI KAO BITNI DOGAĐAJI KOJI DEFINIŠU DA JE 1993. GODINA PRELOMNA GODINA U ODBRANI BIH A VEZANA SU ZA 3. KORPUS AR BIH 11-1. Sastanak k-danata Korpusa Polovinom Polovin om 1993.- godine prvi put je održan sastanak i referisanje k-danata Korpusa. To je održano na moju inicijativu a K-dant Generalštaba je to i prihvatio. Na tom sastanku iz bezbjednosnih razloga nije bio K-dant 5. Korpusa. Tada su se prvi put sreli k-danti Korpusa u Zenici. Jedni druge su saslušali i sagledali probleme drugih prostora. Bio je to jako koristan sastanak. Na tom sastanku je sa moje strane potekao i prijedlog da se 3. Korpus podijeli na dva, jer je zaista bilo teško organizovano komandovati sa tolikim brojem ljudi od 45.000 do 60.000, zavisi kad je koja OG bila data 3. Korpusu. 11-2. Osnivanje Ratne oficirske škole Bio sam inicijator osnivanja ove škole. K-da 3. Korpusa je obezbijedila infrastrukturu i počeli smo obuku, a kasnije školu predali u nadležnost GŠ-u AR BiH. “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

77

11-3. Formiranje i predislokacija Helikoptersk Helikopterske e eskadrile i aviona i formiranje Helikopterske baze K-da 3. Korpusa je prihvatila i obezbjedila smještaj Helikopterske eskadrile u Zenici i omogućila formiranje Helikopterske Helikopterske baze. Prihvatila je avione Ütva¨ i smjestila ih u reonu Bilješeva gdje su sa dionice puta između Zenice i Kaknja mogli polijetati i slijetati. Pod prijetnjom NATO-a nismo ih mogli nikada upotrijebiti. 11-4. Formiranje IKM Generalštaba U Zenici je u 1993. godini bio formiran IKM Generalštaba AR BiH. Takav organ se privremeno formira u funkciji borbenih dejstava na prostoru gdje se ona izvode. Znam da je u tom momentu IKM Generalštaba bio formiran iz nužde da organizuje pripadnike GŠ-a koji su bili na tom prostoru. Nije bio formiran u funkciji borbenih dejstava. dejstava. Ovako formiran IKM na čelu sa genegene ralom Šiber Stjepanom nije bio u funkciji pomoći K-di 3. Korpusa niti je vodio i koordinirao bilo kakva borbena dejstva. Opterećivao Opterećivao je K-du 3. Korpusa zahtjevima za izvještavanjima o istim pitanjima koja su u formi izvještaja slata u GŠ Sarajevo. Samovoljno su organizovali razne kontrole u jedinicama 3. Korpusa pa i u onim koje su već bile u borbenim dejstvima. Ovako angažovano IKM bilo je smetnja K-di i jedinicama 3. Korpusa. 11-5. Boravak i prolazak raznih delegacija kroz Zenicu K-da Koprusa je prihvatila i obezbjedila boravak i prolazak svih državnih, političkih, sportskih, umjetničkih i drugih delegacija. 11-6. Posjeta Predsjednika Turske g.-dina Demirela Prdsjednik Turske g.-din Demirel i pored više pokušaja nije mogao doći u Sarajevo. Niko nije mogao, pa ni UN ,da mu garantuje u ovom vremenu bezbjedonosno slijetanje na aerodrom Sarajevo. Preletio je helikopterom iz Splita do Zenice. Sačekao sam ga po naređenju rahmetli Vrhovnog K-danta gosp. Alije Izetbegovića. U prostorijama opštine Zenica smo razgovarali. Savjeti Predsjednika Demirela kada je bila u pitanju oružana borba nisu ni sekunde odstupali od onoga što je bilo u Platformi Predsjedništva BiH i Direktivi za borbu Generalštaba AR BiH. 78


11-7. Odnos K-de 3. Korpusa prema UN jedinicama i Evropskoj promatračkoj promatr ačkoj misiji kao i Međunarodnog Crvenog krsta K-da 3. Korpusa je uvažila i poštovala sve Međunarodne institucije. Omogućila im je u granicama svojih mogućnosti da funkcionišu i obave svoj dio posla. Ovo bi se nekad u budućnosti moglo postaviti kao posebno pitanje za elaboraciju. U isto vrijeme, koliko su bili potrebni toliko još više su oduzimali vremena K-dantu Korpusa i organima K-de 3. Korpusa kao i K-dantima OG i brigada. Sve smo zahtjeve ispoštovali i dali svoj doprinos u rješavanju problema. 11-8. Uspostavljanje linije za proizvodnju municije u Zenici K-da Korpusa je po odobrenju Generalštaba, a kasnije i po mom naređenju prebacila teškim putem preko Kozovgrada u Zenicu rezervnu liniju za proizvodnju municije iz Konjica. Ta Ta linija mašina je proizvodila municiju 7,62 mm, 7,9 mm za puške i pištolje a bila je osposobljena i za municiju 5,56 mm. 11-9. Stavljanje pod kontro kontrolu lu fabrike ¨BNT¨ K-da 3. Korpusa je stavila ovu fabriku u Novom Travniku pod kontrolu početkom 1993. godine. To je bila fabrika koja je proizvodila i remontovala proizvode: Sve vrste minobacača Sve vrste topova i haubica Sve vrste raketnih lansera Sve vrste PA topova Cijevi tenkova T-55 i M-84 Mitraljeze za avione G-4 •

•

•

•

•

•

11-10. Ratni plijen u sukobima sa HVO i rezultati borbe U sukobima sa HVO imali smo značajan ratni plijen u naoružanju i municiji. U tim sukobima smo potpuno razbili 5 (pet) brigada HVO i jednu pukovniju. 11-11. Infrastruktura privrede i ostalih značajnih objekata Sačuvali smo kompletnu infrastrukturu privrede, kulturne, kulturne, vjerske i sportske objekte. Dobar dio fabrika radio je u to vrijeme. Posebno ističem da smo sačuvali termoelektranu Kakanj bez ikakvih oštećenja odakle je između ostalih struja išla i za Sarajevo. “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

79

11-12. Linije fronta 3. Korpus je u 1993. godini držao oko 450 km fronta. Sve napade četnika, a bilo ih je, smo odbili i nismo izgubili nijedan dio slobodne teritorije. 12. ZAKLJUČCI: Godina 1993. Jeste bila prekretnica ili prelomna godina u odbrani BiH. Stvorene su oružane formacije koje su mogle bez pogovora voditi oružanu borbu i na drugim prostorima BiH, što se u narednom periodu i pokazalo. Izgled i sposobnost 3. Korpusa pokazana je na smotrom 3. i 7. Korpusa čije su jedinice bile i stvorene u 3. Korpusu iz 1993. godine. Struktura i organizacija kao i borbena spremnost jedinica bile su osnovica i snaga za daljnje vođenje oružane borbe u 1994. i 1995. godini. Ishod sukoba u Srednjoj Bosni obezbjedio je da se potpiše VašingtonVašingtonski sporazum, nakon čega su potpuno prestali sukobi HVO i AR BiH. •

•

•

•

•

Sarajevo,, 21.09.2010. godine Sarajevo

80


Mustafa Polutak

POLITIČKA I VOJNA SITUACIJA U ZONI ODGOVORNOSTI ODGOVORNO STI 4. KORPUSA KORPUSA I 6. KORPUSA ARBIH TOKOM 1993. 1993. GODINE GODI NE

Područje Bosne i Hercegovine u zoni odgovornosti 4. Korpusa (u jednom periodu i 6. Korpusa), uglavnom su naseljavali Muslimani (Bošnjaci), Hrvati i Srbi, a Muslimani su bili u većini. Prostor oko rijeke Neretve od Čapljine, preko Mostara, Jablanice do Konjica je najnaseljeniji, najrazvijeniji i najbogatiji prostor u Hercegovini. Tu su koncentrisani značajni privredni potencijali, među kojima treba posebno pomenuti hidroenergetski potencijal, proizvodnju aluminija, vojnu industriju, poljoprivredni sektor, a tu su koncentrisanii historijski, kulturni i vjerski objekti. centrisan Po zamisli hrvatskog vođstva na čelu sa Tuđmanom i vođstva Hrvata u BiH, na čelu sa Bobanom, te u skladu sa dogovorom Tuđman-Milošević i Boban-Karadžić, pomenuti prostor u dolini Neretve i zapadno od Neretve, uključujući tu Stolac, Neum i Dubravsku visoravan, predviđen je da uđe u sastav Hrvatske Zajednice Herceg-Bosna, odnosno da se pripoji Republici Hrvatskoj. Imajući to u vidu, pomenuta rukovodstva od samog početka raspada SFRJ čine sve da taj prostor stave pod svoju kontrolu, bez obzira što je na tom prostoru većinski muslimanski narod. Svoju zamisao definisali su u političkim ciljevima HDZ, iznesenim u Zaključcima od 12. novembra 1991. godine, donesenim u Grudama, koje su potpisala dvadesetdvojica dvadesetdvojica istaknutih čelnika HDZ BiH, sa Matom Bobanom i Dariom Kordićem na čelu. Između ostalog, jasno je istaknuto da se proglasi “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

81

Hrvatska banovina u BiH i da se poslije referendumom uključi u sastav suverene Hrvatske. Već Već 18.11.1991. donesena je odluka o formiranju Hrvatske zajednice Herceg-Bosna. Herceg-Bosna. U sadržaju odluke navedeno je koje općine ulaze u njen sastav. Na zajedničkoj sjednici hrvatskog rukovodstva i rukovodstva HZ H-B od 27.12.1991. konkretizovani su zadaci i način njihovog provođenja, a sve u cilju podjele BiH i stvaranja „Velike Hrvatske“. Svoju zamisao i ciljeve ostvaruju gdje mogu mirnim putem, preuzimanjem vlasti, u čemu im pomaže pasivno, a ponegdje i prohrvatski orijentisano vođstvo Muslimana (Čapljina, Mostar, Konjic). Kako vrijeme odmiče, čelnici HDZ i HVO postaju sve radikalniji u preuzimanju i uspostavljanju jednonacionalnee vlasti, ne poštujući vlast Republike BiH. Nezakonitim i nelegalnonacionaln nim odlukama stavljaju pod svoju kontrolu privredne i druge potencijale u Čapljini, Stocu, Mostaru, Prozoru i drugim gradovima Zapadne Hercegovine. Pokušavaju Pokuša vaju to i u Jablanici i Konjicu, ali im to ne uspijeva. Preuzimaju Preuzimaju i upostavljaju potpunu kontrolu kretanja stanovništva i protoka robe na glavnim putnim komunikacijama. U vojnom pogledu organizuju se formiranjem HVO 08.04.1992. godine, kojim neposredno rukovodi i komanduje hrvatsko vođstvo, odnosno Glavni stožer Hrvatske vojske. Hrvatsko vođstvo na čelu sa Franjom Tuđmanom, odnosno GS HV preko već postojećih svojih satelita u RBiH (Mate ŠarlijaDaidža, Jasmin Jaganjac, Armin Pohara, Juka Prazina i dr.) čini sve da razbije jedinstvo jedin stvo u redo redovima vima ARBiH ARBiH i da na na vrlo lukav lukav način način ostvari ostvari svoj svoj cilj u dolini dolini Neretve i šire u Bosni i Hercegovini. Tako zapovjednik „Korpusa-zbora ‘Kralj Tomislav’“ general-bojnik Mato Šarlija-Daidža u svojoj zapovijedi od 07.06.199 07.06.1992. 2. godine zapovijeda: „-Sve jedinice na području BiH imaju se staviti u bojnu gotovost.“ „-Ukidaju se svi krizni štabovi“. „-Uspostavljaju se vojna zapovjedništva-komande.“ Pomenuti general ide tako daleko da svojim naredbama (zapovjedima) smjenjuje komandante komandante ŠTO (primjer Jablanica), a na to mjesto postavlja druge po svom nahođenju. Jasno je da je u tome spriječen od strane legalnih organa RBiH. Ovdje je bitno napomenuti da jedan komandant (zapovjednik) Hrvatske vojske, pokušava bez odobrenja legalnih organa vlasti i Vrhovne komande 82


Oružanih snaga RBiH da naređuje (zapovijeda) komandama i jedinicama ARBiH. Mate Boban svojom odlukom od 10.05.1992. imenuje Jasmina Jaganjca za zapovjednika Općinskog stožera Mostar, što se brzo pokazalo kao ikebana, da nikad u HVO nije imao moć zapovjednika. Farsa su i pokušaji da se formiraju zajedničke komande (zajednička zapovjedništva), na čemu je intenzivno radio Jasmin Jaganjac. Znamo da od toga nije bilo ništa jer nije postojala za to istinska volja HVO. Jasmin Jaganjac se do te mjere okuražio da je čak pretendovao da dođe na čelo ARBiH. Te njegove bolesne ambicije pravovremeno su osujećene. Jasmina Jaganjca su za usluge dok im je trebao i nagrađivali (potkupljivali) čelnici HDZ i HVO. Tako mu je zapovjednik Stožera HVO Mostar brigadir Miljenko Lasić aktom br. 03-023/92 od 16. septembra 1992. godine izdao potvrdu kojom je od strane Stožera HVO Mostar darovano i stavljeno na raspolaganje osobno vozilo marke OPEL IDA tip OMEGA reg.br. MO 175-404. Godinu dana nakon dobijanja vozila na poklon, 20.09.1993. godine, Vojna policija u Zagrebu presreće Jaganjca i oduzima mu vozilo. Nije teško zaključiti da su od Jaganjca vozilo oduzeli isti oni koji su mu ga i dali. Došlo je vrijeme kada im Jaganjac nije više bio potreban. Armin Pohara je imao zadatak od hrvatskog vođstva da razbija jedinstvo u redovima ARBiH, posebno da diskredituje čelne ličnosti u ARBiH, a posebno tadašnjeg NŠ VK ARBiH Sefera Halilovića, ubjeđujući predsjednika Izetbegovića da su svi oficiri u ARBiH kosovci te da svi rade za KOS. Juka Prazina se nije znao ponašati nakon što je stekao slavu u odbrani Sarajeva tokom 1992. godine. Za vrijeme boravka u inostranstvu, tačnije u Njemačkoj, bude zavrbovan da radi za HVO. Početkom 1993. godine, po instrukcijama čelnika HVO, otvoreno ulazi u sukobe sa članovima ŠVK. Fizički napada oficire ARBiH na Igmanu, a sve u cilju narušavanja sistema rukovođenja i komandovanja u Armiji RBiH. Nakon otvorenih sukoba na Igmanu između Juke Prazine i njegovih pristalica sa snagama ARBiH, bježi i otvoreno se stavlja na stranu HVO, tadašnjeg protivnika ARBiH. Bošnjačke istaknute ličnosti iz Hercegovine, koristeći ogorčenje naroda prema pasivnom ponašanju rukovodstva SDA Hercegovine i otvorenog stavljanja na stranu HZ H-B i na stranu HVO, donose „ Rezoluciju Muslimana “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

83

Hercegovine“ 08.08.1992., koju su potpisala 152 ugledna Muslimana Herce-

govine. Istom konstatuju da su Muslimani najveća žrtva u ovom ratu i pozivaju Muslimane na jedinstvo u borbi protiv neprijatelja. Hrvatska vojska i HV krajem 1992. a posebno u 1993. godini, poslije VensVensOvenovog mirovnog plana prihvaćenog od bošnjačkih i hrvatskih, ali ne i od srpskih predstavnika u BiH, što je značilo da taj mirovni plan konačno nije ni prihvaćen, kreće u konačnu ofanzivu za stavljanje doline Neretve pod kontrolu HZ H-B. Mate Boban preko svog ministra odbrane Bože Rajića i načelnika Stožera HVO Ante Rose izdaje naređenje u kome, između ostalog, stoji: „Sve postrojbe na prostoru koji po Vens-Ovenovom planu pripadaju Hrvatima odmah staviti pod komandu HVO, a ako neće, da se razoružaju i protjeraju sa tih ti h prostora ili pohapse“ pohaps e“.. Normalno da se to odnosilo odnosil o i za dolinu Neretve. Krajem 1992. godine pripadnici HVO, gdje god imaju nadmoć, Bošnjacima postavljaju postavljaj u ultimatume da se stave pod komandu HVO, da priznaju paradržavnu vlast HZ H-B, a kada takvi ultimatumi nisu bili ispunjeni, slijedile su vojne operacije u kojima su progonili Bošnjake, Bošnjake, ubijali ih, zarobljav zarobljavali, ali, odvodili u logore, pljačkali i palili njihovu imovinu. Karakterističan primjer je općina Prozor u koju ulazi Hrvatska vojska i HVO pod izgovorom da idu prema Jajcu, okupiraju grad, ubijaju, zarobljavaju i protjeruju Bošnjake, pljačkaju imovinu i pale kuće. Gornjem Vakufu je bio pripre pripremljen mljen isti scena scenarij rij početko početkom m 1993. 1993. godine. godine. Prip Pripadn adnici ici Armije Armije su prozreli namjere HVO i nisu im dozvolili da ostvare svoj cilj, iako angažuju snage sa šireg prostora Hercegovine (Prilog br. 11). Kako vrijeme teče u 1993. godini, organi vlasti HZ H-B, odnosno HVO postaju sve radikalniji. Muslimani a posebno pripadnici ARBiH i MUP-a mogu se kretati samo uz propusnice HVO. Ograničava se protoko roba, humanitarne pomoći, a posebno se ograničava ili potpuno sprječava prolaz opreme, oružja i municije za ARBiH. Vrše se ubrzane pripreme, pojačane su aktivnosti HVO na terenu. Česti su pokreti jedinica HV i HVO. Uređuju se i posjedaju dominantnii i ključni objekti oko i u gradovima, u selima, na putnim komunidominantn kacijama. Mobilišu se novi bojovnici, naoružavaju, što sve ukazuje na neposrednu opasnost od napada HV i HVO na ARBIH. Stavljaju se ili se pokušavaju staviti pod blokadu kompletni gradovi i važne komunikacije, mostovi i sela. 84


Zbog toga što u Mostaru nije ispunjen ultimatum koga je postavio vrh HZ H-B sredinom januara 1993. godine, snage HVO na tom području su podigle borbenu gotovost gotovost na najviši stepen. Uveden je policijski sat, blokiran je dotur oružja, municije, vojne opreme, humanitarne pomoći za potrebe ARBiH i Bošnjaka u BiH (Prilog br.11b, 11c). Sredinom aprila u Stocu je kulminiralo zločinačko djelovanje HVO. Pohapšeni su poznati ugledni Bošnjaci i odvedeni u logore, potom su sve vojno sposobne Bošnjake odveli u logore, a žene i djecu protjerali. Kao i svuda, i u Stocu su opljačkali i popalili bošnjačku imovinu (Prilog br. br. 2). Na području općine Čapljina masovna hapšenja i progoni izvršeni su kra jem aprile. aprile. Vo Vojno jno sposob sposobni ni muškarci muškarci zaro zarobljen bljenii su i odvedeli odvedeli u logor logore, e, žene, žene, djecu i starce protjerali. Krajem aprila i početkom maja u Mostaru i okolini uređuju se borbene linije i posjedaju. HVO posjeda položaje na Rodoču, Stotini, Koloniji, kasarna „Luka“, Tekija i Šehovine, sa prednjim krajem na liniji: Mahala-hotel „Ruža“Rudoševa kuća-Janjića kuća-kafana „Boncampo“, kafana „Demadino“-Merhamet Šemovac- Cernica-Šantićeva ulica. Snage 4.K imale su položaje u rejonu: Južni logor-Čekrk, agistrala-Šemovac-Bulevar Stara bolnica-Mljekara-Centar II, te u rejonu Sutine, u rejonu Đački dom-Ekonomska škola, te u rejonu Blagaja. Područje Konjica i Jablanice Jablani ce zahvaćeno je djelovanjem postrojbi HVO. Posljedica takvog djelovanja je potpuna blokada Konjica i Jablanice i izolacija od ostalih prostora BiH. Konjic je bio u okruženju s jedne strane snagama Vojske Republike srpske, a sa druge snagama HVO. VRS je imala položaje na liniji: Bukove glave-s. Bijela-Ljubina, a HVO je pravovremeno posjeo položaje oko Konjica i oko većine sela konjičke općine i blokirao Konjic u cjelini. Zaposjeo je objekat Zlatar, s. Ovčare, s. Borovac, s. Galjevo, Gradinu te repetitor na Ivan planini, čime je u potpunosti blokirao ulaz u Konjic sa sjevera, odnosno sa pravca Tarčina. Prema Jablanici Konjic je blokiran pošto je HVO posjeo s. Drecelj i s. Radešine nizvodno od Konjica sa lijeve strane Neretve i tako blokirao glavnu komunikaciju Konjic-Jablanica. Sa HVO je zaposjeo sela. Pokojište, Vrci, Obre, Trusinu, Buturović polje, Kostajnicu, te Falanovo brdo i Bokševicu, i time onemogućio kretanje od Konjivca prema Jablanici komunikacijom na desnoj obali Neretve. “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

85

Južno od Jablanice HVO je zaposjeo s. Grabovicu, a prema przoru s. Slatinu, s. Doljane i Risovac, čime je Jablanicu doveo u okruženje, imajući u vidu da se su na planini Prenj iznad Jablanice nalazile snage VRS. I onako napeta situacija u dolini Neretve postaje još napetija, bilo je samo pitanje dana kada će buknuti otvoreni oružani sukobi. To se, konačno, i desilo. Borbena dejstva između ARBiH i HVO su otpočela i trajala sve do Vašingtonskog gtonsko g sporazuma 1994. godine, uz kraća primirja i prekide. Shvatajući namjere HV i HVO, imajući u vidu stanje u zoni odgovornosti 4.K ARBiH, nepodnošljivo za život i rad legalnih organa vlasti RBiH, pripadnika ARBiH, MUP-a, privrednih struktura struktura i cjelokupnog stanovništva, stanovništva, bosanskohercegovačko rukovodstvo, ŠVK ARBiH, komanda 4.K i ostale strukture u zoni odgovornosti 4.K koordiniraju aktivnosti na prevazilaženju nastale situacije. Čini se sve da se izbjegnu oružani sukobi između ARBiH i HVO, a sve u cilju da se obezbijedi protok roba preko Hrvatske i HZ H-B u BiH, na prostor koji kontroliše ARBiH. Pregovara se: sa rukovodstvom R.Hrvatske, rukovodstvom HV, rukovodstvom HZ H-B, rukovodstvom HVO, i traže se rješenja za smirivanje tenzija. Međutim, sve je bilo uzalud. Zato se uporedo radi na organizaciji i pripremi svih struktura, a posebno ARBiH za borbena dejstva ako do njih dođe. Pored snaga 4.K čija je zona odgovornosti dolina Neretve, za borbena dejstva predviđene su i jedinice i komande van sastava 4.K i to: dio snaga sna ga 1.K iz sastava sa stava OG „Igman“, „Igman“, dio snaga 3.K iz sastava Gornjovakufske brigade, samostalne jedinice na vezi ŠVK – SOPN i Silver Fox, jedinice MUP-a. MUP-a. Pripremama i vođenjem operacije odbrane doline Neretve, odnosno zone odgovornosti 4.K rukovodio je ŠVK ARBiH preko komande 4.K i OG „Igman“ 1.K (Prilog br. 3, 4, 5, 6, 6a, 6b, 6c). •

•

•

•

Intenzivna borbena dejstva otpočinju u drugoj polovini marta mjeseca na području konjičke općine u dolini Neretvice, u zoni odgovornosti 45. Brdske brigade. Poslije kraćeg primirja borbe se posebno rasplamsavaju rasplamsavaju polovinom aprila 1993. Godine i to na prostoru Konjica i Jablanice u sklopu već organizovane i pripremljene operacije ARBiH s ciljem deblokade već blokiranih Jablanice i Konjica (Prilog br. 7, 8, 9, 10, 12, 13, 14, 15, 16, 17). Organizovanim upornimdjelovanjem upornimdjelo vanjem snaga 4.K, OG „Igman“ i MUP-a do polovine jula 1993. Godine snage HVO, pomognuteod strane HV i VRS, su potisnute sa prostora 86


općina Konjic i Jablanica (ostali su manji dijelovi HVO na području Konjica u selima: Turija, Zaslivlje i Zabrđe u okruženju između snaga VRS i ARBiH i na potezu od Jablanice od sela Slatine i dalje prema prozoru, na Pisviru i selima Sovići i Doljani. Napad na položaje ARBIH u Mostaru jedinice HVO su otpočele u jutarnjim satima 09.05.1993. godine sa ciljem zauzimanja teritorija pod kontrolom 4.K. U prvom talasu zauzeli su desnu obalu r. Neretve, a potom cijelu zonu odbrane 4.K. To je bila sveobuhvatna operacija dogovorena i koordinirana sa VRS. Pripadnici 4.K, borci iz Mostara, Stoca, Čapljine, Nevesinja, Gacka i drugih hercegovačkih gradova hrabro brane linije odbrane, pružajući žestok otpor daleko jačim snagama napadača. Rezultat višednevne neravnopravne borbe bio je potpuno opkoljen dio grada Mostara na lijevoj obali Neretve nizvodno od Željezničke i Autobus Autobuske ke stanice, te Sjevernog logora do Vinarije, sa dijelom starog grada na desnoj obali Neretve oko Starog mosta, i uskog koridora preko Carskih vinograda do Blagaja i samog Blagaja. U ruke neprijatelja pala je i komanda 4.K ARBiH u zgradi „Vranice“. Poznat je slučaj zarobljenih i nestalih 13 pripadnika Komande 4.K. Grad Mostar, stanovnici stanovnici Mostara i pripadnici 4.K su se našli u vrlo složenoj i gotovo nemogućoj situaciji. Uslovi za odbranu su bili veoma teški, izdužen front odbrane prema snagama HVO i VRS sa vrlo malom dubinom (negdje ne većom od 200 metara). Borci i civili bez osnovnih uslova za život. Nedostajali su: voda, hrana, struja i sve drugo za život. Kako vrijeme odmiče, bilo je sve teže i teže. Međutim, komanda 4.K, borci i narod se ne predaju, nisu klonuli duhom, već pripremaju i izvode u kratkom vremenskom roku operaciju u kojoj za vrlo kratko vrijeme, krajem juna 1993. godine deblokiraju grad Mostar i zonu odbrane 4.K, oslobađajući Sjeverni logor i Bijelo Polje, i tako preko planine Prenj ostvaruju kakav-takav koridor sa ostakom BiH i ostalim snagama ARBiH. Bio je to hrabar podvig snaga 4.K, u kome se posebno istakao komandant 41. brigade Midhat Hujdur „Hujka“, koji je i poginuo u toj operaciji. I ovog puta se pokazalo da su za uspjeh najbitniji: hrabrost, hrabrost, odlučnost i moral boraca, boraca koji su znali da se bore. U to vrijeme snage 6.K pomažu koliko mogu (Prilog br. 18, 19, 20). “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

87

Krajem augusta i tokom septembra 1993. godine jedinice 4.K, 6.K, dio snaga 1.K i jedinica na direktnoj vezi ŠVK u planiranim operacijama „ Neretva-93“ i „ Jug Jug-93 93“, pod neposrednom komandom Načelnika GŠ OS pokušavaju ostvariti spajanje 4. i 6. Korpusa dolinom Neretve i proširiti slobodni dio teritorije prema Prozoru, ali bez uspjeha (Prilog br. 20, 21, 22 i 23). Čelnici HZ H-B i HVO, nemoćni da na bojnom polju ostvare svoj cilj, da zaokruže HZ H-B, kasnije HR H-B do Ivan sedla, komili su se na civilno stanovništvo na prostoru koji su stavili pod svoju kontrolu. Ono što tokom borbenih dejstava od vojno sposobnog sposobnog ljudstva nisu poubijali, odveli su u logore širom Hercegovine (Dretelj, Gabela, Heliodrom, Vojno i drugi); ostale: žene, djecu i starce su protjerali na teritoriju pod kontrolom 4. i 6.K ili u inostranstvo.. Opljačkali su i popalili imovinu Bošnjaka. stvo Grad Mostar, odnosno zonu koju je kontrolisao 4.K neprekidno su držali pod artiljerijskom vatrom, pješadijskom vatrom i snajperskim djelovanjem. Još tokom 1992. godine porušili su sve mostove preko Neretve, a 07.11.1993. godine srušili su i Stari most. Rušili su ga danima neposrednim gađanjem iz tenka sa „Stotine“, a po naređenju tadašnjeg zapovjednika HVO Slobodana Praljka. Oni čelnici HZ H-B, odnosno HR H-B koji nisu umrli prirodnom smrću, kao i čelnici HR i HV su za svoja zlodjela prema Bošnjacima i drugim narodima odgovarali ili još uvijek odgovaraju pred Haškim Tribunalom ili pred sudovima u BiH. Na kraju treba istaći da ideja o podjeli BiH i stvaranju „Velike Hrvatske“ nije uspjela. To treba zahvaliti vrhovnoj komandi, ŠVK, snagama 4, 1. I 3.K, snagama MUP-a i svim ostalim snagama koje su branile BiH. U časnoj borbi ARBiH u odbrani BiH od HV i HVO treba reći da je bilo nečasnih izuzetaka koji su se ogriješili o pravila ratovanja, ratovanja, međunarodno ratno pravo i Ženevsku konvenciju, te su za ta svoja nedjela odgovarali, odgovara ju ili ili će odgo odgovar varati ati pred sudo sudovima vima u BiH i u Hagu Hagu..

88


prilog 01


89

prilog prilo g 02

90


prilog 03


91

prilog prilo g 04

92


prilog prilo g 04a


93

prilog prilo g 05

94


prilog 06


95

prilog prilo g 06

96


prilog prilo g 06a


97

prilog prilo g 06a

98


prilog prilo g 06a


99

prilog prilo g 06a

100


prilog prilo g 06a


101

prilog prilo g 06c

102


prilog 07


103

prilog prilo g 08

104


prilog 09


105

prilog prilo g 10c

106


prilog 11


107

prilog prilo g 11

108


prilog prilo g 11a


109

prilog 11b

110


prilog 11c


111

prilog prilo g 11c

112


prilog 12


113

prilog prilo g 13

114


prilog 15


115

prilog prilo g 15a

116


prilog 16


117

prilog prilo g 17

118


prilog 18


119

prilog prilo g 19

120


prilog 20


121

prilog prilo g 21

122


prilog 22


123

prilog prilo g 22a

124


prilog prilo g 22b


125

prilog prilo g 22c

126


prilog 23


127

prilog prilo g 23a

128


prilog prilo g 23b


129

prilog prilo g 23c

130


Asaf Džani Džanić ć

IZVJEŠTAVANJE O BORBENIM DEJSTVIMA NA BH RA RATIŠ TIŠTU TU U 1993.

Kada me je predsjednik Udruženja, general Mustafa Polutak, zamolio da obradim temu o izvještavanju o borbenim dejstvima u Bosni i Hercegovini u 1993. godini, malo sam oklijevao. oklijevao. Ne zato što ta tema nije sama po sebi sebi zanimljiva, nego zbog toga što se o ratu kao oružanom sukobu u Bosni i Hercegovini Hercegovi ni može, u strogom strogom smislu te riječi, govoriti tek u drugoj polovini polovini 1993. godine, kada je stasala Armija RBiH. Može to izgledati paradoksalno, kada su napisani tomovi i tomovi knjiga o ovome ratu koji hronologiju rata promatraju kao sportski događaj, u kome sportski rivali od početka pa do kraja utakmice imaju jednake šanse, ali takav pristup postaje manje opskuran kada se razmotri u kontekstu činjenice da je malo toga, unazad već dvadeset godina, u Bosni imalo uobičajen i očekivani tok. U vojnom pogledu, nije se radilo o klasičnoj agresiji i okupaciji, već o monstruoznom projektu brisanja Bosne i Hercegovine kao države i iskorjenjivanju jednog naroda. Najbolja potvrda monstruoznosti toga projekta jeste da su se najveći pokolji i stradanja stanovništva desili upravo na područjima gdje nije bilo otpora i oružane borbe u 1992. godini. Upravo grafikon stradanja civilnog stanovništva, prvenstveno bošnjačkog, ima obrnutu proporciju; najveći je upravo u prvim mjesecima 1992. godine, da bi se postepeno smanjivao kako se rat bližio kraju. I ovlašan pogled na taj grafikon grafikon dovoljan je da se u startu demantuje demantuje teza, tako draga francusko francuskom m predsjedniku predsjedniku Miterrandu, da u bosanskom slučaju dodavanje „oružja na oružje“ jeste put za za “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

131

povećanje žrtava. Stvar je upravo obrnuta; kako je rasla borbena spremnost i sposobnost ARBiH, tako su proporcionalno smanjivani gubici stanovništva. U čemu je onda grijeh Bosne i uporna ponavljanja pokušaja da se naknadno iskonstruira njena krivica? Nije li upravo Bosna i Hercegovina bila najkoperativnija u odnosu na stavov stavove e međunarodne zajednice, u odnosu na međunarodnopravni međunarodnopra vni poredak, koji je funkcionirao na djelu u vrijeme utvrđivanja mišljenja Badinterove komisije o disoluciji bivše Jugoslavije i njenog međunarodnog priznanja kao suverene države u postojećim državama, da bi se naknadni tretman Bosne i Hercegov H ercegovine ine odvijao u okvirima real-politike i priznavanja učinaka agresije? Takav radikalni Takav radikalni zaokret zaokret međunarodne međunarodne zajednice zajednice imao imao je dublje učinke učinke u pogledu pristupa međunarodnih medija ratu u BiH: •

•

•

•

•

Izbjegavanje riječi koja počinje sa „g“ (genocid) i njena zamjena „etničkim čišćenjem“; Sistematična upotreba pridjeva „bivši“ u agresorskim medijima, na sami spomen Bosne i Hercegovine; Nastojanje zvaničnika iz EU da agresija na Bosnu i Hercegovinu dobi je karakter sukoba druge vrste, kako k ako bi se dokazalo da multietnička Bosna i Hercegovina nije moguća; Temeljni T emeljni doktrinarni pristup informiranju iz ARBiH ARBiH jeste da „strategiju žrtve“ treba zamijeniti strategijom snage i uspješnosti u borbi, čiji su rezultati u 1993. godini iznenadili ne samo agresore, već i relevantne međunarodne faktore (procjena američkog ministra odbrane Perryja da će Bihać u novembru 1993. pasti); Nametanje kompleksa „islamizacije“ (Ovdje posebno treba obratiti pažnju na to kako se stvara jedna lažna povijest, pseudo-povijest. Tu se stvari podešavaju, shvataju shvataju jako površno, površno, npr. npr. plasira se tvrdnja da je izvršena islamizacija Armije ili islamizacija u Armiji.

Ovo je, povijesno gledano, obična glupost. Na taj se način jedna savremena situacija tretira u svjetlu vjerskog mita o konfrontaciji kršćanstva i islama u Bosni. Islamizacija u Bosni i Hercegovini, kao masovni povijesni fenomen se završava krajem 18. vijeka. To nije realizacija nekog vjerskog slogana ili projekta, nego realistička i realna politika jedne osvajačke muslimanske države (Otomanskog carstva). Zašto? Progoni bogumila u posljednjim godinama srednjevjekovne bosanske države bili su uzrok neuspjeha te države da ostvari čvrstu, jedinstvenu re132


ligiozno-ideološku i kulturnu strukturu kao objedinjavajućeg činioca. To je imalo porazne posljedice po bosansku državu. Bogumilstvo je u daljem propadanju izgubilo vodeću ulogu kulturnog integratora bosanskog društva koju ostale dvije konfesije, pravoslavna i katolička, nisu uspjele preuzeti. To je dov dovelo elo do društv društvenog enog,, polit političkog ičkog,, duhov duhovnog nog i mora moralnog lnog rastakanja bosanskog društva. Zato je osmanski osvajač mogao da izvrši iz vrši duboke transformacije u biću naroda. Odnos prema islamizaciji je bio dvojak, jasno odvojen linijom pripadanja ili nepripadanja islamu. Muslimanski izvori su pitanje islamizacije postavljali u idiličan okvir stabilnosti, blagostanja i dugotrajnosti osmanskog uređenja kome se pripisuju crte plebejske demokratičnosti i laičke teokratije. S druge strane, kršćanski izvori predstavljaju islamizaciju u sasvim suprotnom svjetlu, kao nešto što je van normi koje je uspostavila evropska civilizacija, te se islamizacija promatra kao jedna vrsta degradacije i odricanja od tradicije kršćanstva. Prema tome, potpuno je pogrešno govoriti o islamizaciji Armije. Ono o čemu se može govoriti kao o realnosti, jeste da je među novim slobodama koje je donio politički pluralitet u BiH, bila i sloboda vjerskog ispoljavanja. Stoga ispoljavanje vjerskih osobenosti i potreba u ARBiH ima istu osnovu kao i u zapadnoevropskim armijama, a u biti vjerski referenti u jednicama ARBiH imaju istu funkciju kao kapelani. Ali, pokazalo se da je taj načelno ispravan pristup, teško i ostvariti, jer ni cjelokupna struktura vjerskih zajednica u BiH nije bila dovoljna da se formacijski pokriju mjesta vjerskih referenata čak ni u jedinicama ranga bataljona. Takođe,, netačn Takođe netačna a je pred predodžba odžba da islam nužno gener generira ira vjers vjerski ki fanatiza fanatizam mi društveni konzervativizam. Ako realno i bez predrasuda analiziramo historijska kretanja, zapazićemo da se te dvije kategorije uvijek javljaju u islamskim islamskim sredinama u vrijeme kada islam doživljava poraze u istorijskom i političkom pogledu. Užasna agresija i obim zločina koji su je pratili naravno da su ojačali jednu karakt karakteristi erističnu čnu crtu crtu o poima poimanju nju božje božje pravd pravde, e, koja koja se izraža izražava va u tome da svako zlo mora biti kažnjeno, a svako dobro nagrađeno.


133

Mustafa Polutak, general u mirovini

ZAKLJUČAK: ZAKL JUČAK: 1993. 1993. GODINA � ODBRANA NA TRI FRONTA

SRPSKO�CRNOGORSKA AGRESIJA

Agresija započeta na Republiku Bosnu i Hercegovinu u 1992. godini nastavlja se pojačanim intenzitetom, kako od strane srpsko-crnogorskog agresora, tako i od strane hrvatskog agresora. Krajem 1993. godine na zoni odgovornosti 5. k ARBiH napadaju snage pod komandom Fikreta Abdića uz neposrednu pomoć i jednog i drugog agresora. U isto vrijeme ARBiH vodi borbu na tri fronta. Zbog toga a i zbog drugih bitnih okolnosti 1993. godina se smatra prelomnom godinom za Bosnu i Hercegovinu u odbrani od agresije. Srpsko-crnogorski agresor, agresor, ne ostvarivši u potpunosti strategijske ciljeve srpskog naroda u Bosni i Hercegovini1 tokom 1992. godine, nastojao je realizovati iste u 1993. godini. 1. slomiti otpor branilaca Sarajeva, okupirati ga ili bar podijeliti; 1

134

Odluke o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH, riječ je o šest „strateških ciljeva“ ciljeva“ usvojeusvojenih na zasjedanju Skupštine srpskog naroda u BiH od 12. maja 1992. godine u Banja Luci: 1. Državno razgraničenje od druga dva naroda; 2. Koridor između Semberije i Krajine; 3. Uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminisanje rijeke Drine kao granice između srpskih država; 4. Uspostavljanje granice na rijekama Uni i Neretvi; 5. Podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski i uspostavljanje granice; 6. Izlazak Republike Srpske na more.


2. eliminisati granicu na Drini, okupirati okružene prostore: Srebrenicu, Žepu i Goražde; 3. Proširiti posavski koridor. Uprkos nastojanjima međunarodne zajednice da zaustavi agresiju na Bosnu i Hercegovinu i osigura mir, rat se širio i jačao. Svojim etničkim konceptom Vens-Ovenov i Oven-Stoltenbergov mirovni plan, umjesto da djeluju smirujuće, još više su zaoštravali odnose u Bosni i Hercegovini. Situacija u Bosni i Hercegovini se od početka 1993. godine usložnjavala iz dana u dan, a svoj vrhunac je dostigla u drugoj polovini 1993. godine. Krajem 1993. godine ARBiH jednovremeno vodi borbu na tri fronta: protiv srpsko-crnogorskog srpsko-crnogorskog agresora, hrvatskog agresora i snaga Fikreta Abdića. Srpski agresor je držao pod okupacijom tokom 1993. godine oko 70% teritorije Bosne i Hecegovine, hrvatski agresor oko 20% teritorije Bosne i Hercegovine. ARBiH je kontrolisala svega 10% teritorije Bosne i Hercegovine oko Sarajeva, Tuzle, Zenice, u dolini Lašve, Neretve i u okruženim enklavama Bihaća, Tešnja, Maglaja, Goražda i Srebrenice. Djelovanje međunarodne zajednice tokom 1993. godine pokazalo je jalovost, neprincipijelnost i nejedinstvo Evrope, pa i svijeta kada je u pitanju rješavanje bosanskohercegovačke krize. U pregovorima primjenjuju pritisak i ucjene prema žrtvi, žr tvi, a prihvataju prijedloge i ucjene agresora i njegovu bahatost. Evropska zajednica nije upotrijebila mehanizme sankcija prema agresorima. Vens-Ovenov plan, a kasnije i Oven-Stoltenbergov plan prihvataju bošnjačka i hrvatska strana, a srpska strana odbija a da zato ne trpi nikakve sankcije. Iz izlaganja zamjenika komandan komandanta ta ŠVK generala Jovana Divjaka, komandanata 1.,2.,3.,5. i 6.k generala Karavelića, Delića, Hadžihasanovića, Dudakovića i brigadira Gušića kao i komandanta odbrane Srebrenice i Goražda brigadira Orića i Buljubašića i člana Komande 4.k pukovnika Đulića da se zaključiti o intenzitetu borbenih dejstava u njihovoj zoni odgovornosti. Iako je srpsko-crnogorski agresor dejstvovao na svim fronto frontovima, vima, uzimajući u obzir njegove strategijske strategijske ciljeve, najintenzivnije dejstvo je ispoljio prema SarajeSaraje vu, na okružene enklave Srebrenicu, Žepu i Goražde te u Posavini i u dolini rijeke Krivaje. Djelimično je ostvario zacrtane ciljeve: uspio je stegnuti obruč oko Sarajeva; •


135

•

•

•

uspio je znatno smanjiti slobodni prostor oko Srebrenice, Žepe i Goražda; uspio je proširiti posavski koridor; uspio je zajedno sa hrvatskim hr vatskim agresorom dovesti u okruženje Tešanj Tešanj i Maglaj.

HRVATSKA HRVA TSKA AGRESIJA

Radikalizacija velikohrvatske politike u 1993. godini se nastavlja u skladu sa postignutim dogovorom Milošević-Tuđman i Karadžić-Boban o podjeli Bosne i Hercegovine. U tom cilju Hrvatska na čelu sa Tuđmanom uz saradnike u BiH, čelnike HDZ i HVO, planirala je angažovanjem hrvatske vojske i HVO-a okupirati teritorije predviđene da Vens-Ovenovim mirovnim planom „pripadnu“ hrvatskoj strani. Nakon prijedloga i prihvatanja Vens-Ovenovog mirovnog plana početkom 1993. godine od hrvatske i bošnjačke strane, a ne i od srpske strane, shodno opredjeljenju i planovima, HV i HVO u prvoj polovini 1993. godine nastavljaju s praksom uspostavljanja hrvatske vlasti silom u provincijama koje su „pripadale“ „pripadale“ Hrvatima. Na insistiranje Mate Bobana, Ministarstvo odbrane HZ-HB i Ante Roso, načelnik Glavnog stožera HVO izdaju naređenje da se u „hrvatskim provincijama“ sve jedinice ARBiH potčine komandama i jedinicama HVO ili da se rasformiraju i razoružaju. U realizaciji tog naređenja kreće se odmah na prostoru Srednje Bosne i Hercegovine. Normalno da je to izazvalo reakciju pripadnika ARBiH a kao posljedicu to ima sukobe između HVO i ARBiH. Započelo je u Gornjem Vakufu, nastavljeno u Busovači a potom se proširilo širom Srednje Bosne i u dolini Neretve, odnosno u zoni 3. i 4. k ARBiH. Napadi HV i HVO na zonu odgovornosti 3. k doživljavaju pravi fijasko. HV i HVO gube na svim frontovima: oko Kiseljaka, Kreševa, Busovače, Viteza, Travnika, Tra vnika, Novog Travnika Travnika i Bugojna. B ugojna. Polovičan uspjeh imaju imaj u oko Gornjeg Gornj eg VaVakufa i Žepča. U zoni 4. k napadi HV i HVO imaju uspjeha u Čapljini i Stocu gdje na podmukao način razoružavaju dio Bošnjaka-pripadnika HVO i odvode ih u lo136


gore. U napadu na Mostar imaju polovičan uspjeh, a u Jablanici i Konjicu doživljavaju doživljava ju potpuni poraz. Ono čime se pripadnici HV i HVO mogu „pohvaliti“ u agresiji na BiH su zločini koje su počinili na prostorim prostorimaa koje su uspjeli okupirati. Za ta zlodjela su mnogi odgovarali pred Haškim tribunalom, a mnogi će odgovarati i pred domaćim sudovima. Konačno, kada su Hrvatska i HercegBosna shvatile da silom i ratom nisu postigli što su željeli već su čak puno toga izgubili2 i pod pritiskom SAD, pristaju na pregovore i sporazume. Koliko god je hrvatska politika i agresija na Bosnu i Hercegovinu Hercegovinu nanijela zla i gubitka, još više je ta politika i agresija imala negativnih posljedica na borbu ARBiH protiv srpsko-crnogorskog agresora. agresora. Da su se Hrvatska i HZ-HB na početku uključile u borbu za odbranu BiH, rat u BiH bi bio mnogo prije završen, agresor bi bio poražen, a Bosna i Hercegovina bi bila normalna država. Međutim, hrvatska politika i oružane snage Hrvatske i HVO od početka pregovaraju pregovar aju i sarađuju sa agresorom, a potom i sami učestvuju u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Koliko god se na dušu srpsko-crnogorskog agresora stavlja stradanje Sarajeva, genocid u Srebrenici i Žepi, stradanje Goražda, jedan dio se može staviti na dušu politici i oružanim snagama Hrvatske i HVO. Pored toga što ne učestvuju u borbi protiv agresora, oni nas onemogućavaju u uspješnoj borbi, sprečavajući nam dostavu naoružanja i druge opreme za odbranu. Očigledni su primjeri međusobne saradnje i pomoći vojske Jugoslavije i vojske Republike Srpske, sa jedne, i HV i HVO, sa druge strane: 1. HV i HVO se bez borbe povlače iz Bosanske posavine, ostavljajući ostavljajući koridor kroz Posavinu vojsci Jugoslavije i VRS od Beograda, preko Bijeljine, Brčkog, Bosanskog Broda do Srpske Krajine odnosno Knina. Za uzvrat, VJ i VRS se povlače od Dubrovnika, Čapljine, Stoca i Mostara. Kod sopstvenog naroda takav postupak pravdaju nemogućnošću da brane te prostore, prostore, a u suštini, nisu ih ni branili, prave borbe za njih nije ni bilo, niti žrtava na jednoj ili drugoj strani. 2

Od 20% 20% teritorije teritorije koju su kontrolisali kontrolisali prije sukoba, u februaru 1994. godine ,pred ,pred Vašingtonski sporazum ,kontrolisali su 10% teritorije Bosne i Hercegovine.


137

2. HVO pruža pomoć pri izvlačenju snaga VRS iz Visokog i Bradine, a za uzvrat VRS pomaže izvlačenje iz vlačenje HVO iz Travnika Travnika i Vareša. 3. Za vrijeme okruženja ok ruženja snaga HVO u Kiseljaku, Kreševu, Konjicu i Varešu svu pomoć im pruža VRS. 4. Sadejstvo snaga VRS i HVO pri napadu na Novi Šeher i Žepče, a snage ARBiH Tešnju i Maglaju dovode u okruženje. Zašto, na kraju, ne reći da je neshvatljivo postojanje saradnje i sadejstva Hrvatske i Srbije na prostoru Bosne i Hercegovine, poslije tako žestokog rata između njih u Hrvatskoj, poslije stradanja Vukovara, Istočne Slavonije, Like i Korduna. I pored svega zla što su učinili jedni drugima, srpsko rukovodstvo na čelu sa Miloševićem i hrvatsko na čelu sa Tuđmanom, potpomognuti satelitima u Bosni i Hercegovini, su se slagali kada je u pitanju agresija na Bosnu i Hercegovinu i njena podjela.

NEPRIJATELJSKO DJELOVANJE DJELOVANJE FIKRETA FI KRETA ABDIĆA

Fikret Abdić, član Predsjedništva Predsjedništva RBiH, oduvijek je želio da bude u centru zbivanja i pažnje. Kada poslije poznatih događaja od 2. maja 1992. godine nije uspio stupiti na čelo države, sve više se distancirao od rada u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. Svoju šansu da bude „prvi“, pa makar i na jednom malom dijelu teritorije Bosne i Hercegovine, vidio je u prijedlogu mirovnog plana Oven-Stoltenberg. Počeo je sa aktivnostima na formiranju i uspostavi Automne pokrajine pok rajine „Zapad „Zapadna na Bosna“. Bosna“. Interesantno je da Fikret Abdić nailazi na blagonaklonu podršku Ovena i Stotelnberga koji ga promoviraju u još jednog pregovarača u mirovnom procesu.. U namjeri za daljnjim cijepanjem Bosne i Hercego procesu Hercegovine vine saveznici su mu Milošević i Tuđman, zarad svojih ciljeva, odnosno ciljeva Srbije i Hrvatske. Kada Fikret Abdić sa svojim pristalicama i saveznicima ne uspijeva na miran način preuzeti Bosansku Krajinu, kreće u otvoreni napad na 5.k ARBiH krajem 1993. godine. Zna se kako k ako je prošao. Za svoja nedjela je odgovar odgovarao, ao, okrivljen i osuđen i sad je u zatvoru.

138


ODBRANA NA TRI FRONTA

Suočeno sa vođenjem oružane borbe protiv dva agresora i snaga Fikreta Abdića tokom 1993. godine, državno-političko i vojno rukovodstvo RBiH čine sve što je u njihovoj nadležnosti i moći da odbrane Bosnu i Hercegovinu i njene građane i ne dozvole ostvarenje agresorskih namjera da okupiraju i podijele Bosnu i Hercegovinu između sebe. Permamentno se vrši pritisak na međunarodnu zajednicu da zaustavi agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Inicira i učestvuje u mirovnim pregovorima. Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine, na čelu sa gosp. Alijom Izetbegovićem, prihvata Vens-Ovenov, odnosno Oven-Stoltenbergov mirovni plan, iako su nepravedni. Čini sve da spriječi okupaciju opkoljenih enklava: Srebrenice, Žepe i Goražda, kao i potpuno zatvaranje obruča oko Sarajeva. Posebno je angažovanje državno-političkog i vojnog rukovodstva Bosne i Hercegovine na sprječavanju već započetih sukoba između ARBiH, sa jedne, i HV i HVO, sa druge strane. Pregovori, dogovori, izjave tokom 1993. godine između rukovodstava Bosne i Hercegovine i Hrvatske su permanentn permanentni,i, ali se agresija nastavlja, nastavlja, posebno na prostorima Hercegovine i Srednje Bosne. Tek nakon uspješno izvedene „Vareške operacije“ snaga 1.,2. i 3.k ARBiH, hrvatski čelnici i čelnici Herceg-Bosne shvatili su da nisu u stanju ostvariti svoj cilj. Sada oni traže mirno rješenje sukoba. O poražavajućim rezultatima HV i HVO u sudaru sa ARBiH, general hrvatske vojske Anton Tus je rekao: „HVO je u ratu sa ARBiH bio na rubu poraza. Na početku rata nadzirao nadzirao je više od 20% teritorije Bosne i Hercegovine, a uoči potpisivanja Vašingtonskog sporazuma 10%“. Bitno je i ovdje napomenuti napomenuti da su veliku ulogu u približavanju hrvatske i bosanskohercegovačke strane i konačno uspostavljanje primirja imale SAD. Prateći i procjenjujući aktivnosti Fikreta Abdića, komanda 5. k je shvatila svu pogubnost te politike, kako za Krajinu, K rajinu, tako i za Bosnu i Hercegovinu. Iz tog razloga upućuju pismo Fikretu Abdiću ukazujući mu na štetnost takvog djelovanja,, pozivajući ga na sastanak s ciljem razrješenja prisutnih nesugladjelovanja snica. Umjesto pozitivnog odgovora na inicijativu komande 5. K, Fikret Ab“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

139

dić nastavlja još intenzivnije raditi na pripremama za proglašenje autonomne pokraji pokrajine ne „ZAPADNA „ZAPADNA BOSNA“ BOSNA“.. Na ovakvo neprijateljsko djelovanje Fikreta Abdića reaguje Predsjedništvo RbiH, šaljući mješovitu delegaciju u Krajinu K rajinu da pokušaju urazumiti Fikreta Abdića i spriječiti obračun između Bošnjaka. Državna delegacija se nije sastala sa Fikretom Abdićem jer on to nije htio. Međutim, delegacija je uspjela. Najveći dio Bošnjaka Krajine je stao uz 5. k i ARBiH. To je u konačnici značilo poraz snaga Fikreta Abdića.

ORGANIZACIONO JAČANJE ARBIH U TOKU 1993. GODINE

Opterećeni mirovnim pregovorima, borbom za očuvanje kontinuiteta državnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, te razrješavanjem unutrašnjih problema u zemlji, Predsjedništvo i drugi organi vlasti u Bosni i Hercegovini našli su vremena za angažovanje na daljnjem jačanju ARBiH. Učinili su koliko su mogli u datim okolnostima okolnostima na: 1. Poboljšanju organizacije i sistema RIK-a u ARBiH; 2. Provođenju mobilizacije vojnih obveznika i materijalno-tehničkih sredstavaa za potrebe Armije; sredstav 3. Stvaranju pretpostavki za bolju logističku podršku Armiji. Najbitnije organizacijske organizacijske promjene tokom 1993. godine bile su: Ustanovljenje funkcije komandanta Glavnog štaba; Formiranje Formir anje 6. korpusa; Uvođenje činova u ARBiH. Uspostavljanjem funkcije komandanta GŠ i dovođenjem na čelo ARBiH stručnog čovjeka lojalnog državnom rukovodstvu rukovodstvu na čelu sa Alijom IzetbeI zetbegovićem umjesto dotadašnjeg manje stručnog, a posebno sve više samovoljnog i suprotstavljenog Vrhovnom komandantu ARBiH, učinjen je pravi potez. Uspostavljen je funkcionalan sistem rukovođenja i komandovanja u ARBiH i u Oružanim snagama RBiH u cjelini. Stavovi pojedinaca a posebno Sefera Halilovića, smijenjenog sa čelne funkcije, da su promjene bile nepotrebne i da su negativno djelovale na sistem RIK-a, ne stoje. Najbolji pokazatelji da je to bio pravi potez Vrhovne komande su rezultati ARBiH u dru•

•

•

140


goj polovini 1993. godine a posebno tokom 1994. i 1995. godine. ARBiH je neprekidno jačala, pobjeđivala u odlučujućim bitkama, oslobodila dijelove Bosne i Hercegovine od agresora i na kraju, da nije zaustavljena od strane međunarodnih međunarod nih faktora, sigurno bi izašla kao pobjednik nad agresorima. Činovanje u ARBiH, iako je puno kasnilo, imalo je pozitivno djelovanje u sistemu RIK-a. U jeku najžešćih borbi protiv agresora, državno i vojno rukovodstvo našlo je snage snage i vremen vremenaa da se obrač obračuna una sa krimin kriminalom alom i drugi drugim m negativ negativnim nim djedjelovanjem u sopstvenim redovima. Ovdje treba posebno pomenuti obračun sa neposlušnim i odmetnutim komandantima u 1.k ARBiH u Sarajevu. Godina 1993. je presudna godina, prelomna godina u odbrani Bosne i Hercegovine. Uspješno smo se odbranili od agresije sa istoka i sa zapada. Uspješno smo se obračunali sa negativnostima u sopstvenim redovima. Pokazali smo i svijetu i agresorima da su se prevarili u svojim procjenama i ocjenama. Stvorili smo uslove da se u narednim godinama godinama izborimo za slobodnu, nezavisnu i cjelovitu Bosnu i Hercegovinu.


141

POGOVOR ORGANIZATORA

1993. � PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE

TEMA OKRUGLOG STOLA

Mnogi sudionici rata za odbranu Bosne i Hercegovine 1992.-1995., historičari, istraživači, vojni stručnjaci, 1993. godinu smatraju prelomnom godinom. Premda su borbena dejstva na ratištu Bosne i Hercegovine vođena, s različitim intenzitetom, cijelo vrijeme rata, ipak se, sa stanovišta snaga koje su branile Bosnu i Hercegovinu, najintenzivnijim periodom smatra 1993. godina. U njoj su se desile slijedeće značajne vojne operacije i događaji: pored intenziviranja agresije VJ i VRS, u agresiju na RBiH se uključuju snage HV i HVO i snage Fikreta Abdića; borba legalnih organa RBiH na međunarodnom planu za zaustavljanje agresije na RBiH; zauzimanje slobodnih teritorija Cerske i Konjević polja od strane st rane srpsko-crnogorskog agresora i proglašenje teritorije Srebrenice za zaštićenu zonu UN, zauzimanje slobodnih teritorija oko Goražda od strane SCA (mart-april 1993.); stvaranje i realiziranje koncepta zaštićenih zona UN na BH ratištu; agresija snaga HV i HVO na snage ARBiH na području Hercegovine i Srednje Bosne; •

•

•

•

•

142


ofanziva SCA u Sjevernoj Bosni, na Sarajevo, Igman i Bjelašnicu i teritoriju Goražda (juni-august 1993.), te političko-vojna političko -vojna akcija na odbrani Igmana; smjena na čelu ARBiH (8. juni 1993.); prvi sastanak svih komandanata korpusa ARBiH (osim 5. korpusa) (Zenica, august 1993.) i utvrđivanje strategije ratovanja ARBiH; unutarbošnjački sukob - napad snaga Fikreta Abdića i snaga SCA na teritoriju Bihaćkog okruga (novembar-decembar 1993.); napad SCA na teritoriju Olova (krivajski koridor) i Teočaka (novembar-decembar 1993.). Svaki od ovih događaja značio je stepenicu više u konsolidaciji oružanih snaga Bosne i Hercegovine i njihovom osposobljavanju za uspostavljanje startegijske ravnoteže na ratištu Bosne i Hercegovine. •

•

•

•

•

CILJ OKRUGLOG STOLA

I pored svih do sada objavljenih stručnih, publicističkih i memoarskih radova, nedostaje kompleksan, generalni odgovor na pitanje periodizacije odbrambenog rata. Zato elaboracija zbivanja na bosanskoherecgovačkom ratištu u 1993. godini i osvjetljavanje dosada neobrađenih njegovih karakteristika predstavlja i dug prema generacijama koje dolaze. Jer, kako je rekao Eli Vizel, «ne prenijeti jedno iskustvo, to znači izdati ga ». Upravo stečena iskustva onih učesnika u zbivanjima vezanim za BH ratište u raznim periodima tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992.-1995., pa i razdoblje 1993. godine, treba iznijeti kao veoma važan doprinos izgradnji provjerene, realne, na dokumente oslonjene povijesne analize i slike zbivanja na BH ratištu.. Želimo da se njihovi pojedini, za odbranu Sarajeva i Bosne i Hercegovine najznačajniji vojno-strategijski aspekti razmotre i osvijetle sa stanovišta izražavanja suprotstavljenih ratnih ciljeva: nestanka Bosne i Hercegovine kao države (cilj agresora), agresora), s jedne, i njene odbrane kao izraza političkog opredjeljenja za očuvanje najviših civilizacijskih vrijednosti (cilj snaga odbrane), s druge strane.


143

OBRAĐIVAČI POJEDINIH TEMA OKRUGLOG STOLA

Autor

Naziv teme

dr Ivo Komšić Politika odbrane RBiH Jovan Jov an Divjak Divjak BH ratište ratište u 1993. 1993. godini godini – strategi strategijski jski pregled pregled Vahid Karavelić z/o 1. korpusa Hazim Šadić z/o 2. korpusa Enver Hadžihasano Hadžihasanović vić z/o 3. korpusa Sead Đulić z/o 4. korpusa Atif Dudak Dudaković ović,, Ramiz Ramiz Dreko Dreković vić z/o 5. 5. korpusa korpusa Salko Gušić z/o 6. korpusa Ferid Buljubašić z/o IBOG Goražde dr Nerzuk Ćurak Izvještavanje o borbenim dejstvima

VRIJEME I ORGANIZACIJA OKRUGLOG STOLA

Okrugli stol je održan u Sarajevu 21. septembra 2010. godine u Domu oružanih snaga Bosne i Hercegovine, od 11.00 do 15.00 sati. Na okrugli stol je bilo pozvano 50 učesnika. Iako je od obrađivača tema zatraženo da autorizirana izlaganja dostave organizatoru organizatoru najdalje do 1. 1 . septembra 2010. godine, neki od njih nisu to učinili ni do kraja maja 2011. godine, te je organizator bio prisiljen da zbornik radova objavi bez njihovih priloga. Prilozi dr. Ive Komšića i generala Jovana Divjaka sa ovoga okruglog stola objavljeni su u časopisu KORAK, broj 22 (januar-mart 2011.). Partneri u organizaciji okruglog stola: Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, Ministarstvo za pitanja boraca Kantona Sarajevo, Institut za istoriju, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu. Izvršni organizator je Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu.

144


ORGANIZACIONI ODBOR MANIFEST MANIFESTACIJE ACIJE “ODBRANA BOSNE I HERCEGOVINE � IGMAN 2010”

1. Besim Mehmedić, premijer Kantona Sarajevo, predsjednik OO 2. Timur Numić, savjetnik premijera FBiH, dopredsjednik OO 3. Zahid Crnkić, ministar Feder Federalnog alnog ministarstva ministarstva za za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, dopredsjednik OO 4. Nurudin Džiho, direktor Fonda memorijala, dopredsjednik OO 5. Izet Ganić, predsjednik UO Organizacije porodica šehida i poginulih boraca Bosne i Hercegovine, dopredsjednik OO 6. Suad Zijadić, stručni savjetnik u Fond Fondu u memorijala, generalni sekretar OO 7. Hajrudin Ibrahimović, ministar Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo,, član OO Sarajevo 8. Ismail ef. Smajlović, vojni muftija Ministarstva odbrane odbrane BIH, član OO 9. Mirsad Delalić, Fond memorijala, član OO 10. Abid Jusić, ministar Ministarstva prostornog uređenja uređenja i zaštite okoliša, član OO 11. Željko Mijatović, MUP Kantona Sarajevo, Sarajevo, član OO 12. Emina Dubravić, ministrica Ministarstva za soc. pitanaj i raseljene osobe, član OO 13. Emir Hadžihafizbegović, Hadžihafizbegović, ministar Ministarstva kulture i sporta, član OO OO 14. Sejad Nalić, ministar Ministarstva za boračka pitanja Zeničkodobojskog kantona, član OO 15. Bahrija Mehurić, ministar Ministarstva za pitanja boraca Tuzlanskog kantona, član OO 16. Dževad Dževad Adžem, ministar Ministarstva za pitanja boraca Bosanskopodrinjskog kantona, član OO 17. Mirsad Vojić Vojić,, ministar Ministarstva za pitanja boraca Unsko-sanskog kantona, član OO 18. Esad Crnica, direktor Uprave za pitanja boraca Srednje-bosanskog kantona,član OO 19. Nafija Čatić, predstavnik Ministarstva za pitanja boraca HercegovačkoHercegovačkoneretvanskog kantona, član OO 20. Safet Redžić, Redžić, predsjednik Saveza Saveza RVI BIH, BIH, član OO “1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE”

7

21. Nijaz Hodžić, predsjednik Saveza demobilisanih boraca oo rata BIH, član OO 22. Nezim Halilović, predsjednik Udruženja boraca Gazi Husrevbeg, član OO 23. Dževad Rađo, Rađo, Predsjednik Saveza Saveza dobitnika najvećih ratnih priznanja FBiH, član OO 24. Emin Švrakić, predsjednik Udruženja Zelene beretke BOSNAE FBIH, član OO 25. Avdo Hebib, predsjednik predsjednik Udruženja Patriotska Patriotska liga BIH, član OO 26. Hajrudin Grabovica, Grabovica, predsjednik Udruženja generala BiH, član OO 27. Alija Behmen, gradonačelnik gradonačelnik Grada Sarajeva, član OO 28. Ibrahim Hadžibajrić, načelnik načelnik općine Stari Grad Sarajevo, Sarajevo, član OO 29. Amer Ćenanović, Ćenanović, načelnik općine Ilidža, član član OO 30. Hamdo Ejubović, Ejubović, načelnik općine Hadžići, član OO 31. Ibro Berilo, načelnik načelnik općine Trnovo, Trnovo, član OO 32. Halil Brzina, predstavnik Tarikatskog centra, član OO 33. Rešad Pašić, Pašić, direktor direktor KJKP Park, član OO 34. Osman Delić, direktor JU Park Park prirode Vrelo Vrelo Bosne, član OO 35. Nedžad Ajnadžić, Ajnadžić, direktor ZOI ZOI 84, član OO 36. Selim Babić, direktor KJKP RAD, član OO 37. Emir Zlatar, Zlatar, direktor KT KTVS, VS, član OO 38. Elvir Švrakić, direktor NTV Hayat, član OO 39. Adnan Osmanagić, Osmanagić, direktor RSG, član OO 40. Fahrudin Radončić, predsjednik predsjednik UO Dnevnog avaza, avaza, član OO 41. Nijaz Gracić, direktor direktor Europlakata Europlakata doo, član OO 42. Elmedin Dino Konaković, član OO 43. Adem Zolj, Zolj, direktor Direkcije za za ceste KS, član OO 44. Zejnil Berilo, direktor KJP Sarajevo šume, član OO 45. Alija Mulaomerović, Mulaomerović, direktor Hitne pomoći, član OO 46. Hasan Bašić, direktor KJKP GRAS, član OO 47. Mahir Halilović, direktor direktor PVB KS, član OO

8


1993: Prijelomna godina rata

Recommend Documents