Zahvale Prije svega izražavam duboko divljenje i beskrajnu zahvalnost Walteru Cronkiteu, Geneu Robertsu i Danielu Schorru, koji su ovoj knjizi pridali nebrojene i neprocjenjivo vrijedne spoznaje, te sa mnom velikodušno podijelili veliku mudrost. Mnogo dugujem i Nancy Miller, svojoj strpljivoj urednici, koja je sa mnom punih deset godina sanjarila i razmišljala o ovoj knjizi, zatim i Deirdre Lanning, koja mije pomogla da preživim cyber noćnu moru, te svojoj agentici bez premca, Charlotte Sheedv, jednoj od onakvih »šezdesetosmaških« osoba zbog kojih sam ponosan što smo prijatelji.
Hvala i Alice Dowd iz newyorške Gradske knjižnice, na pomoći i suradnji, hvala Mary Haskell koja je sa mnom velikodušno podijelila zbirku plakata, te mojoj prijateljici Hanni Kordowicz, na pomoći pruženoj u Poljskoj, Elzbieti Wirpszi na prijevodima s poljskog i na poljski, mojim prijateljima Krystyni Skalski i Andrzeju Dudzinskom na pomoći u Varšavi, Marku Segallu na potpori i Dariuszu Stoli na novim spoznajama o poljskoj povijesti. Hvala i Peteru Katelu, Fernandu Morenu i Titu Ramirezu Moralesu, na pomoći pruženoj u Ciudad de Mexicu, te Chantal Siri i Chantal Regnault na pomoći u Parizu. Hvala Marlene Adler, na pomoći u CBS-u, Jane Klain u Muzeju elektronskih medija, Šarah Shannon na pomoći pri istraživanju, te Deborah Kroplick, bez čije pomoći i gorljive potpore ne znam kako bih dovršio posao. Hvala mojoj supruzi, Marian Mass, koja mije pomogla u toliko toga i čije veliko srce održava moju vjeru u svijet, kao i uspomeni na njezinu sestru, Janet Phibbs, kojoj bi se ova knjiga, čini mi se, svidjela. Silno sam zahvalan i na pomoći koju su mi pružili: Adolfo Aguilar Zinser, Raiil Alvarez Garin, Eleanor Bakhatdze, Frangois Cerutti, Evelvn Cohen, Dany Cohn-Bendit, Lewis Cole, Roberto Escudero, Konstanty Gebert, Alain Geismar, Radith Gdsmar, Suzanne Goldberg, Mvrthokleia Gonzalez Gallardo, Tom Hayden, Alain Krivine, Jacek Kurori, Ifigenia Martinez, Pino Martinez de la Roca, Lorenzo Meyer, Adam Michnik, Frangois Pignet, Roberto Rodriguez Banos, Nina i Eugeniusz Smolar, Jo-anna Szczesna, te, osobito Mark Rudd, koji mije posvetio mnogo vremena, bio neizrecivo gostoljubiv i otvoren, te mi omogućio da se poslužim njegovim neobjavljenim rukopisom. Hvala i svima koji su rekli »Ne!«, a osobito svima onima koji to govore još i danas. Smatram da ljudi toliko priželjkuju mir da će biti najbolje da im se vlade ubrzo sklone s puta i omoguće mir. - Dwight David Eisenhower, 1959. U određenom trenutku rad stroja postaje toliko oduran i omražen, izaziva takvu mučninu, duboko u srcu, da više ne možeš sudjelovati... pa moraš tijelima zablokirati zupčanike... i moraš ih natjerati da se zaustave. - Mario Savio, Berkeley, 1964. Na putu vrebaju opasnosti... Prva je opasnost uzaludnost, uvjerenost da je pojedinac nemoćan pred silnom raznolikošću svjetskih nedaća...
Pa ipak... kad god se čovjek zauzme za određeni ideal, ili učini nešto za dobrobit drugih, ili se usprotivi nepravdi, oko sebe širi maleni val nade, a kad se takvi koncentrični valovi iz milijun različitih središta energije i smjelosti počnu sudarati i miješati, stvaraju struju koja može srušiti i najmoćnije zidine ugnjetavanja i otpora. - Robert F. Kennedy, Cape Town, Južna Afrika, 1966. Naš se program temelji na uvjerenju da su čovjek i čovječanstvo u stanju ne samo naučiti nešto o svijetu, nego ga i promijeniti. Alexander DuBČEK, govoru Češkoj, 16. svibnja 1968. Kritiziramo sva društva u kojima su ljudi pasivni. - Daniel CohnBendit, za posjeta Londonu, lipanj 1968. Šutnja je katkada sramotna. -Jevgenij Jevtušenko, 22. kolovoza 1968. Pobune mladih svjetski su fenomen nezabilježen u dosadašnjoj povijesti. Ne bih rekao da će se ti mladi ljudi smiriti i s trideset godina raditi kao menadžeri u marketingu, kako nas uvjerava vladajuća elita. Milijuni mladih širom svijeta siti su plitke i nedostojne vlasti čija se platforma sastoji od čistih sranja. - William Burroughs: »The Corning of the Purple Better One«, Esquire, studeni 1968. Magične riječi glase: Ruke na zid, idiote jebeni, pljačkamo te! - Leroi Jones (Amiri Baraka): »Black People!«, 1967. Jedan od užitaka sredovječnosti leži u spoznaji da je čovjek doista imao pravo, i to daleko više nego što je mislio u dobi od, recimo, 17 ili 23 godine. - EzraPound: ABCReading, 1934. U cjelokupnoj povijesti čovječanstva nije bilo godine kakva je bila 1968. i malo je vjerojatno da će se takvo što ponoviti. U doba kad su pojedine zemlje i kulture još bile odvojene i bitno različite - a 1968. godine Poljska, Francuska, Sjedinjene Države i Meksiko međusobno su se razlikovali neusporedivo više nego danas - širom svijeta došlo je do spontane eksplozije pobunjeničkog duha. Povijest pamti i druge revolucionarne godine. Takva je bila 1848., ali je, za razliku od 1968., bila ograničena na Europu, a pobune su se usmjeravale na slične probleme. Bilo je i drugih globalnih događaja, a javljali su se kao posljedica stvaranja globalnih carstava. Tu je još i velika globalna tragedija, Drugi svjetski rat. Međutim, 1968. jedinstvena je po tome što su se ljudi pobunili protiv različitih stvari, a zajednički su im bili jedino želja da se pobune, zamisli o načinima vođenja
pobune, osjećaj otuđenosti od službenog poretka, kao i duboko gađenje prema autoritarnosti svih oblika. Gdje je bilo komunizma, ljudi su ustajali protiv komunizma, gdje je vladao kapitalistički poredak, ljudi su se bunili protiv njega. Pobunjenici su odbacivali većinu institucija, političkih vođa i političkih stranaka. Pobune nisu bile planirane i nisu bile organizirane. Ustanke su oblikovali i usmjeravali sudionici žurno sazvanih sastanaka. Dio najvažnijih odluka donesen je instinktivno, počesto i zahvaljujući hiru. Pokreti su bili usmjereni protiv svih oblika autoritarnosti, pa nisu imali vođe, ili su imali vođe koji su nijekali da su vođe. Ideologija je uglavnom bila nejasna, a široki konsenzus postojao je tek oko malog broja pitanja. Godine 1969., kad je savezna velika porota optužila osmero aktivista zbog povezanosti s prosvjedima u Chicagu 1968., Abbie Hoffman, jedan od optuženih, u vezi s tom je skupinom rekao: »Nismo se mogli dogovoriti ni što ćemo ručati«. I premda je pobuna bilo svugdje, te su se sile tek rijetko udruživale. Kad bi do toga i došlo, kao u slučaju američkih pokreta za građanska prava, antiratnog i feminističkog pokreta, ili sindikalnih i studentskih pokreta u Francuskoj i Italiji, uvijek je bila riječ o savezništvima stvorenima na temelju privremene oportunosti koja su se brzo raspadala. Tisuću devetsto šezdeset i osmu godinu oblikovalo je stapanje četiriju povijesnih čimbenika: uzora pokreta za građanska prava, koji je u ono vrijeme bio neopisivo nov i originalan, naraštaja koji se osjećao toliko drukčije i toliko otuđeno da je odbacivao sve oblike autoriteta, rata koji su svi, širom svijeta, mrzili toliko da je poslužio kao povod svim pobunjenicima koji su tražili povod... a sve to događalo se u doba kad je televizijski medij dozrijevao, ali je još bio dovoljno nov da ne potpadne pod nadzor, da se ne razvodni i postane toliko sterilno skladan kao danas. Godine 1968. fenomen izvještaja koji je isti dan pristigao iz nekog drugog dijela svijeta već je sam po sebi plijenio pozornost i izazivao divljenje. Američki rat u Vijetnamu nije bio jedinstven i nikako nije zaslužio mnogo težu osudu od brojnih drugih ratova, među njima i ranijeg ratovanja Francuza u Vijetnamu. No ovaj put u rat se upustila zemlja s dotad neviđenom globalnom snagom. U vrijeme kad su kolonije s mukom iznova izgrađivale državnu samostalnost, kad je »antikolonijalna borba« pronašla plodno tlo u idealizmu ljudi širom svijeta, jedna slabašna i krhka zemlja nastojala je izboriti neovisnost, dok je ta nova pojava na svjetskoj sceni, poznata pod nazivom »supersila«, na njezin maleni teritorij bacila više konvencionalnih bomba nego što je u Drugom svjetskom ratu
bačeno na cjelokupnu Aziju i Europu. Na vrhuncu ratovanja 1968. godine, američka je vojska svakog tjedna ubijala onoliko ljudi koliko je poginulo 11. rujna 2001. godine u napadu na newyorški Svjetski trgovinski centar, pojedinih tjedana čak i više. I dok je unutar pokreta u Sjedinjenim Državama, Francuskoj, Njemačkoj i Meksiku bilo velikih raskola i frakcija, svi su se - zbog snage i ugleda Sjedinjenih Država, te okrutnosti i očite nepravednosti američkog ratovanja u Vijetnamu - slagali oko toga da se protive tome ratu. Kad se američki pokret za građanska prava 1968. podijelio na zagovornike nenasilja i pristaše radikalnijeg pokreta za veći utjecaj crnaca Black Power, dvije suprotstavljene strane našle su se u zajedničkom protivljenju ratu u Vijetnamu. Disidentske pokrete širom svijeta bilo je moguće organizirati već na temelju proturatnog izjašnjavanja. Kad su željeli prosvjedovati, znali su kako se to radi. Zahvaljujući američkom pokretu za građanska prava, znali su za prosvjedne marševe i demonstriranje sjedenjem. Sve su vidjeli na televizijskim snimkama iz Mississippija i silno su željeli i sami postati borcima za slobodu. Oni koji su se rodili nakon Drugog svjetskog rata, kad je »holokaust« bio nov pojam, a atomska je bomba tek bila eksplodirala, našli su se u svijetu koji je sa svime prije njega imao vrlo malo dodirnih točaka. Naraštaj koji je odrastao nakon Drugog svjetskog rata toliko se temeljito razlikovao od ratnog i ranijih naraštaja da se neprekidno vodila borba za utvrđivanje kakvog-takvog zajedničkog teritorija. Nisu ih nasmijavale čak ni iste šale. Komičari omiljeni među pripadnicima ratne generacije, poput Boba Hopea i Jacka Bennvja, novome naraštaju nisu bili ni izbliza smiješni. Godina 1968. bilaje godina šokantnog moderniteta, a moderno uvijek opčinjuje mlade i zbunjuje stare. Ipak, iz današnje perspektive čini nam se da je to bilo doba gotovo šarmantne nedužnosti. Zamislite studente s newyorške Columbije i pariške studente kako s poveće udaljenosti uviđaju da imaju slična iskustva, pa se sastaju, oprezno prilaze jedni drugima, ne bi li utvrdili imaju li što zajedničko. Ljudi su uzbuđeno i s nevjericom uviđali da je u Pragu, u Parizu, u Rimu, u Meksiku, u New Yorku na djelu ista taktika. Uz nova pomagala, poput komunikacijskih satelita i jeftinih videokaseta za višekratnu uporabu, televizija je svima omogućila da postanu svjesni onoga što čine drugi, a to je bilo neopisivo uzbudljivo, jer su prvi put u čovjekovu iskustvu važni i udaljeni događaji poprimili odlike neposrednog iskustva.
Takvo što više nikada neće biti novo. Izraz »globalno selo« šezdesetih je godina skovao Marshall McLuhan*. Sažimanje svijeta više nikad neće biti jednako šokantno, tako da više nikada nećemo osjetiti uzbuđenje zbog prvih slika s Mjeseca ili prvih emisija iz svemira. Živimo u svijetu u kojem svakodnevno očekujemo nove prijelomne pomake i događaje. Pojavi li se jednom nova generacija '68., svi njezini pokreti imat će webstranice, koje će policija i nadležne službe pomno pratiti, dok će pripadnici među sobom komunicirati emailom. Nema sumnje da će biti i novih pomagala. No čak je Rodio sam se 1948. godine i pripadam naraštaju koji je mrzio Vijetnamski rat, koji je protiv tog rata prosvjedovao i kod kojeg se pojam autoriteta oblikovao na temelju jetkog okusa suzavca i kretanja policijskih snaga koje polagano prilaze sa strane, okružuju masu, a onda kreću u akciju, pendrecima nasrćući na plijen. Na samome početku upoznajem vas sa svojim predrasudama, jer bi i dandanas, nakon više od trideset godina, svaki pokušaj objektivnog osvrta na 1968. bio neiskren. Nakon što sam pročitao godišnja izdanja The New York Timesa, Timea, Lifea, Playboya, Iz Mondea, Le Figaroa, jednog poljskog dnevnika i jednog poljskog tjednika, te nekoliko meksičkih novina iz 1968. - gdje su se neki zaklinjali u objektivnost, a drugi otvoreno priznavali predrasude uvjeren sam da je uravnoteženost moguća, ali prava objektivnost ipak nije. »Objektivni« američki mediji 1968. godine bili su neusporedivo subjektivniji nego što su uviđali. Rad na ovoj knjizi podsjetio me na to da su ljudi nekoć otvoreno govorili što misle i da se nisu bojali nekoga povrijediti - te da je otada previše toga istinitog ostalo zakopano duboko pod površinom.
I. DIO ZIMA NAŠEG NEZADOVOLJSTVA Stvari vidljive dovršene su. Na osvijetljenom crnom brojčaniku, zelene brojke novog mjeseca jedan, dva, tri, četiri, pet, šest! Dišem i ne mogu usnuti.
Uto sviće zora i govori: »Bila je to noć«. - Robert Lowell: »Mvopia: a Night«, iz zbirke For the Union Dead, 1964. 1. POGLAVLJE - TJEDAN U KOJEM JE SVE POČELO Godina 1968. počela je onako kako počinju sve pomno uređene godine - u ponedjeljak ujutro. Bila je to prijestupna godina. Veljača će imati dan više. Na naslovnici The New York limesa kočile su se riječi: SVIJET SE OPROSTIO S NASILNOM GODINOM; U GRADU PAO SNIJEG. U Vijetnamu je 1968. godina počela tiho i nenametljivo. Papa Pavao VI. proglasio je 1. siječnja danom mira. Tim povodom Papa je Južni Vijetnam i njegove američke saveznike nagovorio da za dvanaest sati produlje dvadesetčetverosatno primirje. Narodnooslobodilačke oružane snage Južnog Vijetnama i sjevernovijetnamske gerilske jedinice poznate pod nazivom Vijetkong objavile su sedamdesetdvosatni prekid vatre. U Saigonu su južnovijetnamske vlasti prisilile vlasnike prodavaonica i lokala da istaknu natpise »1968. će donijeti uspjeh savezničkih snaga«. Točno u ponoć, u južnovijetnamskoj delti Mekonga, crkvena su zvona u gradiću Mvtho najavila početak nove godine. Deset minuta kasnije, dok su zvona još zvonila, na rubu jednog rižina polja pojavila se jedinica Vijet-konga i posve zatekla 2. bojnu marinaca južnovijetnamske vojske, pritom ubivši devetnaestoricu vojnika i ranivši još sedamnaestoricu. U The New York Timesa stajalo je da će se, iako je nastavak ratovanja raspršio nade u mir, nova prilika pojaviti u veljači, s prekidom vatre za Tet, vijetnamsku Novu godinu. »L'annee 1968., je la salue avec serenite«, objavio je na Staru godinu Charles de Gaulle, visoki i dostojanstveni sedamdesetosmogodišnji francuski predsjednik. »Godinu 1968. pozdravljam u miru i spokoju«, izjavio je u svojoj raskošno uređenoj palači iz koje je Francuskom vladao još od 1958. godine. Prepravio je Ustav, kako bi predsjednik Francuske postao najmoćnijim šefom države u svim demokratski uređenim zapadnim zemljama. Pred njim su bile još četiri godine drugog sedmogodišnjeg mandata i na obzoru, barem koliko mu se činilo, nije bilo ozbiljniijh problema. Iz pozlaćene dvorane u palači, obraćajući se gledateljima francuske televizije - koja je imala samo dva programa, oba u cijelosti pod državnim nadzorom - rekao je da će se druge zemlje ubrzo početi obraćati njemu, te da će uspjeti dogovoriti mir, ne samo u Vijetnamu, nego i na Bliskom istoku.
»Sve, tako, ukazuje na to da ćemo biti u mogućnosti najdjelotvornije pomagati pronalaženju rješenja međunarodnih problema.« Već nekoliko godina imao je naviku o sebi govoriti u prvom licu množine. Tijekom redovitog godišnjeg televizijskog obraćanja francuskoj javnosti, čovjek kojeg su Francuzi nazivali General ili Le Grand Charles doimao se »neobično blagim, dobrodušnim gotovo poput ostarjeloga ujaka«, poštedjevši teških riječi čak i Sjedinjene Države, koje je u posljednje vrijeme nazivao »odioznima«. Sve je to bilo znatno drukčije od novogodišnje poruke povodom dolaska 1967. godine, kad je govorio o »odioznome nepravednom ratu« u Vijetnamu u kojem »velika zemlja« uništava malu. Francusku vladu zabrinula je razina neprijateljstva koju su prema njoj pokazali francuski saveznici. Francuska je uživala u razdoblju mira i prosperiteta. Nakon Drugog svjetskog rata Republika je vodila i svoj rat u Vijetnamu, što je de Gaulle nekako, kako se činilo, smetnuo s uma. Američki neprijatelj Ho-Ši-Min rodio se pod francuskom kolonijalnom vlašću iste godine kao i de Gaulle, te je veći dio života posvetio borbi protiv Francuza. Nekoć je živio u Parizu, pod imenom Nguven O Phap, što znači »Nguven koji mrzi Francuze«3. U Drugom svjetskom ratu Franklin Roosevelt upozorio je de Gaul-lea da Francuska po završetku rata treba Indokini dati neovisnost. No de Gaulle je Ho-Ši-Minu, čak i dok je njegove ljude angažirao za borbu protiv Japanaca, rekao da nakon rata namjerava ponovno uspostaviti francusku kolonijalnu vlast. Roosevelt se usprotivio, govoreći: »Narod Indokine ima pravo i na nešto više«. De Gaulle je bio čvrsto odlučio da će njegova Vojska Slobodne Francuske sudjelovati u svim djelovanjima u Indokini, govoreći: »Francuska krv prolivena na indokineskome tlu bila bi itekako velik razlog za teritorijalne pretenzije«. Nakon Prvog svjetskog rata Francuzi su se s Ho-Si-Minom sukobili oko Vijetnama i pretrpjeli težak poraz. Potom su u ratu izgubili i Alžir. Ali od 1962. godine Francuska je živjela u miru. Gospodarstvo se uspješno razvijalo, unatoč tome što je de Gaulle došao na loš glas po nezainteresiranosti za konkretnije pojedinosti s gospodarskog područja. Od završetka rata u Alžiru do 1967. realne su plaće u Francuskoj svake godine rasle za 3,6 posto. Došlo je do brzog porasta prodaje robe široke potrošnje - osobito automobila i televizora. A došlo je i do drastičnog porasta broja studenata. De Gaulleov premijer, Georges Pompidou, u godini koja je bila pred njima nije očekivao veće poteškoće. Predvidio je da će ljevica imati
više uspjeha u ujedinjavanju nego u stvarnome preuzimanju vlasti. »Oporba će ove godine dodijavati vlasti«, objavio je premijer, »ali neće uspjeti izazvati krizu.« Popularni tjednik Pariš Match uvrstio je Pompidoua u uži izbor političara koji će raznim potezima i spletkama tijekom 1968. godine pokušati zamijeniti Generala. Ipak, urednici su predviđali da će više zanimljivosti biti na međunarodnoj nego na domaćoj sceni. »U Sjedinjenim Državama doći će do jedne od najvećih i najžešćih predizbomih bitaka koje je uopće moguće zamisliti«, ustvrdili su. Osim Vijetnama, potencijalne izvore kriznih stanja vidjeli su u sukobima oko zlata i dolara, sve višoj razini slobode u sovjetskim satelitima na istoku Europe, te pokretanju sovjetskog programa svemirskog naoružavanja. »Jednostavno ne vidimo načina da današnju Francusku paralizira kriza u razmjerima kakve smo viđali u prošlosti«, rekao je de Gaulle u novogodišnjoj poruci. Pariz nikada nije bio blistaviji zahvaljujući akciji čišćenja i uljepšavanja zgrada koju je pokrenuo ministar kulture Andre Malraux. Crkva Madeleine, Slavoluk pobjede, Pantheon i ostale znamenitosti više nisu bile sive i crne, nego žutosmeđe i svijetle, a tog mjeseca hladna voda pod pritiskom uklonit će i sedam stotina godina staru prljavštinu s katedrale Notre Dame. Bilo je to jedno od najprijepornijih pitanja u francuskoj prijestolnici tog doba. Hoće li voda pod pritiskom oštetiti zdanje? Hoće li nakon zahvata crkva biti neobično šarolika, otkrivajući činjenicu da se svo kamenje u izvornome obliku nije poklapalo po boji? U svojoj palači, samo nekoliko minuta prije početka 1968. godine, de Gaulle je bio spokojan i pun optimizma. »Među tolikim zemljama koje su zahvatili pomutnja i kaos«, obećao je, »naša će domovina i dalje biti uzor reda«. »Izvorni cilj« Francuske na svjetskoj pozornici jest mir, rekao je General. »Francuska nema neprijatelja.« Moguće je da su na taj novi degolovski ton utjecali snovi o Nobelovoj nagradi. Pariš Match upitao je Pompidoua slaže li se s nekim pripadnicima užeg Generalova kruga koji su izrazili ogorčenost zbog činjenice da de Gaulle još nije dobio tu nagradu. No Pompidou je na to rekao: »Zar doista mislite da bi Nobelova nagrada Generalu mogla nešto značiti? Generala zanima jedino povijest, a nitko ne može nametnuti povijesni sud.«
Uz de Gaullea, među rijetkim optimističnim novogodišnjim glasovima bila je i objava američkih proizvođača računala koji su predviđali rekordnu godinu. Pedesetih godina 20. stoljeća proizvođači računala smatrali su da bi šest računala moglo zadovoljiti potrebe čitavih Sjedinjenih Država. Već u siječnju 1968. godine u toj je zemlji radilo pedeset tisuća računala, od kojih je petnaest tisuća bilo postavljeno tijekom prethodne godine. Proizvođači cigareta također su zračili optimizmom, nadajući se da će se porast prodaje od 2% iz 1967. ponoviti i 1968. godine. Generalni direktor jednog od vodećih proizvođača razmetao se sljedećim riječima: »Sto nas više napadaju, to više raste prodaja«. No prema praktički svim ostalim mjerilima, 1967. u Sjedinjenim Državama nije bila dobra godina. Zabilježen je rekordan broj nasilnih i razornih pobuna u crnačkim getima širom zemlje, među njima i u Bostonu,. Kansas Citvju, Newarku i Detroitu. Od 1968. godine crnci u Americi više neće biti »Negroes«, nego »blacks«. StokelyCarmichael, vođa iznimno energične i domišljate skupine za borbu za građanska prava, Studentskog nenasilnog koordinacijskog odbora (SNCC - Student Nonviolent Coordinating Committee), osmislio je naziv Crne pantere, iz kojeg je izveden i pojam »crne moći« (»Black Power«). U to se vrijeme riječ crno u tom smislu koristila vrlo rijetko. Od 1968. njome su se označavali militantno nastrojeni crnci, a potkraj te godine počela se odnositi na sve tamnopute stanovnike. Izraz »Negro« poprimio je pogrdne konotacije, odnoseći se jedino na one koji nisu spremni zauzeti se za vlastitu dobrobit. Drugog dana 1968. godine, tridesetsedmogodišnji učitelj Robert Clark zauzeo je, bez konkurenta za taj položaj, mjesto u Predstavničkome domu savezne države Mississippi, kao prvi crnac u zakonodavnim tijelima te države od 1894. No u borbi za građanska prava, glavnina se zbivanja počela s blagog i nenametljivog ruralnog juga premiještati na beskompromisni urbani Sjever. Crnci sa sjevera razlikovali su se od crnaca s Juga. I dok su uglavnom oni sljedbenici Martina Luthera Kinga ml., proučavali Mahatmu Gandhija i njegovo nenasilno djelovanje usmjereno protiv Britanaca, Stokelv Carmichael, koji je odrastao u New Yorku, počeo se zanimati za nasilju sklone pobunjenike poput organizacije Mau-Mau, koja je u Keniji povela ustanak protiv Britanaca. Carmichael, taj dobroćudni čovjek prodorna duha i s razvijenim smislom za dramatičnost koji je donio s rodnog Trinidada, godinama je redovito završavao u zatvoru, živio pod stalnim prijetnjama i najugu doživljavao zlostavljanje, baš kao i svi
aktivisti SNCC-a. A tih je godina uvijek bilo trenutaka kad se u pitanje dovodio i sam pojam nenasilnog otpora. Carmichael je tako počeo odgovarati na verbalno zlostavljanje, neki put i fizički, sukobljavajući se sa segregacionistima koji su ga zlostavljali. Kingovi ljudi klicali su: »Sloboda odmah!«. Carmichaelovi ljudi vikali su »Crna moć!«. King je Carmichaela pokušao nagovoriti da se počne služiti geslom »Crnačka ravnopravnost«, no Carmichael se držao svog slogana. Sve više crnačkih vođa željelo se protiv segregacije boriti segregacijom, namećući ekskluzivno crnački društveni poredak koji je barem na riječima s konferencija za novinare isključivao čak i bijele predstavnike medija. Carmichael je 1966. godine došao na čelo SNCC-a, zamijenivši Johna Lewisa, suzdržanog Južnjaka koji je zagovarao nenasilje. Carmichael je SNCC pretvorio u agresivnu organizaciju, pa je Black Power tako stekao status nacionalnog pokreta. U svibnju 1967. Hubert »Rap« Brown, koji dotada nije bio osobito poznat u vodama pokreta za građanska prava, zamijenio je Carmichaela na čelu SNCC-a, koji je u to vrijeme nenasilan bio još jedino po nazivu. Tijekom tog ljeta krvavih nemira, Brown je na jednoj konferenciji za novinare izjavio: »Kažem vam da će vam biti najbolje nabaviti pištolj. Nasilje je nužno - nasilje je dio američke tradicije koliko i pita od trešanja.« King je sve više gubio nadzor nad pokretom za građanska prava obilježenim teškim i dubokim podjelama u kojem su mnogi već bili uvjereni da je nenasilju istekao rok trajanja. Činilo se da će 1968. godinu svakako obilježiti Black Power i policija se za to spremala. Početkom 1968. većina američkih gradova spremala se za rat - popunjavala arsenale, upućivala tajne agente u crnačke četvrti, poput špijuna na neprijateljski teritorij, novačeći građane za stalni rezervni sastav. Los Angeles, u kojem su u neredima u četvrti Watts u kolovozu 1965. godine poginule 34 osobe, razmišljao je o kupnji oklopnih vozila, od kojih bi svako bilo opremljeno strojnicom kalibra .30, niza različitih pomagala za izbacivanje dimnih bombi, suzavca i za gašenje požara, te sirena toliko glasnih da bi navodno onemogućile prosvjednike. »Kad sve to pogledam, pomislim samo, Bože moj, nadam se da ih nikad nećemo morati upotrijebiti«, izjavio je zamjenik načelnika losangeleske policije Daryl Gates, »no tada shvatim koliko bi sve to bilo korisno u Wattsu, gdje nas ništa nije štitilo od snajperske vatre kad smo pokušavali spasiti svoje ranjenike.« Takve su riječi postale dijelom poželjne politike, otkako je kalifornijskog guvernera Pata Browna godinu ranije na izborima pobijedio Ronald Reagan, a ponajviše zbog nereda u Wattsu. Poteškoća se sastojala u tome što je svako vozilo stajalo 35.000 dolara. Losangeleski šerif imao je financijski isplativiju zamisao rabljena vojna oklopna vozila M-8 po cijeni od samo 2.500 dolara.
U Detroitu, gdje su u rasnim nemirima 1967. godine poginule četrdeset i tri osobe, policijaje već imala pet oklopnih vozila, ali je gomilala zalihe suzavca i plinske maske, te tražila protusnajperske puške, karabine, sačmarice i 150.000 komada streljiva. Jedno detroitsko predgrađe kupilo je vojni polugusjeničar - kvazi-tenk. Grad Chicago kupio je policijske helikoptere i počeo obučavati 11.500 policajaca za korištenje teškog naoružanja, te tehnike nadzora nad masama, a sve u sklopu priprema za 1968. Od samog početka godine, činilo se da Sjedinjene Države funkcioniraju rukovodeći se strahom. Četvrtog dana siječnja tridesetčetverogodišnji dramatičar LeRoi Jones, otvoreni zagovornik Black Powera, osuđen je na dvije i pol do tri godine u državnoj kaznionici Newjerseyja i kažnjen s još tisuću dolara zbog nezakonitog posjedovanja dvaju revolvera tijekom nemira koji su u Newarku izbili ljeto ranije. Objašnjavajući zastoje odredio maksimalnu kaznu, sudac okruga Essex, Leon W. Kapp, rekao je kako sumnja da je Jones »sudjelovao u kovanju zavjere« u sklopu koje je one večeri kad je uhićen trebalo spaliti Newark7. Nekoliko desetljeća kasnije, pod imenom Amiri Baraka, Jones je postao počasnim službenim pjesnikom savezne države Newjersey. U Vijetnamu je rat, za koji su američki dužnosnici izvjestiteljima u beskonačnost ponavljali da je pred samim završetkom, i dalje izgledao kao da se neće okončati u skorije vrijeme. Nakon odlaska Francuza 1954. godine, Vijetnam se podijelio na Sjeverni Vijetnam, pod vlašću HoSi-Mina, koji je ionako najvećim dijelom imao nadzor nad tim područjem, te Južni Vijetnam, koji je ostao u rukama antikomunističkih skupina. Već 1961. godine komunisti sa sjevera stekli su, zahvaljujući Vijetkongu, koji među stanovništvom na jugu nije nailazio gotovo ni na kakav otpor, nadzor nad pola područja Južnog Vijetnama. Te je godine Sjeverni Vijetnam tzv. Ho-ŠiMinovim putem, na jug počeo slati jedinice redovne vojske, radi dovršetka osvajanja te učvršćenja osvojenih područja. Amerikanci su reagirali pojačavanjem sudjelovanja, iako su u događajima u Vijetnamu sudjelovali već dugo -još 1954. godine Amerikanci su po procjenama financirali oko četiri petine troškova francuskog ratovanja u toj zemlji. Godine 1964., kako je položaj Sjevernog Vijetnama neprestano jačao, Johnson je navodni pomorski napad u zaljevu Tonkin iskoristio kao povod za započinjanje rata. Otada su Amerikanci iz godine u godinu širili vojnu nazočnost. Godine 1967. u Vijetnamu je poginulo 9.353 Amerikanaca, čime se broj dotada poginulih Amerikanaca više nego udvostručio, dosegavši brojku 15.997, uz još 99.742 ranjenih Amerikanaca. U lokalnim novinama
tjedno su se objavljivali popisi žrtava s određenog područja. Rat je štetno utjecao i na gospodarstvo, koje je iz mjeseca u mjesec gubilo između dvije i tri milijarde dolara. Tijekom ljeta predsjednik Johnson zatražio je veliko povećanje poreza, radi zaustavljanja sve veće zaduženosti. »Veliko društvo«, veliki program javne potrošnje i ulaganja koji je Johnson bio započeo u čast ubijenome prethodniku, odumirao je zbog manjka novca. U knjizi koja je početkom 1968. objavljena pod naslovom The Great Society Reader: The Failure ojAmerican Libcralism tvrdilo se da odumiru i »Veliko društvo« i sam liberalizam. Newyorški gradonačelnik John Lindsay, liberalni republikanac predsjedničkih ambicija, izjavio je posljednjeg dana 1967. godine da, u slučaju da država prema trenutačnim planovima utroška novca ne može dodijeliti više novca gradovima, »treba iznova razmotriti obaveze koje Sjedinjene Države prema mišljenju vlade imaju u Vijetnamu i drugim dijelovima svijeta«. Američka vlada, zaokupljena žestokom utrkom sa Sovjetima u spuštanju na Mjesec, bila je prisiljena početi štedjeti na sredstvima za istraživanje svemira. Čak je i Ministarstvo obrane moralo ubaciti prioritete među potrebe, već prvog dana u godini od Kongresa tražeći dopuštenje da odgodi ili otkaže narudžbe za stotinama milijuna vrijednu manje važnu vojnu opremu i objekte, kako bi više novca ostalo za troškove ratovanja u Vijetnamu. Prvog dana nove godine predsjednik Johnson obratio se američkoj javnosti i zamolio građane da smanje putovanja u inozemstvo, kako bi se lakše smanjio sve veći deficit u međunarodnome plaćanju, a za koji je dijelom krivio činjenicu da su Amerikanci u posljednje vrijeme sve više putovali u inozemstvo. Državni tajnik Dean Rusk rekao je da i turisti moraju »podnijeti dio tereta«. Johnson je građane zamolio da se najmanje dvije godine suzdrže od svih putovanja, osim nužnih. Predložio je i obvezatno ograničavanje poslovnih ulaganja u drugim zemljama, te porez na putovanja koja je demokratski senator Albert Gore nazvao »nedemokratskim«. U Francuskoj, u kojoj oduvijek postoji razumljiva sklonost frankocentričnome pogledu na stvari, mnogi su stekli dojam da se Johnson za te mjere odlučio da bi se osvetio de Gaulleu, koji je, istina je, bio malko odviše arogantan. Pariški dnevnik Le Monde ustvrdio je da Johnsonovi prijedlozi Amerikancima daju priliku da »usmjere kivnost i ljutnju na Francusku«.
Kako je rat postajao sve skupljim i nepopulamijim, dužnosnici američke vlade našli su se pod velikim pritiskom, tako da su u 1968. godini željeli ostaviti znatno bolji dojam. Novinar R. W. Apple napisao je u The New York Timesu: »Neki dan bio sam na sastanku«, izjavio je jedan srednje pozicionirani civil, »a čovjek koji nam je držao predavanje jasno je i glasno rekao: 'Pred nama je izborna godina. A ljudi za koje radimo imaju zadaću osigurati reizbor predsjednika Johnsona u studenome'.« Cilj tog novog propagandnog pristupa bio je stvoriti dojam da se nekako vrijedi boriti za Južni Vijetnam. Američki dužnosnici imali su zadaću uvjeriti javnost da Južni Vijetnam ima djelotvornu borbenu silu, ali i pokušati navesti južnovijetnamsku vojsku da ostvari nešto čemu bi bilo moguće zapljeskati. Stoje bilo podjednako važno, morali su pokušati dokinuti užasnu korumpiranost unutar južnovijetnamske vlasti i njezina prvog čovjeka, Nguyena Van Thieua, unatoč svim dokazima, pokušati prikazati kao vođu koji nadahnjuje i svoj narod motivira na žrtvovanje za rat. Već ionako narušeni odnosi između medija i američke vlade jednostavno su se morali pogoršati u toku 1968. godine. U novogodišnjem uvodniku u službenim novinama u Hanoiu, Nhan Dan, stajalo je kako su »naše komunikacijske linije otvorene kao i uvijek«, unatoč bombardiranju, te kako je »političko i moralno jedinstvo našeg naroda samo ojačalo«. Predsjednik Ho-Si-Min u novogodišnjoj je poruci rekao da je narod Sjevernog i Južnog Vijetnama »ujedinjen u jednog čovjeka«. Sedamdeset-osmogodišnji predsjednik barem je napola točno predvidio da će »ove godine američki agresor uvidjeti da teže nego ikada preuzima inicijativu, te će biti zbunjeniji nego ikada, dok će naše oružane snage odlučno napredovati, potaknute novim uspjesima, i svakako izvojevati još mnogo velikih i sve većih pobjeda«. Uputio je najsrdačnije pozdrave svim prijateljskim zemljama, te »naprednim građanima Sjedinjenih Država koji srdačno podupiru pravednu borbu našeg naroda«. Broj tih »naprednih građana«, da se poslužimo Ho-Ši-Minovim izrazom, nedvojbeno je rastao. Politički su anketari uočili ne samo pad popularnosti rata, nego i sve veći broj onih koji su protiv rata
voljni prosvjedovati. Godine 1965., kad je organizacija Students for a Democra-tic Society (»Studenti za demokratsko društvo« - SDS) pozvala na antirat-ni prosvjed u Washingtonu, mnogi su se, a među njima je bilo i pripadnika starog pacifističkog pokreta, potužili da SDS nije kritizirao komuniste, a bilo je tu i mnogih neslaganja u vezi s taktikom i konkretnim formulacijama. Ipak, u travanjskom pohodu na Washington okupili su dvadeset tisuća ljudi. Bio je to dotada najveći antiratni prosvjed. No već u toku 1967. godine SDS i antiratni pokret počeli su izbjegavati hladnoratovsku retoriku i na koncu su doživjeli iznimno uspješnu godinu. Nacionalni mobilizacijski odbor za okončanje rata u Vijetnamu (National Mobilization Committee to End the War in Vietnam), tzv. Mobe, koalicija staromodnih pacifista, novih i starih ljevičara, boraca za građanska prava, te mladih, pokrenuo je mirne prosvjede desetaka tisuća ljudi u San Franciscu. U ožujku su okupili nekoliko stotina tisuća ljudi koji će poći za Martinom Lutherom Kingom ml., u pohodu od newyorškog Central Parka do zgrade Ujedinjenih naroda. U jesen, u vrijeme tjedna nazvanog »Zaustavite novačenje«, deset tisuća uglavnom antiratnih prosvjednika sudjelovalo je u nečemu što je kasnije izraslo u ulični sukob s policijom u kalifornijskom gradu Oaklandu. Antiratni pokret ujedno se počeo udaljavati od Kingove taktike nenasilja. Prosvjednici nisu dopuštali da ih odvuku u policijske kombije. Napadali su policijske kordone i povlačili se iza priručnih uličnih barikada. Studenti na sveučilištu Wisconsin iskušali su staru taktiku sjedenja u glavnoj zgradi sveučilišta, njih nekoliko stotina, prosvjedujući protiv nazočnosti predstavnika tvrtke Dow Chemical. Policija u Madisonu nije odvukla prosvjednike, nego se poslužila palicama i nadražujućim sprejevima, što je javnost toliko ogorčilo da se policija ubrzo morala boriti protiv nekoliko tisuća ljudi. Dow Chemical, simbol cjelokupnog korporacijskog zla šezdesetih godina, proizvodio je napalm koji se u Vijetnamu koristio protiv vojnika, civila i prirode. Napalm, koji su za američku vojsku u Drugom svjetskom ratu stvorili znanstvenici s Harvarda, bio je očit primjer situacije u kojoj se vojska služi obrazovnim sustavom radi stvaranja oružja. Naziv napalm u izvornome je obliku prvo nosilo sredstvo za zgušnjavanje koje je bilo moguće miješati s benzinom i drugim zapaljivim tvarima. U Vijetnamu su napalmom zvali samu mješavinu. Sredstvo za zgušnjavanje pretvara plamen u želeu sličnu tvar koju je pod pritiskom moguće ispaliti na poveću udaljenost. Intenzivan plamen lijepi se za metu, bilo da je riječ o vegetaciji ili čovjeku. Prema Nacionalnoj udruzi studenata, NSA, od sedamdeset i
jednog prosvjeda održanog na šezdeset i dva sveučilišta u listopadu i studenome 1967. godine, njih dvadeset i sedam bilo je usmjereno protiv Dow Chemicala. Samo jedan od sedamdeset i jednog prosvjeda odnosio se na kvalitetu školovanja. Jedne subote potkraj listopad.-; 1967. godine, Mobe je organizirao anti-ratni prosvjed u Washingtonu. Prosvjednici su se okupljali kod Lincoln Memoriala, pa su prešli Potomac i tako došli do Pentagona. Antiratni aktivist s Berkelevja, Jerry Rubin, ondje se našao s prijateljem iz New Yorka, pripadnikom pokreta za građanska prava, Abbiejem Hoffmanom. Hof-fman je u vrijeme pohoda na Pentagon privukao pozornost medija obećanjem da će izazvati levitaciju Pentagona, koji će u zraku zavrtjeti i tako nad njim provesti obred egzorcizma. Na koncu ipak nije održao obećanje. Norman Mailer, kojije nazočio događaju, o tome je pisao u Vojskama noći, jednoj od najčitanijih i najhvaljenijih knjiga 1968. godine. Pjesnik Robert Lowell, lingvist i filozof Noam Chomskv, te urednik Dwight MacDonald također su sudjelovali u prosvjedu. To nisu bili tek razmaženi i privilegirani klinci koji žele izbjeći mobilizaciju, kako su se najčešće opisivali pripadnici antiratnog pokreta niti, kako je Mailer s više naklonosti napisao u svojoj knjizi: »drogom prosvijetljeni revolucionarni potomci američke srednje klase«. Bilo je očito da pokret stječe sve širu bazu i da je sve raznovrsniji. »Pridružite nam se!«, klicali su prosvjednici, obraćajući se vojnicima koji su čuvali okruženi Pentagon, kao da ih je opi-la iznenada otkrivena sposobnost novačenja sve više pristaša. Tijekom prvog tjedna 1968. godine petorica muškaraca, među kojima su bili dr. Benjamin Spock, publicist i pedijatar, te pastor William Sloane Coffin ml., kapelan na sveučilištu Yale, optužena su zbog pokušaja savjetovanja mladića da se ne pridržavaju zakona o mobilizaciji. Dr. Spock je u New Yorku rekao kako se nada da će »stotinu tisuća, dvije stotine tisuća ili čak pet stotina tisuća mladih Amerikanaca ili odbiti mobilizacijski poziv ili odbiti slušati zapovijedi ako se već nađu u vojsci«. Spockovo je uhićenje privuklo osobitu pozornost, jer su konzervativci već neko vrijeme tvrdili da je njegov »permisivan pristup« odgoju djece doveo do pojave te razmažene i svadljive generacije. No nakon uhićenja, u niku The New York Timesa stajalo je: »Znakovito je da su dvojica najpoznatijih vođa protivljenja mobilizaciji pedijatar i sveučilišni kapelan, osobe koje osobito dobro razumiju moralne dvojbe koje muče američku mladež«.
Četvrtoga siječnja, dugokosog su trinaestogodišnjaka s Long Islanda, Brucea Brennana, u školi optužili za neopravdano izostajanje s nastave. Njegova majka, vlasnica Clean Machinea, prodavaonice u kojoj je radio i Bruce, a u kojoj su se nudili psihodelična oprema, suveniri i sitnice, značke i bedževi sa znakom »peace«, te njegov otac, predsjednik tvrtke za savjetovanje u menadžmentu, izjavili su da su vlasti izdvojile Brucea zbog sudjelovanja u mirovnom pokretu. Mladić je rekao da je iz škole jedanaest puta izostao zbog bolesti, a dvaput radi sudjelovanja u mirovnim prosvjedima. Majka je rekla da je njezin sin u tom pokretu počeo sudjelovati u dobi od dvanaest godina. Unatoč takvom protivljenju, činilo se da Lyndon Johnson, nakon pet godina na mjestu predsjednika, može biti gotovo siguran u ponovni izbor. Prema rezultatima Gallupova istraživanja javnog mnijenja objavljenima 2. siječnja, tek nešto manje od pola stanovništva, 45%, smatralo je da je sudjelovanje u ratu u Vijetnamu pogrešno. Tog istog dana, sat i dvadeset minuta prije završetka novogodišnjeg prekida vatre, 2.500 pripadnika Vijetkonga napalo je američku bazu za vatrenu potporu pješaštvu osamdeset kilometara sjeverozapadno od Saigona, u području plantaža kaučukovca. Pritom su usmrtili 26, a ranili 111 Amerikanaca. Bili su to prvi Amerikanci koji su 1968. godine poginuli u Vijetnamu. Američka vlada izvijestila je da su pritom poginula 344 pripadnika Vijetkonga. Sjedinjene Države redovito su izvještavale o broju neprijateljskih žrtava zaostalih na bojišnici - bila je to propagandna inovacija vijetnamskog rata koja je ponijela naziv »prebrojavanje tijela« - kao da će Ameriku moći proglasiti pobjednikom samo ako žrtve dosegnu dovoljno veliku brojku. Podaci koje su republikanci dobili anketiranjem po saveznim državama, a objavljeni su početkom godine, pokazali su da Johnsona mogu poraziti jedino ako kandidiraju newyorškog guvernera Nelsona Rockefellera. Stranka je predviđala tijesan poraz Richarda Nixona, budući da je to bila najčešća Nixonova sudbina. Guverner Michigana George Romney u posljednje je vrijeme postao metom prevelikog broja šala i viceva, budući da se predomislio u vezi s potporom ratu u Vijetnamu, tvrdeći da su mu »isprali mozak«. Humoru i ironiji sklon demokratski senator iz Minneso-te, Eugene McCarthy, na to je rekao: »Nekako sam mislio da bi u njegovu slučaju bilo dovoljno i ovlaš ga isprati«. Guverner Kalifomije Ronald Reagan nekako se nadao da bi mogao ispuniti vakuum koji je za sobom ostavio Romney. No on je kao izabrani dužnosnik na tom mjestu proveo manje od godinu dana. Osim toga, smatrali su ga
prevelikim reakcionarom, pa bi po svim predviđanjima doživio potpuni poraz, baš kao i Romney. A republikanci su dobro poznavali takve poraze. Bila je to vrlo osjetljiva tema. Na posljednjim je izborima njihov kandidat, Barry Goldwater, Johnsonov protukandidat, doživio najteži poraz u američkoj povijesti. I on je imao odviše reakcionarne stavove. Izglede bi mogao imati liberal poput Rockefellera. Neki su demokrati 1967. godine spominjali mogućnost zamjene Johnsona 1968., no u američkim je političkim strankama teško ukloniti dužnosnike koji se spremaju za ponovni izbor, pa se od pokreta za izbacivanje Johnsona iz predsjedničke utrke, kakvi su bili ACT i Radna skupina za Alternativne kandidate, nije očekivao veći učinak. Jedini demokrat kojem se općenito davalo ponešto izgleda da zamijeni Johnsona bio je mlađi brat ubijenog predsjednika Kennedyja, Robert. No Robert, senator s kratkim stazom iz države New York, nije se želio uključiti u predsjedničku utrku. Četvrtog siječnja Kennedy je još jednom ponovio svoj stav: unatoč tome što se s predsjednikom Johnsonom ne slaže u vezi s Vijetnamom, vjerojatno će podržati njegov ponovni izbor. Mnogo godina kasnije Euge-ne McCarthy iznio je pretpostavku da je Kennedy smatrao da ne može pobijediti Johnsona. Tako je u studenome 1967. McCarthy zaključio da će postati antiratnom alternativom Johnsonu, te je na konferenciji za novinare u Washingtonu objavio kandidaturu. Bio je to navodno najsuzdržaniji i najneuzbudljiviji početak predsjedničke kampanje u povijesti američke politike. »Ne znam hoće li to biti političko samoubojstvo«, naveo je novinar Andrew Kopkind senatorove riječi s konferencije. »Vjerojatno će prije biti sličnije smaknuću.« Prvog dana nove godine McCarthy je izjavio da ga izostanak javnih reakcija na njegovu kandidaturu nimalo ne obeshrabruje. Tvrdio je da neće »demagoški mistificirati pitanje« rata radi stjecanja pristaša, te na svoj suzdržan način ustvrdio da nam rat u Vijetnamu »ubrzano oduzima materijalna sredstva i izvore, kao i radnu snagu, no čini mi se da usto u mnogim Amerikancima budi tjeskobu i zapravo oslabljuje i onemogućuje našu moralnu snagu za suočavanje s problemima na domaćem planu, kao i s nekim drugim problemima širom svijeta«. U studenome 1967. godine McCarthy je rekao kako se nada da će se, zahvaljujući njegovoj kandidaturi, disidenti okrenuti političkome procesu, a ne »protuzakonitim« prosvjedima na koje su ih natjerali »nezadovoljstvo i frustriranost«. No nekoliko mjeseci kasnije, vođe
SDS-a Tom Hayden i Rennie Daviš, kao i drugi istaknuti pojedinci antiratnog pokreta, počeli su planirati djelovanje u 1968. godini. Visoko na popisu prioriteta našao se niz uličnih prosvjeda u Chicagu, u vrijeme demokratske stranačke konvencije koja se trebala održati sljedećeg ljeta. Pokret Yippie! - tek kasnije u toku godine usklik su pretvorili u kraticu, osmislivši naziv Youth International Party (»Međunarodna stranka mladih«) - utemeljenje posljednjeg dana te godine, prema službenoj, iako ne posve istinitoj priči, na jednom tulumu u Greenwich Villageu, kao plod tvrdili su utemeljitelji, Abbie Hoffman i Jerry Rubin - večeri provedene uz marihuanu. »Svi smo bili napušeni i previjali smo se po podu«, objasnio je kasnije Hoffman saveznim istražiteljima. Čak je i naziv »Yippie!« - koji je ujedinio i uzvik i kontrakulturne hippies (hipije) - odražavao svojevrsnu šaljivu genijalnost koja se dopadala mladim militantnim aktivistima i gotovo nikome više. Prvog dana godine Ujedinjeni narodi objavili su da će 1968. biti Međunarodna godina ljudskih prava. Opća skupština pokrenula je program cjelogodišnjeg motrenja i praćenja, pozivajući na mir širom svijeta. No čak je i Papa, u mirovnoj poruci pročitanoj 1. siječnja, priznao da su se pojavile »nove i užasne prepreke postizanju mira u Vijetnamu«. Vijetnamski rat nije bio jedina prijetnja miru. Na zapadu Afrike, jedna od najperspektivnijh afričkih država koje su netom stekle neovisnost, Nigerija, tijekom posljednjih je pola godine utonula u građanski rat između vladajućih etničkih skupina i pripadnika naroda Ibo, koji su činili osam od ukupno dvanaest milijuna stanovnika malene regije na istoku, Biafre. Igrom slučaja, nafta zahvaljujući kojoj je Nigerija imala veliku perspektivu nalazila se upravo u Biafri. General-bojnik Yakubu Gowon, šef nigerijske države, u božičnoj je poruci objavio: »Ubrzo nas očekuju sretnija vremena«. U vezi s građanskim ratom rekao je: »Zapnimo svi zajedno i okončajmo ga do trideset i prvog ožujka«. No on sam ničim nije promicao zajedništvo, uopće ne putujući izvan Lagosa, a i ondje se pokazivao tek rijetko. Vladini dužnosnici s istoka pokrenuli su propagandnu kampanju dobrih vijesti, sličnu službenim američkim informacijama iz Vijetnama, izvješćujući o pobunama u vojsci Biafre. Početkom godine vlada je organizirala konferenciju za novinare i na njoj predstavila osamdeset jednog policajca s istoka koji su prebjegli u Lagos. No izvjestitelji su primijetili da nitko od njih ne pripada plemenu Ibo. Vlada je potom
pokazala i malene odore vojske Biafre, podastirući ih kao dokaze da se u neprijateljskim redovima bore djeca. Biafri je išlo neočekivano dobro. Njezina je vojska i dalje držala veći dio teritorija i nanosila teške gubitke brojčano nadmoćnoj nigerijskoj vojsci. Godine 1960., kad je stekla neovisnost, Nigeriju su često isticali kao primjer uspješnog demokratskog društva u Africi. No sukobi među pojedinim pokrajinama i između 250 etničkih skupina s različitim jezicima postajali su sve žešći, pa su pripadnici naroda Ibo 1966. godine svrgnuli vladu i ubili izabrane dužnosnike. U lipnju je, zahvaljujući drugom državnom udaru, na vlast došao Gowon, pobivši tisuće pripadnika naroda Ibo, koje su ostali mrzili zbog njihove sposobnosti prilagođavanju suvremenoj tehnologiji. Ograničavanje demokracije dodatno je pogoršalo regionalne sukobe, a 30. svibnja 1967. istočni dio zemlje, kojim je dominiralo pleme Ibo, odvojio se od Nigerije, proglasivši neovisnu Republiku Biafru. Nakon šestomjesečnih borbi, sukobljene su se strane našle u patpo-ziciji. Sam je Lagos napadnut samo jednom: bila je riječ o eksploziji zrakoplova koji je imao zadaću bombardirati grad. No novinari su otkrivali da su bolnice prepune ranjenih vojnika, te da vojska na prometnice postavlja barikade i konfiscira snažnija, kvalitetnija vozila koja upućuje na bojišnicu. Na početku ratovanja međunarodni su promatrači smatrali da će Gowon moći nadzirati svoje jedinice, pa će civilnih žrtava biti razmjerno malo. No u siječnju 1968. javnost je doznala da je razularena svjetina pred očima pasivnih pripadnika nigerijske vojske pobila više od pet tisuća civila iz naroda Ibo. Nigerijske snage zauzele su biafranski lučka grad Calabar i pobile najmanje tisuću, a prema nekim izvještajima čak i dvije tisuće civila iz naroda Ibo. Kao što je čest slučaj s građanskim ratovima, činilo se da će i taj sukob, nastavi li se, biti osobito nesmiljen i krvav. U Španjolskoj je generalissimus Francisco Franco slavio dvadeset i devetu »godinu mira« otkako je u građanskom ratu preuzeo nadzor nad zemljom. Iako je diktatura i dalje bila represivna, Španjolskoj se priznavalo da dopušta veće slobode od susjednog Portugala, kojim je autokratski vladao Antonio de Oliveira Salazar. Posljednjih godina otpor prema Francovu režimu gušenje krvavim čišćenjima u kojima je ubijeno ili zatočeno na tisuće Španjolaca. Nakon potpunog sloma otpora, represija je popustila. Dio izbjeglica iz građanskog rata čak se vratio u zemlju. No 1967. godine protiv režima je počeo
prosvjedovati novi naraštaj - studenti. Bacali su kamenje i vikali: »Sloboda!« i »Smrt Francu!«. Četvrtog prosinca, na Francov sedamdeset i peti rođendan, studenti su postavili natpis na kojem je stajalo: »Franco, ubojice, sretan ti rođendan«. Godina 1968. u Španjolskoj nije počela mirno. Na madridskom je sveučilištu policija zatvorila Tehnički fakultet nakon studentskih prosvjeda protiv režima. To je, pak, već sutradan na prosvjede navelo stotine studenata medicine, koji su kamenjem bijesno počeli gađati policiju. Do sredine siječnja vlada je zbog protufrancovskih prosvjeda zatvorila Filozofski, Ekonomski i Politološki fakultet. Nakon što su 1967. izborili pravo na studentske organizacije, studenti su 1968. tražili oslobađanje studentskih vođa zatočenih nakon prosvjeda 1967. i vladino obećanje da više nikad neće dopustiti da policija povrijedi svetost sveučilišnih zdanja i kompleksa, što je povijesno načelo koje se priznaje u većem dijelu Europe. No studenti su se sve više bavili i političkim pitanjima koja nisu imala veze sa sveučilištem, a osobito problemima sindikata i radničkih prava. Izraelski ministar vanjskih poslova pozvao je na Staru godinu bliskoistočne Arape da »odlučno izraze svoju volju« i zatraže da njihovi vođe pregovorima dogovore mir s Izraelom. U lipnju 1967. Izrael se ponovno zaratio s arapskim susjedima. De Gaulle je bio bijesan jer je, kao bliski izraelski saveznik i dobavljač izraelskog oružja, zahtijevao da Izrael ne kreće u rat, osim ako ga netko napadne. No izraelska je država od nastanka već više puta doživjela arapske napade, a kad su Egipćani blokirali zaljev Aqaba, Izraelci su postali uvjereni da im se sprema novi koordinirani napad od strane Arapa. Stoga su preventivno napali prvi. De Gaulle je promijenio politiku: umjesto Izraelcima, priklonio se Arapima. Dok je na jednoj novinskoj konferenciji u studenome objašnjavao nove stavove, General je rekao da su Židovi »elitni narod, siguran u sebe i sklon dominaciji«. I 1968. godine de Gaulle je i dalje nastojao objasniti tu izjavu te različite židovske vođe uvjeriti da to nisu bile antisemitske riječi. Ustrajno je tvrdio da je bila riječ o komplimentu, a možda je doista mislio da je tako, budući da su riječi kojima se poslužio savršeno opisivale i njega samog. Sovjetski Savez, još jedan izraelski saveznik, sve do 1956. godine, također je bio uzrujan. Naoružao je Arape i pomogao im u taktičkom planiranju, pa se osjećao postiđeno kad su Izraelci za samo šest dana porazili Egipat, Siriju i Jordan koji su imali sovjetsku potporu. Izraelci su iskušali drukčiji pristup. U tom su ratu oduzimali zemlju -zelenu visoravan Golan od Sirije, stjenoviti Sinaj od Egipta, te
Zapadnu obalu rijeke Jordan, pa tako i arapski sektor Jeruzalema, od Jordana. Potom su pokušali pregovarati s Arapima, tvrdeći da će vratiti zemlju u zamjenu za mir. Neizmjerno su se razočarali uvidjevši da Arape takva ponuda ni najmanje ne zanima. Tako je na Staru godinu Abba Eban u radijskome obraćanju na arapskome jeziku ustvrdio: »Pristup kojim se vaši vođe služe posljednjih dvadeset godina posve je propao. Donosi katastrofalne posljedice svim narodima koji žive u ovom području.« Nova, 1968. godina, ustrajao je, trebala bi označiti promjenu u arapskoj politici. U međuvremenu je izraelska vlada prisvojila 838 jutara nekadašnjeg jordanskog sektora u Jeruzalemu i utemeljila židovsko naselje pod nazivom Stari grad. U planu je bila izgradnja tisuću i četiristo stanova, među njima i četiri stotine stanova namijenjenih Arapima protjeranima iz Staroga grada. Poput riječi crno i Yippie!, i riječ Palestinac u Siriji u optjecaj je ušla 1968. godine. Dotada pripadnici tog naroda nisu imali zaseban kulturni identitet, jer ih se nije smatralo pripadnicima zasebne nacije, pa su Arapi koji su živjeli u Izraelu imali upravo taj naziv: »Arapi u Izraelu«. Pritom je bilo manje jasno što je Arapin na Zapadnoj obali rijeke Jordan, budući da se to područje smatralo Jordanom, pa se stoga tamošnje Arape, koji se u kulturnome smislu ni po čemu nisu razlikovali od Arapa na suprotnoj obali Jordana, smatralo Jordancima. U izvještajima jednog američkog lista sa Zapadne obale stajalo je da se dopisnik javlja iz »Jordana pod izraelskom okupacijom«. Početkom 1968. riječ Palestinac u pravilu se koristila za pripadnike arapskih gerilskih jedinica, koje su zapadni mediji često nazivali i terorističkim organizacijama. I te su se skupine služile pridjevom palestinski, npr.: Palestinska oslobodilačka fronta, Palestinska revolucija, Palestinski revolucionarni pokret mladih, Avangarda za oslobođenje Palestine, Palestinska revolucionarna fronta te Narodna fronta za oslobođenje Palestine. Prije rata 1967. godine djelovalo je najmanje dvadeset i šest sličnih skupina15. U sklopu ljevičarske kontrakulture nazivali su ih »nacionalističkima« i stjecale su sve veću potporu, iako na Zapadu nisu imale mnogo pristaša u konvencionalnim političkim krugovima. Činjenica da je SNCC iskazivao potporu takvim skupinama samo je dodatno izolirala nekoć vodeću organizaciju za građanska prava. Tjedan dana prije početka 1968. godine Ahmed al-Shuqayri podnio je ostavku na mjesto vođe jedne od dominantnih arapskih skupina, Palestinske oslobodilačke organizacije, PLO, utemeljene 1964. Bio je
najpoznatiji po neispunjenoj prijetnji da će »Židove otjerati u more«. Suparnička organizacija, Al Fatah, koju su drugi Palestinci optuživali zbog neispunjenih obećanja, zbog dvoličnosti i ponekad otvorenih laži, odbacila je vodeću ulogu PLO-a pod alShuqayrijem16. Organizaciju Al Fatah, što znači »osvajanje«, vodio je Abu Amar, među Arapima već legendarni gerilac, još od katastrofalnog prvog napada 1964., kad je Al Fatah pokušao dignuti u zrak postrojenje za crpljenje vode, ali nije uspio aktivirati eksploziv, pa su svi uhićeni i vraćeni u Libanon. Abu Amar bio je ratni pseudonim tridesetosmogodišnjeg Palestinca, pravog imena Jaser Arafat. Početkom 1968. godine osam palestinskih organizacija objavilo je da su oformile zajedničko zapovjedništvo koje će upravljati gerilskim operacijama usmjerenima protiv Izraela. Napadi će, prema njihovim najavama, eskalirati, ali neće biti usmjereni prema izraelskim civilima. Njihov glasnogovornik, palestinski kirurg specijaliziran za bolesti srca, Isam Sartawi, rekao je kako je cilj njihove organizacije »likvidacija cionističke države«, te da će odbacivati sve prijedloge mirnog rješenja problema na Bliskom istoku. »Vjerujemo samo u oružje, a zahvaljujući oružju stvorit ćemo neovisnu Palestinu.« Još loših vijesti pojavilo se na naslovnici siječanjskog broja stručnog časopisa Bulletin of the Atomic Scientists. Kazaljke sata na naslovnici pokazivale su sedam minuta do ponoći. Taj je isti sat, simbolično pokazujući koliko je svijet blizu nukleamome uništenju, još od 1963. pokazivao dvanaest minuta do ponoći. Urednik Bulletina, dr. Eugene Rabinowitch, rekao je da su pomaknuli kazaljke jer je došlo do porasta nasilja i nacionalizma. S druge strane, Eliot Fremont-Smith započeo je svoj osvrt, u The New York Timesu, na uskrslo djelo Giacomo Joyce autora Jamesa Jovcea sljedećim riječima: »Ako možemo suditi po početku, 1968. bi u književnome smislu trebala biti sjajna godina«. Nakon dugotrajnih rasprava 1967. godine, Britanci su prvog dana 1968. objavili da će Johna Masefielda na mjestu počasnog državnog pjesnika zamijeniti Cecil Day-Lewis, autor krimića i profesor poezije na Oxfordu. Državni pjesnik službeni je pripadnik Kraljičina dvora i ima status negdje iznad pazikuće i ispod zamjenika kustosa kraljevske zbirke umjetnina. Kad je Masefield u svibnju umro, nakon što je trideset i sedam godina bio službeni dvorski pjesnik, mnogi su ustvrdili da je potkraj šezdesetih godina 20. stoljeća sam pojam službenog državnog pjesnika zastario. U prvom tjednu 1968.
godine vratio se i Bob Dylan, koji je praktički nestao na godinu i pol dana, nakon što je u nezgodi na motociklu slomio vrat. Njegov novi album, John Wesley Harding, s pohvalama su dočekali i kritičari i poklonici, jer je, nakon izleta u »folk rock«, a tim je izrazom označio svoju glazbu kad je pjesme počeo pratiti na električnoj gitari, 1968. godinu započeo u skladu sa svojim folk-korijenima, s akustičnom gitarom i usnom harmonikom, te uz pratnju klavira, kontrabasa i bubnjeva. Dio osvrta u časopisu Time glasio je: »Njegove su nove pjesme jednostavne i suzdržane. Neke govore o lutalicama i beskućnicima, uz moralne pouke, dio ih ima religiozan prizvuk, a među njima su pjesma 'I Dreamed I Saw St. Augustine' i parabola o Judi. Najzaraznija je posljednja pjesma, živahan broj pod naslovom Tll Be Your Baby Tonight'.« No tek je Dan Sullivan u The New York Timesu primijetio da teksaški odmetnik John Wesley Hardin u prezimenu uopće nemag, te je zaključio da je Dylan, nakon što je tolikim riječima oduzeo završno g, »kako se čini, osjetio potrebu da jedno od njih i vrati«. Američki nogomet počeo je polagano oduzimati primat bejzbolu kao najpopularnijem američkom sportu. Prvog siječnja 1968. čak je 102.946 ljudi, najveći broj gledatelja u povijesti finalnog susreta Rose Bowla, gledalo kako je iznimni igrač ekipe Sveučilišta California po imenu Orenthal James Simpson postigao dva zgoditka te pretrčao ukupno 128 jarda i izvojevao pobjedu nad Indianom rezultatom 14:3. »Jedno od najneizvjesnijih pitanja 1968. godine«, napisala je Bernardine Morris u The New York Timesu, »glasi: jesu li suknje, koje već nekoliko godina službeno što je iznad koljena, spremne za poniranje od tridesetak centimetara, pa da tako dopru do potkoljenice.« Na koncu se pokazalo da je priča koja je počela kružiti u siječnju, da je Savezna uprava za stanovanje izdala usmenu direktivu zaposlenicima u kojoj se navodilo da nošenje minica za hladnog vremena dovodi do gomilanja molekula masti na nogama, zapravo bila lažna. Međutim, činjenica da je britanska vlada gubila porezne prihode zbog minica bila je istinita. Prema odredbama zakona koji je nametnuo 12,5% poreza na prodaju sukanja, a kako bi se od nameta izuzela dječja odjeća, porezu su podlijegale samo suknje koje su od struka do poruba imale najmanje šezdeset centimetara. U zimi 1968. godine duljina pomodnih sukanja u Velikoj Britaniji u prosjeku je iznosila trideset i tri do pedeset centimetara.
No vodeći modni trend 1968. godine glasio je: nema granica, ni tabua. Konformizam je izišao iz mode, a autori su predviđali nastavak trenda u smjeru oslobađajuće raznolikosti na području odijevanja. Bila je to važna godina za žene, ne zbog duljine suknje, nego zbog, primjerice, činjenice da je Muriel Siebert 1. siječnja objavila da je prva žena koja u 175 godina povijesti te ustanove ima pravo trgovati dionicama na newyorškoj Burzi. Ta tridesetosmogodišnja plavuša iz Clevelanda, koju su prijatelji poznavali pod nadimkom Mickey, odlučila je ne poslušati savjet nebrojenih muškaraca iz financijskog svijeta koji su joj govorili kako bi bilo mudrije dopustiti da njezino mjesto otkupi neki muškarac. »Bilo je to prošlog četvrtka«, rekla je. »Upravni odbor odobrio je moje članstvo. Otišla sam na Burzu i čekom platila 445.000 dolara za pravo trgovanja, te 7.515 dolara ulazne naknade. Zatim sam izišla i kupila tri boce francuskog šampanjca za sve u svojem uredu. Još nisam mogla vjerovati da sam uspjela. Bila sam na devetom nebu.« Činilo se da će te godine malo toga uspjeti izbjeći kontroverze. Među dobre se vijesti mogla ubrojiti činjenica da je Christiaan Barnard, iz južnoafričke bolnice Groote Schuur u Cape Townu, uspješno presadio srce dvadesetčetverogodišnjaka Philipu Blaibergu, pedesetosmogodišnjem zubaru. Bilo je to treće presađivanje srca, drugi takav Barnardov zahvat, ali prvi koji je medicina proglasila uspješnim. Bamard je obilježio početak 1968. i veći dio godine bio je velika međunarodna zvijezda, davao autograme i intervjue uz zarazan osmijeh i izjave pogodne za izvlačenje zgodnih navoda, na što struka još od početka siječnja nije gledala blagonaklono. Bamard je istaknuo da unatoč iznenadnoj slavi i dalje ima godišnju plaću od 8.500 dolara. No u vezi s njegovim poduhvatom javljale su se i sumnje. Jedan je njemački liječnik cijelu stvar nazvao zločinom. Jedan newyorški biolog, koji je, kako se čini, pomiješao liječnike i odvjetnike, rekao je da bi mu doživotno trebalo »oduzeti dozvolu i izbaciti ga iz komore«. Trojica istaknutih američkih kardiologa pozvali su na proglašenje moratorija na presađivanje srca, a Barnard je odmah rekao da se na to neće obazirati. S teoretskog aspekta, operacija obuhvaća dvoje neizlječivih pacijenata. Jedan da je srce i umire, ali bi umro i bez toga. Drugom se operacijom spašava život. No pojedini liječnici i laici počeli su se pitati je li u redu da liječnici odlučuju o tome kome nema spasa. Ne bi li se svi trebali nadati nekakvom čudu? I kako odlučiti tko će dobiti novo srce? Donose liliječnici sad odluke umjesto Boga?
Prijepore nije ni najmanje ublažio sam Bamard, koji je u razgovoru za Pariš Match rekao: »Kad bih trebao odlučiti između dvojice pacijenata koji imaju iste potrebe, očito je da bih se između rođenog idiota i matematičkog genija odlučio za potonjeg«. Kontroverze je potpirivala i činjenica da je Bamard iz Južne Afrike, sve stigmatiziranije domovine apartheida, te da je spasio bijelca uzimanjem srca mladoga crnca. U to doba takva ironija nije mogla proći neopaženo. Sve od novogodišnje pobjede Fidela Castra 1959. godine, početak svake godine u Havani se 2. siječnja obilježava velikom proslavom na širokom otvorenom prostoru poznatom pod nazivom Plaža de la Revolucion. Godine 1968. za devetu je obljetnicu pridodan i novi element - osamnaest metara visok mural, koji je prikazivao zgodnog mladića u beretki. Bio je to tridesetosmogodišnji Argentinac Emesto »Che« Guevara, koji je dva mjeseca ranije ubijen u Boliviji, kamo je prenosio novi kubanski pristup revoluciji. A taj novi pristup u knjizi pod naslovom Revolucija u revoluciji opisao je Regis Debray, mladi francuski zaljubljenik u kubansku revoluciju. Ta knjiga, na engleski prevedena 1967. godine, postala je omiljenim štivom studenata širom svijeta, budući da se njezina premisa morala dopasti mladenačkoj nestrpljivosti. Debray je pisao o odbacivanju zastarjelih marksističko-lenjinističkih teorija o sporome dozrijevanju revolucije. Umjesto toga, prema Debrayju, revolucije počinju preuzimanjem inicijative među vojskom sastavljenom od seoskog stanovništva. Bila je to strategija koju je Castro primijenio u planinama svoje rodne pokrajine Oriente. I upravo je to Che činio u Boliviji. Samo što stvar u njegovu slučaju nije funkcionirala na željeni način, pa se tako u studenome u javnosti pojavila fotografija na kojoj je pukovnik bolivijskih zračnih snaga pokazivao Che Guevarin polugoli leš. I Debrayja je uhvatila bolivijska vojska, no vlasti ga nisu ubile, nego su ga zadržale u zatvoru, u gradiću Camiri. Početkom 1968. Debray je još boravio u istom zatvoru, iako su vlasti njegovoj ljubavnici iz Venezuele, Elizabeth Burgos, dopustile dolazak u zatvor radi vjenčanja. Tako je 1968. Castrov bliski prijatelj i kolega revolucionar postao mučenikom, kanoniziranim svecem revolucije - zauvijek mlad, da se poslužimo riječima Boba Dylana, s bradom i beretkom, te onim nasmiješenim očima - nepatvoreni revolucionar i po djelima i po odjeći. U međunarodnoj zračnoj luci Jose Marti u Havani, plakat s mučenikovim likom pojavio se uz poruku: »Mladost će pjevati žalobne pjesme uz šteket strojnica i ratne pokliče. Do pobjede,
zauvijek.« Po čitavoj Kubi viđali su se natpisi: »Do pobjede, zauvijek«. Šezdeset tisuća učenika u sivim školskim odorama prodefiliralo je kraj Castrove svečane lože, a svaka je skupina u prolasku, glasno i gorljivo klicala: »Dužnost nam je graditi ljude poput Chea!«. »Como Che« - biti kao Che, imati više ljudi poput Chea, raditi kao Che - te su riječi preplavile otok. Rodio se Cheov kult. Castro je objavio da proslava te godine neće obuhvatiti prikaz sovjetskog naoružanja, objašnjavajući da bi takva parada bila preskupa, dijelom i zbog toga što tenkovi uništavaju asfalt na havanskim ulicama. I drugdje je bilo zabrinjavajućih znakova za Moskvu, koja je u novu godinu krenula s krhkim gospodarstvom i nepopularnim suđenjem četvorici intelektualaca optuženih za širenje antisovjetske propagande, nakon što su se javno zauzeli za Andreja Sinjajskog i Julija Daniela, pisce zatočene zbog objavljivanja radova na Zapadu. Šestodnevni rat na Bliskom istoku ponizio je plodove vanjske politike Leonida I. Brežnjeva, šefa Komunističke partije Sovjetskog Saveza, u vrijeme kad su kolhozi propadali, pokušaji provođenja gospodarske reforme doživljavali neuspjeh, mladi i intelektualci postajali sve nestrpljiviji, a nacionalistički pokreti, npr. Tatara, zadavali nove glavobolje. Stanovnici sovjetskog bloka, a osobito mladi, sve su više odbacivali hladnoratovske stavove i retoriku. Jugoslavenski vođa Josip Broz Tito već je dugo uzrujavao Moskvu neovisnim držanjem, no sad je iste sklonosti počeo pokazivati i rumunjski vođa Nicolae Ceausescu. Stjecao se dojam da je narod nemiran čak i u Čehoslovačkoj, gdje su Sovjeti imali najodanijeg i najpovodljivijeg vođu, Antonina Novotnyja. U travnju 1967. godine glasilo Komunističke partije Slovačke Bratislavskd Pravda provelo je u Čehoslovačkoj ispitivanje javnog mnijenja i došlo do podataka o šokantno raširenom odbacivanju službene partijske politike. Samo polovica ispitanika za međunarodnu je napetost krivila zapadnjački imperijalizam, dok je 28% ustvrdilo da su za situaciju krive obje strane. Stoje bilo možda i najšokantnije, samo 41,5% ispitanika krivilo je Sjedinjene Države za rat u Vijetnamu, s čime se ne bi složili čak ni stanovnici najbliskijih američkih saveznika. Već početkom jeseni češki su pisci otvoreno tražili više slobode u izražavanju, dok su studenti praškog Karlovog sveučilišta prosvjedovali na ulicama. U jesen 1967. na nizu sastanaka čehoslovačkog Centralnog komiteta stvari su se razvijale vrlo nepovoljno za Novotnyja. Moskva je njegovu ropsku odanost nagradila time što gaje 1953. imenovala prvim tajnikom Komunističke partije Čehoslovačke. Godine 1958. postao je predsjednikom Čehoslovačke. Sad je sve veći broj članova Centralnog komiteta, dijelom reagirajući na neumoljivu mržnju
Novotnyja prema 4,5 milijuna Slovaka koji su činili trećinu stanovništva zemlje, smatrao da bi trebao odustati ili od jedne ili od druge funkcije. Predsjednik se za dlaku spasio na prosinačkom sastanku deseteročlanog Prezidija Komunističke partije tako što je zaključio skup »zbog Božića«. Članovi odbora složili su se da će se ponovno sastati u prvom tjednu siječnja. Novotnyje u međuvremenu počeo kovati zavjeru. Pokušao je zastrašiti protivnike šireći glasine o tome kako je Sovjetski Savez pripravan umiješati se u situaciju u Čehoslovačkoj radi očuvanja njegova položaja. No to mu se obilo o glavu, jer je na taj način samo dodatno protiv sebe okrenuo ključne osobe. Zatim je osmislio vojnu intervenciju kojom bi ojačao i potvrdio svoj položaj, te uhitio svog protivnika, Slovaka Alexandera Dubčeka, kojeg je mrzio i prezirao. No jedan je general upozorio Dubčeka, pa je Novotny ponovno ostao kratkih rukava. Predsjednik Novotny tako je novu godinu započeo pomirljivim tonom u prigodnom obraćanju građanima. Obećao je da će Slovačka, koja je u Pragu uvijek bila na začelju popisa prioriteta, preko noći postati najvažnijom polugom u ukupnim gospodarskim planovima. Usto je pokušao umiriti pisce i studente, obećavajući da će biti dopušteno sve što je napredno, čak i ako dolazi sa Zapada. »Pritom ne mislim samo na gospodarstvo, graditeljstvo i znanost«, dodao je, »nego i na naprednu kulturu i umjetnost.« Centralni komitet ponovno se nastao 3. siječnja i smijenio Novotnyja s dužnosti prvog tajnika Partije, umjesto njega postavivši Dubčeka. U partijskim redovima nije bilo dovoljno konsenzusa da ga smijene i s predsjedničke dužnosti, no Novotny je ipak pretrpio velik i gorak poraz. Čehoslovačkoj javnosti nitko nije rekao da se u njihovu svijetu spremaju velike promjene sve do petka, 5. siječnja, kad je Radio Prag objavio »ostavku« Novotnyja na mjesto prvog tajnika, te Dubčekov izbor na to mjesto. Česi nisu imali pojma da se Novotny našao u nevoljama, a većina njih nije imala pojma tko je taj Alexander Dubček. U zatvorenim društvima najuspješniji političari djeluju daleko od očiju javnosti. No dok se sve to odvijalo, sovjetski vođa čelične ruke bio je gotovo neprimjetan. Brežnjev je posjetio Prag u prosincu, a gotovo svi su izvijestili da je onamo otputovao kako bi zajamčio da će sa svih strana napadnuti češki vođa ostati na vlasti. No nakon smjene Novotnyja, koji Brežnjevu nikada nije bio osobito drag, unatoč tome
što se razmetao bezgraničnom odanošću, Brežnjev mu je rekao: »Eto vaše delo«- To je vaš problem. U Washingtonu je ministar obrane Robert S. McNamara pripremao godišnji izvještaj Kongresu, u kojem je napisao: »Šezdesetih se godina jednostavna bipolarna konfiguracija koju smo poznavali u ranijem poslijeratnom razdoblju počela raspadati. Više nije lako točno odrediti pouzdane prijatelje i neumoljive neprijatelje, a oznake koje su ranije bile vrlo korisne, poput 'slobodnog svijeta' i 'željezne zavjese', sve su, kako se čini, neprikladnije za opisivanje sukobljenih interesa unutar i između blokova, dok se nove veze utemeljene na zajedničkim interesima polagano uspostavljaju preko demarkacijskih linija koje su se dosada smatrale nepremostivima.« U petak, na završetku prvog radnog tjedna 1968. godine, redovito je tjedno prebrojavanje vijetnamskih žrtava pokazalo da je u borbama poginulo 185 Amerikanaca, 227 stanovnika Južnog Vijetnama, te još 37 pripadnika savezničkih snaga. Amerika i njezini saveznici prema tom su izvještaju ubili ukupno 1.438 neprijateljskih vojnika. Bio je to prvi tjedan. Tako je počela 1968. godina. 2. POGLAVLJE - TKO SE PREPIRE S MREŽOM ZA KOMARCE Ljudi su bili nezadovoljni partijskim vodstvom. Nismo mogli promijeniti narod, pa smo promijenili vođe. -Aleksander Dubček, 1968. Petoga siječnja 1968. godine, kad je Dubček preuzeo dužnost prvog čovjeka Komunističke partije Čehoslovačke, dok su Česi i Slovaci slavili, njegova supruga i dvojica sinova nisu prestajali plakati zbog teške sudbine koja ih je snašla. U središtu jednog od najdramatičnijih trenutaka u povijesti Srednje Europe pod sovjetskom dominacijom nalazio se sijedi muškarac kojegje teško svrstati u neku od kategorija. Unatoč visini od 193 cm, Alexandera Dubčeka čitav su život redovito karakterizirali kao nenametljivog. No ipak nije bio posve nepristran kakvim se doimao. U vrijeme kad je zamijenio Novotnyja, kojeg su zvali Ledeno Lice, neprijateljstvo među njima dvojicom već je imalo dvadesettrogodišnju povijest. Kad je Dubček u dobi od četrdeset i šest godina preuzeo Komunističku partiju, nije se doimao mladim. Bio je visok i zagonetan, počesto je govorio monotono i dosadno, no ipakje bio pravo nadahnuće milijunima mladih željnih promjena.
Dubčekje tako na određen način bio sličan senatoru Eugeneu McCarthyju. Štoviše, malo je nedostajalo i da se rodi na Srednjem zapadu. »Začelo me dvoje slovačkih socijalističkih idealista koji su se igrom slučaja odselili u Chicago«, zapisao je Dubček. Stefan Dubček, neobrazovani slovački stolar, kojem je dojadila represija AustroUgarskog Carstva u Slovačkoj i pred kojim nije bila nikakva perspektiva, napustio je 1910. godine dom u planinama krivudavom obalom Dunava hodao sve do Budimpešte, prijestolnice svojih ugnjetavača prepune velikih kupola i drvoreda. Ondje je u tvornici pokućstva osnovao socijalistički ogranak, snatreći o rušenju monarhije. Uprava tvornice ubrzo je uvidjela što čini i otpustila ga. Ubrzo potom odselio se u Ameriku, zemlju, kako su mu pričali, demokracije i socijalne pravde. Skrasio se u slovačkoj zajednici koja je živjela u čikaškome kvartu North Side. Američki kapitalizam izgledao je grubo i nesmiljeno. Nije bio niti onoliko slobodan niti onoliko pravedan koliko su mu govorili, no ondje je barem mogao iznositi političke stavove a da ga ne uhite, a, osim toga, ondje ga neće unovačiti za borbu u Prvom svjetskom ratu, u ime monarhije koju mrzi. Stupanje Sjedinjenih Država u rat bilo je težak udarac američkim socijalistima, koji su se općenito protivili ratu - vjerujući Wilsonovu obećanju da se Sjedinjene Države neće miješati. Stefan je bio pacifist - što će se odraziti i u stavovima njegova sina, Alexandera, i to u presudnom povijesnom trenutku te je otišao u Laredu, u Teksasu, gdje se našao s kvekerima i ostalim pacifistima koji bi mu mogli pomoći da prijeđe granicu i završetak rata dočeka u Meksiku. No ondje su ga uhvatili, uhitili, globili i na godinu i pol zatvorili. Nakon izlaska iz zatvora vratio se u Chicago, gdje je upoznao mladu Slovakinju, Pavlinu, s kojom se vjenčao i koja je, za razliku od Stefana, bila gorljiva komunistkinja. Na Pavlinin nagovor, Stefan je počeo proučavati Marxa. Kad mu je sestra iz Slovačke pisala da se udaje, poslao joj je opširan politički upitnik za potencijalnog mladoženju. Stefan je uzbuđeno pratio razvoj revolucije u Rusiji, pa je u pismu koje je 1919. uputio u Slovačku napisao: »U Americi čovjek može doći do većine stvari, ali nikako i slobode. Jedina slobodna zemlja na svijetu jest Sovjetski Savez.« Nakon gotovo desetljetne borbe za socijalizam, Stefan se razočarao u Sjedinjene Države, a Pavlini je nedostajala domovina, pa su se 1921. godine s djetetom, i drugim djetetom na putu, vratili u Slovačku, odnosno tek nastalu Čehoslovačku. Tako je Alexander Dubček, koji se rodio nekoliko mjeseci kasnije, postao Čehoslovakom. S obiju strana imao je mnoštvo rođaka u Americi, iako s njima nije imao
kontakta gotovo do kraja života, kad su mu nakon pada komunizma počeli pisati. U prvi se mah činilo da bi nova zemlja u kojoj će Stefan, kako se zarekao, graditi socijalizam, mogla biti uzbudljiva. Čehoslovačku je zamislio praški profesor Tomaš Garrigue Masaryk. U početku je to trebala biti ravnopravna zajednica Čeha, Moravljana i Slovaka. Za Slovake je to bila neopisivo velika povijesna promjena, jer su još od 10. stoljeća bez prestanka bili ugnjetavani i zlostavljani posjed neke moćne države. Češka područja, Bohemija i Moravska, doživjela su koncem 19. stoljeća industrijsku revoluciju koja je iznjedrila pismenu srednju klasu, a među njima i birokrate i tehnokrate koji su popunili novu vladu. No nakon tisuću godina provedenih pod vlašću Mađara, Slovačka je bila siromašan poljodjelski kraj nalik na susjedne dijelove Poljske. Tek rijetki Slovaci bili su pismeni, čak i na materinjem jeziku. Uglavnom je bila riječ o seljacima na vrlo oskudnoj zemlji. Nacionalizam je prvi put na površinu izbio 1848., u godini pobuna podosta sličnoj 1968., osim što su događaji tada bili ograničeni na područje Europe. Godine 1848. Slovaci su ustali protiv Mađara, zahtijevajući ravnopravnost dokumentom poznatim pod nazivom Zahtjevi slovačkog naroda. On je postao temeljem slovačkog nacionalizma, a njegov autor, Ludovit Štur, postao je slovačkim narodnim junakom još davno prije pojave Masaryka. Zahvaljujući neobičnoj podudarnosti, kad su se vratili u Slovačku, Stefan i Pavlina Dubček smjestili su se u kuću u kojoj se 1815. godine rodio Štur, pa se Alexander Dubček rodio upravo u toj drvenoj kućici. Mađarski gospodari i češki susjedi na Slovake su oduvijek gledali s prijezirom. Da su pomno slušali Masaryka, Slovaci bi uvidjeli da i on osjeća isti prijezir. Slovake je najčešće nazivao zaostalima, politički nezrelima, te je smatrao da su pod prevelikim utjecajem Katoličke crkve i svećenstva. Sve su to odreda bili dobro poznati pogrdni stereotipi Čeha o Slovacima. No Masaryk je bio silno popularan, ne samo među Česima, nego i među Slovacima. Po završetku Prvog svjetskog rata otputovao je u Ameriku i pridobio potporu Woodrowa Wilsona. Potom se preselio u Pariz, gdje je u listopadu 1918. godine oformio ujedinjenu čehoslovačku vladu, uspio ishoditi savezničko priznanje, te se dva mjeseca kasnije vratio u novostvorenu zemlju u kojoj je postao narodnim herojem. U toj je zemlji od početka postojao »slovački problem«. Slovaci su zahtijevali da se nova zemlja zove Češko-Slovačka, a ne Čehoslovačka, no Česi nisu dopuštali da u naziv uđe i ta crtica kojom bi se odvojili. Bio je to prvi u nizu sporova u kojem su Slovaci izvukli kraći kraj. Mali Alexander gotovo se uopće nije sjećao
djetinjstva u Slovačkoj, osim pripitomljenog jelena koji je živio iza crkve i bernardinca od kojeg se teško rastao. Sljedeći put Slovačku će vidjeti tek sa sedamnaest godina. Ako je Slovačka bila zaostala, nije bila ni približno nerazvijena kao Kirgizija u Sovjetskom Savezu, kamo se obitelj Dubček svojevoljno preselila 1925. godine, kako bi djecu podizala u poljoprivrednoj zadruzi. Sovjetska Kirgizija, današnji Kirgistan, nalazila se gotovo šest i pol tisuća kilometara od Slovačke, u blizini Kine. Još nije bila toliko zagazila u novo, napredno, »metalno« doba da bi imala metalne plugove, a gotovo je cjelokupno stanovništvo bilo nepismeno, budući da kirgiški jezik nije imao i pisani oblik. Dubčekovi na koncu nisu došli do planiranog odredišta. Nakon dvadeset i sedam dana putovanja, željeznica je završila u pustome mjestu pod nazivom Biškek, pa su ostali ondje, živeći u ruševnoj, napuštenoj vojarni. Pomogli su u izgradnji poljodjelske zadruge, onamo dovodeći i traktore. Mještani koji nikada nisu vidjeli traktor, trčali su za njim i vikali: »Sotona!«. Tijekom prvih godina hrane je bilo toliko malo da se Dubček prisjećao kako je jeo sirova jaja vrabaca u ljuski. Odande su otišli u rusko industrijsko središte Gorki. Stefan je Alexandera ponovno doveo u Slovačku tek 1938. godine, kad je Staljin odredio da svi stranci moraju preuzeti sovjetsko državljanstvo ili napustiti zemlju. Alexanderu je sad bilo sedamnaest godina, a uzbudljivoj novoj Čehoslovačkoj dvadeset, pa je tako bila prepuna kaosa i razočaranja. Mladić je naslijedio roditeljsku ideologiju, no još dugo, tako je barem izgledalo, nije pokazivao od njih naslijeđenu buntovnu narav. Bio je ortodoksni komunist školovan u Sovjetskom Savezu. U Drugom svjetskom ratu borio se kao partizan u gerilskoj jedinici poznatoj pod nazivom Brigada Jana Žiške, nazvanoj po vitezu iz 15. stoljeća. Vodili su pozadinske bitke protiv Nijemaca. Mnogo kasnije, u službenoj partijskoj biografiji njegova će ratna iskustva dobiti važnu i veliku ulogu. Dvaput je ranjen u nogu. Poginuo mu je stariji brat. Nijemci su 1945. njegova oca Stefana kao komunista deportirali u koncentracijski logor Mauthausen. Ondje se upoznao s nekim Antoninom Novotnyjem, istaknutim češkim komunistom kojeg su također deportirali. Novotny se zaklinjao da više nikad, preživi li logor, neće imati veze s politikom. Godine 1940., u kući u kojoj se skrivao njegov otac, Alexander je upoznao Annu Ondrisovu, za koju je rekao: »Čini mi se da sam se zaljubio na prvi pogled«. Dubček i Ondrisova vjenčali su se 1945. godine, a on ju je volio sve do njezine smrti, 1991. Vjenčali su se u
crkvi, što je bilo neuobičajeno za ortodoksnog komunista. Kad je 1968. godine Dubček postao čehoslovačkim vođom, bio je jedini šef europske komunističke zemlje koji je zaključio crkveni brak. Čehoslovačka je jedina zemlja koja je komunizam prihvatila demokratskim glasanjem. Na žalost, kao što se često događa u demokratskim sustavima, političari su lagali. Čehoslovačka, koju je tek bila oslobodila sovjetska Crvena armija, glasanjem je 1946. postavila komunističku vladu koja je obećala da neće osnivati zadruge, te da neće nacionalizirati male tvrtke i obrte. Već 1948. komunisti su posve ovladali zemljom, a 1949. vlada je počela preuzimati i gospodarstvo, nacionalizirajući sva poduzeća, a farme pretvarajući u državne zadruge. Alexander Dubček bio je marljiv i ozbiljan dužnosnik slovačke Komunističke partije koji je oprezno zaobilazio pitanje slovačkog nacionalizma. Bio je dovoljno Slovak da ga prihvate u rodnome kraju, no ne toliko da bi to zabrinulo partijske vođe u Pragu. Godine 1953. postao je regionalnim sekretarom za jedan dio središnje Slovačke. Te je godine umro Staljin, a Hruščov je počeo ukidati najteže oblike staljinističkih zloporaba svugdje osim u Čehoslovačkoj. Te je iste godine Ledeno Lice Novotny imenovan glavnim tajnikom Komunističke partije. Novotnyje bio neobrazovan i pred njim je bila bezperspektivna karijera, sve dok nije pokazao veliku domišljatost u izmišljanju dokaza pri provođenju staljinističkih čistki, poput kampanje koja se vodila protiv drugog čovjeka vlade, generalnog sekretara partije, Rudolfa Slanskog. Slansky je bio okrutni član diktatorske vlasti, koji je vjerojatno skrivio mnogobrojne zločine, no na koncu su mu sudili i smaknuli ga zbog cionizma. To što se Slansky, koji ni približno nije bio cionist, nije slagao s ranom potporom Sovjetskog Saveza Izraelu nije bilo ni najmanje važno. Riječju cionist nisu se označavali pristaše Izraela, nego ljudi židovskog podrijetla, što je Slansky bio. Prije suđenja Slanskom, Novotny i njegova supruga jednom su prilikom pozvani u dom ministra vanjskih poslova Vladimira Clementisa, a supruga Antonina Novotnyja iskazala je divljenje prema porculanskom servisu za čaj obitelji Clementis. Nakon što je Clementis, uz pomoć friziranih dokaza koje je pripremio Novotny, smaknut za čišćenja koja je proveo Slansky, Novotny je supruzi kupio taj isti servis. Papirna pulpa za potrebe građevinarstva izrađivala se od milijuna knjiga iz knjižnica prepunih opasnih zapadnjačkih ideja. Gusta mreža agenata tajne policije i kvartovskih doušnika koji su
ispunjavali domoljubnu dužnost prema revoluciji prisluškivala je i pomno motrila čehoslovački narod. Građani nisu imali gotovo nikakvog dodira sa Zapadom, a čak su i veze s ostatkom sovjetskog bloka bile ograničene. Dubčekova je zadaća bila razviti zaostalo slovačko gospodarstvo. Strpljivo je čekao i gledao kako i najjednostavnije zamisli nailaze na odbijanje. On i drugi vođe u njegovu gradu, Banskoj Bvstrici, ponizno su predložili partijskim vođama da se nova tvornica cementa premjesti na lokaciju na kojoj će se ne samo izbjeći zagađenje grada, nego gdje ima i mnogo zaliha vapnenca, budući da se cement proizvodi od vapnenca. Grad je čak ponudio da će podmiriti troškove premještaja, a oni, pokazao je pomno pripremljenim planovima, ne bi bili visoki. Prijedlog je odbijen kao nepotrebno upletanje »uskogrudnih i ograničenih pripadnika buržoazije u Bvstrici«. Industrijalizacija je bila odviše važna da bije prepustili hrpi zaostalih Slovaka. Tvornica cementa podignuta je u skladu s izvornim planovima, pa je tako grad, poput tolikih slovačkih gradova zahvaćenih programom industrijalizacije, zasipala prašinom, dok je ulaz u grad nagrđivala žičara za prijevoz vapnenca. Dubček na sve to nije rekao ništa. Rijetko je kritizirao vladu, a jednako tako i Partiju, zbog nesposobnosti ili okrutnosti. Godine 1955. nagrađen je mjestom u Višoj partijskoj školi u Moskvi. Činilo se da je zbog tako ukazane časti oduševljen, budući da mu se pružila prilika da unaprijedi ono što je smatrao nedostatnim obrazovanjem. Imao je dojam da mu nedostaje »ideološke izobrazbe«. No tijekom tri godine naprednog izučavanja ideologije u Moskvi, pokazalo se da je riječ o vrlo neodređenoj disciplini, budući da je Hruščov javno osudio Staljina, pa škola točno nije znala što bi trebala poučavati. Dubček se iz Sovjetskog Saveza zahvaćenog reformama vratio u i dalje staljinističku Čehoslovačku u kojoj je Novotny u međuvremenu postao predsjednikom. Budući da je Novotny i dalje bio i na čelu Partije, zemlja se, prvi put, našla pod vlašću jednog čovjeka. Studenti i mladež nisu se bojali iskazati nezadovoljstvo. Na kulturnim festivalima i u Pragu i u Bratislavi otvoreno su tražili višestranački sustav, pristup zapadnjačkim knjigama i časopisima, te okončanje ometanja emisija Radija Slobodne Europe i BBG-jeva World Servicea. Dubček je, zahvaljujući novostečenom znanju, nagrađen mjestom regionalnog sekretara Bratislave. Tako je postao jednim od važnih Slovaka. I dalje je vjerovao u slijepu partijsku odanost, ali kome? Kako je upravo stigao iz Moskve, itekako mu je
bilo jasno da Novotny i Hruščov ne govore isto. Dubček je pomno pazio da ničim ne pokaže neprijateljstvo prema Novotnyju, iako Novotny nije nimalo pazio da prikrije neprijateljske osjećaje prema Slovačkoj. Prema Dubčeku, Novotnyje pokazivao »izrazitu neupućenost u vezi s praktički svime što se odnosilo na Slovačku i odnose među Česima i Slovacima, što me, dakako, dovodilo u očaj«. Promjenama u Ustavu 1959. godine dokinuti su i oni malobrojni ostaci slovačke samouprave. I dok su Slovaci bili ogorčeni, slovački vođe svim su silama htjeli jedino udovoljavati Novotnyju i služiti Pragu. Dubček je prezirao posebno rekreacijsko područje koje je Novotny izgradio kako bi partijski dužnosnici ondje mogli provoditi vikende. »Samo je mjesto bilo zgodno, u lijepome dijelu doline rijeke Vltave«, prisjećao se. »Ali protivio sam se samoj zamisli - raskoš u izolaciji u kojoj pod policijskom zaštitom uživaju isključivo vođe.« U Novotnyju je vidio samo strast prema kartaškoj igri zvanoj »brak«. Birokrati koji su željeli napredovati svim su silama nastojali ishoditi poziv na partiju »braka« s Novotnyjem, koji je dijelio karte u divovskoj pivskoj bačvi koju je izgradio pred svojom kućom samo zbog kartanja. Dubček nije igrao, nego je povremene obvezatne vikende ondje provodio igrajući se s djecom ili u dugotrajnim šetnjama šumom. S vremena na vrijeme otvoreno se sukobljavao s Novotnyjem. »Ti sukobi«, napisao je kasnije, »nastajali su kad sam se usudio iznijeti suprotstavljene stavove, prvo o investicijskim prioritetima u Slovačkoj, a kasnije i o rehabilitaciji žrtava represije pedesetih godina.« Međutim, budući da je pripadao drugoj ligi političara, Dubček baš i nije mogao mijenjati vladu, pa je stoga vrlo malo i govorio i činio. Bio je karijerist Komunističke partije. Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća Dubčekje bio član Kolderove komisije koja je istraživala institucionalna zlostavljanja pedesetih godina 20. stoljeća. To je na njega ostavilo trajan dojam. »Ostao sam zaprepašten«, zapisao je kasnije, »otkrićima o tome što se početkom pedesetih godina događalo u partijskim krugovima u Pragu.« I dalje nije posve jasno je li ranije znao za te zloporabe ili nije. No činilo se da su ga otkrića Kolderove komisije duboko potresla, kao i mnoge druge dužnosnike. Novotny se našao pod silnim pritiskom da reorganizira vladu. Kad se slovački Centralni komitet 1963. godine, zahvaljujući otkrićima Komisije, našao u mogućnosti da smijeni prvog sekretara kojeg su smatrali kvislingom koji radi isključivo za Novotnyja, na njegovo mjesto postavili su upravo nenametljivog Alexandera Dubčeka. To su učinili unatoč
bjesomučnim prosvjedima Novotnyja, koji je ljutito napustio skup, više nikad ne sudjelujući na sastanku slovačkog Centralnog komiteta. Sredinom šezdesetih godina život se Novotnyju poprilično zakomplicirao. Njegovog prijatelja Hruščova zamijenio je 1964. godine njegov štićenik, sklon urotama, Brežnjev, a u isto vrijeme čehoslovačko se gospodarstvo našlo na putu katastrofalnih neuspjeha. Ukupno je gospodarstvo bilježilo katastrofalne rezultate već godinama, no češke su regije u početku bile toliko naprednije od svih dijelova sovjetskog bloka da su trebale proteći još godine i godine da posljedice lošeg upravljanja dosegnu razmjere istinske katastrofe. Slovačka, koja nije imala početnu prednost kojom se mogla pohvaliti Češka, patila je već dugo. No sad su čak i Česi proživljavali nestašice hrane, a vlada je odredila i »bezmesni četvrtak«. Udruženo djelovanje neizvjesne potpore iz Moskve i nezadovoljnog naroda kod kuće dovele su do toga da je Novotny ublažio funkcioniranje aparata policijske države. Cenzura je postala manje stroga, umjetnici, spisatelji i filmski redatelji dobili su više slobode, a pojedincima je omogućeno i putovanje na Zapad. Ipak, država je i dalje bila vrlo represivna. Književni časopis Tvar u jednom je trenutku ukinut. Postojala su ograničenja na području pisanja, javnog govorenja i javnog djelovanja. No Čehoslovaci su doživjeli procvat i s tom minimalnom slobodom koja im je na koncu omogućena. Kako više nisu bili posve odsječeni od Zapada, pripadnici češke mladeži odmah su počeli preuzimati elemente živahne kulture mladih na Zapadu, noseći texasskis - traperice - i odlazeći u klubove, gdje su slušali ritam, kako su nazivali rock and roll. U Pragu je bilo više mladih duge kose i brade, te u sandalama, nego igdje u Srednjoj Europi. Da, u samome srcu Čehoslovačke kojom je vladao Novotny, živjela je kosmata buntovna mladež šezdesetih - hipiji - ili su to možda ipak bili pripadnici buntovne mladeži pedesetih, bitnici? Prvog svibnja 1965. godine, kad je ostatak komunističkog svijeta slavio revoluciju, mladi Praga okrunili su dugokosog i bradatog bitnika, gostujućeg pjesnika Allena Ginsberga, titulom Kral Majales, »Kralj svibnja«. »Ommm«, recitirao je Ginsberg, Židov koji se okrenuo budizmu i koji je, čak i nakon što je prigrlio istočnjačku religiju, za mnoge mlade stanovnike Praga bio utjelovljenje novog i uzbudljivog zapadnjačkog svijeta. U govoru povodom krunidbe udarao je o činelu i pjevao neku budističku pjesmu. Nakon što su ga nekoliko dana slijedili mračnim, bogato ukrašenim sporednim uličicama središta grada, pripadnici tajne policije dali su ga deportirati. Odnosno, kako je to izrazio u pjesmi:
I tako poslaše me iz Praga, avionom, detektivi u čehoslovačkim poslovnim odijelima A ja sam Kralj svibnja, što moć je spolne mladosti, A ja sam Kralj svibnja, a to je radišna rječitost i djelovanje u ljubavi, A ja sam Kralj svibnja, a to je stara Čovjekova poezija, i 100.000 ljudi odabralo je moje ime, A ja sam Kralj svibnja i za nekoliko minuta sletjet ću na londonski aerodrom... No kao što bi spremno istaknuo Stefan Dubček, čovjek ni u Americi nije posve slobodan. Po njegovu povratku u Sjedinjene Države, FBI je Ginsberga stavio na popis opasnih osoba, koje su prijetnja sigurnosti. Unatoč tolikoj represiji, i unatoč brkatim muškarcima u čehoslovačkim poslovnim odijelima, Prag je stjecao sve veću popularnost. Godine 1966. Čehoslovačku je posjetilo tri i pol milijuna turista, njih petina sa Zapada. Češki filmovi poput Strogo kontroliranih vlakova i Prodavaonice u glavnoj ulici prikazivali su se širom svijeta. Miloš Forman bio je jedan od nekolicine čeških redatelja traženih širom svijeta. Češki dramatičari, među kojima je bio i Vaclav Havel, stjecali su međunarodni ugled. Havel, koji možda nije bio najbolji u strogo umjetničkome smislu, ali koji je svakako bio politički najubojitiji među praškim dramatičarima, postavljao je drame obilježene apsurdističkim antitotalitarizmom kakve u Sovjetskom Savezu nikada ne bi dospjele do pozornice. U Memorandumu birokracija onemogućuje kreativno razmišljanje, namećući izmišljeni jezik pod nazivom ptydepe. Havel se često rugao komunističkome jeziku. U jednoj drugoj drami, lik ismijava Hruščovljevu naviku izmišljanja besmislenih narodnih izreka. Havelov lik kaže: »Tko se prepire s mrežom za komarce, nikad neće plesati s kozom kod Podmoklog«. U studenome 1967. godine malena skupina praških studenata odlučila je učiniti ono što su, koliko su doznali, činili studenti na Zapadu. Organizirali su prosvjed. Problem je bio u nedostatnom grijanju i rasvjeti u studentskim domovima - to nikako nije bio ni prvi ni posljednji studentski pokret koji je nastao na naoko banalnom pitanju. Kao što je postajalo sve jasnije i mnogim studentima na Zapadu, uvidjeli su da su demonstracije zabavne.
Marširali su u ranovečernjoj tami, nosili svijeće kao simbol preslabog svjetla uz koje su, kako su tvrdili, prisiljeni učiti. Sve je izgledalo vedro i veselo poput božične povorke kad su se uskim kamenim ulicama uputili prema dvorcu Hradčanv, u kojem se nalazilo sjedište vlade. Odjednom su naišli na kordon policije, koja je nekolicinu prosvjednika palicama oborila na kamene kocke ulice, pa ih zatim odvukla u pritvor. Pedesetak prosvjednika završilo je u bolnici. Mediji su izvijestili tek o »huliganima« koji su napali policiju. No u to su vrijeme ljudi već znali odgonetnuti šifre, pa se ubrzo proširio glas o premlaćivanju, a to je samo povećalo brojnost prosvjednika. Potkraj 1967. studenti su dijelili letke i upuštali se u rasprave sa svima koji su bili spremni s njima popričati na ulici. Izgledali su gotovo identično kao studenti u Berlinu, Rimu ili na Berkelevju. Istina, njih je pomno motrila tajna policija, no tako je bilo i u slučaju američkih i zapadnoeuropskih prosvjednika iz studentskih redova. Tijekom šezdesetih godina ojačali su i slovački nacionalizam i Novotnyjev animozitet prema Slovacima. Godine 1967. Slovaci su se opirali vladi i Sovjetima slaveći pobjedu Izraela u Šestodnevnome ratu. Već 1968. Bliski istok postao je omiljenom političkom metaforom unutar sovjetskog bloka. Činjenica da su Poljaci, umjesto da pokažu predanost sovjetskim interesima, bili oduševljeni zbog spektakularne pobjede Židova nad jedinicama koje su obučili Sovjeti, bila je znak nadolazećih problema u Poljskoj. U ožujku 1968. godine, kad je htjela naglasiti svoju samostalnost, Rumunjska je ojačala veze s Izraelom. Nakon 5. siječnja Čehoslovačku su, zbog smjene Novotnyja s čela Partije, ispunili nada, uzbuđenje i razne glasine. Jedna od najpopularnijih priča bavila se pitanjem zašto Brežnjev nije priskočio Novotnyju u pomoć. Kad je Brežnjev zamijenio Hruščova, Novotny se toliko uzrujao zbog posrnuća sovjetskog prijatelja - čak su i zajedno ljetovali - da je nazvao Kremlj. Kako god glasio Brežnjevljev odgovor, Novotny njime nije bio zadovoljan, pa je bijesno spustio slušalicu novom sovjetskom vođi. A Brežnjev je imao izvrsno pamćenje. I Sovjetski Savez i čehoslovačko stanovništvo sve su nade i povjerenje 1968. godine polagali u visokog muškarca žalosna izraza lica i jedva primjetnog osmijeha, čovjeka koji nikad nije pokazivao velike sposobnosti ni maštovitost, a to ionako nisu bile odlike koje su Sovjeti poticali. Dubček nije imao iskustava u inozemstvu. Osim boravka u Sovjetskom Savezu, izvan zemlje bio je samo dvaput, oba puta 1960. godine, kad je dva dana proveo u Helsinkiju, te sudjelovao na partijskoj konferenciji u Hanoiu.
No Dubček i mnogi njegovi kolege u novoj vladi pripadali su jedinstvenom naraštaju, ljudima koji su odrasli za nacističke okupacije, koji su vlastitim očima vidjeli svijet dobra i zla u kojem se Sovjetski Savez zalagao za dobro, bio zalog nade u budućnost. Zdenek Mlynar, koji je dobio mjesto u Dubčekovoj vladi, zapisao je: »Sovjetski Savez u tom je smislu bio zemlja nade onima koji su nakon rata priželjkivali radikalni odmak od prošlosti, a koji također, dakako, nisu imali pojma o stvarnim uvjetima koji su vladali u Sovjetskom Savezu«. Glavno pitanje tog doba nije glasilo zašto su Sovjeti prihvatili Dubčeka, nego zašto su ga prihvatili Čehoslovaci. Nakon dvadeset godina staljinizma, Čehoslovačka je žudjela za promjenama, pa se ljudima učinilo da bi ih mogao donijeti upravo Dubček. Kao što je istaknuo Mlynar, do 1968. narod Čehoslovačke nikada nije doznao mnogo o karakteru svojih vođa, pa su, ako je novi vođa i bio nedokučiv, ljudi na to bili naviknuti. Igrom slučaja, Dubček je bio vrlo prikladan za mlade 1968. godine. Nije bio autoritativan, što su, kako se činilo, potvrđivali njegova nelagoda u javnim nastupima i njegovi monotoni govori. Mladim Čehoslovacima sviđala se ta njegova nelagoda. Na koncu će upravo ona prijeći u kobnu sklonost presporom donošenju odluka, što je oduvijek bila slaba točka antiautoritamosti. No u malenim skupinama znao je biti vrlo uvjerljiv. Što je od svega bilo najuzbudljivije, bio je vođa koji je imao naviku slušati druge. Možda je ono što je vrijedilo za Ludovita Štura, službeno izopćenog slovačkog nacionalista u čijoj se kući rodio, vrijedilo i za Dubčeka, kao što je sam Dubček rekao u nimalo ortodoksnome govoru, kad je, tri godine ranije, branio Štura: »On je shvaćao sve glavne društvene i gospodarske probleme i trendove svoga doba i bilo mu je jasno da se sve mora mijenjati«. Dubčekovoj uplakanoj obitelji odmah je bilo jasno koliko je situacija u kojoj se našao nezgodna. Buntovni narod morao je uvjeriti da je reformator, konzervativnim članovima Partije i vlade, ljudima koje je postavio Novotny, pokazati da mu mogu vjerovati, te na zadovoljstvo Moskve dokazati da posve nadzire cjelokupnu situaciju nad kojom zapravo nije moguće imati nadzor. Dubček ni u jednoj fazi nije posve ovladao situacijom. Jednostavno je pokušavao kormilariti, usmjeravati je, uspostaviti ravnotežu među suprotstavljenim silama, služeći se vještinama koje je istesao kao partijski dužnosnik. Uopće nije pokušao očistiti strukture od Novotnyjevih pristaša. Više godina kasnije nagađao je da mu je to možda bila najveća pogreška. Predsjedništvo, koje su Sovjeti počeli
nazivati Politbiroom, bilo je podijeljeno u omjeru 5:5, a ono je nametnulo glasovanje Centralnom komitetu. I tako su ta moćna tijela, koja su inače bila prepuna šefovih ljudi, bila prepuna komunista staroga kova, odanih Novotnyju, koji zapravo nisu ni najmanje simpatizirali Dubčeka. Čak su i njegov vozač i pomoćno osoblje u njegovu uredu bili Novotnyjevi ljudi. Činjenica da je bio Slovak samo je dodatno otežavala njegov položaj, jer su Slovaci od njega sad očekivali da će donijeti odlučnu prednost slovačkome nacionalizmu, dok su Česi tiho naklapali o »slovačkoj diktaturi«. U međuvremenu su se u Čehoslovačkoj pojavile raznorazne skupine vrlo šarolikih zahtjeva i očekivanja. Novinare je zanimalo što pod novim režimom mogu očekivati od cenzora. Dubček nije davao smjernice ni o tom ni o mnogim drugim gorućim pitanjima. Povjesničari će kasnije govoriti o »siječanjskoj šutnji«. Činilo se da je Dubček na vlast došao posve nepripremljen, uz tek nekoliko neodređenih predodžaba: htio je pomoći Slovacima, poboljšati gospodarstvo, nekako reagirati na zahtjeve za povećanjem sloboda. Ali nije imao programe, a pritom je iza leđa morao dobro paziti na pristaše Novotnyja i na sve one koji su i dalje čvrsto bili odani Kremlju. Činilo se da se Dubček u Pragu ne osjeća ni najmanje lagodno i opušteno. Bila je to velika i grandiozna prijestolnica za čovjeka koji se nekako uklopio u Bratislavu, s onih nekoliko ulica uz Dunav, uz tek pokoje raskošno ukrašeno, ali ruševno zdanje iz nekadašnjeg carstva, prepuno staljinističkih stambenih zgrada niskih stropova i jednim jedinim, usamljenim dvorcem na uzvisini obrasloj korovom. Oni malobrojni ostaci boljih vremena koji su se očuvali u Bratislavi sada su se raspadali, baš kao i nova zdanja. No tada, u dobi od četrdeset i šest godina, Dubček je odjednom počeo raditi u palačama, dok ga je Novnotnyjev čovjek vozio kroz grad u kojem se zrcalila sva europska raskoš. Dubčekova šutnja stvorila je vakuum u kojem su uspijevale razne stvari. Dvadeset i sedmoga siječnja u povijesnome središtu grada pojavila se prodavaonica u kojoj su se prodavale novine iz cijeloga svijeta, kako iz socijalističkih, tako i iz kapitalističkih zemalja. U prodavaonici se nalazila čitaonica u kojoj se posluživala kava. Navečer je prostor bio prepun ljudi koji su sjedili i čitali ruske, zapadnonjemačke, francuske i britanske novine. Bez cenzure, nacionalni su mediji procvjetali, pri čemu su novine znatno povećale nakladu, koju bi i unatoč tome rasprodale već rano ujutro. Nigdje unutar sovjetskog bloka nikada nije bilo tako nesputanog novinarstva. Novine su bile prepune članaka o korumpiranosti vlasti. Usto su napadale, razotkrivale i ismijavale
sovjetsku vladu. Međusobno su se borili za čitateljstvo, objavljujući veće i bolje prikaze sovjetskih čistki ili češke korumpiranosti. Mediji su razotkrili i Novotnyja, kojeg novinari nikad dotada nisu pomno analizirali. On i njegov sin, utvrđeno je, poslužili su se vladinim uvoznim dozvolama i kupovali Mercedese, Alfa Romee, Jaguare i druge automobile sa Zapada u kojima su zabavljali žene. Kad bi se zasitili pojedinog vozila, uvijek su ga lako mogli prodati prijateljima, uz veliku zaradu. Novotny nikako nije mogao preživjeti taj skandal, pa je, iako Dubček to ni u jednom trenutku nije zatražio, 22. ožujka bio prisiljen dati ostavku na mjesto u Predsjedništvu. Sutradan su Dubček i njegovi suradnici pozvani na sastanak Varšavskog pakta u istočnonjemačkom gradu Dresdenu, čije je središte i dalje izgledalo kao nakon nebrojenih bombardiranja i požara. Što je bilo vrlo znakovito, na sastanak nije pozvana Rumunjska. U zimu 1968. godine Moskvu je neusporedivo više mučila Rumunjska nego Čehoslovačka. I dok je Dubček nastojao biti dobar i discipliniran komunist, rumunjski vođa Nicolae Ceausescu nakon Šestodnevnog rata sve je više pokazivao sklonost neovisnosti, budući da je Rumunjska tada bila jedina zemlja iz sovjetskog bloka koja nije prekinula diplomatske veze s Izraelom. Čehoslovačka se prva povela za Sovjetima i prekinula diplomatske odnose, zbog čega je Novotny u očima mnogih Čeha ispao odviše poslušan. Potkraj veljače Rumunji su istupili s Međunarodne konferencije komunističkih partija u Budimpešti. Što je bilo još gore, dva tjedna kasnije, na sastanku Varšavskog pakta, sovjetskog vojnog saveza, u bugarskoj prijestolnici Sofiji, Rumunjska je odbila potpisati službenu izjavu kojom se pozdravljalo smanjenje sovjetskog i američkog nuklearnog naoružanja. Rumunjska je ustvrdila da prosvjeduje protiv načina na koji dvije supersile dominiraju svijetom, uopće se ne savjetujući s manjim zemljama. Ako su Sovjeti i bili uzrujani zbog nekoga unutar bloka, Dubček ni u snu nije očekivao da bi to mogao biti on. Samo nekoliko tjedana ranije objavio je članak u moskovskoj Pravdi u kojem je naveo: »Prijateljstvo sa SSSR-om temelj je naše vanjske politike«. Dubček je smatrao da će se skup u Dresdenu baviti gospodarskim pitanjima. Odjednom je stekao dojam da su ga izveli pred sud. Ostali su ga vođe, jedan po jedan, među njima i Poljaci i Istočni Nijemci, optužili da nije uspio uspostaviti nadzor nad situacijom u Čehoslovačkoj. Dubček se nadao pomoći jedinog saveznika, mađarskog vođe Janosa Kadara. Nacionalisti u Bratislavi bili bi se nasmijali prizoru u kojem Slovak očekuje pomoć od nekadašnjeg ugnjetavača. Napao gaje čak i Kadar. Činilo se da svima, a osobito
Brežnjevu, najviše smetaju razulareni mediji koji pišu o svemu što im padne na pamet, bez ikakva vladina nadzora. Sovjetski Savez od vođa svojih satelitskih zemalja zahtijevao je da prije i iznad svega uspostave nadzor. Mediji su zapravo odigrali važnu ulogu u smjeni Novotnyja iz Predsjedništva, te su i dalje tražili da ga izbace iz Centralnog komiteta, pa čak i iz Komunističke partije. I bili su u pravu. Čak i nakon Dresdena, kad je prvi put uvidio razmjere u kojima se ljuti sovjetski blok, Dubček nije bio u stanju obuzdati novinare. Stanovnicima Čehoslovačke od najveće su važnosti bili sloboda domaćih novina, kao i pristup zapadnim medijima. Ni na jednom drugom području nije bilo manje mjesta za kompromis. No više nije bilo mogućnosti za povratak. Čehoslovačka više nije mogla živjeti u izolaciji. Prag je odjednom bio pod prismotrom, o njemu se razgovaralo, prikazanje i na televiziji u mnogo zemalja, a to što su Česi i Slovaci činili početkom 1968. uzdrmalo je cjelokupni komunistički svijet i privuklo pozornost mladih širom Zapada. Praški student koji nikada nije bio u inozemstvu, s bradom i u trapericama koje su bile odviše krute i odviše plave, odjednom je imao dojam da pripada svijetu mladenačkih pokreta koji se bore za slobodu. 3. POGLAVLJE - STRAH OD ČUPAVIH OBRVA Društva oduvijek više oblikuje priroda medija kojima ljudi komuniciraju nego sadržaj komunikacije. - Marshall McLuhan i Quentin Fiore: The Medium ls the Message, 1967. Kao u slučaju stabla koje neopaženo pada u šumi, ako mediji nisu popratili prosvjed ili prosvjednu povorku, je li do takvog događaja uopće došlo? Od Martina Luthera Kinga ml. i Johna LeWisa, do Stokelvja Carmichaela i H. Rapa Browna, postojao je širok spektar neslaganja o taktici koju bi trebalo primijeniti na planu djelovanja pokreta za građanska prava, no svi su se slagali da konkretni događaji moraju privući medije. I poklonicima nasilja i poklonicima nenasilja postalo je očito da se zastupljenost u medijima najlakše pridobiva nasiljem i nasilnom retorikom. I sam je Mahatma Gandhi, velemajstor nenasilja koji je nadahnuo nenasilne pokrete, to više nego dobro uviđao. Silno se trudio ne bi li svakom događaju koji je organizirao priskrbio pokrivenost u indijskim, britanskim i američkim medijima, a često je govorio o
vrijednosti britanskog nasilja u smislu poticanja medija. Riječ je o paradoksu nenasilja. Prosvjednici mogu biti nenasilni, no moraju izazivati nasilne reakcije. Ako su obje strane nenasilne, nema priče zanimljive medijima. Martin Luther King zbog toga se često tužio, no nakon što je upoznao čovjeka po imenu Laurie Pritchett, uvidio je da je riječ o realnosti. Pritchett je 1962. godine bio zapovjednik policije u gradu Albanvju, u Georgiji. U to vrijeme organizacija Martina Luthera Kinga pod nazivom Southern Christian Leadership Conference (Konferencija južnjačkih kršćanskih vođa) odredila je upravo taj grad za provođenje kampanje nenasilnog otpora. Ruralni dio jugozapadne Georgije bio je na zlu glasu po segregaciji, te je postao predmetom jedne od prvih saveznih tužbi u vezi s glasačkim pravom prema Zakonu o građanskim pravima iz 1957. Mali Albanv, sa sedamdeset i pet tisuća stanovnika, od kojih su oko jednu trećinu činili crnci, bio je po broju stanovnika najveće središte u tom kraju, a SNCC, uz poticaj mjesnih crnaca, odlučio je pokrenuti akciju upisa glasača. Akcija se proširila na desegregaciju javnih objekata, pa tako i autobusnog kolodvora, a u događaje se na koncu uključio i Martin Luther King. Prosvjednici i predstavnici zakona tijekom nekoliko su se mjeseci suočili više puta, što je rezultiralo masovnim uhićenjima, u sklopu kojih je priveden i King, no uljudni, rječiti šerif ni u jednom trenutku nije pribjegao nasilju. Pritchett je predvidio svaki pokret prosvjednikajer je imao doušnike unutar crnačke zajednice u Albanvju. A kako nije bilo nasilja, King i ostali vođe ni u jednom trenutku nisu uspjeli ishoditi intervenciju Roberta Kennedyja i Ministarstva pravosuđa, što im je inače uspijevalo. Uplitanje saveznih snaga značilo je veću medijsku pozornost. Stoje bilo još i gore, novinarima je Pritchett bio simpatičan. Bio je to uljudan čovjek iz naroda. Objasnio im je da je proučio način na koji se Martin Luther King služi nenasiljem, pa je stoga prigrlio nenasilno provođenje zakona i reda. King je na kritike aktivista za građanska prava koji su tvrdili da uvijek ostaje na sigurnom, daleko od samih događaja, reagirao tako što je dopustio da ga uhite u Albanvju. No zbog toga je morao otkazati važan nastup u televizijskoj emisiji Meet the Press, da bi ga na koncu iz zatvora osobno izvukao sam Pritchett, koji je rekao da je »neimenovani muškarac tamne puti« platio jamčevinu i sve ostale globe. Mnogi su zaključili da je Kingov otac, istaknuti građanin Atlante kojeg su neki zvali Daddy King, izvukao sina iz pritvora. King je mogao otići u zatvor jer je znao da će ga otac izvući. No prava je istina bila da ga je jednostavno
oslobodio lukavi Pritchett. Cjelokupna akcija u Albanvju na koncu se pokazala katastrofalnom. Nakon Albanvja, vođe pokreta za građanska prava shvatili su da moraju izbjegavati raznorazne Pritchette, u: da se moraju držati gradova u kojima vladaju šefovi policije tankih živaca i bijesni, nestrpljivi gradonačelnici. »Pokret je imao izvrstan instinkt u vezi s time što je potrebno da bi dospjeli u vijesti i da bi se u njima i zadržali«, rekao je Gene Roberts, inače iz Sjeverne Karoline, koji je za The New York Times pratio područje građanskih prava. Za prosvjeda održanog 1965. godine u Selmi, u Alabami, Martin Luther King opazio je da je fotograf časopisa Life, Filip Schulke, odložio aparate i opremu da pomogne nekome koga je pretukla policija. King je kasnije potražio tog fotografa i rekao mu kako ga trebaju ne da pomaže prosvjednicima, nego da ih snima. Pritom je rekao: »Vaša je zadaća snimati što nam se događa«. U Selmi je 1965. krupna sredovječna žena po imenu Annie Lee Cooper svom silinom šakom udarila šerifa. To je privuklo pozornost snimatelja koji su počeli fotografirati kako trojica šerifovih pomoćnika hvataju ženu. Ona je potom počela izazivati šerifa, pozivati ga da je udari, a on je zamahnuo palicom i to toliko jako da su izvjestitelji čuli zvuk kad ju je raspalio po glavi. Snimateljima nije promaknuo glavni trenutak - šerif Clark pendrekom udara bespomoćnu ženu. Fotografija je objavljena na naslovnicama novina širom zemlje. Mary King iz SNCC-a rekla je: »Vješto korištenje medija za informiranje javnosti suvremenije pandan 'peru', a pero je i dalje moćnije od mača«. Kako je pokret za građanska prava sve više postajao svjestan medija, tako je Martin Luther King postao njegovom zvijezdom. Bila je to prva medijska zvijezda iz redova vođa građanskih prava, pa je tako postao neusporedivo slavniji i ostvario daleko više neposrednog utjecaja nego prethodnici i suvremenici. Ralph Abemathv rekao je: »Znali smo da se razvio i da se bavi simbolikom«. Kinga su ljudi iz pokreta često optuživali da krade pozornost, da privlačenjem aplauza prisvaja i sve zasluge. Međutim, zapravo je pokret tako iskorištavao njega. On je tek rijetko bio inovator. No bio je dobar i rječit govornik, karizmatična pojava zahvaljujući kojoj su stvari izvrsno funkcionirale na televiziji. Bio je neodlučna zvijezda, budući da se bolje i ugodnije osjećao u crkvi nego na demonstracijama ili konferencijama za novinare. Jednom je prilikom rekao: »Svjestan sam dviju osoba koje se zovu Martin Luther King. Ni sam se ne mogu sebi načuditi... Zbunjuje me vlastiti put. Imam dojam da mije Martin Luther King o kojem ljudi govore strana osoba.«
Nakon Albanvja televizija je postala sastavnim dijelom svih političkih kampanja i strategija. U Kingovoj organizaciji, koja se, kako je već rečeno, zvala Southem Christian Leadership Conference (SCLC), Andrew Young služio je kao glavni savjetnik za medije, ili u najmanju ruku medije pod bjelačkim nadzorom. Uviđao je da, kako bi se svaki dan našli na televiziji, mora svakodnevno nuditi kratke i dojmljive poruke, ono što se danas naziva »sound bites«, te da ih mora pratiti ono što ljudi s televizije nazivaju »dobrom vizualnošću«. Young je naglašavao, a King je vrlo brzo shvatio, da dnevna izjava Martina Luthera Kinga ne smije biti duža od šezdeset sekundi. Mnogi aktivisti SNCC-a smatrali su da je King pretjerao, da se on i njegova organizacija pretjerano koriste medijima. Smatrali su da stvara kratkoročne medijske događaje, a oni su željeli više djelovati unutar društva na Jugu i provoditi temeljne promjene. To je trebao biti dugotrajan proces koji bi se odvijao daleko od objektiva. No stvarnost je bila drukčija: godine 1968. pokret za građanska prava, pokret Black Power, antiratni pokret, čak i Kongres i konvencionalna politika... svi su se oni počeli intenzivno baviti jednim pitanjem: kako televizijskog snimatelja, prema riječima tadašnjeg izvjestitelja CBS-a Daniela Schorra, navesti da »pritisne tipku«. Dvije inovacije u televizijskoj tehnologiji iz temelja su promijenile televizijske vijesti - video-vrpca i izravni satelitski prijenosi. Oba pomaka dogodila su se šezdesetih godina, i premda su se obje inovacije u punome smislu počele primjenjivati tek sedamdesetih godina, već 1968. počele su mijenjati način razmišljanja televizijskih novinara. Video-vrpca je jeftina, moguće ju je ponovno upotrijebiti, a prije emitiranja ne trebaje razvijati. Televizijske vijesti 1968. sxi se godine još uglavnom snimale na šesnaestmilimetarski crnobijeli film, najčešće s kamerama na stativu, iako je i tada bilo prijenosnih kamera. Budući da je film bio skup i da gaje trebalo dugo razvijati, nije bilo moguće snimati bez ograničenja i promišljenog planiranja. Kamerman bi postavio i pripremio opremu, a zatim čekao izvjestiteljev znak. Kad bi izvjestitelj ocijenio da prizor postaje zanimljiv - neki put odluku bi donio i sam snimatelj - dao bi znak, a kamerman bi pritisnuo dugme i počeo snimati. »Moglo se snimati deset minuta da dobijete minutu dobre snimke«, rekao je Schorr, »ali niste mogli snimati dva sata.« Schorru je tako postalo očitim da je sve »stvar decibela... Čim bi netko podignuo glas i rekao: 'Ali kako možete sjediti ovdje i govoriti to i to' -ja bih pritisnuo dugme, jer televizija voli dramatiku,
televizija voli sukobe, a sve što ukazuje na sukob ulazi u krug onoga što bi se moglo emitirati - u Cronkiteovoj emisiji te večeri, a svi smo pokušavali doći upravo do toga.« Nazočnost televizijskih kamera počela je vidljivo utjecati na razinu uljudnosti u raspravama. Schorr se prisjetio izvještavanja iz Senata: »Često su povisivali glas bez ikakva razloga, samo zato što su znali da će tako privući našu pozornost«. No nisu se samo političari počeli odlučno upinjati da potaknu pritisak na dugme. Abbie Hoffman dobro je shvaćao kako funkcionira čitav sustav, kao i Stokelv Carmichael, te Martin Luther King. Godine 1968., nakon deset godina suradnje s medijima, Kingje uvidio da gubi bitku s televizijskom konkurencijom. Požalio se Schorru, govoreći da televizija crnačke vođe potiče da govore na najnasilniji i najuvredljiviji način, te da je gotovo uopće ne zanima njegov nenasilan pristup. »Kad gnjevni crnci pribjegnu nasilju, hoćete li se sjetiti svoje odgovornosti za nastanak novih okolnosti?«, upitao je King Schorra. »Jesam li nastavio tražiti prijeteće izjave kako bih stekao pristup večernjim vijestima?«, upitao se Schorr u pokušaju analiziranja vlastitih postupaka. »Na žalost, jesam.« Drugi izum koji je počeo mijenjati televiziju bili su satelitski prijenosi. Prvi put satelitom je prenijet snimljeni glas predsjednika Dwighta Eisenhowera koji je 18. prosinca 1958. uputio najbolje želje povodom Božića. Prvi sateliti, poput »Early Birda«, nisu bili geostacionami - nisu održavali isti položaj u odnosu na Zemlju - pa su s određene točke na Zemlji mogli primati signal samo u određeno doba dana. Satelitski prijenos važne vijesti iziskivao je toliko sretnih poklapanja da je do njih tijekom prvih godina dolazilo vrlo rijetko. U to su se doba vijesti iz Europe u Sjedinjenim Državama najčešće emitirale dan kasnije, nakon dopreme filma zrakoplovom. Prva vijest iz Europe koja je na američkoj televiziji emitirana isti dan nije bila dio satelitskog prijenosa. Godine 1961., kad je podignut Berlinski zid, gradnja je počela toliko rano ujutro da je CBS, zahvaljujući pogodnostima vremenskih zona, uspio dopremiti film u New York i emitirati prilog u večernjim vijestima. Predsjednik Kennedy požalio se da u tih pola dana, koliko je trebalo da se vijest pojavi na televiziji, nije stigao osmisliti reakciju. Fred Friendlv, prvi čovjek CBS-ovih vijesti, uvidio je da će sateliti, koji omogućuju trenutačan prijenos, s vremenom postati dostupni s većine lokacija na svijetu, i to u bilo koje doba dana, te da će taj
nespretni izum jednog dana izmijeniti prirodu ne samo televizijskih vijesti, nego i vijesti općenito. Već 1965. godine poželio je ostvariti satelitski prijenos uživo iz nekog dijela svijeta u Cronkiteove večernje vijesti, koje su se emitirale u 19 sati po newyorškom vremenu. Tražeći mjesto na svijetu s kojegje bilo moguće poslati signal na Early Bird u sedam sati navečer po newyorškom vremenu, naišao je na Berlin, koji je već nekoliko godina bio jedna od udarnih vijesti. Schorra su smjestili kod Berlinskog zida, koji je uvijek služio kao zgodan vizualni element, i stvar je krenula - uživo! Schorrove tvrdnje da se usred noći kod Zida ne događa ništa bile su posve beskorisne. Jednostavno je promašio bit priče. Bit je bila u činjenici da će prijenos ići uživo. »I tako sam doista stajao kod Zida«, prisjeća se Schorr. »Ovo je Zid, iza njega je Istočna Njemačka i tako dalje. A onda se, budući da smo imali uključene reflektore, povremeno čuo lavež pasa. Psi su zalajali, pa bi se 'katkad čulo kako psi laju dok jure za nekim jadnim Istočnim Nijemcem u pokušaju bijega. Ne znam događa li se to i upravo sada, ali...' - hrpe gluposti i sranja, ali stvar je išla uživo!« CBS je čak ijedan njemački Sud na kojem se sudilo optuženome nacistu uspio nagovoriti da se sastane nakon ponoći, kako bi prijenos išao uživo, umjesto da snime uobičajeno dnevno zasjedanje i emitiraju ga uvečer. Tako je počelo doba televizijskih vijesti uživo. Prema glasnogovornicima američke vojske, drugi tjedan 1968., tjedan u kojem predsjednik tradicionalno drži govor o stanju države i nacije, obilježio je ratni rekord po broju neprijateljskih vojnika ubijenih u jednom tjednu: 2.968. Dotada je rekordan bio tjedan koji je završio 25. ožujka 1967., a u kojem je ubijeno »tek« 2.783 neprijateljskih vojnika. Tjedanje okončan i govorom državnog tajnika Deana Ruska koji je pred 1.500 naklonjenih slušatelja u San Franciscu branio svoju vanjsku politiku, dok je policija palicama nasrtala na 400 antiramih prosvjednika na ulici. Još trojica američkih vojnika zatražila su u petak, 12. siječnja, politički azil od Švedske. Tri dana ranije, četvorica mornara dezertirala su s nosača zrakoplova Intrepid i dobila švedske useljeničke vize. I rasna su pitanja postajala sve težima. Promjena raspoloženja javnosti, već prozvana »bjelačkom protureakcijom«, dijelom je bila odgovor na porast zločina i na činjenicu da su mladi ljudi i njihove zvijezde iz kontrakulture otvoreno koristili zabranjene droge, no uglavnom je ipak bila riječ o reakciji na crnačke pobune u gradovima na sjeveru. U jednom od istodobno bizarnih i tipičnih trenutaka samootkrivanja, Norman Mailer je u knjizi iz 1968. godine pod naslovom Miami and the Siege ofChicago -jednoj od triju njegovih
knjiga objavljenih te godine - opisao kako je čekao konferenciju za novinare Ralpha Abemathvja na koju je vođa pokreta za građanska prava kasnio četrdeset minuta. »Izvjestitelj je postajao svjestan vrlo neobične emocije u samome sebi, jer je dotada nije iskusio svjesno« - tek neznatno skromniji od Charlesa de Gaullea, Mailer je o sebi često govorio u trećem licu jednine - »Bila je to jednostavna i vrlo neugodna emocija - već je bio sit i crnaca i njihovih prava.« No slijedilo je još važnije otkriće: »Ako je osjetio čak i tračak toga, kakvi su se onda nemjerljivi valovi bijesa oslobodili u cijeloj Americi?«. U izvornome obliku, što je većina južnjaka ispravno slutjela, pokret za građanska prava lijepo se uklapao u predrasude koje je veći dio ostatka zemlje imao u vezi s Jugom. Činilo se da pokret ima junačka obilježja kad se uputio na Jug i namjerio na neandertalce poput Bulla Connora. No 1965. godine Martin Luther King počeo je zagovarati pitanje »otvorenog stanovanja« u gradovima na sjeveru. Za većinu bjelačke Amerike to je bilo nešto posve drugo. Crnci ne nastoje samo ići u školu i voziti se autobusima u Alabami, nego i ući u naše četvrti. King i ostali vođe usto su počeli sve više vremena posvećivati otporu ratu u Vijetnamu. Godine 1967., kad je počeo otvoreno kritizirati rat u Vijetnamu, King je bio posljednja velika i važna ličnost iz redova boraca za građanska prava koji se odlučio na takav korak. Veći dio Kongresa za rasnu ravnopravnost (ĆORE) i SNCC-a priklonio se antiratnome stavu još 1965. i 1966. godine. Mnogi Kingovi savjetnici iz Southern Christian Leadership Conferencea nisu bili spremni samo tako napasti vladu u doba rata. Mobe i njegov vođa David Dellinger, koji se opirao mobilizaciji u Drugom svjetskom ratu, pokrenuo je veliku akciju da pridobije Kinga u antiratni pokret. I Dellinger je imao savjetnike koji su mu govorili da se antiratni pokret previše petlja s crnačkim vođama, te da odbija potencijalne pristaše antiratnog djelovanja58. Mnogi su bijelci u sudjelovanju crnačkih vođa vidjeli iskorak izvan legitimnog područja vođa pokreta za građanska prava. Nije bilo važno što su cmci činili tek 11% stanovništva, dok ih je u samim borbama u Vijetnamu sudjelovalo 23%. Crnci su sad pokušavali određivati vanjsku politiku. Boksački prvak u teškoj kategoriji Muhammad Ali, možda jedini crnac koji se medijima služio bolje čak i od samog Kinga, odbio je mobilizacijski poziv govoreći: »Meni Vijetkong ni najmanje ne smeta«. Osuđen je za izbjegavanje vojne obaveze, a tjedan dana nakon Johnsonova govora o stanju države i nacije, odbijena je i Alijeva žalba. 55 Daniel Schorr, u razgovora u travnju 2001.
Ali se prije promjene imena zvao Cassius Clay. Kad je 1963. godine postao pripadnikom pokreta Crnih muslimana, ustvrdio je da je dotada imao »ropsko ime«. Crni muslimani, Black Power, a osobito sve eksponiranije Crne pantere, čiji su pripadnici zagovarali nasilje, pljačku i vatrene obračune s policijom, kod bijelaca su izazivali strah. Požari koji su ljeto ranije izbijali u crnačkim getima mnogima su prelili čašu. King je izjavio kako zagovornici Black Powera poput Stokelvja Carmichaela bijelcima pružaju upravo onakvu izliku kakva im treba. »Stokelv nije problem«, rekao je King. »Problem su bijelci i njihov stav.«59 Demokratima na vlasti reakcija na urbano nasilje postajala je sve većom prijetnjom. Jedan od pomoćnika potpredsjednika Huberta Humphreyja izjavio je časopisu Time: »Još jedno ljeto nemira sljedeće bi nas jeseni moglo doista potopiti«60. King se protivio Johnsonu i nije osjećao osobitu odanost prema demokratima, ali su ga mučila dalekosežnija strahovanja od tzv. protureakcije. »Ne možemo podnijeti još dva ljeta kakvo je bilo prošlo a da to neizbježno ne dovede do dolaska desnice na vlast i stvaranja fašističke države«, izjavio je King. Dvanaestoga siječnja predsjednik Johnson održao je govor o stanju države i nacije. Nikad u povijesti nije se dogodilo da godišnji predsjednikov izvještaj dobije toliku pozornost na televiziji. Ne samo što su sve tri televizijske mreže i novopokrenuta postaja National Educational Television, pretečajavne, nekomercijalne postaje PBS, prenosile govor, nego su sve četiri postaje odvojile i posebno vrijeme nakon obraćanja javnosti u kojem su gosti razgovarali o svemu što su upravo čuli. CBS je tako otkazao emisije Green Acres, He and She i Thejonathan Winter$ Show, te ponudio dotad neviđenih dva i pol sata posvećenih predsjednikovu govoru. NBC je žrtvovao specijalno izdanje emisije Krafi Music Hali s Alanom Kingom, te Runfor Your Life da gledateljima ponudi dva sata posvećena govoru. ABC je pomaknuo termin drame Laura, za koju je scenarij napisao Truman Capote, a koja je trebala lansirati novu zvijezdu, sestru Jackie Kennedy, Lee Bouvier Radziwell. Radi analize kojaje iz programa istisnula Eddieja Alberta i Evu Gabor, CBS je u studio doveo vođu senatske manjine, Everetta Dirksena. No najiscrpniju analizu ponudio je NET, koji je pokrenuo novi trend time što je govoru o stanju države i nacije iz 1967. godine posvetio više od tri sata programa. Povodom govora održanog 1968. nisu uopće vremenski ograničili prijenos i analizu, što je dotad bilo nečuveno za komercijalne televizijske postaje, te su u studio doveli zvijezde poput
Daniela Patricka Movnihana, Carla Stokesa, crnačkog gradonačelnika Clevelanda, kao i ekonomista Miltona Friedmana61. Ako je taj govor mogao poslužiti kao svojevrsni barometar i pokazatelj novog smjera u kojem kreće zemlja, novosti za liberalne opcije nikako nisu bile povoljne. »Veliko društvo«, naziv koji je Johnson pridao dugačkome popisu socijalnih programa koji su trebali odrediti njegov predsjednički mandat, spomenut je samo jednom. Slušatelji, zastupnici u Kongresu, članovi vladina kabineta, te najviši vojni dužnosnici, govor su pratili uz prigodan povremeni pljesak koji uvijek prati takve događaje. Prema izvještajima u časopisu Time, predsjednika je pljesak prekinuo pedeset i tri puta, iako je u njima stajalo da u većini slučajeva nije bilo ni traga iskrenoj potpori i oduševljenju. Jedini produljeni pljesak, za vrijeme kojeg su slušatelji ustali, Johnson je zaslužio kad je rekao: »Američkom narodu dostaje porasta zločina i bezakonja u ovoj zemlji«. Umjesto novih socijalnih programa, Johnson je najavio Zakon o sigurnim ulicama, novi zakon o narkoticima s težim kaznama za prodaju droge kojaje u međuvremenu postala omiljena među studentima, LSD-a. Pozvao je i na donošenje zakona o dozvolama za nošenje oružja, kako bi se prekinulo »ubijanje po narudžbi«. Bila je to ujedno i jedina izjava u pedesetminutnome govoru kojoj je zapljeskao i senator Robert Kennedy. Johnson je na ponudu Hanoia za pregovore - pod uvjetom da Sjedinjene Države prekinu bombardiranje i ostale oblike neprijateljskog djelovanja - odgovorio riječima: »S bombardiranjem bismo prestali odmah ako bi se pregovori održali bez odlaganja i uz razumnu nadu da bi mogli biti produktivni«. Zatim se ljutito prisjetio kako je neprijatelj prekršio odredbe novogodišnjeg prekida vatre, dodajući: »Suprotna strana ne smije iskorištavati našu suzdržanost, kao što je to već činila«. Bila je to važna izjava, budući da su se već čuli pozivi za prekid vatre povodom predstojeće vijetnamske Nove godine. Istraživanje javnog mnijenja koje je Gallup proveo dva dana nakon govora pokazalo je da više ljudi vidi ratobornog jastreba u Johnsonu, nego u Nixonu ili Reaganu. U vrijeme kad se političare češće dijelilo na »golubove« i »jastrebove«, pobornike mira i pobornike rata, nego na demokrate i republikance, to je bilo vrlo znakovito. Smatralo se da ni Nixon ni Reagan ne mogu dobiti dovoljno glasova da bi postali predsjednikom, a jedan od razloga bilo je odlučno
zagovaranje ratne opcije. U članku u The New York Times Magazineu pod naslovom »Odakle toliki jaz između L. B. J.-a i nacije?« Max Frankel naveo je mogućnost da problem u vezi s Johnsonom nije toliko u lošem odnosu prema medijima, nego u tome da jednostavno nije uvjerljiv: No pravi pokazatelj problema u kojima se našao g. Johnson nije isključivo Vijetnam - to možda čak uopće nije Vijetnam. Riječ je o tome da velikome dijelu zemlje nije uspio jasno pokazati koliko je duboko uvjeren u ispravnost svoje ratne politike. da je uspio, njegovi bi kritičari, čak i politička oporba, u najmanju ruku cijenili iskrenost njegovih ciljeva. Ovako je, kako se čini, velika većina njih zaključila da je izišao izvan granica racionalne rasprave, da se jednostavno boji priznati »pogrešku« ili da je odviše bojažljiv da se izloži rizicima povlačenja... Pomno uvježbava mnoge javne nastupe, a neke od njih naknadno i proučava. Iskušao je sve moguće kombinacije televizijskog osvjetljenja koje su uopće poznate kazalištu i televiziji i upustio se u sve žanrove političkog obraćanja. Frankel je naveo kako se predsjednik usporedio čak i sa spektakularno uspješnim udaračem bostonskih Red Soxa, Tedom Williamsom, kojem su, unatoč svim rekordima i velikim uspjesima, navijači često zviždali. »I o meni će govoriti«, objasnio je Johnson, »da udaram lopticu izvan granica igrališta... ali im se ne sviđa kako držim palicu.« Times je objavio i pismo uredništvu koje je potpisalo petero profesora s Odsjeka za povijest na sveučilištu Cornell: S druge strane, postoje sličnosti između njih dvojice koje je predsjednik očito svjesno prešutio: 1) navijači su zviždali Williamsu ne zbog držanja palice i držanja na terenu, nego jer je tek rijetko pogađao kad je bilo najpotrebnije, 2) uzroci Williamsovih problema počesto su bili neotesanost, nezrelost i nesportsko ponašanje prema javnosti i novinarima, 3) Williams također nikad nije uspio postići pogodak u lijevome polju, 4) kad bi se suočio s novom preprekom, poput Boudreauova pomaka, "Williams nijednom nije pokušao nadmudriti protivnikovu taktiku, nego je ustrajno tražio rješenje u desnome polju. Dan nakon predsjednikova govora Martin Luther King, koji se od svih vođa pokreta za građanska prava najviše ustručavao osuditi rat, pozvao je na masovni prosvjed u Washingtonu početkom veljače radi iskazivanja protivljenja »jednom od najokrutnijih i najbezumnijih ratova u povijesti«. »U ovoj političkoj godini moramo jasno pokazati, i to kongresnicima s obiju strana, ali i predsjedniku
Sjedinjenih Država, da više nećemo trpjeti, da više nećemo glasati za ljude koji u ubijanju Vijetnamaca i Amerikanaca vide najbolji način promicanja ciljeva slobode i samoodređenja u jugoistočnoj Aziji.« Prvi dan zasjedanja Kongresa inače je puka formalnost, bez osobitih događaja, no početak drugog zasjedanja 90. saziva Kongresa sredinom siječnja obilježilo je pet tisuća žena, od kojih su mnoge bile u crnini, a koje su marširale, klicale i pjevale, prosvjedujući protiv rata u Vijetnamu. Predvodila ih je osamdesetsedmogodišnjajeanette Rankin, prva žena izabrana u Kongres. Dvadeset i prvog siječnja u Philharmonic Hallu u New Yorku trebao se održati koncert pod nazivom »Broadway for Peace 1968«, na kojem je najavljen nastup »najvećeg skupa zvijezda u povijesti«. Među sudionicima koji su odvojili vrijeme za tu prigodu bili su Hany Belafonte, Leonard Bemstein, Paul Newman, Joanne Woodward, Eli Wallach, Carl Reiner, Robert Ryan, Barbra Streisand ijedna od najvećih televizijskih zvijezda te godine, Tommy Smothers. Zarada od koncerta bila je namijenjena predizbornim kampanjama antiratno nastrojenih kandidata na izborima za Senat i Kongres, od kojih su se mnogi našli pri ruci kad se nakon koncerta trebalo naći s pristašama. Čak se i Wall Street okrenuo protiv rata. Brokerska kuća Paine, Webber, Jackson and Curtis objavila je oglase preko čitave novinske stranice u kojima je objašnjavala zastoje mir u interesu ulagača i »nešto najpovoljnije što se burzi uopće može dogoditi«. Četiri dana nakon predsjednikova govora o stanju države i nacije, Robert Kennedy nazočio je tradicionalnoj godišnjoj svečanoj večeri Gospodarske komore grada Rochesterau saveznoj državi New York i zamolio da se nazočni podizanjem ruku izjasne u prilog ili protiv nastavka rata. Protiv je bilo sedam stotina ljudi. Ratnoj politici priklonilo se njih tek trideset-četrdeset. Ipak, Johnsona su svi i dalje smatrali favoritom izbora u studenome. Istraživanje koje je Gallup proveo u siječnju pokazalo je da se 48% ispitanika povoljno izrazilo u vezi s načinom na koji obavlja predsjedničku dužnost, a to je bio nastavak uzlaznog trenda otkako je u listopadu prethodne godine dosegnuo rekordno nisku potporu od samo 38%. Dan nakon govora, samo osam dana do prvih stranačkih predizbora u New Hampshireu, demokratski analitičari, i oni koji su bili skloni Johnsonu i oni koji su bili protiv njega, složili su se s kolegama iz republikanskih redova, tvrdeći da će predsjednik vjerojatno pobijediti Eugenea McCarthyja i to omjerom glasova pet prema jedan64.
Na dan kad je Johnson održao govor, kao da su se povele za njegovim nalogom, snage Sjevernog Vijetnama i Vijetkonga, i to nakon deset dana najžešćih borba u ratu, prekinule su sve kopnene sukobe. Američka vojska zaključila je da neprijatelj prikuplja svježe snage i zalihe. Služba za mobilizaciju objavila je da će 1968. mobilizirati ukupno 302.000 ljudi, 72.000 više nego 1967. godine. Budući da američka demokracija ničim ne ograničava iluzije građana o veličini i slavi, uvijek se postavlja sljedeće pitanje: Kad bi vas pozvali u Bijelu kuću, biste li predsjedniku rekli što doista mislite, pa tako javno pokazali da ste neodgojeni, ili biste bili ljubazni i propustili jedinstvenu priliku? U siječnju 1968. Eartha Kut, sitna i krhka tamnoputa kabaretska pjevačica, koja je koncem pedesetih godina izgradila karijeru u pomodnim klubovima u pariškoj Latinskoj četvrti, suočila se s tim pitanjem kad ju je predsjednikova supruga, Lady Bird Johnson, pozvala na »damski objed« u Bijeloj kući. U vezi s pitanjima koja je predsjednik tek bio izdvojio kao izvor zabrinutosti, tema skupa bilo je pitanje »Kako građani mogu pomoći sigurnosti na ulicama«. U obiteljskoj blagovaonici žutih zidova našlo se pedesetak žena, po deset za jednim stolom, uz identične tanjure sa zlatnim obrubom i zlatni pribor za jelo. Večera je počela gustom juhom od račića, a završila omiljenim desertom Lady Bird s okusom metvice. Tako su jedna žena za drugom, a najviše ih je bilo iz povlaštenih bjelačkih obitelji, iznosile svoje teorije o uzrocima zločina na ulicama gradova. No njih pedeset zanijemjelo je od zaprepaštenja kad se Eartha Kitt naslonila na govornicu i svojim jedinstveno kristalnim glasom objavila: »Najbolje sinove ove zemlje šaljete onamo gdje ih ubijaju i sakate. Bune se na ulicama. Puše maricu, drogiraju se. Ne žele ići u školu, jer znaju da će ih oteti majkama i ubiti u Vijetnamu.« Novinarima su prenijete različite verzije cijelog događaja. Prema pisanju časopisa Time65, Kittova je rekla: »Nije ni čudo da se klinci bune i puše maricu - a ako ne razumijete taj žargon, to vam je marihuana«. Nakon nekoliko trenutaka tišine, supruga demokratskog guvernera New Jerseyja, Richarda J. Hughesa, rekla je: »Osjećam moralnu obvezu... Smijem li reći nešto u obranu rata?«. Tako je rekla da joj je prvi suprug poginuo u Drugom svjetskom ratu, te da ima osam sinova, od kojih je jedan veteran koji je bio u ratnom zrakoplovstvu. »Nitko od njih ne želi ići u Vijetnam, ali svi će ići, i oni i njihovi prijatelji.« Također je rekla da niti jedan od njezinih sinova ne puši
marihuanu, a uzvanice su, uz određenu dozu olakšanja, zapljeskale, dok je Kitt piljila u nju ruku prekriženih na prsima. Vidno blijeda, gospođa Johnson, za koju su neki rekli da je već bila na rubu suza, ustala je i prišla govornici, onako kako svaka dobra domaćica žurno dolazi do kriznog mjesta na prijemu i miri sukobljene strane, te je uljudnim glasom rekla: »Budući da je u tijeku rat - a ja se molim za pravedan i pošten mir - to ne znači da smo oslobođeni dužnosti da nastojimo postići i nešto više, na primjer boriti se protiv kriminala na ulicama, zalagati se za bolje školovanje i bolju zdravstvenu zaštitu. Zločin na ulicama možemo riješiti. Žao mi je što o uvjetima koji vladaju u slumovima ne mogu govoriti tako dobro i strastveno kao vi, budući da ondje nisam živjela.« Eartha Kitt, kći napoličara iz Južne Karoline, koja je još u tinejdžerskoj dobi pomagala obitelji radeći u jednoj poluzakonitoj radionici u Harlemu, svoj je stav objasnila sljedećim riječima: »Moram reći što mi je na srcu. Ja sam živjela na dnu.« Uz veliku iskrenost i zadivljujuću ljubaznost, gospođa Johnson odgovorila je: »Žao mije. Ne razumijem stvari koje vi razumijete. Nisam živjela u takvim uvjetima.« Tako se na jednome mjestu našao cijeli američki mikrokozmos dobronamjerni liberali bijele puti koji nikako ne mogu shvatiti crnački bijes. Svi su htjeli nešto reći o incidentu o kojem se naširoko izvještavalo. Pritom su mnogi čestitali Earthi Kitt na odvažnosti, a mnogi drugi bili užasnuti njezinom nepristojnošću. Martin Luther King izjavio je da je, iako je pjevačica bila gošća Prve dame, »gesta bila posve primjerena«, jer »odražava osjećaje i stavove mnogih«, dok su »uši« Johnsonovih »ponešto zaštićene od toga da čuju o stvarnim osjećajima ljudi«66. Genea Robertsa premjestili su početkom 1968. godine s njemu najdražeg mjesta izvjestitelja koji pokriva pokrete za građanska prava za The New York Times i uputili ga u Saigon. U usporedbi s borbom za građanska prava, priča o Vijetnamu doimala se nezanimljivom. »Imao sam dojam da sam napustio žarište zbivanja.« U Washingtonu se radi dobivanja informacija i uputa sastao s nizom vladinih dužnosnika. Najednom sastanku u CIA-i upitao je može li se jedna skorašnja bitka smatrati pobjedom. CIA-in dužnosnik odgovorio je: »Postoji šest valjanih razloga da je smatramo pobjedom«. Zatim je pobrojao tih šest razloga. Roberts je potom upitao: »Ima li razloga da je smatramo porazom?«.
»Postoji osam valjanih razloga da je smatramo porazom«, odgovorio je dužnosnik, pa pobrojao i njih. U Bijeloj kući Robertsa je s osnovnim informacijama upoznao jedan visoki vladin dužnosnik čije je ime Roberts obećao ne otkriti. »Zaboravite rat«, rečeno mu je. »Rat je završio. Sad moramo izvojevati mir. Morate se koncentrirati na« - a to je izgovorio kao da otkriva tajnu šifru - »rižu IR8.« »Kako, molim?« »Rižu IR8!« Američka vlada opsežnim je ispitivanjima utvrdila da riža IR8 godišnje da je dva obilna uroda. Upravo je to, uvjeravao je dužnosnik Robertsa, trenutačno najvažnija vijest iz Vijetnama. United Press International, 19. siječnja 1968., objavljeno u The New York limesu, 20. siječnja 1968. Roberts je u Saigon doputovao ubrzo nakon zapadnjačke Nove godine i počeo se raspitivati za rižu IR8. Nitko nije bio čuo ni za što slično. Na koncu je doznao da se u najsigurnijoj pokrajini Južnog Vijetnama održava svetkovina riže. Bio je to, štoviše, pučki festival posvećen upravo riži IR8. U nekom malenom selu bile su postavljene improvizirane tribine. U jednom je kutu nekolicina seljaka čučala i žvakala dugačke vlati trave. Širom svijeta seljaci se okupljaju i žvaču travu. Roberts, koji je odrastao u poljod-jelskome kraju, odmah je prepoznao taj prizor i zaključio da bi se vjerojatno isplatilo popričati s tim ljudima. Prišao im je u društvu prevoditelja i čučnuo uz njih. »Onda, što kažete na rižu IR8?« Iz seljakovih usta šiknula je rafalna paljba bijesnih zvukova. Prevoditelj je rekao: »U vezi s njom ima određene zadrške«. Roberts je potom zatražio da mu prevoditelj u prvom licu točno prenese što je čovjek rekao. Zatim je ponovio pitanje. Seljak je ponovio riječi jednakim bijesom, kao iz strojnice. »Zapravo kaže«, objasnio je prevoditelj, »'Jebeš rižu IR8'«. Ostali su seljaci lamanjem glave potvrdili da se slažu, dok je onaj prvi seljak nastavljao, a prevoditelj prenosio njegove riječi: »'Moj je otac sadio rižu iz delte Mekonga, kao i njegov otac i otac njegova oca. Ako je bila dobra tolikim naraštajima, što će nam onda nešto drukčije?'« Ostali su seljaci i dalje energično kimali. »No, da«, zanimalo je nadalje Robertsa, »ako tako mislite, zašto ste onda došli na festival riže IR8?«
Seljak je ponovno bijesno odgovorio. »Jer je vaš predsjednik« pritom je, prstom pokazujući na Robertsa, mislio na južnovijetnamskog predsjednika Nguyena Van Thieua - »jer je vaš predsjednik poslao hrpu ljudi s puškama koji su me ugurali u autobus.« Tu se negdje, zaključio je Roberts, ipak krije nekakva priča, a ona nikako nije jednostavna. Izvoru iz vlade bio je obećao anonimnost. No pred sobom je imao određeni program - ili posljedice neuspjelog programa. I dok se još mučio s člankom o riži IR8, došao je na red da objavi vijest dana. Borbe su izbile u Da Nangu, na sjevernoj obali Južnog Vijetnama, u blizini stare pokrajinske prijestolnice Huea. Mjesto se nalazilo uz granicu između Sjevernog i Južnog Vijetnama, a već se neko vrijeme govorkalo o velikoj sjevernovijetnamskoj ofenzivi preko granice. Roberts se ukrcao u zrakoplov za Da Nang. Kad se zrakoplov nagnuo skrećući prema sjeveru, pogledao je kroz prozor i dolje ugledao Saigon - u plamenu. Na koncu nije dovršio članak o riži IR867. Tog istog dana, na vijetnamsku Novu godinu, 30. siječnja rano ujutro, zrakoplovna baza u Da Nangu pogođena je u sklopu napada šezdeset i sedam tisuća Sjevernom Vijetnamu naklonjenih vojnika na trideset i šest pokrajinskih prijestolnica i pet velikih gradova, među kojima je bio i Saigon. U gluho doba prethodne noći, petnaestorica diverzanata pod vodstvom Nguvena Vana Saua, nepismenog seljaka iz neposredne okolice Saigona, sastali su se u jednoj radionici u Saigonu. Njega su zbog zalaganja i dobro obavljenih poslova nedavno bili primili u Narodnu revolucionarnu partiju. On i njegova skupina neprimjetno su prenosili streljivo i eksploziv u košarama s rajčicama, donoseći ih u četvrt u kojoj se nalazila i ta radionica. Daleko više od mnogobrojnih poteza preostalih šezdeset i sedam tisuća boraca, djelovanje te petnaesteročlane skupine postat će širom svijeta simbolom onoga što je dobilo naziv ofenziva Tet. Skupina Nguvjena Vana Saua istaknula se po tome što je njihov napad privukao najveću medijsku pozornost. Njegova je zadaća bila napasti američko veleposlanstvo, a to je bila zgodna lokacija koju su lako pokrivali svi novinari stacionirani u Saigonu, od kojih su mnogi i živjeli u toj četvrti. Sve dotada o većini bitaka rata u Vijetnamu izvještavalo se nakon samog događaja ili su, u najboljem slučaju, ako bi bitka dovoljno potrajala, izvjestitelji na mjesto događaja došli usred njezina trajanja. No u slučaju
američkog veleposlanstva imali su slobodne komunikacijske linije, članke su mogli slati iz iste četvrti, a film brzo poslati u redakciju68. Na njihovoj je strani bila i vremenska razlika. Napad se dogodio 30. siječnja, no u Sjedinjenim Državama još je bio 29. siječnja. Već 30. i 31. siječnja i u Sjedinjenim Državama i u ostatku svijeta priča je ilustrirana i slikama i filmom. Tako je svjetska javnost vidjela kako se američki vojnici sklanjaju u kompleks američkog veleposlanstva, kako američka trupla nepomično leže, kako ih odvlače, odvoze u tovarnom prostoru vozila. Tijela Vijetkongovaca samo su se gomilala. Idućih nekoliko dana Amerikanci su gledali američke vojnike ili mrtve ili kako se zaklanjaju iza zidova. Nguven Van Sau i njegova skupina natisnuli su se u jedan taksi i maleni Peugeotov dostavni kamionet i odjurili do zgrade veleposlanstva, gdje su otvorili vatru na stražu. Prva informacija o napadu stigla je u newyorški ured Associated Pressa približno petnaest minuta kasnije, dok su napadači još eksplozivom otvarali prvu rupu u zidu oko kompleksa. Zatim su navalili unutra uz otvaranje vatre, ubivši prvu dvojicu stražara, koji su, kako se čini, ubili i Nguvena Vana Saua. Gerilci su prodrli dalje zahvaljujući raketama. U medijskim izvještajima već se navodilo da je napad izveo »samoubilački vod«. U pola osam, dok je bitka još bjesnjela, u New Yorku je bilo 18.30 prethodnog dana, a emisija mreže NBC, Huntley-Brinkley Report, već je imala pripremeljen izvještaj, iako bez filmskog zapisa. U emisiji je navedeno da je zdanje pod nadzorom dvadesetorice napadača samoubojica. Iz izvještaja nije bilo posve jasno tko puca iz zgrade, a tko se nalazi unutar kompleksa. No Amerikanci su, ipak, manje-više stekli razmjerno jasnu sliku. Na koncu je vojna policija uspjela džipom nasilno otvoriti ulaz u kompleks, vrata koja su na samome početku napada zaključali stražari. Za vojnim policajcima onamo su ušli novinari i snimatelji s fotoaparatima i kamerama koje su bilježile leševe, rupe od metaka, službeni grb koji je otpao sa zgrade veleposlanstva. Već u 9.15 veleposlanstvo je bilo pod potpunim nadzorom američkih snaga i tako je završila jedna od najpoznatijih bitaka Vijetnamskog rata. Poginula su osmorica Amerikanaca. Poginuli su i svi pripadnici skupine Nguvena Vana Saua. Bio je to samoubilački napad. Nadređeni im nisu pripremili plan bijega. Šezdeset i sedam tisuća Vijetkongovih gerilaca namjerilo se u sklopu ofenzive Tet na Južni Vijetnam koji je imao gotovo 1.200.000 vojnika, od čega su 492.000 bili Amerikanci. General William C. Westmoreland, koji je svoju argumentaciju često potkrepljivao brojem poginulih neprijateljskih vojnika, odmah je ustvrdio da napad nije uspio i da je neprijatelj pretrpio velike gubitke u ljudstvu. No on je već više puta bio izjavio
da u ratu vidi »svjetlo na kraju tunela«, pa mu više nitko nije osobito vjerovao. U stvarnosti Vijetkong ni nakon tjedan d ina nije uspio osvojiti niti jedan grad, te je ostao približno bez polovice boraca. U još sedam godina ratovanja gerilci Vrjetkonga više nijednom nisu igrali vodeću ulogu, jer su nakon ofenzive Tet ostali desetkovani. Borbu su nastavile regularne snage vijetnamske Narodne vojske, koju su Amerikanci nazivali Sjevernovijetnamskom vojskom. Danas se smatra da se Vijetkongov general Nguven Chi Thanh protivio planu za ofenzivu Tet, uvjeren da je suludo upuštati se u konvencionalno ratovanje s toliko nadmoćnim neprijateljem, no on je poginuo u američkom bombardiranju69 prije nego što je donesena konačna odluka o tom pitanju. Napad je vjerojatno polučio veći uspjeh nego što su Sjeverni Vijetnamci i uvidjeli, jer je, iako je bila riječ o vojnome porazu, medijski uspjeh koji je ostvario bio uistinu velik. Budući da nikako nisu uspijevali objasniti takvo samoubilačko ratovanje, američki obavještajci u to su vrijeme zaključili da je cilj morao biti taj jedan jedini uspješni aspekt, tj. da su Sjeverni Vijetnamci pokrenuli ofenzivu Tet kako bi izvojevali propagandnu pobjedu70. A rezultati su bili fantastični. Danas smo naviknuti na to da nam se rat istog trena prikazuje na televiziji, no takvo što je 1968. godine bila velika novost. Rat nikada do tada nije tako brzo »ušao u dnevne sobe«. Danas je vojska neusporedivo iskusnija i vještija u manipuliranju medijima. No u vrijeme ofenzive Tet u dnevne su sobe preko televizije dopirale slike američkih oružanih snaga u raspadu i uspaničenih vojnika koji ginu. U veljači 1968. Cronkite na CBS-u, te Chet Huntlev i David Brinklev na NBC-ju uživali su nezapamćenu gledanost. U vrijeme kad je pedeset i šest milijuna američkih obitelji imalo televizor, Cronkitea je moglo vidjeti više od jedanaest milijuna domova, a Huntlevja i Brinklevja više od deset milijuna71. Tog su se mjeseca prvi put skupim satelitskim vezama, kojima su se snimke trenutačno prenosile iz Japana u New York, redovito služile sve tri televizijske mreže. Vlada više nije imala nadzor nad javnom slikom o ratu. Televizijski kritičar The New York limesa Jack Gould napisao je: »Kod brojne televizijske publike sumorne slike prikazane tijekom proteklog tjedna ne mogu ne ostaviti dojam da je vijetnamska agonija itekako stvarna i bolna, te da bi navodno nepristrane analize koje su državni tajnik Dean Rusk i ministar obrane Robert S. McNamara, koji su jučer sudjelovali u emisiji 'Meet the Press', mogle biti nepotpune«. Tiskani mediji također su posvećivali više pozornosti ratu nego ikada dotada. Časopisi Harper's i Atlantic Monthly izdali su posebne brojeve posvećene ratu u Vijetnamu. Cijeli ožujski broj Harper'sa, koji u prodaju dolazi u veljači, bio je
posvećen članku Normana Mailera o antiratnom pokretu u kojem je iznesena snažna kritika američke politike. Atlantic Monthly posvetio je cjelokupan ožujski broj tekstu Dana Wakefielda, također o antiratnome raspoloženju. Iako su oba časopisa u to vrijeme već imala tradiciju stariju od stotinu godina, ni u jednom još nije bilo članka koji bi se protegnuo na cijeli časopis. Oba uredništva ustvrdila su da je činjenica da su takve brojeve izdali u isto vrijeme i o istoj temi, plod puke slučajnosti. U toj eksploziji medija u veljači fotografija se koristila kao malokad ranije. Inače crno-bijeli Time počeo se služiti bojom. Ofenziva Tet vremenski se poklopila s jednom internom raspravom u The New York Timesu. Urednici fotografije tražili su da se novine počnu više služiti snimkama, da prekinu praksu tek povremenog objavljivanja malenih i najčešće izrezanih snimaka, a Times je nakon dugotrajnih rasprava pristao da će, ako mu ponude snimke koje to zaslužuju, objaviti velik izbor fotografija. Fotograf Eddie Adams tumarao je Saigonom pod jutarnjim svjetlom s ekipom NBC-ja kad je naišao na vijetnamske marince koji su vodili gadno pretučenog muškarca, svezavši mu ruke na leđima. U jednom trenutku Adams je iznenada uočio kako je zapovjednik južnovijetnamske Nacionalne policije, general Nguven Ngoc Loan, izvukao pištolj. Zatočenik je spustio pogled, a general Loan ispružio je ruku i ustrijelio ga u glavu. Adams je sve snimio fotoaparatom. Razvio je snimke i postavio ih na bubanj elektroničkog skenera koji ih je odaslao u New York i širom svijeta. Times se složio da je riječ o neobičnim snimkama dostojnima drukčije prezentacije. Drugog dana veljače pri vrhu naslovnice objavljena je fotografija na kojoj je lice krhkog muškarca, vezanih ruku, bilo izobličeno od hica metka iz pištolja koji je general Loan držao u ispruženoj ruci. Ispod nje nalazila se snimkajužnovijetnamskog vojnika, bolna izraza lica. U naručju je nosio dijete koje su ubili pripadnici Vijetkonga. Na dvanaestoj stranici bilo je još fotografija - tri snimke pod naslovima »Zatvorenik«, »Smaknuće« i »Smrt«, a bila je riječ o ciklusu Adamsovih snimaka smaknuća. Te su snimke osvojile više od deset nagrada za novinsku fotografiju, a i tada i danas ubrajaju se među najpoznatije i najdojmljivije prikaze rata. Svijet je sve više doznavao kako taj rat doista izgleda, s više pojedinosti nego ikada u povijesti ratovanja. Kasnije, tokom te iste godine, John Wayne promovirao je film o Vijetnamu, Zelene beretke, u kojem je sam igrao glavnu ulogu i obavio zadaću koredatelja. Renata Adler, koja se na njega osvrnula u The New York Timesu,
film je proglasila »glupim«, »lažnim« i »neizrecivo lošim«73. Richard Schickel, koji je pisao za časopis Life složio se sa svim ocjenama, ali je još dodao: »Rat u tom filmu ni najmanje ne nalikuje na stvarno stanje u Vijetnamu koje smo svi, i jastrebovi i golubovi, doživjeli zahvaljujući masovnim medijima«74. Ni John Wayne ni drugi američki filmaši dotada se nisu morali nositi s takvim napadima. Sve dotada, većina ratnih filmova nije vjerno prenosila stvarnost, no sada je, iako se rat vodio u udaljenoj zemlji, javnost znala mnogo više, jer je vidjela pravi rat. Tisuću devetsto šezdeset i osme godine hollywoodskim je filmašima prvi put omogućeno neograničeno prikazivanje nasilja. Cenzorske odredbe zamijenio je sustav ocjenjivanja i dodjeljivanja dobnih kategorija, kako bi hollywoodski ratovi mogli izgledati jednako stravično kao i stvarni rat prikazivan na televizijskim mrežama, iako prvi filmovi koji su se poslužili novodopuštenim nasiljem, poput policijskog trilera Bullitt iz 1968. i vesterna iz 1969. godine pod naslovom Divlja horda, nisu bili ratni filmovi. Druga poteškoća u vezi s ratnim filmovima krila se u činjenici da je javnost iz dana u dan u medijima dolazila do boljih priča o ratu nego u hollywoodskim filmovima prepunima klišeja. Brooklvnski slatkorječivac i suzdržani prizori uz pitanje »Što ćete raditi nakon rata?« nikako se nisu mogli mjeriti sa stvarnim pričama, npr. o marincu Jonathanu Spiceru, duhovitom i nekonvencionalnom sinu metodističkog svećenika iz Miamija. Spicer je odbio sudjelovanje u borbama, pa su ga dodijelili medicinskom osoblju. Prijezir njegovih kolega marinaca ubrzo se stišao jer se činilo da je Spicer doista neustrašiv, budući da je izvlačio marince iz vatre, štiteći ih vlastitim tijelom. Jednog dana u ožujku, u Khe Sanhu, granatiranje je počelo u trenutku kad su pripadnici saniteta pokušali evakuirati ranjenike, a Spiceru su nadređeni naredili da se povuče u bunker. Kad su se marinci našli zatočeni u Khe Sanhu, kad god bi pokušali evakuirati ranjenike, Vijetkong ih je počeo zasipati granatama. Spicer je uvidio da marinci imaju problema s ukrcavanjem ranjenika, pa je potrčao u potrazi za pomoći i tada gaje zahvatila eksplozija granate. U poljskoj bolnici koja se nalazila samo nekoliko metara dalje Spicera su proglasili mrtvim. Takve poljske jedinice nisu osposobljene za veće kirurške zahvate i u uobičajenim okolnostima samo zašiju pacijenta i upute ga u pravu bolnicu. No dežurnom liječniku učinilo se da bi mogao spasiti Spicera, pa mu je otvorio prsni koš i počeo masirati srce koje je prestalo kucati. Rupu je zatvarao prstom sve dok je nije uspio
zašiti, i tako je mladića vratio u život75. To, međutim, ipak nije bila hollywoodska priča, pa je tri dana kasnije devetnaestogodišnji vojnik Spicer, prebačen u bolnicu u Japanu, podlegao zadobivenim ranama. Sad kad su ljudi mogli pratiti rat na televiziji, mnogima se to što su vidjeli nije nimalo svidjelo. Prosvjedi protiv rata u Vijetnamu, u kojima su sudjelovale stotine tisuća ljudi, postali su uobičajenom pojavom širom svijeta. Od 11. do 15. veljače studenti s Harvarda, Radcliffea i sveučilišta Boston održali su četverodnevni štrajk glađu u znak prosvjeda protiv rata. Četrnaestog veljače, deset tisuća prosvjednika, barem prema izvještajima francuske policije, odnosno stotinu tisuća ljudi, prema podacima koje su osigurali organizatori, prošlo je kroz Pariz unatoč pljusku, mašući sjevernovijetnamskim zastavama i izvikujući: »Vijetnam Vijetnamcima«, »Amerikanci, idite kući« i »Johnson - ubojica«. Četiri dana kasnije, studenti u Zapadnom Berlinu bili su uspješniji u oponašanju američkih antiratnih prosvjeda, kad je, prema procjenama, deset tisuća Zapadnih Nijemaca i studenata iz svih dijelova Zapadne Europe izvikivalo: »Ho, Ho, 75 The New York Times, 12. ožujka 1968. Američki antiratni plakat prikazuje spaljivanje mobilizadjskog poziva (Imperial War Museum, London, oznaka negativa plakata: LDP 449) Ho-Ši-Min« - što je podsjećalo na američke parole: »Ho, Ho, Ho-ŠiMin, NLF pobijedit će«*. Ho-Ši-Min je svoj pokret prozvao Nacionalnom oslobodilačkom frontom (NLF). Vođa njemačkih studenata Rudi Dutschke izjavio je: »Recite Amerikancima da će kucnuti dan i sat kad ćemo vas protjerati, osim ako sami ne svrgnete imperijalizam«. Prosvjednici su pozivali američke vojnike da dezertiraju, što su već i činili, tražeći politički azil u Švedskoj, Francuskoj i Kanadi. U veljači je Antimobilizacijski program iz Toronta u Sjedinjene Države poštom poslao pet tisuća primjeraka knjižice na 132 stranice u mekom uvezu pod naslovom Priručnik za useljenike u Kanadu u mobilizacijskoj dobi, koju su u podrumu kuće s osam soba otisnuli bjegunci od američke mobilizacije koji su se doselili u Kanadu. Osim pravnih informacija, u njoj su se nalazili i podaci o toj zemlji, ajedno poglavlje nosilo je naslov »Da, Johne, postoji i zemlja koja se zove Kanada«. U ožujku je čak i razmjerno umjeren studentski pokret u Ciudad de Mexicu održao prosvjedni skup usmjeren protiv rata u Vijetnamu. Mobilizacijska služba kanila je pozivati 40.000 mladića mjesečno, no brojka je na koncu dosegnula 48.000. Johnsonova vlada ukinula je
studentsku odgodu zbog poslijediplomskog studija, i objavila da će tijekom fiskalne godine, koja će početi u srpnju, mobilizirati 150.000 postdiplomanata. Bio je to težak udarac, ne samo mladićima koji su planirali pohađati poslijediplomski studij, među kojima je bio i Bili Clinton, student završne godine međunarodnih odnosa na sveučilištu Georgetown, koji je dobio Rhodesovu stipendiju za poslijediplomski studij na Oxfordu, nego i američkim poslijediplomskim ustanovama, koje su tvrdile da će ostati bez 200.000 novih i studenata prve godine. Predsjednik jednog sveučilišta, nevjerojatno nesputan u odnosu na današnje stege političke korektnosti, potužio se da će na poslijediplomske studije sada ići tek »bogalji, slijepci i žene«. Na Pravnome fakultetu Sveučilišta Harvard, Alan Dershowitz počeo je nuditi kolegij s temom pravnih mogućnosti za otpor ratu. Pet stotina profesora prava potpisalo je peticiju kojom se pravnu struku pozivalo da se aktivno suprotstavi ratnoj politici Johnsonove vlade. Uz 5.000 marinaca okruženih u Khe Sanhu s 20.000 neprijateljskih vojnika, a koje je bilo lako zamijeniti te dovesti nove snage sa sjevera, sedmodnevno razdoblje koje je završilo 18. veljače donijelo je novi rekord u broju tjednih žrtava: poginula su 543 američka vojnika. Sedamnaestog veljače poručnik Richard W. Pershing, unuk zapovjednika američkih snaga u Prvom svjetskom ratu, zaručen, pripadnik 101. zračne divizije, poginuo je pod neprijateljskom vatrom tražeći ostatke prijateljeva tijela. Predsjednik Johnson toliko je potonuo u ispitivanjima javnog mišljenja da gaje po javnoj potpori dostigao čak i Richard Nixon, vječiti gubitnik Republikanske stranke. Suparnik iz redova demokrata kojeg se Nixon najviše pribojavao, newyorški senator Robert Kennedy, koji je i dalje tvrdio da je demokrat odan Johnsonu, održao je 8. veljače u Chicagu govor u kojem je ustvrdio da Amerika ne može dobiti Vijetnamski rat. »Prije svega moramo se osloboditi iluzije da događaji u posljednja dva tjedna čine neku vrst pobjede«, rekao jfe Kennedy. »Jer nije tako. Govori se da Vijetkong možda neće uspjeti zadržati gradove. To je vjerojatno točno. No unatoč svim našim izvještajima o napretku, snazi vladinih snaga i slabostima suprotne strane, neprijatelj je pokazao da pola milijuna američkih vojnika, uz pomoć 700.000 vijetnamskih saveznika, uz potpunu dominaciju u zraku, potpunu dominaciju na moru, uz silne mogućnosti i sredstva, kao i najsuvremenije naoružanje, ne može osigurati nijedan jedini grad od napada neprijatelja koji ukupno ima oko 250.000 boraca.« Kako se ofenziva Tet nastavljala, neizbježno se počelo postavljati pitanje: Zašto su Amerikanci bili toliko zatečeni? Dvadeset i pet
dana prije Teta veleposlanstvo je presrelo poruku o napadima na južne gradove, među njima i na Saigon, ali nije reagirala. Tajni napad u vrijeme Teta čak i nije bio osobita novost. Godine 1789., kad je izbila Francuska revolucija i kad je George Washington prisegnuo kao američki predsjednik, vijetnamski car Quang Trung iznenadio je Kineze skrivajući se iza proslave Teta da bi neopaženo poveo pohod na Hanoi. Brojčano nije bio toliko inferioran kao Vijetkong, pa je napao sa stotinu tisuća ljudi i nekoliko stotina slonova, izazvavši privremeno povlačenje Kineza. Zar Westmoreland nije znao za tu itekako poznatu priču o ofenzivi Tet koju je poveo Quang Trung? Maleni kip, prikaz upravo tog cara, dar koji je dobio od prijatelja Vijetnamca, stajao je u uredu generala Westmorelanda. Vijetkongje 1960. godine ponovno zahvaljujući faktoru iznenađenja, odnio pobjedu napavši uoči samog Teta. Napadi za vrijeme blagdana u Vijetnamu su gotovo dio tradicije. Sjevernovijetnamski general Vo Nguven Giap vojnu je karijeru započeo upravo napadom kojim je na Badnjak 1944. godine posve zatekao Francuze. Sad se taj isti general Giap našao na naslovnici časopisa Time. Unutra se na više stranica u boji, što je za Time šezdesetih godina bilo neuobičajeno, nalazio čitav niz fotografija mrtvih američkih vojnika. »Što se to, dovraga, događa?«, upitao je Walter Cronkite s CBS-a, dok je, pripremajući se za snimanje, čitao izvještaje iz Saigona. »Mislio sam da pobjeđujemo.« U godini u kojoj nije bilo ni neutralnosti, ni kompromisa, "Walter Cronkite i dalje je bio posve udobno smješten točno u sredini. Bio je to sin zubara iz Kansas Citvja, pripadnik srednje klase sa Srednjeg zapada, samouvjerenih, ali nikad arogantnih stajališta. Nagađanja o Cronkiteovim političkim stavovima postala su svojevrsnim oblikom popularne društvene igre. Većina Amerikanaca Cronkitea nije doživljavala kao nametljivog sveznalicu, nego kao nekoga tko igrom slučaja doista zna. Bio je toliko odlučno neutralan da su gledatelji pomno motrili njegove geste i izraze lica, u nadi da će otkriti tragove nekakvog stava ili mišljenja. Mnogi su demokrati, među kojima je bio i John Kennedy, pretpostavljali da je republikanac, dok su ga republikanci smatrali demokratom. Istraživanja javnog mnijenja pokazivala su da mu Amerikanci vjeruju više nego ijednom političaru, novinaru ili televizijskoj ličnosti. Nakon što je vidio rezultate jedne takve ankete, John Bailev, predsjednik Demokratskog nacionalnog odbora, rekao je: »Bojim se da to znači da bi Cronkite, već i malom promjenom intonacije tog dubokog
baritona ili samo podizanjem tih svima poznatih čupavih obrva, vrlo lako mogao utjecati na glasanje tisuća ljudi širom zemlje«79. Cronkite je bio jedan od posljednjih televizijskih novinara koji su odbacivali predodžbu da su i oni sami vijest. Cronkite je htio biti prijenosnik. Cijenio je ukazano povjerenje i bio uvjeren da se ono temelji na njegovoj istinoljubivosti. Uvijek je ustrajno tvrdio da Amerika ima povjerenje u CBS, a ne samo u njega. Otkako se 1963. godine počeo emitirati, The CBS Evening News with Walter Cronkite bio je najpopularnija televizijska emisija. Razlika među naraštajima, nazvana »generacijskim jazom« nije samo dijelila društvo, nego se očitovala i u novinarstvu. Publicist David Halberstam, nekadašnji izvjestitelj The New York Timesa iz Vijetnama, prisjećao se kako su stariji novinari i urednici, ponikli iz Drugog svjetskog rata, najčešće stajali na stranu vojske. »Smatrali su da nemamo nimalo domoljublja i nisu vjerovali da generali mogu lagati.« Mlađi novinari, poput Halberstama i Genea Robertsa, izazvali su pravu senzaciju, kako na planu javnog mnijenja, tako i u novinarstvu, izvještavanjem o generalskim lažima. »Pojavila se nova generacija«, rekao je Halberstam, »koja je pušila travu i poznavala svu glazbu. Njih smo nazivali mozgovima.« A mozgovi ni u jednom trenutku nisu vjerovali izjavama generala. Walter Cronkite pripadao je tom starom naraštaju iz Drugog svjetskog rata koji je vjerovao generalima i koji se prometnuo u vrlo veliku prepreku kad je Halberstam tek počeo izvještavati iz Vijetnama. Iako se to nije odražavalo u pola sata večernjih vijesti, u Cronkiteu je sve više bujala sumnja da američka vlada i vojska ne govore istinu. On nije vidio »svjetlo na kraju tunela« koje je bez prestanka obećavao general Westmoreland. Činilo se da će, želi li shvatiti što se događa u Vijetnamu, morati osobno otići onamo i uvjeriti se. Taje odluka zabrinula američku vladu. Ona bi još nekako mogla podnijeti privremeni gubitak vlastitog veleposlanstva, no Amerikanci nikako ne bi mogli oprostiti gubitak Waltera Cronkitea. Prvog čovjeka CBS Newsa, Richarda Salama, mučili su slični strahovi. Novinari idu u borbu, ali ne kad je riječ o pravom dragulju tvrtke. »Rekao sam im«, prisjeća se Cronkite, »da moram ići, jer mi se činilo da nam je potreban dokumentarac o Tetu. Primali smo dnevne izvještaje, ali u to vrijeme nije nam bilo jasno u kojem se smjeru situacija razvija. Mogli bismo izgubiti u ratu. Ako gubimo, moram biti ondje, to je bilo neminovno. Pokaže li se ofenziva Tet na koncu
uspješnom, to znači da ćemo bježati, do čega je na koncu i došlo, bez obzira na Tet, no htio sam ondje pratiti sam sukob.« Walter Cronkite sebe ni u jednom trenutku nije smatrao dijelom televizijske povijesti ili nekakvim nacionalnim blagom, ničim od onoga što su u njemu vidjeli drugi. Čitav život sebe je smatrao izvjestiteljem i uvijekje pazio da mu ne promakne neka važna vijest. Dok je za United Press International izvještavao iz Drugog svjetskog rata, bio je uz Saveznike u trenutku iskrcavanja u Sjevernoj Africi, kad su prvi bombarderi krenuli nad Njemačku, kad su se iskrcali u Normandiji, padobranima se spustili u Nizozemsku, oslobodili iz obruča u Ardenima. Uvijekje htio biti na mjestu događaja. Salant je u prvi tren reagirao posve očekivano. Prema Cronlđteovu sjećanju, rekao je: »Ako moraš biti ondje, ako izričito zahtijevaš da ideš onamo, neću te sprečavati, ali smatram da je glupo izlagati se opasnosti u takvoj situaciji, riskirati život našeg voditelja i urednika vijesti, tako da o tome još moram promisliti«. Cronkitea su iznenadile njegove sljedeće riječi. »Ali ako već ideš«, rekao je, »smatram da bi trebao snimiti dokumentarac o odlasku, o tome zašto ideš, pa ćeš možda moći nešto reći i o tome u kojem bi se smjeru rat trebao dalje razvijati.« Među novinarima CBS-a Dick Salant bio je najpoznatiji po tome što je zabranjivao sve vrste izražavanja uredničkog ili osobnog stava u vijestima. Cronkite je za Salanta rekao: »Kad bi u nečijem izvještaju prepoznao ijednu jedinu riječ koja mu je 'mirisala' na mišljenje ili osobni stav, bio je odlučno protiv toga - protiv čitavoga priloga. I to ne samo u mojem slučaju. Govorim o svim vrstama takvog pristupa, bez obzira na autora.« Stoga je Cronkite, kad mu je Salant spomenuo ideju o specijalnoj emisiji iz Vijetnama, odgovorio: »Bio bi to osobni pristup«. »No, da«, uzvratio je Salant, »nekako mi se čini da bi možda bilo vrijeme za to. Stekao si ugled, a zahvaljujući tebi i nama, CBS je na glasu po otvorenom i istinitom izvještavanju i centrističkom položaju. I sam si spominjao da nas gaze s obiju strana, i sam si rekao da si dobivao podjednak broj pisama u kojima se govori da smo prokleti konzervativci i onih u kojima piše da smo prokleti liberali. Podupiremo rat. Protivimo se ratu. I sam si rekao da su pisma po težini podjednaka. Smatramo da smo negdje u sredini. Ako, dakle, imamo takav ugled, možda bi bilo korisno, ako nam ljudi toliko vjeruju, ako toliko vjeruju tebi, da kažeš i što misliš. Reci im kako stvar izgleda, s lica mjesta, reci im što misliš.«
»To su već krupne stvari«, rekao je Cronkite Salantu. Cronkite je pretpostavljao da će se svo povjerenje koje je stekao umanjiti jer se sprema prijeći liniju koju još nikada nije prešao. CBS se pribojavao i da bi se rekordna gledanost njihovih vijesti mogla smanjiti kad se Walter iz sfinge pretvori u autoritet koji iznosi sudove i komentare. No što su o tome više razmišljali, to se Cronkiteu i Salantu više činilo da u tom trenutku pomutnje javnost žudi za nedvosmislenim glasom koji će joj objasniti što se događa i što bi se trebalo događati. Stigavši u Vijetnam, Cronkite' nije mogao prikriti sreću, budući da se ponovno našao u terenskoj izvjestiteljskoj odjeći, s kacigom na glavi, optimistično pokazujući uzdignut palac, što se, s obzirom na okolnosti, doimalo posve besmislenim. No, od samog početka, Cronkite i njegova ekipa nailazili su na poteškoće. Bilo je teško pronaći i aerodrom za slijetanje. Kad su 11. veljače napokon stigli u Saigon, našli su se usred borbene zone. Westmoreland je Cronkiteu objasnio kolika je sreća što je toliko slavan novinar doputovao u trenutku ostvarenja velike pobjede, govoreći da su se cijelo vrijeme zapravo nadali događaju kakav je bio Tet. No taj je dan zapravo bio dvanaesti dan od početka ofenzive Tet, i premda su američke snage sve više vraćale privremeno izgubljeni teritorij, u odupiranju napadu Vijetkonga već je bilo poginulo 973 Amerikanaca. Iz tjedna u tjedan obarali su se rekordi u broju američkih žrtava. Samo u jednom danu, 9. veljače, u području Khe Sanha poginulo je pedeset i šest marinaca. U Khe Sanhu, gdje su se američki marinci bili ukopali blizu granice Sjevera ijuga, stanje se pogoršavalo, a i Hanoi i francuski mediji situaciju su počeli uspoređivati s Dien Bien Phuom, gdje su Vijetnamci 1954. godine pregazili okruženu francusku vojnu bazu. U toj usporedbi francuski su mediji zlurado uživali, gotovo koliko i sjevemovijetnamski. U Washingtonu se već toliko naširoko nagađalo o mogućnosti da bi se Sjedinjene Države mogle poslužiti nuklearnim oružjem, radije nego da izgube Khe Sanh i pet tisuća marinaca, da je jedan novinar upitao generala Earlea G. "Wheelera, zapovjednika Udruženog stožera američkih oružanih snaga, razmatraju li mogućnost korištenja nuklearnog oružja u Vijetnamu. Generalove riječi nisu nikoga umirile: »Ne bih rekao da će nuklearno oružje biti nužno za obranu Khe Sanha«. Novinar u svojem uopćenom pitanju uopće nije spomenuo Khe Sanh.
Postojala je lista čekanja s imenima novinara koji su htjeli provesti jedan dan u Khe Sanhu, no Walter Cronkite neće se naći na tom popisu. Čitavasse stvar smatrala odviše opasnom. Američka vojska nikako nije htjela izgubiti \Valtera Cronkitea. Umjesto toga, odveli su ga u Hue, gdje je topništvo raskošnu arhitekturu nekadašnje kolonijalne prijestolnice pretvaralo u hrpu ruševina. Amerikanci su ponovno stekli nadzor nad Hueom, rečeno je Cronkiteu, no kad je došao onamo, marinci su se još borili za grad. Šesnaestog veljače američki marinci iz 1. bojne 5. pukovnije zauzeli su dvije stotine metara grada, po cijenu jedanaest mrtvih marinaca i još četrdeset i pet ranjenika. Upravo su se u Hueu Amerikanci upoznali s kratkim, laganim oružjem sovjetske proizvodnje, kalašnjikovim, poznatim i pod nazivom AK-47, jednako djelotvornim i pri preciznom ciljanju pojedinačnim hicima i pri zasipanju nizovima od deset metaka u sekundi. Ta strojnica postat će simbolom ratovanja na Bliskom istoku, u Srednjoj Americi i u Africi. Iskusnog ratnog izvjestitelja Cronkitea najviše je uznemiravalo što su mu vojnici na terenu i niži časnici davali posve drukčije prikaze događaja od službenih verzija koje je dobivao od njihovih zapovjednika u Saigonu. Slično iskustvo doživjeli su mnogi koji su izvještavali iz Vijetnama. »U vezi s ratom bilo je toliko očitih neistina«, rekao je Gene Roberts. »To je nadilazilo ono što danas nazivamo friziranjem, uljepšavanjem ili spinom. Jednostavno su nam servirali laži. Časnici u Saigonu i vojnici na terenu davali su nam posve oprečne informacije. Zbog toga je došlo do potpunog razmimoilaženja novinara i američke vlade.« Izvještaj iz Vijetnama Wa\tera Cronkitea emitiranje 27. veljače u 22.00 po vremenu na Istočnoj obali. Cronkiteovi poklonici, a činilo se da su se u toj skupini nalazili gotovo svi, bili su oduševljeni što vide Waltera u Vijetnamu, što je u neposrednoj potrazi za informacijama, što je ondje kamo, po najdubljem vlastitom uvjerenju, oduvijek i pripada. A onda se, nakon posljednje stanke za reklame, vratio onamo kamo je pripadao po mišljenju CBS-a, za stolom u studiju, u odijelu. Pogledao je u kameru toliko otvoreno i iskreno, toliko intimno i bez trunke prenemaganja, da je devet milijuna gledatelja već zamalo povjeravalo da se izravno obraća svakome od njih ponaosob. Dojmu iskrenosti pripomoglo je i to što je ustrajno tražio da sam napiše cijeli tekst: Reći da smo danas bliži pobjedi znači vjerovati, unatoč dokazima, optimistima koji su dosada već griješili. Reći da smo na rubu poraza znači odati se nerazumnome pesimizmu. Ustvrditi da smo zaglibili u
pat-poziciji jedini je, kako se čini, realističan zaključak, koji, međutim, ne zadovoljava. U slučaju da su, a izgledi za to gotovo su ravni nuli, vojni i politički analitičari u pravu, tijekom sljedećih mjeseci moramo na kušnju dovesti nakane neprijatelja, u slučaju da im je to doista posljednji pokušaj prije pregovora. No vašem izvjestitelju sve je očitije da će jedini racionalni izlaz tada biti pregovarati, ali ne u ulozi pobjednika, nego u ulozi časnih ljudi koji su održali obećanje da će braniti demokraciju i pritom dali sve od sebe. Pozdravlja vas Walter Cronkite. Laku noć. Baš i nije bilo moguće ustvrditi da je riječ o radikalnome stavu. Većini vođa antiratnog pokreta bila bi prihvatljiva tek pokoja premisa iz tog teksta. No u vrijeme velike polarizacije, kad je svaki stav bio ili za rat ili protiv rata, riječi Waltera Cronldtea govorile su protiv rata. On nije pripadao naraštaju šezdesetih, nego naraštaju Drugog svjetskoga rata, a karijeru je izgradio na ratu. Cronkite je smatrao da je podupiranje demokratskog sustava u borbi protiv komunizma toliko neupitna stvar da mu ni u jednom trenutku nije sinulo da time što otvoreno zagovara Hladni rat, narušava vlastitu neutralnost. A sad je rekao da bismo trebali napustiti Vijetnam. Dakako, tada u tome više nipošto nije bio usamljen. Čak je i u niku The Wall Street Joumala stajalo: »Moguće je da je cjelokupan trud oko Vijetnama osuđen na propast«. Ipak, unatoč svim nedaćama, Johnson je na Cronkiteovu specijalnu emisiju reagirao kao da tek sada, prvi put, pred sobom ima pravi veliki problem. Postoje dvije verzije Johnsonove reakcije. Prema jednom je izvoru rekao: »Ako sam izgubio Cronkitea, znači da sam izgubio i većinu Amerike«. Prema drugom je izvoru predsjednik zapravo rekao: »Ako sam izgubio Cronkitea, znači da sam izgubio rat«. Emisijaje navodno silno utjecala na predsjednika. Cronkite je ustrajno tvrdio da su njegovu ulogu nemjerljivo preuveličali. »Johnsonu nikad nisam postavio pitanje o tome, iako smo bili u poprilično prijateljskim odnosima. No nema sumnje da je to bila još jedna kap, možda ništa više od toga, no čaša je već ionako bila prepuna.« Hue, nekadašnja vijetnamska prijestolnica, nakon što se za ameriđiih bombardiranja pretvorila u ruševine, veljača 1968. (Snimka: Mare Riboud/Magnum Photos)
Ono što je također važno za povijest televizije, jest da se gledanost Cronkiteove emisije nije smanjila, već je porasla, nakon što je iznio osobni stav. Nakon toga, tek su rijetki televizijski i radijski čelnici i zvijezde razmišljali o pitanjima s kojima su se borili on i Salant kad je trebalo pribjeći malo osobnijem i izravnijem stavu. Štoviše, od 1968. godine bilježimo izrazit porast slučajeva iznošenja političkih stavova od strane medijskih zabavljača, radijskih DJ-a i voditelja emisija. Odjednom se od sviju koji bi se našli u radijskoj ili televizijskoj emisiji, bez obzira na kvalifikacije i zasluge, tražilo da iznesu stavove o problemima u rasponu od rata u Vijetnamu do nedaća velegradskih geta. U sklopu drugog novog trenda, političke ličnosti počele su se pojavljivati u zabavnim emisijama na televiziji, napose u emisiji The Tonight ShoW Johnnvja Carsona, ali i u emisijama kao što su Rowan & Martin's Laughin i The Smothers Brothers Comedy Hour. Neke je uzrujavalo sve izraženije sljubljivanje vijesti i zabave. Jack Gould napisao je u The New York Timesu: »Samo je pitanje vremena kad će Chet Huntlev i David Brinklev navući zgodne trikoe za večernji pas de deux, dok će Clive Barnes« - u to vrijeme Timesov kazališni kritičar -»pisati osvrt o stranačkim predizborima u New Hampshireu«. Nekoliko desetljeća nakon specijalne emisije o ofenzivi Tet, Cronkite je rekao: »Na nju sam se odlučio jer sam smatrao da mije to u tom trenutku novinarska dužnost. S našeje strane to bilo egoistično... biloje to egoistično s moje strane, kao i sa strane CBS-a koji mije sve dopustio.« Kad će se ponovno dogoditi da se medijska zvijezda podvrgne takvoj samokritici? Walter Cronkite, u razgovoru u lipnju 2002. 4. POGLAVLJE - ŠAPUTANJE U POLJSKO UHO Želim vladati kao što i Ti si vladao - uvijek tako tajnovito. - Adam MICKIEWICZ: Dušnidan, 1832. Komunikacija suprotstavi]enih strana, koja obilježava poslovni i politički stil, jedan je od mnogobrojnih načina na koje diskurs i komunikacija postaju imuni od izražavanja prosvjeda i odbijanja. Herbert Marcuse: Čovjek jedne dimenzije, 1964. Nitko se nije više iznenadio otkrivši studentski pokret u »najsretnijoj vojarni sovjetskog logora« od samih studenata. Priča o sretnoj vojarni dio je perverznog poljskog humora. Stvar nije bila u tome da su Poljaci bili sretni, nego da su od Sovjeta uspjeli izvući i osigurati određena prava, poput slobode putovanja, koja su građanima
ostalih istočnoeuropskih zemalja bila uskraćena. Nema sumnje da su bili sretniji od građana Čehoslovačke pod vlašću Antonina Novotnyja. Poljska vlada bila je čak spremna prodati pet američkih dolara u konvertibilnoj valuti Poljaku koji je poželio otići u inozemstvo. Godine 1968. vjera u urušavanje sovjetskog bloka već je bila raširena među akademskim krugovima na Zapadu. U ljeto 1964., skupina stručnjaka za gospodarstvo i biznis ponudila je niz seminara u Moskvi, Poljskoj, Čehoslovačkoj i Jugoslaviji s temom raspada sovjetskog bloka. Clark Kerr, predsjednik Sveučilišta Califomia u Berkelevju, sudjelovao je na tim predavanjima, predviđajući nedaće u komunističkome svijetu, ali uopće ne sluteći da bi se ujesen mogao vratiti na svoje sveučilište i ondje suočiti s prvom većom studentskom pobunom na Zapadu. Mnogi su smatrali da je istočnome bloku sad kucnuo čas. Kad je u Čehoslovačkoj na vlast došao Dubček, a Brežnjev odmah odjurio u Prag, iskusni analitičari sovjetskih prilika odmah su se prisjetili 1956. godine, kad je Nikita Hruščov odjurio u Varšavu, suočavajući se s nekoć osramoćenim Wladystavom Gomuikom, koji je upravo vodio kampanju političkog povratka i stjecao popularnost u širokim narodnim masama. Unatoč Hruščovljevoj intervenciji, Gomulka je došao na vlast, a taj simbol poljskog neposluha i prkosa poslužio je kao dovoljan poticaj Mađarima da ustanu protiv Moskve. Je li Brežnjevljevo neuspješno putovanje u Prag u ustanke unutar sovjetskog bloka? Moskva se najviše bojala upravo toga. Morali su se brinuti zbog Rumunjske u kojoj se počeo buditi pobunjenički duh, kao i zbog Titove Jugoslavije. Glavobolje im je zadavala caki Castrova Kuba. Usred sovjetskih poteškoća u odnosima s Rumunjskom, Kuba je bojkotirala skup svjetskih komunističkih partija koji se u veljači održao u Budimpešti, a sve to zbilo se usred čistki antisovjetskih elemenata koje su Sovjeti proveli unutar vlastite vlade. U siječnju je Komunistička partija Kube »otkrila« prosovjetsku »mikrofrakciju« u svojim redovima, te devetoricu prosovjetski nastrojenih kubanskih dužnosnika osudila na petnaest godina zatvora. Njih osmorica dobili su dvanaestogodišnje zatvorske kazne, a još dvadeset i šest osoba kazne u trajanju od dvije do devet godina. Iako su Poljaci u Istočnoj Europi bili na glasu po buntovnosti, Poljska nije bila visoko na sve opsežnijem moskovskom popisu prioriteta i briga u 1968. godini. Premda je u dobi od šezdeset i tri godine nadživio Hruščova, Gomulka je ostao bez dijela popularnosti.
Jasno je uviđao da mora pronaći ravnotežu između poljskog nacionalizma i odnosa s Moskvom, te izbjeći debakl kakavje Mađarska doživjela 1956. godine. No sovjetska invazija na Mađarsku i osude koje su taj događaj popratile sa svih strana svijeta Sovjetima su 1956. također teško pali. Gomutki je bilo jasno da Kremlj ima određene slabosti, te da ima izgleda za određene ustupke. Sovjetsko je gospodarstvo propadalo, a Sovjeti si nisu mogli priuštiti neprijateljsko raspoloženje kakvo se na Zapadu pojavilo nakon što su 1956. pregazili Mađarsku. Kako je Moskva oklijevala, činilo se da je pogodan trenutak za ispitivanje granica njihove strpljivosti. Nije se točno znalo koje su to granice, ali svi vođe bloka, a među njima i Dubček, uviđali su da Kremlj nikada neće prihvatiti najmanje dvije stvari: povlačenje iz vojnog saveza pod nazivom Varšavski pakt i izazove moskovskom monopolu na moć. Wladyslav Gomulka bio je enigma na kakvoj su agenti CIA-e i KGB-a bez poteškoća mogli zaraditi plaću. Bio je antinacionalist s tračkom poljskog nacionalizma, čovjek koji se ranije već bunio protiv Moskve, ali je kao vođa ipak željno nastojao izgraditi dobre odnose sa Sovjetima, navodni antisemit u braku sa Židovkom. Poljaci su u šali govorili da bi brak s tom ženom svakoga natjerao na antisemitizam. Marian Turski, koji je za poljski tjednik Polityka izvještavao u Gomutkino doba, rekao je: »U određenome smislu imao je dodirnih točaka s de Gaulleom... bio je to vrlo sebičan čovjek, velikog, bezgraničnog ega«. Gomulka je istovremeno žonglirao s najmanje tri problema, a svaki od njih povlačio gaje u svome smjeru: s unutarnjim nezadovoljstvom, dijelom, ali ne i u cijelosti, zbog gospodarskih neuspjeha, s paranoičnim reakcijama Moskve, te s unutarnjom borbom za prevlast s ambicioznim generalom koji je godinama pokušavao svrgnuti Gomutku. Prema Janu Nowaku, koji je u to vrijeme vodio poljski odjel Radija Slobodna Europa, ministar unutarnjih poslova Mieczyslaw Moczar počeo je planirati Gomulkino svrgavanje još 1959. godine. Moczar nije čitao ni Marxa ni Lenjina, kao ni mnogo drugih knjiga. Iako neobrazovan i neprofinjen, shvaćao je što su moć i vlast, te je »sretnu vojarnu« htio pretvoriti u policijsku državu i naći se na njezinu čelu. Pripadao je skupini ekstremnih poljskih nacionalista, poznatih kao partizani, a koji su se iz Poljske zajedno borili protiv nacista. Partizani su bili ogorčeni protivnici tzv. Moskovske frakcije koja je podupirala Gomulku, oni koji su se protiv Nijemaca borili pobjegavši u Rusiju, gdje su se priključili sovjetskim snagama.
Židovi, koji su bili prisiljeni pobjeći iz Poljske, pristupili su Moskovskoj frakciji, a ne partizanima. Ne bi li sebe i partizane lakše doveo na vlast, Moczar se poslužio čestim potezom u poljskoj povijesti: zaigrao je na kartu židovstva. U 18. stoljeću Poljska je bila domovina najveće koncentracije europskih Židova otkako su ih 1492. godine izgnali iz Španjolske. No Poljaci su sve više pokazivali antisemitizam, a u Drugom svjetskom ratu mnogi su od njih, iako su se opirali njemačkoj okupaciji, sudjelovali u ubijanju 3 milijuna od ukupno 3,3 milijuna Židova koji su tada živjeli u Poljskoj. Nakon rata, preživjele Židove očekivali su novi masakri i pogromi koje su provodili Poljaci. Socijalizam nije dokinuo antisemitizam, kao što je bio obećao, a Židovi su, reagirajući na povremena izbijanja takvog raspoloženja, u valovima napuštali Poljsku. Poljska je vlada poticala Židove na iseljavanje u Izrael, nudeći im putovnice i besplatan prijevoz do Beča. Kako pametni Židov razgovara s glupim Židovom?, glasio je početak popularnog židovskog vica u Poljskoj. Odgovor: telefonom iz Beča. Sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća u Poljskoj je preostalo tek tridesetak tisuća Židova, a većina njih više se identificirala s komunizmom nego s judaizmom. Unatoč učestaloj pojavi znakova mržnje među Poljacima, osjećali su se neobično ugodno, uvjereni da im komunizam pruža jedinu nadu u stvaranje pravednog društva i okončanje antisemitizma. Štoviše, zahvaljujući komunizmu, i judaizam i antisemitizam posve će zastarjeti. Baš poput judaizma, antisemitizam je u Poljskoj stvar prošlosti. Moczar je 1967. godine otkrio da su se u Gomutkinu vladu infiltrirali Židovi. Među Moskovljanima koji su podupirali Gomuiku bilo je mnogo Židova, a mnogi među njima zauzeli su visoke položaje u njegovoj vladi. Poljski su antisemiti bez ikakvih dokaza prihvaćali činjenicu da su Židovi stranci, da nisu odani Poljskoj, te da rade za strane vlade. U Poljskoj, poljskog Židova uvijek nazivaju Židovom. Poljak je po definiciji kršćanin. Židove se često optuživalo za suradnju sa Sovjetima protiv poljskih interesa, ili za suradnju s Izraelcima protiv sovjetskih interesa. Moczar je sad ustvrdio da su krivi po oba pitanja. Sve je to doseglo vrhunac 1967., kad su Izraelci u spektakularnom Šestodnevnom ratu porazili Arape. Poljaci su čestitali Izraelu.
Gomutkaje primio prijepise telefonskih razgovora u kojima su visoki poljski dužnosnici židovskog podrijetla čestitali izraelskome veleposlanstvu. Dakako, prijepise je pripremila Moczarova frakcija, a takvih razgovora u stvarnosti nije bilo. No Gomutka nije baš mogao samo tako prijeći preko optužbe. Izraelsko veleposlanstvo primalo je cvijeće i čestitke iz čitave Poljske, iako ne i od vladinih dužnosnika. Osim toga, nisu sve čestitke dolazile od Židova. Poljaci su se pitali: nisu li izraelski borci zapravo Poljaci - isti oni koji su iz Poljske pobjegli preko Beča? Židov iz Poljske odjednom je postao Poljakom. Nisu li izraelske obrambene snage, pod nazivom Haganah, utemeljili Poljaci? A zapravo ih je utemeljio Židov iz Odese, Vladimir Jabotinskv, no mnogi izraelski borci bili su poljskog podrijetla. Nije li jojne, antisemitska stereotipna predodžba o židovskome kukavici, krenuo u rat? Jojne poszedl na wojne -jojne je otišao u rat - na poljskome se čak i rimovalo. Ajojne je čak i izvojevao pobjedu, u samo šest dana porazivši jedinice koje su uvježbali Sovjeti. Bila je to fantastična šala, a svi - ne Židovi, nego Poljaci - svi su se smijali malčice preglasno. Gomutka nije bio osobit ljubitelj Rusa, ali je znao da nije pogodan trenutak da im se smije. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, doznalo se da je u vrijeme Šestodnevnog rata Brežnjev u Sredozemlje poslao nuklearne podmornice. Potom je izravnom linijom nazvao Johnsona i njih dvojica zajedničkim su naporom spriječili Izraelce da uđu u Damask. Za to su se vrijeme Gomulka i ostali istočnoeuropski vođe nalazili na sastancima s Brežnjevom. Bilješke Gomulkine tajnice otkrivaju da su novosti o arapskome porazu, korak po korak, dopirale do Brežnjeva dok je bio na sastanku s Gomulkom i ostalim vođama. Rusi su se osjećali ne samo poraženo, nego i poniženo. Gomutka se u Varšavu vratio vidno uznemiren, govoreći kako se svijet sve više približava ratu, a onda je primio izvještaje od Moczara, ministra unutarnjih poslova, i prvog čovjeka tajne policije, u kojima je stajalo da su poljski Židovi na strani Izraela. U izvještaju se nije spominjala činjenica da su na strani Izraela i Poljaci koji nisu židovskog porijekla. Osamnaestog lipnja 1967. godine, u govoru na sindikalnom kongresu, Gomutka je spomenuo »petokolonaške« aktivnosti, a taj govor protumačen je kao znak da može početi čistka Židova, odnosno »anticionistička kampanja«. Izrazi petokolonaš, kao oznaka za izdajicu iz podzemlja, i cionist, tada su postale gotovo sinonimima. Cioniste je trebalo iskorijeniti i ukloniti s visokih dužnosti. Radničke milicije, uvijek spremne služiti vladi, počele su marljivo prosvjedovati protiv cionista. No riječ syjoninci, koja znači
»cionisti«, nije bila osobito poznata u širokim masama, pa su neki radnici, kojima je rečeno da trebaju prosvjedovati protiv syjoninaca, nosili natpise na kojima je stajalo: »Syjonina do Syjamu« -»Cionisti, vratite se u Sijam«. Dok je Gomutku s jedne strane pritiskao Moczar, a s druge Moskva, među studentima se razvijao poljski disidentski pokret. Studenti su bili neočekivan izvor nezadovoljstva, budući da je bila riječ o povlaštenoj djeci iz uzornih komunističkih obitelji. Iz ruševina društva koje se pretvorilo u noćnu moru, njihovi su roditelji kroz komunizam izgradili društvo višeg stupnja socijalne pravde i, za građane židovskog podrijetla, društvo koje ne trpi rasizam. Potkraj Drugog svjetskog rata, kad je Crvena armija počela ubrzano protjerivati Nijemce na zapad, Poljska domovinska vojska ustala je protiv Nijemaca u Varšavi u iščekivanju dolaska Sovjeta. No Sovjeti nisu došli, pa su Nijemci tako uništili i Domovinsku vojsku i poljsku prijestolnicu. Sovjeti su ustvrdili da ih je usporio njemački otpor, dok Poljaci kažu da su Nijemci priželjkivali zgaženu i poniženu Poljsku. Prema sovjetskim izvorima, uništeno je 80% Varšave. Prema poljskim povjesničarima, 95% grada bilo je u ruševinama. Kad je Crvena armija ušla u glavni grad, u Varšavi je još živjela tek desetina stanovnika, samo 130.000 ljudi, šćućurenih na suprotnoj strani rijeke ili u opasno nestabilnim ruševinama. Poljskim je komunistima gotovo najveći prioritet bila obnova povijesnog središta Varšave, najvećeg kulturnog blaga prijestolnice, s prelijepim starim zdanjima pastelnih boja, impozantnim nacionalnim kazalištem u rimskome stilu, s visokim kolonadama i ukrasima u bareljefu, te sveučilištem s parkovima i ogradama. Ondje, iza crnih željeznih vrata, na zelenom sveučilišnome kompleksu, u obnovljenom povijesnome središtu razorenoga grada, u miru su studirale kćeri i sinovi komunista koji su izgradili novu Poljsku. Sustav nije bio istinski demokratski. Nije bilo prave slobode govora. Bilo je to pomalo kao u drami njemačkog dramatičara Petera Weissa iz 1964. godine pod naslovom JeanPaul Morat, njegov progon i umorstvo kako ga predstavlja glumačka družina zavoda u Charentonu pod vodstvom gospodina de Sadea, odnosno, pod naslovom pod kojim je predstava postala poznata nakon britanske postave Petera Brooka i filma iz 1966. godine, Marat/Sade. Taje predstava ne samo uvela modu dugačkih naslova, nego je bila ijedno od kazališnih djela o kojima se sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća najviše govorilo. Izražavajući stavove o slobodi mladih ljudi
iz velikog dijela svijeta, radnja komada Marat/Sade događa se dan uoči Dana Bastille 1808. godine. Francuska revolucija dogodila se razmjerno nedavno i ljudi još nisu posve slobodni. Na koncu, nakon pjesme »Petnaest veličanstvenih godina«, štićenici pjevaju: I ako većina ima malo a šačica ima mnogo Možete vidjeti koliko smo približili se cilju. Možemo govoriti što nas je volja bez pristranosti i straha a što ne smijemo reći šapnut ćemo vam u uho. Poljska komunistička mladost, koja se nije u svim prilikama posve slagala s roditeljima, jasno je osjećala tu »neslobodu«, kako ju je nazvao još jedan iznimno popularan njemački spisatelj sredine šezdesetih godina, filozof Herbert Marcuse. Poljska i velik dio sovjetskog bloka bili su simbol Marcuseove teorije prema kojoj izražavanje suprotnosti remeti diskurs. Kritiziranje vlada ili »sistema« u Poljskoj zahtijevalo je sposobnost izricanja suprotnosti obrnutim slijedom. Polityka, tjednik koji se smatralo liberalnim i slobodoumnim, izvještavao je o Dubčeku i Čehoslovačkoj, iako uglavnom u obliku kritika. Izvještavanje je često išlo obrnutim slijedom. Ako bi student prosvjedovao, Polityka o tome nije izvijestila. No najčešće bi izvijestila ako se student odrekao svog prosvjednog pisma, u pojedinim slučajevima čak i pobrojala dio laži iz tog pisma, koje je student opovrgnuo. Iz toga je poljski čitatelj mogao doznati za prosvjedno pismo, dijelom čak i za dio sadržaja. Kad je Mieczyslaw Rakowski, urednik Polityke koji je nekoliko desetljeća kasnije postao posljednjim prvim sekretarom vladajuće poljske Komunističke partije, htio kritizirati vladu, napisao bi članak u kojem bi pohvalio vladu, a zatim bi tjedan dana kasnije napisao članak u kojem bi kritizirao vlastiti tekst. Tako bi vam zapravo »šaptao u uho«. Poljska mladež sve je uspješnije izrastala u disidentski sloj, ovladavajući novom tehnikom širenja informacija. Mladi bi stranim
medijima dojavili sve što su željeli priopćiti poljskoj javnosti. Omiljeni primatelji takvih informacija bili su The NeW York Times i Le Monde. No dobro su došli svi mediji, pod uvjetom da su ih sljedeće jutro čitalijan Nowak i pripadnici njegova osoblja u Beču, gdje je bilo sjedište poljskog odjela Radija Slobodna Europa. Poljska i češka redakcija uglavnom su tijesno surađivale, tako da su se Poljaci mogli informirati o događajima u Čehoslovačkoj, a Čehoslovaci o događajima u Poljskoj. Godine 1968. u objema se zemljama znalo da u onoj drugoj postoji studentski pokret. Znalo se da studentski pokret postoji i u Sjedinjenim Državama. Bez ikakvih poteškoća, čak i preko poljskih medija, doznali su za Martina Luthera Kinga, prosvjede sjedenjem na Jugu i američke studentske pokrete koji su prosvjedovali protiv rata u Vijetnamu. Vodeći službeni poljski dnevni list, Trjbuna Ludu (»Narodni tribun«) tijekom 1968. godine objavljivao je vrlo malo vijesti o Poljskoj, iako je opširno izvještavao o ratu u Vijetnamu i Bliskom istoku, ponajviše o tome kako je Izrael zauzeo veliko područje i kako ga ne kani vratiti. Opširno se pisalo i o antiratnom pokretu i pokretima za građanska prava u Sjedinjenim Državama. O prosvjedima sjedenjem i demonstracijama koji su postali obilježjem američkih sveučilišta, također se pisalo u službenim komunističkim medijima. No početkom 1968. tek su rijetki poljski studenti razmišljali o primjeni takvih metoda u Poljskoj. Sto je bilo najironičnije, strani mediji u sretnoj vojarni nisu bili zabranjeni. Poljakje tako mogao otići u knjižnicu i pročitati Le Monde ili britanski The Guardian. No ti su listovi bili dostupni tek onim malobrojnim ljudima koji su znali francuski i engleski, a među njima je bio velik broj studenata. Ostali Poljaci morali su čekati emisije radijske postaje Slobodna Europa. Studenti, turisti, čak i poslovni ljudi koji su putovali u inozemstvo, svratili bi u redakciju Radija Slobodna Europa i davali svježe informacije. No mnogi su odbijali surađivati, jer je hladnoratovski naraštaj odrastao smatrajući kapitaliste neprijateljem, uvježbavajući obranu za slučaj američkog nuklearnog napada u malobrojnim i pretrpanim školama, za što se krivnja svaljivala na visoku cijenu nuklearnih skloništa koje je morala imati svaka škola. Vodeći disident Jacek Kuroh rekao je: »Znao sam da Radio Slobodnu Europu vodi CIA. Nisam bio sto posto siguran, no tako sam smatrao. Međutim, to mije bilo jedino dostupno pomagalo. Bio bih se volio poslužiti neutralnijim medijem, ali drugih izbora nije bilo.« No unatoč tome što je prema njima imao negativan stav, pripadnici osoblja Radija Slobodna Europa divili su mu se i vjerovali mu.
Nowak je za Kuroha rekao: »Riječ je o jednom od najplemenitijih ljudskih bića koje sam ikada upoznao«. Alternativa radijskoj postaji Slobodna Europa bio je list Kultura, novine na poljskome koje je uređivala skupina Poljaka koji su zajedno živjeli u Parizu. Kultura je uspijevala u Poljsku plasirati pet tisuća primjeraka, a to je najčešće bilo premalo i presporo. Kuroh je izjavio: »Najviše od svega htio sam dostaviti informacije poljskome narodu. Tko je premlaćen, tko je uhićen. Nalazio sam se u stjecištu svih informacija i morao sam ih nekako distribuirati.« Rukom je pokazao prema bijelome telefonu u svom malenom, mračnom stanu u Varšavi. »S ovog telefona često sam se nekoliko puta na dan javljao Radiju Slobodna Europa i davao im informacije, jer su ih oni odmah emitirali u Poljsku. Jednom sam im pričao o sedmero ljudi u zatvoru, a dvojica političkih policajaca ušli su mi u stan i rekli da moram poći s njima. 'Koga hapsite?', upitao sam. 'Vas, Jacek Kuroh'.« Kuroh je bio na telefonskoj vezi sa Slobodnom Europom, a uhićenje je istog trenutka snimljeno i emitirano. Radio Slobodna Europa za Poljsku je emitirao program od 5 ujutro do ponoći, sedam dana u tjednu. Spikeri su bili rođeni Poljaci. Bilo je tu i glazbe, sporta, a vijesti su se emitirale svaki puni sat. Uredništvo je tvrdilo da se pridržava odredaba o strogoj objektivnosti, bez uplitanja osobnih stavova, iako mnogi u to nisu vjerovali. Većini ionako nije bilo stalo do objektivnosti. Slušatelji su ionako pratili program u uvjerenju da je riječ o zapadnjačkim stajalištima. No program je vrvio informacijama o Poljskoj koje su potjecale iz same Poljske. Poljska je vlada ometala emitiranje, no to je služilo tek kao pomoć pri hvatanju signala. Ako bi Poljak uključio program te postaje i u pozadini čuo dobro poznato brujanje, toje značilo da je emisija važna. No i dalje je bilo moguće dešifrirati riječi. »Ometanje je bilo naš saveznik«, ustvrdio je Jan Nowak. »Ljude je zanimalo što se to pokušava sakriti.« Jednog dana 1964. godine, mladi Poljak prosječne visine, plavokos, razmjerno tipična izgleda, svratio je u redakciju Radija Slobodna Europa u Beču na povratku u Poljsku iz Pariza. Bilo mu je tek osamnaest godina i bio je mlad učenik dvojice starijih, već poznatih disidenata: Kurana i Karola Modzelewskog. Mladić je gorljivo pričao
o viziji socijalizma koji bi bio ujedno i demokratičan i human. Četiri godine kasnije, 1968., Alexander Dubček to će nazvati »komunizmom s ljudskim licem«. Nowak se ovako prisjeća tog mladića koji se zvao Adam Michnik: »Unatoč dječačkom izgledu, za svoje je godine bio intelektualno nevjerojatno zreo«. Michnik se rodio 1946. godine, kao postholokaustovski Židov iz Lavova, grada u današnjoj Ukrajini, koji je, međutim, u doba njegova rođenja još bio u Poljskoj. Prije rata, dok je takav svijet još postojao, obitelj njegova oca pripadala je krugu osiromašenih, tradicionalnih Židova iz štetla. Majka mu je potekla iz asimilirane obitelji iz Krakova. I otac i majka bili su komunisti, a oca su mu prije rata uhitili zbog partijske aktivnosti. No Adam je odrastao u komunističkome svijetu u kojem su junaci, prema njegovim riječima, bili Rosa Luxemburg i Lav Trocki, igrom slučaja oboje Židovi. »Znam da sam Židovjedino po tome što me antisemiti nazivaju Židovom«, rekao je Michnik, a to znači da do 1968. godine i nije osobito razmišljao o židovstvu. Godine 1965. studirao je povijest na Varšavskom sveučilištu, kao jedan od pedesetak mladih studenata koji su se okupili oko Kurana i Modzelewskog, dvadesetsedmogodišnjeg novaka na Odsjeku za povijest i člana Komunističke partije. Svi su bili komunisti. Michnik je za Kurona i Modzelewskog rekao: »Bili su to junaci, pravi vođe«. Jacek Kurori bio je, baš kao i Michnik, iz Lavova, ali se rodio prije rata. Godine 1965. već muje bila trideset ijedna. Majka mu je diplomirala pravo, a udala se kad je zatrudnjela. Često se ogorčeno tužila da je »stvorena za nešto više i bolje«. Kurohov otac bio je inženjer strojarstva i jedan od vođa u poljskoj Socijalističkoj stranci. No nikako nije volio Sovjete, a zbog kontakata s njima sve: se više priklanjao antikomunističkim stavovima. Kad jejacek 1949. godine, u dobi od petnaest godina, odlučio pristupiti Komunističkoj partiji, njegov se otac žestoko suprotstavio toj odluci. Debatne skupine koje su vodili Kuron i Modzelewski potpomagala je vlada. Komunističkoj mladeži pružala se prilika da se nađe s partijskim dužnosnicima i postavlja pitanja u malenoj skupini bliskih prijatelja. No šezdesetih je godina ispitivanje bilo toliko žestoko da partijski dužnosnici jednostavno nisu htjeli odgovarati. Reagirajući na jedan govor koji je Modzelewski održao mlađim studentima, vlada je zabranila Savez socijalističke omladine - ZMS - njegovu debatnu skupinu pri Varšavskom sveučilištu. Kako muje bio onemogućen povratak na sveučilište, ZMS se nastavio sastajati u stanovima članova, i to uz nazočnost čak po pedesetak studenata.
Nakon mnogobrojnih dugotrajnih razgovora, Kuron i Modzelewski zaključili su da Mane nije pisao o sustavu kakav je na snazi u Poljskoj. To nije marksizam, nego se samo služi tim nazivom, služi se nebrojenim nazivima i etiketama, samo da zbuni i zavede narod. Tako su 1965. godine odlučili napisati i početi dijeliti fotokopije anonimnog otvorenog pisma koje vladajući sustav naziva prijevarom bez pravde i slobode. Dvojica se mladića nisu potpisala, jer nisu željela iskusiti poljske zatvore. No politička je policija nekako doznala za njihove aktivnosti i upala u stan u kojem su fotokopirali tekst. Policija je jednostavno zaplijenila original i upozorila ih da ih, u slučaju da podijele ijednu kopiju, očekuje zatvorska kazna. Da nije bilo daljnje odmazde, možda bi i poslušali upozorenje. No Kurohova je supruga izgubila mjesto asistentice, a i Kuron i Modzelewski doživljavali su stalna maltretiranja. Nakon nekoliko mjeseci zaključili su da nemaju druge mogućnosti, te da prosvjede moraju prenijeti u javnost, pokrenuti otvorenu raspravu i zbog toga završiti u zatvoru. Kuron i Modzelewski potpisali su otvoreno pismo, a uz potpise naznačili da za taj čin očekuju trogodišnju zatvorsku kaznu. »Bili smo u pravu«, prisjeća se Kuron. Podijelili su tek dvadeset primjeraka pisma, no jedan od njih došao je i dojerzvja Giedrovca koji je u Parizu izdavao Kulturu i koji se pobrinuo za to da se posredstvom njegova lista distribuira više od pet tisuća primjeraka pisma. Pismo je prevedeno na češki, a potom i na većinu europskih jezika. Na španjolskome se čitalo na Kubi, a na kineskome u Narodnoj Republici Kini. Čitali su ga i studenti u Parizu, Londonu i Berlinu. Devetnaestogodišnji Adam Michnik prvi je put završio u zatvoru, zajedno sa svojim samozatajnim junacima, Kuranom i Modzelewskim. U siječnju 1968. disidentskije pokret već bio glavna snaga među studentima na Varšavskom sveučilištu. Ali, imao je malen utjecaj, jer se za njega nije čak ni znalo izvan tog lijepog*kompleksa. Modzelewski je rekao da su prezatvoreni i da moraju probiti kordon koji ih okružuje. Oduvijek je upozoravao da će vlada, kad dođe do toga, napasti. Prilika za proboj ukazala se zahvaljujući postavljanju predstave pod naslovom Dz\ady (Dušni dan) pjesnika s početka 19. stoljeća,
Adama MickieWicza, neosporno najcjenjenijeg pisca na poljskome jeziku. Mickiewicz nije bio pretjerano plodan autor, no njegov nemjerljiv ugled u najvećoj mjeri počiva na epskoj pjesmi o seoskome životu u Litvi pod naslovom Gospodin Tadija, te na drami Dušni dan. Među prioritetima obnove starog središta Varšave nakon rata našla se rekonstrukcija trga s parkom uređenog 1898. godine povodom stote godišnjice Mickiewiczeva rođenja. Visoko u središtu ružičnjaka i među tužnim vrbama izdiže se pjesnikov brončani kip. Postaviti predstavu Dušni dan u Varšavi nije bilo ništa kontroverznije nego postaviti Hamleta u Londonu ili Molierea u Parizu. U doba komunističkog režima, baš kao i pod ranijim režimima, proučavanje te drame bilo je sastavni dio školovanja svakog djeteta. Dušni dan, koji se na engleski ponekad prevodi kao Večer predaka, počinje obrednim prizivanjem dzu\dy, preminulih predaka. Junak drame, Gustav, umire u zatvoru i na zemlju se vraća u liku revolucionara po imenu Konrad. Buntovna antiautoritarna nota jasno se proteže kroz čitavu dramu, kao i poljska nacionalistička poruka, budući da se velik dio predstave bavi borbom poljskih političkih zatvorenika protiv ruskih ugnjetavača. No u njoj ima i demona, anđela, a pojavljuje se ijedan svećenik. Riječ je o iznimno složenoj predstavi, koju je teško postaviti, pa je stoga i velik izazov poljskim redateljima. Godine 1968. kazalište je proživljavalo zvjezdane redateljske trenutke, fazu suprotstavljanja i izazivanja tradicije, dok su pozornice postale jednim od važnih izvora osvrtanja na društvena događanja. U New Yorku su Julian Beck i njegova supruga Judith Malina sa svojim The Living Theaterom pokušali srušiti posljednje prepreke tradicionalnog načina postavljanja komada. U svojoj dnevnoj sobi na manhattanskom Upper West Sideu počeli su režirati djela zahtjevnih modernista, među kojima su bili i Garcia Lorca, Bertolt Brecht, Gertrude Stein i suvremeni newyorški spisatelj apsurdističke tradicije i društveni kritičar Paul Goodman. Useljavali su se u kazališta i skladišta, a ondje su umjesto prodaje ulaznica prikupljali priloge i na koncu počeli putovati u Pariz, Berlin i Veneciju, živeći kao amorfna komuna, u velikoj slavi i s vrlo malo novca. Julian je iz raznih ostataka i smeća stvarao spektakularno originalnu scenografiju i povremeno režirao, iako je u redateljskoj ulozi, a osobito kad je bila riječ o komadima u stihu, češće bila Judith, kći njemačkog hasidskog rabina s glumačkim ambicijama, kojaje priređivala čitanja njemačke klasične poezije. Sve izraženijih političkih stavova, njih su se dvoje hvalili da su srušili barijeru
između politike i umjetnosti. Njihov je teatar 1968. godine bio snažna antiratna sila, a izvedbe su najčešće završavale ne samo pljeskom, nego i povicima »Prekinite rat!«, »Ispraznite zatvore!« i »Promijenite svijet!«. Predstave su sve više ostvarivale kontakt s publikom. Glumci su gledateljima ponekad posluživali hranu, a tijekom jedne je predstave stvorena i apstraktna slika kojaje na dražbi prodana nekome iz kruga gledatelja. Teatar slučaja određivao je granice bacanjem kocke. Komad The Brig Kennetha Browna, o okrutnosti u zatvoru za marince, omogućio je glumcima da improviziraju u vezi s načinima zlostavljanja zatvorenika. Maštovit redateljski pristup Petera Brooka u predstavi Marat/Sade također je utjecao na kazalište širom svijeta. U New Yorku je u siječnju počela igrati predstava Toma Stopparda Rosenkrantz i Guildenstern su mrtvi, prikaz Hamleta iz perspektive dvojice najmanje važnih likova te drame. Istodobno je Joseph Papp postavio Hamleta u suvremeno okruženje, glavnu ulogu dodijelivši Martinu Sheenu. Clive Barnes tim je povodom u The New York Timesu napisao: »Besciljni Hamlet za malograđane koji traže potvrdu mišljenja da je Bard beskoristan«. Richard Watts ml. predstavu je u The New York Postu nazvao »suludom burleskom, povremeno satirično zabavnom, u nekim drugim trenucima naoko besmislenom«. Sve to možda je bilo točno, no Pappa su slavili i hvalili zbog odvažnosti u vrijeme kad se odvažnost cijenila i štovala praktički više od svega. U travnju je njegova predstava Kosa: američki rock-mjuzikl o plemenskoj ljubavi, koji se ponajviše bavio životom hipija i praktički nije imao radnju, prebačen na Broadway, u režiji Toma O'Horgana, koji je glumce naveo da prose među publikom i da posjetiteljima dijele cvijeće. Bames je, u vrlo pozitivno i gorljivo intoniranom osvrtu, upozorio publiku: »U jednom trenutku - u prizoru koji se kasnije s naklonošću naziva 'naturističkim' - više muškaraca i žena (trebao sam brojati) vide se posve nagi i to u cijelosti«. U vezi s nagošću u Kosi list Pariš Match istaknuo je kako je bilo i onih koji su prigovarali činjenici da se u Brookovoj predstavi u kadi vidi goli stražnji dio Mara tova vrata. U Dubčekovoj su Čehoslovačkoj nekadašnji dramatičari iz ilegale, poput Vaclava Havela i Pavela Kohouta, prerastali u međunarodne zvijezde, udružujući češku kafkijansku tradiciju apsurdističke duhovitosti i opasan, beckettovski spoj umjetnosti i politike. Omiljena meta bila je komunistička birokracija. Pappovjavni teatar postavio je Havelov Memorandum s Olvmpijom Dukakis u naslovnoj ulozi. U tom komadu službenici u uredima muku muče s izmišljenim jezikom. Stoga, uz avangardno kazalište koje je svugdje, a osobito u susjednoj Čehoslovačkoj, doživljavalo procvat, nije bilo nimalo neobično što je Poljsko nacionalno kazalište u postavljanju najvećeg
poljskog klasika iskušalo nov pristup. Samu dramu, čiji je politički, ali i vjerski aspekt duboko ukorijenjen u slavenskome misticizmu, u predkomunističkoj se Poljskoj često predstavljalo kao vjersko i mistično djelo. U vrijeme komunizma uglavnom su ga smatrali političkim komadom. Umjesto da bira između političkog i vjerskog pristupa, redatelj Kazimierz Dejmek poslužio se i jednim i drugim te stvorio složenu predstavu duboko uronjenu u kršćanske obrede, no istodobno blisko vezanu uz borbu Poljaka za slobodu. Gustava/Konrada igrao je Gustaw Holoubek, jedan od najcjenjenijih poljskih glumaca, koji je težište uloge stavio na unutarnju borbu i neizvjesnost. Poput stare, svima poznate melodrame u kojoj svi znaju tekst junaka i zlikovca, Dušni dan oduvijek je mamio pljesak u istim, svima znanim trenucima. Većina tih riječi ima nacionalistički naboj, npr.: »Mi Poljaci prodali smo dušu za dva-tri srebrna rublja«, te, iz usta ruskog časnika: »Nije ni čudo što nas toliko mrze: već stotinu godina gledaju kako iz Moskve u Poljsku dotječe rijeka izmeta«. Ti su trenuci bili dio poljskog iskustva odlaska na predstavu Dušni dan. Komad je bio protucaristički, a to je bio savršeno prihvatljiv sovjetski način razmišljanja. Nije bio protukomunistički. Nigdje nije spominjao ni komuniste, ni Sovjete, jer je nastao prije njih. Štoviše, u komunizmu se učio i obično postavljao tako da se naglašavala politička poruka. Ni približno antisovjetski simbol, predstava je izvorno postavljena prethodne jeseni, u sklopu proslave pedesete obljetnice Oktobarske revolucije u kojoj su u Rusiji na vlast došli komunisti. Vladu je uznemirila pozornost koja je u toj produkciji posvećena kršćanskim vjerskim stavovima, budući da komunizam odbacuje religiju. Ipak, nitko nije smatrao da je riječ o bitnom otklonu od ortodoksnosti. Trybuna Ludu predstavu je popratio negativnom, ali ne osobito žestokom kritikom, jednostavno navodeći kako je pogrešno smatrati da misticizam u predstavi igra jednako veliku ulogu kao politika. Da bi predstava funkcionirala, ustvrdio je kritičar, Miclđewicza treba smatrati pretežito političkim autorom. No predstava je polučila uspjeh kod javnosti i još se mjesecima igrala pred prepunim i oduševljenim gledalištem. I Adam Michnik pogledao je predstavu. »Čini mi se da je riječ o fantastičnoj produkciji. Doista dirljivo«, rekao je. I tada je vlada učinila nešto neobično i nepromišljeno: zabranila je toliko popularnu i cijenjenu nacionalnu predstavu u Nacionalnom kazalištu. Stoje bilo još i gore, objavila je datum posljednje predstave, 30. siječnja, i pustila ga u javnost dva tjedna unaprijed, kako bi svi znali da će prema policijskoj odredbi posljednja
predstava biti izvedena 30. siječnja. Poljaci su bili naviknuti na cenzuru, no još nisu doživjeli najavu cenzure. Gotovo se stjecao dojam da vlada poziva na prosvjede. Je li samo tražila izliku za represiju? Je li to ponovno bio dio plana generala Moczara? Povjesničari se u vezi s tim ne slažu ni dandanas. Uza sve teorije o urotama i protuurotama, često se navodi i mogućnost da je vlada jednostavno postupila glupo. Michnik se prisjeća: »Odluka o skidanju predstave s repertoara bila je dokaz da je vlast glupa i da ne razumije Poljake. Mickiewiczje naš Whitman, naš Victor Hugo... Napad na Mickiewicza bio je ispad komunističkog barbarstva.« Tridesetog siječnja navečer, nakon posljednjeg spuštanja zastora, tri stotine studenata Varšavskog sveučilišta i Nacionalne kazališne akademije počelo je prosvjedovati ispred obližnjeg Nacionalnog kazališta, prelazeći tek nekoliko stotina metara do skulpture Adama Mickiewicza. To su smatrali osobito prkosnim činom. Bila je to tek komunistička mladež koja svoje roditelje podsjeća na ideale komunizma. Michnik je rekao: »Odlučili smo položiti cvijeće na pjesnikov spomenik«. Michnik, kojeg su vlasti poznavale kao »problematičnu osobu«, nije sudjelovao u prosvjedu. Michnik, u razgovoru u svibnju 2002. »Smatrali smo da je moguća revolucija u češkome stilu«, rekao je Michnik. Studenti se nisu pribojavali nasilnih reakcija. »Još od 1949. godine u Poljskoj nije bilo policijskih akcija usmjerenih protiv studenata«, računao je Michnik, možda se i previše oslanjajući na logiku. Ondje, među vrbama, ispred ružičnjaka u kojem se nalazio brončani MickieWicz, ovjekovječen usred stiha, s desnom rukom na prsima, »radnici« koji su pristigli kamionima, navodno kako bi s njima razgovarali, palicama su premlatili tri stotine studenata. Policijaje privela trideset i pet studenata. Što nije bilo nimalo neobično, o incidentu u medijima nije bilo ni riječi. Michnik i jedan njegov disidentski kolega iz studentskih redova, Henrvk Szlajfer, razgovarali su s izvjestiteljem Le Mondea kojegje Michnik okarakterizirao kao »iznimno opasnog čovjeka. Izrazito reakcionarnog i uglavnom zainteresiranog za vlastitu promociju«. No dvojica mladih komunista nisu imala odviše drugih mogućnosti da poljsku javnost izvijeste o tome što se dogodilo. Vijest je iz Le Mondea u Beču preuzeo Radio Slobodna Europa i emitirao je širom Poljske. No pripadnici tajne policije vidjeli su da ona dvojica razgovaraju s izvjestiteljem, pa su tako, nakon što je Le Monde objavio članak, Michnik i Szlajfer izbačeni sa sveučilišta.
Sve to vrlo se brzo povezalo s »anticionističkom kampanjom«. Michnik, Szlajfer i brojni studenti iz redova prosvjednika bili su Židovi. To nije bilo neobično s obzirom na činjenicu da su sveučilišni disidenti potekli iz dobrih komunističkih obitelji, koje su djecu učile da imaju obavezu boriti se za pravednije društvo. No vlada nije na taj način objasnila toliki broj Židova u redovima studentskog pokreta. Vlada, koja je smjenjivala Židove s mjesta u svim segmentima birokracije, optužujući ih za cionističke urote, sada je tvrdila da su se u tzv. studentski pokret infiltrirali cionisti. Policija je ispitivala uhićene studente. Ako nisu bili Židovi, pitali su ih: »Poljak si. Zašto si uvijek uz Židove?«. Od nežidova su tražili da im odaju imena židovskih vođa. Policijaje ispitivanje Židova počinjala pitanjem: »Ti si Židov?«. Student bi često odgovorio: »Nisam, Poljak sam«. »Nisi, Židov si.« Takav dijalog u Poljskoj je imao dugu, dugu tradiciju.
II. DIO PRAŠKO PROLJEĆE Svaka revolucionarna skupina prvo mora preuzeti komunikacije. Tko ima nadzor nad komunikacijama, danas ima nadzor nad zemljom. A to u povijesti još nikada nije vrijedilo koliko 5. POGLAVLjE NA ZUPČANICIMA MRSKOGA STRO|A Poslodavci će obožavati ovaj naraštaj... S njima će biti lako. Neće biti pobuna, - Clark Kerr, predsjednik Sveučilišta Califomia u Berkeleyju, 1963. Čini se da naši mladi, i to u uznemirujućem broju, odbacuju sve oblike autoriteta, bez obzira na izvor, te su pronašli utočište u turbulentnom i ne posve oblikovanom nihilizmu čiji je jedini cilj destrukcija. Koliko znam, u našoj povijesti nije bilo razdoblja kad je jaz među naraštajima bio toliko velik i potencijalno opasan. - Grayson Kirk, predsjednik Sveučilišta Columbia, 1968.
U proljeće 1968. godine studentski su prosvjedi u Sjedinjenim Državama već postali toliko uobičajenom pojavom (svakog mjeseca prosvjedi su izbijali na tridesetak visokoškolskih ustanova) da su im se već malopomalo počele pridruživati srednje i osnovne škole. U veljači su se stotine učenika osmih razreda natisnule u dvorane, preuzele učionice i aktivirale požarne alarme u Osnovnoj školi 258 u brooklvnskoj četvrti BedfordStuyvesant. Zahtijevali su bolju prehranu i više organiziranih plesova. Prosvjednicimaje bilo jasno da uza stalne prosvjede, žele li dospjeti u novine, moraju učiniti i nešto više, a ne samo hodati s natpisima. Trebalo je zauzeti neku zgradu, nešto zatvoriti ili prekinuti. Prosvjedujući protiv namjere Sveučilišta Columbia da izgradi novu sveučilišnu sportsku dvoranu i tako iseli siromašne tamnopute stanovnike Harlema, jedan je student uskočio među čelične noževe buldožera i tako omeo radove. Sredinom ožujka antiratni studentski pokret na Columbiji pozvao je na cjelodnevni bojkot nastave u znak prosvjeda protiv rata. Nastavu je propustilo ukupno 3.500 studenata i 1.000 članova nastavnog osoblja. Oko 3.000 studenata promatralo je na sveučilištu Wisconsin, u Madisonu, kako proturatni prosvjednici natravnjaku Bascom Hilla, u blizini upravne zgrade, postavljaju 400 bijelih križeva. Najednom znaku stajalo je: »Me-morijalno groblje Bascom, generacija 1968.«. Joseph Chandler, nekadašnji student tog sveučilišta, koji je u to vrijeme radio u Udruzi za odupiranje mobilizaciji Wisconsina sa sjedištem u Madisonu, rekao je: »Smatrali smo da sveučilišni kompleks mora izgledati kao groblje, jer je upravo to bilo odredište većine studenata četvrte godine«. U prvom tjednu proljeća između 500 i 1.000 studenata zauzelo je upravnu zgradu Sveučilišta Howard, vodećeg crnačkog sveučilišta, odbijajući je napustiti. Prosvjedovali su protiv nedostatka kolegija s područja crnačke povijesti. Tamnoputi studenti zauzeli su jednu zgradu na Comellu. Studenti su blokirali jedno zdanje na Colgateu. A nisu se bunili jedino studenti. The New York Times izvijestio je 24. ožujka da su hipiji preuzeli newyorški Grand Central Station i »proljetni bein* pretvorili u militantne proturatne demonstracije«, što je, pak, dovelo do objave opširnog članka o mogućnosti da se hipiji, koje je društvena elita odredila kao nedovoljno motivirane tipove, pretvaraju u političke aktiviste. No ti su hipiji zapravo bilijtpiji iz Međunarodne stranke mladih Abbieja Hoffmana, koja je oduvijek imala politički predznak.
U Italiji su studenti, koji su se bunili protiv neprimjerenog smještaja, od zgrade do zgrade Rimskog sveučilišta nosili dugačku crvenu zastavu, nakon što je sveučilište ponovno otvoreno poslije dvanaestodnevne obustave rada, sredinom ožujka, zbog nasilja. Samo prvog dana policija je ozlijedila dvjesto studenata, a već drugi dan prosvjednicima su se pridružili i profesori, prosvjedujući protiv policijske okrutnosti. Neki su tražili rektorovu ostavku zbog toga što je uopće pozvao policiju. Studenti su nedvosmisleno dali do znanja da kane nastaviti demonstracije. Talijanski komunisti neuspješno su pokušavali preuzeti nadzor nad studentskim pokretom. The New York Times, 19. ožujka 1968. »Boravak«, aluzija na glasovite »prosvjede sjedenjem«, koji se na engleskome nazivaju sit-in (nap. prev.). Početkom proljeća 1968. godine jednaje njemačka studentska udruga imala organizacije na 108 njemačkih sveučilišta i zastupala tri stotine tisuća njemačkih studenata. Nastala je na temelju prosvjeda protiv rata u Vijetnamu, no sve se više bavila i njemačkim pitanjima, poput priznanja Istočne Njemačke, ostavke visokih dužnosnika s nacističkim mrljama iz prošlosti, te prava studenata da imaju veći utjecaj na vlastito školovanje. U međuvremenu su španjolski studenti, koji su šutjeli cijeli jedan naraštaj, počeli prosvjedovati protiv otvoreno fašističkog režima koji je u travnju odobrio misu posvećenu Adolfu Hitleru u Madridu. Početkom proljeća zbog studentskih je prosvjeda ponovno zatvoreno Madridsko sveučilište. Nastava je ponovno počela tek trideset i osam dana kasnije, u svibnju. U Brazilu ni oružani sukobi, ni nasilje u kojem su početkom 1968. godine poginula tri prosvjednika, nisu spriječili studente da prosvjeduju protiv četverogodišnje vojne diktature. Japanski studenti nasilno su prosvjedovali zbog nazočnosti američkog vojnog stroja koji s japanskog tla podupire rat u Vijetnamu. Taj naraštaj, čiji su roditelji militarizmom upropastili zemlju - zemlju koja je jedina u povijesti pretrpjela nuklearni napad - žestoko se protivio svim oblicima militarizacije. Studentska organizacija Zengakuren uspjela je dovesti tisuće prosvjednika da onemoguće pristajanje američkog nosača zrakoplova, angažiranog u Vijetnamu, koji je trebao ući u jednu japansku luku. Zengakuren je prosvjedovao, ponekad i nasilno, protiv lokalnih pitanja, poput oduzimanja zemlje seljacima radi izgradnje međunarodne zračne luke u Nariti, četrdeset kilometara istočno od Tokija. Japanska
vlada razmatrala je donošenje represivnih sigurnosnih zakona radi stavljanja pod nadzor Zengakurena. Upravo zahvaljujući Zengakurenu, Walter Cronkite naslutio je kako će se televizija koristiti šezdesetih godina. Cronkite je s televizijskom ekipom CBS-a 1960. godine boravio u Japanu radi izvještavanja o posjetu predsjednika Eisenhowera. No protiv posjeta počelo je prosvjedovati toliko pripadnika Zengakurena da je Eisenhower odlučio ne sletjeti. Međutim, dio pripadnika te iste organizacije, koji su bili zadovoljni činjenicom da ekipa CBS-a bilježi njihov prosvjed, zadržali su se na mjestu planiranog dočeka. Tijekom dana prosvjedima su se priključivali deseci tisuća kolega, a jedina publika bila je ta televizijska ekipa. Kako na mjestu događaja nije bilo američkog predsjednika, Cronkite je već htio otići, no na putu do CBS-ova vozila ispriječila mu se velika masa ljudi, najzgusnutija oko kamera. »I tada mije izrfenada sinulo«, prisjeća se Cronkite, »da ću do vrha brežuljka najlakše doći ako se pridružim Zengakurenima. I tako sam snimio fotografije, spremio film u džep, sišao s kamioneta i uhvatio se za njih - svi su se držali ispod raku - uhvatio sam se pod ruku s jednim Japancem. Nasmiješio mi se i rekao: 'Banzai! Banzai, Banzai!' i stao ljutito mahati rakama. I ja sam počeo vikati: 'Banzai! Banzai! Banzai!', pa sam se priključio povorci koja je vijugala prema vrhu brežuljka uz povike: 'Banzai Banzai Banzai!'. Svi su se uz mene divno zabavljali, a ja sam došao do vrha, gdje je bio naš auto, pa sam rekao: 'No, dobro, a sad zbogom'. A oni su uzvratili: 'Zbogom'. Zatim sam ušao u auto i dovezao se do zračne luke.« U Ujedinjenom Kraljevstvu studenti su počeli prosvjedovati protiv američkog ratovanja u Vijetnamu, a zatim su prešli na lokalna pitanja, poput visine vladinih stipendija za školovanje i nadzor nad sveučilištima. Do početka proljeća veliki prosvjedi već su zabilježeni na Oxfordu, Cambridgeu i brojnim dragim britanskim sveučilištima. Britansku vladu više od antiratnog pokreta brinula je sklonost prosvjednika da napadnu sve koje su na neki način smatrali predstavnicima britanske vlade. U ožujku, kad je britanski ministar obrane Denis Healev govorio na Cambridgeu, studenti su probili policijski kordon i pokušali mu prevrnuti automobil. Ubrzo nakon toga, studenti iz Oxforda izviždali su ministra unutarnjih poslova Jamesa Callaghana i pokušali ga baciti u ribnjak. Gordonu Walkeru, ministra za školstvo i znanost, nisu dopustili da održi govor na sveučilištu Manchester. Kako nije uspio govoriti, pokušao je izići, ali je morao preskakati tijela studenata koji su legli na asfalt i tako mu zapriječili put. Ni američki dužnosnici nisu bili zaštićeni od takvih pojava. Kad je jedan američki diplomat, predstavnik za
javnost američkog veleposlanstva, pogriješio izišavši pred studente Sveučilišta Sussex, ovi su ga napali bojom. Britanski prosvjednici također su imali razvijen osjećaj za medije. U travnju su vodu u fontani na Trafalgar Squareu obojili u crveno. Za nasilje nije potrebno imati pregršt ideja, no nenasilan otpor već iziskuje razvijenu maštu. I upravo je to jedan od razloga zašto mu se priklanjaju tako rijetki pobunjenici. Američki pokret za građanska prava učio je usput, na mnogobrojnim pogreškama. No sredinom šezdesetih, pokret, a osobito SNCC, oduševio je svijet upravo maštovitošću i smjelošću ideja, potičući studente na prosvjede sjedenjem čak i u dalekoj Poljskoj. Već 1968. godine, širom svijeta, ljudi koji su se borili za određeni cilj htjeli su oponašati pokret za građanska prava. Njegova himna, pjesma Petea Seegera »We Shall Overcome« (»Pobijedit ćemo«) - folk-pjesma koja je postala radničkom pjesmom, a koju je Seeger pretvorio u pjesmu građanskh prava kad su 1960. godine počeli prosvjedi sjedenjem - pjevala se na engleskome od Japana do Južne Afrike i Meksika. Pokret za građanska prava počeo je zaokupljati pozornost svijeta 1. veljače 1960. godine, kad su četvorica crnih brucoša s Poljoprivrednog i tehničkog fakulteta Sjeverne Karoline u Greensborou ušli u robnu kuću Woolworth's, kupili nekoliko stvari, a zatim sjeli za restoranski šank namijenjen »isključivo bijelcima«. Jedan od njih, Ezell Blair ml., naručio je kavu. Kako je osoblje odbilo poslužiti ih, naprosto su sjedili do zatvaranja lokala. Istu tehniku borci za građanska prava i ranije su iskušali nebrojeno puta, kako bi ispitali reakcije. No njih četvorica, bez potpore neke organizacije, otišli su mnogo dalje. Sutradan su se u 10.30 vratili s još dvadesetero studenata i ostali sjediti cijeli dan. Jedna od konobarica, koja ih je odbila poslužiti, novinarima je objasnila: »To je odredba našeg restorana - običaj«. Studenti su se zarekli da će iz dana u dan sjediti za šankom, sve dok ih ne posluže. Dan za danom zaposjedali su restoran u Woolvrarth'su, dovodeći sve više kolega. Ubrzo su počeli sjediti i u dragim restoranima u Greensborou, a potom i u dragim gradovima. Za manje od dva tjedna od prvog »sjedenja« američki i svjetski mediji izvještavali su o dalekosežnim posljedicama tih događaja. »Javnost je demonstracije isprva općenito odbacivala kao još jednu studentsku novotariju tipa upada muških studenata u ženske prostorije«, izvijestio je The New York Times. »Međutim, takav je stav ostao bez pobornika kad se pokret iz Sjeverne Karoline proširio u Virginiju, Floridu, Južnu Karolinu i Tennessee, obuhvativši petnaest velikih gradova«.
»Sit-ins su posve zatekli organizacije za građanska prava«, izjavila je Mary King, bjelačka dobrovoljka u SNCC-u. Zadivili su tek osnovani Southern Christian Leadership Conference Martina Luther Kinga i šokirali starije organizacije, poput CORE-a. No privlačili su medije i ostavili snažan dojam na javnost. SNCC je velikim dijelom nastao iz želje da se osmisle novi pristupi, zapanjujući poput ovog. Godine 1959. u sklopu velikog i zelenog kompleksa sveučilišta Michigan u Ann Arboru studiralo je dvadeset tisuća studenata. Gotovo da i nije bilo tragova pokreta za građanska prava ili nekakvih radikalnih političkih skupina. No u veljači 1960. godine, nadahnut prosvjedima sjedenjem u Greensborou, Robert Alan Haber, dodiplomski student na sveučilištu Michigan, objavio je novost o formiranju nove skupine, pod nazivom Studenti za demokratsko društvo (SDS - Students for a Democratic Society). Ne bi li lakše pokrenuo novu organizaciju, angažirao je dvoje ljudi koji su izrasli iz tradicionalne ljevice: Sharonjeffrev, studenticu druge godine čija je majka imala važnu funkciju u sindikatu Ujedinjenih radnika automobilske industrije, te Boba Rossa, iz Južnog Bronxa, čiji su se djed i baka družili s ruskim revolucionarima i koji je obožavao jazz i bitničku poeziju. Skupina se obratila i studioznom, marljivom uredniku Michigan Daibjja, Tomu Haydenu. Hayden, koji je potekao iz gradića nedaleko Ann Arbora, posve se bio posvetio svome listu, profesionalnome izdanju koje su smatrali jednim od najboljih sveučilišnih listova u zemlji. Njega je više zanimala jedna druga organizacija, utemeljena na Sveučilištu Michigan, skupina koja se zalagala za osnivanje Peace Corpsa*. SDS je u svoje redove htio pridobiti mrežu studentskih vođa iz svih dijelova zemlje. Za to nisu mogli odabrati prikladniji trenutak. Prosvjedi sjedenjem koji su se u veljači dogodili u Greensborou nadahnuli su američku mladež, potaknuli ih da i oni počnu žudjeti za konkretnim djelovanjem. Hayden će kasnije napisati: »Dok su tisuće studenata na Jugu završavali u zatvoru, a mnogi dobivali i batine, moje poštovanje i poistovjećivanje s njihovom odvažnošću i uvjerenjima samo su se produbljivali«. Haber, Jeffrevjeva i Ross počeli su od sudjelovanja na skupovima koji su pružali potporu prosvjedima u Greensborou. Hayden je s tih skupova izvještavao za Dailv i pisao suosjećajne nike. U proljeće je SDS aktiviste koji su se na Jugu borili za građanska prava pozvao u Ann Arbor, na susret s bjelačkim studentima sa sjevera. Hyden je izvještavao i s tog događaja, iako je u to vrijeme već postao glavnim urednikom lista, žestokim zalaganjem napokon ostvarivši svoju veliku ambiciju. Dvadesetogodišnji Hayden u Kalifornijije doživio ljeto koje gaje
trajno obilježilo i promijenilo. Otišao je na Berkelev, ondje dobio nekakvu knjižicu, potražio smještaj i tako se našao u stanu sa studentskim aktivistima. Sveučilišni kompleks na Berkelevju bio je izvrsno organiziran, a on je za Daily napisao niz opširnih članaka o »novom studentskom pokretu«. Posjetio je laboratorij Livermore, u kojem je nastao velik dio američkog nuklearnog arsenala. Intervjuirao je nuklearnog fizičara Edwarda Tellera, koji je, obuzet bijesom, objasnio kako je moguće preživjeti nuklearni rat i kako je čovjeku bolje da bude »mrtav nego komunist«. Na konvenciji Demokratske stranke, koja se 1960. godine održala u Los Angelesu, upoznao je Roberta Kennedyja, koji je u dobi od trideset i devet godina Haydenu izgledao premlado za političara. Hayden je gledao kako Kennedyjev stariji brat prihvaća nominaciju, duboko dirnut govorom Johna Kennedyja, iako su njegovi novi radikalni prijatelji već bili odbacili Kennedyja kao »lažnog liberala«. Hayden tada još nije bio spoznao da se liberalima ne može vjerovati. Intervjuirao je i Martina Luthera Kinga, koji mu je rekao: »U konačnici moraš zauzeti stav vlastitim životom«. Slao je članke u Dailv, pišući o sve istaknutijoj novoj ljevici. U Michiganu ga je uprava sveučilišta optužila da izmišlja, umjesto da izvještava o novostima. Znao je da postoji nova ljevica, ali je uvidio da za nju ne znaju ni profesori, ni većina američke javnosti Hayden je završnu godinu studija proveo sanjareći o odlasku na Jug i sudjelovanju u borbi za građanska prava. Odnosio je hranu crncima u Tennesseeju koje su protjerali iz domova jer su se prijavili za glasanje. Ali htio je učiniti i nešto više. »Studij me već iritirao. Jugje dozivao«, zapisao je kasnije. Na koncu je doista diplomirao i otišao na Jug kao SDS-ov predstavnik za vezu sa SNCC-om. No ubrzo je uvidio da SNCC ima dovoljno ljudi i da im ne treba. Hayden se u svojoj vrlo napornoj i ponekad opasnoj misiji na Jugu osjećao vrlo usamljeno. »Nije mi se išlo od premlaćivanja do premlaćivanja, od ćelije do ćelije«, napisao je Hayden. U prosincu 1961. godine, iz zatvorske ćelije u Albanvju, u Georgiji, pisao je kolegama iz SDS-a u Michiganu, predlažući sastanak kako bi od SDS-a pokušali stvoriti veću i važniju organizaciju, sličniju SNCCu. SDS je širom Sjedinjenih Država imao osam stotina članova koji su godišnje plaćali jedan dolar članarine. Da bi se širio i da bi rastao, pokret se morao jasnije odrediti. U lipnju 1962. godine uski krug mladih ljudi koji su sebe nazivali SDS-ovim aktivistima, njih šezdesetak, našao se u Port Huronu, u Michiganu, gdje je Tom Hayden kao dječak često s ocem pecao. Od
Haydena, koji je u odnosu na Habera bio otprilike poput Jeffersona u odnosu na Adamsa, zatražili su da napiše radnu verziju dokumenta koji će poslužiti kao »program za čitav naraštaj«. Kad se kasnije osvrnuo na to razdoblje, Hayden ni sam nije mogao vjerovati koliko su okviri projekta bili grandiozni. »I dalje mi nije jasno«, napisao je nekoliko desetljeća kasnije, »odakle su potekli taj mesijanski dojam, ta uvjerenost da smo u pravu, to pouzdanje da možemo progovoriti u ime čitavoga naraštaja.« No, dokument koji je proistekao sa skupa, poznat pod nazivom »Izjava iz Port Hurona«, u iznimnoj je mjeri uistinu odrazio misli, senzibilitet i perspektivu njihova naraštaja. Godine 1968., kadje starijim ljudima već postalo jasno da mladi razmišljaju znatno drugačije, »Izjave iz Port Hurona« počeli su se hvatati kao sredstva koje im pruža uvid u način njihova razmišljanja. Studenti iz 1968. godine u vrijeme njezina nastanka još su bili u osnovnoj školi, no od njih se sad tražilo da je čitaju u sklopu kolegija s područja sociologije i politologije. To nije bio manifest čitave generacije. Bilo je očito da je namijenjen bijelcima iz viših slojeva srednje klase - povlaštenim građanima koji znaju da su povlašteni i koji su bijesni zbog takve nepravde. Početak izjave glasio je: Mi smo pripadnici te generacije, odrasli barem u skromnim uvjetima. Smješteni smo na sveučilištima i s nelagodom promatramo svijet koji ćemo naslijediti. Navodeći kako ni crnci na Jugu ni studenti nemaju pravo glasa, u izjavi se pozivalo na stvaranje demokratskog društva utemeljenog na sudjelovanju. »Cilj društva i čovjeka trebala bi biti ljudska neovisnost.« Izjava je izražavala prijekor Sjedinjenim Državama zbog korištenja vojne moći, kojom se, kako se navodilo, postiglo više na planu zaustavljanja razvoja demokracije nego na planu zaustavljanja širenja komunizma. Dokument je oprezno balansirao između komunizma i antikomunizma, poričući svaku potporu bilo jednoj, bilo drugoj strani. Definiranaje »nova ljevica«, ljevica kojoj ne trebaju liberali, kojima se ne može vjerovati, kao ni komunisti, koji su skloni autoritarnosti, ali ni kapitalisti, koji ljudima oduzimaju slobodu, ni antikomunisti, koji vole zastrašivati. A ako je nova ljevica bila američka, po svemu je bila slična studentima koji su 1968. prosvjedovali u Poljskoj, Francuskoj i Meksiku Allen Ginsberg, koji je uvijek stvari izražavao malko glasnije i energičnije nego oni oko njega, napisao je:
A komunisti ne nude ništa doli punih obraza, naočala i lažljivih policajaca dok kapitalisti golima nude napalm i novac u zelenim kovčezima... Pokret za građanska prava i dalje je oduševljavao domišljatošću novih pristupa. SNCC je 1961. godine osmislio »Vožnju slobode« dobar naziv uvijekje bio važan u medijskoj prezentaciji ideje. Sudionici su se vozili autobusima, crnci u dijelu namijenjenom bijelcima, a bijelci u dijelu namijenjenom crncima, i na svakoj se postaji služili »pogrešnim« nužnicima, potičući bjelački rasizam širom Juga. Sudionici takvih prosvjeda ušli su u legendu. James Farmer, jedan od idejnih začetnika taktike, rekao je: »Imali smo dojam da možemo računati na južnjačke rasiste, bili smo uvjereni da će izazvati krizu, pa će savezna vlada tako morati nametnuti savezni zakon«. Bijelci sjuga reagirali su nasilno, a to je privuklo medijsku pozornost zahvaljujući kojoj su aktivisti, koji su se borili za građanska prava širom svijeta, postali pravim junacima. Jedan list iz Montgomervja u Alabami ovako je izvijestio o jednoj od prvih akcija: Dvoje nepopustljivih sudionika akcije »Vožnja slobode« - prepunih oteklina i modrica od batina dobivenih u sukobu sa svjetinom zareklo se u subotu poslijepodne da će, bude li potrebno, žrtvovati i život samo da sruše rasne barijere na Jugu. Premlatila ih je rulja koja je, nakon što su ovdje u subotu ujutro izišli iz autobusa, napala 22 integracionista. Bijesna svjetina toliko je nasilno reagirala na integrirane putnike da je Kennedyjeva vlada zatražila »razdoblje hlađenja«, a ĆORE je od »vožnja slobode« odustao zbog prevelike opasnosti. SNCC je samo povećao broj sudionika akcija, a mnogi od njih na koncu su na četrdeset i devet dana završili u tamnicama u prastaroj utvrdi u Mississippiju: u kaznionici Parchman. Godine 1963. u jedanaest saveznih država na Jugu prema procjenama je održano 930 prosvjeda za građanska prava, a ukupno je uhićeno oko dvadeset tisuća osoba. Mladi su širom svijeta odrastali s oduševljenjem gledajući te »David protiv Golijata« taktike. Spektakularna borba za građanska prava opčinjavala ih je, potičući idealizam i oblikujući aktivizam. Sve je to bilo blisko i mačizmu, jer su se aktivisti u borbi za građanska prava uvijek suočavali s nemalim opasnostima. Što su se rasisti više opirali, to su aktivisti bili sličniji istinskim junacima. Može li išta biti plemenitije od
suprotstavljanja rasistima koji zastrašuju i koji na snimkama napadaju miroljubivu mladež? A onda se 1964. godine pojavila najutjecajnija strategija uopće. Naziv joj je bio »Ljeto slobode u Mississippiju«. Oni koji su imali dovoljno godina da sudjeluju, oni koji su napokon mogli djelovati, pripremit će se - u pojedinim slučajevima i nesvjesno - za ulogu predvodnika svoga naraštaja. Početak 1964. obilježio je nastavak tugovanja za ubijenim mladim predsjednikom u kojeg su mnogi polagali toliko nade. No kako je godina odmicala, u zraku se sve više osjećalo uzbuđenje koje se najbolje odražavalo u pjesmi Marthe Reeves i njezine prateće skupine, Vandellas, »Dancing in the Street«. Bila je to godina novih početaka. Te su se godine Amerikanci prvi put upoznali s Beatlesima, s čupavim frizurama i neobičnim odijelima bez ovratnika, toliko spolno neobilježenima da je čitava moda unaprijed bila osuđena na propast. Te je godine liberalizam pregazio konzervativizam Johnsonovom izbornom pobjedom nad Goldwaterom. Te je godine odlučnom većinom glasova donesen Zakon o građanskim pravima, unatoč nepokolebljivom protivljenju cjelokupnih kongresnih delegacija Alabame, Arkansasa, Georgije, Louisiane, Mississippija, Sjeverne Karoline, Južne Karoline i Virginije - a to nije bilo slučajno: bila je riječ o jedinome dijelu zemlje u kojem je Gokhvater ostvario razmjerno dobar rezultat u sučeljavanju s Johnsonom. No najuzbudljiviji događaj godine bilo je Ljeto slobode u Mississippiju. Na tu zamisao došli su vođa SNCC-a i filozof Bob Moses, rođen u Harlemu i školovan na Harvardu, te aktivist i, kasnije, kongresnik Allard Lowenstein. U vrijeme kad se pokre'. za građanska prava koncentrirao na važnu, ali vizualno ne osobito dramatičnu zadaću registriranja crnačkih glasača na Jugu, njegovi su aktivtsti uvidjeli da će privući neusporedivo više medijske pozornosti pozovu li bijele sjevernjake u Mississippi na ljetno prijavljivanje crnačkih glasača. Ako je netko od gotovo tisuću dobrovoljaca i sumnjao u opasnosti koje su pred njima, početkom ljeta trojica aktivista SNCC-a, James Chaney, Andrew Goodman i Michael Schwerner nestali su u zabačenom i močvarnome dijelu Mississippija. Schwerner je bio iskusan borac za građanska prava, no Goodman je bio tek pristigli dobrovoljac sa Sjevera, dok je Chanev bio mjesni dobrovoljac iz redova crnaca. Dramatična zbivanja smjenjivala su se čitavo ljeto, budući da je SNCC svim silama nastojao pridobiti suradnju FBI-a, a svaki novi trag, poput pronalaženja njihova automobila, stvarao je još mračniju sliku. Na koncu je 4. kolovoza, četrdeset i četiri dana
nakon što je prijavljen nestanak trojice aktivista, informacija dobivena od FBI-eva doušnika dovela do otkrivanja tijela šest metara ispod zemljane brane južno od gradića Philadelphije u Mississippiju. Sva trojica ubijena su vatrenim oružjem. Crnca Chanevja napadači su prethodno svirepo pretukli. I unatoč tome, nitko od dobrovoljaca nije odustao, iako su jednog maloljetnog dobrovoljca na odustajanje natjerali roditelji. Moses je čak morao zamoliti dobrovoljce da prestanu dolaziti jer SNCC-ovi aktivisti nisu stizali obučiti sve novake koji su im se javljali na dužnost. Među onima koji su tog ljeta otputovali na jug bio je i sin jednog talijanskog tvorničkog radnika iz newyorškog gradskog okruga Queens, koji je na Berkelevju studirao filozofiju. Mario Savio rodio se 1942. godine. Bio je visok metar osamdeset osam, mršav, te vrlo blag i obziran. Mucao je toliko užasno da je imao velikih poteškoća kad je kao najbolji maturant trebao održati govor u čast završetka srednje škole. Bio je katolik koji je, poput mnogih katolika, prihvaćao katolički moral, istodobno se nikako ne slažući u svemu sa samom Crkvom. U ranijoj je mladosti sanjario o svećeničkom pozivu. Godine 1964. dvadesetjednogodišnji Savio prolazio je kompleksom Sveučilišta Berkelev, a na uglu ulica Telegraph i Bancroft, uskome pojasu rezerviranom za političku aktivnost, netko mu je uručio knjižicu o prosvjedima mjesnog pokreta za građanska prava usmjerenima protiv nepravedne politike zapošljavanja u San Franciscu. Savio se kasnije prisjećao: »U sebi sam rekao: 'Ah, prosvjedi, OK'. Ti su prosvjedi nosili moralni pečat sveučilišta. Nema sumnje da su bili popularniji od nogometa.« Savio se tako, gotovo bez imalo unutarnje borbe, pridružio prosvjedima. Neka postarija žena doviknula mu je: »Zašto ne odeš u Rusiju?!«, a on joj je pokušao objasniti da je njegova obitelj potekla iz Italije. Mario Savio tako se prvi put našao u ulozi uhićenika. U pritvoru gaje muškarac po imenu John King nehajno upitao: »Ideš u Mississippi?«. Kad je doznao za Ljeto slobode u Mississippiju, Savio je odmah shvatio da mora otići onamo. Tako je i bilo. U Mississippiju bi zakucao na vrata kakvog siromašnog crnačkog napoličara. Glava obitelji uljudno bi, iako se držao pomalo prestrašeno, rekao da jednostavno ne želi glasati. Savio bi upitao je li njegov otac kad glasao.
»Nije, gospodine.« »A djed, je li on kad glasao?« »Nije, gospodine.« »Želite li da vaša djeca glasaju?« I tako bi ih pridobio, a oni bi s njim pošli u obližnji grad, izbjegavajući poglede polovice sugrađana, pune mržnje, izlažući život opasnosti kako bi se prijavili na popis glasača. »Ne znam odakle mi hrabrost da izgovorim takve riječi«, prisjećao se Savio godinama kasnije. No uvijek se sjećao ljudi koje je uvjerio da se izlože životnoj opasnosti. To je iskustvo oblikovalo i Savija i čitav naraštaj bijelaca sa Sjevera. U Mississippi su pristigli uredna i mladalačkog izgleda. Ondje su ih dočekali mjesni aktivisti, te su se svi zajedno uhvatili za ruke i pjevali »We Shall Overcome«, blago se ljuljajući uz riječi »bijelci i cmci zajedno«, jer su u tom trenutku uistinu proživljavali zajedništvo. Cijelo ljeto bili su mladi i odvažni, izlažući život opasnosti, dobivajući batine i završavajući u zatvoru. Poput liječnika kojegje Albert Camus opisao u Kugi, romanu koji su u to vrijeme svi čitali, činili su nešto važno, borili se protiv društvene pošasti. U rujnu su se vratili kući, kao iskusni aktivisti. Ljeto slobode po svoj je prilici dalo veći doprinos razvoju radikalnih sveučilišnih vođa nego sva nastojanja SDS-a. Dobrovoljci su se u jesen na Sjever vratili prepuni nove energije, dirnuti, nadahnuti, predani ciljevima političkih promjena, obučeni u jednoj od najkvalitetnijih škola za građanski neposluh u američkoj povijesti. Savio se vratio na Berkelev, kao budući predsjednik mjesne organizacije Prijatelja SNCC-a, u groznici političke predanosti, da bi ondje doznao da je sveučilište ukinulo pravo političkog agitiranja na području čitavoga kompleksa, čak i na onom malenom pojasu na uglu Telegrapha i Bancrofta gdje je zapravo doznao za nekakve prosvjede. Kako može ne reći ništa u obranu vlastitih prava, kad je sve one stanovnike Mississippija uvjerio da zbog svojih prava sve izlože velikoj opasnosti? Sjećao se njihova nijemog dostojanstva, načina na koji su tiho, ruralnim naglaskom tipičnim za Mississippi, tražili »registraciju«. »Jesam li običnijuda?«, pitao se Savio, i dalje obuzet crkvenom simbolikom. »Sad kad sam se vratio kući, izdat ću ljude koje sam ugrozio? Ništa od toga! Je li ono bilo stvarno? Ilije sve običan san?
Djetinja igrica? Malo sam se igrao u Mississippiju, a sad sam se vratio ozbiljnom poslu i želim postati to što već želim postati (ionako nisam imao pojma što bi to trebalo biti)?« Služeći se iskustvima stečenima u Mississippiju, gdje su čak i od vrata do vrata išli u parovima, zagovornici slobode izražavanja na Berkelevju ništa nisu radili pojedinačno, nego u većim skupinama. Prvog listopada 1964. godine na Berkelevju je uhićen aktivist pokreta za građanska prava po imenu Jack Weinberg, koji je Ljeto slobode također proveo u Mississippiju. On se oglušio o zabranu političkog agitiranja na sveučilištu tako što je sjedio za stolom prepunim literature o građanskim pravima. Posjeli su ga u policijsko vozilo okruženo prosvjednicima. Bez stvarnog plana, studenti koji su sudjelovali u borbi za građanska prava jednostavno su sjeli. Tako se počelo okupljati sve više i više studenata, a automobil se nije mogao pokrenuti puna trideset i dva sata. Kad je skočio na policijsko vozilo da održi govor, Mario Savio prvo je skinuo cipele, da ne ošteti vozilo. Kasnije se nije mogao čak ni sjetiti kad je odlučio skočiti. Jednostavno se poveo za instinktom. Više nije mucao, a zahvaljujući rječitosti, istog je trenutka postao glasnogovornikom organizacije koja će kasnije postati poznata pod nazivom Pokret za slobodu govora s Berkelevja. Polaznica poslijediplomskog studija filozofije, Suzanne Goldberg, koja se kasnije udala za Savija, ustvrdila je da je »njegova karizmatičnost proizašla iz iskrenosti«. Prisjećala se kako gaje viđala da na Berkelevju nosi natpise, »no kad sam čula kako govori, silno me iznenadila njegova iskrenost. Mario je znao kako sve prikazati u običnom i razumljivom svjetlu bez pribjegavanja retorici. Smatrao je da ljudi, pod uvjetom da su upoznati sa svim činjenicama, ne mogu postupiti drukčije nego ispravno - iako većina nas zna da to nije istina. Naivno je vjerovao u ljude. Beskonačno je s njima razgovarao, uvjeren da ih može uvjeriti.« lako Mario Savio nije bio elokventan poput Martina Luthera Kinga, niti odvjetnički precizan poput Toma Haydena, obožavao je jezik i njime se služio u svrhu pojednostavljivanja problema. Na Berkelevju je mucao tek povremeno, zadržavši naglasak tipičan za Queens. Činilo se da u svojim govorima, u kojima nikad nije bilo retoričkog razmetanja, želi reći: »Sve je tako jasno i jednostavno«. Pravi plamen odražavao se tek u njegovu pogledu. Široki zamasi ruku i neprekidno gestikuliranje ukazivali su na sicilijansko podrijetlo. Ta visoka, mršava, pogrbljena pojava otkrivala je njegovu skromnost, podsjećajući na Gandhijevo učenje prema kojem politički aktivist mora biti toliko blag i obziran da se protivnik nakon poraza ne osjeća poniženo. Jedna od njegovih poštapalica glasila je: »Molim vas da promislite«. Prema predaji, Savio se za jednog od boravaka u
zatvoru obratio nekom krupnom i snažnom zatvoreniku i bez pravog povoda s njim se okladio da ovaj, ako mu zalije glavu čašom vode, neće reagirati i ničim se neće osvetiti krhkome napadaču. Zatvorenikje prihvatio okladu, a Savio je vodom napunio dvije čaše. Istodobno je jednom zalio njega, a drugom sebe. Tako je dobio okladu. Dva mjeseca nakon prosvjeda sjedenjem oko policijskog automobila, Savio je predvodio zauzimanje Sproul Halla, jedne zgrade u sklopu sveučilišta, što je dovelo do najvećeg masovnog uhićenja studenata u američkoj povijesti. Prije zauzimanja zgrade, Savio je održao možda i jedini studentski govor iz šezdesetih godina koji se pamti. Tom je prilikom rekao: U određenom trenutku rad stroja postaje toliko oduran, duboko u čovjeku izaziva mučninu, da više ne možete sudjelovati, da više ne možete sudjelovati čak ni prešutno, pa morate položiti tijelo na prijenosni mehanizam i zupčanike, na ručice i poluge, na cijeli sklop, i morate ga nekako zaustaviti. A ljudima koji njime upravljaju, ljudima u čijem je vlasništvu, morate nekako dati do znanja da, ne budete li slobodni, stroj više uopće neće funkcionirati. Većina predvodnika Pokreta za slobodu govora sudjelovala je u Ljetu slobode. Kao himnu preuzeli su dirljivu pjesmu o ljudskim pravima Boba Dylana »The Times They Are A-Changin'«. Joan Baez pjevalaju je najednom od ključnih prosvjeda, pa je Dylanova pjesma za pokret za građanska prava preko noći postala himnom studentskih pokreta šezdesetih godina. No Pokret za slobodu govora, poput većine pokreta iz šezdesetih godina, tvrdio je da je odviše demokratski nastrojen da ima vođe. Savio je uvijek poricao da je jedini vođa. Međutim, upravo su zbog njega, više nego ijednog drugog pojedinca, studenti koji su se sredinom šezdesetih godina upisivali na fakultete demonstracije smatrali posve prirodnim činom. Savio je poslužio kao poveznica pokreta za građanska prava i studentskog pokreta. Od Varšave do Berlina, Pariza, New Yorka, Chicaga i Ciudad de Mexica studente su nadahnjivali taktika i govorništvo Marija Savija i Pokreta za slobodu govora. Imena, prosvjedi sjedenjem, uhićenja, naslovi, činjenica da su im zahtjevi za političku aktivnost na sveučilištu ispunjeni - sve je to postalo pravom legendom za studente koji su sredinom šezdesetih tek dolazili na sveučilišta. Na žalost, pritom su zaboravljeni obzirnost i civiliziranost pobunjenika koji je na policijski automobil stupio u čarapama, da ga ne ošteti.
Mario Savio i Tom Hayden nisu se osobito zanimali za modu svojega doba. Kad je 1968. godine organizirao prosvjede na konvenciji demokrata u Chicagu, Tom Hayden i dalje se uglavnom odijevao poput novinara iz Michigan Dailyja. No ako je Hayden 1968. godini podario »Izjavu o načelima«, a Savio duh - stil je najbolje odražavao muškarac stariji od trideset godina iz Worcestera u Massachusettsu. U njegovu cjelokupnom životu, možda čak ni u čitavoj povijesti, nije bilo godine koja bi Abbieju Hoffmanu odgovarala više nego 1968. Te mu je godine zacijelo izgledalo krajnje nevjerojatno da se svijet priklonio njegovu načinu funkcioniranja. Običavao je govoriti da se rodio kad i desetljeće, 1960., a vjerojatno se tako i osjećao. Abbie Hoffman bio je jedan od prvih Amerikanaca koji su u potpunosti spoznali potencijale i važnost življenja u sve izraženijem medijskome dobu. Bio je to klaun nove ljevice, ne zbog klaunovskog izgleda ili ponašanja, nego jer je vrlo proračunato shvaćao da novoj ljevici treba klaun, da klaun njihovim ciljevima može donijeti publicitet, da javnost ne ignorira klaune. A Abbie Hoffman najviše od svega nije htio da se na njega ne obaziru. Poput svih dobrih klauna, bio je vrlo duhovit. Bio je pravi majstor apsurda i groteske, a oni koji su shvaćali njegove predstave smijali su se, dok bi se ostali pridružili televizijskim kamerama u očekivanju trenutka kad će, prema obećanju, zavrtjeti Pentagon i navesti ga da lebdi, i nikako nisu razumijevali zašto mu nakon neuspješne akcije nije ni najmanje neugodno, ili zašto nije ni najmanje razočaran. Godine 1960., kad se, prema vlastitom iskazu »rodio«, bile su mu dvadeset i četiri, budući da se zapravo rodio 1936. Bio je vršnjak Bobbvja Sealea iz Crnih pantera, kojije bio na trećoj godini na Brandeisu, kad je Tom Hayden prvi put prevalio onih osamdeset kilometara do sveučilišta Michigan, šest godina stariji od Marija Savija, te deset ili više godina stariji od dodiplomskih studenata 1968. godine. Hoffman je imao dojam da kasni. Do 1960. nije sudjelovao ni u jednom političkom prosvjedu, a tadaje kao student na Berkelevju sudjelovao na velikom skupu protiv smrtne kazne koji su predvodili Marlon Brando i druge zvijezde, a nakon što je Caryl Chessman, koji je oteo dvije žene i prisilio ih na oralni seks, zbog tog zločina osuđen na smrt. No, 2. svibnja, nakon što je Hoffmanov prvi susret s političkim aktivizmom doživio neuspjeh, savezna država Kalifomija smaknula je Chessmana. Te iste godine Hoffman se vjenčao, dobio dvoje djece i sljedećih nekoliko godina neuspješno nastojao ovladati očinskim dužnostima i snaći se u okvirima konvencionalnog života. Beskonačno frustriran, 1964. godine na televiziji je gledao Ljeto slobode.
Sljedećeg ljeta, kad su dobrovoljci bijele puti posljednji put u velikom broju krenuli najug, među njima je bio i Hoffman. I sljedeće dvije godine vraćao se najug, u tome već gotovo usamljen, radeći za SNCC. Hoffman nije propustio samo Ljeto slobode, nego i još jednu važnu prekretnicu do koje je 1964. godine došlo u pokretu za građanska prava, konvenciju Demokratske stranke u Atlantic Cityju. Konvencija se priklonila Jobnsonu, nasljedniku Kennedyjeve vlade. Johnsonov potpredsjednički kandidat, Hubert Humphrey, njegov štićenik Walter Mondale, te ostali predvodnici liberalne elite u strahu da će zbog Goldwatera izgubiti Jug, odbili su dodijeliti mjesta predstavnicima Slobodarske stranke Mississippija. Pokret se zbog toga podijelo na dva dijela, uglavnom po generacijskim linijama. Stariji vođe pokreta za građanska prava, poput Martina Luthera Kinga, bili su se naviknuli na to da Demokratska stranka nije pouzdan prijatelj i da treba još raditi na sebi. No SNCC je izgubio vjeru u suradnju s bilo kime iz krugova bjelačke elite. Bob Moses bio je bijesan. Mlađi vođe, poput Stokelvja Carmichaela, više nisu imali ni trunke strpljenja. Počeli su spominjati Black Power, kao mogućnost da crnci pođu svojim putem. Samo nekoliko tjedana prije konvencije Demokratske stranke sjevernovijetnamske topovnjače navodno su otvorile vatru na američke razarače u zaljevu Tonkin. Johnson je uzvratio napadom na Sjeverni Vijetnam i naveo Kongres da donese Rezoluciju o zaljevu Tonkin, koja je predsjednika ovlastila da »poduzme sve što je potrebno« radi zaštite Južnog Vijetnama. Mnogobrojni dokazi, među kojima je bio i brzojav s jednog od razarača, ukazuju na to da možda uopće nije bilo napada. Godine 1968. Senat je održao niz saslušanja u vezi s tom temom, ali nije došao do definitivnog zaključka. U javnosti se zadržala sumnja da je Johnson, bez obzira je li se dogodio ili nije, incident u zaljevu Tonkin iskoristio kao izliku za ulazak u rat. Tom Hayden rekao je: »Kad je pristajala uz Rezoluciju o zaljevu Tonkin, Demokratska je stranka u isto vrijeme odbijala osigurati mjesta Slobodarskoj stranci Mississippija i to je za mene bila prekretnica«. Sljedeće je godine Stokelv Carmichael otišao u Mississippi s namjerom da u jednom od tamošnjih okruga osnuje mjesnu crnačku političku stranku. Okrug Lowndes odabrao je jer je u njemu živjelo 80% crnaca. Simbol isključivo bjelačke Demokratske stranke savezne države Mississippi bio je bijeli pijetao. Tražeći grabežljivca koji bi mogao pojesti pijetla, Carmichael je svoju stranku nazvao Crnim panterama. Više od godinu kasnije, dvojica aktivista iz Kalifornije, Huey Newton i Bobby Seale, razgovarali su s
Carmichaelom o mogućnosti da u toj saveznoj državi osnuju vlastitu stranku za koju su posudili naziv Crne pantere. Činjenica da na konvenciji demokrata 1964. nije bilo mjesta za Slobodarsku stranku Mississippija radikalizirala je pokret za građanska prava i iz temelja promijenila povijest šezdesetih godina u Americi. Godinu dana nakon Ljeta slobode, borba za građanska prava na Jugu više nije zauzimala središnje mjesto na pozornici. Black Power je premještao težište pozornosti na velike gradove na Sjeveru. Stokelv Carmichael, Bob Moses i svi šaroliki sastavni elementi pokreta za građanska prava uspijevali su se složiti jedino o važnosti prekidanja rata i praktički ni o čemu drugome. Činilo se da Hoffman nije uočio tu promjenu. U proljeće 1965. godine otvorio je Snick Shop u rodnome Worcesteru, prodajući rukotvorine siromašnih crnaca s Juga, dok su njegovi kolege, aktivisti iz SNCC-a, H. Rap Brown, Stokelv Carmichael, Julius Lester i ostali prodavali knjige i brošure o Black Poweru. Stokelv Carmichael divio mu se zbog fizičke odvažnosti. No bilo je to i više od fizičke hrabrosti - bila je to neodoljiva, magnetska privlačnost. Kad bi policija napala prosvjednike, probijao se u prve redove i davao sve od sebe da bude najuočljiviji. No kad je SDS organizirao prvi antiratni skup u Washingtonu, Hoffman uopće nije otputovao onamo. U to vrijeme u medijima se od svih njegovih izjava najviše ponavljao osvrt na protivljenje ratu u kojem je rekao da bi svi trebali prosvjedovati tako što bi za ljetnih dana na Jones Beach na Long Islandu išli samo u kupaćim kostimima. Godine 1968. Julius Lester objavio je svoje utjecajno djelo Look Out, Whitey! Black Power's Gon' Get YourMama! Lester je pisao o tome kako je SNCC lijepo »udružio bijelce i crnce«, povodeći se za riječima iz himne - Petea Seegera, u vrijeme kad su se borili protiv rasizma na Jugu, no kad su se preselili na Sjever, postalo je očito da je problem u bijelcima, a ne u Južnjacima. »Maska je«, prema njegovim riječima, »počela spadati s lica Sjevera.« Uočio je i medijsku vrijednost Black Powera - pokret je bio provokativan. Vapaj za crnom moći potaknuo je crnačku svijest više od svega ostaloga. Taj izraz nije nov, budući da su se njime već služili crnci poput Richarda Wrighta i Jamesa Boggsa, kao i bijelci poput Charlesa Silbermana. Međutim, svjetsku je slavu stekao na autocestama Mississippija u vrijeme Meredithova marša protiv straha, kad je organizator iz redova SNCC-a Willie Ricks sažeo ono što su svi zapravo govorili: »Moć crncima!« i uskliknuo »Black Power!« (Ricks nije od onih koji odvaguju svaki slog).
Dotada dosadni prosvjed pretvorio se u veliki medijski događaj. Svi su odjednom htjeli znati što je to Black Power. da je SNCC rekao Negro Power ili Colored Power, bijelci bi i dalje mimo spavali. Ali BLACK POWER! Crna. Ta riječ... CRNA! I odmah su se počele pojavljivati predodžbe o močvarama prepunima aligatora nad koje se nadvijaju praiskonska stabla, mahovina se spušta s grana, a iz dubina močvare, dok mu blato curi s kože, pojavljuje se crno čudovište i očevi kćerima govore da u krevetu budu u devet, a ne u pola deset... BLACK POWER! Bože moj, crnci će napokon naplatiti bijelcima... Cijelu naciju zahvatila je histerija. Hubert Humphrey kriještao je: »...u Americi nema mjesta ni za kakav rasizam, bez obzira na predznak«. Bit će da je ipak lagao, jer crnci znaju najmanje 48 država u kojima ima toliko mjesta za rasizam da gotovo nema mjesta ni za što drugo. U SNCC-u nikad nije bilo više od 20% bijelaca, no u prosincu 1966. godine, sedam mjeseci nakon što je Carmichael došao na čelo SNCC-a, organizacija je tek tijesnom većinom glasova - 19 prema 18, uz 24 suzdržana glasača - donijela zabranu pristupanja bijelcima. Upravo je Bob Moses, koji je dvije godine ranije na Jug doveo tisuću dobrovoljaca, naredio izbacivanje bijelaca iz organizacije. Hoffman je bio neopisivo bijesan, pa je uzvratio člankom koji je tog istog mjeseca objavio The Village Voice, a kojim je uveo svoj kolokvijalni cool stil u prvome licu - stil koji newyorški časopisi i listovi sve otada oponašaju. Okomio se na Ahilovu petu SNCC-a: činjenicu da su, kao i u slučaju mnogih pokreta iz šezdesetih godina, organizatori SNCC-a vrlo često zajedno spavali. Bili su to mladi ljudi koji su prisno surađivali na mnogim zadaćama, počesto uz nemale opasnosti. Kao što je rekao SNCC-ov aktivist Casey Hayden: »Ako vam se posrećilo da se domognete kreveta, možda vas je pekla savjest ako ga s nekim niste podijelili«. SNCC je takve pojave pokušao zadržati unutar organizacije, budući da se ljudi nisu upuštali samo u seks, nego i u međurasni seks, crnci s bjelkinjama, a rasiste apsolutno ništa nije provociralo više od toga. Abbie Hoffman napisao je da su bjelkinje namamili u organizaciju i zaveli, a sad ih izbacuju: »Suosjećam s ostalim bijelcima u SNCC-u, osobito s bjelkinjama. Poistovjećujem se sa svim onim droljama iz Bronxa koje na prijevaru iskorištavaju neki tamnoputi lukavci.« U srpnju 1967. godine, kad su u velikim američkim gradovima izbili nemiri, Johnson je imenovao jedanaesteročlanu predsjedničku komisiju, na čelu s guvernerom Illinoisa Ottom Kernerom, koja je trebala proučiti i predložiti rješenja za »građanske nemire«. U ožujku 1968. godine Kernerova komisija objavila je kontroverzan, ali i
naširoko hvaljen izvještaj u kojem je navedeno da je rasizam ključni problem. Komisija je medije optužila da preuveličavaju nasilje, a premalo izvještavaju o neimaštini u getima, nadalje navodeći: »Među crncima, osobito mladima, javlja se novo raspoloženje u kojem samopoštovanje i naglašeni rasni ponos zamjenjuju apatičnost i podložnost 'sustavu'«. Taj izvještaj, koji se toliko dobro prodavao da je u travnju 1968. godine zauzeo drugo mjesto na ljestvici najprodavanijih publicističkih naslova The NeW York Timesa, pozivao je na drastično povećanje saveznih ulaganja u socijalne programe. »Nužno je zadovoljiti ključne potrebe nacije. Potrebno je donijeti teške odluke, a, po potrebi, uvesti i nove poreze.« Na žalost, tog je istog dana demokrat iz Arkansasa, Wilbur Mills, koji je kao predsjednik Odbora za državni proračun Predstavničkog doma bio ključni čovjek za porezna pitanja, objavio da bi troškovi širenja rata u Vijetnamu mogli dovesti do nužnosti podizanja poreznih stopa. To su bile te »teške odluke« koje je spominjala komisija. NeWvorški gradonačelnik John Lindsay, koji je također bio član Kernerove komisije, našao se u sve brojnijem krugu, u kojem je bio i Robert Kennedy, onih koji su se tužili da cijena rata zemlji ne dopušta da ispuni socijalne obaveze. No od cjelokupnog teksta izvještaja najčešće se pamtila i prenosila sljedeća rečenica: »Naša zemlja kreće se u smjeru dvaju društava, jednog crnačkog, drugog bjelačkog.- odvojenih i neravnopravnih«. A upravo se to događalo i unutar militantnih ljevičarskih pokreta. Odražavajući stanje u društvu, crnački i bjelački aktivisti sve su se više odvajali. Početkom 1967. godine Abbie Hoffman već je u očima povlaštenih bijelaca bio pravi militantni vođa. Protiv kapitalizma i komercijalizma prosvjedovao je spaljivanjem novca, na što je poticao i druge. Takvi potezi nikako se nisu sviđali crncima u ruralnim dijelovimajuga, kao ni urbanim crncima na Sjeveru. No Hoffmanu je bilo važno što spaljivanje novca privlači televizijske kamere, jer je riječ o vizualno atraktivnome prizoru. Kad je 1967. godine napokon svratio pozornost na antiratni pokret, počeo je razmišljati o tome kako ga dovesti na televiziju. U svibnju te godine oformio je the Flower Brigade (Cvjetnu brigadu), koju su činili mladi antiratni aktivisti u tada već hipijevskoj uniformi - duga kosa, odjeća s cvjetnim uzorcima, trapezice, trake u kosi, perlice opremi koja je, kako se činilo, privlačila kamere. Hoffman je, mašući američkom zastavom, nosio plašt na kojem je pisalo »Sloboda«.
Hoffman je od pokreta za građanska prava naučio da čak i kreativni oblici nenasilja mogu proći neopaženo ako ne dođe do napada na sudionike. Cvjetna brigada bila je oformljena s ciljem da je se napadne. Članove je poučavao obrambenom čučnju koji je on sam naučio sudjelujući u pokretu za građanska prava. I napadali su ih, tukli djevojke, iz ruku im čupali američke zastave. Tako su nastajale dojmljive fotografije, a cijeli mirovni pokret preko noći je počeo brujati samo o Cvjetnoj brigadi. Hoffman je novinarima izjavio da ih »cvjećari iz sjevernog dijela grada« ne opskrbljuju kako treba, ali da namjeravaju »uzgajati vlastito cvijeće«. Hvalio se da »oko centara za mobilizaciju vješaju vijence od maslačaka«. Sad već kao jedan od vodećih »hipija« newyorškog East Villagea, Hoffman je pristupio skupini pod nazivom Diggers, koju je utemeljilo društvo glumaca iz San Francisca, The San Francisco Mirne Troupe. Razliku između Diggera i hipija objasnio je u tekstu pod naslovom »Diggerv Is Niggerv« u časopisu pod nazivom Win. Diggeri su, napisao je, hipiji koji su naučili manipulirati medijima umjesto da dopuste da mediji manipuliraju njima. »Ijedni i drugi u određenome su smislu velika predstava«, napisao je. Diggeri su dobili naziv prema engleskome pokretu za slobodnu zemlju iz 17. stoljeća čiji su pripadnici zagovarali dokinuće novca i vlasništva i nadahnuli zamisli o uništavanju novca i podjeli sve imovine kao revolucionarnim djelima. Hoffman je u Trećoj ulici u East Villageu, obično jednoj od najprljavijih ulica na Manhattanu, organizirao tzv. »sweep-in«. Policija nije znala kako bi reagirala kad su Hoffman i Diggeri počeli žustro zamahivati metlama, te prati ulicu. Jedan je prosvjednik čak prišao nekom newyorškom policajcu i počeo mu polirati značku. Policajac se nasmijao. Svi su se nasmijali, a The Village Voice izvijestio je da je akcija bila »parada zabave«. Kasnije te godine Hoffman je organizirao »smoke-in« u sklopu kojeg su ljudi otišli u park na Tompkins Squareu i pušili marihuanu, što su ionako uglavnom radili. »Suvremena revolucionarna skupina«, objasnio je Hoffman, »koja se uputila prema televizijskoj postaji, a ne prema tvornici.« Hoffmanov partner i suparnik bio je Jerry Rubin, koji se 1938. godine rodio u radničkoj obitelji u Cincinnatiju. Priča iz siječnja 1968. o Rubinu i Hoffmanu koji se omamljeni drogom valjaju po podu, istodobno utemeljujući pokret Yippie! suštaje suprotnost pomislima na koje nas navodi na prvi pogled. Umjesto sramotne stvarnosti o kojoj je novinare izvijestio netko od nelojalnih
suradnika, zapravo je bila riječ o pomno osmišljenoj i plasiranoj priči. Rubin i Hoffman zapravo su vrlo trezveno i pažljivo promislili sve aspekte stvaranja tog pokreta. Hoffman je u svojem »slobodarskom« razdoblju skupinu htio prozvati Freemen. Štoviše, njegova prva knjiga, Revolution jor the Uell ojlt, objavljena je 1968. godine pod pseudonimom Free. No nakon dugotrajnih rasprava, naziv Yippie! odnio je pobjedu nad nazivom Freemen. Tek potkraj godine sinulo im je da objave kako to znači Youth International Party. Nitko nije točno znao koliko ozbiljno treba shvatiti Abbieja Hoffmana i upravo je u tome ležala njegova velika snaga. Jedna priča vrlo je znakovita za tog klauna šezdesetih godina. Hoffman se 1967. drugi put oženio. »Weding« održan 8. lipnja također je najavljen u The Village Voiceu, gdje je stajalo: »Donesite cvijeće, dovedite prijatelje, donesite hranu, zabavu, kostime i dođite obojanih lica«. Par se trebao združiti u sklopu »svetog haluciniranja« - odjeveni u bijelo, s vijencima u kosi. U sklopu obreda čitao se I Ching, kineska »Knjiga mijena« koja je tri tisuće godina ranije služila za predviđanje budućnosti, a 1968. godine ponovno se pojavila kao djelo s područja popularne mistike. Mladoženja je bio pod vidljivim utjecajem marihuane i nekontrolirano se smijuljio. Časopis Time izvještavao je s događaja za svoj broj ia srpnja 1967. posvećen hipijima, ali nije poimence spomenuo »cvjetni par«. Abbie Hoffman do 1968. godine nije bio osobito poznato ime. No nakon »prosvjednog vjenčanja«, bez ikakvog publiciteta, par je otišao u izrazito buržoaski Hram EmanuEl na imućnom manhattanskom Upper East Sideu, gdje je rabin Nathan A. Perilman bez velike pompe obavio tradicionalno vjenčanje kakvo je uobičajeno među reformiranim Židovima. Židovi su u nesrazmjerno velikome broju aktivno sudjelovali u studentskim pokretima 1968. godine, ne samo u Poljskoj, nego i u Sjedinjenim Državama i Francuskoj. Na Columbiji i Michiganu, sveučilištima gdje je ta organizacija bila najaktivnija, među članstvom SDS-a bilo je više od polovice Židova. Tek došavši na Sveučilište Michigan, Tom Hayden primijetio je da su svi politički aktivisti židovski studenti iz ljevičarskih obitelji. Dvije trećine bjelačkih sudionika Vožnje slobode bili su Židovi. Većinu vodstva Pokreta za slobodu govora na Berkelevju činili su Židovi. Kao najistaknutija iznimka od tog pravila, Mario Savio rekao je: Nisam Židov, ali sam vidio te slike. I zapanjile su me. Hrpe tijela. Prava brda tijela. Na moju svijest ništa nije djelovalo toliko snažno koliko te slike. A na mene su djelovale na sljedeći način, do čega su
drugi ljudi možda došli drukčijim putem. Meni su značile da sve treba dovoditi u pitanje. Čak i samu stvarnost. Jer to je bilo kao da ste otvorili očevu ladicu i u njoj pronašli dječju pornografiju, snimke na kojima odrasle osobe zlostavljaju djecu. Poput mračne, groteskne tajne o tome da su negdje u skorijoj prošlosti ljude spaljivali i bacali na hrpe... Te su snimke djelovale na život ljudi. Znam da su utjecale na moj život, vjerojatno ne jednako snažno, ali svakako blisko onom židovskom osjećaju: »nikad više«. No tako su se osjećali i nežidovi. Ljudi rođeni za vrijeme ili neposredno nakon Drugog svjetskog rata odrasli su u svijetu koji je transformirao užas, a zahvaljujući tome svijet su promatrali na posve drukčiji način. Nacistički genocid poslužio je poslijeratnome naraštaju kao velika pouka: svatko ima obavezu dignuti glas kad se suočava s nepravdom, a svaki izgovor za šutnju pod nesmiljenim svjetlom povijesne prosudbe prošlosti izgleda jednako jadno i pogrešno kao Nijemci koji su na suđenjima za ratne zločine tvrdili da su samo provodili zapovijedi. Bila je to generacija koja je još u djetinjstvu doznala za Auschwitz i BergenBelsen, za Hiroshimu i Nagasaki. Toj se djeci neprestance, tijekom odrastanja, govorilo da bi u svakom trenutku odrasli mogli odlučiti započeti rat koji će okončati život na Zemlji. I dok su stariji naraštaji odobravali nuklearni napad na Japan jer je okončao rat, nova je generacija i u tom slučaju još u djetinjstvu vidjela snimke i na sve gledala drugačije. Usto su na televiziji vidjeli i karakteristične oblake, gljive koje nastaju nakon nuklearnih eksplozija, budući da su Sjedinjene Države i dalje izvodile nadzemne pokuse. Amerikanci i Europljani, i na istoku i na zapadu tog kontinenta, odrasli su uz svijest o tome da su Sjedinjene Države, koje su i dalje proizvodile sve veće i sve djelotvornije bombe, jedina zemlja koja ih je ikada i upotrijebila u stvarnoj situaciji. A SAD je neprestano spominjao i kako će ponovo upotrijebiti nuklearno oružje, to navodeći cijelo vrijeme - u Koreji, na Kubi, u Vijetnamu. Djeca koja su se četrdesetih godina rodila u oba suprotstavljena bloka odrasla su uz vježbe evakuiranja u skloništa u slučaju nuklearnog napada. Savio se prisjećao kako su mu u školi naredili da se sakrije pod stol: »Na koncu sam studirao i fiziku, ali sam se još i tada pitao hoće li nam to doista pomoći?«. Odrastanje u hladnoratovskome okruženju jednako je djelovalo na većinu djece u svijetu. Zbog takve su se atmosfere bojala i jednog i drugog bloka. Bio je to jedan od razloga zbog kojeg su mladi u Europi, Latinskoj Americi, Africi i Aziji toliko brzo i toliko odlučno osudili američko vojno djelovanje u Vijetnamu. U velikoj većini
slučajeva to nije bila potpora komunizmu, nego otpor i prema jednom i prema drugom bloku koji nameću svoju volju i moć. Američka mladež izgubila je povjerenje u američku vlast nakon smaknuća bračnog para Rosenberg, te nebrojenih života koje su uništila saslušanja senatora Josepha McCarthyja. Mladi su širom svijeta gledali kako svijet nesmiljeno pritišću dvije ravnopravne i njima krajnje odbojne sile. Američka mladež spoznala je da je važno suprotstaviti se i komunistima i antikomunistima. Izjavom iz Port Hurona utvrđeno je da se treba opirati komunizmu: »Sovjetski Savez, kao sustav, počiva na potpunoj represiji organizirane opozicije, kao i na viziji budućnosti u ime koje su žrtvovani mnogi životi, te opravdani nebrojeni mali i veliki oblici poricanja čovjekova dostojanstva«. No prema Izjavi iz Port Hurona, antikomunističke snage u Americi donose više štete nego koristi. Izjavom se upozorava da je »iracionalni komunizam postao velikim društvenim problemom«. Takve teze prvi su se put pojavile pedesetih godina, s filmskim likovima koje su glumili James Dean, Marlon Brando i Elvis Preslev, te bitničkim tekstovima Ginsberga ijacka Kerouaca. No šezdesetih se godina taj dojam dodatno pojačao. Mladi su polagali nade u Johna Kennedyja, u velikoj mjeri jer je bio razmjerno mlad - drugi najmlađi predsjednik u povijesti, nakon Eisenhowera, koji je u to vrijeme bio najstariji. Kennedyjeva inauguracija 1961. godine označila je najveću dobnu promjenu u Bijeloj kući, s obzirom na to da je između dvojice predsjednika razlika bila gotovo trideset godina. No čak i za Kennedyjeve vladavine mladi su Amerikanci doživjeli kubansku raketnu krizu, iskustvo koje ih je užasnulo i koje im je pokazalo da se moćnici poigravaju ljudskim životima čak i kad su mladi i imaju razvijen smisao za humor. Većina mladih koja je počela studirati sredinom šezdesetih godina opirala se i osjećala duboko nepovjerenje prema svim oblicima autoriteta. Jednostavno nisu vjerovali nikome tko je bio na nekom utjecajnom položaju, na kojem god stupnju moći se nalazio. Upravo zbog toga nije bilo apsolutnih vođa. Da su se, primjerice, Savio ili Hayden proglasili vođama, izgubili bi svaku vjerodostojnost. U vezi s tim naraštajem još je nešto bilo drukčije. Bila je to prva generacija odrasla uz televiziju, generacija koja nije morala učiti kako se njome služiti, kojoj je to bilo prirodno, jednako kao što su djeca koja su devedesetih godina odrasla uz računala za njih imala instinkt, nedostatak kojeg stariji nikako nisu mogli nadomjestiti
obrazovanjem. Kad je Eisenhower 1960. održao posljednju konferenciju za novinare, kolumnist Robert Spivack upitao gaje ima li dojam da su mediji prema njemu tijekom osmogodišnjeg mandata u Bijeloj kući bili pravedni. Eisenhower je odgovorio: »No, da, u biti ne vidim osobito mnogo načina na koje bijedan novinar mogao nauditi jednom predsjedniku, nije li tako?«. Takvo razmišljanje više se nikad neće čuti iz Bijele kuće. Kennedy, koji se rodio 1917. godine, navodno je razumio televiziju, no zapravo je njegov osam godina mlađi brat Robert bio pravi tvorac Kennedyjeva televizijskog predsjednikovanja. Godine 1968. Walter Cronkite već je došao do, za njega vrlo uznemirujućeg, zaključka: televizija igra važnu ulogu ne samo u izvještavanju o događajima, nego ih istodobno i oblikuje. Sirom svijeta bilježio se sve veći broj javnih prosvjeda, a njemu se činilo sve očitijim da ih organizatori pripremaju upravo za televiziju. Ulične demonstracije izrazito su televizične. Broj prosvjednika čak i ne mora biti velik, potrebno je tek toliko ljudi da ispune kadar. »Ne može se reći da je to jedini razlog zbog kojeg su na ulicama, jer demonstracija je bilo i prije pojave televizije, no ona je prosvjednicima nedvojbeno služila kao dodatni poticaj«, primijetio je Cronkite nekoliko desetljeća kasnije. »Osobito s obzirom na činjenicu da su televizijski prijenosi i snimke širom svijeta pokazivali da je to uspješan pristup u različitim društvima, očito su imali dojam da se to jednostavno tako radi. I tako se epidemija proširila cijelim svijetom.« Taj naraštaj, koji nije imao povjerenja u vlast i vođe, koji je dobro razumio televiziju i koji je stasao u najboljoj školi političkog aktivizma, Američkom pokretu za građanska prava, bio je jedinstveno pripremljen za protresanje svijeta. A onda su im ponudili rat u kojem se nisu htjeli boriti i za koji su smatrali da se ne treba voditi. Mladi ljudi iz tog naraštaja, oni koji su 1968. studirali, kao novaci su potpali pod odredbe o mobilizaciji. Razni Haydeni, Saviji i Abbieji Hoffmani, koji su bili premladi za Koreju, a prestari za Vijetnam, nisu se morali nositi s mobilizacijom. Ti mlađi pripadnici generacije šezdesetih godina, mladi 1968. godine, u sebi su nosili dotad neviđen bijes. ' Walter Cronkite, u razgovoru u lipnju 2002. 6. POGLAVLJE - JUNACI Odlučimo ne oponašati Europu. Udružimo snagu i pamet i krenimo u novome smjeru. Pokušajmo stvoriti cjelovitog čovjeka, kakvog Europa
nije uspjela slavodobitno roditi. - FRANTZ Fanon: Prezreni na svijetu, 1961. Tisuću devetsto šezdeset i osma trebala je biti Johnsonova godina. S dolaskom toplijih dana i proljeća, svi iz brojnog kruga političara koji su sanjarili o ulasku u Bijelu kuću računali su koliki su im izgledi da pobijede aktualnog predsjednika. I u svim tim teoretskim nadmetanjima Johnson je bio prvi favorit. No čak i oni koji se nisu kandidirali za predsjedničku funkciju radili su protiv Johnsona. Martin Luther King i njegova organizacija Southem Christian Leadership Conference objavili su plan prema kojem će se na prosvjed u Washingtonu u proljeće uputiti tisuće siromaha, i bijele i crne puti. Umjesto da se skriva, siromaštvo će se javno prikazati i objaviti na televiziji. Pastor Ralph Abernathv, drugi čovjek tog pokreta, rekao je: »Idemo razgovarati s L. B. J.-em, a ako on nešto ne poduzme u vezi s onime što će čuti od nas, srušit ćemo ga i izabrati nekoga tko će nešto učiniti«. No već 12. ožujka, godina se više nije nužno morala smatrati Johnsonovom. Tog je dana Johnson pobijedio na prvim stranačkim predizborima, u New Hampshireu, gdje i nije imao pravu konkurenciju, budući da mu se ondje suprotstavio jedino bezizgledni senator Eugene McCarthy, kandidat kojeg je časopis Life mjesec dana ranije proglasio »zagonetkom«. Šokantnaje bila činjenica da je predsjednik tog snijegom zametenog dana u New Hampshireu zagonetku pobijedio s razlikom od tek 230 glasova. Širom svijeta novost je odjeknula jednako kao da je nepoznati senator upravo izabran za novog predsjednika ili da je u najmanju ruku pobijedio Johnsona. I dok su se studenti u Varšavi na ulicama sukobljavali s policijom, a Česi sve više izmicali sovjetskome nadzoru, sovjetski dnevnik Pravda ustvrdio je kako rezultati stranačkih predizbora pokazuju da je rat u Vijetnamu »postao glavnim i presudnim pitanjem predsjedničkih izbora 1968. godine«. U Španjolskoj, gdje je Madridsko sveučilište bilo zatvoreno, katolički list Ya predviđao je da će se u studenome izbori »iz Johnsonove perspektive« izokrenuti naglavačke. U Rimu, gdje su studenti zatvorili sveučilište, ljevičarski su mediji već proglašavali pobjedu antiratnog pokreta. Nelson Rockefeller, guverner savezne države New York, koji u New Hampshireu nije bio na republikanskom izbornom listiću, proveo je kampanju u kojoj je glasače pozivao da ga osobno dodaju na listić i doživio veliko razočaranje, prikupivši tek 10% glasova. Nakon tog rezultata objavio je odluku o povlačenju kandidature, pa je
republikanski teritorij tako ostao otvoren za mogućnost koja je mnogima bila nezamisliva: novu Nixonovu nominaciju. Nixon baš i nije imao vremena za slavlje, budući da je kandidaturu najavio i Robert Kennedy, u Nbtonovim mislima prizivajući stravično sjećanje na kampanju koja mu je zamalo okončala karijeru - dovodeći do mogućnosti novog okršaja Nixon-Kennedy. No Kennedy bi za to prvo morao na stranačkim izborima pobijediti aktualnog predsjednika. Trideset i prvog ožujka objavljena je senzacionalna vijest: predsjednik Johnson na televiziji je najavio: »Neću tražiti i neću prihvatiti predsjedničku nominaciju svoje stranke«. Tako je iznenada iz utrke ispao demokratski predsjednik, koji je dotada imao najveće izglede za pobjedu, i daljni razvoj situacije više nikome nije bio ni približno jasan. »Amerika je bila na tripu, a mi smo samo nepomično stajali«, rekao je Abbie Hoffman. »Kako smo mogli spustiti hlače? Amerika je već bila posve naga. Što smo još mogli prekinuti? Amerika je pucala po šavovima.« Povjesničari sve otada vode rasprave o stvarnoj prirodi Johnsonovih razloga za odustajanje. Podupiratelji McCarthyja i antiratni aktivisti odmah su proglasili pobjedu - tvrdeći kako su uvjerili predsjednika da nikako ne može dobiti izbore. Kasnije se doznalo da je Johnsona njegov kabinet, prepun ratobornih jastrebova, savjetovao da je eskalacija rata politički nemoguća i da rat u vojnome smislu nije moguće dobiti. Johnson je uz povlačenje kandidature objavio i ograničen prekid bombardiranja, te namjeru da sa Sjevernim Vijetnamom pregovorima pokuša dogovoriti mir. No predsjednik se pritom nije držao i ponašao kao svima dobro poznati L. B. J. S pravom se moglo smatrati da bi bio dobio nove izbore. Moguće je da je snježna oluja odviše sigurne Johnsonove birače na dan stranačkih predizbora navela da ostanu kod kuće, te da je pobjeda bila tijesna samo igrom slučaja. Čak i ako su predizbori u New Hampshireu značili da su pred njim velike prepreke i nedaće, Johnson inače nije izbjegavao teške političke bitke. Nakon predizbora u New Hampshireu, londonski The Times predvidio je da će rezultat »razbjesniti« Johnsona i »aktivirati političara koji čuči u njemu«. Neki su tvrdili da gaje na povlačenje nagovorila supruga. The New York Times nagađao je o mogućnosti da ga je na taj korak ponajviše potaknuo loš razvoj situacije u Vijetnamu. Od 8. do 14. ožujka svijet je doživio još jedan međunarodni debakl izazvan američkom intervencijom u Vijetnamu. Rat je Sjedinjene Države godišnje stajao oko trideset milijardi dolara. A platni deficit od 3,6 milijardi dolara smatrao se toliko velikim da je većina stručnjaka mjere poput ograničenja putovanja smatrala
neučinkovitima poput lošeg flastera. SAD je financirao rat zlatnim rezervama, koje su u to vrijeme bile tek na polovici od rekordno visokih 24,6 milijardi dolara u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Vrijednost dolara bila je vezana za zlato, a spekulanti koji su proučavali te brojke zaključili su da Sjedinjene Države neće uspjeti održati fiksnu cijenu zlata na 35 dolara po unci. Prema toj teoriji, Sjedinjene Države neće imati dovoljno rezerva da svim kupcima prodaju po 35 dolara, što će nužno povisiti cijenu zlata. Oni koji budu imali zlato, ostvarit će veliku zaradu. Ista stvar dogodila se s funtom u studenome 1967. godine, kad su je Britanci devalvirali. Spekulanti su nastavili neobuzdano kupovati zlato, što je izazvalo paniku koju su mediji nazvali »najvećom zlatnom groznicom u povijesti«. Na londonskoj burzi zlata vlasnika je promijenilo više od dvije stotine tona zlata u vrijednosti od 220 milijuna dolara, čime je postavljen novi rekord u jednodnevnoj trgovini. U Švicarsku je odlazilo toliko zlata da je jedna banka zbog novog težinskog opterećenja morala ojačati trezore. Ekonomisti su širom svijeta najavljivali katastrofu. »Proživljavamo prvi čin svjetske gospodarske depresije«, izjavio je britanski ekonomist John Vaizey. I dok je svijet bijesno promatrao kako američko trošenje na Vijetnam destabilizira svjetsko gospodarstvo, sam rat postajao je stravičniji nego ikada. Četrnaestog ožujka američko je zapovjedništvo izvijestilo da je u posljednjih tjedan dana poginulo 509 pripadnika američkih oružanih snaga, dok ih je 2.766 ranjeno, pa su tako ukupne žrtve od 1. siječnja 1961. dosegnule brojku od 139.801, od čega 19.670 poginulih. To još nije bilo blizu 33.000 poginulih u tri godine ratovanja u Koreji. No prvi se put dogodilo da je ukupan broj žrtava, zajedno s ranjenicima, u Vijetnamu premašio ukupan broj žrtava u Koreji. Šesnaestog se ožujka 23. pješačka divizija, tzv. Divizija Americal, borila u središnjem Vijetnamu, uz blatnjavosmeđe Južnokinesko more, u selu Son My. Ondje su tog dana poubijali gotovo pet stotina nenaoružanih civila. Velik dio ubijenih zatekao se u jednom od zaselaka, pod nazivom My Lai, no akcijom je zahvaćeno čitavo područje. Vojska je sustavno ubijala starce, žene, dječake, djevojčice i novorođenčad. Dio vojnika odbio je sudjelovati u pokolju. Jedan je vojnik pištoljem kalibra .45 dvaput promašio novorođenče koje je ležalo na tlu pred njim, pogodivši ga tek u trećem pokušaju, dok su mu se prijatelji rugali zbog činjenice da tako loše cilja. Žene su premlaćivali drškom puške, neke silovali, neke prisiljavali na analni ili oralni seks. Amerikanci su ubijali stoku i bacali je u bunare da zagade vodu. U skloništa ispod kuća u koja su seljani bili pobjegli
ubacivali su eksploziv. Oni koji su izišli da pobjegnu od eksplozija padali su pod kišom metaka. Vojska je spalila sve kuće. Tom Glen, pripadnik 11. brigade, napisao je pismo zapovjedništvu divizije i izvijestio o zločinima, iščekujući reakciju. Bez obzira na razloge zbog kojih se Johnson povukao iz predizborne utrke, taj je njegov potez stvorio neobičnu političku stvarnost. Demokrati su imali Eugenea McCarthyja iz Minnesote, pobornika mira koji se praktički i nije potrudio iznijeti nekakav širi program, te newyorškog senatora Roberta Kennedyja, koji je, prema časopisu Fortune iz veljače, vodećim gospodarstvenicima bio antipatičniji od svih ostalih kandidata još od tridesetih godina. Mladeži 1968. godine, koja se izrazito otuđila i odvojila od konvencionalne politike, tako su se iznenada ponudila dvojica kandidata koje je javnost poštovala i koji su se sad borili za nominaciju vladajuće stranke. Činjenica da su ta dvojica političara, obojica pripadnici tradicionalnog političkog establish.men.ta, uspjeli steći povjerenje i poštovanje mladih koji su s prijezirom odbacivali i »demokrate« i »liberale«, bila je uistinu iznimna. Nitko nije vjerovao da će njih dvojica dugo ostati usamljeni. Politički krugovi u igru će ubaciti i vlastitog kandidata, gotovo sigurno potpredsjednika Huberta Humphreyja, no situacija je trenutačno uistinu izazivala ushit. Na jednom reklamnom plakatu senatora McCarthyja okružili su mladi, a naslov je glasio NAŠA DJECA MOGU IMATI DOM. Među našim glasačima odjednom se pojavila nada. Odjednom su se vratili u središnji tok američkoga života. I ovo je već drukčija zemlja. Mladi se iznenada bacaju u politiku, obdareni fantastičnom inteligencijom i energijom. I pred nama su posve novi izbori. Kad je sljedeće godine postao Nixonovim savjetnikom za nacionalnu sigurnost, Henry Kissinger dao je intervju časopisu Look u kojem je iskazao iznimnu sposobnost autoritativnog nastupanja unatoč činjenici da je posve u krivu. Razumijem tjeskobu mlađih naraštaja. Nedostaju im uzori i junaci, imaju dojam da svijet koji ih okružuje i nema osobitu svrhu. No prigovor savjesti razara društvo. Pojedinačni imperativi uvijek su u sukobu s organizacijom društva. Prigovor savjesti moramo čuvati samo za moralna pitanja najvišeg reda, a Vijetnam nije u tom rangu. Bilo je očito da Kissinger nije u stanju shvatiti »tjeskobu mlađih naraštaja«. Kao prvo, bila je to generacija koja je imala čitav niz
junaka, iako na tom popisu junaka nije bilo ni Kissingera niti onih kojima se on divio. Na popisu uglavnom nije bilo političara, generala i državnika. Ti su junaci bili zajednički mladim ljudima širom svijeta, a otkriće da je širom svijeta moguće naići na istomišljenike izazivalo je uzbuđenje. Za Amerikance to je bila neuobičajeno međunarodna perspektiva. Može se reći da je zahvaljujući pojavi satelitskih komunikacija i televizije to bila prva globalna generacija. No kasnije generacije ipak nisu imale toliko kozmopolitski karakter. Za Amerikance je bilo neuobičajeno i to što je među novim junacima bilo toliko pisaca i intelektualaca. Razlog možda leži u činjenici da je njihov pokret u velikoj mjeri potekao sa sveučilišta. Moguće je da je bez konkurencije najutjecajniji pisac među mladima šezdesetih godina bio francuski dobitnik Nobelove nagrade za književnost Albert Camus, rođen u Alžiru, koji je 1960., u dobi od četrdeset i sedam godina, poginuo u automobilskoj nesreći, upravo.na pragu desetljeća u kojem je trebao pružiti najsnažnija i najzrelija djela. Zbog eseja iz 1942. godine pod naslovom »Mit o Sizifu«, a u kojem je ustvrdio da je čovjek u temeljno besmislenome položaju, često su ga povezivali s egzistencijalistima. No on nije htio biti dio te skupine. Nije se htio povezivati ni sa kime, a upravo zbog toga cijenili su ga više od egzistencijalista i komunista Jeana-Paula Sartrea, iako je Sartre doživio, pa čak i sudjelovao, u djelovanju studentskih pokreta šezdesetih godina. Camus, koji je surađivao s Pokretom otpora u borbi protiv nacističkih okupatora u Francuskoj uređujući zabranjeni list Le Combat, često je pisao sa stajališta moralnog imperativa koji nalaže djelovanje. U romanu iz 1948. godine pod naslovom Kuga bavio se liječnikom koji je opasnosti izložio i život i obitelj, samo da društvo oslobodi bolesti koju je otkrio. Šezdesetih su godina studenti širom svijeta čitali Kugu i tumačili je kao poziv na aktivizam. Glasoviti govor Marija Savija iz 1964. godine (»U određenom trenutku rad stroja postaje toliko oduran... da... morate položiti tijelo na prijenosni mehanizam i zupčanike... i morate ga nekako zaustaviti«) zvuči poput navoda iz Kuge. »U određenim trenucima osjećam jedino mahnito gnušanje«, napisao je Camus. Američki borci za građanska prava čitali su Camusa. Njegove knjige u SNCC-u kružile su od dobrovoljca do dobrovoljca. Tom Hayden zapisao je da Camusa smatra važnim čimbenikom u odluci da napusti novinarstvo i postane aktivistom studentskog pokreta. Abbie Hoffman preko Camusa je dijelom objasnio pokret Yippie!, navodeći riječi iz Camusovih Bilježnica: »Revolucija kao mit definitivna je revolucija«. Godine 1968. pojavio se još jedan intelektualac kojeg su, kako se činilo, svi htjeli citirati: marksističko-hegelovski revizionistički
revolucionar Herbert Marcuse. Njegova je naj privlačni] a ideja bila nešto što je nazivao »velikim odbijanjem«, situacijom kada čovjek mora reći »Ne, to ne mogu prihvatiti« -još jedna zamisao koja je imala odjeka u govoru Marija Savija o »odurnome stroju«. Marcuse, naturalizirani Amerikanac koji je pobjegao pred nacistima, predavao je na Brandeisu u vrijeme kad je ondje studirao Abbie Hoffman, koji je tako bio pod njegovim velikim utjecajem. Pritom je na njega osobito snažno djelovala knjiga Eros i civilizacija, koja je govorila o fizičkim užicima bez osjećaja krivnje i upozoravala na »lažne očeve, učitelje i junake«. Marcuseova knjiga o kojoj se koncem šezdesetih godina najviše govorilo, Čovjekjedne dimenzije, objavljena je 1964. godine. U njoj je tehnološko društvo osudio kao plitko i konformističko, te je u pomno orkestriranu discipliniranost njemačke filozofije ugradio cjelokupan senzibilitet buntovnika u stilu Jamesa Deana iz pedesetih godina i studentskih revolucionara šezdesetih godina. The NeW York Times nazvao je Marcusea »najvažnijim živućim filozofom«. Sedamdesetogodišnji Marcuse predavao je 1968. godine na Sveučilištu San Diego State, gdje ga se često viđalo kako se brižno usplahiruje nad svojom crvenosmeđom mačkom i uživa u pogledu na nilske konje u zoološkom vrtu. Bio je to sijedi djedovski lik čiji se utjecaj osjećao širom planeta. Studenti koji su u ožujku te godine izazvali zatvaranje Rimskog sveučilišta nosili su natpise na kojima su se kočila tri velika slova M: Marx, Mao i Marcuse. I dok su konvencionalniji mislioci i dalje tvrdili da će tehnologija dovesti do stvaranja još više slobodnog vremena, Marcuse je upozoravao da će posljedica zapravo biti zatočenost ljudi u neoriginalnim životima u kojima više neće biti kreativnog razmišljanja. Smatrao je kako se samo čini da tehnologija pomaže onima koji misle drukčije, a zapravo će se koristiti za gušenje prosvjeda. Ljudi su zbog nje kao pod utjecajem anestetika, pa tonu u samozadovoljstvo koje pogrešno smatraju srećom. Zbog proizvoda i usluga čovječanstvo postaje beskorisno i više nije u stanju istinski misliti. Medija je sve više i više, ali prenose i podupiru sve manju raznolikost . ideja. Ljudi koji u današnjem svijetu »surfaju« kroz izbor od osamdeset ili više televizijskih programa, i pronalaze manje važnog i zanimljivog sadržaja nego kad su imali samo četiri programa, mogli bi početi shvaćati Marcuseovo viđenje tehnološkog doba u kojem ljudi smatraju da imaju veći izbor, iako među tim alternativama nema hitnijih razlika. Zašto ljudi u takvom razdoblju obilja, kad su pojedinci zahvaljujući tehnologiji postali iznimno djelotvorni, rade još više, i zašto se toliko poslova obavlja
neinteligentno i bezglavo, umjesto da potiču i nadahnjuju? Kao jedan od prvih marksista koji je izgubio vjeru u sovjetski sustav, Marcuse je smatrao da je i Zapad u stanju »neslobode«, te je često navodio kako je revolucija možda jedini put koji vodi do istinske slobode. Činilo se da se ostarjeli profesor Marcuse sve više zagrijava za ulogu gurua studentskih radikala. Često je raspravljao o njihovim pokretima. Govoreći o »flower poweru«, upozorio je Abbieja Hoffmana da »cvijeće nema moć« osim snage ljudi koji ga uzgajaju - bila je to jedna od rijetkih prilika kad je Hoffman ostao bez riječi. No kao što je Marcuse spremno priznavao, mnogi mladi buntovnici koji su govorili o njegovim idejama nisu čitali njegove knjige. Njegova djela pripadaju njemačkoj dijalektičkoj tradiciji. Marcuse je stekao popularnost, iako nije razvio pristupačan stil pisanja. Luis Gonzalez de Alba, jedan od vođa studentskog pokreta u Meksiku, ovako je opisao kako je napokon sjeo da pročita barem nešto od Marcuseovih djela, i to jednostavno stoga što je predsjednik Gustavo Diaz Ordaz optužio pokret da je pod utjecajem tog filozofa: Otvorio sam Čovjeka jedne dimenzije i jedva došao od pete stranice. Eros i civilizacija neopisivo je dosadna knjiga. Sad sam još morao pročitati i ostale Marcuseove knjige, a sve zbog toga što je Diaz Ordaz igrom slučaja spomenuo »filozofe destrukcije. Psihijatar Frantz Fanon, rođen na Martiniqueu, stekao je međunarodnu slavu nakon što je 1961. godine napisao knjigu pod naslovom Les damnes de la tare. Djelo je prevedeno na dvadeset i pet jezika, a američki studenti čitali su je pod naslovom The Wretched ojthe Earth (»Prezreni na svijetu«). Fanon je studij medicine na francuskome dovršio 1953. godine u Alžiru, gdje je pristupio Alžirskoj nacionalnoj fronti i postao jednim od predvodnika alžirske borbe za slobodu. Već je i to bilo dovoljno za pokret francuske mladeži koji je potkraj pedesetih godina nastao na temelju protivljenja francuskoj politici u Alžiru. Neovisni Alžir postao je, poput Kube, simbolom otpora ustaljenom svjetskom poretku. Knjiga Prezreni na svijetu nije predvidljiva antikolonijalna tirada, već propituje ne samo psihologiju kolonijalizma, nego i svrgavanja kolonijalizma i tip novog čovjeka nužnog za izgradnju postkolonijalnog društva. Objašnjavajući kompleksnost unutarnje borbe za raskid s kolonijalizmom, knjiga Prezreni na svijetu ostvarila je u SAD-u velik utjecaj na pokret za građanska prava, pripomažući povezivanju ugnjetenih američkih crnaca koji su se pokušavali osloboditi
bjelačke vladavine i ugnjetenih afričkih muslimana koji su se željeli osloboditi Europljana. Bila je to podloga pokreta Crnih muslimana, osobito pod Malcolmom X-om, koji se, poput Fanona, rodio 1925. godine, ali gaje 1965. ubio, kako se činilo, kolega iz pokreta Crnih muslimana, iako takvo što nikad nije i dokazano. Boksača Muhammada Alija, također pripadnika Crnih muslimana, zbog opiranja bjelačkoj eliti često su smatrali predvodnikom snaga koje su se zauzimale za siromašne nacije u nastajanju. Eldridge Cleaver nazvao je Alija »crnačkim Fidelom Castrom boksačkog svijeta«. Čak je i Martin Luther King pokret za građanska prava izjednačavao s borbom nerazvijenih nacija. Godine 1955. za bojkot u Montgomervju rekao je: »Riječ je o dijelu svjetskog pokreta. Pogledajte praktički bilo koje mjesto na svijetu i uvidjet ćete da se eksploatirani dižu protiv eksploatatora. Čini se da je riječ o najistaknutijoj odlici našeg naraštaja.« Eldridge Cleaver postao je ikonom šezdesetih godina ponajvećim dijelom zahvaljujući književničkome daru. Cleaver je prvi put završio u zatvoru zbog pušenja marihuane, i to u dobi od osamnaest godina. Kasnije se ponovno našao u zatvoru zbog silovanja. Izišavši 1966. godine na slobodu, pristupio je uredništvu kontrakultumog časopisa Ramparts* - poznatog zbog kaznenog progona uredništva nakon što je 1968. na naslovnici objavilo snimku spaljivanja mobilizacijskih poziva. Ostali članovi uredništva poticali su ga da objavi eseje koje je pisao u zatvoru, eseje koji su izražavali nesmiljenu samokritiku, zajedno s nesmiljenom kritikom svijeta koji gaje stvorio i oblikovao. Cleaver je do 1968. godine bio praktički anoniman, a onda mu je izišla knjiga eseja pod naslovom Soul on ke. Kritičari, među ostalim i u The New York Times Book Reviewu, pohvalili su njegov smion, ali i suvisao glas. Za svoj potez nije mogao odabrati povoljniji trenutak: glavno pitanje u Americi 1968. glasilo je »Što nije u redu s američkim društvom?«. Istraživanje javnog mnijenja koje je Gallup proveo u lipnju pokazalo je da bijelci u omjeru tri prema dva ne smatraju da je Amerika »bolesna«, ali je crnci takvom smatraju, u omjeru osam prema Conjerence (New York, William Morrow & Co., 1986.), str. 54. * Rampart, eng. zemljana brana podignuta radi obrane utvrda ili nekog drugog objekta ili sadržaja. Knjiga Soul on Ice izdana je gotovo točno u istom trenutku kad i Kernerov izvještaj o rasnom nasilju, te je, kao što je istaknuo The New York Times, potvrdila navode iz izvještaja. »Pogledajte u ogledalo«, napisao je Cleaver. »Uzrok ste vi, gospodine i gospođo Jučer, vi s tim rašljastim jezicima.«
Nedugo prije izlaska knjige, Cleaver je u Kaliforniji sklopio važan crnačko-bjelački savez. Nova ljevica u toj je saveznoj državi bila osnovala političku stranku, Stranku mira i slobode, koja je prikupila stotinu tisuća potpisa za uvrštenje svojih kandidata na glasački listić u Kaliforniji. Zahvaljujući Cleaveru, stranka je uspjela dogovoriti koaliciju s Crnim panterama pristajući uz njihovu platformu koja je zahtijevala izuzeće crnaca iz vojske, oslobađanje svih crnaca iz zatvora, te da se ubuduće sva suđenja crncima provode pred isključivo crnačkom porotom. Cleaver je trebao postati predsjedničkim kandidatom stranke, dok je potpredsjednički kandidat trebao bitijerrv Rubin. Cleaverova supruga Kathleen, s kojom je tek bio stupio u brak, bila je aktivistica SNCC-a i trebala je biti kandidatkinja za skupštinu savezne države, kao i pripadnik Crnih pantera Bobby Seale. On je upravo tijekom Cleaverove kampanje, u sklopu događaja koji je nazvao »Prederekcijski dan« počeo zazivati »moć piće« i sklapanje saveza s »Machine Gun Kellvs« (»gangsterima«) - odnosno svima koji posjeduju vatreno oružje i voljni su ga upotrijebiti. U listopadu je u prepunoj dvorani na Sveučilištu Stanford doživio ovacije kad je sljedećim riječima okarakterizirao kalifomijskog guvernera: »Ronald Reagan je slabić, mlakonja i kukavica i izazivam ga na dvoboj do smrti ili dok ne kaže striček Eldridge. da jem mu mogućnost da bira oružje - pištolj, nož, palica za bejzbol ili sljezovi kolačići.« Tisuću devetsto šezdeset i osma bila je najbolja godina u životu Eldridgea Cleavera. Godinu kasnije, pod optužbom da je sudjelovao u pucnjavi u Oaklandu u koju su bili umiješani članovi Cmih pantera, pobjegao je na Kubu, a zatim u Alžir. U vrijeme kad se 1975. napokon vratio u Sjedinjene Države, više nije imao sljedbenika. Istini za volju, iako se ta, prava, istina rijetko iznosila u javnosti, većina bijelaca s ljevice smatrala je pripadnike Crnih pantera podosta strašnima i opasnima. Dok je većina bijelaca s nove ljevice po svemu pripadala lagodnome životu srednje klase, a većina tamnoputih boraca za građanska prava, poput Boba Mosesa i Martina Luthera Kinga, bila obrazovana, članovi Crnih pantera uglavnom su bili ljudi s ulice, iz opasnih kvartova, nerijetko sa zatvorskim iskustvom. Odijevali su crnu odjeću, navlačili crne beretke i fotografima pozirali s oružjem, pritom želeći ulijevati strah. Zagovarali su nasilje i pozivali crnce da se naoružaju za predstojeću nasilnu revoluciju. Stekli bi malo naklonosti i tek pokojeg sljedbenika da nije bilo dvaju čimbenika. Tisuću devetsto šezdeset i osme već je postalo jasno da je politička elita, a osobito u pojedinim
privatnim posjedima, poput gradonačelnika Chicaga Richarda Daleyja i Kalifornije Ronalda Reagana, pripravna upotrijebiti oružje protiv nenaoružanih prosvjednika. U travnju je Daley objavio da je svojoj policiji dao nalog da »puca s ciljem ubijanja« svakog palitelja i svakoga tko u ruci drži Molotovljev koktel, te da »puca s ciljem sakaćenja« svakog pljačkaša, što je u biti bilo dopuštenje da otvaraju vatru u slučaju svakog oblika građanskih nemira. Kad je 1967. godine postao guvernerom, Ronald Reagan je, osim što je smanjio proračunske stavke za zdravstvenu skrb i obrazovanje, uveo politiku nesmiljenog odnosa prema prosvjednicima. Nakon što je policija 16. listopada 1967. toliko divljački napala antiratne prosvjednike u Oaklandu da je dan prozvan »krvavim utorkom«, pohvalio je oaklandske čuvare reda zbog »iznimne sposobnosti i velikog profesionalnog umijeća«. Prema mladim i povlaštenim bijelcima policija se počela odnositi onako kako se prema crncima odnosila već odavno. U siječnju 1968. godine, nakon napada na sedam stotina antiratnih prosvjednika koji su demonstrirali za vrijeme govora državnog tajnika Deana Ruska u San Franciscu, jedan iz kruga privedenih žrtava, student s Berkelevja, za policijski je napad rekao: »Namjera im je bila ubiti, a to bi se i ostvarilo, samo da su znali da se mogu nekažnjeno izvući. Sad znam da im je cilj bio srediti Huevja, samo što je Huey bio dovoljno pametan i priseban da se brani.« Pritom je mislio na Huevja Newtona, koji je 1966. godine u Kaliforniji osnovao Crne pantere i koji je 1968., dok je još u zatvoru čekao suđenje u vezi sa smrću jednog i ranjavanjem drugog oaklandskog policajca u vatrenom okršaju 1966. godine, postao kandidatom stranke Mir i sloboda za Predstavnički dom američkog Kongresa iz izbornog okruga Berkeley-Oakland. Prvo suđenje, u ljeto 1968., poništeno je jer nije donesena pravovaljana odluka, a tako je bilo i u sljedeća dva pokušaja. Gotovo sva velika suđenja pripadnicima Crnih pantera završavala su poništenjem presude, oslobađanjem ili je prvostupanjska odluka poništena u žalbenom postupku, što je samo dodatno potpirivalo sumnju da je riječ o policijskome proganjanju. Tijekom suđenja na površinu su izlazili uvjerljivi dokazi o policijskoj okrutnosti. U jednom slučaju dvojica osumnjičenika navodno su ubijena na spavanju. Javnost je u Crnim panterama sve više vidjela žrtve nasilja, mučenike koji se odvažno suprotstavljaju policiji. Bilo je to doba velikih trvenja unutar crnačke zajednice, budući da su nekadašnji negroes svim silama nastojali odrediti nove crnce. Već
1968. godine crnci su redovito napadali mnoge velikane crnačke kulture. U knjizi Soul on Ice Eldridge Cleaver divljački se okomio najamesa Baldwina, po mnogima najcjenjenijeg crnačkog pisca prve polovice šezdesetih godina. Nakon što je priznao oduševljenje činjenicom da postoji crnački spisatelj Baldwinova kalibra i umijeća,-Cleaver zaključuje da Baldwina krasi »najteža, najbolnija, krajnja mržnja prema crncima, osobito prema samome sebi, te najsramotnija, najfanatičnija, najulizivačkija, najservilnija ljubav prema bijelcima na koju je uopće moguće naići u djelima uglednijih crnih američkih spisatelja našega doba«. Cleaver, koji je druge crnce optuživao za mržnju prema crncima, uspio je u svojoj nevelikoj knjizi ocrniti ne samo Baldwina, nego i Flovda Pattersona, Louisa Armstronga, Joea Louisa, Harrvja Belafontea, Lenu Horne i Martina Luthera Kinga. Prema Cleaveru, zvijezda jazza Louis Armstrong bio je »čiča Toma«, crnac koji svojim velikim očima i velikim zubima povlađuje stereotipu u očima bjelačke rasističke populacije. Cleaver je u uspješnim crncima u biti vidio prodane duše. Malcolm X, kojeg su ubili, Muhammad Ali, kojem su oduzeli naslov, Paul Robeson, koji je morao napustiti zemlju - sve su to odreda bili autentični crnački junaci, dok je Martin Luther King zaslužio prijezir jer je primio Nobelovu nagradu. Cleaver je tako napisao: »Nobelova nagrada dodijeljena Martinu Lutheru Kingu, te napuhavanje njegova lika na status međunarodnog junaka, svjedoče o povijesnoj činjenici da su jedini tamnoputi Amerikanci kojimaje dopušteno da steknu nacionalnu ili međunarodnu slavu marionete i lakaji struktura na vlasti«. Nakon takvog zaključka, tek malen korak vodi do sljedećeg ispita: stekne li crnac priznanje, nije li time dokazao da je sluga? Sedamdesetšestogodišnji Lincoln Theodore Monroe AndreW Perry, poznatiji kao Stepin Fetchit*, ljutito je uzvratio kad su ga 1968. godine u specijalnoj emisiji CBS-a pod naslovom Crna povijest izgubljena, ukradena ili zastranjela, koju je vodio crnački komičar Bili Cosby, prikazali kao jedan od prvih rasističkih stereotipa. Stepin Fetchit, prijatelj boksača Muhammada Alija, rekao je: »Suvremenog crnca nije emancipirao Martin Luther King, nego Stepin Fetchit«. Ustvrdio je da njegovi oponašatelji, a ne on, kolutaju očima i vuku noge. »Ja sam prvi crnac koji je odsjeo u jednom južnjačkom hotelu«, izjavio je ljutito. »Ja sam prvi crnac koji je zrakoplovom putovao s jednog kraja SAD-a na drugi. Ja sam s crnaca izbrisao predodžbu o silovateljima, osigurao funkcioniranje kućanstva, bio osoba s kojim je bilo u redu družiti se.« Potom je napao dio novijih filmova, među njima i Pogodi tko dolazi na večeru, u kojem kći Spencera Tracvja i Katharine Hepburn kući na večeru
dovodi zaručnika, kojeg igra Sidnev Poitier, zgodnog i čudesno rječitog, pametnog mladog liječnika. Otac bijelac, Tracy, silno se muči s tom predodžbom iako ni u jednom trenutku ne izražava niti jednu jedinu rasističku misao i na koncu popušta, kao da želi pokazati da je miješani brak u redu ako je crnac jedan od uglednih američkih građana. Stepin Fetchit rekao je da je »film dao veći doprinos prekidu prakse miješanih brakova nego što ju je potaknuo«, ističući kako Poitier u cijelom filmu zapravo ni na trenutak ne dodirne ženu koja igra njegovu zaručnicu. Komičar je još rekao da su Poitier i ostale suvremene crnačke zvijezde »samo pomagalo. Kao u banci. Jednog crnca staviš na šalter, ali ih drugdje u zgradi više nećeš pronaći.« Iz dana u dan pojavljivali su se novi crnački junaci, a stari se odbacivali. Tisuću devetsto šezdeset i osme Muhammad Ali bio je jedan od malobrojnih crnačkih junaka koje s ljevice nije bilo moguće osporiti. Mladi i cmci divili su mu se kad mu je 1967. godine oduzeta titula jer je odbio mobilizacijski poziv. U predstavi Velika bijela nada James Earljones igrao je tek otkrivenog crnačkog junaka, prvog crnog pobjednika u teškoj kategoriji, Jacka Johnsona. Johnson se nije nimalo ispričavao i kajao, odnosno, u žargonu 1968. godine bio je crni šampion, a ne negro, a način na koji su ga istjerali iz boksa gotovo je posve odgovarao Alijevoj stvarnoj priči. U tim teškim vremenima za crnačke junake, Martin Luther King, što nije nimalo neobično, često se nalazio na meti kritika. Mnogi borci za građanska prava, a osobito iz SNCC-a, u šali su ga često zvali »de Lawd*«. Još negdje od 1966. godine Kingu su aktivisti SNCC-a povremeno zviždali dok bi govorio, ili ga ušutkavali povicima »Black Power!«. Kingjejednom ovako odgovorio: »Kad godje faraon htio zadržati ljude u ropstvu, poticao je njihove međusobne sukobe«. Često su ga optuživali da prisvaja više medijske pozornosti nego što zaslužuje. To je možda i bilo točno. Bio je prirodno nadaren za istupe u medijima. Tako je i postao vođom. Ponekad je razmišljao o tome kako je mogao lijepo i ugodno živjeti da se nije počeo baviti borbom za građanska prava. Bio je povlašteni sin istaknutog svećenika iz Atlante. Nije se rodio u neimaštini i okružen diskriminacijom koje je nastojao dokinuti. Do šestog razreda nije ni znao da rasizam postoji, a tada se njegov prijatelj bijelac prestao igrati s njim jer su krenuli u različite škole. Kao postdiplomant koji je pripremao doktorat na Sveučilištu Boston, na djevojke je ostavljao snažan dojam brižnošću i odijevanjem, neuobičajeno skladno dotjeran s obzirom na status studenta. Coretta Scott, koja će mu kasnije postati suprugom, prisjećala se: »Imao je super ulet«. Ona je to nazvala »intelektualnim foliranjem«. Sve dok ne bi počeo govoriti,
bio je nizak, ni po čemu dojmljiv muškarac. Od samog početka birali su ga za uloge vođe upravo zbog govorničkih sposobnosti i jer je na medije ostavljao dojam da je znatno stariji i zreliji nego što je doista bio. U dobi od tek dvadeset i šest godina i tek pristigavši u Alabamu, našao se na čelu bojkota autobusa u Montgomervju. Za vlastiti život često je govorio da zapravo nema mogućnost izbora. »Kad sam počeo sudjelovati u pokretu i kad su ljudi iz vlastitog sudjelovanja počeli izvlačiti nadahnuće, uvidio sam da čovjek ostaje bez mogućnosti biranja. Ljudi od vas očekuju da ih vodite.« Iako se rodio 1929., deset godina prije starijih vođa iz šezdesetih, poput Toma Haydena, Kingje razmišljao poput pravog aktivista iz šezdesetih godina - sanjario o nečemu većem i širem od samog Juga i o pitanjima koja nadilaze segregaciju. Imao je dojam da je dio svjetskog pokreta za oslobođenje. FBI je podj. Edgarom Hooverom, kojeg je Eldridge Cleaver nazvao »najravnijim američkim tabanima«, nesmiljeno progonio Kinga. Agenti su ga špijunirali, fotografirali, oko njega postavljali doušnike, snimali njegove razgovore. Hoover je navodno tražio vezu s komunistima, te je ministra pravosuđa Roberta Kennedyja, koji je većinu svojih najgorih odluka podredio služenju Hladnome ratu, uvjerio da postoji dovoljno razloga za zabrinutost da bi Kennedy mogao odobriti postavljanje prislušnih uređaja. King, koji je jasno uviđao nedostatke kapitalizma i u rijetkim prilikama izražavao divljenje prema Marxu, pomno je izbjegavao mogućnost da pretjera s takvom retorikom. Kad je riječ o formalnim vezama s komunistima, FBI je uspio pokazati jedino da je poznavao najviše dvoje ljudi koji su ranije eventualno imali veze s komunistima. FBI je zapravo došao jedino do vrlo čvrstih dokaza da pastor Martin Luther King ml. održava stalne spolne odnose s mnoštvom različitih žena. Bliski suradnici povremeno su ga upozoravali da bi to, kad bi priče izbile na svjetlo dana, moglo naškoditi pokretu. Kingje jednom prilikom rekao: »Ševa je oblik ublažavanja tjeskobe«. A u pokretu je bilo vrlo malo onih koji su ga mogli kritizirati, budući da se i većina njih povremeno također prepuštala sličnim užicima. »Svi su se ševili«, rekao je politički aktivist Michael Harrington. No Kingje to činio češće od ostalih - a pritom nije jurio za suknjama: žene su njega progonile gdje god bi se pojavio. FBI je odabranim novinarima pokazao fotografije i ostale dokaze. No nitko nije htio objaviti te podatke. Šezdesetih se godina smatralo da
su takve novosti ispod razine novinarskog dostojanstva i etike. Godine 1965. FBI je čak otišao toliko daleko da je Kingu i njegovoj supruzi poslao i snimljene dokaze o izvanbračnim vezama, uz poruku u kojoj se navodilo da mu sada još jedino preostaje da se ubije. No takvi napadi Kinga nisu ni približno uznemiravali koliko dojam da je njegovo vrijeme prošlo, da nitko više istinski ne vjeruje u nenasilje. Godine 1967. izjavio je: »I dalje svom snagom zagovaram nenasilje, ali bojim se da moje riječi ne nailaze na plodno tlo«. Već 1968. bio je očito deprimiran, neprestano je govorio o smrti, te se debljao zbog kompulzivnog jedenja. Nobelova nagrada nije ga osobito razvedrila. U razgovoru s Ralphom Abernathvjem rekao je: »Možda jednostavno moramo priznati da je svanuo dan nasilja i možda jednostavno moramo odustati i dopustiti da nasilje slobodno krene svojim putem. Nacija ne želi slušati naš glas. Možda će poslušati glas nasilja.« Rekao je da živi u »bolesnoj naciji«. U govorima se morbidno koncentrirao na pitanje smrti. Sebe je usporedio s Mojsijem, koji je izveo svoj narod iz ropstva, ali je umro na planini u Jordanu, odakle se već vidjela obećana zemlja. U proljeće je povremeno boravio u Memphisu i ondje podupirao štrajk smetlara. Na tim radnim mjestima namijenjenima crncima plaća je bila tek neznatno viša od minimalnog zajamčenog iznosa, bez prava na odmor i mirovinsko osiguranje - bio je to primjer uskraćivanja američkog blagostanja crncima. Pokušaj demonstracija 28. ožujka pokazao se katastrofalnim za Kinga, budući da su prosvjednici pribjegli nasilju, sukobljujući se s policijom i razbijajući izloge. Trećeg travnja King se vratio u Memphis radi još jednog pokušaja, a ondje su ga dočekali sarkastično raspoloženi novinari koji su ga počeli ismijavati. Uvečer 4. travnja odmarao se u hotelu i pripremao propovijed koju je sljedećeg tjedna trebao održati u svojoj crkvi u Atlanti, gdje je na svećeničkoj dužnosti naslijedio oca, propovijed pod naslovom »Amerika bi mogla skončati u paklu«, kad gaje metak pogodio u desni obraz. Preminuo je već nakon nekoliko minuta. Dan nasilja uistinu je bio blizu, kao što je King i predvidio. Kad se pročulo da je Kinga ubio odbjegli bijeli kažnjenik po imenu James Earl Ray, nasilje je buknulo u crnačkim četvrtima 120 velikih američkih gradova, dok su nemiri zabilježeni u njih 40. Nacionalna garda pojavila se na ulicama mnogih gradova u kojima su bjesnjeli
podmetnuti požari i pljačke. I upravo je tada čikaški gradonačelnik Richard Daley izdao zloglasni nalog: »Pucaj da bi ubio«. U crnačkim četvrtima uništena je imovina vrijedna milijune dolara, a pritom su ginuli crnci - samo u Washingtonu poginulo ih je dvanaestero. King, kojeg više nitko nije smatrao čiča Tomom s Nobelovom nagradom u ruci, bio je mrtav, iako još nije bio napunio ni četrdeset godina. Ubio ga je bijelac i tako je na koncu postao autentičnim crnačkim mučenikom. Stokelv Carmichael rekao je: »Sad kad su sredili dr. Kinga, vrijeme je da prestanemo s tim sranjima o nenasilju« 7. POGLAVLJE -POLJSKI KATEGORIČKI IMPERATIV Gross: Bože presveti! Nije vam zlo od sebe samih? Ballas: Je li nam zlo od sebe samih, gospodine P.? (Pillar odmahuje glavom.) Naravno da nije. Kad je u pitanju Čovjekova dobrobit, nije nam zlo ni od čega. - Vaclav Havel: Memorandum, premijemo izveden u SAD-u 1968. Osmog ožujka nekoliko stotina studenata Varšavskog sveučilišta, skupina toliko malena da bi stala i u jednu od predavaonica, došla je pred rektorov ured, tražeći da ih primi i vičući: »Nema studiranja bez slobode!«. Nakon toga nastavili su marširati sveučilišnim kompleksom, iza velikih željeznih vrata. Na američkim sveučilištima 1968. godine to bi bio tek beznačajan incident, budući da su ondje prosvjedovale tisuće studenata, zauzimajući zgrade, izazivajući prekide nastave... no u Poljskoj se dotada nije događalo ništa slično. Radnička milicija, obučena da suzbija svaki pokušaj »kontrarevolucije«, stigla je kamionima, njih oko pet stotina, u civilnoj odjeći, ali s crveno-bijelim trakama, bojama poljske zastave, na ruci. Rekli su da žele razgovarati sa studentima, no nakon kratkotrajnog razgovora izvadili su palice i, u nazočnosti dvije stotine policajaca, stali hvatati studente širom kompleksa, mlateći ih dok je policija privodila one koji bi pokušali pobjeći. Studente su šokirali brutalnost i ničim izazvan napad na sveučilišni kompleks, što je izvršio nasilje nad tradicijom. Nakon godina tijekom kojih su povremeni disidentski potezi, pod vodstvom Jaceka Kuroria i Karola Modzelewskog uspijevali privući tek šačicu drugih disidenata, vladini okrutni postupci stvorili su pravi pokret. Sutradan je dvadeset tisuća studenata prosvjedujući prošlo kroz središte
Varšave. I'njih su palicama napali policajci u civilu. Među uhićenima bili su Kuron, Modzelewski i njihov mladi štićenik Adam Michnik. Taj novi i dotad neviđeni pokret činili su mladi poljski komunisti, djeca poljske elite. Troje od njih bili su djeca vladinih ministara. Mnogima su roditelji bili važni partijski dužnosnici. Sve dotada, idealistički nastrojeni mladi Poljaci, iako se nisu u svemu slagali s roditeljima, i dalje su pristupali Komunističkoj partiji ne bi lije izmijenili, ne bi lije prisilili na razvoj. Sad su počeli uviđati da je riječ o okrutnome sustavu koji je pripravan upotrijebiti i silu radi protivljenja svim oblicima promjena. Predratnu generaciju poljskih komunista obilježila je ciničnost s kakvom se poslijeratna generacija, odrasla u miru i sigurnosti, upoznala tek 1968. godne. Konstantv Gebert, kojemujebilo tek petnaest godina, prosvjednicima se pridružio 1968. Njegov otac, koji je prije rata organizirao djelovanje komunista u SAD-u, a nakon rata se vratio u Poljsku radi izgradnje nove komunističke države, služeći joj na diplomatskoj funkciji, bio je strog i nesmiljen komunist staroga kova koji je dobro znao što su prosvjedi i uhićenja. Mladi Konstantv nekako je mislio da će se otac ponositi svojim sinom koji poput pravog i dobrog komunista demonstrira na ulicama. No njegovje otac na to drukčije gledao. »Otac me osuđivao i govorio da sam histerični klinac koji se upliće u politiku, što me užasno razočaralo... odgojen sam u komunističkome mentalitetu. A sad sam se našao na demonstracijama na kojima smo klicali socijalizmu, slobodi i neovisnosti. Meni se činilo da je to super. Pridružio sam se prosvjedima. Sukobili smo se s policijom i sve to. Kući sam došao tri sata kasnije nego što sam trebao. 'Tata, borili smo se protiv policije! Borili smo se za neovisnost!' Očekivao sam da će u to ime otvoriti bocu votke i da ćemo se lijepo zabaviti. Umjesto toga, na tri dana zabranili su mi sve izlaske iz stana. Upravo tako postupio bih i ja da se to dogodilo mojem djetetu. Kad ti je petnaest godina, nemaš što raditi na ulicama. Ali kakvo je to bilo razočarenje. Mislio sam da ću postati jedan od njih... Da ću biti među pravim dečkima. Kao tata.« Mladi su Poljaci vrlo brzo spoznali da je prosvjedovanje na ulicama opasno i da će u takvim prilikama uvijek biti i nasilja. No to ih nije zastrašilo, nego ih je na ulice dovelo u još većem broju. Već sutradan studenti su se okupili radi prosvjeda protiv uhićenja, upada na sveučilište i skidanja s repertoara predstave Dušni dan.
Studenti s Visoke tehničke škole izišli su na ulice, kličući Čehoslovačkoj, osuđujući ministra unutarnjih poslova Moczara i njegov »Gestapo«, te bacajući kamenje na policiju, koja je uzvratila suzavcem. Prometna policija potpuno je zatvorila cijelo područje, a kamionima su dovezeni i policajci u civilu. Iskakali su s vozila i ponovno počeli tući palicama. Policajci u civilu tukli su i druge studente, koji su u malenoj skupini prosvjedovali uz kompleks Varšavskog sveučilišta, ispred crkve u kojoj je pokopano srce skladatelja Frederica Chopina. Jedanaestog ožujka tisuće studenata izišle su u središte Varšave i okupile se pred sivim, totalitarnim secesijskim pročeljem sjedišta Komunističke partije Poljske. Ondje se, praćena pogledima partijskih dužnosnika s balkona na petome katu, ponovno pojavila policija, debelim palicama nesmiljeno udarajući po mladim glavama, obarajući mladež na tlo, mlateći ih do krvi i odvlačeći ih u pritvor. Neki su uzvraćali, bacajući na policiju kamenje i komade žbuke i opeka. Borba je potrajala dva sata. Tih nekoliko tisuća prosvjednika bilo je malo u odnosu na sudionike demonstracija u Berlinu, Rimu i drugim gradovima na Zapadu koji su prosvjedovali protiv rata u Vijetnamu, no za jednu zemlju iz sovjetskog bloka bilo je to šokantno iskustvo, vijest koju su na naslovnicama objavile novine širom svijeta. Ispred sveučilišnog kompleksa prosvjednici su kamione prepune policajaca u civilu dočekivali povicima »Gestapo!«. Godine 1968. gotovo da i nije bilo prosvjeda, od Varšave i Berlina, preko Pariza i Chicaga, pa do Ciudad de Mexica, na kojima sudionici nisu uspoređivali policiju s nacističkim jurišnicima. U Varšavi su ti interventni policajci u civilu koji su dolazili kamionima, oni koje su studenti nazivali gestapovcima, često pripadali radničkoj miliciji, a njima je rečeno da su prosvjednici iz redova studenata povlaštena djeca koja žive u najboljim stanovima i putuju u Pariz, što je uglavnom i bilo točno. Iako je bilo mnogo izvještaja o radnicima koji su odbijali ući u kamione i nisu htjeli sudjelovati u protudemonstracijama, okretanje radništva protiv studenata pokazalo se uspješnom vladinom strategijom. Jedanaestog ožujka studenti i milicija na varšavskim su se ulicama borili gotovo osam sati. Vlada je ranije zatvorila tvornice, kako bi radnici organizirali demonstracije na kojima su studente osudili kao »petokolonaše«. Istog tog dana studenti su istovremeno demonstrirali u Gdansku, Krakovu, Poznahu, Wroclawu i Lodžu. Svugdje ih je napala milicija, palicama, a u pojedinim slučajevima i vodenim topovima i suzavcem. Studenti su dio tehnika preuzeli od američkog pokreta za
građanska prava o čijoj su borbi često čitali. Organizirali su bojkote i prosvjede sjedenjem. U prvo vrijeme mnogim studentima nije bilo jasno da u sklopu takvog sit-ina doista moraju sjediti. Vlada je smatrala da se u Varšavi i buržoaskome Krakovu prosvjedi održavaju jer ti gradovi imaju brojnu elitnu studentsku populaciju. No zbog snažnih radničko-komunističkih korijena stanovnika Lodža i Gdariska demonstracije u tim gradovima bilo je mnogo teže objasniti. U Gdansku su studenti pozvali radnike da im se pridruže. Svima je bilo poznato da antiratni prosvjednici u SAD-u pozivaju ljude da im se priključe. Studenti u Gdansku s radnicima nisu imali više sreće nego washingtonski studenti s pripadnicima Nacionalne garde. U Poznahu su studenti vikali »Živjeli poznahski radnici!«, no radnici se ni ondje nisu priključili pokretu. Jacek Kuroh prisjeća se: »Prije predstave, mi studenti željeli smo pristupiti radnicima. Ali stidljivo i plaho. Nitko nije očekivao takav ispad. A kad je do njega došlo, vlada je objasnila da su studenti razmaženi i povlašteni Židovi, djeca pripadnika elite.« »Godine 1968. studenti su imali geslo: 'Nema kruha bez slobode'«, prisjeća se Eugeniusz Smolar, studentski aktivist i sin utjecajnog člana Partije. »Radnici su taj slogan smatrali besmislenim - nema slobode bez kruha. Kruh je uvijek na prvome mjestu. Većina nas nikad nije živjela bez kruha. Jednostavno se nismo razumjeli.« Vlada će još godinama uspijevati obuzdavati prosvjede, jer, ili radnici nisu podupirali studente i inteligenciju, ili studenti nisu htjeli poduprijeti radnike. Prosvjednici su nosili natpise i izvikivali slogane kojima su osuđivali poljske medije pod državnim nadzorom, a koji su studentski pokret nazivali huliganskim ispadima, ali su odbijali zaista izvještavati o prosvjedima i pisati o stvarnim problemima. »Lažljivi mediji« postali su jednom od najvećih smetnja koje su mučile studente. Na konferenciji spisatelja održanoj u veljači prvi je put zabilježen pokušaj miroljubivog rješavanja pitanja cenzure, a mjesec dana kasnije, potkraj ožujka, nakon višetjednih otvorenih demonstracija, mirnih prosvjeda i uličnih borbi, list Trybuna Ludu prvi je put spomenuo ukidanje predstave Dušni dan. No širom svijeta opširno se izvještavalo o nasilju. U Beču je Jan Nowak trebao samo pročitati dnevne izvještaje u Le Mondeu, The New York Timesu i ostalim novinama i na poljskome jeziku o svemu izvijestiti cijelu Poljsku. Joanna Szczesna bila je sedamnaestogodišnja brucošica u Lodžu. Potekla je iz siromašnije klase, a bila je knjiški moljac i za sve užase
kapitalizma doznala je iz francuskih romana 19. stoljeća. Osjećala se sretnom jer živi u socijalističkoj zemlji. »Nisam smatrala da nisam slobodna. Na sveučilištu sam mogla reći što god sam htjela.« U ožujku je jedan student s Varšavskog sveučilišta došao kući u Lodž i rekao da su studenti u Varšavi prosvjedovali protiv cenzure, protiv ukidanja predstave, te da ih je policija premlatila. »Moguće je da sam živjela u svijetu knjiga, no to me doista šokiralo«, rekla je Szczesna. »U novinama sam čitala jedino filmsku rubriku, no tada sam pogledala i ostale stranice i sve je bilo drukčije. Novine su pisale o huliganima, pustolovima, djeci bogataša, cionistima. A to je već bilo neprihvatljivo. Postalo mi je jasno da se moram uključiti. U zraku se osjećalo nešto novo svojevrsno uzbuđenje.« Potpisala je peticiju i pristupila prosvjedima protiv uhićenja studenata i u korist istinitosti izvještavanja u medijima. Njezina majka, Jadwiga, službenica koja je oduvijek sanjala o pozivu socijalne radnice, pribojavala se da bi moglo doći do nasilja, pa je ustrajno tražila da pođe s njom, da je zaštiti. Radi lakše obrane, ponijela je kišobran. Približno tisuću ljudi pridružilo se prosvjedu kad su pred njih izišli radnici, od kojih su neki poznavali Jadwigu. »Što ti tu radiš?!« upitao ju je jedan od radnika. Spremno držeći kišobran, Jadwiga je uzvratila: »A što ti tu radiš?!« Proglašen je trodnevni prosvjed sjedenjem. Vlada je prekinula telefonske veze na sveučilišnom kompleksu, pa tako pojedini dijelovi sveučilišta nisu znali što se događa u drugim dijelovima. U Joanninu dijelu proširila se priča da je preostali dio sveučilišta odustao od prosvjeda. No njezina majka, Jadwiga, koja je kćeri donijela sendviče, upravo se vratila s jednog drugog dijela sveučilišta, gdje je kupila sendviče i kćerkinu dečku, pa je njezinu skupinu izvijestila o tome da se i u drugim dijelovima i dalje štrajka. Nakon dvadeset i četiri sata, kad su studenti već počeli spominjati mogućnost odustajanja, upravo je Joanna Szczesna, održavši prvi govor u životu, odlučno zatražila da nastave prema planu, te predložila da u drugoj fazi prijeđu na štrajk glađu. »Bila sam odrasla osoba, ali sam bila i dijete«, rekla je Joanna. »Htjela sam navesti roditelje da nam se pridruže. Znala sam da će moja majka, počnem li štrajkati glađu, napasti sjedište Komunističke partije.« Netko iz podzemlja čuo je njezin govor i pozvao je da im se pridruži, paje tako sedamnaestogodišnja Joanna
Szczesna postala političkom disidenticom koja će kasnije surađivati s Kuroriom, Modzelewskim i Michnikom. Partija je ustvrdila da prosvjednicima manipuliraju stari staljinisti. Vlada nije htjela priznati da je do demonstracija došlo spontano. Prema pisanju lista Trybuna Ludu, »Događaji od 8. ožujka nisu se pojavili kao deus ex machina. Prethodile su im dugotrajne pripreme, mnogobrojne manje kampanje koje su, međutim, i vođe i sudionike pripremale za drastične mjere.« Kao vođe imenovani su Modzelewski i Michnik. No dok su i oni i ostali vođe bili u zatvoru, prosvjedi širom Poljske postali su svakodnevnom pojavom. Štoviše, nije ih koordinirao baš nitko. »Kad sam doznao za to, silno sam se iznenadio«, rekao je Jacek Kurori, koji je u to vrijeme također bio u zatvoru. »S Wrođawom smo imali vrlo malo kontakata, no to se događalo na svim sveučilištima.« Za demonstracije 8. ožujka odabran je niz vođa, no policija ih je sve uhitila. Većina kasnijih pokušaja biranja vođa također je rezultirala njihovim uhićenjem. Uslijedila su dva tjedna prosvjeda širom Poljske. Mnogi su sudionici nosili natpise na kojima je stajalo: »Varšavski studenti nisu sami«, te spaljivali primjerke službenih novina u kojima se nije izvještavalo o pokretu. Moguće je da je vlada ostala zatečena, no nitko nije bio zapanjeniji od samih studenata. Eugeniusz Smolar rekao je kako je nakon godina koje su obilježile malene skupine u kojima se raspravljalo, »bilo neobično utvrditi da su ti problemi toliko rašireni. Silno smo se iznenadili uvidjevši da su ustali toliki studenti Varšavskog sveučilišta, a još je veće iznenađenje bila činjenica da su reagirala sva veća sveučilišta u zemlji.« Činilo se da bez imalo sumnje mnogi mladi Poljaci dovode u pitanje društvo u kojem žive. Smolar je rekao: »U zraku se nekako osjećalo da komunizam jednostavno ne nudi željeni stupanj slobode«. Komunistički režim svojoj je komunističkoj mladeži nehotice pokazao pravo lice. Smolareva supruga, Nina, koja je u to vrijeme bila na poslijediplomskome studiju, rekla je: »Antisemitizam je bio potpuno neočekivano iznenađenje, dok je drugo iznenađenje bilo nasilje«. Suočeni sa širenjem prosvjeda na cijelu naciju, anticionisti su djelovanje iz 1967. još većim žarom prenijeli i u 1968. godinu. Mnogim poljskim komunistima, a osobito Židovima kakvi su bili i Smolari, to je, kako im se činilo, bilo posve u suprotnosti sa samom biti Komunističke partije. Sve su komunističke države zabranile izražavanje antisemitizma. Adam Michnik rekao je: »Kad sam
ugledao antisemitske članke, bio mije to prvi susret s takvim tekstovima. Bio je to čisti fašizam. Nešto nedopušteno. Sve dotada antisemitizam je bio apstraktan pojam. Mislio sam da je u Poljskoj nakon holokausta antisemitizam nemoguć.« Kuronje rekao: »Prije rata viđao sam antisemitski nastrojene komuniste, no to nikad ranije nije bila i državna politika«. Međutim, vladi koja je očajnički nastojala objasniti prosvjede koji su zahvatili cijelu zemlju, teorija o cionističkoj uroti došla je kao naručena. Kad su ga 9. ožujka uhitili, istražitelji su Michniku postavili sljedeće pitanje: »Gospodine Michnik, nakon što vas pustimo, hoćete li se odseliti u Izrael?«. »Samo ako se vi odselite u Rusiju«, glasio je prkosni odgovor. No zatim su ga malo jače pritisnuli i rekli mu da će ga pustiti pristane li na iseljavanje u Izrael. Poljska se napokon htjela riješiti Židova. Gomulka je objavio da se, kao što se činilo i prethodne godine, tijekom Šestodnevnog rata, iseljeničke putovnice pripremaju za sve Židove koji žele poći u Izrael. Petnaestog ožujka Trybuna Ludu objavio je članak s objašnjenjem cionizma. Općepoznate činjenice govore da su se zahvaljujući prikupljanju novca među Amerikancima židovskog podrijetla u Izrael slile stotine milijuna dolara. Ta sredstva Izraelu omogućuju da razvija gospodarski potencijal i vojsku, da napada arapske zemlje [posljednji rat bio je treći rat s Arapima] i podmiruje troškove povezane s okupacijom arapskih područja... Cionistički vođe pozivaju na pomoć u financiranju izraelske ekspanzionističke politike koju podupiru imperijalističke sile, konkretno, SAD i Zapadna Njemačka. Uz pomoć Izraela, imperijalizam želi ukinuti napredne arapske vlasti, ojačati nadzor nad arapskom naftom i Bliski istok pretvoriti u odskočnu dasku za borbu protiv Sovjetskog Saveza i ostalih socijalističkih zemalja. Opravdavajući agresivnu politiku izraelskih vladajućih krugova i podilaženje imperijalističkim silama, cionistička propaganda nastoji svjetsku javnost uvjeriti u to da se Izrael bori za goli opstanak, a da mu najveća opasnost prijeti od Arapa koji žele »otjerati Izrael u more«... No riječ cionisti sve je češće postajala šifrom za »organizatore studentskog pokreta«. Vlada je ustrajavala na tvrdnjama da probleme izaziva cionistička urota, staljinistička urota. Upravo su prepopustljivi roditelji i staljinistički profesori, a svi oni igrom
slučaja bili su Židovi, mazili i pazili šačicu izopačenih pojedinaca poput Kuroria, Modzelewskog i Michnika. Dvadeset i šestog ožujka list Trybuna Ludu napao je profesore, posebno ističući filozofski, ekonomski i pravni fakultet ideološke sastavnice sveučilišta. »Ti su znanstvenici sustavno branili revizionističke skupine, pritom se služeći autoritetom i povlaštenim znanstveničkim i sveučilišnim položajem kad god bi skupine došle u sukob s državnim zakonom ili sveučilišnim propisima.« Zavedeni zbog svog staljinističkog obrazovanja, ti profesori uzgajali su opasne i ustrajne subverzivne elemente: Pod prijetnjom sankcija, zaštitu su svaki put tražili od profesora prirodnih znanosti. Za raznoraznih seansi i sastanaka, oni su branili studente, opravdavajući se objašnjenjima da »mladi moraju imati nekakav odušak«, a zapravo su, iako su se izražavali neodređeno i dvosmisleno, profesori poticali političku aktivnost studenata. Neki su ih profesori branili čak i pred sudom. W. Brus, koji se kao svjedok obrane pojavio na suđenju K. Modzelewskom, optuženika je opisao kao... »poštenog čovjeka odanog idealima i cilju izgradnje socijalizma, te buđenju političkih interesa mladih«. Teško je i zamisliti jasnije poticaje preostalim članovima skupine. W. Brus, odnosno Wlodzimierz Brus, bio je jedan od mnogih sveučilišnih profesora židovskog podrijetla kojeg su početkom ožujka smijenili s dotadašnje dužnosti. Vlada je sad počela smjenjivati još više profesora i predavača sa sveučilišta, od kojih je najveći dio bio židovskog podrijetla. Od 12. ožujka vlada je počela izdvajati židovske studente kao vođe pokreta. Trojica visoko pozicioniranih vladinih dužnosnika židovskog podrijetla smijenjena su s položaja i obaviještena o činjenici da su njihova djeca studentski vođe. Uslijedile su čistke, uglavnom Židova. Pjesnike, filozofe i profesore židovskog podrijetla u svim segmentima poljskog sustava visokoškolskog obrazovanja vlast je optuživala za sudjelovanje u uroti, a mnogi od njih dobili su otkaz. Osamnaestog ožujka utvrđeno je da je Roman Zambrowski, nekadašnji pripadnik Politbiroa, jedan od urotnika koji su oformili studentski pokret, te je izbačen iz Partije. Zambrowski nije imao osobitih veza sa studentskim pokretom, ali je bio Židov i Moczarov politički protivnik. Njegov sin, Antoni, student kojeg su optužili za ulogu vođe, nije imao veze s tim pokretom. Kako je sve više i više Židova ostajalo bez posla, a sve više studenata dobivalo batine i završavalo u zatvoru, studentima je postajalo sve očitije da je vlada nedvosmisleno odabrala upravo takav pristup nemirima, te da se neće baviti studentskim problemima i nezadovoljstvom.
Drugi čimbenik koji je potaknuo spontane studentske ustanke bili su događaji u Čehoslovačkoj. Poljski studenti nosili su natpise na kojima je stajalo »Polska czeka na Dubczekal« - »Poljska čeka svog Dubčeka!«. Dio povjesničara tvrdi da je Dubčekova sudbina bila zapečaćena čim su se ti natpisi pojavili u Varšavi. Od trenutka kad je Dubček u siječnju došao na vlast, najveća noćna mora Moskvi bila je mogućnost da reforme u Čehoslovačkoj dovedu do nastanka pokreta koji će poput požara zahvatiti središnju Europu. Poljaci njeguju junačku predodžbu o vlastitome narodu, iako okolni svijet ne dijeli njihovo viđenje i o tome ne zna gotovo ništa. Jedan od glavnih simbola takve samodopadne predodžbe bio je prkosni Poljak. Prema poljskom viđenju povijesti, Česi su omogućili njemačku okupaciju, dok su se Poljaci opirali. Česi su 1948. godine prihvatili komunizam, dok su se Poljaci opirali. Poljaci su se 1956. godine pobunili i pružili potporu ustanku u Budimpešti, dok su Česi šutjeli i ostali odani Moskvi. Poljaci se prisjećaju činjenice da su kao znak potpore mađarskim pobunjenicima uputili pošiljku hrane, no kamioni su morali proći kroz Čehoslovačku, gdje su ih zaustavili i onemogućili im da nastave put u Mađarsku. Unutar složene hijerarhije srednjoeuropskih nacionalnih predodžaba, Poljaci kažu da su se 1956. godine »Mađari ponijeli poput Poljaka, Poljaci poput Čeha, dok su se Česi držali poput svinja«. A sad su Česi, kojima su se Poljaci rugali dok su bili pod staljinistički anakronom vlašću Novotnyja, prerastali u avangardnu komunističku zemlju, primjer za kojim se treba povesti. »Bilo je neobično, pravo iznenađenje, gledati kako su Česi ispred nas. Svi smo smatrali da su oni oportunisti i kukavice«, rekao je Eugeniusz Smolar. Ni vlada ni studenti nisu posve shvaćali taj neorganizirani pokret. Aktivisti, odsječeni od vođa, nisu znali što s njim zapravo činiti. »Jednostavno nismo bili pripremljeni ni na tako nasilnu reakciju vlade, ni na reakcije naroda«, rekao je Eugeniusz Smolar. »Jednostavno nismo bili spremni.« Dvadeset i drugog ožujka, dok su zapadni mediji bili prepuni izvještaja o studentskim prosvjedima u Krakovu, Varšavi i ostalim poljskim gradovima, a poljske novine pisale isključivo o cionistima, huliganima, staljinistima i izazivačima nereda, sovjetska je javnost prvi put doznala za nemire u Poljskoj. Istog je dana sovjetska novinska agencija TASS izvijestila o smjeni Novotnyja s druge funkcije, predsjednika Čehoslovačke, dok su Pravda, glasilo Komunističke partije Sovjetskog Saveza, i Izvestia, vladin list, opširno izvijestili o »antisovjetskim agitatorima« u
Poljskoj. Istog dana jipiji - Abbie Hoffman, Jerry Rubin i Paul Krassner - sudjelovali su na sastanku u mjestu Lake Villa, u Illinoisu - bio je to skup, glasit će kasnija ocjena, nove ljevice, pokreta mladih 1968. godine. Susret je sazvao Mobe, Nacionalni mobilizacijski odbor za okončanje rata u Vijetnamu. Nazočili su mu i Tom Hayden i Rennie Daviš iz SDS-a. Glavna tema rasprave bili su načini organiziranja prosvjeda u vrijeme konvencije Demokratske stranke koja će se u Chicagu održati u kolovozu. Jedan od prijedloga bilo je blokiranje gradskog prometa pogrebnom povorkom u trenutku objave Johnsonove nominacije. Drugi je prijedlog bio napad na konvenciju. Abbie Hoffman - pobunjenik, klaun i medijski genij imao je, kao i uvijek, nečuven nastup. Tijekom cijelog sastanka pušio je marihuanu i nabacivao ideje. Među njima je bio i poziv na ukidanje plaćanja nužnika. Druga je bilo iskazivanje Mobeove potpore studentima koji prosvjeduju u Poljskoj. Sudionici nisu prihvatili nijednu ni drugu zamisao. Dana 24. ožujka, dok su prosvjedi sjedenjem zahvaćali sva poljska sveučilišta, a s dotadašnjih pozicija nestajalo sve više »cionističkih urotnika«, objavljeno je pismo biskupa poljske Katoličke crkve u kojem je stajalo da se studentski pokret »bori za istinu i slobodu, a to je prirodno pravo svakog ljudskog bića...«. Biskupi su nadalje naveli da »bezobzirna primjena sile narušava ljudsko dostojanstvo«. Tim pismom u Poljskoj je stvoren novi savez. Katolička crkva i ljevičarski nastrojena inteligencija još se nikad nisu borile na istoj strani. Prema Michnikovim riječima, to je pismo izazvalo radikalnu promjenu u načinu razmišljanja. »Ljevica je u Poljskoj tradicionalno usmjerena protiv klera«, rekao je Michnik. »I ja sam do 1968. godine bio tako nastrojen. Kad je Crkva objavila pismo potpore studentima, prvi sam put pomislio da Crkva možda ipak nije neprijatelj. Možda bi mogla postati sugovornikom u dijalogu.« Dvadeset i osmog ožujka u Varšavi je prosvjedovalo tri tisuće studenata, zahtijevajući ukidanje cenzure, slobodu sindikalnog udruživanja, te pokret mladih koji neće ovisiti o Komunističkoj partiji. Bit će to posljednje demonstracije. Zatvoreno je osam fakulteta u sklopu sveučilišta, a tisuću od sedam tisuća studenata Varšavskog sveučilišta ostalo je bez studija, te im je rečeno da će se morati ponovno upisati. Sa sveučilišta su izbačena još trideset i četiri studenta. »Svima nam je bilo dosta masovnih skupova. Nećemo i ne možemo trpjeti sve koji izazivaju nerede i zlonamjerni su«, objavio je list Trybuna Ludu.
Kako se u zatvorima našlo gotovo tisuću studenata, studentski je pokret ugušen. Vlada je i dalje pronalazila cionističke kolovođe koje je trebalo ukloniti s funkcija. Sveučilišta su pretrpjela nepopravljivu štetu, budući da je velik dio najkvalitetnijih profesora pobjegao pred antisemitizmom, a odreda su ih zamijenili partijski šarlatani. Poljacima je bilo dovoljno izraziti želju za preseljenje u Izrael i podastrijeti dokaz o židovskome podrijetlu. Jednog su čovjeka spriječili u odlasku jer nije uspio dokazati da je Židov. Raspolagao je jedino dokumentom u kojem gaje vlast prokazala kao cionista. U zemlji je preostalo tek oko tisuću Židova, čime je u biti okončan judaizam u Poljskoj. No Eugeniusz i Nina Smolar ostali su u zemlji. »Nakon ožujka 1968. godine nitko više nije smatrao da bi se sustav mogao nekako razviti«, rekao je Eugeniusz. »Ljudi su nekoć pristupali Komunističkoj partiji ne bi li je izmijenili. Da bi čovjek učinio bilo što, da bi nešto značio, morao je biti u Partiji. Nakon ožujka 1968., ljudi koji su joj pristupali bili su neusporedivo ciničniji, Partijom se služeći kao pomagalom za osobno napredovanje.« Michnik je također bio među Židovima koji su ostali. No on je ostao u zatvoru. Kasnije su ga pitali je li, čameći u zatvoru, uz uništeno sveučilište i ušutkan intelektualni život, ikada pomislio da je teško pogriješio. Bez imalo oklijevanja, taj sitni, energični muškarac prkosno je izbočio donju vilicu i rekao: »To nisam pomislio ni u jednom trenutku. Dio mojeg školovanja bila je i šutnja mojih roditelja u vrijeme suđenja 1935. godine. Čovjek uvijek mora prosvjedovati protiv diktature. Immanuel Kant to je nazvao kategoričkim imperativom.« Smolar je rekao: »Naraštaj 1968. rodio se u plamenu. Učili su iz iskustva i aktivno sudjelovali u radu svih pokreta koji su slijedili.« Naučili su udružiti se s Crkvom i radništvom, ili, kao što je nehotice proročanskim jezikom napisao jedan novinar u listu Trybuna Ludu: »Događaji na Sveučilištu pokazali su da osim dominantne naivnosti i lakovjernosti, dio studenata ima i velik potencijal, da su ideološki predani i voljni mijenjati zemlju nabolje. Sad čekamo da taj kapital donese i plodove.« Joanni Szczesni bilo je tek devetnaest godina kad je prvi put završila u zatvoru. Kolegice u ćelijama zabavljala je prepričavajući Prohujalo s vihorom i Galsworthyjeve romane. Godine 1981., kad je pokret, kojem su se pridružili i radnici i svećenici, poprimio takve razmjere da je vlada u pokušaju obuzdavanja nemira proglasila izvanredno
stanje, Joannina majka, Jadwiga, bilaje najstarija uhićenica. Joannaje rekla: »Čini mi se da sam loše utjecala na nju«. Tiybuna Ludu, 26. ožujka 1968. 8. POGLAVLJE - POEZIJA, POLITIKA I TAJ NAPORNI DRUGI ČIN Iz I. čina prijeđoh na zaplet i II. čin. Zaglibjevši u zakučastost ne mogu napisati III. čin. - Eugene McCarthy: »Lament oj an Aging Politician«, 1968. Godina 1968. bila je jedno od onih rijetkih razdoblja kad se u Americi činilo da poezija doista nešto znači. Korisnicima newyorških telefona te se godine nudila usluga slušanja pjesama na zahtjev. U sklopu vladina pilot-projekta pjesnici su se razmiljeli širom zemlje i u školama čitali pjesme i predvodili rasprave. Publika je reagirala neobuzdanim oduševljenjem. U Detroitu su uzbuđeni učenici osnovne škole Amelia Earhart u jednom hodniku presreli pjesnika Donalda Halla, vičući: »Odrecitiraj te nam pjesmu!«. On je ispunio zahtjev, cijelo vrijeme vičući, no masa se u međuvremenu udvostručila, pa je pjesmu morao pročitati još jednom. Robert Lowell, koji se 1917. godine, kad je rođen i John Kennedy, rodio u jednoj patricijskoj bostonskoj obitelji, bio je, kako se činilo, pjesnik kao stvoren za šezdesete godine. Poput Davida Dellingera iz Mobea, koji je potekao iz sličnog okruženja, Lowell je bio pacifist koji je spremno otišao u zatvor, umjesto da se odazove pozivu u Drugi svjetski rat. Šezdesetih je godina često nastupao na antiratnim skupovima. Već 1968. bio je najeksponiraniji američki pjesnik, budući da se uključio u predizbomu kampanju Eugenea McCarthyja. Allen Ginsberg, rođen 1926., po godinama je bio bliži Lowellu nego studentima iz 1968. Međutim, Ginsbergje caki u četrdesetim godinama, već proćelav i pomalo trbušast, guste brade i s pravim vijencem neobuzdane tamne kose, izražavao i osobni duh i književni stil koji su obilježili šezdesete. On je zapravo bio važan lik iz pedesetih godina, središnja pojava generacije bitnika. No 1968. godine više nije bilo mnogo istaknutih bitnika. Jack Kerouac, već sav neobuzdan od alkohola, nije odobravao pojavu antiratnog pokreta. Svog starog prijatelja Ginsberga optužio je za nedostatak domoljublja. Neal Cassidv umro je početkom 1968. godine u Meksiku, u nakani da pješice prijeđe dvadeset i četiri kilometra uz željezničku prugu. Rekao je da će vrijeme prikratiti brojeći željezničke pragove. No negdje usput pozvali su ga na proslavu
vjenčanja, gdje je satima pio i uzimao Seconal. Sutradan su ga pronašli uz prugu, gdje je proveo kišnu noć. Ubrzo je umro od preduge izloženosti atmosferilijama, s pozornice otišavši u onom slobodnom i nekonvencionalnome stilu koji je proslavio njegovu družbu. Prema predaji, posljednje su mu riječi bile: »Šezdeset četiri tisuće devetsto dvadeset i osam«. Iako je zbog alkohola i droge ostao bez mnogobrojnih prijatelja, Ginsbergje strastveno vjerovao u pojedina opojna sredstva, osobito marihuanu, psilocibin i LSD. Štoviše, iako se odlučno protivio ratu u Vijetnamu i američkom vojnom i industrijskome stroju, u većini prilika spominjao je još tri teme. Jedna je bila pravedan odnos prema homoseksualcima. Kao pjesnik koji je u svojim djelima uvijek bio iznimno iskren, neki su rekli, čak i pretjerano, šokantno iskren, u vezi s vlastitom spolnom orijentacijom, aktivno se borio za prava gay-populacije i prije pojave tog izraza. I uvijek je zagovarao svoje teorije o prednostima narkotika, kao i o nepravednim progonima onih koji koriste drogu. Usto je ustrajno vjerovao i u vrijednost budističkih napjeva. Godine 1968., kad su istočnjačke religije već bile ušle u modu, bilo je vrlo lako zaboraviti da je Ginsberg već godinama vrlo ozbiljno slijedio budizam. Hinduizam je također bio moderan, a osobito angažiranje gurua. Guru je 1968. godine još bila dovoljno neobična riječ, pa su novine uz nju najčešće objavljivale i kako se točno izgovara. Mahesh Yogi, koji je sebi nadjenuo naslov Maharishi - ili »veliki mudrac« - pronašao je formulu za instant-meditaciju, kojom će čovjek, prema njegovim obećanjima, doseći samadhi, sveto stanje proširene svijesti, a da se pritom ne mora gnjaviti s dugotrajnim postom i beskonačnim molitvama. Prije nego što je 1968. godine stigao u Sjedinjene Države, u modu eći indijsku odjeću i glazbu, na »transcendentalnu meditaciju« obratio je tisuće Europljana. Mnoge zvijezde, među njima i Beatlesi i The Beach Boys, postali su sljedbenicima Maharishija Mahesha Yogija. No kad su Beatlesi otputovali u Indiju, na tromjesečno učenje pod Maharishijevim vodstvom, Ringo Starr, za kojeg se uvijek govorilo da je od njih četvorice najmanje sklon refleksivnosti, sa svojom se suprugom Maureen nakon deset dana vratio u vilu u jednom londonskom predgrađu, razočaran uvjetima smještaja kod velikog mudraca. »Maureen i ja malo smo izbirljivi u vezi s hranom i ne volimo jake začine«, objasnio je Ringo. Maharishi nije osobito privlačio pjesnika i iskusnog praktičara meditacije Ginsberga jer se protivio LSD-u i poticao mlade ljude da
prihvaćaju mobilizacijski poziv. Ginsberg je nastavio mantrati, opirati se ratu i zagovarati prava homoseksualaca, te korištenje halucinogenih droga. Šezdesetih je godina Ginsberg već postao jednim od najcjenjenijih živućih pjesnika, a pozivali su ga da govori širom svijeta, iako se u mnogim zemljama, među njima Sjedinjenim Državama, Sovjetskom Savezu, Kubi, Čehoslovačkoj i Italiji, zbog iznesenih stavova suočavao s pravnim problemima. Bio je poznat po dobroti i ljubaznosti, a u njegovu East Villageu, u New Yorku, i danas ga pamte kao mirnog gospodina tiha glasa. Njegove strastvene pjesme u slobodnome stihu od početka su bile i kontroverzne i, po općeprihvaćenom stavu, genijalne. Ponekad ih je čitao zajedno s ocem, Louisom, također pjesnikom. Louis, koji je kao nastavnik radio u Newjerseyju, u svojim se osvrtima nije mogao oduprijeti više nego povremenim igrama riječima, a pisao je skladnu lirsku poeziju, nerijetko u rimovanim stihovima. Njih su se dvojica međusobno voljeli i poštivali, iako je Louis smatrao da bi se njegov sin morao malo udaljiti od slobodne forme. Smatrao je i da se ne bi smio služiti skatološkim rječnikom koji kod ljudi izaziva nelagodu, priželjkujući da malo manje otvoreno govori o vlastitoj homoseksualnosti. No Allen je jednostavno bio takav. Javno je govorio o tome koga voli, za kime žudi i točno na koji način. Jednom je pretjerao i spomenuo očev izvanbračni izletio, a Louis gaje natjerao da izbriše te stihove. Njihova zajednička čitanja u tom su se razdoblju »generacijskog jaza« smatrala velikom predstavom - Louis je redovito bio u svojim odijelima od tvida, a Allen u svojim perlicama. Godine 1966. zajedno su nastupili u Ginsbergovu rodnom gradu Patersonu, u Newjerseyju. Louis je čitao mnogim mjesnim obožavateljima, dok je slavniji sin čitao političke pjesme, ali i svoju pjesmu o Patersonu. Govorili su o tome kako su dan ranije posjetili Passaic Falls, a Louis je izlet nazvao zajedničkim trenutkom prisnosti. Potom je Allen, koji je uvijek rado i bez poticaja iznosio i pojedinosti koje nitko nije tražio, rekao da je kod slapova pušio marihuanu, što mu je znatno pojačalo doživljaj. Sutradan je gradonačelnik Patersona FrankX. Graves, tvrdeći da je primio nebrojene pozive u vezi s priznanjem o konzumaciji droge, ishodio nalog za uhićenje mlađeg Ginsberga, nakon čega je policija pronašla i privela nekog muškarca s bradom i naočalama, pogrešno smatrajući da je riječ o traženome pjesniku, koji je u to vrijeme već bio na sigurnom, u East Villageu.
Kad su se 1968. godine zajedno pojavili na Glazbenoj akademiji Brooklyn, bradati hipiji koji puše travu već su bili daleko uobičajenija pojava, iako je i dalje bilo neobično njih dvojicu vidjeti zajedno. Louis je počeo s igrama riječima, dok je Allen počeo pjevušiti mantru za koju je izvjestitelj The New York Timesa rekao da je bila duža od svih njegovih pjesama. Večer su zaključili obiteljskom prepirkom o novosti da je LeRoiJones nedavno osuđen zbog protuzakonitog posjedovanja vatrenog oružja. Sinu je bilo očito da su tamnoputom dramatičaru podmetnuli oružje ocu nije. Publika se također podijelila, pa su ijedan i drugi imali svoje pristaše. LeRoiJones također je bio jedan od popularnih pjesnika naraštaja iz 1968. godine. Njegovim najglasovitijim stihom ubrzano su postajale riječi: »Uza zid, kurvin sine, ovo je pljačka«. Jedna se »interesna skupina« iz East Villagea 1967. godine prema Jonesovoj pjesmi nazvala »Kurvinim sinovima«. Takve su se skupine intenzivnim intelektualnim raspravama služile kao podloga za organiziranje uličnih predstava koje privlače medijsku pozornost, nalik događajima koje je toliko dobro organizirao Abbie Hoffman. Tijekom štrajka newyorških smetlara, Kurvini sinovi prenosili su smeće podzemnom željeznicom sa smrdljivih hrpa ostavljenih na pločnicima u tek otvoreni Lincoln Center. Najpopularniji pjesnik 1968. godine bio je Rod McKuen, koji je pisao kratke, ritmične i duhovite stihove, te ih čitao hrapavim glasom koji je ukazivao ili na emotivnost ili ha bronhitis. Kao hollywoodski autor uglazbljenih pjesma, glatko izbrijan i u puloverima s Vizrezom, McKuen je bio sušta suprotnost bitnicima. No već početkom 1968. iza sebe je imao 250.000 prodanih svezaka svojih bestidno sentimentalnih stihova. Njegove dvije knjige, Stanyan Street and Other Sorrows i Listen to the Warm, prodavale su se u više primjeraka nego ijedna knjiga na beletrističkoj ljestvici The New York limesa, iako u nju nisu uvrštene, jer za poeziju nije bilo mjesta na ljestvicama najprodavanijih knjiga. Uz karakterističnu samozatajnu iskrenost, u jednom je intervjuu iz 1968. rekao: »Nisam pjesnik. Ja samo nižem riječi.« Kad je obolio od hepatitisa, stotine obožavatelja poslale su mu plišane životinje. Mnogima su i on i njegovi obožavatelji bili nepodnošljivi. Ako se autori uglazbljenih pjesama mogu smatrati pjesnicima, tada je 1968. na tom području bilo i jačih kandidata od McKuena. Bob Dylan nedvosmisleno se izjasnio o svojim stavovima već kad je odabrao pseudonim Dylan. Njegova raskošno elokventna lirika na određenije način bila povezana s pjesništvom welškog pjesnika Dylana Thomasa. Doorsi su svoju skupinu nazvali po jednom stihu iz pjesme Williama Blakea: »vrata percepcije«. Časopis Life u jednom je članku pjevača
Doorsajima Morrisona nazvao »vrlo dobrim glumcem i vrlo dobrim pjesnikom«, štoviše »pjesnikom na pojačalu, u crnim kožnim hlačama«. Pritom nije bilo važno što same riječi na pojedinim mjestima ne bi prenijele poruku da nije bilo dodataka u obliku Morrisonovih prodornih vriskova. Paul Simon i Art Garfunkel, u čijim su baladama stihovi bili prepuni metafora i slika, za mnoge su ljubitelje bili pjesnici. No autorski dio dvojca, Paul Simon, odbacivao je takve predodžbe. »Pokušao sam pisati poeziju, ali to nema veze s mojim pjesmama... Riječi pop-pjesama toliko su banalne da će te, pokažeš li već i trunku inteligencije, proglasiti pjesnikom. A ako kažeš da nisi pjesnik, ljudi odmah misle da samog sebe omalovažavaš. Međutim, ljudi koji te nazivaju pjesnikom nikad ne čitaju poeziju. Kao da je poezija nešto čije okvire određuje Bob Dylan. Nikad ne čitaju, primjerice, Wallacea Stevensa. To je pravo pjesništvo.« S druge strane, malo je tko sumnjao da je Ginšberg pravi pjesnik, a u slučaju Ezre Pounda u to nije sumnjao nitko, budući da je taj osamdesettrogodišnjak bio živući simbol rođenja pjesništva 20. stoljeća, koji je sad odbrojavao dane u Italiji. Unatoč fašizmu i antisemitizmu, Pound i njegov politički konzervativni štićenik T. S. Eliot zadržali su se na glavnom kulturnom popisu generacije iz 1968. godine. Čak i bez proučavanja poezije, nasljedna je linija bila očita. Da nije bilo Pounda, ne bi bilo Eliota i ne bi bilo Dylana Thomasa, Lawrencea Ferlinghettija i Allena Ginsberga. Ili bi pisali znatno drukčije. Ginšberg je priznavao dug Poundu, pa je tako židovski pjesnik, odnosno, kako je običavao govoriti, židovski budistički pjesnik, htio posjetiti Pounda. Kad gaje 1967. godine doista posjetio, u Veneciji, nije mu recitirao svoju poeziju. Umjesto toga, nakon večere je u cigaretni papir smotao marihuanu i, bez riječi o tome, stao pušiti. Potom je ostarjelome pjesniku pustio nekoliko ploča - »Yellow Submarine« i »Eleanor Rigby« Beatlesa, Dylanove »Sad-Eyed Lady of the Lowlands«, »Absolutely Sweet Marie« i »Gates of Eden«, te Donovanovu »Sunshine Superman«. Pound se slušajući smiješio, osobito, kako se činilo, uživajući u pojedinim stihovima, i štapom s drškom od bjelokosti kuckao u ritmu glazbe, ali nije rekao ni riječi. Ginsberga je dugogodišnja partnerica starog pjesnika, Olga Ruge, kasnije uvjeravala da bi Pound, da mu se to nije dopalo, jednostavno bio izišao. Pitanje tko točno jest, a tko nije pjesnik prerastalo je u važnu temu.
Politika je imala velik utjecaj na pjesničke ukuse. Ruski pjesnici, osobito ako su otvoreno progovarali o političkim pitanjima, stjecali su brojne sljedbenike među studentima na Zapadu. Jevgenij Jevtušenko imao je 1968. vrlo uspješnu godinu, i na planu političkih prijepora u domovini i na planu umjetničkih priznanja u inozemstvu. Rodio se 1933. godine, a pripadao je novoj školi ruskog lirskog pjesništva. Kritičari su često navodili kako su ostali pripadnici te nove škole, primjerice štićenik Borisa Pasternaka Andrej Voznesenski, koji se također rodio 1933., bolji pjesnici. No šezdesetih je godina Jevtušenko bio najpoznatiji aktivni ruski pjesnik na svijetu. Godine 1962. objavio je četiri pjesme u kojima je oštro osudio Sovjetski Savez, a među njima jetoila i pjesma »Babi Yar«, o masakru Židova koji su Sovjeti bezuspješno pokušali sakriti. Godine 1965., boraveći u Rusiji, između protjerivanja s Kube i protjerivanja iz Čehoslovačke, Ginsberg se našao sa svojim slavnim ruskim kolegom. Jevtušenko je Ginsbergu rekao kako je o njemu čuo mnogo skandaloznih priča, ali da u njih ne vjeruje. Ginsberg gaje uvjerio da su priče po svoj prilici istinite. Objasnio je kako se skandali, s obzirom na to da je homoseksualac i da živi u takvoj stvarnosti, pojavljuju zbog njegove spremnosti da otvoreno govori o svojim iskustvima. Rusu je postalo vidljivo nelagodno kad je rekao: »O tim stvarima ne znam baš ništa«. Ginsberg je brzo prešao na svoju drugu omiljenu temu, drogu. Jevtušenko je rekao: »Te dvije teme homoseksualnost i narkotici - meni nisu poznate i imam dojam da je riječ o mladalačkim preokupacijama. Nama u Rusiji takve stvari nisu ni najmanje bitne.« Kadje 1962. godine napisao Ratni rekvijem, britanski skladatelj Benjamin Britten nije mislio na Vijetnam. Djelo je skladao u čast ponovnog otvorenja Katedrale u Coventrvju, razorene za bombardiranja u Drugom svjetskom ratu. Kao tekst poslužile su mu pjesme Wilfreda Owena o Prvom svjetskom ratu. No već 1968. Ratni rekvijem smatrao se »antiratnim« djelom, a sve što je bilo antiratno imalo je i sljedbenike. Gotovo zaboravljene pjesme Wilfreda Owena ponovno su se čitale, ne samo stoga što su izražavale mržnju prema ratu, nego i zbog njegove tužne životne priče. Owen je u Prvom svjetskom ratu zapovijedao satnijom, a pjesnički dar otkrio je kad se u pisanome obliku pokušavao osloboditi psihičkog tereta ratnih iskustava. Pred njim se zamalo otvorila sjajna književnička karijera, ali je tjedan dana prije završetka rata poginuo u borbi, u dobi od dvadeset i pet godina, pa je većina njegovih radova objavljena posthumno. Godine 1968. novu popularnost nije stjecala jedino
Owenova poezija, nego i pjesme Ruperta Brookea, još jednog mladog pjesnika koji je poginuo u Prvom svjetskom ratu. Činilo se da je 1968. kombinacija pjesnika i žrtve rata upravo neodoljiva. Kultni je status stjecao čak i Guillaume Apollinaire, francuski spisatelj koji je umro dan prije završetka Prvog svjetskog rata, od posljedica ranjavanja šrapnelom u glavu do kojeg je došlo nekoliko mjeseci ranije. Iako je bio poznatiji u svijetu likovnih umjetnosti, kao kritičar koji je promicao Picassa, Braquea, Deraina, svoju vlastitu ljubavnicu, Marie Laurencin, i još mnoge druge - kao čovjek koji je prvi uporabio naziv nadrealizam - on je bio i pjesnik. Godine 1968., nakon objave novog engleskog prijevoda zbirke Umoreni pjesnik, Richard Freedman, koji je osvrt objavio u časopisu Life, napisao je: »Pola stoljeća nakon smrti, Apollinaire je više no ikada važan lik u životu studenata«. Činilo se da je književni kapital spisatelja koji su se protivili ratu, bilo kojem ratu, u usponu. Hermann Hesse, njemački pacifist koji se odselio u Švicarsku kako bi izbjegao vojnu službu u Prvom svjetskom ratu, među mladima je uživao popularnost kakvu veći dio života nije upoznao. Iako je umro 1962. godine, njegovi romani, uz gotovo marcuseovski prikaz otuđenosti u suvremenome društvu i fascinaciju azijskim misticizmom, savršeno su odgovarali mladima na izmaku šezdesetih godina. Vjerojatno bi se silno začudio da je doznao kako se u listopadu 1967. godine žestoka rock-skupina po njegovu romanu nazvala Steppenwolj. Prema riječima dvadesetčetverogodišnjeg pjevača, koji je ujedno svirao gitaru i usnu harmoniku, Johna Kaya, filozofija skupine, koja se 1968. najviše proslavila hitom »Born to Be Wild«, podosta se poklapala s filozofijom junaka tog Hesseova romana. »On odbacuje mjerila srednje klase«, objasnio je Kay, »a ipak želi pronaći sreću među njima ili uz njih. Tako je i s nama.«173 Činilo se da 1968. godine svi žele postati pjesnikom. Senator i predsjednički kandidat Eugene McCarthy svoje je prve dvije pjesme objavio u časopisu Life 12. travnja. Ustvrdio je da je poeziju počeo pisati prije približno godinu dana. Budući da nitko od novinara ne vjeruje da političar u izbornoj godini može raditi nešto tek tako, igrom slučaja, kolumnistica časopisa Life Shana Alexander istaknula je: »McCarthy je u posljednje vrijeme ponešto iznenađeno otkrio da ljudi kojima se sviđaju njegovi politički stavovi najčešće vole i poeziju. Mase željno hrle prema njemu kad doznaju da uz kandidata nastupa i Robert Lowell.«
Takvo priklanjanje stihovima pokazalo je da McCarthy razumije svoje pristaše, a to je bilo neobično za kandidata kojeg su tek vrlo rijetko hvatali u potezima koji bi eventualno mogli izazvati naklonost. Uobičajeni politički profesionalci i novinari koji su ih pratili inače ga uglavnom nisu uopće shvaćali. McCarthy je bez ikakva upozorenja preskakao govore i već dogovorene događaje. Kad gaje televizijski novinar David Frost upitao što bi, da se njega pita, trebalo stajati u njegovu nekrologu, McCarthy je bez tračka ironije u glasu odgovorio: »Pa valjda... umro je«. Njegova silna popularnost među studentima i mladima kojima se nikako nije sviđala konvencionalna politika širila se jer je, do Kennedyjeva ulaska u utrku, bio jedini kandidat koji je tražio trenutačni prekid rata u Vijetnamu. Kad je tek krenuo u predizbomu kampanju, antiratno nastrojeni ljevičari poput Allarda Lowensteina, koji je i oblikovao njegovu kanidaturu, bili su toliko frustrirani zbog senatorova neodređenog stila i nedostatka strasti da su se počeli pribojavati da su odabrali pogrešnog čovjeka. Neki su smatrali da se trebaju još jednom obratiti Bobbvju Kennedyju, koji je ionako trebao biti LoWensteinov prvi kandidat. No McCarthy jev stil dopao se mladima koji nisu voljeli vođe i kojima je bio simpatičan kandidat koji se ne drži poput vođe. O njemu su govorili kao da je riječ o pjesniku koji je kasnije izabran za senatora, iako je možda daleko dojmljivija manje romantična istina da se usred kampanje uspio prometnuti u pjesnika. Upravo ga je Shana Alexander u Lijeu nazvala »zagonetkom«, to objašnjavajući riječima: »Čovjek na njega prvo reagira iznenađenošću. Poštovanje i divljenje, ako do toga uopće dođe, pojavljuju se kasnije.« Možda se studentima dijelom dopadao i stoga što je izgledao i zvučao više kao profesor nego kao kandidat. Kad su ga upitali što misli o nemirima u losangeleskoj crnačkoj četvrti Watts, sve je zbunio usporedivši ih sa seljačkim ustankom 1381. godine. Opisujući kandidatove mane u posljednjim satima kampanje u Chicagu, Norman Mailer možda je najtočnije odredio izvore njegove privlačnosti mladim antiratnim aktivistima 1968. godine: 174 Life, 12. travnja 1968. Govorio je smireno, karakteristično opuštenim stilom, sad već poznatim po odsustvu naglašavanja pojedinih dijelova, nedostatku snage i energije, dramatične koncentriranosti, kao da svi ljudi prije svega trebaju željeti ne predsjedničko mjesto, nego nužnost izbjegavanja svakog oblika nametanja vlastite osobnosti (kao da bi
prva želja vraga mogla biti da od vas stvori instrument vaše vlastite volje). Nakon mjeseci i mjeseci predizborne kampanje, i dalje je tvrdio da mora ostati vjeran sebi, ni u kojem se trenutku ne prilagođavati okolnostima, ni slučajno ne unositi energičnost u nastup samo zato što se čini da izvanjske okolnosti nalažu da bi iskazivanje siline govorničke moći u toj situaciji bilo najkorisnije. Ne, McCarthy se držao logike sveca, što nužno ne znači da je samog sebe smatrao svecem (iako je moralo biti i takvih trenutaka!), nego da je takva bila njegova psihologija: Bog, a ne čovjek, sudit će o važnosti događaja i Bog će mu dati jezik za govor, ako treba pokazati upravo taj organ . S obzirom na to koliko je bt;.a riječ o neobičnoj godini, možda je McCarthy jevo izdavanje poezije usred kampanje i imalo smisla, no čini se da sadržaj nije bio najsretnije odabran. Zašto bi netko tko se kandidirao za dužnost predsjednika SAD-a samo tako, ničim izazvan, napisao da ima dojam da je zaglibio u II. činu i da ne uspijeva napisati III. čin? Kad su ga zamolili da objasni pjesmu, razloge zbog kojih ne može napisati III. čin, odgovorio je: »Zapravo ga ne želim napisati«, što je kod mnogih pristaša, novinara i političkih profesionalaca potvrdilo sumnju da zapravo i ne želi postati predsjednikom. No senator je zamišljeno nastavio: »Znate kako idu ona stara pravila: u I. činu iznosi se problem, II. se bavi zapletom i komplikacijama, a u III. se sve to rješava. Ja sam čovjek II. čina. To je moj životni prostor. Zaplet i kompleksnost.« McCarthy je tako nastavio meditirati o svima od Napoleona do FDRa i na koncu došao do svog suparnika, Roberta Kennedyja. »Bobbvje čovjek I. čina. On će vam reći: evo, u tome je problem. Ovdje je još jedan problem. Pa još jedan. Zapravo se nikad ne upušta u II. čin, no nekako mi se čini da počinje pisati III. čin. Njegova se tragedija sastoji u činjenici da će, želi li pobijediti mene, morati uništiti svog brata. Ja danas zauzimam veći dio Jackovih pozicija. A to već pomalo podsjeća na grčki stil, zar ne?« Kakve god sličnosti postojale između Genea McCarthyja i pokojnog Johna Kennedyja, osim samog senatora iz Minnesote uviđali su ih tek rijetki. S druge strane, mnogi su se nadali da bi Bobby Kennedy mogao biti poput svog brata. No drugima se dopadalo upravo to što ni po čemu nije sličan starijem bratu Jacku, osim po jenkijevskom naglasku, tipičnom za Cape Cod, te tragovima obiteljske sličnosti oko očiju. Robert se rodio 1925., osam godina nakonJacka. Nije u cijelosti pripadao naraštaju Drugog svjetskog rata jer je tada bio premlad za služenje vojske, iako je u mladosti bio duboko uronjen u
razmišljanja i iskustva tog doba, budući da mu je, između ostalog, deset godina stariji brat poginuo u borbi. Godine 1950. bilo mu je dvadeset i pet godina i bio je već prestar da u pedesetima doživi djetinjstvo ili mladost. Tako se zapravo rodio na prijelazu, istinski ne pripadajući nijednoj ni drugoj generaciji, za stariju ostajući vezan preko obitelji. Pedesetih je godina sudjelovao u Hladnome ratu, radeći čak i kao odvjetnik za zloglasnog antikomunistički nastrojenog senatorajosep-ha McCarthyja. Taj odnos nije potrajao, a Kennedy će kasnije ustvrditi da je tim angažmanom nedvojbeno pogriješio. Rekao je da je, iako je bio zaveden na pogrešan put, bio istinski zabrinut za mogućnost infiltracije komunista. Međutim, stvar vjerojatno bolje objašnjava činjenica da mu je taj posao pronašao otac. Robert Kennedy silno se trudio ne bi li ispunio očekivanja i zadovoljio standarde koje su postavili njegov otac i starija braća. Najednom prijemu koji se 1960. godine održao u Georgetownu upitali su ga što bi postao kad bi mogao krenuti ispočetka, a on je odgovorio: »Padobranac«. Nije bio opušten i šarmantan poput starije braće. No upravo je on najbolje znao kako šarmantan predsjednik treba koristiti televiziju, te je Johnu Kennedyju omogućio da postane prvim televizijskim predsjednikom kad je angažirao prvog savjetnika za medije ikada zaposlenog u Bijeloj kući. John, koji se gotovo uopće nije razumio u televiziju, bio je kao stvoren za takvu ulogu, jer je po prirodi bio opušten, staložen i duhovit, te se privlačno smiješio. Mlađi brat Bobby, koji je savršeno razumio televizijski medij, u takvim je ulogama bio užasno nespretan, napet, te je s nelagodom pogledavao u objektiv, budući da je po prirodi bio napet i gotovo se uvijek osjećao nelagodno. John se često izrugivao Bobbvjevoj ozbiljnosti, nazivajući ga »mračnim Robertom«. Imajući u vidu sve što ih je na koncu snašlo, danas je lako zaključiti da je, s obzirom na tu silnu trezvenost, ozbiljnost i napetost, oduvijek izgledao poput čovjeka kojem je namijenjena okrutna sudbina. »Zla kob bila je utkana u tvoje tkivo«, napisao je za njega Robert Lowell. Bio je krhak, nije izgledao snažno poput braće, a za razliku od njih bio je iskreno religiozan, odani katolik, te vjeran i predan suprug. Obožavao je djecu. U situacijama u kojima su se ostali političari smiješili u društvu novorođenčadi ili se držali pedagoški prema djeci, Bobby je uvijek izgledao kao da bi s njima najradije potrčao i počeo se igrati. Djeca su to osjećala i uz njega su bila sretna i nesputana.
Kako je taj čovjek koji je obožavao ratovanje i žalio što nije padobranac, sudjelovao u Hladnome ratu, čak odobrio prisluškivanje Martina Luthera Kinga jer se pribojavao da je ovaj nekako povezan s komunistima - kako je takav čovjek postao junakon generacije šezdesetih i nove ljevice? U jednom trenutku Tom Hayden razmišljao je o otkazivanju planova za prosvjede u Chicagu u slučaju nominacije Bobbvja Kennedyja. Godine 1968. Robertu Kennedyju bile su četrdeset i dvije godine, a pritom je izgledao daleko mlađe. Osam godina ranije, kad mu je prišao na konvenciji Demokratske stranke u Los Angelesu i samouvjereno se predstavio, Toma Haydena više od svega dojmio se njegov izrazito mladenački izgled. Možda mu je upravo zbog toga ostao dječački nadimak Bobby. Tako bi se u smiraj napornog dana ispunjenog obavezama vezanima za predizbomu kampanju, taj »mali« Bobby, s izgledom dvanaestogodišnjaka, posvetio redovitom večernjem ritualu: sjeo bi pred veliku zdjelu sladoleda. Kennedyje bio opsjednut samousavršavanjem, a istodobno, vjerojatno i traženjem svog pravog ja. Sa sobom je uvijek nosio knjige koje je pomno proučavao. Jedno vrijeme bila je to knjiga Edith Hamikon The Greek Way, zahvaljujući kojoj je počeo čitati Grke, a osobito Eshila. Neko se vrijeme nije odvajao od Emersona. Na red je u jednoj fazi došao i Camus. Njegov glasnogovornik Frank Manlđewicz žalio se da ima premalo vremena za lokalne političare, ali je uvijek spreman satima i satima čavrljati s književnicima poput Roberta Lowella, kojeg je dobro poznavao. Iako je imao pune ruke posla u vezi s kampanjom, svakako se htio upoznati s pjesnikom Allenom Ginsbergom. Smjerno je slušao kako mu čupavi pjesnik objašnjava svoj stav o tome da su mjere za suzbijanje uporabe droge zapravo oblik ugnjetavanja i proganjanja građana. Pjesnik je senatora upitao je li kad pušio marihuanu, a ovaj je odgovorio da nije. Razgovarali su o mogućem političkom savezništvu »flower powera« i Black Powera - hipija i crnačkih militanata. Dok je vitki senator iz svog senatskog ureda ispraćao zdepastog i bradatog pjesnika, Ginsbergje izvadio harmonij i sljedećih nekoliko minuta uz njegovu pratnju pjevao indijske napjeve. Kennedy je pričekao da Ginsberg završi s pjevanjem. A onda je upitao: »Što bi se sad trebalo dogoditi?«. Ginsbergje objasnio da je upravo dovršio pjesmu posvećenu Višnuu, bogu održavanja kozmičkog sklada u hinduizmu, te time izveo pjesmu za očuvanje planeta. »To trebate otpjevati onom tipu malo dalje u istoj ulici«, rekao je Kennedy, rukom pokazujući u smjeru Bijele kuće.
I premda između njega i Martina Luthera Kinga nije bilo osobite privlačnosti, te se činilo da se njih dvojica uvijek muče s pokušajima razgovora, odmah se posve prirodno sprijateljio s vođom kalifornijskih poljodjelskih radnika Cesarom Chavezom. Uz geslo »Viva la Huelga!« -»Živio štrajk!« - Chavez je pokrenuo uspješnu nacionalnu kampanju boreći se za ono što je nazvao la Causa, bojkot kalifornijskog grožđa i ostalih proizvoda radi ishođenja boljih uvjeta za radnike. Većina studenata koji su 1968. godine držali do sebe nisu htjeli ni dodirnuti grožđe u strahu da je riječ o plodovima koje bojkotira Chavez. On je organizirao 17.000 radnika i ishodio povišenje njihovih plaća za 1,10 dolara na sat, na najmanje 1,75 dolara. Chavezje bio junak mlađe gneracije, a Kennedy i Chavez, imućni patricij i glasnogovornik useljenika, nekako su se neobično slagali, čak i unatoč tome što je Bobby bio poznat po tome što je jedan skup završio riječima »Viva la Huelga! Viva la Causa!«, nakon čega je još, budući da se njegov španjolski, izgleda, ipak nije mogao nositi s razinom njegove gorljivosti, uskliknuo »Viva svi vi«. Bobby je uspio izgraditi čak i određeno razumijevanje i smisao za humoru odnosu s novinarima. Predizborne govore običavao je zaključiti nekim navodom iz opusa Georgea Bernarda Shawa, a nakon određenog vremena uvidio je da novinari to shvaćaju kao znak da krenu prema novinarskom autobusu. Jednog je dana govor završio riječima: »I kao što je jednom rekao George Bernard Shaw: $vi u autobus!«. Bilo je očito da se na svim razinama značajno razvio od trenutka bratove pogibije. Činilo se da je otkrio vlastitu vrijednost, pronašao stvari do kojih mu je stalo, a koja su zamijenila obiteljske probleme i pitanja, te da je voljan za njih se boriti čak i ako to znači da se mora suprotstaviti svojim nekadašnjim saveznicima iz onih euforičnih i proslavljenih dana vlade njegova brata za kojim su svi i dalje tugovali. Do proturatnog stava došao je tek nakon teške i duboke unutarnje borbe na vrlo osobnoj razini. Jednog od sinova, koji se rodio 1965., nazvao je po generalu Maxwellu Tayloru, a drugog, 1967. godine, po Averellu Harrimanu i Douglasu Dillonu - trojicom ključnih zagovaratelja rata. I unatoč tome što nije bio izniman govornik, govorio je fantastične stvari. Za razliku od današnjih političara, ljudima nije govorio ono što su željeli slušati, nego ono što su po njegovu mišljenju trebali čuti. Uvijek je naglašavao osobnu odgovornost, uglavnom istim riječima i uz sličan vjerski žar, kao Martin Luther King. Zagovaranje ispravnih stavova i ciljeva bilo je obaveza. Iako je prigrlio snažnu
antiratnu poziciju, kritizirao je studente koji izbjegavaju mobilizaciju, odlazio na sveučilišta, gdje su ga studenti dočekivali klicanjem, te im držao predavanja o tome kako izbjegavanjem mobilizacije svoju dužnost prebacuju na manje povlaštene ljude. No pritom je govorio i da oni koji se ne slažu s vladinim postupcima u Vijetnamu moraju o tome javno progovoriti, jer se u demokratskome društvu rat vodi »u vaše ime«. Dio toga govorio je i činio i McCarthy, svojim mladim pristašama govoreći da za ciljeve kampanje moraju ustrajno raditi i dotjerati se. Njegovi su se sljedbenici ošišali, produljili suknje i obrijali se, kako bi bili »čisti za Genea«*. No Kennedyje ulagao silan trud ne bi li točno odredio što je pogrešno i što je potrebno učiniti. Napadao je nacionalnu opsjednutost gospodarskim rastom, u čemu je Hayden prepoznao sličnosti s »Izjavom iz Port Hurona«: U pukom nastavljanju ekonomskog razvoja, u beskonačnom gomilanju svjetovnih dobara, nećemo pronaći ni nacionalni cilj, ni osobno zadovoljstvo. Nacionalni duh ne možemo mjeriti Prosjekom Dow Jones, niti nacionalne uspjehe možemo mjeriti prema bruto nacionalnom proizvodu. Jer BNP obuhvaća i zagađenje zraka, kao i kola hitne pomoći koja naše autoceste čiste nakon pokolja. Uračunava i posebne brave za naša vrata, te zatvore za ljude koji ih obijaju. BNP obuhvaća i uništenje šuma sekvoja i odumiranje jezera Superior.. Raste usporedo s proizvodnjom napalma, projektila i nuklearnih bojevih glava... Obuhvaća... televizijske programe koji veličaju nasilje radi prodaje robe našoj djeci. A ako BNP obuhvaća sve to, ostaje još mnogo toga što ne pokriva. Ne dopušta mogućnost zdravog života naših obitelji, kvalitetu njihova školovanja, niti radost u njihovoj igri. Ravnodušan je prema prihvatljivosti naših tvornica, kao i sigurnosti naših ulica. Ne obuhvaća ljepotu naše poezije, snagu naših bračnih veza, inteligenciju naših javnih rasprava niti poštenje i čast naših javnih dužnosnika... BNP ne mjeri ni naš duh, ni našu odvažnost, našu mudrost ni našu učenost, našu suosjećajnost ni našu odanost domovini. Ukratko, mjeri sve, osim onoga radi čega vrijedi živjeti i u vezi s Amerikom može nam reći sve - osim jesmo li ponosni što smo Amerikanci. Je li čovjek koji je izgovorio toliko revolucionarne stvari doista mogao završiti u Bijeloj kući? Da, takvo što bilo je moguće, jer je,
naposljetku, ipak bila riječ o pripadniku obitelji Kennedy. Većina McCarthy jevih pristaša u najoptimističnijim je scenarijima smatrala da bi njihova kampanja mogla prekinuti rat, no u sebi je'smatrala da njihov kandidat ne može postati predsjednikom. No Robert Kennedy imao je stvarne izglede da postane predsjednikom i premda povjesničari sve otada ne prestaju raspravljati o tome kakav bi bio kao predsjednik, bio je to čovjek s kojim se mlađa generacija mogla identificirati, u njega čak i vjerovati, junak čak i u godini koju je zatrovao atentat na Kinga. Kennedy je za kampanju imao beskonačne zalihe energije, te je moguće da bi dostigao i prestigao McCarthyja, možda čak i pobijedio Huberta Humphreyja, potpredsjedika koji bi nesumnjivo preuzeo Johnsonov plašt i uključio se u utrku. Čak i uz noćnu moru zvanu Richard Nixon -još jedan dvoboj s pripadnikom klana Kennedyjevih - analitičari su tvrdili da Bobby može pobijediti. Uspije li tijekom proljeća uhvatiti korak s McCarthy jem, mogao bi biti nezaustavljiv. No, s druge strane, Kennedy i većina njegovih pristaša i protivnika najviše su bili pod dojmom pomisli da bi mogao biti nezaustavljiv osim ako ga netko ne zaustavi metkom. 9. POGLAVLJE - SINOVI I KĆERI NOVE DOMOVINE Kako će to biti pripadati naciji, raditi u duhovnoj tradiciji nacije koja nikad nije znala kako postati nacijom, naciji pod čijim je očajničkim, megalomanskim nastojanjima da postane nacijom svijet morao toliko patiti?!? Biti njemačkim spisateljem - kako će to izgledati? Iza svake rečenice koju sastavimo u svojem jeziku nalazi se slomljen, duhovno izmožden narod... narod koji više nikad neće moći ponovno pokazati svoje lice. -ThomasMann: »Njemadia tragedija«, 1946. Drugim narodima nikad neće biti posve razumljivo kako je bilo biti Nijemcem i roditi se potkraj četrdesetih godina 20. stoljeća, nakon zatvaranja koncentracijskih logora, bijega krivaca, nestanka poginulih. Javna drama koju je na početku 21. stoljeća proživio Gerhard Schroder, rođen 1944., a za kancelara izabran 1998. godine, priča je o njegovu naraštaju. I dalje se ne zna kako mu je poginuo otac, kao ni tko je bio. Schroder je kao kancelar došao do jedne njegove izblijedjele fotografije, u odori njemačkog vojnika, no o njemu nije uspio doznati mnogo više. Mogućnosti su upravo užasavale. Nakon Drugog svjetskog rata, kad nisu postojale dvije, nego četiri Njemačke - američki, britanski, francuski i ruski sektor - u sva
četiri sektora provodila se politika, kako su je nazivali Amerikanci, »denacifikacije«, uklanjanja nacističkih dužnosnika sa svih odgovornih dužnosti, te suđenja za ratne zločine svim visokim nacističkim dužnosnicima. Godine 1947. Sjedinjene Države pokrenule su Marshallov plan za obnovu europskog gospodarstva. Rusi su odbili sudjelovati, pa su se tako ubrzo pojavile dvije Njemačke i dvije Europe. Bio je to početak Hladnoga rata. Sjedinjene Države utemeljile su 1949. »svoju« Njemačku, Zapadnu Njemačku, s glavnim gradom Bonnom, praktički najudaljenijem gradu od Istoka. Sovjeti su odgovorili osnutkom Istočne Njemačke, s glavnim gradom u podijeljenoj bivšoj prijestolnici, Berlinu. U srpnju 1950., kad se Hladni rat u Koreji već pretvorio u pravi rat, u Zapadnoj Njemačkoj brzo je prekinuta denacifikacija. Naposljetku, nacisti su oduvijek bili pouzdani antikomunisti. No, u Istočnoj Njemačkoj čistke su se nastavile. U Njemačkoj je oduvijek postojala podjela na sjever i jug. Na sjeveru su protestanti, na jugu katolici, a ta se područja razlikuju i po prehrani i po narječjima. No nikad nije bilo podjele na Istok i Zapad. Nova granica duga 1.373 km nije bila logična ni povijesno ni kulturno. Građanima su na zapadu govorili da su slobodni, dok su na istoku bili pod teškom komunističkom čizmom. Stanovnicima Istočne Njemačke govorili su da žive u novoj, eksperimentalnoj zemlji koja će prekinuti sve veze s kaotičnom prošlošću i u kojoj će nastati posve nova Njemačka. Prema službenoj propagandi na istoku, zapadni dio Njemačke i dalje je nacistička država koja i ne pokušava pročistiti sramotnu prošlost. I doista, Zapadna je Njemačka 1950. godine, uz dopuštenje SAD-a i ostalih saveznika, proglasila amnestiju za niže nacističke dužnosnike. U Istočnoj je Njemačkoj 85% sudaca, tužitelja i odvjetnika ostalo bez dozvole za rad zbog nacističke prošlosti, a većina njih nastavila se baviti pravom u Zapadnoj Njemačkoj nakon traženja amnestije. U Istočnoj su Njemačkoj škole, željeznice i pošte očišćene od nacista. I tim Nijemcima omogućeno je da se svojim poslom nastave baviti u Zapadnoj Njemačkoj. Mnogi su i na istoku i na zapadu bili uvjereni da im je upravo afera Globke jasno pokazala kako će se razvijati situacija u novoj Saveznoj Republici Njemačkoj. Godine 1953. kancelar Konrad Adenauer za državnog tajnika izabrao je čovjeka po imenu Hans Globke. Globke nije bio nekakav opskurni nacist. Bio je napisao pravnu argumentaciju za Niirnberške zakone prema kojima su
njemački Židovi ostali bez svih prava. Predložio je da svi Židovi radi lakše identifikacije ponesu ime Šarah ili Izrael, ovisno o spolu. Istočni Nijemci pobunili su se protiv Globkeova sudjelovanja u radu zapadnonjemačke vlade. No Adenauer je ustrajno tvrdio da Globke nije ni u čemu pogriješio, te je u njemačkoj vladi ostao sve do umirovljenja 1963. godine, kad se preselio u Švicarsku. Još 1968. godine nailazilo se na dotada neotkrivene naciste. Edda Goring na sudu je nastojala zadržati vlasništvo nad slikom Lucasa Cranacha iz 16. stoljeća pod naslovom Madona i dijete. Za nju je slika imala veliku sentimentalnu vrijednost jer ju je povodom krštenja dobila od tada već pokojnog oca, Hermanna Goringa. Goring, koji je sliku ukrao iz Kolna, utemeljio je i vodio Gestapo, te bio glavni okrivljenik u reprezentativnom primjeru denacifikacije, suđenjima u Nurnbergu. Ubio se nekoliko sati prije zakazanog smaknuća. Grad Koln sve otada nastojao je vratiti svoju sliku. Iako je Edda Goring u siječnju 1968. godine ponovno izgubila sudski spor, njezini su odvjetnici predviđali još najmanje dva kruga žalbenog postupka. Istodobno su u javnost isplivali dokazi, točnije, isplivali su ponovno, da je Heinrich Liibke, sedamdesettrogodišnji predsjednik Zapadne Njemačke, pomagao u podizanju koncentracijskih logora. Istočni Nijemci te su optužbe iznijeli i dvije godine ranije, no njihove su dokumente odbacili kao lažne. Ovom je prilikom zapadnonjemački časopis Stem angažirao jednog američkog grafologa koji je ustvrdio da je Lubkeove potpise u svojstvu šefa države i Lubkeove potpise na planovima za izgradnju koncentracijskih logora ispisala ista ruka. Ispitivanja visokih dužnosnika u vezi s aktivnostima u vrijeme rata 1968. godine nisu bila ništa novo i neobično, osim što su sada bili na televiziji. Francuski časopis Pariš Match napisao je: »Nema goreg nego kad su vam 72 godine, kad ste na vrhuncu političke karijere, najviši državni dužnosnik, a na televiziji vas pred 20 milijuna gledatelja prikažu u ulozi optuženika«. U veljači je dvoje studenata izbačeno sa Sveučilišta u Bonnu zbog provale u rektorov ured, gdje su uz Liibkeovo ime na popis dobitnika počasnih priznanja napisali »graditelj koncentracijskih logora«. Nakon njihova izbacivanja sa sveučilišta, dvadeset od dvjesto profesora iz Bonna peticijom je zatražilo da se Liibke javno izjasni po tom pitanju. Njemački predsjednik sastao se s kancelarom, šefom vlade i, unutar njemačkog političkog sustava, moćnijim dužnosnikom. Kancelar Kurt Georg Kiesinger osvrnuo se s predsjednikom na razne alternative, odbijajući mogućnost umirovljenja ili podnošenja
ostavke. Nekoliko dana kasnije predsjednik je na televiziji opovrgnuo optužbe, ali je pritom rekao: »Posve je prirodno da se nakon četvrt stoljeća više ne sjećam baš svakog potpisanog dokumenta«. Na koncu je do trenutka kad gaje pntisak javnosti prisilio na ostavku proteklo još više od deset mjeseci. Kancelar Kiesinger, koji je radio za vladu Trećeg Reicha, 1968. se godine suočavao i s vlastitim problemima. Kao svjedoka pozvali su ga na suđenje za ratne zločine Fritzu Gebhardu Von Hahnu, optuženome za suučesništvo u smrti trideset tisuća grčkih i bugarskih Židova 1942. i 1943. godine. Gotovo od trenutka kad je kancelar stupio na mjesto za svjedoke, stjecao se dojam da se sudi upravo njemu. Odvjetnici obrane pozvali su ga da objasni kako u vrijeme njegove službe u Ministarstvu vanjskih poslova njegov odjel za radijsko praćenje nije prenosio novosti o deportacijama i ubijanju Židova. No prvo je morao objasniti zašto je uopće dobio funkciju u Ministarstvu vanjskih poslova. Rekao je da je bila riječ o »igri slučaja«, ali nije priznao da je bio član Nacističke stranke. Objasnio je dajoj je pristupio 1933. godine, »ali ne iz uvjerenja ili oportunizma«. Veći dio rata, ustvrdio je, smatrao je da Židove deportiraju u »tvornice streljiva ili na slična mjesta«. Je li radijski odjel onda prenosio vijesti o sudbini deportiranih Židova? »Koje informacije?«, glasila je Kiesingerova reakcija. Poricao je bilo kakva saznanja o ubijanju Židova. Kiesingerova vlada na vlast je došla dvije godine ranije, nakon razmjerno uspješnog pokušaja stvaranja kompromisne koalicije koja će ponuditi političku stabilnost. No upravo je tada došlo do naglog jačanja aktivnosti studentskog pokreta. Novi naraštaj silno su razljutili i zabrinuli okončanje denacifikacije i odluka o ponovnoj militarizaciji Zapadne Njemačke. Sveučilišta su postala prenapučena zbog politike omogućavanja odgađanja vojne službe za studente koju su uveli Saveznici. Ipak, unatoč povećanju broja upisanih studenata, 1967. godine samo je približno 8% ukupnog stanovništva pohađalo visokoškolske ustanove, pa je i dalje bila riječ o malobrojnoj eliti. Studenti su tražili manje elitni status, zahtijevajući da vlada olakša upise. U ožujku 1968. godine zapadnonjemačka Gospodarska komora potužila se da bi se u Njemačkoj moglo pojaviti više diplomanata nego što će ih prema razumnim očekivanjima biti moguće zaposliti. Drugoga ožujka, na dan objave odluke, jedan je tužitelj iz zatvora oslobodio Roberta Mulkea, tvrdeći da zdravlje sedamdesetjednogodišnjaka ne dopušta boravak u zatvoru. Mulkea
je sud tri godine ranije osudio zbog umorstva tri tisuće ljudi iz doba kad je bio pomoćnik zapovjednika koncentracijskog logora Auschwitz. Njemački studentski vođe procijenili su 1968. da iza sebe imaju 6.000 militantnih studenata. No imali su mogućnost mobilizirati još tisuće i tisuće, i to na nizu različitih pitanja. Rat u Vijetnamu, nezakonita vojna diktatura u Grčkoj, te ugnjetavačka politika iranskog šaha, bila su tri najpopularnija vanjskopolitička pitanja, ali problemi na unutarnjem planu povremeno su privlačili još više prosvjednika. Organizacija Commune I koju je vodio Fritz Teufel, te jedna marksistička studentska skupina koja se igrom slučaja također zvala SDS, Sozialistische Deutsche Studentenbund (Socijalistički savez studenata Njemačke), bile su izvrsno organizirane. Jedna od središnjih tema studentskog pokreta bila je teza da je Njemačka represivno društvo. Pritom se mislilo na to da je »i dalje« represivna - tj. još se nije uspjela izvući iz Trećeg Reicha i postati istinski demokratskim društvom. Nazočnost nacista u vladinim strukturama bila je tek dio problema. Sumnja mnogih studenata da su njihovi roditelji ili počinili ili dopuštali stravična zlodjela stvorila je generacijski jaz daleko veći i dublji od onoga s čime se Gravson Kirk susretao na Columbiji. Strah od prošlosti, ili, u mnogim slučajevima, nedostatak prošlosti, mnogi su psihijatri i psihoterapeuti prepoznavali kao problem karakterističan za Nijemce poslijeratne generacije. Sammy Speier, psihoanalitičar rođen u Izraelu koji je imao privatnu ordinaciju u Frankfurtu, napisao je: »Od AuschWitza više nema pripovjedačke tradicije, a gotovo više nema ni roditelja ni djedova i baka koji će uzeti dijete u krilo i pričati mu o tome kako se živjelo u njihovo vrijeme. Djeci su potrebne bajke, no jednako je važno i da im roditelji pričaju o svome životu, te da tako uspostave odnos prema prošlosti.« Jedno od površinskih pitanja bile su akademske slobode i nadzor nad sveučilištima. O činjenici da to često navođeno pitanje nije bilo u samim korijenima sukoba rječito govori mjesto na kojem je došlo do početne artikulacije studentskog pokreta, gdje se najbrže razvijao i gdje je najnasilnije eksplodirao. Berlinsko Slobodno sveučilište bilo je, kao što je govorio i sam naziv, najslobodnije sveučilište u Njemačkoj. Osnovano je nakon rata, 1948. godine, pa tako nije bilo opterećeno počesto besmislenim i jalovim načinima funkcioniranja
stare Njemačke. Prema statutu, o odlukama nastavničkog zbora u sklopu parlamentarne procedure odlučuje demokratski izabrano predstavničko tijelo studenata. Velik dio izvornog studentskog tijela činili su politički militantni Istočni Nijemci, koji su istupili iz istočnonjemačkog visokoškolskog sustava jer su se odbijali pokoriti diktatu Komunističke partije. Oni su i dalje činili jezgru Slobodnog sveučilišta, pa su tako trinaest godina nakon njegova osnutka, kad su Istočni Nijemci 1961. godine počeli podizati Berlinski zid, studenti Slobodnog sveučilišta sa zapadne strane pokušali srušiti tu prepreku. Nakon podizanja zida, studenti iz Istočne Njemačke nisu mogli pohađati Slobodno sveučilište, pa se ono velikim dijelom pretvorilo u obrazovnu ustanovu za politizirane zapadnonjemačke studente. Neusporedivo energičnije od američkih studenata, studenti iz Zapadnog Berlina, prava djeca Hladnoga rata, odbacivali su istodobno i kapitalizam i komunizam. Dijelom i zbog toga što se našao u samome žarištu Hladnoga rata, Berlin je postao središtem svih prosvjeda. Istočni Nijemci kriomice su prelazili u Zapadni Berlin, Zapadni Nijemci u Istočni. O tom drugom smjeru govorilo se mnogo manje, a Zapadna Njemačka uopće nije vodila evidenciju. Istočna Njemačka objavila je 1968. da svake godine u tu zemlju uđe dvadeset tisuća Zapadnih Nijemaca. Motivi navodno nisu bili političke prirode, no taj se mit raspršio u ožujku 1968. godine, kad se na istok preselio Wolfgang Kieling. Kieling je bio slavni njemački glumac, u SAD-u poznat po ulozi istočnonjemačkog zlikovca u filmu Alfreda Hitchcocka Strgnuta zavjesa iz 1966. godine, u kojem je glavnu ulogu igrao Paul Newman. Kieling, koji se u vojsci Trećeg Reicha borio na ruskoj fronti, u vrijeme rasnih nemira u četvrti Watts nalazio se upravo u Los Angelesu, gdje je snimao Strgnutu zavjesu, te je rekao da su ga Sjedinjene Države užasnule. Izjavio je kako napušta Zapadnu Njemačku jer ta zemlja podupire Sjedinjene Države. A SAD je, prema njegovim riječima, »najopasniji neprijatelj čovječanstva u današnjem svijetu«, kao primjere navodeći »zločine protiv crnaca i vijetnamskog naroda«. U prosincu 1966. godine studenti Slobodnog sveučilišta prvi su se put na ulicama sukobili s policijom. U to je vrijeme američki rat u Vijetnamu već postao jednim od najvažnijih pitanja na kojima se temeljio studentski pokret. Služeći se američkim tehnikama u prosvjedima protiv američke politike, ubrzo su postali najuočljivijim studentskim pokretom u Europi. No studenti su se bunili i protiv zapadnonjemačkog materijalizma, tražeći bolji način ostvarivanja onoga što je obećavala Istočna Njemačka: potpunog prekida s
Njemačkom iz prošlosti. Pritom su počeli prosvjedovati i protiv cijene vožnje tramvajem i u vezi sa životnim uvjetima studenata. Drugog lipnja 1967. godine studenti su se okupili kako bi prosvjedovali protiv odluke gradonačelnika Willyja Brandta da ugosti iranskog šaha. Čim su se uzvanici smjestili u lože u Operi, očekujući početak Mozartove Čarobne frule, policija je ispred zgrade žestoko napala studente Slobodnog sveučilišta. Studenti su stali uspaničeno bježati, no dvanaestero ih je toliko pretučeno da su završili u bolnici, dok je jedan student, Benno Ohnesorg, u bijegu ubijen iz vatrenog oružja. Ohnesorg nije bio militantan, a to je bio jedan od prvih prosvjeda. Policajac koji gaje ustrijelio ubrzo je suspendiran, dok se Fritz Teufel, vođa prosvjedne skupine Commune I, suočio s mogućom dvadesetpetogodišnjom zatvorskom kaznom za dugotrajnog suđenja, procesa u kojem je optužen za »pobunu protiv vlasti«. Nacionalni studentski pokret nastao je na temeljima bijesa zbog tog ubojstva, a prosvjedi su se održali ne samo u Berlinu, nego i širom Njemačke, pri čemu su prosvjednici zahtijevali stvaranje nove parlamentarne skupine koja će se suprotstaviti njemačkoj zakonodavnoj skupštini. Dvadeset i trećega siječnja 1968. godine desničarski pastor iz Hamburga, Helmuth Thielicke, zatekao je svoju crkvu prepunu studenata koji su htjeli osuditi njegovu propovijed. Pozvao je zapadnonjemačku vojsku da iz crkve izbaci studente, koji su dijelili letke sa svojom verzijom Očenaša: Naš glavni grade, koji jesi na Zapadu, amortizirala Ti se Tvoja ulaganja, Neka bude Tvoja zarada, nek se Tvoje kamate povise, Kako na Wall Streetu, tako i. u Europi. I našu dnevnu zaradu daj nam danas. I odgodi nam naše kredite, kako ih i mi odgađamo dužnicima svojim, Ne uvedi nas u bankrot, nego nas izbavi od sindikata, Jer Tvoja je polovica svijeta, sva moć i bogatstvo,
U posljednjih dvjesto godina. Mamon. Tisuću devetsto šezdeset i osme prosvjedovali su i studenti teologije, tvrdeći kako više nije prihvatljivo slušati crkvene propovijedi bez mogućnosti pitanja i dijaloga koji bi se bavili nemoralnošću zapadnonjemačke države, kao i moralnim strahotama u vezi s američkim ratovanjem u Vijetnamu. Crkva je u biti trebala postati forumom za rasprave radi podizanja političke i moralne svijesti. Među pobunjenicima iz redova studenata teologije najviše se isticao jedan od studenata izbjeglih iz Istočnog Berlina, Rudi Dutschke, kojeg su neki zvali i Crveni Rudi. Njemački SDS na sveučilištima je bio izvrsno organiziran. Dana 17. veljače, izvrsno odabravši pravi trenutak i uz impresivnu organiziranost, ta je skupina ugostila studentske aktiviste iz cijeloga svijeta na međunarodnome skupu protiv američkog ratovanja u Vijetnamu. Međunarodni vijetnamski kongres bio je prvi masovni međunarodni skup studentskih pokreta iz 1968. godine, a održao se u vrijeme kulminacije ofenzive Tet, kad je rat u Vijetnamu bio stalna i glavna tema televizijskih vijesti širom svijeta. U većini je zemalja protivljenje ratu bilo ne samo jedan od najpopularnijih motiva u mnogim su slučajevima antiratne skupine bile najorganiziraniji pokreti nego i jedino pitanje koje im je svima bilo zajedničko. Iako je na skupu bio i jedan iranski »revolucionar«, kao i nešto američkih i kanadskih militantnih aktivista, među kojima su bila i dvojica tamnoputih vijetnamskih veterana koji su pozdravljali stisnutom šakom i, držeći se pod ruku, pjevali: »Hell, no, I ain't gonna go!«* prekasno, jer su već bili u Vijetnamu bio je to u najvećoj mjeri europski skup njemačkih, francuskih, talijanskih, grčkih i skandinavskih studenata. Engl. »Dovraga, ne, ja ne idem« (nap. prev.). Našli su se na dvanaestosatnoj seansi ispunjenoj govorima i raspravama u jednoj divovskoj dvorani Slobodnog sveučilišta, pri čemu je još nekoliko tisuća sudionika smješteno u dvije druge velike dvorane. Glavnu dvoranu krasila je divovska zastava sjevernovijetnamske Nacionalne oslobodilačke fronte, zajedno s transparentom na kojem su velikim slovima bile ispisane riječi Che Guevare kojima se teško usprotiviti: »Dužnost revolucionara jest da diže revolucije«. Na govornicu su izlazili mnogi, od Dutschkea, preko vođa ostalih nacionalnih pokreta, do dramatičara Petera Weissa, čije su riječi iz Marat/Sadea navodili studenti širom svijeta.
Nijemci su zadivili mnoge aktiviste iz inozemstva. Jedan od govornika, Alain Krivine, dvadesetsedmogodišnji francuski trockist koji će kasnije postati jednim od vođa proljetnog ustanka u Parizu, rekao je: »Velik dio taktike iz 1968, studenti su upoznali početkom godine, za antiratnih prosvjeda u Berlinu i Bruxellesu. Pokret usmjeren protiv rata u Vijetnamu bio je dobro organiziran širom Europe. Dutschke i Nijemci bili su pravi pioniri na području nesmiljene taktike demonstriranja. Došli smo onamo, a oni su već imali spremne natpise i transparente, vlastito osiguranje i pravu vojnu taktiku. I meni i ostalim Francuzima to je bilo nešto posve novo.« Francusko-njemačkog studentskog vođu Daniela Cohna-Bendita silno se dojmio način na koji je njemački SDS u okvir širih prosvjeda ukomponirao studentska pitanja. Francuski su studenti pozvali Karla D. »Kadava« Wolfa, nacionalnog predsjednika njemačkog SDS-a za 1968. godinu, da dođe govoriti francuskim studentima. Rudi Dutschke, koji se rodio 1940. godine, bio je najstariji među njemačkim studentskim vođama. Tariq Ali, vođa britanske skupine pod nazivom Kampanja solidarnosti s Vijetnamom (VSC) i suutemeljitelj subkulturnog londonskog časopisa iz 1968. kratkog vijeka, Black Dwarf, opisao gaje kao »muškarca srednje visine, uglatih crta lica i blagog osmijeha. Uvijek se smiješi očima«. Imao je dugu tamu kosu koja še ljuljala i lelujala, te čekinjastu bradu koja je izgledala kao da ne raste, ali i kao da je ne brije. Navodno je bio izvrstan govornik koji je oduševljavao mase, no njemačka mladež tu je vještinu uvijek dočekivala s nelagodom. Činilo se da su Nijemci naučili biti oprezni s energičnim govornicima, te su ga nagrađivali tek uljudnim pljeskom. Drugi su studentski vođe Dutschkeu savjetovali da u govorima postane umjereniji i suzdržaniji. U govoru koji je održao na Kongresu usporedio je borbu vijetnamskog naroda i borbu Europljana da dokinu klasni sustav. Potom je, a to je činio često, borbu za mijenjanje europskog društva instituciju po instituciju usporedio s Maovim glasovitim Dugim maršem 1934.-1935., kadje svojem ugroženom pokretu priskrbio nacionalnu slavu, povevši devedeset tisuća kineskih komunista na neopisivo naporan put kroz Kinu, usput pridobivajući potporu. Dakako, Dutschke pritom nije isticao da je pola Maovih sljedbenika koji su s njim krenuli na put usput umrlo.
Govori su trajali satima. Među ostalima, govorio je i Eric Fried. Kao priznati pjesnik, bio je ono što je postajalo sve rjeđom pojavom: njemački Židov. Rodio se 1921. godine u Austriji, a pred nacistima je pobjegao kad su mu nasmrt pretukli oca. Iako je pripadao drugom naraštaju, Fried je na osobnome planu bio vrlo blizak nizu vođa njemačkog studentskog pokreta, a osobito Dutschkeu. Najviše gaje cijenila njemačka nova ljevica, jer je otvoreno izražavao anticionističke i propalestinske stavove. A njemačka je nova ljevica, poput nove ljevice u Europi i Sjedinjenim Državama, u sve prisutnijoj terorističkoj organizaciji pod vodstvom mladog Jasera Arafata vidjela novi romantično-nacionalistički pokret. Međutim, tim mladim Nijemcima nikako nije bilo ugodno podupirati organizaciju koja je toliko očito bila naumila ubijati Židove, a među njima i Židove u Europi, pa im je tako silno godilo što u svojim redovima imaju i pravog Židova koji je preživio nacističke zločine. Otklon od potpore Izraelu počeo je od Šestodnevnog rata i Arafatova uspona, ali se vremenski poklopio i s padom zanimanja za nenasilan pristup. Činjenica da je te Palestince zanimalo jedino nasilje jednostavno je značila da ih mogu smatrati gerilcima -poput Che Guevare. ¦ Izrazi mirovni pokret i antiratni pokret u velikoj su mjeri potekli iz Amerike, a čak su i u Sjedinjenim Državama u pojedinim ljevičarskim krugovima brzo izlazili iz mode. Europske radikale više nije toliko zanimao završetak rata, koliko pobjeda Sjevernog Vijetnama. U ofenzivi Tet najčešće nisu vidjeli tragičan gubitak nebrojenih života, nego veliku pobjedu ugnjetenog naroda. Britanski radikal Tariq Ali, služeći se riječima koje su se čule i u Berlinu, Rimu i Parizu, za ofenzivu Tet rekao je: »Pravi val radosti i energije širi se cijelim svijetom, a milijuni ljudi odjednom ushićeno prestaju vjerovati u snagu ugnjetavača«. Svatko od nas na plećima nosi vlastitu povijest. Američki aktivisti željeli su zaustaviti agresiju. Europljani su priželjkivali poraz kolonijalizma -htjeli su da Sjedinjene Države dozive poraz baš kao nekoć europske kolonijalne sile. To je bilo osobito očito u francuskim ustrajnim predviđanjima da bi marinci u Khe Sanhu mogli doživjeti jednako poniženje kao i Francuzi u Dien Bien Phuu. U stalnim člancima u francuskim novinama u kojima su se autori pitali »Je li Khe Sanh novi Dien Bien Phu?«, teško su se prikrivale upravo takve želje. Među europskom ljevicom, a osobito Nijemcima, osjećao se tračak samoprijezira, a svi grijesi uspoređivani su s grijesima njihovih vlastitih zemalja. Za francuske i britanske ljevičare Amerikanci su bili kolonizatori, za Nijemce su bili nacisti.
Peter Weiss je 1968. godine u Raspravi o Vijetnamu ustvrdio da su Amerikanci u toj zemlji zlo koje se može usporediti s nacistima. Sutradan ujutro na Kurmrstendammu, prostranoj aveniji prepunoj pomodnih prodavaonica - koje su, otkako je izolacija Zapadnog Berlina pojednostavila metode istraživanja tržišta, služile za promociju skupih novih modnih trendova - prema procjenama se okupilo između osam i dvadeset tisuća ljudi. Stoje bilo najnevjerojatnije, među studentima su se našle stotine Zapadnih Nijemaca koji su prešli u Istočnu Njemačku, a prethodnu su noć provele kod prijatelja u Berlinu. The New York Times, koji je naveo podatak o »više od 10.000 sudionika«, događaj je nazvao »najvećim protuameričkim skupom ikad održanim u tom gradu«. Prosvjednici su kroz hladne, vlažne i sive ulice Zapadnog Berlina pronosili neobičnu mješavinu kultura - portrete Che Guevare, Ho-ŠiMina i Rose Luxemburg, židovske ljevičarke iz Poljske ubijene 1919. godine u Njemačkoj . Izvikivali su parolu koja se uvijek mogla čuti i na američkim antiratnim prosvjedima: »Ho, Ho, Ho-Ši-Min! NLF pobijedit će!«. Prvo su išli do Opere, gdje je ubijen Benno Ohnesorg, a zatim do Berlinskog zida, gdje su ih očekivali novi govori. Dutschke je masi koja je klicala poručio: »Recite Amerikancima da će svanuti dan i kucnuti čas kada ćemo vas otjerati, osim ako sami ne odbacite imperijalizam«. No unatoč naoko silnome antiamerikanizmu, Crveni Rudi, prema nekima i najvažniji studentski revolucionar u Europi, bio je u braku s američkom studenticom teologije iz Chicaga. Policajci, od kojih su mnogi bili na konjima, postavljeni su uglavnom radi zaštite američkih vojnih i diplomatskih objekata. No prosvjednici nisu ni pokušali prići tim mjestima, nego su se uspeli na dvije građevinske dizalice u visini od trideset etaža i na njih objesili divovske crvene i vijetkongovske zastave. Prosvjednici su zatim zviždali i vikali kad su građevinski radnici zastave skinuli i spalili. Grad Zapadni Berlin uspio je u suradnji sa sindikatima okupiti podjednak broj ljudi koji su izvikivali: »Berlin podupire Ameriku!« i »Izbacite Dutschkea iz Zapadnog Berlina!«. The New York Times, 19. veljače 1968. Studenti iz drugih zemalja s berlinskog su se skupa u veljači vratili oduševljeni. Britanci su 17. ožujka priredili vlastiti prosvjedni skup, a to je bio drugi takakv događaj koji su organizirali Tariq Ali i VSC. Prvi je, poput većine prijašnjih prosvjeda u Londonu, bio manji i održanje bez nasilja. No ovom su prilikom tisuće ljudi ispunile Oxford Street. Bila je to prava rijeka crvenih zastava i ljudi koji su
vikali »NLF pobijedit će!«. Jedna skupina pripadnika njemačkog SDS-a nagovarala je VSC da pokuša zauzeti američko veleposlanstvo, no Tariq Ali takvo što nije smatrao izvedivim. Stigavši do Grosvenor Squarea, naveliko iznenađenje organizatora iz VSC-a, masa je probila policijski kordon i potrčala prema zgradi veleposlanstva. Oboružani palicama, britanski policajci na konjima na prosvjednike su navalili silinom kakva se u Londonu rijetko viđala. Na mjestu događaja našao se i Mick lagger iz Rolling Stonesa, koji je o tome pisao u pjesmi »Street Fighting Man«. Osim vijetnamskog pitanja i sve napetije situacije u Sjevernoj Irskoj, najveći je problem te godine u Velikoj Britaniji bio rasizam. Pod vodstvom Enocha Powella, zastupnika u Parlamentu, zemlja je svjedočila žestokoj inačici onoga što su pripadnici američkog pokreta za građanska prava nazivali bjelačkom reakcijom koju je pokrenuo prijedlog laburističke vlade o useljeničkom zakonu. U vrijeme kad su Britanci dekolonizirali svoje carstvo, neki su govorili radnicima da će u zemlju dolaziti sve više crnih i smeđih ljudi iz nekadašnjeg carstva i oduzimati im posao. »Neka Britanija ostane bijela«, glasio je Powellov slogan, a niz radničkih skupina prosvjedovao je upravo s takvim natpisima. Pomalo zabavan incident dogodio se kad su jednog kenijskog diplomata prosvjednici na ulazu u Donji dom dočekali natpisima »Neka Britanija ostane bijela«, vičući tom Istočnoafrikancu: »Vrati se na Jamajku!«. No činilo se da je potencijalno najeksplozivnija situacija u Njemačkoj i da ta zemlja samo što nije doživjela »veliki prasak«. Trećeg travnja, nasilni ljevičari koji će po takvim akcijama postati poznatiji sedamdesetih godina, spalili su dvije robne kuće u Frankfurtu. Jedanaestog travnja Rudi Dutschke nalazio se ispred jedne zapadnoberlinske ljekarne, gdje se spremao kupiti lijek za svog sinčića, Hoseu Chea - nazvanog po proroku* i po revolucionaru kad mu je prišao Joseph Bachmann, dvadesettrogodišnji nezaposleni ličilac iz Munchena, te u njega iz pištolja ispalio tri metka. Jedan je Dutschkea pogodio u prsa, drugi u lice, a treći se opasno zario u mozak. Bio je to prvi pokušaj političkog atentata u Njemačkoj još od vremena Trećeg Reicha. Nakon što gaje policija na koncu uhitila, Bachmann je objasnio: »Čuo sam za smrt Martina Luthera Kinga, a budući da mrzim komuniste, učinilo mi se da moram ubiti Dutschkea«. Bachmann, koji je u stanu držao Hitlerovu sliku i koji se s njim poistovjećivao kao s kolegom ličiocem iz Munchena, bio je vjemi čitatelj desničarskog lista ispunjenog neskrivenom mržnjom pod nazivom Bild Zeitung. Vlasnik tog tabloida bio je Axel Springer, najmoćniji njemački novinski magnat,
čiji su listovi ropski podupirali cjelokupnu američku politiku i žestoko napadali ljevičarske pokrete, ujedno i slaveći i potičući napade na njih. »Ne ostavljajte sve prljave poslove policiji!«, glasio je jedan od naslova. List Bild Zeitung, pokrenut 1952. godine, postao je središnjom točkom pravog carstva desničarskih listova, najvećeg na području čitave Europe, pri čemu je naklada Bilda od četiri milijuna primjeraka bila najveća među nakladama svih dnevnih listova na europskome kontinentu. Četrnaest Springerovih izdanja, među kojima je bilo pet dnevnih listova, imalo je ukupnu nakladu od pedeset milijuna primjeraka. Ta izdanja nisu bila samo antikomunistička, nego i rasistički nastrojena, a mnogi su imali dojam da se obraćaju upravo onoj zvijeri koju Njemačka nastoji upokojiti. Springer je uvijek tvrdio da izražava razmišljanja prosječnog Nijemca, a mnogi su se pribojavali upravo toga. Springer nije poricao da se listu ponekad događalo da se zanese. »Da samo vidite kako ujutro od iznenađenja padam sa stolice zbog članaka u vlastitim novinama«, izjavio je jednom. Bijes se nije ograničio samo na studente. Još prije atentata dvije stotine pisaca od svojih je izdavača zatražilo da bojkotiraju njegove listove. No dok je Bachmannova tvrdnja da su ga na taj čin nadahnule novine naišla na odjek kod mnogih, sam je Axel Springer bio složenija ličnost. Bio je na glasu kao izvrstan poslodavac koji se prema zaposlenicima odnosi toliko dobro da su ga sindikati podupirali unatoč desničarskim stavovima. A unatoč izdanjima koja su po tonu mirisala na nacizam, Springer je snažno podupirao Židove, pomažući im velikodušnim odvajanjima od vlastitog bogatstva. Neumorno se borio za to da Njemačka Izraelu isplati ratnu odštetu, a svi njegovi listovi bili su orijentirani izrazito proizraelski. No njemačka nova ljevica 1968. godine najviše od svega uviđala je da su Springerovi mediji krenuli s njom u rat, tražeći represivne zakone koji će prekinuti prosvjede i grubo se obračunati sa sudionicima, ljudima koje su ti mediji nazivali »teroristima«. Pozivao je na formiranje građanskih skupina koje će se nasilno suprotstaviti studentima. Reakcija je bila trenutačna: bijes zbog atentata istog se trenutka pretočio u bijes usmjeren protiv Springera, zbog njegove dugogodišnje kampanje protiv ljevice, ali i zbog odbacivanja, koje je već dugo kuhalo u javnosti, predodžbe o tome da Europu mogu voditi moćni medijski magnati. U vezi s tim prethodnikom Murdocha i Berlusconija, koji je posjedovao carstvo koje se danas zbog nedostatka vlasništva nad elektronskim medijima doima neobičnim i staromodnim, i dalje se postavljalo sljedeće pitanje: kako je moguće da je taj čovjek, kojeg su Britanci izvukli iz njemačkih
ruševina da im vodi radijsku emisiju na njemačkpme, postao najmoćnijim stvarateljem javnog mišljenja u Europi? Samo nekoliko sati nakon napada na Dutschkea velika skupina razjarenih mladih ljudi okupila se pred osamnaesterokatnom poslovnom zgradom od čelika i stakla u boemskoj berlinskoj četvrti Kreuzberg. Springer je za gradnju odabrao upravo tu lokaciju jer je bila u neposrednoj blizini Zida. Na zdanje je postavio neonski natpis »Berlin bleibtfrei« - »Berlin ostaje slobodan«. Policija je vodenim topovima otjerala studente koji su bacali kamenje i zapaljene baklje. Sutradan su kolone studenata, držeći se pod ruku, u valovima prilazile Springerovoj zgradi u Zapadnom Berlinu. Kad su se ondje našli, zgradu je već okruživala bodljikava žica i interventna policija. Masa je izvikivala Dutschkeovo ime i klicala: »Springer, ubojica!« i »Springer, nacist!«. Policija je aktivirala vodene topove i počela privoditi prosvjednike. Ispred Gradske vijećnice prosvjednici su vikali »Fašisti!« i »Nacisti!«. Studenti su prosvjedovali i pred američkom radijskom postajom, na kojoj su razbili prozore. Demonstranti su u Munchenu bili uspješniji, uspjevši čak ući u Springerovo zdanje prije nego što ih je odande otjerala policija. Kako nisu uspjeli zauzeti zgrade, studenti su počeli spaljivati dostavne kamione. Tisuće studenata sukobile su se s policijom i u Hamburgu, Esslingenu, Hannoveru i Essenu. Uglavnom je bila riječ o sukobu studentskih palica i policijskih vodenih topova, a pobjedu je odnosila voda pod jakim pritiskom. No prosvjednici su spriječili ili odgodili distribuciju Springerovih listova. U Frankfurtu su spriječili i distribuciju vodećeg zapadnonjemačkog poslovnog dnevnika, Frankfurter Allgemdne Zdtunga, jer se tiskao u Springerovoj tiskari. Prosvjednici su se pojavili i pred Springerovim poslovnim prostorima u New Yorku, Londonu i Parizu. U Londonu je Tariq Ali predvodio skupinu koja se odvojila od komemoracijskog skupa posvećenog Martinu Lutheru Kingu na Trafalgar Squareu i s njome pokušao zauzeti Springerove urede. U Parizu se Alain Krivine prisjetio: »Nakon atentata na Rudija, u Parizu su se dogodile prve spontane nasilne demonstracije. Policija nije imala čak ni interventnu opremu, bili su bez kaciga i štitova, kad su odjednom studenti u Latinskoj četvrti na njih počeli bacati stolove i stolice.« U Njemačkoj se taj događaj poklopio s uskrsnim blagdanima, a nakon atentata uslijedilo je pet dana uličnih bitaka. U nemirima je poginulo dvoje ljudi - fotograf Associated Pressa i jedan student, obojica pod kišom predmeta koje su bacali studenti - dok je ranjeno nekoliko stotina osoba. Policija je privela stotine i stotine demonstranata. Bili su to najteži ulični nemiri u Njemačkoj još od
prije Hitlerova dolaska na vlast. Prisjećajući se posljedica njemačke političke nestabilnosti, većina stanovnika Zapadne Njemačke nije odobravala ulično nasilje. U lipnju 1968. godine njemački časopis Der Spiegel proveo je anketu u kojoj je 92% građana Berlina ustvrdilo da se protivi »nasilnim metodama studenata koji prosvjeduju«. Studenti uopće nisu privukli simpatije radničke klase: 78% građana Berlina mlađih od trideset godina i iz radničkih obitelji izjavilo je da se protivi studentskome nasilju. Čak su se i pojedini studenti otvoreno protivili nasilju. Dutschke je preživio pokušaj atentata, čak i napisao pismo nesuđenome ubojici, u njemu objašnjavajući svoje poglede na socijalizam. Međutim, Bachmann se objesio u zatvoru. Među 230 studenata uhićenih u Berlinu bio je i Peter Brandt, sin Willyja Brandta, nekadašnjeg berlinskog gradonačelnika, ministra vanjskih poslova i zamjenika njemačkog kancelara. Willy Brandt oduvijek je bio uzoran Nijemac, socijalist koji se protivio fašizmu i nije morao skrivati ništa iz prošlosti. No Peter je izjavio da gaje otac razočarao, da je, ušavši u vladu, izgubio socijalistički žar. Pripadao je socijaldemokratima, njemačkoj inačici liberala. »Ni u jednom trenutku nisam rekao da bi moj otac trebao dati ostavku. To nije istina«, izjavio je Peter. »Ali čini mi se da se promijenio i zbog toga mije žao. Više nije isti čovjek. Više nije onaj socijalist koji je otišao boriti se u građanski rat u Španjolskoj. Više se ne slažemo.« Kad je njegov otac rekao da možda previše vremena posvećuje politici, a premalo studiju, uzvratio je: »Ako smatram da nešto treba promijeniti, držim da mije dužnost poduzeti nešto da se ta promjena i ostvari. Jedan od Peterovih profesora ovako je upozorio njegova oca, vicekancelara: »Još šest mjeseci i vaš će sin Peter postati komunist«. Brandt je samo slegnuo ramenima: »Tko god u dobi od dvadeset godina nije bio komunist, nikad neće postati dobrim socijaldemokratom«. 10. POGLAVLJE - VAGNERIJANSKI PRIZVUCI NEKONVENCIONALNE I BRADATE REVOLUCIJE Odrastao sam na Robinu Hoodu Errola Flynna i na beskonačnim borbama filmskih junaka protiv nepravde, junaka koji narod vode do pobjede nad tiranijom. Situacija na Kubi poprimila je, kako se činilo, klasične hollywoodske razmjere. - LeRoiJones: The Autobiography ofLeRoiJones/Amiri Baraka, 1984.
U veljači 1968. dvadeseteročlana skupina mladih Amerikanaca doputovala je u Havanu iz Ciudad de Mexica. Putovanje je organizirao američki SDS. U skupini je bio i dvadesetogodišnji student treće godine na Columbiji iz Newjerseyja, Mark Rudd, koji je novac za putovanje na Kubu prikupio prodajom hašiša u West End Baru, studentskom okupljalištu u sjevernom dijelu Manhattana. Ta se skupina našla s vijetnamskim diplomatskim izaslanstvom, koje ih je iznenadilo neočekivanom ljubaznošću. Vijetnamski je veleposlanik rekao kako razumije da postoje bitne razlike između američke vlade i američkog naroda. Iako su studenti veleposlanikovu dobronamjernu opasku prihvatili s olakšanjem, Rudd je iskoristio priliku da istakne kako, iako bi želio da je veleposlanikova tvrdnja točna, većina Amerikanaca zapravo podupire rat. Vijetnamski se diplomat nasmiješio iskrenom plavokosom studentu. »Bit će to vrlo dugotrajan rat«, rekao je. »Za nas već traje više od dvadeset godina. Izdržat ćemo i još mnogo više. Na koncu će se Amerikanci zasititi rata, pa će se okrenuti protiv njega. I tada će rat završiti.« I Mark Rudd, u razgovoru u travnju 2002. je uvidio da je veleposlanik u pravu. Jedan od diplomata rekao je da se sedam godina borio u Južnom Vijetnamu, živeći u tunelima i noću izlazeći radi napada na Amerikance. Te zime posvuda na Kubi stizale su vijesti iz Vijetnama. Na velikom neonskom znaku iznad glavne havanske ulice, La Rampe, prikazivao se trenutačan ukupni broj oborenih zrakoplova. Kad su se studenti uputili u provinciju, zatekli su Kubance kako se okupljaju oko tranzistora i slušaju novosti o ofenzivi Tet. Netko je Ruddu poklonio prsten, navodno izrađen od metala jednog oborenog američkog zrakoplova. Studenti su nailazili na mnoge kubanske vršnjake, među kojima je bio i Svlvio Rodriguez, koji je pjevao balade u stilu Joan Baez. Družili su se u raskošnom tropskome parku u kojem se nalazila i glasovita slastičarnica Coppelia. Rudd se kasnije prisjećao: »Družili smo se u toj slastičarnici, jeli sladoled od rajčica i odlazili na super zabave s afrokubanskom glazbom, koju dotada nisam čuo i koju nisam posve razumio. Na Kubi sam vidio što sam htio vidjeti: tvornice, farme i ustanove kojima je vlasnik bila država - sve je bilo podruštvljeno. Htio sam vidjeti drukčiji način organiziranja društva. Ali nisam uvidio ono najočitije: da ne možeš imati jednostranački sustav, da moraš održavati izbore.«
Bradati Fidel Castro, u maskirnim hlačama, ta iznenađujuća i pomalo nekonvencionalna senzacija iz 1959., postao je 1968. godine junakom nove ljevice. Godine 1955., kad je posjetio Sjedinjene Države u potrazi za izvorima financiranja svrgnuća diktatora Fulgencija Batiste, koji je vlast preuzeo tri godine ranije i zabranio sve političke stranke, nije imao ni bradu niti revolucionarne sklonosti. Batistaje bio korumpiran i omražen, dok je Castro, dr. Fidel Castro, kako su ga zbog diplome pravnog fakulteta zvali u SAD-u, bio razuman, otvoren, uredan pripadnik srednje klase, što je ulijevalo povjerenje. U prosincu 1956. Castro je pristao u pokrajini Oriente i iskrcao se u pratnji osamdesetdvojice boraca. Kubanska je vlada izvijestila da su gotovo svi pobunjenici, a među njima i Castro, ubijeni. Pretjerivanje je bilo gotovo zanemarivo: preživjela je tek šačica napadača. Oni su uspjeli doći do gorja Sierra Maestra, a među njima je bio i dr. Castro. To se nije pouzdano znalo sve dok umirovljeni izvjestitelj The New York limesa, Herbert L. Matthews, nije došao do jedne od najglasovitijih i najkontroverznijih ekskluzivnih informacija 20. stoljeća kad je Castra pronašao živog, obraslog bradom i vrlo razgovorljivog, i to u planinskom skloništu zajedno s osamnaestoricom izrazito slikovitih bradatih pobunjenika, od kojih je jedan u Sjedinjenim Državama ranije profesionalno igrao bejzbol. Times je Matthewsov intervju objavio u tri dijela, 24., 25. i 26. veljače 1957. godine. Antikastrovci su ga često napadali jer je Fidela prikazao kao simpatičnog borca za slobodu, sličnog partizanima iz Drugog svjetskog rata. Dakako, Amerikanci vrlo prikladno zaboravljaju da su mnogi partizani u Drugog svjetskom ratu također bili komunisti. Od svih napada na Matthewsove članke najviše se pamti karikatura koju je 1960. godine objavio National Review, a na kojoj se pohlepni Castro nadvija nad otok na kojem piše »Kubanska policijska država«. U potpisuje stajalo: »Dobio sam posao preko The New York Timesa«. No Times ni slučajno nije bio jedini medij koji je u to vrijeme prikazivao Castra u povoljnome svjetlu. Ekstremističkoantikomunistički nastrojen mađarski iseljenik po imenu Andrew St. George povoljno je pisao o kubanskim pobunjenicima u Looku, Jules Dubois sa simpatijama je o njima pisao u krajnje desničarskom Chicago Tribuneu, fotoreporter Dickev Chapelle s Castrom je proveo tri tjedna, snimajući ga za ekstremno konzervativni Reader's Digest. Časopis Time, još jedan časopis
desničarskih sklonosti, tijekom dvije godine uoči njihove pobjede objavio je trideset i dva članka o kubanskim pobunjenicima, a većina ih je prikazivala u vrlo povoljnome svjetlu. U prosincu 1956. godine Time je. Fidela nazvao »odvjetnikom Castrom«, ustvrdivši kako je riječ o »dvadesetdevetogodišnjem potomku plemenite obitelji i imućnome pustolovu«. Američki novinari uvijek su naglašavali Castrov karakter, podrijetlo i obrazovanje karakteristične za pripadnike srednje klase, neizostavno spominjući i njegovu čistu španjolsku krv. Iako to nikad nije iznijeto i u javnosti, bilo je vrlo ugodno znati da kubanska revolucija nije nikakav opasni »crnački ustanak«. Američki mediji u njemu su vidjeli zanimljivu i atraktivnu temu, materijal za slikovitu i poticajnu priču o borbi za slobodu. No sve važnijom postajala je činjenica da je bio kao stvoren za televiziju. U radnoj vojnoj odori izgledao je elegantno i dostojanstveno, a njegov nesiguran engleski ukazivao je na dirljivo ranjivu, manje sigurnu stranu njegove ličnosti koju u javnosti zapravo nikad nije pokazivao. Dok bi govorio engleski, jednostavno se osjećao nelagodno. Tri mjeseca nakon Matthewsove ekskluzive, jedna ekipa CBS Newsa doputovala je u raskošno zelene, šumovite tropske planine kubanske pokrajine Oriente i ondje snimila posebnu emisiju, u svibnju prikazanu u udarnome terminu, pod naslovom Pobunjenici sa Sierra Maestre: Priča o kubanskim borcima iz džungle. Televizija se pojavila prekasno za revoluciju u Meksiku. Propustila je romantičnu privlačnost prelijepog Emiliana Zapate, na glasu po iznimnim jahačkim sposobnostima, te neobuzdane bandite na konjima Pancha Ville, sa sjevera, iako je njih pedesetih godina Hollywood prikazivao služeći se romantičnim, buntovnim zvijezdama među kojima je bio i Marlon Brando u ulozi Zapate. No televiziji se sada otvarala mogućnost da uživo prati revoluciju: nudio im se stasiti dr. Castro oštrih crta lica, te njegov najbliskiji suradnik, Argentinac Che Guevara, za kojim su patile žene širom svijeta. Barbudosi, skupina bradatih pobunjenika, koji su zubima čvrto stiskali cigare, nosili su zelene odore, divovske pištolje, dojmljivije na snimkama nego u praksi vojne taktike. Ipak, to je oružje podsjećalo na Meksičku revoluciju, a upravo je to bila slika slavne Latinoameričke revolucije. Između dvaju spuštanja zelenim obroncima radi napada na zloćudni diktatorski sustav i među njegovim nedovoljno plaćenim i nedovoljno motiviranim pristašama, Castro je mogao čučati u džungli, malo južnije od Miamija, u društvu CBS-ova izvjestitelja Roberta Tabera i govoriti u njegov mikrofon. Iako sve to nije bilo ni približno vizualno atraktivno kao rat iz Vijetnama 1968. godine, te su snimke bile vrlo neposredne, ali su ujedno bile privlačne zbog toga što na njima nije bilo krvi.
Studenti su nastojali doći na Kubu i boriti se za Fidela, no pobunjenici ih na to nisu poticali. Francuz Regis Debray uz Chea se uspio boriti tek kasnije, ujužnoj Americi. Bernard Kouchner, kojemu je u doba Castrove velike pobjede bilo dvadeset godina, silno se razočarao u pokušajima da mu se pridruži, te se vratio u Francusku, ondje završivši studij medicine i utemeljivši organizaciju Medecins Sans Frontieres (Liječnici bez granica), kao strukovni odgovor na ideal potpore Trećem svijetu. The New York Times izvijestio je da se uz Castra beri dvadeset i pet Amerikanaca, te kako je moguće da ih ima i više, iako su tek u rijetkim slučajevima poznata i njihova imena. Trojica sinova američkih mornara koji su služili u Guantanamu pridružila su se gerilskim snagama, a u pobunjeničkim porukama katkada su se spominjali i teško objašnjivi gringosi. U ožujku 1957. godine student s Berkelevja Hank di Suvero pisao je Herbertu Matthewsu o mogućnosti da nakon proljetnog semestra skupinu prijatelja džipovima povede u pokrajinu Oriente, gdje bi pomagali Castru. Matthews je bio dovoljno obziran da ne spomene kako Castro s podizanjem revolucije možda ipak neće čekati do završetka proljetnog semestra, ali je studenta pokušao odgovoriti od zamisli, pa je di Suvero te godine ostao na Berkeleyju i postao jednim od utemeljitelja studentske političke stranke SLATE. Bio je to začetak aktivizma na tom sveučilištu. Činilo se da svi obožavaju Fidela. Čakje i Eisenhower 1958. godine u tajnosti pregovarao s Batistom, nastojeći ga uvjeriti da se povuče i da ga na čelu države zamijeni koalicija u kojoj će sudjelovati i Castro. Amerika i velik dio svijeta s oduševljenjem su gledali snimke bradatih revolucionara koje predvode Castro i Che Guevara, televizični kao da ih je za te uloge odabrao Hollywood, kako na samu Novu godinu 1959. slavodobitno zauzimaju Havanu. Svi su u svoju emisiju htjeli dovesti Fidela Castra. 1 Ed Sullivan i Jack Parr otputovali su na Kubu radi snimanja emisija s njim. No ta euforija zahvaljujući kojoj su svi, od televizije, novinara, studentske ljevice i političkih elita, bili ludo zaljubljeni u Castra, ipak neće potrajati. Domogavši se vlasti, Castro je krenuo sa smaknućima stotina Batistinih pristaša. Odjednom su pripadnici elitnih političkih krugova, isti oni ljudi koji će sljedeće godine zagovarati smrtnu kaznu u slučaju Chessman, izražavali užasnutost zbog državnih smaknuća. A ljevica, razni Abbieji Hoffmani, glumci poput Marlona Branda, aktivisti i zvijezde koji će bdjeti uz taj kalifornijski zatvor i prosvjedovati protiv Chessmanova smaknuća, ni jednom jedinom riječju nisu stali u obranu Castrovih žrtava. Međutim, čak se i na
samoj Kubi u pitanje dovodila revolucionarna pravda. U ožujku 1959. godine održano je suđenje za ratne zločine u kojem su optužena četrdesetčetvorica Batistinih zrakoplovaca. Dokazi o tome da su odbili bombardirati civilno stanovništvo i da su bombe ispustili na prazna polja doveli su do njihova oslobađanja, nakon čega je vlast suca zamijenila odanijim revolucionarom, pa su isti ljudi ponovno izvedeni pred sud, koji im je tom prilikom odreda dodijelio zatvorske kazne. Ministrica zdravstva Elena Mederos najavila je podnošenje ostavke govoreći: »Ja pripadam drugom naraštaju nego vi i vaši prijatelji. U duhu smo posve različiti i suprotstavljeni. Moram se povući.« No Castro ju je uspio nagovoriti da ostane. O smaknućima i revolucionarnoj pravdi govorilo se i u Sjedinjenim Državama, i to kritičkim tonom, no temeljno je pitanje bila revolucija. Sišavši s planina i osiguravši se u prijestolnici, Castro i njegovi bjelački pobunjenici, pripadnici srednje klase, nisu obrijali brade! Bile su to šezdesete godine, kad je »višak« kose i dlaka na licu automatski ukazivao na buntovnost. Godine 1961. Matthewsje objavio knjigu u kojoj je to iznio vrlo koncizno: bila je to »prava revolucija, ne tek smjena straže, ne rutinska zamjena imena u vrhu, ne tek dolazak obespravljenih na vlast, nego prava društvena revolucija na izravnome tragu Francuske revolucije iz 1789. godine«. Kako je ta činjenica postala sve jasnijom, pripadnici elitnih krugova u drugim zemljama, koji se uvijek pribojavaju i s nepovjerenjem gledaju na revoluciju, stali su se žestoko protiviti Castru. Mnogi se nisu mogli odlučiti. No radikalna manjina širom svijeta, ljudi koji su žudjeli za revolucijom, smatrajući da je to jedina nada za društvene promjene, jedini način za stvaranje pravednijeg društva, i dalje su bili pripravni odavati počast Fidelu Castru, bez obzira na sve njegove mane, jer nije tek preuzeo vlast, nego doista davao sve od sebe - uistinu provodio revoluciju. Fidel se našao u njihovu panteonu, rame uz rame s Ho-Ši-Minom i Mao Ce-tungom. No HoŠi-Min je bio pomalo ekscentrični stoik, a ne toliko nekonvencionalno privlačan kao Fidel, i premda je Maova revolucija uistinu fascinirala, ljudi nikad neće posve shvatiti njegovu nepreglednu i složenu Kinu. Mnogim radikalnim studentima, pripadnicima srednje klase koji su sanjarili o revoluciji, dr. Castro, odvjetnik iz srednje klase koji se prometnuo u revolucionara, i njegov najbliži suradnik, dr. Che Guevara, liječnik iz srednje klase koji je postao revolucionarom, bili su ideal radikala. U studenome 1960. godine C. Wright Mills objavio je tekst Listen, Yankee, prvi u nizu ljevičarskih eseja koji se šezdesetih godina
našao na ljestvici najprodavanijih knjiga. Većina ostalih knjiga slične tematike, poput knjige Soul on Ice Eldridgea Cleavera, pojavile su se tek 1968. godine. C. Wright Mills, cijenjeni sociolog koji je umro na vrhuncu popularnosti, početkom šezdesetih godina, bio je vrlo popularan i čitan još otkako je pedesetih godina izdao knjigu The Power Elite, a u kojoj je bilo govora o vojnoindustrijskom kompleksu prije nego što je Eisenhower u svom oproštajnom govoru prvi upotrijebio taj izraz. Mills je artikulirao pogled na strukturu moći s kojim su se slagali mnogi mladi pripadnici nove ljevice. Prema Millsu, vladajuću klasu čini nova klika političara, gospodarskih menadžera, te vojnih zapovjednika koji se na vlasti održavaju produljivanjem Hladnog rata. U knjizi Listen, Yankee Mills je prekršio sva pravila akademskog pisanja i zahvaljujući tome prodao četiristo tisuća primjeraka. Knjiga je napisana u prvom licu, navodno iz pera kubanskog revolucionara koji govori vrlo ubrzano i čiji su osvrti prepuni opširnih digresija vrlo slično tome kako je Castro zvučao na španjolskome. Kubanac u knjizi ne progovara samo o svojoj revoluciji, nego i o potrebi za revolucijom u Americi. Za razliku od 1968., u Americi se 1960. godine revolucija spominjala tek rijetko. I dok je Kuba oduševljavala ljevicu, istodobno je gubila najveći dio simpatizera u SAD-u. Početkom 1959. Čamilo Cienfuegos, koji je zapovijedao pobunjeničkom vojskom, posjetio je Sjedinjene Države radi stjecanja potpore, a taj se posjet pokazao katastrofalnim. Barbudosi više nisu bili slikoviti gerilci, nego neobrijani i neodgojeni radikali. Međutim, dva mjeseca kasnije, u travnju, u SAD je doputovao i sam Castro, te se još jedno kratko vrijeme činilo da je zemlja podlegla njegovu naoko neodoljivu šarmu. Jedna tvornica igračaka proizvela je stotinu tisuća sivomaslinastih kapa na kojima je stajalo »El Libertador« (»osloboditelj«), uz simbol Castrova pokreta s datumom 26. srpnja. Svaka kapa imala je remenčić kojim se učvršćivala ispod brade, a na koji je bila pričvršćena crna brada. Fidela su osobito srdačno dočekali u New Yorku, na masovnom skupu u Central Parku. Newyorški gradonačelnik Robert F. Wagner ml. uručio mu je ključeve grada. No zapravo je najuspješnije gostovao na Columbiji i ostalim sveučilištima, što će se pokazati vrlo znakovitim za budućnost. U proljeće su ispitivanja javnog mnijenja u Sjedinjenim Državama pokazivala da se gotovo točno polovica građana protivi Castru, dok ga ona druga polovica ili podupire ili se još nije odlučila: S obzirom na to da gaje čvrsto podupirala otprilike četvrtina građana, bio je to velik gubitak potpore tijekom prvih šest mjeseci 1959. godine.
Čim su shvatili da je doista riječ o revoluciji, američki su se mediji, koje su nekoć optuživali da maze bradate junake, toliko žestoko okomili na revoluciju da je Robert Taber, CBS-ov izvjestitelj koji se s Castrom bio našao u planinama, odlučio osnovati organizaciju pod nazivom Odbor za pravedan odnos prema Kubi. Na žalost, tu organizaciju kratkog vijeka povijest ponajviše pamti po neobičnim i nikad objašnjenim dokazima da je u njezinu radu sudjelovao i ubojica Johna Kennedyja, Lee Harvev Oswald. No u vezi s tom skupinom nešto je bilo još zanimljivije. Prema većini izvora, Taber je bio uglavnom apolitičan i jednostavno je smatrao da revolucija na Kubi potiče zanimljive društvene i gospodarske promjene koje mediji zanemaruju. Između ostalih, on je u svoju organizaciju privukao i Jeana-Paula Sartrea i Simone de Beauvoir, Normana Mailera, Jamesa Baldwina, kazališnog kritičara Kennetha Tynana, te Trumana Capotea. Taje skupina objavljivala velike plaćene oglase i u njima objašnjavala kubansku revoluciju. Uz praktički nikakve političke veze, pri čemu je jedina iznimka bio francuski filozofski par labavo povezan s francuskom Komunističkom partijom, skupina je ipak uspjela privući tisuće ljudi koji su sudjelovali u potpisivanju peticija i prosvjedima. Bio je to jedan od prvih pokazatelja da u Sjedinjenim Državama postoji velika skupina ljevičarski nastrojenih građana koji ne pripadaju nijednoj ljevičarskoj organizaciji - upravo ti ljudi postali su poznati pod nazivom nova ljevica. U prve dvije godine Castrove vladavine jaz između Washingtona i Havane uporno se širio i produbljivao. Početkom 1959. godine već se spominjala mogućnost američke invazije, a Castro je izgovorio svoje glasovite riječi o »dvije stotine tisuća mrtvih gringosa« u slučaju takvog pokušaja. Trećeg lipnja 1959. Kuba je Zakonom o agrarnoj reformi ograničila veličinu posjeda i odredila da vlasnici u svim slučajevima moraju biti Kubanci. Dionice proizvođača šećera na Wall Streetu odmah su se strmoglavile, a američka vlada mogla je još samo bijesno i uzaludno prosvjedovati. U listopadu su bojnik Huber Matos i skupina njegovih časnika uhićeni zbog antikomunističkih stavova, koji su samo godinu dana ranije odgovarali Castrovim stavovima. Suđeno im je zbog »nepouzdanog, antidomoljubnog i antirevolucionarnog držanja«. U studenome 1959. godine Eisenhowerova se vlada već bila odlučila za Castrovo svrgavanje silom, te je s tim ciljem počela surađivati s kubanskim izbjeglicama na Floridi. Dva mjeseca kasnije počeo je djelovati Odbor za pravedan odnos prema Kubi. U veljači 1960. godine Kuba je potpisala petogodišnji ugovor sa Sovjetskim Savezom o razmjeni kubanskog šećera sa sovjetskim industrijskim proizvodima. Samo nekoliko tjedana kasnije, jedan je francuski brod, La Coubre, pun
pušaka i granata, zbog razloga koji ni do danas nisu razjašnjeni, eksplodirao u havanskoj luci, pri čemu je poginulo sedamdeset i pet, a ozlijeđeno još dvije stotine kubanskih lučkih radnika i članova posade. Castro je proglasio dan žalosti, optuživši Sjedinjene Države za sabotažu, iako je priznao da za to nema dokaza. U jednom od svojih glasovitijih govora rekao je: »Nećete nas uništiti ni ratom ni izgladnjivanjem«. Sartre je za posjeta Kubi napisao da je u tom govoru prepoznao »skriveno lice svih revolucija, njihovo sjenovito lice: tjeskobu zbog prijetnje izvana«. Sjedinjene Države povukle su veleposlanika, a Kongres je Eisenhoweru odobrio da po potrebi smanji kubansku kvotu za izvoz šećera. Eisenhower je tvrdio da to neće učiniti da kazni Kubance, nego samo bude li to nužno za reguliranje američke dobave šećera. Sedmoga svibnja Kuba i Sovjetski Savez uspostavili su diplomatske odnose, a tijekom ljeta nacionalizirane su rafinerije u američkom vlasništvu koje su odbijale prihvatiti sovjetsku naftu. Kad je Sovjetski Savez obećao da će braniti Kubu od strane agresije, Eisenhower je drastično smanjio kubansku kvotu za izvoz šećera. Čini se da je kubansko priklanjanje Sovjetskom Savezu potpirivalo američku agresivnost, no danas se zapravo zna da je još sredinom ožujka, prije uspostavljanja veza s Moskvom, Eisenhower odobrio plan za invaziju kubanskih izbjeglica na otok. Tijekom ljetne faze predizborne kampanje 1960. godine John Kennedy učestalo je optuživao republikance da su »odviše popustljivi« prema Kubi. Trinaestog listopada 1960. godine Kuba je nacionalizirala sve velike tvrtke, a sljedeći tjedan, dok je Kennedy optuživao Nixona i Eisenhowerovu vladu da »gube« Kubu, Eisenhower je uzvratio trgovinskim embargom, nakon čega je Castro nacionalizirao posljednjih 166 tvrtki u američkome vlasništvu na otoku. U vrijeme Kennedyjeve inauguracije u siječnju, činilo se da su američkokubanski odnosi već dosegli točku s koje nema povratka. Kennedy je prekinuo diplomatske odnose s Kubom, zabranio putovanja na otok, te zatražio da se Odbor za pravedan odnos prema Kubi službeno registrira kao strana služba, što je organizacija odbila. No Kennedy je razmetljivo izjavio: »Možemo se ponositi što se Sjedinjene Države ne služe silom protiv vrlo malene zemlje«. Kennedy je bio drukčiji, liberal s »novim ciljevima«. A potom je učinio upravo suprotno, nešto čime se nije mogao ponositi, te odobrio napad na Kubu. Takozvana Brigada 2506, koja je u akciju krenula 17. travnja, izazvala je katastrofu neviđenih
razmjera. Izbjeglice su uvjerile Sjedinjene Države da će Kubanci ustati protiv Castra i pridružiti se napadačima. No to se nije dogodilo. Umjesto toga, dojmljivom odlučnošću ustali su u obranu svog otoka od inozemnih zavojevača. Kubanski izbjeglice smatrali su i da će ih, nađu li se u nevoljama, spasiti američka vojska, no Kennedy nije bio voljan poduzeti takav korak. Invazija u Zaljevu svinja, kako je kasnije nazvana cijela akcija, završila je za tri dana. Castro je spasio Kubu. Kao što je to koncizno izrazio Dean Acheson: »Nije bilo potrebno nazvati Priče Waterhouse da bismo znali da je bolje 250.000 Kubanaca nego njih 1.500«. Zaljev svinja bio je neopisivo važna epizoda u poslijeratnoj povijesti. Bio je to prvi američki poraz u Trećem svijetu. No taj je događaj obilježio i promjenu koja se odvijala još od konca Drugog svjetskog rata. Sjedinjene Države utemeljene su na antikolonijalizmu i još u vrijeme Franklina Roosevelta držale su lekcije Europi u vezi s njezinom kolonijalnom politikom. Cijelo to vrijeme SAD je razvijao svoj oblik imperijalizma - bešćutno manipulirajući Karibima, Latinskom Amerikom, pa čak i dijelovima Azije, u svim slučajevima izvlačeći korist, bez imalo obzira prema nedaćama mjesnog stanovništva - dok su Europljani, protiv svoje volje, sve više ostajali bez kolonija. Amerika je tako postajala vodećom imperijalističkom silom. Približno u vrijeme Zaljeva svinja, Francuska je izgubila kolonijalni rat s Vijetnamom, zaglibjevši duboko u sličnom ratu u Alžiru. Godinu dana ranije Britanci su odustali od borbe s pokretom Mau Mau i planirali kenijsku samostalnost. Belgijski Kongo bio je uronio duboko u krvavi građanski rat koji se vodio oko neovisnosti. Nizozemci su se borili protiv pokreta za neovisnost u Indoneziji i na Novoj Gvineji. Bili su to europski problemi, a europska nova ljevica organizirala se oko pitanja antikolonijalizma i borbe tek nastalih nacija. Zaljev svinja čvrsto je uvukao Sjedinjene Države upravo u tu raspravu, pa su tako autori poput Frantza Fanona, a da i ne govorimo o Ho-Si-Minu, postali relevantni i za Amerikance, oblikujući percepciju Vijetnama među mladim ljevičarima u Sjedinjenim Državama i širom svijeta. Za njih je Kuba zahvaljujući Zaljevu svinja postala simbolom antikolonijalizma. U pitanju više nije bila kvaliteta kubanske revolucije, već i sama ta činjenica, te to što se Kuba suprotstavila velikoj imperijalističkoj sili i k tome još i opstala. Invazija u Zaljevu svinja ujedno je unijela razdor među liberale i ljevicu, koji su se u jednom trenutku bili ujedinili kad se pojavila mogućnost da Kennedy postane predsjednikom. Norman Mailer, istaknuti Kennedyjev pristaša i kroničar, u otvorenom je
pismu naveo: »Zar nije bilo nikoga tko bi vam održao lekciju o Kubi? Zar ne uviđate silne razmjere svoje pogreške - napali ste zemlju iako niste shvaćali njezinu glazbu.« No znakovita je činjenica da su na nebrojenim prosvjedima koji su širom zemlje organizirani protiv invazije, većinu prosvjednika činili studenti koji dotada nisu bili osobito politični. U četvrtom mjesecu njegove vladavine, već je bilo poprilično očito da se Kennedyjeva vlast ne temelji isključivo na novim granicama i ciljevima, na Peace Corpsu i utrci za odlazak na Mjesec. Baš kao i njegov prethodnik, i ovaj se predsjednik htio poslužiti vojnom silom radi podupiranja hladnoratovskih opsesija, ne želeći tolerirati malene, siromašne zemlje koje su odbijale slijepu poslušnost. Mladi Kennedyjevi pobornici, poput Toma Haydena, ubrzo će početi iznova promišljati potporu predsjedniku. Čak je i Peace Corps izgledao drukčije. Je li to doista organizacija u čijim okvirima idealisti mogu pomoći tek osamostaljenim zemljama? Ili je i to jedna od produženih ruku američke vladine politike, koja je kolonijalistička, a ne, kao što je oduvijek tvrdila, antikolonijalistička? Zaljev svinja bio je jedan od prijelomnih trenutaka koji su odredili ciničnost novog naraštaja prema liberalima. Godine 1968. riječ »liberal« već je gotovo postala sinonimom za »prodanu dušu«, a pjevač Phil Ochs na prosvjedima je mlade ljude zabavljao svojom pjesmom »Love Me, I'm a Liberal«. Poruka pjesme glasila je: liberali sve govore kako treba, ali čovjek ne može vjerovati da će ostvariti obećanja. Fidel Castro je zavodnik. Oduvijek je raspolagao silnom moći da šarmira, uvjerava i pokreće. Bio je toliko krajnje samouvjeren i siguran da je njegova privlačna sila bila praktički neodoljiva. Mogao je tek tako ući u određenu prostoriju ili čak stupiti na otvoreni prostor i svi nazočni osjetili bi, čak i protiv volje, svojevrsno uzbuđenje - dojam da će se dogoditi nešto zanimljivo. Vrlo je dobro ntzumio kako se treba služiti tim darom, koji je postao još važnijim, budući da su i on i svi ostali revoluciju počeli gledati kao nastavak sebe samih. I sama je Kuba već dugo, dugo zavodila posjetitelje svojom ljepotom i bogatom kulturom, raskošnom prijestolnicom s kojom se nije mogao mjeriti nijedan karipski grad. A Castro, kojem su na američkim sveučilištima oduševljeno klicali, znao je da Kuba u Sjedinjenim Državama i dalje ima mnoštvo pobornika. Zbog svih se tih razloga Kuba odlučila za politiku dovođenja što većeg broja naklonjenih Amerikanaca, kako bi se iz prve ruke upoznali s revolucijom. Ograničenja putovanja i gospodarski embargo bilo je moguće zaobići zahvaljujući putovanjima pod pokroviteljstvom
kubanske vlade. Većini je posjetitelja bilo jasno da je namjera Kubanaca posve ih zavesti. Neki su se opirali, a nekima se nije ni išlo onamo. U oba je slučaja ishod uglavnom bio isti. Većina je s Kube odlazila pod dubokim dojmom kubanske revolucije: iskorjenjivanja nepismenosti, podizanja novih škola širom otoka, te razvoja sveobuhvatnog i djelotvornog sustava zdravstvene zaštite. Kubanci su eksperimentirali čak i s feminizmom - pojačanom ulogom žena, kampanjom usmjerenom protiv mačizma, bračnim zavjetima u kojima bi se muškarac obvezao pomoći pri čišćenju i pospremanju kuće. Ti društveni eksperimenti s ciljem stvaranja »novog čovjeka« bili su uistinu dojmljivi. Premda je još bila mlada, revolucija je zračila zaraznim uzbuđenjem. Većina je vidjela stvari koje nisu bile ni najmanje pozitivne prekomjeran broj policajaca, previše uhićenja, nepostojanje slobodnih medija. Ali vidjeli su i toliko iznimno smionih i eksperimentalnih stvari koje su snažno nadahnjivale. Bili su itekako svjesni činjenice da se neprijatelji Kube, ponajprije američka vlada i kubanski izbjeglice, protive revoluciji, ne zbog onoga što nije u redu, nego zbog svega što je dobro i pozitivno, pa su se zbog toga koncentrirali na te važne pokušaje transformacije. Sušan Sontag provela je 1960. tri mjeseca na Kubi i zaključila da je ta zemlja »nevjerojatno slobodna i da u njoj nema represije«. Iako se osvrnula i na nedostatak medijskih sloboda, pohvalila je revoluciju jer se, poput mnogih drugih, nije okrenula protiv svojih ljudi. To je silno nadahnulo Hubera Matosa, koji je bio na odsluženju dvadesetpetogodišnje zatvorske kazne, ili petnaest tisuća »kontrarevolucionara«, od kojih su mnogi bili nekadašnji revolucionari koji su sredinom šezdesteih godina bili u zatvoru. No budući da su smatrali da se ista ona američka vlada koja golom silom uništava Vijetnam prema Kubi odnosi vrlo nepravedno, te budući da su ih Sjedinjene Države razbjesnile, dok su ih se Castrovi istinski uspjesi silno dojmili, ljevičari su često bili skloni preuveličavanju argumentacije u prilog Kubi. Neki su imali dojam da samo nadomještaju očite laži i pogrešne tvrdnje neprijatelja Kube. Kubaje transformirala LeRoija Jonesa. Rodio se 1934., a pedesete je proveo kao bitnički pjesnik, pritom se ne baveći ni pitanjima rase ni revolucijom. Štoviše, bio je manje sklon političnosti od kolege Allena Ginsberga, s kojim je 1958. pokrenuo časopis za poeziju. Godine 1960. otišao je na Kubu pod pokroviteljstvom kubanske vlade, u sklopu turneje organizirane za tamnopute pisce. Poput mnogih
drugih pisaca koji su onamo dolazili u Castrovu aranžmanu, pribojavao se da će ga »kupiti« kao, tako se barem pričalo, Herberta Matthewsa. »Odmah sam postao siguran da je predstava počela«, napisao je. Vladinim gostima bilo je teško ne steći takav dojam, budući da ih je Časa de las Americas, vladina služba, skup poštenih, obrazovanih mladih ljudi koji su znali razgovarati o latinoameričkoj umjetnosti i književnosti, samo vodila od uspjeha do uspjeha. Času je vodila Havdee Santamaria, pripadnica Castrova najužeg kruga suradnika od samog početka. Santamaria, koja je kasnije postala zloglasnom progoniteljicom nedovoljno revolucionarnih kubanskih pisaca, smatrala je kako nije moguće biti apolitičnim piscem, budući da je i sama apolitičnost posve određen politički stav. Jonesa je u prvi mah razočarao kalibar tamnoputih pisaca koji su se uputili na Kubu. On je među njima bio najistaknutiji. No silno su ga se dojmili susreti s latinoameričkim spisateljima, od kojih su ga neki napali i zbog nedostatka političke predanosti. Presudan se događaj, kako se čini, zbio 26. srpnja, na godišnjicu Castrova donkihotovski neuspješnog napada na jednu vojnu utvrdu* koji je 1953. godine označio početak revolucije. Nakon što je sa skupinom Kubanaca koji su slavili godišnjicu tog povijesnog događaja obišao Sierra Maestras, vratio se i prizor opisao u eseju pod naslovom »Cuba Libre«. U jednom trenutku okupljenaje masa na dvadesetak minuta prekinula govor, izvikujući: »Venceremos, venceremos, venceremos, venceremos, venceremos, venceremos, venceremos, venceremos!«*. Svi nazočni, a bila je riječ o 60.000 ili 70.000 ljudi, klicali su uglas. Fidel se za nekoliko koraka udaljio od govornice, smiješeći se i razgovarajući sa suradnicima. Utišavši masu mahanjem ruku, ponovno je počeo govoriti. Počeo je tiho, razvučenih i jasno naglašenih slogova, a onda je podigao glas i gotovo poput skladatelja preuredio govor. U jednoj gotovo beskonačnoj, nevjerojatnoj rečenici osudio je Eisenhowera, Nixona, Jug, Plattov amandman i Fulgencia Batistu. Masa gaje ponovno prekinula: »Fidel, Fidel, Fidel, Fidel, Fidel, Fidel, Fidel, Fidel, Fidel, Fidel, Fidel, Fidel!«. Opet se za nekoliko centimetara udaljio od govornice, smiješeći se zapovjedniku oružanih snaga. Govor je potrajao gotovo dva i pol sata, a vrlo često prekidala gaje ushićena masa, te, jednom, na pet minuta, kiša. Kad je počela kiša, Almeida je preko Fidelovih ramena prebacio jaknu, a on je ponovno zapalio cigaru. Na kraju govora masa je već bila u deliriju, nakon gotovo četrdesetpetominutnog klicanja. Jones je u eseju »Cuba Libre« napao i samoga sebe i bitničkoboemski životni stil, kao uzor slaveći kubansku revoluciju. U njemu
je napisao: »Buntovnici među nama postali su tek ljudima poput mene koji su pustili bradu i ne žele sudjelovati u politici«. Novi cmi Amerikanac, cmac revolucionar, imao je, barem dijelom, intelektualno ishodište upravo u tekstu »Cuba Libre«. Odlazak na Kubu prerastao je u svojevrsni hadž, obvezatno putovanje na koje su svi ljevičari morali otići najmanje jednom za života. Pisci su odlazili raspravljati o kulturi, aktivisti da se upoznaju s revolucijom, mladi da režu šećernu trsku i »odrade svoj dio«. Jedan od najneuspješnijih posjeta doživio je Allen Ginsberg, iako se čak i njega povoljno dojmilo što je ondje vidio. O svome dolasku početkom 1965. godine napisao je: »Marksističko povijesna revolucionarna / uzaludnost s vagnerijanskim prizvucima / razgalila mi je srce«. Smjestili su ga, kao i sve goste iz Amerike u to vrijeme, u Havana Rivieru, hotel koji je pedesetih godina prednjačio suvremenošću pročelja. Malenim pješačkim mostom koji je vodio preko jezerca dolazilo se do ulaza u ne osobito visok hotelski neboder iz kojeg se pružao pogled na havansku luku i polukružnu priobalnu aveniju Malecon, gdje su se veliki valovi razbijali o zid i preko njega se rasprskavali po kolniku. U svojoj raskošno namještenoj sobi, baš kao i mnogi prije njega, razmišljao je kako je »takvo ugošćavanje svojevrsni oblik ispiranja mozga«. Već prve večeri upoznao je trojicu mladih pjesnika homoseksualaca koji su mu pričali kako policija progoni homoseksualce, bitnike i osobe s bradom i dugom kosom -osim, dakako, ako je riječ o bradatim fidelistima. Zamolili su Ginsberga da se u vezi s tim potuži vladi, što je on i učinio, da bi ga dužnosnici uvjeravali kako je riječ tek o jednom usamljenom incidentu iz prošlosti. Ginsberg, kojeg je nebrojeno puta progonila tajna policija, pa tako i agenti FBI-a, nije se dao samo tako uvjeriti, te je i dalje bio sumnjičav. Među mladim je pjesnicima vrlo brzo stekao mnoštvo sljedbenika koji bi dolazili na njegova čitanja i kojima bi onemogućavali ulazak, sve dok on ne bi počeo ustrajno tražiti da ih puste. Jedan kubanski novinar u intervjuu gaje upitao što bi, da se mogu sresti, rekao Castru. Ginsbergje izdvojio tri stvari: pitao bi ga zbog čega policija progoni homoseksualce, potom, zašto Kuba ne dopušta korištenje marihuane i na koncu bi predložio da se protivnicima režima, umjesto da ih ubijaju, daju halucinogene gljive, pa da ih potom zaposle kao operatere u dizalima u Havana Rivieri. »Samo sam nepromišljeno blebetao«, izjavio je kasnije pjesnik. »I ondje sam nastavio govoriti kao što bih i ovdje govorio s pozicije protivljenja svakom autoritetu. No moj temeljni osjećaj ondje bila je simpatija prema revoluciji.«
A revolucija se ubrzo zasitila njegovih riječi. Havdee Santamaria rekla mu je da s visokim dužnosnicima može razgovarati o drogi i homoseksualnosti, ali mu ne mogu dopustiti da takve ideje širi i u javnosti. »Pred namaje još mnogo posla i ne možemo si priuštiti da takav dodatni luksuz slabi osjete«, rekla je, govoreći o njegovim idejama u vezi sa slobodnim korištenjem droge. Poput ostalih posjetitelja, Ginsberga se bez obzira na sve dojmio kubanski eksperiment u vezi s izgradnjom novog društva. No Ginsberg se nije osobito dojmio Kubanaca. Na vrata su mu napokon pokucali u osam sati, jednog jutra nakon što je veći dio noći proveo na raznim zabavama. Vladin dužnosnik u pratnji trojice vojnika rekao mu je neka se spakira, te ga odveo na prvi zrakoplov koji je odlazio s Kube, a koji je igrom slučaja putovao u Čehoslovačku, još jednu zemlju iz koje će ga ubrzo protjerati. Prvih mjeseci 1968. godine Kuba je proživljavala vrhunac revolucije. Suđenja prosovjetskim dužnosnicima početkom godine ukazivala su na svojevrsno distanciranje od Sovjetskog Saveza, iako ni to neće potrajati. Izgledalo je da Castra više zanima Kina nego Rusija, što je, sa stajališta nove ljevice, bila ispravna odluka. Godine 1968. Kina se našla usred mučnog procesa službeno poznatog pod nazivom Velika proleterska kulturna revolucija. Predsjednik Komunističke partije Mao Cetung pokrenuo ju je 1966. radi eliminiranja elemenata koji su, prema njegovu mišljenju, potkopavali i autoritet i ideologiju revolucije. Stvar se ubrzo pretvorila u borbu za prevlast između predsjednika Partije i umjerenijih vođa iz vlade. I Kina je imala svoj naraštaj 1968., prve Kineze koji su se rodili i odrasli u okvirima revolucije, a oni su također, kao i svugdje u svijetu, naginjali ljevici. U vrijeme kulturne revolucije branili su Mao Ce-tunga, oslobođeni nastave kako bi služili kao najnaprednija »Crvena garda«, kako su ih u svibnju 1966. godine nazvali studentski radikali sa Sveučilišta Quinghua. Mao je navodno imao namjeru suzbijati sve rašireniji buržoaski mentalitet. U kolovozu je objavio svojih šesnaest točaka »za borbu protiv i svrgavanje onih osoba na vlasti koje kreću kapitalističkim putem« i dovođenje školstva, umjetnosti i književnosti u sklad sa socijalističkom doktrinom. Ljevičarski ideolozi širom svijeta smatrali su kulturnu revoluciju fascinantnim pokušajem pročišćavanja, novog posvećenja i pojašnjavanja revolucije. Činilo se da su Kinezi čvrsto odlučili ne dopustiti da im revolucija utone u sovjetsku korumpiranost i licemjerje.
Međutim, kulturna je revolucija u praksi bila okrutna i imala katastrofalne posljedice. Tinejdžeri su prilazili odraslim ljudima i određivali im da zamijene cipele jer nose obuću proizvedenu u Hong Kongu. Djevojke su ženama na silu šišale dugu kosu. Vojska je čuvala knjižnice i muzeje od Crvene garde, čiji su pripadnici htjeli uništiti sve što nije bilo ideološki čisto. Učene ljude napadali su i javno ponižavali zbog poznavanja stranih jezika. S obzirom na silno poštovanje koje kinesko društvo osjeća prema starijima, takvo je ponašanje bilo još šokantnije nego da se pojavilo negdje na Zapadu. Društvo je tako malo-pomalo paralizirao gotovo univerzalan strah. Čak je i unutar same Crvene garde došlo do podjela između studenata iz radničkih, seljačkih, vojničkih obitelji i potomaka kadrova i mučenika revolucije - »pet vrsta Crvenih« izdvojenih radi posebnog odnosa - i studenata buržoaskog podrijetla. Mnoge svjetske vlade manje je zanimalo pitanje čistoće kineske revolucije, a više pitanje kineske političke i gospodarske stabilnosti. Prvi put nakon više godina 1968. godine pojavili su se prvi znakovi nestašica hrane izazvanih kulturnom revolucijom. Zapadne vlade još je više zanimao utjecaj kulturne revolucije na kineski program nuklearnog naoružavanja. Kina je nuklearnom silom postala 1964. godine, a 1966., iste one godine kad je pokrenuta kulturna revolucija, pokazala je sposobnost prenošenja bojeve glave projektilom do cilja udaljenog osam stotina kilometara. Program od toga doba nije zabilježio osobit napredak. Moguće je da je i to jedan od razloga zbog kojih se Pentagon nije pretjerano uzbudio, iako su se drugi pribojavali da je Pentagon prekomjerno optimističan. Čak i uz nestabilne prilike kakve su vladale zbog »kulturne revolucije«, fizičar E. Lapp upozorio je 1968. da će Kinezi do 1973. biti u stanju pogoditi Los Angeles i Seattle, a činilo se i da su korak do stvaranja hidrogenske bombe, koju su doista i iskušali potkraj 1968. godine. Kubanske vođe zaintrigirala su kineska nastojanja na području pročišćavanja ideja revolucije. Čistoća revolucije bila je omiljena tema mučenika Chea, koji se žestoko protivio svim oblicima financijskih poticaja, jer se pribojavao da će iskvariti revoluciju. Castro je bio pragmatičniji, a to je neslaganje, uz činjenicu da je sama revolucija bila završila, dovela do Cheove odluke da se povuče iz vlade i pokrene neku drugu revoluciju. Kineski plakat posvećen »kulturnoj revoluciji« iz 1968. prikazuje pripadnicu Crvene garde koja u ruci dril knjižicu s Maovim učenjima. Na plakatu stoji: »Uspostaviti nova mjerila zasluga: Kao što su junački 4. vod i drug Li Wen-chung radili na nadvladavanju
sebičnosti i promicanju općeg dobra, tako bismo i najnoviju direktivu predsjednika Maoa trebali pretočiti u djelo«. (Kongresna knjižnica) Castroje 1968. proglasio »godinomjunačkogguerrillera«. Trebaloje to biti cjelogodišnje odavanje počasti Cheu. Kao da se povodi za vlastitom propagandom - sveprisutnim plakatima i natpisima koji su sve pozivali da postanu kao Che Guevara - i sama je vlada zapravo postala sličnija njemu. Che je, kao i pripadnici nove ljevice, s prijekorom i nepovjerenjem gledao na Sovjetski Savez, koji je po njegovu mišljenju ugrozio sva revolucionarna načela. Castro je godinu započeo u antisovjetskome duhu. Rekao je da očekuje takav porast izvoza da za dvije godine više neće ovisiti o Sovjetima. A onda je 14. ožujka najavio »revolucionarnu ofenzivu«. Nova je ofenziva dokinula preostale tragove tvrtki u privatnome vlasništvu, pri čemu je bez naknade zatvoreno pedeset i pet tisuća malih tvrtki i obrta, među njima i štandova s voćem, praonica, mehaničarskih radionica, klubova i restorana. Zatvoreni su mnogi od glasovitih havanskih restorana. Tijekom govora koji je trajao četiri i pol sata - što u njegovu slučaju nije bilo osobito mnogo Castro je objavio da će se u samoj Havani zatvoriti 950 barova. Rekao je kako nije pravedno da takvi ljudi dnevno zarađuju po 50 dolara u lokalima, dok ostali zarađuju daleko manje režući trsku. Poput Chea, iznio je protivljenje financijskim poticajima za rad. Kuba je nastojala stvoriti ljude koji će raditi za dobrobit društva. Privatni poduzetnici, objašnjavao je, u suprotnosti su s onakvim »novim čovjekom« kakvog nastoje stvoriti. »Hoćemo li graditi socijalizam ili ćemo graditi kioske i štandove?«, pitao je Castro, a masa se smijala i klicala. »Nismo proveli revoluciju da bismo uspostavili pravo trgovanja! Takva se revolucija dogodila još 1789. godine - a to je bilo doba buržoaske revolucije, revolucije trgovaca, revolucije buržuja. Kad će napokon shvatiti da je ovo revolucija socijalista, da je ovo revolucija komunista... da nitko ovdje nije prolio krv u borbi protiv tiranije, protiv plaćenika, protiv bandita, da bi netko imao pravo zaraditi 200 pesosa prodajući rum ili 50 pesosa prodajući pečena jaja ili omlete... Posve jasno i odlučno moramo reći da želimo dokinuti sve oblike privatnog trgovanja!« Okupljena masa slaganje je izrazila povicima i pljeskom. U govoru održanom 16. ožujka u kojem je najavio zatvaranje sustava nacionalne lutrije, Castro je ustvrdio da takve ustanove samo pojačavaju »mističnu privlačnost novca« koju je on nastojao okončati. Tražio je čišći oblik komunizma, tvrdeći kako se nada da
će s vremenom posve ukinuti novac. Tisuću devetsto šezdeset i osmu obilježio je pojam »novog čovjeka«. Che Guevara je pokušavao izgraditi novog čovjeka, socijalista koji radi za opće dobro, koji je predan revoluciji, u kojem nema ni sebičnosti ni pohlepe. Sada se o novom čovjeku ponekad govorilo kao o »čovjeku kao Che«. Castro je novog čovjeka prvi put spomenuo u jednom govoru u svibnju 1967., no upravo je 1968. godina, vrijeme trajanja »revolucionarne ofenzive«, bila godina tog novog čovjeka. Usred govora o novoj ofenzivi Castro je spomenuo još jednu novu pojavu. »Otmičari zrakoplova kao da imaju svoj vlastiti koridor.« Tijekom tjedna u kojem je Fidel Castro održao taj govor, zrakoplov National Airlinesa na letu br. 28 poletio je iz Tampe za Miami. Nakon pet minuta leta dvojica kubanskih izbjeglica izvadila su pištolje, natjerala stjuardesu da otvori vrata pilotske kabine i povikala: »Havana! Havana!«. U skorije vrijeme bila je to sedma otmica kojoj je odredište bila Kuba, već treća tog mjeseca. Ovaj prepad izveli su Kubanci koji su pobjegli brodicom, ali su shvatili da ih muči nostalgija za rodnim otokom. Međutim, otmičari su u najvećem broju slučajeva ipak bili Amerikanci za kojima je tragalo američko pravosuđe. Otmice zrakoplova sve su više postajale izlazom za progonjene crnačke militantne aktiviste. Kuba će uskoro otvarati kuće za tamnopute američke otmičare koji su u toj zemlji ostajali kao politički izbjeglice. Neki od njih i dan-danas žive na Kubi. Kubanska je vlada 1968. godine neočekivani dotok prisilnih gostiju dočekivala gostoljubivošću kakvu je revolucija pokazivala prema većini posjetitelja. Kubanci su fotografirali sve putnike, a zatim ih vodili u obilazak aerodromskih prodavaonica, gdje su ih, kao i sve ostale turiste, poticali na kupnju izvrsnog kubanskog ruma i cigara bez premca. Potom bi im poslužili obrok u kojem bi obično bilo luksuznih jela kojih su Kubanci imali sve manje na raspolaganju, poput pečene govedine. Zrakoplov bi potom napunili gorivom, a prijevozniku naplatili i gorivo i pristojbu za slijetanje - u slučaju Nationalova leta br. 28 bila je riječ o vrlo konkretnih 1000 dolara. Potom, nakon više sati, zrakoplov bi se vratio u Sjedinjene Države, gdje bi carinici, provodeći embargo, najčešće konfiscirali rum i cigare. Ti razmjerno ugodni susreti odredili su dugoročnu politiku pilota, članova posade i putnika: svi bi pri susretu s otmičarima ostali posve pasivni. Takvo je ponašanje čak odgovaralo preporukama Savezne uprave za zračni promet. Castro je u govoru u ožujku upozorio da možda više neće biti toliko gostoljubiv, ističući da, iako dopušta da se zrakoplovi vrate,
Sjedinjene Države Kubi uopće ne vraćaju zrakoplove i plovila upotrijebljena pri bijegu Kubanaca. Neprijatelji režima u Sjedinjenim Državama još su se dublje ukopali. Guverner Alabame George Wallace, koji je 1968. godine bio neovisni predsjednički kandidat, tijekom svoje je kampanje ponovno napadao Herberta Matthewsa zbog intervjua s Castrom. Iako je poraz u Zaljevu svinja naoko nedvojbeno pokazivao da narod Kube podupire revoluciju, a ne njih, to nikako nije utišalo ekstremističke skupine antikastrovskih izbjeglica, Kubanaca iz nekadašnjeg diktatorskog sustava koje nije osobito zanimalo stajalište većine. Tijekom godina nakon neuspjele invazije, oni su postalijoš nasilniji. U proljeće 1968. jedna je skupina kubanskih izbjeglica počela napadati države koje su i dalje održavale odnose s Kubom, a to je zapravo bila većina zemalja u svijetu. Među metama jednostavnih eksplozivnih naprava iz kućne radinosti tako su se našli predstavništvo francuskog turističkog ureda na Manhattanu, meksički konzulat u Newarku, turističke agencije u Los Angelesu, jedan poljski brod u Miamiju, te jedan britanski brod u New Orleansu. Jedan dužnosnik odjela newvorške policije za eksplozivna sredstva ustvrdio je: »Prava je sreća što nema više takvih luđaka, jer ništa nije teže od sprečavanja pokušaja te vrste«. No mnogi su zapravo uhićeni zahvaljujući brojnim pogreškama, npr. ostavljanju otisaka prstiju. U prosincu je savezni sudac William O. Mehrtensin, povodom izricanja presude devetorici Kubanaca - tom prilikom na deset godina osuđen je i Orlando Bosch, pedijatar i otac petero djece - rekao: »Takva su teroristička djela glupa. Jednostavno ne vidim razuman način na koji bi se takvim metodama netko mogao boriti protiv komunizma.« Fidela su obožavatelji voljeli upravo onoliko koliko su ga neprijatelji mrzili. Mladim pripadnicima nove ljevice -Amerikancima, Zapadnim Europljanima, Latinoamerikancima - Kuba je 1968. godine bila najuzbudljivija zemlja na svijetu. Činilo se da je Castro, baš kao i oni, sumnjičav u odnosu prema Sovjetima. I dok su Sovjetski Savez i Istočna Europa gospodarsku krizu pokušavali rješavati ekperimentiranjem sa slobodnim poduzetništvom, Kubaje, držeći se purističke Mao Ce-tungove tradicije, krenula u suprotnome smjeru. Todd Gitlin iz američkog SDS-a napisao je: »Bio je to, kako se čini, model revolucije koju predvode studenti, a ne Komunistička partija revolucije koja je, štoviše, umnogome bila protiv Komunističke partije«. Mladež svijeta htjela je posjetiti Kubu, a Kubanci su im željeli prikazati uzorni socijalizam. Tako smion pokus, toliko blizu Sjedinjenih Država, unatoč svim manama, čak i uz nestašicu
mlijeka i smaknuća, bio je više nego dojmljiv. Silno se dojmio i Ginsberga, čak i nakon deportacije. Žestoko protivljenje Sjedinjenih Država malenom je otoku šećerne trske uvijek pridavalo auru junaštva. Službeni stav američkog SDS-a o kubanskoj i ostalim revolucijama u Trećem svijetu nazivao se »kritičkom potporom«. Kad je Todd Gitlin početkom 1968. godine u organizaciji SDS-a otputovao na Kubu, baš kao njegovi prethodnici LeRoiJones i Allen Ginsberg, bio je čvrsto naumio ne dopustiti da potpadne pod utjecaj euforije. O tome je napisao sljedeće riječi: »I predobro sam poznavao užasnu i smiješnu povijest Zapadnjaka (Lincolna Steffensa, Georgea Bernarda Shawa, H. G. Wellsa, Sidnevja i Beatrice Webb) koji su hodočastili na Istok uz mnoštvo isprika i opravdanja: ja si takvo što neću dopustiti«. I tako se već unaprijed pripremio za obranu od mnogobrojnih čari revolucije, pripremivši popis pitanja o građanskim slobodama, demokraciji i pravu na drukčije mišljenje. Putovanje je, kao i mnoga dotada, vodilo preko Ciudad de Mexica, radi izbjegavanja američkih ograničenja putovanja. Stavovi meksičke vlade otvoreno su se razlikovali od stavova Sjedinjenih Država o Kubi i taje zemlja jednostavno odbijala prekinuti odnose s povijesno bliskim karipskim susjedom koji pripada istom španjolskom govornom području. No mladi Amerikanci koji su putovali preko Ciudad de Mexica nisu znali da se meksički predsjednik, Gustavo Diaz Ordaz, paranoično boji kubanske revolucije, te da se pomno prate popisi putnika u zrakoplovima za Havanu, te se bilježe svi Meksikanci u zrakoplovu. Kad je među putnicima bilo Amerikanaca, popis se proslijeđivao američkim obavještajcima. SDS-ovo putovanje organizirano je tako da se vremenski poklopi s međunarodnim kulturnim kongresom u trajanju od tjedan dana. Britanski povjesničar Eric Hobsbawm o tom je tjednu izvještavao za The Times Literary Suppkment: »Kuba je, dakako, idealno mjesto za održavanje takvog kongresa. Pritom nije riječ tek o ugroženoj junačkoj zemlji, iako po tome, kako je primijetio sam Castro, zauzima drugo mjesto, daleko u odnosu na prvi Vijetnam, nego i iznimno privlačnoj zemlji, ako ni zbog čega drugog, onda već i zbog same činjenice što je tako očito riječ o jednoj od rijetkih zemalja na svijetu u kojima stanovništvo doista voli svoju vladu i vjeruje joj«. Među istaknutim sudionicima konferencije bili su romanopisac Julio Cortazar i slikar murala David Siqueiros. Govorkalo se da je Siqueiros prepoznat kao jedan od zavjerenika u atentatu na
Trockog. Prepoznao ga je jedan bijesni trockist koji gaje tom prilikom opalio nogom u cjevanicu. Skupinu iz SDS-a smjestili su u hotel Havana Libre, nekadašnji Havana Hilton, dovršen neposredno uoči revolucije. Taj sterilni, moderni hotel bio je jedna od prvih i posljednjih istinski visokih građevina u Havani. Mladim radikalima ondje je bilo ugodno i udobno, jeli su razne račiće i škampe i pili koktele s rumom. Obilazili su tvornice, što su u Sjedinjenim Državama doista rijetko činili, strukovne škole za obuku i prekvalifikaciju, a posjetili su ijednu farmu na kojoj su radnici odlazeći na posao doista pjevali. Gitlin je nastojao održan skeptičan stav, ali je ustvrdio: »Uglavnom sam viđao silnu energiju, nevjerojatnu predanost. Činilo se da su obični ljudi i puni volje i opušteni.« Bila je to uistinu iznimna kombinacija: narod pun nove energije zahvaljujući revoluciji, nadahnut karizmatičnim vođom, a s druge strane pun mira, glazbe, senzualnosti, dobrog raspoloženja, a sve u sklopu pristupačne karipske kulture. Gitlin, Tom Hayden, ostali vođe SDS-a i David Dellinger ondje su analizirali revoluciju između razgovora o tome što učiniti u Chicagu u vrijeme konvencije Demokratske stranke koja se trebala održati tijekom ljeta. Gitlin se u Sjedinjene Države vratio i dalje pun skepse, ali i dovoljno impresioniran iskustvom da počne organizirati putovanja na Kubu i za ostale članove SDS-a. SDS se ubrzano širi sveučilištima, pa je 1968. godine već imao gotovo stotinu tisuća članova. Mark Rudd bio je u prvoj skupini koja je u Gitlinovoj organizaciji, a pod pokroviteljstvom SDS-a krenula na Kubu. Smjestili su ih u Rivieru, onaj ne osobito visok hotel kod pješačkog mostića u zaljevu. No oni su prigovorili zbog prevelike raskoši smještaja, te dogovorili premještaj u studentske stanove u napuštenim vilama u istoj četvrti. Kamo god su u toj godini junačkog guerrillera krenuli, nailazili su na Che Guevarine portrete - na zidovima, u prodavaonicama, u kućama. Dok su jednom prilikom autobusom putovali u unutrašnjost, u jednoj su dolini ugledali Cheov lik koji se prostirao na nekoliko jutara zemljišta: prikaz načinjen od bijelog kamenja na pozadini od crvene zemlje. Rudd je poznavao Cheovo učenje: »Dužnost revolucionara jest da diže revolucije«. Žudio je za time da bude revolucionar, da bude »kao Che«. Ubrzo će se vratiti na svoje skupo i ugledno sveučilište. Jedva je čekao taj trenutak. 11. POGLAVLJE - TRAVANJSKI KURVINI SINOVI
Nikad ne objašnjavajte što radite. Na taj način gubite mnogo vremena, a tek rijetko će se dogoditi da vas shvate. Pokažite im djelima, a ako ne razumiju, 'ko ih jebe, možda ih pridobijete svojom novom akcijom. - Abbie Hoffman: Revolutionfor the Hell oflt, 1968. »I I Marku sam naslutio zametak fanatizma zbog kojeg sam se u njegovoj nazočnosti osjećao pomalo beznačajno.« Te je riječi Tom Hayden napisao o susretu s Markom Ruddom. Haydenu je tom prilikom bilo dvadeset devet godina, dok je Rudd bio dvadesetogodišnji student na Columbiji. Godine 1968. često se čula uzrečica: »Ne vjeruj nikome starijem od trideset«. Bio je to kliše kojije Charlton Heston kao savjet ironično ponudio mladim buntovnim čimpanzama u hollywoodskome hitu iz 1968. godine pod naslovom Planet majmuna. U jednom drugom filmu iz 1968., Wild in the Streets, diktatorski režim koji vode mladi privodi sve osobe starije od trideset i pet godina i zatočuje ih u koncentracijske logore, gdje su neprestance i beznadno na LSD-u. Film je snimila ekipa starija od trideset godina, isti oni ljudi koji su mladima govorili da ne smiju vjerovati nikome kome je više od trideset godina. Dvadesetogodišnjaci nikad nisu izražavali toliko apsurdno raspoloženje. Godine 1968. Abbie Hoffman napunio je trideset i dvije godine, baš kao i Bobby Seale iz Crnih pantera. Hoffmanov kolega Jerry Rubin te je godine napunio trideset, a Eldridge Cleaver trideset i tri. No studenti su potkraj šezdesetih bili drukčiji od studenata iz prethodnog desetljeća. Bili su još buntovniji i možda manje umješni u izražavanju te buntovnosti. Tom Hayden opisao je Rudda kao »dragog, pomalo neartikuliranog klinca iz newjerseyskih predgrađa, plavih očiju, žutocrvene kose i opuštenog držanja, neuglednog mladića koji, kako se činilo, nije imao vremena za preodijevanje i bavljenje jalovim raspravama« Ruddov stil i držanje nedvojbeno su bili drukčiji u usporedbi s Tomom Haydenom ili Marijom Savijom, koji su se odijevali konzervativno, bili vrlo rječiti, te se unutar svojih pokreta često upuštali u višesatne rasprave. Hayden, koji se izražavao čudesno jasno, Ruddaje možda mogao smatrati neartikuliranim, no istinska je razlika ležala u činjenici da Rudd, iako je mnogo i pomno čitao, riječima nije pridavao onoliko veliku važnost kao Hayden. Mlađi buntovnici nisu vjerovali u uljudnost. I dok je Savio, možda i najbolji studentski govornik šezdesetih godina, bio poznat po obzirnom skidanju cipela, da ne ošteti policijski automobil, jedna od
najpoznatijih Ruddovih epizoda zbila se kad je sjedeći u stanu potpredsjednika Sveučilišta Columbia posve opušteno skinuo cipele. Studiranje potkraj šezdesetih znatno se, u smislu iskustva, razlikovalo od studiranja početkom šezdesetih. Jedna od razlika bila je mobilizacija. Ni Abbie Hoffman ni Tom Hayden ni Mario Savio nisu bili mobilizirani -a mobilizacija je potkraj šezdesetih donosila opasnost od uvlačenja studenata u rat u kojem su Amerikanci masovno ubijali i ginuli. Što je možda bilo još važnije, sam rat, s okrutnim i beskorisnim nasiljem, svake se večeri prikazivao na televiziji, i koliko god mu se protivili, ti ga studenti ni na koji način nisu mogli prekinuti. Ako još nisu bili napunili dvadeset i jednu, nisu imali ni pravo glasa, iako su ih već od osamnaeste godine mogli mobilizirati. Unatoč svim razlikama, jedno se, na žalost, nije promijenilo - sama sveučilišta. Ako se u posljednje vrijeme smatra da su američka sveučilišta utočište ljevičarske misli i aktivizma, riječ je o naslijeđu onih koji su na njima diplomirali potkraj šezdesetih. Godine 1968. sveučilišta su i dalje bila vrlo konzervativne ustanove. Akademski je svijet gorljivo podupirao Drugi svjetski rat, bez poteškoća prešao na čvrsto podupiranje Hladnoga rata, te je, uz malo nelagode i predomišljanja, uglavnom podupirao i rat u Vijetnamu. Upravo su zbog toga sveučilišta smatrala da su njihovi kompleksi prikladni i poželjni za novačenje menadžera za tvrtke poput Dow Chemicala, a da i ne govorimo o novačenju vojnika. I dok su sveučilišta bila poznata po intelektualcima poput Herberta Marcusea i C. Wrighta Millsa, među tipičnijim je proizvodima akademskog svijeta bio Henry Kissinger s Harvarda. Najuglednija su sveučilišta bila osobito poznata kao bastioni konzervativnog elitizma svojstvenog sjeveroistoku zemlje. Počasni član uprave Sveučilišta Columbia bio je Dwight Eisenhower. Među aktivnim su članovima bili utemeljitelj CBS-a William S. Paley, izdavač The New York Timesa Arthur H. Sulzberger, njegov sin Arthur O. Sulzber-ger, koji će nakon očeve smrti, kasnije te iste godine, preuzeti kormilo tvrtke, okružni javni tužitelj Manhattana Frank S. Hogan, direktor Lockheeda, jednog od najvećih dobavljača oružja za rat u Vijetnamu, William A. M. Burden, zatim Walter Thaver iz tvrtke Whitney, važna osoba u prikupljanju sredstava za republikance koji je 1968. godine radio za Nixona, te Lawrence A. Wein, filmski producent, savjetnik Lvndona Johnsona i član uprave Consolidated Edisona. Kasnije te iste godine studenti će objaviti tekst u kojem će pobrojati načine povezanosti članova Upravnog odbora Columbije i CIA-e. Columbia i ostala najuglednija sveučilišta stvarala su vođe na području gospodarstva, izdavaštva i financijskih aktivnosti - ljude odgovorne za politiku, ljude odgovorne za rat,
upravo one osobe koje je C. Wright Mills u svojoj knjizi označio kao »elitu moći«. Dekan je na Columbiji organizirao »druženja uz seri«, na kojima su studenti u sakoima i sivim hlačama od flanela iz kristalnih čaša pijuckali seri i raspravljali o problemima na sveučilištu. Vladaje 1968. godine svim silama nastojala očuvati upravo taj svijet u nestajanju. Razočaranja koja je osjećao nov naraštaj studenata nisu se bitno razlikovala od iskustava koja su doživjeli njihovi prethodnici. I Tom Hayden razočarao se Sveučilištem Michigan, utvrdivši da je ta ustanova povezana sa svijetom velikih korporacija. Moguće je tek da su novi studenti sve to doživljavali intenzivnije. Mark Rudd za Columbiju je rekao: »Na sveučilište sam došao očekujući kulu bjelokosnu - mjesto na kojem predani znanstvenici traže istinu u svijetu kojem je očajnički potrebna pomoć. Umjesto toga, zatekao sam divovsku korporaciju koja zarađuje na nekretninama, vladinim istraživačkim projektima i školarinama. Zatekao sam profesore kojima je stalo jedino d* > napredovanja na usko specijaliziranim područjima. A što je bilo najgore, bila je to ustanova beznadno ogrezla u rasizam i militarizam koji je obilježavao čitavo društvo.« Najuglednije visokoškolske ustanove, one koje su se svojim položajem služile da privuku najpametnije i najperspektivnije predstavnike generacije, bile su najgore. New Yorkje, iako mnogo ulica dalje, u East Villageu, postao središtem ultramodeme kontrakulture. I Abbie Hoffman i Allen Ginsberg i Ed Sanders - koji je imao skupinu pod nazivom Fugs, nazvanu prema riječi koju je Norman Mailer upotrijebio u romanu Goli i mrtvi, budući da nije smio upotrijebiti željenu riječ koja je također počinjala s »f« - živjeli su u East Villageu. Hoffman se često pojavljivao na raznim događajima u East Villageu, sa svojim posebnim medom kojem je dodao destilat hašiša. East Village, taj oronuli dio Lower East Sidea, tek je nedavno bio stekao taj naziv, budući da je nekoć bitnički Greenwich Village, koji se u ono vrijeme zvao West Village, postao preskup. Neizmjerno popularni Bob Dylan i dalje je živio u West Villageu. Isto se dogodilo i u San Franciscu, gdje se Ferlinghetti zadržao u North Beachu, dijelu grada koji je postao toliko popularan zahvaljujući bitnicima, dok su se hipiji preselili u siromašnije dijelove, nešto dalje od centra: Fillmore i Haight-Ashbury. East Village zbog »hipijevskog« je načina života postao toliko slavan da su se turistički autobusi zaustavljali kod prepunih prodavaonica na St. Mark's Placeu - odnosno St. Mane Placeu, kako gaje najradije
nazivao Abbie Hoffman - kako bi turisti mogli promatrati hipije. U rujnu 1968. godine stanovnici East Villagea su se pobunili, za sebe organiziravši odlazak autobusom ujedan mirni dio Queensa, gdje su počeli ispitivati ljude koji su kosili travnjake i snimati one koji su snimali njih. San Francisco i New York bili su bipolarni epicentri američke nekonvencionalnosti i kontrakulture iz 1968. godine. To se odrazilo u dvjema dvoranama producenta rock-koncerata Billa Grahama, dvorani Fillmore West u četvrti Fillmore, te dvorani Fillmore East, koju je 1968. otvorio u East Villageu, na uglu Druge avenije i Šeste ulice. Novi rock-koncerti počeli su se održavati u tom kvartu u nekadašnjem kazalištu Anderson gdje su postavljane predstave najidišu. John Morris, koji je vodio Fillmore East, ondje je bio i davno prije, te je gledao završnu predstavu u Andersonu, The Bride Got Farblundjet, u kojoj su glavne uloge igrale Menasha Skulnik i Molly Picon. Kad ju je Morris ponovno otvorio, dvorana je počela nuditi nastupe skupina poput Fugs i Countrvjoe and the Fish, zvijezda zahvaljujući jezovitoj antiratnoj satiri, pjesmi »I-FeelLike-I'm-Fixin'-to-Die Rag«. Nakon toga, uvjerili su Grahama da na suprotnoj strani ulice otvori East Village Fillmore. Graham nije bio tek dominantna sila u rock-glazbi 1968. godine, nego je i često priređivao dobrotvorne koncerte radi promicanja političkih ciljeva, a među takvima je bio i koncert za studente Columbije kad su u travnju započeli štrajk. Rock-glazba i sveučilišta tako su se počeli sve više povezivati. »Na sveučilišno tržište danas otpada više od 70% profesionalnih koncertnih aktivnosti u Sjedinjenim Državama«, izjavila je 1968. godine Fanny Tavlor, izvršna tajnica Udruge sveučilišnih koncertnih menadžera. Na studente je otpadao i velik udio prodanih ploča. Godine 1967. prodaja ploča u Americi dosegnula je rekord od milijardu dolara, udvostručivši se u deset godina, a prvi put u povijesti albumi su se prodavali više od singlica. Isti su se trendovi nastavili i u 1968. godini. Konac šezdesetih godina često se pamti po snažnim pojačalima i glazbi koju obilježavaju elektronički vibrato, polagano stišavanje i ostale novotarije ugodne uhu drogirane osobe, a velik dio toga prvi su upotrijebili Beat-lesi. Feedback i dvanaestkanalne vrpce nudili su složen i često vrlo glasan zvuk koji je stvarala tek šačica glazbenika. Istraživači na Sveučilištu Tennessee izlagali su zamorce rock-glazbi tijekom tri mjeseca u razdobljima koja su odražavala ono što čuje »prosječni posjetitelj diskoteka« i došli do dokaza o uništenju stanica u pužnici, dijelu uha koji zvučne valove pretvara u živčane signale. No studenti, taj važan tržišni segment, 1968. nisu »uništavali uši«. Jedva su oprostili Bobu Dylanu što je
1966. godine prešao u rock vode, te su toplo pozdravili njegov povratak, s pjesmom »John Wesley Harding«, akustičnoj gitari i folkbaladi - iako se više nikad nije vratio čistom folk-zvuku iz 1963. Godine 1968. časopis Life je novu rock-glazbu nazvao »prvom glazbom rođenom u doba brze komunikacije«. U lipnju 1967. Beatlesi su održali prvi međunarodni koncert koji se uživo emitirao posredstvom satelita. Life je rock-glazbu iz 1968. prozvao »beskonačnim izvorom eklektičkog obilja«. Bilo je to doba balada s pomno promišljenim tekstovima i jasnom melodijskom linijom. Dvadesetsedmogodišnja mirovna aktivistica i pjevačica Joan Baez i dalje je nastupala pred brojnom publikom, pjevajući baladne verzije Dylana, Rolling Stonesa, Beatlesa i pjesnički nastrojenog Leonarda Cohena, te kolege prosvjednika Phila Ochsa. Kubanci su počeli oponašati njezin stil, pa su se odande blage i lirske prosvjedne balade širile svim zemljama španjolskog govornog područja. Čak su i Baski na svom zakonom zabranjenom drevnom jeziku počeli pjevati balade u stilu Joan Baez. Simon i Garfunkel, koji su početkom šezdesetih imali poteškoća jer je njihov stil više nalikovao renesansnim madrigalima nego rock and rollu, dosegnuli su u travnju 1968. novu razinu popularnosti albumom Bookends, Uz pjesme poput »Americe«, o potrazi za dušom zemlje, neki njihovi poklonici smatraju da je riječ o njihovu najboljem albumu. Crosbv, Stills i Nash, kao i Neil Young, pjevali su balade uz prizvuke countrvja, baš kao i Creedence Cleanvater Revival, iako su njihove instrumentale znatno pojačavali električni instrumenti. Joni Mitchell, dvadesetčetverogodišnja Kanađanka duge plave kose i kristalna glasa, u Sjedinjenim se Državama 1968. godine proslavila upravo baladama. Jerrvjeff Walker pjevao je tužnu pjesmu o uličnome zabavljaču Bojanglesu. Gitarist i skladatelj iz skupine The Who, Pete Townshend, potužio se da glazba postaje odviše ozbiljnom. Budući da se popularna glazba više nego ikada tržišno usmjeravala prema mladima, moglo se očekivati da će biti nekako razigranija. »U današnjoj glazbi više nema proklete mladosti«, ustvrdio je Townshend. Pojavila se iznenađujuća pokretljivost između glazbenih žanrova. Nakon što je šesnaest godina posvetio jazz-kvartetu, Dave Brubeck prekinuo je njegov rad i počeo skladati klasičnu glazbu. Trojica britanskih glazbenika - Eric Clapton, Jack Bruce i Ginger Baker - iz bluesa i rocka prešli su u rock vode i svoju skupinu nazvali Cream.
Tu skupinu silno je cijenio dirigent newyorške Filharmonije Leonard Bernstein, koji se u dobi od pedeset godina, potkraj sezone 1968. povukao s mjesta stalnog dirigenta. Osobito mu se dopao Ginger Baker, za kojeg je rekao: »Nevjerojatno, imaju bubnjara koji doista zna držati ritam«. Novi albumi imali su sve složenije ovitke, mnogi i dvostruke, dok su snimke izvođača, koji su često pozirali u neobičnoj odjeći, bile raspoređene unutar vijugavih crteža i grafičkih elemenata koji su izgledali kao da pulsiraju. Omoti albuma zapravo su bili namijenjeni mladima koji su pušili marihuanu ili koristili LSD, kako bi imali osjećaj da ih satima pomno proučavaju. Pod utjecajem opojnih droga sve je izgledalo dvosmisleno i prepuno skrivenih, dubokih značenja. Tako se činilo da je i razmjerno jednostavan film poput Diplomca iz 1967. godine, priča o mladiću koji ne zna kakvu budućnost može očekivati ili priželjkivati u svijetu obilježenom plitkim vrijednostima, prepun neusporedivo dubljih poruka. Uratke Beatlesa analiziralo se kao da je riječ o Tennvsonovoj poeziji. Tko je Eleanor Rigby? Čovjek s balonima, talijanski film Marca Ferrerija u kojem glavnu ulogu igra Marcello Mastroianni, govori o razočaranome muškarcu s hrpom balona. Odlučivši otkriti točku u kojoj se baloni rasprskavaju, ustvrdio je da je svaki balon priča za sebe. Završetak filma. Kužite? Sve to ima neusporedivo dublje značenje, zar ne? Upravo je inzistiranje na skrivenom značenju svega dovelo do neočekivanog uspjeha niskobudžetnog trilera iz 1968. pod naslovom Noć živih mrtvaca, koji publika nije doživjela kao horror sa zombijima, jeftini triler iz reda filmova kakvi su se nebrojeno puta snimali još od tridesetih godina, nego kao važan satirički prikaz američkog društva. Pjevačica Janis Joplin, koja je 1968. godine »vrištala« s kalifomijskom skupinom Big Brother and the Holding Companv, izjavila je da nije hipi, jer su hipiji uvjereni da mogu promijeniti svijet. Ustvrdila je da je bitnik: »Bitnici su uvjereni da se ništa neće promijeniti i kažu 'Dovraga sve', stalno su napušeni i super se zabavljaju«. No u tim pokušajima da promijene svijet, hipiji su velik dio vremena bili napušeni i ludo se zabavljali. Pušenje marihuane među američkim je studentima 1968. godine vjerojatno bilo raširenije nego što je danas pušenje cigareta. Općenito se držalo, a mnogi i danas smatraju da je tako, da su vladine službe za suzbijanje zloporabe droga instrument represije i da bi istinski demokratsko društvo ozakonilo uporabu droge.
Činilo se da se Amerika podijelila na dvije vrste ljudi: one koji žive na nov način i one koji svim silama nastoje shvatiti taj novi način. Tajna neočekivanog kazališnog uspjeha Kose, »američkog rockmjuzikla s temom plemenske ljubavi«, ležalaje u činjenici da se u predstavi ne događa praktički ništa, ali i da ipak publici nudi uvid u život hipija, samo podupirući stereotipnu sliku o tome da hipiji ne rade baš ništa i da to čine s neobjašnjivom - nesumnjivo drogom izazvanom gorljivošću. U novinama i časopisima često su izlazili prikazi života na sveučilištima. Zastoje časopis Time objavio reportažu s wed-ina Abbieja Hoffmana? Jer su mediji, kao i cijelo društvo, nastojali shvatiti »mlađi naraštaj«. Bila je to jedna od »priča godine«, uz rat u kojem su mladi odbijali sudjelovati. Časopisi i novine redovito su objavljivali članke o »novoj generaciji«. U većini tih napisa osjećao se prizvuk frustriranosti, jer novinari nikako nisu uspijevali shvatiti na čijoj su strani ti ljudi. Pripadnicima elitnih društvenih slojeva činilo se da su protiv svega. U niku koji je 27. travnja 1968. godine objavio Pariš Match, stajalo je: »Sovjetsko društvo osuđuju jednako kao buržoaska društva: protive se gospodarskim organizacijama, društvenoj disciplini, težnjama prema materijalnom bogatstvu, kupaonicama i, u krajnjem slučaju, radu. Drugim riječima, odbacuju zapadnjačko društvo.« Jedan ujak i njegov dugokosi nećak, ljubitelj matice, objavili su 1968. godine u Sjedinjenim Državama knjigu pod naslovom The Gap (»Jaz«), opisujući pokušaje da se nekako razumiju. Nećak ujaka upoznaje s marihuanom, koju ujak naziva neobično: »štapićem čaja«. No nakon što je popušio joint, kaže: »Proširio mije svijest. Najozbiljnije! Sad mi je jasno što Richie želi reći. Slušao sam glazbu i čuo je kao nikad ranije.« Ronald Reagan hipije je definirao kao osobe koje se »odijevaju kao Tarzan, imaju kosu kao Jane, a smrde kao Cheetah«. Nedostatak intelektualne dubine u analizi Ronalda Reagana nije nikoga iznenadio, no u većini takvih analiza i nije bilo mnogo dubljih spoznaja. Društvo nije ostvarilo napredak u odnosu na pedesete godine, kad je čitava generacija tzv. bitnika (naziv je skovao romanopisac Jack Kerouac) svedena na televizijski lik po imenu Mavnard G. Krebs, koji se gotovo uopće nije prao i koji bi, kad god bi mu netko spomenuo mogućnost unosnog zapošljavanja, užasnutim glasom zakriještao: »Posao!?«. Norman Podhoretz napisao je u časopisu Partisan RevieW članak o bitnicima pod naslovom »Boemi koji nemaju pojma«. Odbacivanje materijalizma i odbojnost prema poslovnoj kulturi percipirali su se kao odbijanje rada. Ustrajne tvrdnje o nedostatku higijenskih navika koristile su se kao
kritika i odbacivanje drukčijeg stila odijevanja, iako ni bitnici ni hipiji nisu bili osobito neuredni. Istina, povremeno bi se pojavio netko, poput Marka Rudda, tko se ne bi mogao baš pohvaliti urednošću, no mnogi su bili vrlo čisti i uredni, u tome čak i sitničavi - opsjednuti proizvodima za njegu raskošnih uvojaka, razmećući se izvezenim trapezicama. Javnost se opsjednuto bavila temom duge kose, a tako je i nastao naziv slavne broadwayske predstave iz 1968. Te je godine na dvije tisuće mjesta širom zemlje postavljen plakat na kojem je bio prikazan osamnaestogodišnjak čupave glave, dok je ispod slike pisalo: »Uljepšaj Ameriku, ošišaj se«. Joea Namatha, ofenzivnog beka New Yorkjetsa, koji je imao kosu srednje duljine, a ponekad i brkove - a čija su odvažnost i nesmiljena ustrajnost u velikoj mjeri zaslužne za činjenicu da se američki nogomet potkraj šezdesetih godina uzdignuo na razinu najpopularnijeg sporta u Americi - obožavatelji su na stadionima često dočekivali s natpisima »Joe, ošišaj se!«. U ožujku 1968. godine, kad je Robert Kennedy bio na mukama, nastojeći odlučiti hoće li se kandidirati ili ne, primao je pisma u kojima je stajalo da se, želi li postati predsjednikom, mora ošišati. Ton tih pisama bio je neobično neprijateljski nastrojen. »Nitko ne želi hipija za predsjednika«, stajalo je u jednom od pisama. A kad je objavio da će se kandidirati, doista se i ošišao. Godine 1968. već su mnoge komercijalne organizacije i tvrtke uvidjele da je »generacijski jaz« pojam koji se na tržištu može iskoristiti za stjecanje zarade. Televizijska kuća ABC počela je prikazivati novu seriju, pod naslovom The Mod Squad, ne znajući, kako se činilo, da je »mod« već za Partisan Riview (proljeće 1958.) No u tim pokušajima da pror.jene svijet, hipiji su velik dio vremena bili napušeni i ludo se zabavljali. Pušenje marihuane medu američkim je studentima 1968. godine vjerojatno bilo raširenije nego što je danas pušenje cigareta. Općenito se držalo, a mnogi i danas smatraju da je tako, da su vladine službe za suzbijanje zloporabe droga instrument represije i da bi istinski demokratsko društvo ozakonilo uporabu droge. Činilo se da se Amerika podijelila na dvije vrste ljudi: one koji žive na nov način i one koji svim silama nastoje shvatiti taj novi način. Tajna neočekivanog kazališnog uspjeha Kose, »američkog rockmjuzikla s temom plemenske ljubavi«, ležala je u činjenici da se u predstavi ne događa praktički ništa, ali i da ipak publici nudi uvid u život hipija, samo podupirući stereotipnu sliku o tome da hipiji ne
rade baš ništa i da to čine s neobjašnjivom - nesumnjivo drogom izazvanom gorljivošću. U novinama i časopisima često su izlazili prikazi života na sveučilištima. Zastoje časopis Time objavio reportažu s wed-ina Abbieja Hoffmana? Jer su mediji, kao i cijelo društvo, nastojali shvatiti »mlađi naraštaj«. Bila je to jedna od »priča godine«, uz rat u kojem su mladi odbijali sudjelovati. Časopisi i novine redovito su objavljivali članke o »novoj generaciji«. U većini tih napisa osjećao se prizvuk frustriranosti, jer novinari nikako nisu uspijevali shvatiti na čijoj su strani ti ljudi. Pripadnicima elitnih društvenih slojeva činilo se da su protiv svega. U niku koji je 27. travnja 1968. godine objavio Pariš Match, stajalo je: »Sovjetsko društvo osuđuju jednako kao buržoaska društva: protive se gospodarskim organizacijama, društvenoj disciplini, težnjama prema materijalnom bogatstvu, kupaonicama i, u krajnjem slučaju, radu. Drugim riječima, odbacuju zapadnjačko društvo.« Jedan ujak i njegov dugokosi nećak, ljubitelj marice, objavili su 1968. godine u Sjedinjenim Državama knjigu pod naslovom The Gap (»Jaz«), opisujući pokušaje da se nekako razumiju. Nećak ujaka upoznaje s marihuanom, koju ujak naziva neobično: »štapićem čaja«. No nakon što je popušio joint, kaže: »Proširio mije svijest. Najozbiljnije! Sad mije jasno što Richie želi reći. Slušao sam glazbu i čuo je kao nikad ranije.« Ronald Reagan hipije je definirao kao osobe koje se »odijevaju kao Tarzan, imaju kosu kao Jane, a smrde kao Cheetah«. Nedostatak intelektualne dubine u analizi Ronalda Reagana nije nikoga iznenadio, no u većini takvih analiza i nije bilo mnogo dubljih spoznaja. Društvo nije ostvarilo napredak u odnosu na pedesete godine, kad je čitava generacija tzv. bitnika (naziv je skovao romanopisac Jack Kerouac) svedena na televizijski lik po imenu Mavnard G. Krebs, koji se gotovo uopće nije prao i koji bi, kad god bi mu netko spomenuo mogućnost unosnog zapošljavanja, užasnutim glasom zakriještao: »Posao!?«. Norman Podhoretz napisao je u časopisu Partisan Review članak o bitnicima pod naslovom »Boemi koji nemaju pojma«. Odbacivanje materijalizma i odbojnost prema poslovnoj kulturi percipirali su se kao odbijanje rada. Ustrajne tvrdnje o nedostatku higijenskih navika koristile su se kao kritika i odbacivanje drukčijeg stila odijevanja, iako ni bitnici ni hipiji nisu bili osobito neuredni. Istina, povremeno bi se pojavio netko, poput Marka Rudda, tko se ne bi mogao baš pohvaliti urednošću, no mnogi su bili vrlo čisti i uredni, u tome čak i sitničavi - opsjednuti proizvodima za njegu raskošnih uvojaka, razmećući se izvezenim trapezicama.
Javnost se opsjednuto bavila temom duge kose, a tako je i nastao naziv slavne broadwayske predstave iz 1968. Te je godine na dvije tisuće mjesta širom zemlje postavljen plakat na kojem je bio prikazan osamnaestogodišnjak čupave glave, dok je ispod slike pisalo: »Uljepšaj Ameriku, ošišaj se«. Joea Namatha, ofenzivnog beka New York Jetsa, koji je imao kosu srednje duljine, a ponekad i brkove - a čija su odvažnost i nesmiljena ustrajnost u velikoj mjeri zaslužne za činjenicu da se američki nogomet potkraj šezdesetih godina uzdignuo na razinu najpopularnijeg sporta u Americi obožavatelji su na stadionima često dočekivali s natpisima »Joe, ošišaj se!«. U ožujku 1968. godine, kad je Robert Kennedy bio na mukama, nastojeći odlučiti hoće li se kandidirati ili ne, primao je pisma u kojima je stajalo da se, želi li postati predsjednikom, mora ošišati. Ton tih pisama bio je neobično neprijateljski nastrojen. »Nitko ne želi hipija za predsjednika«, stajalo je u jednom od pisama. A kad je objavio da će se kandidirati, doista se i ošišao. Godine 1968. već su mnoge komercijalne organizacije i tvrtke uvidjele da je »generacijskijaz« pojam koji se na tržištu može iskoristiti za stjecanje zarade. Televizijska kuća ABC počela je prikazivati novu seriju, pod naslovom The Mod Squad, ne znajući, kako se činilo, da je »mod« već za Partisan RevieW (proljeće 1958.) »Sine, kako bi bilo da nekoga od tih svojih novih ljevičara dovedeš kući na kekse i colu?« Playboy, ožujak 1968. (Preneseno uz posebno dopuštenje časopisa Playboy. © 1968. PJayboy) starjela riječ*. Glavni su likovi bili troje mladih policajaca - policajka koja je izgledala kao mlađa inačica Mary iz folk-skupine Peter, Paul and Mary, policajac nalik na urednije podšišanog mladog Boba Dylana, te još jedan, nalik na ljubaznog i dragog pripadnika Crnih pantera a cjelokupna provokativna, nasilna i beskompromisna kontrakultura u toj je seriji odjednom postala posve bezopasnom. U propagandnim porukama ABC-a navodilo se, kao da ljudi doista tako govore: »Policija ne razumije današnju generaciju - a današnja generacija ne kuži spiku. Rješenje: pronaći guba mlade ljude koji žive moderno i navesti ih da rade za policiju.« U ABC-jevoj promotivnoj poruci dalje se objašnjavalo: »Danas je na televiziji najvažnije razmišljati kao mladi... A kod cijele generacije mladih punoljetnih gledatelja, ABC pobjeđuje bez konkurencije«. Godine 1968. svatko je imao mišljenje o »generacijskomejazu«, izrazu koji je 12. travnja prvi upotrijebio predsjednik Columbije Gravson Kirk, govoreći na Sveučilištu Virginia, izrazu koji je istog
trenutka postao banalnim. Andre Malraux, koji je u mladosti bio poznat kao žestoki buntovnik, ali je 1968. godine bio ministar u de Gaulleovoj desničarskoj vladi, poricao je postojanje jaza među naraštajima, tvrdeći kako je riječ o uobičajenim mukama te borbi i prkosu mladih pri odrastanju. »Bilo bi glupo vjerovati u takav sukob«, rekao je. »Temeljni problem leži u činjenici da naša civilizacija, a to je civilizacija strojeva i uređaja, čovjeka može poučiti svemu osim tome kako da bude čovjekom«. Predsjednik Vrhovnog suda, Earl Warren, izjavio je 1968. godine da je »jedna od najvećih potreba našeg doba« razriješiti napetosti između onoga što je nazvao »smionošću mladosti« i »dobroćudnom praktičnošću zrelijih godina«. Bili su tu još i oni koji su objašnjavali da je mladost njihova doba tek u prijelaznoj fazi prema postindustrijskome društvu. Općeprihvaćenome stavu da nove mlade generacije, hipiji, ne žele raditi, pridružio se i stav da neće morati raditi. U jednom istraživanju organizacije Southern California Research Council tvrdilo se da će nakon 1985. većina Amerikanaca morati raditi samo pola godine radi održavanja tadašnjeg životnog standarda. Autori istraživanja upozorili su da su rekreacijske ustanove i objekti silno nerazvijeni u odnosu na količine slobodnog vremena kojima će raspolagati taj novi naraštaj. Njihovi zaključci temeljili su se na sve većem pojedinačnom udjelu u bruto nacionalnom proizvodu. Kad bi se ukupna vrijednost proizvoda i usluga podijelila s ukupnim brojem stanovnika, a među njima i s onima koji ne zarađuju, vrijednost se prema tim predviđanjima između 1968. i 1985. trebala udvostručiti. Šezdesetih se godina općenito smatralo da će američka tehnologija stvoriti više slobodnog vremena, pri čemu je Herbert Marcuse bio jedan od rijetkih koji su tvrdili da tehnologija ne stvara slobodno vrijeme. John Kifner, mladi novinar The New York limesa kojeg su cijenili studenti s Columbije, u siječnju 1968. javio se člankom iz Amhersta s temom marihuane i studenata, u njemu iznijevši šokantnu novost o tome da grad prodaje velike količine papira za cigarete marke ZigZag, a gotovo nimalo duhana. Upravo u tom članku javnost se upoznala s pojmom rekreativnog konzumiranja droge. Studenti se ne drogiraju kako bi zaboravili probleme, nego da se zabave. »Razgovori sa studentima pokazali su da, iako se stječe dojam da mnogi uživatelji droga imaju problema, kod mnogih to nije slučaj«. U članku se spominjala mogućnost da životni stil obilježen drogom potiču mediji. Ravnatelj jedne srednje škole u imućnom predgrađu Westcehsteru izjavio je: »Nema sumnje da se ta pojava povećala od
ljeta. Članci o East Villageu objavljeni su u Esquieru, Looku i lifeu, a to je djeci poslužilo kao uzor«. U takvim člancima opisivali su se »studentski tulumi s marihuanom«, iako je zapravo bilo uobičajenije da se studenti izležavaju, puše jointove i čitaju upravo takve članke uz nezaustavljivo smijuljenje koje na koncu dovodi do nekontroliranog smijeha. Kišni su se dani u East Villageu često provodili tako da bi se studenti napušili, a zatim otišli u kino St. Marks, gdje bi se neki put u paketu od tri filma za dolar našao i stari dokumentarac o opasnostima marihuane pod naslovm Reefer Madness. Marihuana je u Sjedinjenim Državama bila droga 20. stoljeća. Sve do 1937. godine nije bila čak ni zabranjena zakonom. LSD, dietilamid lizerginske kiseline, poznat i kao acid, otkrivenje igrom slučaja tridesetih godina u jednom švicarskom laboratoriju. Ondje je jedan liječnik, Albert Hoffman, zahvaljujući vrlo malenoj količini tog spoja na vrstima svojih prstiju, doživio »izmijenjeno stanje svijesti o svijetu«. Nakon rata, Hoffmanov je laboratorij prodavao malene količine LSD-a Sjedinjenim Državama, gdje su saksofonist John Coltrane, slavan po genijalno introspektivnim izvedbama, jazztrubač Dizzy Gillespie, te klavirist Thelonio-us Monk eksperimentirali s novom drogom, iako ni približno u mjeri u kojoj je to činila CIA. Tu je tvar bilo teško otkriti, jer nema ni miris, ni okus, ni boju. Neprijatelj kriomice izložen LSD-u mogao bi odati tajne ili se posve smesti i predati. Tako je nastala zamisao o potajnome ubacivanju LSD-a u uređaj za hlađenje vode. Razmatrali su se planovi o tajnome davanju LSD—a, među ostalima, egipatskome predsjedniku Gamalu Abdelu Naseru i kubanskome predsjedniku Fidelu Castru, kako bi počeli blebetati gluposti i kako bi zbog toga ostali bez sljedbenika. No Castrova bi se popularnost među mladima po svoj prilici silno povećala da su Allen Ginsberg i ostali doznali da i Fidel troši LSD. Agenti su ekperimentirali na sebi, zbog čega je jedan od njih izjurio iz zgrade i spoznao da su automobili »krvožedna čudovišta«. U suradnji s vojskom provodili su i pokuse sa žrtvama koje nisu bile svjesne ničega, a među njima su bili i zatvorenici i prostitutke. Ispitivanja su za posljedicu imala niz samoubojstava i pojavu psihotičnih pacijenata, pa je CIA postala uvjerena da je gotovo nemoguće imati koristi od ispitivanja osobe pod utjecajem LSD-a. Pokuse s LSD-om poticao je Richard Helms, koji je kasnije, od 1967. do 1973. godine bio direktor CIA-e.
Timothv Leary i Richard Alpert, mladi profesori s Harvarda, proučavali su LSD tako što su ga koristili sami ili ga davali drugima. Njihov je rad početkom šezdesetih godina bio cijenjen - sve dok se roditelji nisu počeli tužiti kako je njihov mladi i perspektivni student na Harvardu »otkrio boga i proniknuo u tajnu Svemira«. Njih dvojica napustili su Harvard 1963., ali su nastavili s pokusima u Milbrooku, u saveznoj državi New York. Godine 1966. LSD je zakonom zabranjen, a Leary se proslavio zahvaljujući uhićenjima. Alpert je prešao na hinduizam i preuzeo ime Baba Ram Dass. Godine 1967. Allen Ginsberg pozvao je sve starije od četrnaest godina da barem jednom kušaju LSD. Knjiga Toma Wolfea koja je slavila i popularizirala LSD, The Electric Kool-Aid Acid Test, objavljena je 1968. godine. Bila je riječ o nepredvidivom opojnome sredstvu. Neki su imali ugodna iskustva, dok su drugi proživljavali cikluse maničnodepresivnih raspoloženja ili paranoje, nalik noćnim morama, a poznatima pod nazivom »gadan trip«. Studenti koji su se ponosili činjenicom da odgovorno koriste drogu tvrdili su da je treba koristiti pod nadzorom prijatelja koji se ne drogira, ali je već kušao tu drogu. Mnogi su, među njima i Abbie Hoffman, smatrali da postoji svojevrsno prešutno bratstvo među onima koji su kušali LSD, dok su oni koji ga nisu kušali ostali izvan tog kruga. U novinama su se počele pojavljivati priče koje su uznemiravale. U siječnju 1968. godine više je novina izvijestilo kako su šestorica mladih studenata potpuno i trajno izgubili vid dok su pod utjecajem LSD-a gledali u Sunce. Norman M. Yoder, voditelj Ureda za slijepe osobe pri Odjelu za socijalnu skrb savezne države Pennsvlvanije, rekao je da je mladićima stradala mrežnica oka. Bio je to prvi slučaj potpunog sljepila, no u slučaju koji se prethodnog svibnja dogodio na Sveučilištu California u Santa Barbari, četvero studenata navodno više nije bilo u stanju čitati, nakon što su pod utjecajem LSD-a također gledali u Sunce. Međutim, kasnije se pokazalo da mnoge priče o LSD-u nisu točne. Ispitivanjima u vojnim laboratorijima ipak nisu dokazane raširene priče o tome da LSD oštećuje kromosome. LSD je dalekosežno utjecao na popularnu glazbu. Album Beatlesa iz 1967. godine Sergeant Pepper's Lonely Hearts Club Band i glazbom i stihovima i dizajnom ovitka odražavao je eksperimente koje su članovi skupine provodili s drogom. U dijelu pjesama opisivali su fantazije doživljene pod utjecajem LSD-a. To je vrijedilo i za jednu stariju pjesmu, »Yellow Submarine«, kojaje poslužila i kao osnova za
film iz 1968. Prvo imaginarno putovanje Johna Lennona podmornicom navodno je bilo plod konzumiranja kockice šećera uronjene u otopinu LSD-a. Publika je smatrala da Sergeant Pepper govori o drogi, da je riječ o jednom od prvih acid-albuma o dozrijevanju psihodelične glazbe i psihodeličnog dizajna omota. Možda i zbog korištenja droge uz slušanje te glazbe, Sergeant Pepper navodno je imao dalekosežne posljedice. Više godina kasnije Abbie Hoffman izjavio je da album izražava »naš svjetonazor«. Nazvao ga je »Beethovenom koji je ušao u samoposluživanje«. No u to je vrijeme ultrakonzervativno društvo John Birch tvrdilo da album odražava izvrsno poznavanje tehnike ispiranja mozga, što dokazuje da Beatlesi sudjeluju u međunarodnoj komunističkoj zavjeri. BBC je zabranio emitiranje pjesme »A Day in the Life« zbog riječi »I'd love to turn you on«*, dok se guverner Marylanda Spiro Agnew zalagao za zabranu pjesme »With a Little Help from My Friends«, jer je četvorka pjevala da je »high«. Beatlesi nisu izumili acid-rock, fuziju LSD-a i rock-glazbe, ali su zahvaljujući svome statusu pokrenuli lavinu. Skupine iz San Francisca već su neko vrijeme izvodile acid-rock, no već 1968. nekoliko tih skupina, npr. Jefferson Airplane i Grateful Dead, steklo je i međunarodnu slavu, dok su mnoge druge, poput Daily Flasha i Celestial Hysterie, ostale u lokalnim okvirima. Nova glazba namijenjena ponajprije studentima nije se bavila samo politikom i drogom, nego i seksom. Rock-koncerti, baš kao i politički prosvjedi, često su bili tek predigra za seksualne odnose. Neki su pjevači s tim u vezi bili otvoreniji od ostalih. Jim Morrison, rocker iz Doorsa baršunasta glasa, u pripijenim kožnim hlačama, sebe je nazvao »erotičnim političarem«. Najednom koncertu, 1969. godine u Miamiju, pozvao je publiku da svuče odjeću, a zatim upitao: »Željeli biste da vam pokažem kurac, zar ne? Zbog toga ste došli, nije li tako?« Pjevačica balada kreštavog glasa, Janis Joplin, rekla je: »Cilj moje glazbe nije potaknuti vas na izazivanje nereda, nego na jebačinu«. Većina članaka o novom načinu života s različitim je stupnjem otvorenosti aludirala na dojam da se ti mladi ljudi vrlo često seksaju. Seks su sada nazivali »slobodnom ljubavlju«, jer se činilo da, zahvaljujući kontracepcijskoj piluli, nema posljedica. No, »slobodna ljubav« je ipak imala određena ograničenja i cijenu, što je Mark Rudd spoznao na drugoj godini na Columbiji, kada se morao liječiti penicilinom zbog gonoreje koju je pokupio odjedne studentice s Barnarda, a koja ju je dobila od oženjenog profesora filozofije. Zapravo je penicilin, otkriven četrdesetih godina 20. stoljeća, postao
prvom tabletom seksualne slobode. Druga tableta, oralno kontracepcijsko sredstvo, proizvedena je 1957. godine, a savezna Uprava za hranu i lijekove odobrila ju je 1960. Studentski su liječnici utvrdili da je pilula po popularnosti ubrzo nadmašila sve ostale metode kontracepcije, te je 1968. bila već posve uobičajena pojava na sveučilištima. Popularni slogan »Make Love Not War« jasno je pokazivao da su te dvije stvari, ljubav i rat, međusobno povezane - studenti mogu prosvjedovati protiv rata, a zatim, ushićeni i uzbuđeni zbog tijesne suradnje s tisućama ljudi, s kojima su preživjeli policijske palice i suzavac, vrlo često odlaze voditi ljubav. Zabavljali se nisu isključivo članovi SNCC-a. ISDS i ostale studentske organizacije neprestano su održavale sastanke u vezi sa sljedećim potezima, a onda, kad bi došlo do tog sljedećeg koraka, ne bi točno znali što učiniti, pa bi se spontano poveli za instinktom. No između tih silnih sastanaka bilo je mnogo seksa. Kao što je jedan student iz Detroita izjavio za časopis Lije: »Nije da samo zajedno jedemo i spavamo, nego zajedno prosvjedujemo i protiv rata!«. Ed Sanders, čiji su Fugsi često pjevali ofuggingu*, nazvao je sredinu šezdesetih »zlatnim dobom ševe«, a to je ujedno bila i najveća dodirna točka s njegovim romanom bez radnje, »romanom jipija« iz 1970. godine koji se, pod naslovom Shards ofGod, bavio 1968. i tom temom. Za trajanja pokreta spojili su se i razišli mnogi parovi. Tom Hayden i Casey Hayden, Mario Savio i kolegica iz Pokreta za slobodu govora Suzanne Goldberg, Mary King i kolega iz SNCC-a... Riječ je tek o nekoliko primjera brojnih brakova nastalih u tim pokretima koji se nisu održali. Takav stav prema seksu dodatno je produbio jaz među naraštajima. Kao da u istome razdoblju na istome mjestu postoje dva posve različita društva. I dok je Sanders u East Villageu proživljavao svoje zlatno doba, a Rudd se na Columbiji spašavao penicilinom, demokratski član Gradskog vijeća uspješnim je pritiskom 1968. godine naveo upravu za gradski prijevoz da iz vagona podzemne željeznice ukloni plakate za film Diplomac, jer su na njima Anne Bancroft i Dustin Hoffman bili zajedno u postelji. Promjena u običajima nije se odigrala jedino u Americi. Djevojke koje su 1969. godine pripadale meksičkom studentskom pokretu šokirale su javnost noseći natpise na kojima je stajalo »Djevičanstvo izaziva rak«. Prosvjedi u Parizu 1968. otpočeli su zahtjevima za otvaranje mješovitih domova. Prema francuskome mitu, kad su predsjedniku de Gaulleu priopćili da studenti u Nanterreu traže mješoviti smještaj, General se smeteno okrenuo prema jednom
savjetniku i upitao: »A zašto se jednostavno ne nalaze u kavanama?«. U Sjedinjenim je Državama tek šačica naprednih obrazovnih ustanova, poput Oberlina, imala miješane domove. Na mnogim sveučilištima muškarci su imali više slobode od žena. Elita je imala odvojena sveučilišta za žene, s posve drukčijim pravilima. Muškarci s Columbije nedvojbeno su imali više povlastica od žena s Barnarda, koje tijekom prvih dviju godina studija nisu smjele živjeti nigdje drugdje nego u ženskim domovima. Teško je i zamisliti kontroverznu priču o smještaju nepoznate studentice kojom se počela baviti cjelokupna američka javnost, no upravo se to događalo tijekom nekoliko tjedana 1968. godine, kad je jedan novinar The New York Timesa odlučio izvijestiti čitatelje o životu studentica - bio je to tek još jedan od stotina članaka o »novom načinu života«. Jedna se studentica druge godine novinaru hvalila, uz uvjet da joj ne objavi ime, kako je lagala upravi Barnarda, samo da bi s dečkom mogla živjeti izvan sveučilišnog kompleksa. Iako joj ime nije izišlo u novinama, Sveučilište Barnard čvrsto je naumilo iskorijeniti tu javnu sramotu, te je na temelju pojedinosti uspjelo identificirati prijestupnicu, studenticu po imenu Linda LeClair, te je zatražilo da je se izbaci sa studija. Studenti su prosvjedovali protiv takvog odnosa prema njoj, mnogi i zbog činjenice da se takvo što može dogoditi jedino ženi. No, što je bilo najneobičnije, o mukama i dvojbama Linde LeClair - suživot ili ne - nije se tjednima pisalo samo na naslovnici The New York Timesa, nego i u Timesu, Newsweeku, Lijeu i drugim nacionalnim publikacijama. Drama se iz dana u dan razvijala u Timesu - kako joj je upravno vijeće Barnarda omogućilo saslušanje, kako su se ondje okupile stotine promatrača, kako se zauzela za prava pojedinca, te na koncu kako je »na sebi imala svijetlonarančastu jednostavnu haljinu i sva ozarena čitala završnu odluku: neće je izbaciti sa sveučilišta, ali joj je zabranjen ulazak u sveučilišnu kaminu«. U tekstu u Timeu također je stajalo kako su mnogi ispitani studenti »zabavljeno odmahivali glavom«. Medijima se činilo da je riječ o važnoj priči koja ukazuje na radikalne primjene u društvu. Studentima iz 1968., kao i većini nas u današnjem svijetu, činilo se nevjerojatnim da je tako beznačajna stvar uopće dospjela u novine. Dva dana kasnije Times je objavio članak o Lindinim roditeljima, pod naslovom: »Otac zdvojan zbog kćeri na Barnardu«. U Hudsonu, u New Hampshireu, Paul LeClair izjavio je: »Jednostavno se ne slažemo i nije nam jasno što uopće možemo poduzeti... jedno je što
radi čovjek kao pojedinac, ali kad on počne utjecati na stotine ljudi, to nije u redu«. Predsjednica Sveučilišta Barnard, Martha Peterson, nije bila zadovoljna blagim ukorom vijeća, te je, unatoč toj odluci, pokrenula postupak za izbacivanje Linde LeClair. Studenti su organizirali prosvjed sjedenjem, tijelima blokirajući predsjedničin ured. Peticiju protiv izbacivanja potpisalo je 850 od 1.800 studentica Barnarda. Ured je bio pretrpan pismima u prilog ili protiv studentice druge godine, što je jasno pokazalo da je postala simbolom svega što se događalo, od građanskih sloboda do slabljenja uloge američke obitelji. Martha Peterson ustvrdila je: »Na svoju veliku žalost utvrdili smo i da je interes javnosti za seks na sveučilištima nezasitan«. No tu ipak nije bila riječ isključivo o znatiželji. Mediji su samo odražavali opći stav da »nova generacija« ima i »novi moral« i da su, bilo kako bilo, postupci mladih ni manje ni više nego plod potpune promjene u vrijednostima i običajima društva s dalekosežnim posljedicama. Ed Sanders samouvjereno je napisao: »Za četrdeset godina jipiji i oni koji su 1967.-68. sudjelovali u 'mirovnome roju' bit će prepoznati u pravome svjetlu: kao najvažnija kultumo-politička snaga u posljednjih 150 godina američke civilizacije«. Smatralo se, u pojedinim trenucima uz veliku užasnutost, a u nekima i s ushitom, da se mijenja temeljna priroda čovjekova društva. Časopis Lije objavio je: »Kad će negdje u dalekoj budućnosti antropolog specijaliziran za spolnost analizirati fenomen kontracepcijske pilule, pojavu drive-ina, djela Harolda Robbinsa, moderne grudnjake i ostale plodove američke seksualne revolucije, možda će razmotriti i slučaj Linde LeClair i njezina dečka, Petera Behra, smatrajući ga trenutkom u kojem se promijenio moral čitavog jednog razdoblja«. I dok je Hue bio pod opsadom, marinci ukopani u Khe Sanhu, rat u Biafri postajao sve nesmiljenijim, Bliski istok sve eksplozivnijim, Senat ispitivao je li incident u zaljevu Tonkin, koji je u kolovozu 1964. godine poslužio kao povod za rat u Vijetnamu bio lažan, Rudi Dutschke i njemački SDS demonstrirali na berlinskim ulicama, Česi i Poljaci prkosili Moskvi - odluka jedne studentice s Barnarda da se preseli na suprotnu stranu ulice i živi s mladićem u njegovoj sobi nalazila se na novinskim naslovnicama. Čini se da u cijeloj priči nitko nikada nije razgovarao i s Lindinim dečkom, Peterom Behrom. Ona je prekinula studij i njih su dvoje pristupili jednoj komuni. Behr, koji je na koncu diplomirao na Columbiji, kasnije se počeo baviti masažom. Barnard je uveo manje stroga pravila, pa je tako za život izvan sveučilišnog kompleksa bio dovoljan roditeljski
pristanak. No ujesen 1968. godine žene s Bamarda pobunile su se čak i protiv takve odredbe. Dok je odrastao u jednom imućnom predgrađu NeWjersevja, na samome rubu siromašnog NeWarka, Mark Rudd imao je jednu veliku želju: oduvijek je priželjkivao da mu roditelji suvislo objasne zašto nisu učinili više da zaustave naciste kad su se tek domogli vlasti. Nema sumnje da su mogli barem pokušati poduzeti nešto konkretnije. 1 unatoč tom pitanju koje ga je neprestano mučilo, u srednoj školi nije bio politički aktivan. Živio je u ugodnome MapleWoodu, kamo su mu se roditelji preselili u kasnijoj životnoj fazi, nakon što je njegov otac počeo bilježiti prve veće uspjehe u prodaji nekretnina. Otac mu je bio rezervni potpukovnik koji je bio anglizirao židovsko prezime kako bi izbjegao antisemitizam u vojsci. Poput mnogih vršnjaka, Rudd se s politikom radikala upoznao zahvaljujući časopisu Sing Out!, publikaciji posvećenoj folkpjevačima i prosvjednim pjesmama koja gaje upoznala s glazbom Ledbellvja, Woodyja Guthrieja i Petea Seegera. Volio je učiti, a mnoge knjige koje je pročitao predložila mu je njegova djevojka, glavna školska intelektualka izvrsno upućena u politiku. Poznavala je čak i posinka Herberta Marcusea, Michaela Neumanna, koji je kasnije, na studiju, bio Ruddov cimer. Neumannov stariji brat, Tommy, pripadao je aktivističkoj skupini East Village Motherfuckers. Rudd se nikada nije bavio sportom. Kasnije je običavao govoriti da je kondiciju održavao seksom bavio se čitanjem i seksom s djevojkom koja je kasnije otišla na Šarah Lawrence College. Rudd se htio upisati na čikaško Sveučilište, ustanovu koja se istaknula ukidanjem sportskog programa. Na koncu je odabrao Celumbiju, kako bi bio bliže djevojci. No, kao što to najčešće biva, na studiju su i on i ona upoznali nove ljude, upustili se u nove veze. Zanemari li se konzervativnost svojstvena svim elitnim sveučilištima, Columbia je za Rudda bila razmjerno dobro rješenje. Na sveučilištu s kojeg je potekao izraz generacijski jaz, Rudd se nikako nije našao na istoj valnoj duljini s upravom, ali se zato izvrsno slagao sa studentima. Baš kao i Rudd, većina studenata na Columbiji nije bila sklona sportu. Rudd je tako doznao da je Columbia uspjela oboriti rekord: dvadeset godina bez ijedne pobjede sveučilišne momčadi u američkome nogometu. U stankama između poluvremena orkestar je izvodio jedinstvene melodije, ajedna od njih nosila je naslov »Oda dijafragmi«. Na sveučilištu gotovo i nije bilo
studentskih bratstava. Godine 1968. Rudd i njegovi prijatelji preko ljeta su unajmili kuću jednog studentskog bratstva u 114. ulici, nazvavši je Sigma Delta Sigma - SDS. Kad se Rudd 1965. godine upisao na fakultet, SDS je sve više odustajao od neuspješnih pokušaja da se organizira u gradskim getima, priznajući da su sveučilišta najplodniji rasadnik novih članova. Jedne večeri, još početkom Ruddove prve godine studija, muškarac po imenu David Gilbert pokucao je na Ruddova vrata i rekao: »Imamo sastanak na kojem ćemo raspravljati o raznim temama. Ideš sa mnom?« I to je bilo sve. »Bilo je to druženje«, prisjeća se Rudd. »Ljudi su se sastajali i družili. A subkultura je zabavna. Bilo je droge i bilo je komada. To je bila glavna stvar. U to vrijeme nitko nije razmišljao o tome da želi završiti u Wall Streetu.« Ruddov se život na Columbiji promijenio. Postao je SDS-ov radikal, odlazio na sastanke i rasprave, i sam kucao na tuđa vrata, planirao prosvjede. Za svaki prosvjed sastančili su satima. »Volio sam razgovarati o revoluciji - o mijenjanju svijeta - kako bi postao bolji. Na sastancima se razgovaralo o važnim stvarima, a te rasprave vodile su do konkretnog djelovanja. Bit će da sam u tih pet godina sudjelovao na tisuću sastanaka. A to nije bilo moguće usporediti s iskustvom na predavanjima. Ljudi iz SDS-a znali su mnogo toga. Znali su mnogo o Vijetnamu, o antikolonijalističkim revolucijama, o nacionalističkim pokretima.« No Ruddu je uvijek bilo važno da se riječi pretoče u djelovanje. »Oduvijek sam cijenio ljude koji čitaju, razmišljaju, raspravljaju i djeluju. Tako ja zamišljam pravog intelektualca«, ustvrdio je nedavno Rudd. Među radikalima je postao poznat po nestrpljivosti u vezi s konkretnim djelovanjem - SDS je Ruddovu skupinu na Columbiji počeo nazivati »akcijskom frakcijom«. Rudd se s Kube vratio navodeći riječi Josea Martija kojima se služio i Che Guevara: »Vrijeme je visokih peći i treba se vidjeti jedino svjetlo«. S Kube se vratio u ožujku, prema vlastitim riječima »obuzet revolucionarnim žarom«. Malopomalo, centimetar po centimetar, njegove su zidove prekrili plakati i slike na kojima je bio Che Che kako puši, Che kako se smiješi, Che kako puši i smiješi se, Che kako razmišlja. Početkom proljeća Rudd je morao otići zubaru. Pribojavajući se boli koja gaje očekivala, upitao se: Sto bi u ovakvoj situaciji učinio Che?
Djelovanje »akcijske frakcije« na Columbiji bilo je smrtno ozbiljno, iako su u pojedinim situacijama njihove nepodopštine više nalikovale akcijama jipija nego SDS-a. Ili su možda ti aktivisti, poput svih dvadesetogodišnjaka, dijelom bili odrasli, a dijelom još tinejdžeri. Unatoč Ruddovu protivljenju, SDS je najednom sastanku glasanjem odlučio suprotstaviti se čelnome čovjeku mobilizacijske službe za područje New Yorka, časniku neobična prezimena, pukovniku Akstu, koji je trebao održati govor na sveučilištu. Ruddu se nikako nije sviđala mogućnost da mobilizacijskoj službi ukazu tu čast i postave mu pronicljiva pitanja. »Kakvi slabići«, potužio se, čvrsto odlučivši pronaći neku drugu mogućnost za djelovanje. U to se vrijeme SDS-u tek nedavno bila pridružila nova podružnica, koja je po stavovima izvrsno odgovarala Ruddovoj akcijskoj frakciji. East Village Motherfuckers pristupili su SDS-u koji se munjevito širio. Druga nužna komponenta Ruddova plana bio je netko tko će pukovniku prići a da ga ne prepoznaju, budući da su početkom proljeća 1968. Rudd i njegovi drugovi već bili odviše poznati. Zahvaljujući čistoj sreći, Ruddu je kao s neba pao samoproglašeni radikal s Berkelevja. Sjetio se kako se jedan prijatelj tužio na iritantnog gosta koji neprestano govori o revoluciji i nasilju i važnosti Berkelevja kao revolucionarnog središta za sve što se događa. Rudd gaje odmah angažirao za pomoć. Pukovnik je trebao održati govor u Earl Hallu, vjerskome središtu na Columbiji. »Crveno lice koje blista pod ponosnom šapkom«, glasile su riječi kojima je Rudd opisao pukovnika. Odjednom su se iz stražnjeg dijela dvorane začuli bubnjevi i frule, te melodija »Yankee Doodle«. I dok se publika okretala prema East Village Motherfuckersima odjevenima i opremljenima poput bradatog tradicionalnog orkestra koji se prozvao »The Knickerboppers«, nepoznati revolucionar s Berkelevja dotrčao je do pozornice i crveno lice pukovnika Aksta savršenim zamahom prekrio tortom s kremom od kokosa. Rudd je pobjegao niz Broadway, zajedno s napadačem koji se, na Ruddov veliki očaj, toliko zanio dramatičnošću trenutka da se maskirao navukavši maramu preko lica. Kako mu na pamet nije palo ništa bolje, Rudd gaje skrio u ormar u stanu svoje djevojke. Predsjednik Sveučilišta Columbia, Gravson Kirk, rođen 1903. godine, živio je u dostojanstvenoj vili u Morningside Heightsu, povišenom dijelu sjevernog Manhattana na kojem se nalazi i sveučilišni kompleks. Bio je to pravi patricij koji je sebe smatrao čuvarem tradicije. Rudd ga je označio kao »liberala iz vladajuće klase koji želi biti napredan, ali kojeg instinkti neprestano povezuju s elitom na vlasti. Osuđivao je rat u Vijetnamu, ne kao nešto
nemoralno i pogrešno, nego jednostavno kao rat u kojem nije moguće pobijediti«. Dok je prvog tjedna u travnju mimo sjedio u svojoj vili, Kirk se, koliko je bilo moguće utvrditi, bojao jedino nemirnog i nepredvidivog Harlema u podnožju uzvisine. Htio je primiriti crnce, koje je, poput mnogih, i dalje nazivao »negroes«. Gledajući kroz prozor, Kirk je vidio kaos i plamen. Nakon smrti Martina Luthera Kinga, Harlem je gorio. Kao prvi čovjek sveučilišta na brežuljku ponad Harlema, cijelo se vrijeme užasavao upravo toga. Mark Rudd vidio je isti plamen, ali je reagirao posve drukčije. Sad kad više nije bilo pokreta posvećenog nenasilju - ili, kako gaje nazvao Stokev Carmichael, »tih sranja o nenasilju« - Rudd se, što jeći na Morningside Driveu i osjećajući miris dima, radovao novom dobu Black Powera. Bio je s prijateljem J.J.-em, koji je vjerovao u svijet revolucije u kojem će osiromašene zemlje svrgnuti carstva unutar velikog globalnog pokreta, a u sklopu njega nestat će i bjelačka prevlast u Americi. Kad izbije revolucija i kad svrgnu sva središta moći, svi, i crnci i bijelci, okusit će novu slobodu kakvu dotada nisu spoznali. J. J. i Rudd, obojica guste i duge svijetle kose, cijelu su noć tumarali Harlemom, promatrali požare i pljačkanje, napade policije, te barikade podignute na brzinu radi onemogućavanja pristupa vatrogasnim vozilima. Samo zahvaljujući činjenici što ne sudjeluje u događajima, čovjek na neobičan način poput duha može šetati poprištima rasnih nemira. »Vidio sam bijes koji u sebi nose crnci«, rekao je kasnije Rudd. On i J. J. bili su uvjereni da gledaju početak revolucije. Pet dana nakon atentata na Kinga na Columbiji se trebala održati komemoracijska svečanost. Nakon što su ga za kratkog života uhodili, zlostavljali, blatili i ponižavali, dr. King je u smrti postao svecem za kojim su u javnim istupima žalili mnogi od istih onih ljudi koji su ometali njegovu borbu. Sveučilište Columbia tako se bezobzirno širilo u Harlem, zauzimajući parkove i jeftine stambene zgrade, te gradilo nove objekte za svoj prebogati kompleks. Godine 1968. rezultati jednog istraživanja pokazali su da je u proteklih sedam godina Sveučilište Columbia iz domova istisnulo 7.500 stanovnika Harlema i da kani otjerati njih još 10.000. Povezanost tog sveučilišta s gradskom upravom najbolje se očitovala 1959. godine, kad je, unatoč protivljenju više harlemskih vođa, dogovoreno iznajmljivanje više od dva jutra parka Morningside na kojem je izgrađena sportska dvorana. Iznajmljivanje javne površine privatnoj ustanovi dotada je bila neviđena pojava u gradskoj praksi, a najamnina je iznosila samo tri tisuće dolara na godinu. Nakon
početka radova u veljači 1968. godine, šestero studenata i šestero stanovnika Harlema organiziralo je prosvjedno sjedenje i tako zapriječilo put prvim buldožerima. Nova je sportska dvorana, na mjestu dotadašnjih stambenih zgrada - dvorana u koju stanovnici Harlema neće moći ući - bila osobito prijeporna. Studenti su se prosvjedima u konačnici uspjeli izboriti za postavljanje malenih vrata na harlemskoj strani kako bi se dvoranom mogli služiti i stanovnici tog dijela grada. No to je bio cilj studenata. Stanovnike Harlema sportska dvorana nije ni najmanje zanimala. Oni su htjeli stanove. Sveučilište je ujedno nastojalo spriječiti jedan sindikat da organizira svoje crnačke i portorikanske radnike. A sad će ondje biti održana komemoracija za Martina Luthera Kinga, ubijenog u Memphisu, gdje je pokušao poduprijeti upravo onakav sindikat kakav je Columbija nastojala potisnuti. Članovi SDS-a sazvali su sastanak. U tom kafkijanskom trenutku trebalo je nešto poduzeti. Neki su tvrdili da je riječ o prekretnici - da je došao trenutak kad treba upasti na sveučilište i objaviti završetak razdoblja nenasilja i početak razdoblja Black Powera, početak prave revolucije. No drugi su tvrdili da bi to značilo lik Martina Luthera Kinga prepustiti bjelačkoj eliti. »Ne činite to«, govorili su pojedini studenti. »Pripadao je nama.« Na koncu je, prema riječima Toma Haydena, »Mark Rudd, mladi vođa SDS-a, jednostavno izišao na pozornicu, uzeo mikrofon i optužio upravu Sveučilišta za licemjerje, budući da odaju počast Kingu, a istodobno ni najmanje ne poštuju Harlem«. Rudd samog sebe, za razliku od Haydena i ostalih, ne pamti kao nonšalantnu pojavu. Kad je nekako smogao snage da iziđe pred potpredsjednika Davida Trumana, koljena su mu doslovce klecala. U mikrofon je izgovorio sljedeće riječi: »Doktor Truman i predsjednik Kirk s moralnog se stajališta nečuveno odnose prema uspomeni na doktora Kinga«. Mikrofon je istog trenutka isključen. No Rudd je nastavio, održavši lekciju o tome kako sveučilište »krade zemlju od stanovnika Harlema«, slavi Kingove nenasilne metode građanskog neposluha, ali na vlastitom prostoru guši jednake prosvjede. Tako je počelo najznamenitije proljeće na Sveučilištu Columbia. Upravo je nevjerojatno koliki je broj pokreta 1968. stekao važnost isključivo zbog činjenice da su vlade ili uprave sveučilišta protiv njih poduzele određene korake. Da su ih, umjesto toga, ignorirali da poljska vlada nije zabranila predstavu i nije napala prosvjednike, da se Nijemci nisu obazirali na prosvjednike koji su u velikoj mjeri
prosvjedovali protiv američke, a ne njemačke politike - mnogi među njima danas bi bili posve zaboravljeni. Kao i kod pokreta za građanska prava, 1968. godine bilo je vrlo lako pronaći zločestog šerifa koji će održavati intenzitet prosvjeda. SDS je mogao računati na Gravsona Kirka i upravu Columbije. U travnju je sveučilište iz nejasnih razloga zabranilo prosvjede na zatvorenom, a to je Rudda potaknulo da 150 studenata odvede u knjižnicu Low, s peticijom protiv IDA-e, Instituta za obrambene analize. Studenti su tražili da im se priopći je li Columbia dio te organizacije koja istražuje i proučava vojnu strategiju. Sveučilište nije ni potvrdilo ni poreklo sudjelovanje, pa je SDS ustvrdio da sveučilište ne samo da pripada toj organizaciji, nego su Gravson Kirk i još jedan član uprave Columbije u njezinu upravnom odboru. Sveučilište je krenulo istim putem, te izdvojilo šestero studenata, među kojima je bio i Rudd, radi izricanja disciplinskih mjera. Umjesto da se koncentrira samo na sportsku dvoranu, prosvjed održan 23. travnja sad se bavio i skupinom koju su počeli nazivati »Šestorkom IDA«. Sveučilište je potom, baš kao da želi još više razjariti prosvjednike, dan uoči prosvjeda šestorci odredilo uvjetnu kaznu. Prosvjed se tako više nije bavio samo sportskom dvoranom i IDA-om, nego su sudionici tražili i »oslobađanje Šestorke«. Tog je istog dana Rudd igrom slučaja objavio svoje otvoreno pismo u kojem je reagirao na Kirkov govor o »nihilizmu sve većeg broja« mladih i o generacijskome jazu, a u kojem je rat u Vijetnamu nazvao »dobronamjernim, ali u biti jalovim pokušajem«. To je osobito zasmetalo antiratnom pokretu koji je američko djelovanje smatrao nemoralnim pokušajem da se jedna siromašna zemlja zastrašivanjem prisili na poslušnost. Ruddov odgovor, u skladu s tonom cijelog pisma, nosio je naslov »Odgovor stričeku Gravsonu«. ne su riječi glasile: »Dragi Gravsone«. U njemu je dao novu definiciju onoga što je Kirk nazvao generacijskim jazom. »U njemu vidim stvarni sukob između onih koji sada upravljaju svime - tebe, Gravsone - i onih koji se zbog toga osjećaju ugnjeteno i kojima se društvo kojim vladate gadi nas, mladih... Ukratko, možemo ustvrditi da je naš besmisleni studij, naša kriza identiteta, te naša odbojnost prema ulozi kotačića i zupčanika u vašim korporacijskim strojevima plod i reakcija na društvo koje je u biti bolesno...« »Preuzet ćemo nadzor nad vašim svijetom, nad vašim korporacijama, nad vašim sveučilištem, te pokušati oblikovati svijet u kojem ćemo i
mi i drugi moći živjeti kao istinska ljudska bića.« Obećao je da će se Kirku suprotstaviti po pitanju potpore ratu, u vezi s IDA-om, u vezi s postupanjem prema Harlemu. No Ruddovo pismo najviše se pamti po samome završetku: Potrebno je reći još samo jedno. Tebi će to možda zazvučati nihilistički, budući da je riječ o prvome hicu u oslobodilačkome ratu. Poslužit ću se riječima LeRoija Jonesa, za kojeg pouzdano znam da ti nije odviše drag: »Uza zid, kurvin sine, ovo je pljačka«. S poštovanjem, u borbi za slobodu, Mark Todd Gitlin iz SDS-a primijetiš je: »Međutim, zanimljivo je uočiti koliko je Rudd i u polemičarskome tonu uljudan i obziran: primjer je i potpuna gramatička ispravnost njegovih rečenica«. No za Rudda, koji je inače bio ugodan, pristojan i ne osobito neugodan čovjek, a koji je u jednom ranijem govoru Krka nazvao »šupkom«, takav je stil bio promišljen napad na uljudnu doličnost društvenog poretka koji je vladao na elitnim sveučilištima. Bio je itekako svjestan činjenice da se to tako ne radi na Columbiji, te je upravo stoga to baš tako radio. Dvadeset i trećega travnja, tog prohladnog i oblačnog dana, prosvjednici su se trebali naći kod sunčanog sata u središtu zatvorenog sveučilišnog kompleksa Columbije. Rudd nije spavao cijelu proteklu noć: pripremao je govor proučavajući govor Marija Savija o »odurnome stroju«. Prosvjednike je iz obližnje knjižnice Low promatralo približno 150 desničarski nastrojenih, kratko podšišanih studenata koje su svi ostali s Columbije nazivali »jocks«*. Na jednom je natpisu stajalo »Vratite Rudda na Kubu«. Na drugom, koji je više uznemiravao, stajalo je »Red znači mir«. Kod sunčanog sata pojavilo se samo tristotinjak prosvjednika. No kako su se razni studentski vođe smjenjivali za govornicom, okupljalo se sve više slušatelja. Kad je na red došao Rudd, a taj događaj trebao je biti u pohod na knjižnicu - čime bi se ponovno prekršilo pravilo o zabrani demonstriranja u zatvorenom - dogodile su se dvije stvari. Potpredsjednik Truman predložio je održavanje sastanka, a knjižnica Low u međuvremenu je zaključana. Odjednom se stekao dojam da bi govor u Savijovu stilu bio uzaludan. Rudd je zaključio da nije trenutak za oratorske ekshibicije. Trebalo je nešto poduzeti. No vođe SDS-a nikada nisu prelazili s riječi na djela. Njihova je zadaća bila organizirati raspravu na temelju koje će biti donijeta odluka. Rudd je stoga upitao prosvjednike što treba učiniti. Prenio im je Trumanovu ponudu i priopćio da je Low zaključan. U jednom trenutku jedan je prosvjednik iznenada stao na sunčani sat i povikao: »Jesmo li ovamo došli pričati ili smo krenuli u Low?«.
»U Low! U Low!«, stali su svi klicati, krećući u smjeru knjižnice. Rudd je kao vođa potrčao svom snagom ne bi li sustigao povorku i zauzeo mjesto na njezinu čelu, gdje se uhvatio pod ruku s ostalim vođama. Masa kojaje od silne energije pulsirala potisnula ih je prema knjižnici. »I tako sam se«, kaže Rudd, »našao na čelu prosvjedne povorke studenata koji su se spremali upasti u zaključanu zgradu, ili se izravno sukobiti s masom desničara, a da sam pritom tek nejasno uviđao što zapravo radimo.« Činilo mu se jedino da će taj ispad na nove korake natjerati i policiju i upravu sveučilištta, a to će, pak, ojačati potporu koju će im pružati javnost. Znao je da je takav pristup dao dobre rezultate na sveučilištima Chicago i Wisconsin. Ali jednostavno nije znao što će učiniti kad se za nekoliko minuta uspnu stubama i nađu pred vratima knjižnice. Kad su došli onamo, vrata su doista bila zaključana. Rudd je pogledom potražio nešto na što bi mogao stati, te je tako ugledao kantu za smeće. Uspeo se na nju, i s te je visine masi kanio iznijeti mogućnosti koje su pred njima. No kad se uspeo, masa se već počela udaljavati. Netko od prosvjednika bio je povikao: »Idemo do nove dvorane!«. Rudd je stajao na kanti i gledao kako ga svi prosvjednici napuštaju i jure prema parku Momingside, koji se nalazio dvije ulice dalje od samog sveučilišnog kompleksa. Počeo je vikati za njima, želeći održati kakvu-takvu ulogu u cijeloj priči: »Srušite jebenu ogradu!«, a potom je skočio s kante i potrčao kako bi ponovno dospio na čelo. U trenutku kad je Rudd stigao do ograde, prosvjednici su je već pokušavali srušiti, ali bez uspjeha. Jedan član SDS-a na rukama je već imao lisice, a policajci su se ubrzano primicali. Kako nisu imali boljih zamisli, a budući da je u park pristizalo sve više policajaca, prosvjednici su se povukli na sveučilišni kompleks. Ondje su se sastali s jednom skupinom sa sveučilišta. Rudd je imao dojam da ga svi povlače za rukav i nude mišljenje o sljedećim potezima. Nije bilo sumnje da je kao vođa doživio neuspjeh. »Mark, moraš biti agresivniji«, govorili su mu, no neki su govorili i: »Mark, moraš stišati taj bijes u masi«. Gledao je kako se guši i tone pod pravom poplavom suprotstavljenih savjeta. Stajao je na sunčanom satu i odvagivao mogućnosti, zajedno s jednim crnačkim vođom koji se bavio identičnim razmišljanjima. Bilo je očito da nijedan ni drugi ne znaju kako nastaviti, iako su u tom trenutku, prema Ruddovoj procjeni, pred sobom imali približno pet stotina studenata pripravnih na sve.
Ali na što točno? Drugi su studenti držali govore o revoluciji. Progovorio je i Rudd. On je govorio o IDA-i. Govorio je o sportskoj dvorani. Ali što da učine? Na koncu je rekao: »Krenut ćemo od taoca!«. I tako su krenuli u akciju. Kad je spominjao taoca, Rudd nije mislio na čovjeka. Htio je zauzeti neko od zdanja - htio je organizirati prosvjed sjedenjem. Kao što je kasnije rekao, takvi su prosvjedi bili »prokušana taktika sindikata i pokreta za građanska prava«. Čuo je kako netko viče: »Zauzmimo Hamilton Hali!«. Da, pomislio je. To je dobra ideja. Stoga je povikao: »Hamilton Hali je ovdje, u blizini. Idemo!«. Svjetina koja je klicala »IDA mora otići!«, krenula je prema toj zgradi. U Hamilton Hallu je dekan, Henry Coleman, podšišan vojnički kratko, prišao Ruddu, koji je sad već počeo razmišljati o pravome taocu. Rudd je prosvjednicima doviknuo da trebaju zauzeti zgradu, a dekanu ne dopustiti da iziđe sve dok im ne ispune zahtjeve. Kasnije mogu točno odrediti koji su im zahtjevi. Napokon imaju jasnu mogućnost za djelovanje. Masa je počela vikati: »Vraga nećemo, vraga ne idemo!« - što se obično odnosilo na mobilizaciju. Zauzeli su zgradu i zadržali dekana. Od tog trenutka nadalje događaji su upravljali vođama. U zauzetome zdanju odjednom su se pojavile slike Chea, Stokelvja Carmichaela, Malcolma X-a i, pomalo anakronistički, Lenjina. U zgradu je ulazio sve veći broj crnaca iz Harlema, među kojima su neki navodno imali i pištolje. Rudd će kasnije priznati da je osjetio strah kad su se te večeri svi zajedno ispružili na podovima. »Zapravo smo i dalje bili klinci iz srednje klase, a sad smo se odjednom našli u jednoj posve drugoj ligi u odnosu na studentski prosvjed koji smo započeli ujutro«. Jaz između rasa osjetio se odmah. Bijelci su željeli da Hamilton Hali ostane otvoren za nastavu, jer nisu željeli otuđiti svoju bazu, studente. No studenti crnci, koji su smatrali da su njihova baza stanovnici Harlema, željeli su posve zatvoriti zgradu. Nakon što su suprotstavili argumente, sastali su se zasebno. Bijelci su održali sastanak u stilu SDS-a, s raspravama o klasnoj borbi, imperijalizmu u Vijetnamu i pojedinostima boljševičke revolucije. Crnci su se u međuvremenu našli nasamo, te odlučili posve zatvoriti zgradu i zamoliti bijelce da iziđu. »Bilo bi najbolje da iziđete i sami zauzmete neku drugu zgradu.« Pospani i tužni, bijelci su pokupili pokrivače i jastuke koje su im naknadno donijeli simpatizeri, te su počeli izlaziti iz Hamilton Halla.
Rudd je rekao da su mu se u očima pojavile suze kad se osvrnuo prema svojim tamnoputim drugovima koji su zdanje zatvarali na brzinu podignutim barikadama. Pravo ponavljanje SNCC-ovskog iskustva. Godina 1968. nije bila stvorena za »crnobijelo zajedništvo«. Netko je provalio u zaključanu knjižnicu, pa su prosvjednici ubauljali unutra poput pospane djece. Tumarali su zdanjem, ulazili i izlazili iz ureda Gravsona Kirka ukrašenog vazama iz razdoblja dinastije Ming i Rembrandtovim slikama. Nekolicina je uzela po nekoliko cigara. Drugi su u ladicama tražili tajne dokumente, kasnije tvrdeći kako su naišli na podatke o poslovima povezanima s nekretninama i ugovorima s Ministarstvom obrane. Rano ujutro Rudd je pronašao telefon i nazvao roditelje u New Jersey. »Zauzeli smo zgradu«, priopćio je Rudd ocu, koji je njegove aktivnosti pratio na radiju i televiziji. »Pa onda je lijepo vratite«, uzvratio je otac. Sutradan je članak na naslovnici Ihe New York limesa, čime je studentski pokret uzdignut najmanje na razinu slučaja Linde LeClair, vjerno prenio slijed nekontroliranih događaja, od Ruddove se priče razlikujući jedino po tome što mu je pripisao pretpostavku da je znao što čini. Čitatelj je stjecao dojam da je Mark Rudd, predstavljen kao predsjednik SDS-a na Columbiji, planirao povesti prosvjednu povorku od sunčanog sata, doći do parka, vratiti se do sata, a potom, u pravom trenutku, pozvati na otimanje taoca. Javnost pritom nije znala da je SDS svoje »vođe« obučavao zavođenje rasprava, a ne donošenje odluka, limesu se činilo i da je Rudd, dovođenjem pojedinih aktivista iz Harlema, u priču uveo i ĆORE i SNCC, pa je Columbia tako postala dijelom nacionalne prosvjedne kampanje. Iz Newarka je pristigao Tom Hayden. Projekt pokrenut u newarškom getu zatvarao se i on se spremao preseliti u Chicago, gdje se formirao središnji nacionalni stožer SDS-a. Nakon što je pokušavao živjeti od jednog dolara na dan, na riži i grahu, te nakon što nije uspio doći do željene potpore, događaji na ColumbijI upravo su ga osupnuli. U živom nisam vidio ništa slično. Studenti su napokon preuzeli vlast u svoje ruke, ali su i dalje po svemu bili studenti. Uljudni, uredno odjeveni, s knjigama i bilježnicama u ruci, okupljali su se u grupicama koje su intenzivno raspravljale, tu i tamo sumnjajući u moralnost vlastitih postupaka. Potom bi ponovno čvrsto odlučili
ustrajati, pitajući se hoće li tako upropastiti akademsku i osobnu karijeru, stideći se već i same pomisli da u njegovu uredu prisilno zadržavaju člana uprave, ali pritom s njim želeći ostvariti produktivan dijalog, time na sve moguće načine izražavajući tjeskobu svoje studentske generacije. Činilo mu se da ne može »jednostavno otići«. Ponudio je pomoć, ali je na SDS-ovslđ način jasno dao do znanja da ne kani imati vodeću ulogu. Stjecao se dojam da je prosvjednicima drago što im se pridružio, unatoč tome što namjerava uglavnom šutjeti. Tako je pretpostaljao: »Što bi u ovom povijesnom trenutku, na ovoj prekretnici, još moglo biti prikladnije, možda su si mislili, nego uključiti i Toma Haydena, (dvadesetdevetogodišnjeg) starca, doajena studentskog pokreta?«. Što su duže držali zauzete zgrade, to im je pristupalo više studenata. Kad bi im ponestalo prostora, prešli bi na neko drugo zdanje. Rudd je u toj fazi već bio istupio iz SDS-a, jer je ta organizacija odbila pridružiti se studentima i zauzeti još pokoju zgradu. Potkraj tjedna, u petak, 26. travnja, studenti su držali pet zdanja. The New York Times i dalje je studentskome štrajku posvećivao prostor na naslovnici, opisujući ga kao konkretizaciju SDS-ova plana. Hayden je bio u jednoj od zgrada. Stigao je i Abbie Hoffman. No nitko nije bio vođa. Svi su samo raspravljali. Svaka je zgrada oformila svoj »štrajkaški odbor«. Crnci u Hamilton Hallu, koji su svoje taoce oslobodili ubrzo nakon odlaska bijelaca, ustrajavali su u autonomiji u odnosu na ostale četiri zgrade. Svaka je zgrada imala svoje rasprave. Studenti su doslovce dvadeset i četiri sata dnevno na zastarjelim šapirografima izbacivali priopćenja za medije. U zauzetim zgradama pojavljivali su se natpisi na kojima je stajalo da je riječ o »oslobođenim zonama«. Netko je preuzeo slogan od Ujedinjenih poljodjelskih radnika Cesara Chaveza, »Viva la Huelga«, dok su drugi prihvatili stari slogan sa sindikalnih prosvjeda sjedenjem: »Neće nas pomaknuti«. Sveučilišni se kompleks podijelio. Neki su na ruci nosili crvene vrpce, simbol revolucije. Drugi su nosili zelene vrpce, što je značilo da podupiru ustanak, ali ne odstupaju od načela nenasilja. Jocfes, oni kratko podšišani mladići koji su nosili sakoe s grbom Columbije i kravate, studentskim su radikalima izgledali kao komičan i beznačajan relikt iz prošlosti. Čak i kad su ti podšišani studenti pokušali spriječiti opskrbu zauzetih zgrada, radikali su im se smijali, izrugujući se: »Columbijine linije nikad se ne uspiju održati«
- što se odnosilo na činjenicu da je momčad redovito gubila u američkom nogometu. U petak 26. travnja, kad je Columbia objavila prestanak radova na sportskoj dvorani i zatvorila sveučilište, zapravo je zatvoreno i prekinuto i mnogo više od toga. Širom Sjedinjenih Država i svijeta studenti su tog petka napustili predavanja i prosvjedovali protiv rata. u Vijetnamu. Vidno mjesto u prosvjedima brojnošću su zauzeli i američki srednjoškolci, koji su se od travnja sve intenzivnije organizirali, do kraja godine tako oformivši vlastitu podružnicu SDSa, te mrežu od gotovo pet stotina subkulturnih školskih novina. Među sudionicima bili su studenti sa sveučilišta u Parizu, Pragu i Tokiju. Talijanski sustav visokoškolskih ustanova više gotovo i nije funkcionirao. Samo tog dana zabilježeni su prosvjedi sjedenjem, bojkoti i sukobi na sveučilištima u Veneciji, Torinu, Bologni, Rimu i Banju. Apsolutna moć starijih profesora i dalje je bila središnje pitanje, a studenti su, što je veoma frustriralo političku elitu, nastavili odbijati svako povezivanje s komunistima i ostalim političkim strankama. U Parizu je tri stotine studenata zauzelo američki studentski dom na Sveučilištu Cite u južnome dijelu grada zbog zabrane mješovitog smještaja u domovima. Zabrinutost je izazvala činjenica da je bila riječ o uspješnome pokušaju studentskih radikala s rubnog prigradskog Sveučilišta Nanterre da se prošire na ostala pariška sveučilišta. S druge strane, Madridsko sveučilište objavilo je da će nastava ponovno početi 6. svibnja, trideset i osam dana nakon prekida zbog studentskih prosvjeda. New Yorkje doživio osobito nasilan dan. Jedna je djevojka hospitalizirana nakon sukoba pobornika i protivnika rata u Prirodoslovnoj srednjoj školi u Bronxu, elitnoj javnoj ustanovi. U bolnici su završile i tri osobe s Hunter Collegea. No pozornost svijeta zbog opširnih je medijskih prikaza zaokupila Columbia, gdje je policija čuvala ulaz i nalazila se u svim zgradama osim onih koje su i dalje držali studenti. U neposrednoj blizini sveučilišnog kompleksa, u 116. ulici, policijske su snage čekale u dugačkim zelenim kombijima. Iako je Kifner u limesu u međuvremenu napisao da pokret nema vođe, da se Rudd tek povremeno pojavljuje u ulozi glasnogovornika, te da svaka zgrada o sljedećem koraku odlučuje raspravama u odborima, i dalje se uglavnom navodilo kako je zauzimanje zgrada organizirao SDS, a kako čitavu akciju vodi Rudd. Upravni odbor Columbije osudio je, kako je stajalo u priopćenju, »manjinu« koja je izazvala zatvaranje sveučilišta. Kako se procjenjivalo da štrajka oko 1.000 studenata, dok je Columbia 1968. godine imala 4.400 redovnih polaznika dodiplomskog studija,
tvrdnja da je riječ o manjini s matematičkog je stajališta bila točna, iako je ta manjina nedvojbeno bila vrlo brojna. The New York Times, koji je, a to je možda bilo i očito, imao dva mjesta u Columbijinu odboru, objavio je nik u kojem je stajalo: »Pobune, prosvjedi sjedenjem i demonstracije ove su godine najnoviji krik mode u sveučilišnome svijetu. Dokazati vlastitu otuđenost od društva znači biti 'in' na sveučilištima od Tokija, preko Rima i Kaira, pa sve do Rio dejaneira.« Takvo što posve je u redu u Poljskoj i Španjolskoj, gdje »nedostaje drugih mogućnosti za ostvarivanje mirnih i demokratskih promjena«, ustvrdio je Times, »no u Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji i ostalim demokratskim zemljama za takvo što nema opravdanja«. Čak je i Times odao priznanje WKCR-u, radijskoj postaji Sveučilišta Columbia, kao mediju tjedna. Uz gotovo neprekidno izvještavanje, WKCR-u su se nudile najbolje mogućnosti da stekne uvid u kaotična zbivanja. U petak ujutro Sveučilište je postaji naredilo da prekine emitiranje, ali je popustilo suočeno s pravom eksplozijom studentskih prosvjeda. Iako su razgovarali i s novinarima poput Timesova Kifnera, Rudd i ostali vođe pobune najprisnije su surađivali sa sveučilišnim novinama, The Daily Spectatorom, i WKCR-om. Rudd je voditelja sveučilišne radijske postaje Roberta Siegela često unaprijed upozoravao na određene događaje. Rekao im je da svakako poprate govor pukovnika Aksta. Približno devedeset tisuća protivnika rata u subotu je preplavilo Sheep Meadow u Central Parku. Coretta Scott King, mlada udovica Martina Luthera Kinga, održala je govor na mjestu na kojem je prema planu trebao nastupiti on, čitajući Kingovih »Deset zapovijedi o Vijetnamu«, u kojima je osudio verziju rata Bijele kuće. Sve zapovijedi, uključujući i posljednju, »Ne ubij«, publika je popratila gromoglasnim pljeskom. Policija je uhitila 160 prosvjednika, a među njima i 35 onih koji su iz parka pokušali krenuti prema Columbiji, kako bi izrazili potporu studentima. Suparnički prosvjed, koji je predvodio newyorški nadbiskup Terence Cooke, na to mjesto postavljen tek tri tjedna ranije, u nazočnosti predsjednika Johnsona, obećao je da će okupiti šezdeset tisuća ljudi koji će iskazati potporu ratu, ali je uspio privući tek tri tisuće pobornika rata. U Chicagu su organizatori ustvrdili da je dvanaest tisuća protivnika rata mirno prosvjedovalo krećući se od parka Grant u središtu grada, no čikaška policija, koja ih je napala palicama, ustvrdila je da je prosvjednika bilo tek oko tri tisuće. U San Franciscu je protiv rata prosvjedovalo približno deset tisuća ljudi, a među njima je, naveli su organizatori, bilo i nekoliko desetaka
vojnika u civilu, te nekoliko stotina veterana s papirnatim kapama na kojima je pisalo »Veterani za mir«. U Svracuseu, u saveznoj državi NeW York, umro je srednjoškolski odlikaš, šesnaestogodišnji Ronald W. Brazee, koji je, prosvjedujući protiv rata u blizini mjesne katedrale, 19. ožujka zapalio odjeću, prethodno je natopivši benzinom. U poruci koju je ostavio pisalo je: »Ako moja smrt skrati rat već i za jedan dan, neće biti uzaludna«. U međuvremenu su Sjedinjene Države započele veliki helikopterski napad na dolinu Ashau u Južnome Vijetnamu. U jednom jedinom danu ostali su bez čak deset letjelica. Praktički u vrijeme početka tog napada završila je opsada Khe Sanha. Trideset tisuća američkih i južnovijetnamskih vojnika, predvođenih helikopterima i specijalnim pješačkim jedinicama, u sklopu tzv. Operacije Pegaz, spasilo je šest tisuća američkih marinaca koji su na tom platou bili ukopani i odsječeni još od siječnja. Izvjestitelji koji su pratili osloboditelje, uzvisine oko Khe Sanha opisivali su kao »Mjesečevu površinu«. Najintenzivnije zračno bombardiranje u povijesti ratovanja - 110.000 tona američkih bombi - tlo je pretvorilo u nizove kratera. Na koncu nije bilo posve jasno je li dvije sjevernovijetnamske divizije koje su držale marince u okruženju na Khe Sanhu otjeralo bombardiranje ili sjevernovijetnamska vojska zapravo i nije namjeravala izvesti riskantan završni napad. I u jednom i u drugom slučaju smatralo se da su se povukli u dolinu Ashau, odakle bi mogli napasti Da Nang ili Hue. Osim napada na dolinu Ashau, Amerikanci su pokušali protjerati neprijateljske jedinice i s područja Saigona, a optimističan naziv te operacije glasio je Operacija Potpuna pobjeda. Khe Sanh, na kojem je tijekom jedanaesto tjedne opsade poginulo dvije stotine Amerikanaca, dok je još sedamdeset ijedan poginuo tijekom oslobađanja tog mjesta, na koncu je napušten potkraj travnja. Taj kratkotrajni optimizam početkom travnja, kad je Johnson objavio da se neće ponovno kandidirati, potkraj mjeseca već se bio posve raspršio. Stoje bilo s mirovnim pregovorima i prekidom bombardiranja? Sjeverni Vijetnam žurno je objavio da će imenovati predstavnike koji će započeti pregovore. Sjedinjene Države potom su objavile da će W. Averell Harriman, sedamdesetšestogodišnjak i nekadašnji Rooseveltov liberal i diplomatski veteran Hladnoga rata, povesti američke pregovarače u Ženevu ili Pariz. Sjedinjene Države neizravno su dale do znanja i da bi, kao mjesto održavanja pregovora, bili pogodni i New Delhi, Rangoon ili Vientiane (glavni grad Laosa). Sjedinjene Države nisu htjele da se pregovori održe u nekoj komunističkoj prijestolnici, gdje Južni Vijetnam i Južna
Koreja uopće nemaju diplomatsko predstavništvo. Osmog travnja Sjeverni Vijetnam predložio je kambodžanski glavni grad Phnom Penh. Desetog travnja Sjedinjene Države taj su prijedlog odbile čak i za preliminarne pregovore, jer ondje nije bilo američkog veleposlanstva. A onda je 11. travnja Sjeverni Vijetnam predložio pregovore u Varšavi, a Sjedinjene Države odmah su odbile ponudu. Slučaj je htio da je Johnson upravo tog dana napokon potpisao Zakon o građanskim pravima, nadajući se da će tako umiriti tamnoputu Ameriku. Tog istog dana u službuje pozvano 24.500 rezervista, pa je broj američkih vojnika u Vijetnamu dosegao rekord od 549.500. Na koncu, tog su dana Sjedinjene Države prema vojnim izvorima u borbama u blizini Saigona ubile 120 neprijateljskih vojnika, a izgubile 14 američkih vojnika. Sljedeći su tjedan Sjedinjene Države predložile deset lokacija, među kojima su bile Ženeva, Šri Lanka, Afganistan, Pakistan, Nepal, Malezija i Indija. No Hanoi je odbacio svih deset i ponovno predložio Varšavu. Diplomacija ni na Morningside Heightsu nije bila mnogo uspješnija. U ponedjeljak, 29. travnja, gotovo tjedan dana nakon početka prosvjeda, Columbia je i dalje bila zatvorena, a zgrade zaposjednute. Dipomatskih je aktivnosti zapravo bilo vrlo malo, jer su se i članovi Upravnog odbora i većina profesora izjasnili protiv pobune. Sveučilište je pokušalo pregovarati s prosvjednicima u Hamilton Hallu, budući da su tu zgradu zauzeli tamnoputi studenti povezani s Harlemom, a Columbia nikako nije htjela razljutiti Harlem. No tamnoputi studenti držali su se obećanja Ruddu i bijelim kolegama, te su odbili pregovarati odvojeno od ostalih studenata. Potpredsjednik David Truman pozvao je Marka Rudda i još nekolicinu studentskih vođa u svoj udobni profesorski stan uz otmjeni Riverside Drive. Pobunjenici su sjeli za ulašteni stol od mahagonija i dobili čaj u srebrnom servisu, sve u duhu najsvjetlije tradicije sveučilišta. Na žalost, upravo je u tom trenutku Rudd odlučio skinuti čizme. Odluku je jednostavno objasnio: boljela su ga stopala. No tu je uvredu spomenuo i Times, u kojem ga je Truman opisao kao »sposobnog, bezobzirnog, hladnokrvnog čovjeka... spoj revolucionara i adolescenta kojegje obuzeo napadaj mahnitosti«. Dvije strane u razgovorima nisu uspjele pronaći zajednički jezik. Rudd je Trumanu rekao da su studenti preuzeli Sveučilište i zatražio pristup računovodstvu i financijama. Mladi ljudi koji zajedno žive na podu, proživljavaju revoluciju i čekaju završetak opsade činili su vrlo emotivan i romantičan prizor. Jedan je par zaključio da se želi vjenčati na licu mjesta, u zauzetoj zgradi. WKCR je objavio da se u FaverWeather Hallu traži svećenik, a na poziv se
odazvao William Starr, sveučilišni protestantski svećenik. Bilo je to jedno od vjenčanja po ukusu časopisa Lije. Par je posudio odjeću za vjenčanje. Mladoženja, Richard Eagan, nosio je nehruovsku tuniku s ljubavnom ogrlicom od perlica oko vrata. Mladenka, Andrea Boroff, na sebi je imala dolčevitu, a u ruci držala tratinčice. U Fayerweatheru je bilo više od pet stotina osoba, a među njima i Tom Hayden. Povorka čiji su sudionici nosili zapaljene svijeće povela je par kroz krug od stotina štrajkaša do Williama Starra, koji ih je proglasio »djecom novoga doba«. Čakje i Hayden, koji je već bio upoznao užase braka, osjetio kako mu se u očima počinju skupljati suze. Par je ustvrdio da će od tog trenutka biti gospodin i gospođa Fayerweather. Ti studenti imali su dojam da je Columbia postala revolucionarno središte. Studenti i studentski vođe s drugih sveučilišta, čak i srednjoškolci, dolazili su iskazati potporu. Sve više ljudi iz Harlema, i u organiziranim skupinama i pojedinačno, dolazilo je na sveučilište i sudjelovalo u velikim demonstracijama. Stokelv Carmichael i H. Rap Brovra otišli su u Hamilton Hali, koji je sad već nosio naziv Sveučilište Malcolm X. Mladi iz Harlema dolazili su na sveučilište i klicali: »Black Power!«. Ostvarila se noćna mora Gravsona Kirka. U tami prvih sati utorka, 30. travnja, stotine policajaca počele su se skupljati oko sveučilišta. U 1.30 WKCRje obavijestio studente da je napad neizbježan i da svakako trebaju ostati u studentskim domovima. Policija je ustvrdila da je napad prema izvornome planu trebao početi u 1.30, ali je nekoliko puta odgađan iz, kako su rekli, »taktičkih razloga«. Kasnije se doznalo kako je akcija kasnila jer nisu željeli krenuti dok je Harlem još bio budan. U 2.30, oboružani kacigama, baterijskim svjetiljkama, palicama i, prema iskazima svjedoka, mjedenim bokserima, navalili su na sveučilište u sklopu prave vojne akcije u kojoj se tisuću policajaca podijelilo na sedam ciljnih sektora. »Uza zid, kurvin sine«, prisjećao se kasnije Rudd. »Dio studenata s Columbije iznenadio se uvidjevši da policajci doista izgovaraju te riječi.« Sve koji su se opirali policija je tukla, kao i one koji se nisu opirali. Dio policajaca privodio je studente u skladu sa zakonskom procedurom, te ih odvodio u kombije. Drugi kao da su pomahnitali, neobuzdano mašući raznim palicama. Studente su odvodili u marice koje su posve blokirale dva ulična bloka avenije Amsterdam. Tako je uhićeno 720 studenata. Studente koji su zauzeli zgrade tukli su dok su ovi pokušavali uzdignutim kažiprstom i srednjim prstom pozivati na mir. Policijaje mlatila i studente koji su vani pokušavali sukob
riješiti na miroljubiv način, a bili su jasno označeni zelenim vrpcama na ruci. Jednako tako, batine su dobili i pojedini profesori. Policija se u službenom izvještaju potužila na to da im nitko nije rekao koliko profesora podupire studente, kao ni koliko je studenata sudjelovalo u pobuni. Desničari iz redova studenata, jocks, koji su s odobravanjem klicali policiji, također su izvukli batine. Ukupno je zabilježeno stotinu četrdeset i osam ozlijeđenih osoba. Bio je to jedan od onih rijetkih trenutaka u američkoj povijesti kad se klase otvoreno sukobljuju, zaista ratuju. Policajcima, pripadnicima radničke klase, silno su smetali ti povlašteni mladi ljudi koji ne žele poduprijeti rat u kojem se bore djeca iz radničke klase. Sukob je sve više prerastao u meduklasnu podjelu. Studenti su riječ »kaciga« koristili kao porugu, a policija ih je napala s neskrivenom mržnjom. Marvin Harris, profesor antropologije koji je nazočio napadu, napisao je: Mnoge studente odvukli su niza stube. Djevojke su povlačili za kosu, izvijali im ruke, šakama udarali u lice. Nastavno osoblje nogom su udarali u prepone, bacali u živicu, šakama udarali u oči. Jedan dijabetičar iz redova studenata pao je u komu. Netko od nastavnika doživio je živčani slom. Mnogi su studenti obilno krvarili iz rana na glavi koje su im nanijele lisice, koje su policajcima poslužile i kao oružje. Deseci ljudi ležali su na travi, stenjali i zapomagali, a da se za njih nitko nije pobrinuo. Protiv policije i na račun okrutnog postupanja podneseno je čak 120 pritužbi: najviše, kad je riječ o samo jednom događaju, u povijesti newvorške policije. Javnost je bila u šoku. Uprava Sveučilišta u početku je na propagandnome planu bila u prednosti, ponajviše zahvaljujući izvještavanju The New York limesa. Na jednoj fotografiji vidjeli su se studenti u Kirkovu uredu. Student David Shapiro, koji je danas pjesnik, snimljen je za predsjednikovim stolom, u sunčanim naočalama i s ukradenom cigarom. Times je odustao i od posljednjih tračaka objektivnosti kad je zamjenik izvršnog urednika, A. M. Rosenthal, napisao nik prerušen u izvještaj na naslovnici, članak koji se najvećim dijelom koncentrirao na sljedeće Kirkove riječi: »Bože moj, kako ljudska bića mogu takvo što učiniti?«. U pravom kirkovskome stilu, »takvo što« nij*. se odnosilo na okrutno premlaćivanje stotina nenaoružanih osoba, nego na vandalizam, koji je Rosenthal pripisao studentima, iako gaje većina očevidaca - koje Times nije spomenuo -a među njima su bili i profesori koji su potpisali izjave, pripisala policiji. Unatoč tvrdnjama nove ljevice da su i ostali mediji prihvatili takav pristup, i mediji i javnost bili su užasnuti čitavim događajem i nisu u cijelosti krivili isključivo
studente. Časopis Time objavio je i sljedeće riječi: »Velik dio krivnje pada na leđa predsjednika Gravsona Kirka, čija je nedodirljiva, počesto nespretna uprava pokazala da ne zna reagirati na probleme koji već dugo muče studente«. Nastavničko osoblje Columbije oformilo je odbor koji je izabrao istražnu komisiju, na čelu s profesorom s Harvarda Archibaldom Coxom, a koja je došla do sličnog zaključka. Što je bilo najneobičnije, cjelokupna glumačka postava - studenti, uprava, policija-još je jednom ponovila cijelu predstavu. Neprestano su se vodile rasprave o promjenama na sveučilištu. No uprava, koja je izdvajanjem Rudda i još petorice studenata i izazvala prvi incident, odlučila je koncem svibnja da će sa sveučilišta izbaciti Rudda i još četvoricu studenata. Takve su suspenzije 1968. godine imale osobito teške posljedice, jer su značile da student više ne može odgađati mobilizaciju, i počesto su bile ravne osudi na rat u Vijetnamu. Kako su reagirali studenti? Prosvjedima. Što su Rudd i četvorka poduzeli u vezi s prosvjedima? Zauzeli su Hamilton Hali. Napad je ponovno izvelo tisuću policajaca, a pritom je ozlijeđeno šezdeset i osam osoba, od toga i sedamnaestorica policajaca. Rudd se vratio na sveučilište, izbačen sa studija i na slobodi zahvaljujući jamčevini od 2.500 dolara, obećavajući da će se prosvjedi na Columbiji nastaviti i tijekom proljeća i ljeta. Izvjestitelj časopisa Time upitao je njegove roditelje, u Maplewoodu, u New Jersevju, kamo odlažu pravu poplavu antisemitskih pisama u kojima se spominje i »jebeni Židov«, te što misle o svemu što se dogodilo u vezi s njihovim sinom. Njegovje otac istaknuo da je on mladost posvetio borbi da namakne dovoljno novca. »Drago nam je da Mark ima vremena i za aktivnosti poput politike«. Odnosno, kako je oduševljeno rekla njegova majka: »Moj sin, revolucionar« U kolovozu, kad je Kirk, na veliko olakšanje gotovo sviju, objavio prijedlog prema kojem bi se u dobi od šezdeset i četiri godine povukao u mirovinu, članovi upravnog odbora četiri su sata raspravljali o tome hoće li prihvaćanje povlačenja stvoriti dojam da su popustili pobunjenicima iz studentskih redova. Na koncu su prihvatili ostavku, iako je bilo posve očito da su predsjednika otjerali studenti. »Ta stvar uopće nije u pitanju«, rekao je tom prilikom Rudd. Stvar nije bila u odnosu prema Harlemu, niti u potpomaganju ratnog stroja u Vijetnamu. Stvar je bila u tome da je trebalo promijeniti samu narav američkih sveučilišta. Čak je i Coxova komisija osudila autoritarnost uprave na Columbiji, na kojoj su se pojedina pravila
provodila još od 18. stoljeća. Čim studenti dobiju pravo glasa, moći će se pozabaviti ciljem prekidanja veza između velikih korporacija i sveučilišta, izvlačenjem akademskog svijeta iz bavljenja oružjem, te izvlačenjem Amerike iz rata. Tom Hayden napisao je u časopisu Ramparts: »Na zidovima sveučilišta bio je ispisan cilj 'Stvoriti dvije, tri, mnogo Columbija'. To je značilo da štrajk treba širiti tako da SAD bude prisiljen ili se mijenjati ili uputiti vojsku da osvoji američka sveučilišta.« Taj se cilj doimao dostižnim. 12. POGLAVLJE - MONSIEUR, SMATRAMO DA STE POKVARENI I DA SMRDITE Čovjek nije ili glup ili inteligentan, nego je ili slobodan ili nije slobodan. - Natpis najednom zidu Medicinskogfakulteta, Pariz, svibanj 1968. Biti slobodan 1968. znači sudjelovati. - Na stubištu Politološkogjakulteta, Pariz, svibanj 1968. Pojedini francuski studenti, nakon što su doznali da su studenti u drugim zemljama sve izokrenuli i porazbijali, žele to isto učiniti ovdje. - Alain Peyrefitte, francuski ministar školstva, objašnjavajući aktualne događaje, 4. svibnja 1968. U vrijeme kad je u kišoviti Pariz stiglo proljeće, francuski vođa, sedamdesetosmogodišnji general, čovjek koji je više pripadao devetnaestom stoljeću nego dvadesetom, koji je imao gotovo apsolutnu vlast i vladajući prema ustavu koji je sam napisao deset godina ranije, obećao je stabilnost i ispunio obećanje. Čovjek koji još nije bio napunio osamdeset, koji ipak nije bio pravi kralj, sanjario je o monarhiji, s vremena na vrijeme u svoju palaču na razgovor pozivajući čak i pretendenta na francusko prijestolje, Henrija d'Orleansa. Uzvišeni predsjednik bez krune bio je velikodušan domaćin kralju bez prijestolja. I premda nije trpio nikakvo protivljenje i oporbu, de Gaulle se držao kao da je nadišao politiku i neprestano traženje pristaša, te prešao u svojevrsno stanje neizbježne stalnosti. Godine 1966., u prisnoj i sigurnoj atmosferi raskošne Salles des Fetes u njegovoj palači, na pitanje u vezi sa zdravljem odgovorio je: »Zdravlje me dobro služi... ali, bez brige, jednom ću ipak umrijeti«. Petnaestog ožujka 1968., kad su se u Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj, Sjedinjenim Državama i velikome dijelu svijeta već događale nezaustavljive erupcije, novinar Le Mondea Pierre VianssonPonte
napisao je danas glasoviti nik u kojem je ustvrdio: »Francuska se dosađuje«. Približno u isto vrijeme de Gaulle je samozadovoljno izjavio: »Francuska je u situaciji kojom možemo biti zadovoljni, dok Nijemci imaju političkih problema, Belgijanci poteškoća s jezikom, a Britanci proživljavaju finacijsku i gospodarsku krizu«. Neprestano je naglašavao kako bi Francuzima trebalo biti drago zbog dosadnog mira koji im je podario. I dok je de Gaulle silno ljutio ostatak svijeta, rezultati ankete koju je početkom ožujka objavio konzervativni francuski list Le Figaro pokazali su da 61% Francuza podupire njegovu vanjsku politiku, dok se samo 13% s njom ne slaže. Dakako, protivljenje de Gaulleu u Francuskoj ponekad je bilo naporno i komplicirano, što je spoznao ugledni novinar Frangois Fontievielle-Alquier kad su ga u ožujku 1968. godine izveli pred sud na temelju osamdeset i sedam godina starog zakona koji zabranjuje kritiziranje predsjednika. Tužitelji su naveli dvanaest odlomaka iz njegove nove knjige, Ponovno učenje nepoštivanja, koji potpadaju pod »povredu časti« državnog poglavara. Zakon donesen 29. srpnja 1881. godine predviđao je zatvorsku kaznu do tri godine ili novčane kazne u rasponu od 100.000 do 300.000 franaka (20.000 do 60.000 dolara prema tečaju iz 1968.) za »prijestupe« u obliku »govora, vikanja, javno izrečenih prijetnji, pisanja i novinskih članaka«. Bio je to tristoti slučaj pozivanja na taj zakon otkako je de Gaulle preuzeo predsjedničku dužnost. U jednom je slučaju nekom muškarcu određena kazna od 500 franaka jer je, prema de Gaulleovu automobilu, u prolazu povikao: »Vrijeme je za mirovinu!«. Francuzi su u tom svojem zadovoljstvu de Gaulleovom vanjskom politikom bili praktički posve usamljeni. Njegova neobična inačica nacionalizma dovodila je u opasnost, kako se činilo, većinu međunarodnih organizacija. Godina 1967. bila je osobito teška, ili je barem bila godina u kojoj je on bio osobito naporan. Povukao je francuske snage iz NATO-a, organizacije kojoj je nekoć sjedište bilo u Francuskoj, te zaprijetio opstanku Europske ekonomske zajednice (EEZ), kad je već drugi put spriječio ulazak Velike Britanije u tu organizaciju. Poznata izjava, koju je dao nakon Šestodnevnog rata, ustvrdivši da Židovi »vole vladati«, udaljila je francuske i američke Židove i nežidove. Za državničkog posjeta Kanadi, osupnuo je mnoge Kanađane, prigrlivši separatizam Quebeca u govoru s balkona Gradske vijećnice u Montrealu. »Svima je jasno da se Sjedinjene Države u de Gaulleu suočavaju s nezahvalnim bleferom kojeg je trebalo raskrinkati još davno«,
ustvrdio je Gordon McLendon iz Dallasa na svojih osam radijskih postaja. Sirom Sjedinjenih Država čuli su se pozivi na bojkotiranje francuskih proizvoda. Gallupovo istraživanje pokazalo je da je Francuska pri dnu zemalja simpatičnih Amerikancima, a ispod nje našli su se još samo Egipat, Rusija, Sjeverni Vijetnam, Kuba i Narodna Republika Kina. U istraživanju javnog mnijenja u kojem su Britanci trebali odabrati najvećeg zločinca 20. stoljeća, Hitler se našao na vrhu ljestvice, no odmah nakon njega na ljestvici je bio Charles de Gaulle, nadmašivši čak i Staljina. Na četvrtome mjestu bio je britanski premijer Harold Wilson. Obično uljudan i obziran njemački ministar vanjskih poslova Willy Brandt rekao je početkom veljače da je de Gaulle »opsjednut vlašću«, iako se zbog tih riječi vrlo brzo morao ispričati. Jednako tako, unatoč de Gaulleovoj sklonosti kaznenim progonima, sve kritike nisu potjecale isključivo izvan Francuske. Francuzi novog naraštaja, generacija Johna Kennedyja, koji su trebali preuzeti vodeću ulogu, jedva su čekali da dođu na red. Među njima je bio i pedesetdvogodišnji socijalist Francois Mitterand. On je i dalje strpljivo čekao u redu iza šezdesetjednogodišnjeg Pierrea MendesaFrancea, ljevičara i nekadašnjeg premijera kojeg je desnica prezirala jer je francusku vojsku povukao iz francuskog rata u Vijetnamu. No bilo je tu i novih lica. Dok je američka nova ljevica čitala prijevode Camusa, Fanona i Debrayja, Francuska je iznjedrila i knjigu za elitu. Knjiga Jeana-Jacquesa Servana-Schreibera, izdavača blago ljevičarskog tjednika L'Express, bila je 1967. godine pravi hit u Francuskoj, pa je prevedena na engleski i 1968. u Americi postala bestselerom pod naslovom The American Challenge (»Američki izazov«), Servan-Schreiber pozabavio se predviđanjima o postdegolovskom razdoblju i o svojim planovima u tom svijetu. Jedini put kad se kandidirao za neku javnu funkciju, na izborima za Nacionalnu skupštinu 1962. godine, doživio je pravu katastrofu. Ali ako se politička karijera pokreće knjigom, ovo je bio jedan od rijetko viđenih uspjeha. U Francuskoj je već u prva tri mjeseca od izlaska potukla sve rekorde. Servan-Schreiber u toj je knjizi iznio tezu prema kojoj će Sjedinjene Države u sljedećih trideset godina postati toliko dominantne da će Europa praktički spasti na razinu kolonije. Europska ekonomska zajednica, unatoč činjenici da od 1. srpnja 1968. više neće biti carina među zemljama članicama, ne razvija se dovoljno brzo, te će se raspasti zbog tromosti. Poruka te knjige, koju su 1968. često navodili europski diplomati i poduzetnici, glasila je da Europa mora postati poput Amerike, jer će je Amerika u protivnom progutati. Američke tvrtke, koje su u
Europu uložile 14 milijarda dolara, preuzimale su glavnu riječ u svemu. Upozorio je da će za trideset godina svi živjeti u tzv. »postindustrijskome društvu«. Tome je dodao: »Moramo dobro zapamtiti taj izraz, jer određuje našu budućnost«. Još neka od njegovih vizionarskih predviđanja: »Vrijeme i prostor više neće predstavljati prepreku komuniciranju« i »Jaz između velikih i malih plaća u postindustrijskome društvu bit će znatno veći nego što je danas«. No pritom je ujedno zagovarao stav koji je 1968. godine bio općeprihvaćen, a govorio je da do konca stoljeća Amerikanac neće znati što će sa silnim količinama slobodnog vremena. Za trideset godina, predviđao je Servan-Schreiber, »Amerika će biti postindustrijsko društvo s prihodom od 7.500 dolara po glavi stanovnika. Radit će se samo četiri dana u tjednu, i to po sedam sati. Godina će se sastojati od 39 radnih tjedana, dok će 13 tjedana biti predviđeno za odmor.« U knjizi navodi i riječi jednog stručnjaka iz Bijele kuće koji je predvidio: »I podosta prije 1980. godine računala će postati malena, moćna i jeftina. Velike mogućnosti računala bit će dostupne svima koji ih budu trebali, željeli ili mogli upotrijebiti. U mnogim će slučajevima korisnik imati malenu osobnu konzolu povezanu s velikim, središnjim računalom, u kojem će divovska elektronička memorija pohranjivati sve oblike znanja.« Knjiga je donosila važno upozorenje: »Amerika danas još nalikuje Europi - uz prednost od petnaest godina. Pripada istom industrijskome društvu. No 1980. godine Sjedinjene Države već će ući u posve novi svijet, a ne uhvatimo li korak, Amerikanci će imati monopol na stručno znanje, znanost i moć.« Servan-Schreiber predvidio je, iako je prognoza bila malo preuranjena, opasnosti situacije u kojoj Amerika ostaje jedina supersila. »Ako Europa, poput Sovjetskog Saveza, prisilno ispadne iz utrke, Sjedinjene Države ostat će usamljene u tom futurističkome svijetu. Za Europu bi to bilo neprihvatljivo, opasno za Ameriku i katastrofalno za cijeli svijet... Zemlja koja bi imala monopol na moć, imperijalizam bi smatrala svojevrsnom dužnošću, te bi vlastiti uspjeh shvaćala kao dokaz da bi se i ostatak svijeta trebao povoditi za njezinim primjerom.« Servan-Schreiber smatrao je da je vremena vrlo malo i da na putu modernizacije Francuske i Europe stoji tek jedna veća prepreka: ostarjeli general iz 19. stoljeća.' »De Gaulle pripada jednom drugom vremenu, drugom naraštaju«, ustvrdio je četrdesetčetverogodišnji
urednik koji je u Drugom svjetskom ratu pilotirao lovcem Slobodne Francuske. »Ponaša se iracionalno u vremenu koje upravo vapi za racionalnošću.« Čak je i generalova omiljena poza, uloga junaka iz Drugog svjetskog rata, već podosta otrcana. Servan-Schreiber rekao je: »Protivim se junacima. Djeca koja obožavaju Batmana kasnije glasaju za junake. Nadam se da će nakon de Gaullea Europljani već biti siti junaka.« Servan-Schreiber predstavljao je srednju generaciju Francuza, sitih starog de Gaullea, ali i nepovjerljivih prema novoj kulturi mladih. »Želim da mi sinovi, kad odrastu, postanu građanima nečeg važnog. Ne želim da budu u drugorazrednoj zajednici. Dvadesetpetogodišnjak koji se nema čime ponositi radit će gluposti, postati hipijem ili se uputiti u Boliviju, gdje će se boriti s gerilcima ili će na zid staviti sliku Che Guevare.« Francuska koja se dosađivala i gušila imala je dva generacijska jaza: jedan između generacije iz Drugog svjetskog rata i njihove djece, a drugi između generala de Gaullea i većine Francuza. I de Gaulleova deset godina stara Peta republika i prosvjedni pokret koji će preplaviti društvo u kojem se ništa ne događa, imali su korijene u alžirskoj neovisnosti. Francuska kolonija Alžir, u kojoj je jedno vrijeme tijekom rata sjedište imala i de Gaulleova vlada Slobodne Francuske u izgnanstvu, počela je tražiti neovisnost čim je okončan rat. Upravo je borba Alžiraca nadahnula pisanje Frantza Fanona i u velikoj mjeri oblikovala antiimperijalistički pokret šezdesetih godina. Mendes-France, koji je dekolonizirao Indokinu i Tunis, nije uspio prikupiti dovoljno političke snage da oslobodi i Alžir, lako je otpor Alžiraca bio gotovo neprekidan, sve otkako je Francuska 1848. godine preuzela nadzor nad Alžirom, ondje je živjelo milijun Francuza, mnogi od njih već i naraštajima, a Francuzi su Alžir jednostavno smatrali svojim. Francuska vojska koju su prvo ponizili Nijemci, a potom i Vijetnamci, smatrala je da je Alžir posljednje utočište, položaj s kojeg se ne povlače, pozicija o kojoj se ne pregovara. U toj je fazi Francuska već trebala završiti s de Gaulleom. Po završetku Drugog svjetskog rata on je smatrao da mu je zadaća »spasiti« Francusku od ljevice. S tim je ciljem izgradio mit o hrabrim Francuzima koji su se odupirali nacističkim okupatorima. A u stvarnosti je najveći dio francuskog pokreta otpora pripadao komunistima, pa su, budući da su to vrlo dobro znali, mnogi Francuzi bili skloni glasati za komuniste. De Gaulle je ponudio alternativu, do konca života i dalje ustrajno tvrdeći da je on jedina alternativa komunističkoj vlasti u Francuskoj. Potkraj četrdesetih godina Francuzi su odlučili riskirati, te su ga svrgnuli s vlasti. Iako
je uspijevao žestokim oporbenim protivljenjem postavljati velike izazove pred socijalističke vlade, 1955. se u dobi od šezdeset i pet godina službeno povukao iz politike, okončavši tako veliku karijeru. No 1958. godine govorkalo se o nebrojenim urotama i protuurotama u Francuskoj i Alžiru, te se Francuska tako suočila sa stvarnom mogućnošću da socijalističku vladu udarom svrgnu desničarske snage iz vojske. Vojska, kojom je u Alžiru zapovijedao general Raoul Salan, ne bi podržala francusku vladu koja bi bila u stanju prepustiti Alžir Alžircima, a socijalistima se ne može vjerovati. Ni dandanas nije jasno koliko je za te urote i priče bio zaslužan sam de Gaulle. Nema sumnje da je u tome prste imao niz njegovih istaknutih suradnika, no de Gaulle je nekako uspio ostati podalje od cijele priče. Kao prvi čovjekjedne od francuskih skupina u Drugom svjetskom ratu, postao je vrlo spretan u takvom manevriranju na međunarodnoj sceni. Umirovljeni je general sad jednostavno dao do znanja da će, zatreba li ga Francuska, biti na raspolaganju. Javnost je dovoljno sumnjala u de Gaullea da ga članovi Parlamenta otvoreno dovodili u pitanje demokratičnost njegovih nakana. »Mislite li da u dobi od šezdeset i sedam godina kanim započeti diktatorsku karijeru?«, uzvratio je de Gaulle. Čak i kad je vlada odlučila podnijeti ostavku i predati vlast Generalu, bilo je vrlo teško uvjeriti Nacionalnu skupštinu, utjecajan donji parlamentarni dom, da odobri takvu pogodbu. Socijalist Andre Le Troquer, predsjednik Nacionalne skupštine, nije htio prihvatiti de Gaulleove uvjete raspuštanje Parlamenta i pisanje novog ustava nego je zahtijevao da se General pojavi pred Skupštinom. De Gaulle je odbio, govoreći: »Neću imati izbora, nego ću vam prepustiti da se pozabavite elitnim specijalcima i vratiti se u osamu svojega doma, u koji ću se, shrvan boli, i zatvoriti«. Nakon toga vratio se u svoj dom u Colombeyles-Deux-Eglisesu. No tada je već bilo očito da jedino de Gaulleova vlada može spriječiti pokušaj vojnog udara. Članovi skupštine pristali su na njegove uvjete, pa tako i na ovlasti za pisanje novog ustava. Francuska je od njega zatražila pomoć u rješavanju alžirske krize, a ne reformiranju francuske države. Nitko od demokratskih šefova država i tek rijetki suvremeni monarsi imali su priliku uživati u takvom stupnju apsolutne moći kakve je de Gaulle novim ustavom podario predsjedniku Pete republike, funkciji koju će u doglednoj budućnosti obavljati on sam. Predsjednik ima pravo poništiti odluku parlamenta na dva načina: raspisivanjem referenduma ili raspuštanjem parlamenta. Predsjednik, osim toga, postavlja dnevni
red zakonodavnoj skupštini, odlučuje o kojim će se zakonima raspravljati i o kojim verzijama tih zakona. Može onemogućiti prijedloge za smanjenje poreza ili povećanje potrošnje. Ako se u roku od sedamdeset dana ne donese proračun, predsjednik ga ima pravo odrediti ukazom. Četvrtog rujna 1958. godine General je službeno predstavio svoj novi ustav što jeći ispred divovskog, tri i pol metra visokog slova »V«. Bila je to rimska brojka pet, koja je simbolizirala Petu republiku, plod novog ustava, ali i stari simbol pobjede iz Drugog svjetskog rata. De Gaulle nikad nije propuštao priliku da spomene svoj najdraži mit, priču o tome kako je bez ičije pomoći spasio Francusku od fašista. Dakako, novim je naraštajima »V« bio simbol mira koji simbolizira nuklearno razoružavanje. De Gaulle, koji je snatrio o francuskoj hidrogenskoj bombi, nije znao za protivljenje mladih nuklearnom oružju, niti su ga zanimali"mladi koji su na pariškim ulicama prosvjedovali protiv njegova ustava, proglašavajući ga »fašističkim«. Policijaje napala mladež, koja je odbila nekoliko policijskih napada podizanjem improviziranih barikada. No jedan od razloga zahvaljujući kojima je de Gaulle bio u mogućnosti doći na predsjedničku dužnost pod uvjetima koje je postavio bila je činjenica da je ulazio u situaciju u kojoj se malo tko htio naći, u okolnostima težima čak i od onih u kojima će se 1968. godine naći Lyndon Johnson. Francuska se nalazila usred ogorčenog i nimalo popularnog kolonijalnog rata. Mučenja i ostali zločini kojima se suzbijalo djelovanje nemilosrdnog i odlučnog pokreta za neovisnost ukaljali su ugled Francuske, zemlje koja se i dalje silno trudila povratiti ugled nakon njemačke okupacije. Godine 1968. Lyndon Johnson znao je da će, odluči li okončati rat u Vijetnamu, pobornici rata i vojska prihvatiti njegovu odluku. No de Gaulle se u slučaju okončanja rata u Alžiru suočavao s mogućnošću pobune. Slična stvar mogla se dogoditi i u slučaju da nastavi ratovati. U Francuskoj je jačao proturatni pokret koji je bio u stanju na ulice izvesti velik broj prosvjednika, a mnogi među njima osjetili su okrutnu reakciju policije. Mnogi Francuzi, iz raznih društvenih slojeva, protivili su se ratu, a među njima su bili i neki veterani. Servan-Schreiber otvoreno se protivio ratu u Alžiru. Nakon što je neko vrijeme ondje služio u francuskoj vojsci, napisao je knjigu Poručnik u Alžiru, zbog koje mu je neuspješno sudio vojni sud. Francuskom Židovu Alainu Geismaru bilo je devetnaest godina kad je de Gaulle došao na vlast. Otac mu je umro u borbi protiv Nijemaca, dok su mu djeda Nijemci deportirali u koncentracijski logor. Prve godine života proveo je skrivajući se u Francuskoj. Ta su
iskustva na njega snažno djelovala. »Tijekom rata u Alžiru u vojsci svoje domovine naišao sam na niz nacističkih odlika«, ustvrdio je nedavno. »U daleko manjoj mjeri. Ovdje nije bilo masovnog genocida. Ali bilo je mučenja i bilo je logora za 'pregrupaciju'. Godine 1945. rekh su nam da je s time gotovo. No 1956. utvrdio sam da nije tako.« Alžirski rat pripomogao je radikalizaciji stavova francuske mladeži. Kad je 1960. godine alžirski prosvjedni pokret doživio vrhunac razvoja, ljevičarski nastrojeni studenti preuzeli su studentske organizacije kojima su godinama dominirali desničari. Geismar je počeo aktivno prosvjedovati protiv rata u Alžiru i bio je jedan od organizatora demonstracija koje su se u listopadu 1961. održale u Parizu. Policija je tom prilikom zapucala na alžirske prosvjednike. »Vidio sam kako pucaju u Alžirce«, rekao je Geismar. Kasnije su tijela pronađena u Seinei, iako nikad nije utvrđen točan broj ubijenih. O tom incidentu u Francuskoj se nije otvoreno raspravljalo sve do devedesetih godina 20. stoljeća. Godine 1962. de Gaulle je napokon uspio okončati rat u Alžiru. Alžir je stekao neovisnost, a Francuska je uplovila u jedno od rijetkih mirnih i stabilnih razdoblja u 20. stoljeću. Šezdesete godine u Francuskoj su zapravo počele 1963., kad je popularna radijska postaja Europe 1 najavila besplatan koncert na pariškome Place de la Nation, te kad su se ondje, na sveopće iznenađenje, pojavile tisuće mladih. Veći dio noći zabavljali su se uz glazbu bez prekida, kako s ploča, tako i uživo, a uglavnom je bila riječ o američkim i britanskim pjesmama. Francuska se bila naviknula na svečane plesove povodom 14. srpnja, kad bi ljudi plesali uz pjesme kao što su »Sur Les Ponts de Pariš« i »La Vie en Rose«, koje su se izvodile na harmonici, no cjelonoćni besplatni rock-koncert na otvorenome bio je nešto dotada neviđeno. Francuska je šezdesetih godina počela uživati u vrlo konkretnom gospodarskom razvoju. Između 1963. i 1969. godine stvarne su plaće porasle za 3,6% - dovoljno da se Francuska pretvori u potrošačko društvo. Francuzi su gotovo preko noći stekli automobile. Nužnici su se postavljali u samim stanovima i kućama, iako je u Parizu 1968. takvih domova bilo tek pedesetak posto. Frangois Mitterand govorio je o »potrošačkom društvu koje izjeda samo sebe«. Francuzi su kupovali i televizore i telefone, iako se uvođenje telefonskih priključaka odvijalo sporo, a Francuska je po broju televizora i dalje zaostajala za većim dijelom Europe. Niti jedan od dvaju programa, a njima je upravljala vlada, javnosti nije bio
osobito zanimljiv, iako su oba imala tu prednost da su se emitirala bez reklama. No Francuzi su ipak počeli uviđati moć televizijskog medija. Prva postaja, u crno-bijeloj tehnici, počela je emitirati program tek 1957. godine. I pokret za građanska prava i američki rat u Vijetnamu i prosvjedi protiv tog rata prikazani su u većini francuskih dnevnih soba u kojima nikad nije bilo slika iz francuskog rata u Indokini. De Gaulle se tim novim pomagalom, koje mu je s obzirom na predsjedničke ovlasti bilo u cijelosti na raspolaganju, služio razmjerno dobro, ne samo u nadzoru izvještavanja o njegovu predsjedničkom djelovanju, nego i u režiranju i odabiru pravog trenutka za osobno pojavljivanje u programu. »De Gaulle obožava televiziju«, ustvrdio je ServanSchreiber. »Taj medij razumije bolje od sviju.« Vlasnici tiskanih medija bili su bijesni jer je de Gaulle prijetio da će dopustiti prikazivanje reklama na televiziji, smatrajući to manipulacijom kojoj je cilj oteti velik dio oglašivača tiskanim medijima koji ga mogu kritizirati, te ih usmjeriti na državnu televiziju. Godine 1965. Francuska je održala prve izravne predsjedničke izbore - u dotadašnjem sustavu predsjednika je morala imenovati izabrana većina. Ujedno je bila riječ i o prvim televizijskim izborima i o prvim francuskim izborima koje su pratili anketari. Kako bi izbjegao dojam da su izbori posve nepošteni, de Gaulle je svim kandidatima u posljednja dva tjedna predizborne kampanje dodijelio po dva sata na svojoj televiziji. Frangois Mitterand i Jean Lecanuet na malim ekranima snažno su djelovali na javnost. Većina Francuza dotada zapravo nije vidjela nekog od predsjedničkih kandidata u pokretu, osim de Gaullea, koji se neprestano pojavljivao na televiziji. Već i sama činjenica da su se pojavili na televiziji pridala je Mitterandu i Lecanuetu degaulleovski status. Usto je bilo teško ne primijetiti koliko su njih dvojica u odnosu na Generala mlađahni i živahni. De Gaulle je pobijedio na izborima, no tek nakon što je apsolutnu većinu stekao u drugom krugu, odmjerivši snage s Mitterandom. Ipak nije bio nedodirljivi monarh kakvim se smatrao. Sredinom šezdesetih godina cijena su u Francuskoj rasle, a vlada je smatrala da gospodarstvu prijeti inflacija. Povećanju cijena pripomogao je i iznenadan porast broja stanovnika zahvaljujući doseljavanju približno milijun Sjevernoafrikanaca, uglavnom kršćana i Židova. Povećavao se i broj nezaposlenih građana. Godine 1967. vlada je donijela niz mjera s ciljem rješavanja gospodarskih problema. No radničkoj klasi činilo se da su upravo oni meta novih mjera. Vlada je ograničavala porast plaća, a povećala
radničko izdvajanje za socijalno osiguranje zbog novih troškova izazvanih uključivanjem poljoprivrednika u taj sustav. Kišovitog prvog svibnja, nakon petnaestogodišnje stanke, ponovno je pod pokroviteljstvom Komunističke partije održan tradicionalni prvomajski ljevičarski prosvjed na Place de la Bastille, gdje su radnici uzdignutih šaka pjevali Intemacionalu. Uz viši životni standard više je Francuza imalo priliku studirati na visokoškolskim ustanovama, no studenti nikako nisu bili zadovoljni prenapučenim učionicama i dvoranama. Godine 1966. studenti sa Sveučilišta u Strasbourgu objavili su proglas pod naslovom »O siromaštvu studentskog života« u kojem su ustvrdili: Studenti su općenito najprezrenija stvorenja u Francuskoj, izuzmu li se svećenici i policajci... Nekoć davno ljudi su cijenili sveučilišta: studenti ustrajavaju u vjeri da su sretnici što su na studiju. Ali stigli su prekasno... Cilj »obrazovnog sustava« danas je mehanički oblikovan specijalist. Suvremeni gospodarski sustav zahtijeva masovnu proizvodnju studenata koji nisu obrazovani i koji, zahvaljujući sustavu, više nisu u stanju razmišljati. Godine 1958. Francuskaje imala 175.000 studenata, a 1968. već ihje bilo 530.000 - dvostruko više nego u Velikoj Britaniji. No Francuskaje dodjeljivala upola manje diploma u odnosu na britanska sveučilišta, budući da su čak tri četvrtine francuskih studenata padale na ispitima i napuštale studij. Upravo je zbog toga de Gaulle u prvi mah olako prešao preko studentskog pokreta: pretpostavio je da se studenti koji sudjeluju u pokretu jednostavno pribojavaju ispita. Sveučilišta su bila stravično prenatrpana, budući da je samo u sustavu Pariškog sveučilišta bilo 160.000 studenata, a upravo zbog toga, kad su jednom počeli prosvjedovati, studenti su za svoje ciljeve uspijevali privući tako mnogo pristaša. Njima su se pridružili i srednjoškolci iz liceja koji su ih pripremali za studij, a čiji su se problemi poklapali s problemima studenata. Na većini sveučilišta, a osobito u Nanterreu, sama sveučilišna zdanja i kompleksi nisu bili ugodni ni za život ni za učenje. Osim toga, čak i u većoj mjeri nego u slučaju elitnih američkih sveučilišta, francuska su sveučilišta bila pod apsolutnom autokratskom vlašću. U vrijeme kad su teme poput budućnosti Francuske, budućnosti Europe, novih grana znanosti i tehnologije, poticale važne i dalekosežne rasprave - u čemu se i krije objašnjenje popularnosti knjiga poput bestselera Američki izazov -studenti uopće nisu imali priliku razgovarati o nekoj od takvih tema. Nije bilo dijaloga, ni u
predavaonicama ni izvan njih, između profesora i studenata. Odluke su se nametale bez imalo rasprave. U svibnju su se na zidovima Sorbone pojavili natpisi: »Profesori, stari ste koliko i vaša kultura«. Ismijavanje starosti francuske kulture postalo je novim oblikom . ikonoklazma. No ni profesori nisu imali pravo glasa. Alain Geismar, koji je postao mladim profesorom fizike i ravnateljem organizacije le Svndicat National de l'Enseignement Superieur, Nacionalnog sindikata visokoškolskih profesora (SNE-Sup), nedavno je izjavio: »Mladi je naraštaj imao dojam da ne želi živjeti poput starijih generacija. Ja sam generaciji osloboditelja zamjerao što su propustili priliku za moderniziranje društva. Oni su samo htjeli sve vratiti u ranije stanje. De Gaulle je sudjelovao u otporu, u oslobađanju zemlje i okončao rat u Alžiru, ali nije shvaćao baš ništa u vezi s mladima. Bio je to velik čovjek koji je jednostavno previše ostario.« Kemija nas uči da pojedini izrazito stabilni elementi u blizini drugih naoko beživotnih elemenata mogu izazvati spontanu eksploziju. U tom samozadovoljnom i nedodirljivom društvu koje se dosađivalo skrivali su se i jedva primjetni elementi - radikalizirana mladost s beznadno staromodnim vođom zrelim za gerijatriju, prenapučena sveučilišta, gnjevni radnici, iznenadni konzumerizam koji je neke očarao, a drugima se gadio, velike razlike među naraštajima, pa možda čak i sama dosada - koji su pomiješani lako mogli dovesti do eksplozije. Sve je počelo od seksa, u siječnju, dok se Francuska još dosađivala. Studenti Sveučilišta Nanterre, iznimno ružnog, četiri godine starog betonskog kompleksa u kojem se, na samome rubu Pariza, natiskivalo jedanaest tisuća studenata, zatražili su mješoviti smještaj, domove za oba spola, a vlada se na njihove prijedloge uopće nije obazirala. Frangois Missoffe, ministar za mladež, boravio je u posjetu Nanterreu kad je niski crvenokosi student od njega zatražio šibicu ili upaljač za cigaretu. Pripalivši cigaretu i otpuhnuvši prvi dim, taj je student, a bila je riječ o Danielu CohnuBenditu, jednom od najotvorenjih i najrječitijih studenata na Nanterreu, rekao: »Monsieur le Ministre, pročitao sam vaš izvještaj o mladima. Na tri stotine stranica nema ni jedne jedine riječi o pitanjima seksa među mladima«. Ministar je odgovorio kako je došao promicati sportske programe, navodeći kako bi ih studenti trebali više koristiti. Iznenadio se uvidjevši da se time nije riješio crvenokosog studenta, koji je samo strpljivo ponovio pitanje.
»Nije ni čudo da s takvim licem imate problema: predlažem da se okupate u bazenu.« »To je već odgovor«, rekao je student, »dostojan Hitlerova ministra za mladež.«288 Već zahvaljujući tom malom razgovoru, gotovo svi pariški studenti otada su Cohna-Bendita znali pod nadimkom »Dany«. Ta kratka razmjena misli između studenta i vlade, ni slučajno pravi dijalog, poput formule će se ponavljati još nebrojeno puta, u sve intenzivnijim razmjerima, sve dok cijela Francuska nije ostala paralizirana, a Dany se širom svijeta proslavio kao Dany le Rouge - Crveni Dany. Dany se rodio 1945. godine, u tek oslobođenoj Francuskoj, u obitelji njemačkih Židova koji su rat preživjeli skrivajući se u Francuskoj. Njegov je otac iz Njemačke pobjegao s Hitlerovim dolaskom na vlast, jer je bio ne samo Židov, nego i odvjetnik poznat po obranama ljevičarskih disidenata. Nakon rata vratio se i nastavio raditi u Frankfurtu. Židovi koji su se, preživjevši rat, vraćali u Njemačku, doživljavali su neobičan osjećaj izoliranosti. Danyje još neko vrijeme s majkom učiteljicom ostao u Francuskoj. No u toj zemlji, u kojoj je u ratu bilo i suradnje s okupatorom i deportacija, nisu se osjećali osobito ugodno. Svakih nekoliko godina mijenjali su boravište, živeći čas u Njemačkoj, čas u Francuskoj. Danyje odgojen u duhu radikalne ljevice. Jednom je prilikom rekao da se Židovom prvi put osjetio 1953., kad su u SADu smaknuti Julius i Ethel Rosenberg, osuđeni za špijunažu za račun Sovjeta. U Njemačkoj su on i brat često pokušavali odrediti dob prolaznika i nagađali što je tko od neznanaca radio u ratu. Užasnuo se kad je u raskošnom sanatoriju posjetio oca na samrti i kad je ondje neki poslovni čovjek prema staroj njemačkoj tradiciji poslušno lupnuo petama. Godine 1964. otputovao je u Ameriku, tu strašnu zemlju u kojoj su smaknuti Rosenbergovi, te u New Yorku nazočio misi održanoj u počast dobrovoljaca SNCC-a ubijenih u Mississippiju. I Andrew Goodman i Michael Schwerner bili su rodom iz New Yorka. »Atmosfera me se silno dojmila«, izjavio je Cohn-Bendit. »Ta dvojica bijelaca, Židova, otišla su u Mississippi. Kakva opasna zadaća. Ja nisam bio spreman na takvo što.« U ožujku 1968., dok se Francuska još dosađivala, atmosfera na Nanterreu počela se zagrijavati. Prema riječima Ministarstva unutarnjih poslova, malene ekstremističke skupine agitirale su u želji da oponašaju radikalno nastrojene studente u Berlinu, Rimu i na Berkelvju. Stav je često ponavljao i ministar školstva, Alain
Pevrefitte. U tome je bilo i ponešto istine. Malobrojna trockistička skupina JCR, la Jeunesse Communiste Revolutionnaire Revolucionarna komunistička mladež - odjednom je stekla velik utjecaj, a njezin dvadesetsedmogodišnji vođa, Alain Krivine, ne samo da je u Berlinu radio za Rudija Dutschkea, nego je i preko Američke socijalističke radničke partije, srodne trockističke organizacije, pomno pratio događaje na američkim sveučilištima. Znakovito je da je kasnije najvažnija skupina imala najmanje veze s ideologijom. Naziv joj je bio le Mouvement du 22 Mars - Pokret 22. ožujka. Vođa je bio Cohn-Bendit, dok su joj ciljevi bili poprilično nejasni. Kao i u drugim zemljama, ljudi koji su 1968. u Francuskoj isplivali na površinu nisu bili od onih koji bi spremno pristupali nekakvim skupinama i organizacijama, bili su sumnjičavi i prema lijevim i prema desnim političkim organizacijama, te su nastojali živjeti prema antiautoritarnim načelima koja su odbacivala i sam pojam vođe. Odbacivali su Hladni rat, koji je oduvijek nalagao da čovjek mora izabrati jedno ili drugo, a odbacivali su i de Gaullea, koji je uvijek govorio: »Budite uz mene, jer će inače na vlast doći komunisti«. Slagali su se s načelima Izjave iz Port Hurona: tražili su alternative mogućnostima koje su im se neprestano nametale u Hladnome ratu. »Tijekom oslobođenja propuštena je velika prilika, a Hladni rat ubrzo je sve zamrznuo«, ustvrdio je Geismar. »Morali ste odabrati stranu. Godine 1968. došlo je do pokušaja da se između tih dviju strana stvori određeni prostor, a upravo su se zbog toga i komunisti protivili pokretima iz 1968.« Sredinom šezdesetih godina na natpisu na postaji pariške podzemne željeznice u Nanterreu još je stajalo »Nanterre a la folie«, ukazujući na činjenicu da je Nanterre mjesto ladanjskih kuća pariške aristokracije. Od takvih početaka, to se mjesto pretvorilo u ugodno predgrađe Pariza nastanjeno srednjom klasom, s kućama uz kamenom popločane ulice. Potom su onamo stigle tvornice, a usred tvorničkih kompleksa, gotovo se posve uklopivši u takav okoliš, podignuto je Sveučilište Nanterre, okruženo domovima sjevernoafričkih i portugalskih useljenika koji su nalikovali vojarnama. Sterilne sobe studentskih domova imale su velike prozore koji su, poput onih lijepih prozora na Columbiji, gledali na slum. I dok su studenti sa Sorbone živjeli i studirali u samome srcu prelijepoga grada, u srednovjekovnoj četvrti punoj spomenika, kavana i restorana, studenti s Nanterrea nisu imali kavane i nisu imali kamo otići. Od prostora su imali jedino te studentske sobe u kojima nisu smjeli mijenjati pokućstvo, kuhati, razgovarati o politici, niti dovoditi osobe koje ondje ne studiraju.
Djevojke su u muške sobe smjele ući samo uz roditeljsko dopuštenje, a inače su morale imati navršenu dvadeset ijednu godinu. Muškarci ni pod kojim uvjetima nisu smjeli ulaziti u ženske sobe. Djevojke su u muške sobe redovito odlazile šuljajući se uz recepciju. Sveučilište Nanterre navodno je bilo jedna od naprednijih ustanova, na kojoj se studente poticalo na eksperimentiranje. No u stvarnosti su reforme zbog autokratskog sveučilišnog sustava na Nanterreu bile jednako teško provodive kao i na ostalim sveučilištima. Jedina se razlika sastojala u tome što su studenti na Nanterreu zbog većih očekivanja bili osobito razočarani i ogorčeni. Pokušaji reformiranja sveučilišta 1967. godine studentima su donijeli dodatne frustracije, zbog čega je dio njih koji je potekao iz krugova političkih aktivista oformio skupinu čiji su se članovi nazivali enrages. Taj naziv imao je tradiciju još od Francuske revolucije, a doslovce znači »bijesni ljudi«. Bilo ih je tek oko dvadeset i pet, no i tako malobrojni uspjeli su prekinuti predavanja u ime Che Guevare, te su uspijevali izazivati nemire i štetu u svim oblicima koji bi im pali na pamet. Kao i Tom Hayden, vjerovali su da je probleme sveučilišta moguće riješiti ne reformom obrazovnog sustava, nego isključivo cjelovitom promjenom društva. Skupina nikako nije bila omiljena. Način na koji je krug od dvadeset i pet nestašnih studenata tijekom ožujka prerastao u pokret s tisuću pristaša, te kako se i ta brojka za samo nekoliko tjedana povećala na pedeset tisuća, a koncem svibnja na deset milijuna koji su paralizirali čitavu zemlju, najviše govori o posljedicama djelovanja odviše revne vlade. da je vlada od samog početka ignorirala enrages, Francuskoj se možda nikada ne bi dogodila 1968. Osvrćući se na to vrijeme, Cohn-Bendit odmahuje glavom. »Da vlada nije smatrala da mora ugušiti taj pokret«, ustvrdio je kategorički, »ni slučajno ne bismo dosegli razinu borbe za oslobođenje. Održalo bi se nekoliko demonstracija i to bi bilo sve.« Nazočnost policije na sveučilištu razbjesnila je i studente i profesore. Kao što će te godine otkriti i ostali prosvjednici širom svijeta, enrages su, uočivši taj bijes, uvidjeli da trebaju samo započeti prosvjed, a da će vlada i njezina policija odraditi sve ostalo. U ožujku im je to već postalo redovitom praksom. Dekan Nanterrea pripomogao je pojačavanju napetosti kad je odbio osigurati veći prostor za sve veći broj sudionika. Dodatno je razljutio studente odbivši se javno založiti za četvero studenata s Nanterrea uhićenih tijekom prosvjednog skupa protiv rata u Vijetnamu koji se održao
kod pariške Opere. Dvadeset drugog ožujka, uz podršku sad već približno pet stotina militantno nastrojenihi aktivista, enrages je neočekivano nadahnuće nagnalo da preuzmu američku taktiku i zauzmu zatvoreni profesorski salon na sedmome katu, koji su cijelu noć držali u ime slobode izražavanja. Tako se rodio Pokret 22. ožujka. Sedamnaestog travnja jedan od najpoznatijih fizičara na svijetu, Laurent Schwartz, došao je na Nanterre kako bi u ime vlade objasnio program reforme sveučilišnih ustanova iz 1967. godine. Studenti su ga odmah utišali ustrajnim povicima, govoreći mu da je antirevolucionar i da ne bi smio govoriti. U jednom trenutku mikrofon je neočekivano uzeo Cohn-Bendit, taj srdačni crvenokosi mladić čiji je osmijeh bio toliko blistav i zarazan da se našao i na revolucionarnim plakatima. »Neka govori«, rekao je Cohn-Bendit. »A nakon govora, budemo li smatrali da je pokvaren i da smrdi, lijepo ćemo reći: 'Monsieur Laurent Schwartz, smatramo da ste pokvareni i da smrdite'.« Bila je to epizoda tipična za Cohna-Bendita, riječi izgovorene sa šarmom i mrvicom autoriteta, točno u najprikladnijem trenutku. Prijelomni dan, 2. svibnja, kad će sukob nepovratno eskalirati, obilježila je čista farsa. Pariško sveučilište odlučilo se za identično pogrešnu taktiku kao i uprava Columbije, u nastojanju da oslabi studentski pokret disciplinskim mjerama protiv njegova vođe. Cohnu-Benditu određeno je da se pojavi pred disciplinskom komisijom u Parizu. To je razjarilo studente s Nanterrea koji su zaključili da će prekinuti nastavu prosvjedujući uz pomoć velikih zvučnika. No nisu raspolagali potrebnom opremom, a Pierre Grappin, sve bespomoćniji i očajniji dekan Nanterrea, odbio je dati im na raspolaganje razglas koji je pripadao Sveučilištu. Studenti, koji su smatrali da su »revolucionari posvećeni izravnom djelovanju« - taj pojam među ostalima je popularizirao i Debray- jednostavno su ušli u njegov ured i uzeli opremu. Dekan je u tome uočio priliku da i on sam nešto konkretno poduzme, pa je zaključao vrata i tako zatočio studente. No pobjeda je bila kratkoga vijeka, budući da su prozori bili otvoreni, pa su studenti tako pobjegli s razglasom. De Gaulle je postajao sve zabrinutiji zbog nereda i nemira na pariškim ulicama, budući da su u francuskoj prijestolnici ubrzo trebali otpočeti mirovni pregovori o okončanju sukoba u Vijetnamu. U Pariz je stoga doveo dodatne snage specijalne policije, Compagnies Republicaines de Securite, ili CRS292. Na Grappinov zahtjev
Ministarstvo školstva zatvorilo je Nanterre, a to je bio nečuven korak koji je središte zbivanja iz opskurnog predgrađa premjestio u samo srce Pariza. U to je vrijeme grad bio prepun novinara iz svih krajeva svijeta koji su nastojali pratiti mirovne pregovore o Vijetnamu, a na kojima su se izaslanstva, nakon što su dogovorila mjesto i sugovornike, dogovorila da će 14. svibnja početi raspravljati o tome koliko će glavna prostorija za pregovore imati vrata - Sjeverni Vijetnam ustrajno je zahtijevao dvoja vrata - i nastaviti raspravljati o tome hoće li pregovarački stol biti pravokutan, okrugao ili u obliku romba - budući da je o tome ovisio raspored sjedenja. No već i sama činjenica da su počeli pregovarati dovela je do naglog porasta vrijednosti dionica na burzama, a osobito u New Yorku. Ekipa s Nanterrea premjestila se u Pariz, na Sorbonu. Cohn-Bendit nekako se domogao megafona, koji će postati njegovim zaštitnim znakom. Međutim, unatoč savjetu šefa policije, rektor Sorbone pozvao je policiju da uđe na Sveučilište i uhiti studente. Policijska invazija na Sorbonu bila je dotad nezabilježena pojava. Prvi put viđena je i takva reakcija uprave na studentski gnjev: Sorbona je zatvorena prvi put u sedamstogodišnjoj povijesti. Uhićeno je šest stotina studenata, među njima i Cohn-Bendit i Jacques Sauvageot, prvi čovjek nacionalnog studentskog sindikata. Alain Geismar za ponedjeljak je zakazao opći štrajk nastavnika i profesora. I tada je de Gaulle, i sam obuzet gnjevom, iznio teoriju da pokret predvode drugorazredni studenti koji žele zatvoriti fakultete jer nisu u stanju položiti ispite. »To su studenti koji slijede Cohna-Bendita. Ti nasilnici terorizirjau ostale: jedan posto enrages u odnosu na devedeset i devet posto ovaca koje čekaju da ih vlada zaštiti.« Novo neformalno vodstvo činili su Cohn-Bendit, Sauvageot i Geismar. Trojka je praktički bila nerazdvojna. No kasnije su rekli da nisu imali određeni plan, a čak im ni ideologija nije bila zajednička. »Nismo imali baš ništa zajedničko«, ustvrdio je Cohn-Bendit. »Njih i u dvojica među sobom bili sličniji. Ja s njima nisam imao dodirnih točaka, ni sličnu prošlost. Ja sam zagovarao slobodu pojedinca, oni su ponikli iz socijalističke tradicije.« Službeni komunisti, francuska Komunistička partija, od samog su se početka protivili svim radikalnim studentima. »Tim lažnim revolucionarima treba strgnuti maske«, napisao je predsjednik Komunističke partije Georges Marchais. No najpoznatiji francuski komunist, Jean-Paul Sartre, stao je na stranu studenata, u ključnim im trenucima pomažući svojim zrelim, odmjerenim i uvjerljivim stavom. Francuska vlada razmišljala je o njegovu
uhićenju, no legenda kaže da je de Gaulle tu zamisao odbio govoreći: »Voltairea se ne privodi«. Za razliku od svojih kolega vođa, Cohn-Bendit zapravo i nije imao prepoznatljivu ideologiju, pa je možda upravo to razlog zbog kojeg je bio najomiljeniji. Privlačio je na osobnoj razini. Bio je to nizak i zdepast muškarac koji se smiješio neočekivano i srdačno, čupave crvene kose koja je nepočešljana stršala na sve strane, miran i staložen. Volio se zabavljati i imao izražen smisao za humor, no kad bi govorio, tu je sklonost humoru obilježavala nesmiljena ironičnost, a glas mu se pojačavao što mu se strast više raspirivala. Usred političke kulture obilježene pompoznom retorikom, ostavljao je dojam prirodne i iskrene gorljivosti. Vlada je u svakoj prilici isticala njegovu pripadnost njemačkoj naciji. Nijemci su bili najistaknutiji studentski radikali u cijeloj Europi. Cohn-Bendit s njima je održavao određene kontakte, baš kao i ostali francuski radikali. Bio je na njihovu proturatnome skupu u veljači, a upoznao je čak i Rudija Dutschkea. U svibnju, kad su ga svi već nazivali Crveni Dany, nadimak se nije odnosio samo na boju njegove kose, nego i na Dutschkea, koji je bio poznat kao Crveni Rudi. No Dany sebe nije smatrao francuskom inačicom Rudija, niti je Pokret 22. ožujka bio poput njemačkog SDS-a, izrazito motiviranog i organiziranog nacionalnog pokreta. Pokret 22. ožujka nije imao ni jasno definirane ciljeve, ni čvrstu organizaciju. Godine 1968. nitko nije htio da ga nazivaju vođom, no Cohn-Bendit ukazao je na bitnu razliku. »Retorika SDS-a bila je antiautoritama«, rekao je. »No Dutschke je zapravo bio vođa. Ja sam bio svojevrsni vođa. Postupno sam se našao u toj ulozi jer sam nešto rekao u pravo vrijeme i na pravome mjestu.« Po tome je bio podosta sličan ostalim vođama iz 1968., poput Marka Rudda, koji je rekao: »Bio sam vođa jer sam bio pripravan podnositi udarce«. Cohn-Bendit smatrao je da su svjetski pokreti povezani, kao i studentski vođe, ali ne zahvaljujući sastancima i razmjeni ideja. Većina vođa nikad se nije ni upoznala. »Upoznavali smo se posredstvom televizije«, rekao je, »tako što smo jedni druge gledali na televiziji. Bili smo prva televizijska generacija. Nismo održavali međusobne odnose, ali smo imali izravan odnos s onim što je naša mašta stvarala dok smo jedni druge gledali na televiziji.«
De Gaulle je koncem svibnja već bio posve uvjeren da postoji međunarodna zavjera usmjerena protiv Francuske, a govorkalo se i o stranim izvorima financiranja. Najsumnjiviji su bili C1A i Izraelci. De Gaulle je izjavio: »Jednostavno nije moguće da su svi ti pokreti počeli djelovati istovremeno, u toliko različitih zemalja, a da netko sve to nije isplanirao«. Ali nije bilo plana, ni u svjetskim razmjerima, niti u samoj Francuskoj. Cohn-Bendit u vezi sa svibanjskim događajima kaže: »Sve se odvijalo strašno brzo. Nisam imao vremena konkretni]e raditi na nečemu. Same su okolnosti diktirale odluke.« Crveni Dany i tisuće prosvjednika na pariškim ulicama samo su spontano reagirali na događaje. Geismar, Cohn-Bendit, Krivine... svi vodeći ljudi, kao i obični sudionici s tom su ocjenom u vezi uvijek bili dosljedni. Nije bilo planova. Razvoj događaja podsjećao je na situacijski pokret šezdesetih godina koji je počeo od poezije, a zatim poprimio političke tonove. Pristaše su se nazvali situacionistima jer su bili uvjereni da čovjek samo treba stvoriti određenu situaciju, a zatim se povući i stvari će se već početi događati same od sebe. Ovo je bilo ostvarenje'njihova sna. Cohn-Bendit priznaje: »Iznenadili su me snaga i intenzitet studentskog pokreta. Bilo je to neopisivo uzbudljivo. Sve se mijenjalo iz dana u dan. I mi smo se mijenjali, naš javni lik. Ja sam bio vođa s malenog sveučilišta, a već tri tjedna kasnije cijelom sam svijetu bio poznat kao Crveni Dany.« Iz dana u dan pokret je postajao sve masovniji prema jasnoj formuli. Kad god bi vlada poduzela korak u smjeru kažnjavanja ili odmazde - kad bi privodila studente, zatvarala školske ustanove povećavao se broj studentskih zahtjeva, kao i broj gnjevnih studenata. Kad god su studenti prosvjedovali, okupljalo se sve više ljudi, a zbog toga je na mjesto događaja dolazio i veći broj policajaca, što je izazivalo još veći bijes i još masovnije demonstracije. Nitko nije imao pojma u kojem se smjeru stvar razvija. Dio ortodoksnijih radikala, poput Geismara, bio je uvjeren da je riječ o početku revolucije koja će promijeniti francusko i europsko društvo iskorjenjivanjem starih navika. No Cohn-Bendit, s onim svojim širokim osmijehom i opuštenim pristupom, nije imao nikakvu predodžbu o budućnosti. »Svi su me pitali: 'Kako će to završiti?'«, prisjeća se CohnBendit. »A ja bih odgovarao: 'Nemam pojma'.« U ponedjeljak 6. svibnja tisuću studenata došlo je vidjeti kako će Cohn-Bendit izići pred disciplinski odbor Sorbone. Ondje se našao i gotovo jednak broj pripadnika CRS-a, s tamnim borbenim
kacigama, tamnim zaštitnim naočalama, uz pokoji crni baloner, te velikim štitovima. Kad su napali, podignutih palica, izgledali su poput stravičnih izvanzemaljaca. Cohn-Bendit i još nekolicina prijatelja prošli su uz njih i kroz masu od tisuću prosvjednika, koji kao da su se razdvajali zahvaljujući Danvjevu osmijehu. On je mahao i razgovarao s ljudima, kao pravo utjelovljenje srdačnog radikala. Vlada je ponovila iste pogreške i za taj dan zabranila prosvjede, što je, dakako, izazvalo mnoge nove prosvjede. Studenti su preplavili Latinsku četvrt, prešli Seinu, pa se vratili i nekoliko sati kasnije došli do Sorbone, da se suoče s CRS-om. Kako su ondje zatekli dojmljiv broj specijalaca, uputili su se iza Sveučilišta i krenuli srednjovjekovnom ulicom Saint-Jacques, kad se CRS-ova lavina s palicama iznenada obrušila na njih. Prosvjednici su se nijemo povukli. Između njih i CRS-a ostao je otvoren prostor, ničija zemlja na širokoj ulici, a ondje se dvadesetak ozlijeđenih prosvjednika previjalo na kamenim pločama. Još nekoliko trenutaka činilo se da nitko ne zna što točno treba činiti. A onda su iznenada, obuzeti gnjevom, prosvjednici napali CRS i formirali borbenu liniju. Neki su vadili kamenje iz kolnika, drugi su kamenje poput vatrogasaca prenosili do prvih redova, dok su treći utrčavali u oblake suzavca i bacali kamenje na specijalce. Potom su se povukli, usput prevrćući automobile kako bi poslužili kao barikade. Tako su odbijali nalet za naletom policijskih snaga, koje nisu mogle vjerovati da se to doista događa, budući da su bile naviknute potpuno vladati ulicama. Dio odlučnih i discipliniranih boraca možda je i godinama iščekivao trenutak kad će se vladine interventne jedinice početi prisilno povlačiti. Frangois Cerutti, koji je izbjegao mobilizaciju za alžirski rat i vodio popularnu ljevičarsku knjižaru u koju su često zalazili Cohn-Bendit i ostali radikali, ustvrdio je: »Tisuću devetsto šezdeset i osma me posve zatekla. Imao sam određene predodžbe o revolucionarnome procesu, no to nije bilo ni slično ovome. Gledao sam kako studenti podižu barikade, ali to su bili ljudi koji nisu imali pojma o revoluciji. Bili su to tek srednjoškolci. Nisu bili čak ni politički nastrojeni. Nije bilo organizacije, nije bilo plana.« Sukobi su privukli tisuće prosvjednika, a potkraj dana vlada je izvijestila o 600 ranjenih prosvjednika i 345 ranjenih policajaca. Sljedeći tjedan donio je nove demonstracije, a prosvjednici su nosili crvene komunističke i crne anarhističke zastave. Podignuto je
šezdeset barikada. Građani koji su sa svojih prozora gledali kako ti mladi Francuzi odvažno odbijaju pravu vojsku policajaca, odlazili su do barikada i opskrbljivali ih hranom, pokrivačima i drugim potrepštinama. Policijski prefekt Maurice Grimaud počeo je gubiti nadzor nad svojim snagama. Grimauda su na to mjesto imenovali šest mjeseci ranije i općenito se smatralo da je pokušavao obuzdati policajce. Ni u jednom trenutku zapravo nije želio preuzeti tu dužnost. Nakon što je četiri godine bio na čelu službe za nacionalnu sigurnost, činilo mu se da mu je za cijeli život dosta policijskih funkcija. Bio je birokrat, a ne policajac. Uvidio je da su njegovi ljudi krajnje šokiran, nasiljem i ustrajnošću tih mladih ljudi. »Ponekad su se borbe vodile do duboko u noć«, ustvrdio je Grimaud, »i bile su osobito žestoke, ne samo zbog broja prosvjednika, nego i zbog razine nasilnosti koja je iznenadila sve i zapanjila policijske dužnosnike.« Policija je smatrala da je cijeli pokret iz 1968. godine proistekao izravno iz pokreta koji se protivio ratu u Vijetnamu, a s kojim su se sukobljavali već nekoliko godina. No ovo je sad bilo nešto drugo. Policija je osjećala ne samo frustriranost, nego je i dobivala po glavi kamenjem veličine ovećih opeka. Iz dana u dan policajci su postajali sve gnjevniji i nesmiljeniji. U Le Monden je objavljen opis jednog prosvjednika koji je govorio o događajima koji su se 12. svibnja zbili u Latinskoj četvrti: »Poredali su nas uza zid i naložili da podignemo ruke iznad glave. Onda su nas počeli tući. Padali smo jedan po jedan. No oni su nas i dalje okrutno mlatili palicama. Na koncu su prestali i prisilili nas da ustanemo. Mnogi od nas bili su obliveni krvlju.« Stoje policija postajala okrutnijom, to se veći broj ljudi priključivao prosvjednicima. Međutim, za razliku od slučaja prosvjednika koji su početkom desetljeća ustali protiv rata u Alžiru, vlada je čvrsto odlučila ne pucati na djecu srednje klase, tako da unatoč žestokim sukobima koji su se odvijali iz večeri u večer kao nekim čudom nije bilo poginulih. Studenti su Cohna-Bendita iznenadili jednako kao i policiju. No on nije mogao kontrolirati događaje. »Nasilne pobune dio su francuske kulture«, ustvrdio je. »Pokušali smo izbjeći eskalaciju. Smatrao sam da nasilje kao jedan od oblika dinamike društva razara pokret. Poruka se gubila u nasilju, kao što je uvijek slučaj. Kao što je bilo u slučaju Crnih pantera.« To je izjavio zreli Cohn-Bendit, osvrćući se na vrijeme u kojem se ni slučajno nije jasno i nedvosmisleno zalagao za nenasilje. Tijekom ispitivanja u policiji priznao je da je sudjelovao u tiskanju i distribuciji ilustriranih uputa za spravljanje Molotovljeva koktela, ali im je objasnio i da su ti leci trebali biti šala, što je možda čak i bila istina. Humor iz 1968...
Francuska televizija, koja je izražavala stajalište države, naglašavala je nasilne elemente. No isto su činile i inozemne televizijske postaje. Televizijski urednici i producenti nisu mogli ni zamisliti zanimljivije prizore od scena u kojima specijalci s palicama u ruci nasrću na tinejdžere koji bacaju kamenje. Nasilje je privlačilo i novinare radijskih postaja i tiskanih medija. Postaja Europe 1 na ulici je imala izvjestitelja koji je govoreći bez daha prenosio: »To što se događa ovdje, usred Saint Germama, apsolutno je nezabilježeno. Prosvjednici su napali tri puta, a specijalci su se tri puta povukli, a sada —to je doista neviđeno —uživo... specijalci napadaju!« Bio je to snažan poticaj za građanstvo koje se posljednjih godina dosađivalo. Danas većina fotografija i filmskih snimaka dostupnih iz tog doba prikazuje nasilje. Međutim, prosječni francuski sudionik nije bio ni najmanje zainteresiran za nasilje i to vrijeme ne pamti najviše po nasilju. Bilaje riječ o zabavi koju Francuzi strastveno vole kao malo tko: razgovoru. Eleanor Bakhtadze, koja je 1968. studirala na Nanterreu, rekla je: »Pariz je u to doba bio upravo čudesan. Svi su razgovarali.« Upitate li bilo kojeg Parižanina koji se s radošću i toplinom sjeća proljeća 1968., čut ćete uvijek isto: ljudi su razgovarali. Razgovarali su na barikadama, razgovarali su u podzemnoj željeznici. Kad su zauzeli kazalište Odeon, to je mjesto postalo poprištem neprekidne orgije francuskoga govorništva. Netko bi ustao i započeo raspravu o istinskoj prirodi revolucije i prednostima bakunjinističkog pristupa, te ustvrdio da je anarhizam povezan s Che Guevarom. Drugi bi opširno pobijali tezu. Studenti su prvi put na ulicama razgovarali s učiteljima i profesorima. Radnici i studenti razgovarali su jedni s drugima. Prvi put u tom krutom, službenom društvu koje je još pripadalo 19. stoljeću, svi su razgovarali sa svima. »Razgovaraj sa susjedom«, stajalo je na mnogim zidovima. Radith Geismar, tadašnja Alainova supruga, rekla je: »Pravi dojam koji je obilježio '68 bio je neizreciv osjećaj oslobođenja, slobode, ljudi koji razgovaraju, govore na ulicama, na sveučilištima, u kazalištima. Bilo je to daleko više od pukog bacanja kamenja. To je bio tek jedan od momenata. A zapravo je nestao cijeli jedan poredak, sustav autoriteta i tradicije. Velik dio slobode koju danas uživamo ima korijene u '68.« U mahnitosti izazvanoj sloboa.jm izražavanja nastale su nove izreke i poslovice, koje su se ubrzo, u raznim oblicima, našle na zidovima i vratima širom grada. Izbor iz stotina primjera: Snovi su stvarnost. Židovi imaju uši, vaše su uši zidovi. Pretjerivanje je ishodište svih otkrića.
Ne volim pisati po zidovima. Agresor nije onaj tko se buni, nego onaj tko je poslušan. Tražimo divlju i efemernu glazbu. Proglašavam trajno stanje sreće. Barikada zatvara ulicu, ali otvara put. Politika se događa na ulici. Sorbona će biti Staljingrad Sorbone. Suze malograđana nektar su bogova. Ni robot ni rob. Siluj svoju almu mater. Mašta preuzima vlast. Što više vodim ljubav, to više želim dizati revoluciju. Što više dižem revoluciju, to više želim voditi ljubav. Seks je dobar, rekao je Mao, ali ne prečesto. Ja sam marksist iz Grouchove frakcije. Povremeno, iako ne prečesto, nailazilo se na spominjanje drugih pokreta, npr. »Black Power privlači pozornost bijelaca« i »Živjeli varšavski studenti!«. Moguće je da je jedna rečenica, ispisana na zidu u Censieru, izražavala ono što su tog proljeća osjećali mnogi: »Želim nešto reći, ali ne znam točno što«. U slučaju onih koji su imali dodatnih misli, odviše opširnih da bi stale na zid - iako su neki na zdanjima ispisivali i cijele pasuse - ako bi uspjeli doći do šapirografa, mogli su otisnuti prave male rasprave na jednoj stranici i dijeliti ih tijekom prosvjeda. Taj nekadašnji simbol radikalne politike, šapirograf - s onim nespretnim matricama koje je trebalo otipkati na pisaćem stroju - posljednje dane slave doživljavao je upravo 1968. godine, budući da su ga uskoro zamijenili uređaji za fotokopiranje. Bili su tu još i listovi francuskog pokreta - veliki tabloid na samo nekoliko stranica pod nazivom Action, te drugi, manji tabloid, Enrage, koji je u posebnom broju od
10. lipnja, posvećenom degolizmu, objavio ilustraciju čučavca, nužnika koji je u to doba u Francuskoj bio najrašireniji, s lorenskim križem, simbolom degolizma, umjesto rupe i francuskom trobojnicom umjesto toaletnog papira. Prosvjednici su ubrzo imali hrpe novina za čitanje i prelistavanje. Likovne akademije, Ecole des Beaux-Arts i Ecole des Arts Decoratifs na Sorboni, oformili su atelier populaire, koji je u svibnju i lipnju dnevno stvarao i više od 350 različitih plakata, u tehnici sitotiska, jednostavne, dojmljive grafike i sažetih slogana u stilu natpisa na zidovima. I danas je riječ o jednima od najznamenitijih ikad stvorenih djela politički obojene grafičke umjetnosti. Šaka i pendrek na jednom plakatu prate glasovite riječi Luja XVI. kojima se često označavala i de Gaulleova vladavina: »L'etat, c'est moi« - »Država, to sam ja«. De Gaulleova sjena zatvara usta nekom mladiću, a natpis glasi: »Budi mlad i šuti«. Policija je marljivo skidala plakate sa zidova. Ubrzo su ih sa zidova počeli skidati i skupljači, a prodavale su se i piratske verzije, što je silno razljutilo studente likovnih akademija. »Revolucija nije na prodaju«, rekao je Jean-Claude Leveque, jedan od studenata likovne akademije. Atelje je odbio ponudu dvaji* vodećih europskih izdavača vrijednu 70.000 dolara. U jesen su i Muzej modeme umjetnosti i Židovski muzej u New Yorku izložili djela studentskog ateljea. Naslov izložbe u Židovskom muzeju glasio je Uza zid, tako da su još jednom upotrijebljene sveprisutne riječi LeRoiaJonesa. Francuzi nisu samo razgovarali, nego su i pjevali. Studenti su pjevali Internacionalu, himnu komunizma, Sovjetskog Saveza i Komunističke partije, kao i mnogih stvari koje nisu podupirali. Takvo što bilo bi neobično studentima u Poljskoj i Čehoslovačkoj, no Francuzima je ta pjesma napisana za Pariške komune 1871. godine, tijekom ustanka usmjerenog protiv francuske autoritarne vlasti jednostavno pjesma pobune protiv autoritarnosti. Desnica je uzvraćala pjevanjem francuske nacionalne himne, Marseljeze. Budući da je tiječ o dvjema najboljim ikad napisanim himnama, situacije u kojima su ih mase pjevale na širokim pariškim bulevarima uvijek su bile uzbudljive i dirljive, a takvo identificiranje suprotstavljenih skupina bilo je idealno za televiziju. Cohna-Bendita, Sauvageota i Geismara na raspravu su pozvala trojica televizijskih - pa samim time i državnih - novinara. U unaprijed snimljenoj poruci premijer Georges Pompidou, ostarjeli degolist izvježbanih političkih vještina i obilježen žudnjom Huberta Humphreyja (»sve ovo uskoro bi moglo biti moje«), objasnio je da će se gledateljima ubrzo predstaviti trojica strašnih revolucionara.
Novinari su bili napeti, a strašni revolucionari opušteni i ljubazni. Cohn-Bendit se smiješio. »Uništili smo ih«, rekao je Cohn-Bendit. »Počeo sam uviđati da imam osobit odnos s medijima. Ja sam proizvod medija. Nakon toga jednostavno me nisu ispuštali iz ruku. Još sam dugo bio miljenik medija.« Iako je državna televizija pratila događaje, bilo je tu i eklatantnih primjera izostavljanja važnih događaja, koji se ne bi pojavili na televiziji. No novinarima je već bilo dosta toga da im zabranjuju emisije, pa su, obuzeti duhom vremena, televizijski izvjestitelji, snimatelji i vozači 16. svibnja stupili u štrajk. U to vrijeme već se dogodilo nešto o čemu su ostali studentski pokreti mogli samo sanjati, budući da studentima nisu pristupale i druge skupine. Trinaestog svibnja, na godišnjicu de Gaulleova povratka na vlast, svi glavni sindikati pozvali su na opći štrajk. Francuska je bila paralizirana. Nije bilo benzina za automobile, a Parižani su praznim ulicama hodali zaokupljeni razgovorima, raspravama, divno se zabavljajući u okolnostima koje će uvijek pamtiti. U Morningside Heightsu studenti Columbije bili su oduševljeni, kao i studenti u Varšavi, Rimu, Berlinu, na meksičkom Autonomnom nacionalnom sveučilištu, te na Berkelevju. Francuzi su uspjeli studenti i radnici ujedinjeni su u borbi za iste ciljeve. No u stvarnosti nije bilo ni približno tako. Iako je dio mlađih radnika, koji se nisu slagali sa sindikatima, bio naklonjen studentima, njihovi sindikati, a osobito oni koji su imali potporu Komunističke partije, imali su posve suprotan stav. Moguće je da su studenti otvorili prostor za eksploziju do koje je još davno trebalo doći, budući da su i radnici osjećali sve veći gnjev zbog de Gaulleova režima. Radnici nisu priželjkivali revoluciju, nije im bilo stalo do studentskih problema, zanimalo ih je samo kako svrgnuti de Gaullea. Željeli su bolje radne uvjete, više plaće i više plaćenog slobodnog vremena. »Radnici i studenti zapravo nikad nisu bili zajedno«, rekao je Cohn-Bendit. »...Bila su to dva zasebna, autonomna pokreta. Radnici su tražili radikalne reforme tvornica... plaća i tako dalje. Studenti su tražili radikalne promjene života.« Suočen s općom nacionalnom krizom, de GauUe je otputovao u četverodnevni posjet Rumunjskoj. Činilo se neobičnim što je de Gaulle, unatoč tome što su studentski revolucionari posve paralizirali Pariz, otišao u Rumunjsku. Ministar unutarnjih poslova
Christian Fouchet pitao gaje u vezi s tim, a de Gaulle je rekao da Rumunji u slučaju otkazivanja posjeta ne bi imali razumijevanja. Fouchet je s mnogo poštovanja ustvrdio da Francuzi neće imati razumijevanja ako ne otkaže posjet. Sutradan, dok su ga ministri ispraćali na put, a situacija u Francuskoj se našla na naslovnicama većine najvažnijih svjetskih novina, de Gaulle je izjavio: »Ovo je putovanje iznimno važno za francusku vanjsku politiku, te za detant u svijetu. A kad je riječ o studentskim nemirima, njima jednostavno nećemo pridati više važnosti no što zaslužuju.« De Gaulle se običavao koncentrirati na stvari koje su mu išle od ruke. Studentske probleme uopće nije shvaćao. S druge strane, Rumunjska je pokazivala sve viši stupanj neovisnosti u odnosu na sovjetski blok, a de Gaulle, koji je sanjario o tome da će jednog dana predvoditi treći pokret, put koji vodi između dviju supersila »Europu koja se prostire od Atlantika do Urala«, običavao je govoriti - iz valjanih se razloga silno zanimao za Rumunjsku. Čak i uz nacionalnu krizu, vanjska je politika imala prednost pred događajima na domaćem planu. Za njegova izbivanja, glavnu riječ u svemu imao je Pompidou. Premijer se ponosio svojim velikim pregovaračkim umijećem, te je osmislio sporazum kojim bi se zadovoljila većina studentskih zahtjeva. Oslobodio je uhićenike, ponovno otvorio Sorbonu, te povukao policijske snage. To je studentima jednostavno omogućilo da ponovno zauzmu Sorbonu, držeći je jednako kao i Odeon, uz beskrajnu bujicu riječi. No do;c su studenti vodili svoje čudesne rasprave, štrajkalo je deset milijuna radnika, prodavaonice živežnih namirnica bile su sve praznije, promet je bio u zastoju, a hrpe smeća postajale su sve veće. I Pompidou i de Gaulle uviđali su da studentski problemi nemaju veze s radničkim problemima. Njih su studenti beskonačno zbunjivali, dok su radnički problemi bili dio poznatog teritorija. Degolisti su posve napustili svoju gospodarsku politiku, radnicima ponudivši povećanje plaće od 10 posto, povišenje minimalne plaće, smanjenje broja radnih sati, te više beneficija. Ministar financija i autor gospodarske politike Michel Debre uopće nije sudjelovao u oblikovanju ponude radnicima, te je nakon njezine objave dao ostavku. No štrajakši su ponudu ionako gotovo odmah odbili. De Gaulle, koji se doimao starijim no ikada, te potpuno izgubljenim, skratio je posjet Rumunjskoj, vratio se u Francusku i posve neshvatljivo izjavio: »La reforme, oui. La chienlit, non«. Francusku riječ chienlit nije moguće točno prevesti, a odnosi se na izbacivanje izmeta na krevet -ostavljanje velikog nereda. Tako su nastali posteri
s de Gaulleovim obrisom i potpisom: »La chienlit, c'est lui« »Chienlit, to je on«. Francuska je vlada odlučila deportirati Cohna-Bendita, koji je imao njemačko državljanstvo. Policijski prefekt Grimaud nije bio za takav potez, jer je uvidio da je Cohn-Bendit među studentima faktor koji stvara određenu stabilnost. Igra je već bila dovoljno poodmakla da vlada shvati kako pokret na životu održavaju upravo njihove provokacije. No to nije uvidio nitko u vladi. Druga je stvar bila to što je pomisao na deportiranje jednog Židova u Njemačku budila ružna sjećanja. Za vrijeme nacističke okupacije, francuska je policija Nijemcima predala sedamdeset i šest tisuća Židova koje su nacisti otpremili u logore smrti. Francuska se šezdesetih godina još nije bila pomirila sa četrdesetima, i dalje je bila razapeta između činjenica o sramotnoj suradnji s okupatorom i de Gaulleova mita o junačkome otporu. U svibnju 1968. godine sve je bilo prepuno nacističkih simbola, a većina ih je upotrijebljena nepravedno. CRS su nazivali CR SS. Na jednom plakatu de Gaulle je skidao masku ispod koje je zapravo bio Adolf Hitler, dok je na drugome lorenski križ bio izobličen tako da se pretvorio u kukasti križ. Nakon izbacivanja Cohna-Bendita, riječi: »Svi smo mi njemački Židovi« odmah su postale studentskim sloganom - a to su klicali čak i studenti muslimanskog podrijetla. Te su se riječi pojavile i na plakatima za prosvjed usmjeren protiv njegove deportacije na kojem su se okupili deseci tisuća ljudi. De Gaulle je tijekom dugotrajne karijere i u najtežim trenucima pokazivao sposobnost da povuče pravi potez i pronađe odgovarajuće riječi. No ovaj je put ostao nijem. Posve je nestao iz vidokruga javnosti, povukavši se u ladanjsku kuću, gdje je napisao: »Ako Francuzi ne uviđaju što im je u interesu, žao mi je, ali više ne mogu pomoći. Francuzi su siti snažne države. U biti je riječ o sljedećem: Francuze i dalje, po prirodi, privlače sektaštvo, svadljivost i bespomoćnost. Pokušao sam pomoći... Ako nisam uspio, više ne mogu ništa. To je jednostavno tako.« Na koncu se 24. svibnja ipak oglasio i le Grand Charles. Izgledao je umorno i staro, i zvučao nesigurno kad je objavio raspisivanje referenduma o nastavljanju njegove predsjedničke funkcije. Nitko nije htio da javnost referendum počne smatrati nekakvom izvanzakonskom izmišljotinom prepredenog generala. Dok je govorio, u Parizu su izbile nove pobune, a prvi put do nereda je došlo i u još nekoliko većih francuskih gradova. U Parizu su studenti iz Latinske četvrti prešli Seinu i pokušali zapaliti zgradu burze.
Što je bilo najnevjerojatnije, tijekom više tjedana uličnog nasilja u Francuskoj poginule su samo tri osobe. Dvije su poginule te iste večeri, a među njima je bila ijedna od stotinu ranjenih osoba u Parizu, te šef policije u Lyonu. Kasnije će se jedan prosvjednik u bijegu pred policijom baciti u Seinu i utopiti. Činilo se da neće biti moguće održati referendum, a čak i u slučaju njegova održavanja, izgledalo je da na njemu neće biti moguće pobijediti. Ponovno se stjecao dojam da je de Gaulle nestao. Koliko god takvo što bilo malo izgledno, revolucionari su počeli predosjećati pobjedu. U najmanju će ruku svrgnuti vladu. Možda je više i nema. I Mitterand i Mendes-France stavili su se na raspolaganje za formiranje privremene vlade. A onda se utvrdilo da je de Gaulle zrakoplovom otputovao u Njemačku, u tamošnje sjedište francuske vojne uprave. Razlozi nisu bili jasni, no mnogi su se pribojavali da se sprema na scenu dovesti francusku vojsku. Po povratku u Francusku, bio je to onaj isti stari de Gaulle - nedodirljiv i siguran u sebe, kao što je nekoć sam rekao za Židove. Referendum se neće održati, Nacionalna skupština će se raspustiti, a raspisat će se novi parlamentarni izbori. Zemlja je, ustvrdio je, na rubu utonuća u totalitarni komunizam, a on je jedina alternativa koja ponovno može spasiti Francusku. Njegovi pristaše potporu su iskazali skupom na Elizejskim poljanama. Javnost je pozitivno reagirala na obnovu putem novih izbora, još jedan primjer de Gaulleova spašavanja Francuske od prave katastrofe. Potporu de Gaulleovu pozivu na okončanje kaosa dolaskom na skup iskazalo je oko milijun građana. Sudionici su pjevali nacionalnu himnu i povremeno izvikivali slogane, među njima i: »Pošaljite Cohna-Bendita u Dachau«. Cohnu-Benditu to su bile dobro poznate stvari. Prilikom uhićenja, jedan mu je policajac priprijetio prstom, govoreći: »Prijatelju moj mali, ovo ćeš sada platiti. Šteta je što nisi s roditeljima umro u Auschwitzu, jer bi nas poštedio ovih muka, svega što ćemo danas učiniti.« Njegovi roditelji nikad nisu bili u Auschwitzu, no činjenicu da je Židov nitko nije posve zaboravio. Imao je dojam da to nikad nije bilo problematično jedino unutar njegova pokreta. Dakako, Geismar, Krivine i mnogi drugi također su bili Židovi. U marginalnim ljevičarskim pokretima u Francuskoj uvijek je bilo podosta Židova. Jedna popularna šala u Francuskoj glasila je: Kad bi maoisti željeli stupiti u dijalog s trockistima, kojim bi se jezikom služili? Odgovor: jidišem.
Vlada je na koncu ponuđenim paketom zadovoljila sve sindikalne zahtjeve, pa tako i povišenje plaće od 35% u dvije faze. Sindikati i radnici to su veselo prihvatili. Tek je šačica mlađih radnika malo više razmišljala o tome treba li napustiti studente. No de Gaulle je tada učinio nešto neobično i neobjašnjivo: iz zatvora je oslobodio četmaestoricu pripadnika Tajne armije, OAS-a, fanatične skupine koja je neovisnost Alžira pokušala spriječiti ubojstvima brojnih Alžiraca, francuskih časnika i dužnosnika. Neki od tih ljudi, među kojima i Raoul Salan i Antoine Argoud, obojica časnici francuske vojske, sudjelovali su i u brojnim urotama između 1961. i 1964. godine kojimaje cilj bio ubiti de Gaullea. Zašto su se odjednom našli na slobodi? Je li de Gaulle u Njemačkoj uspio dogovoriti nešto čime je zadržao potporu vojske? Odgovor nikad nije utvrđen, no u vrijeme te neproslavljene desetogodišnjice de Gaulleove Pete republike, taj njegov potez podsjetio'je francusku javnost na tajne dogovore sa Salanom i alžirskim časnicima zahvaljujući kojima se 1958. godine vratio na vlast. Ipak, činilo se da mnogi Francuzi još sumnjičavije gledaju na alternative na ljevici. Na izborima 23. lipnja degolisti su osvojili 43% glasova, a nakon drugog kruga održanog tjedan dana kasnije, dobili su i apsolutnu većinu u skupštini, te nadmašili i vlastita najoptimističnija predviđanja. Ljevica je izgubila polovicu mjesta u skupštini, dok studenti, sa svojom »novom ljevicom«, i dalje nisu imali predstavnike. Prosvjedi na Berkelevju, organizirani u znak potpore francuskim studentima i protivljenja de Gaulleu pretvorili su se u dvije noći neobuzdanog divljanja, sve dok nije uveden policijski sat i dok za cijeli grad Berkelev nije proglašeno izvanredno stanje. Annette Giacometti, udovica kipara Alberta, prekinula je pripreme za veliku retrospektivnu izložbu suprugovih radova koja se ujesen trebala održati u pariškoj galeriji Orangerie. Rekla je kako na taj način prosvjeduje protiv »policijske represije prema studentima i radnicima te izgona stranaca i stranih umjetnika«. Još je nekoliko umjetnika pismenim putem Ministarstvo kulture obavijestilo o otkazivanju izložaba. Alain Krivine rekao je: »De Gaulle je bio najpametniji političar u francuskoj povijesti. De Gaulle je razumio komuniste. Razumio je Staljina. Mitterand je bio mali de Gaulle. Pompidou, Giscard, Mitterand, Chirac -sve su to mali de Gaullei svi ga pokušavaju oponašati. Godine 1968. znao je da će komunisti prihvatiti izbore. Ne referendum. Referendum je bio mala taktička pogreška. Nitko ga nije želio. No čim je predložio izbore, stvar je bila
gotova. Nikad nije shvatio studente, no to na koncu i nije bilo važno. Spasio je desnicu 1945. i to isto mogao ponoviti 1968.« De Gaulle je pokazao da je i dalje genijalan političar. No više nikad neće imati jednak ugled, te će jednostavno nastaviti blijedjeti do potpunog nestanka sa scene. Kasnije je priznao: »Sve mije nekako bježalo iz ruku. Više nisam imao nikakav utjecaj ni na vlastitu vladu«. Kriza na domaćem planu u velikoj je mjeri umanjila i ulogu koju je imao kao enjant terrible svjetske politike. Njegov san o diktiranju rješenja za sve moguće probleme, od Vijetnama, preko neovisnosti Quebeca, pa do Bliskog istoka, koji je nekoć izgledao malko pretjerano ambiciozno, sad se činio posve neostvarivim. Urednik vanjskopolitičke rubrike u Le Mondeu, Andre Fontaine, napisao je da General »više nije u mogućnosti svima dijeliti savjete«. De Gaulle se zapravo nikad nije uzdignuo iznad razine pakosti, te se sad osvetio i tiskanim medijima, koji su ga kritizirali, i državnoj televiziji, koja je stupila u štrajk. Zahvaljujući povećanoj potpori u Nacionalnoj skupštini, odlučio je dopustiti emitiranje reklama na jednoj od dviju televizijskih postaja. Prvog dana listopada, prije početka večernjih vijesti, gledatelji su doznali za prednosti sira s češnjakom, pulovere koji se ne rastežu, te za blagodati mlijeka u prahu. U prvoj fazi dopuštene su samo dvije minute reklama na dan, prije početka večernjih vijesti, no i to se malo-pomalo povećavalo. Osim toga, de Gaulle je ukinuo više od trećine radnih mjesta u produkciji televizijskih vijesti. Potkraj ljeta de Gaulle je već osmislio način da razoruža sljedeći ljevičarski ustanak. Još od 1185. godine, kamenom popločane ulice u Latinskoj četvrti služile su kao djelotvorno oružje - u to davno doba protiv rojalista. Godine 1830. kamenje s ulice ponovno se našlo u toj funkciji, pa zatim opet tijekom revolucije 1848., a zatim i u vrijeme Komune 1871., kad je prvi put pjevana »Internacionala«. Studenti koji su 1968. godine bacali kamenje, dobro su poznavali povijest. Najednom od plakata iz 1968. bio je prikazan kamen s ulice, a natpis je glasio: »Glasački listić za sve koji još nisu napunili 21 godinu«. No toga više neće biti. De Gaulle je u kolovozu odredio da se kamene ulice u Latinskoj četvrti asfaltiraju. Sedamnaestog lipnja Sorbonu su napustili i posljednji studenti koji su više od mjesec dana držali to sveučilište. Izdavači su im nudili ugovore za pisanje knjiga. U vrijeme kad je i posljednji pobunjenik napustio Sorbonu, najmanje trideset i pet njegovih kolega već je bilo potpisalo ugovore za knjige o studentskoj pobuni. Posve očekivano, prva je objavljena zbirka fotografija koje su prikazivale ulično
nasilje. Cohn-Bendit imao je pravo - poruka se zbog nasilja najčešće gubi. No nakon toga izišle su i mnoge druge knjige, a među njima i knjige o njemu, te njegove vlastite knjige. Knjigu Le Gauchisme (»Ljevičarstvo«), čiji je podnaslov glasio Lijek za senilnost komunizma, započeo je isprikom: »Ovu knjigu napisao sam za . pet tjedana. U njoj ima mana koje su posljedica te žurbe, no izdavač je knjigu morao ponuditi prije no što dođe do potpunog zasićenja tržišta.« Uz svoju tipičnu ironičnost i smisao za humor, Cohn-Bendit također je napisao: U tržišnom sustavu kapitalisti su pripravni prirediti vlastitu smrt (u ulozi kapitalista, dakako, ne pojedinaca) objavljivanjem revolucionarnih ideja koje bi im kratkoročno mogle donijeti zaradu. Za to nam lijepo plaćaju (50.000 njemačkih maraka na računu Danyja Cohna-Bendita prije nego što je napisao i jedan jedini redak), iako znaju da će se od tog novca izrađivati Molotovljevi kokteli, jer su uvjereni da revolucija nije moguća. Na njihovim je čitateljima da ih nadmudre. Revolucija je možda i moguća, ali se u Francuskoj 1968. nije dogodila. Klasični marksisti tvrde da revolucionari moraju polagano graditi bazu i razvijati ideologiju. Te godine od svega toga nije bilo ništa. Jednostavno nije bilo eksplozije usmjerene protiv zagušujuće ustajalosti društva. Ishod su bile reforme, a ne revolucija. Revoluciju su priželjkivali jedino studenti. Tu ideju nisu prodali ni radnicima ni širem društvu, koje je, da parafraziramo Camusove riječi s početka pedesetih godina, toliko žudjelo za mirom da je bilo spremno prihvatiti i nepravdu. Sveučilišta su postala malko demokratičnija, profesori i studenti mogli su razgovarati. Društvo je izišlo iz 19. stoljeća i stupilo u završno razdoblje 20. stoljeća, no pokazalo se da je u Europi to razdoblje silno izraženog materijalizma, s vrlo malo duhovnosti kojoj su se mladi studenti bili nadali. Cbhn-Bendit smatrao je da će se već za nekoliko tjedana moći vratiti u Francusku, no to su mu dopustili tek nakon deset godina. »To me spasilo«, rekao je Cohn-Bendit u vezi sa svojim progonstvom. »Kad tako brzo postaneš toliko slavan, teško se pronalaziš. A u Njemačkoj sam se morao iznova formirati.« U rujnu, dok su čelnici Frankfurtskog sajma knjiga uz zvuke Mozartova gudačkog kvarteta u jednoj frankfurtskoj crkvi odavali počast senegalskome predsjedniku Leopoldu S. Senghoru, policija je ispred crkve vodenim topovima rastjerivala tisuće prosvjednika koji su vikali: »Friedenspreis macht Senghor Wđss« - »Zbog nagrade za slobodu Senghor postaje bijelcem«. Studenti su se bunili jer je
nagrada za mir dodijeljena vođi čiji je režim bio iznimno represivan prema studentima. Dok su sa svih strana letjele boce i kamenje, a policija nastojala obuzdati masu, niski crvenokosi muškarac, kopija Crvenog Danvja, preskočio je metalne policijske prepreke, te je prilikom uhićenja dobio više udaraca gumenom palicom. Kad je došlo vrijeme da se pojavi pred sucem, Cohn-Bendit je uvidio da je igrom slučaja riječ o istome tjednu u kojem je u Varšavi zakazano suđenje vođama poljskog studentskog pokreta, Jaceku Kurohu i Karolu Modzelewskom. Takve su se stvari pomno pratile u Parizu, gdje su se za njih osobito zalagali Alain Krivine i JCR, koji su na prosvjedima često klicali: »Oslobodite Kuroha i ModzeleWskog!«. U vrijeme kad je upad policije u sveučilišni kompleks u Francuskoj bio nezamisliv, trockisti su često prepričavali jedan vic: Čija je policija najobrazovanija na svijetu? Odgovor: Poljska, jer stalno ide na sveučilišta. Kad je Cohn-Bendit izišao pred suca u jednoj frankfurtskoj sudnici prepunoj njegovih mladih sljedbenika, te kad je sudac upitao kako se zove, Cohn-Bendit osjetio je da se ondje našao u pravom trenutku i pred pravom publikom. Stogaje jasno i glasno izjavio: »Kuroh i Modzelewski«. »Molim?«, upitao je sudac. »Kako? Tko?«, pitao je dalje, gledajući ga kao da nastoji odrediti je li Cohn-Bendit lud. »Što?«, mumljali su njegovi mladi pristaše. »Tko? Što je rekao?« Cohn-Bendit uvidio je da nitko od nazočnih, pa tako ni sudac, nema pojma tko su Kurori i Modzelewski, pa je tako morao objasniti da je riječ o poljskim disidentima, i reći ponešto o otvorenom pismu i studentskom pokretu, te o suđenju koje se održava u istome tjednu. Kad je sve to razjasnio, prilika je već nepovratno propala. Kao što je istaknuo Abbie Hoffman, ništa ne uništava dramatičnost kao iscrpno objašnjenje. 13. POGLAVLJE - SVAKAKO POSJETITI Proljeće će biti prelijepo, kad procvjeta repica, istina će pobijediti. geslo čeških studenata, 1968. Hladni i vlažni dani postajali su sve duljima i toplijima, a sunce se vraćalo u tamu drevnoga Praga, pa je tako i mlade u tom gradu zahvatio određeni optimizam kojeg je tog proljeća inače bilo vrlo malo. Pariški pregovori ničim nisu pokazivali da bi mogli okončati
rat u Vijetnamu. Zbog rata u Biafri, djeca su ondje umirala od gladi. Činilo se da nema nade za mir na Bliskom istoku. Studentski pokreti ugušeni su u Poljskoj, Francuskoj i Njemačkoj - no u Pragu je ipak bilo optimističnih tonova ili, u najmanju ruku, odlučnosti. Otvarali su se novi klubovi, iako tek nakon više prosvjeda, mladići su imali dugu kosu, djevojke nosile minice, baršunaste čizme i mrežaste najlonke, kao u Parizu, dok je iz jukeboxova dopirala američka glazba. Tisuće ljudi u Pragu, među kojima su prednjačili mladi, izišle su 15. veljače na ulice slaveći pobjedu čehoslovačke hokejaške reprezentacije nad dotada nepobjedivim Sovjetima, rezultatom od 5:4 na Zimskoj olimpijadi u Grenobleu, u Francuskoj - i nekako se činilo da otada više i nisu napustili ulice. Još su tjednima raspravljali o utakmici. Uglavnom se držalo da, u slučaju da je na vlasti ostao Novotny, Čehoslovaci ne bi ni smjeli pobijediti. Nitko nije znao objasniti kako bi Novotny nešto tako uopće spriječio. Stvar je bila samo u tome što uz njega ništa nije bilo moguće, dok je bez njega sve izgledalo ostvarivo. I premda su novosti iz susjedne Poljske deprimirale, čehoslovački su mediji aktivnosti tamošnjeg studentskog pokreta pratili toliko objektivno i otvoreno, da je to čitateljima bilo uzbudljivo, čak i šokantno. Sve medije - tiskane, radio i televiziju - i dalje je gotovo u cijelosti nadzirala vlada, no na neizmjerno iznenađenje čitatelja, slušatelja i gledatelja, vlada je medije koristila za promicanje ideje demokracije komunističke demokracije, kako se uvijek pomno naglašavalo. Neovisni i proreformski orijentirani Spisateljski sindikat, koji su nekoć smatrali disidentskom skupinom, dobio je dopuštenje da počne izdavati vlastiti časopis, Literarni Listy - »Književni list« - iako se morao podosta namučiti da za svoj tjednik dobije dovoljnu količinu papira. A na sličan način funkcioniralo je mnogo toga. Najviši dužnosnici otvorili bi vrata, ali bi birokrati na nižim razinama i dalje ometali stvar. Kako je Dubček s vremenom uklanjao sve veći broj pripadnika stare garde, takvih je pojava bilo sve manje. Dužnosnici koji se brinu za protokol posjetili su novog vođu i ustvrdili da otrcana hotelska soba ne može biti prikladna rezidencija za Dubčeka. Pokazali su mu niz kuća, a on je za sve rekao da su »prevelike za potrebe moje obitelji i za moj ukus«. Na koncu je prihvatio četverosobnu kuću u jednom predgrađu.
Za čovjeka komunističke naobrazbe, upućenog u maglovitu retoriku podložnu raznim tumačenjima, Dubček je, postajalo je sve očitije, imao neočekivano izravne i jednostavne poruke. Ljudi su uviđali da je, ne samo konkretan i jasan, nego čak i simpatičan. Jednom je rekao: »Demokracija nije tek pravo i prilika da čovjek izrazi vlastite stavove, nego i način na koji se postupa s tim stavovima, te ovisi i o odgovorima na pitanja imaju li ljudi doista osjećaj za suodgovornost i suodlučivanje, imaju li doista dojam da sudjeluju u donošenju odluka i rješavanju važnih problema«. Ljudi su mu povjerovali na riječ. Sastanci su se pretvorili u dugotrajne rasprave. Kongres poljoprivrednih zadruga, događaj koji je inače uvijek bio dosadan i predvidiv, pretvorio se u poprište bučnih svađa u kojima su seljaci vladi doista prenijeli sve što ih muči - zahtijevajući demokratičnije zadruge, predstavnike koji će lobirati za seljačke interese, te beneficije na razini povlastica koje uživa industrija. Na područnim partijskim skupovima koji su se u ožujku održali širom zemlje, atmosfera je bila jednako otvorena i neobuzdana. Tisuće mladih unakrsno su ispitivale vladine dužnosnike, toptale nogama i zviždale na, po njihovu mišljenju, neprihvatljive odgovore. I u zemlji i u inozemstvu mnogi su se, baš kao i Brežnjev, pitali je li Dubček otišao i dalje nego što je namjeravao, pa sad već gubi nadzor nad situacijom. »Slobodaje«, stajalo je u Pariš Matchu, »preopojan alkohol da bi se pio nerazblažen nakon cijelog jednog naraštaja apstinentskog režima. Dubček je potekao iz redova sovjetske elite - naposljetku, ipak je riječ o komunistu. Je li moguće da su ga ponijele sile koje je oslobodio? I da će, iako je već prekasno, pokušati prikočiti?« Budući da je odrastao u zabitima Sovjetskog saveza, Dubček je smatrao da dobro poznaje i razumije tu zemlju. No mogao je samo nagađati o stvarnome funkcioniranju Brežnjevljeve vlasti. S Brežnjevom nikad nije bio blizak i među njima nikad nije bilo istinskog razumijevanja. Dubček je u memoarima napisao: »Upravo Brežnjev podsjeća na ne osobito dobrodošao ruski običaj ljubljenja među muškarcima«. Narod Čehoslovačke nastojao je svim silama što brže izvući što više koristi, kako bi bilo prekasno za povratak. No Dubček je znao da mora nedvosmisleno predvoditi promjene. Kolegama se žalio da narod previše navaljuje. »Zašto mi to rade?«, pitao se često pred tajnikom Centralnog komiteta, Zdenekom Mlynarom. »To se ne bi usudili raditi pod Novotnyjem. Zar im nije jasno koliko mi štete nanose?« Vlada je neprestano upozoravala narod da se reforme ne smiju odvijati prebrzo. Dubčekje kasnije priznao da je pogriješio jer nije uvidio da na raspolaganju ima tek ograničenu količinu
vremena. Smatrao je da će postupnim pomacima pridobiti i saveznike, Sovjete. Dubčekje gotovo u svim govorima dobro pazio da naglasi odanost Čehoslovačke Sovjetskom Savezu, prijezir prema pronacistički nastrojenim stanovnicima Zapadne Njemačke, te divljenje i prijateljske odnose s Istočnom Njemačkom. Ako je i bilo stvarno, to prijateljstvo nedvojbeno je bilo neuzvraćeno. Istočnonjemački komunistički vođa Walter Ulbricht bio je jedan od najžešćih Dubčekovih kritičara. Bilo je teško ostvariti veći napredak dok je Novotny bio na predsjedničkoj funkciji. No zahvaljujući nizu korupcijskih skandala povezanih s njim i njegovim sinom, otvorila se mogućnost za njegovu smjenu i s tog mjesta, samo nekoliko mjeseci nakon što je smijenjen s funkcije predsjednika Partije. U posljednji čas pokušao je steći nove pristaše, odjednom postajući »običnim čovjekom iz naroda« koji s dečkima pije pivo u radničkim gostionicama. No svi su prema njemu osjećali uglavnom duboko ukorijenjenu antipatiju. Budući da više nije bilo druge mogućnosti, dvadeset i drugog ožujka podnio je ostavku na mjesto predsjednika. Dubček nije imao punu slobodu izbora pri imenovanju novog predsjednika jer je bilo presudno važno da to bude netko tko će ne samo surađivati s njim, nego i s Brežnjevom, ili ga, u najmanju ruku, barem neće ljutiti. Razne skupine u pismima su predlagale razne kandidate. Bila je to jedina javna i otvorena rasprava u vezi s imenovanjem šefa države u povijesti Sovjetskog bloka. Studenti su podržavali četrdesetsedmogodišnjeg Čestmira Cisafa, poznatog reformatora i karizmatično televizijsko lice, čije se liberalne ideje nikako nisu sviđale režimu na čijem je čelu bio Novotny. Bio je to upravo jedan od onih kandidata koji nikako ne bi ublažili strahove Sovjeta. Pripadnici inteligencije i dio studenata zagovarali su kandidaturu pedesetsedmogodišnjeg Josefa Smrkovskog, koji je postao još popularniji zahvaljujući činjenici da gaje napadala istočnonjemačka vlada. Na koncu je Dubček odabrao najnepopularnijeg od trojice kandidata u užem izboru, sedamdesetdvogodišnjeg umirovljenog generala Ludvika Svobodu, junaka Drugog svjetskog rata, koji se borio rame uz rame sa Sovjetima. Ostali kandidati dobili su važne, ali ipak niže funkcije. Studenti u novoj Čehoslovačkoj pokazali su razočaranje prosvjedujući u znak potpore Cisafu. Te demonstracije, već i same po sebi nečuvena pojava, bez ikakvih su poteškoća trajale satima, a studenti su u ponoć otišli do sjedišta Komunističke partije, zahtijevajući razgovor s Dubčekom. Bilo je to u ožujku, kad
su u susjednoj Poljskoj studente premlaćivali jer su tražili slobodu govora. Dubčekje bio kod kuće kad su ga izvijestili o studentskim prosvjedima. Reagirao je kao da je to najnormalnija pojava ovdje, u komunističkoj Narodnoj Republici: otišao je do partijskog sjedišta, na razgovor sa studentima. Pokušao im je objasniti zašto se odlučio za Svobodu, govoreći kako su mu ostali kandidati potrebni na drugim mjestima u vladi, uvjeravajući ih da će Cisaf imati važnu funkciju u Centralnom komitetu. Jedan je student upitao: »Kako nam jamčite da neće biti povratka na staro?«. Dubčekje odgovorio: »Vi ste sami to jamstvo. Vi, mladi«. Je li moguće unutar Sovjetskog bloka imati demokratski komunistički poredak? Neki su se usudili nadati čak i tome. No studenti su namjeravali držati Dubčeka za riječ, smatrajući se jamcima novog poretka, pa su, kad je Svoboda proglašen predsjednikom, u znak prosvjeda, a možda i tek tako, da pokažu da i čehoslovački studenti mogu organizirati prosvjed sjedenjem, organizirali demonstracije koje su potrajale satima. Nisu baš svi bili presretni zbog dolaska proljeća i svega što je obećavalo. Tijekom travnja, među političarima se u prosjeku događalo po jedno samoubojstvo dnevno. Počelo je od Jozefa Brestanskog, potpredsjednika Vrhovnog suda, kojeg su pronašli obješenog na stablu u šumi nadomak prijestolnice. On je u posljednje vrijeme bio radio na novom, obimnom projektu koji je za cilj imao popraviti nepravde koje je sustav građanima nanio pedesetih godina. Smatralo se da se sudac pribojavao da će se tako otkriti i njegova uloga u osuđivanju nekoliko nedužnih osoba. Takve informacije na površinu su dolazile svakodnevno, a u tome je važnu ulogu igrala televizija, na kojoj su žrtve iznosile svoje priče. Još je šokantnije bilo to što su na televiziji objavljeni i razgovori s nekolicinom krivaca. Gledatelji širom zemlje promatrali su kako se s nelagodom meškolje i izbjegavaju izravne odgovore. Televizijski novinari i snimatelji obilazili su cijelu zemlju, snimali stavove običnih ljudi. Tako je nastala nacionalna debata o nepravdama počinjenima tijekom protekla dva desetljeća komunističke vladavine. Masovni skupovi i javni sastanci do kojih je prvi put došlo zimi, u proljeće su postali općeraširenom pojavom, a mnogi su prikazani i na televiziji. Smatralo se da se studenti i radnici suprotstavljaju vladinim dužnosnicima teškim, čak i neprijateljski intoniranim pitanjima. U zemlji u kojoj je najveći broj dužnosnika pripadao bezličnoj masi birokrata posve nepoznatih javnosti, oni koji su se
najbolje držali pred kamerama i najbolje govorili pred mikrofonima poput Josefa Smrkovskog - pretvarali su se u prave medijske zvijezde. Ako je, kao što su neki pretpostavili, Dubček kanio zadovoljiti javnost sitnim demokratskim ustupcima, želja mu se nije ostvarila. Što su više dobivali, to su ljudi više tražilli. Sve glasnije čuli su se zahtjevi za dopuštanje oporbenih stranaka. Literarni Listv često je zagovarao upravo tu ideju, baš kao i dramatičar Vaclav Havel, te filozof Ivan Svitak, koji je u jednom članku ustvrdio da nisu provedene reforme, nego je doneseno tek nekoliko mjera koje su nekako uspjele doći na snagu dok je trajala borba za prevlast. Prema Svitku, treba iskorijeniti cjelokupni partijski aparat. »Moramo ga likvidirati ili će on likvidirati nas.« Mediji su, kako pisani, tako i elektronički, bili u prvim redovima borbe za političke reforme. Pritom su dobro znali da su državni cenzori, iako više ne provode cenzuru, još na svojim pozicijama. Mediji su tražili zakonsku zabranu cenzure. Jedan radijski urednik rekao je: »Imamo slobodu medija samo na temelju partijskog obećanja i to je uvjetna demokracija koju je preko noći moguće ukinuti«. Dubčekje upozoravao na određene granice. Iako to ni u jednom trenutku nije rekao, zacijelo je uviđao da Brežnjev nikada ne bi dopustio odustajanje od monopola Komunističke partije na vlast. Dubčekje u travnju objavio Akcijski plan Komunističke partije Čehoslovačke u kojem se govorilo o »novome modelu socijalističke demokracije«. Tako je barem iznesen službeni stav Dubčekova režima, a njime je proglašena ravnopravnost Čeha i Slovaka, potvrđeno da je cilj vlade socijalizam, te da osobni i politički stavovi ne mogu biti tema istraga tajne policije. Dokumentom su osuđene zloporabe iz prošlosti, kao i komunistički monopol na vlast. Članci u moskovskoj Pravdi jasno su pokazivali da Sovjetima nije ni najmanje drago zbog toga. Pravda je tako pisala o »buržoaskim elementima« koji potkopavaju socijalizam, dok je početkom ljeta već pisala i o protusovjetskoj propagandi na čehoslovačkoj televiziji. Jedan od problema sastojao se u činjenici da je pri pokušajima istraživanja zločina iz prošlosti trag uvijek nekako vodio j Moskvu. Dobar primjer jest zagonetna sudbina Jana Masaryka. Masarykje bio češki ministar vanjskih poslova i sin utemeljitelja Čehoslovačke, koji je dva dana nakon komunističkog prevrata 1948. skočio, pao ili gaje netko bacio s prozora, te je tako poginuo. Cijela je priča dvadeset godina bila nedodirljiva, no Česi su htjeli barem pouzdano utvrditi što se dogodilo. Drugog travnja praški studentski tjednik objavio je članak u kojem je Ivan Svitak zatražio ponovno pokretanje istrage. Spomenuo je i dokaze koji sa slučajem povezuju bojnika
Franza Schramma. Schramm je kasnije postao časnik za vezu čehoslovačke i sovjetske sigurnosne službe. I čehoslovački i inozemni mediji navodili su mogućnost da je Masaryk ubijen prema izravnom Staljinovu nalogu. Prema drugim tumačenjima, sovjetski su agenti izvukli Masaryka iz kreveta, odvukli ga do prozora, te ga jednostavno izbacili. Trag u istragama nepravdi koje su se dogodile pedesetih godina također je vodio do Sovjeta. No Sovjetski Savez u tom razdoblju nije bio pripravan razmatrati Staljinove zločine, budući da su dvojica najviših dužnosnika, Brežnjev i premijer Aleksej Kosigin, u njegovu režimu imali nimalo zanemarive ulo Prvi dan svibnja u većini je komunističkih zemalja bio povod za velike vojne parade na kojima se prikazivalo vrlo skupo naoružanje i na kojima su se držali beskonačni govori. No u Pragu se uvijek uspijevao održati i pokoji element drevnih proljetnih obreda. Tri godine ranije Allena Ginsber-ga u Pragu su okrunili za Kralja svibnja. Bilo je to nekoliko dana prije nego što su ga izgnali iz zemlje. Te su godine 1. svibnja ljudi nahrupili na ulice i prolazili ispred službene pozornice za najviše dužnosnike, noseći parole i zastave. Neki su nosili i američke zastave. Neki izraelske. Prošle je godine takvo što bilo zabranjeno, ove je bilo u modi. Neki od natpisa: Manje spomenika, više razmišljanja. Vodite ljubav, a ne rat. Demokracija pod svaku cijenu. Neka Izrael živi u miru. Volio bih sudjelovati u povećanju populacije, ali nemam stan. Službenim je uzvanicima postajalo sve neugodnije. Bugarski je veleposlanik gnjevno napustio svečanost ugledavši natpis na kojem je stajalo da Makedonija, koju je prisvajala Bugarska, pripada Jugoslaviji. Masa je okružila Dubčeka. Stotine ljudi pokušale su stisnuti ruku visokom, nasmiješenom vođi. Policija mu je priskočila u pomoć, no odmah zatim, prisjetivši se da je policija upotrijebljena i godinu ranije, jedan dužnosnik u praškoj partijskoj organizaciji preko razglasa se ispričao i objasnio da se previše ljudi natisnulo oko prvog tajnika. Policija se nije služila nasiljem, a činilo se da okupljeni ljudi imaju razumijevanja. No predstavnike ostalih zemalja iz sovjetskoga bloka šokirao je takav način funkcioniranja. Te su večeri prosvjednici došli pred poljsko veleposlanstvo buneći se protiv
postupaka poljskih vlasti protiv studenata, te anticionističke kampanje zbog koje su Židovi i dalje napuštali domovinu Poljsku. Dvije večeri kasnije uslijedili su novi prosvjedi protiv stanja u Poljskoj. A onda je, posve iznenada, Dubček otputovao u Moskvu. Kako nije bilo nikakvih objašnjenja, Čehoslovačku je zahvatila poprilična nervoza. Stanje nije smirila ni Dubčekova poruka u kojoj je ustvrdio kako »običaji bliskim prijateljima nalažu da se ne skrivaju iza diplomatske uglađenosti«, pa su Sovjeti otvoreno izrazili zabrinutost zbog mogućnosti da je »proces demokratizacije u Čehoslovačkoj« zapravo napad na socijalizam. Činilo se da želi reći kako se s pravom brinu, te je dodao kako je čehoslovačka Komunistička partija često upozoravala na »granice i pretjerivanje«. Ta izjava nije ni najmanje umirila njegov narod, dok posjet nije, kako se činilo, nimalo primirio Sovjete. Devetog svibnja 1968. godine nije bilo nimalo jednostavno privući pozornost svjetske javnosti. I Columbia i Sorbona bile su zatvorene. Studenti su podizali barikade na pariškim ulicama. Bobby Kennedy pobijedio je na stranačkim predizborima u Indiani, osiguravši poziciju kandidata za stranačku nominaciju. U Parizu su počeli mirovni pregovori. Ulagači su poludjeli za kupovinom. Uz te novosti, pojavile su se glasine o tome da je velik broj sovjetskih jedinica stacioniranih u Istočnoj Njemačkoj i Poljskoj krenuo prema čehoslovačkoj granici. Novinare koji su se uputili prema graničnome području kako bi provjerili tu informaciju u Poljskoj su zaustavljali na blokiranim prometnicama. Dan ranije, bugarski vođa Živkov, istočnonjemački Ulbricht, mađarski Kadar i poljski Gomutka sastali su se u Moskvi i izdali priopćenje o Čehoslovačkoj, toliko prepuno kompliciranih i neizravnih formulacija. čak i prema komunističkim mjerilima, da nitko nije znao protumačiti koja mu je svrha. Jesu li se odlučili za invaziju? Sutradan je čehoslovačka izvještajna agencija ustvrdila da je riječ o uobičajenim manevrima u sklopu Varšavskog pakta koji su uredno najavljeni. U to nitko nije posve povjerovao, ni u zemlji ni u inozemstvu, no činilo se da je kriza prevladana - barem zasada. Nove slobode Čehoslovačkoj su donijele i pravu eksploziju na kulturnome planu. Vitki dugokosi mladići u trapericama prodavali su male listove u kojima su se nalazili rasporedi održavanja kazališnih predstava, rock i jazz koncerata. Prag, koji je oduvijek bio kazališni grad, imao je u proljeće 1968. godine dvadeset i dva aktivna kazališta. Tad Szulc iz The NeW York limesa gorljivo je ustvrdio: »Prag je, u biti, u svemu zapadnjački orijentiran grad, od
tipa i kvalitete kulturnog života do najnovije mode koja nalaže nošenje dolčevita«. Uočio je da dolčevite svih mogućih boja nose ne samo umjetnici i intelektualci, nego i birokrati u raznim ministarstvima, pa čak i taksisti. Istina je da je Prag, s mješavinom slavenske i germanske kulture, oduvijek bio sličniji Zapadu nego ostali srednjoeuropski gradovi. Prag je Kafkin i Rilkeov grad, grad u kojem mnogi vladaju njemačkim kao drugim jezikom. A u tome se oduvijek sastojala jedna od najvećih razlika u odnosu na Slovačku, u čijoj se prijestolnici, Bratislavi, ne govori njemački i koja očito čvrsto pripada Srednjoj Europi. Tog je proljeća najpopularniji jazz klub u Pragu bio Reduta, u blizini velikog zelenog Trga kralja Vaclava. Reduta se nalazila u malenome prostoru u koji se udobno moglo smjestiti tek manje od stotinu ljudi, ali ih se uvijek uspijevalo natisnuti mnogo više. Prije Dubčekove ere, klub je bio poznat po prvom čehoslovačkom rocksastavu koji se zvao Akord Klub. Havel, koji je često onamo zalazio, napisao je: »Glazba mi baš nije bila osobito razumljiva, ali čovjek nije morao biti veliki stručnjak da shvati kako se to što sviraju i pjevaju bitno razlikuje od 'Krvstvnke' ili od pjesme 'Prag je zlatna lađa', koje su u to vrijeme bile službeni bitovi«. Kad je Prvosvibanjska povorka u Pragu, 1968. (Autorfotografije: Josef Koudelka/Magnum Photos) Szulc došao onamo u proljeće 1968., izvijestio je o skupini koja je svirala varijacije na temu skladba Davea Brubecka »s elementima bossa nove«. Među predstavama koje su se tog proljeća našle na kazališnom repertoaru bio je i komad Tko se boji Franza Kajke?, premijerno izveden 1963. godine, kad je ponovno dopušteno čitanje Kafkinih djela, dotada zabranjenih zbog navodno buržoaskih ideja i stavova. Naslov namjerno oponaša naslov drame Edwarda Albeeja Tko se boji Virginije Woolf?. U jednom drugom kazalištu igralo je dugo zabranjivano djelo Františeka Langera Konjička patrola, o češkim kontrarevolucionarima koji se 1918. godine bore protiv boljševika. Tog proljeća pojavila se i drama Posljednja postaja Jifija Sextra i Jifija Suchog, koji su, općenito se smatralo, bili dvojica najboljih dramatičara procvata kazalo ta 1968. godine. Njihov komad govori 0 strahu da bi Dubčekove reforme mogle nekako biti poništene i da bi se Čehoslovačka mogla vratiti u pfedsiječanjsko stanje. Međunarodni filmski festival u lječilištu KarloW Vary izazivao je veliko uzbuđenje, budući da su, tri tjedna ranije, redatelji Jean-Luc Godard, Frangois Truffaut, Claude Lelouch, Louis Malle i Roman
Polanski zatvorili filmski festival u Cannesu, iskazavši suosjećanje prema studentima i štrajkašima. Javnost se nadala da će dio filmova iz Cannesa, a među njima 1 Je t'aime, je t'aime Alaina Resnaisa, biti prikazani u KarloWm Varyma. Kad su u Cannesu pokušali prikazati Je t'aime, je t'aime bez Resnaisove dozvole, glumac Jean-Pierre Leaud fizički je pridržavao zastor kako se ne bi otvorio pred platnom, i tako onemogućio projekciju. Leaud je glumio u novom Godardovu filmu LaChinoise, koji govori o novoj ljevici. Na festivalu u KarloWm Varyma prikazana su i tri čehoslovačka filma koja nisu mogla igrati u Cannesu, među njima i Strogo kontrolirani vlakovi Jifija Menzela, koji je kasnije osvojio nagradu Oscar za najbolji inozemni film 1968. godine. Vaclav Havel tog proljeća nije bio među praškim intelektualcima, jer je boravio u New Yorku, kao jedan od petsto tisuća Čehoslovaka koji su 1968. godine putovali u inozemstvo, budući da je prvi put nakon mnogo godina to omogućeno svima. Tridesetjednogodišnji Havel proveo je šest tjedana praškog proljeća radeći na Shakespeareovu festivalu Josepha Pappa u East Villageu, gdje je njegova apsurdistička komedija Memorandum, koja govori o novom jeziku u uredima, igrala uz dobre kritike zahvaljujući kojima je Havel odmah postao poznat u kazališnim krugovima na Zapadu. »Duhovito i poticajno«, te »neobično dirljivo«, glasili su neki od opisa u osvrtu koji je Clive Bames napisao u The New York Timesu. Predstava je kasnije dobila nagradu Obie. Moguće je da se Havelu tom prilikom pružio jedan od zanimljivijih uvida u američku demokraciju još od Tocquevilleova doba, budući da je često zalazio u Fillmore East i ostale institucije East Villagea, te razgovarao sa studentima na pobunama poharanom Sveučilištu Columbia. U Čehoslovačku se vratio s plakatima psihodeličnih rock-grupa. Od 30. lipnja do 10. srpnja provodilo se ispitivanje javnog mnijenja u kojem su anketari pitali žele li ljudi i dalje živjeti u komunizmu ili žele da zemlja prijeđe na kapitalistički sustav. Stanovništvo je odgovorilo odlučno, bez većeg kolebanja - 89% Čehoslovaka željelo je ostati u komunizmu. Samo 5% priželjkivalo je kapitalizam. Na pitanje jesu li zadovoljni radom aktualne vlade, 33% ispitanika reklo je da je zadovoljno, dok je 54% bilo djelomično zadovoljno. Samo je 7% stanovnika izjavilo da nije zadovoljno. Dubček, koji je u odnosima s Moskvom balansirao na rubu ponora, predvodio je sretnu komunističku zemlju punu nade.
No Sovjeti nikako nisu bili sretni, te su u srpnju u igri ostala tri moguća rješenja. Ili će lukavog Dubčeka nekako navesti da se prilagodi njihovu programu, ili će čehoslovački vođe koji su i dalje odani Moskvi - a činilo se da su njihov broj precijenili - nasilno preuzeti vlast u zemlji, ili će Sovjeti napasti Čehoslovačku. Invazija je bila daleko najneprivlačnija mogućnost. Tek nakon dvanaest godina velikih diplomatskih napora Sovjeti su se koliko-toliko oporavili od neprijateljskih stavova i bijesa koje je na Zapadu izazvala invazija na Mađarsku 1956. godine. Upad u Čehoslovačku bilo bi još teže objasniti, jer je Dubček uložio silan trud da pokaže kako se ne protivi Sovjetskom Savezu. Osim toga, između tih dviju zemalja postojalo je dugogodišnje prijateljstvo, još od tridesetih godina, dok su Mađari bili nacistički saveznici i sovjetski neprijatelji. Sovjeti su oslobodili Čehoslovačku, a samo su Čehoslovaci svojevoljno glasali za komunizam i raširenih ruku dočekali savezništvo sa Sovjetima. Kao što je pokazalo . srpanjsko istraživanje, Čehoslovačka je i dalje bila predana komunizmu. Sada, kada je to oslabljenom gospodarstvu bilo i najpotrebnije, Sovjeti su poboljšavali odnose sa Zapadom. Proces je imao i naziv: detant. Johnsonova vlada uložila je velik trud u poboljšavanje odnosa sa Sovjetima. Nakon dugotrajnih pregovora, postignut je sporazum o ograničavanju širenja nuklearnog naoružanja. Potkraj srpnja, nakon hladnoratovskih pregovora koji su s prekidima potrajali i deset godina, dogovorena je suradnja Pan Ama i Aeroflota o uspostavi prve izravne zračne linije između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država. Bili su to primjeri uspješnog početka koji će dovesti do važnijih oblika otvaranja. Ipak, Sovjeti su zaključili da nikako ne mogu dopustiti jedno: omogućiti Čehoslovačkoj da iziđe iz njihove orbite, budući da bi za njom -pretpostavljali su - pošle i Rumunjska i Jugoslavija*, pa bi studenti preuzeli i Poljsku - a nakon samo dvanaest godina, pitanje je koliko su se Mađari zapravo primirili? Stoje bilo najironičnije, u svim Dubčekovim izjavama i zapisima nema ni najmanje naznake da je u jednom trenutku namjeravao istupiti iz Sovjetskog bloka. Posve je očito uviđao da tu granicu ne smije prijeći. No Sovjeti mu nisu vjerovali jer zemlju nije htio voditi prema njihovim planovima i željama. Druga mogućnost, prevrat iznutra, zapravo i nije izgledala pretjerano ostvarivo. Sovjeti će se odlučiti za prvo rješenje, još jednom, posljednji put, pokušati druga Dubčeka navesti na drukčiji način razmišljanja, i tek nakon toga eventualno pribjeći invaziji.
Očito su postojala velika neslaganja u vezi s daljnjim koracima. Činilo se da se Kosigin, za razliku od ostalih, opire invaziji. A dvije najveće komunističke partije na Zapadu, francuska i talijanska, svoje su vođe uputile u Moskvu da se usprotive takvom planu. Sovjeti su ipak počeli pripremati invaziju, kako bi mogla početi praktički odmah, samo ako se donese takva odluka. Velika masa pješačkih jedinica Varšavskog pakta, većinom sovjetskih vojnika, uz potporu brojnih oklopnih jedinica, okružila je Čehoslovačku od Istočne Njemačke, preko Poljske i Ukrajine, pa sve do Mađarske. Moguće je da su u pripravnosti za pokret bile stotine tisuća vojnika. Tenkovi se nisu nalazili jedino pred jednim malenim područjem: granicom s Austrijom. Medijska kampanja koja je govorila o užasnim protusocijalističkim prijestupima u Čehoslovačkoj trebala je sovjetsku javnost pripremiti na izglednu invaziju. Istočnonjemački i poljski vođe već su bili spremni. U srpnju su se Sovjeti sastali s mađarskim vođom Kadarom kako bi ga izložili dodatnom pritisku. Nakon sastanka održanog 3. srpnja, i Kadar i Brežnjev izdali su odlučne izjave o »obrani socijalizma«. Jugoslavija ionako nije bila dio Varšavskog pakta, a u mnogim pitanjima se razilazila sa SSSR-om, još od 1948. godine (nap. ur.). Nakon toga, Dubčeku je, u sklopu posljednjeg pokušaja uvjeravanja, određeno da dođe u Moskvu na razgovor o čehoslovačkom programu. Dubček je u tome vidio uvredljivo i protuzakonito miješanje u unutarnja pitanja zemlje na čijem je čelu. Situaciju je izložio čehoslovačkom Prezidiju, koje je velikom većinom glasova odbilo moskovski prijedlog. Velika je šteta što nitko nije zabilježio kako je točno Brežnjev reagirao na uljudnu poruku iz Praga, prvi slučaj da je šef čehoslovačke Komunističke partije odbio poziv Moskve na sastanak. Dubčekje bio potpuno uvjeren da će se moći nositi sa Sovjetima. Nije mogao ni zamisliti da bi vojska mogla ući u Čehoslovačku. Te su dvije zemlje prijatelji. Takvo što bilo bi nezamislivo, kao da SAD napadne Kanadu. Bio je siguran da zna kako će ih umiriti. Znao je koje izraze treba izbjegavati u razgovoru s Brežnjevoim i najvišim sovjetskim dužnosnicima. Nikad nije govorio o »reformi«, »reformističkim potezima«, a osobito je pazio da ne spominje »reviziju«. Te riječi nedvojbeno bi razjarile svakog pravog marksistalenjinista.
U lipnju je tisućama sovjetskih vojnika omogućeno da uđu u Čehoslovačku radi »manevara«. To je bila normalna stvar, no brojnost, deseci tisuća vojnika i tisuće vozila, među kojima su bili i tenkovi, nikako nije bila uobičajena. Manevri su trebali završiti 30. lipnja, a kako su dani u srpnju promicali, a vojska se nije micala, ljudi su osjećali sve jači bijes. Sovjeti su očito odugovlačili, iz dana u dan navodeći apsurdne izlike: potrebni su im popravci, pa su u zemlju počele ulaziti i dodatne »tehničke jedinice«, pojavljivali su se problemi s rezervnim dijelovima, vojska se mora odmoriti, ne žele blokirati promet, mostovi i ceste kojima su došli doimaju se slabima i treba ih popraviti. Čehoslovačkom su se širile glasine da je nezvana sovjetska vojska na »manevre« donijela i tiskarske strojeve i uređaje za ometanje signala, dosjee čehoslovačkih političkih vođa, te popise osoba koje treba uhititi. Čehoslovačka vlada zatražila je odlazak sovjetske vojske. Sovjeti su zatražili da čehoslovački Prezidij u punom sastavu dođe u Moskvu i sastane se s kompletnim sovjetskim Prezidijem. Prag je ustvrdio kako je ideja o sastanku dobra, te je sovjetski Prezidij »pozvao« u Čehoslovačku. Sovjetski Prezidij nikada dotada nije u punom sastavu otputovao iz Sovjetskog Saveza. Dubčekje znao da se upustio u opasnu igru. No osjećao je odgovornost prema svojem narodu, koji očito nije bio spreman prihvatiti kapitulaciju. Iz današnje je perspektive jasno da je jedan od odlučujućih faktora zbog kojih Sovjeti tog srpnja nisu izdali nalog za početak invazije bilo silno jedinstvo i zajedništvo stanovnika Čehoslovačke. Čehoslovački narod zapravo nikad nije postojao. Bili su to oduvijek Česi i Slovaci, a čak su se i Česi dijelili na Moravljane i Čehe. No u jednom trenutku u srpnju 1968. godine svi su bili Čehoslovaci. Čak i uz vojsku na granicama i u samoj zemlji, dok su ih sovjetski mediji svakodnevno ocrnjivali, progovarali su glasom jedinstva. A Dubčekje dobro pazio da upravo on bude taj zajednički glas. Gotovo u tri poslije ponoći, 31. srpnja, jedan željezničar i malena skupina Slovaka zaposlenih u čeličani u muškarcu koji je bio izišao u šetnju prepoznali su prvog sekretara, druga Dubčeka. Dubček ih je pozvao u restorančić koji je u to vrijeme još bio otvoren. »S nama je sjedio čitav sat, objasnio nam je cijelu situaciju«, ispričao je kasnije jedan od radnika slovačkim novinarima. Kad su ga upitali zastoje tako kasno vani, rekao im je da posljednjih nekoliko tjedana spava jedino od 3 do 7 ujutro.
Češka televizija razgovarala je sa sovjetskim turistima, pitajući ih jesu li igdje primijetili naznake kontrarevolucioname aktivnosti, te odnose li se svi prema njima na primjeren način. Svi su se pohvalno izražavali o Čehoslovačkoj i njezinim stanovnicima, slaveći sovjetsko-čehoslovačko prijateljstvo. Četiri dana dva su Prezidija razgovarala u mjestu Čierna nad Tisou, slovačkome gradiću u blizini granice s Mađarskom i Ukrajinom. Drugog kolovoza, po završetku skupa, Dubček je u televizijskome obraćanju umirio Čehoslovake, uvjeravajući ih da državna suverenost nije u opasnosti. Pritom je rekao i da su dobri odnosi sa Sovjetskim Savezom ključni za čehoslovačku suverenost, te upozorio kako ne treba verbalno napadati sovjetski socijalizam. Poruka je glasila: neće biti invazije ako se Čehoslovaci suzdrže i prestanu provocirati Sovjete. Sutradan su i posljednje sovjetske jedinice napustile Čehoslovačku. Činilo se da Dubček počinje ograničavati slobodu govora. Ipak, stjecao se dojam i da je iz sukoba izišao kao pobjednik. Ponekad je i sam ustanak velika pobjeda. Nova Čehoslovačka nakon Praškog je proljeća dočekala i praško ljeto. Širom svijeta mediji su analizirali zašto su Sovjeti popustili. Mladi ljudi iz Istočne i Zapadne Europe, kao i Sjeverne Amerike, počeli su masovno dolaziti u Prag, da vide kakva je ta nova sloboda. Na tamnim srednjovjekovnim zidovima u gradu počeli su se pojavljivati grafiti na više jezika. Kako je u Pragu bilo tek sedam tisuća hotelskih soba, u gradu često nije bilo mogućnosti ikakvog smještaja, iako se ponekad nešto moglo postići i podmićivanjem. Sve teže dolazilo se do stola u malobrojnim praškim restoranima, a prazan taksi bio je rijedak prizor. U kolovozu je The NeW York Times objavio: »Ovog ljeta svi mlađi od 30 godina svakako bi trebali posjetiti Prag«
III. DIO LJETNA OLIMPIJADA Samu žudnju za odmorom i mirom valja odbaciti. Ona se poklapa s prihvaćanjem nepravde. Oni koji plaču za sretnim razdobljima iz prošlosti zapravo priznaju što žele: ne olakšanje, nego ušutkivanje jada i bijede. - Albert Camus: L'Homme revolte (Pobunjeni čovjek), 1951.
14. POGLAVLJE PO MOGUĆNOSTI IZBJEĆI U kolonijama je istina bila naga, no građanima matične zemlje draža je bila odjevena. - Jean-Paul Sartre: u knjizi »Prezreni na svijetu« Frantza Fanona, 1961. U ljeto 1968. stjecao se dojam da se sve samo pogoršava. Akademska godina završila je upravo katastrofalno, a stotine ljudi napustile su promociju diplomanata na Columbiji - iako se predsjednik Kirk ondje nije ni pojavio, samo da izbjegne izazivanje prosvjeda. Sveučilišta u francuskim, talijanskim, njemačkim i španjolskim gradovima gotovo i nisu funkcionirala. U lipnju su izbili nasilni sukobi između studenata i policije u Rio de Janeiru, Buenos Airesu, Montevideu, te u Ekvadoru i Čileu. Šestog kolovoza studentski je prosvjed u Riju otkazan kad se na ulicama pojavilo 1.500 pripadnika pješaštva i policije, uz trinaest tenkova, četrdeset oklopnih kola i osam džipova na koje su bile postavljene strojnice. Prosvjedi su često počinjali zbog onih običnijih, temeljnih problema. U Urugvaju i Ekvadoru u pitanju je u početku bio autobusni prijevoz do obrazovnih ustanova. Čak je i u razmjerno mirnoj Engleskoj napokon počela prava 1968., budući da su studenti akademsku godinu okončali zauzimanjem sveučilišta. Sve je počelo u svibnju, na likovnoj akademiji Hornsev, u viktorijanskome zdanju u imućnoj četvrti na sjeveru Londona, gdje su studenti organizirali sastanak u vezi s profesionalizacijom funkcije predsjednika studentskog vijeća, te sportskim programima, a na koncu su zauzeli zgradu i zatražili temeljite promjene u nastavnome programu. Njihovi zahtjevi proširili su se na likovne akademije širom zemlje, pa je pokret na koncu obuhvatio trideset i tri srodne visokoškolske ustanove. Studenti u Birminghamu odbili su izaći na završne ispite. Potkraj lipnja studenti su i dalje držali Hornsev pod nadzorom. Na mirovnim pregovorima u Parizu postignut je toliko neznatan napredak da je prvog dana ljeta The New York Times Amerikancima ponudio tek otužnu mrvicu nade pomno sročenim naslovom: CLIFFORD UOČAVA BLAGI POMAKU PREGOVORIMA O VIJETNAMU. Dvadeset i trećeg lipnja rat u Vijetnamu nadmašio je američki rat za neovisnost kao najdugotrajniji rat u američkoj povijesti, protegnuvši se na 2.376 dana otkako su 1961. godine u Vijetnam upućene prve jedinice za potporu. Četiri dana kasnije Vijetkong je, u napadu na obližnje američke i južnovijetnamske snage, slučajno ili namjerno zapalio obližnje ribarsko selo Sontra na
obali Južno-kineskog mora, pri čemu je poginulo osamdeset i osam civila, a ranjeno njih više od stotinu. Istog je dana u Sjedinjenim Državama David Dellinger, prvi čovjek Nacionalnog mobilizacijskog odbora za okončanje rata u Vijetnamu, ustvrdio da stotinu organizacija surađuje na organiziranju niza demonstracija na kojima će sudionici tražiti okončanje rata. Prema planu, prosvjedi su se trebali održati tijekom ljeta, u Chicagu, za vrijeme Nacionalne konvencije Demokratske stranke. Osmog kolovoza američke su jedinice za noćne ophodnje na rijeci u delti Mekonga, a u pokušaju odupiranja Vrjetkongu bacačima plamena, usmrtili sedamdeset i dva civila iz sela Cairang, inače naklonjenog američkim snagama. Nakon višedesetljetnog pasivnog podnošenja Francove okrutnosti, nov naraštaj Španjolaca počeo se nasilnome režimu odupirati nasiljem. Godine 1952. petorica mladih Baska, nezadovoljnih pasivnošću generacije svojih roditelja, utemeljila su organizaciju koja je kasnije dobila naziv Euskadi Ta Askatasuna, što na njihovu drevnom jeziku znači »Baskija i sloboda«. Do 1968. godine aktivnosti te organizacije, poznatije pod skraćenicom ETA, ponajprije su se sastojale od promicanja baskijskog jezika, koji je Franco bio zabranio. Pripadnici ETA-e kasnije su počeli spaljivati španjolske zastave i uništavati španjolske spomenike. Godine 1968. baskijski su lingvisti stvorili jedinstveni jezik koji će ujediniti osam narječja. Jedan primjer jezičnih poteškoća prije 1968.: u izvornom nazivu ETA-e nalazila se riječ Abeni, a ne Euskadi, pa je i skraćenica glasila ATA. No nakon šestogodišnjeg tajnog djelovanja pod nazivom ATA, pripadnici organizacije utvrdili su da na pojedinim narječjima ata znači »patka«, pa su preuzeli naziv ETA. Jedinstveni jezik nastao 1968. otvorio je put pravom preporodu baskijskog jezika. No ETA je 1968. godine postala nasilna. Sedmog lipnja pripadnici Civilne garde zaustavili su automobil u kojem su se nalazila dvojica naoružanih članova ETA-e, koji su otvorili vatru i ubili dvojicu gardista. Jednog od ubojica, Txabija Eocebarrietu, Španjolci su kasnije pronašli i ubili. Drugog kolovoza, u znak odmazde zbog Etxebarrietina ubojstva, ETA je ubila omraženog policijskog kapetana u San Sebastianu, i to pred njegovim vlastitim domom, dok mu je supruga stajala s druge strane vrata. Nakon tog ubojstva, Španjolci su praktički objavili rat Baskima. Opsadno stanje potrajalo je gotovo do završetka godine, uz tisuće uhićenih osoba, od kojih su neke i mučili, a neke osudili na dugogodišnje zatvorske kazne i sve to unatoč gnjevnim prosvjedima Europe. Stoje bilo još gore, između ETA-e i Španjolaca uspostavljen je odnos obilježen
smjenjivanjem akcije i reakcije, po načelu uzvraćanja nasiljem na nasilje, a taj se odnos održao i do današnjeg dana. U karipskoj državi Haiti u toku je bila jedanaesta godina vladavine Frangoisa Duvaliera, provincijskog liječnika i prijatelja siromašnih crnaca, koji se prometnuo u masovnog ubojicu. Sredinom godine, na jednoj je konferenciji za novinare održao pravu malu lekciju predstavnicima američkih medija: »Nadam se da će razvoj demokracije, u koji ste se uvjerili na Haitiju, biti primjer svim ljudima svijeta, a osobito Sjedinjenim Državama, u vezi s građanskim i političkim pravima crnaca«. No pod vlašću ludog, ali prepredenog dr. Duvaliera nije bilo prava ni za crnce ni za druge. Bila je to jedna od najokrutnijih i najnemilosrdnijih diktatura, a Duvalierova vlast otjerala je toliko Haićana iz srednje i više klase u izgnanstvo, da je haićanskih liječnika bilo više u Kanadi, nego na samom Haitiju. Dvadesetog svibnja 1968. godine osmi državni udar usmjeren protiv dr. Duvaliera počeo je preletom zrakoplova B-25 preko prijestolnice, Port-au-Princea. Bačeni eksploziv ostavio je još jednu rupu na ionako ruševnoj cesti. Potom su iz njega bačeni paketi s lecima, koji se, međutim, nisu razasuli na sve strane, jer ih urotnici prije ispuštanja nisu odvezali i otvorili. Potom je još eksploziva bačeno prema blistavoj bijeloj Nacionalnoj palači, no nije eksplodirao. Nakon takvog »osiguravanja« prijestolnice, invazija je otpočela u gradu Cap-Haitienu, na sjeveru zemlje, gdje je sletjela jedna Cessna. Iz nje su iskočili ljudi koji su iz malokalibarskih strojnica zapucali prema praznom kontrolnome tornju. Haićanska vojska sve ih je ubrzo ubila ili uhitila. Sedmog kolovoza desetorica preživjelih sudionika pokušaja prevrata osuđeni su na smrt. Walter Laqueur, povjesničar s Brandeisa koji je napisao više knjiga o Bliskom istoku, u svibnju je napisao članak u kojem je ustvrdio da je to područje potencijalno opasnije i od Vijetnama. Kasnije te iste godine Nixon će u predizbornim govorima ponavljati istu tvrdnju. U vezi s Bliskim istokom, svijet je užasnula činjenica da su se dvije supersile svrstale na suprotne strane, te da bi regionalni sukob vrlo lako mogao prerasti u globalni. Izraelci i Arapi upustili su se u utrku u naoružavanju, pri čemu su Arapi kupovali sovjetsko oružje, a Izraelci američko. Izraelci, koje saveznici nisu opskrbljivali onoliko brzo kao što su Sovjeti opskrbljivali Arape, usto su razvijali i vlastitu proizvodnju oružja i opreme.
»Malo-pomalo«, napisao je Laqueur, »svijet se pomirio s činjenicom da će u dogledno vrijeme doći i do četvrtog arapsko-izraelskog rata.« Ispitivanje javnog mnijenja u srpnju pokazalo je da 62% Amerikanaca u sljedećih pet godina očekuje novi arapsko-izraelski rat. Egipatska je vlada ustrajno tražila da se potpuni vojni poraz u Šestodnevnome ratu naziva običnim »zastojem«. Plan Izraela da u zamjenu za mir vrati osvojeno područje nije nailazio na plodno tlo. Svi su se silno zanimali za teritorij, ali ne i za mir. Egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser nije htio čak ni početi pregovore s Izraelom. Egipatski glasnogovornik Mohammed Heykal tvrdio je da je novi rat »neizbježan« - možda i zbog toga što su Studenti koji su prosvjedovali bili gnjevni zbog egipatskog držanja u prošlom ratu. I dok je razdoblje studentskih pokreta dovelo do antiratnih prosvjeda na sveučilištima širom svijeta, studenti u Kairu prosvjedovali su jer se vojska u njihovu ratu nije dovoljno trudila i borila. A budući da je Saudijska Arabija sebe smatrala vjerskom državom, kralj Faisal pozvao je na »sveti rat«, dok je Sirija, koja se smatrala socijalističkom zemljom, pozvala na »narodni rat«. Palestinske organizacije organizirale su male smrtonosne prepade, poznate pod nazivom »teroristički napadi«, dok su Izraelci reagirali žestokom vatrom, često upadajući i u Jordan. Svi Arapi složili su se da neće pregovarati s Izraelcima, jer bi tako na određeni način priznali izraelska osvajanja. Međutim, prema Laqueuru, nekima se sve više činilo da su pogriješili, budući da bi »u pregovorima Cionisti pristali na daleko manje nego što su na koncu dobili«. Istraživanje javnog mnijenja u Francuskoj pokazalo je da 49% Francuza smatra da bi Izrael trebao zadržati sve ili dio novih područja osvojenih u ratu 1967. godine. Samo 19% izjavilo je da bi Izrael trebao sve vratiti. Identično istraživanje u Velikoj Britaniji pokazalo je kako 66% ispitanika smatra da bi Izrael trebao zadržati barem dio novostečenog teritorija, dok je samo 13% smatralo da treba sve vratiti. Upravo su zbog tog teritorija promatrači smatrali da bi do novog rata moglo proteći čak pet godina. Ako su Arapi 1967. godine doživjeli takav poraz, sljedeći put bilo bi još gore, budući da Izraelci imaju nadzor nad visoravni kod Sueza i visoravni Golan. Mnogi su već predviđali da će Naser zbog posljednjeg neuspjeha biti svrgnut. No takvo je stanje dovelo do suptilnog pomaka na Bliskom istoku, koji se u to vrijeme još nije jasno uočavao. U arapskome se svijetu nov pristup problemu nazivao »ni rat ni mir«. Cilj je bio iscrpljivanje Izraelaca. Ako velike vojske više nisu u stanju konvencionalno ratovati, alternativa je bila u malim terorističkim akcijama, a tu su
na scenu stupili Palestinci. Takvi palestinski prepadi izvorno su potekli od egipatskih zamisli, a pedesetih godina potpomagao ih je Naser. Napadi su bili jeftini i vrlo popularni u arapskoj javnosti. Sirija ih je počela potpomagati sredinom šezdesetih. Sada su se već stotine gerilaca obučavale u Jordanu i Siriji. To će silno ojačati palestinske vođe i omogućiti da »Arapi iz okupiranog Jordana« postanu »palestinskim narodom«. Arapske zemlje, a osobito Sirija, davale su sve od sebe da preuzmu nadzor nad tim gerilskim organizacijama. No u ljeto 1968. Al Fatah se već nametnuo kao zasebna sila u Jordanu, izvan granica moći kralja Huseina. Ta je skupina prešla dugačak put od prve akcije - katastrofalno neuspješnog pokušaja da u zrak dignu crpku za vodu - koju je izvela samo četiri godine ranije. Prije rata 1967. godine, Izraelci svoje akcije ni pod koju cijenu nisu htjeli nazivati »uzvraćanjem« ili »odmazdom«. Vladini cenzori te su dvije riječi brisali čak i iz izvjestiteljskih tekstova. No 1968. obje su riječi ušle u svakodnevnu uporabu, budući da su Izraelci napadali i na području Jordana i Libanona, ciljajući palestinske gerilce. U ljeto, nakon što je izraelska vlada čitavu godinu zagovarala zamjenu teritorija za mir, sami su Izraelci, ako već ne i njihova vlada, odustali od te mogućnosti, te se počeli naseljavati u Jeruzalemu i na Golanu, živeći u većem i drukčijem Izraelu u odnosu na onaj o kakvom su sanjarili. Amnon Rubenstein iz telavivskog dnevnika Ha'aretz napisao je: »Izraelci će, s druge strane, morati svladati umijeće života u vječnom stanju nemira«. U tropskoj, naftom bogatoj delti rijeke Niger ljudi su konstantno živjeli u stanju otvorenog ratovanja. Prema procjenama, u borbama je dotada poginulo već pedeset tisuća ljudi. U svibnju, kad su nigerijske jedinice zauzele i uništile nekoć bogati grad Port Harcourt, izvele pomorsku blokadu i opkolile Biafru s osamdeset i pet tisuća vojnika, pobunjenici iz Biafre ostali su i bez posljednje veze s okolnim svijetom. Prema pojedinim izvještajima, nigerijska je vojska masakrirala nekoliko stotina ranjenih biafranskih vojnika u dvjema bolnicama. Ta se malena država htjela odvojiti od Nigerije, a za samostalnost se borilo dvadeset i pet tisuća vojnika, suprotstavljenih nigerijskoj sili koja je brojala stotinu tisuća vojnika. Pobunjenici su imali jedino lako naoružanje, nedostajalo im je streljiva, a neki su vojnici čak bili posve bez oružja. Nigerijsko ratno zrakoplovstvo, opremljeno sovjetskim letjelicama u kojima su bili egipatski piloti, bombardiralo je gradove i sela u kojima je nakon napada uvijek bilo mnogo nepomičnih tijela i ranjenika na mukama.
Predstavnici Biafre tvrdili su da Nigerijci, koje su najčešće nazivali imenom njihova dominantnog plemena, Hausa, namjeravaju provesti genocid, te da stoga najčešće napadaju upravo škole, bolnice i crkve. No nakon godinu dana žestokih sukoba, pozornost svijeta počela je privlačiti ne nestašica oružja, nego nestašica hrane. Snimke djece nalik na kosture, djece koja tužnim, neprirodno izbuljenim očima pilje u prazno djece koja izgledaju kao da neće dočekati ni kraj tjedna - počele su se pojavljivati u novinama i časopisima širom svijeta. Fotografije su se pojavljivale u novinskim člancima i oglasima u kojima se očajnički tražila pomoć. No većina pokušaja upućivanja pomoći nije dolazila do odredišta. U Biafri su održavali tajno i opasno slijetalište -usku, raskrčenu stazu osvijetljenu petrolejkama, na koju su se spuštali rijetki zrakoplovi koji su dovozili pomoć. Oni koji su pokušavali pronaći to mjesto, prvo su morali preletjeti zonu koju su uz pomoć radarskog navođenja pokrivale nigerijske protuzračne snage. Zapad je tako naučio novu riječ: kvašiorkor. Riječ je o kobnome nedostatku bjelančevina od kojeg su umirale tisuće djece. Tijekom čitave 1963. godine bolnica Queen Elizabeth u Umuahiji liječila je ukupno 18 pacijenata s kvašiorkorom, dok je u kolovozu 1968., kad ju je posjetila skupina novinara, imala po 1.800 slučajeva dnevno. Prema procjenama, od gladi je svakodnevno umiralo između 1.500 i 40.000 stanovnika Biafre. Često su gladovali čak i oni koji su se nekako uspjeli domoći prognaničkih logora. Ono malo dostupne hrane nitko si više nije mogao priuštiti. Pile koje je 1967. vrijedilo 70 centa, 1968. godine stajalo je pet i pol dolara. Ljudima se preporučivalo da jedu štakore, pse, guštere i bijele mrave i tako se domognu bjelančevina. Bolnice su bile prepune djece bez hrane, lijekova i stručne pomoći. Malena, koščata tijela ležala su na slamnatim prostirkama. Kako bi koje dijete umrlo, tako bi ga umotali u prostirku i spuštali u jamu. Svake večeri osoblje je pokrivalo rupe i kopalo nove za idući dan. Nigerijci nisu dopuštali dopremanje humanitarne pomoći, čak ni Crvenom križu, silno potrebne desetmilijunskoj Biafri u kojoj je deset posto stanovništva živjelo u prognaničkim logorima. Tvrdili su da bi takvi letovi ograničavali djelovanje nigerijskih zračnih snaga. Nešto malo hrane dolazilo je rijetkim noćnim letovima koje su neustrašivi piloti obavljali za račun međunarodnih humanitarnih organizacija. Veći dio svijeta, zaokupljen mnoštvom događaja koji su obilježili tu godinu, prema tom se ratu odnosio uglavnom nezainteresirano, ne
podupirući težnje Biafre za osamostaljenjem, ali tražeći od Nigerijaca da dopuste dolazak zrakoplova s pomoći. Međutim, 31. srpnja francuska je vlada, unatoč predviđanjima da je završilo doba de Gaulleovih vanjskopolitičkih inicijativa, učinila iskorak u odnosu na saveznike i vlastitu vanjsku politiku, ustvrdivši da podupire želju Biafre za ostvarivanjem samostalnosti. Osim Francuske, Biafru su službeno priznavale još jedino Zambija, Obala Bjelokosti, Tanzanija i Gabon. Drugog kolovoza rat je stekao status političkog pitanja i u SAD-u, kad je senator Eugene McCarthy uputio kritiku predsjedniku Johnsonu jer ni ne pokušava pomoći, zahtijevajući da se obrati Ujedinjenim narodima i zatraži hitnu dopremu hrane i lijekova u Biafru. Amerikanci su reagirali formiranjem brojnih skupina za prikupljanje pomoći. Odbor za pomoć Nigeriji/Biafri, u kojem su djelovali nekadašnji dobrovoljci Peace Corpsa, tražio je način na koji bi u Biafru dostavio pomoć. Dvadeset ijedna vodeća židovska organizacija, katoličke udruge za pomoć, te Američki odbor za pomaganje Biafre također su tražili mogućnosti da pomognu. Crveni križ od jedne je švicarske tvrtke unajmio šest zrakoplova DC-6 za noćnu dostavu, no 10. kolovoza, nakon deset obavljenih letova, akcija je prekinuta zbog djelovanja nigerijske protuzračne obrane. A onda se 13. kolovoza Carl Gustav von Rosen, švedski grof i legendarni pilot, četveromotornim zrakoplovom DC-7 spustio na malenu zemljanu stazu u Biafri. Taj zrakoplov, s deset tona hrane i lijekova, došao je novim smjerom na kojem nije bilo radarski navođene protuzračne vatre. Von Rosen se sličnom akcijom proslavio još 1935. godine kad je unatoč protuzračnoj vatri talijanskih snaga prvim medicinskim zrakoplovom Crvenog križa uspio sletjeti u Etiopiju, čiji je velik dio bio pod talijanskom okupacijom. Godine 1939., kao dobrovoljac u finskom ratnom zrakoplovstvu tijekom finsko-sovjetskog rata, mnogo je puta sudjelovao u akcijama bombardiranja Rusije, dok je u vrijeme Drugog svjetskog rata održavao redovitu tjednu poštansku liniju Stockholm-Berlin. Nakon uspješnog slijetanja u Biafru, von Rosen je otišao na Sao Tome, maleni portugalski otok ispred nigerijske obale, gdje su već bila spremna puna skladišta hrane, lijekova i streljiva za Biafru. Ondje je pilote upoznao sa zračnim koridorom koji je otkrio. Njime je dvaput ušao u Biafru, kako bi se uvjerio da je siguran. Prvi put letio je po danu, iako je takvo što dotada bilo nečuveno zbog opasnosti od nigerijskih presretača. No von Rosen je rekao kako mora ispitati teren prije nego što se odluči i za noćni let. Ustvrdio je da mu je
svejedno hoće li se piloti koridorom služiti za dostavu hrane ili oružja. »Ako želimo da opstanu, potrebno im je ijedno i drugo.« Visoki sjedokosi i plavooki Skandinavac nazvao je situaciju u Biafri »zločinom protiv čovječanstva... Nastave li Nigerijci pucati na avione koji dovoze pomoć, tada ih treba štititi skupina lovaca. U međuvremenu ćemo nastaviti letjeti, a pridružit će nam se i drugi prijevoznici.« Izvjestitelji koji bi uspjeli doći u Biafru navodili su kako je moral među stanovništvom na visokoj razini. Ljudi su im najčešće govorili: »Pomognite nam da pobijedimo«. Nigerijci su sve žešće napadali, nesmiljeno granatirajući ciljeve, ali se borci za neovisnost nisu dali potisnuti, vježbajući borbu štapovima i boreći se šarolikim oružjem nabavljenim u Europi. No u kolovozu je pod njihovim nadzorom ostala tek trećina područja koju je Biafra zauzimala godinu dana ranije, kad je proglašen rat za neovisnost. Budući da su od gladi svakodnevno umirale stotine djece, na raznim točkama skupilo se jedanaest tona hrane spremne za dostavu. Tridesetčetverogodišnji predsjednik Odumegwu Ojukwu, bivši pukovnik nigerijske vojske koji se školovao u Nigeriji, rekao je: »Tražim samo da svijet u nama prepozna ljudska bića, a ne crnce koji jedni drugima razbijaju glave. Cijeli svijet diže se na noge ako trojica ruskih pisaca završe u zatvoru, no kad dođe do masakra tisuća crnaca...« Američka je vlada izvjestiteljima rekla da jednostavno ne može pomoći Biafri, jer si ne može dopustiti da u nerazvijenome svijetu ostavi dojam da se miješa u jedan građanski rat u Africi. Nije bilo posve jasno je li takvim stavom uzela u obzir i činjenicu da u cijelome svijetu ostavlja dojam da se već miješa ujedan građanski rat u Aziji. No postajalo je sve očitije da se Afrika opire pomoći koju Zapad pruža Biafri. To je, što nije bilo nimalo neočekivano, osobito vrijedilo za Nigerijce. Jedan je nigerijski časnik nekom švicarskom humanitarcu rekao: »Ne želimo vaše kremšnite i pšenicu. Ovdašnjim ljudima potrebni su riba i garri. A to im mi možemo pružiti. Zašto onda ne pronađete neke bijelce koji gladuju i koje treba nahraniti?« 15. POGLAVLJE - UMIJEĆE MONOTONE POLITIKE Da, Nixon je i dalje bio televizijski duh. Masovni mediji i dalje su bili njegova bolest - smatrao je da tako može komunicirati s masama. Norman Mailer: Miami and the Stege of Chicago, 1968.
Godine 1968. u Americi su se održavali predsjednički izbori, a takvih godina u Americi se najčešće javlja osobit način vođenja političkih kampanja, toliko energičan i smion da ostala demokratska društva cijeli spektakl prate zbunjeno i opčinjeno. No iznad političkih igara, neobuzdane ambicioznosti i besramno licemjernih predstava nalaze se glasači, u kojima se svake četiri godine budi nova nada. Godine 1968. nada se raspršila potkraj proljeća, na podu jedne kuhinje u Kalifomiji. Nakon ubojstva Roberta Kennedyja, romanopisac John Updike rekao je kako je moguće da Bog više nije na američkoj strani. Svijet je 1968. pratio kako se Bobby iz dana u dan razvija - taj obiteljski kržljavac koji samo nešto mumlja, počeo je govoriti ponešto jasnije i razgovjetnije, s malo više nadahnuća, i tako napredovao iz intervjua u intervju, sa svakim se novim nastupom kampanji posvećujući uz energiju i odlučnost kakve se rijetko viđaju čak i u američkoj politici, probijao se kroz mase u kojima su ljudi nosili natpise »Poljubi me, Bobby« i gdje su s njega trgali cipele i odjeću, kao da je kakva rock-zvijezda. U televizijskim je nastupima postao toliko dobar da gaje Abbie Hoffman sa zavišću prozvao »Hollywoodskim Bobbvjem«. Hoffman je frustrirano izjavio: »Gene i nije bio nešto osobito. Čovjek je za njega mogao potajno navijati onako kako navija za Metse. Lako ti je kad znaš da ni slučajno ne može pobijediti. Ali Bobby... Svake večeri uključili bismo televizor i gledali tog mladog viteza duge kose i ispružene ruke... Kad bi vam mladi dugokosi ljudi rekli kako su čuli da je Bobby uzbudljiv, postajalo je jasno da se Yippie! našao u pravim nevoljama.« Tom Hayden, koji nije bio sklon divljenju prema kandidatima iz političkog establišmenta, napisao je: »Ipak, tijekom te godine obilježene previranjima, uvidio sam da je među američkim političarima intrigantan jedino mlađi brat Johna F. Kennedyja«. Jevtušenko je Kennedyjeve oči opisao kao »dva plava grumena čiste volje i tjeskobe«. Kad se Kennedy upoznao s ruskim pjesnikom, Jevtušenko je održao zdravicu i pritom htio da razbiju čaše. Kennedy, koji nije imao baš nimalo ruske krvi, htio je uzeti neke jeftinije čaše. No jeftine su čaše izrađene od debelog stakla, pa se pri padu na pod ne razbijaju samo tako. Ruski pjesnik to je shvatio kao užasno zloslutan znak. Svi su jasno uviđali da mu je zla kob, kako je napisao Lowell, utkana u tkivo. A to je bilo jasno i njemu. Kad je doznao za atentat na svog brata, rekao je da je očekivao da će on postati žrtvom. Udovica njegova brata, Jackie, pribojavala se da će on sljedeći doći
na red, te je na jednoj svečanoj večeri rekla povjesničaru Arthuru Schlesingeru: »Znate što mislim da će biti s Bobbvjem? Isto što se dogodilo Jacku.« Samo dva tjedna prije nego što je ustrijeljen, razgovarao je s francuskim spisateljem Romainom Garvjem. Tom prilikom, prema Garvjevim riječima, Kennedyje rekao: »Znam da će me prije ili kasnije netko pokušati ubiti. Ne toliko iz političkih razloga, nego zbog opsjednutosti mnome, želje da bude na mome mjestu.« Prvo se nametalo političko pitanje: može li pobijediti? Često se govorilo da će ga netko ubiti stekne li se dojam da bi mogao pobijediti. Četvrtog lipnja pobijedio je na stranačkim predizborima u Kaliforniji, porazio Mcčarthvja rezultatom 45 prema 42%, pri čemu je Humphrey privukao tek 12% glasova. Tada je napokon smanjio Mcčarthvjevu veliku prednost. Trebalo je još samo nekako nadmudriti Huberta Humphreyja na konvenciji u čhicagu. »A sada je pred nama Ghicago. Pobjedimo i ondje«, rekao je. Samo nekoliko minuta kasnije ustrijeljen je u glavu i to dok je neplanirano prolazio kroz kuhinju, budući da su obožavatelji bili zapriječili planirani izlaz. A ondje, u kuhinji, na neplaniranome putu, čekao ga je muškarac s pištoljem. Ubio gaje čovjek po imenu Sirhan Sirhan, neobičnog imena koje je u američkim ušima zvučalo posve besmisleno. Tko je Sirhan Sirhan? Počeli su se pojavljivati odgovori koji nisu nikog zadovoljili. Jordanac, Arapin iz okupiranog dijela Jordana, Palestinac, ali ne u onom zastarjelome smislu militantno nastrojenog aktivista. Nije bio Arapin s točno određenim političkim ciljevima nije imao točno određeni program. Psihički nestabilan izbjeglica. Doznali smo tko gaje ubio, ali nikad nismo utvrdili razloge. Tko će nakon Kennedyja biti najizgledniji kandidat i hoće li i njega netko ubiti? »Smrt jedini je Bog«, napisao je Ferlinghetti u pjesmi posvećenoj Kennedyju koju je pročitao na dan pogreba. Svi kandidati, i demokrati i republikanci, a ponajviše Mcčarthv, koji se, kako se činilo, povukao iz utrke, znali su da bi mogli biti sljedeći na redu. Norman Mailer, koji je izvještavao s obiju stranačkih konvencija, primijetio je da su svi kandidati u masama počeli osjećati nelagodu. Kako je najizglednija žrtva već bila mrtva, savezna vlada zaključila je kako mora bolje zaštititi preostalu sedmoricu kandidata. Pokušaj ubojstva Roberta Kennedyja ne bi uspio da je bio pod zaštitom Tajne službe, jer bi njezini pripadnici prije njegova ulaska provjerili i osigurali kuhinju. Za zaštitu preostalih kandidata angažirano je stotinu i pedeset pripadnika Tajne službe, što zapravo
nije promijenilo gotovo ništa kad je bila riječ o Hubertu Humphreyju i Georgeu Wallaceu, budući da su njih dvojica već ionako bili pod strogom zaštitom. No promjena je bila velika za Eugenea McGarthvja, koji dotada nije imao čak ni tjelesnog čuvara. Kako je intenzitet političkog života slabio, a na životu je ostalo tek sedam kandidata, političke su konvencije bile isprazne, poput sportskog događaja na kojem ne nastupa glavna zvijezda. Republikanci i demokrati se razlikuju, pa je na republikansk oj konvenciji vladala kontrolirana praznina, dok je kod demokrata bila riječ o praznome kaosu. Nacionalne političke konvencije osmišljene su kao prilike za susret političkih šefova iz svih dijelova zemlje koji će izabrati predsjedničkog kandidata. U izvornom obliku, kandidata je iza zatvorenih vrata birala tek šačica pajdaša iz najužeg vodstva stranke. To nije samo izgledalo nedemokratski, nego je sa širenjem države postalo i nepraktično, jer su sve američke stranke oduvijek bile tek konfederacija mjesnih šefova - prvih ljudi u saveznim državama, gradovima, ljudi poput čikaškog gradonačelnika RichardaJ. Daleyja. Sirenje države donijelo je veći broj mjesnih šefova. Konvencije su oduvijek nalikovale lošim kazališnim predstavama, prepune grandioznih točaka i jeftinih trikova. Godine 1948., kad su doživjele i prvi televizijski prijenos, prerasle su u loše televizijske događaje. Te su godine demokrati oslobodili jato neposlušnih golubova koji su pokušavali sletjeti na sva moguća mjesta, pa tako i na glavu predsjedatelja Sama Ravburna dok je batićem pokušavao uvesti red u dvorani. Otjerao je goluba rukom, no uporna ptica sletjela je na govornicu, točno pred njega. Tako je pred cijelim odredom fotografa i televizijskih snimatelja ščepao goluba i jednostavno ga bacio u stranu. Godine 1952. mjesta na kojima su se odvijali ti ljetni događaji dobila su i klimatizaciju, pa je nestalo izgužvanih odijela i lepeza, te je, zahvaljujući tome, sve počelo djelovati nekako dostojanstvenije i transparentnije. Zahvaljujući klimatizaciji, otvorile su se i nove mogućnosti za organiziranje takvih događaja. Ranije nije bilo moguće održati kolovosku konvenciju u Miamiju. Godine 1960. John Kennedy pridao je konvencijama novu privlačnost taktikom praćenja svih delegacija i snubljenja svakog delegata. Njima je posvetio četiri godine uoči početka konvencije, te još postavio špijune u svaku delegaciju, kako bi uočio promjene u raspoloženju i
pritisnuo neiskrene delegate. Barry Goldwater primijenio je 1964. istu tehniku, pa je to postalo normom za pristupanje konvencijama, nov običaj s primjesama intrige. Godina 1968. označit će završetak takve dramatike, jer su te godine stranke doznale da će televizija prenositi konvencije samo pod uvjetom da šefovi unaprijed odrede kandidata, a zatim pred kamerama sve pomno koreografiraju tako da događaj postane sličan izboru za Miss Amerike ili dodjeli Oscara - bez svojeglavih golubova i sličnih iznenađenja. No 1968. godine o budućnosti stranke zapravo je odlučeno pred televizijskim auditorijem, uživo i u toku tjedan dana. Bio je to najvažniji televizijski događaj - važniji i od ratova, gladi i invazija. Veći dio televizijskih potencijala preselio se u Chicago, a ondje su se stvarale i nove televizijske zvijezde. I Huntlev, i Brinklev, i Cronkite osigurali su zvjezdani status vodeći emisije posvećene konvenciji. Kad gaje CBS povukao s konvencije kako bi izvještavao o sovjetskim tenkovima koji ulaze u Čehoslovačku, Daniel Schorr potužio se da ga odvlače s najvažnijeg događaja. Sve do 1968. godine razlike između republikanaca i demokrata bile su više pitanje stila nego ideologije. Demokrati su poveli rat u Vijetnamu, a najistaknutiji antiratni kandidati i unatoč tome bili su upravo demokrati. Republikanci su imali vlastite antiratne kandidate, poput senatora savezne države NewYork, Jacobajavitsa, koji je borbu za treći mandat 1968. započeo pozivom na okončanje rata, te newyorškog gradonačelnika Johna Lindsaya, republikanskog kandidata bez izgleda za nominaciju, koji se također žestoko protivio ratu. Najpopularniji republikanski kandidat bio je newyorški guverner Nelson Rockefeller, koji nije bio toliko izrazit protivnik rata podupirao je rat radi »zaštite prava na samoodređenje« naroda Južnog Vijetnama. No 1968. godine promijenio je pristup, rat nazivajući »angažmanom koji traži opravdanje«, te pozivajući na unilateralno povlačenje američkih snaga. Bio je to socijalni liberal koji je uživao značajnu potporu crnih glasača. Kao guverner, zalagao se za donošenje zakona o legalizaciji pobačaja na razini savezne države New York. Osamdeset i pet godina stari zakon te savezne države dopuštao je pobačaj samo u slučaju kada je trebalo spasiti majčin život. Pozivao je Republikansku stranku da postane »glasom siromašnih i ugnjetenih«. Čak je odao počast Eugeneu McCarthyju jer je u politiku uveo i mlade, te je obećavao da će prag za stjecanje prava glasa spustiti na osamnaest godina. Bio je silno privlačan kandidat - novinari su ga voljeli, bio je genijalno nadaren za televizijske nastupe, pokazujući gotovo posve
uvjerljivu narodsku crtu kad bi promuklim glasom podvikivao »heja-hej«, unatoč činjenici da je tako očito bio »bogat kao Rockefeller«. U kolovozu je na konvenciju Republikanske stranke došao praćen anketama koje su pokazivale da je u ulozi favorita koji bez poteškoća može pobijediti Huberta Humphreyja ili Eugenea McCafthvja, dok su iste ankete pokazivale da njegov suparnik, Richard Nixon, ne može pobijediti nijednog ni drugog. Rockefeller se sviđao čak i demokratima, a među republikancima je imao problema jedino s ekstremnom desnicom, koja je ogorčeno smatrala da 1964. godine nije pomogao njihovu konzervativcu-mučeniku, Barrvju Goldwateru. No ipak sve nije bilo tako lijepo i jednostavno. Kandidata su na konvencijama birali delegati, a većina delegata podupirala je Richarda Nixona, koji se, kako se činilo, nikome nije sviđao. Vrlo malo njih bilo je za »Rockvja«, kojije, činilo se, bio simpatičan svima. Kako je došlo do toga? Pojedini se prijelomni povijesni trenuci nakon nekog vremena zaborave. Dvadeset i drugog ožujka Rockefeller je objavio da se neće kandidirati. Taje izjava šokirala i zbunila politički svijet. Većina je zaključila da se radi o nekakvoj taktici. Možda je htio popularnost potvrditi pravom lavinom pisama potpore. nik The NeW York Timesa otvoreno gaje pozvao da još jednom dobro razmisli, navodeći: »Rockefellerovo odbijanje kandidature znači automatsku nominaciju Richarda M. Nixona«. U tekstu je još stajalo: »Zbog njegove odluke umjereni republikanci ostaju bez vođe i moći«. Iz današnje je perspektive jasno da su obje tvrdnje bile točne. Iako se pokazalo da je bila riječ o loše zamišljenoj strategiji, te se Rockefeller doista vratio u utrku - koju ni u jednom trenutku zapravo nije ni napustio - Nixon, koji je u stranci imao daleko veću popularnost nego u zemlji, zahvaljujući tome uspio je steći nenadoknadivu prednost među delegatima. Rockefeller je na povratak u utrku utrošio dotada nečuvenih 10 milijuna dolara, a Mailer je duhovito primijetio da bi mu bilo pametnije da je kupio četiri stotine delegata po cijeni od 25.000 dolara »po komadu«. Ta velika pogreška u kampanji 1968. godine, u trenutku kad mu je sve išlo u prilog, označila je i završetak Rockefellerove karijere, a to je, pak, značilo da liberalna struja Republikanske stranke ostaje bez vođe. Uz iznimku jednog očajničkog razdoblja kad je sam Rockefeller služio kao potpredsjednik neizabranome predsjedniku Geraldu Fordu, nakon što je s dužnosti odstupio osramoćeni Nixon, republikanci više nikad nisu izabrali predsjednika ili potpredsjednika iz liberalnog krila svoje stranke. Godine 1968. Republikanska stranka postala je neusporedivo obojenijom u
ideološkome smislu - postala je konzervativnom strankom koja marginalizira perspektivne predstavnike umjerene struje. Jedini preostali republikanski kandidat bio je Ronald Reagan, novoizabrani kalifornijski guverner koji je odrađivao drugu godinu mandata, a koji se istaknuo po naređivanju brutalnih napada policije na kalifornijska sveučilišta, te po smanjivanju financijskih sredstava za obrazovanje, zdravstvo i druge socijalne programe. To je silno dojmilo mnoge konzervativce. No činilo se da Reagana nikako ne bi bilo moguće izabrati: bio je predmetom nebrojenih šala, pa je Nixon, kojije i sam bio omiljena tema komičara, uz njega izgledao kao vrlo ozbiljan kandidat. Nixon se barem doimao pametnim, iako se inteligencijom služio da neprimjetno mijenja stavove i to vrtoglavom brzinom. Kasnije, dok je obavljao predsjedničku dužnost, Reaganovu su izgubljenost pripisivali njegovoj poodmakloj dobi. No čakje i 1968., u dobi od tek pedeset i sedam godina, Reagan često izgledao izgubljeno. Dvadeset i prvog svibnja pojavio se u NBC-jevoj političkoj emisiji Meet the Press, gdje ga je novinar zamolio da objasni po čemu se razlikuje od Barrvja Goldwatera. »Ima tu mnogo konkretnih pitanja i pokušavao sam se sjetiti«, odgovorio je. »Iskreno govoreći, pamćenje me sve više izdaje. Tek nedavno doznao sam zajednu njegovu izjavu. Postavili su mi pitanje i nisam se složio s tom njegovom konkretnom izjavom.« U lipnju se na peticiji, kojom se tražio kalifornijski referendum o Reaganovoj sposobnosti za guvernersku dužnost našlo pet stotina potpisa. Ankete su u toj saveznoj državi pokazivale da samo 30% stanovnika smatra da »dobro obavlja posao«. Komičari su se oduvijek voljeli sprdati s Nixonom, no sada je bilo sve više šala na Reaganov račun. Komičar Dick Gregory, koji se zahvaljujući potpisima pristaša i sam kandidirao za predsjednika SAD-a, rekao je: »Reagan je nigger napisan naopačke. Zamislite samo, na čelu Kalifomije našao se nazadni niger.« Bio je tu još i Eisenhower, dua iz pedesetih godina, koji je ustrajno tvrdio da američka strategija u Vijetnamu da je željene rezultate i da treba nastaviti istim putem radi zaštite svijeta od komunističke prevlasti. Bio je to tipičan primjer Eisenhowerovih fascinantnih proturječja, budući da je kao predsjednik često velikim riječima govorio o tome kako ljudi traže mir, ali je šezdesetih godina, kad su ljudi napokon počeli doista zahtijevati mir, optužio antiratni pokret za »pobunu« te »pomaganje i opravdavanje neprijatelja«. Kao i de Gaulle, često se pozivao na vlastita iskustva iz Drugog svjetskog rata. Da, priznao je, stječe se dojam da glumimo rat u Vijetnamu, no prisjećao se kako je čitao novine nakon bitke u Ardenima i kako je i
tada stekao isti dojam. Nakon još jednog srčanog udara pojavio se na naslovnicama u postelji u bolnici Walter Reed, u pidžami i kućnome ogrtaču na kojem je pisalo: »Ponovno se osjećam izvrsno«. Upozoravao je na komuniste i, uživo iz postelje, Miamiju poručio da podupre njegova nekadašnjeg potpredsjednika, Nixona. Kao da pedesete godine nikako ne žele otići sa scene. Deset sati kasnije Eisenhower je doživio i šesti srčani udar, koji je također preživio. Na konvencijama su se kandidati birali nizom glasanja prebrojavanjem delegata, po državama. Brojanje bi se odužilo i u noć, pri čemu organizatori nisu vodili računa o potrebama televizijskih mreža koje su se ravnale prema najgledanijem večernjem terminu, sve dok jedan kandidat ne bi stekao apsolutnu većinu delegata. Obično je vrijedilo pravilo: što je više krugova glasanja, to se više smanjuje potpora dotad najizglednijem kandidatu. Rockefeller je smatrao da će se delegati nakon nekoliko krugova okrenuti upravo njemu. Reagan je maštao o tome da će Rockefeller i Nixon iz kruga u krug biti u izjednačenoj situaciji, sve dok se delegati napokon ne priklone njemu, kao jedinom izlazu. Lindsayje, iako u to nitko nije vjerovao, u sličnim okvirima zamišljao sebe. Nixon je pobijedio već pri prvom glasanju. Jedinu dramatičnost donijela je Nixonova borba sa samim sobom. Njegovu političku karijeru smatrali su završenom još 1948. godine, kad je napao bivšeg dužnosnika State Departmenta, Algera Hissa. Navodno je ponovno okončana 1952. kad je utvrđeno da je sudjelovao u skandalu povezanom s prikupljanjem novca za političku kampanju. A 1962., kad je poražen na izborima za kalifomijskog guvernera, samo dvije godine nakon što je izgubio predsjedničku utrku s Kennedyjem, i sam se oprostio od politike. A sad se vratio. »Najveći povratak iz mrtvih još od Lazara«, napisao je James Reston u The New York limesu. A onda se dogodilo nešto neobično: Nixon je u govoru kojim je potvrdio da prihvaća nominaciju počeo govoriti kao Martin Luther King. To je prvi primijetio Mailer, no ovaj put doista nije bila riječ o jednom od njegovih ekscentričnih ispada i deluzija po kojima je postao poznat. Nixon, koji je prihvatio i SDS-ov pozdrav, uzdignuti kažiprst i srednjak u obliku slova V, nije imao granica u preuzimanju tuđih zamisli. Tijekom četiri mjeseca koliko je proteklo od njegove smrti, Martin Luther King prešao je put od pobunjeničkog agitatora do položaja u samome središtu američkog establišmenta. Pripadnici njegove organizacije priredili su prosvjedni skup pred ulazom u dvoranu u kojoj se održavala konvencija. Desetak kilometara dalje Miami je proživljavao prvi slučaj rasnih nemira. Guverner Floride
već je spominjao kako će morati reagirati nužnom silom, a tamnoputi muškarci padali su kao žrtve vatrenog oružja. Richard Nixon držao je govor. »Jasno vidim dan«, ponovio je čak devet puta svima poznatom intonacijom, oponašajući Kingove riječi: »Sanjam jedan san«. A onda je, malo kasnije, kao da su ga obuzele vlastite ili čije su već bile riječi, uskliknuo: »Na vrh gore, odakle ćemo ugledati svu veličinu i raskoš novog američkog dana!...«. Konvencija Republikanske stranke koja se u Miamiju održala u drugom tjednu kolovoza 1968. godine bila je rijetko dosadan događaj koji je, prema ispitivačima javnog mnijenja, otuđila mlade, otuđila crnce, ne uzbudivši praktički nikoga. Čak i jedina mogućnost za postizanje dramatičnosti pritužbe crnačkih skupina da su crnački predstavnici nepravedno izostavljeni iz delegacija saveznih država Floride, Louisiane, Mississippija i Tennesseeja, nije dovela do dramatičnih reakcija, jer je ubrzo zataškana. Norman Mailer napisao je: »Anonimne pritužbe govorile su da je riječ o najdosadnijoj konvenciji ikad«. Jedan je televizijski kritičar rekao da je televizijski prijenos bio toliko dosadan da je zapravo bila riječ o »okrutnoj i neuobičajenoj kazni«. No dosada je pomogla republikancima. Ljudi zbog dosade nisu obraćali pozornost ni na što, pa tako nisu primijetili ni pobunu koja je zahvatila ulice. Anketa koja je 1968. godine provedena u odvojenim bjelačkim državnim školama na Floridi utvrdila je da je 59% učenika bijele puti ili oduševljeno ili posve indiferentno zbog vijesti o ubojstvu Martina Luthera Kinga. Dok je trajala Nixonova »krunidba« u Miami Beachu, Ralph Abernathv, prvi čovjek Kingova SCLC-a, predvodio je crnce u svakodnevnom demonstriranju ispred dvorane, dok je na suprotnoj strani zaljeva, u crnačkom getu koji se zvao Libertv City, došlo do nasilnog sukoba između policije i crnaca, u kojem su pobunjenici prevrtali automobile i palili ih. Pozvane su jedinice Nacionalne garde. I dok je Nixon birao potpredsjedničkog kandidata, trojica crnaca poginula su u sukobima u Libertv Citvju. Bilo je preostalo još jedino pitanje odabira potpredsjedničkog kandidata, a činilo se da logika nalaže nominaciju liberala koji će pokupiti i Rockefellerove glasove - ili samog Rockefellera ili newyorškog gradonačelnika Johna Lindsayja, koji je vodio žestoku kampanju za nominaciju, ili senatora iz Illinoisa, Charlesa Percvja. Smatralo se da Rockefeller, koji je 1960. godine odbio mjesto kandidata za Nixonova potpredsjednika, ni sada ne bi prihvatio takvu ponudu. Nixon je na koncu sve iznenadio - napokon se
pojavilo i nešto neočekivano - te odabrao guvernera Marvlanda, Spira T. Agnewa. Izjavio je da mu je pritom cilj bio ujediniti stranku, no članovi stranke nisu uspijevali sakriti razočaranje. Zanemarena je cijela umjerena polovica članstva. Republikanci su nominirali kandidate koji će silno privlačiti bijele južnjake, sve one koji su se zbog borbe za građanska prava osjećali ugroženo, te ponekog reakcionara sa sjevera koji se zalaže za »zakon i red«, a kojeg su razljutili nemiri i neredi zabilježeni tijekom posljednje dvije godine, no ne i druge. Republikanci su tako veći dio zemlje prepustili demokratima. Odmetnuti demokrat iz Alabame, George Wallace, segregacionist staroga kova koji je istaknuo neovisnu kandidaturu, mogao je oduzimati glasove demokratima, ali i republikancima uskratiti dovoljno glasova da izgube južne države i cjelokupnu strategiju namijenjenu Jugu. Došlo je i do pokušaja da se Nixona prisili da odabere nekog drugog, no napušten je isključivo zbog toga što je gradonačelnik Lindsay, vodeći liberalni kandidat za potpredsjedničku nominaciju, Nixonu učinio veliku uslugu poduprijevši nominaciju Agnewa. Nixon je, opravdavajući se, ustvrdio da je Agnew »jedan od najpotcjenjenijih američkih političara«. Sutradan je Nacionalna udruga za unaprjeđenje položaja crnaca, NAACP, jedna od najumjerenijih crnačkih skupina, osudila njihovu kandidaturu, njih dvojicu nazvavši »kandidatima bjelačke protureakcije«. Je li to za Nixona bila loša novost? Je li to uopće bila novost? Richard Nixon posve je preoblikovao Republikansku stranku, a da to gotovo nitko nije ni primijetio. Slijedila je konvencija u Chicagu - događaj koji nikome nije bio dosadan. 16. POGLAVLJE - FANTOMSKI MURJAC1 KOD KLAONICE Jean Genet, koji ima nemalo iskustvo s policijom, kaže da u životu nije vidio takav izraz na navodno ljudskim licima. A što ti fantomski murjaci vrište od Chicaga do Berlina, od Ciudad de Mexica do Pariza? »Stvarni smo, STVARNI, STVARNI, STVARNI!!! Baš kao i ovaj PENDREK!« Na njihov tup životinjski način, čini im se da im ta stvarnost izmiče. - WILLIAM BURROUGHS: »The Corning ofthe Purple Better One«, Esquire, studeni 1968. U vezi s Chicagom ništa nije nestvarno. Sve je itekako stvarno. Gradonačelnik koji vodi grad stvarna je osoba, birokratski prevarant staroga kova. Možda bih trebao ukoriti establišment s Istoka jer ga idealizira. I taj cijeli aspekt pretvaranja u filmskog junaka. A on je običan prevarant. Nasilnik iz kvarta. Čovjek ne može vjerovati dok ga
ne vidi vlastitim očima. - Studs TERKEL, u razgovoru za The New York Times, 18. kolovoza 1968. Ljudi koji dolaze u Chicago trebali bi se pripremiti na pet dana izmjene energije. - Abbie Hoffman: Revolutionfor the Hell ojlt, 1968. Uoči početka Nacionalne konvencije Demokratske stranke koja se koncem kolovoza trebala održati u Chicagu, činilo se da joj baš ništa ne ide u prilog. Kongresni centar u kojem je bila zakazana izgorio je do temelja, najuzbudljiviji kandidat pao je kao žrtva atentata, za sobom uglavnom ostavljajući prazninu ispunjenu bijesom, dok je gradonačelnik došao na zao glas zbog dopuštanja policijskog nasilja. Kongresni centar McCormick Place u Chicagu bio je od onakvih zdanja kakve bi Studs Terkel možda nazvao »pravom čikaškom pričom«. Podignut je nekoliko godina ranije za 35 milijuna dolara, a nazvan je po zloglasnom desničarskome izdavaču Chicago Tribunea, uz gradonačelnika Daleyja jednom od rijetkih zagovornika projekta. Ekolozi su se protivili planu tvrdeći da narušava područje uz obalu jezera, a većina stanovnika Chicaga smatrala je centar neizmjerno ružnim. A onda je 1967. godine neobjašnjivo ili, kako su ustvrdili neki, nekim čudom, izgorio, pa su demokrati tako ostali bez prostora za održavanje konvencije, dok su se građani Chicaga pitali na što je točno utrošeno 35 milijuna dolara. Gradonačelnik Richard Daley, koji se prilikom ponovnih izbora 1967. godine suočio s pravim izazovom u vidu protukandidata, i to ponajviše zbog skandala povezanog s McCormick Placeom, nije namjeravao dopustiti da njegov grad zbog požara ili skandala ostane bez tako velikog događaja. Kod starog Union Stockvardsa, najvećeg američkog središta za preradu govedine, sve do zatvaranja 1957. godine, nalazila se dvorana International Amphitheatre. Bila je udaljena više kilometara od središta grada, a od zatvaranja klaonice i pratećeg kompleksa, to je mjesto bilo izvan ruke, pa su se ondje odvijale priredbe poput natjecanja hrvačkih profesionalaca i povremenih izložaba automobila ili plovila. Konvencija se mogla održati u čikaškome Amphitheatreu čim gaje Daley okružio bodljikavom žicom i naoružanim stražarima. Delegati će, prema planu, moći odsjesti u hotelu Conrad Hilton, udaljenom desetak kilometara, u blizini prelijepo uređenog Grant Parka u središtu grada. Gotovo čitavu godinu Tom Hayden, Rennie Daviš i ostali vođe nove ljevice planirali su dovesti prosvjednike u Chicago. U ožujku su se u tajnosti našli u jednom kampu, u šumovitome kraju nadomak
Chicaga, u blizini granice Wisconsina. Na skupu, organiziranom pod Haydenovim pokroviteljstvom, našlo se dvjestotinjak pozvanih aktivista, a među njima su bili i Rennie Daviš, David Dellinger, te vlč. Daniel Berrigan, katolički kapelan s Comella. Na nesreću, o »tajnom sastanku« pisalo se u svim vodećim listovima. Daviš i ostali govorili su o »zatvaranju grada«, ali je gradonačelnik Richard M. Daley takve najave odbacivao kao čisto razmetanje. A sad su se svi oni uputili u Chicago: Hayden i Daviš i SDS, Abbie Hoffman Jerry Rubin i jipiji. David Dellinger i Mobe obećali su da će dovesti stotine tisuća proturatnih prosvjednika. Trebao je doći i kontingent Crnih pantera. Dellinger se rodio 1915. godine, a među prvim uspomenama iz djetinjstva bilo je i primirje dogovoreno na završetku Prvog svjetskog rata. Nakon što su ga zatvorili jer je odbio mobilizacijski poziv za Drugi svjetski rat, imao je gotovo tridesetogodišnje iskustvo u proturatnim prosvjedima i bio najstariji vođa u Chicagu. Svi su se spremali za put u Chicago, a to je možda i bio razlog zbog kojeg je gradonačelnik Daley prilikom nemira nakon Kingova ubojstva u travnju tako napadno primijenio nesmiljenu silu. Nije bilo nimalo jednostavno održati korak s 1968. godinom. Pripadnici raznih pokreta u Chicago su krenuli u želji da prosvjeduju protiv novog ustoličenja aktualnog predsjednika Lvndona Johnsona. McCarthy i šačica njegovih delegata prosvjedovat će na samoj konvenciji, dok će demonstranti biti vani, pred televizijskim kamerama, i podsjećati Ameriku da mnogo ljudi ne podupire ni Johnsona ni njegov rat. No kako je Johnson povukao kandidaturu, namjera je bila u Chicagu poduprijeti McCarthyja i antiratnu platformu. U to je vrijeme među kandidatima još bio i Bobby Kennedy, ijedno se vrijeme činilo da bi mogao pobijediti, pa su se neki, među njima i Hayden, već počeli pitati hoće li uopće prosvjedovati u Chicagu. No dok su Kennedy i McCarthy odmjeravali snage na stranačkim predizborima, Hubert Humphrey bez odanih dobrovoljaca koji su pomagali McCarthyju i Kennedyju, ali uz potporu umješnih profesionalaca - pridobivao je delegate na stranačkim skupovima u saveznim državama u kojima se ne održavaju predizbori. Nakon atentata na Kennedyja planovi su bili zatrovani ogorčenošću i fatalizmom. Idemo u Chicago da onemogućimo Humph'revja da preotme konvenciju, da zajamčimo da će Demokratska stranka zauzeti proturatnu platformu ili... idemo u Chicago jer nemamo alternative. Čak i prema mjerilima nacionalnih političkih konvencija, mediji su od Chicaga puno očekivali. Dolazak su planirale prave horde novinara iz elektronskih i tiskanih medija, ali i mnogi pisci. Dramatičar Arthur Miller bio je McCarthy jev delegat iz
Connecticuta. Časopis Esquire naručio je članke iz pera Williama Burroughsa, Normana Mailera i Jeana Geneta. Terry Southern, koji je napisao scenarij za klasični film s antinuklearnom porukom Dr. Strangelove, također je došao u Chicago, kao i pjesnik i pacifist Robert Lowell. Dakako, ondje se našao i Allen Ginsberg, napola kao pjesnik, napola kao aktivist, uglavnom pokušavajući širiti unutarnji mir i duhovnost ponavljanjem dugačkih, dubokih glasova: »Om...« Neki drugi gradonačelnik spoznao bi da zapreteni pritisak dovodi do ekplozija, te bi se pripremio za prosvjede na kojima će se, najavljivali su neki, naći čak milijun sudionika. Stvar nije nužno morala biti nasilna, no s obzirom na to kako se godina dotada razvijala, izostanak nasilja bio je malo izgledan. Možda bi bilo malo suzavca i možda bi nekome ostala pokoja čvoruga na glavi, ali takvo Sto uglavnom ne bi završilo na televiziji, budući da su glavne postaje bile zaokupljene, kako su svi s velikim pouzdanjem očekivali, ogorčenim i emotivnim sukobima na samoj konvenciji. No Daleyje bio nizak, pretio i svadljiv čovjek, »gazda« i pripadnik stare političarske škole. Chicago je bio njegov grad, a on je, kao i većina Amerikanaca poteklih iz radničkih slojeva, mrzio hipije. Prvi i nepremostivi problem: odbio je izdati dozvolu za prosvjede. Prosvjednici su htjeli ići od Grant Parka do Amphitheatrea, što je bilo logično, budući da je bila riječ o putu od hotela u kojem su bili smješteni delegati do mjesta održavanja konvencije. Daley to nije mogao dopustiti, nije mogao dopustiti demonstracije od bilo koje točke u središtu grada do Amphitheatrea. Razlog je bio u tome što. su prosvjednici na putu od središta grada do Amphitheatrea morali proći kroz četvrt u kojoj je živjela srednja klasa, područje urednih kuća od opeke i malenih dvorišta pod nazivom Bridgeport. A Bridgeport je bio Daleyjev kvart. Ondje je proveo čitav život. Mnogi njegovi susjedi bili su gradski zaposlenici na povlaštenim poslovima na kakvima mjesni političar u Chicagu gradi političku bazu. Nitko nikad nije uspio izračunati koliko je Daley dodijelio takvih poslova. Za lokalnu politiku u Chicagu najvažnija je bila podjela teritorija. Nije bilo apsolutno nikakve mogućnosti, nikakvih okolnosti, nikakvih dogovora i aranžamana u kojima bi Daley hrpi hipija dopustio da prođe kroz njegov kvart. Teza po kojoj je sve što se događalo tijekom te katastrofalne kolovoske konvencije bilo nekako planirano i odvijalo se prema gradonačelnikovim nalozima, ima određene temelje kad se čovjek prisjeti da su antiratni prosvjedi u travnju doživjeli gotovo identičnu sudbinu. Ni tada nikakva uvjeravanja, nagovaranja i molbe nisu
uspjeli pomoći u ishođenju dozvole za prosvjed. Policija je i tada, bez ikakva upozorenja, prosvjednike napala palicama, nemilosrdno ih mlateći. Međutim, Daley i policija nisu se toliko pribojavali samih prosvjednika. Zabrinjavala ih je i mogućnost izbijanja novih rasnih nemira, budući da su ih doživjeli već nekoliko puta. Odnosi između crnačke zajednice i gradskih vlasti bili su neprijateljski; bilo je ljeto, razdoblje nemira, grad su obavijali vrućina i sparina. Čak je i u Miamiju, gdje nikad nije bilo pobuna u getima, u konvencijskoj godini došlo do jednog takvog slučaja. Policija u Chicagu bila je pripravna i izrazito nervozna. U prvo se vrijeme činilo da odbijanje izdavanja dozvole da je željene rezultate. U Chicago je stiglo daleko manje hipija, jipija i aktivista nego što se očekivalo - tek nekoliko tisuća. Prema procjenama sudionika, pola ih je bilo iz redova mjesne mladeži Chicaga. Mobe je zabilježio najlošiji odaziv u povijesti. Gene McCarthy svojim je pristašama rekao neka ne dolaze. Crnački vođe, među njima i Dick Gregory, koji je osobno otišao u Chicago, te Jesse Jackson, crncima su savjetovali da se klone demonstracija u Chicagu. Prema iskazu koji je sljedeće godine dao na suđenju za urotništvo »čikaškoj osmorici«, Jackson, koji se već bio dobro upoznao s čikaškom policijom, rekao je Rennieju Davisu: »Crnci vjerojatno ne bi trebali sudjelovati... Dobiju li crnci po glavi, nitko neće obratiti pozornost. Ništa nova... Ali ako po glavi dobiju bijelci, stvar će se odmah naći u novinama.« Abbie Hoffman i jipiji osmislili su manifestaciju koju su nazvali Svetkovinom života - za razliku od konvencije u Amphitheatreu koju su nazivali Svetkovinom smrti. U cjelotjednom rasporedu događaja koji su dijelili u obliku letaka našle su se i sljedeće aktivnosti: 20-24. kolovoza (prijepodne): poduka »zmijskog plesa« (probijanja linija u povorci), karate, nenasilne metode samoobrane 25. kolovoza (poslijepodne): GLAZBENI FESTIVAL - Lincoln Park 26. kolovoza (prijepodne): radionica za probleme u vezi s drogom, tajna komunikacija, kako živjeti slobodno, gerilsko kazalište, samoobrana, odbijanje mobilizacije, komune itd. 26. kolovoza (poslijepodne): tulum na obali jezera nasuprot Lincoln Parku: folk-glazba, roštilj, kupanje, tjelesna ljubav 27. kolovoza (u svitanje): poezija, mantre, vjerski obred
28. kolovoza (prijepodne): jipijevska olimpijada, izbor Miss Yippie, ulovite kandidata, kandidatu zakvačite rep, stavite kondom Papi i ostale normalne i zdrave igre Mnoge su aktivnosti bile klasične hoffmanovske smicalice. U slučaju nekih nije bilo tako. Planirano je održavanje pravog festivala, s nastupom zvijezda poput Arla Guthrieja i Jfody Collins. Jipiji su na tome mjesecima radili, no glazbene zvijezde nije bilo moguće dovesti bez dozvola, koje grad već mjesecima nije htio izdati. Sastanak Abbieja Hoffmana i zamjenika gradonačelnika, Davida Stahla, protekao je, kao što se moglo i očekivati, katastrofalno. Hoffman je zapalio džoint, a Stahl gaje zamolio da u njegovu uredu ne puši maricu. »Ne pušim maricu«, uzvratio je Hoffman i ne trepnuvši. »To je običan mit.« Stahl je u jednom dopisu naveo da su jipiji revolucionari koji su u Chicago stigli kako bi »podigli revoluciju po uzoru na nedavne događaje na Berkelevju i u Parizu«. Jipiji su na rasporedu imali Mobeov prosvjedni marš 28. kolovoza poslijepodne, od parka Grant do dvorane u kojoj se održavala konvencija. Bio je to jedini događaj za koji su naveli i točno određeno vrijeme - 16.00 h. No cjelokupni je program bio u suprotnosti sa zadaćama čikaške policije, budući da se temeljio na premisi da će svi spavati u Lincoln Parku, što grad ni slučajno nije namjeravao dopustiti. Taj je park zapravo veliki javni prostor s blagim uzvisinama i sjenovitim travnjacima na kojem je često dopušteno kampiranje skautima i sličnim organizacijama za mlade. Park je dugačak više kilometara, ali od Granta do Conrad Hiltona, ili, kako gaje ustrajno zvao Abbie Hoffman, Conrad Hitlera, automobilom se dolazi vrlo brzo. Još prije početka konvencije policija je u Lincoln Parku postavila natpise: »Park se zatvara u 23.00 h«. Iscrpivši sve gradske službe i forume, prosvjednici su se obratili saveznom sudu, tražeći dopuštenje za korištenje parka. Sudac William Lynch, Daleyjev bivši kolega u odvjetničkoj tvrtki kojeg je na sudačku dužnost imenovao sam gradonačelnik, odbio je molbu. Jipiji su se odlučili za događaje koji će privući televizijske kamere. Zmijski ples bio je dio tehnike borilačkih vještina koju je navodno usavršio Zengakuren, japanski studentski pokret, radi probijanja policijskih kordona. Jipiji s trakama za kosu i perlicama neprestano su uvježbavali tehniku protiv linija u kojima su bili njihovi kolege, glumeći kordone, te iz pokušaja u pokušaj doživljavali neuspjeh. No sve je to na televiziji izgledalo vrlo egzotično, a tek bi se rijetke snimateljske ekipe koje bi ih u parku uhvatile kako vježbaju
borilačke vještine oduprle porivu da snime, kako se navodilo u izvještajima, hipije kako vježbaju borilačke vještine, pripremajući se za borbu s čikaškom policijom. Jedna je ekipa snimila i samog Abbieja Hoffmana prilikom jedne takve vježbe. Predstavio se kao »televizijski glumac«. Jedan drugi događaj koji su namjeravali organizirati bila je nominacija jipijevskog predsjedničkog kandidata, g. Pigasusa, odnosno svinje na povodniku. »Prizor svinje na mjestu vođe nacije bio je stvarniji od same stvarnosti«, napisao je Hoffman u eseju pod naslovom »Kako stvoriti savršeni nered«. Svinja je u to vrijeme bio uobičajen pogrdni naziv za policajce, no Hoffman je tvrdio da u slučaju Chicaga »svinje« doista izgledaju kao svinje, s tim »pivskim mješinama, trostrukim podvoljcima, zajapurenim licem i sitnim, škiljavim očima«. Takav je pristup bio zarazan. Ukazao je na sličnost sa svinjama i u slučaju Huberta Humphreyja i u slučaju gradonačelnika Daleyja, a što je više objašnjavao, to se činilo da svi postaju sve sličniji svinjama. No pojavio se i problem: imali su dvije svinje. Jednu je doveo Abbie Hoffman, a jednu Jeny Rubin, pa je došlo do sukoba oko kandidata. Posve u skladu s razlikama u njihovu općem pristupu, Rubin je odabrao izrazito ružnu svinju, a Hoffman zgodnu i simpatičnu. Sukob oko odabira svinje bio je gotovo na rubu fizičkog nasilja. Rubin je optužio Hoffmana da preko jipija pokušava ostvariti kult vlastite ličnosti. Hoffman je ustvrdio da Rubin uvijek želi pokazati samo šaku, dok »ja želim pokazati stisnutu šaku i osmijeh«. Nakon još podosta prepucavanja, odlučeno je da će službeni kandidat Međunarodne stranke mladih biti Rubinova užasno ružna svinja. Hoffman, koji je još bio bijesan zbog sukoba, stajao je u čikaškome Civic Centeru dok je Jerty Rubin svečano govorio: »S ponosom vam predstavljamo svinjskog kandidata za funkciju predsjednika Sjedinjenih Država«. Policija je potom uhitila Rubina, Hoffmana, svinju i pjevača Phila Ochsa zbog izazivanja nemira, no nije ih dugo zadržala. Sutradan se još jedna svinja našla na slobodi u Lincoln Parku. Bila je, kako se činilo, riječ o ženki, navodno o gđi. Pigasus, kandidatovoj supruzi. Dok je policija hvatala životinju, jipiji su vikali. »Svinia! Svinja!«, očito iz čiste zabave, jer nije bilo ni najmanje jasno viču li životinji ili policiji koja je hvata. Kad su se policajci napokon domogli svinje, netko je povikao: »Pazite kako postupate s budućom prvom damom«. Netko iz redova policije se nasmijao. Ostali su samo bijesno gledali prema okupljenima. Malenu svinju ubacili su u maricu i zaprijetili jipijima, upitavši želi joj li se tko pridružiti. Nekolicina jipija odgovorila je potvrdno i uskočila u kombi. Policajci su zatvorili vrata i odvezli se. Dio
novinara zagrizao je mamac i počeo intervjuirati jipije. Jipiji su ustvrdili da ih nije moguće zaustaviti, jer nadomak Chicaga imaju farmu prepunu svinja. Jednog je novinara zanimalo što misle o gubitku svinje, a jedan od jipija zatražio je službenu zaštitu Tajne policije i za kandidata i za buduću prvu damu. Jedan radijski novinar silno je ozbiljno upitao što točno simbolizira svinja. Zasula gaje kiša odgovora: »Hranu! Šunku! Parkove prepustiti svinjama!«. Jipiji su ubrzo utvrdili da se posvuda nalaze brojni predstavnici medija i da svi toliko žude za materijalom da je svaka predstava u stanju dospjeti u vijesti. Njihova prijetnja da će u vodovodni sustav Chicaga staviti LSD, pa će cijeli grad tako biti na »tripu«, opširno je prenijeta praktički u svim medijima. Među ostalim su prijetnjama bili plan da sve automobile oboje tako da izgledaju kao taksiji neovisnih snaga kojima će kidnapirati delegate i odvoziti ih u Wisconsin, odijevanje u vojnike Vijetkonga i prolazak gradom u povorci iz koje će dijeliti rižu, zasipanje Amphitheatrea minobacačkim projektilima s udaljenosti od nekoliko kilometara, plutanje deset tisuća nagih tijela na površini jezera Michigan... Činilo se da je gradskim vlastima jasno kako nije riječ o stvarnim prijetnjama, no nadležne službe ipak su postupale kao da je opasnost stvarna. Na žalost, nema podataka o tome kako je policija reagirala na prijetnju Abbieja Hoffmana da će svući hlače Hubertu Humphreyju. Svaka jipijevska prijetnja, koliko god bizarna bila, našla se u izvještajima koje je policija dostavljala medijima. Izvjestitelji SunTimesa i Daily Newsa razgovarali su s vođama nove ljevice i znali su da su prijetnje tek zabavne smicalice, no izdanja kuće Tribune, nakon što su godinama razotkrivala komunističke urote, o svakom su planu izvještavala prijetećim naslovima koji su plašili jedino policiju. Jipiji su uživali u medijskoj pozornosti koju su privlačile policijske mjere sigurnosti. A od nekoliko tisuća demonstranata koji su se našli u gradu, od kojih je vjerojatno i manje od dvije tisuće bilo iz drugih dijelova zemlje, većina zapravo nije imala nikakve veze ni s jipijima ni s drugim skupinama, paje tako jipijevska nazočnost već pomalo poprimala mitske razmjere. To, međutim, nije bio slučaj i s nazočnošću policije. Dvanaest tisuća čikaških policajaca oslanjalo se na pomoć pet tisuća vojnika i šest tisuća pripadnika Nacionalne garde. Vojnici su po dobi bili bliži prosvjednicima, a mnogi među njima bili su crnci, pa su demonstranti od njih očekivali više razumijevanja. Štoviše, četrdesettrojica vojnika izvedena su pred vojni sud jer su odbili otići u Chicago na sprečavanje nereda. Vojska je općenito djelovala tako da je smirivala napetost, za razliku od čikaške policije, koja se od samog početka pripremala na rat. Da nije bilo reakcije policije,
prosvjedi u Chicagu bili bi ocijenjeni neuspješnima, ako bi ih netko uopće i primijetio. Kolumnist Chicago SunTimesa Mike Royko napisao je: »Još se nikad nije dogodilo da se tolik broj ljudi boji tako malene skupine«. Konvencija još nije bila ni počela, a već se govorilo i pisalo o sukobima, nasilju i obračunima. Takve riječi koristile su se za samu predstojeću konvenciju, gdje su se Humphreyjeve snage trebale suočiti s McCarthy jevim i mirovnim izaslanicima, ali i za sraz tisuća prosvjednika i policije u središtu Chicaga, kilometrima udaljenom od mjesta održavanja konvencije. U utorak, 20. kolovoza, navečer, u 23 sata, sovjetski su tenkovi prešli čehoslovačku granicu. U srijedu ujutro Čehoslovačka je već bila pod opsadom. Televizijske postaje prikazivale su snimke sovjetskih tenkova u čehoslovačkim gradovima. U Chicagu je sovjetska invazija odmah prerasla u metaforu. Abbie Hoffman održao je konferenciju za novinare na kojoj je Chicago nazvao »Czeehago« (izg. »Čekago«), tvrdeći da je riječ o policijskoj državi. A grad je doista tako izgledao, jer je posvuda bilo policije, dok je Amphitheatre okružen bodljikavom žicom iščekivao izaslanike. Hoffman je pozvao snimatelje da zabilježe »čehoslovačke demonstracije« najavljene za taj dan. John Connallv iz Texasa ustvrdio je kako sovjetska invazija pokazuje da stranka treba podržati rat u Vijetnamu, ali je senator Ralph Yarborough, također iz Texasa, pred Odborom za verifikaciju rekao kako ne bi smjeli zlorabiti političku moć za gušenje »idealizma mladih«, kao što Sovjeti iskorištavaju vojnu silu. Prosvjeduici su Chicago počeli nazivati »Zapadnim Pragom«, a kad su doznali da prosvjednici u Čehoslovačkoj prilaze sovjetskim tenkovima i pitaju: »Što radite ovdje?«, počeli su se istim pitanjem obraćati čikaškim policajcima. Što je bilo najnevjerojatnije, policajci su odgovarali na identičan način: »To mije posao«. Nova je ljevica bila toliko usko fokusirana na sukob u Chicagu da su neki čak ustvrdili da su Rusi namjerno odabrali taj trenutak da zauzmu Čehoslovačku, samo da upropaste McCarthy jevu kampanju, jer su se Sovjeti zapravo bojali istinski naprednih Sjedinjenih Država. Rijetke su moskovske odluke koje su doživjele pomniju analizu, no nitko nikada nije naišao na dokaze o namjeri sabotiranja McCarthy jeve kandidature. Ipak, invazija je bila nepovoljna za antiratni pokret, jednako kao što je upropastila de
Gaulleovu ideju o Europi »do Urala«. Samo je učvrstila hladnoratovski stav o komunistima željnima hegemonije koji žele ovladati svijetom, što je zapravo i poslužilo kao opravdanje rata u Vijetnamu. To nije spriječilo Davida Dellingera i još šačicu proturatnih aktivista da prosvjeduju pred poljskim turističkim predstavništvom, budući da je to bio jedini predstavnik zemalja Varšavskog pakta kojeg su uspjeli pronaći u Chicagu. No McCarthy je pogoršao vlastitu situaciju kad je pokušao ublažiti krizu svojom već klasičnom neupućenošću u političko orkestriranje. Tvrdio je da sovjetska invazija nije ništa strašno, a to je samo pojačalo sumnju da je senator zapravo neobičan slučaj. U subotu navečer prosvjednici su, kako se činilo, bili osobito neskloni odlasku iz Lincoln Parka, gdje su klicali »Revolucija odmah!« i »Park pripada narodu!«. Policija je okupila jake snage, a u trenutku kad se već činilo da će napasti prosvjednike, Allen Ginsberg zagonetno se pojavio kao niotkud i izveo prosvjednike iz parka, glasno pjevajući samo jedan ton: »Om«. U nedjelju je počela konvencija, pa je u grad doputovao i Hubert Humphrey. Humphrey je bio poznat po naprednim stavovima na području socijalne politike, ali gaje javnost povezivala s Johnsonovom politikom u Vijetnamu, od koje nikako nije htio odustati. Čak i bez pitanja Vijetnama, pedesetsedmogodišnji Humphrey bio bi žrtva međugeneracijskog jaza. Doimao se gotovo poput karikature, s tim mehaničkim, drhturavim glasom, lažnim srdačnim »narodskim« stavom i hinjenom vedrinom, načinom na koji je smrtno ozbiljan bio u stanju služiti se nimalo primjerenim kolokvijalizmima mlađih generacija, te s tim osmijehom koji mu nije silazio s usana, kao da je upravo nešto zagrizao. Evo kako je njegov biograf, Carl Solberg, opisao političara, koji je dobio nadimak Sretni Ratnik, u vrijeme kad je odlazio na konvenciju u Chicagu: U dizalu je poljubio suprugu, otplesao nekoliko jednostavnih koraka i šakom lagano udario prijatelja, dr. Bermana, u rame. »Idemo! U bitku! I jedva čekam«, rekao je. To nije bio kandidat kojem su se mogli prikloniti pristaše McCarthyja ili Roberta Kennedyja, nije bio figura koja će umiriti mlade prosvjednike koji su došli u Chicago. Sretni se Ratnik mrštio, i to ne posljednji put, kad je njegov zrakoplov sletio u Chicago. Daley mu je u znak dobrodošlice poslao skupinu gajdaša. A zvuk gajda bez publike zvuči beskrajno
samotno. Okupila se tek šačica pristaša, a još više uzrujala gaje činjenica da se nije pojavio čak ni sam gradonačelnik. McCarthyja je dočekala energična masa pristaša. »Pet tisuća ljudi«, prema Humphreyju, koji je nezadovoljno gunđao o velikoj razlici. Još ga je više razočarala činjenica da Daley odugovlači s javnim iskazom potpore Humphreyju. Daley jednostavno nije bio uvjeren da će Humphrey uspjeti privući sve glasače koji su se u Kaliforniji bili priklonili Robertu Kennedyju. Daley i još nekolicina visokih stranačkih dužnosnika u posljednji su trenutak tražili novog kandidata, a to se poglavito odnosilo na posljednjeg brata, senatora EdWarda Kennedyja iz Massachusettsa. Humphrey se, jednako koliko i Nixon, užasavao sučeljavanja s nekim od Kennedyja. U nedjelju navečer policija je u 21 sat počela nasilno raščišćavati Lincoln Park. Abbie Hoffman prišao je policajcima i hineći prijekor u glasu rekao: »Ne možete pričekatijoš dva sata? Pa gdje su, dovraga, u ovom gradu red i zakon?« Policija se čak i povukla, pridržavajući se vlastite odredbe o zatvaranju u 23 sata. Prisjećajući se akcija pariških studenata u svibnju, jipiji su od kanta za smeće i stolova za piknike podignuli barikade. Policija se suočila s prosvjednicima, te i njima i novinarima naložila da napuste park. Kordon policije, dugačka fronta u tri reda, izgledao je kao da je spreman za napad, pa su televizijske ekipe uključile rasvjetu, zbog čega je slabašna barikada izgledala još stvarnije, sad prepuna mračnih sjena. Novinari su u međuvremenu na glave počeli stavljati kacige. Bilo je tu i zastava, jedna Vijetkonga, crvena revolucionarna zastava, te crna anarhistička. Počeli su se pojavljivati policajci. Iako je bilo očito da su prestrašeni, jipiji se nisu dali otjerati. Odjednom se začula neobična pjesma slična brujanju, a na čelu skupine ponovno se pojavio Allen Ginsberg, predvodeći izvođenje sloga »Om«. No taj om, čija je funkcija bila kod obiju strana izazvati miroljubivost, ovaj put nije upalio. Policija je počela potiskivati masu, prosvjednici su vikali »Svinje!« i »Oinkoink!«, a policija je počela vitlati palicama. Dok su napadali, policajci su, prema iskazima nekih svjedoka, vikali: »Ubij, ubij, ubij kurvine sinove!«. Te je godine taj izraz svima bio omiljen. Policija je mlatila sve koji bi joj se našli u vidokrugu. Nakon što su ih istjerali iz parka, prosvjednike su nastavili mlatiti i na ulicama. Slučajne promatrače povlačili su sa stuba pred ulazom u kuće, te i njih tukli. Tukli su novinare i razbijali opremu za snimanje. Vrebali su i u još nekoliko ulica oko parka, palicama udarali sve na koje bi naišli. Nakon tog sukoba,
policija je otišla i na parkiralište Lincoln Parka i razrezala gume na svakom automobilu na kojem se nalazila naljepnica s McCarthy jevim imenom. Vlasnik Playboya izišao je iz svoje čikaške vile i također dobio udarac pendrekom. To gaje toliko razljutilo da je financirao izlazak knjige o policijskome nasilju za vrijeme konvencije pod naslovom Law and Disorder (»Zakon i nered«). Policajci su kasnije tvrdili da su ih isprovocirale psovke i uvrede koje su prosvjednici izvikivali na njihov račun, iako baš i nije izgledalo da bi policiju u tom gradu mogle samo tako pogoditi nečije pogrdne riječi. Policajci su ustvrdili i da su prosvjednici, čim su ih zaslijepili reflektori televizijske rasvjete, na njih počeli bacati razne predmete. No većina svjedoka izvan policijskih redova to nije potkrijepila. Te je noći dvadesetero novinara zatražilo liječničku pomoć. Kad su Daleyju postavili pitanje u vezi s tom činjenicom, odgovorio je da policija nije mogla razlikovati novinare od prosvjednika. No Daley je često verbalno napadao medije, a njegova policija to je sad očito činila i fizički. Mjesni izvjestitelji u Chicagu osjećali su sve izraženiju frustriranost. Dobivali su batine i policajci su im razbijali opremu za snimanje, no ti su važni podaci brisani iz njihovih izvještaja, jednako kao i činjenica da je policija izdvojila automobile McCarthy jevih pristaša. Reagirajući na to, skupina čikaških novinara pokrenula je vlastiti mjesečnik, The Chicago Journalism RevieW, koji je kasnije postao uglednom publikacijom za praćenje rada medija. U prvom broju objavljen je kritički osvrt na medijsko praćenje konvencije u Chicagu. Konvencija je naslovnice morala dijeliti s vijestima o invaziji na Čehoslovačku, dok su se sukobi na konvenciji morali uspoređivati sa sukobima na ulici. Iz večeri u večer, pa tako sljedeća četiri dana, policija je raščišćavala Lincoln Park i divljala u okolnim četvrtima. Prosvjednici su sve više imali dojam da rade nešto istinski opasno, da je čikaška policija sustavno okrutna, i nitko nije točno znao koliko će daleko u tome ići. Najneobičnije je bilo to što bi prelijepe ljetne dane provodili zajedno u parku. Nebo je bilo vedro, a temperatura se spustila na oko 20-25 °C. Policajci su ponekad donosili ležaljke i ostavljali plave kacige na travi. Zabavljeno, ili, pak, zbunjeno, čitali su letke o slobodnoj ljubavi, drogi, antiratnome pokretu i revoluciji. Neki put igrali su se čak i lopticama za bejzbol, a jipiji bi im se ponekad pridružili. No kad bi odlazili, policajci bi zlokobno upozoravali: »Vidimo se u jedanaest, mali«. U utorak je McCarthy već počeo govoriti da će izgubiti, što je bio neobičan stav s obzirom na činjenicu da su u igri još bili
Kennedyjevi glasovi i da su njegovi mladi i predani aktivisti i dalje davali sve od sebe radeći u sjedištu kampanje u Hiltonu. Nikako nije mogao izgubiti do srijede. Je li McCarthy pokušavao jasno dati do znanja da neće pobijediti jer se u Kaliforniji nedvosmisleno pokazalo što se događa miru odanim kandidatima na pragu pobjede? Nagađanja su oduvijek bila važan dio pokušaja praćenja kampanje senatora McCarthyja. U srijedu je središte Chicaga bilo prepuno prosvjednika - hipija, jipija, pripadnika Mobea, a tu je bila i povorka prosvjednika iz organizacije za ekonomsku pravdu Poor People, ploda proljetne zamisli pokojnog Martina Luthera Kinga, udruge koja se bez vođe našla u vrlo teškoj situaciji. David Dellenger molio je prosvjednike da se suzdrže od nasilja, istodobno moleći grad da izda dozvolu za prosvjedni marš do Amphitheatrea. Gradu nikako nije bilo jasno zašto se i dalje bavi tim već riješenim pitanjem. No prosvjednici su počeli ispunjavati Grant Park nasuprot Hiltonu. Spremali su se za prosvjednu povorku i zapravo ih nitko nije vodio, osim kad ih je trebalo usmjeriti prema Amphitheatreu. Na malenim tranzistorima slušali su što se događa u dvorani, kad je Odbor za političku platformu objavio da se zalaže za rat - a to je značilo da Demokratska stranka ne ulazi u kampanju, protiveći se nastavku ratovanja. Nakon svega što se već dogodilo tijekom godine, nakon Teta, Johnsonove ostavke, McCarthy jeve kampanje, smrti Martina Luthera Kinga, kampanje i smrti Bobbvja Kennedyja, te nakon četiri mjeseca jalovih pregovora u Parizu nakon svega toga, obje stranke i dalje će se zalagati za rat. Johnson je objavio kako namjerava doći u Chicago i obratiti se okupljenima na konvenciji, budući da su sada ipak prihvatili njegov stav o ratu. Daleyje čak organizirao proslavu predsjednikova šezdesetog rođendana u Stockvards Innu, u neposrednoj blizini Amphitheatrea. Još u vrijeme kad je smatrao da će konvencija biti proslava njegove nove »krunidbe«, Johnson je ustrajno tražio da se održi u tjednu kad će proslaviti rođendan. Sad su neki upućenici i dalje sumnjali da zapravo želi spektakularno dojuriti u grad, te rođendansku prigodu iskoristiti da najavi svoju kandidaturu. Moglo se računati da bi se Humphrey u tom slučaju povukao, dok bi Johnson bez poteškoća dobio dovoljno glasova za prvu izbornu pobjedu. No vođe stranke savjetovale su mu da ne dolazi, budući da je proratni stav toliko nepopularan među izaslanicima da bi mu na pozornici mogli zviždati, a da se i ne govori o tome što bi se događalo na ulicama, gdje su Abbie Hoffman i jipiji već najavili planove za vlastitu proslavu Johnsonova rođendana.
Ted Kennedy odbio se kandidrati, a Humphreyje napokon dobio i Dalevjevu potporu, upućenu uz glasove izaslanika iz Illinoisa. Humphrey se ponovno doimao sretnim na konvenciji na kojoj nitko drugi nije bio ni veseo ni zadovoljan. »Najradije bih skočio od veselja!«, uskliknuo je kad je zahvaljujući glasovima izaslanstva Pennsvlvanije došao do prve izborne pobjede. Humphrey, koji je na dan odlaska u Chicago u emisiji Meet the Press izjavio: »Rekao bih da je predsjednikova politika u biti razumna i utemeljena«, postat će stranačkim kandidatom za predsjednika. Demokratska stranka ponudit će nastavak Johnsonove politike. Možda je loš znak bilo to što je u srijedu navečer Alleri Ginsberg nakon pjevanja »oma«, recitiranja mističnih Blakeovih stihova, te svakodnevnog večernjeg izlaganja suzavcu, nakon čega bi ustajao i predvodio hinduistički pozdrav Suncu na obali jezera Michigan - već praktički ostao bez glasa i za omanje, a kamoli za govorenje. U Grant Parku, nasuprot Hiltonu, vođe su te večeri imali problema s održavanjem nadzora nad prosvjednicima, no policiju nitko nije obuzdavao. Predstavnici policije kasnije su ustvrdili da su demonstranti punili balone urinom, a vrećice izmetom, te ih bacali na policiju. Dio prosvjednika to je opovrgao, no bilo je jasno da su, nakon četiri večeri trpljenja batina, umorni i da gube strpljenje. Rennie Daviš pokušao je smiriti jednu skupinu prosvjednika, no policija gaje prepoznala i počela mlatiti palicama, toliko ga snažno udarajući po glavi da je morao završiti u bolnici, te tamo i ostati. Policija je počela palicama tući sve oko sebe, a prosvjednici su počeli uzvraćati. Uslijedila je, pokazat će se, ogorčena borba prsa o prsa. Gradske bolnice upozoravale su prosvjednike da ne dovoze ozlijeđene kolege, jer policija čeka pred ulazima u bolnice i odmah ih zatvara u marice. Grant Park bio je pun dima od suzavca i ozlijeđenih. Ispred Hiltona počeo je prosvjed sjedenjem koji se proširio i na park. Bijeli reflektori televizijskih ekipa gotovo su zasljepljivali. Policija je tvrdila da na njezine pripadnike prosvjednici bacaju razne predmete, no to se ne vidi ni na jednoj od brojnih snimaka. Ali se vidi kako policajci i pripadnici Nacionalne garde ulaze među prosvjednike, te palicama i dršcima pušaka tuku čak i one koji su pali na tlo, i kako vuku žene po ulicama. Masu ljudi toliko su natisnuli uz prozore jednog hotelskog restorana uglavnom sredovječne žene i djecu, prema pisanju The New York limesa - da je staklo popustilo, pa se masa sklonila unutra. Policija je za njima kroz prozore nahrupila u restoran, mlateći sve koji bi se našli na putu, čak i u hotelskom predvorju. »Prosvjednici, medijski
izvjestitelji, McCarthy jevi aktivisti, liječnici, svi su počeli posrtati u predvorju Hiltona, dok im je krv curila s rana na glavi i licu«, izvijestio je Mailer. Policija se ispred hotela raspomamila, a televizijske kamere postavljene na nadstrešnicu pred ulazom sve su snimile. Sedamnaest minuta policijskog divljanja moglo se preko satelita Telstar emitirati u cijeli svijet. Policija je počela razbijati kamere, ne uviđajući - ili ne mareći - da napad snimaju druge kamere. Policajci su nastavili divljati i izvan dometa kamera, jureći za prosvjednicima po ulicama središta Chicaga, palicama mlateći sve ljude na koje bi naišli. Bio je to jedan od trenutaka televizijske magije tipičnih za 1968. godinu, nešto što je danas uobičajena pojava, no što je u ono vrijeme bilo toliko novo i toliko nevjerojatno da nitko tko je imao televizor nikad nije zaboravio te slike. Umjesto da snimke montiraju, obrade i analiziraju, te za sutrašnje emisije vijesti pripreme reportaže - na što su se ljudi u vezi s televizijom bili naviknuli - televizijske su mreže jednostavno emitirale snimljeni materijal. Dellinger je molio prosvjednike da ne uzvraćaju, govoreći kako »cijeli svijet vidi« tko je nasilan. I dok su snimale policijsko nasilje, kamere su zabilježile i kako masa - apsolutno s pravom kliče: »Gleda nas cijeli svijet! Gleda nas cijeli svijet!«. U Amphitheatreu konvencija je prekinuta kako bi svi vidjeli što se događa. Kad je Wisconsin došao na red za glasanje, šef izaslanstva, Donald Peterson, rekao je da na tisuće mladih ljudi na ulicama dobivaju batine, te da konvenciju treba prekinuti i nastaviti u nekom drugom gradu. Potom je ustao neki svećenik koji je poveo molitvu, a Allenu Ginsbergu, koji se nalazio u dvorani, učinilo se da svećenik udjeljuje blagoslov skupu i sustavu koji simbolizira. Istog je trenutka poskočio na noge i, premda nitko tog dana od njega nije čuo više od običnog promuklog šapta koji je preostao od njegova umornog glasa, zagrmio je »Ommm«, i to toliko glasno da je zagušio svećenikov glas, te tako bez prestanka nastavio još pet minuta. Prema njegovim vlastitim riječima, učinio je to da nekako protjera licemjerje. Daleyje bijesno gledao s pozornice i stjecao se dojam da je već pripravan pozvati svoju policiju da sredi te izaslanike. A onda je na pozornicu izišao Abraham Ribicoff, senator i bivši guverner Connecticuta, te nominirao Georgea McGoverna, alternativnog mirovnog kandidata pronađenog u posljednji trenutak. »Uz Georgea McGoverna u Bijeloj kući, na ulicama Chicaga ne bismo imali primjer gestapovske taktike.«
Činilo se da se konvencija prekinula samo na trenutak, no bio je to nedvojbeno najdojmljiviji trenutak cijelog događaja. Televizijske kamere potražile su i pronašle mesnato lice, glavu bez vrata, gazde Richarda Daleyja, a Daley, koji možda nije primjećivao kamere, ali se, kako se činilo, držao kao da je ondje isključivo zbog njih, nešto je povikao prema Ribicoffu, na suprotnoj strani dvorane, nešto što mikrofoni nisu snimili. Milijuni gledatelja iskušavali su tehniku čitanja s usana. Činilo se da je nekom pogrdom počastio Židove i spomenuo nešto u vezi sa spolnim činom. Predstavnici policije kasnije su ustvrdili da su demonstranti punili balone urinom, a vrećice izmetom, te ih bacali na policiju. Dio prosvjednika to je opovrgao, no bilo je jasho da su, nakon četiri večeri trpljenja batina, umorni i da gube strpljenje. Rennie Daviš pokušao je smiriti jednu skupinu prosvjednika, no policija gaje prepoznala i počela mlatiti palicama, toliko ga snažno udarajući po glavi da je morao završiti u bolnici, te tamo i ostati. Policija je počela palicama tući sve oko sebe, a prosvjednici su počeli uzvraćati. Uslijedila je, pokazat će se, ogorčena borba prsa o prsa. Gradske bolnice upozoravale su prosvjednike da ne dovoze ozlijeđene kolege, jer policija čeka pred ulazima u bolnice i odmah ih zatvara u marice. Grant Park bio je pun dima od suzavca i ozlijeđenih. Ispred Hiltona počeo je prosvjed sjedenjem koji se proširio i na park. Bijeli reflektori televizijskih ekipa gotovo su zasljepljivali. Policija je tvrdila da na njezine pripadnike prosvjednici bacaju razne predmete, no to se ne vidi ni na jednoj od brojnih snimaka. Ali se vidi kako policajci i pripadnici Nacionalne garde ulaze među prosvjednike, te palicama i dršcima pušaka tuku čak i one koji su pali na tlo, i kako vuku žene po ulicama. Masu ljudi toliko su natisnuli uz prozore jednog hotelskog restorana uglavnom sredovječne žene i djecu, prema pisanju The New York Timesa - da je staklo popustilo, pa se masa sklonila unutra. Policija je za njima kroz prozore nahrupila u restoran, mlateći sve koji bi se našli na putu, čak i u hotelskom predvorju. »Prosvjednici, medijski izvjestitelji, McCarthy jevi aktivisti, liječnici, svi su počeli posrtati u predvorju Hiltona, dok im je krv curila s rana na glavi i licu«, izvijestio je Mailer. Policija se ispred hotela raspomamila, a televizijske kamere postavljene na nadstrešnicu pred ulazom sve su snimile. Sedamnaest minuta policijskog divljanja moglo se preko satelita Telstar emitirati u cijeli svijet. Policija je počela razbijati kamere, ne uviđajući - ili ne mareći - da napad snimaju druge kamere. Policajci su nastavili divljati i izvan dometa kamera, jureći za prosvjednicima po ulicama središta Chicaga, palicama mlateći sve ljude na koje bi naišli. Bio je to jedan od trenutaka televizijske
magije tipičnih za 1968. godinu, nešto što je danas uobičajena pojava, no što je u ono vrijeme bilo toliko novo i toliko nevjerojatno da nitko tko je imao televizor nikad nije zaboravio te slike. Umjesto da snimke montiraju, obrade i analiziraju, te za sutrašnje emisije vijesti pripreme reportaže - na što su se ljudi u vezi s televizijom bili naviknuli - televizijske su mreže jednostavno emitirale snimljeni materijal. Dellinger je molio prosvjednike da ne uzvraćaju, govoreći kako »cijeli svijet vidi« tko je nasilan. I dok su snimale policijsko nasilje, kamere su zabilježile i kako masa - apsolutno s pravomkliče: »Gleda nas cijeli svijet! Gleda nas cijeli svijet!«. U Amphitheatreu konvencija je prekinuta kako bi svi vidjeli što se događa. Kad je Wisconsin došao na red za glasanje, šef izaslanstva, Donald Peterson, rekao je da na tisuće mladih ljudi na ulicama dobivaju batine, te da konvenciju treba prekinuti i nastaviti u nekom drugom gradu. Potom je ustao neki svećenik koji je poveo molitvu, a Allenu Ginsbergu, koji se nalazio u dvorani, učinilo se da svećenik udjeljuje blagoslov skupu i sustavu koji simbolizira. Istog je trenutka poskočio na noge i, premda nitko tog dana od njega nije čuo više od običnog promuklog šapta koji je preostao od njegova umornog glasa, zagrmio je »Ommm«, i to toliko glasno da je zagušio svećenikov glas, te tako bez prestanka nastavio još pet minuta. Prema njegovim vlastitim riječima, učinio je to da nekako protjera licemjerje. Daley e bijesno gledao s pozornice i stjecao se dojam da je već pripravan pozvati svoju policiju da sredi te izaslanike. A onda je na pozornicu izišao Abraham Ribicoff, senator i bivši guverner Connecticuta, te nominirao Georgea McGoverna, alternativnog mirovnog kandidata pronađenog u posljednji trenutak. »Uz Georgea McGovema u Bijeloj kući, na ulicama Chicaga ne bismo imali primjer gestapovske taktike.« Činilo se da se konvencija prekinula samo na trenutak, no bio je to nedvojbeno najdojmljiviji trenutak cijelog događaja. Televizijske kamere potražile su i pronašle mesnato lice, glavu bez vrata, gazde Richarda Daleyja, a Daley, koji možda nije primjećivao kamere, ali se, kako se činilo, držao kao da je ondje isključivo zbog njih, nešto je povikao prema Ribicoffu, na suprotnoj strani dvorane, nešto što mikrofoni nisu snimili. Milijuni gledatelja iskušavali su tehniku čitanja s usana. Činilo se da je nekom pogrdom počastio Židove i spomenuo nešto u vezi sa spolnim činom.
Prema većini analitičara koji su proučili snimku, rekao je: »Jebi se, ti židovski kurvin sine«. Mnogima se činilo da je dodao još i: »Jadni židovski kučkin sine! Idi kući!« Godine 1968. čak je i Abe Ribicoff bio jebeni kurvin sin. Međutim, Daley je tvrdio da nije rekao ništa slično. George Dunne, predsjednik Skupštine okruga Cook, objasnio je da su svi vikali - svi ljudi iz Chicaga koji su se našli oko Daleyja. Svi su vikali: »Faker!«*. Ribicoff je prevarant, a oni nisu krivi što je ta riječ toliko slična opscenom izrazu »fuck«. Nasilni sukobi iz četvrtka nastavili su se i u ranim jutarnjim satima sljedećeg dana, kad je policija došla do McCarthy jeva stožera na četrnaestome katu Hiltona i iz kreveta izvukla njegove aktiviste, te ih premlatila. Senator McCarthy svojim je privatnim zrakoplovom evakuirao pripadnike svog osoblja iz Chicaga. Chicago je, zajedno s ofenzivom Tet, bio jedan od prijelomnih trenutaka u sazrijevanju Televizije, a zvijezda događaja nije bio Hubert Humphrey. Glavni je događaj bio sedamnaestominutni film snimljen ispred Hiltona. The Chicago SunTimes, The New York Times i većina ostalih tiskanih medija pisali su o povijesnoj važnosti te snimke. Bio je to pravi jipijevski san, ili barem san Abbieja Hoffmana. Kasnije je Walkerovoj komisiji, radnoj skupini koju je vlada imenovala da prouči sve činjenice o nasilju u Chicagu, rekao: »Želimo sjebati predodžbu o njima na televiziji. Sve to radimo u cilju narušavanja slike o njima, predodžbe o demokratskome društvu koje vode na miran i uređen način, u kojem sve ide kako treba.« Hoffman i mnogi novinari koji su izvještavali s tog događaja bili su uvjereni da će činjenica da su deseci milijuna gledatelja vidjeli kako policija u Chicagu nekontrolirano mlati klince promijeniti cijelu zemlju i radikalizirati mlade. Moguće je da se to i dogodilo. Manjina stanovništva sve je toplo pozdravila, govoreći: »Tako i treba postupati prema tim hipijima«, a prema riječima Mikea Royka, Daleyjeva se popularnost u Chicagu samo povećala. Godine 1976., dan nakon Daleyjeve smrti, Royko je za gradonačelnikove antisemitske psovke upućene Ribicoffu napisao: »Deseci milijuna televizijskih gledatelja bili su šokirani. No većina stanovnika Chicaga nije bila povrijeđena. To je dio čikaškoga stila...« Daleyje bijesno tvrdio da je policija izvrsno odradila sve zadaće, a da je pogreška u »iskrivljenom i izopačenom« izvještavanju. No vremena su se u međuvremenu promijenila, ljudi su vidjeli nemontirane snimke, a većina se užasnula. Što je bilo najneobičnije, Humphrey
je tvrdio da nije vidio snimke. »Imao sam pune ruke posla primajući uzvanike«, izjavio je. U prikrajku je sve očekivao vrlo ironičan obrat. U slučaju da događaji u Chicagu izazovu veliko razočaranje političkom elitom, te slab odaziv demokratskih glasača, od toga će najviše koristi imati Richard M. Nixon, republikanski predsjednički kandidat. Kad je Humphrey počeo uviđati tu činjenicu, počeo je bjesnjeti na televizijske postaje jer su prikazivale nasilje na ulicama, a ne konvenciju koja se događala u dvorani. »Jednog dana bit ću predsjednik«, izjavio je taj kandidat, već i tada nesiguran u vezi s time kad bi mogao osvanuti taj dan. »Zatražit ću da Savezno povjerenstvo za telekomunikacije sve podrobno istraži.« Kakavje tvoj stav o Chicagu? I to je pitanje postalo jednim od onih velikih izvora podjela 1968. godine. Čovjekje mogao biti ili na strani Daleyja i policije, koji su u izvještaju Walkerove komisije pretrpjeli teške kritike, ili na strani prosvjednika, hipija, jipija, antiratnog pokreta i McCarthy jevih aktivista. Humphrey, koji je na završetku konvencije i službeno postao novim predsjedničkim kandidatom Demokratske stranke, rekao je: »Pobune, spaljivanje, napadi, pljačke, trgovanje narkoticima, te nepoštivanje zakona nagovještaj su anarhije«. Što god to još točno značilo, pokazivalo je i da je na strani Daleyja i policije, na strani »reda i zakona«, što je bio novi kodni naziv za ono što su drugi nazivali »bjelačkom protureakcijom«. Humphreyje naumio privući glasače Georgea Wallacea i Richarda Nixona. Ljevica, pretpostavljao je, neće imati izbora, morat će glasati za njega. Wallace je već bio izjavio da se policija u Chicagu »vjerojatno previše sustezala«. Prije odlaska iz Chicaga, Humphrey je dao intervju CBSovu izvjestitelju Rogeru Muddu u kojem se distancirao od izjave o tome kako je »imao pune ruke posla primajući uzvanike«, te je rekao: Bože moj, tko god vidi takve prizore, osjeti mučninu i bol duboko u srcu, a tako je bilo i sa mnom. No čini mi se da treba ukazati na stvarne krivce. Čini mi se da bismo se trebali prestati pretvarati da je gradonačelnik Daley pogriješio baš u svemu. Jer nije... Znam koji je uzrok tih prosvjeda. Bili su planirani, točno su ih zamislili pojedinci koji imaju dojam da samo trebaju dizati pobune i da će tada sve biti točno onako kako oni žele. Ne žele surađivati na miroljubiv način i tako dolaziti do rješenja. Ja za takve nemam ni vremena ni strpljenja. Takva opscenost, bogohuljenje, prljavštine
koje su izgovarali iz večeri u večer pred hotelima... sve to vrijeđa svaku ženu, svaku majku, svaku kći, štoviše, sva ljudska bića, takve riječi ne bi trpio baš nitko... Je li onda neobično što je policija poduzela određene korake? Čini se neobičnim da je čovjek koji je nekoliko godina radio za Lyndona Johnsona toliko šokiran vulgarnošću. No Johnson se nije tako izražavao pred ženama, jer je pripadao staroj školi. Humphrey bi se možda šokirao da je znao da je jedan psihijatar, koji je za proljetnih nemira radio na Columbiji, napisao kako je izglednije da će tijekom pobuna i nemira policajca opsovati studentice s Barnarda nego studenti s Columbije. »Bile su svjesne da je psovka oružje, jedno od malobrojnih pomagala kojima raspolažu.« William Zinsser, koji je o tome pisao u časopisu Life, ustvrdio je: »Feminizam je pronašao najjače oružje - psovku«, no, s druge strane, Zinsser je u svojem članku pisao o »curama s Barnarda« i »muškarcima s Columbije«. Većina ljudi koja se nalazila na suprotnoj strani generacijskoga jaza u odnosu na Humphreyja teško je mogla suosjećati s njegovom šokiranošću zbog ružnih riječi izgovorenih pred predstavnicama ljepšeg spola. Zašto ga nije šokirao Daleyjev antisemitizam, a da se i ne spominje taj pomodni izraz, kurvin sin, koji neizravno spominje i spolne odnose i majke? Bilo kako bilo, većinu takvih glasača vjerojatno je izgubio zbog izraza »bogek moj«, kojim se 1968. godine više nije služio gotovo nitko. Na kasnijim saslušanjima Abbie Hoffman složio se s gradonačelnikom Daleyjem da su prosvjednike u Chicago dovele upravo televizijske kamere. U rujnu se Hoffman hvalio: »Zbog našeg djelovanja u Chicagu, Richard Nixon postat će predsjednikom«. Mnogi su bili skloni složiti se s tom procjenom. No stvar je još mogla ovisiti i o načinu vođenja kampanje dvojice kandidata. Stoje bilo najneobičnije, prvi put tijekom 1968. godine rat u Vijetnamu nije bio presudno pitanje koje će odlučno prevagnuti. Još je najveće čudo bila činjenica da u premlaćivanjima u Chicagu nitko nije smrtno stradao, iako je jedan muškarac ustrijeljen dok je bježao. Policija je tvrdila da je bio naoružan. Istodobno je Vijetnam proživio najgori ljetni tjedan tijekom kojegje poginulo 308 Amerikanaca, 1.134 ih je ranjeno, dok je, prema procjenama, ubijeno 4.755 neprijateljskih vojnika. 17. POGLAVLJE - ŽALOST U ISTOČNOME PRAGU
Čini mi se da su, dugoročno gledano, naš nenasilni pristup i moralna nadmoć čehoslovačkog naroda nad agresorom imali i još imaju moralnu težinu. Iz današnje se perspektive može reći da je upravo miroljubiv pristup , možda pridonio raspadu »agresivnog« bloka... Moje je uvjerenje da moralnim obzirima mjesto u politici ne slijedi tek iz činjenice da male zemlje moraju biti moralne jer nemaju mogućnost uzvratiti većim silama. Bez moralnosti nije moguće govoriti o međunarodnome pravu. Zanemariti moralna načela na području politike značilo bi vratiti se zakonu džungle. - Alemnder Dubček, kolovoz 1990. U utorak, 20. kolovoza, Anton Tazky, sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Slovačke i Dubčekov osobni prijatelj, vraćao se automobilom u Bratislavu iz posjeta jednom udaljenom dijelu Slovačke. U jednom trenutku ugledao je neobično jaka svjetla, a kad se približio, uvidio je da je riječ o svjetlima tenkova i vojnih kamiona, te da vojnici nose strane uniforme. Zaključio je da je prošao pokraj mjesta na kojem se snima neki film. Tako je mirno otišao na počinak. Dvadeseti kolovoza bio je pravi sparni ljetni dan. Dubčekova supruga Anna bila je budna gotovo cijelu prethodnu noć, jer ju je mučila jaka bol u mjehuru. U utorak ujutro Dubček ju je odvezao u bolnicu i objasnio da poslije podne ima sastanak Prezidija koji će dugo potrajati, te da je možda neće moći posjetiti do srijede ujutro. Bio je to posljednji sastanak Prezidija uoči Četrnaestog partijskog kongresa koji se trebao održati za tri tjedna, i Dubček i njegovi kolege htjeli su na tom kongresu i zakonski učvrstiti dostignuća Praškog proljeća. Tijekom vikenda, kad su se prosvjednici tek počeli smještati u Lincoln Park i dok policija u Chicagu još nije navalila punom snagom, o sudbini Istočnog Praga, kako su taj grad nazivali u Chicagu, u Moskvi su već odlučili Brežnjev i Kosigin. Sovjeti su smatrali da će čehoslovački Prezidij, koji je već počeo zasijedati, čim ugleda tenkove smijeniti Dubčeka i njegovu ekipu. Prema nekim scenarijima, Dubčeka i ostale ključne ljude brzo će izvesti pred sud i smaknuti. Službeni istočnonjemački dnevnik, Ncues Deutschland, uvjeren da će sovjetski plan upaliti, dan uoči invazije objavio je članak o ustanku i novoj revolucionarnoj vladi koja je zatražila sovjetsku vojnu pomoć. No ipak nije došlo do formiranja nove vlade i nitko nije zatražio sovjetsku vojnu intervenciju. Prema predviđanjima, sjednica Prezidija potrajala je dugo u noć. Poslužena je radna večera. Dvojica članova izazvali su frustriranost ostalih, predlažući tekst o
zaključcima kojim bi se u biti poništio sav ostvareni napredak. No taj je prijedlog ostao bez potpore. U 23.30, bez promjene u ravnoteži vlasti, premijer Oldfich Čemik nazvao je ministra obrane i vratio se na skup, te objavio: »Vojske pet zemalja prešle su granice Republike i zauzimaju našu zemlju«. Dubček je, kao da se našao nasamo s članovima obitelji, tiho rekao: »To je prava tragedija. Nisam očekivao da bi se to moglo dogoditi. Nisam ni slutio, ništa nije ukazivalo na takav korak protiv nas.« Niz obraze su mu počele kliziti suze. »Cijeli sam život posvetio suradnji sa Sovjetskim Savezom, a oni su mi tako uzvratili. Ovo je moja osobna tragedija.« Prema jednom drugom izvoru, rekao je: »Znači, ipak su to učinili... i to meni\«m. Kao da je u tom trenutku, prvi put u životu, odustao od očeva sna o Sovjetskom Savezu kao najvećem potencijalu budućnosti. Mnogi dužnosnici, a među njima i Dubček, u prvi su mah htjeli podnijeti ostavku, no i on i ostali ubrzo su shvatili da odbijanjem davanja ostavke i ustrajavanjem na tvrdnjama da su oni jedina legitimna vlast u zemlji mogu silno otežati situaciju Sovjetima. Nakon toga, vođe u Moskvi već su za nekoliko dana počeli uviđati razmjere sovjetske pogreške. Tri dana ranije, 17. kolovoza, Dubček je održao tajni sastanak s mađarskim vođom Kadrom. Dubčekova generacija u Pragu nije osobito cijenila ni Ulbrichta ni Gomutku. Zdenčk Mlynar, jedan od sekretara Centralnog komiteta, nazivao ih je »arogantnim, taštim i senilnim starcima«. Bugarski vođa Todor Živkov po godinama je bio bliskiji Dubčeku, no njega su smatrali ispraznim i, lako moguće, glupim. Janos Kadar bio je, s druge strane, po općeprihvaćenom mišljenju inteligentan komunist sličnih nazora koji je priželjkivao uspjeh reformi u Čehoslovačkoj iz istog razloga zbog kojeg se Gomutka tim reformama protivio: smatrao je da bi se mogle proširiti i na njegovu zemlju. No u međuvremenu je uvidio da je u raskoraku s ostalim mađarskim vođama, te da bi se zbog toga Mađarska mogla naći u raskoraku s Moskvom. A Mađarska, koja je doživjela invaziju dvanaest godina ranije, neće ponovno postati pobunjenom državom. Kadar je vjerojatno znao da je odluka o invaziji već donesena ili da će je Sovjeti donijeti svakog trena, kad se našao s Dubčekom da ga upozori i uvjeri da treba povući barem dio stavova. Upozorio gaje čak i da Sovjeti nisu onakvi kakvima ih zamišlja, te da zapravo ne razumije s kim točno ima posla. Vjerojatno je bilo prekasno, no, bilo kako bilo, Dubček nije shvatio Kadrovo neizravno, ali očajničko upozorenje. Početkom srpnja, kad se već stekao dojam da je sastankom u Čierni razriješena kriza, Sovjetski Savez doista je otkazao plan invazije i još nije posve jasno zbog čega su se Sovjeti
točno predomislili. Godine 1989. Vasil Bilak, jedan od prosovjetskih dužnosnika u cehoslovačkoj vladi, u memoarima je otkrio da su 3. kolovoza, dva dana nakon skupa u Čierni, on i još osamnaestorica prosovjetski nastrojenih čehoslovačkih dužnosnika uručili pismo Brežnjevu. Njih devetnaestorica potajno su osudili Dubčeka i zatražili sovjetsku vojnu pomoć u provođenju državnog udara. Tražili su odluku prije 19. kolovoza, jer se 20. kolovoza Prezidij trebao sastati posljednji put prije kongresa slovačke Komunističke partije 23. kolovoza, za koji su prosovjetski urotnici tvrdili da će biti »kontrarevolucionaran«. Tako su Sovjeti, ipak, kao što su i tvrdili, pozvani u pomoć, a poziv na invaziju uputili su prosovjetski elementi koji su željeli preuzeti vlast i objeručke dočekati sovjetsku vojsku. No bila je riječ o malenoj frakciji, a ti zavjerenici nisu imali dovoljno potpore da provedu plan u djelo. Kad je vojska ušla u Čehoslovačku, prosovjetski urotnici nisu uspjeli preuzeti baš ništa, pa tako ni televizijsku postaju koja je bila dio plana preuzimanja. Moguće je da su sovjetsku odluku o invaziji barem dijelom potaknuli i neumjereni KGB-ovi izvještaji o kontrarevolucionarnim urotama u Čehoslovačkoj. Sovjetski izvori u Washingtonu izvijestili su da, unatoč mišljenju nekih u Moskvi, CIA ne sudjeluje u događajima u Pragu, te da ju je, štoviše, Praško proljeće posve zateklo. No te izvještaje uništio je šef KGB-a Jurij Andropov, koji je narodno izjavio: »Takve stvari ne možemo pokazati našem vodstvu«. Dvadesetog kolovoza u jedanaest sati navečer po srednjoeuropskome vremenu topli noćni zrak iznenada su ispunili zvukovi, zemlja je počela podrhtavati i tako je počela operacija pod kodnim nazivom Dunav. Nije bila riječ o snimanju filma. Te je noći 4.600 tenkova i 165.000 vojnika iz sastava snaga Varšavskog pakta ušlo u Čehoslovačku preko dvadeset točaka na granici, napredujući na zapad iz Istočne Njemačke i Sovjetskog Saveza, na jug iz Poljske i na sjever iz Mađarske, ulazeći u nebranjenu Čehoslovačku. U invaziji je sudjelovala vojska pet zemalja, među njima i simboličnim snagama Mađarska i Bugarska. Istočna Njemačka i Poljska uputile su po jednu diviziju. Sovjeti su poslali trinaest divizija. Za sedam sati 250 zrakoplova prebacilo je cijelu jednu zračnu diviziju, zajedno s malenim oklopnim vozilima, gorivom i zalihama. Bila je to najveća sovjetska zračna operacija izvedena izvan sovjetskih granica. U vojnome je smislu sve izvedeno zadivljujuće dobro, zanemari li se jedna olakotna okolnost: nije bilo nikakvog otpora. Dubček i ostali vođe čekali su u zgradi Centralnog komiteta. Dubček je neprestano
piljio u telefon, gotovo kao da očekuje poziv u kojem će mu netko reći da je sve to jedan veliki nesporazum. U četiri ujutro povorka tenkova na čijem je čelu bila crna limuzina došla je do zgrade Centralnog komiteta. Suočivši se s gnjevnom masom ljudi, Sovjeti su otvorili vatru iz strojnica i pritom ubili jednog mladića, dok su Dubček i ostali vođe, gnjevni i nemoćni, sve promatrali s prozora. Iako se smatralo da Čehoslovačka ima najobučeniju i najopremljeniju vojsku u Varšavskom paktu, Dubček je oružanim snagama naredio da se ne opiru. Dubček i njegova vlada već su nakon kratke rasprave odbili mogućnost oružanog otpora. Čehoslovačka vojska, kao i sve vojske koje su pripadale Varšavskome paktu, nisu imale samostalni zapovjedni lanac i tešo bi funkcionirale bez sovjetskog vodstva. Svi su se bez protivljenja složili da je oružani otpor nemoguć i da ne bi samo odnio previše života, već bi i pomogao sovjetskim tvrdnjama o tome da zapravo guše kontrarevoluciju, kao 1956. godine u Mađarskoj. Bolje je da svijet vidi kako miroljubivu Čehoslovačku gazi okrutna inozemna vojska. Koliko je poznato, ni jedan jedini graničar nije ispalio metak niti je ikako drukčije pokušao ometati kolone oklopnih vozila. Jednako tako nije bilo ni pokušaja onemogućavanja dolaska jedinica i opreme u čehoslovačke zračne luke. Do isteka prvog dana invazije poginulo je dvadeset i tri Čehoslovaka. Specijalci su okružili zgradu Centralnog komiteta, a u zgradi su prekinute sve telefonske linije. Tek u devet ujutro specijalci su upali u Dubčekov ured. Zauzeli su sve prozore i vrata, a kad je Dubček posegnuo za telefonom, zaboravivši da ne radi, jedan od vojnika zaprijetio mu je automatskom puškom i istrgnuo telefonsku žicu iz zida. Još šestorica visokih dužnosnika bila su u uredu s Dubčekom i sve promatrala kad je izrazito nizak pukovnik KGB-a prepun ordenja umarširao u ured u pratnji još nekolicine dužnosnika KGB-a i prevoditelja. Nakon što je pobrojao sve članove aktualne vlade, objavio je da od tog trenutka svi »potpadaju pod njegovu zaštitu«. Sve su ih zatim posjeli za jedan dugačak stol, a iza svakog od njih našao se po jedan vojnik koji ih je držao na nišanu. Potom su odveli Dubčeka. Dok je prolazio pokraj svog tajnika, šaptom mu je naložio da na sigurno spremi njegovu aktovku, s papinma koje je htio skriti od sovjetskih pogleda. Tjedan kasnije, kad se vratio u Prag i kad je uvidio da mu je aktovka prazna, Dubček je napokon shvatio da je njegov tajnik bio sovjetski agent. Vojnici Varšavskog pakta imali su zapovijed da ne reagiraju na provokacije i da pucaju samo ako netko na njih otvori vatru. No vojnici koji su sudjelovali u invaziji nisu u svakoj situaciji bili dovoljno disciplinirani za osjetljivu zadaću okupacije savezničke
zemlje. Teško naoružani vojnici u najvećem su se broju slučajeva suočavali s nenaoružanim tinejdžerima. Mladi su ljudi isprva pokušavali zaustaviti prodore tenkovskih kolona tako što bi sjeli pred njih - pravi prosvjed sjedenjem. Kao pravi dobri studenti iz 1968. godine, podizali su barikade od automobila, autobusa i svega čega bi se domogli. No ubrzo su uvidjeli da se sovjetski tenkovi ne zaustavljaju — ni zbog njih ni zbog drugih stvari koje bi im se našle na putu. Ti tenkovi bez poteškoća bi gazili ljude, automobile, zidove. S vremena na vrijeme dogodilo bi se da se neki tenk i zaustavi. Jedan veteran Drugog svjetskog rata bez nogu zaustavio je tenk u Pragu izazivajući vozača da ga pregazi. U srijedu ujutro, istog onog dana kad će, mnogo sati kasnije, policija u Chicagu divljati pred televizijskim kamerama, bijesni mladići i djevojke ispunili su praške ulice spremni pružiti otpor, iako nisu točno znali kako to učiniti. Smatrajući da je Radio Centar, sjedište Radio Praga, jedna od ključnih meta, mnogi su otišli onamo braniti zgradu. Onamo su stigli prije tenkova, te su tijelima zapriječili ulicu. Tenkovi su se zaustavili, ne znajući točno kako postupiti, i vojnici su tako gledali kako mladi Česi podižu barikade od automobila i prevrnutih autobusa. Radio Prag uživo je pratio sukob. Preko zvučnika mladim su sudionicima u otporu davali jednake upute kakve su dobili i osvajači: ne služite se oružjem, ne dopustite da vas isprovociraju. Česi su se posadama tenkova počeli obraćati na ruskome, pitajući ih što rade ondje, zašto ne odlaze. Mladi pripadnici oklopnih snaga postajali su sve smeteniji i nervozniji, te su, unatoč zapovijedima, počeli pucati iznad mase, no nakon toga i izravno na Čehe. Umjesto da počnu bježati, Česi su stali vaditi Molotovljeve koktele i bacati ih na tenkove, dok su oko njih padali ubijeni i ranjeni građani. Dio tenkova se zapalio, stvarajući oblake crnog dima, a ranjen je i dio njihovih posada. Moguće je da su neki vojnici čak i poginuli. No jedan divovski tenk T-55 zauzeo je položaj idealan za ciljanje, pa je Radio Prag objavio poruku: »Tužna braćo, kad začujete državnu himnu, znat ćete da je gotovo«. Nakon toga začuli su se prvi taktovi himne, tenk je otvorio vatru, a Radio Prag je zanijemio. U Bratislavi su mlade djevojke u minicama zadignule suknje, i dok su se mladi ruski seljaci u sovjetskim tenkovima zaustavljali i divili mladim stegnima, dječaci su im pritrčavali i kamenjem razbijali farove, uspjevši zapaliti čak i nekoliko bačvi s naftom. Jedna tenkovska kolona iz Mađarske uz grmljavinu i cvilež metala krenula je preko mosta na Dunavu u Bratislavi dok su je studenti gađali opekama i obasipali psovkama i pogrdama. Jedan sovjetski vojnik zauzeo je stav za ciljanje na stražnjem dijelu jednog tenka i zapucao,
te ubio petnaestogodišnju učenicu medicinske škole. To je samo još više razgnjevilo učenike i studente, no Sovjeti 21. kolovoza 1968. ispred sjedišta Radio Praga (autorfotografije: Josef Koudelka/Magnum Photos) su nastavili pucati, te su ubili još četvero mladih prosvjednika čije su se opeke i kamenje i dalje uz tupo odzvanjanje odbijali od sovjetskog oklopa. Sirom zemlje učenici i studenti bacali su Molotovljeve koktele. Ako nisu znali kako ih pripremiti, bacali su zapaljene krpe. Tako se zapalilo više tenkova. Mladići su se omatali češkim zastavama i jurišali na tenkove oboružani samo konzervama koje su gurali u cijevi tenkova. Tenkovi su ubrzo uspostavili nadzor nad čitavom zemljom, no prkosni grafiti, npr. »Ivane, vrati se kući!«, i dalje su se pojavljivali po zidovima. Sirom zemlje ljudi su okretali putokaze prema sjeveru i na njima ispisivali »Moskva 2.000 km«. Židovi su bili prepuni postera koji su osuđivali invaziju i grafita s porukama poput: »Socijalizam da, okupacija ne«, »U gradu je ruski Nacionalni državni cirkus, u kojem nastupaju i gorile«, »Ovo nije Vijetnam!«, »Lenjine, probudi se! Brežnjevje poludio« - ili jednostavno velikih slova kojima su bila ispisana imena Dubčeka i Svobode, ili skraćenica SSSR, na kojoj su dva slova S zamijenile munje, kao na znaku nacističkog SSa. Bijesni Čehoslovaci prilazili su zavojevačima na tenkovima i pokušavali ih uvjeriti da su pogriješili i da trebaju otići. Dijalog je bio podjednako jalov kao u slučaju prosvjednika u Chicagu koji su pripadnicima Nacionalne garde dovikivali: »Pridružite nam se!«. Česi, koji su se napokon počeli služiti osnovama ruskog koji su bili prisiljeni učiti u školi, ispitivali su vojnike na tenkovima zašto su u zemlji kojoj ne pripadaju. Pripadnici sovjetskih posada, u najvećem broju slučajeva neobrazovani osamnaestogodišnjaci sa sela, samo su ih tupo gledali i objašnjavali da su dobili takvu zapovijed. Često se viđalo kako tenkove okružuju ispitivači iz redova građana. Jednako tako, stranci nisu bili neobičan prizor u Pragu, koji je sve do tog ljeta trebalo »svakako posjetiti«. Za samo nekoliko dana svi su stranci otputovali bez incidenata, a među njima i pet tisuća američkih turista* Prije no što je prekinut rad Čehoslovačke televizije, njezini su djelatnici iz zemlje uspjeli potajno otpremiti snimku invazije. U jednom osobito dojmljivom prizoru mladi su ljudi sjedili i odbijali pomaknuti se pred sovjetskim tenkom na kojem se kupola mahnito okretala amo-tamo. Jedan dužnosnik BBC-ja dogovorio je da EBU, mreža zapadnoeuropskih televizijskih postaja, organizira da postaja
u Beču, koji od Bratislave dijeli tek Dunav, zabilježi sve što uspije snimiti sa suprotne strane rijeke. Stoje bilo najironičnije, Čehoslovačka je za to bila pripremljena, jer je cijelom komunističkome bloku služila kao komunikacijsko središte za odašiljanje snimljenog materijala na Zapad. Nekoć su se tako prenosili isključivo sportski događaji. Čehoslovaci su uspjeli prenijeti oko četrdeset i pet minuta filma koji je prikazivao otpor, zajedno s molbom upućenom glavnom tajniku UN-a, U Thantu. Samo nekoliko minuta snimke posve je opovrgnuto sovjetske tvrdnje o tome kako su njihovi vojnici u Čehoslovačkoj dočekani srdačno. Dio snimke emitiranje u večernjim vijestima u Sjedinjenim Državama, u Zapadnoj Europi i širom svijeta. To je, pak, dovelo do novog eksperimenta u Americi. Večernjim vijestima na televiziji sad je preostalo samo pola sata da emitiraju nekoliko minuta novosti, izvještaje iz Chicaga, i iz dvorane i s ulica, snimke invazije Čehoslovačke, raspravu o invaziji u UN-u, da spomenu najgori tjedan u Vijetnamu i još nekoliko vijesti. Još od jeseni 1963. godine kad su televizijske kuće s petnaest minuta uspješno prešle na polusatni format vijesti, dobivši tako više prostora za izvještavanje o borbi za građanska prava, Walter Cronkite nagovarao je CBS da prijeđu na jednosatne emisije. Argumentacija protiv te ideje bila je identična argumentaciji protiv polusatnih emisija: manje postaje udružene u mrežu neće htjeti otkupljivati i emitirati takve emisije. Nakon što se 21. kolovoza, usred konvencije i nemira, doznalo za invaziju na Čehoslovačku, televizijski kritičar The New York Timesa Jack Gould u svojem je tekstu čestitao javnim televizijskim postajama na fleksibilnosti koja im je omogućila da produlje termine i vrijeme posvete iznimnoj količini važnih vijesti. To je usporedio s vodećim privatnim mrežama i postajama, koje se nisu uspjele osloboditi svog polusatnog formata i koje nisu uspjele svim temama posvetiti dovoljno vremena. Walteru Cronkiteu na koncu se ispunila želja, pa je uvečer 22. kolovoza CBS proširio vijesti na cijeli sat. Gould je pozdravio taj »eksperiment«, a osobito je pohvalio vrijeme posvećeno snimkama prokrijumčarenima iz Čehoslovačke. No u televizijskim se krugovima i dalje tvrdilo da većina ljudi ipak nije spremna cijeli sat pozorno pratiti vijesti, te da, što je bilo još važnije, umrežene lokalne postaje - služeći se istom argumentacijom koja je niz godina onemogućavala širenje vijesti na pola sata - ne žele gubiti pola sata vrijednog vremena u kojem prikazuju vrlo unosne lokalne reklame. Eksperiment je tako završio. Cronkite je dobio bitku, ali ne i rat. Međutim, u rujnu je CBS pokrenuo jednosatni »magazin« posvećen vijestima, emisiju koju je prikazivao dvaput na mjesec - slavnih 60 minutes.
Popularni češki pjevač Karei Černoch snimio je novu pjesmu: »Nadam se da je ovo samo ružan san«. No i u Moskvi je sve to bio ružan san. Snimke su odmah obišle cijeli svijet, došle do svih televizijskih postaja, našle se na svim naslovnicama, a umjesto da, prema planu, prikazuju novu prosovjetsku vladu koja raširenih ruku dočekuje osloboditelje, na snimkama su bili nenaoružani mladi Čehoslovaci koji mašu krvavim češkim zastavama, prkosno trče pred divovskim sovjetskim tenkovima, bacaju kamenje i zapaljene krpe natopljene benzinom, neki put samo razgovaraju dugokosi, bradati praški studenti i krupni, plavokosi, prestrašeni ruski mladići sa sela. Kad se u Moskvi netko ranije suprotstavljao invaziji, vjerojatno je tako zamišljao ostvarenje najcrnjih strahova. Službena verzija događaja, po kojoj su došli pomoći Čehoslovačkoj, bila je očito netočna. Dubčekje u radijskome obraćanju ustvrdio da je zemlja napadnuta, a da za to nisu znali ni predsjednik države, ni predsjednik Nacionalne skupštine, ni on. Sovjeti su ubrzo shvatili da čehoslovački narod vjeruje svojoj vlasti i riječima njezinih predstavnika, osobito Dubčeka, Černika i Smrkovskog. Nije imalo smisla proturječiti im. Dramatičnost se kratkotrajno pojačala kad je jedan sovjetski agent u vladi pokušao onemogućiti emitiranje tog govora, ali je pritom uhićen. Činjenica da je sovjetski plan A doživio neuspjeh i da Prezidij nije svrgnuo Dubčeka nikog nije iznenadila, no to što prosovjetski elementi nisu uspjeli preuzeti nadzor čak ni nakon dolaska vojske bilo je doista veliko iznenađenje. Činjenica da se nenaoružano stanovništvo ne priklanja nalozima teško naoružanih snaga iz pet zemalja Sovjete je upravo izluđivala. To što je sve snimljeno, a zatim i emitirano i objavljeno širom svijeta bila je upravo nezamisliva katastrofa. Sovjetima je preostala još samo jedna karta na koju su mogli zaigrati: Ludvik Svoboda, časnik koji je prešao sedamdesetu godinu i koji je, na veliko razočaranje mladih, postavljen za predsjednika države. Partijski sekretar Zdenek Mlynar za Svobodu je rekao: »Ne samo što nije bio dio političkih reforma, nego nije bio čak ni političar. Bio je vojnik. Između dvaju ratova već je bio časnik u vojsci prve Čehoslovačke Republike, a neobičnom igrom sudbine postao je vrhovnim zapovjednikom čehoslovačkih snaga koje su se u Drugom svjetskom ratu borile u SSSR-u rame uz rame sa sovjetskom vojskom. Bilo je očito da je od tog doba čvrsto smatrao da Čehoslovačka mora bezuvjetno podupirati Sovjetski Savez.« No kad je jedna prosovjetska skupina posjetila predsjednika u Hradčanima, gdje su ga sovjetski stražari držali u pritvoru, te od njega zatražila da potpiše dokument kojim prihvaća sovjetsku
nazočnost, sedamdesetdvogodišnji vojnik samo je povikao: »Van! Izlazite!« Činilo se da baš ništa ne ide prema sovjetskim planovima. Osvajači, pa čak i prevratnici inače bi već u prvom koraku zauzeli radijske i televizijske postaje. No to nije bio dio sovjetskog plana, budući da su očekivali da će u vrijeme dolaska u Prag već imati nadzor nad cijelom zemljom. Kad su napokon zatvorili Radio Prag, ilegalne radijske postaje s tajnih su mjesta počele emitirati novosti o sovjetskoj represiji i čehoslovačkome otporu. Te su postaje potkopavale i sovjetsku propagandu. Kad su Sovjeti objavili da je Slovačka prešla na njihovu stranu, ilegalne postaje neprestano su ponavljale da je riječ o laži. Izvještavale su i o kretanju sovjetskih jedinica, koga Sovjeti žele uhititi, a koga su uhitili. I sve dok su Čehoslovaci uspijevali emitirati program, stjecao se dojam da Sovjeti nisu posve ovladali zemljom. Slogan ilegalnog radija glasio je: »Mi smo s vama. Budite i vi s nama.« Jan Zaruba, dužnosnik u čehoslovačkom Ministarstvu unutarnjih poslova, ubio se jer nije htio odati lokacije ilegalnih odašiljača. Sovjetski pokušaji da suzbiju ilegalno emitiranje pokazali su se katastrofalnima. Pokrenuli su vlastitu radijsku postaju, ali nisu uspjeli pronaći spikera koji bi tečno govorio češki i slovački. Pokušali su bacati letke, no pokazalo se da su letci koje su razasuli po Češkoj napisani na slovačkome. Atmosferskim smetnjama prikriven glas dramatičara Vaclava Havela kao nekim čudom začuo se kako na radiju govori: »Ja sam igrom slučaja jedan od rijetkih čeških građana koji se u ovoj zemlji još mogu služiti slobodnim odašiljačem. Stoga prisvajam pravo da vam se obratim u ime čeških i slovačkih pisaca i zamolim hitnu potporu.« Pisce na Zapadu zamolio je da javno osude sovjetsku invaziju. Jugoslavenski vođa Tito i rumunjski vođa Ceausescu otvoreno su osudili invaziju, a ulice u Beogradu i Bukureštu preplavili su prosvjednici. Ceausescu je invaziju nazvao »velikom pogreškom«. S druge strane, poljski vođa Gomulka proglasio je Čehoslovačku kontrarevolucionarnom državom, izvan Varšavskog pakta, koja kuje urotu za svrgavanje poljske vlasti. Dakako, bilo je samo pitanje dana kad će Poljaci i Istočni Nijemci doznati da su u pozadini kontrarevolucionamih urota u Čehoslovačkoj zapravo »cionisti«. Talijanska i francuska Komunistička partija osudile su sovjetski upad u Čehoslovačku. Isto je učinila i japanska Komunistička partija. U Tokiju, gdje je Sveučilište bilo paralizirano zbog trećeg mjeseca okupacije, studenti su prvi put u povijesti u prosvjednoj
povorci došli pred sovjetsko veleposlanstvo. Fidel Castro pozdravio je okupaciju, govoreći kako je riječ o bolnoj, ali i nužnoj odluci. Kubanska, sjevemovijetnamska i sjevernokorejska Komunistička partijajedine su izvan Istočne Europe poduprle invaziju. Marksistički filozof Herbert Marcuse nazvao je invaziju »najtragičnijim događajem u poslijeratnome razdoblju«. Pojedini mladi ljudi u Istočnoj Njemačkoj dijelili su prosvjedne letke. A stotine istočnonjemačkih radnika odbijalo je potpisati peticiju u korist invazije. Oni rijetki poljski disidenti koji nisu bili u zatvoru pisali su pisma u kojima su prosvjedovali protiv invazije. Jerzy Andrzejewski, vodeći poljski romanopisac, napisao je pismo čehoslovačkom Društvu pisaca, osuđujući poljsko sudjelovanje u invaziji i tvrdeći da su »poljski kolege uz vas, iako u svojoj domovini nemamo slobodu govora«. Još je dodao: »Jasno mi je da moj glas političkog i moralnog prosvjeda neće i ne može poslužiti kao protuteža sramoti kojoj je Poljska izložena u očima naprednih ljudi širom svijeta«. Stoje bilo još i gore, pojedini izvještaji govorili su o incidentima u kojima su se u Čehoslovačkoj vatrenim oružjem sukobile ruske i bugarske, te mađarske i ruske snage. Čak je i u Rusiji sedmero prosvjednika sjelo na Crveni trg s natpisom »Mičite šape s ČSSR-a« Čehoslovačke Socijalističke Republike. U toj su skupini bili Pavel Litvinov, unuk preminulog sovjetskog ministra vanjskih poslova, supruga Julija Daniela, zatočenog pjesnika, te poznata pjesnikinja Natalija Gorbanevskaja. Priveli su ih samo na kratko vrijeme, a prema navodima iz pisma koje je Gorbanevskaja uputila stranim izvjestiteljima, neke su tukli, no »moji drugovi i ja bili smo sretni što smo bili u mogućnosti, makar načas, prekinuti smrdljivi dotok neobuzdanih laži i kukavičku šutnju, te tako pokazati da se ne slažu svi građani naše zemlje s nasiljem koje se provodi u ime sovjetskog naroda«. Dan nakon invazije pjesnik Jevgenij Jevtušenko poslao je brzojav premijeru Kosiginu i prvome čovjeku Partije Brežnjevu, te ga podijelio i dopisnicima zapadnih medija: Ne znam kako zaspati. Ne znam kako dalje živjeti. Znam samo da mije moralna dužnost upoznati vas s osjećajima koji su me nadvladali. Duboko sam uvjeren da je naše djelovanje u Čehoslovačkoj tragična pogreška i težak i bolan udarac sovjetskočehoslovačkom prijateljstvu i svjetskom komunističkom pokretu. Time se umanjuje naš prestiž u svijetu, ali i u našim vlastitim očima. Riječ je o neuspjehu svih naprednih snaga, neuspjehu i velikoj prepreci na putu prema miru u svijetu i snovima čovječanstva o budućem bratstvu. Ujedno je riječ i o mojoj osobnoj tragediji, jer u
Čehoslovačkoj imam niz bliskih prijatelja i ne znam kako ću im pogledati u oči ako se jednom opet sretnemo. I čini mi se da je riječ o velikome daru svim reakcionarnim snagama u svijetu, pa tako uopće ne možemo predvidjeti posljedice tog poteza. Silno volim svoju domovinu i svoj narod i skroman sam nasljednik tradicije ruske književnosti koju su obilježili pisci poput Puškina, Tolstoja, Dostojevskog i Solženjicina. Ta me tradicija uči da je šutnja neki put prava sramota. Molim da zabilježite moj stav o toj vojnoj akciji kao mišljenje poštenog sina domovine i pjesnika koji je jednom napisao pjesmu »Žele li Rusi rat?«. De Gaulle i britanski premijer Harold Wilson među prvima su od brojnih svjetskih vođa osudili invaziju bila je to jedna od prvih prilika tijekom čitave godine kad su se njih dvojica posve složili. De Gaulle je sovjetsku invaziju usporedio s američkom invazijom na Dominikansku Republiku u travnju 1965. General je ponovno pokušavao nametnuti svoju politiku između dviju supersila. Bila je to ideja koju će praktički svi odbaciti, što je bila izravna posljedica sovjetske invazije, zbog čega su mnogi Europljani stekli dojam da je Moskva daleko veća i izravnija opasnost nego Washington. No 24. kolovoza de Gaulle je imao uspješan dan objavio je da je Francuska na Tihom oceanu iskušala hidrogensku bombu. De Gaulle je eksploziju nazvao »veličanstvenim znanstvenim, tehničkim i industrijskim uspjehom koji je, za neovisnost i sigurnost domovine, ostvarila elita djece Francuske«. Senatori Eugene McCarthy i George McGovern sovjetsku su invaziju, koja je obojici politički štetila baš kao i de Gaulleu, također usporedili s američkom invazijom na Dominikansku Republiku i Vijetnam. Invazija je, pokazalo se, nezgodno pala i Richardu Nixonu, koji je samo nekoliko tjedana ranije omekšao svoj vječiti antikomunistički stav i rekao da Sovjeti više nisu onoliko velika opasnost kao nekada i da je sada vrijeme da budu otvoreni i pristupe pregovorima. Za velik dio zapadnih političara poteškoća se sastojala u tome što se invazija dogodila u vrijeme kad se smatralo da Sovjetski Savez više ne čini takve stvari. Što je bilo najneobičnije, osuda koja je došla iz Washingtona bila je među najblažima. Sovjetski veleposlanik u Sjedinjenim Državama, Anatolij F. Dorbinjin, sastao se s predsjednikom Johnsonom ubrzo nakon početka invazije. Johnson je sazvao hitan sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost, zbog čega gaje kritizirao Eugene McCarthy, koji je pokušavao umanjiti važnost invazije. U Chicagu se stjecao dojam da je invazija raspršila ionako slabašne izglede za mirovno
usuglašavanje unutar stranačke platforme. Hladni se rat vratio na velika vrata. No bilo je očito da Johnson nije voljan poduzeti druge mjere osim snažne osude invazije u UN-u. Ustvrdio je da je napredak ostvaren u američko-sovjetskim pregovorima odviše važan da ih zbog toga prekinu. Štoviše, dok su tenkovi još prelazili granicu, državni tajnik Dean Rusk govorio je pred Odborom za političku platformu Demokratske stranke i objašnjavao napredak u odnosima sa Sovjetima. Ujedinjeni narodi osudili su sovjetsku akciju, no Sovjeti su jednostavno uložili veto i tako blokirali službenu osudu. Moskva je sve napore koncentrirala na češkog predsjednika Svobodu, od kojeg nimalo nisu očekivali veće probleme. Ako Svoboda ne pristane na sovjetsku promjenu režima, neće biti načina da se potvrdi legitimnost sovjetske invazije. No Svoboda, koji je oduvijek pokazivao da je najodaniji Sovjetskom Savezu, i dalje je odbijao potpisati bilo kakav dokument. Sovjeti su mu prijetili, a on je uzvraćao prijeteći samoubojstvom, što bi za Sovjete bila prava katastrofa. Kako batina nije upalila, pojavila se i mrkva, u obliku obećanja o dotad neviđenoj sovjetskoj pomoći Čehoslovačkoj. Predsjednika se to nije dojmilo, kao ni ponude visokog položaja za njega samog, te suodlučivanja u odabiru ostalih najviših čeških dužnosnika. Što god su Sovjeti iskušali, nije na željeni način djelovalo na Svobodu. Ostarjeli general smatrao je da bi bilo prihvatljivo samo kad bi Sovjeti oslobodili Dubčeka, Černika, Smrkovskog i ostale ustavne čehoslovačke vođe iz zatočeništva u jednoj KGB-ovoj vojarni u Ukrajini, te ih doveli u Moskvu radi finaliziranja sporazuma dogovorenog pregovorima. Kad Sovjeti postignu sporazum s tim vođama, kakve god točno bile njegove odredbe, Svoboda je smatrao da bi se to moglo smatrati legitimnim rješenjem. Držao je da će, čim sve navede da sjednu za isti stol, moći riješiti taj problem. »A kad sovjetski vojnici napokon napuste našu zemlju«, ustvrdio je pribrano, »vidjet ćete da će ih ljudi ponovno zasipati cvijećem, baš kao i 1945. godine«. Svoboda nije podupirao Praško proljeće, i nakon invazije podržao je višegodišnju represiju. No u tom ključnom trenutku onemogućio je da Sovjeti njegovu domovinu posve izbrazdaju tenkovima. Njihovoj invaziji odbio je pridati legitimnost. Usto se brinuo i zbog snažnih osjećaja čehoslovačkog naroda, smatrajući njihovu odanost opasnom. Neka nepoznata žena uspjela ga je nazvati i u izravnom razgovoru predložiti da se general ubije u znak prosvjeda. Objasnio
joj je da to ne bi bio koristan čin, da je upravo na njemu da riješi krizu. Žena je ustrajala: »Ah, gospodine predsjedniče, ali kako bi samo bilo lijepo kad biste se upucali«. Kad su napokon doputovali u Moskvu, izgled zatočenih vođa jasno je pokazivao da su preživjeli teško razdoblje. Bili su blijedi i oslabjeli, tankih živaca. Činilo se da je Dubček posve iscrpljen, a na čelu je imao ranu, navodno posljedicu pada u kupaonici. Za čitavog trajanja pregovora u Moskvi, Dubček, koji je povremeno čak i mucao, uzimao je lijekove za smirenje. U Havelovu komadu pod naslovom Memorandum, napisanom više od godinu dana uoči invazije, u jednoj sceni muškarci koji su Krausa istjerali s mjesta direktora, želeći nametnuti umjetno stvoreni jezik, uviđaju da je cijeli plan, zajedno s jezičnim aspektom, apsolutna katastrofa. Vraćaju se Krausu, mole ga da se vrati i prvi ga put zovu Jo, kao da su dugogodišnji prijatelji. Upravo je tako bilo i s odnosom Brežnjeva i Dubčeka. Brežnjevje Dubčeka sad zvao »naš Šaša« i obraćao mu se s »ti«, što je Dubčeku bilo neobično, budući da nikad ranije nisu bili osobito bliski. Dubček se Brežnjevu i dalje obraćao službeno, s »Vi«. Puna četiri dana čehoslovačko vodstvo nalazilo se sa Sovjetima, neki put s Brežnjevom, neki put s najvišim dužnosnicima Politbiroa, a neki put s cijelim Politbiroom, za dugačkim stolom, za kojim su Česi i Slovaci sjedili sjedne, a Sovjeti s druge strane. Ovdje se nije raspravljalo o obliku stola. Prepirali su se sa suprotnom stranom i među sobom. Svoboda je svim silama htio postići suglasje, smatrajući da će odnosi biti tim trajnije narušeni što duže ne budu u stanju usuglasiti se. Pribojavao se i da bi napetost mogla postati prevelik teret sovjetskim jedinicama i da bi moglo doći do urušavanja njihove discipline. Do 2. rujna ubijeno je 72 Čehoslovaka, a 702 ih je ranjeno. Sve veći broj smrti i ozljeda izazivali su pijani sovjetski vojnici, neki put nekontroliranim pucanjem, a neki put u prometnim nesrećama. Drvosječe su se bojali odlaziti na posao jer su se u šumama nalazili logori puni pijanih vojnika. I dok je trajao sastanak u Moskvi, u praškoj Ulici Jana Opletala, nazvanoj po studentu kojeg su smaknuli nacisti, mladog šegrta Miroslava Beraneka iz blizine je ustrijelio pijani sovjetski vojnik. Svoboda je svoju vladu bijesno prisilio da hitno postigne bilo kakav dogovor. Eksplodirao je obraćajući se Dubčeku: »Samo blebećete i blebećete. Nije dovoljno što ste tim blebetanjem izazvali okupaciju
vlastite zemlje? Učite na greškama iz prošlosti i djelujte u skladu s naučenim lekcijama!« No Dubčeku se nije toliko žurilo. Činilo se da je oprezniji i nesigumiji, a, kao i uvijek, bilo je teško točno shvatiti njegove stavove. Prema Mlynaru, većina onih koji su sjedili uz Dubčeka smatrala je da nemaju ni previše vremena ni previše manevarskog prostora »jer su se članovi sovjetskog Politbiroa ponašali poput hrpe gangstera«. Kao što je već očajni Kadar bio upozorio Dubčeka na posljednjem sastanku prije invazije: »Zar doista ne znate s kakvim ljudima imate posla?«. I dok su Sovjeti zajednički navaljivali, na čehoslovačkoj strani bilo je šarolikih stavova, što je odražavalo pravu prirodu Dubčekova režima. Svoboda je dominirao, rijetko je ostajao bez riječi i neprestano je pozivao na pronalaženje rješenja. František Kriegel, šezdesetogodišnji liječnik kojeg je Centralni komitet izabrao u Prezidij kao jednog od trojice liberala u kompromisnoj vladi, bio je eksplozivniji. Bio je to Židov iz Galicije, na jugu Poljske. Kriegela su uhitili i zatočili s Dubčekom, a kad se u Moskvi pojavio u Dubčekovu društvu, Brežnjevje upitao: »Što ovdje radi taj galicijski Židov?«. Sovjeti su mu zabranili pristup pregovaračkome stolu, a Čehoslovaci su ga onamo uspjeli vratiti tek nakon što su odlučno odbili pregovarati bez njega. Kriegel je oduvijek bio jedan od radikala unutar režima, zagovarajući razvoj odnosa s Kinom kao alternativu odnosima sa Sovjetskim Savezom. Sovjeti su sad Kriegela, oboljelog od dijabetesa, pokušavali obuzdavati ograničavanjem inzulina. Jedna od rijetkih prilika kad Svoboda nije imao što reći nastupila je kad mu se Kriegel obratio pitanjem: »Na što me mogu natjerati? Imam dvije mogućnosti: ili će me poslati u Sibir ili će me ustrijeliti.« Kriegel je bio jedini član izaslanstva koji nikad nije potpisao sporazum, na koncu govoreći: »Ne! Ako želite, možete me ubiti.« Sovjeti su nebrojeno puta izradili antisemitizam, ne samo u odnosu na Kriegela, nego i premijerova zamjenika Otu Šika i prvog sekretara Praga Bohumila Šimona. A Šimon zapravo nije bio Židov, samo što mu je prezime u slavenskim ušima zvučalo židovski. Kad je Brežnjev započeo sastanak, Dubčekse doimao toliko deprimiranim, toliko pod utjecajem sedativa, da je Černik morao iznijeti ne opaske čehoslovačke strane. Govorio je vrlo otvoreno i izravno, ne naglašavajući uobičajene izjave o prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom, nego braneći Praško proljeće i postupke Komunističke partije Čehoslovačke, tvrdeći da sovjetska vojna intervencija nije dobra za socijalizam. Brežnjev gaje nekoliko puta prekinuo i suprotstavio mu se. Kad je završio, riječ je zatražio
Dubček. To se protivilo proceduralnim pravilima, no Dubčekje ustrajao u traženju riječi, prvo pomalo nelagodno, a zatim, nakon nekoliko minuta, na tečnom ruskome. Mlynar je njegov govor opisao kao »dirljivu i gorljivu obranu« čehoslovačkih reformi i osudu intervencije. Bio je to improviziran govor i Brežnjev je odgovorio također bez pripremljenog govora, tvrdeći da Praško proljeće šteti Moskvi, te objašnjavajući svoje viđenje suvereniteta i Sovjetskog bloka. Obraćajući se Dubčeku, rekao je: »U početku sam ti pokušao pomoći u borbi protiv Novotnyja«. Činilo se da je osobno povrijeđen jer mu Dubček nikad nije istinski vjerovao. »Vjerovao sam u tebe i branio te pred drugima«, rekao je Dubčeku. »Rekao sam da je naš Šaša i unatoč svemu dobar drug, no ti si nas iznevjerio.« Brežnjev je jasno dao do znanja da je Dubčekov najveći grijeh to što se nije savjetovao s Moskvom - to što svoje govore nije slao u Moskvu na odobrenje, što se nije savjetovao o kadrovskim promjenama. »Čak i ja svoje govore unaprijed da jem svim članovima Politbiroa, kako bi svatko dao svoje mišljenje. Nije li tako, drugovi?« Obratio se čitavom Politbirou koji je sjedio u redu iza njegovih leđa, a svi su njegove riječi gorljivo potvrdili energičnim kimanjem. No to nije bio jedini grijeh: »Poticanje antisocijalističkih sklonosti, dopuštanje novinarima da pišu što žele, stalni pritisak od strane kontrarevolucionarnih organizacija...«. I, u konačnici, kao što bi uvijek bio slučaj kad bi došlo do sastanka sa sovjetskim dužnosnicima na bilo kojoj razini, Brežnjev je spomenuo i sovjetske »žrtve iz Drugog svjetskog rata«. Nijedna ni druga strana nikad nisu zaboravile da je 145.000 Sovjeta poginulo pri oslobađanju Čehoslovačke. Dubček nikad nije oklijevao kad je trebalo istaknuti u čemu se ne slaže s Brežnjevom. Brežnjev se na koncu zajapurio i povikao kako nema smisla pregovarati s takvim ljudima. Polagano je izišao iz prostorije, a za njim je poslušno, svečano usporenim korakom, izišao cjelokupni Politbiro. Bila je to prijetnja. Kad su ga prvi put odveli, Dubčeku su rekli da će ga izvesti pred sud. I dok su Sovjeti smatrali da će njega i njegove kolege zamijeniti kvislinška čehoslovačka vlada, izgledi za smaknuće bili su stvarni. No kad se Svoboda počeo odlučno opirati i kako je situacija za njih postajala sve nepovoljnijom, Sovjeti su se prema zatočenim vođama počeli ponašati sve ljubaznije. Objema stranama trebao je sporazum. Bez njega Sovjeti ne bi imali apsolutno nikakav legitimitet, a čehoslovački reformatori ne bi imali mogućnost utjecati na budućnost vlastite zemlje, a i život bi im se mogao naći u opasnosti. Demonstrativnim napuštanjem skupa Brežnjev ih je podsjetio na
sudbinu njihove domovine, kao i njih samih, u slučaju da ne postignu dogovor. Na koncu su dvije strane uspjele usuglasiti dokument. U njemu gotovo uopće nije bilo praških stajališta. Njime nije priznata ni zakonitost ni važnost nekog od uspjeha Dubčekove vlade. No Čehoslovaci su zapravo imali vrlo slabe karte. Sovjeti su bili dovoljno bezobzirni da u slučaju nužde vladaju čak i bez privida legitimnosti takve vlasti. Kad su svi već bili spremni potpisati dokument, stekao se dojam da je Dubček toliko duboko utonuo u beznađe, drhteći cijelim tijelom, da su se svi počeli pribojavati da neće moći sudjelovati u završnom svečanom činu. Određeno je da mu se da još sedativa. Na temelju iskaza i dokumenata nije jasno o kojim je točno sredstvima bila riječ, no on je iznenada užasnuo sve pregovarače, odbijajući nove sedative, »jer inače neću potpisati. Mogu činiti što god žele, ali neću potpisati«. Tijekom dugotrajnih noćnih pregovora, na koncu je ipak dobio sredstvo za smirenje. Tako je na koncu »Moskovski protokol«, nametnut zatočenim vodama dok je njihova zemlja bila pod okupacijom tenkova, bio spreman za službeno potpisivanje. U jednom trenutku iznenada su se otvorila masivna dvokrilna vrata i svi su članovi sovjetskog Politbiroa ustali, razvukli usne u osmijeh, ispružili ruke, prišli im i srdačno zagrlili iscrpljene i dotučene čehoslovačke zatočenike. Izaslanstvo je otišlo u zračnu luku radi povratka u Prag i tek tada uvidjelo da je Kriegel ostao u Moskvi. Neki su ustvrdili da će im biti bolje ako se vrate bez njega, no ostali su, a među njima i Svoboda i Dubček, ustrajno tražili da im ga sovjetske vlasti izruče. Nakon još dva sata pregovora, Sovjeti su ga dovezli na aerodrom. Izaslanstvo se u Prag vratilo s dokumentom u kojem nije bilo gotovo nijednog obećanja. Sovjeti su pristali čehoslovačkoj Partiji pružiti »razumijevanje i potporu s ciljem usavršavanja metoda upravljanja društvom«. Vojska će se s čehoslovačkog teritorija povlačiti prema rasporedu koji će ovisiti o napretku »normalizacije«. Čehoslovaci su dobro razumjeli sovjetsku frazeologiju. Normalizacijaje bila nov izraz, no znali su što znači - povratak nekadašnje diktature. Sovjetski zahtjevi jasno su izraženi u Moskovskom protokolu, dok su čehoslovački zahtjevi, poput povlačenja stranih jedinica, prebačeni u budućnost, oviseći o hirovima Moskve. U to vrijeme, tjedan dana nakon invazije, u zemlji se nalazilo petsto tisuća stranih vojnika i šest tisuća tenkova. Dvadeset i sedmog kolovoza Dubček, koji je izgledao kao da se jedva drži na nogama, održao je govor u
kojem je zamolio narod da mu još jednom pokloni povjerenje i ustvrdio da je riječ o »privremenim mjerama«. Jedva je uspijevao izgovoriti razumljive rečenice. No i on i pojedini drugi vođe smatrali su da će pronaći mogućnosti za provođenje reformi. U prvo vrijeme vlada je s Dubčekovim povratkom na vlast pokazivala neovisnost. Nacionalna skupština čak je donijela rezoluciju kojom je sovjetska okupacija proglašena protuzakonitim kršenjem Povelje UN-a. Vođe su iz vladajućih struktura uspjele izbaciti prosovjetske dužnosnike. U rujnu su Čehoslovačkoj nametnute mjere ograničenja slobode medija, iako su oni prema mjerilima sovjetskoga bloka ostali i dalje neuobičajeno buntovni i neovisni. Dubčekova vladavina bila je shizofrena, budući da bi čas popuštao Sovjetima, a čas se nepopustljivo borio za svoja načela. U listopadu je na sastanku pet država koje su sudjelovale u invaziji Brežnjev Operaciju Dunav proglasio iznimno uspješnom, no sve što je uslijedilo, izjavio je, bilo je katastrofalno. Gomulka se poslužio još oštrijim riječima, tvrdeći da je Čehoslovačka i dalje rasadnik opasnih kontrarevolucionara. Nakon što se toliko djelotvorno riješio kontrarevolucionara u vlastitoj zemlji, više nije imao strpljenja za Čehoslovačku, u kojoj su se studenti i dalje sukobljavali s policijom. Tisuće ljudi pobjegle su iz zemlje, a mnogi su odlučili ne vratiti se. Černikje poticao iseljavanje. Granice će se uskoro zatvoriti, a on je objasnio da ne može jamčiti sigurnost ni sebi, a kamoli drugima. Mjesec dana nakon invazije pedeset tisuća Čehoslovaka, od približno četrnaest milijuna stanovnika te zemlje, našlo se u drugim državama. Njih oko deset tisuća već je zatražilo status izbjeglica u drugim zemljama. Više Čehoslovaka invazija je zatekla na prvom ljetnom odmoru u inozemstvu. Mnogi su morali čekati i više od dvadeset godina da bi se vratili ili ponovno otputovali. U međuvremenu je čehoslovačko društvo pisaca, jedna od institucija koje su energično tjerale Dubčeka na reforme kad je u siječnju prvi put došao na vlast, pozivalo članove da ne idu u izbjeglištvo, a ako su izvan zemlje, da se vrate prije zatvaranja granica. Dramatičar i romanopisac Pavel Kohout cijelo je vrijeme putovao na relaciji između Praga i Frankfurta, gdje mu je trebao izići novi roman, tražeći češke pisce i uvjeravajući ih da se trebaju vratiti i društvo pisaca obnoviti kao disidentksi centar. Kohout se s nekolicinom članova našao na Sajmu knjiga u Frankfurtu koji je bio na udaru Daniela Cohna-Bendita. Na tom se sajmu 1968. godine našao neuobičajeno velik broj čeških pisaca, zbog istog razloga zbog kojeg je filmski festival koji se održavao u newyorškom Lincoln Centreu bio prepun čehoslovačkih redatelja. Podupiranje čehoslovačke
umjetnosti postalo je izrazom političkog neposluha i inata, a mnogi umjetnici i dalje su - iako nitko nije znao koliko će to potrajati mogli putovati. Neviđene mase mladih ljudi pristupale su Komunističkoj partiji, namjeravajući je preuzeti i njome upravljati. Tijekom mjesec dana nakon invazije, Partiji je pristupilo 7.199 osoba, a prema službenim podacima, 63,8%, gotovo dvije trećine, bilo je mlađe od trideset godina. Činilo se da će se to morati odraziti na stranku koju su najvećim dijelom činile sredovječne i postarije osobe. Sovjetske jedinice mimo su se povukle u drugi plan, no premda ih ljudi nisu previše viđali, svi su znali da su i dalje u blizini. Kad su mladi Česi potkraj rujna organizirali prosvjedni skup, bilo je dovoljno da Sovjeti za prijete češkoj policiji, govoreći da će, u slučaju da policija ne prekine prosvjed, na scenu stupiti sovjetske jedinice. Policija je prekinula prosvjedni marš. Mladi su širom zemlje osnivali i Dubčekove klubove, a većina njih privlačila je stotine članova koji su se okupljali i raspravljali o njegovim govorima. Ujesen 1968. godine Dubčekje uputio pismo čehoslovačkoj olimpijskoj reprezentaciji u Ciudad de Mexicu. U njemu je, među ostalim, napisao: »Ne ostvarite li očekivane uspjehe, nemojte klonuti, jer što ne uspijeva danas, možda uspije sutra«. 18. POGLAVLJE - OSMIJEH POD UŽASNIM PRITISKOM Ženom se ne rađa, ženom se postaje. Nema te biološke, psihološke ili gospodarske sudbine koja bi odredila pojavni oblik ženskog bića u čovjekovu društvu. To biće plod je ukupnosti civilizacije. - Simone de Beauvoir: Drugi spol, 1949. Čini mi se da je to odsustvo privatne slike dugo bilo nepoznata bit ženskog pitanja u Americi. Javna slika koja se protivi razumu i ima vrlo malo veze sa samim ženama u stanju je oblikovati prevelik dio njihova života. Takve predodžbe ne bi imale toliku moć da žene ne proživljavaju krizu identiteta. -BettyFriedan: The Feminine Mystique, 1963. Shvatite poruku, g. Smith: Poput svih ostalih ugnjetenih naroda koji su danas ustali, i mi se borimo za svoju slobodu - svim potrebnim sredstvima. - Robin Morgan: »Take a Memo, Mr. Smith«, časopis Win, studeni 1968.
Zapravo i ne bi imalo smisla da je izbor Miss Amerike protekao bez problema. Ipak je to bila 1968. godina. Televizijski su se gledatelji, nakon što su svjedočili nemirima u Chicagu, do sovjetskog podjarmljivanja Čehoslovačke, između izvještaja o selima uz Mekong u plamenu, mogli malo odmoriti i pogledati kako Bert Parks, navodna zvijezda, izlazi na pozornicu u bijeloj kravati i bijelome fraku, nalik na nespretnog Freda Astairea, kako bi predstavio mlade, bijele, po mogućnosti plavokose, pomno odabrane posljednje djevice američkih sveučilišta koje se natječu za krunu navodno idealne američke žene. Da bi ispunile kriterije, morat će iskazati vještine poput odgovaranja na pitanja bez izazivanja prijepora, izgledati skladno i oblo, iako ne pretjerano skladno i oblo, u kupaćem kostimu, cijelo vrijeme zasljepljujući publiku i žiri osmijehom toliko širokim da je postao pravokutan - mesožderskim osmijehom poprilično sličnim osmijehu Huberta Humphreyja. Izboru se bilo moguće suprotstaviti već po samome pitanju rase: je li idealna američka žena uvijek bijele puti? Bi li crna, smeđa, crvena ili žuta put sama po sebi bila ispod razine idealnoga? No to nije bio središnji element napada. U najboljoj tradiciji jipijevskog kazališta, 7. rujna skupina od stotinu, a možda i više žena, našla se na terasi ispred mjesta održavanja izbora i ondje okrunila ovcu. Kad su novinari pojurili do njih - na izboru za Miss obično nema senzacionalnih vijesti prosvjednice su ustrajno zahtijevale da razgovaraju isključivo s novinarkama, kojih 1968. baš i nije bilo osobito mnogo. Privukavši pozornost medija, skupina, koja je uzela naziv NeW York Radical Vfomen (Radikalne Newyorčanke), počela je bacati predmete u kantu za smeće na kojoj je pisalo »kanta slobode« izrazi nisu slučajno preuzeti od pokreta za građanska prava. U toj kanti završili su steznici, grudnjaci, lažne trepavice, uvijači za kosu i slična pomagala. Dvadesetak radikalki uspjelo je na dvadeset minuta prekinuti natjecanje u dvorani grlenim glasovima ispuštajući prodorne kliktaje svojstvene arapskim ženama, a koje su pokupile iz filma Bitka za Alžir, usput vičući: »Sloboda ženama«, istodobno držeći veliki natpis na kojem je stajalo: »Women's Liberation« (»oslobođenje žena«). Još godinama nakon tog prijelomnog događaja javnost je radikalne feministice nazivala »paliteljicama grudnjaka«, iako ih nigdje nisu doista palile. Izvorne paliteljice grudnjaka tvrdile su da prosvjeduju protiv »poniženja koje izaziva simbol praznoglave i prsate slatke djevojčice« kakvih su izbori za Miss Amerike prepuni.
Radikalne Newyorčanke kojima je to bila prva akcija imale su veliko iskustvo u sklopu djelovanja nove ljevice ili pokreta za građanska prava, a većina ih je radila i na organiziranju brojnih demonstracija. No tada su prvi put imale ulogu ključnih organizatora prosvjeda. Robin Morgan, koja je vodila skupinu, izjavila je: »Osjećale smo se i nekako... odraslo. Činile smo to zbog sebe, a ne zbog svojih muškaraca...« Tisuću devetsto šezdeset i osme bilo je i drugih ženskih prosvjeda. U siječnju je pet tisuća žena u Washingtonu prosvjedovalo protiv rata. Skup je organizirala brigada Jeanette Rankin, nazvana po prvoj kongresnici, koja je unatoč dobi od osamdeset i sedam godina i dalje bila vatrena aktivistica. Iako se na skupu pojavilo pet tisuća prosvjednica u crnini, što je na televiziji trebalo biti vrlo efektno, mediji ga gotovo uopće nisu popratili. Izvršni urednik The New York limesa Clifton Daniel u jednom je televizijskom intervjuu objasnio da je medijska pozornost bila na vrlo niskoj razini jer se nije očekivalo nasilje. Oni koji su bili angažirani u pokretu za građanska prava još su davno spoznali da nazočnost žena u velikoj mjeri umanjuje opasnost od izbijanja nasilnih sukoba, a da manji izgledi za nasilje umanjuju pozornost koju događaj izaziva u medijima. Morganova je najvećim uspjehom akcije povezane s izborom za Miss Amerike smatrala njihovu odluku da razgovaraju samo s novinarkama. Poput mnogih ideja za prosvjede, i ova je potekla iz SNCC-a. Radikalke su se toga uspješnije pridržavale, možda i zbog toga jer je njihov pokret bio nov, pa ga novine dotada još nisu pratile. Već za nekoliko godina to je preraslo u uobičajenu feminističku praksu, pa su i mediji na feminističke događaje automatski upućivali novinarke. U vrijeme kad je feminizam prerastao u sve važniju vijest, a novinarke nastojale nadići okvire rubrika mode, kulture i prehrane, to je ostvarilo važan utjecaj na medijske redakcije. No Robin Morgan zbog određenih je stvari i žalila. Činilo se da je napad usmjeren na natjecateljice, a ne na natjecanje. Nakon svega je stekla dojam da je bilo pogrešno što su prosvjednice vikale: »Dolje Miss Amerike!« i pjevale pjesmu izmijenjenih riječi: »Prava je kontesa, zaradit će od svoga mesa«. Natjecateljice je trebalo smatrati žrtvama. Sedmi rujna 1968. godine često se smatra početkom suvremenog feminizma. Feministice su se godinama zalagale i borile za svoju stvar, no kao i nova ljevica početkom šezdesetih, kad je Tom Hayden o tome počinjao pisati, tek je mali broj ljudi primjećivao pokret i prije nego što se pojavio na televiziji. Za milijune Amerikanaca,
»oslobođenje žena« počelo je 7. rujna u Atlantic Citvju, s ovcom i kantom za smeće. Malo dalje jedna je druga prosvjedna skupina održavala izbor za crnu Miss Amerike, tako prosvjedujući protiv rasističke prirode službenog izbora. No tada su crnački pokreti već bili lanjski srtijeg. Stvar nije bila u tome da je izbor za Miss Amerike bio nekakva cijenjena društvena institucija. Potkraj šezdesetih godina već je izgubila na sjaju i općenito se smatralo da je rasistička ili praznoglava kao i sam ocvali Atlantic City. Shana Alexander napisala je u časopisu Life: Budući da je nadarenost u osamnaestogodišnjakinja rjeđa pojava nego ljepota, natjecanje u pokazivanju talenta dovodi Osmijeh pod užasan pritisak. Jedna se djevojka na trampolinu mahnito smiješila okrenuta naglavačke. Jedna se balerina smiješila dok je glumila umirućeg labuda, na neki način podsjećajući na smrt u hladnjaku za smrznutu perad. Treća je djevojka bila u stanju sinkronizirati žvakanje gume i plesanja charlestona. U pravilnim ritmičnim razmacima njezin je osmijeh zakrivao velik i vlažan ružičasti balon. Toliko toga u vezi s izborom za Miss Amerike u televizijskome prijenosu doima se pogrešnim, dosadnim i glupim, da je teško pobrojati negativnosti po nekakvoj važnosti i veličini. Priredba je dosadna i pretenciozna, rasistička i . eksploatatorska, neukusna i tužna... Robin Morgan, koja je bila na čelu Radikalnih Newyorčanki, kao dijete je glumila, a kasnije postala političkom aktivisticom. I za nju i za sve pripadnice skupine, akcija u Atlantic Citvju bila je prvo stvarno iskustvo na području radikalnog feminizma. Njihov način razmišljanja nedvosmisleno je imao korijene u novoj ljevici. Robin Morgan za izbor ciljeva rekla je: »Gdje još pronaći tako savršenu kombinaciju američkih vrijednosti - rasizam, materijalizam, kapitalizam - a sve u samo jednom idealnom simbolu, ženi«. Kad je bila riječ o Miss Amerike 1968. godine, a to je, dakako, morala biti simpatična Miss Illinoisa, Morganova je rekla kako ima »osmijeh još umrljan krvlju od poljupca gradonačelnika Daleyja«. Kao kruna svega, pobjednica natjecanja je, prema planu, trebala još i posjetiti vojnike u Vijetnamu. No svi slučajni promatrači nisu baš imali razumijevanja. Muškarci su dovikivali i osuđivali prosvjednice, predlažući da sebe ubace u kantu slobode, te, što je bilo najneobičnije, vikali: »Idite kući i operite grudnjake!« - ponovno nasjedajući na predodžbu o tome da su nekonformisti nekako prljavi. Jedna bijesna bivša sudionica izbora, predstavnica "Wisconsina, brzo se pojavila sa svježe
ispisanim natpisom na kojem je stajalo: »Miss Amerike ima samo jednu manu - prelijepa je«. Nekadašnja natjecateljica, Terry Meewsen nije nikog iznenadila time što je nosila bedž na kojem je pisalo »Nixona za predsjednika«. Do 7. rujna opća je predodžba o feminizmu govorila da je riječ o pokretu žena u dugim suknjama i šeširićima, aktivistica koje su se od 1848. do 1920. borile za žensko pravo glasa. Godine 1920., s donošenjem Devetnaestog amandmana, feminizam je, prema općem stavu, ispunio svoju zadaću, ostvario cilj i prestao postojati. U posebnom izdanju koje je časopis Lije 1956. godine posvetio ženama, Cornelia Otis Skinner o feminizmu je rekla: »Izborili smo se za svoju stvar, ali, za ime svijeta, prestanimo to već jednom u beskonačnost dokazivati«. Takve su predodžbe bile toliko ukorijenjene da su 1968., kad su uvidjeli da se sve više razvija suvremeni feministički pokret, i mediji i javnost o njemu često govorili kao o »drugome valu«. Jedno od prvih iznenađenja tog drugog vala pojavilo se kad je knjiga The Feminine Mystique, iz pera Betty Friedan, majke troje djece koja je živjela tipičnim životom u predgrađu i koja je magistrirala psihologiju, postala jednom od najčitanijih knjiga početka šezdesetih godina. Friedanova je 1942. godine diplomirala na Smith Collegeu, a početkom šezdesetih fakultet ju je zamolio da provede istraživanjem među kolegama sa studija. Dvije stotine žena odgovorilo je na njezin upitnik. Osamdeset i devet posto njih postale su kućanicama, a većina kućanica ustvrdila je da u životu žali jedino za time što svoje obrazovanje nisu iskoristile na svrhovitiji način. Betty Friedan odbacila je uobičajene predodžbe o tome da su obrazovane žene nesretne jer su zbog obrazovanja »nemirne«, te je smatrala da ih je zatočio niz uvjerenja i stavova koje je nazvala »ženskom mistikom« predodžbom o tome da su žene i muškarci bitno različiti, da muškarci po prirodi teže karijeri, a žene pronalaze sreću kad su u podređenome položaju u odnosu na supruga i njegovu karijeru i imaju pune ruke posla podižući djecu. Sa ženom koja to ne želi nešto nije u redu, ne ponaša se u skladu sa svojom prirodom, nije ženstvena, pa takve neprirodne težnje treba potiskivati. Časopis Life u prikazu ju je nazvao »nekućanicom Betty«. Producenti televizijskih emisija tražili su da nastupi kod njh. Činilo se da medije fascinira naoko proturječna uloga majke troje djece koja vodi »normalan život« koji pritom osuđuje. I dok su je mediji tražili, malograđanska sredina u kojoj je živjela imala je posve oprečan stav, te je počela izbjegavati i izolirati i nju i njezina supruga. No Bettvje opčinila žene širom zemlje. Čitale su i raspravljale o knjizi, osnivale ženske skupine koje su pozivale Betty Friedan da im drži predavanja.
Betty Friedan tako je uvidjela ne samo da širom zemlje postoje organizirane ženske skupine, nego i da se aktivne feministkinje poput Catherine East u "Washingtonu bore za zakonska ženska prava. Godine 1966., dvije godine prije nego što je radikalni feminizam debitirao na televiziji, zahvaljujući političkoj umješnosti Catherine East i velikom ugledu Betty Friedan nastala je Nacionalna organizacija za žene, NOW (National Organization for Women). Jedna od prvih bitaka vodila se oko stjuardesa. Za to radno mjesto tražile su se atraktivne žene, poslodavac ih je mogao otpustiti i zbog nakupljanja viška kilograma, a dobivale su otkaz kao prestare već kad bi napunile trideset i dvije godine. Mnoge žene nisu dovodile u pitanje tu dobnu granicu jer ih je većina smatrala da bi žena u to vrijeme već trebala biti u braku i podizati djecu. Štoviše, smatralo se da je u tim godinama već jako kasno za takvo što. Od stjuardesa se očekivalo da po udaji napuste posao, no mnoge su se vjenčale u tajnosti, radeći sve do te nisko postavljene granice za umirovljenje. Naraštaj žena rođenih četrdesetih godina 20. stoljeća udavao se ranije nego ostale generacije u 20. stoljeću, nesumnjivo zahvaljujući i tome što nije bilo rata koji bi ih u tome spriječio. Žene su u prosjeku stupale u brak u dobi od dvadeset godina. Mnogi parovi vjenčali su se još na studiju, a nakon diplome nedvojbeno nije bilo vremena za gubljenje. Oni koji nisu išli na studij mogli su se slobodno vjenčati nakon mature. U međuvremenu, ako je žena bila iznimno privlačna, te je prije braka željela malo raditi, mogla je koju godinu biti stjuardesa. Smatralo se da je riječ o glamuroznome poslu. Stjuardesama su određivali frizuru i šminku, a morale su nositi i steznike. Nadzornici su ih »kontrolirali opipom«, kako bi se uvjerili da su ispunjeni svi zahtjevi. Skupina stjuardesa koje su predvodile Dusty Roads i Nancy Collins oformila je sindikat i gotovo se punih deset godina borila da prisili zračne prijevoznike da prestanu provoditi diskriminaciju po pitanju dobi i bračnog statusa. Nova pravila i ugovori izboreni su tek 1968. godine, samo tri tjedna prije nego što su televizijski gledatelji upoznali feministice iz Atlantic Citvja. Žene su malo-pomalo počele zauzimati i određena mjesta na tržištu rada. Godine 1968., kad je postala prvom ženom sa stalnim članstvom na newyorškoj Burzi, Muriel Siebert i dalje je morala uvjeravati klijente da ženini savjeti u vezi s tržištem mogu biti jednako vrijedni kao i savjeti muškaraca, unatoč činjenici da je
1968. godine u SAD-u bilo više dioničara ženskog nego muškog spola. No na završetku godine ona je izvijestila o »fantastičnoj godini«. Prije nego što je kupnjom stekla poziciju na Burzi, bruto zarada bila joj je pola milijuna dolara, dok je 1968. godine ukupno zaradila milijun, specijaliziravši se za dionice na području avijacije i aeronautike. Među klijentima je imala više velikih newyorških banaka i svih dvadeset i pet najvećih investicijskih fondova. Žene su prvi put dobile pravo sudjelovanja u radu porote u saveznoj državi Mississippi. Dvije žene prvi su put dobile licencu profesionalnih džokeja, iako je jedna od njih, Kathy Kusner, tada slomila nogu i nije nastupala do konca sezone. Sjevernovijetnamska Nacionalna oslobodilačka fronta održala je lekciju Zapadu uputivši ženu, Nguven Thi Binh, kao glavnu pregovaračicu, na mirovne pregovore u Parizu. A potporučnica Jane A. Lombardi, medicinska sestra, postala je prvom ženom u povijesti odlikovanom za sudjelovanje u borbi. No napredak je bio spor i već je obilato kasnio, pa je upravo zbog toga vodeća feministička organizacija i ponijela naziv N0W. Već 1960. godine 40% Amerikanki starijih od šesnaest godina bilo je zaposleno. Predodžba o ženama kao isključivo kućanicama postajala je više mitom, nego stvarnošću. Prava je istina da većina zaposlenih žena nije imala dobar posao i da za rad nije bila primjereno nagrađena. Godine 1965., kad je savezna vlada zabranila diskriminaciju radne snage prema rasi, vjerskoj pripadnosti ili nacionalnom podrijetlu, unatoč žestokom lobiranju spol je iz te odluke izostavljen. N0W je kao prioritet postavio rješavanje upravo prakse svrstavanja novinskih oglasa za slobodna radna mjesta po spolu. Novine više nisu smjele odvajati oglase namijenjene bijelcima i »obojenima«. No i dalje se uobičajeno izdvajalo žene, pogotovo kod poslova s najnižom plaćom: »Traži se radnik« i »Traži se radnica«. NOWje u borbi davao sve od sebe, služeći se raznim taktikama, među ostalim i upadajući na saslušanja Odbora za ravnopravnost u mogućnostima zapošljavanja i donoseći divovske natpise s telegeničnim porukama, poput: »Pile u svakom loncu, kurva u svakom domu«. Vodeći newyorški listovi 1967. godine odustali su od odvojenih rubrika. No mnoge novine širom zemlje nastavile su s neizmijenjenom praksom, sve dok Vrhovni sud 1973. nije donio presudu u slučaju protiv Pittsburgh Pressa. Godine 1968. NOW se bavio nizom različitih pitanja, a među njima je bila i ključna bitka u New Yorku u vezi s promjenom zakona te savezne države u vezi s legalizacijom pobačaja. Žene iz NOWa
istodobno su tražile i da Kongres donese ustavni amandman koji će jamčiti ravnopravnost žena. Takav amandman, pod nazivom ERA, odbijali su svi sazivi Kongresa još od 1923. godine. Feministički pokret, baš kao i svi veliki pokreti 1968. godine, imao je korijene u pokretu za građanska prava. Zakoni koji su nametali odvojen status za žene, načelo koje su sudovi podupirali gotovo bez iznimke, u svakodnevnom su se razgovoru nazivali »zakonima Jane Crow«*. Mnoge feministice NOW su nazivale ženskim NAACP-om, što je druge navelo na tvrdnju da je ženski pokret radikalniji - da je riječ o ženskome CORE-u ili SNCC-u. Betty Friedan je žene koje podupiru muški seksizam nazivala »Aunt Toms«. »Postoje nevjerojatne sličnosti«, ustvrdila je Florence Henderson, newyorška odvjetnica koja je u to vrijeme bila najpoznatija po obrani vođe SNCC-a H. Rapa Browna. »Na sudu je pokroviteljsko držanje češće prema crncima i ženama, nego prema bijelcima: Casm sude, ovog dječaka poznajem još otkako je bio dijete, a njegova je majka radila za moju obitelj...', 'Časni sude, pa riječ je tek o ženi, ženi koja ima troje malene djece...'. I čini mi se da društvo kojim dominiraju bijeli muškarci često ima takav stav i prema jednima i prema drugima: 'Ako vam želimo prepustiti određene stvari i ovlasti, u redu. Ali ne ponašajte se kao da na to imate nekakvo pravo.' To je odviše muški, odviše... bjelački stav.« Drugi val feminizma možda bi se pojavio i ranije da potkraj pedesetih i početkom šezdesetih godina najnadarenije, najodvažnije i idealizmu najsklonije žene nisu pristupile pokretu za građanska prava. Kasnije u toku šezdesetih godina nova ljevica koncentrirala se na okončanje rata, dok su bjelkinje u pokretu za građanska prava još dugo smatrale da nije prikladno poticati rješavanje ženskih prava dok se događaju neusporedivo teži oblici zlostavljanja crnaca. Naposljetku, žene ipak nitko nije izlagao linču i mecima. Među onim ženama koje su bile sklone vjeri i koje su otišle na Jug i izložile život opasnosti sudjelujući u radu SNCC-a bile su i Mary King i Sandra Cason - koja će se kasnije udati i razvesti od Toma Haydena, te postati Casey Hayden. Pojedine starije aktivistice SNCC-a, a osobito Ella Baker, silno su utjecale na mlađe žene. Ella Baker, koja je poslužila kao važan izvor nadahnuća i Mary King i ostalima, u SCLC-u je prvo bila savjetnica Martinu Lutheru Kingu. No 1960. godine prešla je u SNCC. O SCLC-u se izrazila sljedećim riječima:
Bila sam teška i naporna. Nisu me mogli samo tako uvjeriti. Jer sam mogla odgovarati - ne samo mogla, nego sam to i činila. Oni koji dotad nisu imali sličnih iskustava bili su frustrirani. A to vam je neobično kod muškaraca koji bi trebali biti aktivni »svjetski ljudi« ako nikad nisu upoznali ženu koja zna reći NE i to NE na posve odlučan i nimalo dvojben način, neki put jednostavno nisu znali što učiniti. Osobito ako bi žena govorila glasno i imala glas poput mene. Mene se neki put, ako je bilo potrebno, čulo i na kilometar. Martin Luther King zapravo je i u svome braku imao niz važnih i krupnih problematičnih pitanja, osim sklonosti drugim ženama. Coretta se ogorčeno tužila kako joj ne omogućuje pristup pokretu. »Voljela bih više sudjelovati«, izjavila je u jednom intervjuu. Zamišljala je da će u pokretu za građanska prava imati daleko važniju ulogu, a on joj je to onemogućio. Bio je to izvor stalne ljutnje u njihovu braku, te je, prema iskazima nekih suradnika, često dovodio do toga da se on navečer nije mogao vratiti kući. Dorothv Cotton, koja je tijesno surađivala s Martinom Lutherom Kingom u SCLC-u, reklaje: »Martin je... apsolutno bio pravi muški šovinist. Bio je uvjeren da supruga mora biti kod kuće i brinuti se za djecu dok je on na ulici. Morat će još mnogo učiti i mnogo napredovati. Od mene se uvijek traži da pišem bilješke. Uvijek me traže da dr. Kingu skuham kavu. I to sam radila.« Po njoj, za sve su bila kriva vremena. »Bili su to seksistički nastrojeni propovjednici koji su odrasli u seksističkome svijetu... Obožavala sam dr. Kinga, no znam da je i on u sebi imao tu crtu.« Tek nakon Kingove smrti Coretta Scott King mogla se slobodno prometnuti u važan glas pokreta za građanska prava. Sve pokrete šezdesetih godina - sve do aktiviranja NOW-a i ostalih feminističkih skupina - vodili su muškarci. Žene su u SDS-u razgovarale o tome koliko su Tom Hayden i ostali muški vođe skloni zastrašivanju. U jednoj brošuri SDS-a stajalo je: »Sustav je poput žene. Moraš ga jebati da ga natjeraš na promjene.« Hayden je u jednom skorašnjem razgovoru rekao kako se dio problema sastojao i u tome što je »ženski pokret još bio u stanju mirovanja kad se pojavio SDS«. No problem je najvećim dijelom pripisao vlastitoj »neupućenosti«, kao i neznanju ostalih vođa. Suzanne Goldberg, koja je vodila Pokret za slobodu govora (FSM) i kasnije postala prvom suprugom Marija Savija, rekla je: Bila sam u izvršnom i upravnom odboru FSM-a. Kad bih nešto predložila, nitko ne bi reagirao. Pola sata kasnije Mario ili Jack Weinbeg iznijeli bi identičan prijedlog i svi bi reagirali. Zanimljiva ideja. Činilo mi se da se možda ne izražavam kako treba. To sam mislila još godinama. No onda sam na proslavi dvadeset i pete
godišnjice FSM-a naišla najackie Goldberg, koja mije rekla: »Ne, s tobom je sve bilo u redu. Klasična priča. Time sam se služila u svojim uličnim predstavama. Svi ignoriraju Suzanne.« Bettina Aptheker, još jedna od čelnih figura Pokreta za slobodu govora, rekla je: »Žene su obavljale najveći dio administrativnih poslova i prikupljanja sredstava te su osiguravale hranu. Ništa od toga ostali nisu smatrali konkretnim radom, a ja ni u jednom trenutku nisam dovodila u pitanje takvu podjelu poslova, u tome čak nisam ni vidjela nekakav pro Vrlo je vjerojatno da niti jedna skupina nije imala ravnopravniju podjelu posla od SNCC-a. Ondje je djelovanje bilo fizički zahtjevno i uvijek opasno, i premda se ponekad tvrdilo da su od vođa medijsku pozornost privlačili jedino muškarci, i posao i opasnost bili su ravnopravno podijeljeni. Godine 1968. problem SNCC-a više nije bilo privlačenje nasilja i medijske pozornosti, nego preživljavanje nasilja. Čim su članovi SNCC-a, kao kasnije i pripadnici BrigadeJanet Rankin, uvidjeli da je policija prema njima manje nasilna ako među njima ima i žena, nastojali su u akcijama imati što više žena. Iako su ih neprestano plašili, tukli, privodili, zastrašivali, na njih pucali i puštali pse - žene su morale priznati da su izložene manjoj opasnosti nego muškarci, te da su bjelkinje u manjoj opasnosti nego crnkinje. Crnci su uvijek bili u najvećoj opasnosti. U listopadu 1964. u saveznoj državi Mississippi, pokret za građanska prava pretrpio je petnaest žrtava, četiri ranjavanja, trideset i sedam slučajeva podmetanja eksploziva ili paljenja crkava, te više od tisuću uhićenja. Barem u tom smislu SNCC je bio manje sklon seksizmu u odnosu na antiratni pokret. David Dellinger šokirao se kad je, organizirajući mirovne prosvjede 1967. i 1968. godine, uvidio da pedijatar koji se prometnuo u antiratnog aktivista, Benjamin Spock, pa čak i »Žene štrajkaju za mir«, jedna od prvih ženskih antiratnih skupina, mole da žene i djeca ne sudjeluju u prosvjedima zbog mogućeg nasilja. Među knjigama koje su kolale organizacijom SNCC, uz djela Frantza Fanona i Camusa, jedna od onih koje su se praktički raspale od uporabe bila je osuda braka i kritika ženske uloge u društvu iz pera Simone de Beauvoir pod naslovom Drugi spol. Feminističke zamisli polagano su počele dopirati u pokret. Kao što je istaknula Bettina Aptheker, prije upoznavanja s de Beauvoir i Friedan i još nekoliko autora, žena nije raspolagala ni rječnikom koji bi joj omogućio da artikulira nejasne osjećaje o nepravdi.
Godine 1964. Mary King i Casey Hayden zajednički su napisale dopis aktivistima SNCC-a o statusu žena u tom pokretu. U SNCC-u je bilo uobičajeno tako iznositi nove zamisli, a kasnije održavati sastanke i na njima podrobno raspravljati o svim njihovim aspektima. Dopis se sastojao od popisa sastanaka s kojih su žene bile isključene i projekata u kojima su iznimno stručne žene zaobiđene u dodjeli vodećih uloga. Nema sumnje da će to nekima izgledati neobično, drugi će reći da smo sitničave, dok će većini sve biti smiješno i jadno. Popis bi se mogao protegnuti na sve žene u pokretu, samo što većina njih ne govori o takvim incidentima, jer se o cijeloj temi zapravo ne raspravlja... Na dopis se nisu potpisale jer su se pribojavale ismijavanja. Bob Moses i još nekolicina aktivista izrazili su divljenje. Julian Bond sarkastično se smiješio, »ne izjašnjavajući se i samo ih postrance gledajući«. No dopis je u najvećoj mjeri izazivao ismijavanje. Mary King rekla je da su joj se neki, koji su shvatili da je ona pisala tekst, »rugali i zadirkivali je«. Kasno jedne mjesečinom obasjane noći, Mary King, Casey Hayden i još nekoliko osoba našlo se u društvu Stokelvja Carmichaela. Kao opsesivni zabavljač, Carmichael je bio u elementu, u svom monologu ismijavajući sve i svašta, neprestano nasmijavajući publiku. A onda je prešao na sastanak koji su održali tog dana i na dopis, te je, zagledan u Mary King zapitao: »Kakav je položaj žena u SNCCu?«. Zastao je kao da očekuje odgovor, a zatim rekao: »Položaj žena u SNCC-u je ležeći«. Mary King i svi ostali počeli su se previjati od smijeha. Od tog se vremena te Carmichaelove riječi često navode kao dokaz seksističkih stavova unutar pokreta za građanska prava. No žene koje su ih čule osobno tvrde da su izgovorene u šali i da su tako i shvaćene. Godine 1965. napisale su još jedan dopis: Čini se da je moguće umnogome usporediti odnos prema crncima i odnos prema ženama u našem društvu kao cjelini. No u konkretnijem smislu, žene s kojima smo razgovarale, a koje rade u pokretu, kao da su zaglavile u nekakvom sustavu kasta, koji se temelji na običajnome pravu, a djeluje, ponekad vrlo neprimjetno i suptilno, te ih prisiljava da zaobilaze ili rade izvan hijerarhijskih struktura moći koje bi ih mogle isključiti iz djelovanja i odlučivanja. Čini se da su žene i u privatnim situacijama u istome položaju,
pomirene s potčinjenošću. Riječ je o sustavu kasta koji, u najgorem obliku, iskorištava i eksploatira žene. Taj drugi dokument koji su potpisale postao je utjecajnim tekstom unutar feminističkog pokreta, no od četrdeset crnkinja, aktivista u pokretu za građanska prava, prijatelja i kolega kojima su ga uputile, nije im odgovorio baš nitko. Utemeljiteljice NOW-a - poput Betty Friedan, Catherine East, dr. Kathrvn Clarenbach, pedagoginje iz Wisconsina, Eileen Hernandez, istaknute odvjetnice, Caroline Daviš, visoke dužnosnice u velikome sindikatu Detroit United Auto "Workers - bile su žene s upješnom karijerom. Od 1.200 članica koliko ih je bilo 1968. godine, mnoge su bile odvjetnice, sociologinje i pedagoginje. Među članovima je bilo i stotinu muškaraca, gotovo odreda odvjetnika. Nadali su se da će njihova poruka doprijeti do žena koje nemaju karijeru, do kućanica i žena koje rade na potplaćenim poslovima bez ikakva statusa. No novi val, u velikoj mjeri poput antiratnog pokreta, širio se među obrazovanom elitom koja je odbacila konvencionalne društvene predrasude. Godine 1968. feministice su i dalje ocrnjivali, smatrali da takve žene imaju problema, da s njima nešto nije u redu, da su po svoj prilici neprivlačne. Feministice - paliteljice grudnjaka - smatralo se, ogorčene su žene koje se protive ljepoti jer su ružne. Taj stereotip remetila je predsjednica newyorške podružnice NOW-a, Ti-Grace Atkinson, dvadesetdevetogodišnja neudata žena iz Louisiane koja je, bez iznimke se isticalo u svim novinskim prikazima, bila »privlačna«, »zgodna« ili, prema riječima The New York Timesa, »blago seksi«. Godine 1968. i najmanji pokušaji reformiranja institucije braka široka je javnost smatrala radikalnima. Kad žena prilikom sklapanja braka ne bi preuzela suprugovo prezime, držalo se da je riječ o radikalno feminističkome činu. Poput Simone de Beauvoir, silno utjecajne francuske feministice koja je živjela sa Sartreom, ali se za njega nikad nije udala, mnoge su feministice šezdesetih godina s nepovjerenjem gledale na brak. Atkinsonova je jednom rekla: »Institucija braka djeluje jednako kao što je djelovala institucija ropstva. Odvaja ljude u istoj kategoriji. Raspršuje ih, onemogućuje im da se identificiraju kao klasa. Ni mase robova nisu uviđale u kakvom su položaju. Ustvrditi da je žena uistinu 'sretna' kod kuće i uz djecu jednako je besmisleno kao da kažete da su crnci bili 'sretni' što se za njih brinuo njihov dobri stari gospodar. Ženu određuje njezina uloga podrške i uzdržavanja. Njezinog supruga određuje produktivna uloga. A mi tvrdimo da sva ljudska bića u društvu trebaju imati produktivnu ulogu.« Njezine stavove o braku
oblikovala je činjenica da se udala u dobi od sedamnaest godina. Nakon razvoda, diplomirala je likovnu umjetnost na Sveučilištu Pennsvlvania, postala prvom ravnateljicom philadelphijskog Instituta za suvremenu umjetnost, a nakon toga doktorirala filozofiju na Columbiji. Izjavila je da joj je Drugi spol Simone de Beauvoir »promijenio život«. Pisala je autorici, koja joj je predložila da se uključi u rad neke američke skupine. I tako je Ti-Grace Atkinson došla do tek nastajućeg NOW-a. U Francuskoj, domovini Simone de Beauvoir, feministički se pokret također navodno rodio 1968. godine. Ipak, njezino djelo Drugi spol u Francuskoj je prvi put objavljeno 1949., ado 1968. već je utjecalo na velik dio čitavog naraštaja žena čije ga kćeri sad čitaju. Upravo 1968. godine aktivistice su osnovale skupine koje su od vlade počele zahtijevati ozakonjenje pobačaja i širenje dostupnosti kontracepcijske tablete, do koje se inače moglo doći samo s receptom. Liječnici su ženama uskraćivali recept zbog raznih razloga, među kojima je bila i posve proizvoljna ocjena o tome da su u pojedinim slučajevima premlade. I u Njemačkoj se feministički pokret povezuje s 1968. i frankfurtskom konferencijom njemačkog SDS-a, gdje je Helke Sander proglasila ravnopravnost spolova i zatražila da se ubuduće pri planiranju vodi računa i o pitanjima koja se odnose na žene. Kad je odbijena opširnija rasprava o njezinu prijedlogu, bijesne žene počele su muškarce gađati rajčicama. No ženske skupine u više gradova oformljene su zapravo i prije tog događaja, prva od njih u Berlinu, u siječnju 1968. godine. Simone de Beauvoir, koja je bila u dugotrajnom i dubokom odnosu sa Sartreom, ustvrdila je da ljude treba spajati ljubav, a ne zakonske odredbe. Atkinsonova i mnoge druge američke feministice govorile su 1968. godine da bi djecu, kako bi žene i muškarci bili ravnopravni, trebalo podizati u komunama. Komune su postajale popularnim rješenjem i nicale širom Sjedinjenih Država. Dijela stručnjaka za dječji razvoj koji su proučavali kibuce u Izraelu to se nije ni najmanje dojmilo. Dr. Selma Fraiberg iz Dječje psihijatrijske bolnice Sveučilišta Michigan rekla je za The New York Times u razgovoru vođenom 1968. da je proučavanjem djece odgojene u kibucima došla do, kako se izrazila »gomile hladnih tipova«-hladnih, neljubaznih ljudi. No zine su se u komunama počele tužiti kako i ondje postoji sustav kasta utemeljen na spolu, da žene čiste i pospremaju, dok muškarci meditiraju. Američke feministice iz 1968. godine dijelile su se na dvije skupine: političarke i radikalke. U prvoj su skupini bile profinjene aktivistice,
mnoge i s dugotrajnim iskustvom u pokretu za građanska prava i novoj ljevici. Organizacija NOW pripadala je toj prvoj skupini. Među radikalima bile su skupine poput Radikalnih Newyorčanki ijedne slične organizacije iz Chicaga. Radikalne Newyorčanke organizirale su ne samo akciju izvedenu povodom izbora za Miss Amerike, nego i za jednu daleko važnu inovaciju: C-R, odnoso podizanje svijesti (engl. »consciousness-raising«). Godine 1968., kad su Radikalne Newyorčanke osmislile taj način novačenja feministica, pripadnici političke struje, a među njima i NOW, smatrali su da je riječ o kontraproduktivnoj ideji koja će otuđiti muškarce. Žene su u sklopu takvog pristupa razgovarale s drugim ženama o svim lažnim stvarima koje čine kako bi zadovoljile muškarce, kao npr. kad se prave glupima, kad se pretvaraju da se slažu, kad nose cipele, odjeću i donje rublje toliko neprirodne i neudobne da izazivaju bol. Žene su na seansama C-R-a uviđale razmjere u kojima su uništavale same sebe, pribojavajući se da njihova prava priroda muškarcima ne bi bila privlačna. Upravo iz tog pristupa rodio se prosvjed na izboru za Miss Amerike. Frantz Fanon u knjizi Prezreni na svijetu pisao je kako kolonizirani narodi imaju i kolonizirani um prihvatili su položaj u koji ih je postavio kolonizator, ali nisu bili svjesni da prihvaćaju tu ulogu. Radikalne Newyorčanke smatrale su da su muškarci istu stvar učinili ženama i da je svijest o tome ključna za prerastanje feminizma u masovni pokret, da će taj proces koji izgleda tek kao određeni oblik autoterapije feminističkim ciljevima privući tisuće žena. Očito su imale pravo i za nekoliko godina većina je feministica prihvatila podizanje svijesti kao metodu pridobivanja žena za zajedničke ciljeve. Primjer toga bili su skupovi na kojima su žene javno opisivale noćne more koje su proživljavale upuštajući se u protuzakonite pobačaje, što je bitno utjecalo na promjenu zakona o pobačaju. Godine 1968., kad je počelo podizanje svijesti, ljudi su imali pojačanu svijest o rasnim pitanjima zahvaljujući borbi za građanska prava koja je trajala duže od deset godina, ali gotovo uopće nisu bili svjesni problema među spolovima. U knjizi Soul on Ice Eldridge Cleaver podrobno opisuje koliko je uživao u, kako se izrazio, »buntovnome činu« silovanja bjelkinje: »Oduševilo me što prkosim i gazim bjelački zakon, sustav vrijednosti bijelog čovjeka, te što kaljam njegove žene«. Za to je doba vrlo indikativno što se to smatralo priznanjem rasne mržnje koje je kasnije opovrgnuto, dok se vrlo malo govorilo o seksističkim implikacijama činjenice da je bjelkinja tek njegova robinja. Charlavne Hunter, predavačica na ženskoj visokoškolskoj ustanovi Russel Sage College, kojaje knjigu recenzirala za The NeW York Times, naglasila je Cleaverovu
sposobnost da artikulira ogorčenost »crnca u ovoj zemlji«, no uopće nije spomenula njegove stavove o ženama. Godine 1968. razine seksizma koje se današnjem promatraču doimaju šokantnima i dalje su bile uglavnom prihvatljive čak i mladima unutar nove ljevice. U filmu Barbarella, snimljenom 1968., u kojoj glavnu ulogu igra Jane Fonda, pojavljuju se amazonke u izazovno oskudnoj odjeći, koje osvajaju zahvaljujući naglašenoj seksualnosti. U filmu Planet majmuna žene ne govore, nemaju karakter, oskudno su odjevene, a jedina su iznimka majmunice, vjerojatno stoga što nikoga ne zanima oskudno odjeveni majmun. Sljedeće godine pojavio se M*A*S*H Roberta Altmana, koji je postigao neviđenu popularnost među studentima jer se stjecao dojam da se protivi ratu, a u njemu su Elliott Gould i Donald Sutherland glumili vojne liječnike koji se ne odvajaju od martinija i koji preziru sve žene koje imalo oklijevaju kad ih pozovu u postelju. Rock-kultura je u pogledu seksizma bila još i gora. U knjizi Eda Sandersa koja bi navodno trebala biti roman, Shards oj God, žene, od kojih nijedna nema ni ime ni lice, kao da su stvorene samo za seks, nudeći jedan ili drugi otvor muškim likovima koji nose imena kao što su Abbie Hoffman ijerrv Rubin. Potkraj godine ženska je moda pokazivala da se vremena ponovno mijenjaju. Još u ožujku u NeW Yorku se pojavio pokret »Dolje s dimdlom« koji se protivio »tim širokim, napuhanim i nabranim suknjama i dirndlima, staromodno strukiranim haljinama... Zbog velikih i ružnih pojaseva nasred haljina i kaputa žene izgledaju poput mastodonata koji se povlače okolo kao bezglavi«, stajalo je upeticiji sa šezdeset i šest potpisa, među kojima je njih sedamnaest pripadalo muškarcima. Pokret je vodila Dona Fowler Kaminskv, dvadesetosmogodišnja diplomantica s Berkelevja koja je po robnim kućama prosvjedovala protiv nove mode, pomaka od minica prema »maksiju«, tj. dugoj suknji. Pripadnici pokreta prijetili su da će prosvjedovati pred ulazima u robne kuće s natpisima: »Maksiji su monstruozni«. Početkom proljeća stručnjaci za modu časopisa Time predviđali su da će ljeto biti »najogoljenije u povijesti« - s prozirnim bluzama ispod kojih nema ničega, golim strukom, te širokim i dubokim dekolteima i otvorenim leđima, kao što je stajalo u Timeu, »sve do trtice«. Rudi Gernreich, koji je 1964. godine osmislio topless, kupaći kostim koji su Sovjeti nazvali »barbarskim«, te koji je bio zabranjen čak i na francuskome jugu, sad je predviđao da će »look s golim grudima« u sljedećih pet godina postati općeprihvaćen. Čikaški dizajner "Walter Holmes osmislio je opatički habit s minisuknjom i redovničku mantiju također s minisuknjom, oba modela s kapuljačom, kako bi se razotkrili sve dublji dekoltei, s time da nijedan ni drugi model nije bio namijenjen časnim sestrama. Potkraj godine, na veliko zgražanje mnogih, in su postala ženska
odijela s hlačama. Žene su željele da ih okolina shvaća ozbiljno i željele su se nadmetati s muškarcima, a takvo što daleko je teže u minici. Tek su rijetki primjećivali da se u društvu ženama sprema nešto novo i uzbudljivo, iako se to nešto nije baš najbolje prenijelo i na modu. Nekako se stjecao dojam da će doći kraj i nepravdama i zabavi, da se šezdesete primiču završetku. William Zinsser napisao je u časopisu Life: »Gradska ženska odijela s hlačama zapravo su Richard Nixon visoke mode. Odmah ste ih otpravili, jer su nepoželjna. Odbacili ste ih i drugi put, nevoljene. Nema veze: vratit će se u malčice drukčijem obliku, drugom prilikom preklinjati i tražiti odobravanje. Poput Nixona, odijela s hlačama znaju da nemaju druge: ili sad ili nikad, a ja se bojim da će to ipak biti sad.« 19. POGLAVLJE – NA AZTEČKOM TRGU Cjelokupna povijest svakog naroda zapravo je simbolična. A to znači: povijest, događaji i njihovi protagonisti ukazuju na jednu drugu, skrivenu povijest, vidljiva su manifestacija skrivene stvarnosti.Octavio Paz: Posdata, 1970. Gustavo Diaz Ordaz bio je izrazito ružan muškarac. Meksikanci su se u vezi sa stavovima o predsjedniku dijelili u dvije skupine: one koji su smatrali da nalikuje šišmišu i one koji su smatrali da je ipak sličniji majmunu. Tu su raspravu svakako poticali njegov krhki stas, maleni nos, dugački zubi i naočale debelih stakala koje su njegove šarenice povećavali do čudovišne veličine. Sličnost majmunu priskrbila mu je nadimak El Chango, riječ kojom se u Meksiku označuje majmun, iako je, dok bi gestikulirao dugačkim rukama, nalikovao šišmišu. No priznavali su mu smisao za humor, ajednom je na optužbu da je »dvoličan« odgovorio: »Pa to je smiješno, zar mislite da se ne bih služio drugim licem da ga imam?«. I premda se nije osobito vješto izražavao, imao je moćan, gromki glas. Bila je to jedina njegova tjelesna odlika koja mu je išla u prilog. No snažan je glas važna odlika kad čovjek obavlja funkciju meksičkog predsjednika. Meksički pjesnik Octavio Paz napisao je: »Koliko god se naviknuli samo na monolog, omamljeni uzvišenom retorikom koja ih obavija poput oblaka, našim se predsjednicima i vođama čini gotovo posve nemogućim vjerovati da uopće postoje težnje i stavovi koji se razlikuju od njihovih sklonosti i mišljenja«. EXIGIMOS! QESUMQE DE RESPONSABILIDADES - »Tražimo imenovanje krivaca«. Plakat meksičkih studenata iz 1968. prikazuje predsjednika Diaza Ordaza kao majmuna. (Amigos de la Unidad de Postgrado de \a Escuela de Điseno A. C.) Godine 1968. meksički je
predsjednik bio zabrinut. Dio briga postojao je samo u njegovoj glavi, dok je dio bio stvaran. Imao je razloga brinuti se zbog Olimpijade. Te su godine gotovo sve kulturne i sportke priredbe doživjele nekakve probleme i prekide. Zimska olimpijada u Grenobleu, u Francuskoj, protekla je bez poteškoća, iako se možda previše pozornosti pridavalo nadmetanju Sovjeta i Čehoslovaka. No te su se igre održale prije travnja, kad su se Francuzi još dosađivali. U travnju je za dva dana odgođena dodjela Oscara u znak žalosti za pokojnim Martinom Lutherom Kingom, no i kad se održala, zasjenila ju je politika. Bob Hope, kojeg ljevica baš i nije voljela zbog predstava s djevojkama koje je izvodio pred vojnicima u Vijetnamu, užasnuo je publiku šalama na račun odgađanja dodjele. Nagrade su osvojila dva filma o međurasnim odnosima, iako je bila riječ o vrlo jednostavnim pričama s gotovo priglupim didaktičkim porukama - U vrelini noći i Pogodi tko dolazi na večeru. Pozitivno je bilo to što je češki redatelj Jifi Menzel dobio Oscara za najbolji strani film, za Strogo kontrolirane vlakove, te što je slobodno doputovao na dodjelu. Čitav je događaj bio u cijelosti politiziran. Prekidi će biti još i gori od politizacije. Prosvjednici su izazvali zatvaranje Venecijanskog biennalea, te filmskog festivala u Cannesu, napali su Sajam knjiga u Frankfurtu, a omeli su čak i održavanje izbora za Miss Amerike. Čak je i pobjednik konjičke utrke Kentuckv Derby diskvalificiran zbog korištenja droge. Dakako, tu je još bila i konvencija u Chicagu. U Meksiku se neće dogoditi ništa slično. Kao predsjednik Meksika, imenovani vođa PRI-a, Institucionalne revolucionarne stranke, Dlaz Ordaz bio je baštinik revolucije i zaštitnik proklamirane proturječnosti u pomno oblikovanom nazivu stranke. Godine 1910. Meksiko je bio pravi labirint političkog kaosa i socijalne nepravde. Stoljeća i stoljeća nesposobne kolonijalne vladavine, a zatim i korumpirani diktatori i strana okupacija, kulminirali su tridesetogodišnjom vladavinom samo jednog čovjeka. Bio je to već dobro poznati obrazac. Nakon godina kaosa, diktator Porfirio Diaz nudio je stabilnost. No 1910. njemu je bilo osamdeset godina, a nije bio odredio ni nasljednika ni institucije koje će ga nadživjeti. Nije bilo političkih stranaka, a on nije zastupao baš nikakvu ideologiju. Meksiko se dijelio na različite kulture, etničke skupine i društvene klase, a sve one imale su radikalno drukčije potrebe i zahtjeve. Kad je te godine izbila tzv. Meksička revolucija, zapravo je bila riječ o beskonačnome nizu izrazito razornih građanskih ratova, od kojih se većina vodila u regionalnim okvirima. Bilo je mnogo vođa i mnogo različitih vojska. No takav Meksiko
zatekao je početkom 16. stoljeća i Hernan Cortes. Azteci su vladali upravljajući koalicijom vođa različitih skupina. Cortes je porazio Azteke* unoseći razdor u koaliciju i stječući odanost pojedinih vođa. Tako funkcionira politika u Meksiku. Francisco Madero, predstavnik buržoazije sa sjevera, vodio je jednu skupinu. Privlačio je Meksikance umjerenih političkih stavova iz više, pri čemu su Cortesu najvjerniji saveznik bile velike boginje. Prvu epidemiju među neotporno stanovništvo je vjerojatno donio afrički rob, a procjenjuje se da je u sljedećih godinu dana od bolesti umrlo gotovo pola aztečke populacije srednje i radničke klase. Na sjeveru su bili i nesmiljeni gerilci na konjima - banditi koji su preuzeli revolucionarne ciljeve, u pojedinim slučajevima i kao plaćenici. Među njima se rtajviše isticao Pancho Villa. Villa je bio jedini revolucionarni vođa kojije u američkim medijima izazivao pozitivne reakcije. Čak su i Madera žestoko kritizirali jer je predložio zanemariv porez na meksičku naftu koju su nadzirale i u Sjedinjene Države uvozile američke naftne tvrtke. No Pancho Villa nije pokazivao antiamerikanizam za koji je Washington sumnjičio sve ostale. Osobno je silovao stotine žena i ubijao kako i kad mu se prohtjelo. Bio je rasist kojije ubijao Kineze kad god bi ih zatekao na radu u rudnicima. Njegovi su pomoćnici bili još skloniji ubijanju i sadizmu, te su smišljali užasne metode mučenja. No general Villa nije imao antiameričke stavove. Amerikanci su mu osiguravali oružje i streljivo. Villa je imao deset tisuća ljudi, uglavnom u sjevernoj saveznoj državi Chihuahua. Pljačkali su i napadali, radili što god su htjeli, a jednom su čak i u ime revolucije izvojevali spektakularnu vojnu pobjedu kod Zacatecasa. U središnjem području, u Morelosu, djelovao je Emiliano Zapata, koji se nikako nije uklapao među ostale, osim činjenice da su svi bili mestizo -miješane indijanske i europske krvi. Zapata je, s tim svojim velikim tužnim očima, predvodio seljačku pobunu u središnjem visočju. Njegovi su sljedbenici bili meksički poljodjelci, ili mestizo ili pripadnici autohtonih plemena koji nisu govorili španjolski, a kojih je u Meksiku još bilo mnogo, i koji su se borili za zemlju. Cilj mu je bio obradivu meksičku zemlju oduzeti imućnim zemljoposjednicima i pravedno je podijeliti seljacima. On i njegovi pristaše kanili su nastaviti s borbom bez obzira na sve ostale, sve dok seljaci ne dobiju zemlju. Borbe su se nastavile i nakon što je Madero 1911. godine postao predsjednikom, a on ih nije bio u stanju spriječiti. Madero, kojem je Zapata bio izrazito sklon, pripadao je pogrešnoj klasi. Bio je zemljoposjednik s velikim rančom na sjeveru, a okruživali su ga
ljudi poput Venustiana Carranze, koji su imali veze i interese među bogatašima i koje je silno uznemiravalo kako taj Zapata Revoluciju pokušava pretvoriti u »privatnu« revoluciju. Madero Zapati nije mogao dati svoju zemlju, a nije mogao ni podmititi bandite, »generale« sa sjevera, u tolikoj mjeri da steknu dojam da bi mir mogao biti unosan. Poput mnogih revolucionara, Madera su ubili pobornici Revolucije. Potkraj 1914. godine udružene snage revolucionarnih vojska Carranze, Pancha Ville i Zapate osigurale su nadzor nad čitavim Meksikom i porazile saveznu vojsku koju je za sobom bio ostavio Porfirio Diaz. Zapata i Villa sa svojom su vojskom došli u prijestolnicu radi formiranja nove revolucionarne vlasti. Carranzaje sebe proglasio predsjednikom, te je nevoljko i tek pod velikim pritiskom prihvatio Zapatin program agrarne reforme, iako se gotovo uopće nije trudio provesti ga u djelo. Alvaro Obregon, kojije, poput većine vodećih ljudi tog doba, imao generalski čin, bio je učitelj iz sjeverne savezne države Sonora koji se prvo priključio gerilskoj vojsci, ali se upoznao i sa suvremenim tehnikama ratovanja, sa strojnicama i rovovima. Imao je vojne savjetnike s iskustvom iz Europe, iz Prvog svjetskog rata. Njegov temperament i političko djelovanje, koji su silno utjecali na oblikovanje suvremenog Meksika, bili su odlučno umjereni. Bio je naklonjen i radnicima i seljacima, ali nije kanio vući odviše revolucionarne poteze. Imao je znatnu podršku među radništvom, te ih je u svoju vojsku io u takozvane »Crvene bataljune«. U travnju 1915. godine Villa je imao obračun s Obregonom, kojije bandite na konjima okružio bodljikavom žicom i rovovima s bitnicama za teške strojnice. Villa se djelotvorno služio topništvom, te se žestoko borio, no zapravo nikad nije shvatio suvremenu taktiku. Njegovi ljudi padali su pod rafalima iz strojnica i završavali na bodljikavoj žici. Sam Obregon ostao je bez ruke, a dio tog uda u staklenci postao je simbolom Obregonovih Crvenih bataljuna, od koje je kasnije nastala Meksička revolucionarna vojska, navodno »Narodna vojska«, kao utjelovljenje revolucionarnih ideala. Zapata se i dalje odlučno držao svojih ciljeva na području zemljišne reforme. Takve uporne mjesne šefove obično je bilo lako potkupiti. No Zapata nije prihvaćao novac, kao ni kompromise. U njegovu organizaciju uvukao se dvostruki vojni agent kojem je omogućeno da potajno izvede nekoliko napada, pri čemu je ubio velik broj vojnika, i tako se dokaže Zapati. Čim je zadobio Zapatino povjerenje, agent je Zapatu, kojije, kao i uvijek, izgledao veličanstveno u tamnoj
jahaćoj odjeći na svome riđanu, doveo na nišan šest stotina vojnika koji su otvorili vatru. Smrću 1919. godine ubijeni je revolucionar postao Che Guevarom svojega doba, mladenačkim u stanju provesti veliku međunarodnu priredbu. Televizija će cijelom svijetu pokazati da Meksiko više nije zaostala zemlja rastrgana sukobima, nego suvremena i uspješna država pred kojom je velika budućnost. No Diaz Ordaz uviđao je i da svijet proživljava svoju 1968. i da će biti nevolja. Najočitija kontroverza na obzoru, američki rasni sukobi, mogli bi ispolitizirati igre kao što je atentat na Kinga ispolitizirao dodjelu Oscara. Ideja o crnačkome bojkotu Olimpijskih igara prvi se put pojavila na sastanku vođa Black Powera u Newarku, nakon što je taj grad u ljeto 1967. godine doživio velike nerede. U studenome je Hany Edwards, srdačan i popularan predavač sociologije na San Jose State Collegeu u Kaliforniji ponovno iznio istu zamisao na jednoj konferenciji crnačke mladeži. Većina sportaša i crnačkih vođa smatrala je da crnački bojkot ne može polučiti osobit uspjeh, no jedan od prvih pobornika Edwardsove ideje bio je Tommie Smith, student na San Jose State Collegeu i izniman atletičar koji je iza sebe već imao dva svjetska rekorda. Lee Evans, još jedan vrhunski sprinter sa istog učilišta, također je rekao da će bojkotirati Igre. U veljači je čitava zamisao dobila novi vjetar u leđa kad je Međunarodni olimpijski odbor, u zamjenu za nekoliko simboličnih gesta, unatoč apartheidu u toj zemlji ponovno prihvatio nastup momčadi iz Južne Afrike. Dvadesetpetogodišnji Harry Edwards, visok 203 centimetra, s bradom, sunčanim naočalama i crnom beretkom, kao student se također bavio sportom i ustrajno je američkog predsjednika nazivao »Lvnchin" Baines Johnson«. Iz svog ureda u San Joseu pokušavao je organizirati ne samo bojkot Olimpijade, nego i studentskih i profesionalnih sportskih programa. Međutim, 1968. godine glavni je cilj bio Ciudad de Mexico. Najednom plakatu koji je držao na zidu stajalo je: »Umjesto da trčimo i skačemo za medalje, borimo se za čovječanstvo«. Na zidu je imao i mjesto određeno za »crnačkog izdajicu tjedna«, istaknutog crnog sportaša koji se u toku tjedna najviše »proslavio« protivljenjem bojkotu. Među dobitnicima tog »priznanja« bili su igrač bejzbola Willie Mays, atletičar Jesse Owens, te vrhunski desetobojac Rafer Johnson. Johnsonu je predložen bojkot Olimpijskih igara 1960., a Dick Gregory pozvao je na bojkot 1964. No te godine, zahvaljujući uredu Harrvja Edwardsa, stjecao se dojam da ta ideja stječe sve više pobornika.
U ožujku je časopis Life objavio rezultate ankete provedene među najboljim tamnoputim sveučilišnim sportašima, s iznenađenjem ustvrđujući kako većina smatra da bi vrijedilo odustati od prilike za osvajanje olimpijske medalje radi poboljšavanja položaja pripadnika svoje rase. Life je utvrdio i da su tamnoputi sportaši gnjevni zbog odnosa prema njima koji ih dočekuje na američkim sveučilištima. Obećavali bi im smještaj, ali im nitko ne bi pomogao u slučajevima diskriminacije u vezi sa smještajem. Na San Jose Stateu sportski je odsjek priređivao zabave za bijele sportaše u bratstvima koja u članstvo nisu primala crnce. U 150 najkvalitetnijih sportskih sveučilišnih programa bilo je samo sedam tamnoputih trenera. Bijeli treneri grupirali su tamnopute sportaše u svlačionicama i na putovanjima. Mentori su im neprestano savjetovali da upisuju posebne, lagane predmete, kako bi ih lakše položili. A oni su malopomalo uviđali da nitko od profesora i studenata s njima ne razgovara ni o čemu drugom nego o sportu. Međunarodni olimpijski odbor još je početkom godine, nakon uspješnih Zimskih olimpijskih igara, odlučio omogućiti ponovno sudjelovanje južnoafričkih sportaša na Igrama. Odbor tada još nije uviđao kako će izgledati 1968. godina. U proljeće su Meksikanci, već sluteći katastrofu, zatražili da Odbor ponovno razmotri tu odluku, budući da je najmanje četrdeset reprezentacija zaprijetilo bojkotom Igara. Odbor je promijenio vlastitu odluku i ponovno zabranio nastup Južne Airike. Zbog toga je niz tamnoputih američkih sportaša, među kojima su bili i Smith i Evans, izjavio da će ponovno razmotriti nastup u Meksiku. Amerikanci su svim silama nastojali izbjeći crnački bojkot jer su sastavljali atletsku momčad koja je imala izglede da postane najboljom u američkoj povijesti, a možda i u povijesti suvremenog sporta. Potkraj ljeta Edwards je na jednom sastanku Crnih pantera izjavio da je bojkot Olimpijade otkazan, ali da će sportaši oko ruke nositi crne vrpce i da neće sudjelovati u dodjeli medalja. Već u rujnu meksička se vlada s pravom mogla nadati iznimno uspješnoj Olimpijadi. Meksička vlast sebe nije smatrala diktatorskom, budući da je predsjednik, unatoč apsolutističkim ovlastima, na završetku mandata ipak morao odstupiti. Više neće biti porfiriatu: kako su Meksikanci nazivali tri desetljeća vladavine Porfirija Diaza. Vlada je reagirala na potrebe naroda. Ako su radnici željeli sindikate, PRI bi im osigurao sindikate. Meksikanci koji su željeli nešto promijeniti i poboljšati te olakšati i unaprijediti život, trebali su se priključiti PRIju. Određenu ulogu u svemu mogli su igrati jedino članovi PRI-ja. Čak su i trojica sinova Emiliana Zapate, od kojih je jedan naslijedio i
očevo markantno lice, radili za PRI. U Meksiku je PRI i dalje nailazio na ljude nalik Villi koje je bilo moguće kupiti, kao i na pokojeg Zapatu, pojedince odviše tvrdoglave da bi ih samo tako pridružili, ljude koje je trebalo ili na neodređeno vrijeme zatvoriti ili ubiti. Kad su počeli uočavati da se revolucija ne pridržava obećanja u vezi s vlasništvom nad zemljom, seljaci su se obratili seljačkim organizacijama, a nadzor nad njima imao je PRI. Ponekad se događalo da se pojavi nova organizacija koja zastupa seljake. I njihove je vođe trebalo kupiti ili ubiti, jednako kao i nove sindikalne vođe i nove novinare. Dok se gospodarstvo, kako se činilo, čudesno razvijalo, i to iz godine u godinu, javljale su se i sve izraženije sumnje u to da se novo bogatstvo dijeli na neizrecivo nepravedan način. Godine 1960. Ifigenia Martinez, zaposlena kao znanstveni istraživač na ekonomskom fakultetu, provela je istraživanje koje je pokazalo da oko 78% neto dohotka u Meksiku odlazi u ruke samo 10% najbogatijih stanovnika Meksika. O tome dotada nije bilo znanstveno utvrđenih podataka, a rezultati su se doimali toliko nevjerojatnima da su i drugi, npr. Meksička narodna banka, ponovili istraživanje, ali su došli do istog rezultata. Takva su istraživanja bila tek statističko objašnjenje pojave koju je bilo lako uočiti: u Meksiku zahvaćenom ubrzanim razvojem bilo je mnogo nezadovoljnih ljudi. Od konca pedesetih godina počeo se javljati niz prosvjednih pokreta - seljačkih pokreta, prosvjeda učiteljskih sindikata, štrajk liječnika u sustavu socijalnog osiguranja, a 1958. godine održanje i žestoki štrajk željezničkih radnika. Pobunjenički pokret ubrzo je ugušen, pri čemu su svi sudionici ili kooptirani, ili zatočeni ili ubijeni. Deset godina nakon štrajka željezničara, vođa Demetrio Vallejo Martinez i dalje je bio u zatvoru. Ipak, 1968. godine, s približavanjem Olimpijskih igara, PRI pod nadzorom nije imao tekjednu skupinu, a to su bili studenti. Razlog je ležao u činjenici da su studenti kao politička snaga u Meksiku bili posve nova pojava. Studenti su bili plod širenja novog gospodarskog napretka u toj zemlji. Nakon Drugog svjetskog rata gospodarski se rast počeo ubrzano povećavati. Godine 1968. Ciudad de Mexico već je pripadao u red svjetskih gradova koji se najbrže šire: broj stanovnika na godišnjoj se razini povećavao za približno 3%. Što je uobičajeno kod piramidalnih demografskih struktura u zemljama s ubrzanim razvojem, vrlo velik dio stanovništva Meksika, a osobito glavnoga grada, bio je mlad. A kako se širila i srednja klasa, u Meksiku je studenata bilo kao nikada ranije. Mnogi od njih natiskivali su se na Nacionalnom autonomnom meksičkom
sveučilištu (UNAM), te Nacionalnom tehničkom institutu, na divovskim sveučilišnim kompleksima u novijim dijelovima prijestolnice koja je svake godine gutala kilometre i kilometre novih područja. Ti su studenti, baš kao i njihovi kolege u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Japanu, Sjedinjenim Državama i još mnogim drugim zemljama, bili itekako svjesni činjenice da u ekonomskome smislu žive daleko lagodnije nego njihovi roditelji. Međutim, u Meksiku su bili svjesni i toga da im koristi pruža gospodarstvo koje se širi, ali koje mnogima oko njih nije donijelo osobite prednosti. Roberto Escudero, koji je 1968. postao jednim od studentskih vođa, ustvrdio je: »Između naše i generacije naših roditelja razlika je bila velika. Oni su po svemu bili izrazito tradicionalni. Njima je napredak donijela meksička revolucija, pa su im junaci bili Zapata i ostali revolucionari. I mi smo imali junake, ali smo imali i Chea i Fidela. Mi smo smatrali da je PRI autokratska stranka, dok su oni njezine pripadnike smatrali revolucionarnim osloboditeljima.« I Salvador Martinez de la Roca, nizak i slabašan plavokos muškarac kojeg su svi poznavali pod nadimkom Pino, bio je 1968. godine jedan od studentskih vođa. Rodio se 1945. godine, a 1968. na UNAM-u je studirao atomsku fiziku. Pino je bio norteno, Meksikanac sa sjevera, iz područja bližeg Sjedinjenim Državama, gdje je utjecaj velikog susjeda bio daleko izraženiji. »Pedesetih smo obožavali Marlona Branda u Divljaku i Jamesa Deana u Buntovniku bez razloga«, prisjetio se. »Više smo se zanimali za američku kulturu nego naši roditelji. Pedesetih su studenti nosili košulje i kravate. Mi smo nosili traperice i košulje s uzorcima tipičnima za autohtono domorodačko stanovništvo.« UNAM je po njemu postao još većim prozorom u svijet. »Kinoteka na UNAM-u prikazivala je filmove koje nije bilo moguće pogledati nigdje drugdje u Meksiku - francuske filmove, prvi film o lezbijkama koji sam ikada gledao, zatim film Goli u sedlu. Na djelu je bila kulturna pobuna. Obožavali smo Eldridgea Cleavera, Muhammada Alija i Angelu Daviš, Joan Baez, Petea Seegera«, rekao je. Pjesme koje su pripadale pokretu za građanska prava, poput pjesme »We Shall Overcome«, bile su naširoko poznate, dok je Martin Luther King, osobito nakon smrti, u panteonu junaka studenta UNAM-a zauzeo mjesto u neposrednoj blizini Chea i Zapate. Crne pantere također su stekle određenu popularnost na UNAM-u. Studenti su masovno čitali Normana Mailera, kao i Frantza Fanona i Camusa. No kao što
je rekao Martinez de la Roca: »Najvažnija je bila kubanska revolucija. Svi smo pročitali Revoluciju u revoluciji Regisa Debraya.« Glasovitim događajima iz 1968. prethodili su mnogobrojni štrajkovi i prosvjedi. Godine 1965. studenti su poduprli štrajk liječnika koji su tražili više plaće. Godine 1966. studenti s UNAM-a tri mjeseca su štrajkali protiv autoritarnosti rektora Ignacia Chaveza. U ožujku 1968., nakon velikih prosvjeda u Europi, i u Ciudad de Mexicu održao se prosvjedni marš protiv rata u Vijetnamu. No u usporedbi s pokretima u Sjedinjenim Državama, Europi ijapanu, meksički studentski pokret bio je gotovo neznatan - radilo se tek o nekoliko stotina studenata. Godine 1968. taj malobrojni studentski pokret prvi je put zabrinuo meksičku vladu, koja nije htjela doživjeti baš nikakve probleme za vrijeme Olimpijskih igara, ali i zbog osobitog svjetonazora predsjednika Gustava Diaza Ordaza. Spontani pokreti koji se bez organizatora šire svijetom posredstvom televizije, za meksičkog su predsjednika bili nešto posve novo i nevjerojatno. Bio je uvjeren da je riječ o međunarodnoj zavjeri revolucionara koji se sele iz zemlje u zemlju i tako šire kaos i nemire. Ključnu sastavnicu u toj uroti činili su Kubanci. I dok je meksička vlada prkosila američkome embargu i otvoreno i prijateljski surađivala s Kubom, predsjednik se zapravo paranoično pribojavao Kubanaca, te je pomno nadzirao letove za Kubu, zadržavajući i proučavajući popise putnika. I dok jejavno odbijao uvesti embargo Kubi, nije dopuštao da Meksiko posluje s tom zemljom, te se s američkim obavještajcima savjetovao u vezi s »kubanskom prijetnjom«. Još kao ministar unutarnjih poslova, Diaz Ordaz izgradio je tijesne veze s CLA-om i FBI-em. Meksička politika prema Sjedinjenim Državama po prirodi se odlikovala tim raskorakom između javnih stavova i privatne komunikacije, a dobar je primjer i način na koji se Carranza 1916. godine pretvarao da se protivi američkoj intervenciji, dok je zapravo potajno poticao američkog predsjednika Woodrowa Wilsona da pošalje vojsku u Meksiko i napadne već nepodnošljivog PanchaVillu. Lecumberri, crni zamak u središtu Ciudad de Mexica, sličan je Bastilli i zapravo je doista riječ o zatvoru podignutome u francuskome stilu, s kružnim dvorištem u sredini i s blokovima s ćelijama koji se šire poput žbica na kotaču bicikla. Ćelije su dugačke oko četiri, a široke približno dva metra. Godine 1968. bila je to zloglasna tamnica u kojoj su završavali politički zatvorenici. Danas se u Lecumberriju nalaze dokumenti Nacionalnog arhiva koji su 1968. godine bili državna tajna, rešetke su zamijenili veliki
prozori, a na podove je postavljen ulašteni parket. Tijesne ćelije prepune su očito pročišćenih spisa i dosjea. No i takvi donose sliku o paranoji koja je opsjedala vladu Diaza Ordaza. Ministarstvo unutarnjih poslova u to je vrijeme imalo razgranam mrežu doušnika. Sve studentske organizacije, čak i ako su imale samo dvadesetak članova, imale su barem jednog doušnika koji je izvještavao vladu te zamorno podrobno opisivao sastanke na kojima se nije događalo ništa. Osobito zanimljivi bili su komunisti svih vrsta, a još više zabrinutosti izazivali su stranci koji bi razgovarali s meksičkim komunistima. Vlada je vodila pomnu evidenciju o tome tko pjeva kubanske pjesme, tko predlaže podizanje spomenika Vijetnamcima, tko podupire takve prijedloge i tko putuje u Havanu, osobito približno oko 26. srpnja kad Kuba slavi godišnjicu Castrova prvog ustanka. Bilježila su se i imena osoba koje su sudjelovale u odavanju počastijoseu Martiju, iako su tekstove kubanskog oca neovisnosti cijenili i prokastrovski i antikastrovski elementi. Diaz Ordaz također se opsesivno brinuo zbog Francuza. Dio razloga možda je ležao i u činjenici da je meksičke studente fascinirao francuski svibanjski pokret, a ta opčinjenost daleko je nadilazila stvarnu važnost događaja. Iako su američki, njemački i mnogi drugi pokreti bili stariji, trajniji i organiziraniji, kao i dalekosežniji, za meksičke je studente glavni događaj 1968. godine bio svibanj u Parizu. Dio razloga bila je i predodžba iz 19. stoljeća koja se održala u Meksiku, a po kojoj je Francuska bila najveća imperijalistička sila na svijetu. Francuzi su u jednom kratkom razdoblju vladali Meksikom. Godine 1968. doktorat s nekog francuskog sveučilišta i dalje je bio najuglednija titula u Meksiku, dok se Sartrea smatralo vodećim intelektualcem. Lorenzo Meyer, istaknuti meksički povjesničar s visokoškolske ustanove Colegio de Mexico, a koji je doktorirao na čikaškom Sveučilištu, za opstanak frankofilije rekao je: »Čini mi se da je uzrok svojevrsna inercija... riječ je o ostatku iz prošlosti«. No studentsko divljenje i predsjednikov strah od francuskog studentskog pokreta temeljili su se i na mitu da su se pariški studenti uspjeli udružiti s radnicima i zajedničkim snagama dovesti do paraliziranosti zemlje. Trideset i prvog svibnja trockistička Revolucionarna radnička stranka u Ciudad de Mexicu sazvala je sastanak studenata i radnika, »kako bi učinili isto što i Francuzi« i »u Meksiku primijenili francuska iskustva«. Četvrtog lipnja, na
Fakultetu političkih znanosti na UNAM-u pojavile su se novine s IV. internacionale meksičke podružnice Revolucionarne radničke stranke, s tekstom u kojem je stajalo: »Sve radničke zemlje trebale bi poduprijeti revolucionarni pokret u Francuskoj radi stvaranja nove radničke države. Komunistička partija Francuske (PCF) i CGT (PCF-ov sindikat) koji se već po tradiciji prodaju i izdaju francuski revolucionarni pokret, zatražili su od vođa francuskog pokreta i radnika zajedno sa studentima, te seljaka, da se suprotstave svjetskome kapitalizmu. Taj je francuski revolucionarni pokret snažan udarac naslijeđu francuske Komunističke partije i svjetskoj birokraciji.« Dvadeset i četvrtog srpnja Ekonomski fakultet UNAM-a ponudio je susret s dvojicom francuskih studenata, Denisom Decreaneom i Didierom Kueszom, obojicom iz Nanterrea. O svemu tome Ministarstvo unutarnjih poslova izvijestili su vladini doušnici u tim malenim ljevičarskim studentskim skupinama. Mogućnost udruživanja radikalnih studenata i radnika, što se, po njihovu mišljenju, dogodilo u Francuskoj - a što bi opasnošću smatrala većina političkih elita bila je osobito opasna za vodstvo PRI-a. Upravo je PRI trebao udruživati različite društvene elemente i nadzirati njihove međusobne odnose. Sustav je prema planu tako trebao funkcionirati. Osamnaestog srpnja vlada je zabilježila da je jedna komunistička skupina studenata održala sastanak o mogućnosti održavanja studentskog štrajka glađu kojim bi se iskazala potpora Demetriju Valleju Martinezu, zatvorenom još otkako se našao na čelu štrajka željezničkih radnika 1958. godine. Bio je to jedan od najpoznatijih političkih zatvorenika. Do studentskog štrajka na koncu nije došlo, no Vallejo Martinez sam je počeo štrajk glađu, konzumirajući isključivo vodu s limetom i šećerom, sve dok 6. kolovoza nije kolabirao, pa su ga prebacili u bolnicu i počeli hraniti kroz cjevčice. Što je bilo najironičnije, jedini ozbiljniji pokušaj organiziranja meksičkih studenata da pokažu solidarnost s Francuzima propao je zbog nedostatka interesa. Potkraj svibnja Jose Revueltas, poznati komunistički spisatelj i dobitnik nacionalne meksičke nagrade za književnost, razgovarao je sa skupinom studenata o mogućnosti organiziranja skupa potpore Francuzima u dvorani Filozofskog fakulteta, dvorane koja je nosila Cheovo ime. No planove su prebacili za lipanj, a već negdje u srpnju meksičkim se studentima učinilo da imaju i dovoljno vlastitih problema. »Naposljetku«, rekao je Roberto Escudero, »zabilježen je samo jedan smrtni slučaj, a i do njega je došlo slučajno.« Predsjednikje sve to smatrao dokazima o globalnoj zavjeri francuskih i kubanskih radikala za širenje nereda širom svijeta. To su uspješno radili čitavu godinu, a sad, s približavanjem
Olimpijskih igara, urota se počela širiti i na Meksiko! U spisima Ministarstva unutarnjih poslova učestalo se bilježilo kako studentski govori često završavaju riječima: »Viva los movimientos estudiantiles de todo el mundo!« - »Živjeli studentski pokreti širom svijeta!«. Te malene skupine studenata', zajedno s događajima u svijetu, u predsjednikovim su razmišljanjima potaknule onu tipično meksičku ksenofobiju koja potječe još od aztečkih iskustava - strah od stranaca koji žele potkopati i preuzeti sustav. Ministarstvo unutarnjih poslova pomno je motrilo američke studente koji su preko ljeta odlazili u Meksiko, kad meksičke školske ustanove još rade. Motrile su i mnoge Meksikance koji su studirali na Berkelevju i drugim kalifornijskih sveučilištima, te preko ljeta odlazili kući. A ti su meksički studenti iz Kalifomije zapravo bili vrlo utjecajni u meksičkom studentskom pokretu. Roberto Rodriguez Banos, koji je u srpnju 1968. godine bio urednik nacionalnog deska u AMEX-u, prvoj meksičkoj izvještajnoj agenciji, alternativi vijestima koje je pod nadzorom imala država, kaže: »Godine 1968. meksički studenti opčinjeno su čitali o Parizu, Čehoslovačkoj, Berkelevju, Columbiji i ostalim američkim sveučilištima. Sve od nemira u Wattsu, u ljeto 1965., većina Meksikanaca bila je uvjerena da u SAD-u bjesni građanski rat. Na televiziji su vidjeli kako divovsku američku četvrt u jednom od najvećih velegrada guta plamen. Vlada je vidjela što se dogodilo u Francuskoj, Čehoslovačkoj i Sjedinjenim Državama, te je bila uvjerena da destabilizacija zahvaća čitav svijet. U studentskom pokretu stoga je vidjela iste vanjske sile koje dolaze u destabiliziram Meksiko.« Meksiko je bio jedna od malobrojnih zemalja na svijetu koje nisu osudile sovjetski ulazak u Čehoslovačku. Revolucionarna institucionalna stranka više nije bila sklona revolucijama. Vlada je htjela poduzeti sve što treba samo da spriječi dolazak revolucije u Meksiko. Brinuli su je Kubanci i Sovjeti. Brinuli su je i Gvatemala i Belize, na južnoj granici, a zabrinutost zbog Belizea značila je i zabrinutost u vezi s Britancima, koji su ondje još imali vojne baze. Porfirio Diaz proslavio se s time u vezi izjavom: »Jadni Meksiko, toliko daleko od Boga i toliko blizu Sjedinjenim Državama«. No svijet je postajao sve manji. Diaz Ordaz tako je mogao reći: »Jadan Meksiko, toliko daleko od Boga i toliko blizu svima«. PRI se uznemirio jer nije znao kako nadzirati studente kojima cilj nisu bili ni hrana ni posjedovanje zemlje ni posao ni novac. PRI je mogao osnovati studentske organizacije, kao što je osnivao sindikate, novinarske udruge i organizacije za zemljišnu reformu, no studenti nisu imali motiva priključiti se PRI-jevim studentskim
organizacijama. Studentski vođe bili su vođe isključivo zbog toga što su iz dana u dan stjecali studentsku potporu. Kad bi vođa pristao uz PRI, više ne bi bio vođa. Lorenzo Meyer rekao je: »Studenti su uživali maksimalnu slobodu koja je bila moguća u takvom društvu«. Početkom ljeta već se jasno vidjelo koliko je vlada nervozna. AUena Ginsberga, koji je u Meksiko doputovao na obiteljski odmor, prije nego što će poći u pohod na Chicago, zaustavili su na granici i rekli mu da će prije ulaska morati obrijati bradu. Samo nekoliko mjeseci ranije, zvučeći poput umjerenog političara koji se usred burne godine zalaže za mir, Diaz Ordaz rekao je meksičkim novinarima: »Svatko može slobodno puštati bradu, kosu ili zaliske, ako tako želi, po volji se odijevati i lijepo i ružno...«. Daje 1968. godine proveden izbor za studentski pokret s najnedužnijim ishodištem, konkurencija bi bila žestoka, no Meksički studentski pokret imao bi izvrsne izglede da osvoji prvo mjesto. Sve do 22. srpnja bila je riječ o malobrojnom i rascjepkanom pokretu. Organizacija Olimpijskih igara tekla je prema planu. Osamnaestero kipara iz šesnaest zemalja, među kojima i Alexander Calder i Henry Moore, trebalo je doputovati i postaviti svoja djela. Calderova čelična skulptura teška sedamdeset tona prema zamisli je trebala stajati ispred novog Aztečkog stadiona. Ostale skulpture postavljene su uz »Put prijateljstva« koji je vodio prema Olimpijskome selu. Oscar Urrutia, koji je vodio kulturni program, u razgovoru s novinarima o toj temi naveo je i završetak jedne drevne meksičke pjesme koji glasi: »I još više volim svoju braću ljude«. To je trebala biti glavna tema Igara. A 22. srpnja dogodio se tek sukob između dviju suparničkih srednjih škola. Nitko ne zna točne uzroke. Dvije skupine neprestano su se sukobljavale. Moguće je da su u cijeloj priči sudjelovale i dvije mjesne bande, »Pauci« i »Ciudadelans«. Sukob se proširio i na Plažu de la Ciudadela, jedno od važnih trgovačkih središta u gradu. Dvije bande sutradan su napale studente, no ovi nisu uzvratili. Policija i specijalne vojne jedinice stajale su u blizini i promatrale razvoj događaja, ali su počele provocirati studente i bacati suzavac. Kad su se studenti počeli povlačiti na fakultete, vojska je krenula za njima, usput ih tukući. Divljanje je potrajalo tri sata, a pritom je uhićeno dvadesetero studenata. Pretučeni su brojni studenti i profesori. Razlog za napad i dalje je nepoznat. Studentski pokret tako je odjednom dobio povod i svrhu koji su odjeknuli u čitavoj javnosti okrutnu nasilnost vladinih snaga. Do sljedećeg koraka došlo je tri dana kasnije. Skupina studenata odlučila je prosvjedima zatražiti puštanje
uhićenih studenata i podići glas protiv nasilja. Sve dotada svi studentski prosvjedi protiv držanja političkih zatvorenika bavili su se aktivistima koji su pripadali nekim davno nestalim pokretima, poput pokreta koji je inicirao štrajk željezničara. Dotada nije bilo zatvorenih studenata. Za razliku od ostalih demonstracija, ovaj je događaj privukao mnoštvo sudionika. Sudbina se voli poigravati paranoičnim ljudima. Demonstracije su se igrom slučaja zbile 26. srpnja, pa su studentski prosvjednici u središtu grada tako naišli na šačicu Castrovih pristaša. Po ukupnome broju ljudi koji su se našli na ulicama, bio je to najveći skup koji je meksička vlada ikad doživjela. Vojska im je zapriječila put i počela ih usmjeravati u sporedne ulice, gdje su pojedini prosvjednici vojnike počeli gađati kamenjem. Ti pojedinci studentima nisu bili poznati. Osim toga, kamenje su pronašli u kantama za smeće, a to je bilo vrlo neobično, budući da u kantama za smeće u središtu Ciudad de Mexica kamenja inače baš i nema. Uslijedili su višednevni sukobi. Prosvjednici su otimali autobuse, iz njih tjerali putnike i zabijali se u zidove, spaljivali vozila. Studenti su tvrdili da se tako nasilno ponašaju pripadnici vojske ubačeni u njihove redove, kako bi se opravdala žestoka reakcija vojske, što su u velikoj mjeri potvrdili i dokumenti objavljeni 1999. godine. Vlada je za nasilje optužila mlade pripadnike Komunističke stranke. Do kraja mjeseca poginuo je najmanje jedan student, stotine su ih bile ozlijeđene, a nepoznat broj našao se u zatvoru. Svaki sukob služio je kao mobilizacijski poziv za nove sukobe: što je bilo više ozlijeđenih i privedenih, to je više studenata prosvjedovalo protiv tako nesmiljene reakcije. Početkom kolovoza studenti su organizirali vijeće s predstavnicima različitih fakulteta iz Ciudad de Mexica. Tijelo je ponijelo naziv Nacionalno štrajkaško vijeće - CNH. Za razliku od samog Meksika, ali umnogome poput SDS-a, SNCC-a i mnogih drugih prosvjednih organizacija koje su djelovale šezdesetih godina, CNH je bio izrazito demokratičan. Studenti su glasanjem birali predstavnike, a CNH je o svemu odlučivao glasovima tih tri stotine izaslanika. Roberto Escudero bio je najstariji zastupnik, a izabrali su ga studenti poslijediplomskog studija filozofije, gdje se bavio marksizmom. Prema njegovim riječima: »CNH je mogao i po deset-dvanaest sati raspravljati o ideologiji. Evo i primjera... vlada je pozivala na dijalog. CNH je ustvrdio da mora biti riječ o javnome dijalogu -jer ona ima nadzor nad svim informacijama koje nisu u javnosti. I to je već bio jedan od problema, jer je vlada sve htjela obaviti u tajnosti. Vlada je tako uputila telefonski poziv radi razgovora o ideji dijaloga. CNH je proveo desetosatnu raspravu o
pitanju krši li taj telefonski poziv njihovo načelo o pristajanju isključivo na javni dijalog.« Poput poljskih studenata četiri mjeseca kasnije, meksički prosvjednici nosili su natpise kojima su kritizirali potpunu poslušnost koju mediji pokazuju u odnosu na vladu, no njima nije preostala nikakva mogućnost da javnosti istinito prikažu što se događa i zašto prosvjeduju. Stoga su, reagirajući na činjenicu da PRI ima nadzor nad svim medijima, osmislili Brigade, od kojih je svaka imala šest do petnaest pripadnika, te nosila naziv po nekom važnom cilju ili ličnosti. Jedna se zvala Brigada Alexander Dubček. Brigade su izvodile ulične predstave. Odlazile su na tržnice i druga javna okupljališta i organizirale razgovore i rasprave, ponekad i polemike. Svatko od članova igrao je određenu ulogu, glumio prizor u kojem se raspravljalo o aktualnim događajima, a ljudi koji bi slušali te bučne razgovore doznali bi i stvari koje nikako ne bi mogli pročitati u novinama. Stvar je funkcionirala jer u društvima u kojima su mediji potpuno korumpirani ljudi ubrzo nauče doznavati novosti na ulici. U rujnu su se noćne more Diaza Ordaza pretvorile u stvarnost. Jedan francuski student koji je sudjelovao u svibanjskim prosvjedima u Parizu došao je u Meksiko podučiti studente. Ali nije predavao ni o revoluciji, ni o podizanju barikada, ni o pripremi Molotovljevih koktela, čime su meksički studenti, kako se činilo, ionako već bili ovladali. Student arhitekture Jean-Claude Leveque za francuske se studentske pobune, pod budnim okom studenata Likovne akademije, specijalizirao za izradu plakata sitotiskom. Ciudad de Mexico tako su odjednom preplavili prikazi otisnuti na jeftinom meksičkom papiru: obrisi vojnika koji bajunetama i palicama udaraju studente, muškarac s lokotom na ustima, mediji sa zmijskim jezikom i simbolima dolara u očima. Bilo je tu čak i olimpijskih plakata s prikazom zlobnog majmuna, neodoljivo sličnog točno određenom predsjedniku, koji na glavi ima vojničku kacigu. No Meksiko nije Francuska. U Meksiku je niz studenata ubijen u pokušaju da zalijepi plakat ili na nekom zidu ispiše grafit. U kolovozu su se studentski prosvjedi i nasilje koje je nad demonstrantima provodila vojska proširili i na ostale savezne države. Jedan student ubijen je u Villahermosi, prijestolnici savezne države Tabasco. U Ciudad de Mexicu CNH je uspio privući pedeset tisuća prosvjednika koji su demonstrirali protiv nasilja koje provodi vojska. Časopis 17.S. NeWs & World Raport objavio je u kolovozu
članak u kojem je stajalo kako se u Meksiku događaju nemiri »uoči samih Olimpijskih igara«. A Dlaz Ordaz pribojavao se upravo toga, mogućnosti da Olimpijske igre u Meksiku počnu nalikovati stranačkoj konvenciji demokrata u Chicagu. »Prije nego što su vojne snage uspjele ponovno uvesti mir i red, spaljeno je ili oštećeno stotinjak autobusa, poharane su nebrojene prodavaonice, poginulo je četvero studenata, dok ih je stotinjak ranjeno.« Vlada je za nasilje okrivila »komunističke agitatore kojima su upravljale inozemne snage«. Prema navodima meksičke vlade, među uhićenima su bila i petorica Francuza, »prekaljenih agitatora« koji su u svibnju sudjelovali u studentskoj pobuni u Parizu. Nisu objavljena ni njihova imena ni druge pojedinosti. No časopis je istaknuo da je u igri bilo i »drugih faktora«, među kojima je i nezadovoljstvo jednostranačkim sustavom. Potkraj kolovoza više od stotinu tisuća ljudi sudjelovalo je u studentskim prosvjedima, ponekad i nekoliko stotina tisuća, no studenti su pretpostavljali da među njima zapravo ima i mnogo vladinih agenata ubačenih radi izazivanja nasilja. Diaz Ordaz odlučio je odigrati ulogu Charlesa de Gaullea što je u najvećem broju slučajeva pogrešan korak za svakog šefa države ili vlade - i organizirati veliki prosvjedni skup s ciljem izražavanja potpore vladi. No izgleda da je smatrao da ne može privući velike mase, pa je u autobuse ukrcao državne službenike i prebacio ih u središte Ciudad de Mexica. U jednom od dojmljivijih prizora uredske službenice skidale su salonke s visokim potpeticama i njima bijesno lupale po tenkovima, želeći pokazati koliko su gnjevne jer su prisiljene na sudjelovanje na skupu. Usto što je bio čvrsto naumio spasiti Olimpijske igre, što se pribojavao destabilizacije, što je bio frustriran jer ne uspijeva nadzirati studente, Gustavo Diaz Ordaz zacijelo je bio i šokiran događajima. Bio je to izrazito krut i služben čovjek iz obližnje savezne države Puebla, sa suprotne strane niza vulkana u odnosu na glavni grad. A Puebla je bila silno konzervativna. Potekao je iz svijeta u kojem su muškarci, čak i mladi muškarci, i dalje nosili odijelo i kravatu. U njegovu je svijetu bilo prihvatljivo da predsjednika ismijavaju na prijemima i u sličnim društvenim prigodama, ali ne i otvoreno i javno, da ga prikazuju kao majmuna ili šišmiša. Mladi ne poštuju autoritet - ne poštuju, kako se čini, baš ništa. Predsjednik Meksika svake godine 1. rujna podnosi Informe, izvještaj o stanju države i nacije. U rujnu 1968. godine Gustavo Diaz
Ordaz u svojem je govoru rekao: »Toliko smo tolerantni da nas neki kritiziraju zbog pretjerane popustljivosti, no sve ima svoje granice, a neoprostivo kršenje zakona i reda do kojeg je u skorije vrijeme došlo pred očima čitave nacije jednostavno se ne smije nastaviti«. U njegovim je govorima često bilo prijetećih tonova, no ovaj, u kojem je uvjeravao svijet da će s programom Olimpijskih igara sve biti u redu, zvučao je osobito zlokobno. Svi su zapamtili riječi: »Učinit ćemo sve što moramo«. Poput Alexandera Dubčeka u vezi sa Sovjetima, meksički studenti nisu znali s kim imaju posla. Martinez de la Roca rekao je: »Bila je to prijetnja, no zapravo ga nismo istinski slušali«. Demonstracije su se nastavile. Osamnaestog rujna u 22.30 vojska je okružila kompleks Sveučilišta UNAM pješaštvom i oklopnim jedinicama, te zatvorila i evakuirala zdanja, privodeći stotine studenata i profesora, naređujući im da ili što je uzdignutih ruku ili da legnu i ne miču se. Držali su ih na nišanu, često uz njih prislanjali i bajunete, dok su ostale jedinice nastavljale zauzimati čitav kompleks, zgradu po zgradu. Nije poznato koliko je studenata i profesora uhićeno. Dio njih oslobođen je sutradan. Pretpostavljalo se da je u zatvoru završilo više od tisuću osoba. Dvadeset i trećeg rujna policija je nasrnula na Tehnički institut, a studenti su se počeli braniti palicama i štapovima. Zatim je stigla i vojska. Obregonova Narodna vojska - i prvi put zapucala na studente. The New York Times izvijestio je o četrdesetero ranjenih. U izvještaju se spominjala obostrana vatra, te jedan ubijeni policajac, iako nema dokaza da je netko od studenata i u jednom trenutku imao vatreno oružje. Neidentificirani »građani«, vjerojatno vojnici koji su svukli odoru, počeli su napadati fakultete i pucati na studente. Nasilje je eskaliralo, pa su 2. listopada vlada i Nacionalno štrajkaško vijeće napokon održali sastanak. Prema riječima Raula Alvareza Garina, jednog od izaslanika CNH-a, dugo očekivani dijalog pretvorio se u pravu katastrofu. »Nije bilo nikakvog dijaloga s vladom. Nismo rekli baš ništa.« Najednom od uličnih plakata tog su se mjeseca pojavile bajunete i natpis »Dijalog?«. »Sastanakje završio užasno loše«, prisjeća se Roberto Escudero, a CNH je počeo organizirati skup na kojem će objaviti početak štrajka glađu za političke zatvorenike u sljedećih deset dana, do početka Olimpijskih igara. Tog će dana ponovno pokušati pregovarati s vladom. Skup na kojem će objaviti plan održat će se u dijelu grada poznatom pod nazivom Tlatelolco. Studenti nisu uviđali da je odluka već donesena. Vlada je zaključila da studenti nisu Pancho Villa nego Zapata.
Daje priču pisao neki drevni grčki dramatičar, završni prizor odigrao bi se u Tlatelolcu. Kao da joj je sudbina namijenila da završi upravo ondje. Meksičke priče često počinju tako da govore o strancu koji prijeti, ali na koncu ipak govore o Meksiku, o onome što je Paz nazvao »njegovim skrivenim licem, indijanskim, mestičkim licem, gnjevnim, krvlju umrljanim licem«. Martinez de la Roca obožavao je pričati o američkim utjecajima, o Crnim panterama i građanskim pravima. No kad se osvrnuo na govore CNH-a, iznenadio se uvidjevši koliko su govori o kršenju ustava i Zapadnim idealima bili nacionalistički intonirani. Tako se pokazalo da njihova priča zapravo nije govorila o Cheu, Sorboni, Cohnu-Benditu, čak ni o Berkelevju, nego o Montezumi, Cortesu i Carranzi, o Obregonu i Villi i Zapati. Predstava je izvedena na trgu koji meksička vlada naziva La Plaža de las Tres Culturas (Trg triju kultura) - no sam događaj ostaje prepoznatljiv po aztečkome nazivu mjesta: Tlatelolco. Ako postoji mjesto koje može prepričati povijest Meksika, osvajanja, krvoprolića, ciljeva, poraza, pobjeda i težnja, to je onda nedvojbeno Tlatelolco. U vrijeme kad je Montezuma vladao aztečkim carstvom s otoka Tenochtitlana visoko u planinskom jezeru na mjestu današnjeg Ciudad de Mexica, jedan od manjih saveznika bio je i obližnji grad Tlatelolco, vrlo uspješno gospodarsko središte carstva, trgovačko središte čiji je posljednji vladar bio mladi Cauhtemoctzin, koji je na vlast došao 1515., četiri godine prije početka španjolske vladavine. Španjolci su razorili Tlatelolco i usred ruševina izgradili crkvu. Tu praksu uveli su još kad su počeli razarati muslimanska područja na Iberskom poluotoku. Godine 1535. podignut je franjevački samostan nazvan po Santiagu (sv. Jakovu), svecu zaštitniku novoujedinjene Španjolske. Šezdesetih godina 20. stoljeća meksička je vlada tome mjestu obilježenom osvajanjem i razaranjem pridala i simbol svog postojanja, neboder Ministarstva za odnose s inozemstvom i divovski kompleks stambenih zgrada namijenjen pripadnicima srednje klase. Sastojao se od dugačkih betonskih zgrada od kojih je svaka ponijela ime neke savezne države ili važnog događaja u meksičkoj povijesti. Kompleks je zauzimao više kilometara - bili su to kvalitetni stanovi sa subvencioniranom stanarinom namijenjeni obiteljima odanima PRI-u, pravo uporište stranke u samome središtu grada. To ne znači da nije bilo protivljenja. No zgrade su stajale kao dokaz da je PRI ispunio obećanja. Godine 1985. pokazalo se da taj uzorni projekt zapravo nije izveden onoliko kvalitetno koliko je PRI tvrdio, pa se o tome među ljudima naveliko govorilo kad se većina zgrada u jednom potresu srušila ili pretrpjela velika
oštećenja. S druge strane, na aztečkim ruševinama i franjevačkoj crkvi nije bilo gotovo nikakve štete. Tlatelolco se sastoji od kamenom popločanog trga, s dviju strana okruženje zidinama od crnog kamena i bijele žbuke povećeg kompleksa aztečkih ruševina. S jedne od tih strana nalazi se i crkva. Ispred i iza prostiru se stambene zgrade. Zgrada koja se nalazi s prednje strane, Edificio Chihuahua, na drugome katu ima otvoreni hodnik u kojem ljudi mogu stajati uz betonsku ogradu i promatrati trg. Iskusni organizator političkih događaja nikad ne bi odabrao takvo mjesto. Policija je trebala zapriječiti tek malobrojne prolaze između zgrada i tako posve zatvoriti trg. Čak je i za vojne operacije na UNAM-u nekolicina brzih i snalažljivih studenata uspjela pobjeći. No iz Tlatelolca se neće bježati. Skup je trebao početi u 16 sati. Već u 15 sati policija je počela onemogućavati automobilima da uđu u najuže središte grada. Odlučni su ljudi dolazili pješice - parovi, obitelji s malom djecom. Na trgu se našlo samo pet do dvanaest tisuća ljudi, ovisno o tome tko je iznio procjenu - bila je riječ o jednom od najlošije posjećenih skupova otkako su u srpnju počeli nemiri. Skup je trebao poslužiti samo za objavu odluke, a ne kao masovni prosvjed. Mvrthokleia Gonzalez Gallardo, dvadesetdvogodišnja izaslanica CNH-a s Tehničkog instituta, na skup je došla unatoč roditeljskom protivljenju i molbama. Njezini roditelji pribojavali su se da bi joj se moglo dogoditi nešto užasno. No ona je smatrala da mora ići. Pripadnici naprednih snaga u Meksiku tek su bili počeli razmišljati o ženskim pravima, a ona je bila jedna od tek devet žena među tri stotine delegata. »CNH baš i nije slušao kad bi žene nešto govorile«, prisjeća se. No nju su odabrali da predstavi četvoricu govornika, a to je za ženu bila neobično istaknuta uloga. »Dok sam s njima četvoricom prilazila Tlatelolcu«, rekla je, zadržavajući suze, dok se prisjećala događaja, gotovo točno trideset i četiri godine kasnije, »upozoravali su nas da pazimo, da su u blizini već vidjeli vojsku. Ali nisam se bojala, iako smo odlučili da skup neće dugo trajati. Na trg su pristizali radnici, studenti, obitelji i prostor se popunjavao. Ondje, koliko smo vidjeli, nije bilo vojske.« Dizalom su došli na dugački balkon na drugome katu zgrade Edificio Chihuahua, mjesta s kojeg će se obratiti masi okupljenoj na trgu. »Zauzeli smo mjesto na drugome katu i počeli s govorima«,
rekla je. »Iznenada su se s lijeve strane, iznad crkve, pojavili helikopteri sa zelenim svjetlima. A na trgu su odjednom svi počeli padati. U tom trenutku pojavili su se muškarci s bijelim rukavicama i oružjem, ne znam, možda su došli dizalom. Naredili su nam da siđemo u prizemlje, gdje su nas počeli tući.« U pozadini se čula vatra iz automatskog oružja. Meksička vojska imala je dva zapovjedna lanca: redovnu vojsku pod zapovjedništvom Združenog stožera i Ministarstva obrane, te bojnu Olimpia, koja je bila pod izravnim predsjednikovim zapovjedništvom. Činilo se da su se na mjestu događaja našli ijedni i drugi. Vojnici iz Olimpije bili su u civilu. No kako bi se međusobno lakše prepoznali, svaki od njih nosio je po jednu bijelu rukavicu, iako drugi to neće primijetiti. Ti su vojnici u civilu došli na drugi kat zgrade i uvukli se u redove vođa CNH-a. A onda, kad je Mvrthokleia Gonzalez Gallardo počela govoriti, otvorili su vatru na masu na trgu. Mnogi očevici opisuju ih kao »snajperiste«, no oni su zapravo bez ikakvog ciljanja pucali po masi, pogađajući prosvjednike, ali i pripadnike redovne vojske. Tako je među prvima pogođen ijedan general. Vojska je žestoko uzvratila vatru prema balkonu, odakle su pucali muškarci s bijelim rukavicama, ali gdje su se nalazili i vođe CNH-a. Činilo se da su se muškarci u bijelim rukavicama uspaničili, te su zaboravili da su u civilu. »Ne pucajte!«, vikali su prema trgu. »Mi smo iz Olimpije!« Prema iskazima svjedoka, na trgu se i dalje čuo zvuk vatre iz automatskog oružja, a mnogi su spominjali i »snajperiste« na prozorima zgrade Chihuahua. Raula Alvareza Garina, jednog od vođa CNH-a na balkonu, odveli su zajedno s mnogima u prostor pokraj trga, između aztečkih ruševina i franjevačke crkve, gdje su ih prisilili da što je licem okrenutim prema zidu. Ti uhićenici nisu vidjeli ništa. No, Alvarez Garin jasno se sjeća kako je dva i pol sata bez prestanka slušao paljbu iz automatskog oružja. Masa je potrčala prema prostoru između crkve i zgrade Chihuahua, no prolaz su zapriječili vojnici. Drugi su pokušali proći s druge strane, između crkve i ruševina, no u svim prolazima stajali su vojnici. Ljudi su pokušali pobjeći u crkvu, koja je u svako doba dana trebala biti otvorena i pružati utočište, no masivna vrata iz šesnaestog stoljeća bila su zaključana dok su snajperisti pucali s vijugavih maurskih izbočina na slojevitoj površini zida ispod krovne kupole. Bila je to savršena klopka. Dio preživjelih kasnije je pričao i o vojnicima koji su se sažalili, pa su im pomagali. Gotovo svi svjedoci navode kako se dva sata ili čak duže čula vatra iz
automatskog oružja. Drugi, a među njima je i Mvrthokleia Gonzalez Gallardo, sjećaju se kako su vidjeli da vojnici masu napadaju puškama i bajunetama. Na više mjesta u središtu grada viđene su hrpe tijela koje su se samo povećavale. Martinez de la Roca, koji je tada već bio uhićen i nalazio se u malenoj ćeliji u Lecuberriju, vidio je kako se zatvor puni krvavim uhićenicima, od kojih su neki bili ranjeni i vatrenim oružjem. Meksička vlada ustvrdila je da je ubijeno četvero studenata, no ta se brojka popela na dvanaestero. I vladini listovi navodili su vrlo male brojke, ako je takvih podataka u njima uopće bilo. Televizija je jednostavno i kratko izvijestila da se dogodio incident povezan s policijom. El Universal je 3. listopada prenio informaciju o dvadeset i devet poginulih osoba i više od osamdeset ranjenih. El Sol de Mexico izvijestio je o snajperistima koji su pucali na vojsku, zbog čega je ranjen jedan general i jedanaestorica vojnika, dok je poginulo više od dvadesetero civila. The New York Times također je naveo da je »poginulo najmanje 20 osoba«, dok je londonski The Guardian izvijestio o 325 poginulih, a tu je brojku ponovio i Octavio Paz, koji je u znak prosvjeda tada okončao diplomatsku karijeru. Neki su tvrdili da je poginulo više tisuća ljudi. Tisuće osoba su nestale. Roditelji Mvrthokleije Gonzalez Gallardo, koji su je upozoravali na opasnost, deset su dana u očaju i uz pomoć Crvenog križa tražili kći među poginulima. Nakon deset dana pronašli su je u zatvoru. Mnogi su završili u zatvoru. Alvarez Garin u tijesnoj ćeliji u Lecumberriju proveo je dvije godine i sedam mjeseci. Izabrali su ga za predsjednika zatvorske zgrade u kojoj je boravio. »Jedini izbori na kojima sam pobijedio!«, rekao je. Martinez de la Roca također je odležao tri godine. Još je godinama bilo teško odrediti je li određena osoba koje nema poginula, je li u zatvoru ili je pristupila gerilskome pokretu. Mnogi su se u ruralnim krajevima pridružili naoružanim gerilcima. Obitelji nisu bile spremne podizati previše prašine oko nestalog djeteta, jer bi vlada njihova sina ili kćer, u slučaju da su se odlučili za tu mogućnost, tako lakše otkrila među gerilcima. Danas udruge za ljudska prava tvrde da je vojska tijekom sedamdesetih godina ubila pet stotina Meksikanaca navodno povezanih s gerilskim skupinama. No ni nakon Tlatelolca, kao ni nakon kasnijih sukoba, nitko nije pronašao masovne grobnice. U pojedinim se slučajevima prijetilo čitavim obiteljima, u slučaju da se nastave ustrajno raspitivati o nekome od rođaka nestalih 1968. godine. Martinez de la Roca rekao je: »Obitelji ne govore o nestaloj djeci, jer im je u anonimnim telefonskim pozivima rečeno: 'Kažete li nešto, ostat ćete i bez ostale.djece'. I to razumijem. Bio sam mali kad mije
netko ubio oca i rekao da će, ne budem li šutio, ubiti i mog starijeg brata. Zato nisam ništa rekao.« Godine 2000. Mvrthokleia Gonzalez Gallardo slučajno je naišla na prijatelja iz studentskih dana koji nije mogao vjerovati da je to ona. Sve te godine prijatelj je smatrao da je Mvrthokleia poginula na trgu. Na dvadeset i petu godišnjicu masakra, 1993. godine, vlada je dopustila postavljanje spomenika na trg. Preživjeli, povjesničari i novinari tražili su imena žrtava, ali su uspjeli prikupiti tek dvadeset imena. U sličnom pokušaju 1998. godine pojavilo se tek još nekoliko novih imena. Većina Meksikanaca koji su pokušali riješiti veliku zagonetku procjenjuje da je ubijeno između stotinu i dvije stotine osoba. Neke procjene kažu da je brojka veća. Pojedini svjedoci vidjeli su da netko sve snima kamerom, s poveće udaljenosti, s jednog od viših katova Ministarstva vanjskih poslova, no taj zapis nije pronađen. Nakon 2. listopada studentski se pokret rasformirao. Olimpijske igre održane su bez ikakvih problema i nemira. Gustavo Diaz Ordaz za nasljednika je odabrao Luisa Echeverriu, ministra unutarnjih poslova s kojim je surađivao na gušenju studentskog pokreta. Sve do smrti 1979. godine Diaz Ordaz tvrdio je da mu je jedan od najvećih predsjedničkih uspjeha upravo rješavanje problema studentskog pokreta i onemogućavanje bilo kakvih neugodnosti u vrijeme održavanja Igara. No, kao što je invazija na Čehoslovačku označila kraj Sovjetskog Saveza, tako je Tlatelolco na sličan način, iako to tada još nitko nije uviđao, označio početak kraja PRI-a. Alvarez Garin ustvrdio je u neočekivano smionoj knjizi o masakru koju je 1971. godine izdala meksička novinarka Elena Poniatowska: »Svi mi ponovno smo se rodili 2. listopada. I tog smo dana svi odlučili kako ćemo umrijeti: boreći se za istinsku pravdu i demokraciju.« U srpnju 2000. godine, prvi put nakon sedamdeset ijedne godine postojanja, PRI je voljom glasača izgubio vlast, i to demokratski, u sklopu dugotrajnog procesa koji se protegnuo na više desetljeća, bez primjene nasilja. Danas su mediji daleko slobodniji, a Meksiko je neusporedivo bliži istinski demokratskome sustavu. No znakovito je da su čak i sada, kad PRI više nije na vlasti, mnogi Meksikanci rekli kako se boje službeno razgovarati za potrebe ove knjige, dok su se neki koji su i pristali, nakon malo razmišljanja, na koncu predomislili.
Na visokom pravokutnom spomeniku postavljenom povodom dvadeset i pete godišnjice upisana je životna dob dvadesetero žrtava. Mnogima je bilo osamnaest, devetnaest, dvadeset godina. Ispod toga piše: »y muchos otros campaheros cuyos nombres y edades aun no conocemos« - »i još mnogi drugovi čija imena i dob ne znamo«. Svake godine u listopadu Meksikanci iz generacije '68. plaču. Meksikanci dobro pamte. I dalje se sjećaju kako su Azteci zlostavljali ostale narode i prepiru se oko toga je li suradnja kraljevne Malinche s Cortesom, kojom je izdala savez s Aztecima, bila opravdana. Ljudi su još ogorčeni zbog Cortesa. Jednako tako ne zaboravlja se ni kako su 1862. kovali urotu za preuzimanje Meksika. Seljaci se i dalje sjećaju neispunjenih obećanja Emiliana Zapate. A posve je sigurno da će se Meksikanci još dugo sjećati što se 2. listopada 1968. dogodilo među aztečkim ruševinama Tlatelolca.
IV. DIO NIXONOV PAD Nije pretjerano reći da sudbina cjelokupnog čovječanstva ovisi o tome što se danas događa u Americi. To je za ostatak svijeta nevjerojatna stvarnost: drugi se zacijelo osjećaju poput putnika u nadzvučnome mlažnjaku koji su prisiljeni bespomoćno gledati kako se hrpe pijanaca, varalica, čudaka i luđaka otimaju za pilotsko sjedalo. Eldridge Cleaver: Soul on Ice, 1968. 20. POGLAVLJE TEORIJA I PRAKSA JESENSKOG SEMESTRA Shvaćate li kolika je odgovornost na mojim leđima? Ja sam jedina osoba koja stoji na Nkonovu putu do Bijele kuće. –John Fitzgerald Kennedy, 1960. Čini mi se da ću, ako me ne varaju intuicija i, da se tako izrazim, predosjećaj u vezi s Amerikom i američkom političkom tradicijom, ove godine pobijediti. - Richard M. Nkon, 1968. »Meksički predsjednik Gustavo Diaz Ordaz jučer je službeno otvorio 1V lXIX. Olimpijske igre u ozračju obilježenom spektakularnom predstavom, bratstvom i mirom, pred 100.000 gledatelja na Olimpijskome stadionu u Ciudad de Mexicu.« Tako je glasio članka na naslovnici The New York Timesa, kao i u vodećim listovima širom svijeta. Diaz Ordaz pridobio je medijsku pozornost za koju je bio
spreman ubiti. Simbol igara bio je golub mira, te je krasio avenije u kojima su ležali pretučeni studenti, dok su se na divovskim plakatima kočile riječi: »U miru je sve moguće«. Općenito se smatralo da su Meksikanci dobro organizirali Igre, dok je svečanost otvorenja pohvaljena zbog raskošne povorke u kojoj je svaka reprezentacija svoju zastavu predstavljala Diazu Ordazu, El Presidenteu, nekadašnjem El Changu, smještenom u loži poput pravog kralja. Htjeli to ili ne, svi su ostali dirnuti kad je na stadion ušla čehoslovačka reprezentacija i kad su svi ustali i pozdravili ih gromoglasnim pljeskom. Prvi put u povijesti olimpijski plamen zapalila je žena, što se smatralo značajnim napretkom u odnosu na olimpijske igre u drevnoj Grčkoj, gdje bi ženu, koju bi zatekli na igrama, smaknuli. U Meksiku više nije bilo tragova studentskog pokreta, a ako bi ga netko i spomenuo, vlada bi, izvan svake logike i prkoseći zdravom razumu, jednostavno objasnila da je taj pokret bio dijelom međunarodne komunističke zavjere koju je skovala CIA. Ipak, broj gledatelja razočarao je meksičke organizatore. U hotelima Ciudad de Mexica bilo je čak i slobodnih soba. Kao što se i očekivalo, Sjedinjene Države sastavile su najbolju atletsku momčad u povijesti. No stvar je ubrzo počela nagrizati politika. Tommie Smith i John Carlos na dodjelu zlatne, odnosno brončane medalje za utrku na 200 metara došli su bez obuće, u dugačkim crnim čarapama. U trenutku intoniranja američke himne, uzdignuli su ruku, stisnute šake u crnoj rukavici koja je bila simbol Black Powera. Činilo se da je riječ o spontanoj gesti, no u političkoj tradiciji 1968. godine taj je čin zapravo bio plod niza sastanaka sportaša. Cme rukavice kupili su jer su očekivali da će im medalje uručiti osamdesetjednogodišnji Avery Brundage, predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora, koji je veći dio godine posvetio nastojanjima da se na Igrama nađe i južnoafrička reprezentacija. Uvjereni da će osvojiti odličja, planirali su zahvaljujući rukavicama odbiti rukovanje s Brundageom. No raspored se u međuvremenu promijenio, pa se Brundage našao na jednoj drugoj dodjeli. Gledatelji koji su ih pomnije motrili mogli su uočiti da su imali samo jedan par rukavica: Smith je uzeo desnu, a Carlos lijevu. Drugi par rukavica nosio je Lee Evans, sprinter na 400 metara, Edwardsov kolega iz ekipe i sa studija na San Jose Stateu. Evans je bio u gledalištu i uzvraćao pozdravom Black Powera, no to nitko nije primijetio. Sutradan su Carlosa intervjuirali na jednoj od glavnih gradskih avenija. Tom je prilikom rekao: »Htjeli smo svim crncima na svijetu - od prodavača u dućanu do postolara - pokazati da se medalja koja se nalazi na mojim ili Tommiejevim prsima nalazi i oko njihova vrata«.
Međunarodni olimpijski odbor, a osobito Brundage, kiptio je od bijesa. Američka reprezentacija podijelila se na one koji su bili šokirani i užasnuti i one koji su željeli održati jedinstvo iznimne momčadi. No Odbor je zaprijetio da će zabraniti nastup čitavoj reprezentaciji. Na koncu su se zadovoljili zabranom koju je reprezentacija izrekla Smithu i Carlosu, naloživši im da u roku od četrdeset i osam sati napuste Olimpijsko selo. Drugi su se tamnoputi sportaši također odlučili za političke geste, no činilo se da se Odbor silno trudi i pronalazi razloge zbog kojih ti prijestupi nisu bili toliko teški. Kad su američki trkači potukli sve konkurente na 400 metara, pobjednici Lee Evans, Larrvjames i Ron Freeman pojavili su se na svečanoj dodjeli medalja u crnim beretkama, te su također podignuli stisnutu šaku. No Međunarodni olimpijski odbor odmah je istaknuo kako to nisu učinili za vrijeme izvođenja himne, pa tako nisu uvrijedili zastavu i domovinu. Dok je svirala himna, čak su i skinuli beretke. Osim toga, velika pozornost poklonjena je činjenici da su se, dok su držali šaku visoko u zraku, cijelo vrijeme smiješili. Smith i Carlos držali su se zlovoljno. Kao u vrijeme robovlasničkog sustava, odgovorni nisu kažnjavali nasmiješene crnce koji se drže srdačno i prijateljski. Jednako tako, osudu za prosvjed nije doživio ni dobitnik brončanog odličja za skok u dalj Ralph Boston, koji je na dodjelu došao bosonog. Njegov kolega Bob Beamon, koji je već u prvom pokušaju preskočio 8,90 m, i za gotovo šezdeset centimetara nadmašio dotadašnji svjetski rekord, medalju je primio podvijenih nogavica trenirke, kako bi pokazao cme čarape. To je također prihvaćeno bez pogovora. Incident u vezi s dodjelom medalja Smithu i Carlosu gotovo uopće nije privukao pozornost gledatelja na prepunom Olimpijskom stadionu. Tek zahvaljujući televizijskome prijenosu, u kojem je kamera zumirala njih dvojicu, kao da ih tako promatra i cijeli stadion, to je postao jednim od najdojmljivijih prizora Olimpijskih igara 1968. godine. Smith, koji je, pretrčavši 200 metara za 19,83 sekunde, oborio sve rekorde, pokušao je nastaviti sportsku karijeru u sjeni tog incidenta, no kad god bi mu postavili pitanje u vezi s tim događajem, rekao bi: »Ni najmanje ne žalim«. Godine 1998. u razgovoru za Associated Press rekao je: »Onamo smo došli kako bismo se založili za ljudska prava i za tamnopute Amerikance«. S druge strane, karijeru nepoznatog devetnaestogodišnjeg boksača iz Houstona Olimpijske su igre zasjenile jer je postupio suprotno od Smitha. Nakon što je 1968. godine osvojio zlatnu medalju u teškoj kategoriji pobijedivši sovjetskog prvaka Jonasa Čepulisa, George
Foreman odnekud je uspio izvući američku zastavu. Je li je imao i za vrijeme borbe? Počeo je njome mahati visoko iznad glave. Nixonu se to dopalo, pa gaje istaknuo kao primjer svim onim proturatno nastrojenim mladim Amerikancima koji neprestano kritiziraju Ameriku. Hubert Humphrey naglasio je da je mladić sa zastavom u razgovoru s novinarima, još u ringu, pohvalio organizaciju Job Corps* koju Nixon želi raspustiti. No mnogim ljubiteljima boksa, osobito onim tamne puti, činilo se da je riječ o servilnoj gesti, a kad je Foreman prešao u profesionalce, mnogi su ga počeli nazivati »velikom bjelačkom nadom«, osobito kad se našao u ringu s omiljenim Muhammadom Alijem, koji gaje posve neočekivano pobijedio u Zairu, gdje je cjelokupna crna Afrika, uz velik dio svijeta, gromoglasno pozdravila Alijevu pobjedu. Foreman se još godinama nije oporavio od tog poniženja. Ipak, u godini koju su obilježili nemiri i krvoprolića, sezona se u profesionalnoj bejzbolligi razvijala neviđeno dobro i lako, lažna i bezbrižna poput slika Normana RockWella. Imena kao što su Mickey Mantle i Roger Mariš, koji je tek prešao u Cardinalse iz St. Louisa, i dalje su se pojavljivala u javnosti, imena koja su pripadala jednom drugom dobu, prije pojave šezdesetih godina, prije Rezolucije o zaljevu Tonkin, kad većina Amerikanaca nije čak ni čula za nekakav Vijetnam. Dvadeset i sedmog travnja, na manje od kilometar i pol od zaposjednutog Sveučilišta Columbija, Mickey Mantle opalio je svoj 521. neuhvatljivi udarac (home run) u susretu protiv Tigersa iz Detroita, te se tako izjednačio s Tedom Williamsom, na četvrtome mjestu najuspješnijih udaraca svih vremena. One večeri kad je u Los Angelesu ubijen Bobby Kennedy, Dodgersi su igrali na domaćem terenu, a tridesetjednogodišnji desnoruki bacač Don Drvsdale uspio je izvesti i šesto neobranjivo bacanje za redom, ovaj put u susretu protiv Piratesa iz Pittsburgha. Time je oborio šezdeset i četiri godine star rekord Doca Whitea. Devetnaestog rujna, dan prije nego što je meksička vojska zauzela UNAM, Mickey Mantle raspalio je 535. home run, oborivši rekord Jimmieja Foxxa, te tako postao trećim najuspješnijim udaračem u povijesti, nakon "Willieja Maysa i Babea Rutha. Masakr u Tlatelolcu na naslovnicama se našao zajedno s Bobom Gibsonom iz Cardinalsa, koji je, u vrijeme masakra, iz igre izbacio sedamnaestoricu udaraca Tigersa u prvoj utakmici finala sezone, nadmašivši slavnih petnaest izbacivanja udaraca koje je 1963. ostvario Sandy Koufax. Bejzbol je proživljavao iznimno uspješnu sezonu, no ljudima je bilo sve teže pokazati zanimanje. Gledatelja je na gotovo svim stadionima bilo sve manje, osim u Detroitu, gdje su Tigersi uspjeli okupiti prvu kvalitetnu momčad u svojoj povijesti. Dio stadiona nalazio se u
četvrtima koje su se povezivale s crnačkim nemirima. Dio ljubitelja sporta smatrao je da je bacanje postalo prekvalitetno u odnosu na udaranje. Nekima se činilo da je američki nogomet, koji je privlačio sve više gledatelja, nasilniji, pa samim time i primjereniji novom dobu. Finalni susreti sezone 1968. po svim su predviđanjima trebali ponuditi jedan od najboljih bacačkih dvoboja u povijesti bejzbola, između Dennvja McLaina iz Detroita i Boba Gibsona iz St. Louisa. U nizu od sedam finalnih utakmica Tigersi su, nakon što su izgubili tri od četiri susreta, pobijedili u sljedeća tri, i to zahvaljujući neočekivano uspješnome bacanju Mickeyja Lolicha. Za ljubitelje bejzbola bio je to predah od 1968. godine u trajanju od sedam utakmica. Kad je bila riječ o svima ostalima, Gene McCarthy - koji je navodno bio solidan poluprofesionalni igrač na prvoj bazi - rekao je da su najbolji igrači bejzbola ljudi koji su »dovoljno pametni da razumiju igru, ali nisu dovoljno pametni da se za nju prestanu zanimati«. U tako velikome raskoraku s vremenom osim bejzbola bila je još jedino Kanada, koja se našla u neobičnome zagrljaju nečega što se nazivalo trudeaumanijom. Ta zemlja u kojoj je utočište našlo, prema procjenama, pedeset do stotinu dezertera iz američke vojske, uz još stotine onih koji su izbjegli mobilizaciju, sve se više pretvarala u neuobičajeno sretno mjesto. Pierre Elliott Trudeau bio je jedan od rijetkih premijera u povijesti Kanade kojeg su opisivali kao blistavog i neobuzdanog. U dobi od četrdeset i šest godina i još neoženjen, pripadao je krugu onih političara koje ljudi žele upoznati, dodirnuti, poljubiti. Bio je poznat po neuobičajenom stilu odijevanja, sandalama, zelenoj kožnoj jakni, kao i po drugim nepredvidljivim hirovima. Jednom se čak spustio po rukohvatu ograde na stubištu zgrade Parlamenta, u rukama držeći hrpe zakonskih spisa. Bavio se jogom, obožavao ronjenje i imao smeđi pojas u karateu. Završio je hrpu uglednih poslijediplomskih programa na Harvardu, u Londonu i Parizu, a do 1968. godine bio je poznatiji kao intelektualac, nego kao političar. Štoviše, jedna od rijetkih stvari u kojima, smatralo se općenito, nije imao osobitog iskustva, bila je upravo politika. Dok se Amerikancima nudio sumoran izbor između Humphreyja i Nixona, časopis Time izrazio je mišljenje mnogih Amerikanaca kad je objavio sljedeće riječi: Americi se rijetko pružala prilika da politička uzbuđenja traži na sjeveru, u Kanadi. Ipak, prošlog su tjedna Amerikanci mogli pozavidjeti Kanađanima na razigranoj energičnosti novog premijera Pierrea Elliotta Trudeaua koji, uz intelekt i političku umješnost, pokazuje i nekonvencionalnu energičnost, živahan stil i maštovit
pristup problemima svoje zemlje. Mnogi američki glasači žude za svježim političkim iskustvom... U razdoblju ekstremizma bio je političar umjerenih stavova i ljevičarskog pristupa, no njegov točan položaj bilo je gotovo nemoguće odrediti. Bio je iz Quebeca i francuskog podrijetla, ali je izvrsno govorio oba jezika, te je bilo toliko nejasno na čijoj je strani da su se mnogi nadali da bi mogao riješiti francusko-engleske razmirice koje su dominirale velikim dijelom političkih rasprava u Kanadi. I dok se većina Kanađana protivila ratu u Vijetnamu, on je ustvrdio kako smatra da bi trebalo prekinuti bombardiranje, ali i kako neće govoriti Amerikancima što im je činiti. Jedna klasična trudeauovska izjava: »Mi Kanađani moramo voditi računa o činjenici da su Sjedinjene Države također manje-više suverena država«. Jednom prilikom moskovska policija privela ga je jer je snježnim grudama gađao Staljinov spomenik. No ponekad su ga optuživali i za komunizam. Jednom je tako, na izravno pitanje je li komunist, odgovorio: »Zapravo sam kanuist. U kanuu sam se spuštao mnogim rijekama... Mac-kenziejem, Coppermineom, čak i Saguenavjom. Htio sam dokazati da je kanu najsigurnije plovilo na svijetu. Godine 1960. uputio sam se s Floride na Kubu - a ondje dolje ima podosta nezgodnih struja. Neki su mislili da pokušavam prokrijumčariti oružje na Kubu. Alija vas lijepo pitam: koliko je oružja moguće prokrijumčariti kanuom?« Rijetki su političari koji se mogu nekažnjeno izvući s takvim odgovorima, no 1968., godine kad je ostatak svijeta postao toliko ozbiljan, Kanađani su se smijali. Trudeau je, s obzirom na nedostatak političkog iskustva, običavao govoriti da su ga glasači naveli na kandidaturu u sklopu svojevrsne šale. A sad »me se ne mogu riješiti«. Njegov zemljak Marshall McLuhan Trudeauovo je lice opisao kao »korporacijsku domorodačku masku«. »Nitko ne može vidjeti što je ispod nje«, rekao je McLuhan. »Nema osoban stav ni o čemu.« Međutim, u vezi sa socijalnim pitanjima imao je vrlo jasno izražene stavove. Unatoč tome što je bio na glasu kao ženskar, energično se zalagao za ženska prava, pa tako i za liberalizaciju zakona o pobačaju, a otvoreno je zagovarao i prava homoseksualaca. Prije travanjskih izbora Trudeaua su uvijek viđali u sportskome Mercedesu. Kad gaje netko od novinara upitao hoće li sada, kao
premijer, zamijeniti Mercedes, Trudeau je odgovorio: »Auto Mercedes ili djevojku Mercedes?«. Kad je 2000. godine umro u*dobi od osamdeset godina, u počasnoj straži na pokopu bili su i bivši američki predsjednik Jimmy Čarter i kubanski vođa Fidel Castro. Beatlesi su također iznenadili cjelokupnu javnost, i to nedostatkom prodornosti, ili izostankom predanosti, ovisno o stajalištu. Ujesen 1968. goJ dine objavili su prvu ploču u vlastitoj produkciji singl koji je na jednoj strani imao pjesmu »Revolution«, a na drugoj »Hey, Jude«. Stvar »Revolution« donosila je poruku »Svi želimo promijeniti svijet« - ali tome treba pristupiti umjereno i postupno. Beatlese su zbog takvih stavova napadali mnogi, pa i sovjetski službeni mediji, no potkraj 1968. godine mnogi su se s njima složili. U jesen, kad obično prevladava osjećaj preporađanja, mnogi su nekako bili premoreni. No ipak, nisu svi to osjećali. Studentski aktivisti vratili su se na studij u nadi da će nastaviti gdje su stali u proljeće, dok su se fakulteti nadali da će sve opet biti kao nekada. Kad se sredinom listopada otvorilo berlinsko Slobodno sveučilište, ženske su spavaonice još od ljeta bile »okupirane« muškarcima. Sveučilište je popustilo i objavilo da će prostori za studentski smještaj ubuduće biti mješoviti. Na Columbiji su se radikalni studenti nadali da će nastaviti razvijati, pa čak i internacionalizirati pokret. U lipnju su London School of Economics (Londonska ekonomska škola) i BBC pozvali vođe nove ljevice iz deset zemalja na raspravu pod naslovom »Studenti se bune«. Studentski pokreti objeručke su prihvatili ponuđenu priliku. Protivnici poput de Gaullea govorili su o međunarodnoj zavjeri, dok se studentima činilo da je zamisao vrlo dobra. Većina ih se zapravo nikad nije vidjela i upoznala, osim onih koji su u proljeće bili u Berlinu na prosvjedu protiv rata u Vijetnamu. SDS na Columbiji odlučio je na skup uputiti Lewisa Colea, jer je, kao što je nervozno primijetio Rudd, » pušio Gauloises jednu za drugom«. No Cole je zapravo bio njihov intelektualac, od sviju najbolje upućen u marksističku teoriju. Colea i Rudda redovito su pozivali u popularnije emisije, poput emisija Davida Susskinda i Williama Buckleyja.
Studenti koji su na Columbiji sudjelovali u radu SDS-a imali su dojam da im treba ideologija koja će se poklapati s njihovim programom djelovanja. Martin Luther King imao je svoj moralni imperativ, no budući da studenti nisu potekli iz religioznih okruženja, većini takav pristup nije odgovarao. Komunistički pristup, pripadanje velikoj stranci, velikom pokretu - bio je odviše autoritaran. Kubanski pristup odviše se oslanjao na vojsku. »U SDSu je nekako vladao dojam da mi imamo praksu, a da Europljani imaju teoriju«, rekao je Cole. Cohn-Bendit gledao je na stvari na isti način i jednom je prilikom rekao: »Amerikanci nemaju strpljenja za teoriju. Oni jednostavno djeluju. Silno me se dojmio taj Amerikanac... Jerry Rubin, cijeli taj stav: ne filozofiraj, nego nešto učini.« No na Columbiji, gdje su toliko uspješno privlačili pozornost, studenti su osjećali potrebu za nekakvom osnovnom teorijom koja će objasniti zašto rade to što rade. Cole je priznao da je osjećao tremu pri pomisli da će morati raspravljati s vještim europskim teoretičarima. Skup u Londonu zamalo je onemogućila britanska imigracijska služba, koja je pokušala spriječiti ulazak radikala. Konzervativci nisu htjeli dopustiti dolazak Cohna-Bendita, no James Callaghan, ministar unutarnjih poslova, intervenirao je u njegovo ime, govoreći kako će mu koristiti izlaganje britanskoj demokraciji. Lewis Cole zaustavljen je u zračnoj luci, a BBC se morao obratiti vladinim službama da ishodi dozvolu za ulazak u zemlju. Cohn-Bendit odmah je novinarima pojasnio da nisu vođe, nego »megafoni... ili zvučnici pokreta«, čime je vrlo točno opisao i sebe i mnoge druge. Cohn-Bendit ponudio je pravu predstavu za medije i javnost. De Gaulle se prvi put javnosti nametnuo u lipnju 1940. godine, odlazeći iz Francuske, a u izgnanstvu u Velikoj Britaniji glasovitim je radijskim obraćanjem od Francuza zatražio da se nastave opirati Nijemcima i da ne pristaju uz kolaboracionističku vladu Philippea Petaina. CohnBendit sad je objavio da traži azil u Velikoj Britaniji. »Zamolit ću BBC da reorganizira Slobodni francuski radio, kao u ratu.« Rekao je da će vjerno prenijeti cjelokupnu de Gaulleovu poruka, osim što će umjesto »nacisti« reći »francuski fašisti«, a umjesto »Petain« reći će »de Gaulle«. Raspravom su dominirali Tarlq Ali, britanski vođa, rođen u Pakistanu, koji je jedno vrijeme bio predsjednik glasovitog debatnog društva Oxford Union. Alije rekao da studenti odbacuju izbore kao sredstvo kojim se dolazi do društvenih promjena. Nakon skupa svi su otišli na grob Karla Marxa i ondje se fotografirali.
Cohn-Bendit vratio se u Njemačku, zarekavši se da će odbaciti ulogu vođe i izgubiti se u anonimnosti sudionika pokreta. Izjavio je i da je postao žrtvom »kulta ličnosti« i da »moć kvari«. U razgovoru za londonski Sunday Times rekao je: »Nisam im potreban. Tko je još prije pet mjeseci čuo za Cohn-Bendita? Čak i prije dva mjeseca?«. Cole je ustvrdio da gaje cijelo iskustvo zbunilo. Nikad mu nije bila jasna ideologija Cohna-Bendita, a debatne vještine Tariqa Alija nikako nisu bile po njegovu ukusu. Najbolje se razumio s ljudima iz njemačkog SDS—a, a kasnije je obilazio Njemačku s »Kadavem« Wolfom. »Na koncu«, rekao je, »najsličniji su nam bili Nijemci. A Nijemci su iza sebe imali i mnogo jednakih kulturnih utjecaja Marcusea i Marxa. I taj intenzivan dojam o nevjerojatnoj otuđenosti mladih. Kad god bi mladi prolazili ulicom u svojoj mladenačkoj odjeći, stariji Nijemci samo su bijesno piljili u njih.«301 No Cole se ujesen vratio na Columbiju s teorijom koju je pokupio od Francuza, a koja se zvala »egzemplarno djelovanje«. Francuzi su učinili točno ono što su pokušavali učiniti studenti na Columbiji - analizirati što su učinili i na temelju tog djelovanja razviti teoriju. Teorija »egzemplarnog djelovanja« predviđala je da malena skupina poduzme nešto što će služiti kao uzor većim skupinama. Jedna od takvih akcija bilo je i zauzimanje Nanterrea. Tradicionalni marksizam i lenjinizam s prijezirom odbacuju takve teorije, nazivajući ih »infantilizmom«. U lipnju je Giorgio Amendola, teoretičar i član glavnog odbora Komunističke partije Italije, najbrojnije komunističke stranke na Zapadu, napao talijanski studentski pokret, optuživši ga za »ekstremistički infantilizam« i prijezirno odbacio mogućnost da imaju dovoljno znanja i sposobnosti da provedu revoluciju, a da prije toga nisu omasovili bazu tradicionalnim marksističkim pristupom. To je nazvao »revolucionarnim diletantizmom«. Lewis Cole rekao je: »Egzemplarno djelovanje ponudilo nam je našu prvu teoriju. Zbog toga smo imali toliko sastanaka. Pitanje je uvijek glasilo: što sada?« Sad kad su imali teoriju, bili su spremni prerasti u revolucionarni centar koji će, kako je Hayden rekao, pripremiti »dvije, tri, mnoge Columbije«. Ta je teorija pripomogla i da SDS, koji se ubrzano širio, postane gotovo pravim zapovjednim centrom. Prva akcija na Columbiji bio je prosvjed protiv invazije Praga. No to je bilo još u kolovozu, pa se odazvalo malo ljudi. Prema Coleu: »Stvar nije bila najbolje organizirana. Slogan je glasio: 'Saigon, Prag, svinje su iste širom svijeta'.« Dođite u Detroit 3. studenoga / Izbori su prijevara / SAD van iz JI Azije i Bliskog istoka / Podržimo štrajkaše iz auto-
industrije / Okončajmo ugnjetavanje žena / Policajce van iz geta / Oslobodite političke zatvorenike / Dodatne informacije:___SDS SDS je na Columbiji tražio događaj kojim će iznova oživjeti pokret, te je osmislio projekt održavanja studentske internacionale. Sve je, međutim, od početka ukazivalo na katastrofu. Dva dana prije početka konferencije objavljena je vijest o masakru studenata u Meksiku. Studenti s Columbije, koje je pekla savjest jer nisu ni znali da postoji studentski pokret u Meksiku, pokušali su na konferenciji održati prosvjed. No nisu uspjeli postići konsenzus. Francuski situacionisti tijekom drugog su dana parodirali sve govornike. Neki su to smatrali dobrodošlom zabavom i odmorom od previše govora. Cole se prisjećao: »Uvidjeli smo da među svima nama postoje velike razlike. Uspijevali smo se složiti jedino oko protivljenja autoritarnosti i otuđenja od društva, te sličnih kulturalnih pitanja.« Ostala izaslanstva imala su sve manje strpljenja za Francuze, a osobito Amerikanci, koji su imali dojam da im Francuzi drže lekciju o Vijetnamu i da ne shvaćaju koliko je to u Sjedinjenim Državama goruće pitanje. Prema viđenju Marka Rudda: »Europljani su bili odviše pretenciozni, odviše skloni intelektualnosti. Htjeli su samo pričati i pričati. Sve se svodilo na brbljanje. Ljudi su govorili, a ja sam uvidio da se ništa konkretno neće dogoditi.« Rudd nije ni najmanje sumnjao da se našao u povijesnom trenutku, da se malopomalo razvija revolucija i da je njegova zadaća pripomoći joj. Uz malo Chea - »Prva je dužnost revolucionara da diže revolucije«, te uz pojam »dovođenja rata u domovinu« i teoriju egzemplarnog djelovanja, u lipnju 1969. godine osmislio je skupinu Weathermen, grupu nasilnih ilegalnih gerilaca nazvanu po riječima iz pjesme Boba Dylana »You don't need a weatherman to know which way the wind blows« (»Ne treba ti meteorolog da ti kaže s koje strane puše vjetar«). U ožujku 1970. godine promijenili su naziv u Weather Underground, jer su u međuvremenu shvatili da je izvorni naziv seksistički. Gledano iz današnje perspektive, doima se logičnim da je gerilska skupina koju su pokrenuli pripadnici srednje klase i koji su se nazvali po pjesmi Boba Dylana već po definiciji osuđena na to da sama sebi bude najžešćim neprijateljem. Njezine jedine tri žrtve bili su pripadnici upravo te iste gerilske skupine koji su se raznijeli dok su izrađivali eksplozivne naprave u jednoj kući u GreenWich Villageu. No i drugi su pribjegli nasilju. Vlada se služila nasiljem. Policija također. Bila su to nasilna vremena, a revolucija je bila pred vratima. David Gilbert, koji je prvi pokucao na vrata
Ruddove sobe u studentskom domu i pridobio ga za članstvo u SDSu, nastavio je djelovati i nakon sredine sedamdesetih godina, kad se skupina Weather Underground već raspala, a više od dvadeset godina kasnije bio je i dalje u zatvoru zbog vatrenog okršaja iz 1981. godine koji je imao smrtne posljedice. Mnogi studentski radikali iz 1968. sedamdesetih su postali gerilcima u Meksiku, Srednjoj Americi, Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj i Italiji. Politika katkad ima duže pipke nego što se misli. Taj sudbonosni prvi dan proljeća kad je Rockefeller urušio temelje liberalnog krila Republikanske stranke pokrenuo je slijed događaja koje Sjedinjene Države proživljavaju sve od tada. Godine 1968. rodili su se novi republikanci. To je postalo jasno potkraj lipnja, kad je predsjednik Johnson imenovao Abea Fortasa na mjesto predsjednika Vrhovnog suda SAD-a, gdje je tako naslijedio Earla Warrena. Warren je podnio ostavku prije isteka mandata Johnsonove vlade jer je bio uvjeren da će Nixon pobijediti, a nikako nije htio da njegovu funkciju preuzme sudac kojeg bi imenovao Nixon. Fortasje bio očekivani izbor, kao Johnsonov prijatelj. Tri godine ranije Johnson gaje imenovao nasljednikom Arthura Goldberga. Fortas se istaknuo kao vođa liberalnih i aktivizmu sklonih sudaca koji su obilježavali Vrhovni sud još od sredine pedesetih godina. Iako je bio peti židovski sudac u Vrhovnom sudu, na mjestu predsjednika najvišeg suda u zemlji bio bi prvi Židov. U to vrijeme u Senatu su se rijetko vodile borbe oko imenovanja sudaca Vrhovnog suda. I republikanski i demokratski senatori smatrali su da predsjednik ima pravo na svoj izbor. Štoviše, prave bitke nije bilo još otkako je 1930. godine uz razliku od dva glasa, odbijen prijedlog o imenovanju JohnaJ. Parkera, kojegje nominirao Herbert Hoover. No Fortasova nominacija odmah je dovela do optužbi za nepotizam. Fortas je bio dugogodišnji predsjednikov prijatelj i savjetnik, ali je usto bio i iznimno stručan i sposoban za predloženu funkciju. Optužbe za nepotizam bile su učinkovitije u slučaju drugog Johnsonova kandidata, koji je trebao zauzeti Fortasovo mjesto, Homera Thomberrvja. Thomberryje bio Johnsonov dugogodišnji prijatelj koji mu je preporučio da ne prihvati potpredsjedničku nominaciju, ali se kasnije predomislio i bio uz Johnsona kad je ovaj prisegnuo nakon Kennedyjeve smrti. Kao kongresnik s četrnaestogodišnjim stazom, postao je običnim sucem koji se ni po čemu nije isticao. Do Johnsonova dolaska na vlast bio je segregacionist, no onda je promijenio stav, te je u nekoliko
istaknutih slučajeva bio na desegregacijskoj strani. Ali nepotizam nije bio glavni problem. U središtu prijepora bilo je Johnsonovo pravo da imenuje suce Vrhovnog suda. Republikanci, koji su u Bijeloj kući proveli tek osam od prethodnih trideset i šest godina, smatrali su da imaju dobre izglede da je 1968. osvoje, a neki su republikanci priželjkivali svoje suce. Robert Griffin, republikanac iz Michigana, naveo je devetnaestoricu republikanskih senatora da potpišu peticiju u kojoj je stajalo da Johnson, kojem je do isteka mandata preostalo tek sedam mjeseci, ne bi trebao imati pravo birati dvojicu sudaca. Takav zahtjev nije imao baš nikakvo uporište ni u zakonu ni u tradiciji. U tom razdoblju 20. stoljeća, suce Vrhovnog suda predsjednici su tijekom izborne godine imenovali šest puta. Williama Brennana Eisenhower je imenovao mjesec dana prije izbora. John Adams svog je prijatelja Johna Marshalla, jednog od najcjenjenijih sudaca u povijesti, imenovao samo nekoliko tjedana prije nego što je Jefferson trebao preuzeti predsjedničku dužnost. Griffinje jednostavno htio Johnsonu oduzeti pravo na imenovanja. »Dakako, predsjednik na izmaku mandata ima ustavno pravo predlagati kandidate za Vrhovni sud«, ustvrdio je Griffin, »no Senat ih ne mora potvrditi«. No Griffin i njegova koalicija desničarski nastrojenih republikanaca i demokrata s Juga sve to nije činila posve neovisno. Prema riječima Johna Deana, koji je kasnije bio poseban savjetnik predsjednika Nixona, kandidat Nixon bio je u redovitom kontaktu s Griffinom preko Johna Ehrlichmana, kasnije glavnog predsjednikova savjetnika za unutamjopolitička pitanja. No demokrati su imali gotovo dvotrećinsku većinu, te su poduprli nominacije. Jednako je postupio i velik dio vodstva Republikanske stranke, među njima i vođa senatske manjine, Everett Dirksen. Na službenim saslušanjima Fortasa su podvrgnuli rešetanju kakvo nije zabilježeno u povijesti imenovanja predsjednika Vrhovnog suda. Napala gaje koalicija desničarski usmjerenih republikanaca i demokrata sJuga. Među glavnim su inkvizitorima bili Strom Thurmond iz Južne Karoline i John Stennis iz Mississippija, koji su ga optužili za liberlane pozicije »u odlukama kojima je Sud ostvario prisvojenu zadaću mijenjanja Ustava«. Bila je to dotad neviđena koalicija koja je napadala Fortasa i, općenito, Warrenov sud zbog desegregacije i drugih odluka u korist građanskih prava, kao i zbog zaštite optuženika i odluka kojima se tolerirala pornografija. Spomenuta su pedeset i dva slučaja kod kojih je, kako se tvrdilo, u četrdeset i devet slučajeva Fortasov glas onemogućio da se inkriminirani materijal proglasi pornografijom. Nakon toga uslijedila su ispitivanja iza zatvorenih vrata na kojima su senatori
pregledavali navodno pornografski materijal. Strom Thurmond napao je Fortasa čak i zbog odluke koju je Warrenov Vrhovni sud donio i prije nego što je Fortas postao njegovim članom. U listopadu su uspjeli opstruiranjem procedure onemogućiti imenovanje, za koje je potrebna dvotrećinska većina. Senatorima koji su bili na Fortasovoj strani nedostajalo je četrnaest glasova, paje imenovanje uspješno odgađano sve do završetka zasjedanja - bilo je to prvi put u američkoj povijesti da je netko legitimnom opstrukcijom, tj. beskonačnim govorima, pokušao onemogućiti imenovanje u Vrhovni sud. Budući da Fortas neće napustiti svoje dotadašnje mjesto, propala je Thornberrvjeva nominacija. Došavši na vlast, Nixon je počeo napadati Vrhovni sud, u nastojanju da uništi liberalne suce i zamijeni ih sucima, po mogućnosti s Juga, koji su se dokazali kao protivnici borbe za građanska prava. Prva je meta bio Fortas, kojegje sa Suda otjerao skandal, proizveden u Bijeloj kući, a koji se odnosio na primanje naknada na način koji je među sucima Vrhovnog suda bio uobičajen. Fortas je podnio ostavku. Sljedeća je meta bio William O. Douglas, sedamdesetogodišnji liberal kojegje imenovao Roosevelt. Gerald Ford vodio je u ime Bijele kuće pokušaj izglasavanja opoziva, ali nije uspio. Nije uspio ni pokušaj imenovanjajužnjaka koji su se dokazali kao protivnici borbe za građanska prava. Prvog kandidata, Clementa Haynswortha, odbila je demokratska većina, i dalje bijesna zbog napada na Fortasa. Za drugog kandidata, G. Harrolda Carswella, utvrđeno je da je sramotno nestručan. No napad ha Fortasa i loše zdravstveno stanje starijih sudaca pružili su Nixonu neuobičajenu priliku da za prvog mandata imenuje čak četiri suca Vrhovnog suda, među kojima je bio i pravni stručnjak Ministarstva pravosuđa koji je pripremao napade na Vrhovni sud, William Rehnquist. Pronicljivi promatrači Nixonovu su strategiju, novu republikansku strategiju, prvi put imali prilike uočiti na republikanskoj konvenciji u Miamiju, kad je odabrao guvernera Marvlanda, Spira T. Agnewa. Mnogi su smatrali da je tom odlukom pogriješio. S obzirom na Rockefellerovu popularnost, kombinacija kandidata NixonRockefeller bila bi kao iz snova. Čak i ako Rockefeller ne bi prihvatio potpredsjedničku nominaciju, newyorški gradonačenik John Lindsay, zgodan i omiljen liberal koji je pomogao u pisanju izvještaja Kernerove komisije o međurasnom nasilju, jasno je dao do znanja da bi želio biti kandidat za Nixonova potpredsjednika. Kombinacija u kojoj su konzervativni Nixon i liberalni Lindsay republikancima bi privukla cjelokupni spektar američke politike. Umjesto toga, Nixon se okrenuo desnici, te je odabrao nepoznatog i ne osobito omiljenog
ultrakonzervativca, stavova, osobito u vezi s rasom, redom i zakonom, toliko reakcionarnih da je mnogima izgledao kao pravi pravca ti zadrti primitivac. Agnew, kojeg su pogodile neuobičajeno žestoke reakcije na njegovu nominaciju, požalio se: »Prikazuju me kao da sam desno u odnosu na kralja Leara«. Novinari su odmah postavili najočitije potpitanje: Po čemu je kralj Lear bio desničar? Agnewje s osmijehom odgovorio: »Pa, zadržao sije pravo da ljudima odrubi glavu, a to je desničarski stav«. Osmijeha je ubrzo nestalo kad je počeo govoriti o tome kako se prema njegovoj kandidaturi odnose mediji i stranka. »Daje kandidatom postao John Lindsay, isti bijes vidjeli biste na Jugu, dok bi sa Sjeveroistoka dolazile same pohvale.« I upravoje u tome bila stvar. Agnewje bio dio zemljopisno orijentirane strategije, u politici poznate pod nazivom »južnjačka strategija«. Punih stotinu godina južnjačka se politika nije pomaknula s mjesta. Demokratska stranka bila je stranka Johna Caldwella Calhouna, stanovnika Južne Karoline školovanog na Yaleu koji se u desetljećima uoči Građanskog rata pod izlikom borbe za prava saveznih država borio za način života koji počiva na plantažama i robovlasništvu. Zajužnjake bijele puti Republikanska stranka bila je sjevernjačka stranka Abrahama Lincolna koja ih je prisilila da oslobode tamnopute robove. Nakon razdoblja rekonstrukcije, ni jedna ni druga stranka nisu mogle crncima ponuditi osobito mnogo, pa su još stotinu godina bijeli Južnjaci ostali vjerni svojoj stranci, dok su demokrati uvijek mogli računati na snažan blok demokratskih država na Jugu. George Wallace svojim je neovisnim pokušajima kandidature za predsjednika naglašavao da demokrati s Juga žele nešto više od onoga što im nudi Demokratska stranka, iako zbog toga neće prijeći u republikanske redove. Strom Thurmond iz Južne Karoline izražavao je identičnu ideju još 1948. godine, kadje u ime stranke znakovito nazvane Strankom prava saveznih država bio Trumanov predsjednički protukandidat. Godine 1968. Thurmond, kojije najžešće ispitivao Fortasa, počinio je nekoć nezamisliv grijeh i postao republikancem. Vrlo rano počeo je podupirati Nixona, te se za njega svim silama zalagao na konvenciji u Miamiju, nakon što mu je Nixon obećao da će za potpredsjedničkog kandidata odabrati nekoga tko neće biti odbojan Jugu. Lindsay tako, iako to nije znao, zapravo nikad i nije bio u igri. Godine 1964., nakon što je potpisao Zakon o građanskim pravima, Johnson je, prema iskazima bliskih suradnika, bio potišten, te je govorio kako je tim potpisom čitav Jug jednostavno prepustio
republikancima. Upravo su se zbog toga on i Humphrey žestoko protivili davanju mjesta Slobodarskoj stranci Mississippija na Demokratskoj konvenciji 1964. godine. Nedosljedna potpora koju su pokretu za građanska prava pružali predsjednik, ministar pravosuđa i druge vladine službe bila je plod nemogućeg žongliranja u koje su se upustili demokrati: promicanja građanskih prava uz zadržavanje glasača na Jugu. Mnogi bjelački liberali i crnci, među kojima je bio i Martin Luther King, oduvijek su osjećali nepovjerljivost prema Kennedyjima i Johnsonu, jer su znali da ti demokrati žele zadržati južnjačke glasače. U tijesnoj pobjedi nad Nixonom, John Kennedy dobio je potporu bijelaca s Juga. Johnson je, kao Teksašanin koji Razvlači slogove, bio osobito sumnjiv, no John Kennedy izabrao je upravo njega u sklopu svoje južnjačke strategije. Komičar Lennv Bruce, čijaje satira rijetko bila profinjena, često je koristio ovu šalu: Lyndon Johnson... ma njemu vam prvih šest mjeseci uopće nisu dopuštali da govori. Trebalo mu je šest mjeseci da nauči izgovoriti riječ »crnac«. »Cm... cm...ču... ga... nac...« »Dobro, hajdemo još jednom, Lyndone, može?« »Crn... ču... ga... nac...« Nakon Zakona o građanskim pravima, zadrti bijelci, ako već ne crnci i bijeli liberali, više nisu nimalo sumnjali u Johnsonovu poziciju. Na izborima 1964. godine Johnson je do nogu potukao Goldwatera. Republikanci su za to ogorčeno krivili liberalne republikance sa Sjevera, a osobitp Nelsona Rockefellera, jer nisu podržali stranačke kandidate. No na Jugu je, prvi put, republikanski kandidat pokupio većinu bjelačkih glasova. U više država na izbore je izišlo dovoljno crnaca, među njima i tek registriranih birača, koji su, uz tradicionalno zagrižene južnjačke demokrate i liberale koji su željeli promijeniti Jug, onemogućili pobjedu Goldwatera u čitavoj regiji. No Gokhvater je, osim u svojoj Arizoni, pobijedio još jedino u Louisiani, Mississippiju, Alabami, Georgiji i Južnoj Karolini. Nixon je sad počeo preusmjeravati stranku. »Prava saveznih država« i »Red i zakon«, dva jedva prikrivena poziva na rasizam, bili su stalni elementi njegove kampanje. Prava saveznih država, još od Calhounova doba, značila su da se saveznoj vladi ne dopušta da se miješa u uskraćivanje prava crncima u južnim državama. Sintagma
»red i zakon« postala je važnim pitanjem jer je označavala primjenu policijske taktike u Daleyjevu stilu ne samo protiv antiratnih prosvjednika, nego i protiv crnaca koji sudjeluju u nemirima. Svaki novi slučaj crnačkih nemira donosio je nove glasače koji se zauzimaju za »red i zakon«, ljude koji su, poput Normana Mailera, već »pomalo bili siti crnaca i njihovih prava«. To se popularno nazivalo »bjelačkom protureakcijom«, a Nixon je naumio skupiti upravo takve glasove. Čak je i najumjerenija crnačka skupina, NAACP, uvidjela njegove nakane. Philip Savage, prvi čovjek NAACP-a za Pennsvlvaniju, Newjersey i Delaware, nazvao je Agnewa i Nixona »kandidatima koji se ponajprije oslanjaju na protureakciju«. Ustvrdio je da Agnewova kandidatura »jamči da Republikanska stranka u studenome neće dobiti veću potporu tamnoputih glasača«. Godine 1968. još je bilo tamnoputih republikanaca. Edward Brooke iz Massachusettsa, jedini tamnoputi senator i prvi nakon rekonstrukcije -političar umjereno naprednih socijalnih stavova koji je s Lindsayjem sudjelovao u radu Kemerove komisije - bio je republikanac. Demokratska stranka u to vrijeme još nije bila crnačka stranka. Tu je činjenicu promijenila kandidatura Spira T. Agnewa. Većina od 78 izaslanika na konvenciji u Miarmju, od njih ukupno 2.666, kući se vratila ili ne želeći ilijednostavno ne uspijevajući poduprijeti kandidate svoje stranke. Jedan od tamnoputih delegata izjavio je za The New York Times: »Dovraga, pa nema šanse da crncima nekako opravdam Nixona i Agnewa«. Jedan crni delegat iz Chicaga rekao je: »Govore nam da ih zanima samo bjelačka reakcija i da im se za nas živo fućka«. Republikanska stranka ostala je bez svog najslavnijeg podupiratelja kad je Jackie Robinson, prvi crnac koji je probio rasnu barijeru u profesionalnome bejzbolu ijedan od najcjenjenijih američkih sportskih junaka, objavio da napušta Rockefellerovu republikansku ekipu i da će demokratima pomagati da poraze Nixona, platformu dvojice kandidata, Nixona i Agnewa, nazivajući »rasističkom«. Vrlo točno predviđajući buduće stranačke podjele, Robinson je ustvrdio: »Čini mi se da je Republikanska stranka zaboravila da će pošteni i časni bijelci dobro razmotriti ove izbore i da će se udružiti s crnom Amerikom, židovskom Amerikom, Portorikancima, te reći da ne možemo ići unatrag, da ne možemo tolerirati kandidate koji su po prirodi rasisti i koji bi Jugu mogli dopustiti da vetom zaustavi napredak«. Jedna od prednosti Agnewa na mjestu potpredsjedničkog kandidata bila je mogućnost da malko zastrani na područje krajnje desnice, dok bi se Nixon, dostojanstveno i državnički, ponašao suzdržano.
Agnew je ustrajno tvrdio da antiratni pokret vode strani komunistički zavjerenici, no kad su ga pitali tko bi mogli biti ti urotnici, jednostavno je odgovorio da neki vođe SDS-a sebe smatrahu marksistima, te da će više informacija o tome dati kasnije. »Građanski neposluh«, ustvrdio je u Clevelandu, »ne možemo opravdavati kad narušava građanska prava drugih, a tako je u većini slučajeva«. U prijevodu: pokret za građanska prava ugrožava građanska prava bijelaca. Ocijenio je da je Hubert Humphrey »popustljiv prema komunizmu«, ali je tu izjavu povukao uz ispriku nakon što su se na nju potužili vođe republikanaca u Kongresu, Everett Dirksen i Gerald Ford. Agnewje rekao: »Pobune i nemire ne izazivaju loši uvjeti, nego loši i pokvareni ljudi«. Još jedna od njegovih glasovitih izjava: »Kad vidiš jedan slum, vidio si ih sve«. A kad su ga kritizirali jer se služi pogrdnim nazivima za Japance i Poljake, potpredsjednički kandidat uzvratio je tvrdnjom da Amerikanci »gube smisao za humor«. Liberalni republikanci davali su sve od sebe da ne pokažu koliko im se gadi takva kombinacija kandidata. Lindsay, čiji je grad proživio više nego dovoljno nemira i prosvjeda u organizaciji crnaca, studenata i protivnika rata, napisao je: Ove godine čuli smo glasne pozive u kojima se tvrdilo da bismo se za vlastitu sigurnost trebali pobrinuti tako da vojnike s bajunetama postavimo na svakih metar i pol, te da jednostavno gazimo nenasilne prosvjednike koji sjede na ulici. Sad je svima jasno kakvo bi to bilo društvo. Pogledajte samo praške ulice, pa ćete naići na vojnike na svakih metar i pol. Vidjet ćete krv mladih ljudi -duge kose i u neobičnoj odjeći - poginule pod gusjenicama tenkova koji su ugušili njihov nenasilni prosvjed protiv komunističke tiranije. Napustimo li svoju tradiciju pravde i građanskog poretka, bit će to naši tenkovi i naša djeca A kad je riječ o Humphreyjevoj kampanji koja je, narušena, odšepala iz Chicaga, samom je Humphreyju bilo jasno da Nixona mora izazvati na desnici. Njegov potpredsjednički kandidat, senator Edmund Muskie iz Mainea, bio je liberal s Istočne obale koji je pomogao u učvršćivanju izvorne demokratske baze. Ljevica možda i nije bila zadovoljna Humphreyjem, ali se ipak nije namjeravala prikloniti Nixonu. On je smatrao da rat u Vijetnamu uopće nije problematično pitanje, jer je Sjevernom Vijetnamu »u vojnome smislu održana lekcija«, pa će pregovori dovesti do mira i prije njegova dolaska na funkciju. No tijekom posljednjih tjedana uoči
izbora, Humphrey se u govorima počeo protiviti kampanji straha i rasizma, te je počeo privlačiti sve više pristaša. »Prevladaju li glasovi zadrtosti i rasizma, lako se može dogoditi da ostanemo bez svega za što smo se toliko mučili i što smo toliko mukotrpno gradili. Ne mogu vam ponuditi jednostavna rješenja. Takvih jednostavno nema. Ne mogu vam ponuditi utočište u koje ćete se sakriti. Nema ni toga.« Humphreyje televizijskome dobu, koje se ubrzano razvijalo, pridodao novo poglavlje, vodeći kampanju i na lokalnim postajama. Političari su inače dotada dolazili u određeni grad, organizirali skup, sa što više pristaša, u zračnoj luci, te držali govor. I Humphrey je to često činio, ali je u mnogim gradovima preskočio tu tradicionalnu praksu. Kamo god je dolazio, redovito se pojavljivao jedino na lokalnim televizijskim postajama. Kad je, pak, riječ o Nixonu, on vjerojatno nije bio posljednji netelevizični predsjednički kandidat, ali je posljednji prihvatio tu istinu o sebi. Općenito se smatralo da ga je jedva primjetna večernja brada, narasla nakon jutarnjeg brijanja, a koju je imao tijekom televizijskih debata, stajala predsjedničkih izbora 1960. godine. Vrlo je znakovito da je većina ljudi koja je samo slušala rasprave na radiju smatrala da je Nixon odnio pobjedu. Godine 1968., skupina stilista osmislila je tehniku primjene posebne podloge i šminke za posvjetljivanje, kako pod reflektorima ne bi izgledao poput zlikovca iz nijemog filma. Njegov koordinator za televiziju, Roger Ailes, koji je smatrao da je u prednosti jer mu je tek dvadeset i osam godina, rekao je: »Nixon nije dijete televizije i moguće je da je posljednji kandidat koji ne može dospjeti u Carsonovu emisiju, ali može uspjeti na izborima«. Godine 1968. nastupi u zabavnim televizijskim emisijama postali su najnovijim oblikom vođenja kampanje. Ailes je za Nixona rekao: »Na televiziji dobro komunicira i snažna je ličnost, ali se baš ne snalazi najbolje kad u emisiji kažu: 'A sada nam dolazi... DickT«. U vrijeme kad je do samih izbora ostalo tek nekoliko tjedana, izborni stožer dvojca HumphreyMuskie počeo je u novinama objavljivati neobične, ali djelotvorne oglase. U povijesti se još nije dogodilo da netko baš tako napadne kandidata kojem ankete daju prednost. »Da vam je netko prije osam godina rekao da razmislite o Dicku Nbtonu, nasmijali biste mu se u lice.« U oglasimaje dalje stajalo: »Peti studenoga bit će dan susreta sa stvarnošću. Ako duboko u sebi znate da ne možete glasati za Dicka Nixona i omogućiti mu da postane predsjednikom Sjedinjenih Država, bit će najbolje da već
sada ustanete i podignete glas.« Oglas je imao i kupon na kojem je pisalo: »Mogućnost da Dick Nixon ne uspije postati predsjednikom Sjedinjenih Država vrijedi__dolara«. Nepredvidivi faktor bio je George Wallace. Hoće li na Jugu odvući dovoljno glasova da Nixonu oduzme te države i upropasti mu južnjačku strategiju? Ili će, poput stare Stranke prava saveznih država odvući tradicionalne demokrate s Juga koji su i dalje odani staroj stranci? Wallace je na predizbomim skupovima na Jugu govorio da su i Nixon i Humphrey nedorasli za predsjedničku funkciju jer podupiru zakone o građanskim pravima, a to je, objasnio je masama koje su klicale, »uništavanje drevnog pravila o nepovredivosti čovjekova doma«. Nixon je Wallacea nazvao »nedoraslim« predsjedničkoj funkciji. Wallaceje na to rekao da je Nixon »jedan od onih bogatih političara s Istoka koji prijezimo gledaju na sve Južnjake i sve stanovnike Alabame i nazivaju nas seljacima, odrpancima, tupanima i smećem«. Stoje bilo najironičnije, Nixon je oduvijek smatrao da se upravo on sam mora nositi s »bogatim političarima s Istoka«. Iz beznađa se izrodila lakoumnost. Yetta Brownstein iz Bronxa bila je nezavisni kandidat. »Smatram da nam je u Bijeloj kući potrebna jedna dobra židovska majka koja će sve lijepo srediti«, izjavila je. Stavove velikog broja ljudi o izborima najbolje je izrazila kandidatura komičara Pata Paulsena, koji je, tužna lica i bezlična glasa, govorio: »Rekao bih da sam podosta dobar kandidat jer sam u početku lagao o namjeri da se kandidiram. Dosljedan sam u svojem neodređenom izjašnjavanju te na sve i dalje odgovaram obećanjima koja neću moći ispuniti.« Paulsen bi nakon toga, mrtav-hladan, rekao: »Mnogi će vam ljudi reći da su naši sadašnji zakoni o mobilizaciji nepravedni. Te ljude inače nazivamo vojnicima...« Njegova kampanja razvila se iz komičarske točke u sklopu popularne televizijske emisije The Smothers Brothers Comedy Hour. Uoči samih izbora, analitičari su na temelju anketa predviđali da će Paulsen, kojem je kampanju službeno vodio Tom Smothers, privući više milijuna glasova naknadno dopisanih na izborne listiće. Tijekom posljednja dva tjedna kampanje ankete su sve više pokazivale da Nixon gubi onaj mistični autoritet koji se u političkim kampanjama i finalnim susretima istih momčadi u bejzbolu naziva »zamahom«. Činjenica da Nixonova potpora stagnira, dok
Huphrevjeva raste, ukazivala je na trend koji bi kao pobjednika na površinu mogao izbaciti Humphreyja. Sve više pozornosti privlačile su borbe za mjesta u Zastupničkom domu Kongresa, koje već godinama nisu bile toliko izjednačene i raspolagale tolikim novcem. Razlog je ležao u činjenici da je postojala mogućnost da, u slučaju da Humphrey i Nixon budu praktički izjednačeni po broju elektorskih glasova, pri čemu bi Wallace pobijedio u nekoliko država na Jugu, nitko nema većinu elektorskih glasova saveznih država, pa bi pobjednika morao izabrati zastupnički dom. Glasačima se to nikako nije sviđalo. Štoviše, istraživanje koje je proveo Gallup pokazalo je da 81% Amerikanaca podupire ukidanje sustava elektorskih glasova* i izravno biranje predsjednika na temelju ukupnog broja dobivenih glasova. No na dan izbora Wallace više nije bio važan čimbenik. Pobijedio je u pet država, i oduzeo ih Nixonu, no Nixonje uvjerljivo pobijedio u ostalim dijelovima Juga, osim u Texasu. I dok je razlika u ukupnom broju glasova bila jedna od najmanjih u američkoj povijesti - Nixon je pobijedio zahvaljujući razlici od oko 0,7% ukupnih glasova - u broju elektorskih glasova imao je veliku prednost. Demokrati su zadržali većinu i u Zastupničkom domu i u Senatu. Samo se 60% građana s pravom glasa potrudilo izići na izbore. Dvije stotine tisuća birača dalo je glas Patu Paulsenu, dodajući njegovo ime na listić. Predsjednika SAD-a službeno biraju »elektori«, određeni na temelju dobivenih glasova birača, a broj elektora u svakoj saveznoj državi ovisi o broju stanovnika (nap. prev.). Čehoslovaci su u pobjedi Nixona, dugogodišnjeg istaknutog aktera Hladnog rata, vidjeli potvrdu američkog protivljenja sovjetskoj okupaciji. Većina stanovnika Zapadne Euro'pe brinula se zbog mogućnosti da promjena u Bijeloj kući uspori mirovne pregovore u Parizu. Zemlje u razvoju već su predviđale smanjenje američke pomoći. Arapske su zemlje bile ravnodušne, jer su Nixon i Humphrey pokazivali podjednaku naklonjenost Izraelu. Shirlev Chisholm bila je prva crnkinja izabrana u Zastupnički dom. Crnci su izabrani na sedamdeset funkcija širom Juga, pa su tako prvi put u 20. stoljeću crnci ušli u zakonodavne skupštine na Floridi i u Sjevernoj Karolini, stječući još tri zastupnička mjesta i u skupštini Georgije. No Nixon je odnio veliku većinu bjelačkih glasova na Jugu. Strategija koja je upropastila Abea Fortasa dovela je i do
Nixonova izbora, postavši tako glavnom republikanskom strategijom. Republikanci dobivaju glasove rasista, a demokrati glasove crnaca, a u Americi, izgleda, među glasačima ima više rasista nego crnaca. Nijedan demokrat nakon Johna F. Kenne-dyja nije osvojio većinu bjelačkih glasova na Jugu. To ne znači da su svi bijelci na Jugu rasisti, ali je jasno na čije glasove republikanci na Jugu računaju. Svi republikanski kandidati sad govore o pravima saveznih država. Godine 1980. Ronald Reagan započeo je predsjedničku predizbornu kampanju u jednom nepoznatom, zaostalom gradiću u ruralnome dijelu Mississippija. Taj je grad široj javnosti bio poznat jedino po tome što su ondje 1964. godine ubijeni Chanev, Goodman i Schwerner. No republikanski kandidat ni u jednom trenutku nije spomenuo te mučenike iz redova SNCC-a. O čemu je u gradiću Philadelphiji, u saveznoj državi Mississippi, govorio na početku predizbome kampanje? O pravima saveznih država. 21. POGLAVLJE - POSLJEDNJA NADA Sad sam manje osjetljiv na male probleme. Kad mi moji ljudi dođu zajapureni i zapjenjeni zbog nekog beznačajnog sukoba, najradije bih im rekao: »No, da, ali Zemlja se i dalje okreće oko svoje osi i vaš problem na nju ni najmanje ne utječe. To neka vam bude primjer...« MlCHAEL COLLINS: Canjing the Vire, 1974. Tom Hayden napisao je ji vezi s 1968. godinom: »Zapravo je vjerojatno i prikladno što je jedna tako loša godina završila izborom Richarda Nixona u Bijelu kuću«. Gallupovo istraživanje pokazalo je da 51% Amerikanaca smatra da će biti dobar predsjednik. Šest posto očekivalo je da će biti »izvrstan«, a šest posto da će biti »loš«. Nixon, koji je izgledao upravo kao »bogati političar s Istoka«, za što gaje George Wallace optužio iako je Nixon bio iz Kalifomije, svoj je kabinet sastavljao u luksuznome apartmanu na trideset i osmome katu newyorškog hotela Pierre iz kojeg se pružao pogled na Central Park i koji se nalazio dovoljno blizu njegova desetosobnog stana u Petoj aveniji. Kao marljiv čovjek, ustajao je u sedam, nakon laganog doručka pješice odlazio u Pierre, prelazeći jedan ulični blok i pol, kroz predvorje, prema iskazima novinara, prolazeći »gotovo neopaženo«, te sljedećih deset sati radio. U krugu posjetitelja s kojima se, kako se činilo, najviše volio viđati, bila je i zvijezda Sveučilišta Southern California, O. J. Simpson, dobitnik Heismanova trofeja* za tu godinu, igrač američkog nogometa koji je
osvojio više metara od ijednog igrača u povijesti tog sporta. »Hoćeš li iskoristiti ono novo dodavanje, O. J.?«, zanimalo je novoizabranog predsjednika. Za popunjavanje dvije tisuće visokih funkcija na razini odmah ispod članova kabineta htio je da njegovi ljudi provedu najširu moguću potragu. Ozbiljno shvativši njegove tipute, pismo koje je osobno skicirao sam Nixon poslali su na adrese osamdeset tisuća ljudi iz knjige Tko je tko u Americi, tražeći nove ideje. To je dovelo do napisa u kojima je stajalo da Nixon traži savjete od Elvisa Preslevja, čije je ime također bilo u knjizi. Iako su predsjednici, već po tradiciji, imenovanja u kabinet objavljivali postupno, ime po ime, Nixon, koji je pokušavao primiriti nove medije koji su mu deset godina samo izazivali probleme, organizirao je objavu imenovanja cjelokupne vlade u jednom Washingtonskom hotelu, uz prijenos u udarnom terminu na svim trima televizijskim mrežama. Bila je to jedna od njegovih rijetkih inovacija na području korištenja televizije. Međutim, Nixon je pokazao neobičnu sklonost jednom drugom tehnološkom pomagalu, koje gaje s vremenom upropastilo magnetofonu. Johnsonova vlada razmjerno se rijetko služila uređajima za prisluškivanje i snimanje, no u proljeće 1968. godine Kongres je donio zakon koji je u velikoj mjeri olakšao primjenu takvih pomagala u radu niza saveznih službi i to u daleko većem broju slučajeva. Johnson je zakon potpisao 19. lipnja, ali je ustvrdio kako smatra da je Kongres »poduzeo nepromišljen i potencijalno opasan korak omogućavanjem prisluškivanja od strane saveznih i lokalnih dužnosnika u gotovo neograničenom broju situacija«. Čak i nakon izglasavanja zakona, naložio je ministru pravosuđa Ramsevju Clarku da i dalje ograničava primjenu uređaja za prisluškivanje. No netom izabrani predsjednik Nixon kritizirao je Johnsonovu vladu jer se ne služi ovlastima koje joj pruža novi zakon o sprečavanju kriminaliteta. Nixon je uređaje za prisluškivanje nazvao »najdjelotvornijim sredstvom u borbi protiv kriminala«. Imao je i novih zamisli u vezi s prislušnim uređajima. U prosincu su Nixonovi suradnici objavili plan uređenja prislušnih centara u Birminghamu, u Alabami, i u okrugu Westchester, u saveznoj državi New York, kako bi tek izabrani predsjednik čuo što kažu »zaboravljeni Amerikanci«. Prema planu, dobrovoljci bi snimali razgovore u niz različitih četvrti, na raznim sastancima i skupovima, u školama i tako dalje, da novi predsjednik čuje što Amerikanci govore. »Gospodin Nixon rekao je da će pronaći način na koji će se i
zaboravljeni mali čovjek moći obratiti vladi«, izjavio je jedan dobrovoljac iz "Westchestera. Konvencija u Chicagu i dalje je bila tema jedne od sve žešćih rasprava u Americi, tzv. pitanja reda i zakona. I dok su svi u prvi mah na držanje Daleyja i čikaške policije reagirali gnušanjem i kritikama, sve više ljudi smatralo je da su Daley i njegova policija imali pravo kad su nametnuli »red i zakon«. Početkom prosinca vladina komisija na čijem je čelu bio Daniel Walker, potpredsjednik i glavni pravni zastupnik trgovačkog lanca Montgomerv Ward, objavio je izvještaj o nemirima u Chicagu pod naslovom Prava u sukobu. U zaključku izvještaja stoji da je incident praktički bio primjer »nekontrolirane policijske pobune«, ali i da su policajce u velikoj mjeri vrijeđanjem i psovkama isprovocirali prosvjednici. Ne samo ljevica, nego i vodeći mediji isticali su da je policija itekako naviknuta na psovke, pitajući se jesu li to doista mogli biti pravi uzroci potpunog, kako se činilo, raspada discipline. I sam gradonačelnik Daley bio je poznat po korištenju izraza koji nisu bili za objavu ni u jednom mediju. U izvještaju se navodilo kako su žrtve bježale od policije, te kako je policija reagirala tako što bi premlatila prvu osobu koja bi joj se našla na putu. Autori nisu istražili zašto su se policajci osobito okomili na McCarthy jeve aktiviste i pristaše. Časopis Life objavio je da su najkorumpiranije policijske organizacije ujedno i najnasilnije, između redaka navodeći da je riječ o »pokvarenim policajcima« koji ne slušaju zapovijedi326. No mnogi prosvjednici, a među njima i David Dellinger, i dalje su bili uvjereni da je »organizirano policijsko nasilje bilo dio plana«, a ne pitanje nediscipline, kako je Dellinger kasnije naveo u iskazu pred Kongresom. S druge strane, mnogi su i dalje bili uvjereni da je čikaška policija postupila posve opravdano. Walkerov izvještaj tako nije ništa zaliječio, riješio ni pojasnio. Odbor za protuameričko djelovanje Zastupničkog doma proveo je vlastita saslušanja, pod prijetnjom sudske kazne dovevši Toma Haydena i još neke pripadnike nove ljevice, iako nisu čuli riječi Jerrvja Rubina, jer je on na saslušanje došao u unajmljenom kostimu Djeda Mraza koji ni pod koju cijenu nije htio svući. Abbie Hoffman uhićenje jer je nosio košulju s uzorkom američke zastave. Optužen je po tek donesenom zakonu prema kojem je »omalovažavanje« zastave savezni prijestup. Predsjedavajući Odbora, demokrat iz Missourija Richard H. Ichord, rekao je da je "Walkerova komisija u izvještaju »pretjerano reagirala«, kao i novinari koji su pratili čitav događaj. Pronicljivi
članovi Odbora za protuameričko djelovanje otkrili su, što nikoga nije iznenadilo, da je sve to bila jedna velika komunistička urota. Dokazi koje su iznijeli: Dellinger i Hayden u Parizu su se susreli s predstavnicima Sjevernog Vijetnama i Vijetkonga. »Nasilje tu gospodu prati prirodno kao što noć prati dan«, ustvrdio je Ichord, gotovo u shakespeareovskome stilu. Vladina tiskara odbila je otisnuti Walkerov izvještaj jer je komisija odbila izostaviti psovke kojima su se, prema optužbama svjedoka, častili policija i prosvjednici. Walker je rekao da bi se izostavljanjem tih izraza »narušila važna komponenta tona cijelog izvještaja«. Sam je Daley pohvalio izvještaj, kritiku upućujući jedino na račun sažetka. Kad je odlazio s konferencije za tisak, novinari su počeli dovikivati: »A što je s nasiljem koje je izazvala vaša policija?«. No gradonačelnik na to nije imao što reći. Zakon na temelju kojeg su Abbieja Hoffmana uhitili zbog košulje bio je jedan u nizu zakona koje je Kongres donio radi ometanja djelovanja antiratnog pokreta, u razdoblju kad su se republikanci i demokrati u sve represivnijim Sjedinjenim Državama nadmetali oko glasača sklonih »redu i zakonu«. Prema jednom drugom zakonu iz te skupine, također donesenom 1968. godine, prijelazak granice savezne države s nakanom izvođenja nasilnog čina također je postao kažnjivim djelom. Savezni tužitelji u Chicagu razmatrali su mogućnost da vođe čikaških prosvjeda optuže prema tom još neiskušanom zakonu. No Johnsonov ministar pravosuđa Ramsev Clark nije bio nimalo sklon takvom suđenju za urotu. Sve se promijenilo kad je u Bijelu kuću došao Nixon, koji je na mjesto ministra pravosuđa imenovao odvjetnika specijaliziranog za obveznice, Johna Mitchella. Mitchell je jednom prilikom rekao da je »problem« s Clarkom u tome što se »filozofski bavi pitanjima prava pojedinca«. On je svakako htio pokrenuti suđenje za urotu u Chicagu, te je tako 20. ožujka 1969. godine podignuo optužnicu protiv Toma Haydena, Rennieja Davisa, Davida Dellingera, Abbieja Hoffmana, Jerrvja Rubina, Bobbvja Sealea, Johna Froinesa i Leeja Weinera - tzv. »čikaške osmorice«. Hayden, Dellinger, Hoffman i Rubin otvoreno su priznali da su organizirali prosvjede u Chicagu, ali su porekli izazivanje nasilja za koje je čak i vladin Walkerov izvještaj okrivio policiju. No oni praktički i nisu poznavali vođu Crnih pantera, Bobbvja Sealea. Za vrijeme suđenja sudac Julius Hoffman odredio je da Sealea vežu i fizički rnu zatvore usta, budući da je više puta Hoffmana nazvao fašistom. Nikome od njih nije bilo jasno kako su se na popisu našli aktivisti SDS-a Froines i Weiner. Na koncu su zapravo samo njih dvojica oslobođena svake optužbe. Ostalima su presude poništene nakon žalbenog postupka. No sam je
John Mitchell kasnije završio u zatvoru zbog krivokletstva u istrazi povezanoj s aferom Watergate. Talijane je u studenome jedno kratko vrijeme obuzela priča o Franci Violi, koja se udala iz ljubavi, za nekadašnjeg školskog kolegu. Dvije godine ranije odbila je mladića iz imućne obitelji, Filippa Melodiju, koji ju je zbog toga oteo i silovao. Nakon silovanja, žena se mora udati za napadača, jer ju je on obeščastio, pa je tako ne bi htio nitko drugi. Takav pristup među Sicilijancima je funkcionirao barem tisuću godina. No Franca se, uz gorljivo odobravanje velikog dijela Italije, obratila sudu i Melodiju rekla: »Ne volim te. I neću se udati za tebe.« To je za njega bio težak udarac, ne samo zbog toga što gaje odbila, nego i jer silovatelja, ako se žrtva za njega ne uda, po sicilijanskim zakonima izvode pred sud. Melodia je tako na koncu osuđen na jedanaest godina zatvora. Trećeg prosinca štrajkovi i prosvjedi i radnika i studenata paralizirali su Italiju nakon što su na Siciliji ubijena dvojica radnika štrajkaša. Eksplozivna naprava koju su podmetnuli anarhisti razorila je vladin ured u Genovi. Anarhisti su ostavili letke na kojima je pisalo: »Dolje vlast!«. Petoga prosinca Rim je bio posve paraliziran zbog općeg štrajka. No već šestog prosinca radnici su okončali štrajk zbog povećanja plaća, ostavivši samima desetke tisuća studenata koji su i dalje prosvjedovali. I u Francuskoj je ideja o udruživanju radničkog i studentskog pokreta još bila na životu, ali se i dalje nije uspijevala ostvariti. Četvrtog prosinca Jacques Sauvageot sastao se sa sindikalnim vođama u nadi da će stvoriti jedinstvenu frontu koju nisu uspjeli oformiti u proljeće. De Gaulle je umjetnim sredstvima više od godinu dana ojačavao franak jednostavno zbog toga što je vjerovao u »jaki franak«, koji je sad već bio opasno precijenjen, te je ubrzano padao na svjetskim burzama. Umjesto da posegne za uobičajenom financijskom mjerom devalvacije, de Gaulle je šokirao Europu i financijski svijet uvođenjem niza drastičnih mjera s ciljem smanjivanja socijalnih izdataka, kako bi pokušao održati vrijednost sve ugroženije valute. Francuski su radnici bili bijesni. Petog prosinca počeli su štrajkovi. No već dvanaestog prosinca vlada je pregovorima ishodila prekid štrajkova i studenti su ponovno ostali sami kad su zatvorili Nanterre u znak prosvjeda protiv pokušaja policije da ispituje studente. Francuska vlada zaprijetila je da će sa sveučilišta početi izbacivati »studentske agitatore«.
Sa svakim novim udarcem predviđalo se da će se de Gaulle primiriti -kad mu se ugled nakon proljetnih nemira i štrajkova srozao, kad je njegovu vanjsku politiku uzdrmala sovjetska invazija Čehoslovačke, kad je gospodarstvo upropastio slom franka... Ipak, na završetku godine, na neopisivu frustriranost europskih partnera i treći je put spriječio pristupanje Velike Britanije Europskoj ekonomskoj zajednici. Sedmog studenoga Beate Klarsfeld, njemačka nežidovska supruga francuskog Židova koji je preživio nacizam i koji se prometnuo u glasovitog lovca na naciste, Sergea Klarsfelda, došla je na konvneciju socijaldemokrata u Berlinu, prišla kancelaru Kiesingeru, optužila ga da je nacist, te mu opalila pljusku. Do konca 1968. godine Zapadna Njemačka zatočila je 6.221 Nijemca zbog zločina počinjenih u vrijeme nacističke vladavine. Broj osuđenih nipošto nije bio malen, no ipak je bila riječ tek o malome dijelu nacističkih zločinaca. Godine 1968. Zapadna Njemačka osudilaje ukupno samo tridesetoricu nacista, gotovo odreda nižih, nepoznatih dužnosnika. Unatoč brojnim i vrlo aktivnim i smrtonosnim nacističkim sudovima koji su djelovali za Hitlerove vladavine, niti jedan jedini sudac nikad nije završio u zatvoru. Šestog prosinca jedan je berlinski sud oslobodio Hansa Joachima Rehsea, nacističkog suca koj je na smrt osudio 230 osoba. Tužitelji su odlučili optužiti ga za sedam proizvoljnijih i flagrantnijih primjera zloporabe zakona, a ne zbog namjere takvog djelovanja. Odluka se temeljila na jednom ranijem slučaju u kojem je sud zaključio da suci nisu krivi »ako ih je zaslijepila nacistička ideologija i pravna filozofija tog doba«. Kad je Rehse izlazio iz sudnice, okupljeni promatrači počeli su vikati: »Sramota! Sramota!«, a jedan postariji muškarac prišao mu je i pljusnuo ga. Sljedeći je tjedan osam tisuća prosvjednika došlo do berlinske Gradske vijećnice, negodujući protiv puštanja Rehsea na slobodu. Preostalo je još vrlo malo vremena: savezni zakon u vezi sa suđenjem za nacističke zločine trebao je prestati vrijediti za godinu dana, 31. prosinca 1969. godine. U ljeto 1968. godine španjolska je vlada baskijskoj pokrajini Guipuzcoi na neodređeno vrijeme nametnula izvanredno stanje. U selu Lazcanu svećenik je osudio orguljaša jer je ovaj za vrijeme pričesti svirao španjolsku nacionalnu himnu. Svećenika su zbog kritike globili, što nije bilo ni najmanje teško postići, budući da je orguljaš ujedno bio i načelnik mjesta. Načelniku je nakon toga, za jednog izbivanja, spaljena kuća. Petoricu mladih Baska policija je privela i u pritvoru držala pet dana. Prema iskazima svjedoka, lisicama su ih vezali za stolice i tri ih dana mlatili rukama i nogama.
Nakon toga su priznali. Tužiteljstvo je zatražilo smrtnu kaznu, iako na suđenju nije prikazalo nikakve dokaze osim policijskog izvješća. U prosincu je trojka osuđena na četrdeset i osam godina zatvora, jedan na dvanaest godina, dok je jedan oslobođen. Međutim, 16. prosinca španjolskaje vlada pokušala pokazati koliko se brine za pravdu tako što je poništila 476 godina staru odluku kralja Ferdinanda i kraljice Izabele kojim su iz Španjolske protjerani svi Židovi koji se nisu obratili na katoličanstvo. U lipnju, kad je pozvao na stvaranje »dvije, tri, mnogo Columbija«, Tom Hayden dodao je kako je cilj da se »SAD ili promijeni ili da pošalje vojsku da zauzme sveučilišta«. U prosincu se ostvario drugi scenarij. Petoga prosinca, nakon tjedan dana nemira i sukoba između policije i studenata i nastavnog osoblja na State Collegeu u San Franciscu, naoružani policajci počeli su, prijeteći oružjem i bacajući suzavac, raščišćavati sveučilišni kompleks. Privremeni predsjednik Sveučilišta S. I. Hayakawa, koji je jasno izrazio svoje stajalište kad je tjedan dana ranije stupio na dužnost i osudio Pokret za slobodu govora iz 1964. godine, pred više od dvije tisuće okupljenih studenata rekao je: »Policija je dobila nalog da raščisti Sveučilište. Više nema nedužnih promatrača.« Prosvjedi su počeli kad su tamnoputi studenti počeli tražiti kolegije s područja crnačke kulture i povijesti. Tijekom posljednja tri tjedna godine Sveučilište je ostalo otvoreno isključivo zahvaljujući brojnim naoružanim policijskim jedinicama koje su redovito napadale potencijalne prosvjednike. Obližnji San Mateo College, zatvoren zbog nasilja, ponovno je otvoren 15. prosinca, prema riječima predsjednika te ustanove, »kao vojni logor«, budući da je interventna policija bila stacionirana u svim dijelovima kompleksa. Najomraženiji među predsjednicima sveučilišta zahvaćenih nemirima, Gravson Kirk s Columbije, koji je u kolovozu podnio ostavku, u prosincu se uselio u vilu s dvadeset soba u dijelu Bronxa koji se zove Riverdale. To mu je omogućilo Sveučilište Columbia, kao vlasnik vile. Početkom prosinca Britanci, koji su podupirali nigerijsku saveznu vladu, počeli su mijenjati stav o ratu u Biafri. I dok su ranije ustrajno tvrdili da je pobjeda Nigerije uopće ne dolazi u pitanje, sad su sve više uviđali da je ondje zapravo došlo do beznadne patpozicije. I Sjedinjene Države promijenile su pristup. Johnson je naložio pripremanje planova za veliki program dostave pomoći Biafri zrakom, kopnom i morem, u vrijednosti od dvadeset milijuna dolara.
Francuzi su Biafru već opskrbljivali, zahvaljujući čemu se, tvrdili su gnjevno Nigerijci, Biafra isključivo i održavala na životu. Dostavni zrakoplovi za Biafru polijetali su svake večeri u šest sati iz Libervillea, u Gabonu. No Biafra je uspjela nastaviti borbu još samo godinu dana, a kad je 15. siječnja 1970. godine napokon kapitulirala, broj civila umrlih od gladi po procjenama je već prešao milijun. Nakon jedanaest mjeseci pregovora, osamdesetdvočlana posada broda američke Ratne mornarice Pueblo oslobođena je iz Sjeverne Koreje u zamjenu za priznanje američke vlade o tome da su uhvaćeni u špijuniranju. Čim su se Amerikanci našli na sigurnome, američka je vlada opovrgnula vlastitu izjavu. Nekima se učinilo da je to neobično držanje u međunarodnim odnosima, dok su drugi smatrali da je riječ o maloj cijeni za oslobađanje posade bez izazivanja rata. Pritom nije bilo posve jasno što je Pueblo točno radio kad su ga zaposjele snage Sjeverne Koreje. Cijelim Vijetnamom, pa i izvan granica zemlje, širila se novost o masakru koji je divizija Americal u ožujku počinila u My Laiu. Ujesen se pismo u kojem je Tom Glen iz 11. brigade, a u kojem je izvijestio o masakru, našlo u divizijskome stožeru, a novi zamjenik zapovjednika operativnog centra divizije Americal, bojnik Colin Powell bio je zadužen za pisanje odgovora. Prethodno ne razgovaravši s Glenom, napisao je da optužbe nemaju temelja - da je riječ o običnim glasinama bez uporišta. Sljedećeg rujna, samo devet mjeseci kasnije, poručnik "William Callev optužen je za niz ubojstava, dok je u studenome cijela priča već zaokupljala najveću pozornost svih medija. Ipak, Powell je tvrdio da nije čuo za masakr sve do dvije godine nakon samog događaja. Javnost o Powellovoj ulozi u zataškavanju - on u vrijeme masakra čak i nije bio u Vijetnamu -nije znala ništa sve dok o tome u rujnu 1995. godine, kad se govorkalo da bi se Powell mogao kandidirati za predsjednika SAD-a, prvi nije pisao časopis Newsweek. Iako je Johnson u studenome objavio unilateralni prekid bombardiranja Sjevernog Vijetnama, te izrazio nadu da će to dovesti do intenzivnih i plodonosnih pregovora, 6. prosinca mobilizacijska je služba objavila da će u vojsku svaki mjesec pozivati po tri tisuće novaka više nego dotada. Sredinom prosinca pregovarači su u Parizu navodili da je Johnson s približavanjem izbora pretjerao s vjerom u izglede za mir. U Parizu su se mirovni pregovori koncem godine koncentrirali na energična i odlučna nastojanja da se riješi - pitanje oblika stola. Hanoi je bio čvrsto odlučio sjediti za pravokutnim stolom, što je bilo posve neprihvatljivo Južnom Vijetnamu. Među ostalim su
prijedlozima o kojima su raspravljala razna izaslanstva bili okrugli stol, dva polukruga okrenuta jedan prema drugom, ali ne i odvojena, ili okrenuta na jednak način, ali odvojena. Do kraja godine na zamišljenome su se stolu, koji im je i dalje jedini bio na raspolaganju, našli prijedlozi jedanaest različitih kombinacija i rasporeda. Iza tog pitanja krili su se veći i osjetljiviji problemi, poput činjenice da su predstavnici Sjevernog .Vijetnama ustrajno tražili da u pregovorima sudjeluje i Vijetkong, dok je Vijetkong odbijao razgovarati s Južnim Vijetnamom, ali je bio voljan razgovarati s Amerikancima. Senator George McGovem, mirovni kandidat koji je na konferenciji u Chicagu predložen u posljednji trenutak, izlanuo je ono što su mnogi izbjegavali izgovoriti, nazvavši južnovijetnamskog potpredsjednika Nguye-na Caoa Kyja »malenim beznačajnim diktatorom«, i optuživši ga da, zajedno s ostalim južnovijetnamskim dužnosnicima, onemogućuje mirovne pregovore. »I dok se Ky lijepo zabavlja u raskošnim pariškim lokalima, cjenka se oko toga hoće li sjediti za okruglim ili pravokutnim stolom, Amerikanci ginu radi održavanja njegova korumpiranog režima.« Protu-ratno orijentirani senatori izbjegavali su otvoreno govoriti o predstavnicima Južnog Vijetnama, dio njih iz poštovanja premaJohnsonu, drugi kako ne bi negativno utjecali na pregovore. Nakon Johnsonova odlaska s vlasti, kanili su otvorenije progovoriti o svemu. Neki su rekli da žele pričekati Nixonovu inauguraciju, no McGovern je počeo otvoreno govoriti dva tjedna ranije. Gallupovo istraživanje javnog mišljenja pokazalo je da tijesna većina Amerikanaca sad podupire povlačenje snaga i prepuštanje ratovanja snagama Južnog Vijetnama. McGovern je pozivao na promišljenu procjenu lekcija naučenih u Vijetnamu. Po njemu je jedna od najvećih lekcija bila »opasnost od povlačenja povijesnih usporedbi*. Iako se događaji u jugoistočnoj Aziji početkom šezdesetih godina nisu mogli usporediti s događajima u Europi potkraj tridesetih godina 20. stoljeća, generacija iz Drugog svjetskog rata zaglavila je u građanskome ratu u Vijetnamu dijelom i zbog toga što je svjedočila pokušajima umirivanja Hitlera. McGovemje rekao: »Ovo je rat dnevnih izvještaja o žrtvama, podataka koje već godinama primamo kao rezultate nogometnih utakmica«. Vojsci je bilo jasno da je i to bila jedna od pogrešaka. U pojedinim izvještajima bilo je čak i prenapuhanih podataka. Ubuduće će ratovi izgledati gotovo nedužno, dok će vojska o poginulima govoriti tek minimalno.
I vojska je tako izvlačila određene pouke, ali nisu baš sve pripadale kategoriji onoga što je McGovern htio postići kad je otvarao raspravu. Vojni je vrh zaključio da će u televizijsko doba morati uvesti znatno stroži nadzor nad novinarima. Morat će pomno motriti kakva slika o ratu dolazi do javnosti. Generali će morati razmišljati o tome kako bitka izgleda na televiziji i kako tu sliku nadzirati. Vojni vrh napustit će sve planove vezane uz mobilizirane vojnike, budući da takvim novačenjem dobiva previše vojnika koji sve rade preko volje i izaziva negativne reakcije javnosti. Bolje je vojsku sastaviti isključivo od dobrovoljaca, uglavnom pripadnika tek nekoliko društvenih skupina, ljudi kojima je potrebno zaposlenje i prilika za profesionalno napredovanje. Ratovi više neće biti glavna prijeporna pitanja na sveučilištima, jer se od studenata više neće tražiti da se bore. No jednako tako, ratovanje će se primjenjivati jedino protiv razmjerno slabih zemalja, u borbama u kojima tehnološka nadmoć ima presudnu ulogu, protiv neprijatelja koji će se odupirati tjednima, a ne godinama. Godina 1968. završila je upravo onako kako je i počela, američkim optužbama na račun Vrjetkonga za narušavanje božičnog primirja. No tijekom te godine u Vijetnamu je poginulo 14.589 američkih vojnika, čime se ukupan broj žrtava na američkoj strani udvostručio. Kad su se Sjedinjene države 1973. napokon povukle, 1968. godina ostala je zapisana kao rekordna po broju žrtava u čitavome ratu. Koncem godine Čehoslovačka je i dalje pokazivala prkos. Opći trodnevni štrajk sjedenjem u kojem je širom zemlje sudjelovalo stotinu tisuća studenata kratkim su prekidom rada podržali i radnici. Dubčekje u jednom govoru ustvrdio da vlada da je sve od sebe kako bi provela reforme, no da narod mora prestati prkositi, jer tako samo izaziva represiju. No u prosincu su, s ponovnim uvođenjem ograničenja prava na putovanje, poništene i posljednje reforme. Dvadeset i prvoga prosinca Dubček se obratio Centralnom komitetu Komunističke partije Slovačke. Bio je to njegov posljednji govor 1968. godine. I dalje je odlučno tvrdio da se reforme moraju ostvariti i da će zahvaljujući njima izgraditi komunističku demokraciju. Da nije nekoliko puta spomenuo »trenutačne poteškoće«, mogao se steći dojam da je govor napisao u vrijeme najvećeg procvata Praškog proljeća. U jednom je trenutku rekao:
Stalna i pozitivna odlika poslijesiječanjske politike mora biti dosljedno osiguravanje prava i sloboda, poštivanje socijalističkog legaliteta, te potpuna rehabilitacija nepravedno oštećenih građana. Sve je pozvao da pođu kući, da budu s obiteljima, te da se odmore. Godine 1969. Dubčeka su smijenili s dužnosti. Godinu kasnije izbacili su ga iz Komunističke partije. I on i njegove reforme, »socijalizam s ljudskim licem«, malo-pomalo iščezli su u povijesti. Mlynar, koji je u studenome 1968. godine podnio ostavku, uvidjevši da se više neće moći zalagati ni za jednu od svojih političkih želja, ustvrdio je: »Bili smo doista glupi. No naša se glupost sastojala u ideologiji reformiranog komunizma.« U travnju 1968. godine Dubčekje dao intervju francuskom komunističkome listu L'Humanite: Nije mi jasno zašto socijalizam utemeljen na snažnom funkcioniranju svih demokratskih načela i na pravu ljudi da izraze stavove ne bi bio jednako čvrst. Čak naprotiv, duboko sam uvjeren da će demokratsko ozračje u stranci i javnome životu ojačati jedinstvo našeg socijalističkog društva, te da ćemo za aktivnu suradnju pridobiti sve sposobne i nadarene građane. Dubček, taj birokrat ljubazna osmijeha, bio je neobična mješavina proturječja. Čitav radni vijek bio je zupčanik u totalitarističkome stroju, a onda se, došavši na sam vrh, proglasio demokratom. Bio je pragmatičar i sanjar. Znao je vješto manevrirati u baroknome labirintu komunističke politike. No na koncu je čak i on priznao da je ponekad bio nevjerojatno naivan. Koncem 1968. godine Sovjeti su bili zabrinuti, ali još nisu bili uvidjeli koliko su izgubili uništivši san o praškome proljeću. Dubček se pokušao vratiti poput Gomutke 1956., obuzdavajući velike ambicije, umanjujući očekivanja naroda, slažući se s Moskvom. No Dubček nije bio Gomulka. Barem je tako zaključia Moskva - dok je čehoslovački narod i dalje nastojao zaključiti kakva mu je stvarna priroda. Često se zaboravlja da je 1968. Alexander Dubček bio jedini nepokolebljivo antiratni vođa, koji nije razmišljao o vojnome rješenju čak ni radi vlastita spasa - vođa koji nije dopuštao da ga zastraše ili potkupe ni komunizam ni kapitalizam, koji se nikad nije upustio u hladnoratovske igre, koji se nikad nije obratio za pomoć kapitalistima, nikad nije prekršio neki sporazum ili savez, čak ni pogazio zadanu riječ - a na vlasti, istinskoj vlasti, zadržao se tek 220 uzbudljivih dana. U tom razdoblju i nemoguće se doimalo mogućim,
kao u onom geslu koje se u svibnju našlo najednom pariškome zidu: »Budimo realni, tražimo nemoguće«. Nakon njegova odlaska, nitko nije imao dojam da gaje istinski upoznao. Sovjetska invazija do koje je došlo 20. kolovoza 1968. godine označila je početak kraja Sovjetskog Saveza. Kad je nakon više od dvadeset godina napokon i došlo do pravog sloma, Zapad je ostao u šoku. Već je bio sve zaboravio. No u vrijeme invazije čak je i časopis Time predviđao njegov kraj. Bio je to kraj junačke Rusije, zemlje kojoj su se mnogi divili jer je odvažno ostala sama i izgradila prvo socijalističko društvo, jer je štitila bratstvo socijalističkih zemalja, jer je žrtvovala milijune ljudi kako bi Europu oslobodila fašizma. No svjetska je javnost više nije smatrala dobroćudnom. Bila je riječ o nasilnoj zemlji koja gazi manje države. Nakon sovjetskog sloma Dubček je napisao da je Sovjetski Savez upropastila jedna temeljna mana: »Sustav je onemogućavao promjene«. Sam je pad trajao duže nego što su mnogi očekivali. Godine 2002. posljednji sovjetski vođa Mihail Gorbačov svojem je dugogodišnjem prijatelju, nekadašnjem dužnosniku u Dubčekovoj vlasti, Zdeneku Mlynaru, rekao: Gušenje Praškog proljeća, koje je bilo pokušaj novog promišljanja socijalizma, izazvalo je i vrlo žestoke reakcije u Sovjetskom Savezu, što je dovelo do frontalnog napada na sve oblike slobodnog razmišljanja. Moćni ideološki i politički državni aparat krenuo je u odlučnu i beskompromisnu akciju. A to je utjecalo na ukupnu unutarnju i vanjsku politiku, te na ukupan razvoj sovjetskog društva, koje je ušlo u fazu duboke i sveobuhvatne stagnacije. Dubčekov san, put koji na koncu nije pronašao, znatno se razlikovao od onoga što se na koncu dogodilo - od sloma komunizma. On i mnogi drugi komunisti oduvijek su bili uvjereni da je moguće reformirati sve negativnosti i zloporabe sovjetskog sustava, da komunizam ipak može dobro funkcionirati. Nakon sovjetske invazije u to više nitko nije vjerovao, a bez toga čovjek više nije imao vjerovati ni u što. Bez tog sna reformama sklonim komunistima nije preostalo drugo nego da se okrenu kapitalizmu, koji je, utvrdili su, neprihvatljivo loš. Upali su u istu pogrešku kao 1968. godine - sad su mislili da će doći do reforme kapitalizma, te da će on poprimiti ljudsko lice. U Poljskoj su studenti i intelektualci aktivni 1968. godine tijekom osamdesetih napokon naveli radnike da se udruže s njima, te su zajednički svrgnuli komunistički sustav. Jacek Kuron, na rubu suza
u jednom razgovoru vođenom 2001. godine, ovako je opisao novi sustav: Htio sam stvoriti demokratski sustav, no dokaz o tome da nisam sve valjano promislio leži u činjenici da sam smatrao kako se kapitalizam može reformirati, te da je sve, poput radničkog samoupravljanja, moguće ostvariti kasnije. No onda se već stekao dojam da je prekasno. To je dokaz mog velikog sljepila... Kod komunizma je problem što se centralizacija svodi na diktaturu iz središta i što se to nikako ne može promijeniti. U kapitalizmu vlada diktatura bogatih. Ne znam što učiniti. To se ne može spriječiti središnjim nadzorom. Žalim samo što sam sudjelovao u radu prve [antikomunističke] vlade. Zahvaljujući mojem sudjelovanju, ljudi su lakše prihvatili kapitalizam. Smatrao sam da će se kapitalizam nekako sam reformirati. Ali to se ne događa. Kapitalizam je sličan Rusiji - nadzire ga jedna malena skupina, budući da je kapitalizmu potreban kapital Ovdje [u Poljskoj] pola stanovništva danas je na rubu gladi, dok druga polovica ima dojam da je uspješna". U razgovoru vođenom potkraj 1968. godine, osamdesetjednogodišnji Samuel Eliot Morison, jedan od najcjenjenijih američkih povjesničara, rekao je: »I ranije smo proživljavali nenormalna razdoblja, periode nemira i nasilja koji su u to vrijeme izgledali užasno i nerješivo. Nacija se ipak održala. Genijalnost naše demokracije sastoji se u prostoru koji nudi kompromisima, u našoj sposobnosti da uravnotežimo slobodu i vlast. Uvjeren sam da ćemo ovaj put pronaći novu ravnotežu i pritom doći do nove svijesti o međuljudskim odnosima u našem društvu.« Kao što jejacek Kuron ustvrdio u Poljskoj, promjene u svijetu ni približno nisu ispunile očekivanja onih koji su naumili promijeniti svijet. No to ne znači da 1968. godina nije promijenila svijet. Proturatni aktivisti nisu okončali američko ratovanje s pozicija hegemonije, ali su promijenili način takvog ratovanja, kao i prezentaciju takvih nastojanja javnosti. Opirući se mobilizaciji, proturatni aktivisti generalima su pokazali što moraju učiniti žele li nastaviti ratovati. U povijesti je gotovo nemoguće temeljne promjene pripisati samo jednom, točno određenom trenutku, tisuću devetsto šezdeset i osma bilaje takva i zbog 1967. i zbog 1969. i zbog svih prethodnih godina. No 1968. bila je i epicentar jedne velike promjene, temeljne promjene, nastanka našeg postmodemističkog svijeta koji pokreću
mediji. Upravo je zbog toga popularna glazba tog doba, glavni način izražavanja tadašnje popularne kulture, ostala važna i u životu kasnijih mladih generacija. Bio je to početak kraja Hladnog rata i osvit novog geopolitičkog poretka. A unutar tog poretka promijenila se i sama priroda politike i vođa. Trudeauovski pristup politici, u kojem pojedinca prepoznaju po stilu, a ne biti i sadržaju, čvrsto se ukorijenio u sustav. »Povratak u normalu«. Plakat pariških studenata iz 1968. (Galerie Beaubourg, Vence) Marshall McLuhan, taj veliki prorok šezdesetih godina, predvidio je: »Političari će se i više nego rado kao stvarni ljudi povući u korist vlastite javne slike, jer će ta slika biti neusporedivo moćnija nego što bi mogao biti sam političar«. Politički vođe iz generacije 1968. godine koji su kasnije došli na vlast, poput Billa Clintona u Sjedinjenim Državama ili Tonyja Blaira u Velikoj Britaniji, pokazali su da se intuitivno izvrsno snalaze u takvom obliku vladanja. Godine 1968. establišment je često i s mnogo nade govorio da se radikalna mladež tako ponaša upravo jer je riječ o mladim ljudima. S godinama će se svakako »smiriti« i posvetiti stjecanju zarade. Snaga kapitalizma, kao u slučaju meksičkog PRIa, upravo je u bezgraničnoj vjeri u vlastitu sposobnost potkupljivanja ljudi. No taj je naraštaj zapravo ostao vjeran aktivizmu. U Sjedinjenim Državama ispitivanjajavnog mnijenja pokazuju da su najmanji izgledi za sudjelovanje mladih glasača, osobito onih u dobi od 18 do 21 godine, koji su i dobili pravo glasa zahvaljujući aktivizmu iz 1968. godine. U listopadu 1968. godine, kad je Hayden svjedočio pred Nacionalnom komisijom za uzroke i sprečavanje nasilja, sudac A. Leon Higginbotham upitao ga je smatra li da bi davanje prava glasa osamnaestogodišnjacima umanjilo frustriranost mladih. Hayden je upozorio da bi se frustriranost samo pojačala, ako ne bi imali za koga glasati. Većina vođa iz 1968. godine ili je ostala politički aktivna, poput Daniela Cohna-Bendita i Toma Haydena ili prešla u novinarske ili akademske vode. Riječ je o konkretnijim načinima usmjeravanja pokušaja mijenjanja svijeta. Adama Michnika, koji je postao urednikom novina s najvećom nakladom u Srednjoj Europi iako ni u snu nije zamišljao takvu sudbinu - često posjećuju »šezdesetosmaši«. »Takve ljude prepoznajem već na prvi pogled«, rekao je. »Stvar nije u političkim stavovima, nego u načinu razmišljanja. Upoznao sam Billa Clintona i odmah shvatio da je šezdesetosmaš.«
Dakako, jedna od najvećih pouka 1968. godine glasila je: kad ljudi žele promijeniti svijet, oni koji zbog svojih interesa ne žele nikakve promjene učinit će sve da ih nekako ušutkaju. Godine 1970., za antiratnih prosvjeda na Sveučilištu Kent State ubijeno je četvero studenata. Ipak, ljudi su širom svijeta uvidjeli da nisu bespomoćni, da mogu izići na ulice, kao što su to ljudi činili 1968. A politički vođe, osobito oni koji su kao pravi plod šezdesetih godina pokazivali genijalni osjećaj za medije, itekako su svjesni da masovne pokrete zanemaruju na vlastitu štetu. Osobe mlađe od dvadeset i pet godina nemaju osobit utjecaj na svijet oko sebe. No upravo je nevjerojatno što su sve u stanju učiniti kad iziđu na ulice. Sjećate se 1968.? Sredinom devedesetih godina, kad su studenti počeli prosvjedovati u Parizu, Mitterandova im je vlada posvetila pozornost onoliko koliko ih je de Gaulleova vlada zanemarivala sve do zatvaranja čitavih sveučilišta. Mitterand se sjetio 1968. godine, kao i svi dužnosnici njegove vlade. U razdoblju od 29. studenoga do 3. prosinca 1999. godine, kad se konferencija Svjetske trgovinske organizacije u Seattleu suočavala s velikom masom gnjevnih antiglobalizacijskih prosvjednika, predsjednika Clintona, inače gorljivog zagovornika globalnog gospodarstva, to se toliko dojmilo da sve otada redovito vodi razgovore i rasprave o tom pokretu. Godina 1968. bila je užasna, ali mnogi za njom ipak nostalgično čeznu. Unatoč tisućama poginulih u Vijetnamu, milijunima koji su u Biafri umrli od gladi, unatoč pogaženim idealima u Poljskoj i Čehoslovačkoj, masakru u Meksiku, okrutnom premlaćivanju neistomišljenika širom svijeta, ubojstvu dvojice Amerikanaca koji su svijetu nudili najviše nade, mnogi su je smatrali godinom velikih mogućnosti, te im stoga nedostaje. Kao što je u Pobunjenom čovjeku napisao Camus, oni koji žude za mirnim vremenima žude »ne za ublažavanjem, nego za potpunim nestankom jada«. U vezi s 1968. najuzbudljivijaje bila činjenica što je to bilo vrijeme kad su značajni segmenti populacije širom svijeta odbijali šutjeti o mnogim nepravdama i problemima svijeta. Nije ih bilo moguće ušutkati. Bilo ih je previše, a ako im se nije pružala druga mogućnost, stajali su na ulici i vikali. Svijetu je to ulilo rijetku nadu, osjećaj da će uvijek biti ljudi koji će razotkriti sve što nije u redu i pokušati promijeniti stanje. No potkraj 1968. mnogi su već osjećali premorenost i bijes, čeznući za vijestima koje neće biti toliko nepodnošljivo negativne. Na samome završetku godine takvu je vijest iznijela NASA. Samo sedam godina ranije, kad se Amerika doimala mnogo mlađom, kad su svi mislili da se politički atentati događaju u drugim, siromašnijim,
nestabilnijim zemljama, kad su oni koji će se boriti, umirati i prosvjedovati protiv Vijetnama bili tek školarci - predsjednik Kennedy obećao je da će čovjek do konca desetljeća stići na Mjesec. Dvadeset i petoga svibnja 1961. ustvrdio je: Držim da bi se naša zemlja trebala posvetiti ostvarenju cilja, do konca desetljeća, spuštanja čovjeka na Mjesec i sigurnog povratka na Zemlju. Nijedan svemirski projekt u tom razdoblju neće se više dojmiti cjelokupnog čovječanstva, niti biti važniji za dugoročno istraživanje svemira. Niti jedan neće biti ni toliko težak i skup. U jednom vrlo stvarnome smislu, na Mjesec neće ići tek jedan čovjek nego čitava nacija. Nova generacija iz šezdesetih oduševljavala se prvim snimkama iz svemira, koje su posredstvom radijskih prijenosa ulazile u školske učionice. Ljudi su imali dojam da žive u novom dobu velikih istraživanja, usporedi dobi od 18 do 21 godine, koji su i dobili pravo glasa zahvaljujući aktivizmu iz 1968. godine. U listopadu 1968. godine, kad je Hayden svjedočio pred Nacionalnom komisijom za uzroke i sprečavanje nasilja, sudac A. Leon Higginbotham upitao ga je smatra li da bi davanje prava glasa osamnaestogodišnjacima umanjilo frustriranost mladih. Hayden je upozorio da bi se frustriranost samo pojačala, ako ne bi imali za koga glasati. Većina vođa iz 1968. godine ili je ostala politički aktivna, poput Daniela Cohna-Bendita i Toma Haydena ili prešla u novinarske ili akademske vode. Riječ je o konkretnijim načinima usmjeravanja pokušaja mijenjanja svijeta. Adama Michnika, koji je postao urednikom novina s najvećom nakladom u Srednjoj Europi - iako ni u snu nije zamišljao takvu sudbinu - često posjećuju »šezdesetosmaši«. »Takve ljude prepoznajem već na prvi pogled«, rekao je. »Stvar nije u političkim stavovima, nego u načinu razmišljanja. Upoznao sam Billa Clintona i odmah shvatio da je šezdesetosmaš.« Dakako, jedna od najvećih pouka 1968. godine glasila je: kad ljudi žele promijeniti svijet, oni koji zbog svojih interesa ne žele nikakve promjene učinit će sve da ih nekako ušutkaju. Godine 1970., za antiratnih prosvjeda na Sveučilištu Kent State ubijeno je četvero studenata. Ipak, ljudi su širom svijeta uvidjeli da nisu bespomoćni, da mogu izići na ulice, kao što su to ljudi činili 1968. A politički vođe, osobito oni koji su kao pravi plod šezdesetih godina pokazivali genijalni osjećaj za medije, itekako su svjesni da masovne pokrete zanemaruju na vlastitu štetu. Osobe mlađe od dvadeset i pet godina nemaju osobit utjecaj na svijet oko sebe. No upravo je nevjerojatno
što su sve u stanju učiniti kad iziđu na ulice. Sjećate se 1968.? Sredinom devedesetih godina, kad su studenti počeli prosvjedovati u Parizu, Mitterandova im je vlada posvetila pozornost onoliko koliko ih je de Gaulleova vlada zanemarivala sve do zatvaranja čitavih sveučilišta. Mitterand se sjetio 1968. godine, kao i svi dužnosnici njegove vlade. U razdoblju od 29. studenoga do 3. prosinca 1999. godine, kad se konferencija Svjetske trgovinske organizacije u Seattleu suočavala s velikom masom gnjevnih antiglobalizacijskih prosvjednika, predsjednika Clintona, inače gorljivog zagovornika globalnog gospodarstva, to se toliko dojmilo da sve otada redovito vodi razgovore i rasprave o tom pokretu. Godina 1968. bila je užasna, ali mnogi za njom ipak nostalgično čeznu. Unatoč tisućama poginulih u Vijetnamu, milijunima koji su u Biafri umrli od gladi, unatoč pogaženim idealima u Poljskoj i Čehoslovačkoj, masakru u Meksiku, okrutnom premlaćivanju neistomišljenika širom svijeta, ubojstvu dvojice Amerikanaca koji su svijetu nudili najviše nade, mnogi su je smatrali godinom velikih mogućnosti, te im stoga nedostaje. Kao što je u Pobunjenom čovjeku napisao Camus, oni koji žude za mirnim vremenima žude »ne za ublažavanjem, nego za potpunim nestankom jada«. U vezi s 1968. najuzbudljivija je bila činjenica što je to bilo vrijeme kad su značajni segmenti populacije širom svijeta odbijali šutjeti o mnogim nepravdama i problemima svijeta. Nije ih bilo moguće ušutkati. Bilo ih je previše, a ako im se nije pružala druga mogućnost, stajali su na ulici i vikali. Svijetu je to ulilo rijetku nadu, osjećaj da će uvijek biti ljudi koji će razotkriti sve što nije u redu i pokušati promijeniti stanje. No potkraj 1968. mnogi su već osjećali premorenost i bijes, čeznući za vijestima koje neće biti toliko nepodnošljivo negativne. Na samome završetku godine takvu je vijest iznijela NASA. Samo sedam godina ranije, kad se Amerika doimala mnogo mlađom, kad su svi mislili da se politički atentati događaju u drugim, siromašnijim, nestabilnijim zemljama, kad su oni koji će se boriti, umirati i prosvjedovati protiv Vijetnama bili tek školarci - predsjednik Kennedy obećao je da će čovjek do konca desetljeća stići na Mjesec. Dvadeset i petoga svibnja 1961. ustvrdio je: Držim da bi se naša zemlja trebala posvetiti ostvarenju cilja, do konca desetljeća, spuštanja čovjeka na Mjesec i sigurnog povratka na Zemlju. Nijedan svemirski projekt u tom razdoblju neće se više dojmiti cjelokupnog čovječanstva, niti biti važniji za dugoročno istraživanje svemira. Niti jedan neće biti ni toliko težak i skup. U jednom vrlo stvarnome smislu, na Mjesec neće ići tek jedan čovjek - nego čitava nacija.
Nova generacija iz šezdesetih oduševljavala se prvim snimkama iz svemira, koje su posredstvom radijskih prijenosa ulazile u školske učionice. Ljudi su imali dojam da žive u novom dobu velikih istraživanja, usporedivim s 15. stoljećem. No svemirska istraživanja nekako su s vremenom izblijedjela iz svijesti, ili su se svi počeli baviti drugim temama. Mladići nisu odlazili na Mjesec, nego u Vrjetrtam. U novinama se povremeno moglo pročitati da je nužno smanjiti proračunska sredstva za NASA-u, kako bi se više novca preusmjerilo za ratovanje u Vijetnamu. Kennedy je dobro predvidio da će odlazak na Mjesec biti skup. Od osnivanja NASA-e 1. listopada 1958., do desete obljetnice 1. listopada 1968. godine, taje ustanova na svemirske misije utrošila 44 milijarde dolara. A onda je potkraj rujna ljudima omogućeno da se nakratko vrate u ta nedužnija vremena. Kao da nitko i nije čuo za sovjetsku invaziju, ponovno se zahuktala utrka za odlazak na Mjesec. Sovjeti su uputili Zond 5, letjelicu koja je obišla Mjesec i činilo se da će onamo uputiti i kozmonauta. U listopadu su Amerikanci letjelicom Apollo 7 uputili trojicu astronauta koji su jedanaest dana kružili oko Zemlje. Letjelica je bila konstruirana tako da jednog dana krene prema Mjesecu. Prvije put ispitana u siječnju, bez posade. Misija Apolla 7 protekla je toliko dobro, prema NASA-inim tvrdnjama bila je to »besprijekorna misija«, da se NASA odlučila za velik korak naprijed. Apollo 8, koji je trebao ponoviti let Apolla 7, izići će iz Zemljine orbite i uputiti se na Mjesec. A onda su koncem listopada Sovjeti poslali kozmonauta na let Sojuzom 3. Dotada se nitko nije toliko približio Mjesecu. Iako je taj događaj bio manje romantičan, imao je mogo veći neposredan utjecaj na svijet: 18. prosinca, točno deset godina nakon prvog satelitskog prijenosa, kojim je Eisenhower slušateljima uputio božičnu čestitku, lansiranje Intelsat 3 - prvi iz nove serije komunikacijskih satelita koji će mogućnost televizijskih prijenosa uživo proširiti na cijeli svijet. Novi je satelit i više nego udvostručio kapacitete svemirskog prenošenja televizijskih i telefonskih signala. Počelo je novo doba u razvoju televizije. Lansiranje Apolla 8 bilo je zakazano uoči Božića, 21. prosinca. Mnogi su predviđali da će Sovjeti doći na Mjesec prije trojice astronauta. Sir Bernard Lowell, vodeći astronom i ravnatelj britanskog opservatorija Jodrell Bank, rekao je da tom misijom neće biti moguće doći do znanstvenih podataka vrijednih tolikog rizika. NASA je otvoreno rekla da je riječ o misiji opasnijoj od uobičajenih. Letjelica će kružiti oko Mjeseca, što još nije zabilježeno u slučaju
letjelica s posadom, a ako se nakon orbite ne aktivira motor, letjelica će ostati u stalnoj orbiti, poput umjetnog Mjesečeva mjeseca. NASA je potvrdila i da misija nema znanstveni karakter. Cilj joj je razviti i uvježbati tehnike potrebne za spuštanje na Mjesec. Apollo 8 lansiranje po planu, a negdje na pola puta do Mjeseca iz letjelice je emitirao televizijsku sliku za ono vrijeme rijetke jasnoće. Milijuni ljudi opčinjeno su gledali prijenos. Približavajući se Mjesecu, letjelica se okrenula i na Zemlju uputila prve fantastične snimke našeg malog plavobijelog planeta. Fotografije su u crnobijeloj tehnici objavljene na naslovnicama novina širom svijeta. Televizijski prijenos i fotografije s Apolla 8 u toj su prvoj godini globalne medijske povezanosti stvorile dojam da je i to, poput mnogih drugih prekretnica do kojih je došlo te godine, događaj koji gleda cijeli svijet. Na Božić su trojica astronauta obletjela Mjesec na samo stotinu i deset kilometara iznad njegove površine, za koju su utvrdili da je siva, pusta i neravna. Potom su uključili raketne motore i uputili se natrag na planet koji obilježavaju plavo more, bogato raslinje i beskonačni sukobi. Neposredno prije završetka 1968. godine čovječanstvo je nakratko osjetilo neopisivo uzbuđenje u vezi s budućnošću. U tom trenutku i rasizam i siromaštvo i ratovi u Vijetnamu, na Bliskome istoku i u Biafri pali su u drugi plan, a javnost je osjetila ono što je astronaut Michael Collins osjetio sljedećeg ljeta, kad je kružio oko Mjeseca dok su se njegovi kolege spuštali na njegovu površinu: Doista sam uvjeren da bi se, kad bi politički vođe našega svijeta Zemlju mogli vidjeti s udaljenosti od, recimo 150.000 kilometara, njihovi stavovi iz temelja promijenili. Te toliko važne granice ne bi se ni vidjele, bučne svađe odjednom bi se stišale. Malena kugla i dalje bi se okretala, spokojno i ne obazirući se na sitne podjele, pokazujući jedinstveno lice koje vapi za jedinstvenim razumijevanjem, za homogenošću i povezanošću svojih stanovnika. Zemlja se mora približiti svom pravome izgledu: biti plava i bijela, ni kapitalistička ni komunistička, plava i bijela, ni bogata ni siromašna, plava i bijela, ni zavidna ni predmet zavisti. Godina je tako završila poput Danteova putnika koji se napokon vratio iz dubina pakla i podignuo pogled prema zvijezdama:
