Beck, R.C. (2003).
MOTIVACIJA: TEORIJA I NAČELA. Jastrebarsko: Naklada Slap
1. poglavlje: PRIRODA MOTIVACIJSKE TEORIJE
UVOD Motivacija – jedno od objašnjenja varijabilnosti ponašanja; motivacijski pojmovi objašnjavaju činjenicu da u gotovo jednakim vanjskim uvjetima postoje velike varijacije u ljudskom ponašanju. Općenita def. motivacije = teorijski pojam koji objašnjava zašto ljudi/životinje izabiru određeni način ponašanja u određenim okolnostima Temeljna motivacijska pretpostavka (pretpostavka psihološkog hedonizma): organizmi se približavaju cilju ili se bave nekim aktivnostima za koje očekuju poželjne ishode, a izbjegavaju aktivnosti za koje očekuju da će dovesti do neugodnih ili averzivnih ishoda. Prigovor hedonističkom pristupu – poželjnost i odbojnost nisu korisni znanstveni pojmovi, jer doživljaj ugodnog i neugodnog ovisi o subjektivnom iskustvu. Taj argument je netočan, jer se ti pojmovi mogu objektivno odrediti i povezati s ponašanjem.
ZNANSTVENA TEORIJA Priroda znanstvene teorije Znanstvena je teorija poput zemljopisne karte. Teoriju ili model možemo zamisliti kao mapu nekog dijela svijeta koji nas zanima. Teorija je predodžba stvarnih, objektivno utvrđenih objekata i mjesta. Pomoću skupa pravila opisuje odnos između pojedinih elemenata – organizira i objašnjava određeni dio svijeta. Mogu se napraviti različite karte istog područja, ovisno o različitim aspektima tog područja (npr. autokarte, geodetske karte, temperaturne karte itd.). One se međusobno razlikuju jer organizirano prikazuju različite stvari, na različite načine i u različite svrhe. Slično tome, postoje mnoge teorije motivacije, od kojih nijedna ne objašnjava sve, ali je svaka korisna za objašnjenje nekih stvari. Nijedna karta, čak i vrlo precizna, nije potpuna i posve točna slika svijeta. Mjerenje. Različit način mjerenja iste stvari može dati različite rezultate – ovisno o upotrebljenoj metodi možemo imati različite karte istog područja. Objektivnost opažanja. Najjednostavnije, objektivno znači da se nekoliko osoba u visokoj mjeri slaže u opažanju istog događaja. Sva su opažanja potencijalno podložna nekoj pogrešci pa su objektivno i subjektivno relativni pojmovi. Kriteriji za određivanje kvalitete teorije Kvaliteta teorije može se utvrditi pomoću 4 kriterija: 1. provjerljivost 2. plodonosnost 3. jednostavnost 4. sveobuhvatnost 1. PROVJERLJIVOST. Dobra teorija je ona kojoj se može dokazati da je pogrešna (prema Popper, 1959). Dakle, teorija koja se ne može opovrgnuti nije dobra teorija, jer se ne može provjeriti. Dobra teorija dopušta specifična predviđanja koja mogu biti «riskantna», tako da je moguće dobiti i drukčiji ishod od očekivanog i time dokazati netočnost (lažnost) teorije. 2. PLODONOSNOST. Plodonosna teorija potiče na istraživanje kako bi se došlo do novih spoznaja. Npr. Hullova teorija ponašanja potaknula je velik broj istraživanja, koja su uglavnom pokazala da je teorija u mnogim dijelovima pogrešna. No to je bila dobra teorija jer se mogla opovrgnuti. Znak dobre teorije je zastarijevanje kao posljedica
plodonosnosti i provjerljivosti. 3. JEDNOSTAVNOST. Ako za neku pojavu postoje dva objašnjenja, poželjnije je ono jednostavnije. To načelo štedljivosti naziva se «Occamovom oštricom». Jednostavnost se odnosi na broj pojmova u teoriji (poželjan je što manji broj pojmova). Jedan oblik tog načela naziva se i Loyd Morganov zakon (za objašnjenje jednostavnog životinjskog ponašanja ne smiju se koristiti složenije misaone aktivnosti ako se ono može objasniti na jednostavniji način). 4. SVEOBUHVATNOST. Što je teorija bolja, njome je moguće objasniti veći broj pojava. Npr. teorija očekivane vrijednosti uspješno se primjenjuje u različitim područjima (traženje hrane kod životinja, ekonomske odluke, izbor partnera, zadovoljstvo poslom…) te je jedna od najtrajnijih i najobuhvatnijih teorija u psihologiji. Objašnjenje Teoriju razvijamo kako bismo objasnili prošla opažanja i predvidjeli buduća. Jedna vrsta znanstvenog objašnjenja je prepoznavanje specifične pojave kao primjera za opće načelo ili zakon (to je tzv. objašnjenje nižeg reda, dok bi objašnjenje višeg reda trebalo objasniti uzroke pojave i sl.). Turner (1967) predlaže razlikovanje objašnjenja koja zadovoljavaju u logičkom smislu i onih koja su psihološki zadovoljavajuća (zvuče «uhu ugodno», poznato, privlačno no nisu nužno točna). Uzrok je verbalna tvrdnja o tome što se opaža kao jedinstven skup uvjeta koji prethode opaženoj pojavi. PRETPOSTAVKA O DETERMINIZMU Problem slobode Potpuna sloboda izbora znači da možemo učiniti bilo što bilo kada, zbog čega nije moguće predviđanje ponašanja. No iz iskustva znamo da se ponašanje može prilično dobro predviđati. Pretpostavka o mogućnosti predviđanja ljudskog ponašanja – to znači da ponašanje ima određene uzroke, a samim time čovjek nije slobodan u izboru svojih postupaka. Bez prihvaćanja pretpostavke o determinizmu nema ni znanosti o ponašanju. Determinizam Najjednostavnije, determinizam znači da ako se pojavi uzrok A, tada će slijediti posljedica B. posljedica = f (uzroka) …………………………..matematički jezik reakcija = f (podražaja, organizma) ili ponašanje = f (okoline, osobe) …………………..psihološka terminologija Na ponašanje utječu različiti uvjeti i vrlo je teško odrediti koji će od njih prevagnuti u određenom trenutku, što otežava naša predviđanja. Također, neke od varijabli su unutrašnji uvjeti (varijable osobe ili organizma), koji nisu pristupačni izravnom opažanju vanjskih promatrača. «Sloboda» se stoga često svodi na nepredvidljivost. Postoji nekoliko shvaćanja o determinizmu: 1. TVRDI DETERMINIZAM. Kad bismo znali dosta toga, imali mnogo podataka, možda bismo mogli predvidjeti sva ponašanja osobe s matematičkom preciznošću. Ova hipoteza je neprovjerljiva jer nikad nemamo sve potrebne podatke. To je samo ideal. 2. MEKANI DETERMINIZAM. Neka su ponašanja determinirana, a neka nisu. To je možda najgori pristup, jer ne daje pravila prema kojima možemo znati je li neko predviđanje točno ili netočno (ne znamo je li neko ponašanje jednostavno «slobodno» ili možda još ne poznajemo sve varijable koje ga određuju). 3. PROBABILISTIČKI DETERMINIZAM. Ako možemo predviđati s razmjerno visokom razinom vjerojatnosti da će se ljudi u određenim uvjetima ponašati na određeni način, vjerujemo da nam je predviđanje prilično uspješno (tako inače rade osiguravajuće kompanije). Pritom pomaže i inferencijalna statistika. Ovakav pristup ne znači poricanje determinizma, već je realistično priznanje pogrešivosti znanosti i znanstvenika.
ZAGONETKA ODNOSA IZMEĐU UMA I TIJELA Razlikovanje tijela i uma nalazimo još kod Platona (400 g.pr.Kr.), zatim u kršćanstvu od sv. Augustina (oko 300.g), zatim kod Descartesa (17.st.). «tijelo» – fizikalno, materijalno, ograničeno u vremenu, prostoru i veličini, može se objektivno opažati «um» - subjektivan, izravno poznat samo osobi koja ga posjeduje, neograničen u fizikalnom smislu, možda vječan O odnosu između uma i tijela postoje dvije vrste suprotstavljenih shvaćanja: 1) dualizmi (um i tijelo su kvalitativno različiti) 2) monizmi (um i tijelo su kvalitativno isti) Dualizmi 1. INTERAKCIONISTIČKI (KARTEZIJANSKI) DUALIZAM. Razvio ga je Descartes. Um i tijelo su kvalitativno različite kategorije, nematerijalno i materijalno. Ono što čini tijelo ovisi o umu. Između tijela i uma postoji uzročan odnos. Do interakcije te dvije supstance dolazi u epifizi. Svjetlosna energija dolazi do oka i aktivira «duhove» (spiritis), a oni se odražavaju u mozgu preko epifize kao glavnog zrcala. Ovisno o tome gdje se «duhovi» reflektiraju, dolazi do tjelesnih pokreta. Te duhove danas bismo nazvali živčanim impulsima. Izraz refleks potječe od Descartesove «refleksije duhova». Životinjsko ponašanje je potpuno refleksno, dok je ljudsko uzrokovano i voljom. Problemi s ovom teorijom: epifiza nema funkciju koju joj je namijenio Descartes; kako toliko različiti um i tijelo mogu biti u interakciji; kako nematerijalni um može izazvati ponašanje; kako um može pokrenuti tijelo ako nema nikakve energije? 2. PARALELNI DUALIZAM. Predložio ga Leibnitz. Ne ulazi u nejasno područje kako um može imati uzročnu ulogu u ponašanju. Pretpostavimo da dva atomska sata namjestimo na isto vrijeme jedan pored drugog i pustimo ih da vode svoje odvojene živote. Kad god pogledamo na prvi sat, moći ćemo reći što nam pokazuje drugi. Kao što prvi sat ne djeluje na drugi iako pokazuju isto vrijeme, tako ni um ne utječe na tijelo da se ponaša na određeni način iako se ta zbivanja uvelike podudaraju. Priznaje dvojako postojanje misaonog i tjelesnog života te korelaciju između iskustva i ponašanja, no ne pokušava odgovoriti na pitanje kako oni mogu utjecati jedno na drugo. Metode za proučavanje misaonih aktivnosti razlikuju se od metoda za ispitivanje tjelesnog ponašanja (metodološki dualizam). Monizmi Postoji samo jedna «tvar» koja nadilazi um i tijelo. Problem interakcije uopće ne postoji, jer ne postoje dvije različite supstance koje bi bile u dodiru. 1. MENTALISTIČKI (IDEALISTIČKI) MONIZAM. Potječe od Berkeleya. Ne moramo pretpostavljati postojanje vanjskog svijeta ako je sve znanje o njemu proizašlo iz našeg iskustva. Ako svijet znamo samo na temelju naših iskustava, možda je iskustvo jedino što doista postoji. Hume predlaže još isključivije shvaćanje – solipsizam. Postoji samo jedan um, a ostali umovi su samo iskustvo tog jednog uma, kao što su i vidljivi predmeti iskustvo istog uma. Nema fizikalnih predmeta, nema tijela, nema drugih umova. Um ne bira svoja iskustva, ona se naprosto događaju. Problem uma i tijela uopće ne postoji, jer postoji samo um. 2. MATERIJALISTIČKI MONIZAM. Jedina stvarnost je ona materijalna. Um je jedan oblik funkcioniranja mozga. Tijelo (osobito živčani sustav) tako je izgrađeno da je svijest jedna od njegovih funkcija. Ta funkcija ne uzrokuje pojavu ponašanja, no ponašanja su uzrokovana djelovanjem živčanog sustava. Teorija neuralnog identiteta – oblik materijalističkog monizma. Materijalni živčani sustav se može shvatiti na dva načina, kao dvije strane istog novčića. Fiziologov opis
mozga i osobno izvješće o vlastitom iskustvu su simbolički opisi iste stvari, samo iz različite perspektive i različitim jezicima. Ponekad se naziva i teorija dvostrukih aspekata, jer je riječ o dva načina gledanja na mozak. Za svaki svjesni misaoni čin postoji odgovarajuća moždana aktivnost, no ne vrijedi obratno (znači, nismo svjesni svega što se zbiva u našem živčanom sustavu).
ZNANSTVENI JEZIK SEMIOTIKA = sustav za razumijevanje znanstvenog jezika (Morris, 1938); uključuje 3 podsustava: 1) SINTAKSA – odnos između pojedinih znakova u jeziku 2) SEMANTIKA – odnos znakova prema vanjskim objektima 3) PRAGMATIKA – odnos znakova prema njihovim korisnicima znakovi – lingvističke konvencije, riječi ili brojevi Sintaksa - pravila upotrebe znakova Sintaksa se bavi utvrđivanjem i upotrebom pravila pomoću kojih možemo povezati znakove (simbole i riječi). Svaki jezik ima takva formalna pravila (uključujući matematiku i logiku). Koristeći ta formalna pravila možemo pomicati (manipulirati) znakove u različitim kombinacijama, čak i onda kad se ne odnose na nešto u stvarnom svijetu. Semantika Semantika se odnosi na pravila pomoću kojih simbole pripisujemo objektima ili događajima.To su pravila za definiranje pojmova. Najjednostavnija definicija je tzv. pokazna definicija («Ovo što ti pokazujem je pas»). Osoba koja čita definiciju mora poznavati značenje uključenih pojmova na temelju prethodnog opažanja, kako bi shvatila značenje definicije.
OPERACIONALNE DEFINICIJE Operacionalizirati – definirati pojmove u terminima mjerenja. Operacionalna definicija određuje pojmove u odnosu na postupke (operacije) pomoću kojih se ti pojmovi mogu mjeriti. Npr. agresija se može definirati kao broj događaja u kojima je opaženo da jedno dijete gura drugu djecu na igralištu. Cirkularne definicije Cirkularna definicija zapravo uopće nije definicija, jer se nešto određuje samim sobom, tj. jednostavno se imenuje neka zamjetljiva pojava ili opaženo ponašanje. Opasne su jer djeluju varljivo, kao da nešto govore, a zapravo ne objašnjavaju ništa. Npr. ovce se skupljaju u stado. Zašto? Zato što imaju instinkt stada. A kako znamo da ga imaju? Zato što se drže na okupu! Ova definicija je cirkularna jer uključuje imenovanje (instinkt stada) opaženog ponašanja (okupljanje ovaca). Ili npr. dva štakora trče kroz prolaz na kraju kojeg se nalazi voda. Jedan trči brzo, a drugi polako. Objašnjenje razlike u brzini trčanja: jedan trči brzo jer je žedan, dok drugi to nije. No nemamo nikakav dokaz da je žeđ uzrok brzine trčanja – dokaz je da trče brzo ili polako! To je jednostavno imenovanje (u ovom slučaju žeđi) neke zamjetljive pojave. Intervenirajuće varijable Da bi se izbjegle zamke cirkularnih definicija, pojmove treba odrediti kao intervenirajuće varijable. Intervenirajuća varijabla se određuje pomoću: 1. ANTECEDENTA (prethodni uvjet) i 2. KONZEKVENTA (posljedični uvjet). Npr. znamo da je štakor koji brzo trči jedan dan bio bez vode, dok je spori štakor pio vodu neposredno prije pokusa. Ako se sada pitamo zašto jedan trči brže od drugog, odgovor će glasiti: zato što je žedan. Znamo da je u pitanju upravo žeđ, jer je taj štakor bio bez vode cijeli dan (a ne zato što trči brže). Dakle, pojam žeđi definiran je pomoću prethodnih (antecedentnih) i posljedičnih (konzekventnih) uvjeta koji se mogu opažati. Antecedent je operacionaliziran kao broj sati bez vode, a konzekvent kao brzina trčanja. antecedenti 24-satna deprivacija vode
intervenirajuća varijabla žeđ
konzekventi brzo trčanje
dostupnost vode
bez žeđi
sporo trčanje
Dvije discipline znanstvene psihologije: 1. eksperimentalna (manipulira se varijablama kako bi se proučavao njihov učinak na ponašanje) 2. psihometrijska (koreliraju se mjerenja različitih varijabli) Intervenirajuće varijable se mogu definirati eksperimentalno i psihometrijski. 1. Eksperimentalni pristup: antecedenti – nezavisne varijable kojima se manipulira; podražaji konzekventi – zavisne varijable koje se mjere; reakcije Npr. želimo ispitati učinak straha na brzinu reakcije na signal. antecedenti (podražaj) prijetnja el. šokom bez prijetnje el. šokom
intervenirajuća varijabla strah nema straha
konzekventi (reakcija) brza reakcija na znak sporija reakcija na znak
2. Psihometrijski pristup: antecedenti – neke reakcijske mjere ili rezultati na testu; s njima se ne manipulira, već su izmjereni i ne podliježu eksperimentalnoj kontroli konzekventi – drugi skup reakcija Npr. želimo ispitati utjecaj anksioznosti na učinak, ali ne možemo manipulirati razinu anksioznosti u eksperimentalnoj skupini. Primijenit ćemo skalu za ispitivanje anksioznosti i te rezultate korelirati s testom postignuća. Kad bismo dobili značajnu korelaciju, mogli bismo je pripisati razlikama u anksioznosti, no morali bismo imati manje povjerenja u našu interpretaciju jer ovdje nije riječ o eksperimentalnom pristupu (uvijek je moguće da neki treći faktor objasni ovu korelaciju). antecedenti (reakcija1) bodovi na skali anksioznosti
intervenirajuća varijabla razina anksioznosti
konzekventi (reakcija2) bodovi na testu postignuća
Inačica psihometrijskog pristupa – izaberu se i uspoređuju ispitanici koji su visoki i niski na određenoj varijabli. Ta metoda ostavlja dojam eksperimentalnog postupka, no to je još uvijek korelacijski pristup te vrijede ista ograničenja pri interpretaciji. Npr. ispitamo veći broj ispitanika skalom anksioznosti, odaberemo one koji postižu po 25% najviših i najnižih rezultata te ih usporedimo na eksperimentalnom zadatku postignuća (mjerimo konzekvent). antecedenti (rezultati na testu) visoki rezultat na skali anks. niski rezultat na skali anks.
intervenirajuća varijabla visoka anksioznost niska anksioznost
konzekventi (rezultati na zadatku) izvedba zadatka izvedba zadatka
Stvaranje teorije Formalna struktura teorije: razina teorijskih pojmova definicija razina opažanja
(A
x
(a) kontrola
B)
+
(b) kontrola
C
=
(c) kontrola
D (d) mjera
Teorijski koncepti (A, B i C) definirani su na temelju opažanja odnosno specifičnim kontrolnim postupcima (operacijama) a, b i c. To su intervenirajuće varijable. Teorija opisuje u kakvom su odnosu ti koncepti. Predviđanja o realnom svijetu izvode se na temelju sintakse teorije, koja je određena logikom i promatranjem. Pojam D je određen sintaksom teorije D=(AxB)+C. D je izmjereno s obzirom na odgovarajuću reakciju. Ako poznajemo vrijednosti A, B, C (nezavisne varijable u eksperimentalnoj situaciji), tada možemo predvidjeti vrijednost D (zavisna varijabla). Ako se bilo koja dva elementa (A, B ili C) drže konstantnima, tada će D odražavati promjenu u varijabli koja nije konstantna. Npr. ako su A i B konstantni, a C se mijenja, tada će D odražavati promjenu u C, tj. govori nam kako C djeluje na zavisnu varijablu. Ako predviđanje nije točno, promijenit ćemo sintaksu teorije, dodati nove pojmove ili eliminirati stare. Ako je predviđanje uvijek netočno, odbacit ćemo teoriju. Primjer: Hullova teorija
razina teorijskih pojmova definicija razina opažanja
H
x broj pokušaja učenja
D
=
sati lišenosti
E brzina trčanja
H (habit) – učenje; navika D (drive) – motivacija; nagon E – izvedba; ekscitatorni potencijal, mogućnost izvedbe
H se operacionalizira kao broj pokušaja učenja (što više pokušaja, jača navika), D kao broj sati deprivacije hrane (više sati lišenosti, veći nagon). H i D određeni su kao intervenirajuće varijable, a E je određen sintaksom teorije (E=HxD). Snaga E se mjeri nekom prikladnom reakcijom, npr. brzinom trčanja. Moguće je izvesti više specifičnih predviđanja o eksperimentalnim ishodima. Npr. ako je H=0 (određeni odgovor nije naučen) ili D=0 (nema nagona), tada je E=0 (nema ni izvedbe). Za točno predviđanje treba imati točne numeričke vrijednosti pojmova, no u psihološkim istraživanjima ih rijetko imamo pa često baratamo nejednakostima. Npr. možemo reći da 24 sata deprivacije dovodi do većeg nagona nego 2 sata lišenosti te da bi izvedba trebala biti bolja kod duže deprivacije.
DEFINICIJA MOTIVACIJE Pristupi motivaciji Definiranje motivacije je komplicirano zato što postoje različiti pristupi motivaciji. Dva ključna pristupa su: 1. REGULATORNI PRISTUP. Naglašava fiziološke reakcije na ometajuće unutrašnje podražaje kao što su glad ili bol te načine na koje tijelo pokušava vratiti unutrašnju ravnotežu (homeostaza). Povezan je s biološkom tradicijom (Darwinova teorija evolucije, eksperimentalna medicina). Na prijelazu 19./20.st. razvija se funkcionalistička škola (James, Dewey…) – kako mentalna aktivnost pomaže organizmu u prilagodbi? U isto vrijeme postaje popularno istraživanje refleksa (Pavlov, Sherrington…) – razumijevanje refleksa pridonosi razumijevanju složenih socijalnih ponašanja. Krajnje stajalište je biheviorizam (Watson) – poriče ulogu «mentalnih» događaja u ponašanju. U početku i funkcionalisti i bihevioristi drže vanjske podražaje uzrocima ponašanja – nema posebnih motivacijskih koncepata. Neki podražaji su ipak nazvani motivirajućim podražajima. Woodworth (1918) uvodi pojam nagona – organizam je kao automobil; ima pogonski (daje snagu i energiju za pokretanje inače nepokretnog tijela) i upravljački mehanizam (u upravljanju pomažu okolinski podražaji). unutrašnja potreba
nagon
aktivnost
cilj
zadovoljenje
2. SVRHOVITI PRISTUP. Naglašava cilju usmjerenu prirodu ponašanja. Taj je pristup više kognitivan i manje se bavi fiziološkom regulacijom unutrašnjih procesa. Ishodište ovog pristupa je u klasičnim filozofskim shvaćanjima o ciljevima i ponašanjima (ponekad prikazani kao izbor između dobra i zla). Prema svrhovitom pristupu, nastojimo ostvariti one ciljeve koji za nas imaju najveću vrijednost, najbolji mogući ishod. Pojam unutrašnje potrebe i nagona je nepotreban. Motivacijski pojmovi kao intervenirajuće varijable Kriterij za nazivanje intervenirajuće varijable motivacijskom: Ako je razlika u razini intervenirajuće varijable X povazana s razlikom u preferenciji, ustrajnosti ili snazi ponašanja, onda je intervenirajuća varijabla motivacijska. Ovisno o prirodi razlike, varijabla se može opisati kao poželjna ili odbojna. Poželjnost i odbojnost kao intervenirajuće varijable Dvije glavne vrste motivacijskih varijabli:
1. poželjnost 2. odbojnost (averzija) Mnoge specifične motivacijske intervenirajuće varijable ulaze u te dvije nadređene kategorije, iako mogu biti vrlo različite prirode. Npr. poželjno – potreba za postignućem, nagrade, ljubav, kognitivna dosljednost, opuštenost…; odbojno – strah od neuspjeha, kazne, kognitivna nedosljednost, strah, stres… Temeljne pretpostavke motivacijske teorije: a) HEDONISTIČKI KONTINUUM. Svi događaji mogu se poredati uzduž kontinuuma koji se kreće od vrlo odbojnog do vrlo poželjnog. On se može razlikovati za pojedine organizme ili za isti organizam u različitim vremenskim točkama. U određenom je trenutku fiksan. b) HEDONISTIČKI AKSIOM. Organizmi usmjeruju svoje ponašanje kako bi umanjili odbojne i uvećali poželjne ishode. -5
-4
-3
-2
vrlo odbojan
-1 0
+1
+2
+3
+4
neutralan (afektivna nula)
+5 vrlo
poželjan
Objekti ili događaji smještaju se uzduž hedonističkog kontinuuma, od vrlo odbojnog do vrlo poželjnog (prikazano arbitrarnim brojevima od –5 do +5). Prema hedonističkom aksiomu, organizmi uvijek izabiru u korist smjera strelice odnosno što pozitivniju poziciju. Koncepti poželjnosti i odbojnosti ovise o ideji neutralnosti ili afektivne nule. Ako se bihevioralni ishod A preferira u odnosu na neutralni, onda je A poželjno. Ako se preferira neutralni ishod u odnosu na A, onda je A odbojno. Dakle, kada se nešto preferira, to ne znači da mora biti i poželjno. Npr. test preferencije: -5 -4 vrlo odbojan
F
E -3
D -2
-1 0
+1
neutralan (afektivna nula)
C +2
B +3
A +4
+5 vrlo
poželjan
Sama preferencija ne govori je li nešto poželjno ili odbojno. To se može odrediti samo u odnosu na neutralnu točku. Poželjni objekt je preferiran u odnosu na neutralni, ali je averzivni objekt manje preferiran od neutralnog. D je preferiran u odnosu na E, ali je i dalje averzivan. Ključno pitanje za definiranje poželjnosti i odbojnosti: neutralna točka? Klasični problem izbora štakora koji u labirintu okreće lijevo ili desno. Dva moguća ishoda: ishod 1 – skreće lijevo ishod 2 – skreće desno. Opažamo da štakor skreće desno. Moguća objašnjenja: 2 je manje odbojno od 1, 1 je odbojno a 2 je poželjno, 1 je manje poželjno od 2… Za jednu od mogućnosti se možemo odlučiti tek kad nađemo neutralnu točku. Neutralnost. Na početku eksperimenta odredimo je li štakor neodlučan prema ishodima 1 i 2. To utvrđujemo tako da ga nekoliko puta stavimo u prazan labirint i pratimo njegovo kretanje. Bez obzira kakav izbor napravi, ishod je neutralan jer su ciljne posude prazne. Nakon što se pokaže da je ravnodušan prema ishodima između dva izbora (1=2=neutralno) možemo definirati što je poželjno a što odbojno. Poželjnost. Ishod je poželjan ako se preferira u odnosu na neutralan ishod ili neki već poznati poželjan ishod. Ako bez promjene lijeve strane (1) stavimo hranu u desni krak (2) i štakor počne češće skretati udesno, zaključujemo da je hrana poželjna. Hrana (2) je poželjnija u odnosu na neutralni ishod (1). Odbojnost. Ishod je odbojan ako se u odnosu na njega preferira neutralan ili manje odbojan ishod. Ako ne mijenjamo desnu stranu (prazna posuda) i pritom na lijevoj zadajemo električni šok, štakor počinje skretati udesno, zaključujemo da je 1 odbojno jer se preferira neutralni ishod (2). Preferencija ili sklonost prema nečemu smatra se temeljnim motivacijskim pokazateljem, no u određenim uvjetima neke druge mjere (npr. brzina kretanja, snaga, ustrajnost…) često su u korelaciji s preferencijom i mogu biti bolje mjere motivacije.
2. poglavlje: EMOCIONALNI TEMELJI MOTIVACIJE UVOD I POVIJESNA POZADINA Filozofska pozadina Sokrat (4.st.pr.Kr.). Ljudi čine ono što misle da je ispravno činiti. Racionalna analiza situacije automatski dovodi do ispravnog postupanja. Strasti poput ljubavi i mržnje samo zamagljuju razum. Epikur, Aristotel. Razum nije dovoljan za objašnjenje ponašanja. Ponašamo se na određeni način kako bismo povećali ugodu i smanjili neugodu, a razum nam pomaže da utvrdimo što ćemo si od toga osigurati svojim postupcima. Taj hedonistički, emocionalni pristup protegnuo se preko Hobbesa i Baina (17. i 19.st.) sve do suvremene psihologije. Wundt i Titchener Rani psiholozi su smatrali da su emocije sadržaji uma poput percepcija i misli. Proučavale su se introspekcijom «gledajući u vlastiti um» i izvješćujući o zamijećenom. Temeljna emocionalna obilježja su opisivana kao osjećaji ugode i neugode. Wundt. Trodimenzionalna teorija emocija; sva emocionalna iskustva su kombinacija osjećaja ugodno-neugodno, napeto-opušteno i uzbuđeno-potišteno. Titchener. Dimenzija ugodno-neugodno je dovoljna za opisivanje totaliteta emocionalnog iskustva. Afekti (emocije) imaju nekih sličnosti s osjetima (intenzitet, kvaliteta, trajanje), no nejasniji P.T. Young. Titchenerov učenik, uvodi pojam emocija u suvremenu američku motivacijsku teoriju.
su i mutniji.
James i Lange James (1884). Emocije su percepcija tjelesnih promjena koje su nastale kao reakcija na neki vanjski događaj. Odgovor na neku situaciju javlja se prije emocionalnog doživljaja. Npr. slijed događaja nije ovakav: vidimo medvjeda, uplašimo se i bježimo, već ovakav: vidimo medvjeda, počnemo bježati i tek se onda uplašimo. Naglasak je na našoj reakciji pri pojavi medvjeda, koja može biti fiziološka pobuđenost koju tumačimo kao strah. Ova teorija naglašava ulogu AŽS u upravljanju visceralnim aktivnostima, tj. ulogu simpatikusa i tjelesnih odgovora kojima on upravlja (kucanje srca, krvni pritisak, znojenje, gastrointestinalne reakcije). Lange (1885). Predlaže sličnu teoriju usmjerenu prema promjenama u krvožilnom sustavu. Otada je teorija poznata kao James – Langeova teorija. Važnost ove teorije: - ideja o povezanosti emocija s određenim tjelesnim funkcijama zapravo znači da se emocije mogu ispitivati medicinsko-kirurškim metodama - različita emocionalna iskustva imaju različitu fiziološku osnovicu, inače bi razlikovanje emocija bilo nemoguće; odnos između fizioloških reakcija i emocija je 1:1 (teorija identiteta emocija)
Cannon i Bard Cannon (1927). Prigovor Jamesovoj teoriji: 1. odvajanje perifernog od središnjeg živčanog sustava ne mijenja emocionalno ponašanje 2. u različitim emocionalnim stanjima (čak i u neemocionalnim, npr. nasilničko ponašanje) događaju se iste tjelesne promjene
3. unutrašnji organi su relativno neosjetljivi sustavi 4. promjene u unutrašnjim organima su prespore da bi mogle izazvati emocionalne promjene 5. umjetno izazivanje visceralnih promjena uobičajenih za jake emocije ne dovodi do tih emocionalnih reakcija Cannon predlaže teoriju središnjeg živčanog sustava. Živčani impulsi iz osjetilnih organa se šire do talamusa (nema jasnog razlikovanja između talamusa i hipotalamusa). Tu se u usponu prema korteksu doživljavaju kao emocije. Neposredno nakon toga izazivaju unutrašnje tjelesne promjene na putu prema AŽS i unutrašnjim organima. Dakle, moždana aktivnost dovoljna je za stvaranje emocionalnog doživljaja. To je suprotno Jamesu, koji smatra da impulsi najprije podražuju unutrašnje organe i da tek povratne informacije koje od unutrašnjih organa dolaze do korteksa doživljavamo kao emocije. Bard. Potkrepljuje Cannonovu teoriju eksperimentalnim nalazima. Kritike Cannonovog shvaćanja: - u nekim pokusima, koji se drže ključnima, nije jasno jesu li sve veze između unutrašnjih organa i korteksa bile blokirane - pokusi obavljani na životinjama, što je bilo upitno zbog Jamesove tvrdnje da je emocionalni doživljaj povezan s povratnim informacijama iz unutrašnjih organa, ali da na taj način ne mora nužno doći i do emocionalnog reagiranja Elizabeth Duffy Duffy (1934). Emocije su povezane s mobiliziranjem tjelesne energije za izvanredne napore (mobilizacija energije jest emocija). To je shvaćanje blisko Cannonovoj teoriji emocija u izvanrednom stanju (emergency theory of emotion) – emocije pripremaju tijelo na borbu ili bijeg. Duffy smatra da se ponašanje može opisati s obzirom na smjer (približavanje, izbjegavanje) i jačinu (brzo, polako…). Ne barata pojmovima poželjnost, odbojnost, ugoda, neugoda. Papezov krug i Kluver – Bucyjev sindrom Papez (1937). Skup putova smješten duboko u središtu mozga tvori živčani sklop koje određuje emocionalno doživljavanje i ponašanje. Papezov krug (limbički sustav) ide od hipokampusa preko forniksa do stražnjeg talamusa, zatim do cingularnog korteksa, amigdale i natrag do hipokampusa. Taj emocionalni krug kod gmazova čini najveći dio mozga («reptilian brain»). Kluver i Bucy (1937). Opisali su učinke eksperimentalnog odstranjivanja temporalnih režnjeva rezus majmuna. Osobito nakon odstranjenja hipokampusa i amigdale uočili su sljedeća čudna ponašanja (Kluver – Bucyjev sindrom): 1. nemogućnost vizualnog pamćenja, iako primarni vidni sustav nije bio oštećen 2. povišena oralnost 3. jaka sklonost nediskriminativnom i prisilnom reagiranju na vidne podražaje 4. gubitak ili smanjenje reakcija karakterističnih za strah ili srdžbu 5. veliko povećanje spolne aktivnosti LeDoux (1993) otkriva da su ovi učinci zapravo bili izazvani oštećenjem amigdale SUVREMENI PRISTUPI PROUČAVANJU EMOCIJA Struktura afekata AFEKTI = doživljaji ili iskustva koja imaju kvalitetu ugode ili neugode Postoje 3 vida afektivnih doživljaja: 1. TEMPERAMENT. Vrlo stabilna sklonost određenim vrstama afektivnog doživljavanja. Ta je sklonost dugotrajna i čini se da ima genetsku osnovicu. Najznačajnija genetski utemeljena osobina je ona koju opisuje dimenzija introverzija/ekstraverzija. Ličnost i temperament nisu potpuni sinonimi, iako je temperament izrazito trajan. 2. RASPOLOŽENJA. Slaba, ali sveprožimajuća afektivna stanja, bez usmjerenja prema specifičnom objektu, razmjerno trajna. Ta stanja slabog intenziteta iz pozadine «daju ton» našim mislima i ponašanjima. Raspoloženja se često istražuju s obzirom na to jesu li pozitivna ili negativna, vedra ili sjetna itd.
3. EMOCIJE. Razmjerno kratka i snažna afektivna stanja koja su usmjerena prema određenom objektu prema kojem postoji tendencija za djelovanjem. Emocije kao intervenirajuća varijabla O emocijama možemo teorijski razmišljati kao o intervenirajućim varijablama. Npr. prema Jamesu, čovjeku koji ugleda medvjeda (antecedent) srce počinje brže kucati i on se daje u bijeg (konzekvent). Iz tog ponašanja zaključujemo da se čovjek uplašio medvjeda (emocija). Mjerenje emocija Suvremena istraživanja emocija kombiniraju istraživanja verbalnog ponašanja, neverbalnog ponašanja i fiziologije. 1. VERBALNO PONAŠANJE. Možemo zabilježiti ono što nam ljudi kažu o svojim emocijama. Kao sredstva kvantificiranja emocionalnog iskustva koriste se psihološki testovi i skale samoprocjene. Verbalno ponašanje podložno je mnogim pristranostima (davanje socijalno poželjnih odgovora, riječi ne mogu uvijek točno prenijeti emocije itd.) i mora se pažljivo ispitivati. 2. NEVERBALNO PONAŠANJE. To je svako ono ponašanje, osim govora, koje se može vidjeti golim okom (specifični izražaji lica, tjelesni pokreti itd.). U tumačenju neverbalnog ponašanja također moramo biti vrlo oprezni. 3. FIZIOLOGIJA. Većina tjelesnih reakcija povezanih s emocijama ne može se izravno opažati, no mnoge postaju vidljive pomoću elektroničkih pojačala. Najčešći fiziološki pokazatelji emocija: srčani otkucaji, krvni tlak, promjene u volumenu krvi, EDR, brzina disanja, znojenje, mišićna napetost, tjelesna temperatura. Ove mjere također je potrebno oprezno tumačiti, jer ti pokazatelji nisu svojstveni samo emocijama.
BIOLOGIJA EMOCIJA Podjela živčanog sustava SREDIŠNJI PERIFERNI
SOMATSKI mozak i leđna moždina živci do mišića udova i iz senzornih organa
AUTONOMNI limbički sustav, hipotalamus i moždano deblo simpatikus, parasimpatikus
Somatski živčani sustav. Upravlja interakcijama s okolinom: senzornim ulazom i mišićnim pokretima. Autonomni živčani sustav. Osobito važan za emocije. Regulira unutrašnje tjelesne aktivnosti koje su ključne za održavanje i opskrbu organizma, kao i tjelesni kemizam. Dijeli se na: 1. parasimpatikus – regulira aktivnosti probavnog trakta 2. simpatikus – upravlja reakcijama u slučaju opasnosti, kao što je priprema tijela za napad ili bijeg; tijekom uzbuđenja se adrenalin i srodni hormoni otpuštaju u krv sa završetaka živaca simpatičkog sustava i dolazi do brzog i proširenog uzbuđenja koje priprema organizam na reagiranje Parasimpatički i simpatički sustav djeluju na svaki unutrašnji organ i imaju međusobno suprotan učinak. Dok je jedan pobuđen, drugi je potisnut, i obratno. Hemisferne razlike u emocijama Desna hemisfera je uspješnija od lijeve u prepoznavanju i izražavanju emocija. Ako se šaljivi vidni podražaj prikaže samo desnoj hemisferi, ispitanik se može nasmijati, ali neće moći reći što mu je smiješno. Emocionalna kvaliteta podražaja prepoznaje se desnom polutkom, ali se ne može izraziti riječima ako lijeva nije dobila istu informaciju. Povreda desne hemisfere oštećuje sposobnost prepoznavanja emocija kod drugih ljudi.
Moguće je da obje hemisfere doprinose emocijama, ali na različite načine. Čini se da je lijeva hemisfera dominantna kod pozitivnih, a desna kod negativnih emocija. Oštećenje ili djelovanje sedativa na lijevu hemisferu povezano je sa zabrinutošću, pesimizmom i plačem. Oštećenje ili slabljenje aktivnosti desne hemisfere povezano je s euforijom i smijehom. Istraživanja pokazuju da se pozitivni afekti i motivacija za približavanje obično javljaju zajedno (u pokusima se mogu pobrkati). Zanimljivo je da su samoiskazane mjere o ljutnji, koja se obično smatra negativnim afektom, korelirane s aktivnošću lijeve hemisfere. Karakteristika ljutnje je da je povezana s približavanjem, ali ne iz istih razloga zbog kojih se približavamo npr. hrani ili voljenoj osobi.
TEORIJE EMOCIJA Tri velike skupine teorija: I. teorije diskretnih emocija II. dimenzionalne teorije III. kognitivne teorije I. Teorije diskretnih emocija «diskretno» – odijeljeno, zasebno Postoji manji broj sržnih ili bazičnih emocija, a brojne riječi kojima opisujemo emocije odnose se zapravo na te sržne emocije i njihove kombinacije. Sržne emocije su specifične, biološki određene emocionalne reakcije, čije je izražavanje i prepoznavanje u osnovi zajedničko svim ljudima. To je Darwinovo evolucijsko shvaćanje emocija koje se suprotstavlja prethodno prihvaćenim shvaćanjima kulturalnih antropologa o kulturalno specifičnim emocijama. Evolucijsko shvaćanje kaže da su pojedine emocije i njihovo izražavanje zadržane tijekom životinjskog razvoja zbog njihove adaptativne vrijednosti. Broj sržnih emocija se kreće od 7 – 10, ovisno o pojedinoj teoriji. IZARD TOMKINS 1. interes-uzbuđenje interes 2. radost radost 3. iznenađenje zapanjenost 4. tjeskoba nesretnost 5. srdžba ----6. gađenje ----7. ruganje ----8. strah-užas strah 9. sram-stidljivost ----10. krivnja ----11. ----smijeh 12. ---------
EKMAN
PLUTCHIK ----sreća iznenađenje žalost ljutnja gađenje prezir strah -----------------
Tomkins. Tvrdi da genetski programirane emocionalne reakcije služe za pojačavanje bioloških potreba. Potrebe ne aktiviraju ponašanje izravno ako nisu pojačane emocijama (npr. čovjek može osjetiti glad, ali to prepoznavanje je samo znak za izazivanje emocije, a emocije su te koje «energiziraju» ponašanje usmjereno prema hrani). Taj nalaz jasno upućuje na vezu između emocija i motivacije. Ekman i Izard. Tomkinsovi učenici, slažu se s nekim njegovim postavkama. Plutchik. U većoj mjeri zastupa evolucionističke stavove. Postoji 8 oblika adaptativnih ponašanja ključnih za preživljavanje koji su zajednički svim organizmima. U viših sisavaca javljaju se i emocije koje odgovaraju tim vrstama ponašanja. Specifični termini za te aktivnosti su funkcionalni i ne moraju se odnositi na neku određenu vrstu pokreta (npr. u aktivnost samozaštite ili zaštite uključen je velik broj različitih ponašanja). Različita ponašanja mogu imati istu funkciju ili jedno ponašanje može imati više funkcija (npr. trčanje može imati funkciju približavanja ili udaljavanja, ovisno o okolnostima). Plutchik opisuje svako adaptativno ponašanje u terminima 4 različita jezika kojima se psiholozi služe: 1. subjektivni jezik – jezik ljudske introspekcije (npr. «Ljuta sam.»)
očekivanje radost iznenađenje žalost ljutnja gađenje ----strah ------------prihvaćanje
2. bihevioralni jezik – ponašanja koja možemo opažati kod ljudi ili životinja i na temelju kojih možemo zaključivati o određenim emocijama 3. funkcionalni jezik – odnosi se na funkcije održavanja života na kojima se temelji teorija (npr. razmnožavanje, zaštita) 4. jezik crta ličnosti – koristi se za opisivanje pojedinih osobina ličnosti (npr. «plašljiv je») Dokazi o diskretnosti emocija: FACIJALNA EKSPRESIJA. Već je Darwin opazio da mnoge vrste na sličan način pokazuju emocije. Kod ljudi su očitovanja emocija blijedi odraz onoga što se događa kod životinja, ali je veza jasna. U novije vrijeme proučavanjem izraza lica bave se Ekman i sur. Istraživanja u vrlo različitim kulturama pokazuju da postoje univerzalni izrazi lica za sreću, žalost, ljutnju, gađenje, iznenađenje, strah i prezir. Ljudi koji nikad nisu vidjeli bijelce niti gledali fotografije ili televiziju mogu točno prepoznati izraze lica kao indikatore određene emocije (Ekman i Friesen, 1971). Gluha i slijepa djeca pokazuju uobičajene izraze lica vezane uz pojedine emocije (Ekman i Oster, 1979). Postoji pretpostavka da su emocionalni izražaji univerzalni jer imaju biološku komunikacijsku vrijednost kod male djece, koja potiče odrasle da se brinu o njima. ANATOMIJA IZRAZA LICA. Izrazi lica ovise o stezanju mišića lica. Moguće je točno odrediti sudjelovanje pojedinih mišića tijekom oblikovanja pojedinog izražaja, što nam omogućuje da razlikujemo spontane i glumljene emocije.Ekman i Friesen (1978) razvili su katalog izražaja lica – Sustav kodiranja izražaja lica (Facial Action Coding System ili FACS). HIPOTEZA O FACIJALNOJ POVRATNOJ INFORMACIJI. Prema Jamesovoj teoriji emocionalni doživljaj je percepcija vlastitih reakcija prema okolini. Provjerio je osjećaju li glumci doista emocije dok licem izvode određenu mimiku, no nije dobio jednoznačan odgovor. Tomkins i Izard (1971) tvrde da je facijalna muskulatura dovoljno složena da može dati povratne informacije koje će proizvesti doživljaj različitih emocija. Umjetna manipulacija izrazima lica proučavala se na 2 načina: izravnim manipulacijama izrazima lica ili uputama ispitanicima kako da pokažu ili sakriju određenu emociju. Nalazi nisu jednoznačni. Naime, umjetno manipulirana izražajna promjena može dovesti do emocionalnih promjena, ali taj učinak je ipak vrlo slab i ne razlikuje se bitno od onog koji se i inače smisleno nalazi među varijablama u području istraživanja ličnosti (facijalne povratne informacije objašnjavaju samo oko 12% varijance u izvješćima o emocionalnoj promjeni, što je ekvivalent korelaciji r=0.35). Carroll i Russell (1997) potiču pitanje o tome da specifični izrazi lica automatski znače određene emocije. Od ispitanika su tražili da prepoznaju glumljene emocije ne vodeći računa o posebnim mišićima. Ispitanici su se u procjeni slagali u velikoj mjeri, ali nije postojalo slaganje s prepoznatom emocijom i oblikom mišića kako to predviđa FACS (osim za slučaj izražavanja sreće). Carroll i Russell (1996) također su oživjeli ideju da se emocionalni izrazi lica prosuđuju u kontekstu u kojem se pojavljuju, prije negoli na temelju znakova koji se izražavaju licem. Jedini jasno prepoznatljivi znakovi su oni koji upućuju na ugodu ili neugodu. FACIJALNA EKSPRESIJA I SOCIJALNA KOMUNIKACIJA. Postoje određene varijacije u izrazima lica, a smatra se da se to događa zbog kulturalne primjene «pravila pokazivanja». Ona nas upućuju na to kako trebamo pokazivati određene emocije te na taj način dolazi do interferencije s «temeljnim» emocionalnim izrazima. Npr. ako dobijem na lutriji, bit ću radostan i nastojat ću to reći i drugima . No ako me obraduje tuđa nesreća, vjerojatno je neću otvoreno pokazivati. Prigovor konceptu o pravilima pokazivanja emocija - pokušaj spašavanja torije diskretnih emocija. Ako netko pokaže «teorijski prikladno» emocionalno ponašanje, to se smatra dokazom teorije, a ako se to ne dogodi, onda se u pomoć poziva pravilo o pokazivanju emocija kojim se objašnjava zašto nije došlo do očekivanog odgovora. Teorija tako postaje neprovjerljiva. Spontane emocionalne reakcije jače su od umjetno izazvanih i s obzirom na izraz lica i s obzirom na iskazane osjećaje. Čini se da se spontani i kontrolirani emocionalni odgovori javljaju u različitim motoričkim sustavima mozga. Spontani odgovori djeluju preko ekstrapiramidalnog motoričkog sustava, a kontrolirani preko piramidalnog. Tako se osoba s oštećenjem ekstrapiramidalnog sustava može nekontrolirano smijati ili plakati, izražavajući emocije koje nisu prikladne situaciji. Osoba s oštećenjem piramidalnog sustava ima teškoća u namjernom izražavanju emocija , ali pokazuje primjerene spontane reakcije. Taj dvojni sustav upravljanja može poslužiti za objašnjenje «emocionalnog probijanja». Kad pokušamo prikriti svoje prave emocije (piramidalna kontrola), one se mogu «probiti» preko izraza lica (ekstrapiramidalna kontrola) RAZVOJ IZRAZA LICA. Već u prvim satima života bebe pokazuju znakove nezadovoljstva, gađenja i iznenađenja. U prva 2-3 tjedna života može se pojaviti oponašanje izraza lica odraslih. U dobi od oko 3 mjeseca javlja se osmjehivanje, počinju se raspoznavati izrazi odraslih i odgovaranje na njih.
II. Dimenzionalne teorije emocija Dimenzionalni pristup počinje od rane Wundtove teorije. Gotovo sva kasnija istraživanja vezana uz izražavanje ili prepoznavanje emocija nalaze da je dimenzija ugodno-neugodno najvažnija, a druga po važnosti je varijabla pobuđenosti (arousal). Ovaj pristup opisuje emocije kao doživljaje smještene uzduž određenih afektivnih dimenzija, čiji se položaj može geometrijski prikazati u dvodimenzionalnom prostoru. Npr. Russellov kružni model emocija (circumplex model) – emocije su opisane s 28 riječi koje su smještene uzduž dimenzija ugodno-neugodno i razina pobuđenosti. DIMENZIJE AUTOR Wundt Titchener Schlosberg Osgood i sur. Davitz Russell i sur.
1. ugodno-neugodno ugodno-neugodno ugodno-neugodno evaluacija (dobro-loše) hedonistički ton ugoda-neugoda
2.
3. napeto-opušteno ----napeto-opušteno aktivitet (brzo-sporo) aktivacija stupanj pobuđenosti
uzbuđenje-potištenost ----prihvaćanje-odbijanje potencijal (slabo-jako) kompetencija nadmoćnost-podložnost
Dimenzije emocija otkrivene su u istraživanjima sličnosti i razlika u prepoznavanju različitih izraza lica ili verbalnih izričaja. U tim istraživanjima polazi se od većeg broja riječi ili slika koje prikazuju emocije i među njima se traži određeni manji broj niti poveznica. Npr. ako se riječ «radost» često upotrebljava kao zamjena za riječ «euforija», onda u značenju postoji preklapanje i ne radi se o potpuno različitim emocijama. Nakon primjene određenih statističkih analiza (faktorska analiza i sl.) dobiva se skup riječi koje variraju kvalitativno (loše prema dobrom, ugodno prema neugodnom, sretno prema tužnom…) te skup riječi koje variraju kvantitativno (razdražljivost, ljutnja i bijes su stupnjevi iste emocije). Ostaje otvoreno pitanje postoje li još neke važne dimenzije osim ugode-neugode i razine pobuđenosti. Različiti istraživači navode različite dimenzije na trećoj poziciji. Jedna dimenzija je kontrola-nedostatak kontrole, koju pojedini autori nazivaju kompetencija, potencija, nadmoćnost-podložnost. Russell (1979) smatra da osjećaj kontrole nije odvojena dimenzija, već da određuje hoće li se neki događaj doživjeti kao ugodan ili neugodan. Bipolarno i unipolarno predočavanje afekata: BIPOLARNO PREDOČAVANJE. Afekt se opisuje kao bipolarna dimenzija ugodno-neugodno, pri čemu su ugodne i neugodne emocije međusobno zavisne. Model kaže da se, ako se osjećaš loše, ne možeš istodobno osjećati dobro, i obratno. NEOVISNE UNIPOLARNE DIMENZIJE. Pozitivni i negativni afekt opisuju se kao odvojene, neovisne dimenzije, pri čemu afekt na jednoj dimenziji ima raspon od nule do vrlo pozitivnog, a na drugoj od nule do vrlo negativnog. Oba afekta mogu se istodobno ili u različitim vremenima pobuditi na bilo kojoj razini intenziteta. «Doživljena emocija» je zbroj pozitivne i negativne afektivne pobuđenosti. Prema bipolarnom modelu, ako osoba izvješćuje da se osjeća jako dobro, istodobno mora izvijestiti da se ne osjeća loše, i obratno. Takva izvješća bi trebala biti visoko negativno korelirana. No kada od ljudi tražimo da procijene koliko se dobro ili loše osjećaju na dvjema odvojenim skalama, dobiva se korelacija blizu nule, što znači da bilo koji stupanj dobrog doživljaja može biti praćen bilo kojim stupnjem lošeg doživljaja. Taj podatak govori u prilog postojanja dva odvojena sustava u pozadini pozitivnog i negativnog doživljavanja. Danas ima mnogo podataka koji sugeriraju postojanje dvaju temeljnih bioloških sustava koji odgovaraju pozitivnom i negativnom doživljaju: - postoje hemisferne razlike za pozitivne i negativne emocije - postoje različiti subkortikalni sustavi u mozgu koji su povezani s pozitivnim (ventralni tegmentalni dopaminski sustav) i negativnim (amigdala, možda i neurotransmiter serotonin) emocijama Važnost dimenzionalne analize: - daje ključ za rješenje problema specifične biološke osnove diskretnih emocija (čini se da njih ustvari nema, jer ono što nam izgleda kao diskretna emocija ustvari dijeli zajedničku fiziološku osnovu s drugim emocijama i vrlo ih je teško fiziološki razlikovati) - mnoge vrste istraživanja emocija temelje se na dimenzionalnom pristupu - ako ustvari postoji samo mali raspon fizioloških razlika u odnosu na mnoštvo emocija, kogniciji možemo pripisati veću ulogu u emocijama
III. Kognitivne teorije emocija Prema kognitivnom pristupu, emocije su velikim dijelom određene time kako procjenjujemo ili evaluiramo situacije. Neki autori smatraju da različite emocije djelomice definira spremnost na djelovanje. Npr. u mraku začujemo nečije korake. Možemo procijeniti da je situacija loša (šulja se provalnik), uplašiti se i biti spremni na bijeg ili možemo procijeniti da je situacija dobra (dolazi prijatelj), osjetiti sreću i biti spremni za približavanje. Objektivna situacija može biti ista u oba slučaja, ali će naše reakcije biti posve različite ovisno o interpretaciji. Još uvijek je sporno pitanje je li kognitivna procjena nužna da bi se emocionalni doživljaj uopće mogao pojaviti, i ako jest, jesu li takve procjene nužno svjesne. Zajonc i Murphy (1993) smatraju da kognitivna procjena nije nužan uvjet za sve emocionalne reakcije. To potvrđuju nizom dojmljivih eksperimenata. Npr. ispitanici izvješćuju da im se više sviđaju podražaji kojima su već bili izloženi, premda nisu svjesni prethodne izloženosti (efekt pukog izlaganja). Teoretičari koji smatraju da je procjena nužna za emocije suočavaju se s nizom problema. Recimo, emocionalni učinci se javljaju i kod slušanja glazbe. Ne procjenjujemo zvučnike kao dobronamjerne ili zlonamjerne dok nam zvukovi koje proizvode stvaraju emocionalni doživljaj. Neki teoretičari tvrde da su sve emocionalne reakcije na glazbu naučene, no to se čini nevjerojatnim jer nam već pri prvom slušanju neke melodije zvuče ugodno a neke neugodno. Nadalje, sviđanje ili nesviđanje za određene mirise, okuse i tjelesne osjete očigledno je nekognitivno određeno. Lazarus (1984) smatra da je procjena nužna za emociju, ali da ne mora nužno biti i svjesna. Čini se da se zapravo radi o tome kako definirati procjenu. Ako je procjena po definiciji svjesni proces, tada ne mora biti neophodna za pojavu emocije. Taj se proces može odvijati na dva načina. Naime, senzorni podražaji dolaze do mozga, odnosno do talamusa, i slijede dva puta: - kraći -duži 1) «kratki» put ide do amigdale u limbičkom sustavu, gdje dolazi do emocionalne procjene odnosno emocionalnog reagiranja prije svjesnog prepoznavanja podražaja – svjesna procjena nije nužna za emocionalnu reakciju Dakle, kod kraćih vremena izloženosti podražajima duži put vjerojatno ne bi bio dovršen pa se stoga može javiti emocionalna reakcija bez svjesnosti o podražaju. 2) «duži» put ide do vizualnog korteksa i ostalih dijelova mozga , biva svjesno prepoznat prije nego što dođe do amigdale, gdje se aktivira emocionalna reakcija – svjesna procjena je nužna za emocionalni odgovor Najvažnije kognitivne teorije emocija: ATRIBUCIJSKA TEORIJA I EMOCIJE. Atribucijska teorija se općenito bavi pitanjem kako ljudi objašnjavaju uzroke ponašanja. Vezano uz emocije, pretpostavlja da ljudi traže uzroke da bi objasnili kako se osjećaju i da bi protumačili svoje emocije s obzirom na situaciju u kojoj se nalaze. Npr. osjećam li da postajem uzbuđen, to uzbuđenje mogu protumačiti na različite načine: ako mi se približava velik pas, protumačit ću ga kao strah; ako me je netko uvrijedio, kao ljutnju; ako mi se približava prijatelj, kao radost. Takva tumačenja su ključna za emocionalno iskustvo. TEORIJA KOGNICIJE I POBUĐENOSTI (cognitive-arousal theory). Teorija Schachtera i Singera. Doživljena emocija je zajednička funkcija unutrašnje pobuđenosti i prikladnih kognicija kojima se označava takva pobuđenost. Označavanje je, u smislu davanja imena tom stanju pobuđenosti, kognitivna aktivnost (ustvari atribucija). Različita tumačenja iste pobuđenosti mogu dovesti do različitog emocionalnog doživljaja. Provjerili su tu hipotezu tako da su ispitanicima davali injekcije adrenalina (za stvaranje pobuđenosti) i potom ih stavljali u različite situacije s namjerom stvaranja različitih kognitivnih tumačenja uzbuđenja. Dobili su pozitivne rezultate, no postojali su neki metodološki nedostaci. Sljedeća istraživanja nisu potvrdila njihovu teoriju. TEORIJA PRIJENOSAUZBUĐENJA (excitation-transfer theory). Podržava prethodnu teoriju. Kada se javi uzbuđenje, potrebno je neko vrijeme da takva pobuđenost spontano nestane. Tijekom razdoblja dok tako nestaje, osoba može pogrešno identificirati izvor pobuđenosti. Npr. već postojeći osjećaj ljutnje ili seksualnog uzbuđenja može se pojačati irelevantnom pobuđenošću izazvanom tjelovježbom. Razlike od teorije kognitivne pobuđenosti: - pogrešne atribucije se događaju slučajno, a ne kao posljedica traženja uzroka neobjašnjene pobuđenosti - pogrešne atribucije su najvjerojatnije kad su ljudi manje svjesni svoje pobuđenosti VALINSOVA ATRIBUCIJSKA TEORIJA. Valins je proširio Schachterov i Singerov pristup.
Pretpostavio je da je percepcija fiziološke pobuđenosti dovoljan uvjet za doživljavanje emocija, bez obzira je li percepcija točna ili netočna. Ako samo pomislimo da smo pobuđeni, možemo i tu prividnu pobuđenost protumačiti kao emociju. Provjerio je svoju hipotezu tako da je muškim ispitanicima davao lažne informacije o njihovu pulsu dok su gledali Playboyeve fotografije. Slike asocirane s promjenom pulsa procjenjivane su kao privlačnije. Nažalost, takvi se učinci mogu proizvesti i u uvjetima koji ne odgovaraju teoriji traženja atribucija. ODNOS IZMEĐU EMOCIJA I MOTIVACIJE Emocije i motivacija blisko su povezani, bez obzira na to kojem pristupu emocijama dajemo prednost. U određenom trenutku jedan pristup može imati prednost pred drugim, dok nam u drugoj prilici bolje može poslužiti drugi pristup. Neki motivacijski koncepti (npr. poželjnost, averzija) bave se samo pozitivnim i negativnim iskustvima i približavanjem ili izbjegavanjem, što je povezano s dimenzionalnim pristupom. Neki pojmovi se odnose na specifične emocije poput straha prije nego na neugodne situacije, što je povezano s diskretnim teorijama emocija. Neki drugi aspekti motivacije, kao što je način na koji interpretiramo određene događaje, značajno ovise o kognitivnoj aktivnosti i tu je veza s kognitivnim pristupom. U području teorije postignuća neki teoretičari naglašavaju kako naša tumačenja uzroka uspjeha i neuspjeha imaju glavnu ulogu u našoj kasnijoj motivaciji za postignuće. 10. poglavlje: FRUSTRACIJA, ANKSIOZNOST I STRES
FRUSTRACIJA frustracija = averzivno stanje koje se javlja kada se ne stigne do nekog anticipiranog poželjnog Na takvu situaciju možemo gledati iz dva različita kuta: 1) usmjerenost na emocije (usmjerenost na frustracijski aspekt nepostizanja cilja i na frustracije na naše misli i ponašanje) 2) usmjerenost na problem (usmjerenost na problemne aspekte pokušaja dostizanja blokiranog cilja i na način na koji osoba pokušava riješiti taj problem)
cilja učinke
Definicija frustracije Teorijski, to je intervenirajuća varijabla kojoj prethodi blokada cilja, a posljedica su joj kognitivne, bihevioralne i fiziološke promjene. Nema jedinstvenih frustracijskih reakcija. One ovise o tome što je čovjek ili životinja naučila činiti u takvoj situaciji, kao i o motivaciji. Reakcija usmjerena na problem odnosno na frustraciju Važno je naglasiti da rješavanje problema može ali i ne mora biti okolnost u kojoj se javlja snažna frustracija. Frustracija je emocionalno stanje koje se može pojaviti kada je cilj blokiran. No neko ponašanje može jednostavno biti aktivnost usmjerena na rješavanje problema bez snažnih emocionalnih reakcija. Npr. imam televizor na kojem slika povremeno postaje puna “snijega”, pri čemu je privremeno rješenje udaranje po aparatu kako bi se slika popravila. Da to moje ponašanje vidi neki stranac, mogao bi zaključiti da zbog frustracije zato što ne vidim dobro program postajem sve bjesnija i u ljutnji udaram televizor. Moje tumačenje je drugačije, jer je to za mene uobičajena reakcija u toj situaciji, nisam frustrirana već samo ješavam problem. Frustracija kao nagon Frustracija može imati obilježja i znaka i nagona. Kao znak, frustracija pomaže u odabiru i usmjeravanju ponašanja. Kao nagon, frustracija energizira organizam. Bijeg iz frustrativne situacije ima potkrepljujuća svojstva. U okviru Hullove teorije nagona, Amsel (1958) je razvio teoriju frustracije zbog uskraćivanja nagrade (nenagrađivanja). Pretpostavio je da takva frustracija ima svojstva averzivnog nagona. Ona energizira ponašanje, njezino pojavljivanje je kažnjavajuće, a prestanak potkrepljujući. Npr. štakori frustrirani nenagrađivanjem u ciljnoj kutiji (nakon što su bili nagrađivani), osobito ako je nagrada bila dobra i velika, nauče brže pobjeći iz ciljne kutije nego nefrustrirani kontrolni štakori ili oni uvježbani na primanje manjih nagrada. Frustracijska teorija ne podrazumijeva da su instrumentalne reakcije nužne za pojavu frustracije. Jedini uvjet je taj da je očekivanje nagrade frustrirano.
Ako životinju stavimo u uređaj s dvije staze, pri čemu je završetak prve ujedno i početak druge, a na završetku svake staze se nalazi ciljna kutija s hranom, uskraćivanje nagrade u prvoj kutiji bit će frustrirajuće za životinju, dovest će do više razine nagona te će životinja trčati brže u drugoj stazi. Povećana brzina trčanja do koje dolazi zbog uskraćivanja nagrade naziva se frustracijski učinak. Amsel smatra da je tijekom vježbanja anticipatorni ciljni odgovor uvjetovan znakovima samog uređaja. Što je anticipatorni odgovor jači, to je veća frustracija ako nagrada izostane. Frustracija je izvor nagona i zato životinje brže trče. Prema frustracijskoj teoriji, izostajanje velike nagrade izaziva veću frustraciju (više je odbojno) nego izostajanje male nagrade. Stoga je gašenje reakcije kod veće nagrade brže. Slično se događa i kada se životinje prebacuju s veće na manju nagradu (Crespijev učinak). Naime, životinje kojima je uskraćena veća nagrada trče sporije od onih koje su kontinuirano nagrađivane malim nagradama. Crespijev “depresivni učinak” obično se tumači kao posljedica frustracije. Frustracijska teorija objašnjava i veću ustrajnost reagiranja pri gašenju nekog ponašanja kod životinja koje su tijekom učenja bile samo djelomično potkrepljivane (povremeno, nepravilno potkrepljivanje). Kod životinja koje su bile nagrađivane za svaki prelazak staze ili za svako pritiskanje poluge (100% potkrepljenje) gašenje je bilo brže nego kod životinja koje su bile povremeno nagrađivane (učinak djelomičnog potkrepljenja na gašenje). Naime, frustracija se uvjetuje na reakcije i pomaže održavanju ponašanja pri izostanku nagrade. Životinja nauči trčati i biti potkrepljivana čak i onda kad se jave frustracijski znakovi (rf – sf) u pokušajima bez nagrađivanja. Takva interpretacija objašnjava ustrajnost u ponašanju u mnogim situacijama u kojima se javlja emocionalna pobuđenost. Učinak djelomičnog potkrepljenja također objašnjava toleranciju na frustraciju. Ljudi koji su naučili ustrajati unatoč frustraciji upotrebljavaju frustraciju kao znak za to da nastave s djelovanjem. Ako nastave raditi, vjerojatnije je da će uspjeti. Umjesto neproduktivnih odgovora na frustraciju usmjeruju se prema produktivnom ponašanju. Rezultati u situacijama izbora ne uklapaju se tako dobro u frustracijski model. Npr. uvježbamo životinje u izbornom uređaju poput T labirinta, sa 100% nagradom na jednoj strani i 50% na drugoj strani. Životinja ubrzo počinje sustavno birati stranu sa 100% nagrađivanjem. Kod gašenja je životinja još uvijek mnogo puta izabirala 100% stranu, što je upravo suprotno onome što predviđa frustracijska teorija. 100% strana bi trebala postati odbojnija. Konflikt kao izvor frustracije konflikt = posebna vrsta frustracije koja uključuje izbor između nesukladnih reakcija, tako da postizanje jednog cilja isključuje postizanje drugog (konkurentni ciljevi) Ustvari, sva ponašanja uključuju određeni stupanj konflikta jer uvijek odabiremo između nekoliko ciljeva. Konflikti su dugo bili smatrani temeljem neurotskog ponašanja. Najutjecajnija i najbolje razvijena eksperimentalna teorija konflikta je Millerova teorija konflikta. Miller i sur. (1959) pretpostavljaju: 1) Što je organizam bliže pozitivnom cilju, to se više pojačava i sklonost (motivacija) za približavanje. Takva tendencija u ponašanju naziva se gradijent približavanja (cilja). 2) Što je organizam bliži averzivnom cilju, to je snažnija motivacija za bijeg ili izbjegavanje cilja. To je nazvao gradijent izbjegavanja. 3) Gradijent izbjegavanja je strmiji od gradijenta približavanja (opada brže od gradijenta cilja što je organizam udaljeniji od cilja). 4) Razina oba gradijenta može se povećati ili smanjiti prikladnom manipulacijom motivacije za izbjegavanje ili približavanje (npr. promjenama u stupnju gladi ili prestrašenosti). 5) Sklonost približavanju ili izbjegavanju povećava se s brojem pokušaja. 6) Kada su dvije inkompatibilne reakcije u sukobu, u ponašanju se javlja ona reakcija iza koje stoji jača motivacija. Miller tvrdi da je snaga približavanja ili izbjegavanja funkcija i učenja i motivacije. Imajući to na umu, Millerovi pojmovi vrlo su slični Hullovu ekscitatornom potencijalu. Brown (1948) je provjeravao prve 4 pretpostavke te ih je podržao. Neka druga istraživanja potvrdila su i ostale pretpostavke. Postoje 4 glavne vrste konflikta: 1. KONFLIKT DVOSTRUKOG PRIVLAČENJA. Uključuje dvije diskretne pozitivne mogućnosti, cilj A i cilj B. Dok se životinja kreće prema A, sklonost približavanja A je sve jača, a sklonost približavanja B opada. Tako se konflikt lako razrješava.
2. KONFLIKT DVOSTRUKOG IZBJEGAVANJA. Uključuje dva averzivna cilja. Dok se životinja odmiče od jednog odbijajućeg cilja, približava se drugom i tada je ponovno prisiljena vratiti se prvom i tako dalje. Ako mora ostati u toj situaciji, postupno će se zaustaviti na točki sjecišta dva gradijenta, gdje je averzivna stimulacija najmanja. Npr. ako se životinji zadaje šok na svakom kraju staze, ona se skutri na sredini puta. 3. KONFLIKT ISTOVREMENOG PRIVLAČENJA I IZBJEGAVANJA. Uključuje ciljeve i s privlačnim i s odbojnim svojstvima. Npr. životinja trči prema cilju na kojem je posuda s hranom, no istodobno tamo joj se zadaje strujni udar kada dotakne hranu. Oklijeva na stazi jer je istodobno motivirana da se približi i udalji od istog cilja. Područje u kojem se zbiva oklijevanje naziva se “područje sukoba” (točka najvećeg konflikta), a ono je sjecište gradijenta približavanja i gradijenta izbjegavanja. Ovom vrstom konflikta bavila se većina istraživanja. 4. KONFLIKT VIŠESTRUKOG PRIVLAČENJA I IZBJEGAVANJA. Uključuje dva cilja, od kojih svaki ima i pozitivna i negativna svojstva. Izbor jednog cilja uključuje gubitak drugoga i taj gubitak je negativna osobina izabranog cilja. Npr. možemo birati između velikog, udobnog i skupog automobila ili manjeg, neudobnijeg ali jeftinijeg automobila. ANKSIOZNOST Anksioznost i strah Anksioznost je averzivno stanje poput straha koje se javlja onda kada se uzrok pojave tog stanja ne može kontrolirati. Razlikovanje anksioznosti i straha često nije posve očito. Freud je razlikovao objektivnu anksioznost (postoji specifičan izvor straha) i neurotsku anksioznost (strah bez prepoznatog uzroka). Epstein (1967) predlaže razlikovanje straha i anksioznosti na temelju percepcije kontrole, a ne na temelju prepoznavanja uzroka. Anksioznost je kvalitativno drugačiji doživljaj od straha i javlja se kada se osoba ne može suočiti s prijetnjom, tj. osjeća da ne može ništa poduzeti. Pritom osoba može ali i ne mora prepoznati izvor prijetnje. Anksioznost kao stanje ili kao osobina ličnosti Anksioznost kao stanje odnosi se na tjeskobu koja se javlja u vrlo specifičnim situacijama. Npr. inače bezbrižan student postaje visokoanksiozan uoči ispita. Vjerojatnost pojave anksioznosti ovisi o osobi, situaciji i vrsti “anksioznog odgovora”. Endler i sur. konstruirali su S – R upitnik anksioznosti (S – R Inventory of Anxiousness), koji se sastoji od 11 različitih situacija i 14 vrsta različitih reakcija. Osoba mora procijeniti stupanj anksioznosti u pojedinoj situaciji kao i vrstu reakcije. Anksioznost kao osobina ličnosti je trajna sklonost da se bude anksiozan u različitim situacijama. U teoriji ličnosti naziva se i neuroticizmom ili negativnom emocionalnošću. Obično se razlikuje od anksioznosti kao stanja pomoću Upitnika anksioznosti kao stanja ili osobine (State – Trait Anxiety Inventory ili STAI, Spielberger i sur., 1970). Biološki pristupi anksioznosti Biološka teorija anksioznosti pretpostavlja da se razlike u izraženosti anksioznosti među ljudima mogu objasniti fiziološkim razlikama, te da postoji genetska osnova za individualne razlike u anksioznosti. Veći broj genetičkih studija, osobito na blizancima, pokazuje da je 30 – 50 % varijance u anksioznosti kao crti ličnosti genetske prirode. Općenito se smatra da strah i anksioznost uključuju pobuđenost simpatičkog živčanog sustava i s njim povezanih hormona. Gray (1982) je izložio biološku teoriju anksioznosti. Kada se trenutna ponašanja prekidaju znakovima za kaznu ili nenagrađivanje ili zbog novih podražaja, tada dolazi do aktivnosti u bihevioralnom inhibicijskom sustavu (dio limbičkog sustava; septalno – hipokampusno područje). Ta je aktivnost anksioznost koja dovodi do kočenja trenutnog ponašanja, povećanja fiziološke pobuđenosti i usmjeravanja pažnje na prijeteće znakove. Većina dokaza u prilog Grayovoj teoriji dolazi iz istraživanja o anksioliticima, koji djeluju na sve tri vrste reakcija (bihevioralna inhibicija, povećana pobuđenost, povećana pažnja). Gray u sviju teoriju uvodi i kognitivne činitelje. Organizam (točnije, septum i hipokampus) stalno uspoređuje planove za budućnost, očekivane ishode sadašnjeg ponašanja i pohranjene informacije o načinu na koji svijet funkcionira. Sve dok se očekivanja ispunjavaju nema anksioznosti, no čim je planirano napredovanje onemogućeno prijetnjom, frustracijom ili novim događajem, aktivira se BIS i javlja se anksioznost. Isto tako, opažena prijetnja ovisi o individualnoj procjeni znakova u okolini, koja može biti «pretjerana» i tada se javljaju anksiozne neuroze.
Kognitivni pristupi anksioznosti Kognitivni pristup uzima u obzir činitelje koje fiziološki pristup zanemaruje, npr. Okolinske faktore, promjene u ličnosti tijekom vremena, individualne razlike u kognitivnom funkcioniranju itd. Kognitivni pristup uključuje metodologiju koja je tako osmišljena da razluči učinke u situaciji ispod praga pažnje (nesvjesni proces) od učinaka pažnje (svjesni proces), kako bi se otkrila selektivna pažnja za neke događaje, selektivna memorija ili iskrivljavanje pamćenja. Suvremene kognitivne teorije anksioznosti kao crte ličnosti naglašavaju više aspekata kognicije, a ne samo procjenu prijetnje (npr. individualne razlike u kognitivnim shemama pomoću kojih se tumači svijet; neki ljudi su skloniji okolinske podražaje procijeniti prijetećima). STRES Opći adaptacijski sindrom Selye (1956) uvodi pojam općeg adaptacijskog sindroma (General Adaptation Syndrome ili GAS), koji je fiziološka reakcija na mnoge vrste okolinskih stresora. Sastoji se od 3 faze: 1. ALARMNA REAKCIJA. Kada se organizam suoči sa stresorom (bolest, povreda...), tijelo pokazuje znakove alarma poput iznenadnog pada glukoze u krvi, nakon kojeg slijedi brza protureakcija, povećanje glukoze u krvi. Ostale tipične reakcije su povišenje krvnog tlaka, ubrzanje pulsa, porast adrenalina u krvi. 2. FAZA OTPORA. Tijelo mobilizira svoje snage kako bi održalo normalno funkcioniranje tijekom stresa. Budući da tijelo sada radi više i napornije, postaje osobito osjetljivo na djelovanje dodatnog stresa. Potraje li taj otpor duže vrijeme, tijelo će se iscrpiti i prijeći u treću fazu. 3. FAZA ISCRPLJENOSTI. Ponekad opasna po život. Dolazi do povećanja adrenalne žlijezde, smanjenja štitnjače i limfnih žlijezda te se javljaju gastrointestinalni ulkusi, a uz ove opće simptome mogu se pojaviti i neki drugi specifični simptomi. Definicija stresa Postoje različite definicije stresa, od kojih su neke prejednostavne, uključujući i Selyeovu. Podražajna definicija. Stres se definira s obzirom na specifične okolinske uvjete (podražaje), poput opasnosti ili glasne buke, koji dovode do pobuđenosti. Ti uvjeti nisu podjednako stresni svim ljudima, tako da ova definicija ima ograničenu vrijednost. Reakcijska definicija. Selye (1956) je koristi govoreći da je stres stanje koje se očituje u sklopu simptoma (reakcija) koje su svojstvene emocionalnoj reakciji bijeg–borba. Teškoća s ovom definicijom je ta što ne govori koja će situacija proizvesti stres, a postoji i potencijalni problem cirkularnosti (to je stresna situacija jer je osoba u stresu). Interakcijska definicija. Stres se definira s obzirom na podražaje i odgovore, kao interakcija organizam – okolina. Pojavljuje se kada okolina postavlja pred organizam zahtjeve kojima on ne može udovoljiti. Ta definicija objašnjava individualne razlike u osjetljivosti na stres, odnosno u sebi uključuje definiciju frustracije, anksioznost/strah i simpatičko uzbuđenje. Neravnoteže je djelomično subjektivna, a ovisi o tome opaža li osoba da može uspješno reagirati na okolinu i je li to za nju važno. Izvori stresa Izvori stresa mogu biti: 1. TRAUMATSKI DOGAĐAJI. Primjeri traumatskih stresora su požar, ratno zatočeništvo, silovanje, prisustvovanje otmici s taocima itd. Ponekad se može činiti da se osoba dobro suočava s trenutnom situacijom, no čak tjednima ili mjesecima nakon događaja mogu se javiti određene stresne reakcije (PTSP). 2. NEDAVNE ŽIVOTNE PROMJENE. Holmes i Rahe (1967) su sastavili skalu za utvrđivanje stupnja stresnosti mnogih životnih događaja. Smatraju da se učinci životnih promjena akumuliraju te da se kod nakupljenih 300 i više bodova u jednoj godini povećava opasnost od obolijevanja. Postoji niz teškoća s ovom skalom (sve životne promjene ne znače isto različitim ljudima, neke od promjena na skali su bolesti pa same po sebi više doprinose stresu, skala nije potpuno pouzdana, neka istraživanja tvrde da pozitivni događaji nisu stresni...).
3. SVAKODNEVNE NEUGODE. Svakodnevni stresori mogu se akumulirati i proizvesti visoku razinu stresa. Izvori stresa u okolini 1. OKOLINSKO OPTEREĆENJE. Okolina s visokom razinom opterećenja složena je i promjenjiva, postavlja veće zahtjeve na osobu te su veći izgledi za stres. Između ostalog, okolinskom opterećenju doprinosi gomilanje ljudi i porast buke. 2. PRENAPUČENOST. Životinje i ljudi nastoje između sebe i drugih očuvati osobni prostor, koji jedinku štiti od pretjerane stimulacije i sredstvo je komunikacije. Što se tiče pretjerane stimulacije, zamijećeno je da rast populacije dovodi do većeg stresa zbog pretjeranih međuživotinjskih doticaja. Komunikacijska funkcija sastoji se u odašiljanju poruke kako želimo upravljati svojim prostorom. Čini se da se osobe s vanjskim lokusom kontrole osjećaju jače stiješnjenima ljudima oko sebe, tj. jače reagiraju na prenapučenost. 3. BUKA. Jaka buka može oštetiti sluh, povećati opasnost od kardiovaskularnih bolesti i dovesti do uznemirujućih psiholoških simptoma (povećanje fiziološke pobuđenosti, sužavanje fokusa pažnje, smanjenje osjećaja mogućnosti kontrole, poteškoće pamćenja...). Individualne razlike u osjetljivosti na stres Individualne razlike u osjetljivosti na stres ovise o genetskim činiteljima i ranom iskustvu, kako prenatalnom tako i postnatalnom. Levine (1960) nalazi da je rana izloženost raznovrsnim podražajima važna za razvijanje otpornosti na stres. Provjeravao je psihoanalitičku pretpostavku da rana trauma može dovesti do kasnijih emocionalnih poremećaja. Radio je sa štakorima starima do 10 dana i našao da je mladunčad za koju su se skrbile njihove majke u odrasloj dobi bila anksioznija od mladunčadi «traumatizirane» šokom ili glađenjem od strane eksperimentatora. Levine tvrdi da je traumatiziranje ili glađenje osiguralo životinjama dodatnu stimulaciju koja je pospješila emocionalnu stabilnost. Denenberg (1963) nalazi da životinje istih gena mogu razviti različit stupanj emocionalnosti zbog različitih društvenih interakcija. Kod ženki štakora je razvio različit stupanj emocionalnosti u skladu s Levineovim postupkom, zatim je uzgojio potomke tih životinja držeći ih uz emocionalne i neemocionalne majke. Emocionalne majke su rađale i uzgajale izrazito emocionalnu mladunčad, a neemocionalne majke izrazito neemocionalnu mladunčad. Fetus emocionalne majke može biti emocionalniji jer je postao osjetljiv na majčine adrenalne hormone. Isto tako, potomci djeluju na majke. Potomci neemocionalne majke imali su umirujuće djelovanje na emocionalne pomajke, potomci emocionalnih majki su uznemiravali mirne pomajke. Hunt (1984) je utvrdio da bebe u sirotištima imaju velik broj zdravstvenih teškoća koje se ne mogu pripisati lošoj zdravstvenoj skrbi. Ove teškoće (miazma) bile su rezultat pomanjkanja stimulacije odnosno djelovanja «hladne» i nepromjenjive okoline. Ne treba zanemariti ni emocionalno uvjetovanje. Mnoge unutrašnje «stresne reakcije» mogu se uvjetovati vanjskim podražajima. Tako se stresne reakcije mogu javiti u inače nestresnim situacijama, i to onda kad su prisutni uvjetovani podražaji. Stres i kontrola Gubitak kontrole u averzivnoj situaciji može dovesti do takvih stresnih poremećaja kao što su gastrointestinalni ulkusi. Recimo, ako su dvije životinje spojene u uređaj i obje dobivaju isti šok, pri čemu samo jedna može kontrolirati količinu zadanog šoka, životinja koja nema mogućnost kontrole dobiva ulkuse. Ljudi razvijaju različite strategije za uspostavu percipirane kontrole nad situacijom i onda kada možda nemaju mogućnost stvarne kontrole. Te nam tehnike pomažu pri smanjenju stresnosti nekontrolabilnih averzivnih događaja. Rothbaum i sur. (1982) tvrde da ljudi najprije pokušavaju kontrolirati događaje (primarna kontrola), a ako u tome ne uspiju, pokušavaju se prilagoditi događajima (sekundarna kontrola). Sekundarna kontrola može biti: 1) prediktivna kontrola (postiže se čak i u situacijama neuspjeha, tj. neuspjeh postaje predvidljiv ishod prema kojem se znamo postaviti) 2) iluzorna kontrola (postiže se u slučajnim situacijama, kada osoba pripisuje slučajne ishode vlastitim sposobnostima) 3) vikarijska kontrola (uspostavlja se identifikacijom s moćnim drugima, npr. i najnepodnošljivije situacije mogu izgledati bolje ako mislimo da je Bog na našoj strani) 4) interpretativna kontrola (postiže se ako osoba može naći smisao u situaciji koju ne
može kontrolirati) Uz osjećaj kontrole, a time i uz smanjenje stresa, veže se predvidljivost. Mnoga istraživanja pokazuju da životinje više preferiraju najavljeni nego nenajavljeni šok, čak i ako je najavljeni šok snažniji. Dakle, informacije čak i o lošim događajima su ipak informacije i stoga djeluju potkrepljujuće. Što se tiče istraživanja na ljudima, informacija o nastupajućem stresnom događaju neće nužno ublažiti stres ako osoba obično koristi stil «ublažavanja» situacije (ne razmišlja o njoj). Naučena bespomoćnost Ako neki organizam nauči da je njegovo ponašanje neučinkovito, prestaje se truditi i ne čini ništa te dolazi do pojave naučene bespomoćnosti. Taj neuspjeh u reagiranju javlja se onda kada organizam opaža da nema mogućnost kontroliranja situacije. Seligman i sur. (1967) pokazuju da neizbježivi šok ometa kasnije učenje bijega i izbjegavanja. Psi su bili zavezani u uređaju za zadavanje šokova i bili su bespomoćno izloženi tim šokovima. Nakon što su bili oslobođeni, samo su sjedili i prepuštali su se situaciji, ne pokušavajući naučiti pobjeći ili izbjeći šok. Nasuprot tome, kod naivnih pasa koji nisu primali šokove vrlo brzo dolazi do učenja reakcije bijega. Isto tako, životinje koje su mogle isključiti šok dok su bile vezane kasnije su mogle bez teškoća naučiti reakcije bijega i izbjegavanja. Hiroto (1974) je proučavao naučenu bespomoćnost kod ispitanika s visokim i niskim vanjskim lokusom kontrole. Ispitanicima koji su prethodno bili izloženi nekontrolabilnoj buci trebalo je više vremena da nauče izbjegavati buku i trebalo im je više pokušaja prije nego što su po prvi puta povukli ručku za sprečavanje buke. Osim toga, ispitanici s vanjskim lokusom kontrole imali su slabiji učinak od onih s unutrašnjim lokusom. Seligman (1975) smatra da naučena bespomoćnost može biti uzrok depresije. Atribucijska teorija depresivnosti kaže da se depresija kod ljudi javlja kada osoba smatra da se njezin neuspjeh može pripisati uzrocima koji su unutrašnji (osobinama osobe), globalni (pojavljuju se u mnogim situacijama) i stabilni (djeluju stalno kroz vrijeme). Seligman i sur. (1979) su razvili Upitnik atribucijskih stilova (Attributional Style Questionnaire). Kao što su pretpostavili, ispitanici koji su na Beckovu upitniku depresije bili depresivniji, u većoj su mjeri loše ishode pripisivali unutrašnjim, stabilnim i globalnim činiteljima nego manje depresivni ispitanici. Ovdje se ne tvrdi izričito da je depresivni atribucijski stil uzrok depresije, no on može biti više uključen u održavanje depresije nakon što je ona izazvana nekim drugim činiteljem. Osobine ličnosti kao moderatori stresa Među mnogim osobinama ličnosti za koje se drži da ublažavaju, odnosno moderiraju doživljaj stresa nalaze se tip A i tip B obrasci ponašanja, čvrstina ličnosti i ekstraverzija. Tip A ponašanja. Friedman i Rosenman (1974) razlikuju tip A i tip B ponašanje. Osoba koja je tip A obično je ljutita ili neprijateljski nastrojena prema drugima i pretjerano teži k postignuću. Tip A naziva se i «bolest žurbe», jer te osobe nastoje napraviti što više u što kraćem vremenu, a na neuspjeh reagiraju agresivno. Tip B odnosi se na odsustvo svojstava tipa A. Ljudi tipa A imaju veću sklonost za razvoj srčanih bolesti. Međutim, koronarna bolest je povezana samo s komponentom ljutnje/neprijateljstva u tipu A, ali ne i sa užurbanošću i težnjom za postignućem. Kronično ljute ili neprijateljski nastrojene osobe mogu biti emocionalno pretjerano reaktivne na frustrirajuće situacije, pa tako i podložnije kardiovaskularnim smetnjama. Čvrstina ličnosti. Kobasa (1979) je opisala taj tip ličnosti kao onaj koji uključuje posvećenost ciljevima, gledanje na frustracije kao na izazov i visok osjećaj kontrole nad vlastitim životom. «Čvrste» osobe općenito manje pobolijevaju. Postoje određene teškoće s ovim konceptom (faktorske analize nisu rezultirale faktorima koje predlaže Kobasa; postoji visoka negativna korelacija čvrstine i neuroticizma, što znači da se možda naprosto radi o novom načinu određivanja neuroticizma). Ekstraverzija. Ekstraverti su općenito sretniji i optimističniji od introverata i čini se da su manje skloni stresu.
SUOČAVANJE Priroda suočavanja Suočavanje (coping) se odnosi na način na koji mi, više ili manje svjesno, pokušavamo upravljati stresom i anksioznošću. Lazarus i Folkman (1984) razlikuju dvije vrste suočavanja:
1. SUOČAVANJE USMJERENO NA PROBLEM. Nastojimo promijeniti stresnu situaciju djelujući na njezine uzroke. 2. SUOČAVANJE USMJERENO NA EMOCIJE. Ne mijenjamo situaciju, ali nastojimo promijeniti vlastite emocionalne reakcije na stres. Tehnike ovladavanja stresom Tehnike ovladavanja stresom dijele se u tri kategorije: 1. PROMJENA OKOLINE I ŽIVOTNOG STILA. Tu su uključene aktivnosti kao što su upravljanje vremenom, pravilna prehrana, vježbanje, odustajanje od alkohola i pušenja itd. To su ponašanja koja nas štite od patogenih ponašanja (imunogena ponašanja). 2. PROMJENA OSOBINA LIČNOSTI I PERCEPCIJE. Uključuje aktivnosti poput treninga asertivnosti ili promjena u kognitivnim aktivnostima. Također je važna promjena percepcije, posebno kroz ponovnu procjenu stresne situacije. 3. PROMJENA BIOLOŠKIH REAKCIJA. Uključuje različite vježbe, meditaciju, hipnozu, biofeedback itd. Naglasak je na izravnom mijenjanju fizioloških reakcija na stres, bez nužnog mijenjanja stresne situacije ili percepcije te situacije. Meditacija je način smanjivanja fiziološke pobuđenosti pomoću opuštanja odnosno relaksacije. Malo je podataka koji govore o tome da se meditacija znatnije razlikuje od ostalih načina opuštanja. Biološka povratna sprega uključuje elektroničko pojačavanje fizioloških reakcija u svrhu učenja kontrole takvih reakcija. Biofeedback se najviše koristi u svrhu relaksacije pojedinih skeletnih mišića, čije stezanje dovodi do različitih poremećaja. Nije utvrđena mogućnost učinkovite kontrole krvnog pritiska ovom tehnikom.
11. poglavlje: AGRESIVNOST I ALTRUIZAM AGRESIVNOST Multiprocesna stajališta o agresivnosti Biolozi općenito govore o agonističkim ponašanjima (napad, borba, izbjegavanje, bijeg), a ne o agresiji. Moyer (1971) razlikuje 8 oblika agresije, što su specifična ponašanja koja imaju i različitu fiziološku osnovicu: (1) grabežljivost, (2) agresija među mužjacima, (3) agresija pobuđena strahom, (4) iritirana agresija, npr. ona pobuđena bolom, (5) obrana teritorija, (6) majčinska, (7) povezana sa spolom i (8) instrumentalna.
ŽIVOTINJSKA AGRESIVNOST Uvjeti koji prethode pobuđivanju agresije Životinjsko ponašanje napada i borbe je potaknuto raznovrsnim averzivnim podražajima, uključujući i bol. Antecedenti životinjske agresije su: (a) zadavanje ili pojačavanje intenzivnih, štetnih ili bolnih podražaja, i (b) smanjivanje ili uskraćivanje ugodnih, korisnih ili nagrađujućih podražaja. Najšire korišteni postupak za izazivanje bezuvjetnog napada jest zadavanje šoka paru štakora. Šokovi se zadaju pola sekunde u ponavljanim intervalima. Početna reakcija je pokušaj bijega, no životinje ubrzo započinju borbu. Borba se pojačava proporcionalno učestalosti i jačini šoka, a usto je važna i veličina prostora u kojem se životinje nalaze. Neki aspekti agresivnog ponašanja mogu se kondicionirati (uvjetovana refleksna borba). Ako pokušamo zaustaviti borbu potaknutu šokom tako da je kaznimo, kazna naprosto pobuđuje daljnju neuvjetovanu agresiju. Ako se štakorima zadaje kontinuirani šok sve dotle dok se tuku, oni se tuku još jače. Agresivne reakcije potaknute bolnim podražajem mogu se inhibirati kažnjavanjem pod određenim uvjetima, no ti uvjeti još uvijek nisu sasvim jasno određeni.
Blizina drugih životinja je jedan od najvažnijih prethodnih činitelja za agresiju. Prenapučenost dovodi do više borbe, a blizina istospolnih pripadnika vrste, osobito u slučaju mužjaka, je posebno važna. Borba se najčešće smanjuje uspostavom hijerarhije dominacije, obično s jednim mužjakom na vrhu koji ima pravo prvi odabirati hranu i ženke. Mjesta u hijerarhiji se katkad određuju stvarnom borbom, a katkad ritualnom borbom (iskazivanje agresivnih znakova poput širenja perja, kešenja zubi itd.). Stvarna se borba može smanjiti i uspostavljanjem teritorija. Uzroke agresije može se tražiti i u podražajima koji slijede nakon nje, tj. agresivno se ponašanje može pojačati ako je nagrađeno. To ponašanje se naziva instrumentalna agresija. Inhibicija agresije Životinje mogu učiniti mnogo toga kako bi izbjegle agresivne susrete, a nešto od toga je pod socijalnom kontrolom. Primjerice, mogu zadržati udaljenost od protivnika, izbjegavati provokacije i ne uzvratiti borbu, usmjeriti napad na nekog trećeg, brzo stvoriti bliskost (npr. učiniti svoj miris, izgled i zvuk što poznatijim onome s kim se mora ostati u bliskom kontaktu) i sl.
LJUDSKA AGRESIVNOST I NAMJERA Ljudska se agresija obično definira u terminima namjere da se nekome nanese tjelesna ili psihološka povreda. Postoji problem određivanja namjere (namjera nanošenja štete). Irwin (1971) o namjeri zaključuje na temelju izbora jednog čina nad drugim, kada je očekivani ishod svakog čina poznat. Recimo, dijete ne očekuje da će pomaganje starici nanijeti štetu, tako da neki nesretan ishod u tom slučaju nije ni namjeran ni agresivan. No čovjek koji unajmljuje ubojicu očekuje da će taj čin rezultirati povredom, te je unajmljivanje stoga agresivan čin. Međutim, mnoga istraživanja «agresije» ne zadovoljavaju ove definicijske kriterije. Neki autori čak dovode u pitanje korisnost namjere kao istraživačkog kriterija. Laboratorijski ispitanici općenito namjeravaju udovoljiti eksperimentatorovim željama, a ne nekome naškoditi.
TEORIJE LJUDSKE AGRESIVNOSTI TEORIJA NAGONA. Bavi se idejom da postoji neka vrsta agresivnog nagona. Objašnjenje agresije koje nudi teorija nagona je frustracijsko-agresijska hipoteza, koja kaže da frustracija pobuđuje agresivno ponašanje (blokiranje cilja potiče namjeru da se drugome nanese šteta). Agresivno ponašanje može biti usmjereno prema objektu koji nas sprječava ili prema njegovu supstitutu (neusmjereno, premješteno). Neusmjerena agresija može uključiti promjenu objekta ili promjenu oblika agresije. Ta ponašanja smanjuju pobudu na agresiju. Smanjenje intenziteta te pobude naziva se katarza. Izravna agresivna ponašanja mogu biti inhibirana prijetnjom da će uslijediti kazna. Mnogi teoretičari vjeruju da frustracija dovodi do agresivnog ponašanja samo onda ako frustracija pobudi ljutnju ili hostilnost. Arbitrarne frustracije (nepravedna deprivacija od neke anticipirane gratifikacije) proizvode jaču ljutnju od opravdanih ili onih koje se ne mogu kontrolirati. No i nekontrolabilne, nearbitrarne frustracije mogu dovesti do ljutnje. Tako Berkowitz (1988) nalazi da većina ispitanika pokazuje neprijateljske reakcije prema osobi koja ih frustrira ponavljanim nerazumijevanjem i postavljanjem pitanja. No ne pokazuju veliku ljutnju prema osobi za koju im je rečeno da slabo čuje, a ponaša se na isti način. Međutim, kasnije se pokazuje da se osoba oštećena sluha ispitanicima ne sviđa, kada su to mogli izraziti privatno. Dakle, neiskazivanje hostilnosti u ovoj situaciji vjerojatno je odraz socijalnih pravila o tome kada je prikladno naljutiti se. Često se kaže da trebamo izbaciti svoju ljutnju, a ne je zadržavati, jer je izražavanje ljutnje katarzično. Izražavanje ljutnje će brže smanjiti tu ljutnju. Drugo stajalište, međutim, smatra da izbacivanje ljutnje čini ljude još ljućima. Istraživanja upućuju na to da su ljutnja i smanjivanje ljutnje naučene reakcije koje se mogu promijeniti vježbom. Postoji više kritika hipoteze o frustracijskoj agresivnosti: (1) nije uvijek točna, jer agresija ima i druge uzroke a frustracija i druge efekte; (2) zahtijeva dva nevidljiva procesa, no bez nezavisnih opažljivih operacija za svaki od ta dva procesa (ako se javi agresivno ponašanje, moramo spekulirati da je postojala frustracija, no frustrirajuća situacija može jednostavno pobuditi averzivno stanje bez ikakvih bihevioralnih posljedica specifičnih za samu frustraciju). TEORIJA SOCIJALNOG UČENJA. Pridaje posebnu važnost modeliranju i imitaciji u razvoju
agresivnog ponašanja. Dijete vidi nekoga da se ponaša agresivno i oponaša to ponašanje. Bandura i sur. (1963) provode klasično istraživanje oponašanja agresije. Usporedili su agresivna ponašanja vrtićke djece nakon što su djeca opažala agresivno ponašanje odrasle osobe uživo, na filmu i na filmu s likovima iz crtića. Pokazalo se da su grupe s agresivnim 78 modelom bile agresivnije od kontrolne grupe. Dječaci su bili agresivniji od djevojčica. Djevojčice koje su imale ženske modele bile su agresivnije, kao i dječaci koji su imali muške modele. Svi modeli (uživo, filmski, pravi ili crtani) su bili podjednako učinkoviti modeli. Bandura i sur. (1963) također nalaze da su djeca koja su vidjela da je agresivni model bio nagrađen kasnije bila agresivnija od kontrolnih ispitanika, a djeca koja su vidjela da je agresivni model bio kažnjen bila su manje agresivna. Iako su djeca neagresivne modele označila kao «dobre» a agresivne kao «loše», ipak su preferirala agresivni model kad je on bio uspješan (nagrađen). Smatra se da je televizija osobito važan izvor za modeliranje. Postoje izvještaji o vrlo nasilnim primjerima imitacije, poput polijevanja nevine žrtve benzinom i paljenja šibicom, nakon što je to ponašanje viđeno na televiziji. SOCIJALNO-KOGNITIVNE TEORIJE. Naglašavaju individualne razlike u načinima na koje ljudi percipiraju i interpretiraju događaje iz okoline. Različite teorije naglašavaju različite aspekte tih individualnih razlika. Važna činjenica na koju upućuju sve ove teorije jest da ljudi ne primjenjuju sasvim ista agresivna ponašanja kao ona koja su vidjeli kao modele. Neoasocijacionistička teorija. Berkowitz (1984) tvrdi da televizija ili drugi mediji mogu usaditi ideje u publiku koje se potom prenose u akciju – zarazu nasiljem. On slijedi teoriju asocijativne mreže, koja kaže da je pamćenje niz mreža sastavljenih od čvorova (misli, osjećaji, akcije) koji su međusobno povezani asocijativnim putevima. Upamćeno se pobuđuje kad neki podražaj aktivira određeni čvor i ta se aktivacija širi na druge čvorove. Kada nasilni film sugerira agresivnu ideju, ona se širi s tog određenog čvora na ostale čvorove. Asocijativna snaga će biti veća među agresivnim čvorovima, tako da će se druge agresivne misli, osjećaji ili akcije lakše javiti. Atribucijska teorija. Odgovor na frustraciju djelomice ovisi o tome atribuira li frustrirana osoba namjeru kod onoga tko je frustraciju izazvao. Teorija scenarija. Eron i sur. (1984) su postavili hipotezu da je socijalno ponašanje u velikoj mjeri kontrolirano «programima» za ponašanje koji su naučeni tijekom ranog razvoja. Ti se programi ili scenariji koriste u vođenju ponašanja i rješavanju socijalnih problema. Tako na temelju iskustva dijete može razviti scenarij da kad god ne dobije ono što želi, čak i u bezazlenim situacijama, postane agresivno. Dijete je naučilo biti agresivno, neovisno o detaljima situacije. VARIJABLE KOJE UTJEČU NA ČOVJEKOVU AGRESIVNOST Biološki činitelji Genetika. Životinje mogu biti selektivno uzgojene za veću ili manju spremnost na borbu. Npr. neki su psi uzgojeni da budu čuvari, spremni napasti, a drugi da budu blagi dječji ljubimci. Mehanizmi u mozgu. Za pobuđivanje i moduliranje agresivnog ponašanja osobito su važni limbički sustav i hipotalamus. Električno podraživanje specifičnih područja mozga može potaknuti djelomična napadačka ponašanja ili cjeloviti napad. Hormoni i neurotransmiteri. Testosteron je pozitivno povezan s agresivnim ponašanjem. Naime, mužjaci su kod mnogih vrsta agresivniji od ženki, osobito tijekom razdoblja parenja, kada je testosteron na najvišoj razini. Kod ljudi, testosteron je povezan s raznolikim natjecateljskim aktivnostima. Kod atletičara koji uzimaju hormone uočen je fenomen tzv. steroidnog bijesa, tj. povećanje agresivnog ponašanja. Nadalje, razina testosterona viša je kod pobjednika nego kod gubitnika na natjecanjima, i kod ljudi i kod životinja. Niske razine serotonina povezane su s visokim razinama agresivnog ponašanja (antisocijalno ponašanje, suicid, impulzivno nasilje itd.) i kod životinja i kod ljudi. Okolinski činitelji Impulzivna agresija se odnosi na agresivne akte koji prethodno nisu bili planirani. Berkowitz (1974) smatra da situacije iz okoline, uključujući i akcije drugih ljudi, izazivaju impulzivna napadačka ponašanja. Recimo, većina ubojstava nije unaprijed planirana, već je spontana i učinjena u afektu. Prijetnja smrtne kazne ima malu vrijednost zastrašivanja jer se u takvim trenucima posljedice ubojstva jednostavno ne anticipiraju. Raznoliki podražaji mogu facilitirati, ako ne i izravno izazvati, agresivna impulzivna ponašanja.
Bolni podražaji. Do borbe će vjerojatnije doći ako bijeg iz averzivne situacije nije moguć, ako je prostor malen, a bolni podražaji učestali ili intenzivni. Prenapučenost. Blizina drugih životinja jedan je od glavnih antecedenata borbe. Rezultati istraživanja na ljudima nisu tako jednoznačni i jasni. Naime, averzivne posljedice prenapučenosti mogu biti prevladane ili inhibirane socijalnom kontrolom. Moguće je da zbijenost dovodi do visoke razine pobuđenosti, što je averzivno stanje, a moguće je i da se radi o ograničenoj osobnoj slobodi, što je također averzivno. Temperatura. Porast kriminala je veći tijekom dugog razdoblja vrućeg vremena, no ta činjenica ne znači nužno da visoke temperature uzrokuju zločine. Efekt oružja. Berkowitz i sur. (1967) proveli su eksperiment u kojem je postupak imao namjeru da ispitanike razljuti, zadavanjem velikog broja šokova i davanjem znakova koji potiču agresiju (oružje). Za oba se faktora očekivalo da će ispitanike učiniti agresivnijima, tako da zadaju više šokova asistentu eksperimentatora. Ispitanici koji su dobili 7 šokova zadavali su zauzvrat više šokova od ispitanika koji su dobili samo jedan šok, što podupire dio hipoteze o tome da je ljutnja pobuđujuća. Ispitanici koji su vidjeli oružje zadavali su više šokova od onih koji ga nisu vidjeli, što potvrđuje dio hipoteze o tome da su znakovi za agresiju pobuđujući. Ovi autori također su manipulirali mnoge varijable koje pojačavaju agresivne reakcije prema objektu (zamišljenom drugom ispitaniku). Npr. kada je ispitanicima za objekt rečeno da je boksač i kada im je prikazan boksački film, objekt je dobio više šokova. Ispitanicima kojima je prikazivana uzbudljiva, ali neagresivna trka nisu zadavali više šokova objektu. Postoje dokazi i o tome da generalizirana pobuđenost može facilitirati agresivnu akciju, što je na tragu Zillmanove teorije prijenosa uzbuđenja. Međutim, neka istraživanja nisu uspjela reproducirati efekt oružja, odnosno ni pucanje iz oružja ni prisutnost oružja nisu doveli do većeg zadavanja šokova suradniku eksperimentatora. Stoga je predloženo da su ti efekti uzrokovani zahtjevima eksperimentalne situacije za agresivno ponašanje. U datoj situaciji ispitanik čini ono što misli da treba činiti – ponaša se agresivno. Socijalni činitelji Žrtve mogu izazvati napad na sebe. Većinu ubojstava počine ljudi koji žrtvu dobro poznaju, žrtva je često rođak, a vjerojatno je da je ubojstvu prethodila svađa koja je eskalirala do ubojstva. U jednom je istraživanju nađeno da je četvrtinu od 600 ubojstava barem djelomice izazvala žrtva. Jedan od najučinkovitijih načina za izbjegavanje napada na sebe jest neizazivanje napada na sebe uzvraćanjem nasilnog ponašanja. Čak je i za žrtve pljačke manje vjerojatno da će biti ustrijeljene ako nemaju oružje kojim bi izazvale napad napadača. Agresija i moć prisile. Tedeschi i sur. (1974) smatraju da je agresivno ponašanje oblik moći koji ljudi koriste da bi dobili ono što žele. Kada druge metode ne uspiju, ljudi prijete nasiljem i katkad konkretiziraju prijetnju. Temeljni problem je odrediti uvjete pod kojima društvo kaže da je ponašanje agresivno. Socijalno opravdana ponašanja se ne smatraju agresivnima. Kada znanstvenici označavaju određeno ponašanje kao agresivno, oni zanemaruju negativnu recipročnost (socijalna norma koja osobi daje «pravo» da osveti načinjenu štetu) i pravednost (socijalna norma koja kaže da vrijedi oko za oko, ali ne i više). Negativna recipročnost i pravednost imaju znatnu socijalnu važnost, jer ako osoba može promijeniti značenje svojih akcija, to se može ocijeniti neagresivnim. Npr. 1939. g. njemačke postrojbe preodjevene u poljske vojnike «napale su» njemačku postaju na njemačko-poljskoj granici. Hitler je tada «opravdao» napad na Poljsku kao uzvratnu mjeru. Većina nas pokušava učiniti da naše akcije izgledaju nužnima ili obrambenima, kako bi bile označene kao neagresivne. Agresija zbog poslušnosti. Milgram (1974) se pita koliko će daleko ići normalna osoba u slijeđenju moralno vrlo upitnih naredbi. Osmislio je situaciju u kojoj su ispitanici trebali zadavati «učenicima» sve jače električne šokove svaki put kada bi učenik pogriješio u zapamćivanju liste riječi. Ispitanici su pogledavali u eksperimentatora tražeći upute kada su postali nesigurni u to što rade, no rečeno im je da nastave, pa čak i to da neodgovaranje tretiraju kao pogrešku. U prvom eksperimentu niti jedan ispitanik nije stao ispod 300 volti, a 26 od 40 ispitanika išlo je do granice od 450 volti. U idućim eksperimentima Milgram je ponovio prethodne rezultate, no našao je i neke važne modificirajuće varijable. Npr. što je bio bliži kontakt između ispitanika i učenika (potpuna izolacija jednog od drugog, slušanje učenikova glasa, boravak u istoj sobi, dodirivanje), to je bilo manje vjerojatno da će ispitanik zadati najjači šok.
Najozbiljnija kritika ovim eksperimentima jest mogućnost tumačenja rezultata zahtjevima eksperimentalne situacije; ispitanici su mogli biti svjesni toga što se od njih očekuje. Gledanje televizije i agresivnost Proveden je velik broj istraživanja (i korelacijskih i eksperimentalnih) koja su pokušala ustvrditi da li gledanje nasilnog ponašanja na televiziji povećava nasilno ponašanje gledatelja, posebno djece. Uzevši u cjelini, istraživanja upućuju na to da postoji uzročno-posljedični odnos. U jednom od glavnih korelacijskih istraživanja učinaka TV nasilja (Eron i sur., 1972), odvijalo se desetogodišnje praćenje velikog broja djece. Na početku su prikupljene procjene agresivnosti djece od strane njihovih vršnjaka, dok su od roditelja prikupljeni podaci o drugim varijablama potencijalno povezanima s agresivnim ponašanjem djece, kao npr. dječje preferencije TV programa. Tijekom praćenja uzete su 3 mjere agresivnosti: procjene vršnjaka, samoiskaz ispitanika i test ličnosti. Drugi podaci, poput onih o omiljenim programima, također su prikupljeni samoiskazom. Postojala je niska ali značajna korelacija između TV preferencija i agresivnog ponašanja u 3. razredu. Agresivnost u 3. razredu nije predviđala TV preferencije u 13. razredu, ali su TV preferencije u 3. razredu predviđale nasilnost u 13. razredu. Iz toga se čini da su TV preferencije imale uzročnu ulogu u nasilnosti u 13. razredu, ali ne i obratno. Međuti, podaci su oslabljeni činjenicom da kod djevojčica nisu nađene te povezanosti. Freedman (1984) pregledom svega objavljenoga do tada, zaključuje da postoji mala, ali dosljedno pozitivna korelacija (između .10 i .20) između gledanja televizijskog nasilja i agresivnosti. Postoje i istraživanja u prirodnim uvjetima, uz određen stupanj eksperimentalne kontrole nad gledanjem televizije ili filmova, tako da se učinci vrste ili količine gledanja na ponašanje mogu interpretirati uzročno. Najčešće su provođena u školama s cjelodnevnim boravkom. Postoje brojni pregledi takvih istraživanja, no istraživači se često ne slažu. Freedman (1984) zaključuje da je u najboljem slučaju nađeno samo nekoliko umjerenih korelacija. Drugi autori smatraju da postoji konzistentniji odnos između gledanja nasilnih emisija i agresivnog ponašanja nego što to izgleda u Freedmanovoj analizi. Kontrola agresije Dva glavna i međusobno suprotna pristupa kontroli agresije su: TEORIJA KATARZE. Vikarijska agresija će smanjiti javljanje stvarnog štetnog ponašanja. Lorenz (1966) smatra agresiju instinktivnom i predlaže model rezervoara (hidraulički model). Agresivna energija se nakuplja unutar pojedinca, poput vode u rezervoaru, sve dok se spontano ne pretoči u agresivno ponašanje, osim ako se ne «isuši» na bezopasan način (katarza). Lorenz također tvrdi da životinje imaju instinktivne inhibicije agresije, kako se vrste ne bi same istrijebile. Ljudi pak nemaju takve inhibicije pa Lorenz kaže da treba ponuditi alternativne izlaze agresije, kako se ne bi nakupila prevelika količina agresivne energije. Takve zamjenske aktivnosti, poput atletskih događaja, bile bi katartične, jer bi izvukle agresivnu energiju na bezopasan način. Čini se da nema istraživanja koja su pokazala negativnu korelaciju između gledanja nasilnih emisija i agresivnog ponašanja, kao što bi pretpostavila hipoteza o katarzi. Postoje brojne kritike instinktivističkog modela. Naime, ne postoji poznati fiziološki mehanizam kojim bi bilo moguće nagomilavati instinktivnu energiju. Nadalje, ljutnja je pobuđena vanjskim podražajima, a ne nekom energijom specifičnom za agresiju. Unutrašnja pobuđenost na kraju nestaje u nedostatku daljnje stimulacije, a ne akumulira se beskonačno. Također ne postoji dokaz da životinje imaju nekakve inhibicijske mehanizme koje nemaju ljudi. TEORIJA SOCIJALNOG UČENJA. Socijalno prihvaćanje agresivnog ponašanja nagrađuje takva ponašanja. Uspješna agresivna ponašanja (vikarijska ili ne) dovest će do daljnje agresije.
ALTRUIZAM altruizam (prosocijalno ponašanje) = ponašanja usmjerena na dobrobit drugih, bez očite uzvratne dobiti za nas same Ravnodušnost promatrača Ravnodušnost promatrača je propust ljudi da pomognu drugima u situacijama hitnosti i opasnosti. Npr. poznat je slučaj Kitty Genovese iz 1964. g. koja je pri povratku kući u newyorškom Queensu oko 3 sata ujutro bila napadnuta i ubadana nožem više od pola sata, cijelo vrijeme vrišteći, dok napokon nije ubijena. Ovu strašnu scenu gledalo je 38 susjeda, koji nisu čak ni pozvali policiju. Važni činitelji koji određuju kada ćemo nekome pomoći su: osobine situacije, osobine pomagača i osobine žrtve.
, Osobine situacije Latane i Darley (1970) su tvrdili da prisutnost drugih promatrača smanjuje vjerojatnost da bilo tko pomogne. Predložili su 3 komplementarna tumačenja za takvo ponašanje: 1. INHIBICIJA ZBOG PUBLIKE. Ako su prisutni drugi, djelujemo sporije jer smo okupirani time kako će oni vrednovati naše ponašanje. 2. SOCIJALNI UTJECAJ. Promatramo druge da bismo vidjeli kako se oni ponašaju. Ako svi nastoje biti hladni i bezbrižni, tada se cijela grupa može dovesti u zabludu da ne postoji izvanredna situacija. 3. DIFUZIJA ODGOVORNOSTI. Kada je prisutno više ljudi, manji je pritisak na bilo kojeg pojedinca da pomogne. Dakle, može se dogoditi da ne djeluje nitko. Fenomen difuzije odgovornosti kasnije je istraživan pod imenom socijalno zabušavanje ili ljenčarenje u grupi. Ljudi će se općenito manje truditi ako posao dijele nego ako rade sami. Ljudi na neformalan način važu relativne cijene i dobiti svoga uključivanja u bilo koju aktivnost.. Tako su potencijalne cijene pomaganja u nekoj situaciji «gnjavaža», neugoda i moguća opasnost. Cijene nepomaganja mogu biti osjećaj krivnje i mogući prezir drugih. Dobit od pomaganja mogu biti osjećaj većeg samopoštovanja, poštovanje drugih i primanje zahvalnosti. Prosocijalno pomaganje može potaknuti model. Npr. Bryan i Test (1967) su postavili dva onesposobljena automobila sa ženama vozačicama uz vrlo prometnu cestu. U situaciji kada je postojala osoba koja je pomagala prvoj vozačici, relativno velik broj ljudi je stao da pomogne drugoj vozačici. Kad prvoj vozačici nije pružena pomoć, drugoj je pomagalo znatno manje ljudi. Osobine žrtve Žrtva koja djeluje otmjeno ima bolje izglede da će dobiti pomoć nego ona koja ne izgleda tako, no također je vjerojatnije da će ljudi pomoći drugima koji su im slični. Npr. Enswiller i sur. (1971) provode istraživanje u kojem su osoba koja je izgledala poput «hippija» i osoba konzervativnijeg izgleda prikupljale novac od «hippija» i «običnih ljudi» na ulici. «Obični ljudi» su više pomagali prikupljaču koji je izgledao poput njih. Tzv. hipoteza pravednog svijeta kaže da ljudi sami stvaraju svoje probleme i da dobivaju što zaslužuju. Tako su neki ljudi neskloni pomoći drugima jer vjeruju, ispravno ili pogrešno, da ljudi u nevolji dobivaju ono što zaslužuju. Ulogu ima i norma recipročnosti. Ako je osoba pomogla nekome u prošlosti, ta će «pomažuća osoba» vjerojatnije dobiti pomoć u budućnosti. Npr. Goranson i Berkowitz (1966) nalaze da su ispitanici bili skloniji pomoći voditelju laboratorija ako su vjerovali da je voditelj prethodno njima dobrovoljno pomogao, nego ako je on odbio pomoći ili mu je pomoć bila nametnuta. Značajke pomagača Pomagače od nepomagača razlikuje nekoliko osobina ličnosti. Osobe koje odgovornost više pripisuju sebi nego drugima su sklonije pomoći u izvanrednim situacijama, kao i osobe koje se osjećaju kompetentnima. No moguće je i da će osobe niskog samopoštovanja biti spremnije pomoći ako time mogu povećati svoje samopoštovanje. Velik broj istraživanja pokazuje da su dobro raspoloženi ljudi skloniji pomoći nego oni loše raspoloženi. Npr. osoba u trgovačkom centru je sklonija pomoći strancu pokupiti prosute stvari iz vrećice nakon što je upravo primila mali dar. Prema teoriji održavanja raspoloženja, dobro raspoloženi će vjerojatnije pomoći drugima jer im to pomaže održati dobro raspoloženje u kojem se nalaze. No pokazalo se da su i loše raspoloženi spremni pomoći, iako nešto rjeđe. To se može objasniti u terminima obnavljanja raspoloženja – pomaganje nekom izvlači osobu iz lošeg u neutralnije ili bolje raspoloženje. Teorije prosocijalnog ponašanja FREUDOVA PSIHOANALITIČKA TEORIJA. Ljudi internaliziraju socijalne vrijednosti, što utječe na pomaganje. Superego djeluje tako da nas kažnjava osjećajem krivnje i tjeskobe ako učinimo nešto za što smo kroz socijalizaciju naučili da je «loše», a ako učinimo nešto što je «dobro», nagrađeni smo time što se dobro osjećamo. TEORIJA POTKREPLJENJA. Ljudi su altruistični ako su u prošlosti bili nagrađivani za prosocijalno ponašanje. Anticipacija budućih nagrada i kazni za (ne)pomaganje je također važna.
KOHLBERGOVA TEORIJA MORALNOG PROSUĐIVANJA. ljudi prolaze različite faze moralnog razvoja (prekonvencionalna, konvencionalna, postkonvencionalna). KOGNITIVNA ANALIZA LATANEA I DARLEYA (1970). Potencijalni pomagač mora proći kroz 5 koraka: percipirati i interpretirati situaciju kao onu u kojoj se zahtijeva pomoć, odlučiti je li njegova odgovornost da pomogne, odlučiti što treba činiti i tada to učiniti.
14. poglavlje: INTERPERSONALNA PRIVLAČNOST Interpersonalna privlačnost se može podijeliti na druženje, sviđanje i ljubav. Oni se mogu preklapati, no imaju različita obilježja. AFILIJACIJA ILI DRUŽENJE Mjere potrebe za druženjem Individualne razlike u potrebi za druženjem mjere se jednakim pristupom kao i potreba za postignućem ili moći. Ispitanici pričaju priču o odgovarajućim slikama, koja se zatim boduje pod vidom afilijacijskih tema. Shipley i Veroff (1952) su definirali potrebu za druženjem u terminima potrebe za sigurnošću. Još uvijek nije riješeno pitanje dviju različitih vrsta afilijacije, tj. pitanje postoje li možda dvije različite vrste potreba za druženjem, očekivanje druženja i strah od odbacivanja (odgovaralo bi očekivanju uspjeha i strahu od neuspjeha kod motivacije za postignuće). Ovu ideju sugerirali su nalazi nekih istraživanja. Postupci bodovanja na TAT-u ne razlikuju dobro ove 2 vrste afilijacije. Brojna istraživanja pokazuju da u usporedbi s ispitanicima s niskom potrebom za druženje, ispitanici s visokom potrebom za druženje: 1) točnije prepoznaju lica među drugim, kratko prikazanim podražajima 2) točnije opisuju druge ljude onako kako se oni sami opisuju, što upućuje na veću socijalnu osjetljivost 3) dobivaju bolje ocjene iz predmeta koje predaju nastavnici procijenjeni kao topli i obzirni 4) dobivaju bolje ocjene u suradnički strukturiranim grupama nego u natjecateljski strukturiranim grupama Čini se da postoji zakrivljeni odnos između potrebe za druženjem i menadžerske uspješnosti, pri čemu su najuspješniji menadžeri s umjerenim razinama potrebe za druženjem. Odrednice druženja Razlozi za druženje mogu biti sljedeći: 1. BIOLOŠKI ČINITELJI. Produljena socijalna izolacija najčešće dovodi do usamljenosti i depresije. Te posljedice često izgledaju neizbježne pa se čini da su u određenom stupnju genetski određene. Bowlby (1969) je sugerirao da su takva ponašanja privrženosti biološki zasnovana. Međutim, nalaz da stupanj djetetove privrženosti nije dobar prediktor stupnja privrženosti tog istog djeteta samo nekoliko mjeseci kasnije upućuje na postojanje snažne komponente učenja. McClelland i sur. (1987) su dobili eksperimentalne rezultate koji upućuju na ulogu hormonalne pobuđenosti u afilijaciji. Nakon gledanja filmova s afilijativnim temama, ispitanici s visokom potrebom za druženje pokazali su više razine oslobađanja dopamina od ispitanika s niskom potrebom za druženje. Može se pretpostaviti da su ljudi samo još jedan oblik poticaja koji pobuđuje dopaminsko/endorfinski sustav. 2. POTREBA ZA PRIPADANJEM. Baumeister i Leary (1995) tvrde da je potreba za pripadanjem temeljna ljudska motivacija da stvori i održi neku minimalnu količinu relativno trajnih i ugodnih interpersonalnih odnosa. Evolucijski, takav motiv je koristan i za preživljavanje i za razmnožavanje. Ako postoji temeljna biološka potreba za
pripadanjem, tada bi se grupe trebale lako formirati, što potvrđuju mnoga istraživanja paradigme minimalne grupe. 3. STRAH I ANKSIOZNOST. Kada smo uplašeni, često želimo biti s nekim tko može umiriti naše osjećaje. Schachter (1959) je istraživao strah i afilijaciju plašeći ispitanike jakim ili slabim elektrošokom i dajući im izbor da čekaju na svoju kaznu sami ili s nekim drugim. Ispitanici u grupi s jakim šokom bili su skloniji čekati s nekim drugim. Prema Hullovoj teoriji također je predviđeno da prisutnost drugih treba umanjiti nagon (anksioznost) i time pospješiti izvođenje složenog zadatka, a oslabiti izvođenje jednostavnog zadataka. 4. DRUGI LJUDI KAO RESURSI. Drugi ljudi nam mogu biti od određene koristi: a) pomoć – često trebamo pomoć drugih ljudi da bismo postigli svoje ciljeve b) stimulacija – zanimljivi ljudi privlače više prijatelja ili sljedbenika od drugih ljudi; no čini se da i ovdje postoji optimalna razina stimulacije jer određena osoba može biti prestimulirajuća za jednu odobu, predosadna za drugu a za neku treću baš prava c) informacije – drugi ljudi nam daju nove informacije ili smanjuju nesigurnost; informacije mogu biti važne ili trivijalne, no one su potkrepljujuće i tražimo ih d) samovrednovanje – u nedostatku objektivnih standarda, često se uspoređujemo s drugim ljudima (socijalna komparacija) e) sloboda od unutarnjeg ograničenja – grupe često ograničavaju svoje članove da čine određene stvari, no katkad imaju upravo suprotan učinak, potkrepljujući neinhibirano ponašanje; ako pojedinac katkad traži slobodu od (samo)nametnutih ograničenja, može odabrati družiti se s drugima gdje ograničenja mogu biti odbačena; deindividuacija može pružiti zadovoljstvo, ali nakon nekog vremena reindividuacija postaje poželjna
PRIVLAČNOST I NJEZINE DETERMINANTE Odrednice privlačnosti uključuju tjelesnu privlačnost, blizinu, poznatost, sličnost i recipročnost. Tjelesna privlačnost Tjelesna privlačnost je od velike važnosti. Privlačni ljudi su općenito dopadljiviji i s njima se bolje postupa. Postoji stereotip privlačnosti, implicitna teorija ličnosti koja pretpostavlja da privlačni ljudi uz privlačnu vanjštinu imaju i druge vrline, pa stoga dobivaju i povlašten tretman. Privlačni ljudi zapravo jesu samouvjereniji i boljeg su mentalnog zdravlja. Možda je to zato što su drugi prema njima bolje postupali pa su imali priliku biti potkrijepljeni za svoje socijalne vještine. Druženje s privlačnim osobama može poboljšati sliku o sebi te dovesti do toga da se dobro osjećamo. Postoje brojne teorije o tome što neku osobu čini privlačnijom od neke druge. Prema načelu podudarnosti (Berscheid i Walster, 1969), ljudima su privlačni drugi koji su jednako tjelesno privlačni kao i oni sami. Postoje dokazi o tome da takvi parovi ostaju dulje zajedno. White (1980) je u svoje istraživanje uključio parove u različitim odnosima (povremeni, ozbiljan, žive zajedno, zaručeni/vjenčani). Postojala je veća sličnost u privlačnosti kod zaručenih/vjenčanih parova nego kod parova koji su izlazili povremeno. Prema nekim pristupima evolucijske psihologije (Singh, 1993), ženska je privlačnost povezana sa znakovima reproduktivnog potencijala, uključujući oblik tijela i opće znakove zdravlja. Dokazi za to nisu jaki. Prema hipotezi prosječnosti lica (Langlois i sur., 1990), najprivlačnije lice je kompozit svih lica koje je osoba vidjela. Čini se da osoba gledajući različita lica razvija mentalnu predodžbu prosjeka lica i to postaje standard privlačnosti. To je «prosječno lice» puno poznatije, premda bi bilo teško naći neko lice koje bi u potpunosti odgovaralo tom standardu. Postoje snažni dokazi za ovu hipotezu. Buss(1988) je sugerirao da postoje različite biološki određene taktike privlačenja partnera, poput (1) vještine lociranja partnera, tj. odlaska na mjesto gdje ga se može naći, (2) pokazivanja znakova privlačnosti, npr. signaliziranje zanimanja, (3) pribavljanja sredstava poželjnih suprotnom spolu i (4) mijenjanja oblika ili izgleda tijela kako bi se učinilo privlačnijim, npr. dijeta, kozmetika, operacija i sl. Za ove hipoteze postoji određena podrška. Npr. muškarci se više od žena hvale i ističu svoje materijalne resurse, a žene češće od muškaraca mijenjaju izgled i nose nakit.
Blizina, poznatost, sličnost i recipročnost Blizina. Značajan broj istraživanja pokazao je da je vjerojatnije da će nas privući osobe koje su nam geografski bliže. Npr. Newcomb (1961) nalazi da je vjerojatnije da će studenti u domovima koji su po abecednom redu smješteni zajedno postati prijatelji, nego oni koji žive udaljeno u istom domu. Poznatost. Kad ljudi žive ili rade jedni blizu drugih, mogu se bolje upoznati. Recimo, već kod efekta jednostavne izloženosti, osobe, objekti pa čak i riječi stranog jezika nam se to više sviđaju što smo im više bili izloženi. Sličnost. Prema hipotezi komplementarnosti potreba (Winch, 1958), ljudi suprotnih interesa, osobina itd. bi se trebali privlačiti jer tako međusobno nadoknađuju nedostatke. Ova hipoteza ima malu podršku. Npr. Palmer i sur. (1970) nalaze da i dominantne i nedominantne osobe preferiraju dominantne pojedince kao prijatelje, a introveri i ekstraverti preferiraju ekstraverte. Čini se vjerojatnijim da će zajedno biti ljudi koji su slični. Međutim, ljudi mogu biti slični na mnogo načina (sličnost stavova, ličnosti, tjelesnih osobina itd.). Recipročnost. Skloniji smo da nam se sviđaju drugi ako mislimo da se mi sviđamo njima. Trgovci koriste to načelo u kontaktima lice u lice, odmah vas pitajući za ime i pokazujući za vas veliko zanimanje. Dittes (1959) nalazi da se grupa više sviđala ispitanicima niskog samopoštovanja, ako su vjerovali da se oni sviđaju grupi, dok su ispitanici visokog samopoštovanja bili pod manjim utjecajem toga što misle da grupa misli o njima. TEORIJE SVIĐANJA I LJUBAVI Sternberg (1987) teorije sviđanja i ljubavi dijeli na sljedeći način: 1) sviđanje i ljubav variraju samo kvantitativno 2) sviđanje i ljubav su kvalitativno različite 3) sviđanje i ljubav dijele neka zajednička obilježja 4) sviđanje je podvrsta ljubavi, ima neka obilježja ljubavi, ali ne sva Kvantitativne razlike u razini privlačnosti kod sviđanja i ljubavi TEORIJA POTKREPLJENJA. Ako se nagrade dobivaju dok je netko drugi prisutan, ta osoba postaje sekundarni potkrepljivač. Npr. u jednom istraživanju djeci su se više počeli sviđati njihovi prijatelji u razredu ako ih je nastavnik sustavno potkrepljivao za različite aktivnosti. Suprotno se također događa: glasnik koji donese lošu vijest rijetko je popularan. Clore i Byrne (1974) smatraju da nagrađujuće iskustvo dovodi do pozitivne emocionalne reakcije koja postaje pridružena onome tko je u to vrijeme prisutan. TEORIJA SOCIJALNE RAZMJENE. Koristi terminologiju posuđenu iz ekonomije. Bavi se međusobno nagrađujućim ponašanjima između ljudi (Rubin, 1973). Druženje s drugom osobom uključuje dobiti i cijene. Pozitivna se privlačnost javlja kad su očekivane dobiti (nagrade) veće od cijena (kazne). Izbjegavanje se javlja kad cijene nadilaze dobit. Npr. muškarac i žena mogu imati društveno poželjne osobine koje koje mogu «ponuditi» jedno drugom. TEORIJA PRAVEDNOSTI. Inačica teorije socijalne razmjene. Osoba u nekom odnosu uspoređuje svoj osobni omjer cijena i dobiti s nečim što joj je referenični okvir. Ako je osobni omjer cijena i dobiti jednak refereničnom, tada osoba percipira da postoji pravednost. Ako percipira da u odnos ulaže više od refereničnog okvira, a dobiva manje , postoji napetost i osoba će pokušati uspostaviti pravednost. Kada pojedinac misli da iz odnosa dobiva više nego što je pravedno, pravednost može uspostaviti većim ulaganjem u odnos ili time da druga osoba ulaže manje. TEORIJA ULAGANJA. Rusbult (1983) kaže da će odanost nekom odnosu biti to snažnija što više resursa (vrijeme, novac, emocionalna uključenost...) ljudi investiraju u taj odnos, zatim ako su dobiti veće od cijena i ako ne postoji bolja alternativa (dobivanje istih nagrada uz manje cijene u drugom odnosu). Tako ako su dobiti, cijene i alternative jednake, odanost odnosu bit će veća ako je veći ulog. TEORIJA KOGNITIVNE KONZISTENCIJE. To kako postupamo prema nekoj osobi treba utjecati na to da li nam se ta osoba sviđa. Npr. ako prema nedužnoj osobi postupamo na okrutan način bez razloga, taj postupak proizvodi određenu disonancu između našeg ponašanja i našeg pojma o sebi kao o ljubaznoj osobi. Tako, paradoksalno, možemo razviti negativan stav prema osobi kojoj smo učinili nažao, jer ta promjena u stavu umanjuje disonancu proizvedenu činjenicom da smo mi učinili osobi nažao. Davis i Jones (1960) našli su eksperimentalnu podršku ovoj teoriji. Sviđanje i ljubav kao kvalitativno različiti KLINIČKE TEORIJE. Ni u jednoj kliničkoj teoriji ljubav se na promatra samo kao snažan oblik
sviđanja. Freud (1938) je smatrao da je ljubav sublimirani oblik seksualnosti, tj. ljubav se javlja jer je seksualnost potisnuta. TEORIJA KOGNITIVNE POBUĐENOSTI. Schachter i Singer (1962) tvrde da je emocionalno uzbuđenje difuzno sve dok ga osoba koja ga doživljava ne označi ili ne imenuje. Npr. White i sur. (1981) nalaze da je privlačna osoba procijenjena još privlačnijom nakon 2 minute trčanja nego nakon 15 sekundi trčanja. Ako se uzbuđenje (nastalo iz bilo kojeg razloga) javi u prisutnosti druge osobe, osoba to uzbuđenje može krivo interpretirati i označiti ga kao ljubav. Ovaj fenomen može također objasniti privlačnost «teško osvojive» osobe, pri čemu frustracija može biti krivo označena kao ljubav. Sviđanje i ljubav kao preklapajuća područja RUBINOVA TEORIJA SVIĐANJA I LJUBAVI (1970). Treba razlikovati sviđanje koje je zasnovano na naklonosti i poštovanju od ljubavi koja je zasnovana na privrženosti, brizi i intimnosti. Konstruirao je Skalu ljubavi te Skalu sviđanja, čija je valjanost vrlo dobra. STERNBERGOVA I GRAJEKOVA TEORIJA PREKRIVAJUĆIH VEZA (1984). Koristili su složene statističke postupke da bi istražili mjere sviđanja i ljubavi prema ljubavnicima, roditeljima, braći/sestrama najbližima po dobi te najboljim prijateljima istog spola. Čini se da se ljubav sastoji od tri glavne komponente (intimnost, strast, odluka/odanost). Intimnost je uključena u sve istraživane vrste odnosa, no strast i odanost variraju.
Sviđanje kao podvrsta ljubavi TEORIJA KLASTERA. Davis (1985) kaže da se sviđanje sastoji od: uživanja, uzajamnog pomaganja, spontanosti, prihvaćanja, povjerenja, razumijevanja i povjerljivosti. Ljubav sastoji od svih tih elemenata uz dodatak strasti, seksualne želje, jedinstvenosti i brige. TRIANGULARNA TEORIJA SVIĐANJA I LJUBAVI. Sternberg (1986) kaže da je ljubav zasnovana na tri dimenzije (intimnost, strast, odluka/odanost). Relativna količina svake od njih definira 8 različitih tipova ljubavi.
Stilovi ljubavi Hendrick i Hendrick (1986) su razlikovali šest tipova ili «stilova» ljubavi, te su razvili korespondirajuće skale za svaki tip. 1) eros – erotična ljubav sa snažnom tjelesnom naklonošću i vezivanjem za partnera 2) ludus – ljubav je igra koja se igra s mnogo partnera; manipulativna; nema dubokih osjećaja 3) storge – spoj ljubavi i prijateljstva, više je nalik prijateljskoj ljubavi 4) pragma – racionalan i pragmatičan stil; ljubav se planira; traže se dobiti i gubitci 5) mania – postoji nesigurnost u sebe i partnera; veća zabrinutost za gubitak partnera nego za pozitivne aspekte 6) agape – nesebična, dajuća vrsta ljubavi Istraživanja upućuju na to da su muškarci više nego žene ludični, a žene su nešto više storgične, pragmatične i manične. Na erosu i agapeu su podjednaki. Pojedinci s visokim rezultatom na erosu imaju više samopoštovanje, a osobe s visokim rezultatom na maniji niže samopoštovanje.
