Arhitektura XX st. i nacionalna historija umjetnosti

Historija umjetnosti - predavanja za II kolokvij kolokvij

ARHITEKTURA (PRVA POLOVINA XX. STOLJEĆA) Razvojem dvije konstrukcijske tehnike u 19. st. došlo je do razvoja arhitekture 20. st. Prva je svakako razvoj čelične konstrukcije kao arhitektonskog elementa, a druga, najčešća i najbolja u 20. st. koja je omogućila neslućene mogućnosti mogućnosti oblikovanja i nova rješenja u graditeljstvu, - armirani beton. Armirani beton (kostur od željeznih šipaka uokviren cementom s pijeskom) počeo se rabiti krajem 19. st. za tvorničke po gone, a za  primjenu u stanogradnji najodgovorniji je francuski arhitekt arhitekt Auguste Perret koji je isticao kostur konstrukcije na svojim zgradama (Npr. osmerokatnica u Rue Franklin, Pariz, 1903.), kostur koji su drugi arhitekti skrivali raznim ukrasima (histor icističkim icističkim ili secesijskim).

 Novi materijali cink, čelik i staklo našli su u 19. stoljeću st oljeću svoj put u arhitekturu pored poznatih  graditeljskih materijala koji su se koristili milionima godina - drvo, kamen i cigla. Kako se nisu uvijek koristili tako da  budu vidljivi, moglo se desiti da zgrada sa vanjske strane izgleda historijski, a unutra moderne dijelove,

željeznu krovnu konstrukciju konstrukciju ili krvoni prozor. Upotreba čelika i stakla bio je prvi korak u redukciji r edukciji arhitekture koja je vodila njenom osnovnom smislu. Većina zgrada iz doba historicizma bile su označene kao luksuzne i razmetne, bez obzira na njihovu funkciju - bile one fabrike, stambene ili administrativne zgrade. Nasuprot ovome novi zahtjev je postavljen, da svaki objekat mora biti funkcionalan bez suv išnih detalja. Ovo

razmišljanje je sažeto i frazi američkog autora Louisa Sullivana „forme prate funkciju“. Ova fraza postala je  jedna od vodećih principa arhitekture 20. stoljeća. Paxtonova staklena palača je j e pokazala da se inovacije u arhitekturi 19. sto ljeća mogu naći u remek djelu građevinarstva. Još jedna moderna ikona Eiffel Tower su izgradili dva građevinska inžinjera Gustave Eiffel i Maurice Kochlin. Konstrukcija tornja na kraju centralnog Pariza na starim Champs de Mars, kao dio Exposittion Universalle 1889, susrela se sa negodovanjem tog

vremena. Eiffel je smatrao da samo okvir od željeznih nosača moći podnijeti toranj visine 300 metara. Staklo, čelik i željezo su promijenili lice arhitekture ali je uzeta i mješavina pijeska, šljunka i cementa za još revolucionarniji učinak. Tek onda, pojavom betona omogućilo omogućilo se arhitekturi da ostavi svoj pečat u gradovima,  bilo pozitivni ili negativni, negativni, sve do današnjeg dana. Beton je bio djelomično lagan i nije trebao žbuku, otvarajući čitav jedan spektar oblika koje nije bilo moguće izvesti sa kamenom, koji je bio teži ili drvetom koje je bilo lomljivije. Iako je novi materijal pronađen, 1890 -ih, francuski građevinski poduzetnik Auguste Perret upotrijebio ga je na neobičan način 1902.godine za stambeni blok broj 25 u ulici Franklin u Parizu. Početno  jednostavno jezgro zgrade zgrade jeste jeste mreža od armiranog armiranog betona, betona, kome kome željezni kostur povećava povećava stabilnost. Fasade Fasade između betonskih nosivih elemenata mogu biti popunjeni i keramičkim pločicama u Art Noveau stilu. Banke su smatr ale ale Perretov prijedlog rizičnim ulaganjem i odbile mu dati kredit. Unatoč tehnološkom napretku na kraju 19. st., u arhitekturi, kao i u drugim granama umjetnosti, postoji određena zbrka što se tiče likovnog izraza. To je najočitije u SAD -u, gdje zgrade pos tižu neviđene visine (engleski: sky-scraper = neboder), ali bili su prizmatični, teški, obloženi kamenom i opterećeni ukrasima iz 19. st. Dakle, vrijeme još nije pronašlo svoj stil kojim bi se izrazilo i zrazilo i većinom su se radile kopije ranijih stilova  tzv. neostilovi ili historicizmi, ali početkom 20. st., jačaju dvije struje.  –  tzv.

*Predstavnici u Austriji i Njemačkoj su:     

Otto Wagner (1841-1918.) Adolf Loos (1870-1933.) Josef Hoffmann (1870-1956.) Josef Maria Olbrich (1867-1908.) Peter Behrens (1868-1940.)

OTTO WAGNER Otto Wagner (Penzing kraj Beča, 18. srpnja 1841. - Beč, 11. travn ja 1918.), austrijski arhitekt. Bio je profesor arhitekture na bečkoj akademiji. U početku je radio u stilu neobaroku, a oko 1890. godine prihvaća principe Jugendstila i postaje prvi i najznačajniji predstavnik bečke secesije u arhitekture, no poslije ide prema čistoj formi.

Projektirao je Lünderbank, stanice gradske željeznice i Poštansku štedionicu u Beču, sinagogu u Budimpešti i više stambenih objekata. Izradio je generalni regulacijski plan Beča 1893. godine. Vrlo su značajni njegovi  pedagoški rad rad i broji teoretski članci članci i djela ("Moderna arhitektura", arhitektura", "Velegrad"). Studirao je arhitekturu na Politehničkom intitutu i Akademie der bildenden Künste u Beču i Akademiju građevinarstva u Berlinu. U Vagnerovim prvim delima preovlađuju elementi novorenesanse i umetnosti istoricizma. Posle počinje da razvija misli J. G. Sempera o racionalizmu u arhitekturi ("šta nije funkcionalno f unkcionalno ne može biti lepo"). Godine 1895. izdaje teorijsko delo "Moder ne Architektur"("Moderna arhitektura") u kojem zahteva primenjeni stil koji je zasnovan na funkcionalnosti, prigodnom izboru materijala i konstrukciji. Glavni je predstavnik bečke secesije. Njegovo poslednje delo se u značajnom smislu približava purističko j arhitekturi.

ga ocem ocem savremene savremene bečke arhitekture i učiteljem čitave * Nazivali su ga generacije. Zagovarao je odmicanje od historijske arhitekture i  postao zagovaratelj europske arhitekture. Odlike Odlike njegove njegove arhitekture su: linearnost, glatkoća, fleksibilnost  prostora...  Npr. Štedionica u Beču (Pošta)-vanjski zidovi su prekriveni mramornim zidovima s oplatom kao grčke prostorije i ima luk kao sadržinski element.  Poštanska štedionica, Beč 1906. 1906.

88), potom je oko 1890. prihvatio Isprva je projektirao u duhu historicizma (sinagoga u Budimpešt i, 1873 – 88), secesiju i postao jedan od najznačajnijih predstavnika bečke secesije. secesije. Svoje je teze sažeo u formuli funkcija materijal-konstrukcija, čime je postao pokretač reformatorskih ideja usmjerenih prema funkcionalizmu. Od njegovih projekata u Beču ističu se postaja gradske željeznice na Karlsplatzu (1894– 1901), Majolika Haus (1898 –1900) i Poštanska štedionica (1904–06). U potonjim radovima odbacio je secesijski ornament i težio  prema čistim oblicima. Autor je generalnoga generalnoga regulacijskog plana Beča (1893). (1893). Značajni su njegov njegov pedagoški rad te mnogobrojni teorijski članci i knjige: Moderna arhitektura (Moderne Architektur, 1896), Velegrad (Die Groszstadt, 1911). Njegov učenik bio je hrvatski arhitekt V. Kovačić.

*On je bio pozna t po predavanjima (bio arhitekta, filozof i dizajner); „Moderna arhitektura“ -njegovo veliko

djelo. Dizajnirao je mnogobrojne nadzemne i podzemne željeznice, željeznice, podizao je luk, činio ih prozračnim, da ne  budu kao kotakombe kotakombe prije.

ADOLF LOOS Adolf Franz Karl V iktor Maria Loos (Brno, Češka, 10. prosinca 1870. – Beč, –  Beč, 23. kolovoza 1933.) je austri jski

arhitekt češkog porijekla. Njegovo predavanje ("Ornament i zločin") održano u Beču 1908. predstavljalo je manifest integralnog funkcionalizma. Odbacivao je sve što bi podsjećalo na neki od poznatih stilova, jer su svi stilovi i svi ornamenti za njega bili laž. Adolf Loos je jedan od pionira moderne arhitekture, preteča kubizma i neoplastike. Kao protivnik jugendstila i secesije, projicira vrlo puritanske građevine. Dizajnirao je neke od najpoznatijih građevina građevina u razdoblju r azdoblju Bečke moderne. Među njima su Looshaus, Američki

 bar i Kuća Steiner. Looshaus u Beču (također poznata i kao zgrada Goldman & Salatsch) označava odbacivanje historicizma, kao i ukrasa bečke secesije. Izgled zgrade šokirao je građane Beča, jer su do tada imali drugačiji ukus. Zbog nedostatka ukrasa na fasadi, ljudi su zgradu prozvali "kućom bez obrva". Steinerova kuća postala je vrlo utjecaj an primjer moderne arhitekture. Iznenađujuće, ali njegove zgrade su raskošno ukrašene, naravno ne izvana i samo geometrijskim oblikovanim ukrasima koji su isticali samu teksturu materijala kao što su mramor ili egzotično drvo. Sudjelovao je na natječaju izgradnje Hotela Esplanade u Zagrebu, ali njegov rad nije pobijedio.

Loos je rođen u njemačkoj obitelji u Brnu 1870. godine, kada je ovaj grad pripadao moravskom području Austro-Ugarskog Carstva. Imao je devet godina kada je njegov otac, kamenoklesar, preminuo.[1] Proveo je 3 godine u SAD-u (1893.-96.) gdje je radio kao parketar i zidar. Boravak u SAD-u bio je presudan

za njegovo daljnje stvaralaštvo, jer se tamo susreo s arhitekturom "Čikaške škole" i radom Louisa Sullivana. Po povratku u Beč ga je prihvatio intelektualni krug koji je uključivao znamenite kao što su: filo zof Ludwig Wittgenstein, skladatelj Arnold Schönberg i spisatelj Karl Kraus.  Njegov osobni život je bio jako buran. God. 1902. oženio je kazališnu studenticu Carolinu Catherinu Obertimpfler, od koje se razveo već 1905. god. God. 1918. otkriven mu je rak na  slijepom crijevu koje je dao odstraniti s dijelom crijeva. Nakon raspada Austro-Ugarskog Carstva, čehoslovački predsjednik Masaryk mu  je dodijelio čehoslovačko čehoslovačko državljanstvo.[1] Tada mu je sluh već bio ozbiljno narušen. God. 1919. oženio je dvadesetogodišnju plesačicu i zvijezdu operete, Elsie Altmann, od koje se razveo 1926. Tada je već nosio ušnu trubu za sluh. God. 1928. bio je ocrnjen u pedofilskom skandalu. God. 1929. oženio je 35 godina mlađu raz veo 1932. godine, godinu dana prije svoje kćerku svojih klijenata, fotografkinju Claire Beck. I od n je se razveo smrti u 62 godini. Umro je siromašan u bečkoj četvrti Kalksburgu,[2] a Claire Beck je objavom foto -dnevnika njegova života, Adolf Loos Privat 1936. god., pokušala skupiti novac za njegovu grobnicu.[3] Sahr anjen je u Zentralfriedhofenu uz svoje prijatelje, velike bečke umjetnike, Arnolda Schoenberga, Petera Altenberga i Karla Krausa.

uća Steiner, Beč 1910. (forme “očišćene” od K uća ornamenta) “Ornament je zločin”

*“Ornament je zločin“ -on odbacuje floralni stil secesije. Bio je i teoretičar i kritičar u arhitekturi -zagovarao  je da građevine treba graditi tako da budu „ogoljene“ i funkcionalne. Sarađivao je s Luisom Sullivanom (Čikaška škola). Njeogv primjer „Kuće Steiner“ iz 1910. godine pkazuje kako on žel i da projektuje konkretno djelo, ali da se piše i arhitekturalna elaboracija.

JOSEF HOFFMANN (1870-1956) Bio je austrijski arhitekt i dizajner. diz ajner. Imao je veliki dijapazon obrazovanja. Radio je i u uredu Wagnera, upoznaje Olbricha i s njim osniva Bečku sece siju. Stolice, lampe i komplet čaša u Momma u New Yorku -njegov koncept. On radio prvi veliki projekat na teritoriji Beča -Sanatorijum Purkersdorf (nisu više građevine koje

nemaju zelene površine, pristupa se mentalnom zdravlju...)

Sanatorijum Purkersdorf, Austrija 1903-4.

(arh. izraz se približava A. Loosu), Jedan od osnivača Wiener Werkstatte (oko 1900.)

 Josef Hoffmann, palata palata Stoclet, 1905-11., Brisel (Jugendstil,  primjer Gesamtkunstwerka Gesamtkunstwerka))

JOSEF MARIA OLBRICH Olbrichova najpoznatija zgrada u Darmstadu, pored Ernest

Ludwigove kuće, koja je služila kao radionica za umjetnike u koloniji, je Vjenčani toranj. Toranj od crvenih cigli  je okrunjen sa pet lučnih elemenata elemenata u obliku prstiju, prstiju, pokrivenih  plavim pločicama. pločicama. Matildenhohom dominira dominira jedan od kasinjih Olbrich-ovih radova, ali tu je otkako je drugi umjetnik, Peter

Behrens, učinio svoje prve korake kao arhitekt nakon što je  propao kao slikar i zanatlija. On je kasnije postao jedan od najcjenjenijih osoba u evropskoj arhitektonskoj historiji. Jospeh Maria Olbrich, Svedbeni toranj, Damast- Matildenhohe, 1907. Veliki Vojvoda von Hessen je pozvao sadam arhitekata u Damstad i stavio im Matildenhohe na raspolaganje, da naprave

„dokument njemačke umjetnost trajne vrijednosti.“ Kada su studija bila otvorena za javnost, to je bila prva izložba ove vrste. Joseph Maria Olbrich, učenik Otta Wagnera, dizajnirao je  petoprsti svadbeni svadbeni toranj, za drugu drugu godišnjicu braka braka Velikog Vojvode, završavajući završavajući tako jedan od najvažnijih asambala moderne umjetnosti. Josef Maria Olbrich , Hochzeitsturm Hochzeitsturm (Svadbena kula), Darmstadt, Njemačka 1907.

*Dizjnirao i Paviljon secesije iz 1899. On dizajnira keramiku, namještaj, daje prijedloge kako raditi dizajn knjige, uveze, ali i muzičke instrumente.

PETER BEHRENS On odbacuje bilo kakav ornament, zajedno s

drugim arhitektima stvara udruženje arhitekata u Njemačkoj. Među njegovim studentima su  bili Van De Roche, Gropius i ostale velike

ličnosti arhitekture i dizajna.

Peter Behrens, Fabrika turbina A.E.G., Berlin, 1908-09.

Peter Behrens, Kancelarije fabrike boja, 1920-24., Hochst,

 Njemačka

MENDELSOHN ERICH (1887  –  1953)  1953)

Ekspresionistička arhitektura: Erich Mendelsohn, Einsteinova kula, Potsdam, 1920- 21 (srušena)

 Njemački ekspresionistički arhitekt. Od 1912. do do 1914. 1914. ba vi se slikanjem, scenografijom iarhitektonskim projektima. U

to vrijeme prilazi njemačkom ekspresionističkom pokretu ipod utjecajem je Petera Behrensa i van de Veldea. Razvio  je osobnu filozofiju "Dinamizam"koja je bila spoj ekspresionizma i vlastite osobnosti. Nakon 1. svjetskog rata  počinje raditikao arhitekt. Neki od n jegovih najpoznatijih radova su Einstein toranj (Potsdam), tvornica Hat

(Luckenwalde), robne kuće u Nurembergu i Berlinu, te serija velikih sinagoga, uključujući Mount Zion hram (Minneapolis). Radeći seriju sinagoga istraživao je dizajn i tipologiju crkava. Nastojao je projektiratisinagoge čiji će prostor biti drugačiji od kršćanskih crkava, budući da u sinagogama brojvjernika varira dva do tri puta s obzirom na pojedine blagdane, dok je u crkvama taj

 brojkonstantan. U hramu Mont Zion upotrebljava konstrukciju od čelika, beton, ciglu i bakar,stvarajući dva  prostora (sinagoga i kulturni centar) različitih dimenzija.U svojim projektima nije se služio primjerima iz  povijesti i izbjegavao je eklekticizam, anjegove ideje proizlaze iz ekspresionizma i romantičkog simbolizma, spojenih s modernimgrađevnim materijalima. 1924. g. s Mies van der Roheom i Walterom Gropiusom osnivaarhitektonsku grupu "Ring". U kasnijim radovima napušta ekspresionističku ar hitekturu.Radio je u  Njemačkoj, Engleskoj, Engleskoj, Palestini i Americi. Americi.

ČIKAŠKA ŠKOLA (Chichago school, 1875 –  1910)  1910) Čikaška škola ili Čikaški stil je obeleženje za grupu arhitekata koji su radili u Čikagu i u Njujorku krajem 19.  1893. veka i prve četbrtine 20. veka naj me u godinama 1883.  –  1893.  Nastanak ovoga arhitektonskog pravca uzrokovalo je nekoliko stvarnosti. Prva je bila pravilna segregacija

 parcela u Čikagu Čikagu iz razloga pravilnog iskorištavanja površine grada. To je izazvalo nastanak gradskih blokova koje karakterišu Čikago i težnju da se koristi zemljište što više u visini. Jednim od uslova bilo je da se koristi  bezbednost i odolnost od strane požara. Konkretno dva velika požara godina 1871. i 1874. u velikoj su meri devastirali grad i zahtevali su tako promenu materijala i stvaranje sloja oko konstrukcije koja bi bila bezbednija

od zahvatanja požarima.  Najznačajnijim znakom Čikaške škole bio je prelaz od nosećih zidova ka skeletnom sistemu koji je obezbeđivao snažnu snažnu i stabilnu konstrukciju i do visina koje do tada nisu bili bil i dostupni. Skelet je bio i značajan fasadni elemenat. Bio je često priznavan, rasčlanjivao je fasadu i stvarao je jednostavni raster. Skelet je ispunjavan sa velikim prozorima koji su omogućavali prosunčavanje prostora u to vreme najčešće sa administrativnim funkcijama. Na fasadama su se često upotrebljavali biljni motivi sa uticajimaiz Evrope koja  je raširivala secesionistički pokret pokret i koji su se postepeno iz zgrada gubili i nastajao je čisti funkcionalni izraz difer encijacija prostora i tako su u prizemlju nastajali građevine. Jednim od znakova bila  je i funkcionalna diferencijacija  prodavnice dok dok su spratovi bili određeni određeni za administrativni prostor. prostor. *Određuje grupu arhitekata, komercijalnih i uredskih zgrada izvedenih u Chichagu između 1875 - 1910. Zgrade obilježava primjena čeličnog skeleta, jasna artikulacija statike i fu nkcionalne forme u strukturi. Razvoj je potaknut nakon v elikog požara u Chichagu 1871. Protupožarne uvijete gradnje u čeliku razvio  je W. Le Baron Jenney. Jasnijem arhitektonskom izrazu doprinosi H.H. Richardson, Marshall Field Wholesale Store, 1887.; Adler i Sullivan, Auditorium Auditorium Building, 1889.; Burnham

*To je ustvari zajednički naziv za grupu arhitekata koji rade komercijalne i uredske zgrade. Izgradnja je  potaknuta velikim ožarom u Čikagu gdje je veliki dio grada izgorio. Većinom su to bile male zgrade bez  visoke zgrade.  potpore i od drveta, drveta, stoga Čikaška škola uvodi neboder neboder –  visoke

SULLIVAN LOUIS HENRY (1856 –  1924)  1924) 1924.) je bio istaknuti američki arhitekt, dizajner interijera, teoretičar i kritičar koji je djelovao na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Poznat i kao „otac nebodera”[1] i „otac modernizma”[2], Sullivan je najznačajnija osoba čikaške škole arhitekture i uz svog štićenika, Franka Lloyda Wrighta, jedan od najpoznatijih modernih američkih arhitekata. Louis Henry Sullivan (3. rujna 1856. - 14. travnja

Sullivanov otac je bio Irac, a majka Švicarka koji su oko 1840. godine emigrirali u SAD i Sullivan je odrastao u South Readingu, danas Wakefield, Massachusetts. U mladosti je proveo mnogo vremena u istraživanju  prirode, ali i fascinantne arhitekture u Bostonu. Tako Tako je odlučio upisati upisati srednju inženjersku školu u kojoj je na njega veliki utjecaj imao predavač Moses Woolson. Kako bi što prije upisao studij arhitektur e na Massachusettskom tehnološkom institutu (MIT) polagao je neke ispite izvanredno i upisao je fakultet kao šesnaestogodišnjak. No, poslije samo jedne godine studija odlazi u Philadelphiju gde je radi o kod arhitekta Frank Furnessa. Godine 1873. Furnessov studio je zadesila velika kriza i Sullivan se preselio u Chicago gde

 je vladala velika velika graditeljska groznica groznica nakon velikog velikog požara iz 1871. 1871. godine. Radio Radio je za Williama LeBarona LeBarona Jenneya, koji je prvi izgradio zgradu s čeličnom konstrukcijom. No, poslije god inu dana Sullivan odlazi u Pariz na studij Akademije likovnih umjetnosti (École des Beaux -Arts) gde ga je opčinila Michelangelova umjetnost, ali koju nije želio imitirati nego ostvariti njezinu snagu. Vraća se u Chicago i radi kao crtač za tvrtku Joseph S.  Johnston & John Edelman u kojoj je projektirao interijer zgrade Moody Tabernacle s fresco secco ukrasima. Godine 1879. Sullivan se zaposlio kod Dankmara Adlera,

gde je poslije godinu dana postao njegov partner. Oni su zajedno stvorili svoje najznačajnije građevine i ostvarili priznanje kao učitelji arhitekture. Iako su već imali nekoliko izgrađenih zgrada slavu su stekli nerealiziranim projektima od Colorada do Seattlea. Tvrtka Adler & Sullivan je postala poznata po visokim  poslovnim zgradama, a Sullivan se s e smatrao za prvog arhitekta koji je znao potpuno projektirati i realizirati r ealizirati visoke i skupe zgrade pomoću novih čeličnih konstrukcija (nebodere). God. 1893. je bila godina sudbonosnih slomova u njegovom životu; završio je uspešnu saradnju s Adlerom i izbac io je mladog Wrighta. Uz to ga je

napustila i supruga. Sullivan je izgubio narudžbe, posjed, posao i počeo se odavati alkoholu. Svoje poslednje godine je proveo živeći od priloga svojih kolega i umro je siromašan i napušten 1924. godine u jednoj maloj hotelskoj sobici u Chicagu. Sa svojim bivšim štićenikom se pomirio prije smrti, tako da je Frank Lloyd Wright organizirao njegov pokop. Vrhunski projekt tvrtke Adler & Sullivan je bila zgrada Auditorium bilding iz 1889. godine u Chicagu. Ona  je pored kazališta kazališta za 3.000 posjetitelja bila i hotel, i imala je administrativne prostore, a tu su Adler i Sullivan

zauzeli najviši kat za svoj studio. Zbog ove zgrade je Chicago odabran da bude domaćin Svjetske izložbe 1893. godine. Ostale njihove znamenite građevine su b ile: Zgrada Wainwright, St. Louis, Missouri (1891.), Zgrada Schiller (kasnije Garrick Building, 1890.) u Chicagu, Zgrada čikaške burze (1894.), Guaranty Building (poznata i kao Prudential Building, Buffalo, New York (1895.- 96) i Robna kuća Carson Pirie Sco tt u Chicagu (1899.-1904.).

Sullivanove težnje u arhitekturi definira racionalistička krilatica „forma slijedi funkciju” koja će kasnije  postati temeljem moderne arhitekture i dizajna u cijelom 20. stoljeću. Njegov cijeli citat glasi: „To je prožimajući zakon svih organskih i anorganskih anorganskih stvari,  svih fizičkih i metafizičkih stvari,  svih ljudskih i nadljudskih nadljudskih stvari,

 svih iskrenih manifestacija svijesti, srca, srca, duše, da je život prepoznatljiv u svom izražavanju, da forma uvijek slijedi funkciju. f unkciju. To je zakon.”

(Louis Sullivan, The Tall Office Building Artistically Considered, izvorno objavljeno u časopisu Lippincott's Magazine #57 u ožujku 1896. god.)

Djela:              

Grobnica Martina Ryersona, groblje Graceland, Chicago, Illinois, 1887. Auditorium Building, Chicago, 1889. Poslovna zgrada Wainwright Building, St. Louis, Missouri, 1890. Mauzolej Wainwright, Chicago, 1892.  Neboder Guaranty Building Buffalo, Buffalo, Buffalo, New York, 1894.-1895. 1894.-1895.

Robna kuća Carson Pirie Scott, Chicago, 1899. Robna kuća Schlesinger & Mayer, Chicag o, 1899.-1904. Ruska pravoslavna Crkva sv. Trojstva, Chicago, 1903.  National Farmer's Bank, Owatonna, Minnesota, 1908. 1908. Peoples Savings Bank, Cedar Rapids, Iowa, 1912. Van Allen Building, Clinton, Iowa, 1914. Merchants' National Bank, Grinnell, Iowa, 1914. Home Building Association Company, Newark, Ohio, 1914. Krause Music Store, Chicago, 1922.

*FUNKCIONALIZAM od 1880.  –   do kasnih 20- ih

20.stoljeća Glavni simbol  –   neboder,funkcija prati konstrukciju, prvo sjedište Chicago. Predstavnici : Root, Sullivan, J enney. Louis Sullivan  –   zgrada Wainwright, St. Louis, 1890/91.

„Oblik proizlazi iz konstrukcije“ - posebno mjesto u opusu predstavljaju neboderi, - na kojima je naglašeno raščlanjen korpus uvjetovan čeličnom konstrukcijom uspio uskladiti s arhitektonsko m dekoracijom. Oblici građevina podređeni su materijalu i karakteru željezne konstrukcije. Protivio se historicizmu i tražio stil 20. stoljeća. Sullivan Insistira na funkcionalizmu. Neboder-kao simbol gl. Deviza, forma prati fukciju, a oblik proizilazi iz konstrukcije.

Teži se stvaranju novih arhitektonskih jedinica koje će zadovoljiti potrebe društva.

 Louis Sullivan, Zgrada Wainwright, St. Luois, 1890-91 1890-91

(Prvi neboder u St.Luoisu. On ne odustaje od ornamenta kao Loos što se vidi na fasadi njegovih djela). Glavna mu je teza: "oblik proizlazi proiz lazi iz funkcije". Posebno mjesto u njegovu opusu imaju pro- jekti nebodera iz 90-tih godina 19. st., na kojima je naglašeno raščlanjen korpus uvjetovančeličnom konstrukcijom uspio uskladiti s arhitektonskom dekoracijom. Obli ci njegovihgrađevina podređeni su materijalu i karakteru čelične

konstrukcije (Wainwright Building,Chicago). Žestoko se protivio historicizmu i tražio ostvarenje stila koji će nebodera treba ovisitio iskazivati duh 20.st. i služiti se najnovijim tehničkim dostignućima. dostignućima. Projekt po jedinog nebodera namjeni i konstruktivnom materijalu, koji ne smije biti skriven, a ljepota svake građevinemora biti individualna. Njegove su ideje utjecale na Wrighta, Gropiusa i Le Corbusiera WAINWRIGHT BUILDING, St. Louis, 1891.-Jedan od prvih nebodera od armiranog betona.Eksterijer

odražava unutrašnji čelični kostur, štose očituje u vitkim kontinuiranim "stupovima" odcigle koji se između  prozora protežu od polukatado potkrovlja. Fasada izgleda kao rešetka ome -đena ugaonim stupovima i horizontalama potkro-vlja i polukata. Sullivan nije izumio nebodere, nebodere, ali je zaslužan za razvoj arhitektonskog arhitektonskog izraza prik-ladnog za takve visoke konstrukcije.

ZGRADA OSIGURAVAJUĆEG DRUŠTVA-Buffalo, 1895.Svojom tehnikom izvedbe i naglašenim verti kalama navješćuje 20. st, ali je j e njeni razrađe -ni i složeni ormanenti još vežu za Art -Nouveau. robna kuća, Chicago, 1904.Sullivanovo remek -djelo, pokazuje težnju pre -ma horizontalnosti. Oplata od bijele keramikeprati rešetku čeličnog okvira zgrade . U prizem-mlju i polukatu (gdje su trgovine) nalazi se ra-skošan i kompliciran željezni ukras CARSON, PIRIE I SCOTT-

WRIGHT FRANK LLOYD (1867  –  1959)  1959)

Frank Lloyd Wright (rođen kao Frank Lincoln Wright - Richland Centar, 8. lipnja, 1867. - Phoenix, 9. travnja, 1959.), istaknu ti američki arhitekt, dizajner interijera, spisatelj i predavač prve polovice 20. stoljeća. Dizajnirao je više od 1.000 objekata od kojih je izgrađeno skoro 500. U posljednjima je izražavao svoju filozofiju „organičke arhitekture” u kojoj je pokušao ostvariti sklad ljudi s okolišem. Wright je također napisao 20 knjiga i mnoge članke, te je bio popularan predavač u SAD -u i Europi. Već slavan za života, 1991. godine ga je Američki institut arhitekata (American Institute of Architects, AIA) proglasio „najvećim američkim arhitektom svih vremena”[1].  Nakon djetinjstva provedenoga na farmi u Spring Greeneu, odlazi 1888. u Chicago i stupa u atelje vodećeg američkog arhitekta Louisa Sullivana. Pored praktičnog iskustva kojeg je tu stekao, za njegovo umjetničko formiranje bilo je odlučno još nekoliko elemenata. Došavši iz provincije sačuvao je ljubav za kolonijalnu arhitekturu, njenu udobnost i povezanost povezanost s  pejzažom. Bliske su mu ideje J. Ruskina, E. -E. Violet-le-Duca i arhitekata s istočne američke obale koji se inspiriraju na tradicijama stare georgijanske arhitekture (McKim, Mead, Richardson).Prvi Wrightovi radovi,

nastali još u ateljeu Sullivana, osobna kuća u Oak Parku (1889.) i kuća Charnley u Chicagu (1891.), na tragu su američke ladanjske arhitekture. Napustivši 1893. Sullivana, Wright se još jače priklanja tradiciji i projektira niz objekata osebujnoga pečata: kuće Winslow u River Forestu (1893.), Husser u Chicagu (1899.) i River Forest Golf Club (1898.). Oko 1900. zanosi se japanskom arhitekturom i inspiriraju ći se njome uspijeva stvoriti građevni tip koji varira

u nizu poznatih „prerijskih kuća”, tako nazvanih jer su naglašenom horizontalnošću podsjećale na prerijski krajolik američkog Zapada[2]. Osnovno je obilježje tih kuća horizontalna raščlanjenost, niski krovovi s velikim površinama koje strše izvan objekta koji ima brojne kvadratične zidove koji podsjećaju na kubističku estetiku. Ideja kontinuiranog unutarnjeg prostora, koju je Wright razradio već u ranijim objektima, dobila je novu formulaciju u obliku u krštenog tlocrta koji se sažimlje u središnjem prostoru („dvorani”) u kojemu je smješten kamin: kuće Willitts u Highland Parku (1902.), Heurtley u Chicagu (1902.), Bradley i Hickox u

Kankakeeu (1900.), Martin u Buffalou (1904.), Coonley u Riversideu (1908.), Roberts u River Forestu

(1908.), Gale u Oak Parku (1909.) i najljepša među njima, kuća Robie u Chicagu (1909.)[3]. U „prerijskim kućama” Wright je stvorio prototip američke rezidencijalne arhitekture, pomirivši tradiciju i  potrebu za suvremeno suvremeno oblikovanim prostorom. Istovremeno, nastaju i njegovi prvi objekti u armiranom betonu betonu

u kojima kubičnim formama teži prema skulpturalnoj jasnoći volumena i monumentalnosti: uredska zgrada Cit yju (1909.). Larkin u Buffalou (1904., srušena 1950.), Unity Church u Oak Parku (1906.) i hotel u Mason Cityju S "prerijskim kućama" jedna je arhitektonska misao bila iscrpljena i već 1910. se u njegovom radu javljaju  prvi znakovi krize. Boravak u Europi 1911. nije mu ispunio očekivanja i ostao je praktično bez utjecaja na njegov rad[4]. Po povratku napušta svoju suprugu Catherine Tobin i dom u Oak Parku, te t e gradi osobnu kuću i studio Taliesin u Spring Greenu (Wisconsin) u kojoj prvi put primjenjuje razvedeni tlocrt s unutarnjim

dvorištem. Iako predviđa neka kasnija rješenja, ovaj je objekt značajniji je kao gesta povratka pejzažu i traženju neposrednijega kontakta s ambijentom prirode. Tragajući

za izvornim oblikom i dalekom prošlošću američkog kontinenta Wright se oduševljava megalitičkim konstrukcijama i masivnim zdanjima pretkolumbov ske Amerike. Iz toga izviru masivnost i monumentalnost kao osnovne značajke projekata projekata realiziranih u ovom razdoblju: Midway Gardens u Chicagu (1914.) i Imperial Hotel u Tokiju (1922.). Tek oko 1930. Wright počinje asimilirati europska iskustva  prihvaćajući nove materijale, nove konstruktivne metode i novu estetiku. S kućom Kaufmann (Fallingwater) u Connellsvilleu (1936.) u kojoj je dao jedno od remek -djela moderne arhitekture započinje drugo plodno razdoblje Wrightova opusa. Osnovne su karakteristike novih objekata  povezanost s pejzažom, pejzažom, slobodan slobodan tlocrt koji je preko patia ili staklenih stijena povezan s vanjskim vanjskim prostorom i naglašavanje plastike krovišta. U njima je na suvremen način razrađena prostorna i plastična koncepcija ranijih prerijskih kuća. Među najpoznatijim objektima ladanjskog tipa su kuće Hanna u Palo Altu (1937.), Goetsch -Winkler u Okemosu (1939.), Sturgis kraj Los Angelesa (1940.), Lloyd Lewis u Libertsvilleu (1940.), Pauson kraj Phoenixa (1940.) i Jacobs II u Madisonu (1948)[5]. U trgovini Morris u San Franciscu (1949.) javlja se motiv

kružne rampe kojom je postignut snažan prostorni efekt. Ona je još jače izražena na kući njegova sina Daniela Wrighta u Phoenixu (1952.), a kulminira u njegovu posljednjem djelu Guggenheimovu muzeju u New Yorku (1959.). Posthumno se prišlo realizaciji njegova grandioznog projekta za komunalni centar Marine  Country u Kaliforniji (1962.). Godine 1938. sagradio je vlastitu kuću Taliesin West u pustinji kraj Phoenixa; tu je j e ostao

do kraja života stvorivši od sebe svojim življenjem izvan civilizacije gotovo mitsku ličnost. Umro je 1959 godine od raka stomaka.

Wright je, bez sumnje, jedna od najkontradiktornijih ličnosti u modernoj arhitekturi. Do kraja života ži vota ostao je individualist podjednako u načinu života i umjetničkom shvaćanju, pa ipak njegov opus predstavlja značajno  poglavlje suvremene arhitekture. Prvi je intuitivno naslutio i razradio ideju kontinuiranog unutarnjeg prostora, koju su europski arhitekti započeli rješavati znatno kasnije. Europskom racionalizmu, koji je probudio

zanimanje za rješavanje konstruktivnih metoda i za socijalne aspekte, on je suprotstavio organičko shvaćanje shvaćanje arhitekture koje u centar stavlja čovjeka pojedinca i njegov odnos prema ozračju u kojem živi. Stoga Wright svaki projekt rješava neovisno od prijašnjega kao singularnu i neponovljivu kreaciju. Snaga i originalnost njegove vizije dobivaju osobitu potvrdu u posljednjem razdoblju u kojemu je, prihvativši eurposka iskustva, stvorio djela koja po svojoj poetičnosti i plastičnoj slobodi z acrtavaju nove puteve arhitektonskog oblikovanja. Iako ponekad opterećen literarnošću i simbolikom, Wrightov opus po bogatstvu stvaralačkih ideja i raznovrsnosti nema  premca u modernoj arhitekturi. Pored realiziranih projekata, iz radio je više vizionarskih rješenja: za središta Pittsburga i Bagdada, projekt za neboder visok 1600 m i čuveni Broadacre plan (1955.) u kojem daje prijedlog za sustavnu urbanizaciju zemlje. Ostavio je za sobom i golem

literarni opus u kojem je pored teoretskih i stručnih pogleda sadržan i bogat autobiografski materijal.

Djela:     

Studio Taliesin (1911.) Carski hotel, Tokyo, Japan (1915.-23., )

Sjedište tvrtke Johnson Wax, Racine, Wisconsin (1936. -51.) Kuća Charlesa Weltzheimera, Obelin, Ohio (1948.) Unutrašnjost Guggenheim muzeja u  New Yorku

*ORGANIČKA ILI ORGANSKA ARHITEKTURA

Riječ je o filozofiji arhitekture koja potiče harmoniju između čovjekove nastamb nastambee i njenog prirodnog okruženja , tako da zgrada svojim izgledom, građevinskim materijalom, namještajem i opremom bude integrirana u okolinu, kako bi se stvorila međusobno povezana, skladna kompozicija. kompozicija. Predstavnici: Frank Lloyd Wright, Louis Sullivan, Antonio Gaudi.

Termin je skovao 1939. godine arhitekta Frank Lloyd Wright, prema teoretičaru Davidu Pearsenu ona mora  biti: Gaia –  povelja  povelja za organističku organističku arhitekturu i dizajn” - inspirirana prirodom, održiva, zdrava i različita (ne unificirana) - iznikla poput organizma iz svog sjemena - treba postojati u “kontinuiranoj sadašnjosti” - treba slijediti tokove i biti fleksibilna i prilagodljiva - treba zadovoljiti društvene, fizičke i duhovne potrebe - treba izrasti iz terena na kojem se nalazi i biti jedinstvena - treba slaviti duh mladosti, igre i uzbuđenja

*On je najpoznatiji arhitekta. Više od 1000 zgrada je projektirao, a čak 500 od njih je izvedeneo u stvarnosti. Uvodi novi koncept „organska arhitektura“ - potiče  potiče harmoniju između nastambi i prirode. Zgrada izgledom i materijalom po njemu treba da bude integrirana u okolinu da bi se stvorila skladna kompozicija (da ne bi izgledala kao nasilno umetnuta). Organska arhitektura kao pojam je skovan 1939.

SAD: Frank Lloyd Wright (1867-1959.) Zgrada Larkin, Buffalo 1904. (srušena 195 0.), 3D model

Frank Lloyd Wright (1867-1959.),

Robie House, Čikago 1909.

 Njegova je arhitektura inspirisana inspiri sana prirodom, neunificirana, skladna... Na primjeru pri mjeru zgrade Buffalo vidi se da ga zanimaju i problemi stanovanja. „Robie house“ -pokazuje jedan 'prerijski stil', stambeni objekti su potpuno stopljeni s prirodom.

 Kuća Robie, Čikago, Čikago, remek -djelo Wrightovog “prerijskog stila”

KUĆA ROBIE-Chicago, 1909.Vrhunac "prerijskog" stila. Umjesto tradicionalnih kutijastih formi i odvojenih prostorija, krovovi ra znih nivoa zatvaraju spojene unutrašnje  prostore, koji se preko terasa otvaraju prema eksterijeru kako bi se spojili s okolišem .

 Falling Water (Kaufmann (Kaufmann rezidencija), rezidencija), blizu Pittsburgha, Pennsylvania Pennsylvania 1934-37.

KUĆA NA SLAPOVIMA-Pennsylvania, 1936.Utjelovljenje ideala stambenog prostora spojenog s  prirodom, kuća u simbiozi sa slapovima slapovima nad kojima je sagrađena. Izvedena Izvedena je od  armirano betonskih konzola i okomitih greda terasa učvršč enih u kosinu nasipa. Zidovi enterijera su od grubo klesanog kamena, a podovi od nep ravilnih kamenih ploča. Unutraš nji prostor je kontinuiran, a vidljive barijere iz među kuće i okoline se ukidaju.  F.L. Wright, Guggenheim Guggenheim muzej, New York 1955-59. GUGGENHEIM MUZEJ - New York, 1959.Vrhunac Wrightove kasnije karijere. Na ovoj građevini spaja prostorne principe Kuće na slapovima sa stropnim osvjetljenjem zgrade Johnson Wax.

Građevina ima oblik obrnutog stošca, unutarnje kružno dvorište natkriveno je staklom, a blago položena kontinuirana  spirala uspinje se cijelom visinom stošca bez  prozora. On razmišlja i o kretanju posjetiteja, funkciji muzeja-spirala koja se kreće prema gore-nisu samo hodnici već i izložbeni prostori.

INTERNACIONALNI STIL U ARHITEKTURI INTERNACIONALNI STIL je stil nastao 1920-ih i 1930-ih, formativnim dekadama mo dernističke arhitekture. Izraz ima svoje porijeklo u teoretskim radovima Henry-Russell Hitchcocka. Tu su u

ograničenom spektru identificirane i kategorizira kategorizirane ne zajedničke (stilske) (stilske) karakteristike modernizma modernizma odabranih evropskih autora. Izdvojena su tri principa: snažniji i zraz volumena u odnosu na masu, kompozicija napete ravnoteže umjesto umjesto izrazite simetrije i ispuštanje primjene primjene ukrasa kako kako su ih razumijevali Američki kritičari. kritičari. U Europskom kontekstu Internacionalna arhitektura bazira n a efektima mašinske proizvodnje, dijelom na socialnim tranformacijama društva i političkim idejama vremena (Ludwig Mies van der Rohe, 1927). Termin u istom kontekstu može se pripisati i Walter Gropiusu koji objavljuje „Internationale Architektur“ (1925) kao i Ludwig Hilberseimeru za „Internationale Neue Baukunst“ (1927). Termin se počeo upotrebljava ti u SAD 1920- ih za označavanje racionalizma , posebnog aspekta europske moderne arhitekture. O njemu raspravlja H. Russel Hitchcock 1932. u knjizi"Moderna arhitektura,

romantizam i reintegracija", gdje ukazuje na pojednostavljene mase,teksturu površine, reducirani i apstraktni ornament, te naglašava kako su europski arhitekti   racionalizma pod utjecajem kubizma i neoplasticizma. Hitchcock je imenovao i osnivačepokreta: Le Corbusier, Oud, Gropius, Rietveld i Rohe. Apoteozom internacionalnog stila smatra se Lovell sanatorij u L.A. (1927.) Richarda Neutre: skeletna čelična konstrukcijaobavijena sintetskom opnom, asimetrična kompozi cija i slobodna tlocrtna osnova.1932. u MOMA-i (New York) postavljena je međunarodna izložba "Moderna arhitektura" i uz njupublikacija (Hitchcocka i Johnsona) u kojoj su definirani estetski principi internacionalne arhitekture: volumen umjesto mase (prostor zatvoren tankim plohama), pravilnost, elegantni materijali, promišljene proporcije i fleksibilni tlocrti.

Termin "internacionalni stil" u Europi ima nešto drugačije značenje (Gropius je 1925.objavio "Internationale Architektur"), pa uz stilske oznake koje je izdvojio Hitchcock,podrazumijeva se arhitektura koja iskazuje duh

vremena, koja je potekla iz tehnološkihdostignuća, te poput strojeva i mehanizacije ima internacionalni karakter. Osim toga,europsko poimanje ove arhitekture veže se uz socijalnu političku ideologiju naziv"internacionalna" aludirao je na socijalističke i boljševičke Internacionale, a arhitektura jesmatrana katalizatorom transformacije društva. U američkom shvaćanju termina"internacionalna arhitektura" nisu  postojale ove tehničke i socijalne dimenzije . Internacionalni stil se proširio Zapadom, ali nikada nije bio toliko toli ko homogen ni univerzalan kao npr.neoklasicizam. Umjesto toga, odlikovao se univerzalnim pristupom: gradnja laganim materijalima,korištenje suvremenih sintetičkih materijala, standardizirani modular ni elementi i skeletna konstrukcija. Nakon Hitchcockove i Johnsonove izložbe (1932.) internacionalni stil se širi

izvangranica Europe i Sjeverne Amerike, pa se javlja u Južnoj Americi, Japanu i Africi.

 materijal liveni beton  F.L. Wright, Kuća Kuća Millard , Pasadena Pasadena Kalifornija, 1923 1923. –  materijal

 Nakon 2. svjetskog svjetskog rata internacionalni internacionalni stil u SAD dobiva dobiva novo značenje značenje i veže se uz građevine oštrih uglova, ravnih krovova, bez ornamenata, staklenih zidova i otvorenih enterijera. U MOMA-i je 1947. organizirana izložba posveć ena Miesu van der Roheu, s katalogom u kojem Johnson tada definira ove

karakteristike internacionalnog stila: pošten odnos prema materijalu, repetitivni modularni ritam, jasnoća, staklo kao važan materijal,ravan krov, kutijasti volumeni, izostanak ornament a. Za internacionalni stil je karakteristično da su njegovi projekti indiferentni prema lokaciji,terenu i klimi, što  je jedan od razloga zbog kojeg se naziva internacionalnom arhitekturom.Ona nema odnos prema lokalnoj

 prošlosti ili nacionalnoj kulturi, kulturi, pa jednake građevine građevine nastaju po cijelom svijetu (što se kasnije smatralo  jednom od primarnih slabosti stila).

WALTER GROPIUS (1883 –  1969)  1969) Walter Gropius (Berlin, 18. svibnja 1883. - Boston, 5. srpnja 1969.), njemački arhitekt i teoretičar arhitekture; osnivač prve škole dizajna, Bauhausa. Uz Ludwiga Mies van der Rohea i Le Corbusiera, Gropius je bio

najznačajniji arhitekt 20. stoljeća, pionir moderne arhitekture. 1907. započinje raditi u Behrensovom birou kao   arhitekt i industrijski dizajner. Njegova prva važnija građevina bila je 1911. tvornica Fagus kojuradi u suradnji s Adolfom Meyerom. To je bio ko rak prema čelično staklenim konstrukcijama, ali još jasno ne pok azuje vertikalne potpornje na uglovima zgrade. Bio je direktor Bauhausa u Weimaru (1919 - 1925.) i Dassau (1925 - 1928.). Projektirao je kompleks Bauhausa u Dessau, koji se sastojao od zgrade s učionicama, mostom povezane sa zgrado m s radionicama, studentskog hostela i

zgrade sa zajedničkim prostorijama. Za stambeno naselje Dammerstock u Karlsruhe 1928.radi projekte i koordinira arhitekte. To su bile paralelno

 postavljene peterokatnice, poprečno orijentirane naliniju ulice, s mnogo zelenila. U stambenom naselju Siemensstadt (Berlin, 1930.) gdje projektira dva bloka,koristi sličnu shemu: dugačke pe terokatnice s velikimprozorima.

1934. dolazi u London gdje postaje partner MaxwellaFraya, najuspješnijeg arhitekta mlađe generacije. Zajedno potpisuju projekt zgrade filmskog laboratorija za London Film Production u Denhamu (1936.) i zgrade Impington Village koledža (Cambridgeshire). 1937. odlazi u SAD gdje predaje na Harvardu, ulazi u partnerst vo s Marcelom Breuerom i grade Pennsylvania  paviljon na svjetskom sajmu u New Yorku (1939.) i radničko naselje New Kensington. 1945. g.  s osmoricom arhitekata osniva tvrtku TAC (The Ar chitects chitects Collaborative) u kojoj su među ostalima  Breuer i Norman Foster. 1950. projektiraju Graduate Center na Harvardu (grupu od sedam zgrada sa spavaonicama) i zgradu ambasade SAD u Ateni (1956). Od 1957 - 196 9. pretežno radi projekte z a Zapadni Berlin. Walter Gropius i Adolf Meyer,  Fabrika cipela Fagus, Fagus, Alfeld-ander-Leine, primjena staklene obloge čak i na uglovima, 191116 Glavna karika su radnicinjem.ciljna grupa. Prikaz-na koji

način se fabrika pretvorila u humanije mjesto, pristupačno, ne da budu kao rudnici. Fabrika od stakla-bitna je svjetlost, imaju  prostorije kao npr. „menze“ prostori za odmor i to su

zajednički prostori svima.

1. Gropius&Mayer, 2. Eliel Saarinen, 3. Raymond Hood  –  1922.,  1922., konkurs na kojem  sudjelovali arhitekti arhitekti iz svih krajeva krajeva svijeta –  sukob  sukob tradicionalnog i modernog  Walter Gropius i Adolf Meyer.  Nacrt za kulu lista Chicago Tribune 1922. Skeletna konstrukcija,  pravougaone forme,

uticaj Čikaške škole i orijentacija ka novom

Walter Gropius (1883-1969.), projekat za zgradu Bauhausa,  Dessau, Njemačka 1925-26.

W. Gropius, Bauhaus - Krilo s radionicama;

 Arhitekta težio najfunkcionalnijoj organizaciji organizaciji unutrašnjeg  prostora

j e bila Bauhaus je imala presudan uticaj na arhitekte, industrijske i grafičke dizajnere, ti pografe... Bauhaus je škola za arhitekturu i primijenjenu umjetnost u Njemačkoj (1919. -1933.), gdje nastaju pokušaji ostvarenja sinteze autonomne umjetnosti i oblikovanja upotrebnih predmeta - dizajn. Riječ ”Bauhaus“ bi u prijevodu bi mogao značiti kućogradnja ili gradnja doma. Osnovao ju je arhitekt Walter Gropius 1919. godine u Weimaru, te se preselila u Dessau i tamo trajala do 1933. god. Za to vrijeme škola je izvršila revoluciju u arhitekturi i estetskim konceptima, kao i praksi. Građevine koje su izgradili ili ukrasili profesori ove škole (Walter Gropius, Hannes Meyer, Laslo Móholy - Nágy  Nágy i Vasilij Kandinski) snažno su utjecali na modernu arhitekturu 20. stoljeća. Od 1996. god., zgrade Bauhausa u Weimaru i Dessau su upisane na UNESCOv popis mjesta s vjetske  baštine u Europi. Europi. Krajem 19. st. u Engleskoj se javlja ideja o povezivanju umjetnika i industrijske proizvodnje kako bi se

uljepšali industrijski proizvodi, a uništili imitacije i kič. Spajanje "umjetnosti i obrta" pokrenuo je u Engleskoj William Morris (Arts and Crafts) već krajem 19. st., ali su njihovi proizvodi bili individualni i bogato dekorirani, dakle nisu bili u skladu s modernim nastojanjima. Pod njegovim utjecajem 1907. u Münchenu je

osnovan Njemački savez obrtnih i industrijskih proizvođača (Deutsche Werkbund). Jedna od struja u tom udruženju težila je standardizaciji (ujednačavanju) industrijskih proizvoda najbolje prilagođenih namjeni, te novim materijalima i tehnikama.

1919. Walter Gropius osniva školu Bauhaus u Weimaru, čiji j e cilj povezivanje umjetnosti s društvom i  premošćivanje jaza između likovnih i primijenjenih umjetnosti. Umjetnost više nije trebala biti samoj sebi svrhom, već ljudima omogućiti bolji i lakši život. Slikarstvo, kiparstvo, umjetnički obrt i industrijski dizajn  postaju elementi Gesamtkunstwerka. Gropiusu su uzori bile srednjovjekovne zajednice umjetnika i obrtnika, secesija i Werkbund. Utjecaj na program škole imali   su konstruktivizam i De Stijl. U Bauhaus dolaze andinski, Moholy-Nagy i Klee, a  predavači su bili i obtnici, majstori Doesburg, Lisicki, Gabo, Malević, K andinski, oblikova- nja. 1925. zbog  političkih pritisaka Bauhaus je preseljen u Dessau, a 1928. napuštaju ga Gropius, Moholy-Nagy, Schlemmer i Klee. Posljednji voditelj Bauhausa bio je Mies van der Rohe, a 1932. g.  Nacionalsocijalisti Bauhaus premještaju u Berlin i uskoro ga zatvaraju . *Gropius je radio na inovacijama- radionice

i tekstil. Škola je bila ravnopravna za sve spolove i nije se insistiralo na umjetničkom predznanju predznanju (inače je postojao postojao kurs kao 3 mjeseca mjeseca  prijemnog ispita gdje se studenti okušavaju). Bauhaus je bila zanimljiva i Jugoslovneskim umjetnicima (Selman Selmanagić je npr. jedini s  područja SHS-a koji je diplomirao na Bauhausu). Studenti su između sebe ocjenjivali radove i vrednovanjem  poticali na rad. Pročelje zgrade je riješeno prozorima jer j er je bila bitna bit na svjetlost zbog rada studenata.

LUDWIG MIES VAN DER ROHE

Ludwig Mies van der Rohe, rođen je kao Maria Ludwig Michael Mies, 27. ožujak, 1886. - 17.kolovoz, 1969.)  bio je njemački i američki arhitekt. Najčešće su ga zvali skarćeno, samo po prezimenu - Mies. Mies je uz Waltera Gropiusa i Le Corbusiera, najpoznatije ime u stvaranju moderne funkcionalne arhitekture. On je dao i veliki doprinos u stvaranju modernog dizajna, kao j edan od ravnatelja slavnog Bauhausa. Njegov pristup s e

odlikovao ekstremnom čistoćom i jednostavnošću oblika. Svoju metodu oblikovanja, zvao je „arhitektura kože i kosti”. Slavan je i po svojoj sjajnoj uzrečici „manje je više” (koja je postala krilatica minimalizma) i citiranju Gustava Flauberta: „Bog je u detaljima”, koje su mu bile misli vodilje pri rješavanju problema oblikovanja. Mies je, kao i njegovi suvremenici, naročito nakon Drugog svjetskog rata, bio stvaratelj novog stila u arhitekturi, koji je predstavljao duh njegov a vremena. Njegove građevine su sretna i dobro odvagnuta kombinacija minimalističkih oblika dobro uklopljenih u okolni veliki slobodni prostor. Među prvima je j e počeo  primjenjivati moderne industrijske materijale poput stakla i čelika, koji su se u njegovim djelima potpuno osamostalili. Njegov talent je ubrzo prepoznat prepoznat i Mies se probio probio u berlinsku kulturnu kulturnu elitu dodavši svom imenu imenu majčino prezime »Rohe« ispred kojega je stavio nizozemsko »van der«, jer je njemačko »von« zakonski bilo ograničeno na plemiće po krvi[1]. Tako je od 1911. –12.  –12. god. radio je na projektu njemačke ambasade u Sankt Peterburgu i  projektirao je obiteljsku kuću supružnika Kronelovih u Haagu, a osobni studio  je osnovao već 1912. godine. U svojim prvim radovima se trudio za radikalniji spoj arhitekture i tehnologije. God. 1913., Mies je oženio Adele Auguste (Ada) Bruhn (1885.- 1951.), kćerko bogatog industrijalca, s kojom je imao tri kćerke. U suradnji s Hansom Richterom, Wernerom Graffom i El Lissitzkyjem izdavao

 je časopis Gestaltung („oblikovanje“) u kojem se s e zalagao za industrijalizaciju svih oblasti arhitekture.  Mies Van Der Rohe (1886-1969.), (1886-1969.),  projekat nebodera nebodera  za Friedrichstrasse, Friedrichstrasse, 1919.,

čuven po svojoj izreci ( čuven “Manje je više” )

*Ono što je za njega bitno je da je stvorio stil XX st. koji je stil ekstremne jasnoće i jednostavnosti -minimalni okvir arhitekture. Mies van der Rohe, Gropius i Le Corbusier spadaju među velikane moderne arhitekture. Mies je stvorio utjecajni stil 20. st. iznimne jasnoće i jednostavnosti. Njegove zgrade korist e moderne materijale poput čelika i staklenih ploča kojima zatvara unutrašnji prostor, a za svoje građevine kaže da su "kost i koža". Težio je kreativnom racionalnom pristupu, a poznate su njegove izjave: "manje je više" i "bog  je u detaljima". Karijeru je započeo u studiju Petera Behrensa (1908 - 1912.), ali se ubrzo osamostaljuje.Svoje zgrade je nazivao „koža i kosti same arhitekture“. Poznat je rečenici - „Manje je više!“. Druga poznata teza mu je – „Bog  – „Bog je u detalju“ . Zanimaju ga neboderi i priziva Sull ivanove

čikaške zgrade, ali ih pojednostavljuje (on odbacuje vanjsku konstrukciju), radi fasadu od prozora i čeličnu konstrukciju. Bavio se i dizajnom i bio je posljednji ravnatelj Bauhausa. Njegove stolice, stolica Barcelona Barcelona iz njemačkog paviljona, kao i ona iz Brna koju je predložio za obitelj Tugendhat, izrađuju se i dan danas.  Mies je jedan od osnivača udruženja arhitekata Der Ring. Njegove modernističke ideje nastajale su pod utjecajem estetike ruskog konstruktivizma i njihovih skulpturalnih konstrukcija od modernih industrijskih

materijala. Koristio je jednostavne pravokutne forme, čiste linije i boje, na način DeStijla. Kao i ostali europski arhitekti bio je oduševljenprotokom prostora i otvorenošću otvorenošću građevina Wrightovog prerijskog stila.  Predavao je na Bauhausu i bavio se dizajnom namještaja (Stolac Barcelona i Stolac Brno). Nakon Waltera Gropiusa, Mies postaje direktorom Bauhausa 1930. g. Nacisti ubrzo zatvaraju Bauhaus zbog ranije  povezanosti s komunizmom, socijalizmom i drugim progresivnim progresivnim ideologijama.

 Mies Van Der Rohe  maketa za  –  maketa  stakleni neboder, 1922.

 Mies Van Der Rohe, Barselona paviljon 1928-29. 1928-29.

 Njemački državni paviljon sagrađen je 1929. na svjetskoj izložb i u Barceloni. Iako je paviljon bio privremenog karaktera, napravljen je od trajnih materijala: čelika, stakla, sadre i mramora, a uz njega je pravokutni bazen. Osam slobodnostojećih križnih nosača nose ravan krov, a zidovi su od prozirnog zelenog stakla i poliranog mramora. Tlocrt je asimetričan i dozvoljava kontinuirani protok prostora.

 Mies Van Der Der Rohe, Barcelonska Barcelonska stolica,

1929., koža i hromirani čelik, vis. 75 cm

Barselona paviljon-ima humano okruženje, prirodni ambijent (bazen npr. kao detalj humanosti, a ne za kupanje). Izgleda isto kao slagalica. Njega privlače ovi ra vni krovovi, ima novu funkciju-ideja zelenih krovova kasniej u XX st. Za cio paviljon radi dizajn, tako radi i Barcelonsku stolicu.

 Mies van Der Rohe Seagram building 1954-58. New York

 Najpoznatiji neboder. Zgrada koja je smatrana vrhuncem moderne visoke arhitekture. Visoka je 39 katova, s bazom od granitnih pilona, izvedena je od bronce i smeđeg stakla. Na parceli je pomaknuta tako da je omogu ćila stvaranje trga s fontanom. Philip Johnson je sudjelovao u uređenju interijera, projektu trga i restorana Four Seasons. Zgrada Seagram je rani primjer inovativne "fast-track" gradnje u kojoj projekt i konstrukcija stoje ravnopravno.

Charles-Édouard

Jeanneret

pseudonim

LE CORBUSIER (1887 –  1965)  1965) Le Corbusier, pravim imenom Charles-Édouard Jeanneret -Gris (La Chaux-de-Fonds, 6. listopada 1887. Roquebrune-Cap-Martin kraj Nice, 27. kolovoza 1965.), francuski arhitekt švicarskog porijekla. Zauzima istaknuto mjesto u modernoj umjetnosti kao arhitekt, slikar i spisatelj koji je presudno utjecao na suvremenu svjetsku arhitekturu. Primjenom novih materijala, poput armiranog betona, stakla i željeza, te novih građevnih metoda, u arhitekturi je radikalno prekinuo s tradicionalnim građevnim formama.  U svom ranom djelu Prema arhitekturi (Vers une architecture) iz 1923. god., Le Corbusier je pojasnio svoja načela moderne arhitekture koje on naziva „Pet principa armiranog betona”: 1. 2. 3. 4. 5.

Slobodno prizemlje objekta sa stupovima  –  prvi  prvi kat za garaže garaže ili poslovne prostore; prostore; Slobodan tlocrt –  fiksni  fiksni su samo stupovi, pregradni zidovi se mogu stavljati proizvoljno;

Slobodno pročelje –  pročelja  pročelja se isto tako tako mogu varirati po potrebi; Maksimalno ostakljenje – ako  – ako je pročelje slobodno zašto ne staviti što više prozora; Ravan krov  – krov  –  krov više nije beskoristan i služi kao zamjena gabarita (tla koje je zgrada oduzela od krajolika), te može biti prepun zelenila, služiti za igru, itd.

Takav projekt Le Curbusier naziva domino (1914.) jer je smatrao da se takve obiteljske kuće trebaju slagati  poput pločica u igri domina; na taj način riješio bi problem povećane povećane potrebe za jeftinim stanovima u gradovima. Pet principa Le Corbusier je potpuno primijenio u gradnji velikih armirano-betonskih zgrada, ali i stambenih kuća iznimne ljepote kao što su Vila Stein (1927., Garches, Francuska), Vila Savoye (19 29.,

Poissy, Francuska) i dr. Corbusierov način mišljenja i metode projektiranja bit će poticaj nepreglednu mnoštvu arhitekata 20. st., a takav način gradnje bit će nazvan funkcionalističkom arhitekturom, jer sve polazi od namjene (funkcije) i oblikovanje se podvrgava najboljem rješenju namjene. Kada ovaj stil postane općeprihvaćen, općeprihvaćen, postat će poznat kao internacionalni stil. Pored brojnih građevina i arhitektonskih projekata, Le Corbusier je objavio i 16 književnih djela (uglavnom o arhitekturi, urbanizmu i slikarstvu), te napravio više od 400 slika, 44 skulpture, 27 kartona za goblene i nebrojene litorgrafije i crteže. C IAM (Internacionalni kongres moderne arhitekture) je Congrès International d'Architecture Moderne - CIAM organizacija osnovana 1928 i r aspuštena aspuštena 1959, odgovorna za niz događaja i kongresa čiji su sudionici najistaknutiji arhitekti vremena. Cilj CIAMa zasniva se na širenju principa i jedinstv a izraza Internacionalnog stila u domenama arhitekture, urbanizma i industrijskog dizajna. CIAM je bio i jedan

od mnogih manifesta 20st mišljen da promovira arhitekturu kao društvenu umjetnost. To se učitovalo ne samo u formaliziranju arhitektonskih načela moderne, već se arhitektur a pozicionira kao gospodarsko i edstvo za poboljšanje svijeta. Le Corbusier je bio utjecajan u oblasti urbanističkog  političko sr edstvo  planiranja, član utemeljitelj Congres International International d'Architecture Moderne Moderne (CIAM). *On je pisac, slikar, pionir moderne arhitekture. Radio Petera Berensa gdje je sreo Gropiusa i Van de Rocha. Svojim spisom iz 1923. „5 tačaka arhitekture“  gdje raspravlja o glavnim tezama arhitekture: stubovima, slobodnom tlocrtu, kontinuirani prostori, slobodna konstrukcija fasade, krovna terasa... 1. 2. 3. 4. 5.

stupovi - sad su u donjem dijelu, slobodan  prohodan prostor krovna terasa slobodni tlocrt-kontinuirani niz prostora (linearni u nizu) slobodna kompozicija fasade

 Le Courbusier (1887-1965.), (1887-1965.), Vila Savoye, 1928-30. 1928-30. Poissy, Francuska

 Kuća je “mašina “mašina za stanovanje” stanovanje”

Le Corbusier razvija tip arhitekture ("Cite Radieuse") s kontinuiranim nizovima zgrada, s prodavaonicama u  prizemlju i rekreacijskim sadržajima na kr ovu. ovu. Čelijsku strukturu postiže uvučenim balkonima koje od sunca štite brisoleje. Tako koncipirana arhitektura stvara aglomeraciju privatnih stambenih jedinica, dok ulice s trgovinama i zajedničke  prostorije na krovu tvore javno j avno područje. Građevina je postavljena na  pilone čije su  proporcije proizašle proizašle le iz Le Corbusierovog "Modulora".

 Le Corbusier, Švajcarski studentsk  studentsk i paviljon, Pariz 1930-32. Radio je i velike stambene blokove- kako

od zgrade napraviti nešto više, da stanari koriste zajedničke  prostorije. Građene su na stupovima, stupovima, otvoreni je prostor kao kod njegove njegove vile (zajednčki su vešeraji vešeraji i dnevni  boravci). Svi ovi umjetnici su bili produkti svog s vog vremenavremena - razmišljali su altenativno i inovativno, a riječ je samo o prvoj polovini XX st.

Corbusierova stolica iz 1928. (treba da ima i funkciju, ne da bude samo lijepa)

ARHITEKTURA NA PRELAZU 19-20 ST. U BOSNI I HERCEGOVINI U najbližem susjedstvu, na udaljenosti od stotinjak metara i danas su aktivne džamije, crkve i sinagoga još od XVI stoljeća. Stanovnici grada Sarajeva imaju različite bogomolje, a zajedničke blagdane. Svuda prisutno obilježje historijskog kontinuiteta ovog grada je konfesionalna koegzistencija. Od XVI stoljeća pa sve do austrougarske okupacije 1878. godine Sarajevo se razvija unutar prostora obilježenog već na početku svog razvoja. Administrativni i trgovački centar bila je Čaršija, u istočno m dijelu kotline, a zapadni dijelovi današnjeg grada razvijaju se intenzivnije tek krajem turskog perioda, kada se gradi vojna bolnica. Smjer daljnjeg širenja određen je novim granicama koje se pomjeraju prema zapadu 1881. godine, a prema sjeveru 1891. kad a se namjeravala tamo graditi opća zemaljska bolnica. Urbana struktura grada iz turskog doba zasnivala se na principu organizacije stambenih grupacija - mahala,  prostorno i funkcionalno f unkcionalno povezanih sa posebno organiziranim poslovnim zonama. Mahale su bile prostorno

zaokružene i definirane cjeline, te se i teritorijalna podjela grada Sarajeva zasnivala na ovom principu. Ovakva teritorijalna organizacija ukida se 1883. godine i uvodi nova podjela na kotare kojih je bilo sedam. U periodu turske uprave urbana jedinica bila je mahala, a u austrougarskom, urbana jedinica postaje stambena ulica.

Pitoreskna slika feudalnog grada u kome je hijerarhija arhitektonskog volumena davala sasvim logičnu i lako čitljivu strukturu unutarnjih odnosa, brzo je narušena velikim pro mjenama unutar sveukupnog koncepta grada. Princip stroge razdvojenosti poslovne i stambenih zona kao i princip organizacije stambenih grupacija brzo je

narušen promjenom društvenih odnosa, ali i strukture stanovništva grada. su obilježavale teritorij grada koji će se vremenom popunjavati, što je bilo sasvim suprotno evropskoj shemi koncentričnog razvoja. Za rast bosanskih gradova od velikog značaja bila Ali , okupacijom Bosne i  je institucija vakufa, što je imalo presudan značaj u materijalizaciji ur  banog tkiva. Ali, Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije 1878. godine nastaju korjenite promjene koje će bitno izmijeniti sliku zatečenog, zatečenog, tipično feudalnog grada. Uvođenjem kapitalističkih odnosa susret dvaju oprečnih civilizacija samo je naglasio ovaj kontrast. To se ne odnosi na religiozno- politički antagonizam, već više na sistem cjelokupnog življenja koji je kod zatečenog stanovništva direktno proistekao iz religije. Već i sam  podatak da u Sarajevu do austrougarske okupacije 1878. godine nije postojao tip najamne kuće jer je svako imao svoju, čak i najsiromašniji, ukazuje na veličinu promjena koje će bitno utjecati na buduću sliku grada. U turskom dobu stambene cjeline

Urbani razvoj grada nije bio stihijan. Pokazano je osjećanje za osobenosti zatečene plansk  e osnove na kojoj se i danas lako čita kronologija urbanog razvoja. Nepravilna, tipično srednjovjekovna osnova čaršije data regulacionim planom obnove izgorjelog dijela grada iz 1880. godine predstavlja rekonstrukciju izvorne mreže. Odluka da se to učini u ono davno doba kad to nije bilo uobičajeno, proizašla je iz pravilne spoznaje lokalne filozofije građenja - "vječno u prolaznom". Planska osnova obodnih stambenih zona - mahala, postepeno formirana na najprirodniji način, tj. prema topografiji, u suštini je ostala ista. Regulacija se svodila na ispravke  pojedinih elemenata, elemenata, bez narušavanja narušavanja općih karakteristika karakteristika cjeline. Vrijednost historijske jezgre grada Sarajeva upravo i jeste u njenom jedinstvu u smislu kontinuiteta, a

 bogatstvo u različitosti. različitosti. Vrijednost graditeljstva u Sarajevu bila je još od XVI stoljeća u stagnaciji, a potom u postepenom opadanju.

U arhitekturi XIX stoljeća očekivani konflikt dotadašnjih orijentalnih i dolazećih evropskih ideala možda baš zato nije bio drastično izražen. U tom prelazn om periodu ne nalazimo takva rješenja koja bi bila rezultat sprege improvizatorskog duha narodnog graditelja i akademski obrazovanog arhitekte. Svi veći objekti nastali poslije 60-ih godina XIX stoljeća djelo su graditelja - stranaca. Klasicističkog perioda u arhitekturi Sarajeva praktično nema, a njegov utjecaj samo se fragmentarno uočava na ponekim detaljima značajnijih objekata. Suprotno klasicističkim vertikalnim i horizontalnim podjelama strogo geometrizirane kubične mase, romantičarski duh mnogo je bliži slobodnoj improvizaciji oblika i složenijoj i dinamičnoj kompoziciji fasadne strukture.

Jedan od značajnijih romantičarski koncipiranih objekata je zgrada Oficirske kasine koja dojam pokrenutosti i labilne ravnoteže postiže stepenovanjem stepenovanjem arhitektonskih  elemenata - trijem, centralni rizalit, krilni dijelovi..., a minimalna ornamentacija samo ih podcrtava. Objekt se podiže na neizgrađenom prostoru na kome je bilo manje groblje. Još 70 -ih godina ta površina je otkupljena od austrougarskog generalnog generalnog konzul ata za gradnju katoličke crkve, ali po naređenju poglavara vojvode Württenberga, 1880. počinje izgradnja oficirske kasine, dovršene i svečano otvorene već naredne godine. To je bilo središte društvenog života grada Sarajeva sve do kasnije izgradnje Društvenog doma. Ovdje su se održavale izložbe, javna predavanja, a prvi koncert vojničke glazbe održan je već 1881. godine. Štampa ovo navodi kao prvorazredan p rvorazredan kulturni događaj Sarajeva, kome su prisustvovali Njihove Preuzvišenosti  podmaršali baron Dahlen i Stransky i drugi vrhunski činovnici, potom daje informaciju o izvedenim djelima Mendelsohna, Mendelsohna, Bethovena, Mozarta, Schuberta, Delibesa i Halevya. Uskoro je održan i drugi koncert na kome su nastupili solisti na klaviru i violini uz pratnju orkestra, a potom su filharmonijski i drugi koncerti uvedeni

kao redovni, što se do novijeg vremena održalo održalo kao tradicija u istom objektu i istoj sali. Zanimljivo je i to da  je nekoliko godina orkestrom 50. pješačke pukovnije dirigirao vojni kapelnik Franz Lehar, vrlo vjerovatno otac čuvenog kompozitora Franza Lehara (1870 -1948), neko vrijeme našeg sugrađana. Romantizam se osjeća u djelima brojnih sarajevskih graditelja. To je uočljivo u ranim radovima Hans  Niemeczeka,  Niemeczeka, posebno na objektu Pozorišta iz 1881. godine. Ta zgrada danas   ne postoji, a romantizam je  posebno bio izražen u rješenju r ješenju enterijera. Razvijan i podstican u evropskoj kulturi ekscentričnim ekscentričnim nasljeđem, taj duh je nalazio rješenja koja se ne mogu analizirati u vremensko -stilskom kontekstu arhitekture romantizma drugih evropskih zemalja.

Akademizam, kao sinonim za pedantno prenošenje osobina stila iz jednog medija u drugi, ili iz jedne umjetničke epohe u drugu, javlja se poslije austrougarske okupacije uvodeći strogi red u arhitekturu ovog  perioda. On se prevashodno očituje očituje u visokom stupnju stupnju akademske discipline izražene na javnim objektima, a  posebno na upravnim. Jedan od prvih akademski koncipiranih objekata bio je hotel Europa, otvoren 1882. godine. To je prva, stilski

sasvim precizna neorenesansna neorenesansna građevina za koju je j e projekt najverovatnije rađen izvan Sarajeva. Arhitektura zgrade pokazuje veoma solidno akademsko obrazovanje njenog autora, a ujedno je to i prvi primjer čiste eklektike u Sarajevu.

Uspostavljanje nove vlasti nad ovom pokrajinom trebalo je obilježiti univerzalnim, pa i simboličnim umjetničkim jezikom. Sliku novog poretka dat će upravo neorenesans, koji je i klasičan i univerzalan i simboličan, pa će to biti stilski izraz javnih objekata zemaljskog značaja. U Sarajevu, glavnom gradu jedne nove pokrajine Austro-Ugarske monarhije, prvi upravni objekti izvode se u

neorenesansnom stilu. Vladina palača koju arhitekt Josip Vancaš projektira još u Beču, ima tipične odlike ranorenesansne firentinske palače sa "oplatom" pročelja izvedenog iz prepoznatljivih oblika palače Medici Ricardi u Firenzi. Zgrada je 1911. godine dograđena u visinu za jedan kat (arh. Karlo Paržik), te je ponešto izgubila od prvobitne proporcije.

I druga vladina palača iz 1895. godine, arh. Carlo Paneka, je tipična ranorenesansna palača sa oplatom od kvadarske rustike.

Po projektima Karla Paržika (Pa?ik), godine 1897. podiže se impozantna građevina tada nazvana Društveni dom. Svečano otvorenje bilo je 2. januara 1899. godine predstavom "Medeja" Franza Grillparcera (1791 1872), austrijskog dramatičara koji je spajao formalno naslijeđe austrijskog baroka i idejne elemente njemačke klasike. Izvedba je bila povjerena Hrvatskom narodnom kazalištu iz Zagreba, a počela je prologom Silvija Strahimira Kranjčevića - "Vili prosvjete". Za svo vrijeme austrougar ske ske uprave to će prvenstveno biti "vereinshaus" ili "Herren club" ili "Clubhaus" sa salom u kojoj se mogu održavati pozorišne predstave, tzv. "Saaltheater".

Zgrada Zemaljskog muzeja je najviši domet arhitekte Karla Paržika. Kao naučni zavod Muzej je osnova n 1885. godine, a za publiku je bio otvoren l. februara 1888. godine. Rad u neuslovnim prostorijama trajao je

sve do 1909. godine, kada je usvojen novi regulacioni plan zone Marindvor sa ucrtanom siluetom današnjeg objekta. Zgrada je izvedena u vidu izuzet no reprezentativnog ansambla sa četiri, terasama međusobno  povezana paviljona, a u sredini je lijepo uređena botanička bašča. Radovi na izgradnji objekta trajali su do 1913. godine kada je zgrada useljena. Po sveukupnim kvalitetima, ovaj monumentalni ansam bl riješen u neorenesansnom neorenesansnom duhu izvjesno je najznačajnije djelo arhitekte Karla Paržika. I drugi sarajevski graditelji dali su djela u različitim stilskim stil skim varijacijama neorenesansa neorenesansa na drugim javnim objektima grada, ali je istovremeno isto vremeno taj stilski izraz bio prikladan da označi označi reprezentativnost reprezentativnost stambenih palača. Među takvim objektima objektima je i palača Marindvor, koju podiže tvorničar građevinskog materijala August Braun i daje joj naziv po svojoj supruzi Mariji. Zgrada Marijin Dvor (Marienhof) građena je etapno od  1885. do 1899. godine kao stambeno-poslovna dvokatnica sa centralnim dvorištem. Poslije 1878. godine dolazi do značajnije promjene strukture stanovništva i naglog povećanja broja hrišćanskog življa. Objekti katoličke crkve austrougarskog perioda imaju bog at repertoar primjene zapadnoevropskih stilova  prošlosti. U velikom velikom požaru 1879. 1879. godine izgorio je župni stan i škola časnih sestara, sestara, te austrijska vlada gradi  privremenu crkvicu u čast sv. Anti u blizini Starog Konaka. Crkva je posvećena 1882. godine kada  je u njoj ustoličen prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler. Ova crkva, kapaciteta 300 ljudi, dimenzija 9x16 metara, građena od drveta i čerpiča podignuta je u dvorištu Konaka, a od 1883. godine služila je kao župska crkva i katedrala. U međuvremenu, tj. od 1879. do 1882. godine, služba se obavljala u jednom obližnjem objektu. Kršćansko stanovništvo se naglo povećavalo, te je prva briga nadbiskupa dr.Josipa Stadlera, od obnove redovne crkvene hijerarhije bulom "Ex hac augusta" pape Leona XIII od 5. juna 1881. godine, bila

izgradnja dovoljno velike i reprezentativne katedrale. Projekt crkve u romaničkom stilu za lokaciju u neposrednoj blizini tada postojeće Nove pravoslavne crkve izgradio je Heindrich V. Ferstel 1882. godine u Beču. Na toj lokaciji bilo je bilo  je malo muslimansko groblje na kojemu kojemu austrijska vojska već 1881. 1881. godine podiže oficirsku kasinu, a i sama projektirana katedrala činila se prevelikom i preskupom. preskupom. Tražilo se rješenje na novoj lokaciji, a nadbiskup Stadler se obraćao Zemaljskoj vladi, posebno tadašnjem bosanskom ministru Kallayu za  pomoć pri izgradnji ovog objekta. Ministar Kallay se obratio građevinskom nadsavjetniku Friedrich v. Schmidtu, profesoru Akademije primijenjenih umjetnosti u Beču, čiju je specijalnu školu upravo pohađao Josip pl. Vancaš. Kako je Vancaš bio Hrvat, Schmidt ga preporučuje ministru uz obećanje pomoći pri  projektiranju tako tako značajnog objekta kao što je katedrala. katedrala. Ministar Kallay je to smatrao prihvatljivim, prihvatljivim, te uputi Vancaša u Sarajevo da podnese prijedlog u vezi gradilišta i da se istovremeno i stovremeno raspita za građevinski program u vezi palače Zemaljske vlade koju je isto tako trebao projektirati. Gradilište je odabrano 1883. godine, a tokom iste, Vancaš je samostalno izradio projekt za crkvu kojeg je Schmidt pregledao i odo brio uz neznatne  preinake.

Projektirani objekt je kapaciteta 1200 ljudi. Stilski, pripada ranoj gotici, tj. XIII st., a sličan je j e Notre Dame u Dijonu. Kao i objekti burgundske gotike i ova građevina je tvrda i škrta u arhitektonskim ukrasima. Gradnja  je počela osvećenjem kamena temeljca 1884. godine koje je obavio nadbiskup Josip Stadler, pri čemu je ovdašnje Muško pjevačko društvo pod upravom svog zborovođe, samog graditelja Vancaša, pjevalo uz pratnju orgulja. Na pročelju, dva četverougaona zvonika odgovaraju bočnim lađama. Zvona su podignuta 1887. godine i to veliko zvono teško 2.578 kg, prečnika 1,69 m u zapadnu kulu, a pet manjih u istočnu. Objekt je završen i konsekriran 1889. godine. Vancašev budući opus u cjelini, a posebno rad na sakralnim objektima, bit će bogat i plodan. Projekt nadbiskupskog nadbiskupskog sjemeništa on radi 1892. godine, a detaljni projekti oba krila zgrade zajedno sa crkvom potiču iz 1895. godine. Crkva Čirila i Metoda je posvećena 1896. godine, a praktično je ugrađena između dva krila.  Njena unutrašnjost je pompezno i bogato dekorirana, što je bila i odlika isusovačkih hramova. Oltari, donijeti izvana, rađeni su u stilu tirolskog baroka sa slikama zlatne pozadine. Anastas Bocarić je ornamentalno o rnamentalno obojio zidove. Oton Iveković je naslikao dvije velike freske sa likovima svetaca kojima je crkva posvećena, a Ivana

Kobilca pravi dvije kompozicije u oltarskom prostoru Mariji, kraljici neba, a na desnoj Jedinstvo crkava.

na lijevoj strani Štovatelji Majke Božje klanjaju se

Objekt crkve nosi neorenesa nsne odlike i svakako je ova bila predložak za njegove nacrte crkve sv. Blaža u

Zagrebu, koje Vancaš radi gotovo istodobno. Obje su u osnovi istokračni križ na čijem presjecištu je kupola, što je zapravo preuzeta osnova Michelangelovog projekta crkve sv. P etra u Rimu. Sestre "Kćeri Božje ljubavi" bile su treća među ženskim redovničkim družbama koje su u drugoj polovini XIX stoljeća došle u Bosnu. Smještaju se na Banjskom Brijegu 1882. godine, a nova zgrada zavoda sv. Josipa sagrađena je 188?., kada je osvećena i kapelica. Nova školska zgrada podignuta je 1906/8. godine, a 1910., srušen je jedan dio samostana da bi se na tom mjestu podigla nova katolička crkva posvećena Kraljici svete krunice (Majci Božjoj), po projektu arhitekte Josipa Vancaša. Crkva je završena 191l. godine. Riješena je u  baroknom stilu kao trobrodna građevina. Oltarnu sliku Neokaljane i oko nje petnaest medaljona izradio je akademski slikar Oton Iveković. Autor projekta za ovu crkvu, J. Vancaš, kasnije radi i nacrt glavnog oltara u duhu kas nog renesansa. Oltar je posvećen caru i kralju Franz Josefu I. Sestre milosrdnice počinju graditi novu školsku zgradu u ulici , Čemaluša. Predavanja u školi počinju krajem 1883. godine. Neogotička crkvica sv. Vinka, uz ovaj objekt, nastala je vjerovatno u isto vrijeme. Rimokatolička crkvica izgrađena 1882. godine, u dvorištu nekadašnjeg Konaka građena kao privremeni objekt od drveta i ćerpića, za dvadeset godina svog  postojanja prilično je dotrajala. Na mjestu porušenog starog Konaka 1893 -1896. godine, izgr ađen ađen je franjevački samostan po projektu Carla Paneka u duhu neogotike, a 1904., obrazovan je posebni odbor za izgradnju katoličke crkve sv. Antuna Padovanskog. Padovanskog. Nacrte crkve u stilu cvjetne gotike izradio je Josip Vancaš, a temeljni kamen je blagoslovljen 1912. godine. Objekt je završen 1914., kada su postavljena zvona na tornju. Rimokatolička crkva Presvjetlog Trojstva u Novom Sarajevu projektirana je u neoromaničkom neoromaničkom stilu. Završena  je i posvećena posvećena 1906. godine. godine. U arhitekturi Josipa Vancaša od 1900 -e pa dal je,  je, samo su sakralni sakralni objekti tretirani na na historicistički način i to  bez izuzetka. Konfesionalna pripadnost tražila je isticanje kroz različitost, a to se moglo ostvariti samo interpretacijom onog stila čije je etimološko porijeklo sasvim jasno. Evangelistička crkva, jedina za vrijeme austrougarske uprave, izgrađena je 1899. godine, po nacrtima Karla Paržika u romaničko - bizantijskom  bizantijskom stilu kao centralna potkupolna građevina. Krilni dijelovi objekta dograđeni su oko 1911. godine. Ovdje graditelj daje uspješnu   kombinaciju principa organizacije prostora bizantijske

monumentalne arhitekture i romaničkih rješenja dekorativnih formi na glavnom pročelju. Arhitektonski i  prostorno, graditelj precizno precizno oblikuje sam proces bogosluženja bogosluženja i ukazuje ukazuje na njegova njegova ishodišta. Pr avoslavna avoslavna

crkva u Sarajevu ima dugu tradiciju, ali građenje novih crkava u samom gradu za vrijeme austrougarske uprave, daleko je ispod realnih mogućnosti srpskog življa. U ovom periodu, nove objekte nalazimo samo na bližoj periferij i grada Sarajeva.

Zanimljivo rješenje je nova zgrada mitropolije iz 1899. godine neposredno uz objekt Nove pravoslavne crkve.

Arhitekt Rudolf Tonnies daje neoromaničku elevaciju po uzoru na najpoznatije srpske bogomolje čime, kroz odabir stilskog izraza, dosljedno izražava konfesionalnu pripadnost ove građevine. Time uspostavlja blizak odnos postojeće crkve i susjedne građevine, a ulici, tada već formiranoj, dodaje novo po duhu isto, ali formalno drugačije pročelje. Za Jevreje koji dolaze u Sarajevo u XVI stoljeću Sijavuš paša 1581. godine, podiže nekoliko kuća oko četvrtastog dvorišta - Velike Avlije u kojoj se gradi i prva sinagoga. Od dva sefardska hrama na ovom prostoru  jedan je izgorio 1879., 1879., a Općina Općina ga obnavlja 1881. 1881. godine. godine. U ovom ovom periodu sagrađen je i jedan jedan manji hram hram na Mejtašu. Za vrijeme austrougarske uprave postojale su dvije bogoštovne općine: sefardska i aškenaska. Aškenazi dolaze u Sarajevo tek poslije 1878. godine (otuda i naziv "austrougarski Jevreji"). Njihova općina gradi sinagogu u Terezija ulici 1901. godine. Taj hram je riješen kao kompaktna masa oblika paralelopipeda sa ugaonim kupolicama na visokim tamburima, a presvučen je plitkom pseudomaurskom dekorativnom dekorativnom plastikom. Tokom

izvedbe vršene su manje preinake od arh. Karla Paržika, koji se smatra autorom objekta, a hram je završen i osvećen 1902. godine. Izbor pseudomaurskog stilskog izraza za jevrejski sakralni objekt nije slučajan; ova dekoracija ukazuje na njihovo istočno porijeklo, a u skladu je j e sa ikonoklazmom same vjere. Muslimansko stanovništvo za vrijeme austrougarske uprave ne gradi nove džamije u Sarajevu ; feudalno ustrojstvo je uzdrmano, a uvođenje kapitalističkih odnosa vodi osiromašenju lokalnog življa. Zato je i građevinska djelatnost u vezi sakralnih objekata slaba, a uglavnom se odnosi na održ avanje i popravke  postojećih. U vrijeme pružanja otpora okupaciji 1879. godine, oštećena je i Careva džamija. Već naredne godine ona je temeljito obnovljena, a kasnijim rušenjem objekata ovog ansambla na tom prostoru se 1911. godine, podiže nova zgrada za ulema- medžlis tačno u osovini postojeće džamije. Arkadama je spojena sa trijemom džamije formirajući dobro dimenzionirano unutarnje dvorište. Projektant Karlo Paržik novim objektom interpretira duh zatečenih oblika osmansko -turske arhitekture.  Njegova interpretacija puno je bliža istini od ranijeg "maurskog" stila koji je bio izraz pretjerane generalizacije "orijentalnog" i "islamskog". Arhitektura eklektike dala je u Sarajevu brojna i kvalitetna ostvarenja. Interpretirani su evropski stilovi, ali to nije bilo ništa novo i originalno u odnosu na druge gradove Carstva. Pa ipak, eklektički metod formiranja arhitektonskog izraza daje u Bosni interpretaciju jedne potpuno nove arhitektonske teme. To je bio tzv. "orijentalni slog", "maurska arhitektura" ili "pseud oorijentalni izraz", što je u suštini eklektički metod

usmjeren ka generaliziranom izrazu orijentalne graditeljske baštine. Ova se pojava može objasniti isključivo kroz susret dviju kultura, pa ako je eklekticizam naučna metoda koja u različitim misaonim s istemima odabire istini najbliže teze, onda je sasvim logičan pristup europskog graditelja koji lokalne teme pokušava da interpretira na nivou lokalnog misaonog sistema.

Europocentrično obrazovanje graditelja razlog je pretjeranim uopćavanjima ideje "orije ntalnog" ili "islamskog", te se javljaju arhitektonske forme ne odviše bliske autohtonom karakteru. Oni su zaista vjerovali da stvaraju lokalni "bosanski stil" i zato se Bosna uvijek predstavljala Europi ovom arhitekturom  pseudoorijentalnog izraza. Arhitektura je prvenstveno prostorni problem, pa se i njena analiza odnosi na njenu cjelovitu strukturu. Rana

ostvarenja tzv. pseudomauričkog sloga u Sarajevu, kojeg takvim definira samo određeno porijeklo odabranog dekora, smatramo čistim proizvodom filozofije h istoricizma. Ta arhitektura historicizma je krajem XIX i  početkom XX stoljeća već razvila i usavršila umjetnički govor kanoniziranim i lako čitljivim plastičnim simbolima. Gotovo istovremeno, u arhitekturi Sarajeva i Bosne u cjelini, dolazi i do takvih rea lizacija

koje i nešto od  prostornosti odabranog stila primjenjuju kao dodatnu naznaku. U početku su to obično bili citati karakterističnih prostora ili sistema njihova razvoja ili njihove materijalizacije, a kasnije to postaje stvarna interpretacija lišena svakog kopiranja po odabranom uzoru. Takve interpretacije bile su suptil ne, diskretne, ali su snažan učinak imale na stanovništvo već odgojeno na spoznajama takvih prostora i određenih tipova objekata svog nasljeđa. Pravila izbora određene dekoracije osta ju ista; dekorativne forme su i dalje sasvim tačni citati, semiotički jasni, ali se u samom prostornom sklopu građevine formiraju prostori koji su u zatečenoj kulturi već postali sinonimi, ili bar jasne asocijacije određenih namjera. Tako nastaju objekti koji se već razlikuju od građevina historicizma. Njihovo oblikovanje više nije problem eksterijera i njegovih značenja, već i razvoja enterijera po logici njegove funkcije. A to je već naznaka buduće Moderne. Za historičara umjetnosti, to sasvim razložno može biti djelo historicizma, ali za arhitekturu, prosudba o njegovoj vrijednosti oslanja se prije svega na analizu prostornih i sadržajnih kvaliteta cjelovitog sklopa. Praktično, za onu arhitekturu koju popularno zovemo maurski stil, počinje takvo čitanje i tumačenje arhitektonskog djela koje  podrazumijeva podjednako njegovu njegovu formalnu pojavnost, ali i logiku prostornog prostornog razvoja same funkcije.

Šerijatska sudačka škola sagrađena je 1887. godine po projektu Karla Paržika u bogatom pseudomaurskom dekorativnom mani ru sa elementima i detaljima skupljenim iz raznih regionalnih škola islamske umjetnosti.

Ovdje je značajno sasvim tačno opažanje da se koncept organizacije osmansko -turskih medresa zasniva na  principu unutarnjeg dvorišta, što potiče još iz helenističke arh itekture. To pravilo se ne odnosi samo na monumentalne objekte, već i one sasvim skromne izvedbe.

Karlo Paržik godine 1891. radi projekt drugog značajnijeg objekta u pseudomaurskom stilu - Vijećnice. On daje osnovu u obliku istostraničnog trokuta na čijim se krajevima nalaze kružni tornjevi pokriveni lukovičastim kupolama. Ovakav Ovakav tlocrtni oblik sigurno je uvjetovan oblikom parcele, ali izvjesno i zbog toga što je graditelj želio da i ovom objektu osigura izgled monumentalne potkupolne građevine, piramidalno gradiranih volumena. Za to je istostranični trokut u osnovi bio idealna figura koja direktno ne vodi u imitaciju već postojećih. Tako je ostvaren tip svjetovnog hrama koji je prostorno sasvim čitljiv lokalnom stanovništvu kome je pojam hrama, odnosno sakr alnog alnog objekta, identičan slici centralnoprostorne potkupolne građevine. Svojevremeno projekt nije bio prihvaćen. Po izmijenjenom projektu kojeg rade arhitekti Aleksander Wittek i Čiril M. Iveković, 1896. godine, nastaje današnja zgrada u istom stilu, sličnih gabarita. Wittek je bio tipični eklektičar, a poznato je da je u potrazi za inspiracijom posjetio Kairo i Španiju, odakle je, što je na izvedbenom  projektu očito, preuzeo preuzeo neka gotova dekorativnoplastična dekorativnoplastična rješenja. rješenja. Izmjene Izmjene u odnosu odnosu na na raniji raniji projekt nisu  bile suštinske naravi; ovdje se radi samo o prilagodavanju mase da primi odabrani dekor. Možda je upravo izbor dekora i jedini Wittekov doprinos realizaciji ovog objekta koji je prostorno i kompoziciono definiran ranijim

Paržikovim projektom, a detaljno razrađen od Čirila Čiril a M. Ivekovića. Iveković je na projektu bio više izvršilac no kreator, obzirom da projekt razrađuje na osnovu već utvrđenih  principa, te je teško procijeniti njegov stvarni doprinos konačnom rješenju. r ješenju. Jedino se sa sigurnošću može tvrditi da  je besprijekorno tačan i siguran interpretator u granicama zadanog stila. Morfološko porijeklo dekorativno- plastičnih  plastičnih elemenata nije teško otkriti u spomenicima Kaira, a brojni detalji su iz Alhambre. Prostorno rješenje je univerzalno, gotovo idealno, a stilski neodređeno. Zapravo, ono je samo okvir reprezentativno raspoređenim raspoređenim i bogato dekoriranim elementima islamske arhitekture. Pa ipak, to je j e centralna  potkupolna građevina koja bar po strukturi prostora uspostavlja dijalog sa monumentalnom osmansko turskom arhitekturom. Ovakav koncept dao je još Paržik projektom iz 1891. godine, načelno ga prihvatio Wittek naglasivši ulogu trijema u smislu pripreme za doživljaj unutarnjeg prostora, a Iveković je izvedbenim  projektom i konačnom realizacijom ostvario onaj koncept prostora kojeg su Osmani baštinili iz bizantijske arhitekture. Zastupljenost orijentalnog sloga u arhitekturi Sarajeva i predstavljanje Bosne i Hercegovine svijetu kroz isticanje njene posebnosti, govori o uvjerenju tadašnjih graditelja da je to na jmoderniji, a istovremeno i

autentičan stilski izraz ovog podneblja. Islamska umjetnost postaje predmetom ozbiljnih izučavanja, te od slobodno shvaćenih shvaćenih kombinacija elemenata na , pročeljima prvih objekata brzo se dolazi do tačnih saznanja o njenim regionalnim i stilskim karakteristikama.

Brojni primjeri su dokaz da kriteriji za izbor pseudomaurskog stilskog izraza nisu isključivo nacionalni, već regionalni, jer su produkt duha mjesta, a ne izraz nacionalnog prestiža. Zato je i bio prihvaćen od svih konfesi ja  pod uvjetom da je određenoj pojavi osiguravao najpreciznija značenja. Izrazito regionalni karakter  pseudomaurskog  pseudomaurskog stilskog izraza pokazat će se kao velika prednost u daljnjem razvoju umjetničke misli, naročito u usporedbi sa istovremenim nacionalnim izr azima drugih zemalja. Pseudoorijentalno graditeljstvo po svom postanku i me todi predstavlja romantizmom podstaknut poseban tok

eklektičke arhitekture. Po tome ga ne bi trebalo izdvajati iz konteksta arhitekture historicizma posljednje četvrtine XIX stoljeća, ali ovaj vid eklektike pored toga što raskida sa akademizmom, nosi u sebi klicu vjere u nove mogućnosti umjetničke misli. Tek u sprezi sa antihistoricizmom secesije i njenim ?evolucionarnim metodama, razvoj ideje regionalnog stila rezultirat će novim kv alitetom - pojavom Moderne. Upravo zato pseudoorijentalni izraz ima značaj bitne karike za kontinuitet razvoja umjetničke misli u Bosni i Hercegovini, jer se već tu i prije pojave "Stila 1900 -e" raskida sa starim načelima i oblicima. Tako je stvorena idealna misaona podloga na kojoj se mogla graditi posebna regionalna varijanta secesionističke umjetnosti iz koje će proizaći formulacija tzv. "bosanskog stila" i dalje, rane Moderne.

 Na prijelomu XIX i XX stoljeća kulturni razvoj Bosne i Hercegovine nije zaost ajao u odnosu na druge  pokrajine Monarhije. Ona postaje dijelom srednjoeuropskog kulturnog kruga, otvorena i pripravna da usvoji

sve što je aktuelno u svijetu umjetnosti. Historicizam koji se ovdje javlja u gotovo svim razvojnim r azvojnim oblicima, od strogog akadem izma do romantičarskih manifestacija baziranih na ideji tradicionalnog, nije imao svoje stvarne korijene, te je za razvoj umjetničke misli trebao samo mali podsticaj. A on dolazi kroz izraz novog i revolucionarnog secesionističkog pokreta. Prve pojave secesionističke

umjetnosti koje se mogu smatrati znakom bosanskohercegovačkog kulturnog razvoja uočavaju se već 1898. godine, istovremeno u slikarstvu i arhitekturi. Autori tih djela su stranci koji samo povremeno borave u Bosni, ali njihova djela imaju onu po trebnu duhovnu podlogu koja im određuje  pripadnost sasvim sasvim određenoj kulturnoj kulturnoj sredini. Sarajevski časopis Nada objavljuje crteže Maximilliana Liebenweina sa dominantnim motivima bosanskog genrea, a i u samom grafičkom rješenju časopisa uočavaju se secesionističkarješenja. Djela Čeplina i Liebenweina koja su bila zahvaćena simbolizmom i secesijom, utiču na razvoj domaćih slikara. Umjetnost fin de sieclea odmah prihvataju lokalni sl ikari. Baltazar Baumgartl, u centar interesovanja inter esovanja postavlja

 pejzaž i rješava rješava ga u stilskom stilskom rasponu između između plenerizma i secesije, secesije, u prefinjenim, prefinjenim, a istovremeno istovremeno morbidnim tonalitetima ružičastog, ljubičastog, plavog, žutog i zelenog. "U Sarajevskom slikarskom klubu" kojeg osniva njemački slikar Ewald Arndt -Čeplin, kome su pripadali i n jegov brat V Leo Arndt i Bečlija Max Liebenwein, u vremenu od 1897. do 1905. godine umjetnički djeluje i Ivana Kobilca. Ona pokazuje veliki interes za folklorne motive, a u svom posljednjem djelu u Sarajevu, fresci Krista na Maslinovoj gori iz 1905. godine, djelu koje se nalazilo u protestantskoj crkvi, ona po svemu nastoji doseći svoj uzor - Puvis de Chavannea. Njena djela u sarajevskoj sredini sklona su egzotici i simbolističkoj

 predstavi, a snažan snažan crtež koji naglašava naglašava liniju i površinu površinu umnogome je secesionistički.

Gabrijel Jurkić je najznačajniji predstavnik secesije secesije u slikarstvu Bosne i Hercegovine Hercegovine kojemu je bila bliska njena simbolička atmosfera, potom Bocklinove alegorije, a ponajviše djelo Segantinija, posebno njegovi  planinski pejzaži. Praktično, svi bosanskohe svi bosanskohercegovačk rcegovačkii slikari koji su djelovali ili su se školovali školovali s početka početka ovog stoljeća, prošli prošli su kroz faze više ili il i manje obilježene simbolizmom i secesionističkim secesionističkim stilizacijama. Svoj prvi doticaj sa secesionističkom arhitekturom Bosna je imala već 1 898. godine prigodom jubilarne izložbe u Beču, kada njen paviljon projektira bečki arhitekt Joseph Urban. Romantičarska vizija krajnje generaliziranog pogleda na islamsku umjetnost, rezultirala je takvim arhitektonskim hibridom koji bi mogao  predstavljati bilo koju koju zemlju zemlju islamskog islamskog svijeta. Ali ono što je ovdje ovdje novo i neobično neobično je asimetrija asimetrija kompozicije kompozicije

i stilizacije ornamenta koji je izveden u skladu sa novim stremljenjima secesionističkog pokreta. Za evropskog arhitektu, islamska ornamentika, biomorfna, st ilizirana, plošna, već je kao takva antihistorijska, a novi Urbanov ornament samo je stilizacija sti lizacija već stiliziranog biomorfnog oblika. Stvarnim početkom secesionističke arhitekture u Bosni i Hercegovini smatra se 1900. godina kada se po prvi put javljaju projekti i ostvarenja sa

svim obilježjima novog umjetničkog pokreta. Tada sarajevski arhitekt Carlo Panek, za Svjetsku izložbu u Parizu 1900., projektira paviljon Bosne i Hercegovine, sa namjerom da oslika karakteristične etape kulturnog razvoja zemlje. On stvara simboličan sklop graditeljskih oblika iz različitih perioda, gdje dominiraju oblici islamske umjetnosti. Secesionističke elemente nalazimo u stiliziranoj biomorfnoj ornamentici prizemnih dijelova eksterijera, a znatno vidljivije u samom eksterijeru. Arhitektonski elementi samo su izvedeni iz islamske umjetnosti, a nisu preuzeti; zmijolike linije, floralna dekoracija i dinamika motiva, u potpunosti

izražava duh secesionističke umjetnosti. Ono što ovo djelo čini posebno zanimljivim je čvršće uporište u tradiciji, tj. visok stupanj identifikacije djela i onog što ono predstavlja. Paviljon ima vrijednost heraldičkog znaka sa jasnim atributima pripadanja mjestu kojeg predstavlja. Ovdje se prošlost dosljedno poštuje, a mašta dolazi do izražaja tek u slobodnom razvoju plošne biomorfne dekoracije koja je po duhu secesionistička, ali  je na takvim mjestima da je doživljavamo doživljavamo više kao neku neku vrstu orijentalne fantazije.

Secesiju, kao arhitektonsku pojavu možemo pratiti u Sarajevu od 1901 . godine kada je dovršena stam bena zgrada Obala 22, po projektu arhitekte Vancaša. To je ugrađena jednokatnica jednokatnica sa osnovom koja se razvija oko centralnog kvadratičnog hola sa monumentalno postavljenim stepeništem, a što je osobito značajno, ta dispozicija logično se projicira u rješenju  pročelja. Najvrijednija i najveća najveća centralna dvorana na katu katu jasno je naznačena naznačena centralnim doksatom. Time je plastičnost pročelja postala organski dio cjeline. Dominantan ornamentalni motiv je cvijet suncokreta kojeg Vancaš ovdje koristi iznad otvora kata,  a kasnije će ta tema u njegovim djelima biti i dalje razvijana. Vancaševo poznavanje bečke secesije vidi se i u primjeni takvih dekorativnih elemenata koji su samo ovdje tipični. Takav ornament je medaljon, stran antihistorijskom shvatanju nove umjetnosti , ali ga on koristi bez ustezanja da pospješi semiološka značenja arhitekture objekta. Ugrađena dvokatnica u Ferhadija ulici br. 27  projektirana je 1902. 1902. godine za apotekara apotekara Schlesingera Schlesingera i na njoj se u krajnjim osama pročelja pojavljuju pojavljuju veliki medaljoni sa likovima Eskulapa i Higije, simbolima farmacije. Tema cvijeta i lista, ljekovitog bilja bez

izuzetka, dominira pročeljem, pa su čak i elementi od kovanog željeza na kapiji izvedeni u oblicima kamilice. Grbolika forma na cvijetnoj podlozi ispunjava visinu kordonskog vijenca u širini donjeg centralnog otvora nedvojbeno govoreći o nekadašnjoj namjeni prizemlja. Radovi u duhu mađarske secesije su malobrojni. Među njima ističe se vila u Petrakijinoj ulici br.11 iz 1903. godine. Keramika sa cvijetnim motivima ko ja

pokriva ravna gabla i zonu zida ispod vijenca, sudeći po karakteristikama modre boje potiče iz čuvene tvornice Miklos Zsolnaya iz Pečuha. Tokom prvih osamnaest godina ovog stoljeća, secesionistička arhitektura u Sarajevu prošla je cjelokupan  proces svog razvoja, od ranih rješenja koja više pokazuju razvoj dekorativnog stila do arhitektonskog, pa do strukturalnog poimanja nove umjetnosti što je vodilo snažnoj redukciji ornamenta i takvih rješenja koja nagovještavaju Art Decco ili su po mnogo čemu rana Moderna. Do sličnih rezultata doći će i onaj paralelni tok koji svoj razvoj zasniva na ideji tradicije, uvjeren da će njegujući regionalni stil osloboditi se uopćenog historicizma i dosegnuti apsolutnu vrijednost graditeljstva.  Najreprezentativniji izraz sece izraz sece sionistička arhitektura arhitektura u Sarajevu Sarajevu dosegla je objektom Pošte iz 1907. godine,

arhitekte Josipa Vancaša . Njena pozicija u gradskom tkivu nalagala je monumentalan, svečan i dostojanstven arhitektonski izraz. Sasvim razložno, jednu novu funkciju njen graditel j realizira u tada aktualnom stilu, a uvažavajući uvjete lokacije samo kompozicijom, gotovo baroknom, daje adekvatan izraz tada veoma značajnom javnom objektu. Ovdje su primijenjena sva napredna tehnička rješenja. Šalter hala kao centralni prostor dimenzija 40x15 metara pokriven je rešetkastom željeznom konstrukcijom, a stakleni pokrov daje potpunu zenitalnu rasvjetu. Opremljen tada najsuvremenijim instalacijama kao što je centralno grijanje toplim zrakom, a povezan sa željeznicom krakom pruge koja je ulazila u samo njeno unutarnje dvorište, ovaj  poštanski objekt objekt predstavlja cjelovitu arhitektonsku arhitektonsku interpretaciju interpretaciju određene funkcije. funkcije.  Na objektu objektu Titova br. 80, arh. Kneschaurecka Kneschaurecka iz 1913. godine godine već već dominira dominira površina okvira nad nad punim punim zidom, što je bilo moguće ostvariti primjenom armiranog betona što je sasvim vidljivo po dimenzijama konstruktivnih elemenata. Konstrukcija Konstrukcija i primijenjeni primij enjeni materijali direktno su uvjetovali artikulaciju pročelja, a to je već princip savremene arhitekture. Ali po općoj koncepciji masa, simetrićnosti pročelja, naglaska ugla kupolom i primjeni atike iz sasvim dekorativnih razloga, ovo djelo se oslanja na pravila arhitekture historicizma. Po svemu, ovaj

objekt stoji na kraju secesije ili na početku Moderne.  Na nadgrobnim spomenicima utjeca j

secesionističke forme ponajviše se ogleda u oblikovanju zaglavnog kamena u vidu eliptično zavrsene stele pri čemu se krajevi elipse spiralno užljebljuju sugerirajući volute. Na složenijim kompozicijama porodičnih grobnica obično pri uglovima kamenih ploh a urezuju se stilizirane cvijetne forme sa ogradama oblikovanim u kovanom željezu, ukrašenim obiljem floralnih motiva.

 Najvrijedniji spomenik nadgrobne arhitekture u duhu secesionističke secesionističke umjestnosti je spomenik Silviju Strahimiru Kranjčeviću na katoličkom groblju u Koševu. Spomenik je rad kipara Rudolfa Valdeca koji

uključen u tokove secesije upravo u ovom djelu unosi u naše kiparstvo simbol. Predložak za spomenik bilo je Valdecovo ranije djelo "Sapeti Genij" iz 1898. godine koje u originalu nije sačuvano, sačuvano, već samo na ovaj način, tj. posredno.

Uloga bimorfnog dekorativnoplastičnog oblika u arhitekturi sarajevske secesije bila je velika. Od samog  početka uočava se obilna primjena floralnih motiva, ali u svemu tome nedostaje ona heraldika koju je ustanovio sim bolizam. Premalo je primjera koji se zaista mogu "čitati" ili racionalno protumačiti. Mogu se  primijetiti karakteristični oblici cvijeta djevičanskog krina, kojeg je do perfekcije u stilizaciji doveo slikar sli kar Carlos Schwabe, zatim omiljenog cvijeta "Stila 1900-e" -  perunike, što se često javlja na platnima Alfonsa Muche i nakitu Ren, Laliquea, orhideja čestih na vazama Emile Gallea, ljubičica koje su za simboliste cvijet Lezbosa, ali ponajviše ima blještavog suncokreta i lista kestena. Izgleda da tek nastajuća buržoazija još uvijek nije imala vremena da pati od "estetskih migrena" tumačeći suptilne poruke nekakve heraldike duševnih stanja.

Završetak tako čestih lizena secesionističke arhitekture činili su maskeroni, često i u polju parapeta, ponekad ponekad glava Međuze ili Flore, a cjelovito ljudsko tijelo, pretežno muško, ponajviše u funkciji Atlanta koji izrasta iz zidne mase da pridrži doksat. Secesionistička arhitektura Sarajeva, Sarajeva, uz neznatne izuzetke produkt je utjecaja bečke kulturne sredine, mada je među 191 upi sanim studentom na Wagnerschule, bio samo jedan Bosanac, Sarajlija Kurt Braun. Mada  bosanskohercegovačka  bosanskohercegovačka arhitektura nije ostvarila neke direktne veze sa ovom školom, svojim graditeljskim nasljeđem Bosna je postala zanimljiva tek razvojem r azvojem onog wagnerijanskog wagnerijanskog "genius loci", jedne od važnih tema ove škole koja se bazira na ideji o opleminjivanju samonikle arhitekture. Studije Ernsta Lichtblaua bilefsu analitička priprema neophodna za razvoj novih metoda oblikovanja bez direktnih praktičnih posljedica na razvo j arhitektonske misli, ali su posredni posredni utjecaji bili značajniji. značajniji. Studijama arhitekture Bosne Bosne i Hercegovinei Hercegovinei  projektima koji njenu baštinu kreativno interpretiraju, interpretiraju, a nastalim 1904. godine, on daje teoretsku podlogu podlogu na kojoj će se već narednih godina gradit i ideja o "bosanskom slogu". Posebnost umjetničko -stilske veze sa tradicionalnim graditeljstvom na tlu Bosne i Hercegovine je u tome što klasično obrazovan evropski arhitekt svoje poimanje umjetničkog izraza i ne dovodi u vezu sa stilskom  pojavom koja je produkt drugačije civilizacije. Za njega je inače stilski definirana osmansko -turska umjetnost izvan standardnih umjetničkih kriterija, ekscentrična, ekscentrična, pa time i antihistorijska, te podatna da se njome obogati vlastiti izraz bez bojazni da se uđe u neki novi eklektički odnos. Austrougarska uprava je od samih početaka svoje vlasti pokazala svestran interes i brigu za naše historijsko nasljeđe. To se očitovalo u donošenju odgovarajućih odgovarajućih građevinskih propisa pa sve do snimanja tih spomenika, čak izrade regulacionog plana Baščaršije, koji u ovom periodu nije bio dovršen. U velikom požaru na prostoru Baščaršije koji se dogodio 1879. godine, izgorjele su 304 kuće, 434? dućana i 135 drugih objekata u 36 ulica. Od značajnijih objekata izgorjele su četiri džamije, katolička crkva, njemački konzulat, Taslihan, Ðulov han, Hanikah i sinagoga. Austrougarska uprava je tada iskazala visok stupanj brige za kulturna dobra, osobito ona koja su dokument kulturnog identiteta svakog naroda i odlučila se za postupak koji je u to doba  bio revolucionaran, rekonstrukciju ansambla. Taj postupak će postati legitimnim metodom tek u periodu aktivne zaštite, tj. u periodu od II svjetskog rata do danas. Razlog za takvo opredjeljenje možemo naći i u visokom stupnju kulturne tolerancije i uvažava nja posebnosti historijskog razvoja raznih naroda. Uviđajući da je jedan od primarnih kriterija gradograditeljstva u osmansko -turskom periodu - stalnost kroz  promjenu, našli su sasvim razložnim da obnove ono što što je u požaru požaru nestalo nestalo u ime onog principa stal nosti. Zato i danas područje Baščaršije smatramo jednim značajnim fragmentom u kontinuitetu razvoj a grada, a nikako modelom u stvarnom mjerilu. Pri tome je morfološka struktura područja kao i planska osnova u potpunosti ista. Prema tome, u odnosu na ambijent ovaj zahvat je rekonstrukcija, u mjerilu grada to je restauracija njegove

morfološke strukture, a u regionalnom mjerilu to predstavlja konzervaciju tipološke odlike jednog od naših naselja. Stalno prisutna ideja "genius loci" rezultirala je i različitim smjerovima Wagnerove škole. škole. Jedan broj studenata teži da kroz funkcionalnu organizaciju kritički dosegne vrijednosti regionalne arhitekture. Tako  početkom ovog ovog stoljeća nastaju projekti savršeno savršeno prilagođeni regionalnoj regionalnoj arhitekturi, ali i dalje moderni. moderni.

 Najsuptilnije

interpretacije našeg nasljeđa nalazimo kod Ernst Lichtblaua koji je izvjesno 1904. godine,  posjetio Bosnu kada je uradio veći broj skica koje su publicirane. Ti crteži, lišeni sporednog likovnog likovnog efekta  bile su male arhitektonske studije karakterističnih oblika, te su kao takve bile dobra podloga za projekte. Ernst Lichtblau formu kreira već na osnovu površne percepcije lišene nebitnih arhitektonskih detalja, pri čemu elementarnu formu uklapa u moderne strukture koje postaju okvir tradicionalnim.

Opća slika jednog orijentalnog grada sa izrazitom hijerarhijom i jasnim arhetipskim oblicima njegove morfološke strukture bila je dovoljno snažna da se nametne. Zato nije bila rijetkost da se duh mjesta osjeti i na mnogim, po svemu secesionističkim riješenim zgradama. Analizom pročelja doma "Napredak" iz 1913. godine, arhitekte Dionisa Sunka, uočava se naglašen osjećaj za vrijeme i prostor u kome objekat nastaje. Izvjesno je da se graditelj prethodno upoznao sa osnovnim karakteristikama lokalne tradicionalne arhitekture

koju apostrofira elementima pročelja. Njegova sklonost da arhitekturom izrazi duh mjesta očitovala se i u drugim sredinama. Na njegovom natječajnom radu za novu sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu iz 1909. godine,  prepoznatljivi su lokalni gorn jogradski motivi, a mansardni krov biskupskog sjemeništa u Ðakovu u tada sasvim suvremenim oblicima kasne secesije dat je samo zato da se ostvari prisniji stilski odnos sa postojećim  biskupskim dvorom. Tipično vertikalnu raščlanjenost sarajevske kuće na ma sivno prizemlje i lagani kat, na zgradi Napretkovog doma njen graditelj Sunko sugerira kamenom oplatom sve do prozorske klupčice prvog kata čemu kontrastira glatke malterisane plohe olakšane velikim otvorima i razvijenim volumenima. Kompoziciju smiruje snažno isturena streha, a krov velike površine i nagiba završava kupola. Iako prizemlje ima velike otvore, ono se doživljava kao masivno, djelimično zbog simetrične kompozicije gdje je ulaz u aulu kino-sale smješten u srednju osu znatno niži, naglašen plitkim i punim trokutastim zabatom, ali i time što su izlozi na dvije trećine svoje visine bili presječeni staklenim strehama. A to je motiv široke kapije stambene kuće, izrezane u zidnoj masi i obavezno natkrivene strehom. U ravni katova dominiraju dva simetrič no  postavljena doksata, a sve povezuje snažan potez strehe. Krovna kupola na osmerougaonom osmerougaonom tamburu sa kružnim otvorima pokrivena je limom sa naglašenim spojevima, poput kubeta monumentalnih osmansko turskih građevina. Ona nema drugu funkciju osim dekorativne, te je poslužila kao izvrstan postament figuri "Croatia".

Iako se radi o sasvim secesionističkom djelu, analizirajući kompoziciju cjeline ne možemo se oteti dojmu da autor nastoji, pa i uspijeva, uspostaviti dijalog sa duhom mjesta. Na perspektivnoj skici zgrade"Napredak"

objavljenoj u stručnim časopisima, Sunko crta i susjedni objekt sa karakterističnim doksatom, a pozadinu sa  prepoznatljivom strukturom stambene zone - mahale, mada se ova u datoj projekciji ne može sagledati. Zanimljivo je i to da zgradu

ukrašavaju dva alegorijska kipa "Prosvjeta" I "Snaga" koja lankiraju srednju osovinu, a djelo su Roberta Frangeša Mihanovića, izvedene kao prve secesionističke skulpture na arhitektonskom objektu u našem graditeljstvu. Ovaj objekt je tokom čitave svoje historije bio jednim od središta kulturnog i javnog života grada Sarajeva. Još 1913. godine otvoreno je kino tada nazvano"Imperijal" sa predstavom -filmom "Stradanje Pompeja", a kasnije je ovaj objekt udomio kazalište, kabare, brojne izložbe, tribine, predav anja ... "Salomova palača" nastala 1912. godine, kao djelo arhitekte Rudolfa Tönniesa ima izrazito horizontalnu  podjelu svog pročelja. Jedinstvenim Jedinstvenim rješenjem rješenjem obuhvaćeno obuhvaćeno je prizemlje prizemlje i I kat sa sa bogatim i dubokim reljefom reljefom u vještačkom kamenu, a u jakom kontrastu je zona gornjih katova u glatkom malteru lišena li šena jače dekorativne  plastike. Široki ulični front ove stambene trokatne palače ritmiziran je sa devet prozorskih prozorskih osa. Srednje tri, u donjoj zoni imaju široki, šir oki, lučno zasvođen pasaž. Ovaj srednji dio uokviruju dva trostranična doksata završena kratkim stubovima na kojima leži limom pokrivena kupola što djeluje poput altane. Donji dio dvoetažnog masivnog plana nosi dubokorelje nu secesionističku dekoraciju. Široki poput talasa uskovitlani listovi  predstavljaju okvire figurama između otvora I kata. Osam figura u prirodnoj veličini postavljene na konkavnu glatku pozadinu uokvirenu pozlaćenim astragalom daju likove ljudi Bosne i Hercegovine u narodnim nošnjama hrvatskog, srpskog i muslimanskog gradskog i seoskog stanovništva. Izrazita odlika sarajevske secesije je transponiranje karakterističnih arhitektonskih elemenata već postojeće arhitekture kao i principa komponiranja arhitektonske cjeline. Doksat je čest motiv u raznim arhitekturama,

ali se ovdje njegova inter  pretacija zaista oslanja na uzore zatečenog zatečenog graditeljstva. I u ovoj arhitekturi on ima

istu ulogu; uvijek obilježava najznačajniju stambenu prostoriju, a otvori na njemu razdvojeni su samo uskim stubićima tako da ih doživljavamo kao kontinuiranu prozorsku traku. Visok stupanj interpretacije duha tradicionalne stambene arhitekture uočava se na stambenoj dvokatnici u ulici Franjevačka br. 2, građenoj 1910. godine. Samo u jednoj ravni uličnog pročelja ostvareni su karakteristični kompozicioni principi, bez lažnih i romantičarskih ustupaka. Onaj tipičan dojam napetog i dinamiziranog volumena kojeg smiruje snažno istaknuta streha bosanske stambene zgrade ovdje je sugeriran vještom modelacijom jedinstvene fasadne ravni. Po tome ova zgrada predstavlja jedan od najvrijednijih primjera

 prilagođavanja secesije lokalnom duhu pri čemu kreativnost kreativnost ostaje nesputana. nesputana. U suvremenoj umjetnosti Bosne i Hercegovine do danas se osjeća naglašeno kreativan odnos prema transponiranju vrijednosti nasljeđa, naravno uvijek primjeren vremenu. Može li jedan umjetnički izraz začet spontano, romantičarski, imati snagu da tako dugo traje i daje dobre rezultate? I historicizam je ovdje imao dobra ostvarenja, ali se njegova evolucija ne dešava, pa čak ni u novije doba kada su citati legitiman  postupak najsuvremenije arhitektonske misli.

Početkom ovog stoljeća u Bosni se sasvim legitimno razvija historicizam u gotovo svim pojavnim oblicima, maurska arhitektura gotovo paralelno sa historicizmom, ali uz vještu interpretaciju nasljeđa u smislu prav ilne artikulacije prostora koji su postali dijelom memorije njenih stanovnika i konačno secesija, po svojim uzorima  prvo bečka, bečka, a onda više vezana vezana za tradiciju, tj. prilagodena uvjetima mjesta. mjesta. Sve te pojave pojave oslikavaju oslikavaju duhovnu duhovnu  preorjentaciju ka Zapadu, ali  bez grubih prekida sa kulturnom prošlošću.   Vrijeme do pojave evropske Moderne, univerzalne i jednake za sve, trebalo je ispuniti nekim izrazom, lokalnim i pomirljivim, u kome bi svi stanovnici našli identitet svoje duhovnosti. Naznaku toga nalazimo već ko d one secesije koja svoj izraz

gradi na odlikama nasljeđa, ali to nije bio izraz univerzalnog, već težnja da se uklopi u kontekst mjesta što je samo jedna, istina važna odlika tradicionalnog graditeljstva. Maurska arhitektura već po svojoj metodi formiranja arhitektonskog sklopa ograničavala se na monumentalne objekte tematski ograničenog programa, i na sadržajima koji nemaju određenu historijsku podlogu, pa tako maurski slog gubi na arhitektonici u korist  bespotrebne, istina slikovite dekorativnosti. U svo jim zvaničnim oblicima umjetnost umjetnost Bosne Bosne i Hercegovine Hercegovine bila bila je usmjerena usmjerena zapadnoevrops zapadnoevropskim kim tokovima, a pokazala je sasvim očekivano bogatstvo i raznolikost što je bio produkt dvaju kultura. Uvjet za jedinstven,

općevažeći pogled na svijet koji bi rezultirao zajedničkim izrazom duhovnosti, nije se mogao ostvariti tako  brzo, zato se morao tražiti takav umjetnički izraz  koji bi pomirio sve suprotnosti, a bio prihvatljiv za sve. Posljedica toga je njegova posebnost i pojavnost samo na tlu Bosne i Hercegovine, ali i to da su ga prihvatili,

razvijali i osmišljavali najbolji i najškolovaniji graditelji ovog perioda. Regionalna posebnost uvjetovala je izraz "bosanski slog" ili "bosanski stil". Ovaj graditeljsko-umjetnički

izraz, nastao početkom ovog stoljeća, nije značio nikakvu stilsku retardaciju već nastojanje da se daljnjim razvojem graditeljske tehnike ostvare forme koje nisu citati već kreativno izražene asocijacije na višestoljetno nasljeđe Bosne. To svakako nije bio neki novi vid historicizma. Stilska pripadnost mu se ne može čvrsto definirati i odrediti, već samo kulturna. Kao autentičan izraz kulture određenog naroda u određenom vremenu, on je historijski samo dokumentarno, a ne u smislu replike već viđenog, te ja za Bosnu to izvjesno njena rana Moderna. U osnovi kulturne historije čitavog čovječanstva je suradnja. Ono što se u Bosni s početka ovog stoljeća smatralo nasljeđem, to zapravo i nije bilo, to je bila još uvijek živa tradicija. Zadržavši oblike života  proizašle iz kulture i civilizacije islama, stanovništvo je u većinskom broju bilo i dalje sklono određenoj tipologiji prostora. Nije bilo otvorenog opiranja općem napretku, ali je bila stalno prisutna težnja ka pomirenju želja i mogućnosti na način koji bi simbolizirao najbolja iskustva dva, samo prividno oprečna svijeta. Analogno iskustvima u oblasti filosofije, historije i kulture, izgleda sasvim razložnim pita nje da li je ishitrena  pojava importiranog evropskog historicizma u Bosni koja ga nije mogla prihvatiti. Mada se s e radilo o djelima

 provjerenih kvaliteta, za stanovništvo obilježeno islamskom kulturom to je bila sasvim nova, time i mlada kultura, čiji su oblici u ovom kulturološkom milieu bili pozajmljeni. Historicizmu je nedostajao vitalitet u

mjeri da to bude opće prihvaćena pojava od stanovništva u širem obimu, te ga zaista možemo smatrati  pseudomorozom - u smislu pojave kristalizacije, kristalizacije, ali na krivom mjestu.

Spenglerove teze o razvoju arapske kulture u ovom slučaju ne bi mogle biti doslovno preuzete, ovdje već  postoji kulturološki de inirana sredina koja ne traži rješenje, već joj se ono nameće, ali posljedice su iste. To objašnjava gotovo istovremenu pojavu pseudomaurskog izraza koji svojim osvrtom na nasljeđe donekle dočarava povratak "staroj imovini". Zato će tek bosanski stil postati autentičan izraz jedne kulture koja je spoznala da nije mlada, niti to hoće biti, koja je spoznala vrijeme i mjesto svog postojanja da bi ga obilježila stilom koji je izraz kontinuiteta. Istovremeno, taj stil je i aktualan, kao i drugi evropski pokreti rane Moderne.

Svoje biće i svoju definiciju ovaj stilski izraz jedne slojevite kulture ponovo je pronašao u kulturi islama, i li tačnije, u širem smislu shvaćenog proizvoda proizvoda te kulture - sistemu življenja. Počeci razvoja arhitekture bosanskog stila obilježeni su prije svega insistiranjem na slikovitosti cjeline, ili tačnije isticanjem onih arhitektonskih elemenata čija ishodišta doslovno potiču iz naše tradicije, što nije baš uvijek imalo logičku povezanost sa strukturom cjeline. To slikovito poimanje bosanskog stila izvjesno je  posljedica tada popularnog, ali i korisnog crtanja starih objekata i ambijentalnih cjelina. Osim likovne

vrijednosti ovi crteži su imali i vrijednost dokumenta. To su bile prve anatomske studije lokalne arhitekture koje su graditeljima pomogle da preciznije definiraju primarne likovno-kompozicione odlike stare arhitekture.

Josip Pospišil svoj izraz gradi na površnom osloncu na secesiju, ali istovremeno negira disciplinu elevacije takvog pročelja. Njegovi kompozicioni elementi izvedeni su iz graditeljstva nasljeđa. Slikovitost kompozicije  bosanske kuće on gradi elementima doksata, naglašenom strehom, snažnim korpusom krova sa badžama, temom verande..., ali najčešće samo u ravni pročelja. Iako secesija formalno odbija vezu sa historijskim, Pospišil teme bosanske tradicionalne arhitekture postavlja kao primarne, da bi ostvario osnovnu kompoziciju masa. Samo na pr ojektima ojektima

pojedinačnih stambenih kuća on nalazi rješenja koja i osnovom i konačnim izgledom nose prepoznatljive crte domaće stambene arhitekture. Zato se jedino projekti i realizacije porodičnih i stambenih zgrada u njegovom graditeljstvu mogu prihvatiti kao bosanski stil.

Arhitekt Josip Vancaš prvi je dao formulaciju "bosanski slog" vjerujući da postoji specijalni bosanski način građenja. Dobro se upoznavši sa tradiconalnim graditeljstvom, Vancaš već na prijelazu stoljeća uočava da je orijentalna arapska ar hitektura hitektura tuđinska, te da se razlikuje od načina građenja koje je, po njemu, u Bosni uistinski posebno. Postojanje turskih, pa čak i bizantskih motiva u ovom slogu po Vancašu nije razlog da isti ne ostanu domaći i narodni. Od svih objekata koji su u doba autrougarske uprave nastali u Bosni, najbolje ideje bosanskog sloga, teoretski,

ali i praktično, nose oni koje je oblikovao Josip Vancaš. I u onim njegovim radovima koje svrstavamo u "mauričke", uvijek se prepoznaje neka tema lokalne arhitekture. Po vlastit oj izjavi, prave realizacije oslobodene orijentalnih oblika, a oslonjene isključivo na domaću tradiciju, ostvario je Vancaš dogradnjom verande svom ranijem projektu, muslimanskoj čitaonici u Sarajevu iz 1888. godine, primjenjujući motive  bosanskih divanhana. To je bio i najraniji primjer direktnog oslonca na tradiciju lokalnog graditelj stva i po

 prvi put to više nije samo samo aplikacija viđenog viđenog motiva, već već interpretacija određene određene i sasvim jasne jasne arhitektonske teme.

Od 1909. godine Vancaš radi više projekata zgrada u bosanskom stilu oslanjajući se na koncept osmanske gradske kuće pri čemu uspijeva uspostaviti kreativan dijalog sa nasljeđem. Teži problem oblikovanja javljao se na većim zgradama kolektivnog stanovanja, jer takvog uzora u tradicionalnoj arhitekturi Bosne nije bilo. I upravo na ovakvim temama Vancaš napušta doslovno transponiranje elemenata nasljeđa razvijajući kreativnost na bazi spoznajnog, a ne viđenog i prepoznatljivog. Oblici građevina dovedeni su u logičnu vezu sa unutarnjim prostorima koji se iz takvog odnosa lako čitaju. Ono što je u njima tradicionalno, zapravo je tradicionalno poimanje logičke veze funkcije, materijala i konstrukcije, što neminovno reproducira i tradicionalni oblik. Prema tome, Vancaševi oblici nisu preuzeti, već

tradicionalnog poimanja načina građenja. Zato za ove zgrade s pravom možemo reći da po tipu  pripadaju tradiciji, ali ali da nisu njeni modeli. Tip je vezan za oblik i način način života jednog društva, te je za Vancaša sasvim logično bilo da tip postane osnova nove arhitekture, jer tip ne znači sliku nečega što treba kopirati ili savršeno imitirati, već ideju koja će poslužiti kao pravilo modelu. Model je predmet koga treba ponoviti onakvim kakav jeste, tip je naprotiv predmet prema kome svako može zamišljati djela, a da ova ne budu međusobno slična. Ova djela pripadaju ranoj Moderni i po shvatanju da individualnost građevine svakako ovisi od forme, ali najviše zbog toga što je ta forma organizirana u jednom prostoru i vremenu. Obje komponente, prostor i vrijeme, ovdj e su apsolutno čitljive. izvedeni iz

Oko 1910. godine dekorativnost u djelu češkog arhitekte Jana Kotere, dolazi sasvim u drugi plan u odnosu na strukturalno oblikovanje cjeline. Tada nosioci izražajnosti arhitektonskog djela postaju međusobni odnosi volumena i pojedi načnih elemenata, a izrazito osjećanje za arhitektonsko oblikovanje očituje se u naglasku  prostornih i površinskih vrijednosti ostvarenih jednosta vnim planovima i profilacijama. Djelo, koje u  potpunosti ima odlike Moderne češki arhitekt Jan Kotera je reali zirao u Sarajevu 1911. godine (zgrada Osiguravajućeg društva "Slavija"). Njegovo rješenje, već je gotovo sasvim lišeno dekorativnog znaka. Stilizirane glave - konzole na koje se oslanja kordonski vijenac i koje poput kapitela krase međuprozorske stupce predstavljaju snažnu, čak kubističku stilizaciju lika bosanskog seljaka. Usporedbom razvoja Moderne u Bosni sa vremenski paralelnim tokovima u drugim srednjoevropskim

zemljama, uočavaju se određene metodološke sličnosti, ali konačni rezultati ne bi mogli izdržati poređenja,  jer su im polazne polazne pretpostavke pretpostavke proizašle proizašle iz pojma naslijeđa čak čak i civilizacijski oprečne. Geneza našeg našeg razvoja Moderne zapravo je slika jednog procesa kulturnog i umjetničkog preobražaja orijentalnog civilizacijskog kruga u zapadni, istovremeno sa društveno -ekonomskim transformacijama. Formulacija Moderne, samo je finale ovog procesa. *Arhitektura *Arhitektura u BiH na prelazu 19-20 stoljeća:

-“Žuti katalog“-1879.-1918., arhitektura u BiH. -Arhitektura secesije u BiH -arhitekti austorugarskog perioda u B iH: Josip Vancaš, Karl Paržik... -sinhronost s pojavom secesije u Beču -arhitekti iz Česške, Slovačke, Austrije... dolaze u BiH -dispozicija prostora-neohistoricizam /dekoracija-secesija (floralna, geomatrijska) -studenti bečke ALU/odjela arhitekture Zemaljske

Vlade (Vancaš, Paržik, Toennies...)

- početak  početak druge decenije XX st.-prvi prodori moderniteta

U tom periodu djeluju strani arhitekti (domaći se tek javljaju i djeluju između dva svjetska rata) -pioniri moderne umjetnosti; 1930- te:Smiljanić, Baylon, Muhamed i Reuf Kadić, Finci, Samanek, Baldassar, Rajs,  Neidhard, Behrens, Behrens, Selmanagić... Selmanagić... 1840-1870-Tanzimat ( Tanzimat je bilo razdoblje kad su sprovođene reforme u Osmanskom Carstvu. Počelo

 je 1839., a završilo 1876. i Ustavom. Reformama Reformama se sultan sultan odrekao svojih neograničenih prava nad životom i vlasništvom svojih službenika. Uspostavljeni su ministarstvene lisnice, građanska jednakost pred zakonom i reorganizirani su financijski, pravni i gospodarstveni sustav. Pravosudni je sustav u potpunosti izmijenjen. Ovim mjerama 1847. dovedeni su nemuslimani, prije svih kršćani, u jednak položaj s muslimanima. Uvedena  je 1843. opća vojna obveza. 1850. godine donesen je Zakon Zakon o trgovini. trgovini. Balkanski muslimani nisu dobro primili

ove reforme. Razlog je što su među posljednjima prihvatili islam, zbog čega su bili konzervativniji vjernici. Odbili su nositi suvremene vojne odore (nizamska odjeća) i prihvatiti suvremenu vojnu obuku. Politička  jednakost s kršćanima bila im je nepodnošljiva uvrjeda te su odbacili Đulhanski hatišerif. Zbog takva su držanja baš oni destabilizirali Tursko Carstvo. )

*U prvoj fazi dominiraju stilovi neohistoricizma   (1880 tih i 1910 tih). Ista situacija je i u Evropskim centrima (Beč-nastaje poznata Ringstrasse), i taj se stil naziva Ringštrase stil (neogoti ka, neoromanika...-

oživljavanje historijskih stilova). (Stilovi

kojima su zdanja u ulici „Ringštrase” građena su se mešali, imitirane su brojne arhite ktonske forme  prethodnih epoha. Tu su zdanja koja predstavljaju najznačajnije znamenitosti grada poput Drž avne opere (izgrađene u neorenesansnom stilu), zgrade parlamenta i gradske kuće (flamanska gotika), Burgteatar (novi  barok), zgrada Bečkog univerziteta (neorenesansa), (neorenesansa), Muzej primenjene umetnosti, Bečka berza i Votiv -crkva (nova gotika) a koja su podignuta u drugoj polovini 19. veka. Posebno se izdvajaju „Muzej istorije umetnosti” i „Prirodnjački muzej”, oba izgrađena u neorenesansnom stilu. Oni ne samo da čuvaju umetnička i prirodna  blaga već su prava arhitektonska remek dela. Graditelji koji su ostavili trag u bečkoj „Ringštrase” su: Teofil fon Hanzen, Karl Frajher fon Hazenauer, Gorfrid Zemper, Hajnrih fon Ferstel i Fridrih fon Šmit. )

FRIEDRICH VON SCHMIDT (1825 –  1891)  1891) Friedrich von Schmidt (* Frickenhofen, Gschwend, 22. oktobar 1825. † Beč, 23. januar 1 891.[1]), jedan od najvažnijih arhitekata historicizma na području Srednje Evrope, zaslužan za širenje neogotičkog stila, koji je Veći dio života i rada proveo u Beču .  Nakon studija na na visokoj visokoj tehničkoj tehničkoj školi u Stuttgartu, 1845. ušao je u ceh radnika graditelja Kölnske Kölnske katedrale, na kojoj je radio petnaest godina, a počeo je kao kamenorezac.[1] Većina skica za tornjeve i ukrase katedrale su dijelo Schmidta i Vincenza Statza. 1848. postao je cehovski majstor, a 1856. položio je ispit za državnog arhitekta. Nakon prelaska na katoličanstvo 1858., otišao je u Milano i radio tamo kao profesor arhitekture i obnovitelj katedrale San Ambrogio. No zbog ratnih prilika i nesigurnosti 1859. se preselio u Beč, gdje je dobio mjesto profesora na Umjetničkoj akademiji.[1] Prihvatio P rihvatio se posla obnove i restauracije Bečke katedrale 1862. 1865. dobio je titulu Glavnog arhitekta, a 1888. od cara je dobio titulu baruna.[1] Radio je u doba historicizma, i ponovno otkrivene ljubavi za gotiku, on je osobno volio i razumio taj stil. Tako

da se njegov arhitektonski stil kretao u duhu neogotike, u tom stilu sagradio je u Beču crkvu sv. Lazara, i mnoge druge građevine poput Rathausa(gradska vijećnica). Tako je podigao i zgradu Bečke klasične gimnazije s gotičkom fasadom. Podigao je velik broj crkvenih i svjetovnih građevina po Austro -Ugarskoj i  Njemačkoj. Značajan je i za Hrvatsku. Hrvatsku. Njegov posljednji veliki veliki rad je obnova obnova katedrale katedrale u Pečuhu Pečuhu ( Mađarska). Kao glavni arhitekt, radio je j e na obnovi bečke katedrale Stephansdom sve do 1872.                 

1852: Spomenik palima u ratu 1813 -15, Gradski vrt, Krefeld 1855-1858: Župna crkva sv.Matilde u Quedlinburgu 1857-1859: Župna crkva sv. Gertrude u Krefeldu, Bockum 1868-1869: Župna crkva sv. Pavla, Lövenich

1859: Župna crkva sv. Mauricija u Hattingenu, Niederwenige rn 1869-1863: Crkva sv. Lazara, Beč 1863-1866: Klasična gimnazija , Beč 1866-1869: Župna crkva St. Othmar unter den Weißgerber, Beč 1867-1873: Brigittakirche, Beč 1868-1869: Župna crkva, Bruck an der Großglocknerstraße 1868-1875: Crkva Marija pobjednica, B eč 1872-1883: Bečki Rathaus(Vijećnica), Beč 1875-1876: Župna crkva u Weileru (Vorarlberg) 1877-1878: Crkva srca Isusovog Riedenburg Salzburg 1880: Dvorska crkva, Schloss Wernigerode 1881-1883: Liebfrauenkirche, Dortmund 1882-1885: Sühnhaus, Beč

       

1882-1891 K atedrala atedrala Sv. Petar, Pečuh, Mađarska 1882-1901: Obnova crkve u Stift Klosterneuburgu 1883-1889: Župna crkva Weinhaus, Beč 1884. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1884-1888: Dvorac Runkelstein 1885: Župna crkva sv. Sulpicijusa u Frastanzu,(Vor arlberg) 1887-1891: Zamak Karlštejn Dvorac Rothschild u Waidhofen an der Ybbs

-Zgrade teatra su se obično gradile u neobaroknom stilu ( gesamtkunstwerk) -Vijećnice su se obično gradile u

neogotičkom stilu

JOSIP VANCAŠ Josip Vancaš (Sopron, 22. mart 1859. –   Zagreb, 15. decembar 1932.) je poznati arhitekta. Josip Vancaš studirao je na Visokoj tehničkoj školi u Beču 1876 -81, a zatim radio u atelieru F. Fellnera i H. Helmera u svojstvu crtača na projektima za neka pozorišta, pa i za Hrvatsko narodno pozorište u  Zagrebu. U tom ateljeu Vancaš je bio orijentiran na renesansni stil, što će mu kasnije naročito dobro doći u Sarajevu. Čekajući na  pravo zaposlenje Vancaš se u oktobru 1882. upisuje na Arhitektonski odjel Akademije likov-nih umjetnosti gdje se kod Friedricha Schmidta posvetio studiju gotike. Schmidt je na tom polju bio najpozvaniji autoritet.

 Na poziv bosanske vlade dolazi 1883. u Sarajevo, gdje je proveo najveći dio života i bio vodeća ličnost u arhitekturi. Proučavao je bosansko narodno graditeljstvo i nastojao primjenom njegovih karakterističnih elemenata ostvariti "bosanski stil". Bio je neobično produktivan. Za vrijeme djelatnosti u Bosni 1883. -1921. sagradio je 102 stambene kuće, 70 crkava, 12 škola, 10 banaka,10 palača, 10 vladinih i općinskih zgrada , 6 hotela i kafana i izveo niz pregradnja. Kao zastupnik u bosansko- hercegovačkom saboru podnio je 1911. rezoluciju o zaštiti spomenika kulture u Bosni i Hercegovini. Josip Vancaš uradio je projekat za izgradnju Katedrale u Sarajevu kombinujući elemente romanike i gotike, i tako stvorio sintezu po kojoj se ovaj objekat izdvaja od ostalih te vrste. Po tom projektu

urađen je i dio enterijera. Izgradnja objekta je započela 1884. godine, a 1889. godine objekat je završen i  predat na upotrebu Sarajevskoj gradsk oj oj općini. Za izgradnju sarajevske Katedrale i zgrade Zemaljske vlade, 1889. godine odlikovan je viteškim križem Franje Josipa I, a 1898. odlikovao ga je i papa Lav XIII viteškim križem Sv. Georga. Prvobitno, objekat je bio Grand hotel. Poslije hotela, poznat je bio kao Landesbank (Zemaljska banka), zatim kao SDK (Služba društvenog knjigovodstva), a danas ova građevina je poznata kao Zavod za platni promet. Objekat je nastao 1893. godine, a otvoren je 1895. godine. Projektanti su bili Karlo

Pardžik i Josip Vancaš. Pročelje zgrade je građeno u duhu rane renesanse. Ispred pročelja zgrade nalazi se Vječna vatra, koja je upaljena 1946. godine kao spomenik oslobodiocima Sarajeva i žrtvama fašizma koji su  pali u II svjetskom ratu.

Josip Vancaš projektovao je i ovu poznatu zgradu u Sarajevu, što je i zapisano u holu iznad vrata Vojne pošte. Izgrađena je 1913. godine u stilu secesije, uz neodoljivo podsjećanje na Bečku Poštansku kasu. I danas je unutrašnjost ove zgrade ostala ista, ali nedostaju veliki sat, grobovi K. Und K. Monarhije, vojnici i kraljevski sto presvučen zelenom čohom.

Von Schmidt je bio profesor Vancaša. Bio je zabavljen rekonstrukcijom Bečke katedrale. katedrale. Imao je vremena da prihvati poziv za zgradnju Sarajevske katedrale. Pročelje katedrale u Sarajevu  je u kombinaciji neoromaničkog i neogotičkog stila. Robusni stil -vanjski s plitkim lezenama i rozetom; sakralni objekat koristi neogotički stil. U to vrijeme sve se vjerske zajednice osamostaljuju, Katedralna Crkva-Stolna Crkva i do tada Sarajevo nije imalo takvu Crkvu, biskupije Crkve. Katedrala Srca Isusova je stolna crkva Vrhbosanske nadbiskupije i ujedno

župna crkva istoimene župe. Nalazi se u sarajevskoj općini Stari Grad, na atraktivnoj lokaciji do koje vode glavne gradske šetnice. Od 1889., kad je blagoslovljena, stožer je duhovnog života katoličkog puka u Saraje vu. Posvećena je Srcu Isusovom. Izgrađena je na inicijativu nadbiskupa Josipa Stadlera [1], koji je još 1882., dvije godine prije početka graditeljskih radova, počeo tražiti pogodno mjesto na kojemu će podići katedralnu crkvu. Dvije osobe, nadbiskup Josip Stadler (1843.- 1918.)

i arhitekt Josip Vancaš (1859. -1937.), zaslužne su za  podizanje nove katedrale u Sarajevu; prvi kao naručitelj, a drugi kao izvršitelj. Među njima je vladao harmoničan odnos što je inače dosta rijedak slučaj na velikim gradilištima. Stadleru je, po svoj prilici, pred očima lebdjela briga kako ni iz čega, takoreći na „goloj ledini“, organizirati Crkvu, pa se nije mogao razmetati željama. Vancaš je došao u Sarajevo mlad, ali  vrlo solidno obrazovan i talentiran arhitekt. On je Stadleru nudio rješenja na koja ovaj nije imao što prigovoriti. pri govoriti. Tek dovršena katedrala u Đakovu (građena 1866. -1882.)  bila je obojici u neku ruku veliki uzor uzor na kojemu su se okušavali mnogi majstori koji  su poslije i sami prenosili svoja iskustva u Sarajevo. Historicizam u graditeljstvu i skulpturi, a nazarenstvo u slikarstvu, dosegli su

osamdesetih godina 19. stoljeća, u doba podizanja sarajevske katedrale, svoje savršenstvo. Vancašev učitelj Friedrich von Schmidt (1825.- 1891.) dotjerao je umijeće gotike do zavidnog zenita, a za Vancaša kažu da je  bio jedan od od najboljih njegovih njegovih učenika. učenika. Čekajući na pravo zaposlenje Vancaš se u listopadu 1882. upisuje na Arhitektonski odjel Akademije likovnih umjetnosti gdje se kod Friedricha Schmidta posvetio studiju gotike.

Schmidt je na tom polju bio najpozvaniji autoritet. Gradnja katedrale je u međuvremenu (1882.) bila ponuđena Heinrichu Ferstelu koji je predložio građevinu u romaničkom stilu. Taj projekt bio je, među tim, prevelik, dakle i previše skup za sarajevske prilike. Ferstel je zgradu locirao na mjestu koje je u međuvremenu zaposjela vojska kako bi izgradila svoj časnički kasino. Tako je ova ideja propala. Sljedeće godine Benjamin Kallay se obraca Friedrichu Schmidtu, koji mu preporučuje mladog Vancaša. Njemu, dakle, nije bilo suđeno dovršiti započetu specijalizaciju. specijalizaciju. Po Uskrsu 1883. dodijeljen mu je velik zadatak: izrada nacrta za katedralu u Sarajevu. Vancaš se u tom pogledu učinio starom profesoru kao najpodesniji kandidat: bio je ne samo dobar učenik, nego je potjecao iz južnih krajeva Monarhije, najbliže Sarajevu. Tako se on s preporukom Schmidta jednoga dana našao u kabinetu zajedničkog zajedničkog ministra financija i ministra za Bosnu i Hercegovinu, koji ga je prihva tio i odredio da se odmah zaputi u Sarajevo kako bi se na licu mjesta obavijestio o lokaciji, veličini i izgledu objekta. Usput mu je naredio da se raspita i o građevinskom građevinskom programu za palaču Zemaljske vlade na Musalli, koju je također trebalo uskoro graditi. Po dolasku u Sarajevo Vancaš je pregledao pogodna pogodna mjesta koja su još mogla doći u obzir za podizanje Katedrale. On se tada prvo odlučio za prostor na uglu tadašnje Ferhadije i Ćemaluše ulice, pa se s tim prijedlogom i vratio u Beč. Sarajevska Katedrala

Vancaš je uradio projekat za izgradnju Katedrale u Sarajevu kombinujući elemente romanike i gotike, i tako stvorio sintezu po kojoj se ovaj objekat izdvaja od ostalih te vrste. Za izgradnju sarajevske Katedrale i zgrade Zemaljske vlade, 1889. godine odli kovan je viteškim

križem Franje Josipa I, a 1898. odlikovao ga je i papa Lav XIII viteškim križem Sv. Georga. Vanjska dužina katedrale iznosi 41,90 metara, širina 21,30 m, a kod svetišta 24,30 metra. Unutrašnja dužina iznosi 37,65 m, a širina 18,10 metara. Pročelje je flankirano s dva tornja od po 43,20 metara visine. Krovovi su im u obliku

 jednostavnih oštrih piramida proširenih pri dnu. Oni flankiraju sporedne lađe prema jugu, dok srednja lađa izbija prema pročelju u svojoj punoj širini. Visoki zabat  pročelja u razini krovišta razveden je u pet arkada: četiri slijepe i jedna otvorena, u okvirima od pješčara. Pod njim  je smješten smješten veliki slijepi slijepi luk, a unutar njega je osmerolisna osmerolisna rozeta, izvedena od dva niza gotičkih elemenata. Ispod nje

 je portal flankiran s po jednim ranogotičkim stupom u profiliranom dovratniku, a u zabatu je reljef s prikazom sv. Trojstva. Na vrhu portala, dijelom ispred rozete, je kip Srca Isusova, osobni dar poduzetnika Schwarza,

izrađen u Beču od margaretskog kamena. Djelo je bečkog kipara A. Hausmanna. Reljef u timpanonu rađen je  prema nacrtu A.M. Seitza; Seitza; modelirao modelirao ga je Dragan Dragan Morale, Morale, kipar kipar Zagrebačke Zagrebačke katedrale, a u kamen ga je prenio prenio Ivan Novotny.

Zgrada Zemaljske vlade (Predsjedništvo BiH) Vancaš se odlučio fasadu zgrade Zemaljske vlade uraditi u stilu firentinske rane renesanse. Zgrada zahvata  prostor od 70 metara metara dužine i 65 metara širine, sa ukupnom površinom od 3.082 metara kvadratnih i sa ukupno 203 prostorije. U prizemlju je svojevremeno bio predviđen smještaj za oficire, stražu i portire, zatim banke, odjeljenja šumarstva, katastarski arhiv, Zemaljsku kasu, ekonomat i stanove za čuvare. Na prvom spratu smješten je Svečani salon visine 2 sprata, a na drugom spratu predviđen je bio smještaj za ostala četiri odjeljenja Vlade, Vrhovnog suda, Duhanskog inspektorata, Računskog departamana i Rudarskog satništva. Zgrada Predsjedništva BiH nalazi se u sarajevskoj općini Centar, između važnih prometnica koje grad sijeku  pravcem zapad-istok. Izgrađena je u vrijeme austrougarske uprave, ka o zdanje Zemaljske vlade za BiH, a  projektirao ju je arhitekt Josip Vancaš, nakon odobrenja za gradnju koje je na najvišem mjestu priskrbio Benjamin Kallay, ministar Zajedničkog ministarstva financija. Od završetka radova 1886. godine u zgradi djeluju ključna tijela vlasti i razne državne institucije, kako za austrougarske vlasti tako i u vrijeme potonjih režima. Nekoliko puta je dograđivana i restaurirana, zadnji put  poslije rata 1992./95. godine. Nacionalni je spomenik BiH od 2009. godine. *Ovaj projekat Vancaš radi paralelno sa katedralom. Centralni dio je na 'paino nobile' (palače, sale) firentinske umjetnosti.

radio u neorenesansnom stilu, podsjeća

Hotel Grand, Vječna vatra Prvobitno, objekat je bio Grand hotel. Objekat je nastao 1893. godine, a otvoren je 1895. godine.Projektanti su

 bili Karlo Paržik i Josip Vancaš. Pročelje zgrade je građeno u duhu rane renesanse.

Hotel Central 1888-1889.

 Na mjestu Ajas- pašine  pašine džamije koja je izgorjela u požaru 1879 godine, 1889 godine sagrađen je "Ajas - pašin  pašin dvor " - kasnije hotel "Central", drugi moderni hotel u Sarajevu (prvi je bio hotel "Evropa"), koji je

spočetka izdan u zakup gostioničaru Kunertu. Građenje je izvedeno  po projektu arhitekte Josipa Vancaša, a o trošku gradskog vakufa. Kako je ova zgrada bila na jednoj od najljepših lokacija u centru grada, vakufska komisija je zaključila da cijelu zgradu da u najam pod uslovom da u prizemlju bude kafana. Kafana Kaf ana je otvorena 22 novembra

1889 godine. Za vrijeme rata ovaj objekat je teže oštećen, a trenutno  je u fazi obnavljanja. obnavljanja. Unutar zgrade, umjesto hotela, gradi se moderni fitnes centar.

*U ovo vrijeme se i stambena zona spušta i ravna s trgovačkom zonom. Javljaju se stambeno-poslovni objekti. Najnovija tema su hoteli, razvijaju se s austrougarskom (hamami, kupat ila, hoteli na Ilidži, banje...)

Crkva Sv. Ante Padovanskog na Bistriku

Crkva Sv. Ante Padovanskog posljednji je izvedeni

sakralni objekt Josipa Vancaša Vancaša u Sarajevu.. Sarajevu.. Crkva  je izgrađena u vidu trobrodne bazilike s  petostranom oltarskom apsidom i poprečnim transeptom u kome su sakristije i oratorij iznad

njih. U bočnim lađama međusobno, zidom odvojenim, situirane su po tri kapelice u kojima, umjesto ranijih oltara i ispovjedaonica stoje oltarne slike i mala klecala, te pet velikih drvenih postaja

križnog puta kipara Zdenka Grgića.

Kiraethana (Čitaonica), Bentbaša 1888.  Nalazila se s početka ulice koja vodi od Vijećnice prema Bentbaši i Darivi, negdje otprilike gdje se danas nalazi Slovenačka ambasada ambasada i Gete institut. Bio je to kombinirajući maurski stil sa  lokalnom arhitektonskom tradicijom. To je naročito bilo izraženo u dogradnji verande po uzoru na ovdašnje divanhane. Osnivanjem sarajevske kiraethane, osim kulturno  –  prosvjetnog  prosvjetnog buđenja, počeo je proces čvršćeg političkog udruživanja koji je doprinijeo s azrijevanju političke misli Bošnjaka. Kiraethana je decenijama odolijevala vremenu, ali ne i ljudima, čijom je bezobzirnošću srušena za vrijeme Drugog svjetskog rata. * Nosi

sa sobom neomaurski stil/pseudomaurski stil/pseudomaurski stil, želi da se prikaže orjentalna komponen ta; maurska arhitktura nije bila karakteristična za naše područje i ovo je stil koji se jedino uu BiH javlja. Lomljeni luk na sredini-nr. Kordoba, Egipat, Španija... Gazi Isabegove banje 1890.

Uglavnom je danas rekonstruisano kao privatni hotel. Imala  je elemente parne banje, za ovaj projekat Vancaš je putovao

u Mađarsku. Opet se vidi dekoracija u neomaurskom stilu. Banja je imala parnu i tzv. tursku banju i zasebne banje u  bazenima. Odatle naziv "Gazi Isa-begova banja" koja je imala 18 kabina.

Stambeno poslovne zgrade Daniela Moice Saloma 1897 . - Ujedinjene funkcije u prizemlju, a na II i III

spratu su prostori za stanovanje, najčešće se radi o neorenesansnom neorenesansnom stilu.

Zgrada Ješue i Mojce Saloma 1897.  –  prvi  –  prvi elementi secesije. Unutrašnji elementi prostora su građeni u neohistoricijskom stilu. Biljni, floralni motivi i maskeroni imaju uticaj na gradnju, u to vrijeme gradi se i u

Beču u secesijskom stilu –  – Olbrich, Olbrich, poznati paviljon secesije. Sinhrona je pojava arhitekture u Sarajevu i Beču, nema famoznog kašn jenja za velikim centrima.

Palača (preko puta Papagajke)  –   najreprezentativnije djelo Vancaša. Gradnja je bila objavljenja u časopisu „Der Arhitect“ u Beču. 1908. dolazi do potpune aneksije BiH. U to vrijeme je vrlo nagažirana politika kroz segment kulture   u BiH. Pokrenuta je i izgradnja Zemaljskog muzeja, Vlast je željela pokazati koliko je zemlja uznapredovala za tih 40 godina njene vladavine na ovim  prostorima.

  projekat stambeno poslovne zgrade. Radi se o redukciji figurativnoApoteka Hinka Schlesingera 1902 .  –  projekat

floralnih motiva o jačanju j ačanju geometrijskih motiva (kasnije faza secesije) kao kod Wagnera.  ovdje se vidi primjer geometrijske dekoracije secesije u arhitekturi. Vila Matilda 1902-1903 –  ovdje

Vojna pošta i telegraf u Sarajevu 1909. Josip Vancaš projekto vao je i ovu poznatu zgradu u Sarajevu, što je i zapisano u holu iznad vrata Vojne pošte. Izgrađena je 1913. godine u stilu recesije, uz neodoljivo

 podsjećanje na Bečku Poštansku Poštansku kasu.  Najreprezentativniji izraz secesionistička secesionistička arhitektura u Sarajevu dosegla je objektom

Pošte iz 1913. godine, arhitekte Josipa Vancaša.  Njena pozicija u gradskom tkivu nalagala je monumentalan, svečan i dostojanstven arhitektonski izraz. Š altersala, kao centralni prostor dimenzija 40 x 15  jeznom konstrukcijom, a stakleni pokrov pokrov daje potpunu zenitnu rasvjetu. metara, pokrivena je reš etkastom žel jeznom Objekt je imao centralno grijanje toplim zrakom i bio je povezan sa željeznicom željeznicom krakom pruge koja je ulazila u unutrašnje dvoriš te. Ovo je bio najvažniji projekat javne arhitekture (bio raspisan međunarodni

konkurs). Inspirisan je Bečkom štedionicom Wagnera (vremenska podudarnost).

Trg. Kuća Ješue i mojce Saloma 1912.  –  danas je prostor Umjetničke galerije (nakon II SR je otvorena Galerija-1946.). 1888.-Muzejsko

imalo

je

društvo   je utemeljeno, sjedište pored Katedrale.

Austrougarska je skupljala umjetnike koji

djeluju oko časopisa 'Nada'. Prvi fundus Umjetničke galerije je nastao od toga. Zgrada današ nje Um jetničke galerije Bosne i Hercegovine izgrađ ena je 1912. godine po

 projektu Josipa Vancaša za sarajevske trgovce Ješ uu i Mojcu Salom (u to vrijeme služ ila je kao poslovna zgrada), vlasnike više palać a i vila u Sarajevu. Osnovana je 1946. godine. Umjetnič ka galerija Bosne i Hercegovine je u vrijeme otvorenja 1959. godine imala oko 2.200 umjetničkih eksponata, većinom bosansko hercegovač kih umjetnika. Danas ima preko 4.000 eksponata, a glavno tež ište proučavanja je  bosanskohercegovačka  bosanskohercegovačka umjetnost 20. stoljeć a.

ERNST LICHTBLAU

U to vrijeme u BiH u većini gradova je mogao da vidi autothone kuće iz tog perioda (Osmansko doba). Bio je oduševljen osmanskom kućom (polifunkcionalnost, što je odgovaralo imperativu evropskog funkcionalizma). Musandre i prostor koji se dodavanjem namještaja može mijenjati, arhitektura koja ima čiste kubusne forme i dogovara prirodi i svjetlosti su bili nešto oduševljavajuće oduševljavajuće za njega. Podsjećalo je to na 'raumplan' -što su tražili Loos i Le Corbusier. Ernst Studenti Wagnera su dolazili na studentskim putvanjima i u BiH.

radi prototip za Bosansku modernu vilu.

BOSANSKI STIL/SLOG  – inačica  – inačica je unutar arhitekture, sinteza bosanske tradicije i europske moderne arhitekture. Težnja ide ka polifunkcionalnim objektima. Ta istraživanja istr aživanja je započeo Josip Vancaš. Vancaš tvrdi da je on prvi počeo projektovati u bosanskom slogu, ali ne kaže kada je to tačno počeo i koji je to prvi projekt ili objekat koji je uradio u tom stilu? Vancaš, međutim, nije znao da je nekoliko godina prije njega bečki arhitekt Ernst Lichtblau proučavao staru stambenu arhitekturu po Bosni i Hercegovini nastojeći da iz tih autohtonih oblika stvori modernu formu. Ernst Lichtblau je bio Wagnerov učenik, pa je njegov rad u Bosni jedan primjer doticaja Wagnerove škole s arhitekturom u Bosni i Hercegovini. Studenti završnih godina  bečke Akademije i Visoke tehničke škol e polazili su na studijska putovanja pri kraju studija u neku od evropskih država sa bogatom arhitektonskom tradicijom. Studijska putovanja su bila često nagrada za  postignute rezultate za vrijeme studija. Najčešće se išlo u Italiju i Grčku. Lichtblau je odabrao Bosnu o čijoj arhitekturi se već nešto znalo i u centrima Monarhije nakon velikih izložbi u Budimpešti, Beču i Parizu. Do tada je bilo objavljeno i nekoliko publikacija s prikazom zatečene i monumentalne i stambene arhitekture. Lichtblau je putovao  po

Bosni 1904. godine i, sudeći po njegovim crtežima koje je objavio 1907. godine u časopisu „Der Architekt“ više se zadržavao u manjim mjestima gdje je nailazio na bolje sačuvane stambene gradnje. Nije poznato da li je svoje crteže –  studije izlagao po po vratku u Beč kao što su to činili studenti koji su imali nagradno putovanje. Na nekim crtežima prepoznaju se motivi iz Jajca. J ajca. Jedna grupa crteža prikazuje Lichtblauovu prvu fazu rada. Na njima su predstavljene skupine starih kuća pod Jajačkom tvrđavom –  neki kao bilješke i impresije, neki kao razvijeniji crteži izvedeni finom secesijskom linijom i vrlo osjetljivom skalom tonskih vrijednosti. Njega su impresionirale kaskadne i kubističke forme krovova, jednostavni ali snažni oblici kuća izmodelovani svjetlom i finim valerima iz skale crne, bijele i smeđe boje. Ovi crteži  pokazuju izvanredne, čisto likovne, crtačke sposobnosti Lichtblaua, koje su karakteristične za sve studente Wagnerove škole, a zahvaljujući secesijskoj interpretaciji sadržaja, u njima je sta ra arhitektura Bosne ispoljila svoje skrivene i suptilne likovne vrijednosti dosežući i nivo na kojem su se pokazale i dodirne tačke s modernom arhitekturom. Tu komponentu, kao svoju tezu, razvija Lichtblau na drugoj grupi crteža na kojima,  procesom izdvajanja i oplemenjivanja uočavajući tipične oblike i tipove kuća, nastoji da stvori kuće ili i li zgrade za savremene potrebe, savremenih oblika i konstrukcije. Neki crteži pokazuju nastojanje da se stvori tipska kuća koja bi imala oblik izveden iz stare stambene arhitekture, neki opet predstavljaju primjer reprezentativne   vile za Bosnu  –  naravno   naravno opet projektovane i oblikovane po istom principu. Projekt za kuću u Bosni kuće –  vile nastao je već 1904. godine pa se taj datum može uzeti kao početak razvoja ili traženja bos anskog sloga. Jer u tom Lichtblauovom projektu već postoje sve značajnije komponente stare bosanske arhitekture –  kao što je  povišena pozicija kuće, terasaste pristupne zone, brižljivo je obrađena okolina u kojoj je vrlo značajno zelenilo, kuća je ograđena visokim zidom oko užeg dvorišta. Sama kuća –   vila  –  pokazuje  –  pokazuje da arhitekt uvažava   prozore, visoki piramidalni  jednospratnu elevaciju starih kuća; kuća ima na uglu rešetkaste –  sa demirima  –  prozore, krov, bijele zidove, veličinu i proporciju, elemente i cjelinu izvedene iz starih kuća i ugrađene u nove standarde. Crteži kuća i vile izvedene su u stilu secesije čistih oblika, perfekcijom i osjetljivošću svojstvenom za visoki stil i za Wagnerovu W agnerovu školu.

Rezolucija pred Zemaljskim saborom 1911. o zaštiti bh. Graditeljskog naslijeđa –  poreske –   poreske olakšice ljudima koji grade (Vancaš je time bio i politički angairan, ne samo arhitektonski). arhitektonski).

 Josip Vancaš, Hotel Stari Grad Grad 1909.  Elementi dokstasnih, dokstasnih, kamerije, kamerije, skladno inkorporiranih inkorporiranih tradicionalno tradicionalno u moderno.

Ostala djela: Zgrada Hadim Ali-pašinog vakufa , Porodična kuća Husedžinovića u Banja Luci 1913 .

(gleda na rijeku Vrbas. Sinteza u unutrašnjem dizajnu a la turce i a la franga/franca). fr anga/franca). Imućnije obitelji su imali kuće gdje je jedan dio tradicionalni s ženskom divanhanom (a  la turce), a drugi dio  je moderni, naručivan naručivan iz Beča (a la franga). To je stil susreta susreta Istoka i Zapada, Zapada, modernog i tradicionalnog. Mangala iz ove kuće  je u muzeju RS-a danas iz Arapske sobe ove kuće koji je u potpunosti urađen u tom stilu.

Crkva Sv.Ćirila i Metoda s Nadbiskupijskim sjemeništem Kompleks je izgrađe n 1895. godine po projektu Josipa Vancaša. Sjemenište ima dva krila zgrade izmeđ u kojih je projektant spretno smjestio potkupolnu crkvu. Boč na krila kompleksa namijenjena su nastavi, profesorima, biblioteci i potrebama  bogoslova, dok je crkv a bogato dekorirana, s oltarima rađ r ađ enim u stilu tirolskog baroka sa slikama zlatne pozadine.

Crkva Sv.Trojstva u Novom Sarajevu, 1904-1906.

Zamisao o gradnji župne crkve Presvetog Trojstva u Novom Sarajev u iznio je nadbiskup Josip Stadler još krajem 19. stoljeća Kada je 1905. godine definitivno zaključeno da se sagradi crkva Presvetog Trojstva, arhitekt Josip Vancaš napravio je nacrt sa proračunom od 50.000 kruna.  Novac su namirile župe Vrhbosanske Vrhbosanske nadbiskupije, nadbiskupije, a najveći dio je dao i sam nadbiskup. Gradnju su započeli i dovršili graditelji Horvat i Scheidig.

Dimenzije crkve su: dužina 39,5 m, širina 14,9 m i visina zvonika 46,2 m. Ta jednobrodna bazilikalna crkva s dvoslivnim krovom drvne konstrukcije, pr ekrivena ekrivena crijepom, sagrađena od opeke, nosi prelazne stilske odlike romanike i gotike, sa secesijskim vitrajima i detaljima

enterijera. Zidovi crkve su ožbukani krečnim malterom. Vanjska fasada akama  je ukrašena, prema projektu Vancaša, Vancaša, alterniranim dvobojnim tr akama koje su međusobno odvojene fugama. Sadašnja fasada riješena je u alternaciji svjetlijeg i tamnijeg okera na bijeloj podlozi (prethodna je rađena u alternaciji sivo - plavičastih  plavičastih i  bijelih tonova. Crkvu je oslikao Karl Richter.

KARL PARŽIK (1857-1942) K aarlo rlo Paržik (češki Karel Pařík), češki arhitekta, rođen je u selu Veliš blizu grada Jičín, u Kraljevini Češkoj u

Austrijskom carstvu 1857. godine, a umro u Sarajevu, 16. juna 1942. godine. Završio je akademiju likovnih umjetnosti, te arhitekturu i građevinarstvo. U Sarajevo je došao sa 26 godina, gdje je djelovao gotovo 60 godina. Zalagao se za očuvanje historijskog dijela grada i predlagao izgradnju novih dijelova grada od Koševa  prema Sarajevskom polju. Gradio je i u Dalmaciji, Zagrebu i Beogradu, Beogradu, a u Sarajevu projektovao. Nakon smrti

njegovog sina Marijana jedini preživjeli član je njegov unuk Emil Paržik koji danas živi skromno jer je nakon drugog svjetskog rata porodici Paržik oduzeta imovina. Karlo Paržik je dao svoj lični pečat i veliki doprinos urbanizaciji i izgradnji Sarajeva za vrijeme austrougarske okupacije.

„Čeh rođenjem -Sarajelija izvorom“ –  stoji mu na nadgrobnom spomeniku. Sarađivao je s Vancašem. Kao mladići su došli na ovo odručje i odmah krenuli u masovnu izgradnju. Imali su veliki broj pr ojekata. Zemaljski muzej

Zgrada Zemaljskog muzeja je najznačajnije djelo arhitekte Karla Paržika. Muzej je osnovan 1885. godine, a za publiku je bio otvoren 1. februara 1888. godine. Zgrada je

izgrađena sa četiri, terasama međusobno  povezana paviljona, a u sredini je lijepo

uređena botanička bašta. Radovi na izgradnji objekta trajali su do 1913. godine kada je zgrada useljena. Po sveukupnim kvalitetima,

ovaj monomentalni ansambl riješen u neorenesansnom duhu izvjesno je najbolje

djelo arhitekte Karla Parži ka. Arhitekt Karlo Paržik je uradio projekt za zgradu muzeja, koja se sastoji od četiri zasebna paviljona, međusobno povezana terasama, sa unutrašnjim atrijom gdje je smješten botanički vrt. Zgrada je rađena u neorenesansnom stilu. Zanimljivo je da je to jedina zgrada muzeja u jugoistočnoj Europi koja je namjenski građena za tu svrhu. Zemaljski muzej u Sarajevu je tijekom svoga stogodišnjeg postojanja uspio sakupiti dobar dio kulturnog nacionalnog nasljeđa zemlje i svih njenih naroda. Eksponati su razvrstani po odjeljenjima (arheološko, etnološko i odjeljenje prirodnih znanosti) u nekoliko različitih zbirki (folklorna, numizmatička, prirodoslovna,  prapovijesna, antička i druge). druge). Muzej je teško teško oštećen u toku posljednjih posljednjih ratnih sukoba sukoba u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. Marijin dvor

Karlo Paržik je projektovao i palaču Marijin dvor, koju podiže tvorničar građevinskog materijala August Braun i daje joj ime po svojoj

ženi Mariji. Zgrada Marijin Dvor (Marienhof) građena je od 1885. do 1899. godine kao stambeno-poslovna

zgrada

sa

centralnim

dvorištem. Fasada je rađena u stilu neorenesanse i klasicizma kao i sve zgrade iz tog perioda koje

 je projektovao projektovao Karlo Karlo Paržik. Zgrada nosi simbol simbol arhitektonskog nasljeđa iz austrougarskog  perioda u našim krajevima. Danas,  jedan trg na Marin-dvoru ispred crkve sv. Josipa u Sar ajevu ajevu nosi ime Karla Paržika. Paržik je projektovao i palaču Marijin dvor, koju je dao izgraditi tvorničar građevinskog materijala August Braun, a ime je dao po svojoj ženi Mariji.

Zgrada je građena od 1885. do 1899. godine kao stambeno- poslovni objekat objekat sa centralnim dvorištem. dvorištem. Po ovoj  je zgradi čitavo naselje je dobilo ime Marijin Marijin dvor. Aškenaska sinagoga Za vrijeme austrougarske uprave postojala je sefardska i aškenaška opština. godine. Grade sinagogu 1901. 1901. Aškenazi dolaze u Sara jevo tek poslije 1878. godine. godine. Oblik tog hrama je izgrađen sa ugaonim kupolama na visokim tamburima, a presvučen je plitkom pseudomaurskom dekorativnom  plastikom. Tokom Tokom izgradnje izgradnje vršene vršene su promjene od arhitekte arhitekte Karla Paržika, k oji oji se smatra autorom objekta, a hram je završen 30.09.1902. godine. Izbor  pseudomaurskog  pseudomaurskog stilskog izraza za jevrejski sakralni objekat nije slučajan  jer ova dekoracija ukazuje na njihovo njihovo istočno istočno porijeklo. porijeklo. Danas Danas je ovo jedina jedina aktivna sinagoga u Bosni i Hercegovini i prvi jevrejski vjerski objekat

izgrađen u pseudomaurskom stilu. Paržik radi s obe strane rijeke Miljacke Mil jacke dok je Vancaš uglavnom radio samo na lijevoj obali Miljacke. Ova sinagoga je inspiris ana velikom sinagogom u Pragu s elementima kasno bizantske arhitekture. Izgrađena je 1902. godine.

Oblik tog hrama je izgrađen sa kutnim kupolama na visokim tamburima. Evangelistička crkva Arhitekta Karlo Paržik bio je jedan j edan od najplodnijih graditelja svog vremena. Jedno od mnogobrojnih njegovih monomentalnih djela je i Evangelistička crkva. Jedina za vrijeme austrougarske uprave, izgrađena je 1899. godine, također po nacrtima Karla Paržika u romaničko -bizantijskom stilu kao centralna potkupolna građevina. Krilni dijelovi objekta dograđeni su oko 1911. godine.   Arhitektonski i prostorno, graditelj je  precizno oblikovao sam sam proces bogosluženja bogosluženja i ukazuje na njegova ishodišta. ishodišta. Danas je ovo zgrada zgrada Akademije likovnih umjetnosti. Sva naknadna proširenja su naknadno dograđenje . Šerijatsko sudačka škola Među njegovim prvim realizovanim projektima nalazi se i zgrada Šerijatsko sudačke škole sagrađena je 1887. godine u bogatom pseudomaurskom dekorativnom maniru sa elementima i detaljima skupljenim iz raznih regionalnih škola islamske umjetnosti. U njoj je otvoren Muzej gra da Sarajeva 1949. godine koji ima

arheološku, historijsku, etnografsku i umjetničku zbirku. Ovdje je značajno da se koncept organizacije osmansko-turskih medresa zasniva na principu unutrašnjeg dvorišta, što potiče još j oš iz helenističke arhitekture. Danas se u ovoj zgradi nalazi fakultet islamskih nauka.

Sačuvani su primjeri slikarstva, zelenilo, unutrašnje dvorište, seldžučke medrese. medrese. Ta je škola bila do 39 godine, a kasnije je ustanova bila bila i muzej grada, tek nakon II SR je uveden Islamski fakultet.

Vijećnica Karlo Paržik godine 1891. radi projekat drugog značajnijeg objekta u  pseudomaurskom stilu - Vijećnice. On daje osnovu u obliku jednakostraničnog trokuta na čijim se krajevima nalaze kružni tornjevi  pokriveni kupolama. Ovakav oblik oblik sigurno sigurno je uslovljen oblikom parcele, zbog toga što je

graditelj želio da i ovom objektu osigura izgled monumentalne potkupolne građevine,  piramidalno gradiranih volumena. Za to je

 jednakostranični  jednakostranični trokut t rokut u osnovi bio idealna figura koja direktno ne vodi u imitaciju već postojećih. Pošto Paržik nije htio ispoštovati ministrove zahtjeve

 projekat nije nije bio prihvaćen. Po izmijenjenom izmijenjenom projektu projektu kojeg rade arhitekti arhitekti Aleksander Aleksander Wittek i Čiril Iveković, Iveković, 1896. godine, nastaje današnja zgrada u istom stilu. Morfološko porijeklo dekorativ no- plastičnih  plastičnih elemenata nije teško otkriti u spomenicima Kaira, a brojni detalji su iz Alhambre. To je centralna potkupolna građevina koja bar po strukturi prostora uspostavlja dijalog sa monomentalnom osmansko-turskom arhitekturom. Ovakav koncept dao je j oš Paržik projektom iz 1891. godine. Vijećnica je završena 1894. godine.

Izgradnja gradske vijećnice u Sarajevu planirala se još od 1880.g., a prvi, idejni projekt uradio je Karlo Par žik žik  –  međutim, ministru Kállayu se nije svidio, ali ga Paržik nije htio izmijeniti prema njegovim zahtjevima. Zanimljivo je potražiti odgovor na pitanje zašto je do ovog neslaganja do šlo, a odgovor nalazimo djelimič no u analizi razlika između Paržikovog i realizovanog projekta. Trougaona tlocrtna kontura, sa centralnim šestouga onim holom i središnjim rizalitima na južnoj i sjeveroistočnoj fasadi, zadrž ana je i u realizovanom rješenju. Razlike se pojavljuju u obliku osnove ugaonih kula, u postavci centralnog rizalita na sjeverozapadnoj fasadi, te u spratnosti  – Parž  – Paržikov projekt p redviđao je suteren, prizemlje, mezanin i jedan sprat, a izveden je objekat sa suterenom, prizemljem, mezaninom i dva sprata.

Predstavlja najljepši i najreprezentativniji najreprezentativniji objekat iz i z austrougarskog perioda građen u pseudomaurskom stilu. (U ovom stilu rađena  je većina objekata što ih je u Sarajevu ostavila austrougarska vlast, sinonim za austrougarski period u BiH: zaštitni znak tog vremena). Prvi projekat je uradio Karl Paržik, a kako se ovaj nije svidio ministru B. Kalaju, izrada novog je povjerena Alexandru Witeku. Kao uzor u izradi ovog projekta

 poslužila mu je džamija Kemala II zbog čega je dva puta odlazio odlazio u Kairo. Kako Kako je A. Witek navodno, upravo zbog ovog projekta, umno obolio i izvršio samoubistvo, završetak njegovog njegovog projekta je povjeren 1894. godine Ćirilu M. Ivekoviću. Uporedo sa izradom i razradom projekta tekla je i izgradnja objekta od 1892. do 1894. godine. Objekat gradske vijećnice zvanično je predat na upotrebu 1896. godine. Hotel Evropa

Karlo Paržik je projektovao i prvi moderni hotel, hotel E vropu. A sagradio ga je 1882. godine Gligorije Jeftanović. Svečano je otvoren 12. decembra 1882. godine. Bio je to punih 110 godina najuglediniji hotel u Sarajevu, od samog otvaranja pa sve do 1.8.1992. kada je izgorio. Mnogo je pjesnika, slikara, umjetnik a svih

 profila, političara, svraćalo u ovaj hotel, u vrijeme Monarhije, Kraljevine Jugoslavije, ali i kasnije, poslije Drugog svjetskog rata. Rekonstrukcija ovog hotela je dovršena i hotel je ponovno svečano otvoren 12. decembra 2008. na svoj 126. rođendan. Današnje ime hotela Evropa je hotel Europe.  Narodno pozorište pozorište Društveni dom, koji će kasnije biti preimenovan u  Narodno pozorište izgrađen je po Paržikovim Paržikovim projektima. Pozorište je izgrađeno 1897. godine, a svečano je otvoreno 2. januara 1899. godine predstavom Medeja Franza Grillparzera . Ostala djela

Od ostalih djela potrebno je izdvojiti da je projektovao i Pravni fakultet

(tadašnju pravosudnu pravosudnu palaču koja je bila potrebna za rješavanje raznih pravnih i političkih pitanja), crkvu sv. Josipa, zemaljsku banku, narodno pozorište te mnoge druge objekte u Sarajevu. Crkva Sv.Josipa mu je posljednji projekat na kojem je radio r adio zajedno sa svojim sinom (na Marin dvoru). Župna crkva svetog Josipa na Marijin dvoru je

neoromanička katolička bogomolja u sarajevskoj općini Centar, u predjelu zvanom Marijin dvor. Nalazi se između ulica fra Anđela Zvizdovića, ulice Hercega Stjepana, ulice Augusta Brauna te ulazna proširenje kojem ograničava ulica Zmaja od Bosne.

Projekt za crkvu, djelo nepoznatog autora, donio je iz Ri ma nadbiskup Ivan Šarić i dao ga na preradu Karlu

Paržiku[1], koji je arhitektonsko rješenje, po kojemu je trebala biti podignuta manja crkva na periferiji Rima [2], prilagodio potrebama i mogućnostima. mogućnostima. Izgradnja po spomenutom projektu počela je 1936., radovi su okončani nakon četiri godine, a 31. ožujka  1940. crkva je blagoslovljena. Osnovica objekta je u obliku križa, unutar polukružnog svetišta su glavni i dva  pomoćna oltara, a u kracima križa dva bočna oltara. Nutarnji prostor rese brojna umjetnička dje la velike vrijednosti, a crkva je specifična po podrumskoj kripti s grobnicama. Sličnu kriptu među sarajevskim crkvama ima još samo Katedrala. Crkvu su oslikali brojni slikari i slikarske radionice iz raznih razdoblja. Ondje su svoja djela ostavili Zdenko Grgić, Zlatko Latković, Ivan Marinković, Marijan Ilić, Josi p Podolski, atelje Stanišić. 29. ožujka 2008. godine je Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika (Zeynep Ahunbay, Amra Hadžimuhamedović, Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Tina Wik i Ljiljana Ševo) donije la odluku kojim se ova povijesna Hercegovine. građevina proglašava nacionalnim s pomenikom Bosne i Hercegovine. Radio je još i na zgradi Pravosudne palate, današnjeg Pravnog fakulteta, kao i na zgradi Šerijatsko sudačke škole, koja je kasnije postala Muzej grada Sarajeva, a sada je u toj zgradi smješten Fakultet islamskih nauka. Projekt izgradnje sarajevske Vijećnice prvobitno je ponuđen Paržiku, ali se projekt nije svidio ministru Benjaminu Kalaju, te je izrada i zrada novog projekta ponuđena Alexandru Witteku.

RUDOLF TOENNIES (1869.-1929.) Arhitekta švedsko -njemačkog porijekla, rođen u Sloveniji u Ljubljani. U Sarajevo dolazi krajem 19. stoljeća.

Zgrada mitropolije i bogoslovije (Ekonomski fakultet)

Zgrada mitropolije je sagrađena 1899 godine po projektu arhitekte Rudolfa Tonniesa. Ova zgrada je sagrađena neposredno uz objekat Saborne crkve Presvete Bogorodice

(sagrađena 1872 godine). Ovoj zgradi arhitekt Rudolf Tonnies daje neoromaničku elevaciju po uzoru na najpoznatije srpske  bogomolje čime, kroz odabir stilskog izraza, do sljedno izražava konfesionalnu pripadnost ove građevine. Time uspostavlja blizak odnos postojeće crkve i susjedne građevine, a ulici, tada već formiranoj, dodaje novo po duhu isto, ali formalno drugačije pročelje. U ovoj zgradi mitropolije od 1917 godine  počinje sa radom i bogoslovija koja koja je ovdje preseljena iz Reljeva. Reljeva.

Ubrzo nakon početka drugog svjetskog rata i formiranja tzv. Nezavisne Države Hrvatske vlasti prekidaju rad  bogoslovije. Zgrada Zgrada je uzurpirana i u njoj otvoren zatvor. Nacionalizacija ove zgrade je učinjena 1960 godine, nakon čega je u njoj prvobitno bio smješten Tehnički (Mašinski) fakultet, a zatim Ekonomski fakultet koji se i dan danas nalazi u ovoj zgradi, stim da je za potrebe Ekonomskog fakulteta, sagrađen novi dio zgrade prema Trgu Oslobođenja. U pozadini je Pravoslavna crkva iz 1870-tih isto građena i u Mostaru (Andrija Damijanov).  Nalazi se u Štrosmajerovoj Štrosmajerovoj ulici; on dolazi u već tadani tadani arhitektnonski prostor da da inkorporira ovu palaču.   nalazi se u ulici Zelenih Beretki. Jedna od najljepših projekata. Potpisao Zgrada Vasilikije Petrović, 1907 . –  nalazi se s karakterističnim akantusovimm listom koji je njegov zaštitni znak.

Kuća Mehmed - beg  beg Fadilpašića Kuća Fadilpašića najljepši primj er arhitekture bosanskog sloga. Porodica Fadilpašić bila je  jedna od najuglednijih i najbogatijih porodica u Sarajevu i BiH. Prvobitnog prezimena Šerifović, članovi ove porodice su po rodbinskim vezama pripadali potomcima posljednjeg Božijeg  poslanika Muhammeda a.s. Svoje bogatsvo bogatsvo i ugled porodica je dugovala dobr oj oj naobrazbi njenih istaknutih članova, ogromnom veleposjedu, ali

i dobrim trgovačkim vezama.  Njen najpoznatiji član bio je Fadil paša Šerifović, pjesnik, mevlevijski šejh i kaligraf, kadija, nakibul -ešraf i mutesarif (guverner), čija je majka Ćamila Fazla gić opjevana i u narodnoj pjesmi. Po dolasku austrougarske vlasti u Bosnu, Fadil- paša se iseljava u Istanbul ne mogavši se pomiriti sa novim režimom. Umro je u Istanbulu 25. novembra 1882. i sahranjen u Usküdaru. Mustaj- beg  beg je bio gradonačelnik gradonačelnik i najpoz najpoz natiji član porodice Fadilpašić.  Njegov sin Mustaj- beg Šerifović, po ocu Fadilpašić, i ranije je bio član idare-medžlisa (skupštine), pa je u burnim julskim dešavanjima 1878. godine bio izabran za predsjednika Narodnog odbora tokom kratke nezavisnosti BiH. Odmah po dolasku austrougarskih vlasti Mustaj- beg je imenovan načelnikom gradskog

 poglavarstva. Gradonačelničku dužnost obavljao obavljao je do svoje smrti 1892. godine, godine, a sahranjen je u haremu Gazi Gazi Husref- begove  begove džamije. džamije. Fadilpašići su zahvaljujući svom ogromnom veleposjedu bili graditelji i zadužbinari. Posjedovali su mnoge stambene objekte ali i nekoliko begovskih kula u Sarajevu i okolini. Jedan od manje poznatih članova te  porodice, Mehmed- beg Fadilpašić, dao je 1910. godine izgraditi kuću u Franjevačkoj ulici, na n a parceli južno od Konaka. Objekat u bosanskom slogu sa elementima secesije i tragovima baroka bio je najljepši primjer tog građevinska stila u Sarajevu. Autor objekta vjerovatno je bio poznati arhitekt Rudolf Tönnies (Tenies). Odaje ga jedinstvena fasada sa četiri valovita doksata zaokružena geometrijskim i floralnim ukrasima između prvog i drugog sprata. Dvovodni krov sa širokom nadstrešnicom p otpuno je u bosanskom stilu. Ovaj objekat, vrhunac neimarstva porodice Fadilpašić, nacionaliziran je poslije 1947. godine, a kraj opsade Sarajeva dočekao je sa manjim oštećenjima. Zbog nebrige i zuba vremena da nas je u izuzetno lošem stanju. Taj će se objekat sigurno naći na listi nacionalnih spomenika kulture zbog svoje autentičnosti i ljepote. Danas je na listi ugroženih spomenika Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno -historijskog i prirodnog naslijeđa. Kao gradonačelnik Sarajeva Mustaj- beg  beg je bio i vođa bosanskih prvaka koji su činili poklonstveno izaslanstvo caru i kralju Franji Josipu avio cara i predao mu adresu - pismo Bosanaca i Hercegovaca. Pretpostavlja se I. On je u Budimpešti pozdr avio da ju je radio u neobaroknom neobaroknom stilu poput Berninija (talasaste fasade). Nalazi se u Franjevačkoj ulici u Sarajevu. Konak –  bio  bio je rezidencija posljednjih Osmanskih upraviltelja ovih prostora (Omer- paša Latas).

Salomova palača 1911/1912  –   najreprezentativniji objekat. Tad je osnovana po prvi put BH dioničarsko društvo. Na fasadi su likovi u tradicionalnim nošnjama Bosne i Hercegovine. Unutrašnjost je poklonjena dvorištu koje je  jako zanimljivo. Salomova palata u Titovoj Titovoj ulici izgradjena  je 1912. godine, tokom zadnje faze austrougarskog perioda u Sarajevu, za vlasnike Ješua i Mojcu Salom. Autor proje kta  je arhitekt Rudolf Tonnies koji projektuje objekat tokom 1911. godine. Objekat  je izgrađen nakon što je Zemaljska

vlada izglasala propis kojim se oslobađaju od poreza za  period od 20 godina sve novogradnje koje se izgrade u  periodu od 1.1.1909. 1.1.1909. do 31. 12. 1912. 1912. godine.

Od izgradnje pa do danas građevina ne mijenja svoju stambeno -poslovnu funkciju. Tokom svjetskih ratova, kao i tokom zadnjeg rata u BiH nisu zabilježena značajnija oštećenja na objektu. Godine 1949. na zapadnom krilu pročelja dograđuju se stambeni prostori iznad mansarde. Nakon toga, u jugozapadnom jugozapadnom dijelu unutrašnjeg dvorišta izvodi se stambeni objekat koji se oslanja na vanjski zapadni zid južnog bloka. Tokom druge polovine XX vijeka vršeni su radovi redovnog održavanja objekta, uključujući uključujući fasade.  Nakon rata u unutrašnjem dvorištu se otvaraju ugostiteljski objekti i po stavljaju objekti privremenog karaktera. Godine 2005. zabilježena je neprimjerena dogradnja potkrovnog stana na zapadnoj strani unutrašnjeg dvorišta koja degradira arhitektonsku kompoziciju atrija. atrij a. Salomova palata u Titovoj ulici br. 54 izvedena je kao stambeno- poslovna palata sa unutrašnjim unutrašnjim dvorištem u

već izgrađenom području, na južnoj strani Titove ulice. Unutrašnje dvorište je uokvireno sa sve četiri strane trodjelnim objektom sa tri stubišta i objektom izgrađenim u drugoj polovini XX vijeka u jugozapad nom uglu atrija. Ulazi u dva stubišta se nalaze na bočnim stranama pasaža koji iz Titove ulice vodi prema unutrašnjem dvorištu. Treći ulaz se nalazi u lijevom jugoistočnom uglu unutrašnjeg dvorišta. Širina pasaža iznosi 5,00 metara, a njegova visina je 8,0 0 metara, što omogućuje slobodan kolski prilaz atriju. Objekat je ukupne spratnosti P+4+mansarda, s tim da se u južnom, istočnom i zapadnom bloku objekta nalazi suterenski prostor. Građevina je približno pravougaonog oblika, ukupnih tlocrtnih dimenzija 39 m x 56 m. Unutrašnje dvorište je dimenzija 14 m x 28 m. Ukupna Ukupna visina objekta iznosi 26,65 m, a visina do krovne krovne strehe iznosi 19,85 m. U prizemlju sva tri bloka smješteni su poslovni prostori ukupne površine od 962 m². Banja u Mostaru, 1912.  –  u  u neoroma ničkom i i secesijsko na vanjskoj fasadi.

Vla Nurudin- bega Azabagića Azabagića –   – isto isto u stilu

neogotičkom neogotičkom stilu u unutrašnjosti građeno, dok je neomaursko

„bosanskog „bosanskog sloga“

 djelo nije ostvareno, ali je za ovu ideju projekta osvojio II mjesto. Trebao je da Konkurs za Sabornu palaču –  palaču  –  djelo  bude veliki projekat projekat koji bi se nalazio nalazio ispred današnje današnje Vijećnice, osmišljen osmišljen kao veliki most most odnosno trg.

Vila Hermine Radisch –   nalazi se blizu Muzeja XIV Olimpijskih igara u Sarajevu u Petrakijinoj ulici. U sklopu je kompleksa vila iz austrougarskog perioda u

Petrakijinoj ulici (Vila Mandić, vila Heinricha Reitera, vila Hermine Radisch i vila Forstratha Miklaua) u Sarajevu. Prva u nizu, gledajući sa sjevera je vila Mandić

koja je izgrađena 1903. godine za poznatog sarajevskog advokata i političara, doktora Nikolu Mandića. Autor  projekta je arhitekta arhitekta Karl Paržik, Paržik, koji u duhu historicizma  projektuje stambeni objekat po uzoru na luksuzne evropske vile iz istog perioda. Vila Hermine Radisch je  projektovana istovremeno sa vilom Mandić i vi lom

Heinricha Reitera. Projekat je završen avgusta 1903. godine, a vila je izgrađena 1904. godine. Ovu nekretninu 1903. godine kupuje Hermina Radisch, rođena Friedrich. 1915. godine objekat prodaje Hajimu Finciju, trgovcu iz Sarajeva. Središnji dio objekta  – loža,  –  loža,  balkon, tročlani zaglavni kamen na lukovima prozora, zatim željezna vrata i ograda, ograda, vrlo su bliski Vancaševom Vancaševom izrazu. Floralna polja od keramike mogla bi biti plod saradnje sa, tada mladim, Rudolfom Tonniesom, iako atika podsjeća na rješenja atike  kod Hubera.

 POČETAK AUSTROUGARSKE AUSTROUGARSKE UPRAVE; UPRAVE; KULTURN KULTURNE E PRI LI KE U BI H, KRAJ OSM OSMANS ANSKE KE - POČETAK

SUSRET SVJETOVA 'A LA TURCA' I 'A LA FRANGA'

-Kultura-umjetnost-arhitektura: neomaurski stil (karakterističan za BiH), neohistoricistički stilovi... -„bosanski slog“, javl janje hotela...

Do 1870. godine u BiH traje sistem reformi, vrijeme zadnja dva upravitelja Topal Šerif Osman - paša  paša i Omer  paša Latas. „Res Orentales“ -period kad Osmansko carstvo slavi, a Austrougarska je zainteresirana za osvajanje njenih teritorija zbog iz laza na more. 1875.godine dešava se niz ustanaka, poznat je tzv. Hercegovački Hercegovački ustanak (pobuna protiv Osmnke vlasti). 1878. godine se dešava famozni Berlinski kongres gdje A -U dobiva okupaconi status za BiH, a kasnije radi  potpunu aneksiju. U tom periodu nema velikih arhitektonskih gradnji. gradnji. 1860-tih, prije dolaska A- U građene su crkve (jedna u Mostaru, a druga je nova Pravoslavna Sabrna crkva u Sarajevu), arhitekta Andrija Damijanov

 je gradio obe crkve. crkve. S krajem Osmanske Osmanske uprave se radi i na otvaranju otvaranju škola.

Prva djevojačka škola u Sarajevu, Miss Irby  –  došla za vrijeme A -U u BiH. Prije nje je Hadži Staka Skenderova izgradila prvu srpsku djevojačku školu u Sarajevu i bila je jako obrazovana, a znala je i Turski  jezik. U njoj je Staka bila ne samo upraviteljica nego i učiteljica. Knjige je nabavljala iz Beograda. Škola je najpre imala tri, a potom pet razreda, tokom kojih se čitanje i pisanje učilo po novom metodu, a uz osnovne  predmete se negovao i ručni rad, po kojem su, kako su pisali Bosanski vjesnik i Bosna, učenice mogle da se  porede sa najboljim evropskim. Za kratko vreme, ovo je postao nadaleko hvaljen rasadnik r asadnik znanja, kojem su

od 1862. pristupile i devojčice katoličke, katoličke, jevrejske i muslimanske vere, pa i ćerke Topal Osman paše, koji je u ovu ustanovu ulo žio mnogo novca.  Realke Realke-otvaraju

se javne škole. To je vrijeme kad izlaze prvi časpopisi: Nada, Bosanski vijesnik, Bosna... Zajedno s gospođicom Miss Mackenzie osniva Devojačku školu, kasnije Zavod Miss Irby, na mjestu današnjeg Kantonalnog tužilaštva.

Despića

kuća  –  je muzej-kuća u Sarajevu. Kuća prikazuje kulturu stanovanja bogate, trgovačke, pravoslavne porodice Despić.  Nalazi se na uglu Obale Kulina bana i Despićeve ulice u starom dijelu Sarajeva, nedaleko od Latinske ćuprije i u vlasništvu je Muzeja S arajeva, kao

njegov depandans.

Kuća je građena u nekoliko faza u tri različita perioda. Najstariji dio datira iz 17. vijeka. Kuća je pripadala imućnoj, pravoslavnoj, porodici Despić koja je kuću poklonila gradu Sarajevu zajedno sa još jednim objektom u ko jem je danas smješten smješten Muzej književnosti književnosti i pozorišne umjetnosti. umjetnosti. Značaj kuće je u činjenici da su se u njoj odigravale prve klasične pozorišne predstave tako da se ovaj objekat može smatrati pretečom savremenog pozorišta u Sarajevu . franca- oba stila su integrisani u izgradnji Ova kuća je jedna iz z birke Muzeja grada Sarajeva. A la tuca i a la franca-oba kuće. Despić je bio jako obrazovan, u njegovoj kući su se odravale i prve predstave (jer se prvo pozorište gradi tek u 19. st. od strane Paržika).

Svrzina kuća - je privatna kuća u Sarajevu izgrađena izgrađena u tradicionalnom bosanskom stilu, koja danas služi kao muzej bosanske arhitekture. Kuća je apsolutno čuvala intimu obiteljskog života i pružala uvid u život sokaka. Ona je najljepši očuvani primjerak izuzetnosti sarajevskog stambenog graditeljstva u osmanskom  periodu.

Svrzina kuća se navodi u mnogim arhitektonskim znanstvenim teorijama kao primjer bosanske arhitekture osmanskog perioda, koja je definirala  bosanski arhitektonski sklop. Po mnogim teorijama sastoji se iz sli jedećih  jedećih

komponenata: komponenata: ograda, koja je određivala ulicu i jasno odvajala privatni od javnog prostora, dvorište, koje je bilo obloženo oblim kamenom, radi lakšeg održavanja, šadrvan (vodoskok), fontana ili česma, koji su služili za održavanje higijene prije ulaska u kuću, hajat, prizemlje, gdje se okupljala obitelj, te divanhana na katu, koja je bila bil a privatnog karaktera, a korištena uglavnom za odmor i uživanje pogleda na čaršiju ili u prirodu. Kuća je posjedovala cvjetnjak đul  bašču i povrtnjak. povrtnjak. Sagrađena je od nepečene opeke ćerpiča i drveta. drveta. Kuću su karakterizirala dva jasno odvojena dijela: muški i ženski, što govori o patrijarhalnim odnosima u obitelji, specifičnim za cjelokupni period osmanske vlasti, koji su se dugo zadržali i ostavili svoje tragove sve do novijeg vremena. Isto pripada Muzeju grada Sarajeva. Omer-paša

Latas –  Na  –  Na području Balkana Omerpaša je ostao zapamćen po slamanju otpora bosanskog  begovata. Protiv sultanovih reformi javila se u Bosni i Hercegovini Hercegovini jaka opozicija još od vremena Husejin  bega Gradaščevića. Jedno vrijeme se činilo da se stišala, ali je od revoluciona rne 1848. buknula novom snagom. Ustanak protiv Osmanlija izbio je 1849. u Bosanskoj Krajini, i bosanski vezir Tahir paša nije uspio da ga savlada. Zatim su se javili slični pokreti i na drugim stranama, a među protivnicima reformi bio je i hercegovački vezir Ali paša Rizvanbegović. U maju 1850. godine, Sultan je poslao u Bosnu Omerpašu, da uguši ustanak. Stigao je u avgustu iste godine i brzo i odlučno u krvi ugušio bunu, pohapsio glavne vođe, među njima i Alipašu, koga je ubio jedan stražar, 20. marta 1851. Pozatvarano je oko 1.000 najuglednijih aga i begova, a oko 400 ih j e okovano poslato u Carigrad. Bosna je poslije toga bila smirena, a feudalni stav begova i aga zauvijek

skršen. Stoga je Omerpaša Latas proglašen u Bosni za „đaurpašu“ i najvećeg neprijatelja domaćeg plemstva. Bio je bivši austrijski kadet koji prelazi na Islam. Bio je i nastavnik crtanja na Vojnoj akademiji u Carigradu. Kad je postao upravitelj Bosne primio je dva strana slikara: Theodor Valerio i Vjekoslav Karas. Karas . Valerio  je

radio etnografske skice nošnji, tradicije i ti crteži su bili izlagani na Pariškom salonu. (Djelo 'Seljanka iz Bosne' iz 1870.)

Vjekoslav Karas   - (Karlovac, 19. svibnja 1821. - Karlovac, 5. srpnja 1858.), hrvatski slikar. Usavršavao se u Italiji. Smatran je začetnikom novijega hrvatskog slikarstva. Slikao je biblijske

 prizore i sakralne teme, no no osobito je važan kao kao portretist. Osim slikanjem, bavio se i skladanjem te je svirao flautu i gitaru. Vratio se u domovinu 1848. i radio u slikarskoj školi u Zagrebu. U Travniku je portretirao Omer- pašu  pašu Latasa. Latasa. Nakon neuspjela pokušaja samoubojstva za boravka boravka kod biskupa Strossmayera Strossmayera u Đakovu, život je završio u Korani. Slikarsku orijentaciju toga "prv og ilirskog slikara" najbolje pokazuje neorenesansna "Rimljanka s lutnjom". U vrijeme portretiranja Irene Türk, Karas zapada u beznadnu ljubav i depresivnu melankoliju. Bez novaca i razumijevanja 5. srpnja s rpnja 1858. u rodnom Karlovcu u virovima Korane samoubil ački traži rješenje očaja i rezignacije. Svojim djelom ostao je nenadmašni bljesak na tmurnom nebu hrvatske nas tao njegov autoportret. umjetnosti 19. stoljeća.  U Travniku je boravio s fesom i u ilirskom odijelu i tada je nastao Slikari tog doba su uglavnom bili o ficiri koji su radili akvarele i crteže .

Eduard Loidolt –  slikar  slikar koji je uradio stotine malih akvarela (npr. tekija, nošnje, zanati...) i ti akvareli su vrlo

važan dokumentarni izvor. U to vrijeme još uvijek nema domaćih slikara. Vjerske općine (Risko Čajkonović i Aleksa Tomašević) ih finansiraju i nema prodora avangardnih strujanja. Prvi izložbeni prostori tog doba su: Hotel Evropa, Oficirski kazino, knjižare... Prikupljanje etno građe je postalo glavno glavno djelo Muzejskog društva.   prvi direktor Zemaljskog muzeja. Konstantin (Kosta) Hörmann (Hoermann) (B jelovar, Kosta Hormann  –  prvi 1850. - Beč, 1921.) kulturni radnik, od 1878. visoki činovnik austrougarske vlade u Bosni i Hercegovini. Prvi ravnatelj i organizator Zemaljskoga muzeja (1888.), te uređivao (od 1889. godine) časospis Glasnik Zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu. Pokrenuo je značajni književni časopis "Nada" (1895.), koji je

uređivao Silvije Strahimir Kranjčević. Politički, strateški i ekonomski ciljevi koje je sebi postavila austrougarska uprava zaht ijevali su evropsku  pismenost i masovniju obrazovanost. obrazovanost. Bosna i Hercegovina, kao jedna od još uvijek neistraženih zemalja Balkana, privlačila je radoznalost mnogih naučnika, naročito onih iz Austro -Ugarske, ali i kvazi naučnika, naučnika, što  je već prvih godina okupacije rezultiralo raznošenjem spomenika kulture iz naših krajeva. To je doprinijelo  poduzimanju konkretnijih mjera u cilju ostvarivanja dugo prisutne ideje o osnivanju muzeja, što se ogledalo u osnivanju Muzejskog društva nakon čega je 1. februara 1888. g odine Zemaljska vlada osnovala Zemaljski muzej za Bosnu i Hercegovinu. Za direktora Muzeja imenovan je vladin savjetnik Kosta Hörmann. Safvet-beg

Bašagić (pisao pod pseudonimom Mirza Safvet) rođen je 1870. godine i jedna je od najmarkantnijih ličnosti moderne bosanske i bošnjačke književnosti i začetnik bošnjačkog nacionalnog  preporoda početkom 20. vijeka. Osnivač je j e mnogih listova, li stova, časopisa i nacionalnih društava. Poznat je kao istaknuti pjesnik, prevoditelj, historičar i političar. Safvet - beg  beg Bašagić je 1 900. publicirao Kratku uputu u  prošlost Bosne od 1463. do 1850., koja je sve do pojave knjige Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana Muhamed Hadžijahića bila standard proučavanja historije Bošnjaka. 1894. godine odaziva se  pozivu da učestvuje polag anju kamena temeljca Starčevićevom domu. Bašagićeva kolekcija islamskih rukopisa i starih knjiga koja je u posjedu Bratislavske Univerzitetske biblioteke je dio UNESCO-vog programa Memory of the World Programme. Dio ove kolekcije je dostupan on-line posredstvom Svjetske digitalne  biblioteke.

časopisa „Nada“ . Časopis je izlazio svakih 15 dana,  jedan na ćirilici, jedan na na latinici; s porukom: 'za pouku i zabavu'.  Pro-vladin list je bio vrlo važan izvor šta s e događa u svijetu i našim slikarima koji se pojavljuju u „dekadi stoljeća“. To je bio vrlo skup časopis. Horman  je dugo pripremao časopis za izdavanje, bili su uključeni svi najbolji dizajneri i umjetnici da osmisle izgled časopisa. U doba A -U se vodi ipr ojekat ojekat uređenja Vrela Bosne, a tad je i uopće započet banjski turizam. Časopis za pouku, zabavu i umjetnost Nada bila je ilustrirana il ustrirana književna revija, koju je 1894.[1] pokrenuo Konstantin Uz osnivanje Zemaljskog muzeja bitno je i osnivanje

Kosta Herman, austrougarski vladin povjerenik za Sarajevo, ujedno i glavni urednik izdanja. Izdavala ga je

Zemaljska vlada za BiH, a izlazio je dva puta mjesečno, na latiničnom i ćiriličnom ćirili čnom pismu. Bio je to ponajbolji časopis takvog profila u tadašnjoj BiH, zahvaljujući prije svega izuzetno kvalitetnim autorima koji su na njegovim stranicama objavljivali svoje uratke.

Osim istaknutih književnih imena tog doba, poput Silvija Strahimira Kranjčevića, surađivali su i početnici kojima je časopis poslužio kao odskočna daska za ulazak u svijet književnosti, odnosno publicistike. O d 1895. do 1903. časopis je u stvarnosti uređivao Kranjčević, iako je nominalni urednik bio Konstantin Kosta Herman. Kranjčević je u toj poziciji bio ponajviše Hermanovim povjerenjem. Uživao je zaista zavidnu slobodu i zahvaljujući njoj "Nada" je okupljala najuglednije hrvatske književnike i postala najvažniji književni časopis hrvatske moderne. U njoj je objavio veći broj svojih književnih prikaza i ocjena, a neki od njih vidno nadilaze trenutne potrebe, zbog kojih su bili napisani. Časopis je izlazio do 1903. godine, kad je ugašen poradi financijskih razloga. Slikari Nade:

Evaldt Arndt Čaplin, Walter Leo Arndt, Maximillian Liebenwein, Ivana Kobilica, Anka Lynher... Do tada djeluju strani slikari. Tek na prvoj izložbi izl ožbi 1917. godine se pojavljuju imena domaći h slikara. Zbog toga se događa kasniji prodor umjetničkih avangardi -između dva rata.

Sarajevski slikarski klub, osnivaju 1900. godine   - "U Sarajevskom slikarskom klubu" kojeg osniva njemački slikar Ewald Arndt -Čeplin, kome su pripadali i njegov brat V Leo Arndt i Bečlija Max Liebenwein,

u vremenu od 1897. do 1905. godine umjetnički djeluje i Ivana Kobilca. Ona pokazuje veliki interes za folklorne motive, a u svom posljednjem djelu u Sarajevu, fresci Krista na Maslinovoj gori iz 1905. godine, djelu koje se nalazilo u protestantskoj crkvi, ona po svemu nastoji doseći svoj uzor - Puvis de Chavannea.

 Njena djela u sarajevskoj sredini sklona su egzotici i simbolističkoj predstavi, a snažan crtež koji naglašava liniju i površinu umnogome je secesionistički. secesionistički. Gabrijel

Jurkić je najznačajniji predstavnik secesije u slikarstvu Bosne i Hercegovine kojemu je bila bliska njena simbolička atmosfera, potom Bocklinove alegorije, a ponajviše djelo Segantinija, posebno njegovi  planinski pejzaži. Sarajevski časopis Nada objavljuje crteže Maximilliana Liebenweina sa dominantnim motivima bosanskog genrea, a i u samom grafičkom rješenju časopisa uočavaju se secesionističkarješenja. Djela Čeplina i Liebenweina koja su bila zahvaćena simbolizmom i secesijom, utiču na razvoj domaćih s likara. Umjetnost fin de sieclea odmah prihvataju lokalni sl ikari. Baltazar Baumgartl, u centar interesovanja inter esovanja postavlja

 pejzaž i rješava rješava ga u stilskom stilskom rasponu između između plenerizma i secesije, u prefinjenim, prefinjenim, a istovremeno istovremeno morbidnim tonalitetima ružičastog, ljubičastog, plavog, žutog i zelenog. Praktično, svi bosanskohercegovački bosanskohercegovački slikari koji su djelovali ili su se školovali s početka ovog stoljeća, prošli su kroz faze više ili manje obilježene simbolizmom i secesionističkim secesionističkim stilizacijama. Od tada Bosna je preds tavljana na velikim svjetskim izložbama. izl ožbama. 1901. godine je u Beču (Bildermappe) -gdje

su prikazana 24 motiva iz bh. života. Bosna je predstavljana na sljedećim velikim izložbama: i zložbama:    

1896.-Budimpešta 1897.-Bruxelles 1898.-Beč 1900.-Paris

Uvijek je prikazivana u tom neomaurskom stilu (znakovi neomaurskog), kako je rađen Bosanski paviljon uvijek-tako ga je A-U pokazivala. Izlagani su radovi u metalu, staklu, tekstilu u paviljonima, a nekada i radovi studenata tehničke škole. Truhel   je bio kolekcionar i skupljao je

nošnje, tako je na izložbama izlagao cijele sobe (selamluk, haremluk...) koje su bile uređenje u bosanskom stilu. U Bruxellesu je paviljon bio uređen u dvobojnoj fasadi (isto Vijećnica) s kombinacijom minareta koji pripada i osmanskoj i austrougarskoj arhitekturi. U Beču je paviljon bio uređen isto u neomaurskom stilu.  Paviljon u Parizu je bio inspirisan inspirisan Gradaščevića Gradaščevića kulom, oslanjao se na

tradiciju. Unutrašnji dizajn je uradio Alphonse Mucha. Čak su bile dovedene žene koje su izravno tkale i pokazival e kako nastaju bosanski ćilimi.  Bosanski paviljon u Parizu 1900. 1900.

VIJEĆNICA Gradska vijećnica se nalazi u Sarajevu nedaleko od Baščaršije na Mustaj - pašinom  pašinom mejdanu i predstavlja najljepši i najreprezentativniji objekt iz austro -ugarskog perioda građen u pseudo maurskom stilu. U ovom stilu rađena je većina objekata što ih je u Sarajevu ostavila austro -ugarska vlast, a sinonim je za austrougarski  period u Bosni i Hercegovini Hercegovini i zaštitni znak tog vremena. vremena. Prvi projekt je uradio Karlo Paržik  , a kako se ovaj nije svidio ministru Benjaminu Kalaju, izrada izr ada novog je povjerena Alexandru Witteku. Kao uzor u izr adi ovog

 projekta poslužila mu je džamija Kemala II zbog čega je dva puta odlazio u Kairo. Kako je Witek navodno, upravo zbog ovog projekta (nedovoljnog osvjetljenja u glavnoj auli zgrade), umno obolio i izvršio

samoubojstvo, završetak njegovog njegovog projekta je povjeren 1894. godine Ćirilu M. Ivekoviću. Zajedno Zajedno sa izradom i razradom projekta tekla je i izgradnja objekta od 1892. do 1894. godine. Gradska vijećnica službeno j e krenula sa upotrebom 1896. godine.

25. i 26. kolovoza 1992. godine od strane JNA i VRS zapaljena je zgrada Vijećnice, a u vatrenoj stihiji je nestao Katalog nacionalne i sveučilišne knižnice Bosne i Hercegovine, oko 80 posto knjižnog fonda i dokumenata k oji oji svjedoče o povijesti BiH. Unutrašnjost vijećnice je gotovo potpuno uništen u požaru koji je uslijedio nakon granatiranja.

*Na izradi su radila trojica arhitekata: Paržik (uradio prijedlog), Wittek i Iveković. Zgrada ima torkutastu formu unutar koje je upisan heksagon atrija s tim da je Paržikov prijedlog bio za kat niži. Kasnije projekat  preuzima Wittek- gradio da bude samo Vijećnica (sjedište Bosanskog Sabora). 1894. Wittek umire (neki čak kažu da je poludio od projekta) i onda Kalaj traži da to završi hrvatski arhitekta.

ZEMALJSKI MUZEJ

Arhitekta je Karl Paržik. Sjedište Zemaljskog muzeja je bilo na mjestu Vakufske zgrade pored katedrale,  prekoputa Bošnjačkog instituta. Muzej je građen sistemom paviljonske gradnje (4 paviljona). Za projekat muzeja on je putovao putovao Evropom i došao došao je do do jednog jednog rješenja da to bude bude najveća muzejološka jedinica. Također  je bitan i izlazak „Glasnik „Glasnik Zemaljko Zemaljko g muzeja“-časopis. Na Paržikovom Paržikovom grobu piše „Čeh „Čeh rođenjem, Sarajlija izvorom“- na groblju Lav. A- U je u to doba vršila istraživanja Butmirske i Glasničke kulture.

NARODNO POZORIŠTE  Narodno pozorište (prvobitno "Društveni dom") u Sarajevu je sagrađeno 1897. godine po projektima Karla Paržika. Svečano otvorenje je bilo 2. januara 1899. godine predstavom "Medeja" Franza Gril lparzera (17911872), austrijskog dramatičara koji je spajao formalno naslijeđe austrijskog baroka i idejne elemente njemačke klasike. Izvedba je bila povjerena Hrvatskom narodnom kazalištu iz Zagreba, a počela je prologom Silvija Strahimira Kranjčevića - "Vili prosvjete". Za svo vrijeme austrougarske uprave to će prvenstveno biti "Vereinshaus" ili "Herrenclub" ili "Clubhaus" sa salom u kojoj se mogu održavati pozorišne predstave, tzv. "Saaltheater". 1922. godine dom je pretvoren u Narodno pozorište.

GRADNJA ZEMALJSKE VLADE

Zgrada Predsjedništva BiH nalazi se u sarajevskoj općini Centar, između važnih prometnica koje grad sijeku  pravcem zapad-istok. Izgrađena je u vrijeme austrougarske uprave, kao zdanje Zemaljske vlade za BiH, a  projektirao ju je arhitek t Josip Vancaš, nakon odobrenja za gradnju koje je na najvišem mjestu priskrbio Benjamin Kallay, ministar Zajedničkog ministarstva financija. Od završetka radova 1886. godine u zgradi djeluju ključna tijela vlasti i razne državne institucije, kako za austr ougarske vlasti tako i u vrijeme potonjih režima. Nekoliko puta je dograđivana i restaurirana, r estaurirana, zadnji put poslije rata 1992./95. godine. *Većina domaćih slikara  je tek bila rođena u doba kad je A -U započela vlast. Đorđe Mihailović je bio prvi obrazovani slikar (iz Tuzle) i najstariji je u toj generaciji slikara, dok je najmlađi Roman Petrović. U tih 15

godina oni su se školovali u velikim centrima Evrope: Krakov, Prag, Beč... U BiH tada nisu postojale slikarske škole, izuzev privatne škole čeha Jana Karela  Janevskog. Čeh, Jan Karel Janevski je 1906. godine u Sarajevu osnovao privatnu školu koju su pohađali Petar Tiješić, Karlo Mijić, Jovan Bijelić  i drugi... Neki slikari su završavali škole u Beogradu (Mihajlović, Švrakić, Radulović) i Zagrebu (Petrović, Jurkić), a onda idu u velike Evropske centre na dalje školovanje.

POČETAK MODERNITETA U BIH SLIKARSTVU „Buđenje palete“ -film, autor: Refik Hadžismajlović



Theodor Valerio – slikar,  – slikar, grafičar, crteži iz naroda William Holmes –eng. Priređivač Priređivač Anthur Evans  –  rad  radio crteže za putopis 1875. u vrijeme pobune Vjekoslav Karas Ferdo Guiquerez Franz Ruben



Braća Bocarić

    



Ferdinand Velc Baumgartl



„Vienac“



Prvi val bh.slikara: Karlo Mijić, Roman Petrović, Kuzmić Mijić Luiza, Gabrijel Jurkić, Jovan Bijelić, Ivana Kobilica: Vladmir Becić, Adela Ber, Đoko Mazalić, Petar Šain, Todor Švrakić     

Beč: Lazar Drljača, Miljenko A., Gabrijel Jurkić, Luiza Kuzmić, Adela Ber... Krakov: Jovan Bijel ić, Popović, Peter Tiješić Prag: Todor Švrakić, Popović, Branko Radulović Minhen: Marlo Mijić, Đorđe Mihajlović, Petar Šain, Pariz: Jovan Bijelić, Radulović, Drljača...

Roman Petrović radi ciklus „Djeca ulice“ - o bijedi i siromaštvu, njem. ekspresionizam. Vojo Dimitrijević, Hakija Kulenović, Mica Todorović, Jovan Bije lić, Vladmiri Becić, Hinko Las (   radi kubizam i prošlost), Antun Motika, Karlo Afan Derivera, Šigo Samaregah, Luka Šaremet i Ivo Šaremet, Branko Šopet, Rizah Štetić, Imset Mujezinović, Danijel Ozmo 8autor ciklama linoreza bos.škola, radničkog života, refleksi oštre političke krize...), Roman petrović (krik, zbjegovi), Dimitrijević Vojo (linorezi), Mica  slikao „hroniku Todorović (crteži fasištičkih logora), Ismet Mujezinović (najdragocijenije slike je ostavio- slikao rata“)... Treba uzeti u obzir i historijski kontekst: u to vrijeme nije bilo muslimana na ovim prostorima koji su se

školovali na likovnim akademijama. Historičar umjetnosti Irfan Hošić kaže da 'prvom fazom' moderne u Bosni i Hercegovini došlo posredstvom stranaca -umjetnika kao što su Leo Arndt, Ewald Arndt Tscheplin, Ivana Kobilca i Maximilian Liebenwein u okviru udruženja Sarajevoer Maler Club, dok je 'stvarna'  bosanskohercegovačka  bosanskohercegovačka moderna pokrenuta tek krajem prve decenije 20. vijeka, povratkom naših umjetnika sa studija iz inostranstva - Karlo Mijić, Petar Šain iz Minhena, Lazar Drljača, Gabrijel Jurkić, Atanasije Popović, Adela Ber i Lujza Kuzmić iz Beča, Pero Popović, Todor Švrakić, Branko Radulović iz Praga i Jovan Bijelić i Petar Tješić iz Krakova. Pomenuti animozitet unutar muslimanskog kulturalnog korpusa u Bosni i Hercegovini vidljiv je po nacionalnoj strukturi umjetnika naše 'stvarne' moderne.

Gabrijel Jurkić - (Livno, 24. ožujka 1886. - Livno, 25. veljače 1974.), bosanskohercegovački slikar hrvatskog[nedostaje izvor] podrijetla. Osnovnu školu završava u rodnom gradu i upisuje se u Trgovačku školu,

a zatim 1902. u Srednju tehničku školu u Sarajevu, koju uskoro napušta da bi se posvetio slikarstvu.  

1907/08. postaje učenikom Privremene škole za umjetnost i obrt u Zagrebu. 1908/09. upisuje se na bečku likovnu akademiju, gdje je odmah prebačen na četvrto godište općeg slikarskog odjela u klasu Aloisa Deluge.



1909/11. pohađa specijalku Kazimira Pochwalskog i izučava segment "Studij umjetnosti bosanske historije".

 Nakon bečkih studija vraća se u Sarajevo, priprema prve samostalne izložbe i zložbe (1911), u Sarajevu (Društveni dom) i Zagrebu (Umjetni čki paviljon). Nakon gotovo pola stoljeća provedena u Sarajevu vraća se u Livno, u skromni atelje franjevačkog samostana na Gorici, gdje živi sa suprugom Štefom. Umro je 25. svibnja 1974. i  pokopan je na goričkom groblju. Od početka Jurkićevo djelo je u kontinuitetu prožeto blagošću i poetičnošću njegove prirode, iako ga najprije prikazuju kao "jednog od najvećih i najosebujnijih ličnosti čitavog perioda" (1911-21.), a zatim ga potiskuju na marginu kao "skromnog slikara svog kraja, arhajske jednostavnosti

gledanja". Činjenica je da je Jurkić svojim djelom i osobnošću uvijek bio u suprotnosti sa strastvenošću i  borbenošću avangarde. Slučajnost Slučajnost ili sudbina odredila odredila je njegovo njegovo slikarsko školovanje školovanje u akademskom akademskom Beču.  Njegovo prvo slikarsko razdoblje nakon studija ispunjeno je romantičarskim raspoloženjem, inspiriran je krajolicima (Kod ovaca, Marina I), a karakterizira ga i niz izvrsnih portreta gdje uspjeva duboko proniknuti u

 biće sebi dragih dragih i bliskih ljudi i tako ih približiti i samom promatraču (Moja majka, Fra Eugen). Od dvadesetih godina Jurkić se oslobađa akademskog usmjerenja, usmjerenja, postaje impresionistički i mpresionistički slobodan, koristi pukotine, jer ono se poentilističkom tehnikom slikanja, uvodi više svjetla na platno (kao da ga  je oslobodio iz pukotine,  je od početka prisutno). Slika efekte svjetla i bijele boje (Impresija, Snježna idila), otvarajući širok spektar  boja (Dvije sestre u suncu). Kako je sam rekao dotaknuo je svijet koji nema granica. U svojoj možemo reći trećoj slikarskoj fazi, Gabrijel slika sli ka bosanske krajolike, uspjevajući dočarati dočarati atmosferu određenog trenutka, na  bezvremenski  bezvremenski način. Religioznost u njegovom djelu odražava se upravo kroz slikanje prirode, a ne kroz religijske motive. Njemu se priroda otvorila , tražio je ljepotu, dakle istinu i u tome je uspio. Utočište i mir nalazi u ateljeu franjevačkog samostana na Gorici. Tu umire i svoje slike oporučno ostavlja samostanu, a time i samom gradu Livnu. Godine 1995. u prostoriji FMGG-a otvorena je galerija sa stalnim

 postavom slika Gabrijela Jurkića, prema odabiru Ivice Šiška, akademskog slikara i profesora na ALU u Zagrebu, uz podršku ministarstva za kulturu Republike Hrvatske.   Osim stalnog postava slika Gabrijela Jurkića, u prostorijama samostana izložene su uz Gabrijelove i slike starih majstora, kao i suvremenih umjetnika (Fra A.Kaić, I. Šeremet, Lj. Lah, I. Šiško,...).

Adela Ber Vukić

- (1888-1966)

je prva školovana bh. umjetnica koja je svojom pojavom i relativno skromnim umjetničkim opusom ostavila bitan  i vidljiv trag u nastanku i razvoju moderne umjetnosti na ovim  prostorima. Uz nju tu je i Luiza Kuzmić Mijić.

Karlo Mijić - rođen je 07. veljače 1887. godine u Bileći, Bosna i Hercegovina. Od djetinstva do 1938. godine živio je u Sarajevu. Porijeklom je Bračanin. Pohađao je privatnu crtačku i slikarsku školu R. Scheffera u Beču od 1904. - 1905. godine. Studirao je na akademiji u Pragu kod Vlahe Bukovca 1906., na akademiji u Münchenu kod P. Halma i C. Marra 1906.-1909., te na umjetno- obrtnoj školi u Beču kod B. Löfflera 1913. - 1914. Vodio je Šk olu olu umjetnih zanata u Sarajevu. U Zagreb se preselio 1938. godine. U likovnim zbivanjima Zagreba sudjelovao je neprekidno. Bio je član Društva hrvatskih umjetnika "Medulić", i zlagao je na Proljetnom salonu. Prvu samostalnu izložbu priredio je u Salonu Ulrich 1920. godine, a 1921. godine sa Vladimirom Becićem osnovao  je u Blažuju prvu umjetničku koloniju. Bavio Bavio se primijenjenom grafikom, sitnom plastikom, plastikom, s cenografijom i  pedagškim radom. radom. Karlo Mijić umro je 05. veljače  1964. godine u Zagrebu.

Jovan Bijelić slikar,jedan od

(Revenik kod Bosanskog Bosanskog Petrovca, 19. 19. jun 1886  –  Beograd,   Beograd, 12. mart 1964) je bio srpski najznačajnijih jugoslovenskih likovnih stvaralaca između dva svetska rata. Studirao je u

Sarajevu kod J. K. Janevskog, a zatim u Krakovu 1909- 1913.

kod T. Aksentovića, L. Vičulovskog i J. Pankijevića. Boravio je u Parizu 1913/14. i u Pragu 1915. Od 1919. je živeo u Beogradu, gde je bio scenograf a potom i šef slikarske radionice Narodnog pozorišta.  Najviše je slikao portrete, pejzaže, mrtvu prirodu i kompozicije. Prošao je kroz nekoliko faza u kojima je izražen uticaj kubizma u skulpturskoj koncepciji čvrsto modelovane forme i škrtosti palete, a potom je pod uticajem fovizma stvarao koloritna dela izuzetne sočnosti i čulne ekspresije. U poslednjoj fazi, rastvarao je  predmete uznemirenim uznemirenim potezima boje. boje. Bavio se i pedagoškim radom, radom, imao je privatnu privatnu školu iz koje je izašao niz slikara. Jedan je od osnivača i pripadnik slikarskih grupa „Oblik“, „Samostalni“ i „Nezavisni“ . Redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti bio je od 1963. Prvu samostalnu izložbu imao je 1917. u Sarajevu, a drugu 1919. u Zagrebu. Učestvovao je na mnogim kolektivnim izložbama. Samostalne izložbe imao je i u Beogradu (1929, 1932, 1957, 1968), Lj ubljani (1959) i Bihaću (1960). Njegova dela nalaze se u više muzeja i galerija: Muzej savremene umetnosti i Narodni muzej u Beogradu (38 dela), u Spomen zbirci Pavla Beljanskog u Novom Sadu itd. Dobitnik je velikog broja slikarskih nagrada. Neka od njegov ih najpoznatijih dela su: „Portret devojke“, „Kupačica“, „Jajce“, „Kći

umetnikova“, „Dvorište“, „Ženski akt“, „Sarajevo“, „Portret starice“, „Devojčica s lutkom“ (1928), „Dečak  jaše lava“ (1929), (1929), „Apstraktni predeo“ predeo“ (1920).

SOCIJALNO ANGAŽIRANA UMJETNOST NA PROSTORU (DANAŠNJE) BOSNE I HERCEGOVINE IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA Angažirano umjetničko djelvanje domaćih slikara (1918 -1941). Ovo je period koji zauzima posebno mjesto u Nacionalnoj historiji umjetnosti . Sve je spojeno s angažiranom avangardom u BiH. Z aključno je da se izvan totaliteta vremenske epohe umjetnost ne može razumjeti. Ova je

umjetnost direktno rezultat raznih tendencija. S 1914. počinje I SR. 1917. u Zemaljskom muzeju je otvorena prva velika izložba (domaćih i stranih umjentika). Javlja se S HS,  prvo društvo umjetnika u BiH (koje je djelovalo 4 godine).Sva su dešavanja u kontekstu bivše Jugoslavije (SHS), najveća umjetnička dešavanja su u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu... U tom periodu Sarajevo ima oko 70 hiljada stanovnika, koje je mahom neobra zovano, sav umjetnički život je

smješten unutar kulturno umjetničkih društava (npr.Napredak). Nema ni akdemija ni škola, sem nekoliko  privatnih. Umjetnici nisu udruženi angažirano. Vrlo važan tada je časopis Zenit   koji je izdavao Ljubomir Micić i to je bilo najznačajnije avangardno djelovanje koje je izlazilo u Beogradu i Zagrebu. Sa smrću Ljenjina se mijenja i svijest o socijalnoj angažiranosti (Tatljin, Maljevič...). Staljin dolazi na čelo i s njim i drugi ministar kulture koji prekidaju avangardno djelov anje i umjetnici bježe kako bi spasili živu glavu. Oni prikazuju socijalistički prikaz radnika kupanih svjetlom i snagom kao i sve ono što zapravo nije istina. Također se javljaju Hitler i Musolini. 1928.godine u kontekstu BH umjentosti javlja se prva grup a sarajevskih književnika koji se udružuju i to je

od ogromnog značaja. Od 28.godine u BiH i možemo da pratimo pojavu udruženja. Izdaje se i zbornik „Sa  zamagljenih strana“ strana“ skupa s likovnih umjetnicima koji se udružuju kasnije. 6.januarska monarhistička di ktatura-zabranjeno je bilo kakvo javno okupljanje i država djeluje po principu zatvora, protjera i nije bilo nimalo blagonaklonih prilika.

 Najznačajniji uticaj uti caj na ove umjetnike ima George Grosz  (njemački grafičar, slikar i karikaturist; jedan od glavnih pr edstavnika edstavnika ekspresionističkog ekspresionističkog  pokreta) zbog političko kritičkog stava koji je jako bitan. Grosz je imao 35/36 godine samostalne izložbe u Beogradu i Zagrebu, a prenosila su seu to vrijeme i sva njegova djela na jugoslavenske umjetnike koji su itekako bili informisani o njegovom djelovanju.

KONKRETNO DJELOVANJE BH. UMJETNIKA (PREFIKS ANGAŽIRANE UMJETNOSTI): -društvene situacije i problemi koji su nastali

 Roman Petrović i Petar Tiješić  grafička mapa “Crni dijamanti” (1923.) – “Rudari”  – “Rudari”

da više nije samo tu da dekorira i naglašava lijepi  prostor već je angažirana za novu  budućnost i novo društvo (ideje Umjetnost je takva

socijalizma i marksizma za besklasno

društvo). Težnja je da se kroz promjenu društva izrodi nova umjetnost koja će tu biti za sve. Prvi primjer angažirane umjetnosti u BiH imamo kroz grafičku mapu „Crni dijamant “. Angažirana umjetnost je najveći potencijal ostvarila upravo kroz grafiku jer je u ovo vrijeme bilo skoro nemoguće (jako skupo) naći kiparski i slikarski materijal. Zbog toga se um jetnici okreću grafici, što je bilo bilo i jeftino, a i cilj je bio da do nje nje dođe što što više ljudi i da se ta umjetnost proširi. U to vrijeme je bilo mnogo nepismenih tako da bilteni i časopisi nisu baš bili idealni za informacije, ali zato grafike jesu.

ROMAN

PETROVIĆ - (Donji Vakuf 1. oktobar 1896. - Sarajevo 1947) je bio bosanskohercegovački

slikar. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Krakovu Krakovu (1913-16) i Višoj školi za likovne umjetnost u Budimpešti (1916-17), usavršavao se u Parizu. Bio nastavnik crtanja, nastavnik crtanja, a zatim scenograf scenograf pozorišta u Sarajevu.

Slikao pejsaže i figuralne kompozicije na način koji je približan ekspresionizmu, a zatim ikonostase i karikature (Branislav Nušić, A. G. Matoš). Bavio se freskama i ilustracijom il ustracijom knjiga. Jedna je od najmark antnijih antnijih

i najzanimljivih figura novije bosanskohercegovačke umjetnosti. Njegov opus, nejednakih vrijednosti, izazivao je i još uvijek izaziva različite, čak proturječne ocjene, a sudeći po svjedočanstvima onih koji su ga poznavali i voljeli, njegova ličnost bila je obdarena tako izuzetnim šarmom da su komentari suvremenika o njegovom djelu bili najčešće opterećeni tim nevjerovatno snažnim ličnim značenjem njegovog tvorca. Roman je bio izuzetno prijemčiv za novo i moderno i odigrao je kapitalnu ulogu u uklj učivanju bosanskohercegovačke umjetnosti u aktuelne likovne tendencije neposredno nakon Prvog svjetskog rata. Roman Petrović je jedan od osnivača Udruženje likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine. 1980. godine otvorena je Galerija "Roman Petrović" u Sarajev u.

On se uključivao u sve tendencije aktivno, ali na način da je imao i mao svoj stil i vlastiti izraz i samo ga dopunjavao s novim tendencijama. Ovdje na ovoj grafici „Rudari“ s Tješićem tematizira život rudara u okolini Vareša i Breze. 1878. A -U je pripojila sva Blaga BiH sebi i na eksploataciji je zaradila bogatstva. I kasniej kad je SHS došla ista je situacija bila -minimalni uslovi i  plate radnika. Ovi Ovi umjetnici odlaze u Brezu Brezu i vareš i provode vrijeme s radnicima i bilježe. bilježe. *On je najzanimljivija figura u nacionalnoj historiji umjetnosti.

 Roman Petrović i Petar Tiješić grafička grafička mapa  

(1923.) – “Povratak  – “Povratak s rada”

“Crni dijamanti” (1923.) – “Livanje –  “Livanje željeza u Varešu”

(Oni žele svojim radovima r adovima da prikažu najugroženije kategorije i pojave).

RIZAH ŠTETIĆ- slikar i grafičar. Završio ALU u Zagrebu u periodu kad je socijalno angažirana umejtnost u Zagrebu bila aktivna. Štetić je s početkom 30 -tih se vratio studijama i to je prvi put u nacionalnoj historiji umjetnosti kada je grupa umjetnika upoznata s idejom

socijalizma i angažiranosti i javlja se stanje svijesti i grupa koja može praviti prve pomake.

Rizah Štetić 

Stari nosač (1935.)

VOJO DIMITRIJEVIĆ

 Rizah Štetić (1908.-1974.) “Divlje naselje” (1933.)

- (20. maj 1910, Sarajevo; 12. august 1980, Sarajevo) je jedan od

značajnijih bosanskohercegovačkih bosanskohercegovačkih slikara 20. vijeka. Završio je Državnu umjetničku školu u Beogradu, 1936. a zatim posjećuje atelje Andre Lota u Parizu.  Njegov umjetnički opus razvijao sa u rasponu od socijalno angažiranog slikarstva, preko geometrijske apstrakcije sve do konceptualnih slikarskih praksi bliskih donekle analitičkom i procesualnom slikarstvu.

Zbog svog osebujnog, stilski nehomogenog opusa, Dimitrijević je bio izložen b rojnim raspravama struke i  politike. Rano Rano napuštanje napuštanje ideoloških ideoloških motiva motiva i priključenje avangardnim stremljenjima priskrbilo priskrbilo mu je i epitet «izdajnika revolucije».[potreban citat] Vojo Dimitrijević je uz Oskara Danona, Anu Rajs i Jahiela Fincija  jedan od osnivača grupe Collegium Artisticum 1939. godine, koja i danas djeluje i čini značajnu gradsku tačku u oblasti kulture i umjetnosti u Sarajevu. Značaj ove znamenite grupe ističe se u osobitom društvenopolitičkom kontekstu Kraljevine Jugoslavije uoči 2. svjets kog rata kada je Bosna i Hercegovina bila ukinuta nacionalističkom politikom Zagreba i Beograda, tačnije sporazumom Cvetković -Maček. Učestvuje u osnivanju ULUBIH -a i Škole likovnih umjetnosti u Sarajevu u kojoj je radio kao direktor i  profesor. Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. 2010. godine u Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu upriličena je velika retrospektiva izložba i time je obilježen umjetnikov stoti rođendan. *1935. završava ALU u Beogradu. S Danijelom Ozmom studira u tom periodu. U to vrijeme se osniva i djeluje

udruženje „Zemlja“ (najprogesivniji kolektiv) i udruženje „Život“ isto je djelovao. Usavršavao se u Parizu gdje je upoznavao Pikasov rad. Vraća se u Sarajevu i radi u domenu grafike (na nagovor Ozme) i isto jer nije mogao

doći do slikarskog materijala. On bilježi živote najugroženijih govoreći da je angažirana umjetnost  bila njegov prirodni poziv i da jjedino edino može da govori o onom što ga okružuje i tišti.

Vojo Dimitrijević (1910.-1980.) – “Život  – “Život u kući radnika” (cca 1940.)

(Svi umjetnici odlaze u partizane 1941. godine ; to je kist zamijeni puškom -to daje poruku borbe za ideju.)

“Pekara” (cca 1940.)

pokaz ustvari kad se neko angažira u umjetnosti i kad

“Nasušni hljeb” (1937.)

 Na njegovim radovima se vidi kako ubacuje elemente kubizma, konstruktivizma, dadaizma-tekst, tipografija, slika, konstrukcija...

Vojo Dimitrijević (1910.-1980.)  –  “Fašizam caruje” (1939.)

 Na jako simboličan simboličan način, ali i jasan, demonstralira šta se dešava ovdje prije rata.

DANIJEL OZMO  –  Studirao je u Beogradu i bio akademski grafičar, mada je eksperimentisao s kiparstvom i slikarstvom. Na njega isto utiče George Grosz, Franz Mazarel... Bio je jedan od osnivača g rupe „Život“ u Beogradu. Najznačajnije djelo mu je ciklus „Iz bosanskih šuma“. Smatra se da je ostvario najveći  potencijal jer je pojednostavljujući pojednostavljujući elemente elemente najekspersivnije najekspersivnije i najjasnije pokazivao pokazivao o čemu čemu se zapravo radi.

 Daniel Ozmo (1912.-1 (1912.-1942.) grafička mapa

“Iz bosanskih šuma” (1939.) – “Željeznica” – “Željeznica”

Daniel Ozmo (1912.-1942.) grafička mapa “Iz

bosanskih šuma” (1939.) –  “Pilana”

 Daniel Ozmo (1912.-1942.) grafička mapa “Iz bosanskih šuma” (1939.) – “Povratak   – “Povratak ”

On više radi prikaz samih radnika. Inače ova je mapa ponovno izdata 1954. jer je tokom II SR sam orginal poprilično oštećen. 1941. završio je u Jasenovcu i naredne godine je pogubljen tako d aova mapa ostaje njegovo najznačajnije djelo. Upravo su Danijel Ozmo, Vojo Dimitrijević i M. Todorović tri figure ispred ALU zapravo tri glavna punkta koji su zaslužni za dolazak umjetnosti na prostore BiH.

MICA TODOROVIĆ – Studirala  – Studirala je s Rizahom Štetićem. Značajna su joj dva ciklusa crteža koji su svojevrsni eksces. Oni su rađeni po principu karikature i groteske. Paralela s Groszom. Ona ne prikazuje individualne

likove već daje kritiku društva s dozom satire kroz naslove. Riječ je o dva ciklusa bez naziva.

 M.Todorović,  Autoporetret 1930.-1931 1930.-1931.

 M. Todorović (1900. (1900.-1981.) – iz  – iz ciklusa crteža (1933.) – “Hiperintelektua – “Hiperintelektualac u super separeu ”

iz ciklusa crteža (1933.) – “Adam – “Adam i Eva”

Todorović Mica (1900.-1981.) – iz  – iz ciklusa crteža (1933.)

 Neznani junak II –  Ju  Junaštvo poslije upotrebe”

 –  Neznani junak I –  junaštvo  junaštvo prije upotrebe” (Ovo djelo je inspirisano konkretnim događajem u Parizu kad su Veterani protestirali

protiv ulaska Francuske u II SR zbog tog t og mitskog muškog potencijala za borbu, a država kad ih iskori sti odbaci ih.)

SLIKARSKO DJELOVANJE:

 slikarsko djelovanje, nosioc je svega ROMAN PETROVIĆ  –  slikarsko

avangardnog u BiH. Najznačajniji mu je ciklus „Djeca ulice“. Bilježi stanje na ulici u kojoj su pogođeni oni najmlađi, bez skrbi i roditelja  prepušteni na milos t i nemilost. Likovi su mu malo deformisani i jezivi kao i prikazi, s naglašenim velikim očima ispunjenim tugom.

 Roman Petrović Petrović (1896.-1947.) iz ciklusa “Djeca ulice” (1929.) – “Dječak  – “Dječak s balonom”

Djeca ulice-najvažniji i najveći ciklus. On je

takođe r jedan od umjetnika koji je raido u novim tehnikama grotaž i frotaž. Prvi je prigrlio te nove avangardne npr. Politika iz 1933. iskaze. Radi s časopisima i slika na njima - npr. Politika

1936. radi ilustracije za brošuru „Nezaposlenost u BiH“ koja je veoma deskriptivna i pokazuje situaciju i stanje u BiH.

 Roman Petrović Petrović (1896.-1947.) –  ilustracije za brošuru “Nezaposlenost “Nezaposlenost u  Bosni i Hercegovini” Hercegovini”

(1936.) – “Iščekivanje”  – “Iščekivanje”

“Pejzaš s kućom”  1936.

VOJO DIMITRIJEVIĆ-uvijek u svom radu imao progresivni momenat gdje je propitivao

svoje mogućnosti. BH umjetnici su bili angažirani u kritičkom djelovanju, ali ostaju vjerni svom prvom likovnom  pozivu (nikad nisu zazirali od postulata same likovne umjetnosti). U njega se vidi jedan razvojni  put od ekspesionizma (boja) koja je prisutna u

radu. Naime, Narodnom forntu u ratu u Španiji su  pomagali BH ljudi, a kad se vraćaju bivaju razočarani i Vojo to radi na ekspesionistički način. “Španija 1937.” (1938.) (Prisutna je bistro crvena boja koja asocira na krv i rat, kojom su natopljene žrtve rata...)

Vojo Dimitrijević (1910.-1980.) – “Sjećanje  – “Sjećanje na moju Bosnu” (1938.)  Naslikano je dok je bilo u Parizu. Uzimatradicionalne elemente  prepoznavanja BiH.

Vojo Dimitrijević (1910. -1980.) – “Užasi  – “Užasi rata” 1939.

Ovo djelo je inspirisano Pikasovim djelom 'Guernica'.

ISMET MUJEZINOVIĆ  –   Studirao

na ALU u Zagrebu s posebnim osvrtom na freska

slikarstvo. Kasnije je u Parizu gdje proučava Historiju umjetnosti i teatar/film. Crtež je osnova svih njegovih djela. On se dosta kasno

 priključio svim ovim umjetnicima i puni  potencijal je ostvaren kroz k roz djelovanje Colegium Artisticuma.

 Ismet Mujezinović Mujezinović (1907.-1984.) – “Užina  – “Užina na radilištu” (1936.-1937.)

On iako prikazuje rad be prikazuje eksploataciju već slavi snagu rada i jakost tijela, punoću... Djela su mu monumentalna (3-4 metra).

 Ismet Mujezinović (1907. (1907.-1984.) –  “Kamenolom” 1940.

Monumentalna kompozicija koja tematizira rad u kamenolomu, a radnici su sretni i slavi se rad.

Interdisciplinarni kolektiv Collegium artisticum (1939.-1941.) U Collegium artisticumu su djelovali - Vojo Dimitrijević, Daniel Ozmo, Ismet Mujezinović, Mica Todorović, Rizah Štetić, Roman

 Petrović, Oskar Danon, Jahiel Jahiel Finci, Matusja Blum, Salom Šuica, Ana Rajs Radošević, Radošević, Emerik Blum, Risto Bisarović, Bisarović, Erih Koš,  Nenad Radošević, Elia Finci, Mate Baylon, Jovan Jovan Kršić, Milutin Jasnić, Cuca Cuca Kešeljević, Ubavka Milanković, Milanković, Jelena Vitas, Lola  Buzarov, Zorka Mišević, Bora Drašković, Drašković, Slaviša Vajner, Pavle Goranin i mnogi drugi.

Kolektiv koji nije imao pandan u S HS. Karakterističan je za BiH. Ovi umjetnici se udružuju i progresivnije rade, žele da svojim sugrađanima predoče ideju socijalizma.   U sklopu Sarajevske filharmonije osnivaju naprednu sekciju umjetnika, Po njima je i galerija u Skenderiji dobila ime. Za 2 godine su organizovali 3 1.

bitna događaja;

  oktobar 1939. (Kroz poeziju su postavljali scenu i “Veče muzike , pokreta i narodne poezije”  –  oktobar govore o stvarnim problemima i neophodnosti promjene, o socijalizmu kao iskazu)...

2.

Izložbe: a) „Bosansko selo“ -U Sokol skom domu (položaj sela naspram grada, širi pregled na sama djelovanja van centra);  b) „Predavanja“  -

svako je držao svoja predavanja u vidu umjetnosti kojo se bavio (Dimitrijević-o angažiranosti, Španija)... 3. Organizacija priča „Zašto plače mala Ema“   na sceni  –  (5 pripovjetki gdje se priča o novim idejama; svi ov umjetnici su odmah stradan bili zavedeni u policiju sve jedan jeda n po jedan kao 'kolegijum komunistikum'; policija ih je sve privela te je bilo kakvo djelovanje bilo zabranjeno. Tad je bilo jasno da je II SR neizbježan).

 Nakon toga djeluju djeluju u sklopu udruženja udruženja Narodno Narodno oslobodilačkog oslobodilačkog rata. To je prvi prvi put u HU da imaju imaju školovani BH. umjetnici i koji se vraćaju u Sarajevo i prave progresivni kulturni centar. Sintetizirano angažirano i avangardno djelovanje je prvi put u bh. umjetnosti koje ide uporedo s svjetskim tendencijama.

ARHITEKTURA U BIH IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA Krajem 30-tih godina javljaju se i prvi arhitekti koji dolaze sa školovanja iz Zagreba, Ljubljane, Praga, Beograda nazad u BiH. (Poznato je da je Selman Selmanagić Selmanagić jedini Bauhausovac Bauhausovac ovih prostora koji koji je diplomirao u klasi Van der Rochea). -kasni radovi Vancaša -Pospišila (Zgrada Arona Isaka Muzafije 1913.) -Jan Kotera, Ludwig Huber, cf./Bauhaus-internacionalni stil 1920-te; -Peter Behrens, Gropius, Le Corbusier, Mies Van Der Roche -Beč: kasni Wagnerovi radovi, -„forma slijedi funkciju“; U odnosno modernizmu.

Loosa, Hoffmana...

kasnijim radovima Vancaša prikazani su otkloni od secesije ka funkcionalizmu

  kod mosta Drvenije. -Jan Kotera, Slavija, 1913.  –  kod

Jan, češki arhitekt i oblikovatelj (Brno, 18. XII. 1871 –  Prag, 17. IV. 1923). Osnivač moderne češke arhitekture. Studirao je u Beču; bio je učenik i suradnik O. Wagnera. Od 1898. bio profesor na Akademiji u Pragu, gdje je 1910. osnovao posebnu arhitektonsku školu. Isprva zagovornik secesije (kuća Peterka u Pragu, 1898., Narodni dom u Prostějovu, 1905– 07). Poslije, pod utjecajem F. L. Wrighta, odbacuje secesijsku ornamentiku te primjenjuje racionalnu i jasnu strukturalnu organizaciju prostora (Gr adski adski muzej, Hradec Králové, 1906–12; kuća Laichter, Prag, 1909). Po njegovim

nacrtima izgrađena je banka Slavija u Sarajevu (1912). Jasna koncepcija i čisti oblici karakteristični su za njegove nacrte za namještaj. U eseju O novoj umjetnosti (O novém umčn i, 1900) predvidio je novu, modernu

arhitekturu; svoje je radove objavio u djelu Moji radovi i radovi r adovi mojih studenata (Meine und meiner Schüler Arbeiten 1898 – 1901, 1901, 1902). (Kotera je bio Wagnerov učenik), Na 'Slaviji' vidi se potpuni nedostatak ornamenta; podjela fasade plitkim rizalitnim istakom, u donjem dijelu se nalaze masheroni jedino...

 bilo je jedno od prvih kina, nalazi se -Ludwig Huber, Apollo, 1912. –  bilo

iza leđa zgrade Predsjedništva.

-Looshaus, Michaelplatz, 1911. (Loos) -Vila Mueller, Prag –  ni  niz privatnih vila koje Loos radi u okolici Beča.

ARHITEKTURA MODERNE U BIH: Arhitektura moderne u BiH se dešava u vrijeme

vrlo nepovoljnih prilika, posebno političkih.



Aleksandar Deroko, Pravoslavna crkva, Novo Sarajevo  –   nalazi se na

Pofalićima. Radi se u neohistoricističkim stilovima (kako u Sarajevu tako i Banja Luci), ovdje je prisutan jedan neobizantski stil.



Milan Zloković, Srednja tehnička škola – u  – u vrijeme AU već je rečeno da su studenti tehničkih škola izlagali na izožbama u centrima Evrop e i dobili su kao nagradu srebrenu kolajnu za svoj rad.

Ispočetka je bio samo šumarski i još nekoliko odsjeka, a kasnije se proširuje.



Hipotekarna banka

STUDIRALI:

Prag: Dušan Smiljanić, Helen Baldassar, braća Muhamed i Reuf Kadić, Jahiel Finci, Leon Kabiljo Beč: Juraj Neidhardt, Mate Bajlon Zagreb: Isidor Rejs

Ljubljana: Dušan Gra brijan

Juraj Neidhardt - (Zagreb, 15. listopada 1901. - Sarajevo, 13. srpnja 1979.), hrvatski arhitekt. Studirao je u Beču, a u 30 -im godinama radio je kod Behrensa u Berlinu i Le Corbusiera u Parizu. Od 1935.  je u Zagrebu, Zagrebu, a od 1938. u Sarajevu, Sarajevu, gdje je hio sveučilišni profesor. profesor. Sudjelovao je na natječajima u zemlji i inozemstvu, a radio je i više urbanističkih planova (Novi Sad, Sušak, Zagreb, Vareš Majdan). Najznačajniji projekt kojeg je izveo u Hrvatskoj, monumentalni je kompleks  Nadbiskupskog  Nadbiskupskog sjemeništa u Zagrebu (1925. - 1927.). Riječ je o jedinstvenom primjeru ekspresionističke arhitekture u nas, jer su stilski slični projekti Drage Iblera ostali neizvedeni. Poslije 1945. godine projektira i izvodi niz objekata različitih namjena te urbanističke planove i studije, kao i rekonstrukciju čaršije u Sarajevu.  Nastojao je postići postići sintezu tradicionalnih tradicionalnih oblika i suvremene arhitekture. Proučavao Proučavao je bosansku bosansku arhitekturu i sustav naselja. Objavio je mnoštvo publikacija osobito u graditeljskom naslijeđu i njegovoj prisutnosti u suvremenom životu. *Djelovao je na jugoslavenskom prostoru, imao je privilegiju da specijalizaciju obavi na Arhitektonskom

fakultetu vani. Grabrijan je uticao na njega da ostane u Sarajevu. Grbrijan je bio vizionar (tačno je vidio šta Sarajevu nedostaje nedostaje i to je rješavao i prvi je želio da upotrijebi plastične materijale u arhitekturi).

Dušan Smiljanić  –  

profesor

na

Tehničkoj školi. Njegovi asistenti su bili  braća Kadić. Značajni Značajni su mu projekti; projekti;  Bolnice „Jezero“ 1938. –   (pilatis, roumplen)  K uća uća Damić  –   1926., (s Helenom 



Baldassarom u Radićevoj preko puta BBI centra gradi ovu kuću).

 isto je bio nastavnik Helen Baldassar  –  isto nastavnik u tehničkoj školi. školi. Značajni su mu radovi:

(tzv.Dariva)-nosi naziv po španjolskom poduzetniku koji je imao 

 K upalište upalište „Bentbaša“

drvnaru.  Zgrada Crvenog Krsta

 –  u Kranjčevića  br.2. ulici. Bio je raspisan međunarodni konkurs za ovu zgradu. Ispočetka je to bila zdravstveno 

edukaciona zgrada. Kanije „Sutjeska“ i biva smješteno.

se

javlja

kino

  Osim stmbenih zgrada sve se intenzivnije projektiraju i administrativni obekti. Npr on je Mate Bajlon  –  Osim radio školu.  

OŠ Musa Ć. Ćatić Zgrada Gradske štedionice (današnja Uni Credit banka kod Hotela Evropa)

Dušan Grabrijan  –  (1899-1952),  (1899-1952), dolazi u Sarajevo 1930-tih. Profesor je u Te hničkoj školi u Sarajevu.  S  Neidhardtm je napisao napisao „Arhitektura Bosne i put u savremeno “. Otkrio je niz načela : uklanjanje i raščlanjivanje

 prostora od prekomjernog prekomjernog namještaja, ugradba plakara, prostorno preklapanje enterijera i eksterijera, mnogo svjetlosti, zelenila... 1938. U Sarajevo dolazi Neithardt (kod Berensa bio a specijalizaciji, a kod Corbusiera u ataljeu).

Reuf i Muhamed Kadić  –   pripadali generaciji politički angažiranih arhitekata (bili komunistički opredijeljeni). Muahmed radi:



Stambena zgrada Zečević, 1937. –  u ulici Mehmeda Spahe, primjer moderne arhitekture. Zgrada Pedagoške akadademije (isto radi s profesorom Smiljanićem), ravne fasade, tlocrt odgovara



funkciji objekta. Vakuf Hadži-Idriz, stambeno poslovna zgrada, 1938.; nalazi se u Titovoj ulici



Stambena zgrada Vakuf Čokadži Hadži



Sulejmana 1939., vakufska zgrada, 4 ugla4stakljenja lođe-efekti lebdenja; nalazi se na Bistriku između ANU BiH -a i Kasarne.

Vakuf Čokadži Hadži Sulejmana 1939.

Reuf radio: 



JAT-ov neboder, 1939., vakuf; danas je tu kafić 'Vatra'. Ulica Ćemaluša (prvo  je bila tu u kompleksu džamija Ćemaluša- Vakufa Hovadža Kemaludina). 1947. se tek završava ta zgrada; djeluje „ genius loci“ odnosno duh mjesta- specifično za to mjesto što je karakteristično za postmodernu. Zgrada Penzionog zavoda 1950., fenomen ugla, jako kompleksna

zgrada/fasada, različite su ravni ploha praćene kolorističkim rangiranjem po materijalima. Ugaone lođe su staklene i kombinuje ih s keramikom. Nalazi se kod Alipašine džamije.

 Zgrada Penzionog zavoda zavoda 1950





   

Adaptacija Realne gimnazije (Učiteljska škola) na Obali, 1946. –  on je ostao aktivan i nakon II SR. Povezuje centralno tijelo zgrade i dodaje još jedan kat,  3 niza sa po 8 paviljona stambenih zgrada povezanih sistemom otvorenih  Naselje Điđikovac 1947. –  3  balkona; jako je brza gradnja gradnja u to vrijeme; radi se na stješnavanju stješnavanju stanara (sustanari, (sustanari, mansarde), mansarde), velik a terasa je u zelenilu... Kompleks stambenog bloka u ulici Brnailaca Sarajeva, 1948.-blizu pijace Serano. Tvornica Duhana Sarajevo, 1957 - radnici trebaju da rade u što humanijim uslovima. Tvronica „Standard“ na Stupu Govedarnica u Kupresu