ARHITEKTURA 20. ST.

ARHITEKTURA 20. ST. AMERIKA

.

SAŽETAK: DAVOR ŠIFTAR

FUNKCIONALIZAM

.

Razvoj novog tipa arhitekture započeo je oko 1880, a uključivao je ideje W. Morrisa i novu strojnu estetiku kombiniranu s novim građevinskim materijalima i tehnikama. Proces je trajao nekoliko desetljeća, tijekom kojih su arhitekti eksperimentirali različitim stilovima. Njihov je simbol postao neboder, a prvo sjedište Chicago, metropola u procvatu i neopterećena povijesnim stilovima. Prvu čikašku školu čine Root, Jenney i Sullivan, koji oko 1890. utemeljuju moderni funkcionalizam i građevine oblikuju na temelju funkcije i konstrukcije. U to vrijeme funkcionalizam u europskoj arhitekturi manifestira se tek pojedinačnim primjerima, npr. Eiffelov toranj i Paxtonova kristalna palača u Londonu.

LOUIS SULLIVAN

1856 - 1924.

Glavna mu je teza: "oblik proizlazi iz funkcije". Posebno mjesto u njegovu opusu imaju projekti nebodera iz 90-tih godina 19. st., na kojima je naglašeno raščlanjen korpus uvjetovan čeličnom konstrukcijom uspio uskladiti s arhitektonskom dekoracijom. Oblici njegovih građevina podređeni su materijalu i karakteru čelične konstrukcije (Wainwright Building, Chicago). Žestoko se protivio historicizmu i tražio ostvarenje stila koji će iskazivati duh 20. st. i služiti se najnovijim tehničkim dostignućima. Projekt pojedinog nebodera treba ovisiti o namjeni i konstruktivnom materijalu, koji ne smije biti skriven, a ljepota svake građevine mora biti individualna. Njegove su ideje utjecale na Wrighta, Gropiusa i Le Corbusiera.

WAINWRIGHT BUILDING St. Louis, 1891. Jedan od prvih nebodera od armiranog betona. Eksterijer odražava unutrašnji čelični kostur, što se očituje u vitkim kontinuiranim "stupovima" od cigle koji se između prozora protežu od polukata do potkrovlja. Fasada izgleda kao rešetka omeđena ugaonim stupovima i horizontalama potkrovlja i polukata. Sullivan nije izumio nebodere, ali je zaslužan za razvoj arhitektonskog izraza prikladnog za takve visoke konstrukcije.

1

ZGRADA OSIGURAVAJUĆEG DRUŠTVA Buffalo, 1895. Svojom tehnikom izvedbe i naglašenim vertikalama navješćuje 20. st, ali je njeni razrađeni i složeni ormanenti još vežu za Art-Nouveau.

CARSON, PIRIE I SCOTT robna kuća, Chicago, 1904. Sullivanovo remek-djelo, pokazuje težnju prema horizontalnosti. Oplata od bijele keramike prati rešetku čeličnog okvira zgrade. U prizemmlju i polukatu (gdje su trgovine) nalazi se raskošan i kompliciran željezni ukras.

UKRAS U PRIZEMLJU

ORGANIČKA ARHITEKTURA

.

Filozofija arhitekture koja potiče harmoniju između čovjekove nastambe i njenog prirodnog okruženja, tako da građevina svojim izgledom, građevnim materijalom, namještajem i opremom bude integrirana u okolinu, kako bi se stvorila međusobno povezana skladna kompozicija. Poznati arhitekti ovog usmjerenja: Frank Lloyd Wright, Gustav Stickley, Antoni Gaudi, Louis Sullivan, Rudolf Steiner, Bruce Goff i Anton Albers. Termin „Organička arhitektura“ skovao je 1939. g. Frank Lloyd Wright. Teoretičar David Pearson predložio je listu pravila za projektiranje organičke arhitekture, poznatu kao „Gaia povelja za organičku arhitekturu i dizajn“. Prema Pearsonu, arhitektura treba biti: -

inspirirana prirodom, održiva, zdrava i različita (ne unificirana) iznikla poput organizma iz svog sjemena treba postojati u „kontinuiranoj sadašnjosti“ treba slijediti tokove i biti fleksibilna i prilagodljiva treba zadovoljavati društvene, fizičke i duhovne potrebe treba izrasti iz terena na kojem se nalazi i biti jedinstvena treba slaviti duh mladosti, igre i iznenađenja

Poznati primjer organičke arhitekture je Kuća na slapovima F. L. Wrighta, rađena za obitelj Kaufman, u Pennsylvaniji. Građevina je postavljena direktno iznad vodopada, ima razvedeni tlocrt i građena je od betona, drva, stakla i kamena, s interijerom izvedenim u drvetu. 2

FRANK LLOYD WRIGHT Nakon Sullivana, drugi veliki čikaški arhitekt. Bio je njegov učenik i neko vrijeme radio u njegovoj tvrtki. Već u projektima "prerijskih kuća" (nakon 1893.) očito je međusobno prožimanje prostora. Ove građevine su izrazito horizontalno usmjerene, a prijelaz interijereksterijer je ublažen. Kuće su prizemnice, krovova blagih nagiba i niskih vanjskih zidova. Unio je revoluciju u projektiranje obiteljskih kuća. Posvetio se građevinama koje će biti u skladu sa svojom konstrukcijom, a konstrukcija u skladu s materijalom. Njegova centralna tema bila je stvaranje organičke arhitekture, s usklađenim interijerom i eksterijerom, karakterom i prirodom njene funkcije. "Prerijske kuće" imale su slobodne, razvedene tlocrte, prostor im je organiziran oko kamina kao centralne točke, a prema pejzažu su otvorene kontinuiranim horizontalnim trakama prozora. 1928. inaugurira izraz "Usonia", pod kojim podrazumijeva egalitarističku kulturu koja bi se trebala pojaviti u SAD, odnosno kombinaciju individualizma običnih ljudi i novog raspršenog oblika civilizacije, koja je moguća zbog masovne proizvodnje i dostupnosti automobila. U tom smislu stvara koncepciju utopijskog grada (Broadacre City) kojom se zalaže za postupno uklanjanje razlika između grada i sela putem ujednačenog naseljavanja cijele zemlje. Za "usonijansku" kulturu radi projekte koji su kasnije izvedeni kao Price Tower (Bartesville) i administrativna zgrada Johnson Wax (Wisconsin), a sastoje se od armiranobetonskih konzolnih istaka prekrivenih staklenom opnom. Iz ekonomskih razloga napušta "prerijski" način gradnje tradicionalnim materijalima i okreće se armiranom betonu i staklu, stvara građevine oštrih, geometrijskih linija, a staklo smatra najvažnijim suvremenim materijalom. I dalje zastupa ideju da svakom pojedincu treba individualizirani prostor, koji treba imati odgovarajući formalni jezik, ali napušta koncepciju grupiranja prostora oko centralne točke, te stvara raznovrsnije i ekonomičnije tlocrte.

KUĆA WINSLOW River Forrest, Illinois, 1893. Dva različita lica, ulično i vrtno, s fasadama prilagođenima ovim funkcijama, Takvo rješenje je preteča tlocrta "prerijskog stila", kod kojeg su u nepravilnim oblicima stražnjeg dijela smještene pomoćne prostorije. Kuća Winslow predstavlja prijelaznu fazu i po načinu oblikovanja prozora - krilni prozori zamijenjeni su kliznima, što označava prijelaz od pojedinačnih prozora na one u nizu. Prvi put se javlja i tipičan Wrightov krov na četiri vode, a u oblikovanju interijera vidi se utjecaj japanske arhitekture. Na formiranje prerijskog stila utjecale su i skulpture Richarda Bocka.

KUĆA ROBIE

Chicago, 1909.

Vrhunac "prerijskog" stila. Umjesto tradicionalnih kutijastih formi i odvojenih prostorija, krovovi raznih nivoa zatvaraju spojene unutrašnje prostore, koji se preko terasa otvaraju prema eksterijeru kako bi se spojili s okolišem. 3

ZGRADA LARKIN Buffalo, 1904. Wright stvara novi tip uredske zgrade na tragu Sullivanovog principa "oblik slijedi funkciju". Glavni mu je cilj konvencionalni uredski projekt osloboditi principa kutije, pa gradi velike galerije na sve 4 strane oko središnjeg vertikalnog unutrašnjeg prostora koji na vrhu ima otvor za svjetlo. Zgrada je orijentirana prema unutra, a ne više prema van.

UNITARISTIČKA CRKVA Oak Park, 1905. Nakon posjeta Japanu i proučavanja azijske arhitekture, gradi ovu crkvu u Illinoisu kao prvu građevinu od betona.

KUĆA NA SLAPOVIMA Pennsylvania, 1936. Utjelovljenje ideala stambenog prostora spojenog s prirodom, kuća u simbiozi sa slapovima nad kojima je sagrađena. Izvedena je od armiranobetonskih konzola i okomitih greda terasa učvrščenih u kosinu nasipa. Zidovi interijera su od grubo klesanog kamena, a podovi od nepravilnih kamenih ploča. Unutrašnji prostor je kontinuiran, a vidljive barijere između kuće i okoline se ukidaju.

JOHNSON WAX COMPANY Wisconsin, 1939. Unutar kontinuiranog unutrašnjeg poslovnog prostora visokog 9 metara nalazi se šuma gljivastih stupova koji služe kao nosači, a njihova šuplja jezgra koristi se za odvodnju kišnice. Na jednakim fasadama koristi zaobljene uglove presvučene staklom.

4

GUGGENHEIM MUZEJ New York, 1959. Vrhunac Wrightove kasnije karijere. Na ovoj građevini spaja prostorne principe Kuće na slapovima sa stropnim osvjetljenjem zgrade Johnson Wax. Građevina ima oblik obrnutog stošca, unutarnje kružno dvorište natkriveno je staklom, a blago položena kontinuirana spirala uspinje se cijelom visinom stošca bez prozora.

EUROPA

.

ADOLF LOOS Jedan od prvih arhitekata koji se okrenuo protiv dekorativnog secesijskog stila. Teži "čistoj arhitekturi", oslobođenoj utjecaja drugih umjetnosti. Smatra kako arhitektura nije vrsta umjetnosti s 3 dimenzije, već organizacija prostora, a samo jedan mali dio arhitekture (grobnice, spomenici) spadaju u umjetnost. Zastupa anti-gesamtkunstwerke stav, prema kojem namještaj i oprema interijera ne spadaju u područje koje bi arhitekti trebali oblikovati. 1893. odlazi u Ameriku, gdje su na njega velik utjecaj izvršili neboderi i Sullivan, osobito racionalistički aspekt izraza. Svoje teze o uklanjanju ornamenta iz arhitekture objavljuje u eseju "Ornament i zločin" 1908. 1920 - 1922. u Beču je zadužen za gradnju općinskih stanova, u kojima koristi svoj Raumplan, odnosno arhitektonsku strategiju za prevladavanje kulturne ostavštine buržoaskog društva, koja je odbacila pučku tradicionalnu kulturu, a umjesto nje nije mogla prisvojiti kulturu klasicizma. U projektu ekonomičnog stambenog bloka (naselje Heuberg) kocku, svoj omiljeni oblik, preobražava u stepenasti terasasti presjek. 1923. u Parizu se druži s dadaistima i projektira kuću za Tristana Tzaru, a 1930. u Pragu gradi kuću Muller, svoju posljednju veliku građevinu, s prostorijama na različitim razinama i skupim materijalima u interijeru. Smatra da se efekt ornamenta treba zamijeniti efektom proizašlim iz skupocjenih materijala.

KUĆA STEINER

Beč, 1910.

Jedna od prvih privatnih kuća izgrađenih od armiranog betona, čistih ravnih linija, horizontalne fenestracije, na kojoj dominiraju kubusi. Ova jednostavna prizma bez ukrasa javlja se 8 godina prije pojave internacionalnog stila.

5

TONY GARNIER

- INDUSTRIJSKI GRAD

Nacrte Industrijskog grada objavljuje 1917. g. Za grad od 35.000 stanovnika zamislio je polubrdovit teren koji presjeca rijeka, u koji je čak uključio i srednjovjekovnu gradsku jezgru. Grad je podijelio na rezidencijalni i rekreacijski dio, centar, industrijski dio, željeznički čvor i javne građevine, a zatvori i policija nisu potrebni u takvom novom socijalističkom društvu. To je bila revolucionarna urbana vizija s nekim temeljnim postavkama modernističkog pokreta: jasna razdioba među funkcijama, lokalni prometni koridori, stambene četvrti okružene pojasima zelenila, pješačke zone, sportski dio sa stadionom itd. Građevine raznolike tipologije trebale su biti izvedene od armiranog betona, a u industrijskoj zoni od čeličnih konstrukcija velikih raspona, po uzoru na Palaču strojeva. Bila je to vizija nikada izgrađene mediteranske socijalističke Arkadije, koja je utjecala na modele planiranja u SSSR-u između 1917 - 1927. godine.

AUGUSTE PERRET

1874 - 1954.

Francuski arhitekt. Od 1890 - 1899. projektira stambene i uredske zgrade s konstrukcijama od armiranog betona. Posebno je značajan njegov projekt kuće u ulici Franklin u Parizu, gdje je prvi put primijenjen slobodan tlocrt u stambenoj arhitekturi. Svojim radovima afirmira kreativnu primjenu armiranog betona. Začetnik je nove strukturalne estetike temeljene na logici konstruktivnih odnosa, što je bilo u suprotnosti s tada vladajućim ukusom secesije. 1922 - 1926. g. gradi dvije crkve koristeći armirani beton. 1925 - 1930. g. projektira obiteljske kuće, zgrade ministarstva i muzeja. Kao arhitekt i konstruktor spada među pionire nove arhitekture 20. st, a osobito je značajan njegov doprinos u standardizaciji i prefabrikaciji građevnih elemenata, što je kasnije razradio njegov učenik Le Corbusier.

KUĆA U ULICI FRANKLIN Pariz, 1903. Prva stambena zgrada u kojoj je cijeli noseći skelet od armiranog betona. Fasada je izvedena u obliku slova U, kako bi se dobila što veća površina za prozore. Betonski skelet je omogućio uglasto lomljene plohe fasade i izbočene "erkere" koji su prekriveni terakotom i fasadnim pločama u stilu Art-Nouveaua.

THÉÂTRE DES CHAMPS-ELYSÉES Pariz, 1910. Prva monumentalna zgrada čiji je skelet u cijelosti izveden od armiranog betona.

6

DER DEUTSCHE WERKBUND

1907 - 1927.

.

Udruženje arhitekata, obrtnika i industrijalaca osnovano u Munchenu 1907. g, teži simbiozi industrijskog i ručnog proizvoda (za razliku od Arts & Crafts). Osnivači su bili Behrens, Fritz Schumacher i Hermann Muthesius. Na strojeve gledaju kao na instrumente koje treba koristiti za poboljšanje kvalitete proizvoda. Između 1907. i 1914. Behrens, Poelzig i Gropius projektiraju nove tvornice, a "Njemačka radionica za umjetnički ručni rad" proizvodi namještaj. Prva izložba Werkbunda, Koln 1914.: de Velde izlaže projekt Werkbund kazališta, Gropius model tvornice, a Taut gradi Stakleni paviljon. Dolazi do sukoba među članovima koji su za industrijsku tipizaciju proizvoda i onih koji preferiraju individualnost (Gropius, Poelzig). Na izložbi Werkbunda "Die Vohnung" 1927. u Sttutgartu sagrađeno je ogledno stambeno naselje Weissenhof. Projekt je nadgledao van der Rohe, a među 14 arhitekata sudjeluju i Le Corbusier, Oud, Taut, Behrens i Poelzig. To je prva međunarodna manifestacija gradnje prizmatičnih zgrada, bijele boje i ravnog krova koji je kasnije nazvan "internacionalni stil".

PLAKAT ZA WEISSENHOF:

BAUHAUS

Weimar, Dessau, 1919 - 1932.

.

1919. Walter Gropius osniva školu Bauhaus u Weimaru, čiji je cilj povezivanje umjetnosti s društvom i premošćivanje jaza između likovnih i primijenjenih umjetnosti. Umjetnost više nije trebala biti samoj sebi svrhom, već ljudima omogućiti bolji i lakši život. Slikarstvo, kiparstvo, umjetnički obrt i industrijski dizajn postaju elementi Gesamtkunstwerka. Gropiusu su uzori bile srednjovjekovne zajednice umjetnika i obrtnika, secesija i Werkbund. Utjecaj na program škole imali su konstruktivizam i De Stijl. U Bauhaus dolaze Doesburg, Lisicki, Gabo, Malević, Kandinski, Moholy-Nagy i Klee, a predavači su bili i obtnici, majstori oblikova- nja. 1925. zbog političkih pritisaka Bauhaus je preseljen u Dessau, a 1928. napuštaju ga Gropius, Moholy-Nagy, Schlemmer i Klee. Posljednji voditelj Bauhausa bio je Mies van der Rohe, a 1932. g. nacionalsocijalisti Bauhaus premještaju u Berlin i uskoro ga zatvaraju. 7

WALTER GROPIUS 1907. započinje raditi u Behrensovom birou kao arhitekt i industrijski dizajner. Njegova prva važnija građevina bila je 1911. tvornica Fagus koju radi u suradnji s Adolfom Meyerom. To je bio korak prema čelično-staklenim konstrukcijama, ali još jasno ne pokazuje vertikalne potpornje na uglovima zgrade. Bio je direktor Bauhausa u Weimaru (1919 - 1925.) i Dassau (1925 - 1928.). Projektirao je kompleks Bauhausa u Dessau, koji se sastojao od zgrade s učionicama, mostom povezane sa zgradom s radionicama, studentskog hostela i zgrade sa zajedničkim prostorijama. TVORNICA FAGUS 1911.

Za stambeno naselje Dammerstock u Karlsruhe 1928. radi projekte i koordinira arhitekte. To su bile paralelno postavljene peterokatnice, poprečno orijentirane na liniju ulice, s mnogo zelenila. U stambenom naselju Siemensstadt (Berlin, 1930.) gdje projektira dva bloka, koristi sličnu shemu: dugačke peterokatnice s velikim prozorima. NASELJE DAMMERSTOCK 1928.

1934. dolazi u London gdje postaje partner Maxwella Fraya, najuspješnijeg arhitekta mlađe generacije. Zajedno potpisuju projekt zgrade filmskog laboratorija za London Film Production u Denhamu (1936.) i zgrade Impington Village koledža (Cambridgeshire).

IMPINGTON VILLAGE COLLEGE

1937. odlazi u SAD gdje predaje na Harvardu, ulazi u partnerstvo s Marcelom Breuerom i grade Pennsylvania paviljon na svjetskom sajmu u New Yorku (1939.) i radničko naselje New Kensington. 1945. g. s osmoricom arhitekata osniva tvrtku TAC (The Architects Collaborative) u kojoj su među ostalima Breuer i Norman Foster. 1950. projektiraju Graduate Center na Harvardu (grupu od sedam zgrada sa spavaonicama) i zgradu ambasade SAD u Ateni (1956). Od 1957 - 1969. pretežno radi projekte za Zapadni Berlin. GRADUATE CENTER, HARVARD, 1950.

8

NEUE SACHLICHKEIT

1923 - 1933.

.

Pokret u europskom slikarstvu nastao kao reakcija na ekspresionizam. Njegov kritički, socijalno angažirani realizam temeljen je na opažanju, ekstremnoj jasnoći crteža i organiziranju svih elemenata u jasan kompozicijski okvir. Zbog svojih formalnih i ideoloških značajki termin "nova objektivnost" uskoro se primjenjuje na modernističku, racionalnu arhitekturu, posebno u Njemačkoj. Početkom 1930-ih ovaj izraz se široko koristio za označavanje nesentimentalnog pristupa društvenoj stvarnosti.

ŠVICARSKA 1923. u Zurich dolaze El Lissitzky i nizozemski arhitekt Mart Stam, pa uz još neke članove osnivaju lijevo orijentiranu grupu ABC, koja se posvetila projektiranju društveno relevantnih građevina u skladu sa znanstvenim načelima. Iako nisu u potpunosti usvojili "novu objektivnost", pokazuju neka "objektivna" opredjeljenja: sintezu funkcionalne konstrukcije i apstraktnih elemenata, te odbojnost prema monumentalnoj arhitekturi, što je vidljivo u Meyerovoj i Wittwerovoj zgradi Lige naroda u Ženevi 1926. (kanonski projekt grupe ABC).

NJEMAČKA U Njemačkoj je "nova objektivnost" vezana uz stambenu gradnju u Weimarskoj republici. 1. 1923. Otto Haesler, pionir gradnje kuća u nizu, projektira naselje "Talijanski vrt" kod Hannovera koristeći modernističku formulu s ravnim krovovima i višebojnim fasadama. 2. 1924. Otto Haesler radi naselje Georgsgarten, gdje utvrđuje opći sustav smještanja kuća u nizove prema kojem redovi zgrada moraju biti razmaknuti najmanje za dvostruku visinu građevine. Razvija i standardizirani tip stana na 3 etaže, s po dva stubišta, dnevnom sobom koja služi i kao blagovaonica, kuhinjom, kupaonicom i 3 - 6 spavaćih soba. 3. 1927. naselje Weissenhof grupe arhitekata Deutscher Werkbund u Stuttgartu. 4. 1926. Walter Gropius gradi kompleks zgrada Bauhausa, a 1928. naselje Torten, po načelima "nove objektivnosti", što je vidljivo u standardizaciji montažnih građevnih elemenata i linearnom procesu montažne gradnje. 1927. Gropius projektira Totalno kazalište, svoje najdosljednije djelo u stilu "nove objektivnosti", s fleksibilnim gledalištem koje može postati dijelom pozornice.

ARHITEKTURA DE STIJLA

.

Grupa De Stijl je formirana u Leidenu 1917. oko istoimenog časopisa. Najznačajniji članovi bili su arhitekti Theo van Doesburg, J.J. Pieter Oud, Gerrit Rietveld, slikari Piet Mondrian, Gino Severini i kipar Georges Vantongerloo. De Stijl je pod jakim utjecajem kubizma, suprostavlja se tradiciji i vodi računa o socijalnim i ekonomskim uvjetima svog vremena.

9

GERRIT RIETVELD Umjetnost De Stijla temelji se na neoplasticizmu (Nieuwe Beelding). Pripadnici pokreta nastojali su izraziti novi ideal duhovne harmonije i reda, zagovarajući apstrakciju i univerzalnost putem redukcije na jednostavne oblike i boje - pojednostavljivali su kompozicije na vertikale i horizontale i koristili samo primarne boje, uz crnu i bijelu. Arhitektura De Stijla bila je pod utjecajem kubizma, Bauhausa i arhitektonskog internacionalnog stila, a od arhitekata na nju su utjecali Berlage i Frank Lloyd Wright. Značajni arhitekti: Gerrit Rietveld, J. J. P. Oud i Mies van der Rohe koji je bio nastavljač ideja De Stijla. Godine 1924. Rietveld je dovršio Schroeder House, jedinu građevinu koja je u cijelosti projektirana prema principima De Stijla. Dizajnirao je poznati stolac koji je 3 D projekcija neoplasticističke estetike.

KUĆA SCHROEDER , 1924.

CRVENI I PLAVI STOLAC, 1917.

CIK- CAK STOLAC

JACOBUS JOHANNES PIETER OUD Nakon poznanstva s Theom van Doesburgom pristupa pokretu De Stijl. Između 1918. i 1933. radi kao glavni gradski arhitekt Rotterdama, kada najviše projektira stambene zgrade. Njegovi su projekti precizni, racionalni i „znanstveni“ („poetični funkcionalizam“). Oko 1932. smatra se jednim od 4 najveća moderna arhitekta uz Gropiusa, Le Corbusiera i van der Rohea. Nakon 2. svj. rata projektira Holandski nacionalni spomenik ratu u Amsterdamu i spomenik De Grebbergu. Od tada najčešće više ne radi pod utjecajem De Stijla, već projektira posve individualizirane projekte u suprotnosti s prevladavajućim modernizmom.

GALERIJA U STUTTGARTU

CAFE DE UNIE, ROTTERDAM 1924. ZGRADA SHELL, HAAG 1942.

10

THEO VAN DOESBURG 1917. priključuje se grupi De Stijl, kada zajedno s Oudom projektira dvoranu njegove kuće pokraj Leidena, gdje slikarskim medijem želi naglasiti arhitekturu. Oko 1921. Doesburg surađuje s El Lissitzkyjem i poćinje projektirati niz hipotetičnih arhitektonskih kompozicija prikazanih u aksionometrijskim crtežima. Godine 1925. uvodi dijagonale u niz svojih slika ("protukompozicije"), zbog čega dolazi do rasprava s Mondrianom, koji napušta De Stijl. Iz ove faze datira Doesburgovo preuređenje kavane L' Aubette u Strasbourgu, čijim interijerom dominiraju velike dijagonalne reljefne plohe položene preko svih zidova i stropa. Predavao je na Bauhausu, a nakon odlaska u Pariz njegov atelje postaje centar De Stijla. Njegova smrt 1931. znači kraj pokreta.

CAFÉ L' AUBETTE, STRASBOURG 1928.

EKSPRESIONISTIČKA ARHITEKTURA

.

Razvija se u prvoj polovini 20. st. Najprije se javlja u Njemačkoj, a zatim u Nizozemskoj (Amsterdamska škola), kao dio ekspresionističkog pokreta između 1910. i 1925. Karakteristično je prihvaćanje novih materijala i oblika ponekad inspiriranih prirodnim biomorfnim formama i novim tehničkim mogućnostima koje je nudila masovna produkcija betona, čelika i stakla. Ekonomska situacija je ograničavala gradnju, pa su neki značajni ekspresionistički projekti ostali samo na papiru, poput „Alpine Architecture“ Brune Tauta i „Formspiels“ Hermanna Finsterlina. Ekspresionistički arhitekti su radili i scenografiju za teatar i film. Za ekspresionističku arhitekturu značajna je izložba Werkbunda (1914.) u Kölnu, preuređenje interijera Grosses Schauspielhaus Hansa Poelziga (1919.) u Berlinu, Amsterdamska škola i jedno od najvažnijih djela ekspresionizma, Einstein toranj Ericha Mendelsohna u Potsdamu. Od 1925. mnogi ekspresionistički arhitekti (Taut, Mendelsohn, Poelzig) okreću se prema pokretu Neue Sachlichkeit, a nekoliko arhitekata (npr. Scharoun) nastavlja raditi na ekspresionistički način. Nacisti 1933. ekspresionizam proglašavaju degeneriranom umjetnošću.

KARAKTERISTIKE EKSPRESIONISTIČKE ARHITEKTURE 1. Napuštanje realizma radi simboličkog ili stilističkog izražavanja unutrašnjeg iskustva. 2. Mnogi projekti su ostali samo na papiru ili u obliku maketa, radi prezentiranja koncepcije, što je ponekad bilo važnije od stvarne realizacije. 3. Stvarana su hibridna rješenja, koja nije bilo moguće svesti na samo jedan koncept. 4. Teme su sadržavale romantične elemente iz prirode poput spilja, planina, kristala i nakupina kamenja. 5. Korištenje kreativnog potencijala umjetničkog obrta. 6. Usmjerenje umjetnosti prema gotičkom više nego prema klasičnom, pa stoga i arhitektura više teži romantici nego klasici. 7. Tijekom cijelog trajanja pokreta, ekspresionizam je i istočnjački i zapadnjački, odnosno uzima iz maorske, islamske, egipatske i indijske arhitekture, jednako kao iz grčke i rimske. 8. Arhitektura je koncipirana kao umjetničko djelo. 9. Oblici se iskrivljuju radi emocionalnog efekta.

11

KONTEKST EKSPRESIONISTIČKE ARHITEKTURE Politička i ekonomska situacija u Njemačkoj, komunizam, socijalizam, razdori i dezorganiziranost predstavljaju kontekst ekspresionizma. Umjetnički pokreti koji su prethodili ekspresionističkoj arhitekturi bili su Arts and Crafts i Art Nouveau (Jugendstil u Njemačkoj). Ovo jedinstvo zanatstva i umjetnosti nastavlja se i u ekspresionističkoj arhitekturi. Iako futurizam, konstruktivizam i dada nestaju u vrijeme ekspresionizma, časopis Frülicht koji izdaje Bruno Taut objavljuje konstruktivističke projekte, uključujući Tatlinov Spomenik III. Internacionali. Mendelsohnovi projekti graniče s futurizmom i konstruktivizmom (dinamizam i energija mogu se naći u skicama i Mendelsohna i Saint' Elie), a Merzbau dadaiste Kurta Schwittersa sa svojim uglastim formama sadrži dosta ekspresionističkih karakteristika. Značajan je bio i utjecaj individualaca kao što su Wright, Gaudi ili Charles Mackintosh.

OBLICI Imaju bitnu ulogu u odvajanju ekspresionističke arhitekture od njenog neposrednog prethodnika art nouveaua. Dok je art nouveau organički i slobodno koristio ornament, ekspresionistička arhitektura nastoji osloboditi formu cijele građevine. Projekt „Formspiels“ H. Finsterlina pokazuje svjetlucave strukture koje čitavu građevinu pretvaraju u kristalastu formu, a značajan primjer ekspresionizma je Einstein toranj, skulpturirana građevina Ericha Mendelsohna. Ekspresionistička arhitektura koristi zakrivljenu geometriju i kupole: interijer Grosses Schauspielhausa, a i mnoge građevine Brune Tauta imaju kupole (npr. Stakleni paviljon). Zakrivljena arhitektura zahtijeva zakrivljeni pokrivač, stoga su ove građevine krov zamijenjivale kupolom.

MATERIJALI „Arhitektura stakla i betona“ bio je naziv izložbe Mendelsohnovih skica, održane 1919. u galeriji Paula Cassirera u Berlinu. Ekspresionistički arhitekti često su nastojali unificirati materijale, kako bi im građevine izgledale monolitnije. Dobar primjer je Stakleni paviljon (1914.) na izložbi Werkbunda, Brune Tauta. Uokolo baze kupole bili su ispisani aforizmi Paula Scheebarta koji su se odnosili na materijal: „Obojano staklo razara mržnju“, „Bez stakla život palače je teret“, „Staklo nam donosi novo doba, gradnja u cigli nam donosi samo zlo“. Drugi je primjer Einstein toranj Ericha Mendelsohna, pokušaj gradnje iz jednog komada. Ipak nije bilo moguće izliti cijelu građevinu iz jednog komada betona, pa su uz beton parcijalno korištene cigle i žbuka. I cigla se koristila na sličan način, kako bi se izrazila priroda materijala. Josef Franke je iz cigle izgradio mnogo ekspresionističkih crkava u Berlinu, ranih 1920-ih. Bruno Taut koristi ciglu kako bi naglasio masu i ponavljanje oblika u stambenim objektima Carla Leigena.

ARHITEKTURA U TEATRU I FILMU Mnogi su arhitekti projektirali teatarske zgrade i scenografiju za kazalište i ekspresionističke filmove. Primjeri realiziranih projekata su teatarska zgrada Henryja van de Veldea na izložbi Werkbunda 1914. i preuređenje Grosses Schauspielhausa, projekt Hansa Poelziga. Ekspresionistički arhitekti bili su uključeni u stvaranje filmova koji su ih ujedno i inspirirali. Hans Poelzig je dizajnirao scenografiju za film Golem (1920.) Paula Wegenera, koja je prikazivala trodimenzionalni grad, nalik židovskom getu u Pragu. Ovaj je rad bio bitno različit od scenografije za film "Kabinet doktora Caligarija", koja se sastojala od oslikanih dvodimenzionalnih kulisa. Scenografija za film „Metropolis“ Fritza Langa dočaravala je ambijent „futurističkog“ društva, a Bruno Taut je predlagao filmski projekt Die Galoschen des Glucks (Galoše sreće) sa scenografskim arhitektonskim fantazijama. 12

ERIC MENDELSOHN Njemački ekspresionistički arhitekt. Od 1912. do 1914. bavi se slikanjem, scenografijom i arhitektonskim projektima. U to vrijeme prilazi njemačkom ekspresionističkom pokretu i pod utjecajem je Petera Behrensa i van de Veldea. Razvio je osobnu filozofiju "Dinamizam" koja je bila spoj ekspresionizma i vlastite osobnosti. Nakon 1. svjetskog rata počinje raditi kao arhitekt. Neki od njegovih najpoznatijih radova su Einstein toranj (Potsdam), tvornica Hat (Luckenwalde), robne kuće u Nurembergu i Berlinu, te serija velikih sinagoga, uključujući Mount Zion hram (Minneapolis). Radeći seriju sinagoga istraživao je dizajn i tipologiju crkava. Nastojao je projektirati sinagoge čiji će prostor biti drugačiji od kršćanskih crkava, budući da u sinagogama broj vjernika varira dva do tri puta s obzirom na pojedine blagdane, dok je u crkvama taj broj konstantan. U hramu Mont Zion upotrebljava konstrukciju od čelika, beton, ciglu i bakar, stvarajući dva prostora (sinagoga i kulturni centar) različitih dimenzija. U svojim projektima nije se služio primjerima iz povijesti i izbjegavao je eklekticizam, a njegove ideje proizlaze iz ekspresionizma i romantičkog simbolizma, spojenih s modernim građevnim materijalima. 1924. g. s Mies van der Roheom i Walterom Gropiusom osniva arhitektonsku grupu "Ring". U kasnijim radovima napušta ekspresionističku arhitekturu. Radio je u Njemačkoj, Engleskoj, Palestini i Americi.

TRGOVAČKI CENTAR SCHOCKEN, STUTTGART, 1930.

EINSTEIN TORANJ, POTSDAM, 1921.

TVORNICA ŠEŠIRA, LUCKENW ALDE, 1923.

MOUNT ZION TEMPLE, MINNEAPOLIS

13

BRUNO TAUT

1880 - 1930.

Nakon 1. svjetskog rata Tautove teorije i projekti učinili su ga liderom arhitektonskih inovacija. 1919. g. objavio je arhitektonske crteže koji su ilustrirali zamišljenu Utopiju, pod nazivom "Alpine Architektur". 1921. publicirao je "Stakleni lanac", seriju pisama koja su razmjenjivali ekspresionistički arhitekti, a 1930. izdaje knjigu "Moderna arhitektura". Kasnih 1920-ih Taut je smatran vođom arhitekture Nove objektivnosti. Bavio se i urbanizmom. Radio je u Njemačkoj, SSSR-u, Japanu i Turskoj.

STAKLENI PAVILJON na izložbi Werkbunda 1914.

KAESELGLOCKE 1926.

HERMANN FINSTERLIN Bavio se arhitekturom, slikarstvom i filozofijom, osobito teozofijom. Od 1920. g. njegovi utopijski i fantastični arhitektonski projekti i crteži izazivaju pažnju na izložbama. Biomorfni oblici u arhitekturi razvijali su se između 1919. i 1924. g. a građevine su projektirane kao dio pejzaža, s interijerima i eksterijerima kontinuiranih površina. Bruno Taut ga poziva da svojim crtežima sudjeluje u publikaciji "Alpine architecture". Finsterlin izdaje knjigu svojih projekata i crteža "Formspiels", ali njegovi ambiciozniji projekti nikada nisu izvedeni zbog financijskih teškoća naručitelja. Nakon 1922. povlači se iz kruga arhitekata i posvećuje se slikarstvu i crtežu.

KUĆA OD STAKLA, 1924.

PALAZZO NUOVO, 1924.

14

HANS POELZIG

1869 - 1936.

Njemački arhitekt i slikar, bio je gradski arhitekt Drezdena, projektirao je mnoge industrijske zgrade i bio utjecajni član Deutscher Werkbunda. Najpoznatija djela su mu Vodeni toranj (visok 51 m) u Polzenu, redizajn interijera Grosses Schauspielhausa u Berlinu (bivši cirkus), te scenografija za film Golem (UFA produkcija). Poelzigovi projekti su se razvijali od ekspresionizma i Nove objektivnosti sredinom 1920-ih, do kasnijeg konvencionalnijeg i ekonomičnijeg stila. Godine 1927. sudjelovao je na prvom internacionalnom arhitektonskom projektu naselju "Weissenhof" u Stuttgartu, a 1929. projektira zgradu radija u Berlinskom predgrađu Charlottenburg, izuzetno značajnu za povijest arhitekture.

VODENI TORANJ, POLZEN, 1911.

GROSSES SCHAUSPIELHAUS, BERLIN, 1919.

ROBNA KUĆA, WROCLAW, 1912. (RANI MODERNI POKRET)

KINO BABILON I STANOVI, BERLIN

ZGRADA I.G. FARBEN, FRANKFURT, 1931.

HUGO HARING Vjeruje u primat funkcije, ali nastoji nadvladati čistu utilitarnost. Unatoč ekspresionizmu, zaokupljen je unutrašnjim izvorima oblika koje naziva Organwerk ili programska bit organizma, za razliku od Gestaltwerka ili površinske izražajnosti. Bio je predsjednik društva Der Ring i sudjelovao u osnivanju CIAM-a 1928., gdje dolazi u sukob s Le Corbusierom koji zastupa funkcionalizam i čiste geometrijske oblike, dok Haring zagovara koncept organske arhitekture. 15

NASLJEDNICI EKSPRESIONISTIČKE ARHITEKTURE Ekspresionistička arhitektura je utjecala na modernu arhitekturu i Art Deco, a kasnije na dekonstruktivizam i radove Santiaga Calatrave. Nakon 1927. Gropius, Taut, Scharoun i Mies van der Rohe grade u internacionalnom stilu, ali Miesova uredska zgrada u Friedrichstrasse temeljena je na ekspresionističkoj arhitekturi. Le Corbusier je započeo karijeru radeći modernim stilom, ali se kasnije vraćao maniri ekspresionističke arhitekture. Art Deco, prvi put definiran kao stil na „Međunarodnoj izložbi primijenjene umjetnosti i moderne industrije“ (1925.), bio je pod utjecajem ekspresionizma i Bauhausa, odnosno socijalističkih ideja i razvoja industrije. Zajedničke s ekspresionizmom bile su cik-cak forme, zakrivljene linije i upotreba novih materijala. Kasniji primjeri Art Decoa, osobito u New Yorku, mogu se smatrati prekoatlantskim ekvivalentom europskog ekspresionizma. I brutalizam, s iskrenim pristupom materijalu (beton, staklo), može se smatrati dalekom varijantom ekspresionizma. Le Corbusier u brutalističkoj fazi pokazuje ekspresionistički utjecaj, naročito njegova crkva Notre Dame du Haut. Eero Saarinen pokazuje sličnu estetiku u projektu TWA terminala (1962.) na JFK aerodromu, kao i Jorn Utzon u Sidneyskoj zgradi opere, građevinama koje su bliske djelu „Formspiels“ Hermana Finsterlina.

KONSTRUKTIVIZAM

.

Ruski pokret, s naglaskom na tehnologiji. U programskom smislu konstruktivistički arhitekti fokusirani su na 2 teme: pronaći formu za idealan socijalistički grad i postulirati nove "društvene kondenzatore" na arhitektonskoj i institucionalnoj razini (gradnja mnoštva radničkih klubova i stanova). 1. faza: drvene konstrukcije namijenjene izložbama, ili revolucionarne forme - scenografije namijenjene uličnoj propagandi. 2. faza: profesionalna gradnja, forme građevina između strojeva i bioloških struktura, stambene jedinice s naglašavanjem osi pomoću rampi i dizala.

KONSTANTIN MELNIKOV

1890 - 1974.

Ruski konstruktivistički arhitekt, projektira nove, moderne forme. Beton je oblikovao u međusobno povezane valjke ili preklapajuće trokute, a staklo je koristio u suglasju sa svjetlom. Garaže i radničke klubove, svoje glavne narudžbe, projektirao je kombinirajući pokret i funkcionalnost na skulpturalni način. Inzistirao je na ljepoti, umjetnosti i individualizmu.

SOVJETSKI PAVILJON PARIZ, 1925.

KLUB RUSAKOV MOSKVA

MELNIKOVA KUĆA MOSKVA, 1927.

LENJINGRADSKA PRAVDA MOSKVA, 1924.

16

PURIZAM

.

Prva izložba purističkog pokreta održana je 1918. u Galeriji Thomas u Parizu. Katalog je sadržavao manifest "Nakon kubizma" koji su potpisali Amedee Ozenfant i Le Corbusier. Nakon što su objavili "bankrot kubizma", najavljuju novu umjetnost, ekonomičnu, u suradnji s tehnologijom i posve geometrijskog karaktera.

LE CORBUSIER 1913. u Le Chaux-de-Fonds osniva svoj projektantski ured, radi s armiranim betonom, a njegova najznačajnija građevina u tom gradu je Villa Schwob (1916.), u stilu art Nouveaua. Na konstruktivni kostur postavljeni su elementi u secesijskoj tradiciji, tlocrt je simetričan, paladijevskog karaktera, prozori postavljeni prema zlatnom rezu. Kasnije temu kuće-palače razvija u dva smjera: slobodnostojeće individualne vile i kolektivne stambene zgrade.

VILLA SCHWOB, 1916.

1917. seli se u Pariz, piše članke i eseje u časopisu L' esprit Nouveau, a 1923. izdaje knjigu "Prema arhitekturi". Formulacijom "kuća je stroj za stanovanje" naglašava potrebu apsolutne racionalnosti projektiranja, mogućnost serijske proizvodnje i funkcionalnost. U tekstu "Pet točaka nove arhitekture" (1927.) raspravlja o temeljnim elementima nove estetike racionalizma: stupovima, krovnim terasama, slobodnim tlocrtima, kontinuiranom nizu prozora, slobodnoj kompoziciji fasade. Na Pariškom salonu 1922. izlaže projekte za "Maison Citrohan" i "Ville Contemporaine" (Suvremeni grad). Projekt "Maison Citrohan" je niz standardiziranih građevina pravokutnog volumena podignutih na stupove, u kojima se po prvi put nalaze dvoetažni stanovi. "Ville Contemporaine" je plan grada predviđenog za 3 milijuna stanovnika, sa stambenim blokovima od 10 - 12 katova, s 24 poslovna tornja po 60 katova (tzv. kartuzijanski tornjevi, jer su križnog tlocrta i predstavljaju jezgru moći, poput profanih hramova).

KUĆE IZ PROJEKTA MAISON CITROHAN, 1922.

17

PLAN ZA VILLE CONTEMPORAINE, 1922.

PAVILJON ZA L'ESPRIT NOUVEAU 1925. 1925. U Parizu je otvorena "Međunarodna izložba primijenjene i industrijske umjetnosti", na koju su bili pozvani svi umjetnici čija djela imaju "jasne moderne tendencije, a svako kopiranje ili oponašanje starih stilova strogo je zabranjeno". Za ovu izložbu Le Corbusier je projektirao Pavillon de l'Esprit Nouveau, kao primjer visokokvalitetne, avangardne arhitekture namijenjene masama. Paviljon je bio dizajniran kao temeljni standardizirani modul njegova utopijskog plana iz ranih 1920-ih.

Temu urbane vile razvija u izvedenim projektima: Villa Besnos, Vaucresson Kuća La Roche i Jeanneret, Paris-Auteuil, 1923. Villa Stein, Garches, 1927. 2 kuće u Stuttgartu, 1927. Villa Savoye, Poissy, 1931. Kuća Clarte, Ženeva, 1932. Na vrhuncu karijere projektira javne zgrade: 1927. 1931. 1931. 1938. 1943. 1950. 1952.

Sjedište Lige naroda, Ženeva Palača Sovjeta, Moskva Zgrada Centrosojuz, Moskva Neboder, Alžir Ministarstvo zdravlja, Rio de Janeiro Zgrada Ujedinjenih nacija, New York Unite d'habitation, Marseilles

VILLA SAVOYE, POISSY, 1931.

1955. Upravne zgrade, Chandigar: - postignuta monumentalnost bez izravnog pozivanja na tradicionalni rječnik zapadnjačkog klasicizma. Arhitektura prilagođena klimatskim uvjetima, ljuskaste forme, prezentacija suvremenog indijskog identiteta bez aluzija na kolonijalnu prošlost (Skupština, Vrhovni sud, Guvernerova palača).

VLADINA ZGRADA, CHANDIGAR, 1955.

18

Le Corbusier razvija tip arhitekture ("Cite Radieuse") s kontinuiranim nizovima zgrada, s prodavaonicama u prizemlju i rekreacijskim sadržajima na krovu. Čelijsku strukturu postiže uvučenim balkonima koje od sunca štite brisoleje. Tako koncipirana arhitektura stvara aglomeraciju privatnih stambenih jedinica, dok ulice s trgovinama i zajedničke prostorije na krovu tvore javno područje. Građevina je postavljena na pilone čije su proporcije proizašle le iz Le Corbusierovog "Modulora". UNITE DE HABITATION, MARSEILLES, 1952.

FUNKCIONALIZAM

.

Funkcionalizam u arhitekturi je princip prema kojem arhitekt projektira građevinu isključivo na temelju njene namjene. Ideja funkcionalizma može se naći već kod Vitruvija, koji „utilitas“ stavlja rame uz rame s „venustas“ (ljepotom) i „firmitas“ (čvrstoćom). Početkom 20. st. Louis Sullivan (Chicago) popularizira stav „forma slijedi funkciju“, prema kojem svi elementi građevine trebaju biti u skladu isključivo s njenom namjenom. Iz ovog principa proizlazi da arhitektonska ljepota građevine nužno i prirodno proizlazi iz zadovoljavanja svih njenih funkcionalnih aspekata, a ovakav stav isključuje upotrebu ornamenta. Korijeni moderne arhitekture nalaze se u radovima Le Corbusiera i Mies van der Rohea, koji su bili funkcionalisti. Mies je započeo karijeru projektima radikalno simplificiranih građevina koje su slijedile Sullivanov koncept. Le Corbusier je poznat po rečenici „kuća je stroj za stanovanje“, a njegov rani projekt Villa Savoya smatra se prototipom funkcionalnosti. Sredinom 30-ih funkcionalizam se počinje shvaćati kao estetski pristup, a ne više kao integralni princip projektiranja. Često se povezuje samo s gubitkom ornamenta i postaje pejorativni termin povezan s dosadnim i grubim načinom zatvaranja prostora, kao na jeftinim komercijalnim građevinama. 70-ih godina utjecajni američki arhitekt Philip Johnson smatra da arhitekti ne trebaju snositi odgovornost za funkcionalnost građevina. Najpoznatiji arhitekti današnjice (Frank Gehry, Steven Holl, Richard Meier, I. M. Pei) sebe vide kao umjetnike koji ne snose odgovornost za svoje klijente ili korisnike građevine. Njihovi su projekti umjetnička djela i nisu predmet praktičkog kriticizma. Postmoderni arhitekt Peter Eisenman ima još ekstremniji stav: „Ja ne radim funkciju“. S druge strane, postoje arhitekti (Will Bruder, James Polshek, Ken Yeang) koji nastoje zadovoljiti sva tri Vitruvijeva principa (funkcionalnost, ljepotu, čvrstoću).

19

MIES VAN DER ROHE

1886 - 1969.

Mies van der Rohe, Gropius i Le Corbusier spadaju među velikane moderne arhitekture. Mies je stvorio utjecajni stil 20. st. iznimne jasnoće i jednostavnosti. Njegove zgrade koriste moderne materijale poput čelika i staklenih ploča kojima zatvara unutrašnji prostor, a za svoje građevine kaže da su "kost i koža". Težio je kreativnom racionalnom pristupu, a poznate su njegove izjave: "manje je više" i "bog je u detaljima". Karijeru je započeo u studiju Petera Behrensa (1908 - 1912.), ali se ubrzo osamostaljuje.

KUĆA KROLLER

PROJEKT, 1912.

U početku se divio proporcijama i jednostavnim pravokutnim volumenima neoklasicista Karla Friedricha Schinkela. Iz tog vremena datira projekt kuće i galerije Kröller. Nakon 1. svj. rata, radeći po narudžbi klasične kuće, paralelno se zanimao za avangardne projekte koji će odgovarati stilu nove inustrijske demokracije. Kao veliki protivnik ornamenta, 1921. projektira stakleni neboder i nastavlja sa serijom pionirskih projekata poput Njemačkog paviljona na izložbi u Barceloni 1929. i Vile Tugenthat u Brnu, 1930.

KUĆA I GALERIJA KROLLER, projekt, 1912.

WEISSENHOF PROJEKT 1927. Surađivao je u radikalnom časopisu "G" koji je započeo izlaziti 1923. Kao arhitektonski direktor Werkbunda organizirao je Weissenhof, poznatu izložbu prototipa modernističke stambene gradnje i ujedno projektirao jednu stambenu zgradu kao centralnu okosnicu sheme (5 katova, skeletna konstrukcija, fleksibilan unutarnji prostor).

NJEMAČKI PAVILJON

1929.

Njemački državni paviljon sagrađen je 1929. na svjetskoj izložbi u Barceloni. Iako je paviljon bio privremenog karaktera, napravljen je od trajnih materijala: čelika, stakla, sadre i mramora, a uz njega je pravokutni bazen. Osam slobodnostojećih križnih nosača nose ravan krov, a zidovi su od prozirnog zelenog stakla i poliranog mramora. Tlocrt je asimetričan i dozvoljava kontinuirani protok prostora.

20

VILA TUGENDHAT

Brno, 1930.

Primijenio je koncept Njemačkog paviljona na obiteljsku kuću. Građena je na strmom terenu, tako da na strani prema brežuljku ima dva kata, a prema ulici jedan. Na dnevnom boravku i blagovaonici kompletni zidovi su od stakla. Kao i u Njemačkom paviljonu, koristi križne slobodnostojeće metalne nosače.Terasa i stubište vode do vrta, a cijeli stambeni prostor je pretvoren u vidikovac. Vila Tugendhat smatra se najznačajnijom privatnom kućom njegove europske karijere.

Mies je jedan od osnivača udruženja arhitekata Der Ring. Njegove modernističke ideje nastajale su pod utjecajem estetike ruskog konstruktivizma i njihovih skulpturalnih konstrukcija od modernih industrijskih materijala. Koristio je jednostavne pravokutne forme, čiste linije i boje, na način DeStijla. Kao i ostali europski arhitekti bio je oduševljen protokom prostora i otvorenošću građevina Wrightovog prerijskog stila. Predavao je na Bauhausu i bavio se dizajnom namještaja (Stolac Barcelona i Stolac Brno). Nakon Waltera Gropiusa, Mies postaje direktorom Bauhausa 1930. g. Nacisti ubrzo zatvaraju Bauhaus zbog ranije povezanosti s komunizmom, socijalizmom i drugim progresivnim ideologijama.

VAN DER ROHE U AMERICI Godine 1937. odlazi u SAD gdje postaje upraviteljem arhitektonske škole na IIT u Chicagu, gdje odmah projektira novi kampus. Tijekom svoje 30-godišnje američke karijere nastojao je zatvoriti velike "univerzalne" prostore jasnim struktralnim okvirima od čelika ispunjenima opekom ili staklom, koji su podsjetili na već gotovo zaboravljen duh Čikaške škole. Njegovu arhitekturu, čiji su korijeni bili u internacionalnom stilu, prihvatile su za svoje zgrade velike američke kompanije. Najvažniji projekti u SAD bili su zgrada u 860-880 Lake Shore Drive, Kuća Farnsworth, Crown Hall i Seagram Building u New Yorku.

KOMPLEKS TEHNOLOŠKOG INSTITUTA Chicago, 1939. Idejni projekt kampusa sadrži zgrade od po 4 kata u obliku položenih prizmi s ovješenim staklenim fasadama i bočnim pročeljima od opeke, te zgrade Crown Hall i Carr Chapel. Crawn Hall je sagrađen 1956. kao središnja točka plana kompleksa. Raster jednostavnih nosača od čelika zatvoren je staklenim plaštom. CRAWN HALL, 1956.

21

FARNSWORTH HOUSE 1951. Građevina pored Chicaga kojom je Mies dokazao kako se čelikom i staklom može stvoriti velika arhitektura. Stakleni paviljon je podignut 1,5 m nad terenom pored rijeke, okružen šumom i prerijom. Izvrsno izrađen jednostavni bijeli strukturalni okvir i stakleni zidovi od poda do stropa zatvaraju jednostavan prizmatični unutrašnji prostor. Drvom obložena jezgra kuće koja sadrži sanitarne prostorije, kuhinju i kamin, definira dnevni boravak i spavaće sobe, bez pregradnih zidova koji bi odjeljivali prostorije. Pomične zavjese od poda do stropa uzduž perimetra građevine osiguravaju hlad i intimu, gdje i kada je to potrebno. Ova je kuća utjecala na stotine modernističkih staklenih građevina (npr. Staklena kuća Phillipa Johnsona), a njena elegantna jednostavnost smatra se važnim doprinosom internacionalnom stilu.

SEAGRAM BUILDING

New York, 1958.

Zgrada koja je smatrana vrhuncem moderne visoke arhitekture. Visoka je 39 katova, s bazom od granitnih pilona, izvedena je od bronce i smeđeg stakla. Na parceli je pomaknuta tako da je omogućila stvaranje trga s fontanom. Philip Johnson je sudjelovao u uređenju interijera, projektu trga i restorana Four Seasons. Zgrada Seagram je rani primjer inovativne "fast-track" gradnje u kojoj projekt i konstrukcija stoje ravnopravno.

IBM BUILDING

Chicago, 1971.

Koristeći zgradu Seagram kao prototip, Miesov arhitektonski studio projektirao je i druge moderne poslovne nebodere: IBM (1971.) i Poštanski ured (1959.) u Chicagu, Toronto Dominion Centar (1968.) i Westmount Square u Montrealu. Zgrada IBM rađena je u internacionalnom stilu, ima ostakljene fasade, ravan krov, u prizemlju su stupovi, a zgradu okružuje javni trg (IBM Plaza).

22

ZGRADE U LAKE SHORE DRIVES Chicago, 1951. Mies je u Chicagu također projektirao stambene nebodere 860/880 i 900/910 Lake Shore Drives. Ovi tornjevi od čelika i stakla bili su radikalan pomak od tadašnjih tipičnih stambenih građevina od cigle i postali su uzorom za mnoge slične stambene blokove koje njegov studio gradi po cijeloj Americi. 1952. Mies je projektirao i zgradu Mc Cormick od čelika, opeke i stakla, u Elmhurstu pored Chicaga.

NOVA NACIONALNA GALERIJA Berlin, 1968. Miesov posljednji projekt, u kojem je doslovno primijenio svoju krilaticu "manje je više". Izložbeni prostor postavljen je na jednostavnu platformu koja služi i kao pristupni trg. Izložbeni paviljon se sastoji od precizno izvedenog čeličnih nosača ispunjenih staklenim plohama. Unutrašnji je prostor otvoren i fleksibilan, neovisan o vanjskom strukturalnom redu.

23

MARCEL BREUER Jedan od očeva modernizma, pokazivao je veliki interes za modularnu konstrukciju i jednostavne oblike. 20-ih je podučavao na Bauhausu, a zatim radio u Berlinu, projektirao je zgrade, trgovačke prostore i cjevasti metalni namještaj, čije se replike proizvode i danas. Vjerojatno je najpoznatiji po dizajnu stolca Wassily, prvog cjevastog stolca od savijenog čelika, inspiriranog guvernalom bicikla, dizajniranog 1925. za Vasilija Kandinskog. Nakon dolaska nacista na vlast odlazi u London, gdje je dizajnirao svoju Long Chair (ležaljku) i eksperimentirao sa savijenom i oblikovanom šperpločom. Kasnije odlazi u SAD i predaje na Harvardskoj arhitektonskoj školi, gdje studiraju Philip Johnson i Paul Rudolph, kasnije poznati arhitekti. Istodobno, na Harvardu sa svojim starim prijateljem i kolegom iz Bauhausa Walterom Gropiusom, projektira nekoliko kuća u području Bostona. 1941. Breuer je razvrgnuo partnerstvo s Gropiusom i u New Yorku osnovao svoju tvrtku "Geller House", koja prva koristi Breuerovu koncepciju "binukleusne" kuće s odvojenim krilima za spavaonice i dnevnu sobu, te blagovaonicu i kuhinju, odvojene ulaznim prostorom i prekrivene "leptirastim" krovom (dvije suprotstavljene krovne površine koje koje se koso spuštaju prema sredini, s centralnom drenažom), što je postalo dijelom rječnika popularnog modernističkog stila. Ogledna kuća postavljena 1949. u vrtu MOMA-e izazvala je veliko zanimanje. 1953. narudžba za sjedište UNESCO-a u Parizu bila je za Breuera prekretnica: povratak u Europu i većim projektima nakon godina rada na samo stambenim narudžbama te početak Breuerova usvajanja betona kao primarnog materijala. Postao je poznat kao jedan od vodećih praktičara brutalizma, sa sve zakrivljenijim, skulpturalnim, osobnim idiomom. Prozore često postavlja u meke, jastučaste udubine radije nego u oštre, četvrtaste upuste. Mnogi arhitekti su isticali njegovu sposobnost da učini da beton izgleda "mekano".

STOLAC ZA VASILIJA KANDINSKOG, 1925.

ARMSTRONG RUBBER BUILDING WEST HAVEN, 1970.

UNESCO, PARIZ, 1953.

HUD POSLOVNA ZGRADA, WASHINGTON, 1968.

24

FUTURISTIČKA ARHITEKTURA

.

Najznačajniji futuristički arhitekt bio je Antonio Sant'Elia. Godine 1914. objavljuje manifest futurističke arhitekture "L'architettura futurista", koji je u stvari bio varijanta kataloga izložbe Nove tendencije, održane iste godine u Milanu. Principi: odbijanje svih normi iz prošlosti, upotreba novih materijala, preferiranje eliptičnih linija, odbacivanje ornamenta, inspiracija svijetom strojeva i tehnike, a arhitektura treba dovesti do harmonije okoline i novog čovjeka, koja će omogučiti da svaka generacija izgradi svoj grad. Manifest je pokrenuo rasprave po Europi, ali je ostao samo "potentna retorika". Godine 1928. futurističku arhitekturu je prigrlio talijanski fašizam, u potrazi za svojom materijalizacijom, pa je u Torinu otvorena prva i posljednja "Izložba futurističke arhitekture" s radovima Sant'Elie, Alberta Sartorisa, Virgilia Marchija, Maria Chiattonea i drugih. Jedini izgrađeni objekti bili su Sartorisovi, ali oni pripadaju talijanskom racionalizmu a ne futurizmu. Futurističku estetiku zaključuje "Izložba fašističke revolucije" 1932. u Rimu, koja je bila jedina umjetnička manifestacija za vrijeme fašističkog režima. Nakon gašenja pokreta 1944. g, futurizam je postao generički pojam koji označava trend u modernom projektiranju čiji je cilj „proročanska“ arhitektura koja je zamišljena da bude aktualna i desetak godina u budućnosti. Moderni futurizam se javlja 50-ih u Kaliforniji (Googie arhitektura, Space Age trendovi). Futurizam više nije stil, već otvoreni pristup arhitekturi, interpretiran od raznih generacija arhitekata kroz nekoliko desetljeća, čije su karakteristike dinamične linije, upadljive forme, jaki kontrasti i upotreba novih materijala.

SANT'ELIA - PROJEKT LA CITTA NUOVA, 1914.

25

TALIJANSKI RACIONALIZAM

1926 - 1943.

.

GRUPPO 7 Grupa je osnovana 1926., a sačinjavali su je racionalistički arhitekti: Sebastiano Larco, Guido Fretto, Carlo Enrico Rava, Adalberto Libera, Luigi Figini, Gino Pollini i Giusepe Terragni. 1927. objavljuju manifest u kojem traže odbacivanje tradicije i romantičarskog ugledanja na prošlost, a zalažu se za talijansku verziju racionalističke arhitekture. Njihove radove karakterizira ravnoteža između Le Corbusierove naklonosti strojnoj estetici i klasične monumentalnosti.

M.I.A.R. 1928. g. iz Gruppo 7 nastaje M.A.R. (Movimento Architettura Razionale), a 1930. od članova ovog pokreta nastaje M.I.A.R. (Movimento Italiano per l'Architettura Razionale). U njihovoj se deklaraciji naglašava: "Naš pokret nema nikakav drugi moralni cilj osim da pomogne (fašističkoj) revoluciji u prevladavanju nepovoljne klime". Slijedi reakcija Nacionalnog udruženja arhitekata koje je bilo pod utjecajem klasicistički usmjerenog Marcella Piacentinija, koji smatra kako je racionalistička arhitektura nespojiva s fašizmom i predlaže da njegov eklektički Lektorski stil postane službeni.

GIUSEPPE TERRAGNI

1904 - 1943.

Jedan od osnivača Gruppo 7 i vodeći promotor talijanskog racionalizma, posvetio je svoj rad stvaranju arhitektonskog izričaja fašističkog režima.

VILLA BIANCA, SEVESO, 1937. Vidljiv utjecaj Miesa van der Rohea. Jasan arhitektonski jezik, čiste plohe, lebdeći ravni krov.

CASA DEL FASCIO, COMO, 1936. Jednostavne kvadratne forme, tlocrt u obliku kvadrata, vidljiv konstrukcijski kostur, pravilan raster otvora, bez ikakvog ornamenta, unutarnje dvorište natkriveno je staklenim krovom.

NOVOCOMUM, COMO, 1928. Stambeni blok, skeletna gradnja, smjelo rješeni uglovi katova: zatvoreni, zaobljeni i otvoreni. Utjecaj ruskog konstruktivizma. 26

PIER LUIGI NERVI

1891 - 1979.

Talijanski arhitekt, radio je pod utjecajem racionalizma Le Corbusiera i organičke arhitekture Wrighta. 1932. izgradio je tribine na stadionu u Firenci, koristeći potpuno nova tehnička rješenja. Između 1935. i 1943. bavio se krovnim konstrukcijama ogromnih dimenzija, poput Izložbene palače u Torinu (1948.). Razvio je princip gradnje od prefabriciranih elemenata u armiranom betonu, koji mu je omogućavao velike "čvrste, jednostavne i elegantne" konstrukcije. Zahvaljujući takvoj primjeni betona, bio je veoma tražen kao projektant i konzultant. Smatrao je da su arhitektura i tehnika usko povezani, a za kvalitetnu građevinu potrebno je poznavati materijale i konstrukciju. Poznata djela: Stadion Artemio Franchi u Firenci (1930.); Hangar za avione u Orbetellu (1940.), Toranj u Orvietu (1941.), Salon izložbene palače u Torinu (s krovom od valovitih elemenata (1950.); Palača sportova (kružni tlocrt i kupola od 100 m, (1959.), Mala palača sportova u Rimu, Palača rada (Torino, 1961.), autobusni terminal na mostu Georga Washingtona u New Yorku (1966.) i Dvorana za uadijencije u Vatikanu (1971.).

HANGAR ZA AVIONE, ORBETELLO, 1940.

PALAZZO DEL LAVORO, TORINO, 1960.

PALAZZETTO DELLO SPORT, RIM, 1957.

IZLOŽBENI PAVILJON, TORINO, 1949.

WASHINGTON BRIDGE BUS STATION, NEW YORK, 1963.

TORANJ BURZE, MONTREAL, 1964.

KATEDRALA SV MARIJE, SAN FRANCISCO, 1971.

27

INTERNACIONALNI STIL

1925 - 1965.

.

Termin se počeo upotrebljavati u SAD 1920-ih za označavanje racionalizma, posebnog aspekta europske moderne arhitekture. O njemu raspravlja H. Russel Hitchcock 1932. u knjizi "Moderna arhitektura, romantizam i reintegracija", gdje ukazuje na pojednostavljene mase, teksturu površine, reducirani i apstraktni ornament, te naglašava kako su europski arhitekti racionalizma pod utjecajem kubizma i neoplasticizma. Hitchcock je imenovao i osnivače pokreta: Le Corbusier, Oud, Gropius, Rietveld i Rohe. Apoteozom internacionalnog stila smatra se Lovell sanatorij u L.A. (1927.) Richarda Neutre: skeletna čelična konstrukcija obavijena sintetskom opnom, asimetrična kompozicija i slobodna tlocrtna osnova. 1932. u MOMA-i (New York) postavljena je međunarodna izložba "Moderna arhitektura" i uz nju publikacija (Hitchcocka i Johnsona) u kojoj su definirani estetski principi internacionalne arhitekture: volumen umjesto mase (prostor zatvoren tankim plohama), pravilnost, elegantni materijali, promišljene proporcije i fleksibilni tlocrti. Termin "internacionalni stil" u Europi ima nešto drugačije značenje (Gropius je 1925. objavio "Internationale Architektur"), pa uz stilske oznake koje je izdvojio Hitchcock, podrazumijeva se arhitektura koja iskazuje duh vremena, koja je potekla iz tehnoloških dostignuća, te poput strojeva i mehanizacije ima internacionalni karakter. Osim toga, europsko poimanje ove arhitekture veže se uz socijalnu političku ideologiju - naziv "internacionalna" aludirao je na socijalističke i boljševičke Internacionale, a arhitektura je smatrana katalizatorom transformacije društva. U američkom shvaćanju termina "internacionalna arhitektura" nisu postojale ove tehničke i socijalne dimenzije. Internacionalni stil se proširio Zapadom, ali nikada nije bio toliko homogen ni univerzalan kao npr. neoklasicizam. Umjesto toga, odlikovao se univerzalnim pristupom: gradnja laganim materijalima, korištenje suvremenih sintetičkih materijala, standardizirani modularni elementi i skeletna konstrukcija. Nakon Hitchcockove i Johnsonove izložbe (1932.) internacionalni stil se širi izvan granica Europe i Sjeverne Amerike, pa se javlja u Južnoj Americi, Japanu i Africi.

AMERIKA Nakon 2. svjetskog rata internacionalni stil u SAD dobiva novo značenje i veže se uz građevine oštrih uglova, ravnih krovova, bez ornamenata, staklenih zidova i otvorenih interijera. U MOMA-i je 1947. organizirana izložba posvećena Miesu van der Roheu, s katalogom u kojem Johnson tada definira ove karakteristike internacionalnog stila: pošten odnos prema materijalu, repetitivni modularni ritam, jasnoća, staklo kao važan materijal, ravan krov, kutijasti volumeni, izostanak ornamenta. 1950-ih godina Hitchcock veže internacionalni stil uz industrijsko i tehnološki napredno društvo. Model koji će se u SAD ponavljati tijekom 1960-ih stvorio je Mies van der Rohe s projektom Lake Shore Drive Apartments (Chicago, 1951.), koji se sastoji od pravokutnog tornja vidljive čelične konstrukcije ispunjene staklom. Sličnu građevinu istovremeno radi tvrtka SOM (Skidmore, Owings & Merrill) - Lever House u New Yorku. Njeni vjerojatno najznačajniji projekti su zgrada Ujedinjenih naroda i Seagram Building u New Yorku. Nakon 2. svjetskog rata, internacionalni stil sazrijeva u modernizam. HOK (Hellmuth, Obata & Kassabaum) osnovana 1955. postaje najvećom tvrtkom u internacionalnoj arhitekturi za projektiranje građevina, interijera, planiranje i konzalting. Tipične karakteristike visokih građevina rađenih u internacionalnom stilu: 1. kvadratni ili pravokutni tlocrti 2. jednostavne pravokutne forme građevine 3. prozori teku u horizontalnim nizovima, tako presječenima da stvaraju rešetku 28

OSTALE ZEMLJE Za internacionalni stil je karakteristično da su njegovi projekti indiferentni prema lokaciji, terenu i klimi, što je jedan od razloga zbog kojeg se naziva internacionalnom arhitekturom. Ona nema odnos prema lokalnoj prošlosti ili nacionalnoj kulturi, pa jednake građevine nastaju po cijelom svijetu (što se kasnije smatralo jednom od primarnih slabosti stila). Zbog poslijeratne američke antikomunističke politike i odbacivanja funkcionalizma P. Johnsona mnogi su arhitekti, sudionici Weissenhof projekta koji su vodili računa o funkcionalnosti, otišli na Istok. Taut, Mart Stam, Hannes Meyer (drugi direktor Bauhausa) i još neke važne figure internacionalnog stila stigli su u SSSR 1930. kako bi radili velike, idealističke urbane projekte i sagradili cijele nove gradove iz ruševina. 1936. g. ove sovjetske namjere bile su osuđene na propast, Staljin je arhitekte i njihove učenike protjerao, a Hitler im nije dopustio povratak u Njemačku, pa su se razišli po Turskoj, Francuskoj, Meksiku, Keniji i Indiji, šireći tako internacionalni utjecaj.

OSCAR NIEMEYER

1907.

Brazilski arhitekt, smatran jednim od najvažnijih autora internacionalne moderne arhitekture. Bio je pionir u istraživanju mogućnosti prednapregnutog i armiranog betona. Iako je zagovarao utilitarizam, njegove građevine nisu bile hladni blokovi koje često kritiziraju post-moderni kritičari. Njegovi radovi imaju tako dinamične forme i zakrivljene mase, da su ga neki smatrali više kiparom nego arhitektom. Projektom zgrade Ujedinjenih nacija 1947. u New Yorku potvrđen je njegov svjetski ugled. Godine 1954. projektirao je Muzej moderne umjetnosti u Caracasu i ovdje je po prvi put kreirao arhitekturu kao simbol njena sadržaja, pristup koji je kasnije koristio u projektiranju Brazilije. Zgrada nije sagrađena, ali crteži i snimke makete pokazuju njegov budući stil.

PALAČA CAPANEMA, Brazilija 1943. Sjedište ministarstva kulture i kulturne baštine. To je bila prva vladina modernistička zgrada u obje Amerike i daleko većih dimenzija od svega što je npr. Le Corbusier do tada sagradio. Na njoj su bili primijenjeni svi elementi koji su kasnije postali poznati kao brazilski modernistički pokret: lokalni materijali i tehnike gradnje, modificirane korbizjeovske brisoleje, kapiteli sa stiliziranom Imperijalnom palmom (poznati kao brazilski red) i posebno naručena djela brazilskih umjetnika.

ZGRADA UJEDINJENIH NACIJA 1947.

ZGRADA KOMUNISTIČKE PARTIJE FRANCUSKE 1967/72.

29

MUZEJ MODERNE UMJETNOSTI, NITEROI, BRAZIL, 1996

BRAZILIJA - započeta 1956. Urbanistički plan novog glavnog grada Brazila izradio je Lucio Costa (brazilski arhitekt i urbanist), a najveće vladine i javne zgrade projektirao je Oscar Niemeyer. Pejzažni arhitekt Roberto Burle Marx dizajnirao je okoliš kako bi unio zelenilo u inače suhi, žućkasti pejzaž savane. Ciljevi izgradnje Brazilije, novoga glavnoga grada, bili su poticanje razvoja središnjeg dijela Brazila, smanjenje pritiska stanovništva na Rio de Janeiro i njegova rasta, te stvaranje nacionalnog ponosa zbog izgradnje grada za 21. stoljeće. Kompleks zgrada Kongresa, Katedrala i Auditorium definirali su glavne gradske osi oko kojih su smještene ostale vladine zgrade. Grad je podijeljen po zonama: stambene, upravne, kulturne, trgovačke itd. Upravo zbog takvog „zoninga“ cijeli koncept projekta nije se pokazao uspješnim i stanovništvo ga nije prihvatilo s oduševljenjem. U mentalitetu stanovnika tog podneblja postoji potreba za komunikacijom i druženjem unutar manjih cjelina (lokalni trg, crkva, lokalni servisi, zanatlije ili prodavaonice), što grad ovako podijeljen na funkcionalne cjeline nije omogućavao.

TRG

ZGRADA KONGRESA I TORANJ SEKRETARIJATA

MUZEJ GRADITELJSTVA

KAZALIŠTE

CRKVA

KATEDRALA

30

ALVAR AALTO

1898 - 1976.

Finski arhitekt. Iza 1927. projektira standardizirane stambene blokove od prefabriciranih betonskih elemenata - projekti usporedivi sa suvremenim eksperimentima Gropiusa i Miesa van der Rohea. Gradi prve javne modernističke građevine u Skandinaviji, gdje ga smatraju ocem modernizma. Zahvaljujući pozitivnim kritikama Siegfrida Gideona, 1929. postaje priznatim članom internacionalne arhitektonske avangarde. Radi modernističke projekte (ali ne radikalni modernizam ravnih linija) povezane s tradicionalnim građevnim materijalom - drvom. Slično Wrightu, naglašava vezu s krajolikom. U stambenim građevinama često koristi "U" tlocrt. Bavi se dizajnom namještaja i stakla.

OPĆINSKA KNJIŽNICA, VIIPURI, 1935.

FINSKI PAVILJON, SVJETSKA IZLOŽBA, PARIZ, 1937.

BAKER HOUSE, MASSACHUSETTS INSTITUTE OF TECHNOLOGY, CAMBRIDGE, 1948.

MOUNT ANGEL LIBRARY, OREGON, 1970.

FINSKI PAVILJON, S. IZLOŽBA, NEW YORK, 1939.

GRADSKA VIJEĆNICA, SEINAYOKI, 1965.

KULTURNI CENTAR, HELSINKI, 1958.

31

ALVAR AALTO:

HELSINKI UNIVERSITY OF TECHNOLOGY, 1966.

RICHARD NEUTRA

ZGRADA OPERE, ESSEN, 1988.

1892 - 1970.

Jedan od najznačajnijih modernističkih arhitekata. Rođen u Beču, studirao je kod Adolfa Loosa, bio je pod utjecajem Otta Wagnera, a Njemačkoj je radio u studiju Ericha Mendelsohna. Postaje američki državljanin 1929. U SAD je kratko vrijeme radio za Wrighta. Stvorio je tzv. moderni regionalizam Južne Kalifornije, gradeći jednostavne obiteljske kuće u kojima kombinira lagane metalne okvire s tankim betonskim plohama. Projektirao je Lovell sanatorij u Los Angelesu (1929.), jednu od najznačajnijih građevina internacionalnog stila, skeletne čelične konstrukcije, asimetrične kompozicije i slobodnog tlocrta.

WINDSHIELD HOUSE, CALIFORNIA, 1938.

KUĆA LOVELL, LOS ANGELES, 1929.

LOVELL SANATORIJ, LOS ANGELES, 1929.

32

CIAM

1928 - 1956.

.

CONGRES INTERNATIONAUX D'ACHITECTURE MODERNE CIAM je osnovan kako bi modernistički arhitekti promovirali i razrađivali svoje teorije. Razmatrali su pitanja prostora i urbanog života, a njihovi su zaključci imali ogroman utjecaj na oblik i ustroj gradova svijeta. Deklaracija o osnivanju CIAM-a, koju su potpisala 24 arhitekta u La Sarrazu (Švicarska), a među njima i Le Corbusier, naglašava da arhitektura više ne može biti izolirana i odvojena od politike i vlada, jer na nju bitno utječu socijalni i ekonomski odnosi. Budući da društvo postaje sve više industrijalizirano, bitno je da arhitekti i građevna industrija racionaliziraju svoje metode, usvoje nove tehnologije i streme prema većoj efikasnosti. CIAM-ov stav prema urbanizmu bio je čvrst: urbanizacija ne smije biti temeljena na prijašnjem esteticizmu i mora se oslanjati na funkcionalni red, jer kaotično parceliziranje terena dovodi do nereda, špekulacija i preprodaja. Nasuprot kaotičnoj zbrci ulica, trgovina i građevina europskih gradova tog doba, predlaže se zoning (podjela) na standardizirana područja namijenjena radu, stanovanju i slobodnom vremenu.

CIAM II. Frankfurt 1929. - rasprava o problemima minimalnog životnog standarda - osnovana radna grupa CIRPAC (komitet za rješavanje problema suvremene arhitekture) CIAM III. Bruxelles 1930. - razmatranje optimalne visine i razmaka među blokovima, radi boljeg korištenja zemljišta CIAM IV. Marseilles - Atena 1933. - tema Funkcionalni grad: analiza 34 grada i prijedlozi za rješavanje urbanih problema. Kongres je održan na brodu za vrijeme putovanja od Marseillesa do Atene, a zaključci objavljeni 1943. u "The Athens Charter". To je jedan od najkontroverznijih dokumenata CIAM-a, koji predlaže rigidno funkcionalne gradove, s visokim stambenim blokovima i zelenim pojasevima koji dijele gradske zone prema funkcijama. Imao je velik utjecaj na tijela javne uprave poslijeratne Europe. CIAM V. Pariz 1937. - posvećen temi stanovanja i slobodnog vremena CIAM VI. Bridgewater, Britanija, 1947. - pokušao nadvladati sterilnost funkcionalističkog grada, uvodeći kriterije fizičkih i emotivnih potreba stanovnika CIAM VII. Bergamo 1949. CIAM VIII. Hoddesdon, Britanija, 1951. - tema "Srce grada", ali urbanistički problemi nisu realno procijenjeni, što izaziva nezadovoljstvo mlade generacije arhitekata CIAM IX. Aix-en-Provence 1953. - nova generacija arhitekata, predvođena Alison i Peterom Smithsonom i Aldom van Eyckom, osporava 4 funkcionalističke kategorije Atenske povelje: stanovanje, rad, slobodno vrijeme i prijevoz. Brinuli su se kako će CIAM-ovski idealni grad, a europske vlade su se spremale graditi blokove zgrada u porušenim gradovima, dovesti do izolacije stanovnika i propasti lokalnih zajednica. CIAM X. Dubrovnik 1956. - posljednji sastanak CIAM-a, na kojem istupa skupina arhitekata nazvana "Grupa 10" (Bakema, Smithsonovi, van Eyck i dr.). Promjene duha vremena dovode do kraja ove organizacije. 33

SKIDMORE, OWINGS I MERRILL

1936.

SOM - Arhitektonska tvrtka iz Chicaga, koju su 1936. g. osnovali Louis Skidmore i Nathaniel Owings, 1939. g. pridružuje im se John Merill, a 1937. g. otvaraju podružnicu u New Yorku. SOM je jedna od najvećih arhitektonskih tvrtki u Americi, a prvenstveno su orijentirani na high-end poslovne i javne građevine. Smatraju se vodećima u širenju modernog internacionalnog stila, odnosno „glass box“ stila nebodera, gdje su svi konstruktivi elementi prekriveni staklenom "kožom". Upravo je ova tvrtka proizvela tip uredske zgrade s trgom ispred nje, kao dijelom kompleksa, a često koriste princip unutrašnjeg atrija (trga unutar zgrade) s biljkama i javnim sadržajima. Uz Normana Fostera, Richarda Meiera i Daniela Libeskinda, natjecali su se za projekt novog World Trade Centra u N.Y. Najznačajniji projekti: Lever House, Inland Steel Building, JP Morgan Chase, One Chase Manhattan Plaza, Beinecke Library, John Hancock Center, Arts Hotel, Time Warner Center, Freedom Tower - WTC,

New York, 1952. Chicago, 1958. New York, 1960. New York, 1960. New Haven, 1963. Chicago, 1970. Barcelona, 1992. New York, 2004. New York, 2004.

JOHN HANCOCK CENTER (Chicago, 1970.) prvi multifunkcionalni kompleks divovskih dimenzija, sa stanovima, uredima i prodavaonicama.

SEARS TOWER (Chicago, 1974.) oblikovan je tako da su u gornjem dijelu ispušteni cijeli blokovi katova, odnosno sastoji se od 9 pojedinačnih tornjeva različitih visina, a temeljno načelo konstrukcije je "celular tube frame".

LEVER HOUSE NEW YORK, 1952. .

JOHN HANCOCK CENTER CHICAGO, 1970.

SEARS TOWER CHICAGO, 1974.

FREEDOM TOWER NEW YORK (U GRADNJI)

34

„NEW YORK 5“ PETER EISENMAN MICHAEL GRAVES CHARLES GWATHMEY JOHN HEJDUK RICHARD MEIER 1960-ih pojavila se potreba za arhitektonskom avangardom koja neće biti temeljena samo na utopijskim snovima modernizma, već na prevođenju arhitektonskih teorija u konkretne forme. U New Yorku ovaj trend preuzima labavo povezana asocijacija arhitekata „New York 5“, čiji je nominalni predvodnik bio Peter Eisenman. Svoj rad su temeljili na formalnim elementima modernističke arhitekture iz 20-ih i 30-ih godina i reminiscencijama na predratnu avangardu. Njihovi projekti objavljeni u publikaciji „Pet arhitekata“ pokazuju arhitekturu proizašlu iz internacionalne logičke poetike, bez ikakvog osjećaja za socijalnu ulogu. Ova knjiga je postala bitna za teoriju arhitekture jer pokazuje vrijeme u kojem je arhitektura shvaćana na način da treba proizlaziti iz teoretskih principa, a ne nužno biti motivirana praktičnim razlozima. Uzimajući Le Corbusierov rad kao zajedničku polaznu točku, svaki od ovih arhitekata kreće svojim smjerom. Graves ide prema kubizmu i analizira slike Juana Grisa, Eisenman se okreće talijanskom racionalistu Giuseppeu Terragniju, Hejduk se bavi De Stijlom i Van Doesburgom, a Gwathmey i Meyer ostaju utemeljeni u Le Corbusierovom purističkom periodu. Rezultat je serija projekata velike jasnoće i ljepote, od kojih su neki sagrađeni, a neki ostali samo kao razrađeni elaborati, ponekad ironično nazvani „papirnata arhitektura“. Kasniji razvoj svakog od ove petorice arhitekata ima malo sličnosti s njihovim zajedničkim prvotnim izvorima. Hejduk napušta svoj rani formalizam u korist mitoloških arhitektonskih instalacija i radova na papiru. Gwathmey je postao arhitekt poznatim zvijezdama, projektirajući moderne mega-kuće za ultrabogataše. Graves je krenuo u dekorativni postmodernizam (Disney hotel u Orlandu). Meyer je ostao relativno vjeran svojim purističkim korijenima, a serija građevina poput Getty centra u Los Angelesu utvrdila je njegovu reputaciju. Samo je Eisenman ostao vezan uz teoriju kao pokretačku snagu arhitekture, pa se okretao semiotici 70-ih, dekonstruktivizmu 80-tih, a sada teoriji kaosa kojom je momentalno fasciniran.

35

RICHARD MEIER

1934.

Američki arhitekt, u počecima pod utjecajem Le Corbusiera i F. L. Wrighta, poznat je po upotrebi bijele boje na svojim građevinama. Godine 1959. radio je za SOM (Skidmore, Owings and Merrill), kasnije za Marcela Breuera, a 1963. osniva vlastiti biro. 1972. g. smatran je članom newyorške petorice (The New York Five). Slavu je stekao projektom Muzeja Getty u Los Angelesu, 1997. Osim ovog, projektirao je seriju muzeja: Muzej suvremene umjetnosti u Barceloni 1995. (koji pokazuje jake reference prema modernizmu), Muzej umjetnosti u Frankfurtu, High Museum of Art u Atlanti (1983.), Atheneum of New Harmony u Indiani (1979.), muzej Ara Pacis u Rimu (2006.). 2003. g. bio je konzultant pri dizajniranju nekoliko zgrada za kompjutorsku igru SimCity 4., kao prvi profesionalni arhitekt koji je ikada sudjelovao u projektiranju građevina za kompjutorske igre.

GETTY MUSEUM, LOS ANGELES, 1997.

GETTY MUSEUM (fotografija od 360 stupnjeva)

MUZEJ SUVREMENE UMJETNOSTI, BARCELONA, 1995.

HIGH MUSEUM OF ART, ATLANTA, 1983.

ATHENEUM OF NEW HARMONY, INDIANA, 1979.

ARA PACIS MUZEJ, RIM, 2006.

36

ARHITEKTURA BRUTALIZMA

.

Brutalizam je proizišao iz pokreta moderne arhitekture i cvao je između 1950-ih i 1970-ih. U počecima je bio pod utjecajem Le Corbusiera (posebno njegove zgrade Unité d'Habitation) i Miesa van der Rohea. Naziv dolazi iz francuskog termina „beton brut“ (engleski: raw concrete). Ove građevine su obično građene od betonskih upadljivih, glomaznih, geometrijskih oblika koji se ponavljaju i ponekad pokazuju teksturu drveta - otisak od drvenih dasaka „šalunga“ u koje je beton lijevan. Nisu sve brutalističke zgrade oblikovane od betona, one mogu iskazivati brutalistički stil kroz elemente vanjskih oblika i izgled kojim dominiraju grubi blokovi. Brutalistički materijali mogu uključivati ciglu, grubo tesani kamen, staklo i čelik (mnoge privatne kuće koje su projektirali Alison i Peter Smithson građene su od cigle). Brutalizam je povezan s ideologijom socijalne utopije, koju su osobito podržavali Alison i Peter Smithson. Ipak, brutalistička arhitektura nije bila dobro prihvaćena, osobito u Engleskoj. Brutalistički stil je sličan i povezan s modernističkim, minimalističkim i internacionalnim stilovima, koji svi koriste repetitivnost i pravilnost strukturalnih elemenata. Za ove projekte je karakteristično da se na građevini vide njene funkcije i sadržaji - od elemenata konstrukcije i servisnih prostora (rezervoari za vodu ili klimatizacija) do ureda ili stanova.

KRITIKA BRUTALIZMA Brutalizam je ostvario mnoge građevine u Engleskoj sredinom 20. st, kad su se zbog ekonomske depresije tražili jeftini projekti za nisko budžetne kuće, trgovačke centre i vladine zgrade. Iako nisu morali štedjeti, arhitekti su odabirali brutalizam zbog njegove „iskrenosti“, skulpturalnih vrijednosti i beskompromisnog antiburžoaskog stava. Kombiniran sa socijalno progresivnim namjerama, brutalizam je promoviran kao pozitivna i napredna opcija gradnje modernih urbanih stanova.

U praksi, mnoge su zgrade izgubile Le Corbusierovu viziju služenja zajednici i razvile se u klaustrofobična i kriminalu pogodna mjesta (Robin Hood Gardens je osobit primjer za to), izložena vandalizmu i grafitima. Brutalizam je često kritiziran jer nije „user friendly“ niti komunikativan (primjerice, ulaz u građevinu je rijetko kada očit posjetitelju) i jer ne vodi računa o svom društvenom, povijesnom i arhitektonskom okruženju. Uz to, dio kritike ne dolazi zbog dizajna građevina, već zbog betonskih fasada koje izložene hladnoj i vlažnoj klimi sjeverozapadne Europe pokazuju znakove propadanja.

ROBIN HOOD GARDENS, LONDON, 1972.

PONOVNO OTKRIVANJE BRUTALIZMA Iako je brutalistički pokret većinom završio sredinom 80-ih, označio je put strukturalnom ekspresionizmu kasnijih godina. Mnogi grubi i sirovi aspekti stila omekšani su na novim građevinama - betonske fasade su pjeskarene kako bi se stvorila površina nalik kamenu, prekrivaju se štukom ili su komponirane od elemenata s određenim uzorcima. Mnogi modernistički arhitekti koriste ove metode u svojim novim projektima (Steven Ehrlich, Ricardo Legoretta, Gin Wong). Brutalizam u novije doba doživljava svoju revalorizaciju i revival u Engleskoj, a osobito u Latinskoj Americi, Izraelu i Aziji (Louis Khan, Tadao Ando). 37

ALISON & PETER SMITHSON Britanski modernistički arhitekti, radili su u brutalističkom stilu. U njihovim radovima se očituje snažan utjecaj van der Rohea i minimalizma u oblicima i materijalima. Godine 1953. dolaze u sukob s CIAM-ovim rigidnim koncepcijama urbanizma. Smatrali su da arhitektura može poboljšati život i godinama su se bavili problemima radikalnog poboljšanja stambenih zgrada u poslijeratnoj Britaniji. Među prvima su spoznali kako modernistička arhitektura može imati destruktivan učinak na zajednicu. Njihov projekt stambenih blokova Robin Hood Gardens patio je od strukturalnih problema i visokog nivoa kriminala njegovih stanovnika, što je ozbiljno narušilo njihovu arhitektonsku reputaciju, od čega im se karijera nikada nije posve oporavila. Uz neke iznimke, od tada u Britaniji više nisu projektirali javne građevine. 1956. izveli su zanimljiv ogledni projekt Kuće budućnosti, organizirane oko malog unutrašnjeg vrta, za koju su dizajnirali kompletan interijer i namještaj.

ŠKOLA HUNSTANTION, NORFOLK, 1954.

KUĆA BUDUĆNOSTI, 1956.

ROBIN HOOD GARDENS London, 1972. Blok društvenih stambenih zgrada izvedenih od prefabriciranih betonskih blokova, nalik zgradama Park Hill u Sheffieldu (arhitekti: Jack Lynn i Ivor Smith), nastale kao britanski odgovor na Unite d'Habitation Le Corbusiera. Unatoč dobrim namjerama, uz građevinske probleme tamo se pojavio i kriminal, pa se cijeli projekt pokazao promašenim, a karijera Smithsonovih je ostala ozbiljno uzdrmana. Blok se sastoji od dvije dugačke zgrade sa sedam i deset katova, s 213 stanova. Stanovi su jednosobni i dvosobni, s velikim balkonima ("ulicama") na svakom trećem katu.

38

JACK LYNN & IVOR SMITH Britanski arhitekti, pripadali su brutalističkom stilu i radili pod jakim utjecajem Alison i Petera Smithsona. Poput ostalih modernističkih arhitekata, razrađivali su koncepciju velikih stambenih građevina postavljenih u zeleni okoliš, namijenjenih urbanoj populaciji.

PARK HILL, Sheffeld, 1961. Park Hill je bio mjesto prve sirotinjske četvrti u Sheffildu, koja je tijekom rata razorena. Stambeni blokovi inspirirani Le Corbusierovom građevinom Unite d'Habitation i jednim neizgrađenim projektom Smithsonovih (Golden Lane iz 1952.), izgledali su revolucionarno u svoje doba. Zmijoliko postavljene zgrade izvedene su od betonskog skeleta ispunjenog zidovima od cigle u žutoj, narančastoj i crvenoj boji. Uzduž katova su dugački široki hodnici iz kojih se ulazi u stanove.

39

LOUIS KHAN

1902 - 1974.

Khan je glavni predstavnik tranzicijskog razdoblja, kada kasni internacionalni stil poslijeratnog perioda prelazi u novi brutalizam, čije su najekstremnije posljedice s jedne strane postmoderna, a s druge racionalistička arhitektura. Za njega je karakteristična kreativna interpretacija arhitekture prošlosti.

YALE ART GALLERY (nadogradnja) New Haven, 1953. Ekspresivna masivna monumentalnost i jednostavnost. Zgrada je rađena od opeke, čelika i stakla. Ovim projektom Khan afirmira američki poslijeratni monumentalizam. Galerija, kao i Johnsonova Staklena kuća, osniva se na transpoziciji Miesove estetike zrelog razdoblja. Razlika je u otkrivanju konstrukcije: dok Mies naglašava izražajnost konstrukcije, Kahn i Johnson konstrukciju sakrivaju i naglašavaju druge elemente (staklo, opeku, beton). Rana djela obojice arhitekata oblikuju neku vrstu "post-miesovskog" prostora, asimetričnu gradnju koja ne ovisi o pokazivanju konstrukcije kao okvira, nego o površinama koje zatvaraju prostor i u njega dovode svjetlo.

RICHARDS MEDICAL RESEARCH BUILDING Pennsylvania, 1960. Kompleks se sastoji od 3 bloka s laboratorijima. Izraženi su elementi Khanove kasnije arhitekture: elementarne geometrijske forme i kompozicije, naglasak na konstrukciji i funkciji, monumentalizacija elemenata (npr. zida) - što je tipično za novi brutalizam.

SALK INSTITUTE, LA YOLLA. 1965.

40

LOUIS KHAN:

KNJIŽNICA PHILIPS EXETER AKADEMIJE, 1972.

NACIONALNI PARLAMENT, BANGLADESH, 1982.

INTERIJER KNJIŽNICE PHILIPS EXETER AKADEMIJE, 1972.

MUZEJ UMJETNOSTI KIMBELL, FORTH WORTH, TEXAS, 1967.

YALE CENTAR BRITANSKE UMJETNOSTI , NEW HAVEN, 1977.

PROJEKT GRADSKE VIJEĆNICE, PHILADELPHIA, 1960.

Njegovi projekti pokazuju nove mogućnosti mlađoj generaciji arhitekata koji tragaju za alternativama vladajućem internacionalnom stilu. Nadahnut Le Corbusierovim radovima, razvio je vlastitu teoriju o društvenoj odgovornosti arhitekta, osobito kad se radi o masovnoj gradnji. Koristi jednostavne materijale (ciglu i beton). Veliku pažnju posvećuje svjetlosti i za njega tek prirodno svjetlo, koje se stalno mijenja, daje život arhitekturi, za razliku od umjetnog koje je „mrtvo“. Posebno ga zanima ciklička priroda svjetla i pridavao je velik psihološki i metafizički značaj njegovim dnevnim i sezonskim promjenama. Elemente poput stupa, luka, kupole i svoda gledao je kroz njihove sposobnosti modeliranja svjetla i sjene. 41

MINORU YAMASAKI Američki arhitekt japanskog porijekla, najpoznatiji po projektu World Trade Centra (1972.) u New Yorku, radio je u arhitektonskoj tvrtki Shreve, Lamb i Harmon koji su projektirali i Empire State Building. Njegov prvi značajni projekt bili su Pruitt-Igoe stambeni blokovi u St. Louisu (Missouri) iz 1955. g. Unatoč njegovoj ljubavi prema tradicionalnom japanskom dizajnu, to su bile potpuno modernističke betonske građevine, vremenom devastirane, uz pojavu kriminala toliko nepopularne i otuđujuće da su 1972. g. srušene. Smatra se da njihovim rušenjem započinje doba postmoderne arhitekture. Projektirao je aerodromske zgrade i javne građevine. Mnoge njegove zgrade su djelomice inspirirane gotikom, što se vidi iz njihovih ekstremno izduženih vertikalnih prozora.

PRUITT- IGOE STAMBENI BLOKOVI, ST. LOUIS, 1955.

OBERLIN CONSERVATORY, OHIO 1963.

ROBERTSON HALL, PRINCETON 1966.

JAPAN CENTER, SAN FRANCISCO, 1968.

DHAHRAN AIRPORT , SAUDIJSKA ARABIA, 1961.

WORLD TRADE CENTER, NEW YORK 1973.

42

PHILIP JOHNSON

1906 - 2005.

Arhitekt i osnivač odsjeka za arhitekturu i dizajn u MOMA (1946. g.). Projektirao je u internacionalnom stilu, a kasnije prelazi u postmodernizam. Putuje Europom proučavajući nove trendove u arhitekturi i 1932. u MOMA-i priređuje izložbu "Internacionalni stil", kojom je među ostalim prikazao rad Le Corbusiera, Gropiusa i Miesa van der Rohea. Izložba je utvrdila tri formalna principa novog modernog stila: - naglašavanje arhitektonskog volumena nad masama (plohe a ne masivni zidovi) - odbacivanje simetrije - odbacivanje ukrasa Skovao je naziv "Internacionalna škola arhitekture", a njegov najveći utjecaj kao arhitekta bila je upotreba stakla - među prvima eksperimentira sa staklenim fasadama. Odbacivao je vidljivu metalnu konstrukciju ranog internacionalnog stila i projektirao kristalaste strukture posve prekrivene staklom. Njegova arhitektura balansira između dva dominantna trenda poratne Amerike: "ozbiljnog" pokreta minimalizma i popularnog pop arta. Njegovi najbolji radovi sadrže oba ova aspekta. 1967 - 1991. surađivao je s arhitektom Johnom Burgeeom. 1993. nastaje njegova postmoderna građevina s neogotičkim šiljcima - Comercia Tower u Detroitu. Godine 1984. završen je Sony Building (AT&T) s zabatom u chippendale stilu, koji se smatra prvim postmodernističkim iskazom.

GLASS HOUSE, NEW CANAAN, 1949.

KRISTALNA KATEDRALA, GARDEN GROVE

PGG PLACE, PITTSBURGH, 1984.

ZVONIK KATEDRALE

COMERCIA TOWER, DETROIT, 1993.

43

PHILIP JOHNSON:

NCNB CENTER, HUSTON

IDS CENTER, MINEAPOLIS, 1972.

AT&T - SONY BUILDING, NEW YORK, 1984. (POSTMODERNISTIČKA ZGRADA)

44

GRUPA ARCHIGRAM

1961 - 1974.

.

Warren Chalk David Greene Peter Cook Denis Crompton Ron Heron Mike Webb Naziv je nastao od riječi ARCHI tecture i tele GRAM. Skupinu su osnovali mladi londonski arhitekti 1961. g. kada počinju izdavati i časopis istog naziva. Dominirali su 60-ih i ranih 70ih svojom avangardnošću, slobodnim asocijacijama, uključivanjem pop-kulture, neofuturističkim vizijama i dozom humora. Njihova je najradikalnija inovacija bila u tome što su kreirali arhitekturu koja neće svojim izgledom slijediti konzumerski kapitalizam, već njegovu logiku. "Upakirani smrznuti ručak je važniji nego Palladio" rekao je Peter Cook. Njihovi najpoznatiji projekti polaze od koncepta masovne proizvodnje, unaprijed planiranog zastarijevanja i potrošačkog ukusa, principa koji udaraju u same temelje arhitektonske profesije zasnovane na pojmovima trajnosti i dobrog ukusa. Rani radovi grupe bave se alternativnim gradovima i više ih zanima infrastruktura nego prostorije, pa pažnju posvećuju instalacijama, servisnim elementima, mehaničkim skeletima i sustavima. Njihove high-tech strukture dovode do oblika iz naučne fantastike, a ne projekata koje je moguće ostvariti. Neki od ovih arhitekata kasnije su na sveučilištu bili mentori Remu Kolhaasu i Zahi Hadid. Djelatnost ARCHIGRAM-a bila je bliska i Japanskim metabolistima.

RON HERRON: A WALKING CITY, 1964.

R. HERRON: SEASIDE BUBBLES, 1966.

DAVID GREENE: LIVING POD, 1966.

PETER COOK: INSTANT CITY AIRSHIPS, 1968.

RON HERRON: TUNED SUBURB, 1968.

MONTE CARLO, 1969.

45

JAPANSKI METABOLISTI

.

Kisho Kurokawa (osnivač) Kisho Kikutake Noboru Kawazoe (kritičar arhitekture) Kao koncept ("zanesenjački futurizam") i kao grupa nastali su u Japanu 1960-ih pod utjecajem Kenza Tangea. Reagirajući na problem prenapućenosti gradova, predlažu gradnju "priključnih" megastruktura koje se mogu stalno povećavati i prilagođavati, a njihove ćelije za stanovanje (npr. kod Kikutakea) su montažne ljuske pričvršćene na velike spiralne nebodere ili se mogu priključiti na stijenke velikih cilindara koji plutaju na vodi. Metabolisti se ugledaju na funkcije živog organizma, u kojem se sve mijenja i neprestano obnavlja. To je bitno i u Capsule Toweru (Kurokawa), gdje se jedinice mogu micati ili zamjenjivati uz minimalne napore. Izmjenjivost i mogućnost recikliranja su temeljne ideje metabolističkog pokreta. Gašenje metabolističke vizije bilo je vidljivo u ideološkoj ispraznosti na izložbi 1970. u Osaki. Nakon toga kritičko vodstvo u japanskoj arhitekturi prelazi na članove tzv. japanskog novog vala (Arata Isozaki, Kazu Shinohara...).

KRITIČKI REGIONALIZAM

KISHO KUROKAWA:

NAGAKIN CAPSULE TOWER, TOKIO, 1972.

.

Pristup koji se uvažavanjem konteksta nastoji suprostaviti neutemeljenosti arhitekture u određenom prostoru i nedostatku smisla moderne arhitekture, kako bi joj se dao smisao i osjećaj za mjesto. Termin su prvi put koristili Alexander Tzonis i Liane Lefaivre, a kasnije Kenneth Frampton u tekstu „Prema kritičkom regionalizmu: šest točaka arhitekture otpora“, u kojem razmatra kako biti moderan i vraćati se izvorima, kako oživjeti staru, zaspalu kulturu i dati joj mjesto u današnjoj civilizaciji. Prema Framptonu, kritički regionalizam treba prihvatiti modernu arhitekturu zbog njenih kvaliteta, ali istovremeno mora procijeniti njenu odgovornost, osobito prema kontekstu u kojem će se graditi. Naglasak treba biti na topografiji, klimi, svjetlu i tektonskim formama više nego na scenografiji, na taktilnom više nego na vizualnom. Prema Tzonisu i Lefaivreu, kritički regionalizam ne treba inspiraciju izravno crpiti iz konteksta, već elementi trebaju biti umetnuti u svoj kontekst. Neki od arhitekata koji koriste ovakav pristup u nekim od svojih radova su: Charles Correa, Alvaro Siza, Geoffrey Bawa, Raj Rewal, Tadao Ando, Ken Yeang, William S. W. Lim, Tay Kheng Soon.

46

KENZO TANGE

1913 - 2005.

Najveći japanski arhitekt, doprinio povezivanju Istoka i Zapada, japanske graditeljske tradicije i modernističkog izričaja u arhitekturi. Nakon završetka studija u Tokiju radi za Kunija Mayekawu, Le Corbusierova suradnika, a poslije rata se osamostaljuje i vodi obnovu Hirošime. 60-ih djeluje u pokretu japanskih metabolista, kada nastaje njegov vizionarski projekt za Tokijski zaljev. Istodobno radi građevine iznimne ljepote poput sportskog kompleksa za Olimpijadu 1964. te katedralu Sv. Marije u Tokyju, a njegova karijera dobiva globalni karakter s realizacijama i velikim urbanističkim planovima širom svijeta, koji odražavaju Le Cobusierove ideje. Bio je autor master-plana za obnovu Skopja te dopisni član HAZU. Njegova arhitektura se mijenjala tijekom karijere. Započeo je s regionalizmom, zatim surađuje s metabolistima iako im nije pripadao, a potom radi u internacionalnom stilu (Hiroshima Peace Center 1956.) koji kasnije prerasta u elegantne građevine. Mijenjao se upoznavajući urbane probleme, pa njegove kasnije građevine nemaju ništa od ranih projekata.

KATEDRALA SV. MARIJE, TOKYO, 1964.

HOTEL PRINC AKASAKA, TOKYO, 1982.

SHIZUOKA TV CENTAR, TOKYO, 1970.

TOKIJSKA GRADSKA VIJEĆNICA 2005.

VRT UMJETNOSTI, TOKYO

FUJI TV STUDIO, TOKYO, 1966.

47

KENZO TANGE:

.

2 OLIMPIJSKA STADIONA, TOKIO, 1964.

MALI OLIMPIJSKI STADION, TOKIO, 1964.

KOMUNIKACIJSKI CENTER YAMANASHI, KOFU, 1967.

TADAO ANDO

1941.

Iako je samouk, on je jedan od najutjecajnijih japanskih arhitekata današnjice, kojeg ponekad svrstavaju među kritičke regionaliste. Divio se Le Corbusieru, a poznat je po jednostavnim i preciznim kompozicijama od betona, u cilju stvaranja prostorne čistoće i jednostavnosti. U projektima posebno vodi računa o svjetlu, koje je za njega temeljno pri stvaranju arhitektonskih oblika. Njegove građevine pokazuju kako se jednostavnim sredstvima, pažljivim izborom materijala, prirodnih elemenata i jednostavnih oblika (kvadrat, krug) mogu stvoriti snažni i dojmljivi prostori. Ne koristi prefabricirane elemente, već betonske oblike lijeva na samom gradilištu. Za neke njegove zgrade karakteristični su kružni oblici koji isprepliću unutrašnje i vanjske prostore.

FORTH WORTH ART MUSEUM, TEXAS, 2002.

48

TADAO ANDO:

CRKVA SVJETLA, OSAKA 1989.

HOTEL WESTIN, AWAJI

MUZEJ SUNTORY, OSAKA

MUZEJ UMJETNOSTI, KOBE, 2002.

MORIMOTO RESTORAN, MAHNATTAN, 2006.

VODENI HRAM, AWAJI, 1991.

JAPANSKI PAVILJON, EXPO 92., SEVILLA

49

POSTMODERNA ARHITEKTURA

.

Prvi primjeri postmoderne arhitekture javljaju se 50-ih godina i ona traje do današnjih dana. Općenito se smatra da je njen kredo povratak „mudrosti, ornamenta i ishodišta“ kao odgovor na formalizam internacionalnog stila. Funkcionalni i formalizirani oblici i prostori modernističkog pokreta zamjenjuju se različitim estetikama: stilovima koji kolidiraju, „nekanoniziranim“ oblicima koji se usvajaju radi trenutnih potreba i novim načinima gledanja na poznate stilove iz prošlosti. 60-ih i 70-ih u SAD postmoderna arhitektura započinje kritizirati postulate internacionalnog stila. U tekstu "Učeći od Las Vegasa" Robert Venturi govori o utjecaju klasičnog arhitektonskog repertoara na jezik moderne arhitekture. Prvi koji je naglasio njenu krizu, bio je američki arhitekt i teoretičar Charles Jencks, koji 1972. ukazuje na kraj modernog pokreta, potaknut rušenjem jedne četvrti u St. Louisu sagrađene 1955., kao prvi projekt arhitekta Minorua Yamasakija (autora "Twinsa", 1977. u New Yorku). Radi se o "Pruitt - Igoe" stambenim blokovima, u početku zamišljenima kao dvije cjeline, za Crnce i bijelce. Bile su to modernističke betonske strukture (koje su stanovnici ubrzo devastirali), toliko omražene da su 1972. g. srušene. Njihovo rušenje za neke predstavlja početak postmoderne arhitekture.

MINORU YAMASAKI: PRUITT- IGOE STAMBENI BLOKOVI 1955.

Charles Jencks smatra da se moderna arhitektura mora odvojiti od funkcionalizma i opet okrenuti povijesti, naglašavajući simboličke vrijednosti klasične arhitekture. Godine 1977. objavljuje "Jezik postmoderne arhitekture" gdje zagovara povratak antropomorfnoj arhitekturi. Potaknuti Jencksom, javlja se niz tekstova bitnih za definiciju postmoderne. Postmodernisti koriste nešto poput arhitektonskog ready madea, koji se očituje u krajnje pojednostavljenim kulturalnim referencama, u nekoj vrsti popularnih banaliziranja. Primjerice, koriste se prefabricirani elementi, npr. mali stupovi s malim stiliziranim kapitelima i lukovi stilizirani kao elementi iz klasične starine. Princip forma slijedi funkciju bio je u temelju cijele američke funkcionalističke teorije. Nasuprot tome, jedna od glavnih karakteristika postmodernizma bila je autonomija forme s obzirom na funkciju. Postmodernisti kritiziraju moderni pokret u kojem racionalizam kao polaznu točku ima geometriju i primarne forme, čijim se kombiniranjem izvodi cijeli figurativni repertoar. Modernizam je imao toliko povjerenje u tehnološki napredak da je arhitektonsku dekoraciju smatrao nepotrebnom. Ornament je napušten, pa se umjesto elaboriranih oblika arhitektonskog zanata koriste vrlo skupi materijali koji se kao dekorativni elementi umeću u arhitekturu. I s urbanističkog stajališta, propast "zoninga" pokazuje da odvajanje po funkcionalnim zonama u gradu stvara otuđenje. Stoga se promovira urbanizam koji opet miješa funkcije, čak i približavanjem kontradiktornih sustava, kako bi se stvorila dijalektika među raznim dijelovima grada.

50

CHARLES MOORE Moore je razvio humanistički pristup arhitekturi, u kojem svaki projekt treba privući korisnika jasno definiranim prostornim okruženjem. Smatrao je da se arhitektura treba temeljiti na sklonostima naručitelja i odnosu prema okolini. 1978. radi jedno od karakterističnijih djela postmoderne: Piazza d' Italia u Italoameričkoj zajednici New Orleansa. Ovdje se mogu naći i povijesni arhitektonski citati: parafraza Fontane di Trevi i niše s kolonadama izvedene od 5 raznih redova - mješavina redova koja postaje stilistička oznaka često ponavljana u postmodernoj. Koriste se već gotovi elementi i dolazi do ispreplitanja antičkog i modernog. PIAZZA D' ITALIA NEW ORLEANS, 1978. :

PAOLO PORTOGHESE - strada nuovissima Njegov stav predstavlja primjer teorije posmoderne. Ne poriče cijeli moderni pokret, nego samo pretjeranu i krutu primjenu nekih njegovih principa. Kao promotor oživljavanja prošlih tradicija zagovara ponovnu upotrebu stilova u ekletičkom ključu, arhitekturu razmatra kao estetski proces a ne samo utilitarni i zastupa povratak ornamentu. Predlaže arhitekturu koja neće biti strogo funkcionalna, nego će imati veći plasticitet inspiriran poviješću. 1980. u Arsenalu u Veneciji održana je izložba "Prisutnost prošlosti", prva izložba arhitekture na Venecijanskom bijenalu, koju je organizirao Portoghese. Osnovna je tema bila ponovno razmišljanje o povijesnom kontinuitetu arhitekture. Ovdje Portoghese radi glasovitu izložbu/projekt Strada nuovissima koja se sastojala od 10 lažnih pročelja u nizu, svako 7 m široko i visine od 7,20 m do 9,50 m, neka vrsta manifesta postmoderne arhitekture (kasnije je premještena i rekonstruirana najprije u Parizu, a zatim u San Franciscu). U projektu su sudjelovali čuveni postmodernistički arhitekti: Frank Gehry negirao je koncepciju pročelja stvarajući perspektivne varke, Rem Koohlaas igrao se vidljivošću struktura u pespektivi, grupa Grau, Charles Moore i Adam Greenberg naglašavaju ponavljanje klasičnih elemenata, niša i trijumfalnih lukova. Austrijanac Hans Hollein izveo je mješavinu redova s različitim stupovima - motiv drag posmoderni, a Franco Purini rekonstruirao je drvenu kolibu koju je preuzeo od neoklasiciste Lauigera, povezujući prošlo, moderno i postmoderno. Portoghese kasnije u Vicenzi postavlja izložbu "Omaggio a Palladio" u Basilici Palladiani.

51

JAMES STIRLING

1924 - 1992.

Jedan od najvažnijih britanskih arhitekata postmodernizma. Poznat je po živopisnom geometrijskom pristupu i neobičnim oblicima svojih građevina, koje su ponekad izazivale kontroverze. U početku je bio racionalist i brutalist, a 1970-ih njegovi se projekti mijenjaju i postaje jednim od vodećih postmodernista. Nova državna galerija u Stuttgartu smatra se njegovim remek djelom, za koju je dobio Pritzkerovu nagradu.

FAKULTET POVIJESTI, UNIVERZITET CAMBRIDGE, 1968.

NOVA DRŽAVNA GALERIJA (glavni ulaz), STUTTGART, 1983.

FAKULTET GLAZBE I GLUME, STUTTGART, 1994.

KNJIŽNICA UNIVERZITETA CAMBRIDGE, 1967.

NOVA DRŽAVNA GALERIJA, STUTTGART, 1983.

No 1. POULTRY, LONDON, 1998.

52

MICHAEL GRAVES Američki postmoderni arhitekt, spada među nekoliko najznačajnijih arhitekata kao što su Robert Venturi, Frank Gehry i Gwathmey. Bio je poznat kao član grupe "New York 5", a njegov tadašnji projekt Hanselmann House (Fort Wayne, 1967.) pokazuje povratak Le Corbusieru. Nakon neomodernističke faze okreće se neohistoricizmu i oslanja na mediteransku i klasičnu arhitekturu, miješajući njihove elemente u traženju zajedničkog arhitektonskog jezika. HANSELMANN HOUSE, 1967.

Među njegove najznačajnije projekte spadaju: Portland Building (Oregon, 1982.), inovativna i dekorativna građevina koja štedi energiju, San Juan Capistrano Library (Californija) u španjolskom misionarskom stilu, Humana Building (Louisville, Kentucky), neboder iz crvenog i ružićastog granita, te dodatak Whitney Museumu (New York, 1980-ih.).

PORTLAND BUILDING, 1982.

HUMANA BUILDING 1985.

Strojarski istraživački centar sveučilišta Cincinati izveden je od cigle i kamena, a svaka sekcija građevine ornamentirana je redom skulpturiranih dimnjaka. Zgrada je također ukrašena okruglim prozorima i zakrivljenim bakrenim krovom. "Posuđujući" od prošlosti, koristi stupove, zabate, lukove i ostale povijesne detalje. STROJARSKI ISTRAŽIVAČKI CENTAR

Graves je možda najrazigraniji u projektima hotela Delfin i Labud, u Walt Disney Worldu u Floridi. Hotel Delfin ima oblik tirkizne piramide, 19 metara visoki delfin sjedi na vrhu, a sa strana su vodene kaskade. Hotel Labud ima blago zakrivljeni krov ukrašen ogromnim labudovima.

HOTEL LABUD, DISNEY WORLD

53

MICHAEL GRAVES:

JAVNA BIBLIOTEKA, DENVER, 1996.

HOTEL DELFIN, DISNEY WORLD

Uz arhitekturu, Graves se bavi i dizajnom raznih upotrebnih predmeta: namještaja, kišobrana, posuđa, satova, Absolut votke itd.

DIZAJN ČAJNIKA

54

NEO-RACIONALIZAM TENDENZA

.

talijanski neo-racionalistički pokret

Recepcija postmoderne arhitekture u Europi je drukčija nego u SAD i ona se smatra tipičnim američkim proizvodom, kičom orijentiranim prema konzumerskom društvu. Uz to, također postoji i jaka anti-modernistička struja. Najjači je pravac neo-racionalizam, čiji je najvažniji predstavnik Aldo Rossi. U svom djelu "Architettura della citta" (1966.) razmatra: - primjena morfologije i estetike; - traganje za zakonima bezvremenske tipologije; - grad je spremište kolektivnog pamćenja, a građevni tipovi su ukorijenjeni u gradu i nisu apstraktna konstrukcija neovisna o povijesnim uvjetima. Ne treba ih ponavljati, već kreativno adaptirati na temelju analize pojedinoga grada; - grad je sastavljen od univerzalno vrijednih građevinskih tipova i stoga nema potrebe da svako doba izmišlja novu arhitekturu. Potrebna je racionalna interpretacija tradicionalnih kanona u svijetlu novih zahtjeva.

MANIFEST RACIONALISTIČKE ARHITEKTURE 1973. - arhitektura ne može mijenjati društvo; - arhitektura je nezavisna znanost s vlastitim prirodnim zakonima na kojima se temelji forma; - arhitektura mora biti shvaćena izvan političkog, društvenog i ekonomskog konteksta, ona je autonomna intelektualna disciplina; - treba uspostaviti odnos prema arhitektonskoj tradiciji i memoriji, povijesni elementi se mogu ponovno upotrebljavati, ali ne eklektički oponašati već kreativno interpretirati; - naglašava se važnost uloge arhitekta i njegove profesionalne odgovornosti; - zalaganje za povratak tipologiji, primjeni morfologije i estetike; pojedini povijesni tipovi su "zapamćeni" u urbanoj memoriji, oni su specifični za određeno područje i ne mogu poslužiti kao opći modeli. Pravi racionalisti su Aldo Rossi i Giorgio Grassi, a ostali vezani uz racionalističku arhitekturu (kao teoretičari ili praktičari u nekoj od faza) bili su među ostalima: Mario Botta, Leon i Rob Krier, O.M. Ungers.

ALDO ROSSI:

KVART SCHUTZENSTRASSE, BERLIN, 1997.

BONNENFANTEN MUZEJ, MAASTRICHT, 1994.

PIAZZA NUOVA, PERUGIA, 1986.

55

DEKONSTRUKTIVIZAM

.

Dekonstruktivizam u arhitekturi razvijen je iz postmoderne arhitekture kasnih 80-ih. Namjera dekonstruktivizma je udaljiti arhitekturu od ograničavajućih pravila modernizma, poput: „forma slijedi funkciju“, „ćistoća forme“ ili „iskrenost prema materijalu“. Karakteristike: fragmentacija, nelinearni dizajn, razne strukture na površinama građevina i ne-Euklidska geometrija (oblici koji nisu pravokutni), kojima se izobličuju i dislociraju neki od arhitektonskih elemenata strukture i plašta građevine. Takve građevine su prepoznatljive po podsticanju nepredvidljivosti i kontroliranom „kaosu“. Neki dekonstruktivisti su pod utjecajem ideja francuskog filozofa Jacquesa Derrida, a drugi pod utjecajem geometrijske neravnoteže ruskog konstruktivizma. Uz to postoje reference i na ekspresionizam, kubizam, minimalizam i suvremenu umjetnost. Važni događaji u povijesti dekonstruktivističkog pokreta bili su natječaj za projekt Parc de la Villette 1982. (Bernard Tschumi), Izložba dekonstruktivističke arhitekture u MOMA-i 1988. (koju su organizirali Philip Johnson i Mark Wigley) i zgrada Wexner Center of Arts (Columbus, Ohio, 1989.) koju je projektirao Peter Eisenman.

POSTMODERNIZAM I DEKONSTRUKTIVIZAM Postmodernizam i dekonstruktivizam u suvremenoj arhitekturi u opreci su prema racionalizmu modernizma. Oba pokreta objavljivala su svoje teorije (1973 - 1984.) u časopisu Oppositions, iz kojih je vidljiv i odlučan raskid između ta dva pokreta. Dok je dekonstruktivizam u „opoziciji“ prema velikom dijelu arhitekture, želeći je razdružiti i rastaviti, dotle postmodernizam nastoji (često ironično i duhovito) prigrliti povijesne elemente koje modernizam izbjegava. Dekonstruktivizam također odbacuje i postmodernističko prihvaćanje povijesnog eklekticizma i ornamenta. Ovo odbacivanje ponekad je u sprezi s antihistoricizmom mnogih modernih djela i dio je definicije modernizma. Tekst Roberta Venturija „Kompleksnost i kontradikcija u arhitekturi“ 1966. definira zajedničku točku postmodernizma i dekonstruktivizma - neslaganje s purizmom, jasnoćom i jednostavnošću modernizma. Prema Venturiju, ornamenti i elementi iz povijesti arhitekture obogaćuju današnju arhitekturu, čega se zbog svog funkcionalizma i racionalizma modernizam odriče. Ovaj Venturijev tekst dekonstruktivisti čitaju na drugačiji način. Njih zanima pristup cjelini, bez razdvajanja na građevinu i njen ornament. Umjesto odvajanja ornamenta i funkcije, oni se više bave upotrebnim aspektima arhitekture. Ono što je postmodernistima ornament, to je dekonstruktivistima geometrija, njihova „komplikacija“ (spram modernističke jednostavnosti) koju primjenjuju na funkcionalne, strukturalne i prostorne aspekte građevine.

Primjer dekonstruktivističke kompleksnosti je Vitra Design Museum (Weil na Rajni) Franka Gehryja, sastavljen od tipične jednostavne bijele kocke, koja je zatim dekonstruirana upotrebom geometrijskih remeniscenci na kubizam i apstraktni ekspresionizam. Time je narušen funkcionalni aspekt modernističke jednostavnosti, osobito internacionalnog stila. FRANK GEHRY: VITRA DESIGN MUSEUM, WEIL

56

DEKONSTRUKTIVIZAM, KONSTRUKTIVIZAM I FUTURIZAM Druga struja u dekonstruktivističkoj arhitekturi inspiraciju pronalazi u konstruktivizmu i futurizmu s početka 20. st., u njihovim slikama i vizionarskim projektima konstruktivističkih arhitekata (npr. Zaha Hadid i Coop Himmelblau), od kojih je vrlo malo sagrađeno. I konstruktivizam i dekonstruktivizam bave se radikalnom jednostavnošću geometrijskih formi. Sirovi strukturalizam konstruktivističkih arhitekata Ivana Leonidova, Konstantina Melnikova, Aleksandera Vesnina i Tatlina također je utjecao na dekonstruktivističke arhitekte, primjerice na Rema Koolhaasa. Njihovi završeni radovi kao da utjelovljuju proces gradnje, pokazujući faze nastajanja, skele i dizalice. Primjerice, projekt El Lisickija „Wolkenbugel“ podsjeća na dizalice koje nešto grade i u stvari su prethodnica Koolhaasova tornja China Central Television. Koolhaas je također od Ivana Leonidova preuzeo arhitekturu koja izgleda kao da je u trajnom procesu gradnje. Konstruktivističkoj arhitekturi nalikuje i dekonstruktivistička serija projekata „Micromegas“ Daniela Libeskinda.

DEKONSTRUKTIVIZAM I KUBIZAM Na dekonstruktivizam utječe analitički kubizam svojim rastavljanjem oblika i njihovim istovremenim prikazom iz različitih vizura. Ovaj sinkronizam rastavljenog prostora vidljiv je u mnogim radovima Franka Gehryja i Bernarda Tschumija. A utjecaj minimalizma ogleda se u nepovezanosti s kulturalnim referencama i naznakama konceptualne umjetnosti. Dekonstruktivizam svojim tendencijama prema deformaciji oblika također je povezan s ekspresionizmom (i ekspresionističkom arhitekturom). Četvrtaste forme Filmskog centra UFA, (projekt: tvrtka Coop Himmelblau), podsjećaju na apstraktni geometrizam slika Franza Klinea, a sadrži i nešto od urbanih scena Ernsta Ludwiga Kirchnera. U radovima Vasilija Kandinskog mogu se također naći sličnosti s dekonstruktivističkom arhitekturom.

UFA-PALAČA, DRESDEN Coop Himmelb(l)au

DANCING HOUSE, PRAG Frank Gehry

MUZEJ GUGGENHEIM, BILBAO Frank Gehry Frank Gehry: RAY I MARIA STATA CENTER, 2004.

57

PRIJELAZNI PRIMJERI Prijelazni primjeri između internacionalne i postmoderne arhitekture su Portland Building u Portlandu i Sony Building u New Yorku (Philip Johnson), koji posuđuje neke elemente iz prošlosti i u arhitekturu ponovno uvodi boju i simbolizam. Prvi primjeri inspiracije postmodernoj arhitekturi nalaze se uzduž Las Vegas Stripa, kojeg je obradio Robert Venturi u knjizi „Učeći od Las Vegasa“.

SONY BUILDING 1984. Philip Johnson

LAS VEGAS STRIP

Postmoderna arhitektura se često smatra „neo-eklektičkom“, jer na fasade vraća ornament i arhitektonske elemente iz prošlosti, kako bi zamijenili agresivnu neukrašenost modernih stilova. Ovaj je eklekticizam ponekad kombiniran s neuobičajenim površinama i plohama građevine koje često nisu postavljane okomito. Primjerice: Staatsgalerie Stuttgart (James Stirling) i Piazza d'Italia (Charles Willard Moore). Dok je modernistička arhitektura odbacivala ornament, a materijal koristila na minimalistički i „iskreni“ način, postmodernizam odbacuje stroga pravila koja su postavili rani modernisti i traži uzbuđenje razigranost u građevnim tehnikama i stilskim referiranjima na prošlost.

NEUE STAATSGALERIE STUTTGART 1984. James Stirling

58

CO-OP HIMMELBLAU Wolf Dieter Prix iz Beča i Helmut Swicinsky iz Poljske osnovali su 1968. u Beču tvrtku Coop Himmelblau i zajedno rade već više od 20 godina. Projektiraju asimetrične građevine koje teže oslobađanju od formalnih stilskih ograničenja, te stvaraju nesputane i "nedovršene" dekonstruktivističke projekte, sastavljene od kompleksnih i nedefiniranih prostora. Najpoznatiji projekti: krovne pregradnje u Falkestrasse (Beč, 1988.), Muzej u Groningenu (Nizozemska, 1994.), UFA Cinema Center (Dresden, 1998.), projekt Arteplage za EXPO 02. (Biel, Švicarska), Umjetnička akademija (Munchen, 2005.), SEG stambeni toranj (Beč, 1998.), SEG stambeni blok Remise (Beč, 2000.), stambeni toranj Gasometer B (Beč, 2001.), stambeni i poslovni toranj u Schlachthausgasse (Beč, 2005.).

UFA CINEMA CENTER, DRESDEN, 1998 .

KROVNE PREGRADNJE, FALKESTRASSE, BEČ, 1988.

MUZEJ GRONINGEN, NIZOZEMSKA,1994.

EXPO 02. - FORUM ARTEPLAGE, BIEL, ŠVICARSKA, 2002.

59

PETER EISENMAN

1932.

Američki dekonstruktivistički arhitekt, na kojeg je ključni utjecaj imao filozof Jacques Derrida. Postao je poznat kao član grupe "New York 5" (Charles Gwathemey, John Hejduk, Richard Meyer, Michael Graves i Eisenman), čiji su projekti bili izloženi u MOMA-i 1969. g. U to vrijeme se smatralo kako se njihovi rad temelji na idejama Le Corbusiera, ali kasnije razvijaju poseban stil i ideologiju, dok je Eisenman bio povezan s dekonstruktivističkim pokretom. Njegovo fokusiranje na "oslobađajuće" arhitektonske forme bilo je kontroverzno - uspješno s teoretičarskog i akademskog gledišta, ali su mu građevine bile loše sagrađene i "negostoljubive" prema korisnicima. Wexner Centar, koji se smatra prvom javnom dekonstruktivističkom građevinom, morao se naknadno dorađivati zbog neodgovarajućih specifikacija materijala i izložbenog prostora koji je direktno izložen suncu. Također i prostorna koncepcija "sukobljenih" planova dovodi do potpune dezorijentacije posjetitelja.

WEXNER CENTER FOT THE ARTS, COLUMBUS, 1989.

SPOMENIK UBIJENIM EUROPSKIM ŽIDOVIMA, BERLIN, 2005.

STADION UNIVERZITETA PHOENIX, GLENDALE, 2006.

60

PETER EISENMAN: :

HOUSE VI, (FRANK HOUSE) WEST CORNWALL, 1973.

.

KOIZUMI TEATAR, TOKIO, 1990.

GUARDIOLA HOUSE, 1988

WORLD TRADE CENTAR, PRIJEDLOG

61

DANIEL LIBESKIND Američki dekonstruktivistički arhitekt poljskog porijekla. Postao je slavan 2003. nakon narudžbe glavnog plana za rekonstrukciju World Trade Centra. Njegovi projekti koriste jezik kosih ploha, oštrih uglova, praznina i presjecajuće geometrijske oblike. Projektirao je Židovski muzej u Berlinu, Židovski muzej u San Franciscu, Imperijalni ratni muzej u Manchesteru, Denver Art Galery, Freedom Tower u New Yorku, te mnoge muzeje i galerije.

ŽIDOVSKI MUZEJ, BERLIN, 1999.

ŽIDOVSKI MUZEJ, UNUTARNJI PROSTOR

FREEDOM TOWER (PROJEKT), NEW YORK

IMPERIJALNI MUZEJ RATA, MANCHESTER, 2002.

NOVI WORLD TRADE CENTAR, PROJEKT

ROYAL ONTARIO MUSEUM ("KRISTAL"), ONTARIO, 2006.

MUZEJ UMJETNOSTI, (DOGRADNJA) DENVER, 2006.

62

REM KOOLHAAS

1944.

Nizozemski dekonstruktivistički arhitekt. Godine 1975. osnovao je Office for Metropolitan Architecture (OMA) u Londonu. Njegova reputacija dekonstruktiviste potvrđena je izložbom 1987. g. u MOMA-i u New Yorku, iako on tendira prema humanijoj, manje apsolutističkoj struji dekonstruktivističke škole. Postao je poznat po svojim pisanim razmatranjima i socijalnim komentarima koji su prethodili gradnji svakog njegovog projekta. Neki od najslavnijih projekata ostali su mu samo na crtaćoj dasci. Svoje djelo „Delirični New York“ opisao je kao „retroaktivni manifest Manhattana“, a kritičari ga hvale i smatraju klasičnim tekstom o modernoj arhitekturi i društvu. Kolhaasovi projekti predstavljaju traženje veze između tehnologije i humanizma.

EDUCATORIUM, UTRECHT 1997.

LILLE GRAND PALAIS 1994.

NIZOZEMSKI PLESNI TEATAR, HAG 1987.

NEXUS STAMBENI BLOK, FUKUOKA 1991.

SEATTLE PUBLIC LIBRARY 2003.

KUĆA U BORDEAUXU, 1998.

SEATERMINAL, ZEEBRUGE, BELGIJA

CASA DA MUSICA, PORTO, PORTUGAL

63

ZAHA HADID

1950.

Iračko - britanska dekonstruktivistička arhitektica. Nakon studija u Londonu, radila je sa svojim bivšim mentorom, nizozemskim arhitektom Remom Koolhaasom u njegovoj tvrtki Office for Metropolitan Architecture (OMA). Godine 1980. započela je samostalno raditi i u Londonu osnovala arhitektonski biro. Osim izgrađenih, jednako su značajni njeni projekti koji su ostali samo u nacrtima i maketama. Uz arhitekturu, bavi se dizajnom i enterijerima.

PHAENO ZNANSTVENI CENTAR, WOLFSBURG 2005.

VITRA - VATROGASNA STANICA, WEIL

CENTAR SUVREMENE UMJETNOSTI, CINCINATI 2003.

MUZEJ TRANSPORTA, GLASGOW

BMW CENTAR, LEIPZIG

64

FRANK O. GEHRY

1929.

Dekonstruktivistički arhitekt, poznat po skulpturalnom pristupu arhitekturi i zaobljenim formama, često prekrivenima reflektirajućim materijalima. Njegovi dekonstruktivistički projekti ne odražavaju socijalne ciljeve ili striktno funkcionalne zadatke, ekonomičnost, brzinu građenja ili univerzalnost forme. Smatra se kako je Le Corbusierova crkva Notre Dame du Haut u Ronchampu poslužila Gehryju kao izvor za njegove ideje, a on sam navodi da mu je najveća inspiracija bio Alvar Aalto. Gehryjevim najreprezentativnijim radom smatra se Guggenheim muzej u Bilbau, koji je kulminacija njegova stila i eksperimentiranja s oblicima i površinama. Kritičari mu zamjeraju da su mu građevine često nepraktične, da njihova spektakularnost nadjačava njihovu namjenu i da ne pokazuju organičku pripadnost svojoj okolini. Primjerice, Disney Concert Hall u Los Angelesu (2003.) tako reflektira svjetlost i toplinu da zagrijava pločnik i prži prolaznike, a zimi snijeg klizi metalnim površinama i bombardira pješake. Recentne kritike naglašavaju da se Gehry počeo ponavljati, a njegove površine prekrivene pločama titanija već postale previše eksploatirane.

EXPERIENCE MUSIC PROJECT, SEATTLE, 2000.

DANCING HOUSE, PRAG, 1995.

WEISMAN ART MUSEUM, MINNEAPOLIS, 1990.

GEHRY TOWER,. HANNOVER, 2001.

VITRA DESIGN MUSEUM, WEIL NA RAJNI, 1989.

65

GUGGENHEIM MUSEUM, BILBAO, 1997.

CENTER OF THE PERFORMING ARTS, NEW YORK, 2003.

DISNEY CONCERT HALL, LOS ANGELES, 2003.

RAY & MARIA STATA CENTER, MIT, CAMBRIDGE, MASSACHUSETTS, 2004.

PRITZKER PAVILJON, MILLENNIUM PARK, CHICAGO, 2004.

DG BANKA, BERLIN, 2000.

66

BERNARD TSCHUMI

1944.

Švicarsko-francuski dekonstruktivistički arhitekt, teoretičar i predavač. Njegov rad je usmjeren na ponovno vrednovanje uloge arhitekta u smislu osobne i političke slobode. Od 1970-ih on zastupa stav da ne postoji čvrsti odnos između arhitektonskih oblika i sadržaja koji će se u njima nalaziti. Po njegovu uvjerenju zadatak arhitekture nije u izražavanju postojeće društvene strukture, već ona treba biti sredstvo za preispitivanje uloge te strukture i njenu promjenu. Izdao je "Manhattan Transcripts", zbirku nacrta i kolaža, u kojoj razmatra nove oblike arhitekture, uključujući ideju da "forma slijedi fikciju". Kad ga je Derrida upitao zašto arhitekte zanima njegova filozofija, budući da je bit dekonstruktivizma "anti-forma, anti-struktura i anti-hijerarhija, dakle pojmovi koji su u suprotnosti prema svemu što arhitektura predstavlja", Tschumi je odgovorio: "Upravo zbog tog razloga". On se suprostavlja modernističkoj ideologiji i postmodernoj nostalgiji jer nameću kriterije postojećim kulturnim prilikama.

PARC DE LA VILLETTE Pariz, 1982 - 95. Veliki urbani park u kojem se nalaze tereni za sport, rekreaciju i igru, muzej znanosti i tehnologije, glazbeni centar i 35 neobičnih struktura crvene boje (red follies). To je bio Tschumijev prvi veliki javni projekt u kojem je mogao primijeniti svoje koncepte kojima se bavio u Manhattan Transcriptima. Pejzažne, prostorne, programske i arhitektonske cjeline u parku korištene su kako bi se stvorila područja namijenjena različitim društvenim aktivnostima.

NACIONALNI STUDIO SUVREMENE UMJETNOSTI Tourcoing, 1997.

67

HIGH TECH

.

SANTIAGO CALATRAVA

1951.

Španjolski arhitekt, kipar i slikar, u početku bio pod utjecajem Le Corbusiera. U svojim projektima ćesto koristi biomorfne oblike u prednapregnutom betonu, staklu i metalu. Projektirao je mostove, muzeje, poslovne zgrade i željezničke kolodvore karakteristične po jasnim, otvorenim i ostakljenim prostorima. Značajni projekti: -

Kolodvor Stadelhofen u Zurichu, 1990. Telekomunikacijski centar u Barceloni, 1991. Zgrada aerodroma u Lyonu, 1994. Zgrada aerodroma u Bilbau, 2000. Quadracci Pavilion, dodatak Umjetničkom muzeju u Milwaukeeu 2001. (prvi projekt u SAD). Olimpijski velodrom u Ateni, 2004. Neboder "400 North Lake Shore Drive" u Chicagu (neizvedeni projekt) Prometni terminal za novi World Trade Centar, New York

- Neboder sa stanovima "80 South Street" u New Yorku (neizvedeni projekt), visok preko 300 metara, sastavljen od 12 stambenih ostakljenih četverokatnih zgrada u oblliku kocke, razdvojenih po visini i postavljenih jednih iznad drugih i povezanih ogromnom nosećom strukturom (cijena svakog stambenog modula je 30 miliona dolara). Za ovaj projekt Calatrava kaže da "funkcija slijedi formu".

KOLODVOR STADELHOFEN, ZURICH, 1990.

AERODROM, BILBAO, 2000.

TELEKOM CENTAR, BARCELONA, 1991.

LYON - SATOLAS AERODROM, 1994.

QUADRACCI PAVILJON - UMJETNIČKI MUZEJ, MILWAUKEE, 2001.

68

SANTIAGO CALATRAVA:

OLIMPIJSKI VELODROM, ATENA, 2004.

400 NORTH LAKE SHORE DRIVE, CHICAGO, PROJEKT

PATH TERMINAL, WTC, NEW YORK NEBODER "80 SOUTH STREET", NEW YORK (PROJEKT)

CESAR PELLI Američki arhitekt argentinskog porijekla, poznat po projektima nekih od najviših građevina na svijetu ili onih koje su postale obilježima svojih gradova. Svoju sjajnu karijeru započeo je u projektnom birou Eeroa Saarinena. Također je projektirao kompleks World Financial Center, odnosno zgrade koje su okruživale sada srušeni World Trade Center.

PETRONAS TWINS, KUALA LUMPUR, 1998.

WELLS FARGO CENTAR 1989.

WORLD FINANCIAL CENTER 1987.

CARNEGIE HALL TOWER 1991.

CIRA CENTER, PHILADELPHIA, 2005.

69

RENZO PIANO

1937.

Talijanski arhitekt, pripadnik „high-tech“ pokreta. Surađivao je s Louisom Khanom (1965 70.) i Richardom Rogersom (1971 - 77.), a njihov je najpoznatiji zajednički projekt Pompidou Centar u Parizu, 1977. Ova građevina je postala manifest „high-tech“ arhitekture i metafora „stroja za kulturu“, sa servisnim instalacijama obojanima određenom bojom (grijanje, hlađenje, elektrika) i naglašenim elementima konstrukcije ispred staklenih pročelja. Kao i mnogim članovima „high-tech“ pokreta, Pianu je tehnologija bila polazna točka kod projektiranja, ali on je u takav tehnološki pristup uključio brigu za korisnikove potrebe i komfor. Osobito je poznat po projektima muzejskih zgrada. Najznačajniji radovi: zgrada aerodroma Kansai na umjetnom otoku, Osaka, 1994. rekonstrukcija Postdamer trga, Berlin zgrada Zbirke Menil, Houston, 1986. Muzej Paula Kleea, Bern Nasher Sculpture Center, Dallas High Museum of Art, Atlanta Auditorij Parco della Musica (3 dvorane), Rim, 2002. Crkva Padre Pio, San Giovanni Rotondo, 2003. Shard London Bridge Tower („Shard of glass“), London Prirodoslovni muzej, Golden Gate Park, S. Francisco, 2005. KANSAI AERODROM, OSAKA

NEW YORK TIMES TOWER (u radu)

CENTAR PAUL KLEE, BERN

POMPIDOU CENTAR, PARIZ 1977.

POSTDAMER PLATZ – preuređenje

DVORANA PARCO DELLA MUSICA, RIM, 2002.

CRKVA PADRE PIO, SAN GIOVANI ROTONDO 2004.

70

IEOH MING PEI

1917.

Rođen u Kini, sa 17 godina emigrirao je u SAD gdje je studirao arhitekturu na Harvardu. Karijeru je započeo projektima velikih javnih zgrada. Njegovi radovi predstavljaju dijalog između istočnjačke i zapadnjačke kulture, koristeći istočnjačku estetiku i zapadnjačke ideje. Koristi velike geometrijske apstraktne oblike. Projektirao je oko 50 zgrada za razne institucije: crkve, škole, bolnice, upravne zgrade, knjižnice i muzeje. Neki od projekata: Istočno krilo Nacionalne galerije, Washington, 1978. Biblioteka J. F. Kennedy, Boston, 1979. Piramide i podzemni ulazi u Louvreu, Pariz, 1983. Muzej Miho, Shiga, Japan Symphony Center, Dallas Kineska banka, Hong Kong 1982. Four Seasons Hotel, New York Fragrant Hill Hotel, Peking, 1982. ISTOČNO KRILO NACIONALNE GALERIJE, WASHINGTON, 1978.

J.F. KENNEDY LIBRARY, BOSTON, 1979.

CANADIAN IMPERIAL BANK, TORONTO 1973.

KINESKA BANKA, HONG KONG 1982.

MIAMI WORLD TRADE CENTER 1986.

TWA TERMINAL, NEW YORK 1970.

PIRAMIDA, LOUVRE, 1983.

IBM UREDSKE ZGRADE, NEW YORK 1989.

NCAR, BOULDER, COLORADO, 1967.

71

JEAN NOUVEL

1945.

Francuski high-tech arhitekt, pridaje ogroman značaj harmoniji građevine s njenom okolinom i terenom. Iako svaki put kod projektiranja vodi računa o kontekstu, postoji određeni kontinuitet od projekta do projekta - međudjelovanje transparentnosti, sjena i svjetlosti, a najčešće koristi kombinacije čelika i stakla.

INSTITUT ARAPSKOG SVIJETA Pariz, 1987. Institut za arapske studije s knjižnicom, velikom dvoranom, čitaonicom, muzejom i otvorenim kafićem na vrhu zgrade. Eksterijer je podijeljen na dva volumena, opločan staklenim i aluminijskim pločicama, koje zbog načina na koji su izbušeni manji i veći otvori, podsjećaju na arapske motive.

GALERIES LAFAYETTE Berlin, 1996. Trgovački centar poznate francuske kuće, smješten u ugaonoj zgradi koja pokazuje težnju prema dematerijalizaciji, jer se cijela okolina odražava u zatamnjenom staklu od kojeg je načinjena kompletna fasada.

FONDACIJA CARTIER Pariz, 1994. Građevina predviđena za izložbe, manje koncerte, kazališne predstave i slične kulturne manifestacije. Unutar transparentne i prozračne čahure od stakla i čelika nazire se njena jezgra u obliku kvadra.

72

JEAN NOUVEL:

MUZEJ NA QUAI BRANLY, PARIZ

OPERA U LYONU, PREUREĐENJE, 1993.

CENTAR VINCI, TOURS, 1990.

DENTSU TOWER, TOKIO, 1998.

KONGRESNI CENTAR, LUZERN, 1999.

TORRE AGBAR, BARCELONA, 2004.

73

NORMAN FOSTER Za vrijeme studija upoznao je Richarda Rogersa s kojim 1963. osniva tvrtku "Team 4", koja 1967. postaje "Foster Associates", a zatim "Foster and partners". Njihov high-tech stil obilato koristi tehnološke inovacije, sredstva i forme. U projektima naglašavaju repetitivnost industrijskih prefabriciranih modularnih jedinica.

KUPOLA REICHSTAGA, BERLIN, 1999.

SWISS RE, LONDON, 2004.

MILLENNIUM BRIDGE, LONDON, 2000.

TANAKA BUSINESS SCHOOL, LONDON, 2004.

HEARST TOWER, NEW YORK, 2006.

DVORIŠTE KRALJICE ELIZABETE, BRITISH MUSEUM, 2001.

SAGE MUSIC CENTER, GATESHEAD, 2004.

74

NORMAN FOSTER:

HSBC TOWER, LONDON, 2002.

AERODROM, HONG KONG, 1998.

COMMERZBANK, FRANKFURT, 1997.

GRADSKA VIJEĆNICA, LONDON, 2002.

CLYDE AUDITORIUM, GLASGOW, 1997.

HSBC HONG KONG, 1986.

RICHARD ROGERS Na Yaleu upoznaje Normana Fostera s kojim kasnije osniva "Team 4" (uz njegovu suprugu Sue Rogers i Wendy Cheesman) i vrlo brzo stiču reputaciju high-tech tvrtke. 1967. skupina se razdvojila, a 1971. Rogers se udružuje s R. Pianom na projektu Centra Pompidou. Ova je građevina postala Rogersov trademark u smislu pokazivanja na površini svih servisnih instalacija zgrade (vodovod, struja, grijanje, stubišta), tako da je interijer očišćen od tih sadržaja. Nakon suradnje s Pianom, 1976. Rogers osniva tvrtku "Richard Rogers Partnership".

ZGRADA LLOYDA London, 1986. Građevina se sastoji od 3 glavna tornja i 3 servisna tornja postavljena oko pravokutnog prostora koji zauzima ogromna dvorana u prizemlju okružena galerijama. Tako je stvoren 60 m visok atrij obasjan prirodnim svjetlom koje dopire kroz veliki stakleni krov. Prve 3 galerije su otvorene prema atriju i s njim povezane eskalatorima, dok se do ostalih galerija dolazi pomoću 12 vanjskih staklenih liftova.

ZGRADA LLOYDA, LONDON, 1986.

75

MILENIJSKA KUPOLA London, 2000. Najveća struktura na svijetu pod jednim krovom, promjera 365 m, kojeg pridržava 12 žutih stupova od po 100 m i mreža kablova. Cijeli krov je lakši od zraka koji kupola sadrži, jer je napravljen od staklenih vlakana, a u sredini je visok 50 metara.

ROGERS HOUSE, LONDON, 1969.

.

TERMINAL 4, AERODROM MADRID, 2006.

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA, STRASBOURG, 1984

RICHARD ROGERS

88 VOOD STREET, LONDON, 2001.

76

MODERNI EKSPRESIONIZAM EERO SAARINEN

.

1910 - 1961.

Finsko-američki arhitekt i dizajner, moderni ekspresionist. Postao je poznat 1948. kad je pobjedio na natječaju za projekt Jefferson National Expansion Memoriala, koji je dovršen tek 1960. Među ostalim, projektirao je, izveo interijere i dizajnirao namještaj za General Motors Technical Center, Noyes dormitorij (Vassar), poznatu "ekspresionističku" betonsku školjku TWA aerodromskog terminala. U svim svojim građevinama dizajnirao je interijere i namještaj zakrivljenih linija, u futurističkom stilu. Bio je u žiriju za izvedbu zgrade Opere u Sidneyu, koju je zahvaljujući njemu dobio Jorn Utzon.

TULIPAN STOLAC

LUK IZNAD SUDNICE, SAINT LOUIS

DULES AERODROM, WASHINGTON

JORN UTZON

TWA TERMINAL, JFK AERODROM, 1962.

KRESGE AUDITORIUM, MASSACHUSETTS, 1955.

1918.

Danski arhitekt, moderni ekspresionist. Projektirao je i monumentalne građevine i nenametljive stambene zgrade. Spaja skulpturalne kvalitete Alvara Aalta i organičke strukture F. L. Wrighta. Nastoji stvarati arhitekturu "za ljude" privrženu striktnim strukturalnim i konstruktivnim principima. Prije početka projektiranja uzima u obzir uvjete i karakteristike okoline. Arhitekturu shvaća kao umjetnost, njene forme razvija gotovo poetski, ali uz čvrst strukturalni integritet i kiparsku harmoniju. Boraveći u SAD kontaktirao je s Wrightom i Miesom van der Roheom. Kako bi upoznao tradicionalnu istočnjačku arhitekturu, putovao je u Kinu, Japan i Nepal. Njegovo najznačajnije djelo je zgrada Opere u Sidneyu.

OPERA U SIDNEYU 1857 -1973.

KONCERTNA DVORANA ESBJERG

77