Uvodno predavanje
Charles-Louis Girault et alt., Grand Palais, kupola, unutrašnjost (1900.), Paris
• • • • • •
Taj Mahal u Indiji, mauzolej
; Katedrala u Chartresu je primjer gotičke gradnje.
ARHITEKTURA: ZNAČENJE POJMA ARHITEKTURA: INVENCIJA I(L) FUNKCIONALNOST? PRIKAZI GRAĐEVINA POSTUPCI ISTRAŢIVANJA GRAĐEVINA ARHITEKTURA: VRSTE ANALIZA ARHITEKTURA: PRETPOSTAVKE TUMAČENJA
Arhitektura – je već u prvotnom antičkom smislu riječi obuhvatan i mnogoslojan pojam. Sastoji se od dva starogrčka korijena: Arh – označava počinjanje, upravljanje, poduzimanje i Tekton – označava pronalaţenje, stvaranje, učvršćivanje, oblikovanje, graĎenje (tesanje, graĎenje drvom).U pozivu arhitekta sjedinjena su sva ta područja djelatnosti; arh je zbroj stvaralačkih djelatnosti.Arh - projektiranje i graĎenje – jedno je od sredstava pomoću kojih se čovjekov ţivotni prostor ureĎuje, smisleno razgraničuje i oblikuje u suodnosu s prirodom – od pojedinačne stambene kuće, pa sve do širih regija. Arhitektura (Latinski „architectura―, od starogrče sloţenice „arkitekton―, ὰρχιτεκτονική , od ὰρχι glavni i Τεκτονική graditelj) u uţem smislu je znanost i umjetnost projektiranja i oblikovanja zgrada i drugih graĎevina. Arhitekt je osoba koja se bavi arhitekturom . Pojam "arhitektura" se takoĎer koristi za proizvode arhitektonske djelatnosti, npr. arhitektura Novog Zagreba ili arhitektura Dioklecijanove palače. Arhitekt se bavi planiranjem i projektiranjem zgrada i drugih graĎevina, te sudjeluje u nadzoru i voĎenju izgradnje istih. Arhitekt osmišlja graĎevine s obzirom na kontekst i program, razmatrajući pri tom masu, formu, volumen, prostor, teksturu, strukturu, svijetla i sjene, materijale i pragmatične poput troškova, konstruktivnih i tehnoloških ograničenja da bi došao do praktičnog, ekonomičnog i po mogućnosti umjetničkog arhitektonskog djela. Razlika izmeĎu arhitekture i graĎevinarstva često je bila predmet kontroverze. Nikolaus Pevsner, europski povjesničar iz prve polovice 20. stoljeća, rekao je: "Garaţa za bicikle je graĎevina, katedrala u Lincolnu je arhitektonsko djelo". Danas je razlika prilično nejasna. Ako poput Vitruvija smatramo da je arhitektura sva dobra izgradnja, znači li to da loša arhitektura ne postoji? Prije se smatralo kako je arhitektura umjetnost, a graĎevina inţenjerstvo. Danas je takva podjela neodrţiva. Danas se pojam arhitektura najviše odnosi na visokogradnju, urbanizam i sl.
Palladio, Villa Rotonda, Vicenza
Paxtonova Kristalna palača (1851.), Hyde Park, London, J. Fergusson, Viollet-le-Duc;
Danas u tom zadatku suraĎuju projektanti, arhitekti, vlast, industrija. Suvremena arh nezamisliva je bez povijesne pozadine – njezini su korijeni u stvaralačkoj produkciji prošlih stoljeća. GraĎevine spadaju meĎu najtrajnije svjedoke povijesti – daju pouzdanu informaciju o stvaralačkim sposobnostima svog vremena. Njima se bave u širem opsegu znanstvene discipline što su utemeljene u 19. st – PU, povijest, arheologija, etnologija, antropologija (sve vrste i razne arh, uključujući i tehničke, kao i industrijsku arh, mogu biti i jesu predmet istraţivanja; samo su teţišta različito postavljena u različitim disciplinama) – ali koje takoĎer imaju dugostoljetnu tradiciju izgradnje i nadogradnje (razvoja). U isto vrijeme (19.st) javljaju se i velike restauratorske obnove povijesnih graĎevina (uglavnom s nacionalističkim teţnjama) te se otkrivaju nove graĎevinske tehnike. MeĎu ostacima sačuvanih graĎevina iz davne prošlosti malo ih je uspijelo sačuvati izvorni izgled. Većinom su one rezultat dugotrajnog procesa preobrazbe. Istraţivanjima se iz njihovog konačnog obličja nastoji rekonstruirati ono prvotno. Do njega se dolazi oslobaĎanjem starijih dijelova gradnje, iskopavanjima, poredbenim istraţivanjima, konzultacijom pisanih izvora itd. (izvorni opisi i nacrti prava su rijetkost).UtvrĎivanje stanja jedini je način barem djelomičnog očuvanja za nadolazeće naraštaje, jer su čak i najznačajniji spomenici često izloţeni nestručnim zahvatima (arheologija: iskopavanje, biljeţenje, vrednovanje i konzervacija tragova).
Rim, forum
Zahvaljujući suvremenim istraţivanjima širom svijeta slika sveukupnog svjetskog graditeljstva postaje preciznija i slojevitija, tako se došlo i do spoznaje da je svaka arhitektura vezana uz svoje doba i da je neponovljiva. Istodobno raste spoznaja kontinuiteta, u kojem su meĎusobno povezana različita razdoblja, dolazi do utjecaja ili preuzimanja pojedinih arh rješenja ili elemenata.
Partenon, zapadno pročelje (448.-443. pr.Kr.), Iktin je izradio nacrte, Kalikrat je preuzeo voĎenje gradnje
Palladio, S. Giorgio Maggiore, Venecija
Hood Museum of Art, Hanover, New Hampshire, 1993.
Arhitektura se temeljno dijeli na: • profanu (svjetovnu) arhitekturu; U profanoj se bitno razlikuju stambena i društvena arhitektura. • sakralnu (religijsku) arhitekturu • fortifikacijsku (utvrdnu) arhitekturu No, podjelu arhitekture ne treba shvatiti kruto, jer su se kroz povijest javljale graĎevine kojima je funkcija pomiješana. Takve su npr.: Dvorac-tvrĎava u Velikom Taboru koji je ujedno i kuća za stanovanje obitelji Ratkaj, ili crkva Vrboska na otoku Hvaru (16. st.) koja je ujedno i tvrĎava za obranu od Turskih gusara
Veliki Tabor, Hrvatsko zagorje, 16.st.;
Trogir, Katedrala, Glavni portal, Radovan: Siječanj, oko 1240
ARHITEKTURA: INVENCIJA I(LI) FUNKCIONALNOST?
Skulpture zabatnog trokuta s Partenona (desni dio), visina 1,3 m, oko 447.-432. pr. Kr
Pretkolumbovske graĎevine u N. Meksiku;
Fidija, Lapit i kentaur, metopa s juţne strane Partenonskog friza, mramor, 1.35 m visine, Britanski muzej, London
Burj Khalifa u Dubaiju iz 2010. je najviši neboder na svijetu i primjer najsuvremenije arhitekture
Koliba od drveta naroda Toda u Nilgirisu, Indija
Aristotel smatra arh korisnom umj ukoliko zaštićuje, a dodata joj je vrijednost ljepote koja se sastoji u ukrasu. «Arh je čista umjetnost invencije...» (G. Semper), ali ona ovisi o prirodnim zakonitostima, mehaničkim zakonima materijala. Koji god predmet arh invencije uzeli u razmatranje, njegova je prvotna i izvorna koncepcija nastala zadovoljavanjem neke materijalne potrebe, ponajprije potrebe za skloništem i zaštitom od klimatskih nepogoda. Budući da tu zaštitu moţemo postići koristeći materijale iz prirode, kod gradnje smo prisiljeni na strogo poštivanje statičkih i mehaničkih zakona. Ta materijalna ovisnost daje arh stanoviti karakter nuţnosti, no ipak je s druge strane ona umjetnost invencije.
Primarna je funkcija arh biološke prirode (zaštita). S razvojem podjele rada u društvu graĎenje osim trajne primarne funkcije zadobiva često i sekundarnu funkciju. Arhitekt prilikom projektiranja graĎevinom mora zadovoljiti i neke privatne i javne potrebe, ponekad čak i reprezentirati društvo i koristiti njegove simbole. RW i studija crkava centralnog i kruţnog tlocrta.
G. da Sangallo, S. Maria delle Carceri (1485.), Prato
Panteon, Rim (tlocrt);
Bramante, S. Pietro in Montorio (1509.)
Arhitektura je umjetnost oblikovanja prostora volumenom. Ona je likovna umjetnost koja ima praktičnu namjenu – zaštita od prirodnih nepogoda (kiša, vjetar, snijeg …), hladnoće ili vreline. GraĎevina izvana tvori volumen (kao skulptura), dakle ima raspored i odnos masa, odnos punog i praznog, zatvorenog i otvorenog, svojstva graĎe, osobitosti obrade površina, obojenost itd. Uz tri dimenzije – širinu, visinu i dubinu, arhitektura uključuje i četvrtu dimenziju – vrijeme, tj. kretanje potrebno da se arhitektura "doţivi" sa svih strana, iznutra i izvana! Osobit je i prostor unutrašnjosti arhitekture koji je potrebno promatrati neodvojeno od vanjskog omotača.
Program definira svrhu i opseg zadatka. U raznim pov razdobljima se ţivotne okolnosti, privredni i društveni oblici ţivota neznatno se mijenjaju. Za većinu zadataka postoje tipična rješenja. Individualni programi ili nova rješenja nastaju iz novih ili promjenjenih potreba (primjerice, u rimsko doba najamne kuće i poslovne zgrade, carske palače, kazališta i terme, str. 224). Od početka industrijalizacije programi se sve brţe mijenjaju, tako da se postavlja zahtjev za «fleksibilnijom» arh. Graditeljstvo se razvija kao samostalno područje privrednog ţivota; u njemu se stoljećima koncentrira većina tehničkih zanimanja. (Velike graĎevine povijesnih epoha u umj i u tehničkom su smislu pionirska postignuća svojeg doba.) Uz sudjelovanje javnosti arh se razvija kao višeslojan autonomni proces. Njezina je autonomija uvijek s jedne str ograničena: s jedne str podreĎena je uvjetima programa, javnom mnijenju, povijesnoj situaciji, s druge str podlijeţe prirodnim zakonima, prije svega zakonu gravitacije i uvjetima koje postavlja graĎevinski materijal.
1.
2.
3.
1.Carska palača u "Zabranjenom gradu", Peking; 2.Frank Gehry, Venice Beach House, Venice, California, 1983.; 3.Arata Isozaki, Team Disney Building, near Orlando, Florida , 1990.
Izvedbi prethodi pripremna faza projektiranja: -idejni projekt rasporeda prostorija i konstruktivnih elemenata za postavljeni program. Zahtjevi projekta moraju se uskladiti s tehničkim mogućnostima, financij sredstvima, graĎevinskim terenom. U procesu projektiranja proţimaju se imaginacija i primijena znanja o konstruktivnim rješenjima (razvijanjem načina gradnje koji odgovara namjeni, materijalima, prirodnim zakonima). Umjesto iskustvenih znanja zanatske tradicije, statika kao znanost o ravnoteţi sila omogućuje dovoljno pouzdane prognoze o ponašanju konstrukcije pod utjecajem različitih sila. Kao posljednja faza slijedi izgradnja – praktično ostvarivanje zamišljenog projekta. U mnogim epohama arh nudi likovnim umjetnostima široko polje djelovanja. Sva tehnička i umjetnička ostvarenja se kod velikih (značajnih) graĎevina stapaju u jedinstvenu cjelinu. Koncipiranjem arhitektonskog ureĎenja, arh nastala iz programa i izgradnjom, stavlja se u vezu s drugim odrednicama u čovjekovom društvu i sredini (u odnosu na okolne objekte, krajolik, industriju, promet..) Svaka je arh vezana uz svoje vrijeme i moţe se manifestirati samo kroz ţive zadatke i sredstvima svojeg doba. Arh je reprezentativna umj društva, predstavlja ga stvarno i simbolički. Nastaje projektiranjem i izvoĎenjem graditeljskih narudţbi što ih arhitektima daju pojedinci, skupine ili drţavne institucije. Taj se proces odvija u okvirima društva i vremena koji ga uvjetuju. Arh je ostvarenje narudţbe i uvijek počiva na graĎevinskom programu (na odreĎenombroju i vrsti prostorija i njihovom povezivanju, ovisno o funkciji graĎevine i predodţbama naručitelja – utoliko je svaka graĎevina funkcionalna).
Funkcionalnost neke graĎevine sastoji se ponajprije u ispunjavanju odreĎene namjene. Nejzina funkcija moţe biti čisto utilitarna (ţitnica) kao i simbolička (piramida). Pri stvaranju graĎevinskog programa vaţni su sljedeći čimbenici: -naručitelji sa svojim osobnim predodţbama i zahtjevima -postojeći uzori s rješenjima priznate vrijednosti -arhitekt sa svojom teorijskom izobrazbom i praktičnim iskustvom
L.B. Alberti, Sta Maria Novella, Firenze, pročelje
F. Borromini, S. Carlo alle quattro fontane
Tijekom pov općenito, ali i unutar okvira pojedinih razdoblja, programi postaju sve raznolikiji. Taj proces započinje nastankom gradova u ranim visokorazvijenim kulturama. Urbanizam i arh uzajamno su usko povezani. Arh obuhvaća sva područja ţivota i rada nastala društvenim raslojavanjem. U svrhu njezine regulacije u okviru sveukupnog funkcioniranja društva razvio se je urbanizam kao koordinirajuća disciplina graĎevinske djelatnosti. On je najprije bio usmjeren na uţe gradsko područje; u 20.st (zahvaljujući sve većem rastu gradova) on se proteţe na izradu planova čitavih regija i drţava. Modeli planiranja pripremaju strukture velikih prostornih razmjera kako bi: 1. omogućili bolju koordinaciju ţivotnih područja u velegradovima i njihovih osnovnih funkcija te 2. osigurali ravnoteţu izmeĎu grada i izvangradskih područja. MeĎu najznačajnije pokušaje te vrste spada prostorni plan izgradnje Tokijskog zaljeva, što ga je 1960. izradila skupina planera pod vodstvom Kenza Tangea. Nagli rast grada i širenje oko povijesne jezgre završio je u kaosu. Novi plan računa s dodatnim rastom te razvija linearnu strukturu. Gradska os, duţine 40 km, treba prolaziti otprilike 10 km po unutrašnjosti starog dijela grada, a potom poput mosta prijeći Tokijski zaljev do druge obale (javne sluţbe, vlada i sl). Arhitektova je namjera bila afirmacija nuţnosti globalnog planiranja ţivota i okoliša.
PRIKAZI GRAĐEVINA I POSTUPCI ISTRAŢIVANJA GRAĐEVINA Planimetrijski prikaz Nacrti u mjerilu temelj su za izvoĎenje projekata. MeĎu njima je najvaţniji tlocrt (arhitektonska se ideja konkretizira u tlocrtu, koji ima posebno značenje) Tlocrt tipske samurajske kuće iz 17.st sačuvane u mjestu Otsu kod Kiota počiva (znatno više nego u drugim zemljama) na tipovima, mjernim veličinama i normama. One potvrĎuju svoju vrijednost ne samo u gradnji kuća, nego i u ustrojstvu gradova. Za krovnu konstrukciju dovoljno je tek nekoliko nosača; pomični razdjelni zidovi. Duhovna organizacija materije usmjerena bitnom i ostvarena homogenom konstrukcijom. Raspored i organizaciju prostora, veličinu pojedinih prostora i njihove veze, moţemo spoznati tek iz arhitektonskih nacrta ili snimaka. Oni moraju biti pravilni i "u mjerilu", tj. da svaka mjera u nacrtu odgovara mjeri u naravi u nekom omjeru (1:100, 1:50 itd). Jedini način da doţivimo arhitekturu kroz slike je da sloţimo jedinstven doţivljaj o graĎevini iz slika pročelja (nacrt), bočnih strana (bokocrt), unutarnjeg prostora odozgo (tlocrt) ili ponajbolje presjekom graĎevine.
Vitruvije, De Architectura libri decem
Serlio, model crkvenog pročelja iz 1537. imao je utjecaja sve do 18. st.
Plan je i najvaţnije sredstvo osnovnog proučavanja arh. Već se od 13.st koriste ortogonalne projekcije čitave graĎevine. Za prikaz graĎevine koristi se i presjek (postupak razvijen na jednakom principu kao i ortogonalna projekcija), pri čemu je graĎevina zamiš+ljena presječena uzduţno, poprečno ili horizontalno. Najvaţniji horizontalni presjek je tlocrt, čija je razina presjeka neposredno iznad razine glavnog poda. Daljnji horizontalni rezovi mogu se postaviti na katovima (ako se tako dobivaju novi podaci o graĎevini). Tlocrt moţe pruţiti podatke samo o protezanju neke graĎevine u ravnini, tj u 2D. Uz ortogonalno projiciranje pogleda vanjštine (pr. pročelja), unutrašnjost graĎevine moţe se prikazati samo daljnjim vertikalnim rezovima po poprečnim i uzduţnim osima. Oni se zajedničkim imenom zovu nacrti. Često se koriste i skice (karakteristično za 19.st); uporaba različitih signatura i šrafiranja na prerezanim zidovima (posebno na tlocrtima), omogućava označavanje različitih vremena nastanka – uvijek je riječ o interpretaciji stanja u prikazu. Uporaba linija različitih vrsta i debljina označava i razlikuje zid od nekog drugog konstruktivnog elementa, primjerice, od luka. U novije vrijeme u literaturi je sve učestalija upotreba izometrije trodimenzionalnog prikaza arhitektonskih sustava i tijeka povijesti gradnje (u kombinaciji s različitim presjecima). Izometrija se temelji na spoznaji da tri osi koje se sijeku u nekoj točki pod proizvoljnim kutom predstavljaju tri brida kocke, na koje se mogu prenijeti duţine bez skraćenja. U pravilu se odabiru dvije osi
koje su meĎusobno pod pravim kutem (izmeĎu njih se prema mjerilu i uvaţavajući pravi kut raširi tlocrt). Treća os daje visine bez skraćenja, pri čemu sve plohe okomite ka tlocrt (zidovi) više ne mogu biti pod pravim kutem. Takav postupak prikazivanja zove se paralelna perspektiva. Snimanje graĎevine, tj mjerenje i prikazivanje graĎevine pomoću točnih planova, sluţi tome da se objekt u zatečenom stanju prikaţe što je više moguće potpuno i da upravo putem planova bude dostupan istraţivateljima. Snimanje ima vrijednost samo ako su (što je točnije moguće) zabiljeţene sve nepravilnosti deformacije koje su nastupile uslijed procesa povijesnog starenja graĎevine. (mjeri se iz ruke, ali postoje i različiti računalni ureĎaji – laserke zrake; koristi se mjerni raster itd; zakrivljeni oblici dobivaju se pomoću više mjernih točaka, čiji se broj i razmak odreĎuju prema veličini i pravilnosti izvedbe) Fotografija je od njezina izuma u 19.st nezamjenjiva u prikazivanju arh, ali ona samo nadopunjuje crteţe (i obrnuto) – brzi izorni postupak za reproduciranje cjeline. Fotogrametrija – kombinira fotografiju i mjerenje duţina, razvija se od 60-ih god, danas u upotrebi Istraţivanje graĎevina u cilju otkrivanja povijesti gradnje (utvrĎivanja faza gradnje, odnosno faza nastanka i naknadne promjene prvotnog dovršenog stanja – u sakralnoj arh teţište je često na prvoj fazi, u profanoj češće na drugoj) Rezultat moţe biti samo relativna kronologija (naročito ako nema natpisa koji odreĎuje godinu), a svakako taj postupak treba kombinirati s drugim metodama istraţivanja (istraţivanje izvora i sl). Vrsta, veličina, obrada površina, rez kamena i mreţa fuga moraju se istraţiti, nacrtati i objasniti u odnosu na povijesni proces – i najmanja indicija moţe biti vaţna. Različiti načini zidanja karakterisitčni su za pojedina razdoblja i regije. Ako graĎevina nije ţbukana, katkad se moţe isčitati proces njezina nastanka, proširenja, povišenja, promjene oblika prozora itd. Geološko odreĎivanje uporabljenog kamenog materijala, istraţivanje uzorak aţbuke. Uporaba metode C14, metode odreĎivanja starosti na temelju vremena raspada ugljika, donosi u pravilu samo neprecizne rezultate. Ostali postupci: termografija (temelji se na termičkim reakcijama materijala), endoskopija (mali objektiv s rasvjetom se uvlači u izbušene rupe)... Opisi graĎevine: podaci o topografiji i ukupnoj pojavi graĎevine, opis tipa, prostorna dispozicija (tlocrt, vanjština, unutrašnjost); uvode se brojevi za označavanje stupova, prostorija i sl. Iskapanje. Stratigrafija (znanstvena motoda istraţivanja slijeda slojeva – koji su jasno razdvojeni prema obojenju i sastavu). Istraţivanje izvora. Uz istraţivanje graĎevine, mora se obavezno provesti istraţivanje dokumenata koji su s njome povezani (pisana graĎa za mlaĎe i značajnije graĎevine: pravni dokumenti, crkveni spisi, rukopisi biskupskih vizitacija, knjige bratovština, spomenice itd.). Često je i sama graĎevina svojim natpisima nositelj pisanog nasljeĎa. Posebno mjesto zauzimaju kamenoklesarske oznake te slikovna graĎa. U dokumente o graĎevini spadaju i svi postojeći graĎevni planovi (mogu dati podatke o promjenama) te modeli (od početka ranonovovjekog razdoblja često zamijenjuje plan, jer je za naručitelja bio jasniji)
G.P. Panini, Galerija slika s vedutama antičkog Rima (1757.)
Postaje relevantan tek u doba od renesanse pa do 19.st.
Serlio, Pinacoteca di Brera, unutrašnje dvorište, Milano (arkade tipa ―serliana‖)
ARHITEKTURA: VRSTE ANALIZA • arhitektonska i urbanistička • volumetrijska • prostorna • oblikovna • tipološka • konstrukcijska • dekorativnih dijelova
Ilustracija Sjevernjačke obrade kamena. Tip palmete, uobičajenog ukrasa akroterija.
Arabeska, svod kupole, Hafezov grob, Shiraz
W. Morris, dizajn za zidne tapete
Arabeska, Alhambra
ARHITEKTURA: PRETPOSTAVKE TUMAČENJA • likovne i estetske • materijalne • tehničke • psihološko-antropološke • filozofsko-religiozne • etnološke • gospodarsko-društvene • političke • znanstvene • intelektualne • ...
moderna sulptura istraţuje idealistički prostor, izvan prostorno-vremenskog prikazivanja, a u 60-im god. ulazi u ―ničiji‖ prostor koji ima odlike i arhitekture i prostora (Morris, Serra, Aycock, Smithson...)
Arhitektura kao struktura, volumen i prostor • • • •
Arh kao volumen Arh kao prostor Arh kao struktura: konstruktivni elementi (osnovne vrste zidnih i krovnih konstrukcija u različitim kulturama kroz povijest) Modeli i načela prostornog planiranja (modularnost, adicija, interpenetracija, fuzija)
Le Corbuiser: «Arh je znalačka, precizna i čudesna igra volumena pod svjetlom... Svjetlost i tama bude oblike. Njihova je pojava za nas čista i shvatljiva bez ikakve dvosmislenosti. Zbog toga su to lijepi oblici, najljepši oblici...» W. Gropius: «Glavno izraţajno sredstvo arh s onu stranu svih tehničkih zahtjeva je prostor.» Dvije glavne kategorije u arh su: - masa/volumen (ono što ima neku tjelesnost, moţemo dotaknuti) - prostor (ono što je izmeĎu masa/volumena) Elementi forme i kompozicije: volumen, prostor, ploha, crta, boja, površina. Elementi koji utječu na doţivljaj mase (ali i prostora): osvjetljenje, boja, tekstura Imaginacija (preobrazba programa u prostor i volumen) povezana je s konstruktivnim rješenjem, odnosno s razvijanjem načina koji odgovara namjeni, s izborom dostupnih graĎevnih materijala i njihovom uporabom na temelju prirodnih zakonitosti. Statika kao znanost o ravnoteţi sila omogućuje točne (dovoljno pouzdane prognoze) o ponašanju konstrukcije pod utjecajem različitih sila. Vrhunac stvaralačkog u procesu projektiranja predstavlja proţimanje konstruktivnog rješenja i mašte (imaginacije). IzgraĎeni volumen jedan je od glavnih vidova arh. Postoji arh koja se sastoji samo od volumena, ali i takva koja se sastoji samo od prostora. IzmeĎu te dvije krajnosti leţi veliko područje mogućnosti. Volumen graĎevine odreĎen je svojim omeĎenjima: - plohama i manjim volumenima koji se stapaju u cjelinu - dodavanjima i proţimanjima volumena i ploha - jednostavnim i sloţenim, glatkim i plastički obraĎenim, zatvorenim i otvorenim volumenima. Piramide u Gizi savršena su arh u Le Corbusierovu smislu (skupina od 3 velikih i 3 malih p, jednako izgraĎenih i orijentiranih geometrijskih tijela koja stoje jedna pored drugih, oštrih bridova i jasno razgraničenih ploha, na kojima se zbivaju mijene dnevnog svjetla)
Jedan od tri velika grčka hrama, sagraĎena u dorskom stilu, sačuvana u Paestumu (grčka Poseidonia) u juţnoj Italiji (Kampanja). Ovo je drugi hram posvećen Heri (po nekim autorima Apolonu ili Posejdonu), sagraĎen polovicom V. st. pr. Kr. Uz dva velika hrama posvećena Heri tu su Grci sagradili i veliki hram posvećen Ateni. Paestum (Poseidoniu) utemeljili su Grci iz Sybarisa (nekada izvanredno bogatog grčkog grada iz juţne Italije u blizini Taranta) krajem VII. st. pr. Kr.
Posejdonov hram u Paestumu sastoji se od članaka, on je masa razdijeljena u graĎevinske nosive i nošene dijelove; njegovu celu (megaron, za lik boţanstva) okruţuje gusti slijed/niz voluminoznih stupova. Unatoč raščlanjivanju na vertikalne nosive i horizontalne nošene dijelove hram djeluje kao jedinstveno graĎevno tijelo. Nasuprot napetosti ploha u egipatskoj arh, kod njega vlada napetost izmeĎu pojedinih članaka (graĎevine). Volumen i razmak izmeĎu nosača stoje u točno proračunatom odnosu. Svaki pojedini stup (iako element niza) ujedno je samostalan volumen te dominira okolnim prostorom te djeluje jakom plastičkom snagom. Kod posve sačuvanih graĎevina ant Grčke stupovi kao da se povezju u «plohu» koja djeluje neprobojno.
Sličnost izmeĎu piramide i grč hrama je u tome da su oboje osmišljeni kao volumen, a razlika je poimanju i percepciji/zamjedbi plastičnoga tijela: u Egiptu ono je kristalično apstraktni izraz kozmičkih i matematičkih zakonitosti, u Grčkoj ono je oţivljena, geometrijski organizirana tjelesnost ljudskog lika).
Bazilika Sant' Apollinare in Classe (kod Ravenne) arhitektonski je volumen potpuno drugačije prirode: vanjsku stranu prostornog omotača oblikuje unutrašnji prostor svojim raznovrsnim volumenima sloţenima na aditivan način. Njegovo jedinstvo proizlazi iz kutijastog karaktera njegovih manjih volumena s izmjenom ravnih i ukošenih ploha, s jasnim stupnjevanjem i podreĎivanjem jednostavnom glavnom volumenu uzduţnog broda. Plošni karakter naglašen je čak i tamo gdje bi se iz unutrašnjosti očekivao kruţni plastički volumen, kod apsida.
Stupnjevanje graĎevinske mase kod ranokršćanske bazilike jedno je od sredstava koja se primjenjuju od samih početaka arh, kako bi se veliki volumeni raščlanili u manje pregledne odsječke, a da se sama masa ne rastvori i da se ne oslabi njezin cjelokupni dojam.
Kasnije podignuti zvonik (samostojeći zvonik = kampanil) u suprotnosti je prema izduţenim plohama – taj volumen izrazitog vertikalizma velike kompaktnosti takoĎer je prostorni omotač; zbog zaobljenosti djeluje mekše, ali je posve plošan i nosi različito ant osjećaju za volumen. IzmeĎu tih dvaju volumena (horiz crkve i vert zvon) nastaje napetost. Odnos tako suprotstavljenih volumena zadobiva poseban zančaj u volumetrijsko-prostornom tkivu gradova.
Kuće u nizu u Berlinu (Dahlem), 1925., Braća Luckhardt, sastoje se od skupina od po 6 stambenih jedinica. Svaka je skupina oblikovana kao horizontalno i vertikalno stupnjevani volumen. Ovdje je prisutno isto načelo kao i kod crkve S. Apollinare in Classe: slijed unutrašnjih prostora koji je čitljiv i iz tlocrta i poprečnog presjeka, daje arh volumenu oblik prostornog omotača. Pojedinačne jedinice (stambene kuće) pomaknute su u odnosu prema uzduţnoj osi niza naprijed nazad tako da taj pomak odgovara dubini verande u prizemlju i balkona u gornjem katu. Na taj način se ističu verande i balkoni kao prizmatični blokovi. Takvim i sličnim stupnjevitim uvlačenjem arhitekti izbjegavaju monotoniju koja često karakterizira graĎevine u nizu. Odnos izmeĎu oblika prostora i oblika volumena postaje neposredno jasan.
Istarski kaţun
Već pred 30 000 god skupine ljudi gradile su kuće i šatore, ponajviše na tlocrtnoj osnovi kruga (šator s motkama, stoţasta sojenica). Ti prostori graĎeni su na temleju geometrijskih praoblika, sa svih su strana omeĎeni i ureĎeni prema tjemenoj točki koja je iznad njega – odnos prema prirodnom prostoru je radijalno orijentiran. Ulaz predstavlja prvo označavanje smjera. Postupni prijelaz preko ovalnih i polukruţnih tvlocrta prema tlocrtima u obliku pravokutnika dogodila se još u prapovijesti. Time se iz temelja mijenja i čovjekov odnos prema prostoru. Nekoliko jednostavnijim primjera graĎevina pravokutnog tlocrta ukazat će na veliki broj mogućnosti prostornih tvorbi i različitih odnosa izmeĎu unutrašnjeg i vanjskog prostora.
Prostor danske stambene kuće (S. H. Rasmussen) odreĎuje potpuno otvaranje jedne strane staklenom stijenom. Gledajući iznutra prema van nastaju četiri prostorne zone (poprečna galerija, tirjem, vrt). Stropne grede (podvlake) poloţene iznad zidova sobe jako su istaknute te na taj način uspostavljaju vezu s vrtom. Vrt djeluje kao prošireni unutrašnji prostor. Na njega se kao posljednja zona nadovezuje otvorni krajolik. Kuća s jednom prostorijom u tal zapadnim Alpama (Rolate Camsco), posvemašnja suprotnost koncepciji prethodne kuće.
Grednik dijeli unutrašnjost u dvije razine s jednakim kvadratnim tlocrtom. Potkrovlje odreĎuju kose krovne plohe, sljeme mu daje jednoznačno smjerenje, trokut zabata čini proporcije kuće čitkima. Prostor s ognjištem u prizemlju jasno je omeĎen zidovima i nema usmjerenja. Odnos prema vanjskom prostoru usredotočuje se na mali prozorski otvor u zabatnom zidu, tako da je naglašena masivnost zidova i oštra suprotnost izmeĎu vanjskog i unutrašnjeg prostora. U kaštelu Ursino (Catania, It) dinamika teških svodih rebara odreĎuje prostorni dojam ulazne dvorane. Prostor se sabire u aktivne, prividno uzlazne silnice. Plohe zidova i svodnih polja izgledaju kao ispune prostornog kostura koji je kod svakog svodnog traveja (kao kod prvotnih šatora s motkama) usmjeren prema sjecištu dijagonalnih rebara. Pri nizanju takvih svodnih traveja kriţišne točke u tjemenu svoda naglašavaju dubinsku os.
Srednji brod samostanske crkve u Schaffhausenu unutrašnji je prostor jasne uzduţne orijentacije, sastoji se od niza prostornih odsječaka. Posljednja tri – kriţište, bični travej i korski travej – razlikuju se od ostalih po rubovima i plohama koje ih omeĎuju. Kriţište otvoreno na 4 strane odreĎuju visoko postavljeni lukovi. Četiri ugaona stupca velikim se kamenim kvadrima jasno razlikuju od zidanih ploha. Sljedeći obični travej omeĎen sa strane nosivim zidovima samo se u donjem dijelu arkadama djelomice otvara prema bočnim brodovima, dok prem akoru i prema kriţištu ostaje potpuno otvoren. Travej kora zatvoren je graničnim zidovima poput kutije te oblikuje krajnji odsječak prostora . Dnevno svjetlo prodire samo kroz visoko smještene male lučne prozore, tako da ne uspostavlja odnos s okolnim prostorom. Rimska vila s peristilom (Pompeji) karakterizirana je nizanjem prostora, dubinska dinamičnost i povezivanje prostornih dijelova na drugačiji način nego li je to učinjeno kod prošlog primjera. Atrij – središnji prostor čiji otvor prema nebu odreĎuje karakter centralnosti, unatoč osnom rasporedu graĎevine - odreĎuju velike jednostavne plohe zidova i krova. Njemu je po karakteru suprotan prograĎeni helenistički peristil (dvorište s vrtom), koje je istodobno omeĎeno i prošireno stupovima trijema. W. Pinder: «Svi prostori što ih je čovjek umjetno stvorio razgraničeni su volumenima. Bez oblikovanih volumena nema oblikovnog prostora.» Arh se moţe poimati i kao odreĎeni odnos velumena i prostora. IzmeĎu dva granična slučajeva: čistog volumena (piramide) i čistog prostora (Atrejeva grobnica), postoji beskonačan broj mogućnosti da se odreĎeni prostori odvoje pomoću volumena: - unutrašnji prostori ili nizovi prostora u unutrašnjosti graĎevina - vanjski prostori oko graĎevina ili izmeĎunjih, dijelova graĎevina... - prijelazni stupnjevi do prelaska u slobodni krajolik.
Presudne su za izgled i oblik prostora njegove granice:- najčešće se one sastoje od čvrstih tijela: tektonskih elemenata poput zidova, stropova, vertikalnih nosača, greda, krovova, lukova, svodova; - kod vanjskog prostora sastoje se često od graĎevina ili njihovih dijelova - kod tragova od cijelih skupina graĎevina U povijesti se često javljaju pokušaji dematerijalizacije prostornih granica, pa i njihovog potpunog ili djelomičnog dokidanja. Oni u krajnjoj liniji vode u rastvaranje oblika. S druge strane postoje teţnje za zbijanjem volumena u arh, odnosno njihovim svoĎenjem na plastičko tijelo (Egipat, Grčka, 19. i 20.st) Već povezianjem jednostavnih vertikalnih i horizontalnih elemenata nastaje mnoštvo odnosa izmeĎu prostora i volumena koji ga omeĎuje, npr u istočnom predvorju Hefestova hrama u Ateni. Volumen dorskog hrama u potpunosti odreĎuje ophodni trijem (peristaza). Stupovi kao da se sjedinjuju u plašt koji izvana djeluje homogeno. To se predvorje odlikuje vrlo promišljenim odnosom omeĎujućih elemenata. Stupovi (niz poredanih vertikalnih pojedinačnih elemenata) volumenom i meĎusobnim razmakom odreĎuju odnos otvorenosti prema vanjskom prostoru, kao i omeĎenje prostora unutar kolonade. Unutrašnji prostor cele utiskuje se u taj prostor (ako se gleda iz predvorja, on teče kao uzak prolaz duţ vanjskog zida te optički proširuje predvorje u ophod kojeg oko više ne moţe slijediti). Čelo zida cele u obliku stupca (ante) presudna je granična točka. Ovdje s trostrano zatvorenim prostorom ispred cele (pronaos) započinje jezgra hrama koju tvori volumen izgraĎen unutar kolonade. Neznatno, ali razgovijetno povišenje podnog popločenja kao unutarnji temelj odvaja ga od predvorja. Gornju granicu čini arhitrav s frizom poviše koji obično kruţi povrh zidova cele (analogno pragu temelja).
Kapela u Germigny-des-Presu (podignuta u karolinško doba) razlikuje se od prethodnog primjera u uravnoteţivanju vertikalnih i horizontalnih arh volumena; ona je u cjelosti projektirana s obzirom na unutrašnji prostor (masivni zidovi isključuju vanjski prostor).
Pojedini unutrašnji prostori strogo su razgraničeni zidanim stupcima oštrih bridova. Zidani lukovi koji iz njih izlaze oblikuju odvojene traveje koji su meĎusobno povezani na aditivni način (ponavljanje istih elem ne znači i njihovu meĎuovisnost).
Prostor je uzak, stiješnjen, volumeni koji ga omeĎuju su teški i okomiti. Zidane stijene (zidovi) rastvaraju se triforama, ali unatoč tomu oni omeĎuju središnji prostor iznad lukova tako da se dobiva dojam skučenosti okna. Zidna masa i vertikalnost odreĎuju ovu ranosrednjovjekovnu graĎevinu.
Gradska vijećnica u Torontu (arhitekt Viljo Revell, 1956-66.) pokušaj je poništavanja sterilnog nizanja i zbrajanja prizmatičnih nebodera administrativne namjene (tipičnog za velike gradove 20.st), pomoću karakterističnog prostornog rasporeda volumena: na platformi postolja uzdiţu se dva polukruţno zakrivljena nebodera (h= 78m i 100m, krivuljama velikog opsega obuhvaćaju plitku (stiješnjenu) betonsku kupolu vijećnice – simboličkog središta grada i regije. Zakriveljene plohe nebodera orijentiranih prema unutrašnjoj strani (meĎuprostoru) otvaraju se prema prednjoj strani pozivajući na trg, dok u pozadini dopuštaju pogled kroz uski procijep. Kao se mijenja stajalište promatrača, tako se mijenjaju i pogledi na odnos zatvorenog i otvorenog volumena. Ta je arh kompozicija neovisan prostorni volumen unutar grada, ali on je istodobno s gradom povezan.
Prostorna koncepcija je saţetak i vrhunac svih ideja vezanih uz neku graĎevinu, npr crkva Sv. Sofije (posv.car Justinijan I., 537., nakon 5g gradnje) – funkcija crkve je da svjedoči o sjaju kršćanske vjere u Bizantu, novom Jeruzalemu i novom Rimu, da veliča carevu moć kojom upravlja Boţja mudrost (ističe nerazdruţivu povezanost političke i duhovne vlasti). Sustavi bazilike i centralne kupole (koji se prividno isključuju) u Bizantu se proţimaju u sloţenom tipu bazilike s kupolom. Kod crkava tipa Svetih apostola ili Sv. Ivana (Efez, 6.st) još uvijek prevladava uzduţno usmjerenje bazilike (trobrodna s galerijamaemporama); kupole u aditivnom nizu dominiraju golemim lučnim travejima. Za sveukupnu konstrukciju
karakterisitčno je razlaganje mase. Vanjsko obličje saţeto je u nekoliko velikih elemenata u prilično jasan graĎevinski volumen. Sv. Sofija označava kraj antičke gradnje člancima.
Tokyo, najnaseljenija metropola svijeta
Seul, 2. najnapućenija metropola svijeta
Gradovi su koncentracije ljudi, djelatnosti, zgrada – povijesni gradovi zatvaraju se zbog obrane pojasom utvĎenja, čiji oblik odreĎuje konfiguracija tla ili neki temeljni geometrijski lik. Zatvoreni prostor dijeli se prema funkcijama. Tako nastaje struktura sastavljena od volumena i prostora, u kojoj se potreba pojedinog graĎanina mora uskladiti s potrebama čitave zajednice (za zajedničkim prostorom). Od 19.st gradovi su u ekspanziji koja je napustila ta povijesna mjerila (granice utvrĎenog grada). Unatoč promijenjenim odnosima, arh vrijednost nekog grada prije svega počiva na meĎusobnim odnosima volumena i prostora. Glavni gradski prostori su ulice i trgovi. Ulice sluţe raspodijeli gradskih četvrti i omogućuju im pristup – namijenjene su prolaţenju, prometu, kretanju, pa je njihov tijek uglavnom linearan. Trgovi sluţe prihvaćanju kretanja, skupljanju, okupljanju, a po svojoj su prirodi plošne površine. I jedni i drugi svoj specifičan prostorni karakter duguju odnosu slobodne površine i izgraĎenih volumena što ih omeĎuju. Forum Romanum – jedan je od malobrojnih tijekom vremena oblikovanih rimskig gradskih trgova (za razliku od susjednih carskih foruma i ostalih trgova rimskih gradova) koji ne slijedi shemu foruma uobičajenog u rimskom urbanizmu. U svojem konačnom obliku, on ipak odgovara shvaćanju gradskog trga kao zatvorenog prostora (niti jedna gradska ulica ne ulijeva se u trg izravno). Veliki kubični volumeni graĎevina koje okruţuju trg ne djeluju kao izolirani volumeni, već se njihovi zidovi doimaju poput zidova što zatvaraju trg – takvom čitanju doprinosi frontalnost i oblikovanje pročelja. Hramovi na postoljima podignuti na kraćim stranama i izduţena bočna pročelja bazilika trgu daju jasno usmjerenje, a poprečna masa tabularija na padini Kapitolija postaje dominantni element foruma. Samostalna cjelina unutar grada, obiljeţena velikim masama i volumenima prostranih površina, naglašavanjem središnje osi (i usmjerenjem prema jednoj dominanti) = mediteranski tip.
Gornji i Donji trg u Gorlitzu – slobodni su prostore analogne funkcije, ali različitog oblika i veličine; povezani su u prostorni slijed te tako čine glavnu os grada. Usitnjena struktura stambenih četvrti, aditivno povezanih, što se sastoje od pojedinačnih kuća povezanih u niz, čija se pročelja spajaju u obodne plohe ulica i trgova koji se niţu, bez izraţene osi/aksijalnosti (dubinska dinamika prostornog niza koju pojačavaju vertikalni naglasci tornjeva koji djeluju kao orijentacijske točke u mreţi ulica) = srednjoeuropski i sjevernoeuropske tip (srednjovjekovne tradicije)
Iako potpuno različita, ta se dva načela prostorne/urbanističke izgradnje (mediteranska i srednjoeuropska) tijekom povijesti često proţimaju. Njima se pridrţuje još starije načelo slobodnog grupiranja graĎevina, koje slijedi grčka arhitektura.
-
Zevi: arh je umjetnost prostora - «Impossessarsi dello spazio, saperlo vedere, costituisce la chiave d'ingresso alla comprensione degli edifici.» - Nedostatak zadovoljavajuće pov arh proizlazi iz nenaviknutosti većine ljudi da razumiju prostor, kao i iz neuspjeha povjesničara i kritičara arh u primjeni i širenju suvisle metode za prostorno proučavanje graĎevina. - Ako dobro razmislimo, i prirodno je da je prostor, praznina nositelj arh: jer arh nije samo umj (...), ona je prije svega, ambijent, pozornica na kojoj se naš ţivot odvija. Danas se govori o ravnoteţi punoća i praznina, igri masa, volumetrijskim odnosima, o beskonačnom i perspektivnom prostoru. Focillon: Duboka izvornost arh kao takve sastoji se u unutrašnjoj masi (...) graditelj ne obuhvaća prazninu, nego stanovito boravište oblika, i radeći na prostoru, modelira ga izvana i iznutra, poput kipara. Norberg-Schultz: element prostora se osvješćuje kada meĎuprostori zadobivaju oblikovni (figuralni) karakter, odnosno kad ih poimamo kao topološko zatvaranje (tako primjerice centralizacija naglašava izoliranost)
Ostala prostorna i formalna/oblikovna tumačenja arhitekture; načela prostornog planiranja Zevijevo prostorno tumačenje – dijeli na 3 osnovne kategorije: - sadrţajna tumačenja - fizio-psihološka tumačenja - formalistička tumačenja Zevijevo formalno/oblikovno tumačenje arh - niz načela kojima odgovara arh kompozicija: - jedinstvo (svaki dio mora djelovati kao povezujući, npr Bramanteov Tempietto), - simetrija (ravnoteţa u graĎevinama pravilog oblika, sa središnjom osi, npr Partenon, Palača Farnese) - kontrast (sinteza oprečnih elemenata, npr Palazzo Chiericati) - ravnoteţa (uspostavljanje simetrije u arh nepravilnog oblika, npr Wright, Kuća na slapovima) - proporcije (brojčani odnosi dijelova meĎusobno i svakog prema cjelini; sredstvo za postizanje jedinstva) - izraz/ karakter (mora biti iskaz svrhe arh dj; što moţe izraţavati? karakter plemenitosti, praktičnosti, profinjenosti, humora, urbanosti, vulgarnosti, dostojanstva, razmetljivosti, vedrine, snage, tjeskobe, mirnoće, nemira, skučenosti, skromnosti, monumentalnosti) - mjerilo (mjerni sustav iz kojeg su vidljive dimenzije u odnosu prema nekoj poznatoj mjernoj jedinici) - isticanje, naglašavanje, raznolikost, svojstvenost
Norberg-Schultz - dvije osnovne vrste poimanja oblika danas: 1. poimanja koja opisuju RED u arh dj 2. poimanja koja odreĎuju neku KVALIETETU arh dj (npr teški/ lagani oblici, statičnost, zatvorenost...) 1. poimanja koja opisuju RED u arh dj -najstariji: Pitagorejski koncept «Sve je broj» (teorija iz glazbe + Vitruvije: harmonija podrazumijava ponavljanje modula tako da su svi dijelovi dovedeni u meĎusobne brojčane odnose – ideja proizlazi iz tumačenja analogija s ljudskim tijelom) -Alberti objedinjuje ideje pitagorejaca i Vitruvija (sklad...) -u baroku: gemetrijske metode projektiranja (Hume: ljepota je u oku promatrača) -Le Corbusier: čovjek podignute ruke - mjerilo 2. poimanja koja odreĎuju neku KVALIETETU arh dj (npr teški/ lagani oblici, statičnost, zatvorenost...) -Alois Riegl: taktisch / optisch -Heinrich Wolfflin - pet pojmovnih parova: linearno-slikovito, površinsko-dubinsko, zatvorena forma-, otvorena forma, mnogostrukost-jedinstvo, jasnoća-relativna jasnoća. -Zevi i arh kao umj prostora -Dagobert Fry – arh kompozicije imaju početak i kraj (kritika, argument: renes crkve centr tlocrta) -Paul Frankl odredio je (najjasnije sistematizirao) konceptualnu shemu za analizu arh kompozicija, uvodeći pojmove prostorne ćelije (Raumzellen) i oblici masa (Korperformen); pokušao je odrediti prostorno-volumenske odnose kroz način i načela prema kojima su arh cjeline organizirane: – aditivnost (renesansa), (stvara se sukcesivnost) i razdioba – interpenetracija (barok) – uz prevladavajuće elemente stvaraju se ambiguitetne zone koje pripadaju dvoma elementima – fuzija (barok, organička arh, suvremena arh) – elementi se stapaju na način da njihovim odvajanjem gube smisao, (stvara se kontinuitet)
-Hans Sedlmayer – analiza geneze + kvalitete (za Borrominijevu arh: trezvenost, organsko, kristalna čvrstoća; pokrenutost) -Norberg-Schultz uočava 3 faze «razvoja» u traţenju najprimjerenije metode za formalnu/oblikovnu analizu arh: 1. Oblik kao proporcija (primitivniji) Oblik kao volumen (1.pol 20.st) 2. Oblik kao prostor (popularan u 2.pol 20.st) 3. Oblik kao struktura (kraj 20.st) U tumačenju arh vrlo je vaţan pojam sličnosti i istog, jer stvara koherentnost sustava (jedinstvo arh) te sudjeluje u odnosima oblika na sljedeće načine: - ponavljanje (stvara ritam, najjednostavniji oblik je jednolično ponavljanje sličnih ili istih elemenata, ali i kada se to načelo kombinira s drugim načelom izmjenjenog odnosa izmeĎu elem) - kontrast - dominantnost
1.
2.
1.F. Brunelleschi, Spedale degli Innocenti, 15.st. – načelo aditivnosti 2. F. Brunelleschi, S. Lorenzo, crkva i Sagrestia Vecchia, 15. st.
Bramante, Tempietto, 16.st
F. Brunelleschi, Capella Pazzi
F. Brunelleschi, S. Spirito, 15.st.
Lubeck (Njemačka), c. Bl. Dj. Marije (13.-14. st.) – adicija volumetrijskih elemenata
– adicija traveja
S.Vitale, Ravenna
Richard Rogers, 2. pol. 20.st.:
Tideway Wharf neboderi; neboderi u Hyde Parku (London); aerodrom Heathrow
zgrada T5, London
neboder u Londonu, Leadenhall Street; Lloyd’s Building;
Sol LeWitt, sculpture, detalj, Washington načelo aditivnosti i modularnost
unutrašnjost aerodroma u Madridu
E. Hauer, prozor, 20. st. – – načelo aditivnosti i modularnosti
F. Borromini, S. Ivo alla Sapienza, presjek, elevacija, Rim, 17.st. - načelo kompenetracije
G. Rainaldi-F. Borromini-C. Rainaldi, S. Agnese in Agone, Rim, kupola, 17. st. – načelo konpenetracije
F. L. Wright, Kuća na slapovima, Pennsylvania – načelo interpenetracije oblika
P. Da Cortona, SS. Martina e Luca, Rim, 17. st. – načelo fuzije
P. Da Cortona, S. Maria della Pace, Rim, 17. st., pronaos polukruţnog tlocrta čine dorski stupovi što nose ionsku trabeaciju
G. Guarini, S. Lorenzo, pogled na kupolu, Torino, 17. st. – načelo fuzije
G. Guarini, Cappella della Santissima Sindone, Torino - primjer fuzije
pogled na kupolu u unutrašnjosti
R. Steiner, 1. Goethanum, Dornach (Švicarska), 19.-20.st;
K.B. Kelogg, kuća u Palm Springsu, California;
L. Baker, Dolas house, 20. st – primjer organske arh, primjer fuzije
F. L. Wright, Guggenheim Museum, 1959. NY
Arhitektura kao konstrukcija • • • • • •
zidovi (zidni vez, otvori) nosači krovna konstrukcija svodna konstrukcija (bačvasti svodovi, kupole na pandantivima i trompama) plošne nosive konstrukcije, mreţne konstrukcije, obješeni krovovi, šatorski krov stube i rampe
Kenzo Tange, Fuji Television Building in Odaiba, Tokyo (1996)
KONSTRUKCIJA Osnovni cilje svake konstrukcije je stabilnost. Svaka graĎevina sastoji se od materijala koji je stalno pod utjecajem sile teţe. Ona djeluje kao pritisak u smjeru zemljine površine i mora se neutralizirati suprotnim silama. Tek u 2.pol18.st počinju se proračunavati konstrukcije na matematičkoj osnovi. Statika i znanost o materijalu tvore znanstvenu podlogu graĎevinske tehnike. Znanost o čvrstoći eksperimentalnim ispitivanjima ustanovljuje čvrstoću graĎevnih materijala i njihovo ponašanje pri različitom opterećenju. Statika unaprijed odreĎuje/predviĎa sile koje će djelovati na izabranu konstrukciju i njihove smjerove. Najvaţnije sile koje se javljaju su: vlastita teţina konstrukcije, pokretna opterećenja, pojedinačna opterećenja (ljudi, ureĎaji...), opterećenja koja djeluju izvana (snijeg, vjetar), dinamički titraji (strojevi, promet, zemljotres). Sila se definira veličinom, točkom u kojoj djeluje i smjerom. U graĎevini djeluju sile iz različitih smjerova, prije svega kao sile pritiska i sile potiska, ali i kao vlačne sile (npr pri izjednačavanju pritiska i potiska), torzijske sile (kod zavrtanja), posmične sile pri djelovanju sila (koje u istoj razini dolaze iz suprotnog smjera). Ravnoteţa je uspostavljena onda kada je zbroj svih sila i momenata (umnoţak veličine sile i njezine udaljenosti od leţišta ili vrtloga – poluga) jednak nuli, tj kad se sile i rekcije meĎusobno dokidaju. (Djelovanjem svake sile poništava se silom jednake veličine suprotnog smjera; dvije sile koje djeluju iz različitih smjerova zamjenjuju se trećom, rezultantom). Svaka graĎevina ostvaruje statički sustav. Kod kuće sa stupovima u Troji (o 1350. pr.K.) jedna uzduţna greda (podvlaka) prenosi teret poprečnih stropnih greda (nosač na 3 potpornja) na nekoliko središnjih nosača. Povećavanju vertikalnih sila odgovara stoţast oblik nosača i stupnjevito pojačanje vanjskih zidova, tako da je ploha veća tamo gdje je pritisak najjači.
Ponte Fabricio u Rimu (o 62.p.K.) oblikovan je kao i dr rimski mostovi, od punih kruţnih lukova načinjenih od klinastog kamenja; njihova je zadaća da pritisak kolnika raspodijele na riječne pilone i na obalne upornjake; svaki se luk jednom trećinom nastavlja kao protuluk ispod površine vode.
Katedrala u Amiensu (od 1220.) – masa je posve rastvorena u arhitektonske članke; -kriţnorebrasti svodovi rasporeĎuju pritisak tek na nekoliko točaka graĎevine. -Rebra svoda djeluju kao sile usmjerene koso odozgora vršeći snaţan horizontalni potisak na zid srednjeg broda kojem se izvana suprotstavljaju usporedno rasporeĎeni kontraforni lukovi. -Oni odvode pritisak na kontrafore koji se poput tornjeva diţu iznad bočnih brodova. Njihova vlastita teţina, fijale na njihovom vrhu i teret krovišta svojim okomitim silama kompenziraju bočne sile potiska. Nagib kontrafornih lukova otprilike odgovara smjeru rezultante u odgovarajućem paralelogramu sila. -Pritisak svodova u bočnim brodovima kompenziran je zbrojem vertikalnih opterećenja, te stupcima arkada i kontraforima.
Natkrivena trţnica u Algecirasu (Eduardo Torroja, 1933.) sastoji se od armiranobetonske kupolne ljuske tanke stijenke (na tjemenu tanka samo 8.5cm) što je poloţena na 8 nosača, a natkriva oktogon (promjera 47.62m). Sile potiska djeluju radijalno prema van; u svrhu njihova prihvaćanja rub (uporište, impost) pojačan je na debljinu od 44cm, a dodatno ga pojačavaju plitke valjkaste ljuske. Sila – na glave nosača koso odozgo; horizontalnu komponentu napadnih sila preuzima jaka horizontalna vlačna prstenasta zatega (a vertikalni nosači preuzimaju samo preostalo vertikalno opterećenje). Iza jednostavnog oblika krije se sofisticirani statički sustav.
ZIDOVI – uspravni plošni volumeni ravnog ili zakrivljenog toka, koji omeĎuju prostore i tijela graĎevina ili ih raščlanjuju. Ispočetka su kod pojedinih nastamba (šator) granične plohe koje su se uzdizale od tla istodobno sluţile kao zidovi i kao krov, a kasnije su krov, strop i zidovi dobili svoje jasne funkcije kao zasebne plohe. Razlikovanje prema svrsi, graĎevnom materijalu i konstrukciji vodi u oblikovanje različitih tipova zidova: - zidove koji su istodobno nosivi i zatvaraju - zidove koji zatvaraju ali nisu nosivi (čvrsti, pomični ili klizni) - skeletne konstrukcije od nosivih vertikalnih elemenatta i horizontalnih greda, s ispunom od laganih materijala. Karakter neke graĎevine bitno je odreĎen strukturom nosivih elemenata (naročito zidova).
Kenzo TAnge, Kagawa Prefectural Government Hall on the island of Shikoku was completed in 1958
Kuća za odmor na obali Oceana u Les Mathesu (Saintonge), 1935., Le Corbusier i Pierre Jeanneret – demonstrira funkciju zidova: vanjski zidovi od lomljenog kamena omeĎuju je i nose. Spajani su pod pravim kutem (jer se tako uzajamno podupiru i učvršćuju), a omeĎuju dva prostorna volumena (1:2 cca), od kojih je svaki otvoren u suprotnom smjeru. Gornji kat nose drveni kostur od mosnica, stropnih greda i krovnih vezača.
Heidenhaus u Schwarzwaldu – tip (španjolske) seljačke kuću iz srednjeg vijeka karakterističan je primjer kanatne gradnje od drva. Zidovi se sastoje od drvenih stupova/greda i platica. Konstruktivni se sklop sastoji od vertikalnih nosača (stupova) i horizontalnih greda (okvir) te ispune od platica, dasaka i prozora odjeljaka. Spojeni su drvenim klinovima, a zasjeci, utori i čepovi spajaju ugaoni nosač visok dva kata s uzduţnim podsjekom i gornjom horizontalom gredom okvira (vjenčanicom) na kojoj počivaju krovne grede.
Biblioteka u Illinois Institute of Tecnology, Chicago, Walter Netsch (1962.) + S.R. Crown Hall, Illinois Institute of Technology campus. Ludwig Mies van der Rohe (1956.) arh oblik zgrade odreĎen je otvorenom tektonskom strukturom, ali pomoću moderne gradnje čelikom. Nosivi kostur (čelična konstrukcija) razabire se na čeonoj strani: četiri vertikalna čelična nosača i poprečni nosači. Prozorske osi odgovaraju razmaku izmeĎu greda. Tektonska struktura dobiva karakter koţe i kostiju. Specifičan karakter neke arh osobito se ogleda u konstruktivnom i estetskom rješenju uglova, tj spajanju perimetralnih zidova. Zidovi Le Corbusierove kuće unatoč avangardnoj koncepciji kuće za odmor u tehnici se ne razlikuje od onih nastalih u tisućljetnoj tradiciji. Zidna struktura biblioteke u Chicagu u krajnjoj je opreci prema masivnom zidu, ali se zasniva na sličnim zakonitostima kao srednjovjekovna drvena gradnja.
S.R. Crown Hall on the Illinois Institute of Technology campus. Designed by Ludwig Mies van der Rohe in 1956. - Arh oblik zgrade odreĎen je otvorenom tektonskom strukturom, ali pomoću moderne gradnje čelikom. - Nosivi kostur (čelična konstrukcija) razabire se na čeonoj strani: četiri vertikalna čelična nosača i poprečni nosači. - Prozorske osi odgovaraju razmaku izmeĎu greda. Tektonska struktura dobiva karakter koţe i kostiju
Zidni vez sluţi uspostavi zbijene strukture, koja omogućuje ravnomjerniji raspored sila pritiska. Njihovo prenošenje s jednog kamena (cigle) na drugi zbiva se preko sljubnica. (ono najbolje uspijeva pri ravnim površinama nalijeganja i tankim rešetkama. Veliko i teško kamenje moţe se čvrsto povezati i bez spona, klinova i ţbuke (čak i onda kada se dodiruje u samo nekoliko točaka) – poţeljne su što glaĎe leţajne i sudarn epovršine te dodatno vezivanje ţbukom. Povezivanje bez ţbuke karakteristično je za gradnju prirodnim kamenom. Tehnika i estetika meĎusobno su uvjetovani: zidanje pravilnim kamenim kvadrima zahtijeva viši tehnički standard i više vremena: kod tzv kiklopskog ziĎa nepravilni su blokovi naslagani su jedan iznad i pored drugog, a praznine se pune kamenim krhotinama, zemljom ili smjesom od gline tehnički i estetski napredak tog postupka predstavlja poligonalno ziĎe
horizontalni zidni vez – slojevi klesanaca iste veličine (hram Amenhotepa III. u El Kabu potpuno pravilni zidni vez (idealne su sasvim tanke reške bez ţbuke; ponekad se u njih umeću metalne spone koje osiguravaju blokove od bočnih pomaka; u gradnji opekom pravilnost prevladava od samog početka, a proizlazi iz proizvodnje opeke kao prvih normiranih graĎevinskih elemenata – preciznost zidnog veza ima vrlo veliko konstrukcijsko značenje; izmjenično polaganje opeke u uzduţnom (uzduţnjaci) i poprečnom (veţnjaci) poloţaju susreće se već na graĎevinama visokorazvijenih mezopotamskih kultura, pr u Uruku, jednako kao u antičkoj rimskoj gradnji ili u gotici).
Površina zida: bunjasta površina zida (bunjat) karakteristična je za obrambenu gradnju ili u razdobljima ukojima se takav izgled nastoji dati graĎevini izodomni vez – apsolutna pravilnost - susrećemo na zidovima cele Partenona u Ateni višebojnost povećava reprezentativan dojam, oţivljava velike površine; ornamentalna i simbolična funkcija mješoviti vez (kopneni zidovi Konstantinopola: slojevi opeka izmjenjuju se sa svjetlim površinama ziĎa od prirodnog kamena; odteretni lukovi od dvostrukih nizova uskih pločastih opeka povezani su na sugestivan način)
Na karakter prostora i volumena graĎevine presudno utječe odnos izmeĎu zida i OTVORA. Vrsta i veličina otvora prvenstveno ovise o dva čimbenika: o klimi (odreĎuje potrebu za svjetlom, sjenom, grijanjem, rashlaĎivanjem) i o graĎevinskoj tehnici.
Vrste prozora: • - romanička bifora (uske otvore natkrivaju nadvojni kamenovi s malim polukruţnim lukom i zajedno s doprozornicima i potprozornicima oblikuju okvir umetnut u zidnu površinu – tako se prozor postupno počinje odvajati od zidnog veza); • - kriţni prozor (gotika); • - prozori ravnog nadvoja i polukruţno zaključeni prozori (od klinastog kamenja) karakteristični su za renesansu... • Otvorski okviri (prozora, vrata – sastoje se od dovratnika i nadvratnika) mogu biti profilirani: motivom oblog štapa, zakošene plohe, motivom na reboš, motivom tordiranog stupa... Obrnuti odnos zida i prozora moţe se iščitati na Fagusovu pogonu u Alfeldu na Leini što ga je 1912. sagradio W. Gropius: od zida ostali su samo uski i široko razmaknuti stupci od opeke, a gotovo se čitava površina zgrade sastoji od staklenih ploha koje su postavljene pred niz stupaca (= courtain walls = obješena pročelja) – prozor postaje zidom. (str 33)
MeĎu konstruktivne graĎevinske elemente spadaju NOSAČI • najčešće su uspravni, rijeĎe koso postavljeni • oni u odreĎenim točkama preuzimaju opterećenja • oblici nosača proizlaze iz materijala, iz odnosa s konstrukcijom (s koje se na njih prenosi opterećenje) te umjetničkog htijenja. • - stupovi su često samostalni oblikovni elementi (kuća u Troji, 1350.pr.Kr.; barok...);
Kenzo Tange, Hiroshima Peace Memorial Museum, 2009.
- u srednjem vijeku nosači se preoblikuju u sveţnjeve silnica koje prostoru daju uzlaznu dinamičnost: - do 20.st. najviše se koriste nosači od drva i kamena - u 20.st sve više se koriste čelični nosači: pr zgrade arh M van der Rohe-a (zgrada Baccardija kod Mexico cityja); u 20.st sve više se koriste čelični nosači: Palača rada u Torinu iz 1960.
Kenzo Tange, Tokyo Metropolitan Government Office, Shinjuku, Tokyo (1991)
Pier Luigi Nervi Palača rada u Torinu iz 1960.(sljedeća 4 sl) -stropna polja su konstruirana kao konzolne ploče (sa zvjezdolikim čeličnim potpornjima) koje nosi središnji nosači te tvore konstruktivne jedinice u obliku «gljive». Neki stupovi se šire prema dolje, u skladu s njihovom statičkom funkcijom...; (str 35) stropna polja su konstruirana kao konzolne ploče (sa zvjezdolikim čeličnim potpornjima) koje nosi središnji nosači te tvore konstruktivne jedinice u obliku «gljive».
M van der Rohe, Baccardi Mexico City: čelični nosači
Konstruktivni elementi: KROV. Iz odnosa zemljišta, krova i zidova nastaju brojne mogućnosti tipova kuća i oblika krovova. Tip, oblik i nagib krovne konstrukcije ovise o klimi, graĎevinskom materijalu, svrsi, kulturi. Te se diferencijacije provode u najranijoj povijesti. Za kamenu gradnju karakteristični su svodovi, za glinenu stropovi s gredama i ispunama od nabijene gline, za drvenu gradnju krovovi od brvana (str 42) ili krovišta podbijena daskama. - kuća-krov spada meĎu najstarije graĎevinske tipove; Apuijski i Abruzzeški trulli pripadaju skupini konzolnih kupola (pseudokupola) kod kojih su krov i zid prvotno tvorili jedinstvenu plohu; njezina unutrašnja ljuska parabolično je zakrivljena, a stoţasta vanjska ljuska odvodi kišu
- standardni oblici krova: ravni krovovi, svodni krovovi, kosi krovovi, dvostrešni, jednostrešni, četverostrešni (piramidalni) KROVNE KONSTRUKCIJE skrivene su ispod površine različitih krovnih oblika kao kostur u tijelu; ima ih različitih vrsta: • - dvostrešne krovove mogu nositi slobodno stojeće krovne stolice, visulje, nizovi rogova (roţenica), pajante, raspinjače i druge konstrukcije, pa čak i bačvasti svod. • - krovovi s rogovima i sljemenom gredom tipični su za seljačke kuće-ognjišta (rimskog podrijetla) Krovni POKROVI od drva (od brvana i greda, šindre), trske i slame, nabijene ilovače (s bitumenom; obrastao travom), kamene škrilje, crijepa BAČVASTI SVOD str 45 bačvasti svodovi spadaju meĎu najstarije i najjednostavnije oblike svoda. potječu najvjerojatnije od prapovijesnih kuća s krovom koje imaju valjkasti oblik i paraboličnu kupolu: Mezopotamija, Italija... (obloga od slame počiva na paraboličnim lučnim rebrima (na primjeru kuće u Italiji na str 45. 3 drvena središnja nosača probijaju sljeme, što potječe od kuće s nosačima sljemena ili od kuće u obliku kupole kruţnog tlocrta sa središnjim nosačima). Masivni kameni svodovi pojavljuju se u visokorazvijenima kulturama samo kod nekoliko graĎevina i grobnica. Tehnika svoĎenja sastojala se u kosom postavljanju svodnih prstenova, čime se pokušala postići veća otpornost u uzduţnom smjeru: - pr u Dur Šarukinu, Korsobad – gdje segmentne pločaste opeke rasporeĎene u nagnute segmente polukruga; - slične nagnute svodove gradili su i drevni Egipćani, pr spremišta Ramezeja, o 1300 pr.Kr.; - kasnije i Sasanidi u Perziji na velikoj palači u Ktezifonu, 3.st.pr.Kr. (dolje i slj sl)
- bačvasti svodovi od radijalnih slojeva opeka nose terasaste «viseće vrtove» u Nabukodonosorovoj palači u Babilonu, o. 600.pr.Kr. (u antici slovili kao svj. čudo) - svodovi etruščanskih grobnica dijelom su izvedeni kao bačvasti svodovi u tehnici klinastog kamenja - kod profanih gradnji, kod izgradnje substrukcija i utvrĎenja graĎevine, rimski i helenistički graditelji usavršavaju tehniku postiţući sve veće raspone
- bačvasto nadsvoĎene kuće na kampanijskoj obali Italije i egejskom području – lagani svodovi od vodootporne cementne graĎe i vulkanskog materijala izlaze bez ikakve oplate iz volumena graĎevine; taj tip prostorne i konstruktivne jedinice primjenjuje se i kod velikih graĎevina rimskog carskog doba (kuće u inzulama Rima, Ostije, str 224.; Trajanova trţnca u Rimu, str 242.; Maksencijeva bazilika, str 232.; (gore lijevo)...). Prostori ispod bačvastih svodova usmjereni su uzduţno, jer se teret prenosi prema bočnim stranama na nosive zidove, upornjake ili tlo. - monumentalni bačvasti svodovi natkrivaju velike dvorane rimskih carskih palača, pr baziliku u Domus Augustana (str 228) (gore desno), ali i unutrašnje prostore u rimskim sakralnim graĎevinama, pr celu u hramu u Baalbeku i u hramu Venere i Rome u Rimu
- graditeljstvo srednjeg vijeka preuzima tu tradiciju, naročito u romaniziranim dijelovima zapadne Europe, u našim krajevima: obalni dio današnje Hrvatske; S. Maria di Naranco kod Ovieda (prvotno vizigotska kraljevska dvorana): dugačak bačvasti svod ojačan je i raščlanjen pojasnim lukovima, a završava na uporišnom zaobljenom profilu što podsjeća na vijenac; niše polukruţnih lukova na perimetralnim nosivim zidovima preuzimaju motiv pojasnica (gore) – dvorana je nasljednik rimskih i preteča romaničkih srednjevjekovnih sakralnih prostora: redovničke i hodočasničke crkve Francuske i Španjolske.
crkva Cluny 3
Unutrašnjost romaničke crkve Saint-Sernin u Toulouseu (Francuska) s bačvastim svodom (lijevo); unutrašnjost romaničke crkve u Monreale, Sicilija (desno)
N. Firentinac, Kapela bl. Ivana Trogirskog (trogirska katedrala), 2.pol.15.st. – primjer renesansnog bačvastog svoda na području današnje Hrvatske
- nakon toga bačvasti svod gubi dominantnu ulogu, da bi ju ponovno zadobio u manjoj mjeri u It crkvama 15.st., a značajniju ulogu zadobiva u baroku: Il Gesu u Rimu.
- u 19.st za tim oblikom posiţe gradnja tehnikom čeličnih i ţeljeznih konstrukcija; pojavljuje se u raznim konstruktivnim oblicima i velikim dimenzijama, ali tako da je masivni svod sveden na skeletnu konstrukciju, kod izloţbenih paviljona i kolodvora:
Paviljon Svjetske izloţbe u Chicagu iz 1893. sastoji se od niza trozglobnih lukova; lijeva i desna polovica lukova povezane su u tjemenu samo zglobovima, a isto su tako oslonjene na zglobove u točkama gdje dotiču tlo. Vlačne zatege postavljene ispod poda dvorane izjednačuju bočne potiske dok horizontalni nizovi rešetkastih nosača preuzimaju učvršćenje u uzduţnom smjeru. Slične takvim velikim čeličnim konstrukcijama su one armiranobetonske, pr velike trţnice ili čuveni hangar za zrakoplove u Orlyjju (a: Freyssinet) koji se sastoji od rebraste konstrukcije paraboličkog presjeka; u tim halama se moţe prepoznati snaga velikih bačvastih svodova (u oblikovanju i objedinjavanju prostora); njihov menumentalni karakter povezuje se s funkcionalnim zahtjevima industrije, tehnike i prometa.
KRIŢNI SVOD Kriţni svod nastaje presijecanjem dvaju bačvastih svodova pod pravim kutem. Krivulje nastale iz ta dva presijecanja (presiječnice) s donje strane ocrtavaju se kao bridovi, s gornje strane kao usjeci. One odgovaraju toku rezultante sila pritiska obaju bačvastih svodova koji djeluje koso odozgo na uporište u točki u kojoj donji dio krivulje prelazi u vertikalu (uporišna točka, impost). Upornjaci ili druge protusile, pr zatege svoda ili debeli zidovi moraju izjednačiti horizontalni potisak svoda. Pritom bi uporište (nosači, zidovi) trebalo preuzeti isključivo vertikala opterećenja (str 26) Začetke (ideju nastanka) kriţnog svoda vjerojatno moţemo pronaći u postavljanju poprečnih bačvastih svodova u odnosu na uzduţni bačvasti svod. Na prikazu helenstičkog bačvastog svoda u Pergamu vidljivo je kako on nastaje presijecanje slično kriţnom svodu (kojem su visine oba tjemena jednake). Taj se postupak često ponavlja u rimskoj, ranokršćanskoj i romaničkoj arh. Razlika u tlocrtu uzrokuje drugačije natkrivanje prostora. Iznad tlocrta s 2 prostorne jedinice u gornjem se katu presijecaju uzduţni bačvasti svod i poprečni bačvasti svod te tako nastaju 2 kriţna svoda. Svodni pritisak kod bačvastog svoda leţao je na cijelom uzduţnom zidu, a ovdje se koncentrira na nekoliko točaka. MeĎusobno povezivanje prostornih jedinica, njihova orijentacija prema različitim stranama, rasporeĎivanje (raspored, brojnost, veličina) prozora na odterećenim zidovima ne stvara više konstrukcijske probleme. (Svodovi zidani vulkanskom graĎom ili načinjeni od lijevanog betona lagani su, čvrsti i gotovo nepromočivi, tako da često tvore i krov, vidi str 38, 44) Lijevani beton (jedan od izuma rimske graĎevinske tehnike) pretpostavka je velikom uzletu rimske svodne gradnje. Njegova primjena (često u kombinaciji s pojačavajućim rebrima od opeke) omogućuje ravnomjernu raspodjelu pritiska, pa stoga i velike raspone. Kriţni svodovi velikog raspona osnovni su konstruktivni element prije svega dvorana javnih graĎevina (carske terme, Maksencijeva bazilika... str 232, 236). Raspodjela svodnog pritiska na nekoliko točaka dopušta otvaranje velikih otvora u zidovima (nosačima). Rimska arh dostiţe vrhunac povezivanjem svodnih traveja (velikog raspona) s visokim lukovima te prozorima velikih površina u zidovima osloboĎenim potiska. Upotreba kriţnih svodova osigurava i veću fleksibilnost pri povezivanju pojedinačnih prostora u velike meĎusobno povezane graĎevinske sklopove. S druge strane, takva upotreba stvara nov konstruktivni sustav koji je neovisan o redovima stupova grčke antike. Taj sustav počiva na kvadratu u kojem se opterećenja prenose na ugaone točke, na pojedinačne stupce, na zidove ili lukove. Povezivanjem luka i kvadrata nastaje
kvadratični shematizam (što dijelom odreĎuje i karakterisitčnu konstrukciju romaničkih svodova u srednjem vijeku, str 376)
Presjek konstrukcije klasične gotičke katedrale (lijevo); Tlocrt katedrale u Amiensu pokazuje načelo jedinstva svih dijelova graĎevine
Unutrašnjost prve gotičke katedrale St. Denis opata Sugera iz 1231., Pariz (lijevo); Katedrala Saint Etienne u Bourgesu, presjek bočnih brodova
Mogućnost odvoĎenja sila potiska u odreĎene točke (što rezultira raščlanjivanjem svoda na nosive elem i na ispunu) vodi sustavu kriţnorebrastog svoda gotičke arhitekture. Bridovi svoda podudaraju se s rezultantama sila ii pojačavaju se podlaganjem rebara, a potom se konstruiraju kao samostalna rebra. Poprečni (pojasni) i uzduţni (bočni, zidni) kulovi i rebra koja se dijagonalno kriţaju oblikuju nosivi kostur, a svodne plohe ispunu. Da bi se bolje učvrstile izmeĎu rebara, svodne su plohe neznatno povišene – napete su poput jedara. Uporaba šiljastih lukova (umjesto polukruţnih) omogućava znatno slobodnije nizanje i meĎusobno usklaĎivanje svodnih polja (traveja). Zahvaljujući rebrima i šiljastim lukovima, nije više potreban kvadratični shematizam, jer lukovi mogu polaziti od uporišnih točaka iste visine i presijecati se u zajedničkoj tjemenoj točki. Svodni traveji mogu biti pravokutnog ili trapezoidnog tlocrta. Iz toga proizlazi realtivno slobodan raspored konstruktivnih čvorišta koji ujedno omogućava poligonalno i polukruţno oblikovan deambulatorij (samostanske crkve i katedrale): ophodi oko poligonalnog kora raščlanjeni su u trapezoidne svodne traveje, a pritom se tjemene točke svodova (zaglavni kamenovi) niţu koncentrično oko središnje točke polukruga kora. U ranogotičkom deambulatoriju katedrale St. Remi u Reimsu sva svodna rebra izlaze iz pokrovne leţajne ploče kapitela. Na zidovima uzduţnih brodova got katedrale rebra se dijelom spuštaju kao polustupovi (tzv. sluţbe) do podnoţja stupca. Svod se tako planira ovisno o stupcima i zidovima.
Načelo rastavljanja u nosiva rebra i ispune (kod kriţnog svoda) razvija se tijekom srednjeg vijeka. Tako nastaje mnogo daljnjih oblika svodova: zvjezdasti, lepezasti, mreţasti i saćasti svod. Pojedinačni svodni traveji sve se više stapaju u svodne cjeline. Za razliku od bačvastog svoda kojeg karakterizira statičnost, kriţni svod karakterizira prilagodljivost, pokretljivost, dinamičnost (u konstruktivnom i oblikovnom smislu).
gotički križno-rebrasti svod katedrale sv. Ivana u Lyonu.
Zvjezdasti svod katedrale sv. Ivana u Toruńu iz oko 1340. god.
KUPOLE Kupole (= svodovi pravilne zakrivljenosti) najčešće se podiţu iznad kruga, rjeĎe iznad elipse. Njihov je idealan oblik polukugla, no on se ostvaruje dosta kasno u pov arh. rani oblici primjene kupole mogu se primijetiti kod prvotnih tipova kuća, pr parabolične kupole s konzolnim svoĎenjem oko 5000. pr.Kr. u prednjoj Aziji (str 84.), o 3500. na Cipru, ali i u 20.st kod graĎevina u Abruzzu i Apuliji što ih tamošnji stanovnici nazivaju trulli (str 38); isto tako još i danas većina afričkih plemena ţive u kruţnim kupolastim kolibama, a Eskimi u nadsvoĎenim kućama od snijega (iglu); nomadi u istočnoj i srednjoj Aziji (Mongolija) podiţu jurte, kupolaste šatore na motkama promejra do 8m, na elastičan konstruktivni način koji se moţe usporediti s onim što se koristi na Zapadu u 20.st
-prostorne koncepcije ostvarene u tim prvobitnim kućama nakon prijelaza na kuće četverokutne osnove bila su potisnuta u područje (uglavnom) podzemne grobne arh (str 148); tek se u rimskoj arh ponovno javlja sklonost gradnji nadsvoĎenog centralnog prostora
-novi graĎevinski tipovi na početku carskog doba kakve su pr terme i carske palače (Domus aurea) jasno pokazuju volju da se stvori monumentalni oblik koji nadilazi neposrednu svrhovitost; monumentalnost se u Rimu uvijek odnosi na prostor (za razliku od Grčke) u savršenom obliku ostvarena je povezivanjem valjka i polukugle (sferne kupole) na Panteonu (str 252); brojne rimske i ranokršćanske varijante zadrţavaju kao kontinuirani element polukuglu, dok je donji dio graĎevine izveden u obliku valjka kruţne ili poligonalne osnove (osmerostranog ili deseterostranog tijela).
-na grčko-rimskom Istoku počinje se koristiti nova koncepcija centralnog tlocrta, povezivanjem kupole i tijela na kvadratnoj osnovi (polukugla + kocka/prizma). Rješavanje problema bočnog potiska teške kupole bez nosača dovelo je do sljedećih rješenja: prilagodbom kupole kubičnom prostoru nastaje opisana kupola (oko osnovnog kvadrata opisan je zamišljeni krug, kupola nad njim obrezana je duţ stranica kvadrata – tako nastaje kalota iznad 4 sferna trokuta, pandantiva, a polukruţne bočne plohe zatvaraju se bočnim uporišnim zidovima ili se premošćuju bočnim uporišnim lukovima). ranobizantsko graditeljstvo opisanu kupolu presijeca horizontalno iznad pandantiva te se na tako nastalom krugu podiţe nova polukugla kupole (koja dominira prostorom visoko iznad uporišnih zidova); to načelo kupole nad pandantivima savršeno je tehničko i formalno rješenje spoja kupole i kocke – ono je primijenjeno kod velikih bizantskih crkava, pr Sv. Sofije (str 62) tehnički jednostavnije riješenje predstavlja kupola na trompama (= ljevkastim horizontalnim svodnim nišama iznad uglova kvadrata); one preoblikuju kvadrat u oktogon, na kojem je sazidana kruţna osnovica kupole; kod kupole na pandantivima i kod kupole na trompama kupola je relativno neovisna od zidnog valjka, ali ona moţe počivati i na ugaonim stupcima, uporišnim lukovima ili masivnim zidovima.
Zidani valjkasti tambur, postavljen ispod tambura kupole često ju izdiţe u odnosu na donji dio graĎevine i omogućuje da se vijenac prozora rasporedi neovisno o ljusci kupole, a iznad krovne konstrukcije; svjetlo u kupolu dovodi lanterna (= ukrasna nadogradnja s prozorima) koja ponavlja motive s kupole (renesansa i barok). U renesansi je osnovno tehničko načelo postala rebrasta kupola s više ljusaka (okotogonalni
samostalni svod) koja se sastoji od konstruktivnih dijelova koji se spajaju po načelu «utor i pero» Brunelleschi, S. Maria Novella, Fi kat, 2. četvrt 15.st.
Sljedeći značajan projekt bio je onaj Michelangelov za kupolu Sv. Petra u Rimu (gradnja započinje 1561.): konstrukcijski kostur sačinjavaju rebra, a sve sile pritiska rasporeĎuje na tambur koji ih preko bočnih lukova odvodi na 4 glavna stupca; u tjemenu kupole tlačni prsten prihvaća rebra i lanternu, a ţeljezni vlačni prstenovi kompenziraju potisak kupole. Razlaganje segmenata izmeĎu rebarana vanjsku i unutrašnju ljusku (već kod Brunelleschija) smanjuje teţinu kupole te omogućuje neovisno oblikovanje pojedinih segmenata s obzirom na funkcije. Vanjska ljuska sluţi kao obrana od atmosferilija, unutrašnja oblikovanju prostora. Vanjska laganim povišenjem dobiva parabolični presjek, pojačavajući dojam kupole kao arh volumena. (na sljedećem sl kupola Sv. Petra)
Na Zapadu je u razdoblju renesanse (nastavlja se i u baroku) kupola dobila na značaju, jer rebra na tamburu postaju vidljiva, posiţe se za paraboličnim izduţenjem, a dodaje se i krunište s lanternom. Pojedini barokni arhitekti dolaze do jedinstvenih konstrukcijskih rješenja kupole (Guarini, Juvarra...). -rimsko-mediteranska tradicija (potpuno usredotočena na prostor) kupolu postavlja u zidni omotač s krovom ili stepenaste prstenove pr. Panteon u Rimu (te tako zapostavlja plastički, volumetrijski vanjski oblik kupole); tek u Bizantu i u Aziji vanjski oblik kupole dobiva na vaţnosti: Sv. Sofija i mnoge druge islamske dţamije, Taj Mahaal... - načelo koje ističe graĎevinsku masu (kao u antici), ali i prostor (ranokršćanstvo). -u 20.st koriste se konstrukcijske mreţe od čelika i armiranog betona, a sve se više počinju koristiti i plošne nosive konstrukcije (str 51.) kod kojih plohe same nose opterećenje i sve sile utjecaja na konstrukciju. Karakterističnu i raznovrsnu obitelj oblika čine ljuske koje (za razliku od svodova) osim sila pritiska preuzimaju i bočne sile. Sa statičkog stanovišta razlikuju se jednostruko zakrivljene ljuske (pr bačvasti, kriţno-rebrasti svod) i dvostruko zakrivljene ljuske (pr kupole, hiperbolični paraboloidi = HP (Hipar) ljuske). Ljuske omogućuju široki izbor odgovarajućih krovnih oblika ra različite namjene. Najčešće se primjenjuju za tvorničke hale, aerodrome i sl. S ravnomjernim osvjetljenjem. Tipičan je za njih krov zupčastog obrisa, tzv. šed krovovi (shed-roof).
Za tvorničku halu u S. Bartolu u Meksiku Felix Candela je 1950. projektirao zupčasti lučni krov od konoidnih ljusaka debelih samo 3cm, s lučnim rasponom od 15m i osnim razmakom od 6m; lagane zatege preuzimaju horizontalni potisak; (pojačanja na savijenim rubovima sluţe kao utori za prozorske trake); oluci rasporeĎeni iznad nosača sluţe hortizontalnom učvršćivanju; relativno jednostavna konstrukcija zdruţena je s lakoćom i elegancijom oblika. (str 51)
F. Candela, Oceanografski muzej u Valenciji (―thin-shell‖ strukture)
Restoran u Xochililcu (Mexico), Alvareza i Candele, ima krov od 8 HP-ljusaka debljine 4cm koje se prema van optvaraju hiperboličkim lukovima visine 10.23m. Udubine izmeĎu njih oblikovane su kao parabolički zakrivljena rebra koja sile pritiska što ih stvaraju ljuske dovode preko udubina u 8 uporišnih točaka na kojima počiva krov a one su povezane podzemnim horizontalnim zategama. Raspon dijagonala = 32.5m
Nabrani sustavi primjenjuju ukrućujuće djelovanje nabrane plohe usporedive sa sveţnjem rebara (koja su po prirodi znatno manje savitljiva od ravne plohe). Kod Konferncijske zgrade Unesca u Parizu, što su je 1953. projektirali P.L. Nervi, M. Breuer i B. Zehrfuss, čeone strane i krov sastoje se od okvirne nabrane strukture koja samo u središtu počiva na nizu nosača. Horizontalna ploča zbog stabiliziranja presijeca nabore krova koji slobodno natkriva polovicu zgrade s dvoranom za plenarne sjednice, dimenzija 35m u uzduţnoj i 49m u poprečnoj osi. Sugestivna struktura nabora odraţava protok sila te ostaje neobloţenom (izvana i iznutra). Bočni zidovi sluţe kao ispuna i učvršćenje i namjerno su plošno oblikovani.
Problematičan faktor konstrukcija širokog raspona uvijek je vlastita teţina, stoga su cilj lagane plošne konstrukcije, a otkrivena je mogućnost i da se plohe širokog raspona izvedu kao mreţe od metalnih kabela (za razliku od ostalih graĎevinskih elemenata mreţe su izloţene samo vlačnim silama): mreţe sapete u dva smjera čine prednapregnuti sustav male vlastite teţine, velike stabilnosti i nosivosti. Stadion za hokej Sveučilišta u Yaleu što ga je 1957. projektirao Eero Saarinen prema proračunima Severuda, Elstada i Kruegera, sastoji se od mreţe razapete izmeĎu 3 tlačna luka (srednji je sličan kobilici preokrenutog broda i daje krovu sedlast oblik, njegov slobodni rapon nad igralištem iznosi 85m, h tjemena 23m; usporedno s lukovima razapeto je 9 glavnih kabela, a okomito na njih velik broj nosivih kabela na kojima počiova niz drvenih greda koje nose drveni pokrov krova)
Pier Luigi Nervi, Norfolk Scope
Eero Saarinen, TWA Flight Center at John F. Kennedy International Airport NY, tankoljuskna struktura
U svim dijelovima svijeta nalazimo različite obješene krovove, često kod sportskih dvorana, pr stadion u Tokiju (str 66.) što ju je za Olimpijske igre 1964. sagradio Kenzo Tange. Slično kao Saarinenovoj dvorani za hokej, samo umjesto krutih betonskih rubova ovdje nalazimomreţe od kabela slobodnih rubova, a pridrţavaju ih jarboli sa zateznom uţadi.
Kenzo Tange, St. Mary's Cathedral (Tokyo Cathedral), Tokyo (1964)
V KROVOVI Obješeni krovovi poduprti u odreĎenim točkama (imaju preteče u prenosivim cirkuskim i izloţbenim šatorima koji mogu primiti tisuće posjetioca): nove membranske konstrukcije postiţu sve veću širinu raspona i sve slobodnije oblike. Pr, šatorski krov za sajam vrtlarstva u Kölnu, što ga je 1957. projektirao Otto Frei , prema načelu «vala»;
Otto Frei, krovovi njemačkog paviljona u Montrealu 1967.
Tanzbrunnen im Rheinpark Köln; Kirche in Bremen-Huchting
stadiona za Olimpijske igre u Minhenu 1972.
The Montreal Biosphère by Buckminster Fuller, 1967
Construction details of a permanently installed tent-type geodesic dome by [Synergetics. Inc]. A geodesic dome is a spherical or partial-spherical shell structure or lattice shell based on a network of great circles (geodesics) lying on the surface of a sphere. The geodesics intersect to form triangular elements that have local triangular rigidity and also distribute the stress across the entire structure. When completed to form a complete sphere, it is known as a geodesic sphere. Typically the design of a geodesic dome begins with an icosahedron inscribed in a sphere, tiling each triangular face with smaller triangles, then projecting the vertices of each tile to the sphere. The endpoints of the links of the completed sphere would then be the projected endpoints on the sphere's surface. Geodesic designs can be used to form any curved, enclosed space. Some 20 years later, R. Buckminster Fuller named the dome "geodesic" from field experiments with artist Kenneth Snelson at Black Mountain College in 1948 and 1949. Snelson and Fuller worked together in developing what they termed "tensegrity," an engineering principle of continuous tension and discontinuous compression that allowed domes to deploy a lightweight lattice of interlocking icosahedrons that could be skinned with a protective cover. Although Fuller was not the original inventor, he developed the intrinsic mathematics of the dome, thereby allowing popularization of the idea — for which he received a U.S. patent in 1954.[3] The geodesic dome appealed to Fuller because it was extremely strong for its weight, its "omnitriangulated" surface provided an inherently stable structure, and because a sphere encloses the greatest volume for the least surface area. MeĎu konstruktivne elemente spadaju STUBE I RAMPE – one meĎusobno povezuju ravnine različite visine: -rampe, rampe sa stubama, stubišta, ljestve, trupac za penjanje, stube = element krajnje praktične namjene (jednokrake stube ravnog toka; zavojne stube kontinuirano spiralnog toka, a njihov koncentrirani oblik je vretenasto stubište; otvorene zavojne stube-got, ren, barok; vanjsko i unutrašnje stubište...) str 53.
Klasični jezici arhitekture • • • • • • • •
John Summerson, Klasični jezik arhitekture, Zagreb, 1998. Osnovni pojmovi klasicizma Gramatika antike Lingvistike 16.st. Retorika baroka Svjetlost razuma i arheologije Klasično u modernoj arhitekturi o gramatičkoj funkciji klasične arh – o njezinu ustrojstvu, o prirodi 5 redova, o stupovima i pilastrima, o spajanju stupova i lukova, interkolumnijima itd. Summerson objašnjava na koji način su tu gramatiku koristili veliki arhitekti 16. st, ponajprije Bramante i Michelangelo, a zatim Bernini i drugi arhitekti baroka te oni 19. i početka 20. stoljeća.
Osnovni pojmovi klasicizma Summerson govori o arhitekturi kao o jeziku, o uporabi klasičnog leksika i njegovoj prirodi, o klasičnoj arhitekturi kao o latinskom jeziku. Klasična arhitektura ima svoje korijene u antici (arh grčkih hramova i riumskoj arh sakralnoj, vojnoj i civilnoj). Klasična graĎevina je ona čiji dekorativni elementi izravno ili neizravno proizlaze iz arhitektonskog rječnika antičkog svijeta – «klasičnog» svijeta. Ti su elementi lako prepoznatljivi: stupovi pet standardnih tipova, korišteni na standardne načine, isto tako i za način oblikovanja vrata, prozora i zabata, tipovi profilacija..., sklad dijelova. Brojni su teoretičari dokazivali da je sklad graĎevine analogan glazbenoj harmoniji i da proizlazi iz proporcija, tj. iz činjenice da su omjeri koji se koriste u graĎevini jednostavne aritmetičke funkcije i da svi dijelovi graĎevine sadrţe te iste ili srodne omjere. Renesansno poimanje propoprcije se sastoji u tome da se sklad uspostavi kroz strukturu – uporabom dimenzija koje uključuju ponavljanje jednostavnih omjera ili pak očiglednom uporabom jednog ili više redova kao dominantnih komponenti. Moţe li se graĎevina koja ne pokazuje nijedno izvanjsko obiljeţje svojstveno klasičnoj arhitekturi, smatrati zbog samih proporcija klasičnom graĎevinom? Za takvo zdanje moţe se reći da su njegove proporcije klasične, ali ono zbog toga nije klasično. (portali u Chartresu su klasični po rasporedu i proporciji, ali crkva je gotička.) S upozorava da je pogrešno pojmove «gotičko» i «klasično» smatrati suprotnima, iako su različiti i da ih je u suprotno postavljene tabore postavio romantizam 19.st. S: Bitnosti arhitekture – onako kako su ih definirali renesansni teoretičari – nalaze se svjesno ili nesvjesno izraţene u arhitekturi cijelog svijeta. Klasična arh kao takva prepoznaje se u ponekad u neznatnim aluzijama na antičke redove: kanelire, istak koji sugerira vijenac, raspored prozora, odnos podnoţja i stupa, stupa spram greĎa itd. Pr, graĎevine A. Perreta iz 20.st klasične su upravo na taj način; ostvarene su suvremenim materijalima, ali u klasičnom duhu.
REDOVI Klasično ili ne? Za takvo čitanje od ključne je vaţnosti prethodno shvatiti pitanje redova. Red je jedinica koju tvore stup i nadgradnja u kolonadi hrama (on ne mora imati podnoţe i često ga i nema, ali mora imati greĎe jer stup ima smisao ako nešto nosi). Redovi: dorski, jonski, korintski, kompozitni, toskanski. Primjeri: Jonski – Saturnov hram; Korintski – Vespazijanov hram Oblici dorskog reda potječu iz prvobitnog tipa drvene gradnje, što potvrĎuje i Vitruvije (dorski red izveden u kamenu zapravo je skulpturalna predodţba/ekvivalent dorskog reda izvedenog u drvu) - prvi hramovi su bili u drvu, a kasnije su se replicirali oni značajniji u kamenu, trajnijem materijalu te su poprimili sakralno obiljeţje, a još kasnije su se i te kopije počele oponašati; tako se doimaju kao završeci isturenih greda koje nose oluke, triglifi bi mogli biti završeci poprečnih greda koje počivaju na arhitravu... (pretpostavke). INTERKOLUMNIJ – razmak izmeĎu stupova; on zadaje «tempo» (ritam) neke graĎevine, koji se varira na smislen i specifičan način u različitim dijelovima graĎevine. Mogu se uvesti različiti tipovi varijacija u interkolumnij: dvojni stupovi, parovi razmaknutih stupova, stupovi umetnuti u ritmu slavoluka (usko, široko, usko); drugi sloţeni ritmovi koji se postiţu kada se kombiniraju stupovi, polustupovi i tričetvrt stupovi. Dorski red (ili Dorski stil) je jedan od pet stilova gradnje u antičkoj arhitekturi; ostala četiri su: toskanski, jonski, korintski i kompozitni red. Karakteriziraju ga kapitel koji se gotovo uvijek svodi na dva elementa, ehin i abak, triglifi na frizu, te mutuli i kaplje (gute) s donje strane krune vijenca. Dorski se red koristi i u grčkoj i rimskoj arhitekturi, s tim da u grčkoj stupovi redovito stoje na stilobatu, dok u rimskoj katkad ima i bazu. Dorski se red po svojim osobinama smatra početnim stadijem razvoja kamenih graĎevina budući da njegov stil još posjeduje neke elemente karakteristične za prethodnu drvenu sakralnu arhitekturu. Dorski red: • 1. Timpan, • 2. akroter, • 3. sima, • 4. kruna (geison), • 5. mutul, • 7. friz, • 8. triglif, • 9. metopa, • 10. regula, • 11. kaplje (guttae), • 12. taenia, • 13. arhitrav, • 14. kapitel, • 15. abak, • 16. ehin, • 17. deblo, • 18. kanelire, 19. stilobat.
Jonski red potječe iz 6. stoljeća prije Krista iz Jonije, jugozapadnom obalnom području i otocima Male Azije koji su naselili Jonski Grci gdje se govorio jonski dijalekt grčkog jezika. Jonski red se upotrebljavao u Grčkoj u 5. stoljeću prije Krista. Prvi od mnogih jonski hramova, koji je stajao samo nekoliko desetljeća prije nego je srušen u potresu, je bio Hram Here na Samosu izgraĎen oko 570. - 560. pr. Krista po arhitektu Rhoikosu. Dugotrajniji jonski hram iz 6. stoljeća prije Krista je bio Artemidin hram u Efezu koji je bio jedan od sedam svjetskih čuda. Jonski red: • 1. Timpan, • 2. akroter, • 3. sima, • 4. kruna (geison), • 7. friz, • 13. arhitrav, • 14. kapitel, • 17. deblo, • 18. kanelire, • 19. stilobat, • 20. voluta, • 21. balustar, • 23. atička baza
Korintski red (Korintski stil) je jedan od stilova u klasičnoj grčkoj arhitekturi karakteristična stupa s 24 kanelire i bazom poput jonske kojoj je dodatna kvadratna ploča plinta s kapitelom oblikovanim kao košara sa stiliziranim lišćem akanta. Najpoznatiji korintski hramovi su: Olimpejon u Ateni, hram u Tegeji i dr. U helenističko doba primjenjuje se vrlo često, a u rimsko doba prevladava zbog svoje dekorativnosti (kao npr. Augustov hram u Puli). Rimljani ga kombiniraju s elementima jonskog stups čime nastaje tzv. Kompozitni red.
Toskanski red (ili Toskanski stil) je jedan od pet stilova gradnje u antičkoj arhitekturi; U odnosu na druge redove klasične arhitekture, toskanski red je najupitniji i najosporavaniji, njega su u Grčki kanon klasične antičke arhitekture uvrstili talijanski teoretičari arhitekture iz 16. stoljeća. Pet ključnih razloga, za uvrštenje toskanskog reda prvi je studiozno razradio i opisao talijanski teoretičar Sebastiano Serlio u svojoj raspravi o arhitekturi (1537.-51.). Nakon njega taj stil je kao poseban definirao i Andrea Palladio. Iz vizure tih teoretičara, toskanski red je bio stari jednostavni italski arhitektonski oblik, koji je vremenski
korespondirao s tadašnjim grčkim redovima; dorskim i jonskim. Karakteristike toskanskog reda u kratkim crtama bile bi slijedeće: stup ima jednostavniju bazu i nema kanelire, dok su kapitel , arhitrav , friz (tj. sve iznad stupa) bez kiparske dekoracije.
Kompozitni red (ili Kompozitni stil) je jedan od pet stilova gradnje u antičkoj arhitekturi; spaja obiljeţja korintskog s onima jonskog. Kompozitni red je red mješavina klasičnih stilova, u njemu se spajaju volute s kapitela jonskog reda s akantusovim lišćem iz korintskog reda. Volute kompozitnog reda su veće, no košara kompozitnog kapitela (ehin) je oblikovana poput korintskog. Vrlo elegantni stup kompozitnog reda imao je precizno utvrĎeni omjer, morao je biti visok točno deset svojih promjera. Sve do renesanse, - kompozitni red nije bio drţan za posebni arhitektonski red, dotada je uziman za kasnorimsku inačicu korintskog reda. Slavoluk Tita Flavija iz 82. godine, na Rimskom forumu, je prvi izgraĎeni primjer korintskog reda.
OSOBNOST REDOVA: Redovima se (zahvaljujući Vitriviju) pripisuju svojstva «osobnosti»: Dorski red – predstavlja proporcije, snagu i draţ muškog tijela; prema Serliju treba ga rabiti za crkve posvećene muškim ekstrovertnim svecima (Petar, Pavao, Juraj) i za borbene tipove Jonski red – označava ţensku vitkost, ali i bespolnost (poput ostarejlog erudita ili otmjene matrone); svetice srednje dobi i učene ljude Korintski – označava krhku siluetu mlade djevojke, djevičansko, (S) Djevica Marija Toskanski – (S) priliči utvradama i zatvorima
VITRUVIJE – PRVI OPISAO REDOVE Prvi napisani opis redova nalazimo kod Vitruvija (rimski arhitekt, ţivio za Augustova vladanja); napisao je traktat u 10 knjiga De Architectura, kojeg je posvetio caru. To je jedini traktat te vrste koji je iz antike sačuvan i kroz povijest uvaţavan. Njegov traktat okuplja ogromnu količinu tradicionalnih znanja u području graditeljstva: to je kodifikacija prakse jednog arhitekta iz 1.st.pr.K. U 3. i 4. njizi V. Opisuje tri reda (jonski, dorski i korintski) i daje neke podatke o toskanskom redu. Kazuje nam u kojem je dijelu svijeta svaki od njih nastao; povezuje ih s opisom hramova i upućuje nas kojim bogovima i boţicama pojedini red najbolje pristaje. Tek će renesansni teoretičari arh u svojim načelima od redova načiniti skupinu kanonskih formula u kojima bi se utjelovile vrline arh. RENESANSNI TEORETIČARI ARH Sredinom 15.st Fi arh i humanist L.B. Alberti opisao je redove (dijelom prema V, a dijelom prema vlastitom proučavanju rimskih ruševina) i dodao 5.red – kompozitni. Sebastiano Serlio (16.st, suvremenik Michelangelov) – uspostavio kanonski, simbolični (i legendarni) autoritet redova, za sobom ostavio kompendij arhitektonskih crteţa, prva opseţna i bogato ilustrirana arh gramatika renesanse u 8 knjiga – arh biblija zapadnog svijeta (Talijani, Francuzi, Englezi, Nizozemci, Flamanci), pr. Sir Ch. Wren, Sheldonian Theatre (Oxford, 1663.). Serlijeva knjiga o redovima započinje stranicom s drvorezom na kojem je prikazano pet redova, a gotovo svi priručnici što nastaju u 17. i 18.st započinju na isti način (5 stupova i njihovo greĎe). Smatralo se da su arh redovi utjelovljenja cjelokupna antičke mudrosti umijeća gradnje. Serlio redove predstavlja autoritativno, zadaje dimenzije svakog dijela kao da će im time zauvijek ustaliti profile i proporcije. Serlijevi redovi su u pojedinim mjerama vjerni Vitruvijevim, temelje se i na osobnom promatranju antičkih spomenika, a velikim su dijelom plod njegove invencije. Kroz povijest klasične arhitekture vode se špekulacije o idealnom tipu svakog reda (svatko je bio slobodan uzeti ono što je smatrao najboljim obiljeţjima reda u definiranju svog ideala pojedinog reda), oscilirajući izmeĎu dubokog štovanja antičke tradicije i vlastite invencije. Takve su tipove razradili i objavili u svojim traktatima teoretičari: Serlio (1537.), Vignola (1562.), Palladio (1479.), Scamozzi (1615.). Njihove su koncepcije u smislu standardizacije izvršile utjecaj u cijelom svijetu.
Sebastiano Serlio, Quarto Libro de Architettura, naslovnica (lijevo); Andrea Palladio, Naslovnica knjige "Četiri knjige o arhitekturi" iz 1570. godine.
Sebastiano Serlio (1475 – o. 1554) je svojim utjecajnim traktatom, "I sette libri dell'architettura -Tutte l'opere d'architettura et prospettiva― (1537.-1551. + posthumno) prepunim arhitektonskih nacrta doprinio da klasični arhitektonski redovi budu prihvaćeni kao kanon. Najutjecajniji u: Francuskoj, Nizozemskoj, Engleskoj – prevode se u 17. st.
Serlio, model crkvenog pročelja iz 1537. imao je utjecaja sve do 18. st.
Serlio, Pinacoteca di Brera, unutrašnje dvorište, Milano (arkade tipa ―serliana‖)
Gramatika antike Summerson govori o načinima na koji se redovi koriste. Što su zapravo redovi? To su stupovi (koji mogu biti postavljeni na podnoţja) koji nose greĎe čiji istaci prihvaćaju krovne strehe.Nad greĎem se nalazi trokutni zabat. Red i luk Rimljani su preuzeli taj tip i spojili ga s razvedenim višekatnim graĎevinama koje su imale lukove i svodove. Time su arh govor podigli na novu razinu. Većini rimskih graĎevina redovi su strukturalno nepotrebni, ali ih čine izraţajnima (jasnoća, elegancija, uzvišenost). Moţda je u početku takvim graĎevinama trebalo dati ugled sakralne arh? Redovi dominiraju takvim graĎevinama i reguliraju ih. (DIFERENCIRANI) NAČIN UPORABE STUPOVA Redovi dominiraju graĎevinama i reguliraju ih; diferenciran način uporabe stupova: 4 stupnja integracije nekog reda u graĎevinu, 4 stupnja plasticiteta, 4 razna intenziteta sjene: izolirani stupovi - moraju nešto nositi: greĎe, zid ili strehu krova. odvojeni stupovi - iza njih je zid kojeg ne dodiruju (ali je u njega uzidano njihovo greĎe) uzidani stupovi - koji mogu biti uzidani četvrtinom (tričetvrt stupovi) ili polovicom tlocrta (polustupovi) pilastri – plošne projekcije stupaca reljefno izvedene u zidnu masu Pokušajmo uočiti razne igre koje omogućuje uporaba redova, a daleki su odjek iskustava rimske antičke arh. Svaki put kada se mijenja plasticitet stupa, tu promjenu mora slijediti i greĎe koje oni nose. Pročelje crkava 16. i 17.st: na pročelju crkve Il Gesu u Rimu najvećim se dijelom javljaju pilastri; Santa Susanna ima pilastre u gornjem dijelu, a u donjem pilastre, polustupove i tričetvrtstupove.
Vignola, crkva Il Gesu, Rim, kraj 16.st;
C. Maderno, S. Susanna, Rim,1585–1603
Sve graĎevine antičkog Rima (s izuzetkom hramova) koncipirane su na načelu lukova i svodova, dok redovi tijesno ovise o primitivnijem sustavu greĎa – kojeg tvore potpornji i arhitrav. Dva su se sustava mogla do neke mjere i spojiti tako da lukove nose tradicionalni stupovi hrama, ali u zgradama s lukovima i svodovima opterećenja nisu mogli prihvatiti odveć krhki stupovi, već su bili potrebni masivni stupci. Kolosej pokazuje način na koji su Rimljanji riješili taj problem.
Tri dugačke otvorene galerije sa strogo superponiranim arkadama, a povrh njih je puni kat. Svaki niz lukova uzidan je u jednu kolonadu (koja nema strukturalnu funkciju); Kolosej je izgraĎen kao sustav lukova i svodova. Na Koloseju su 4 reda: dorski u prizemlju, jonski na 1.katu, korintski na posljednjem otvorenom katu i na najvišem, zatvroenom katu jedan neodreĎeni red (koji se naziva kompozitnim, ali se zapravo nalazi samo na Koloseju) (vidi opis str. 21-22) usp. Kolosej-Vignola (16.-17.) Kolosej je izgraĎen kao sustav lukova i svodova. Tri dugačke otvorene galerije sa strogo superponiranim arkadama, a povrh njih je puni kat. Svaki niz lukova uzidan je u jednu kolonadu (koja nema strukturalnu funkciju); Na Koloseju su 4 reda: dorski u prizemlju, jonski na 1.katu, korintski na posljednjem otvorenom katu i na najvišem, zatvroenom katu jedan neodreĎeni red (koji se naziva kompozitnim, ali se zapravo nalazi samo na Koloseju)
Kolosej (gore lijevo) je primjer: • 1. spajanja luka i reda, • 2. primjer superpozicije redova; • 3. primjer uporabe jednog reda pilastara na najzadnjem katu uz gladak zid. Ostali slični primjeri: amfiteatri u Veroni i Puli (gore desno), Marcellov teatar u Rimu. Ti su se spomenici pomno proučavali i s njih su se preuzimali gramatički elementi. Objavili su ih u 16.st Serlio i Palladio. Kako su se teme Koloseja odrazile u djelima renesansnih majstora, ilustriraju 3 primjera: 1. Palača Corner u Veneciji (J. Sansovino), (desno)– sa superponiranim stupovima i lukovima
2. Vojvodska palača u Mantovi, Cortile della Cavalerizza (lijevo) - gdje G. Romano interpretira istu temu
3. Villa Farnese u Capraroli (A. da Sangallo, B. Peruzzi, Vignola) – kao primjer pozivanja na posljednji kat (s pilastrima) Ove su tri graĎevine vrlo različite, ali su u njima korišteni isti gramatički izrazi, kojih Kolosej predstavlja najslavniji primjer. SLAVOLUCI S gramatičkog stajališta moţda su još poučniji bili slavoluci Rima i drugih dijelova Italije (Serlio ih prikazuje čak 11), a obilovali su arh i skulptorskim detaljima. U Rimu su najvaţniji slavoluk Septimija Severa i Konstantinov slavoluk, u Puli slavoluk Sergijevaca (lijevo i sljedeći sl.) Slavoluci su privlačili paţnju renesansnih slikara i arh, pa se na graĎevinama rabe elementi i kombinacije elem koji potječu sa slavoluka. Još jednom su posluţili kao gramatički izrazi koji ureĎuju strukturu.
Konstantinov slavoluk je masivni prizmatični zidani blok s 3 otvora, središnji čini glavni luk, preostala dva su sporedni, niţi i uţi lukovi. Uz 4 stupca koji razdvajaju lukove stoje 4 stupa postavljena na podnoţja i uzdiţu se sve do greĎa koje iznad svakog stupa oblikuje istake; na svakom se nalazi kip. Poviše greda je nadgradnja zvana atika, koja sluţi kao pozadina kipovima, a sadrţi reljefne prikaze i natpise. Tjemeni kamen središnjeg luka dotiče donji dio greĎa. Tjemeni kamenovi bočnih lukova dotiču vijenac koji je nastavak imposta središnjeg luka. Odnos visine i širine kod sva 3 luka je jednak.
Najjači dojam predstavlja upotreba slavoluka u projektiranju kršćanske crkve. Riječ je o Tempio Malatestiano (Rimini), djelu L.B. Albertija; za projektiranje zapadnog (ulaznog) pročelja bio je inspiriran rimskim slavolukom što se nalazi u neposrednoj blizini grada.
Pri projektiranju potkraj ţivota, crkvu Sant' Andrea u Mantovi koncept slavoluka koncepciju slavoluka primijenio je na pročelju i u unutrašnjosti crkve, gdje je posluţio kao uzor za arkade broda; štoviše, pročelje i arkade projektirao je u istom mjerilu, tako da cijela crkva, iznutra i izvana, predstavlja logični trodimenzionalni razvoj koncepta slavoluka.
S. Andrea predstavlja usvajanje i osvajanje rimske gramatike, a istodobno i stvaranje kontinuirane logične strukture koja će posluţiti kao uzor za mnogobrojne klasične crkve tijekom nareda 4 st.
S. Andrea predstavlja prvi korak prema rimskoj bazilici Sv. Petra i londonskoj katedrali St. Paul. Ritam slavoluka (usko, široko, usko) Giulio Romano primijenio je na druge graĎevine.
Upotreba atike (atički kat – koristi se, osobito kao pozadina za kipove): Somerset House, London (lijevo); Ashmolean Muzej, Oxford (desno), autor: CR. Cockerell.
Kolosej i slavoluk (više no ijedan drugi arhitektonski tip rimske arh) postaju izvorima gramatičkih izraza, asimiliraju se i postaju dijelovima klasičnog jezika. Osim njih, postojale su i druge teme koje su bile čest izvor nadahnuća: 1. Panteon, jedinstven u svojoj vrsti, prototip svih velikih klasičnih kupola; 2. Konstantinova bazilika – izazov za sve graditelje presvoĎenih brodova. Rimski hramovi- prizmatična graĎevina s otvorenim trijemom i zabatom na pročelju, okruţen ili ne stupovima ili pilastima- nikada nisu posluţili za uzor crkvava u It. Ili Europi (do 18.st). Kruţni hram ispunio je vaţnu funkciju, moţda zahvaljujući Bramanteovom Tempiettu. Veliko postignuće renesanse nije bilo u strogom oponašanju rimskih graĎevina (do kojeg će doći u 18. i 19.st), već u ponovnoj uspostavi gramatike antike kao univerzalne discipline – koja je primjenjiva na sve vrijedne graĎevinske pothvate svih vremena. Sir E. Lutyens (19.-20.st): «Redovi ne dopuštaju originalnost. Moraju biti usvojeni u toj mjeri da od njih ostane samo suština. Ako su točno primijenjeni, neobične su ljepote...»
Do sada je bilo govora o gramatičkoj funkciji klasične arh – o njezinu ustrojstvu, o prirodi 5 redova, o stupovima i pilastrima, o spajanju stupova i lukova, interkolumnijima itd. U ovom poglavlju S objašnjava na koji način su tu gramatiku koristili veliki arhitekti 16. st, ponajprije Bramante i Michelangelo. BRAMANTE je više no drugi zasluţan za uspostavu gramatike antičkog Rima na graĎevinama od najveće vaţnosti. MeĎu njegovim prethodnicima: • - Alberti (koji je u rimskom slavoluku pronašao savršen uzor za klasičnu crkvu), --- Brunelleschi (koji je u arkadama svojih crkava koristio korintski red). • Serlio je napisao o Bramanteu da je oţivio zaboravljenu antičku arh. • G 1502. nastaje Tempietto u klaustru samostana S. Pietro in Montorio (na mjestu gdje je prema legendi bio razapet sv. Petar) = na prvi pogled se čini da je riječ o rekonstrukciji starog rimskog hrama kruţnog tlocrta. Stupove dorskog reda postavio je na neprekinutu profiliranu plintu i podigao na podnoţje visoko tri stube. Ta plinta daje graĎevini neočekivani uzlet koji potvrĎuje njegov sveti značaj. Iznad dorskog reda nalazi se balustrada, tako da svakom dorskom stupu odgovara po jedan pilastar na zidu središnjeg zatvorenog dijela graĎevine koji se naziva cella. Cela je viša od kolonade i pokrivena je kupolom polukruţnog presjeka (koja je kasnije neznatno izmjenjena). Je li to doslovna rekonstrukcija rimskog hrama? Očito nije. Riječ je o jednoj ideji preuzetoj od Rimljana. Plinta i vertikalni produţetak središnjeg valjka sve do kupola Bramanteove su invencije (vrlo uspjele sudeći po broju imitacija). Serlijev (netočan) i Palladijev (vjerniji) nacrt te graĎevine pribavili su Tempiettu svjetsku slavu «klasičnog» djela (gotovo onakvu kakvu su uţivali Panteon ili Konstantinov slavoluk). Sir Ch. Wren poznavao je Tempietto posredstvom Palladija i u jednoj je fazi svog projekta za londonsku katedralu St. Paul pokušao je iskoristiti dva Bramanteova hrama za završetke dva zapadna tornja. Izvedeni projekt takoĎer Tempiettu duguje kupolu (T ima 16 stupova, Lo kat ima 32 i svaki četvrti interkolumnij ispunio je zidom u kojem se nalazi niša. Kolonada je tako dobila ritam četverodobne mjere. Wrenova kupola nije jednostavno povećanje Bramanteove, već predstavlja kreativno razvijanje teme (upravo onako kao što je Bramanteov Tempietto razvijanje teme antičkog hrama). Ideja Tempietta (kolonada koja okruţuje središnji valjak pokriven kupolom) bezbroj je puta ponovljena u 17. i 18. st. (biblioteka Redcliffe u Oxfordu, a: J. Gibbs – parovi stupova u izmjeničnim razmacima počivaju na podnoţju čiji zabati naglašavaju jedan od dva interkolumnija, dok na drugi «padaju» kontrafori tambura...). Druga Bramanteova klasična invencija – Rafaelova kuća - rimska palača u kojoj je neko vrijeme ţivio Rafael pa je po njemu dobila ime (više ne postoji, ali nam je poznata prema sačuvanom bakrorezu): glavne prostorije nalazile su se na katu, a u donjem diejlu bio je niz lukova iznajmljenih za dućane (sukladno uobičajenoj rimskoj praksi); u gornjem dijelu dorski red: parovi dorskih stupova počiva na podnoţjima koja su jednake visine kao balustrade prozora; palača posjeduje jednostavnost i jasnoću. «Rafaelova kuća» samo je jedan primjer razvijanja rimske antičke arh prilagoĎene ţiovotu 16.st. Odjek tog novog klasicizma nastavio se je kroz iduća stoljeća sve do 20.st
Sansovino je klasicizam prenio u Ve, Ca’ Corner na Canal Grande (lijevo i sljedeći sl.): 3 središnja luka prizemlja tvore velebni ulaz, dok su bočni lukovi zamjenjeni prozorima, a kat je udvostručen (prema S djelo podsjeća na Kolosej). Pročelje Somerset House (1780.). na londonskom Strandu upućuje na Bramantea (desno) S Bramanteom je arh u It do kraja ovladala antikom i dosegla potpunu sigurnost u njenoj primjeni i razvijanju. U svim oblicima umjetnosti to se zove visoka renesansa. Generaciju koja je naslijedila i slijedila Bramantea predstavljaju: Raffael, B. Peruzzi, A. Da Sangallo ml., Sansovino (Ve) i Sanmicheli (Verona).
Prijelaz od Bramantea do PALLADIJA (B umro 3g prije P roĎenja) «lako će se shvatiti govorimo li o arh kao o jeziku». Palladio: Vicenza, Rim: proučava rimsku arh. Doseţe Bramantea u vladanju gramatikom rimske arh. U Vicenzi i Ve gradio graĎevine u kojima je govor Rima bio rječitiji i razgovjetniji no ikada. S usporeĎuje Palladijevu crkvu Il Redentore (desno) s Albertijevom S. Andrea (lijevo)u Mantovi (dijeli ih gotovo 100g):
- oblik otvora - jedinica koje se ponavljaju, a tvore ih stupci i lukovi – identičan je. - Alberti se, meĎutim, izraţava samo pilastrima, a Palladio polustupovima.
Red koji Palladio koristi mnogo je jasniji od onog u Albertijevoj crkvi. Palladijev red postaje slobodan i kruţi oko oltara kako bi oblikovao apsidalnu pregradu.
- Palladijeva crkva se doimlje kao da je sva sačinjena od visokih stupova koji uistinu nose jaka greĎa, dok zidovi i lukovi izgledaju kao da prostor meĎu stupovima tek ispunjaju. Palača Chiericati koju je Palladio sagradio u Vicenzi, ima u prizemlju otvorenu kolonadu u funkciji javnog prostora, a na katu dvije bočne loţe jednako otvorene, tako da jedino zid koji zatvara veliku središnju dvoranu prati liniju uličnog pročelja.
Redovi su i ovdje dominantni element graĎevine, kao i kod većine Palladijevih graĎevina (oblikuje ih u po njemu usavršenim inačicama). Realističko evociranje Rima samo je jedan aspekt Palladijeve umjetnosti.
P je ujedno i autor traktata iz arh I Quattro Libri dell'Architettura (1570.) čiji je utjecaj sezao daleko izvan granica It, a najveći odjek je imao u Engleskoj: - Inigo Jones, c. St. Paul (Covent Garden, Lo) – trijem se oslanja na Palladijevu arheologiju (gore desno i donji tlocrt) - Lord Burlington, Assembly Rooms, York – doslovno se posluţio Palladijevim rješenjima Povezujući Bramanteovu umj s nekim aspektima Palladijeve umj, Sommerset se je ograničio na ono što čini veličanstvenu jednostavnost talijanskog 16.st., krajnji autoritet i uvjerenost kojima je P ponovno uspostavio latinski jezik arh i koristi redove. Negdje oko 1527. (kada je carska vojska opljačkala grad – Sacco di Roma) javlja se sumnja u postignuća visoke renesanse. U djelima G. Romana (Rafaelovog učenika) izbija prava pobuna. RUSTIKA = najprije je taj izraz označavao grubo obraĎene i nezgrapno poredane redove, pri čemu je svaki kamen sačuvao osobine koje je imao u trnutku vaĎenja iz kamenoloma; u toj rustičnoj, seoskoj neuglaĎenosti prepoznata je odreĎena snaga i umj potencial što su rustiku doveli do krajnje sofisticiranosti. U 16.st se ona dovodi do stiliziranosti i sistematizira se - Serlio. Miješavina prirodnog i artificijelnog. Takvo romantično poimanje nalazimo u djelima Giulia Romana, pr Palazzo del Te, ljetnoj rezidenciji vojvoda od Mantove:
U djelu GIULIA ROMANA, pr Palazzo del Te, ljetnoj rezidenciji vojvoda od Mantove: - koristi se dorski red i slavoluk kao uzor; dok neki stupoviimaju svoju plintu, drugi dijele plintu na nelogičan način s jednim manjim dorskim redom, koji je umetnut da bi uokvirio luk.
Cjelini nedostaje sklad i preciznost. Pojedini kamenovi greĎa «iskliznuli» su, ali ti kamenovi koji «ispadaju» u odnosu na središte pročelja, simetrično rasporeĎeni. Dramatična upotreba rustike koja je u stalnom sukobu s pomno izraĎenim detaljima. Pomno obraĎeni tjemeni kamenovi dviju bočnih edikula istiskuju vijenac meĎu gornje kamenove. Tjemeni kamenovi dviju malih bočnih lučno zaključenih niša groteskno su veliki, dok je tjemeni kamen središnjeg luka apsurdno malen. Maniristički vrtovi i parkovi ukrašeni su spiljama, divovima i patuljcima.
G. Romano nije izmislio rustiku (rabili su je Rimljani, Brunelleschi, Bramante na Rafaelovoj kući), ali on ju je doveo do posebne izraţajnosti. Njegove invencije imale su snaţan učinak, čak i na Palladija. U Engleskoj 18.st zatvor Newgate (gore lijevo) u Londonu (a. R. Ackermann) duguje G. Romanu svoj zastrašujući izgled... u svim trgovačkim središtima su tijekom 19. i 20.st podizane banke i osiguravajuća društva pretrpana rustikom (što velikim dijelom ima korijen u Mantovi) – pr County Hall u Londonu (gore i desno).
MICHELANGELO (25 g stariji od GR, ali nije još ništa sagradio prije Palazzo del Te; sva arh djela nastaju nakon pol st) -imao neizmjeran ujtecaj na arh, premda se prozivao kiparom. -kao inovator - ismijao je autoritet visoke renesanse i klasičnoj arh otvorio nove puteve Njega rustika nije zanimala, njegovi su zidovi glatki, a snaga saţeta u čvrsto omeĎenim površinama, udubinama, istacima i profiliranim elementima koji su rijetko ukrašeni. Profili vijenaca i okviri vrata i prozora uvijek su se pozivali na antičke autoritete.
Michelangelo polazi od Vitruvijanske gramatike i nadilazi ju. (konvencionalnost Rafaelove edikule naspram Michelangelove) Edikula – niša u kapeli Medici u Fi crkvi S. Lorenzo. Sadrţi pilastre, zabate,
arhitrav, ali svi su korišteni na drugačiji način, nanovo izmišljeni i prepuni onog što bi vitruvijanski kritičar nazvao grubim i apsurdnim greškama. Jesu li pilastri doista dorski? Koji je smisao prekida u zaobljenju zabata? Na temelju kojeg je pravila profilirani arhitrav umetnut u timpan da bi unutar njega svoje kutove prislonio o vijenac? S: «Ovo je djelo poput apstraktne skulpture... Moţe se učiniti neobičnim i u početku neprihvatljivim»
Retorika baroka MICHELANGELO Palača u Kapitoliju, Rim – divovski pilastri; koristi konvencionalni red korintskih pilastara, ali uvodi 3 novine: 1. veličina (H=14m i najavljuju one na Trgu sv. Petra h=27m); 2. pilastri zahvaćaju visinu od 2 kata (Rimljani nisu nikada koristili nešto slično); 3. na katu zid počiva na greĎu koje nose jonski stupovi, dva po svakom otvoru = takva invencija (način uporabe dva reda u rješavanju problema dvokatnog zdanja) bila je jedna od najdragocjenijih Michelangelovih invencija. Ovo rješenje je imalo veliki utjecaj na barokne crkve; mnoge od njih koriste ovu temu, pr S. Andrea al Quirinale (nastalo stoljeće nakon).
MeĎurazdoblje R-B: manirizam dolazi od pojma maniera – u smislu vještine, zanata i osobnog umjetnikovog biljega, ali i oponašanja nekog uzora i izvještačenosti S obzirom da Summerson promatra arh kao jezik, on pokušava dokučiti u kojoj je mjeri manirizam obogatio taj riječnik. Dvije su Vignoline graĎevine smatrane vaţnim primjerima manirizma: 1. Villa Farnese, Caprarola (osim neke vrste bastiona na uglovima zdanja, glavno se tijelo graĎevine moţe smatrati jednostavnim razvijanjem postupka uobičajenog u visokoj renesansi + trolučna loţa izvedena u rustici upisana je izmeĎu krivulja stubišta GR); 2. crkva Il Gesu (glavna crkva isusovačkog reda u Rimu; s golemim zapadnim pročeljem na dva kata, oba rasčlanjena korintskim pilastrima; kad bi crkvu tumačili renesansnim jezikom nedostajao bi joj jasan repetitivni ritam. Plohe su izvučene i uvučene na zbunjujući način, a jedan od pilastara donje zone čini se
djelomično skriven iza drugog. Prema Summersonu cijelu graĎevinu valja shvatiti kao smioni primjer arhitektonske plastike). Utjecaj ovih djela bio je značajan i dugotrajan.
G. Della Porta, pročelje crkve Il Gesu, Rim, kraj 16.st, maniristički prototip
Pr, prvi su viktorijanci ponovno otkrili manirističku arhitekturu (nazivali su je jednostavno talijanskom) kao nešto njima savršeno primjereno; smatrali su da ona posjeduje karakter i vjerovali da ih oslobaĎa hladne pedanterije oţivljavanja klasičnih ideala (revival). Manirističkom arhitekturom nadahnuti su mnogi gradovi Engleske, poput Manchestera, Leedsa i Liverpoola. Robert Cockerell je iz projekta ville u Capraroli izveo gotovo sve elemente za zgradu javnog osiguravajućeg društva u Londonu. To djelo postalo je polazište arh djelu što nastaje pola st kasnije, ali u reduciranoj inačici, Chartered Accountants Institute, djelo koje je drţano za najljepšom modernom zgradom Londona.
Cockerell, Bank of England, Manchester
Klasični jezik arhitekture (2.dio) Pročelja sljedećih dviju crkava nadahnuta su pročeljem rimske crkve Il Gesu: 1. rimska crkva S. Susanna; 2. pariška crkva Val-de-Grace (50g starija). Dok je S. Susanna (desno) puno zbijenija i pročelje joj je upisano u okomiti pravokutnik, volute koje odgovaraju bučnim brodovima i koje se kod Il Gesu (lijevo) razvijaju u širinu, ovdje su jako suzdraţane da bi naglasile vertikalite. K tomu, dok se na crkvi Il Gesu motiv pilastara ravnomjerno ponavlja cijelim pročeljem, na pročelju S. Susanna raspored stupova i pilastara nedvojbeno teţi privući paţnju prema središtu, na središnji portal. Ta se usporedba (S. Susanna-Il Gesu) često izvodila kako bi se objasnila razlika izmeĎu manirističke i barokne arh. Usporedba s crkvom Val-de-Grace, meĎutim, ukazuje na to kako tim pojmovima valja paţljivo rukovati.
F. Mansart, crkva Val-de-Grâce, Pariz, 1667.
Je li ona maniristička ili barokna? Nema ni difuznost ni dvosmislenost crkve Il Gesu, ali nema niti snagu ni sigurnost S. Susanne; a nije niti prijelazni oblik. Vitkost, skladnost... postupni prijelaz iz prizem od pilastara na odvojene stupove vjerniji je klasičnom duhu od prethodne 2 crkve. To je osobno tumačenje crkve Il Gesu jednog fr arh – Mansarta. Barok je uglavnom retoričan – pretjerane, izvještačene i vrlo uvjerljive rječitosti. Summerson razmatra 3 graĎevine 17.st koje to načelo najizričitije izraţavaju: 1. Berninijerv Trg sv. Petra u Rimu; 2. Istočno pročelje palače Louvre u Parizu 3. Palača Blenheim kod Oxforda Berninijerv Trg sv. Petra u Rimu - projektiran kao ogroman zatvoren cortil pred istoimenom crkvom, prostrani vanjski atrij podignut kako bi prihvatio mnoštvo koje se okuplja da bi primilo papin blagoslov.
Dva ravna krila (kraka) kolonade nadovezuju se na pročelje crkve i nastavljaju se oblikujući ovalni prostor, a zaključena su trijemom. Kolonadu tvori 280 samostalnih stupova koji su visoki 15m i poredani u 4 reda. Oni tvore vjerojatno najveličansveniju skupinu stupova na svijetu. . Stupovi su dorski, ali imaju toskanske baze i neznatno su viši od uobičajenih dorski stupova, a njihovo greĎe je (više manje) jonsko – Bernini je (za ovu priliku) izmislio vlastiti red (u kojem se ratničko dostojanstvo dorskog reda spaja s elegancijom jonskog); zbog kapitela pamti ga se kao dorski, ali posve izvorne osobnosti. Kolonade ostavljaju snaţan dojam, stupovi se zbijaju oko prolaznika poput stabala u šumi (sunce jedva prodire). 2. Istočno pročelje palače Louvre u Parizu, koju su izveli Le Vau, Perrault i Le Brun – kolonada se koristi na drugačiji način nego kod Trga sv. Petra; projekt ist pročelja predstavlja jedan od najvećih u pov europske arh. u velikom mjerilu razvija arh rimskog hrama i usklaĎuje taj uzor s potrebama palače. najsnaţniji dojam ostavlja korintska kolonada koju čine stupovi što su poredani u parovima - analogno onima na Rafaelovoj kući, Bramantea (dobar način da se postigne interkolumnij pogodan za prozore), ali su potpuno samostalni, odvojeni od zida, poput kolonade hrama, što daje izrazit scenografski dojam. tu (2 dugačka krila) je red samostalan (stupovi istureni), u sredini oni se oslanjaju na puni zid i nose zabat (zid probijen lukom iznad glavnog ulaza i sjajno ukrašen sulpturom u plitkom reljefu. na krajnjim dijelovima (paviljonima) red se pretvara u pilastre, a u njihovom središnjem dijelu, neznatno proširenom interkolumniju, zid se uvlači tako da je u istoj ravni s oom u središnjem (ulaznom) dijelu, a sadrţi i jedan lučno zaključeni prozor koji ponavlja središnji luk. Dugačko pročelje sa suptilnim varijacijama planova, pri čemu se stup tretira kao potpuno samostalni element, on organizira cijelu graĎevinu. 3. Palača Blenheim kod Oxforda, djelo Vanbrugha i Hawksmoora – pročelje s mnogim naizmjence isturenim i uvučenim dijelovima graĎevine (koji se raščlanjuju u raznim smjerovima), stvarajući nemirni grčevit obris. - 4 tornja izvedena u naglašenoj rustici, okrunjena mnogim fijalama (utj got), označuju 4 ugla pravokutnika. - ostatak palače ureĎuju dva reda: korintski (visok preko 15m) koji se ističe u središnjem dijelu jedva vidljiv dorski (upola manji). - S uočava utjecaj Berninijeve kolonade i Michelangelovog divovskog reda. Barok je uglavnom retoričan – pretjerane, izvještačene i vrlo uvjerljive rječitosti. Summerson razmatra 3 graĎevine 17.st koje to načelo najizričitije izraţavaju. Prema S, ove tri graĎevine rabe klasični riječnik arh sa snagom i teatralnošću, kako bi promatrača uvjerile u istinitost svoje poruke: 1. Berninijerv Trg sv. Petra u Rimu - univerzalnost rimske kat crkve 2. Istočno pročelje palače Louvre u Parizu - nedostiţni sjaj vladavine Luja XIV. 3. Palača Blenheim kod Oxforda - nepobjadiva slava britanskog oruţja Svjetlost razuma i arheologije 18.sr u Europi obiljeţeno je prosvjetiteljstvom, racionalizmom, idealizmom, neoklasicizmom, arheologijom, osnivaju se muzeji. za 15.st Rim i antika bili su uzor svega vrijednog u umj. u 18.st, iako se prihvaćalo da je Rim superioran, ţeljelo se znati razlog – to je potaklo istraţivanje i kritiku. postavlja se pitanje: zašto je Rim bio izvor svega vrijednog u arh?
traţe se dokazi za tu pretpostavku. Jedan od odgovora je bio da se rimska arh zasniva na odreĎenim matematičkim pravilima neodvojivim od ljepote. Drugi odgovor je bio da antička arh posjeduje neku vrstu prirodne ispravnosti i reda, koja ju čini gotovo dio prirode (pozivali su se na Vitruvija koji piše o prototipovima... od drva...). glavna je briga kritičara (fr i njem) bila da obrane čistoću i integritet, «prirodnu valjanost» redova; Laugier i «primitivna koliba» (koja se sastoji od debla stabala, a nema zidove) – uzdrman autoritet redova. (primitivna koliba je objavljena nekoliko god ranije od Rousseauvog plemenitog divljaka) Laugierove su ideje utjecale na arhitekta Jaquesa-Germaina Sufflot-a, autora pariškog Pantheona, čija je namjera bila da otvori prevladavaju nad punim zidovima (zbog sigurnosti su otvori morali biti ispunjeni). Pariški Pantheon je prva graĎevina koja se moţe nazvati «neoklasičnom»; pojam tradicionalno označava onu arh koja s jedne str teţi racionalnom pojednostavljenju što su ga zagovarali teoretičari (poput Laugiera), a s druge nastoji prikazati redove s krajnjom arheološkom vjernošću. Crkva St. Paul Iniga Jonesa na Covent Gardenu iz 1631. i moţe biti odreĎena kao neoklasicistička. Projekt se temelji na istraţivanju Vitruvijevom opisu toskanskog reda, a na kupoli crkve St. Paul oslanja se kupola Pantheona: uklanjanje masivnih stupaca (koji su na St. Paulu ispunjavali svaki 4.interkolumnij) rezultirao je gubitkom teţine kupole koja kao da lebdi nad pravokutnim krakovima kriţne konstrukcije koju nadvisuje. Crkva St. Paul Iniga Jonesa na Covent Gardenu iz 1631. i moţe biti odreĎena kao neoklasicistička. Projekt se temelji na istraţivanju Vitruvijevom opisu toskanskog reda, a na kupoli crkve St. Paul oslanja se kupola Pantheona: uklanjanje masivnih stupaca (koji su na St. Paulu ispunjavali svaki 4.interkolumnij) rezultirao je gubitkom teţine kupole koja kao da lebdi nad pravokutnim krakovima kriţne konstrukcije koju nadvisuje. U 18.st u Engleskoj je došlo do Greek revival-a , jer se tragalo za iskonskim korijenima, bez posredstva Rima. Arh odlaze u Grčku, vraćaju se s crteţima grčkih hramova. Prema tom uzoru na posjedima bogatih engl plemića podiţu se («grčke») dorske graĎevine, više manje kao kurioziteti ili egzotični suveniri u obliku hramova ili trijemova. Otada se biralo izmeĎu 8 redova: 5 rimskih (koje je davno uspostavio Serlio) i 3 grčka reda (iz trakt. Stuarta i Reveretta). Grčki revival (koji je otpočeo u Engl) proširio se je potom cijelom Europom i ubrzo stigao do Amerike – trajao je 30ak god. High Schoool u Edimburghu koju je Thomas Hamilton sagradio 1825. na Calton Hillu – jedno je od najistaknutijih i najuvjerljivijih grčkih dorskih ostvarenja. + British Museum u Londonu. Ono što je S odredio kao osnove klasicizma proţelo je stilski kaos 19.st i postalo bitnim čimbenikom arh revolucije 20.st. Klasično u modernoj arhitekturi Tijekom prve polovice 20.st obiljeţja arh su se u cijelom svijetu potpuno promijenila. U središtu tih promjena bilo je ono što nazivamo Modernim pokretom u arh. Njegove početke nalazimo u desetljeću koje pretkodi 1914.g, a najveću snagu dostiţe kasnih 20ih god; nakon 2.sv. rata eksplodirao je kao bomba sa zakašnjelim djelovanjem. Njegovi učinci su se toliko proširili da se sad u svim dijelovima industrijaliziranog svijeta susreću visoke vitke blješteće zgrade, redovi armiranobetonskih stupova i mreţe prozora koji se ponavljaju u nedogled. Ta
je suvremena arh revolucija najkorijenitija i najsveobuhvatnija – serijska proizvodnja... problemi graĎenja prevladali su probleme arh. Gdje je u svemu tome jezik arh? (pita se S.) Počeci modernog pokreta vezani su uz traţenje onog iskonskog i čistog načela u arh, onog što je postojalo prije pojave ant arh. Laugierova misao – koliba je redukcija oblika klasičnog hrama na najosnovnije dijelove, a ona je sadrţavala i zametak racionalnosti. Njegova misao sadrţavala je zametak arh lišene svakog dekorativnog i plastičkog izraza. Ledoux i idealni grad (1758.) – ogoljelost i skaldnost geometrijskih tijela Le Corbusierov idealni grad Ville Radieuse (1921.)
