Predgovori. K d v a d e se tip e to m iz d a n ju . T a „skroz i naskroz neznanstvena knjiga “, kako „ Z e n u “ nazva H . H erkner1, doživljuje eto u njemačkoj literaturi vrlo rijedak slučaj dvadesetipetog izdanja, a ja se nadam, da će slijediti i daljnja. Vanredno povoljnome odzivu, na koji je naišla u njemačke čitalačke publike, odgovaraju u različitim stranim jezicima mnogi prijevodi, koje je doživjela, otkako je izašla. Osim toga, što je dvaput prevedena na engleski (London i New-York), ona je prevedena na fran cuski, ruski, talijanski, švedski, danski, poljski, vlamski, grčki, bugarski, rumunjski, madžarski i češki. Mogu se dakle ponositi uspjehom moje „skroz i naskroz neznanstvene knjige “. Mnoga pisma, osobito od žena iz najrazličitijih društvenih krugova, pokazaše mi dalje, kako je djelovala naročito na ženski svijet, koji ju je n a j t o p l i j e dočekao. U z to moram da se srdačno zahvalim svima onima, koji me pomogoše bilo gradjom, bilo ispravkom i dopunom navedenih činjenica, stavivši me tako u položaj da mogu knjigu obraditi što tačnije. A li toplome pristajanju na jednoj stoje nasuprot žestoki protivnici na drugoj strani. Dok jedni označuju knjigu najbeskorisnijom i najopasnijom od knjiga, koje su izašle u novije vrijeme (u tom smislu pisahu jedne antisemitske novine u Berlinu), dotle drugi — medju ostalima dva evangelička duhovnika — izjavljuju, da je to jedna od najćudorednijih i najkorisnijih knjiga, što ih uopće ima. Ja sam zadovoljam i s jednim i s drugim sudom. Knjiga, koja govori o javnim stvarima, mora kao i govor o javnim odno 1 Radničko pitanje. N apisao dr. H . Herkner. Berlin 1894. A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
I
sima upravo p r i s i 1 i t i na to, da svatko zauzme stano vište. T ek tako može da poluči svoju svrhu. Medju ostalim brojnim napadajima i pokušanim pobi janjima, što ih je tijekom godina izazvala moja knjiga, dva djelca zaslužuju osobitu pažnju poradi naučenjačkoga ka raktera njihovih pisaca. T o je knjiga dra. H . E. Zieglera, izvanrednog profesora zoologije na sveučilištu u Freiburgu i. B., a nosi naslov: „Prirodna nauka i socijalnodemokratska teorija, odnošaj njihov, izložen na temelju Darwinovih i Bebelovih djela V i poslije ove rasprava dra. Alfreda Hegara, profesora ginekologije na sveučilištu u Freiburgu i B., imajući naslov: „Spolni nagon4*.2 Obadvije ove knjige čine utisak, kao da su po dogo voru njihovih autora napisane u svrhu „znanstvenog uni štenja44 moje knjige. Z a to govori, što oba pisca djeluju na istom sveučilištu, što su obadvije knjige izašle u istoj nakladi i što obojica svoje izdanje opravdavaju time, da ih je na pobijanje potakla neobično velika prodja, koju je doživjela moja knjiga sa svojim „pogrješnim44 i „neznan stvenim teorijama44. D a je to učinjeno po dogovoru, svje doči dalje podjela rada, za koju su se (čini se) oba pisca sporazumjela. Dok Ziegler nastoji pobiti moja kultumohistorijska i prirodoznanstvena naziranja, bacio se Hegar u glavnome na fizijološko i psihološko karakterisanje žene, kako ga ja iznosim u svojoj knjizi, ne bi li kakogod do kazao, da je pogrješno i netačno. O nda obojica, svaki sa svoga gledišta, pokušavaju pobijati moja ekonomska i socijalnopolitička izlaganja, i to njihovo pokušavanje pokazuje, da su se upustili u područje, na kojemu nijesu upućeni i na kojemu će poradi toga ubrati još manje lovorika, nego li na polju stručnjaka, od kojih bih najprije mogao očekivati stvarno pobijanje. Poslije toga imaju obadvije ove knjige zajedničko još i to, što obradjuju područja, kojih se ja nijesam ni dotakao i koja s mojim izlaganjima ne imaju baš nikakove veze, ili što, kao naprimjer Hegar, čine izjave, kojima ja ne imam 1 Stuttgart 1894., nakladom Ferdinanda Enkea. 2 Stuttgart 1894., nakladom Ferdinanda Enkea.
III
razloga prigovarati. O ba djela su nadalje t e n d e n c i j o z n i s p i s i , koji pod svaku cijenu hoće da dokažu, da ni pri rodne znanosti ni antropologija ne mogu pružati materijala u dokazivanju potrebe i koristi socijalizma. O ba su pisca, što se medjutim u polemikama često dogadja, vadila iz mojega djela i trgala iz saveza, što im se činilo prikladno, ostavljajući, što im bijaše nezgodno, po strani tako, te sam se upravo izmučio, dok sam prepoznao vlastite svoje riječi. Govoreći o obim knjigama, ja ću se najprije pozabaviti Zieglerovom raspravom, koja je izašla prije. Ziegler je pogriješio već u naslovu svoje knjige. Ako je htio pisati kritiku na socijaldemokratske teorije s obzirom na Darwina, nije za podlogu svoje kritike trebao uzimati moju knjigu, jer bi bilo čudnovato učenje od mene, kad bih ja sebe htio smatrati jednim od socijalističkih teoreti čara ; on je za svoju svrhu trebao odabrati djela Marksova i Engelsova, čijim stopama mi svi idemo. T o je on dakako mudro propustio. O n nije trebao da smatra moju knjigu nekom vrsti stranačkog dogmatičkog spisa, jer sam u njoj, i to u uvodu, izrijekom objasnio, u koliko se nadam svojom knjigom naići na saglasje mojih stranačkih drugova. Ziegler toga nije mogao ne opaziti. Ali pošto je ipak ostao kod izabrana naslova, bilo mu je jamačno više stalo do pikant noga, nego li do istinitoga. Ponajprije moram da na ovome mjestu odbijem tešku objedu, kojom Ziegler objedjuje Engelsa, za kojega tvrdi, da je u svom djelu „Porijetlo familije, privatnog vlasništva i države4' preuzeo b e z i k a k o v e k r i t i k e čitave teorije Morganove. Engels ima u znanstvenome svijetu i suviše cijenjeno ime, a da bi ta Zieglerova objeda ostavila ma kaki dojam. Đespristrano proučavanje Engelsovog djela do kazat će i laiku — a medju ove u ovom slučaju ne spada Ziegler —, da je Engels Morganove nazore tek adoptirao, jer su se podudarali sa nazorima i studijama, koje je sam s Marksom stekao na tom području. I pošto ih je Engels jednom usvojio, on ih je podupro novim dokazima tako, te će protivnicima biti nemoguće pobijati ih s nadom u uspjeh. O no, što izvodi Ziegler, potpomagan W estermarckom i Starckeom, proti naziranjima Morganovim, En-
IV
gelsovim i svih onih, koji sa Morganom i Engelsom stoje u bitnom na istim polaznim točkama, to je tako klimavo i bez temelja i svjedoči o jednoj takovoj površnosti shvatanja, te se nije nimalo uvećalo moje počitanje prama znanstvenjacima Zieglerova kova. Ziegler se boji (str. 15. njegova djela), da će i njega stići kleveta, kojom sam tobože udario sve današnje naučenjake, naime optužba, da oni svoj naučenjački položaj izrabljuju na korist vladajućih klasa. Ja se ogradjujem od toga, da sam ikoga oklevetao. Cini se, da našim profeso rima riječ kleveta vrlo lako teče iz pera, kako se vidi iz Hackelova napadaja na mene (vidi str. 250. ove knjige). U koliko izričem vlastita moja naziranja, sve, što pišem u ovoj knjizi, moje je potpuno osvjedočenje, koje može da bude i k r i v o , no koje nije nikada izrečeno p r o t i v m o j e g a b o l j e g a u v j e r e n j a , što bi se jedino moglo krstiti klevetanjem. O no dakle, što sam ustvrdio o većem dijelu naših učenjaka, ne samo da vjerujem, nego bih mo gao i dokazati mnogim činjenicama. Meni je dovoljno, da uz sud jednoga muža kao što je Buckle (strana 246. ove knjige) navedem sud jednog Fridrika Alberta Langea, koji u drugoj nakladi svojega „Radničkog pitanja" na strani 15. govori o k r i v o t v o r e n o j z n a n o s t i , koja poslije prvog miga stoji na usluzi kapitalistima. I pošto je Lange malo podalje izložio postojeće nazore o državnim znanostima i statistici, on nastavlja ovako : ,,A da su u jarmu takovih nazora (kakove imaju monarsi) i muževi od znanosti, lako je objasniti podjelom rada na duhovnim područjima. Uz rijetkost koje slobodne filozofije, koja u sebi kao u kakovu žarištu okuplja rezultate sviju znanosti, naši su, pa i najučeniji i najvrsniji istraživaoci do stanovitoga stepena upravo djeca općenite predrasude v i d e ć i , i s t i n a , v r l o o š t r o u s v o m u ž e m kr u g u , ali i z v a n o v o g a ni š t a. U r a č u n a m o li a m o n e s r e ć u j e d n e . f i l o z o f i j e * , koju d r ž a v a plaća, koja se tje^a o b r t i mi c e i koj a je uvi j e k s p r e m n a p o s t o j e ć e p r o g l a s i t i r a z u m n i m , o t k r i t ć e m o d o s t a r a z l o g a za n a s u uzdržaljivost, kad već i z n a n s t v e n a pitanja vode tako n e p o s r e d n o prama e l e ment i ma
V
b u d u ć i h s v j e t s k i h r e vol uc i j a , ka ko se to oči tuje i u zakonu životne konkur enci j e. “ Ovi izvodi F. A . Langea jasni su i ne trebaju nikakova dodatka. Opširnije naći će Ziegler u prvom i drugom po glavlju Langeove knjige. Ziegler veli dalje, kako su mu savjetovali, neka napusti svoj spis proti meni i mjesto njega neka dovrši već odavno započeto djelo o embrijologiji, jer će „više koristiti svojoj karijeri“. Ja isto držim, da bi to bilo pametnije ne samo zbog njegove karijere, no i zbog njegova učenjačkoga glasa, koji nije nimalo porasao nje govom knjigom proti meni. — Ne mogu, a nije ni potrebno da na ovome mjestu opširno ulazim u Zieglerove prigovore, što ih on izlaže proti znanstvenim istraživanjima, koja su se već od Bachofena i Morgana amo činila o odnošaju spolova kod naroda na najnižim stepenima ljudskoga života. Ne prodje gotovo ni jedan dan, a da ne donese sa sobom novih dokaznih činjenica za Bachofen-Morganova načela, pa i ja sam u prvom odsjeku ove knjige iznio za šire kru gove nekoliko novih fakata, koji će po mome uvjerenju isto tako posvjedočiti neosporivu opravdanost tih načela. Cunowljeva rasprava: „ O rodbinskim organizacijama kod australskih crnaca“ , koja je medjuto izašla i o kojoj govorim u prvom odsjeku ove knjige, ne samo da donosi mnoštvo novih čjnjenica u tom smjeru, već se opširno bavi i s na zorima W estermarcka i Starkea — Zieglerovih pomagača — pobijajući ih temeljito. Poradi kratkoće upućujem Zieglera na to. Nastojeći Ziegler da iz vlastite pobude dokaže, kako je monogamijski odnošaj izmedju muža i žene „jedan posve prirodni običaj“ (strana 88. njegove knjige), on je sebi silno olakšao dokazivanje. Na jednome mjestu nastao mu je monogamski odnos iz čisto psiholoških razloga : „ljubavi, uzajmične težnje, ljubomore**, ali odmah dalje kaže, da je brak potreban, „jer javnim sklapanjem braka priznaje čovjek pred društvom kao dužnost ostati vjeran svojoj ženi, skr biti za svoju djecu i odgajati svoj podmladak**. Na jednom mu je dakle mjestu monogamija „jedan posve prirodni običaj“ , odnošaj, koji nastaje iz „čisto psiholoških uzroka**, dakle nešto kao prirodni zakon posve jasno, a nekoliko stranica
VI
podalje označuje brak prisilnom zakonskom ustanovom, koju je društvo uredilo zato, da muž ostane svojoj ženi vjeran, da se za nju brine i da odgaja djecu. Kakva mi je to dosljednost? Lijepo li će mišljenje imati dobri gradjanin o tom prirodoznanstvenom učenjaku! A ko je javno sklapanje braka potrebno za m u š k a r c a , kako bi bio vjeran svojoj ženi, kako bi se za nju brinuo i kako bi uzgajao svoju djecu, čemu nam Zigler ne kaže ni riječi o jednakoj obvezi žene ? O n i nehotice naslućuje, da se žena današnjega braka nalazi u jednom prisilnom položaju, koji joj namiče ono, što se od muškaraca može postići tek osobitim svečanim zavjetom, no što se u bez broj primjera ne postizava. Ziegler nije tako ograničen ili neupućen, te ne bi znao, da je primjerice već u starom zavjetu patrijarhalnoj familiji bila podlogom poligamija, u kojoj su živjeli praoci naši do kralja Salamuna, a da ih nije od toga odvraćao onaj „posve prirodni običaj“ i da na njih nijesu djelovali „psihološki razlozi za monogamiju“ . Poli gamija i poliandrija, koje u historijskom vremenu postoje već tisućljeća i od kojih je prva još i danas na istoku od mnogih stotina milijuna ljudi priznata socijalnom ustanovom, najjači su protudokazi Zieglerovim ,,prirodoznanstvenim“ razlozima čineći ih apsurdnima. Eto, kuda će zabasati čovjek, prosudjuje li po ograničenim buržoaskim predrasudama tudje običaje i društvene ustanove tražeći prirodoznanstvene razloge ondje, gdje mogu biti mjerodavni tek s o c i j a l n i uzroci. Ziegler nije trebao navoditi ni primjera iz spolnog života antropoidnih majmuna, kako bi dokazao, da je monogamija nekim načinom prirodna nužda, dok majmuni ne budu po sjedovali bar kao najprimitivniji ljudi jednu društvenu orga nizaciju, koja bi ravnala njihovo mišljenje i poslovanje. Darwin, na kojega se proti meni poziva, bio je daleko oprezniji u svom prosudjivanju. I Darwinu se činilo nevjerovatnim postojanje „skupnog braka“ i stanje promiskuiteta prije ovoga, ali on je bio dosta objektivan da kaže, kako su svi oni, koji su potanje proučavali ovo pitanje, bili dru goga mišljenja nego on, i da je „skupni brak“ (specifični ovaj izraz potiče od nas. Opaska pisca) činio prvotni i
VII
općeniti oblik spolnog saobraćaja na čitavoj zemlji, kao i brak medju braćom.1 Ali od Darwina je istraživanje drevnih društvenih prilika u velike uznapredovalo; mnogo, što se onda činilo nevjerojatnim, danas je posve jasno, pa bi ja mačno i sam Darwin, kad bi danas živio, napustio stare svoje sumnje. Ziegler ne vjeruje u Darwinovu nauku, da se stečene sposobnosti mogu baštiniti, i pobija najener gičnije ovo shvatanje; ali onaj nazor, što ga sam Darwin ostavlja kao nevjerojatan, da je naime monogamija bila prvotni odnošaj spolova medju ljudima, poprima Ziegler kao nepogrješivu istinu, sa žarom vjernoga kršćanina, koji misli, da je izgubio duševno spasenje, ne vjeruje li u dogmu svetoga trojstva, ili sumnja li kao katolik u bezgriješno Marijino začeće. Ziegler se veoma vara, ako misli, da će svojim jako dogmatičnim, ali s historijskog i prirodoznanstvenog gledišta posve krivim načelima moći pobiti doka zana fakta, koja tumače razvitak spolnih odnosa na razli čitim kulturnim stepenima čovječanstva. Kako Ziegler i jednako misleći pojimaju Morganovo shvatanje razvoja spolnih odnosa, čini se, da će oni s tim proći isto onako, kako je većina naših naučenjaka prošla s materijalističkim shvatanjem povjesti. Jednostavnost i pri rodnost ovoga, po kojoj svi protuslovni i na oko nejasni dogadjaji postaju jasni i razumljivi, ne imponira njima, jer je ono i suviše prosto i ne pušta maha spekulacijama. Dalje, oni se boje — a da niti sami toga ne vide — konzekvencije ovoga naziranja za postojeći državni dru štveni poredak; jer, ako vrijede zakoni razvijanja i za društvo, kako bi onda buržoasko društvo moglo tvrditi, da izvan njega ne može biti nijedno bolje društveno uredjenje ? Ziegler ne pojmi vezu, koja postoji izmedju Darwinove nauke i socijalističkog naziranja na svijet; preporučam mu ovdje, neka pročita u F. A . Langeovu „Radničkom pitanju*4 prva.dva poglavlja, koja nose naslove: „Borba za opstanak** i „Borba za bolje namještenje** ; možda će mu tamo biti jasnije, što mu je bilo nerazumljivo kod mene. 1 Porijetlo čovjeka i spolni izbor, od Charlesa Darwina. 2 0 . poglavlje. Sekundarni spolni karakteri čovjeka. H a lle a. d. S ,, naklada O tona H endela.
VIII
Na strani 247. ove knjige pokazao sam i to, kako Ziegler ima krivo, kad misli, da može proti meni upotrebiti nazor Virchowljev o Darwinovim teorijama, koje vode prama socijalizmu. Dok ja Darwinove prirodoznanstvene nauke posmatram u uskoj vezi sa socijalističkim naziranjem na svijet, Ziegler misli pobiti to shvatanje pozivajući se na Darwinov sud o ratovima i na njegova malthuzijanistička načela. Prije svega moram zahtijevati, da me se citira ispravno, kad me se već hoće citirati. O no, što Ziegler na 186. strani svojega djela navodi kao moju misao o vječnome miru, jest posvema netačno i pokazuje potpunu njegovu nespo sobnost, da se snadje u mislima jednog socijaliste. Može se dopustiti, da su mnogi ratovi bili poticalo kulturi, ali da je takovo značenje svih ratova, to može da ustvrdi tek jedan ignorant u stvarima povjesti. A samo barbar može još vjerovati, da razvoj čovječanstva unapredjuju današnji ratovi, gdje se u masama ubijaju najjači ljudi, cvijet kul turnih nacija, i gdje se u množinama uništuju sredstva kulture, jer to zahtijevaju današnji ratovi. Svaki trajniji mir bio bi po ovom nazoru Zieglera i drugova zločin, počinjen na čovječanstvu. T o, što Ziegler iznosi u svojoj knjizi o tom poglavlju, glupava je zasukanost, a isto takova je zasukanost ono, što poduprt Darwinom tvrdi o malthuzijazmu. Posvemašnje Darwinovo nepoznavanje društvenoekonomskih teorija zavelo ga na najsmionije tvrdnje, čim bi se radilo o društvenim temama; ali od Darwina ovamo tako su veliki koraci učinjeni na socijalnom po dručju, te se ono, što se još dalo oprostiti Darwinu, ne može pregledati jednom njegovom učeniku, osobito, ako taj kao Ziegler dolazi s pretenzijom imati na tom po dručju mjerodavan sud. Sto bih mu o tom imao kazati, rekao sam u onom odsjeku ove knjige, koji nosi naslov „Napučenost i prenapučenost**, pa ga zato upućujem tamo. Jedan od glavnih aduta, koje Ziegler iznosi proti meni, tiče se mojega nazora o spospbnosti razvijanja kod čo vjeka, specijalno pak o istoj sposobnosti kod žene u ra zumnim i prirodnim društvenim odnošajima, o sposobnosti razvijanja pomoću uzgoja i nasledja. Svome krivom načelu,
IX
da je nasledje stečenih vlastitosti nemoguće ili moguće tek u beskrajno dugim vremenskim perijodima — gdje se oslanja na W eismanna, — podaje on toliko značenje, te o njem čini ovisno čak i ostvarenje socijalističke misli. O n naime tvrdi: „Prije, no što bi se ljudi privikli na novu društvenu organizaciju, propala bi već davno ta nova organizacija“ (strana 19). T a rečenica svjedoči o čudesno na ivnom shvatanju, što ga Ziegler ima o nastajućim društvenim oblicima. O n ne zna, da su društvene potrebe ono, što stvara društvene formacije, i da prema tomu društveni oblici rastu zajedno s ljudima, kao i ljudi s njima, da jedno nastaje pomoću drugoga i oboje zajedno. T a društveno se uredjenje ne da ni zamisliti bez ljudi, koji hoće i koji su kadri uzdržati ga i unaprijediti. A ko se igdje može go voriti o prilagodjivanju, to se može ovdje. Povoljniji odnošaji, koje ima svako novo društveno uredjenje prema prijašnjemu, prenose se na pojedince i oplemenjuju ih ne prestano. Prema Zieglerovim izvodima čini se nazor o nasledjivanju stečenih osobina već toliko preživio, te još samo natražnjaci vjeruju u nj. Pošto nijesam stručnjak i pošto sam prenatrpan najrazličnijim poslovima, koji od ovog pitanja stoje vrlo daleko, ne mogu se pozvati na slična iskustva i opažanja, ali pozorno mi je posmatranje pokazalo, da ovaj, s tako apodiktičnom sigurnošću od Zieglera obradjivani tema stoji na vrlo slabim nogama, imajući uz to proti sebi najpriznatije zastupnike Darwinizma. T ako je u „Prilogu k općim novinama**, Miinchen, 13. ožujka 1894., dr. Louis Biichner objelodanio raspravu pod naslovom „Prirodna nauka i socijalna demokracija**, u kojoj govori o Zieglerovu djelu. N e samo, da se Biichner izjavljuje proti W eismann-Zieglerovom shvatanju, već odmah upućuje na to, kako uz Darwinova naziranja pristaju Hackel, Huxley, Gegenbauer, Fiirbringer, Eimer, Claus, Cope, Lester W ard i H erbert Spencer. Dalje je proti W eismannu ustao H ake u polemičkom spisu, kojega stručnjaci u velike cijene i koji nosi naslov: „Stvaranje i nasljedjivanje, mehanika razvoja kod organizama**.1 Pa i H egar 1 Leipzig 1893.
X
se izjavljuje proti Weismannu u svojoj raspravi, upravljenoj proti meni (strana 130. i dalje). Posvema na zemljištu teorije o nasljedjivanju stečenih vlastitosti stoji nadalje profesor dr. Dodel, koji u svom sp isu : „Mojsije ili Darwin, jedno školsko pitanje"1 na strani 99. piše doslovce ovako: „Ali od najvećeg su značenja činjenice progresivnog ili po stepenog nasledja. Bitnost njihova stoji u tome, da se mogu baštiniti i individualne vlastitosti, to jest vlastitosti najnovije, osobine najnovijega datuma. “ A Hackel piše o istom pitanju u listu na L. Điichnera od 3. ožujka 1894. — citiranom u gore spomenutom Điichnerovom spisu o Zieglerovoj knjizi — ovako: „Iz ovog članka vidjet ćete, da je moje stajalište u ovom temeljnom pitanju nepro mjenljivo isto, to jest strogo monističko (a u isto vrijeme Lamarckovo). Teorije Weismannove i ovima slične dovode uvijek u d u a l i s t i č k e i t e l e o l o š k e predodžbe, koje naposljetku postaju šušti misticizam. A u ontogeniji vode one ravno prama staroj dogmi o preformaciji“ itd. Na istom stanovištu stoje Lombroso i Ferrero u svom djelu: „Z ena kao zločinka i prostitutka"a, u kojemu na strani 140. govore o nagonima potčinjenosti i podatljivosti, koje je žena stekla prilagodjivanjem. Isto tako dopušta Tarnowsky8, da se može baštiniti perverznost spolnog nagona, stečena u osobitim prilikama, a Krafft-Ebing4 go vori o značaju žene, koji se kroz bezbrojne generacije razvio u stanovitom smjeru. Ovi navodi dokazuju, da se ja sa mojim shvatanjem nasljedjivanja stečenih vlastitosti nalazim u uglednome društvu i da Ziegler tvrdi više, no što može dokazati. Ziegler je po svom gradjanskom pozivu prirodoznanac, ali kao zoon politicon — da govorimo s Aristotelom — jamačno je nacijonalni liberal. Z a to govori česta neodredjenost izražavanja, kad dolazi u nepriliku s dokazima, za to, dalje, svjedoče grčevita naprezanja, kojima bi htio čitavi ljudski razvoj dovesti u vezu s današnjim buržoaskim 1 2 3 4
Stuttgart 1895. P eto, popravljeno izdanje. Leipzig 1894. Nezdrave pojave spolnog nagona. Berlin 1886. Psihijatrijski naukovnik. 1. svezak, 2, naklada.
XI
poretkom, hoteći nas uvjeriti, da su socijalne i političke ustanove obzirom na brak, familiju, državu i t. d. u svim vremenima nalikovale današnjima, što bi imalo vrijediti kao dokaz, da se na koncu devetnaestog stoljeća filistar ne treba apsolutno ništa brinuti oko toga, što će mu do nijeti dvadeseti vijek. Prelazim na Hegara. Svoju knjigu označuje ovaj društvenomedicinskom studijom. Da je križao riječ društveno i onaj dio rasprave, koji se odnosi na tu riječ, knjiga bi mu bila bitno bolja. Jer je socijalni odjeljak jako mršav i pokazuje u najvišem stupnju maleno poznavanje naših socijalnih odnosa i stanja. Nijednom rečenicom ne diže se Hegar iznad buržoaske prosječnosti, pa je kao i Ziegler potpuno nesposoban izreći jednu misao, koja bi izlazila iz najužega kruga buržoaskih načela. U mudroj dakle samospoznaji učinio je Hegar vrlo pametno napustivši obradjivanje čitavoga ženskog pitanja, što mu je bila prvotna namjera (vidi predgovor njegovoj knjizi); on je odabrao ograničeni tema, „kako bi se usprotivio pogrješnim i u velike štetnim nazorima, koji se . . . naročito u Bebelovoj knjizi ,Zena i socijalizam* šire u velikim množinama I onda dalje d o d a je : „Nasuprot, dobri radovi, počivajući zaista na znanstvenim temeljima, kao što je Ribbingova ,Seksualna higijena*, nalaze na razmjerno maleni odziv." T a mi je knjiga poznata, pisac joj stoji na strogo religijoznom zemljištu. Ali ta je knjiga zbilja neznatne vrijed nosti i nosi vrlo jasno obilježenu konzervativnu tendenciju. Vrlo jaku tendenciju ima i Hegarovo pobijanje mojega djela. U svom protivničkom žaru on kazuje više, no što može kao strukovnjak dokazati. Pri tom uzima uvijek u zaštitu otmjene klase prikazujući ih kao uzore ćudorednosti, dok na radnike baca kamen za kamenom, tako, te ćeš na mnogo mjesta pomisliti, da imaš posla s jednim klasno osviještenim buržoazom, a ne sa učenjakom. U koliko je opet H egar kao učenjak zbilja objektivan u svojim izla ganjima, u toliko njegovo djelo sadrži niz poučnih saop ćenja, kojima se može zaželjeti rasprostranjenje. Uzalud ćeš medjutim u njegovome spisu tražiti za velikim, opće nitim gledištima i mjerama društvene higijene, kakovu bi
XII
tek država, upoznavši njezinu potrebitost, mogla provesti obzirom na društvo, kako bi se čitavi ljudski rod mogao odgajati na temelju najnaprednije znanstvene spoznaje U gradjanskom društvu postoje dva razreda, koji ne pripadaju proletarijatu, i koji bi, da se oslobode svog uskog buržoaskog horizonta, oduševljeno morali pristati uz socijalizam: to su učitelji i medicinari (higijeničari, gineko lozi, liječnici). Imalo bi se dakle očekivati baš od ljudi, kao što je Hegar i njemu slični, kojipo svom zvaničnom položaju znaju za bezbrojna zla, od kojih pati velika ve ćina ljudi, a osobito žena poradi naših društvenih odnosa, da progovore jednom riječ o mjerama ozdravljenja i pre obražaja, koje bi jedine mogle pomfoći. Ali to se ne de šava. Oni dapače još i brane prilike,koje su sama nepri rodnost, i pokrivaju svojim ugledom truli i gnjili poredak jednoga društva, koje danomice dokazuje, da ne zna sebi pomoći u pogledu sve većih fizičnih i moralnih zala. Upravo užasava takovo držanje mnogih naučenjaka, koji imaju za se samo to jedino opravdanje, da im društveni ambijenat, u kome se kreću, i predrasude, stečene u tom ambijentu, a postale drugom navikom, čine nemogućim, da misle izvan toga; oni ostaju uza svu svoju znanost „siromašni duhom“ . Hegar ima kao i Ziegler osobiti način citiranja; i on će izvaditi ono, što nije bitno, a ostaviti ono, što je bitno, pa će prema tome konstruisati pobijanje. Veliko značenje, koje ja podajem n o r m a l n o m zadovoljenju spolnoga na gona kod zrelih ljudi, daje mu naročito povoda, da proti meni polemizuje, a to čini tako, kao da sam ja zagovarao neumjerenost. Ističe, da se ja pozivam na Đuddhu i Schopenhauera i označuje izjave Hegewischa i Đuscha zastarje lima, ali prešućuje, da na mcjoj strani stoje autoriteti kao Klencke, Ploss i Krafft-Ebing, koji su se mnogo odrješitije izjavili, nego ona prva dvojica. U ovom izdanju navodim dalje konzervativnog statističara o ćudoredju v. Ottingena (strana 98. i dalje), koji je na temelju svojih statističkih studija došao do rezultata, što su posve slični mojima. Svemu tomu ne ima Hegar ništa boljega da postavi na suprot, nego statistiku Decarpieuxovu o smrtnim slučaje
XIII
vima neoženjenih u Francuskoj od 1685. do 1745. (!!!) godine, i onda Đauerovu statistiku o oženjenima, koja se odnosi na godine 1776. do 1834. O bje ove statistike na stale su u doba, kad je još statistika bila u povojima, i ne mogu služiti kao dokazala. No i Hegar se zapliće u jaka protivuriječja. Na 9. strani svojega djela kao dokaz za neopasnost spolne uzdržaljivosti kod odraslih ljudi navodi katoličke svećenike i muške i ženske redovnike, koji od svoje volje živu u celibatu. O n pobija prigovor, da ovi ljudi ne živu uzdržaljivo ; na to da ih sili osim osjećaja dužnosti i javni njihov položaj, po kom bi svaka njihova zabluda postala predmetom ogo varanja i uskoro došla do sluha njihovih poglavara. Ali na stranama 37. i 38. svoje knjige piše on doslovno: „Jedna od Druruya (citirana kod Bertillona) utvrdjena či njenica g o v o r i v r l o o d l u č n o o š t e t n o m u p l i v u s u s p r e z a n o g a spolnog nagona kod stva r a n j a o v i h v r s t i z l o č i n a (silovanja, antentati na djecu itd.) Druruy je uporedio ispade proti ćudorednosti, koji su se kroz trideset mjeseci dogodili na školama, vodjenim od laika i svećenika. 34.873 laičkih škola pokazuju 19 zločina i 8 prestupaka, dok 3581 kongregacijskih škola pokazuju u isto vrijeme 23 zločina i 32 prestupka. D a k l e : zavodi, vodjeni religijoznim kongrega cijama, broje č e t i r i p u t više p r e s t u p a k a i d v a n a e s t p u t više zločina proti ćudored n o s t i ! " Mislim, da mi nije potrebno pobijati onoga, koji se sam tako pobija. Sličnih protivurječja ima i više Hegarovo djelo. Na strani 18. i 19. navodi tablice smrtnosti u Francuskoj, P a rizu, Belgiji, Nizozemskoj, Pruskoj, Bavarskoj, koje daju pregled o broju smrtnih slučajeva na 1000 oženjenih ili neoženjenih u raznim starostima. Gotovo sve ove tabele govore u prilog mome naziranju, jer pokazuju, da je smrt nost neoženjenih — izuzevši starost od 15 do 20 godina — prosječno veća od one kod oženjenih ljudi. Dakako da veliki broj udatih žena umire u babinjama ili u posljedi cama porodjaja u dobi od 20 do 40 godina, a Hegar za ključuje iz te činjenice i iz mnogih bolesti, koje nastaju
XIV
poslije porodjaja, da zadovoljenje spolnih potreba znatno diže broj smrtnih slučajeva kod žena. Ali on ne vidi, da one ne umiru poradi spolnog saobraćaja, već zbog njegovih posljedica, i da je prema tome tek f i z i č k o ustrojstvo velikog broja žena krivo, te im je oteščano preturenje radjanja. A ta fizička slabost opet je posljedica naših ku kavnih s o c i j a l n i h odnosa: jadna hrana, stan, život, uposlenje, duševni i tjelesni odgoj, odijelo (korzet) i t. d. Kao strukovnjak mogao bi Hegar znati i to, da je teškim patnjama roditeljica kriva u mnogim- slučajevima manjkava ili nikakva pomoć kod porodjaja, ili pak zaraza od muža. Sve te stvari mogle bi nestati razumnim društvenim usta novama i metodama odgoja, i ne bi bilo posljedica, koje se danas javljaju. I dok mi Hegar spočitava, da sam pretjerao govoreći o štetnom uplivu udovoljenoga spolnog nagona, pada on u drugi ekstrem ; štete udovoljenih spolnih potreba kod žena opisuje on tako, te dobija pravo apoštol Pavao, koji je, kako je poznato, naučavao: Zeniti se — dobro je, ne ženiti se — bolje. Hegar pobija nadalje tačnost mojega mišljenja, da neudovoljene spolne potrebe kod neženja upliviše i na broj samoubijstava. Ponajprije upućujem ovdje na statističke podatke, što se nalaze na 99. strani moje knjige. Ali i sam Hegar mora da prizna (strana 23) : „V e ć i n o m s u i u c j e l i n i v e ć i b r o j e vj s a m o u b i j s t a v a k o d s t a l i š a n e o ž e n j e n i h . " Cemu dakle polemisati? Dalje pobija Hegar moje mišljenje, da svladavanje spolnog nagona kod žena dovodi često do duševnih bo lesti, te se zovu satirijazis i nimfomanija. Ali i to pobi janje mojega mišljenja „ potpunoma mu je neuspjelo. Na strani 80. izjavljuje: „Ženski je spol u većini slučajeva više izvrgnut ludilu, nego m uški; ali razlika nije velika. N a p r o t i v j e v r l o v e l i k a r a z l i ka i z m e d j u n e o ž e n j e n i h i o ž e n j e n i h , jer se kod p r v i h broj otprilike p o d v o s t r u č u j e . Taj odnošaj s e j o š j a č e i s t i č e , ako se ne obaziremo na djecu, kod koje se rijetko dešavaju duševne bolesti, već ako se računa samo na neoženjene počam od petnaeste godine. D o b i t ć e se t a d a za n e ž e n j e č e t i r i p u t v e ći br oj
XV
s l u č a j e v a l u d i l a p r a m a o ž e n j e n i m a.“ Hegar nastoji tu veliku diferenciju, koja je tako nepovoljna za neženje, objasniti raznim razlozima, a ja mogu mirne duše potvrditi neke od tih razloga, pošto nijesam nigdje ustvrdio, da je susprezani spolni nagon j e d i n i uzrok bolesnim stanjima kod neženja; napokon i sam Hegar mora ko načno da dopusti (strana 31.) : „ I p a k j e r a z l i k a i zmedju neženja i oženjenih prevelika, a d a b i s m o j e m o g l i s a m o t i m e (naime od njega navedenim razlozima) o b j a s n i ti. “ Pitam i o pet: čemu dakle polemisati? Dalje veli on na strani 2 3 .: „Nimfomanija i satirijazis javljaju se kadgod uz vrlo znatne promjene u seksualnom aparatu ili u centralnom živčanom sistemu. “ Ali poradi čega nastaju te promjene, o tom on daje vrlo nedovoljna tumačenja. O n d o p u š t a , da postanku bolesti pomaže u velike spolno neudovoljavanje. „Nego prvo i glavno je umjetno i nasilno izazvano uzrujavanje.“ (!) Ali to uzrujavanje nalazi se već u spolnoj prirodi čovječjoj, jer bi inače bilo nemoguće. Hegar dopušta isto tako i to, da se u starini postajanje histerije pripisivalo susprezanju spolnoga nagona, ali on ne usvaja taj razlog; pa ipak piše na strani 3 3 .: ,,U ranijim su se vremenima, pa i danas, i ako rjedje, opažala s i l n a o b o l j e n j a od histerije i histerijske psihoze u zatvorenim zavodima kao što su ž e n s k i s a m o s t a n i , d j e v o j a č k i p e n z i j o n a t i , i ta su se oboljenja pripisivala isto tako često susprezanom spolnom nagonu. “ Hegar se ne buni proti ovome, već samo na stoji objasniti uzroke, a ja ne imam ništa proti tomu, jer sam ih i sam djelimično naveo. „Bolest tako dobija oso bito kod žena seksualno obilježje, “ veli Hegar dalje, — priznanje, koje opet odobravam. Nadalje veli: „Teško je medjutim odlučiti, u koliko se kod nastajanja tih seksualnoživčanih i duševnih bolesti ima uzimati obzir na susprezanje spolnog nagona.“ I to mi je priznanje dovoljno. U šestom odjeljku svojega djela obradjuje Hegar zla, koja nastaju za ženu otuda, što je ona pozvana, da radja djecu. Kako već gore navedosmo, tvrdi Hegar, da daleko veće opasnosti i zla prijete stališu udatih žena, no stališu
XVI
neudatih, ako i ne može da posvema zaniječe štetni upliv neudovoljivanju seksualnih potreba. Pa ipak će i samoga laika o zlim posljedicama neudovoljivanja podučiti cijeli izgled starih djevojaka, nazvanih usjedjelicama. T o ne može ni Hegar posvema prećutati, pa zato veli na 30. strani: „No postoji još i drugi jedan razred djevojaka, koje su posvema zdrave ili barem ne pokazuju nikakve znatnije štete u njihovom tjelesnom razvoju, pa dospiju pomalo u višu starost, a da se ne udadu. Ove nerijetko pokazuju više ili manje izrazitim načinom sliku, koja ima mnogo za jedničko sa sušičavcima: osjećaj slabosti i propadanja, neveselje k radu, neraspoloženje, velika razdražljivost, bljedoća, mršavost, zapreke u genitalnim funkcijama i dr.“ Ove riječi sadrže i opet jedno dragocjeno priznanje. Pa opet neka padne sve zlo na me, što sam se — manje uvijeno od njega — usudio nazvati stvari pravim imenom. O onome, što Hegar tvrdi u sedmom odsjeku svoje rasprave o neumjerenosti u spolnom uživanju i o poslje dicama tako zvanog divljeg braka, ne ću da gubim riječi. Prvo zbog toga, što me nije razumio polemišući proti meni (da li proračunano, ili ne, ostavljam po strani), a drugo, jer se tu radi o izvodima, koji se uopće ne tiču mojih izlaganja. Inače se dogadja Hegaru kao i svim buržoaskim ideo lozima, da stavlja posljedicu na mjesto uzroka, izvodeči naprimjer pijanstvo iz nekog „etičnog defekta** umjesto iz društvenih uzroka. U toj sam knjizi govorio tako opširno o djelovanju socijalnih prilika na sve životne odnošaje, te ne ču da na ovome mjestu trošim u to riječi. Hegar se vrlo ogorčava poradi toga, što ja navodim, kako pripadnici „posjedujućih i obrazovanih klasa** često zavode kćeri iz naroda. T o da nije istina, krivci da su skoro bez iznimke vojnici, radnici, zanatlije, sluge, a rijetko je krivac koji od pripadnika boljih staleža, koji ^ obično kasnije teško okajava svoju zabludu, kod koje možda nije ni sudjelovao sam. Nije moguće zamisliti zasukaniju tvrdnjuod ove. Istina je, da su očevi od 170.000 ne zakonite djece, koja se prosječno godimice rodi u Nje mačkoj, tek dijelom pripadnici „posjedujućih i obrazo*
XVII
vanih klasa*', ali u p o s t o c i m a oni predstavljaju n e o b i č n o v e l i k i k o n t i n g e n a t . Nažalost se i pre često dešava, da su kmetovi, radnici i naročito sluge u otmjenim kučama pripravni preuzeti na se grijehe svojih gospodara. Neka se Hegar raspita o tom na rodilištu u Freiburgu, pa če biti bolje upućen u stvar, ako je uopće pristupan poučavanju u toj stvari. Preporučam mu još i to, neka pročita djelo svog mladjeg kolege, dra. M aksa T aubea u Leipzigu „O zaštiti nezakonite djece",1 koji kod izla ganja ovog pitanja dolazi do posvema p r o t i v n i h zaklju čaka. O no, što kod prosudjivanja socijalnih momenata go vori iz Hegara, jest slijepi, pun predrasuda branič buržoaskog društva. Isto tako, kad pjeva pravi panegirik posto jećem u Francuskoj sistemu dvoje djece, koji se po njegovu mišljenju ima smatrati idealnim stanjem. O uzrocima i po sljedicama toga sistema dovoljno sam govorio u drugom odsjeku ove knjige. Hegar, postavljajući se na obranu toga sistema, opet ne vidi posljedica, što ih taj sistem vrši na m o r a l n o m s t a n j u francuskog pučanstva. Njemu je, kao ginekologu, nepoznato, da taj sistem u velike unapredjuje rpimično pobacivanje, ubojstva djece, zavadjanje djece i nenaravni blud. N a istoj visini shvatanja stoje i ostala socijalna i po litička gledišta, koja zagovara proti mojim izvodima, pri mjerice ono, što govori o pravu na rad — koje njemačka socijalna demokracija nikada nije smatrala programatskim svojim zahtjevom — , o medjunarodnim odnosima, o za jednicama rada i o naravi novca. Njegova gospodarska mišljenja o agrarnim pitanjima posvjedočuju odista fenome nalnu površnost. Prema njegovu mišljenju ima se propa danje engleskoga poljodjeljstva pripisati ukinutim godine 1847. carinama na žito ! Pošto sam u svojoj knjizi na više mjesta istaknuo, da se danas plodno zemljište nasadjuje u velike šumama, gdje se gaje jeieni i srne, kako bi otmjena i bo gata gospoda mogla udovoljavati lovačkim svojim strastima, ponukalo ga je to (strana 94.) na slijedeću opasku: „Z a volju lovu nijesu nikakova ili jamačno vrlo malena zemljišta 1 Leipzig, 1893., K eil i dr. A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
II
XVIII
zasadjena šumom i oduzeta njihovoj pravoj svrsi. Jedva uspijeva zaštititi od posvemašnje propasti mnoge vrsti ži votinja, kao što su jeleni i veprovi; dakako, pristaši jedno stranog utilitarističkog principa to je ravnodušno i njemu je pravo, ako će nestati i zadnjega zeca i zadnje srne. Kako će onda izgledati šume i livade!" Tako može pisati tek čovjek, koji ne ima ni pojma o onome, što se dogadja u zbilji, jer inače bi morao znati, kako su svi naši seljaci na sjeveru i jugu, na istoku i za padu složni u tom, da su štete, što ih nanosi uzgajanje lova u svim dijelovima Njemačke, dosegle toliku visinu, te je to upravo žalosno. Ni u feudalnim vremenima nije moglo biti gore, no što je sada u velikim dijelovima Nje mačke. I samo agrarno pitanje riješava Hegar začudo jedno stavno. O n piše (strana 106.): „Trgovačka politika, način oporezovanja, zakonodavstvo i d o b r a v o l j a l a t i f u n d i s t a mo r a t će u č i n i t i n a j v i š e za p o d i z a n j e m a l o g i s r e d n j e g s e l j a k a . . . " O n se dakle od vu kova nada spasu janjaca. Ovdje nestaje moje sposobnosti i volje, da i dalje polemizujem. Ne bude li njemački profesorski stalež poslao boljih boraca u borbu proti aždaji socijalizma, no što su to Hegar i Ziegler, moderno će „strašilo" postati gospodarom buržoaskog društva. Đesnene noći ne će nam zadati takovi junaci. O Uskrsu 1895.
A. Bebel.
K tridesetičetvrtom izdanju. O d dvadesetipetog izdanja ovoga djela napustio sam njegovo popunjavanje ili djelimičnu preradu. Ali pošto se knjiga sve više tražila, činilo mi se poželjnim, da i opet preduzmem reviziju njezina sadržaja. Nijesam našao ništa, što bi trebalo mijenjati na temelj nim načelima, koja su našla izražaja u ovoj knjizi. Ali obazreo sam se na niz novih činjenica, koje postadoše poznate od dvadesetipetog izdanja ovamo, a isto sam tako povukao u krug njegovih izlaganja nekoliko novih literarnih pojava, koje sadržavaju izvode, vrijedne pažnje. Uzeo sam u obzir i nekoliko saopćenja i uputa, koje mi stigoše od strane čitalaca, na čemu im ovdje najsrdačnije zahvaljujem. Kako ne bi knjiga narasla još i više opsegom, bio sam prinužden izabrati od nagomilanog materijala tek ograničeni izbor. Jer bi se sa množinom gradje njezin sadržaj čisto lako podvostručio. Mnogi razlozi odvratili su me od takvog prošijivanja. Sto je knjizi bila svrha i što je ona, to smijem kazati, u velikoj mjeri i postigla — naime pobijanje predrasuda, koje stoje proti potpunoj ravnopravnosti žene, nadalje pro paganda socijalističkih ideja, kojih će se ostvarenje imati da zahvali u prvom redu ženi — to će knjizi biti svrha i u sadašnjem njezinom obliku i tu će svrhu, nadam se, postići ona još u većoj mjeri. N e prodje gotovo nijedan dan, a da ne bi misaonim ljudima donio novih dokaza, da sve to većem rasapu naših državnih i društvenih stanja može donijeti konac tek temeljiti preobražaj države i društva. Spoznaja, da je nuždan takav preobražaj, ne samo da je obuzela sve šire krugove proletarskog ženskog svijeta, već i sam buržoaski ženski pokret pošao je u svojim tež njama sve dalje, stavljajući zahtjeve, koje, se ranije usudjivahu stavljati tek najnapredniji elementi. Ženski je pokret u svim gotovo kulturnim zemljama osvojio godinama sve više zemljišta, pa i ako još ima u tom pokretu štošta ne
XX
jasno i polovično, to sve ne će ostati trajno sakriveno elementima, koji u njemu djeluju, oni će napredovati sve dalje, htjeli oni, ili ne htjeli. Osobiti znak napredovanja toga pokreta jest u sve mnogobrojnijoj literaturi o ženskom pitanju, koju već po jedinac nikako ne može da pomno prati. Dašto, da se kvaliteta rijetko pokriva kvantitetom, ali ona je znak du ševne uzbudjenosti, a konačno nije manje velika ta razlika ni na ostalim područjima duševne djelatnosti. Glavno je, da pokret napreduje, a što će možda pregledati pojedinci, popravit će nagon mase, koja ne će skrenuti s pravoga puta, kad je jednom dovedena u kretanje. Berlin-Schoneberg, 15. studenoga 1902.
A. Bebel.
K ped eseto m izdanju. Početkom ove godine navršilo se trideset godina, otkako je objelodanjeno prvo izdanje ove knjige. Kako sam već kazao u predgovoru k devetom izdanju, dogodilo se to u iznimnim prilikama. Nekoliko mjeseci prije, no što je ob javljen zakon o socijalistima, kojim je bila zaplijenjena sva socijalistička literatura. A ko se tkogod ipak usudio širiti kakvo zabranjeno djelo ili ga je ponovno izdao i bio pri tom uhvaćen, bio je za to nadaren šestmjesečnom tamni com. P a ipak je bilo učinjeno oboje. Prvo izdanje bilo je dogotovljeno u Leipzigu, ali je izašlo pod krivom zastavom. Kao nakladnik bijaše ozna čena pučka knjižara u Ziirich-Hottingenu, gdje je izlazio i u Njemačkoj zabranjeni „Socijalni Demokrat". S drugim izdanjem išlo je tešk o ; mogao sam ga objelodaniti tek 1883., pošto mi to lične zapreke ne dopuštahu ranije. Drugo izdanje izašlo je u nakladi J. Schabelitza u Ziirichu. O d onda do 1890. godine slijedilo je daljnjih šest izdanja, svako u 2500 primjeraka. Zapreke, koje su smetale proši renju knjige, bijahu savladane. O vda onda pala je po koja pošiljka policiji u ruke, koja je zaplijenila i nešto egzemplara prigodom kućnih piemetačina. Ali te knjige ne osta doše izgubljene, one dospješe, doduše besplatno, u druge ruke i bijahu možda još s većim žarom no od mojih stra načkih drugova čitane od policijskih činovnika, njihovih rodjaka i prijatelja. Kad je konačno 1890. pao zakon o socijalistima, preduzeo sam posvemašnju preradu i znatno proširenje knjige, koja je kao deveto izdanje izašla godine 1891. u sadašnjoj nakladi. Pedeseto sadašnje izdanje sadrži znatnu obnovu sadržaja. Sadržaj je postao pregledniji većim brojem poglavlja i razdiobom ovih u odjeljke. Knjiga je dosada izašla u četrnaest različitih jezika, u nekim zemljama u više izdanja, kao u Italiji i Sjedinjenim
XXII
Državama. Prijevodom na srpski izlazi ona sada u petnaest jezika. Knjiga je dakle pošla svojim smjerom, a ja mogu da kažem bez pretjeravanja: ona je p o k a z a l a n o v e p u t ove. Nijesu se uzalud njezini protivnici i preko svoje volje brinuli za njezino proširenje. Ali ona je naišla sa raznih strana i na priznanje I U svom djelu „Seksualno pitanje"1 zove je profesor Aupust Forel „važnom i znamenitom knjigom", koju se ima, pu stivši po strani njegove prigovore, „smatrati znamenitom i izvrsnom radnjom, kojoj se mora u glavnom svakako odo bravati". A na drugome mjestu veli, da — premda se osvrće na neke tačke, u kojima imam krivo po njegovu mišljenju — „duguje mojoj knjizi kao znamenitoj radnji veliko priznanje". Taj se sud odnosi na drugo izdanje od godine 1883. Profesor Forel. čini se, ne poznaje kasnija, bitno promije njena i proširena izdanja. Stoga moram propustiti da go vorim o kritici, koju je činio o izdanju od godine 1883. A jedan engleski pisac, G . S. Howard, sudi u svom djelu * „A History of matrimonial institution" (Povjest bračne ustanove) na strani 234._ i 235., London 1904. ovako: ,,U svojoj izvrsnoj knjizi ,Zena i socijalizam* diže August Bebel tešku optužbu proti današnjim bračnim od nosima." Daje zatim kratak pregled sadržaja i svršava: „Neka se misli, što se hoće, o pomoćnim sredstvima, što ih predlažu socijalisti, i neka se čini kolikogod nevjero jatnim, da sva naša nada ima biti u osnivanju jedne koope rativne republike, jedno stoji svakako: socijalisti su društvu učinili jednu vrlo dragocjenu uslugu proučivši temeljito i neustrašivo iznesavši činjenice. O ni su bez obzira otkrili bolesti, od kojih pati naša porodica u današnjoj državi. Oni su bjelodano dokazali, da se problem braka i porodice može riješiti samo u zajednici s problemom današnjeg eko nomskog sistema. O ni su pokazali, da je napredak omo gućen tek poslije potpunog oslobodjenja žene i poslije 1 Izašlo u miinchenskoj tiskari M . Miillera i sina. 4. i 5. izdanje Str. 578. i 5 89.
XXIII
apsolutne jednakosti spolova u braku. S v i m o v i m o n i s u p o s t i g l i t o, t e j e d a n a s č o v j e č a n s t v o s e b i s t v o r i l o v e ć d a l e k o vi ši i d e a l o b r a č n o m e život u. " Ženski je pokret — kako buržoaski, tako proletarski — postigao vrlo mnogo u ovo trideset godina, otkako je izašla moja knjiga, i to u svim kulturnim dijelovima svijeta. Jedva da ima drugi koji pokret, koji bi u tako kratkom vremenu dostigao tako povoljne rezultate. U velike je napredovalo priznavanje političke i gradjanske ravnopravnosti žene, pri puštanje žena u nauke na visokim školama i pristupanje njihovo u zanimanja, koja su joj prije bila zabranjena. D a pače i stranke, koje su se ranije sa svojega principijelnog stajališta protivile modernom ženskom pokretu, kao kato lički centrum i evangelički kršćanski socijali, uvidjele su napokon, da treba promijeniti držanje. Prosto iz toga raz loga, da ne izgube posvema upliv na njima dostupne ženske krugove. Pitamo li, kako se objašnjava ta pojava, glasit će od govor: T o je uzrokovao veliki socijalni i ekonomski pre vrat u svim našim odnosima. K ad čovjek ima da se brine kao jedan bivši siromašni pruski ministar nastave za namještenje svojih sedam kćeri, krute će ga činjenice naučiti logici i uvidjavnosti. A kao njemu, tako ide nebrojenima u našim takozvanim višim društvenim krugovima, ma i ne bilo tu baš s e d a m kćeri, koje moraju postići životno za nimanje, koje im odgovara. Razumije se samo po sebi, da je tomu razvoju dobar dio doprinijela i agitacija žena, koje vode pokret. Ali nji hovi su uspjesi postali omogućeni tek tako, što je s n j i m a u p o r e d o r a d i o naš društveni i gospodarski razvitak, upravo kao i kod socijalne demokracije. Jer i sami andjeoski jezici imaju tek onda uspjeha, kad nailaze na posluh onoga, što propovijedaju. A ne ima sumnje, da je taj posluh sve povoljniji, i to zajamčuje daljnje uspjehe. Mi živimo u socijalnoj revoluciji, samo što to većina ne će da vidi. Lude djevice još ne izumriješe. Najposlije moram da se na ovome mjestu najtoplije
XXIV
zahvalim mom stranačkom drugu N. Rjazanovu za veliku pomoć kod priredjivanja pedesetog izdanja. O n je obavio glavni dio posla. Bez njegove pomoći bilo bi mi nemoguće objelodaniti već sada knjigu u bitno popravljenom obliku, jer je bolest u posljednje dvije godine veoma oslabila moju radnu snagu, a osim toga mi je vrijeme i silu oduzeo drugi jedan veći posao. Schoneberg-Berlin, 31. listopada 1909.
A. Bebel.
V
Zena i socijalizam.
A . B ebel: Ž ena i socijalizam.
Uvod. Živimo u doba velikog društvenog preobražaja, koji svakim danom čini nove napretke. Sve jači pokret i nemir duhova opaža se u svim slojevima društva i teži prema velikim i važnim promjenama. Svi osjećaju, da se miče tlo, na kome stoje. Rodilo se mnoštvo pitanja, koja zani maju sve šire krugove, i velika se borba za i proti povela oko tih pitanja. Jedno od najvažnijih medju njima iskače sve više pred nas, a to je ž e n s k o p i t a n j e . Radi se naime o položaju, koji bi žena imala zauzi mati u našem društvenom organizmu, o načinu, kako bi mogla svestrano razviti svoje sile i sposobnosti, da bude potpun, jednakopravan i što je više moguće koristan član ljudskoga društva. T o je s našega stajališta pitanje isto kao i o v o : kakova bi oblika i kako bi organizovano imalo biti ljudsko društvo, da na mjesto tlačenja, izrabljivanja, bijede i nevolje dodje (izično i socijalno ozdravljenje po jedinaca i društva? Žensko je dakle pitanje za nas tek jedna strana općenitog socijalnog pitanja, koje ispunja danas sve glave, što misle, stavljajući u pokret sve duhove. O no se dakle može konačno riješiti tek uništenjem druš tvenih razlika i svih zala, koja otuda izlaze. P a ipak je potrebno baviti se specijalno ženskim pi tanjem. Jer pitanje, kakvi je položaj žene bio nekoć, kakvi je sada i kakvi će biti u budućnosti, tiče se — barem u Evropi — veće polovice društva, pošto je v e ć i dio či tavoga pučanstva ženskoga spola. P a i predodžbe o raz voju, koji je diljem tisućljeća mijenjao društveni položaj žene, tako malo odgovaraju zbilji, te su potrebna objašnjenja. Jer samo na nepoznavanju i nerazumijevanju ženskog po ložaja temelji se dobar dio predrasuda, s kojima danas na taj pokret gledaju najraznolikiji krugovi, i to .ne samo
4
ženski. Mnogi dapače tvrde, da žensko pitanje i ne po stoji, jer da je položaj, koji je žena zauzimala dosada i koji će zauzimati u budućnosti, odredjen već njenim „pri rodnim pozivom", a taj joj dopušta tek to, da bude žena, majka i kućanica. O na se ne bi smjela zanimati ni za što, što se dogadja izvan kuće njezine i što nije u najtjesnijoj vezi s njenim dužnostima kućanice. Prema ženskom pitanju stoje nasuprot različiti protiv nici, isto kao i prema općenitom socijalnom pitanju, gdje se radi o društvenom položaju radničke klase. Oni, koji hoće da ostane sve pri starom, brzi su na odgovoru i misle, da su stvar riješili uputivši ženu na njezin „prirodni poziv" kućanica, roditeljka i dadilja iz razloga, koje ćemo dalje opširno izložiti. Oni ne vide, da su milijuni drugih žena promašili taj poziv, jer im je brak postao jarmom, dok one postadoše robinje životareći u bijedi i nevolji. T o ne će da vide ti „mudraci", isto kao ni to, da se mili juni žena moraju istrošiti u najrazličitijim životnim zvanjima, često nenaravnim i preko njihovih sila, a sve to zato, što moraju da održe svoj goli život. Pred tom užasnom činje nicom oni zatvaraju i oči i uši, isto kao i pred nesrećom proletarca, tješeći sebe i druge, da je „uvijek" bilo tako i da će „uvijek" biti tako. Da bi žena mogla imati pravo sudjelovati kod uživanja svih kulturnih tečevina, da bi imala pravo iskoristiti ih za olakšanje i popravak svoga položaja, da bi isto tako kaoi muškarac imala pravo na razvoj svih duševnih i tjelesnih sposobnosti sebi u korist, o tom da kako ne će oni ni da čuju. P a ako im još kažete, da žena mora da bude i ekonomski neodvisna, kako bi mogla biti slobodna tjelesno i duševno i kako ne bi morala biti ovisna o milosti drugoga spola, onda ste iscrpili njihovu ustrpljivost, raspalili njihovu srdžbu i sad slijede cijele pre gršti žestokih navala na „ludosti vremena" i na „njegova glupa emancipatorska nastojanja". T o su filistri muškog i ženskog spola, koji se ne mogu osloboditi uskoga kruga svojih predrasuda. T o je rod mrač njaka, kojih ima svagdje, gdje vlada tmina, i koji vrisnu od straha, čim jedna zraka svijetlosti padne u mrak, koji im prija.
5
Drugi dio protivnika ovoga pokreta ne može doduše zatvoriti oči pred činjenicama, koje tako glasno govore; on priznaje, da se nikada ranije, s obzirom na cjelokupni kulturni razvitak, nije nalazio tako veliki broj žena u ovako nepovoljnom stanju kao danas, i da je stoga potrebno is pitati, kako da se podigne njihov položaj, u koliko su one upućene na sebe same. Ali ovome dijelu protivnika čini se, da je riješeno socijalno pitanje za one žene, koje su uplovile u pristanište braka. Stoga taj dio zahtijeva, da se neudatoj ženi otvore ona polja rada, za koja dostaju njezine sile i sposobnosti, kako bi mogla s čovjekom stupiti u privrednu utakmicu. Neki idu još i dalje i traže, da ta utakmica ne ima ostati samo u oblastima nižih vrsta zanimanja, nego da se proširi i na više pozive, na područja umjetnosti i znanosti; oni traže, da se ženama dopusti studiranje na svim višim školama, pa i na sveučilištima. Traži se nadalje slobodan pristup u državnu službu (poštansku, telegrafsku, željezničku), i to s obzirom na rezultate, koje su žene postigle naročito u Saveznim Državama. I jedan i drugi dio^ zahtijeva još i to, da se ženama dadu politička prava. Z ena je isto tako dobar čovjek i državljanin kao i muškarac, i dosadanje isključivo rukovanje zakonodavstvom od strane muškaraca dokazuje, da su oni svoje privilegije izrabljivali samo u svoju korist tutorišući ženu u svakom pogledu, što se mora spriječiti. Značajno je u ovim ovdje kratko označenim nastoja njima to, da ona ne izlaze iz okvira današnjeg društvenog uredjenja. Ne postavlja se pitanje: da li se time uopće postiže štogod bitnije i temeljitije za položaj žena. Stojeći na gledištu gradjanskog, to jest kapitalističkog društvenog uredjenja, gradjanska jednakopravnost muža i žene smatra se konačnim riješenjem ovoga pitanja. O ni ne pojimaju ili se varaju u tome, da je, u pogledu slobodnog zanimanja žene u privrednim i industrijskim zvanjima, taj cilj u stvari već i postignut i da ga radi svojih vlastitih interesa potpo mažu baš najviše vladaiuće klase. Ali u prilikama, koje postoje, djelovanje žena u svim industrijskim i privrednim zanimanjima ima za posljedicu to, da se konkurencija radnih
6
snaga zaoštrava, a posljednji je rezultat toga: smanjivanje dohotka za žensku i mušku radnu snagu, bio dohodak u obliku dnevnice ili plaće. Jasno je, da o v a k o v o riješenje ne može biti pravedno. Potpuna gradjanska jednakost žene nije posljednji cilj tek onih ljudi, koji se prijateljski drže prama tim ženinim težnjama u okviru današnjeg društvenog uredjenja, nego ga kao takvog priznaju i buržoaske žene, koje u tom pokretu sudjeluju. O ne i njihovi muški jednomišljenici stoje dakle sa svojim težnjama u protivnosti prama onim ljudima, koji su neprijatelji toga pokreta iz filistarske ograničenosti, iz niske samoživosti i straha od konkurencije, u koliko se tu radi o pristupanju žena na više nauke i u bolje plaćene položaje, ali tu ne ima razredne suprotnosti, kakva postoji izmedju radničke i kapitalističke klase. A ko dopustimo, da bi buržoaski ženski pokret i ostvario sve svoje zahtjeve za ravnopravnost s muškarcima, time još ne bi bilo uništeno ni ropstvo, što je današnji brak za nebrojene žene, ni prostitucija, ni materijalna zavisnost velike većine žena od njihovih muževa. Z a veliku većinu, žena sasvim je svejedno, da li će nekoliko hiljada njihovih dru garica, koje pripadaju bogatijim društvenim slojevima, dospjeti do položaja nastavnika, do liječničke prakse ili ma kakve naučne ili činovničke karijere. Tim e se n i z a d l a k u ne bi ništa promijenio c j e l o k u p n i p o l o ž a j njihova spola. Ženski spol strada u svojoj masi dvostruko: on trpi zbog društvene zavisnosti od muževa — koja je formalnom ravnopravnošću pred zakonima i pravima doduše ublažena, ali ne uklonjena, — i zbog ekonomske zavisnosti, u kojoj se nalaze sve žene uopće, a osobito žene proletarske, koje se nalaze u jednakom položaju.kao i muški proletarski svijet. O tuda slijedi, da sve žene bez razlike svog društvenog položaja, kao spol podjarmljen i zapostavljen prema mu ževima samim kulturnim razvitkom, imaju interesa kako je god moguće promijeniti zakone i uredbe u postojećem državnom i društvenom uredjenju. Ogromna množina zena najživlje je interesovana kod toga, da se iz t e m e l j a pro mijeni postojeći državni i društveni poredak, kako bi se uklonilo isto tako najamničko ropstvo, od kojega pati naj-
7
više ženski proletarijat, kao i spolno ropstvo, koje je najuže vezano za naše oblike vlasništva i način privrede. O ne žene, koje stoje u buržoaskom ženskom pokretu, ne pojimaju potrebitost takve radikalne promjene. Pod uplivom svog privilegovanog položaja one u napredovanju proletarskog ženskog pokreta vide opasna i neprijateljska nastojanja, koja treba da suzbijaju. Klasna suprotnost, koja zijeva izmedju kapitalističke i radničke klase, postoji dakle i u ženskom pokretu. P a ipak imaju te razdvojene sestre više dodirnih točaka u svojoj borbi, nego ljudi, razdvojeni klasnom borbom, pa se s toga mogu zajedno boriti nastupajući razdvojeno, ali navaljujući u slozi. T o je slučaj na svim poljima, gdje dolazi u pitanje ravnopravnost žena sa ljudima u današnjem državnom i društvenom uredjenju: naime djelovanje žene na svim poljima, za koja dostaju njezine snage i sposob nosti, i potpuna gradjanska i politička ravnopravnost sa čovjekom. T o su vrlo važna, i kao što ćemo vidjeti, vrlo opsežna pitanja. Osim toga imaju proletarske žene naročitog računa da se bore ruku pod ruku s proletarskim muškim svijetom za sve mjere i ustanove, koje štite radničku ženu od fizičke i moralne degeneracije, dajući joj mogućnost da bude mati i uzgojiteljica djece. Nadalje mora proletarka ući sa svojim drugovima po klasi i sudbini u borbu za temeljiti društveni preobražaj, za novo društvo, u kome će se potrebnim socijalnim ustanovama stvoriti mogućnost za potpunu ekonomsku i duševnu nezavisnost obih spolova. N e radi se dakle samo o tome, da se ostvari ravno- , pravnost žene i muža u postojećem državnom i društvenom uredjenju, što je cilj buržoaskog ženskog pokreta, već se radi i preko toga, da se otklone svi okovi, koji dovode u zavisnost čovjeka prema čovjeku kao i jedan spol prema drugome. O v a k o v o riješenje ženskog pitanja isto je kao i riješenje društvenog pitanja. Prem a tome onaj, koji teži za potpunim riješenjem ženskoga pitanja, mora ići rame uz rame s onima, koji su na svojim barjacima napisali riješenje socijalnog pitanja kao kulturnog pitanja za cjelokupno čo vječanstvo, a to su socijaliste. O d svih stranaka socijalnodemokratska je stranka j e-
8
d i n a , koja je uzela u svoj program potpunu jednakopravnost žene, njezino oslobodjenje od svake ovisnosti i potlačenosti, ne iz agitatorskih razloga, već zbog nužde. N e im a o s l o b o d j e n j a č o v j e č a n s t v a b e z s o c ij a l ne n e z a v i s n o s t i i r a v n o p r a v n o s t i spol ova. U ovim temeljnim načelima složit će se s nama svi socijaliste. Ali to još ne znači, da će se s nama složiti i u n a č i n i m a , kojima mi zamišljamo ostvariti naše krajnje ciljeve, to jest, kojim se mjerama i putovima može postići ta željena nezavisnost i jednakopravnost sviju. Čim se ostavi oblast stvarnosti i upusti u opisivanje budućnosti, otvoreno je spekulaciji široko polje. Borba se počima oko t o g a , što je vjerojatno, a što nije. Z ato sve, što jc u tom pogledu izloženo u toj knjizi, može se sma trati kao l i č n o shvatanje piščevo i zato treba sve even tualne napadaje upućivati samo na n j e g o v u' 1i č n o s t ; za ono, što je kazano, on će sam nositi odgovornost. Napadaji, koji će biti objektivni i iskreni, dobro će nam doći, dok ćemo prelaziti sa ćutanjem preko napadaja, koji neistinito iznose sadržaj ove knjige i koji se temelje na lažnim podmetanjima. U daljim izlaganjima bit će po vučene s v e konzekvencije, koje će slijediti iz ispitivanja činjenica. Prvi uvjet za spoznaju istine jest, kad se ne ima predrasuda, a k cilju .se dolazi samo na taj način, da se bez obzira izreče sve ono, što jest i što biti mora.
Prvi odsjek.
Žena u prošlosti. Prvo poglavje.
Položaj žene u prastarom društvu. 1. Glavna razdoblja prastare povijesti. Z en a i radnik imaju zajedničko to, što su ugnjetavani. Oblici toga ugnjetavanja mijenjali su se tijekom vremena i u različitim zemljama, ali je ugnjetavanje ostalo. Tijekom historijskog razvoja došla je ugnjetenima često u svijest spoznaja, da su ugnjetavani i to je vodilo promjeni i ublaženju njihova položaja, ali pravilno shvatanje uzroka ovog ugnjetavanja i kod žene kao i kod .radnika rezultat je naših dana. Trebalo je prije toga saznati suštinu društva i zakone, po kojima se ono razvija, pa tek onda da se javi pokret, koji će s nadom na uspjeh otklanjati ove nepravedne odnose. Objam i dubina jednog takvog pokreta zavise od količine uvidjavnosti, koju imaju zapostavljani slojevi, i o količini slobode kretanja, koju posjeduju. I u jednom i u drugom pogledu žena zaostaje iza radnika, kako po obi čajima i uzgoju, tako i po slobodi, koja joj se daje. Drugo je opet t o : prilike, koje traju generacijama, postaju konačno navikom, a nasledje i uzgoj čine, te se to obim spolovima čini „prirodno". O tuda žena još i danas smatra svoj potčinjeni položaj kao nešto, što se samo po sebi razumije, i nije joj lako objasniti, da je taj položaj nedostojan i da ona treba nastojati, kako će sa muškarcem postati jedna kopravan i u svakom pogledu ravan član društva. A li ma koliko se dalo sličnosti pokazati u položaju žene i radnika, žena ima prema radniku jednu pred n o st: o n a je p r v o l j u d s k o b i ć e , k o j e j e d o s p j e l o u r o p s t v o . Z en a je postala robom prije, no što je rob postojao.
10
Svaka društvena ovisnost i ugnjetavanje potiče iz e k o n o m s k e o v i s n o s t i potlačenoga od tlačitelja. U tom se položaju nalazi žena od najranijih vremena, što nam poka zuje povjest razvijanja ljudskog društva. Poznavanje ovog razvijanja na svaki je način nešto novo. Kao što se nije moglo održati biblijsko pričanje o stvorenju svijeta pred istraživanjima zemlje, prirode i društva, zasnovanim na nepobitnim i bezbrojnim činjenicama, isto se tako neodrživim pokazao biblijski mit o stvorenju i raz voju čovjeka. Još nijesu doduše sve partije u toj povjesti razvijanja posve jasne, i u nekim već poznatim dijelovima još postoje razlike mišljenja medju ispitivačima o značenju i vezi ove ili one pojave, ali uzevši općenito, postoji jas noća i saglasje. Nepobitno stoji, da čovjek nije došao na zemlju kao kulturni čovjek, kako se to tvrdi o prvom bi blijskom paru, već je on prošao, oslobodjavajući se po stepeno čistog životinjskog stanja, kroz beskrajno duge periode razvitka, u kojima su se najraznovrsnije mijenjali kako njegovi društveni odnosi, tako i odnosi izmedju muža i žene. Laka tvrdnja, koju svakoga dana slušamo od neznalica ili varalica o odnošaju izmedju muža i žene, kao i izmedju siromaha i bogataša, da je naime „uvijek bilo tako“ i da „će uvijek biti tako*4, ti s v a k o m j e p o g l e d u pogri j ešna, p o v r š n a i lažna. Z a svrhu ovoga djela od osobite ie važnosti postepeno izlaganje odnosa muškog i ženskog spola od prastarih vre mena ovamo. Pošto su se u dosadanjem razvijanju čovje čanstva ovi odnošaji izmjenjivali zajedno sa razvijanjem načina proizvodnje na jednoj strani i sa razvijanjem načina proizvodne podjele na drugoj strani, onda se samo po sebi razumije, da će se usporedo sa daljnjim izmjenama u na činu proizvodnje i podjele dobara o p e t i z m j e n j i v at i i o d n o s i i z m e d j u j e d n o g i d r u g o g sp o la .^ Ništa nije „vječno** ni u prirodi ni u ljudskom životu; vječno je samo mijenjanje, promjena. U koliko se može pogledati natrag u razvoj ljudskoga
društva, prva je ljudska zajednica bila horda.1 T ek sa namnožavanjem i oteščavanjem pribavljanja životnih namirnica, •koje u početku bijahu korijenje, jagode, voće, nastupilo je cijepanje i razdvajanje horda i traženje novih staništa. Ovo skoro životinjsko stanje, za koje ne imamo nikakovih izvornih dokaza, nesumnjivo je postojalo sudeći po svemu, što smo doznali o različnim kulturnim stupnjevima divljih naroda, koji su posmatrani u historijsko doba ili koji kao takovi još živu. Čovjek nije došao na svijet gotov kao više kulturno biće po zapovijedi Stvoritelja; on je u beskrajno dugom i laganom procesu razvijanja prošao kroz najrazličnija stanja i prolazeći kroz promjenljive kulturne periode i neprestano diferenciranje u svim dijelovima svijeta i podnebljima uzdignuo se postepeno do današnje kulturne visine. 1 dok na jednom dijelu zemljine površine borave veliki narodi na najvišem kulturnom stupnju, drugi narodi u najrazličnijim dijelovima svijeta stoje na najrazličnijim stup njevima kulturnoga razvoja. Ovi nam narodi daju sliku naše prošlosti i pokazuju putove, koje je čovječanstvo u dugom toku svoga razvitka prešlo. Uspije li jednom po staviti zajednička, opće priznata gledišta, po kojima kulturno istraživanje treba da uputi svoja ispitivanja, pokazat će se mnoštvo činjenica, koje će baciti posve novo svjetlo na ljudske odnose u prošlosti i sadašnjosti. T ad a će nam se ukazati objašnjivima i prirodnima mnogi pojavi, koji su nam danas nerazumljivi i koje površni ocjenivači napadaju kao nerazumne, a nerijetko kao „nemoralne". — Zavjesu, koja je prekrivala najstariju historiju razvitka našeg roda, počeo je svojim ispitivanjem poslije Đachofena skidati ve liki broj učenih ljudi, kao Tylor, M ac Lennan, Lubbock i drugi. Ovima se pridružuje svojim temeljnim djelom Morgan, 1 „Čovjek samac, kojega prirodno pravo (i nauka o društvenom ugo voru) postavlja u početak ljudskoga razvoja, iznašašće je bez ikakove stvarne podloge i zato za teoretsku analizu čovječjih životnih oblika od isto tako m alene vrijednosti, kao i za povjesnu spoznaju. Čovjek pripada medju životinje, koje živu u stadima, to jest medju one životinjske vrsti, u kojima pojedine jedinice živu u trajno čvrstim savezima." (E d . M eyer, O počecima države i o njezinom odnošaju prama spolnim savezima i na rodnosti. 1907.).
12
kojega je opet dopunio Fridrik Engels nizom historijskih činjenica ekonomske i političke naravi, a u novije vrijeme Cunow dijelom potvrdio, dijelom pak ispravio.1 ^ Jasna i temeljita izlaganja, koja je Fridrik Engels, osla njajući se na Morgana, dao u svome izvršnome spisu, pro sula su množinu svijetlosti na mnoge nerazumljive i dijelom besmislene pojave u životu naroda višeg i nižeg kulturnog razvitka. T ek sada smo dobili pravi pojam o postepenom sagradjivanju ljudskog društva u toku vremena. Iz toga se vidjelo, da su se sva naša dosadanja shvatanja braka, porodice i države osnivala na potpuno pogrješnim pogle dima, da su predstavljala sliku mašte, kojoj je manjkala svaka podloga u stvarnosti. A što je dokazano za brak, porodicu i državu, vrijedi naročito i za ulogu žene, koja je u raznim periodima raz vitka zauzimala stanovit položaj, koji je takodjer bitno od stupao od onoga, što joj se kao ,,vječno“ pripisuje. Morgan, kojemu se pridružuje Engels, dijeli dosadašnju povjest ljudskoga roda u tri glavna razdoblja: divljaštvo, barbarstvo, civilizaciju. O ba prva razdoblja dijeli opet na niži, srednji i viši stupanj, jer se ti stupnjevi razlikuju po stanovitim osnovnim poboljšicama u pribavljanju sredstava za život. Sasvim u duhu materijalističkog shvatanja histo rije, kao što su ga zasnovali Karl Marks i Fridrik Engels, Morgan vidi u promjenama, što ih u stanovitim epohama izaziva u životu naroda napredak u procesu proizvodnje, to jest napredak u pribavljanju sredstava za život, glavno obilježje kulturnog razvitka. T ako niži stupanj u periodi divljaštva čini djetinjstvo ljudskoga roda, kada je čovjek živio djelimično na drveću, hranio se poglavito plodovima 1 Bachofenova je knjiga izašla 1861. pod naslovom: Materinsko pravo. Istraživanje o ginekokratiji u starini po njenoj religijoznoj i pravnoj prirodi. Stuttgart, izdali Krais i Hoffman. — Tem eljno Morganovo djelo izašlo je u njemačkom prijevodu pod naslovom : Prastaro društvo. Ispiti vanje o napredovanju čovječanstva iz divljine kroz barbarstvo do civili zacije, u izdanju J. H . W . D ietz, Stuttgart 1891. U istoj nakladi izašlo j e : Porijetlo familije, privatnog vlasništva i države. K ao ^dodatak Lew is H . Morganovim istraživanjima. Napisao Fridrik Engels. Četvrto, pomnožano izdanje, 1892. D alje: Rodbinske organizacije kod australskih crnaca. Jedan prinos k povjesti razvijanja obitelji. Napisao Henrik Cunow, 1894.
13
i korijenjem, ali kada počima kod njega i artikulisani govor. Srednji stupanj divljaštva počima upotrebom manjih živo tinja (riba, raka itd.) za hranu i upotrebom vatre. Javlja se izrada oružja, najprije toljage i koplja od drveta i ka mena, a zajedno s ovim počima lov, pa i rat sa susjednim hordama oko izvora hrane i mjesta za stanovanje i lov. Na ovom stupnju javlja se i ljudožderstvo, koje joi i danas postoji kod nekih plemena i naroda Afrike, Australije i P o linezije. V iši stupanj divljaštva označen je usavršavanjem oružja u luk i strjelicu; javlja se pletenje rukom, pravljenje kotarica od like i trske i pripravljanje orudja od brušena kamena. Tim e je omogućena prerada drveta za pravljenje čamaca i koliba. Način života postao je dakle već mnogostručniji. Ova orudja i pomoćna sredstva omogućiše pri bavljati više hrane za uzdržavanje većeg društva ljudi. Niži stupanj b a r b a r s t v a počima po Morganu lončarstvom. Nastaje kroćenje i gojenje životinja, a zajedno s tim proizvodnja mesa i mlijeka i upotreba koža, rogova i dlake za najrazličitije svrhe. Rukom o ruku s ovim po čima njegovanje bilja. Na zapadu kultiviranje kuruza, na istoku gotovo svih poznatih vrsta žita osim kuruza. Srednji stupanj barbarstva pokazuje nam na istoku sve rasprostranjenije gojenje domaćih životinja, a na zapadu njegovanje hranivog bilja pomoću umjetnog natapanja. Sada se javlja takodjer upotreba suncem osušenih opeka i kamena za zgrade. Kroćenje i gajenje životinja zahtijeva stvaranje stada i vodi pastirskome životu. Dalje, potreba za većom koli činom hrane za ljude i marvu vodi prema poljodjelstvu. T o pak znači veću stalnost obitavanja, umnožavanje i raz novrsnost sredstava za život i postepeno iščezavanje ljudožderstva. V iši stepen barbarstva nastaje sa talenjem gvozdene rude i iznalaskom pisma. Pronadjen je gvozdeni plug, omo gućeno intenzivnije obradjivanje zemlje, primjenjena željezna sjekira i željezna lopata, koje su olakšale krčenje šume. Sa preradjivanjem željeza počima množina radova, koji ži votu daju drugi oblik. Željezna orudja olakšavaju gradnju kuća, ladja i kola; preradjivanjem metala javlja se dalje umjetni zanat, savršenija tehnika oružja, podizanje gradova
14
medju zidovima. Javlja se graditeljstvo kao umjetnost, a mitologija, pjesništvo i povjest po cimaj u se održavati i ras prostirati iznalaskom pisma. Osobito na istoku i u zemljama oko Sredozemnog m ora: Egiptu, Grčkoj, Italiji razvio se ovaj način života, koji je postavio temelj za socijalne preobražaje, koji su u tijeku vremena odlučno uplivisali na kulturni razvitak Evrope i čitave zemlje.
2. Oblici porodice. Razdoblja divljaštva i barbarstva imala su svoje osobite spolne i društvene odnošaje, koji se vrlo znatno razlikuju od odnošaja kasnijega vremena. Đachofen i Morgan otkrili su ove odnošaje svojim te meljitim istraživanjima. Đachofen, proučavajući najpomnije djela starih pisaca, nastojao je da udje u suštinu pojava, koje nam se u mitologiji, narodnoj priči i historijskim spo menicima čine potpuno stranima, pa ipak imaju mnogo sličnosti s pojavama i dogadjajima kasnijih vremena, čak i naših dana. Morgan, pošto je desetljećima boravio medju Irokezima u državi New-York, pravio je posmatranja, po moću kojih je stekao posve nove i neslućene vidike u ži votne, porodične i srodničke odnošaje tih indijanskih plemena, a na temelju toga postala su osvijetljena i objašnjena takva posmatranja i na drugim mjestima. Đachofen i Morgan otkrili su svaki na svoj način, da su odnošaji spolova kod raznih naroda bili u prastaro doba ljudskoga razvitka bitno drugačiji, no što* su to u historij skom vremenu i kod modernih kulturnih naroda. Naročito je Morgan svojim dugogodišnjim bavljenjem medju sjevernoameričkim Irokezima i na temelju uporednih proučavanja, na koja je bio potaknut tamošnjim opažanjima, otkrio, da se kod svih kulturno zaostalih naroda nalaze porodični i srodnički sistemi, koji se u osnovi razlikuju od naših, ali koji su slični njima morali postojati kod svih naroda na najraznijim stupnjevima kulture. Morgan je našao, da je u ono, vrijeme, kad je on živio medju Irokezima, postojao monogamski brak, koji se s obje
15
strane lako mogao razriješiti i koji je on nazvao „poro dicom sparivanja". O n je našao i to, da su nazivi za stepene srodstva, k a o : otac, majka, sin, kći, brat, sestra, koji su po našem mišljenju nesumnjivo postojali, označavali tada posve druge odnose. Irokez ne naziva samo svoju rodjenu djecu svojim sinovima i kćerima, već i djecu sve svoje braće, a ona njega zovu ocem. T ako isto i Irokeskinja ne naziva samo svoje sinove i kćeri svojom djecom, nego i djecu svojih sestara, koja opet nju nazivaju majkom. N a suprot djecu svoje b r a ć e zove ona nećacima i nećaki njama, a ona nju zovu tetkom. Djeca od braće zovu se braća i sestre, a isto tako i djeca od sestara. A djeca od jedne žene i njenog brata zovu se medju sobom bratići i sestrične. Značajno je dakle to, što se rodbinski nazivi kod njih ne ravnaju kao kod nas prema stepenu rodbin stva, već prema s p o l u rodjaka. Ovaj sistem rodbinstva vlada još ne samo kod svih amerikanskih Indijanaca i kod indijskih urodjenika, dravidskih plemena na Dekhanu i gaurskih plemena u Hindostanu, već prema istraživanjima poslije Đachofena slično je stanje moralo u prastaro vrijeme postojati svuda. A ko se na ovaj način posvuda ispitaju spolni i porodični odnosi još živih divljih ili barbarskih plemena, pokazat će se, da su ono, što je Đachofen našao kod mnogobrojnih plemena staroga svijeta, Morgan kod Irokeza, Cunow kod austral skih crnaca i drugi kod ostalih plemena, društvene i spolne formacije, k o j e s u č i n i l e o s n o v r a z v i t k u s v i h n a r o d a na z e ml j i . U Morganovim istraživanjima padaju u oči još i druge zanimljive činjenice. Irokeška porodica sparivanja stoji u nerazrješivom protivurječju s njezinim rodbinskim nazivima, i iz toga protivurječja izašlo se na taj način, što je još u prvoj polovici ovog stoljeća na sandvičkim otocima (H aw ai) nadjena porodica, koja je potpuno odgovarala tom rodbin skom sistemu, koji je kod Irokeza postojao samo još po imenu. Ali rodbinski sistem na Hawajima nije odgovarao opet tamošnjem obliku porodice, već upućivaše na jedan stariji, prvobitniji, ali više ne postojeći porodični oblik. Tam o su sva djeca braće i sestara bila smatrana kao braća
16
i se stre ; kao braća i sestre važila su sva djeca ne samo jedne matere i njenih sestara, ili jednog oca i njegove braće, već ukupno djeca sve braće i svih sestara bez razlike. Hawajski rodbinski sistem odgovarao je dakle jednoj stepenici razvoja, koja je stajala još niže od postojećeg porodičnog oblika. Pokazala se osobita činjenica, da su na Hawajima kao i kod sjevernoamerikanskih Indijanaca po stojala dva različita rodbinska sistema, koji više nijesu od govarali stvarnim prilikama, jer su u stvari bili prešli u jedan viši oblik. Morgan veli o tom ovako: „Porodica je aktivni elem enat; ona nije n i k a d a stacijonarna, n e g o p r e l a z i o d n i ž e g a o b l i k a u v i š i , u t o j mj e r i , u k o j o j s e r a z v i j a o d n i ž e n a v i š u s t e p e n i c u . Naprotiv su rodbinski sistemi pasivni; oni tek u dugim razmacima vremena registriraju napretke, koje je porodica u tijeku vre mena učinila, i mijenjaju se radikalno tek onda, kada se porodica promijenila radikalno.“ Još i danas mjerodavno shvatanje, koje zastupnici sa dašnjosti tvrdoglavo brane kao istinito i neoborivo: da je sadašnji porodični oblik postojao od prastarog vremena i da mora, ako se ne će dovesti u opasnost cjelokupna kultura, uvijek postojati, pokazuje se dakle prema otkrićima tih istraživača kao skroz pogriješno i neosnovano. Prouča vanje prastare prošlosti ne dopušta više nikakove sumnje 0 tom, da se na najnižim stupnjevima ljudskog razvoja odnos izmedju spolova potpuno razlikuje od odnosa ka snijeg vremena, i da su se na tim razvojnim stupnjevima razvila stanja, koja nam se čine užasom i blatom od ne morala, ako li gledamo očima našeg vremena. Ali kao što svaki stupanj ljudskoga razvoja ima svoje vlastite uslove za proizvodnju, ima isto tako i svoj moralni zakonik, k o j i j e s a m o o d r a z d r u š t v e n i h p r i l i k a . Moralno je ono, što je običajno, a običaj je opet ono, što odgovara najhitnijoj bitnosti, to jest socijalnim potrebama stanovite jedne periode. Morgan dolazi do zaključka, da je na nižem stepenu divljaštva vladao takav običaj spolnoga snošaja u spolnim savezima, po kome je svaka žena pripadala svakom čovjeku 1 svaki muškarac svakoj ženi, u kome je dakle postojala
17
opća mješavina (promiskuitet). Svi muškarci živu u mnogoženstvu i sve žene imaju mnogo muževa. Postoji opća zajednica žena i muževa, ali i zajednica djece. Strabo pripovijeda (66. godine prije Krista), da su kod Arapa braća spavala kod sestre i kod rodjene majke. Drukčije, no putem incesta (krvnoga grijeha), nije ni moglo biti pr vobitno umnožavanje ljudi, pogotovo, ako uzmemo po bibliji, da su ljudi potekli od jednog ljudskog para. Biblija protuslovi sebi samoj u ovoj škakljivoj tački, ona pripo vijeda, da se Kain, pošto je ubio brata svojega A bela, sklonio ispred lica Gospodnjega u zemlji Nod. Tam o je upoznao svoju ženu, koja zatrudni i rodi mu sina. Ali otkuda je bila njegova žena? Z ar Kajinovi roditelji nijesu bili prvi ljudi? Po židovskome predanju imali su Kain i A bel dvije sestre, s kojima su oni u incestu rodili djecu. Kršćanski prevodioci biblije izostavili su, ćini se, ovu po njih fatalnu činjenicu. Z a promiskuitet u prastarim vreme nima, to jest, da je horda bila endogama, da je spolni snošaj bio opći, govori i to, što se po indijskome mitu Brahma oženio svojom rodjenom kćeri Saravasti; isti se mit javlja kod Egipćana i u sjevernoj Eddi. Egipćanski bog Ammon bio je muž svoje matere i ponosio se time, Odin je prema E ddi bio muž svoje kćeri Frigge.1 A dr. Adolf Bastian pripovijeda: ,,U Svaganwari su rajahove kćeri imale povlasticu, da slobodno biraju sebi muževe. Četiri brata, koji su se nalazili u Kapilapuru, proglasili su najstariju od svojih pet sestara za kraljicu majku i o ž e n i l i s e o s t a l i m a. “ 2 Morgan uzima, da se iz stanja opće spolne mješavine doskora razvio jedan viši oblik spolnog snošaja, koji on 1 Ziegler se ruga u svom djelu, koje smo spomenuli u predgovoru, što se mitu pridaje ma kakovo značenje za kulturnu historiju. U tom shvatanju zrcali se sva jednostranost toga prirodoznanca. U mitima ima duboki smisao, oni su nastali iz „narodne d uše“, oni se tem elje na prastarim narodnim ' običajima i navikama, kojih je pomalo nestalo, ali koje obasjane religijoznom glorjom živu i dalje u mitu. A ko nadjemo činjenice, koje objašnjavaju sam mit, onda mu se s puno razloga mora priznati njegovo historijsko značenje. 2 Dr. A d olf Bastian, Putovanja po unutrašnjosti Arhipela, Singapora, Batavije, M anile i Japana. Str. 12. Jena 1869, A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
2
18
naziva p o r o d i c o m k r v n o g a s r o d s t v a . Sada su grupe, koje stoje u spolnom saobraćaju, odijeljene po g e n e r a c i j a m a tako, te djedovi i bake ćine jednu spolnu zajednicu muževa i žena. Njihova djeca ćine isto tako jedan krug zajedničkih bračnih drugova, a isto taka i njihova unučad, čim su dorasla do stanovite dobi. Tako je sada, za razliku od spolne zajednice na najnižem stupnju, kada je spolni saobraćaj bio opći, s p o l n i o d n o š a j jedne generacije sa d r ug o m isključen. Medjutim on sada postoji medju braćom i sestrama, bra tićima i sestričnama prvog, drugog i daljih stepena. Svi su oni medjusobno braća i sestre, ali su svi jedno drugome muž i žena. Ovom obliku porodice odgovara krvno srodstvo, koje se u prvoj polovici prošlog vijeka nalazilo na Hawajima još samo po imenu, ali ne i u zbilji. Naprotiv po amerikansko-indijanskom rodbinskom sistemu brat i sestra ne mogu nikad biti otac i mati jednog djeteta, kao što je to moglo biti po hawajskom obiteljskom sistemu. Porodica krvnog srodstva bilo je stanje, koje je postojalo kod Masageta u vrijeme Herodotovo, o čem on p iše : „Svaki se oženi jednom wženom, ali svima je dopušteno, da je upotrijebe“ . . . „Čim se jednom čovjeku prohtjedne jedna žena, on samo ovjesi svoj znak na prednji dio njezinih kola i bezbrižno spava sa ženom . . . Pri tom zabode svoj štap u zemlju kao sliku svojega djela . . . Obležanje biva javno.*“ Na slične odnošaje pokazuje Đachofen i kod Likijaca, Etruščana, Krećana, Atenjana, Lezbijaca, Egipćana. Z a porodicom krvnog srodstva slijedi po Morganu treći, viši oblik porodične zajednice, koji on zove poro dicom punalua. Punalua: mili drug, mila drugarica. Protiv mišljenja Morganovog, da je naime porodica krvnog srodstva — zasnovana na organizaciji bračnih klasa, koje su se generacijama stvarale — prvotni oblik, koji je predhodio porodici punalua, ustaje Čunow u svojoj na prijed spomenutoj knjizi. O n ne vidi u njoj^ najprimitivniji od dosada otkrivenih oblika spolnog saobraćaja, već jedan prelazni oblik, koji se javio tek s pojavom spolne zajed1 B achofen: Materinsko pravo.
19
nice, jedan prelazni stupanj prema čistoj plemenskoj orga nizaciji, na kome se — pored podjele na totem e1 — na lazi još neko vrijeme u izmijenjenom obliku i podjela na klase po starosti, takozvane porodice krvnog srodstva. Cunow izvodi dalje: Podjela na klase — svaki pojedini, muškarac ili žena, nosi ime svoje klase i svog spolnog sa veza (totema) — ne isključuje spolni saobraćaj izmedju rodjaka u pobočnoj liniji, nego spriječava kohabitaciju iz medju rodjaka u s p r a v n e i n i s p r a v n e linije, izmedju roditelja i djece, tetaka i nećaka, stričeva i sinovki. Izrazi tetka, stric i t. d. su imena slojeva. Cunow navodi dokaze za ispravnost svojih naziranja, koja se u pojedinostima udaljuju od Morganovih. Ali ma koliko on u pojedinostima odstupao od Morgana, on ga odlučno uzima u zaštitu od napadaja W estermarcka i drugih. O n veli: „Neka se i pokažu pojedine hipoteze Morganove pogrješnima i neka se druge i priznaju samo pod uvjetom, ipak mu nitko ne može poreći zaslugu, da je on prvi kon statirao identitet sjevero-američkih totema sa plemenskim organizacijama Rimljana, i drugo, da je dokazao, kako su naši današnji srodnički sistemi i oblici porodice rezultati dugog razvojnog procesa. Na taj je način prvi on omogućio novija istraživanja i stvorio temelj, na kom se dalje može graditi." I u predgovoru k svojoj knjizi opaža on izričito, da je njegov spis djelimična dopuna Morganove knjige o prastarom društvu. W estermarcku i Starckeu, na koje se u glavnom poziva Ziegler, može biti drago ili ne, da se nastojanje i razvi janje porodice ne ravna prema njihovim buržoaskim pred rasudama. Kritika, koju je Cunow posvetio Zieglerovim po moćnicima, morala bi pokolebati i najfanatičnijeg njihovog pristašu u ocjeni njihovih prigovora Morganu. 1 Totem je spolna zajednica. Svaki spol ima svoju totemsku živo tinju, naprimjer leguanskoga guštera, australskog parcova, vuka, medvjeda i t. d., po kojoj zajednica nosi svoje ime. Totem ska je životinja osobito obožavana, ona je savezu sveta i njegovi članovi ne smiju tu životinju ni ubiti ni njeno m eso jesti. Totem ska životinja ima slično značenje, kao i sveci, patroni cehova u srednjem vijeku.
20
3. Materinsko pravo. Brak punalua počima po Morganu sa isključenjem spolnih odnošaja izmedju rodjene braće i sestara po materi. Kad jedna žena ima više muževa, nemoguće je znati za oca. Očinstvo postaje fikcijom. Očinstvo se osniva i danas, u doba monogamnog braka, „samo na dobrom vjerovanju**, kako je već rekao G oethe na usta Fridrikova u svom „ Školovanju “. Ako je očinstvo u jednostrukom braku čestoput sumnjivo, njega je u mnogostrukom braku nemoguće utvrditi, samo porijeklo po majci je nesumnjivo i neosporno, pa su stoga djeca za vrijeme materinskog prava nazivana spurii, t. j. posijani. Kao što su se sve dublje promjene u socijalnim odnosima ljudi na primitivnom kulturnom stupnju vršile postepeno, to je van svake sumnje trebalo više vremena, da se porodica krvnoga srodstva preobrazi u porodicu punalua i mnogi tragovi toga preobražaja primje ćuju se još i u mnogo kasnije vrijeme. Najbliži izvanji po vod za razvitak porodice punalua bilo je možda to, da se zbog namnoženosti izvrši dioba, kako bi se zauzelo novo zemljište za pašu i obdjelavanje. A vjerojatno je i to, da su se na višem kulturnom stupnju javili pomalo pojmovi 0 štetnosti i nepristojnosti spolnog općenja izmedju braće 1 sestara i blizih rodjaka, što je zahtijevalo novo uredjenje bračne ustanove. D a je tako doista bilo, potvrdjuje jedna lijepa predaja, koju je — po Cunowljevu saopćenju — našao G ason kod Dieyerijaca, južnoaustralskog plemena, o postanku murdu-a (spolne zajednice). O na pripovijeda: „Poslije stvorenja svijeta uzimali su se očevi, majke, sestre, braća i drugi blizi rodjaci bez razlike, dok se nijesu jasno pokazala štetna djelovanja ovakovih spajanja. Održalo se vijeće starješina i vijećalo se o tome, kako da se to spriječi. Kao posljedica savjetovanja upućena je jedna molba Muramuri (velikom duhu), a taj zapovijedi u svom odgo voru, da se pleme podijeli na različite grane, a ove da se zbog razlikovanja označe raznim imenima prema živim i mrtvim predmetima, naprimjer prema dingu (vrsta domaćeg psa), mišu, kazuaru, kiši, leguanskom gušteru itd. Članovi jedne iste grupe nijesu se smjeli medju sobom uzimati,
21
nego samo članovi jedne grupe i članovi druge grupe. Sin jednoga dinga nije se primjerice smio oženiti kćerju dru goga dinga, ali se zato svako od njih dvoje moglo uzeti sa članom iz porodice miša, kazuara, parcova ili iz koje druge porodice, “ Ova je predaja jasnija od biblijske predaje; ona po kazuje najjednostavnijim načinom postanak spolnih zajed nica. Uostalom Paul Lafargue navodi u „Novom Vremenu*41 veoma oštroumno sa našeg gledišta potpuno opravdani dokaz, da imena, kao A dam i Eva, nijesu imena pojedinih osoba, već imena rodova, u kojima su živjeli Zidovi u predhistorijskom vremenu. Lafargue riješava svojim doka zivanjem čitav niz inače tamnih i protuslovnih mjesta u 1. knjizi Mojsijevoj. Isto je tako M Beer u „Novom V remenu“ 2 obratio pažnju na to, da je kod Zidova još i danas ženidbeni običaj, da nevjesta i majka mladoženjina n e s m i j u i m a t i i s t o i me , jer bi se u porodici dogodila nesreća, bolest i smrt. T o je drugi dokaz za tačnost Lafargueovog shvatanja. Gentilska organizacija branila je že nidbu medju osobama, koje su potjecale iz istoga roda. A po rodovskim pojmovima jesu zajedničkog porijetla ne vjesta i majka mladoženjina, ako imaju ista imena. Naravno, da današnji Zidovi ne imaju ni pojma o savezu te njihove predrasude sa starinskim njihovim rodovnim uredjenjem, koje je branilo takove brakove izmedju rodjaka. U početku su se time htjele spriječiti degenerativne posljedice krvnog spolnog općenja, i ma da je rodovsko uredjenje kod Z i dova propalo još prije hiljadu godina, predaja se ipak, kako vidimo, održala u predrasudi. Iskustva, stečena još prije kod gajenja životinja, morala su predočiti štetnost krvnoga grijeha. Kako su daleko sizala ta iskustva, vidi se iz 1. knjige Mojsijeve, iz glave 30., stiha 32. i slijedećih, gdje je Jakov znao da podvali svome tastu Labanu gojeći šarene janjce i koze, koji su po Labanovu obećanju imali pripasti njemu. Stari su dakle 1 9 . godište 1891., str. 2 2 4 . i dalje. 2 12. godište 1 8 9 3 ./9 4 . str. 119.
22
Izraelci već mnogo prije Darwina proučavali u praksi darwinizam. Kad smo već počeli da govorimo o prilikama starih Zidova, ajde da navedemo još i neke druge č i n j e n i c e , koje potvrdjuju, da je kod njih u prastaro vrijeme vladalo materinsko pravo. U 1. knjizi Mojsijevoj (3, 16) veli se o žen i: „I ti se moraš pokoravati volji tvoga muža, a on nejca bude tvoj gospodar. “ Ovaj stih glasi i drugačije: „Zena treba da napusti oca i mater i da se priveže za muža.“ Ali u prvoj knjizi Mojsijevoj (2, 24) veli se i to: „Zat o će č o v j e k n a p u s t i t i s v o g a oca i svoju m a t e r i z a s v o j u s e ž e n u p r i v e z a t i i postat će jedno meso.“ Isto se ponavlja kod Mateja 19, 3, Marka 10, 7 i u listu Efežanima 5, 31. O dista se dakle radi o tom, da je iz m a t e r i n s k o g p r a v a postala zapovijed, o kojoj tumači biblije ne imaju ni pojma, pa je zato u posve krivom svijetlu prikazuju. Materinsko pravo izbija i u 4. knjizi Mojsijevoj (32, 41). Tam o stoji, da je Jair imao oca iz plemena Jude, a majku iz plemena Manasije, pak se ipak Jair izričito zove s i n o m M a n a s i j e i bio je u tom plemenu nasljednik. Jedan drugi primjer za materinsko pravo kod starih Zidova nalazi se u knjizi Nehemijinoj (7, 63). Tam o se djeca jednog svećenika, koji se oženio iz židovskog bratstva Đarzilaj, zovu imenom toga bratstva Đarzilaj, pa se prema tomu zovu ne imenom svojega oca, već imenom majke. U porodici punalua uzimaju se po Morganu jedno ili više koljena sestara jedne porodice sa jednim ili više ko ljena braće d r u g e porodice. Rodjene sestre ili sestrične prvog, drugog i daljeg stepena bijahu zajedničke žene svojih zajedničkih muževa, a ovi nijesu smjeli biti njihova braća. Rodjena braća ili rodjaci raznog stepena bijahu zajednički muževi svojih zajedničkih žena, a ove nijesu smjele biti njihove sestre. Pošto je tako krvni spolni sa obraćaj prestao, novi je oblik porodice nesumnjivo doprinjeo bržem i snažnijem razvitku plemena i pribavio onima, koja su uzela ovu porodičnu (ormu, premoć nad onima, koja su zadržala stari oblik odnošaja. Rodbinski odnos, koji se razvio iz porodice punalua,
23
bio je ovaj: Djeca od sestara moje majke i njena su djeca, a djeca od braće mojega oca su i njegova djeca, a sva zajedno su moja braća i sestre. Djeca od b r a ć e moje majke su njezini nećaci i nećakinje, a djeca od sestara mojega oca su njegovi sinovci i sinovke, a sva zajedno su moji bratići i sestrične. D a lje : Muževi od sestara moje majke su i njeni muževi, a žene od braće mojega oca su i njegove žene, ali sestre od mojega oca i braća od moje majke isključeni su iz obiteljske zajednice, a njihova su djeca moji bratići i sestrične1. Podizanjem kulture razvija se ukidanje spolnog odnošaja izmedju sve braće i svih sestara, pa se to postepeno prenosi na najudaljenije rodjake u sporednoj liniji po ma terinoj lozi. Javlja se nova grupa krvnog srodstva rod (gens), koji se u prvom obliku razvio iz rodjenih i daljih sestara, njihove djece i njihove rodjene i dalje braće po materi. R od ima jednu pramajku, od koje potiču ženski nasljed nici u generacijama. Muževi svojih žena ne spadaju u tu grupu krvnog srodstva, u rod svojih žena, već pripadaju rodu svojih sestara. Naprotiv djeca ovih muževa pripadaju porodičnoj grupi svojih matera, jer se porijeklo mjeri po materi: Mati je glava obitelji i tako postaje „materinsko pravo “ , koje je dugo vremena bilo podlogom porodičnih i nasljednih odnošaja. Prema tome — doklegod je bilo pri znato nasljedje po materi — i žene su imale pravo su djelovanja i glasanja u rodovskom vijeću, one su birale saheme (poglavare) i ratne starješine i skidale ih. K ad je Hanibal s Galima učinio savez proti Rimljanima, imalo se u slučaju nesuglasica sa saveznicima povjeriti pravo pre sude galskim ženama. Toliko je bilo Hanibalovo povjerenje u njihovu nepristranost. O Likijcima, koji su priznavali materinsko pravo, veli H e ro d o t: „Njihovi su običaji dijelom kretski, dijelom karski. P a opet imadu jedan običaj, kojim se razlikuju od svakog drugog naroda na svijetu. Pitaš li Likijca, tko je on, od govorit će ti najprije svojim imenom, ^zatim imenom svoje matere i tako dalje u ženskoj liniji. Sta više, kad se slo1 Fr. E ngels, Porijetlo porodice i t. d.
24
bodnjakinja uda za roba, njihova su djeca slobodni gradjani, ali ako slobodan čovjek uzme inozemku ili robinju, nje gova djeca, pa bio on i najviša ličnost u državi, gube sva gradjanska prava." U ono se vrijeme govori o matrimonium-u mjesto o patrimonium-u, o mater (amilias mjesto o pater familias, a domovina se naziva dragom materinskom zemljom. Kao raniji porodični oblici, tako se i gens osnivao na zajednici vlasništva, to jest na komunističkom načinu gospodarstva. Z ena je upravljala i vodila porodičnu zajednicu, za to je imala veliki ugled kako u kući tako u pitanjima odnosa familije prema plemenu. O na je izravnjavala sporove,^ bila suditeljica i obavljala vjerske obrede kao svećenica. Ceste pojave kraljica i vladarica u starini, njihov odlučni upliv, kad su vladali njihovi sinovi, primjerice u Egiptu, sve je to bilo posljedicom materinskog prava. U onim je vreme nima mitologija u velikom dijelu poprimila ženski značaj; Astarta, Demetra, Cerera, Latona, Izida, Frigga, Freja, G erda i t. d. Z ena je nepovredljiva, ubijstvo matere je najteži zločin pozivajući sve muževe na osvetu. Krvna je osveta zajednička stvar za sve ljude jednoga plemena, svaki je dužan da osveti nekoga člana te porodične zajednice za nepravdu, koju mu je nanio član drugoga plemena. Obrana žena potiče muškarce na najveću hrabrost. Tako su se pokazivala djelovanja materinskog prava u svim životnim odnosima starih naroda, kod Babilonaca, Asiraca, Egipćana, kod Grka prije herojskoga vremena, kod italskih plemena prije sagradjenja Rima, kod Skita, Gala, Iberaca i Kantabrijaca, Germana i t. d. Z ena ima u onim vremenima po ložaj, kakav nije imala nikada poslije. Tako veli Tacit^ u svojoj „Germ aniji:" „Germani drže, da je u ženi nešto sveto i proročko, zato poštuju savjet žena i pokoravaju se njihovim riječima." Diodor, koji življaše u vrijeme Ceza rovo, u najvećoj se mjeri ljuti nad položajem žena u Egiptu ; on je doznao, da stare roditelje ne hrane njihovi sinovi, već kćeri njihove. O n prezirno govori o ženskim slugama sa Nila, koji su pripadnicima slabijega spola dali u do maćem i javnom životu prava i slobode, koje su jednome Grku ili Rimljaninu morale izgledati nečuvene.
25
Z a vrijeme materinskog prava vladalo je uopće stanje mira. Odnosi su bili posve jednostavni, život primitivan. Pojedina plemena odijeliše se jedno od drugoga, ali zato poštivahu jedno drugomu oblasti. Kad je pleme bilo na padnuto, bili su ga muškarci dužni braniti, u ćem ih snažno pomagahu žene. Po Herodotu su kod Skita i žene sudje lovale u b o ju ; po njegovoj se tvrdnji djevica mogla udati tek onda, pošto je ubila jednog neprijatelja. Uopće bijahu u starini tjelesne i duševne razlike izmedju muškarca i žene daleko manje, no u današnjem društvu. Gotovo kod svih divljih i u barbarstvu živućih naroda su razlike u težini i i veličini mozga manje no kod naroda u civilizaciji. Kod tih naroda ne zaostaju žene tjelesnom snagom i spretnošću nimalo za muškarcima. Z a to ne govori samo svjedočanstvo starih pisaca o narodima, kod kojih vladaše materinsko pravo, za to svjedoče i ženske vojske Ašantija i zapadnoafričkoga kralja u Dahomeu, koje se odlikuju hrabrošću i divljaštvom. T o potvrdjuje i sud Tacitov o ženama kod starih Germana i podaci Cezarovi o ženama Iberaca i Skota. Kolumbo je pred Santa Cruzom imao održati bitku s jednim indijanskim plemenom, u kojoj su se žene ponijele isto tako hrabro kao i muškarci. Z a ovo shvatanje nalazimo potvrdu i kod Havelocka E llisa: „Prema H . H . Johnstoneu moraju žene Andombijaca na Kongu teško raditi i nositi velike terete, ali opet provode posvema sretan život. O ne su često snažnije od muževa, bolje razvijene i imadu često upravo prekrasna tjelesa. O Manymenima kod Arruwima u istome kraju veli P a rk e : ,T o su lijepi ljudi, osobito su žene ljepušaste i mogu nositi isto tako teške terete kao i muškarci.* U Sjevernoj Americi rekao je jedan indijanski poglavica H e a rn e u : ,Z ene su stvorene za rad, jedna od njih može toliko nositi ili dignuti kao dva muškarca.* Schelong, koji je s antropološkog stanovišta temeljito pro učavao Papuance u njemačkoj koloniji Nove Guineje, našao je, da su žene mnogo jače gradjene od muškaraca. T ako u srednjoj Australiji dogadja se zgodimice, da muževi tuku svoje žene iz ljubomora, ali u takovim slučajevima nerijetko se dešava, da žena uzvrati i bez pomoći izlupa muža. N a Kubi su se žene borile uz bok svojih muževa i imale su
26
veliku neovisnost. Kod nekih indijanskih rasa, kao kod Puebla u Sjevernoj Americi i kod Patagonaca, žene su velike kao muškarci, a ni kod Rusa, što se tjelesne veličine tiče, ne postoji tako velika razlika izmedju spolova, kao kod Engleza ili Francuza.4*1) Ali i u radu su žene u izvjesnim prilikama strogo po stupale, i jao si ga muškarcu, koji je bio odviše trom ili odviše nespretan, a da bi doprinesao svoj dio općenitom uzdržavanju. Njega su prosto otjerali, pa se onda ili po vratio u svoj rod, gdje je bio dočekan neprijateljski, ili je stupio u drugi rod, gdje su prama njemu bili snošljiviji. D a bračni život urodjenika u unutrašnjosti Afrike nosi još i danas ovaj karakter, našao je na svoje veliko iznenadjenje Livingstone, kako pripovijeda u svom d jelu: „Missionary travels and researches in southern Africa44 (Misijonarske radnje i istraživanja u južnoj Africi), London 1857. Na Sambeziju naišao je na Đalondu, lijepo i snažno poljodjelsko pleme crnaca, kod kojega su žene uživale privilegovan položaj, što su mu potvrdila saopćenja Portu galaca, koja su mu se u početku činila nevjerovatna. O ne sjede u vijeću; mladoženja mora iz svojega sela putovati u ženino; on se pri tom obvezuje, da će majku svoje žene, dok bude živa, opskrbljivati gorivom, a u slučaju da dodje do rastave, ostat će djeca vlasništvo matere. No naprotiv mora se žena brinuti za muževljevu hranu. Pa i ako dodje gdjekada do malih razmirica izmedju muževa i žena, Livingstone je našao, da se muževi ne bune proti tomu ; vidio je naprotiv, da se muškarci, koji su uvrijedili žene, kazne vrlo osjetljivo i to — gladovanjem. Čovjek dodje kući da jede, ali žena ga pošalje drugoj i on ostaje gladan. Umoran i gladan popne se on u najnapučenijem dijelu sela na drvo i javlja plačnim glasom: „Čujte! čuj te ! Mislio sam, da sam se oženio ženama, ali one su mi sve od reda vještice! Ja sam neženja, ne imam ni jedne žene! Je li to pravo za čovjeka, kao što sam j a ! 44 x) H avelock E llis, Muškarac i žena. Str. 3 . do 4. Leipzig 1894.
27
Drugo poglavlje.
Borba izmedju m aterinskog i očinskog prava. 1. Postanak očinskog prava. Sa namnožanjetn stanovništva postaje čitav niz sestrin skih rodova, koji opet stvaraju kćerinske rodove. Materin je rod za njih fratrija. V iše fratrija čine pleme. O va je društvena organizacija tako čvrsta, te je bila podlogom voj ničkoj organizaciji u starim državama, kad je već staro ro dovsko uredjenje bilo propalo. Pleme se dijeli u više ple mena, koja imaju jednako uredjenje i u svakom od njih ostaju stari rodovi. Ali pošto rodovsko uredjenje zabranjuje brak izmedju braće i sestara i svih rodjaka u materinoj liniji do najudaljenijeg člana, ono je time samo sebe po kopalo. Kako su medjusobni odnošaji pojedinih rodova bivali tijekom društvenog i privrednog razvitka sve zamr šeniji, to se zabrana braka izmedju različnih rodova nije mogla dugo održati, ona je morala sama po sebi pasti i rasprsnuti se. Dok je proizvodnja životnih namirnica sta jala još na najnižim stepenima zadovoljavajući vrlo malenim zahtjevima, bila je djelatnost muža i žene u glavnom jed naka. Ali sa uvećavanjem podjele rada nastupila je ne samo podjela poslova, već i podjela zanimanja. Ribolov, lov, stočarstvo, poljodjelstvo zahtijevali su naročitih znanja, a ona su u daleko većoj mjeri bila potrebna za pravljenje alata i posudja, koja su bila poglavito vlasništvo muževa. Muškarac, koji je u tom razvoju stupio naprijed, bio je pravi gospodar i vlasnik ovih izvora bogatstva. Sa namnožavanjem stanovništva i sa težnjom za većim pašnjacima i oranicama javila su se ne samo trvenja i borbe oko posjeda najboljeg zemljišta i tla, nego se javila i po treba radnih snaga. Sto su brojnije bile te snage, to veće je bilo bogatstvo proizvoda i stada. T o je najprije dovelo do otmice žena, a kasnije do zarobljivanja pobijedjenih muževa, koje su u početku ubijali. T im e su došla dva ele menta u staro rodovsko uredjenje ne slažući se dugo s njim.
28
K tome je došlo još i nešto drugo. Sa sve većim dife renciranjem poslova nastaje iz sve veće potrebe orudja, sudova, oružja itd. zanat, koji uzima samostalni razvoj odjeljujući se malo pomalo od poljodjelstva. Nastaje po sebno stanovništvo, koje se bavi zanatom, sa zasebnim interesima kako u pogledu na imanje tako i na njegovo nasljedjivanje. Dokle se porijeklo vodilo u ženskoj liniji, nasljedjivali su rodovski srodnici svoje pokojne rodovske drugove po materinoj lozi. Imanje je ostalo u rodu. Ali u novom stanju, kad je otac postao vlasnikom, to jest posjednikom stada i robova, oružja i posuda, kad je postao zanatlijom i trgov cem, pripala je poslije njegove smrti, dokle je on ubrojavan u materin rod, njegova svojina ne njegovoj djeci, nego njegovoj braći i sestrama i djeci i potomstvu njegovih sestara. Rodjena djeca nisu dobila ništa. Težnja, da se ovo stanje promijeni bila je dakle vrlo velika, i ono se promijenilo. Prije svega, namjesto braka sa više muževa i žena postala je porodica parova. Neki čovjek živio je sa jednom ženom i djeca, potekla iz toga odnošaja, bila su njihova djeca. O ve porodice parova rasprostirale su se u toliko više, u koliko je zabrana braka u rodovskoj organi zaciji otežavala takovo uzimanje i u koliko su navedeni ekonomski uzroci iziskivali nov oblik porodičnog života. Staro stanje stvari, počivajući na zajedničkom gospodar stvu, nije se moglo izmiriti sa ličnom svojinom. S t a l e ž i z a n i m a n j e odlučivali su, kad je bilo nužno odabrati mjesto za stanovanje. Iz proizvodnje robe, koja je sada nastala, izašla je trgovina sa susjednim i stranim narodima, što je bilo povodom novčanoj privredi. Taj razvoj je vodio i upravljao muškarac. Privatni njegovi interesi nijesu u glav nom imali ništa zajedničko sa starom rodovskom organi zacijom, čiji interesi bijahu često puta protivni njegovima. T ako je značaj rodova sve više opadao. Najposlije je rod sačuvao još samo vršenje vjerskih funkcija u porodičnoj zajednici; njegovo je ekonomsko značenje propalo i po svemašnji raspad rodovskog uredjenja bio je tek pitanje vremena. Sa ovim raspadanjem starog rodovskog uredjenja pao
29
je ubrzo upliv i položaj ženin. Materinskog je prava ne stalo, a na njegovo je mjesto došlo očinsko pravo. Čovjek je kao privatni vlasnik imao interesa u djeci, koju je mogao smatrati z a k o n i t o m i učiniti nasljednicima svojega vlas ništva, p a j e z a t o z a b r a n i o ž e n i s n o š a j s a drugim muškarcima. Naprotiv, on je za sebe zadržao pravo, da pored prave žene ili više njih drži toliko priležnica, koliko je mogao da ih uzdržava. I djeca ovih priležnica bila su smatrana zakonitom djecom. Dva važna dokaza u tom po gledu nalazimo u bibliji. U 1. knjizi Mojsijevoj, u glavi 16, u stihu 1. i 2. veli se : „Ali Sara, žena Avramova, ne radjaše mu djece. A imaše robinju Misirku, po imenu Agaru. Pa reče Sara A vram u: gle, G ospod me je za tvorio, da ne rodim ; nego idi k robinji mojoj, ne bih li dobila djece od nje. I Avram prista na riječ Sarinu.“ Drugo značajno mjesto je u 1. knjizi Mojsijevoj, u glavi 30., u stihu 1. i slijedećima. Tam o stoji: ,,A Rahilja vi djevši gdje ne radja djece Jakovu, pozavidje sestri svojoj; i reče Jakovu: daj mi djece, ili ću umrijeti. A Jakov se rasrdi na Rahilju i re č e : zar sam ja, a ne Bog, koji ti ne da poroda? A ona reče: eto robinje moje V ale, lezi s njom, neka rodi na mojim koljenima, pa ću i ja imati djece od nje. I dade mu Valu, robinju svoju, za ženu, i Jakov leže s njom.“ Jakov je dakle imao ne samo kćeri Labanove, dvije sestre, za žene istovremeno, već su mu one dale i svoje služavke, što je po običaju onog vremena bilo „moralno” . O n je, kao što je poznato, obje glavne žene kupio služeći za svaku od njih njihovu ocu Labanu po sedam godina. ono doba bijaše kupovanje žena općenit običaj kod Z i dova, ali pored kupovanja žena bila je veoma razvijena otmica žene od pobijedjenih naroda; tako su primjerice oteli Benjaminovi potomci žene silonske.1 Zarobljena žena postala je robinjom, priležnicom. Ali ona je mogla postati zakonitom ženom, čim je ispunila ove propise: morala je odrezati sebi kosu i n o k te ; odjeću, u kojoj bijaše zaro1 Knjiga o sudijama 21, 2 0 i dalie.
30
bijena, morala je svući i zamijeniti je drugom, koja joj je bila dana; poslije toga je mjesec dana morala oplakivati oca i majku i kad je tako umrla za svoj narod i postala mu strana, tek onda je mogla legnuti u bračnu postelju. Najviše je žena imao, kako je poznato, kralj Salamun, koji je po knjizi o kraljevima (I, 11) imao ne manje nego 700 žena i 300 priležnica. Čim je očinsko pravo, to jest porijeklo po muškoj lozi ovladalo u židovskoj rodovskoj organizaciji, kćeri su bile isključene od nasljedstva. Ovo je kasnije bilo samo u toliko izmijenjeno, ako otac ne bi ostavio nijednoga sina. T o se vidi iz 4. knjige Mojsijeve (27, 2 do 8), gdje se govori o tom, kako je Mojsije — kad je Zelafead umro bez sinova i kada su kćeri gorko požalile, što su isključene iz očeva nasljedja, koje je imalo da se vrati Josipovu plemenu — presudio, da u ovom slučaju kćeri treba da budu nasljednici. Ali kad one stadoše namjeravati, da se po starome običaju udadu u neko drugo pleme, Josipovo se pleme požalilo, da će mu na taj način propasti nasljedje. Na to je Mojsije presudio (4, 36), da nasljednice mogu slobodno birati muževe, ali da su obvezane ostati u plemenu svojih otaca. Dakle, zbog svojine je povrijedjeno staro bračno uredjenje. Uostalom, već je u staro zavjetnom, dakle historijskom vremenu ovladalo očinsko pravo kod Zidova i organizacija bratstva i plemena osni vala se kao kod Rimljana na nasljedjivanju po muškoj lozi. Prema tomu bijahu kćeri isključene iz nasljedja, kako se to vidi iz I. knjige Mojsijeve (31, 14 i 15), gdje se tuže Labanove kćeri, Lea i R a h ela : „Eda li još imamo kakav dio i nasljedstvo u domu oca svojega? Nije li nas držao kao tudjinke, kad nas je prodao? pa je još i naše novce jednako jeo.“ 1 kod Zidova, kao kod svih naroda, kod kojih je nasljedje po ocu stupilo na mjesto nasljedja po materi, žjena je bila potpuno bespravna. Brak je bio kupovni brak. Z eni je bila nametnuta najstroža čistoća, dok muškarac nije bio vezan uz tu zapovijed, već je osim toga imao pravo imati i više žena. A ko se mužu prve bračne noći učinilo, da mu je žena već prije vjenčanja izgubila djevi-
31
čanstvo, imao je pravo, ne samo da ju otjera, već da je dade i kamenovati. Ista bi kazan stigla i brakolomnicu, a muža samo onda, kad bi počinio brakolomstvo s tudjom ženom židovskoga porijekla. Po 5. knjizi Mojsijevoj (24, 1 do 4) imao je čovjek pravo otjerati skoro dovedenu ženu, ako u njegovim očima ne steče milosti, ili ako ga u čemu bilo ne zadovolji. O n je tada morao napisati knjigu odpusnicu, dati ženi ruku i pustiti je iz kuće. D a je kasnije kod Z idova ženin položaj bio nizak, vidi se i otuda, što još i danas žene u sinagogi prisustvuju službi božjoj odvojeno od ljudi i što se ni u molitvi ne spo minju.1 Po starom židovskom shvatanju ne pripada žena u općinu, ona je i u vjerskom i u političkom pogledu jed naka ništici. A ko se nadje deset muškaraca na okupu, oni smiju vršiti službu božju. Z ene toga ne mogu, ma koliko ih bilo. Slično tome naredio je Solon u A teni, da se na sljednica mora udati za svoga najbližeg muškog agnata, ma oboje pripadali istomu rodu i ma je takav brak bio zabranjen po ranijem pravu. Solon je naredio i to, da vlasnik ne mora, kao dotle, ako umre bez djece, ostaviti svoj imetak svomu rodu, već da može u oporuci imeno vati za nasljednika koga hoće. Vidimo dakle, da čovjek ne upravlja vlasništvom, već vlasništvo upravlja njime i postaje njegovim gospodarom. Sa vladom privatnog vlasništva bilo je zapečaćeno podjarmljenje žene pod muškarca. Nastupilo je vrijeme pod cjenjivanja i čak preziranja žene. M a t e r i n s k o je pr a vo z nač i l o komuni z a m, j e d n a k o s t svi j u; p o j a v a o č i n s k o g p r a v a z na č i l a je vl adu p r i v a t n o g vl as ni š t va i u i sto vr i j eme 1 U nastarijem dijelu grada Praga nalazi se jedna mala sinagoga, koja potječe iz šestog stoljeća poslije Krista i koja je valjda najstarija u Njemačkoj. A k o posjetilac sidje za sedam stepenica u polumračan prostor, primjetit će prema sebi na zidu otvore, koji vode u jedan potpuno mračan prostor. N a pitanje, kuda vode ti otvori, odgovorio nam je v o d ič : u prostor za žene, gdje one prisustvuju službi božjoj. M oderne su sina goge povoljnije udešene za žene, ali je odvojenje žena od muškaraca očuvano.
32
p o d č i n j e n o s t i r o p s t v o ž e n e . T o je uvidiao i kon zervativni Aristofan, koji je u svojoj komediji „Pučka skup ština žena" ocrtao, kako žene dolaze na vladu u državi i kako uvode komunizam, koji on karikira najcrnijim bojama, da bi žene diskreditirao. Na koji se način ovaj preobražaj u pojedinostima iz vršio, teško je pokazati. Ali ova p r v a v e l i k a r e v o l u ci j a, koja se javila u razvoju čovječanstva, nije izvršena istovremeno kod svih starih kulturnih naroda niti svuda na isti način. Medju narodima Grčke bila je prva A tena, gdje je najprije nastupio novi poredak u odnosima. Fr. Engels drži, da se ovaj veliki preobražaj izvršio posve mirno, i kad su stvorene sve pogodbe za novo pravo, bilo je tek potrebno jednostavno glasanje rodova, da se materinsko pravo zamijeni očinskim. Naprotiv, Đach ofen pozivajući se na stare pisce misli, da su se žene že stoko usprotivile tom društvenom preobražaju. O n naime u pričama o amazonskim carstvima, koje se nalaze u povjesti Azije i Istoka i koje su se pojavile i u Južnoj Americi i Kini, vidi dokaze za borbu i otpor žena protiv novog uredjenja. Sa nastupom muške vladavine izgubile su žene i svoj položaj u općini, isključene su iz vijeća i svakog važnog uticaja. Čovjek ih sili na bračnu vjernost, koju za sebe ne priznaje; ako žena prekrši tu vjernost, ona čini najveću prevaru, koja može snaći novoga gradjanina; ona mu do nosi u kuću stranu djecu kao baštinike njegova imetka, čega radi kažnjavahu stari narodi ženu, koja je prekršila bračnu vjernost, kaznom smrti ili ropstva.
2. Materinsko pravo u grčkim mitima i dramama. I ako su tako žene uklonjene sa svog vladarskog po ložaja, ipak su stari običaji i navike vladali duhovima još mnogo stoljeća, premda je dublji njihov smisao postao pomalo sve nerazumljiviji narodima. T ek sadašnje se vrijeme trudi, da bi ispitalo značenje tim starim običajima. Tako se u Grčkoj zadržao religijozni običaj, da žene prizivaju za savjet i pomoć samo boginje. 1 godišnje svetkovine
i
33
t h e s m o f o r i j a nastale su u doba m a t e r i n s k o g p r a v a . Još i u kasnijem vremenu grčke su žene svetkovale ovaj praznik pet dana u čast Demetre i na svetkovini nije smio biti prisutan nijedan muškarac. Slično se dogadjalo u starom Rimu u čast Cererinu. Demetra i Cerera bijahu boginje plodnosti. Takve svetkovine obdržavale su se i u N je mačkoj daleko u kršćanski srednji vijek i bile su posvećene Friggi, koja je starim Germanima bila boginja plodnosti; i ovdje su muškarci bili isključeni od učestvovanja. U Ateni, gdje je materinsko pravo ustupilo mjesto očinskome pravu najranije, ali, kako se čini, poslije velikog otpora žena, očito se odražava tragičnost ovoga preobra žaja u Eshilovim ,,Eumenidama“ . Predm et je ovaj: A ga memnon, kralj u Mikeni, muž Klitemnestrin, žrtvuje po zapovijedi proročišta pri svom pohodu na Troju svoju kćer IHgeniju. Mati se bunila proti žrtvovanju svog djeteta, koje po materinskom pravu ne pripada njezinome mužu, i u Agamemnonovoj odsutnosti uzima za muža Egista, što nije bilo nemoralno po starinskom pravu. Kad se Agamemnon iza mnogogodišnjeg izbivanja vratio u Mikenu, ubije ga po nagovoru Klitemnestrinu Egist. O rest, Agamemnonov i Klitemnestrin sin, osvećuje po zapovijedi Apolona i A tene smrt očevu, ubijajući mater i Egista. Poradi ubijstva, po činjenog na materi, progone O resta Erinije, koje zastupaju staro pravo. Apolon i A tena, koja po mitu n e m a ma j ke , jer je gotova iskočila iz glave Zeusove, brane O resta i zastupaju novo, očinsko pravo. Radi presude stvar dolazi pred areopag, gdje se razvije ovakav razgovor, u kom su izražena oba suprotna gledišta: Erinija : Je li te prorok (A p o lo n ) naveo na ubijstvo majke ? O r e s t: Još ni do danas ne proklinjali svoju sudbinu. Erinija: Tako veliš sada, ali ćeš uskoro drukčije govoriti. O rest: Vjerujem , ali će mi pom oći otac iz groba. Erinija: Nadaj se u mrtve ti, što si m a jk u ubio. O rest: Dvostruki je grijeh navukla ona na svoju griješnu glavu. E rinija: Kako to ? Obavijesti o tom i sudije. O r e s t: O na je ubila muža i ubila mi je oca. Erinija: 1 ti još živiš, dok je o n a okajala ubivstvo. O rest: Z ašto je nijesi gonila za života? Erinija: O n a n i j e b i la u k r v n o m s r o d s t v u s a m u ž e m , k o g a j e u b i la . A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
3
34 O rest: A ja s a m , v e l i i, o d m a j č i n e kr vi . Erinija: Z a r t e o n a , u b i c o , n i j e n o s i l a p o d s v o j i m srcem? Zar se ne k u n e š d r a g o c j e n o m krvi svoje matere?
Erinije dakle ne priznavaju nikakovo očinsko i muževIjevo pravo, za njih postoji samo materinsko pravo. Njima je ravnodušno, što je Klitemnestra dala umoriti muža, jer on je bio stranac; naprotiv, one zahtijevaju, da se kazni ubica matere, jer je O rest, ubivši majku, učinio najteže zločinstvo, koje se u starom rodovskom uredjenju moglo učiniti. Naprotiv, Apolon stoji na suprotnom stajalištu: on je po nalogu Zeusovu nagovorio Oresta, da ubije svoju mater, kako bi osvetio umorstvo oca, i brani taj postupak pred sudijama ovako: „Na to velim, čuj moju pravednu r ije č : Nije majka tvorac svo g a djeteta. O na samo prima i nosi probudjeni ž iv o t; O tac ga stvara, ona čuva tu zalogu Prijateljstva medju njima, ako je Bog ne povrijedi. T o ću potvrditi sigurnim dokazom. Jer otac m ože da bude bez majke; Dokaz je rodjena kći (A ten a) olimpskoga Zeusa, Koju nije nikada skrivala tama materine utrobe, A plemenitijeg podmlatka nije rodila nijedna boginja/1
Prema Apolonovu mišljenju stvaranje daje prvo pravo ocu, dok je naprotiv po dotadanjem mišljenju majka davala krv i život djetetu i bila jedini vlasnik djeteta, a otac njenog djeteta bio je za nju samo s t r a n a c . Z ato na mišljenje Apolonovo odgovaraju Erinije: T i uništavaš sile starog vremena . . . T i, mladi bože, hoćeš da upropastiš nas stare.
Sudije se spremaju za presudu, pola ih je za staro, a pola za novo pravo, tako da prijeti opasnost jednakih gla sova. T ada dohvati A tena glasački kamečak s oltara i spu štajući ga u žaru govori: M eni je pripalo dati posljednju riječ I ja spuštam ovaj kamečak za O re sta ; Ja z a m a j k u n e z n a m , nije me rodila, k o, N o iz sveg srca hvalim s v e , š t o j e m u š P a č a k i u b r a k u , jer sam sva očeva. Z ato smatram sada, da je m a n j e k a ž n j i v o ubistvo žene, Koja je ubila svoga muža, k u ć n u o b r a n u . Neka pobijedi Orest i pri jednakoj podjeli glasova.
35
Druga jedna priča prikazuje propast materinskog prava u A teni na ovaj način „Z a Kekropsova vladanja dogodi se dvostruko čudo. Izbiju iz zemlje u isto vrijeme na jednom mjestu maslina, a na drugom voda. Preplašeni kralj pošalje poslanstvo u Delfe, da pita proročište o zna čenju ovih dogadjaja. Odgovor je glasio: Maslina označuje Minervu, a voda Neptuna i sada stoji do gradjana, po kome će od ta dva božanstva nazvati svoj grad. Kekrops sazove narodnu skupštinu, u kojoj su imali pravo glasanja muškarci i žene. Muževi su glasali za Neptuna, žene za Minervu, i pošto su žene imale jedan glas više, pobijedi Minerva. T o razljuti Neptuna i on poplavi morem zem ljišta Atenjana. D a bi ublažili srdžbu boga. osudiše A tenjani svoje žene na trostruku kazan: d a i z g u b e p r a v o g l a s a , d a n j i h o v a d j e c a n e n o s e m a j č i n o i me , a o n e s a me da se vi š e ne z o v u A t e n j a n k e . " 1 Tako pobijedi novo pravo. Brak, koji učini oca glavom porodice, očinsko pravo pobijedi materinsko pravo.2
3. Zakonite žene i hetere u Ateni. Prelaz iz materinskog prava u očinsko izvršen je svuda kao i u Ateni, čim je dostignut sličan stupanj kulturnog razvitka. Z ena je potisnuta u kuču, izolovana je i dobiva posebne prostorije — ginekonitis — u kojima živi. Isklju čena je čak od dodira s muškarcima, koji posjećuju kuću. T o je bila glavna svrha odjeljivanja. Ovaj preobražaj u običajima dolazi do izražaja već u Odiseji. T ako Telem ak kori svoju majku Penelopu zbog prisutnosti medju proscima i zapovijeda jo j: „T a podji kući i brini se za svoje poslove, Z a vreteno i stan i gledaj, da ti se radu Djevojke nauče ; govor priliči ljudima, A p r i j e s v e g a m e n i , j er ja s a m
gazda
u
k u ć i 1“ 3
1 Bachofen, M aterinsko pravo. 2 Kada je zimi izmedju 1899 i 1900 predstavljana u Berlinu, Beču itd. Eshilova O restija u novoj obradi gosp. v. W ilam owitz-M ollendorfa, publika i kritika bijahu nesposobne da shvate duboki smisao ove tragedije i ona je za njih bila nešto nerazumljivo. 3 Homerova O diseja. Prvo pjevanje.
36
Ovakovo shvatanje već ^ je zavladalo u ono doba u cijeloj Grčkoj. Još i više. Žena, i kad je udovica, stoji pod gospodstvom najbližeg muškog rodjaka i nema više prava da bira muža. Siti dugog obmanjivanja lukave Penelope, prosioci se kroz usta Antinojeva obraćaju k Telemaku i zahtijevaju: Eto, prosci te opominju, da znaš i sam U srcu svom, a da i svi Ahajci znadu ! P o š a l j i m a t e r i r e c i jo j, d a u z m e z a m u ž a . Koji joj se svidja i k o g a j o j o t a c i z b e r e . 1
Ženinoj je slobodi sad već odzvonilo. Ako izadje iz kuće, mora da se zavija, da ne bi izazvala požudu kakvog drugog čovjeka. Na istoku, gdje su spolne strasti uslijed žarke klime najžešće, još je i danas najstrože provadjano ovo odjeljivanje žena. Medju starim narodima služi A tena za ugled novim uredjenjem. Z ena doduše dijeli s mužem postelju, ali ne i s to l; ona ga ne zove po imenu, nego „gospodaru**; ona mu je sluškinja. Javno se nije smjela nigdje pokazati, na ulicu je izlazila pod koprenom i odje vena najjednostavnije. Ako je učinila brakolomstvo, ona je po Solonovu zakonu platila taj svoj grijeh gubitkom života ili slobode. Muž ju je mogao prodati kao robinju. Položaj grčke žene u ono doba plastično je prikazan u Euripidovoj „Medeji**.2 O na ovako jadikuje: „O d svega, ah, što ima dušu i život. M i sm o ž e n e n a j b j e d n i j a b i ć a l Svojim mirazom moramo da kupimo muža, — 1 što je još gore od to g a : N a š e je t i j e l o od t a d a n j e g o v o . I uvijek postoji strašna o p a sn o st: Kakav će on biti, dobar ili rdjav? J^r je razvod za ženu uvijek mrlja, T e svoga sudjenika n e s m i j e p r e z i r a t i . 1 kad se uda za ljude s novim navikamn i nenaviknutim običajima, O na sama — pošto je nitko ne uči — Mora dokučiti prirodu svoga muža. 1 ako nam sve to srećno podje za rukom, 1 Homerova O diseja. Drugo pjevanje. 3 Stih 2 3 0 i dalje. Euripid je rodjen u Salamini 4 8 0 god. Krista.
prije
37 I ako naš dragi rado i veselo živi s nama, Tada se našem životu može pozavidjeti. — / A inače — bolje biti m rtav! — muž, ako mu je j K uća omrzla, nalazi i z v a n n j e ono, što će Ublažiti tugu njegove duše, ( Kod prijatelja, kod vršnjaka sv o jih ; — 1 Mi imamo da gledamo samo na j e d n o g a . V e le nam, da živimo ugodno, bezbrižno , U kući, dok oni bitke biju I / Luda zabluda ; r a d i j e b i h t r i p u t 1 B i l a u b o r b i , d e g o da j e d n o m r o d i m l
Sasvim su drukčije bile prilike za muževe. A ko je muž tražiood žene zbog radjanja zakonitih nasljednika strogu uzdržljivost prema drugim ljudima, on nije bio sklon da i sebi nametne istu uzdržljivost prema drugim ženama. N a stade doba h e t e r a. Ž ene, koje su se istaknule ljepotom i duhom, obično tudjinke, cijenile su više slobodan život u najintimnijim vezama sa muškarcima, nego bračno ropstvo. U tome tada nije bilo ničega za gnjušanje. Ime i slava ovih hetera, koje su podržavale najintimnije odnose sa prvim ljudima Grčke i prisustvovale njihovim učenim raz govorima i njihovim gozbama, doprlo je do naših dana, dok su imena zakonitih žena većinom zaboravljena i iščeznula. T ako je lijepa Aspazija bila intimna prijateljica zna menitog Perikla, koji se kasnije s njom oženio; ime hetere Frine postalo je kasnije ime za sve one žene, koje su se za novac prodavale. Frina je stajala u intimnim odnosima sa Hiperidesom i poslužila je Praksitelu, jednom od prvih vajara Grčke, kao model za njegovu Afroditu. Danaja je bila draga Epikurova, Arheanasa draga Platonova. Druge znamenite hetere bijahu Lais Korintska, Gnathaneja i t. d. N e ima znamenitijega Grka, koji nije općio s heterama. T o je bio način njihova života. Demosten, veliki govornik, precizirao je u svom govoru protiv Neera spolni život A tenjana ovako: „ M i u z i m a m o ž e n u , d a b i s m o s t e k l i b r a č n u d j e c u i i ma l i u k u ć i v j e r n u p a z i t e l j i c u ; p r i l e ž n i c e d r ž i mo , da n a s d v o r e i d a n a s n j e guj u, a h e t e r e r a d i l j u b a v n o g u ž i v a n j a . " Z en a je bila tek stroj za radjanje djece, vjeran pas, što čuva kuću. A domaćin je živio, kako ga je bila volja. I danas se to često dešava.
38
Da bi se zadovoljilo pohoti za ženama, što se prodaju, osobito od strane mladih ljudi, nastala je prostitucija, koja je za vlade materinskog prava bila n e p o z n a t a . Prosti tucija se od slobodnog spolnog saobraćaja razlikuje time, što žena prodaje svoje tijelo za materijalna dobra bilo j e d n o m čovjeku, bilo cijelom nizu muškaraca. Prostitucija nastaje, ćim za ženu prodavanje njezinih draži postaje zanat. Solon, stvorivši A teni novo pravo, slavljen kao stvoritelj novog pravnog stanja, osnovao je javne ženske kuće, deikterion (državni bordel), i za sve je posjetitelje bila cijena jednako visoka. Po Filemonu iznosila je ta cijena jedan obol, od prilike dvadesetipet filira našega novca. Deikterij je bio nepovredljiv kao i hramovi Grka i Rimljana i kršćanske crkve u srednjem vijeku, on je stajao pod zaštitom vlasti. Oko stoipedeset godina prije Krista bio je i jeruzolimski hram običajno sastajalište ovakovih djevojaka. Z a dobročinstvo, koje je Solon učinio atenskim muš karcima osnivanjem deikterija, bio je od svojih savremenika ovako slavljen: „Solone, slava ti! Jer ti si prodavao javne ženskinje za zdravlje grada, za moral grada, koji je pun snažnih mladih muškaraca, te bi se bez tvoje mudre uredbe bili podali proganjanju boljeg ženskog svijeta.“ Mi ćemo vidjeti, da se u današnje doba posve istim razlozima oprav dava potreba prostitucije i bordela u državi. Tako su državni zakoni priznavali muškarcima kao prirpdno pravo, da rade ono, što bi za žene značilo prezrenje i težak prestup. Kako je poznato, ima i danas ne malo ljudi, koji predpostavljaju društvo jedne lijepe griješnice društvu svoje bračne drugarice, pa ipak vrijede kao „stupovi države", „stupovi poretka" i „čuvari bračne i obiteljske svetosti". Čini se, da su se grčke žene često osvećivale svojim muževima za naneseno ugnjetavanje. Ako je prostitucija dopuna monogamnog braka s jedne strane, brakolomstvo žena i nevjera prema muževima jest njegova dopuna s druge strane. Medju grčkim pjesnicima drama važi Euripid kao ženomrzac, jer voli u svojim dramama napadati žene. Sta im je on sve iznosio, najbolje se vidi iz jednog napadaja,
koji je jedna Grkinja u Aristofanovim „Tesmoforijskim svečanostima" upravila na Euripida.1 Tam o se veli: „Kakvim nas blatom on (Euripid) još nije uprljao ? 1 je li kadgod umuknuo klevetnički njegov jezik ? Kratko i jasno : G djegod ima publike, tragedija i borova, Tu se mi nazivamo noćnim pticama, pohotljivicama, Prijateljicama flaša, varalicama, brbljavicama, K od nas nije ništa dobro, mi smo muškarcima krst i pokora, Stoga, kad nam muž dodje kući izkazališta,2 G leda nas zlobno i obazire se, D a gdjegod nije skriven kakav ljubavnik. O dsad nam se ne dopušta ništa, što smo prije toga R adile, jer nas je on predstavio muževima tako opako, D a im žena izgleda zaljubljena, ako vijenac plete, Hi ako u kućanstvu što razbije, Muž odmah p ita : Zašto su ti crijepovi ? Sigurno zbog prijatelja iz Korinta."
Pojmljivo je, što rječita Grkinja na taj način predusreće napadača svojega spola, ali teško, da bi Euripid mogao podići ovakve optužbe i da bi mogle naići na kakvo vjero vanje kod muškaraca, da oni nisu dobro znali, koliko su te optužbe opravdane. Sudeći po završnim rečenicama ove optužbe, u Grčkoj nije postojao onaj običaj, koji je vladao ranije u Njemačkoj i mnogim drugim zemljama, po kome je domaćin svoju ženu i rodjenu kćer ustupao gostu za jednu noć. O ovom običaju, koji je vrijedio u Holandiji još u petnaestom vijeku, kaže Murner o v o : ,,U Holandiji je običaj, kad domaćin ima dragoga gosta, da mu ustupi svoju ženu na dobru vjeru."3 Razvijanje klasnih borbi u grčkim državama i žalosno stanje u mnogim od ovih malih zajednica potaknulo je Pla tona, da istražuje najbolji ustav i najbolje državno uredjenje. U svojoj „Državi", koja je njegov ideal, traži za prvi razred gradjana, za čuvare, potpunu ravnopravnost žena. I one, kao i muškarci, treba da se vježbaju u oružju i da, kao i oni, vrše sve dužnosti, a „zbog slabosti spola" da rade lakše poslove. O n tvrdi, da su kod oba spola iste 1 Aristofan, Tesm oforijske svečanosti. 2 Iz kazališta, kamo grčke žene nijesu 3 Povijest njemačke kulture i običaja Leipzig 1867., O tto W igand. Poznato je, predmet u svojoj drami „C astu.
Stih 38 5 i dalje. imale pristupa. od Joh. Scherra. 9. izdanje. da Sudermann obradjuje isti
40
prirodne sposobnosti, ali da je žena u svemu slabija od muškarca. Dalje, da žene budu zajednička svojina ljudi, a tako isto i djeca, tako, da otac ne pozna svoje dijete, ni dijete svojega oca. Aristotel misli više buržoaski. Po njegovoj „Politici“ ženi treba ostaviti, da slobodno bira muža, ali da mu ona bude podčinjena, a da ipak ima pravo „dati mu dobar savjet“. Tukidid izriče jedan nazor, kojemu će povladjivati svi filistri. O n veli, da najveću pohvalu zaslužuje ona žena, o kojoj se van kuće ne govori ni dobro ni zlo. Pri takvim pogledima moralo je poštovanje žena sve više padati. Z bog straha od prenaseljenosti izbjegavan je dapače intiman dodir s njom. Došlo se do neprirodnog udovolja vanja spolnom nagonu. Grčke države bijahu gradovi sa malom okolinom, koja je mogla ishraniti samo ograničen broj stanovništva. Ovaj strah od prenaseljenosti pobudio je Aristotela, da savjetuje ljudima uzdržavanje od žena i vršenje spolnog snošaja s dječacima. V eć je prije njega Sokrat hvalio ljubav prama dječacima kao znak više obra zovanosti. Najzad, ovoj neprirodnoj strasti bili su naklonjeni najčuveniji ljudi Grčke. Poštovanje žena spade na najniži stepen. Bilo je kuća s muškim prostitutkama, kao što ih je bilo sa ženskima. U takovoj društvenoj atmosferi mogla je postati Tukididova izreka, da je žena gora od morskog talasa za bure, od žara vatre i od divlje gorske bujice. „A ko je Bog izumio ženu, ma gdjegod on bio, neka znade da je prokleti tvorac najvećeg zla.“ Dok su se muškarci u Grčkoj podavali ljubavi prema dječacima, žene su pale u drugi ekstrem, podajući se lju bavi prema pripadnicima vlastitoga spola. T o se dogadjalo naročito medju stanovnicima otoka Lesbosa, poradi čega se ova zabluda zvala i zove lesbijskom ljubavi, jer još nije izumrla i još se danas podržava. Kao glavna predstavnica ove ljubavi važila je znamenita pjesnikinja Safo, „lezbijski slavulj“, koja je živjela oko 600 godina prije Krista. Nje zina strast nalazi silni izraz u njezinoj odi na Afroditu, koju preklinje: „Svevišnja, te sjediš na prijestolu od cvijeća, Lukava kćeri Zeusova, od pjene stvorena, Čuj me,
41 O boginjo, ne ostavi me da propadnem U jadu, u gorkoj muci 1“ —
Još strastveniju čulnost izražava njena oda lijepoj Atidi. Dok je u A teni i u ostaloj Grčkoj već vladalo očin sko pravo, u Sparti, koja-je s Atenom vodila borbu oko prevlasti, još je vladalo materinsko pravo, dakle stanje, koje je postalo posve neobično većini Grka. Predaja veli : Jednoga dana upita jedan Grk nekoga Spartanca, kojom se kaznom kazni u Sparti brakolomnik. Na to ovaj odgovori: „Stranče, kod nas nema brakolomnika!“ Stranac: ,,A kad bi ga bilo ?“ „O n bi morao“, rugaše se Spartanac, „dati za kaznu jednog tako velikog vola, koji bi preko Tajgeta mogao piti vodu iz Eurota.“ Na začudjeno pitanje stranč e v o : „K ako može jedan vo biti tako velik ?“ odgovori Spartanac smijući s e : „Kako može u Sparti biti brako lomnika!“ Da su Spartanke bile svijesne svojeg položaja, vidi se iz obolog odgovora Leonidine žene jednoj tudjinki. K ad je ova primijetila: „V i ste, Lakedemonke, jedine žene što vladaju ljudim a!“ ona je odgovorila: „Mi smo i jedine žene, što radjaju ljude. “ Slobodan položaj žena za vlade materinskog prava razvio je njenu ljepotu i uzdigao njen ponos, njeno dosto janstvo i samostalnost. Svi stari pisci tvrde, da su ove osobine kod žena u doba materinskog prava bile veoma razvijene. Neslobodan položaj, koji je kasnije nastupio, morao je utjecati šte tn o ; ta se promjena ogleda u razno likosti odijela u oba razdoblja. Odijelo dorske žene stajalo je slobodno i lako na ramenima, ruke i listovi bili su slo bodni, to je odijelo Dijane, koja je u našim muzejima predstavljena slobodno i smjelo. Naprotiv jonsko odijelo sakrivaše oblik i spriječavaše pokret. Način, na koji se žena odijeva, daleko je više znak njene zavisnosti i uzrok njene nemoći, nego što se to obično i danas uzima. Z.enino odijelo i danas čini, da je ona slaba i da osjeća svoju slabost, što se najzad očituje u njenom držanju i u njenom karakteru. Spartanski običaj, da djevojke idu gole sve do udaje — što je uostalom i podneblje dopuštalo — pogla vito je činio, po mišljenju jednog starog pisca, da se kod Spartanaca razvije ukus za jednostavnost i težnja za dosto
42
janstvenom spoljašnošću, i prema pogledima onoga vremena, nije nimalo vrijedjao sramežljivost i izazivao požudu. I djevojke su zajedno s dječacima prisustvovale svim tjele snim vježbama. Tako se odgajao jedan snažan, samosvijestan spol, koji je znao svoju- vrijednost, kako to do kazuje odgovor Leonidine žene tudjinki.
4. Ostaci materinskog prava u običajima različitih naroda. U najužoj vezi sa nastalim materinskim pravom stajal. su stanoviti običaji, koje moderni pisci, ne poznavajuć11 nikako njihovo značenje, nazivaju „prostitucijom". Tako bijaše u Babilonu r e l i g i o z n a dužnost djevojaka, do raslih za udaju, da jedanput dodju u hram Milite, da bi žrtvovale svoje djevičanstvo prodajući se jednom čovjeku. Slično se dogadjalo u Serapeumu u Memfisu, u Armeniji u čast boginje Anaite, na Cipru, u Tiru i u Sidonu na čast A starte ili Afrodite. Sličnim običajima takodjer slu žile su Izidine svetkovine kod Egipćana. Ovo žrtvovanje djevičanstva bilo je kod boginje otkupljivanje isključivog pripadanja jednome muškarcu u braku. „Jer priroda nije obdarila ženu svim čarima, koje posjeduje, da uvene u naručaju jednog čovjeka. Prirodni zakon tvari odbacuje svako ograničenje, mrzi sve okove i smatra svaku isklju čivost kao grijeh prema božanstvu."1 Dalja blagonaklonost boginje morala je biti otkupljena žrtvovanjem djevičanstva nekom strancu. — U smislu starog shvatanja bilo je i to, što su libijske djevojke dolazile do miraza prodavanjem sebe. Po materinskom pravu žene su prije udaje mogle slobodno stupati u spolni saobraćaj, a muškarci su se protiv toga tako malo bunili, te su najviše cijenili onu ženu, za kojom se najviše žudjelo. Slično je bilo u Herodotovo doba kod Tračana : „O ni djevojke ne čuvaju, nego im daju potpunu slobodu, da se miješaju, s kime hoće. Naprotiv, na žene strogo p a z e ; oni ih kupuju od njihovih roditelja za veliko 1 Đachofen, Materinsko pravo.
43
blago.“ Čuvene su bile hijerodule u korintskom hramu Afrodite, gdje je preko tisuću djevojaka činilo glavnu privlačivost za grčki muški svijet. A o kćeri kralja Keopsa u Egiptu pripovijeda priča, da je sazidala jednu piramidu sa dohodcima od prodaje svojih draži. Slične prilike postoje još i danas na marijanskim, fili pinskim i polinezijskim otocima, zatim po W aitzovu mi šljenju kod različitih afričkih plemena. Drugi jedan običaj, koji se dugo održao na Đalearima i u kome se ogleda pravo svih muškaraca na ženu, bijaše u tom, što su prve bračne noći puštani kod nevjeste krvni srodnici po godi nama starosti. Najzadnji je došao zaručnik. Ovaj se običaj kod drugih plemena izmijenio u toliko, što su ovaj privileg kod nevjeste uživali predstavnici toga plemena, sve ćenici ili plemenske poglavice (kraljevi). Tako na Malabaru Caimari plaćaju patamarima (svećenicima), da uzmu ne vinost njihovim ženama . . . Najviši svećenik (namburi) dužan je, da ukaže kralju (zamorinu) ovu uslugu pri nje govu vjenčanju, a kralj mu za to plaća pedeset zlatnika.1 U Zadnjoj Indiji i na raznim otocima u Velikom O ceanu vrše ovu službu sad svećenici, a sad plemenski poglavice (kraljevi) a Slično je u Senegambiji, gdje plemenski po glavar vrši kao službenu dužnost defloraciju djevojke do bivajući zato uzdarje. K od drugih nekih naroda vršena je i vrši se ta defloracija djevojke, gdjekad dapače i ženske djece samo od nekoliko mjeseci, s pomoću naročito u tu svrhu udešenih kipova. Može se uzeti i to, da jus primae noctis (pravo prve noći), koji je do u kasni srednji vijek postojao kod nas u Njemačkoj i u Evropi, zahvaljuje svoj postanak jednakoj tradiciji. Vlastelin, koji se smatrao go spodarom svojih pripadnika ili kmetova, naslijedio je ovo pravo od plemenskoga poglavice. Kasnije više o tom. Tragovi materinskog prava pokazuju se dalje u oso bitim običajima južnoameričkih plemena, — ovi su se, iz gleda, održali i kod Baska, naroda sa prastarim navikama i običajima, — da na mjesto rodilje njezin muž legne u 1 K. K autsky, Postanak braka i porodice. K osm os 1883. 2 M ontegazza, Ljubav u čovječjem rodu.
44
postelju, da se savija i da se dade njegovati od primalje. Ovaj običaj znači, da otac priznaje novorodjenče za svoje dijete. Ovaj običaj kao da još postoji kod raznih gorskih plemena Kine, a pred nedugo vrijeme postojao je još i na Korzici. Medju spomenicima, koje je njemačka vlada predložila njemačkom saboru (zasijedanje 1894./95.) o njemačkim kolonijama, nalazi se u spomenici o južnoafričkim područ jima na str. 239. ovo mjesto: „Bez svojega viječa, koje sačinjavaju najstariji i najbogatiji, ne može on (plemenski poglavica u kojem selu Herera) stvoriti ni najmanji za ključak, i ne samo muškarci, več d o s t a č e s t o i ž e n e , dopače i sluge d a j u s v o j s a v j e t . “ A u izvješču o maršalskim otocima veli se na strani 254.: „Vlada nad sve ukupnim otočjem maršalske grupe nikad nije bila u rukama jednog jedinog poglavice . . . N o p o š t o v i š e n e i m a na ž i v o t u n i j e d n o g č l a n a o v o g r a z r e d a (irodija) i p o š t o s a m o m a t i d a j e d j e t e t u p l e m s t v o i č i n , i z u m i r u i r o d i j e s p o g l a v i c a m a “. Način izražavanja i opisivanja kod izvjestitelja pokazuje, kako su im tudje prilike, koje spominju, i kako se u njima ne mogu snači.1 1 Slični odnošaji postoje još u kamerunskoj naseobini i inače u za padnoj Africi. Njemački jedan pomorski liječnik, te je proučavao zemlju i ljude na vlastite oči, piše nam : „Kod velikog broja plemena postoji pravo nasljedja na tlu materinskog prava. O činstvo je ravnodušno ; braća i sestre sama su majčina djeca. Muškarac ne predaje svojinu u nasljedje svojoj djeci, već djeci svoje sestre, dakle nećacima i nećakinjama, kao najbližim krvnim srodnicima. Neki poglavica W aya objasnio mi je užasnom engleštinom : Sestra moja i ja smo sigurni krvni srodnici, pošto smo djeca iste matere; jasno je dalje, da je moja sestra u krvnom rodbinstvu sa svojim sinom, dakle je njezin sin moj nasljednik i bit će poslije moje smrti kralj mojega grada (tow n). ,A otac vaš ?* upitam. ,N e znam, što je to, moj o ta c/ odgovori on. Kad sam ga zatim upitao : zar o n ne ima djece, odgovorio mi je valjajući se u smijehu na zemlji, da kod njih ne imaju djecu muškarci, već samo ženskinje.u „M ogu vam zajam čiti/' piše dalje naš izvjestitelj, „da je i baštinik kinga (kralja) Bella u Kamerunu n e ć a k n j e g o v , a n e j e d a n o d n j e g o v i h s i n o v a . Takozvana djeca Bellova, koja se često odgajaju u njemačkim gradovima, djeca su njegovih žena, kojima s e n e z n a z a o č e v e ; jer jednim bih se možda i ja mogao nazvati. Sto će na taj opis iz sadašnjosti reći poricatelji nasljedja po ma teri? N aš je izvjestitelj čovjek s otvorenim očima, koji pogleda stvar do dna; koliko čini to isto od onih, koji živu medju tim poludivljim ple menima? O tuda dolaze netačni opisi „nemorala* kod ovih urodjenika.
45
Dr. Henrik v. Wlislocki, koji je godinama živio medju sedmogradskim ciganima i bio konačno adoptiran od jed noga njihovih plemena, javlja,1 da su od četiri ciganska plemena, koja su u vrijeme, dok je on medju njima živio, dobila stari svoj ustav, bila dva plemena, A ian i i Cale, gdje je postojalo nasledje po materinoj lozi. Oženi li se putujući ciganin, on dolazi u porodicu svoje žene, koja ravna čitavim ciganskim domom. Imanje je vlasništvo že nino, odnosno ženine familije, dok je muž stranac. A po materinskom pravu ostaju i djeca u materinoj porodici. Dapače i u današnjoj Njemačkoj postoji još materinsko pravo. Tako javlja drugi list „Zapadnonjemačkog O bzora" od 10. lipnja 1902., da u halternskoj općini (W estfalija) vrijedi još prastaro materinsko pravo kod nasljedjivanja • gradjanskog imetka. D j e c a s u b a š t i n i l a o d m a t e r e . Uzalud su dosada bili svi pokušaji, da se ukine taj stari običaj. Kako malo može vrijediti sadašnji oblik porodice i monogamskog braka kao prastara i vječna ustanova, poka zuje još i raširenost kupovnog braka i otmice, poligamije i poliandrije. I u Grčkoj bijaše žena predmet kupovnine. Čim je prestupila kućni prag svoga bračnog druga, prestala je po stojati za svoju porodicu. Simbolski se to izražavalo tako, što su narešena kola, koja su je dovezla u kuću muževljevu, bila spaljena pred vratima. Kod O stiaka u Sibiriji prodaje još i danas otac svoju kćer; s poslanicima zaručnikovim on pregovara o visini cijene. Kao u doba JakovIjevo, postoji kod različnih afričkih plemena običaj, da muškarac, koji prosi kćer, služi kod budućeg tasta. Poznato je, da kupovni brak nije ni kod nas izumro, postojeći danas više no ikada u buržoaskom društvu. Novčani brak, te je općenito običan kod naših bogatih klasa, nije ništa, do li kupovni brak. Kao simbol, da je žena stečena kao blago, valja smatrati i vjenčani dar, te ga po običaju daje zaručnik zaručnici. 1 H . v. W iislocki, Slike iz života sedmogradskih cigana. narodopisu, jeziku i pjesništvu. Hamburg 1890.
O povjesti,
46
Uz kupovni brak postojala je i otmica. Otmica nije bila obična tek kod starih Zidova, već svagdje u starini, ona postoji kod svih gotovo naroda. Najpoznatiji je primjer iz povjesti otmica Sabinjanaka po Rimljanima. Otmica žena bijaše svagdje ondje, gdje nije bilo dovoljno žena ili gdje je običajem mnogoženstvo, kao općenito na istoku. Naro čito je tamo obuzela ona velike opsege, dok je još posto jalo arapsko carstvo, od sedmog do dvanaestog stoljeća naših vremena. Simbolski se pojavljuje otmica žena još i danas pogdjegdje, primjerice kod Araukanaca u južnoj Chili. Dokle prijatelji mladoženjini pregovaraju s ocem nevjestinim, mla doženja se prikrada do blizine kuće, da bi se dočepao nevjeste. I čim je uhvati, baca J e na spremljena konja i bježi s njome u najbližu šumu. Ž ene, ljudi i djeca podignu veliku viku i gledaju da spriječe bijeg. Ali čim se mlado ženja sa svojom nevjestom dohvati šumske guštare, već se smatra, da je brak zaključen. O n je zaključen, pa ma dje vojka bila odvedena i proti volji roditelja. Slični običaji postoje kod australskih plemena. Kod nas sjeća još na otmicu žena običaj svadbenog putovanja; nevjesta se odvodi iz očinskoga doma. N a protiv, mijenjanje prstena podsjeća na podložnost i vezanje žene uz čovjeka. Ovaj se običaj prviput javio u Rimu. Nevjesta je dobijala od mladoženje željezan prsten, kao znak njezinog vezanja uz čovjeka. Kasnije se ovaj prsten pravio od zlata, a tek mnogo kasnije uvedena je medjusobna izmjena prstenova, kao znak medjusobnog spajanja. Prema mnogoženstvu (poligamiji), koje smo vidjeli kod istočnih naroda i kod kojih još i danas postoji, ma da samo kod privilegovanih i imućnih zbog malog broja žena i ve likih troškova, ističe se mnogomuštvo (poliandrija). Ono postoji poglavito kod gorskih naroda u Tibetu, kod Garrasa na indijskokineskoj granici, kod Đaiga u Godwani, kod Naira u najjužnijoj Indiji, a kao da postoji kod Eskima i Aleuta. Porijeklo se odredjuje po materi, jer nije drukčije moguće, djeca pripadaju njoj. Muževi ženini su redovito braća. Ako se oženi najstariji brat, ostala su braća isto tako muževi ženini, a pored toga ima žena pravo da uzme
47
i druge muževe. Ali i muškarci imaju prava na više žena. Kakvi su uzroci izazvali postanak poliandrije, još nije ra svijetljeno. Pošto poliandrijska plemena živu sva bez iz nimke ili na visokim gorama ili u hladnim podnebljima, vjerovatno je, da je poliandriju izazvala jedna pojava, o kojoj Tarnowsky govori.1 Tarnowsky je doznao od pouz danih putnika, da duže bavljenje na znatnim visinama uma njuje spolni nagon i da se on poslije silaska s tih visina javlja u novoj snazi. Tarnowsky misli, da se ovim sma njivanjem spolne akcije može objasniti relativno sporo mno ženje stanovnika u visokim predjelima i da ono putem baštinjivosti postaje jedan od degenerativnih momenata, koji utiču na perverznost spolnog osjećanja. Trajno stanovanje i življenje u vrlo visokim ili hladnim predjelima čini, te više muževa nije ništa mnogo za jednu ženu. Z ene su za to već i od prirode udešene prema tomu, zašto svjedoči činjenica, da kod eskimskih djevojaka menstruacija nastupa redovito tek u devetnaestoj njihovoj godini, dok se ona u vrućim krajevima javlja već u de vetoj ili desetoj, a u blagom podneblju izmedju četrnaeste i šesnaeste. A ko žarki predjeli po općem mišljenju poja čavaju spolni nagon, zbog čega je naročito u vrućim zem ljama rasprostranjeno mnogoženstvo, onda ga hladni pre djeli, a ovamo pripadaju visoke gorske zemlje, moraju znatno oslabljivati. Pored toga je iskustvom utvrdjeno, da se začeće rjedje javlja kod žena, koje stupaju u spolni odnošaj s više muškaraca. Z ato je priraštaj stanovništva kod poliandrije slab i potpuno odgovara teškoći pribav ljanja životnih namirnica u hladnim predjelima i visokim planinama. Tim e bi bilo dokazano, da je način proizvodnje — u ovom, nama naoko tako stranom stanju poliandrije — od presudnog uticaja na odnose medju spolovima. Još bi se imalo utvrditi samo to, da li i kod plemena na visokim planinama i u hladnoj zoni vlada ubijanje ženske djece, kao što je to poznato kod mongolskih plemena, što živu u visokom kineskom gorju. 1 Tarnowsky, Nezdrave pojave kod spolnog nagona. Berlin 1886.
48
5. Postanak državnog uredjenja. Nestajanje gensa u Rimu. Poslije roda sa materinskim pravom došao je na nje govo mjesto rod s očinskim pravom, koji je imao znatno slabije funkcije. Glavni mu je zadatak bio da vrši zajed ničke religijozne poslove i sahranjivanja i da primi na sebe uzajamnu obvezu za zaštitu i pom oć; pravo, a u izvjesnim slučajevima i dužnost roda bila je, da se brine o ženidbi i udaji, pa ticalo se to bogatih nasljednica ili ubogih sirotica. Rod je još upravljao i preostalom zajedničkom svojinom. Sa postankom privatnog vlasništva i vezanog s njim nasljednog prava nastale su klasne razlike i klasne suprot nosti. Nastupio je tijekom vremena savez imućnika protiv onih, što ništa nemaju. Imućni su htjeli da prigrabe u svoje ruke sve vladajuće položaje u novoj zajednici i da ih osigurajusvojim nasljednicima. Novčana privreda po stavši neizbježivom stvorila je prije nepoznate dužničke odnose. Borbe protiv vanjskih neprijatelja i suprotni inte resi u unutrašnjosti, kao i različiti interesi i odnosi medju poljodjelstvom, zanatom i trgovinom, iziskivali su zamršene pravne odredbe i naročite organe, koji su bdili nad redo vitim kretanjem društvenoga stroja i presudjivali sporove. Isto to vrijedi za odnose izmedju gospodara i robova, dužnika i vjerovnika. Tako je postala potrebna jedna sila, koja je sve ove odnose nadgledala, vodila, uredjivala, izravnjavala, zaštićivala i kažnjavala. P o s t a l a j e d r ž a v a , k o j a je b i l a n u ž n i p r o d u k t s u p r o t n i h in t er e s a , št o su se p o j a v i l i u n o v o m e dr u š t v e n o m u r e d j e n j u . Prirodno je, da je državna uprava pala u ruke onih,koji su imali najvećeg interesa, da se ona osnuje i koji su silom svoje društvene moći vršili najveći uticaj, — u r u k e i m u ć n i k a . Aristokracija po sjeda stajala je dakle nasuprot demokraciji i tamo, gdje je vladala potpuna jednakost političkih prava. Z a vrijeme odnošaja, koji su vladali u vrijeme starog materinskog prava, nije bilo pisanih prava. Odnošaji su bili jednostavni, a običaj je bio smatran svetinjom. U
49
novom, mnogo složenijem uredjenju, bilo je pisano pravo jedna od najvažnijih potreba, a bili su potrebni i naročiti organi, koji će ga primjenjivati. Ali kako su pravni odnosi i poslovi postajali sve složeniji, pojavila se osobita klasa ljudi, koja je imala za zadatak izučavati pravna pravila i koja je najzad imala i sama interesa, da ih sve vise komplikuje. Tako su postali pravni naučenjaci, juristi, koji su zbog značenja, te ga je stvoreno pravo imalo za čitavo društvo, postali najuplivniji stalež. Novi gradjanski pravni poredak dobio je u toku vremena svoj najklasičniji izraz u rimskoj državi, i otuda onaj uticaj, što ga rimsko pravo vrši do dana današnjega. Državno je dakle uredjenje nužna posljedica svakog društva, koje se na višem stupnju podjele rada razdijeli na velik broj različitih zanimanja sa različnim, često puta suprotnim interesima, te se bore. O tuda dolazi nužno tla čenje slabijih. T o su uvidjali i Nabatejci, jedno arapsko pleme, koji su se po Diodoru pokoravali ovoj zapovijedi: ne sijati, ne saditi, ne piti vina i ne graditi kuća, već sta novati u šatorima, jer kad bi tako radili, l a k o b i i h j e d n a v i š a s i l a (državna sila) p r i s i l i l a , d a s e p o k o r a v a j u . Slični propisi postojali su i kod Rahebićana, potomaka Mojsijeva tasta.1) Uopće jewmojsijevsko zako nodavstvo bilo upravljeno na to, d a Z i d o v e z a d r ž i na s t u p n j u z e m l j o r a d n i č k o g d r uš t va , j er su s e n j i h o v i z a k o n o d a v c i b o j a l i , d a s e n e bi upropast il a njihova demokrats ko-komuni s ti čka z a j e d n i c a . Z ato je i „obećana zemlja* izabrana u pre djelu, koji s jedne strane graniči s malo pristupačnom liba nonskom planinom, a s druge strane, naročito s istoka i s juga, malo plodnim krajevima i v pustinom, koja je omo gućivala izolovanje. O tuda su se Zidovi klonili mora, jer ono pogoduje trgovini, kolonizaciji i gomilanju blaga; otuda nadalje strogi zakoni proti dodiru s drugim narodima, stroge zabrane zaključivanja braka s drugim narodnostima, zakoni o siromasima, agrarni zakoni, godina svečanosti, sve dakle 1 M ojsijevsko ptavo, napisao Joh. David M ichaelis. I. svezak, 2. iz danje. Reutlingen 1793. A . Bebel: Ž en a i socijalizam.
4
50
ustanove, da se spriječi skupljanje^ bogatstva kod poje dinaca. Trebalo je spriječiti, da Zidovi postanu narod, k o j i i m a d r ž a v u . Stoga se kod Zidova i održala ple menska organizacija, zasnovana na rodovskom uredjenju, sve do njihovog potpunog rasula, a tragovi toga osjećaju se i danas. U osnivanju Rima učestvovala su, čini se, latinska plemena, koja su već bila izašla iz materinskog prava. Zene, kojih nijesu imali, oteli su, kako je već spomenuto, iz ple mena Sabinaca i prozvali se po tom Kviritima. Još u kasno vrijeme nazivani su rimski gradjani u pučkoj skup štini imenom Kvirita. Populus romanus značilo je slobodno stanovništvo Rima uopće, a populus Romanus quiritium značilo je rimskog gradjanina i po porijeklu i po pravima. U rimskom rodu vladalo je očinsko pravo. Djeca su bila jedini nasljednici, a gdje njih nije bilo, nasljedjivali su srod nici u muškoj liniji, a ako nije bilo ni njih, imanje je pri padalo rodu. Sa udajom je žena gubila pravo da naslijedi imanja svojega oca i njegove braće, ona je istupila iz svog roda, i ni ona ni njena djeca nisu mogli nasljedjivati njenog oca i njegovu braću. A ko se pak ne uda, njeno je nasljedje bilo izgubljeno za očinski rod. Podjela na rodove i bratstva činila je u Rimu vjekovima podlogu za vojničku organizaciju i vršenje gradjanskih prava. Ali sa propadanjem rodova, zasnovanih na očinskome pravu, i sa opadanjem njihova značenja nastajale su povoljnije prilike za rimske žene; kasnije su one ne samo nasljedjivale, već su i uprav ljale svojim imanjem, dakle su bile u daleko povoljnijem položaju, nego njihove grčke sestre. Ovaj slobodniji položaj, koji su žene postepeno stekle, pobudio je starijega Catona, koji se rodio 234. godine prije Krista, da se ovako žali: „Kad bi svaki otac obitelji po primjeru svojih predaka držao svoju ženu u potpunoj podčinjenosti, onda ne bismo u javnosti imali tako mnogo da se bavimo ovim spolom." 1 kad su neki pučki tribuni 193. godine prije Krista istakli zahtjev, da se ukine jedan ranije donesen zakon protiv ženskog luksusa u odijelu i nakitu, grmio je on: „Kad bi svaki od nas oprezno čuvao prema svojoj ženi pravo i starešinstvo muževljevo, imali bismo ovdje manje teškoća
51
s cjelokupnim ženskim svijetom : naša sloboda, s kojom je kod kuće već svršeno, sad je i ovdje na forumu zgažena i uništena ženskom neobuzdanošću, i kad pojedinima ne možemo da odolimo, moramo se onda bojati i od svih njih ukupno . . . Kod naših starih žene nijesu mogle vršiti čak ni privatne poslove bez skrbnika i bile su u potpunoj zavisnosti od očeva, braće, m uževa: mi trpimo ćak i to, da one prisvajaju ono, što pripada republici, pa i da se miješaju u narodne skupštine . . . Puštate uzde njihovoj vlastoljubivoj prirodi, pa se opet nadate, da će one same ograničiti svoju samovolju. T o je još najmanje ograničenje, koje žene trpe, više preko svoje volje, nego iz poštovanja prema običajima ili zakonima. O ne, da u istinu govorimo, žele slobodu, ne, razuzdanost u svakom pogledu . . . I ako su tek počele, da nam budu jednake, doskora će biti nad nama." U ono vrijeme, koje Caton u svom govoru spominje, otac je za života bio tutor svojoj kćeri, ma se ona i udala, ili joj je odredjivao skrbnika. Po smrti očevoj za skrbnika je dolazio najbliži muški srodnik, pa ma on i ne imao uslova, da bude agnat. Skrbnik je bio u pravu, da prenese skrbništvo svakog časa na kojugod treću osobu. Rimska dakle žena nije u početku imala pred zakonom svoje volje. Oblici zaključivanja braka bijahu različni i primahu tijekom stoljeća najraznolikije promjene. Najsvečaniji brak bio je zaključen pred najvišim svećenikom u prisutnosti od najmanje deset svjedoka, i tu je bračni par kao u znak spajanja jeo kolač od brašna, soli i vode. Vidi se, da se ovdje radi o jednom obredu, koji ima veliku sličnost sa lomljenjem hostije kod kršćanske mise. Drugi oblik bračnog zaključivanja bio je zauzimanje imanja, koje se smatralo kao izvršeno, čim je žena, po pristanku oca ili skrbnika, živjela godinu dana pod jednim krovom zajedno sa svojim mladoženjom. N a treći je način brak zaključivan nekom vrsti uzajamne kupovnine, pri čemu jedno drugome dade novce i obećanje, da žele da budu muž i žena. Z a vrijeme C iceronovo1 bio je za obje strane slobodan razvod i čak 1 Rodjen 106. godine prije Krista.
52
nije bilo potrebno njegovo oglašenje. Ali lex Julia de adulteriis propisao je, da se razvod mora svečano oglasiti, i to je propisano zbog toga, što su se žene, koje su imale da odgovaraju za brakolomstvo, često puta pozivale na to, kako su razvod već izvršile. Justinijan (kršćanin)1 zabranio je razvod braka, osim kad je oboje htjelo ići u manastir. Ali njegov nasljednik Justin II. bio je prinudjen, da ga opet dopusti. S porastom moći i bogatstva u Rimu dodje na mjesto nekadašnje stroge ćudorednosti porok i strasti najgore vrsti. Rim je bio središte, iz kojega su se rasprostirali blud, raskoš i čulna istančanost po cijelom tadašnjem kulturnom svijetu. Strasti su naročito za carskih vremena, pomagane na razne načine od careva, poprimale oblike, koji su gra ničili sa ludilom. Muškarci i žene natjecali su se u poro cima. Broj javnih ženskih kuća bivao je sve veći, a pored njih grčka ljubav (ljubav prama dječacima) sve je više hva tala maha u muškim krugovima. Neko vrijeme bio je u Rimu broj prostituisanih mladih ljudi veći od broja prostituisanih žena.2 H etere su se, okružene svojim štovateljima, pojavljivale svečano na ulicama, šetnji, u cirku i kazalištu, često no šene od crnaca na nosiljkama, gdje su — sa zrcalom u ruci, sjajne od uresa i dragulja — ležale polunage, medju robovima, te su ih hladili lepezama, opkoljene četom dje čaka, eunuha, svirača; čudni patuljci su svršavali povorku. Ove strasti zauzeše u Rimu tolike razmjere, te postadoše opasnost za opstanak carstva. Z a primjerom muška raca išle su ž e n e ; bilo je žena, kako veli Seneka,3 koje su brojile svoje godine ne po konzulima kao obično, već po broju svojih muževa. Brakolomstvo je bilo posvudašnje, i žene, da bi izbjegle teške kazni, koje su ih očekivale, dale su se upisivati kao prostitutke u edilske listine. T o su radile i najotmjenije dame u Rimu. 1 Živio od 527. do 565. poslije Krista. 2 Poslanica sv. Pavla Rimljanima 1, 2 6 i 27 : Zato ih je i Bog pustio, da dotle odu u sramnoj nasladi. Jer su se i njihove žene odale nepri rodnom vršenju snošaja. Isto tako su i ljudi napustili prirodno vršenje sa ženom iv tražili naslade jedan s drugim i vršili blud medju sobom. 3 Živio od 2. do 65. godine poslije Krista.
53
Pored ovih raskalašenosti gradjanski su ratovi i sistem latifundija povećali nestupanje u brak i neimanje djece u tolikom stupnju, te se broj rimskih gradjana i patricija bio znatno smanjio. Z ato je 16. godine prije Krista August izdao takozvani Julijev zakon,1 kojim je propisana nagrada za radjanje djece i kazan zbog nestupanja u brak za rimske gradjane i patricije. Koji je imao djece, bio je u činu veći od onoga, koji nije imao djece, ili od onoga, koji nije bio oženjen. T ko nije bio u braku, nije smio primiti nasledja, osim od svojih najbližih rodjaka. Ljudi bez djece mogahu baštiniti tek polovicu. Ostalo je pripalo državi. Z ene, koje su bile okrivljene zbog brakolomstva, morale su jedan dio svog miraza ustupiti prevarenomu mužu. Uslijed toga bilo je muževa, koji su se ženili računajući na brakolomstvo svoje žene. T o je bio povod Plutarhovoj o pasci: Rimljani se ne žene, da bi dobili baštinike, već da baštine. Kasnije je bio Julijev zakon još i pooštren. Tiberije je naredio, da se ne smije podavati za novac nijedna žena, čiji je djed, otac ili muž bio rimski plemić. Z ene. koje bi se dale unesti u popis prostitutkinja, neka se prognaju iz Italije kao brakolomnice. Z a muškarce dašto nije bilo takvih kazni. Dalje, kako Juvenal javlja, u Rimu je u nje govo doba (u prvoj polovici prvog vijeka prije Krista) tro vanje bračnih drugova bilo česta pojava. Treće poglavlje.
Kršćanstvo. Protivno običajima Rimljana u doba careva, kada je bezbračnost i neimanje djece prevršilo svaku mjeru, radili su Zidovi. Židovka nije doduše imala pravo izbora, otac joj je odredjivao muža, ali je brak bio dužnost, koju je ona zdušno vršila. Talm ud svjetuje: „Kad ti bude kći za udaju, daj jednom od ^tvojih robova slobodu i oženi ga njome.“ Isto su tako Zidovi savjesno slijedili zapovijed svojega 1 A u gust, posiaak Cezarov, pripao je adopcijom rodu Julijevn i otuda oznaka Julijev zakon.
54
Boga: „Radjajte se i množite." I zato su se usprkos svim progonima i ugnjetavanjima znatno umnožili; oni su zakleti neprijatelji malthusijanizma. V eć T acit veli o njima: „Medju njima vlada tvrda sloga i pripravno pomaganje, ali prema svima drugima ne prijateljska mržnja. Nikad ne jedu, nikad ne spavaju s ne prijateljima, i premda su jako podvrženi putenosti, izbje gavaju spolni odnošaj s tudjinkam a. . . Pa ipak nastoje oko množenja naroda. Jer ubiti jednoga od potomaka grijeh je kod njih; a duše slučajno poginulih ili pogubljenih sma traju besmrtnima. O tuda i ljubav vprema rasplodjavanju i preziranje smrti." T acit je mrzio Zidove i prezirao ih, jer su gomilali blaga i bogatstva prezirući očinsku svoju vjeru. O n ih naziva „najgorim ljudima", „ružnim narodom."1 Pod vladom Rimljana Zidovi su se sve više prikupljali. 1 pod dugim patnjama, koje su oni od tada pa gotovo kroz cijeli kršćanski srednji vijek morali podnositi, razvio se onaj unutrašnji porodični život, koji današnjem buržoaskom svijetu vrijedi kao neka vrst uzora. Naprotiv, u rimskom se društvu izvršavao proces raspadanja i rasula, koji je carstvo vodio prema njegovu koncu: Raspuštenosti, koja je graničila s ludilom, usprotivio se drugi ekstrem najstrože uzdržaljivosti. I kao što je prije raskalašenost, tako je sada asceza poprimila religijozne oblike. Z a nju je činio propa gandu sanjarski fanatizam. Raskoš i blud vladajućih klasa, koji prelažahu svaku mjeru, stajahu u najžešćoj suprotnosti prema bijedi i nevolji milijuna i milijuna ljudi, što ih je osvajački Rim dovukao u Italiju u ropstvo iz svih zemalja tada poznatog svijeta. Medju ovima bijaše mnogo žena, koje su, otrgnute od domaćeg ognjišta, rastavljene od rodi telja i muža i od svoje djece, osjećale najdublju nevolju i težile za oslobodjenjem. Veliki broj rimskih žena, gnjušajući se nad onim, što se oko njih zbivalo, osjećao je to isto. Svaka promjena njihova položaja bila bi im dobro došla. Duboko čeznuće za promjenom i za spasenjem obuzelo je široke slojeve i činilo se, da se približava spasitelj. Osvojenju židovskoga carstva i Jerusolima po Rimljanima bilo 1 Tacit, Historije, 5. knjiga.
55
je posljedicom uništenje narodne samostalnosti i stvorilo je medju ascetskim sektama one zemlje sanjare, koji su pro povijedali postanak nekog novog carstva, te će svima donijeti slobodu i sreću. Krist je došao i pojavilo se kršćanstvo. O no je bilo opozicija proti životinjskom materijalizmu, koji je vladao medju mogućnicima i bogatašima rimskoga carstva, ono je bilo ustajanje proti vpreziranju i potlačivanju masa. Ali poŠto je ono poteklo iz Židovstva, koje je poznavalo tek bespravnost žene i — zaneseno biblijskom predodžbom — gledalo u njoj uzroke svega zla, ono je propovijedalo pre ziranje žene, uzdržaljivost i uništenje puti, zbog koje se u ono vrijeme tako teško griješilo, ono je svojim dvosmislelim pripovijedima upućivalo na neko buduće carstvo, u kom su neki vidjeli nebesko, a drugi zemaljsko, i koje će svima donijeti slobodu i pravdu. O no je s takovim naukama našlo plodno zemljište na močvarnome tlu rimskoga carstva. Z ena se, kao i svi bijednici, nadajući se oslobodjenju i spasu iz svog položaja, gorljivo i pripravno priključila tome po kretu. T a do danas nije bilo većeg i znatnijeg pokreta u svijetu, u kom se ne bi i žene istaknule kao borilice i mučenice. Oni, koji hvale kršćanstvo kao neku veliku kul turnu tečevivu, ne smiju zaboraviti, da je baš žena bila, kojoj ono mora da zahvali veliki dio svog uspjeha. Njezina gorljivost pri preobraćanju na novu vjeru igrala je veliku ulogu kako u rimskom carstvu, tako i medju barbarskim narodima srednjega vijeka. O na je često i najmogućnije obratila na kršćanstvo. T ako je primjerice Klotilda sklonula na primitak kršćanske vjere franačkoga kralja Klodviga. Berta, kentska kraljica i Gizela, ugarska kraljica, uvele su u svojim zemljama kršćanstvo. Uplivu žena treba zahvaliti preobraćenje mnogih velikih ličnosti. A li kršćanstvo je vrlo zlo platilo ženi za te usluge. O no u svojim naukama sadrži isto preziranje žene, što ga u sebi sadrže sve istočne reli gije. O no joj zapovijeda, da bude poslušna služavka svome mužu, pa još i danas mora ona da mu pred oltarom dade obećanje poslušnosti. Cujmo, kako govori biblija i kršćanstvo o ženi i o braku.
56
Deset zapovijedi starog zavjeta upućeno je samo na muškarca. U devetoj se zapovijedi spominje žena zajedno sa služinčadi i domaćim životinjama. Čovjek se opominje, da ne žudi ni za ženom svoga bližnjega, ni za svojim slugom, ni za svojom sluškinjom, ni za svojim volom, ni za svojim oslom, ni za svim onim, što ima njegov bližnji. Z ena je dakle stvar, komad vlasništva, kojega muškarac ne smije željeti, dok je u tudjem posjedu. Isus, koji je pripadao jednoj sekti najstrožeg ascetizma i uzdržaljivosti,1 odgovorio je svojim učenicima na pitanje o braku ovako: T u riječ ne razumije svako, već kojima je to dano. Jer su neki uškopljeni zato, što su takvi izašli iz utrobe ma terine, neki su uškopljeni zato, što su ih ljudi uškopili; a neki su uškopljeni zato, š t o s u s a m i s e b e u š k o p i l i r a d i c a r s t v a n e b e s k o g . 2 dkopljenje je prema tome bogu ugodan čin, a odricanje od ljubavi i braka dobro djelo. Pavao, koji se može još u većem stepenu i od samog Isusa nazvati osnivačem kršćanstva, Pavao, koji je tek dao toj nauci medjunarodno značenje istrgnuvši je iz ograni čenog židovskog sektarstva, piše Korinćanima: „O onom, što ste mi pisali, odgovaram: za čovjeka je dobro, da se ne dotakne nijedne žene. Ali, radi kurvarstva svaki čovjek treba da ima svoju ženu i svaka žena svog muža“ . . . „Brak je nisko sta n je ; dobro je oženiti se, a još bolje ne ženiti se.“ „Živite duhovno i odupirite se željama tijela. Tijelo se buni protiv duha i duh protiv tijela.“ „Oni, koje je Krist pridobio, raspeli su svoje tijelo zajedno sa svojim strastima i požudama. “ O n je sam slijedio svoje nauke i nije se ženio. T a mržnja protiv tijela, to je m r ž n j a p r o t i v ž e n e , a l i i s t r a h o d ž e n e , koja je pri kazivana zavodnicom muža — vidi prizor u zemaljskom paradizu. U tome su smislu propovijedali apoštoli i crkveni oci, u tom je smislu radila crkva kroz čitavi srednji vijek stvarajući samostane i uvodeći celibat svećenika, pa u tom smislu djeluje ona još i danas. 1 Mantegazza, Ljubav u čovječanstvu. 2 Matejevo evang., gl. 19, stih II i 12.
57
Ž ena je prema kršćanskoj nauci n e č i s t a , zavodnica, te je donijela grijeh na svijet i upropastila čovjeka. I zato su apostoli i crkveni oci brak smatrali uvijek nekim po trebnim zlom, kako se to danas veli za prostituciju. T ertulijam je uskliknuo: „Ženo, ti treba da ideš uvijek u žalosti i prnjama, tvoje oči treba da budu pune pokajničkih suza, da bi se zaboravilo, kako si upropastila čovječji rod. Ž en o ! T i si vrata od p a k la !“ I dalje: „Valja odabrati nestupanje u brak, pa ma i propao ljudski rod.“ Jeronim v e li: „Brak je uvijek porok i sve, što se može učiniti, jest, da ga se oprosti i posveti “, zbog čega su učinili brak crkvenim sakramentom. Origen k a ž e : „Brak je nešto obesvećeno i nečisto, sredstvo požude“, i da bi se usprotivio na pastima, uškopio se. Augustin uči: „O ni, koji se ne žene, s ja tć e n a n e b u kao sjajne zvijezde, dok će njihovi roditelji ličiti na tamne zvijezde.“ Euzebije i Jeronim slažu se u tom, da biblijska izreka: „Radjajte i množite se “ , ne odgovara više vremenu i da se ne tiče kršćana.Moglo bi se na vesti još stotine citata od najuplivnijih crkvenih otaca, koji su svi od reda naučavali isto. O ni su svojim nepre stanim učenjem i propovijedanjem rasprostrti one neprirodne poglede na spolne stvari i odnošaj izmedju spolova, k o j i je m e d j u t i m j e d n a z a p o v i j e d p r i r o d e i čije je v r š e n j e j e d n a od n a j v a ž n i j i h d u ž n o s t i u ž i v o t u . O d ovih nauka boluje još teško današnje društvo i oporavlja se vrlo polako. Petar uzvikuje snažno: „Ž ene, budite poslušne svojim muževima.“ Pavao piše Efežanim a: „Muž je glava ženi, kao što je Krist glava crkvi“, a Korinćanim a: „Čovjek je slika i slava božja, a žena slava čovjekova. “ Prem a tome bi se i najgori čovjek mogao držati boljim od najbolje žene i u praksi je dosada to tako i bilo. Pavao podiže svoj moćni glas i protiv višeg obrazovanja ženina govoreći u prvoj poslanici Timoteju (2, II i t. d.) : „Neka se žena uči u tišini najvećoj p o k o r n o s t i . J a n e d o p u š t a m ženi, da uči d r u g o g a , n i t i da b u d e g o s p o d a r mužu, v e ć da b u d e s k r o m n a . “ A Korinćanima (14, 34 i 3 3 ): „Naredite svojim ženama, da š u t e u općini, j e r n j i m a n e t r e b a d o p u s t i t i
53
d a g o v o r e , v e ć d a s e p o k o r a v a j u , kao što i zakon veli. Ako pak hoće, jda štogod nauće, n e k a p i taju d o m a muže ve. Ž e n a m a ne pri l i c i da g o v o r e j a v n o u d r u š t v u.“ Sveti Toma Akvinac (1227. do 1274.) veli: „Zena je korov, što brzo raste, ona je nesavršen čovjek, čije se tijelo samo zbog toga brže razvija, što je manje vrijednosti i što se priroda na njemu manje zadržava.“ „Z en e se radjaju, da vječito budu pod jarmom svoga gospodara i meštra, koga je pri roda bogato obdarila u svakom pogledu i namijenila za gospodara. “ Takva se učenja ne nalaze samo u kršćanstvu. Pošto je kršćanstvo smjesa od židovstva i grčke filozofije, koji imaju korijen u starijim kulturama Indijaca, Đabilonaca i Egipćana, to je podčinjeni položaj, što ga je ženi pridije lilo kršćanstvo, zajedničko učenje u cijelom kulturnom svi jetu od prestanka materinskog prava. Tako stoji u Manuovu indijskom zakoniku: „Sramoti je uzrok žena, neprijateljstvu je uzrok žena, svjetovnom je životu uzrok ž e n a ; zato treba izbjegavati ženu.“ Pored preziranja žene pokazuje se uvijek i strah od n je ; tako se u Manu dalje veli: „Z ene su po prirodi naklonjene da zavode ljude: zbog toga ne smije čovjek ni sa najbližom srodnicom sjedjeti na samu“. Z ena je dakle i po indijskom kao i po starozavjetnom shvatanju zavodnica. Svaki gospodarski odnos ponizuje podčinjenoga. A podčinjen položaj ženin očuvan je sve do danas, i to na nekulturnom istoku još više, nego medju narodima s kršćanskim naziranjem na svijet. Ono, što je postepeno popravilo položaj ženin u takozvanom kršćanskom svijetu, nije bilo kršćanstvo, već k u l t u r a z a p a d a , k o j a s e razvi la b o r b o m pr ot i v k r š ć a n s k o g nazora. Kršćanstvo nije uzrok, da je položaj ženin danas po voljniji, no u vrijeme postanka njegovog. Kršćanstvo je bilo primorano, da protiv svoje volje izmijeni svoje držanje prema ženi. Nema sumnje, da drukčije misle o tom oni, koji sanjaju o „misiji kršćanstva, koje će osloboditi ljudski rod“. Sta više, oni tvrde, da je kršćanstvo oslobodilo ženu iz njezinog ranijeg niskog položaja, i pozivaju se pri tom naročito na vjerovanje u Mariju, odnosno Bogorodicu, na
59
vjerovanje, koje je kasnije zavladalo kršćanstvom i koje je znak nekog poštovanja prema ženskom spolu. Katolička crkva, u kojoj ovo vjerovanje postoji, teško da bi smjela dijeliti ovo mišljenje. ’ Navedene misli svetaca i crkvenih otaca, koje bi se mogle još i umnožati, govorile su sve zajedno i svaka o sebi protiv žena i protiv braka. Crkveni sabor u Makonu, koji je u šestom vijeku pretresao, da li žena ima dušu i sa jednim glasom većine odlučio, da ima, tako isto pokazuje neprijateljsko raspoloženje prema ženi. Grgur VII. zaveo je celibat svećenika,1 da ih ne bi ni kakve porodične obaveze odvajale od crkvene službe, a tome je išlo na ruku i samo vjerovanje u griješnost tjelesne požude. Ni razni reformatori, kao što su Kalvin i škotski svećenici, koji su bijesnih protiv „tjelesnih požuda“, ne dopuštaju ni najmanju sumnju u neprijateljsko raspoloženje kršćanstva prama ženama.2 Uvodeći obožavanje Marije katolička ga je crkva vrlo vješto stavila na mjesto obožavanja neznabožačkih boginja, koje se nalazilo kod s v i h naroda, što ih je tada kršćan stvo obuhvatalo. Na mjesto Kibele, Milite, Afrodite, V e nere, Cerere i t. d. kod južnih naroda, na mjesto Freie, Frigge i t. d. kod germanskih naroda, došla je M a r i j a , koja je bila idealizovana po kršćansko-spiritualističkom shva tanju. Četvrto poglavlje.
Ž ena u srednjem vijeku. 1. Položaj žen e kod Germana. Stari, zdravi i surovi, ali nepokvareni narodi, koji su u prvim vjekovima poslije Krista nagrnuli s istoka i sjevera 1 Protiv celibata su se pored ostalih borili i neki svećenici dijeceze u Mainzu izjavljujući : „ V i biskupi i opati imate velika bogatstva, kra ljevski stol i sjajne lovačke kočije, a mi siromašni prosti svećenici imamo radi utjehe samo jednu ženu. Uzdržaljivost je možda lijepa vrlina, ali je u stvari teška i gorka.*4 Y ves G uyot, Socijalne teorije kršćanstva. 2. iz danje. Pariz. 2 Mnogobrojni primjeri za ovo ualaze se kod Bucklea u njegovoj ,,P o vjesti civilizacije u Engleskoj", koju je na njemački preveo Arnold R uge. 4. izdanje. Leipzig i H eidelberg 1870.
60
kao golemi morski talasi i preplavili umorno rimsko carstvo, u kom je postepeno zavladalo kršćanstvo, odupriješe se svom snagom ascetskim naukama kršćanskih propovijednika i oni, htjeli ili ne htjeli, morali su voditi računa o ovim zdravim prirodama. Sa začudjenjem vidjeli su Rimljani, ^da su obićaji tih naroda bili posve drugačiji od njihovih. Što se tiče Nijemaca, T a c i t je ovu činjenicu priznao ovim riječima: „Njihovi su brakovi vrlo strogi i nijedan od nji hovih običaja nije više za pohvalu od ovoga, jer oni su gotovo jedini barbari, koji se zadovoljavaju jednom ženom ; vrlo rijetko čuje se u tom mnogobrojnom narodu o pre ljubi i ona se smjesta kažnjava, što je dopušteno samim muževima. Čovjek odreže kosu preljubnici i otjera je pred srodnicima golu iz sela, jer se prema povrjedjivanju ćudoredja ne ima nikakovih obzira. Ni po ljepoti, ni po mla dosti ili bogatstvu ne će takva žena naći muža. Tamo nitko ne smatra, da su poroci sitnica, kojoj se možeš na smijati ; tamo nije nikako uživanje zavesti ili biti zaveden. Mladići se kasno žene i zbog toga zadržavaju svoju snagu; pa ni djevojke se ne udavaju brzo i kod njih se opaža isto takva bujnost i jednaka tjelesna veličina. U istim go dinama, jednako jaki uzimaju se i snaga roditelja prelazi na djecu.“ Očevidno je Tacit, da bi Rimljanima pružio neki uzor, nešto odviše ružičasto opisao bračne odnošaje starih Germana. Dakako, da je kod njih bila preljubnica strogo kažnjena, ali to nije vrijedilo za brakolomnog muža. U T acitovo je doba rod kod Germana bio još u cvjetanju. O n, kome su u vremenu razvijenih rimskih odnosa rodovsko uredjenje i njegovi osnovi bili nepoznata i nerazumljiva stvar, pripovijeda sa začudjenjem, da kod Germana čovjek smatra djecu svoje sestre kao svoju rodjenu, dapače, da je krvna veza izmedju ujaka i nećaka svetija još i uža od one izmedju oca i sina, tako, da je u potrazi za jamcima sin sestre vrijedio kao veća garancija od rodjenoga sina. Engels pripominje na t o : Ako članovi jednog takvog roda dadu kao zalogu jednog svog sina i ako on padne kao žrtva nevjerstva očeva, takav se otac morao sam ubiti. A ko je pak to bio nećak, onda je njegovom propašću po-
61
vrijedjeno najsvetije rodovsko pravo. Z a njegovu je smrt kriv najbliži mu rodjak, koji je prije svih drugih bio dužan da štiti dječaka ili m ladića; on ga ili nije smio dati u zalog ili je morao ugovor očuvati.1 Uostalom, u Tacitovo doba materinsko je pravo, kao što Engels dokazuje, bilo već ustupilo mjesto očinskome pravu. Djeca su nasljedjivala oca, a ako njih nije bilo, nasljedje je prelazilo na njegovu braću i braću njegovih roditelja. Priznavanje prava nasljedja majčinoma bratu, i ako su očevi rodjaci imali pretežno pravo nasljedja, objašnjava se time, što je staro pravo tek bilo iščezlo. Uspomene na staro pravo bile su dakle uzrok pažnji Germana prema ženskome spolu, što je T acita tako iznenadilo. O n je našao još i to, da su im žene hrabrost jako raspaljivale. Z a starog Germana bilo je najgroznije pomisliti, da vidi svoju ženu u ropstvu i podčinjenosti, i takva ih je pomisao podstrekavala na skrajnji otpor. Ali su i žene bile prožete jednim duhom, koji je Rimljanima jako imponovao. Kad Marije nije pristao, da zarobljene žene Teutonaca posveti za svećenice V esti (božici djevičanske nevinosti), one su izvršile samoubijstvo. U Tacitovo doba Nijemci su već bili stalno nastanjeni; dioba zemljišta vršila se svake godine podjelom, a u za jedničkoj svojini ostali su šuma, voda i pašnjaci. Njihov način života bio je još vrlo jednostavan, bogatstvo im se sastojalo poglavito u sto c i; odijevali su se grubim vunenim ogrtačem ili životinjskim krznom. Z ene i prvaci nosili su još i lanenu košulju. Izradbom kovina bavila su se tek ona plemena, koja su živjela i suviše daleko, a da bi se kod njih mogli uvoziti rimski industrijski proizvodi. Pravdu je izricalo za manje stvari vijeće starješina, za važnije pak narodna skupština. Starješine su birane, i to ponajčešće iz iste porodice, ali prelazak u očinsko pravo omogućio je nasljednost ovog položaja i doveo je najzad do plemstva, iz kojega je kasnije niknula kraljevska vlast. Kakogod u Grčkoj i Rimu, i njemački je rod propao uslijed postanka privatne svojine, uslijed razvitka zanata i trgovine i mije1 E ngels, Porijeklo porodice i t. d.
62
sanja sa tudjim plemenima i narodima. Na mjesto roda došla je ustanova marke (Markgenossenschaft), demokratska organizacija slobodnih seljaka, koja je u toku stoljeća da vala jak otpor u borbi protiv plemstva, crkve i knezova, i koja nije potpuno iščezla ni onda, kad je zagospodarila feudalna država i počela dotle slobodne seljake bacati u zavisnost i ropstvo. Predstavnici marke bili su porodični starješine. Z ene, kćeri, snahe bijahu isključene iz vijeća i uprave. Bila su prošla vremena, kad su žene rukovodile plemenskim po slovima, što je Tacita veoma začudjavalo i što on spo minje s prezirom. U petom je stoljeću salijski zakon ukinuo pravo ženskoga spola na nasljedjivanje plemenskih dobara. Svaki muški član bratstva, čim se oženi, sticao je pravo na jedan dio zajedničkog zemljišta. Djed i baka, otac i mati i njihova djeca živjeli su obično pod jednim krovom u zadruzi, i češće se dogadjalo, da otac, da bi dobio nov dio zemljišta, oženi još nedorasla i za brak nerazvijena sina odraslom djevojkom, s kojom je on mjesto sina vršio supružanske dužnosti.1 Mladi bračni drugovi dobivali • su jedan tovar bukovih drva i drva za kolibu. A ko im se rodi kći, dobivaju tovar d rv a ; ako je novorodjenče sin, dva tovara.2 Ženski je spol bio cijenjen za pola vrijed nosti manje.3 Zaključivanje braka bilo je jednostavno. Vjerski je obred bio nepoznat, izjave pristanka s obje strane bile su dovoljne i kad je par ušao u bračnu postelju, brak je bio 1 Isto se to dešavalo u ruskome miru. V idi de Laveleye, Pravlasnišlvo, prijevod Karla Đuchera. Autorizovano njemačko izdanje. Str. 35. Leipzig 1879. 2 A k o je nekom čovjeku žena rodila, pa ako je dijete kći, neka iz šume proda tovar bukovih drva u subotu. A ko je sin, onda neka to isto učini u utorak i u subotu, pa neka ženi kupi od toga vina i bijela hljeba, dok boluje od poroda. G . L. v. Maurer, Povjest ustanove marke u N je mačkoj. 3 T o biva još i danas. T o se potvrdjuje uobičajenim pozdravom, kojim otac u Amrischwendu kod St. Blasiena odgovara na glas o rodjenju djeteta. A k o je djevojka, on usklikne : A h , sto mu muka I A ako je sin, klikne on : A h, hiljadu mu muka 1 Narodni život u Badenu, na pisao Eduard H ugo Maier. Strassburg 1900.
63
svršen. Običaj, da brak postaje pravovaljan istom poslije crkvenoga obreda, nastao je tekar u devetom stoljeću, a istom je u šesnaestom vijeku odlukom trijentskog sabora brak proglašen sakramentom katoličke crkve.
2. Feudalizam i pravo prve noći. Sa postankom feudalne države pogoršalo se stanje za veliki broj članova zajednice. Pobjedonosni vojskovodje služili su se silom, da zavladaju velikim oblastima ; sebe su smatrali za gospodare zajedničke svojine, koju su na stanovito vrijeme ili s pravom nasledjivanja ustupali svojoj odanoj pratnji: zarobljenicima, robovima i oslobodjenim robovima, obično stranog porijetla. Na taj su način stvorili dvorsko ili službujuće plemstvo, koje im je u svemu stajalo na službu. Osnivanje velikog franačkog carstva uni štilo je i posljednje ostatke starog rodovskog uredjenja. Na mjesto vijeća starješina došle su pod vojskovodje i plemstvo, koje se sad stvorilo. Z bog neprekidnih osvajačkih ratova i medjusobnih borbi prvaka, ogromna masa slobodnih ljudi, koja je sve te terete snosila, propadala je i osiromašavala. O ni više nijesu mogli odgovarati vojnoj obvezi. Mjesto toga su kne zovi i velika vlastela skupljali plaćenike, a od tada su se seljaci zajedno sa posjedom stavljali pod zaštitu svjetov noga ili duhovnoga gospodara, — jer crkva je umjela, da za nekoliko stoljeća prigrabi i veliku svjetovnu vlast, — kojima su plaćali danak i za sebe i za imanje. T ako je slobodno seljakovo imanje postalo zakupno dobro, koje je vremenom opterećivano sve više i više. K ad je jedared dopao ovog zavisnog položaja, nije trebalo mnogo, pa da seljak izgubi i ličnu slobodu. Zavisnost i ropstvo rasprostirali su se sve dalje. Vlastelin je imao gotovo neograničeno pravo raspola ganja nad svojim robovima i zavisnim ljudima. O n je imao pravo da prinudi na brak svakoga čovjeka, čim stupi u osamnaestu, a djevojku, kad navrši četrnaest godina. O n je mogao nametnuti čovjeku ženu, a ženi čovjeka. Isto je
64
pravo imao i prema udovcima i udovicama. Kao gospodar svojih podanika smatrao je, da ima pravo spolnog uživanja svojih ženskih robova, što se ogleda u jus primae noctis (pravo prve noći). T o je pravo imao i njegov zastupnik, ali se moglo osloboditi te obveze izvjesnim daćama, ćija se priroda vidi iz samog imena, k a o : posteljina, interes na nevinost, porez na košulju, kamati na pregaču, groševi za žigosanje i t. d. Mnogi su osporavali, da je ovo pravo prve noći po stojalo. O no je doduše ponekim ljudima neugodno, jer je vršeno ćak i u takvo jedno vrijeme, koje se s izvjesne strane želi istaknuti kao primjer morala i pobožnosti. V eć je naglašeno, da se ovo pravo prve noći razvilo iz jednog običaja, koji je u vezi sa materinskim pravom. Kad je ne stalo stare porodične organizacije, održavao se u početku običaj, da se nevjesta prve noći preda ljudima u zadruzi. Ali je to pravo u toku vremena ograničeno i najzad je prešlo na plemenskog poglavicu ili svečenika. Vlastelin ga je primio kao znak svoje vlasti nad licem, koje pripada njegovu zemljištu, i vršio ga je, kad je htio, ili zamjenjivao dankom u proizvodima ili novcu. D a je ovo pravo prve noči odista postajalo, vidi se iz „Starina" Jakova Grimma (1, 43), gdje stoji: „Vlastelinski zapisnik, koji hoće da se vjenča, treba da pozove i majera (upravnika dobra) i nje govu ženu. Majer treba da donese mladoženji lonac, u kome će on kuhati ovna, zatim tovar drva za svadbu, a majer i njegova žena treba da donesu još i četvrtinu od divlje svinje; a čim se svadba svrši, mladoženja je dužan pustiti majera, da mu spava sa ženom prvu noć ili je odkupljuje sa četiri šilinga i pet pfeniga." Sugenheim1 misli, da jus primae noctis kao pravo vla stelina potiče odatle, što je on imao da dade privolu za vjenčanje. Iz toga prava poteklo je u Đearnu i to, da su sva prvorodjena djeca iz braka, u kom se vršilo to pravo prve noći, bila slobodnjaci. Kasnije se to pravo iskup ljivalo nekim porezom. Najtvrdokornije su, po Sugenheimu, 1 Povjest ukinuća kmetstva i zavisnosti u Evropi do sredine devet naestog stoljeća. Petrograd 1861.
65
utjeravali taj porez biskupi od Amiensa, i to sve do po četka petnaestog stoljeća. U Škotskoj je kralj Malcolm III. objavio krajem jedanaestoga vijeka, da se pravo prve noći može zamijeniti porezom. Ali je ono u Njemačkoj posto jalo još mnogo dulje. Po papinskoj knjizi švapskog mana stira Adelberga iz godine 1496. morali su se kmetovi u Bortlingenu osloboditi prava prve noći na taj način, što je mladoženja davao krupicu soli, a mladenka jednu funtu i sedam šilinga ili zdjelu tako veliku; „da se u nju može smjestiti stražnjica**. Po drugim je mjestima nevjesta mo rala davati vlasteli u ime otkupa toliko sira ili masla, „ko liko je njena stražnjica bila debela i teška**. N a drugim su mjestima one davale ukrašene korduanske stolice, „koje su mogle tačno ispuniti tim svojim dijelom tijela**.1 Po opisima bavarskog apelacijonog suca W elscha otkup od prava prve noći postojao je u Bavarskoj još u posljednjem vijeku.3 Dalje tvrdi Engels,3 da se pravo prve noći održalo kod stanovnika W alesa i Skota kroz cijeli srednji vijek i da su ga zbog rodovske organizacije vršili ne vlastelin ili njegov zastupnik, već poglavica bratstva kao predstavnik sviju muževa, razumije se, ako to pravo nije bilo is kupljeno. Prema tome ne ima sumnje, da je pravo prve noći vladalo ne samo kroz srednji vijek, nego čak i u novo doba i da je igralo izvjesnu ulogu u zakoniku feudalnoga prava. U Poljskoj je plemstvo prisvojilo sebi pravo, da oskvrne svaku djevojku, koja mu se svidi, a naredjivalo je, da se udari sto šiba onome, koji bi se potužio. D a oduzimanje djevojačke časti izgleda još i danas veleposjedniku ili nje govim činovnicima kao nešto, što se samo po sebi razu mije, vidi se iz toga, što se ono vrši tako često ne samo u Njemačkoj, već i na cijelom istoku i jugoistoku evrop skom, kao što tvrde poznavaoci tih predjela. 1 Memminger, Stalin i drugi, O pis wiirtemberikih služba. Svezak 2 0 . (M agistrat u G oppingenu). Hormayr, Bavarci na istoku. O paska na str. 3 8 . V idi Sugenheim , str. 3 6 0 . 2 O plaćanju i otkupu od seljačkih tereta s osobitim obzirom na Bavarsku, W iirtemberg, Baden, H essen , Prusku i Austriju. Landshut 1846. 8 u pomenutoj knjizi, str. 97. A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
5
66
U feudalno doba bilo je zaključivanje brakova u inte resu spahija, jer su djeca, rodjena u tim brakovima, stu pala u istu podčinjenost, kao i njihovi roditelji; time su spahije umnožavali svoje radne snage i povečavali svoj dohodak. O tuda su d u h o v n i i s v j e t o v n i gospo dari išli na ruku stupanju u brak svojih podanika. Drukčije je postupala crkva, kada je imalo izgleda, da će sprječa vanjem braka prisvojiti izvjesnu zemlju. Ali je to obično snalazilo samo niži red slobodnih ljudi, koji su se uslijed spomenutih okolnosti sve manje mogli održavati i koji su svoje imanje ustupali crkvi, da bi iza manastirskih zidova našli zaštite i mira. Drugi su opet sticali crkvenu zaštitu za novac i usluge. Ali su često zbog toga njihovi potomci dopadali sudbine, koju su njihovi predji htjeli rado izbjeći; oni su postepeno padali u crkveno ropstvo ili su postajali samostanski novaci.
3. Razvoj gradova. Samostani i prostitucija. Gradovi, koji od jedanaestog vijeka počeše cvjetati, imali su živog interesa, da pomažu namnožavanje stanovništva olakšavanjem naseljavanja i zaključivanja brakova ; oni postadoše utočišta seoskome stanovništvu, zavisnima i robo vima, koji umakoše nesnosnome pritisku. Ali su se ka snije prilike izmijenile. Čim su gradovi dospjeli do moći i u njima zanatlijstvo osjetilo izvjesnu ugodnost, razvila se mržnja zanatlija prema došljacima, koji se htjedoše naseliti kao zanatlije i u kojima se gledalo nezgodne konkurente. Postavljene su zapreke došljacima. Velike takse na naselje, skupi majstorski ispiti, ograničavanje prava na vršenje za nata samo na izvjestan broj majstora i pomoćnika osudili su hiljade ljudi na zavisnost, vanbračni život i sitničarenje. K ada je u toku šesnaestog stoljeća bilo prošlo vrijeme cvjetanja gradova iz uzroka, koje ćemo kasnije navesti, i nastalo njihovo propadanje, smetnje naseljivanju i samo stalnom zanimanju povećavane su samo iz ograničenih na ziranja onoga vremena. A bilo je tu i drugih uzroka. Spahijska tiranija rasla je iz decenija u decenij, tako da su mnogi njihovi podanici rado zamjenjivali svoj bijedni
67
život za život prosjaka, skitnica ili razbojnika, čemu su pripomagale velike šume i rdjavi putovi. Ili su se u mnogo brojnim ratovima onoga vremena odavali najamništvu i pro davali se onoj strani, koja više plati i na kojoj je u izgledu bogatiji plijen. Tako postade mnogobrojni muški i ženski lumpenproletarijat, koji je bio bič za zemlju. Crkva je znatno pripomogla širenju opče pokvarenosti. Ako je celibat duhovništva bio glavni uzrok nemoralnih spolnih strasti, dodir sa Italijom i Rimom još im je više išao na ruku. Rim nije bio samo središte kršćanstva kao prijestol nica papinstva, on je bio, vjeran svojoj prošlosti u pogansko vrijeme careva, novi Babilon, evropsko sveučilište nemorala, a papinski dvor njerovo najotmjenije sjedište. Rimsko je carstvo u svom raspadu ostavilo kršćanskoj Ev ropi sve svoje proroke. Blagodareći dodiru duhovnika sa Rimom oni su prodrli u Njemačku. Neobično mnogobrojno svećenstvo, koje velikim dijelom sačinjavahu ljudi, čije su spolne potrebe uslijed lijenosti i izobilja dostigle najviši stupanj, a prisilnim neženstvom upućene na nezakonito ili neprirodno podmirenje, unosilo je nemoral u sve društvene krugove; ono je bilo kužna opasnost za moral ženskoga, spola u gradovima i selima. Veliki broj muških i ženskih samostana razlikovao se često puta od javnih kuća samo time, što je život u njima bio bjesniji i nemoralniji. I mnogobrojni zločini, poglavito ubijanje djece, mogli su u njima biti u toliko lakše sakriveni, što su tamo sudili samo oni, koji su obično stajali na čelu ove pokvarenosti. P o nekad su seljaci gledali da osiguraju svoje žene i kćeri od duhovničkog zavodjenja time, što za svoga duhovnog pa stira nijesu primali onoga, koji se nije obvezao, da će uzeti prilježnicu. T o je bio povod, da biskup u Konstancu na metne svećenicima svoje dijeceze porez na prilježnice. Tim e se i da objasniti historijom utvrdjena činjenica, da je u onome srednjem vijeku, što ga naši romantičari pri kazuju tako pobožnim i moralnim, godine 1414. na saboru u Konstancu bilo prisutno ne manje od 1500 bludnica. Ali ove prilike nijesu nastupile tek sa propadanjem srednjega vijeka, one su se pojavile mnogo ranije i izazvale su razne tužbe i naredbe. T ako je godine 802 izdao Karlo
68
Veliki ovakovu naredbu: „Nad ženskim samostanima treba voditi strog nadzor, kaludjerice se ne smiju skitati, nego ih treba najpomnije čuvati; medju sobom ne smiju se prav dati i svadjati i u svemu se moraju pokoravati nadstojnicama i opaticama. Gdje postoje samostanski propisi, neka ih u svemu ispunjavaju. Neka se ne podaju kurvarluku, pijanstvu i gramzljivosti, nego neka u svakom pogledu živu pravično i trijezno. Nijedan čovjek ne smije uniči u njihov samostan, več samo za vrijeme službe božje, pa se onda mora odmah ukloniti." A jedna naredba iz 869 godine glasi: „Ako svećenici drže v i š e žena, ili prolijevaju krv kršćana ili neznabožaca, ili gaze kanonske propise, treba ih lišiti svećeničkog čina, jer su gori od običnih ljudi!“ Sama činjenica, što je u to doba zabranjivano svećenicima držanje više žena, govori u prilog toga, da još u devetome vijeku nijesu bili rijetkost brakovi sa više žena. U stvari nije bilo nikakovih zakona, koji bi to zabranjivali. Pa još i kasnije, u doba pjevača, u dvanaestom i trinaestom vijeku, nije bilo sablažnjivo držati više žena. U jednoj pjesmi Albrechta od Johansdorfa u zbirci „Pjevačko proljeće" (Zbirka Karla Lachmanna i Moritza Haupta. Leipzig 1857, S. Hirzel) stoji: Zar ie nepristojno Z a poštenoga muža D a ima dvije žene ? Sto je muževima mogućno, T o se ne dopušta ženama.
Z a moralno stanje toga doba od sudbonosnoga su uticaja bili križarski ratovi, koji su desetine hiljada ljudi udaljavali za više godina od domovine, pa ih upoznali u istočno-rimskome carstvu s običajima, koji su dotle bili, tako reći, posvema nepoznati u zapadnoj Evropi. Položaj žena bijaše još nepovoljan osobito radi toga, što je njihov broj znatno nadvisivao broj muškaraca, ne uzi majući u obzir zapreke, koje su im oteščavale ulazak u brak i naseljenje. Kao poglavite uzroke tomu imamo da smatramo brojne ratove, bitke i dvoboje, a i opasna trgo vačka putovanja onog vremena. Dalje bijaše poradi^ neumjerenosti i raskalašenosti veći broj smrtnih slučajeva
69
kod muževa, i to potencirano raspoloženje za bolesti i smrt, izazvano takovim životom, očitovalo se osobito u vremenima kuge, koja je u srednjem vijeku bijesnila tako često. T ako je u razdoblju od 1326 do 1400 bilo tridesetidvije, od 1400 do 1500 četrdesetijedna, a u razdoblju od 1500 do 1600 trideset kužnih godina.1 Z ene su u masama krstarile po drumovima kao vračare, pjevačice, sviračice, u društvu sa djacima i klericima i po plavljivale sabore i vašare. U plaćeničkim vojskama one su činile naročita odjeljenja, bile su prema cehovskome duhu onoga vremena organizovane u cehove i prema ljepoti i starosti podjeljivane različitim činovima. Teškim kaznama bilo im je zabranjivano, da se podaju ma kome izvan toga kruga. U logorima su morale sa poslugom vući sijeno, slamu i drva, puniti jame, močvare i rupe i održavati čistoću u taboru. Pri opsadama imale su da zatrpavaju rupe gra njem i korovom, da bi olakšale juriše, one su pomagale namještati puške, a kad bi ove zaostale na putu, one bi pomagale da ih dopreme dalje.2 D a bi se barem u nekoliko doskočilo nevolji tih bez brojnih nesrećnih žena, osnivali su se počevši od sredine trinaestog vijeka u mnogim gradovima takozvani beguinski zavodi, što stajahu pod gradskom upravom. U tim zavo dima bijahu te ženskinje smještene, da bi provodile pristojan život. No ni ti zavodi, a niti silni kloštri ne bijahu podobni da se pobrinu za sve ove nesrećnice. Bračne zapreke, putovanja knezova, gospode svjetovnog i duhovnog staleža uz pratnju vitezova i slugu, koji su prolazili kroz gradove, mladi ljudi u gradovima, a da ne zaboravimo oženjene muževe, što su bez obzira jurili za promjenama u nasladi životnoj, — sve je to stvorilo u srednjevjekovnim gradovima potrebu prostitucije. I kao što je svaki obrt u ono doba bio organizovan i reguliran ne mogući postojati bez cehovskih uredaba, tako se dogodilo i sa prostitucijom. U svim većim gradovima bilo je javnih 1 Dr. Karl Bucher, Ž ensko pitanje u srednjem vijeku. Str, 6 . do 7. Tiibingen 1882. 2 Dr. Karl ĐiicKer, u pomenutoj knjizi, str. 35.
70
ženskih kuća, koje su bile gradski, kneževski ili crkveni regal, ćiji je čist prihod pripadao njihovim blagajnama. Ženske su u ovim kućama same birale upraviteljicu, koja je imala voditi račun o redu i naročito paziti, da bespravne konkurentkinje ne bi nanosile štete zakonski odobrenoj radnji. A ko bi se žene uhvatile u tome poslu, bile su kažnjavane od vlasti. T ako su se članice jedne takve ženske kuće u Nurnbergu potužile magistratu na bespravne konkurentkinje, „da i drugi krčmari drže ženske, koje noću izlaze na ulicu, noćivaju sa oženjenim i drugim ljudima i da one to vrše mnogo više i mnogo grublje, nego u običnim (cehovskim) javnim kućama, i da je žaliti, što se tako što dešava u ovoj hvaljenoj varoši.“ 1 Ženske su kuće uživale osobitu zaštitu; narušavanje mira u njihovoj blizini dvo struko je strože bilo kažnjavano. I članovi ovih ženskih cehova imali su pravo prisustvovati u povorci kod procesija i svečanosti, kod kojih su bili nazočni i drugi cehovi. A ne rijetko su bile ove ženskinje pozivane na kneževske i senatorske gozbe. Smatralo se, da su ženske kuće tu zato, „da bi se bolje očuvao brak i čast djevica**. T o je isti razlog, s kojim su u A teni opravdavali državne bordele i s kojim se još i danas ispričava prostituciju. Medjutim nisu izostajala ni nasilnička gonjenja bludnica od strane istih tih ljudi, koji su prostitutke održavali svojim prohtje vima i svojim novcem. T ako je Karlo Veliki naredio, da se jedna prostitutka dovuče gola na trg i išib a; on sam, „najkršćanskiji** kralj i car, imao je ne manje no šest žena u isto vrijem e; a ni njegove kćeri, koje su očigledno išle za primjerom svojega oca, nijesu bile predstavnice vrline. O ne su mu svojim životom spremile miiogi neugodni čas, da, donesle su mu i nešto nezakonite djece u kuću. Alkuin, prijatelj i savjetnik Karla Velikog, opominjao je svoje uče nike, da se čuvaju „krunisanih golubica, koje noću lete po Pfalzu**, razumijevajući time careve kćeri. Iste te zajednice, koje su javno organizirale bordele i uzimale ih u svoju zaštitu dajući svećenicima Venere svakojake povlastice, vršile su najstrože i najgroznije kazne 1 Joh. Scherr, Povjest njemačke žene. 4. izdanje. Leipzig 1879.
71
nad sirotom i napuštenom djevojkom, koja je pala. Ubice svoje djece, koje su iz očajanja ubijale plod svojega tijela, podvrgavane su najgroznijim smrtnim kaznama, a za ne savjesnim zavodnicima nije ni pijetao kukurijeknuo. O ni su možda zasjedavali u sudovima, koji su izricali smrtnu pre sudu nad javnim žrtvama. T akve se stvari još i danas dogadjaju.1 A i ženino brakolomstvo kažnjavano je naj strože, bar joj nije bilo dano izbjegnuti porugu na sramot nom stu p u ; medjutim, brakolomstvo muževljevo bilo je po kriveno plaštem kršćanske ljubavi. U W iirzburgu se gazda ženske radnje zakleo pred magistratom, „da će biti gradu vjeran i naklonjen i da će ženske nabavljati". Isto tako je bilo u Niirnbeigu, Ulmu, Leipzigu, Kolnu, Frankfurtu i t. d. U Ulmu, gdje su žen ske kuće ukinute 1573. godine, cehovi su tražili 1551, da se opet uvedu, „da bi se uklonila veća nezgoda" ! V iso kim strancima stavljane su na uživanje bludnice o grad skom trošku. Kad je kralj Vladislav 1452. ušao u Beč, magistrat mu pošlje u susret jednu deputaciju javnib ženskinja, čiji su se najljepši dijelovi tijela pokazivali kroz tanko odijelo. Isto je tako i cara Karla V ., pri njegovu ulasku u Antwerpen, pozdravila jedna deputacija golih djevojaka, i tu scenu predstavio je H ans Makart na jednoj velikoj slici, koja se nalazi u hamburškom muzeju. T akve pojave nijesu u ono doba izazivale nikakovo uzbudjenje.
4. V iteštvo i poštovanje žena. Fantazijom bogati romantici i ljudi lukave proračunanosti pokušali su prikazati srednji vijek osobito ćudorednim i oduševljenim od istinskoga poštovanja prema ženama. Tom u je naročito morala da posluži doba pjevača — od dvanaestog do četrnaestog stoljeća. Ljubavna služba vite 1 L eon Richer saopčuje u „Slobodnoj ženi" jedan slučaj, kako je u Parizu jednu služavku zbog čedomorstva osudio o t a c n j e n o g r o d j e n o g d j e t e t a , jedan ugledni, p o b o ž n i advokat, koji je zasijedao u poroti. Još i više. S a m j e a d v o k a t b i o u b o j i c a , a m a j k a p o t p u n o n e v i n a , kao što je ova t e k p o s l i j e osude izjavila pred sudom.
72
zova, koju su ovi naučili od Mavara u Španiji, imala bi da bude svjedočanstvo o poštivanju, koje se u ono vrijeme iskazivalo ženi. T u treba da na nešto podsjetimo. Prvo, viteštvo je bilo samo jedan maleni dio stanovništva, što vrijedi i za njihove žene ; drugo, samo je jedan vrlo mali dio viteštva vršio tu toliko uzvisivanu ljubavnu službu; treće, ili se ne poznaje, ili se izopačuje pravi smisao ove ljubavne službe. Doba, kada je cvjetala ova ljubavna služba bilo je d o b a n a j c r n j e g p r a v a p e s n i c e u Nje mačkoj, doba, kada je svaki red bio uništen, a viteštvo se odalo izlijetanju na drumove, pljačkanju i ucjenama. Takvo vrijeme najbrutalnijih nasilja ne može biti vrijeme, u kome vladaju samo blagi i pjesnički osjećaji. Naprotiv. Ovo je vrijeme u bitnom pridoneslo, da se uništi još i ono malo štovanja prema ženskome spolu. Viteštvo, kako na selu tako i u gradovima, sačinjavali su najvećim dijelom grubi, pusti bećari, čija je najmilija strast pored borenja i preko mjernog pijančevanja bilo najrazuzdanije zadovoljavanje spol nim požudama. Kroničari onoga vremena ne mogu se do voljno napričati o silovanju i nasilju, koje je vršilo kako seosko, tako i varoško plemstvo, u čijim rukama bijaše gradska uprava do trinaestog, a negdje do četrnaestog i petnaestog stoljeća. Zlostavljene su ličnosti rijetko kada imale mogućnosti, da pribave sebi prava, jer u gradovima plemići su zasijedali u općinskom sudu, a na selu je spahija imao neograničeno pravo kažnjivanja. Grdno je dakle pretjerivanje, da su plemstvo i gospoštija sa takovim obi čajima i navikama ukazivali kakvo osobito poštovanje prema ženama i da su ih nosili na rukama kao neku vrstu viših bića. Čini se, da je vrlo maleni dio viteštva obožavao žensku ljepotu, ali i to obožavanje^nije imalo nikakovih platonskih, nego vrlo realnih ciljeva. Čak i onaj harlekin medju obožavaocima ženske ljepote, onaj smiješne uspomene Ulrich von Lichtenstein bio je samo dotle pristaša platonske lju bavi, dok je to morao biti. U stvari je ova ljubavna služba bila obožavanje ljubaznice na račun — zakonite žene, bila je dakle s r e d n j e v j e k o v n i k r š ć a n s k i h e t e r i z a m , kakav je postojao u Grčkoj za vremena Periklovih. U za jamno zavodjenje žena bilo je kod vitezova veoma razvijen
73
ljubavni običaj, na kakav i danas nailazimo u izvjesnim krugovima naše buržoazije. Nesumnjivo je, da tako o t v o r e n a težnja za sjetilnim zadovoljenjem u to doba sadrži u sebi priznanje, da pri rodni nagon, koji je usadjen u svakom zdravom i zrelom čovjeku, ima prava da bude podmiren. U toliko je zdrava priroda odnijela pobjedu nad kršćanskim ascetizmom. S druge pak strane mora se opet naglasiti, da je to bilo priznato samo jednome spolu, a da se prema drugome postupalo tako, kao da ovaj nije mogao ni smio imati iste nagone. Najmanje prekoračenje onih moralnih zakona, koje su ljudi propisali za drugi spol, bilo je najstrože kažnjavano. A ženski spol navikavan je neprekidnim ugnjetavanjem i oso bitim uzgojem na mišljenje svojih gospodara, tako, te mu ovo stanje i do danas izgleda sasvim prirodno. Z ar nije bilo milijuna robova, koji su ropstvo smatrali za prirodno i koji se ne bi nikad oslobodili, da im se osloboditelji nijesu pojavili iz klase njihovih gospodara? Z ar nisu pruski seljaci molili, kada ih je Steinovo zako nodavstvo htjelo da oslobodi zavisnosti, da ostane pri starom, jer „tko će se za njih brinuti, kad se razbole ili ostare “ ? A zar nije tako nešto i s modernim radničkim pokretom? Koliko još radnika dopušta bez ikakva otpora, da eksploatatori na njih utiču i njima upravljaju ! Ugnjetenome je potreban onaj, koji će ga probuditi i oduševiti, jer on nema slobodne inicijative. T ako je bilo u modernome proletarskome pokretu. Cak su i buržoaskoj borbi za oslobodjenje, koja je relativno bila u povoljnom položaju, prokrčili put učitelji plemićskog i svećeničkog porijekla. M a koliko mana imao srednji vijek, on je posjedovao zdra\u čulnost, koja je odgovarala jedroj i krepkoj naravi puka i koju kršćanstvo nije moglo uništiti. O n nije znao za licemjerno pretvaranje i prikrivenu pohotljivost našega vremena, koje se plaši i ustručava da stvari nazove njihovim pravim imenom i da o prirodnim stvarima prirodno govori. O n nije poznavao ni onu pikantnu dvosmislenost, u koju se zavijaju one stvari, koje se zbog nedostatka prirodnosti ili zbog pretvaranja ne će otvoreno da nazovu, čime se
74
prave još opasnijima, jer takav govor draži, ali ne zado voljava, izaziva samo slutnju, ali ne kaže jasno. Naša društvena zabava, naši romani i naša pozorišta puna su ovih pikantnih dvosmislenosti i njihovo je djelovanje oči gledno. Ovaj spiritualizam bogatih razuzdanaca, te se skriva iza religijoznoga spiritualizma, ima danas silnu moć. Peto poglavlje.
Reformacija. 1. Luter. Zdrava čulnost srednjega vijeka našla je u Luteru svoga klasičnog tumača. Malo će nas se ovdje ticati religijozni reformator, a više će nas zanimati Luter kao čovjek. U njemu kao čovjeku pojavljuje se krepka i nepokvarena pri roda ; ona ga je nagnala, da otvoreno i tačno iskaže svoju potrebu za ljubavlju i uživanjem. Njegov položaj nekadaš njeg rimskog svećenika otvorio mu je oči. O n je u praksi upoznao tako reći na vrelu neprirodnost kaludjerskog i opatičkog života. O tuda toplina, kojom pobijaše svećenički i samostanski celibat. Njegove riječi vrijede još i danas za one, koji misle, da smiju griješiti proti prirodi, i koji drže, da je u skladu s njihovim pojmovima morala i ćudoredja to, kada državne i društvene ustanove priječe milijunima ispunjavati svoje prirodne potrebe. Luter veli: „Zena, ako joj ne pomaže visoka, osobita milost, ne može se odreći muškarca, isto kao ni jela, spavanja, pića i druge prirodne potrebe. A isto tako ni muškarac ne može biti bez žene. Razlog je tomu, što je u prirodi isto tako duboko usadjeno radjati djecu, kao i jesti i piti. Z ato je Bog dao tijelu uda, žile, krv i sve, što je za ovu svrhu potrebno. A onaj, koji se od toga brani i ne će da se pusti prirodi na volju, što čini ovaj drugo, nego spriječava, da priroda bude prirodom, da vatra peče, da voda teče, da čovjek jede, pije i spava?" A u svojoj propovijedi o bračnom životu veli o n : „Kao god što ne zavisi od mene, hoću li biti čovjek ili ne, isto tako ni ti nijesi u stanju da budeš
75
bez čovjeka, jer ne zavisi od slobodne volje ili savjeta, već od prirode, da svaki čovjek mora imati ženu, a svaka žena muža.“ Ali Luter nije samo tako energičnim načinom branio bračni život i potrebu spolnog općenja, on ustaje i proti zavisnosti braka od crkve. O n je u tome pitanju potpuno stajao u naziranju starog vremena, koje je gledalo u braku akt slobodne volje učesnika, koji se crkve ništa ne tiče. O n veli o to m e : „Z ato znaj, da je brak isto, što i svako drugo ljudsko zanimanje. Kao što ja mogu sa jednim neznabošcem, Židovom, Turčinom, krivovjercem da jedem, pijem, spavam, hodam, jašim, kupujem, go vorim i radim, i s t o t a k o m o g u s n j i m b i t i i o s t a t i u braku. I n i ma l o se ne mo j o s v r t a t i na z a k o n e l u d j a k a , k o j i t o b r a n e . . . Neznabožac može isto tako da bude muž i žena, stvoreni od Boga, kao i sv. Petar ili sv. Pavao ili sv. Luka, pa i kao taj glupi, krivi kršćanin.'* Luter se izjavio dalje, kao i drugi reformatori, protiv svakog ograničavanja braka, a bio je i za obnavljanje braka, što je crkva zabranjivala. O n v e li: „Kako će se sada u nas smatrati bračne stvari ili razvod braka, rekao sam, d a to t r e b a d a s e o s t a v i p r a v n i c i m a i s v j e t o v n o j vl ast i , j er je b r a k s v j e t o v n a u s t a n o v a . " T ek krajem sedamnaestoga stoljeća protestanti su primili crkveno vjenčanje kao uslov, da brak bude pravovaljan. D otada je važio takozvani brak po savjesti, to jest prosta uzajamna obveza, da će se biti muž i žena i živjeti u braku. Po njemačkom pravu takav je brak smatran zako nitim. Luter je išao još i dalje, pa je strani, koja u braku nije zadovoljena — makar to bila i žena — priznao pravo, da se zadovolji izvan braka, „da se podmiri priroda, koja se ne može ugušiti".1 Luter je ovdje postavio načela, koja će izazvati živo negodovanje velikog dijela „poštenih ljudi i žena" našega doba, koji se rado u svojoj gorljivoj pobožnosti pozivaju na Lutera. U svom traktatu „ O brač nome životu", II, 146, Jena 1522, veli o n : „A ko zdrava žena podje za nezdrava čovjeka i ne može javno da primi 1 Dr. Karl H agcn. Književne i religijozne prilike Njem ačke u doba reformacije. Frankfurt a. M . 1888.
76
drugoga, a ne će da radi protivno svojoj časti, treba da kaže svome m užu: Vidiš, dragi moj, ti ne možeš da mi se odužiš, prevario si mene i moje mlado tijelo, doveo si u opasnost čast i spokojstvo moje, mi pred Bogom nismo časni, zato mi dopusti, da ja budem u tajnom braku s tvojim bratom ili najbližim prijateljem, a ti da nosiš ime, d a t v o j e i m a n j e ne p r e d j e na t u d j e n a s l j e d n i k e , i d o p u s t i mi , d a t e p o t v o j o j v o l j i v a r a m , k a o š t o si ti m e n e b e z s v o j e v o l j e p r e v a r i o . " Čovjek je, izvodi dalje Luter, dužan pri voljeti na to. „A ko ne će, ona ima prava da pobjegne u drugu zemlju i da nadje drugoga. Tako isto, ako žena ne će da ispunjava bračnu dužnost, ima muž prava, da obleži drugu, samo joj to mora prije reći.'*1 Kako se vidi, to su vrlo radikalne i za naše doba, koje je bogato prijetvornošću i licemjerstvom, dapače vrlo nemoralne misli, što ih razvija veliki reformator. Luter je samo izrekao ono, što je u ono doba bilo naziranje naroda. T ako Jakov Grimm iznosi:2 „Ako muž ne može da živi zadovoljno i srećno sa ženom, neka je pažljivo natovari na ledja i odnese devet koračaja daleko od svoje kuće, ostavi je tamo pažljivo, ne objašnjavajući se, ne udarajući je, ne bacajući, ne go voreći joj ni jedne ružne riječi i ne pogledajući je ljutito; neka onda dozove svog susjeda, da mu on pomogne u nevolji, a ako njegov susjed ne će ili ne može to učiniti, neka je odvede na prvi budući vašar; ona mora da bude nakićena i urešena, a on je dužan ogrnuti je ogrtačem zlatom izvezenim, ne bi li na taj način primamili koga; pa ako joj ni to ne pomogne, onda neka joj sam djavo pomogne." Srednjevjekovni seljak htio je u prvom redu imati na sljednike iz braka, pa kad ih nije mogao stvarati sam, prepustio je to zadovoljstvo bez ikakvih skrupula drugomu kao praktičan čovjek. Glavno je bilo, da postigne svoju svrhu. Mi opetujemo : čovjek ne vlada svojinom, svojina vlada njime. 1 Dr. Karl H agen, u pomenutoj knjizi str. 23 4 . 2 Njemačke pravne starine, Starine iz okružja Blankenburg, str. 4 4 4 .
77
Iz spisa i govora Luterovih izvadjena mjesta o braku važna su naročito zbog toga, što su u najoštrijoj suprot nosti s naziranjima, koja danas vladaju u crkvi. Socijalna se demokracija može u borbi, što je vodi sa svećenstvom, punim pravom pozvati na Lutera, koji u pitanjima braka stoji na potpuno slobodnom stajalištu. Luter i reformatori išli su u pitanju braka još i dalje, razumije se iz oportunističkih razloga, da bi se dopali po jedinim knezovima, čiju su moćnu potporu ili trajnu blago naklonost gledali da pridobiju i očuvaju. Prijatelj reformacije landgraf od H essena Filip I. imao je pored svoje za konite žene jednu ljubavnicu, koja mu se htjela predati samo pod uslovom, da se vjenčaju. Slučaj je bio škakljiv. Razvod sa ženom bez opravdanih razloga značio je veliki skandal, a brak sa dvjema ženama u isto vrijeme bio bi za jednog kršćanskog vladara novijega vremena nečuven dogadjaj, koji bi izazvao isto toliki skandal. P a ipak se Filip u svojoj zaljubljenosti odlučio za potonje. Trebalo je samo utvrditi, da to ne stoji u protivurječju sa biblijom i da to odobravaju Luter i Melanchthon, reformatori. Prije svega započeše pregovori landgrafa s Butzerom, koji se s time slagao i koji je obećao, da će za to pridobiti Lutera i M elanchthona. Butzer je svoje mišljenje motivirao rekavši: Imati u isto vrijeme više žena ne protivi se evangjelju. Pavao, koji govori mnogo o onima, koji ne će doći u carstvo nebesko, ne govori ništa o onima, koji imaju dvije žene. Pavao veli dapače, „da svaki biskup treba da ima samo jednu ženu, a isto tako i sluge. Ako bi bilo nužno, da svakom pripadne po jedna žena, tada bi bilo zabranjeno, da jedan ima više žena." Luter i M elanchthon pridružiše se ovim razlozima i odobriše dvostruki brak, pošto je landgrafova žena pristala na njegov uslov, „da svoje bračne dužnosti prema njoj ispunjava još više, nego dosada".1 Pitanje o opravdanosti bigamije morilo je Lutera još ranije, kada je trebalo odobriti dvostruki brak Henrika VIII., kralja engleskog. T o izlazi iz jednog pisma na 1 Joh. Janssen, Freiburg i B.
Povjest
njemačkoga
naroda
od
1525.
do
1555.
78
saskog kancelara Brinka, komu je u siječnju 1524. pisao: ,,U n a č e l u d a k a k o n e m o ž e on, L u t e r , ž a b a c i t i b i g a m i j u, jer ova se ne protivi svetom pismu,1 ali on drži, da to nije lijepo, kad se to dogadja medju kršćanima, koji se moraju odreći i dopuštenih stvari.“ A poslije vjenčanja landgrafovog u ožujku 1540., pisao je (10. travnja) kao odgovor na njegovo zahvalno pism o: „Neka vječna milost prati V aš korak, koji smo Vam sa vjetovali, no k o j i ž e l i m o d a o s t a n e u t a j n o s t i . J e r b i i n a č e i g r u b i s e l j a c i (slijedeći primjer landgrafa) n a v e l i m o ž d a i s t o t a k o v e l i k e i v e ć e r a z l o g e , š t o bi n a m z a d a l o m n o g o p o s 1 a.“ Melanchthonu je bilo lakše odobriti dvostruki brak landgrafu, jer je on još ranije pisao Henriku VIII., „da svaki vladar ima pravo da uvede poligamiju u svojoj zemlji". Ali je dvostruki brak landgralov izazvao u njegovoj zemlji toliko negodovanje, da je on 1541. naredio, da se rasturi jedan spis, u kome se branila poliganija kao jedna stvar, koja nije protivna svetome pismu.2 Nije se više živjelo u devetom i dvanaestom vijeku, kada se mnogoženstvo još podnosilo. Dvostruki brak hessenskog landgrafa, koji je izazvao nezadovoljstvo u najširim krugovima, nije bio usamljen. Takvih je dvostrukih kneževskih brakova bilo još i u sedamnaestom i osamnaestom stoljeću, kao što ćemo još pokazati. Objavljujući, da je podmirivanje spolnog nagona jedna zapovijest prirode, Luter je iskazao samo ono, što su savremenici mislili i što su ljudi za sebe tražili. Reformacijom, koja je ukinula celibat svećenika i samostane u protestantskim zemljama, stvorio je on mogućnost stotinama hiljada ljudi, da zadovoljavaju svoj prirodni nagon u za konitoj formi. Ali stotinama hiljada drugih bilo je to i 1 Što je potpuno tačno, ali i objašnjivo, jer je biblija postala u doba, kada je poligamija bila veoma rasprostranjena medju zapadnim i istočnim narodima; ali je ona bila u najstrožoj opreci s običajima šesnaestog stoljeća. Pisac. 2 Joh- Janssen, po pomenutoj knjizi, 3. svezak.
79
dalje zabranjeno zbog postojećeg oblika svojine i zakona, koji su njemu odgovarali. Reformacija je bila protest nove krupne buržoazije protiv sputanosti feudalnog stanja u crkvi, državi i društvu. Krupna buržoazija, koja se naglo razvijala, težila je da se oslobodi od uskih okova cehovskih, plemićskih i pokra jinskih prava i da uvede državnu centralizaciju, jedno stavnu organizaciju raskošne crkve, da uništi mnogobrojne položaje za Ijenivce, da ukine samostane i da ih pretvori u privredna poduzeća. Luter je bio na vjerskom polju zastupnik ovih gradjanskih težnja. Zastupajući slobodu braka radio je za gradjanski brak, koji je ostvaren tek u naše doba zakonom o gradjanskom braku i ostalim gradjanskim zakonodavstvom, slobodom kretanja, slobodom rada i naseljivanja. Vidjet ćemo, u kolikoj je mjeri time položaj ženin izmijenjen. U doba reformacije nije se bilo otišlo tako daleko. Reforma cija je, istina, mnogima omogućila brak, ali s druge strane najstrože gonila slobodni spolni saobraćaj. U koliko se ka toličko svećenstvo pokazivalo popustljivim i tolerantnim prema spolnim strastima, u toliko je sad bjesnije ustajalo protiv njih protestantsko duhovništvo, koje je sebe već bilo zadovoljilo. Javnim ženskim kućama objavljen je rat, one su zatvorene kao „spilje sotonine“ , prostitutke rastjerane kao „djavolje kćeri**, a svaka žena, koja bi „pogriješila**, obilježena kao čudovište od rdjavštine. O d veselog sitnog gradjanina srednjega vijeka, koji je živio i puštao da se živi, postade bigotni, strogo moralni, mračni filistar, koji je štedio, da bi njegovi kasniji krupnoburžoaski nasljednici što raspuštenije živjeli i što više rasipali. Poštovani gradjanin s tvrdom kravatom, uskim horizontom, strogim ali licemjernim moralom postade pro totip društva. Zakonita žena, kojoj nije prijala — od ka toličke strane snašana — čulnost srednjega vijeka, veoma se slagala s puritanskim duhom protestantizma. Ali ostale okolnosti, koje su nepovoljno uplivisale na općenite prilike u Njemačkoj, imale su nepovoljan uticaj i na žene.
80
2. Posljedice reformacije. Tridesetgodišnji rat. Promjena u odnosima proizvodnje, novca i trgovine, koju je u Njemačkoj izazvalo naročito otkriće Amerike i novog pomorskog puta u Istočnu Indiju, proizvela je ve liku reakciju u društvenom životu. Njemačka je prestala biti središtem evropskog prometa i trgovine. Njemačka pri vreda, njemačka trgovina počeše propadati. U isto je vrijeme crkvena reformacija razorila političko jedinstvo naroda. Reformacija bijaše izlika, kojom se njemački knezovi nastojahu emancipirati od carske sile. S druge strane, knezovi su podjarmljivali plemstvo i, da bi lakše postigli svoj cilj, po magali su podizanje gradova. A mnogi su se gradovi uslijed mutnih vremena dragovoljno podvrgavali gospodarstvu kne zova. Uslijed privrednog nazadovanja gradjanstvo je za htijevalo sve veće zaštitne mjere, da bi se zaštitilo od neprijatne konkurencije, a knezovi su rado izlazili ovim željama ususret. Zastoj je bivao sve veći, a time i osiro mašivanje. Dalje posljedice reformacije bile su vjerske borbe i progoni — knezovi su ih upotrijebili za svoje političke i ekonomske ciljeve — koje su sa izvjesnim prekidima bijesnile po Njemačkoj duže od jednoga vijeka i završile sa potpunim iscrpljenjem Njemačke krajem tridesetgodišnjeg rata. Njemačka je bila nepregledno polje lešina i ruševina. Čitave zemlje i provincije bijahu opustošene, stotine gra dova, tisuće sela bilo je dijelom ili posvema spaljeno, a mnogo ovih nestalo je onda uopće sa lica zemlje. U mnogim je mjestima stanovništvo spalo na treći, četvrti, peti, dapače na osmi i deseti dio. T o je vrijedilo primje rice za gradove kao Niirnberg i za čitavu franačku pokra jinu. U ovoj krajnjoj nuždi, da bi se raseljene varoši i sela opet što prije naselili, pribjeglo se tome drastičnome sred stvu, da se muškarcima izuzetno d o p u s t i l o , d a i m a j u p o d v i j e ž e n e . Muškarce su uništili ratovi, ali žena je bilo na pretek. Z bog toga je 14. veljače 1650. godine franačka okružna skupština u Niirnbergu donijela odluku, „da se ljudi ispod 60 godina ne smiju primati u samostane“ ; dalje je izdana naredba, „da su svi svećenici i pastiri, koji
81
ne pripadaju nijednome ordenu ni kanonikatu, ^ obvezani stupiti u brak.“ „Pored toga treba svakom muškom licu dopustiti, da uzme po dvije ž e n e : ali ih treba podsjetiti i sa p r o p o v j e d a o n i c a češće opominjati, da se brižljivo i sa potrebnom diskrecijom trude, da kao vjenčani muževi dviju žena ne samo obje zadovolje, nego i da svako ne raspoloženje medju njima otklone. “ Upotrijebila se dakle i propovjedaonica, da propagira dvostruki brak i da muževima daje upute, kako će se vla dati. U to dugo vrijeme nastupio je zastoj u trgovini i prometu i privredi, u mnogočemu je to propalo posvema i moglo se tek pomalo oporavljati. Veliki dio pučanstva osurovio je, demoralizovao se i odviknuo od svakog urednog rada. I dok su za vrijeme ratova bile plaćeničke vojske, što su robile, plijenile, oskvrnjivale i ubijale prolazeći Nje mačkom s iednoga kraja na drugi i uništavajući i prijatelja i neprijatelja, sada su, poslije ratova, bile bezbrojne čete razbojnika, prosjaka i skitnica, koje su pučanstvo nagonile u strah i prepast spriječavajući ili uništujući trgovinu i promet. Naročito je za ženski spol došlo doba velikih muka. U ovo doba razuzdanosti dospio je prezir žene do vrhunca, na ženina se ledja najviše svalio teret općeg nerada. Hilja dama žena tumaralo je po drumovima i šumama kao skitnice puneći ubožišta i tamnice. Svima ovim patnjama pridružilo se još i to, što je plemstvo, pohlepno na zemlju, nasilno razgonilo mnoge seljačke porodice. Pošto je od reformacije moralo sve više i više popuštati pred kneževskom vlasti i pošto je dvorskim zvanjima i vojnom službom dovodjeno u sve veću zavisnost od nje, plemstvo je gledalo, da štetu, koju su mu knezovi nanijeli, nadoknadi dva ili tri puta više otmicom seljačkih dobara. U isto vrijeme reformacija je za knezove bila zgodan izgovor, da ovladaju bogatim crkvenim dobrima i da proždru bezbroj jutara njihove zemlje. T ako je primjerice knez izbornik August Saksonski prisvojio do kraja šesnaestoga vijeka ne manje od tri stotine crkvenih dobara.1 Tako su isto uradili njegova braća i rodjaci, ostali protestantski knezovi, a poglavito H ohen1 Joh. Janssen, Povijest njemačkoga naroda. 3. svezak. A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
6
82
zollerni. Plemstvo se ugledalo na taj primjer i prisvajalo sebi one općinske zemlje, sto je još bilo ostalo, kao i seljačka dobra bez gospodara, tjeralo od kuće seljake i bogatilo se njihovom zemljom. Bezuspješne seljačke pobune u šesnaestom stoljeću pružale su im željeni izgovor za ovo. I kad im je ta otmica jedamput pošla za rukom, nije se oskudijevalo u razlozima, da tako nasilno i dalje rade. Pomoću različitih šikaniranja, nasilja i izvrtanja prava, u čemu im je tadašnje rimsko pravo odlično pomagalo, se ljacima je oduzimana zemlja za najnižu cijenu, ili su oni rastavljeni od svojine radi toga, da se plemićska dobra zaokruže. Na ovaj su način uništena čitava sela i pokrajine. Da navedemo tek nekoliko primjera: od 12.543 seljačkih porodica na viteškim dobrima, koliko ih je bilo u Mecklenburgu u vrijeme tridesetgodišnjeg rata, ostalo ih je 1848. godine samo još 1213. U Pomoranskoj je propalo od 1628. godine preko 12.000 seoskih kuča. Preobražaj u seoskoj privredi, koji se izvršio u toku sedamnaestoga stoljeća, izazvao je novu eksproprijaciju seoskih dobara i pretvaranje posljednjih ostataka općinske zemlje u plemićsku svojinu. Z avedena je naizmjenična poljoprivreda, po kojoj je u izvjesnom vremenu vršena promjena u obradjivanju zemlje. Oranice su kroz neko vrijeme pretvarane u pa šnjake, što je potpomagalo stočarstvo i omogućivalo manji broj radnih snaga. U gradovima nije bilo bolje, nego na selu. Nekada je i ženama bilo dopušteno da budu majstori i da drže po moćnike i šegrte, samo su morale biti u cehovima, da bi se u konkurenciji izjednačile sa ostalima. Bilo je samo stalnih žena, koje su izradjivale lanene i vunene tkanine, čohu, odijelo i sagove, bilo je ženskih zlatara, livaca kovina, pojasara, remenara itd. Nalazimo primjerice ženskih krznara u Frankfurtu i šleskim gradovima, pekara u gradovima na srednjoj Rajni, pojasara vu Kolnu Strassburgu, remenara u Bremenu, čohaša u Frankfurtu, košaraša u Niimbergu, zlatara u K olnu.1 Ali u koliko se pogoršavao položaj za natlija, u toliko se pogoršavalo i raspoloženje prema ženskim 1 Dr. Karl Biicher, Ž ensko pitanje u srednjem vijeku.
83
konkurentima. U Francuskoj je ženama zabranjeno obavljanje zanata još krajem četrnaestog stoljeća, u Njemačkoj tek krajem sedamnaestog vijeka. U početku im je zabranjivano da budu majstori — izuzimajući udovice — kasnije im je uskraćeno, da budu i pomoćnice. Uništenjem ceremonijalnog katoličkog kulta protestantizam je oštetio ili potpuno uništio masu zanata, naročito umjetničkih, u kojima je radilo mnogo žena. A konfiskacija i sekularizacija velikih crkvenih imanja povukla je za sobom slabije pomaganje sirotinje, zbog čega su u prvom redu stradale udovice i siročad. Općenito gospodarstveno rasulo, koje je uslijed svih tih navedenih uzroka nastupilo u šesnaestom stoljeću i trajalo kroz sedamnaesti vijek, izazvalo je sve strože za kone o braku. Zanatlijskim pomoćnicima i slugama i sluš kinjama brak je bio uopće zabranjen, osim, kad su mogli pokazati, da ne ima opasnosti za njihovu općinu, da će joj sa svojom budućom porodicom pasti na teret. Zaklju čivanje brakova mimo zakona bilo je kažnjavano strogo, kadgod i barbarski, primjerice po bavarskome pravu korbačem i zatvorom. Ali su naročito strogim progonima bili izloženi takozvani divlji brakovi, koji su postajali u toliko češći, u koliko se teže dobijalo dopuštenje za stupanje u brak. Duhove bijaše obuzeo strah od prenaseljenosti i da bi se umanjio broj prosjaka i skitnica, dolazio je dekret za dekretom, a jedan bijaše stroži od drugoga. Šesto poglavlje.
Osamnaesti vijek. 1. Dvorski život u Njemačkoj. Slijedeći primjer Ljudevita X IV ., kralja francuskog, ve lika većina u ono doba mnogobrojnih njemačkih kneževskih dvorova rasipala je novac na svakojaki sjaj i raskoš, naro čito na metrese, što je premašilo snagu njihovih država i državica. Povjest kneževskih dvorova u osamnaestom vijeku spada medju najodvratnija poglavlja u historiji. Jedan je mogućnik nadmetao drugoga u praznoj naduvenosti, sum a
84
nutoj rasipnosti i skupim vojničkim igrama. Naročito se daleko otjeralo u bijesnom ženskarenju. Teško je reći, kome od mnogih njemačkih dvorova pripada slava u ovo rasipno vrijeme, te korumpiraše javni život. Danas je to bio ovaj, sjutra onaj kneževski dvor, i nijedna njemačka država nije ostala od toga poštedjena. Na knezove se ugledalo plemstvo, a na plemstvo opet gradjani prijestol nice. Ako je kći iz kakve gradjanske porodice bila srećna da se dopadne kome visokom gospodinu na dvoru ili samoj Njegovoj Svijetlosti, od dvadeset takvih slučajeva devetnaest ih je smatralo to za najveću sreću i porodica je bila gotova, da ih dade za plemićske ili kneževske metrese. T o su isto radile plemićske porodice, ako bi se njihove kćeri svidjele knezovima. Đeskarakternost i bestid nost bijahu ovladale najširim krugovima. U ovom pogledu najgore je bilo u obim njemačkim prijestolnicama, u Beču i u Berlinu. U njemačkoj Kapui, u Beču, vladala je doduše jedan dobar dio stoljeća strogo moralna Marija Terezija, ali je ona bila nemoćna prema bogatome plemstvu, ogrezlom u sjetilna uživanja, i prema buržoaziji, koja mu je podražavala. Marija Terezija je po moću svojih komisija za nevinost bila organizovala razgranjen špijunski sistem, zbog čega je izazvala ogorčenje i podsmijevanje. Uspjeh je bio ravan ništici. U frivolnom Beču kružila je u drugoj polovici osamnaestog vijeka reče nica : „Ljubi bližnjega svojega kao sama sebe, to jest, ljubi ženu drugoga kao svoju vlastitu.“ Ili: „Ako žena podje desno, muž treba da ide lijevo. A ko ona nadje pratioca, on treba da traži prijateljicu.** Kako se u ono vrijeme nisko mislilo o braku i brakolomstvu, vidi se iz jednoga pisma pjesnika Chr. von Kleista, što ga je ovaj 1751. pisao svom prijatelju Gleimu. T u stoji: „V eć su Vam poznate stvari markgrofa Henrika. O n je poslao svoju suprugu na svoja dobra i hoće da se rastavi od nje, jer je zatekao kod nje u postelji princa od Holsteina . . . . Markgrof bi doduše bolje učinio, da je tu stvar prećutao, umjesto što je učinio, da sada cijeli Berlin i pola svijeta govori o njemu. Pored toga n e t r e b a j e d n u t a k o p r i r o d n u s t v a r u z e t i t a k o r d j a v o , naročito kad ni sam muž nije tako vjeran.
85
Sablazan je u braku neizbježiva, i s v i l j u d i i ž e n e , g l e d a j u ć i d r u g e o mi l j e n e ličnosti, p r i mo r a n i su, d a i s a m i b u d u n e v j e r n i . A k a k o s e m o ž e k a ž n j a v a t i o no, n a š t o j e č o v j e k p r i m o r a n ? ” O stanju u Berlinu pisao je 1772. engleski poslanik Lord Malmesbury: „Potpuna moralna pokvarenost vlada kod oba spola sviju klasa, čemu još pridolazi neimaština, koja po tiče bilo zbog velikog poreza sadašnjega kralja, bilo zbog ljubavi prema luksusu, kome su se naučili od njegova djeda. Ljudi sa malo sredstava provode razvratan život, žene su prave harpije bez trunke stida. Prodaju se o n o m e , koji im najviše plati, a nježnost i prava ljubav za njih su ne poznate stvari.” U Berlinu je u ovom pogledu bilo najgore pod Fridrikom Vilimom 11., koji je vladao od 1786. do 1797. O n je svome narodu pružio najgori primjer. Njegov dvorski svećenik Zollner spustio se tako nisko, te mu je priznao za drugu ženu njegovu metresu plemkinju Juliju V oss. A kad je ova skoro za tim, prve nedjelje umrla, Zollner se se nije ustezao, da ga vjenča s drugom metresom, groficom Sofijom Donhoff. Na rdjave primjere, kakve je Fridrik Vilim II. poka zivao krajem toga vijeka, upućivali su ga njegovi rodjaci još početkom toga vijeka. Koncem srpnja 1706. vojvoda Eberhard Ljudevit Wiirttemberški uzeo je za drugu ženu svoju metresu Gravenitzovu, „upropastiteljicu zemlje”, kako je i danas u W iirttenbergu nazivaju. Brak je zaključio neki mladi svećenik M. Pfahler, te bijaše župnikom u Miihlenu a. N. A rodjeni bratić Eberharda Ljudevita, vojvoda L eo pold Eberhard u Mompelgardu, radio je još i gore: on je u isto vrijeme držao t r i žene, od kojih su povrh svega dvije bile sestre. O d svoje trinaestero djece dvoje je vjenčao jedno s drugim. Držanje ovih narodnih otaca iza zvalo je veliko negodovanje kod njihovih podanika, ali je na tom i ostalo. Samo se kod vojvode wiirttemberškog uspjelo carskim posredovanjem 1708. godine, da se uništi brak sa Gravenitzovom. Ali ona uskoro stupi u prividan brak s nekim propalim grofom W iirbenom i ostade još dvadeset godina vojvodina ljubavnica i „upropastiteljica zemlje” za Švabe.
86
2. Merkantilizam i novo bračno zakonodavstvo. Sa jačanjem kneževske vlasti od šesnaestog vijeka i sa početkom nove ere stvaranja većih država postala je sta jaća vojska, koja se nije mogla održati bez velikih poreza. Jedno zbog toga, a drugo zbog raskalašenog života na svim dvorovima iznudjivane su od naroda goleme svote. O ve zahtjeve mogao je zadovoljiti samo jedan mali dio naroda, koji je bio sposoban za plaćanje poreza. Z bog toga su razne vlade, naročito u većim državama, gledale od osamnaestog stoljeća da zgodnim mjerama po moguć nosti povećaju broj stanovnika i podignu sposobnost plaćanja poreza. Put prema tome pokazivao je društveni i gospodarski preobražaj, što su ga izazvali, kao što je već spomenuto, otkriće Amerike, plovidba oko Afrike i pronalazak mor skoga puta u Istočnu Indiju, i što ga je potpomagala svaka nova plovidba oko zemlje. Ovaj je preobražaj obuzeo najprije zapadnu Evropu, ali kasnije i Njemačku. Novi saobraćajni putovi stvoriše nove trgovačke odnose, koji dostigoše do tada nepoznatu i neslućenu razgranjenost. "Portugalci, Španjolci, Nizozemci, Englezi gledali su prije sviju, da se okoriste tim novim prilikama. Ali se time koristila i Francuska, a najzad i Njemačka. Njemačka je bila vjerskim ratovima i svojom političkom pocijepanošću vrlo oštećena i privredno veoma zaostala. Nove potrebe svjetskog tržišta, izazvane proširenjem oblasti za prodaju evropskih zanatskih i industrijskih proizvoda, revolucijonirale su ne samo zanatlijsku proizvodnju, već i poglede, osjećanje i mišljenje evropskih naroda i njihovih vlada. Namjesto dosadašnje isključivo zemaljske proizvodnje, koja je izradjivala za dnevne potrebe mjesta i njegove naj bliže okoline, stupi manufaktura, što znači proizvodnja na veliko pomoću što većeg broja radnika sa što razvijenijom podjelom rada. Trgovac sa većim financijskim sredstvima i širim pogledima postade rukovalac ovog novog oblika pro izvodnje, koji je ili sasvim zamijenio ili barem potisnuo zanat, a njegovu cehovsku organizaciju uništio. Tim e je nastalo vrijeme, kad je žena mogla upotrijebiti svoju snagu
87
u privrednom radu. Kućna industrija ili fabrička preduzeća za preradu lana, za predenje i tkanje vune, krojenje, ple tenje gajtana i t. d. otvoriše joj veliko polje za rad. Krajem osamnaestog stoljeća radilo je već 100.000 žena i 80.000 djece u predionicama, tkaonicama i štamparijama Engleske i Škotske, istina, pod takvim uslovima rada, koji su u pogledu nagrade i radnog vremena izazivali jezu. lste su prilike bile i u Francuskoj, u kojoj je u to vrijeme radilo desetinama hiljada žena u mnogobrojnim tvornicama. Ali ovaj ekonomski razvitak iziskivaše više ljudi za rad, a kako je ovih zbog osvajačkih ratova šesnaestog, sedamnaestog i osamnaestog vijeka u Evropi i s onu stranu mora bilo vrlo malo i kako početkom osamnaestog stoljeća nastade iseljavanje u prekomorske zemlje, napred nije vlade moradoše osjetiti potrebu za olakšavanjem na seljavanja i zaključivanja brakova. Spanija, koja je zbog svoje osvajačke politike vrlo rano osiromašila na ljudima, bila je već 1623. prinudjena, da izda zakon, po kome su se sva lica, vjenčana izmedju 18. i 25. godine, oslobodjavala za izvjestan niz godina svih tereta i poreza. Siromašnim licima davana je stanovita pomoć iz državne blagajne. Dalje su oslobodjavani svih poreza i tereta oni roditelji, koji su imali bar šestero djece na životu. Osim toga je Spanija potpomagala useljavanje i kolonizaciju. U Franceskoj je Ljudevit X IV . bio prinudjen, da istrebljenje ljudi u njegovim ratovima nadoknadi time, što je kroz četiri ili pet godina oslobodjavao svih tereta sve one porezne obvezanike, koji bi se oženili prije 21. ili 20. go dine. Potpuno je oslobodjavao tereta sve one, koji su imali desetero žive djece, od kojih nijedno nije otišlo u svećenike, fratre ili opatice. Plemići sa istim brojem djece, od kojih nijedno nije postalo duhovnikom, dobijali su go dišnju mirovinu od 1000 do 2000 livra, a ostali gradjani, koji ne bi bili podvrgnuti plaćanju poreza, dobijali su pod istim uslovima polovinu ove svote. Maršal Mavro Saksonski preporučivao je Ljudevitu X V ,, da dopusti zaklju čivanje brakova samo na pet godina. Pruska je naredbama iz godina 1688, 1721, 1726,
1736 i drugim podesnim mjerama išla na ruku useljavanju, naročito useljavanju vjerskih prognanika iz Franceske i Austrije. Teorija populacije Fridrika Velikog našla je dra stičnog izraza u jednom pismu, koje je on 26. kolovoza 1741 pisao Voltaireu. U pismu stoji: „Ja smatram ljude za stado jelena u košutnjaku jednog velikog gospodara, koji imaju zadatak, da ga nasele.“ O n je svojim ratovima svakako učinio, te je bilo nužno, da se njegov košutnjak ponovo naseli. A i u Austriji, Wiirttembergu, Đraunschweigu pomagano je useljavanje, a zabranjivano iselja vanje kao i u' Pruskoj. Dalje su u osamnaestom vijeku Engleska i Franceska otklonile sve smetnje zaključivanju brakova i nastanjivanju, za kojim su primjerom pošle i druge države. U prve tri četvrtine osamnaestog vijeka nacijonalni ekonomi i vlade smatrali su veliku naseljenost kao uzrok najvećeg blagostanja u državi. T ek krajem osam naestog i početkom devetnaestog stoljeća nastade nov obrat, koji izazvaše velike ekonomske ■krize i revolucijonarni i ratni dogadjaji prve polovine devetnaestoga stoljeća, na ročito u južnoj Njemačkoj i Austriji. Sada su iznova po višene godine, koje se traže za stupanje u brak, a zahtije valo se za to izvjesno imanje ili osiguran dohodak i izvjestan položaj. Sirotinji je stupanje u brak bilo onemogućeno, a naročito je općinama bilo dano veliko pravo u pogledu utvrdjivanja uslova za stupanje u brak. Ovdje ondje selja cima je zabranjivano čak i podizanje takozvanih dnevnih radionica ili je naredjivano, kao u Bavarskoj, što nazadna zakonodavstva još i danas imaju, da se razruše sve dnevne radionice, koje su podignute bez dopuštenja izbornih kne zova. Samo je u Pruskoj i Saskoj ostalo bračno zakono davstvo relativno napredno. Posljedica ovih bračnih ograni čenja, pošto se ljudska priroda ne da ugušiti, bila je ta, da se broj prilježnica, usprkos svih zapreka i progona, umnožio, a broj vanbračne djece u nekim njemačkim drža vicama dostignuo broj zakonite djece. T o su bile posljedice jednog očinskog režima, koji se prčio svojim moralom i kršćanstvom.
89
3. Francuska revolucija i velika industrija. U data žena iz gradjanskog staleža živjela je u ono doba u najstrožoj domaćoj povučenosti, krug njenih radova i poslova bio je tako velik, te je ona kao savjesna do maćica morala biti na nogama od jutra do mraka, da bi ispunila svoje dužnosti, pa i to jedva uz pripomoć svojih kćeri. O na je imala da posvršava ne samo dnevne kućne poslove, koje i danas opravljaju domaćice sitnih gradjana, nego i mnoge druge poslove, od kojih je danas žena oslobodjena modernim razvitkom. O na je morala presti, tkati, bijeliti, sama šivati rublje i odijelo, pripravljati sapun, svijeće, pivo, ukratko, ona je bila prava pepeljuga, a odmarala se jedino, kad je nedjeljom išla u crkvu. Brakovi su sklapani samo medju istim društvenim redovima, najstroži i naj smješniji kastinski duh vladaše u svim odnosima. Kćeri su uzgajane u istom duhu i držane su u najstrožem kućnom zatvoru; njihov horizonat nije se širio dalje od najužih kućevnih odnosa. Tom e se bio pridružio još i jedan šuplji formalizam, koji je zamjenjivao obrazovanost, a duh i život ženin pretvorio u okretanje mlinskoga kola. Duh refor macije bio se posvema izopačio, najprirodniji nagoni čo vjekovi i njegova težnja za životom bili su ugušeni pod masom „dostojanstvenih" regula, koje medjutim ubijahu duh. dupljoglavost i ograničenost vladale su gradjanstvom, a niži staleži živjeli su pod pritiskom i u najbjednijim pri likama. Došla je francuska revolucija uništivši staro državno i društveno uredjenje u Francuskoj i poslavši jedan dah svojega duha i u Njemačku, i tom se duhu nijesu mogli dugo odupirati stari odnošaji. Specijalno za Njemačku francuska je vladavina značila jednu revoluciju; ona je ono, što je bilo staro i preživjelo, oborila ili ubrzala njegov pad kao u Pruskoj. I pored svega, što je pokušavano u doba reakcije poslije 1815, da se točak vremena opet vrati unazad, novi je duh postao i suviše moćan, pa je najposlije i pobijedio. Cehovske povlastice, lična zavisnost, tržišna i oblasna prava odoše malo po malo u naprednijim državama u ro
90
potarnicu. Pojaviše se nova tehnička poboljšanja i izumi, prije svega izumljeni i popravljeni parostroj i uslijed toga pojeftinjavanje robe pružiše rada masi radnika, a naročito žena. Krupna industrija slavila je svoje rodjenje. Pojaviše se tvornice, željeznice i parobrodi, rudarstvo, gradjevinarstvo, manufaktura stakla i porculana, tekstilna industrija najrazličitijih grana, izrada strojeva, fabrikacija alata i t. d., univerziteti i visoke tehničke škole pružahu umne snage, koje su ovome razvitku bile potrebne. Nova klasa, kapi talistička krupna buržoazija, potpomognuta od sviju na prednih ljudi, borila se za uništenje ovih sve više ne snosnih prilika. Sto je revolucija odozdo 1848. i 1849. zakolebala, to revolucija odozgo 1866. uništila. Ostvareno je po želji buržoazije političko jedinstvo, za kojim je došlo ukidanje starih ekonomskih i društvenih ograničenja, koja su bila još zaostala. Nastala je sloboda rada, sloboda kre tanja, uništenje bračnih prepreka, sloboda nastanjivanja, ukratko, pojavilo se cjelokupno ono zakonodavstvo, koje je kapitalizmu bilo potrebno za njegov razvitak. Pored rad nika koristila se ovim novim razvitkom i žena, jer joj je on otvorio slobodan put. Još prije novoga stanja, koje je nastupilo 1866. godine, uništena su mnoga ograničenja u raznim njemačkim drža vama, što je izazvalo zatucane reakcijonare, da proriču propast ćudorednosti i morala. Tako je već 1858. biskup u Mainzu, gospodin Ketteler jadikovao, „da ukidanje bračnih zapreka znači uništenje braka, pošto je sada mužu i ženi ostavljeno, da se razidju, kad hoće.“ Ova tužaljka sadrži i nehotice priznanje, da su moralne veze u današnjem braku tako slabe, te samo najjača prinuda održava muža i ženu u zajednici. Kako je sad lakše sklapanje brakova izazvalo brže nagomilavanje ljudstva i kako je u novoj eri divovski razvitak industrije stvorio mnoge, ranije nepoznate društvene nedaće, to se i sada, kao i u ranijim periodima, iznova pojavi strah od prenaseljenosti. Kasnije ćemo pokazati, što znači ovaj strah od prenaseljenosti, pokazat ćemo pravu njegovu vrijednost.
Drugi odsjek.
Žena u sadašnjosti. Sedmo poglavlje.
Zena kao spolno biće. 1. Spolni nagon. U buržoaskome svijetu zauzima žena drugo mjesto. Najprije dolazi muškarac, onda ona. Postoji dakle gotovo obratni odnos, no u doba materinskog prava. U prvom je redu izazvao ovu promjenu razvitak od primitivnoga ko munizma do vlade privatnoga vlasništva. Platon je zahvalio bogovima za osam dobročinstva, koja su mu bili učinili. Kao prvo dobročinstvo smatrao je, što su učinili, da bude rodjen kao slobodan, a ne kao rob, a kao drugo to, što je rodjen kao muškarac, a ne kao žena. Slična se misao nalazi u židovskoj jutarnjoj mo litvi. Zidovi se mole Bogu: „D a si hvaljen, Bože, gospo daru naš i svega svijeta, k o j i m e n i j e s i u č i n i o ž e n o m ." Nasuprot tome Židovke se mole zamijenjujući to mjesto riječima: „ . . . k o j i si m e s t v o r i o po s v o j o j v o l j i . “ Suprotnost medju spolovima ne može se oštrije izraziti, nego što je to u riječima Platonovim i u molitvi Zidova. Muškarac je pravi čovjek prema mnogim mjestima u bibliji, kao i po engleskom i francuskom jeziku, u kojima postoji jedna riječ za pojm ove: muško i čovjek. A kad govorimo o narodu, obično mislimo samo na muškarce. Z ena je za nemareno biće i u svakom je slučaju muž njezin gospodar. T o muškarci smatraju da je u redu, a većima žena nalazi, da im je takva sudbina. U ovom se shvatanju ogleda po ložaj ženskoga spola. Sasvim nezavisno od pitanja, je li žena potištena kao proleterka, ona je potištena u društvu privatnoga vlasništva, kao spolno biće. Množina zapreka i prepreka, te ih mu
92
škarac ne poznaje, postoji za nju na svakom koraku. Mnogo štošta, što je muškarcu dopušteno, njoj je zabranjeno; sva sila društvenih prava i sloboda, , što ih ovaj uživa, njoj se, ako ih upotrijebi, pripisuju u grijeh i zločin. O na trpi i kao društveno i kao spolno biće. Teško je kazati, u kome pogledu trpi ona najvećma, i zato je razumljiva želja mnogih žena, koje bi voljele, da su se rodile kao muškarci, a ne kao žene. O d svih prirodnih nagona, koje čovjek ima, poslije nagona hranjenja radi održanja života najjači je spolni nagon. Nagon za održanje vrste najsilniji je izraz „volje za životom". Ovajje nagonduboko usadjen u svakom normalno razvijenom čovjeku i kad se dospije u doba zrelosti, tada je podmirenje toga nagona najhitniji uslov fizičkog i duševnog zdravlja. Luter ima pravo, kad veli: „Tko se protivi prirodnom nagonu i ne postupa, kao što priroda hoće i mora, taj ne čini ništa drugo, no se protivi, da priroda ne bude priroda, da vatra ne gori, da voda ne kvasi, da čovjek ne jede, ne pije, i ne spava." Ove bi riječi trebalo urezati u kamenu nad vratima naših crkava, u kojima se tako revno propovijeda protiv „griješnoga mesa". Zgodnije ne može ni jedan liječnik ni fiziolog istaknuti nužnost podmirenja ljubavne potrebe kod čovjeka. T o je zapovijed čovjekova prema sebi samom, koju on mora ispuniti, ako hoće da se razvija na normalan i zdrav način. O n ne smije zanemariti nijedan organ svoga tijela, niti odreći ijednom prirodnom nagonu normalno pod mirenje. Svaki organ ima da vrši funkcije, koje mu je pri roda namijenila, u protivnom slučaju škodi organizmu. Z a koni fizičkog razvitka čovjekovog moraju se proučavati i ispunjati isto tako, kao i zakoni duhovnog razvitka. Du ševni rad čovjekov zavisi od fizijološkog sastava njegovih organa. Potpuno zdravlje obih priroda stoji u najtjesnijoj medjusobnoj zavisnosti. Poremećenje u jednome mora iza zvati poremećenje i u drugom dijelu. Takozvane životinjske potrebe stoje u istom redu s takozvanim duševnim potre bama. 1 jedne i druge su djelovanje istog organizma, i i jedne na druge utječu. T o vrijedi i za muškarca i za ženu. Prema tome poznavanje osobina spolnih organa isto je
93
tako potrebno, kao i poznavanje svih drugih organa, i čovjek mora pokloniti njihovoj njezi istu pažnju. O n mora znati, da organi i nagoni, koji su usadjeni u svakom čo vjeku i čine jedan vrlo bitan dio njegove prirode, a u stanovito doba života p o t p u n o njime ovladaju, ne smiju biti predmet tajenja, lažnog srama i potpunog neznanja. Iz toga dalje izlazi, da poznavanje fiziologije i anatomije raznih organa i njihovih funkcija kod ljudi i žena treba da bude isto tako raspostranjeno, kao i ma koja druga grana ljudskoga znanja. Naoružan tačnim poznavanjem svoje fizičke prirode, čovjek če mnoge životne odnose posmatrati drugim očima. T ada bi sama po sebi iščezla tolika zla, pored kojih danas društvo prolazi ćutke i bogobojažljivo, ali koja gotovo svakoj porodici zadaju muka. U svim drugim stvarima znanje važi kao vrlina, kao najuzvišeniji, najljepši ljudski cilj, ali samo ne znanje o v i h stvari, koje stoje u najtjesnijoj vezi sa bićem i zdravljem našeg vla stitog Ja i sa temeljem svakog društvenog razvitka. K a n t veli: „Muž i žena tek zajedno čine potpunnog i cijelog čovjeka, jedan spol dopunjava drugi. “ S c h o p e n h a u e r izjavljuje: „Spolni je nagon najsavršeniji izraz volje za životom, a time i koncentracija svih voljinih težnji." „ . . . Potvrda volje k životu koncentrirana je u aktu stvaranja potomstva i to je njezin najodlučniji izražaj." A dugo pred njim rekao je B u d d h a : „Spolni je nagon oštriji od sjekire, kojom se ukroćava divlji slon, on je topliji od plamena, on je kao strijela, što se zabada u duh čovjekov." Pri takvoj intenzivnosti spolnog nagona ne smijemo se čuditi, što spolna uzdržaljivost u zrelim godinama kod jednog kao i kod drugog spola utiče na nervni život i na cijeli organizam tako, te dovodi do teških poremećenja i nenormalnosti, a u stanovitim prilikama do ludila i samoubijstva. Naravno, da se spolni nagon ne javlja kod svih priroda podjednakom jačinom; on se u mnogome može obuzdati odgojem i vladanjem nad samim sobom, a naročito izbjegavanjem podražaja zabavom, lektirom, alkoholizmom i sličnim stvarima. Uopće, kako se čini, podražljivost se manje opaža kod žena, nego kod ljudi, a gdjekada se,
94
šta više, kod žena javlja izvjesno neraspoloženje prema spolnom snošaju. Ali je takvih malo i takvo stanje kod njih izazivaju fizijološke i psihološke dispozicije. Prema tome smije se re ć i: u koliko se nagoni i mani festacije života kod spolova jače pokazuju, kako u organ skom tako i u duševnom pravcu, i sa jasnijim oblikom i karakterom, u toliko je čovjek savršeniji, bio on muško ili žensko. Svaki je spol dostigao svoje najviše savršenstvo. „Kod moralnog čovjeka*4, veli K l e n c k e u svom spisu „Zena kao supruga**, „obaveza supružanskog života stoji pod moralnim principom, kojim upravlja razum. “ Ali ni pri najpotpunijoj slobodi n i j e m o g u ć e potpuno ugušiti neizbježivu potrebu održanja vrste, koju je priroda pridijelila normalnim organizmima obih spolova. Gdje muški ili ženski pojedinci n e o d g o v o r e na vrijeme ovoj d u ž n o s t i prema prirodi, to ne biva uslijed s l o b o d n e o d l u k e 0 u z d r ž a l j i v o s t i , makar se ona takvom predstavljala, ili u s a m o o b r a n i označavala kao akt slobodne volje, v e ć u s l i j e d d r u š t v e n i h z a p r e k a , koj e su ž a v a j u p r i r o d n o p r a v o i ubijaju organe. T e zapreke daju cjelokupnom organizmu tip kržljavosti kako po izgledu, tako i u karakteru, i rastrojstvom nerava iza zivaju bolesno stanje duše i tijela. Čovjek dobije ženski, a žena muški lik i karakter, jer spolna suprotnost nije ostvarena prirodnim pu tem : čovjek ostaje j e d n o s t r a n , ne d o p u n j a v a s e b e s a ma , ne p o s t i ž e n a j v i š u t a č k u s v o g a b i ć a . “ A Dr. Jelisava B l a c k w e l l veli u svojem spisu „T he moral education of the young in relation to sex“ (Moralni odgoj mladeži u pogledu na spolni nagon) : „Spolni nagon posto:i kao neizbježivi uvjet života i društvenih temelja. O n je najjača sila u čovječjoj prirodi. . . 1 ako nije razvijen, niti rezultat razmišljanja, ipak je ovaj neodoljivi nagon c e n t r a l n a v a t r a ž i v o t a 1 prirodni čuvar od svakog mogućeg uništenja.‘€1 Praktični Luter dolazi odmah s pozitivnim savjetima. O n preporuča: „Tko se ne osjeća spokojnim kao nevin, treba za vremena da pribavi sebi zanimanja i rada, a zatim u ime Boga da 1 E. Blackw ell, Eseji o medicinskoj socijologiji. Str. 177. London 1906.
95
stupi u brak. Momče najdalje u dvadesetoj, a djevojka u petnaestoj ili osamnaestoj godini, tada su oni još zdravi i spretni, a neka ostave Bogu, da se brine, kako će im djecu odhraniti."1 Nasljedovanje dobrih savjeta Luterovih nažalost je nemoguće u našim društvenim prilikama, a o pouzdanju u Boga, koji će othraniti djecu, ne će da znade ni kršćanska država ni kršćansko društvo. Z nanost se dakle slaže s nazorima filozofa i sa zdravim Luterovim razumom, iz čega slijedi, da bi čovjek trebao da normalnim načinom zadovoljava svojim nagonima, koji su sa njegovim unutarnjim bićem u najužoj vezi, koji su dapače samo to biće. Ako to zbog društvenih ustanova ili predrasuda nije moguće, onda je spriječen razvitak njegove prirode. A o posljedicama toga znaju pričati naši liječnici, bolnice, ludnice i tamnice, da i ne spominjemo hiljade razorenih porodica. U Leipzigu je izašla jedna knjiga, čiji pisac veli: „Spolni nagon nije ni moralan ni nemoralan, on je samo prirodan, kao god glad i žedj, a priroda ne zna za moral, “ 2 ali je društvo daleko od toga, da bi priznalo ovu misao.
2. Nestupanje u brak i brojna samoubijstva. Medju liječnicima i filozofima jako je rasprostianjeno mišljenje, da je čak i oskudan brak bolji od neženstva, a njima u prilog govori i iskustvo. „D a se smrtnost kod oženjenih (ako stavimo u poredbu 1000 tridesetgodišnjih neženja i 1000 tridesetgodišnjih oženjenih) ukazuje manjom, čini se, da je sigurno, a ta je činjenica upravo karakteri stična. Osobito se kod muškaraca opažaju velike razlike. T a je smrtnost u nekim starostima upravo dvostruka. Veom a je čudnovat i veliki broj smrtnih slučajeva kod muškaraca, koji su rano ostali udovci.“ 3 Neki tvrde, da specijalno i broj samoubijstava raste 1 Luterova sabrana djela.
10. svezak, str. 742.
H alle a. S. 1744.
2 V eritas, Prostitucija pred zakonom. Leipzig 1893,
3 Dr. G . Schnapper-Arndt, Društvena statistika. Str. 196. Leipzig 1908.
96
uslijed nezdravih spolnih odnosa. Uopće u svim zemljama broj samoubijstava kod muškaraca znatno je veći nego kod žena. Tako je primjerice došlo : Na 1 0 0 .0 0 0 ljudi samoubilaca
U godinama
Odnošaj ženskih pre ma muškim samouboji ženskih cama
muških N je m a č k a ..................... A u s t r i j a ..................... Š v ic a r s k a ..................... I t a l i j a .......................... Franceska ..................... Nizozemska . . . . E n g l e s k a ..................... Š k o ts k a .......................... I r s k a ............................... N o r v e š k a ..................... Švedska ..................... Finska .......................... Evrop. Rusija . . .
1899 1898 1896 1893 1 888 1901 1891 1891
do .. „ „
190 2 1901 1903 1901 1892 1902 1 900 1900
1901 1891 do 1900 1891 .. 1900 1891 1900 1885 „ 1894
3 3 .0 2 5 .4 3 3 .3 ' 9 .8 3 5 .5 9 .3 13.7 9 .0 2 .3 10.0 21.1 7 .8 4 .9
8 .4 7 .0 6 .4 2 .4 9 .7 3 .0 4 .4 3 .2 1.2 2 .5 8 .6 1.8 1.6
2 5 .5 2 7 .6 19.2 2 4 .5 2 7 .3 3 2 .3 32.1 3 5 .6 5 2 .2 25 4 0 .8 23.1 3 2 .7 1
U njemačkom carstvu bilo je u godinama 1898 do 1907 sam oubojica: G od. 1898 . 1899. 1900.
U kup- M ušDO kih
Z enskih
G od.
. . 10835 8 5 4 4 .1 0 7 6 1 8 4 6 0 . .U 3 9 3 8987
2291 2301 2406
1902 . . 1904. . 1907. .
Ukupno
M uš- Zenkih skih
. 1 2 336 .1 2 4 6 8 .1 2 7 7 7
9 7 6 5 2571 9704 2764 9753 3024
Na 100 muških samoubojica dolazilo je ženskih 1898 26.8, 1899 27.2, 1900 26.8, 1904 28.5, 1907 31. Ali u doba izmedju 15. i 30. godine veći je nego kod muževa procenat samoubijstava kod ž e n a . Tako je postotak samo ubijstava u dobi izmedju 15. do 20. i izmedju 21. do 30. godine bio u prosjeku ovaj: 1 F. Prinzing, Priručnik medicinske statistike. Str. 3 5 6 . Jena 1906.
97
15 do 2 0 god.
21 do 3 0 god.
U godinama muških ženskih muških ženskih Pruska .......................... Danska ..................... Š v ic a r s k a ..................... Franceska .....................
1896 1896 1884 1887
do „ „ ..
1900 1900 1899 1891
5 .3 4 .6 3 .3 3 .5
10.7 8 .3 6 .7 8 .2
16 12.4 16.1 10.9
2 0 .2 14.8 21 141
Na hiljadu samoubojica u dobi izmedju 21. i 30. go dine dolazilo je prosječno godina: Muškaraca 1 854 1868 1881
do 1868 .......................................... „ 1880 .......................................... „ 1888 ..........................................
14.95 14.71 15.3
Z ena 18.64 18.79 2 2 .3
Broj samoubijstava obudovjelih i razvedenih veći je od prosječnog broja samoubica. U Saskoj dolazi na razvedene muževe s e d a m p u t a , a na razvedene žene t r i p u t a toliko samoubijstava, koliko ih je prosječno za ljude i žene. Samoubijstva razvedenih ili obudovjelih ljudi i žena č e š ć a su, ako ne imaju djece. O d djevojaka, koje su bile nagnane na samoubijstvo od 21. do 30. godine, bilo ih je, koje su oduzimale sebi život zbog prevare u ljubavi, ili pošto su „pale4*. Statistika pokazuje, da se sa dizanjem prosječnoga broja vanbračne djece diže i broj ženskih samoubojica. Broj ženskih samoubica u dobi izmedju 16. i 21. godine neobično je velik, što nas takodjer upućuje na to, da po tražimo uzroka u nepodmirenom spolnom nagonu, ljubavnoj čežnji, tajnoj trudnoći ili prevari od strane muških. 0 položaju žena kao spolnih bića veli profesor v o n K r a f f t - E b b i n g : 2 „Jedan od uzroka ludosti kod žena, koji se ne smiju ^podcjenjivati, leži baš u njenom dru štvenom položaju. Z ena, po prirodi razvijenijih spolnih po treba od muškarca, bar u idealnom smislu, ne zna ni za kakvo drugo časno podmirenje tih potreba osim u braku (Maudsley). „O n joj jedini pruža potrebno zadovoljenje. U ovom se pravcu njen karakter razvijao kroz čitave generacije. Još 1 H . K rose, Uzroci čestih samoubijstava. Str. 2 8 . Freiburg 1906. 2 Psihijatrijski učevuik. I. svezak, 2 . izdanje. Stuttgart 1883. A . Bebel i Ž ena i socijalizam.
7
98
mala djevojčica igra se majke svoje lutke. Moderni život sa uvećanim potrebama daje sve manje mogućnosti tom podmirenju spolnoga nagona putem braka. T o vrijedi na ročito za više staleže, u kojima se brakovi zaključuju ka snije i rjedje. „Dok čovjek, kao jači, pomoću veće umne i tjelesne snage i slobodnog društvenog položaja, lako podmiruje spolne potrebe ili umjesto toga nalazi zadovoljstva u ka kvome radu, kome se predaje svom snagom, dotle su neudatim ženama ovi putovi zatvoreni. T o vodi neposredno svijesnom ili nesvijesnom nezadovoljstvu prema sebi i svi jetu i bolesnom maštanju. Katkada se traži naknada u re ligiji, ali uzaman. Iz religijozne zanesenosti, uz pratnju masturbacije ili bez ove, razvija se mnoštvo živčanih bo lesti, medju kojima se često javljaju histerija i ludilo. Samo se tako može pojmiti ta činjenica, da najveća uče stalost ludila kod neudatih žena dolazi u doba od 25. do 35. godine, to jest u vrijemenastupanja bujnosti i nada, dokle kod muškaraca ludilo nastupa najčešće od 35. do 50. godine, u vrijeme najteže borbe za opstanak. „Sigurno je, da nije slučajno, što se sa umnožavanjem vanbračnosti pitanje o emancipaciji ženskinja sve više ističe na dnevni red. Njega treba shvatiti kao odjek ne snosnog socijalnog položaja ženina u modernom društvu, kao opravdan apel na društvo, da ženi stvori nadoknadu za ono, za šta je od prirode upućena, a što joj prilike današnjega društva uskraćuju. “ A Dr. H . P i o s s u svom djelu „Zena u prirodi i narodopisu**1 raspravlja pitanje o uplivu nepodmirenog spolnog nagona na neudate žene i veli: „Neobično je značajno ne samo za liječnika, nego i za antropologa, da postoji jedno sredstvo, kojim se ovaj proces opadanja (kod djevojaka, koje stare i venu) može pouzdano ne samo zaustaviti u njegovu napredovanju, nego i izgubljena bujnost opet povratiti, ako ne do stare ljepote^ a ono ipak do znatnoga stepena. Ali nažalost naše društvene prilike do puštaju i omogućuju upotrebu ovoga sredstva u veoma 1 Osmo izdanje, 2. svezak, str. 606. Leipzig 1905.
99
malo slučajeva. Kod već ocvjetalih ili skoro propalih dje vojaka, ako im se samo ukaže prilika za udaju, vidja se, da za kratko vrijeme po vjenčanju cijelo tijelo dobije svoju staru oblinu, rumenilo se povrati na licu, a oči opet dobiju svoj nekadašnji sjaj. B r a k j e d a k l e p r a v i i z v o r m l a d o s t i z a ž e n s k i s p o l . Priroda ima svoje odredjene zakone, koji sa neumoljivom strogošću traže svoje pravo, i svaka vita praeter naturam, svaki ne prirodni život, s\aki pokušaj prilagodjivanja životu, koji ne odgovara prirodi, ne može proći bez vidnih tragova degenerisanja u organizmu, životinjskom, kako god i ljud skom. “ Pitanje je sa d a : ispunjava li društvo zahtjeve, koje razum ističe za život naročito ženskoga spola? A ko se na to odgovori niječno, javlja se pitanje : može li društvo ispuniti te zahtjeve? Ali ako se na oba pitanja mora dati negativan odgovor, nastaje treće pitanje: kako se ti za htjevi mogu ispuniti?
Osmo poglavlje.
M oderni brak. '
1. Brak kao zvanje.
„Brak i porodica su osnovi države, tko dakle napada njih, napada društvo i državu i potkopava ih,“ viču bra nioci današnjeg društvenog uredjenja. Monogamni je brak, kao što smo već utvrdili, rezultat buržoaskog načina privredjivanja i oblika svojine, on je neosporno najvažnija podloga buržoaskog društva, ali drugo je već pitanje, od govara li on prirodnim potrebama i zdravom razvitku ljud skoga društva. Mi ćemo pokazati, da je ovaj brak, što se osniva na buržoaskim odnosima vlasništva, više ili manje brak po nuždi i da pokazuje mnoge nezgode i da svoj za datak postizava samo nepotpuno ili nikako. Mi ćemo dalje pokazati, da je on jedna društvena ustanova, do koje ne mogu doći milijuni ljudi, a da je ponajmanje zasnovan na
100
slobodnom izboru i da nikako ne postizava svoju prirodnu svrhu, kako to tvrde njegovi hvalitelji. O današnjem braku veli John Stuart Mi l l : „ B r a k je j e d i n o s t v a r n o r ops t vo, za koj e z a k o n z na. “ Po Kantovu mišljenju čine potpuna čovjeka tek muž i žena. Na normalnom spajanju spolova osniva se zdrav raz vitak ljudskoga roda. Podmirenje spolnog nagona nužno je za zdrav fizički i duševni razvitak čovjeka i žene. Ali čo vjek nije životinja i za više zadovoljenje njegovog najsilnijeg nagona nije mu dovoljno samo fizičko podmirenje, potrebno je i duševno privlačenje i podudaranje sa bičem, s kojim se spajanje vrši. A ko toga ne ima, spolni se snošaj vrši čisto mehanički i on je tada nemoralan. Kao više biće čovjek traži, da se uzajamno privlačenje očuva i poslije svršenog spolnog akta i d a r a s p r o s t r e s v o j o p l e m e n j u j u ć i u t i c a j i n a b i ć a , k o j a s e i z t o g me d j u s o b n o g s p a j a n j a r a d j a j u . 1 U stvari, to se sve u da našnjem društvu ne može tražiti od nebrojeno mnogo bra kova i to je pobudilo V a r n h a g e n v. E n s e a , da piše: „Sve, što nam je izlazilo pred oči, kako od zaključenih brakova tako i od onih, što su imali da se zaključe, nije nam moglo dati lijep pojam o takovu spajanju; naprotiv, cijela ustanova, koja je trebala da se osniva na ljubavi i poštovanju, a koju smo mi u svima ovim primjerima vidjeli, da je prije na svemu drugom osnovana, postade nam prosta i odvratna i mi glasno ponavljamo misao Fridrika Schlegela iz fragmenata .A teneja*: Gotovo svi brakovi su pre ljube, provizorni pokušaji i daleki nagovještaji stvarnog braka, čija će prava suština po svim duhovnim i svjetskim pravima biti u tome, da više lica treba da postanu jedno. “ a Ovo mišljenje potpuno odgovara Kantovu. Uživanje u potomstvu i obveze prema njemu čine lju1 „Raspoloženja i osjećanja, kojima supruzi jedan drugome prilaze, nesumnjivo su od najpresudnijeg upliva na rezultat spolnog akta i prenose izvjesne karakterne osobine na novo biće.“ Dr. Elisabeth Blackwell : „Moralni odgoj mladeži s obzirom na spolni nagon.“ I G oethe opisuje, od kakvog su upliva osjećaji, koji dovode dva čovjeka do intimnog sa obraćaja. ~
Osobitosti, 1. svezak, str. 239. Leipzig, F. A. Brockhaus.
101
bavni odnos dvoje trajnijim. Koji par, dakle, hoće da stupi u brak, treba da bude nacistu sa time, da li su obostrane osobine podesne za takvo spajanje. Ali odgovor morao bi biti neuplivisan. Ali to se može dogoditi tek o d s t r a n j e n j e m s v a k o g d r u g o g i n t e r e s a , koji nije ni u kakvoj vezi sa pravom svrhom spajanja, podmirenja pri rodnog nagona i umnožavanja vlastitoga bića u umnožavanju rase, a i sa nekom mjerom uvidjavnosti, koja obuzdava slijepu strast A pošto u današnjem društvu u mnogo brojnim slučajevima ovih pogodaba nema, današnji je brak daleko od toga da ispuni svoj pravi cilj i zbog toga nije opravdano smatrati ga kao neku idealnu ustanovu. Koliko se brakova zaključi iz sasvim drugih obzira, no što su ovi, ne može se ustvrditi. Dotični imaju interesa, da pred svijetom svoj brak drukčije predstave, no što je u zbilji. T u vlada licemjerstvo, za kakvo nijedna ranija društvena perioda nije znala. A država, politički predstavnik ovoga društva, nema interesa, da istražuje stvari, koje bi to društvo prikazale u sumnjivoj svijetlosti. Pravila za stu panje u brak, što ih država postavlja svojim činovnicima i službenicima, n e s l a ž u s e sa* mj e r i l o m , k o j e t r e b a da b u d e p o d l o g a br aku.
2. Manji broj poroda. Brak treba da bude spajanje, u koje dvoje iz uzajamne ljubavi stupa, da bi postiglo svoj prirodni cilj. A li se ovaj motiv javlja danas č i s t samo u najrjedjim slučajevima. Ogromna većina žena smatra brak kao sklonište, u koje pod svaku cijenu moraju stupiti. Obratno, veliki dio ljudi posmatra brak sa čisto spekulativnog gledišta i cijeni i ra čuna njegove materijalne dobitke i gubitke. A čak i u bra kove, za koje niski i egoistički motivi nijesu bili od pre sudnog značenja, gruba stvarnost unosi toliko povoda za neslogu i razdor, te se samo u rijetkim slučajevima ispune nade, koje su mladenci u svom zanosu očekivali. T o je prirodno. D a bi brak pružio supruzima zado voljan zajednički život, potrebno je, pored uzajamne ljubavi i poštovanja, o s i g u r a n j e m a t e r i j a l n e e g z i s t e n c i j e ,
102
raspolaganje onim ži vot ni m pot r e pš t i na ma , k o j e oni s m a t r a j u k a o n u ž n e za s e b e i s vo j u d j e c u . T eška briga, teška borba za opstanak jesu prvi klinac u mrtvački lijes bračne sreće i bračnog zadovoljstva. A briga postaje u toliko veća, u koliko se bračna zajed nica pokaže plodnija, u k o l i k o j e d a k l e p o t p u n i j e i s p u n i l a s v o j ci l j . Seljak naprimjer dočekuje sa zado voljstvom svako tele, koje mu krava oteli, broji radosno prasiće, koje mu krmača oprasi i sa zadovoljstvom priča o tome svojim susjedima, ali tužno gleda, kad mu žena do nese prinovu o n o m e broju njegovih izdanaka, koji je još mogao bez brige odgajati, — a taj broj n e s m i j e biti ve l i k, — u toliko tužnije, ako novorodjenče nesrećom bude d j e v o j k a . Može se dakle kazati, da i zaključivanje brakova i radjanja zavisi od ekonomskih prilika. U Francuskoj se to najklasičnije pokazuje. Tam o prevladjuje u poljoprivredi sistem sitnih gazdinstva. A kad se zemljište ispod izvjesne granice raskomada, ne može više da porodicu ishrani. Tako je postao čuveni i zloglasni sistem dva djeteta, koji se u Francuskoj razvio u jednu društvenu ustanovu, izazvavši u mnogim krajevima na užas državnika zastoj ili čak znatno opadanje stanovništva. Ono, što na selu izaziva razvoj proizvodnje robe i novčano gospodarstvo, to još u većoj mjeri stvara industrija u gradovima. T u najbrže opada plodovitost braka. Broj radjanja opada neprestano u Francuskoj, usprkos umnožavanju brakova, i ne samo u Francuskoj, već u ve ćini kulturnih država. U tom se razvoju opaža posljedica naših društvenih prilika, koje bi morale izazvati na mišljenje vladajuće klase. U Francuskoj se rodilo g. 1881— 937057 djece, godine 1906. samo 806847, dok se godine 1907. rodilo još samo 773969 djece. Porodjaji godine 1907. manji su za 163088 od porodjaja u godini 1881. Karak teristično je pak, da je broj vanbračnih rodjenja, koji je iznosio u Francuskoj 1881. godine 70079 i dostigao u razdoblju od 1881. do 1890. najviši broj od 75754 u 1884. godini, stajao i 1906. na 70866 glava, tako da opadanje rodjenja pada isključivo na bračne porode. O p a
103
danje porodjaja je karakteristična crta, koja se opaža kroz cijelo stoljeće. Na 10000 stanovnika u Francuskoj dolazilo je porodjaja u godinama:
1801 do 1810 332 1811 „ 1820 316 1821 „ 1830 308 183! * 1840 290
1841 1851 1861 1881
do „ „ „
1850 1860 1870 1890
273 262 261 239
1891 1905 1906 1907
do . . . . . .
1900 . . .
221 206 206 197
Prema tomu je godina 1907. prama godini 1801 (333) za 136 poroda manje na 10000 stanovnika. Jasno je dakle, da taj rezultat pripravlja francuskim državnicima i socijalnim političarima velike glavobolje. Ali Francuska nije u tom je dina. Njemačka, a osobito Saska, pokazuje već odavna siičnu pojavu i smanjivanje broja radjanja izvršuje se još brže. T ako je u Njemačkoj dolazilo na 10000 stanovnika porodjaja u godinam a:
1875 . . 423 1880 . . 391 1885 . . 385
1890 , . 370 1895 . . 373 1900 . . 368
1905 . . 340 1906 . . 341 1907 . . 332
V ećina ostalih evropskih država pokazuje sličnu sliku. T ako je na 1000 stanovnika došlo poroda u : 1871 1891 1901 1881 do 1880 do 189 0 do 190 0 do 1905 Engleska i W ales . . Š k o t s k a .......................... Irska ............................... I t a l i j a ............................... Švedska .......................... A u s t r i j a .......................... U g a r s k a .......................... B e lg ij a ............................... Švicarska . . . . . . N iz o z e m s k a .....................
3 5 .4 3 4 .9 26 .5 3 6 .9 3 0 .5 39 4 4 .3 3 2 .3 3 0 .8 3 6 .2
3 2 .5 3 2 .3 2 3 .4 3 7 .8 29.1 3 7 .9 4 4 .0 3 0 .2 28.1 3 2 .5
2 9 .9 3 0 .2 23 3 4 .9 2 7 .2 37.1 4 0 .6 29 28.1 3 2 .5
28.1 2 8 .9 2 3 .2 3 2 .6 26.1 3 5 .8 3 7 .2 2 7 .7 28.1 3 1 .5
1907 2 6 .3 27 2 3 .2 3 1 .5 2 5 .5 3 5 (1 9 0 6 ) 36 2 5 .7 ( 1 9 0 6 ) 2 6 .8 3 0 .0
Manji broj poroda je dakle posve općenit i premda Francuska i Irska pokazuju najniže kvote, to smanjivanje porodjaja vrši se najbrže u Engleskoj, Njemačkoj (Saskoj) i Škotskoj. Iste pojave nalazimo u Sjedinjenim Državama i Australiji. T o će se još očitije pokazati, ako namjesto općenitih brojeva poroda uzmemo u obzir bračnu plodo-
104
vitost, to jest djecu, rodjenu u braku kod žena od 15. do svršene 49. godine:
do „ „
1885 . 1895 . 1905 .
D esetljeća
1876 1886 1 896
do „ „
1885 . 1895 . 1905 .
cd
09 a cd Q
V > o
z
a 09 ~o u ►tn
a Liu
<
Ugarska (kraljevina)
1876 1886 1896
cd 09 o >cn
>cO
250 22 9 203
271 25 5 235
250 24 5 264
244 235 217
262 259 246
240 231 21 9
259 246 244
246 250 242
234 2 25 216
239 230 225
B a N u :S S® T3 .2O * ta CQ Z - 3
.2. ’5j 4)
Njemačko carstvo
D esetljeća
Engleska i W ales
Živorodjena bračna djeca na 1000 udatih žena u dobi izmedju 15. i 49. godine (u godišnjem prosjeku)
i
« ► •a CQ
0 09 a to
268 258 243
273 265 250
276 263 259
267 250 216
ta cd
a
.0
b
V
288 259 262
266 248 251
293 286 272
ffi
264 236 213
ta V u e
ta 00 u
£
£ 167 2 4 8 150 2 4 9 132 2 3 2
Navedene činjenice pokazuju, da se rodjenje jednog čovjeka, „slike božje41, kao što se u religiji veli, prosječno manje cijeni, nego prinova jedne domaće životinje, a to je znak žalosnog stanja, u kom se nalazimo. U gdjekojem pogledu naši se pojmovi malo razlikuju od pojmova bar barskih naroda. Ovi su često puta ubijali novorodjenčad, ta je sudbina naročito pogadjala djevojke, a poneka ple mena čine to i danas. Mi ne ubijamo djevojke više, za to smo dovoljno kulturni, ali vrlo često postupamo s njima kao sa zadnjim stvorenjima. Jači čovjek potiskuje ženu u borbi za opstanak, a ako i ona stupi u borbu, jači je spol sa mržnjom prati kao mrsku konkurentkinju. Ljudi viših staleža bore se protiv ženske konkurencije najogorčenije i najžešće. Vrlo rijetko pak biva, da isključenje ženskog rada i radnici traže. K ad je na primjer jedan takav predlog podnesen jednom francuskom radničkom kongresu g. 1876., velika se većina izjavila protiv njega. O d toga je vremena kod klasno osviještenih radnika sviju zemalja prevladalo uvjerenje, da je radnica ravnopravno biće, što se naročito pokazuje u odlukama medjunarodnih radničkih kongresa.
105 Klasno svijesni radnik zna, da današnji ekonomski razvitak nagoni ženu, da bude konkurenat muškarcu, ali on zna i to, da bi zabrana ženskog rada bila isto tako besmislena kao i zabrana primjene strojeva, i zbog toga nastoji, da obavijesti ženu o njenom položaju u društvu i d a j e o d g o j i za d r u g a u o s l o b o d i l a č k o j b o r b i p r o letarijata protiv kapitalizma.
3. Novčani brak i bračna burza. Današnje društvo stoji bez sumnje iznad svih ranijih, ali je shvatanje odnosa izmedju oba spola ostalo u mnogom isto. Profesor L. v. Stein objelodanio je 1876 knjigu: „Z ena u oblasti nacijonalne ekonomije44, koja malo odgovara svome naslovu i u kojoj daje vrlo poetičnu sliku braka. U toj slici pokazuje se podčinjeni položaj žene prema ,,lavu“ muškarcu. Stein p iš e : „Čovjek hoće biće, koje ga ne samo voli, već i razumije. O n hoće nekoga, čije srce ne samo da za njega kuca, već čija ga ruka i po čelu gladi; on hoće biće, koje pojavom svojom prosipa zrake mira, spokojstva, reda, tihog gospodarstva nad samim sobom i nad hiljadu stvari, koje mu danomice trebaju; on hoće nekoga, tko će sve te stvari obasuti onim neopisanim mirisom ženske nježnosti, koji je sunčana toplota za kućni život. “ U ovom prividnom hvalospjevu ženi krije se ponižavanje žene i egoizam muškarca. Gospodin profesor slika ženu kao mirisno biće, koje će svojim praktičnim računanjem umjeti održati u ravnoteži prihode i rashode kućanstva, ali u isto vrijeme kao zefir, kao krasno proljeće lebdjeti oko gospo dara kućnog, zapovjedničkog lava, čitajući mu iz očiju svaku želju, gladeći mu nježnom rukom čelo, koje on, „gospodar kuće“ , nabere možda pri poradjanju svojih vlastitih gluposti. Ukratko, gospodin profesor opisuje ženu i brak, kakvih se u stotini jedva j e d a n slučaj može naći. O n ne vidi i ne zna ništa o mnogim hiljadama nesrećnih brakova, o velikom broju onih žena, koje ne uspiju nikako da brak zaključe, kao ni o milijunima onih, koje naporedo sa čovjekom mo raju da tegle i rade od jutra do mraka, da bi zaradile koricu kruha. K od svih njih gruba, surova stvarnost otare
106
poetičnu boju lakše, no što ruka obriše obojani prah sa lepirovih krila. Jedan pogled na one nebrojene patnice pokvario bi gospodinu profesoru njegovu poetski obojenu sliku i njegov koncept. Z ene, koje on vidi, čine samo jednu neznatnu manjinu, a sumnjivo je, da one stoje na visini svoga vremena. Jedna često puta citirana izreka glasi: „Najbolje mjerilo za kulturu jednoga naroda je položaj, koji žena zauzima." Mi uzimamo to kao tačno, ali će se vidjeti, da naša toliko hvaljena kultura još nije daleko odmakla. U svome spisu „Zavisnost ženina44 — naslov karakteriše mišljenje piščevo o položaju žene — John Stuart Mill veli: „Život je ljudi postao više domaći- Napredak civilizacije nameće čovjeku prema ženi više okova." T o je tek u stanovitoj mjeri tačno, u koliko izmedju čovjeka i žene postoji iskren bračni odnos, ali sumnjivo je, da ova izreka vrijedi za jednu dobru ma njinu. Pametan čovjek smatrat će za svoju vlastitu korist, da žena iz uskoga kruga kućnog rada izadje u život i da se upozna sa strujama vremena. „O kovi44, koje on time sebi natura, ne stežu. A li pitanje j e : da li moderni život nije podvrgao brak novim faktorima, koji ga razoravaju jače, no prije? Brak je postao u velikom stepenu predmet materijalne spekulacije. Čovjek, koji se ženi, gleda, da sa ženom privjenča i svojinu. U ranije doba to je bio glavni razlog, što su kćeri u početku, kad je očinski red nasledja važio, bile isključene cd nasledja, stekle ponovo pravo nasledja. Ali nikada ranije nije brak na tako ciničan način, tako reći na javnom trgu, bio predmet spekulacije i prost novčani posao kao danas. Danas se razvila halapljivost za brakom sa takvom bestidnošću, te stalno ponavljana fraza o „svetinji44 braka izgleda prosto kao poruga. O va pojava ima kao i sve svoj uzrok. Nikada ranije ne bijaše velikoj većini ljudi tako teško, da se popnu do izvjesnog blagostanja, kao što je d a n a s; ali nikad ni opravdana žudnja za životom, do stojnim čovjeka, ne bijaše tako o p ć e n i t a . T ko postav ljenog cilja ne dostigne, osjeća to u toliko teže, što svi vjeruju, da imaju j e d n a k o p r a v o na uživanje. F o r m a l n o ne postoji n i k a k v a staleška i klasna razlika.
107
Svaki hoće ono, sto on prema svome položaju u životu smatra kao cilj, vrijedan borbe. Ali mnogi se osjećaju zvani, a malo je izabranih. Da bi u buržoaskom društvu mogao jedan ugodno živjeti, dvadeset ih mora skapavati. I da bi jedan mogao plivati u svim uživanjima, stotine i hiljade moraju ostati u bijedi. Ali svatko hoće da bude medju privilegovanima i laća se svakog sredstva, za koje mu se ćini, da vodi k cilju, predpostavljajući, da se ne će suviše kompromitovati. Najpogodnije i najbliže sredstvo, da se postigne viši društveni položaj jest n o v č a n i b r a k . Potraga što veće svote novaca s jedne strane i čežnja za rangom, titulom i dostojanstvom s druge strane podmiruju se uza jamno u višim društvenim redovima. Kod njih se brak smatra kao trgovački posao, kao neka konvencijonalna veza, koju obje strane izvana poštuju, a u ostalom svaka strana postupa po svojim sklonostima.1 U svakom većem gradu postoje naročita mjesta i dani, u kojima se viši razredi sastaju poglavito u svrhu zaklju čenja brakova. Ovi se sastanci zgodno nazivaju „bračnim burzama". Jer kao i na burzama, i ovdje igraju glavnu ulogu spekulacija i halapljivost, a ni podvala ni prevara 1 Politički brak u najvišim krugovima spominjem samo potpunosti radi. U ovim brakovima postoji redovno, za muškarca opet u većem stepenu nego za ženu, privilegij, da se v a n b r a č n o naplaćuje, kako hoće i koliko hoće. Nekada je za knezove bilo sasvim u redu, da izdržavaju bar j e d n u m etresu; to je bio tako reći jedan od kneževskih atributa. Tako je, po Scherru, Fridrik Vilim I., kralj pruski, inače poznat kao s o lidan (1 7 1 3 . do 1740.), održavao odnose s jednom generalicom. M edjutim poznato je uopće, da je naprimjer A ugust Jaki, kralj Poljske i Saske, imao 3 0 0 vanbračne djece, a talijanski kralj Viktor Em anuel, re galantuomo, ostavio je 32 vanbračna djeteta. Nedavno je postojala jedna romantična mala njemačka rezidencija, u kojoj je bilo jedno tuce naj ljepših zaselaka, koje je odnosni „gospodar44 podigao svojim isluženim metresama. O tom predmetu mogu se pisati debele knjige, a i postoji, kao što je poznato, jedna velika biblioteka o ovim pikantnim stvarima. Unutrašnja historija većine evropskih kneževskih dvorova i plemićskih porodica predstavlja za svakog poznavaoca gotovo neprekidnu Chronique 8candaleuse. Nasuprot takvim činjenicama zaista je potrebno, da siko(anti, koji pišu historiju, ne samo priznaju „legitim nost44 različnih „go spodara i gospodarica44, već i da se trude, da ih sve predstave kao uzor domaćih vrlina, kao vjerne supružnike ili dobre majke. Auguri nijesu još izumrli i živu, kao nekada rimski, i danas od neznanja gomila.
108
ne izostaju. Dugovima preopterećeni oficiri, koji donose stari plemićski naslov; od razvrata rastočeni raskalašenci, koji u bračnom pristaništu žele da oporave svoje srušeno zdravlje i traže dadilje; fabrikanti, trgovci, bankiri, koji gdjekad stoje pred bankrotom i htjeli bi da se sp a su ; najzad svi, koji idu za novcem i bogatstvom, činovnici, koji imaju izgleda za napredovanje u činu ili su u nov čanim neprilikama, — svi oni izlaze kao mušterije na „bračnu burzu“ i zaključuju bračnu trgovinu. Vrlo je često ravnodušno, je li buduća žena mlada ili stara, lijepa ili ružna, prava ili grbava, obrazovana ili neobrazovana, smjerna ili naprčena, kršćanka ili Židovka. Nije li jedan „ čuveni državnik rekao: „Brak izmedju kršćanina H . i Židovke St. može se veoma preporučiti* ?l T a karakteristična slika, uzeta iz konjušnice, nailazi, kao što iskustvo poka zuje, u visokim krugovima našeg društva na živo odobra vanje. Novac naknadi svu štetu i pretegne mane. Njemački kazneni zakonik (§§ 180. i 181.) kazni podvodjenje teškom robijom ili tamnicom, ali kad roditelji, skrbnici ili rodjaci podvedu za cijeli život svoju djecu, pitomce ili rodjake čovjeku ili ženi, prema kojima se ne ima ljubavi, samo radi novca, dobitka ili ranga, ili kakve druge koristi, nikakav državni tužilac ne može podići tužbu, i ako je prestup tu. Ima mnogo dobro organizovanih biroa za udadbu i ženidbu i svodnika i svodilja svih vrsti, koji profitiraju tražeći kandidate i kandidatkinje za „sveto stanje braka**. T akve se radnje veoma dobro rentiraju, naročito ako ,,rade“ sa članovima viših staleža. Godine 1878. bio je u Beču krivični proces protiv jedne svodilje zbog trovanja, koji se završio osudom na petnaest godina tamnice. U istom je procesu pored ostalog utvrdjeno, da je prije fran cuski poslanik u Beču, grof Banneville, plaćao toj ženi 22.000 formata svodilačke nagrade, da mu pribavi ženu. I drugi članovi visoke aristokracije takodjer su u ovom pro cesu teško kompromitovani. Stanoviti državni organi pu stili su tu ženu, da svoj mračni i zločinački zanat godinama prakticira. Z ašto su to činili, o tome, prema ovome, što 1 V i d i : „Knez Bismarck i njegovi ljudi*4, od Buscha.
109
smo rekli, ne može biti sumnje. U prijestolnici njemačkog carstva pričaju se slične stvari, one se dešavaju svakog dana, gdjegod ima kandidata za brak. Naročiti predmet bračne trgovine postale su posljednjih decenija za pohlepno evropsko plemstvo kćeri i nasljednice bogate sjevernoameričke buržoazije, koja opet sa svoje strane traži ranga i dostojanstva, kojih u njihovoj otadžbini nema. O tome su objavljeni karakteristični podaci u jednom dijelu nje mačke štampe u jeseni 1889. Jedan plemićski industrijski vitez u Kaliforniji preporučio se u njemačkim i austrijskim novinama kao bračni agent. Ponude, koje je dobio, poka zale su jasno, kakvo shvatanje vlada u tim krugovima o „ svetinji “ braka i njegovoj „etičkoj “ strani. Dva pruska gardijska časnika, od najstarijeg pruskog plemstva, bijahu gotovi da učine bračne ponude, jer su po vlastitom pri znanju dugovali zajedno preko 60000 maraka. U pismu svome svodniku vele od riječi do riječi: „Naravno, mi unaprijed ne možemo ništa plaćati. V ašu nagradu dobijate poslije svadbenog putovanja. Preporučite nas samo da mama, protiv čijih porodica ne ima nikakovih primjedaba. Isto bi tako bilo veoma p o ž e l j n o , da nas upoznate s damama po mogućnosti dopadljive spoljašnosti. Ako je potrebno, mi ćemo dati naše fotografije za povjerljive svrhe onom Vašem agentu, koji nas bude obavijestio o bližim okolnostima i pokazao fotografije i t. d. Mi smatramo ci jelu stvar u potpunom povjerenju kao stvar č a s t i (?) i naravno zahtijevamo to isto od V as. Očekujemo što prije odgovor preko V ašeg ovdašnjeg agenta, ako ga imate. Berlin, Friedrichstrasse 107. B a r u n v. M ............ 15. prosinca 1889. B a r u n v. W . . . .“ Neki mladi njemački plemić, H ans v. H ., pisao je iz Londona, da je visok 5 stopa i 10 palaca, da je od stare plemićske porodice i da služi u diplomatskoj službi. Priznao je, da je svoju imovinu jako umanjio nesrećnom okladom na konjskim utrkama i da je prinužden tražiti bogatu ženu, da bi deficit mogao izmiriti. A spreman je, da se odmah krene na put u sjevernoameričke Savezne Države. Spomenuti industrijski vitez tvrdio je, da su se osim
110
mnogih grofova, baruna itd. prijavili kao kandidati za že nidbu tri princa i 16 vojvoda. Ali ne samo plemiće, već i gradjane vuće srce za bogatim Amerikankama. Neki arhitekt Maks W . iz Leipziga tražio je ženu, koja mora imati ne samo novca, već i ljepote i obrazovanosti. Iz Kehla na Rajni pisao je jedan mladi tvornićar, Robert D., da bi bio zadovoljan sa ženom, koja bi imala samo 400.000 maraka, a obećava unaprijed, da će je učiniti srećnom. Ali zašto ići tako daleko, svega toga ima tako blizu. P o gledajmo samo na mnogobrojne anonse za brak u velikim buržoaskim listovima, pa ćemo naći i takvih ponuda, koje može napisati samo potpuno propala savjest. Ulična dje vojka, što iz gorke bijede radi svoj zanat, katkada je uzor pristojnosti i vrline prema ovim ponudjačima braka. Koji socijalnodemokratski ekspeditor, koji bi takav oglas primio u svoj list, bio bi izbačen iz svoje partije. Buržoasku štampu takvi oglasi ne ženiraju, oni donose novaca, a ona misli kao car V espazijan: non olet (ne smrdi). Ali to ne smeta ništa buržoaskoj štampi, da piše protiv namjera so cijalne demokracije, koja tobože razara obitelj. Licemjernijeg doba od ovog našeg nije bilo nikada. Poslovnice za udadbu i ženidbu jesu danas novinski oglasi većine buržoaskih listova. A ko muško ili žensko nemaju boljeg načina da stupe u brak, oni povjere svoje srce pobožno konzervativnim ili moralno liberalnim novi nama, koje se za novac i b e z lijepih riječi brinu, da se slične duše nadju. Mogle bi se čitave strane ispuniti samo primjerima, koji jednoga dana izadju u tim novinama. Ovda onda dogodi se i interesantan fakat, da se pomoću oglasa traže d u h o v n a l i c a za supruge i obrnuto da duhovna lica traže žene. Ponekad se ponudjači obavežu, da ne će gledati na n e v j e r u , ako tražena žena bude bogata. Ukratko, moralna propalost izvjesnih krugova našeg društva ne može se bolje izobličiti ni na kaki način, no ovakvim nabavljanjem braka.
I ll
Deveto poglavlje.
Rasap porodice. 1. U čestale rastave braka. 1 država i crkva ne igraju u takvom „svetom braku“ nikakovu lijepu ulogu. Mogu državni činovnik ili svećenik, koji su za zaključenje braka potrebni, biti uvjereni, da je mladenački par, koji pred njima stoji, sastavljen najprlja vijim radom ; može biti očigledno, da mladenci ni po sta rosti, ni po tjelesnim i duševnim osobinama nijesu jedno za drugo; može na primjer nevjesta imati dvadeset, a mla doženja sedamdeset ili obrnuto; može nevjesta biti mlada, lijepa, vesela, a mladoženja star, nemoćan i mrzovoljast, predstavnika države ili crkve to se ne tiče ništa. Bračna se veza „ blagoslovi “ i to blagoslovi sa toliko većom sve čanošću, u koliko se „sveti čin“ bogatije plati. A ako takav brak poslije nekog vremena postane nesrećan, kao što je s v a t k o mogao predvidjati i kao što je nesrećna žrtva, u većini slučajeva žena, predvidjela, i ako se jedna strana odluči na razvod, tada država i crkva postavljaju najveće zapreke, a prije nijesu pitali, uzimaju li se mladenci iz ljubavi i moralnih nagona, ili golog, pr ljavog egoizma. Sad se ne smatra kao dovoljan razlog razvodu moralna omraženost, sad se traže opipljivi dokazi, dokazi, koji jednu stranu u očima javnog mišljenja obeščaste i ponize, inače se razvod ne može dobiti. Sto katolička crkva razvod braka uopće ne dopušta, osim naročitim do puštenjem pape, koji se vrlo teško dobija i u krajnjem slučaju znači samo rastavu od stola i postelje, to pogor šava stanje, pod kojim pate svi katolički narodi. 1 nje mački gradjanski zakonik otežao je razvod braka znatno. Tako je otpao razvod braka na osnovu uzajamnog pristanka, što je primjerice bilo dopušteno po pruskom zemaljskom pravu. O tpala je jedna odredba, na osnovu koje je izrečen znatan broj razvoda braka, često puta i takvih, kod kojih je bilo i ozbiljnih razloga, ali koji se iz obzira prema krivoj strani prećute. T ako je na primjer u Berlinu od
112
5623 slučajeva bračnih rastava, koje su raspravljene od 1886. do 1892. izvršeno 1400 ili 25 procenata na osnovu uzajamnog pristanka. U mnogobrojnim slučajevima razvod braka može nastupiti samo tako, ako se zahtjev za razvod podnese za šest mjeseci od dana, u koji je tužilačka strana saznala za uzrok razvoda (§ 1565. do 1568. nj. gradj. zak.). Po pruskom zemaljskom pravu trajao je taj termin godinu dana. Uzmimo na primjer slučaj, da jedna mlada žena vidi odmah poslije stupanja u brak, da se udala za čovjeka, koji nije muž. O d nje se i suviše traži, potrebna je izvjesna moralna snaga, pa da u toku od šest mjeseci podnese zahtjev za razvod braka. Kao razlog za ove po teškoće navedeno j e : „Jedino što većim otežavanjem bračnog razvoda može se suzbiti s v e j a č e raspadanje porodice i ona iznova učvrstiti " Ovaj je razlog u svojoj osnovi protuslovan. Poremećeni brak ne postaje opet pod nošljiv, ako se supruzi prinude, da usprkos unutrašnjoj odvratnosti i mržnji ostanu zajedno. Takvo stanje, poduprto od zakona, skroz je i naskroz nemoralno. Posljedica je, da se u toliko slučajeva stvori za bračnu rastavu razlog, koji će sudac m o r a t i da uvaži, a od čega ne dobija ništa ni država ni društvo. Kao koncesija katoličkoj crkvi usvojena je rastava od stola i postelje, koje u starom gradjanskom pravu nije bilo. U buduće se ne uzima više kao razlog bračnom razvodu ni to, kad brak krivnjom jedne strane ostane bez djece. A unošenjem odredbe u gradjanski zakon (§ 1588.) : „Crkvene obveze u pogledu braka ne mijenjaju se propisima ovoga odjeljka (o braku),“ učinjena je takodjer koncesija crkvi; ona ima doduše samo deko rativan značaj, ali je karakteristična za duh, koji u početku dvadesetog vijeka vlada u Njemačkoj. Z a nas je dovoljno priznanje, da je bračni razvod oteščan zato, da bi se suzbilo sve jače raspadanje familije. Tako dakle i protiv svoje volje ljudi ostaju za cijeli život prikovani jedni za druge. Jedna strana postaje robom druge, prinudjena, da se iz „bračne dužnosti" poda naj intimnijim zagrljajima druge strane, kojih se ona možda gnjuša više, nego grdnje i zlostavljanja. Punim pravom veli M antegazza: „N e ima veće torture, nego što je ta, koja
113
primorava jedno ljudsko biće, da se podaje milovanjulica koje ne v o li. . Z ar takav brak nije gori od prostitu-’ cije? Prostitutka ima do stanovitog stepena slobodu, da se otrgne od svog ružnog zanata, i ima prava, ako ne živi u javnoj kući, da ne proda zagrljaj onome, koji joj se iz ma kakvog uzroka ne svidi. Ali prodana žena mora da podnosi zagrljaje svoga muža, ma imala stotinu razloga, da ga mrzi i prezire. A ko je brak unaprijed, sa znanjem obadviju strana, zaključen kao brakza novac ili položaj, tada je stvar po voljnija. Strane se uzajamno prilagode i pogode na neki modus vivendi. Skandal se ne želi i s obzirom na djecu mora da se izbjegava, i ako baš djeca najviše stradaju u hladnom, mrzovoljnom životu roditelja, i kad on ne predje u otvoreno neprijateljstvo, svadju i razdor. Još češće se uzajamno prilagode zbog toga, da bi otklonili materijalne štete. Obično je rnuževljevo držanje kamen smutnje u braku, to pokazuju procesi za razvod braka. Hvaleći svome go spodarskom položaju, on umije da se naplati i gdje na drugom mjestu, ako mu se brak ne svidi i ako u njemu ne nadje podmirenja. Z ena može poći stranputicom mnogo manje, jedno iz psihološkog razloga, jer je to za nju kao za osjetljiviju stranu mnogo opasnije, a drugo, što se njoj svaki prestup bračne vjernosti uračunava u grijeh, koji ni društvo ne oprašta. Ista radnja ženi se računa kao ,,pad“, — bila ona supruga, udovica ili djevojka, — mužu u naj gorem slučaju kao „nekorektnost". Jedan i isti postupak cijeni se sasvim različno, prema tome, potiče li on od muža ili žene, pa i same žene obično sude o „paloj" sestri najstrože i najnemilosrdnije.2 Obično se žena samo u slučajevima najteže muževljeve nevjernosti i muževljeva zlostavljanja odluči da zatraži razvod braka, jer se najčešće nalazi u materijalnom za visnom položaju i prinudjena je, da brak smatra kao pri1 Fizijologija ljubavi. 1 Aleksander Dumas veli vrlo tačno u „G ospodinu A lfonzu“ : „Čovjek je stvorio dvije vrsti morala: jedan za seb e, drugi za ženu; jedan, koji mu dopusta ljubav sa svim ženama, i jedan, koji ženi u naknadu za uvijek izgubljenu slobodu dopusta ljubav samo sa jednim čovjekom .” V idi Margaretinu samooptužbu u Faustu. A . Bebel: Ž ena i tocijallzam.
g
114
bježište; zatim, što se kao raspuštenica nalazi u nimalo zavidnom položaju. Na nju se gleda i s njom se postupa tako reći kao sa srednjim rodom. I kad ipak najveći broj molbi za razvod braka potiče od žena, to je dokaz, pod kakvom moralnom torturom one živu. U Francuskoj su žene prije stupanja na snagu novog zakonodavstva o razvodu braka (1884) isticale zahtjeve za rastavu od stola i postelje. O ne su mogle podići tužbu za razvod braka protiv muža samo tada, ako on, proti volji svoje supruge, dovede u kuću ženu, s kojom živi u intimnim odnosima. Zahtjeva se rastave od stola i postelje podneslo prosječno godišnje o d : 1856 1861 1866 1901
do
n „
žena 1 8 6 1 .................... .................... 1729 186 6 . . . . .................... 21 3 5 1 8 7 1 ..................... . . . . 2591 1905 .................... .................... 2 3 6 8
muškaraca 184 260 330 591 .
Ali ne samo da su žene podnesle najviše zahtjeva, brojevi pokazuju i to, da su oni od perijode do perijode rasli. I s druge se strane pokazuje, u koliko nam predleže vjerojatna saopćenja, da molbe za rastavu braka u većini slučajeva potiču od žena. Slijedeća će tabela omogućiti ovu poredbu.1 Procenti tužba u godinama
muža
žene
obih supruga
5 .0 6 8 .9 4 5 .4 59.1 59.1 3 9 .6 5 6 .7
9 0 .6 0 .5 8 .2 — 4 .9 — —
16.6 84.1 9 7 .0 100
7 8 .5 — — —
Razvodi Austrija . Rumunjska Švicarska Francuska Đadenska Engleska i Škotska .
Austrija . Franceska Engleska i Škotska .
do
W ales . . .
1893 1891 1895 1895 1895 1895 1898
. . . . . . W ales . . .
1897 1895 1895 1898
do
. . . .
. . .
n n
n n rt
1897 1895 1899 1899 1899 1899 1899
4 .4 3 0 .6 2 6 .4 4 0 .0 3 6 .0 6 0 .4 4 3 .3 Rastave
n n
1 899 1899 1899 1899
4 .9 15.9 3 .0 —
1 Georg v. Mayr, Statistika i društvena nauka. 3 svezak, str. 253. Tubingen 1909.
115
U Sjedinjenim Državama, gdje sad postoji statistika kroz četrdeset godina, razdijelile su se tužbe za razvod braka, kako slijedi: 1906.
Proc*
O d muževa . žena . .
1867. do 1886. 11 2 5 4 0 216176
Proc. 1887. do 1906. Proc. 3 4 ,2 6 5 ,8
316149 629476
3 3 ,4 6 6 ,6
23455 48607
3 2 ,5 6 7 ,5
Ukupno
328716
100
945625
100
72062
100
Vidimo dakle, da su žene pcdnesle više nego dvije trećine od svih molba za razvod braka.1 Sličnu sliku po kazuje nam Italija. Tam o se u godinama 1887. i 1904. raspravilo 1221 i 2103 molba za razvod braka. Ovima je bila povodom žena u 393 i 1142 slučajeva, muž u 214 i 454 slučajeva, a oboje supruga u 414 i 507 slučajeva. Ali statistika nas uči, ne samo da žene podnose veći dio molbi za razvod braka, već i da broj razvoda brzo raste. U Francuskoj je razvodjenje braka 1884. regulisano novim zakonom i od tada su razvodi iz godine u godinu znatno porasli. Bilo ih je godine 1884.— 1657, 1885 —4123, 1 8 9 0 .-6 5 5 7 , 1895.— 7700, 1900.— 7820, 1905.— 10099, 1 9 0 6 .-1 0 5 7 3 , 1907.— 10938. I u Švicarskoj brzo rastu slučajevi bračnih razvoda. U godišnjem prosjeku od 1886. do 1890. bilo ih je 882, od 1891. do 1895. — 898, 1897. — 1011, 1898.— 1018, 1899.— 1091, 190 5 — 1206, 1906.— 1343. U Austriji došlo je godine 1899. do 856 bračnih raz voda i do 133 bračnih rastava, u godini 1900. do 1310 i 163, u 1905. do 1885 i 262. Dakle u vremenu od deset godina broj se razvoda i rastava više nego podvo stručio. U Beču se od 1870. do 1871. desilo 148 raz voda, oni su godinama učestali i bilo ih je od 1878. do 1879. — 319 slučajeva. Ali u Beču, kao jednom pretežito katoličkom gradu, teško je provesti razvod b raka; pa ipak je već sredinom osamdesetih godina mogao primijetiti jedan bečki sudac: „Tužbe za razbijene brakove tako su česte, kao i tužbe za razbijene prozore. “ U Saveznim Državama broj razvoda braka iznosio je 1 Brak i razvod. 1887. do 9 6 , str. 12, W ashington 1908.
1906.
Bureau of the C ensus.
Bulletin
116
godine 1867— 9937, 1886— 25535, 1895— 40387, 1902 —61480, 1906— 72062. Da je broj bračnih razvoda ob zirom na pučanstvo ostao u godini 1905. isti kao u godini 1870., apsolutni broj bračnih razvoda iznosio bi godine 1905. samo 24000, a ne 67791, kako je bilo u stvari. Ukupan broj razvoda braka 1867. do 1886. bio je 328716, od 1887. do 1906. — 945625. U glavnom u Saveznim je Državama najviše bračnih razvoda. Na 100.000 po stojećih brakova došlo je razvoda : 1870.— 81, 1880.— 107, 1890.— 148, 1900— 200. Uzroke tomu, da su tamo bračni razvodi češći nego u ikojoj drugoj državi, treba tražiti u tome, što je, prvo, razvod braka, naročito u pojedinim državama, lakše dobiti, nego u većini drugih zemalja, a drugo, š t o ž e n e i ma j u d a l e k o n e z a v i s n i j i pol ožaj , ne g o u dr u g i m z e m l j a ma , i z b o g t o g a m a n j e d o p u š t a j u , d a i h m u ž e v i t i r a n i š u. U Njemačkoj je broj pravovaljanih osuda za razvod braka iznosio od 1891. do 1900.: 1891 6 6 7 8 1892 6 5 1 3
1893 6 6 9 4 1894 7 5 0 2
1895 8 3 2 6 1896 8601
1897 9 0 0 5 1898 9 1 4 3
1899 9 5 6 3 1900 7 9 2 8
Vidimo, da je od 1899. do 1900. broj bračnih razvoda spao za 1635, jer je 1. travnja 1900. stupio na snagu gradjanski zakonik s otežavajućim naredbama. Ali život je bio jači od zakona. Razvodi braka, pošto imse broj u godinama 1900. do 1902. umanjio, učestaše od onda još više. Porast njihov dogadja se češćom upotrebom § 1568. njem. gradjan. zakona. (Raspad bračnog odnošaja.) U koliko su učestali bračni razvodi poslije 1900., pokazuju slijedeći brojevi: 1 9 0 1 -7 9 6 4 , 1902— 9069, 1903— 9933, 1904— 10868, 1905— 11147, 1 9 0 6 -1 2 1 8 0 , 1907— 12489. U Saskoj usprkos svim nestalnostima raste broj razvoda. T ako je palo: U pet godina 1836 d o 1846 „ 1871 „
1840 1850 1875
Bračnih N a 10 0 0 0 0 razvoda brakova 356 395 581
121 121 122
U pet godina 1891 1896 >901
d o 1895 „ 1900 „ 1905
Bračnih razvoda 921 1130 1385
N a 100000 brakova 138 151 168
O d 100000 postojećih brakova razvelo ih se u Pruskoj
117
prosječno godimice od 1881 do 1885 67.62, 1886 do 1890 80.55, 1891 do 1895 86.77, 1896 101.97, 1905 106, 1908 121. T o je znatan porast. T aj porast učestalih razvoda medjunarodna je pojava. Tako je na 100000 postojećih brakova dolazilo prosječno godimice razvoda ili rastava u : 1881 do 1885
1886 do 189 0
3 1 .6 3 7 .3 11.8 3 3 .9 6 .5 12.3 0 .6 25 .5
19.4 3 0 .4 5 2 .3 11.3 7 5 .9 7 .4 13 0 .4 3 1 .9
19.7 3 0 .5 73.1 10.6 8 0 .9 7 16.7 1.1 43
13.9 2 8 .5 16.1 220
12.1 2 8 .6 7 .8 200
19.3 3 1 .6 10.0 188
1876 do 1880 A u s t r ij a ............................... U g a r s k a ............................... R u m u n jsk a .......................... I t a l i j a .................................... Franceska .......................... Engleska i W ales . . . Š k o t s k a ............................... I r s k a .................................... B e l g i j a ............................... Nizozemska ..................... Norveška .......................... Švedska ............................... Finska .................................... Š v i c a r s k a ..........................
_
—
—
—
oko 1900 31 58 98 15 129 10.6 26 1 72 78 33 45 29 199.9
Pogriješno bi bilo, ako bi se iz ove razlike u brojevima izmedju različitih zemalja htjelo izvoditi povoljne i nepo voljne zaključke o „moralnom stanju". Nitko ne će tvrditi, da švedski narod ima četiri puta više uzroka za razvod brakova, nego engleski. U prvom redu treba imati na umu zakonodavstvo, koje razvod braku u jednoj zemlji oteščava, a u drugima više ili manje olakšava1. T ek u drugom redu dolazi u obzir moralno stanje, to jest prosječna suma razloga, koju bilo muž ili žena smatraju kao dovoljnu za podnošenje molbe za razvod. A li brojevi pokazuju: uopće razvodi braka rastu b r ž e od stanovništva i r a s t u i o n d a , k a d z a k l j u č i v a n j e b r a k a o p a d a . O tom ćemo govoriti malo dalje. 1 U Engleskoj je razvod braka povlastica bogatih. Troškovi procesa tako su veliki, te je razvod braka nemoguć gotovo za neimućnika, koji bi bili još prisiljeni, da putuju u London. U cijeloj zemlji ima samo jedno sudište za bračne rastave, a ono je u Londonu.
118
Vrlo znatno djeluju na bračne razvode veće razlike u starosti kod supružnika, bilo da je muž mnogo stariji od žene, bilo da je žena starija od muža. T o će pokazati slijedeća tabela, sastavljena na temelju švicarske službene statistike: Godišnji broj rastava na 1 0 0 .0 0 0 brakova
|
I
1881 do 1890
1891 do 1900
271 189 193 195 226 365 759
328 198 181 19 0 226 431 870
Muž stariji za 2 6 i više g o d in a ............................... „ „ „ 1 1 do 25 g o d i n a .......................... „ „ „ 1 do 10 g o d i n a .......................... M už i žena jednako s t a r i ......................................... M už mladji za 1 do 10 g o d i n a .......................... „ „ „ 11 do 25 g o d i n a .......................... ..........................| „ „ „ 2 6 i više godina
O pitanju, kako su žalbe za razvod braka razdijeljene na različite slojeve naroda, mi imamo medju ostalima po datke iz Saske od 1905. do 1906. i iz Pruske od 1895. do 19051. G odišnji broj razvoda na 1 0 0 .0 0 0 oženjenih muškaraca
Zemljoradnja i š u m a r s t v o .......................... I n d u s tr ija .............................................................. Trgovina i p r o m e t ......................................... Činovništvo i slobodna zvanja . . . .
.
Saska
Pruska
59 220 297 346
34 158 229 165
Bračni razvodi bijahu u Saskoj najčešći u činovništvu i slobodnim zvanjima, a u Pruskoj u trgovini i prometu. T ada dolazi u Saskoj na red trgovina i promet, a u Pruskoj činovništvo i slobodna zvanja. T reće mjesto zauzima indu strija sa 220 slučajeva za Sasku, a sa 158 slučajeva za Prusku. Najmanji je broj u zemljoradnji. Češći slučajevi bračnih razvoda u gradskom pučanstvu prema seoskom dokaz su, da uopće sve veće industrijalizovanje čitavoga društva i sve manja stabilnost javnog života izazivaju sve 1 Paul Kollmann, Razvodi braka u Saskoj. Časopis kr. saskog državnog sudišta 1907., II., i F. Kiihnert, Pokret bračnih razvoda u Pruskoj od 1895. do 1905. godine. Časopis kr. pruskog državnog sudišta 1907., II.
119
nepovoljnije bračne odnose, te se umnožavaju faktori, koji razorno djeluju na brak. S druge strane oni su dokaz, da se sve veći broj žena odlučuje na to, da zbaci sa sebe jaram, koji im se čini nesnošljiv.
2. Gradjanski i proletarski brak. A li zla u braku rastu i korumpiranje braka raste za jedno sa zaoštravanjem borbe za opstanak i pretvaranjem braka u stvar novca i kupovine. Porodicu je danas sve teže uzdržavati, a to opredjeljuje mnoge ljude, da se uopće ne žene i tako pričanje, kako žena treba da ogra niči svoj rad na kuću, da izvrši svoj poziv kao domaćica i majka, postaje sve više b e s m i s l e n a f r a z a . Na drugoj strani ove prilike idu na ruku vanbračnom podmi rivanju spolnog saobraćaja i umnožavanju broja prostitutkinja; takodjer raste broj onih, koji boluju zbog nepri rodnog podmirivanja spolnog nagona. U imućnim klasama žena često puta spadne, kao god u staroj Grčkoj, na ulogu prostog aparata za radjanje za konske djece, čuvara kuće ili starateljke oko muža, koji je razoren razvratom. Radi svog zadovoljstva ili svojih lju bavnih potreba muž izdržava hetere — danas nazvane kurtizane ili metrese — koje stanuju u najljepšim dijelo vima grada. Drugi, kojima sredstva ne dopuštaju da izdr žavaju metrese, živu prije ili poslije stupanja u brak sa bludnicama, za koje im srce više kuca nego za ženom ; s njima se zabavljaju, a jedan dio naših žena toliko je pokvaren, te nalazi, te su takva zabavljanja sasvim u redu.1 1 Diicher u svojoj već više puta citiranoj knjizi : „Žensko pitanje u srednjem vijeku u žali za raspadanjem braka i porodičnog života; on osudjuje porast ženskog rada u industriji i traži ,,povrataku „pravom p o zivu žene", gdje ona „vrijednosti" stvara kući i porodici. T ežnje m o dernih prijatelja žena izgledaju mu kao „diletantizam" i nada se, „da će uskoro naći tačniji put", ali očigledno nije u stanju, da taj put pokaže. A to je sa buržoaskog gledišta i nem oguće. Bračni odnosi, kao i položaj svega ženskoga svijeta, nijesu stvoreni po čijoj volji; oni su prirodni proizvodi našeg društvenog razvitka. A ovaj kulturni razvitak teče po imanentnim zakonima.
120
U višim i srednjim klasama društvenim glavni izvor zla u braku leži dakle u vjenčanju radi novca i položaja. Ali brak je još više iskvaren načinom života ovih razreda. T o se tiče i žene, koja se često odaje lijenosti i zani manjima, koja korumpiraju. Njenu duševnu hranu čine često puta jedino čitanje dvosmislenih romana i bludničkih knjiga, gledanje frivolnih kazališnih komada, slušanje mu zike, koja draška sjetila, podraživanje nerava i zabavljanje skandalima svake vrsti. Ili je lijenost i dosada odvedu ga lantnim pustolovinama, koje čovjek još više traži. Ona juri od jednog zadovoljstva k drugom, od jedne gozbe na drugu, a ljeti hrli u kupatila i ladanje, da bi se od zimskih napora osvježila i našla novih zadovoljstva. Cronique scandaleuse nalazi u ovakvom načinu života po voljnog zem ljišta; zavodi se i podaje se zavodjenju. U nižim klasama novčani je brak nepoznat. Radnik se redovito ženi iz naklonosti, ali razoravajući uzroci prate i njegov brak. Veliki blagoslov u djeci donosi brige i muke i najčešće dovodi do bijede. Bolest i smrt pohadjaju rad ničku porodicu često. Besposlica pooštrava bijedu do naj višeg stepena. I šta li još ne smanjuje radnikovu zaradu ili šta li ga sve za neko vrijeme ne lišava svake zarade! Trgovačke i industrijske krize donose mu besposlicu, uvodjenje novih strojeva ili načina rada izbacuje ga kao pre kobrojnog na ulicu; ratovi, nepovoljni carinski i trgovački ugovori, zavodjenje novih posrednih poreza, gonjenje od strane poduzetnika zbog zastupanja svog uvjerenja i t. d. uništavaju njegov život ili ga teško poremete. Cas nastupi jedno, čas drugo, zbog čega ostaje bez posla čas duže, čas kraće vrijeme, to jest gladuje. Nesigurnost je obilježje njegova života. Takvi udari sudbine izazivaju neraspolo ženje i ogorčenost, a to se poslije prenosi u kućni život. Kad se svakog dana i svakog sata javljaju potrebe, koje se ne mogu da podmire, izbijaju razdor i svadje. Kao po sljedica toga nastupa rušenje braka i porodice. Ili oboje, muž i žena, idu na rad. Djeca su ostavljena sama sebi ili nadgledanju starije braće i sestara, kojima su nadzor i njega takodjer potrebni. O podne se u naj većoj hitnji proguta ono bijedno jelo, i to, ako roditelji
121
uopće imaju vremena, da dotrče kući, sto u hiljadama slučajeva zbog udaljenosti mjesta za rad od stana i zbog kratkoće pauze nije moguće. Umoreno i malaksalo oboje se uveče vraća kući. Mjesto prijatne, vesele kućice oni dodju u tijesan, nezdrav stan, koji često nema dovoljno ni svijetlosti ni zraka i u kome nedostaju najpotrebnije ugodnosti. Sve veća oskudica na ugodnim stanovima i užasne posljedice, koje otuda potječu, čine jednu od naj mračnijih strana našeg društvenog poretka, koja vodi mno gobrojnim nesrećama, porocima i zločinima. I ta oskudica dobrih stanova, usprkos svih pokušaja da se ublaži, po staje sve veća u gradovima i industrijskim okružjima. O na zahvata sve šire slojeve: sitne proizvodjače, činovnike, učitelje, male trgovce i t. d. Z ena radnikova vrativši se uveče kući umorna i iznurena ima opet pune ruke p o sla ; na vrat na nos mora se starati, da bar ono, što je naj nužnije, dovede u red. Djeca se odmah odvedu u postelju, žena sjedi i šije i krpa duboko u noć. O na ne zna za odmor i okrepu. Muž ima često malo znanja, žena još manje, i ono majo, što imaju jedno drugome da kažu, brzo je gotovo. Čovjek ide u gostionu, da tamo nadje prijatnosti, koje kod kuće nema, pije i potroši prema svojim prilikama i suviše. Ponekad se oda kartanju, koje stoji velikih žrtava i više društvene krugove, i izgubi u kartama još više, no što zapije. Z a to vrijeme žena sjedi kod kuće i ljuti s e ; ona mora da radi kao tegleća marva, za nju nema oduška i odm ora; čovjek iskorišćuje, što može bolje, slobodu, koju mu je donio taj slučaj, što je rodjen kao muškarac. T ako se javlja nesloga. Još ako je žena manje predana, ako uveče, vrativši se kući s posla umorna, traži opravdanog razonodjenja, gospodarstvo podje natrag i bijeda se podvostruči. I usprkos svemu tomu mi živimo u „naj boljem od svih svjetova'*. T ako se i brak proletarijata sve više razorava. I pri povoljnom radnom vremenu proletarski je brak ipak izložen razornom uplivu, jer tada prekomjerni i nedjeljni rad odu zima radnikovo vrijeme, koje mu jedino za njegovu porodicu ostaje. U bezbrojnim slučajevima on ima da ide čitave sate do radionice, za vrijeme odmora opodne nije mu
122
moguće ići kući; jutrom ustaje vrlo rano, kad djeca još najdubljim snom spavaju, uveće se vraća kući tako kasno, kad se ona u istom stanju nalaze. Hiljade radnika, naročito gradjevinara u velikim gradovima, zbog daljine stanovanja ne vraćaju se kući preko cijelog tjedna- Pri takvim prili kama neka se onda goji porodični život! Osim toga prevladjuje sada sve više ženski rad, osobito u tekstilnoj industriji, koja je hiljadi parnih tkaonica i mehaničkih vre tena stavila u službu jeftine ženske i dječije ruke. Sada se raniji odnošaj preokrenuo. Z ena i dijete idu u tvornicu, a muž bez posla i hljeba sjedi kod kuće i vrši kućne poslove. „Tako se u radionama za priredjivanje surovina u okolici Chemnitza nadje mnogo žena, koje tu rade samo zimi, jer njihovi muževi, koji su rukodjelje, zidari, tesari itd., ne imadu zimi nikakvu ili tek malu zaslužbu. U drugim okružjima traže žene gradjevinara posla u tvornicama za zimskih mjeseci. Dešava se često, da se u ženinoj otsutnosti muž brine za kućanstvo.” 1 U sjevernoj Americi, koja je svojim brzim kapitalističkim razvitkom dala sva zla evropskih industrijskih država u mnogo većem razmjeru, postoji jedno vrlo karakteristično ime za stanje, što ga ovi odnosi izazivaju. Industrijska mjesta, u kojima rade poglavito žene, dok muževi sjede kod kuće, zovu se she towns, što znači „njihovi gradovi”, gradovi žena.2 Pristup žena u sve privredne pozive danas je priznat od svih strana. Buržoasko društvo, jureči za dobitkom i profitom, odavna je uočilo, kako je odličan predmet za eksploataciju radnica u sravnjenju s muškarcem, jer je 1 Tehnika i gospodarstvo. Listopad 1909. Str. 3 7 7 , 2 Z a ovu činjenicu govori slijedeća bilješka iz jednih novina od godine 1893. U njoj se v e li: „Jedna od o s o b i t o s t i t v o r n i č k i h s e l a jest klasa muževa, koji se vrlo tačno zovu „kućanstvenicima“ . G otovo u s v a k o m gradu, gdje ima mnogo i n d u s t r i j e , nadje se takovih muževa u v e l i k o m broju. Tko dodje k njima malo iza ručka, naći će ih sa pregačama, gdje peru posudje. U drugo doba može ih se naći, gdje zapremaju krevete, umivaju djecu, pometaju ili kuhaju . . . Ovi muškarci bave se kućanstvom iz toga j e d n o s t a v n o g razloga, sto njihove žene m o g u v i š e o d n j i h z a s l u ž i t i i što se nešto prištedi, kad žene idu na rad.u
123
podložnija i sa manjim zadovoljna.1 Broj zvanja i vrsta zanimanja, u kojima žene kao radnice rade, raste sve više. Prevladjivanje i usavršivanje strojeva, jednostavniji proces rada poradi sve veće njegove podjele, sve jača medjusobna konkurencija kapitalista, kao i borba industrijskih zemalja na svjetskom tržištu, sve to sprema uvjete za sve veću primjenu ženinog rada. O va je pojava zajednička svim industrijskim državama. Ali u koliko se broj radnica pove ćava, u toliko su oni jači konkurenti muških radnika. O vo potvrdjuju mnogobrojne izjave tvorničkih nadzornika i sta tistički podaci o radnicama u privredi. Najgori je položaj žena u onim privrednim granama, u kojima one pretežito rade, kao na primjer u industriji odijela i rublja, naročito u onim radnim granama, u kojima se radi u svome stanu za poduzetnika. Ispitivanja o polo žaju radnica u fabrikaciji rublja i u konfekciji, koja je ca revinsko vijeće izvršilo 1886., pokazala su, da žalosne nagrade prinudjivaju ove radnice na sporednu zaradu pro davanjem svoga tijela. Naša kršćanska država, čije se kršćanstvo redovito uzalud traži tamo, gdje bi trebalo da ga ima, a nalazi tamo, gdje je suvišno ili štetno, ta krećanska država radi kao i kršćanski buržoa, što ne čudi onoga, koji zna, da je kršćanska država tek agenat kršćanske buržoazije. D r žava se teško odlučuje na zakone, koji ograničavaju ženino radno vrijeme na snošljivu mjeru i zabranjuju dječiji rad, kao što ni mnogim svojim činovnicima ne da ni dovoljno nedjeljna odmora ni normalno vrijeme rada i time šteti njihov porodični život. Poštanski, željeznički, kaznionički i tako dalje činovnici često moraju da vrše svoju službu 1 „G ospodin E ., jedan tvorničar, saopćuje mi, da on isključivo žene zaposluje kod svojih mehaničkih vretena; on daje prednost u d a t i m ženama, osobito takvima, koje imaju porodicu, č i j e j e u z d r ž a v a n j e o v i s n o o d n j i h , one. su mnogo pozornije i lakše ih se dade naučiti, nego neudate, a o n e s u p r i s i l j e n e , d a s v e s v o j e s i l e n a p n u , kako bi pribavile potrebna sredstva za život. Tako se kreposti, osobite kreposti ženskoga značaja upotrebljavaju na njegovu štetu, — tako je sve moralno i nježno u njihovoj naravi samo sredstvo njihova ropstva i njihovih muka.w Govor lorda A sh leya o desetsatnom radu, 1844. Karl M a r k s , Kapital, 2 . izdanje.
124
preko dopuštenog vremena, a plaća im stoji u obratnom razmjeru. Pošto su dalje cijene stanova prema dohotku radnika, nižeg činovnika i sitnog čovjeka i suviše velike, oni se moraju ograničiti na najskromnije. U stan, na prenoćište, uzimaju samce ili djevojke, ili jedne i druge u isto vrijeme.1 Stari i mladi stanuju u natjesnijim sobama, zbijeni, bez rastavljenosti spolova, često puta svjedoci najintimnijih stvari. O tome, kako tada prolaze osjećanje stida i moral, postoje strašna fakta. Ogrubjelost i podivljavanje omladine, o čem se u posljednje vrijeme tako često govori, imaju se pri pisati poglavito takvim prilikama, koje postoje u gradu i na selu. A kakav upliv na djecu mora imati privredni rad ? Najgori, što se zamisliti može u fizičkom i moralnom po gledu. Nagomilavanje udatih žena u industriji od najkobnijih je posljedica naročito za vrijeme trudnoće, porodjaja i u prvim danima djetinjeg života, kad su djeca ovisna o maj činome mlijeku. Z a vrijeme trudnoće javlja se veliki broj bolesti, koje razorno utiču kako na plod, tako i na orga nizam ženin izazivajući prije vremena porod ja je i pobacivanja. Cim dijete » dodje na svijet, majka je prinudjena, da se što prije vrati u tvornicu, da njeno mjesto ne za uzme konkurentkinja. A neizbježne posljedice toga za dojenčad jesu : zanemarena njega, rdjava hrana, čak potpuna oskudica u hrani; da bi ih umirili, daju im raznih opiuma. Dalje su posljedice: umiranje i zakržljavanja u masi, jednom riječi: degeneracija rase. Cesto puta djeca rastu, a nikad ne uživaju pravu materinsku ili očinsku ljubav i ne osjete istinsku roditeljsku ljubav. T ako se radja, živi i umire pro letarijat- A država i društvo čude se, što se surovost, ne moral i zločin nagomilavaju. 1 Prema popisu pučanstva u Pruskoj od 1900. bilo je 3 4 6 7 3 8 8 osoba, koje nijesu bile u rodu s kućegazdom, a prosječno su ti strani elementi sastojali za Prusku od preko četvrtine sustanara (3 7 8 3 4 8 pod stanara i 4 5 3 3 2 2 sunočnika), na ladanju od jedne sedmine, u gradovima već od jedne trećine, a u samom Berlinu od preko polovice (5 7 1 8 0 pod stanara i 9 9 9 7 5 sunoćnika). G . v. Mayr, Statistika i društvena nauka. 3. svezak, str. 89. Tiibingen 1909.
125
Kada je početkom šezdesetih godina prošloga vijeka hiljadama radnica u engleskim pamučnim okruzima uslijed sjeveroameričkog rata za slobodu robova ostalo bez posla, liječnici su opazili neobičnu stvar, da je smrtnost djece usprkos velikoj bijedi stanovništva o p a l a . Uzrok je bio u tome, što su djeca dobijala sada hranu od majke i bolju njegu, no što su je ikada imala. Isti je fakat konstatiran za vrijeme krize sedamdesetih godina u sjevernoj Americi, naročito u N ew Yorku i M assachusettsu. Besposlica je lišila žene rada i ostavila im vremena za njegovanje djece. Isti su se pojavi opažali za vrijeme generalnog štrajka u Švedskoj (kolovoz i rujan 1909). Brojevi smrtnosti u Stockholmu i u drugim većim švedskim gradovima nijesu odavna bili tako povoljni, kao što je to bilo u tjednima toga gole mog štrajka, jedan od najistaknutijih medicinskih autoriteta grada Stockholma izjavio se u tom smislu, da ovi neobično povoljni odnosi smrtnosti i uopće zdravlja stoje bez sumnje u najužoj vezi s generalnim štrajkom. Naročito je izvan svake sumnje okolnost, da su velike gomile, od kojih je za vrijeme štrajka bila sastavljena „vojska ljenivaca“ , imale prilike nalaziti se skoro n e p r e s t a n o p o d s l o b o d n i m n e b o m , na svježem zraku, što je naravno vrlo povoljno utjecalo na tjelesno zdravlje. Ma koliko bili opsežni sani tarni propisi, što vrijede za radione, zrak je u radionama ipak uvijek takav, te mora obzirom na zdravlje djelovati manje ili više štetno. A ne smije se podcjenjivati ni z a b r a n a a l k o h o l a za vrijeme generalnog štrajka. U kućnoj industriji, koju privredni romantičari prave tako idilskom, odnosi nijesu nimalo bolji. Ovdje je pored čovjeka i žena prikovana za rad od jutra do mraka i djeca se za najranije mladosti upotrebljavaju za taj isti rad. Strpani u najmanjem prostoru, čovjek, žena, porodica i pomoćnici živu zatrpani odpacima od rada i zagušeni najneprijatnijim isparenjima. Kakav lokal za stanovanje i rad, takav i za spavanje. T o su obično mračne rupe, bez ventilacije, veoma opasne po zdravlje, čak i kad bi u njima stanovao samo jedan dio onih, koji su smješteni. Sve teža borba za opstanak goni često puta žene i muškarce na postupke, kojih bi se oni pod drugim priii-
126
kama gnjušali. T ako je 1877. utvrdjeno, da je u Miinchenu medju prostitutkama, koje su stajale pod policijskom kon trolom, bilo nešta manje nego 203 žene radnika i zanatlija. A koliko se udatih žena podaje iz bijede ne podvrga vajući se policijskoj kontroli, koja duboko dira osjećaj stida i ljudskog dostojanstva 1 Deseto poglavlje.
Brak kao opskrba. 1. Opadanje zaključivanja braka. Nije potrebno dalje dokazivati, da u opisanim prili kama raste broj onih, koji ne gledaju na bračni život kao na paradiz bojeći se da stupe u nj. O tuda dolazi to, što broj sklapanja brakova u većini kulturnih država opada. Iz iskustva se zna, da visoke cijene žitu u jednoj jedinoj godini utiču štetno na sklapanje brakova i radjanja. I što više napreduje industrijalizovanje jedne zemlje, to većma ovisi ^ j broj o držanju i padanju čitave ekonomske ko njunkture. Duže privredne krize i sve jače pogoršavanje općeg privrednog stanja moraju uplivisati stalno nepovoljno. T o potvrdjuje bračna statistika u svim gotovo kulturnim zemljama. Prema najnovijem vladinom izvješću sklopljeno je u Saveznim Državama od 1887. do 1906. godine 12,832.044 brakova. 1887. 1891. . 1892. 1893. . 1894.
.
4 8 3 .0 9 6 562*412 5 7 7 .8 7 0
,
. .
. .
. .
. .
578.673 566.161
1902. . 1903. . . 1904. . . 1905. . . 1906. . .
7 4 6 .7 3 3 7 8 6 .1 3 2
781145 .
.
804*787 . 8 5 3 -2 9 0
Vidimo dakle, da zbog krize 1893./94 broj zaključenih brakova godine 1894. ne samo da se ne diže, već da za 12.312 pada. Ista se pojava opetuje godine 1904. poka zujući, da je broj zaključenih brakova spao za 4987. U Francuskoj pokazivaše sklapanje brakova slijedeću sliku:
127
1873. 1878. 1883. 1888.
do do do do
1877. . 1882. . 1887. . 1892. .
. • . .
1893. do 1897. . . . 288.000 1898. do 1902. . . . 296.000 1903. do 1907. . . . 306.000
.299.000 . 281.000 .284.000 . 279.000
Najvišu brojku pokazuje godina 1873. sa 321.238 brakova. O donda se umanjuje broj sklopljenih brakova podignuvši se opet s napredovanjem gospodarskog života. Godine 1907. pokazuje Francuska najviši broj poslije 1873. godine: 314.903. sklopljenih brakova. T aj je porast do nekle posljedica novog zakona od 21. lipnja 1907., koji je nužne formalnosti za sklapanje braka pojednostavio unapredivši tako broj brakova. Na 1000 srednjeimućnog pučanstva došlo je brakova: Države
Njemačko carstvo . . . otuda Pruska . . . . „ Bavarska . . . „ Saska . . . . A u s t r ij a ............................... U g a r s k a ............................... I t a l i j a .................................... Švicarska .......................... Francuska .......................... Engleska i W ales . . . Š k o t s k a ............................... I r s k a .................................... B e l g i j a ............................... Nizozemska ..................... D a n s k a ............................... Norveška .......................... Švedska ............................... Finska .................................... Evropska Rusija isklj. područje V isle . . . B u garsk a ............................... S r b i j a ............................... |
1871 do 1875
1876 do 1880
1881 do 1885
1886 do 1890
1891 do 1895
1896 do 1900
1901 do 1905
1907
18.84 15.68 15.40 15.68 15.88 16.83 16 16.2 18.88 15.86 15.92 16.32 16.40 16.86 16.2 16.4 18.92 14.65 13.64 13.96 14.76 16.09 15.2 15.4 19.96 17.70 17.62 18.64 17.52 18.76 16.6 16.8 18.30 15.52 15.88 15.40 15.76 16.04 15.8 15.81 21.50 19.30 20.24 17.72 17.92 16.05 17.2 19.6 15.54 15.06 14.08 17.64 14.96 14.40 14.8 15.4 16.06 14.90 13.80 14.00 14.72 15.59 15 15.6 16.96 15.16 15.04 14.48 14.90 15.14 15.2 16 17.08 15.34 15.14 14.70 15.16 16.14 15.6 15.8 14.98 13.76 13.76 18.02 13.68 14.94 14 14 9.72 9.04 8.66 8.66 9.48 9.87 10.4 10.2 15.44 13.94 13.94 14.34 15.24 16.45 16.2 16.2 16.64 15.76 14.28 14.04 14.48 14.88 15 15.2 15.88 15.54 15.38 13.94 13.84 14.79 14.4 15.2 14.58 14.40 13.82 12.76 12.92 13.73 12.4 11.8 14.04 13.20 12.84 12.20 11.45 12.04 11.8 12.0 17.68 15.72 14.90 14.40 12.98 15.34 13 13.6 19.62 17.62 18.06 17.94 17.08 17.80 — — 18.04 17.24 16.07 — 22.80 23.32 22.14 21.76 19.84 —
—
—
—
—
—
—
D a broj zaključenih brakova u večini zemalja, gdje vlada industrijska prosperiteta ili kriza, opada, pokazuje se posve 1 Iz godine 190 6 .
128
jasno u Njemačkoj. 1872., godina za njemačko-francuskim ratom, dala je za Njemačku, kao godina 1873. za Fran cusku, najveći broj zaključenih brakova (423.900). O d go dine 1873. pada taj broj i dodje u godini 1879., u vrijeme najžešće krize, do svog najnižeg stepena (335.113); onda se lagano diže do godine 1890., koja još bijaše godina prosperiteta; pada iznova u godini 1892. i diže se opet u godinama prosperiteta, da u godinama 1899. i 1900., u vrijeme najljepšeg industrijalnog procvata, dosegne svoj vrhunac (476.491 godine 1900., 471.519 godine 1899.). Nova kriza donese opadanje sa sobom. Godine 1902. pada broj sklopljenih brakova opet na 457.208, da u godi nama 1906. i 1907. (498990 i 503964) opet dospiju do vrhunca. Pa ako je godine 1906. broj zaključenih brakova bio za 13.004 viši nego 1905., pokazuju se već uplivi krize od 1907. u smanjenom apsolutnom prirastu (samo 4974 prema godini 1906.) i relativnom nekom prirastu (mjesto 8.2 na 1000 stanovnika tek 8.1). Uopće pokazuju brojke u većini zemalja tendenciju opadanja zaključenih brakova. Najpovoljnije stanje u skla panju brakova bilo je sredinom sedamdesetih godina; od tada pa do kraja devedesetih godina to je stanje samo izuzetno dostignuto i kako se vidi iz priložene tabele, velika većina navedenih zemalja ostala je iza njega. Ali ne samo odnosi zarade, već i o d n o s i s v o j i n e utiču u velikoj mjeri na zaključivanje brakova. Schmollerov Godišnjak za 1885., sveska I., pruža saopćenja o kretanju stanovništva u kraljevini Wiirttembergu, iz kojih izlazi, da sa uvećanjem k r u p n o g posjeda broj ž e n j e n i h ljudi od 25 do 30 godina o p a d a , a broj n e o ž e n j e n i h izmedju 40 i 50 godine r a s t e . (V idi tablicu na strani 129.). Sitni posjed ide na ruku sklapanju brakova, on omo gućava većem broju porodica i ako skromnu egzistenciju, dok krupni posjed utiče nepovoljno na sklapanje brakova. Neprestanim industrijalizovanjem ladanja raste broj zaklju čenih brakova u gradjanskim zanimanjima. Tako je u go dinama 1901. do 1904. na 1000 pripadnika jednog zanimanja došlo u Švedskoj do zaključenja braka:
129
Z e m ljo r a d n ja ...............................4.78 Industrija i ru darstvo.................. 7 17 Trgovina i p r o m e t .................. 7.75 Slobodna i druga zanimanja . . 6.33 U prosjeku 5.92 Svi ovi brojevi pokazuju, da su presudni ne m o r a l n i , već m a t e r i j a l n i uzroci. B r o j s k l o p l j e n i h b r a k o v a kao i m o r a l n o s t a n j e j e d n o g d r u š t v a zavi si j e d i n o od n j e g o v e m a t e r i j a l n e podl oge. Postotno vlasni štvo zemljišta u hektarima
Postotno vlasništvo muškaraca
oženjenih u neoženjenih dobi od 25 u dobi od 4 0 do 5 5do20 preko 20 do 3 0 god. do 5 0 god. Gornji Neuenbiirg . . . . Istočno od Stuttgarta . . . Južno od Stuttgarta . . . . Sjeverno od Stuttgarta . . Schw arzw ald ............................... Gornji N e c k a r .......................... Prema i s t o k u .......................... S j e v e r o is to k ............................... Svapski A l b ............................... Sjeverna gornja Svapska . . O d H alla prema istoku . . Područje Bodenskog jezera . Srednja i juž. Gor. Svapska
7 9 .6 7 8 .9 6 7 .6 5 6 .5 5 0 .2 4 3 .6 3 9 .5 2 2 .2 2 0 .3 19.7 15 .5 14 .2 1 2 .6
2 0 .4 ' 0 .0 17.7 3 .4 2 4 .8 7 .6 3 4 .8 8 .8 4 2 .2 7 .6 4 0 .3 16.1 4 7 .6 12 .8 2 7 .7 50.1 4 0 .8 3 8 .3 4 8 .0 3 2 .3 5 0 .0 3 4 .5 6 1 .4 2 4 .4 4 1 .1 4 6 .3
6 3 .6 5 1 .3 4 8 .6 5 0 .0 4 8 .6 4 4 .3 4 8 .7 3 8 .8 3 8 .8 3 2 .5 3 2 .5 2 3 .5 3 0 .0
4 .4 8.1 8 .7 1 0 .0 10.1 1 0 .8 1 0 .0 1 0 .6 7 .5 9 .7 1 3 .8 2 6 .4 19.1
2. Čedomorstva i pobacivanja. Strah od siromaštva i bojazan, da se djeca ne će moći odgojiti, kao što položaj iziskuje, glavni je uzrok, koji žene iz s v i h klasa goni na postupke, koji nijesu suglasni s pri rodnom svrhom, a cesto puta ni sa kaznenim zakonikom. O tuda su se pojavila najrazlićitija sredstva za sprijećavanje oplodbe, ili, ako je ova i protiv volje bila, za uništavanje ploda, pobačaj, abortus. Pogriješno bi bilo tvrditi, da ova sjedstva upotrebljavaju samo lakoumne, nesavjesne žene. Cesto puta vrlo odane žene žele da ograniče broj djece A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
Q
130
i stojeći pred dilemom: ili da odreku mužu ili da ga otje raju na ono, za što je on inače vrlo sklon, — radije se izlažu opasnosti upotrebe abortivnih sredstava. Osim toga ima žena, koje, da bi sakrile ,,pad“ , ili iz neraspoloženja prema trudnoći, porodu ili odgoju djece, ili iz straha, da ne izgube brzo svoju dražest i ugled u očima muža ili ljudi, rade to isto i za dobre novce nalaze predusretljive potpore kod liječnika i primalja. Umjetni pobačaj, sudeći po različnim znacima, ulazi sve više u praksu. V eć kod starih naroda postojao je, a danas se upotrebljava od najcivilizovanijih naroda pa do barbarskih. Stari Grci obavljahu ga otvoreno, a da proti tomu nijesu ustajali zemaljski zakoni. U vrijeme Platonovo bilo je primaljama dopušteno izazivati abortuse, a Aristotel je preporučao prijevremeni porodjaj kod neudatih ondje, „gdje je žena uza sve mjere opreznosti zatrudnjela**.1 Po mišljenju Julesa Rouyera 'rimske su žene pribjegavale poba čaju iz više razloga. Jedno su htjele izbjeći rezultat nedo puštenih odnosa, dalje su htjele zadržati mogućnost nepre kidnog uživanja, osim toga htjele su izbjeći i promjenama, koje izazivaju na tijelu žena trudnoća i porodjaj.2 Kod Rimljana se žena od 25 do 30 godina smatrala već starom i zato se ona uklanja s puta svemu, što bi njemu dražest okrnjilo. U srednjem vijeku pobačaj je kažnjavan teškim tjelesnim kaznama, čak smrtnom kaznom, a slobodna žena, kad to učini, postaje rob. Danas je pobačaj najviše rasprostranjen u Turskoj i u Saveznim Državama. „Turci misle, da dijete do petog mjeseca ne ima pravog života; oni se ne ustručavaju ni malo izazvati pobačaj. P a ni u vremenima, kad će aborti biti kažnjavani, ne će oni biti rjedji. U samom vremenu od šest mjeseci godine 1872 raspravljalo se u Carigradu o više nego 3000 slučajeva umjetnim načinom izazvanih abortusa. “ 3 Još su češći slučajevi pobacivanja u Saveznim Držažama. U svim većim gradovima Unije ima zavoda, u ko 1 E. M etschnikoff, Studije o prirodi čovjeka. Str. 135. Leipzig 19 0 4 . 2 Jules Rouyer, M edicinske studije o starome Rimu, Paris 1859. s E. Metschnikoff, u pomenutoj knjizi, str. 134, 135.
131
jima djevojke i žene prije vremena vrše porodjaje; mnoge američke novine donose oglase o tim zavodima.1 U ta mošnjem društvu govori se o pobačaju isto tako bez ustru čavanja, kao i o urednom porodjaju. U Njemačkoj i ostalim evropskim zemljama vladaju o tome drukčiji pojmovi, a njemački kazneni zakonik predvidja tamnicu za učinioca i pomočnika. U mnogo slučajeva pobačaj prate najgore posljedice, često nastupi i smrt, često se zdravlje za uvijek razori. „Najteža trudnoća i najteži porodjaj mnogo su lakši od bolova, koji su posljedica vještačkog abortusa. “ 2 Neplodnost je jedna od najobičnijih posljedica. Usprkos svega toga pobačaji su sve češći u Njemačkoj. T ako je radi odstra njivanja ploda osudjeno od 1882. do 1886. godine 839 osoba, od 1897. do 1901. 1565, od 1902. do 1906. 2236.3 Chronique scandaleuse posljednjih godina ispunjena je slučajevima pobačaja, koji su izazvali veliko interesovanje, jer su u njemu igrali ulogu ugledni liječnici i žene iz otmjenog društva. A sudeći po sve češćim oglasima o tome u buržoaskim novinama, množe se zavodi i mjesta, u kojima udate i neudate žene imaju prilike, da posljedice svojega ,,pada“ dočekaju u potpunoj tajnosti.4 Strah od velikog broja djece s obzirom na imovno stanje i troškove oko uzgajanja učinio je, da se kod čitavih klasa i naroda upotreba preventivnih sredstava razvila u sistem, koji je postao društvenom bolešću. Poznato je, da je gotovo u svim slojevima francuskog društva proveden sistem dvoje djece. Malo je kulturnih zemalja sa tako čestim brakovima, kao što su u Francuskoj, ali ni u jednoj zemlji nije prosječni broj djece tako malen i porast sta 1 P . Brouardel, Pobačaj. Str. 36. do 3 9 , Pariz 1901. Prema jednom službenom izvješću bilo je u New -Y orku nabrojeno do 2 0 0 osoba, koje se kao zanatom bave odstranjivanjem ploda. 2 Ed. R eich, Povjest i opasnosti abortusa. 2. izdanje. Leipzig 1893. 3 Statistika njemačkoga carstva. 3. svezak. Kriminalna statistika za godinu 1906. 4 U Švedskoj došlo je na 1 0 0 .0 0 0 stanovnika pred sudbenu istragu kriminalnih abortusa: 1851. do 1880. 3 .0 4 , od 1881. do 1690. 6 .6 6 , a od 1891. do 1900. 19*01. F. Prinzing, u spomenutom djelu str. 4 4 .
132
novništva tako spor. Francuski buržoa kao i sitni vlasnik i seljak drže se ovog sistema, njima se pridružuje i fran cuski radnik. Naročite seoske prilike, čini se, da su u nekim krajevima Njemačke dovele do sličnih stanja. U jugozapadnoj Njemačkoj postoji jedan dražestan kraj, u kom se u vrtu svake seljačke kuće nalazi drvo somina, čiji se dijelovi upotrebljavaju kao abortivna sredstva. U drugom jednom okrugu iste oblasti postoji već odavna kod seljaka sistem dvoje d jec e ; oni ne će da dijele svoje imanje. Osim toga pada jako u oči, kako se u Njemačkoj rasprostire literatura, koja pretresa i preporučuje sredstva za „svojevoljnu besplodnost“ . Naravno, uvijek pod „nauč nom4* zastavom i sa pokazivanjem na tobože opasnu pre naseljenost. Pored pobačaja i umjetnog spriječavanja začeća igra izvjesnu ulogu i zločin. U Francuskoj se ubijstva i napu štanja djece nagomilavaju, potaknuta francuskim gradjanskim zakonikom, koji zabranjuje istraživanje oca. § 340. fran cuskog gradjanskog zakonika veli: „La recherche de la paternite est interdite44 (zabranjeno je istraživati oca dje tetu), dok § 314. veli: „La recherche de Ia maternite est admise44 (dopušteno je istraživanje majke). Zabranjeno je tražiti oca, a dopušteno je tražiti majku, to je zakon, koji bez uvijanja izražava nepravdu prema zavedenima. Ljudi u Francuskoj mogu zavesti žena i djevojaka, koliko im god podje za rukom, svake su odgovornosti prosti i nemaju nikakvog plaćanja troškova. O ve su odredbe do nesene radi toga, da se ženski spol zastraši od zavodjenja muškaraca. V idi se, da je posvuda slabi muškarac, taj predstavnik jakoga spola, onaj, kojega zavode, a koji nikada ne zavodi. Kao konzekvencija članka 340. francuskog gra djanskog zakonika došao je članak 312, koji glasi: „ L ’enfant conQU pendant le mariage a pour pere le mari44 (dijete, rodjeno u braku, ima za oca muža). Kad je traženje oca zabranjeno, muž se onda mora zadovoljiti i smatrati za svoje dijete, koje je njegova žena dobila s drugim. Fran cuskoj se buržoaziji ne može poreći barem dosljednost. Svi pokušaji, da se članak 340 ukine, propali su dosada. S druge strane francuska je buržoazija gledala, da
133
okrutnost zakona, po kom je prevarenim ženama oduzeta mogućnost prenesti uzdržavanje djeteta na njegova oca, izgladi ustanovom kuća za nahodčad. O duzeta je dakle novorodjenčetu osim oca i majka. Po francuskom pravnome uobraženju nahodčad je siročad i francuska buržoazija pre nosi uzdržavanje svoje vanbračne djece na d r ž a v n i t r o š a k kao „djecu otadžbine". Divna ustanova! U Nje mačkoj se sve više ide za francuskim stopama. O dredbe gradjanskog zakonika za njemačko carstvo sadrže o pravnim odnosima vanbračne djece propise, koji su protivni ranijem humanijem pravu. T u stoji: „Vanbračno dijete i njegov otac nijesu rodjaci." Naprotiv je već car Josip II. izdao dekret o jednakosti vanbračne djece s bračnom. „Nikakva oca ne ima vanbračno dijete, za čiju je majku u vrijeme začeća postojala conceptio plurium (odnošaj s više m u škaraca)." Z a lakoumnost, slabost ili siromaštvo materino kazna je prenesena na dijete. Z a lakoumne očeve ne zna zakon. „Majka ima pravo i dužnost, da se stara za van bračno dijete. Roditeljska vlast ne pripada njoj. O tac vanbračnog djeteta dužan je, da dade djetetu do navršetka šesnaeste godine uzdržanje prema p o l o ž a j u m a j k e računajući tu i troškove oko uzgoja i školovanja. O va obveza vrijedi i preko šesnaeste godine, ako je dijete nesposobno, da samo sebe izdržava. O tac je obvezan, da naknadi materi troškove oko porodjaja, kao i uzdržavanje za prvih šest tjedana poslije porodjaja i druge neizbježive troškove oko trudnoće i porodjaja." I tako dalje. Po pruskom zemaljskom pravu zavodnik je plaćao besprijekornoj neudatoj ženskoj ili udovici prema svome stanju i imanju, ali ta svota nije smjela prekoračiti četvrtinu njegove imovine. Vanbračno je dijete imalo pravo tražiti od oca za uzdr žavanje i odgoj, bez obzira na to, je li mu mati bila bes prijekorna osoba, ali samo do iznosa, koji je bio dovoljan za uzgajanje bračnog djeteta kod ljudi seljačkog ili običnog gradjanskog staleža. A ko je vanbračni spolni snošaj vršen pod obećanjem za budući brak, sudac ima da prizna osra moćenoj ime, stalež i čin zavodnika, kao i sva prava jedne razvedene žene, oglašene za nevinu, a u tom slučaju van bračno dijete ima sva prava djece, rodjene u pravovaljanome
134
braku. T o je sada prestalo. Natražnost je deviza našeg zakonodavstva. U razdoblju od 1831. do 1880. raspravljeno je pred francuskim porotnim sudištima 8568 slučajeva čedomorstva, a taj se broj 471 (u godinama 1831. do 1835.) dignuo do 970 (u godinama 1876. do 1880.). U isto vrijeme bilo je raspravljeno 1032 slučaja abortusa, 100 slučajeva u samoj godini 1880.1 Razumije se samo po sebi, da tek najmanji dio umjetnih pobačaja dolazi do znanja sudova, redovito to biva tek onda, kad slijede teške bolesti ili smrt. Čedomorstvo je dolazilo kod stanovništva čitave zemlje u 75, postotaka, a abortus samo u gradovima u 67 postotaka. Z ene u gradovima imaju pri ruci više sredstava, da bi odstranile normalni porodjaj, otuda tako mnogo slu čajeva abortusa i razmjerno malo čedomorstva. Na selu je odnošaj obrnut. U Njemačkoj je zbog čedomorstva osudjeno u godinama 1882. do 1886. — 884, od 1897. do 1901. — 887, od 1902. do 1906. — 745 osoba.* T o je eto slika, što nam je pruža današnje društvo o svojim najintimnijim odnosima. O na se daleko udaljuje od slike, koju o društvu sastavljaju fantaste, tek ima tu pred nost, da je — istinita. T reba medjutim dodati još nekoliko karakterističnih poteza kistom.
3. Odgajanje za brak. Uopće ne bi trebalo da bude podijeljenih mišljenja o tom, da danas ženski spol stoji u duševnom pogledu prosječno ispod muškoga. Balzac,wkoji nije bio nikakav pri jatelj žena, tvrdi doduše o v o : „Zena, koja dobija muško obrazovanje, ima najsjajnije i najplodnije osobine, koje su potrebne, da osnuju svoju i svoga muža sreću“, a Goethe, koji je žene i ljude svoga vremena dobro poznavao, zlobno veli u Djačkim danima Meštra Vilima (Ispovijesti jedne lijepe duše) : „Učene su žene ismijavane, a ni školovane nijesu trpljene, vjerovatno zato, što se držalo za neučtivo 1 A . Pouzol, Potraga za ocem. Str. 134, 471 Paris 1902. 2 Statistika njemačkog carstva 183. svezak.
i3 5
zastidjeti tako mnogo ljudi neznalica*4, ali time nije ništa izmijenjeno u faktu, da uopće žene duševno zaostaju za muškarcimn. O va razlika m o r a da postoji, j e r j e ž e n a s a m o ono, š t o je č o v j e k , kao n j e n g o s p o d a r , n a č i n i o o d n j e . Obrazovanje žena zanemarivano je još više od obrazovanja proletarijata, a ono, sto se na tom polju čini, nije dovoljno. Mi živimo u vremenu, u kom potreba za izmjenom misli raste u svim krugovima, i tu je zanemareno duševno razvijanje žene velika pogriješka, koja se muškarcu osvećuje. Kod muškarca je obrazovanje upućeno — bar se tako veli, i ako se to sadašnjim sredstvima ne postizava — na razvitak razuma, izoštravanje mišljenja, proširenje stvarnog znanja i učvršćivanje volje, ukratko na obrazovanje funk cija razuma. Nasuprot tome, kod žene viših staleža obra zovanje se upućuje poglavito na pojačanje o s j e ć a n j a , na formalno i estetičko obrazovanje, pomoću kojega se samo pojača ženina živčana osjetljivost i fantazija, kao što je to glazba, beletristika, umjetnost, poezija. T o je najobrnutije, što može biti. Ovdje se pokazuje, da se faktori, koji imaju da odluče o obrazovanju žene, daju voditi svojim predrasudama o prirodi ženskoga karaktera i ogra ničenom njenom položaju u životu. Osjećajni život i fan tazija žena ne smije se i dalje razvijati, što pojačava samo njene sklonosti prema nervozi, već i kod nje, kao i kod muškarca, treba razviti rad razuma i upoznati je sa poja vama praktičnog života. Z a oba spola bilo bi od najveće koristi, kad bi i žena imala namjesto suvišne osjećajnosti, koja često puta postaje neprijatna, jednu dobru porciju razvijenog razuma i sposobnosti za egzaktno mišljenje, na mjesto nervozne osjetljivosti i plašljivosti čvrstinu karak tera i fizičke hrabrosti, namjesto estetičnog znanja, u koliko ga ona uopće ima, poznavanje svijeta i ljudi i pri rodnih sila. Uopće je dosada osjećajni život žene bezmjerno razvijen, naprotiv njen dušeVni razvitak spriječavan, zanemarivan i ugušivan. Uslijed toga žena pati od hipertrofije osjećajnog života i zbog toga je podložna svakom praznovjerju i zabludi, divno tlo za religijozne i druge šarlatanerije, lako upotrebljivo
sredstvo za svaku reakciju. Ograničeni ljudi oplakuju to, jer i oni od toga pate, ali ga ne mijenjaju, jer još i sami u ogromnoj većini stoje do iznad ušiju u predrasudama. Uslijed ovoga, što smo iznijeli, žene gledaju na svijet drukčije od ljudi, a time je stvoren još jedan jak izvor razlika izmedju obih spolova. Sudjelovanje u javnom životu danas je za svakog čovjeka jedna od najhitnijih dužnosti njegovih; što mnogi ljudi toga još ne pojimaju, ne mijenja stvar ništa. Ali je sve veći krug onih, koji uvidjaju, da javni interesi stoje u n a j u ž o j vezi sa privatnim odnosima pojedinaca, da dobro i zlo pojedinih lica i porodica zavise mnogo više od javnih ustanova, nego od ličnih osobina i radnja. Saznaje se, da su najveći napori pojedinaca nemoćni prema nedostacima, koji leže u stanju stvari i odredjuju njihov položaj. S druge strane borba za život traži mnogo veće napore, nego prije. Danas se uopće traže od čovjeka napori, koji u sve većoj mjeri zauzimaju njegovo vrijeme i njegove snage. A bez znanja i indiferentna žena ne razumije ga. Može se reći, da je duševna odijeljenost muža od žene danas veća, nego prije, kada su odnosi bili još sitni i uski i ženi pristupačniji. Osim toga bavljenje javnim poslovima angažuje veliki broj ljudi u dotle nepoznatoj mjeri, što proširuje njihov horizonat, a odvaja ih od kuće sve više i više. Tim e se žena osjeća zapostavljenom i stvoreno je novo vrelo razmiricama. Vrlo rijetko zna čovjek, da se razumije sa ženom i da je uvjeri. Obično čovjek misli, da se ono, što on hoće, ništa ne tiče žene, ona toga ne razumije. O n se ne trudi, da je uputi. „T i ne razumiješ toga“, stereotipni je odgovor muža na žalbu njezinu, da je zapostavlja. Nerazumijevanje žena još se više povećava nerazumnošću većine muževa. Povoljniji odnos izmedju muža i žene javlja se u proletarijatu, jer obadvoje znadu, da vuku ista kola i da za njihovu buduć nost, dostojniju čovjeka, postoji samo jedno sredstvo: temeljiti društveni preobražaj, koji će učiniti sve slobodnim ljudima. U koliko se ova spoznaja medju proleterskim že nama više širi, u toliko se više usprkos bijedi i nevolji i d e a 1i z u j e njihov bračni život. O bje strane imaju sada zajednički cilj, prama kome teže, i nepresušno vrelo pobuda
137
u izmjenjivanju misli, do kojih ih vodi zajednička borba. Broj proleterskih žena s ovom spoznajom svakom je go dinom sve veći. T u se razvija pokret, koji je od odlučnog značenja za budućnost čovječanstva. U drugim brakovima osjećaju se u zrelijim godinama sve jače razlike u obrazovanju i u gledištu, koje se u početku braka, dok još strast prevladava, lako previdjaju. U koliko se spolna strast gasi, u toliko je više treba zamijeniti du hovnim saglasjem. Ali bez obzira na to, razumije li čovjek svoje gradjanske dužnosti i vrši li ih, on samim svojim poslom dolazi u stalan saobraćaj s vanjskim svijetom, u neprekidan dodir sa najrazličnijim elementima i najrazličnijim stvarima; ta duhovna atmosfera proširuje njegov horizonat O n se nasuprot ženi nalazi najčešće u nekoj vrsti duhovnog pabirčenja; nasuprot tome, kućni posao, koji ženu od jutra do mraka zauzme, ne daje joj vremena za obrazovanje i duševno je slabi i zahiruje. Ovu kućnu bijedu, u kojoj danas većina žena živi, tačno opisuje buržoaski pisac Gerhad v. Amyntor u „ O p as kama na knjizi života**.1 U poglavlju „Smrtonosni ugrizi muha“ stoji pored ostalog i o v o : „Ne dirljivi dogadjaji, koji nikoga ne štede i donesu ili smrt muža ili moralnu propast dragog djeteta ili dugu, tešku bolest ili propast kakvog važnog plana, ne uništuju oni svježinu i snagu domaćice, već sitne svakidašnje brige, koje srž i kosti jedu . . . Koliko milijuna vrijednih doma ćica u kuhanju i ribanju istroše volju za životom, u službi domaćih briga izgube rumene jagodice i djavolasti osmjeh, dok ne postanu, nabrana, mršava, skršena mumija. Vječito novo pitanje : ,Sto ćemo danas kuhati ?*, neprestano stru ganje, tucanje, čišćenje, rezanja jesu kaplje, što padaju lagano, ali i stalno i sigurno razoravaju duh i tijelo. Ognjište, na kom se kuha, je mjesto, gdje se sastaju najtužnije bilanse prihoda i rashoda, gdje razmišljanja o poskupljivanju životnih namirnica i sve težem pribavljanju potrebnog novca najjače deprimiraju. N a plameni oltar, gdje juha vrije, pri nose se kao žrtve mladost i čednost, ljepota i vedra 1 Sam. L ucas, Elberfeld.
138
volja, i tko može poznati u staroj kuharici grbavih ledja i upalih očiju nekadašnju bujnu, veselu, koketnu nevjestu sa nakitom ? — Još je starima ognjište bilo svetinja i kraj njega su oni stavljali svoje Lare i kućne zaštitnike, — pustite i nas, da čuvamo ognjište kao svetinju, na kojoj odavna njemačka domaćica umire polaganom smrću, da bi održala kuću ugodnu, prostrt stol i porodicu zdravu.“ T o je utjeha, koju buržoaski svijet pruža ženi, koja pri sadašnjem uredjenju bijedno skapava. O ne žene, koje se uslijed svojih društvenih odnošaja nalaze u slobodnijem položaju, imaju obično jednostranu obrazovanost, koja se silno ističe zajedno sa nasljedjenim ženskim karakterističnim osobinama. Obično imaju one smisla samo za čistu vanjštinu, brinu se samo za tričarije i urese i cilj životu svome traže u zadovoljavanju pokva renog ukusa i u robovanju razbuktalim strastima. Z a djecu i njihov uzgoj ne zanimaju s e ; ona im zadaju suviše muka i dosade i one ih ostavljaju guvernantama i služavkama, a kasnije predaju uzgojilištima. O ne smatraju svojom za daćom, da od kćeri načine lutke, a od sinova jeunesse doree, onu odvratnu klasu ljudi, koja bi se smjela staviti u isti red sa svodnicima i svodiljama. T a jeunesse doree čini glavni kontigenat za zavodjenje kćeri radnog naroda; ništa ne raditi a rasipati, to ona smatra svojim pozivom. Iz opisanih prilika razvile su se neke karakteristične osobine žena, koje se sa pokoljenja na pokoljenje sve pot punije prenose. Muškarci se rado zadržavaju na tome za boravljajući, da su oni sami tomu krivi. U te rdjave ženske odlike broji se strašna govorljivost i brbljavost, sklonost, da o najništavijim i najbesmislenijim stvarima vode bes krajno duge razgovore, razmišljanje samo o vanjskom iz gledu, nakitu i društvu i robovanje svim budalaštinama mode, dalje lako nadražljiva zavist i ljubomora prema ostalim ženama, sklonost na neistine i pretvaranja. O ve se odlike primjećuju kod ženskog spola još u mla dosti, samo u različnom stepenu. T o su odlike, koje su postale pod pritiskom društvenih prilika i dalje se razvile nasljedjem, ugledanjem i odgojem. Bedasti odgojitelj ne može druge pametno uzgojiti.
139
Da bi se protumačili uzroci postanka i razvitak odlika kod spolova i čitavih naroda, mora se postupati istom me todom, koju upotrebljavaju moderne prirodne nauke, kad hoće da saznadu postanak i razvitak organskih tijela i nji hovih karakterističnih osobina. Svakom živom biću historijski uslovi života daju njegove karakterne osobine; ono je prinudjeno, da se prilagodi postojećim uslovima života,koji napokon postaju njegova priroda. Čovjek ne čini izuzetak od onoga, sto u prirodi vrijedi za sva živa bića1; čovjek ne stoji van domašaja prirodnih zakona, on je, fizijološki posmatran, najrazvijenija životinja. T o se ne će da prizna. Stari su već prije hiljadu godina, i ako nijesu znali moderne prirodne nauke, u mnogim ljudskim stvarima imali mnogo pametnije nazore od mo dernih, a glavno je to, što su oni svoje nazore, zasnovane na iskustvu, praktično primjenjivali. S udivljenjem se cijene ljepota i snaga grčkih muškaraca i žena, ali se ne će da vidi, da su na prirodu i razvitak stanovništva tako po voljno uticali ne srećna klima i čarobna priroda zemlje, koja leži na moru, već načela tjelovježbe i uzgoja, dosljedno od države provedena i odredjena radi toga, da ljepotu, snagu i okretnost spoje s oštrinom i elastičnošću duha. U duševnom pogledu i tako je žena prema čovjeku bila zanemarena, ali ne u pogledu tjelesnog razvitka.2 U Sparti, koja je najdalje otišla u tjelesnom vježbanju obiju spolova, dječaci i djevojke išli su goli do potpunog uzrasta i vjež bali su se zajedno u tjelesnim radnjama, u igranju i rvanju. Neskrivanje ljudskog tijela i prirodno ponašanje prema onom, što je prirodno, uticali su, da se ne razvije čulna podražljivost, koja se najprije umjetno stvara tamo, gdje se priječi druženje obiju spolova u mladosti. Tijelo jednog spola nije bilo nikakva tajna za drugi spol. T u se nije 1 V idi sud Krafft-Ebbinga aa str. 101. do 102. 2 P l a t o n traži u svojoj „Državi", „da se žene odgajaju kao i muškarci", i zahtijeva o d a b i r a n j e ; on je dakle poznavao značenje odabiranja za razvoj čovjeka. A r i s t o t e l postavlja u svojoj „Politici" kao uzgojno n a č e lo : „Najprije se mora razviti tijelo, a onda razum." K od nas s e misli, ako se uopće misli, napokon na tijelo, koje razumu daje oružje.
140
mogla javiti igra dvosmislenosti. Priroda je bila priroda. Jedan je spol uživao u ljepotama drugoga. 1 jednom neusiljenom, prirodnom saobraćaju spolova čovječanstvo se mora vratiti, ono mora oturiti sadašnje nezdrave spiritualističke nazore o čovjeku i stvoriti načine uzgoja, koji će omogućiti fizičku i duševnu regeneraciju. Kod nas vladaju, naročito o ženskom uzgoju, još vrlo natražni pojmovi. D a i žena treba da ima snage, duha i od lučnosti, smatra se kao nešto krivo vjerno, kao ,,nežensko“, i ako nitko ne će moći poreći, da bi se ona takvim od likama mogla zaštititi od mnogih nepravda i neprijatnosti. Nasuprot tome njezin se tjelesni razvitak, baš kao i duhovni, spriječava, što je moguće više, pri čem bedasto odijevanje igra priličnu ulogu. O no je ne samo spriječava u fizičkom razvitku, ono je često puta neposredno upro pasti, pa ipak se malo liječnika usudjuje da ustane protiv toga. Strah od toga, da se ne zamjere pacijentici, goni ih, da ćute ili čak da laskaju njezinim budalaštinama. M o derno odijelo spriječava u velikoj mjeri ženu u slobodnoj upotrebi njenih snaga, ono šteti njeno tjelesno razvijanje i budi u njoj osjećanje nemoći i slabosti. A ovo je odijelo opasno i za zdravlje okoline, jer je žena u stanu i na ulici pokretna mašina za dizanje prašine. Razvitak žene sprije čava i stroga odijeljenost spolova u školi i u društvenom saobraćaju, a ona odgovara spiritualističkim nazorima, što ih je kršćanstvo u nama duboko usadilo. Koja žena ne postigne razvitak svojih odredjenja i spo sobnosti, koja se zadrži u najužem krugu ideja i opći samo sa licima svojega spola, n e m o ž e se uzdići nad ono, što je svakidašnje i obično. Njen se horizonat kreće samo oko pojava u njenoj najbližoj okolini, oko rodbinskih odnošaja i onoga, što s time stoji u, svezi. Mnogoglagoljivo zabavljanje najvećim besmislicama, sklonost brbljavosti dobijaju otuda najveću pobudu, jer žive duševne odlike traže, da se na bilo koji način izraze. A čovjek, kojega ovo često dovede u neprilike ili očajanje, ljuti se na ove odlike, koje on, „otac stvorenja", nosi na svojoj savjesti. Ne smije se poreći, da se u najnovije doba javlja sve više usklika za razumnijim nazorom o svijetu i životu, ali to su tek zametci i tiču se tek nekih društvenih slojeva.
141
4. Bijeda današnjeg bračnog života. U našim društvenim i spolnim odnosima žena je svim dijelićima svojega bića upućena na brak i onda je sasvim prirodno, što brak i vjenčanje čine glavni predmet njezinih težnja i razgovora. Isto tako ženi, koja je fizički slabija i običajima i zakonima potčinjena muškarcu, jezik je glavno oružje protiv muškarca i ona se njime koristi. T ako stoji stvar i sa izvikanom ženinom žudnjom za kićenjem i dru štvom, te ona pokazuje svoju užasnu stranu u ludostima mode, a očeve i muževe dovodi^ do najveće bijede i ne prilike. T o je lako protumačiti. Z ena je za muža u prvom redu predmet uživanja; u ekonomskom i društvenom po gledu zavisna, ona mora da gleda svoje sklonište u braku, ona zavisi dakle od čovjeka i predstavlja jedan dio njegova vlasništva. Njezin položaj postaje još nepovoljniji zbog toga, što je broj žena obično veći od broja muškaraca — stvar, o kojoj ćemo još pobliže govoriti. T a nerazmjernost pojačava konkurenciju žena medju sobom, koja se još jače pojačava time, jsto se iz najrazličnijih razloga izvjestan broj ljudi ne ženi. Z ena je time prinudjena, da se što povoljnijom vanjštinom bori sa svojim spolnim drugaricama oko muža. A ko se ima na pameti trajanje ove nerazmjemosti kroz mnoge generacije, ne će nam biti čudnovato, što su ove pojave pod stalnim uticajem istih uzroka dobile današnji ekstremni oblik. Pri tom možda konkurencija medju ženama oko ljudi ni u koje doba nije bila tako oštra, kao u da našnje, dijelom iz uzroka, koje ćemo još pretresti. Sve veće poteškoće oko toga, da se egzistencija obezbijedi, kao i sve veće društvene potrebe upućuju ženu više nego ikada prije na brak, kao na „ sklonište “. Muškarcima se ovo stanje svidja, jer oni crpu koristi iz njega. Njihovom ponosu, taštini i interesu godi uloga gospodara, a u toj gospodarskoj ulozi oni su, kao i svi vlasnici, teško pristupačni razlozima. U toliko je više u interesu žena, da se oduševe za izvojevanje pjrilika, koje će ih osloboditi ovog nedostojnog položaja. Ž ene smiju čekati na pomoć ljudi isto tako malo, kao i radnici na pomoć buržoazije.
142
Ako se dalje uzme u obzir, koje karakterne osobine izaziva borba za povlašteni položaj i na drugim područjima, naprimjer na industrijskom; kako se niska, čak i sramna sredstva u borbi upotrebljavaju; kako se bude mržnja, zavist i klevetništvo, onda postaje jasno, što se u konku renciji žena oko muževa pokazuju slične karakterne odlike. O tuda dolazi, da se žene medju sobom prosječno manje podnose, nego muškarci, da se čak i najbolje prijateljice lako posvadjaju, ako se tiče ugleda kod nekog muškarca i t. d. O tuda se zapaža i to, da se žene, ma se nikad prije ne vidjele, gledaju obično kao dva neprijatelja. Sa neobičnom sposobnošću žena primijeti, kad druga u nečemu pogriješi, rdjavo namjesti haljinu ili učini kakovu sličnu kar dinalnu pogriješku. U pogledima, kojima se one susreću, nehotice se dade pročitati i sud, koji jedna o drugoj ima. Kao da jedna drugoj hoće da rekne: „Ja znam bolje od tebe namjestiti se i privući na sebe pažnju." S druge strane žena je od prirode impulzivnija od muškarca, ona manje razmišlja nego on, ona je nesamostalnija, naivnija i zbog toga podaje se mnogo većoj strastvenosti, koja se u najljepšem svijetlu pokazuje u istinskom herojskom požrtvovanju, sa kojim se za svoje dijete zalaže, ili za svoje brine i u bolesti ih njeguje. Naprotiv ova strastvenost pokazuje se u žudnji za osvetom u najružnijoj formi. Ali i dobre i rdjave strane uvjetuju se, podstiču, spriječavaju i izmjenjuju u prvom redu socijalnim polo žajem. Isti nagon, koji se u nepovoljnim odnosima javlja kao pogriješka, pod povoljnim uvjetima postaje izvor sreće za tu osobu, kao i za druge. Fourierova je zasluga, što je sjajno dokazao, kako jedan te isti nagon čovjekov u raz ličitim prilikama daje potpuno suprotne rezultate.1 Pored upliva ludog duhovnog uzgoja ne manje su važni uticaji bedastog ili nedovoljnog fizičkog uzgoja s ob zirom na prirodni cilj. Svi se liječnici slažu u tome, da je pripremanje žene za njen materinski poziv u svakom po gledu nedostatno. „Vježba se vojnik u rukovanju oružjem 1 A . Bebel, Charles Fourier, njegov život i njegove teorije. Stuttgart 1907., J. H . W . Dietz.
143
i zanatlija u rukovanju alatom, svaka služba traži studije; čak i fratar ima svoje ispite. Samo se žena ne uzgaja za svoje ozbiljne materinske dužnosti.4,1 Devet desetina dje vojaka, koje dobiju prilike da se udadu, stupaju u brak sa gotovo potpunim nepoznavanjem materinstva i njegovih dužnosti. Neopravdano ustručavanje, čak i matera, da sa odraslim kćerima govore o tako važnim spolnim funkci jama, ostavlja ih u najvećem neznanju dužnosti prema sebi i svome mužu. Stupanjem tf brak žena stupa obično u potpuno nepoznatu oblast života; ona je o tome stvorila neku sliku u fantaziji, obično iz romana ne baš najpreporučljivije vrsti, sliku, koja tako malo odgovara stvarnosti.2 Nedostatna znanja o privrednom životu, koja su, kako stvari još stoje, za brak nužna, i ako su ženi mnoge dje latnosti, za koje je bilo prije posvema razumljivo, da ih žena obavlja, oduzete, daju takodjer povoda za diferencije. Jedne ne znaju iz privrede ništa, jer smatraju, da im ne dolikuje voditi brigu o tome, po njihovu mišljenju to je stvar sluškinja; druge pak, iz široke mase, spriječava borba za opstanak, da se obrazuju za poziv gazdarice, one moraju da budu od zore do mraka u radionici ili tvornici. Razvoj prilika sve više potiskuje pojedinačna go spodarstva, ona se održavaju samo besmislenim žrtvama novca i vremena. Drugi uzrok, koji mnogim ljudima uništava cilj braka, leži u fizičkom razvitku mnogih žena. Naš način hranjenja, stanovanja, rada i nastave, ukratko cijeli način života u 1 Irma v. Troll-Borostyani, M isija našeg stoljeća. Studija kao prilog ženskom pitanju. Pressburg i Leipzig. 2 U jednom svom romanu pripovijeda Aleksander Dumas sin ovo : Jedan katolički svećenik visokog položaja saopćio mu je u razgovoru, da je od stotitu žena, koje su se udale, najmanje osam deset u toku mje seca dana došlo k njemu i reklo, da su se u braku razočarale, da se kaju, što su se udale. T o je vrlo vjerovatno. Volterijanski odgojena francuska buržoazija misli, da se slaže s njezinom savješću dati svoje kćeri na odgoj u manastire, ona polazi od pretpostavke, da je lakše ru kovoditi neobrazovanom, nego obrazovanom ženom. T ada se moraju jav ljati sukobi i razočaranja. Zar ne savjetuje L aboulaye, da držimo žene u umjerenom neznanju, jer „notre empire est detruit, si 1’ homme est reconnu". (N aša će vladavina biti razorena, čim upoznaju muškarca).
144
mnogočem nas više uništava, nego unapredjuje. S pravom se može govoriti o nervoznom vrem enu; ali nervoznost ide ruku o ruku s lizičkom degeneracijom. Malokrvnost i ner voznost su naročito mnogo rasprostranjene kod ženskog spola. O ne postaju sve više društvenom bolešću, koja, ako još koje pokoljenje potraje, a ne uspije se, da se naša društvena organizacija postavi na povoljniju osnovu, vodi naš rod prema propasti.1 Ženskom je organizmu s obzirom na spolnu svrhu po trebna naročita njega, a prije svega dobra hrana i u izvjesnim perijodama dovoljno čuvanja. Obadvoje velika većina žen skog spola nema, a pod današnjim odnosima teško može da stvori. Z ena se čak toliko naučila na ograničenje po treba, te naprimjer mnoge smatraju za svoju bračnu dužnost, da svaki bolji zalogaj zaštede za muža zadovoljavajući se same najslabijom hranom. Isto se tako odjeljuju u hrani dječaci od djevojaka. Uopće se smatra, da se žena može zadovoljiti ne samo lakom, već i gorom hranom nego čo vjek. Z ato nam ženska mladež pruža žalosnu sliku za svakoga, koji stvari razumije.2 Veliki dio naših mladih žena tjelesno je slab, malokrvan, užasno nervozan. Posljedice su bolovi pri menstruaciji, oboljenje organa, koji stoje u vezi sa spolnom svrhom, koje dovodi često puta do opas nosti po život ili do nesposobnosti da se djeca radjaju ili doje. „Ako ova generacija naših žena bude napredovala i dalje, kao do sada, nije daleko čas, kad će biti pitanje, mogu li se kulturni ljudi i dalje uračunavati u red sisavaca ili ne.“ 3 Mjesto zdrave, vesele supruge, sposobne majke, 1 Progresivna paraliza (mekšanje mozga) raste mnogo brže medju ženama, no medju muškarcima. Tako je primjerice došlo u Pruskoj do paralitičkog ludila kod 100 osoba : Muških Ženskih Muških Ženskih 1876 do 1879 17,0 3,7 1895 do 1897 18,5 7,6 1880 „ 1891 17,3 5,4 1898 ., 1901 16,2 7,5 1892 „ 1894 17,7 6 .8 V idi F, Prinzing, u spom. knjizi, str. 177. 2 Opširnije o tom u „Knjizi za žene“ od gospodje H . S. Adam s, Dr. med., Stuttgart. 3 Dr. F. B. Simon, Njega zdravlja kod žene. 7. izdanje, str. 2 4 0 . Stuttgart 1909, J. H . W . Dietz.
145
kućnim dužnostima predane žene čovjek ima bolesnu, ner voznu ženu, od koje liječnik ne odlazi, koja se neprestano tuži na propuh i ne može da podnese ni najmanji sum. Mi se ne ćemo kod ove stvari dalje zadržavati, svaki može za sebe zamišljati dalje ovu sliku; u svojim porodičnim krugovima naći će dosta primjera. Iskusni liječnici uvjeravaju, da se veća polovica žena, naročito u gradovima, nalazi u više ili manje nenormalnom stanju. Prema stepenu bolesti i karakteru čovjeka takvi brakovi moraju biti nesrećni i oni daju čovjeku u očima javnosti pravo na vanbračne slobode, koje kod žena mo raju da izazovu najnesrećnije raspoloženje. A često puta vrlo različna spolna očekivanja jednog ili drugog dijela daju povoda velikim razmiricama, a rastava, i ako je tako po trebna i opravdana, ostaje nemoguća. Ovdje se ne smije prećutati, d a v e l i k i d i o l j u d i p r e d s t a v l j a k r i v c e za f i z i č k e b o l o v e , koje n j i h o v e ž e n e u b r a k u p o d n o s e . Veliki dio muškaraca boluje zbog razvrata od kroničnih spolnih bo lesti, koje se zbog toga, što im ne pričinjavaju velike ne prijatnosti, vrlo često uzimaju na laku ruku. A li one u spolnom saobraćaju sa ženom proizvode kod nje vrlo ne prijatne i očajne unutrašnje bolesti, koje se jave odmah poslije stupanja u brak i vrlo često dovode do nesposob nosti za primanje ili za radjanje djece. Obično nesrećna žena nema ni pojma o pravom uzroku bolesti, koja joj dušu pritiskuje, život ogorčava i svrhu braka razorava; ona čini sama sebi i prima prijekore za stanje, za koje je drugi kriv. Mnoga bujna žena, čim stupa u brak, dopadne kronične boležljivosti, za koju ni ona ni njeni nemaju ob jašnjenja, jer liječnik mora da šuti. Kako novija ispitivanja pokazuju, ova okolnost — što uslijed kapavca materija muškarčeva nema sjemena i čovjek ostane cijelog života nesposoban za stvaranje djece — r e l a t i v n o je č es t u z r o k b r a č n o j n e p l o d nosti, n a s u p r o t staro] p o v o l j n o j t r a d i c i j i g o s p o d a r a s t v o r e n j a , koji su u v i j e k bili A . Bebel: Ž en a
/ socijalizam.
]Q
146
g o t o vi d a k rivic u za nemanje djece svale na ž e n u . 1 Vidi se, da veliki broj uzroka u množini slučajeva ne daje, da bračni život bude ono, što treba da je. Sumnjive je dakle vrijednosti, kad i sami naučenjaci vjeruju, da su sa emencipacijonim težnjama žena gotovi time, što ih upućuju na brak, koji u našim socijalnim prilikama po staje sve više karikatura, a sve manje odgovara svojoj pravoj svrsi. Jedanaesto poglavlje.
Šanse braka. 1. Odnošaj spolova u brojkama. Medjutim savjet ženi, neka potraži svoj spas u braku, kao u svom pravom pozivu, savjet, komu većina muška raca bez razmišljanja odobrava, zvuči kao najgorča poruga, dok savjetnici i odobravaoci baš protivno čine. Schopen hauer, filozof, ima o ženi i njenom položaju razumijevanje jednog filistra. O n veli: „Z ena nije pozvana za velike radnje. Njezina karakteristika nije djelotvornost, već s t r a d a n j e . O na se odužuje životu bolovima kod porodjaja, brigom za dijete, p o d l o ž n o š ć u m u ž u . Njoj su za branjene najsilnije manifestacije životne snage i bsjećanja. Njen život neka bude tiši i neznatniji od muževljeva. Z ena je pozvana da bude njegovateljica i odgojiteljica djece, p o š t o je s a m a d j e t i n j a s t a o s t a j u ć i k r o z c i j e l i s v o j v i j e k d j e t e t o m , neki srednji stupanj medju djetetom i muškarcem, k o j i j e t e k a r p r a v i č o v j e k . . . Djevojke se neka odgajaju za kućanstvenost i p o d l o ž n o s t . . . Z e n e s u n a j p o t p u n i j i i n a j n e i z l j e č i v i j i filistri.*4 U d u h u ' Schopenhauerovu je pisano i djelo Lombro1 D i. F. B. Simon u pomenutoj knjizi, str. 2 6 7 . Simon govori op širno o ovoj temi i njoj srodnoj: zašto tolike žene ne znaju, otkuda toliko poboljavanja poslije vjenčanja ? — gdje se našem muškom svijetu podaje lekcija.
147
sovo i Ferrerovo: Ž ena kao zločinka i prostitutka.1 Nijesrno upoznali nijedno znanstveno djelo tolikoga opsega, — ono ima 590 strana, — koje bi o zadanoj temi sadr žavalo tako malo dokaznog materijala. Statistički materijal, iz kojega se povlače najsmioniji zaključci, većinom je manjkav. Piscima dostaje često tucet slučajeva, da bi otuda povlačili najzamašnije konzenkvencije. Materijal, koji može imati najveću vrijednost za ovo pitanje, sakupljen je, što je karakteristično, od jedne žene, od gospodje Dr. Tarnowske. Upliv socijalnih prilika i kulturnog razvoja ostavljen je gotovo sasvim po strani, sve se prosudjuje s jednostranog fizijološko-psihološkog stanovišta, a osim toga upleten je u dokazivanje veliki broj etnografskih sa općenja o najrazličitijim narodima, a da se dublje ne ispi tuje značenje tih saopćenja. Po izvodima spisateljičinim žena je, baš kao kod Schopenhauera, veliko dijete, lažljivica par excellence, nesposobna da prosudjuje, nestalna u ljubavi, nesposobna ni za koje herojsko djelo. T u se tvrdi, da se inferijornost žene prema muškarcu vidi iz velikog broja tjelesnih razlika i odlika. „Ljubav ženina nije u os* novi ništa drugo, već sekundarni karakter m aterinstva; sva osjećanja predanosti, koja vežu ženu za muža, nijesu stvar seksualnih impulza, već n a g o n a p o k o r n o s t i i o d a n o s t i , s t e č e n i h p r i 1 a g o d j i v a n j e m .“ 2 Kako su se ti „nagoni" stekli i prilagodili, ne ispituju p isci; oni bi pri tom morali istraživati socijalni položaj žene u tijeku tisućljeća, koji ju je učinio time, što ona jest. Pisci do duše opisuju ropstvo i podložno ženino stanje kod najrazličitijih naroda i u najrazličnijim kulturnim razdobljima, ali kao Darwinovci, te imaju svezane oči, izvode oni sve to iz fizijoloških, a ne iz društvenih i ekonomskih uzroka, kojima je u prvom redu uvjetovan fizijološki i psihološki razvoj žene. Pisci dolaze i. na to, da govore o ženskoj taštini i postavljaju nazor, da su kod naroda nižega kulturnog ste pena tašti spol muškarci, i to da se vidi još i danas pri 1 Autorizovani prijevod, Dr. med. H . Kurella. Hamburg 1894. 2 U pomenutoj knjizi, str. 140.
148
mjerice na Novim Hebridima, na Madagaskaru, kod plemena oko Orinoka, na mnogim otocima polinezijskog arhipela i kod nekih afričkih naroda. Naprotiv vide oni, da su kod naroda višega kulturnog stepena tašti spol ženske. Ali zašto i otkuda? Odgovor je vrlo blizu. Kod plemena na nižem kulturnom stupnju vladaju prilike materinskog prava, ili te prilike još nijesu prevladane. Uloga, koju igra žena u tim odnosima, ne sili je, da se bori za muškarca, muš karac osvaja nju i za tu svrhu kiti se on i postaje tašt. Kod naroda na višem kulturnom stepenu, osobito kod svih kulturnih naroda, ne bori se uz malo iznimaka muškarac za ženu, već žena za muškarca, i ako se dešava rijetko, da bi žena uzela inicijativu i ponudila se muškarcu. T o joj brani takozvana pristojnost; ali u stvari se to nudjenje dogadja načinom njezina nastupanja, luksusom, što ga raz vija, načinom, kako se kiti, predstavlja u društvu i nami guje. Ovako joj držanje nameće njena prekobrojnost i socijalna potreba, zbog koje smatra brak kao sklonište ili kao ustanovu, preko koje jedino može podmiriti svoj spolni nagon i steći neku društvenu vrijednost. Prema tome i ovdje su č i s t o e k o n o m s k i i s o c i j a l n i u z r o c i , koji izazivaju jednu odliku čas kod žene, čas kod muža, a koja se po navici smatra kao potpuno neza visna od socijalnih i ekonomskih uzroka. Iz toga se dalje može izvesti: čim društvo dodje u stanje, u kome će pre stati zavisnost jednog spola od drugog i oba biti podjed nako slobodni, n e s t a t ć e i t a š t i n e i b u d a l a š t i n a m o d e , k a o i m n o g i h d r u g i h m a n a , k o j e mi d a n a s s m a t r a m o za n e i s k o r j e n j i v e , jer su t o b o ž e p r i r o d j e n e čovjeku. Sto se specijalno tiče Schopenhauera, on prosudjuje kao filozof ženu isto tako jednostrano, kao i većina naših antropologa i medicinara, koji u njoj vide samo spolno, a nikada društveno biće. Schopenhauer se nije nikada ženio, on dakle sa svoje strane nije ništa pridonio, da jedna žena više oduži dug svoj životu, koji joj on pripisuje. I tu do lazimo na drugu stranu medalje, koja nije nipošto ljepša. Mnoge se žene ne udadu, jer ne mogu da se udadu, to svaki zna. Običaj zabranjuje ženi, da se nudi, ona mora
149
biti isprošena, to jest izabrana, ona sama ne smije da prosi. A ko se ne nadje prosilac, ona ostaje u velikoj vojsci onih sirotica, koje promijene cilj života i nemajući sigurne materijalne podloge obično dopadnu bijede i nevolje, a često trpe porugu. Otkuda dolazi nerazmjemost spolova? Mnogi su brzo gotovi s odgovorom : suviše se djevojaka radja. O ni su, kao što će se vidjeti, rdjavo obaviješteni. Drugi pak zaključuju iz toga, što je u većini kulturnih država više žena, nego ljudi, da se poligamija (mnogo ženstvo), bila zlo ili dobro, mora dopustiti. Ali poligamija je ne samo protivna našim običajima, ona je p o n i ž e n j e za ženu, što doduše ne smeta Schopenhaueru, da iz svoga poznatog omalovažavanja i preziranja žene potvrdi: „ Z a ž e ns ki spol u cjel ini p ol i ga mi j a je d o b r o činstvo.“ Mnogi se muškarci ne žene, jer misle, da ne će moći prema svom položaju uzdržavati j e d n u ženu i eventualnu djecu. Uzdržavati dvije žene moguće je tek maloj manjini, a tu ih ima vrlo mnogo, koji imaju jednu i više žena, jednu zakonitu, a jednu ili više njih nezakonitih. Ovi, što su po svom bogatstvu privilegovani, ne dadu se priječiti u tom, da čine, što ih je volja. I na istoku, gdje poligamija po običaju i zakonu po stoji već tisućljećima, ima razmjerno malo muževa više nego jednu ženu. Govori se o nemoralnom uplivu turskog ha remskog života. Ali se ne vidi, da je on pristupačan samo m a l o m dijelu ljudi, i to iz v l a d a j u ć i h k l a s a , dok većina muževa živi u monogamiji. U gradu Alžiru bilo je krajem šezdesetih godina od 18282 braka 17319 sa samo jednom ženom, 888 sa dvije žene i samo 73 sa više od dvije. Carigrad, prijestolnica turskog carstva, pokazao bi isti rezultat. Kod seljačkog stanovništva na istoku još jače prevladjuje brak sa jednom ženom. Na istoku, kao i kod nas, dolaze u obzir materijalne okolnosti, koje većinu ljudi nagone, da se ograniče na jednu ženu.1 A kad bi ma 1 „Sto se tiče poligamije, ona je u čitavoj Indiji tek malo raspro stranjena. U čitavom carstvu došlo ie prema popisu od 1901. kod svih religija na 1000 supruga 1011 supružnica; monogamski brak ne trpi dakle od smetanja poligam ije .“ G . v. Mayr, u navedenoj knjizi, str. 7 7 .
150
terijalne okolnosti bile za sve ljude podjednako povoljne, poligamija se ipak ne bi mogla provesti, jer bi nedostajalo žena. Br o j g l a v a o b i j u s p o l o v a , ko j i j e u n o r m a l n i m p r i l i k a ma g o t o v o j e d n a k , u p u ć u j e s v u d a n a b r a k s a j e d n o m ž e n o m. Z a dokaz navedimo tabelu, koju je Biicher objelodanio u jednom članku u „Općem statističkom arkivu".1
Evropa . . . . Amerika . . . . A z i j a ..................... Australija . . . A fr ik a .....................
Muškaraca
Zenskinja
Stanovništva uopće
N a 1000 muškaraca dolazi žena
17 0 818561 41643389 177648044 2197799 6994064
174914119 40540386 170269179 1 871821 6771360
345732680 82183775 347917223 4066920 13765424
1024 973 958 852 968
399301857
394366865
793668722
988
Rezultat ove tablice morao bi mnoge začuditi. S iz nimkom Evrope, gdje na 1000 muških dolazi prosječno 1024 ženskih stanovnika, u svim je drugim dijelovima svijeta protivno. P a ako se i uzme, da su u stranim dije lovima svijeta, a i tamo, gdje se obavljao popis, popisi s obzirom na ženski spol neobično netačni, — to treba naročito istaknuti za sve zemlje s muhamedanskim stanov ništvom, gdje je broj ženskih stanovnika manji naveden, no što je u stvari, — ipak stoji, da, bez obzira na poje dine evropske zemlje, nigdje broj ženskih glava ne nadmašuje znatno broj muškaraca. Medjutim je carski statistički ured u Berlinu u svom novom popisu pučanstva godine 1900. sastavio za evropske i neevropske države novu tabelu, koja se proteže na 838 milijuna ljudi. „Uzme li se u obzir, da tu nije uzet rezultat popisa u Italiji, Bosni i Hercegovini, Costarici, Argentini, 1 Karl Biicher, O podjeli obih spolova na zemlji. Predavanje, držano 6. siječnja 1892. u Geografskom i Statističkom Društvu u Frankfurtu a. M. O pći statistički arkiv. Izdao Dr. Georg v. Mayr. 2. godište. Tiibingen. 1892.
151
Transvaalu, Oranje, Cipru, Formosi i Pescadoresu, broj popisanih ljudi iznosio bi 882 milijuna, a na 1000 muškaraca prosječno 991 ženska glava . . . Može se dakle za popisane ljude uzeti gotovo jednaki razmjer obiju spolova, pa ako i ima nešto više muškaraca, to je jamačno minimalno."1 Drukčije stvar stoji s Evropom, koja nas poglavito za nima. Izuzimajući južne evropske zemlje Bosnu i H erce govinu, Srbiju, Bugarsku, Rumunjsku i Grčku posvuda je žensko stanovništvo jače zastupano od muškog. O d velikih država ovaj je odnos najpovoljniji u Ugarskoj i Italiji: na 1000 muškaraca dolazi 1009, dotično 1010 ženskinja; poslije toga u Belgiji, gdje na 1000 muških stanovnika dolazi 1013 ženskih. Naprotiv Portugalska (1093) i Nor veška (1082) pokazuju najnepovoljniji odnos. Z a ovima dolazi odmah Velika Britanija sa Irskom: tu na 1000 muških dolazi 1063 ženskih stanovnika. Francuska, Nje mačka, Austrija i Rusija leže u sredini, tu na 1000 muških dolazi 1033, dotično 1032, 1033 i 1029 ženskih sta novnika.2 U Njemačkoj se u zadnja dva decenija sa svakim po pisom pučanstva razvio na bolje odnošaj izmedju ženskog i muškog pučanstva. D ne 1. prosinca 1885. bilo je žensko stanovništvo za 988.376 glava mnogobrojnije od muškoga, kod pučkog popisa dne 1. prosinca 1890. iznosio je taj suvišak još 966.806 glava, 1895. — 957.401, 1900. — 892.684, a kod popisa od 1. prosinca 1905. spao je na 871.916 glava (1029 ženskih na 1000 muških stanovnika). Glavni uzrok smanjivanju te razlike jest u smanjivanju iseljenika, medju kojima sudjeluje poglavito muški spol. T o se jasno pokazuje na odnosu spolova u sjeveroameričkoj Uniji, u koju uvire glavna rijeka iseljenika i koja ima isto toliku oskudicu u ženama, koliki je suvišak u Njemačkoj (na 1000 muškaraca dolazilo je godine 1900. tek 953 ženskinja). Iseljavanje iz Njemačke spalo je sa 220.902 1 G . v. Mayr, u pomenutoj knjizi, str. 3 6 . do 37. D o istog rezultata dolazi i Dr. G . Schnapper-Arndt, Društvena statistika, str. 105. Leipzig 1 908.: ,,U glavnom se pokazuje prilična jednakost izmedju obih spolova." 2 P o G . Schnapper-Arndtu, navedeno djelo, str. 107. do 108. N a temelju novih popisnih rezultata — u glavnom oko 1900. godine.
152
glave u godini 1881. na 22073 u godini 1901. i na 19883 u godini 1908. Veliko iseljavanje ljudi u odnosu prema iseljavanju žena prouzrokuje dakle u prvom redu razliku izmedju broja glava obiju spolova. Tako se Italija, gdje je još početkom četrde setih godina prevladavao broj muških glava, pretvorila zbog velikog iseljavanja u zemlju sa ženskim suviškom. Dalje, unesreči se mnogo više ljudi, nego žena u poljo privredi, obrtu, industriji i saobračaju, isto se tako mnogo veći broj ljudi nego žena nalazi u tudjini — trgovci, po morci, mornarske čete i t. d. Druga jedna pojava, koja je statistikom utvrdjena i za služuje veliku pažnju, jest to, što žene d u ž e živu od muškaraca i zbog toga u s t a r i j i m godinama ima više žena, nego muškaraca. Prema pučkom popisu od godine 1900. nadjen je ovaki odnošaj starosti kod obih spolova: U starosti
Ispod 10 godina 10 do ispod 15 godina O d 15 do 21 „ .2 1 „ 3 0 ,, • 30 „ 40 „ .. 4 0 „ 5 0 „ „ 50 „ 60 „ , 60 „ 70 „ „ 7 0 i više „
V iše muških
Muških
Ženskih
6904732 2925918 3179813 4251204 3669656 27 7 0 4 5 1 2053085 13 0 0 6 3 7 681751
6871599 2912573 3162448 4293775 3731556 2923228 2320273 1545808 868671
33133 13345 17365 —
27737247
28629931
V iše ženskih
Suvišak žena
_
_ —
— — —
— — 42571 61900 15 2 7 7 7 267188 245171 186920
— — — —
63843
956527
892684
— —
— — —
O va tablica pokazuje, da do 21. godine broj dječaka nadmašuje broj djevojčica.1 U prvom je redu taj suvišak dječaka uvjetovan odnošajem rodjenja. Svagdje se rodi više dječaka, nego dje vojčica ; tako se na primjer u njemačkom carstvu rodilo: U godini 1 8 7 2 na 1 0 0 djevojčica 1 0 6 ,2 dječaka „ „ 1884 „ 100 „ 1 0 6 ,2 „ „ 1900 „ 100 „ 1 0 6 ,0 w „ „ 19 0 5 „ 1 0 0 „ 1 0 6,3 „ „ 1907 .. 1 0 0 1 0 6 ,3 1 Prema popisu od 1890. postojao je suvišak dječaka samo u starosti ispod 10 godina, a prema popisu od 1895. do ispod 16 godina.
153
Ali muški spol umire ranije od ženskoga, a naročito u djetinstvu umire više muike, nego ženske djece. T abela pokazuje, da od 21. godine ženski spol brojem nadmašuje muški. O d 100 muških dotično ženskih stanovnika srednjeg pučanstva umrlo j e : U godinama 1 8 7 2 -1 8 7 5 1 8 7 6 -1 8 8 0 1 8 8 1 -1 8 8 5 1 8 8 6 -1 8 9 0
muških 2 9 ,5 2 7 ,8 2 7 ,3 2 5 ,8
ženskih 2 6 ,3 2 4 ,5 2 4 .2
U godinama 1 8 9 1 -1 8 9 5 1 8 9 6 -1 9 0 0 1901— 1905
muških 2 4 ,6 2 2 ,6 2 1 ,0
ženskih 2 2 ,1 2 0 ,0 18,8 1
23,1 T abela na strani 152. pokazuje dalje, da u doba za ključivanja brakova izmedju 21 i 50 godina ženski spol nadmašuje muški za 257248 (godine 1890. za 422519) glava, a u doba od 50 do 70 i više godina dapače za 699279 (godine 1890. za 566400) glava. Kako u Engleskoj tako i u Njemačkoj raste godimice broj starica. V eom a velika nerazmjemost spolova, koja od godine do godine raste, vidi se nadalje 'medju obudovjelim i raz dvojenim licima. Kod popisa od 1890. i 1900. iznosio je broj obu dovjelih : M u š k a r a c a .......................... ž e n a .................................... V iše ž e n a ............................
1RQO
1QOO
774967 2157870
809238 2352921
1392903
1543683
K od tih obudovjelih stajaše u starosti od 4 0 do 6 0 godina 6 0 i više godina
. . . .
1890 „ M uževa Z ena . 222286 842920 . 506319 1158712
1900 „ M uževa Z ena 225191 900357 537116 1299805
Razvedenih je bilo 1890. godine 25271 muškaraca i 49601 ženskinja, a 1900. godine 31279 muškaraca i 60738 ženskinja. O d tih je bilo u starosti od 4 0 do 6 0 godina 6 0 i više godina
. . . . . . . .
1890v Muževe. Z ena 13825 24842 4917 7244
1900„ M uževa Žena 16976 30385 5713 8452
1 Njemačko carstvo u zdravstvenom i narodopisnom pogledu. Str. 29. Berlin 1907. G odine 1907. došlo je na 100 umrlih ženskinja 109,3 muškaraca.
154
Ovi nam brojevi pokazuju dalje, da su u prvom redu o b u d o v j e l e i razvedene žene isključene od ponovnog stupanja u brak, čak i u godinama najveće sposobnosti za brak, jer u dobi od 15 do 40 godina bilo je obudov jelih muškaraca godine 1890. 46362, a 1900. 46931, obudovjelih žena godine 1890. 156235, a 1900. 152659, razvedenih muškaraca godine 1890. 6519, 1900. 8590, razvedenih žena godine 1890. 17515, a 1900. 21901. Ovdje je brojkama utvrdjena šteta, koju razvod braka nanosi ženama. N e ž e n j e n i h i n e u d a t i h bilo je 1900. u godi nama od 15 do 4 0 godina 4 0 do 6 0 godina 6 0 i više godina
. . . . . . . . . . . .
Muškaraca
Zena
6700352 426388 141416
5824464 503406 2521341
Kod neudatih i neženjenih lica izmedju 15 i 40 go dina muški je spol dakle za 875.880 glava jači od ženskog, što za ovaj može izgledati vrlo povoljno. Ali ljudi od 15 do 21 godine sa malim izuzetkom ne mogu da se žene, njih je bilo 3175.453 prama 3064.567 žena. Isto je tako velikom broju ljudi izmedju 21 i 25 godine nemoguće da zasnuju porodicu — podsjećamo samo na vojna lica, djake i t. d. — medjutim su sve žene u ovim godinama sposobne za brak. A ko uzmemo dalje, da se veliki broj ljudi iz najrazličnijih razloga nikako ne ženi — samo broj samaca preko 40 godina iznosi 567.804, računajući tu udovce i razvedene, prema kojima je stajalo 812.181 ne udatih žena sa preko 2 milijuna obudovjelih i razvedenih — vidjet će se, da je položaj ženskog spola u pogledu zaključenja braka vrlo nepovoljan. Prema tome, veliki je broj žena u današnjim prilikama prinudjen da se odreče zakonitog podmirenja spolnog nagona, dokle ljudi podmi renje njegovo traže i nalaze u prostituciji. Položaj žena bio bi sasvim drugačiji, čim bi preobražajem naših soci 1 Statistika njemačkog carstva: Popis 1. mačkom carstvu. 150. svezak, str. 9 8 , do 99.
prosinca
1900.
u nje'
155
jalnih prilika bile otklonjene smetnje, koje danas mnogim stotinama hiljada ljudi ne dopuštaju zasnivanje braka. Vidjeli smo, da veliku razliku u broju spolova prouz rokuje prekomorsko iseljivanje. I vojna obveza goni mlade ljude, i to najsnažnije, u inozemstvo. Godine 1900., prema vojnom izvještaju, osudjeno je zbog nedopuštenog iselji vanja 135.168 ljudi, a iz istog razloga nalazilo se još 13.055 pod istragom. Ovi brojevi obuhvataju generacije do 45. godine života. Gubitak je Njemačke zbog ovog ne dopuštenog iseljivanja vrlo znatan. Osobito je jako iselji vanje u godinama poslije velikih ratova, to se pokazalo poslije 1866. i u godini 1871. do 1874. Veliki gubitak u ljudima dolazi dalje zbog nesrećnih slučajeva. Broj nesreća sa smrtnim svršetkom iznosio je u Pruskoj u godinama 1883. do 1905. ništa manje nego 297.983 (od toga godine 1905. — 11.792 muških i 2922 ženskih unesrećenika). O d 1886. do 1907. godine iznosio je broj usmrćenih osoba u industriji, privredi, državnim i općinskim poduzećima 150.719, medju njima i jedan dio žena. Jedan znatan dio lica, što u ovim poduzećima radi, ostao je uslijed nesreće v j e č i t i bogalj i postao nespo soban za porodični život (od 1886. do 1907. — 40.744), drugi umiru rano i ostavljaju svoju obitelj u bijedi i ne volji. Veliki gubici ljudi skopčani su i s pomorstvom. U vremenu od 1882. do početka 1907. potonulo je 2848 brodova izgubivši pri tom 4913 ljudi posade — to bijahu s malo iznimaka sami muškarci — i 1275 putnika. Kad ljudski život bude cijenjen po punoj vrijednosti svojoj — a to će u najvećoj mjeri biti u socijalističkom društvu — društvo će moći otkloniti najveći broj nesreća, naročito u brodarstvu. U mnogobrojnim slučajevima ljudski život i ljudsko tijelo jesu žrtve opake štedljivosti podu zetničke klase, a u mnogim drugim slučajevima uzrok je žurba i umor od rada. Ljudsko je meso jeftino; pogine li jedan radnik, ima drugih, koji će da ga nadomjeste. Naročito se u brodarstvu gospodari bez odgovornosti. U engleskom je parlamentu sredinom sedamdesetih godina otkrio Plimsolls, da su mnogobrojni vlasnici ladja iz zlo činačke pohlepe za profitom visoko osiguravali s l a b e
156
ladje i zajedno sa svim radnim osobljem puštali da od najmanje nezgode na moru propadnu, da bi dobili visoke osigurnine. T e se ladje zovu m r t v a č k i*m b r o d o v i m a , a nijesu nepoznate ni u Njemačkoj. Svake godine pomorski činovnici sude velikom broju pomorskih nesrećnih slučajeva, pri čemu se obično utvrdi, da je nesreća na stupila uslijed starosti, ili pretovarenosti, ili neispravnog stanja i nedovoljne opreme ladje, ili zbog mnogih od tih uzroka zajedno. Z a veliki dio propalih ladja nije moguće utvrditi uzrok propasti, jer se ona dogadja na moru, a ne ostane na životu nitko, tko bi mogao dati obavještenja o uzroku propasti. Baš na tom području kriju se najveći grijesi. Z aštitne mjere na obalama za spašavanje brodolomaca još su vrlo nedovoljne i manjkave, jer su gotovo isključivo upućene na privatna dobročinstva. Sa spaša vanjem brodolomaca na dalekim tudjim obalama stoji još gore. Društvena zajednica, koja će smatrati kao svoj naj viši zadatak podjednako staranje za dobro sviju, moći će učiniti ovakve nesrećne slučajeve vrlo rijetkima. Ali da našnji zvjerski privredni sistem, koji računa s ljudima kao sa brojevima, da bi što veći dobitak postigao, često puta ubije čovjeka za talir profita.
2. Smetnje i zapreke braku. V eći broj žena. Ali ima još i drugih momenata, koji oteščavaju ili one mogućuju bračna sklapanja. Velikom broju muškaraca ne da država, da stupe u brak. Okreće se očima nad celi batom, koji je dužnost katoličkom duhovništvu, a nitko ne ima ni riječi pokude kraj daleko većeg broja vojnika, koji su na to odsudjeni. Časnici ne trebaju za brak samo pri vole svojih predpostavljenih, oni su ograničavani i u slo bodnom izboru žene, jer je propisano, da ona treba da ima neki odredjeni imetak. T ako je na primjer godine 1889. a u s t r i j s k i č a s n i č k i z b o r dobio neko druš tveno „poboljšanje**. O d tada je časniku kao k a n d i d a t u z a ž e n i d b u poskočila cijena. Kapetanu, kad mu je p r e k o t r i d e s e t g o d i n a , porasla je cijena za či tavih 8000 f o r i n t i , dok se kapetan i s p o d t r i d e s e t
157
g o d i n a teško dobija, a nikako ispod 30000 forinti miraza. Oficir, koji je htio da se ženi, a preturio je tridesetu, imao je* dotada da pokaže zajednički imetak od 12.000 forinti ili 600 forinti nuzgredne plaće, pa i kraj tako ma lenih nuzgrednih dohodaka gledalo se gdjekada kroz prste pružajući olakšice. Novi su ženidbeni propisi stroži. K a petan ispod trideset godina mora da ima 30.000 forinti, a ako je preko trideset godina star, 20.000 forinti, štopski oficir do pukovnika 16.000 forinti kaucije, pa ipak smije tek č e t v r t i n a časnika da bude oženjena, dok se od zaručnica traži besprijekorni predživot i položaj, koji od govara staležu. T o vrijedi za časnike i vojničke liječnike. Z a ostale vojničke činovnike s časničkim činom novi su ženidbeni propisi blaži, ali za časnike u generalnom štopu još stroži. Časnik, pridijeljen generalnom štopu, n e s m i j e s e u buduće u o p ć e d a ž e n i , dok pravi kapetan iz generalnog štopa ispod trideset godina treba da ima kauciju od 36.000, a kasnije od 24.000 forinti. U Njemačkoj postoje od 1902. u glavnom ove o d re d b e : Odobrenje za vjenčanje oficira ili sanitetskog oficira sa manjom plaćom od kapetana prve klase može se tražiti tek tada, kad dotični oficir pokaže, da ima v a n r e d n i d o h o d a k , koji mora biti najmanje za kapetana druge klase i distriktnog oficira zemaljske žandarmerije sa plaćom 4500 maraka — 1500 maraka godišnje, za distriktnog oficira zemaljske žandarmerije s plaćom od 3300 maraka — 2100 maraka godišnje, za poručnika i potporučnika zajedno sa višim oficirima poljskog lovačkog zbora 2500 maraka go dišnje. Cak i podoficirski zbor podleži ograničenjima za stupanje u brak i podčasnicima je za stupanje u brak po trebno odobrenje viših starešina. T o su drastični dokazi za m a t e r i j a l i s t i č k o s h v a t a n j e , koje država ima o braku. Uopće javno mišljenje smatra, da ljudi ispod 24 ili 25 godina ne treba da se žene i to zbog toga, što obično tek tada stiču gradjansku samostalnost. Samo kod lica, koja su u ugodnom položaju, da ne moraju tek nezavisan po ložaj osvajati, na primjer kod lica vladarskog staleža, smatra se, da je u redu, da se čovjek od 18. ili 19. godina oženi djevojkom u 15. ili 16. godini. V ladar postaje punoljetan i
158
sa 18. godinom, tada se smatra da je sposoban da vlada mnogobrojnim narodom. Obični smrtnici stiču punoljetnost tek sa 21. godinom. Ova razlika u naziranju o starosti, u kojoj treba da se brak zaključi, pokazuje, da su za to mjerodavni samo so cijalni obziri, a sa čovjekom kao spolnim bičem oni ne maju ničega zajedničkog. Ali se prirodni nagon ne da sputati izvjesnim socijalnim prilikama i nazorom, koji njima odgovara. Cim čovjek dostigne zrelost, spolni se nagon razvije svom jačinom. Spolna zrelost kod ženskog spola, javlja se ranije ili kasnije, što zavisi od ličnosti, klime i načina života. U žarkoj zoni nastaje već od devete do desete godine i tamo će se naći žena, koja u tim godinama već nosi prvo dijete na rukama, ali u 25. do 30. godini one su već ocvjetale.1 U umjerenoj zoni pravilo je 14. i 16. godina, a u nekim slu čajevima i kasnije; a pojava spolne zrelosti različna je i kod djevojaka na selu i u gradu. Kod zdrave, snažne se ljanke, koja radi teške poslove, menstruacija se prosječno kasnije javlja, nego kod naših rdjavo hranjenih, razmaženih, preosjetljivih, eteričnih gradskih djevojaka. Tam o se spolna zrelost razvija obično normalno, ovdje je normalni razvoj izuzetak, javljaju se svakojaka poboljevanja, koja liječnike često puta dovode do očajanja. Koliko su puta liječnici prinudjeni da izjave, da je udaja najradikalnije sredstvo za liječenje! Ali kako da se primijeni to sredstvo? Nesavla dive zapreke stoje na putu izvodjenju ovog predloga. Sve to pokazuje, šta se mora mijenjati. Prvo je po trebno promijeniti odgoj, koji ima da vodi račun o fizičkom i duhovnom čovjeku, zatim treba stvoriti potpuno drukčiji način života i rada. Ali oboje je moguće stvoriti za sve samo u p o t p u n o p r o m i j e n j e n i m d r u š t v e n i m p r i l i k a ma . Naši su socijalni odnosi stvorili duboku protivrječnost izmedju čovjeka kao spolnog bića i čovjeka kao društvenog bića. T a protivrječnost nije bila ni u koje doba tako očita 1 E. Metschnikoff. Studije Leipzig 1904.
o prirodi
čovjeka.
Str.
118.
do
119.
159
kao u današnje, i ona je uzrok mnogom zlu i mnogoj bo lesti, koji snalaze u prvom redu ženski spol. Jedno zbog toga, što njen organizam u mnogo većoj mjeri stoji u za visnosti i pod uplivom spola — naprimjer redovna pojava perioda — zatim je žena mnogo više izložena zaprekama, da svoj najjači prirodni nagon na prirodni način podmiri. O va protivrječnost izmedju prirodne potrebe i društvene prinude vodi k neprirodnosti, tajnim porocima i razvratima, koji potkopaju svaki slabiji organizam. Protuprirodnom podmirenju povladjuje se često puta na najsramniji način. V iše ili manje tajno nude se izvjesni fabrikati, koji se obično preporučuju oglasima u familijarnim novinama i listovima za zabavu. T e su ponude većinom upućene na bolje situirani dio društva, jer su cijene tih fabrikata tako velike, da ih siromašniji teško mogu nabaviti. Zajedno s ovim oglasima preporučuju se i gadne slike (često puta čitave serije fotografija), pjesme i prozna djela slične sadržine, čiji su već naslovi sračunani na spolno draženje i izazivaju progon policije i državnih odvjetnika. Ali pošto ovi imaju i suviše posla sa socijalnom dem o kracijom, koja ruši „kulturu, brak i porodicu<(, ne ostaje im vremena za ove stvari. Jedan dio naših romana djeluje u istom pravcu. Poslije svega toga bilo bi čudo, kad umjetno izazvani spolni razvrat ne bi postao društvenom bolešću. Tromi, udobni život mnogih žena imućnih razreda, podraživanje živaca najrafiniranijim sredstvima, presićavanje uživanjem izvjesne vrste umjetnosti, koja je postala redovno zanimanje i u kojoj ženski spol, koji pati od duševne hi pertrofije i živčane preosjetljivosti, gleda najodličnije sredstvo zabave i obrazovanja, sve to pojačava spolnu nadražljivost i goni na ekscese. Kod siromašnih žena izvjesni naporni radovi, naročito, koji se sjedeći obavljaju, izazivaju priliv krvi u donje organe i spolno draženje Najopasniji rad u ovom pogledu jeste danas vrlo rasprostranjeno šivanje na stroju. O n je tako opasan po zdravlje, da se dnevnim radom od deset do dvanaest sati za nekoliko godina razori najjači organizam. Pretjerano spolno draženje izaziva i dug rad u radionicama sa visokom temperaturom, naprimjer u
160
šećernim fabrikama, radionama za bijeljenje, poduzećima za štampanje platna, zatim noćni rad pri plinskoj svijetlosti u prepunim radionicama, naročito pri zajedničkom radu obiju spolova. T o je takodjer niz onih pojava, koje jasno osvjetljavaju mahnitost i bolesno stanje naših današnjih prilika. Ali se ova zla, duboko ukorjenjena u našim socijalnim prilikama, ne dadu odstraniti ni moralnim propovijedima ni palijativnim sredstvima, koja su uvijek pri ruci socijalnim i religijoznim šarlatanima i šarlatankama. Sjekira se mora spustiti na korijen zla. T reba stvoriti društvene prilike, koje omogu ćavaju prirodni uzgoj, zdrav način života i rada i svakome normalno podmirenje prirodnog i zdravog nagona. Mnogi obziri, koji ženu vežu, ne postoje za čovjeka. Đlagodareći gospodarećem položaju na njegovoj je strani, u koliko nije jograničen socijalnim zaprekama, slobodan izbor ljubavi. Činjenica, da je brak za ženu utočište, na dalje prekobrojnost žena, a i običaj, ne dopušta ženi, da svoju vojju izjavi, već je sile, da čeka, hoće li biti po tražena. Cim se pruži prilika, da nadje muža, žena obično jedva čeka, da je on spasi iz društvenoga prezira i bagatelisanja, koje je čini ,,usjedjelicom“ . Često puta ona sa prezirom gleda na one svoje sestre, kojima osjećaj ljudskog dostojanstva ne dopušta, da se prvom namjereniku prodadu u bračnu prostituciju i predpostavljaju, da same idu trnovitim putom života. S druge strane, čovjek, koji hoće da u braku podmiri svoju ljubavnu potrebu, obično je vezan socijalnim zapre kama. O n mora sebi da postavi pitanje: možeš li ti hraniti ženu i možda djecu i osloboditi se briga? U koliko su idealnije njegove bračne namjere, u koliko je on rješeniji oženiti se samo iz čiste naklonosti, u toliko će ozbiljnije morati postaviti ovo pitanje. Mnogima je u današnjim odnosima priredjivanja i svojine nemoguće postići to, sto žele, i oni više vole da ostanu neoženjeni. Drugima, koji su manje savjesni, nameću se druge sumnje. Hiljade ljudi postižu tek kasnije samostalan, dobar položaj, a zenu „prema položaju“ mogu izdržavati, samo ako ona ima veći imetak. Svakako mnogi mladi ljudi imadu pretjerane poj-
161
move o takozvanom životu prema položaju, ali oni moraju računati s tim, da će mnoge žene uslijed lažnog odgoja i društvenih navika tražiti više, no što su oni u stanju. Dobre, skromne žene oni obično ne upoznadu, one su povučene i nema ih tamo, gdje se obično žene traže. A žene, s kojima se oni susreću, nijesu rijetko one, koje gledaju da zadobiju čovjeka spoljašnjom pojavom, pretva ranjem i koje ga varaju o svojim ličnim odlikama i svom materijalnom položaju. O ne se dalje služe u toliko revnije svim sredstvima namamljivanja, u koliko više stižu godine, koje ih gone, da sa udajom požure. A ko jednoj takvoj podje za rukom da osvoji muža, ona je toliko navikla na reprezentaciju, tričarije, kićenja i skupocjene zabave, te bez toga ni u braku ne može biti. T u se za muškarce otvara ponor, te mnogi radije poštede cvijet, što cvate na njegovu rubu, a može se ubrati tek uz opasnost, da slomiš vrat. O ni polaze sami svojim putom i traže zabave i užitka čuvajući svoju slobodu. Obm ama i prijevara, to vlada danas posvuda u gradjanskom društvu. Nije dakle čudo, što se one upotrebljavaju i kod sklapanja brakova povukavši oba dijela u tešku patnju, ako uspiju. Statistika pokazuje, da boljeg društvenog položaja i obrazovani razredi običavaju sklapati brak u višoj starosti, no što je to običaj kod nižih klasa. T ako je prosječna starost onih, koji se vjenčavahu, iznosila u Kopenhagenu od 1878. do 1882. (po W estergaardu) za slobodna zvanja, tvorničare, velike trgovce i bankire 32,2 godine; za obrt nike i male trgovce 3 1 ,2 ; za trgovačke pomočnike i na mještenike 2 9 ,7 ; za konobare i sluge 2 8 ; za tvorničke radnike, mornare i nadničare 27,5 U Pruskoj je od 1881. do 1886. iznosila prosječna starost vjenčanih muškaraca kod rudara 2 7 ,6 ; kod tvorničkih radnika 27,7; kod kovinara 2 8 ; kod kamenara 2 8 ,2 ; kod gradjevinara 2 8 ,6 ; kod drvodjelaca 28,7 ; kod strojara 29 ; kod odgojitelja i uči telja 29,1 ; kod poljodjelaca 2 9 ,6 ; kod prometnih činov nika 3 0 ; kod trgovaca 3 0 ,9 ; kod liječnika, duhovnika i činovnika 31,8 do 33,4. U Engleskoj je, prema Ansellu, ženidbena starost bolje situiranih i obrazovanih od 1840. do 1871. iznosila prosječno 29,95 godina, a odonda je A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
1J
162
ženidbena starost za ove razrede narasla. Kod različitih poziva od godine 1880 do 1885. bila je prosječna starost vjenčanika kod G odina
Godina
R u d a r a .................................... 2 3 ,5 6 Tekstilnih radnika . . . 2 3 ,8 8 K r o j a č a ............................... 2 4 ,4 2 O b r tn ik a 2 4 ,8 5 N a d n i č a r a ..............................2 5 ,0 6
Trgovačkih pomoćnika . 2 5 ,7 5 T r g o v a c a ...................... 2 6 ,1 7 M a r v o g o j a c a ............ 2 8 ,7 3 Slobodnih zvanja i rentijera 3 0 ,7 2
Ovi brojevi pokazuju i opet jasno, kako društveni po ložaj upliviše na zaključivanje brakova. Pa ako je u većini evropskih država prosječna starost vjenčanika zadnjih deset ljeća devetnaestog stoljeća donekle pala, to je- opet jedna posljedica jakog industrijalizovanja društva. Tako je u nje mačkom carstvu, Austriji i Švedskoj, gdje porast mladih vjenčanika ide ruku o ruku sa znatnim umnožavanjem indu strijskog radništva. Naprotiv je ženidbena starost u starim industrijskim zemljama, u Francuskoj i Engleskoj, porasla. Izuzetak čini Rusija, gdje je porast ženidbene starosti po sljedica uništavanja zadruga. Broj ljudi, koji iz najrazličitijih razloga ne stupaju u brak, stalno raste. I to su baš takozvani viši krugovi, u kojima se ljudi češće ne žene, jedno zbog toga, što su im za htjevi veliki, zatim, što oni nalaze uživanja i zabave i izvan braka. S druge strane, za žene su veoma nepovoljni odnosi u mjestima, u kojima stanuje mnogo penzijoniraca s poro dicama, a malo mladih ljudi. Tam o se broj žena, koje ne mogu da se udadu, penje na 20 do 30 i više od stotine. U pogledu kandidata za brak u najgorem su položaju oni ženski krugovi, koji uslijed svoga društvenog položaja gle daju visoko, ali ne imaju da dadu novca čovjeku, koji to traži. T o vrijedi naročito za ženske članove mnogobrojnih porodica, koje živu od plaće, uživaju ugled, ali nemaju no vaca. Život ovih žena je relativno najgori. Iz ovih se kru gova rekrutira opasna konkurencija radnicama u pletenju, pranju rublja, cvjetarstvu, čišćenju, rukavičarstvu i kitničarstvu, ukratko, u svim poslovima, koje poduzetnik radije daje u stan na izradu. O ve dame rade za najmanje na-
163
grade, jer mnogo puta rade, da zarade ne cijelo izdrža vanje, već samo stanoviti suvišak za odijelo i svrhe luksusa. Poduzetnik rado iskorišćuje konkurentski rad ovih dama, da bi snizio nagrade siromašnih proletarka i iscijedio im posljednju kaplju krvi, one su prisiljene da napregnu i istroše sve svoje sile. Isto tako mnoge činovničke žene, čiji su muževi slabo plaćeni i ne mogu da im omoguće način života „prema položaju", upotrebljavaju svoje slobodno vrijeme za ovu nečistu konkurenciju, koja pritiskuje tako silno široke slojeve ženskih proletaraca. Akcija buržoaskih ženskih udruženja za podizanje žen skog rada i pristup žena u više pozive, upućena je pogla vito na to, da ženama iz viših slojeva stvori bolji životni položaj. D a bi to mogla postizavati sa više izgleda na uspjeh, ona se rado stavlja pod zaštitu visokih i najviših dama. Ovim buržoaske žene podražavaju samo buržoaskim muškarcima, koji isto tako vole protektorate i rade na onom, što može imati u s p j e h a s a m o u m a l o m , a nikad u velikom. T o je Sizifov posao, što ga oni rade varajući sebe i druge, kako nijesu nužne korjenite reforme. S te se strane suzbija i svaka sumnja u racijonalnost osnova naše državne i društvene organizacije. Konzervativna pri roda tih težnja spriječava, da se u tim udruženjima uko rijene takozvane destruktivne tendencije. Kad je na berlin skom ženskom kongresu s proljeća 1894. manjina istaknula misao o zajedničkom radu buržoaskih žena s proletarskima, to jest sa socijalnodemokratskima, u većini se podigla bura protesta. Ni buržoaskim ženama ne će poći za rukom, da se iz blata izvuku vukući same sebe za kose. Koliki je broj žena, koje se iz navedenih okolnosti moraju odreći bračnog života, ne da se tačno utvrditi. Suvišak žena, što ga ima Njemačka, dijeli se vrlo ne jednako na pojedine zemlje i okruge, kao i prema klasama starosti. Po popisu stanovništva od 1900. (statistika nje mačkoga carstva. 150. svezak, str. 92) dolazi primjerice:
164
Na 1000 muških lica dolazi ženskih u godinama
ispod 15 15 do 40 40 do 60 preko 60 I 1012 Berlin . . ................................................... Kraljevina S a s k a ......................................... 1015 „ Bavarska desno od Rajne 1015 lijevo od Rajne | 986 Kraljevina W i ir t t e m b e r g ..........................1 101 5 1000 Đaden .................................................................. 999 H a m b u r g ........................................................ Provincija B ran d en b u rg............................... 993 „ P o m o r a n s k a ............................... 989 .................................... | 991 „ Rajnska
1 044 1 030 1024 99 7 1041 974 1031 1015 1035 954
1191 1107 108 3 1 07 0 1134 1 079 1038 108 9 109 9 1009
1659 1 360 1 163 1157 1179 117 3 14 5 4 1 276 1214 112 0
Njemačko c a r s t v o .........................................
1 00 8
1087
1218
995
U doba prave sposobnosti za brak od 15 do 40 go dina suvišak žena u čitavome njemačkom carstvu iznosi 8 na lOOO ljudi, a pošto za vrijeme ovih klasa starosti pada 1 1,100.673 muških stanovnika na 11,187.779 ženskih, pokazuje se suvišak od 87.106 žena. I to je lako razumljivo, jer izmedju onih 11,146.833 njemačkih žena, što su 1900. bile sposobne za radjanje (18 do 45 godina), bilo ih je samo 6,432.772 (57*71 po sto) oženjenih, 283.629 (2*54 po sto) obudovjelih, 31.176 (0 ’28 po sto) rastavljenih i 4,399.286 (39*47 po sto) neudatih. U iste četiri klase starosti pokazao se (prema statistici njemačkog carstva, 150. svezak, str. 91.) odnošaj spolova u drugim zemljama, kako to pokazuje tabela na str. 165. Vidimo, da gotovo u svim zemljama sa istom ili sličnom ekonomskom strukturom postoji slično stanje u pogledu podjele spolova prema klasama starosti. U svim ovim zemljama znatan dio žena — bez obzira na druge različite uzroke — ne ima izgleda da stupi u brak. Tako je u Engleskoj godine 1901. od 1000 ženskih lica preko 15 godina bilo udatih 496,4; u Škotskoj 442,8; u Irskoj 370,9; u Švedskoj 468,2; u Norveškoj 469,9. Šta vele na to oni, koji odbijaju težnju žena za neza visnim, ravnopravnim životnim položajem upućujući je na
165
brak i kućanstvo? Nije krivica na ženama, što se tako mnogo njih ne udaje. A šta biva sa žrtvama naših socijalnih prilika? Osveta uvrijedjenih i poniženih priroda pokazuje se u naročitim crtama lica i karaktera, po kojima se takozvane stare dje vojke kao i stari asketski neženje u svim zemljama i pod svim klimatima razlikuju od ostalih ljudi, i pruža dokaz o silnom i štetnom uplivu prigušenog prirodnog nagona. T ako zvana nimfomanija kod žena, kao i mnogobrojne vrsti histerije, niču iz ovoga izvora. Histeričkim nastupima vodi dalje nepodmirenost u braku, koja je često puta kriva za neplodnost
G od.
N a 1 0 0 0 muških lica došlo je ženskih u godinama
ispod 15 15 do 40 40 do 60 preko 60 N j e m a č k a ......................................... A u s t r ij a ............................................... U g a r s k a .............................................. S r b i j a ................................................... I t a l i j a .................................................... Švicarska ......................................... Francuska ......................................... L u x em b u r g ......................................... B e l g i j a ............................................... Nizozem ska .................................... D a n s k a ............................................... Š v e d s k a ............................... .... . • Engleska i W a l e s .......................... Š k o t s k a ............................................... I r s k a .................................................... Sjedinjene američke države . . Egipat ............................................... Japan .................................................... Novi južni W a l e s .......................... Q u e e n s l a n d .................................... T a s m a n i j a ......................................... N eva Zeelandija ..................... Rt dobre N ad e ..........................
!i
1900 1890 1900 1896 1881 1888 1896 19 0 0 1890 1899 1890 1899 1891 189 1 1901 1900 1897 1891 1 891 1891 1891 189 1 189 1
995 1005 998 969 963 999 998 992 992 986 978 97 1 1006 973 968 979 943 978 978 976 977 979 989
1008 1046 1029 952 1021 1059 1012 852 984 1031 1080 1016 10 7 5 10 7 3 1 03 7 969 996 962 827 698 877 927 1008
1087 1079 982 925 100 5 11 0 3 1029 988 10 1 8 1031 1073 1146 1096 1165 110 3 889 943 951 679 559 898 661 939
1218 1130 1033 804 980 1148 1108 1063 1117 1145 1179 1252 1227 1389 1032 987 1015 1146 665 611 632 654 1019
T o je u glavnim potezima naš sadašnji bračni život s njegovim uticajima. Rezultat je ovaj: Današnji je brak ustanova, k o j a j e p o s t o j e ć i m s t a n j e m n a j u ž e
166
v e z a n a i sa nj i m st oj i i pada. Al i se ovaj brak nal azi u r a s p a d a n j u i p r o p a d a n j u , kao i s a m o b u r ž o a s k o d r u š t v o . Jer šta smo utvrdili za buržoaski brak? 1. Broj rodjenja relativno opada, i ako stanovništvo raste, što pokazuje, da se životni položaj porodice pogoršava. 2. Broj zahtjeva za razvod braka raste, i to daleko jače, nego što se stanovništvo namnožava, a u ve ćini slučajeva zahtjevi dolaze od žena i ako one razvodom u privrednom i društvenom pogledu naj više gube. T o govori, da raste broj nepovoljnih faktora, da se dakle brak raspada. 3. Broj zaključivanja brakova r e l a t i v n o o p a d a , i ako stanovništvo raste, što pokazuje, da brak u očima mnogih ne odgovara više svojim socijalnim i moralnim ciljevima i da se na njega počima gledati kao na stvar bez vrijednosti ili bar sumnjive vrijednosti. 4. U svim kulturnim državama postoji nerazmjernost u broju spolova, i to na štetu ženskog spola, koja nije stvorena radjanjem, — jer se prosječno radja v i š e dječaka, nego djevojaka, — već nepovoljnim s o c i j a l n i m i p o l i t i č k i m uzrocima, koji leže u u državnom i društvenom uredjenju. P o š t o sve ove n e p r i r o d n e , o b i č n o po ženu š t e tn e prilike leže u suštini buržoaskoga društva, p o j a č a v a j u ć i se u t o k u n j e g o v a razvi ja nj a, ono se p o k a z u j e ne s p o s o b n i m , da ovo zlo u k l oni i ž en u osl o bodi. Z a t o je p o t r e b a n j e d a n dr ugi d r u štveni poredak. Dvanaesto poglavlje.
Prostitucija je nužna socijalna ustanova buržoaskog svijeta. 1. Prostitucija i društvo. Brak predstavlja jednu stranu spolnoga života buržoaskoga svijeta, prostitucija drugu. Brak je lice, prostitucija
167
naličje medalje. Ne nadju li muževi u braku zadovoljenja, oni ga po pravilu traže u prostituciji. 1 tko se od muškaraca ma iz kojeg razloga odrekne braka, on isto tako po pravilu traži zadovoljenja u prostituciji. Z a ljude, koji ne živu u braku, bilo zbog toga, što tako Koće, ili što su prinudjeni, kao god i za one, kojima brak ne pruža ono, što su oče kivali, odnosi za podmirenje spolnoga nagona mnogo su dakle povoljniji, no za ženske. Ljudi su iskorišćivanje prostitucije uvijek smatrali kao jednu povlasticu, koja im „po pravu“ pripada. U toliko strože i oštrije oni paze i osudjuju, kad žena, koja nije prostitutka, „zgriješi44. Sto žena ima iste nagone, koje i čovjek, šta više, što su ti nagoni u izvjesno doba ženina života silniji, nego li inače, to ove ne smeta. Snagom svog vlasničkog položaja čovjek primorava ženu, da nasilno ugušuje svoje najžešće nagone i od njene nevinosti dovodi u zavisnost njen društveni ugled i stupanje u brak. Ničim se drastičnije, ali ni u strašnijem obliku ne može pred staviti zavisnost žene od muža, no ovim iz osnova različitim shvatanjem i različitom ocjenom podmirenja jednog te istog prirodnog nagona O dnosi su za čovjeka osobito povoljni. Priroda je dodijelila ženi, da snosi posljedice akta oplodjavanja, dok čovjek ima samo zadovoljstva, a nikakve muke ni odgovor nosti. Ovaj položaj, koji je bolji no ženin, doprinjeo je znatno onoj razuzdanosti u spolnim prohtjevima, kojom se odlikuje dobar dio ljudi. Ali pošto ima toliko uzroka, koji spriječavaju ili ne dopuštaju u dovoljnoj mjeri legitimno podmirenje spolnog nagona, posljedica je toga njegovo divlje podmirenje. P r o s t i t u c i j a j e d a k l e j e d n a n u ž n a soci j al na u s t a n o v a za g r a d j a n s k o d r u š t v o , i st o onako, kao što je policija, s t a j a ć a vojska, crkva, kapitalizam. O vo nije pretjerano i mi ćemo to dokazati. Izložili smo, kako je stari svijet gledao na prostituciju i kako ju je smatrao potrebnom, pa je šta više i zvanično organizovao, i to kako u Grčkoj, tako i u Rimu. Kakvi su nazori o ovom postojali u kršćanskom srednjem vijeku,
168
takodjer smo naveli. Cak se ni sveti Augustin, koji se po Paulusu mora smatrati kao najjači stup kršćanstva i koji je neumorno propovijedao askezu, nije mogao uzdržati, a da ne uzvikne: „Istrijebite bludnice i silna će strast srušiti sve.“ A sveti Tom a Akvinski, koji dosada važi kao najveći autoritet na području bogoslovlja, izjavio je to isto još drastičnije: „Prostitucija u gradovima liči na zahod u palači; odstrani li se zahod, palača će postati nečisto i smrdljivo mjesto." Provincijski koncil u Milanu godine 1663. izjavio je isto. Cujmo sada, šta govore moderni. Dr. F. S. Hiigel veli: ,,S napredovanjem civilizacije prostitucija će se uvijati u sve snošljivije oblike, ali nje će nestati sa zemaljske kugle tek onda, kad p r o p a d n e s v i j e t . " 1 T o je smiona tvrdnja, ali tko ne može da sebi zamisli nikakvog društvenog oblika, osim buržoaskog, tko ne priznaje, da će se društvo promijeniti i doći u zdrave i prirodne odnose, taj mora da se složi s drom. Hiigelom. Slično izjavljuje znameniti higijeničar M. Rubner, pro fesor na berlinskom sveučilištu i ravnatelj higijenskog insti tuta : „Prostitucija je kod žene postojala u sva vremena i kod svih naroda na zemlji, ona je nešto neuništivo, jer služi spolnom saobraćaju, jer izlazi iz p r i r o d e č o v j e č j e i jer je nagon prostitucije u mnogim slučajevima tako reći p r i r o d j e n a mana mnogih žena. Pa kako je u nekom narodu zastupan genij i bluna, golem čovjek i pa tuljak i druge iznimke od općenite, obične sredine, isto se tako igrom poroda javljaju one abnormalnosti, koje vode k prostituciji."2 Nijednom od navedenih ne pada na um, da bi drugim društvenim uredjenjem moglo nestati uzroka prostitucije, nijedan ne kuša istražiti njezine povode. Dašto, da i jedan i drugi sluti, baveći se otim pitanjem, da su nepovoljni društveni odnosi glavni razlog, zašto toliko žena prodaje svoje tijelo, ali ta se misao ne razvija u konzekvenciju, da bi zbog toga trebalo stvoriti nova društvena stanja. 1 F. H iigel. Z a povjest, statistiku i reguliranje prostitucije u Beču 1865. 9 Maks Rubner, Nauka o higijeni. 8. izdanje, str. 6 5 4 . Leipzig 1907.
169
Medju malo onih, koji priznaju, da su glavni povod pro stituciji gospodarske prilike, spada T h . B a d e :1 „Uzroci beskrajne moralne propalosti, iz koje se javlja prostituisana djevojka leže u današnjim s o c i j a l n i m prilikama . . . T o naročito izaziva r a sp ad a nj e srednjih klasa i n j i hove e g zi s t en c i j e , o s o b i t o kod z a n a t l i j s k o g s t a l e ž a , koji danas samo u malom dijelu živi od samostalnog, privrednog rada." Dade za ključuje svoja razmatranja ovako: „ Bijeda materijalne egzis tencije, koja je jednim dijelom već upropastila tolike po rodice, a jednim dijelom će ih tek upropastiti, vodi i mo ralnome razoravanju porodice, a naročito ženskog spola." 2 Ali prostitucija nije samo od prirode stvorena ustanova, koja će, kako veli R. Schmolder, „po ljudskome mišljenju o s t a t i n e p r e s t a n i p r a t i l a c l j u d s t v a " . 3 O na je i društvena institucija, bez koje se ne bi moglo zamisliti buržoasko društvo. Leipziški policijski liječnik dr. J. Kiihn v e li: „Prosti tucija nije samo zlo, koje se mora trpjeti, v e ć j e to j e d n o p o t r e b n o z l o, jer ona žene štiti od nevjerstva (na koje samo muškarci imaju pravo. Pisac.) i krepost (razumije se žensku; muškarcima ona nije potrebna. Pisac.) od napadaja (sic 1), a time i od p a d a."4 O ve riječi karakterišu na najotvoreniji način suhi egoizam muškog svijeta. Kiihn zauzima korektno gledište policajnog liječnika, kome je zadaća kontrolom prostitucije spasiti muškarce od neu godnih bolesti. T reba misliti samo na muškarca, komu je celibatski život ogavan i mučan ; ali milijuni celibatskih žena 1 T h. Bade, O skitanju i javnim plesnim zabavištima. Berlin 1858. 2 1 zbilja, statistika, koju je berlinska policijska uprava prikupila o po rijeklu 2 2 2 4 upisanih prostitutki g. 1 8 7 1 /7 2 , pokazuje, da su <015 = 4 7 ,9 procenata iz zanatlijskog staleža, 4 6 7 = 2 2 .0 procenata iz staleža tvorničkih radnika, 3 05 = 14,4 procenata iz staleža sitnih činovnika, 2 2 2 = 10,4 procenata iz trgovačkog i prometnog staleža, 8 7 = 4,1 pro centa iz poljoprivrednog, a 2 6 = 1,2 procenta iz vojničkog staleža. Za 102 prostitutke nije se moglo saznati očevo zanimanje. 2 R. Schm older, Kažnavanje i policajni progon obrtimične prosti tucije. D iisseldorf 1892. * J. Kiihn, Prostitucija u devetnaestom vijeku s liječničkopolicajnog stanovišta, Leipzig 1892.
170
moraju se zadovoljiti. Sto se kod muškarca smatra pravom, to je kod žena nepravo, nemoralnost i prestup. Drugi je zanimljivi gospodin dr. Fock, koji smatra prostituciju „nužnim korelatom naših civilizovanih uredaba*4. 1 O n se plaši suvišne proizvodnje ljudi, ako bi se ženili svi, koji sazore za spolni odnos, pa zbog toga smatra kao važnu stvar, da prostituciju država „regulira**. O n nalazi opravdanim, da država upravlja prostitucijom i vodi nadzor nad njom i da na sebe primi brigu o snabdjevanju ljudi bludnicama, koje nemaju sifilis. O n traži najstrožu kon trolu svih ženskinja, za koje je dokazano, da provode slobodnu ljubav. Z ar i onda, kad dame, koje vode „slo bodnu ljubav**, pripadaju višim klasama? Stara je to pjesma. Dr. Fock traži isto tako oporezovanje prostitutki i koncentrisanje prostitutkinja u o d r e d j e n i m u l i c a m a . Drugim riječima, k r š ć a n s k a d r ž a v a hoće da od prostitucije stvori izvor novčanih prihoda time, što za račun muškaraca organizuje i štiti prostituciju. Kako je ono rekao car V espazijan u sličnom slučaju ? Non o le t! (N e smrdi.) Osobito stajalište zauzima dr. Henrik Severus,3 koji se isto tako izjavljuje za zakonito priznanje prostitucije. O n u njoj vidi vrlo k o r i s n u ustanovu, jer je ona nužni pratilac braka, pošto bez nje ne bi mogla postojati sloboda bračnog za ključivanja. Prema tomu, njemu je prostitucija neka vrst sigurnosnog ventila za buržoasko društvo. O n tvrdi: „V e liki dio bijede, koja danas izaziva tako neprijatno društveno stanje, potiče otuda, što se brakovi sklapaju bez razmi šljanja, bez studiranja pitanja, kako će se osigurati život. Država ima interesa, da se takovi brakovi ne sklapaju, jer su djeca, koja iz njih izlaze opasnost za s i g u r n o s t d r u š t v a , pošto se za njihovo uzdržavanje roditelji nijesu dovoljno pobrinuli, a kao bračna djeca ne mogu u kuću za nahodčad.** Medjutim, prostitucija spriječava, da se „pod prinudom prirodnih zakona zaključuju brakovi, koji vode u m n o ž a v a n j u o n i h e l e m e n a t a u n a r o d u , što 1 Dr. Fock, Prostitucija s e t i č k o g i zdravstvenog gledišta. N je mački tromjesečnik za javno zdravstvo. 2 0 . svezak, 1. sveščić. 2 Dr. H . Severus, Prostitucija i državna vlast. Dresden 1899.
171 .
postaju p r o t i v n i c i m a d r ž a v e i d r u š t v a jedno zbog toga, što živući u bijedi nisu mogli dobiti nikakva odgoja, a drugo zato, što su proživjeli mladost bez sreće. “ Prema tome bi dakle u prostituciji, koju reguliše država, bio nadjen čak i lijek i zaštita od socijalne demokracije, naziranje, koje, ako ništa drugo, ima bar prava na origi nalnost. D a k le ! ostaje kod toga : prostitucija je nužna društvena ustanova buržoaskoga svijeta, isto tako, kao što je policija, stajaća vojska, crkva i kapitalizam !
2. Prostitucija i država. U njemačkom carstvu država ne organizuje i ne kontroliše prostituciju, kao što je to slučaj u Francuskoj, nego je samo trpi. Zvanične javne kuće zakonom su zabranjene, za bludničenje se prijeti teškom kaznom. Ipak to dosada nije priječilo, da u velikom broju njemačkih gradova, iz medju ostalih u Mainzu, Magdeburgu, Altoni, Kielu, Niirnbergu, W ormsu, Freiburgu i Br., Leipzigu, Regensburgu, Hamburgu, Augsburgu, Wiirzburgu i t. d., i poslije toga, kao i prije, postoje javne kuće, koje policija trpi.1 Stanje, koje je teško razumjeti i čija je protivrječnost sa zakonima naših državnih upravljača dobro poznata. Njemački kazneni zakonik prijeti kaznom za izdavanje stana jednoj prostitutki. Ali s druge strane policija je prinudjena trpjeti hiljade prostituiranih žena i štititi ih u njihovu zanatu, čim one pristanu da budu unesene u policijski registar kao prosti tutke i da se podvrgnu pravilima, što su propisana za prostitutke — naprimjer periodičnom liječničkom pregledu i t. d. Ali ako država koncesijonira prostitutke i pomaže im time da vrše svoj posao, onda one moraju imati i stan, šta više, u interesu je javnoga zdravlja i reda, da one imaju stan, u kome če moći vršiti svoj zanat. Kakva pro tivrječnost! N a jednoj strani država zvanično priznaje: prostitucija je nužna, na drugoj, ona goni i kažnjava blud1 Paul Kampffmeyer, Prostitucija kao klasna pojava društva i njezin socijalnopolitički ustuk. Str. 41. Berlin 1905.
172
nice i bludničenje. Osim toga ovakvo ponašanje države potvrdjuje, da je prostitucija za moderno društvo sfinga, čiju zagonetku ono ne može da riješi. Vladajuća religija i moral osudjuju prostituciju, zakoni kažnavaju njeno povladjivanje, pa ipak je država trpi i štiti. Drugim riječima, naše društvo, te se prči svojim čudoredjem, s\ojom religijoznošću, svojom civilizacijom i kulturom, mora trpjeti, da njegovo tijelo razoravaju kao svirepi otrov nemoral i ko rupcija. K r š ć a n s k a d r ž a v a d o p u š t a , d a j e b r a k n e d o s t a t a n i d a mu ž i ma p r a v o z a h t i j e v a t i i i z v a n z a k o n s k o p o d m i r e n j e s p o l n o g nagona. U toj državi žena se samo toliko uzima u obzir, u koliko se podaje nezakonskim požudama muškarca, to jest, ako postane bludnicom. Isto tako, nadzor i kontrola, koju dr žavni organi vrše nad licima, koja se prostituišu, ne rasprostiru se i na muškarca, koji traži prostitutku, što bi samo po sebi moralo doći, ako bi se htjelo, da policijskoliječnička kontrola ima nekog smisla i bar polovicu uspjeha — da već i ne govorimo o tome, što pravda traži, da se zakoni podjednako primjenjuju na oba spola. Ovo štićenje muškaraca od žene, što ga vrši država, posvema izokreće prirodne odnošaje. C i n i se, k a o d a su mu š k a r c i sl abi j i , a ž e n s k e j ači spol , kao da je žena z a v o d n i k , a ubogi , sl abi č o v j e k z a v e d e n i . Priča o zavedenju A dam a po Evi u paradizu djeluje i nadalje u našim naziranjima i zakonima dajući pravo kršćanstvu: „Z ena je velika zavodnica, posuda grijeha.“ Muškarci bi se imali stidjeti ove tužne i nedostojne uloge. Ali njima nije neugodno u toj ulozi „slabih** i „zavedenih**, j e r š to su v i š e š t i ć e n i , t o v i š e m o g u d a g r i j e š e . Kad se muškarci sastanu u gomili, oni se, kako se čini, ne mogu zabavljati bez prostitutke. T o su izmedju ostaloga pokazali i dogadjaji na proslavi njemačkih strije laca u Berlinu ljeti 1890., dogadjaji, koji su potaknuli 2300 gospodja, da se jednom peticijom obrate na vrhovnog načelnika njemačke prijestolnice: „Dopustite milostivo. V aša Visokoblagorodnosti, da vam o saveznoj njemačkoj strjeljačkoj proslavi, što se održala od 6. do 13. srpnja kod Pankova, saopćimo ono, što je do nas u unutrašnjosti
173
doprlo putem štampe i drugih obavještenja. Izvještaji o tome, koje smo primili s najdubljim ogorčenjem i zgra žanjem, donijeli su izmedju ostalog, da je na toj sveča nosti bilo i ovakvih igrokaza: ,Prvi njemački herold, naj veći šantan na svijetu*. ,Sto i četrdeset kavalira.* Pored toga manji tingl-tangli i strjeljački šatori, u kojima su se nametljive ženske vješale o vrat ljudima. Dalje, .slobodni koncerat', na kojem su prozračno obučene konobarice drsko i bezobzirno, sa zavodničkim posmjehom, pozivale na .stre ljački odmor* gimnazijalca kao god i oca porodice, mladića kao god i odrasla čovjeka . . . A onu gotovo golu ,dam u\ koja je pozivala publiku na posjet u šatoru .Tajne H am burga ili jedna noć u Sv. Pauliju’, mogla je policija i uklo niti. Naužasnije pak, što smo mi prosti gradjani i gradjanke iz unutrašnjosti mogli čuti o tako mnogo hvaljenoj prije stolnici carevine, jest vijest: da je odbor za svečanost umjesto konobara, koji su se nudili, ponamještao velik broj .mladih ženskinja’, kojima on za službu ništa nije plaćao . . . Mi njemačke žene imamo kao supruge, majke i sestre hiljadostruka razloga da svoje muževe, sinove i braću ša ljemo u Berlin na službu otadžbini, pa u svojoj pokornosti i tvrdom povjerenju molimo V ašu Visokoblagodarnost, da velikim i moćnim uplivom, kojim V i, kao najviši činovnik prijestolnice carstva, raspolažete, budete dobri, pa da na redite, da se ti nedostojni dogadjaji ispitaju, ili da izdate ma kakve odredbe, koje se Vašoj Visokoblagorodnosti čine pogodne, da se više nitko ne usudi priredjivati ponovno te orgije, naročito na budućoj S e d a n s k o j s v e č a n o s t i . . .“( ! ! ! ) K od svih velikih, pa i kod takozvanih narodnih pro slava, gdje muškarci dodju u većem broju, opetuje se slično 1 Njemačke su vlade pokušavale toliko puta izaći iz protivrječnosti, u kojoj se gledom na prostituciju nalazi praksa državne vlasti i kazneno zakonodavstvo. O ne su donosile zakonske osnove, kojima se, izmedju ostalog, po 1 „Kad u Buschovom cirkusu zasijeda savez poljoprivrednika ili kad se u Berlinu obdržavaju veliki kongresi, tada rastu cijene . . . ljudskome m esu.“ Satir, Noćni život u Fridrikovoj ulici. Str. 16. Berlin 1907.
174
licija opunomoćava, da prostitutke uputi na jedno odredjeno mjesto stanovanja. Priznalo se, da se prostitucija ne može uništiti, pa je zbog toga najpraktičnije, da se ona na odredjenim mjestima trpi i kontrolira. Jedan takav zakon — u kome se cijeli svijet slaže — povratio bi u život bor dele, koji su četrdesetih godina prošlog vijeka službeno ukinuti u Pruskoj. Ovi zakonski odnošaji izazvaše veliko uzbudjenje i silni broj protesta, kojima se obraćala pažnja na to, da će se država istaknuti kao zaštitnica prostitucije i time izazvati uvjerenje, da eksploatisanje prostitucije nije protivno moralu i da je ona zanat, koji država odobrava. Ovi zakonski projekti, koji su u plenumu i komisiji dr žavnog sabora naišli na najžešći otpor, ostadoše sve do danas samo neuspjeli pokušaji. Ali i samo to, što su oni mogli biti predloženi, pokazuje grdnu nepriliku, u kojoj se danas našlo društvo. Državno reguliranje i kontrola prostitucije ne samo da kod ljudi stvara uvjerenje, da država povlašćuje prostitu ciju, nego još da državna kontrola štiti i od bolesti, i to uvjerenje baca ljude sve više u prostituciju i lakoumnost. Bordeli ne umanjuju spolne bolesti, oni ih umnožavaju, ljudi po st aju lakoumniji i nepažljiviji. Kakvo shvatanje izaziva državna zaštita bordela, pokazuje onaj slučaj, kad su se prostitutke u Engleskoj, upisane na osnovu spisa o prostituciji, u šali nazivale k r a l j i č i n i m ž e n a m a , jer su bile privilegovane zakonom, koji je obja vila kraljica. Iskustvo nas je naučilo, da od zaraze ne zaštićuju ni zavodi za prostituciju, koji se policijski kontrolišu (kuće tolerancije, bordeli), kao god ni liječnička pregledba, što je odredjuje policija. T ako je tajni medicinski savjetnik dr. Albert Eulenburg godine 1898 pisao na jedno pitanje bečkom odboru gospodja za borbu protiv kasarnskoga uredjenja prostitu cije: ,,U pitanju policijskog kontroliranja bludnica, ja uzimajući dašto u obzir poteškoće kod momentane pro vedbe — principijelno stojim potpuno na stanovištu vaše peticije i smatram, da je praksa, koja je u najvećem broju zemalja odavno uobičajena, i nepravedna i nedostojna i
175
povrh toga sasvim nemoćna da donekle sigurno postigne navedenu svrhu. “ D ne 20. srpnja 1892. izjavilo je berlinsko medicinsko udruženje, da se ponovno uvodjenje bordela ne može pre poručiti ni sa higijenskog, ni sa moralnog gledišta. Priroda ovih bolesti u najviše je slučajeva takva, da se one ne mogu lako i odmah opaziti, pa ako bi se htjela makar kolika sigurnost, onda bi se pregledba morala vršiti više puta dnevno. A to nije moguće, kad se ima na umu broj žena, koje treba da budu pregledane i troškovi oko toga. G dje se za jedan sat mora „ekspedirati" trideset do četrdeset prostitutkinja, tu je pregled teško što više, no samo jedna komedija, a isto je tako broj pregleda jedan put ili dvaput nedjeljno sasvim nedovoljan. T ako veli dr. Đ laschko:1 „Mišljenje, da kontrola bludnica pruža neku zaštitu od zaraze, jest kobna zabluda, te je na žalost veoma rasprostranjena. M ože se naprotiv reći, da svaki, tko se pušta u odnos sa prostitutkom ili kojom lakoumnom djevojkom, srlja svaki put u veliku opasnost. “ Uspjeh ovih mjera osujećen je još i zbog toga, što ljudi, koji prenose bolest s jedne žene na druge, nijesu podvrgnuti nikakvoj kontroli. Prostitutku, koja je baš sada pregledana i pronadjena kao zdrava, zarazi poslije jednog sata kakav spolno oboljeli čovjek i ona tu zarazu prenosi na čitav niz drugih posjetilaca sve do prvog idućeg dana kontrole ili dok sama ne primijeti bolest. Kontrola nije samo iluzorna, nego još uz to ovi pregledi, koje po ko mandi vrše muški liječnici namjesto ženskih, najdublje vrijedjaju osjećaj stida i doprinose, da on bude potpuno uništen. O vo potvrdjuje veliki broj liječnika, koji tu kon trolu vrše.2 T o priznaje čak i službeni izvještaj berlinske 1 Priručnik higijene. Izdaje dr. med. Th. W ey l. 10. svezak. „H igi jena prostitucije i veneričkih bolesti." N apisao Dr. A . Blaschko — Berlin. Str. 111. Jena 1901. 8 „Zapravo čitavim ovim sistemom regulisanja ne pobijaju se nikako uspješno venerične bolesti, a niti se njihov broj vidljivo ne umanjuje. Varljiva sigurnost, što se daje muškarcima, čini ih neopreznijima; umno žavanje izmjeničnih odnosa povećava opasnost zaraze barem za toliko, za koliko je umanjuje liječničko odstranjivanje nekoliko teško bolesnih." August Forel, Seksualno pitanje. Str. 3 3 8 /3 3 9 . M iinchen 1907.
176
policijske uprave, u kome se veli: „Može se priznati i to, da z b o g u p i s i v a n j a ž e n s k e j oš d u b l j e mo r a l n o p r o p a d a j u . 1 A prostitutke i gledaju na sve moguće načine da izbjegnu toj kontroli. Dalje, posljedica ovih policijskih mjera jest i to, sto je bludnicama vanredno otežano, čak učinjeno i nemogućim, da se vrate na koji pristojniji posao. Z e n a , k o j a j e p o t p a l a p o d r e d a r s t v e n i n a d z o r , i z g u b l j e n a je za d r u štvo; o n a u n a j v i š e s l u č a j e v a za n e k o l i k o g o d i n a j a d n o s v r š i . Zgodno i iscrpivo se protiv policijskog reguliranja prostitucije izjavio u Ženevi peti kongres protiv nemorala rekavši: „Obligatna liječnička pregledba prostitutkinja u toliko je kobnija kazan za ženu, što ona baca u posvemašnju propast nesrećnice, koje su joj silom podvrgnute, jer razorava i onaj ostatak osjećanja stida, koji se još može naći i kod najpokvarenijih. Država, koja hoće policijski regulirati prostituciju, zaboravlja, da je dužna pružiti jednaku zaštitu obim spolovima; ona mo ralno upropašćuje ženu i oduzima joj dostojanstvo. Svaki sistem službenog reguliranja prostitucije ima za posljedicu policijsku samovolju, kako god i povredu sudskih garancija, koje su zajamčene svakoj individui, čak i najvećem zlo čincu, proti samovoljnog apšenja i zatvaranja. Pošto se ova provedba prava vrši samo na štetu žene, otuda ^proističe neprirodna nejednakost izmedju nje i muškarca. Z ena se povlači na niveau prostog predmeta i s njom se više ne postupa kao s osobom. O n a s e n a l a z i i z v a n z a k o n a. “ Kako malo koristi redarstvenoliječnička kontrola, daje nam najuvjerljiviji dokaz Engleska. Pred početkom zakon skog reglemantiranja godine 1867. bio je na 1000 Jjudi kod vojništva 91 spolno zaražen prema vojničkom izvještaju. Godine 1886., dakle poslije devetnaestgodišnjeg postojanja reglemantiranja, bilo ih je na 1000 već 110 slučajeva, ali godine 1892., šest godina poslije ukinuća reglemantiranja, bilo je samo 79 slučajeva spolno zaraženih na 1000 ljudi. 1 Drugi izvještaj kraljevske policijske uprave u Berlinu 1881 do 1890. Str. 351 do 3 59 .
za godine
177
U gradjanstvu je od 879. do 1882. — dakle za vrijeme reglemantiranja — dolazilo 10 slučajeve sifilisa na 1000 ljudi, a od 1885. do 1889., naime poslije ukinuća, 8,1 slučajeva na lOOO. Ali na prostitutke, podvrgnute pregledu, taj zakon je imao sasvim drukčije djelovanje, nego na č e te : 1886. na 1000 prostitutkinja bilo je 121 slučajeva bolesti, 1886., pošto je zakon već dvije godine bio u krjeposti, 202, broj bolesti je zatim postepeno opadao, ali je 1874. iznosio ipak 16 slučajeva više, no broj od 1886. I smrtni slučajevi kod prostitutkinja strahovito su se umožili pod vladom toga zakona. 1865. broj smrtnih slučajeva na 1000 prostitutkinja iznosio je 9,8, medjutim godine 1 8 7 4 - 23. Kad je krajem šezdesetih godina engleska vlada pokušala proširiti akt o pregledu na sve engleske gradove, ppdiže se čitava bura protesta u engleskom ženskom svijetu. Ž enske su smatrale taj zakon kao uvrjedu cijeloga spola. A k t habeas corpus, taj osnovni zakon, reklo se, koji engleskoga gradjanina štiti od napadaja policije, hoće da se za ženu ukine; prema tome, svakom surovom policijskom činovniku, koga pokreće osveta ili drugi niski motivi, bit će dopušteno, da napadne na najčestitiju ženu, ako samo posumnja, da je ona pro stitutkinja, dok naprotiv razuzdanost ljudi ostaje i dalje ni čime nespriječena, pa se, šta više, i zakonom štiti i potiče. M a da je ovo zauzimanje engleskih žena, pod vodstvom Jezefine Đutlerove, za propala bića iz njihovoga spola izazvalo rdjava tumačenja i sumnjive primjedbe ograničenih ljudi, one sa velikom energijom ustadoše proti uvodjenju toga zakona. U novinskim člancima i brošurama pisalo se ,,za“ i „protiv“ i spriječavalo se širenje toga zakona, poslije čega je 1886. došlo i njegovo ukinuće.1 1 Najpouzdaniji pomoćnici žena bijahu engleski radnici. U svom zna menitom spisu „Povjeat jedne križarske vojne" piše Jozefina Butlerova: „M i smo zaključili pozvati narod. V e ć u jeseni 1869. pisali smo svakom članu parlamenta obih kuća, a i mnogim drugim vodjama svjetovnih i crkvenih partija. O d svih odgovora, što ih primismo na naša pisma, izjaviše se malo njih, da se s nama potpuno slažu . . . P ošto nadjo3mo vrlo malo uspjeha kod krugova, na koje smo zbog njihovih interesa najviše računali, obratismo se na radnički narod zemlje. T u nas se susrelo posvema drukčije. Ja vrlo dobro znadem, da i radničke klase imaju svojih pogriA . B e te l: Ž ena i tocijalizam.
12
178
Njemačka policija ima sličnu vlast za te stvari i česti slučajevi iz Berlina, Leipziga, Kolna, Hannovera i mnogih drugih mjesta, koji su prodrli u javnost, dokazuju, da su zloporabe ili „ nesporazumi“ vrlo laki pri vršenju te vlasti, ali kod nas ne ima ni traga od jedne energične opozicije protiv tih ovlaštenja.1 Čak su i u sitnoburžoaskoj Norveškoj godine 1884. z a b r a n j e n i bordeli, i godine 1888. u glavnom gradu Christianiji u k i n u t o prisilno upisivanje prostitutkinja i pregled, koji je s njime spojen. U s i j e č n j u 1893. i z d a n a j e j e d n a k a n a r e d b a z a c i j e l u z e m l j u . Vrlo dobro kaže gospodja Guillaume - Schack gledom na državne „zaštitne mjere“ za muškarce : „Čemu učimo mi naše sinove kreposti i čudoredju, kad država proglasuje nemoral potrebnim zlom ? Kad ona mladom čovjeku još prije, no što je duševno sazrio, dovodi ženu, ožigosanu od vlasti kao robu, da bude igra njegovih strasti?4' M ože jedan spolno bolesni čovjek u svojoj razuzdanosti da zarazi koliko ga volja tih jadnih bića, koja u naj većem broju na taj stidni zanat nagna gorka nevolja ili zavodjenje, tome gubavcu nitko ni riječi ne će kazati, ali jao teško bolesnoj prostitutkinji, koja se odmah nije pod vrgla liječničkoj pregledbi. Garnizonski, univerzitetski, pri morski i t. d. gradovi nagomilavajući u sebi snažne, zdrave ljude postaju glavnim rasadištima prostitucije i njenih opa snih bolesti, koje se odatle prenose u najudaljenije kutove zemlje i posvuda šire propast. Kako jejnoralno kvalificiran veliki dio naših djaka, o tom govori „Časopis za pobijanje javnog nemorala44:2 „ K o d o g r o m n o g d i j e l a d j a š ješaka i da su kao i ostali narodni slojevi isto tako malo slobodne od egoizma; ali sam čvrsto uvjerena, da prosti narod, kad ga se pozove u ime pravednosti, uvijek dokazuje lojalne i povjerljive namjere." Citirano kod P. Kampffmeyera, u pomenutoj knjizi, na str. 69. 1 „G odine 1901. zlostavljena je u Beču uz odobravanje svjetine jedna Francuskinja po policajnom agentu Neuhoferu, bačena k bludnicama u zatvor i nasilno liječnički pregledana. Taj slučaj izazvao je u saboru pet interpelacija. G odine 1902. uapšene su u Hamburgu i Kielu gospodje pod sumnjom, da su prostitutke, a dijelom su i zlostavljene. Ovi slučajevi izazvale 8. rujna golemu demonstrativnu skupštinu u Hamburgu, na kojoj sudjelovahu pripadnici svih stranaka." P. Kampffmeyer, u pomenutoj knjizi, str. 66. 2 15. kolovoza 1893. Berlin.
179
t v a d a n a s s u p o j m o v i o m o r a l n i m s t va r i ma s t r a h o v i t o niski, š t a više, to su p o j m o v i n o ć n i h s k i t n i c a .“ A iz tih krugova, koji se razmeću svojim nacijonalizmom i „njemaćkim moralom", rekrutiraju se naši administrativni činovnici, naši državni odvjetnici i naši suci. Kako zlo stanje u tom pogledu mora da bude speci jalno kod studenata, vidi se iz toga, što je u jesen 1901. veliki broj profesora i liječnika, medju njima imena prvih stručnjaka, uputio jedan apel njemačkim studentima skre ćući im izričito pažnju na žalosne posljedice spolne razuzdanosti i pretjeranog alkoholizma, koji u toliko slučajeva podjaruje spolnu razuzdanost. Najzad se uvidja, da se sa prikrivanjem dalje ne može, već da stvari treba iznijeti onake, kakve su, da bi se ma koliko spriječilo nedogledno zlo. 1 u drugim klasama bilo bi potrebno, da se ove opo mene primu srca. „ Z a tvoje grijehe plaćat će tvoji potomci sve do trećeg i četvrtog koljena." O va izreka biblije odnosi se najpot punije na spolno razuzdanog i oboljelog čovjeka, pa naža lost i na njegovu nevinu ženu. „Napadaji kaplje kod mla dih muških i ženskih lica, razni oblici sušenja hrptenjače i mekšanja mozga, živčane bolestiraznih vrsti, očne bo lesti, kostobolja i zapala crijeva, sterilnost i sušica u to likim slučajevima ne potječu ni iz čega drugog do iz sifi lisa, koji je zastario, koji se nije opazio, ili je iz pojmljivih razloga bio prećutkivan . . . Kako sada stvari stoje, ne znanje i lakoumnost vode k tomu, da se od bujnih seoskih djevojaka stvaraju žuti, uveli stvorovi, koji za ekstravagan cije svojih muževa prije braka i izvan braka moraju da plaćaju kroničnim spolnim zapaljenjima."1 A dr. A . Blaschko veli medju ostalim : „Epidemije, kao kolera i kozice, difterija i tifus, čije naglo djelovanje pada odmah svakom u oči, izazivaju kod pučanstva užas, ma da se po svojim opakim posljedicama jedva mogu uporediti sa sifilisom, a po širenju ne mogu to ni izdaleka . . . Medjutim prema 1 O pasnost prostitucije po zdravlje. N apisao dr. Oskar Lassar. Ber lin 1892., A ugust H irschwald.
180
sifilisu društvo stoji, moglo bi se reći, sa ravnodušnošću, koja čovjeka užasava.441 Krivica je u tome, što se smatra za „nepristojno41, da se o takvim stvarima javno govori. T a ćak se ni njemački državni sabor nije mogao odlučiti, da unese u zakon i to, da bolničke blagajne imaju prema spolnim bolesnicima postupati, kao god i prema ostalim bolesnicima.2 Sifilitični je otrov po svome djelovanju najžilaviji od svih otrova i najteže se od svih može iskorijeniti. Mnogo godina, pošto je bolest prošla i ozdravljeni živi u zabludi, da je svaki trag uništen, javljaju se u braku mnogobrojne posljedice kod žene ili kod novorodjenčadi, a za porijetlo čitave jedne vojske bolesti žena i djeca imaju da zahvale muževljevim odnosno roditeljskim spolnim bolestima. U jednoj peticiji, koju je udruženje za zaštitu mladeži uputilo u jesen 1899. njemačkom državnom saboru, navedeno je, da je u Njemačkoj oko 30.000 djece još od rodjenja sli jepo zbog toga, što je zaraženo kapavcem (triperom), a da je kod 30 postotaka nerotkinja isto to uzrok njihovoj ne plodnosti.3 Zbilja čovjeka mora da užasava činjenica, što postoji toliki silni broj brakova bez djece i što on raste. 1 slaboumna i kretenska djeca imaju u najviše slučajeva da tu svoju nesreću pripišu istom uzroku, a kakve se grozne posljedice mogu izazvati jednom sićušnom kapljicom sifilitične krvi prilikom cijepljenja kozica, za to postoje grozni primjeri. T o, što se nalazi veliki broj onih, koji pate od spolnih bolesti, poticalo je toliko puta na donošenje jednog zakona za carevinu, koji bi propisao postupak specijalno prema 1 Liječenje spolnih bolesti na okružnim blagajnama i u bolnicama. Berlin 1890., Fischerova medicinska knjižara. 2 O va odredba zakona o bolesničkom osiguranju ( § 6. a) omogu ćila je općinama, da zaključe, da se kod bolesti, nastalih od spolne razuzdanosti, ne daje uopće ili samo djelimice bolesnička potpora, ali ta je ustanova ukinuta novelom od 2 5 . svibnja 1903., koja je stupila na snagu 1. siječnja 1904. 8 Medju stanovnicima slijepačkih zavoda bilo ih je poradi infekeije slijepih od poroda u Berlinu 2 1 , 3, Beču 3, 1, Breslavi 3 5 , !, Budim pešti 47, 9 , Miinchenu 78, 8. Th. W e y l, Društvena higijena. Str. 6 2 . Jena 1904.
181
spolnim bolesnicima. Dosad se još nije moglo odlučiti na takav jedan korak, vjerovatno od straha pred veličinom zla, koje bi se tada pokazalo. U stručnjačkim krugovima došlo se do općenitog uvjerenja, da je triper, koji je prije smatran sitnicom, najopasnija bolest. Prividno izliječen, on i dalje razvija svoje djelovanje u ljudskome tijelu, tako, te je, kao što je to dr. Blaschko saopćio u jednom svom predavanju u Berlinu 20. veljače 1898., pri policijskim pregledima u Berlinu svega kod jedne četvrtine do najviše jedne trećine prostitutkinja, koje bolovahu od tripera, konstatirana bolest. A u stvari od tripera boluje ogromni, pretežni dio prosti tutkinja,- no bolest se prilikom kontrole utvrdjuje samo kod jednog malog broja. A pošto se i od toga dijela liječi samo mali dio, društvo ovdje stoji pred jednim zlom, od koga ono za danas ne ima lijeka, a koje prijeti teškim opas nostima, naročito ženskom dijelu stanovništva.
3. Trgovanje djevojkama. U koliko se ljudi, od svoje volje ili prinudjeni, od riču braka tražeći podmirenja spolnoga nagona u divljini, u toliko se sve više umnožavaju prilike za zavodjenje. Velika dobit, što ju pruža svako poduzeće, zasnovano na nemo ralu, potiče mnogobrojne neskrupulozne špekulante, da mame k sebi mušterije nudeći im rafinirana zadovoljstva svih vrsti. T u se vodi računa o svakoj potrebi mušterije prema njenom činu i položaju, o svakoj sposobnosti plaćanja. Kad bi „javne kuće“ mogle izbrbljati sve svoje tajne, pokazalo bi se, da one, koje u njima stanuju i koje su tolikoput i bez ugledna porijetla i bez više obrazovanosti i odgoja, ali koje raspolažu to većim tjelesnim dražestima, stoje u najintim nijim odnosima sa vrhovima društva, sa ljudima visoke inteligencije i obrazovanosti. O datle izlaze i tamo ulaze ministri, viši oficiri, tajni savjetnici, narodni predstavnici, suci itd. pored predstavnika nasljedne, financijske, trgovačke i industrijske aristokracije, ljudi, koji se danju i u društvu pojavljuju dostojanstveno i ozbiljno kao „zastupnici i čuvari morala, reda, braka i porodice“ i stoje na čelu kršćanskih dobrotvornih ustanova i udruženja za „suzbijanje prostitu
182
cije“. Vlasnik jednog lokala, koji služi tome podvodjenju u . . . . ulici u Berlinu izdaje čak i svoj ilustrovani list, u kom se slikaju orgije društva iz te kuće. Lokal ima preko 400 sjedala i u njemu se svako veče skuplja ele gantna publika, koja kao stalni gost — kako se to u listu veli — pripada najvišoj aristokraciji po rodjenju i po bo gatstvu. Radosni uzvici i klicanja dobijaju prosto strahovite dimenzije, kad se tu nadju, kao što to gotovo svaki dan biva, mnogobrojne dame iz pozorišnog svijeta i poznate ljepotice iz veselog svijeta, i kad dosjetljiva direkcija, da bi krunisala veselje, priredi pred zoru lov na jegulje . . . U krugu oko basena čuče visoko uzdignutih haljina lijepe posjetilice ovoga doma i love jegulju. I tako dalje, Policija zna tačno za ove orgije, ali se čuva, da otmjenome društvu pokvari uživanje. Isto tako nije ništa drugo, do li kuplerstvo najprostije vrsti, kad jedan berlinski zavod za balete šalje ovakvu pozivnicu otmjenome muškom svijetu: „Potpisana uprava lovačke dvorane, kojoj ste Vi, visokopoštovani gospodine, preporučeni kao strastveni lovac, do pušta sebi visoku čast, da Vašoj visokoblagorodnosti skrene pažnju na jedan novopronadjeni divni lovački teren i da V as najučtivije pozove na prvi lov plemenite divljači 26. kolovoza o. g. u lovačkim dvoranama. Naročita okolnost čini našu novu šumsku oblast osobito prijatnom i ugodnom : zemljište, na kome se lovi, nalazi se u sredini prijestolnice, divljač se nimalo ne štedi. “ Naše buržoasko društvo liči na neko veliko karnevalsko društvo, u kom jedan drugoga kuša da prevari i napravi budalom. Svaki nosi dostojan stveno svoju službenu masku, da bi poslije, slobodan, u toliko neobuzdanije dao maha svojim sklonostima i stra stima. A i z v a n a sve se to prelijeva moralom, religijom i poštenjem. Ni u jedno doba nije bilo većeg licemjerstva, no u naše. Broj augura raste svakim danom. Ponuda žena za uživanje množi se brže, no njihova potražnja. Sve gori socijalni odnosi, bijeda, zavodjenje, žudnja za izvana sjajnim životom, koji je prividno slobodan, sve to lifruje kandidatkinje iz svih društvenih slojeva. K a rakteristično opisuje stanje u prijestolnici njemačke care
183
vine jedan roman H ansa W achenhusena.1 Pisac se ovako izražava o svrsi svog rom ana: „Moja knjiga govori naročito 0 žrtvama ženskoga spola i sve većem propadanju nje govom zbog n e p r i r o d n o s t i n a š i h d r u š t v e n i h i g r a d j a n s k i h o d n o s a , zbog krivice baš i samog žen skog spola, zbog zanemarivanja uzgoja, zbog potrebe za luksusom i zbog sve veće, brže ponude na trgu života. O na govori o prekobrojnosti ovog spola, koja svakim danom oduzima sve više nadu onima, koji se radjaju, izglede onima, koji prirastuju . . . Ja sam pisao otprilike kao što državni odvjetnik iznosi tok života jednog zločinca, da bi iz toga resumirao njegov grijeh. A ko se dakle pod romanom razumijeva nešto izmišljeno, suprotnost istini, koja se ne kazni, onda u tome smislu ovo, što će se čitati, nije ni kako roman, već istinska slika života, bez retuširanja.“ U Berlinu odnošaji nijesu ni bolji ni gori, no u ostalim ve likim gradovima. D a li na stari Babilon više liči grčkopravoslavni Petrograd ili katolički Rim, kršćanskogermanski Berlin ili neznabožački Pariz, puritanski London ili veseli 1 strastveni Beč, teško je riješiti. Isto socijalno stanje pro izvodi iste socijalne pojave. „Prostitucija ima svoje pisane i nepisane zakone, svoja pomoćna sredstva, mjesta, iz kojih se rekrutira (various resorts), od najsiromašnije kolibe pa do najsjajnije pa la če ; svoje bezbrojne stupnjeve i to od najnižeg pa do najprefinjenijeg i najkultiviranijeg; ona ima svoja specijalna uživanja i javna mjesta za sastanke ; svoju policiju, svoje bolnice, svoje tamnice i svoju litera turu.“ 2 „Mi više ne slavimo svetkovine Ozirisa, bakanalije i indijske orgije u proljetnome mjesecu, ali se u Parizu i drugim velikim gradovima, u mračnoj noći, iza zidova javnih i privatnih kuća, predaju ljudi orgijama i bakanalijama, kojih ni najsmionije pero ne može da se usudi opisati**.3 U takvim odnošajima zauzela je trgovina ženskim me som goleme dimenzije. O na se vodi u središtima civili zacije i kulture na najbolje organizovani način, rijetko kada 1 „Sto proguta cesta**. Socijalni roman u 3 sveska. Berlin, A . H off mann i drug. 2 Dr. Elisabeth Blackw ell, T h e moral education (Moralni uzgoj.) 3 M antegazza, L ’amour dans l’humanite (Ljubav u čovječanstvu).
zapažena od policije. Čitava vojska pribavljača, agenata i transportera muškoga i ženskoga spola vodi taj posao istom hladnokivnošću, kao da se radi o prometu ma kakove robe, krivotvore se legitimacije i izdaju svjedodžbe, u kojima se tačno opisuju kvalifikacije pojedinih „komada", a trans porteri ih daju kupcima kao uputu. Cijena se kao kod svake robe ravna po kakvoći i roba se prema ukusu i tražbini mušterije razvrsta i razašalje u različita mjesta i zemlje. Najprepredenijim manipulacijama nastoji se umaknuti pozornosti i ispitivanju policije, a nerijetko se upo trijebe i velike svote, kako bi se zatvorilo oko čuvara zakona. T ako se poimence veliki broj takvih slučajeva kon statirao u Parizu.1 Njemačka uživa žalosnu slavu, da je žensko tržište za polovicu svijeta. Nijemcima prirodjeni nagon za putovanjima čini se da ispunja i jedan dio njemačkih žena, tako, da one više, nego li žene drugih naroda, osim austrougarskih, pružaju svoj kontingenat za opskrbljivanje medjunarodne prostitucije. Njemačke žene nastavaju hareme turske, kao i javne kuće u unutrašnjosti Sibirije sve do Bombaya, Singapora, San Francisca i Chicaga. U golemom svojem djelu ,,lz Japana u Njemačku kroz ^Sibiriju" govori pisac W . Joest ovako o njemačkoj trgovini djevojkama: ,,U našoj moralističkoj Njemačkoj užasavaju se ljudi nad trgovinom robija, koju tjera ma koji zapadnoafrički crnački knez, ili nad odnošajima na Kubi i u Đraziliji, a nitko se ne bi sjetio brvna u vlastitom oku, j e r n i u k o j o j d r u g o j z e m l j i ne t r g u j e s e t a k o b i j e l i m r o b i n j a m a , n i i z k o j e z e m l j e ne e k s p o r t i r a se t o l i k o r o b e , k a o b a š i z N j e m a č k e i A u s t r i j e . Put, što gfc proputuju ove djevojke, dade se posve tačno slije 1 Držanje policije naprama prostituciji u mnogom je pogledu vrlo interesantno. Tako je godine 1899. u jednom berlinskom procesu usta novljeno, da je jedan poticajni komesar upotrijebio jednu prostitutkinju, kako bi nadzirao i uhodio jednog djaka smatrajući ga anarhistom. A u Pragu saopćio je u kolovozu 1902. poticajni šef jednom tamošnjem listu, da je ženi nekog nižeg policijskog činovnika oduzela koncesija da drži javnu kuću, pošto joj je muž zlostavljao jednog uapšenika. Praska po licija nagradjuje dakle svoje činovnike podjeljivanjem koncesija za javne kuće. Prekrasno stanje.
185
diti. U Hamburgu ukrcaju se one za Južnu Ameriku, Bahia i Rio de Janeiro dobije svoju količinu, najveći dio odredjen je za Montevideo i Buenos Aires, dok mali ostatak odlazi Magelhaensovim putom do Valparaisa. Druga grupa uputi se preko Engleske ili ravno u Sjevernu Ameriku, ali ovdje može samo teško konkurirati domaćim produktima, zato se razdijeli po Missisipiju do New Orleansa i Teksasa, ili ode prema zapadu u Kaliforniju. P od naslovom .„Ceškinja" eksportiraju se daljnje čete nje mačkih djevojaka preko A lpa u Italiju, a onda južno u Aleksandriju, Suez, Bombay, Kalkutu do Singapora, sve do Hongkonga i Shanghaja. Holandijska Indija i istočna Azija, osobito Japan, slaba su tržišta, jer Holandija ne podnosi u svojim kolonijama bijelih djevojaka takve vrsti, a u Japanu su domaće kćeri i same dosta lijepe i jeftine ; pa i amerikanska konkurencija iz San Francisca kvari po voljnu konjunkturu. Rusija je opskrbljivana iz Istočne Pruske, Pomoranske i Poljske. Prva je postaja većim dijelom Riga. Ovdje se nalaze petrogradski i moskovski trgovci i šalju svoju robu u velikim količinama u Nižni Novgorod, preko Urala u Irbit i Krestovskij, pa čak u unutrašnjost Sibirije ; tako sam primjerice jednu njemačku, na taj način prodanu djevojku našao u Tšiti. T a golema trgovina je potpunoma organizovana, nju posreduju agenti i trgovački putnici, i kad bi n j e m a č k o m i n i s t a r s t v o i z v a n j s k i h p o s l o v a z a t r a ž i l o k a d a i z v j e š ć a od svojih k o n z u l a , d a l e bi se s a s t a v i t i o d i s t a z a n i m ljive s t a t i s t i č k e tablice." O va trgovina cvate u punoj mjeri, kako su često kon statirali socijalnodemokratski zastupnici u njemačkom držav nom saboru. O sobito jako tjera, se ta trgovina ženskim mesom u Galiciji i Ugarskoj za Carigrad i ostale gradove u Turskoj. Naročito se tamo šalju mnoge Židovke, koje se inače rijetko nadju u javnim kućama. Novac za putovanje i ostale troškove šalje se agentima već unaprijed. A da bi se pre varile i zavele oblasti, izdaju se nenapadni brzojavi naru čiteljima.
186
Neke od tih depeša glase ovako: „5 b u r e t a ma g j a r s k o g v i n a s t i ć i ć e t a d a i t a d a u V a r n u “, pod čime se misli na pet vrlo lijepih djevojaka; ili „3 v r e ć e k r u m p i r a , p o s l a n e p o p a r o b r o d u L l o y d M in e r v a " . T u se radi o tri manje lijepe djevojke, ili o „običnoj robi“ . Druga jedna depeša glasi: „U p e t a k d o l a z i m s k o b r o m. I m a m sa s o b o m d v a o mo t a fi ne svi l e. “
4. Množenje prostitucije. N ezakonite matere. Broj prostitutkinja teško se dade ocijeniti, a tačno se nikad ne može dati. Policija može približno ustanoviti broj onih, kojima je glavno zanimanje prostitucija, ali ona to ne može o daleko većem broju onih, kojima je to tek spo redno zanimanje. P a ipak su i približno poznati brojevi užasno veliki. Po Ottingenu ocijenjen je već krajem šez desetih godina broj prostitutkinja u Londonu na 80.000. U Parizu je 1. siječnja 1906. bilo 6196 upisanih prosti tutkinja, ali i od ovih izbjegavalo je liječničkoj pregledbi više od jedne trećine. U cijelom Parizu bilo je 1892. od prilike 60 bordela sa 600 do 700 bludnica, dok ih je godine 1900. bilo 42. Taj broj neprestano p a d a (godine 1852. bilo je 217 bor dela). Ali zato je broj tajnih prostitutkinja mnogo narasao. Na temelju ispitivanja, što ga je poduzelo pariško municipalno vijeće godine 1889., navedena je brojka od 120.000 za žene, koje se prostituiraju. Pariški policajni prefekt, Lefrine, cijeni broj upisanih na 6000 prosječno, a do 70.000 tajnih prostitutkinja. O d 1871. do 1903. policija je uapsila 725.000 bludnica, a 150.000 njih došlo je u zatvor. G o dine 1906. bio je broj uapšenih prostitutkinja 56.196.1 U Berlinu iznosio je broj bludnica, upisanih kod redarstva : 1886.— 3006, 1890 —4039, 1893.— 4663, 1897.— 5098, 1 8 9 9 .-4 5 4 4 , 1 9 0 5 .-3 2 8 7 . 1890. bilo je postavljeno šest liječnika, koji su imali 1 Dr. Sicard de Plauzoles, La fonetion sexuelle (Spolno zanimanje). Str. 67. Paris 19 08.
187
da svakog dana vrše pregled po dva sata. O tada se broj liječnika umnožio na dvanaest, a od nekoliko godina ovamo, na protest mnogih muških liječnika, postavljen je za taj pregled jedan ženski liječnik. Prostitutke, koje su kod po licije upisane, sačinjavaju u Berlinu samo jedan ma l i dio prostitutkinja, čiji broj ljudi, upućeni u te stvari, cijene n a j m a n j e na 50.000. (Drugi, kao Lesser, računaju 24.000 do 25.000, a Raumer 30.000.). G odine 1890. bilo je samo u berlinskim točionama 2022 konobarica, koje bijahu gotovo sve odane prostituciji. A isto tako i broj djevojaka, uapšenih zbog povrede moralnopolicijskih propisa, broj, koji se iz godine u godinu diže, pokazuje, da prostitucija u Berlinu stalno raste. Broj uapšenica bio je godine 1881.— 10.878, 1 8 9 0 .-1 6 .6 0 5 , 1 8 9 6 .-2 6 .7 0 3 , 1897.— 22.915. O d dje vojaka, koje su 1897. poapšene, predano je 17.018 njih na osudu, — dakle na svaki sudski dan dolazilo je njih 57. Kolik je broj prostitutkinja u cijeloj Njemačkoj? Neki tvrde, da bi taj broj mogao biti 200.000 od prilike. Strohmberg cijeni broj javnih i tajnih prostitutka u Njemačkoj na 92.200 ili izmedju 75000 i 100.000. Kamillo K. Schneider pokušao je god. 1908. saznati tačan broj upisanih pro stitutkinja. Njegova tabela obuhvaća za 1905. godinu 79 gradova- „Pošto ne manjkaju velika mjesta, u kojima bi još mogao biti znatan broj bludnica, drži on, da bi 15000 bio prilično tačan skupni broj Uzevši, da svih stanovnika ima okruglo 60,600.000, došla bi jedna upisana na 4040 stanovnika. “ U Berlinu dolazi jedna prostitutka na 608, u Breslavi na 514, u Hannoveru na 529, u Kielu na 527, u Danzigu na 487, u Kolnu na 369, u Braunschweigu na 363 stanovnika. Broj prostitutkinja, koje se nalaze pod kontrolom, stalno opada.1 Prem a različitim računanjima odnosi se broj zvaničnih prostitutkinja prema tajnima, kao l prama 5 do 10. T u postoji dakle čitava vojska onih, koje prostituciju- smatraju kruhom, a isto je tako velik broj ortih žrtava, koje padnu od bolesti i smrti. 1 Kamillo Karl Schneider, Prostitutka i društvo. Socijalnoetička stu dija. Str. 4 0 do 4 1 , 188 do 189. Leipzig 1908.
188
Da je ogroman broj prostitutkinja1 i suviše sit svog načina života, šta više, da ga se grozi, stvar je, koju pri znaju svi, koji poznaju to. Medjutim, kad se jednom za padne u prostituciju, vrlo malome broju njih ukaže se prilika da se od nje spasu. Hamburški pododbor britanske, kontinentalne i opće federacije priredio je 1899. jednu anketu medju prostitutkama. Ma da je samo malo njih od govorilo na postavljena pitanja, odgovori su ipak karakte ristični. Na pitanje: Da li biste V i ostali pri tom zani manju, kad, bi se drugačije mogli izdržavati ? odgovorila je jedna : Šta čovjek može početi, kad ga svi ljudi pre ziru ? Druga jedna odgovorila j e : Ja sam iz bolnice molila pomoć. T reć a: Moj me je prijatelj izbavio tako, što je isplatio moje dugove. Sve se one nalaze u dužničkome ropstvu prema bordelskim gazdama. Jedna saopćuje, da svojoj gazdarici duguje 700 maraka. Odijelo, rublje, nakit, sve im to gazda daje za strahovito visoku cijenu, a isto im se tako i jelo i piće uračunava po najvišoj cijeni. 1 osim toga, one imaju da daju gazdi po jednu odredjenu svotu dnevno za stan. O va stanarina iznosi do 6, 8, 10 pa i više maraka na d a n ; jedna piše, da svome Ljude vitu mora dnevno plaćati 20 do 25 maraka. Dok ne isplate dugove, gazda ih ne p u šta ; a isto tako njihovi iskazi ba caju sa raznih strana svijetlost na držanje policije, koja stoji više na strani tih gazda, no usamljenih djevojaka bez ikakve pomoći. Ukratko, mi usred kršćanske civilizacije imamo tu jedno ropstvo najgore vrsti. A da bi svoje s t al e š k e i n t e r e s e mogli bolje štititi, vlasnici bordela osnovali su čak i jedan s t r u č n i o r g a n , koji ima medjunarodni karakter. Broj prostitutkinja raste u toliko, u koliko raste broj žena, koje su uposlene kao radnice u najrazličnijim indu 1 N a 1000 članova berlinskih okružnih blagajna došlo je bolesti od Sifilisa Tripera M ekog šankera muš. žen. muš. 1892 do 1895 3 4 ,6 9 ,8 8 ,8 1896 do 1900 4 2 ,4 8 ,4 11,9 1901 do 1902 4 5 ,8 9 ,7 13,0 F. Prinzing, u pomenutoj knjizi, str. 2 2 9 .
zen. 1.5 1.6 2.0
189
strijskim i zanatskim granama i često puta moraju da ku bure s najamnicom, koja je za umiranje i suviše visoka, a za život i suviše niska. Prostituciju unapredjuju i industrijske krize, koje su u buržoaskom svijetu postale nuždom i koje unose nevolju i bijedu u stotine hiljada porodica. Po jednom pismu vrhovnog konstablera Boltona nekom tvorničkom nad zorniku, koje je pisano 31. listopada 1863. za vrijeme pa mučne krize u Engleskoj, izazvane sjeveroameričkim ratom za oslobodjenje robova, broj mladih prostitutkinja umnožio se više, nego za svih posljednjih 25 godina.1 Ali ne pa daju samo radnice kao žrtve prostitucije, njena se oblast rekrutovanja nalazi i u „višim zanimanjima". Lombroso i Ferrero citiraju M acea,2 koji za Pariz veli, „da svjedodžbe guvernanta višeg i nižeg stupnja manje vode zaradjivanju kruha, a m n o g o v i š e s a m o u b i j s t v u , k r a d j i i p r o sti tuci ji . " Parent-Duchatelet sastavio je u svoje vrijeme statistiku, po kojoj je od 3183 prostitutkinja bilo 1441 njih, koje su se prostituirale zbog oskudice i bijede, 1255 njih, koje su bile bez roditelja i bez sredstava, 86 ih se prostituiralo, da hrani uboge roditelje, braću ili djecu, 1425 bijahu ostav ljene od svojih ljubavnika prilježnice, 404 njih bile su dje vojke zavedene od časnika i vojnika i onda dovedene u Pariz, 289 njih bile su služavke, zavedene i otpuštene od gospodara, 280 njih preselilo je u Pariz, da tamo nadje zaslužbe. Gospodja Đutler, gorljiva pobornica za najbjednije i najnevoljnije svojega spola, v e li: „Slučajne prilike, smrt oca, majke, besposlica, nedostatna plaća, nevolja, varljiva obećanja, zavedenje, postavljene mreže upropastiše ih." Vrlo poučna su saopćenja, što ih Karl Schneidt u svojoj brošuri „Nevolja konobarica u Berlinu"3 donosi o uzrocima, koji ove tako često bacaju u prostituciju. Pada u oči ve liki broj sluškinja, koje gotovo uvijek postanu kelnerice, to jest prostitutke. U odgovorima, što ih je Schneidt dobio ša1 Karl Marka, K apital, 2. izdanje, 1. svezak, str. 4 8 0 . 2 U pomenutoj knjizi, str. 4 5 8 . 3 Berlin 1893., M oderna naklada.
190
ljući pitanja konobaricama nalazi se naprimjer ovo : „Zbog toga, što sam od svojega gospodina dobila dijete i morala zaradjivati.4^ Druge vele: „Zbog toga, sto mi je knjiga bila upropaštena", druge o pet: „Zbog toga, što se šivanjem košulja i sličnim poslovima malo zaradjuje", ili: „Zbog toga, što sam kao radnica bila otpuštena iz fabrike, a nijesam mogla nigdje više naći rada", ili: „Zbog toga, što je otac umro, a ostalo četvero male braće i sestara." Da naročito sluškinje, koje padnu kao žrtve zavedenja g o s p o d e , k o d k o j e s l u ž e , sastavljaju veliki kontingenat prostitutkinja, to je već poznato. O neobično velikom broju zavedenih sluškinja po njihovim g o s p o d a r i m a ili sino vima ovih podiže oštre optužbe Dr. Maks T aube u jednom spisu.1 No i viši društveni razredi daju svoj dio prostitu ciji, samo to nije radi nevolje, već zbog zavedenja i sklo nosti k lakoumnom životu, kićenju i zabavama. O tom se u jednom spisu „Pale djevojke i policija za moral" kaže ovako : 2 „Ukočen od zaprepašćenja, od užasa, čuje tako gdjekoji pošteni gradjanin, gdjekoji pastor, učitelj, visoki či novnik i visoki oficir medju ostalim, da mu se kćerka tajno odala prostituciji, i k a d b i b i l o d o p u š t e n o i z n i j e t i i m e n a s v i h t i h k ć e r i , ili bi m o r a l a n a s t u p i t i j e d n a s o c i j a l n a r e v o l u c i j a , i li b i k o d n a r o d a bi l i t e š k o p o v r i j e d j e n i p o j m o v i o č a s t i i vr l i ni . " Naročito se finije prostitutke rekrutiraju iz tih krugova. A i veliki broj glumica, čiji troškovi oko garderobe stoje u najgorem odnosu prema njihovoj plaći,3 upućen je na takvo prljavo privredno vrelo. Isto to važi i za veliki broj djevojaka, koje stupe u službu kao prodavačice i slično tome. A ima dovoljno poduzetnika, koji su toliko nepo 1 Dr. med. M aks Taube, Zaštita nezakonite djece, Leipzig 1 8 9 3 , V eit i drug. 2 Berlin 1889., W ilh. Issleib (G ustav Schuhr). 3 U svom djelu „Kapital i štampa*, Berlin 1891., konstatira Dr. F. Mehring, da je jedna darovita glumica bila angažovana u poznatom jednom kazalištu sa 100 maraka mjesečne plaće, a da su joj samo izdaci za garderobu iznosili do 1000 maraka mjesečno. Deficit je pokrivao jedan „prijatelj1*.
191 šteni, da nisku najamnicu opravdavaju time, što će dje vojke uputiti na pomoć „prijatelja Švelje, krojaćice, modistice, tvorničke radnice u stoti nama hiljada nalaze se u sličnom položaju. Poslodavci i njihovi činovnici, trgovci, vlasnici dobara i t. d. smatraju vrlo često kao neku vrstu svoje povlastice, da ženske rad nike i službenike upotrebljavaju za zadovoljenje svojih strasti. Naši pobožni konzervativci vole da odnose na selu predstavljaju u moralnome pogledu kao neku vrst ideala nasuprot velikim gradovima i industrijskim okruzima. Tko poznaje te odnošaje, zna, da oni nijesu takvi. T o potvrdjuje medju ostalim i jedno predavanje, što ga je vlasnik jednog plemićskog dobra držao u jeseni 1889., o kom su saski listovi donesli ovakav izvještaj: „ G r i m m a. Vlasnik plemićskoga dobra na Rocknitzu, Dr. von W achter, držao je tu skoro na ovdašnjoj skup štini kapetanije predavanje o s p o l n o m n e ć u d o r e d j u u našim s e o s k i m o p ć i n a m a i u njemu je ocrtao današnje odnošaje ne baš ružičasto. T om prilikom je pre davač sasvim otvoreno priznao, da u mnogo slučajeva i p o s l o d a v c i , čak i oni o ž e n j e n i , stoje u veoma i n t i m n i m o d n o s i m a sa svojom ženskom služinčadi, pa posljedice tog odnošaja izravnjavaju ili n o v c e m ili z l o č i n o m uklanjaju ispred očiju svijeta. Nažalost, ne smije se zatajiti, da nemoral po seoskim općinama razvijaju ne samo djevojke, koje su kao dadilje u gradu usisale taj otrov, i momčad, koja se sa njime upoznala služeći u vojsci, nego da taj nemoral prenose na selo i o b r a z o v a n i k r u g o v i , u p r a v n i c i plemićskih dobara i o f i c i r i prilikom manevara. Kako Dr. von W achter veli, ovdje na s e l u i ma vr l o m a l o d j e v o j a k a , k o j e su na v r š i l e 17 g o d i n a , a d a n i j e s u p a l e . “ Otvoreni predavač platio je tu svoju ljubav prema istini društvenim bojkotom, koji je nad njime objavio uvrijedjeni oficirski svijet. Slično se dogodilo pastoru W agneru u Pritzerbu u Marki, koji je u svom djelu „Ćudoredje na ladanju*4 rekao neugodnih istina gospodi veleposjednicima.1 1 N a poticaj pastora W agnera složila se na konferenciji ćudorednih društava 20. rujna 1894. jedna anketa. Rezultati su objelodanjeni u djelu od dva sveska: Spolnoćudoredne prilike evangeličkih žitelja u Njemačkoj. 1 895. do 1896.
192
Većina prostitutkinja biva bačena u ovaj zanat u ono doba starosti, u kom se one teško mogu smatrati kao spo sobne za rasudjivanje. „O d tajnih prostitutkinja, koje su u Parizu od 1878. do 1887. uapšene, bilo ih je 12.615 = 46,7 procenata malodobnih, a u godinama 1888. do 1898. bilo ih je malodobnih 14.072 = 48,8 procenata. Lakonska i tužna statistika Le Pilleursova stavlja za većinu pariških bludnica ovu shem u: oskvrnute sa 16, prostituirane sa 17, a sifilitične sa 18 godina.1 U Berlinu našlo se 1898. medju 846 novoupisanih prostitutkinja njih 229 malodobnih, i t o : 7 u 21 * 33
dobi od 15 godina ,. „ 16 „ „ „ 17 „
59 udobi od 18 godina 49 „ „19 „ 66 „ „ „ 20* „
U rujnu 1894. odigrala se u Budimpešti jedna skan dalozna afera prvog reda, u kojoj se pokazalo, da je 400 dvanaestgodišnjih do petnaestgodišnjih djevojčica palo žrtvom čete bogatih raskalašenika. 1 sinovi naših „posjedujućih i obrazovanih klasa" smatraju često za jedno od svojih prava, da zavode djevojke iz puka i da ih tada ostave na cjedilu. Djevojke iz naroda, koje lako povjeruju, koje nemaju za sobom život i iskustvo, kao god ni radosti ni prijatelja, padnu vrlo lako kao žrtva zavodništva, što im se približuje u sjajnom, laskavom obliku. Posljedice toga su razočaranja i jad, a naposljetku zločin. O d 2,060.973 djece, što su rodjena godine 1907. u Njemačkoj, bilo ih je 179.178 rodjenih izvan braka. Predstavite sebi brigu i bol, što ih velikom dijelu tih matera spremi porod njihova nezakonitog djeteta, ako se i dopusti, da se Jcasnije jedan dio ove djece legitimira po njihovim očima. Ž e n s k a s a m o u b o j s t v a i u m o r s t v a d j e c e treba dovesti u savez većinom s b i j e d o m i n e v o l j o m ostavljenih žena. Sudbene ras prave zbog dječjih umorstava podaju o tom mračnu i^ po učnu sliku. T ako je u jeseni 1894. pred porotnim sudištem u Kremsu (Donja Austrija) mlada neka djevojka, što se osam dana poslije poroda u bečkom rodilištu našla s dje tetom na cesti bez sredstava i u očaju ga usmrtila, o s u 1 Profesor S. Bettmann, Liječničko nadziranje prostitutkinja. ručnik socijalne medicine**. 8. svezak, str. 8 2 . Jena 1905. * S. Bettmann, u spomenutoj knjizi, str. 794.
»Pri
193
d j e n a n a s m r t n a v j e š a l i m a . O hulji, što se nazi vaše ocem, nije se saznalo ništa. A u proljeće 1899. javljalo se iz Posena: „O ptužena zbog umorstva stajaše u ponedjeljak 22-godišnja r a d n i c a K a t a r i n a G o r b a c k i iz Aleksanderruha kraj Neustadta a. W . pred porotom u P o s e n u . O ptužena je bila godine 1897. i 1898. u s l u ž b i k o d p r e p o š t a M e r k e l a u N e u s t a d t u . Iz njihovog intimnog odnošaja došla je u lipnju prošle godine na svijet kćerka, koju je mati dala na hranu rodjacima. P r e p o š t je dva prva mjeseca plaćao 7 1/a maraka hranbine za dijete, ali, kako se ćini, kasnije više n i j e htio trošiti, barem je tako izjavila optužena Gorbacki. Pošto je ona morala prati djetetu rublje i pošto je imala i drugih izdataka, zaključila je ona o d s t r a n i t i d i j e t e . Jedne nedjelje u rujnu prošle godine z a d a v i o n a d i j e t e j e d n i m j a s t u k o m . P o r o t n i c i j e p r o g l a s i š e k r i v o m p r o mi š l j e n o g u m o r s t v a , ali u z e š e u o b z i r o l a h k o t n e o k o l n o s t i . Državni je odvjetnik zahtijevao xnajvišu kazan o d p e t g o d i n a t a m n i c e . Sud je izrekao presudu na tri godine tamnice zbog ubojstva/* Eto, tako se zavedena, sramno ostavljena, u očajanje i sramotu bez pomoći natje rana žena riješava na posljednje, ona ubija plod svojega tijela, dolazi pred sud i dospijeva u tamnicu, ako ju ne kazne smrću. Đezdušni pravi ubojica — prolazi nekažnjen, oženit će se malo zatim po svoj prilici kćerkom kakve „časne i poštene" familije i bit će vrlo poštovani i pobožni muž. T ako u časti i ugledu prolaze mnogi, što su na takav način okaljali čast i svoju savjest. Ali kad bi i žene dobile svoju riječ u zakonodavstvu, bilo bi mnogo štošta drugačije u tom pogledu. Očito je, da mnoga umorstva djece ostaju neotkrivena. Krajem srpnja 1899. stavljena je u Frankenthalu na Rajni pod optužbu jedna služavka, što je svoje novorodjeno vanbračno dijete utopila u Rajni. Državno odvjetništvo pozvalo je sve redarstvene oblasti uz Rajnu od Ludwigshafena do nizozemske granice, da mu jave, nije li u stanovitom vremenu isplivala na kopno kakva dječja lješina. Čudnovata posljedica toga poziva bijaše, da su oblasti javile, da se u ono vrijeme izvuklo iz Rajne A . Bebel. Žene. i socijalizam.
13
194
ništa manje nego 38 lešina djece, a da im se dotada nije moglo saznati za matere. Najokrutnije postupa, kako već spomenusmo, francusko zakonodavstvo, koje zabranjuje potragu za ocem, a ustraja nahodišta. Zaključak konventa od 28. lipnja 1793. glasi: „La nation se charge de 1* education physique et morale des enfants abandonnes. Desormais, ils seront designes sous le seul nom d ’ orphelins. Aucune autre qualification ne sera permis.44 (Narod se brine za tjelesni i moralni odgoj napuštene djece. O na su od toga časa označena jedinim imenom sirota. Ne će se dozvoliti nikakva druga oznaka). T o je bilo vrlo zgodno za muškarce, jer se time obveza pojedinca svalila na cjelinu, samo da on ne bi bio kompromitovan pred javnošću i pred svojom ženom. P o dignuti su domovi za siročad i nahodišta. Broj sirota i nahodčadi iznosio je godine 1833. do 130945 ; cijenilo se, da je svako deseto dijete bračno, samo da su ga se ro ditelji htjeli riješiti. Sva ta djeca ne uživahu osobitu njegu i zato je broj smrtnih slučajeva bio vrlo velik. U ono vrijeme umrlo ih je u prvoj godini života čitavih 59 po stotaka, dakle preko polovice; do dvanaeste godine umrlo ih je 78 procenata, tako, da je od 100 njih samo 22 do seglo dobu od dvanaest godina. Početkom šezdesetih go dina bilo je još 175 nahodišta, 1861. bilo je u njima 42194 enfants trouves (nahodčadi), a uz to još 26156 enfants abandonnes (napuštene djece) i 9716 sirota, svega 78066 djece, koja se na državni trošak odgajaju. Godine 1905. zabilježilo se 3348 nahodčadi. Broj napuštene djece iznosio je 84271. U cijelosti se broj napuštene djece jedva smanjio zadnjih desetljeća. U Austriji i Italiji osnovaše se takodjer nahodišta, za koja se brine država. „Ici on fait mourir les enfants44 (ovdje se ubijaju djeca), kaže se, da je neki vladar prepo ručio tačan natpis za te zavode. Ali u Austriji iščezavaju ona pom alo; sad ih ima samo još 8,^ u kojima je po četkom devedesetih godina bilo smješteno preko 9000 djece, dok ih je 30.000 bilo smješteno izvan tih zavoda. Trošak za njih iznosio je nešto oko dva milijuna forinti. U zadnjim godinama znatno je spao broj nahodčadi, jer
195 još godine 1888. bilo je u Austriji zajedno s Galicijom 40865 nahodčadi, od njih u zavodima 10466, a u pri vatnoj njezi 30.399, pa se na njih trošilo 1817.372 fo rinta. Broj smrtnih slučajeva bio je kod djece, smještene u zavodima, manji, nego broj djece u privatnoj njezi, na ročito u Galiciji. O vdje je godine 1888 umrlo u zavodima 31,25 procenata djece, dakle više, nego li u nahodištima drugih zem alja; ali od djece, dane u skrb privatnicima, umrlo je 84,21 postotaka, pravo umorstvo u masama. Čini se, da poljačko plemičsko gospodarstvo ide za tim, da bi što prije tjeralo sa života te uboge crviče. U cijeloj Italiji primljeno je od 1894. do 1896. u takve zavode 118.531 dijete. Prosječno godimice 29633 : dječaka 58901, djevojčica 596 3 0 ; nezakonitih 113141, zakonitih 5390 (tek 5 procenata). Kako je velik broj smrtnih sluča jeva, vidi se iz ove statistike:1 1890. do 1892. Broj djece, što su primljena u n a h o d išta .......................... O d toga umrlo u prvoj go dini ......................................... T o Čini na stotinu . . . Broj smrtnih slučajeva neza konite djece u Italiji . . Smrtnost bračne djece . .
1893. do 1896.
1897.
91549
1 09899
26661
34186 3 7 ,3
41386 3 7 ,6
9711 3 6 ,4
2 5 ,0 18,0
2 7 ,2 17,5
2 3 ,4 15.9
Užasno stanje vlada u domu za nahodčad Santa Časa dell* Annunziata u Napulju, gdje je od 853 dojenčadi umrlo godine 1896. njih 850. Još godine 1907. primljeno je u nahodišta 18896 djece. Z a godine 1902. do 1906. iznosio je broj smrtnih slučajeva kod tih nesretnih crvića 37,5 postotaka, a to znači, da više nego jedna trećina takve djece umire u prvoj godini života.2 Uopće je svuda priznata činjenica, da vanbračno rodjena djeca umiru u mnogo većoj postotnoj mjeri, nego li 1 S. Turcsanyi i javno zdravstvo 1903. 2 Priručni rječnik Članak o nahodištima
S. Engel, Nahodčad u Italiji. Tromjesečnik za 35. svezak, str. 771. državnih znanosti. 3. izdanje. 4. svezak. 1909. i sirotištima.
196
bračna. Po pruskoj statistici umrlo je od djene d jec e : 18 81-1885
1886-1890
18 9 1-18 95
10.000 živoro18 9 6 -19 0 0
19 0 4
Rr v /G r a d Bračne ^ Ladanje
211 , 86
210 , 87
203 , 87
195 , 85
]J2
v , . /G r a d Vanbračne ( U d a n je
398 3 ,9
39 5 332
385 336
374
333 ^
^
179
Karakteristično je i odlučan dokaz za usku vezu iz medju prostitucije i tužnog stanja sitnih ljudi i seoske dru žine, da je od 94779 vanbračno rodjene djece bilo godine 1906. djece od matera, koje su pripadale ovim zanima njima: gradskoj služinčadi 21164, seoskoj služinčadi 18869, zajedno dakle 40033 ili 42 procenta. Zbroji li se seoska družina i seoske nadničarke i radnice zajedno, iznosit će to do 30 procenata, dok ih u industriji i obrtu ima 14 procenata (13460).1 Diferencija u smrtnim slučajevima kod bračne i van bračne djece pada u oči naročito u prvom mjesecu njihova života; tada je prosječno smrtnost vanbračne djece t r ip u t veća, no kod bračne. Nedovoljna njega za vrijeme trudnoće, bolesni porodjaj i rdjava Jtijega poslije toga jesu ti jednostavni uzroci ovoj pojavi. Čuvena „pobacivanja" i razni pokušaji protiv ploda u utrobi povećavaju broj žrtava. A i broj mrtvorodjenih veći je kod vanbračne djece, no kod bračne, poglavito zbog pokušaja jednog dijela matera, da još za vrijeme trudnoće izazovu smrt svoga djeteta. K tomu još pridolaze i ubijanja djece, za koja se ne zna, jer se ta umorena djeca sakriju medju mrtvorodjenčad. ,,K broju od 205 ubojstva djece, što ga navode francuski sudbeni dokumenti, valja još — misli Bertillon — pribro jiti najmanje 1500 tobožnje mrtvorodjenčadi i 1400 sluča jeva smišljenih umorstava gladom ."2 Na 100 djece došlo je mrtvorodjenčadi:
1 G . v. Mayr, u pomenutoj knjizi, str. 140. 2 Schnapper-Arndt, u pomenutoj knjizi, str. 181,
197
N j e m a č k a .................................... Pruska .................................... Saska .................................... B a v a r s k a ............................... W iirttem berska..................... Badenska ............................... Austrija .................................... Š v i c a r s k a .................................... Francuska .................................... N i z o z e m s k a ............................... D a n s k a .......................................... Švedska .................................... N o r v e š k a .................................... Finska .......................................... I t a l i j a ..........................................
U godinama
Bračna
1891 do 1 900 190 2 1 900 1900 1891 190 0 1891 1891 190 0 1891 1900 1900 1895 1903 1897 1891 99 1895 1891 1900 1894 1893 1891 n 1895 1891 n 1 9 0 0 1891 yy 1 900 1891 1896
3 ,1 5 3 ,0 2 3,31 2 .9 8 3 ,3 0 2 ,6 2 2 ,6 4 3 ,4 0 4 ,4 0 4 ,3 8 2 ,4 0 2 ,4 6 2 ,4 7 2 ,5 4 3 ,8 9
n w n ft
Vanbračna 4 .2 5 4,41 4 ,2 4 3,61 3 ,4 8 3 ,3 5 3 ,8 6 6 ,1 4 7 ,5 4 8 ,1 3 3 ,2 0 3 ,3 0 4 ,0 6 4 ,4 3 5 ,1 6 1
O na vanbračna djeca, koja prežive, osvećuju se društvu za zlostavljanja, koja su im nanesena time, što jednu n e o b i č n o v e l i k u postotnu količinu daju zločincima svih stupnjeva.
5. Zločini proti ćudoredju i spolne bolesti. Drugo jedno zlo, koje se toliko puta javlja, moramo takodjer na kraju ukratko dodirnuti. Pretjerano spolno uži vanje mnogo je škodljivije, nego nedovoljno. Organizam, koji se pretjerano zloupotrebljava, propada. Impotencija, neplodnost, bolovi u hrptenjači, oglupavjelost, idiotizam i druge bolesti posljedice su toga. U m j e r e n o s t u spolnom saobraćaju isto je tako nužna, kao što je i u jelu, u piću i ostalim ljudskim potrebama. Ali umjerenost izgleda mla deži vrlo teška, naročito onoj, koja živi u izobilju. O tuda veliki broj „mladih staraca" u višim društvenim slojevima. Broj mladih i starih otmjenih razvratnika velik je i pošto su uslijed pretjeranog spolnog uživanja postali tupi i presićeni, oni osjećaju potrebu za osobitim nadražajima. 1 da ostavimo na stranu one, kojima je urodjena ljubav prema 1 F. Prinzing, Uzroci mrtvih porodjaja. Sveopći statistički arkiv 1907. 7 . svezak, str. 4 3 d o 44.
198
svome spolu (homoseksualnost), veliki broj ovih nesrećnih ljudi baca se u neprirodnosti grčkoga doba. Spolna ljubav prema muškarcima mnogo je više rasprostranjena, nego što najveći broj od nas može i da san ja; o tome bi tajni spisi gdjekoje policijske kancelarije mogli otkriti užasnih (akata.1 Ali se i medju ženama počinju u jačoj mjeri javljati ne prirodnosti stare Grčke. Lezbijska ljubav, safizam, izgleda, da je prilično rasprostranjena medju udatim ženama u Parizu, a po Taxelu medju otmjenim pariškim damama čak i u ogromnoj mjeri. U Berlinu, kako se čini, četvrtina se pro stitutkinja odaje tribadiji, ali ni krugovi našeg otmjenog ženskog svijeta ne oskudijevaju na Sapphinim učenicama. Drugo jedno neprirodno podmirivanje spolnog nagona je silovanje djece, koje se posljednjih decenija umnožilo. T ako je u Njemačkoj zbog zločina i prestupa proti ćudoredju osudjeno godine 1895.— 10239, 1905.— 13432, 1906.— 13557 osoba. Medju ovima na temelju § 174. (nemoralni činovi s djecom) godine 1902.— 58, a 1907.— 72 osobe, dok na temelju § 176. tačke 3 (nemoralni čini s osobama ispod 14 godina) godine 1902. — 4090, 1906. — 4548, 1907. — 4397. U Italiji iznosio je broj zlo čina proti ćudoredju od 1887. do 1889.— 4590, 1903.— 8461 ili 19,44 i 25,67 na *100.000 stanovnika. Jednaka je či njenica ustanovljena u Austriji. „Jaki porast delikata proti ćudoredju u perijodi od 1880. do 1890. — veli punim pravom H . H erz — pokazuje, da gospodarska struktura sadašnjosti s uvećanjem broja neženja i neoženjenosti, koja je uvjetovana promjenama na selu, nije nikako postala uzrokom loših moralnih odnosa. “ 2 Ljudi iz „liberalnih zanimanja", koji najčešće pripadaju višim razredima, vrše u Njemačkoj oko 5,6 procenata kri minalnih prestupa, a medju tima oko 13 procenata tih silovanja djece. Ovaj postotni broj bio bi još veći, kad tim krugovima ne bi stajao na raspolaganje veliki broj 1 T u nedavno su procesi M oltke, Lynar, Eulenburg podali joi užasniju sliku, no što se mogla očekivati. Oni su dokazali, koliko je ta perverznost raširena u višim društvenim krugovima, naročito u vojničkim i dvorskim. 2 Dr. H ugo H erz, Zločinstva u Austriji. Str. 65. Tiibingen 1908.
199
sredstava, da ove zločine zataje. Užasna otkrića o silo vanjima djece u Engleskoj, koja je osamdesetih godina prošloga vijeka iznijela „Pall Mall G azette” , pokazala su, kakvo je stanje stvari u tom pogledu. Slijedeći će brojevi najbolje pokazati na venerične bo lesti i njihov porast, na venerične bolesnike bolesničkih blagajna N jem ačke: 1877. 188 0 . 1883. 18 8 6 . 1889.
do „ „ „ „
1879. 188 2 . 1885. 1888. 1891.
Triper
Sifilis
23344 28700 30038 32275 41381
67750 79220 65980 53664 60793
Triper 1 8 92. do 1 8 9 4 . 1895. „ 1897. 1898. „ 1901. 1902. „ 1904.
50541 53587 83374 68350
Sifilis 78093 74092 101225 76678
Uzmemo Ii prosječni godišnji broj, u razdoblju se od 25 godina dignuo broj tripera (7781) i sifilisa (22583) na 22750 i 25559. Broj žitelja umnožio se samo za 25 po stotaka, broj bolesnika od tripera za 182, a onaj sifilitičara za 19 procenata! Imamo tu još jednu statistiku, koja se ne odnosi do duše na mnogo godina obuhvatajući tek jedan jedini dan i pokazujući, koliko je pacijenata dne 30. travnja 1900. došlo pred liječnika zbog tripera, šankera isifilisa. T u sta tistiku izdalo je prusko ministarstvo nastave. Upitni se arak razaslao na svekolike liječnike. Prem da je od njih poslalo odgovor samo 63,5 procenata, posljedica tih upita bio je odgovor, da je dne 30. travnja 1900. u Pruskoj skoro 41000 spolnih bolesnika bilo pred liječnikom. 11000 ovih imalo je svježi sifilis. U samom Berlinu bilo je toga dana 11600 spolnih bolesnika, medju njima 3000 njih, koji su baš oboljeli od sifilisa. O d 100.000 odraslih žitelja stajaše u liječničkoj n jezi: Muškaraca U „ „ „ „
B e r lin u ........................................................................................ 17 gradova a preko 1 00 .0 0 0 stanovnika . . . . 42„ s .30.0 0 0 do 100 .0 0 0 stanovnika . . 47 „ s ispod 3 0 .0 0 0 s ta n o v n ik a ............. ostalim gradovima i seoskim općinama .. . • •
U čitavoj
1419 999 584 450 80
N j e m a č k o j .......................................................... 2 8 2
Zena 457 279 176 169 27 92
Uopće imaju od gradova najviše veneričkih bolesnika
200
lučki gradovi, gradovi s visokim školama i garnizonama, kao i trgovački i -industrijski gradovi. (Konigsberg na 100.000 — 2152 muškarca i 619 žena, Koln 1309 i 402, Frankfurt na M. 1505 i 399). Sto se Berlina tiče. nalazi Đlaschko, „da u velegradu kao što je Berlin svake godine od 1000 mladiča izmedju 20 i 30 godina njih gotovo 200, dakle skoro peti dio oboli od tripera, a 24 njih od novog sifilisa. A vrijeme, u kom je muška mladež izložena opasnosti spolne zaraze, traje dulje od jedne godine; za mnoge slojeve naroda traje ono pet, a za mnoge deset i preko deset godina. Mladi će čovjek iza petgodišnjeg celibata uloviti jedamput triper, a u deset godina dvaput. Poslije četiri do pet godina će svaki deseti, a poslije osam do deset godina svaki pet, mladić uhvatiti sifilis. Ili drugim riječima: od muškaracai koji se žene u tridesetoj, svaki će imati već dva puta triper, a svaki četvrti i peti bit će sifilitičan. T o su brojke, dobivene nakon najpomnijih računa, koje nama, liječnicima, kojima se mnoga pred svijetom zatajivana nesreća ispo vijeda, ne smiju izgledati pretjerano.'* Rezultati ankete od 30. travnja 1900. nalaze svoju po tvrdu u opsežnoj radnji o toj stvari za prusku vojsku, radnji, koja potiče iz godine 1907. i koju je sastavio štopski liječnik Dr. Schwiening.1 T u se vidi, da pojedina vojnička okružja, koja se u cijelosti — doduše ne svagda — pokrivaju s pokrajinskim okružjima, liferuju godimice gotovo uvijek isti broj venerično oboljelih novaka. A neki vojnički zborovi ističu se osobito visokim brojkama. T ako primjerice treći zbor, koji se uno vačuje iz Brandenburga. O n se nalazi u Berlinu, komu valja pripisati krivnju za 2 procenta venerično oboljelih novaka. U devetom zboru nadomještava Berlin Altona (Hamburg), u dvanaestom Dresden, a u devetnaestom Leipzig. Prema Schwieningovim računima dolazi raširenost spolnih bolesti iz civilnog pučanstva. O d 1000 unovačenih bilo je veneričnih bolesnika: 1 Generalni nadliječnik profesor Dr. Schuraburg, Spolne bolesti, nji hova narav i rasprostranjenost. Leipzig 1909.
201
B e r lin ......................................................................... 27 gradova s više od 100.000 stanovnika 26 „ 5 0 .0 0 0 do 100 .0 0 0 33 2 5 .0 0 0 „ 5 0 .0 0 0 Gradovi s manje od 2 5 .0 0 0 stanovnika i seosk e o p ć in e ............................................... D r ž a v a ...................................................................
1903. 40,9 14,9 11,6 8,2
1904. 37,2 16,7 9,6 6,8
4,3 7,6
5.0 8,1
1905. 45,2 15,8 9,5 9,1
4.0 7.8 ; S 58,4 v e n erič n o boU n e p ru s k im v eleg ra-
dovima bilo je od 1000 rekruta spolno bolesnih u H am burgu 29,8, Leipzigu 29,4, D resdenu 19, Chemnitzu 17,8, Miinchenu 16,4. Prem a G . v. Mayru iznosio je godišnji prirast veneričnih bolesti od tisuće za 1903./04. u Pruskoj 19,6, u AustroUgarskoj 60,3, u Francuskoj 27,1, u Italiji 85,2, u E n gleskoj 125, u Belgiji 28,3, u Nizozemskoj 31,4, u Rusiji 40,5, u Danskoj 45. O sobito se šire spolne bolesti u mornarici: u njemačkoj mornarici bilo ih je 1905./06. na putovanju 113,6 od tisuće, u domaćim vodama 58,8, na kopnu 57,8, a u engleskoj mornarici godine 1905. 121,55, a 1906. 121,94. Mi dakle vidimo, kako se kao posljedica našeg soci jalnog uredjenja javljaju i umnožavaju poroci, ekscesi, pre stupi i zločini svih vrsti. Cijelo društvo dolazi u neko ne normalno stanje, u kom ponajviše žene pate. Z ene osjećaju sve više i više ovo stanje i traže po moći. O n e zahtijevaju u prvome redu ekonomsku samo stalnost i nezavisnost, da se ženi, baš kao čovjeku, dade pravo da radi sve, za što ima snage i sposobnosti; one naročito traže pravo, da se bave onim granama rada, koje se nazivaju „slobodnim zanimanjima**. *Jesu li ove težnje opravdane? Jesu li one izvedive? Pomažu li što? T o su pitanja, koja traže što prije odgovor. Trinaesto
poglavlje.
Privredni položaj žene. 1. Razvoj i rasprostranjenost ženskog rada. Težnju žene, da samostalno privredjuje i da bude lično nezavisna, buržoasko društvo priznaje do jednog stanovitog
202
stupnja za opravdanu, kao otprilike i težnju radnika za slobodom kretanja. Glavni razlog ovoj predusretljivosti na lazi se u klasnom interesu buržoazije. Buržoaziji je potrebna puna sloboda muških kao i ženskih radnih snaga, da bi produkciju mogla razviti do vrhunca U koliko se mašinerija i tehnika usavršuju, proces rada sve više i više dijeli u najprostije aktove tražeći manju tehničku obrazovanost i snagu, u koliko se s druge strane povećava konkurencija izmedju pojedinih industrijalaca i konkurentske borbe či tavih proizvadjačkih oblasti — izmedju jedne države i druge, jednog dijela zemlje i drugog — u toliko se ženska radna snaga sve više traži. Specijalni uzroci, koji vode ovoj sve većoj upotrebi žene u sve većem^ broju privrednih grana, izloženi su op širno već ranije. Z ena se sve češće upotrebljava za rad pored čovjeka ili na njegovu mjestu zbog toga, što su že nini materijalni zahtjevi skromniji, no čovjekovi. Jedna okolnost, koja proizlazi iz njene spolne prirode, prinudjava je da prodaje svoju snagu za jeftiniju cijenu; ona je pro sječno češće od muškarca izložena tjelesnim krizama, koje povlače za sobom prekide u njenom radu, a pri kombi naciji i organizaciji radnih snaga, kakva postoji u krupnoj industriji, lako izazovu i prekid cjelokupnoga posla. T rud noća i babinje produžavaju te pauze.1 Poduzetnik iskorišćuje tu okolnost i za n e p r i j a t n o s t i , koje ima zbog tih kriza, d o b i j a d v a p u t v e ć u n a k n a d u p l a ć a j u ć i z n a t n o m a n j e n a d n i c e . Isto tako, žena je vezana za mjesto u kom živi, ili za njegovu najbližu okolinu; ona ne može, kao što to u najviše slučajeva biva sa čovjekom, mijenjati mjesto svoga življenja. Dalje — kao što se može vidjeti u citatu iz Marksova „Kapitala" na strani 123 — naročito rad udatih žena ima osobite draži za poduzetnika. Kao radnica udata je žena 1 Prema popisima, što ih je složio nadzornik tvornica Schuler, broj dnevnih posjetitelja na bolesničkim blagajnama bio je za ženske članove 7,17, a za muške samo 4 ,7 8 . Trajanje pojedinih oboljenja bilo je kod ženskinja 2 4 ,8 , a kod muškaraca 2 1 ,2 dana. O . Schwarz, Posljedice rada udatih žena u tvornicama s gledišta javnog zdravstva. Njemački tromjesečnik za javno zdravstvo 190 3 . 3 5 . svezak, str. 424.
203
mnogo pažljivija i više sklona da uči, no kad je neudata; imajući pred očima svoju djecu ona napreže sve svoje sile, da bi zaradila najnužnije životne namirnice i tako ona gdjekada pristaje i na ono, na sto neudata ženska nikako ne pristaje, a radnik još manje. U opće, radnica se još ri jetko usudjuje udruživati se sa svojim drugovima u cilju izvojevanja boljih uslova rada. I to joj podiže vrijednost u očima poduzetnika; šta više, ona u njegovim rukama često puta služi kao dobar akt protiv tvrdoglavih muških radnika; ona zatim ima veću ustrpljivost, veću okretnost prstiju, razvijeniji ukus, osebine, koje ju za veliki broj radova čine sposobnijom od muškarca. O ve ženske vrline umije pošteni kapitalist u punoj mjeri da cijeni i tako sa razvitkom naše industrije oblast rada, na kojoj žena biva upotrebljavana, širi se sve više iz godine u godinu, ali se — a to je najvažnije — n j e n s o c i j a l n i p o l o ž a j n i k a k o ne p o b o l j š a v a . A ko se upotrijebi ženska radna snaga, ona vrlo često ostavlja bez posla mušku radnu snagu. A li potisnuta muška radna snaga hoće da živi, ona se nudi za manju nadnicu, a ta ponuda opet spušta još niže najamnicu radnice. T o spuštanje najamnice ide do barbarske pljačke radne snage, pljačke, koja biva sve veća zbog stalnog revolucijoniranja tehnike i procesa rada, naročito zbog toga, što taj proces revolucijoniranja uštedom radnih snaga čini suvišnima i ž e n s k e radnike, pa se tako ponuda „ruku“ još više povećava. Nove industrijske grane, koje se tek javljaju, djeluju donekle nasuprot tom stalnom stvaranju relativno izlišne radne snage, ali ne dovoljno snažno, da bi mogle neprekidno poboljšavati uslove rada. T ako je u tim indu strijama, primjerice u elektrotehničkoj, potisnuta muška radna snaga od ženske. T ako se u velikoj tvornici malih motora Sveopćeg Električnog Društva većina strojeva upravlja djevojkama. Svako penjanje najamnice preko jedne odredjene mjere nagoni poduzetnika, da teži sve većem usavršivanju svoje mašinerije, da namjesto ljudskih ruku i ljud skoga mozga postavi automatsku mašinu, koja nema svoje volje. U početku kapitalističke produkcije na tržištu rada prema muškome radniku stoji gotovo samo muški radnik,
204
sada se pak jedan spol upotrebljava protiv drugoga, a potom dalje mladost proti starosti. Z ena potiskuje muš karca, a ženu opet potiskuje rad mladih ljudi i djece. T o je „moralno uredjenje” u modernoj industriji. Ovo bi stanje napokon postalo nesnošljivo, kad moć strukovnih radničkih organizacija ne bi svom silom djelo vala njemu nasuprot. Pridružiti se tim organizacijama, to je specijalno za radnicu jedna zapovijest nužde, jer je radnica kao pojedinac mnogo manje kadra dati otpora po duzetniku, nego li radnik. T o postepeno uvidjaju i radnice. Tako ih je u njemačkim strukovnim organizacijama bilo 1892. — 4355, 1899. — 19280, 1900. - 22884, 1905. — 7441.1, 1907. — 136929, 1908. — 138443.1 Godine 1892. bio je to samo 1,8 procenat svih članova organi zacija, a u godini 1908. 7,6 procenata. Prema petom medjunarodnom izvješću o strukovnom pokretu iznosio je broj ženskih članova u Velikoj Britaniji 201.709, Fran cuskoj 88.906, Austriji 46.401. Težnja poduzetnika, da produže radni dan, kako bi iz svojih radnika iscrpli što veći profit, olakšana je manjom otpornom snagom radnica. O tuda ta pojava, da je primje rice u tekstilnoj industriji, u kojoj ženske sačinjavaju mnogo više od polovine cjelokupnoga broja radnih snaga, vrijeme rada n a j d u ž e , zbog čega je baš tu i morala interveni rati državna zaštita ograničavajući zakonom vrijeme rada. Naviknuta poslovima u kući, da ne mjeri vremenom svoj rad, žena pušta bez ikakva otpora, da joj se to vrijeme produži i u radionici. U drugim granama rada, kao u čišćenju, fabrikaciji cvijeća i t. d .2 one upropašćuju svoje nadnice i radno vri jeme time, što uzimaju posebne poslove, koje rade kod kuće, a ne primjećuju, da time same sebi konkurišu, jer za šesnaestsatni radni dan ne izrade više, no što bi za radile sa reguliranim desetsatnim radnim vremenom. 1 U svim njemačkim strukovnim organizacijama 1681 I I . a „Naročito u konfekcijskim poslovima. A li i u drugim tvornicama. Tako u Sonneberškim tvornicama igračaka, u tvornicama rublja, tvorni cama cipela, tvornicama papira.M R. W ilbrandt, Zaštita radnica i kućni rad, str. 84. Jena 1906.
‘3 __ g ___________________________________________________ 5 S >« * cm co co o o cm 00 '^ .’-.0 0 ^ . t q q c o *o co
*T3
—* Tt<" Tl<‘ — 0 0 lO* 0 0 CO* 0 5 CO* CD CD T f
T f o f —T
5 0 £»C M _. „ __ . . 5 t-~ CM — ^|QO)^M^t>OOCOC —TTCTicOtOtOOCOr —
CD CM — t o CM
c o c o c o T fc o c o c o c o to c o to m c o c o c o c o c o -^D cO iQ iO O C O ^inO D h-Q O Q O C O D
_
^ Q O N C M ^ O O O lfl O O iO D ^ lO O ^ C M ^ 0Q — CD — O r ' - l O C M m O i O C D r — C D O O C M O ,
C M O O g C D ^rO O T Ć O O C O C O — t - — — CT5COD5 D l O D ^ C O D O ^ t O i n i n h - h - D ' t ’- C M
CM VQ CM SSiSSgfc: CO 0 5 0 5 CO cd — co t r CM CM CM CM 5 X 100 0OD0 > Is- CM lO 0 0 !''■ O CO O) 10 4 0 5 CD — — S J Q S g 00 50 OlO O—) CM 0 0 0 0 CD lO O — CM CM
— r"- co co m ^ r -
5 5 O h * CM X 'rt* ^ 0 0 — h - r - CO — t - CM 0 0 0 0 CO . .C M C M N I O I O O
mr» o “ —~
CO
^
t*"*
■^ro-'TcD —■'t-------------—— c ^. _lQlO’«r CMCMCD — C O C D tO C O U — C0 0 5 C0 CD — 0 5 COC CO — CD — —
5 CMCO — t>-CM CM COCM
— CD — CO — O O O O Q C O '> T '5 ' C O c D r ^ Q ' ' t C M — C M C M t ^ i O h 'C O ^ O C O C D C O O O C O O C M O i C O iQ O O t-iO C M — C M C M O O C O C M t ^ O O t Q ^ O Q l O ^ * — C D O C O l O — i Q O t ^ - — CM — O 4 CO — 0 0 CO CM — CM — l O C M C M O D — CM CO CD — —
CO—
4< -2 -
.£ ,3
* -c *• "5® * o JS 00a -3 -r S I) .2 « > o 3 J* wkT.— J!>cn £ cq Z Q»c Z tjJ>to js > co
Z < D
CC
n
privrednike.
05 00 O ) — C M O iO C M
2 Ovi brojevi sadržaju
91219
T f G O C O C M C M '^ O Q O ^ C O i D C M — l O iO C O C O 0 > IO CM iO tO CD tJ< iO tO
osoba
Biss CM —
iz vojske
C M t ^ O — C M C D lO — O c p r p C D O O C M C O t O t n
1 Isključivši nesamostalne popisa bile izvan zemlje.
3
dan
•-
koje
T f O d J T f " tf tO O O — 0 0 CM O O 0 0 0 0 M O i CO Q 0 0 CM* O ) T f 0 0 CD’ 0 0 — ■'3«' ■ 't tO M** r f T f CO T f CM C O CM CO O S — CMCMCMCMCMCMCM —
i mornarice,
iqo> OiO> — O icooioqcM ^-^in — co
su na
205
206
Godina popisa
Koliko značajnu ulogu u privrednome životu raznih kulturnih država igra ženski spol, jasno nam pokazuje ta bela na str. 205. kako u pogledu uposlenih lica iz oba spola, tako i u odnosu prema stanovništvu.1 O va tabela pokazuje dalje, da broj žena, sposobnih za privredjivanje, predstavlja u svim kulturnim zemljama vrlo znatan procenat cjelokupnoga stanovništva. U Austriji i Italiji najveći, — vjerovatno, da je uzrok tome način popisa, po kome su uzimana u obzir ne samo ona ženska lica, kojima je jedna vrsta privrede glavno zanimanje, no i ona, kojima je to sporedno zanimanje, — u Sjedinjenim Državama najmanji. Ali je važna i uporedna tabela o tome, koliko je broj lica u privredi porastao prema ranijim perijodima. Uzmimo ponajprije Njemačku. Ukupno žiteljstvo
Privrednici
Privrednici u O d 100 pri procentu vrednika bilo je m.
muških
ženskih
muških
ženskih
ž.
stanovništva
m.
*■
1882 2 2 1 5 0 7 4 9 2 3 0 7 1 3 6 4 1341 5 4 1 5 5 5 4 1 5 1 7 6 0 ,5 7 2 4 ,0 2 7 1 ,2 4 2 8 ,7 6 1895 25409161 2 6 3 6 1 1 2 3 15541841 6 5 7 8 3 5 0 6 1 ,1 3 2 4 ,9 6 7 0 ,2 5 2 9 ,7 5 1907 3 0 4 6 1 1 0 0 3 1 2 5 9 4 2 9 1 8 5 99 2 3 6 9 4 9 2 8 8 1 6 1 ,0 6 3 0 ,3 7 66,21 3 3 ,7 9
T abela pokazuje, da je broj privrednika daleko veći od prirasta pučanstva, da je dolazak ženskih radnih snaga u privredi još većma nadvisio taj prirast, tako, te broj muškog privrednog stanovništva ostaje relativno stacijonaran, dok žensko privredno pučanstvo relativno i apso lutno raste i tako ženski rad to više potiskuje muški rad. Broj privrednika porastao je od 1882. do 1895. za 16,6 postotaka, a od 1895. do 1897. za 19,34 procenata, i to broj muškaraca u privredi za 15,8 dotično 19,35, a broj žena u privredi čak za 18,7 procenata od 1882. do 1895. i za 44,44 po sto od 1895. do 1907.! Pošto je prirast stanovništva od 1882. do 1895. iznosio samo 1 Rječnik državnih znanosti. 2. svezak, str. Zahn, Zvanje i statistika zanimanja.
83 2 . 3.
izdanje.
F.
207
19,8, a od 1895. do 1907. samo 19,34 postotaka, to je broj osoba u privredi uopće porastao, ali posto je porast muškaraca u privredi išao zajedno s porastom cjelokupnoga pučanstva, to je broj ženskinja u privredi najjače narastao, a to svjedoči, da borba za život traži više naprezanja, nego ranije. O d 1882.do 1895. i od 1895. do 1907. rasli su ( + ) ili padali (— ) u N jem ačkoj:
+ + + —
O d 1882. do 1895. „ O d 18 9 5 . do 1907. Ženski privrednici 2 3 ,6 0 posto + 2 ,9 7 9 .1 0 5 = 5 6 ,5 9 posto Muški privrednici 2 .1 3 3 .5 7 7 = 15,95 posto + 3 ,0 7 7 .3 8 2 = 1 9 ,85 posto Ženska služincad 3 1 .5 4 3 = 2 ,4 6 posto — 6 4 .5 7 4 = 4,91 posto M uška služincad 17.151 = 4 0 ,3 5 posto — 9 .9 8 7 = 3 9 ,3 8 posto
1 ,0 0 5 .2 9 0 =
O soba u privredi dolazilo je n a : 1882 ženski
muški
1895 ženski
I
muški
1907 ženski
muški
2534909 5701587 2753154 5539538] 4598986 5284271 1126976 5269489 1521118 6760102 2103924 9152330 298110 1272208 579608 17589031 931373 2546253 183836 213746 233865 19862$ 320904 150791
Zemljoradnja i šumarstvo . . Industrija i rudarstvo . . . . Trgovina i promet . . . . Nadničarstvo razne vrsti . . Javne službe i slobodna zani manja .......................................... Vojska i mornarica . . . .
115272
373593 542282
176648
—
618335 288311 630978
—
799025 651194
Umnožile su se, odnosno smanjile privredne osobe u O d 1882 do 1895 po muških sto
ženskih Zemljoradnja i šumar stvo ........................ Industrija i rudarstvo . Trgovina i promet Nadničarstvo raznih v r s t a ........................ Javne službe slobodna zanimanja. . . . Vojska i mornarica . Ukupno . . .
po sto
Od 1895 do 1907 po muških sto
ženskih
po sto
4- 218245 8,60 -I- 162049 2,80 +1845832 67,04 - 255267 4.61 + 394142 &5,oo +1490613 28,30 + 582806 38.31 +2392228 35,39 + 281498 98,40 + 486695 38,30 + 351765 60.69 + 787350 44,76 - f 50029 27,20 - 15120 7,10 + 87039 37.22 - 47835 24,08 -|- 61376 53.25 154285 33,25 + 111663 — + 180690 — j— 20216 — — — + 179153 39,65 — — — -1-1005290 23,60 +2133577 15,90 +2979105 - +3077382 1
—
208
O d osoba, bavećih se privredom, bilo ih je 1907
1895
Samostalni Namješteni . Radnici i t. d. (isključivši sluge) . .
ženskih
posto
1069007 49418
2 2 ,1
muških • posto
ženskih
posto
4405039 0,81 582407
muških
posto
4438123 1130839
3745455 77,09 9071097 64,6 4853880=100,00 14058543=100,00 7634283=100.00j 16982854=100.00 1
O d s a m o s t a l n i h žena bilo ih je 1907. prama 1895. 1907 Industrija (kućna industrija) . 4 7 7 2 9 0 Trgovina i promet . . . . 246 6 4 1 Z e m lj o r a d n j a .......................... 3 2 8 2 3 7
5 1 9 4 9 2 — 4 2 2 0 2 = 8 ,1 0 postotaka 2 0 2 6 1 6 + 4 4 0 2 5 = 21, ii 3 4 6 8 9 6 - 1 8 6 5 9 = 9 ,0 4
Najjače bijahu ženske zastupane u
Odijevanje
Kamena i zemljena industrija
1907. 4 ,5 8 5 .7 4 9 8 8 3 .1 8 4 5 4 5 .1 7 7 5 2 8 .2 3 5 3 3 9 .5 5 5 2 4 8 .9 6 2 7 3 .0 3 9 7 2 .2 7 0 6 7 .3 2 2 4 8 .0 2 8
1895. 2,745.8^10 71 3.021 2 9 9 .8 2 9 42 7 .9 6 1 2 6 1 .4 5 0 14 0 .3 3 3 3 6 .2 1 0 39555 3 9 .2 2 2 3 0 .3 4 6
Privredne grane, u kojima ženski radnici u Njemačkoj znatno nadmašuju broj muških radnika, jesu u glavnom o v e : Ženski 4 ,22 1 7 .1 3 2 Z e m lj o r a d n j a ..................................................4 Tekstilna industrija ............................... 4 6 6 .2 1 0 O d ij e v a n j e .................................................... 4 0 3 .8 7 9 Č i š ć e n j e ......................................................... 8 5 .6 8 4 2 6 6 .9 3 0 G o s t io n ić a r s t v o ......................................... 2 7 9 .2 0 8 Kućna p o s l u g a ......................................... 129.197 Đ olničarstvo...................................................
Muški 2 ,7 3 7 .7 6 8 3 9 0 .3 1 2 3 0 3 .2 6 4 5 8 .0 3 5 1 3 9 .0 0 2 36.791 7 8 .5 2 0
O ve brojke daju jasnu sliku o stanju stvari u Njemačkoj. 1 ako se krug privrednika širi daleko preko porasta pu čanstva, ipak porast ženskih radnih snaga u privredi još
209
daleko nadmašuje taj broj. Ž ena se sve više i brže uposluje na svim područjima. Dokle broj muškog privrednog pučan stva ostaje relativno stacijonaran, raste žensko privredno stanovništvo i relativno i apsolutno. Još i više. Prirast ženskog spola medju privrednicima glavni je dio porasta privrednika u cjelokupnom stanovništvu. Prirast žena u broju pučanstva spao je od 70,81 _ procenata u 1895. na 63,90 procenata u 1907. godini. Ž enski je rad dakle dobio to liki opseg, toliko značenje, te kao da prstom upire na plitkost filistarske rečenice: žena spada u kuću. U Engleskoj bilo je zaposleno u industriji: ukupno 1871. . 1881. . 1891. 1901. .
muških
1 1 ,5 9 3 .4 3 6 8 ,2 7 0 .1 8 6 1 1 ,1 8 7 .5 6 4 7 ,7 8 3 .6 4 6 . 1 2 ,7 5 1 .9 9 5 8 .8 8 3 .2 5 4 1 4 ,3 2 8 .7 2 7 1 0 ,1 5 6 .9 7 6
ženskih 3 ,3 2 3 .2 8 0 3 ,4 0 3 .9 1 8 4 ,0 1 6 .2 3 0 4 ,1 7 1 .7 5 1
O d 100 privrednika muških ženskih 6 9 ,5 9 6 8 ,0 9 7 0 ,0 9
30 ,4 1 31,91 29,91
Dakle u vremenu od 30 godina porastao je broj muških uposlenih osoba za 1,886.790 glava = 22,8 po sto, a broj ženskih za 848.471 = 25,5 postotaka. Osobito je značajno na tabeli, da je 1881., premda je ta godina bila godina krize, broj muških uposlenih osoba spao prema go dini 1871. za 486.540 glava, dok je za 80.630 glava po rastao broj ženskih glava. Relativno padanje ženskih radnih snaga godine 1901. tek je prividno, te se broj u poljo privredi ne može uporediti s odnosnim brojem iz godine 1891., jer sada većina žena i kćeri poljoprivredničkih figu riraju u grupi ljudi bez zanimanja. Izim toga su u zadnjih dvadeset godina osobito jako napredovale one industrije, u kojima se traži više muška radna snaga, prema tomu je tekstilna industrija relativno, a od 1891. i apsolutno naza dovala : Kamena i zemljena industrija Obradjivanje metala' i stro jarstvo Gradjevni o b r t Tekstilna industrija . . . .
1 8 81.
1901.
Prirast u O d toga postotku ženskih
5 2 8 .4 7 4
8 0 5 .1 8 5
53
5 .0 0 6
8 1 2 .9 1 5 7 6 4 .9 1 1 1 .0 9 4 .6 3 6
1 ,2 2 8 .5 0 4 1 ,1 2 8 .6 8 0 1 ,1 5 5 .3 9 7
52 47 5
6 1 .2 3 3 2 .4 8 5 6 6 3 .2 2 2
Ipak je ženski rad opet napredovao na štetu muškoga. A . Bebel: Ž ena
/ eocijalizam.
14
210
Samo se broj prirasta ženskog rada, koji je od 1851. do 1861. iznosio još 12,6 procenata, a od 1871. do 1881. — 7,6 procenata, smanjio od 1891. do 1901. na 1,8 pro centa. Godine 1907. brojila je tekstilna industrija 407.360 radnika = 36,6 procenata i 679.863 radnica = 63,4 postotka. Nasuprot tomu, ženski je rad mnogo jače narastao u konfekcijskoj industriji i u trgovačkom zanatu. Dalje se pokazalo još i to, da mladje ženske radne sile potiskuju starije. A pošto su ženske ispod 25 godina većinom neudate, na mjesto udatih ili obudovjelih žena stupaju djevojke. Privredne grane, u kojima su ženski radnici Engleske brojem znatno nadvisili muške, bijahu u glavnom ove: Ženski Kućni p o s lo v i 1 ,6 9 0 .6 8 6 Konfekcijska in d u s t r ij a 7 1 1 .7 8 6 Tekstilna i n d u s t r i j a 6 6 3 .2 2 2 otuda pamučna industrija . . . . 3 2 8 .7 9 3 „ vunena in d u s tr ija 153.311 1 0 4 .5 8 7 „ konoplja, l a n ........................... „ s v i l a ............................................. 2 2 .5 8 9 „ v e z i v o ....................................... 2 8 .9 6 2
Muški 1 2 4.263 4 1 4 .6 3 7 4 9 2 .1 7 5 193 .8 3 0 106 .5 9 8 4 5 .7 3 2 8 .9 6 6 9 .5 8 7
Naplata žena je gotovo u svim granama znatno manja, nego naplata muškarcima z a i s t o r a d n o v r i j e m e . U tekstilnoj industriji prema najnovijoj anketi iznosila je prosječna tjedna zaslužba godine 1906. kod muškaraca 28 šilinga 1 peni (28,55 maraka), a kod žena tek 15 šilinga 5 pencea (15,66 maraka).1 U industriji dvokolica, gdje se u zadnje vrijeme zbog uvedenja strojeva brzo razvija ženski rad, dobivaju žene na tjedan samo 12 do 18 šilinga, dok su muškarci zasluživali 30 do 40 šilinga.2 Istu pojavu su srećemo u industriji papira, u knjigoveštvu i u industriji cipela. Osobito se zlo naplaćuje ženski rad u konfekciji rublja : 10 šilinga na tjedan — to je već dobra zaslužba. 1 T extile Trades 1906. London 1909. 2 E. Cadbury, C. M atheson i G . Shann, W om en’s work and wages. Str. 121. London 1906.
211
„O pćenito uzevši žena zaslužuje trećinu ili polovinu tjedne plaće, koju dobija muškarac . ,*1 Slićne razlike u plaći postoje izmedju muškaraca i žena u poštanskoj službi i u učiteljskoj službi. T ek kod pa mučne industrije u Lancashireu zasluživahu oba spola u istom radnom vremenu skoro iste plaće. U Saveznim Državama razvijao se ženski rad, kako slijedi: Zemljoradnja . . Slobodni pozivi . Kućna posluga Trgovina i promet Tvornice . . . .
1 880. 5 9 4 .5 1 0 1 7 7.255 1 ,1 8 1 .3 0 0 6 3 .0 5 8 6 3 1 .0 3 4
1890. 6 7 8 .8 8 4 3 1 1 .6 8 7 1 ,6 67.651 2 2 8 .4 2 1 1 ,0 2 7 .9 2 8 %
Ukupno Ukupno
žena muških
1900. 9 7 7 .3 3 6 4 3 0 .5 9 7 2 ,0 9 5 .4 4 9 5 0 3 .3 4 7 1 ,3 1 2 .6 6 8 %
°/o
2 ,6 4 7 .1 5 7 14,7 3 ,9 1 4 .5 7 1 17 ,4 5 .3 1 9 .3 9 7 18,8 1 4 ,7 7 4 .9 4 2 8 5 ,3 1 8 ,8 2 1 .0 9 0 8 2 ,6 2 3 ,7 5 3 .8 3 6 8 1 ,2 1 7 ,3 9 2 .0 9 9 10 0 2 2 ,7 3 5 .6 6 1 100 2 9 ,0 7 3 .2 3 3 100
Vidimo odavle, da je broj žena, uposlenih u privredi od 3,914 571 u godini 1890. poskočio godine 1900. na 5,319.397, dakle znatno brže od cjelokupnog pučanstva, koje se od 1890. sa 62,622.250 umnožilo do 1900. sa 76,303.387 glava tek za 21 procenat. Isto tako pada re lativno neprestance broj uposlenih muškaraca, koji su po tisnuti od žena. T ako sada od 100 privrednika otpada na ženu 18,8, dok je godine 1880. otpadalo na njih ne više od 14,7 procenata. N e ima gotovo zanimanja, osim njih 9 (od 312), u kom ne bi bile zaposlene žene. Prema popisu od 1900. bilo je medju njima dapače 5 mornara, 45 vlakovodja i ložilaca, 185 kovača, 508 mašinista, 11 svrdlača i 8 bač vara. „ T e brojke nemaju, razumije se, velikog socijološkog značenja. O ne pokazuju samo to, da ima vrlo malo zani manja, od kojih bi ženskinje bile apsolutno isključene, bilo zbog svog prirodnog ustrojstva, bilo pak s obzirom na zakon. “ a O sobito su jako zastupane žene u slijedećim zvanjima: 1 E. Cadbury i G . Shann, Sw eating. Str. 7 6 . London 1907. 2 Statistika uposlenih žena. Str. 3 1 . W ashington 1908.
4
212
služavke i konobarice 1,213.828, (abrikacija ženskih odi jela 338.144, zemljoradnice 497.886, pralje 332.665, uči teljice 327.905, posjednice farma 307.788, tekstilne rad nice 231.458, kućegazdarice 147.103, prodavačice 146.265, švelje 138.724, bolničarke i primalje 108.691, nekvalifi cirane 106.916. U tih dvanaest zanimanja nabrojeno je 3,583.333 = 74,1 procenata svih žena u privredi. Osim toga ima još 85.086 stenografistica, 82.936 klobučarica, 81.000 trgovačkih pomoćnica, 72.896 knjigovodkinja i t. d., zajedno u 19 zanimanja s više od 50.000 žena 4,293.894 = 88,8 procenata svih žena u privredi. V iše žena bilo je u slijedećim zanimanjima. O d lOO privrednika došlo je n a : Konfekcija r u b lja ............................................................... Č i š ć e n j e .............................................................................. Š v e l j e ................................................................................... Fabrikacija o k o v r a t n ik a ............................................... Č i p k a r s t v o ......................................................................... R u k a v ič a r s tv o .................................................................... Vezanje k n jig a .................................................................... T ekstilne f a b r i k a c i j e .................................................... G a z d a r ic e .............................................................................. B o ln ić a r s tv o ......................................................................... Praonićki z a v o d i ............................................................... Služinski p e r s o n a l ......................................................... Iznajmljivanje s o b a ......................................................... S t e n o g r a fija ......................................................................... U čitelji i u č i t e l j i c e .......................................................... U čitelji i učiteljice g l a z b e ..........................................
Ž ene Muževe 9 9 ,4 0 ,6 98 2 9 6 ,8 3 ,2 7 7 ,6 2 2 ,4 7 2 ,8 2 7 ,4 6 2 ,6 3 7 .4 5 0 ,5 4 9 5 50 50 9 4 ,7 5 ,3 8 9 ,9 10,1 8 6 ,8 13,2 8 1 ,9 18,1 8 3 ,4 16,6 7 6 ,7 2 3 ,3 7 3 ,4 2 6 ,6 5 6 ,9 43,1
O d 4,833.630 ženskinja u privredi, koje imadu 16 i više godina, bilo ih je 3,143.712 neudato, 769.477 udato, 856.005 obudovjelo, 63.436 rastavljeno. „Porast u procentnom odnošaju privrednika,“ veli amerikanski izvještaj, „bio je najveći kod udatih žena, pošto je taj procentni odnošaj bio 1900. za četvrtinu veći, nego li 1890. 1890. bila je u privredi tek jedna žena od 22 godine, a 1900. jedna od 18. Relativno i apsolutno vrlo je velik bioj obudovjelih i rastavljenih žena. O d 2721438 obudovjelih žena bilo ih je 1900 godine zaposleno u privredi 857005 = 31,5 po
213
sto, a još veći je postotak bio medju rastavljenima. O d 114935 bilo ih je godine 1900 zaposleno u privredi 55,3 procenata, a 1890 godine 49 po sto. T ako bivaju svake godine sve više i više žena oslonjene same na sebe. O d 303 zanimanja, kojima se bave žene, ima ih 79 59 31 125 63
s „ „ „ „
manje „ „ više „
od „ „ „ „
100 žena 1 00 do 5 0 0 „ 5 0 0 * 1 000 1 0 0 0 ,. 5000 „
O d 100 uposlenih osoba u dobi od 16 i više godina dobijaju: Muškarci Manje od 7 dolara 18 7 do 9 1 5 ,4 „ 9 99 2 0 „ 6 0 ,6 2 0 99 2 5 „ 4 .8 V iše od 2 5 „ 2. Prosječna tjedna plaća 11,16 dolara
Ž en e M anje od 7 dolara 6 6 ,3 7 do 9 ,. 19,6 9 13,2 15 * 15 20 „ 0 .8 „ 20 „ 25 0.1 6 ,1 7 dolara
Vidimo, da 60,6 postotaka svih muškaraca dobijaju više od 9 dolara, dok nasuprot samo 14,1 postotaka rad nica dobijaju više od 9, a više nego dvije trećine (66,3 po sto) manje od 7 dolara.1 Prosječna tjedna plaća iznosi za muškarce 11, 16, a za žene 6,17 dolara, dakle skoro dvostruko manje. Isto je tako velika razlika u ćinovnićkom svijetu. O d 185874 civilnih činovnika nabrojeno je : 172053 muških = 92,6 po sto i 13821 = 7,4 procenta ženskih. U K o lumbiji, gdje je sjedište centralne uprave, diže se postotak ženskog rada do 29 procenata. P a ipak manje od 720 dolara dobijaju 47,2 procenata svih žena, dok muškarci samo u 16,7 procenata.2 U Francuskoj je prema popisu od 1901 bilo u pri vredi 19715075 pučanstva, od toga 12910565 muškaraca i 6804510 žena. Na pojedina zanimanja razdijeliše se oba spola, kako slijedi: 1 Earnings of wage-earners. Bulletin 9 3 , str. 11. W ashington 1908. * Executive civil service of the U nited States. W ashington 1908.
214
Muškarci P o ljo p riv r e d a ..................... T r g o v in a ............................... Kućna posluga . . . . Slobodna zanimamja . . Industrija................................
5517617 1132621 223861 226 5 6 1 3695213
Proc.
Ženske 72 2658952 65 689999 23 791176 67 1 7 3278 6 3 ,5 2 1 2 4 6 4 2
Proc. 28 35 77 33 3 6 ,5
„Dakle broj ženskog radnog naroda je polovica muškog radnog naroda."1 Kao u svim drugim zemljama najmanji je procenat u svim zanimanjima, što zahtijevaju veliku fizičku snagu. (U rudarstvu dolaze 2,03 žene na 100 muškaraca, u kameno lomima 1,63, u metalurgiji 1,06). Naprotiv najviše žena ima u tekstilnoj industriji — 116 žena na 100 muškaraca, u konfekcijskoj industriji, u praonicama 1247, u konfekciji rublja 3286.2 U opće je, kao što konstatira gospodja C. Milhaud, najviše žena u onim industrijama, gdje je radno vrijeme i suviše dugo i gdje je plaća i suviše niska. „Tužna činje nica : dok industrije s kratkim radnim vremenom uposluju tek nekoliko tisuća žena, dotle obrti s dugim radnim vre menom uposluju stotine tisuća njih."3 Sto se tiče naplate rada, buržoaski E. Levasseur veli, da u svim gotovo slučajevima plaća žena rijetko kada iz nosi dvije trećine naplate muških radnika, a mnogo češće dostiže polovicu.4
2. Tvornički rad udatih žena. Kućna industrija i industrije, pogibeljne zdravlju. Vrlo je visoki procenat, što ga uopće predstavljaju udate radnice prema cjelokupom broju radnica, stanje, koje je vrlo ozbiljno za porodični život radnika, i taj broj uposlenih udatih žena stalno sve više raste. Njemački privredni nad 1 C. 2 E. republike, 3 C. 4 E.
M ilhaud, Radnica u Francuskoj. Str. 4 do 5. Paris 1907. Levasseur, Radnička i industrijska pitanja u Francuskoj za treće str. 2 7 5 do 2 7 6 . Paris 1907. M ilhaud, u pomenutoj knjizi, str. 22. Levasseur, u pomenutoj knjizi, str. 537.
215
zornici priredili su godine 1899. anketu o vremenu rada udatih žena i razlozima, koji ih nagone na rad .1 T ako se saznalo, da u tvornicama radi ukupno 229.334 žena. Osim toga prema saopćenjima pruskih rudarskih oblasti radilo je preko dana u rudnicima 1063 žena. U Badenu, u poduzećima, koja su podčinjena kontroli pri vrednog nadzorništva, broj udatih radnica u vrijeme od 1894. do 1899. poskočio je od 10.878 = 27,05 proce nata na 15.046 = 31,27 procenata svih odraslih radnica. U kojem su opsegu na priopćenoj sumi od 229.334 zastupane glavne industrijske grane, izlazi iz slijedeće tabele : 1 1 1 .1 9 4 T ekstilna i n d u s t r ij a .................................................... Industrija h r a n e .............................................................. 3 9 .0 8 0 19.475 Kamena i zemljena in d u s t r ij a ............................... Industrija o d i j e l a ......................................................... 13 .1 5 6 Industrija p a p i r a ......................................................... 1 1 .049 Obradba k o v i n a ......................................................... 1 0 .739 Drvena in d u s t r ij a ....................................... 5 .6 3 5 Poligrafski o b r t i .............................................. 4 .7 7 0 Industrija strojeva . . * .................... 4 .4 9 3 Kemička i n d u s t r i j a ................................ 4 .3 8 0 D r u g o ..................................... .......................................................5 .3 6 3 ____ Ukupno . . . 2 2 9 .3 3 4
Pored tekstilne industrije ističe se odmah industrija hrane i sredstava za uživanje, gdje prije svega daje uposlenja mnogobrojnim ženama fabrikacija cigara i duhana. O nda slijedi industrija papira, naročito zavodi za sortiranje prnja i ciglane. „Z ene se bave većinom u napornim zani manjima (kamenolomi, ciglane,bojadisaone,kemičke tvor nice, fabrike šećera i t. d.) teškim, a često i nečistim poslom, dok se mladje ispod 21 godine radnice nalaze u tvornicama papira, tvornicama cigara i odijela. Z a najgore poslove, što ih drugi izbjegavaju, nadju se tek starije rad nice, naročito udate. “2 1 U p oslenje udatih žena u tvornicama. Prema godišnjim izvješćima privrednih nadzornika za godinu 18 9 9 . obradjeno u odjelu za unutarnje poslove. Str. 18, 2 1 , 2 3 , 4 9 , 53 , 6 2 , 6 3 . Berlin 1901. 2 „ U krajevima, gdje su koncentrirane tkaonice, diže se procenat udatih žena medju tvorničkim radnicama daleko preko prosječnih 2 6 pro cenata, naprimjer u Sachsen-Altenburgu do 56, a u Reussu do 5 8 pro cenata." R. W ilbrandt, Tkalci u sadašnjosti. Str. 143. Jena 1906.
216
O d mnogih mišljenja o uzrocima i razlozima, zbog kojih je toliko rasprostranjen rad udatih odnosno rastavljenih i obudovjelih žena, neka spomenemo samo nekoje. U potsdamskom okružju navodila se kao razlog uposlenju žena u tvornicama vrlo često nedostatna zaslužba muževa. Prema saopćenjima dvaju nadzoriyka tvrdilo je 53,62 procenata uposlenih žena, da je zaslužba hranitelja nedovoljna. P o svema slično izjavljuju nadzorni činovnici okružja W estpreussen, Frankfurt a. O ., Mittelfranken, Wiirttemberg II., Unterelsass i t. d. Magdeburški činovnik navodi isti razlog za većinu uposlenih ž e n a ; a druge moraju raditi i zbog toga, što muž za sebe odviše treba ili što je pijanica. Druge žene opet radile su iz navike i toga, što nisu odgojene za poziv žene. Dopustimo, da za maleni broj slučajeva vrijede takvi razlozi, opet velika većina njih radi zato, jer mora. T o je uostalom konstatirala i strukovna organizacija drvodjelaca u Stuttgartu priredivši anketu godine 1900. Č i novnik za Unterelsass konstatira, da glavni uzrok radu udatih žena treba tražiti u modernoj kulturi, prometnim sredstvima i u industrijskoj potrazi j e f t i n i h r a d n i h s n a g a , koja je stvorena neograničenom konkurencijom. U date žene bivaju rado uposlivane i zbog toga, što se na njih v e ć m a m o ž e š o s l o n i t i i š t o s u p o s t o j a n e u r a d u . Đadenski tvornički nadzornik (dr. W orishoffer) veli: „No prije svega su niske plaće radnica ono, što po svuda nagoni poslodavce, da ih upotrijebe u poslu. Z a to je dovoljan dokaz to, što su plaće najmanje baš u onim industrijskim granama, gdje se u većem broju nalaze rad nice . . . U tim industrijskim granama glavno je mogućnost u većem broju uposlivati ženske radnike, a u radničkim je familijama nužda uzrok, da ženske stupaju u posao.“ Činovnik iz Koblenza veli: „Zene su općenito povjerIjivije i rade marljivije od mladih djevojaka. Mlade radnice nijesu sklone nečistim i neugodnim poslovima, koji zbog toga ostaju ženama, koje nemaju toliko zahtjeva. Tako pri mjerice mnoge žene uposluje sortiranje prnja .4,1 1 U spomenutoj knjizi, str. 57, 63.
217
Što se tiče najamnice, utvrdjena je činjenica, da se uopće ženski rad gore plaća od muškoga rada, pa i tamo, gdje je on jednak. U tom pogledu ne postoji nikakva^ raz lika izmedju privatnih ^poduzetnika, države i općina. Z ene u željezničkoj i poštanskoj službi dobijaju manje, nego mu škarci za jedan te isti r a d ; učiteljice svaka općina plaća gore, no učitelje. Razlozi za to jesu o v i: žena osjeća manje potreba, a prije svega slabija j e ; njena je privreda u vrlo mnogo slučajeva tek dodatak prihodu muža ili oca kao pravog hranitelja; diletantski, provizorni i slučajni karakter ženskog rada; velika industrijska rezervna vojska radnica i otuda njihova manja otporna sn ag a; „nečista konkurencija" takozvanog „srednjeg staleža" u krojaštvu, čišćenju i u in dustriji cvijeća i papira; žena je redovito vezana na mjesto svoga stanovanja. A i vrijeme rada za žene je prosječno najduže, kad zakonodavstvo ne intervenira u njihovu zaštitu. U jednoj raspravi o plaćama tvorničkih radnika u Mannheimu godine 1893. podijelio je pokojni Dr. Worishoffer tjednu radničku plaću u tri razreda :1 Najniži razred obu hvaćao je tjednu plaću do 13 maraka, srednji od 13 do 24 marke, a visoki preko 24 marke. Prema toj raspravi dadoše plaće slijedeću sliku. Plaće iznašahu: N iži Svi r a d n i c i ........................................2 9 ,8 posto M u š k i ....................................................2 0 ,9 w Ž e n s k i ....................................................9 9 ,2 „
Srednji 4 9 ,8 posto 5 6 ,2 „ 0 ,7 „
V isoki 2 0 ,4 posto 2 2 .9 w 0,1
Radnice su najvećim djelom zaradjivale zbilja nadnicu za gladovanje, jer su dobijale: Tjednu plaću ispod 5 m arak a „ od 5 do 6 „ .. 6 „ 8 „ .. h 8 , 10........... ............................... „ „ 10 „ 12 „ 12 „ 15 O statak preko 15 „
4 ,6 2 posto 5 ,4 7 „ 4 3 .9 6 ,. 2 7 .4 5 ,. 1 2 .38 „ 5 .3 8 » 0 ,7 4 „
Prem a rezultatima jedne ankete, koju je priredilo ber linsko privredno nadzorništvo, iznosila je prosječna tjedna 1 W orishoffer, Socijalni položaj tvorničkih radnika u M annheimu.
218
zaslužba radnica 11,36 maraka. Ispod 6 maraka dobijalo je 4,3 procenta, 6 do 8 maraka 7,8 procenta, preko 12 do 13 maraka 27,6 procenata, preko 15 do 20 maraka 11,1 procenata, preko 20 do 30 maraka 1,1 procenat. Najveći dio plaća leži izmedju 8 i 15 maraka (75,7 pro cenata). U Karlsruheu iznosi prosjećna tjedna zarada svih radnica oko 10,02 maraka .1 Najbjednije su plaćeni radnici u kućnoj idustriji, i to kako ljudi, tako i žene, pa ipak žene još mizernije. Uz to je radni dan bez granica, a u sezoni neizmjeran. A isto je tako u kućnoj industriji vrlo ćesto uobićajen i tako zvani znojni sistem, to jest radniku posrednici — faktor, majstor i t. d. — daju posao, pa onda jedan zamašan dio najamnice, koju poduzetnik plaća radniku, traže kao na gradu za svoj trud. Koliko je jadno plaćen ženski rad u kućnoj industriji, pokazuju nam ovi podaci o stanju, koje u tom pogledu vlada u Berlinu. Šarene muške košulje (košulje od barhenta), koje su još 1889. plaćane 2 do 2,50 marke za tucet, liferovane su poduzetniku 1893. godine za 1,20 marke. Jedna švelja srednje kakvoće mora da radi od rana jutra do mrkoga mraka, ako hoće da za dan izradi 6 do 8 košulja, nedjeljna zarada iznosi 4 do 5 maraka. Radnica, koja šije pregaće, zaradjuje 2,50 do 5 maraka nedjeljno, ona, što šiva kravate, 5 do 6 maraka, v j e š t a šivačica bluza 6 maraka, v r l o s p o s o b n a radnica dječjeg odi jela 8 do 9 maraka, izvježbana radnica žaketa 5 do 6 maraka. V eom a izvježbana šivačica finih gornjih košulja može da u plodnoj s e z o n i zaradi 12 maraka, i to, ako radi od 5 sati ujutru do 10 sati uveče. Radnice na na kitima, koje mogu samostalno kopirati modele, zaradjuju m j e s e č n o 30 maraka, okretne radnice za ukrašavanje haljina, koje su već čitavu godinu dana radile taj posao, zaradjuju za vrijeme s e z o n e m j e s e č n o 50 do 60 ma raka. Sezona iznosi ukupno pet mjeseci. Radnice kišobrana i suncobrana zaradjuju tjedno, sa dvanaestsatnim radnim danom, 6 do 7 maraka. Takve nadnice, koje dostižu baš 1 Marija Baum, Tri razreda najamnih radnica u industriji i trgovini grada Karlsruhea. Str. 60. Karlsruhe 1906.
219
za gladovanje, primoravaju radnice na prostituciju, jer ni sa n a j s k r o m n i j i m zahtjevima ne može nijedna radnica da opstane u Berlinu bez 9 do 10 maraka nedjeljno. O ve činjenice pokazuju, da moderni razvitak sve više i više otrže ženu od porodičnog života i kuće. Braku i porodici kopa se grob, oni se raspadaju, pa je već i s pogledom na ta fakta apsurdno upućivati ženu na kuću i porodicu. T o može da radi samo onaj, koji živi ne mi sleći ništa, koji ne vidi ili ne će da vidi stvari, koje se oko njega razvijaju. U velikom broju industrijskih grana uposleni su isklju čivo ženski radnici, u drugom još većem broju one čine većinu, a u najvećem broju ostalih grana rada radnice su uposlene u više ili manje znatnom broju. T aj broj postaje sve veći i one sve više prodiru u nove grane zanimanja. Njemački zakon o privrednome uredjenju od 1891. utvrdio je na jedanaest sati normalni radni dan za sve radnice u fabrikama, ali je on izigran grdnom količinom izuzetaka, koje mogu vlasti dopustiti. Isto je tako zabranjen i noćni rad radnica po fabrikama, ali i tu savezno vijeće može da dopusti izuzetke za tvornice, u kojima se proiz vodnja ne može prekidati ili za izvjesna sezonska poduzeća (na primjer tvornice šećera). T ekar pošto je medjunarodna bernska konvencija na 26. rujna 1906. propisala (za tvor nice) uvedenje jedanaestsatnog noćnog odmora ; pošto je socijalna demokracija godinama energično tražila zabranu noćnog ženskog rada u privredi i sniženje dnevnog radnog vremena na osam sati, popustile su vlada i gradjanske stranke iza dugog otpora. Iza toga je iz zakonske osnove o redu u privredi, koja je još ostala u komisiji, istrgnut onaj komad, što se odnosio na uredjenje ženskog rada. Osim ove odredbe u zakonu od 28. prosinca 1908. predvidjeno je za žene d e s e t s a t n o m a k s i m a l n o r a d n o v r i j e m e u svim onim poduzećima, gdje je uposleno n a j m a n j e d e s e t r a d n i k a . U dane prije nedjelja i svetaka ne smije trajanje rada prekoračiti osam sati. R ad nice, koje radjaju, ne smiju se uposlivati osam tjedana prije i osam tjedana poslije porodjaja. Ponovno njihovo stupanje u posao uvjetovano je svjedodžbom, koja dokazuje,
220
da je od njenog porodjaja proteklo najmanje šest tjedana. Radnice ise dalje ne smiju upotrebljavati za transportiranje kod gradnja različite vrsti. Usprkos energičnom otporu so cijalne demokracije prihvaćen je predlog, da više upravne oblasti mogu dozvoliti za pedeset dana rad preko odredjenog vremena. Osobitu pažnju zaslužuje § 137 a, koji je učinio prvi korak dokončanju izrabljivanja kućnim radom. T a odredba glasi: „Radnicama i mladim radnicima ne smije se davati za dane, u kojima su bili uposleni zakonom dopuštenim radom, posao od poslodavaca ili njihovih posrednika.“ Bez obzira na njegove manjkavosti znači taj novi zakon ipak neki napredak uoči postojećem stanju. Ali žene bivaju sve više uvlačene ne samo u one in dustrijske poslove, koji su prema njihovoj slabijoj fizičkoj snazi za njih pogodni, već i u sve poslove, iz kojih eksploatatorska klasa može da izvuče veći profit upqtrebljavajući žene. T u spadaju kako n a j n a p o r n i j i tako i n a j n e p r i j a t n i j i i za zdravlje n a j o p a s n i j i po slovi, a time se svodi na svoju pravu mjeru ono f a n t a s t i č n o shvatanje, koje u ženi gleda samo nježno biće s finim strunama, kako je vrlo često slikaju pjesnici i pisci romana, da bi podražili čovjeka. Fakta su tvrdoglava, neumoljiva, i mi imamo samo sa faktima da računamo, jer nas ona čuvaju od lažnih zaklju čaka i sentimentalnih budalaština. A ta nas fakta uče, da su izmedju ostalog žene uposlene: u tekstilnoj industriji, u kemičkoj industriji, u industriji metala, u industriji papira, u industriji strojeva, u drvenoj industriji, u industriji sred stava za hranu i uživanje, u rudarstvu nad zemljom — u Belgiji u rudarstvu i pod zemljom, čim je radnica preko račila 21. godinu života. Nadalje na širokom području obradjivanja vrtova i polja, u marvogojstvu i u industrijama, koje spadaju ovamo, napokon u različitim granama privrede, u kojima su one već odavna, na neki način kao privilegovane, isključivo radile: kod izradjivanja rublja i ženskih odijela, u raznolikim granama pomodnih struka, u svojstvu prodavačica, komptoaristica, učiteljica, dadilja, spisateljica, umjetnica svake vrsti i t. d. Desetine hiljada žena iz sitnog
221
srednjeg staleža upotrebljavaju se kao robinje dućana ili na tržištu, a time su otrgnute gotovo od svakog rada u kući, a naročito od uzgajanja djece. 1 najposlije mladje, a naročrto ljepše ženske sve se više i više upotrebljavaju na naj veću štetu cjelokupne svoje ličnosti u javnim lokalima svih vrsta kao personal za posluživanje, pjevačice, plesačice itd. za primamljivanje muškog svijeta, koji žudi za uživanjem, oblast, u kojoj vlada najstrahovitije i najgore stanje i u kojoj gospodarstvo nad bijelim robljem slavi svoje najbjesnije orgije. Medju ovim zanimanjima ima ih mnogo, koja su u n a j v e ć o j m j e r i opasna. T ako je veoma opasno dje lovanje sumpornokiselih i alkaličnih plinova u fabržkaciji slamnatih šešira i pranju slamnatih šešira; vrlo velika opa snost zbog udisanja pare od klora pri bijeljenju biljnih tvari; opasnost otrovanja postoji u fabrikaciji šarenih papira, ša renih oblatna i šarenog cvijeća, pri izradi metahromotipije, otrova i kemikalija, bojadisanju olovnih vojnika i olovnih igračaka. Premazivanje ogledala živom prosto je smrtonosno za plod u utrobi trudne žene. Dok od živorodjene djece u pruskoj državi umire pro sječno 22 procenta tijekom prve godine života, dotle prema dr. Hirtu od živorodjene djece onih radnica, koje premazujil ogledala, umire 65 procenata, onih, koje gla čaju staklo, 55 procenata, onih, što rade s olovom, 40 procenata. Godine 1890 od 78 trudnih žena, koje su ra dile u slovolivnicama okruga W iesbadena, normalno je porodilo samo 37 njih. Prem a dr. Hirtu u drugoj polovini trudnoće veoma je opasan rad na fabrikaciji šarenog pa pira i vještačkoga cvijeća, ispunjavanje bruseljskih čipaka olovnom prašinom, izradba klišea, premazivanje ogledala, industrija kaučuka i rad u svim tvorničkim poduzećima, u kojima su radnice izložene udisanju škodljivih plinova: ugljičnog oksida, ugljične kiseline i sumporovodnika A u najvećoj je mjeri opasna fabrikacija fosfornih žigica i izradjivanje tkanina od vunenih krpa i otpadaka. Prema izvje štaju badenskog privrednog nadzornika za godinu 1893 g o d i š n j i prosječni broj prijevremenih porodjaja kod žena, koje učestvuju u privrednome životu, popeo se od 1039
222
u godinama 1882 do 1886 na 1244 u godinama 1887 do 1891. Broj porodjaja, kojima je morala prethoditi kakva operacija, iznosio je od 1882 do 1886 prosječno godišnje 1118, medjutim od 1887 do 1891 popeo se na 1385. Još bi se mnogo ozbiljnije činjenice otkrile, kad bi se slična istraživanja izvršila po cijeloj Njemačkoj. Gotovo uvijek privredni nadzornici zadovoljavaju se u svojim izvje štajima ovom primjedbom : „Osobite štete za žene zbog rada u fabrikama nijesu se zapazile.*' Pa kako bi se one i mogle zapaziti, kad posjet inspektora traje malo vremena i kad se ne traži liječničko mišljenje? Utvrdjeno je dalje, da postoje velike opasnosti po život i pojedine dijelove tijela naročito u tekstilnoj industriji, u fabrikaciji zapaljivih materija i u radu sa poljoprivrednim strojevima. Osim toga veliki broj radova, koje navedosmo, spada u najteže i naj napornije čak i za muškarce, to nam kaže prvi pogled, koji bacimo na onu vrlo nepovoljnu listu. Neka se i dalje govori, koliko se hoće, kako je ovaj ili onaj posao nedo stojan žene, šta to vrijedi, kad ona ne može da bude upu ćena na drugi kakav rad, koji njoj više odgovara! Kao industrijske grane ili kao manipulacije u industrij skim granama, u kojima mlade djevojke ne bi trebale da rade zbog opasnosti po njihovo zdravlje, a specijalno zbog opasnosti po njihove spolne funkcije, ističe dr. H ir t: 1 izradbu brončanih boja, masni i oštri papir, razbijanje (pri izradbi šešira), glačanje (staklenih stvari), brisanje bronce s kamena (litografija), grebenjanje lana, češljanje konjske dlake, grebenjanje barhenta, cinkovanje željeznog lima, radnje pri izradi tkanina od vunenih krpa i otpadaka. U ovim pak zanimanjima smjele bi se upotrebljavati mlade djevojke, samo ako bi postojale i bile pregledane nužne zaštitne mjere (uredjenje ventilacije i t. d . ) : Pri izradbi tapeta od papira, porculana, olovaka, sačme od olova, eterskih ulja, alauna, broma, kinina, sode, parafina, ultramarina, (otiovnih) šarenih papira, (otrovnih) oblatna, metahromotipija, fosfornih žigica,2 švajnfurtskog zelenila i 1 Privredni rad žena. 1878, 2 Medjunarodnim zaključkom od 2 6. rujna 1906. izmedju Danske, Njemačke, Francuske, Italije, Luksemburške, Nizozemske i Švicarske za-
223
umjetnog cvijeća. Isto je sa rezanjem i sortiranjem krpa, sortiranjem i mljevenjem duhanskih listova, izradbom pa mučnih zavoja, motanjem pamuka i svile, čišćenjem krevetskih pera, sortiranjem dlaka za kistove, pranjem (sumporenjem) slamnatih šešira, vulkanizovanjem i nastavljanjem kaučuka, bojadisanjem olovnih vojnika, paketiranjem burmuta, premazivanjem ogledala, brušenjem šivaćih igala i ocjelnih pera. Nije zbilja ni najmanje lijepa slika gledati žene, čak i trudne, gdje u natjecanju s muškarcima pri podizanju že ljezničkih pruga vuku teško natovarena kola; ili ih posmatrati, kako pri zidanju kuća prave kreč i cement ili nose teške tovare kamenja; ili pri pranju ugljena i željezne rude. T u se od žene oduzima sve, što je čini ženom, i njezine se ženske osebine nemilosrdno gaze, kao što se obratno ljudima u tolikim vrstima zanimanja oduzima sve, što ih čini ljudima. T o su posljedice socijalnog eksploatisanja i socijalnog rata. Naši pokvareni društveni odnošaji postav ljaju sve stvari naopako. Kad se ima na umu, koliki je objam, što ga ženski rad zahvata u svim oblastima privredne akcije, kao i to, da on prijeti postati još veći, razumljivo je, što zainteresovani muškarci gledaju na sve to s vrlo malo prijateljstva. Nesumnjivo je, da sa širenjem ženskoga rada porodični život radnikov propada sve više i više, da je prirodna po sljedica toga rada raspadanje braka i porodice i da ne moral, demoralizacija, degeneracija, bolesti svake ruke i smrtnost djece rastu u strahovitoj mjeri. Prema statistici stanovništva njemačkoga carstva smrtnost djece znatno je porasla u gradovima, koji su u posljednjim desetljećima postali pravim tvorničkim središtima. Osim toga raste ona u seoskim općinama, gdje zbog poskupljivanja mlijeka pada dobrota hrane. Najveća je smrtnost dojenčadi u Gornjem Pfalzu, u Gornjoj Bavarskoj i Donjoj Bavarskoj, branjeno je u tim državama upotrebljavanje bijelog fosfora za žigice od 1. siječnja 1911. počevši. U Njemačkoj ne smije se takve upaljive tvari od 1. siječnja 190 7 . pripravljati, a od 1. siječnja 1908. ne smiju se nu diti u trgovini, prodavati ili na koji bilo način stavljati u promet. U E n gleskoj je godine 1909. prihvaćen sličan zakon.
224
u nekim kotarima Liegnitza i Đreslave i okružnoj kapetaniji Chemnitzu. T ako je godine 1907. od 100 živorodjenih umrlo prve godine života u Stadtamhofu (Gornji Pfalz) 40,14, u Parsbergu (Gornji Pfalz) 40,06, u Friedbergu (Gornja Bavarska) 39,28, u Kelheimu (Donja Bavarska) 37,71, u Miinchenu 37,63, u Glauchau (Saska) 33,48, u W aldenburgu (Šleska) 32,49, u Chemnitzu 32,49, u Reichenbachu (Sleska) 32,18, u Annabergu 31,41 i t. d. Još su gori odnošaji bili u većini velikih tvorničkih sela, od kojih mnoga imahu da pokažu broj smrtnosti od 40 do 30 procenata. P a i pored svega toga ovaj socijalni razvitak, koji daje tako žalosne rezultate, jest napredak, isto onako napredak, kao što je to sloboda proizvodnje i trgovine, sloboda radnikova kretanja, sloboda zaklju čivanja brakova i t. d., koji utiču povoljno na kapita listički razvitak, ali baš time zadaju smrtni udarac srednjem staležu. Radnici nijesu skloni da pomažu sitnim zanatlijama, kad oni pokušaju da ograniče slobodu privrede i slobodu kretanja i da iznova podignu feudalne i cehovske pregrade, sve zbog toga, da bi umjetnim načinom održali u životu sitnu proizvodnju, jer ništa drugo ne bi im moglo biti svrhom. Isto se tako i u pogledu ženskoga rada ne može povratiti staro stanje, što dabogme ne isključuje to, da se strogim zaštitnim zakonima spriječi prekomjerna eksploata cija ženskoga rada i da se djeci, koja su obvezana posje ćivati školu, zabrani rad u privredi. U tom se interesi radnikovi pokrivaju s državnim, općim ljudskim kulturnim in teresima. Država je primjerice prinudjena — kao što je to posljednjih decenija bio više puta slučaj, posljednjiput 1893., kad se radilo o tom, da se vojska opet znatno pojača da spusti minimalnu mjeru, koja je propisana za jednog vojnika, zbog toga, što je uslijed degenerišućih djelovanja našeg privrednog sistema sve veći i veći broj mladih ljudi, koji su nesposobni za vojsku: eto, tu svi imaju interesa, da se uvedu zaštitne mjere.1 Konačni se cilj mora sa 1 M edju pozvanima bilo je u postocima za vojsku sposobnih 1902. 58.5, 1903. 5 7 ,1 , 1904. 5 6 ,4 1905. 5 6 ,3 , 1906. 5 5 .9 , i 1907. 5 4.9. Z b og neuporabivosti moralo se otpustiti prigodom novačenja od 1881.
225
stojati u tome, da se uklone š t e t e , koje prouzrokuju mašinizam, usavršeni alati i moderan način rada, a da se naprotiv svim članovima društva pruže k o r i s t i , koje su mašinizam, usavršeni alati i moderan način rada donijeli čovječanstvu i koje još u mnogo većoj mjeri mogu donijeti, ako se ljudski rod organizuje na način, koji tim produk tivnim snagama najbolje odgovara. Bezumlje je to i vapijuća nepravda, što od kulturnih napredaka i rezultata, koji su produkt cjeline, vide koristi samo oni, koji ih svojom materijalnom snagom mogu sebi da prisvoje, a medjutim hiljade marljivih radnika i radnica, zanatlija i t. d. obuzima užas i briga, kad čuju, da je ljudski duh učinio opet neki pronalazak, pomoću koga se može doći do mnogo većih rezultata, no ručnim radom, te uslijed čega imaju izgleda da budu bačeni na cestu kao beskorisni i prekobrojni.1 Uslijed toga ono, što bi trebali svi radosno da pozdrave, postaje predmetom najžešće mržnje, koja je ranijih decenija toliko puta izazivala juriše na tvornice i uništavanje strojeva. Neprijateljsko raspolo ženje, koje je slično tome, postoji danas vrlo često izmedju muža i žene kao radnika. O no je isto tako neprirodno. Mora se dakle pokušati, da se osnuje jedno društveno uredjenje, u kom će vladati potpuna ravnopravnost sviju bez razlike spola. T o je mogućno izvesti, čim sva sredstva za rad po do 1885. 2 ,0 7 po sto, od 1891. do 1895. 2 ,3 0 , od 1901. do 1905. 2 ,4 7 procenta. W . C laassen, O padanje ratne spreme u Njemačkoj u gradu i na selu od 1902. do 1907. Arkiv zabijologiju rasa i društva, 1909., svezak 1. 1 Tvornički nadzornik A . R e d g r a v e držao je krajem prosinca 1871. predavanje u B r a d f o r d u, u kom je medju ostalim rekao i o v o : „O no, što me je od nekog doba frapiralo, to je promijenjeni izgled tvor nica vune. Prije su one bile ispunjene ženama i djecom, sad se čini, da sav posao vrše strojevi. N a moje pitanje dade mi jedan tvorničar ovo objašnjenje: P od starim sistemom radilo je kod mene 63 lica; po slije uvedenja savršenijih strojeva ja sam broj ruku reducirao na 33, a u posljednje vrijeme, uslijed novih velikih promjena, ja sam bio u stanju, da ga od 33 reduciram na ! 3 . “ Dakle u toku malog broja godina broj radnika smanjio se gotovo za 8 0 procenata, dok je masa produkata u najgorem slučaju ostala ista. — Mnogobrojna zanimljiva saopćenja u tom pogledu daje „Kapital" Karla Marksa. A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
15
226
stanu svojinom društva; ukupni rad dostiže najveći stepen plodnosti time, što će se svi blagotvorni tehnički i naučni re zultati i pomoćna sredstva primijeniti u procesu rada i što će za sve one, koji su sposobni za rad, postojati obveza, da vrše jednu stanovitu količinu rada, koja je nužna za podmirenje društvenih potreba, za šta opet u naknadu društvo daje svakom pojedincu sredstva za razvijanje nje govih sposobnosti i za uživanje života. Zena će isto kao i čovjek biti koristan i ravnopravan član društva, ona će kao i muškarac moći potpuno raz vijati sve svoje tjelesne i duševne sposobnosti i ispunja vajući svoje dužnosti imati sva prava. Stojeći prema mu škarcu kao slobodna i ravnopravna, ona je obezbijedjena od svih napadaja na njezino dostojanstvo. Današnji razvitak društva sili sve više i više takvom uredjenju, a baš velika i teška zla, koja taj razvitak nosi sa sobom, prinudjavaju ljude, da ostvare to društveno ure djenje. Četrnaesto
poglavlje.
Borba žene za obrazovanost. 1. Revolucija u kućnom životu. Ma da se ovaj razvoj ženinoga položaja može tako reći opipati, ma da ga svaki, koji gleda otvorenim očima, mora vidjeti, još se svaki dan čuje brbljanje o „prirodnome pozivu“ žene, koji je upućuje na kuću i porodicu. Ovako se najviše galami tamo, gdje žena pokušava da prodre u krug viših zanimanja, na primjer u više naučne i administrativne struke, liječničku i pravničku profesiju, prirodne nauke i t. d. Izmišljaju se najsmješniji prigovori i brane pod formom učenosti. G ospoda, koja važe kao učena, pozivaju se na nauku, ovdje kao i u mnogim drugim stvarima, da bi bra nila najveće apsurdnosti i besmislice. Njihov glavni vajni razlog je to, da žena po duševnim sposobnostima stoji iiisko ispod muškarca, da ona u duševnim oblastima ne može da uradi ništa, što bi bilo od velikoga značenja.
227
Ovi prigovori odgovaraju u tolikoj mjeri predrasudi najvećeg broja ljudi o pozivu i sposobnostima žene, da svatko, tko ih podigne, može računati na općenito odo bravanje. Nove će ideje stalno nailaziti na oštar otpor, doklegod opća obrazovanost i svijest bude stajala na tako niskom stupnju, kao što je to danas, naročito zbog toga, što je u interesu vladajućih klasa, da svijest i obrazovanost ogra niče što je moguće više na svoj sloj. Z ato će nove ideje u početku zadobijati za sebe samo jednu malu manjinu, i ona uvijek biva ismijavana, klevetana, pa i gonjena. Ali ako su nove ideje dobre i razumne, ako su one kao nužna posljedica ponikle iz postojećih odnosa, one će se sve više širiti, manjina će najposlije postati većina. Tako su se do danas razvijale sve nove misli u historiji, pa će isto tako proći i ideja o uvodjenju stvarne i potpune eman cipacije žena. Z ar nisu nekada i pristalice kršćanstva bile mala ma njina ? Z ar reformatori, moderna buržoazija, nijesu imali najmoćnijih neprijatelja? P a ipak su oni pobijedili. Ili, je li uništena socijalna demokracija zato, što su je u Nje mačkoj dvanaest godina sputavali iznimnim zakonima ? Nikad njena pobjeda nije bila sigurnija, nego onda, kad se mislilo, da je ona uništena. Pozivanje na prirodni poziv ženin, po kome ona ima da bude domaćica i čuvar djece, ima isto toliko smisla, koliko i tvrdnja, da uvijek mora biti kraljeva, jer ih je dosada, doklegod historija pamti, svuda bilo. Mi ne znamo, gdje je postao prvi kralj, kao god što ne znamo, gdje se pojavio prvi kapitalist, ali mi znamo i vidimo, da se mo narhija u toku vjekova bitno promijenila i da je tendencija razvitka u tome, da joj oduzima sve više i više moći, dok ne dodje vrijeme, a ono više nije daleko, kad će ona po stati izlišnom. Kao god monarhija, tako je i svaka dr žavna i društvena ustanova podvrgnuta stalnim izmjenama i promjenama, a najzad propadanju. Mi smo vidjeli u histo rijskom dijelu ove knjige, da današnji oblik braka i položaj žene nije nikako „vječito“ bio ovakav, kakav je danas, nego da su naprotiv i jedno i drugo produkt društvenoga
228
razvitka, koji se nikako nije završio. Ako je prije od pri like 2350 godina Demosten i mogao izjavljivati, da je je dini poziv ženin u tome, da „radja zakonitu djecu i bude vjerni čuvar kuće“ , danas je to gledište zastarjelo. Tko bi se danas usudio da tako nešto brani kao „prirodom odredjeno“, a da ne zasluži prijekor, da podcjenjuje ženu? Istina, još i danas ima tih sova, koje u sebi usvajaju to mišljenje starog Atenjanina, ali se nitko ne usudjuje da javno izrekne to, što je prije dvije hiljade godina slobodno i otvoreno, kao nešto, š t o s e p o s e b i r a z u m i j e , smio da izjavi jedan od najznatnijih ljudi Grčke. U tome se sastoji napredak. No ako je moderni razvitak iskopao grob milijunima brakova, on je s druge strane opet povoljno uticao na raz vitak braka. Prije nekoliko desetina godina u svakoj gradjanskoj i seljačkoj kući smatralo se kao nešto sasvim pri rodno, ne samo da žena šije, plete i pere — ma da je i to velikim dijelom izašlo već iz mode — nego isto tako i da mijesi hljeb, prede, bijeli, pravi pivo, kuha sapun, izradjuje svijeće. Napraviti odijelo izvan kuće smatralo se kao neumjerena rastrošnost. Vodovod, plinsko osvjetljenje, kuhanje plinom ili petrouljem itd. — o elektricitetu da i ne govorimo — pored još jednog velikog broja drugih na prava, koje se danas nalaze po kućama i kuhinjama, bile su tada nepoznate stvari. Dašto, još i danas postoje stari odnosi, ali su oni izuzetak. V ećina žena diže ruke od mnogih poslova, koji su se prije smatrali kao ženini pri rodni poslovi, zato, što ih industrija može da vrši bolje, praktičnije i jeftinije, nego što to može domaćica, te zbog toga, barem u gradovima, po kućama više i ne ima naprava za te radove. T ako se za nekoliko desetina godina u našem domaćem životu izvršila jedna velika revolucija,, kojoj mi poklanjamo malo pažnje samo zbog toga, što je smatramo kao nešto sasvim prirodno. Čovjek i ne obraća pažnju na promjene, koje mu se tako reći pred očima vrše, samo zato, što one ne iskaču naglo preda nj i ne ruše naglo red, na koji se on navikao; medjutim, on se buni protiv novih mišljenja, koja prijete da ga otrgnu od zastarjelih glupih ideja, na koje se navikao.
229
T a revolucija, koja se izvršila u našem domaćem životu i koja zadire sve dalje, izmijenila wje bitno i u drugome pravcu položaj ženin u porodici. Z ena je postala slobod nija, nezavisnija. Naše bake, ako su bile poštene majstorske žene, nijesu smjele pomišljati niti su pomišljale na to, da primjerice ne drže u kući i ne hrane radnike i šegrte, a da zato idu u kazalište, na koncerte i lokale za uživanje čak i radnim danom. A koja bi se od tih dobrih starih žena usudila i da pomisli da vodi brigu o javnim poslo vima, kao što to već mnoge žene ćine. Osnivaju se udru ženja za najrazlićnije svrhe, primaju se i izdaju listovi, sa zivaju kongresi. Kao radnice one se skupljaju u organiza cije, dolaze na skupštine i u udruženja muškaraca i tu i tamo — mi sad govorimo o Njemačkoj — dobijaju pravo da smiju birati privredne sudove, pravo, koje im je opet oduzela reakcijonarna većina njemačkog državnog sabora ljeta gospodnjeg hiljaduosamstotinadevedesetog. Koji bi to glupan htio da zbriše ove promjene, koje opisasmo, ma da se ne može osporavati, da one pored svijetlih strana imaju i mračnih, koje stoje u tijesnoj vezi sa cjelokupnim odnosima društva, koji previru i tru le ! Ali ipak ima više svijedih strana. I same žene, ma koliko da su ukupno za danas konzervativne, nijesu baš nimalo sklone da se vrate u stare, tijesne, patrijarhalne odnošaje ranijih vremena. U Saveznim Državama društvo doduše stoji isto tako na buržoaskom temelju, ali se ono ne zanosi ni starim evropskim predrasudama ni preživjelim ustanovama, pa je zbog toga mnogo sklonije da primi nove ideje i ustanove, ako one obećavaju koristi. Tam o se već odavno na po ložaj ženin gleda drugačije, no kod nas. Tam o se primje rice u bolje situiranim krugovima več odavno došlo na misao, da je ne samo naporan i spor posao, pa bogme i za kesu štetan, ako žena još bude sama mijesila kruh i kuhala pivo, nego se isto tako smatra za izlišno, da ona k u h a k o d k u č e . Centralna kuhinja kooperative za jelo, snabdjevena svim mogućim strojevima i pogodnim pomoć nim sredstvima, zamijenila je privatnu kuhinju; žene, koje sačinjavaju kooperativu, kuhaju na izmjenu i tako se dolazi
230
i do boljeg^ raznovrsnijeg i jeftinijeg jela, a sa mnogo manje napora. Naši oficiri, koji nimalo nisu ni socijalisti ni komu nisti, rade slično ovom e; oni u svojim kasinima organizuju privatnu kuhinju, postave jednog administratora, koji ima da nabavlja životne namirnice na veliko, jelovnik je za jednički, a jelo se gotovi u parnim kuhinjama kasarne. Oni živu mnogo jeftinije, nego u hotelu, a imaju bar isto tako dobro jelo. Kao što je poznato, i hiljade najbogatijih po rodica živu po cijelu godinu ili pojedinih dijelova godine u pensionima i hotelima ne žaleći ni najmanje za domaćom kuhinjom; one smatraju za veliku prijatnost, kad se oslo bode privatne kuhinje. A to, što naročito imućnije i bo gatije žene nikako ne pristaju da rade u kuhinji, isto tako ne kazuje, da je taj posao „prirodni poziv“ ženin, šta više, činjenica, da vladarske i otmjene porodice, kao što i veći hoteli svi angažuju k u h a r e za kuhanje jela, mogli bismo govoriti čak i u prilog toga, da je kuhanje muški posao. Na ovo naročito svraćamo blagonaklono pažnju onih, koji ženu ne mogu da zamisle drukčije, no kako maše kuhačom. I sad, ništa bliže pameti, no sa centralnim kuhinjama ustanoviti za opću potrebu i centralne zavode za pranje i potrebne naprave za sušenje — kao što su ih već u svim većim gradovima bogataši i spekulanti i podigli i došli do odličnih rezultata; dalje sa centralnim kuhinjama ustanoviti i centralno loženje, pored vodovoda sa hladnom vodom i one sa toplom vodom i time otpada velik broj teških i sporih poslova. Veliki hoteli, mnoge privatne kuće, bolnice, škole, kasarne, javne zgrade svih vrsta itd. imaju te i slične ustanove, električnu rasvjetu, kupatila itd. Mana je to, što su samo javni zavodi i imućne klase ti, koji uživaju ove koristi, koje bi, kad bi svima bile pružene, uštedile ogromnu količinu vremena, napora, radne snage i materijala i visoko uzdignute niveau života i blagostanje sviju. Ljeti 1890. do nijeli su dnevnici opis napretka, koji je u Saveznim Drža vama postignut u pogledu centralnog loženja i snabdije vanja uzduhom. T u je izmedju ostalog stajalo i ovo: •„Pokušaji, činjeni u novije doba poglavito u Sjevernoj Americi, da se grijanje kuća čitave jedne četvrti ili dijela grada vrši sa jednog mjesta, pokazali su dosta ozbiljnih
231
rezultata i u konstruktivnom pogledu izvedeni su tako briž ljivo i zgodno, da se, s obzirom na povoljna iskustva i financijske koristi, koje ti pokušaji obećavaju, smije očeki vati njihovo dalje rasprostiranje. U novije se doba otišlo još i dalje, pa se upinje, da se pojedini, ne suviše pro strani dijelovi grada, ne samo podmiruju grijanjem iz neko liko centralnih mjesta, nego još i snabdijevaju s v j e ž i m uzduhom, bilo ugrijanim, bilo rashladjenim." O no, što je tada bilo projektirano, danas je na mnogo mjesta, i bolje, ostvareno. Filistarska tjesnogrudnost i ogra ničenost rado kod nas sliježe ramenima, kad je riječ o tim i sličnim planovima, ma da se i mi u Njemačkoj nalazimo u procesu one tehničke revolucije, koja je privatne kuhinje kao i druge poslove, što su se do danas vršili u domaćem kućanstvu, učinila bila isto onako izlišnima, kao što je to mašina i moderna tehnika učinila zanatska poduzeća. U početku devetnaestog vijeka čak je i jedan Napoleon iz javio, da je ideja o ladji, koju tjera para, ideja sumanutog čovjeka; ideju o gradjenju željeznice proglasili su za glu post ljudi, smatrani za mudre, jer, govorili su, nijedan čo vjek ne bi mogao ostati u životu, ako bi se vozio na ta kvoj jednoj spravi, pošto bi brzina vožnje oduzela putnicima mogućnost, da d išu ; slično tome postupa se još i danas prema velikom broju novih ideja. T ko bi našim ženama prije sto godina predložio, da se kane nošenja vode, pa upotrijebe vodovod, taj bi bio optužen, da hoće žene i sluškinje navesti na nerad. Ali velika tehnička revolucija koraca brzim koracima na svim oblastima života i rada, nju ništa više ne zadržava, a buržoasko društvo ima historijski zadatak, da tu revolu ciju, koju je ono i izazvalo, dovede do njenog vrhunca i da na svim područjima stvori one klice za preobražaje, k o j e će d r u š t v o , p o d i g n u t o na s v o m t e melju, s a m o r a z v i t i u v e l i k o m o b j a m u i u č i n i t i z a j e d n i č k i m d o b r o m sviju. Razvitak našeg socijalnog života ne ide dakle u tom pravcu, da ženu opet turi u kuću i na ognjište, kako to hoće naši fanatičan kućanstvenosti i zbog čega oni, kao ono Zidovi u pustinji, kukaju za izgubljenim egipatskim
232
loncima s mesom, v e ć o n z a h t i j e v a , d a ž e n a i z a d j e iz u s k o g a k r u g a k u ć a n s t v a i u z m e p o t p u n o u č e š ć e u j a v n o m ž i v o t u — u kome se tada ne će vidjeti samo muškarci — i u k u l t u r n i m z a d a c i m a č o v j e č a n s t v a . Laveleye ima pravo, kad p iše :1 ,,U koliko raste ono, što mi imamo običaj da zovemo civilizacijom, u toliko slabe osjećanja porodičnog pijeteta i veze i vrše sve manji uticaj na radnje ljudi. Ovaj fakat je u tolikoj mjeri općenit, da se u njemu može gle dati zakon društvenog razvitka/' Ne samo, da je položaj žene postao drugi, nego i položaj sina i kćerke prema po rodici, položaj, koji je postepeno u tolikoj mjeri postao samostalan, da to prije nikada nije bio slučaj, ovo naročito u Saveznim Državama, u kojima se uzgoj pojedinaca za samostalan i nezavisan život vrši u mnogo većoj mjeri, nego kod nas. Mračne strane, koje i danas pokazuje ovaj oblik razvitka, nijesu s njime ’neminovno spojene: njihov je korijen u socijalnim odnosima našeg vremena. Đuržoasko društvo ne izazove nijednu novu prijatnu pojavu, a da joj odmah ne prida i mračnu stranu, ono je u svim svojim napredovanjima dvostrano i dvosmisleno, kao što je to već Fourier oštroumno istaknuo. Kao Laveley, vidi i Dr. Schaffle, da je drugačiji ka rakter porodice naših dana posljedica društvenog razvitka. O n veli: 2 „Kroz historiju se zbilja provlači pod II. objašnjena tendencija, da se porodica svede na svoje s p e c i f i č n e funkcije. Porodica napušta jednu po jednu provizornu i tudju funkciju, ona, u koliko se pojavila kao umjetna do puna stanovitih socijalnih funkcija, ustupa mjesto samo stalnim institucijama prava, reda, sile, vjerske službe, na stave, tehnike i t. d., čim se te ustanove razviju."
2. D uševne sposobnosti kod žene. Z ene prodiru sve dalje, i ako zasada samo u manjini, a medju njima svega jedan dio, koji je potpuno svijestan 1 Prastaro vlasništvo. G lava 2 0, kućna zajednica, Leipzig 1879. 2 Gradivo i život društvenog tijela, 1. svezak. Tubingen 1878.
233
svojih ciljeva. O ne hoće ne samo da mjere svoje snage s čovjekovim snagama u privrednoj i industrijskoj oblasti, one hoće ne samo da zadobiju slobodniji i nezavisniji po ložaj u porodici, nego one hoće još i to, da svoje duševne sposobnosti ogledaju u višim sferama života i u javnome životu. Njima se rado odgovara, da one za to nisu spo sobne, jer ih priroda nije obdarila. Pitanje o zanimanju višim strukama može u današnjem društvu imati značenja samo za mali broj žena, ali je ono od principijelne važnosti. Velika većina ljudi vjeruje najozbiljnije, da im žene mo raju uvijek biti i duševno podčinjene i da one nemaju ni kakva prava na jednak položaj s njima, pa su zbog toga najodlučniji protivnici ovih težnja. Isti ti ljudi, koji nemaju ništa primijetiti, kad žena radi one poslove, od kojih su mnogi u najvećoj mjeri naporni, često puta opasni, u kojima se najvećma upropaštuje ono, što je čini ženom, u kojima ona na najeklatantniji način vrijedja svoje materinske dužnosti, hoće da je isključe od onih zanimanja, u kojima te zapreke i opasnosti postoje u mnogo manjoj mjeri i koja mnogo bolje odgovaraju njenom tjelesnom sastavu. Naročito je živahnija agitacija u Njemačkoj, da se že nama dopusti studij na univerzama, izazvala veliko protiv ljenje, koje se upravlja osobito proti tomu, da ih se pusti na studiranje medicine T ako Pochhammer, Fehling, S. Binder, Hegar i t. d. V . Đarenbach mišljaše, da je ne sposobnost žene u znanostima dokazao time, što se dosada medju ženama nije pojavio nijedan genij i da su zato očito nesposobne za studij filozofski. A ko svijet ima dosta muških filozofa, može se bez štete odreći ženskih. P a i prigovor, da se medju ženama dosada još ne pojavi genij, ne stoji i nije nikakav dokaz. Geniji ne padaju s neba, oni moraju imati prigode, da se obrazuju i razviju, a ta je dosada manjkala ženama, njih se tisućljećima ugnjetavalo, a isto tako im se oduzela ili smanjila prilika i mogućnost, da razviju svoje duševne sposobnosti. Kad se rekne, da žene nemaju nikakvih dispozicija za genija zbog toga, što se misli, da se mora odreći genijalnost onom svakako ve likom broju znamenitih žena, onda je to isto tako pogriješno,
234
kao kad bi se tvrdilo, da medju muškima nije postojalo više genija, no što je broj onih, koji su priznati kao geniji. Jer svaki seoski učitelj zna, koliki se veliki broj sposob nosti kod njegovih djaka ne razvije potpuno samo zato, što im se ne pruži mogućnost, da se obrazuju. Sta više, svaki je od nas poznavao u životu ljudi, za koje mora reći, da bi postali ukras ljudske zajednice, genijalni ljudi, samo da su mogli razvijati svoje sposobnosti pod srećnijim okol nostima. Broj talenata i genija medju ljudima mnogo je veći, neg što se do danas moglo pokazati. Isto tako stvar stoji i sa sposobnostima ženskog spola, koji je već toliko hiljada godina, mnogo više no muški, duševno potlačivan, zauzdavan i sakaćen. Mi nemamo nikakva mjerila, po kome bismo mogli tačno ocijeniti, koliko se izobilje duševnih snaga i sposobnosti može razviti i kod ljudi i kod žena, čim te snage i sposobnosti budu počele bujati pod prirodnim uslovima. Danas je u ljudskome svijetu isto, kao i u bilinskome svijetu. Milijuni dragocjenih klica i ne počnu se razvijati zbog toga, što je zemljište, na koje padaju, nepovoljno ili već okupirano, i tako za mladu biljčicu nije ostalo nimalo uzduha, svjetlosti i hrane. Isti ti zakoni, koji važe u pri rodi, važe i u ljudskom životu. Kad bi neki vrtljar ili zemljoradnik htio za jednu biljku ustvrditi, kako ona ne može da se usavršava, i ako nije ni pokušao, da je usavr šava, njega bi svaki njegov prosvjetljeniji susjed proglasio za budalu. Isto bi to bilo i onda, kad on ne bi pristao, da neku svoju žensku domaću životinju spari sa muškom savršenije rase, da bi dobio savršeniju životinju. Danas više nema ni jednoga seljaka, koji je tolika neznalica, da ne uvidja koristi od razumnog njegovanja svojih biljaka i životinja — drugo je pitanje, da li mu njegova sredstva dopuštaju, da provede bolje metode — ; samo u ljudskome svijetu ne će čak ni učeni ljudi, da vrijedi ono, što sami smatraju kao neminovni zakon za sav ostali svijet. A medjutim može svaki, i ako nije pri rodnjak, crpsti iz života poučnih (akata u tome pogledu. Z bog čega to, da se djeca bolje situiranih klasa redovito razlikuju od djece siromašnih ljudi i p o . izgledu lica i po
235
sastavu tijela i po izvjesnim duševnim osobinama? Zbog razlike u uslovima života i odgoja. Jednostranost, kojom se obrazuje za odredjeno neko zvanje, daje čovjeku neki odredjeni karakter. U najviše slučajeva lako ćemo po držanju i izražaju lica prepoznati župnika ili učitelja, a isto tako i vojnika, ma se on i na lazio u civilnom odijelu. Vrlo se lako nadje razlika iz medju postolara i krojača, stolara i bravara. Dva blizanca imajući veliku sličnost u djetinjstvu, razlikovat će se znatno kasnije, ako su im zanimanja posve različna; ako se jedan primjerice posvetio teškom ručnom radu kovača, a drugi filozofskom studiju. Đaštinjivost s jedne strane, a prilagodjivanje s druge igraju u čovječjem razvoju odlučnu ulogu, baš kao i u životinjskom carstvu, _a čovjek je i onako najprilagodljiviji od svih stvorenja. Cesto je dovoljno par godina drugog načina života ili zanimanja, da bi se od jednog čovjeka razvio posve drugi. Promjene u vanjštini ne opažaju se nikada tako očito, nego kad čovjek iz si romašnih i malih odnosa predje u bitno bolje. Najmanje će možda svoju prošlost zanijekati promjenom svojega lica; razlog je u tom, što većina ljudi preko stanovite starosti ne osjećaju nikakve želje za daljnjim obrazovanjem, a ćesto im to nije ni potrebno. Ljudi nižih staleža rijetko pate od te pogriješke. U naše doba, što gleda na novac i materi jalna sredstva, klanjaju se ljudi mnogo radije č o v j e k u s v e l i k o m k e s o m , n e g o li p r e d č o v j e k o m od z n a n j a i v e l i k i h d u š e v n i h dar ova, na ročito, ako taj ima n e s r e ć u biti s i r o m a š a n i n e i m a t i r a n g a . Obožavanje zlatnog teleta ni u koje doba ne bijaše tako rasprostranjeno, kao u današnje. T a zato i živimo ,,u najboljem od svih svjetova". Najjasniji primjer za to, što čine različiti uslovi života i odgoja, vidimo u našim industrijskim okružjima. Tam o su već po vanjštini radnik i poduzetnik takova suprotnost, kao da pripadaju dvjema različitim ljudskim rasama. T a nam je suprotnost izašla pred oči na gotovo užasan način prilikom jedne izborne skupštine, koja se održala zimi 1877. u nekom rudarskom industrijskom gradu. Z bor, na kome je trebalo da se vodi rasprava s jednim liberalnim
236
profesorom, bio je sastavljen tako, da su obje stranke bile zastupane u podjednakom broju. Prednji dio dvorane bili su zauzeli protivnici, gotovo bez izuzetka zdravi, snažni, često krupni tipovi; u zadnjem dijelu dvorane i na gale rijama stajali su radnici i sitna buržoazija, devet desetina njih tkalci, najvećim dijelom mali tipovi uskih grudi, bli jedih obraza, lica, s kojih se čitao jad i nevolja. Jedni su predstavljali situ vrlinu i moral buržoaskoga svijeta, koji se sastoji u sposobnosti plaćanja, drugi pak radljive pčele i tegleće životinje, od čijih plodova rada živu gospoda, koja tako dobro izgledaju. Neka se jedna generacija stavi u jednako povoljne uslove života i suprotnost će kod naj većeg broja ljudi iščeznuti, a pouzdano će biti sasvim uništena kod njihovih potomaka. Uopće je kod žena teže utvrditi njihov socijalni položaj, no kod ljudi: one se sa većom lakoćom snadju u novim odnosima i brže primaju viši način života. Nji hova sposobnost prilagodjivanja veća je, no kod tromog čovjeka. Sto je za biljku dobro zemljište, svijetlost i uzduh, to su za čovjeka zdravi socijalni odnosi, koji daju mjesta razvi janju svih njegovih duševnih i tjelesnih dispozicija. Poznato načelo: „Čovjek je ono, što jede" izražava malo jedno strano sličnu misao. Nije u pitanju samo to, što jede, nego čitavi njegov način života, socijalna sredina, u kojoj se kreće, koja spriječava ili potpomaže njegovo osjećanje, nje govo tjelesno i duševno razvijanje, utiče u povoljnom ili nepovoljnom smislu na njegovo osjećanje, njegovo mišljenje, njegov rad. Mi vidimo svakog dana, kako duševno i mo ralno propadaju ljudi, koji se nalaze i u dobrim materi jalnim prilikama, zato, što van uskoga okvira njihovih domaćih ili ličnih odnosa na njih djeluju nepovoljni s o c ij a l n i odnošaji, što postaju toliko važni, te ih mogu uputiti na pogriješne staze. O pći odnosi, u kojima netko živi, čak su od mnogo većeg značenja, nego porodični odnošaji. Ali ako su socijalni uslovi razvijanja jednaki za oba spola, ako ni za jedan ne postoje nikakve zapreke, i ako je socijalno stanje društva zdravo, o n d a s e ž e n a d i ž e n a t a k v u v i s i n u s a v r š e n s t v a s v o g a b i ć a , o k a k v o j mi
237
još n e m a m o pr ave p r e d o d ž b e , jer takvo sta nje j oš d o s a d a ni je p o s t o j a l o u hi s t o r i j i razvitka čovječanstva. Prem a onom, što su pojedine žene do danas uradile, čovjek ima prava očekivati najbolje, što može biti, jer te žene strše isto toliko u vis iznad mase svojega spola, ko liko i muški geniji iznad mase svojih spolnih drugova. Mjerene mjerilom, kojim se naprimjer obično mjere vladari, žene su čak pokazale prosječno više talenta za vladavinu, nego ljudi. Kao primjere neka spomenemo Izabelu i Blanku Kastilsku, Jelisavu ugarsku, Katarinu Sforzu, vojvotkinju od Milana i Imole, Elizabetu englesku, Katarinu rusku, Mariju Tereziju i t. d. Pomagan činjenicom, da su žene medju svim rasama i u svim dijelovima svijeta vladale odlično, čak nad najdivljim i najnemirnijim hordama, Đurbach opaža, d a b i v r l o v j e r o v a t n o ž e n e b i l e mn o g o s p o s o b n i j e za p o l i t i k u od m u š k a r a c a. 1 Kad je godine 1901. umrla engleska kraljica Viktorija, jedan je veliki engleski list predložio, da se u Engleskoj uvede žensko prijestolonasljedstvo, jer povjest Engleske pokazuje, da su ženski njezini vladari vladali bolje od muških. Mnogi veliki čovjek znatno bi se smanjio, kad bi se znalo, šta ima da se zahvali samo njemu, a šta drugima. Jednog od najvećih genija francuske revolucije njemački historičari, primjerice von Sybel, vide u grofu Mirabeauu. Ali je istraživanje pokazalo, da on za koncepte gotovo svih svojih govora treba zahvaliti usrdnoj pomoći nekolicine učenjaka, koji su u tišini za njega radili i koje je on znao izrabiti. S druge strane zaslužuju najveću pažnju pojave, kao što je jedna Sappho, jedna Diotima u vrijeme Sokratovo, jedna Hypatija u Aleksandriji, jedna gospodja Roland, pa onda Marija W ollstonecraft, Olimpija de Gonges, gospodja v. Stael, George Sandova i t. d . ; kraj njih blijedi mnoga muška zvijezda. A isto je tako poznato, kako su žene djelovale kac majke znamenitih ljudi. Z ene 1 Dr. H avelock E llis, Muškarac i žena. Autorizovano njemačko izdanje od Dra. H ansa Kurelle. Str. 2 0 1 . Leipzig 1894, nakladom Georga H . W iganda.
238
su učinile, što im je iole bilo moguće u prilikama, koje su za njih bile s a s v i m n e p o v o l j n e , a to budi za budućnost najbolje nade. Zapravo se tek u drugoj polovici devetnaestog stoljeća počelo u većem broju ženama utirati putove i puštati ih u natjecanje s muškarcima na najraznolikijim područjima. Rezultati, koji su postignuti, veoma zadovoljavaju. Ali uzmimo taj slučaj, da žene prosječno nisu sposobne za razvijanje toliko, koliko čovjek, da medju njima nema nijednog genija ni velikog filozofa: je li onda ta okolnost vrijedila za muškarce, kad im se prema riječima zakona dala potpuna ravnopravnost s „genijima“ i „filozofima" ? Isti ti učenjaci, koji ženi odriču više sposobnosti, skloni su, da se tako drže i prema zanatliji i radniku. Kad se plem stvo poziva na svoju „plavu" krv i svoje porijeklo, oni se podrugljivo smiješe i sliježu ramenima; ali prema čovjeku nižega staleža oni smatraju, da su aristokracija, koja za ono, što je postala, ima da zahvali ne povoljnijim uslovima za život, već jedino nekom svom specijalnom talentu. Isti ti ljudi, koji na jednom području spadaju medju ljude bez ikakvih predrasuda i prezrivo gledaju na one, koji ne misle slobodno kao oni, na drugom području, čim je u pitanju njihov staleški ili klasni interes, njihova taština ili egoizam, ograničeni su do gluposti i neprijateljski raspoloženi do fanatizma. V iši muški svijet sudi negativno o nižem, a slično tome gotovo sav muški svijet o ženama. Muškarci * u velikoj većini ne gledaju u ženama ništa drugo, do Ii i predmet za izrabljivanje i uživanje; da ih smatraju^ kao j r a v n o p r a v n e , to se protivi njihovoj predrasudi. Zena treba da bude ponizna i skromna, ona treba da se ograniči na kuću, a sve ostalo da, ostavi kao područje „go- j spodaru svekolikog stvaranja". Z ena treba da na sve mo-/ guče načine zauzda svoje misli i sklonosti, pa da čeka, što \ će za nju odlučiti njena zemaljska providnost, otac ili muž. 1 U koliko više odgovara svim ovim zahtjevima, u toliko je više hvale kao „pametnu, poštenu i punu vrlina", pa ma ona i propala pod teretom fizičkih i moralnih patnja, koje su posljedica njenog neprirodnog i prisilnog položaja. A ako se govori o j e d n a k o s t i s v i h l j u d i , onda je nesmisao htjeti iz nje isključiti polovicu ljudskog roda.
239
Ž ena ima i s t o pravo, koje i muškarac, na razvijanje svojih snaga i njihovu slobodnu prim jenu; ona je čovjek, kao god i muško, i ona treba kaogod i on da ima slo bodu da rasposlaže sobom kao svoj gospodar. Slučaj, što se ona rodila kao žena, ne smije tu ništa da izmjenjuje. Ž eni oduzeti ravnopravnost zbog toga, što se rodila kao žensko, a ne kao muško — pri čem je muškarac nevin, kao i žena — isto je tako nepravedno, kao i kad bi se prava i slobode doveli u zavisnost od religije ili po litičkog uvjerenja, a isto tako besmisleno, kao i kad bi se dva čovjeka smatrala neprijateljima zbog toga, što po rodjenju pripadaju različitim plemenima ili različitim narod nostima. T o su pogledi, nedostojni slobodnog čovjeka. Napredak Čovječanstva leži u tom, da se ukloni sve, što dovodi u zavisnost i podčinjenost jednog čovjeka prema drugom, jednu klasu prema drugoj, jedan spol prema drugom. Nikakva druga n e je d n a k o s t nije oprav d a n a o s i m one, k o j u je s t v o r i l a p r i r o d a praveći razlike izmedju p oje d inaca rad i p o s t i g n u ć a p r i r o d n o g cilja. A p r i r o d n e g r a n i c e ne će p r e k o r a č i t i n i j e d a n spol, j e r bi t i m e u n i š t i o s v o j u p r i o d n u s vr h u .
3. Razlike u tjelesnom i duševnom ustrojstvu muškarca i žene. Protivnici r a v n o p r a v n o s t i žene s muškarcem na vode kao glavni argumenat to, što tvrde, da žena ima manji mozak od čovjeka, da ona isto tako i po drugim osobinama stoji iza čovjeka, te je time dokazan njezin trajni inferijoritet (niža prirodna sposobnost). Neosporivo je, da su muško i žensko dva čovjeka različitih spolova, da i jedno i drugo ima specijalnih organa, koji odgovaraju spolnome cilju i da zbog zadataka, koje svaki spol mora izvršiti radi ostvarenja prirodne svrhe, postoji čitav niz raz lika u njihovim fizijološkim i psihološkim osobinama. T o su fakta, koja nitko ne može poricati, niti će ih poricati, a li o n a n i k a k o n i j e s u r a z l o g za r a z l i k u
240
u socijalnoj i političkoj ravnopravnosti m u š k a r c a i ž e n e . Čovječanstvo, društvo sastoji se iz o b a d v a spola, o b a d v a n e o p h o d n a za opstanak i dalji razvitak njegov. I najgenijalnijeg čovjeka rodila je mati, kojoj on često puta treba da zahvali za sve, što naj boljeg ima. Kakvim se onda pravom hoće ženi da odrekne ravnopravnost s muškarcem? Bitne razlike, koje po mišljenju znamenitih autoriteta postoje u tjelesnom i duševnom ustrojstvu muškarca i žene, slijedeće su : Sto se tiče visine tijela, nalazimo primjerice kod Havelock Ellisa prosječni broj od 170 centimetara za muškarca, a za ženu 160 centimetara (kod Vierordta 172 i 160, u sjevernoj Njemačkoj po Krauseu 173 i 163 cen timetara). Tjelesne visine odnose se kao 1 0 0 :9 3 . Kao prosječna težina može za odrasle da vrijedi 65 i 54 kilo grama. Davno je već poznato, da je grudni koš kod žen skinja m anji; ali, kako pokazuju tačna mjerenja, to se znatno uveličava. Kod ženske srednje veličine noge su tek za 15 milimetara kraće od nogu isto tako velikog muš karca, i Pfitzner sumnja u to, da se ta razlika dade opa ziti kod promatranja hgure. „Dijeljenje tjelesne visine u duljinu stasa i duljinu nogu uplivisano je isključivo staturom, a posve neovisno od spola.“ Nasuprot je ženska ruka očito kraća od muškarčeve (1 0 0 :9 1 ,5 ). Bez obzira na veličinu i širinu muške ruke, kod muškarca je prstenjak redovito dulji od kažiprsta, dok je kod žene obratno. Muška je ruka po tom sličnija majmunskoj, kao što je i duljina ruke ,,pithekoidna“ (majmunu slična) oznaka. Sto se tiče veličine glave, dade se za visinu muške i ženske glave ustanoviti apsolutni odnošaj 10 0 :9 4 ; rela tivna visina glava odnosi se kao 100 : 100,8, što kod žene pokazuje apsolutno manju, ali relativno veću glavu. Po Pfitzneru odnose se apsolutne visine glava kao 1 0 0 :9 6 ,1 . Relativna visina muške glave odnosi se prema onoj ženske glave kao 100 : 103 ; tu se već jasnije vidi, da je ženska glava relativno nešto veća. Ž enske su kosti manje, tanje, nježnije i na površini više glatke, jer slabija muskulatura treba manje hrapave površine za podlogu. Taj slabiji razvoj mišičja jest jedna od najočitijih osobina ž e n e ; ona
241
se očituje u manjoj debljini pojedinih mišića, a osim toga su mišići kod žene mekši i bogatiji vodom. (Sadržina vode u muskulaturi iznosi po v. Bibri kod muškarca 72,5, a kod žene 74,4 procenta). Naprotiv ovom odnošaju kod mišičja stoji obrati razmjer masnog tkiva. Njega ima kod žene u znatno većoj mjeri, no kod muškarca. Prsni je koš razmjerno kraći i više stisnut, a ostale razlike stoje u di rektnoj svezi sa spolnom svrhom. Navodi različitih pisaca o apsolutnoj i relativnoj težini utrobe veoma su često znatno protuslovni. T ako se prema Vierordtu kod muškarca od nosi težina srca prema težini tijela kao I : 215, prema Cleudinningu kao 1 : 158, a kod žene prema istim piscima kao 1 : 206, odnosno 1 : 149. Općenito se može uzeti, da je ženska utroba, i ako je apsolutno manja, relativno teža od muškaračke. Težina srca iznosi kod muškarca 350, a kod žene do 310 grama. U ženskoj krvi ima nešto više vode (80,1 1 procenata prama 78,15), manji broj krvnih stanica (krvnih tjelešca) u objamu (4,5 prama 3 milijuna na kubični milimetar) i manje tvari, koja bojadiše krv (prema Ellisu iznosi razlika 8 postotaka). Manja veličina srca, uži stas, a vjerojatno i veća količina vode u krvi kod žene uzrokom je, da se kod žene manje troši tvar i da joj je potrebno manje hrane. „Tako se objašnjava, što i civilizovani čovjek u mnogom nalikuje životinji, naročito majmunu, više, nego žena, da pokazuje ,pithekoidne‘ značajke, osobito razvojem ličnoga skeleta i duljinom udova.“ Sto se tiče razlike lubanja kod obih spolova, moramo odmah istaknuti, da dosada još prema Bartelsu nije po znata, a jamačno niti ne postoji očita, u svakom slučaju očita oznaka, po kojoj bi se moglo prosuditi, pripada li stanovita lubanja ovom ili onom spolu. Uzevši apsolutno, muška je lubanja u svim dimenzijama veća od ženske. Prema tomu je i prostor u lubanji i težina veća (odnošaj 1 0 0 0 :8 8 8 ). A li odjelito promatranje mozgovne i lične lubanje dovodi do nešto drugih rezultata. Potonja je kod muškarca ne samo apsolutno, već i relativno veća. N asu prot su kod žene relativno daleko veće dimenzije u mozA . Bebel. Ž en a i socijalizam.
16
242
govnoj lubanji. Pa i iz brojeva o sadržini lubanje izlazi relativno veća lubanja za ženu. Kao srednji broj za sve normalne mozgove odraslih osoba izlazi za muškarca (po Grosseru) težina od 1388 grama, a za ženu 1252 grama.1 Pretežni broj težina za muški spol (84 procenta) leži izmedju 1250 i 1550, a za ženski spol (91 procenat) izmedju 1100 i 1450 grama. Ali se ove težine ne smiju uporedjivati direktno, pošto je žena manja od muškarca. T reba dakle da ustanovimo rela tivnu težinu mozga. U poredjenju s težinom tijela otpada kod muškarca 21,6 grama, a kod žene 23,6 grama moz govne supstancije na kilogram težine čitavog tijela. O bjaš njenje toj pretežitosti imamo da potražimo u činjenici, da je ženski stas manji.2 Druge nam rezultate daje poredjenje jednako velikih pojedinaca različitih spolova. Prema Marchandu je težina ženskoga mozga za sve veličine tijela bez iznimke manja, no kod jednako velikih muškaraca. No taj je postupak isto tako malo korektan, kao i uporedjivanje tjelesnih visina. O n predpostavlja, da je dokazano ono, što još treba do kazati : direktan snošaj izmedju visine tijela i težine mozga. Đlakeman, Alice L ee i Karl Pearson ustanovili su na temelju engleskih podataka i mjerenja, da ne postoji nikakva očita relativna razlika izmedju muškarca i žene, što se tiče težine mozga, to jest, jedan muškarac jednake \eličine tijela, starosti i glave ne će pokazivati nikakvu razliku u težini mozga s jednom prosječnom ženom .3 Dapače ističe Marchand, da je sitnost ženskog mozga 1 Prdsječno važe prema Muški mozak: Ženski mozak: Bischoffu (B avarsk a).................................... 1362 1219 Boydu (E n g le sk a ) ......................................... 1325 1183 Marchandu ( H e s s e n ) ............................... 1399 1248 Retziusu ( Š v e d s k a ) .................................... 1388 1252 2 „Genijalni su muškarci redovito malog stasa i velikog mozga, a to su i glavne oznake djeteta, pa i čitavi izražaj njihova lica i njihov temperamenat podsjeća na dijete. “ H avelock Ellis, Muškarac i žena. Str. 392. 1894. 3 J. Blakeman, A lice L ee i K. Pearson, A Study of the biometric constants of english Brainweights. Biometrika 1905. V o l. IV.
243
uvjetovana možda većom finoćom njegovih živčanih eleme nata. „D ašto,“ veli Grosser, „to još nije mikroskopski do kazano, a bilo bi i vrlo teško utvrditi to. Ali treba na to upozoriti analogijom, da je i očna jabučica i labirint uha kod žene nešto manji, no kod muškarca, a da zbog toga ovi aparati ni u kojem pogledu nijesu manje fini i manje sposobni. Drugi jedan, jamačno glavni razlog za odista slabiji razvoj ženskog mozga leži u okolnosti, što je slabije razvijena ženska muskulatura. “ 1 U koliko se ove razlike zasnivaju na samoj prirodi spolne razlike, one se dabome ne mogu izmijeniti. U ko liko se pak te razlike u sastavu krvi i mozga daju modifikovati drugim načinom života (ishranom, duševnom i fi zičkom gimnastikom, načinom zanimanja itd.), to se za sada ne može ni na koji način pouzdano ocijeniti. Č i n i se, d a j e n e p o b i t n a č i n j e n i c a , d a s e ž e n a d a n a š n j e g v r e m e n a v i š e r a z l i k u j e od mu š k a r c a , no ž e n a p r v o b i t n o g v r e m e n a ili ž e n a z a o s t a l i j ih n a r o d a , a to je s a s v i m poj mljiva p o s l j e d i c a s o c i ja l n o g razvitka, k o m e je ž e n a k u l t u r n i h n a r o d a bi l a p o d č i n j e n a z a p o s l j e d n j i h 1000 d o 1500 g o d i n a . Prema Havelock Ellisu iznosio je kapacitet ženine lu banje (ako se lubanja muškarca uzme kao 1000) : C r n c i.......................... 9 8 4 H otentoti . . . . 951 H i n d u ..................... 9 4 4 E s k i m i .....................931 H olandezi . . . . 9 1 6 ( 9 0 9 )
R u s i ................................. 8 8 4 N i j e m c i ....................... 8 3 8 — 8 9 7 2 K i n e z i ........................... 8 7 0 E n g le z i ............................ 8 6 0 — 8 6 2 Parižanka (1 9 godina) 8 5 8
Protuslovni podaci kod Nijemaca pokazuju, da su mje renja vršena na vrlo različitom materijalu — kvantitativno i kvalitativno — i da stoga ne mogu biti apsolutno po uzdana. Ali jedno je u tim brojkama sigurno Z en e crnaca, 1 Privatni docenat Dr. O tto G rosser, Tijelo žene u djelu „Muškarac i žena". Izdao profesor Dr. Kossmann u Berlinu i Dr. S. W a liss u Beču. Str. 4 0 . Stuttgart 1907. 2 Prema pet različitih pisaca 83,8, 8 6 4 , 8 7 8 , 8 8 3 , 8 9 7 . Z a Prusku (K upfer) 9 1 8 , za Bavarsku (R ause) 8 9 3 .
244
H otentota i Hindua imaju znatno veću kapacitetu lubanje, no njemačke žene, Engleskinje, Parižanke, a opet su ove potonje zajedno inteligentnije. Pri uporedjivanju težina mozga od znamenitih pokoj nika pokazale su se slične protivrječnosti i osobitosti. Prema profesoru Reclamu težio je mozak prirodoslovca Cuviera 1830 grama, Byronov 1807, znamenitog mate matičara Gaussa 1492, filologa Hermanna 1358, pariškog prefekta Hausmanna 1226 grama. Posljednji je imao mozak, koji je težio kao jedan prosječni ženski mozak. I Gambettin mozak težio je znatno ispod prosjeka ženskih moz gova, vagao je tek 1 180 grama. I Dante da je imao mozak, koji je bio ispod prosječne težine muškaračkog mozga. P o datke slične vrsti nalazimo kod Havelock Ellisa. Prema njima imao je jedan posve obični individuum, čiji je mozak vagao Bischoff, 2222 grama, mozak pjesnika Turgenjeva 2012 grama, dok je nasuprot treći po redu veličinom bio mozak nekog ludjaka iz grofovije H a n ts ; mozak običnog jednog radnika vagao je 1925 grama i njega je istraživao isti Bischoff. Najteži ženski mozgovi imali su težinu iz medju 1724 i 1580 grama, a dva mozga od ovih poticala su od duševno bolesnih žena. Na njemačkom kongresu antropologa, koji je u kolovozu 1902. obdržavan u Dort mundu, konstatirao je profesor W aldeyer, da je istraživanje lubanje od filozofa Leibniza, koji je umro godine 1716, pokazalo, da njezin obujam iznosi 1450 kubičnih centi metara, što odgovara težini mozga od 1300 grama. Po Hansemanu, koji je istraživao mozgove Mommsena, Bunsena i Adolfa v. Menzela, vagao je Mommsenov mozak 1429, 4 grama, dakle nije bio ništa teži od prosječne te žine mozga kod jednog odraslog čovjeka. Menzelov mozak vagao je tek 1298 grama, a Bunsenov još manje 1295 grama, dakle manje od prosječne težine i ne mnogo vise, nego težina mozga kod jedne žene. T o su očite činjenice i one potpunoma ruše starp shvatanje, da se duševne spo sobnosti imaju mjeriti po sadržini lubanje. Raymond Pearl poslije istraživanja engleskih podataka dolazi do ovog zaključka: „Ne postoji nikakvi dokaz, da
245
izmedju duševnih sposobnosti i težine mozga ima užih veza.“ 1 Engleski antropolog W . Duckworth veli: „Ne ima sigurnog dokaza, da je kod čovjeka velika težina mozga znak visokih duševnih sposobnosti. Ni težina mozga, ni kapacitet lubanje, ni obujam glave, gdje se to sve moglo ustanoviti, nijesu od nikakve koristi kod mjerenja duševnih sposobnosti. “2 Kohlbriigge, istaknuvši se posljednjih godina čitavim nizom istraživanja o mozgovima ljudskih rasa, veli: „Inte ligencija i težina mozga su dvije posve neovisne jedna o drugoj veličine. Kao nedovoljni dokaz odbija se često isticana veća težina mozga kod znamenitih ljudi, jer pre koračuje prosječnu težinu mozgova, ali to se ne čini kod gornjih društvenih klasa, kojima su svi ti ljudi pripadali. Tim se izvodima ne ima pobiti to, da težina mozga može porasti naprezanjem osobito u mladosti, čime bi se dala protumačiti veličina mozga kod boljih društvenih slojeva ili boljih učenika (kapacitet ljubanje), naročito, kad se sje timo, da kod bolje situiranih ljudi dolazi u obzir i prenahranjenost. T aj porast težine, izazvan prevelikim duševnim naprezanjem, ima, kako je poznato, i svoje mračne stran e: mozgovi ludjaka često su teški. Glavno je, da se može dokazati, kako inteligencija (posve nešto drugo od rada) ima bilo kakvih veza s težinom. I za vanjštinu vrijedi to isto, naime to, da se dosada nije mogao pokazati nikakav odnošaj izmedju stanovitog izgleda i više duševne obrazo vanosti, genijalnosti ili inteligencije. “3 Pouzdan je dakle fakat, da se duševne sposobnosti isto tako malo mogu cijeniti po težini moždane mase, kao «to se i fizička snaga može cijeniti po veličini tijela. V e liki sisavci, slon, kit, delfin i t. d. imaju veće i teže moz 1 Raymond Pearl, Variation of Correlation in brainweight. trika. V o l. IV ., June- 1905., str. 83. 2 W . Duckworth, Morfologija i antropologija. Str. 4 2 1 . Cambridge 1904. 3 K ohlbriigge, Istraživanja o brazdama velikog mozga kod rasa. Č asopis za morfologiju i antropologiju. 11. svezak, 3. str. 598. Stuttgart 1908.
Biom edo 4 2 2 . ljudskih sveščić,
246
gove. Ali što se tiče relativne težine mozga, nadmašuje ih većina ptica i malih sisavaca. Mi imamo vrlo malih ži votinja (mravi, pčele), koje inteligencijom nadmašuju mnogo veće (primjerice ovcu, kravu), isto onako, kao što često puta ljudi visoka rasta zaostaju po svojim duševnim spo sobnostima daleko iza ljudi sitna i neugledna stasa. Kako prema svemu izgleda, duševne sposobnosti zavise manje od moždane mase, a više o d o r g a n i z a c i j e m o z g a i od u p o t r e b e - m o ž d a n i h snaga. „Po mojem mišljenju — veli profesor L. Stieda — nedvojbeni je uzrok raznolikosti psihičkih funkcija finija gradja mozgovne kore : nervne stanice, supstancija izmedju njih, raspored krvnih klijetaka, ustrojstvo, oblik, veličina, broj živčanih stanica, da uz to još ne zaboravimo pre hranu i mijenu tvari u njima."1 A ko hoće da potpuno razvije svoje sposobnosti, mozak mora, kakogod i svaki drugi organ, neumorno da se vježba i da dobija hranu, koja mu je potrebna; ne bude li toga, ili počne li on razvijati svoju akciju u pogriješnom pravcu, tada nastupa namjesto normalnog razvoja ne samo sp rje čavanje njegove radnje, već upravo zakržljavost. Jedan pravac razvija se na račun drugoga. Ima više antropologa, kao Manouvrier i drugi, koji do kazuju, da u morfološkom pogledu žena stoji dapače više od muškarca. T o je pretjeravanje. „Uporedimo li oba spola, — veli Duckworth, — vidjet ćemo, da ne postoji nikakva trajna razlika, koja bi u morfološkom pogledu di zala jedan spol nad drugi."2 Havelock Ellis hoće da vrijedi samo jedno ograničenje. O n misli, da kod žena postoji manje varijacija, no kod muškaraca. Ali je Karl Pearson u protivnoj kritici dokazao opširno, da je to prazna vjera lažnog učenjaštva . 3 A nitko, tko i malo poznaje historijski razvitak žene, ne će osporavati, da je već od toliko hiljada godina grdan
1 L. Stieda, M ozak jednog filologa. Časopis sa morfologiju i antro pologiju 1907. U . svezak, 1. sveščić, str. 135. 2 Duckworth, u pomenutoj knjizi, str. 42 2 . 3 K. Pearson, Variation in Man and W oman in chances of death 1. svezak, str. 3 7 6 , London 1897.
247
grijeh prema ženi činjen i da se još i danas čini. Kad medjutim profesor Bischoff tvrdi, da je žena mogla isto onako kao i čovjek razvijati svoj mozak i svoju inteli genciju, onda ta njegova tvrdnja pokazuje nedopuštenu i nečuvenu mjeru neznanja predmeta, o kom se govori. Iz izlaganja o položaju žene u toku našeg kulturnog razvitka, koje se nalazi u ovoj knjizi, može se potpuno uvidjeti, da se sve velike i bitne razlike u duševnom i tjelesnom raz vitku muškarca i žene imaju pripisati hiljadugodišnjim vla davinama čovjekovim. Naši prirodoznanci trebali bi priznati, da se zakoni njihove nauke u punoj mjeri mogu primijeniti i na čovjeka. Nasljedjivanje i prilagodjivanje važe za čovjeka, kao i za svako drugo prirodno biće. A li ako čovjek ne čini ni kakav izuzetak u prirodi, onda se teorija razvoja mora primijeniti i na njega, a pomoću nje postaje jasno kao sunce ono, što inače ostaje mutno i mračno i onda biva predmetom naučne mistike ili mistične nauke. Prema različitom odgoju spolova, ako je ovaj izraz dodopušten za veliki dio prošlosti, a naročito za ženu, i ako nije tačnije re ć i: ukalupljivanju — razvio se i s a s t a v mozga kod spolova. Fizijolozi se svi slažu u tome, da se oni dijelovi mozga, koji utiču na razum, nalaze u prednjem dijelu glave, a oni dijelovi, koji utiču na život osjećaja i ćudi, u srednjem dijelu glave. K od muškarca da je više razvijen prednji dio, a kod žene srednji dio glave. P r e m a tome se f ormira i p o j a m o l j epot i č ovj eka i ž e n e . Po grčkom pojmu o ljepoti, koji još i danas vlada, ž e n a t r e b a da i ma usko, č o v j e k v i s o k o i na r o č i t o š i r o k o č e l o . I taj pojam o ljepoti, koji je izraz ponizivanja žena, toliko je utisnut u njihovu dušu, da one visoko čelo smatraju kao nešto ružno, pa poku šavaju da prirodu poprave umjetnim načinom time, što na vlače kosu na čelo, ne bi li ono izgledalo što niže.
4. Darwinizam i stanje društva. Nije dakle dokazano, da žene po svojoj moždanoj masi stoje niže od muškaraca, ali se isto tako ne treba
248
čuditi, što se žene danas nalaze na ovom duševnom stepenu. Darwin zacijelo ima pravo, kad kaže, da ne bi moglo biti ni riječi o kakvom poredjenju, ako bi se jedna lista najistaknutijih muškaraca u poeziji, slikarstvu, skulpturi, muzici, nauci i filozofiji stavila pored isto takve liste naj istaknutijih žena na tim oblastima. Ali može li i da bude drugačije? Č u d n o b i b i l o , k a d n e bi b i l o t a k o . Zbog toga i odgovara Dr. Dodel iz Ziiricha, 1 da bi od nošaj bio sasvim drugačiji, kad bi se žene i muškarci kroz čitav jedan niz generacija jednako odgajali i bili upučeni na usavršavanje u onim umjetnostima i disciplinama. Z.ena je, uzevši prosječno, i fizički slabija od muškarca, što kod mnogih divljih naroda nije slučaj.8 Sto može da postigne vježbanje i uzgoj još iz mladosti, vidi se na primjer na damama iz cirkusa i aktrobatkinjama, koje zaprepašćuju svojom hrabrošću, odlučnošću i tjelesnom snagom. Pošto je takav razvitak stvar uslova, pod kojima se živi i uzgaja, ili grubo izraženo prirodoznanstvenim jezikom stvar „dresure", smije se kao pouzdano smatrati, da fizički i duševni život ljudi vodi k najljepšim rezultatima, čim se čovjek u m i j e š a u n j e g o v r a z v i t a k i o d r e d i m u j e d a n ci l j . Kao god što biljke i životinje zavise od uslova, pod kojima živu: povoljni im potpomažu razvitak, nepovoljni spriječavaju, a prisilni ih odnosi primoravaju, da mijenjaju svoje biće i karakter, pod predpostavkom, da uslijed nji hova djelovanja ne propadnu, — isto to biva i sa čo vjekom. Put i način, na koji čovjek dolazi do svoje egzi stencije i nju uzdržava, utiče ne samo na njegov vanjski izgled, već i na njegovo osjećanje, njegovo mišljenje i nje gove radnje. Ako su nepovoljni uslovi za egzistenciju ljudi — to jest rdjavo socijalno stanje — uzrok nedovoljnog indi 1 Nova povjest stvaranja. 2 Primjere za ovo, kao što je već spomenuto, daje Dr. H avelock E llis u svojoj knjizi, koju tolikoput citirasmo. Iz njih se vidi, da je žena kod mnogih divljih i poludivljih naroda ne samo jednaka s čovjekom po fizičkoj snazi i veličini tijela, nego ga jednim dijelom i nadmašuje. EUis se pak s ostalima slaže i u tome, da se uslijed našeg kulturnog razvoja stalno dizala razlika u objamu lubanje obih spolova.
249
vidualnog razvitka, onda iz toga izlazi, da se sa promjenom uslova za svoju egzistenciju, to jest socijalnog stanja, mi jenja i sam čovjek. Sva je stvar dakle u tome, da se so cijalni odnosi organizuju na takav način, kako će svaki čovjek dobiti mogučnosti, da nesmetano razvija svoju lič nost, da zakoni razvijanja i prilagodjivanja, koji se po Darwinu mogu nazvati darwinizmom, počnu na sve ljude dje lovati svijesno i sa jednim naročitim ciljem. A to je moguće samo u socijalizmu. Ljudi, kao bića, koja misle i saznaju, moraju svijesno sa jednim ciljem, mijenjati i usavršivati uslove svoga života, to jest svoje socijalne odnose i sve, što s njima stoji u savezu, i to tako, da se za sve stvore podjednako po voljni uslovi egzistencije. T reba da svaki pojedinac uz mogne razvijati svoje dispozicije i sposobnosti, da bi time usrećio kako sebe, tako i cjelinu, ali on ne smije imati mogućnosti, da škodi drugima ili cjelini. Njegov interes i interes sviju treba da dodje na mjesto suprotnosti interesa, koje danas vladaju društvom. Darwinizam je, kao i svaka istinska nauka, jedna emi nentno demokratska nauka ;1 ako jedan dio njegovih pred stavnika tvrdi protivno, on ne zna cijeniti značaj svoje vlastite nauke. Protivnici, naročito svećenstvo, koje uvijek ima (ini nos, čim su u pitanju koristi ili štete, shvatili su to, pa zbog toga i denunciraju darwinizam kao socijali stički i ateistički. U tome se i profesor V i r c h o w slaže sa svojim najžešćim neprijateljima, pa je na kongresu prirodoznanaca u Miinchenu godine 1877 napao profesora H ackela: „Darwinova teorija vodi k socijalizmu.“ 2 Vir1 „Dvorana znanosti je hram demokracije." Buckle, Povjest civiliza cije u Engleskoj. 2, svezak, 2. dio, 4. izdanje. Preveo A . Ruge. Leipzig i H eidelberg 1870. 2 Ziegler u pomenutoj knjizi na strani 11 i 12 dokazuje, da to nije smisao Virchowljevih razlaganja. A li baš njegovi navodi Virchovvljevog govora potvrdjuju to. V irchow je rekao : „Zam islite samo, kako se d e s c e n d e nt n a t eor i j a već danas pr e ds tavl j a u glavi j e d n o g s o c i j a l i s t e ! (V e se lo st). D a, gospodo, to se nekomu može činiti i sm iješno, ali je stvar vrlo ozbiljna i ja se nadam, da nama descendentna teorija nc će valjda donijeti s v e o n e u ž a s e , k o j e s u s l i č n e t e o r i j e z b i l j a i z a z v a l e u s u s j e d n o j zeml j i .
250
chow je pokušao diskreditirati darwinizam zbog toga, što je Hackel tražio, da se teorija razvoja unese u nacrt na stave. Predavati u školi prirodnu nauku u duhu Darwina i novijih prirodnih ispitivanja stvar je, proti kojoj se bori sve, što hoće da održi današnje uredjenje. Uvidja se dobro revolucijonarno djelovanje tih teorija, pa se stoga zahtijeva, da se one uče samo u krugu izabranih. Mi pak mislimo : A ko Darwinova teorija vodi k socijalizmu, kao što Vir chow tvrdi, onda to nikako nije dokaz protiv te teorije, nego je to dokaz za socijalizam. Ljudi od nauke ne smiju se pitati, da li konzekvencije jedne nauke vode k ovom ili onom državnom uredjenju, k ovom ili onom društvenom stanju, ili da li ga opravdaju; oni imaju istražiti, da li su teorije tačne, i a k o s u o n e t a č n e , o n d a s e i m a j u p r i m i t i s a s v i m k o n z e k v e n c i j a m a . T ko po stupa drugačije bilo iz lične koristi, bilo radi milosti odozgo, ili zbog klasnog i stranačkog interesa, njegov je rad za preziranje i on ne čini nikakvu čast nauci. Istina, pred stavnici cehovske nauke, naročito na našim sveučilištima, mogu samo u rijetkim slučajevima da se podiče samostal nošću i karakterom. Strah, da ne izgube sinekure, da ne okrnje milost odozgo, da ne budu primorani odreći se ti tula, ordena i avanziranja, nagoni najveći broj tih pred stavnika, da se pregibaju i da skrivaju svoja uvjerenja, ili, šta više, čak da javno govore protivno onome, što misle i znaju. K ad je jedan Dubois-Reymond prilikom neke mo narhističke proslave na berlinskoj univerzi 1870. uzviknuo: „Sveučilišta su zavodi za uzgajanje duševne garde Hohenzollernima,“ onda se može suditi, kako o cilju nauke misli Ipak i ova teorija, kad se k o n z e k v e n t n o provede, i ma s v o j i h v e o m a s u m n j i v i h s t r a n a , a da je s o c i j a l i z a m s t u p i o s n j o m u t i j e s n u s v e z u , t o v am, n a d a m se, n i j e i z m a k n u t o i s p r e d o ka . Mi m o r a m o s c i j e l o m o v o m s t v a r i b i t i n a č i s t u.“ D a, mi smo i uradili ono, čega se Virchow plašio, mi smo izvukli konzekvencije iz Darwinove teorije, kon zekvencije, koje sam Darwin i jedan veliki dio njegovih pristaša ili nije izvukao ili ih je pogriješno izvukao. I Virchow skreće pažnju na sumnjive strane ove teorije zbog toga, što je predvidjao, da će socijalizam iz nje izvući i da m o r a izvući k o n z e k v e n c i j e , k o j e s e u n j o j nalaze.
251
većina ostalih, koji po svom značaju stoje duboko ispod Dubois-Reymonda .1 Nauka je zbačena na stepen služavke, koja služi vlasti. Objašnjivo je, što se profesor Hackel i njegovi pri staše, profesor O . Schmidt, v. Hellwald i drugi, energično brane od užasnog prijekora, da darwinizam radi za soci jalizam, i što tvrde, da je baš suprotno istina, da je dar winizam aristokratska nauka, jer uči, da posvuda u prirodi savršenije organizovana i jača živa bića gaze ona niža. I pošto, po njima, imućne i obrazovane klase predstavljaju savršenije organizovana i jača bića u društvu, oni njihovu vladavinu smatraju kao nešto sasvim razumljivo, jer nju opravdavaju prirodni zakoni. O va struja medju našim darwinistama nije u stanju ni da nasluti, kakvi su privredni zakoni, koji vladaju buržo askim društvom, zakoni, čija vladavina ne uzdiže na druš tvene visine ni najboljega, ni najspretnijega, ni najsposob nijega, ali zato vrlo često najlukavijeg i najpokvarenijeg, stavljajući ga u takav položaj, da je u stanju svojim po tomcima stvoriti najprijatnije uslove za život i razvijanje, tako, te njima poslije nije potrebno ni da prstom maknu. Ni pod jednim privrednim sistemom, prosječno uzevši, ne maju tako malo izgleda da se uzdignu u vis i da ostanu gore na površini ljudi sa dobrim i plemenitim čovječanskim osobinama, kao pod kapitalističkim privrednim uredjenjem. Može se bez pretjerivanja kazati, da su ti izgledi u toliko slabiji, u koliko se ovaj privredni sistem približava svome vrhuncu. Bezobzirnost i besavjesnost u izboru i upotrebi sredstava jesu oružja, koja imaju mnogo više djelotvornosti i obećavaju mnogo više uspjeha, no sve ljudske vrline zajedno. I društvo, podignuto na takvoj bazi, može sma trati kao društvo „najsposobnijih i najboljih** samo onaj, čije je poznavanje suštine i prirode toga društva ravno ništici, ili kojim buržoaske predrasude vladaju u tolikoj mjeri, te ga smetaju u mišljenju i izvodjenju zaključaka. Borba za opstanak vodi se kod svih organizama, ma da 1 D ubois-R eym ond je, naglasivši, kako su ga zbog toga napadali« ponovio ovu citiranu rečenicu u veljači 1883. prilikom proslave rodjendana Fridrika V elikog.
252
oni i ne vide okolnosti, koje ih na nju nagone, ona se kod njih vrši nesvijesno. T a borba za opstanak vodi se i u ljudskom svijetu, medju članovima svakog društva, čim u njemu iščezne solidarnost ili dok se još ne javi. Ova borba za opstanak mijenja se prema obliku, koji tijekom razvoja dobijaju medjusobni, socijalni odnosi, ona dobija značenje razrednih borbi, koje se vode na višim stupnje vima. Ali te borbe vode — i u tome se ljudi razlikuju od svih ostalih bića — k sve savršenijem pojimanju su štine društva i napokon k saznanju zakona, koji vladaju njegovim razvitkom i utiču na njegov razvitak. N a j z a d z a l j u d e p o s t a j e p o t r e b n o j o š s a m o t o, da s a z n a n j e , do k o j e g su došli, p r i mi j e n e na s v o j e p o l i t i č k e i s o c i j a l n e u s t a n o v e i d a i h p r e m a n j e m u i z m i j e n e . Razlika dakle izmedju čovjeka i životinje u tome je, š t o s e č o v j e k m o ž e n a z v a t i ž i v o t i n j o m , k o j a mi s l i , d o k ž i v o t i n j a n i j e n i k a k o č o v j e k , k o j i mi s l i . T o veliki dio naših darwinista u svojoj jednostranosti i ne uvidja. O tuda onaj lažni kružni zaključak, što ga oni izvode .1 Profesor Hackel i njegovi pristaše isto tako pobijaju, da darwinizam vodi k ateizmu, i pošto su svim svojim naučnim izvodima i dokazima i z b a c i l i „stv o rite lja č in e 1 Iz pera profesora Enrica F e r r i j a potekao je spis pod naslovom : „Socijalizam i moderna nauka, Darwin-Spencer-M arks“ (preveo i popunio Dr. H ans Kurella. Leipzig 1895., nakladom Georga H . W iganda), u kome on, specijalno nasuprot H a c k e 1 u dokazuje, da darwinizam i so cijalizam stoje u potpunoj harmoniji i da je to jedna osnovna zabluda H ackelova, — u kojoj se on sve do posljednjih dana nalazio, — što darwinizmu pridaje a r i s t o k r a t s k i karakter. Mi se ne slažemo na svim mjestima s Ferrijevim spisom, a naročito ne dijelimo ono njegovo mišljenje o sposobnostim a žene, s kojim on u bitnosti stoji na gledištu Lombrosa i Ferrera. E 1 1 i s je u svome „Muškarcu i ženi" dokazao, da su osobine muškarca i žene, i ako različite, ipak od j e d n a k e v r i j e d n o s t i — jedna potvrda one Kantove izreke, da muško i žensko tek z a j e d n o čine čovjeka. Pa ipak Ferrijev spis dolazi baš kao na ručen, samo je prevodilac mogao sebi uštediti jednu primjedbu na str. 10, u kojoj spominjući Zieglera govori o „lakoumnim tvrdnjama Bebelovim“. Gospodinu Kurelli bilo bi teško dokazati tu ,,lakoumnosta , a baš je ta tvrdnja l a k o u m n o dodana izlaganjima Ferrijevim, s kojima se mi p o t p u n o slažemo.
253
grčevite pokušaje da ga prokriomčare kroz zadnja vrata. Radi toga oni stvaraju neku svoju vrstu „religije", koju nazivaju „višim moralom", „moralnim principima" i t. d. Profesor Hackel je na kongresu prirodoznanaca u Eisenachu pred porodicom velikog vojvode weimarskog pokušao ne samo da spase religiju, nego da i svog učitelja Darwina prikaže religijoznim. Pokušaj je propao, kao što će to po tvrditi svaki, tko je čitao to predavanje i Darwinovo pismo, koje je u njem citirano . 1 Darwinovo pismo govorilo je, istina, u opreznim izrazima, protivno od onoga, što je po profesoru Hackelu trebalo da govori. Darwin je morao voditi računa o „pobožnosti" svojih zemljaka, Engleza, pa se zbog toga nikad nije usudio da javno iskaže svoje pravo mišljenje o religiji. Ali kao što se saznalo brzo poslije weimarskog kongresa, on je to privatno učinio pred Dr. L . Biichnerom, kome je kazao, da on od s v o j e č e t r d e s e t e g o d i n e — d a k l e o d 1849 — n e v j e r u j e v i š e ni u š t a , j e r n i j e m o g a o d o ć i ni d o k a k v i h d o k a z a z a v j e r u . Isto tako, posljednjih je godina svoga života Darwin podupirao jedan ateistički list, koji je izlazio u New Yorku.
5. Žena i slobodna zanimanja. Z ene treba i na duševnom području da povedu utakmicu s čovjekom : one ne trebaju da čekaju, dok ljudima dodje volja da im dopuste, da razvijaju funkcije svoga mozga i da slobodno koracaju u tom pravcu. Ovaj je pokret u punom svom jeku. V eć su žene uklonile mnoge zapreke 1 Profesor H ackel je u br. 8 „Zukunft^-a (Berlin 1895) štampao jedan članak o predlogu protiv socijalista, koji je izašao pred njemački državni sabor, pa pri završetku njegovom primjećuje izmedju ostalog „Ja zacijelo hisam nikakav prijatelj gospodina B ebela, koji me je tolikoput napadao, a jednom prilikom, u svojoj knjizi o ženi, baš i k l e v e t a o . ' Prijekor, koji mi gospodin H ackel ovdje čini, n a j j a č i je prijekor, koji se nekome može učiniti: on znači — što, čini se, da gospodin H ackel ne zna — da sam napadao na m ega, i a k o s a m z n a o , d a z a to n e ma m p r a v a . Ja sam svijestan, da to nisam učinio i moram čekati, da profesor H ackel dokaže svoju tvrdnju; dok on to ne učini, ja je odbijam kao l a k o u m n u . Pisac.
254
stupaju na duševnu arenu u čitavom nizu zemalja s oso bitim uspjehom. Pokret za puštanje žena na studije po univerzama i velikim školama i u sfere akcija, koje odgo varaju tim studijama, pokret, koji je medju ženama sve jači i jači, ograničen je po samoj naravi naših odnošaja na buržoaske ženske krugove. Proletarski ženski krugovi nisu tim pokretom neposredno zainteresovani, jer su njima za danas uskraćene sve te studije i mjesta, do kojih se dolazi pomoću njih. P a ipak je ovaj pokret i njegov uspjeh od općeg interesa. Prvo, tu je u pitanju principijelni zahtjev, koji uopće hoće da odredi položaj žene prema muškome svijetu ; zatim ima da se dokaže, što su žene u stanju da učine još i danas, pod odnosima, koji su u najvećoj mjeri nepovoljni za njihovo razvijanje. Dalje, žene imaju interesa, da ih naprimjer u slučaju bolesti, ako je to potrebno, liječi ženski liječnik, prema kome one osjećaju više povjerenja, a manje stida, no prema muškome. Z a veliki dio naših žena ženski liječnici su prava blagodat, jer sam taj fakt, što se u slučajevima bolesti i raznovrsnih organskih kriza, koje stoje u tijesnoj vezi sa spolnim životom, moraju povjeravati muškarcima, spriječava ih u vrlo velikom broju slučajeva, da na vrijeme ili čak i uopće traže liječničku pomoć. Zbog toga poslije nastaje velik broj neugodnosti i najgorih poslje dica ne samo za žene, već i za njihove muževe. Teško da ima i jednog liječnika, koji nije imao prilike, da se potuži na to i gdjekada na zločinačku uzdržaljivost žena i njihovo zatezanje, da otvoreno kažu, što im je. T o je pojmljivo, ali nije pametno to, što muškarci, a naročito mnogi liječnici, ne će da uvide, koliko je zbog toga oprav dano i nužno, da i žene studiraju medicinu Ženski liječnici nijesu nikakva nova pojava. Kod naj većeg broja starih naroda, specijalno i kod starih Nijemaca, žene su bile one, koje su se odavale liječničkom zvanju. Ženskih liječnika i operatera od velikoga glasa bilo je u devetom i desetom vijeku kod Arapa, naročito za vrijeme vladavine A rapa (M aura) u Spaniji, kad su ženske studi rale na sveučilištu u Kordovi. Uplivu Maura ima se pri pisati, što su žene studirale i na raznim talijanskim sve učilištima, kao u Đologni i Palermu. Kasnije, kad je „po
255
ganski“ upliv u Italiji iščeznuo, te su studije zabranjene. T ako je univerzitetski kolegij u Bologni donio 1337. god. ovu odluku: „I zato, što je žena glavni izazivač grijeha, orudje djavla, uzrok čovjekovog protjerivanja iz raja i upropastiteljica starog zakona, zbog čega treba najrevnije izbjegavati svaki odnošaj s njom, mi svakome izrijekom zabranjujemo, da pokuša u ovaj kolegij uvesti kakvu ženu, ma koja ona bila i ma kako ona časna bila. A ako netko ipak to uradi, onda da ga rektor kazni teškom pedepsom ." Dopuštenje ženama da studiraju imat će prije svega taj koristan rezultat, što će ženska konkurencija izazvati kod muške mladeži energiju za učenjem, energiju, koja je danas vrlo slaba, kao što se to s najrazličnijih strana tvrdi. A već samo to je velika dobit. Tim e bi se isto tako znatno popravio i moral muške m ladeži; pijančevanje i orgijanje, kafanski život naše studentske mladeži dobili bi time dobar udarac; u zavodima, iz kojih izlaze pogla vito naši državnici, suci, državni tužitelji, viši policijski činovnici, svećenici, narodni predstavnici i t. d., udomaćio bi se ton, koji više odgovara zadacima, radi kojih se oni osnivaju i uzdržavaju. A prema jednoglasnoj ocjeni nepri stranih poznavalaca tih odnosa neophodno je i što prije potreban bolji ton. Broj država, koje puštaju žene na studiranje u svojim univerzama i velikim školama, brzo je porastao zadnjih desetljeća. Nijedna zemlja, koja ima ambiciju da bude kulturnom državom, ne može se trajno opirati ovoj tražbini. Svima su prednjačile Savezne Države, iza njih je došla Rusija, dakle dvije države, koje u svakom pogledu poka zuju najoprečnije karakteristike. U sjeveroameričkoj Uniji žene su puštane na studiranje u svim državama; u Utahi od 1850., u Jowi od I 860., u Kansasu od 1866., u W isconsinu od 1868., u Minnesoti od 1869., u Kaliforniji i Missouriju od 1870., u Ohiju, Illinoisu i Nebraski od 1871., a poslije ovih dodjoše na red sve ostale države. Razmjerno prema ovom širenju ženskog studija osvojiše u Saveznim Državama žene i svoja namještenja. Prema po pisu od 1900. bilo je 7399 ženskih liječnika i ranarnika,
256
5989 spisateljica, 1041 ženskih arhitekata, 3405 ženskih duhovnika, 1010 ženskih državnih odvjetnika, 327.905 učiteljica. U Evropi bila je prva Švicarska, koja je svoje univerze otvorila studiju žena. Broj slušatelja na švicarskim univerzama iznosio je: 1896./97. 1 9 0 0 ./0 I . 1905./06. 1 90 6 ./07.
. . 4181 . . 5301 . . 7676 . . 8521
O d toga studentica 391 854 1502 1904
O d toga sluiateljica 728 1429 2757 3156
Po različitim fakultetima podijeljene su studentice u zimskom semestru 1906./07. ovako: pravo 75, medicina 1181, filozofija 648. Po narodnosti bilo ih je 172 iz Švi carske i 1732 iz inozemstva. Broj studentica iz Njemačke spao je, jer su one, i ako s nekim ograničenjima, pripu štane na njemačka sveučilišta. Godine 1906.^07. iznosio je broj pravilno imatrikuliranih. studentica oko 30 postotaka svih imatrikuliranih djaka, a uključivši ovamo i slušateljice 37 procenata svih studenata i slušatelja. U Engleskoj su žene puštane na predavanja, ali u Oxfordu i Cambridgeu ne mogu pristupati k promocijama. U Francuskoj je go dine 1905. bilo 33.168 djaka, medju njima 1922 studen tice (774 iz inozemstva). O ne se podijeliše ovako: pravo 57, medicina 386, prirodne nauke 259, literatura 838, ostalo 382. Države, u kojima se žene puštaju na nauke, jesu Savezne Države, Engleska, Nizozemska, Belgija, Danska, Švedska, Norveška, Rusija, Njemačka, AustroUgarska, Italija, Švicarska, Francuska, Turska i Australija. Ženskih liječnika ima u Indiji, Abesiniji, Perziji, Maroku, Kini i t. d. Naročito u istočnim državama ima sve više ženskih liječnika. Ograde, što ih u tim zemljama nameću ženi religija i običaj, čine, te su ovdje ženski liječnici prava blagodat. Poslije dugotrajnih borbi i velikih napora napokon je i Njemačka, i ako sa sustezanjem ranije, došla u novu kolotečinu. Zaključkom saveznog vijeća od 24. travnja 1899. dopušteno je ženama praviti medicinske i zubarske ispite za ljekarničko zvanje, pod istim uslovima, kao i
257
muškarcima. Drugim zaključkom saveznog vijeća od 28. srpnja 1900. pripuštene su i u Njemačkoj liječnice, aprobirane u inozemstvu, ako su državne pripadnice, a isto tako se liječnicama uračunavaju njihove studije, započete u inozemstvu. V eć prije godine 1908. bio je pristup k naukama dopušten ženama na pojedinim njemačkim univerzama, tako u Heidelbergu i Gottingenu. V eć u zim skom semestru godine 1901—02. bilo je u sveučilišnim iskazima navedeno 1270 slušateljica. Isto je tako cijeli niz njemačkih gradova osnovao djevojačke gimnazije i realke, tako u Karlsruheu, Stuttgartu, Hannoveru, Konigsbergu, Hamburgu, Frankfurtu a. M-, Breslavi, Berlinu, Schonebergu, Mannheimu i t. d. T ek u proljeću 1902. bio je od senata berlinske univerze odbijen posjet i imatrikulacija ženskih studenata, koji imaju svjedodžbu zrelosti od koje njemačke gimnazije. Još se nije u Njemačkoj slomio otpor vrlo uplivnih krugova proti ženskom studiju. T ako je pruski ministar nastave u ožujku 1902. držao u pruskom saboru govor, u kom je medju ostalim ovako govorio: Ženske su gimnazije jedan eksperimenat, koji prosvjetna uprava mora odbaciti; on se boji, da posjećivanje gimnazija i univer ziteta utiče štetno na razlike izmedju muškarca i žene, koje je priroda stvorila, a kultura razvila. Njemačkoj po rodici treba očuvati, što je više moguće, odlike njemačke žene. T o je rezonovanje po sasvim staroj šabloni. Isto je tako i jedan veliki dio njemačkih profesora, sada kao i prije, neraspoložen prema ženinim studijama, ma da drugi od njih priznaju, da tolike žene, kojima je dopušteno stu diranje, odgovaraju potpuno, a nekoje čak i izvanredno onome, što se od njih očekivalo. A kako jedan veliki dio studenata — vjerojatno vrlo velika većina — misli o že ninim studijama, o tome nam svjedoči protest članova kli nike u Hallu, što su ga oni u ožujku 1902. objavili po zivajući kliničare cijele Njemačke, da mu se pridruže. Pošto se razjasnilo, da je taj protest izazvan agitacijom društva „Žensko obrazovanje — ženski studij“ u Berlinu, agitacijom u korist zahtjeva, da se ženi dopusti studiranje medicine, kaže s e : „Pošto je tim korakom ovo pitanje izneseno pred forum javnosti, članovi klinike u Hallu obraA . Bebel: Ž ena l socijalizam.
17
258
ćaju se krugovima, za koje je riješenje ovog pitanja u prvom redu od interesa i važnosti, kliničarima na njemačkim univerzama, zato, što oni ili iz iskustva znadu, koliko je nesnosno takvo stanje, ili pak mogu zamisliti, k o l i k o m u č n i h s i t u a c i j a i s i t uac i j a , koj e se r uga j u s v a k o m o s j e ć a j u s t i d a , može tu i tamo izazvati ta z a j e d n i č k a n a s t a v a na k l i n i k a ma , s i t u a c i j a , k o j e s u t o l i k o o d v r a t n e , d a i h č o v j e k n e bi m o g a o t a č n i j e p r e c i z i r a t i , a da ne i z a z o v e n e g o d o v a n j e . Medicinski fakultet hallskog sveučilišta bio je jedan od prvih u njemačkoj carevini, koji je pokušao, da ženama dopusti studij medicine, i za taj se pokušaj može reći, da je p o t p u n o n a s t r a d a o . U ustanove č a s n o g a r a da u v u k a o se sa d o l a s k o m žena c i n i z a m i danas su na dnevnom redu scene, koje u podjednakoj mjeri izazivaju negodovanje nastavnika i djaka, kao što god i pacijenata. O v d j e e m a n c i p a c i j a ž e n a p o s t a j e n e s r e ć a po dr uš t vo, o v d j e ona d o l a z i u k o n f l i k a t s a m o r a l o m , i njoj se ovdje zbog toga moraju zatvoriti vrata 1 K olege! T ko bi se mo gao usuditi, da pred ovim činjenicama ustane protiv naših opravdanih zahtjeva! Mi tra ž im o :d a s e ž e n a m a z a b r a n i k l i n i č k i s t u d i j , jer nas je iskustvo naučilo, da se zajednička klinička nastava, s muškim i ženskim slušateljima, isto tako ne može složiti s temeljitim studijem medicine, kao god n i s a o s n o v n i m n a č e l i m a p r i s t o j n o s t i i m o r a l a . Pitanje, koje pokrenusmo, iz gubilo je sada svoj lokalni karakter. V eć se i sa viših mjesta mogla čuti po koja o definitivnom odobrenju, koje bi se dalo ženama za medicinske studije. V i ste svi u jednakoj mjeri zainteresovani za našu stvar i zbog toga mi vas pozivam o: Zauzmite položaj prema ovom pitanju i pridružite nam se, da tako podignemo zajednički protest P‘ Ovaj je „protest *1 snažan dokaz ograničenosti, ali i konkurentske zavisti studenata klinike, jer se na to moraju svesti i njihovi obziri prema moralu. Ono, što je dopušteno u najvećem broju kulturnih država već toliko vjekova bez ikakve štete po moral i osjećanje pristojnosti kod^ stude nata, ima da bude opasnost po Njemačku ! Njemački stu
(l
i
259
/
denti nisu baš na glasu zbog osobitih vrlina, pa bi trebalo da se kane ovakvih šala . 1 Kad ništa ne vrijedja pristojnost i moral to, što bolničarke prisustvuju svim mogućim ope racijama, što ih liječnici vrše nad muškim i ženskim bo lesnicima, pa im uz to u najvećoj mjeri i pom ažu; kad je pristojno i moralno, da čitave grupe mladih ljudi studija radi stoje kao posmatrači kraj postelje jedne rodilje ili prisustvuju operacijama ženskih bolesnika, onda je smiješno, kad to isto pravo ne će da se dade i studentkinjama. Jedan sasvim drugi razlog, no što je taj hallskih kliničara, navodio je pokojni profesor Bischoff ustajući protiv toga, da se ženama dopusti studij medicine, a taj j e : s u r o v o s t s t u d e n a t a ! o čemu je on zacijelo najbolje mogao suditi. Ali ma koliko ograničeni i zavidljivi konku rentski muški krugovi ustajali protiv ženskog prava na studij, pitanje je riješeno u korist ženskog spola. Na 18. kolo voza 1908. izašao je zakon, kojim se ženama dopušta učenje na pruskim univerzama, što im se dosada dopuštalo tek u svojstvu slušateljica. Propisi za studiranje žena na zemaljskim univerzama imaju tek jednu ogradu, a ta je, da pripadnice države u jednom slučaju, a inozemke u svim slučajevima imadu tražiti odobrenje ministarstva za imatrikulaciju.2 Ukupni broj žena, koje su bile imatrikulirane i studirale na njemačkim univerzama u zimskom semetru 1908./09., iznosio je 1077 prema 377 njih u ljetnom 1908. i prema 254 godine 1906. O d toga ih je studiralo u Berlinu 400, u Bonnu 69, u Breslavi 50, u Erlangenu 11, u Freiburgu 67, u Giessenu 23, u Gottingenu 71, u Greifswaldu 5, u Hallu 22, u Heidelbergu 109, u Jeni 13, u Kielu 2, u Konigsbergu 17, u Leipzigu 44, u Marburgu 27, u Miinchenu 134, u Tiibingenu 6, u Wiirzburgu 7. T oga još nema tek na sveučilištima u Strassburgu, Rostocku i Miinsteru. Broj slušateljica iznosio je u ljetnom 1 Jedna statistika, koju je složio B laschko, daje slijedeći izvještaj o rasprostranjenosti spolnih bolesti kod pojedinih zanimanja : najprije d o laze tajne prostitutke sa 3 0 postotaka, ooda dolaze djaci s 2 5 pro cenata, trgovci sa 16 i radnici sa 9 procenata. 2 S osobitih razloga mogu žene s dozvolom ministarstva biti riješene od posjećivanja pojedinih predavanja. .
semestru 1908. godine 1787, a u zimskom semetru 1908/09. godine 1767, od toga u Berlinu 313, Strassburgu 249, Breslavi 168, Miinchenu 131, Bonnu 120, Konigsbergu 1 16, Leipzigu 93, Giessenu 93, Gottingenu 73, Tiibingenu 67, Hallu 54, Freiburgu 50, a u svim ostalima manje od 50. O d imatrikuliranih zena studiralo ih je bogoslovlje 3, pravo 31, medicinu 334, filozofiju 709. Puštanje žena k naukama na univerzi učinilo je po trebnom temeljitu reformu viših djevojačkih škola. Odredbe od 31. svibnja 1899. postavile su za više djevojačke škole kao pravilo školsko vrijeme od devet godina, a u iznimnom slučaju deset godina. Prema tomu, razvoj je tražio, da se čvrsto ustanovi deseti razred u nastavnom planu za višu djevojačku školu. Dok je prema statistici od godine 1901. od 213 javnih viših djevojačkih škola bilo njih 90 sa devet, a 54 sa deset razreda, dotle je u listopadu 1907. spao broj devetrazrednih škola s 90 na 69, a broj desetrazrednih porasao od 54 na 132. P a i medju privatnim višim dje vojačkim školama bilo je u listopadu 1907. kraj 1 10 devet razrednih već 138 desetrazrednih. Ne preostajaše ništa, do li to, da se tom faktičnom razvoju udari birokratski žig i da se, što je više moguće, spasi „odlika njemačke žene41. Prema reformi od 18. kolovoza 1908. ima viša djevojačka škola sastojati od deset razreda. Z a „dopunu njezine na obrazbe, kako bi se njemačka žena odgojila za svoj budući životni poziv 41 uzet je u obzir dvogodišnji ili jednogodišnji licej. A da bi se mladim djevojkama viših staleža omogućila priprava za akademska zanimanja, uzeti su u nacrt o b r a z o v n i z a v o d i , koji će sa višom djevojačkom školom stajati pod jednom upravom. Tako je po nekom nacijonalnom mjerilu proveden taj eksperimenat pod pritiskom ekonomskog razvoja od istog onog ministarstva nastave, koje ga je u ožujku 1902. otklo nilo. Cujmo službeno objašnjenje: „Brzi razvoj naše kulture i s tim zajedno napredovanje društvenih, privrednih i obrazovnih prilika donijelo je sa sobom, te je baš u srednjim i višim staležima ostalo mnogo neopskrbljenih mladih djevojaka, čime je za skupnost ostala uništena mnoga vrijedna ženska sila. Prekobrojnost ženskog
261
pučanstva nad muškim i sve češće neženstvo muškaraca u višim staležima sili veliki procenat djevojaka iz obrazovanih krugova, da se odreknu svog prirodnog poziva kao supruge i majke. Njima treba utrti putove k zvanju, koje odgovara njihovu odgoju, kod većine njih ovo isto i zato, da mogu pribaviti potrebna sredstva za život, ne samo u karijeri nadučiteljica, već i u drugim zanimanjima, do kojih se dolazi studijem na univerzi, u koliko su one tu za žene.“ Skoro bi čovjek vjerovao, da čita izvadak iz moje knjige ! Bilo, kako bilo, ženski se studij ne da više suzbiti. Ženski su liječnici u većem ili manjem broju uposleni već u svim kulturnim zemljama na zemaljskoj kugli, pa dapače i u onim zemljama, koje još ne vrijede kao kulturne. Pokojni LiHung-Chang imenovao je svojim kućnim liječnikom jednu kinesku liječnicu, koja je prakticirala u ženskoj bolnici rodjenoga svoga grada Futschanga. Pokojna gospodja Kovalevska, znamenita matematičarka, bila je od 1889. do svoje smrti godine 1891. profesorica matematike u Stockholmu. Ž enskih profesora ima u Saveznim Državama velik broj, gdješto u Italiji, u Švicarskoj, u Engleskoj, u Francuskoj, gdje je znamenita fizičarka Marie Curie otkrivši sa svojim mužem radioaktivna počela Radium i Polonium sada, po slije smrti svojega muža (1906.), postala njegovom na sljednicom na univerzi. Mi vidimo, gdje su žene kao liječnici, zubari, pravnici, suci, kemičari, fizičari, geolozi, botaničari, viši učitelji i t. d. djelotvorne u javnim ili pri vatnim namještenjima, i samo stoji do žena, da dokažu svojim djelovanjem, kako mogu povjerenu im službu obav ljati isto tako dobro i savjesno, kao i muškarci. Ljeti 1899. izjavila se dapače većina birača u ziiriškom kantonu kod glasanja, da će žene pustiti, da obavljaju odvjetničke po slove. T aj je zaključak prihvaćen sa 21717 proti 20046 glasova. U Americi ima u 34 države ženskih advokata. Osim toga u Francuskoj, Nizozemskoj, Švedskoj, Danskoj, Finskoj, Rusiji, Kanadi i Australiji. O no, što mnoge ljude, naročito iz naučnjačkih krugova, čini protivnicima ženinog prava na studiranje, jest to, sto se oni boje, da se nauka time ne ponizi, da njenom ugledu uopće ne naškodi to, što se čak i žene mogu ba
262
viti naučnim studijama. O ni u naučnom studiranju vide jednu osobitu povlasticu, do koje mogu doći samo iza branici muškoga spola. Nažalost, naši univerziteti, kao što i cjelokupna na stava, još su slabo organizovani. Koliko se najdragocjenijeg vremena upropašćuje, kako djetetu u pučkim školama tako i mladiću u višim školama, da bi mu se mozak napunio stvarima, koje ne stoje u skladu ni sa razumom ni sa na učnom spoznajom ; koliki mu se grdni teret trpa na ledja, teret, koji on poslije u životu ne može da upotrijebi, već koji ga naprotiv spriječava u njegovu napredovanju i nje govu razvijanju! U pripremnim zavodima za univerzitete učenici se pretrpavaju masom suhoparnog, beskorisnog ma terijala za učenje i pamćenje, koji im upropašćuje najveći dio vremena i najdragocjenije moždane snage, a i na uni verzama se najčešće produžuje u istom smjeru. Čitava masa zastarjelog, preživjelog i suvišnog predaje im se uz ono, što je dobro i korisno. Jednom napisane kolegije najveći broj profesora preglaba iz semestra u semestar za jedno sa svim starim dosjetkama. Uzvišena nastavnička služba postaje kod mnogih običnim zanatom, pa djacima nije potrebno nikakvo oštroumlje, da brzo prodru u nje govu bitnost. Osim toga i tradicijonalni pojmovi o univer zitetskom životu čine svoje, te mladi ljudi i ne shvataju baš ozbiljno te godine studija, a nekoji, koji hoće ozbiljno da ih shvati, biva užasnut i sasvim odbijen pedantskim i neugodnim načinom predavanja mnogih profesora. Opadanje energije za učenje i studiranje jest činjenica, koja je zapa žena svuda na našim univerzitetima i višim školama i koja izaziva zabrinutost čak i u mjerodavnim krugovima. S ovim stoji u najužoj vezi štreberstvo i favoritizam, koji silno na preduju u našem vremenu, tako siromašnom karakterima, i sve više zavladjuju po velikim školama. Dobri porodični odnosi, „dobri pogledi na svijet** stupaju na mjesto znanja i sposobnosti i šepire s e ; biti patrijota, to ^jest čovjek, koji nema nikakvog svog mišljenja, već se brižljivo upravlja prema onima gore, gleda, s koje strane vjetar duva, i puzi i uvija se, to sve vrijedi više, no jedan karakter i jedan čovjek od sposobnosti i znanja. Kad za ove štrebere dodje
263
vrijeme ispita, onda se brzo za nekoliko mjeseci slupa ono, što se čini, da je neophodno potrebno, da bi se kroz ispit moglo provući. A ko se napokon ispiti sretno preguraju i dobije kakvo činovničko ili drugo mjesto, onda najveći broj tih istudiranih radi čisto mehanički i zanatlijski, ali sma traju kao veliku uvredu, ako ih oni, koji „nisu studirali“ ne predusreću s najvećim visokopoštovanjem i ne gledaju ih i ne drže se prema njima kao prema nekoj višoj rasi ljudi. Veliki broj onih, koji pripadaju višim zanimanjima, advokati, suci, medicinari, profesori, činovnici, umjetnici i t . d., n i s u n i š t a d r u g o , d o l i z a n a t l i j e u s v o j o j s t r u c i , s r e t n i , š t o m o g u s t a j a t i za p u l t o m . Samo čovjek, koji t e ž i k v i š e m u , uvidja tek kasnije, koliko je beskorisnih stvari naučio, a često puta nije naučio baš ono, što mu je neophodno potrebno, i tek tada počima da uči. Z a vrijeme najboljeg dijela nje gova života mučili su ga tako mnogim stvarima, beskori snim i štetnim ; drugi dio svoga života mora on da upo trijebi, da bi se oslobodio svega toga, što je beskorisno i štetno, i uspeo se na visinu modernog shvatanja, i tek tada može on da bude koristan član društva. Mnogi i ne izadju iz prvog stadija, neki zaostanu u drugom, a samo mali broj njih ima energiju, da se svojim radom progura do trećega. Ali dekorativni duh zahtijeva, da se sredovječne trice i beskoristan nastavni materijal i nadalje zadrže, a pošto su žene, samo zbog svoga spola, bile do danas izbacivane iz sviju prethodnih škola i pripremnih zavoda, pa su to u mnogom pogledu još i danas, ta je okolnost onda veoma zgodan izgovor, da se pred njima zatvore i vrata univer zitetskih slušaonica. U Leipzigu je sedamdesetih godina jedan od najslavnijih profesora medicine priznao otvoreno pred jednom damom o v o : ,,G i m n a z i j s k o o b r a z o v a n j e n i j e , i s t i n a , n u ž n o za r a z u m i j e v a n j e m e d i c i n e , ali se ono mo r a s m a t r a t i kao prethodni uslov za s t u p a n j e na s t u d i j m e d i c i n e z b o g t o g a , d a n e bi p a t i o u g l e d nauke." Postepeno se počima i u Njemačkoj javljati opozicija
264 protiv traženja klasičnog obrazovanja kao nužnog uslova za studij medicine. Golemi napredci u prirodnim naukama i njihov značaj za cjelokupni život izazivaju potrebu, da što veći broj ljudi bude u njih upućen; medjutim gimnazijski odgoj s privilegisanjem klasičnih jezika, grčkog i latinskog, smatra prirodne nauke kao stvar od manje vrijednosti i zanemaruje ih, pa tako biva, da početnici studenti često nemaju potrebnih ; red znanja iz prirodnih nauka, koje su od vrlo velikog značenja za pojedine struke studija, na primjer za medicinu. Protiv ovog jednostranog načina obra zovanja podigla se napokon opozicija i u samim nastav ničkim krugovima. U inozemstvu, naprimjer u Švicarskoj, odavno se već studijama prirodnih nauka pridaje najveća važnost i na medicinu se pušta svaki, tko ima dovoljno predznanja iz prirodnih nauka i matematike, pa ma on i nemao prethodnog takozvanog klasičnog obrazovanja. Isto se to radi i u Rusiji, Saveznim Državama i t. d. U Rusiji, u kojoj progoni i bespravnost Zidova spa daju u osnovna državna načela, propisano je jednim carskim ukazom od 1897, da se u novi medicinski ženski institut, koji se imao otvoriti, smije primati samo 5 procenata slu šalica nekršćanskih vjeroispovijesti. I to se od tih 5 pro cenata smije primiti samo 3 procenta Židovki, a ostala 2 procenta moraju biti zadržana za slušateljke muslimanskog porijetla. T o je jedan od nazadnih koraka, koji su u Rusiji na dnevnome redu. Ruska bi vlada imala u toliko manje razloga za takve uredbe, što s jedne strane ogromna care vina još u vrlo velikoj mjeri oskudijeva u liječnicima, a što su s druge strane ruske ženske liječnice bez razlike vje roispovijesti ili porijetla dobile svjedočanstvo o najvećoj požrtvovnosti u vršenju svoga poziva. Tako profesor Dr. Erismann, koji je mnogo godina djelovao u Rusiji, objavlja slijedeće u predavanju, što ga je držao na 54. skupštini liječničkog središnjeg udruženja u O lten u : „Ovih^ prvih godina dobilo se vrlo povoljnih iskustava iz rada ženskih liječnika. O ne su još od početka umjele zadobiti povjerenje stanovništva; u plemenitoj utakmici sa svojim muškim ko legama one su odnijele čak i pobjedu; pokazalo se ubrzo, da na svakog ženskog liječnika dolazi prosječno godišnje
265
više pacijenata, no na muške liječnike, ma da su i oni vršili svoju dužnost velikom odanošću i požrtvovnošću, naročito su se bolesne žene u gomilama obračale za liječ ničku pomoć ženskim Eskulapima ."1 N a drugoj strani konkurencija žena, koje se toliko bojao zainteresovani muški svijet, nije nigdje štetno djelo vala, naročito ne u liječničkoj praksi. Prvo, čini se, da ženski liječnici dobivaju iz svojega spola jedan krug paci jenata, koji se rijetko i tek u najvećoj nuždi obraćaju za savjet muškom liječniku; a zatim se pokazalo i to, da znatan dio žena, koje se posvećuju studijama, čim kasnije stupe u brak, ili uopće i ne otpočinju liječničku praksu ili je poslije kratkog vremena napuštaju. Pokazuje se, da su kućne dužnosti, što ih buržoaski svijet nameće domaćici, naročito kad dodju još i djeca, tako velike, te mnogim ženama postaje nemoguće, da u isto vrijeme služe dva gospodara. Naročito žena, koja je liječnik, mora da bude svakog trenutka i danju i noću spremna vršiti svoj poziv. A to velikom broju njih nije moguće . 2 Pošto su Engleska ,8 Sjedinjene Države i Francuska prve počele upotrebljavati žene i za privrednu inspekciju — a potreba toga osjeća se u toliko jače, u koliko, kao što je dokazano, broj radnica iz godine u godinu raste, a tako se isto umnožava i broj poduzeća, u kojima su rad nice isključivo ili pretežno uposlene — za ovim se pri mjerom poveo i čitav niz njemačkih država. Baden, Ba1 Organizacija besplatnog liječenja na klinikama po velikim ruskim gradovima. (Petrograd i M oskva). Njemački tromjesečnik za javno zdravstvo. Braunschweig. 2 O teškoćama, što postoje za žene, koje imaju porodicu, a u isti mah hoće, odnosno moraju da vrše neku službu, ima puno zanimljivog materijala knjiga A d ele Gerhardove i H elen e Siraonove: „Materinstvo i duševni rad“ (Berlin 1901., G eorg Reimer). U toj knjizi govore i na osnovu svog iskustva govore spisateljice, umjetnice, pjevačice, glumice itd. I rezultat je tih mišljenja, da društvo mora izmijeniti svoje socijalne od nose sve iz tem elja, ako se hoće, da se potpuno razvije ženska inteli gencija, koja se nalazi u izobilju i teži za akcijom, što je isto tako naj veći interes i samog društva. 3 Prema posljednjem izvještaju za 1908. ima u Engleskoj 16 ženskih privrednih nadzornika, i to M iss A . M . Anderson kao šef i 15 po moćnica.
266
varska, Hessenska, kraljevina Saska, W eimar, Wiirttemberg i t. d. pridodali su privrednim nadzornicima ženske činovnike kao i pomoćnike i neke su od njih svojim radom već stekle priznanje. U Pruskoj stoje privrednom nadzorništvu na raspolaganje tri činovnice, u Diisseldorfu, Breslavi i W iesbadenu svagdje po jedna. T a činjenica do kazuje, da je Pruska i u ovom pogledu zaostala vrlo da leko iza onoga, što bi bilo neophodno potrebno. T a ne ima ni jedne pomoćne ženske sile u kotarima kao što je Potsdam (s 32.229 radnica), Frankfurt a. O . (s 31.971), Liegnitz (s 31.798) i u drugima, gdje bi one bile neop hodno nužne. I ovdje se pokazuje, da radnica ima više povjerenja u jednu predstavnicu svoga spola, te ženski nadzorni činovnici dolaze po koji put do podataka, koji se njihovim muškim kolegama ne daju. Jedna je još mana ovog uredjenja to, što ti pomoćni činovnici nemaju po svuda samostalan položaj, koji je za njihov rad neophodno potreban, a ni plaća nije, kakva bi trebala da bude. Naj veći broj vlada pristupio je ovoj novoj ustanovi pipajući i oklijevajući.1 U Njemačkoj je nepovjerenje i konkurentsko neraspo loženje prema upotrebi žena u javnim službama naročito veliko zbog toga, što vojnički stalež liferuje svake godine toliko neupotrebljivih oficira i isluženih podčasnika za sve moguće položaje u državnoj i općinskoj službi, da za radne snage iz ostalih krugova ne ostaje baš nimalo mjesta. Ali i ako se ženama dade služba, ona im se daje sa znatno manjom plaćom, poradi čega one u očima muškoga svijeta, koji je prema njima već unaprijed neprijateljski raspoložen, izgledaju kao stvorenja niže vrijednosti, a po tom i kao konkurenti, koji im smanjuju nadnicu i plaću. Mnogostrukost ženinih sposobnosti osobito se pokazala na svjetskoj izložbi u Chicagu godine 1893. Ne samo da su ženski arhitekti podigli veličanstvenu gradjevinu za iz ložbu ženskih umjetničkih i privrednih proizvoda, nego su se posjetioci divili još i finom ukusu i umjetničkoj izradbi 1 O d 1897., kad je u Bavarskoj imenovana piva tvornička nadzor nica, dignuo se do 1909. broj ženskih činovnika na 2 6 . Četrnaest država saveza ne imaju još ni jednog ženskog činovnika.
267
izloženih predmeta, koji su svi bili djelo ženinih ruku. Pa i na oblasti izuma žene su postigle već lijepih uspjeha, a njih će u budućnosti biti još više. T ako je jedan američki stručni dnevnik objavio popis pronalazaka, koje su učinile žene, i evo tih predmeta, koje su one izum ile: Usavršena mašina za predenje; razboj, koji se okreće (rotary loom) i koji uradi triput više, no obični; elevator od lanaca; škulja za parni šaraf; aparat za spašavanje prigodom po žara; aparat za mjerenje vune, jedan od najosjetljivijih strojeva, koji su ikada pronadjeni i koji je od neocjenjive vrijednosti za industriju v u n e ; rezervoar vode, koji se može nositi i koji se upotrebljava za gašenje v a tre ; jedan način za upotrebu petroleja kao goriva za parostroje namjesto drveta i ugljena; usavršena sprava za hvatanje iskara na lokomotivama; signal za skretnice na željeznicama; jedan sistem grijanja vagona bez vatre ; jedan uljeni flanel (lubri cating felt) za smanjivanje trenja (pri kretanju željeznica) ; stroj za pisanje; signalska raketa za m ornaricu; teleskop za gledanje u d u b in e; jedan sistem za sprječavanje buke kod željeznica, koje idu iznad gradova; sprava za pravilno odvodjenje dim a; stroj za savijanje i lijepljenje kesa od papira i t. d. Naročito su žene u mnogom pogledu usa vršile strojeve za šivanje, tako su primjerice izumile po moćnu spravu za šivanje jedara i debelih tkanina; aparat za uvlačenje konca, dok stroj ra d i; usavršeni stroj za ši vanje kože i t. d. Ovaj posljednji izum učinila je jedna žena, koja već godinama radi u New Yorku sedlarski posao. Teleskop za gledanje u dubinu, koji je pronašla gospodja M ather, a usavršila njezina kći, jest pronalazak od najveće važnosti, jer omogućava, da se pregleda dno i najveće ladje, a da se ona radi toga ne prenosi na suho. Pomoću toga teleskopa mogu se sa palube vidjeti dijelovi ladje, utonule u kom brodolomu, prepreke za plovidbu i torpedi i t. d. M edju strojeve, koji su zbog svoje izvanredne komplikovanosti i genijalne konstrukcije skrenuli na sebe općenitu pažnju, kako u Americi, tako i u Evropi, mora se ubrojiti i jedna mašina za fabrikaciju kesa od papira. Veliki broj ljudi, medju njima ugledni mehaničari, sve dotle je uzalud
268
pokušavao da izradi takvu jednu mašinu. Jedna je žena, Miss Maggie Knight, pronadje; zatim je ta dama konstrui rala opet jednu mašinu za savijanje i lijepljenje kesa od papira, koja radi koliko trideset lic a ; ona je sama uprav ljala namještenjem te mašine u Amherstu, u državi M assa chusetts. Petnaesto
poglavlje.
Pravni položaj žene. 1. Borba za civilnopravnu ravnopravnost. Socijalna zavisnost jedne rase, jedne klase ili jednog spola dobija uvijek svoj izraz u zakonima i političkom ure djenju zemlje, u kojoj oni živu. Zakoni su izraz vladajućih interesa, formulirani u paragrafima i uzdignuti na stepen prava jedne zemlje. Z e n e , k a o z a v i s n i , p o t l a č e n i spol, d o b i j a j u p r e m a t o me t a k a v p o l o ž a j i u p r a v u j e d n e z e m l j e . Zakoni su negativne i pozitivne naravi. Negativni, u koliko pri diobi prava ni jednom riječi ne spominju potlačenoga; pozitivni, u koliko mu ukazuju na njegov potlačeni položaj i naznačavaju po koji izuzetak. Našem općem pravu osnov je rimsko pravo, koje vodi računa o čovjeku samo kao o biću, koje nešto posjeduje. Staro germansko pravo, koje je ženi pridavalo više dosto janstva, samo je jednim dijelom ostalo na snazi. Kako u francuskom jeziku ista riječ, „ 1* hommett, označuje čovjeka i muškarca, a isto tako u engleskom jeziku riječ ,,man“, francusko pravo poznaje čovjeka tek kao muškarca, a isto je tako do pred nekoliko decenija bilo i u Engleskoj, gdje se žena nalazila u ropskoj zavisnosti od muža. Nekoć je tako bilo i u Rimu. Tam o su postojali rimski gradjani i žene rimskih gradjana, a gradjanka nije bilo. U Njemačkoj se pravno stanje za ženu poboljšalo u toliko, što je namjesto šarene karte nastupilo jedno jedin stveno gradjansko pravo, pa su tako prava, koja je ona tu i tamo imala, dobila opću važnost. Po njemu je ne udata žena dobila neograničeno pravo na tutorstvo; žene
su stekle pravo da budu svjedoci pri zaključivanju brakova i pri pisanju oporuka; žena je nadalje dobila potpunu spo sobnost za pravne poslove, to jest, da zaključuje ugovore, izuzev, ako se (kao udata žena) obvezuje lično na neku radnju, kao god što se bez privole muža ne smije pri hvaćati nikakva tutorstva. Obveza bračne zajednice postoji za obje strane, u koliko se zahtjevi druge strane ne izo pače u zloporabu njenog prava. A ako su o tome kod supruga suprotna gledišta, onda m u ž odlučuje, naročito on ima da odredjuje mjesto stanovanja i stan. Zloupotreba prava od strane muža riješava ženu od dužnosti, da mu se pokori. Uprava kućanstvom pripada jedino ženi, ona ima takozvanu vlast nad ključevima, po kojoj ona u krugu do maćeg rada vodi brigu o muževljevim stvarima i zastupa ga. Muž mora ispunjavati obveze, u koje ona stupi. Ipak može muž ili sasvim ukinuti ili ograničiti ženinu vlast nad ključevima. A ko on ovo pravo zlorabi, tutorski sud može ovo ograničenje uništiti. Z ena je dužna preuzeti muževe poslove u kući i izvan nje, ali samo, ako se iz načina muževa života vidi, da mu je to obični posao. Državni je sabor odbio zahtjev, da se kao pravilo uvede bračna podvojenost dobara. O na se može obezbijediti samo bračnim ugovorom, što se pri zaključenju braka vrlo često propušta, pak poslije izaziva nesnošljivo stanje. Uvedena je naprotiv takozvana zajednica uprave. Po njoj uprava nad imanjem ženinim i uživanje plodova od njega pripada mužu, ali je to ograničeno na dobro, koje je ona donijela mužu. Naprotiv ženi pripada neograničeno upravljanje i raspolaganje nad onim, što je ona za vrijeme braka stekla svojim radom i vodjenjem kakvog posla. Muž nema prava, da pravnim poslom obveže svoju ženu za imanje, koje mu je ona donijela. A i obezbjedjenje može žena zahtijevati u slučaju, kad se kod nje pojavi opravdana bojazan, da joj je u opasnosti imanje, koje je donijela, što bi čestokrat mogla prekasno doznati. A ona može podići i tužbu, da se ukine zajednica uprave u slučaju, kad muž^ svojim po stupanjem dovodi u veliku opasnost opstanak žene i djece. Muž odgovara za štetu, koja se pojavila uslijed rdjave uprave.
270
Velika nepravda može se činiti ženi pri razvodu braka. Naime, u slučaju rastave, mužu pripada imanje, koje su supruzi zajedničkim radom stekli, pa čak i onda, kad je m u ž k r i v a c , a žena najviše stekla; dok nasuprot žena ima pravo tražiti skromno uzdržavanje samo onda, kad ga ne može dobiti iz prihoda od svog imanja i od prinosa svojega rada. Nadalje u slučaju rastave mužu ostaje imanje, koje bi se, recimo, nakupilo od neutrošenih prihoda ženi nog imanja. Očinsku vlast zamijenila je roditeljska, ali kad se kod roditelja pojavi razlika u mišljenju, očevo mišljenje preteže. Kad otac umre, tada vršenje očinske vlasti zajedno s pra vom na uživanje plodova od imanja djetetova prelazi na mater. Rastavljena žena, čak i kad dobije pravo na odgoj djeteta, ne ima pravo da zastupa dijete i da upravlja nje govim imanjem, dok naprotiv otac uživa sva roditeljska prava. U Engleskoj do 1870. godine na temelju običajnog zemaljskog prava muž je imao svojinu nad pokretnim imanjem svoje žene. Njoj se pravo vlasništva ostavljalo samo za nepokretna dobra, ali je i tu muž imao prava, da upravlja i uživa plodove. Pred sudom je engleska žena bila nula, ona nije mogla vršiti nikakve pravne poslove, čak nije mogla ni da sastavlja pravovaljanu oporuku, ona je bila rob svojega muža. Z a zločinstva, koja bi ona iz vršila u prisutnosti svoga muža, bio je odgovoran on, ona je smatrana kao nepunoljetna. A ko bi ona nekom napravila štetu, onda se za tu štetu sudilo, kao kad bi je učinila koja d o m a ć a ž i v o t i n j a , muž je za to imao da odgo vara. Prema jednom predavanju, što ga je godine 1888. držao u westminsterskoj kapeli biskup J. N. W ood, žena još ni pred sto godina nije smjela jesti za stolom, niti progovoriti prije, nego li je što zapitaju. Nad krevetom je kao znak bračne' vlasti visio bič, koji je muž smio upo trijebiti, kad god bi se žena uzjogunila. Samo su kćeri imale da slušaju njene zapovjedi, sinovi su u njoj gledali svoju služavku. Prema odnosnim zakonima od 1870., 1882. i 1893. ostaje žena vlasnicom ne samo onoga, što donese u brak,
271
već i onoga svega, sto stekne ili dobije baštinom ili darom. Pravni se odnošaji mogu izmedju supruga mijenjati tek posebnim ugovorom. Englesko se zakonodavstvo povelo u tom za onim Sjedinjenih Država. P o slije. zakona o zaštiti djece od 1886 prelazi roditeljska vlast poslije očeve smrti na mater. U zakonu o pravu nasljedstva od 1890. muž je kao i prije predpostavljen. O ba supruga imaju slobodu svjedočanstva. A li ako nije nikako drugačije odredjeno, muž zadržava vas p o k r e t n i imetak pokojne žene. N a suprot udovica baštini tek trećinu pokretnog dobra i dobija trećinu prihoda zemlje, a ostalo pripada djeci. Prema no vom zakonu o vlasništvu supruga od 1908. udata žena duguje roditeljima i mužu uzdržavanje. A li ima još mnogo ostataka starog sredovječnog prava, koji vrlo znatno po goršavaju položaj udate žene. Kako smo vidjeli, dosada je pravo bračne rastave još uvijek vrlo nepovoljno po ženu. Preljub muža još uvijek ne može biti povod rastave za ženu, to on postaje tek onda, kad je u savezu s okrutnošću, bigamijom, silovanjem i t. d. 1 Osobito natražno ostaje za ženu uopće gradjansko pravo za ženu u Francuskoj i u svim zemljama — većinom romanskim — na koje jako upliviše ili u kojima s nekim promjenama direktno vrijedi francuski gradjanski zakonik. Tako u Belgiji, Spaniji, Portugalskoj, Italiji, ruskoj Polj skoj, u Nizozemskoj i većini švicarskih kantona. O naziranju Napoleona I. o položaju žene postoji jedna karakte ristična rečenica, koja vrijedi još i d a n a s : „Jedno nije francuski, a to je žena, koja može činiti, što joj se svidi .“2 T ek što se uda, dolazi žena pod skrbništvo muža. Po § 215. gradjanskog zakonika ona bez privole muža ne smije stupiti pred sud, ma i imala kakav javni posao. Prema § 213. ima muž da štiti svoju ženu, a ona ga mora slu šati. O n upravlja imanjem svoje žene, što ga je ona doni jela u brak, on može njezina dobra prodati, opteretiti hipo tekama, a da ona tome i ne da svoje privole. Posljedica 1 A . Chapman i M . Chapman, T h e status of women under the english Law . London 1909. 2 L. Bridel, La puissance maritale (Bračna vlast). Lausanne 1679.
272
je toga, da se žena često nalazi u položaju pukog roba. Muž zapija s bludnicama ili u gostioni ono, što žena stekne, ili pravi dugove ili zakarta prihod ženin i pušta nju i djecu da skapavaju,on ima dapače ito pravo, da od ženina poslodavca traži njezinu zaslužbu. Pa tko da joj onda zamjeri, ako se ona u takvom stanju odriče fri volne bračne zajednice, kako je to vrlo česti običaj u Fran cuskoj. O na ne može dalje u večini romanskih zemalja — u Francuskoj do 1897. — dolaziti kao svjedok kod zaklju čivanja oporuka i bilježničkih akata. Nasuprot tomu, nju se pušta — čudna li protivrječja — svjedočiti pred sudom u svim kriminalnim slučajevima, gdje njezino svjedočanstvo prema prilikama može izazvati smaknuće jednog čovjeka. U k r i m i n a l n o m j e p r a v u o n a p o s v u d a s ma t r a n a p u n o p r a v n o m i nj oj s e za s v a k i z l oč i n i p r e k r š a j mj e r i i s t o m mj e r o m, k a o i m u š k a r c u . Ovo protivrječje ne će da vide naša gospoda zakonodavci. Kao udovica može ona načiniti oporuku o svojoj ostav štini, ali nju se ne pušta u velikom broju država da bude svjedokinja kod oporuke, dok medjutim prema članku 1029 gradjanskog zakonika ona može da bude imenovana i zvr šiteljicom oporuke. U Italiji je ona od godine 1877. prema gradjanskom zakoniku smatrana kao puno pravna svjedokinja. Predpostavijanje muškarca ističe se osobito jako u za konu o bračnoj rastavi. Prema gradjanskom zakoniku u Francuskoj je bilo dopušteno suprugu, da podnese predlog za rastavu braka, čim bi žena sagriješila preljubom, me djutim po članku 230 žena je mogla podnijeti taj predlog samo onda, kad bi muž svoju konkubinu uzdržavao zajed ničkim imanjem. Ovaj je članak zakonom o rastavi braka od 27. srpnja 1884. pao, ali je u francuskom kaznenom pravu ostala i dalje ova razlika, što je veoma karakteristično za francuske zakonodavce. Zgriješi li žena preljubom, ona se kazni tamnicom od 3 mjeseca do 2 godine. Muž se kažnjava samo tada, ako prema navedenom članku 230 gradjanskog zakonika uzdržava konkubinu u kući bračnog para, pa ga žena zbog toga tuži. Ali njega se, ako je
273
proglašen krivim, odsudi tek na novčanu globu od 100 do 2000 franaka. (Članak 337. i 339. kaznenog zakona). Takva pravna nejednakost bila bi nemogućom, kad bi u francuskom parlamentu sjedjele i žene. Slično pravo postoji u Belgiji. Kazan za preljub žene ista je, kao i u Francuskoj, dok se muž kazni samo onda, ako je preljub učinjen u stanu bračnog para, pa i onda se muž kažnjava tamnicom od jednog mjeseca do jedne godine. Nešto je dakle pravednije u Belgiji, nego li u Francuskoj, ali tu kao i tamo, postoji dvogubo pravo za muškarca i ženu. Slične odredbe pod uplivom francuskoga prava po stoje u Spaniji i Portugalskoj. Talijansko opće pravo (ci vilno pravo) od godine 1863. dopušta ženi rastavu, ako muž uzdržava svoju konkubinu u kući, ili na mjestu, gdje se boravak prilježnice mora smatrati osobito teškom uvrje dom supruge. G odine 1907., u isto vrijeme sa zakonom (od 21. lipnja), koji je promijenio čitavi niz članaka u gradjanskom zakoniku obzirom na zaključivanje brakova, prihvaćen je konačno od obih komora zakon od 13. srpnja, koji čini ženu jedinom posjednicom svega onog, što je ona samostalno stekla ili dobila baštinom ili darom. Muž je izgubio pravo raspolaganja nad posebnim ženinim imet kom. T o je prvi dobar korak u francuskom zakonodavstvu i francuska žena stoji danas na istom onom stupnju, na koji je engleska žena stupila zakonom od 1870. Mnogo dalje, ne samo u poredjenju s francuskim, već i s njemačkim gradjanskim zakonikom, polazi novi švicarski civilni zakonik, prihvaćen 10. prosinca 1907., koji će od 1. siječnja 1912. stupiti na snagu. Namjesto različitih za kona pojedinih kantona, — koji su se dijelom oslanjali na francuski Code civil, kao Z eneva, W aadt i talijanska Švi carska ; ili na austrijsko pravo, kao Bern i L u zern ; ili na staro običajno pravo, kao Schwyz, Uri, Unterwalden i t. d., — dobija sada Švicarska jedan jedinstveni zakon. Sloboda žene i djece zajamčena je. Novi zakon priznaje ženi sudjelovanje kod bračnih prihoda (jedna trećina) i onda, ako je žena tu bila samo kao pomoćnica ili kućanica. Pa i u pravu nasljedjivanja stoji ona bolje, nego u njemač kom pravu. T ako ona uz muževe roditelje dobiva osim A . Bebel: Ž ena I socijalizam.
18
274
polovice ostavštine još i doživotnu prehranu od druge po lovice. Dužnici muževima, koji se ne brinu, kako treba, za ženu i dijete, mogu biti pozvani od suca, da svoje dugove uprave na ženu. Medju bračne zapreke nije ubro jena zabrana, da se rastavljeni suprug vjenča s onim, s kojim je počinio preljub. (Dotični § 289. francuskog gradjanskog zakonika otpao je i u Francuskoj godine 1904.) Pravo bračnog posjeda ostalo je u glavnom onako, kako je to u njemačkom civilnom zakoniku. U prvom redu odlučuje bračni ugovor, koji se može zaključiti i prije i poslije vjen čanja. Vanbračna djeca imadu, ako je materi obećana ženidba, pravo ne samo na alimente, kao što je to po njemačkom pravu, već i na očevo ime stekavši time prava bračne djece. Švedska je zakonom od 11. prosinea 1874. obezbijedila udatoj ženi pravo, da slobodno raspolaže onim, što stekne svojim ličnim radom. Danska je g. 1880. isto to načelo uzdigla na stupanj prava. A po danskome pravu svojina ženina ne može da odgovara ni za muževljeve dugove. Sasvim tako glasi i norveško pravo od god. 1888. i finsko od godine 1889 : udata žena ima isto pravo ras polagati svojim imetkom, kao i neudata, tek ima nekoliko iznimaka, spomenutih u zakonu. U norveškom se zakonu izrijekom veli, d a ž e n a p o s l i j e b r a k a p o s t a j e ne s l o b o d n a . ,,U skandinavskim, kao i u gotovo svim drugim zem ljama, došao je taj općeniti pokret za proširenje .posebne svojine* ženine do iste one tačke, do koje je došao i u E ngleskoj: do r a d n e privrede udate žene. Vladajuće klase mnogo su radije napustile patrijarhalni položaj malog čovjeka nad radnikom, nego li položaj čovjeka iz vlastitog svog sloja nad ženom, koja nešto posjeduje.4,1 U 7rakonu od 27. svibnja 1908. čini dansko zakono davstvo dalji jedan korak. N e vrši li suprug, odnosno otac dužnost uzdržavanja, žena, odnosno djeca mogu tražiti, da im se uzdržavanje omogući iz javnih sredstava, čim je oblast ustanovila visinu svote za uzdržavanje. 1 Marianne Tiibingen 1907.
W eber,
Supruga
i majka u razvoju prava,
str. 3 7 7 .
275
Pravo odgajanja djece i pravo da donosi odluke o nji hovom uzgoju pripada ocu po zakonodavstvu najvećeg broja zem alja; ovdje ondje dopušta se materi podredjena saradnja u tom poslu. Staro rimsko načelo, koje je stajalo u najoštrijoj suprotnosti prema dobi matrijarhata, naime, da otac ima sva prava nad djecom, danas čini posvuda osnovni ton zakonodavstva. U Rusiji imav udata žena pravo raspolaganja tek nad svojim imetkom. Sto se tiče njezine privredne djelatnosti, ona je potpuno zavisna od svojega muža. Bez njegove dozvole njoj se ne daje putnica, neophodno potrebna kod svake prom jeni stanovanja D a bi preuzela kakvo namještenje ili se bavila kakvim god privrednim poslom, ona mora za to imati isto takvu privolu muža. Bračna je rastava postoječim zakonom tako oteščana, te se može provesti tek u vrlo rijetkim slučajevima. Mnogo je nezavisniji po ložaj žene bio prije u starim seoskim općinama, što se ima zahvaliti komunističkim uredbama, koje još postoje ili na koje još postoji sječanje. O na je bila upraviteljica svog posjeda. Uopče je komunizam za ženu najpovoljnije soci jalno stanje, što nam je več pokazalo razlaganje o dobi materinskog prava.1 U Saveznim Državama žene su izvojevale potpunu civilnopravnu ravnopravnost, a tako su isto spriječile, da se uvedu engleski i slični zakoni o prostituciji.
1 Kako je tačno ovo shvatanje, vidi se iz Aristofanove vesele igre „Ženska pučka skupština" (preveo Hieronymus Miiller, Leipzig 1846). Aristofan opisuje u toj veseloj igri, kako se atenska država bila toliko približila propasti, da već nitko nije znao, kako bi se spasla. Pritani na pučkoj skupštini staviše atenskim gradjanima pitanje: kako da se spasi država. N a to jedna žena, preobučena u muško, predlaže : da se ženama preda upravljanje državnim kormilom i ovaj predlog bude bez prigovora pjrihvaćen, „jer je to još jedino bilo, što se u A teni nije dogodilo". Z en e uzmu državnu upravu u svoje ruke i odmah uvedu k o m u n i z a m . D ašto, da Aristofan ovo stanje ismijeva, ali je karakteristično u njegovoj pjesmi to, što žene, čim počnu odlučivati u javnim poslovima, zavode komunizam, kao državno i društveno uredjenje, koje je sa njihovog gle dišta jedino pam etno. Aristofan zbilja nije ni slutio, kako je u šali po godio istinu.
276
2. Borba za političku ravnopravnost. V eć opipljiva pravna nejednakost žena prema ljudima nagnala je naprednije medju njima, da traže politička prava, da bi putem zakonodavstva isposlovale za sebe ravno pravnost. T o je ista ona misao, koja je vodila i radničku klasu, da svoju agitaciju upravi k cilju osvajanja političke vlasti. Ono, što je za radničku klasu pravo, ne može da ne bude pravo i za žene. Potlačene, bespravne, u mnogom pogledu zapostavljene, one imaju ne samo pravo, već i dužnost, da se brane i da se late svakog sredstva, koje im se čini zgodno, da bi sebi izvojevale nezavisni položaj. Dabogme, da i protiv ovih težnja opet viču reakcijonarne žabe. D a vidimo, s kojim pravom. Z ene, obdarene visokim duševnim sposobnostima, umjele su u raznim periodama i kod najrazličitijih naroda igrati političku ulogu od velikog uticaja, čak i tamo, gdje, kao vladarice, nijesu držale silu u svojim rukama. O d toga se ne izuzima čak ni papinski dvor. A ko do upliva nijesu mogle doći neposredno i preko prava, što su ih uživale, one su to činile putem duševne nadmoćnosti, pa i spletke i intrige. Osobito je velik njihov uticaj, i to kroz čitave vjekove, bio na francuskom dvoru, a ništa manji i na španjolskim i talijanskim dvorovima. T ako je krajem sedamnaestog sto ljeća na dvoru Filipa V . španjolskog velika komorkinja Marija od Tremouillea, vojvotkinja od Đracciana i kneginja od Ursinsa, bila kroz trinaest godina prvi ministar Spanije vodeći kroz to vrijeme izvrsnim načinom španjolsku politiku. Pa i kao vladarske metrese one su se majstorski razumjele u to, da sebi zajamče često silni politički upliv; podsje ćamo samo na poznata imena, na Maintenonicu, metresu Ljudevita X IV ., i na Pompadourku, metresu Ljudevita X V . Veliki dušpvni pokret, što se u osamnaestom vijeku izvršio medju muževima, kao što su Montesquieu, Voltaire, d A lembert, Holbach, Helvetius, La Mettrie, Rousseau i mnogi drugi, nije ostao bez uticaja na žene. I ako su mnoge od njih samo iz mode, ili iz žudnje za intrigama, ili iz ma kojih drugih ne baš svijetlih razloga učestvovale u tom velikom pokretu, koji je podvrgavao sumnji opravdanost
277
svih osnova države i feudalnog društva i potkopavao ih, veliki broj žena živo se interesirao za njega i učestvovao u njemu samo iz oduševljenja prema uzvišenim ciljevima. V eć nekoliko decenija prije provale velike Revolucije, koja je svježinom bure zaduvala Francuskom rasklimavši i sru šivši sve staro i oduševivši najnaprednije duhove cijelog kulturnog svijeta jasnim slavljem, hrlile su žene gomilice u znanstvene i političke klubove i sudjelovale u debatama, gdje su se nečuvenom dotada smionošću tumačila filozofska, prirodoznanstvena, religijozna, socijalna i politička pjtanja. P a kad je konačno u srpnju 1789. uvod za veliku Revo luciju započeo jurišem na bastillu, bile su žene iz najviših slojeva i iz puka, koje su vrlo aktivno ušle u pokret i vrlo znatno uplivisale kao pristalice i protivnice. Ekscesivne kako u dobru, tako i u zlu, one učestvovahu, gdjegod bi im se pružila prilika. Velika većina povjesničara više je od velikih djela isticala ispade Revolucije, koji su pod tadašnjim uslovima bili sasvim prirodni, jer su bili posljedica sve kolikog onog golemog ogorčenja zbog neopisive korupcije, eksploatacije, laži, preziranja, bestidnosti i izdaje, što su ih vladajuće klase pokazivale i vršile prema narodu. Pod uticajem tih jednostranih opisa pjevao je Schiller ono svoje: žene postaju hijenama i na užasan se način podruguju. Pa ipak su one tih godina dale tako mnogo primjera heroizma, duševne veličine i sposobnosti požrtvovanja, koja zadivljava čovjeka, da bi napisati jednu nepristranu knjigu „O ženama u velikoj Revoluciji" značilo podići im jedan počasni stup, svijetao na daleko.1 T a i sam M ichelet kaže, da su žene bile avantgarda revolucije. O pća bijeda, u kojoj se francuski narod nalazio pod pljačkaškim i sramotnim režimom Burbonaca, padala je svom težinom, kao uvijek u takvim pri likama, osobito na žene. Pošto im zakon nije dopuštao, da gotovo ni na kakav častan način zaradjuju, one su u dese tinama hiljada padale kao žrtve prostitucije. Uz to je došla i glad godine 1789., koja je do vrhunca popela bijedu njihovu i njihovih. O na ih je u listopadu nagnala na jurišanje vijećnice i na povorku u Versailles, sjedište dvora; 1 V idi Emma A dler, Znam enite žene u francuskoj revoluciji. Beč 1906.
278
ali ona je potaknula i veliki broj njih, da kod narodne skupštine traže, „da se opet uspostavi jednakost izmedju muškarca i žene, da im se dade sloboda rada i uposlenja i da im se ustupe namještenja, za koja su sposobne". A pošto su pojmile, da moraju imati moć doći do svog prava i da se moć dade izvojštiti samo onda, ako se organizuju i sakupe u masama, one su ustrojile po čitavoj Francuskoj ženska udruženja s neobično velikim brojem članova i su djelovale na skupštinama muškaraca. 1 kad je genijalna gospodja Roland sebi preduzela, da medju „državnicima" revolucije, Girondistima, igra političku ulogu vodje, vatrena i rječita Olimpija de Gonges uzela je u svoje ruke vodstvo žena iz naroda čitavim oduševljenjem, koje je bilo u nje zinom temperamentu. Kad je 1793. konvenat proklamirao prava čovjeka (les droits de 1’ homme), ona je odmah uvidjela, da su to tek prava muškarca. Njima nasuprot stavila je Olimpija de Gonges u društvu sa Ružom Lacombe i drugima 17 čla naka „ženskih prava", koja je na 28. brumairea (20. stu denoga 1793.) opširno tumačila pred pariškom općinom, 17 članaka, koji još i danas zaslužuju potpuno odobrenje i u kojima je bila rečenica, što odgovara situaciji: „Ima li žena pravo uspeti se na stratište, ona mora da isto tako ima i pravo dignuti se na govornicu." Njezini zahtjevi ostadoše neispunjeni. Medjutim, njeno ukazivanje na pravo žene, da se u stanovitom slučaju i preko svoje volje popne na stratište, dobilo je krvavu potvrdu. Zbog njenog zala ganja za prava žene s jedne strane i zbog njene borbe protiv nasilja konventa s druge strane, konvent je našao, da je ona sazrela za stratište; njezina glava padne još 3. studenoga iste godine. P et dana poslije toga pala je i glava gospodje Roland. O bje umriješe kao junakinje. Kratko drijeme prije njihove smrti, 17. listopada 1793., konvenat je svoje neprijateljsko raspoloženje prema ženama potvrdio i time, što je donio odluku, da se raspuste sva ženska udruženja, a kasnije je otišao čak tako daleko, kad žene nastaviše protestirati protiv nepravde, koja se prema njima vrši, da im je zabranio posjećivanje konventa i javnih skupština i postupao je prema njima kao prema buntov nicima.
279
Kad je konvenat, videći, gdje se protiv njega diže mo narhistička Evropa, objavio, da je „otadžbina u opasnosti*4 i naredio, da cijeli narod ustane na noge, pariške se žene ponudiše, da čine ono, što su dvadeset godina poslije oduševljene pruske žene i uradile: da puškom u ruci brane otadžbinu u nadi, da time dokažu svoje pravo na jednakost. Ali im se u gradskoj vijećnici istaknuo nasuprot radikalac Chaumette, koji im je doviknuo: „O tkad je ženama do pušteno, da izdaju svoj spol, pa da se prave muškarcima? O tkad je nastao taj običaj, da one napuštaju skromnu brigu o kućanstvu, kolijevku svoje djece, pa da izlaze na javna mjesta, da sa tribina drže govore, da stupaju u re dove četa, jednom riječi, da ispunjavaju dužnosti, koje je priroda jedino čovjeku dodijelila ? — Priroda je rekla muškarcu: budi muškarac ! Trka, lov, zemljoradnja, politika i napori svih vrsta tvoja su p r i v i l e g i j a ! O na je ženi rekla: budi žena! Briga o djeci, sitnice kućanstva, slatko nespokojstvo materinstva, to su tvoji r a d o v i ! — Lude žene, zašto hoćete da budete muškarci? Sta vam je još potrebno ? U ime prirode ostanite ono, što je s te ; i daleko od toga, da nam zavidite na opasnostima tako burnog života, zadovoljavajte se time, što ćete činiti, da mi na te opasnosti zaboravljamo, kad smo u krilu svojih porodica, što ćete nam upravljati pogled na divnu sliku djece, koju ste vi svojom nježnom brigom usrećile.“ Nesumnjivo je, da je radikalac Chaumette ovo prosto oteo iz usta najvećem broju naših muškaraca. I mi sma tramo, da je to pametna podjela rada, ostaviti muškarcima obranu zemlje, a ženama brigu o kući i ognjištu. A što se ostaloga tiče, govornički izlijev Chaumettov samo je jedna fraza. Sto on govori o mukama muškarčevim pri obradjivanju zemlje, nije tačno, jer u zemljoradnji, još od naj starijih vremena pa sve do današnjeg dana, žena nije imala najlakšu ulogu. Napori lova i trke nisu nikakovi „napori**, već jedna zabava muškarcima. A politika ima opasnosti samo za o n e , koji plivaju p r o t i v struje; uostalom, ona izaziva bar isto toliko zadovoljstva, koliko i napora. Iz ove besjede govori egoizam muškarca. Slična nastojanja, kakva izazvaše u Francuskoj pojava
280
enciklopedista i velika revolucija, pojavila su se u Sa veznim Državama, kad su se ove sedamdesetih i osam desetih godina borile za nezavisnost od Engleske i uvele demokratski ustav. T u je bila u prvom redu Mercy O ttis W arren i žena kasnijeg drugog predsjednika Saveznih Država Mrs. Adam s i njoj slične žene, koje su se izlo žile za političku ravnopravnost. Njihovom je uplivu trebalo zahvaliti, da je barem država New Yersey dala pravo glasa ženama oduzevši im ga opet već 1807. godine. Još prije provale revolucije u Francuskoj (1787.) bio je tu Condorcet, kasniji Girondista, koji se u jednom sjajnom eseju zauzeo za žensko pravo glasa i potpunu političku jednakost spolova. Potaknuta velikim dogadjajima u susjednoj zemlji, po digla je s onu stranu Kanala svoj glas 1759. rodjena hrabra Marija Wollstonecraft. 1790. pisaše ona knjigu proti Đurkeu, najžešćem protivniku francuske revolucije, u kojoj je branila traženje čovječjih prava. Ali vrlo skoro došla je ona do toga, da i za svoj vlastiti spol traži čo vječja prava. T o se dogodilo u njenoj, godine 1792. izašloj knjizi: A Vindication of the Rights of women (O prav danje ženskih prava), u kojoj je, kritikujući oštro svoj spol, tražila i smjelo branila za žene potpunu jednakopravnost. Ali je, što je i naravno, naišla na najžešći otpor i najteže i najnepravednije napadaje. Poslije teških duševnih borbi, ona je umrla (1797.) prezrena i ismijana od svojih savremenika. No najčudnije je to, što se u isto vrijeme, kad se u Francuskoj, Engleskoj i Saveznim Državama pojaviše piva ozbiljna nastojanja oko izvojštenja političke ravnopravnosti žena, našao u zaonda zaostaloj Njemačkoj jedan njemački spisatelj •— T h . G . v. H ippel — izdavši knjigu, u kojoj je, isprva anonimno, pod naslovom „O gradjanskom po boljšanju žena“, Berlin 1792., zagovarao jednakopravnost žena. T o bijaše u doba, kad bi u Njemačkoj jednako dobro došla i knjiga „ O gradjanskom poboljšanju muška raca". T o više se treba diviti smionosti toga čovjeka, što je u toj knjizi povlačio sve konzekvencije za socijalnu i
281
političku ravnopravnost spolova i sto je to vrlo spretno i s mnogo duha i branio. O donda je dugo vrijeme počivala tražbina političke ravnopravnosti žena s muškarcima, ali je taj zahtjev postao pomalo postulatom u naprednijem ženskom pokretu svih kulturnih zemalja, a u nekim je državama i ostvaren. U Francuskoj su se za društvenu jednakost spolova zauzeli St. Simonisti i Fourieristi i Fourierist Considerant je u ustavnoj komisiji francuskog parlamenta godine 1848. pred ložio, da se] ženama dadu jednaka politička prava. 1851. opetovao je Pierre Leroux predlog u komori, ali isto take bez uspjeha. Danas su stvari u bitnom drugačije. Čitavi se razvoj, sve su se prilike odonda znatno promijenile, pa su tako promijenile i položaj ženin. O ne su više, nego ikada svim strunama svojega bića vezane s tokom društvenog razvoja i više su, nego ikada samostalne. M i vidimo, kako u svim kulturnim državama stotine tisuća i milijuni žena rade jed nako muškarcima u najraznolikijim zanimanjima i kako iz godine u godinu raste broj onih, koje je vlastita snaga i vlastita sposobnost potaknula da vode borbu za egzistenciju. Ne može dakle ženama, isto kao ni muškarcima, biti ravno dušno, kako stoje naše socijalne i političke prilike. Pitanja na primjer, kao što s u : kakva se unutrašnja, a kakva spoljna politika vodi, da li ona izaziva mogućnost rata ili ne; hoće li država svake godine stotine hiljada zdravih ljudi prikivati za vojsku, a desetine hiljada odgoniti u tud jin u ; hoće li se najnužnije životne namirnice poskuplji vati porezima i carinama i u toliko više pritiskati onu po rodicu, koja je mnogobrojnija i to u doba, kad su kod velike većine sredstva za život u najvećoj mjeri skučena, — ta se pitanja isto toliko tiču žene, koliko i muškarca. I žena plaća izravne i neizravne poreze na svoj način života i od svojih dohodaka. Sistem odgajanja za nju je od najveće važnosti, jer način odgoja odlučuje u velikoj mjeri o polo žaju njezinoga sp o la ; kao mati ona je kod toga dvostruko zainteresovana. Dalje, stotine hiljada i milijuna žena u stotinama za nimanja lično su isto tako živo zainteresovane stanjem so^
282
cijalnog zakonodavstva. Pitanja, koja se tiču dužine radnog vremena, noćnog, nedjeljnog i dječijeg rada, rokova u ko jima se plaća najamnica i otkazuje posao, zaštitnih mjera u tvornicama i radionicama, jednom riječi, radničke zaštite, dalje cijelo zakonodavstvo o osiguranju, sistem privrednih sudova i t. d. od najvećeg su interesa i za nju. Radnici poznaju samo nepotpuno ili baš nimalo stanje mnogih in dustrijskih grana, u kojima su žene isključivo ili pretežno uposlene. Poduzetnicima je sav interes u tome, da prikri vaju rdjavo stanje, za koje su oni krivi, a privredna in spekcija u mnogom se pogledu i ne prostire na one pri vredne grane, u kojima su žene isključivo uposlene, ili je još sasvim slaba, a tu su baš zaštitne mjere najnužnije. T reba tek potsjetiti na radne prostorije, u kojima po našim gradovima rade švelje, krojačice, čistiteljice i t. d. Odonud još ne dodje nikakva gotovo tužaljka, tamo ne prodre dosada nikakva još inspekcija. Z ena je kao privredno biće interesovana i na trgovačkom i carinskom zakonodav stvu i na čitavom gradjanskom pravu. Ne može dakle biti nikakve sumnje o tom, da ona ima isto toliko, koliko i muškarac interesa, da stekne upliva na stvaranje naših prilika po zakonodavstvu. Njezino učestvovanje u javnom životu dalo bi baš njemu veliki polet i otvorilo bi mu tolike nove vidike. Na sve te pretenzije dolazi kratak odgovor, koji odbija: žene se ništa ne razumiju u politiku, šta više, najveći broj njih ne će zato ni da čuje, a ne umiju ni da iskoriste pravo glasa. T o je istina i nije istina. Odista, dosada još nisu široki ženski krugovi, bar u Njemačkoj, tražili političku ravnopravnost. Prva žena, koja se još krajem šezdesetih godina u Njemačkoj za nju založila, bila je gospodja Hedwig Dohm. U novije vrijeme za nju se snažno bore radnice, koje su socijalno-demokratskog uvjerenja. Prigovorom, da su žene dosada pokazivale veoma slabo zanimanje prema političkom pokretu, ne dokazuje se ništa. A ko se žena dosad ništa nije ticala politika, time nije do kazano, da ih se ona n e m o r a ticati. Isti razlozi, koji se navode proti pravu glasa za žene, isticani su i u prvoj po lovini šezdesetih godina protiv općeg prava glasa za muškarce.
283
1 sam pisac ovoga djela pripadao je još 1863 onima, koji su bili p r o t i v njega, a četiri godine kasnije on je općem pravu glasa imao da zahvali, što je izabran u njemački državni sabor. Desetinama hiljada dogodilo se slično : svaki je od njih od Savla postao Pavao. P a ipak ima još mnogo ljudi, koji svoje političko pravo ili ne iskorišćuju ili ne umiju da ga iskoriste, ali to još nikako nije razlog, da im se ono oduzme, i ne ima nikoga, tko bi im ga htio oduzeti. Pri izborima za njemački državni sabor redovito ne glasa 25 do 30 procenata birača, a oni se rekrutiraju iz s v i h klasa A medju 70 do 75 procenata njih, koji učestvuju pri izbo rima, po našem mišljenju većina njih glasuju onako, kako n e bi smjeli glasati, kad bi pojmili svoj pravi interes. Sto oni to još nisu pojmili, uzrok je nedovoljno političko obra zovanje. A li se političko obrazovanje ne dobija na taj način, što će se mase držati daleko od javnih poslova, nego tako, što će se one pustiti, da vrše svoja politička prava. Nitko bez vježbanja ne postaje vještak. Vladajuće klase uspijevale su dosada, da u svom interesu veliku većinu naroda održa vaju u stanju političke maloljetnosti. Z bog toga je sve do danas zadatak jedne klasno svijesne i cilja svijesne manjine bio, da se sa energijom i oduševljenjem bori za interese cjeline i da tromu masu potresa i uzdigne na svoju visinu. A li je tako bilo do danas u svim pokretima, pa ne može ni da začudjava ni da oduzima hrabrost, što ni u ženskom pokretu nije drukčije. Dosadašnji uspjesi pokazuju, da su napori i žrtve bili nagradjeni, a budućnost donosi pobjedu. U času, kad žene dobiju ista prava, što ih imaju i muškarci, kod njih će se probuditi i svijest o dužnostima. Pozvane, da dadu svoje glasove, one će se zapitati: radi čega? Z a koga? Toga časa u odnosu izmedju muškaraca i žene javit će se čitavi niz podsticaja, koji će, daleko od toga da pogoršaju taj uzajamni odnos, naprotiv sasvim ga poboljšati. Z ena, koja je neupućenija, obratit će se, sasvim je prirodno, na muškarca, koji je obavješteniji. Posljedica je toga izmjena ideja i uzajamno poučavanje, stanje, kakvo je dosada samo u najrjedjim slučajevima postojalo izmedju muškarca i žene. T o će dati nove draži njenom životu.
284
Nesrećna razlika izmedju spolova u pogledu obrazovanosti i shvatanja, koja izaziva tolike diferencije u mišljenju i spo rove, čovjeka odvlači od tolikih njegovih dužnosti i nanosi štetu općenitom interesu, sve će više iščezavati. Umjesto kamena smutnje čovjek će u ženi istih pogleda dobiti oslon ; ona će, ako je sama svojim obvezama spriječena da uče stvuje u jednoj stvari, davati čovjeku podsticaja, da vrši svoju dužnost. O na će isto tako smatrati da je sasvim u redu, da se jedan dio prihoda daje na novine i agitacione svrhe, zbog toga, što i njoj novine služe za pouku i zabavu i zbog toga, što ona razumije, da su žrtve za agitaciju nužne, ako se hoće izvojevati ono, što njezin muž i njezina djeca nemaju — život, dostojan ljudi. T ako će obostrana briga za opći interes, koji je najtješnje spojen s ličnim, uticati tako, te će i muškarca i ženu oplemenjivati u najvećoj mjeri. Dogodit će se suprotno onome, što tvrde kratkovidni ljudi ili neprijatelji zajednice, koja bi počivala na potpunoj ravnopravnosti sviju. Ovaj odnošaj izmedju oba spola bit će u toliko ljepši, u koliko više društvene ustanove budu muškarca i ženu oslobodjavale materijalne brige i prekomjernog tereta rada. Nadalje će vježbanje i odgoj pomoći u ovom slučaju, kao i u svim ostalim. A ko ne idem u vodu, ne naučih nikad plivati; ako ne učim nijedan tudji jezik i ne vježbam se unjemu, nikad ne ću znati govoriti njime. Svaki nalazi,da je ovo sasvim prirodno, ali mnogi ne poimaju, da to isto važi i za državne i za društvene poslove. Z ar su naše žene nesposobnije od crnaca, koji mnogo niže stoje, a kojima je u sjevernoj Americi priznata politička ravnopravnost ? Ili, zar da jedna duševno visoko razvijena žena ima manje prava, no najsuroviji, najneobrazovaniji muškarac, no na primjer jedan nadničar iz zadnje Pomoranske, koji nema pojma ni o čemu, ili kakav ultramontanski poljski radnik na kanalima, i to samo zato, što ih je slučaj poslao na ovaj svijet kao muškarce ? Sin ima više prava od majke, od koje je naslijedio možda svoje najbolje osobine, koje su ga tek napravile onim, što je. Zbilja sm iješno! Uostalom, mi više ne riskiramo da skačemo u mrak, u područje, koje je nepoznato. Sjeverna Amerika, Nova
285 Zeelandija, Australija i Finska već su prokrčile put. O tom djelovanju pisao je već 12. studenoga 1872., sudac Kingmann iz Lasamie City u Ženskim Novinama (W om en’s Journal) u Chicagu ovo : „V eć su tri godine, kako su na našem teritoriju žene dobile pravo glasa, a tako isto i pravo, da budu na svim onim položajima, na kojima mogu biti i ostali biraći. Z a ovo vrijeme one su birale i bile birane za različite službe; one su vršile funkcije porotnika i mirovnih sudaca. O ne su u masama učestvovale u svim našim izborima i ma da mi se čini, da neki medju nama ne odobravaju princip ženinog miješanja, ipak mislim, nitko ne će moći ne pri znati, da je to miješanje izvršilo jedan u z g o j n i upliv na naše izbore. Z bog njega su izbori proticali mirno i u redu, a zbog njega su u isto vrijeme naši sudovi mogli pohvatati i kazniti razne vrsti krivaca, koji su dotle osta jali nekažnjeni. „Kad se naprimjer teritorij organizovao, nije bilo gotovo nikoga, tko sa sobom ne bi nosio revolver i pri najmanjem ga sporu upotrebljavao. Ja se ne sjećam baš nijednog slu čaja, da je porota, sastavljena od muškaraca, oglasila kao krivog ijednoga od onih, koji su iz revolvera pucali; ali kada bi medju porotnicima bile dvije ili tri žene, oni su se uvijek ravnali prema uputama (instructions) suda . . .“ A kako se dvadesetipet godina poslije uvedenja prava glasa za žene misli u W yomingu o tom pra u, o tom govori adresa, koju je 12. studenog 1894. narodno pred stavništvo ove države uputilo svim parlamentima na svijetu. U njoj se reklo o v o : „Pravo glasa, što ga žene u Wyomingu imaju i upo trebljavaju, nije imalo nikakvih rdjavih posljedica, već u m n o g o m p r a v c u v r l o d o b r i h ; ono je u znatnoj mjeri doprinjelo tome, da se zločini i siromaština iz ove države prognaju i to bez ikakvih nasilnih m jera; ovo je priporaoglo, da dodjemo do mirnih i urednih izbora, do dobre vlade, dosta visokog stupnja civilizacije i do javnog re d a ; i mi s ponosom ukazujemo na taj fakat, da od dva desetipet godina ovamo, otkako žene imaju pravo glasa, ni u jednom kotaru u Wyomingu ne postoji ubožnica, da
286
su nase tamnice gotovo prazne, a zločini skoro nepoznati. Oslanjajući se na naše iskustvo, mi neustrpljivo navaljujemo, da svaka civilizovana država na zemlji dade bez oklijevanja ženama pravo glasa. “ I ako odajemo svekoliko priznanje političkoj akciji žena u državi Wyoming, mi ipak ne idemo tako daleko, kao što to čine oduševljeni zastupnici ženinoga prava glasa u tamošnjem narodnom predstavništvu, pa da isključivo ženi nome pravu glasa pripisujemo ono zavidno stanje, u kome, prema opisu adrese, uživa ta država — jer tu odlučuje čitavi niz socijalnih momenata razne vrsti —; ali je nepo bitno to, da je ženino pravo glasa imalo n a j b l a g o t v o r n i j i uticaj na Wyoming, a da iz njega nije proizašla baš nikakva šteta. T o je n a j s j a j n i j a argumentacija za uvodjenje njegovo. Primjer W yominga našao je nasljednike. U Saveznim Državama dobiše žene političko pravo glasa godine 1893 u Koloradu, godine 1893 u Utahu, godine 1896 u Iđahu, godine 1908 u Južnoj Dakoti, godine 1909 u W ashingtonu i odmah izabraše nekoliko zastupnica. Godine 1899, pošto se to pravo u Koloradu moralo obnoviti poslije pet godina, zaključio je parlamenat sa 43 proti 3 glasa ovu rezoluciju: „Nalazeći, da j e d n a k o p r a v o g l a s a za o b a spola postoji već pet godina u Koloradu, za koje su ga vrijeme žene isto tako u masama iskorišćavale, kao god i ljudi, i to s takvim uspjehom, da su za javne službe birani p o g o d n i j i kandidati, da je izborni red p o b o l j š a n , zakonodavstvo u s a v r š e n o , opća obrazovanost u z d i g n u t a , osjećanje političke odgovornosti zbog ženskog upliva j a č e r a z v i j e n o , donja kuća zaključuje, da s obzirom na ove rezultate p o l i t i č k u r a v n o p r a v n o s t žena p r e p o r u č i svakoj državi i svakom teritoriju sjeveroameričke Unije kao zakonodavnu mjeru, koja je u stanju da sa sobom donese više i bolje uredjenje. “ U cijelom nizu država zaključiše parlamenti uvedenje izbornog prava, ali je glasanje naroda uništilo ove zaključke. Tako u Kansasu, Oregonu, Nebraski, Indiani i Oklahomi; u Kansasu i Oklahomi taj se proces dvaput, u Oregonu
287
čak triput ponovio, ali su ipak većine proti političkoj eman cipaciji ^ženskog spola postale sve manje. ,.Z ene su postigle svu silu tih prava na komunalnom području, ali uzevši poprijeko, sva ta njihova napredovanja nijesu bas vrlo znatna. Razumije se samo po sebi, da žene posjeduju potpuno gradjansko pravo u onim četirim drža vama, gdje im je dano političko pravo izbora. Bez obzira na to, njima je tek u jednoj jedinoj državi, u Kansasu, priznato aktivno i pasivno pravo kod izbora za općine, pravo, koje u sebi uključuje aktivno i pasivno pravo kod izbora školskih oblasti i pravo referenduma kod stvaranja poreza. Aktivno pravo kod izbora za općine priznato je ženama u Michiganu već godine 1893., no to nije nikakvo opće pravo, jer je vezano sa svjedodžbom obrazovanja. Države Louisiana, Montana, Jowa i New-York podiieliše im pravo glasanja kod stvaranja općinskih nameta Z ene su stekle više upliva na području školske uprave, nego li na polju općenitih komunalnih prilika. O ne imaju aktivno i pasivno izborno pravo kod školskih oblasti u Connecticutu, Delaware, Illinois, M assachusettsu, Minnesoti, Montani, Nebraski, New Hampshireu, New Yerseyu, New Yorku, Sjevernoj i Južnoj Dakoti, Ohiu, Oregonu, Vermontu, W isconsinu, W ashingtonu i na teritoriju Arizone. Aktivno izborno pravo za škole imaju one u Kentuckyu i na teritoriju Oklahome, ali u prvoj državi dano je ono tek stanovitim klasama žena i tek pod stanovitim uslovima. U Kaliforniji, Jowi, Louisiani, Maini, Pennsylvaniji i RhodeIslandu dano je ženi pasivno izborno pravo za škole, ali samo za neka mjesta u školskoj upravi.4,1 U Novoj Zeelandiji imaju žene političko izborno pravo od 1893. godine. O ne su vrlo živo učestvovale kod izbora za parlamenat, čak življe od muškaraca; ali one posjeduju samo aktivno izborno pravo, izabrani mogu biti tek muškarci. O d 139.915 punoljetnih žena dalo ih se godine 1893. unesti u izborne liste 109.461, dakle 785 od 1000. Kod izbora sudjelovalo ih je 90.290, 645 od 1000. Godine 1 Klara Zetkin, K pitanju ženskog izbornog prava. Str. 64. do 6 5 . Berlin 1907. G odine 1909. dobiše žene izborno pravo u Južnoj Dakoti i W ashingtonu.
288
1896. glasalo ih je 108.783 (68 procenata), godine 1902. 138.565, godine 1905. 175.046. U Tasmaniji dobiše žene pravo, kod općinskih izbora godine 1884., a političko izborno pravo 1903. godine. U Južnoj Australiji imaju žene političko izborno pravo od 1895., u Zapadnoj Australiji od 1900., u Novom Južnom W alesu od 1902., u Queenslandu od 1905., u Victoriji od 1908. Savez tih kolonijalnih država već je godine 1902. uveo u saveznom parlamentu žensko pravo glasa. S pravom, da biraju, vezano je i pravo, da budu birane, ali dosad još nijedna žena nije birana u parlamenat. Punoljetnim ženama priznato je aktivno i pasivno iz borno pravo za parlamenat pod istim uslovima, koji vrijede za muškarce. Manje je demokratski uredjeno kod općinske uprave. Pravo sudjelovanja kod općinske uprave vezano je na vojničku dužnost. O d 1889. mogu žene, koje plaćaju porez, bitj birane u sirotinjske odbore gradskih i seoskih općina. Z ene se mogu birati i za predstojnice ubožnica, u školske odbore i školska ravnateljstva. Uslijed grandijoznog generalnog štrajka u listopadu 1905. i pobjede ruske revolucije opet je u Finskoj uspostavljen ustav. Radničkoj je klasi uspjelo vanjskim pritiskom ispo slovati toliko, te je sabor stališa uzeo opće izborno pravo — i za žene — u zakon. Isključeni su od toga prava oni, koji uživaju ubožničku potporu, i oni, koji državi duguju ličnog poreza, i to 2 marke za muškarce i 1 marku za ženske. Godine 1907. birano je narodno zastupstvo 19, godine 1908. 25 žena. U Norveškoj sudjeluju žene od 1889. u školskoj upravi. O ne mogu po gradovima biti pošiljane u školska^ vijeća. Z ene, što imadu djecu, mogu glasati kod izbora školskih nadzornika. N a ladanju imaju svi, koji plaćaju školski namet, bez razlike spola pravo prisustvovati kod skupština školskih odbora. Z ene mogu da vrše službu školskih nad zornika. Pomalo se ženama pušta upliv i na ostale komu nalne stvari. Godine 1901. dobile su aktivno i pasivno pravo kod općinskih izbora sve norveške žene, koje su dostigle 25. godinu života, koje su norveške državljanke i stanuju kroz pet godina u zemlji i koje su za posljednju
289
poreznu godinu platile ili same državnog ili općinskog po reza za najmanji godišnji dohodak od 337,50 maraka (300 kruna) u seoskim okružjima, 450 maraka (400 kruna) u gradovima, ili ako živu u zajednici dobara s jednim mužem, kojemu je nepokretni imetak oporezovan. 200.000 žena dobilo je pravo glasa, otuda 30.000 samo u Christianiji. Kod prvog izbora, u kom sudjelovahu žene, izabrano je u općinska i gradska zastupstva 90 žena (i 160 za mjenica), otuda u Christianiji šest gradskih zastupnica i jedna zamjenica. 1. srpnja 1907. dobiše norveške žene i političko izborno pravo. Ali ne pod istim uvjetima, kako ga imaju muškarci. Z a političko izborno pravo vrijede za žene iste odredbe, kao i kod komunalnog izbornog prava. Politički bespravno ostaje još 250.000 punoljetnih proletarka. U Švedskoj imaju od 1862. neudate žene aktivno bi račko pravo za okružne skupštine i za općine pod istim uslovima, pod kojima i muškarci, to jest, kad su puno ljetne, kad imaju oporezovan dohodak od najmanje 562,50 maraka i kad su platile svoje poreze. Još godine 1887. glasalo je tek 4000 žena od 62.000 njih. Pravo, da budu birane u općinske službe, bilo im je isprva posvema us kraćeno, 1889. dopušteno im je jednim zakonom, da budu birane u sirotinjske i školske odbore. A u veljači 1909. dobiše švedske žene pasivno izborno pravo za sva za stupstva, seoska i gradska. G odine 1902. odbiveno je u drugoj komori političko izborno pravo za žene sa 114 proti 64 glasa, a godine 1905. sa 109 proti 88 glasova. U Danskoj dobiše žene poslije mnogogodišnje agitacije u travnju 1908. aktivno i pasivno izborno pravo za općine. Pravo glasa imaju sve žene, koje su dostigle 25. godinu života, pa ili same imadu godišnji dohodak od najmanje 900 maraka u gradu (manje u ladanjskim okružjima) ili živu u zajednici dobara s jednim muškarcem, koji je oporezovao svoje nekretnine. Osim toga ima još izborno pravo ženska služincad, kojoj se košta i stan uračunavaju u plaću. Kod prvog izbora godine 1909. izabrano je u Kopenhagenu sedam žena za skupštinu gradskog zastupA . Bebel: Ž ena i socijalizam.
19
290
stva. N a Islandu imaju žene aktivno i pasivno pravo bi ranja u općine od 1907. godine. A izvojevanje prava glasa za žene u Engleskoj ima za sobom čitavu historiju. Po starome pravu pravo glasa u srednjem vijeku imale su one žene, koje su bile vlasnice zemlje, a kao takve one su vršile i sudačku vlast. Tijekom vremena one izgubiše ova prava. U aktu o izbornoj re formi od 1832. bila je upotrebljena riječ „person44, što po engleskim pojmovima obuhvata članove obiju spolova, muškarca i ženu. P a ipak se taj zakon za ženu s ograniničenjem tumačio i nju su odbijali, gdje god bi pokušala da sudjeluje u biranju. U billu o izbornoj reformi od 1867. staviše namjesto riječi „person44 riječ „man44. John Stuart Mill predlagao je, da se namjesto „man44 opet stavi „person44, sa izričitom motivacijom, da žene treba da imaju pravo glasa pod istim uslovima, pod kojima i muškarci. Predlog bude odklonjen sa 194 glasova proti 73. Šesnaest godina poslije toga (1883.) opet se u donjoj kući učinio pokušaj, da se ženama dopusti pravo glasa. Predlog je bio zabačen većinom od samo 16 glasova. Daljnji pokušaj godine 1884. bio je, zbog nejednako posjećene kuće, odbiven sa 136 glasova većine. Ali manjina nije klonula. Godine 1886. podje joj za rukom, da u dva čitanja izvojšti primanje predloga, da se biračko pravo za parla menat dade ženama. Raspust parlamenta spriječio je ko načnu odluku. D ne 29. studenoga 1888. držao je lord Salisbury jedan govor u Edinburgu, u kom je izmedju ostaloga rekao o v o : „Ja se ozbiljno nadam, da više ne će biti daleko onaj dan, kada će žene dijeliti s muškarcima pravo glasa za parlamentarne izbore i zajedno s njima odredjivati politički pravac zemlje.44 A A lfred Russell W allace, poznati priro doslovac i pristaša Darwinov, izjavio se o istom pitanju: „K ad muškarci i žene budu imali slobodu da idu za svojim najboljim impulzima, kad i jedni i drugi budu do bili što je moguće bolji odgoj, kad se nikakva lažna ogra ničenja ne budu nametala jednom ljudskom biću samo zato, što je ono slučajno drugoga spola, i kad javno mni jenje budu regulirali najmudriji i najbolji, a mladež budu
291
sistematski izoštravali, onda ćemo vidjeti, kako će zavla dati jedan sistem ljudskog odabiranja, koji za posljedicu mora imati preporodjeno čovječanstvo. Dokle god žene budu prinudjene, da udaju smatraju sredstvom, pomoću koga mogu izbjeći siromaštvu i zapuštenosti, one se na laze i ostaju u mnogo gorem položaju, kad se uporede s muškarcima. O tuda prvi korak u emancipovanju žena jest otklanjanje svih ograničenja, koja ih spriječavaju, da se s muškarcima natječu na svim područjima industrije i zanimanja. Ali mi moramo i dalje ići, pa da ženama do pustimo vršenje njihovih p o l i t i č k i h p r a v a . Mnoga ograničenja, zbog kojih su žene do danas patile, ne bi se javila, da su žene imale neposredno zastupstvo u parla mentu." Na 27. travnja 1892. opet je sa 175 proti 152 glasa uskraćeno čitanje jednog predloga od sira A . Rollita. N a suprot tomu prihvatila je 3. veljače 1897. donja kuća predlog, da se podijeli pravo glasa, ali uslijed raznih ma nevara njegovih protivnika nije dotični predlog dospio do trećeg čitanja. Godine 1904. opet se isti proces ponovio. O d zastupnika donje kuće, izabranih 1906., velika se ve ćina prije svog izbora izjavila povoljno o ženskom pravu glasa. D ne 21. lipnja 1908. odigrala se u Hydeparku grandijozna demonstracija. V eć na 28. veljače prihvaćen je sa 271 proti 92 glasa predlog Stangerov, da se prihvati žensko pravo glasa s uslovima, koji danas vrijede za muško iz borno pravo. Na području lokalne uprave sve se više širi žensko pravo glasa. U skupštinama crkvenih općina imaju oporezovane žene baš toliko pristupa i glasa, kao i muškarci. O d 1899. imadu žene u Engleskoj pod istim uslovima, kao i muškarci, aktivno i pasivno izborno pravo za općin sko vijeće, okružno vijeće i vijeće grofovije. Po seoskim općinskim i okružnim vijećima, kao i u ubožištima, svi posjednici i stanodavci — isto i ženski — imaju pravo glasa, ako stanuju u općini ili okružju. Pasivno izborno pravo u ova tijela imaju svi punoljetni stanovnici bez raz like spola. U školskim vijećima imaju žene aktivno, a od 1870. i pasivno izborno pravo pod istim uslovima, kao i
292
muškarci. Godine 1903. je reakcijonarni engleski školski zakon oduzeo ženama pasivno izborno pravo u školske oblasti londonske grofovije. O d 1869. imaju neodvisne i neudate žene pravo glasa kod izbora u državna vijeća. Dva zakona od godine 1907. ustanoviše za Englesku i Škotsku, da se neudate žene mogu birati u grofovijska i općinska vijeća. Ali žena, koja bude izabrana predsjed nicom takve skupštine, ne smije u isto vrijeme vršiti s tim vezanu službu mirovnog suca. One mogu osim toga biti sada birane i u sirotinjske odbore. Prva gradonačelnica birana je 9. studenoga 1908. u Aldeburghu. 1908. sjedilo je u engleskim sirotinjskim odborima 1162, a u školskim odborima 615 žena. U Irskoj imaju žene, ako su samo stalne i oporezovane, aktivno izborno pravo u općinama od 1887., a od 1896. imaju aktivno i pasivno pravo za sirotinjske odbore. U britskim kolonijama sjeveroameričkim postoji u većini pojedinih pokrajina žensko komunalno pravo glasa općenito pod istim uslovima, kao i u Engleskoj. Isto tako je na komunalnom području uvedeno žensko pravo glasa i u afričkim engleskim kolonijama* U Francuskoj je prvi mali napredak donio zakon od 27. veljače 1880. Njime je stvoreno jedno izborno tijelo, kome pripadaju školske predstojnice, nadinspektorice, nad zornice ubožišta. T o izborno tijelo ima da se bavi pučkim školama. Drugi zakon od 23. siječnja 1898. daje ženama trgovkinjama pravo, da sudjeluju kod trgovačkih sudova. Zakon od 27. ožujka 1907., reformirajući privredne sudove, dao je ženama aktivno izborno pravo u ta tijela, a od 25. studenoga 1908. imaju žene pasivno izborno pravo. U Italiji dobile su žene već 1893. (protivno od Nje mačke) aktivno i pasivno pravo glasa kod izbora za pri vredne sudove. O ne mogu da budu birane i kao pred stojnice i upraviteljice bolnica, ubožišta, sirotišta i školskih komisija. U Austriji mogu žene, koje po svom posjedu spadaju u veleposjedničku kuriju, vršiti aktivno pravo glasa kod izbora za državni parlamenat ili zemaljski sabor osobno ili po jednom muškom opunomoćeniku. U općini mogu žene sudjelovati kod općinskih izbora u toliko, u koliko one,
293
kad navrše 24. godinu života, plaćaju kao općinari izravni porez na svoj posjed, obrt ili p rihod; udate žene vrše svoje izborno pravo preko svog muža, ostale preko puno moćnika. Sto se tiće prava glasa kod izbora za zemaljske sabore, žene, koje spadaju u razred veleposjednika, imaju posvuda pravo glasa, samo ga — izuzevši Donju Austriju — ne mogu vršiti osobno. Samo u ovoj krunovini odredjuje zemaljski zakon od 1896., da veleposjednici moraju gla sovati svi osobno, bez razlike spola. Z a privredne sudove posjeduju žene, kao u Nizozemskoj, samo aktivno izborno pravo. U Njemačkoj su žene izrijekom isključene od aktivnog i pasivnog izbornog prava za prava parlamentarna tijela. U pojedinim zemljama, dotično dijelovima zemalja imaju žene pravo glasa kod izbora u općinska vijeća. Pasivno izborno pravo ne imaju žene baš ni u jednom gradu ili općini. U gradovima su one isključene i od aktivnog izbornog prava. Izuzetak od toga pravila čine jedino gradovi velike vojvo dine Sachsen—W eim ar— Eisenach, kneževine Schwarzburg— Rudolstadt i Schwarzburg— Sonderhausen, Bavarska s desne strane Rajne i Travemiinde, gradić u Liibecku. U bavarskim gradovima imadu pravo glasa sve k u ć ep o s j e d n i c e , a u saskoweimarskim i schwarzburskim sve g r a d j a n k e . A li samo u Travemiindenu imaju one pravo, da ga o s o b n o izvršuju.1 Sto se tiče seoskih općina, žene posjeduju aktivno izborno pravo redovno u onim općinama, gdje pravo glasa ovisi o posjedu zemlje ili o stanovitom plaćanju poreza. Samo moraju svoj glas dati preko svog zastupnika, a ne mogu biti ni birane. T ako u Pruskoj, Braunschweigu, Schleswig-Holsteinu, SachsenW eimaru, Hamburgu i Liibecku. U kraljevini Saskoj prema općinskom redu može žena vršiti izborno pravo samo onda, ako je posjednica zemlje i ako je n e u d a t a . A ko je udata, prelazi pravo glasa na njezinog muža. U državama, gdje je u općinama vezano pravo glasa sa općinskim gra-, djanskim pravom, ne imaju ga žene. T ako u Wiirttembergu, u bavarskom Pfalzu, u Badenu, H essenu, Oldenburgu, A nhaltu, G othi i Reussu j. L . U Sachsen-W eimar-Eisenachu, 1 Politički priručnik za žene. Str. 86. Berlin 1909.
294
Koburgu, Schwarzburg-Rudolstadtu i Schwarzburg-Sondershausenu ne samo da žene mogu pod istim uslovima, kao i muškarci, steći gradjansko pravo, već tu imadu i pravo glasa, koje je posve neovisno o posjedu. Dašto, da ga i tu ne mogu izvršivati osobno. U pruskim općinama, gdje postoji ograničeno izborno pravo žena, sudjeluju žene s pravom glasa izravno ili ne izravno kod izbora u okružna zastupstva. U izbornom sa vezu većih posjednika, zastupnika rudničkih i privrednih poduzeća, biraju žene okružne zastupnike direktno, dok ih po seoskim općinama biraju neizravno, jer tamo općinske skupštine i općinska vijeća ne biraju zastupnike same, već samo izbornike, i pošto okružna zastupstva biraju zastup nike u pokrajinske sabore, maleni broj žena s pravom glasa može vršiti tek vrlo skromni upliv na upravu po krajine. Zadnjih godina žene u sve većem broju i s najboljim uspjehom ulaze u njegovanje ubogih i sirota (iznimku čini samo Bavarska), u mnogim gradovima i u školske komisije (Pruska, Baden, Wiirttemberg, Bavarska, Saska) i u ko misije za istraživanje stanova (Mannheim). Jedino javno područje, na kom žene posjeduju aktivno i pasivno izborno pravo, ostaje osiguranje bolesnika; dok im je ostalo uskra ćeno izborno pravo za privredne i trgovačke sudove. Izborno dakle pravo u navedenim slučajevima u Nje mačkoj iAustriji gotovo je bez iznimke vezano ne za osobu, već za posjed. T o je vrlo poučno za vladajući državni moral i za postojeće pravo. N e ima li čovjek novca ili zemlje, on je u političkom pogledu ravan nuli. T u ne odlučuje ni razum ni inteligencija, već posjed. Princip, da ženi kao nepunoljetnoj ne treba dati ni kakvo pravo glasa, u stvari je dakle prebrodjen. Pa ipak se ljudi odupiru, da joj priznaju puno pravo. Veli se, opasno je dati pravo glasa ženi, jer je lako pristupačna religijskim predrasudama i jer je konzervativna. Ali je ona i jedno i drugo samo zbog toga, što nema znanja; uzgo jimo je i naučimo je, gdje je njen pravi interes. Uostalom, pretjeruje se s tim religijskim utijecajem, koji se pripisuje izborima. Ultramontanska agitacija bila je u Njemačkoj
295
toliko uspješna samo zato, što je znala s o c i j a l n i i n t e r e s s p o j i t i s r e l i g i j s k i m . Ultramontanski ka pelani natjecali su se dugo vremena sa socijalnim demo kratima u otkrivanju društvene truleži. O tuda njihov upliv na mase. Sa završetkom kulturne borbe taj utjecaj poste peno iščezava. Svećenstvo je prinudjeno, da napusti svoju opoziciju prema državnoj vlasti, a jednovremeni porast raz redne suprotnosti primorava, da ima više obzira prema katoličkoj buržoaziji i katoličkom plemstvu, pa toga radi na socijalnoj oblasti mora da pokaže veću uzdržljivost. A time ono gubi upliv na radnike, koji pada naročito onda, kad ga obziri prema državnoj vlasti i vladajućim klasama na gone, da odobrava ili da trpi postupke i zakone, koji su upravljeni protiv interesa radničke klase. Isti razlozi dopri nose, da na kraju krajeva upliv svećenstva i kod žene padne. K ad čuje na skupštinama i u novinama i kad iz svog iskustva sazna, gdje je njen pravi interes, ona će se isto tako emancipirati od svećenstva, kao i muškarac.1 U Belgiji, gdje ultramontanizam još gotovo neograničeno vlada nad širokim slojevima narodnim, jedan dio katoličkog svećenstva vidi u davanju prava glasa ženama snažno oružje protiv socijalne demokracije i zbog toga ga i traži. A i u Njemačkoj bi se po koji konzervativni poslanik, kadgod bi u državnom saboru socijalna demokracija istaknula zahtjev, da se ženama dade pravo glasa, izjavio za to pravo, s mo tivacijom, da u njemu vidi oružje protiv socijalne demo kracije. Nesumnjivo je, da su ovaki pogledi jednim dijelom opravdani, kad se ima na umu političko neznanje, u kom 1 D a ova pogibao može nastupiti, vrlo je brzo uvidjelo svećenstvo. Kraj velikog značenja i opsega, sto ga je ženski pokret zauzeo čak u gradjanskim krugovima, uvidješe vodje katoličkog centruma, da s negira njem vise ne ide; oni se s toga potpuno izmijeniše. S onom lukavošću, koja je od vajkada resila sluge crkvene, podupire se sada ono, što se prije pobijalo. N e samo da se zagovara ženski studij, već se daje ženama i potpuna sloboda udruživanja i skupljanja. O ni, koji dalje gledaju, iz javljuju se čak i za to, da se ženama podijeli čak i pravo glasa, u nadi, da će otuda najviše profitirati crkva. Isto se tako zagovara organizacija ženskog spola, čak i organizacija ženske služinčadi. A li sva ta nastojanja ne podupiru se iz kakvog osjećaja za pravo, već lih toga radi, kako žena ne bi došla u ruke crkvenim i političkim protivnicima.
296
se žene danas još nalaze, i osobito silan upliv, što ga sve ćenstvo vrši na njih. Ali to još nikako nije razlog, da im se pravo glasa ne da. Danas isto tako ima još milijuna radnika, koji proti svom klasnom interesu biraju predstav nike buržoaskih i crkvenih stranaka dokazujući time svoju političku nezrelost, pa im se ipak zbog toga ne će da oduzme pravo glasa. Nedavanje prava glasa ne prakticira se zato, što se ljudi boje neznanja masa, — računajući tu i žene — , jer ono, što su one danas, vladajuće su ih klase takvima napravile, već zato, što se boje, da se one po stepeno ne opamete i podju svojim putem. U nekim njemačkim državama toliko se još zaostalo, da se ženama ne daje čak ni političko pravo udruživanja. U Pruskoj, Bavarskoj, Braunschweigu i čitavom jednom nizu drugih njemačkih država one ne smiju sastavljati ni kakva politička udruženja, u Pruskoj ne smiju sudjelovati čak ni na svetkovinama političkih udruženja, kao što je to vrhovni administrativni sud donio odluku još 1901. godine. Rektor berlinskog sveučilišta učinio je u jesen 1901. glupost, koja se smatrala nemogućom, zabranivši, da jedna žena drži predavanje u studentskom udruženju za socijalne nauke. A iste te godine policija je u Braunschweigu zabranila ženama, da sudjeluju u radu evangeličkog socijalnog kon gresa. T o, što je pruski ministar unutarnjih poslova godine 1902. milostivo izjavio, da je spreman dati ženama pravo slušanja na skupštinama političkih udruženja pod uslovom, da slično židovskim ženama u sinagozi zauzmu mjesto u naročitom odjelu dvorane, protivi se zakonu, ali karakteriše, koliko je sitan naš javni život. Još u veljači 1904. mogao je Posadow sky u državnom saboru svečano izjaviti: ,,U politiku neka žene ne diraju." Ali je dosadašnje stanje postalo nezgodno i samim gradjanskim strankama. Proletarski pokret žena svladao je sve zapreke prava udruživanja. I tako je konačno novi zakon od 19. travnja 1908. — to je jedina poboljšica, koja se može smatrati bitnom — donio ravnopravnost žena u životu udruženja i skupština. S aktivnim biračkim pravom mora, sasvim prirodno, da bude spojeno i pasivno. „Z ena na tribini njemačkog državnog sabora, to bi tek bilo lijepo," čujemo, gdje uz
297
vikuju. U stvari, u drugim državama one već stoje na tri binama parlamenta, a i mi smo već odavno navikli da žene na njihovim kongresima i skupštinama svih vrsta gle damo na tribini. U Sjevernoj Americi one se pojavljaju i na propovjedaonici i na porotnićkoj klupi, pa zašto onda ne bi i na tribini njemačkog državnog sabora? Prva žena, koja dodje u parlamenat, znati će imponovati. Kad su prvi radnici u njega stupili, mislilo se, da se i s njima može tjerati šala, i tvrdilo se, kako će radnici brzo uvidjeti, kakvu su budalaštinu ućinili, kad su takve ljude izabrali. Ali su njihovi predstavnici znali brzo izazvati respekt prema sebi i sad se boje, da takvih ne bude mnogo. Frivolni će komedijaši primijetiti: „A m a zamislite trudnu ženu na tri bini njemačkog državnog sabora, kako je to neestetično!“ A ta ista gospoda smatraju, da je sasvim u redu, da se trudne žene upotrebljavaju u onim najneestetićnijim poslo vima, gdje se potkopava žensko dostojanstvo, pristojnost i zdravlje. Bijedan je podlac o n a j čovjek, koji sa trudnom ženom može da tjera šalu. I sama pomisao na tc, da je nekad i njegova majka tako izgledala prije, no što je njega donijela na svijet, morala bi da mu u obraze natjera ru menilo stida, a pri drugoj pom isli: da on, baš glavom taj surovi podrugljivac, očekuje od sličnog stanja svoje žene ispunjenje vrhunca svojih želja, trebalo bi, da posramljen umukne.1 1 „Finske zastupnice su polovinom majke, odnosno supruge . . . O d udatih socijalno-demokratskih zastupnica naroda tri su postale za dosa dašnjeg zasijedanja majkama, i to bez posljedica. Njihova je trudnoća za vrijeme parlamentarne djelatnosti bila općenito smatrana kao nešto pri rodno, ne bijaše dakle na tom ništa čudnovato niti neobično. M oglo bi se , što više, reći, da je taj momenat djelovao uzgojno na skupštinu. Sto se pak tiče parlamentarnog rada žena u užem smislu, budi naglašeno, da su i one iz svojih stranaka birane u naročite komisije. A to je dokaz, da su stranke bile osvjedočene o radnoj sposobnosti žena. U komisiji za radničke odnošaje, gdje se pravljahu zakoni o radničkoj zaštiti, o osigu ranju radnika i novi privredni zakon, nalazile su se uz dvanaest muškaraca i četiri žene, dok su tri žene izabrane zamjenicama. U zakonsku komisiju, kao i u komisiju za ustav, birane su dvije žene kao redoviti članovi, a jedna kao zamjenica. 1 žene su se odista iskazale na svojim mjestima. G ospodjica H . Parssinen, članica iinskog sabora, Ž ensko pravo glasa i sudjelovanje žena u parlamentarnim radnjama Finske. „Dokumenti napredka“ 1909., srpanj, str. 5 4 2 do 548.
298
Z e n a koj a r ad ja d j e c u , č i ni d r u š t v u b a r i s t o t o l i k u u s l u g u , kol i ku i mu š k a r a c , koji s v o j i m ž i v o t o m b r a n i z e m l j u i o g n j i š t e od o s v a j a č k o g n e p r i j a t e l j a ; ona radja i uzgaja i kasnijeg čovjeka, čiji život nažalost vrlo često tone u krvi na tako zvanom „polju slave4*. 1 još nešto. Život ženin s t a v 1j e n j e n a k o c k u u svakom slučaju m aterinstva; sve naše majke pogledale su smrti u lice, kad su nas radjale, a mnoge su od njih i podlegle tomu aktu. „Primjerice u Pruskoj broj žena, umrlih kod porodjaja, nadmašuje vrlo znatno pomor od tifusa. Na tifusu je 1905 i 1906 umrlo po 0,73 i 0,62, a od porodjaja 2,13 i 1,97 računajući na 10.000 živih žena. Kakvi bi izgledali odnošaji, — opaža s pravom profesor Herff, — kad bi muškarci bili izloženi ovim mukama u jednakom broju? Ne bi li se sve pokrenulo ?<
299
da brani domovinu, ističu kao jedan momenat, koji ga vi soko uzdiže nad ženom. U z to najveći broj ljudi zbog ovakvih naših vojnih ustanova i ne vrši tu dužnost, ona za veliki broj njih postoji tek na papiru. Svi ovi površni prigovori, koji se ističu protiv javne akcije ženine, ne bi se mogli ni zamisliti, da je odnos izmedju spolova prirodan i da ne postoji umjetno naduveni antagonizam izmedju spolova. T a još se iz mladosti raz dvaja njihovo kretanje u društvu i njihov odgoj. A naročito je antagonizam, koji se ima pripisati kršćanstvu, taj, koji spolove stalno drži u razdvojenosti i medjusobnom nepo znavanju, a to spriječava slobodniji drugarski odnos, uza jamno povjerenje i uzajamno dopunjivanje njihovih karak ternih osobina.1 Jedan od prvih i najvažnijih zadataka razumno organizovanog društva mora biti to, da uništi ovu kobnu razdvo jenost, a prirodi vrati njena prava. Neprirodno stanje po čima još u školi. Prvo rastavljenost spolova, pa onda naopaka ili nikakva nastava o tom, što se čovjeka kao spolnog bića tiče. Istina, u svakoj se dobroj školi predaje danas prirodna historija: dijete doznaje, da ptice nose jaja, pa onda iz njih legu m lade; ono doznaje i to, kad počima doba parenja, da su zato potrebni mužjak i ženka, da oboje zidaju gnijezda, legu i njeguju mlade. O no saznaje dalje, da sisavci legu žive m lade; ono sluša o vremenu, kad se javlja spolni nagon, i o borbi mužjaka oko ženke, koja tada n astaje; ono doznaje, i koliko se obično mladih izleže, pa možda i to, koliko vremena traje ženkina trudnoća. A li sve, što se tiče postanka i razvoja njegovoga spola, ostaje u mraku, zavija se u tajanstvenu koprenu. Pa kad onda dijete pokuša, da svoju prirodnu žudnju za saznanjem zadovolji pitanjima, koja upućuje roditeljima i majci, — učitelju se ne usudjuje, — onda mu se izmišljaju najglupavije priče, koje ga ne mogu zadovoljiti i koje imaju u toliko gore djelovanje, kad ono jednog dana ipak sazna 1 Ljeta gospodnjeg 1902 općinski odbornici N eu ssa na Rajni odbili su pomoć za javno kupalište, jer zacijelo ne može pojačati moral to, kad djeca, obučena tek u jedne gaćice za kupanje, gledaju jedna drugima gola tijela.
300
prirodu svog porijekla. Bit će malo djece, koja to do svoje dvanaeste godine n i j e s u saznala. Uz ovo dolazi još i to, što u svakoj maloj varoši, a osobito na selu, djeca još od najranije mladosti posmatraju iz najbliže, najneposrednije blizine parenje pernate živadi, oplodjivanje domaćih živo tinja na dvorištu, ulici, goneći stoku na pašu i t. d. O na slušaju, kako zadovoljavanje nagona kao i akt radjanja raznih domaćih životinja postaje kod roditelja, slugu i starije braće i sestara pitanje, o kom se razvijaju važne diskusije do najmanjih detalja i bez ikakva stida. Sve to kod djeteta budi sumnju u ono, kako su mu roditelji opisali njegov dolazak na svijet. Na kraju krajeva dolazi ipak dan sazna nja, ali na drugi način, no što bi to došao kod prirodnog i razumnog uzgoja Djetetova tajna čini, da se ono što više udalju e od roditelja, a naročito od matere. Postizava se suprotnost onoga, što se u nerazumnosti i kratkovidnosti htjelo postići. T ko pomisli na svoje djetinstvo i na svoje drugove iz mladosti, zna, šta su često puta posljedice toga. jedna američka žena1 iznosi u jednom djelu izmedju ostalog to, kako je, da bi zadovoljila svog osmogodišnjeg sina sa njegovim neprestanim pitanjima, kako je došao na svijet, a ne hoteći da ga zaglupljuje pričama, otkrila mu njegovo pravo porijeklo. Dijete ju je slušalo s najvećom pažnjom i od toga dana, kad je saznalo, koliko je briga i bolova svojoj majci zadalo, prionulo je uz nju s tolikom nježnošću i visokim poštovanjem, kakvo dode nije poka zivalo, pa je to preneslo i na druge žene. Spisateljica po lazi od tačnog mišljenja, da se samo od prirodnog uzgoja može očekivati bitni popravak, a naročito veće poštovanje i savladjivanje muškog spola prema ženskom. T ko misli bez predrasuda, ne će moći doći ni do kojeg drugog za ključka. M a sa koje se tačke pošlo, kad kritikujemo današnje stanje, na kraju krajeva stalno se dolazi opet na o v o : nužna je t e m e l j i t a i z m j e n a n a š i h s o c i j a l n i h o d n o s a i sa njome korjenita izmjena u položaju spolova. 1 W om anhood, Its Sanctities and Fidelities by Isabella Becher-Hooker. Boston, L ee and Shepard, Publishers. N ew York 1874., L ee, Shepard and Dillingham.
301
Ž ena mora, da bi brže došla do cilja, obazrijeti se oko sebe, da nadje saveznike, s kojima će se sasvim naravno sresti u proletarskom pokretu. Klasno svijesni proletarijat već je odavno otpočeo juriš na tvrdjavu, klasnu državu, koja održava i vladavinu jednog spola nad drugim. Tvrdjavu valja sa svib strana opkoliti opkopima, a topovima svih kalibara na predaju prisiliti. Vojska, što vrši opsadu, na lazi sebi časnike i zgodno oružje na svim stranama. So cijalna nauka i prirodne znanosti, historiografija, pedagogija, higijena i statistika daju pokretu municije i oružja. Filo zofija ne zaostaje i u Mailanderovoj „Filozofiji spasenja" objavljuje skoro ostvarenje „idealne države". Osvajanje klasne države i njezinu reorganizaciju olak šava pocijepanost u redovima njenih branilaca, koji pri svekolikoj zajednici interesa prema zajedničkom neprijatelju obaraju jedan drugog u borbi oko pljačke. Interes jednog sloja stoji nasuprot interesu drugih. Dalje, što nama ko risti, jest buna u redovima neprijatelja, koja sve više raste, čiji su borci jednim velikim dijelom kost naše kosti, meso našeg mesa, no koji su se iz nerazumijevanja ili zavedeni dosada protiv nas i sebe samih borili, ali se sve više osvješćuju i nama pridružuju. Dalje, nama pomaže dezertiranje poštenih osviještenih ljudi iz redova današnjih ne prijateljski raspoloženih mislilaca, kojima njihovo više znanje, njihova bolja uvidjavnost daje impulza, da se uzdignu iznad svog niskog klasnog interesa, pa da se, idući za svojim idealnim nagonom prama pravdi, pridruže čovječan stvu, koje čezne za oslobodjenjem. Mnogima još nije postalo posve jasno stanje raspa danja, u kom se već nalazi država i društvo, pa je zato potrebno i ovo razlaganje, što sada dolazi.
Treći odsjek.
Država i društvo. Šesnaesto
poglavlje.
K lasna država i m oderni proletarijat. 1* Naš javni život. Razvoj društva dobio je zadnjih decenija u svim kul turnim državama svijeta neobično brzi tempo, koji ubrzava svaki napredak na svim oblastima ljudske djelatnosti. Naši su socijalni odnosi time stavljeni u prije nikada nepoznato stanje nemira, vrijenja i raspadanja. Vladajuće klase ne osjećaju više čvrsta tla pod svojim nogama, a institucije gube sve više i više čvrstoću, da bi mogle prkositi navali, koja dolazi od svih strana. Svih krugova, najviših i naj nižih, uhvatio se osjećaj nelagodnosti, nesigurnosti i neza dovoljstva. Grčeviti napori, koje čine vladajuće klase, da bi šivanjem i krpanjem socijalnog tijela učinile kraj tomu nesnosnom stanju, pokazuju se kao ništetni, jer nijesu do voljni. Sve veća nesigurnost, koja otuda raste, povećava njihov nemir i njihovu nelagodnost. T ek što svoju trošnu kuću podupru kakvom gredom u obliku zakona, otkrivaju, da bi na deset drugih mjesta takva greda bila još po trebnija. I zbog toga se oni i sami nalaze u neprestanoj medjusobnoj svadji i razlici mišljenja. Sto jednoj stranci izgleda kao neophodno potrebno, da se donekle umire i pomire mase, koje postaju sve nezadovoljnijima, to druga smatra kao slabost i popustljivost, koja se nikad ne može oprostiti i koja samo izaziva želju za većim koncesijama. Z a to najjasnije svjedoče beskonačne rasprave u svim parlamentima, koje stvaraju uvijek nove zakone i ustanove, a da se ipak ne dolazi do mira i zadovoljstva. Medju samim vladajućim klasama postoje suprotnosti, koje se ne mogu izravnati, a ove još zaoštravaju društvene borbe.
303
V lade — i to ne samo u Njemačkoj — drhću kao trska na vjetru; one moraju da imadu potporu, jer bez potpore ne mogu postojati, i zato se oslanjaju sad na ovu, sad na onu stranu. Ni u jednoj gotovo naprednijoj državi Evrope ne ima vlada trajnu parlamentarnu većinu, s kojom bi mogla sigurno računati. Društvene opreke do vode majoritete u raspad i razlaz; i vječito promjenljivi kurs, osobito u Njemačkoj, pokapa i zadnji ostatak po vjerenja, što ga vladajuće klase imaju još u sebe. Danas je jedna strana nakovanj, druga kladivo, sjutra obratno. Jedna ruši ono, što je druga s naporom podigla. Smetnja biva sve većom, nezadovoljstvo sve trajnijim, frakcije se gomilaju i uništavaju u par mjeseci više sila, nego prije u isto tolikom broju godina. Pored toga stalno se povećavaju materijalne potrebe u obliku različnib prireza i poreza, a javni dugovi rastu u beskrajnost. Po svojoj prirodi i svom biću država je klasna država. Mi smo vidjeli, kako je ona bila potrebna, da štiti na stalo privatno vlasništvo i da državnim ustanovama i za konima regulira medjusobne odnose vlasnika, kako god i odnose izmedju njih i onih, koji nemaju nikakve svojine. U ma kakvim se oblicima u tijeku historijskog razvoja po javljivalo zadobijanje svojine, u prirodi same svojine je to, da su vlasnici najmoćnija lica u državi i da oni državu organizuju prema svojim interesima. A li u prirodi privatnog vlasništva je i to, da ona pojedinca nikad ne zadovoljava, on teži svim sredstvima, da ga poveća. O n se dakle trudi, da državu organizuje tako, da bi pomoću nje mogao što potpunije ostvariti svoju namjeru. Na taj način zakoni i ustanove države postaju tako reći sami po sebi klasni za koni i klasne ustanove. A li državna sila i svi, koji imaju interesa u održanju postojećeg državnog poretka, ne bi bili u stanju, da to uredjenje trajno održavaju nasuprot masi onih, koji nemaju ni najmanje interesa u njemu, kad bi samo ta masa došla do spoznaje, šta odista taj postojeći poredak znači. T o se dakle mora na svaki način spriječavati. Radi toga mora se masa održavati u što je moguće većem neznanju o prirodi postojećih odnošaja. No i to
304
nije dosta. Nju se mora učiti, kako je postojeći poredak bio vječit i vječno mora trajati, kako njega uništiti znači ustajati protiv poretka, koji je sam Bog^ uveo, i zato je religija uzeta u službu ovom uredjenju. Sto manje mase znaju i što su praznovjernije, u toliko bolje ; održati ih u tom, to je dakle u državnom, „javnom interesu'4, to jest u interesu klasa, kojima je postojeća država zaštita njihovih klasnih interesa. Vlasnici, državna i crkvena hierarhija, sve se to udružuje u svrhu zajedničkog rada oko zaštite svojih interesa. Ali sa težnjom za sticanjem imetka i množenjem imetaka diže se kultura. Sve veći biva krug onih, koji teže, da sudjeluju u zadobivenim napredcima i kojima to do stanovitog stupnja i uspijeva. Na toj novoj bazi podiže se jedna nova klasa, koju vladajuće klase ne priznaju kao ravnopravnu i jednako vrijednu, ali koja zalaže sve, da to postane. K onačno se javljaju nove klasne borbe, pa čak i nasilne revolucije, kojima nova klasa zadobija to, da joj se prizna, da zajedno vlada, naročito zbog toga, što ona po čima igrati ulogu branitelja širokih masa potlačenih i izrab ljivanih i njihovom pomoći izvojšti pobjedu. Ali čim nova klasa dobije silu i vlast pored starih, ona se udružuje sa svojim negdašnjim neprijateljima protiv svojih negdašnjih saveznika i poslije nekog vremena počimaju opet klasne borbe. No pošto nova vladajuća klasa, koja je za to vrijeme karakter uslova svoje egzistencije utisnula u cijelo društvo, može svoju moć i svoje imanje proširivati samo tako, što će jedan dio svojih kulturnih zadobitaka ostaviti i klasi, koju tlači i eksploatiše, ona time uzdiže na viši stupanj inteligenciju i sposobnost za akciju kod ove klase. A time ona sama daje oružje, kojim će biti uništena. Borba masa upravljena je sad protiv svake klasne vlada vine, ma u kom obliku ona postojala. Pošto je ova posljednja klasa moderni proletarijat, nje gova će onda misija donijeti sa sobom ne samo njegovo oslobodjenje, već i oslobodjenje svih ostalih, koji su po tlačeni, pa dakle i žena. Medjutim, u prirodi je klasne države ne samo to, da eksploatirane klase održava u što je moguće većem bes-
305
pravlju, nego još i to, da troškove i terete izdržavanja države u prvom redu svali na njihova ledja. Ovo je u toliko lakše, što način podnošenja tereta biva u oblicima, koji zatajuju pravo svoje značenje. Jasno je, da visoki ne posredni porezi za pokrivanje javnih izdataka moraju u toliko više izazvati buntovničko raspoloženje, u koliko je niži prihod, od koga se oni uzimaju. Lukavost dakle nalaže vladajučim klasama, da drže ovdje mjeru i da na mjesto neposrednih udare posredne, to jest poreze i prireze na najnužnije artikle potrošnje, jer se time tereti raspodjeljuju na svakodnevnu potrošnju i najvećim dijelom neprimjetno ulaze u cijenu robe i tako obvezanike obmanjuju o količini poreza, koje plaćaju. Koliko netko plaća poreza na kruh, sol, meso, šećer, kavu, pivo, petroulje ili carinu itd., većini je nepoznato, a i teško je izračunati; oni ni ne slute, ko liko ih se iscrpljuje. A ovi porezi rastu razmjerno s brojem članova obitelji, oni dakle predstavljaju najnepravedniji način oporezivanja, što se može zamisliti. O bratno pak, imućne se klase razmeću direktnim porezima, što ih plaćaju i prema visini njihovoj odmjeravaju sebi politička prava, koja ne daju proletarskoj klasi. U z to dolazi državna pomoć i državno potpomaganje, koje imućne klase dodjeljuju sebi putem poreznih premija i carina na sve moguće životne namirnice, kao i ostale subvencije u iznosu od mnogo sto tina milijuna svake godine, što se uzima na račun masa. Dalje, k tomu dolaze ogromna izrabljivanja putem povišice cijena u najrazličnijim potrebnim artiklima, što ih vrše krupnokapitalističke poduzetničke organizacije preko svojih saveza, trustova i sindikata, koje država unapredjuje svojom privrednom politikom i trpi bez imalo otpora, ako ih, šta više, još i ne potpomaže svojim sudjelovanjem. Doklegod su eksploatisane klase mogle biti održavane u nepoznavanju svih tih mjera, one za državu i vladajuće društvo ne skrivaju nikakvu opasnost Ali čim ih oštećene klase upoznadu, — a političko obrazovanje mase, koje se diže, omogućava im to sve više i više, — ove mjere, cija užasna nepravda postaje očevidna, izazivaju ogorčenje i pobunu masa. Posljednja iskra vjere u osjećanje pravde kod vladajućih sila gasi se i uvidja se priroda države, koja A . Bebel; Ž ena i socijalizam.
20
306
takva sredstva primjenjuje, i bitnost društva, koje ih raz vija. Posljedica toga jest medjusobna borba do konačne istrage. U težnji, da zadovolje najsuprotnije interese, država i društvo gomilaju organizacije preko organizacija, ali se ni jedna stara temeljito ne odstrani, a nijedna nova ne pro vede se temeljito. Radi se polovično, tako, da nijedna strana nije zadovoljna. Kulturne potrebe, izašle iz narodnog života, traže, da se o njima povede račun, ako ne će, da se inače stavi sve na kocku; da bi ma i traljavo bile pod mirene, za njih mora da se dosta žrtvuje, i u toliko više, što se svuda nalazi velik broj parasita. Ali upo/edo s time, ustanove, koje su suprotne kulturnim ciljevima, ne samo da se održavaju, nego se, šta više, zbog postojećih klasnih suprotnosti proširuju, te su u toliko nesnosnije i teže, u koliko ih sve veća uvidjavnost glasno proklamuje i z l i š n i m a . Policija, militarizam, sudstvo, tamnice, cjelokupni administrativni aparat postaju sve prošireniji i skuplji, ali se time ne pojačava ni vanjska ni unutrašnja sigurnost, već biva baš o b r a t n o . U internacijonalnim odnosima pojedinih naroda zavla dalo je postepeno jedno sasvim neprirodno stanje. Ovi se odnosi umnožavaju, u koliko raste proizvodnja robe, u koliko razmjena robe u masama postaje sve lakša pomoću prometnih sredstava, koja se stalno usavršuju, i u koliko privredni i naučni rezultati postaju općim dobrom svih na roda. Zaključuju se trgovinski i carinski ugovori, podižu se medjunarodnim sredstvima skupocjeni saobraćajni putovi (sueski kanal, gotthardski tunel i t. d.) Pojedine države potpomažu velikim svotama parobrodarske linije, koje utječu na jačanje prometa izmedju najrazličitijih zemalja na našoj zemlji. Osnovao se svjetski poštanski savez — jedan kul turni napredak prvoga reda, — sazivaju se internacionalni kongresi za sve moguće praktične i naučne ciljeve, rasprostiru se najodličniji duševni proizvodi pojedinih naroda prevodjenjem na razne jezike glavnih kulturnih naroda, i sa svim tim radi se sve više na i n t e r n a c i j o n a l i z o v a n j u i b r a t i m l j e n j u naroda. Ali političko i vojničko stanje Evrope i kulturnog svijeta stoji u čudnoj protivnosti s ovim
307
razvitkom. Narodnosna mržnja i šovinizam podstrekava se ovdje ondje umjetnim načinom. Posvuda vladajuće klase pokušavaju da održe uvjerenje, kako onaj tudjinski narod smrtno mrzi ovaj njihov i kako samo vreba trenutak, da skoči na njega i da ga uništi. M edjusobna konkurentska borba kapitalista u pojedinim zemljama dobija na interna cionalnom području karakter borbe kapitalističke klase jedne zemlje protiv kapitalističke klase druge zemlje, i pot pomagana političkim sljepilom masa izaziva takvu utakmicu u vojnim naoružanjima, kakvu svijet nikad nije vidio. Ova utakmica stvorila je vojske takve veličine, kakve nikad prije nijesu postojale, ona je stvorila orudja za ubijanje i razoravanje na kopnu i na moru, u tolikoj mjeri savršena, kako je to moguće samo u jednom vremenu najrazvijenije tehnike, kao što je naše. O va utakmica izaziva razvoj razornih sred stava, koji na kraju krajeva vodi do razorenja sama sebe. Uzdržavanje vojske i mornarice traži žrtava, koje svakom godinom bivaju veće i koje konačno upropaste i najbogatiji narod. Godine 1908. platila je Njemačka samo za svoju vojsku i mornaricu redovitih troškova — računajući tu i izdatke na mirovine i kamate državnog duga, u koliko je on učinjen za ratnu svrhu — znatno preko 1500 milijuna maraka, a ova svota raste godimice. Prema Neymarcku iznašahu izdaci evropskih država za 1866
1887
1870
1906
milijuna franaka Vojska i mornarica Državni dugovi . K a m a ti..........................
3000 66000 2400
3500 75000 3000
4500 117000 5300
6 72 5 148000 60001
I tako Evropa plaća godišnjih 6725 milijuna franaka (5448 milijuna maraka) za vojsku i mornaricu, a 6000 mi lijuna franaka (4860 milijuna maraka) kao kamate od tih dugova, koji su većinom učinjeni u ratne svrhe 1 Odista prekrasno sta n je ! Primjer Evrope slijede Amerika i Azija. Savezne D r 1 A . Neymarck, La Statistique internationale des valeurs mobilieres u „Bulletin de l’institut international de Statistique“. 17. svezak, str. 40 3 . K openhagen 1908.
308
žave izdadoše godine 1875—386, 8, a godine 1907/08 — 1436, 9 milijuna maraka. U Japanu su redoviti izdaci za vojsku i mornaricu, računajući ovamo i penzije, iznosili godine 1875 — 20, 5, a godine 1908/09 — 220, 4 mili juna m araka! Kraj ovih izdataka pate obrazovni i kulturni ciljevi u najvećoj mjeri, zapuštaju se najnužnije kulturne zadaće, a izdaci za izvanjsku zaštitu rastu u tolikoj mjeri, te će po kopati i cilj same države. Sve to veće vojske sadrže u sebi najzdraviji i najsnažniji dio naroda, za njihov razvoj i obrazovanje upotrebljavaju se sve duševne i tjelesne sile na taj način, kao da je najviša zadača našeg vremena obra zovanje za ubijanje u masama. Uz to se orudja za rato vanje i ubijanje neprekidno usavršuju, ona su se toliko usavršila u pogledu brzine, djelovanja i savladjivanja zapreka, te su postala strahovita kako za neprijatelja, tako baš i za onoga, koji ih upotrebljava. Ako se jednog dana taj ogromni aparat stavi u pokret, — kojom će zgodom neprijateljske evropske sile izvesti na bojno polje 16 do 20 milijuna ljudi, — pokazat će se, d a j e v e ć p o s t a l o n e m o g u ć e u p r a v l j a t i i r u k o v a t i n j i m e . Ne ima ge nerala, koji tolikim masama može zapovijedati, bojnog polja, koje je dovoljno veliko, da ih može primiti, i administra tivnog aparata, koji ih dugo vremena može hraniti. U slu čaju bitke nema dovoljno bolnica, u kojima bi mogli svi bolesnici dobiti mjesta, a sahranjivanje brojnih mrtvaca po staje gotovom nemogućnosti. Ako se uz to imaju na umu strahovite krize i pustoši, koje će u buduće jedan evropski rat izazvati na g o s p o d a r s k o m području, onda se bez pretjerivanja smije kazati: p r v i i d u ć i v e l i k i r a t j e p o s l j e d n j i rat . Broj bankrota bit će tolik, kolik još nikada nije bio. Izvoz prestaje, zbog čega hiljade tvornica sasvim obustavljaju rad ; prestaje dovoz životnih namirnica, uslijed čega slijedi go lemo poskupljivanje životnih namirnica, a broj porodica, čiji hranitelji stoje na bojnome polju i kojima treba pomoći, iznosi na milijune. Ali otkuda da se uzmu sredstva ? 1 ako naprimjer stoji Njemačku uzdržavanje vojske i mornarice u ratu dnevno 45 do 50 milijuna maraka.
309
Političko i vojničko stanje Europe zauzelo je takov razvoj, te bi lako znalo svršiti s katastrofom, koja bi čitavo buržoasko društvo povukla u propast. Na vrhuncu svoga razvitka ovo je društvo stvorilo takvo stanje, da mu ono onemogućuje egzistenciju; ono priprema sebi propast sred stvima, koja je samo stvorilo, kao najrevolucionarnije od svih društava, što su do danas postojala. Veliki broj općina dolazi postepeno u očajan položaj, jer prosto ne zna, na koji će način da podmiri potrebe, koje su iz godine u godinu sve veće. Naročito su naši veliki gradovi i industrijska mjesta, koja brzo rastu, gdje ubrzani porast pučanstva ističe velik broj zahtjeva, kojima siromašne većinom općine ne mogu zadovoljiti drugačije, nego nametanjem velikih poreza i zaključivanjem zajmova. Škole, cestogradnje, centrale za osvjetljenje, kanalizacija, vodovodi, izdaci za zdravstvene, privredne i prosvjetne svrhe, za policiju i administraciju umnožavaju se iz godine u godinu. Pored toga dobro situirana manjina svuda traži od općina, da podmiruju njene najskuplje potrebe. Ona od njih zahtijeva, da podignu više prosvjetne zavode, kazališta i muzeje, da urede fine gradske četvrti i parkove i da ih snabdjenu luksusnim osvjetljenjem, taracom i t. d. Može se većina stanovništva i tužiti nad ovim priviligiranjem, ono leži u naravi odnošaja. Manjina ima moć i ona je upotrebljava za to, da bi na račun cjelokupnosti podmirila svoje kulturne potrebe. Protiv samih tih razvijenih kulturnih potreba ne može se ništa primjetiti, jer su one napredak, pogriješka je samo to, što se njima koriste poglavito imućne klase, dok bi trebalo da ih svikolici uživaju. Dalje je loše i to, što je uprava često ne baš najbolja i što je skupa. A nije rijetkost ni to, da su činovnici nepristupačni i da nemaju dovoljno pojma o mnogostrukim potrebama, za što često puta treba i velikog znanja. Općinski pak odbornici u najvećem broju imaju da rade i da se brinu za održanje svoje lične egzistencije, te tako nisu u stanju da podnesu žrtve, koje se traže za temeljito vršenje njihovih dužnosti. A često se ti položaji iskorišćuju za zadovoljenje ličnog interesa, a na grdnu štetu zajednice. Posljedice padaju na one, što plaćaju porez. Društvo ne može da pomišlja na
310
temeljitu promjenu tih odnošaja, koja bi donekle zadovoljila. M a u kakvom se obliku nametali porezi, nezadovoljstvo raste. Z a nekoliko decenija najveći broj ovih općina ne će biti u stanju, da ovakvim načinom uprave i kupljenja pri hoda podmiruje svoje potrebe. U općini, baš kao i u državi, korjenita reforma postaje neophodno nužnom, jer se općini u najvećoj mjeri postavljaju zahtjevi za ostvarenje kulturnih ciljeva, jer je ona jezgro, od koga ima da se poene izvršivati društveni preobražaj, ćim se za to bude imalo volje i moći. Ali kako će se toj potrebi zadovoljiti danas, kad pri vatni interesi vladaju nada svim, a interesi zajednice stav ljaju se iza njih? T o je u nekoliko riječi stanje našeg javnog života, a ono je samo ogledalo socijalnog stanja društva.
2. Zaoštrenje razrednih opreka. U našem socijalnom životu biva sve teža borba za opstanak. R at sviju proti svima rasplamsao se najžešće i biva nemilosrdan, vodjen često bez izbora sredstava. N a čelo: O te-toi de la, que je m’y mette (Digni se ti, da zasjednem ja) ostvaruje se u životnoj praksi snažnim gu ranjem lakata, silom i prijevarom. Slabiji mora uzmicati pred jačim. G dje nije dovoljna materijalna sila, moć novca i po sjeda, tamo se upotrebljavaju najrafiniranija i najnedostojnija sredstva, samo da se dodje do cilja. Počinja se laž, va ranje, prijevara, lažna mjenica, kriva prisega, najteži zločini, samo da se dodje do žudjena cilja. I kao što u toj borbi ustaje jedan proti drugomu, tako i klasa proti klasi, spol proti spolu, jedno doba starosti nasuprot drugom. Korist je jedini regulator ljudskih odnošaja, svaki drugi obzir mora da uzmakne. Hiljade i hiljade radnika i radnica bivaju^ iz bačene na cestu, čim to profit ushtije, i pošto utroše i posljednje, što su imali, bivaju upućivani na javnu milo stinju i život skitnica. Radnici putuju takoreći u krdima od mjesta do mjesta*, unakrst cijele zemlje, a društvo ih posmatra sa toliko većim strahom i toliko dubljom grozom,
311
u koliko više zbog duge besposlice njihov vanjski izgled postaje bijedan, a zatim i njihov unutrašnji život demoralisan. Pošteno društvo ne može ni da sluti, šta to znači mjesecima ne biti ustanju podmiriti svoju potrebu za urednošću i čistoćom, sa praznim želucem lutati od mjesta do mjesta i u najviše slučajeva biti susretan slabo sakri vanim gnjušanjem i preziranjem baš onih, koji su stupovi toga sistema. Obitelji ovih ubogara pate najužasniju ne volju i padaju na teret javnoj milostinji. Nerijetko očajanje nagoni roditelje na najužasnije zločine i prema sebi i prema djeci, na ubijstvo i samoubijstvo. Naročito se u vremenima krize umnožavaju brojevi tih očajničkih aktova u užasnoj mjeri. A li to sve ne smeta vladajuće klase. U istom broju novina, što javljaju takva djela nevolje i očajanja, stoje iz vješća o bučnim svečanostima i sjajnim službenim para dama, kao da sve pliva u veselju i obilju. Općenita bijeda i sve teža borba za egzistenciju tje raju žene i djevojke sve brojnije u prostituciju i propadanje. Demoralizacija, podivljalost i zločin gomilaju se, a ono, što prosperira, to su zatvori, tamnice i takozvana popravilišta, koja jedva mogu da dadu mjesta masama svojih stanovnika. Zločini stoje u najužoj vezi sa socijalnim stanjem društva, što ovo nikako ne će da prizna. O no tura poput noja glavu u pijesak, da ne bi moralo priznati prilika, što ga optužuju, i laže sebi i obmanjuje se, da je svemu tomu kriva „lijenost" i „požuda za uživanjem“ kod radnika i to, što ovi nemaju „religije". T o J e ili najgora samoobmama ili najodvratnije licemjerstvo. Sto je nepovoljnije stanje društva za većinu, to su mnogobrojniji i teži zločini. Borba za opstanak dobija najsuroviji i najnasilniji oblik, ona stvara stanje, u kome jedan gleda u drugome svog smrtnog ne prijatelja. Društvene se veze klimaju i čovjek stoji proti čovjeku kao neprijatelj.1 1 V e ć je Plato poznavao posljedice takvog stanja. O n piše: „Nije jedna država, u kojoj postoje klase, već d vije: jednu čine siromasi, drugu bogati, a obadvije stoje jedna pored druge vrebajući . . . Vladajuća klasa ne može konačno da vodi rata, jer se tu mora poslužiti masom, koje se, kad je ova naoružana, boji više od istog neprijatelja. Plato, Država. Aristotel veli: „Brojno osiromašivanje je zlo stanje, jer se ne može sprije čiti, da takvi ljudi postanu buntovnici.w A ristotel, Politika.
312
Vladajuće klase, koje ne vide ili ne će da vide ko rijen stvari, pokušavaju na svoj način da spriječe zlo. Ako rastu siromaština, bijeda i kao posljedica toga demoraliza cija i zločini, ne traži se u tom slučaju izvor zla, pa da se on odstrani, nego se kažnjavaju produkti takvog stanja. 1 u koliko veća zla bivaju i broj zločinaca raste, u toliko se — misli se — oštrija ganjanja i kazne moraju upotreb ljavati. Misli se, da se djavola može istjerati pomoću Beelzebubovom. 1 profesor Hackel nalazi, da je sasvim u redu, da se protiv zločina bori što je moguće težim kaznama, a naročito smrtnom kaznom.1 U tom se on najljepše slaže s natražnjacima svih dlaka, koji su mu neprijatelji na smrt. Hackel misli, da se nepopravljivi zločinci i ništarije imaju iskorijeniti kao drač, koji oduzima biljkama svijetlo, zrak i zemlju. D a se je Hackel bavio i sa studijem društvene nauke, umjesto da se isključivo bavljaše prirodnim znano stima, znao bi, da se ovi zločinci dadu promijeniti u korisne, uporabive članove ljudskog društva, ako im društvo dade odgovarajuće uslove života. O n bi našao, da uništavanje pojedinih zločinaca ili činjenje bezopasnima isto tako malo spriječava pojavu novih zločina, kao i kad se na jednoj njivi doduše pokida korov, ali se zaboravi počupati korijen i uništiti sjeme. Čovjeku ne će nikad biti mogućno, da apsolutno spriječi stvaranje štetnih organizama u prirodi, ali m u je m o g u ć n o , d a s v o j u , d r u š t v e n u o r g a n i z a c i j u , k o j u je on s a m s t v o r i o , popr a vi tako, da ona s v im a s t v a r a p o v o l j n e uslove za e g z i s t e n c i j u , da s v a k o m p o j e d i n c u daje p o d j e d n a k u s l o b o d u r a z v i j a n j a , p a d a mu v i š e n i j e p o t r e b n o , da s v o j u g l a d ili s voj n a g o n za i m e t k o m ili s v o j u a m b i c i j u p o d m i r u j e n a r a č u n os t a l i h. Neka se proučavaju u zr o c i zločina i neka se odstranjuju, pa će biti i zločini odstranjeni.2 1 Prirodna povjest stvaranja. Četvrto popravljeno izdanje. Str. 155. i 156. Berlin 1873. 2 Slično tvrdi Plato u svojoj „Državiu : „Zločini imaju svoj uzrok u neobrazovanosti i u zlom odgoju i uredjenju države.1' Plato je dakle su štinu društva poznao bolje, negoli učeni njegovi nasljednici poslije tridesetidva stoljeća. T o baš nije utješljivo.
313
Oni, koji hoće da zločine otklone na taj način, što će uništiti njihove uzroke, ne mogu dabogme da se sprijatelje s nasilnim mjerama za njihovo ugušivanje. O ni ne mogu spriječavati društvo, da se na svoj način zaštićava od zlo činaca, koje ne može mirno pustiti da vrše svoj posao; ali oni u toliko neodoljivije zahtijevaju izmjenu društva iz osnova, t. j. uništavanje uzroka, koji izazivaju zločine. Statističari i socijalni političari pokazali su toliko puta na tijesnu vezu izmedju socijalnog stanja društva i prestupa i zločina.1 Jedan od najobičnijih prestupa — koji naše društvo i pored svih kršćanskih učenja o milosrdju smatra kao prestup — jest prosjačenje u danima slabog posla. T u nam statistika kraljevine Saske pokazuje, da je broj lica sudbeno kažnjenih zbog prošnje rastao u toliko više, u koliko je rasla velika privredna kriza, koja je u Nje mačkoj počela 1890, a 1892 do 1893 dosegla svoj najviši stepen. Godine 1890 bilo je radi ovog delikta kažnjeno 8813, 1891 10075, 1892 — 13120 osoba. Slično je i u Austriji, gdje je radi skitanja i prosjačenja osudjeno god. 189) — 90926, a godine 1892 — 98998 osoba. 2 T o je vrlo veliki porast. Proletarizovanje masa na jednoj strani sa naglim go milanjem bogatstva na drugoj strani, to je uopće obilježje našeg perioda. Pravac razvoja, u kom se nalazimo, vidi se već iz te činjenice, što je u Saveznim Državama godine 1900 petorica ljudi, J. D. Rockfeller, nedavno umrli Harriman, D. Pierpont Morgan, W . N. Vanderbilt i G. D. Gould, posjedovalo preko 3200 milijuna maraka i što je njihov uticaj toliki, da vladaju ekonomskim životom Sjedi njenih Država, pa i jednim dijelom Evrope. U svim kul turnim zemljama kapitalistička velika udruženja, čiji soci jalni i politički uticaj postaje sve osudniji, predstavljaju najznačajniju pojavu novijega vremena. 1 M . Skursky, Iz najnovije literature o ekonomskim uzrocima krimi naliteta. „N ovo Vrijem e", 2 3 . godište, ? . svezak. 2 H . Herz, Zločin i zločinaštvo u Austriji. Str. 49. Tiibingen 1908. „Z a zločinačko djelo." veli pisac, „od velike je važnosti svaka ekonom ska forma. Organizacija proizvodnje i potrošnje i razdioba gospodarskih dobara djeluje često odlučno na zločine."
314
Sedamnaesto
poglavlje.
Proces koncentracije u kapitalističkoj industriji. Industrija potiskuje zemljoradnju. Kapitalistički privredni sistem vlada ne samo nad dru štvenom, već i nad političkom organizacijom; on upliviše i vlada nad osjećanjem i mišljenjem društva. Kapitalizam je gospodar i zapovjednik proletera, čiju radnu snagu on kupuje kao robu za upotrebu i iskorišćavanje, i to po ci jeni, čija se veličina kao i kod svake druge robe upravlja prema ponudi i potrošnji i oscilira oko troškova za njenu proizvodnju, čas iznad njih, čas ispod njih. Ali kapitalist ne kupuje radnu snagu „Boga radi" ili zato, da bi učinio veselje radniku, — premda on prikazuje stvar takovom, — već da od njenog rada dobije profit, koji trpa u svoj džep u obliku poduzetničke dobiti, kamata, zakupnine, rente od zemljišta. Ovaj višak vrijednosti, koji je iscijedjen iz rad nika i koji se kod poduzetnika iznova kristalizuje u ka pital, u koliko ga on ne potrati, daje kapitalistu moguć nosti, da stalno povećava svoje poduzeće, da usavršuje proces proizvodnje i da upotrebljava uvijek novu radnu snagu. A to mu opet omogućuje, da poput konjanika u oklopu stane naproti neoboružanom pješaku i da ga uništi. O va nejednaka borba razvija se sve jače i jače na svim područjima i poslije radne snage mladića i djece predstavlja žena u njoj sve veću ulogu, kao najjeftinija radna snaga. Posljedica takvog stanja je sve oštrija podjelba na jedan razmjerno mali broj moćnih kapitalista i na grdnu masu golaća, koji su bez ikakva kapitala upućeni na svakodnevnu prodaju svoje radne snage. Srednji stalež dolazi u ovakovu razvoju u sve nesigurniji položaj. Kapitalističko iskorišćavanje zahvata, jednu za drugom, sve oblasti rada, u kojima je dotle još vladao mali obrt. Medjusobna konkurencija kapitalista sili ih, da nalaze uvijek nova područja izrabljivanja. Kapital obilazi „kao ričući lav
315
i traži, koga će progutati". Male i slabije egzistencije uni štavaju se, pa ako im ne uspije da se spasu na drugo koje područje, — što je sve teže i sve manje moguće, — one zapadaju u klasu najamnih radnika ili katilinarskih egzistencija. Svi pokušaji, da se propadanje zanata i srednjeg staleža spriječi zakonima i ustanovama, koje se mogu uzeti samo iz ropotarnice prošlosti, pokazuju se bezus pješnima ; i ako bi za neko vrijeme održavali ovog ili onog u iluziji o njegovu položaju, ta iluzija iščezava brzo pred silinom (akata, koji se jave. Proces, u kom krupni gutaju sitne, istupa jakošću i neumoljivošću prirodnog za kona tako reći opipljivo pred oči. Kako se socijalna struktura Njemačke promijenila u kratkom razdoblju od dvadesetipet godina, — od 1882. do 1895. i od 1895. do 1907., — neka nam pokaže uporedjenje rezultata na dva privredna popisa u rečenim godinama. Bilo je : privred. u glavnom zanimanju 1882 Poljoprivreda . . Industrija . . . Trgovina i promet Kućanstvo . . . Javne službe i slobodni pozivi Bez zanimanja U kupno . .
189 5
više ili manje od 1882
1907
8236496 6396465 1570318 397582
8292692 9883257 8281220 11256254 2338511 34 7 7 6 2 6 471695 432491
10 3 1 1 4 7 1354486
1425961 2142808
+ + + +
1646761 = 19,99 4 8 5 9 7 8 9 = 7 5 ,9 8 1 9 0 7 3 0 8 = 1 2 1 ,4 6 7 4 1 1 3 = 18,63
1738530 + 3404983 +
7 0 7 3 8 3 = 6 8 ,5 6 2 0 5 0 4 9 7 = 15 1 ,4 0
. 1 8 9 8 6 4 9 4 2 2 9 1 3 6 8 3 3 0 2 3 2 3 4 5 |+ 1 1 2 4 5 8 5 1 =
privrednika sa članovima porodice 1 882
1 895
Ukupno . .
više ili manje od 1882
1907
Poljoprivreda . . 19 2 2 5 4 5 5 1 8 5 0 1 3 0 7 1 7 6 8 1 1 7 6 Industrija . . . 1 6 0 5 8 0 8 0 2 0 2 5 3 2 4 1 2 6 3 8 6 5 3 7 Trgovina i promet 4 5 3 1 0 8 0 5 9 6 6 8 4 6 8 2 7 8 2 3 9 K ućanstvo . . . 938294 792748 886807 Javne službe i slobodni pozivi 2 2 2 2 9 8 2 2 8 3 5 0 1 4 3 4 0 7 1 2 6 Bez zanimanja 2246222 3327069 5174703
1544279= + 10328457 = + 3747159= — 145546= + +
18,18 6 4 ,2 5 8 2 ,6 9 15,57
1 1 8 4 1 4 4 = 5 3 ,3 3 2 9 2 8481 = 1 3 0.30
. 45222113 5177 0 2 8 4 61720529 + 16498416 = 60169 = 1324924 1339318 1264755 -
U z to dolaze sluge
5 3 ,9 5
3 4 ,2 7 4 ,5 3
316
Ovi brojevi pokazuju, da se u toku navedenih dvade setipet godina izvršila velika promjena stanovništva i nji hovih zanimanja. Stanovništvo, koje živi od industrije (ru darstva i graditeljstva), trgovine i prometa, umnožalo se na račun poljoprivrednog stanovništva; gotovo cijeli priraštaj — 6548171 od 1882 do 1895 i 9950245 od 1895 do 1907 — dolazi jedino na ono prvo stanovništvo. Istina, broj privrednika, kojima je poljoprivreda glavno zanimanje, porastao je za 1646761 glava, ali je on daleko zaostao iza prirasta cjelokupnog stanovništva, a broj cjelokupnog poljoprivrednog življa čak je spao za 1544279 = 8 pro cenata. Sasvim drugačije stoji stvar u industriji (uključivši ovamo graditeljstvo i rudarstvo), trgovini i prometu. U obadvim kategorijama veoma je jako porastao broj privrednika i čla nova njihovih porodica, i to u većoj mjeri, no što je raslo stanovništvo. Broj privrednika u industriji, koji je već go dine 1895 dostigao broj privrednika u poljoprivredi, pre stigao ga je sada za 1372997 glava ili za 15 postotaka. A broj članova njihovih porodica nadmašio je broj članova poljoprivrednih porodica za 8705361 glavu ili 49 proce nata (godine 1895. za 1751934). Još silnije se penje broj privrednika i članova njihovih porodica u trgovini i sao braćaju. R e z u l t a t j e t aj , d a p o l j o p r i v r e d n o s t a n o v n i š t v o , to j e s t onaj pr a vi k o n z e r v a tivni dio stanovništv a, koji sačinjava g l a v n i o s l o n a c s t a r o g p o r e t k a stvari, biva sve više p o tis k iv a n o i pr ekrivano sta nov ništvom, koje se bavi industrijom, trgo v i n o m i s a o b r a ć a j e m . Stvar ništa ne mijenja to, što se od 1882. isto tako znatno zajedno sa svojim po rodicama povećao i broj onih, koji živu od javnih služba i slobodnih zanimanja. Osim toga se još mora primjetiti, da je kod ovog odjela zanimanja prigodom zadnjeg popisa bilo nešto manje privrednika — barem relativno , ali broj članova njihovih porodica raste 1895. i 1897. još i dalje prema godini 1882., i ako je taj prirast mnogo manji - od 1882. do 1895. za 38,29, a od 1895. do 1907.
317
samo za 21,96 procenata. Jak priraštaj onih, koji su bez zanimanja zajedno sa članovima njihovih porodica, ima se pripisati namnožavanju rentijera, računajući tu i one, koji živu od rente za nesrećne slučajeve, za nesposobnost i za osiguranje u starosti, i većem broju onih, koji primaju milo stinje, studente svih vrsti, članove ubožnica, bolnica, lud nica i tamnica. Karakterističan je i sićušan priraštaj privrednika u kuć noj službi, kao god i direktno opadanje broja slugu, što dokazuje prvo, da se relativno smanjuje broj onih, kojima prihod dopušta da drže ta lica, a drugo, da je medju proletarcima, koji čeznu za većom ličnom nezavisnošću, sve manje obljubljeno ovo zanimanje. G odine 1882 privrednici, kojima je poljoprivreda glavno zanimanje, sačinjavali su 43,38 procenta, 1895— 36,19, a 1907 još samo 32,69 procenta od ukupnog broja privred nika; ukupni broj poljoprivrednika, iznosio je 1882— 42,51 procenta, 1895— 35,74, a 1907 ne više od 28,65 procenata. Nasuprot tome, broj privrednika, kojima je glavno zanimanje industrija (uključivši amo rudarstvo i graditeljstvo), iznosio je 1882— 33,69 procenta, 1895— 36,14, a godine 1907— 37,23 procenata. Z ajedno sa članovima svojih porodica sačinjavahu oni 1882— 35,51, .1 8 9 5 —39,12, ali godine 1907. već 42,75 procenta. Z a privrednike u trgovini i sa obraćaju i članove njihovih porodica brojke su stajale ovako: S porodicom
1882 . 1895 . 1907.
.. .. ..
. 10,02 .1 1 ,5 2 .13.41
Bez nje 8,2 7 10,21
11,50
Vidimo dakle, da je sada 56,16 procenata (u Saskoj čak 74,5) čitavog pučanstva Njemačke upućeno na indu striju i trgovinu, dok poljoprivreda ne uposluje više od 28,65 (u Saskoj tek 10,07) procenata
2. Proletarizovanje napreduje. Prevlast velike industrije. Ali je važno konstatirati i to, kako se privredno p u čanstvo dijeli na samostalne privrednike, namještenike i radnike, i kako se ove tri kategorije dijele po spolovima. T i brojevi naći će se na tabeli na str. 318.
318
Industrija
Trgovina
\
2568725
346899
1977122
477290
1499832
2500974
3161
13 8 3 8 7
99076
2269
96807
66644
5881
60763
1882
261907
11987 |
249920
263745
9324
254071
96173
18107
78066
1895
505909
79689
426220
686007
63936
622071
98812
16264
82548
727262
1443 7 7
582885 !
4096243
545229
3551014
5881819
2251860
3629959
1882
9071097
123 3 04 7
365005
836042
5 9 5 57 1 1
992302
4963409
5627794
2388148
3239646
1895
1 3 6 9 4 16 0
195 9 5 2 5
605043
1354482
8593125
1 562698
7030427
3028983
1907
Radnici
765551
14 1 5 4 8
7763858
Namještenici
246641
5 8 2 4 0 7 11308 39
1907
1012192
295957
39418
1907
4338123
11311
2941466
3745455
4161 9 6 1
17836121
159889
7 28 3 4 71
4254488
105 2 1 6 5
Samostalni privrednici 1895
27716«!
2010865! 2 2 2 1 8 2 6 2288033
519492
. .
2061764
1 skupa
579478
640941
1542272
2201146
202616
.1621668
. .
ženski . .
550936
843557
. .
\ skupa
. .
15 0 5 7 2
| muški
| muški
701508
4405039
.
•{ ženski .
4183039
106 9 0 0 7
1
Cn Oi to
10 0 7 2 1 8
621825 l j
307268
1
5490288
§ 8 U> £
to co — to <1
ito 5 1 90687J 5474046
£
to to
I? C o
° i s s< ST ST “ 7T C *o ® S« SJi ST °H
c
nN< °“ JT X)
itaf
X3 o'
319 O na pokazuje, da je u poljoprivredi broj samostalnih privrednika od 1882 do 1895 istina porastao za 280692 glave = 12,5 procenata, ali da je od 1895 do 1907 opet za 67751 glavu spao, tako da je prema godini 1882 broj samostalnih privrednika porastao tek za 212941 glavu = 9,2 procenata. Nasuprot tomu broj radnika, koji je od 1882. do 1895. spao za 254025 glava = 4,3 procenta, digao se od 1895. znatno — za 1655677 glava = 29,4 pro cenata. Posmatramo li taj priraštaj izbliže, naći ćemo, da se on ima pripisati umnožavanju članova porodica ženskog spola (za 170532 kod muškog, a za 1820398 kod ženskog, zajedno za 1990930). Uzmemo li u obzir nadničarski i družinski rad u poljoprivredi, pokazat će se nazadak muških radnika za 381 195 glava, a prirast ženskih za 45942, za jedno dakle znatni nazadak poljoprivrednih radnika za 335253 čovjeka. U poljoprivredi nije samo manji broj sa mostalnih privrednika, već i družine i nadničara; prirast privrednika, koji se bave poljodjelstvom, ima se prema prošlom popisu pripisati jakom namnožavanju porodičnih, naročito ženskih članova. Drugačije je u industriji. T u je u razdoblju od dvadesetipet godina broj samostalnih privrednika spao za 234024 = 10,6 procenata (od 1882 do 1895 za 139382 = 5,2 procenata), dok je stanovništvo poraslo za 36,48 procenata (od 1882 do 1895 za 14,48). A to su poduzeća sa jed nim ili sa dva pomoćnika, koji su od toga trpjeli. Broj radnika porastao je od 1882 do 1895 za 1859468, a od 1895. do 1907. za daljnih 2637414 glava. Uzmemo Ii pak samo prave radnike, ez članova njihovih porodica, broj je njihov od 5899708 u 1895. porastao na 8460338 ljudi u 1907. T ri četvrtine svih ljudi, zaposlenih u industrijskim zanimanjima, jesu radnici (75,16 procenata). O pet se obratni odnošaj pokazuje u trgovini i saobra ćaju, gdje je čak i broj samostalnih privrednika, ali kao i u industriji broj namještenika i radnika znatno porastao. Naročito su žene, koje se u trgovini kao samostalne pri vrednice umnožavaju, a to su ili udove, koje se tuku kroz život pomoću malog trgovanja, ili je to supruga, koja kuša na ovaj način umnožiti prihod svojega muža. Broj samo
320
stalnih privrednika popeo se od 1882 do 1907. za 310584 ~ 44,3 procenta, ali broj namještenika i radnika još se i više umnožio (za 364361 = 258,8 i za 1232263 = 169.4 procenata). T o je očiti dokaz, kako se velika trgo vina razvila, osobito od 1895. do 1907. Broj namješte nika gotovo se podvostručio, a u njem se broj ženskih namještenika pošesterostručio ! Općenito se od 1882. do 1907. broj samostalnih pri vrednika svih kategorija popeo za 5,7 procenata, pa je dakle znatno zaostao iza umnoženja stanovništva (36,48 procenata). Nasuprot tome digao se broj namještenika za 325.4 procenata, što je dokaz, da moćno razvijena velika industrija treba namještenika, dok je broj radnika porastao za 39,1 procenata. O vdje treba istaknuti, da se medju 5490288 samostalnih privrednika nalazi vrlo veliki broj ljudi, koji provode baš proleterski život. Tako je primjerice od 2086368 industrijskih poduzeća bilo ništa manje nego 994743 njih s jednim pomoćnikom, a 875518 njih, koja su uposlivala do pet pomoćnika. U trgovanju robom bilo je 1907. od 709231 glavnih poduzeća ne manje nego 232780 poduzeća s jednom osobom, nadalje je bilo medju samostalnim privrednicima u trgovini i saobraćaju 35306 kućaraca, zatim 5240 služnika, nadničara itd., tisuće age nata za osiguranje, kolportera itd. Dalje valja obratiti pažnju i na to, da se u sve tri kategorije broj samostalnih privrednika ne poklapa sa brojem poduzeća. A ko primjerice jedan vlasnik firme ima desetak podružnica, kao što je to na primjer slučaj u trgovini du hanom i cigarama, ili ako jedna potrošačka kooperativa ima toliko i toliko dućana, onda se svaka podružnica računa kao zasebno poduzeće. T o isto važi i za industrijska po duzeća, na primjer kad jedna fabrika strojeva ima i svoju livnicu gvoždja i stolarsku radionicu itd. Navedeni brojevi ne daju dakle tačnih obavještenja o koncentraciji poduzeća s jedne strane, ni o kvalitetu egzistencije na drugoj strani. Pa ipak, uprkos svim manjkavostima, podaci najnovijeg popisa obrtnih gazdinstava od 12. lipnja 1907. podaju sli^u najsnažnije koncentracije i centralizacije kapitala u indu striji, trgovini i prometu. O ni pokazuju, da zajedno s po-
321
spješnim industrijalizovanjem cijelog gospodarskog reda na preduje gigantskim koracima i koncentracija svih proizvodnih sredstava u malo ruku. Samostalni privrednici, radeći posve sami, koji su još 1882. pokazivali broj 1877872, opali su od godine 1895. još i više, godine 1895. bilo ih je nabrojenih 1714351, a 1907. još samo 1446286, dakle manjak za 431586 = 22,9 procenta. Malo je gazdinstvo padalo jako od popisa do popisa. 1882. iznosilo je ono 59,1 procenata, 1895. — 46.5, a godine 1907. još samo 37,3 procenata svih osoba, zaposlenih u privredi. Posve se protivno tomu razvijalo veliko gazdinstvo, koje se diglo od 22,0 na 29,6 i 1907. na 37,3 procenata. Sto su veća gazdinstva, to je brži po rast. O d 1895. do 1907. porastao je personal malih gaz dinstava za 12.2 procenata, onaj srednjih gazdinstava za 48,5 procenata, a personal velikih poduzeća za 75.7 po stotaka. Sa 5350025 ljudi, z poslenih u privredi, godine 1907.postalo je veliko gazdinstvo najveća grupa,dok je još 1882. uposlivalo znatno manje osoblja, nego lijedno gazdinstvo s jednim čovjekom. U grupi od sedmero zani manja ima ono vladajući položaj s više od polovice svega osoblja. T ako je od svakih 100 osoba zaposleno u velikim gazdinstvima: Rudarstvo . . . • . . . . 9 6 ,6 procenata „ Industrija str o je v a ................ 7 0 ,4 Kemijska industrija . . . . 6 9 ,8 „ Tekstilna industrija . . . . 6 7 ,5 „ „ Industrija p a p i r a ................5 8 ,4 Kamena i zemljana industrija 5 2 ,5 ,, Industrija sapuna, masti i ulja 5 2 ,3 „
U ostalim je grupama veliko gazdinstvo imalo već 1895* većinu, ali njegov se položaj još znatno pojačao (obradjivanje metala 47,0, poligrafski obrti 43,8, saobraćajni obrti 41.6. gradjevni obrt 40,5 procenata svih osoba, zaposlenih u privredi). T ako je gotovo na svim oblastima razvoj bio povoljan po veliko gazdinstvo. Koncentracija gazdinstva i, što je jedno te isto, koncen tracija kapitala vrši se osobito brzo tamo, gdje je kapita lističko gazdinstvo zavladalo u punoj mjeri. Uzmimo priA . Bebel. Ž en a i socijalizam .
21
322
mjerice proizvodnju piva. U njemačkoj pivarskoj poreskoj oblasti, kamo ne ubrajamo Bavarsku, Wiirttemberg, Baden i Elsass-Lotaringiju, bilo je ukupno pivara
G odina 1873. 1880. 1890. 1900. 1905. 1906. 1907.
. . . . . . .
. . . . . . .
. . . . . . .
13.561 11.5 6 4 8 .9 6 9 6 .9 0 3 5 .9 9 5 5 .7 8 5 5 .5 2 8
od tog broja zanatskih 1 0 .927 10 .374 8 .0 5 4 6 .2 8 3 5 .6 0 2 5 .4 2 3 5.251
sa proizvodnjom piva od 1000 hektolitara 19 65 5 21 .1 3 6 3 2 .2 7 9 44 .7 3 4 4 6 .2 6 4 4 5 .8 6 7 4 6 .3 5 5
Cjelokupni broj pivara spao je dakle od 1873. do 1907, za 8033 = 39,3 postotaka, broj zanatskih pivara spao je za 3676 = 51,9 procenat, dok se opet proizvodnja piva po većala za 26,700.000 hektolitara = 135,7 postotaka. T o znači propadanje sitnih i srednjih gazdinstava i ogromno povećavanje krupnih gazdinstava, čija se proizvodna moć silno razvija: godine 1873. došlo je na jednu pivaru 1450, a godine 1907.— 8385 hektolitara. Tako je svagdje, gdje do vlasti dolazi kapitalizam. U Austriji bilo je go dine 1876 — 2248 pivara, koje su proizvodile 11,671.278, a godine 1904-/05. bilo ih je još samo 1285, ali ove su proizvodile 19,098.540 hektolitara piva. Slične rezultate pokazuje proizvodnja kamenog ugljena i rudarska industrija u Njemačkoj. U prvoj se broj cen tralnih poduzeća, koji je 1871. do 1875. iznosio prosječno 623, sveo 1886. godine na 406, a istovremeno se proiz vodnja ugljena povećala od 34,485.400 tona na 67,342.200 tona, a prosječni broj radnika porastao je od 172.074 na 239.954 glava. Slijedeća tabela prikazuje zorno taj proces koncentracije u industriji kamenog i smedjeg ugljena do 1907. G od.
1900. 1905. 1906. 1907.
Centralna Kameni ugljen Množina poduzeća Radnici (prosječ.) 1000 tona
338 331 322 313
4 1 3 .6 9 3 4 9 3 .3 0 8 5 1 1 .1 0 8 5 4 5 .3 3 0
10 9 2 9 0 ,2 1 2 1 2 9 8 .6 13 7 1 1 7 ,9 1 4 3 1 8 5 ,7
Centralna Smedji ugljen^ Množina poduzeća Radnici (prosječ.) 1000 tona
569 533 536 535
5 0 .911 5 4 .9 6 9 5 8 .6 3 7 6 6 .4 6 2
4 0 4 9 8 ,0 525 1 2 ,1 5 6 4 1 9 ,6 6 2 5 4 6 ,7
U proizvodnji kamenog ugljena smanjio se dakle od sedamdesetih godina broj gazdinstava za 49,8 postotaka,
323
dok je broj uposlenih radnika porastao za 216,9 procenata, a proizvodnja čak za 420,6 postotaka. U čitavoj rudarskoj industriji bilo je u godinama: Broj centralnih poduzeća 187 1 .— 7 5 . . . . 3034 188 7 ................................ 2 1 4 6 1889 ................................ 1962 190 5 ...................................... 1862 190 6 186 2 190 7 ................................ 1958
Prosječni broj radnika
Množina 1000 tona
2 7 7 .8 7 8 3 3 7 .6 3 4 3 6 8 .8 9 6 6 6 1 .3 1 0 6 8 8 .8 5 3 7 3 4 .9 0 3
5 1 0 5 6 ,0 8 8 8 7 3 ,0 9 9 4 1 4 ,0 2 0 5 5 9 2 ,6 2 2 9 1 4 6 ,1 2 4 2 6 1 5 ,2
O vdje se dakle broj gazdinstava smanjio za 35,5 procenata, ali je zato porastao broj uposlenih radnika za 164r4 procenta, kao što i proizvodnja za 374,5 pro centa. Prema manjem, ali mnogo bogatijem broju poduzetnika stajaše nasuprot znatno porastao broj proletaraca. 1871. do 1875. došlo ih je prosječno na svako gazdinstvo 92, 1887. — 160, a 1907. bilo ih je 307, uprkos tomu, što se broj gazdinstava od 1862. u godini 1906. povećao na 1958 u 1907.1 ,,U rajnsko westfalskom industrijskom području bilo je 1907. istina još 156 rudnika, ali otuda ih je 34 (21,8 procenat) raspolagalo sa više od preko 50 procenata rad nika. I premda statistika gazdinstava navodi još 156 ruhrskih cehova, ipak je sindikat ugljena, iz kojega su isklju čeni svi rudnici, imao samo 76 članova; tako je već da leko bila napredovala koncentracija rudnika. Prema izvještaju iz veljače god. 1908. iznosila je brojka sudioništvovanja u ugljenom sindikatu 77,9 milijuna tona ugljena." 1 Godine 1871. bilo je u prometu 306 visokih peći sa 23.191 radnika, koji su proizvodili 1563.682 tone sirova željeza, a u godini 1907. proizvodilo je 303 visokih peći sa 45.201 radnikom već 12,875.200 tona, na svaku vi soku peć u godini 1871. — 5110 tona, u godini 1907. — 42.491 tona! „Prem a jednom popisu, što je u ožujku 1 O tto H u e, Prilozi k povjesnom razvoju rudarske industrije. „N ovo Vrijeme**, 27. godište, 1. svezak, str. 6 6 5 .
324
1896. objelodanjen u listu .Ocjel i željezo1, mogla je u ta vrijeme sama jedna njemačka talionica, Oberhausen na Rtu dobre Nade, proizvoditi sirova željeza do 820 tona u 24 sata. Ali već godine 1907. bilo je 12 talionica, koje su mogle u 24 sata proizvesti 1000 i vise tona '*1 Godine 1871./72. obradilo je 311 tvornica u industriji repnog šećera 2,230.918 tona repe, godine 1907./08. na suprot 365 tvornica 13,482.730 tona. Prosječna obradba repe iznosila je na svaku tvornicu 1871./72. — 7237, a 1907./08. — 36.939 tona! Godine 1871./72. dobilo se 186.441 tona = 8,28 procenata obradjene repe, a 1907./08. — 2017071 tona = 14,96 procenata. I ta se tehnička revolucija vrši ne samo u industriji, nego i u saobraćaju. Njemačka pomorska trgovina imala je : G odine 1871 1901 1905 1 90 8 1909
Jedrilica
Tovarna sposobnost u tonama
. . . . 4372 . . . . 2270 . . . .2 2 9 4 . . . . 2345 . . . . 2361
manje nego 1871
2011
90 0 .3 6 1 5 2 5 .1 4 0 4 9 3 .6 4 4 4 3 3 .7 4 9 4 1 6 .5 1 4 manje
4 8 3 .8 4 7
P osade lj 34739 12922 1 2914 12800 12844
manje
21895
Brodarstvo pomoću jedrilica znatno dakle opada, ali u koliko ono još postoji, t o v a r n a s p o s o b n o s t l a d j e i b r o j p o s a d e o p a d a . 1871. na jednu jedrenjaču do lazila je tovarna sposobnost od 205,9 tona i posada od 7,9 ljudi; 1909. pak, jedrenjača je prosječno imala tovarnu sposobnost od 176,4 tona i posade samo 5,4 ljudi. Drugu sliku pokazuje njemačko parobrodarstvo na moru. Njemačka je imala: G odine 1871 1901 1905 1908 1909 vise nego 187V
Parobroda . . . . .
. . . . .
. . . . .
. . . . .
Tovarna sposobnost
147 1390 16 5 7 1922 1953___________ 1806
Posade ljudi
81994 4736 1 ,3 4 7 .8 7 5 36801 1 .7 7 4 .0 7 2 46747 2 .2 5 6 .7 8 3 57995 2 .3 0 2 .9 1 0 ____________ 58451 2 ,2 2 1 .0 0 6
1 O tto H ue, u spomenutoj knjizi, str. 666.
53715
325
N e samo dakle da se broj parnih ladja znatno povećao, nego se i njihova tovarna sposobnost još više povećala, a medjutim posada razmjerno pala. 1871. jedna parna ladja imala je prosječno tovarnu sposobnost od 558 tona, a posadu od 32,1 čovjeka; 1909. pak imao je jedan pa robrod prosječnu tovarnu sposobnost od 1230 tona i po sadu od svega 29 ljudi. Z a kapitalistički razvoj našeg gospodarstvenog poretka govori i brzi porast motorskih sila. Prema Viehbahnu u industriji carinskog područja bilo je 1861. upotrebljeno 99.761 konjskih sila.1 1875. upotrebljavalo se u Njemačkoj u poduzećima, gdje je bilo uposleno više od 5 ljudi 1055750 konjskih sila i to u 25.152 slučajeva, dok je go dine 1895. bilo upotrebljeno 2,938.526 konjskih sila, skoro tri puta toliko, u 60.176 slučajeva. Željeznička (i tramwajska) poduzeća i parobrodarstvo nijesu navedeni u toj statistici. U Pruskoj je bilo nabrojeno konjskih sila : G odine 1879 1896 1900 1905 1906 1907
Stojeći parostroji . . . . . .
. . . . . .
. . . . . . .
. . . . . .
8 8 8 .0 0 0 2 ,5 3 4 .9 0 0 3 ,4 6 1 .7 0 0 4 ,6 8 4 .9 0 0 4 ,9 9 5 .7 0 0 5 ,1 9 0 .4 0 0
Pomični parostroji i lokomobili 4 7 .0 0 0 1 5 9 .4 0 0 2 2 9 .6 0 0 3 1 5 .2 0 0 3 3 4 .4 0 0 3 6 3 .2 0 0
U Pruskoj se dakle u razdoblju od 1879. do 1907. broj upotrebljenih konjskih sila gotovo pošesterostručio! Koliko je silno napredovao razvoj industrije prema popisu od 1895., vidi se otuda, što se u Pruskoj broj stojećih parostroja od 1896. do 1907. umnožio za 35 postotaka i što je čitava radna sposobnost strojeva u to vrijeme porasla čak za 105 procenata. Dok je godine 1898. ukupno 3305 parostroja sa 258726 konjskih sila služilo za tjeranje dinamostrojeva, godine 1907. bilo ih je 6191 sa 954945 konjskih sila, što znači porast za 87 odnosno 269 procenata.2 Slijedeće brojke pokazuju porast parne snage po konjskim silama u najvažnijim industrijam a: 1 A . H esse , Statistika privrede, Str. 168. Jeoa 1909. 2 A . H e s s e , u pomenutoj knjizi, str. 163. do 164.
326 Industrija Rudnici i talione . Kamen i opeke . . Obradba metala S t r o je v i..................... T e k s t i l .....................
1879 . 5 1 6 .0 0 0 . 2 9 .0 0 0 . 2 3 .0 0 0
22.000 .
8 8 .0 0 0
1897
1907
1 ,430 0 0 0 1 3 2.000 5 7 .0 0 0 6 1 .0 0 0 2 4 3 .0 0 0
2 ,2 8 4 .0 0 0 2 5 5 .0 0 0 11 3 .0 0 0 3 2 9 .0 0 0 3 2 3 .0 0 0
1 naočigled ovom bajoslovnom razvoju produktivnih snaga i ove silne koncentracije kapitala hoće još neki da pokušavaju, kako bi ovu činjenicu oporekli. Na jedana estom zboru medjunarodnog statističkog instituta u Ko penhagenu (kolovoz 1907.) pokušao je to učiniti fran cuski ekonomista Yves Guyot. Na temelju jedne površne statistike predložio je on, da se riječ „koncentracija*4 od strani iz statistike. Njemu je izmedju ostaloga odgovorio Karl B iicher: „Apsolutno umnožavanje broja gazdinstava može se dapače vrlo lako dogadjati u isto vrijeme, dok se ona koncentrišu. Ali svagdje, gdje su poduzimani po pisi po gazdinstvima (etablissements), neizbježiva su dvo struka popisivanja; jedna banka sa 100 depozitnih blagajna broji se kao 101, jedna pivovara sa 50 pivotočja, što imaju lokal i inventar, daje 51 gazdinstvo. Dašto, da podaci jedne takve statistike ne dokazuju ništa u prilog navedenom pojavu.** „Prema dosadašnjim istraživanjima č i n i s e , da samo poljoprivreda nije podložna procesu koncentracije; u obla stima rudarstva, trgovine, saobraćaja, osiguranja i gradi teljstva ona je očita; u oblasti industrije nju je teže uočiti stoga, što svaki kulturni narod, koji se snažno raz vija, mora pokazivati proširivanje industrijske proizvodnje, i to radi četverih razloga: 1. Sto industrija preuzima ranije funkcije u kućnom gospodarstvu; 2. što se prirodni pro dukti u potrošnji nadomještavaju industrijskim produktima (drvo željezom, prirodne boje umjetnima i t. d.) ; 3. radi novih izuma (autom obil); 4. radi mogućnosti izvoza. Evo, tu se baš stoga dogadja najopsežnija koncentracija, a da se ipak ne smanjuje broj poduzeća, već se, šta više, umnaža. Posvuda, gdje industrija proizvodi uporabivu robu 1 Profesor dr. S. Reyer, Snaga. Ekonomske, tehničke i kulturnopovjesne studije o razvijanju državnih moći. Str. 348. Leipzig 1908.
327
tipičnog značenja, neizbježivo je uništenje samostalnih malih gazdinstava. T ako na najvažnijim oblastima gospodarstva napreduju brzo kapitalistički oblici proizvodnje. Nije mudro pobijati socijaliste u onom, u čemu imadu pravo, a u tvrdnji, da koncentracija raste, imadu oni bezuvjetno pravo. “ 1 Istu sliku, što je pruža ekonomski razvitak Njemačke, pokazuju sve industrijske države svijeta. Sve kulturne države nastoje, da postanu sve više i više industrijskim državama; ne samo, da one hoče proizvoditi industrijske artikle samo za svoju vlastitu porabu, one hoće da ih i izvažaju. I zato se ne govori samo o nekoj nacijonalnoj ekonomiji, već i o s v j e t s k o j . Svjetsko tržište regulira cijene bezbroju industrijskih i agrarnih produkata i vlada nad socijalnim položajem naroda. Proizvodno područje od najvažnijeg zna čenja po odnošaje svjetske trgovine, to je sada sjeveroamerikanska Unija, odakle dolazi glavna pobuda za revolucijoniranje odnošaja u svjetskoj trgovini i buržoaskom društvu. Popis od zadnjih trih decenija pokazao je slije deći rezultat. U industriju uloženikapital pokazivaše: 1680 1890 ..................... 1900 .....................
2 7 9 0 milijuna dolara 6525 9813
Vrijednost industrije bila j e : 1880 . . • . . 5 3 6 9 milijuna dolara 1890 ..................... 9 3 7 2 1900 ........................1 3000
Savezne Države stoje dakle danas kao industrijska država na čelu svijeta, izvoz njihovih industrijskih i agrarnih proizvoda diže se od godine. do godine, a golema gomi lanja kapitala, kao posljedica toga razvoja, nastoje se upo trijebiti i izvan granica zemlje i uplivišu u velikoj mjeri na industriju i promet u Evropi. I sad to več nije pojedinački kapitalista, što stoji kao pokretač iza ovog razvoja, već su to konzorciji kapitalista i poduzetnika, koalicije kapitalista, koje unište i najjače privatne poduzetnike, ako se namjere na njih. Što će u tom razvoju početi srednji i mali podu zetnik, kad čak i veliki prepada? 1 Izvještaj medjunarodnog statističkog zavoda, 17. svezak, str. do 184. K openhagen 1908.
183.
328
3. Koncentracija bogatstva. Ekonomski je zakon, da sa koncentracijom gazdinstava i sve većom produktivnošću rada broj radnika relativno o p a d ' a , dok se naprotiv bogatstvo koncentriše u sve manji broj ruku procentualno prema ukupnom stanovništvu. T o najbolje pokazuje razdioba prihoda u raznim kul turnim zemljama. O d svih većih njemačkih država Saska ima najstariju i relativno najbolju statistiku poreza na prihod. Zakon, koji važi za taj porez, stupio je u život još 1879. Ali je bolje uzeti jednu od kasnijih godina razreza, jer su prvih go dina vršeni prosječno dosta niski razrezi. Stanovništvo Saske poraslo je od 1880. do 1905. za 51 procenat, broj oporezovanih lica narasao je od 1882. do 1904. za 160 postotaka, a prihod, procijenjen za porez, za 23 procenta. Do početka devedesetih godina godišnji prihod do 300 maraka bio je oslobodjen od poreza, a poslije do 400 maraka. Godine 1882. broj lica, oslobodjenih od poreza, iznosio je 75.697 = 6,61 procenata svih, kojima je raz rezan porez, 1904. medjutim 205.667 = 11,03 procenata. T reba još spomenuti, da se u Saskoj prihod žena i prihod članova porodice ispod 16 godina uračunava mužu, odnosno starješini porodice. Broj poreskih plataca od 400 do 800 maraka prihoda iznosio je 1882. 48 procenata svih, kojima je razrezan porez, 1904. samo 43,81 procenta, jedan dio njih dakle bio je uskočio u klase sa većim prihodima. Prosječni prihod oporezovanoga iz ove klase bio se popeo u toj periodi od 421 do 582 marke = 37 procenata, zaostajao je dakle još daleko za prosječnim prihodom od 600 maraka. Poreski obvezanici sa prihodom od 800 do 1250 maraka sačinjavahu 1882. 12 procenata svih, kojima je raz rezan porez, 1904. sačinjavahu 24,38 procenta svih opo rezovanih, broj oporezovanih sa prihodom od 1250 do 3300 (od 1895. sa 3400) maraka sačinjavao je, naprotiv, 1882. 20 postotaka, a 1904. samo 16,74 po sto od svih onih, kojima je porez razrezan. Godine 1882. imahu ispod 3300 maraka prihoda 97,60 postotaka oporezovanih,
329
a godine 1904. ispod 3400 maraka 95,96 postotaka. Ako se ima na umu, da je Lassalle 1863. računao, da u Pruskoj prihodi od preko 3000 maraka iznose do 4 procenta cje lokupnih prihoda, ali da su medjutim kirije, porezi i cijena gotovo svih životnih namirnica porasle, a isto se tako ja vile mnogobrojne potrebe, onda se položaj velikih masa relativno vrlo malo popravio. Srednji prihodi od 3400 do 10.000 maraka činili su 1904. samo 3,24 postotka svih, kojima je razrezan porez, a prihodi u iznosu od vise nego 10.000 maraka manje, nego 1 procenat (0,80). Broj poreskih obvezanika sa 12.000 do 20.000 maraka 0,80 pro centa. Broj prihoda u iznosu od preko 12.000 maraka po rastao je sa 4124 u 1882. na 11.771 u 1904., dakle za 188 procenata. Najviši prihod iznosio je 1882. 2,570.000 maraka, a 1906. 5,900.600 maraka. Rezultat je ovaj: niži prihodi su se istina malo podigli, ali je to povišenim cijenama više no izravnano, srednje su se klase procentu alno ponajmanje popravile, dok je medjutim broj i prihod najbogatijih ljudi najjače ponarastao. Klasne su se dakle suprotnosti zaoštrile. U svojim istraživanjima o podjeli pučkih prihoda u Pruskoj od 1892. do 1902. dolazi profesor Adolf W agner do slijedećih rezultata. O n dijeli žiteljstvo Pruske u tri velike skupine: donji stalež (najdonji do 420 maraka, srednji 420 do 900, najgornji 900 do 2100 maraka), srednji stalež (najdonji od 2100 do 3000, srednji od 3000 do 6000 i najgornji od 6000 do 9500 maraka) i na gornji stalež (najdonji od 9500 do 30.500, srednji od 30.500 do 100.000 i najgornji s prihodom od preko 100.000 maraka). Cjelokupni dohodak podjeljuje se u gotovo podjednakim dijelovima na ove tri grupe. 3,51 postotka gornjeg staleža raspolažu sa 32,1 procenta cjelokupnog prihoda, donji stalež, obuhvatajući 70,66 postotaka slobodnih od poreza, raspo laže isto tako sa prihodom od 32,9 procenata cjelokupnih prihoda, a srednji stalež sa 25,83 procenata raspolaže sa prihodom od 34,9 postotka sveukupnih prihoda. Uzme li se u obzir samo prihod, koji ima da odbacuje porez, vidjet će se, da na oporezovanike sa 900 do 3000 maraka pri hoda, koji su godine 1892. sačinjavali 86,99 postotaka, a
330
godine 1902. 88,04 postotaka svih poreznika, otpada nešto preko polovice oporezovanih prihoda, naime 51,05 postotak godine 1892., a godine 1902. 52,1 postotka. Na dohotke od preko 3000 maraka, koji predstavljaju 13 odnosno 12 postotaka svih cenzita, otpalo je od prilike 49 procenata godine 1892., a 48 procenata cjelokupnih oporezovanih prihoda godine 1902. Prosječni dohodak malih cenzita iznosio je u čitavoj Pruskoj godine 1892. od pri like 1374, a godine 1902. 1348 maraka, smanjio se dakle za 1,89 po sto. Nasuprot tomu porastao je prosječni prihod velikih cenzita od 8811 maraka u godini 1892. na 9118 maraka u godini 1902., dakle za 3,48 procenta. N a gornji stalež, koji je godine 1892. predstavljao samo 0,5, a godine 1902. 0,63 procenta svih cenzita, otpalo je godine 1892. 15,95 procenata, a godine 1902. 18,37 procenata sveukupnog prihoda. Najslabije je umnožavanje kod nižeg i imućnijeg srednjeg staleža, nešto jače kod najgornjeg donjeg staleža, a najjače, i to rastući s porastom prihoda od grupe do grupe kod najgomjeg srednjeg i kod čitavog gornjeg staleža. Sto je veći prihod cenzita jedne grupe, što su oni bogatiji, to se relativno više umnožava njihov broj. A sve više raste broj cenzita s većim i naj većim dohotkom, a oni prosječno svi dobijaju sve veće dohotke, što drugim riječima znači, dogadja se sve veća koncentracija prihoda ne samo kod pojedinaca osobito bo gatih, već kod svih viših i najviših ekonomskih slojeva pučanstva, koji brojno rastu, ako i predstavljaju jedan ap solutno ili relativno maleni broj. „O tuda slijedi zaključak, da moderni gospodarski razvoj na svaki način koristi čita vom narodu porastom prihoda, a svakoj ekonomsko-socijalnoj klasi množenjem njezinih članova, samo što se to dogadja u vrlo nejednakoj mjeri, najviše najbogatijoj, zatim donjoj klasi, a najmanje srednoj; da se je prema tome po većala diferencija klasa, u koliko ona ovisi o veličini pri hoda.4* 1 1 A d olf W agner, Prilog metodi statistike narodnih prihoda i na rodnog imetka, i Daljnja statistička istraživanja o podjeli narodnih prihoda u Pruskoj na temelju nove prihodne statistike 1892. do 1902. „Časopis kraljevskog pruskog statističkog zemaljskog ureda*1 1904.
331
Prema poreznom popisu od 1908. bilo je u Pruskoj 104.994 oporezovanika s prihodom od preko 9500 ma raka i s cjelokupnim prihodom u iznosu od 3.123,273.000 maraka. Medju ovima njih 3796 s dohodcima od preko 100.000 maraka s čitavim prihodom, koji sačinjavaše 934,000.000 maraka. Bilo je nabrojeno 77 cenzita s više od jednog milijuna prihoda. 104.904 cenzita, ili 1,78 procenat, s više od 9500 maraka prihoda imalo je iste do hotke, kao i 3,109.540 (52.9 procenta) njih sa dohotkom od 900 do 1350 maraka! U Austriji otpadaju „na prosječno 12 do 13 proce nata cenzita u prihodnim stupnjevima od 4000 do 12000 kruna okruglo 24 procenta čitavog čistog prihoda. Uzme li se zajedno sav prihod do 12000 kruna, to u tu grupu ulazi 97 procenata cenzita i 74 procenta prihoda. N a ostala3 procenta oporezovanika dolazi o n d a 26 p r o c e n a t a s v e u k u p n o g d o h o t k a / * 1 Minimum, slobodan od poreza, veći je, no u Pruskoj — 1200 kruna ili 1014 maraka. Mali oporezovanici s pri hodom od 1200 do 4000 kruna sačinjavahu godine 1904. 84,3 procenata svih oporezovanika. Broj najbogatijih ljudi s više od 200.000 kruna prihoda činio je godine 1898. 255, godine 1904. — 307, to jest 0,032 procenta svih cenzita. U Velikoj Britaniji i Irskoj pripada, prema L. G . Chiozza Money, polovica svega narodnog prihoda (više od 16.600 milijuna maraka) jednoj devetini svega pučanstva. O n dijeli pučanstvo u tri skupine: bogataše s više od 700 funti šterlinga (14.000 maraka), imućnike s dohotkom od 160 (3200 maraka) do 700 funti šterlinga i neimućnike s manje od 160 funti šterlinga (3200 maraka) prihoda. . S obitelju Bogataši . Imućnici . Neim ućnici
. .
2 5 0 .0 0 0 7 5 0 .0 0 0 5 ,0 0 0 .0 0 0
1 ,2 5 0 .0 0 0 3 ,7 5 0 .0 0 0 3 8 ,0 0 0 .0 0 0 4 3 ,0 0 0 .0 0 0
Prihod u funtama šterlinga 5 8 5 ,0 0 0 .0 0 0 2 4 5 ,0 0 0 .0 0 0 8 8 0 ,0 0 0 .0 0 0 1 .7 1 0 ,0 0 0 .0 0 0
1 F. Leiter, Podjela prihoda u Austriji. Str. 123. Leipzig 1908.
332
I tako vise od jedne trećine sveukupnog narodnog prihoda pripada manje nego jednoj trećini pućanstva. Boothsova istraživanja o Londonu i Rowntreesova o Yorku dokazaše, da 30 postotaka cijelog pučanstva mora da se kroz čitavi život muči u pandžama vječite nevolje. 1 Na temelju statistike baština pruža E. Levasseur slije deću skrižaljku za Francusku: „Dvije petine narodnog bo gatstva nalaze se u posjedu od 98 procenata vlasnika, koji posjeduju manje od 100.000 franaka; od prilike jedna trećina pripada maloj skupini od 1,7 procenta, a četvrtina čitavog narodnog prihoda čini posjed posve neznatne ma njine — 0,12 procenta!“ V idi se dakle iz toga, kako je velika množina onih, što ne posjeduju ništa, a kako je malen broj klasa, koje posjeduju mnogo. „Neoporeciva je — veli G . Schmoller — rastuća ne jednakost. N e će biti dvojbeno, da je podjela imetka Evrope od 1300. do 1900. bila nejednaka, dašto u vrlo različitoj mjeri u pojedinim zemljama . . . Noviji je razvoj sa sve jačim klasnim oprekama silno povećao nejednakost imetka i prihoda. “ 2 Ali ovaj proces kapitalističkog razvitka i koncentracije, koji se vrši u svim kulturnim državama, izaziva uslijed anarkije u načinu proizvodnje, koju još do danas nijedan trust ni savez nije mogao spriječiti, neminovnu suvišnu proizvodnju i zastoj na pijaci. Mi ulazimo u krizu. Osamnaesto
poglavlje.
Krize i konkurencija. 1. Uzroci i posljedice krize. Kriza se javlja zbog toga, što ne postoji nikakvo mje rilo, kojim bi se mogla prava potreba za nekom robom u svako vrijeme mjeriti i pregledati. U gradjanskom društvu 1 L . G . Chiozza M oney, Bogatstvo i uboštvo. Strana 41. do 4 3 . London 1908. 2 G . Schmoller, Nacrt opće nauke o narodnom gospodarstvu. 2. svezak, str. 4 5 4 , 4 6 3 .
333
ne ima te sile, koja bi mogla regulirati čitavu produkciju. Prvo, broj kupaca jedne robe razasut je širom cijeloga svijeta, a na sposobnost kupaca, od koje zavisi potrošnja u masi, utiče veliki broj stvari, koje pojedini producent ne može da kontrolira. Zatim, pored svakog producenta ima mnogo drugih, čiju proizvodnu sposobnost pojedinac ne zna. 1 sad, svaki se upinje svima sredstvima, koja mu stoje na raspolaganju — jeftinijom cijenom, reklamom, davanjem na što duži kredit, izašiljanjem putujućih agenata, pa čak i potajnim i podmuklim klevetanjem produkata svojih kon kurenata, sredstvo, koje naročito cvjeta u kritičnim danima — da pobijedi sve svoje konkurente. Cjelokupna proiz vodnja upućena je dakle na subjektivnu procjenu pojedinca. Svaki poduzetnik, hoće li da se održi, mora lifrovati odredjenu količinu robe; ali on hoće da proda još mnogo veći kvantum, jer od toga zavisi ne samo njegov veći prihod, nego i vjerovatnost, da će triumfirati nad svojim konkurentima i učvrstiti se u svom položaju. Z a neko je vrijeme prodaja obezbijedjena, pa čak i povećana; to na goni na proširivanje poduzeća i na proizvodnju u većoj masi. A li ti privremeni povoljniji odnosi ne nagone samo jednog poduzetnika, da napregne svoje sile, nego njih s v e . Proizvodnja predje daleko iznad potrebe. Najednom se tržište prepuni robom. Prodaja zapne, cijene padnu, pro dukcija se ograniči. Ograničenje proizvodnje u jednoj grani izaziva smanjivanje broja radnika, sniženje nadnica, ogra ničenje potrošnje u redovima radnika. Zastoj proizvodnje i prodaje u drugim granama nužna je posljedica. Mali za natlije svake ruke, trgovčići, gostioničari, pekari, mesari i t. d., čije su mušterije poglavito radnici, gube lijepu pro daju svoje robe, pa i oni padaju u bijedu. Kako djeluje jedna takva kriza, pokazuje statistika bes poslenih, što su je koncem siječnja 1902. sastavile berlinske strukovne organizacije. U Berlinu i njegovim predgradjima nabrojilo se preko 70.000 čisto besposlenih, a do 60.000 djelimično besposlenih radnika. D ne 13. veljače 1909. berlinske su strukovne organizacije upriličile novo popisi vanje besposlenih, pa se pokazalo, da ima 106722 (92655
334
muškaraca i 14067 ženskinja) besposlenih.1 U Engleskoj se u rujnu 1908. godine nabrojilo 750.000 besposlenih. T o su radnici, koji su htjeli da rade, ali nisu mogli naći baš nikakva rada u ovom najboljem od svih svjetova. Č o vjek može da zamisli žalosne socijalne odnose tih ljudi! Jedna industrija liferuje drugoj sirovinu, jedna zavisi od druge, zbog toga jedna mora da trpi i podnosi udarce druge. Krug onih, koji sudjeluju u krizi i koji su njome pogodjeni, proširuje se. Veliki broj obveza, koje su se primile u nadi, da će povoljno stanje dugo vremena trajati, ne može da se izvrši i to još više pojačava krizu, koja iz mjeseca u mjesec biva sve ogromnijom. Masa nagomilane robe, orudja i strojeva postaje skoro bez vrijednosti. Mnoga se roba prodaje često u bescjenje. Ovo bacanje uništi često ne samo vlasnike te robe, već i na tucete drugih, koji su ovim bacanjem prisiljeni, da svoju robu prodaju isto tako ispod cijene troškova. No i za vrijeme krize po stojano se poboljšavaju načini proizvodnje s namjerom da se predusretne konkurenciji; ali to sredstvo krije u sebi opet uzroke novih kriza. Pošto je kriza dugo godina po trajala i pošto je suvišna proizvodnja pomalo odstranjena prodavanjem proizvoda u bescjenje, ograničenjem pro dukcije i uništenjem manjih poduzetnika, počima se društvo opet polagano oporavljati. Potreba se diže, ali za jedno s njom diže se odmah i proizvodnja. Iznajprije po lagano i oprezno, no čim povoljnije stanje potraje malo duže, počne staro natjecanje doskora iznova. H oće se na doknaditi ono, što se izgubilo, i ljudi se nadaju sakriti se, dok ne bukne nova kriza. Ali pošto se svi poduzetnici bave tom istom mišlju, svaki usavršava sredstva za proiz vodnju, da bi došao ,,iznad“ drugoga, katastrofa se nanovo izaziva, mnogo brže, još opasnijih posljedica. Bezbrojne egzistencije dignu se kao lopte u vis i padnu, i ta nepre kidna promjena izaziva ono strahovito stanje, što ga pro življavamo u svakoj krizi. Krize postaju u toliko češće, u koliko raste proizvodnja u masama i konkurentska borba ne samo izmedju pojedinaca, već izmedju cijelih naroda. 1 Besposlica i popisi besposlenih zimi 1 9 0 8 ./0 9 . kladom knjižare Vorvvarts.
Berlin 1909. N a
335
Borba oko mušterija u malom i potrošačkih područja u ve likom biva sve žešća i svršava konačno s golemim gubi cima. Roba i namirnice nagomilani su tu u velikim koli činama, medjutim masa ljudi, koja bi htjela da ih troši, ali ne može da ih kupi, trpi glad i nevolju. Godine 1901. i 1907./08. dokazale su još jednom ispravnost ovog prikazivanja. Poslije godina privredne potištenosti, u kojima je medjutim krupnokapitalistički razvitak činio neprestanih napredaka, otpočelo je povoljnije kretanje nalazeći priličnih pobuda u reformama i novim nabavama za vojsku i mornaricu. Z a vrijeme ove periode počeo je nicati bezbroj novih privrednih poduzeća najrazličitije vrsti, veliki broj drugih povećao se i usavršio u težnji da se uz digne na onu visinu, koju dopušta stanje tehnike, da raz vije svoju proizvodnu sposobnost. A li je u isto tolikoj mjeri porastao i broj poduzeća, koja su iz ruku pojedinih kapitalista prešla u vlasništvo kapitalističkih udruženja (dio ničkih društava), a to je promjena, za koju je vazda ve zano manje ili više znatno povećanje poduzeća. Mnoge hiljade milijuna maraka predstavlja kapital novoosnovanih dioničkih društava. S druge strane su kapitalisti svih ze malja u težnji, da osnuju nnacijonalne i internacijonalne saveze. Karteli, prstenovi, trustovi niču iz zemlje kao gljive, i njima je svrha, da se utvrde cijene i da se proizvodnja regulira na osnovci tačnih statističkih podataka, e da bi se izbjeglo suvišnoj proizvodnji i opadanju cijena. N astu pilo je gorostasno monopolizovanje cijelih industrijskih grana na korist poduzetnika, a na štetu radnika i potrošača, mo nopolizovanje, kakvog još nikad nije bilo. Mnogi su mislili, da je kapital tako došao u posjed sredstva, koje mu omo gućuje ovladanje tržištem na sve strane, na štetu publike, a na svoju korist. Ali izgled vara. Zakoni kapitalističke proizvodnje ukazuju se uvijek jači od najlukavijih predstav nika sistema, koji mišljahu, da u svojim rukama imaju nje govo reguliranje. Kriza je ipak nadošla i pokazalo se i opet, da su najlukavije proračunanosti bile opsjena i da gradjansko društvo ne će izbjeći svojoj sudbini. Ali kapitalizam radi u istom pravcu dalje, jer on ne može nikuda iz svoje kože. Način, kojim on mora da
336
djeluje, obara sve zakone gradjanske ekonomije. Slobodna konkurencija — alfa i omega gradjanskog društva — trebala bi na čelo poduzeća staviti najsposobnije. Iskustvo me djutim pokazuje, da ona na čelo stavlja redovito tek najbesavjesnije i najlukavije. A i dioničko društvo ukida svaku individualnost. Kartel, trust, prsten idu još i dalje, ne samo da pojedinac poduzetnik iščezava kao samostalna osoba, već i samo dioničko društvo postaje karikom u lancu, što ga u ruci ima jedan kapitalistički savez sa tom zadaćom, da pritište i pljačka publiku. Pregršt monopolista nametne se gospodarima društva, diktiraju mu cijene robi, a radni cima plaćevne i životne uslove. T aj razvoj pokazuje, kako je suvišan postao privatni poduzetnik, kao i to, da je proizvodnja, kojom upravlja cijeli narod i ljudska internacijonala, postala ciljem, prema kojemu kroči društvo. Samo s tom razlikom, što organizo vana proizvodnja i podjela dobara konačno n e ć e k a o d a n a s p r i p a d a t i k l a s i k a p i t a l i s t a , v e ć c j e l i ni . O pisana gospodarska revolucija, koju gradjansko društvo rapidnom brzinom goni k vrhuncu njenog razvitka, zaoštrava se neprestano novim važnim procesima. Dok sjeveroamerička konkurencija, koja se naglo povećava, potiskuje Evropu svake godine sve više sa njenih potrošačkih po dručja, a konačno i sa njenog vlastitog tržišta, dotle se podižu i neprijatelji na istoku, koji iz dana u dan čine sve k r i t i č n i j i m privredni položaj cijeloga svijeta. Konkurencija goni kapitalista po cijeloj zemaljskoj kugli, kako to kaže Komunistički Manifest O n neprestano traži nova područja potrošnje, to jest zemlje sa narodima, kod kojih može prodati svoju robu i izazvati nove potrebe. Jednu stranu ove težnje pokazuje revnost, kojom posljednjih decenija razne države traže kolonije, a naročito Njemačka, koja je doduše uspjela da okupira velika zemljišta, ali na seljena narodima na najprimitivnijem kulturnom stepenu, koji ne osjećaju znatnije potrebe za evropejskom robom. Druga strana ove težnje sastoji se u tome, da se moderna kapitalistička kultura unese u one narode, koji već stoje na jednom višem kulturnom stepenu, ali su se dosad više ili manje oštro odupirali prodiranju modernoga razvitka.
337
Tako Indijci, Japanci, a nadasve Kinezi. T u se radi o zem ljama, koje obuhvataju više od jedne trećine stanovništva cijele zemlje, ali i o takvima — kao što su to već Japanci pokazali u ratu proti Rusiji —, koje su, čim im se dade poticaj i primjer, same u stanju, da kod sebe razvijaju kapitalistički način privrede, i to pod takvim uslovima, koji će za naprednije narode biti od kobnih posljedica. Proizvadjačka sposobnost tih naroda van svake je sumnje, ali isto tako i njihove male potrebe — što ih prije svega omo gućuje klima — i spretnost, kojom se oni znadu prilagoditi novim prilikama, kad su već na to primorani. I tu nastaje starom svijetu, uključivši ovamo i Savezne države, jedan gospodarski konkurenat, koji će takodjer dokazati neodr živost kapitalističkog privrednog sistema na cijeloj zemljinoj kugli. Z a to vrijeme nastoje razni konkurentski narodi — u prvom redu Savezne Države, Engleska i Njemačka — da osvoje prvo mjesto i upotrebljuju sva sredstva, kako bi si osigurali što veći komad svjetskoga gospodstva. Borba oko vlasti na svjetskom tržištu dovodi do svjetske politike, do uplitanja u sve važne medjunarodne procese, a da bi se tu s uspjehom moglo intervenirati, vrše se pomorska naoru žanja u tolikom opsegu, kakav se ne pamti, a to opet nanovo izaziva opasnost novih velikih političkih katastrofa. Tako sa opsegom područja privredne konkurencije raste i opseg političke. Protivurječja dobivaju medjunarodni ka rakter i u svim kapitalistički razvijenim državama izazivaju iste pojave i iste borbe. A ovakvo nesrećno stanje po stalo je ne samo zbog oblika, u kome se proizvodi, nego i zbog načina, na koji se dijeli ono, što je proizvedeno.
Preprodaja i poskupljivanje životnih namirnica. U ljudskom društvu svi su pojedinci vezani medju se tisućama veza, u toliko mnogostrukije, u koliko je v i š i kulturni stupanj jednog naroda. N astupe li krize, osjećaju ih svi članovi. Krize u proizvodnji uplivišu na distribuciju (podjelu) i potrošnju, i obratno. Karakteristično obilježje kapitalističke proizvodnje je A. Bebe.: Žena l tocijalizanu 22
338
koncentriranje sredstava za proizvodnju u sve većim radio nicama. U distribuciji se opaža suprotna težnja. Kad ne koga strahovita konkurencija zbriše kao producenta iz reda samostalnih egzistencija, on onda u devet od deset sluča jeva pokušava, da se kao trgovčić utisne izmedju produ centa i kozumenta, da bi kako tako održao svoju egzi stenciju1. O tuda očiti porast mešetara, trgovčića, sitničara, piljaraca, trgovačkih posrednika, maklera, agenata, gostio ničara i t. d., kao što smo gore statistički utvrdili. Najveći broj ovih lica, medju kojima je naročito veliki broj žena, koje vode samostalan posao, živu životom, punim briga, i njihova je egzistencija jadna. D a bi se održali, mnogi su od njih prisiljeni računati sa n a j n i ž i m strastima ljudskim i zadovoljavati im. O tuda prevladjivanje reklame, osobito u svim onim poslovima, koji udovoljavaju zadovoljavanju strasti za uživanjem. Ne može se dakako poreći i posmatrano sa više tačke gledišta to je veoma dobra pojava, da se u modernom društvu opaža jak nagon za uživanjem života. Ljudi počimaju uvidjati, da se m o r a ž i v j e t i č o v j e č a n s k i , ako se hoće, da se bude čovjek, i oni tu potrebu pokušavaju da podmire u oblicima, koji odgovaraju njihovome pojmu o uživanju života. Ali po svojoj raspodjeli bogatstva društvo je postalo m n o g o a r i s t o k r a t i č n i j e , nego li je to bilo u ma kojoj ranijoj periodi. Izmedju najbogatijih i naj siromašnijih danas je jaz veći, no ikada, ali je društvo po 1 „Nazadovanje starog ručnog obrta nije jedini uzrok nerazmjernom podizanju malog trgovačkog privredjivanja. Postepeno industrijalizovanje i komercijalizovanje zemljišta stvara usprkos svojoj težnji za veleprivredom neprestano tlo za male poslove. Isto su tako i izumi, što ih stvaraju nove industrijske grane, jedan uzrok, da se za potrošnju ovih proizvoda javljaju nove male privrede. A li nadasve se jak porast sitničarenja tumači time, što je — kako to izvodi trgovačko-obrtna komora u Dresdenu u jednom odobrenju saskoj vladi (str. 18 brošure „Konzumne udruge i političari srednjeg staleža") — mala trgovina postala velikim utočištem za mnogo brojne osobe, koje su očajale zbog toga, što ne mogu privredjivati drugim načinom". Paul Lange, Sitničarenje i politika srednjeg staleža. „Novo Vrijeme", 2 5 . godište, 2. svezak, strana 6 9 5 .
339
svojim idejama i zakonima postalo d e m o k r a t i č n i j e . 1 Masa zahtijeva sve veću jednakost, a pošto još ne zna putove za njeno ostvarenje, ona teži izopačenoj jednakosti time, što pokušava da radi isto, što i oni iznad nje i da sebi stvori svako zadovoljstvo, koje se može postići. Sva moguća sredstva za nadraživanje služe tome, da eksploatišu ovaj nagon, a posljedice toga često su veoma ozbiljne. Jedna po sebi opravdana težnja vodi u velikom broju slu čajeva na stranputicu, čak i u zločin, i društvo ustaje na svoj način protiv toga ne mogući medjutim ni najmanje da izmijeni stvar. Povećanje broja posredujućih osoba ima mnogo rdjavih posljedica. Ma da ti ljudi najvećim dijelom imaju velikih napora i briga u svom radu, oni su većinom jedna klasa parasita, čiji je rad neproduktivan i koja isto tako živi od produkata rada drugih, kao god i poduzetnička klasa. Poskupica životnih potrepština neizbješiva je posljedica pre prodavanja O ne poskupljavaju toliko, da često puta stoje dva ili višeput veću cijenu od one, koju proizvadjač za njih dobiva.3 A ako veliko poskupljivanje robe nije za pre 1 Profesor A d o l f W a g n e r iznosi sličnu misao u prvoj preradi Rausovog „Udžbenika političke ekonomije". O n veli tu na str. 361 : „Socijalno pitanje jest svijest o protivurječju izmedju privrednoga razvitka i slobode i jednakosti, koje lebde kao ideal pred ljudima i ostvaruju se u političkom životu". 2 Tako saopčuje D r . E . S a c h s u svom spisu „Kućna industrija u Thiiringenu" izmedju ostaloga i to, da je u godini 1869. produkcija od 244'/2 milijuna pisaljki odbacila 1 2 2 .0 0 0 do 2 0 0 .0 0 0 forinti najam nice radnicima, a da se prodajna cijena iz posljednje ruke digla na 1,2 0 0 .0 0 0 forinti, dakle šest puta više od onoga, što je dobio producent. Ljeti 1888. plaćalo se za pet centi somovine iz prve ruke 5 maraka. Sitničar je velikom trgovcu platio 15, a publika je njemu platila 125 maraka. Isto se tako uništuju mase životnih namirnica, jer im cijene ne isplaćuju transporta. Tako u godinama preobilnog lova na haringe upo trebljavaju se čitave ladjice ove ribe za djubrenje, dok se u susjedstvu nalazi mnogo tisuća ljudi, koji ne mogu da kupe nijedne haringe. Slično se godine 1892. dogodilo u Kaliforniji kod preobilate žetve koruna. Kad su godine 1901. nisko pale cijene šećera, svjetovao je jedan stručni list ozbiljno, neka se veći dio gotovog šećera baci u vodu i uništi, da bi cijene poskočile. Isto je tako poznato, da je Charles Fourier bio po taknut na njegov socijetarni društveni sistem time, što mu je kao šegrtu jedne trgovačke radnje u Toulonu bilo naloženo, da potopi u moru jednu ladju riže, da bi joj na taj način cijene poskočile. O n je u sebi rekao, da društvo, koje se laća tako barbarskih i bezumnih mjera, mora imati lažnu podlogu, i postao je socijalista.
340
poruku i nije moguće, jer se tada umanjuje potrošnja, onda se ona na umjetan naćin pogoršava, onda se pribjegava patvaranju životnih namirnica, krivoj mjeri i vagi, samo da bi se došlo do profita, koji se na drugi naćin ne može postići. Kemičar C h e v a l i e r kaže, da su mu od raznih naćina za patvaranje životnih namirnica poznati 32 za kavu, 30 za vino, 28 za čokoladu, 24 za brašno, 23 za rakiju, 20 za kruh, 19 za mlijeko, 10 za maslac, 9 za maslinovo ulje, 6 za šećer itd. Najveća prevara vrši se u sitnićarskim radnjama pomoću prodaje ranije odmjerene ro b e ; ćesto se puta za jednu kilu daje samo 900 ili 950 grama, i tako se gleda, da se dvostruko nadoknadi ono, što je popušteno u cijeni. Najgore prolaze radnici i sitni gradjani, koji robu uzimaju na vjeresiju, pa stoga moraju da šute i onda, kad gledaju, kad se prevara vrši na njihove oči. Velika zlopo raba krive vage vrši se i kod prodaje peciva. Obm ane i prevare su vezane neizbježivo s našim socijalnim prilikama, a neke državne ustanove, kao na primjer visoki neizravni porezi i carine, podstrekavaju obmane i prevare. T u malo pomažu zakoni proti patvaranju životnih namirnica. Borba za egzistenciju sili varalice, da upotrebljavaju sve rafinira nija sredstva, a rijetko kada postoji t e m e l j i t a i s t r o g a kontrola. A biva i to, da se pod izgovorom, da je za hva tanje falzifikata potreban jedan veći i skuplji administra tivni aparat — što je sasvim tačno — onemogući svaka ozbiljnija kontrola. Ali ako nadzorne mjere imaju kakav uspjeh, onda one izazivaju povišicu cijena, jer je niža cijena bila moguća samo onda, kad se roba patvorila. D a bi se doskočilo ovim lošim stranama trgovine, od kojih uvijek i posvuda najviše trpi masa, pristupilo se osni vanju konzumnih udruga. Naročito su u Njemačkoj potro šačka udruženja vojničkih lica i činovnika dobila toliki opseg, da su upropastila mnogobrojne trgovačke radnje. Ali i radničke konzumne udruge razvile su se u posljednjih deset godina jako, pa su prešle čak i na to, da same proizvode neke potrebne stvari. Konzumne udruge u Hamburgu, Leipzigu, Draždjanima, Stuttgartu, Breslavi, Beču itd. po stale su uzorne ustanove, pa godišnji promet njemačkih potrošačkih udruženja dostiže do stotine milijuna maraka.
341
O d nekoliko godina ovamo postoji u Hamburgu za nje mačka radnička potrošačka udruženja jedna centrala, koja nabavlja robu u največim količinama i time omogućuje nje zino najjeftinije odaslanje na pojedine udruge. O va udru ženja dokazuju dakle, da je sitničarska posrednička trgo vina izlišna. T o je najveća korist od njih, a uz nju dolazi još i ta, što ona liferuju dobru robu. Materijalne koristi, do kojih dolaze njihovi članovi, nijesu bogzna kolike, a i olakšice, koje daju ta udruženja, nijesu dovoljne, da bi znatno poboljšale njihov položaj. Ali je osnivanje potro šačkih udruženja jedan simptom, da se i u najširim krugogovima uvidjelo, kako je posrednička trgovina izlišna. Društvo će najposlije doći do takve jedne organizacije, koja će trgovinu učiniti izlišnom na taj način, što će pro izvodi dolaziti u ruke potrošača bez ikakvih posrednika, osim onih, koji su potrebni za transport iz jednoga mjesta u drugo i za raspodjelu i koji stoji stoje u službi društva. Poslije zajedničkog nabavljanja životnih namirnica dolazi svakako i jedan dalji zahtjev: da se sve ono, što je lju dima potrebno, proizvodi zajednički, u najveličanstvenijem opsegu, što bi i opet u velike uštedilo snage, prostora, materijala i postupka svake vrsti. D e v e t n a e s t o poglavlje.
Revolucija u poljoprivredi. 1. Prekomorska konkurencija i bjeganje iz zemlje. Gospodarska revolucija u našoj industriji i našim pro metnim odnosima zahvatila je u velikoj mjeri i poljopri vredne odnošaje. Trgovačke i industrijske krize osjećaju se takodjer i na selu. Stotine hiljada članova poljoprivredničkih porodica uposleni su privremeno ili sasvim u obrt nim i industrijskim poduzećima, i ova vrsta zanimanja širi se sve više i više, prvo zbog toga, što veliki broj sitnih poljoprivrednika nema dovoljno posla za sebe i članove svoje porodice na svom gospodarstvu, a zatim i zbog toga, što krupni poljoprivrednici smatraju, da je korisno, a k o
342
j e d a n d o b a r di o p r o i z v o d a svog z e ml j i š t a tu o d m a h , n a s v o m e i ma n j u , p r e t v o r e u i n d u s t r i j s k i p r o d u k a t . O ni na taj način profitiraju velike troškove transportiranja sirovine, primjerice krumpira i žita za špirit, repe za šećer, žita za brašno ili za varenje piva itd .; oni dalje dobivaju mogućnost, da vrše naizmjence poljoprivrednu i industrijsku proizvodnju, pa mogu bolje iskoristiti radne snage, koje im stoje na raspolaganju i koje su osim toga i jeftinije i poslušnije, no u gradu i industrijskim okružjima. Isto su tako zgrade i stanovi mnogo jeftiniji, a porezi i iz daci niži, jer su gazde na selu tako reći i zakonodavci i izvršioci zakona: oni iz svoje sredine šalju veliki broj za stupnika i imaju u svojoj ruci upravu i policijsku vlast. T o su razlozi, zbog kojih raste broj parnih kotlova na selu. Zemljoradnja i industrija dolaze u sve tješnju uzajamnu vezu, jedna dobit, koja ide u korist naročito krupnom poljoprivredništvu. Kapitalistički razvitak, koji je i u Njemačkoj zahvatio krupni posjed, izazvao je jednim dijelom slične odnose, kao i u Engleskoj i Saveznim Državama Na ladanju već ne vladaju oni idilski odnosi, koji su postojali još pred malo decenija. Moderna kultura zapljuskuje postepeno i najskriveniji kutak sela. Naročito je militarizam i protiv svoje volje izvršio revolucionarni uticaj. Veliko umnožavanje stajaće vojske najviše opterećuje selo, u koliko je riječ o porezu u krvi. Veliki dio ljudi za stajaću vojsku uzima se u seoskom pučanstvu. Ali kad se sin seoskoga gazde, nad ničar ili sluga, vrati na selo poslije dvije ili tri godine, iz varoške ili kasarnske atmosfere, koja nije baš presićena uzvišenijim moralom, on se vraća sa velikim brojem novih pogleda i kulturnih potreba, kojima hoće da i u buduće zadovoljava. D a bi to mogao, on u prvom redu traži veće nadnice; stara umjerenost izgubila se u gradu. Ili on u mnogo slučajeva više voli da bude što dalje od sela i tu njegovu odluku ne mogu da izmijene svi pokušaji, potpo magani čak i vojničkim oblastima, da ga tamo vrate. A isto tako i saobraćajna sredstva, koja se sve više rasprostiru i usavršavaju, doprinose razvijanju potreba na selu. U saobra ćaju s gradom upoznaje čovjek sa sela svijet s jedne posve
343
nove i zamamljivije strane, njega obuzmu nove ideje i on upoznaje kulturne potrebe, koje su mu dosada bile po svema nepoznate. T o ga čini nezadovoljna s njegovim po ložajem. Sve veće ambicije grada, provincije, općine itd. pogadjaju i seljaka i zemljoradnika i izazivaju kod njih još u većoj mjeri buntovničko raspoloženje. K tomu pridolaze jos i drugi vrlo važni momenti. Evropska poljoprivreda, a specijalno i njemačka, dospjela je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća u novu fazu svog razvoja. Dok su dotle narodi bili upućeni na agrarne produkte svoje poljoprivrede ili, kao n. pr. Engleska, na poljoprivredu susjednih zemalja — Francuske i Njemačke — odonda se situacija promijenila. Uslijed veličanstveno usavršenih i razvijenih prometnih sredstava — brodarstva, željeznica u Sjevernoj Americi — počele su se životne namirnice uvoziti otuda u Evropu i obarati u njoj cijene žitu, tako da kultura glavnih vrsta žita u srednjoj i zapadnoj Evropi poče bivati malo rentabilnom,* te se tako cjelokupni odnosi proizvodnje izmijeniše. K tome je došlo i to, da se područje medjunarodne žitne produkcije znatno povećalo. Pored Rusije i Rumunjske, koja je pokušavala, da svoj izvoz žita popne što je moguće više, osvanulo je na tržištu naročito argentinsko, australsko, indijsko, a kadgod i ka nadsko žito. Tijekom daljega razvitka pridodje još jedan novi nepovoljni momenat. Sa sela otpočeše bježati mali seljaci i zemljoradnici, koji se zbog uzroka, što ih gore spomenusmo, iseljavaju ili na onu stranu oceana ili putuju sa sela gomilama u gradove i industrijska okružja, tako da je na selu uzmanjkalo radnih snaga. Preživjeli patrijarhalni odnosi, naročito u istočnoj Njemačkoj, rdjavo postupanje i u najvećem stupnju neslobodan položaj seoskoga radnika i sluge povećaše ovo bježanje sa sela. Koliki su gubitci zbog iseljivanja nastupili naprimjer od 1840 do pučkog popisa 1905, pokazuje to, što su pruske provincije Istočna i Z apadna Pruska, Pomoranska, Poznanjska, Šleska, Saska i Hanovera izgubile 4,049.200 ljudi, a za isto vrijeme Bavarska, W iirttemberška, Đaden i ElzasLotaringija pretrpjele gubitak od 2,026.500 lica, dok je
344
naprotiv primjerice Berlin u tom istom razmaku vremena dobio doseljavanjem okruglo 1,000.000 lica, Hamburg 402.000, kraljevina Saska 326.200, porajnske zemlje 343.000, W estfalska 246.100*.
2. Seljaci i veleposjednici. Sa svim ovim promjenama stajaše u vezi to, što je poljoprivreda počela da trpi od nestašice kapitala, što je raniji razvoj, koji je išao prema tomu, da veliki posjed prikupi srednji i sitni posjed, u mnogom pogledu ustupio mjesto drugoj tendenciji. Medjutim je onaj pritisak imao za posljedicu i to, što se tromi karakter poljoprivrednih poduzetnika počeo postepeno mijenjati, jer se uvidjelo, da se dosadašnjim putem ne može više iči, da se valja maknuti i početi sa novim načinima privrede. U njemačkom carstvu i njegovim pojedinim državama javi se težnja, da se pogodnom carinskom i prometnom politikom i velikim neposrednim izdacima za sve moguče svrhe na račun cje line pomogne „nuždi poljoprivrede". Naročito se sad opo ravlja srednji i krupni posjed, dašto pod uslovom, ako se njime gospodari na način, koji bar donekle odgovara visini, na kojoj stoji moderna tehnika. Z a to svjedoče cijene do bara, koje su posljednjih godina neobično poskočile. H oče li poljoprivreda da prosperira, nužno je, da u društvu, u kome vlada kapitalizam, i ona bude kapitali stička. Naročito je potrebno, da se i ovdje, kao i u indu striji ljudska radna snaga nadomjesti, odnosno podupre strojem i višom tehnikom. D a ovo u sve večoj mjeri biva, dokazuje to, što je u Njemačkoj u vremenu od 1882. do 1895. u poljoprivredi broj parnih plugova poskočio od 836 na 1696, a broj dinamostrojeva od 75.690 na 259.364. T o je vrlo malo, kad se uporedi sa onim, što bi se poljo privrednim mašinama moglo postiči, i dokaz je, s jedne strane, za veliku zaostalost poljoprivredne radinosti, ali, s druge strane i za to ,'d a je primjena mašine dosada bila nemoguča kako zbog nedovoljnih sredstava, tako i zbog 1 Četvrtgodišnjak statistike njemačkoga carstva 1908, I, str. 423.
345
nedostatnog prostora zemljišta, koje pojedinci obradjuju. Z a primjenu stroja potrebna je veća površina zemljišta jedne i iste kulture, ako se hoće da ona bude racijonalno iskorišćena. Tom e pak na mnogo mjesta stoji nasuprot veliki broj sitnih i srednjih seljaćkih gospodarstva sa svojim raspodijeljenim zemljištem i razlićitom kulturom. Na koji je naćin u njemaćkom carstvu raspodijeljena ona površina, koja se upotrebljava u poljoprivredi, pokazuju slijedeće tab e le : 1 Nazadak ili napredak
Broj gospodarstva Poljoprivredna 1907.
od 1882. do 1895.
od 1895. do 1907.
3236367 1016318 998804 281767 250 6 1
3378509 100 6 2 7 7 1065539 262191 23566
+174536 + 34911 + 72199 + 257 + 70
+142142 10041 + 66735 19576 1495
5558317
5736082
+ 281973
-1 7 7 7 6 5
gospodartva
1882.
18 95.
ispod 2 hektara 2 do 5 „ 5 „ 20 „ 2 0 „ 100 „ preko 100 „
30 6 1 8 3 1 981407 926605 281510 24991 5276344
Poljoprivredna površina u hektarima
Nazadak ili napredak
Poljoprivredna od 1895. do 1907.
gospodarsva
1882.
1895.
1907.
od 1882. do 1895.
ispod 2 hektara 2 do 5 „ 5 „ 20 „ 20 100 „ preko 100 „
1825938 3190203 9158398 9908170 7786263
1808444 3285984 9721875 9869837 783 1 8 0 1
1731317 3304872 10421565 9322106 7055013
17 4 9 4 + 95781 + 568477 - 38333 + 45538
- 70127 + 18888 + 699690 -5 4 7 7 3 1 -7 7 6 7 8 8
31868972
32 5 1 7 9 4 1
31834873
+ 648969
-6 8 3 0 6 8
O d 5,736.082 gospodarstva u godini 1907. bilo ih je ništa manje nego 4,384.786 ispod 5 hektara = 76 8 pro cenata svih poljoprivrednih gospodarstva, koja, u koliko se ne obradjuju vrtljarski ili imadu izvrsnu zemlju, daju tek jadnu egzistencu obradjivaću. A veliki dio njih niti ne dolazi ovdje u raćun, pošto medju njima ima 2,731.055 takvih gospodarstva, koja imadu 1 hektar, pa i manje opsega. 1 Karl K autsky, Agrarno pitanje. Stuttgart 18 9 9 .; i Predbježni re zultati popisa poljoprivrednih poduzeća dne 12. lipnja 1901. Četvrtgodišnjak statistike njemačkog cartva 1909. 2 . sveščić.
346
No i medju gospodarstvima od preko 5 hektara ima ih mnogo, koja zbog nepovoljna zemljišta ili nepovoljnih kli matskih odnošaja ili zbog slaba geografskog položaja, zbog nedostatnih prometnih sredstava itd. svom obradjivaču uza sav teški i dugi rad omogućuju samo sirotinjsku egzisten ciju. Može se reći bez pretjeravanja, da čitavih devet de setina obradjivača zemlje ne imadu sredstava i znanja, pomoću kojih bi iskorišćivali svoju zemlju tako, kako bi se ona dala iskoristiti. A isto tako mali i srednji seljak ne dobiva za svoje proizvode cijenu, koju bi mogao dobiti, on ima posla s prekupcem, koji ga ima u ruci. Trgovac, koji na odredjene dane ili u stanovitim godišnjim dobama putuje ladanjem i redovito opet prodaje prekupcima, hoće da ima pri tom i svoju korist; medjutim njemu sakupljanje mnogih malih količina pravi mnogo više truda, nego li veliko stovarište kod velikog posjednika; mali i srednji seljak dobiva stoga za svoju robu manje, nego li veliki go spodar, pa ako je još i kvaliteta robe slabija, što se često dogadja kraj njegova primitivnog načina gospodarenja, on se mora zadovoljiti sa svakom cijenom. K. tome pridolazi, te seljak ili zakupnik često ne može da dočeka vrijeme, kad će postići najveću cijenu proizvod, što ga on nudja na prodaju. On ima da plati zakupninu, kamate, poreze, on mora povratiti učinjene zajmove, ili izravnati dugove kod trgovčića ili zanatlije, dugove, koji su vezani na stanoviti rok, on mora dakle da proda, ma koliko bilo nepovoljno vrijeme. D a bi svoju zemlju popravio, ili da bi se izravnao sa svojom djecom ili s onima, koji su zajedno s njime baštinici, on mora da uzme jednu hipoteku; ali on ne može da mnogo bira medju zajmodavcima i tako uvjeti bivaju nepovoljni. T u odmah dodju visoki kamati i odredjeni rokovi za povratak duga; jedna slaba žetva ili jedna pogrješna spekulacija s kvalitetom ploda, gdje računaše na veliku cijenu, dovode ga do ruba propasti. C e s t o je kupac plodina i zajmodavac kapitala jedna te ista osoba, i on je tada posvema u vlasti svojega dužnika. Seljaci čitavih mjesta i okružja nalaze se takvim načinom u ru kama nekolicine vjerovnika. Primjerice seljaci, što obradjuju hmelj, duhan i povrće u Južnoj Njemačkoj i na Rajni,
347
mali seljani u srednjoj Njemačkoj. Vlasnik hipoteke isisat će im i posljednju kaplju krvi, on ih pušta, da kao po sjednici sjede na parceli, koja zapravo njima već i ne pri pada. Kapitalistički vampir nalazi često, da je mnogo ko risnije gospodariti na taj način, nego li da preuzme zem ljište i da na njemu sam gospodari ili da ga proda. T ako se u katastrima navode kao vlasnici tisuće seljaka, koji faktično već i nijesu vlasnici. Doduše, kao žrtva kapitali stičkoga krvnika padne i po koji veleposjednik, koji nije umio gospodariti ili je imao nesreću ili je pod nepovoljnim uslovima preuzeo gospodarstvo. Kapitalista postaje gospodar zemlje i zemljišta i da bi istjerao dvostruki profit, on dijeli zemljišta; on parcelira imanje, jer tako dobiva za nj nesravnjivo veću cijenu, nego li da ga proda čitavoga. A osim toga on uz veliki broj malih posjednika ima najbolji izgled provoditi svoj lihvarski posao s najboljim uspjehom. Kao što je poznato, i one kuće u gradu, koje imaju mnogo malih stanova, daju najveći prihod od iznajmljivanja. Javlja se velik broj reflektanata i kupi jedan dio parceliranog imanja, kapitalistički dobročinac pripravan je i na to, da im za malu naplatu prepusti i veće komade, a ostatak kupovne cijene pušta on da stoji na otplati kao hipoteka sa dobrim kamatima. A li tu baš i leži zec. A ko mali po sjednik zemlje ima sreću, pa mu uspije, da sa krajnjim naporom svojih sila izvuče iz svoje zemlje nešto malo pri hoda ili da izuzetno dodje do jeftinijeg novca, on može da se spasi, inače je propao, kako je to opisano. Propadne li malom seljaku ili zakupniku nekoliko ko mada stoke, to je za njega velika nesreća; uda li kćer, izdaci za nju povećaju njegove dugove, a uz to gubi jednu jeftinu radnu snagu; ženi li mu se sin, taj ga traži svoju parcelu zemljišta ili izravnanje novcem. O n mora vrlo često da propusti nužan popravak tla ; ne dadne li mu njegova marva dovoljno gnojiva — a to nije rijetko — proizvod zemlje nazaduje, jer on ne može da kupuje djubre. Cesto mu fale sredstva, da nabavi bolje sjeme, koje daje više prinosa; on ne može da rentabilno iskorišćuje strojeve; on često ne može da izmijeni plodove, koji odgovaraju kemij skim saS'tojinama njegova zemljišta. Isto tako on ne može
348
da iskoristi napretke, koje pruža znanost i iskustvo radi boljeg iskorisćivanja blaga. T o sprječava nedostatna krma, neprikladne staje, manjak ostalih prikladnih ustanova. 1 tako ima mnogo uzroka, koji malom i zadnjem seljaku oteščavaju život.1 Drugačije stoji stvar s velikom poljoprivredom, koja se proteže na razmjerno maleni broj gospodarstva, ali zato na znatnu površinu tla. Mi vidimo iz navedene statistike, da 23.566 gospodarstva sa 7,055.013 hektara poljoprivredno iskorišćene zemlje imaju još 2,019.824 hektara više, nego li 4,384.786 gospodarstva sa manje od 5 hektara površine. Ali se statistika gospodarstva ne pokriva sa statistikom posjeda, tako je godine 1895. bilo ništa manje nego 912.959 čisto zakupničkih gospodarstva sviju veličina, 1,694.251 gospodarstvo, koje ima jednim dijelom svoju vlastitu zemlju, a jednim dijelom zakupljenu zemlju, i 983.917 gazdinstva, na kojima se privredjivalo u drugim oblicima, na primjer, deputati, služba na tudjoj zemlji, rad na jednom dijelu općinske zemlje i t. d. Obratno, ima pojedinaca, čiji je imetak čitav niz poljo privrednih gospodarstva. Najveći njemački zemljoposjednik jest kralj Pruske, hoji posjeduje 83 imanja sa 98.746 hek tara, a poslije njega dolaze knez od Plessa . . . sa 75 imanja i 70.170 hektara „ 59.968 knez Hohenzollern Sigm. „ 24 „ 39.742 hercog od Ujesta „ 52 — „ 39.365 knez H ohenlohe-Ohringen „ 33.096 knez od Ratibora „ 51 Godine 1895. (ideikomisom vezano vlasništvo u Pruskoj obuhvatalo je u 1045 fideikomisa areal od 2,121.636 hektara ili 6,09 postotaka cjelokupne površine zemljišta. 1045 fideikomisa nalazilo se u rukama 939 posjednika i to njihovo fideikomisno imanje veće je za 206.600 hektara od kraljevine W iirttemberga, koja je velika okruglo 1,915.000 hektara. Godine 1903. posjedovalo je 1034 posjednika 1 152 fideikomisa, tako da su pojedinci imali više fideiko1 V idi A . Hofor, Seljak kao odgojitelj. „Novo Vrijeme" 1 9 0 8 ./0 9 ., 2. svezak, str. 7 14, 7 86, 8 1 0 .
349
misa. Fideikomisom vezana površina obuhvatala je 1903. 2,197.115, 1904. 2,232.592 hektara, a otuda ih je do 90 postotaka sjedinjeno u kompleksima od preko 1000 hek tara. Do 10 procenata fideikomisnih posjednika imalo je u svojim rukama preko 5000 hektara i 53'3 procenta ve zane površine.1 Srednji i krupni posjed ima, razumije se, interesa, da se održi postojeće stanje. Drukčije mali po sjed, koji bi iz racijonalne promjene prilika izvukao velike koristi. V eć je u samoj prirodi stvari, da veliki posjed teži, da se sve više i više uveća i da prigrabi sebi svukoliku seljaćku zemlju, koja mu samo dopadne šaka, tako u Gornjoj Šleskoj, Lausitzu, velikoj vojvodini H essen i t. d., krajevi, u kojima se svaki čas i u velikom broju objavljuje kupovanje seljačkih imanja. U Austriji vlada veliki zemljoposjed mnogo više, no u Njemačkoj, odnosno Pruskoj. Kraj plemstva i buržoazije tu je katolička crkva, koja je za se osigurala glavni dio plijena u zemlji i zemljištu. Isto je tako u Austriji u punom jeku i izbacivanje seljaka sa njihovih imanja. U Štajerskoj, Tirolu, Salzburškoj, Gornjoj i Donjoj Austriji, Sudetima nastoji se svim sredstvima seljake potisnuti sa njihove rodjene grude i seljačku zemlju pretvoriti u gospodsko dobro. Isti prizor, što ga nekoć pružaše Škotska i Irska, odigrava se sada u najljepšim krajevima Austrije. Kako pojedinci, tako i udruženja kupuju goleme komplekse zemljišta, a ono, što se za sada ne može kupiti, zakupljuje se, da bi se pretvorilo u lovišta. Novi gospodari spriječe svaki pristup dolinama, visovima i zaseocima, a tvrdoglavi posjednici po jedinih majura i šuma, koji ne će da se pokore gospodi, bivaju primoravani svim mogućim šikanama, da svoje imanje prodaji bogatim vlasnicima šuma. Staro obradjivano zem ljište, koje je tisućljećima ishranjivalo mnoge generacije, pretvara se u pustinju, gdje se udome jeleni i srne, dok planinski vrhovi, koje plemićski ili buržoaski kapitalist na ziva svojim posjedom, postaju stanom divokoza. Čitave općine padaju u siromaštvo, jer im je onemogućeno tjeranje 1 J. Conrad, Fideikomisi. Priručni riječnik državnih znanosti. 4. sve zak. 3. naklada, str. 1 2 0 - 1 2 3 .
350
stoke na alpinske pašnjake ili im se to pravo paše uopće odriče. A tko su ti atentatori na dobro seljaka i njegovu samostalnost? Uz Rothschilda i baruna Mayer-Melnhofa vojvode od Koburga i Meiningena, knezovi i prinčevi od Hohenlohea, knez Liechtenstein, vojvoda od Braganze, knjeginja Rosenberg, knez od Plessa, grofovi Schonfeld, Festetics, Schafgotsch, Trauttmannsdorf, lovačko udruženje grofa Karolyja, lovačko društvo baruna Gustadsa, plemićsko lovačko udruženje iz Đliihnbacha itd. Posvuda se širi ve liki zemljoposjed. T ako je godine 1875. bilo u Donjoj Austriji samo 9 osoba, od kojih je svaka posjedovala više od 5000 jutara sa cjelokupnom površinom od 89.490 hek tara, a godine 1895. bilo je već 24 osoba, koje posjedo vahu u svemu 213.574 hektara. U čitavoj Austriji obasiže veliki zemljoposjed površinu od 8,700.000 hektara, dok na mali zemljoposjed otpadaju 21,300.000 hektara. Fideikomisni posjednici, 297 obitelji, posjeduju 1,200.000 hektara. Milijunima malih zemljopo sjednika, koji obradjuju 71 procenat čitave površine, stoje nasuprot nekolike tisuće velikih zemljoposjednika, koji ras polažu sa preko 29 postotaka čitave površine u Austriji. Ima tek malo poreznih kotara, u kojima ne bi imao imanje nijedan veliki zemljoposjednik. U većini kotara ima dva ili više velikih zemljoposjednika, koji vrše mjerodavni politički, socijalni i društveni upliv. Skoro polovica veleposjednika imaju imanja u više okružja, a mnogi od njih u nekoliko krunovina carstva. U Donjoj Austriji, Češkoj, Moravskoj i Sleskoj ne ima kotara bez njih. T ek industriji je uspjelo, da ih donekle potisne, tako primjerice u sjevernoj Češkoj i na češko-moravskoj granici. Inače se veliki posjed pro širuje posvuda: u gornjoj Austriji, gdje je od svih kruno vina još najbolje situiran seljački stališ, isto kao i u Gorici i Gradiški, u Štajerskoj, u Šalzburškoj, u Galiciji i u Bu kovini, manje već u oni zemljama, koje su već i bez toga domena veleposjednika, naime u Češkoj, Moravskoj, Sleskoj i donjoj Austriji. U donjoj Austriji od čitave površine zemljišta, koja opsiše 1,982.300 hektara, otpadaju na veleposjed (393 po sjednika) 540.655 hektara, na crkvu 79.181 hektar. 13
351 posjeda, svaki sa više od 1000 hektara, obuhvataju zajedno 425.079 hektara = 9 procenata svekolike površine, medju njima grof Hoyos-Sprinzenstein sa 33.124 hektara. Cijela površina Moravske iznosi 2,181.220 hektara, od toga otpa daju na crkvu 81.857 hektara (3,8 procenta), 116 posjeda preko 1000 hektara obuhvataju više, nego li 500 000 po sjeda do 10 hektara, koji čine 92,1 postotka svihkolikih posjeda. O d 514.677 hektara površine austrijske Sleske posjedovala je crkva 50.845 hektara, a 79 posjednika za jedno 204.118 hektara. Češka s površinom od 5,194.500 hektara ima od prilike 1,237.085 zemljoposjednika. Podjela zemljoposjeda karakterizovana je neobično velikim brojem vrlo malih posjeda i brojnim veleposjedom. Gotovo 43 procenata svih manji su od 1/a hektara, a preko četiri petine njih ne nadmašuju 5 hektara. Ovih 703.577 zemljo posjeda (81 postotak) obuhvataju tek 12,5 postotaka čitave površine Češke. Nasuprot tomu 776 osoba posjeduje 35,6 procenata cijele površine, dok čine tek 0,1 procenta svih zemljoposjeda. Još gore izgledje ta podjela posjeda, analizujemo li veču kategoriju od „preko 200 hektara1*. T u se pokazuje ovaj rezultat: 380 osoba posjeduje . . . . 141 .................................... 104 151 „ . . . .
hektara
ukupni broj hektara
2 0 0 do 5 0 0 5 0 0 „ 1000 1000 „ 2 0 0 0 preko „ 2 0 0 0
116.143 101.748 150.567 1 ,4 3 6 .0 8 4
O d posljednje grupe posjeduje 31 osoba od 5000 do 10.000 hektara, 21 osoba od 10.000 do 20.000 hektara, a knezovi Mor. Lobkowitz, Ferdinand Kinsky, Karl Schwarzenberg, Alfred W indischgratz, grofovi Ernst W aldstein, Johann Harrah, Karl Buquoi od 20.000 do 30.000 hek tara, Clam-Gallas i Sar. Czernin svaki preko 30.000 hek tara, Joh. knez od Lichtensteina 36.189 hektara, knez Max Egon Fiirstenberg 39.162 hektara, Jos. knez ColloredoMannsfeld 57.691 hektar i Joh. A d. knez od Schwarzenberga 177.310 hektara = 3,4 procenta čitave površme u Češkoj. Carski posjedi obuhvatatuju 35.873 hektara. Čitavi posjed tih 64 velikih zemljoposjeda iznosi 1,082.884 hek tara = 20,9 procenata površine Češke. Crkva posjeduje
352
150.395 hektara = 3 procenta čitave površine u Češkoj.1 Tako je bilo g. 1896., a medjutim je postalo još i gore. Prema podacima poljoprivrednog popisa od 1902. otpadalo je na 18.437 gospodarstva (0,7 procenta čitavog broja) 9,929.920 hektara ili jedna trećina čitave površine ! U sudbenom okružju Schwarz novi su gospodari zem ljišta uzeli i pretvorili u l o v i š t a sedam, u sudbenom okružju Zell šestnaest dobara, koja su dotle služila za pašu stoke. Na čitavo gorje Karvendel z a b r a n j e n o j e izgonjenje stoke. Visoko plemstvo Austrije i Njemačke zaj dno s bogatim buržoaskim pridošlicama pokupovalo je do 70.000 i više jutara površine, u alpinskim zemljama i pretvorilo ih u lovačka okružja. Čitava sela, stotine majura nestaju, stanovnici se tjeraju sa grude i zemljišta, a na mjesto ljudi i marve, odredjene ljudima za hranu, dolaze srne, jeleni i divokoze. Pa još čak neki od tih, što su na takav način opustošili skoro cijele pokrajine, dolaze ka snije u parlamentu i govore o „seljakovoj nuždi*4 i zlorabe svoju moć, tražeći za njih državnu pomoć u obliku carina na žito, drvo, marvu i meso, poreznih premija na rakiju 1 t. d., što sve ide na račun onih, koji ništa ne posjeduju. U najnaprednijim industrijskim državama nijesu, kao u Austriji, luksusne potrebe privilegovanih klasa ono, što po tiskuje mali posjed, nego je to potreba, da se pred za htjevima jednog stanovništva, koje postaje sve brojnije, način privredjivanja organizuje kapitalistički, da bi se mogle proizvoditi potrebne količine hrane T o se opaža naročito u industrijski veoma razvijenoj Belgiji. Prema statističkom godišnjaku (Annuaire statistique), što ga citira Emil Vandervelde u članku „Zemljoposjed u Belgiji u razdoblju od 1834. do 1899.“ , navodi se : Smanjio se isključivo broj onih gospodarstva ispod 5 hektara a naročito onih ispod 2 hektara. Nasuprot su ona gospodarstva, što obasižu više nego 10 hektara narasla do 3789. Koncentracija zemljoposjeda, koja odgovara napredovanju krupnoga gazdinstva i racijonalnom stočarstvu, jasno nam se ovdje 1 Pobliže o tom u : Posjednici i beskućnici u Austriji, od T . W . Teifena. B eč 1906., Prva pučka knjižara (Ignaz Brand).
353
ukazuje. O d 1880. nastao je jedan pokret, koji teče baš obratno, nego li onaj od godine 1866. do 1880. Dok je godine 1880. bilo još 910396 poljoprivrednih go spodarstva, godine 1895. bilo ih je još samo 829625, a to je u petnaest godina nazadak za 80.771 gospodarstvo = 9 postotaka. 1 to cjelokupni broj ovog opadanja važi samo za gospodarstva, koja imaju manje od 5 hektara, dok su se gospodarstva sa 5 do 10 hektara umnožila za 675, ona od 10 do 20 hektara za 2168, ona od 20 do 30 hektara za 414, ona od 30 do 40 hektara za 164, ona od 40 do 50 hektara za 187, a ona od preko 50 hek tara za 181 gospodarstvo.
3. Oprjeka medju g r a d o m i ladanjem. Stanje zemljišta i njegova obradba od najveće su važ nosti po razvoj naše kulture. O d zemlje i zemljišta i nji hovih proizvoda ovisi u prvom redu egzistencija pučanstva. Zemlja i zemljište ne da se uvećavati po volji; i zato je to važnije za sve, kako će se ono obradjivati i iskorišćavati. Njemačka, kojoj stanovništvo godimice raste za od prilike 870 000 glava, treba znatan uvoz žitne i mesnate hrane, ako se hoće, da cijene najnužnijih životnih namir nica budu bar donekle pristupačne. T u se pako javljaju oštri, suprotni interesi izmedju poljoprivrednog i industrijskog pučanstva, O no pučanstvo, koje se ne bavi poljodjelstvom, ima interesa u tom, da dobije jeftine životne namirnice, jer o tom ovisi njegovo uspijevanje kao ljudi i kao industrijskih i trgovačkih poje dinaca. Svako poskupljivanje životnih namirnica izaziva goru ishranu jednog velikog dijela pučanstva, ma da se isto toliko povećavaju najamnice i drugi prihodi onoga dijela stanovništva, koji mora da kupuje agrarne produkte. Jer sa dizanjem najamnica diže se i cijena industrijskih pro izvoda, a to, prema općem stanju na svjetskom tržištu, može povući za sobom opadanje prodaje. A ako se pak i pored skupljih agrarnih produkata prihodi ne povećaju, onda to znači ograničavanje ostalih potreba, u kom slučaju u prvom redu strada industrija i trgovina. A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
23
354
Z a poljodjelca stoji stvar sasvim drugačije. Kao indu strijalac i on hoće da postigne što veću korist svojim za nimanjem, i njemu je ravnodušno, kojim će je proizvodom postići. Ako ga dovoz stranog žita spriječava, da gajenjem žita dodje do dobiti, za kojom žudi i koja mu se čini potrebna, on onda svoje zemljište posvećuje kulturi ma kojeg drugog proizvoda, koji mu donosi koristi. O n sadi sladornu repu za proizvodnju šećera, krumpir i žito za pe čenje špirita, umjesto raži i ječma za kruh. Najplodnije dijelove zemljišta upotrijebi on za gajenje duhana, umjesto za gajenja povrća i voća. Drugi upotrijebe tisuće hektara zemljišta za pašu konja, jer konji za vojničke i ratne svrhe stoje u vrlo visokoj cijeni. Na drugoj strani, ogromne šumske oblasti, koje bi se mogle upotrijebiti za zemljorad, rezerviraju se za lovačko zadovoljstvo otmjene gospode, često puta i u onim predjelima, u kojima bi se moglo posjeći nekoliko stotina ili hiljada hektara šume i pretvoriti u kulturno zemljište, a da to umanjivanje šume nimalo štetno ne utiče na razvijanje vlage u tom predjelu. S ovoga gledišta mogle bi se u Njemačkoj još hiljade kvadratnih kilometara plodnoga zemljišta upotrijebiti za zemljorad. A li se ovim promjenama protivi kako materi jalni interes jednog dijela činovničke hijerarhije, šumarskih činovnika, tako i lovački interesi veleposjednika, koji ne će dopustiti, da im se ograničava zemljište za lov i lovačka zadovoljstva. Razumije se samo sobom, da bi se krčenje šume smjelo vršiti samo ondje, gdje je to stvarna dobit. S druge strane mogli bi se na korist zemlje pošumiti pro strani predjeli, naročito gorski krajevi i pustoši. U novije doba poriče se veliki upliv šume na razvoj vlage. T o je očito krivo. U kolikom stepenu djeluje šuma na vlagu kraja i time na plodnost zemlje i zemljišta, o tom jasne dokaze daje knjiga Parvusa i Dra. Lehmana „Gladna Rusija". Pisci konstatiraše vlastitim posmatranjem, da su krčenja šuma u najplodnijim pokrajinama Rusije, silna i bez plana, znatno prouzročila slabe žetve, od kojih u posljed njim decenijama trpe ovi tako plodni nekada krajevi. Uz mnoge druge činjenice oni ustanoviše, da je tijekom go dina u stavropolskom okružju nestalo pet malih riječica i
355
šest jezera, da su u okružju Đusuluka nestale četiri riječice i četiri jezera, u samarskom okružju šest malih riječica, u okružju Buguruslava dvije male riječice. U nikolajevskom i i novouzenskom okrugu četiri rijeke održane su teškom mukom spriječavajući ih nabacivanjem djubreta, da ne poniru. Mnoga sela, što su prije u svojoj blizini imala voda tekućica, ne imadu ih sada, na mnogim mjestima bunar mora da se kopa 45 do 60 metara u dubinu. Zemljište je zbog toga tvrdo i ispucalo. Siječenjem šuma presušiše izvori i smanjiše se kiše. Kapitalističko iscrpljivanje zemljišta dovodi i kapita lističke odnose. Jedan dio naših poljoprivrednika vukao je primjerice mnogo godina goleme profite iz obradjivanja repe i proizvodnje sladora, koja je s time vezana. Sistem oporezivanja unapredjivao je izvoz šećera, i to time, što su prinosi od oporezivanja sladorne repe i potrošnje šećera jednim znatnim dijelom izdani na izvozne premije. Premija, koja je fabrikantima šećera davana na dvo struku centu izvezenog šećera, bila je mnogo veća, no porez na repu, koji su oni plaćali, i tako im je ta premija omogućavala, da izvoze u inostranstvo ogrome količine šećera i da ih tamo jeftino prodaju sve na račun poreznih plataca u zemlji, te se tako gajenje šećerne repe rasprostranjivalo sve više i više. Profit, do koga su dolazile fabrike šećera pomoću ovog poreznog sistema, iznosio je godišnje preko 31 milijun maraka. Stotine tisuće hektara zemljišta (godine 1907/08. 450030), koje je prije bilo namijenjeno gajenju žita i t. d., pretvorene su u zemljište za sijanje sladorne repe, digoše se tvornice i opet nove tvornice i nužna posljedica bijaše krah. A i veliki prinos šećerne repe uplivisao je povoljno na cijenu zemljišta. O na se dizala. Posljedica toga bila je kupovanje sitnih imanja, čije je vlasnike visoka cijena mamila na prodaju. Zemlja je iskorišćavana za industrijsku spekulaciju, a proizvodnja žita i krumpira ograničena na zemljište gore kvalitete, uslijed čega se povećala potreba uvoza životnih namirnica iz inozemstva, Konačno je to zlo stanje nastalo zbog po litike premija na šećer i dobivši internacijonalni karakter,
356
prinudilo vlade i parlamente da ukinu davanje premija i da se stvari povrate bar koliko toliko prirodnim odnosima. Prema svim okolnostima ni sitni, pa čak ni srednji se ljaci ne mogu pored svih napora, briga i oskudica postići onaj socijalni položaj, na koji kao gradjani jedne kulturne države imaju pravo. Sve, što država i društvo budu činili, da održe te slojeve, koji su u biti osnov postojećeg držav nog i društvenog uredjenja, bit će uvijek samo krpež i petljanje. Agrarne carine škode ovome dijelu zemljoradnika više, no što mu korisfe. Velika većina njih ne proizvodi toliko, koliko im je potrebno za održanje života; oni su upućeni na kupovanje jednoga dijela svojih životnih po trepština, a do sredstava za to dolaze industrijskim ili drugim kojim sporednim zanimanjem. Jedan veliki dio naših sitnih seljaka ima u povoljnom stanju industrije i prometa većeg interesa, no u poljoprivredi, jer industrija i promet obezbjedjuju egzistenciju njegovoj djeci, za koju on ne bi mogao naći rada ni prihoda ni na kojem drugom mjestu. Jedna nepovoljna žetva umnožava broj onih seljaka, koji su prinudjeni kupovati poljoprivredne produkte. I šta mu onda koriste agrarne carine, zabrana uvoza i agrarne preventivne mjere, njemu, koji ne ima da proda baš ništa ili ima samo nešto malo, ali koji mora da kupuje nešto, a u prilikama i mnogo toga? A u tom se položaju nalazi najmanje 80 procenata svih poljoprivrednih gospodarstva. Kako će privredjivati obradjivač zemlje u eri privatnog vlasništva, to je njegova lična stvar. O n gaji ono, što mu se čini najrentabilnije, bez obzira na potrebe ili interes društva ; dakle: slobodno. Industrijalac radi isto tako. O n fabricira sramotne slike, nećudoredne knjige i osniva tvornice za patvaranje hrane. O ve i mnoge druge djelatnosti škodljive su društvu, one potkapaju moral i dižu korupciju. Ali one donose novaca, i to mnogo više, nego li ćudoredne slike, znanstvene knjige i prodaja nepatvorenih životnih namirnica. Pohlepni za profitom industrijalac mora da se brine samo oko toga, da ga ne otkrije oko policije, i on može da tjera svoj sra motni zanat, siguran, da mu zbog novca, što ga pri tom zasluži, zavidi društvo gledajući na nj s dubokim počitanjem.
357
Mamonski karakter našeg doba karakteriše najočitije burza i njezine makinacije. Zemljište i industrijski proiz vodi, prometna sredstva, promjene u temperaturi i politici, oskudica i preobilje, nevolja masa i nesreće, javni dugovi, izumi i otkrića, zdravlje ili bolest i smrt uplivnih osoba, rat i ratna uzbuna, često puta namjerice smišljena, sve to i još mnogo drugo postaje stvar spekulacije i upotrebljava se za izrabljivanje i medjusobno ucjenjivanje. Kapitalistički matadori zadobivaju najodlučniji upliv na stanje čitavog društva i pomagani svojim moćnim sredstvima i vezama, gomilaju golema bogatstva. U njihovim rukama bivaju mi nistri i vlade lutkama, koje moraju da plešu, kako već matadori burze vuku žicu iza kulisa. Državna vlast ne ima burzu, već burza ima u ruci državnu vlast. 1 preko svoje volje ministar mora da gnoji „otrovno stablo", koje bi naj radije iščupao, i mora da mu daje nove životne snage. Zbog svih tih činjenica, koje svakomu padaju sve više u oči, jer zlo svakim danom sve više raste, potrebna je brza i temeljita pomoć. A li društvo stoji pred svim tim zlom ne znajući šta da radi, baš kao izvjesna životinja na b rd u ; ono se stalno, kao konj na mlinskom kolu, okreće u krugu, nemoćno, bez ideje, slika bijede i tuposti. Oni, koji bi trebali da se pridruže ovima, ne imadu još uvidjavnosti; oni, koji bi mogli pomoći, ne će ; oni, se osla njaju na silu i u najboljem slučaju misle oni zajedno sa gospodjom P om padour: A pres nous le deluge (iza nas neka dodje potop). Ali ako potop dodje još za njihova života ?
Četvrti odsjek.
Socijalizovanje društva. Dvadeseto
poglavlje.
Socijalna revolucija. 1* Preobrazba društva. Val se diže i zapljuskuje iundamenat, na kom počiva naša državna i društvena zgrada. Sav svijet osjeća, da se temelji klimaju i da ga još mogu spasti tek jaki potpornji. Ali to traži velikih žrtava, koje bi morale doprinijeti vla dajuće .klase. T u je pako sva zapreka. Svaki predlog, čije ostvarenje nanosi krupnih -šteta materijalnim interesima vla daj ućih klasa i dovodi ,u pitanje njihov privilegovani po ložaj, biva od njihove strane ljuto suzbijen i žigosan kao težnja za prevratom postojećeg državnog i društvenog po retka. Medjutim, ovaj bolesni svijet ne može se izliječiti, a da se ne dovedu u pitanje i najzad unište povlastice vladajućih razreda. „Borba za oslobodjenje radničkih klasa nije borba za povlastice, već borba za jednaka prava i jednake du žnosti i odstranjenje sviju povlastica*, stoji u socijalnodemokratskom programu. O tuda slijedi, da ništa nije učinjeno polovičnim mjerama i malim koncesijama. Ali vladajuće klase smatraju svoj privilegovani položaj kao sasvim prirodan i sam po sebi razumljiv, kao položaj, u čiju se opravdanost i dalje trajanje ne bi smjelo ni malo sumnjati, i tako je i opet razumljivo, što one odbijaju^ i pobijaju svaki pokušaj, da se njihov privilegovani položaj uzdrma. Je li samo u pitanju njihova kesa, njih bacaju u najveću uzrujanost čak i oni predloži i zakoni, koji ne m jenjaju osnove postojećeg društvenog uredjenja niti njihov privilegovani položaj. U parlamentima niču čitava brda
359
papira, na kojima su naštampani govori i — tresu se brda, rodi se miš. I najrazumljivijim zahtjevima o radničkoj za štiti staje se na put s toliko otpora, kao da o tom ovisi opstanak društva. P a kada se nakon beskonačnih borbi izvojuje od njih par koncesija, oni se prave, kao da su žrtvovali veliki dio svoga imetka. O ni pokazuju isti tvrdo glavi otpor, kad se radi o tom, da se potlačene klase priznadu formalno ravnopravnima i kad se traži, da one primjerice u pitanjima radnog ugovora pregovaraju s njima kao jednakopravne, Ovaj otpor kod stvari najjednostavnijih i zahtjeva naj razumljivijih potvrdjuje staro ono iskustvo, da se nikoja klasa, što vlada, ne može osvjedočiti r a z l o z i m a , ako je sila prilika ne prisili na uvidjavnost i popuštanje. A sila prilika sastoji se u sve većoj svijesti, koju kod potlačenih izaziva razvoj naših odnošaja Razredne suprotnosti bivaju sve oštrije, vidljivije i osjetljivije. U potlačene i izrabljivane razrede ulazi spoznaja o neodrživosti postojećeg stan ja; njihova srditost raste i one sve zapovjednije traže promjenu i čovječanskije odnošaje. I dokle ova spoznaja osvaja sve šire krugove, o n a n a k o n c u o s v o j i g o l e m u v e ć i n u d r u š t v a , k o j a i ma na j i z r a v n i j eg i n t e r e s a n a t o j p r o m j e n i . A li u istoj mjeri, u kolikoj se kod mase diže svijest o neodrživosti postojećeg stanja i spoznaja o nuždi promjene, p a d a s p o s o b n o s t o t p o r a u klasi, ko j a v l a d a i koj oj moć p oč i va na n e z n a n j u i n e o s v ij e š t e n o s t i p o t l a č e n i h i i z r a b l j i v a n i h k l a s a . Ovo uzajamno djelovanje očito je i zbog toga se mora smatrati kao dobro došlo sve, što razvija taj odnos u tom smislu. Prema krupnokapitalističkim napredovanjima na jednoj strani oruši ravno težu na drugoj strani sve razvijenija svijest o protuslovlju, u kom stoji postojeći društveni poredak sa dobrom goleme većine naroda I ako riješenje i uništenje društvenih su protnosti stoji krupnih žrtava i velikih napora, to riješenje će se naći odmah onoga časa, kad suprotnosti dostignu vrhunac svog razvitka, prama kome one tako rapidno hrle. Kakve se mjere moraju poduzeti u pojedinim fazama razvoja, to ovisi o momentanim okolnostima. Nemoguće je
360
unaprijed reći, kakve će mjere učiniti nužnim okolnosti u pojedinom slučaju. Nijedna vlada, nijedan ministar, pa bio on i najmoćniji, ne zna već unaprijed, na sto će ga u slijedećoj godini prisiliti prilike. A još se manje može reći o mjerama, na koje će uplivisati okolnosti, čije nastu panje ne može nitko pouzdano proračunati ni proreći. Pitanje o sredstvima je pitanje o taktici u jednoj borbi. A taktika se ravna prema protivniku i onda prema pomoćnim sredstvima, koja obim strankama stoje na raspolaganju. Jedno sredstvo, koje je danas izvrsno, može sjutra biti pogubno, jer su se promijenile prilike, koje su jučer oprav davale njegovu upotrebu. Neka čovjek ima pred očima cilj, a sredstva za njegovo ostvarenje zavise od vremena i okolnosti; potrebno je samo to, da se upotrebe najdjedjelotvornija i n a j o š t r i j a s r e d s t v a , k o j a s u moguća u jed nom vremenu i u stanovitim o k o l n o s t i m a . Dakle, kad se čovjek upušta u slikanje budućih preobražaja, može postupati samo hipotetički, mora isticati predpostavke, za koje uzima, da su već nastupile. P o l a z e ć i s o v o g a s t a n o v i š t a , mi p r e d p o s t a v l j a m o , d a će u j e d n o m o d r e d j e n o m č a s u s v a t a zla, k o j a s m o o p i s a l i , d o s e g nut i svoj vrhunac, pa će velikoj većini na r o da biti tako vidljiva i osjetljiva, p r i k a z u j u ć i joj se n e p o d n o s i v a tako, te će j u o b u z e t i o p ć e n i t a i n e s a v l a d i v a t a žel j a za t e m e l j i t i m p r e o b r a ž a j e m , kod č e g a će ona n a jb r ž u p o m o ć s m a t r a t i i najzgodnijom. Sva društvena zla imaju bez iznimke svoj izvor u druš tvenom poretku stvari, koji sada, kao što je pokazano, po čiva na kapitalizmu, na kapitalističkom načinu proizvodnje, pomoću kojega je klasa kapitalista vlasnik sviju sredstava rada — zemlje i zemljišta, rudnika i majdana, sirovina, orudja, strojeva, prometnih sredstava — i pomoću kojega ona vrši izrabljivanje i potlačivanje velike većine naroda, poslije čega slijedi sve veća nesigurnost egzistencije, potlačivanje i ponizivanje pljačkanih razreda. Prema tome b i
361
najbrži i najkraći korak bio, da se ovo kapitalističko vlas ništvo eksproprijacijom pretvori u društveno vlasništvo. P r o i z v o d n j a robe p r e t v a r a se u soc i j a l i s t i č ku p r o i z v o d n j u , k o j u v r š i c i j e l o d r u š t v o i za cijelo društvo. Kr upno gazdinstvo i s v e v eć a p r o i z v a d j a č k a s p o s o b n o s t d r u š t v e n o g a rada, d o s a d a i z v o r b i j e d i i p o t l a č i v a n j u i zr abl j eni h klasa, p o s t a j u s a d a i z vor n a j v e ć e g b l a g o s t a n j a i h a r m o n i j s k o g u s a v r š a v a n j a svi j u.
2. Eksproprijacija i eksproprijatori. Preobražaj svih sredstava rada u vlasništvo sviju daje društvu novu osnovku. Sad su iz temelja drugi životni i radni uslovi o b i j u spolova u industriji, zemljoradnji, pro metu, odgoju, braku, u znanstvenom, umjetničkom i društ venom životu. Čovječja egzistencija zadobija nov sadržaj. Pomalo i državna organizacija gubi tlo, d r ž a v a n e s t a j e ; ona se u neku ruku sama ukida. U prvom je odsjeku ove knjige pokazano, zašto je država morala nastati. O na je produkat društvenog razvoja iz primitivnog, na komunizmu osnovanog društva, koje ne staje u tolikoj mjeri, u kolikoj se razvija p r i v a t n o v l a s n i š t v o . Dolaskom privatnog vlasništva javljaju se u društvu antagonistički interesi. Nastaju stališke i razredne suprot nosti, koje nužno donose sa sobom razredne borbe medju različitim interesnim grupama prijeteći opstanku novog ure djenja. A da bi se mogli suzbiti protivnici novoga uredjenja i zaštititi vlasnici, protiv kojih oni ustaju, potrebna je jedna organizacija, koja će odbijati te napade i proklamirati vlas ništvo kao ,,pravno“ i ,,sveto“. O v a o r g a n i z a c i j a i sila, k o j a š t i t i i u z d r ž a v a v l a s n i š t v o , j e s t d r ž a v a . O na zakonima zajamčuje vlasniku njegov posjed i na temelju zakonski utvrdjenog uredjenja izlazi pred na padača kao sudac i osvetnik. Prema tome, interes jedne vladajuće klase vlasnika i interes državne vlasti uvijek je, po svojoj najdubljoj suštini, konzervativan. Državna se organizacija mijenja tek onda, kad to zahtijeva interes vlas ništva. Ako je tako država n u ž n a organizacija društvenog
362
uredjenja, koje počiva na razrednom gospodstvu, ona gubi n u ž n o s t svojeg o p s t a n k a i mo g u ćn o s t svojeg o p s t a n k a onim ćasom, kad padnu klasne suprotnosti ukinućem privatnog vlasništva. Država postepeno prestaje, kad se uništi vlast čovjeka nad čovjekom, baš kao što prestaje religija, kad ne ima vjere u nadnaravna bića ili u razumne, svrhunaravske sile. Riječi trebaju da imadu neki sadržaj; kad ga izgube, one prestaju bitisati kao pojmovi. Ovdje će možda, koji čitalac, pristaša kapitalizma, reći, da je sve to dobro i lijepo, ali kojim „pravom4* će društvo opravdati ove iz temelja prevratne promjene? T o je pravo ono isto, koje je uvijek postojalo, kad se radilo o sličnim promjenama i preobražajima, naime o p ć i i n t e r e s . Izvor prava nije država, već društvo, državna je sila tek agenat društva, koji ima da upravlja pravom i da ga primjenjuje. Vladajuće društvo bilo je dosada uvijek tek jedna sitna manjina, ali koja je radila u ime čitavog društva (naroda), gradeći se „društvom44, kao što se Ljudevit X IV . držaše državom : „ L ’etat c’est moi. (Država sam ja.) Kad naše no vine pišu : sezona otpočinje, društvo ide u grad; ili: sezona je pri kraju, društvo polazi na ladanje, one pod tim ne misle narod, već najgornjih deset tisuća, koje sačinjavaju „društvo44, kao što sačinjavaju „državu44. Većina — to je plebs, vile multitude, ološ, narod. Prema ovakvom stanju stvari, sve, što država u ime društva radi za „opći interes44, ide u prvom redu na korist vladajućih klasa. U njihovom se interesu prave zakoni. „Salus reipublicae suprema lex esto44 (Dobro zajednice neka bude vrhovni zakon) je starorimsko pravno osnovno načelo, kao što je poznato. Ali tko je stvorio rimsko društvo ? Z ar podjarmljeni narodi, milijuni robova? N e! razmjerno maleni broj rimskih gradjana, u prvom redu rimsko plemstvo, koje se dalo hraniti od podjarmljenih. Kad su u srednjem vijeku plemići i knezovi otimali zajedničku svojinu, oni su to činili ,,s pravom44 u „općem interesu44, a šta se tada radilo sa zajedničkom svojinom i svojinom nemoćnih seljaka, to nam na svakom svom listu pokazuje historija srednjega vijeka sve do novoga vremena. Agrarna historija posljednje hiljade godina jest historija
363
neprekidne pljačke zajedničke i seljačke svojine, koju su u svim kulturnim državama Evrope vršili plemstvo i crkva. Kad je zatim velika francuska revolucija ekspropriirala plemićska i crkvena dobra, ona je to učinila ,,u ime općeg interesa**, i najveći dio od osam milijuna zemljoposjednika, koji sačinjavaju temelj gradjanske Francuske, imaju da svoju egzistenciju zahvale toj eksproprijaciji. U ime „općeg dobra“ zaplijenila je Spanija crkvena dobra češće, a Italija ih konfiskova sasvim, uz burni pljesak najgorljivijih branilaca „svetog vlasništva**. Englesko je plemstvo diljem stoljeća pljačkalo svojinu irskog i engleskog naroda i obdarilo samo sebe od 1804. do 1832. „zakonito**, ,,u interesu općeg dobra** sa ne manje od 3,511.710 akra zajedničke zemlje. A kad u velikom sjeveroameričkom ratu za oslobodjenje robova bijahu pušteni na slobodu milijuni robova, koji su dotle bili pravo vlasništvo svojih gospodara, kad ih pustiše na slobodu bez ikakve odštete, dogodilo se to takodjer ,,u ime općeg interesa**. Čitav naš buržoaski razvoj nepre kidan je proces izvlaštivanja i konfisciranja, u kojem izvlaštuje i siše tvorničar zanatliju, veliki zemljoposjednik se ljaka, veliki trgovac kramara i konačno jedan kapitalista drugoga, to jest veći manjega. Hoćem o li vjerovati buržo aziji, sve se to dogadja za dobro „općeg i n t e r e s a n a „korist društva**. Napoleonovci „spasiše** 18. brumairea i 2. prosinca „društvo** i „društvo" im je odobravalo; kad društvo bude jednog dana spasilo samo sebe na taj način, što će vlas ništvo, koje je stvorilo, preuzeti opet u svoje ruke, ono če počiniti najslavniji akt u historiji, j e r s e t u n e ć e p o d j a r m i t i j e d n i u k o r i s t d r u g i h , v e ć će se s v i m a p r u ž i t i j e d n a k i us l ovi za život, a sva kom o m o g u ć i t i e g z i s t e n c i j a , d o s t o j n a čo v j e k a . T o je u ćudorednom pogledu najveličanstveniji akt, što će ga društvo ikad izvršiti. U kojim će se oblicima izvršiti taj veliki društven proces eksproprijacije i pod kojim uslovima, to se ne moze proricati. Jer tko zna, kakove će tada biti prilike. U svom četvrtom socijalnom pismu v. Kirchmannu,
364
pod naslovom „K apital",1 veli Rodbertus na str. 117: „Ukidanje svega kapitalističkoga vlasništva nad zemljištem nije n i k a k v a obmama, već je sa nacijonalno-ekonomskog gledišta vrlo mogućno. A to bi jamačno bila i n a j r a d i k a l n i j a p o m o ć d r u š t v u , kojemu, kao što se ukratko može reći, porast rente — rente na zemljište i kapital — stvara nesreću. Stoga bi to bio jedini oblik ukidanja svo jine nad zemljištem i kapitalom, k o j i ni z a t r e n u t a k n e bi p r e k i n u o p r o m e j i n a p r e d o v a n j e n a r o d n o g a b o g a t s t v a . * 1 Šio će reći naši agrarci na ovaj nazor jednoga od bivših njihovih drugova? Kako će se poslije takva koraka stvari vjerojatno for mirati, ne može se pouzdano pokazati. Nijedan čovjek ne može znati, kako će buduća pokoljenja obrazovati u poje dinostima svoje organizacije i kako će na najsavršeniji način udovoljavati svojim potrebama. Kao što i u prirodi, tako se i u društvu nalazi sve u stanju neprestanog tijeka, jedno dolazi, drugo propada, staro, izumrlo biva nadomještavano novim, sposobnijim za život. Izumi, otkrića i po pravci najbrojniji i najraznolikiji, kojima se ne može pred vidjeti domašaj i važnost, javljaju se i revolucioniraju i mijenjaju već prema svom značenju način ljudskoga ži vota, cijelo društvo. Prem a tome, u izlaganju, što slijedi, može se dakle raditi samo o razvijanju općenitih principa, koji se, prema svemu, što dosada pisasmo, i sami ističu i čija se prak tična primjena može dogledati do jednog izvjesnog stupnja. Društvo nije ni do danas bilo nikakva zajednica, koja bi se dala upravljati i voditi pojedincima, ma da je često puta tako izgledalo — „čovjek misli, da gura, a biva guran “ — već je to jedan organizam, koji se razvija po odredjenim imanentnim zakonim a; u budućnosti će me djutim biti još više nemogućno svako vodjenje i upravljanje prema volji pojedinaca. Društvo će tada predstavljati jednu demokraciju, koja je odgonetnuta tajnu svojega bivstva, ono je otkrilo zakone svog razvoja i, svijesno svrhe, primje njuje ih sada na svoj daljnji razvoj. 1 Berlin 1884.
365
Dvadesetiprvo
poglavlje.
Osnovni zakoni socijalističkog društva. 1. Davanje posla svima, koji su za rad sposobni. Čim društvo uzme u svoje ruke sva sredstva rada, bi t i će r a d n a d u ž n o s t s v i h oni h, k o j i su s p o s o b n i za r a d b e z r a z l i k e s pol a , o s n o v n i za k o n s o c i j a l i z o v a n o g d r u š t v a . Društvo ne može bez rada opstojati. O no dakle ima pravo da traži, da svatko, tko hoće zadovoljiti svojim potrebama, radi prema svojim tjelesnim i duševnim sposobnostima kod priredjivanja predmeta, koji služe udovoljenju potreba. Glupa tvrdnja, da socijalisti hoće da ukinu rad, besmislica je bez primjera. Onih, koji ne rade, ljenivaca ima s a m o u buržoaskom svijetu. Socijalizam se slaže s biblijom, dok ova veli: T ko ne radi, neka i ne jede. No rad treba da uz to bude i korisna, produktivna djelatnost. Novo će dakle društvo zahtijevati, da se svatko prihvati jednog izvjesnog industrijskog, zanatlijskog ili ma kakvog drugog korisnog posla, kojim će on sa svoje strane doprinijeti nešto podmirenju društvenih potreba. B e z r a d a n e m a uživanja, n i k a k a v rad be z uživanja. Pošto su svi obvezani da rade, svi imaju jednaki in teres na tom, da vide ispunjena ova tri uslova kod rada. Prvo, da vrijeme rada bude umjereno i da se nitko suviše ne n apreže; drugo, da rad bude što je više moguće ugo dan i da pruža prom jenu; treće, da rad bude što više produktivniji, jer o tom ovisi vrijeme rada i stepen uži vanja. O va pako tri uslova ovise opet o vrsti i množini radnih sredstava i radnih snaga, koje su na raspoloženju, i od zahtjeva i života budućega društva. Socijalističko dru štvo ne ide za tim, da živi proletarski, v e ć d a o d strani proletarski način života velikoj v e ć i n i l j u d i . O no nastoji, da svakome pruži što je moguće veću mjeru životnih ugodnosti i tako nastaje pi tanje : kolike će biti potrebe društva? D a bi se to moglo ustanoviti, potrebna je jedna uprava,
366
koja će obuhvatati sva područja djelatnosti u društvu. Z a ovu svrhu čine naše općine jednu prikladnu podlogu, ako su one prevelike, da bi se dobio laki pregled, njih se dijeli u okružja. Kao nekoć u prastarom društvu, tako i sada svi punoljetni pripadnici općine, b e z r a z l i k e s p o l a , sudjeluju u izborima, koji dodju i odredjuju po vjerljive osobe, koje će voditi upravu. Na čelu svih lokalnih uprava stoji jedna uprava centralna — valja spomenuti, da to nije nikakva vlada sa silom u ruci, već neki egzekutivni upravni kolegij. — Ravnodušno je kod toga, da li je ta centralna uprava imenovana po skupnosti ili po općinskim upravama. T a pitanja ne će u budućnosti više imati zna čenje, što ga danas imaju, jer tu ne će biti u pitanju za uzimanje položaja, koji daje veću vlast i upliv i bolje prihode, nego povjereničke dužnosti, za koje će se uzimati najprikladnije lice, b i o t o m u š k a r a c i l i ž e n a , i ko jima se ta zvanja mogu oduzeti ili ponovo izborom dati, prema tome, kako potreba zahtijeva i kako birači žele. Svi se položaji zauzimaju samo za jedno odredjeno vrijeme. O ni dakle, koji zauzimaju ta mjesta, ne će imati nikakvu posebnu „činovničku kvalifikaciju", tu ne ima svojstva trajne funkcije i hijerarhijski red unapredjivanja. Iz nave denih razloga isto je tako ravnodušno, postoje li izmedju centralne uprave i lokalnih uprava stupnjevi, kao na pri mjer provincijalna uprava itd. Budu li nužni, ustanovit će ih. ne budu li nužni, ne će ih ni biti. O svemu tome od lučuje potreba, kako se ona u praksi javi. Ako je razvitak društva učinio izlišnima stare organizacije, ukinut će ih bez huke i buke i bez svadje, jer nitko ne ima ličnog interesa, da one i dalje postoje, a na njihovo će mjesto ustanoviti nove. O v a u p r a v a , k o j a s e z a s n i v a n a n a j širem d e m o k r a t s k o m temelju, razlikuje s e i z o s n o v a o d d a n a š n j e . Koliko li borbi u no vinama, koliko li jezičnoga boja u našim parlamentima, koliko li sudara aktova u našim kancelarijama, dok se iz vrši i jedna najsitnija promjena u upravi i vladi I Prije svega je glavni zadatak to, da se ustanovi broj i vrsta raspoloživih snaga, broj i vrsta radnih sredstava, fa brika, radiona, prometnih sredstava, zemlje i zemljišta itd.
367
i dotadašnja njihova proizvodna sposobnost. Dalje valja ustvrditi, koliko ima gotovih proizvoda i kolika je množina artikla i stvari potrebne, da se udovolji potrebi za neko izvjesno razdoblje. Kao god što,danas država i razne za jednice utvrdjuju svake godine svoj proračun, isto će to u budućnosti važiti i za cjelokupno društvenu potrebu, pri čemu će se moći u punoj mjeri uzeti u obzir promjene, koje su posljedica proširenih i novih potreba. Statistika igra tu glavnu ulogu; ona je najvažnija pomoćna znanost u novom društvu, ona pruža mjerilo za cjelokupnu druš tvenu djelatnost. Statistika se već danas primjenjuje u velikom objamu za slične ciljeve. Proračuni carevine, države i općine osni vaju se na velikom broju statističkih podataka, koji se kupe svake godine u pojedinim upravnim granama. Duže iskustvo i izvjesna stabilnost u tekućim potrebama omo gućavaju to. P a i svaki poduzetnik jedne veće fabrike, svaki trgovac, u n o r m a l n i m prilikama, može odrediti tačno, kakve potrebe ima za slijedeće četvrtgodište i na kakvi način mora da uredi svoju proizvodnju i svoju ku povinu. A ko ne nastupe kakve ekscesivne promjene, on sve to može izračunati lako i bez muke. Iskustvo, da krize nastaju uslijed slijepe anarhijske proizvodnje, to jest uslijed toga, što se ne zna, koliko ima već proizvedenih predmeta, kolika je potrošnja i potreba raznih artikla na svjetskom tržištu, nagnalo je, kao što smo već naglasili, krupne industrijalce najrazličitijih grana indu strije, da se sjedine u kartelima i trustovima, s jedne strane zbog toga, da se utvrde cijene, a s druge strane zato, da se na temelju stečenih iskustva i prispjelih narudžaba re gulira proizvodnja. Prema proizvodnoj sposobnosti svakog pojedinog poduzeća i prema vjerojatnoj potrošnji utvrdjuje se, koliko svako poduzeće posebice smije proizvesti za nekoliko najbližih mjeseci. Prekoračavanja tih granica ka žnjavaju se velikim ugovorenim kaznama i izbacivanjem iz udruženja. Poduzetnici sklapaju ove ugovore ne na korist, već na štetu publike, a na svoju korist. Njihov je cilj, da moć koalicije iskoriste radi toga, da bi došli do što je moguće većeg profita. H oće se, da se regulisanjem pro-
368
izvodnje postignu kod publike tolike cijene, do kojih se nikad ne bi došlo u konkurentskoj borbi izmedju pojedinih po duzetnika. Obogaćuje se dakle na račun konzumenata* koji moraju platiti traženu cijenu za jedan proizvod, što ga trebaju. Pa kako je kartelima, trustovima i t. d. oštećivan potrošač, tako je i radnik. Kad poduzetnici regulišu pro izvodnju, jedan dio činovnika i radnika postaje suvišnim, i da bi mogao živjeti, on konkuriše svojim drugovima radeći za manju nadnicu. Osim toga je socijalna moć kartela tako velika, te su i same radničke organizacije rijetko kadre, da im na put stanu. Poduzetnici imaju dakle dvostruku korist, oni primaju veće cijene i plaćaju manje nadnice. Ovo re guliranje proizvodnje, koje vrše poduzetnički savezi, s uprotno je o n o m e r e g u l i s a n j u , k a k v o ć e b i t i u s o c i j a l i s t i č k o m d r u š t v u . Danas je mje rodavan interes poduzetnika, u buduće će to biti interes cjelokupnosti. Medjutim u buržoaskome društvu ni najbolje organizovani kartel ne može predvidjeti i unijeti u račun sve faktore; konkurencija i špekulacija na svjetskom tržištu bijesne i dalje u prkos kartela, i tada se najednom pokaže, da je u računu jedna rupa i cijela se umjetno načinjena zgrada sruši. Kako velika industrija, tako i trgovina ima opsežne statistike. Svakog tjedna izdaju veća trgovačka i lučka mjesta preglede o skladištima petroleja, kave, vune, šećera, žita i t. d. Statistike, koje su često puta sasvim sigurno netačne, jer posjednici robe imaju nerijetko ličnog interesa ne puštati, da se sazna prava istina. Ali u cjelini su ove statistike prilično sigurne i daju interesentima pregled, kako će tržište izgledati u najbližem vremenu. No i ovdje valja imati na umu spekulaciju, koja pravi iluzornima i ruši sve račune, a često puta onemogućava svaki realni posao. A kao god što je u buržoaskom društvu nemoguće opće regulisanje proizvodnje zbog toga, što su tu hiljade privatnih proizvodjača sa medjusobno suprotnim interesima, isto je tako nemoguće regulisanje distribucije (podjele proizvoda) zbog spekulativne naravi, što je ima trgovina, zbog velikog broja trgovaca i borbe njihovih interesa. Ono, što je već dosada učinjeno, pokazuje samo, što bi se tek dalo uraditi, kad bi privatni interes iščezao i nad svime zavladao opći
369
interes. Z a ovo su jedan dokaz statistike žita, sto ih izdaje država, i koje se kupe svake godine u raznim kulturnim državama i omogućuju izvodjenje zaključaka o veličini že tvenih prinosa, o stepenu podmirivanja domaćeg tržišta i o vjerojatnosti cijena. Medjutim. u jednom socijalizovanom društvu prilike su potpuno uredjene, čitavo je društvo vezano solidarnošću. Sve se vrši po planu i redu i tako je lako utvrditi mjerilo za razne potrebe. A tek kad se ima pred sobom nešto iskustva, onda se vrši sve kao u igri. A ko se na primjer statistički utvrdi, kolika je prosječna potreba u pekarskim, mesarskim, cipelarskim, rubeninskim i t. d. artiklima, pa ako se s druge strane tačno zna proizvodna sposobnost ustanova za produkciju tih predmeta, o n d a s e i z t o g a može i z n a ć i p r o s j e č n a mj e r a za d n e v n o d r u š t v e n o p o t r e b n o r a d n o v r i j e me . Iz t o g a se d al j e m o ž e uvi dj et i , d a l i su n u ž n i i z v j e s n i z a v o d i za p r o i z v o d n j u o d r e d j e n i h artikla, ili s u i z l i š n i i d a li s e m o g u u p o t r i j e b i t i z a d r uge svrhe. Svaki pojedinac odlučuje o grani rada, u kojoj bi htio biti zaposlen. Veliki broj najrazličitijih područja rada daje mogućnosti, da se vodi račun o najrazličitijim željama. P o kaže li se na jednom području suvišak, a na drugome nedostak sila, uprava mora poduzeti nužne korake, da bi poravnala odnose. Organizovati proizvodnju i različitim snagama pružiti mogućnost, da ih se upotrijebi na pravome mjestu, to će biti glavni zadatak izabranih funkcijonara. U koliko se više sve snage dopunjuju, u toliko se sa manje trvenja okreću točkovi. Pojedine grane rada i odje ljenja biraju svoje redatelje, koji će upravljati poslom. T o nijesu priganjači, kao što su današnji nadzornici i poslovodje, već su to drugovi, koji namjesto proizvodjačke funkcije imaju da vrše tu upravljačku funkciju, koja im je dodijeljena. Nije isključena i ta mogućnost, da sa usavr šavanjem organizacije i razvitkom obrazovanosti kod svih članova ove funkcije postanu naizmjenične, tako, da ih po jednom odredjenom redu vrše svi radnici b e z r a z l i k e
spola. A . Bebel: Ž ena i todjalizamk.
24
370
2. Harmonija interesa. Rad, organizovan na temelju pune slobode i demo kratske ravnopravnosti, kod kojega je jedan za sve i svi za jednoga, u kojem dakle vlada potpuna solidarnost, izazvat će takvu volju za stvaranjem i takvu utakmicu, kakva se u današnjem privrednom sistemu nigdje ne može naći. A takav duh, to uživanje u stvaranju, upliviše takodjer i na produktivnost rada. Dalje z b o g t o g a , š t o s v i u z a j a m n o r a d e j e d n i z a d r u g e, svi imaju interesa, da svi predmeti budu što je više moguće bolji i savršeniji i da se proiz vode sa što je moguće manjim trošenjem snage i vremena rada, bilo zato, da se skrati vrijeme rada, ili zbog toga, da se dobije vremena za proizvodjenje novih produkata, koji podmiruju više potrebe. O v a j z a j e d n i č k i i nt e r e s d a j e s v i m a p o v o d a , da r a d e na usa vršavanju, razvijanju i ubrzavanju pro c e s a rada. Sl avol j ubl j e, da se ne š t o p r o n a d j e i ot kri j e, d o b i t će u n a j v e ć e m s t e p e n u p o d s t i caj a, s v a k i će t eži t i , da s v o j i m p r e d l o z i ma i i d e j a m a n a t k r i l i d r u g o g a . 1 Nastupit će dakle baš suprotno od onoga, što tvrde protivnici socijalizma. Koliko li izumilaca i pronalazača propada u buržoaskom društvu! Koliko li ih se izrabi i onda odbaci I Kad bi na čelu buržoaskoga društva stajali duh i talenat namjesto imanja, 1 „M oć utakmice, koja potiče čovjeka na najogromnije napore, samo da bi izazvao pohvalu i divljenje drugih, pokazuje se, kao sto nam isku stvo potvrdjuje, vrlo korisnom svuda, gdje se ljudi javno takmiče, čak i tamo, gdje su u pitanju frivolne i takve stvari, od kojih publika nema nikakve koristi. A utakmica, koja bi se vršila i koristila općem dobru, jeste jedna vrsta konkurencije, protiv koje socijalisti ne ustaju." J o h n S t u a r t M i l l , „Politička ekonomija". Svaki savez, svako udruženje lica, koja imaju iste ciljeve i težnje, daje nam isto tako mnogobrojnih pri mjera uzvišenijih napora, kojima se ne dolazi ni do kakvih materijalnih, već samo do idealnih uspjeha. Istina, utakmičare pokreće slavoljublje, žudnja da se istaknu, težnja da koriste općoj stvari. A li je ova vrsta slavoljublja jedna vrlina, ona se razvija na sreću sviju zadovoljavajući u isti mak i žudnju pojedinca. Slavoljublje je štetno i za odbacivanje samo onda, kad ono ide na štetu cjeline ili na račun drugih.
371
o n d a bi n a j v e ć i b r o j k a p t a l i s t a m o r a o u s t u p i t i s v o j a m j e s t a r a d n i c i m a , p o s i o v o dj a m a, t e h n i č a r i ma , i n ž i n i r i m a , k e m i č a r i m a i t. d. T o su ljudi, koji su u devedesetidevet od sto slučajeva učinili prona laske, otkrića i usavršivanja, koje poslije toga izrabljuje čovjek s velikom kesom. Koliko je tisuća izumitelja i pro nalazača propalo zbog toga, što nijesu našli čovjeka, koji bi dao sredstava za izvedenje njihovih pronalazaka i izuma, koliko zaslužnih pronalažača i otkrivača gnječi socijalna mizerija svagdašnjeg života, to se ne da izračunati. Ne gospodare svijetom bistre glave i ljudi oštra razuma, već ljudi, koji imaju mnogo sredstava, što još ne znači, da se ne može naći zajedno bistra glava i puna kesa. Svaki, koji se kreće u praktičnome životu, zna sa ko likim nepovjerenjem radnik danas gleda na svako usavr šavanje, na svaki nov pronalazak, koji se zavede. 1 s pravom. Redovito on od toga ne ima nikakve koristi, već samo onaj, koji tu novost primijeni; on se mora bojati toga, da će ga novi stroj, usavršenje, koje se uvede, baciti na ulicu kao prekobrojnog. Umjesto da sa radošću dočeka jedan pronalazak, koji čovječanstvu čini čast i treba da donese korist, sa njegovih se usana otima protest i kletva. A ko liko usavršavanja procesa proizvodnje, koja otkrije kakav radnik, ostane neizvedeno. Radnik prećuti takvo otkriće, jer se plaši, da od toga ne će imati korist, već samo štetu. T o su prirodne posljedice suprotnosti interesa.1 1 v. T h ii n e n, „Izolovana država" (R oatock), v e li: ,,U suprotnosti interesa nalazi se razlog, zbog kojega proletarac i vlasnik stoje jedan prema drugome kao neprijatelji i zbog koga će biti nepomirljivi sve dotle, d o k s e n e u n i š t i p o d v o j e n o s t i n t e r e s a . S vremena na vrijeme, fabričkim otkrićima, podizanjem chaussea i željeznica, stvaranjem novih trgovinskih veza, može se povećati ne samo blagostanje njegovog najam nog gospodara, već i nacijonalni prihod. A li pri našem sadašnjem dru štvenom uredjenju radnik ne vidi od toga nimalo koristi, njegov položaj ostaje, kakav je i bio, a c j e l o k u p a n p r i r a š t a j p r i h o d a i d e u d ž e p o v e p o d u z e t n i k a , k a p i t a l i s t a i veleposjednika". Ovaj posljednji stav jest gotovo doslovna anticipacija one izjave, koju je G ladstone 1864. učinio u engleskom parlamentu rekavši: »Ovaj bujni prirast prihoda i moći (koji je z» posljednjih dvadeset godina Engleska postigla) ograničio se isključivo na imućne klase". A na strani 20 7 . svo
372
U socijalističkom društvu biti će u n i š t e n a suprot nost interesa. Svaki će razvijati svoje sposobnosti, da bi koristio sebi, a time u isti mah i zajednici. Danas su za dovoljenje ličnoga egoizma i općega interesa većinom s up r o t n o s t i , koje jedna drugu isključuju; u novom su društvu ove suprotnosti uklonjene, z a d o v o l j e n j e lič n o g e g o i z m a i r a d na o p ć e m d o b r u s t oj e u m e d j u s o b n o j h a r mo n i j i , oni se pokrivaju.1 Veličanstveno djelovanje jednog takvog stanja očigledno je. Produktivnost rada silno će porasti. Naročito će produk tivnost rada silno porasti još i zbog toga, što će prestati ovo prekomjerno d i j e l j e n j e r a d n i h s n a g a po hi ljadama i milijunima malih poduzeća, koja proizvode najnesavršenijim orudjima i alatima. Prije smo pokazali, na koliko je bezbrojnih sitnih, srednjih i krupnih poduzeća razdijeljen privredni život Njemačke. Slivanjem sitnih i srednjih gazdinstava u krupna poduzeća, koja raspolažu svim preimućstvima najmodernije tehnike, izbjeći će se današnje ogromno traćenje snaga, vremena, materija svih vrsta (svijetlosti, toplote i t. d.) i prostora, a produktiv nost rada bit će mnogo veća. Kolika razlika postoji iz medju produktivnosti sitnih, srednjih i krupnih gazdinstava, neka nam pokaže jedan primjer iz industrijskog popisa države M assachusetts od 1890. godine. Tam o su podu zeća deset glavnih industrijskih grana podijelili u tri kate jega djela veli v. T h iin en : „ S v e z l o l e ž i u o d v a j a n j u o d n j e g o v a p r o i z v o d a".
r a d n ik a
M o r e 11 y izjavljuje ovo u svojim „Principima zakonodavstva" : „Svojina nas dijeli na dvije klase, na bogate i siromahe. Oni ljube svoje imanje, a ne mogu da brane državu ; ovi apsolutno ne mogu vo ljeti otadžbinu, jer ih ona ne dariva ničim drugim, nego bijedom. M e djutim, kad je zajednica dobara, svaki voli svoju otadžbinu, jer ona svakom daje život i sreću". 1 Ocjenjujući korisne i štetne strane komunizma kaže John Stuart M ill u svojoj „Političkoj ekonom iji": „Nijedno polje ne može biti po voljnije za razvitak takvog jednog shvatanja (da je javni interes u isti mah i lični), nego što je to jedna komunistička zajednicu. Svekoliko sla voljublje, kao i sva fizička i duhovna akcija, koje danas naporno teže zadovoljenju pojedinih i samoživih interesa, tražili bi drugu vlast rada i samo po sebi našli ju u težnji za općim blagostanjem zajednice".
373
gorije. O na poduzeća, koja su stvarala ukupnu vrijednost manju od 40.000 dolara, uračunata su u nižu klasu, ona, koja su proizvodila vrijednost izmedju 40.000 i 150 000 dolara, u srednju klasu, a ona, koja su producirala vrijed nost iznad 150.000 dolara, u višu klasu. Rezultat je bio ovaj:
Broj poduzeća
Niža klasa . . Srednja klasa V isa klasa . .
2042 968 686
Ukupno . . .
3696
Procenat svih poduzeća
5 5 ,2 2 6 ,2 18,6 100
Cjelokupna suma Procenat proizvedene vrijed cjelokupne pro nosti pojedinih izvedene vri klasa dolara jednosti 5 1 ,6 6 0 .6 1 7 1 0 6 ,8 6 8 .6 3 5 3 9 0 ,8 1 7 .3 0 0 5 4 9 ,3 4 6 .5 5 2
9 ,4 19.5 71.1 100
Sitna poduzeća, kojih je bilo dva puta više, no sred njih i krupnih gazdinstava, proizvela su dakle samo 9,4 procenata cjelokupnoga produkta, dok su krupna poduzeća, čiji je broj iznosio svega 23 procenta svih poduzeća, pro izvela gotovo dva i po puta veći kvantum produkata od svih ostalih poduzeća. Ali bi se i krupna poduzeća mogla organizovati još mnogo racijonalnije, tako, da bi se sa najsavršenijim tehničkim oblikom produkcije mogla stvoriti m n o g o v e ć a r količina proizvoda. Koliko se može uštediti na vremenu, kad je proizvodnja organizovana na najracionalnijoj bazi, o tome je 1886. T h. H ertzka iznio jedan interesantan račun u svojoj knjizi „Zakoni društvenog razvitka". O n je ispitivao, koliko je radnih snaga i vremena potrebno utrošiti, pa da se krup nom proizvodnjom podmire potrebe stanovništva Austrije, koje je tada imalo 22 milijuna glava. Radi ovoga je Hertzka tražio obavještenja o produktivnoj sposobnosti krupnih po duzeća u raznim granama rada, pa je onda prema tome sastavio svoj račun. T u je uračunato i privredjivanje na 101/* milijuna hektara oraće zemlje i 3 milijuna hektara pašnjaka, koji bi bili dovoljni za taj broj stanovništva, pa
374
da podmire njegovu potrebu u zemljoradničkim produktima i mesu. Dalje, Hertzka je unio u taj svoj račun i podi zanje stanova, tako, da svaka porodica dobiva svoju kućicu od 150 kvadratnih metara sa pet odjeljaka, koja će se moći održavati 50 godina. Izašlo je, da je za poljoprivredu, gradjevinarstvo, proizvodnju brašna i šećera, industriju ugljena, željeza i strojeva, industriju odijela i kemijsku indu striju potrebno 615.000 radnih snaga, koje bi morale raditi dnevno kroz godinu onoliko, koliko to sad prosječno iznosi radno vrijeme. Ali tih 615.000 glava predstavljale su s a m o 12,3 p r o c e n a t a s t a n o v n i š t a u A u s t r i j i , k o j e j e s p o s o b n o za r ad, ne r a č u n a j u ć i t u ni j e d n u ž e n u , k a o n i m u š k a r c e i s p o d 16 i i z n a d 50 g o d i n a . Kada bi 5 milijuna ljudi, koliko ih je bilo sposobnih za rad u vrijeme pravljenja ovoga računa, bilo uposleno kao i onih 615.000, o n d a b i b i l o p o t r e b n o , d a s v a k i o d n j i h r a d i s a m o 36,9 d a n a , u o k r u g l o m 6 t j e d a n a , pa da se proizvedu najnužnije životne namirnice za 22 milijuna ljudi. Ali ako uzmemo 300 radnih dana u godini umjesto 37, onda bi — uzimajući, da je sad radni dan 1 1 sati — pri novoj organizaciji bio p o t r e b a n r a d o d s v e g a 13/s s a t a , pa da se p o d m i r e n a j n u ž n i j e p ot r e b e . Hertzka unosi u račun i luksusne potrebe bolje situ iranih i nalazi, da bi za njihovu proizvodnju kod stanov ništva od 22 milijuna duša bilo potrebno još 315.000 radnika. Ukupno bi tada po Hertzkinom računu s obzirom na nekoliko industrija, koje u Austriji nijesu dovoljno raz vijene, bio potreban okruglo jedan milijun, to jest 20 pro cenata muškog stanovništa sposobnog za rad, isključivši one ispod 16 i preko 50 godina, pa da se za 60 dana podmire svekolike potrebe stanovništva. A ko pak unesemo u račun cjelokupno muško stanovništvo, koje je sposobno za rad, tada bi njemu bilo potrebno d a d n e v n o r a d i s v e g a d v a i po s a t a p r o s j e č n o . 1 1 U svojim „Krivim naukama'4 ruga se gospodin Eugen Richter ogromnom skraćivanju vremena, koje mi stavljamo u izgled, kad se uvede opća obvezatnost rada i najsavršenija tehnička organizacija procesa rada. On kusa umanjiti što je moguće više produktivnu sposobnost krupne in-
375
Ovaj račun ne će iznenaditi nikoga, koji ima pregled nad prilikama. Uzmimo sad, da pri tako umjerenom vre menu rada izuzimajući bolesnike i invalide mogu još da rade i ljudi stariji od 50 godina, dalje, da bi mogla raditi i mladež ispod 16 godina, a isto tako i jedan veliki broj žena, u koliko ne bi bile spriječene odgajanjem djece, spremanjem hrane i t. d., u tom slučaju vrijeme rada moglo bi se još više skratiti ili bi se u znatnoj mjeri mogle pod miriti i druge, nove, sve više potrebe. A isto tako nitko valjda ne će tvrditi, da ne će biti još vrlo važnih napredaka i usavršenja u procesu rada, koji se ne mogu dogledati, a koji će čovječanstvu donijeti novih blagodati. S druge strane radi se na tome, da se kod sviju zado volji veliki broj potreba, koje danas može da zadovoljava samo jedna manjina, a sa sve jačim kulturnim razvijanjem javljaju se uvijek nove potrebe, koje isto tako hoće da budu podmirene. M o r a s e u v i j e k p o n a v l j a t i : n o v o d r u š t v o ne će da ži vi p r o l e t a r s k i , o n o za h t j e v a da ž i v i k a o j e d a n v i s o k o r a z v i j e n kul t ur ni n a r o d i to sa s v i m a s voj i m č l a n o v i m a o d p r v o g d o p o s l j e d n j e g . A li ono ne će podmi rivati tek svoje materijalne potrebe, ono će isto tako svima dati dovoljno vremena da se obrazuju u umjetnostima i znanostima svake ruke, a isto tako će im omogućiti i odmor.
3. Organizacija rada. Još i u drugim, vrlo bitnim tačkama razlikovat će se socijalistička komuna od buržoaskog društva. T u otpada načelo „jeftinog i lošeg” , koje je za jedan veliki dio buržoaske produkcije mjerodavno i mora biti mjerodavno, pošto veći dio mušterija može da kupuje samo jeftinu robu, koja postaje brzo neuporabiva. T u će se proizvoditi samo najbolje, što duže traje i rjedje treba da bude nadomješ* tavano. Budalaštine mode i ludosti mode, koje izazivaju dustrije, a naprotiv da silom nadme značenje sitnog zanatstva, da bi mogao tvrditi kako tada produkcija ne će biti veća. D a bi socijalizam predstavili kao nemoguć, braniči postojećeg ,,reda“ moraju diskreditirati dobre odlike svog vlastitog društvenog uredjenja.
376
samo rasipavanje, a često i neukus, prestaju. Nesumnjivo je, da će se tada oblačiti i ukusnije i dopadljivije, nego li danas — mimogred budi rečeno, mode za posljednjih sto godina, naročito kod muškaraca, odlikuju se potpunim ne dostatkom ukusa —, ali se tada ne će više uvoditi svakog trećeg mjesece nova moda, jedna ludost, koja stoji u naj užoj vezi s jedne strane sa medjusobnom konkurentskom borbom žena, a s druge strane sa uživanjem u kićenju i i sa taštinom i sa potrebom pokazivati svoje bogatstvo. Isto tako, danas veliki broj lica živi od tih ludosti mode i njihov interes ih nagoni, da tu modu još više stimuli raju i forsiraju. S tim pomodnim budalaštinama u odije vanju pada i ludost mode u stilu stanova. T u je ekscen tričnost otišla do najgorih krajnosti. Stilovi, za čije su raz vijanje bile potrebne stotine godina i koji su postali kod najrazličitijih naroda — ne zadovoljava se više stilovima Evropljana, već se prelazi na stilove Indijanaca, Japanaca, Kineza itd. — izlaze iz mode za nekoliko godina i od bacuju se. Naši umjetnički zanatlije ne znaju već, što će sa tolikim svojim uzorcima i modelima i kamo će s njima. T ek što su se sortirali u jednom „stilu” i tek što misle, da izvuku troškove, koje su oko njega imali, već je tu jedan novi „stil” , koji opet traži velike žrtve vremena i novca, duševnih i tjelesnih sila. U ovoj trci i jurnjavi od jedne mode k drugoj, od jednog stila k drugomu očituje se najasnije nervoznost vremena. Nitko ne će ustvrditi, da u toj žurbi i uzburkanosti ima smisla i razumnosti i da se to može smatrati kao znak društvenoga zdravlja. , T e k će s o c i j a l i z a m u n i j e t i ve ću s t a b i l n o s t u ž i v o t i n a v i k e d r u š t v a ; on će omogućiti mir i uživanje i bit će osloboditelj od današnje užurba nosti i uzrujanosti. T ad a će nestati i nervoznost, taj bič našeg vremena. Ali i rad treba da bude što je više moguće prijatan. Z a to su potrebne ukusno i praktično uredjene radionice, onemogućavanje svake opasnosti, odstranjenje neugodnih zadaha, isparina, dima itd., ukratko svih zdravlju štetnih i nesnosnih upliva. U početku će novo društvo proizvoditi pomoćnim sredstvima za rad, koja su mu ostala od starog
377
uredjenja. Ali to nije dovoljno. Mnogobrojne raštrkane ra dionice, u svakom pogledu nezgodne u svakoj mjeri, manj kavi alati i strojevi, koji su za svašta bili upotrebljavani, niti su dovoljni za broj ljudi, koji će biti uposleni, a niti mogu zadovoljiti njihovu težnju za udobnošću i prijatnošću. Najvažnija je dakle potreba, da se uredi mnogo velikih, svijetlih, zračnih, savršeno snabdjevenih i ukrašenih radnih prostorija. I umjetnost i tehnika, spretnost glave i ruku naći će u času opsežno polje rada. Sve grane strojarstva, fabrikacije alata, graditeljstva i poslova oko unutrašnjeg uredjivanja zgrada dobivaju najbogatije prilike za rad. Sad vće se u praksi izvesti sve ono, što je ljudski pronalazački duh mogao da stvori u pogledu udobnih i prijatnih gradjevina, dobre ventilacije, osvjetljenja i loženja, mašinskih i tehničkih uredaba i čistoće. Radi štednje u motornim sna gama, ogrjevu, osvjetljenju, vremenu, kao god i radi prijatnosti rada i života svih ljudi izvršit će se što je mo guće pogodnija k o n c e n t r a c i j a radionica na nekoliko točaka. Stanovi će se odijeliti od radnih prostorija i nepri jatnosti industrijskog i obrtničkog rada. A sve će nepri jatnosti opet pogodnim uredbama i preventivnim mjerama svake ruke biti svedene na najmanju mjeru, pa najzad i sasvim otklonjene. Sadašnje stanje tehnike ima već do voljno sredstava, da najopasnije vrste poslova, kao što su ludarstvo, kemijski radovi itd., p o t p u n o oslobodi od svih opasnosti. T a se sredstva ne upotrebljavaju u buržoaskome društvu, jer prouzrokuju velike troškove i jer ne postoji nikakva obveza, da se za zaštitu radnika pruži što više od onoga, što je najpotrebnije. Neprijatnosti, koje su spojene na primjer sa radom u rudnicima, mogle bi biti otklonjene drugom vrstom uredjenja, jakom ventilacijom, uvodjenjem električne rasvjete, znatnim skraćivanjem radnog vremena i čestom izmjenom radnih snaga. Isto tako nije potrebna nikakva osobita oštroumnost, da se pronadju za štitna sredstva, koja će primjerice kod gradnja učiniti go tovo nemogućim svaki slučaj nesreće i učiniti taj rad jednim od najprijatnijih. T ako se u dovoljnoj mjeri kod najvećih gradnja mogu podići obilne zaštitne mjere protiv sunčane žege i kiše, kao i kod radnja pod otvorenim nebom.
378
Isto će se tako u jednom društvu, kao što je socijali stičko, kojemu radne snage stoje u izobilju na raspoloženju, moći lakše izvesti češća izmjena u upotrebi radnih snaga i koncentracija izvjesnih radova u odredjeno doba godine i dana. Pitanje o odstranjenju prašine, dima, čadja i neugodnih smradova može se i danas već potpuno riješiti kemijom i tehnikom, što se ne dogadja nikako ili se dogadja tek dje lomično samo zato, što privatni poduzetnici za tu svrhu ne će žrtvovati potrebnih sredstava. Mjesta proizvodnje u budućnosti, gdjegod se ona nalazila, pod zemljom ili nad zemljom, razlikovat će se dakle od sadašnjih u smislu naj povoljnijem. Usavršavanje uredaba je za privatno gazdin stvo u prvom redu pitanje novca, i ono glasi: dopušta li to posao, rentira li se to? Ako se to ne rentira, radnik može i da propadne. Kapital ne učestvuje ondje, gdje ne ima profita. Čovječnost ne ima tečaja na burzi.1 U socijalističkom je društvu pitanje o profitu doigralo svoju ulogu, ono i ma vu vidu s a m o b l a g o s t a n j e s v o j i h č l a n o v a . Sto njima koristi i što njih štiti, to mora biti uvedeno, što njima škodi, to je izbačeno. Nitko nije primoravan sudjelovati u jednoj opasnoj igri. Pa ako će se poduzimati poduzeća, gdje će postojati pogibli, mo žemo biti sigurni, da će se javiti množina dobrovoljaca, to više, što se tu ne može raditi o poduzećima, koja smetaju kulturi, već samo o onakvima, koja je unapredjuju.
4. Porast radne produktivnosti. Svestrana primjena motorskih snaga i najsavršenijih strojeva i alata, najšira podjela rada i spretna kombinacija radnih sila dovesti će proizvodnju na takovu visinu, te će se za proizvodnju nužnog kvantuma životnih namirnica v r l o z n a t n o r e d u c i r a t i r a d n o v r i j e m e . Po većana proizvodnja donosi svima koristi; u d i o p o j e1 „K apital", veli „Quarterly Reviewer", „bježi od strke i svadje i bojažljive je naravi. T o je vrlo istinito, ali to jo i nije sasvim istinito. Kapital se užasava mjesta, gdje ne ima profita, ili gdje je vrlo mali profit, baš kao sto se priroda užasava praznog prostora. U koliko je veći profit, u toliko je kapital smioniji. A k o je sigurnih deset procenata, svuda
379
d i n c a na p r o d u k t u r a s t e sa p r o d u k t i v n o š ću rada, a sve ve ć a p r o d u k t i v n o s t o p e t omo gućuje skraćivanje odredjenoga radnog vremena, koje je d r u š t v u p o t r e b n o . Medju motornim snagama, koje će se tada primjenji vati, zauzimati će elektriciteta odlučni položaj. V eć i samo buržoasko društvo nastoji, da je svagdje upotrijebi. I u što se opsežnijoj i savršenijoj mjeri to dogadja, to bolje po općeniti napredak. Djelovanje ove najače od svih pri rodnih sila, djelovanje, što revolucijonira, raskidati će t o p r i j e veze buržoaskog svijeta i otvoriti vrata socijalizmn. Ali će ova snaga biti u najpunijoj mjeri iskorišćena i u najvećem opsegu primijenjena tek u socijalizovanome dru štvu. O na će i kao motorna snaga i kao izvor svijetla i toplote doprinijeti u ogromnoj mjeri poboljšanju uslova za život cijeloga društva. Elektriciteta se odlikuje od svih drugih sila time, što je u prirodi ima i suviše. Naši vo dopadi, morska plima i osjeka, vjetar, sunčano svijetlo dat će bezbroj konjskih sila, čim ih budemo znali iskorišćavati potpuno i za jednu svrhu. „Silno bogatstvo energije, koje nadmašuje svaku potrebu, pružaju oni dijelovi zemaljske površine, kojima sunčana toplota, i to baš ondje većim dijelom neiskorišćena, pa čak i nesnosna, pritiče tako stalno, da bi se njome moglo pro vesti i jedno stalno tehničko poduzeće. M ožda ne bi bilo pretjerano, kad bi sebi jedan narod već sada osigurao jedan dio tih krajeva. A zato nijesu ni potrebne velike površine zem lje; n e k o l i k o k v a d r a t n i h m i l j a u s j e v e r n o j A f r i c i d o t i c a t i će p o t r e b i j e d n e z e m l j e , k a o š t o j e N j e m a č k a . Koncentracijom sunčane toplote dade se proizvesti visoka temperatura, a s njom sve ostalo, transportni mehanički posao, nabijanje akumulatora, svijetlo i toplota, a elektrolizom izravno ćete ga n a ć i; kod 2 0 procenata on je već živahan; kod 5 0 procenata, onda je već sasvim sigurno vratoloman ; z a 100 p r o c e n a t a o n b a c a p o d n o g e s v e l j u d s k e z a k o n e ; z a 300 p r o c e n a t a , t u v e ć d « ima z l o č i n a , za k o j i će r i s k i r a t i , č a k a k o mu p r i j e t , i p o g i b a o , d a d o d j e n a v j e š a l a . Kad gungula i svadja donose ptofita, on će kuražno jurnuti u oboje." Karl Marks, „K apital", I. svezak 2. naklada. Bilješka na str. 2 5 0 .
380
i materijal za ogrjev. “ 1 Čovjek, koji pruža ovakvu per spektivu, nije nikakvi fantasta, već ugledni profesor berlin skog sveučilišta i predsjednik fizikalno-tehničkog državnog zavoda, čovjek dakle, koji u znanosti zauzima prvi red. A na 79. kongresu britskog udruženja u Winnipegu (K anada) rekao je u svom nastupnom govoru (kolovoza 1909) znameniti engleski fizičar Sir S. Thom son: „Nije daleko dan, kad će iskorišćivanje sunčevih zraka revolucijonirati naš život, kad će se čovjek osloboditi svoje ovi snosti od ugljena i vodene sile, i kad će svi veliki gradovi biti okruženi silnim aparatima, pravim hvataljkama sunčanih zraka, u kojima će se hvatati sunčana toplina i gdje će se zadobivena energija nakupljati u golemim rezervoarima. T o je snaga sunca, koja u ugljenu, u vodopadima, uhrani, obavlja sav rad na svijetu. Kako je silna ta množina snage, što je sunce izbacuje na nas, bit će jasno, čim uvažimo, da toplota, što je zemlja prima o podne za vedra dana, prema istraživanjima Langleyevim, odgovara onergiji od 7000 konjskih sila po jednom akru. P a ako naši inžiniri za sada još i nijesu našli načina, kako da iskoriste ovaj golemi izvor snage, ja ne sumnjam u to, da će im to konačno uspjeti. Kad će jednoć biti iscrpljene zalihe ugljena u zemlji, kad već snaga vode ne će doticati našoj potrebi, tada ćemo iz toga izvora crpsti svu energiju, koja je potrebna, da se rad na zemlji dovrši. T ada će se centri industrije prenijeti u žarke pustinje saharske, a vrijednost jedne zemlje mjerit će se po tom, koliko ona može da izloži velikih „hvataljka sunčevih z ra k a ".* Prem a tome bila bi uklonjena briga, da će nam jednoć uzmanjkati i ogrjevnog materijala. A pošto nam pronalazak akumulatora omogućava prikupljati veliku količinu snaga, pa da je nosimo, gdje hoćemo, ili štedimo, za kad hoćemo, tako, da pored 1 Energija rada i primjena električne struje, napisao Fr. Kohlrausch Leipzig 1900, Dunckei & H umblot. * V e ć godine 1864 učinio je Augustin Monchot pokus, da sunčanu toplotu upotrijebi za industrijske svrhe i konstruirao je jedan sunčani stroj, popravljen jo i od Pifrea. Najveći sunčani stroi (heliomotor) stoji u Kaliforniji i služi kao sisaljka. V od a se iz studenaca siše brzinom od 1 1 0 0 0 litara u minuti.
381
snage, koju nam daje sunce, plima i osjeka, možemo raču nati i iskoristiti i snagu vjetra i nabujalih gorskih potoka, koji se samo s vremena na vrijeme javljaju, onda na koncu konca ne će biti nijedne ljudske akcije, kojoj ne bi stajale na raspoloženju motorne snage, ako je potrebno. T ek pomoću elektricitete postaje moguća izgradnja vo denih sila u velikom stilu. Prem a T . Koehnu ima u osam evropskih država r a s p o l o ž i v i h v o d e n i h s n a g a : V elik a Britanija . . . N j e m a č k a .................... . Švicarska . . . . I t a l i j a .......................... . Francuska . . . . . Austro-Ugarska . . . Švedska ..................... ,. N o r v e š k a .................... ,
. . . . . . .
Konjskih sila 9 6 3 .0 0 0 1 ,4 2 5 .0 0 0 1 ,5 0 0 .0 0 0 5 ,5 0 0 .0 0 0 5 .8 5 7 .0 0 0 6 ,4 6 0 .0 0 0 6 ,7 5 0 .0 0 0 7 ,5 0 0 .0 0 0
N a 100 stanovnika 23,1 2 4 ,5 138 150 169 4 5 4 ,5 1290 3409
O d njemačkih saveznih država Đadenska i Bavarska raspolažu s najviše vodenih snaga. Đadenska može na samoj gornjoj Rajni dobiti oko 200.000 konjskih snaga, a Bavarska raspolaže s preko 300.000 neupotrebljenih (kraj 100.000 upotrebljenih) konjskih sila. Profesor Rehbock u Karlsruhe procjenjuje teoretski energiju cijele vode, što optiče zemaljsku površinu, na 8 milijarda konjskih snaga. Kad bi se otuda mogao iskoristiti rentabilno samo šesnaesti dio, još bi se uvijek zadobilo 500 milijuna konjskih snaga, koje trajno djeluju, jedna suma energije, koja bi više od deset puta nadmašila energiju ugljena, koja je izračunata godine 1907. približno (1000 milijuna tona). Pa ako su takvi računi za sada još i teorije, oni opet pokazuju, ka kovim li se tvorevinama imamo nadati u daljnjoj buduć nosti od „bijelog ugljena.“ Samo iz slapova rijeke Niagare, koja dolazi iz oblasti jezera s površinom od 231 880 če tvornih kilometara — to je od prilike 43 procenta površine čitave Njemačke sa 540.000 kvadratnih kilometara, — može se postići više vodenih snaga, nego ih imaju zajedno Engleska, Njemačka i Švicarska.1 Prem a drugom jednom 1 T . K ohn, O nekim velikim evropskim zalihama vode i o njihovu gospodarskom značenju. Elektrotehničko glasilo 1 909., svezak 38.
382
računu, koji se navodi u jednom službenom izvještaju, ima u Sjedinjenim Državama Amerike ništa manje nego 20 milijuna konjskih sila, koje godimice čine ekvivalenat 300 milijuna tona ugljena.1 Tvornice, koje će biti opskrbljene ovim „bijelim** ili „zelenim** ugljenom sa silom šumnih nabujalih potoka i vodopada, ne će imati dimnjaka ni vatre. Elektriciteta će omogućiti i to, da će se brzina naših željeznica i više nego podvostručiti. Ako je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća gospodin Meems u Đaltimoru držao, da će biti moguće sagraditi jedna elek trična kola, koja će u satu prevaljivati 300 kilometara, i ako je prof. Elihu Thomson u Lynnu (M assachusetts) vjerovao u izgradnju elektromotora, koji će prevaljivati kod željeznica u satu do 260 kilometara, ta su se već očeki vanja gotovo i ispunila. Pokusne vožnje, poduzete 1901. i 1902. na vojničkoj željeznici Berlin-Zossen, pokazaše već mogućnost do 150 kilometara prevaljivanja na sat. A kod preduzetih pokusa u godini 1903. Siemensova su kola dosegla brzinu od 201 kilometra, dok su kola općeg elek tričkog društva dosegla brzinu od 208 kilometara. Slijedećih godina kod pokusa s brzovlakovima s parnim lokomotivama postignute su brzine od 150 i više kilometara u satu. Sada je lozinka 200 kilometara na sat. 1 na areni se već javlja August Scherl sa svojim novim projektom o brzovlacima, koji dosadašnje željezničke pruge predaje trgo vačkom prometu, dok će veći gradovi biti vezani jednotračnim željeznicama sa 200 kilometara brzine.2 Pitanje o uvedenju elektrike na željeznicama na dnev nom je redu u Engleskoj, Austriji, Italiji i Americi. Z a prugu izmedju Philadelphije i New Yorka projektiran je električni brzovlak s brzinom od 200 kilometara po satu. Isto će tako porasti brzina morskih parobroda. Naj 1 Supply and distribution Of Cotton. Str. 37. W ashington 1908. 2 Novim redom za željeznice i promet od 4. studenoga 1904. usta" novljena je za osobne vlakove brzina od 100 kilometara po satu. G odine 1908. zaključilo je prusko ministarstvo javnih radnja, da parni promet na željezničkim linijama Leipzig— Bitterfeld- -Magdeburg i (Leipzig H alle pretvori u električni promet.
383
važniju ulogu igrat će pri tom parna turbina1. „O na je danas prva u interesnoj sferi tehničara. Cini se, da je ona jedina, koja će potisnuti parostroj, osnovan na poluzi, ako se bude primjenjivala opsežno. Dok je većina inžinira smatrala parni vijak tek zadaćom budućnosti, on je postao pitanjem sadašnjosti, upozorivši svojim uspjesima čitav tehničarski svijet na se . . . T ek je elektrotehnika sa svojim brzim strojevima pribavila proširenu primjenu novim mo tornim strojevima. Najveći broj svih današnjih parnih vijaka služi tjeranju dinamostroja“ 2. Parni je vijak svoju premoć nad starim strojevima sa polugama pokazao naročito kod plovidaba oceanom. T ako je engleski oceanski parobrod „Lusitania", providjen parnim vijcima, u kolovozu 1909. prevalio put od Irske do New Yorka u 4 dana 1 1 sati i 42 časa prosječnom brzinom od 25 85 uzlova (oko 48 ki lometara) u satu. Godine 1863. sagradjen parobrod „Amerika*, zaonda najbrži parobrod, prevaljivao je 12,5 uzlova (23,16 kilometara).1 A nije daleko dan, kad će električno tjeranje propelerom igrati vrlo veliku ulogu kod velikih brodova. Ono se već upotrebljava kod malih bro dova. Jednostavno usidrenje i velika sigurnost djelovanja, dobra regulacija i slobodna vožnja bez potresanja — sve to čini parni vijak idealnom snagom za stvaranje energije na brodu. I rukom o ruku s uvodjenjem elektrike na že ljeznicama ići će i uvodjenje elektrike u cijelom brodarstvu. Pomoću elektriciteta revolucijonirat će se i tehnika dizanja tereta. „A ko je sila pare uopće pružila mogućnost graditi dizala, prenašanje elektriciteta izazvalo je pravu revoluciju u graditeljstvu strojeva za dizanje u toliko, što je tim strojevima dalo slobodno kretanje i neprestanu 1 D ok stari parostroj miče svoja kolesa posredovanjem pomične po luge, parni vijak stavlja parostroj u gibanje izravno, kao što vjetar stavlja u gibanje vjetrenjaču. 2 C. M atchoss, Razvoj parostroja. 2. svezak, strana 6 0 6 do 607. Berlin 19 08. 8 „Pedesetih godina trebalo je jedrenjakom do N ew Yorka šest tje dana, parobrodom dva tjedna, devedesetih se godina isti put prevaljivao u jednom tjednu, a danas u dana. Dva dijela svijeta su uslijed ovih napredaka jedan drugomu bliži, no Berlin i Beč pred sto godina." E. Reyer, Sila. Str. 173. Leipzig 1908.
?84
pripravnost**. Promet s elektricitetom izazvao je medju ostalim najopsežniju promjenu u gradnji dizala. „Svojim masivnim zavinutim kljunom od lijevana željeza, počivajući na teškom kvadratnom temelju, laganim kretnjama i ne snosnim šumom pare, što se izbija, čini parno dizalo utisak gorostasne životinje prije potopa. Kad je zahvatilo, ono razvija silnu snagu dizanja, ali ono treba ljudi, koji če ga rukovoditi, ljudi, koji če lancima učvrstiti teret na njegovu kljunu. Z bog svoje nespretnosti u hvatanju, zbog polaganosti i tromosti ono je prikladno tek za velike terete, a ne može se upotrebljavati kod brzog dizanja masa . . . Posve drugu sliku pruža več izvana moderno, elektrikom tjerano dizalo od ocjeli: vidimo lijepog, slobodnog, nad dvoranom • ocjelnog nosioca, gdje je na sve strane pustio svoje vitke i pomične hvataljke, čitav stroj ravna jedan jedini čovjek pritiščuči lakim pritiskom puce na električnoj struji i sileči na brzu kretnju ocjelna uda dizala tako, te ona bez ičije pomoči hvataju užarenu ocjelnu ploču i dižu je u vis; tu se ne čuje nikaki drugi šum, do li tiho zujanje elektromotora**.1 Bez pomoči ovih strojeva ne bi se dao svladavati svakim danom sve veči transport u masama. Razvoj, koji se od sredine devetnaestog stoljeća ovamo vršio u pogledu snage dizanja i prenošenja, pruža uporedba dizala u Puli i u Kielu. Prenosna sila prvoga iznosi 60 tona, a drugoga 200 tona. Jedna Bessemerova ljeva onica ne bi se dala ni zamisliti, kad ne bi bilo takvih brzih dizala, jer se inače silne množine rastopljenog ocjela, stvorene u kratkome vremenu, ne bi dale prenositi u ovom obliku. U Kruppovoj tvornici u Essenu radi 608 dizala s ukupnom silom od 6513 tona, što je jednako teretnom vlaku od 650 vagona. Mali troškovi oko prekomorske prevoznine, koji su životni uvjet današnjega svjetskog pro meta, ne bi bili mogući, kad se kapital, nagomilan u bro dovima, ne bi mogao iscrpiti brzim rasterećivanjem. O tkad su brodovi providjeni električnim dizalima na palubi, spao je sav godišnji trošak od 23.000 na 13.000 maraka, dakle skoro za polovicu. A ta poredba pruža sliku napretka tek o jednom deceniju. 1 O . Kammerer, Tehnika (lizanja nekoć i danaa. Str. 2 6 0 . Berlin 1907-
385
Na svim oblastima prometne tehnike donosi svaki dan sa sobom golemih uspjeha. Problem lijetanja, neriješen još pred dva decenija, danas je već riješen. Pa ako sada upravljivi zrakoplovi i različiti strojevi za letenje još i ne služe lakšem i jeftinijem transportu masa, već samo športu i militarizmu, oni će kasnije umnožati i produktivne snage društva. U velike napreduje i bezžični sistem telegrafije i telefonije ; njegovo upotrebljavanje u industrijske svrhe množi se svakim danom. U malo će dakle godina čitav promet statična novu podlogu. Čitavo se rudarstvo nalazi danas u preokretu, kojega je pred deset godina bilo teško i zamisliti. T aj preokret stoji u uvodjenju elektricitete u rezervoare vode, ventila ciju, izgradjivanje rovova i dizanje radnika. Radnje s elek tromotorima revolucijoniraše radne strojeve, sisaljke, dizala. Bajoslovna su mišljenja i ona, što ih je nekadašnji francuski ministar nastave Berthelot (umro 18. ožujka 1907.) objavio u proljeću 1894. na jednom banketu saveza kemičkih tvorničara u jednom govoru o značenju kemije u budućnosti. Gospodin Berthelot opisivaše u svom govoru, kako će kemija stajati oko godine 2000, i ma da njegov opis sadrži kojeto humoristično pretjerivanje, opet ima u njem i mnogo toga stvarnog, u čem ga možemo slijediti. Gospodin je Berthelot prikazao, što je kemija stvorila u par desetljeća i označio je kao njezine tvorevine slijedeće : „Fabrikacija sumporne kiseline, sode, bijeljenje i bojadisanje, šećer od repe, terapeutski alkaloidi, plin, pozlata i posrebrivanje i t. d . ; tada je došla elektrokemija preokrenuvši metalurgiju iz temelja, thermokemija i kemija pra skavih tvari opskrbljujući industriju mina i vodjenje rata novim energijama, čuda organske kemije u pravljenju boja, mirisa, terapeutskih i antiseptičnih sredstava i t. d .“ A to je tek p o č e t a k , doskora će se poći na rješavanje mnogo znatnijih problema. U godini 2000 ne će već biti ni po ljoprivrede ni seljaka, jer će kemija odstraniti dosadašnji zemljorad. N e će već biti ugljenika, a prema tomu ni ru darskih štrajkova. G o r i v e t v a r i nadomjestit će kemij ski i fizikalni procesi. Carine i rata više ne im a ; p l o v i d b a u z d u h o m služeći se kemijskim tvarima kao A . Bebel: Ž ena l »odjallzam.
25
386
sredstvima pokretanja izrekla je smrtnu osudu ovim zastar jelim ustanovama. Problem industrije stoji u tom, da se nadju izvori snagć, koji su neiscrpni i koji se mogu obno viti sa što manje rada. Dosada smo stvarali paru kemiiskom energijom izgorjela ugljena; ali se ugljen teško dobija i zaliha je njegova danomice sve manja. Treba misliti na to, kako će se upotrijebiti s u n č e v a t o p l o t a i ž a r z e m l j i n e u n u t r a š n j o s t i . Postoji temeljita nada, da će se oba ova izvora upotrebljavati do u beskonačnost. Izdupsti rov od 3000 do 4000 metara ne presiže znanje današnjih, a još će manje presizati sposobnosti budućih inžinira. Time bi bilo otvoreno vrelo svekolike topline i svekolike indu strije ; ako se tomu još v o d a pridoda, mogu se na zemlji staviti u gibanje svi mogući strojevi, ovaj izvor snaga jedva će u stotinama godina pokazati kakvo smanjivanje. Iskorišćavanjem zemljine topline bili bi riješeni mnogo brojni kemijski problemi, medju njima najviši problem ke mije, pravljenje h r a n e kemijskim putem. U principu je taj problem već riješen; sinteza masti i ulja odavna je poznata, šećer i ugljeni hidrati isto su tako već izučeni, a uskoro će se upoznati i sastojine dušikovih elemenata. Problem životnih namirnica čisto je kemijski problem ; onoga dana, kad se dodje do jeftine snage, koja tomu odgovara, proizvodit će se potrebite životne namirnice pomoću ugljika iz ugljične kiseline, vodika i kisika iz vode i dušika iz atmosfere. O no, što su dosada činile b i 1i n e, činit će i n d u s t r i j a , i još s a v r š e n i j e , nego li priroda. Doći će vrijeme, kad bude svatko nosio uza se u džepu dozu s kemikalijama, iz koje će udovoljavati svojim potrebama bjelančevine, masti i ugljičnih hidrata, bez obzira na doba dana i godine, na kišu i sušu, bez obzira na studen, tuču i nametljive insekte. T ada će nastupiti jedan preokret, 0 kome danas ljudi ne mogu imati čak ni pojma. Iščeznut će njive, vinogradi i pašnjaci; čovjek će postati mnogo blaži i moralniji, jer više ne će živjeti od ubijanja i raza ranja živih bića. T ad a će iščeznuti razlika izmedju plodnih 1 neplodnih predjela, i možda će za ljude p u s t i n j e p o s t a t i mjest a, u k o j ima će oni n a j r a d i j e ž i v j e t i , jer je tamo zdravije, no na vlažnom, podvodnom
387
zemljištu i barovitim, trulim ravnicama, gdje se danas gaji poljodjeljstvo. T ada ce se potpuno razviti i u m j e t n o s t zajedno sa svim ljepotama ljudskoga života. Zemlja više neće biti takoreći nagrdjena geometrijskim figurama, koje povlači zemljoradnja, već će postati v r t o m , u kome će bujati do mile volje trava i cvijeće, džbunje i šuma, i u kome će ljudski rod živjeti u izobilju, kao i u zlatno doba. Čovjek se zbog toga ne će odavati lijenosti i korupciji. R ad postaje srećom i čovjek će raditi više no ikad, zato, sto radi samo za s e b e , da bi se duševno, moralno i estetski razvio do najvišeg stepena. Čitatelj može u predavanju Berthelotovu držati oprav danim, što ga je volja, tek je pouzdano, da će u buduć nosti, hvala najrazličitijim napredcima, kvalitet, količina i raznovrsnost produkata porasti silno i da će ugodnost života budućih generacija biti u neslućenoj mjeri veća. Profesor Elihu Thomson, slaže se sa W erner Siemensom, koji je već godine 1887. na berlinskom kongresu prirodoznanaca izrekao: da će se k e m i j s k i e l e m e n t i moći električnim putem d i r e k t n o p r e t v a r a t i u h r a n u . Dok je W erner Siemens mislio, da će se jednom, ma i u dalekoj budućnosti, moći umjetno sastavljati kakav ugljeni hidrat, kao naprimjer groždjani šećer, a zatim i škrob, koji mu je toliko srodan, čime će biti pružena mogućnost „pra viti kruh od kamena", kemičar Dr. V . Meyer tvrdi, da će biti moguće, da drvena vlakna budu izvorom ljudske hrane. Medjutim je (1890.) Emil Fischer faktično umjetnim na činom proizveo groždjani šećer, učinivši time jedno otkriće, koje W erner Siemens smatraše vjerovatnim tek ,,u dalekoj b u d u ć n o s tiO d o n d a je kemija učinila i dalja napredovanja. Sad su već umjetnim načinom proizvedeni indigo, vanilin, kamfor. Godine 1906. uspjelo je W . Lobu provesti asimi laciju ugljične kiseline izvan biljke sve do šećera djelovanjem velikih električnih napetosti. 1907. našao je Emil Fischer jedno od najkompliciranijih sintetičnih tijela, koje je vrlo slično naravnom proteinu (jedna sastojina bjelančevine). A u godini 1908. iznalaze R. W illstatter i Benz klorofil (biljevno zelenilo) u naravnom stanju i dokazuju, e je to jedan spoj s magnezijem. Osim toga, umjetnim je načinom
388
iznadjen čitav niz najvažnijih tjelesa, te igraju neku ulogu u oplodjivanju i nasljedjivanju. 1 tako se riješenje glavnoga problema organske kemije — dobivanje bjelančevine — pomaklo u oblast ne baš daleke budućnosti.
5. Ukidanje suprotnosti izmedju duševnog i ručnog rada. Jedna u ljudskoj prirodi duboko usadjena potreba jest potreba slobode odabiranja i mogućnosti poslovne pro mjene. 1 kao što neprestano ponavljanje čini odvratnim i najbolje jelo, tako je i sa djelatnošću, koja se danomice, jednim te istim redom opetuje; ona otupljuje i umara, čovjek radi tek mehanički ono, što mora, ali bez višeg zanosa i užitka. U s v a k o m čovjeku ima čitav niz spo sobnosti i nagona, koji treba da budu samo probudjeni i razvijeni, da bi, postigli najljepše efekte, stavljeni jednom u djelatnost. Čovjek biva tek na taj način savršenim čo vjekom. Socijalističko će društvo pružiti najpotpuniju mo gućnost ovoj želji za promjenom. Silno umnožavanje pro duktivnih snaga, zajedno sa sve većim uproštavanjem radnoga procesa, ne samo da omogućuje znatno skraćivanje radnog vremena, već o l a k š a v a i i z u č a v a n j e n a j r a z novr s ni j i h vještina. Stari se naučni sistem već preživio, on još tek egzi stira i moguć je još tek u n a t r a ž n i m , z a s t a r j e l i m oblicima proizvodnje, kako ih reprezentira zanatlijstvo. A pošto ovo u novom društvu iščezava, iščezavaju zajedno s njime i sve ustanove i forme, koje su mu svojstvene. Nove dolaze na njihovo mjesto. V eć sada pokazuje svaka tvornica, kako je u njoj malo radnika, koji bi još slijedili svoje zanatlijsko zvanje. T u radnici pripadaju najrazličitijim granama poslova, u najviše slučajeva dovoljno je vrlo kratko vrijeme, da se izvježbaju u svome poslu, koji je^ samo jedan dio cjelokupnoga rada, pa da ih onda, kao što to biva pod današnjim vladajućim sistemom, upregnu uz dugo radno vrijeme bez ikakvih promjena i bez obzira na nji-
389
hove sklonosti praveći ih mašinama pored mašina.1 I ovo će stanje iščeznuti sa promjenom društvene organizacije. Z a usavršavanje u fizičkim radovima i za umjetnička za natska vježbanja bit će i suviše vremena na raspoloženju. Velike učeničke radionice, snabdjevene svim udobnostima, tehnički potpuno usavršene, olakšat će i mladom i starom izučavanje pojedinih radova. Bit će u izobilju kemijskih i fizikalnih laboratorija, koji odgovaraju svim zahtjevima i stanju tih nauka, a isto tako bit će i dovoljno učiteljskih sila. T ek će se tada vidjeti, kako je kapitalistički sistem proizvodnje ugušio ili uputio na pogrješan put razvijanja čitav jedan svijet nagona i sposobnosti.2 Ali ne će posto jati tek mogućnost, da se vodiračuna o potrebiza pro mjenom, već mora biti i c i 1jd r u š t v a, da tupotrebu podmiri, jer se na njoj osnivah a r m o n i j s k o r a z v i j a n j e č o v j e k a . Profesionalne fizijonomije, koje danas pokazuje naše društvo — sastojala se profesija u jedno stranome radu ma koje vrsti ili u lijenosti — postepeno će iščeznuti. Danas ima vrlo malo ljudi, koji imaju mo gućnosti, da se naizmjence odaju različitim poslovima. Nadje se gdjekoji u osobito povoljnim prilikama, koji iz bjegne monotoniju svakodnevnog posla, pa pošto je platio svoj porez fizičkome radu, traži razonodjenje i lijek u du ševnom. Obratno, naidjemo ovdje ondje na gdjekojeg mnogog radnika, koji se zanima nekom vrstom ručnog 1 „Velika masa radnika u Engleskoj, kao god i u najvećem broju ostalih zemalja, ima tako malo slobode za izbor svog zanimanja i za za državanje u njemu, ona je, praktično uzevši, toliko zavisna od utvrdjenih pravila i tudje volje, kako to nije moguće ni pod kojim drugim sistemom, izuzev pravo ropstvo." John Stuart M ill, Politička ekonomija. Hamburg
1864. 2 Jedan francuski radnik vraćajući se iz San Franciska p iš e : „Nikad ne bih vjerovao, da sam sposoban za sve one poslove, koje sam u Kaliforniji vršio. Bio sam čvrsto uvjeren, da osim slagarskog zanata nijesam ni za što drugo . . . A li našav se u sredini ovoga svijeta pusto lova, koji lakše promijene svoj zanat, nego li svoju košulju, vjere mi I ja sam radio, kao i ostali. Pošto mi rudarski posao nije donosio do voljno prihoda, ja ga napustih i odoh u grad, gdje sam naizmjence bivao tipograf, pokrivač krovova, lijevalac olova i t. d. Stekavši to iskustvo, da sam sposoban za sve radove, ja se manje osjećam kao molusk, a više kao čovjek." Karl Marx, Kapital, 1. svezak.
390
rada, vrtljarstvom i t. d. Blagotvoran utjecaj jedne akcije, koja se osniva na naizmjeničnosti umnoga i fizičkoga rada, potvrdit će svaki higijeničar, o n a j e j e d i n a p r i r o d n a . Pretpostavlja se, da se svaka akcija v r š i u m j e r e n o i da odgovara individualnim snagama. U svom spisu „Značenje znanosti i umjetnosti" grof Lav Tolstoj šiba hipertrofični i nenaravni karakter, koji su zbog nenaravnosti našega društva dobile umjetnost i nauka. O n najoštrije osudjuje preziranje fizičkoga rada, koje je u današnjem društvu zauzelo mjesto, i preporuča povratak u prirodne odnose. Svaki čovjek, koji hoće da živi prirodno i s uživanjem, trebao bi, prvo, da provede dan tjelesnim radom na polju, drugo, u zanatlijskom radu, treće, u du ševnom radu, četvrto, u obrazovanom društvenom saobra ćaju. Čovjek ne bi smio da fizički posao vrši duže od osam sati. Tolstoj, koji primjenjuje u praksi ovaj način života, i tek otkad ga primjenjuje, kako on kaže, osjeća se kao čovjek, zaboravlja samo, da je to, što je za njega, nezavisnog čovjeka, mogućno, nemogućno u današnjim od nosima za veliku masu ljudi. Jedan čovjek, koji dnevno teško radi deset do dvanaest, a čestoput i više sati, samo da bi obezbijedio svoj jadan život, čovjek, odgojen u ne izvjesnosti, ne može zadobiti Tolstojevo naziranje na život. T o ne mogu ni svi oni, koji se nalaze u borbi za op stanak i koji se moraju pokoravati njenim zahtjevima, a ono malo njih, koji bi mogli raditi, što i Tolstoj, najvećim dijelom ne osjećaju nikakvu potrebu za tim. T o je jedna od onih iluzija, kojima se Tolstoj odaje, misleći, da će propovijedima i primjerom moći izmijeniti društvo. Iskustva, do kojih je Tolstoj došao tim svojim načinom života, do kazuju, koliko je on razuman, ali da bi se takav način života mogao zavesti kao opći običaj, potrebni su dru gačiji društveni odnosi, jedno novo društvo. B u d u ć e d r u š t v o imat će ove od n o s e , u n j e m u ć e b i t i b e z b r o j u č e n j a k a i u m j e tn i k a s v a k e v r s t i , a l i ć e s v a k i o d n j i h fi zički raditi je d a n dio dana, a ostalo
391
v r i j e m e u p o t r i j e b i t i po s v o m e u k u s u na studije, um jetnost i dru štv e n i život.1 Suprotnost izmedju duševnoga i fizičkoga rada, su protnost, koja postoji i koju vladajuće klase zaoštravaju Što mogu više, da bi i duhovnim sredstvima obezbijedile sebi vladavinu, m o r a t i ć e d a k l e i š č e z n u t i .
6. Dizanje konzumcione sposobnostiIz ovoga, što smo dosada rekli, izlazi dalje, da su u budućem društvu onemogućeni dani krize i besposlice. Krize potiču otuda, što kapitalistička proizvodnja, nadražena profitom i bez ikakva mjerila za stvarnu potrebu, prepunjava tržišta, ide do suvišne proizvodnje. Pošto u kapitalističkom privrednom sistemu produkti imaju karakter robe, koju njihovi vlasnici nastoje da izmijene, potrošnja robe zavisi od k u p o v n e m o ć i konzumenta. Medjutim kupovna moć ogromne većine stanovništva, čiji se rad plaća ispod vrijednosti i čija se radna snaga ne upotrebljava, kad poslodavac ne može iz nje iscijediti višak vrijednosti, ogra ničena je. K u p o v n a m o ć i p o t r o š a č k a m o ć u u b u r ž o a s k o m su s v i j e t u d v i je r a z l i č i t e s t v a r i . Mnogi milijuni imaju potrebu novih odijela, ci pela, pokućstva, rublja, robe za jelo i pilo, ali ne imadu novaca, pa zato njihove potrebe, to jest njihova p o t r o š a č k a m o ć , ostaju nezadovoljene. Tržište robom je pre 1 Sto može da od čovjeka postane u povoljnim uvjetima razvijanja, vidimo primjerice na L e o n a r d u d a V i n c i j u , koji bijaše izvrstan slikar, znamenit vajar, traženi graditelj i inžinir, odličan graditelj za ratna utvrdjenja, muzičar i improvizator. B e n v e n u t o C e l l i n i bijaše zna menit zlatar, izvrstan m odelista, dobar vajar, priznati majstor za ratna utvrdjenja, odličan vojnik i spreman glazbenik. A b r a h a m L i n c o l n bio je tesar, zemljoradnik, ladjar, trgovački pomoćnik i odvjetnik, dok se nije uzdigao na predsjedničku stolicu Saveznih Država. M ože se ka zati bez pretjerivanja, da najveći broj ljudi ima onu profesiju, koja n e odgovara njihovim sposobnostim a, zato, što u nju nisu stupili po slo bodnoj volji, već po sili prilika. M nogi rdjav profesor mogao bi kao po stolar dati i što valjano, a gdjekoji valjani postolar biti isto tako valjan profesor.
392
natrpano, ali gomila gladuje; ona hoće da radi, ali ne na lazi nikoga, tko bi htio kupiti njihov rad, jer poduzetnik ne može pri tom ništa da zasluži. Umri, propadni, postani skitnicom, zločincem, ja, kapitalista, ne mogu to da pro mijenim, ja ne mogu potrebovati robu, za koju ne nalazim kupca sa stanovitim profitoih. I čovjek ima sa svoje strane potpuno pravo. U novom će društvu biti uklonjeno ovo protuslovlje. O no ne će proizvoditi ,,robu“, da je „kupuje" i „prodaje", ono će p r o i z v o d i t i ž i v o t n e n a m i r n i c e , k o j e će bi t i za p o t r o š n j u , za konzum, jer i n a č e n e i m a j u n i k a k v u s v r h u . U njemu ne će potrošačku moć ograničavati kao u buržoaskom svijetu ku povna moć pojedinca, v e ć p r o d u k t i v n a m o ć c j e l i n e . Ako bude dovoljno sredstava za rad i radnih snaga, onda će s v a k a potreba biti zadovoljena. Granica dru štvene potrošačke moći biti će samo — z a s i ć e n o s t potrošača. Ali kao god što u novom društvu ne če biti „robe", tako isto najzad ne će biti ni novaca. Novac prividno iz gleda kao nešto suprotno robi, a medjutim i on je sam ro b a ! Ali novac, ma da je i sam roba, predstavlja u isti mah i društveni oblik ekvivalenta, mjerilo vrijednosti za svaku robu. Medjutim novo društvo ne će proizvoditi robu, već predmete, koji podmiruju potrebu, upotrebne vrijed nosti, za čiju je proizvodnju potrebna izvjesna količina dru štvenog radnog vremena. Vrijeme rada, koje je prosječno nužno za proizvodnju nekog predmeta, bit će jedino mje rilo za njegovu upotrebu u društvu. Deset minuta društvenog radnog vremena, utrošenih na jedan predmet, jesu ravno deset minuta društvenog radnog vremena, utrošenih na drugi koji predmet, ni više ni manje. Društvo ne će da „zaradi \ ono hoće, da se medju njegovim članovima razmjenjuju predmeti istoga kvaliteta, iste upotrebne vrijednosti, a na kraju krajeva njemu ne će biti potrebno, da utvrdjuje čak ni upotrebnu vrijednost, ono če proizvoditi ono, što mu treba. A ko naprimjer društvo nadje, da je za proizvodnju svih potrebnih produkata nužno radno vrijeme od tri sata
393
dnevno, ono će onda uvesti trosatni radni dan.1 Usavrše li se načini proizvodnje toliko, da se potreba može pod mirivati društvenim radom od dva sata dnevno, ono će utvrditi radno vrijeme od dva sata. A ko nasuprot cjelina traži, da se podmire njene više potrebe, za što je, i pored povećanog broja radnih snaga i pojačane produktivnosti radnog procesa, potrebno radno vrijeme od dva ili tri sata dnevno, društvo će uvesti veći broj radnih sati.Njegova volja bit će njegovo carstvo nebesko. Koliko je potrebno društvenog radnog vremena za pro izvodnju jednog produkta, lako je izračunati.2 A na osnovu toga mjeri se odnos tog dijela radnog vremena prema cjelo kupnom radnom vremenu. M a kakav certifikat, jedan štam pani komadić papira, zlato ili lim, ovjerava vrijeme utroše noga rada i daje mogućnosti svome posjedniku, da taj znak razmjenjuje za predmete, koji podmiruju potrebe najrazličitijih vrsti.3 A ko on nadje, da su mu potrebe manje od 1 V alja stalno imati na umu, da će cjelokupna proizvodnja biti or ganizovana na najvišem tehničkom stupnju i da će s v i raditi, tako da će pod takvim prilikama i trosatni radni dan biti predug. O w en, koji je bio veliki tvorničar, dakle može važiti kao stručnjak, smatrao je — u prvoj četvrtini devetnaestog vijeka — dovoljnim radni dan od dva sata. 2 „N ije potrebno, da se okolišajući utvrdjuje, kolika količina druš tvenoga rada leži u jednom produktu; dnevno iskustvo direktno pokazuje, koliko je prosječno toga rada potrebno za jedan predmet. Društvo može jednostavno da izračuna, koliko je sati rada uloženo u jedan parostroj, u jedan hektolitar pšenice od posljednje žetve, u sto kvadratnih metara tkanine ove ili one kakvoće. Njemu poslije ne će padati na pamet, da kvantume rada, koji leže u produktima i koje je ono sad izmjerilo direktno i apsolutno, izražava još i nekom relativnom, nestalnom, nedo voljnom mjerom, kojom se služilo tek za nevolju, nekim drugim pro duktom, umjesto njihovom prirodnom, adekvatnom, apsolutnom mjerom, vremenom . . . Društvo će plan za proizvodnju organizovati prema sred stvima za proizvodnju, u koja naročito spadaju i radne snage. Efekti ko risnosti raznih predmeta za upotrebu, uporedjivanih medju sobom i mje renih količinama rada, koje su potrebne za njihovu proizvodnju, odredjivati će na koncu konca taj plan. Ljudi će urediti sve stvari vrlo jednostavno, bez miješanja mnogohvaljene „vrijednosti"." Fr. Engels, Prevrat znanosti po gospodinu Eugenu Diihringu. Stuttgart, J. H . W . D ietz. 3 G ospodina Eugena Richters toliko iznenadjuje iščezavanje novca u socijalističkom e društvu — novac se ne će ukinuti, on će kao suvišan iščeznuti sam sa uništenjem sistema, koji radnome produktu daje z n a č a j
394
onoga, što za svoj rad dobija, onda on radi za toliko manje vremena. Ako hoće kome da pokloni ono, što sam nije upotrijebio, nitko ga ne spriječava; hoće li d o b r o v o l j n o da radi za drugoga, tako da ovaj uživa dolce far niente, ili ako hoće da zajedno s njime upotrebljava društvene produkte, nitko mu ne brani. Ali nitko ga ne može primoravati, da radi u korist drugoga, nitko ne može prisvajati sebi jedan dio njegovih prava, koja je on stekao svojim radom. Svaki može zadovoljavati sve svoje želje i pretenzije, koje se mogu ispuniti, ali ne na račun drugih. O n dobija ono, što uradi za društvo, ni više ni manje, i nitko ga treći ne može ni najmanje eksploatirati.
7. Jednaka obvezatnost rada za sve. „Ali gdje će ostati razlika izmedju lijenih i marljivih, izmedju inteligenata i glupaka?“ T o je jedno od glavnih pitanja naših protivnika, a odgovor na nj izaziva u njih tešku glavobolju. A nijedan od ovih lukavaca i mudračina ne misli na to, da se primjerice u našoj činovničkoj hierarhiji ne čini ta razlika izmedju „lijenih4* i „marljivih44, r o b e — te on tomu posvećuje čitavu jednu glavu u svojoj knjiz^ „Krive nauke". Naročito mu nije jasno, kako je to sasvim svejedno, da ii će uputnica, koja glasi na jedno izvjesno vrijeme izvršenoga rada, biti komadić papira, zlato ili lim. O n k a ž e : A li sa novcem bi se i djavo iz sadašnjeg uredjenja svijeta uvukao u socijalnodemokratsku državu — da će na koncu konca postojati samo socijalističko društvo, a nikakva socijalnodemokratska „država", preko toga gospodin Richter tvrdoglavno pre lazi, pošto inače dobar dio njegove polemike ne bi imao smisla — , jer zlato ima samostalnu vrijednost kao kovina, može se lako čuvati, i tako bi onaj, koji ima zlata, mogao lako nagomilavati vrijednosti, iskupljivati se od obvezatnosti rada, pa čak i davati zajmove pod kamate. V alja smatrati čitatelje velikm glupanima, kad im se takav lim daje za naše zlato. G ospodin Richter, koji ne može da so otrgne od pojma kapitala, ne može dašto da shvati ni to, da gdje nema nikakva kapitala, nikakve robe, tu ne može biti ni „novca", a gdje nema ni kapitala ni novca, tu ne može biti ni kamata. G ospodin Richter je toliko začaran pojmom kapitala, da prosto ne može da zamisli svijet bez „kapitala • M i bismo htjeli znati, kako član socijalističkoga društva da „uštedi" svoj zlatni certifikat rada ili čak i drugima da ga pozajmi i iz vuče otuda „kamate", kad svi ostali imaju isto to, što im on nudi i od č e g a on živi.
395 „inteligenata" i „glupaka“, već o visini plaće, a većinom i o unapredjenju odlučuje s t a r o s t s l u ž b e , ma se i tražila za više koje mjesto osobita obrazovanost. Učitelj, profesor — a baš su ovi posljednji najnaivniji pitači — ne dolaze do plaće, koju donosi sa sobom položaj, po svojoj kvaliteti. V eć i vrapci na krovovima znadu, u ko likim slučajevima u našoj vojničkoj, činovničkoj i naučenjačkoj hierarhiji ne zapadaju unapredjenja najspremnije, već one, koji su srećni po rodu, rodbinskim vezama, prija teljstvu, ženskoj milosti. A da se ni bogatstvo ne mjeri po marljivosti i obrazovanosti, tomu su jaki dokaz berlinski gostioničari, pekari, mesari, koje biraju u prvom razredu pruskog trorazrednog izbornog sistema, a mnogo puta ne znaju razlikovati ni dativ od akuzativa, dok se berlinska inte ligencija, ljudi od nauke, najviši činovnici carstva i države biraju u drugom ili trećem razredu. Razlika izmedju lijenih i marljivih, inteligentnih i glupih ne postoji, jer je iščezlo ono, što pod time razumijevasmo. ,,Ljenivcem“ zove društvo primjerice onoga, koji je izbačen iz posla, primoran na skitanje, i konačno doista postane skitnicom, ili onoga, koji je propao zbog lošeg odgoja. T ko bi pak nazvao ljenivcem onoga, što sjedi na novcu i provodi vrijeme u neradu i žderanju, taj počinja uvredu, jer onaj je „častan” čovjek. P a kako će ovo biti u novom društvu? Svi se razvi jaju u jednakim životnim uslovima i svaki radi t a m o , kuda ga uputi sklonost i spretnost, zbog toga će biti ma lene razlike u produktima1. Atmosfera društva, koja sva koga potiče, da se istakne pred drugim, pomoći će isto tako, da se razlike izjednače. Nadje li tkogod, da ne može na jednom području izvesti ono, što izvode drugi, odabrat će sebi drugo područje, koje odgovara njegovim silama i sposobnostima. T ko je radio zajedno sa većim brojem ljudi na jednom poslu, taj zna, kako je onaj, koji 1 „Svi normalni ljudi r a d j a j u s e g o t o v o s a j e d n a k i m r a z u m o m , ali o d g o j , z a k o n i i p r i l i k e s t v a r a j u razlike i z m e d j u n j i h . Pravo shvaćeni pojedinačni interes sliva se sa za jedničkim interesom ili javnim interesom." H elvetius, O čovjeku i njegovu odgoju. S obzirom na vrlo v e l i k u većinu ljudi H elvetius ima Pr®v° * ono, što je kod njih različito, to su dispozicije pojedinaca za najrazlicitije vrste radova.
396
se za izvjestan rad pokazao nesposoban i neupotrebljiv, pa namješten na drugo mjesto vršio svoju novu dužnost na najveće zadovoljstvo sviju. S kakvim pravom može netko da traži povlastice prema drugima? Ako je priroda bila prema nekome maćeha, da on ni pored najbolje volje ne može da uradi ono, što drugi urade, d r u š t v o g a o n d a ne m o ž e k a ž n j a v a t i za p o g r i j e š k e p r i r o d e . A ko je obratno priroda dala nekom toliko sposobnosti, da ga one uzdižu iznad ostalih, d r u š t v o o n d a n i j e o b v e z a n o n a g r a d j i v a t i ga za ono, š t o ni j e n j e g o v a l i č n a z a s l u g a . Dalje je načelo socijalističkoga društva to, da svi imaju jednake uslove za život i odgoj, da se svakome pruži mogućnost da razvije svoje znanje i sposobnosti prema svojim dispozicijama i sklonostima, i tako je time dano jamstvo, da će u socijalističkom društvu znanje i sposobnosti ne samo stajati na mnogo višem ste penu, no u buržoaskom društvu, već i da će biti r a v n o p r a v n i j e raspodijeljeni, a ipak m n o g o s t r u č n i j i . Kad je G oethe na jednom putovanju po Rajni pro učavao kolnsku katedralu, on je u aktima o podizanju gradjevine našao, da su stari graditelji svoje radnike plaćali jednako visoko prema vremenu; oni su to činili, jer su htjeli imati valjan i savjesno izveden posao. T o buržoaskom društvu u mnogom izgleda kao anomalija. O no je zavelo sustav rada po komadu, zbog kojega radnici natjeruju jedni druge na pretjeran rad i time daju poslodavcu mogućnost, da ih plaća u toliko manje, da im spušta nadnice sve niže i niže. A kako god stoji stvar s fizičkim radom, tako ona stoji i s duševnim. Čovjek je produkat vremena i prilika, u kojima živi. Jedan Goethe, da je pod isto tako povolj nim uslovima rodjen u četvrtom mjestu u osamnaestom vijeku, bio bi umjesto pjesnik i prirodoznanac vjerovatno k a k a v v e l i k i c r k v e n i o t a c , koji bi zasjenio možda čak i sv. Augustina. Naprotiv, da je Goethe došao na svijet kao sin kakvog siromašnog obućara u Frankfurtu umjesto kao sin bogatog frankfurtskog patricija, on ne samo da bi teško postao ministrom weimarskog velikog vojvode, već bi najvjerovatnije ostao obućar i umro kao pošten postolarski majstor. G oethe je i sam priznao, da je za njega
397
to bila srećna okolnost, što se rodio u materijalno i druš tveno povoljnom položaju i time dobio mogućnosti, da se razvija; tako naprimjer u svom „Meštru Vilimu“. D a se Napoleon I. rodio deset godina kasnije, nikad ne bi bio postao carem Francuske. A isto tako ne bi ni Gambetta postao onim, što je postao, da nije bilo rata od 1870./71. Ostavite kod divljaka dijete inteligentnih roditelja, koje ima lijepih dispozicija, i od njega će postati divljak. D r u š t v o j e d a k l e u č i n i l o s v a k o g a o n i m, š t o on j e s t . Ideje nijesu produkt, koji pod nekom višom inspiracijom, inspiracijom odozgo, nastaje u glavama pojedinaca, već je to produkt, koji u glavama pojedinaca stvara društveni život i razvoj, u kojemu se on kreće, „ d u h v r e m e n a “. Jedan Aristotel nije mogao imati ideje jednoga Darwina, i jedan je Darwin morao misliti drugačije, nego li jedan Aristotel. Svaki misli onako, kako ga primora misliti duh vremena, to jest njegova okolina i njezine pojave. O tuda biva često, da različiti ljudi misle u i s t i m a h jedno te isto, da se na mjestima, koja su jedna od drugih veoma udaljena, u isto vrijeme prave sasvim jednaka otkrića i izumi. O tuda se tumači i činjenica, da je jedna ideja, izrečena pedeset godina ranije, ostavila svijet hladnim, dok je pokrenula čitav svijet ponovljena poslije pedeset godina. Car Sigismund mogao se 1415. usuditi da prekine riječ, zadanu Husu, i da ga dade spaliti u K onstanzi; Karlo V ., i ako daleko veći fanatićar, morao je 1521. pustiti Luthera, da podje svojim putom s državnog sabora u Wormsu. Ideje su produkat društvenog zajedničkog djelovanja, društvenog života. A što važi za društvo uopće, to specijalno važi i za razne klase, od kojih je sastavljeno jedno društvo u jednoj odredjenoj historijskoj eposi. Kako svaka klasa ima svoje posebne interese, ona ima i svoje posebne ideje i naziranja, koja vode onim razrednim borbama, kojima je ispunjeno historijsko razdoblje čovječanstva, a koje dostižu svoj vrhunac u razrednim suprotnostima i razrednim bor bama sadašnjosti. N e radi se dakle samo o tom, u kojem v r e m e n u netko živi, već i u kojem d r u š t v e n o m s l o j u jednog vremena, čime se odredjuje njegovo osje ćanje, mišljenje i djelovanje.
398
Bez modernog društva ne bi bilo nikakvih modernih ideja. T o je, čini se, jasno i očevidno. A u korist novoga društva ide još i ta činjenica, što će sva sredstva, koja su ljudima potrebna za izobrazbu, biti v l a s n i š t v o d r u š t v a . I onda se od društva ne može zahtijevati, da posebice nagradjuje ono, što ono omogućava i što je n j e g o v proizvod. Toliko o kvalificiranju tjelesnog i duševnog rada. O tuda izlazi dalje, da ne može postojati nikakva razlika izmedju višeg i nižeg rada, kao što naprimjer danas jedan meha ničar smatra sebe za nešto više od nadničara, koji vrši radove na ulici i slično. Društvo će dati, da se obavljaju samo društvu korisni poslovi i tako će svaki rad za društvo biti jednako vrijedan. A ko se neugodni, odvratni radovi ne budu mogli vršiti mehaničkim, dotično kemijskim putom ili ma kojim procesom pretvoriti u prijatne radove — a u ovo n e t r e b a s u m n j a ti, ako se samo imaju na umu napredci, koji su postignuti u oblasti tehnike i kemije — i ako se ne nadju dobrovoljne snage, potrebne za taj posao, onda će svaki primiti na sebe obvezu, da odradi svoj dio posla, čim bude došao red na njega. T u ne će biti nika kvog lažnog stida i nikakvog besmislenog preziranja nad korisnim radom. T o postoji tek u našoj trutovskoj državi, u kojoj se nerad smatra kao sreća, na kojoj čovjeku treba zavidjeti, a radnik se u toliko više prezire, u koliko su teži, naporniji i neprijatniji poslovi, što ih on vrši, i u koliko se više pokazuju kao nužni za društvo. Danas se Tad plaća u tolikoj mjeri slabije, u koliko je on neugodniji. T om u je razlog jedan velik broj radnih snaga, koje stoje na najnižem kulturnom stupnju i koje je stalno revolucioniranje procesa produkcije izbacilo na ulicu kao rezervnu vojsku, i ove radne snage, da bi živjele, prodaju se za najniže radove pod tako nisku cijenu, da se za te radove „ne isplati** uvoditi čak i strojeve. Primjerice tucanje ka mena je jedan tako slabo plaćen i tako neprijatan posao, te je to već ušlo i u poslovicu. Bila bi malenkost, kad bi se tucanje kamena, kao što je to u Saveznim Državama, obavljalo pomoću strojeva, ali mi imamo toliko jeftinih
399
radnih snaga, te se uvodjenje stroja ne „isplati*'.1 Čišćenje ulica, čišćenje kanala, izbacivanje djubreta, kopanje zemlje u dubinu itd., svi bi se ti radovi već pri današnjem stanju našega razvitka mogli pomoću strojeva i tehničkih uredaba tako organizovati, te u njima ne bi više bilo ni traga od onih neprijatnosti, koje su danas u mnogom pogledu neizbježive za radnike. Ali pravo uzevši jedan radnik, koji čisti kanale, da bi čuvao ljude od zdravlju škodljivih mijazama, vrlo je koristan član društva, dok su naprotiv jedan profesor, koji predaje krivotvorenu povjest u interesu vladajućih klasa, ili jedan bogoslov, koji nastoji zamagliti moz gove svrhunaravnim transcendentnim naukama, u najvećoj mjeri škodljivi individui. Naši učenjaci, kojima su danas dana zvanja i časti, reprezentiraju velikim dijelom ceh, odredjen i plaćen za to,
m radi na štetu kulture, vrši duševni najamni rad u interesu buržoazije i njezinih klijenata.1 Društvena organizacija, koja će u budućnosti onemogućiti egzistenciju takvim elemen tima, izvršit će djelo oslobodjenja čovječanstva. S druge strane, prava je nauka vrlo ćesto vezana za neprijatan odvratan rad. Naprimjer, kad liječnik secira le šinu, koja se nalazi u stanju raspadanja, ili kad operira zagnojene dijelove tijela, ili kad kemičar istražuje izmetine, to su radovi, koji su često puta odvratniji od najodvrat nijih poslova, koje obavljaju nadničari i neuki radnici. Nitko ni ne misli, da to prizna. Razlika sastoji u tome, što jedan posao, da bi se obavljao, traži opsežnih studija, dok drugi rad može vršiti svatko bez velikih studija. Z bog toga se radovi i cijene iz temelja različno. Ali društvo, u kome će potpuna, svima zagarantovana mogućnost obrazovanja ukinuti današnju razliku izmedju obrazovanih i neobrazo vanih, uništava u isti mah i suprotnost izmedju kvalifici ranog i nekvalificiranog rada, to više, što razvoj tehnike ne zna za granice, iza kojih bi bilo nemoguće zamijeniti ručni rad strojevima ili tehničkim procesima. Treba tek pogledati na razvoj naših umjetničkih zanata, primjerice na rezanju u bakru, na ksilografiju i t. d. Kao što su najneprijatniji radovi često puta najkorisniji, tako je i naš pojam o ugodnom i neugodnom radu površan, vezan samo za vanjski izgled stvari, kao god i toliki drugi pojmovi u buržoaskome društvu.
8. Ukidanje trgovine. Preokret u prometu. Čim se cjelokupna proizvodnja novoga društva postavi na bazu, sličnu ovoj, koju skicirasmo, ono će proizvoditi, kao što već primijetismo, ne više robu, već predmete za potrošnju, za potrebu društva. A time prestaje i trgovina, u koliko saobraćaj s drugim narodima, koji još stoje na buržoaskom temelju, ne bude činio nužnim stari oblik trgo vine, koji ima smisla i mogućnosti da postoji tek u društvu, 1 „U čenost služi često isto toliko Đucklc, Povjest engleske civilizacije.
neznanju,
koliko i napredku.
401
zasnovanom na proizvodnji robe. N a taj se način pokreće na produktivnu djelatnost velika vojska osoba obih spolova. T a velika vojska sad je slobodna i može da proizvodi; ona sad proizvodi artikle, koji podmiruju potrebu i tako omogućava, da se u većoj mjeri troše, ili, upotrebljena za rad, utiče na smanjivanje društveno potrebnog radnog vre mena. Danas se hrane te osobe više ili manje kao parasiti radnim proizvodima drugih i moraju se, što nitko ne će poreći, često toliko brinuti i mučiti, ne mogući ipak da sebi obezbijede pristojnu egzistenciju. U novom će društvu oni biti suvišni kao trgovci, gostioničari, mešetari, posred nici. Na mjesto tuceta, stotina i tisuća dućana i trgovačkih lokala svih vrsta, koliko ih danas svaka općina u razmjeru prema svojoj veličini ima, doći će velika općinska skladišta artikla, elegantni bazari, čitave izložbe, za koje će trebati razmjerno mali upravni personal. Čitava trgovačka akcija bit će pretvorena u jednu centralizovanu, čisto administra tivnu akciju, koja će imati da vrši veoma jednostavne po slove i koja će centralizovanjem svih društvenih ustanova biti sve jednostavnija i jednostavnija. Sličan će preobražaj doživjeti i čitav prometni sistem. Telegrafi, telefoni, željeznice, pošte, riječni i morski brodovi, ulične željeznice, teretni i osobni automobili, zra koplovi i strojevi za lijetanje i kako se već zovu sve te ustanove i sredstva za vožnju, sve će to biti d r u š t v e n o vlasništvo. Mnoge od tih ustanova, kao pošta, telegraf, brzojav i većina željeznica u Njemačkoj su već državni istituti, pa je njihova promjena u društveno vlasništvo tek pitanje forme. T u se već ne mogu povrijediti privatni inte resi. A ako država poradi u istom pravcu dalje, to bolje. Ali ova poduzeća, kojima država upravlja, nijesu n i m a l o socijalistička poduzeća, kao što se pogriješno misli. T o su poduzeća, koja se od države isto tako kapitalistički izrab ljuju, kao da su u rukama privatnih poduzetnika. Nikakve osobite koristi ne imadu od toga ni činovnici ni radnici. Država ne postupa prema njima nimalo drukčije, no pri vatni poduzetnik; kad se naprimjer u radionama državne mornarice i u željezničkoj upravi u Njemačkoj izdaju na redbe, da se na rad ne primaju radnici stariji od četrdeset A . Bebel: Ž ena i socijalizam.
2C
402
godina, onda je to jedna mjera, koja jasno ističe klasni karakter države kao države eksploatatora i koja nagoni radnika, da se buni protiv države. T e i slične mjere, kojih se država laća kao poslodavac, mnogo su gore od onih, koje poduzima privatni poduzetnik. Ovaj je prema državi uvijek tek jedan mali poduzetnik, i posao, koji on otkaže, dat će možda koji drugi. Država pako može kao monopolizovani poslodavac ovakvim načelima jednim mahom survati u bijedu tisuće. T u se dakle ne radi socijalistički, već kapitalistički, i socijalisti imaju i suviše razloga ustajati protiv toga, što se današnje državno gazdinstvo smatra kao socijalističko i kao ostvarenje socijalističkih težnja. Kao god što će na mjesto milijuna privatnih poduzet nika, trgovaca i posrednika svake vrsti stupiti veliki centralizovani zavodi, tako će isto i čitav transportni sistem zadobiti drugo lice. Milijuni sitnih pošiljaka, koje se sva koga dana upućuju gotovo isto tolikom broju vlasnika i izazivaju veliki gubitak rada, vremena i materijala, sliti će se sada u velike transporte, koji idu u općinska skladišta i centralna mjesta za proizvodnju. Rad će dakle biti i ovdje mnogo jednostavniji. Kao što se god naprimjer transport sirovina za jedno poduzeće od hiljadu radnika vrši mnogo jednostavnije i lakše, nego li transport za sto tinu sitnih poduzeća, razbacanih amo tamo, tako će i centralizovana mjesta produkcije i distribucije za čitave općine ili njihove dijelove omogućiti veliku prištednju svake ruke. T o ide na korist cijelome društvu, ali i s v a k o m p o j e d i n c u , jer se sad zajednički interes pokriva s pojedinač nim interesom. Tim e se sasvim mijenja izgled naših mjesta za proizvodnju, prometnog sistema, a naročito naših obitavališta, sve to dobija mnogo prijatniji izgled. U glavnom prestaje huka, buka i trka naših velikih gradova s hilja dama kola i raznovrsnih prometnih sredstava. Gradnje cesta, čišćenje ulica, sav način stanovanja i života, medjusobni ljudski saobraćaj, sve se to u velike mijenja. Sad se s la koćom mogu provoditi higijenske mjere, koje se danas ili ne vrše nikako ili tek sa najvećim troškovima, pa i to ne sasvim potpuno, ili se često puta vrše samo u otmjenijoj četvrti.
403
U takvim će se prilikama komunikacioni sistem usavr šiti u najvećoj m jeri; možda će tada najotmjenije saobra ćajno sredstvo biti zrakoplov. Saobraćajna su sredstva žile, kroz koje se vrši izmjena proizvoda — kolanje krvi — po cijelom društvu, ona omogućuju osobne i duševne odnošaje medju ljudima, ona su zato u najvećem stepenu kadra, da kroz cijelo drušjtvo rasprostru i s t i n i v e a u blagostanja i obrazovanosti. Sirenje i razgranjivanje najsavršenijih saobra ćajnih sredstava do najzabačenijih mjesta u unutrašnjosti jest dakle j e d n a n u ž n o s t i j e d a n o p ć i d r u š v e n i i n t e r e s . Ovdje nastaju za novo društvo zadaci, koji da leko natkriljuju one, što ih sadašnje društvo može sebi sta viti. A opet, s druge strane, ovaj komunikacioni sistem, usavršen do vrhunca, utjecati će sretno na decentralizaciju, na rasporedjivanje po cijeloj zemlji onih ljudskih masa, koje su se danas natrpale po velikim gradovima i indu strijskim središtima, pa će tako biti od presudnog značenja kako za zdravlje tako i za napredak duševne i materijalne kulture. Dvadesetidrugo
poglavlje.
Socijalizam i poljoprivreda. 1. Ukidanje privatnog vlasništva nad zemljom i zemljištem. Zajedno sa sredstvima za proizvodnju i promet društvu pripada i zemlja kao prvobitni predmet svega ljudskog rada i temelj svekolike ljudske egzistencije društva. Društvo na najsavršenijem stupnju ponovo uzima u svoje ruke ono, što je u svom početku imalo. Kod svih naroda, koji su se uspeli na izvjestan stupanj kulture, postojala je z a j e d n i č k a s v o j i n a zemlje. Zajedničko vlasništvo čini temelj svakog primitivnog društva i bez njega ono nije moguće. T ek je, kao što smo vidjeli, postankom i razvitkom pri vatnog vlasništva i o b l i k a v l a d a v i n e , koji su s njim spojeni, ukinuto poslije teških borba zajedničko vlasništvo i uzurpirano kao privatno vlasništvo. Otmica zemlje i njeno
404
pretvaranje u ličnu svojinu bili su prvi uzrok podjarmlji vanju ljudi, koje je počinjući od ropstva pa do „slobodnog“ najamnog radnika u dvadesetom stoljeću prošlo kroz sve moguće stupnjeve, dok konačno poslije dugog razvoja od toliko hiljada godina podjarmljeni iznova ne budu pre tvorili zemlju u zajedničko vlasništvo. Važnost zemlje za ljudsku egzistenciju bila je uzrok, zbog kojega je u svim društvenim borbama svijeta — u Indiji, Kini, Egiptu, Grčkoj (Kleomenes), Rimu (brača Gracchi), kršćanskom srednjem vijeku (religijozne sekte, Miin7eri, seljačka buna), u kraljevstvu Azteka i Inka, u socijalnim pokretima novih vremena — vlasništvo zemljišta bilo glavni zahtjev onih, koji su stupali u borbu. Pa još i sada nalaze ljudi opravdanim vlasništvo nad zemljom i zem ljištem — Adolf Samter, Adolf W agner, Dr. Schaffle, H enry George i drugi — ma da ne će ni čuti o zajed ničkom vlasništvu na ostalim područjima.1 1 Pa ni crkveni oci, pape i biskupi nijesu se mogli uzdržati, da se ne utrkuju u komunističkom pravcu u vjekovima, kada je zajednička svo jina doduše još prevladjivala, ali kada je pljačka zemlje bila u svom jeku. D ašto, da syllabus i enciklike devetnaestog vijeka ne poznaju više taj ton, a i rimski pape postali su podložni buržoaskome društvu i bivaju njegovi — nasuprot socijalistima — najrevniji branitelji. Tako je rekao biskup K l e m e n t I. (umro 102 našega računanja): „Upotrebljavanje svih stvari na tom svijetu treba da bude svima zajedničko. Nepravednost je kazati: to je moja svojina, to pripada meni, a ono drugomu. O datle je došla svadja medju ljudima.4* Biskup A m b r o z i j e milanski, koji je živio oko 3 7 4 ., uskliknuo j e : „Priroda daje sva dobra svim ljudima zajed nički; jer Bog je sve stvari stvorio, da bude užitak zajednički za sve i da z e m l j a b u d e z a j e d n i č k i p o s j e d . Priroda je dakle stvorila pravo zajednice i samo je nepravedno zauzeće (Usurpatio) to, što stvara pravo vlasništva.44 S v . I v a n C h r y s o s t o m (umro 4 0 7 ) izjavio je ovo u svojim homilijama, upravljenim protiv nemorala i korupcije carigradskog stanov ništva: „ N e k a n i t k o n e n a z o v e n e š t o s v o j i m v l a s n i š t v o m ; od Boga smo sve primili za zajednički užitak, a M o j e i T v o j e r i j e č i s u l a ž i ! 44 S v . A u g u s t i n (umro 4 3 0 ) je izjavio: „Jer postoji individualna svojina, postoje i raspre, neprijateljstva, zadjevice, ratovi, ustanci, grijesi, nepravde, umorstva. O dakle svi ti bičevi ? Jedino od vlas ništva. Uzdržimo se dakle, braćo, od toga, d a j e d n u s t v a r p o s j e d u j e m o k a o s v o j e v l a s n i š t v o ili se uzdržimo barem od toga. d a j e l j u b i m o .44 Papa G r g u r V e l i k i izjavio je oko 6 0 0 : „Treba da znate, d a j e z e m l j a , o d k o j e v i potičete i od koje ste stvoreni, svim ljudima z a j e d n i č k a , i da zbog toga plodovi, koje daje zemlja.
405
Blagostanje pučanstva ovisi u prvomu redu o obradbi i iskorišćivanju zemlje i zemljišta. Dignuti kulturu zemljišta na najviši stupanj, to je u najeminentnijem smislu opći in teres. A već smo pokazali, da taj najviši razvoj nije moguć u obliku privatnog vlasništva. Medjutim, potpuno iskorišća vanje zemlje ne zavisi samo od načina, na koji se njome gospodari, već tu dolaze u obzir još i faktori, kojima nije dorastao ni najkrupniji pojedini posjednik, a ni najmoćnije udruženje, faktori, koji u izvjesnim slučajevima prelaze čak i preko granice država, pa postaju internacijonalni.
2. Melioracije zemljišta. Društvo mora imati u vidu zemljište kao cjelinu, njegove t o p o g r a f s k e osebine, njegove gore, ravnice, šume, je zera, rijeke, ribnjake, pašnjake, močvare, bare i baruštine. O ve topografske osebine poied geografskoga položaja, koji je nepromjenljiv, imaju izvjesnih utjecaja na klimu i kvalitet zemljišta. T u se pruža najprostranije polje za djelatnost, na kome se može dobiti još^veliki broj iskustava i poku šati mnoštvo eksperimenata. Sto je dosada država vršila u tom pravcu, to je malo. Prvo, ona za takve kulturne za datke daje neznatna sredstva, a osim toga, čak i kad bi imala volju da više poradi na tome, spriječili bi je krupni privatni posjednici, koji vode prvu riječ u zakonodavstvu. t r e b a d a p r i p a d a j u s v i m a b e z r a z l i k e .“ B o s s u e t, zna meniti biskup od M eauxa, umro 1 7 04., veli u svojoj „Politici svetoga pisma44: „Kad ne bi bilo vlada, zemlja bi zajedno sa svim svojim dobrima pripadala ljudima isto onako, kao i uzduh i sv ijetlo st; po prvobitnome pravu prirode nitko nema specijalnog prava ma na što. S v e p r i p a d a s v i m a ; o d b u r ž o a s l č e v l a d e p o t j e č e s v o j i n a .4* Ovaj po sljednji stavak trebalo bi jasnije 'iskazati o v a k o : P ošto se zajedničko vla sništvo pretvorilo u privatno, mi smo dobili buržoasku vladu, koja mora da ga štiti. A jedan od modernih, Zacharia, veli u svojih „Četrdeset knjiga o državi*4 : „Sve nevolje, s kojima se moraju boriti civilizovani na rodi, mogu se svesti Ba jedan uzrok, n a p r i v a t n o v l a s n i š t v o n a d z e m l j o m i z e m l j i š t e m.4‘ Svi ovi skupa shvatili su više ili manje pravilno narav privatnog vlasništva, koje je, otkako postoji, kako sasvim tačno kaže sv. Augustin, izazivalo procese, neprijateljstva, zadje vice, ratove, ustanke, nepravde, umorstva, sama zla, koja će iščeznuti, kad se ono ukine.
406
A bez znatnih ograničenja prava privatnog vlasništva ne može se na ovom području ništa postići. Ali egzistencija države temelji se na proklamiranju privatnog vlasništva „svetinjom*4, krupni privatni posjednici njezini su najvažniji stupovi, i tako ona ne ima snage da kroči u tom pravcu. Moralo bi se pristupiti velikim i opsežnim melioracijama zemljišta, pošumljivanjima i rašumljivanjima, navodnjavanjima i odvodnjavanjima, miješanjima zemlje, izmjenama terena, rasadima i t. d., pa da prinos zemljišta dosegne svoj naj viši vrhunac. Jedna vrlo važna stvar za kultiviranje zemljišta je op sežna, sistematski organizovana mreža od rijeka i kanala, koja se mora izvesti prema naučnim principima. Pitanje o jeftinijem transportu na vodenim putovima — tako važno za današnje društvo — bilo bi doduše od malog značenja za novo društvo, ali se vodenim putevima mora dati velika pažnja zbog toga, što oni omogućuju transport s najmanjim trošenjem snage i materijala. No najvažniju ulogu igra sistem rijeka i kanala zbog svog značenja za opsežno od vodnjavanje i navodnjavanje, za liferovanje djubreta i ma terijala za melioracije, za izvoz žetve i t. d. Iskustvom je utvrdjeno, da zemlje, oskudne vodom, pate mnogo više od hladnih zima i vrućih ljeta, nego li zemlje bogate >odom, i zato su primjerice u primorjima ti ekstremi u temperaturi tek izuzetni. Ali ovakovi ekstremi u vremenu nijesu ni korisni ni ugodni ni bilinama, a niti ljudima. T u bi nesumnjivo povoljno uplivisao prostrani sistem kanala u vezi sa kultivisanjem šuma. Takav sistem kanala, spojen s uredjenjem velikih bassina za prikupljanje i čuvanje vode nih masa, bio bi od velike koristi u danima, kada rijeke nabujaju i razliju se zbog velike vlage i bujnih kiša. Isto bi to bilo potrebno za planinske rijeke i planinske potoke. T ad a bi bile nemoguće poplave sa svojim pustošenjima. Prostrane i koncentrirane vodene površine uplivisale bi vjerovatno i na urednije padanje kiša. A one bi nadalje omogućavale i namještanje sisaljki i ostalih sprava za obilno navodnjavanje zemljišta, čim to bude zatrebalo. Velike površine zemlje, koje su dosada skoro neplodne, mogle bi se umjetnim navodnjavanjem pretvoriti u plodne
407
predjele. Tam o, gdje danas ovce jedva nalaze bijednu hranu i gdje u najboljem slučaju sušičavi borovi pružaju k nebu svoje mršave grane, mogle bi rasti bujne žetve i gusto stanovništvo naći hrane i uživanja. T ako je na primjer u pitanju samo to, hoće li se i koliko će se utro šiti rada, pa da se goleme pjeskovite prostorije Marke, ove „kutije pjeska u svetom njemačkom carstvu**, pretvore u plodni Eden. T o je u jednom predavanju prigodom njemačke poljoprivredne izložbe u Berlinu proljećem 1894. istaknuo jedan govornik.1 Ali veleposjednici Marke nijesu u stanju podignuti potrebne kanale, uredjenja za navod njavanje, melioracije, miješanja zemlje i t. d., i tako baš pred vratima carske prijestolnice stoje ogromne prostorije zemlje u takvom kulturnom stanju, koje će potonjim na raštajima izgledati nepojmljivo. S druge se strane kanali zacijama može izvršiti odvodnjavanje ogromnih barovitih prostorija i močvara i tako ih omogućiti za kulturu, kao naprimjer na sjeveru i jugu Njemačke. Isto bi se tako tekući kanali mogli iskoristiti za gojenje ribarstva pružajući obilan izvor hrane, oni bi dalje općinama, koje nemaju rijeka, omogućili podizanje najljepših kupališta.2 Nekoliko primjera, da se vidi, u kolikoj mjeri djeluje navodnjavanje. U blizini W eissenfelsa dalo je 7 l/a hektara dobro navodnjenih livada 480 centi otave, dok je odmah uz njih 5 hektara nenavodnjenih livada iste kvalitete dalo tek 32 centa. Prve dakle livade u odnošaju prema po tonjima dale su dakle više no deset puta veći prihod. Kod Riese u Saskoj povećalo je 65 hektara navodnjenih livada čist prihod od 5850 maraka na 1 1.100 maraka. Po 1 I u službenom izvješću o svjetskoj izložbi u Chicagu veli s e : „Valja sve vise nastojati oko toga, da se voda upotrijebi u voćarstvu i u povrćarstvu, i vodarska udruženja, upriličena za tu svrhu, mogla bi kod nas od pustinja stvoriti rajeve." 2 „T a primjerice na jednoj od najkultiviranijih oblasti austrijske monarkije — u Češkoj — ima 6 5 6 .0 0 0 hektara oranice, što čini četvrtinu cjelokupne površine, oranice, koja treba da se odvodni, a od livada je jedna trećina odviše suha ili odveć mokra. Naravski da je još mnogo gore u predjelima, koji su uopće nazadovali u gospodarskom razvoju, poimence u G aliciji." Dr. Eugen v. Philippovich, Narodnogospodarska politika. Str. 97. Tiibingen 1909.
408
Buchenbengeru je neplodno tlo pašnjaka u Bocku, na desnoj obali Lippe, navodnjavanjem, na koje se svega skupa potrošilo 124.000 maraka, dalo godišnji čisti prihod okruglo oko 400.000 maraka dok je prije bilo posve neplodno. Poboljšavanja zemljišta u Donjoj Austriji povećavala su sa troškom od 1 milijuna kruna čisti prihod za 6 milijuna kruna. Veliki troškovi oko navodnjavanja rentirali su se. U Njemačkoj pak, osim Marke, ima još mnogo predjela, čije zemljište, u glavnom pjeskovito, daje prilično dobar prinos, samo neka dodje koje vrlo vlažno ljeto. Ovi bi predjeli, isprepleteni kanalima i navodnjeni i na taki način popravljeni, davaji za kratko vrijeme pet puta i deset puta veći prihod. U Španjolskoj ima primjera, gdje je prihod dobro navodnjena zemljišta bio tridesetisedam puta toliki naprama nenavodnjenom zemljištu. Dajte dakle vode i nove, ogromne količine hrane niknuti će za tren oka iz zemlje. N e prodje gotovo nijedna godina, a da u najrazličitijim pokrajinama, u najrazličitijim državama ne navale jedan, dva i češće puta više ili manje velike poplave potoka, rijeka i rječina. Velike površine plodna tla bivaju odne sene silom valova, druge se pokrijj pijeskom, kamenjem i muljem ostajući tako neplodne kroz par godina ili zauvijek. Iskorijenjeni bivaju cijeli nasadi voćnjaka, koji su trebali decenije za svoj razvitak. Isprane bivaju kuće, mostovi, ceste, nasipi, ruinirane željezničke tračnice, nastradali ljudski životi, upropaštena marva, razorene melioracije zemljišta i uništena sjetva. Široke površine zemljišta, izložene čestim pogibeljima poplave, ne osiguravaju se nikako ili tek slabo, da ne bi štetovale neprestano. Poplave pojačavaju pusto šenja šuma, naročito na brjegovima i naročito po privatnim poduzećima. Besmislenom pustošenju šuma, koje ciljaše za profitom, ima se pripisati opadanje plodnosti „ u pokra jinama Pruskoj i ^Pomoraniji, u Koruškoj i Štajerskoj, Italiji, Francuskoj, Španiji, Rusiji i t. d. Posljedice pustošenja šuma po brdskim predjelima jesu poplave. Poplave Rajne, O dre i Visle mogu se pri pisati poglavito pustošenju šuma u Švicarskoj, odnosno u Galiciji i Poljskoj. Jednaki uzroci skrivili su česte poplave
409
u Italiji, poimence poplave Pada. A s istih razloga izgu bili su najveći dio svoje plodnosti Madeira, veliki djelovi Španjolske, naplodnije provincije Rusije, široki, nekoć bujni i plodoviti predjeli u Prednjoj A ziji.1 Konačno se već i u buržoaskom društvu uvidjelo, da na tom području ništa nije učinjeno samim puštanjem i da se sile, koje razaraju kulturu, razumnim mjerama mogu pre tvoriti u sile, koje će kulturu unapredjivati. I tako se pošlo k izgradnji velikih ustava, koji prikupljaju vodu u velikim množinama, pa se onda snage ove vode upotrebljavaju za elektrizovanje industrije i zemljorada. Naročito se u Ba varskoj mnogo radi oko ustavljanja brdskih rijeka i potoka, da bi se time dobilo sila za elektrizovanje željeznica i svih mogućih industrijskih ustanova. I tako se stara, agrarna Bavarska sve više pretvara u modernu, industrijsku zemlju.
3. Preobražaj u zemljoradu. Samo se po sebi razumije, da se ove velike zadaće ne mogu izvršiti za tren oka, ali će novo društvo napreg nuti sve svoje snage za taj cilj, jer je njegov j e d i n i za datak raditi na k u l t u r n i m s t v a r i m a i o t k l a n j a t i s v a k u n j i h o v u z a p r e k u . O no će tijekom vremena stvarati takva djela, na koja današnje društvo ne može ni da pomisli, jer ga već i pri samoj pomisli hvata vrtoglavica. Cjelokupno obradjivanje zemlje usavršit će se znatno bolje mjerama, koje opisasmo i njima sličnim. Pored na vedenih već načina za što bolje iskorišćivanje zemljišta dolaze još i drugi. Danas se mnoge kvadratne milje ze mljišta nasadjuju krumpirom, da bi se od njega pravile ve like količine rakije, koju onda konzumira isključivo naše siromašno pučanstvo, koje živi u nuždi i nevolji. Rakija je jedini stimulus, „rastjerivač briga“, koji ono može da nabavi. Z a kulturnog čovjeka ovog novog društva nestalo je trošenja rakije, i tako će jedan dobar dio zemljišta i radnih snaga 1 Veliku korist pruža, po Schwappachu, šuma vežući tlo, naročito u brdinama spriječavajući oticanje i u ravnicama umirivanjem pustoga pi jeska Rašumljivanje je jedan od poglavitih uzroka, što se oranice u Rusiji pretvoriše u pjeskovite predjele.
410
biti oslobodjen i upotrebljen za proizvodnju hrane. V eć smo upozorili i na to, kako se danas goji šećerna repa i fabricira slador za izvoz. V iše od 400.000 hektara naj boljeg zemljišta za kulturu pšenice upotrebljava se kod nas godimice za gajenje sladorne repe, da bi se šećerom opskrbila Engleska, Švicarska, Savezne države i t. d. T o je konkurencija, u kojoj podliježu one zemlje, kojima pod neblje omogućuje obradjivanje sladorne trstike. Naša stajaća vojska, rastrgana produkcija, rastrgan promet, rastrgano poljodjelstvo i t. d. traže milijune konja, a isto tako ogromne prostorije zemljišta za hranu i uzgoj mladih konja. Posvema promijenjeni socijalni i politički odnošaji u budućem društvu oslobodit će one površine zemljišta, koje su danas za to upotrebljene. I tako su i opet za druge kulturne potrebe zadobivene velike površine zemljišta i mnoge radne snage. U novije se doba ogromne površine zemljišta, u objamu od mnogo kvadratnih kilometara, oduzimaju poljoprivredi i čitava se mjesta sravnjuju sa zemljom, jer novo oružje, koje daleko nosi, pa onda novi način borbe zahtijeva vjež bališta, na kojima će moći manevrirati čitavi vojnički zbo rovi. T o će isto tako prestati u budućem društvu. Veliko polje gospodarenja sa zemljom, šumom i vodom već je odavno predmet pretresanja vrlo opsežne literature. Nijedno područje nije ostalo netaknuto: šumarstvo, navodnjivanje i razvodnjivanje, gojenje žita, mahuna i graška, povrćarstvo, gajenje voća, jagoda, cvijeća i uresnih bili na, gajenje bilina hranivih za inarvu, livadarstvo, razumno sto čarstvo, ribarstvo, peradarstvo i pčelarstvo, elementi i sred stva za gnojenje, upotreba otpadaka u gospodarstvu i indu striji, kemijsko istraživanje zemljišta i njegova upotreba i dotjerivanje za ovu ili onu kulturu, kvalitet sjemena, plodored, strojevi i posudja, pogodne ustanove svih vrsta za gospo darstvo, promjenljivost vremena i t. d., sve je to uzeto u krug znanstvenih pretresanja i istraživanja. Ne prodje go tovo ni jedan dan, a da se ne dodje do novih otkrića i iskustava, koja imaju za posljedicu poboljšavanja i opleme njivanja na ovom ili onom području. Obradjivanje zemlje postalo je poslije T haera i J. v. Liebiga znanošću, i to jednom od prvih i najvažnijih znanosti, postigavši toliki
411
opseg i značenje, kao rijetko koja akcija u oblasti materijalne proizvodnje. A li ako uporedimo ovo golemo izobilje napredaka svih vrsta sa stvarnim stanjem naše poljoprivrede, mor a se k o n s t a t i r a t i , da je s a mo j e d a n vrlo n e z n a t a n b r oj p r i v a t n i h p o s j e d n i k a bio u stanju, da bar d o n e k l e i s k o r i s t i o v e n a p r e t k e i to da svi ovi imaju u vidu samo svoj privatni interes, bez obzira na zajedničko dobro. Najveći dio naših poljo privrednika, može se slobodno reći 99 procenata, nije nikako u stanju, da se koristi svim onim koristima i napredcima, koje im pruža znanost i napredovanje tehnike, oni ili nemaju sredstava ili nemaju znanja, ili ni jednoga ni drugoga. Ovdje novo društvo nailazi na jedno polje, koje je i teoretski i praktički dobro pripravljeno i koje treba samo da se organizuje, pa da postigne najveličanstvenije rezultate.
4. V elika i m alena poduzeća. Razvitak elektrokulture. Dok se još čak i u socijalističkim krugovima zastupa mišljenje, da se sitno gazdinstvo može održati u konku renciji sa krupnim, samo ako su gazde i njihovi pomoćnici marljivi, dotle u stručnjačkim krugovima odavno vlada su protno mišljenje. Može seljak naprezati do vrhunca i svoju snagu i snagu svojih ukućana, već i sa stanovišta kulturnog čovjeka njegov se položaj može samo sažaljevati. Ma koliko on proizveo naprežući se i skučavajući svoje potrebe, mo derna tehnika i znanost o obradjivanju zemlje proizvodi mnogo više. A prije svega, primjena tehnike i znanosti jedina je u stanju, da i seljaka učini potpuno kulturnim čovjekom, dok je on danas samo rob svoga posjeda i helot svojih vjerovnika. Neizmjerne su koristi, što ih veliko poduzimanje u poljoprivredi pruža, samo ako se razumno upotrebljavaju sva preimućstva. Ponajprije znači ono znatno proširenje površine, koja se ima iskoristiti, jer se njime izbjegava bezbroj kolnih i pješačkih putova i ograda, koje su po sljedice raskomadana posjeda. Nadalje se uklanjanjem sitnih
412
gazdinstava uštedjuje velika količina vremena, koje se dotle tratilo. Pedeset lica, uposlenih u krupnom gazdinstvu, može bez obzira na racijonalnija radna sredstva proizvesti mnogo više, no pedeset lica, uposlenih u sitnim gazdinstvima. Samo u velikom poduzeću moguće je kombiniranje i diri giranje radnih snaga, koje najbolje odgovara svrsi. Uz to još dolaze goleme koristi, koje sa sobom donosi primjena i iskorišćavanje svih mogućih strojeva i usavršenih ustanova, industrijsko eksploatisanje prihoda, racijonalnije marvogojstvo i peradarstvo itd. A naročito donosi koristi primjena elek triciteta u poljoprivredi, primjena, koja baca u sjenu sve ostale metode obradjivanja zemlje. P . M ack1 utvrdjuje, da se uvodjenjem rada sa strojem postiže ušteda od preko 5000 konjskih dana, a pri izdatku od 40.000 maraka kapitala pojeftinjavanje produkata za više od 12.000 maraka ili 48 maraka po jednom hektaru, ne uzimajući tu u obzir veći prihod kod uvodjenja duboke kulture kao i egzaktnijeg kultiviranja i djelovanja strojeva.3 Višak prinosa u zrnu, koji sobom donosi duboka kul tura, cijeni se na 20 do 40 procenata, dok bi se prinosi biljaka, čiji je plod u zemlji, popeli na 50 procenata. Ali uzmimo, da višak prinosa iznosi prosječno samo 20 pro cenata, i tada se na imanju, o kome je riječ, prinos po većava za 55,45 maraka od hektara, što čini sa spome nutom već prištednjom zajedno 103,45 marke od hektara. A ko se uzme, da je cijena jednog hektara zemlje 800 maraka, onda je to nuzgredna dobit od 13l/a procenata. Trebalo bi dakle još samo, da se urede potrebne električne cen trale, pomoću kojih će se vršiti proizvodnja. No tada se 1 P . M ack, A lthof-R agnit, Rittmeister a. D . und Rittergutsbesitzer, Polet naših poljoprivrednih gazdinstava uslijed pojeftinjavanja troškova oko proizvodnje. Rasprava o uslugama, što ih poljoprivredi pruža tehnika strojeva i elektriciteta. Konigsberg 1900. 2 V elik o značenje postigao je zadnjih godina duboki kopač (Cam p bells), pomoću kojega se postiglo golemih uspjeha u beskišnim predje lima Sjeverne Amerike. M ogućnost, da se prištedi na ljudima, uzrokovala je konstruiranje ulagača za skretaljke, strojeve za dizanje sječke itd. Isti nedostatak ljudskih snaga izazvao je dalje i upotrebljavanje strojeva, ko jima se prištedi na poslu, kao stroj za dijeljenje koruna, stroj za sadjenje koruna, apaiati za sušenje, strojevi za držanje sijena itd.
413
ne će samo pokretati sve moguće mašine, koje se upo trebljavaju u gospodarstvu, nego će se doći još i do ogrijeva i osvjetljenja. Pomoću električnih ustanova mogu se osim stanova i ulica opskrbiti električnim svijetlom i staje, suše, podrumi, skladišta i tvornice, a kada to traži potreba, može se noću i žnjeti. Mack je izračunao, da bi se općenitim uvodjenjem elektricitete u poljoprivredi mogle uštediti dvije trećine dosadašnjih teglećih životinja (1,741.300 komada), što bi dalo godišnji čisti prihod od 1.002,989.000 maraka. Odračunaju li se od te svote troškovi za električnu snagu, ostaje godišnja ušteda od okruglih 741,794.000 maraka. Uvodjenje elektricitete daje poljoprivredi sve više značaj čisto tehničko-industrijskog procesa. Sliku raznolikog upotrebljavanja elektriciteta u poljoprivredi podaje slijedeća statistika i1 Elektromotorom se mogu goniti: 1. Strojevi, koji po većavaju čisti p rihod: a) za narudžbu: strojevi za čišćenje žita, trieuri, električni plugovi (usavršeni razvoj); b) za žetvu: strojevi za kosidbu (obradjuju se), strojevi za žetvu krumpira (postoje već u takvoj savršenosti, te bi se jedva dali dalje usavršavati), ustanove za navodnjivanje 2. Stro jevi, koji smanjuju troškove: a) dizala, ustanove za rasterećivanje u sušama, elevatori za dizanje žita i slame na livadama i u sušama, kao i za dizanje sijena na sjenike, dizala za vreće, sisaljke; b) transportna sredstva: trans portni žlijebovi i vezovi, kao i puhaljke za čišćenje zrna, poljske željeznice, koloturi za dizanje teških tere ta ; c) za prodaju: preše za slamu, mlinovi. 3. Strojevi poljoprivredne industrije: a) strojevi za spaljivanje i strojevi za fabrikaciju škroba, vodene sisaljke za svaku svrhu; b) mljekarstvo: ohladjivači mlijeka, centrifuge, lonci za maslac, preše itd .; c) mlinovi za rezanje, kružne pile i druge vrsti pila; d) strojevi za dubenje, skretaljke. 4. Strojevi za pripremanje krmiva: rezač repe, preše za krumpir, raž itd., vodene sisaljke. Prem a izvještajima može se već pomoću elektro motora obavljati 13 postotaka čitavog rada na imanjima, 1 Kurt Krohne, Prošireno uvodjenje elektriciteta u poljoprivredi. E lek trotehnički časopis 1908., svesci 3 9 do 4 1 .
414
gotovo sve na ovaj način, ekonomskim iskorišćavanjem vremena i privrednih sredstava. Evo, koliko je postignuto, da bi se očistilo i otposlalo 1000 kilograma žita : Radni sati 1. Kad se sve radnje obavljaju rukom . . . 104 2. Kad se upotrijebe mali strojevi za čišćenje . 41,4 3. Kad se upotrijebi elektrikom tjerani ormar za čišćenje s motorom od 20 konjskih snaga . 26,4 4. Kad se ogromni ormar za čišćenje zajedno sa ulagačem, puhaljkom za sječku i prešom za slamu tjera motorom od 60 konjskih snaga . 10,5 Sad već ne stoji ništa na putu sveopćem upotreblja v ah u električnog pluga u poljoprivrednim poduzećima. Kao i električne transportne željeznice postigli su već i elek trični aparati za oranje veliki stupanj savršenosti. Veliki i skupi parni plug radi racijonalno tek na najvećoj površini zemlje kao plug za duboko oranje. O n u glavnom služi samo tomu, da bi se postigli što veći prihodi plodova. Nasuprot tomu može se električni plug jednako upotrijebiti za oranje u dubinu i ravninu, pa je kadar da osvoji i srednje gospodarstvo. O n omogućuje obradjivanje strmih prisoja, gdje na poteškoće nailazi i sam obični plug. On u velikoj mjeri uštedi na vremenu, kao što će to pokazati slijedeća tabela troškova kod upotrebe električnog pluga u poredbi s konjskim, volovskim i parnim plugom. Troškovi po jutru kod pluženja na palac srednje dubine
K o n j i ..................................... V o l o v i .............................................. Parni plug, unajmljen od . . . n » « do . . . Parni plug, vlastiti od . . . . •• .» rt do . . . . Električni plug, konjskih snaga 40 „ .. .. 60 » 80
4
6
8
11
14
2 ,5 0 3 ,6 5 6 ,0 0 7 ,5 0 4 ,5 0 6 ,0 0 2 ,7 0 2 ,6 5 2 ,5 0
3 ,0 0 4 ,6 5 6 ,7 0 8 ,4 0 5 ,0 0 6 ,7 0 3 ,5 5 3 ,4 0 3 ,1 5
4 ,2 0 5 ,8 0 7 ,6 0 9 ,3 5 5 ,8 5 7 ,6 0 4 ,6 0 4 ,3 0 3 ,9 0
7 ,7 0 7 ,9 0 9,1 5 1 1,00 7 ,3 0 9 ,1 5 6 ,2 5 5 ,7 0 5 ,2 0
13 ,3 0 1 0,20 10,70 12,55 8 ,8 5 10,70 7 ,9 5 7 ,1 0 6 ,5 0
415
Lako dovodjenje i djeljivost električne energije, osobita jednostavnost posluge i tjeranje električnih strojeva sači njavaju velike koristi u poljoprivredi, gdje je za dovodjenje snage potrebna tek jedna tanka žica. A pošto se za upo trebu električnih strojeva predpostavlja jedna mreža iz cen trale, jedna organizovana električna mreža, to čak i uvodjenje elektriciteta u poljoprivredu može biti vezano s e l e k t r o k u l t u r o m , direktnim uplivisanjem elektricitete na rastenje bilina. Posljednjih su godina fizijolozi biljaka, a uz njih i praktični agronomi najrevnije proučavali uplivisanje elektri citeta na rast i oplodjivanje važnih kulturnih bilina, naro čito naših žitarica. Ovu je zadaću riješio godine 1906 umrli profesor K. S. Lemstrom. O n je velike plohe kulti viranog zemljšta prekrio žičanom mrežom, pa je toj mreži u većini slučajeva pomoću strojeva za influenciranje dao pozitivnu napetost, dok je negativni pol ležao na tlima, a onda je za čitave vegetacijone perijode ili kroz jedan dio nje pustio tamnu struju na takvo pokusno polje, dok je drugo polje za kontrolu ostalo neuplivisano. Pokusi su obavljeni u različitim širinama i gotovo svi od reda pokazaše ponajprije povećanje žetvenog prinosa, koji je kolebao izmedju 30 i preko 100 procenata, zatim skraćenje vre mena, potrebnog za dozrijevanje’, i napokon znatno bolju kvalitetu. Ali kod ove se metode pojavio cijeli niz prak tičnih neprilika, koje je znao odstraniti Newman, jedan engleski gospodar. Njemu je uspjelo, da za Lemstromovu metodu zainteresira znamenitog engleskog fizičara Oliver Lodgea. Prem a jednom novijem Lodgeovom izvještaju po kusi su se od 1906 do 1908 godine protegli na površinu od 10 hektara, pa se tu pokazalo važnim, da žičana mreža može nad zemljom visjeti u visini od 5 metara, a da to ništa ne smeta povoljnom uplivisanju na žetveni prinos. O va visina dopušta ispod sebe prolaziti posve lagodno visoko natovarena žetvena kola, a isto se tako pod njom mogu obavljati svi poljoprivredni poslovi bez smetnje, dok po Lemstromu žičana mreža ne smije nad bilinama stajati
416
više od 40 centimetara.1 Različiti mlinari pravili su pokuse i našli su, da je elektrizovana pšenica dala mnogo bolj& brašno od one, koja nije bila elektrizovana. 1 tako je novi način dozrio, da se s uspjehom uvede u poljoprivrednu praksu i vrtljarstvo. D a bi se Fowlerov parni plug sa dvije Compoundove lokomotive mogao iskoristiti, kao što treba, potreban je areal od 5000 hektara, što znači veću površinu, no što iznosi sva oraća zemlja velikog broja seoskih općina. R a čuna se naprimjer, da bi se prištedilo 1600 milijana ma raka, kad bi se onoliko kultivirano zemljište, koliko je iz nosilo 1895 godine, obradjivalo najrazličitijim strojevima i uopće svim savršenijim procesima. Po Ruhlandu3 bi već i samo suzbijanje žitnih bolesti bilo dovoljno, pa da sadašnji uvoz žita u Njemačku postane suvišan. U brošuri „Korov po našim livadama i poljima" od Dr. med. Sonnenberga u Wormsu veli se, da prema rezultatu jedne službene ankete u Bavarskoj bavarska poljoprivreda zbog korova u svojim poljima trpi u žetvi gubitak od 30 procenata na godinu. Posmatrajući dvije površine od četiri kvadratna metra, od kojih je jedna bila zarasla u korov, a druga očišćena od korova,Nowatzki je našao ove rezultate: Vlati N a površini zarasloj u korovu . . . 216 „ „ očišćenoj od korova . . . 423
Zrna 180 528
Slame 239 1077
grama „
Dr. v. Riimker, profesor na poljoprivrednome institutu sveučilišta u Breslavi, izjavljuje, da u cijeloj Njemačkoj ne ima ni traga od kakvog ekonomisanja hranljivim sastojinama zemljišta na temelju statistike obradjivanja zemlje Sije se i obradjuje se zemljište često puta jednostavno po stano vitoj shemi, bez ikakva razmišljanja i sa tako nesavršenim i nezgodnim orudjima, te rezultat muka i napora mora uvijek da bude vrlo neznatan. N j e m a č k i p o l j o p r i 1 M . Breslauer, Uplivisanje elektriciteta na porast bilina. Elektroteh nički časopis 1908. svezak 38. str. 1915. Pod vodstvom Breslauerovim gradi se kraj Berlina jedno takovo pokušalište. 2 Dr. G . Ruhland, Tem eljna načela aktualne agrarne politike. Tiibingen 1893, Lauppova knjižara.
417
vrednicinevršeč nje s j e me n a , koj e v. R ii m k e r pokazuje ranjem sjemena mogao
a k ni r a c i j o n a l n o s o r t i r a je tako l akposao. Pr of e sor ovom tabelom, koliko bi se sorti povećati prinos od hektara:
N e s o r t i rana od hektara u kilogramima Ukupna žetva . . . . 8 0 0 0 Zrna ..................... , , 1668 Slame i pljeve . . . . 6 3 3 2 Težina žetve u 7 7,2 hektolitrima . . . . Pšenica je davala
Sortirana od hektara u kilogramima 10800. 2885 791 5 7 8 ,7
V išak prinosa sortiranog usjeva u kilogramima + 2800 + 1217 + 1583 +
1,5
Višak prinosa uslijed sortiranja iznosi dakle prema toj tabeli 1200 kilograma zrnja od hektara, koji, procijenjen sa 15 maraka po dvostrukoj centi, čini novčanu vrijednost od 180 maraka. A ko se uzme, da troškovi na sortiranje iznose najviše 4*40 marke, ostaje još č i s t i p r i h o d o d p r o d a j e s a m o g z r n j a 175*60 m a r a k a o d h e k tara, ne u r a č u n a v š i o v a m o v i š a k p r i n o s a u s l ami i pljevi. Na t e m e l j u j e d n o g ni z a r e z u l t a t a , d o k o j i h j e d o š a o k u š a n j i m a, R i i m k e r d a l j e i znos i , da s e i z b o r o m sorta, koj e d a j u najveći prinos, u p o j ed i n i m m j e s t i ma pro sj ečno mo že žet i više: raži . pšenice ječma zobi .
9„ m
. 300—700 kilograma zrnja ili oko 42— 98 maraka od hektara . 300 — 800 „ „ „ 45— 120 „ „ .. .2 0 0 — 700 „ „ 34— 119 „ „ .2 0 0 - 1 2 0 0 „ „ „ „ 26— 156 „ „ „
„
A ko uzmemo ukupni višak prinosa uslijed sortiranja sjemena i uslijed pravilnog izbora sorte za pšenicu, onda bi se pri samoj proizvodnji pšenice prinos mogao povećati za 1500 d o 2000 k i l o g r a m a z r n a i l i z a 220 d o 295 m a r a k a o d h e k t a r a . U jednom spisu „Budućnost njemačke poljoprivrede“ 1 pokazuje se, koliki bi se ogroman višak prinosa mogao postići kod svih poljoprivrednih produkata, kad bi se obil nim i pametnim gnojenjem — dovoženjem mineralnog dju1 Napisao komercijalni savjetnik Heinrich Albert-Bieberich radnju učitelja gospodarstva H omutha. Friedenau-Đerlin 1901. A . Bebel: Ž en a I socijalizam.
uz sa27
418
breta : superfosfata i djubreta od Thomasovog brašna, kainita i fosfornih kiselina — zemljište osposobilo za veći prinos. T ada bi se u Njemačkoj od zemljišta, na kome se goji pjjenica, moglo vrlo lako dobijati prosječni prinos od 36 dvostrukih centi, a od zemljišta, na kome se goji raž, prosječni prinos od 24 dvostruka centa od hektara. A isto tako jedan dobar dio zemljišta, na kome se goji raž, mogao bi biti boljim gnojenjem i obradjivanjem iskorišćen za proizvodnju pšenice, tako, da bi prosječni prinos oraće zemlje, na kojoj se goje žitarice za kruh — dvije petine pšenice, tri petine raži — mogao iznijeti do 28'8 dvostrukih centi od hektara. Kad se oduzme ono, što treba za sjeme i žito, koje ne valja, onda za prehranu na roda ostaje 26 dvostrukih centi. Uz 7*9 milijuna hektara, na kojima se sada goje hljebna žita, mogao bi doći još i 1*5 milijun pašnjaka, zemlje na ugaru i puste zemlje — lugovi i močvare1 — tako, da bi se pri prosječnom pri nosu od 26 dvostrukih centi od hektara i obradjenom ze mljištu od 9*4 milijuna hektara moglo godišnje proizvesti 251 *92 milijuna dvostrukih centi hljebnog žita. Ako se ra čuna godišnja potrošnja od 175 kilograma po glavi, o n d a b i b i l o h l j e b n i h ž i t a z a 144 m i l i j u n a l j u d i . Pri popisu stanovništva godine 1900 imala je Njemačka okruglo 56,345.000 stanovnika, dakle, prema tadašnjem stanju tehnike i znanosti njemačka bi zemlja mogla opskr biti hljebom čak dva i pol puta veće stanovništvo. Pri sadašnjem načinu privrede, rastepenom privatnom posjedu, Njemačka je prinudjena, da uvozi iz inozemstva prosječno jednu devetinu hljebnih žita, koja su joj potrebna. Ako bi se htjelo, da se pri sadašnjem načinu privredjivanja pro izvodi ma i približno onoliki prinos, to bi izazvalo tako visoke cijene životnih namirnica, te većina ljudi ne bi bila u stanju kupovati ih, čime bi bio promašen cilj. Samo se komunističkom proizvodnjom na najsavršenijem stupnju mogu postići oni rezultati, a na ovo, razumije se, spome 1 O d sadašnjih 5 milijuna hektara puste zemlje, v zemlje na ugaru pašnjaka i t. d. odračunata su 4 */* milijuna hektara. Sto je od toga iz višega pošumljeno, moglo bi se postići promjenom u oraću zemlju ili pašnjake.
419
nuti pisci i ne pomišljaju. Po jednom računu, koji su oni sastavili, organizovanjem intenzivnije kulture, moglo bi se u njemačkoj poljoprivredi proizvesti v i š e : H ljebnih ž i t a .................................... 145.1 milijuna dvostrukih centi K r u m p i r a ...................................... 4 4 4 ,0 „ „ „ Z ob i, ječma, graška i boba . 7 6 ,7 „ „ » ......................................... 146,2 „ „ „ Sijena O t a v e ....................................................110,0 Krmivo r e p e ................................. 2 2 6 ,0 „ „ „
A ako uzmemo u obzir još i to, da bi se prema predlozima Mackovim, koje gore navedosmo, uvodjenjem elek triciteta uštedio vrlo velik broj životinja za teglenje, onda bi se gojenje stoke za klanje moglo u znatnoj mjeri pove ćati, ili bi se zemljište, koje je zato potrebno, iskoristilo za kultiviranje ljudske hrane. Drugo jedno područje poljoprivredne djelatnosti, koja se u mnogo većoj mjeri dade eksploatisati, jest gojenje peradi i proizvodnja jaja. Vrijednost jaja, koja se godimice uvoze u Njemačku, iznosi od prilike 149,7 milijuna ma raka (1907), a vrijednost žive pernate živine preko 40 mi lijuna maraka. Na ovim različitim oblastima još su veoma zaostale ustanove za gajenje i kulturu. Dalje, koncentracija staja, stovarišta svih vrsta, podruma, odjeljenja za krmu i hranjenje stoke, radionica djubreta, što će sve biti poslje dica koncentracije gazdinstava, ne će samo uštediti vrlo mnogo vremena, snage i materijala, već će to biti mnogo zgodnije i za racijonalno iskorišćivanje, što je kod sitnih i srednjih poduzeća nemoguće, a kod krupnih rijedak slučaj. Kako su primjerice jadne higijenske ustanove u velikoj većini staja, kako je oskudna hrana i njega stoke i pernate živine! D a su čistoća, svijetlo i uzduh isto tako potrebni životinjama kao i ljudima i da povoljno utiču na njihovo zdravlje, to je još malo poznata činjenica seljaku iz dva desetog stoljeća. A samo se sobom razumije, da će se ispunjavanjem ovih uslova mlijeko, maslac, sir, jaja, med, meso dobivati i proizvoditi pod mnogo racijonalnijim, zdra vijim i korisnijim odnosima. A vještim spajanjem i iskorišćivanjem ljudskih i mašinskih snaga, koje stoje na raspoloženju, ne samo da će
420
se usavršiti u neslućenoj mjeri obradjivanje zemljišta, već i^ samo prikupljanje ploda. Podizanje velikih* prostorija za čuvanje ploda, sušnica i t. d. omogućit će žetvu, ma ka kovo bilo vrijeme, a brzim prikupljanjem onoga, što je požeto, izbjeći će se golemim gubicima, koji su danas tako česti. Tako, kako v. d. Goltz tvrdi, pri jednoj jedinoj žetvi, kad je nepovoljno vrijeme, u Mecklenburgu propadne žetvenoga prinosa u vrijednosti od 8 do 9 miijuna ma raka, u okružju Konigsberg u vrijednosti od 12 do 15 milijuna maraka.
5. Vinogradarstvo u budućnosti. Isto će tako i kultura voća, jagoda i povrća dosegnuti u budućnosti toliki razvitak, kakav se danas drži nemo gućim, i umnožit će u velike njihov prinos. Koliko se kod nas još griješi obzirom na voćarstvo, i ako baš Njemačka ima osobito povoljno podneblje za gojenje jabuka, vidi se otuda, što se godišnje uvozi više od 40 milijuna maraka svježeg voća, a preko 20 milijuna osušenog. Dovoljno je samo jednim pogledom pogledati na loše stanje naših voćaka u ogromnom dijelu Njemačke, čak i u zemljama, koje su zbog svoga voćarstva izašle na glas, kao Wiirttemberg, pa da stvar postane pojmljivom. Ovdje se pruža veliko polje djelatnosti poljoprivrednoj i vrtljarskoj. Slično je i s kulturom jagoda, koja je tek u svom početku. Primjenom umjetne toplote i vlage u velikim, zaštićenim dvoranama omogućit će se gojenje povrća, voća i jagoda na veliko i u svako doba godine. Dućani cvijeća u našim velikim gradovima proizvode usred najoštrije zime cvijet, koji se natječe s onim, što se u ljetu nalazi. Jedan od najveličanstvenijih napredaka u oblasti umjetnog voćarstva predstavlja na primjer umjetni „vinograd“ ravnatelja vrta H aupta u Đnegu u Sleziji, koji je medjutim našao veliki broj podražavača, a koji je još odavno imao predhodnika u drugim zemljama, primjerice u Engleskoj. Njegovo ure djenje i rezultati opisani su u „Vossovim Novinama** od 27. rujna 1890. tako zamamljivo, te možemo ovdje iznijeti izvadak iz toga opisa. U tom se listu kaže:
421
„Na jednoj gotovo kvadratnoj površini od 500 kva dratnih metara, to jest na jednoj petini jutra, podignula je staklena kućica od 4,5 do 5 metara visine, ćiji su zidovi okrenuti taćno prema sjeveru, jugu, istoku i zapadu. U smjeru od juga prema sjeveru namješteno je u dvanaest redova sve dva po dva stupca, na razmaku od 1,8 metra, na koje se u isti mah oslanja i ravan krov. T u se nalazi jedna gredica od 1.25 metra dubine na jednom nasipu debelom 25 centimetara, kroz koji prolaze cijevi za dre nažu zajedno sa vertikalnim cijevima za ventilaciju zemlje. U ovu gredicu, čija je tvrda zemlja napravljena mekšom, rahlijom i plodnijom na taj naćin, što je u nju nabacan kreć i malter, pijesak, staro djubre, brašno od kosti i kali jeva sol, gospodin H aupt je zasadio uz one stupce tristotineišezdeset ćokota svih vrsta, koji u rajnskim vinogradima daju najplemenitije sokove od vinove loze, dakle: bijeli i crveni rizling, traminac, bijeli i plavi muškat i burgundovac. „Ventilacija ove prostorije vrši se pored više otvora na zidovima pomoću velikih jezićaca na krovu, koji se pro stiru u dužinu od 20 metara. O ve jezićce zatvara i otvara neka vrsta gvozdene poluge, snabdjevene jednim zavrtnjem i rućicom, tako da se mogu držati u svakom položaju, ma kolika bila bura. Cokoti se navodnjavaju pomoću 26 tuševa, koji su pričvršćeni za cijevi od kaučuka, od kojih je svaka dugačka 1,25 metar i visi na jednom vodovodu, koji je doveden gore. A li je gospodin H aupt uveo u svojoj ,vinarskoj radnji' i svom .vinogradu' jedno zbilja duhovito sred stvo za brzo i izobilno navodnjavanje: a p a r a t z a u m j e t n o p r a v l j e n j e k i š e . Gore ispod krova na laze se četiri duge bakrene cijevi, koje su u razmacima od pol metra fino izbušene. Fini mlazovi vode, koji izlaze kroz te otvore, padaju u mala okrugla sita od prozorske gaze i prolazeći kroz njih raspadaju se u snop tanahnih mlazova kao vodoskok: da bi se bašta tuševima dobro nakvasila, potrebno je uvijek po nekoliko sa ti; ovdje me djutim treba tek okrenuti pipac i po cijeloj kući struji blaga, svježa kiša, padajući odozgo ravnomjerno na čokote, zemlju i stepenice od granitnih pločica. Temperatura, koja nije izazvana nikakvim umjetnim grijanjem, već povećana samo
422
prirodnim svojstvima jedne staklene baste, iznosi 8 do 10 stupnjeva Reaumura više od temperature vanjskoga uzdu ha. Da bi se čokoti očuvali od najstrašnijeg i najopasnijeg ne prijatelja, filoksere, ako bi se ona slučajno javila, dovoljno je samo zatvoriti sve cijevi za drenažu, a otvoriti sve pipce na vodovodima. Kao što je poznato, ovaj neprijatelj ne može da se održi na ovlaženim čokotima. O d bure, hlad noće, mrazova, prekomjernih kiša čuvaju umjetni vinograd stakleni krov i zidovi; od tuče fine rešetke od žica, kojima je prekriven krov; od suše sprave za umjetno pravljenje kiše. Vinogradar ovog .vinograda* sam glavom vedri i oblači nad njime i može se smijati opasnostima svih nenadanih ćudi i zloba ,ravnodušne* ili okrutne prirode, koje prijete da sasvim unište plod tolikih muka i napora običnog vino gradara. ,,Ono,v što je gospodin H aupt očekivao, potpuno se ispunilo. Cokoti su odlično uspijevali u ravnomjernoj toploj klimi. Groždje je potpuno i sasvim sazrelo i dalo je već u jesen 1685. takav mošt, da on po bogatoj sadržini šećera, a maloj količini kiselina nije ni po čemu zaostajao iza mošta, koji se dobijao u rajnskim predjelima. Isto je tako izvrsno uspijevalo groždje slijedeće godine i nepovoljne 1887. godine. U ovom se prostoru, kad čokoti budu do stigli svoju potpunu visinu od 5 metara i ponijeli guste grozdove sve do vrha, može godišnje proizvoditi oko 20 hektolitara vina, i tada troškovi oko proizvodnje jedne boce najfinijega vina ne će stajati više od 40 pfeniga. „Ovaj potpuno tvornički način proizvodnje novoga vino gradarstva daje najveće i najravnomjernije prinose, a mi ne možemo da vidimo ni jednu okolnost, koja bi ga mogla u čem spriječavati, kad bi se on vršio na veliko. Staklene bašče ove vrsti, zahvatajući Ve jutra zemlje, mogu se bez sumnje podići i na ostalim velikim poljskim dobrima sa istim spravama za ventilaciju i navodnjavanje, drenažu i proizvodjenje kiše. I u njima će vegetacija niknuti još za nekoliko tjedana prije, nego na otvorenom polju, loza će biti zaštićena od svibanjskih mrazova, kiše, hladnoće za vrijeme cvjetanja, od suše za vrijeme, dok izbijaju zrna, od ptica, koje kljucaju, i ljudi, koji kradu groždje, od vlage
423
za vrijeme zrijenja, od filoksere za vrijeme cijele godine i visjet će do studenog prosinca na čokotu. U svom pre davanju, koje je 1888. držao pred društvom za unapredjivanje vrtljarstva, koje ga je tada posjetilo, predavanju, iz kojega sam i ja uzeo nekoliko tehničkih podataka za opis ovoga .vinograda*, pronalažač i osnivač njegov razvio je pri kraju još i ovu zamamljivu perspektivu budućnosti: Pošto je ova vrsta vinogradarstva moguća po cijeloj Nje mačkoj, a naročito i na zemljištu, koje je inače neplodno, pjeskovito i kamenito (kao na primjer na najgorem zem ljištu Marke), koje se na ovaj način može učiniti urbarnim: nakvasiti, onda se iz toga vidi, od koliko je velikog kul turnog interesa po zemlju takvo .vinogradarstvo pod staklom*. Mogao bih ovu kulturu nazvati . v i n o g r a d a r s t v o m b u d u ć n o s t i ‘.“ Pisac zatim opisuje, kako je vino, dobiveno iz toga groždja, naišlo na najveću pohvalu stručnjaka, pa d odaje: „da vinograd ostavlja dovoljno prostora i za njegovanje drugih nuzgrednih, takodjer rentabilnih kultura. T ako na primjer gospodin H aupt izmedju svaka dva čokota zasadjuje po jedan grm ruža, koji u travnju i svibnju daje jedan divan bokor, a uz istočni i zapadni zid breskve, čiji bujni cvijet u travnju daje unutrašnjosti ove staklene vinske palače tako čaroban izgled, te to podsjeća na priče**. U novije .vrijeme poklanja ovom načinu voćarstva mnogo pažnje naročito Belgija. No i u Njemačkoj ima ta metoda kultivisanja velik opseg, primjerice gajenje ananasa. Ništa ne priječi, da se još u mnogo veličanstvenijem objamu zavedu slične ustanove za najrazličitije vrsti kultura, tako da nam mnogi produkti donesu dvaput ili triput veću žetvu, koja će nam omogućiti i luksus. Danas su takva poduzeća u prvom redu pitanje rentabilnosti, a do njihovih produkata dolaze tek privilegovani članovi društva, koji mogu za njih platiti. Socijalističko društvo ne zna ni za kakvo drugo pitanje, do za to, ima li dovoljno radnih snaga, a ako toga ima dovoljno, onda će se djelo izvesti na korist sviju.
424
6. Mjere proti iscrpljenju zemljišta. 1 tako vidimo, kako se već u današnjim prilikama utire put za potpun preobražaj u načinu ishrane. A l i j e i s korišćavanje svih ovih otkrića sporo, da ne m o ž e bi ti spor i j e, jer m o ć n e k l a s e — agrarci i njihovi socijalni i politički p o m a g a č i — i m a j u n a j v i š e i n t e r e s a u t o me , da se ova o t k r i ć a ne p r i m i j e n e u praksi. Istina, u proljeće se svake nedjelje u svim crkvama moli za dobru žetvu, ali uvijek sa onom tihom rezervom, sa kojom se, kako se veli, mole poklonici svetog Florijana: Sveti Florijane, zaštiti moju kuću, uždi drugu I Jer ako je žetva u svim zemljama dobra, onda cijene silno padnu, a od toga agrarca obuzima jeza. Njemu škodi ono, što svim drugima koristi, i zbog toga je on potajni protivnik svakog izuma i otkrića, koje ne donosi koristi samo njemu, već i ostalima. Naše je društvo posvuda u protuslovlju sa samim sobom. Uzdržavanje zemljišta u plodnom stanju i povećavanje njegove plodnosti ovisi u prvom redu od dovoljno gnojiva materijala. Zbog toga će dobijanje gnoja biti i za novo društvo jedna od najvažnijih zadaća.1 Gnoj je za zemlju ono, što je za čovjeka hrana, i za zemlju nije s v a k i gnoj od jednake vrijednosti, kao što ni za čovjeka svaka hrana nije jednako hraniva. Zemlji se moraju vratiti baš oni sastavni kemijski dijelovi, koje je 1 „Ima jedan recept za plodnost polja i za vječito trajanje njihovih p rinosa; ako se ovo sredstvo dosljedno primjenjuje, donijet će poljo privredi više koristi, nego li ijed n a mjera dosada; on je u ovom e: Svaki gospodar, koji odveze u grad vreću žita, ili centu riže, ili repe, krumpira i t. d., morao bi, kao kineski kuli, da donese sa sobom iz grada isto toliko (ako je moguće, i više) sastavnih dijelova zemlje, koliko je utro šeno na taj plod, pa da vrati polju ono, što mu je oduzeto; on ne treba da 8 prezirom gleda nijednu ljusku od krumpira, nijednu slamku, već uvijek mora misliti na to, da jednom njegovom krumpiru treba ljuska, a jednom njegovom klasu vlat. Izdatak njegov za taj uvoz je neznatan, a ulagaaje sigurno, nijedaa štedionica nije sigurnija i uijedan kapital ne donosi veću rentu; površina njegova polja p o d v o s t r u č i t c e s e s v o j i m p r i n o s o m v e ć z a d e s e t g o d i n a , on će proizvoditi više zrna, više mesa i više sira, a da ne utroši više rada ni vremena, i
425
ona izgubila u jednoj žetvi, a moraju joj se u pojačanoj mjeri dati oni sastavni kemijski dijelovi, koji su u prvom redu potrebni, da bi se na njoj mogla gojiti jedna odredjena vrsta bilina. I zato će studij kemije i njezino prak tično primjenjivanje postići toliki stepen, kakav se danas ni ne sluti. Tvari životinjskih i ljudskih otpadaka sadrže sve one kemijske sastojine, koje su potrebne za ponovno proizvodjenje ljudske hrane Mora se dakle nastojati, da se do njih dodje u što većoj mjeri i da se one što racijonalnije rasporedjuju. U tom se danas vrlo mnogo griješi. Naročito su gradovi i industrijska mjesta, kamo se hrana dovozi u grdnim količinama, a otkuda se vraća zemlji tek jedan mali dio najdragocjenijih izmetina i otpadaka. Posljedica je ta, da dobra, udaljena od gradova i industrijskih mjesta, koja svake godine najveći dio svojih produkata izvoze tamo, osjećaju veliku oskudicu u materijalu za gnojenje — jer najčešće puta nije dovoljno djubre ljudi i stoke, koji živu na tim imanjima, pošto oni troše samo jedan dio žetve — i tako bi zavladao pljačkaški sistem, koji bi ze mljištu oduzimao snage i smanjivao žetve, da se dovažanjem umjetnoga gnoja ne nadoknadjuje oskudica prirodnog. Sve zemlje, koje proizvode poljoprivredne proizvode, a nikako ne vrše gnojenje, moraju prije ili kasnije propasti zbog iscrpljenosti zemljišta, tako Ugarska, Rusija, države oko Dunava i t. d. Liebig je polovicom prošlog stoljeća razvio teoriju o načinu, na koji će se oraćoj zemlji nadoknaditi iscrpljene materije i otuda je slijedilo upotrebljavanje koncentriranoga gnoja. Schulze-Lupitz je upozorio na to, kako su izvjesne biljke, ma da nikako nisu nadjubrivane dušikom, ipak obo gaćivale zemlju dušikom, jedan fenomen, koji je objasnio on tada ne će nemirno očekivati nova nepoznata sredstva, kojih nema, da mu na drugi neki način učine polje plodnim . . . Stare kosti, čadja, pepeo, izlužen ili neizlužen, krv životinja i otpatci svake vrsti trebali bi da se sakupljaju u naročitim zavodima, pa da se odatle razašilju . . . V lad e i redarstvene oblasti u gradovima morale bi se brinuti za to, da s e zgodno udešenim djubriitima i kloakama spriječi gubitak ovih tvari.“ L iebig, Kemijski listovi. Leipzig i H eidelberg 1865.
426
i riješio Hellriegel. O n je pokazao, da su milijarde bakcila one, koje u symbiozi sa stanovitim mahunastim plodovima dobavljaju neposredno iz uzduha dušik i stavljaju biljkama na raspoloženje.1 Dok agrikulturna kemija predstavlja od vremena Liebigova jednu stranu naučnoga kultiviranja zem ljišta, dotle agrikulturna bakteriologija predstavlja drugu stranu. Osim toga Njemačka ima u svojim rudnicima kalija i kainita u Thomasovu brašnu, u superfofatu i fosfornoj ki selini cijeli niz izvora mineralnog djubreta i kad bi se ono pravilno upotrijebilo, a zemlja razumno obradjivala, mogle bi se proizvoditi ogromne količine hrane. O značenju ovih raznovrsnih umjetnih sredstava za gnojivo pruža sliku podatak, što ih je Njemačka g. 1906. potrošila za 300 milijuna maraka, od toga sumpornokiselog amonijaka za 58,3 milijuna, čilske salitre za 120, dok ostatak otpada na Thomasovo brašno i superfosfat, kalijeve soli, guano i ostale vrsti gnojivih sredstava. O d ovih je sredstava za djubrenje najvažnije djubrenje dušikom. Koliko je vanredno njegovo djelovanje, pokazuje slijedeče. Dok je nasuprot dobrom nagnojivanju prema Wagnerovim istra živanjima prinos zobi na hessenskom zemljištu pomanj kanjem fosforne kiseline spao za 17 procenata, pomanj kanjem kalija za 19 procenata, dotle je pomanjkanjem du šika spao za 89 procenata. U svim je pokusima, računajuči kao s jednom godinom i jednim hektarom, postignuto čistog dob itk a: 96 maraka, ako se djubrilo potpuno, 62 marke, ako je u potpunom djubretu manjkao kalij, 48 ma raka, kad je u djubretu falila fosforna kiselina, 5 maraka, kad je manjkao dušik. Izračunato je, da bi Njemačka, podvostručivši svoje djubrenje dušikom, ne samo pokrila svoje potrepštine žita i krumpira, več bi joj ostale i zna menite količine za izvoz. A izvori ovih najvrjednijih gno jivih sredstava, naslage salitre u Chili, naslage guana isto tako, brzo se iscrpljuju, dok je sve veča potreba dušikovih preparata — u Njemačkoj, Francuskoj, Engleskoj i po 1 Njemačka poljoprivreda u početku novog stoljeća. Svečan govor, držan na kraljevskoj gospodarskoj akademiji dne 12. siječnja 1900. po Dr. M aksu Delbriicku.
427
sljednjih deset godišta u Saveznim Državama Amerike. Engleski kemičar William Crookes nabacio je to pitanje već u godini 1899. i označio, da to pitanje ima daleko veće značenje, nego li mogućnost skorog iscrpljenja britskih ugljenika. Prema tomu smatraše on glavnim zadatkom ke mije riješenje problema, kako da se dušična sredstva za djubrenje proizvode iz golemog rezervoara dušičnog, iz uzduha. T reba tek podsjetiti na to, da kvantum zraka, na lazeći se nad jednim kvadratnim centimetrom zemlje, važe okruglo jedan kilogram i da su od toga četiri petine dušik, odakle izlazi, da zemaljska atmosfera sadrži okruglih 4000 milijuna tona dušika, Sadašnja godišnja potrošnja salitre odgovara 300.000 tonama dušika. K ad dakle i ne bi po stojala mogućnost nadoknadjivanja dušikom, njegov bi ke mijski spoj bio dovoljan, da pokrije za vrijeme od 14000 milijuna godina današnju potrebu salitra. I ovaj je zadatak medjutim već riješen. V eć godine 1899. stvorili su A . Frank i N. Caro djelovanjem atmos ferskog dušika na kalcijev karbid (vapno i ugljen) uz visoku temperaturu kalcijev cyjanamid, koji u svom sirovom stanju sadrži 14 do 22 procenta dušika. Novo sredstvo za gno jenje uvedeno je u trgovinu pod imenom vapnenog dušika. Ali to nije jedino. Norvežanima E. Birkelandu i S. Eydeu uspjelo je godine 1903. izgorio dušik pomoću elek tricitete pretvoriti u salitrenu kiselinu. Ovaj drugi po stupak daje jedan produkat, koji je u svakom pogledu ravan čilskoj salitri, pa je na nekim vrstima zemlje čak i nadmašuje. O d nekoliko godina ovamo taj se produkat na njemačkom tržištu gnojem prodaje pod imenom norveške salitre. A godine 1903 uspjelo je O ttu Schonherru naći jedan proces, koji je u tehničkom pogledu još korisniji od Birkeland'Eydeova procesa. Osim električne snage taj po stupak treba tek najjeftinije materijalije, naime vodu i vapnenac. Nasuprot tomu za stvaranje vapnenoga dušika potreban je još i ugljen, te se potrebni dušik ne moze upo trijebiti u obliku uzduha, već se od njega mora naročito odijeliti. I tako je u poljopvrivredu uvedeno novo jedno sredstvo za djubrenje, koje se proizvodi pomoću čistog
428
tehničko-industrijskog procesa stojeći na raspoloženju u bezmjernim količinama. 1 Po A . Miilleru jedan zdrav, odrastao čovjek luči go dišnje popriječno 48,5 kilograma čvrstih i 438 kilograma tekućih ekskremenata. Prema današnjem stanju cijena za gnojivo, kad bi se tolika materija mogla upotrijebiti bez gubitka uslijed isparivanja i t. d., predstavlja vrijednost od 5, 15 maraka. Velika poteškoća za potpuno iskorišćavanje ovih materija jest u glavnom u podizanju zgodnih i pro stranih ustanova, gdje će se one sakupljati, i u velikim transportnim troškovima. Veliki dio ekskremenata iz gra dova odvodi se u naše rijeke i prlja ih. Isto se tako naj veći dio otpadaka po kuhinjama, zanatlijskim radionicama i tvornicama lakomišljeno baca, dok bi se i on takodjer mogao upotrijebiti kao djubre. Novo će društvo naći sredstva i načina, da toj rastroš nosti stane na put. Ono će riješiti lakše ovo pitanje, pa i na taj način, š t o ć e u n j e m u v e l i k i g r a d o v i p o č e t i p o s t e p e n o da i š č e z a v a j u , j e r će se stanovništvo decentralizovati.
7. Ukidanje suprotnosti medju gradom i ladanjem. Današnje podizanje naših velikih gradova nitko ne će smatrati kao zdrav produkat. Vladajući industrijski i pri vredni sistem odvodi postojano velike mase pučanstva u velike gradove. Tam o je glavno sjedište industrije i trgo vine, tamo se sastaju prometni putovi, tamo sjede posjed 1 P o profesoru Đernthsenu, O solnoj kiselini u uzduhu. Predavanje, držano na sedmom medjunarodnom kongresu u Londonu. Časopis za pri mijenjenu kemiju. 1909, svezak 2 4 . Pošto nova industrija za proizvodjenje elektriciteta potrebuje jeftinih vodenih snaga, badenska tvornica anilina i sode i druge njemačke kemijske tvornice u savezu sa norveško-francuskim društvom, što su ga osnovali Birkeland-Eyde, osiguraše sebi prikladne vodene snage u Norveškoj. O snovala su so dva društva, svako a dio ničkim kapitalom od 1 6 ,000.000 kruna, za iskoriščivanje norveških vodenih snaga i za proizvodjenje salitre. Osim toga je badenska tvornica anilina i sode zamolila bavarsku vladu zu koncesijoniranje jednog nacrta, kojim bi se imalo zadobiti oko 5 0 .0 0 0 električnih konjskih snaga iz A lze i urediti jedna tvornica blizu Burghausena u južnoistočnoj Bavarskoj.
429
nici velikih blaga, centralne oblasti, vojnička zapovjedništva, viša sudišta. Tam o su veliki obrazovni zavodi, umjetničke akademije, velika uživališta i zabavišta, izložbe, muzeji, ka zališta, koncertne dvorane i t. d. Onamo tisuće vuče zvanje, tisuće uživanja, još više tisuća njih vuče onamo nada u lakšu zaslužbu i ugodniji život.1 Ali ovo stvaranje velikih gradova, izraženo slikovito, ostavlja dojam čovjeka, kome se trbuh neprestano pove ćava, dok medjutim noge bivaju sve tanje i tanje, tako, te najposlije nijesu kadre nositi toliki teret. U neposrednoj blizini ovih gradova sva sela dobivaju isto tako gradski ka rakter i u njima se proletarijat nagomilava. Njihove općine koje su najvećim dijelom bez ikakva imanja, moraju do vr hunca da naprežu poresku svoju snagu, pa opet ne mogu da zadovolje zahtjevima, koji se stavljaju. Približe li se na pokon velikome gradu ili ovaj njima, one ulete u nj baš kao planeta, koja se odviše približila suncu. Ali se ovim ništa ne poboljšavaju životni uslovi cjelokupnoga gradskog pučanstva. O ni dapače bivaju sve nepovoljniji uslijed nagomilavanja gomila u prenapunjenim stanovima. Ovo nagomilavanje masa, koje se pod današnjim razvitkom mora vr šiti i koje na neki način predstavlja revolucionarna središta, doigrati će svoju ulogu uvodjenjem novog društva. O d toga časa bit će potrebno, da se te mase rasturaju, a to će se 1 Prema popisu stanovništva od 12. lipnja 1907. Njemačka je imala 42 velegrada s preko 100 0 0 0 stanovnika. G odine 1816. postojala su Njemačkoj samo 2 grada, svaki s preko 1 0 0 .0 0 0 1871. bilo ih je samo 8. Berlin je godine 1871. brojio okruglo 8 2 6 .0 0 0 , 1900. — 1888000, 1905 — 2 0 4 0 1 4 8 , narastao je dakle više nego za dvostruko (147 pro cenata) „V eliki B erlin- brojio je 1871. - 8 7 5 3 2 8 , 1900. - 2 4 6 9 0 0 9 stanovnika. G odine 1907. imala su 4 2 velegrada 1 1 7 90000 stanovnika. V eliki broj ovih velegradova osjetio se primoran, da industrijom bogata predgradja, koja prema broju svojih stanovnika predstavljaju čitave gra dove, uzme u svoju gradsku vezu, čime se broj stanovništva jednim mahom silno povećao. U razdoblju od 1885. do 1905. porastao je Leipzig od 1 7 0.000 na 5 0 3 .6 7 2 stanovnika, Koln od 161 0 0 0 na 4 2 8 .7 2 2 , Magdeburg od I l 4 .0 0 0 na 2 4 0 .6 3 3 , M iinchen od 2 7 0 .0 0 0 na 5 3 8 9 8 3 . Breslau od 2 9 9 0 0 0 na 4 7 0 9 0 4 , Frankfurt na M . od 154000 na 3 4 4 .9 7 8 , Hannover od 140.000 na 2 5 0 .0 2 4 , Dusseldorf od 115 0 0 0 na 2 5 3 .2 7 4 , Niirnberg od 115 .0 0 0 na 2 9 4 .4 2 6 , Chemnitz od 1 1 1.000 na 2 9 4 .9 2 7 , E ssen od 6 5 .0 7 4 na 2 3 9 .6 9 2 stanovnika i t. d.
430
izvršiti jednim procesom, koji je suprotan današnjem, p o š t o će s a d a o b r a t n o s t a n o v n i š t v o iz ve l i k i h g r a d o v a o d l a z i t i u sel a, t amo o s n i vati nove općine, koje odg ovaraju promi jen jenim prilikama, i svoju ind ust rij sk u d j e l a t n o s t s p o j i t i sa p o l j o p r i v r e d n o m . Čim gradsko stanovništvo usavršenjem saobraćajnog si stema, načina za proizvodnju i t. d. dobije mogućnosti, da prenese na selo sve, čime je naviklo podmirivati svoje kul turne potrebe, da tamo opet ima svoje obrazovne zavode, muzeje, kazališta, koncertne dvorane, biblioteke, društvene lokale i t. d., iseljivanje će odmah započeti. Život će imati sve ugodnosti dosadašnjeg velegradskog života b e z n j e g o v i h š t e t n i h s t r a n a . Stanovništvo će stanovati daleko zdravije i ugodnije. Poljoprivredno pučanstvo sudje lovati će u industriji, a industrijsko stanovništvo u poljo djelstvu i vrtljarstvu, jedno mijenjanje zanimanja, u kome danas može da uživa tek mali broj ljudi, pa i to pod uvjetom prekomjernog radnog vremena i napora. Kao god na svim područjima, tako i ovdje buržoasko društvo razvija stvari u ovome pravcu prenoseći na selo iz godine u godinu sve veći broj industrijskih poduzeća. Nepovoljni životni uslovi velikoga grada, skupe stanarine, povišice plaća primoravaju mnoge poduzetnike na ovo ise ljavanje. S druge strane krupni posjednici postaju sve više industrijalcima (tvorničari šećera, rakije, piva, cementa, robe od ilovače, crijepova, drvene preradbe, papira i t. d ). Pa već i danas po predgradjima velikih gradova stanuju dese tine hiljada onih, koji rade u tim gradovima, a kojima usa vršena saobraćajna sredstva omogućuju stanovanje po pred gradjima. D e c e n t r a l i z o v a n j e m p u č a n s tv a iščez nut i će i s a d a š n j a s u p r o t n o s t izmedju seo skog i gradskog stanovništva. Seljak, taj moderni helot, koji je dosada, osamljen na selu, bio odsiječen od svakoga kulturnog razvitka, postat će sada slobodnim čovjekom, jer će biti kulturnim čovje
431
kom u najvećoj mjeri.1 Negdašnja želja kneza Bismarcka, da vidi uništene velike gradove, bit će ispunjena, ali u sasvim drugom smislu, no što je on očekivao.*
Dvadesetitreće
poglavlje.
Ukidanje države. A ko pregledamo ono, što smo dosad izložili, naći ćemo, da će ukidanjem privatnog vlasništva .nad sredstvima za proizvodnju i njegovim preobražajem u društveno vlasništvo nestati pomalo množina zala, što ih buržoasko društvo na svakom svom koraku pokazuje, a koja postaju sve nesnosnija. Vladavina jedne klase prestaje, društvo razvija cje lokupnu svoju djelatnost po planu, koji je samo sebi utvr dilo i samo sobom upravlja i samo sebe nadzire. Kao god što se ukidanjem najamnoga sistema onemogućuje svaka eksploatacija čovjeka čovjekom, isto će tako sad prestati i svaka prevara i podvala, patvaranje životnih namirnica, špekulacija na burzi i t. d. Dvorane Mammonova hrama stajati će prazne, jer su državni papiri, akcije, mjenice i 1 Profesor A d olf W agner kaže ovo u svom već citiranom djelu „U d ž benik političke ekonomije" od Raua : „Privatno, sitno seosko vlasništvo nad zemljom sačinjava ekonomski temelj za jedan vrlo važan dio stanov ništva, za jedan nezavisan, samostalan seljački položaj i funkciju, temelj, koji se ne može zamijeniti nikojim drugim “ D a se autor za ljubav svojih konzervativnih prijatelja ne oduševljava a tout prix sitnim seljakom, on bi naše sitne seljake morao smatrati kao jednu vrstu najsiromašnijih ljudi. Sitni seljak je u d a n a š n j i m prilikama gotovo nepristupačan za višu kulturu, on se napreže od jutra do mraka vršeći najteži rad, a često puta živi gore i od psa. M eso, maslo, jaja, mlijeko, koje' proizvodi, ne uživa on, već to proizvodi za d ruge, on se u sadašnjim odnosima ne može uspeti ni na kakav viši stupanj života, pa zbog toga postaje elementom, koji s p r i j e č a v a k u l t u r u . Tko voli natražnjaštvo zbog toga, što mu to ide u račun, taj može biti zadovoljan, što ovaj društveni sloj i dalje egzistira ; medjutim ljudski napredak traži, da on iščezne. * K nez Bismarck jo u erfurtskome „Parlamentu za uniju" od 1850 grmio proti velikim gradovima „kao ognjištima revolucije", koja treba srav niti sa zemljom. O n je imao pravo, gradjansko društvo stvara u moder nom proletarijatu svoje „grobare".
432
obveznice, hipotekarni listovi postali papirom za umatanje. Schillerova riječ: „Neka se uništi naša knjiga dugova, neka se umiri cio svijet'4, bit će sama stvarnost, a biblijska riječ: ,,U znoju svoga lica jesti ćeš kruh“, vrijedit će od sada i za burzovske junake i trutove kapitalističke. M e djutim rad, koji će oni kao ravnopravni članovi društva imati da obavljaju, ne će ih udaviti, nego će im u fizičkom pogledu još i koristiti. Briga oko posjeda, koju je po pate tičnim uvjeravanjima naših poduzetnika i kapitalista često puta teže podnositi, no nesigurnu i bijednu sudbinu rad ničku, bit će im sasvim skinuta s ramena. Naši burzanci bit će poštedjeni od svih uzbudjenja prilikom špekulacija, koje od njih izazivaju toliko srčanih bolova i kaplja i prouzrokuju nervoznost. 1 oni i njihovi potomci živjeti će b e z b r i ž n o i osjećat će se vrlo ugodno pri tom. Ukidanjem privatnog vlasništva i razrednih suprotnosti iščezava postepeno i država. „Pošto kapitalistički način proizvodnje sve veći i veći broj stanovništva pretvara u proletarijat, on stvara silu, koja ima da vrši taj preokret, jer inače propada sama. A kapitalizam, koji sve više i više pretvara u državno vlasništvo sredstva za proizvodnju, sam pokazuje toj sili put, kojim će izvršiti preobražaj . . . „Država je bila oficijelni reprezentant cijelog društva, njegova organizacija u obliku jednog vidljivog tijela, ali je ona ovo bila samo u toliko, u k o l i k o j e b i l a d r ž a v a o n e k l a s e , koja je u svoje doba predstavljala cijelo društvo: u starom vijeku gradjana, koji su držali robove, u srednjem vijeku feudalnoga plemstva, u naše doba buržoazije. A kad najzad zbilja postane reprezentant cijeloga društva, o n a s a m u s e b e č i n i s u v i š n o m . Čim više ne bude bilo nijedne društvene klase, koja se mora ugnjetavati, čim prestane borba za pojedinački op stanak, koja je posljedica klasne vladavine i anarkije u proizvodnji, i kolizije i ekscesi, koji proističu iz te borbe, nije više potreban nikakvi pritisak, radi kojega je bila po trebna jedna represivna sila, država. Prvi akt, u kome se država pojavljuje zbilja kao reprezentant cijeloga društva eksproprijacija sredstava za proizvodnju u ime društva , jest u isti mah i njezin posljednji samostalni akt kao dr
433
žave. Intervencija državne vlasti u društvenim odnosima postajat će suvišnom u jednom području za drugim, dok sama po sebi sasvim ne iščezne. Namjesto vladavine nad licima dolazi administracija nad stvarima i upravljanje pro cesom produkcije. Država se ne ,ukida*, ona umi r e * * . 1 Zajedno s državom iščezavaju i njezini reprezentanti: ministri, sabori, stajaća vojska, policija i žandari, sudovi, odvjetnici i državni odvjetnici, tamničari, porezne i carinske oblasti, jednom riječju: čitav politički aparat. Kasarne i ostale vojničke zgrade, sudske i administrativne palače, tamnice i t. d. čekaju sada na bolje odredjenje. Desetine tisuća zakona, naredaba i propisa postaju sada makulaturom i imaju tek historijsku vrijednost. Velike, a ipak tako si ćušne parlamentarne borbe, u kojima ljudi od jezika umi šljaju sebi, da svojim govorima upravljaju i vode svijet, prestaju sada, one ustupaju mjesto administrativnim kolegijama i administravnim delegacijama, koje imaju da se bave što boljim uredjenjem proizvodnje, distribucije, odredjivanjem količine potrebnih namirnica, uvodjenjem i pri mjenjivanjem valjanih novosti u umjetnosti, uzgoju, saobra ćaju, procesu proizvodnje i t. d., u industriji i poljoprivredi. T o su sve praktične, vidljive i opipljive stvari, koje može svaki riješavati objektivno, jer ljudi ne će imati nijedan lični interes, koji bi bio suprotan društvenome. Nitko ne će imati kakav drugi interes osim zajednicu, interes, koji se sastoji u tome, da se sve organizuje i proizvodi najbolje, najpogodnije i na najveću korist sviju. Stotine tisuća nekadašnjih reprezentanata države prelaze u najraznolikija zanimanja i pomažu svojom inteligencijom i snagom na umnožavanju društvenog bogatstva i ugodnosti. Budućnost ne će znati ni za političke ni za proste zločine i prestupe. Tatova je nestalo, jer je iščeznulo privatno vlasništvo i jer u novom društvu svaki može lako i bez poteškoće radom zadovoljiti svoje potrebe. Ne će biti ni „skitnica** ni „vagabunda**, oni su produkat jednog društva, koje se zasniva na privatnom vlasništvu, i oni iščezavaju, 1 Fr. E ngels, Preobražaj znanosti gospodina Eugena Ddhringa. Treće, pregledano i umnoženo izdanje, str. 3 0 1 . i 3 0 2 . Stuttgart 1894. A.
Bebel: Ž ena
t
socijalizam.
28
434
čim iščezne takovo društvo. Umorstvo? Z ašto? Nijedan se ne može obogatiti preko drugoga, a umorstvo zbog mržnje ili osvete odvisi direktno ili indirektno od socijalnih prilika u društvu. Kriva prisega, krivotvorenje dokumenata, prevara, varanje s nasljedjem, prijevarni bankrot? Ne će biti privatnog vlasništva, na kojem se i proti komu se vrše ova zločinstva. Podmetanje požara? Tko će u tom tražiti veselje i zadovoljstvo, dok društvo oduzima svaku mogućnost mržnje? Patvaranje novca? „A h novac je samo obmama", sva bi muka bila uzalud. Preziranje vjeroispovijesti ? N esm isao; ostavit će se svemogućem i predragom Bogu, da kazni onoga, koji ga je uvrijedio, ako se tada uopće i bude prepiralo o tome, postoji li Bog ili ne. T ako će se svi temelji današnjeg „uredjenja" pretvoriti u mit. Roditelji će kasnije pričati o tom djeci kao o sta rim bajoslovnim vremenima. A priče o mučenjima i pro gonima ljudi, koji su nekad propovijedali ove nove ideje, doći će im isto onako, kao nama, kad slušamo o spalji vanju krivovjeraca i vještica. Imena svih ,,velikihu ljudi, koji su se istakli ganjanjima novih ideja i za to bili oba sipani odobravanjima svojih ograničenih savremenika, bit će zaboravljena i na njih će naići tek po koji historičar, kad stane prelistavati stare knjige. Nažalost mi još ne ži vimo u tom sretnom vremenu, kada će čovječanstvo smjeti disati s l o b o d n o .
D v a d e s e t i č e t v r t o poglavlje.
Budućnost religije. A kako država, tako će proći i religija. O na ne će biti „ukinuta", niti će se Bog „svrgnuti", a niti će se „vjera iščupati ljudima iz srca", i kako sve ne glase one glupe izreke, kojima se optužuje ateističke socijalne demo krate. Takve ludorije ostavlja socijalna demokracija buržo askim ideolozima, koji su u francuskoj revoluciji pokušali ovakva sredstva i naravno doživjeli jadni brodolom. Vjerske
435
organizacije, a s njima i crkve iščeznuti će pomalo bez nasilnog napadanja i potlačivanja mišljenja, bila ona kakova mu drago. Religija je transcendentni odraz svakog društvenog stanja. U koliko ljudski razvitak kroči naprijed, u koliko se društvo transformira, transformira se i religija, ona je, kako Marx veli, čežnja za iluzornom srećom naroda, koja se javlja u onom društvu, k o m e j e p o t r e b n a i l u z i j a , 1 a iščezava, čim masa sazna, u čemu je prava sreća i kako se ona može ostvariti. Vladajuće klase u svom vlastitom interesu nastoje spriječiti ovu spoznaju i pokušavaju reli giju očuvati kao jedno sredstvo svojega gospodstva, što se najjasnije izražava u poznatoj rečenici: „ N a r o d u se mora sačuvati religija." T aj posao postaje vrlo važna službena funkcija u jednom društvu, koje se zasniva na gospodstvu klase. Formira se jedna kasta, koja preuzima ovu funkciju i sa svim svojim oštroumljem nastoji sačuvati i proširiti ovu zgradu, jer time raste njezin vlastiti ugled i moć. U početku fetišizam na najnižem stepenu kulture, u primitivnim društvenim odnosima, religija postaje politeizmom u višem razvitku, monoteizmom u još naprednijoj kulturi. Nijesu bogovi stvorili ljude, već su ljudi napravili sebi bo gove, Boga. „O n (čovjek) je njega (Boga) stvorio na sliku i priliku svoju", a ne obratno. V eć se i monoteizam pre tvorio u jedan panteizam, koji obuhvata sve i rasplinjava se sve više i više. Prirodna je nauka dokazala, da je teo rija o stvaranju zemlje za šest dana samo priča; astrono mija, matematika i fizika učiniše od nebesa samo jedan uzdušni prostor, a od zvijezda na nebeskom svodu, na ko jima angjeli stanuju, sunca i planete, čija priroda ne daje ni jednom angjelu živjeti na njima. V ladajuća klasa, videći se ugrožena u svojoj egzisten ciji, grčevito se pripija uz religiju kao uza stup svih auto riteta, kao god što su radile i sve vladajuće klase prije nje.2 1 Karl Marx, O paske uz kritiku H egelove pravne filozofije. N je mačko francuski godišnjaci, 1. i 2 . svezak Paris 1844. 2 Kako su o tome mislili već stari, pokazuje slijedeća izjava A ri stotelova : „Tiran (ime samovladara u staroj Grčkoj) mora se p r i č i n j a t i
436
Buržoazija sama ne vjeruje ni u što, ona je cijelim svojim razvitkom, modernom naukom, koja je ponikla iz njenoga krila, razorila svaku vjeru u religiju i svaki autoritet. Njezina je vjera tek prividna vjera, a crkva uzima u pomoć ove lažne prijateljice zato, jer treba pomoći. „Vjera je po trebna narodu. “ U novom društvu ne postoje nikakvi obziri. Njemu je lozinkom neprestani napredak i nepatvorena znanost. Ima li još tkogod religijoznih potreba, neka ih zadovoljava s onima, koji su mu ravni. Društva se to ne tiće. I sve ćenik mora raditi, da bi živio, a pošto će on pri tom i ućiti, doći će i za njega vrijeme, kad bude uvidio, da je na juz višenije: biti ćovjekom. Ćudorednost i moral postoje i bez religije; protivno tvrde samo glupani i farizeji. Ćudorednost i moral izrazi su za one pojmove, koji odredjuju medjusobne odnošaje ljudi prema nadnaravnim bićima. No kakogod religija, tako i pojmovi o moralu proistiću iz svakog socijalnog stanja ljudi.1 Kanibal smatra Ijudožderstvo vrlo moralnim; mo ralnim smatrahu Grci i Rimljani ropstvo, feudalni plemić srednjega vijeka kmetstvo i podložništvo; vrlo moralnim se modernom kapitalistu ćini odnošaj najamnoga rada, izrablji vanje žena i demoralizovanje djece zanatlijskim radom. Četiri društvena stupnja i četiri pojma o moralu, ali nijedan k ao'd a religiju smatra vrlo ozbiljnom stvari. Jer kad podanici misle, da im je vladalac bogobojazan i pobožan, oni smatraju, da on ne radi ništa nezakonito, a s druge strane ne smiju da ustanu protiv njega, pošto on ima uza se pomoć bogova." Aristotel, Politika. „Vladar mora imati dobra ljudska svojstva, ili još bolje, d a s o p r a v i ka o da ih ima; on n a r o č i t o mo ra da s e pr a v i k a o s a s v i m p o b o ž a n , s a s v i m r e l i g i j o z a n . A ko ga nekoji i progledaju, oni ipak ćute ; jer državno veličanstvo štiti vladara, i on uz tu zaštitu, a k o t o t r a ž i n j e g o v i n t e r e s , može da utamani pro tivničku stranku. Zato, što je u mnogo prilika pokazao bogobojažljivost, k a d g a t o n i š t a n i j e s t a j a l o , većina podanika smatrat će ga kao čovjeka, koji se mora poštivati, čak i onda, kad bi radio protiv poštenja, vjere i religije. U o s t a l o m , v l a d a r t r e b a d a u n a j" v e ć o j m j e r i p o m a ž e i r a z v i j a k u l t i c r k v u.“ M acchiavelli u svom znamenitom djelu: Vladar, 18. poglavlje. 1 V idi K . Kautsky, Etika i materijalističko shvatanje historije. Stutt gart 1905, Nakladom J. H . W . Dietzovih naslj.
437
od njih ne predstavlja najuzvišeniji pojam morala.1 Najuzvisenije moralno stanje jest ono, u kome ljudi stoje jedni prema drugima kao s l o b o d n i i j e d n a k i , u kome za sve ljudske odnose vrijedi ono osnovno načelo: „Sto ne ćeš, da se tebi čini, ne čini ni ti drugome. “ U srednjem je vijeku vrijedilo rodbinsko stablo, danas odlučuje posjed, u budućnosti će čovjek vrijediti kao čovjek. A budućnost pripada socijalizmu. Dvadesetipeto
poglavlje.
Socijalistički uzgoj. Pokojni narodni zastupnik Dr. Lasker držao je sedam desetih godina u Berlinu jedno predavanje, u kome je do šao do zaključka: jednak niveau obrazovanja mogućan je za sve članove društva. Dr. Lasker je bio antisocijalista, uporni pristaša privatnog vlasništva i kapitalizma, a pitanje uzgoja danas je p i t a n j e n o v c a u najeminentnijem zna čenju ove riječi. Pod ovakovim uslovima n e m o g u ć je jednaki niveau obrazovanja za sve. U relativno povoljnijim okolnostima, svladavanjem mnogih teškoća i velikim na porom energije, koje mnogi nemaju, pojedinci mogu steći više obrazovanje. M asa nikada, doklegod živi u socijalnoj podčinjenosti i ovisnosti.2 1 A k o je buržoa u neprilici za razloge, kojima će opravdati nedo pušteno, možemo se kladiti za tisuću prema jedan, da će se pozvati na „ćudorednost*. Tako je u proljeće 1894. jedan „liberalni** savjetnik ber linskog komorskog suda izjavio na jednom evangeličkom sinodalnom zboru, kako smatra „moralnim**, da izborno pravo za crkvenu općinu ima samo onaj, koji plaća porez. (I) 2 „Izvjestan stupanj kulture i blagostanja nuždan je vanjski pred uvjet za razvitak filozofskog duha . . . Z ato vidimo, da se počelo filo zofirati samo u onih naroda, koji su se digli do znatnog stepena blago stanja i kulture.*4 Tennem ann. Bilješka kod Đucklea, u spomenutom djelu, 1. svezak, str. 10. — „Materijalni i intelektualni interesi idu zajedno. Jedan ne može biti bez drugoga. O ba su vezana kao tijelo i duh; rastaviti ih, značilo bi izazvati smrt.** v. Thiinen, Izolirana država. — „Najbolji život kako za pojedinca, tako i za državu, je onaj, u kome je vrlina sa v a n j s k i m dobrima tako spojena, te se time omogućuje aktivno sudje lovanje u lijepim i dobrim djelima.** Aristotel, Politika.
438
U novom su društvu uslovi egzistencije jednaki za sve. Potrebe su i sklonosti različite i ostati će različite, jer tako zahtijeva čovječja priroda, ali svatko se može razvijati po mjerilu životnih uslova, koji su za svekolike jednaki. Jeddnakost uniformna, koja se podvaljuje socijalizmu, besmi slica je, kao mnoge ostale. Kad bi on išao za njom, on bi radio nerazumno, jer bi dospio u protuslovlje sa samom prirodom ljudskoga bića i morao bi se odreći toga, da vidi, gdje se društvo razvija prema njegovim načelima.1 Čak ako bi socijalizmu i pošlo za rukom, da društvo pre vrne i u neprirodne odnose zgura, ovi novi odnosi, koji bi se osjećali kao okovi, bili bi za kratko vrijeme raspr snuti i socijalizmu bi zanavijek odzvonilo. Društvo se raz vija i ono radi prema svojim imanentnim zakonima.2 Jedna od najvažnijih zadaća novog društva mora biti uzgajanje potomstva. Svako dijete, što se rodi, jest pri nova, koja je društvu dobro došla; ono gleda u tome mo gućnost svoga opstanka, svoj daljnji razvitak; ono osjeća 1 G ospodin Eugen Richter preživa u svojim „Krivim naukama" ne prestano otrcanu frazu, da socijalisti hoće neku „prisilnu državu" — da 0 državi ne može biti govora, moralo je već postati jasno Čitaocu naše knjige — ; on dakle priča, kako će društvo dati samom sebi „državu** ili društveno uredjenje, k o j e j e p r o t i v n j e g o v i h i n t e r e s a . A l i n e m o ž « s e s v o j e v o l j n o s t v a r a t i od jedne države iz temelja različita država ili novo društveno uredjenje, to bi bilo proti svim zakonima, po kojima država i društvo postaju i razvijaju se. Neka se tješe gospodin Eugen Richter i njegovi jednovjernici; ako socijalizam ima besmislenih težnji, koje mu oni pripisuju, on će i bez njih propasti. Isto su tako lude primjedbe Richterove: da bi u društvenom stanju, kakovo hoće socijalisti, ljudi morali biti „angjelima". Kao što je poznato, angjela ne ima, a niti ih mi trebamo. S jedne će strane prilike uplivisati na ljude, a s druge strane ljudi na prilike, i ovo posljednje će bivati to češće, što bolje budu ljudi poznavali prirodu društva, k o j e o n i s a m i s t v a r a j u , i svoja iskustva p r i m j e n j i v a l i s v i j e s n o na s v o j u d r u š t v e n u o r g a n i z a c i j u . T o j e s o c i j a l i z a m . Nama nisu potrebni d r u g i l j u d i , a l i s u n a m p o t r e b n i p a m e t n i j i i u v i d j a v n i j i , no š t o su v e ć i m d i j e l o m danas, 1 da bismo ih učinili pametnijima i uvidjavnijima, mi agitiramo i objelo danjujemo spise, kao što je i ovo jedan* 2 Ćudno je, da pri neograničenoj ograničenosti protivnici socijalizma ne tvrde, e će u socijalističkome društvu svaki dobiti jednaku porciju hrane i jednako velike komade rublja i odijela, da se tako „okruni" djelo uniformne jednakosti.
439
dakle obvezu, da se svim silama založi za novo živo biće. Prvi predmet njegove brige bit će prema tome rodilja, mati. Ugodan stan, prijatna okolina, ustanove svih vrsta koje ovom stadiju materinstva odgovaraju, pažljiva njega za nju i za dijete, to su prvi uslovi. Majčine grudi sačuvati djetetu dotle, dok je potrebno i moguće, razumije se samo po sebi. Moleschott, Sonderegger, svi se higijeničari i li ječnici slažu u tome, da hranu majčinu ne može ništa pot puno nadoknaditi. O ne, koji se kao Eugen Richter bune proti tomu, da mlada mati dolazi u rodilište, gdje je okružena svim onim, što danas omogućuje tek bogatsvo, a i ovo ne može da dade sve ono, što mogu dati ovakvi naročito uredjeni za vodi, treba podsjetiti na to, da se u današnjem društvu n a j m a n j e č e t i r i p e t i n e ljudi radjaju u n a j p r i m i t i v n i j i m prilikama i odnosima, koji su uvrjeda našoj kulturi i civilizaciji. A od posljednje petine naših matera samo je manjina u stanju, da barem donekle uživa njegu i ugodnosti, koje bi trebala da uživa jedna žena u ovakvom stanju. U s t v a r i , u g r a d o v i m a s a d o b r i m r o d i l i š t i m a i ma i d a n a s ne ma l o žena, koje, či m o s j e t e , da se p r i b l i ž u j e čas, o du u te z a v o d e i o č e k u j u p o r o d j a j . Al i su t r o š k o v i u tim z a v o d i m a t a k o veliki, te se s a m o m a l i b r o j ž e n a m o ž e k o r i s t i t i n j i ma , o s t a l e s e u s t e ž u z b o g p r e d r a s u d a . I ovdje dakle imamo primjer, k a k o b u r ž o a s k o %d r u š t v o u u t r o b i svojoj nosi svuda klicu budućeg. Materinstvo većine otmjenih gospodja dobija naročitu odliku u tome, što one prenose svoje materinske dužnosti, što brže mogu, na — p r o l e t e r s k u d o j i l j u . Kao što je primjerice poznato, vendski je Lausitz (Spreewald) kraj, odakle nabavljaju dojilje one žene berlinske buržo azije, koje ne će ili ne mogu da same doje svoju novorodjenčad. Spremanje za dojilje, koje se vrši na taj način, što se same djevojke puste da zatrudne, da bi poslije po rodjaja svoje djece mogle stupiti kao dojilje u imućnim berlinskim porodicama, postalo je danas z a n a t o m . N i jesu nikakva rijetkost djevojke, koje rode troje i četvero
440
vanbračne djece, da bi se poslije toga mogle najmiti kao dojkinje, a kad u ovom poslu zarade, oko njih se momci iz Spreewalda otimaju. Sa gledišta buržoaskog morala ova je radnja nedopuštena, ali sa stanovišta familijskog interesa buržoazije ona se čini pohvalnom i poželjnom. Cim je dijete postalo veće, očekuju ga vršnjaci za za jedničku igru pod zajedničkim nadzorom. Sve, što se za njegov duševni i tjelesni razvoj prema stupnju uvidjavnosti i potrebe može da učini, tu je. Svatko, tko je promatrao djecu, zna, d a s e o n a n a j l a k š e u z g a j a j u u d r u š t v u s v o j i h v r š n j a k a ; u njih je veoma živ nagon druženja i oponašanja. Naročito manja djeca uzimaju rado odrasliju za ugled i primjer i njih slušaju više, nego svoje roditelje. O va se svojstva dadu korisno upotrijebiti u uzgoju.1 Z a uredjenjem dvorana za igru i dječjih vrtova slijedi uvodjenje putem igre u početke znanja i različnih privrednih zanimanja. Slijedi primjeren duševni i tjelesni rad, spojen s gimnastičkim vježbama i slobodnim kretanjem na igralištu i vježbalištu, na sklizalištu, u kupalištu; vjež banja u marširanju, borenju i egzercirima za oba spola. T reba razviti zdravo, otvrdnuto, tjelesno i duševno nor malno razvijeno pokoljenje. Korak po korak vrši se uvo djenje u najrazličitije praktične radove, vrtljarstvo, poljo djelstvo, tvornički rad, tehniku proizvodnog procesa. Ne zanemaruje se duševno obrazovanje u različitim oblastima znanja. U sistemu uzgoja izvtšit će se isti proces čišćenja i popravljanja kao i u sistemu proizvodnje. Ukida se ^množina zastarjelih, suvišnih metoda i učila, koja spriječavaju duševni i tjelesni razvitak. Kad poznavanje prirodnih stvari bude dovedeno u sklad sa razumom, nagon za učenjem razbuktat će se mnogo jače, nego kad kao danas jedan nastavni predmet protuslovi drugome, naprimjer, kad se na jednoj strani predaje religija na osnovu biblije, a na drugoj strani prirodne znanosti i povjest prirode. Uredjenje učionica, 1 T o je sjajno izložio Fourier, i ako je u izvodjenju svojih ideja dospio u utopiju. A . Bebel, Charles Fourier, njegov život i njegove teo rije. 3. naklada. Stuttgart 1907.
441
uzgojnih zavoda i sredstava za obrazovanje odgovarat će visokom kulturnom stepenu novog društva. Sredstva za obrazovanje i učenje, odijelo, izdržavanje daje društvo; nijedan pitomac ne će biti zapostavljen prema drugome.1 T o je i opet jedno poglavlje, „proti kojemu se bune naši buržoaski „ljudi od poretka**.2 Škola će biti kasarnom, ro diteljima će se oduzeti svaki upliv na djecu, dovikuju pro tivnici. O svemu tome ne ima ni govora. Pošto će rodi telji u novom društvu imati daleko više slobodna vremena, nego što je danas slučaj sa vrlo velikom većinom — da podsjetimo na desetsatno i još višesatno radno vrijeme većine radnika, poštanskih, željezničkih i policajnih činov nika i t. d., na zauzetost poslom zanatlija, malih seljaka, trgovaca, vojnika, mnogih liječnika i t. d. — , oni će se moći posvetiti svojoj djeci više nego danas. O s i m t o g a će r o d i t e l j i i mat i u r e d j e n j e n a s t a v e u s v o j i m r u k a m a , j er će o n i o d r e d j i v a t i mj e r e i ustanove, koje treb a p r e d u z e t i i uvesti. Mi ć e m o t a d a ž i v j e t i u j e d n o m s k r o z i na skroz d em o k ra ts k o m društvu. Nastavni o d b o r i , koj i b u d u p o s t o j a l i , bi t će s a s t a v l j e ni od r o d i t e l j a — m u ž e v a i ž e n a — i od g o j i t e l j a . Može li se vjerovati, da će oni raditi protiv svojih osjećaja i interesa ? T o se dogadja u današnjem društvu, u kome država provodi svoje uzgojne interese protiv volje većine roditelja. Naši protivnici misle, da je najveća ugodnost rodite ljima imati čitavi dan djecu oko sebe, da ih uzgajaju. Z a pravo je posve drugačije. Sa koliko je teškoća i muke skopčano uzgajanje djece, najbolje znaju oni roditelji, koji 1 C o n d o r c e t je tražio u svom uzgojnom planu : „Nastava mora biti besplatna, jednaka, općenita, zorna, duševna, industrijska i politička i mora smjerati k stvarnoj jednakosti." Isto tako R o u s s e a u u svojoj „Političkoj ekonomiji" ; „Specijalno mora biti uzgoj javan, jednak i za jednički, stvarati ljude i gradjane." I A r i s t o t e l traži: „Pošto država ima samo jedan cilj, ona mora dati svim svojim gradjanima samo jednu istu nastavu, a briga oko nje mora pripasti državi, a ne smije biti pri vatna stvar." * Tako Eugen Richter u svojim „Krivim naukama".
442
su u tom položaju sada ili su bili. V iše djece olakša uzgoj, ali ona traže toliko posla i truda, da majka radosno oče kuje dan, kad će ih škola za stanovito vrijeme preko dana odvesti od kuće. Većina roditelja ne ima mogućnosti, da uzgaja svoju djecu, kako treba. Vrlo velika većina nema za to vremena; oci imaju svoj posao, a matere treba da se brinu oko kućanstva, ako ne moraju da se bave privredjivanjem. Pa ako i imaju vremena za uzgajanje, u mnogo brojnim im slučajevima manjka za to s p o s o b n o s t . Ko liko je roditelja u stanju da prati uzgajanje svoje djece u školi i da im bude pri ruci? Vrlo malo njih. Majka, koja bi to najprije mogla učiniti, rijetko kad ima sposobnosti, jer nije zato prethodno spremljena. A osim toga se na stavne metode i nastavna gradja mijenjaju tako često, te to roditeljima ostaje nepoznato. Nadalje su kućne prilike daleko većeg broja djece tako oskudne, te ne nalaze ni potrebne ugodnosti, ni reda, ni mira, da bi mogla kod kuće izraditi svoje školske zadaće ili naći ovdje primjerenu pomoć. Z a tu svrhu manjka često ono, što je najpotrebnije. Stan je oskudan i prenatrpan, svi se tu kreću u najužem prostoru; pokućstvo je ubogo i ne pruža nikakovih pogodnosti djetetu, koje hoće da radi. Nerijetko fali svijetlo, uzduh i toplota; materijalija za učenje i rad, ako ih uopće ima, od najloše su kvalitete; često cvili i glad u utrobama mališa oduzimajući im svaki smisao i radost za posao. Osim toga se mnoge stotine hiljada djece nagone u sve moguće domaće i privredne poslove, koji im ogorčuju mladost čineći ih nesposobnima za obav ljanje njihovih malih obrazovnih zadaća. A često puta imaju djeca da svladaju upornost ograničenih roditelja, kad traže vremena za školske zadatke ili za igru. Ukratko, ima. tako beskonačno mnogo tih zapreka, te je čudo, da je mladost uzgojena još i tako dobro. T o je jedan dokaz za zdravlje ljudske prirode i njezin unutrašnji nagon za napretkom i usavršavanjem. Đuržoasko društvo priznaje jedan dio ovih zala samim tim, što olakšava uzgajanje mladeži uvodjenjem besplatne nastave, a gdjegdje daje besplatno i nastavni materijal* dvije stvari, koje je još sredinom osamdesetih godina tadašnj
443
saksonski ministar nastave, odgovarajući socijalističkim na rodnim zastupnicima, nazvao „ s o c i j a l p o d e m o k r a t s k i m z a h t j e v i m a " . U Francuskoj, gdje je poslije duge zanemarenosti odgoj naroda to više napredovao, otišlo se, barem u Parizu, još i dalje, i d j e c a s e z a j e d n i č k i h r a n e o o p ć i n s k o m t r o š k u . Siromasi dobijaju hranu badava, a djeca imućnijih roditelja plaćaju malu svotu općinskoj blagajni. T o je dakle već jedna komunistička ustanova, koja se na zadovoljstvo roditelja i djece najbo ljom pokazala. Nedostatak današnjeg školskog sistema — on ne ispu njava ni najobičnije zadatke, koje je sebi postavio — vidi se dalje u tome, što su hiljade djece u s l i j e d n e d o voljne hr ane n e s p o s o b n a , da isp u n ja va ju s v o j e š k o l s k e d u ž n o s t i . N e p r o d j e ni j e d n a zi ma, a d a u n a š i m g r a d o v i m a h i l j a d e d j e c e n e o d e u š k o l u b e z d o r u č k a . Hrana stotina hiljada druge djece n e d o v o l j n a je . Z a svu ovu djecu bilo bi javno hranjenje i odijevanje veliko dobročinstvo; ona ne će gledati „popravilište" u jednom društvu, koje ih urednim hranjenjem i odijevanjem nauči, što to znači biti čovjek. Ovu nevolju ne može poreći buržoasko društvo i samilosne duše osnivaju zavode za doručak i juhu, da bi p u t e m d o b r o č i n s t v a barem donekle ispunile ono, što je dužnost društva. U novije se doba i jedan broj općina počima brinuti oko toga i pruža siromašnoj djeci potrebnu opskrbu. Ali je sve to nedovoljno i pruža se kao dobročinstvo, što bi imalo da bude pravo.1 S pravom su u našim školama takozvani domaći školski zadaci što je moguće više ograničeni, jer se saznalo za nedostatke školskih radova, koji se vrše u roditeljskom stanu. Djak imućnijih roditelja prema siromašnijim nije samo privilegovan po vanjskom položaju, već i po tome, što 1 „Sada u 2 0 pariških gradskih četvrti postoje školske kantine, u kojima se daje objed — m eso i povrće. Samo je to obligatorno, dok neke gradske četvrti daju doručak i večeru.“ H elena Simon, Škola i kruh. Str. 4 4 . Hamburg 1907. Zahvaliti je inicijativi radničke stranke, te se u Engleskoj uputilo jednoj komisiji godine 1906. uredjenje školske prehrane.
444
često puta ima na raspolaganju guvernante i domaće uči telje, koji mu pomažu. Nasuprot tome kod bogatog uče nika lijenost i nemarnost dolaze od bogatstva, koje im učenje čini suvišnim, a često mu dolaze na oči moralno ružni primjeri, koji ga zavode. T ko svakog dana i svakog sata sluša i gleda, kako rang, stanje i bogatstvo sve znače, stiče čudnovate pojmove o čovjeku i njegovim dužnostima i o državnim i društvenim ustanovama. Strogo uzevši, buržoasko društvo nema razloga, da se buni protiv komunističkog uzgajanja djece, koje socijalisti hoće, jer je ono jednim dijelom već i uvedeno za povla štene krugove, s a m o u n e d o v o l j n o j m j e r i . Mi potsjećamo na k a d e t s k e k u ć e , v o j n i č k a s i r o t i š t a , a l u m n a t e , s e m i n a r e , b o g o s l o v i j e itd. U ovima se mnogo hiljada djece, dijelom iz najviših sta leža, odgajaju n a n a j j e d n o s t r a n i j i i n a j i z o p a č e n i j i način i u n a j s t r o ž o j s a m o s t a n s k o j k l a u z u r i i obrazuju za odredjena zvanja. A mnogi roditelji iz imućnijih klasa, koji kao liječnici, svećenici, činovnici, tvorničari, posjednici, veliki seljaci itd. stanuju na ladanju ili u malim mjestima, gdje viših škola ne ima, daju svoju djecu u veće gradove na opskrbu i preko cijele godine vide se s njima najviše za vrijeme praznika. Apsurdno je dakle, kad se naši protivnici bune protiv komunističkog odgoja djece i otudjenja od roditelja, a s a m i su z a v e l i s l i č a n o d g o j za s v o j u ro djen u djecu, samo u iskvarenom, lažnom i n e p o t p u n o m o b l i k u . I o uzgajanju djece imućnih razreda pomoću dadilja, bona, guvernanta, kućnih učitelja moglo bi se pisati naročito poglavlje i to bi bacilo neobično svijetlo na njihov porodični život. Pokazalo bi se, d a i ovdje vlada u mnogočemu licemjerstvo, a n i k a k v o i d e a l n o s t a n j e , ni k o d n a s t a v n i k a , n i k o d u č e n i k a. Odgovarajući potpuno izmijenjenom sistemu uzgoja, koje ima u vidu duševni razvoj i obrazovanje djeteta, broj uči teljskih sila morati će porasti. Uzgoju društvenog podmlatka morat će se pokloniti ista briga, kao u vojsci za obuku vojnika, gdje jedan podčasnik dolazi na osam do
445
deset prostih vojnika. A ko u budućem društvu jednak broj učenika bude učio jedan učitelj, moći će se postići, što se postići mora. I uvodjenje u mehaničke radove, u najsavršenijim školskim radionicama, uvodjenje u vrtljarstvo i zemljoradnju, činit će bitan dio uzgoja mladeži. Sve će se to provesti naizmjenično i bez naprezanja, da bi se odga jali što je više moguće potpuni ljudi. Uzgoj mora nadalje da bude j e d n a k i z a j e d n i č k i z a o b a s p o l a . Rastavljenost je opravdana samo u slučajevima, gdje ju različitost spolova čini apso lutno nužnom. U ovom načinu uzgoja su Savezne Države već daleko pred nama. O ndje je uzgoj obih spolova od primarne škole do univerziteta zajednički. Ne samo n astava, već i n a s t a v n a s r e d s t v a su b e s p l a t n a o b u h v a t a j ući tu i p r e d m e t e za r u č ni rad i o b u k u u ku h a n j u , pa o bu k u iz k e m i j e i f i z i k e , i p r e d m e t e , k o j i su u č e n i k u p o t r e b n i kod e k s p e r i m e n t i r a n j a i r a d a. Uz većinu škola nalaze se dvorane za gombanje, kupanje, plivanje i igranje. U višim školama obrazuje se ženski spol u gombanju (plivanju) veslanju i marširanju.1 Socijalistički uzgojni sistem učiniti će još i više. Dobro reguliran i uredjen i stavljen pod dobru kontrolu, on će trajati do doba, kada društvo prizna svojoj mladeži, da je punoljetna. T ad a su oba spola u najpunijoj mjeri sposobna, da udovoljavaju svim pravima i dužnostima u svakom pravcu. Sada je društvo sigurno, da je uzgojilo članove spretne, razvijene potpuno, ljude, kojima ništa ljudsko nije strano, koji poznaju svoju vlastitu prirodu i svoje rodjeno biće, kao i biće i stanje društva, u koje oni stupaju kao punopravni. Tako će kod naše današnje mladeži nestati rdjavih navika, kojih je iz dana u dan sve više i koje su prirodna posljedica truleži i raspadanja društvenoga stanja. Razuzdanost, nediscipliniranost, nemoralnost i gruba žudnja za 1 Profesor Dr. Emil H ausknecht, Amerikansko školstvo. Znanstveni prilog godišnjem izvještaju druge gradske realke u Berlinu. Uskrs 1894. Gartnerova naklada.
446
užitkom, što se pokazuje naročito a omladini naših viših prosvjetnih zavoda, na našim gimnazijama, politehnikama, sveučilištima itd., grijesi su, koje izazivaju i pojačavaju razorenost i nespokojstvo domaćeg života i otrovni uplivi dru štva. Isto će tako nestati i zli uplivi fabričkog sistema, loše stambene prilike, neobuzdanost i raspuštenost mladeži u godinama, u kojima je čovjeku najviše potreba uzda i samoodgoja. Svim ovim zlima izbjeći će buduće društvo i bez upotrebljavanja prisilnih sredstava. Društvene ustanove i duševna atmosfera, koja će društvom zavladati, učiniti će ta zla nemogućima. Kao što u prirodi bolesti i uništa vanja organizama mogu da nastupe samo tamo, gdje se vrši proces raspadanja, tako je i u društvu. Nitko ne će poricati, da naš današnji obrazovni i uz gojni sistem boluje od velikih i opasnih bolesti, i to da od njih više boluju više škole i obrazovni zavodi, nego li niže. Seoska škola je uzor moralnoga zdravlja naprama jednoj gimnaziji, ženska radnička škola za siromašnu djecu uzor je moralnosti naprama velikom broju otmjenih penzionata. Razlog tome ne treba tražiti daleko. U gornjim društvenim klasama ugušena je svaka težnja za višim ci ljevima, o n e n e m a j u v i š e i d e a l e . U s l i j e d n e d o s t a t k a i d e a l a i v i š e g r a d a , k o j i j e svi j e s t a n svrhe, r a s p r o s t i r e se ž u d n j a zauživ a n j e m i r a z v r a t sa s v o j i m f i z i č k i m i mo r a l n i m p o r o c i m a . Kako da bude drugačijom mladež, odrasla u toj atmosferi ? Ono, što ona vidi i upoznaje, to je materijalno uživanje života bez mjere i granice. Cemu težiti, kad bogatstvo roditelja čini težnje suvišnima ? M a k s i" m u m obrazovanosti velike većine sinova naše buržoazije sastoji se u tome, što dragovoljno polažu jednogodišnji dobrovoljački ispit. Kad je to postignuto, onda ^>ni misle, da su se uspeli na Pelion i O ssu i osjećaju se polubozima. Imaju li patent pričuvnog časnika u džepu, njihova gordost i ponos ne poznaje više granica. Upliv, što ga danas ima ova generacija, pretežno vlada karakterom i znanjem,^ ali jaka u sjetilnim nasladama i štreberstvu, označuje sadašnje doba kao vijek rezervnih oficira. Njena je oznaka to, što ima mnogo putenosti, ali nikakov karakter i malo znanja. Servilnost prema gore, gordost i brutalnost prema dolje.
447
Kćeri viših razreda uzgajaju se velikim dijelom za lutke, pomodne ludjakinje i salonske dame, koje jure od užitka do užitka, pa konačno, site svega, pate qd dosade i svih mogućih faktičnih i uobraženih bolesti. Kad ostare, one postaju pobožne bogomoljke i spiritistkinje, koje se zgra žaju nad pokvarenošću svijeta i propovijedaju ascezu. Stepen obrazovanosti nižih slojeva gledaju da spuste što niže. Proletarac bi mogao da postane i suviše pametan, nasititi se ropskog položaja i pobuniti se proti svojim ze maljskim bogovima. Sto je masa glupavija, to se lakše dade njome vladati i upravljati. „Najgluplji radnik nama je najmiliji, “ izjaviše opetovano puta istočnolabski vele posjednici na svojim skupštinama. U ovoj jednoj rečenici stoji čitav jedan program. T ako je s obzirom na nastavno i uzgojno pitanje da našnje društvo isto tako besciljno i bespomoćno, kao i obzirom na sva ostala socijalna pitanja. Sto čini ono ? Ono grabi za batinu i propovijeda religiju, to jest pokornost i zadovoljstvo onima, koji su i suviše pokorni i zadovoljni; ono propovijeda uzdržaljivost ondje, gdje se čovjek mora uzdržati i od najnužnijeg, jer ni to ne ima. Koji se u svojoj surovosti bune, njih se šalje u takozvana popravilišta, koja stoje pod uplivom pietista. 1 tu smo pri koncu pedagoške mudrosti našeg društva. Čitavu zanemarenost odgojnih metoda za zapuštenu proletersku djecu pokazuju brojni slučajevi zlostavljanja, koja vrše vodeće osobe u takozvanim uzgojnim domovima i koja često dovode do kaznenih procesa proti njima Ovdje se otkriva, kako je fanatična religijoznost kriva najstrahovitijim zlostavljanjima, koja se vrše sa pravim sadističkim veseljem. A koliko je još tih strahota skrivano od javnosti! Dvadesetišesto
poglavlje.
Umjetnost i književnost u socija lističkom društvu. Cim novo društvo odgoji svoj podmladak do puno ljetnosti, svakomu će pojedincu biti ostavljeno njegovo
448
daljnje obrazovanje. Svaki će se baviti i vježbati u onom, na što ga goni sklonost i predispozicije. Jedni će se odati prirodnim naukama, koje se sve sjajnije razvijaju; antro pologiji, zoologiji, botanici, mineralogiji, geologiji, fizici, kemiji, prehistorijskim znanostima i t. d. i t. d., drugi će se opet dati na povjest, jezikoslovlje, studij umjetnosti i t. d. Ovi iz pasije postaju muzićarima, oni slikarima, kiparima, glumcima. U buduće ne će biti ni cehovskih umjetnika, ni cehovskih učenjaka, ni cehovskih zanatlija. Tisuće tih sjajnih talenata, te su dosada bivali ugušivani, razvit će se i pokazati svoje znanje i umijeće, kad se tomu pruži pri goda. Ne će već biti muzičara, glumaca, umjetnika i naučenjaka zbog profesije, ali zato to više zbog o d u š e v 1jen j a i t a l e n t a i g e n i j a l n o s t i . I što oni budu dali, nadmašiti će sadašnje rezultate u tim oblastima isto tako, kao što će djela industrije, tehnike i agrikulture bu dućeg društva nadmašiti današnja. Nastat će za umjetnosti i znanosti jedna era, kakve svijet još nije vidio, a tome će odgovarati i tvorevine, koje ona bude dala. Kakav će preporod doživjeti umjetnost, kad jednom nastanu prilike, čovjeka dostojne, nije slutio nitko manji, nego pokojni R i k a r d W a g n e r , koji je o tom već 1850 govorio u svom djelu „Umjetnost i revolucija'*. Ovaj je spis već i zbog toga osobit, što je izašao neposredno poslije jedne ugušene revolucije, u kojoj je sudjelovao i W a g n e r . W agner proriče, što će sa sobom donijeti budućnost; on se obraća izravno na radničku klasu, neka ona pomogne umjetnicima stvoriti pravu umjetnost. Medju ostalim veli o n : „Kad našim b u d u ć i m s l o b o d n i m l j u d i m a pribavljanje sredstava za život n e b u d e v i š e c i l j ž i v o t a , nego kad nas, blagodareći novoj djelotvornoj vjeri ili b o l j e z n a n j u , pribavljanje sredstava za život b u d e k a o n a g r a d a n a š e g r a d a l i š i l o s v i h b r i g a , ukratko, kad industrija već ne bude naša gospodarica, već naša služavka, o n d a će n a š cilj ž i v o t a bi ti u ž i v o t n o j r a d o s t i , a mi ć e m o s e t r u d i t i , d a n a š u d j e c u uzgojimo sp o s o b n o m i spremnom. Pola
449
z e ć i od v j e ž b a n j a snage, od n j e g o v a n j a t j e l e s n e l j e p o t e , u z g o j ć e v e ć iz l j u b a v i p r e m a d j e t e t u i z b o g r a d o s t i na c v j e t a nju n j e g o v e ljepote biti cisto umjet n i č k i i s v a k i će č o v j e k u ma k o j e m po g l e d u b i t i p r a v i u m j e t n i k . R a z l i k a u pri r o dn i m s k l o n o s t i m a r a zv i t će najrazlič i t i j e p r a v c e d o n e s l u ć e n o g b o g a t s t v a !“ T o je potpuno socijalistički posmatrano i podudara se savršeno s našim izlaganjima. U budućnosti će društveni život bivati sve više javnim životom. Kuda se smjera, vidimo najočitije na sasvim pro mijenjenom položaju žene prema ranijim vremenima. D o maći život bit će ograničen na najpotrebnije, zato će me djutim biti otvoreno najviše polje potrebi društvenosti. Velike dvorane za predavanja i diskusije i pretresanja svih društvenih stvari, o kojima će buduće društvo suvereno odlučivati, dvorane za ručanje i igru, čitaonice, biblioteke, koncertni lokali i kazališta, muzeji, igrališta i gombališta, parkovi i promenade, javne kupelji, obrazovni i uzgojni zavodi svake ruke, laboratoriji i t. d., sve to uredjeno naj bolje, pružiti će umjetnosti i znanosti i svakoj vrsti zabave najbogatiju priliku, da stvara ono, što je najviše. Isto će tako odgovarati najvišim potrebama zavodi za njegovanje bolesnih, okuženih i ostarjelih. Kako li će naprama tomu izgledati nekoć tako hva ljeno naše doba! O vo ulizavanje za naklonost i smiješak odozgo, ova ponizna, pseća pokornost, ova uzajamna lju bomorna borba s najgadnijim, najnižim sredstvima oko privilegovanog položaja; ovo potlačivanje pravog uvjerenja, skrivanje dobrih svojstava, koja bi se mogla ne svidjati, kastriranje značaja, licemjerstvo savjesti i osjećaja — ta svojstva, koja se kratko m o g u o z n a č i t i k u k a v i č l u k o m i b e z n a č a j n o š ć u , dolaze danomice svć odvratnija. O no, što čovjeka podiže i oplemenjuje, osje ćanje vlastitog dostojanstva, nezavisnost i nepotkupljivost savjesti, svoje uvjerenje, slobodno iskazivanje svojih misli, u današnjim prilikama biva obično pogriješka i prestup. O ve osebine često puta unište čovjeka, ako ih nije spoA . Bebel: Ž ena i socijalizam.
29
450
soban ugušiti. Mnogi čak i ne osjećaju svoje poniženje, jer su se već navikli na to. Pas smatra kao sasvim pri rodno, što ima gospodara, koji će mu, kad je zlovoljan, dati da osjeti bič. Sa pomenutim promjenama u društvenom životu doži vjet će temeljitu promjenu i cijela literarna produkcija. Bogoslovske literature, koja danas u godišnjim katalozima literarnih pojava pokazuje najveći broj, nestati će zajedno s jurističkom. Z a jednu nema interesa, za drugu nema više potrebe ; iščeznut će i projzvodi, koji se odnose na svag dašnju borbu oko državnih institucija, jer će te institucije prestati postojati. T e će studije postati kulturnohistorijskima. O tpasti će masa htcdh literarnih proizvoda, kao znak pokvarena ukusa, često puta omogućena samo žrtvama, što ih pisac donosi iz taštine. Sa gledišta naših sadašnjih od nosa može se bez pretjeravanja reći, da će četiri petine svih literarnih proizvoda nestati sa tržišta, a d a o d t o g a ni j e d a n j e d i n i k u l t u r n i i n t e r e s ne s t r a da . Tako je velika masa površnih ili štetnih proizvoda i oči glednog djubreta u oblasti literarne proizvodnje. Beletristiku i novinarstvo zadesiti će ista sudbina. Nema ništa površnije i po duhu praznije, nego što je najveći dio novinarske literature. A ko bi se stanje naših kulturnih te čevina i naših naučnih pogleda mjerilo po sadržini naših novina, vidjelo bi se, da ono stoji vrlo nisko. Rad lica i stanje stvari ocjenjuje se sa gledišta, koja odgovaraju pro šlim vjekovima i koja odavna ne mogu da izdrže kritiku naše nauke. Pretežni dio naših žumalista čine ljudi koji su, kao što je nekada Bismarck tačno rekao, „promašili svoj poziv“, ali čije gledište i čije potrebe odgovaraju spe kulativnim interesima buržoazije. Uz to ove novine kao većina beletrističkih listova imaju zadatak, da u svojim oglasima daju mjesta najprljavijim reklamama, svojim bur zovnim dijelom one služe istom interesu na drugom jednom polju. Materijalni interes poduzetnika odredjuje sadržinu. Beletristička literatura, p r o s j e č n o uzevši, nije mnogo bolja od novinarske literature: ovdje se naročito njeguje spolni život s njegovim eks^psima, sad se popušta be stidnoj otvorenosti, sad najneukusnijim predrasudama i pra-
451
znovjericama. Svrha je, da se buržoaski svijet, ne vodeći računa o svim njegovim nedostacima, koji se u sitnicama priznaju, prikaže kao najbolji od svih svjetova. N a tom širokom i važnom području buduće će društvo morati stvari temeljito raščistiti. Znanost, istina, ljepota, borba ideja, samo to će vladati. Svakome, koji valjano stvara, dati će se prilika sudjelovati. O n već ne će ovi siti o milosti knjižara, o novčanom interesu, o predrasudi, već od nezainteresovanih stručnjaka, koji i pod njegovim uplivom stoje i protiv čije odluke, ako mu je nepovoljna, uvijek može apelirati na cjelinu, a to mu je danas nemo guće i u novinarskoj redakciji i kod izdavača, koji vodi računa samo o svojim privatnim interesima. Naivno mi šljenje, da će u socijalističkom društvu borba mišljenja biti ugušena, mogu zastupati samo oni, koji u buržoaskom svijetu gledaju najsavršenije društvo i iz neprijateljstva na stoje da socijalizam ponize i okleveću. Društvo, koje po čiva na potpuno demokratskoj jednakosti, ne poznaje i ne trpi nikakvo ugnjetavanje. S a m o n a j p o t p u n i j a s l o b o d a m i š l j e n j a o m o g u ć u j e n a p r e d a k , k oj i j e ž i v o t n i p r i n c i p d r u š t v a . Isto je tako velika obmama, kad se buržoasko društvo prikazuje kao zaštitnik prave slobode mišljenja. Stranke, koje zastupaju klasni interes vladajućih, objavljuju u štampi samo ono, što ovom klasnom interesu ne nanosi štete, i teško onome, koji se o to ogriješi. Njegovo je socijalno uništenje zapečaćeno, i to zna svatko, koji pozna prilike. A kako se izdavači i knjižari odnose prema literarnim radovima, koji im nisu po volji, o tome bi nam znali književnici otpjevati po koju pje smicu. Najzad i naše krivično zakonodavstvo i zakon o štampi pokazuju, kakav duh gospodari vladajućim i gospodarećim klasama. Prava sloboda mišljenja izgleda im kao najopasnije od svih zala. Dvadesetisedmo
poglavlje.
Slobodan razvoj osobnosti. 1. Bezbrižnost života. Čovjeku treba dati mogućnosti, da se potpuno razvije, to treba da bude cilj ljudskoga društvenog života, on ne
452 smije da bude privezan za grudu zemlje, na kojoj je slu čajno rodjen. Ljude i svijet ne treba poznavati samo iz knjiga i novina, za to je potrebno lično promatranje i praktičan studij. Buduće društvo mora dakle omogućiti svima ono, što je mnogima u današnjem već moguće, i ako se u većini slučajeva ljudi kreću pod pritiskom bijede. P o t r e b a p r o m j e n e u svim ž i v o t n i m odnoš a j i m a d u b o k o je u s a d j e n a u l j u d s k o j na r a v i . O na izlazi iz nagona za usavršivanjem, koji je sva kom živom biću imanentan. Biljka, koja stoji u tamnom prostoru, diže se i uspravlja, kao da je svijesna svijetla, što upada kroz jednu rupu. Tako i čovjek. Nagonu, koji je čovjeku prirodjen, mora se udovoljavati na razuman na čin. Nagonu za promjenom ne će se protiviti novo društvo, naprotiv, tek će ono omogućiti svima zadovoljenje ovog nagona. T o će biti olakšano saobraćajnim odnosima, koji će biti razvijeni u najvećoj mjeri, medjunarodni će odnosi poticati na to. U buduće će mnogo više ljudi s najrazli čitijim svrhama putovati po svijetu, nego li danas. Društvu će nadalje biti potrebna bogata riznica svih sredstava za život, da bi zadovoljilo svoje potrebe. Prema tomu će društvo odredjivati radno vrijeme po potrebi; ono će ga odredjivati čas duže, čas kraće, prema potrebama i naravi godišnjeg vremena. O no će se odavati u jedno doba godine pretežno poljoprivrednoj, u drugo više industrijskoj i umjetničkoj proizvodnji; ono će upravljati radnim sna gama, kako bude potreba iziskivala : kombiniranjem mno gobrojne radne snage, najsavršenijom tehnikom ono će moći u igri izvesti ono, što se danas pričinja nemoguće. Kao što društvo preuzima brigu oko svoje mladeži, tako i oko svojih staraca, bolesnika i invalida. T ko bude ma rad kakvog uzroka postao nesposoban za rad, za njega će se pobrinuti cjelina. I tu se ne će raditi o jednom aktu dobročinstva, već o d u ž n o s t i , ne o mrvici kruha, već o zasluženoj njezi i pomoći, koja mora pripasti onome, koji je u godinama snage i sposobnosti za rad ispunjavao svoje dužnosti prema cjelini. Večer života bit će^ starosti poljepšana sa svime, što će društvo moći da pruži. Jer se svaki nada, da će jednom i sam uživati ono, što starima
453
čini. Sad već starce ne muči pomisao, da drugi čekaju na njihovu smrt, kako bi baštinili. A isto je tako iščeznula i bojazan, e će biti bačeni u stranu kao isisani limuni, kad ostare i oslabe. O ni ne će biti upućeni ni na milost i pomoć svoje djece, ni na prosjačke krajcare svojih općina.1 Vrlo je dobro poznato, u kakovom se položaju nalazi ve ćina roditelja, koji su u starosti upućeni na pomoć svoje djece. I kako nada u b a š t i n u demorališe djecu, a još više rodjake. Kako se niske strasti bude i koliko se zlo čina time izazove. Umorstvo, podvala, kriva prisega, iznudjivanje. Moralno i fizičko stanje društva, način rada, stanovanja, hranjenja i odijevanja, njegov društveni život, sve će pri donijeti tome, da nesrećnih slučejeva, oboljevanja i iznemo glosti bude što manje. Naravna smrt, izumiranje prirodnih snaga postat će tada sve više i više pravilom. Uvjerenje, da je nebo na zemlji i da umrijeti znači svršiti, pobudit će ljude, da živu pametno. Najviše uživa onaj, koji uživa dugo. Dug život najbolje zna da cijeni svećenstvo, koje priprema ljude za „onaj svijet'*. Bezbrižnost života daje im mogućnost, da dostignu prosječno najvišu starost.
2. Preokret u ishrani. Z a život je u prvom redu potrebno jelo i pilo. Prija telji takozvanog „prirodnog načina života" pitaju često, za što je socijalna demokracija ravnodušna prema vegeterijanstvu. Evo z ašto : svatko neka živi, kako ga je volja. Vegeterijanstvo, to jest prehrana bilinama, našla je zemljišta 1 „Čovjek, koji je cio svoj život probavio u poštenom i napornom radu, ne treba da živi u starosti svojoj ni od milosti svoje djece ni od buržoaskog društva. Nezavisna, bezbrižna i osigurana starost je najpri rodnija nagrada za besprekidne napore u danima snage i zdravlja.*4 v. Thiinen, Izolovana država. N o kako izgleda u buržoaskom društvu ? Milijuni gledaju sa jezom u budućnost, kada će, ostarjeli, biti izbačeni na ulicu. A naš industrijski sistem čini ljude rano starima. Zakonsko osiguranje u starosti i nemoći u Njemačkoj, toliko hvaljeno, pruža vrlo malu naknadu, to svi priznaju. Pom oć, koju ono zajamčuje, mnogo je nedostatnija od mirovina, koje države daju velikoj većini umirovljenih činovnika.
454
ponajprije u takovim krugovima, koji su u ugodnom polo žaju, da mogu birati izmedju vegetabilne i animalne hrane. Medjutim, za veliku većinu čovječanstva ne postoji taj izbor, ona je primorana živjeti prema svojim sredstvima, sredstvima, koja je upućuju zbog oskudice isključivo na vegetabilnu hranu, koja je najmanje hraniva. Našem radnom pučanstvu u Sleskoj, Saskoj, Thiirinškoj i t. d. korun je glavna hrana, pa čak i kruh dolazi tek na drugo m jesto; meso, pa i ono slabije kvalitete, dolazi rijetko na stol. Najveći dio ladanjskog puka, ma da goji marvu, rijetko se hrani mesom, on mora marvu da proda, kako bi stečenim novcem zadovoljio drugim potrebama. Z a mnogobrojne ljude, koji su primorani da živu kao vegeterijanci, dobro bi došlo, da s vremena na vrijeme dobiju koji biftek ili koju šunku.1 U koliko se vegeterijanstvo okreće protiv p r e c j e n j i v a n j a hranivosti mesa, ono je u pravu; ali nema prava, kad iz vrlo sentimentalnih razloga ustaje protiv upotrebe mesne hrane kao štetne i kobne. N a primjer zbog toga, što prirodni osjećaj ne do pušta, da se životinje tamane i „lešina" jede. Ali želja za ugodnim i spokojnim životom goni nas, da objavimo rat velikom broju životinja, kukaca razne vrsti i da ih tama nimo, a da ne budemo sami pojedeni, moramo da ubijamo i istrjebljujemo divlje životinje. Kad bi se štedio život 1 D a je tomu odista tako, potvrdjuju pokusi s prehranom, o kojima u novije vrijeme izvijestile dva talijanska istraživača. Ispitivano je mije njanje tvari kod jednog pučanstva, koje se već od davnih vremena hrani vegetabilnom hranom. Takvo pučanstvo, živući u jadnim ekonomskim prilikama, nalazi se na jugu Italije, u Abruzzima. Hrana mu sastoji od kuruznoga brašna, povrća i maslinova ulja. Tamo ne jedu ni mlijeka, ni sira, ni jaja. N a stol njihov dolazi meso tek tri do četiri puta na godinu. Radi pokusa dalo im se u hranu meso, i to tako, da je svaka osoba kroz 15 dana dobila 100 grama mesa, a kroz daljnjih 15 dana 2 0 0 grama mesa. Pokazalo se, „da su se procesi asimilovanja razvili znatno povoljnije- Neobično veliki isprva gubici hranivih tvari dodjoše do najmanje mjere. N e samo da se dodana životinjska bje lančevina probavila potpuno, već se i vegetabilna hrana probavljala bolje, nego prije. T o je tim značajnije, što je bila 'teško probavljiva, sastojeći gotovo od same kuruze, koja ima mnogo celuloze.14 D i. med. A . Lipschiitz, Reformiranje naše prehrane? „Novo Vrijeme*', 27. godište, 1. svezak, str. 9 1 5 .
455
„dobrih čovjekovih prijatelja14, domaćih životinja, ovih bi se „dobrih prijatelja** za deset godina toliko namnožilo, da bi nas „pojeli** lišavajući nas hrane. Lažna je tvrdnja, da bilinska brana pripitomljuje osjećaje u čovjeka. U dobro ćudnom Indijancu, koji se hrani biljem, probudi se „zvijer**, čim ga na otpor izazove surovost Englezova. Hranivost jedne hrane ne smije se prosudjivati po sadr žim bjelančevine, što je sadržana u njoj. Mora se uzeti u obzir i to, koliko ostane neprobavljeno bjelančevine u toj hranivoj tvari. S toga gledišta stoje primjerice meso i riža odnosno krumpir obzirom na bjelančevinu jedno prema drugome kao 2,5 i 20 odnosno 22, to jest, od 100 grama bjelančevine, koja je uzeta s mesom pojavi se 2,5 grama u izmetini, od 100 grama bjelančevine, koja je uzeta s rižom ili krumpirom, 20 odnosno 22 grama. Znameniti ruski fizijolog Pavlov i njegova škola dokazaše, da se kod probave kruha izlučuje daleko više fermenta, nego li kod probave mesa. Pavlov je dalje pokazao, da probavni sokovi, koji izlaze iz želučanih žlijezda, sastoje od dvije veličine ob zirom na kvantitet: želučani sok izlazi s jedne strane na podražaj želučane sluznice, a s druge strane kao „tekovni sok“ na podražaj sjetilnih organa pomoću dotične hrane. Množina tekovnog soka ovisna je o našem duševnom stanju, primjerice o gladi, brizi, srditosti, ve elju itd., a onda i o naravi dotične hrane. Ali značenje toga tekovnoga soka različito je kod probavljanja različitih hrana. Mnoga hrana, kao naprimjer kruh, kuhana jaja ili čisti škrob, ne mogu se, kao što je pokusima neposredno dokazano, uopće pro bavljati, ako pri njihovoj probavi ne djeluje taj tekovni sok: ona se može probaviti samo onda, kad ju se uzima s tekom (ili s drugim hranivim sredstvima). Naprotiv se meso, kao što je to Pavlov dokazao, može djelimično pro baviti i bez tekovnoga soka, dok je probavljanje mesa s tekovnim sokom daleko brže (skoro za pet puta). „ M i dakle mo ram o uzeti u obzir prilike, koje su v e z a n e za d u š u č o v j e k a . O v d j e je po stavljen most izmedju činjenica hranbene ( i z i j o l o g i j e i s o c i j a l n i h prilika. M o d e r n i g ra dj an in , n a r o č i t o r a d n i č k a klasa, živi
456
u t a k v i m s o c i j a l n i m pr i l i kama, koje mor aj u u n j e m u u g u š i t i s v a k i n o r m a l n i t ek. R a d u tvornici, b e s p r e k i d n a briga oko svag d a š n j e g a kruha, n e d o s t a t a k d u š e v n o g od mora i radosti, pot p u n a tjelesna iscrplje nost , s v e su to m o m e n t i , koj i u n i š t a v a j u t e k . U ovakovom duševnom stanju mi nijesmo kadri da izlučujemo tekovni sok, koji je potreban, da se probavi vegetabilna hrana. Naprotiv je meso takva hrana, što se — da se tako izrazimo — sama brine za svoju probavu; ne samo da se ona dobrim dijelom dade probaviti i bez teka, već je ona i moćan podraživač našega teka. Tako meso pomaže probavu onih vegetabilija, koja smo zajedno s njime uzeli. Cini nam se, da u tom leži velika prednost životinjske hrane za modernog čovjeka.4,1 Sonderegger pogadja jezgro »tvari, kad veli: „Ne po stoji nikakav red po rangu u nužnosti sredstava za hra njenje, postoji tek nepromjenljiv zakon miješanja njihovih hranivih materija. “ Ispravno je, da se samo mesnom hra nom nitko ne može da hrani, medjutim bilinskom može, predpostavljajući, da je izabere. S druge strane, nitko se ne će zadovoljiti stanovitom bilinskom hranom, ma bila ona i najhranivija. T ako su bob, grašak, leća, jednom riječi leguminosa, najhranivije od svih hranivih materija. Ali bi bila tortura hraniti se isključivo samo njima, što bi trebalo da bude moguće. T ako u prvom svesku „Kapitala** na vodi Karl Marx, da čilenski posjednici rudnika sile svoje radnike, da jedu godinama bob, jer im ovaj daje veliku količinu snage, te mogu snositi napore, kao ni od koje hrane. Radnici se odriču boba, i ako je tako hraniv, ali ih oni nagone, da ga jedu. Ni u kojem slučaju sreća i zdravlje ljudi ne zavise od ove ili one vrsti hrane, kao što to tvrde fanatici medju vegeterijancima. Klima, socijalni odnosi, na vika i lični ukus, to je mjerodavno.2 1 A . Lipschiitz, u pomenutoj knjizi, str. 9 1 4 do 9 1 5 . 8 „Zdrava hrana isključivo je vegetabilna s malim pridodatkom ani malnih supstancija. M eso se u seljačkoj hrani upotrebljava vrlo malo. D anas ne če nitko poreći, da se na taj način dade dobro živjeti. Cak i isključivo vegetabilna hrana uz dobro mijenjanje ne škodi zdravlju.
457
U koliko se više razvija kultura, na mjesto gotovo isklju čivo mesne hrane, kao kod lovačkih i pastirskih naroda, stupa sve više biljevna. Raznovrsnost njegovanja bilja znak je više kulture. Sa polja odredjene veličine može se dobiti mnogo više vegetabilnih hranivih materija, nego što se ga jenjem stoke može dobiti mesa. Ovaj razvitak daje biljnoj hrani sve veće preimućstvo. Prevoz mesa, koji se danas vrši, blagodareći ekstenzivnoj privredi, iz dalekih zemalja, naročito iz Južne Amerike i Australije, bit će za nekoliko decenija obustavljen. S druge strane, stoka se ne gaji samo radi mesa, već i radi vune, dlaka, ščetina, kože, mlijeka, jaja itd. O tom ovise mnoge industrije i mnogo ljudskih potreba. Isto se tako velika količina otpadaka, koje daje industrija i domaće gospodarstvo, ne može upotrijebiti ko risnije, nego za gajenje stoke. U budućnosti će more morati pružati čovječanstvu mnogo više životinjske hrane, nego dosada. T eško da će se tada dogadjati još, da se pri bogatom ribolovu čitavi tovari upotrijebe za djubre, kao što to danas biva, jer sredstva za transport i konzerviranje ne daju mogućnosti, da se čuvaju ili pak visoka cijena transporta spriječava izvoz. A vrlo je vjerojatno, da će, sa ukidanjem suprotnosti izmedju grada i ladanja, kad se sta novništvo preseli iz velikih gradova na ladanje, kad se rad u zatvorenim tvorničkim prostorima sjedini s poljoprivrednim, mesna hrana zaostati za biljevnom. Nedostatak sredstava za podraživanje u biljevnoj hrani može se nadoknaditi ra zumnim priredjivanjem mirodija. Ali čisto vegeterijanski način života nije za buduće društvo ni vjerovatan ni po treban. A li se posvuda, po svim kontinentima javlja očigledno druga jedna želja, napušta se prva jednostavna hrana, traže se dodaci i sredstva, koja bude tek, a ovamo spada i m eso, koje se u kuhinji dade na sto raznih načina prirediti. O va težnja za promjenom hrane opaža se posvuda, pa kako iščezavaju jednostavni običaji, navike, narodne nošnje, tako se pobijaju i stariji načini prehrane. Ovaj se preokret zapaža u svim zemljama, i u Japanu, gdje je prije vladala naročita hrana, potiskuje evropska stari režim, a mornarica je čak zavela novu hranu, jer je ova kompedijoznija pokazavši se boljom za radnike, koji su u poslu. O pćenita je težnja doći do koncentrirane, masne i ukusne hrane.“ M . Rubner, Pitanja narodne prehrane. Str. 3 1 . do 32 . Leipzig 1908.
458
3. Komunistička kuhinja. Ali kod hrane je daleko važnji k v a 1i t e t, nego kvantitet; mnogo ne pomaže, ako to mnogo nije dobro. A kvalitet se znatno popravlja načinom pripravljanja. Ako se hoće postići najveći stepen koristi, p r i p r a v l j a n j e h r a n e m o r a da o d g o v a r a z n a n o s t i i s t o tako, kao s va k a d ru g a l ju ds k a djelatnost. Zat o treba z n a n j a i s r e d s t a v a . Nije treba dokazivati, da naše žene, kojima danas pripravljanje hrane poglavito pripada, često puta ovoga znanja n e m a j u i ne mogu da imaju. T ehnika velikih kuhinja dostigla je već savršenstvo, za koje ne znaju ni najbolje uredjene porodične kuhinje. N a ročito odgovara željama kuhinja sa električnim grijanjem i svijetlom. Ni dima, ni vrućine, ni p a re ; kuhinja nalikuje više jednom salonu, nego li jednom radnom prostoru sa svim mogućim tehničkim i mašinskim uredbama, koje brzo i lako vrše najneugodnije i najdangubnije poslove. T u su električne sprave za Ijuštenje krumpira i voća, aparati za vadjenje jezgra, alat za punjenje kobasica, preša za slaninu, stroj za siječenje i drobljenje mesa, aparati za pečenje, mlinovi za kavu i mirodije, aparat za rezanje hruha, stroj za drobljenje leda, aparati za vadjenje čepova i stotine drugih orudja i strojeva, pomoću kojih relativno mali broj lica sa umjerenim naporom može da zgotovi jelo za sto tine gostiju. Isti je slučaj s priborom za pranje i čišćenje. Privatna je kuhinja za milijune žena jedna ustanova, koja traži najveće napore, najveću dangubu i najveće ra sipanje, ona im oduzima zdravlje i dobro raspoloženje i predmet je svagdašnje brige, naročito kad su sredstva, kao kod većine porodica, najoskudnija što mogu biti. Ukidanje privatne kuhinje znači za mnoge žene oslobo djenje. Privatna je kuhinja isto tako nazadna i preživljena ustanova, kao i radionice sitnog majstora, obje znače naj veću protivnost ekonomiji, veliki gubitak vremena, snage, materijala za ogrijev i svijetlo, hrane i t. d. Hranivost jela povećava se time, ako se ona dadu lako asimilirati; ovo je odlučno.1 Prirodni načm hranjenja kod 1 Sposobnost asimilacije jela od presudnog je značenja za pojedinca. Niemeyer, Nauka o zdravlju.
459
sviju omogućit će tek novo društvo. Cato hvali stari Rim, da je do šestog vijeka od osnivanja grada (200 prije Krista) bilo poznavalaca ljekarstva, ali nije bilo rada. Rimljani su živjeli tako trijezno i jednostavno, te su bo lesti bile rijetke, a običan oblik smrti bijaše smrt od ostarjelosti. Stvari su se iz temelja promijenile tek onda, kad su se razvili na jednoj strani požuda i lijenost, ukratko raspuštenost, a na drugoj strani nevolja i pretjeran rad. U budućnosti će biti nemoguća pohotljivost i raspuštenost, ali i nevolja, bijeda i oskudica. Svega je dovoljno za sve. V eć je Heinrich H eine pjevao: N a zemlji ima hljeba dost Z a svekolike ljude I R uže i mirte, ljepota i radost I šećerni grašak je tude. D a, šećerni grašak svakome, Cim mahuna pukne jednom ! N ebesa mi prepuštamo A ngjelu, vrapcu vriednom.1
„Tko jede malo, živi dobro “ (to jest dugo) rekao je Talijanac Cornaro u šesnaestom vijeku, kako ga citira Niemeyer. Najposlije će u buduće i kemija pridonijeti mnogo više, nego li dosad, pripravljanju nove i bolje hrane. D anas se znanost mnogo zlorabi, da bi se omogućila patvorenja i iznudjivanja; medjutim je jasno, da kemijskim načinom zgotovljeno jelo, koje ima sva svojstva prirodnog proizvoda, pokazuje isti rezultat. Način dobijanja sporedna je stvar, ako proizvod u svem ostalom daje ono, što se od njega traži.
4. Preobražaj u domaćem životu. Kako u kuhinji, revolucija će se odigrati u cjelokupnom domaćem životu i otpasti će mnogi poslovi, koji se danas moraju obavljati. Kako će u buduće zavodi za centralno pripremanje hrane učiniti potpuno suvišnom domaću ku hinju, isto će tako sa centralnim grijanjem i centralnim električnim svijetlom otpasti svi poslovi, koje je dosada 1 Heinrich H eine, Njemačka, zimska priča.
460
iziskivalo loženje peći i spremanje svjetiljaka i aparata za svijetlo. Vodovod sa toplom kao i sa hladnom vodom omogućiti će svakomu, da bez pomoćnih lica ima i pranje i kupalište. Centralni zavodi za pranje i sušenje po duzeti će čišćenje i sušenje rublja; centralni zavodi za či šćenje vršiti će čišćenje odijela i sagova. U Chicagu su bili izloženi strojevi, koji su obavljali čišćenje sagova a naj kraćem vremenu, što je izazvalo čudjenje i divljenje dama, koje su posjetile izložbu. Električna se vrata otvaraju pod lakim pritiskom prsta i sama se zatvore. Električna insta lacija raznosi pisma i novine u sva kućna odijelenja i sve spratove, električna kola prištedjuju penjanje uza stube. Unutrašnji kućni namještaj, pod, zastiranje zidova, po kućstvo, bit će udešeni tako, te će se sve moći najlakše čistiti, da ne bude sakupljača prašine i bakterija. Djubre i otpaci iznosit će se iz kuće na sličan način, kao što vo dovod odvodi upotrebljenu vodu. U Saveznim Državama u gdjekojim evropskim gradovima, naprimjer u Ziinchu, Berlinu i njegovim predgradjima, Londonu, Beču, Miinchenu, ima već takvih kuća, uredjenih sa svim rafinemanom, u kojima stanuju mnogobrojne imućne porodice — ostale ne mogu da podnose troškove — i uživaju veliki dio opisanih udobnosti.1 1 O d 2521 stanova, koji su godine 1908. nastali u W ilmersdorfu, imalo j e : Centralno lo ž e n j e .............1001 ili 39,71 procenata Opskrbu toplom vodom . . 1373 „ 5 4 ,4 6 „ Električno svijetlo . * . . . 1288 „ 5 1 ,0 9 „ K u p a o n u .................................... 2 0 6 3 „ 8 1 ,8 3 „ L i f t .................................. 6 9 9 „ 2 7 ,7 3 Sakupljač p r a š in e ..................... 3 0 4 „ 12,06 „ Plin je bio uveden u sve stanove. U Berlinu i oko njega postoji već i više kuća s jednom kuhinjom. O vdje se, u zajedničkoj kuhinji, gotovi jelo za sve stanovnike kuće. Tako već na svim područjima buržoasko društvo nosi u sebi klice socija lističkog preobražaja društvenog: ,.Grad budućnosti imat će osim zajed ničke kuće sa plinskom, elekričnom centralom za loženje, ^osim škola i prostorije za sastajanje i centralnu kuhinju za čitavu zajednicu. Tada ne će biti nemoguće direktnim telefonskim pozivom zatražiti u stanove jelo, koje će se dovoziti na malim automatskim kolicima, slično, kao^ što se u velegradovima raznose pisma pomoću podzemne električne pošte. T o je daleko manje teško i daleko izvedljivije, nego li riješenje problema o letenju, koji se još do nedavna činio tako utopističkim. E. Lilienthal, Reforma kućanstva. Dokumenti napretka. Svezak 9. 1909.
461
Ovdje imamo i opet jedan dokaz o tome, kako bur žoasko društvo utire put revolucijoniranju domaćeg života, ali samo svojim izabranicima. A čim se domaći život bude na ovaj način iz osnova promijenio, nestati će sluge, ovoga „roba za sve ćudi gospodjine“. Zajedno s njim nestati će i dame. „Bez slugu nema kulture“, uzviknut će gospodin v. Treitschke sa komičnim patosom. O n je isto tako malo sposoban da zamisli društvo bez slugu, kao što ga Aristolel nije mogao da zamisli bez r o b o v a . Čudno je, što gospodin v. Treitschke smatra naše sluge „nosiocima naše kulture**. Treitschkeu kao i Eugenu Richteru zadaje mnogo brige i čišćenje cipela i odijela, u čemu se pak svaki ne će sam za sebe brinuti. No u devet desetina slučajeva danas to svaki sam radi, ili radi žena za muža, ili kćer i sin za porodicu, i moglo bi se odgovoriti time, da što danas čine devet desetina, može činiti i ona jedna desetina. Našao bi se i drugi izlaz. Zašto da se u buduće m l a d e ž bez razlike spola ne upotrijebi za takove i slične poslove? Rad ne sramoti čovjeka, pa sastajao se on i u čišćenju cipela, to je iskusio i mnogi oficir iz staroga plemstva, koji je zbog dugova otpirio u Savezne Države i tamo postao slugom ili čističizmom. Gospodin Eugen Richter prikazuje u jednoj svojoj brošuri, kako na pitanju čišćenja cipela pada „socijalistička država budućnosti**. „Socijalistički državni kancelar** odreći će se naime toga, da čisti sebi cipele i eto, to će biti njegova nesreća. Protivnici su se silno ushićivali tom kri tikom i time posvjedočili svoju skromnost u tome, šta traže od kritike socijalizma. G ospodin Eugen Richter morao je doživjeti poraz, jer ne samo da je jedan od njegovih stranačkih drugova u Niirnbergu odmah poslije štampanja njegove brošure pronašao s t r o j z a č i š ć e n j e c i p e l a , već je na chikaškoj svjetskoj izložbi 1893. bila izložena jedna e l e k t r i č n a m a š i n a z a č i š ć e n j e c i p e l a , koja je taj posao obavljala potpuno i savršeno. Tako je glavni prigovor, koji su Richter i Treitschke podizali protiv socija lističkog društva, propao u praksi pred jednim izumom, koji je nadjen u buržoaskom društvu. Revolucionarni preobražaj, koji iz temelja mijenja sve
462
životne odnose ljudi, a naročito položaj žene, vrši se već pred našim očima. Samo je pitanje v r e m e n a , kad će taj preobražaj u najvećim razmjerima uzeti u svoje ruke samo društvo, ubrzati ga i uopćiti ga i s t i m e p r u ž i t i pr i l i ke, da svi b e z i z n i m k e s u d j e l u j u na nj e g o v i m m n o g o b r o j n i m r a z n o v r s n i m kor i s t i ma. D v a d e s e t i o s m o poglavlje.
Žena u budućnosti. O vo poglavlje može biti vrlo kratko. O no sadrži samo konzekvencije, koje iz onoga, što je dosada kazano, izlaze za položaj žene u budućem društvu, konzekvencije, koje dapače i sam čitalac može lako izvući. Z ena novoga društva bit će socijalno i ekonomski potpuno nezavisna, ona ne će biti više potčinjena ni sjenci od gospodstva i izrabljivanja, ona će stajati prema muš karcu kao slobodna, jednaka i biti će gospodaricom svoje sudbine. Njezin je uzgoj jednak čovjekovom izuzimajući nastranosti, uvjetovane razlikom spola i njezinim spolnim funkcijama; živući u prirodnim životnim uslovima, ona može razvijati i upotrebljavati svoje fizičke i duševne sile prema p o trebi; za svoju djelatnost ona odabire one oblasti, koje odgovaraju njezinim željama, sklonostima i predispo zicijama, i radi pod istim uslovima kao i muškarac. Jedan dio dana radit će kao praktična radnica ma kakav posao, drugi dio dana bit će odgojiteljica, ućiteljica, dadilja, treći dio dana zanimat će se umjetnošću ili naukom, četvrti dio dana vršit će ma koju administrativnu funkciju. O na će stu dirati, raditi, uživati, zabavljati se sa sebi ravnima ili s muš karcima, kako ona hoće i kakova već bude prilika. U izboru ljubavi bit će kao i muškarac slobodna i nespriječavana. O na prosi ili se udaje i sklapa brak jedino s obzirom na svoju naklonost. Taj je brak privatan ugovor bez posredovanja kakvog funkcijonara, kao god što je brak do srednjega vijeka bio privatan ugovor. Socijalizam ovdje ne stvara ništa novo, on samo na višem kulturnom stupnju
463
i pod novim društvenim formama uspostavlja ono, š t o j e b i l o o p ć e n i t o p r i z n a t o p r i j e , no š t o je p r i v a t n o v l a s n i š t v o z a g o s p o d a r i l o društvom. Pretpostavljajući, da zadovoljavanjem svojih nagona ne nanosi nikome nikakve štete, čovjek ima sam sobom da raspolaže. P o d m i r e n j e s p o l n o g n a g o n a je isto tako lična stvar svakog pojedinca, kao i p o d m i r e n j e svakog drugog prirod n o g n a g o n a . Nitko nema o tome da polaže račun drugome i nitko nepozvani nema u to da se miješa. Kako ja jedem, pijem i spavam i kako se odijevam, to je moja lična stvar, a isto je tako lična stvar moj saobraćaj sa licem drugog spola. Uvidjavnost i obrazovanje, potpuna lična nezavisnost, osebine, koje će se sa uzgojem i odnosima u budućem društvu same po sebi javiti, sačuvat će sva koga, da ne radi ono, što mu nanosi štetu. Muškarci i žene budućeg društva imat će u mnogo većem stepenu samoodgoje i poznavanja vlastitog bića, nego što je to danas. A samim tim, što će nestati onog glupog i smiješnog skrivanja spolnih stvari, saobraćaj spolova bit će mnogo naravniji, nego danas. A ko se izmedju dvoje, koji su sklopili brak, pojavi nesloga, razočaranje ili mržnja, moral nalaže, da se neprirodna i zato nemoralna veza raskine. A pošto će iščeznuti odnosi, koji su dosada veliki broj žena osudjivali na vanbračnost ili prodaju svojega tijela, to će nestati i nadmoćnosti muškaraca. S druge strane, potpuno novo društveno stanje otklonit će mnoge smetnje i zapreke, koje danas uplivišu na bračni život i koje ga često čine nedovoljno razvijenim ili sasvim nemogućim. Zapreke, apsurdnosti i neprirodnosti u današnjem po ložaju žene dolaze sve više u svijest širokih krugova na lazeći živa izražaja u socijalnoj literaturi, kao i u roma nima ; često medjutim u neskladnoj formi. Nitko, tko misli, ne će poreći, da današnji brak sve manje odgovara svojoj svrsi, i zato nije nikakvo čudo, što slobodan izbor ljubavi i slobodno raskidanje podržavanih odnošaja smatraju kao nešto prirodno čak i oni, koji uostalom nijesu skloni^ da otuda izvuku konzekvencije za promjenu našeg sadašnjeg društvenog stanja; oni drže, da samo privilegovanim kla
464
sama treba priznati slobodu spolnog saobraćaja. M a t i l d a R e i c h h a r d t-S t r o m b e r g o v a veli naprimjer u jednoj polemici1 protiv emancipatorskih težnja spisateljice F a n n y Lewaldove: „Kad V i (F. L .) tražite potpunu ravnopravnost žene s muškarcem u socijalnom i političkom životu, to mora imati pravo i G e o r g e S a n d o v a u svojim emancipatorskim težnjama, koje sadrže samo ono, što muškarac odavna neosporno ima. J e r s e n e m o ž e n a ć i n i j e d a n u p r a v o p a m e t a n r a z l o g z a t o, d a u ovoj r a v n o p r a v n o s t i su djeluje samo glava, a ne i s r c e ž e n i n o i da ona ne bude slobodna davati i primati kao i m u š k a r a c . N aprotiv: ako žena prema svojoj prirodi ima prava, a s tim i dužnost - jer mi nismo dužni zako pavati blago, koje nam je dano — da u duševnoj utak mici s drugim spolom napreže vlakna moždjana do krajnje granice, ona mora imati i pravo, d a r a d i o d r ž a n j a r a v n o t e ž e u s p o s o b n o s t i m a ubrza krvo t o k s r c a n a n a č i n , k o j i j o j s e č i n i naj p o d e s n i j i m. Bez ikakvog moralnog uzbudjenja svi mi čitamo naprimjer kod G o e t h e a — da uzmemo naj većeg za primjer — kako je često rasipao toplotu svojega srca i oduševljenje svoje velike duše na druge žene. Uvidjavan čovjek nalazi, da je to prirodno, baš zbog nje gove velike duše, koja se teško zadovoljava, a samo ogra ničena moralnost ne odobrava tome. Zašto se dakle Vi rugate .velikim dušama’ medju ženama 1 . . . Uzmimo, da je cijeli ženski spol bez iznimke sastavljen od George Sandičinih velikih d u ša ; svaka je žena Lukrecija Floriani, čija su sva djeca djeca ljubavi, ali koja je svu ovu djecu odgojila kako pravom materinskom ljubavlju i predanošću, tako i uvidjavnošću i razumom. Sto bi tada bilo od svi jeta ? N e m a s u m n j e , d a b i s v i j e t m o g a o p o s t o j a t i i n a p r e d o v a t i i tada, kao i da n a s , i d a b i s e m o ž d a b o l j e o s j e ć a o. “ 1 Ženino pravo i ženina dužnost. Odgovor na pisma Fanny L e w aldove: Z a i protiv žena. 2. naklada. Bonn 1871.
465
Ali zašto da na to imaju pravo samo „velike duše“ ? Kad su mogli jedan Goethe i jedna George Sandova, da izuzmemo njih dvoje izmedju mnogih drugih, koji su radili i rade kao i oni, živjeti po sklonostima svog srca, kad je naročito o Goetheovim ljubavnim aferama štampano knjiga za pol biblioteke, koje njegovi obožavaoci i obožavateljice sa ushićenjem gutaju, zašto ne odobravati kod drugih ono, što je predmet zanosnog udivljenja, kad dolazi od jednoga G oethea ili jedne George Sandove? Dakako, sloboda u izboru ljubavi nije moguća u bur žoaskom društvu — u tom i leži vrhunac našeg dokazi vanja —, ali neka se svi ljudi stave u slične socijalne uslove, 'koji danas vrijede samo za izabrane u materijalnom i duševnom pogledu, pa će svi imati mogućnosti za pravu slobodu. U ,,Jacques“-u opisuje George Sandeova jednog muža, koji o brakolomnom odnošaju svoje žene sa drugim ovako su d i: „Nijedno ljudsko biće ne može zapovijedati nad ljubavlju i nitko nije kriv, ako je osjeća ili ako je nema. Sto ženu ponizuje, jest la ž ; što ruši brak, nije čas, što ga ona ljubavniku pruži, v e ć n o ć , k o j u o n a p o s l i j e t o g a p r o v e d e s a s v o j i m m u ž e m . “ Jacques se osjeća obvezanim, da zbog ovakovog shvatanja ustupi mjesto svome suparniku (Borelu) i tada ovako umuje: „Borel bi na mome mjestu svoju ženu mirne savjesti istukao i ne bi se zarumenio, da ju tada primi u zagrljaj, poniženu njegovim batinama i cjelovima. Ima ljudi, koji bez razmišljanja, po istočnjačkom običaju ubijaju svoju nevjernu ženu, jer je smatraju kao zakonito vlasništvo. Drugi se tuku sa svojim suparnikom, ubiju ga ili udave, i tada ženu, koja im reče, da ih voli, mole za cjelove i milovanja, dok se ona usteže puna straha ili predaje u očajanju. T o je u bračnoj ljubavi običan način ponašanja i meni se čini, da je ljubav svinja manje podla i manje surova od ljubavi takvih ljudi.” 1 Brandes dodaje ovim navedenim rečenicama o v o : „O ve istine, koje za naš da našnji o b r a z o v a n i svijet važe kao elementarne, bile su *) G eorge Brandes, Literatura Leipzig 1883. V eit & Co. A . Bebel: Ž en a i socijalizam.
devetnaestog stoljeća. 5.
svezak. 30
466
prije pedeset godina vapijući u nebo sofizmi." Ali ni danas se „imućni i obrazovani svijet" ne usudjuje, da se otvo reno izjavi za načela George Sandove, i ako faktično po njima živi. Kao što je licemjeran u moralu i religiji, tako isto i u braku. Ono, što su radili Goethe i George Sandova, rade danas tisuće drugih, koji se ne mogu uporediti s Goetheom ili Sandovom, pa ipak ne gube ništa na društvenom ugledu. T reba čovjek samo da ima ugledan položaj i sve ide samo od sebe. Bez obzira na to, slobode jednoga Goethea ili jedne George Sandove vrijede sa stanovišta gradjanskoga morala kao nemoralne, jer se sukobljuju sa moralnim zako nima, koje je društvo stvorilo, i sa prirodom našeg dru štvenog stanja. Prisilni je brak za gradjansko društvo nor malan brak, jedini „moralni" savez spolova, svaki je drugi spolni savez nemoralan. Đuržoaski je brak, kako smo nepo bitno dokazali, posljedica buržoaskih prilika s obzirom na vlasništvo. Stojeći u najužoj vezi sa privatnim vlasništvom i nasljednim pravom, on se sklapa radi dobijanja „zako nite" djece za nasljednike. A pod pritiskom društvenih prilika on je nametnut i onima, koji nemaju ništa da nasli jede, 1 on postaje društveno pravo, koje država kaznom štiti, zatvarajući u tamnice ljude i žene, koji živu van bračno ili se rastave. Ali u socijalističkom društvu ne če se imati šta na sljeđivati, i ako se kao baština smatra pokućstvo i lične stvari, i sa te tačke gledišta današnji oblik braka otpada. T im e je svršeno i sa pitanjem o nasljednom pravu, koje socijalizam ne treba da ukida. Ne ima li privatnog vlasni štva, ne može biti ni nasljednog prava. Ž ena će dakle biti s l o b o d n a i djeca, koju bude imala, ne će joj ovu 1 U svom djelu ,,Gradja i život društvenoga tijela4 veli Dr. S c h a f (1 e : „Slabljenje bračne veze olakšavanjem rastave braka ne može se zacijelo željeti, ono bi bilo protivno moralnim zadacima ljudskog parenja i štetno za održanje stanovništva i odgoj djece." Prema onome, što smo rekli, izlazi, da mi smatramo ova naziranja ne samo netačnima, već smo pripravni, da ih smatramo i nećudoredniraa.4^ Medjutim će i Dr. Schaffle priznati, da je nemoguće, u jednom društvu daleko kul turnijem, nego li je sadašnje, uvoditi ili održati ustanove, k o j e s e k o s e s n j e g o v i m p o j m o v i m a o moral u.
467
slobodu umanjiti, ona joj mogu samo uvećati radost života. Dadilje, odgojiteljice, prijateljice, odrasla ženska mladež bit će joj u pomoći u slučajevima, u kojima joj je pomoć potrebna. Moguće je, da će u buduće biti ljudi, koji će reći slično A . H u m b o l d t u : „Ja nisam stvoren, da budem otac porodice. Osim toga ja smatram ženidbu za grijeh, radjanje djece za zločin “ P a šta onda? Moć prirodnog nagona pobrinut će se kod ostalih za ravnotežu. Nas ne uznemiruje ni neprijateljstvo prema braku jednog Humboldta ni filozofski pesimizam jednoga Schopenhauera, Mainlandera ili v. Hartmanna, koji u „idealnoj državi“ stavljaju čovječanstvu u izgled samouništavanje. Mi smo ovdje istog mišljenja kao i Fr. Ratzel, koji piše sa punim pravom: „ Č o v j e k se ne s m i j e d u l j e s m a t r a t i kao i z u z e t a k od p r i r o d n i h zakona, ne go neka već jednom počne tražiti z akonitost u s v o j i m v l a s t i t i m r a d n j a m a i m i s l i m a i neka na s t o j i , da živi po p r i r o d n i m z a koni ma. O n ć e p o s t i ć i t o, d a z a j e d n i č k i ž i v o t s a n j e m u j e d n a k i m a , to j e s t p o r o d i c u i dr žavu, u r e d i ne po n a č e l i m a d a l e k i h vje k o v a , već po r a z u m n i m p r i n c i p i m a n a r a v n e s p o z n a j e . P o l i t i k a , m o r a l , p r a v n a n a č e la , k o j a s a d a k u l j a j u iz s v i h m o g u ć i h izvora, d o ć i će u p o t p u n i s k l a d sa z a k o n i m a pri r o d e . Ž i v o t , d o s t o j a n č o v j e k a , o k o m e se p r i č a t i s u ć l j e ć i m a , p o s t a t i će k o n a č n o i s t i n o m.**1 Ovo se vrijeme približava o r i j a š k i m k o r a c i m a . Ljudsko je društvo tijekom hiljada godina prošlo kroz sve faze razvoja, da bi najposlije došlo dotle, odakle će ući u komunističko vlasništvo i potpunu jednakost i bratstvo, ali ne više samo suplemenika, v e ć s v i h l j u d i . T o je veliki napredak, koji ono čini. Slobodu, bratstvo i jedna kost svih ljudi, za čime je buržoasko društvo uzalud te žilo, na čemu nasijeda i mora da nasjedne, ostvariti če 1 Citat u H ackelevoj „Prirodnoj povjesti stvaranja1'. 4. naklada.
468
socijalizam. Đuržoasko je društvo moglo postaviti samo teoriju, koja je, kao i u mnogim drugim stvarima, u pro tivnosti sa praksom. Socijalizam će združiti teoriju i praksu. Povratak čovječanstva polaznoj tački njegovog razvitka biva na daleko višem kulturnom stupnju, negošto jeonaj, od koga je pošlo. Prvobitno je društvo imalozajedničku svojinu u rodu i bratstvu, ali tek u najgrubljoj formi i na nerazvijenom stupnju. Razvitak, koji je otada učinjen, ra stočio je zajedničku svojinu do najsitnijih beznačajnih osta taka, razorio rod i cijelo društvo rastvorio u atome, ali on je u svojim različitim fazama silno podigao produktivne snage društvene i mnogostrukost potreba, od rodova i ple mena stvorio narode i države i time opet proizveo stanje, koje je sa potrebama društvenim u vapijućoj protivnosti. Z adatak je budućnosti, da ovu protivnost razriješi time, što će izvršiti na najširoj osnovi pretvaranje privatne svojine i sredstava za rad u zajedničku svojinu. Društvo uzima u svoje ruke ono, što je nekada imalo i samo stvorilo, ono omogućuje svima, u skladu s novim uslovima života, da živu na n a j v i š e m kulturnom stupnju, to jest, o n o d a j e s v i m a o n o , š t o j e u p r i m i t i v n i m o d n o s i m a m o g l o b i t i s a mo pr i vi l eg p o j e d i n a c a i l i p o j e d i n i h k l a s a - A sada i žena o p e t uzima a k t i v n u ulogu, koju je nekad imala u prvobitnom društvu, ali ne kao gospodarica, već kao rav nopravna. „Konac državnog razvoja nalikuje početku ljudskog ži vota. Prvobitna se jednakost vraća opet. Život, zasnovan na materinstvu, otvara i zaključuje kružno kretanje ljudskih stvari,“ piše Đachofen u svom djelu „Materinsko pravo*. A Morgan veli: „Sa nastankom civilizacije porast bogatstva postao je tako ogroman, njegovi oblici tako raznovrsni, njegova pri mjena tako opsežna, a u p r a v l j a n j e n j i m e u d e ' š e n o je t a k o v j e š t o u i n t e r e s u vlasnika, te ovo b o g a t s t v o s t o j i d a n a s p r e m a na r o d u k a o n e s a v l a d i v a s i l a . Ljudski duh stoji sputan i bez pomoći pred vlastitim svojim djelom. Ali ipak će doći vrijeme, kad će ljudski razum ojačati za vladavinu
469
nad bogatstvom, kad će utvrditi kako pdnos države prema vlasništvu, što ga ona štiti, tako i granice pravima vlasnika. I n t e r e s i d r u š t v a s u a p s o l u t n o p re č i, n e g o i n t e r e s i p o j e d i n a c a , i j e d n i i d r u g i mo r a j u biti d o v e d e n i u pra v ed a n i harmoničan o d n o š a j ; puki lov za bogatstvom nije krajnja meta čovječanstva, progres će postati zakonom budućnosti, kao što je bio za prošlost. Vrijeme, koje je proteklo od osvita civilizacije, jest samo jedan mali dio vremena u dosadaš njem životu čovječanstva, samo jedan mali dio vremena u njegovom životu. P r o p a s t d r u š t v a s t o j i p r e d nama kao kraj j e d n o g h i s t o r i j s k o g raz vitka, čiji je j e d i n i k o n a č n i cilj bio bo g a t s t v o ; j e r t a k a v r a z v i t a k s adr ži e l e ment e svoga vlastitog uništenja. ,,D e m o k r a c i j a u upravi, bratstvo u d r u š t v u , j e d n a k o s t pr ava, o p ć e n i t i uzgoj p o s v e t i t će n a j b l i ž i , viši s t u p a n j društva, za koj i p o s t o j a n o r a d e i s k u s t v o , r a zum i
znanost. „ O n o će bi t i o b n o v a — ali u v i š e m obl i ku — slobode, jed n a k o sti i bratstva starih rodova."1 T ako ljudi različitih stajališta dolaze do istih rezultata na osnovi svojih znanstvenih istraživanja. Potpuna eman cipacija žene i njezina ravnopravnost s muškarcem jedan je od ciljeva našega kulturnog razvitka, i njezino ostva renje ne može spriječiti nikoja sila svijeta. Ali ona je mo guća samo na temelju preobražaja, koji ukida vlast čo vjeka nad čovjekom, dakle i kapitalista nad radnikom. T ek onda će čovječanstvo dostići najvišu tačku svojega razvoja. Najzad će doći „zlatno doba“, o kom su ljudi tisućlje ćima sanjali i za kojim su čeznuli. K l a s n o g o s p o d st vo s v r š i t će z an a vi j e k, a s njim i gos p o d s t v o m u š k a r c a nad ženom. 1 Morgan, u pomenutoj knjizi, atr. 474 do 475.
470
Dvadesetideveto
poglavlje.
Internacijonalnost. Život, dostojan čovjeka, za sve, ne može biti stvar jednog povlaštenog naroda, koji, izolovan od svih ostalih naroda, ne bi mogao ovo stanje ni zasnovati ni održati. Cijeli naš razvitak jest proizvod zajedničkog rada nacijonalnih i internacionalnih snaga i odnosa. 1 ma da nacijonalna ideja u mnogome još vlada glavama i služi kao sredstvo za održanje političke i socijalne vlasti, jer je ova moguća tek u krugu nacijonalnih granica, mi smo već du boko zapali u internacijonalizam. Trgovački, carinski i brodarski ugovori, svjetski po štanski savez, medjunarodne izložbe,* kongresi za medjunarodno pravo i medjunarodni novčani saobraćaj, ostali internacijonalni naučni kongresi i savezi, medjunarodne istraživačke ekspedicije, naša trgovina i promet, naročito medjunarodni kongresi radnika, koji su nosioci novog vre mena i čijem se moralnom utjecaju ima zahvaliti, te je u proljeće 1890. na poziv njemačkog carstva održana u Ber linu prva medjunarodna konferencija za zaštitu radnika, sve je to svjedočanstvo medjunarodnoga značaja, što ga zauzeše odnošaji izmedju različitih kulturnih naroda, bez obzira na njihovu nacijonalnu zatvorenost, koja se sve više narušava. Nasuprot nacijonalnoj privredi mi govorimo o s v j e t s k o j p r i v r e d i i pridajemo joj veći značaj, jer o njoj u bit nosti zavisi dobro i blagostanje pojedinih naroda. Veliki dio naših proizvoda zamjenjuje se za proizvode stranih zemalja, bez kojih ne možemo da već egzistiramo. I kao što jedna industrijska grana nanosi štetu drugoj, ako u jednoj od njih nastupi kriza, tako isto kriza obuzme na cijonalnu proizvodnju jedne zemlje, ako se proizvodnja druge ukoči. Odnosi izmedju pojedinih zemalja postaju sve tješnji, bez obzira na sve prolazne smetnje, kao što su ratovi i nacionalistička izazivanja, jer njima gospodare materijalni interesi, najjači od svih ostalih. Ove odnose pojačava svaki novi prometni put, poboljšanje svakog pro metnog sredstva, svaki izum ili usavršenje u procesu pro-
471
izvodnje, po čemu postaje roba jeftinijom. Lakoća ličnog saobraćaja izmedju zemalja i naroda, daleko udaljenih medju se, jest jedan novi bitan faktor u lancu veza. Ise ljivanje i kolonizacija jesu druga moćna poluga. Jedan narod uči se od drugoga, jedan nastoji da drugoga nadvisi u utakmici. Pored razmjene materijalnih produkata najrazličitije vrsti razmjenjuju se i duševni proizvodi, kako u iz vorniku, tako i u prijevodima. Z a milijune postaje nuždom izučavanje stranih živih jezika. Ali pored materijalne ko risti ništa ne pridonosi više tome, da se antipatije uklone i probude simpatije od upoznavanja sa jezikom i duševnim proizvodima tudjeg naroda. Djelovanje toga procesa približavanja, što se vrši na medjunarodnoj ljestvici, jest to, da različite zemlje p os t a j u s ve s l i č n i j e u s v o j i m s o c i j a l n i m pri l i k a m a . Kod najnaprednijih i z b o g t o g a m j e r o d a v n i h kulturnih naroda ta je sličnost već tolika, da onaj, koji je upoznao ekonomsku strukturu jednog naroda, pozna u glavnom već i one ostalih. O d prilike tako, kao što kostur životinja iste vrsti ima istu organizaciju i grad ju, pa ako čovjek ima njegove pojedine dijelove, može da teoretski konstruira cijelu životinju. Daljnja je posljedica ta, da moraju biti i jednake po sljedice tamo, gdje postoje jednaki socijalni tem elji: gomi lanje velikoga bogatstva i protivno ovome najamno ropstvo, zarobljivanje masa mašinerijom, vlast bogate manjine nad masama, sa svim posljedicama, koje slijede otuda. Mi vidimo doista, da klasne opreke i razredne borbe, koje bijesne u Njemačkoj, pokreću čitavom Evropom, Sa veznim Državama, Australijom i t. d. U Evropi vlada od Rusije do Portugalske, od Balkana, Ugarske i Italije do Engleske i Irske isti duh nezadovoljstva, opažaju se iste pojave socijalnog vrijenja, sveopće revoltiranosti i rasula. Izvana raznoliki, već prema stepenu razvoja, karakteru pu čanstva i obliku njihovoga političkog stanja, u bitnosti su ovi pokreti posvuda jednaki. Njihov su uzrok duboke društvene suprotnosti. Svakom se godinom one sve vise zaoštravaju, vrijenje i nezadovoljstvo prodire sve dublje i na šire u društveno tijelo, dok konačno jedna pobuda,
472
možda i neznatna, ne izazove eksploziju, koja će se poput munje proširiti preko čitavog kulturnog svijeta izazvavši na bojno polje za i proti sve duhove. Borba novog svijeta proti starom se rasplamsala. Na pozornicu dolaze mase, borba se vodi punoćom inteligen cije, što još nikada ne vidje svijet ni u jednoj borbi i kao što ne će nikad više vidjeti u sličnoj borbi. J e r to j e p o s l j e d n j a d r u š t v e n a b o r b a . Stojeći u početku dvadesetog stoljeća, mi vidimo, kako se ta borba približava posljednjoj svojoj fazi, u kojoj pobjedjuju nove ideje. Novo će se društvo podići na medjunarodnoj osnovi. Narodi će se zbratimiti, oni će jedan drugome pružiti ruke i raditi na tome, da novo stanje postepeno prošire na sve narode na zemlji.1 Jedan narod ne će više dolaziti drugome kao neprijatelj, da ga eksploatiše i ugnjetava, kao predstavnik tudje vjere, koju mu hoće da nametne, već kao prijatelj, koji hoće da uzgoji sve ljude za kulturne. Kulturni i kolonizatorski radovi novoga društva bit će po svojoj prirodi i svojim sredstvima isto tako različni od sa dašnjih, kao što su oba društva u suštini svojoj različna. N e će se upotrebljavati ni barut, ni olovo, ni alkohol, ni biblija; kulturna će se misija preduzimati samo mirnim sredstvima, koja će učiniti, da barbari i divljaci gledaju u civilizatorima ne svoje neprijatelje, već svoje d o b r o t v o r e . Pametni putnici i istraživači znaju već odavna, kako je taj put uspješan. K ad se jednom kulturni narodi ujedine u jednu veliku federaciju, tada će zauvijek „umuknuti ratne bure“. Vječni mir ne će tada biti san, kao što danas gospoda u uni formi hoće da prikažu. Ovo će vrijeme doći, čim narodi upoznaju prave svoje interese. A ovi se ne će unapredjivati ni borbom, ni svadjom, ni oružanjima, sto upropašćuju zemlje i narode, već mirnim sporazumom i za jedničkim kulturnim radom. Osim toga se vladajuće klase i njihove vlade brinu, kao što je gore izloženo, da se 1 „Nacijonalni interes i interes čovječanstva nalaze se danas u neprijateljstvu. N a jednom višem stupnju civilizacije oba će se interesa poklopiti i postati jedno." v. Thiinen, Izolirana država.
473
militarističkim oružanjima i ratovima stane na kraj zbog njihove ogromnosti. T ako će posljednje oružje, kao i to lika prije njega, otići u muzeje, neka buduća pokoljenja vide, kako su se prošle generacije hiljadama godina klale kao divlje životinje — dokle čovjek konačno nije triumfirao nad životinjom u sebi. D a su samo nacijonalne osobitosti i suprotnosti interesa — koje vladajuće klase u svim zemljama umjetno podstrekavaju, da bi u zgodnom času dobile u jednom velikom ratu kanal za odvodjenje opasnih struja — ono, što izaziva ratove, potvrdjuje jedna izjava pokojnoga generala feldmaršala M o 11 k e a. U prvom svesku njegove ostavštine, koji obradjuje njemačko-francuski rat od 1870— 71., veli se medju ostalim i ovo u uvodnim opaskam a: „ Do k l e n a r o d i ži vu o d i j e l j e n i m život om, bi t će i n e p r i j a t e l j s t a v a , k o j a se mogu i z r a v n a t i s a m o o r u ž j e m , ali j e ž e l j e t i u i n t e r e s u č o v j e č a n s t v a , d a r a t o v i p o s t a n u rj edj i , kao što su p o s t a l i strašniji." Eto, ovaj zasebni nacijonalni život, to jest neprijateljsko ogradjivanje jednog naroda proti drugom, iščezava sve više u prkos svim suprotnim nastojanjima, da se održi, i bu duće generacije moći će bez muke ostvariti i one zadatke, na koje su genijalne glave mislile odavna i za čija su riješenja činile bezuspješne pokušaje. V eć je Condorcet imao ideju, da uvede u život jedan opći svjetski jezik. A ne kadašnji predsjednik Saveznih Država, pokojni Ulysses Grant, rekao je u jednom govoru: „Pošto su trgovina, na stava i brzi prenos misli i materija pomoću telegrafa i pare promijenili sve, ja vjerujem, da Bog priprema svijet, da postane j e d a n narod, da govoii j e d a n jezik, da po stigne takvo savršenstvo, u k o m e v i š e n e ć e b i t i p o t r e b n e ni v o j s k e ni r a t n e m o r n a r i c e . " N a ravno, kod jćdnog punokrvnog yankeea dragi Bog igra ulogu izravnjavanja, koje je jedino proizvod historijskog razvoja. N e treba se tome čuditi. Licemjerstvo ili čak i borniranost u pitanjima religije nigdje nije veće, nego u Saveznim Državama. Što manje državna vlast svojom or ganizacijom upravlja masama, u toliko više mora to činiti
474
religija, crkva. O tuda buržoazija izgleda uvijek najpobožnija tamo, gdje je državna vlast ^najslabija. Pored Saveznih Država u Engleskoj, Belgiji, Švicarskoj. I revolucijonarac Robespierre, koji se glavama aristokrata i popova sigraše ka loptama, bio je, kao što je poznato, vrlo religijozan, radi čega je dao svečano uspostaviti najviše biće, koje je kratko vrijeme prije toga — isto tako neukusno — kon venat objavio kao zbačeno. 1 pošto su se prije velike re volucije najlakoumniji i najblaziraniji aristokrati u Francuskoj razmetali svojim ateizmom, Robespierre ga je smatrao ari stokratskim i denuncirao ga je pred konventom u svome govoru o najvišem biću ovim riječima: „ A t e i z a m j e a r i s t o k r a t s k i . Ideja o najvišem biću, koje bdije nad potlačenom nevinošću i kažnjava triumfatorski zločin, pot puno je demokratska. K a d B o g a n e bi b i l o , m o r a o bi s e j e d a n t a k a v i z m i s l i t i . " Kreposni je Robes pierre slutio, da njegova kreposna buržoaska republika ne može izgladiti socialne opreke, o t u d a vjerovanje u naj više biće, koje vrši odmazdu i gleda da izravna ono, što u njegovo vrijeme ljudi još nijesu mogli izravnati, otuda je i vjera bila jedna nužda za prvu republiku. Ovo će vrijeme proći. Jedan kulturni napredak iza zvati će drugi, čovječanstvo će postavljati sebi uvijek nove zadatke i dospjeti do takvog kulturnog razvitka, koji ne će više znati za narodnosnu mržnju, ratove, religijozne borbe i slične natražnosti.
Trideseto
poglavlje.
Pitanje naseljenosti i socijalizam. 1. Strah od prenapučenosti. Ima ljudi, koji p i t a n j e n a s e l j e n o s t i smatraju najvažnijim i najaktuelnijim od svih pitanja, jer prijeti opas nost od „prenapučenosti", šta više, ona već postoji. Ovo se pitanje mora pretresati specijalno sa medjunarodnog sta jališta, jer ishrana i razmještaj naroda postaju sve vise
475
medjunarodna stvar. Oko zakona o naseljenosti vodjene su poslije Malthusa mnoge prepirke. U sv6me djelu, koje je postalo slavno i glasovito, „Prilog principu naseljenosti koje Karl Marx označuje „djački površnim i popovski izdeklamovanim plagijatom iz Sir Jamesa Stewarta, Townsenda, Franklina, W allacea itd.“, „bez ijedne samostalne ideje“, Malthus iznosi gledište, da ljudstvo ima tendenciju, da se umnožava u geometrijskoj progresiji (1, 2, 4, 8, 16, 32 itd.), dok se hrana može da uvećava tek u aritmetičkoj progresiji (1, 2, 3, 4, 5 itd.). Nužna posljedica toga jest, da se izmedju broja ljudi i količine hrane brzo javila nerazmjernost, koja neminovno vodi bijedi u masi i pomoru u masi. Z ato je potrebno „uzdržavati se “ od pravljenja djece. Ne smije se ženiti onaj, koji ne ima dovoljno sred stava za ishranu svoje porodice, jer za „stolom prirode** nema mjesta za potomstvo. Strah od prenaseljenosti vrlo je star. Njega je bilo, kao što ispitivanja u spomenutom spisu pokazuju, već kod Grka i Rimljana, a tako isto pri izlazu iz srednjeg vijeka. O n je vladao Platonom i Aristotelom, Rimljanima, sitnim gradjanima srednjega vijeka, on je vladao i nad Voltaireom, koji je o tome štampao jednu raspravu u prvoj četvrti osam naestog vijeka. Drugi su se književnici ugledali u njega, dok se najposlije u Malthusu nije javio onaj, koji je ovim strahovanjima dao najjači izraz. Strah od prenaseljenosti javlja se uvijek u perijodama socijalnog raspadanja. O pće nezadovoljstvo, koje se tada javlja, hoće da se pripiš'e u prvom redu suvišku ljudi, a ne nedostatku životnih namirnica i načinu pribavljanja i podjele njihove Svako izrabljivanje čovjeka po čovjeku osniva se na klasnoj vladavini. A prvo i najbolje sredstvo klasne vlada vine jest zauzimanje zemljišta. Iz zajedničkog posjeda po staje postepeno privatni posjed. Masa ostaje bez vlasništva i primorana je, da svoju porciju životnih namirnica zaradjuje u službi kod imućnih. U takvim prilikama svaki pri raštaj u porodici ili novi konkurenat pada kao teret. Javlja se sablast prenaseljenosti, koja u toliko veći strah širi, u koliko se zemlja sve više monopolizira, a u produktivnosti
476
gubi, bilo što se dovoljno ne obradjuje, ili što se najbolje zemljište pretvara u pašnjake, ili što se kao lovna oblast rezervira za uživanje gospodarovo i tako otkida obradjivanju za ishranu naroda. Rim i Italija trpjeli su najveću oskudicu u hrani, kada se zemlja nalazila u rukama otpri like tri tisuće latifundijskih posjednika. O tuda očajni uzvik: Latifundija uništavaju Rim. Zemljište Italije bilo je pretvo reno u ogromne lovske oblasti ili u vrtove za uživanje plemićskih posjednika, a često je ležalo neobdjelano, jer je obradjivanje robovima bilo skuplje, nego li cijena žitu, koje se dovozilo iz Afrike i Sicilije, stanje, koje je širom otvo rilo vrata lihvarenju sa žitom, kojim se bavilo opet u prvom redu bogato plemstvo Rima. T o je bio glavni razlog, da se napusti obdjelavanje domaće zemlje. Plemstvo je dobijalo na lihvi sa žitom više, nego na proizvodjenju žita na svom ladanju. U takvim su se odnosima rimski gradjani ili osirotjelo plemstvo radije odricali braka i djece, što nije moglo biti spriječeno svima premijama, koje su se davale na zaklju čenje brakova i djecu, da bi se spriječilo umanjivanje vla dajuće klase. Slična se pojava javila krajem srednjega vijeka, pošto su plemstvo i svećenstvo u nizu vjekova svima sredstvima lukavstva i nasilja lišili vlasništva mnogobrojne seljake i i prigrabili sebi općinsku zemlju. Z bog pretrpljenih zlostav ljanja seljaci su se bunili, no bili su potučeni, a plemstvo je tek tada nastavilo svoj otimački zanat još na višoj ljestvici, što su reformovani knezovi prakticirali i prema crkvenim dobrima, uslijed čega je broj hajduka, prosjaka i skitnica porastao kao nikada prije. Njihov je broj bio naj veći poslije reformacije. Izvlašteno seosko stanovništvo teklo je u gradove. A ovdje su, zbog uzroka, koje smo prije naveli, životni odnosi postajali sve gori i tako se „prena pučenost*1 javila posvuda. Pojava Malthusova pada u onu perijodu engleske indu strije, kada su uslijed novih pronašašća Hargreavesovih, Arkwrightovih i W attovih nastali silni preobražaji u meha nici i tehnici, koji su provedeni poglavito u pamučnoj i platnenoj industriji i ostavili bez kruha desetine hiljada
477
radnika dotičnih kućnih industrija. Koncentracija posjeda i razvitak krupne industrije uzeli su u ono vrijeme u E n gleskoj velike dimenzije. Sa brzim porastom bogatstva na jednoj strani brzo je rasla bijeda mase na drugoj strani. U jedno takvo doba vladajuće klase, koje su imale sve raz loge, da postojeći svijet smatraju najboljim, morale su tražiti jedno vjerovatno objašnjenje za jednu tako protuslovnu pojavu, kao što je osiromašivanje masa uslijed sve većeg bogatstva i najvećeg cvjetanja industrije. Ništa zgodnije, nego krivicu pripisati suviše brzom namnožavanju radnika radjanjem djece, a ne tome, što su oni učinjeni suvišnima procesom kapitalističke proizvodnje i akumulacijom zemlje u rukama lordova. U takvim prilikama „djački površni, popovski izdeklamovani plagijatu Malthusov sadrži objaš njenje postojećeg zla, koje odgovara najskrivenijim mislima i željama vladajuće klase i koje ju pred svijetom oprav dava. Tim e se tumači i ogromno odobravanje, koje je naišao na drugoj strani. Malthus je za englesku buržoaziju r e k a o u p r a v o v r i j e m e p r a v u r i j e č i t a k o j e, u s p r k o s t o m e , š t o n j e g o v s p i s n e m a ni j e d n e j e d i n e „ s a m o s t a l n e mi sl i ", p o s t a o v e l i k i s l a v a n č o v j e k , a n j e g o v o i m e n a z i v za čitavuteoriju.1
2 Proizvodnja u prenaseljenosti. Prilike, koje su izazvale kod Malthusa očajni krik i njegove brutalne teorije — on ih je uputio radničkoj klasi i tako zajedno s neuspjehom požeo i porugu — poslije toga su se od decenija do decenija još jače rasprostrle. N e samo u otadžbini Malthusovoj, u Velikoj Britaniji, već u svim zemljama na svijetu sa kapitalistićkim načinom pro izvodnje, koji povlači za sobom ekstenzivni sistem u poljo privredi i podjarmljenje masa mašinerijom i fabrikom. ^Ovaj se sistem sastoji, kao što je pokazano, u tome, što je radnik odvojen od sredstava za rad, bila ona zemlja ili 1 Što su Darwin i drugi postali takodjer pristašama Malthusovim, pokazuje samo to, kako nedostatak ekonomskih studija vodi k najjedcostranijim posmatranjima u prirodonaučnoj oblasti.
478
alat, i što su sredstva za rad prešla u ruke kapitalista. Taj sistem stvara neprestano nove grane industrije, razvija ih i koncentriše, ali i baca stalno nove mase naroda na ulicu, čini ih „prekobrojnima". U mnogom pogledu on ide na ruku, kao u starom Rimu, latifundijama sa svim njihovim posljedicama. Irska je klasična zemlja u Evropi, koju je engleska ekspanzivna privreda najgore pogodila. O na je imala već 1874. 12,378.244 akra livada i pašnjaka, a samo 3,373.508 akra oraće zemlje, i svake godine stanovništvo se smanjuje, a oranice se pretvaraju u livade i pašnjake za ovce i goveda i u lovačke oblasti za lordove.1 (Godine 1908. 14,805.046 akra lhada i pašnjaka, a 2,328.906 akra oranice). Irska oranica nalazi se kao zakup u rukama veli kog broja malih i najmanjih zakupnika, koji nisu u stanju da iskoriste zemlju u većim razmjerima. Tako pruža Irska izgled zemlje, koja se iznova vratila od zemljorada k sto čarstvu. Pri tom je stanovništvo, koje je početkom devet naestog vijeka brojilo preko 8 milijuna glava, opalo danas na 4, 3 milijuna, a još su uvijek nekoliki milijuni „preko brojni". Pobuna Iraca protiv Engleske tumači se ovim vrlo jednostavno. Š k o t s k a pokazuje u svojim odnosima vla sništva i obdjelavanja zemlje posve sličnu sliku kao Irska.2 1 Ferdinand Freiligrath pjeva u dirljivoj pjesmi „Irska" : T ako se stara gospodar, da ga jelen i vo, T o jest: da ga njegov seljak tovi, Um jesto da isuši svoje dolove V i ih znate v e ć : irske bare I O n ostavlja zemlju da leži bez koristi, N a kojoj bi se struk do struka njihao ; O n je ostavlja ludo vodenoj kokoši, Vivku i divljoj patci. 1 eto, prokletstvo: — Močvare 1 pustoš od četiri milijuna milja. ‘2 ,,D v a m i l i j u n a a k r a , koji obuhvataju n a j p l o d n i j u zemlju Škotske, postali su potpuno p u s t i . Prirodna trava u predjelu Glen Tilt spada u najhranivije trave u grofoviji P e r th ; Deer forest (divlji park) u predjelu Ben Auldera bijaše najbolji pašnjak u prostranoj oblasti Baden och a; jedan dio Black Mount Foresta bio je najboljiškotski pašnjak za crne ovce. O prostranosti zapuštene i opustjele zemlje za 1 o v a č k a u ž i v a n j a može se stvoriti predodžba iz toga, što ona obuhvata veći prostor, nego što je cijela grofovija Perth. Gubitak, koji zemlja uslijed
479
Slično se stanje ponavlja u U g a r s k o j , koja je tek po sljednjih decenija stupila u moderni razvitak. Zemlja, tako bogata radnim zemljištem kao malo koja u Evropi, zadu žena je, njeno stanovništvo osiromašilo i dopalo lihvarskih šaka. U očajanju iseljava se u masama. Ali zemlja je kon centrirana u ruke modernih kapitalističkih magnata, koji vode sa šumama i njivama najekstenzivniju privredu, tako da će Ugarska doskora prestati biti zemlja, koja izvozi žito. Slično je stanje i u Italiji. U Italiji je političko jedin stvo naroda, kao i u Njemačkoj, išlo na ruku kapitali stičkom razvitku, ali vrijedni seljaci iz Piemonta i Lom bardije, Toscane, Romagne i Sicilije osiromašuju sve više i propadaju. V eć se iznova počimaju stvarati močvare i bare tamo, gdje su bili još pred nekoliko decenija dobro obradjeni vrtovi i njive sitnih seljaka. Pred vratima Rima, u takozvanoj Campagni, leži zapušteno stotinu hiljada hek tara zemlje, u predjelu dakle, koji je nekada bio najbujniji u starom Rimu. Močvare pokrivaju zemlju i izdišu svoje otrovne mijazme. Kad bi se primjenom zgodnih sred stava uredili temeljiti kanali i dobro navodnjavanje, stanov ništvo Rima dobilo bi bogat izvoz hrane i uživanja. Ali Italija pati od žudnje da bude velevlast, ona upropaštuje stanovništvo lošom upravom, militarističkim i mornaričkim oružanjem i „kolonizacijama", i tako nema sredstava za kulturne zadatke, kao što je taj, da Campagnu učini plod nom. Slično stanje ovome u Campagni jest i u Južnoj Ita liji i Siciliji. O va, nekada žitnica Rima, sve više osiroma šuje ; iscrpljenijeg, oskudnijeg, zlostavljenijeg stanovništva nema u cijeloj Evropi. Sinovi najljepše zemlje u Evropi poplavljuju pola Evrope i Amerike kao nadničari ili se u grupama zauvijek iseljavaju, jer ne će da umru od gladi na očinskoj zemlji, koja nije njihovo vlasništvo. Malarija, ovog silnog opustošenja u izvorima proizvodnje ima, može se cijeniti po tome, sto bi zemlja divljeg parka Đen Auldera mogla ishraniti 15.000 ovaca i što ona čini, samo jedan t r i d e s e t i d i o c j e l o k u p n e l o v a č k e o b l a s t i u Š k o t s k o j . . . Sva je ova lovačka zemlja skroz neproduktivna . . . O na bi se mogla bez uštrba potopiti u valovima Sje vernog mora.'* Londonski „Economist*', 2. srpnja 1866, citiran kod Karla Marža, K apital, 1. svezak, 2. izdanje.
480
ona strašna groznica, širi se po cijeloj Italiji u takim d i menzijama, da je vlada, u strahu od nje, već 1882. nare dila istraživanje, koje je dalo žalosni rezultat, da je od 69 provincija zemlje ova bolest u velikoj mjeri snašla 32, 32 su već dohvaćene, a samo je još 5 ostalo poštedjeno. Bolest, koja je prije bila poznata samo na selu, prodrla je u gradove, jer tamo nagomilani proletarijat, uvećan proleta riziranim seoskim stanovništvom, čini ognjište za zarazne bolesti.
3. Siromaštvo i plodnost. S koje god strane posmatrali kapitalistički privredni si stem, uvjeravamo se, da bijeda i nevolja masa nijesu po sljedica oskudice u sredstvima za hranu i život, već i posljedica nejednake njihove podjele i naopakog načina privredjivanja, koji jednima daje u izobilju, a druge pri morava na skapanje. Malthusove tvrdnje imaju smisla samo sa gledišta kapitalističkog načina proizvodnje. Na drugoj strani sam kapitalistički način proizvodnje goni djecu u proizvodnju ; njemu su potrebne jeftine dječje „ruke' za radionice i tvornice. Kod proletera postaje rad djece nekom vrsti računa, ona moraju sama sebi steći sredstva za život. Proletarac u kućnoj industriji primoran je da ima mnogo djece, jer u tom leži jedna garancija za njegovu sposobnost u konkurenciji. T o je jamačno užasan sistem, on pojačava osiromašenje radnika i njegovu zavisnost od poduzetnika. Proletarac je prisiljen da radi za sve bjedniju nagradu. 1 svaka ustanova radničke zaštite, svaki viši izdatak za ovu ili onu socijalnu dužnost, koji ne obvezuje poduzetnika i za kućne radnike, koji za njega rade, podstiće ga, da pro širi krug kućnih radnika; kućna industrija daje poduzetniku koristi, kakve mu lako ne pruža nijedan drugi oblik pro izvodnje, predpostavljajući, da se on može provesti prema prirodi proizvodnog procesa. No kapitalistički proizvodni sistem stvara ne samo hiperprodukciju robe i radnika, već i inteligencije. 1 inteli gencija obezbjedjuje sebi opstanak sve teže, ponuda uvijek
481 nadmašuje potragu. Samo jedno nije u ovom kapitalističkom ^ svijetu suvišno, a to je kapital i njegov vlasnik, kapitalista. A ko su buržoaski ekonomi malthusijanci, oni su ono, što u buržoaskom interesu moraju da budu, samo svoje buržoaske mušice ne treba da prenose na socijalističko društvo. John Stuart Mill v e li: „Komunizam je upravo ono stanje stvari, kod kojega se smije očekivati, da će se javno mišljenje najintenzivnije izjaviti proti ovoj vrsti samožive neumjerenosti. Svako namnožanje naroda, koje bi umanjilo ugodni položaj stanovništva ili povećalo njegove napore, moralo bi imati kao posljedicu za svakog pojedinca u društvu neposrednu i očiglednu bijedu, a ona se tada ne bi mogla pripisati samoživosti poslodavaca ili nepravednim povlasticama bogataša. U tako promijenjenim prilikama ne bi moglo izostati, da javno mišljenje ne pokaže svoje nego dovanje, a ako ono ne bi bilo dovoljno, da se kaznama ma koje vrsti uguši ova ili koja druga za društvo štetna neuzdržaljivost. Prem a tome komunistička teorija ne zaslu žuje nikako naročiti prigovor sa gledišta opasnosti od prenapučennosti; šta više, ona se preporučuje time, što ima tendenciju, da ovo zlo u velikoj mjeri spriječava. “ A pro fesor A d . W agner veli na strani 376. Rausovog „U džbe nika političke ekonomije'*: „Najmanje bi se u jednom soci jalističkom društvu mogla priznati sloboda braka i sloboda radjanja djece." O ni dakle polaze od pretpostavke, da je težnja za prenaseljenošću zajednička svim društvenim sta njima, ali obojica pripisuju socijalizmu osobinu, da će odnos stanovništva i hrane moći dovesti u ravnotežu bolje, nego svaki drugi društveni oblik. Posljednje je tačno, prvo nije. Bilo je doduše pojedinih socijalista, koji zaneseni Malthusovim idejama strahovahu, da opasnost od prenaseljenosti „stoji blizu". A li je ovih socijalističkih malthusijanaca ne stalo. Dublji pogled u narav i suštinu buržoaskog društva naučio ih je nečemu boljem. A i tužaljke naših agraraca pokazuju nam, da mi proizvodimo — sa gledišta svjetskog tržišta — i suviše hrane, tako, da niske cijene, koje otuda potiču, čine njezinu proizvodnju nerentabilnom. _ ^ Naši malhusijanci uobražavaju sebi, a zbor buržoaskih predstavnika ponavlja za njima bez smisla, da će socijalisA.
Bebel: Ž ena I wocljallzam.
31
482
tičko društvo, u kome postoji slobodan izbor ljubavi i život dostojan čovjeka, postati „stajom kunića"; da će potonuti u neograničeno spolno uživanje i proizvodjenje djece u masi. M ože se očekivati baš suprotno. Dosada su imali prosječno najveći broj djece ne bolje situirani slo jevi, već obratno, najgore situirani. Može se čak bez pre tjeravanja reći . - u k o l i k o j e o s k u d n i j i p o l o ž a j j e d n o g p r o l e t e r s k o g sloja, u t oliko je pro sječno obilatiji b l ag os lov u djeci, izni m a k a i ma i na j e d n o j i na d r u g o j s t r a ni . T o potvrdjuje i Virchow, koji je sredinom prošlog vijeka p isao: „Kao što engleski radnik u svojoj najdubljoj potonulosti, u najvećoj otupjelosti duha zna na kraju krajeva još jedino za dva izvora uživanja, za, pijanstvo i spolno općenje, tako je i stanovništvo gornje Sleske koncentriralo p r i j e m a l o g o d i n a sve želje, svu težnju na ove dvije stvari. Uživanje rakije i podmirenje spolnog nagona potpuno su ovladali njima, i tako se lako dade objasniti, što je to stanovništvo isto tako brzo raslo u broju, kao što je gubilo na fizičkoj snazi i ćudorednosti." Karl Marx daje u „Kapitalu" sličnu izjavu pišući: „Faktično ne samo broj rodjenja i smrtnih slučajeva, već apsolutna većina porodica stoji u obratnom razmjeru prema visini najamnice, dakle prema količini životnih sredstava, kojom raspolažu različite kategorije radnika. O v a j z a k o n kapitalističkog drušva zvoni besmisleno m e d j u d i v l j a c i m a ili č a k c i v i l i z i r a n i m ko l o n i s t i m a . O n podsjeća na sirovu produkciju živo tinjskih vrsta, koje su individualno slabe i izložene zatira nju." Dalje citira Marx Lainga, koji v e li: „Kad bi se sav svijet nalazio u povoljnim prilikama, brzo bi o pustio/ Laing je dakle suprotnog mišljenja M althusovu: dobar način života pridonosi ne umnožavanju, već opadanju poroda. Slično veli i H erbert S p e n c er: ,,U v i j e k i p o s v u d a se usavršavanje i sposobnost održanja potomstva sukob ljavaju medju sobom. O tuda slijedi, da će dalji razvitak čovječanstva imati za posljedicu v j e r o v a t n o o p a d an j e umnožavanja. “ Ovdje se dakle slažu mišljenja ljudi, koji stoje inače na potpuno različitim gledištima, a njihovom shvatanju pridružujemo se i mi.
483
4 . Nedostatak ljudi i suvišak hrane. Cijelo pitanje naselja moglo bi se ukratko riješiti re kavši, da strah od prenaseljenosti ne ima u doglednom vremenu nikakva smisla, jer se nalazimo pred jednim suviškom hrane, koji svake godine prijeti čak da bude veći, i da ima više smisla briga oko toga, kuda ćemo s tolikim bogatstvom, nego li oko toga, hoće li ono biti dovoljno. Proizvodjačima životnih namirnica bila bi najveća želja brži porast potrošača. Ali naši su malthusijanci u prigovavaranju nepotrebni i protiv njih moramo ustati, da im ne bi ostao izgovor, kako im se ne zna odgovoriti. O ni tvrde, da opasnost prenaseljenosti u skoroj buduućnosti leži u zakonu „opadanja zemljišnog prinosa". Naše kulturno zemljište postaje „umorno za prinos", sve veće žetve ne mogu se više očekivati, a pošto zemljište spo sobno za kulturu, koje se još može obdjelavati, postaje sve rjedje, to je opasnost od nedostataka hrane pri daljem porastu stanovništva neposredna. U ovom djelu, u poglav ljima o poljoprivrednom iskorišćivanju zemlje, već je, kako mislimo, nepobitno dokazano, kolike goleme napretke čo vječanstvo može učiniti u pogledu dobijanja novih količina hrane čak i sa gledišta današnje nauke o obradbi zemlje, ali hoćemo da priložimo tome novih primjera. Jedan vrlo valjani veleposjednik i priznati narodni gospodar, dakle čovjek, koji u oba pravca daleko natkriljuje Malthusa, rekao je već 1850., dakle u vrijeme, kad je još agrikulturna ke mija ležala u povojim a: „Produktivnost proizvodnje siro vina, naročito h r a ne, ne će u buduće zaostajati za produktivnošću u fabrikaciji i tra n s p o rtu ... T ek u našim da nima počima agrikulturna kemija otvarati izglede za poljo privredu, koji će bez sumnje zavesti još u mnogu zabludu, a li k o j i će na k r a j u k r a j e v a s t v a r a n j e h r a n e d o v e s t i u z a v i s n o s t od d r uš t va , kao št o danas leži u n j e g o v o j vl asti , k o l i k o će i k a k v o g će p l a t n a p r o i z v e s t i , samo kad ima gotova pam uka."1 Justus v. Liebig, tvorac agrikulturne kemije, misli, „da je zemlja neiscrpiva i da neprekidno daje najobilatije žetve, 1 Rodbertus, Prilog tumačenju socijalnog pitanja. 1850.
484
ako ima u dovoljnoj količini ljudskog rada i sredstava za gnojenje4*. Zakon opadanja zemljišnog prinosa Malthusova je tvrdnja, koja je mogla biti prihvaćena u njegovo vrijeme sa vrlo nerazvijenim poljoprivrednim stanjem, ali koja je odavno oprovrgnuta naukom i iskustvom. Sta više, zakon je : P r i n o s j e d n o g p o l j a s t o j i u u p r a v n o m r a z m j e r u p r e m a l j u d s k o m r a d u , k o j i se na n j e g a u p o t r i j e b i (uključivši ovamo znanost i teh niku), i p r e m a d j u b r e t u , k o j e s e n a n j e g a d o b r o u t r o š i . Kad je sitnoseljačkoj Francuskoj bilo moguće, da svoj zemljišni prinos u posljednjih devedeset godina više nego učetverostruči, dok se stanovništvo nije ni udvojilo, to se mogu očekivati potpuno drugi rezultati od društva sa socijalističkom privredom. Naši malthusijanci ne vide dalje, da pri današnjim odnosima ne ulazi u obzir samo naše zemljište, već zemljište cijelog svijeta, t. j. većim dijelom zemlje, čija plodnost daje dvadeset, trideset i još više puta toliko, koliko naše zemljište iste veličine. Zemlja je doduše prilično jako zauzeta od ljudi, ali s a i z u z e t k o m j e d n o g m a l o g d i j e l a o n a n i j e n i g d j e t a k o o bd j e l a n a i i s k o r i š ć e n a , k a o š t o bi m o g l a b i t i o b d j e l a n a i i s k o r i š ć e n a . Ne samo da bi Velika Britanija mogla proizvesti veću količinu hrane, nego danas već i Francuska, Njemačka, Austrija i još u daleko većem stepenu ostale zemlje u Evropi. U malom Wiirttembergu sa njegovih 879.970 hektara zemlje, zasijanih žitom, mogla bi se samo primjenom parnog pluga pro sječna žetva podići od 6,140.000 centi na 9,000.000 centi žita. E v r o p s k a Rusija, uzimajući za mjerilo stanje stanov ništva u Njemačkoj, mogla bi ishraniti mjesto oko 100 mi lijuna, koliko danas broji, 475 milijuna. Danas broji ev ropska Rusija otprilike 19 ’4 stanovnika po kvadratnom metru, Saska preko 300. Istina je, da Rusija ima prostranih oblasti zemlje, ko jima je klima onemogućila veću plodnost, ali na jugu ima klimu i plodnost zemlje, kakva Njemačkoj ni izdaleka nije poznata. Dalje, sa porastom naseljenosti i kulture zemlje izazivaju se promjene u klimi, koje se danas ne dadu iz
485
mjeriti Posvuda, gdje se čovjek skuplja u gustim masama, vrše se i klimatske promjene. Mi pridajemo ovim poja vama premalo značenja, mi ih čak nijesmo kadri ni iz mjeriti u cijelom opsegu, jer nemamo zato povoda, a kako stvari danas stoje, ni mogućnosti za eksperimente u veli kom. T ako isto i danas tako rijetko naseljena Švedska i Norveška sa njihovim ogromnim šumama, neiscrpnim bo gatstvom kovina, sa njihovim rijekama i morskim oblastima mogle bi biti bogat izvor za ishranu jednoga gusto nase ljenog stanovništva. U današnjim prilikama nije moguće steći zgodnih sredstava i ustanova, koje bi otvorile pristup k bogatstvu ovih zemalja, i tako se jedan dio raštrkanog stanovništva iseljava. Sto se o sjeveru može da reče, dobija dileko veće značenje za jug Evrohe : za Portugalsku, Spaniju, Italiju, Grčku, zemlje oko Dunava, Ugarsku, Tursku i t.d. Naj povoljnija klima, zemlja bujna i plodna, kakva se teško nalazi u najboljim predjelima Saveznih Država, davala je nekad nebrojenom stanovništvu n a j b o g a t i j u hranu. Trule političke i socijalne prilike ovih zemalja učinile su, da stotine hiljada žitelja iz Evrope isele preko oceana, mjesto da ostanu u otadžbini ili da se nastane u onim zem ljama, koje su mnogo bliže i ugodnije za stanovanje. Cim se ov dje budu našle pametne socijalne i političke ustanove, bit će potrebni novi milijuni ljudi, da se ove prostrane i plodne zemlje podignu na viši kulturni stepen. Z a dugo vrijeme mi imamo u Evropi, da bismo b a r d o n e k l e postigli više kulturne ciljeve, ne suvišak, već prije n e d o s t a t a k u ljudima, a u takvim je okolnostima apsurdno podavati se ma kakvoj bojazni zbog prenaselje nosti.1 Pri tom se mora uvijek imati na umu, da iskorišćenje postojećih izvora hrane primjenom nauke i rada n e zn a za g r a n i c e i s v a k i dan donosi n a mn o v a 1 T o naročito vrijedi o Njemačkoj. U prkos neprestanom namnožavanju pučanstva tako je isto stalno i opadanje njegovo u iseljivanju: ono je primjerice 1891- brojilo 1 2 0 .0 8 9 glava, 1907. još satno 3 1 .6 9 6 glava. Naprotiv je poraslo useljavanje, jer u različitim industrijskim gra nama (ali domaćih radnika. Broj useljenih bio je primjerice 1900. 7 5 7 .1 5 1 , a godine 1905. — 1 ,0 0 7 .1 4 9 .
486
o t k r i ć a i p r o n a l a s k e , k o j i u m n o ž a v a j u iz v o r e za d o b i j a n j e hrane. Idemo li od Evrope u druge dijelove svijeta, n e d o s t a t a k na l j u d i m a i s u v i š a k u z e ml j i po k a z u j e s e j o š u m n o g o v i š e m s t e p e n u . Naj plodnije i najbujnije oblasti na zemlji leže još p o t p u n o ili skoro potpuno neiskorišćene, jer se njihova obradba i eksploatacija ne može da otpočne sa nekoliko hiljada ljudi, v e ć se t r a ž e k o l o n i j e sa m a s o m od m n o g o m i l i j u n a , d a bi s e b a r d o n e k l e z a g o s p o d a r i l o p r e b u j n o m p r i r o d o m . Ovamo dolaze pored ostalih centralna i južna Amerika, jedan teren sa stotinama hiljada kvadratnih milja. Argentina je 1892. kultivirala tek oko 5 milijuna hektara, a zemlja ima na raspoloženju 96 milijuna hektara plodnog zemljišta. U južnoj Americi ima zemlje, zgodne za uspijevanje pšenice, koja leži još neobdjelana, najmanje na 200 milijuna hektara; Savezne Države, Austrougarska, Velika Britanija i Irska, Njemačka i Fran cuska zajedno imaju za strmna žita samo oko 105 mili juna hektara obradjene zemlje. C a r e y je tvrdio prije četrdeset godina, da je sama dolina Orinoka sa 360 milja dužine kadra da pruži toliku količinu hrane, k o l i k o j e p o t r e b n o c j e l o k u p n o m č o v j e č a n s t v u . U z mimo samo polovicu toga, preobilato je. Svakako bi sama Južna Amerika mogla ishraniti v i š e p u t a toliko ljudi, koliko ih danas na zemlji ima. Hraniva vrijednost jednog terena, zasadjenog bananima, i isto tolikog terena, zasijanog pšenicom, odnosi se kao 133 prema 1. Dok naša pšenica na povoljnom zemljištu nosi dvanaesterostruki do dvadeseterostruki plod, riža daje u svojoj domovini 80 do 100struki, kuruza 250 do 300 struki, a u gdjekojim predje lima, kao na primjer na Filipinima, prihod riže cijeni se na 400struku količinu sjemena. Kod svih ovih hrana bilo je pitanje u tome, da se pripravom učine što hranivijima. U pitanjima prehrane kemija ima pred sobom neiscrpivo polje razvitka. Centralna i Južna Amerika, naročito Brazilija, k°ja je sama skoro tako velika kao cijela Evropa — Brazilija ima 8,524 000 četvornih kilometara s oko 22 milijuna stanov-
487
nika napram Evropi s 9,897.010 četvornih kilometara i otprilike 430 milijuna stanovnika — nabrekle su bujnošću i plodnošču, koja izaziva udivljenje i čudo svih putnika, a ove su zemlje neiscrpivo bogate i rudama i metalima. Ali one su za svijet još gotovo zatvorene, jer je njihovo sta novništvo indolentno, brojno slabo i kulturno stoji prenisko, da bi postalo gospodar silne prirode. Kako stvar izgleda u Africi, pokazala su nam otkrića posljednjih decenija. 1 ako jedan dio centralne Afrike ne će nikad biti upotrebljiv za evropsku kulturu zemlje, druge teritorije velikog opsega dade se veoma dobro iskoristiti, čim se postupa po razumnim principima kolonizacije. S druge strane ima u Aziji pro stranih, plodnih zemalja, koje mogu hraniti nebrojene mili june ljudi. Prošlost nam je pokazala, kako tamo u sada neplodnim, gotovo pustim predjelima blaga klima izmami zemlji bogatu hranu, ako čovjek razumije, da joj dovede blagoslovljenu vodu. Sa uništenjem veličanstvenih vodovoda i ustanova za navodnjivanje u prednjoj Aziji, u zemljama Tigrisa i Eufrata it. d., u pustošnim osvajačkim ratovima i ludim ugnjetavanjem stanovništva zemlje hiljade kvadratnih milja pretvoriše su u puste pješčane pustinje.1 Kako u Aziji, tako i u Sjevernoj Africi, Meksiku, Peru. Stvorite milijune civilizovanih ljudi, bit će vam otvoreni neiscrpivi izvori hrane. Datuljina palma uspijeva u Aziji i Africi u nevjerovatnoj količini i traži pri tom tako malo mjesta, da 200 drveta pokrivaju tek jedno jutro zemlje. Durrha nosi u Egiptu više nego 3000 struki plod, pa ipak je zemlja siromašna. N e uslijed suviška ljudi, već uslijed jednog pljačkaškog sistema, koji je doveo tome, da se pustinja od decenija do decenija sve više širila. Nije moguće pro računati, kako bi srednjevropski način obradbe oranica i vrtova pokazao veličanstvene rezultate u svim ovim zemljama. S a v e z n e D r ž a v e Sjeverne Amerike mogu, prema d a n a š n j e m stanju zemljorada, ishraniti l a k o petnaest 1 Karger cijeni prihod u A natoliji čak i kod neuspjele žetve na 9 do 13 dvostrukih centi, u prosjeku na 2 6 , 4 0 do 3 9 dvostrukih centi, na dobro djubrenom i navodnjenom zemljištu na 6 6 dvostrukih centi. (M edjunarodna poljoprivredna konkurencija, jedan kapitalistički problem. N a pisao profesor Dr. G ustav Ruhland. Berlin 1 9 01.)
488
do dvadeset puta više od svog sadašnjeg stanovništva (85 milijuna), dakle 1250 do 1700 milijuna; K a n a d a bi mogla dati hrane, po istom razmjeru, mjesto za šest mili juna za više stotina milijuna. Dalje imamo Australiju, mno gobrojna, dijelom velika i izvanredno plodna ostrva Veli kog i Indijskog oceana i t. d. N a m n o ž a v a t i l j u d e , a ne umanjivati, to je poklik, koji se u ime kulture upućuje čovječanstvu. Posvuda su socijalne ustanove — postojeći n a č i n p r o i z v o d n j e i p o d j e l e p r o i z v o d a — uzrok oskudici i bijedi, a n e p r e k o b r o j n o s t ljudi. Neko liko bogatih žetava u z a s t o p c e obore cijene hrani tako, da zbog toga propadne veliki dio naših poljoprivrednika. Umjesto da dovede producente u bolji položaj, oni dodju u gori. Veliki dio gospodara g l e d a d a n a s u d o b r o j ž e t v i n e s r e ć u , jer ona obara cijene tako nisko, te se teško pokriju troškovi oko proizvodnje. I to da su pametne prilike ? D a bi se bogate žetve drugih zemalja odstranile od nas, uvode se visoke carine na žito, pomoću kojih se uvoz stranog žita oteščava i cijena domaćem podiže. M i n e m a m o n e d o s t a t a k , v e ć su v i š a k u h r a n i , k a o što imamo s u v i š a k u i n d u s t r i j s k i m p r o i z v o d i m a . Kao što milijuni ljudi imaju potrebu za indu strijskim proizvodima svih vrsta, ali je u sadašnjim odno sima vlasništva i rada ne mogu da podmire, tako isto mi lijuni oskudijevaju u najnužnijim sredstvima za život, jer ne mogu da ih plate, i ako ih ima suviše. Očigledna je ludost takvih prilika. Pri bogatoj žetvi naši špekulanti sa žitom često puta namjerice uništavaju plod, jer znadu, da cijena u toliko jače skače, u koliko je ploda manje, i tu bi se mi morali plašiti od prenaseljenosti! U Rusiji, južnoj Evropi i mnogim drugim zemljam svijeta propadaju s t ot i n e h i l j a d a centi žita godišnje, jer nema prikladnih skladišta i podesnih prometnih sredstava. Mnogi se mi lijuni centi hrane godimice uništavaju, bilo što su pripreme za žetvu nepotpune, bilo što u onome času nema do voljno radnih ruku. Cak se gdjekoji hambar, gdjekoja puna žitnica i cijeli domazluk spale, jer premija osiguranja ispla ćuje bolje od prodaje; sredstva za život uništavaju se iz
489
toga istog razloga, zbog kojega se ladje sa ljudima i mi ševima potapaju u more.1 Z a vrijeme naših vojnih vježba upropaste se godišnje veliki žetveni prinosi — troškovi jednog manevra, koji traje tek nekoliko dana, iznose na stotine hiljada, procjena je, kao što se zna, uvijek umje rena — a takvih manevara ima svake godine sve više. Radi istih svrha obriju čitava sela i velike predjele otrgnu od svake kulture. N e smije se zaboraviti, da u spomenute izvore dolazi i more, čija se vodena površina prema kopnu odnosi kao 18 prema 7, dakle dva i pol puta veća, i koje još oče kuje na racijonalniju eksploataciju svojeg ogromnog bo gatstva u hrani. Pred nama se dakle otvara za budućnost slika, koja je vrlo različita prema tamnim slikama, što ih naši malthusijanci slikaju. T ko može uopće reći, gdje se imaju postaviti granice našim kemijskim, fizikalnim i fizijološkim znanjima? T ko smije proreći, koja će divovska poduzeća u kasnijim vje kovima izvoditi čovječanstvo, da bi postiglo bitne promjene u klimatskim odnosima zemalja i eksploataciji njihova ze mljišta? Mi vidimo već danas u kapitalističkom društvu podu zeća, koja su se prije jednog vijeka smatrala kao nemoguća i luda. Mnoge su prevlake prosiječene i mora spojena. Milje dugački tuneli, probušeni kroz utrobu zemljinu, spajaju zemlje, rastavljene najvišim b rd im a ; drugi su probušeni ispod morskog dna, da bi se udaljenost skratila, a iz bjegle smetnje i opasnosti, koje postoje za zemlje, morima rastavljene. G dje je dakle tačka, na kojoj bi netko mogao re ć i: „Dovle i ne dalje !“ N e samo, da „zakon opadanja 1 V e ć su u vrijeme svetog Bazilija (umro 3 7 9 ) morale postojati slične prilike, jer on dovikuje bogatašim a: „ V i jadnici, što ćete od govoriti višnjem sucu ? V i zastirete tapetima golost vaših zidova, a ne pokrivate odjećama nagost čovjeka I V i kitite konje skupocjenim mekim gunjevima, a prezirete vašu braću, pokrivenu traljama. V i u n i š t av a t e s v o j e ž i t o u ž i t n i c a m a i n a gumni ma, a n e ć e t e č a k n i p o g l e d a t i n a o n e , k o j i h l j e b a n e m a j u .“ Moralne propovijedi malo su pom agale kod vladajućih, a ne će ništa pomagati ni u buduće. Treba izmijeniti socijalne ustanove, da nitko prema bližnjem ne može biti nepravedan, i svijet će se dobro osjećati.
490
zemljišnog prinosa" pada pred našim sadašnjim iskustvom, već za kulturu sposobne zemlje pretiče i milijuni ljudi bili bi potrebni, da je obrade. Kad bi se u isto vrijeme otpočeo rad na svim ovim kulturnim zadacima, i m a l i b i s m o n e p r e v i š e , v e ć p r e m a l o l j u d i . Čovječanstvo se mora još jako namnožavati, da bi udovoljilo svim zadacima, koji ga čekaju. Niti je obradjena zemlja iskorišćena, kao što treba da bude iskorišćena, n i t i z a g o t o v o t r i č e t v r t i n e z e m a l j s k e p o v r š i n e i m a l j udi , koj i j e m o g u o b r a d i t i . Relativna prenaseljenost, koju danas redovno stvara kapita listički sistem na štetu radnika i društva, p o k a z a t ć e se na v i š e m s t u p n j u k u l t u r e ka o b l a g o d a t . Sto mnogobrojnije stanovništvo nije zapreka, već sredstvo kulturnog napretka, i to baš onako, kao što su današnja hiperproduckija robe i životnih namirnica, razoravanje braka upotrebom žena i djece u industriji, izvlaštenje srednjih slojeva krupnim kapitalom prethodni uslovi za viši stepen kulture.
5. Socijalne prilike i sposobnost namnožavanja. Druga strana pitanja glasi: Namnožavaju li se ljudi u dovoljnom broju i i m a j u li p o t r e b e z a t o ? D a bi dokazali veliku sposobnost ljudi za množenje, malthusijanci se rado oslanjaju na abnormalne slučajeve pojedinih porodica i plemena. Ali se time ništa ne do kazuje. Nasuprot tim slučajevima ima drugih, u kojima se usprkos povoljnih uslova za život javi poslije kratkog vre mena potpuna^ sterilnost ili tek vrlo mala sposobnost na množavanja. Čudo je, kako često puta brzo izumiru dobro situirane porodice. I ako Savezne Države imaju, kao nikoja druga zemlja, povoljne uslove za namnožavanje stanovništva i ma da se svake godine useljavaju stotine hiljada u naj jačoj dobi života, njihovo se stanovništvo udvoji tek za trideset godina. Z a tvrdnju, da se stanovništvo udvoji^ u vremenu od dvanaest ili dvadeset godina, nema nigdje jačeg dokaza. Kao što je već naglašeno citatima Virchowa i Marxa,
491
stanovništvo se množi najbrže tamo, g d j e j e n a j s i r o m a š n i j e , jer je, kao što Virchow s pravom iznosi, spolno uživanje pored pića njegovo jedino zadovoljstvo. Kad je Grgur VII. naturio svećenstvu celibat, svećenstvo dijeceze Mainz, kao što smo iznijeli, tužilo se, da ono nema sva uživanja kao prelati i da je žena njihova j e d i n a radost. N edostatak raznovrsnog zanimanja možda je uzrok, što su prosječno brakovi seoskih svećenika tako blagoslovljeni djecom. Nepobitno je dalje, da naši najsiromašniji okruži u Njemačkoj, šleska Sumava, Lausitz, Tiirinška šuma, H arz itd. jesu mjesta najgušćeg stanovništva, čija je glavna hrana krumpir. Dalje je utvrdjeno, da je spolni nagon kod tuberkuloznih osobito jako razvijen i da oni često puta prave djecu još u stadiju slabosti, u kome se ne bi vje rovalo, da je to moguće. Prirodni je zakon, koji je izražen i u citatima Herberta Spencera i Lainga, da se naknadi u kvantiteti, što se iz gubi na kvaliteti. Najsavršenije i najjače životinje: lav, slon, deva itd., naša domaća marva, kao konj, magarac, goveče donose na svijet vrlo malo mladih, dok se naprotiv niže organizovane životinje množe u obratnom razmjeru, primjerice sve vrsti kukaca, većina riba itd., manji sisavci, kao zečevi, parcovi, miševi itd. S druge je strane Darwin utvrdio, da izvjesne životinje, čim dodju iz divljine pod čovjekovu ruku i pripitome se, gube svoju plodnost, na primjer slon. T im e je dokazano, d a p r o m i j e n j e n i u sl ovi ž i v o t a i p r o m i j e n j e n i na č i n života, k o j i z a t i m d o l a z i , i g r a j u o d l u č n u u l o g u za v i š e i l i m a n j e v e l i k u s p o s o b n o s t n a mn o * ž a v a n j a. A li su baš darwinisti, koji se takodjer plaše prenase ljenosti, oni, na koje se naši moderni malthusijanci kao na autorite oslanjaju. Naši su darwinovci uvijek nesretne ruke, čim svoje teorije primijene na ljude, jer pri tom postupaju grubo empirijski i ne vode računa, da je i čovjek životinja najviše organizacije, ali nasuprot ostalim životinjama saznaje prirodne zakone i umije da ih svijesno upotrijebi i iskoristi. Teorija borbe za opstanak, nauka, da klica za nova bića ima daleko više, nego što se prema količini sredstava
492
za život može da održi sposobno za život, mogla bi vri jediti i za ljude, kad bi oni, mjesto umnih napora i upo trebe tehnike za svijesno iskorišćivanje uzduha, zemlje i vode, pasli travu kao stočna stada ili neograničeno zado voljavali spolni nagon kao majmuni. Uzgred da napomenemo, da je sam fakat, što spolni nagon nije vezan za odredjena vremena osim kod ljudi samo još kod majmuna, jasan dokaz za njihovo srodstvo. Ali ako su bliski rodjaci, nijesu jedno te isto, ne mogu se staviti na isti stupanj i mjeriti istom mjerom. D a u današnijim odnosima vlasništva i proizvodnje borba za opstanak postoji i za pojedinog čovjeka i da mnogi ne nadju potrebne uslove za život, tačno je. Ali oni nisu našli sredstava za život zato, što ih ne bi bilo, već zato, što im ih ne daju socijalne prilike, i kad ih naj više pretiče. A pogriješno je dalje izvoditi iz toga, da je to, što je dosada bilo, nepromjenljivo i da tako mora vječno ostati. T o je tačka, na kojoj darwinisti udaraju stramputice, oni proučavaju povjest prirode i antropologiju, ali ne i socijologiju, već bez razmišljanja idu za našim buržoaskim ideolozima. Tako oni dolaze do svojih krivih zaključaka. Spolni nagon kod čovjeka traje preko cijele godine, on je njegov najjači nagon, koji traži da bude podmiren, ako njegovo zdravlje ne će da strada. Redovito i ovaj je nagon u toliko jači, u koliko je zdravije i normalnije razvijen čovjek, kao što dobar tek i dobra probava pokazuju zdrav želudac i čine osnovne uvjete za zdravo tijelo. Ali podmi renje spolnog nagona i začeće nijesu jedno te isto. O plodnosti ljudskoga roda postavljene su najrazličitije teorije. Uopće mi u ovim tako važnim pitanjima tumaramo još u mraku, i to naročito zbog toga, što je kroz mnoge vjekove postojala najljuća bojazan od ispitivanja zakona postanka i razvitka ljudi, od studiranja zakona stvaranja i razvijanja. T o postaje postepeno drukčije i mora postati još mnogo drukčije. S jedne se strane postavlja teorija, da viši umni razvoj i jači umni rad, uopće viša nervna radnja ugušuje spolni nagon i slabi sposobnost stvaranja. Drugi to poriču. P o
493
kazuje se na fakat, da bolje situirana klasa ima prosječno manje djece i da se to nema pripisati samo preventivnim mjerama. Izvjesno je, da jako napregnut duševni rad ugušuje spolni nagon, ali se mora poreći, da se tim radom bavi većina naše imućne klase. S druge strane i pretjerani tjelesni napori djeluju zatorno. A svako pretjerano na prezanje je štetno i iz tog razloga treba da se odbaci. Drugi tvrde, da način života, naročito hrana, odredjuje pored izvjesnih fizičkih stanja kod žena sposobnost stvara nja i začeća. Pogodna hrana, kao što se pokazuje i kod životinja, odredjuje više od svega posljedice akta stvaranja. O vo je odista presudno. O d kakvog je upliva način hranjenja na organizam izvjesnih životinja, konstatirano je kod pčela, koje, dajući naroćitu hranu, proizvode sebi kraljicu. Pčele su dakle u poznavanju svoga spolnog razvitka otišle dalje od ljudi. P o svoj prilici njima nije hiljadama godina nitko propovijedao, da je „nepristojno4* i „nemoralno44 brinuti se o spolnim stvarima. Poznato je dalje, da biljke na dobrom zemljištu i dobro nagnojenom bujaju, ali ne daju sjemena. D a i kod ljudi način hranjenja utiče na sastav muškog sjemena kao i na sposobnost oplodjenja ženskog jajeta, teško može biti pod sumnjom, prema tome bi u velikoj mjeri od načina hranjenja zavisila sposobnost množenja stanovništva. Drugi faktori, čija je priroda još malo poznata, igraju takodjer izvjesnu ulogu. U pitanju stanovništva bit će u buduće od presudnog značaja jedno. T o je viši, slobodniji položaj, koji će tada naše žene bez iznimke imati. Inteligentne i energične žene — bez obzira na iznimke — obično nemaju volje da daju život većem broju djece kao „promislu božjem44 i da tako najbolje godine života provedu u stanju trudnoće ili sa djetetom na grudima. O vo negodovanje prema mnogoj djeci, koje danas osjeća većina žena, bit će bez obzira na svu brigu, koju će socijalističko društvo posvećivati trudnim ženama i materama, prije pojačano, nego li uma njeno, i u tome, po našem mišljenju, leži velika vjerovatnost, da će se stanovništvo u socijalističkom društvu sporije množiti, nego u buržoaskom.
494
Naši malthusijanci nemaju nikakva razloga da razbijaju glavu zbog namnožavanja ljudstva u budućnosti. Dosada su narodi propadali uslijed brojnog opadanja, a nikada zbog prekobrojnosti. Najposlije, reguliranje broja ljudstva u društvu, koje živi u skladu sa prirodom, vrši se bez štetne uzdržaljivosti i bez neprirodnog preventivnog snošaja. Karlu Marxu budućnost će dati i ovdje pravo; njegovo shvatanje, da svaki period ekonomskog razvitka ima svoj zakon po pulacije obistinit će se i pod vladom socijalizma. U spisu „Umjetno ograničavanje broja djece“ zastupa H . Ferdy m išljenje: Svojim oponiranjem malthusijanizmu socijalna demokracija ima za cilj jednu huljariju. Brzo mno ženje ljudstva priprema proletarizaciju u masi, a ova vodi k nezadovoljstvu. A ko se uspije, da se prenaseljenost sa vlada, učinit će se kraj i širenju socijalne demokracije i njezina socijaldemokratska država sa svima njenim ljepo tama bit će za uvijek zakopana. Ovdje se malthusijanizam javlja kao novo sredstvo uz mnoga draga, kojima se soci" jalna demokracija ubi^a.1 Medju ovima, koji pate od straha pred prenaseljenošću i zato traže naročito za radnike ograničenje brakova i slo bode naseljivanja, nalazi se i profesor Dr. Rudolf Wagner. O n se tuži, da se radnici u poredbi sa srednjom klasom žene prerano. Samo što on, kao i drugi sa sličnim naziranjima, ne vide, da muškarci srednjih klasa dolaze tek u većoj starosti do takvog životnog položaja, koji im omo gućuje odgovarajući brak. Ali zbog ovog odricanja oni se zadržavaju kod prostitucije. A ko li se pak radniku oteščava sklapanje braka, upućuje ga se na isti put. Ali neka se 1 K olosalno neznanje socijalistoždera Ferdyja u pogledu socijalne demokracije vidi se najbolje iz ovih rečenica, koje su nalaze na 40 strani njegova s p isa : „Socijalna će demokracija otići u svojim zahtjevima dalje od neomalthusijanizma. O na će tražiti, da se minimalna nadnica odmjeri tako, da svaki radnik može graditi djece prema društvenom stanju hrane. Čim bi jedamput bile izvučene posljednje konzekvencije socijalne demo kracije i privatna svojina bila ukinuta, odmah bi i najzatucaniji rekao! Z ašto moram ja raditi duže i napornije samo radi toga,, što se mom susjedu svidjelo, da deset novih članova unese u društvo ? Treba prvo znati abocedu socijalizma prije, nego što se neko usudi pisati o njemu, i to još tako neskladne gluposti.
495
onda nitko ne jada na posljedice i neka ne viče o „pro padanju ćudorednosti i morala". I neka se onda nitko ne buni, ako muškarci i žene, pošto ove potonje imaju iste nagone kao i muškarci, živu u nezakonitoj vezi, da bi za dovoljili svom prirodnom nagonu i vanbračnom djecom naselili gradove i sela. Nazori W agnera i drugova protive se i interesima buržoazije i našem gospodarskom razvoju, koji treba što više ruku i radnih snaga, koje će biti spo sobne za utakmicu na svjetskom tržištu. Sićušnim, kratko vidnim filistarstvom i natražnjaštvom ne liječe se zla. Ni jedna klasa, nijedna državna sila nije na početku dvade setog vijeka dosta jaka, da zadrži ili spriječi naravni razvoj društva. Svaki će pokušaj svršiti sa neuspjehom. Struja razvitka tako je jaka, da će prevaliti svaku zapreku. Ne natrag, već naprijed, to je lozinka, a onaj, koji misli na spriječavanje, taj je zasukanac. Č o v j e č a n s t v o će u s o c i j a l i s t i č k o m društ vu, u k o m e će t e k b i t i s t v a r n o s l o b o d n o i na pr i rodan temelj postavljeno, svijesno rukovo diti svojim razvitkom. U svim dosadašnj im e p o h a m a ono je u p o g l e d u p r oi z v o d n j e i po d j e l e k a o i n a m n o ž a v a n j a s t a n o v n i š t v a radilo b e z p o z n a v a n j a s v o j i h z a k o n a , d a k l e nesvij e s n o ; u n o v o m d r u š t v u o n o će r a di t i sa po znavanjem zakona svoga razvoja svijesno i po planu. S o c i j a l i z a m j e n a s v i m o b l a s t i m a ljudskoga rada primjenjena znanost.
Kraj. Naša izlaganja pokazuju, da je ostvarenje socijalizma stvar ne svojevoljnog rušenja i gradjenja, već prirodnog historijskog postajanja. Svi faktori, koji igraju ulogu s jedne strane u procesu rušenja, a s druge strane u procesu po stajanja, faktori su, koji rade, kao što moraju da rade. Niti „genijalni državnici“ niti „buntovni demagozi4* ne mogu rukovoditi stvarima po svojoj volji. „O ni misle, da pokreću, a ono njih pokreće.“ Ali mi smo blizu trenutku, „kad je vrijeme, da se završi**. Mi smo u ovim izlaganjima ćešće govorili o hiperpro dukciji robe, koja stvara krize, jedna pojava, koja je ka rakteristična za buržoaski svijet i koja se nije pojavila ni u jednom ranijem perijodu razvitka. Ali buržoaski svijet ne stvara samo hiperprodukciju robe i radnika, već i inteligencije. Njemačka je klasična zemlja, koja u velikom razmjeru stvara ovu hiperprodukciju inteligencije, koju buržoaski svijet ne umije više da isko risti. Stanje, koje je bilo vjekovima nesreća za njemački razvitak, bitno je pridonijelo ovoj pojavi. T o je postojanje sitnih državica i smetnja, koju je ovo političko stanje činilo krupnokapitalističkom razvitku. Sitne su državice decentralizovale duševni život naroda, one su stvorile mnoge male centre duševnog života, koji su utjecali na cjelinu. U tom odnosu prema pojedinoj centralnoj vladi mnogim državicama treba neobično velik činovnički aparat, kojemu je potrebna stanovita viša obrazovanost. Tako su postale kao ni u jednoj drugoj zemlji Evrope velike škole i univerze u masi. Ljubomornost i taština raznih vlada igrale su pri tom veliku ulogu. Slično se dogodilo, kad su pojedine vlade otpočele uvoditi obvezatnu narodnu nastavu. Težnja, da se ne zaostane iza susjedne države, donijela je ovdje dobar plod. Potreba u inteligenciji je porasla, kad je rasprostiranje obra
•
497
zovanosti, idući zajedno sa materijalnim razvitkom bur žoazije, probudilo težnju za političkim radom, narodnim predstavništvom i općinskom samoupravom. T o su bila sitna tijela za sitne zemlje i okruge, ali su ona izazvala kod sinova viših klasa pobudu, da dobiju mjesta u njima i da prema tome udese svoje obrazovanje. Kako sa znanostima, tako i sa umjetnostima. Nijedna zemlja u Evropi nema razmjerno toliko slikarskih i umjet ničkih i tehničkih škola, muzeja i umjetničkih zbiraka kao Njemačka. O stale zemlje mogu možda pokazati u tom po gledu u svojim prijestolnicama nešto većeg značaja, ali takva razdioba preko cijelog carstva kao u Njemačkoj ne postoji više nigdje. U pogledu umjetnosti samo u Italiji. Cijeli ovaj razvitak utjecao je, da njemački duh postane dublji, oskudica u velikim političkim borbama davala je dovoljno vremena za izvjestan duševni život. Dok su se drugi narodi borili oko prevlasti na svjetskom tržištu, dok su zemlju medju sobom dijelili i vodili velike unutrašnje političke borbe, Nijemci su sjedili kod kuće i sanjali i filozofirali. A ovo sanjanje, spintiziranje i mudrovanje, kome ide na ruku klima, koja goni kućnom životu i naporima, stvorilo je onaj kritički, posmatralački duh, kojim su se Nijemci počeli odlikovati poslije svoga probudjenja. Dokle je engleska buržoazija sredinom sedamnaestog, francuska krajem osamnaestog vijeka izvojevala za sebe pretežni upliv na državu, njemačkoj buržoaziji pošlo je za rukom da osvoji relativno vrlo umjeren upliv na državnu vlast tek sa 1848 godinom. Ali 1848 bijaše godina ro djenja njemačke buržoazije kao svijesne klase, koja, oličena u liberalizmu, stupa sada na pozornicu kao samostalna politička partija. I ovdje se pokazala osobitost njemačkog razvitka. T o nisu bili fabrikanti, trgovci, ljudi od trgovine i financija, koji su vodili prvu riječ, već u prvom redu liberalizmom zadojeno stališko plemstvo, profesori, knji ževnici, pravnici i doktori svih fakulteta. T o su bili nje mački ideolozi i zbog toga je njihovo djelo propalo. Poslije 1848 buržoazija je neko vrijeme politički ću ta la ; ali vri jeme političke grobne tišine pedesetih godina ona je izrabila u toliko temeljitije, da razvije svoje privredne poslove. A. Bebel: Ž ena I toctjalizam. 32
498
Austro-talijanski rat i početak regenstva u Pruskoj pokrenuše buržoaziju iznova, da pruži ruku za političkom vlasti. O tpoče pokret nacijonalnih udruženja. Buržoazija je već bila i suviše razvijena, da bi i dalje mogla trpjeti mnoge političke, a u isto vrijeme i ekonomske zapreke u okviru mnogih pojedinih država; ona dade znak, da postaje revo lucionarnom. Gospodin v. Bismarck shvati situaciju i isko risti je na svoj način, da pomiri interese buržoazije sa interesima pruskoga kraljevstva, kome buržoazija nije nikada bila neprijatelj, jer se bojala revolucije i mase. Najzad padoše zapreke, koje su spriječavale materijalni njezin razvitak. Sa bogatstvom Njemačke u ugljenu i rudi i sa inteligentnom radničkom klasom skromnih potreba buržoazija je za nekoliko decenija pokazala tako kolosalan razvitak, kakav osim Saveznih Država za isto tako kratko vrijeme i u istom opsegu nije postigla buržoazija nijedne zemlje. Tako je Njemačka kao industrijska i trgovačka zemlja brzo došla na drugo mjesto u Evropi, a žudi za prvim. Ovaj brzi materijalni razvitak imao je i svoju drugu stranu. Sistem ogradjivanja, koji je postojao do osnivanja jedinstva N jem ačke medju svim njemačkim državama, pružao je uslove za život jednom neobično mnogobrojnom staležu zanatlija i sitnih seljaka. Sa naglim raskidanjem svih brana oni su se odjedamput našli prama neobuzdanom razvijenom kapitalističkom procesu proizvodnje. Zbog toga su oni došli u očajan položaj. Uslijed prosperiteta početkom se damdesetih godina opasnost se činila manje opasna, ali se osjetila to jače, kad je nastala kriza. Buržoazija je izrabila epohu prosperiteta za svoj kolosalni razvitak i pro dukcijom u masi pojačala je pritisak deset puta. O dsada se jaz izmedju imućnih i neimućnih proširio brzo i naglo. Ovaj proces rastvaranja i asimilovanja, koji se vrši sve brže, pokreće na jednoj strani porast materijalne moći, na drugoj opadanje otporne snage; baca čitave klase u sve veći tje snac. O ne vide svoj životni položaj u sve većoj opasnosti i sa matematičnom sigurnošću vide, da su odsudjene na propast. U toj očajnoj borbi mnogi teže, da se po mogućnosti spasu promjenom zanimanja. Starci ne mogu vise tu pro-
499
mjenu da izvedu, imanje mogu da ostave djeci u najrjedjim slučajevima, pa se čine posljednji napori i daju zadnja sredstva, da se sinovima i kćerima zagarantuju položaji s utvrdjenim dohotkom, za koji kapital nije potreban. T o su činovnička mjesta u državnoj i općinskoj službi, na stavnički poziv, poštanska i željeznička služba, viši položaji u službi buržoazije, za komptoarima, u magazinima i fabri kama, kao knjigovodje, magazinari, kemičari, tehničari, inžiniri, konstrukteri i t. d., dalje takozvana liberalna zvanja: pravnici, liječnici, bogoslovi, književnici, umjetnici, graditelji, učitelji i učiteljice i t. d. Hiljade i hiljade, koje bi se prije odale privredi, obziru se sada ma za kakvim položajem u spomenutim zvanjima, jer nema više nikakve mogućnosti za samostalan život, s kojim bi se moglo izaći na kraj. Sve se gura na više škole i studije. Realke, gimnazije, politehnike i t. d. niču kao gljive iz zemlje, a one, što postoje, prenatrpavaju se, u istom razmjeru raste broj studenata na univerzama, slušalaca u kemijskim i fizikalnim laboratorijima, u umjet ničkim školama, privrednim i trgovačkim školama, višim ženskim uzgojnim zavodima svih vrsta. U svim je strukama bez izuzetka prepuno, a rijeka postaje sve jača. Stalno se traži osnivanje novih gimnazija i viših škola za uzgoj, koje bi primile taj broj učenika i djaka. Vlasti i privatnici vopo minju, da se ne ide na studije ove ili one struke. Cak i teologija, koja je prije zbog oskudice u kandidatima bila u opasnosti, da ne usahne, dobiva blagodati od ove prenagomilanosti i vidi sve svoje zadužbine iznova popunjene. „Propovijedam vjeru o deset tisuća bogova i djavola, ako se traži, samo neka mi se stvori mjesto, gdje ću moći živjeti, “ razliježe se sa svih strana. Cesto puta ministri ne dadu dozvole za osnivanje novih, viših škola, „pošto su postojeće obilno pokrile potrebu u kandidatima svih struka". O vo se stanje zaoštrava time, što medjusobna borba buržoazije i konkurencija do istrebljenja nagoni jedan dio njenih sinova, da traže sebi javne položaje. Dalje, stajaća vojska, koja sve više raste sa čitavom vojskom oficira, vodi k penzioniranju množine časnika u najboljem dobu, koji, protežirani od države, traže utočišta u svim mogućim
500
položajima. Velika masa kandidata za civilnu službu iz nižih vojnih činova oduzima hljeb drugim slojevima. K tomu pridolazi, da velika vojska državnih i općinskih činovnika svih klasa tvori i mora da tvori svoju djecu za struke, kao što su već spomenute. Socijalni položaj, obrazovanje i pretenzije ovih krugova traže otudjenje djece od tako zvanih niskih vrsta zanimanja, koja su i preko toga takodjer prenatrpana. Sistem jednogodišnjih dobrovoljaca, koji po sticanju iz vjesnog stepena obrazovanosti za stanovitu materijalnu žrtvu dopušta vojnu službu za jednu mjesto za dvije ili tri godine, takodjer umnožava broj kandidata za činovničke službe i položaje. Naročito se to tiče mnogih imućnijih seljačkih sinova, kojima se više ne svidi povratak na selo i očinskom zanimanju. Z bog svih ovih razloga Njemačka ima više nego ikoja druga zemlja brojan učenjački i umjetnički proletarijat, veliki proletarijat u takozvanim liberalnim zanimanjima, koji se neprestano množi i nosi vrijenje i nezadovoljstvo sa po stojećim prilikama u više krugove društvene. O va mladež biva potaknuta na kritiku onoga, što postoji, i pomaže znatno ubrzati sveopći rad na raspadanju. I tako se od svih strana napada na postojeći poredak i tako ga se potkopava. Sve su te prilike dovele do toga, da je njemačka so cijalna demokracija preuzela prvu ulogu u velikoj borbi budućnosti Njemački su socijalisti bili oni, koji su otkrili zakone kretanja modernog društva i socijalizam znanstveno obrazložili kao društvenu formu budućnosti. U prvom redu Karl Marx i Friedrich Engels, a idući za njima i bacajući žar u mase Ferdinand Lassale. Isto tako su njemački so cijalisti pioniri, koji šire medju radnicima najrazličitijih na roda misao socijalizma. Na osnovu proučavanja njemačkih duševnih i obrazov nih prilika mogao je Buckle prije pol vijeka pisati, da Njemačka ima doduše veliki broj najvećih mislilaca, ali da ne ima zemlje, u kojoj bi jaz izmedju klase učenjaka i mase naroda bio tako velik, kao baš u njoj. T o danas v e ć n i j e tačno. T o je vrijedilo dotle, dok se u Njemačkoj
501
znanost ograničavala na naučenjačke krugove, koji stajahu daleko od praktičnog života. O tkada je Njemačka revolulucijonirana ekonomski, odonda je i znanost primorana, da stupi u službu praktičnom životu. Z nanost je sama postala praktičnom. Shvatilo se, da ona ima tek onda potpunu vrijednost, kad postane sredstvom za život, čemu je mnogo dodprinio razvoj krupnokapitalističke proizvodnje. Tim e su n Njemačkoj za posljednjih decenija sve znanstvene struke jako demokratizovane. Ponajprije je velik broj mladih ljudi, obrazovanih za vise pozive, mnogo učinio, da se znanost unese u narod, a onda je i opća školska obrazovanost, koja u Njemačkoj stoji na višem stepenu, nego u većini drugih zemalja, olakšala masama shvatanje jedne količine duševnih proizvoda. Ali je duševni niveau masa podigao znatno naročito socijalistički pokret sa svojom literaturom, svojom žurnalistikom, svojim udruženjima i skupštinama, svojim parlamentarnim zastupanjem i kritikom, koju na svim poljima javnoga života vrše svi ovi faktori. I iznimni zakon proti socijalnoj demokraciji (od 1878. do 1890.) nije u ovome učinio nikakovu promjenu. O n je nešto malo pritisnuo pokret i usporio njegov tempo, ali je s druge strane pomogao, da se pokret spusti u dubinu i stvori veliko ogorčenje protiv vladajućih klasa i državne vlasti, Konačan pad iznimnog zakona bijaše samo posljedica razvitka socijaldemokratske stranke pod njim i ekonomskog razvoja naroda, i tako pokret maršira, kao što u danim odnosima mora da maršira. A kako u Njemačkoj, socijalnodemokratski pokret je učinio posljednjih decenija neslućene napretke u svim kul turnim državama, o čemu daju rječitu svjedodžbu medju narodni radnički kongresi sa sve jačim sudjelovanjem. T ako se u svim kulturnim državama rasplamtjela velika borba duhova, koja se vodi sa sve većim žarom. Pored socijalne nauke arsenal, iz kojega se oružje uzima, čine široka oblast prirodnih nauka, higijena, kulturna historija i filozofija. Temelji postojećeg stanja napadnuti su sa s v i h strana i najsilniji udarci upućeni su protiv stupova starog društva. Revolucionarne misli prodiru u najkonzervativnije krugove i dovode redove naših neprijatelja u najpuniju za
502
bunu. Zanatlije i učenjaci, zemljoradnici i umjetnici, trgovci i činovnici, čak i fabrikanti i bankiri, ukratko ljudi svih položaja pridružuju se radnicima, koji čine veliku vojsku, koja se bori za pobjedu i koja će je izvojevati. Svi se uzajamno pomažu i dopunjuju. 1 od žene uopće, a naročito proleterke traži se, da ne izostane u ovoj borbi, koja se tiče i njezina oslobodjenja. O na ima da dokaže, da je pojmila svoj pravi položaj u pokretu i u borbama sadašnjosti za bolju budućnost i da se odlučila, da sudjeluje u njima. Stvar je muškaraca, da je pomognu, kako će prekinuti sa svim predrasudama i sudjelovati u borbi. Neka nitko ne potcjenjuje svoju snagu držeći, da do njegove osobe nije stalo. U borbi za na predak čovječanstva ne može biti nepotrebna nijedna snaga, ma kako ona slaba bila. Neprekidni udar kaplje probuši najzad i najtvrdji kamen. A od mnogih kapljica postaje potok, od potoka rijeka, od više rijeka velika rijeka. N a kraju krajeva nema više zapreke, koja bi bila dovoljno jaka, da je spriječi u njenom veličanstvenom tijeku. T ako isto ide u kulturnom životu čovječanstva. Budu li u ovoj borbi punom snagom radili svi, koji se osjećaju pozva nima, konačna pobjeda ne će izostati. O va će pobjeda biti jednom to veća, u koliko svakr pojedinac bude išao obilježenim putem sa više revnosti i sa punijim požrtvovanjem. Pomisao, da li će pojedinac bez obzira na žrtve, rad i trud doživjeti početak novog, ljepšeg kulturnog perijoda, da li će uživati plodove po bjede, ne smije nikoga odbiti, još manje ga smije odvratiti s puta, kojim je pošao. Mi doduše ne možemo odrediti ni trajanje ni narav faze, razvitka, kroz koju ova borba za najviše ciljeve ima da prodje, nama je nemoguće znati pouzdano dužinu svog života. Ali kao što ovladjuje nama volja za životom, možemo gojiti n a d u , da ovu pobjedu doživimo. Z ar ne živimo u vijeku, koji juri naprijed sa čizmama od sedam milja, od čega drhću svi neprijatelji n o v o g v i š e g društvenog poretka? O brzom razvitku i sve silnijem rasprostiranju socija lističkih ideja svaki dan pruža novih dokaza. U svim se oblastima komeša i potiskuje napred. Jutarnja zora silno
503
mami na lijepi dan. Borimo se i težimo stalno napred, ne obzirući se ni „gdje" ni „kad" stoje udarene medje novog, boljeg doba za čovječanstvo. A ako mi padnemo u toku ove velike borbe za oslobodjenje čovječanstva, na naše mjesto stupaju oni, koji teže za nama. Mi padamo svijesni, da smo naš dug kao ljudi odužili, i s a u v j e r e n j e m , d a če c i l j b i t i p o s t i g n u t , m a ka k o se t o me o p i r a l e i p r o t i v i l e sile, k o j e su ne pr i j a telji ljud sk og napre tka .
„Socijalizmu pripada budućnost, to znači u prvom redu radniku i ženi.“
Dodatak. U svojoj knjizi „Supruga i mati u pravnom razvoju“ Marijana W eberova polemizuje proti mome nazoru, da je i kod Grka postojalo materinsko pravo. O na veli doslovce (strana 5 9 ): „Jer je posve nemoguće, s pristašama teorije, e je materinsko pravo bilo jedna svim narodima zajednička, sta rija faza razvoja — primjerice s popularnim spisateljem A . Bebelom — uzimati problematiku u Oresteji Eshilovoj kao primjer ,,potlačivanja“ starije epohe mate rinskog prava i njezine moralnosti po mladjem očinskom pravu u Grka. Bebel naime — a s njime (prema Bachofenu) mnogi — misli, da je osvećivanje ubojstva matere po starim prirodnim božanstvima jedan dokaz, da je nekoć u Grčkoj krvna veza izmedju matere i sina bila veća, nego Ii izmedju oca i sina, i da je očinsko pravo, koje je štićeno od mladjih božanstva svijetla, naročito od Apolona, istom produkat kasnijeg razvoja. Na ovo treba reći, da baš stotine godina starija homerska pjesma, od koje je Eshil uzeo siže, ne zna ništa o tragici konflikta izmedju neminovne, od Boga samog nametnute sinovske dužnosti, koji ubija majku, da bi osvetio oca. Šta više, kod Homera leži sva težina na tom, što O rest ispunjava dužnost krvne osvete na Egisju, koji je zajedno sa Klitemnestrom ubio Agamemnona. Sto on pri tom ubija i majku, stvar je sporedna i u tom nema nikakva problema. “ » Nasuprot ovim izvodima ja ostajem kod svog shvatanja. Ponajprije konstatiram, da sam materinsko pravo kod Grka izričito stavio pred vrijeme heroja. (Vidi stranu 24. ove knjige, kojoj je sadržaj jednak ranijim nakladama). Ali to ne isključuje, nego se čak samo po sebi razumijeva, da se prelaz od starog stanja u novo vršio tijekom stoljeća, jer
505
se faze društvenog razvoja u ono vrijeme izvršavahu pola ganije, nego što je to danas kod nas. Pa čak i u našem divljem, brzom vremenu postoje najjače suprotnosti tijesno jedna uz drugu u društvenom razvoju. Herojsko doba Grčke početak je perijode očinskog prava. No da je još i u he rojsko doba medju Grcima, koji su se borili ispod Troje, postojalo materinsko pravo, izlazi iz onog mjesta Ilijade, gdje Lykaon, sin Priamov, moli Ahila za smilovanje : Ne ubij me, j e r j a n i j e s a m t j e l e s n i b r a t H e k t o r o v, koji ti ubi prijatelja, blagog i hrabrog! Homer je branitelj novog prava. K ad on dogadjaje svo jega vremena prikazuje s ovog stanovišta, onda to odgo vara jednakoj pojavi u naše doba. Koliki pjesnici i povjes ničari mogu ili hoće prikazivati dogadjaje drugačije, nego što to odgovara njihovim planovima i interesima? Kod H o mera dakle Eshil nije mogao naći gradivo za svoju Oresteju, ali jamačno kod — H esioda. Prema historijskim podacima imao bi ovaj biti za dva ljudska vijeka mladji od Homera. O n je dakle stajao još posred bojeva i slušao je uspomene, koje se pričahu medju različitim narodima onih vremena o prelazu materinskog prava u očinsko. U ono se vrijeme, prema Bachofenu,1 govorilo čak o jednoj Heziodovoj pobjedi nad Homerom kod svečanog pogreba Amfidamasova. Stoji, da je H eziod nasuprot Homeru bio branič starog poretka, a Eshil, koji je iz prikazivanja Heziodova uzeo gradivo za svoju tragediju, opisao je histo rijsku istinu, to jest zabilježio je nazore, koji su tu i tamo vladali faktično o odnošaju spolova. A ko je u Homeru sporedna stvar to, što O rest ubija i svoju majku, onda je to shvatanje nerazumljivo. Umorstvo majke ne bi bila sporedna stvar ni sa gledišta očinskog prava. O rest, ubijajući svoju mater, kaznio je u njoj uzrok umorstvu muža i oca i spasio je čast uvrijedjenog muža. Očito je, da se Homeru nije činilo zgodnim, da u ono uzburkano doba opravdava umorstvo matere. I tako ono u njegovu prikazivanju izlazi kao „sporedna stvar“. O ba shvatanja, Homerovo i Eshil-Heziodovo, jedno 1 Materinsko pravo, str. 298.
506
pored pored drugoga, ne bude u objektivnom kritičaru sumnju o tom, e je samo posljednje shvatanje ono, koje odgovara pravom stanju stvari. O vdje bi još samo na to upozorio, da se u Ilijadi i Odiseji žena i majka posve različito procjenjuju. Gdje se u Ilijadi govori o ženi i majci, ili kad se govori njoj, onda su atributi ppčitanje i ljubav. Drukčije u Odiseji. Primjerice, prosto je brutalan način, kojim Telemah postupa sa svojom majkom Penelopom. A način, kojim prosci pozivahu T elemaha, neka otpravi majku i neka joj zapovijedi, da uzme onoga za muža, kojega joj izabere otac, pokazuje najgori prezir, koji se može dati jednoj ženi ili majci. Sudeći po ovome, Odiseja je nastala u kasnijem vre menu, kad je već u velike napredovalo omalovaženje žene.
