Knjiga Država, vlast, socijalizam Nicosa Poulantza^a jedno, je od rijetkih znan stveno vrijednih I zanimljivih djela Iz pod ručja teorije države unutar suvremene marksističke misli. U njoj pisac polazi od činjenice da se klasična građanska poli tička'demokracija u svim razvijenim gra đanskim društvima ubrzano razgrađuje, / da bi Je zamijenio etatizam koji poprima sve autoritarniji oblik. Istodobno, konsta tira autor, u zemljama takozvanog real nog Socijalizma, umjesto da postepeno odumire, kako je to tražio Marx, država sve |iše jača, a njezine funkcije s obzi rom na društvo postaju gotovo sveobu hvatne. Stoga pisac,, nastojeći da njegov rad bude i teorijski I praktički, postavlja niz pitanja, i odgovarajući na ta pitanja nastoji dati cjelovitu analizu temelja i oblika preobrazbe suvremene države te aparata i mehanizama njezine vlasti. Kako država nastoji osigurati upravljanje društvom i koliko Joj to uspijeva? Gdje su korijeni totalitarizma? Kakvi su odnosi između društveno-ekonomske baze i su vremene države? Kako se odvijaju l*očltuju odnosi između društvenih klasa I države, osobito proces artikulacije zdanja i vlasli te njihove individualizacije? Poulantzasa pri razmatranju naznačenih pitanja najviše zaokuplja problem osigu ranja demokratskog puta u socijalizam. Osnovno je u tome pitanje kako da se sintetizira radikalna preobrazba države putem širenja I produbljivanja institucija predstavničke demokracije i sloboda (koje tako postaju tekovina narodnih masa) s praktlciranjem oblika neposredne demokracije I samoupravljanja. . Pisana esejistički, knjiga Država, vlast, socijalizam zanimljivo je I vrlo čitko štivo koje nas uvodi u osnovne probleme su vremene kapitalističke države I njezine preobrazbe u socijalizam.
BIBLIOTEKA NOVI SVIJET
U rednici
ADOLF DRAGIČEVIC A NTE MARUŠIĆ
Pogovor VELJKO CVJETIČANIN
N1COS POULANTZAS
DRŽAVA, VLAST, SOCIJALIZAM
GLO BUS! ZAGREB
Naslov originala
NICOS POULANTZAS L’ETAT, LE POUVOIR, LE SOCIALISME © 1978, Presses Universitaires de France
Prevela DUBRAVKA CELEBRINI
Predgovor
Hitna potreba za ovim tekstom odnosi se prije svega na poli tičku situaciju u Evropi: iako se pitanje demokratskog centra lizma ne nalazi svugdje na dnevnom redu, ono se ipak postavlja u mnogim evropskim zemljama. Ta hitnost odnosi se isto tako na javljanje novog fenomena što se manje ili više postavlja u svim razvijenim zemljama, a to je_jiutoritarnj etatizam. Naposljetku, to nas ponovno vraća na raspravu koja se danas u Francuskoj i drugdje vodi oko države i vlasti. Radovi o tom problemu pojavljuju se u takozvanom teorij skom obliku ili, nasuprot tome, u obliku izravne političke inter vencije u određenim okolnostima. Pokušao sam se osloboditi tog starog običaja: današnji problemi dovoljno su značajni i novi da zaslužuju temeljit pristup. S druge strane, teorija danas mora, više nego ikad, izaći iz svoje kule od slonovače. U pokušaju da izbjegnem taj primamljivi običaj, nisam uvijek mogao ili znao izbjeći poteškoće koje su nastajale. Riječ je o tome da sam istodobno želio učiniti previše i premalo, u jednom ili u drugom smislu. Najprije u teorijskom smislu: dakako, nisam se mogao baviti svim problemima što su postavljeni na tom po dručju, ali isto tako nisam mogao do kraja proučiti ni probleme kojima se bavim. Prema tome, ovo nije sistematičan tekst. Ako se pojedini dijelovi nadovezuju i vraćaju jedan na drugoga, oni bi prije svega trebali razjasniti određene aspekte raznih pro blema. Zatim 14 političkom smislu: nisam se mogao baviti određenim političkim prilikama, posebno u Francuskoj, sa svim njihovim pojedinostima i osobitostima. Bez obzfra ha'svfc, status ovog teksta objašnjava zašto biblio grafski podaci imaju tako ograničeno mjesto. Budući da je lite ratura s ovog područja golema, a ja sam želio izbjeći akademsku 5
težinu, namjerno sam odlučio da te podatke svedem na najmanju moguću mjeru, na slučajeve kada izravno citiram nekog autora ili kad se radi o istraživanjima koja su se provodila u Francuskoj. Isto vrijedi kada je riječ o klasičnim marksističkim djelima: podaci o njima nalaze se u mojim prijašnjim knjigama. No, to u ovom slučaju nisu jedini razlozi ovakve odluke. Postoji, naime, još jedan razlog: nema ortodoksnog marksizma. Nitko ne može poslati čuvar dogmi i svetih tekstova. Ja se nisam želio sakriti iza tih tekstova, pa zbog toga u ovoj knjizi upotrebljavam ličnu za mjenicu i podatke iz vlastitih tekstova. Ja ne želim govoriti u ime nikakvog autentičnog marksizma, već, nasuprot tome, preuzimam svu odgovornost za ono što pišem i govorim u svoje ime.
6
UVOD
I
O teoriji države
i Tko danas može izbjeći državi i vlasti i tko danas ne govori o tome? Tome zacijelo pridonosi sadašnja politička situacija ne samo u Francuskoj nego u čitavoj Evropi. No, nije dovoljno samo govoriti. Treba pokušati razumjeti, upoznati i objasniti problem. Zato treba bez oklijevanja, otvo reno, proučiti same korijene problema. Potrebno je izabrati vla stiti put, a ne podleći pogodnostima analogijskog ili metaforičkog jezika koji je danas u modi, ma kako zavodljiv on bio: moja prva razmatranja bit će, bez sumnje, suhoparna. Ali ja se, na žalost, ne mogu poput Alphonsca Allaisa okaniti ovog poglavlja kako bih što prije prešao na slijedeća, toliko uzbudljiva poglavlja. Svaka politička teorija u ovom stoljeću, otvoreno ili prikri veno, postavlja zapravo uvijek isto pitanje: kakav je odnos iz među qrlfiVQ, vlasti' i društvenih kiasa? Kažem u ovom stoljeću, jer to nije uvijek bilo tako, barem ne u ovakvom obliku. Najprije je trebalo da uspije marksizam. Svaka politička teorija nakon Maxa Webera ili dijalogizira s marksizmom ili ga osuđuje. Uosta lom, tko bi danas uopće mogao zanijekati odnos između vlasti i vladajućih klasa? Budući d^ ^suaka politička teorija postavlja isto pitanje, tako najviše njih, u frrojflim.varijantama, daje uvijek isti odgovor: najprije postoji država, Ylast, koju pokušavamo ob jasniti na različite načine, s kojom zatim vladajuće klase uspo stavljaju takve i takve bliske ili savezničke odnose. O tim odno sima vtfđlmo računa na više ili manje suptilan način, podsjećajući na grupe Što pritišću državu ili na promjenjive i nepostojane strategije što prožimaju mrežu vlasti i što se ravnaju po njezinim 7
odlukama. Taj se prikaz uvijek svodi na slijedeće: država, vlast, sastavljene su od jezgre u koju se ne može prodrijeti i od »ostat ka« koji bi vladajuće k bse što se pojavljuju na tržištu mogle pre uzeti ili u koji bi se mogle ubaciti. To zapravo znači da državu zamišljamo kao Janusa ili, još bolje, kao ono čime je već MachiaveJli bio opsjednut: Vlast-Kentaur, polučovjek, poluživotinja. Od jednog do drugog autora mijenja se to što se pokraj klasa stavlja jedanput ljudsko, a drugi put životinjsko lice. Ako je tako, kako onda objasniti ono što kao obični građani, a ne kao filozofi, svakodnevno vidimo? Očito je da smo sve više zatvoreni u praksu države koja, u najmanjim pojedinostima, po kazuje svoju vezu s posebnim, pa prema tome, veoma preciznim interesima. Stanoviti marksizam, povezan, dakako, uz stanovitu političku tradiciju, mogao bi nam dati odgovor: .država, uspostavlja poli tičku dominaciju tako što svaka vladajuća klasa stvara vlastitu državu po svojoj mjeri, kojom, prema tome, može manipulirati prema svojoj volji i prema svojim interesima. U tom smislu svaka država predstavlja diktaturu klase. Takvo "cisto instrumentalno shvaćanje države — možemo već upotrijebiti ove pojmove — državni aparat svodi na državnu vlast. Takvom shvaćanju izmiče ono bitno. Točno je da država ima »klasnu prirodu«, ali problem svake političke teorije postojao je i za utemeljitelje marksizma, iako ga oni nisu obradili pod tim istim kutom gledanja. Utemeljitelji marksizma su se ne samo bavili ovim problemom, nego šu bili upravo opsjednuti njime. Oni insistiraju na tome da je država specijalan aparat kojTTma vla stitu materijalnu okosnicu, što se~ne moze svesti na nikakve od nose političke dominacije. Za kapitalističku državu to se može formulirati na slijedeći način: zašto je buržoazija, radi svoje do minacije općenito, zahtijevala upravo nacionalno-narodnu drža vu, tu modemu predstavničku državu s vlastitim institucijama, a ne neku drugu? Da je buržoazija mogla u potpunosti stvoriti državu kakva joj odgovara, ne znači da bi izabrala upravo ova kvu državu. Istina je da je buržoazija uvijek imala mnogo koristi od ovakve države, ali to ne znači da je ona uvijek bila i da jest njome zadovoljna. To je važno pitanje, jer se istovremeno odnosi na današnji etatizam, na aktivnosti države koje se, kao što veoma dobro zna8
mo, rasprostiru na sva područja svakodnevnog života. Odgovor koji daje marksizam i ovdje je neopoziv: skup tih aktivnosti izraz je želje vladajuće klase ili njezinih političara. Očito je da postoji niz tynkoija države, kan što je društvena sigurnost, na primjer, koje se nikako ne mogu svesti isključivo na političku dominaciju. čim pokušamo izbjeći koncepciju države kao običnog proiz voda ili produžetka vladajuće klase, odmah upadamo u drugu, ali zapravo uvijek istu zamku, koju predstavlja tradicionalni odgo vor političke teorije. Jedan drugi, aktualniji, marksizam ne uspi jeva to uvijek izbjeći fgovorit ćemo o dvostrukoj prirodi države. S jedne strane postoji (ponovno velika podjela) jezgra države, u stanovitom smislu pored klasa i njihovih borbi. Dakako, mi ne dajemo isto objašnjenje ove jezgre kao druge teorije države i vla sti: to se posebno odnosi na svođenje proizvodnih odnosa na pro izvodne snage. Ovdje se radi o slavnoj ekonomskoj strukturi iz koje bi klase i njihove borbe trebale biti isključene. Ona pred stavlja prvu, ili točnije rečeno »specijalnu« državu, te čisto teh ničke ili, ljepše rečeno, Čisto društvene razmjere države. Zatim, odnosno s druge strane, nalazi se druga priroda države, ovaj put vezana uz klase i njihove borbe. To je druga država, super-drzava ili država u državi, a zapravo država koja ide iza prve i pred stavlja klasnu, odnosno državu buržoazije i političke dominacije. Ta druga država kvari, izopačuje i preokreće funkcije prve. Ovdje isto tako govorim o stanovitom marksizmu, idući, među tim, mnogo dalje: govorim o tehnokratizmu ljevice koji danas hara, pogotovo kada se ne oslanja na proizvodne snage već, pro zaičnije, na unutrašnju složenost tehničko-ekonomskih zadataka države u takozvanim »postindustrijskim« društvima, u kojima se . . . , itd. Ovaj odgovor se, prema tome, ne razlikuje mnogo od uobi čajenog odgovora tradicionalne političke teorije ili teorije što je primjerena današnjem ukusu: riječ je o posebnoj država-vlast koju bi, zatim, na određeni način, koristile vladajuće klase. N a zovimo stvari njihovim pravim imenom: ne treba govoriti o kla snoj prirodi, već o klasnoj upotrebi države. Govorio sam o pojmu dvostruke prirode države, ali ovaj pojam ne pokriva stvarnost tih analiza: prva država predstavlja pravu prirodu države; druga je samo običaj. Tako za staru političku teoriju o državi kao polučovjeku i poluživotinji prava država-vlast nije ona strana 0
koja se nalazi pored dvora (pored klasa) već ona druga, koja se nalazi pored vrta. Namjerno shematiziram kako bih sugerirao slijedeće: ako se svaka politička teorija i sve teorije socijalizma, uključujući mark sizam, stalno okreću oko istog pitanja, znači da turpostoji realan problem. Dakako, to nije jedini problem iz ovog područja, ali je zato osnovni, a odnosi se, kao što smo vidjeli, na pitanje trans formacije države na prijelazu u demokratski socijalizam. Sva kako, postoji samo jedan put koji u tome nečemu vodi, samo jedan odgovor koji nas može izvući iz začaranog kruga. Taj od govor može se jednostavno izreći: država ima vlastitu materijalnu okosnicu koja se nikako ne može svesti jedino na političku domi naciju. Državni aparat, ono nešto posebno, pa dakle i opasno, ne iscrpljuje se u državnoj vlasti. Ali, politička dominacija nalazi se u institucionalnoj stvarnosti države. Državu ne stvaraju u pot punosti vladajuće klase, pa je one, prema tome, ne mogu jedno stavno prisvojiti: državna vlast (vlast buržoazije u kapitalističkoj državi) sadržana je u ovoj stvarnosti. Djelovanje države ne može se svesti na političku dominaciju, ali to ne znači da ono time nije znatno obilježeno. Međutim, to još treba dokazati. Usuđujem se reći da to neće biti tako jednostavno. Najjednostavnija pitanja, ukoliko su prava, istovremeno su i najsloženija. Moramo držati nit da se ne izgu bimo u labirintu: temelj materijalne okosnice države i vlasti treba tražiti u proizvodnim odnosima i društvejioj podjeli rada, ali ne u smislu u kojem smo to do sada obično činili. N e radi se o eko nomskoj strukturi iz koje su isključene klase, vlast i borbe. Iako je to samo prvi korak, samo traženje temelja dovodi državu u vezu s klasama i borbama. Najprije ću proučiti ovaj temelj, kako bih se zatim uključio u danas veoma široku raspravu o državi i vlasti.
2 Najprije ću ukratko podsjetiti na analize iz svojih ranijih tek stova. Odnos države i proizvodnih odnosa već postavlja pitanje od nosa države i »ekonomske baze«. A što zapravo podrazumije10
vamo pod pojmom »ekonomske baze«, budući da upravo o tome ovisi stav koji ćemo zauzeti prema odnosu države i proizvodnih odnosa, pa prema tome države i klasne borbe? Danas je više nego ikada potrebno udaljiti se od ekonomističko-formalističkog shvaćanja, prema kojemu je ekonomija u različitim načinima proizvodnje sastavljena od nepromjenljivih elemenata, s gotovo aristotelovskom prirodom i biti, autoreproduktivna i autoregulirana jednom vrstom unutrašnje kombinato rike. Kao što znamo, to stalno nastojanje u povijesti marksizma još je aktualno. Ta koncepcija nadovezuje se na tradicionalno shvaćanje ekonomije prikrivajući ulogu borbi koje se nalaze u samom središtu proizvodnih i eksploatatorskih odnosa. Ekonom ski (a posredno politički, državni) prostor ili plan shvaća se kao nepromjenljiv, s unutrašnjim granicama koje je jedanput zauvi jek zacrtala tobožnja autoreprodukcija, a vrijedi za sve načine proizvodnje. To zapravo veoma staro shvaćanje može u odno sima države i ekonomije prouzročiti dvije pogrešne interpretacije, čije posljedice se najčešće povezuju. Može prouzročiti stari nesporazum oko topološkog prikazi vanja »baze« i »nadgradnje«, gdje se država shvaća kao obični nastavak-odraz ekonomskog: država ne posjeduje vlastiti pro stor, već se može svesti na ekonomiju. Odnos države i ekonomije u najboljem slučaju svodi se na slavnu »povratnu akciju« države na ekonomsku bazu koja je u osnovi samodovoljna. Riječ je o tradicionalnom ekonomističko-mehanicističkom Shvaćanju drža ve čije su proturječnosti i posljedice već dovoljno poznate, tako da se na njima ne trebamo duže zadržavati. Ali, ono može prouzročiti druge nesporazume, ako se dru štvena cjelina shvati u obliku instance ili razine koje su po svojoj prirodi i biti samostalne. Ekonomija se shvaća kao niz nepromjen ljivih elemenata u unutrašnjem prostoru različitih načina proiz vodnje (robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam), a isto shvaćanje se, putem analogije, primjenjuje na instance nadgradnje (država, ideologija). A posteriori kombinacija tih instanci, koje su po svo joj prirodi samostalne, dovodi do različitih načina proizvodnje. Bit ovih instanci prethodi njihovu međusobnom odnosu u okviru određenog načina proizvodnje. Umjesto da instance nadgradnje shvati kao nastavak-odraz ekonomije, to shvaćanje koje se još temelji na prikazivanju auto11
reproduktivnog ekonomskog prostora dolazi u opasnost da supstancijalizira te instance, te da im s obzirom na ekonomsku bazu, u različitim načinima proizvodnje, prida unutrašnju samostalnost. Prirodna samostalnost instanci nadgradnje (država, ideologija) služi kao opravdanje za samostalnost, samodovoljnost i autoreprodukciju ekonomije. Vidimo da te dvije koncepcije, što se teo rijski isprepliću, odnose između države i ekonomskog shvaćaju kao principijelno vanjski odnos, bez obzira na oblik što je upotri jebljen da se on označi. Takvo konstruktivističko shvaćanje »baze« i »nadgradnje«, u čisto deskriptivnoj upotrebi koja omogućuje da se u stanovitom smislu vizualizira odlučujuća uloga ekonomije, ne samo da ne odgovara korektnom prikazivanju društvene stvarnosti, pa tako i njene odlučujuće uloge, nego se iz više razloga pokazalo čak kob nim. Bez sumnje ćemo mnogo dobiti ako se ne oslonimo na njega. Što se mene tiče, ja ga u analizi države već odavno ne upo trebljavam. Ova shvaćanja se isto tako odražavaju na odvajanje i stva ranje mogućih predmeta za određeno teorijsko razmatranje. Za jedničko im je što prihvaćaju kao moguću i legitimnu opću teo riju ekonomije poput epistemološkog predmeta koji se može iz dvojiti, a to je transhistorijsko funkcioniranje ekonomskog pro stora. Diferenciranje predmeta-ekonomije u različitim načinima proizvodnje jednostavno proizlazi iz unutrašnjih metamorfoza autoregulativnog ekonomskog prostora čije su granice nepromje njive, iz metamorfoza i transformacija čiju tajnu treba otkriti opća teorija ekonomije (»ekonomska znanost«). Ta dva shvaća nja razdvajaju se prilikom proučavanja nadgradnje dolazeći do suprotnih i jednako pogrešnih rezultata. Prema prvom shvaćanju, svako je specifično razmatranje nadgradnje, s vlastitim predme tom, neopozivo, dok nam opća teorija ekonomije daje ključ za objašnjenje nadgradnje kao mehaničkog odraza ekonomske baze. Nasuprot tome, opću teoriju ekonomije bi, prema drugom shva ćanju, putem analogije, trebala zamijeniti opća teorija svakog područja nadgradnje, odnosno političkog-državejSpecifičan pred met opće teorije države, koji se može izdvojiti, trebala bi biti država u različitim načinima proizvodnje. Smatra se da država kao epistemološki predmet isto tako ima unutrašnje granice, gra nice što su određene isključivanjem izvan atemporalnih granica 12
ekonomije. Unutarnje granice predmeta-ekonomije, autoreproduktivne realnosti iznutra, svojim unutrašnjim zakonima izvana dopire do unutrašnjih granica države, nepromjenjivog prostora što izvana okružuje nepromjenjivi prostor same ekonomije. Pogrešne koncepcije. A o čemu je zapravo riječ? 1. Prostor i mjesto ekonomije, proizvodnih odnosa, eksplo atacije i korištenja viška rada (prostor reprodukcije i akumulacije kapitala i korištenja viška vrijednosti u kapitalističkom načinu proizvodnje), ni u drugim načinima proizvodnje (pretkapitalističkim), ni u kapitalizmu, nije predstavljao autoreproduktivan, her metičan i pregrađen nivo s vlastitim »zakonima« unutrašnjeg funkcioniranja. Političko-driava (isti je slučaj s ideologijom), iako u različitim oblicima, uvijek su bili bitno prisutni u proiz vodnim odnosima, pa tako i u njihovoj reprodukciji, uključujući ovdje predmonopolističku fazu kapitalizma, a to je potpuno su protno nizu iluzija što se odnose na liberalnu državu za koju se smatra da se u ekonomiji zalagala samo u stvaranju i održavanju »materijalne baze« proizvodnje. Dakako, mjesto države s obzi rom na ekonomiju mijenja se ne samo ovisno o različitim nači nima proizvodnje nego isto tako ovisno o stadiju i fazi samog kapitalizma. Te promjene se, međutim, ni u kom slučaju ne mogu ucrtati u topološki oblik vanjskog svijeta: država kao in stanca što se uvijek nalazi izvan ekonomije ponekad utječe na same proizvodne odnose, pa u tom slučaju prodire u ekonomski prostor, a ponekad ostaje izvan i djeluje samo na periferiji. Polo žaj države s obzirom na ekonomiju uvijek je samo oblik konsti tutivne prisutnosti države u proizvodnim odnosima i njihovoj reprodukciji. 2. To znači da pojam ekonomije i države u različitim nači nima proizvodnje nema, niti može imati, isti opseg, isto polje, isti smisao. Način proizvodnje ne smije se shvatiti kao čisto eko nomski oblik što proizlazi iz uvijek drugačije kombinacije po sebi nepromjenjivih ekonomskih elemenata koji se kreću u nepromje njivom i zatvorenom prostoru; način proizvodnje, čak ni na apstraktnom nivou, ne predstavlja kombinaciju tih elemenata i nepromjenjivih elemenata drugih instanci — države — koje se isto tako shvaćaju kao nepromjenjiva supstanca. Ukratko, način proizvodnjo nije proizvod kombinacije različitih instanci s nepo 13
vredivom strukturom koja prethodi uspostavljanju njihovih me đusobnih odnosa. Način proizvodnje, skup ekonomskih, politi čkih i ideoloških određenja, određuje granice ovih prostora, ozna čuje njihovo polje, definira njihove elemente, a najprije ih usta novljava njihov međusobni odnos i artikulacija. U svakom na činu proizvodnje pri tom je odlučujuća uloga proizvodnih od nosa. Ali to određenje postoji samo unutar cjeline nekog načina proizvodnje. 3. U pretkapitalističkim načinima proizvodnje neposredni proizvođači bili su odvojeni od predmeta svoga rada i sredstava za proizvodnju u odnosu ekonomskog vlasništva, ali nisu od njih bili odvojeni u drugom konstitutivnom odnosu proizvodnih od nosa, u odnosu posjedovanja. Neposredni proizvođači (seljaci i kmetovi u feudalizmu, na primjer) bili su »vezani« uz te pred mete i sredstva, vladali su radnim procesom, te su ga mogli za početi bez neposrednog sudjelovanja vlasnika. Posljedica toga je upravo ono što Marx naziva uskom »isprepletenošću« ili »pomiješanošću« države i ekonomije. Zakonito nasilje organski je uklopljeno u proizvodne odnose, kako bi se višak rada mogao oduzeti od neposrednih proizvođača koji posjeduju predmet i sredstva za rad. Opseg i smisao takvih odnosa između države i ekonomije potpuno je drugačiji nego u kapitalizmu. Neposredni proizvođači su u kapitalizmu potpuno lišeni sred stava i predmeta svoga rada, i to ne samo u odnosu ekonomskog vlasništva nego i u odnosu posjedovanja. Tako se pojavljuju »slobodni radnici« koji posjeduju samo svoju radnu snagu, a radni proces ne mogu započeti bez sudjelovanja vlasnika. Pravno je to predstavljeno ugovorom o kupoprodaji radne snage. Upravo ta struktura Kapitalističkih proizvodnih odnosa čini od radne snage robu, a višak rada pretvara u višak vrijednosti. Što se tiče odnosa države i ekonomije, ta struktura omogućuje relativno od vajanje države i ekonomskog prostora (akumulacija kapitala i stvaranje viška vrijednosti). To odvajanje nalazi se u osnovi institucionalne okosnice koja je svojstvena kapitalističkoj državi, budući da zacrtava nove prostore i područja, posebno za državu i posebno za ekonomiju. Dakle, za kapitalizam je specifično od vajanje države i prostora za reprodukciju kapitala. No, to ne treba 14
shvatiti kao poseban učinak instanci što su po svojoj biti samo stalne, već kao karakteristiku svojstvenu kapitalizmu, budući đt on zacrtava nove prostore države i ekonomije mijenjajući njihove elemente. Dakle, to odvajanje ne treba nas uvjeriti u realno vanjski od nos države i ekonomije, kao da država utječe na ekonomiju samo izvana. To odvajanje je precizan oblik koji u kapitalizmu pre kriva konstitutivnu prisutnost političkog u proizvodnim odno sima, pa tako i u njihovoj reprodukciji. Odvajanje države i eko nomije, te prisutnost-djelovanje države na ekonomiju jedan tc isti su oblik odnosa države i ekonomije u kapitalizmu. Iako transformirani, protežu se kroz čitavu povijest kapitalizma, kroz sve njegove stadije i faze, a proizlaze iz čvrste jezgre kapitali stičkih proizvodnih odnosa. U predmonopolističicoj fazi država se zapravo nije nalazila izvan prostora reprodukcije kapitala, a uloga države u monopol ističkom kapitalizmu, posebno u njego voj sadašnjoj fazi, ne ukida odvojenost između države i ekono mije: sadašnja analiza netočna je s obzirom na odnos države i ekonomije u predmonopolističkoj fazi (konkurentskog ili liberal nog) kapitalizma, kao i s obzirom na odnos države i ekonomije u sadašnjoj fazi kapitalizma. Suštinske promjene tih odnosa u povijesti kapitalizma znače promjenu proizvodnih odnosa, a predstavljaju »transformirane oblike« odvajanja i prisutnosti-djelovanja države na proizvodne odnose.
Budući da se prostor, polje, pa prema tome i pojmovi političkog-države i ekonomije (proizvodni odnosi) u različitim nači nima proizvodnje pokazuju na različit način, suprotno svakom formalističkom teoretiziranju, proizlazi da kao što ne postoji opća teorija ekonomije (u smislu »ekonomske znanosti«) s ne promjenjivim teorijskim predmetom u različitim načinima proiz vodnje, isto tako ne postoji »opća teorija« političkog-dr/avc (u smislu »znanosti« ili političke »sociologije«) s nepromjenjivim teorijskim predmetom u raznim načinima proizvodnje. To bi bilo moguće jedino onda kada bi država po svojoj prirodi i po svojoj biti bila samostalna instanca, s nepromjenjivim granicama, i kada bi ta instanca u sebi sadržavala zakone za svoju povijesnu repro dukciju. Ovdje mislim na pojam opće teorije u smislu sistemat 15
skog teorijskog korpusa koji, polazeći od općih i nezaobilaznih postavki, istovremeno može objasniti tipove države u različitim načinima proizvodnje kao jedinstvene izraze istog teorijskog predmeta, i izložiti zakone transformacije koji obilježavaju meta morfoze tog predmeta od jednog načina proizvodnje do drugog, odnosno prolaz-prijelaz iz jedne države u drugu. Nasuprot tome, potpuno je opravdana teorija kapitalističke države koja ima specifičan predmet: to je omogućeno odvajanjem prostora države od ekonomije u kapitalizmu. Isto je kada govorimo o opravdanosti teorije kapitalističke ekonomije, koja je moguća od vajanjem proizvodnih odnosa-radnog procesa od države. Dakako, možemo razviti opće teorijske postavke koje se od nose na državu, ali one imaju isti status kao Marxove teze koje se odnose na »proizvodnju općenito«, što znači da ne mogu pre tendirati na status opće teorije države. To je važno napomenuti zbog snažnog dogmatizma koji je nerazdvojno vezan uz prikazi vanje općih teza klasika marksizma o državi u odjeljku »marksističko-lenjinističke teorije države«, a prisutan je i danas. To smo mogli utvrditi za vrijeme nedavne rasprave o diktaturi pro letarijata unutar KPF, gdje se djelomično zastupalo mišljenje da treba »zadržati« taj pojam; to se posebno odnosi na E. Balibara i njegovu knjigu O diktaturi proletarijata. Kod klasika marksizma ne nalazimo opću teoriju države, ne samo zato što zbog ovog ili onog razloga nisii mOgli ili znali u potpunosti razviti takvu teoriju, nego jednostavno zato što opća teorija države ne postoji. Ovo veoma aktualno pitanje posebno je prisutno u raspravi o državi unutar talijanske ljevice. Nedavno je N. Bobbio u dva zanimljiva članka ponovno istakao činjenicu da u marksizmu nema opće teorije države. Brojni talijanski mark sisti smatrali su se obaveznima da odgovore kako takva teorija kod klasika marksizma postoji u »zamecima« i treba je samo raz viti: ona je dakle legitimna.1 Iako Bobbiovi razlozi nisu ispravni, činjenica je točna: opće teorije države nema jer ona ne može postojati. Ovdje moramo ostati čvrsto protiv svake dobrona mjerne ili zlonamjerne kritike koja marksizmu predbacuje nje gove tobožnje nedostatke na nivou opće teorije politike ili vlasti. 1 R asprava u cjelini objavljena je pod naslovom II m arxism o e lo stato, 1976.
16
Jedna od zasluga marksizma je upravo to što je, u ovom slučaju kao i u mnogim drugim, odbacio velika metafizička nadlijetanja spomenute političke filozofije, neodređena i maglovita, uopćena i apstraktna teoretiziranja koja žele otkriti velike tajne Povijesti, Politike, Države i Vlasti. Danas, više nego ikada, moramo to istaći jer je ovo trenutak kada pred političkom nužnošću Evrope, a posebno Francuske, još jedanput prisustvujemo tipičnom oslo bađanju velikih sistematizacija, Prvih i Posljednjih Filozofija Vlasti koje najčešće samo prežvakavaju iskrivljene pojmove najtradicionalnije duhovne metafizike, i to veselo pustošeći tržište velikih terorističkih i mistifikatorskih pojmova Despota, Vla daoca, Gospodara i nekih drugih istog kova: od Deleuzea do »novih filozofa«, lista bi bila dugačka.* Danas se Kongres filo zofa u Francuskoj time zabavlja, ali sve to zapravo nije tako smiješno. Realni problemi previše su teški i složeni da bi ih mo gla riješiti ultrasimplifikatorska i frazerska uopćavanja koja ni kada ništa nisu uspjela objasniti. Nije riječ o tome da marksizam nema nedostataka u anali zama države i vlasti, ali ti nedostaci nisu ondje gdje ih se traži. Narodne mase u čitavom svijetu nije skupo stajala odsutnost opće teorije države i vlasti u marksizmu, već upravo onaj eshatološki i proročanski dogmatizam koji nam je dugo vremena ser virao takav teorijski sistem u obliku »marksističko-lenjinističke teorije« države. Realni, pa prema tome i važni, nedostaci mark sizma u tome odnose se na ona područja gdje je teoretiziranje legitimno. U Političkoj vlasti i društvenim klasamas, te u svojim narednim tekstovima pokazao sam da se ti nedostaci, čije uzroke sam pokušao objasniti, istovremeno odnose na opće teorijske po stavke i na teoriju kapitalističke države. Jedna od njihovih sadaš njih posljedica jest odsutnost dovoljno razvijene i zadovoljava juće analize sistema i države u istočnim zemljama. Umjesto da u ovom tekstu najprije produbim i izložim opće postavke o državi, kako bih zatim došao do kapitalističke dr žave, najprije ću analizirati kapitalističku državu, čija teorija je moguća i legitimna. Ali ne zato što u kapitalizmu dolazi do pro» O. Deleuze 1 F. G uattari, L'anti-Oedipe. 1975. Sto se tiče struje »novih filozofa«, pozivat ću se na dva djela: B. H. Levy, La barbaric d visage hum ain, 1977, I A. G lucksm ann, Les matlres penseurs, 1977. * M aspero, 1968. 3
D rla v a , v l u t , lo d ja lix a m
17
grcsivnog i linearnog razvoja »klica« što su sadržane u pretkapilalističkim načinima proizvodnje, u smislu da bi čovjek trebao objasniti majmuna, kao što je dugo vremena, na pojednostavljen način, vjerovao hegelovsko-marksislički historicizam. Kapitali stička država ne dopušta da, polazeči od nje, postavimo opće teze o državi, kao da ona predstavlja savršeno utjelovljenje neke izvorne Urstaat koja sve više krči svoj put u povijesnoj zbilji. No, to shvaćanje još obuzima brojne teoretičare vlasti (posve je drugačiji problem povijesnih uvjeta — kapitalizam — koji om o gućavaju formuliranje tih općih 1cza). Samostalnost političkog prostora u kapitalizmu, koja čini legitimnom njegovu teoriju, nije potpuno i savršeno ostvarenje bitne ili prirodne samostal nosti države, već posljedica njegova odvajanja od proizvodnih odnosa svojstvenih kapitalizmu. Teorija kapitalističke države ne može se jednostavno izvesti iz općih teza o državi. Ja u ovom tekstu istovremeno prikazujem obje, zato što se opće teze mogu bolje ilustrirati lim predmetom, kapitalističkom državom, koji omogućuje stvaranje vlastite teorije. Huduei da ne postoji opća teorija države koja postavlja opće zakone koji reguliraju transformacije njezina predmeta u raznim načinima proizvodnje, tako ne može postojati ni takva teorija koja bi se odnosila na prijelaz iz jodne države u drugu, posebna na prijelaz iz kapitalističke u socijalističku državu. Teorija kapi talističke države daje nam važne elemente koji se odnose na dr žavu u razdoblju prijelaza u socijalizam. Ali, ti elementi ne samo da nemaju status teorije kapitalističke države nego zauzi maju posebno mjesto unutar općih teorijskih postavki o državi. Oni predstavljaju samo teorijsko-strateške pojm ove u praktičnom stanju koji, dakako, funkcioniraju kao vodiči za djelovanje, ali jedva kao putokaz. Ne postoji »model« države za razdoblje pri jelaza u socijalizam, kao što ne postoji univerzalni model koji se može izdvojiti ovisno o konkretnom slučaju, ni za određenu zemlju pouzdan, teorijski potvrđen, recept države za razdoblje prijelaza u socijalizam. Analize države u ovom tekstu, koje se odnose na prijelaz u socijalizam u zemljama zapadne Evrope, ne pretendiraju na to. Jedanput zauvijek, treba se odlučiti: sada znamo da od jedne teorije, ma koliko znanstvena bila, sve do marksizma, uključujući i njega (koji ostaje prava teorija prakse), ne možemo tražiti da da više nego što može. Uvijek IX
postoji strukturalna distanca između teorije i prakse, između teo rije i zbilje. Te dvije distance predstavljaju zapravo samo jednu. Kao što filozofi prosvjetiteljstva nisu »odgovorni« za zapadni totalita rizam, tako ni marksizam nije odgovoran za ono što se događa na Istoku. Nije odgovoran ne samo u trivijalnom smislu, od nosno da se na Istoku radi o devijaciji marksizma, kako bi se čisti marksizam proglasio nevinim, nego zato što za svaku teo riju, pa i za marksizam, postoji distanca između teorije i zbilje. Ona prekriva distancu između teorije i prakse. Smanjiti tu di stancu, znači bilo kojom teorijom reći bilo što, u ime teorije Činiti bilo što. Ta distanca nije praznina koja se ne može ispuniti, daleko od toga: upravo se vreba na tu uvijek otvorenu distancu. Danas isto tako dobro znamo da ne postoji teorija, ma koliko oslobađajuća bila, koja bi u »čistoći« svoga govora bila dovoljna da isključi svoju eventualnu upotrebu za ciljeve totalitarne vlasti onih koji žele zabetonirati distancu između teorije i prakse, onih koji primjenjuju tekstove i ograničavaju zbilju, a uvijek se mogu pozvati na teoriju u njenoj potpunoj čistoći. Ali u tom slučaju greška nije u Marxu, kao ni u Platonu, Isusu, Rousscauu ili Voltaireu. Usprkos tome, distanca između teorije i zbilje još po stoji. Staljin nije »Marxova greška«, kao što Bonaparte (prvi) nije Rousseauova greška, Franco Isusova, Hitler Nietzscheova ili Mussolini Sorelova, iako su njihove misli, ponekad čak u svojoj čistoći, upotrebljavane da se prikriju ovi totalitarizmi. Sve je to u suprotnosti s onim što nam danas ponavljaju »novi filozofi« koji do sada, koliko ja znam, nisu našli boljeg odgovora na taj problem nego da, nakon Karla Poppcra4, ali s mnogo manje inteligencije i suptilnosti od njega, ponavljaju kako koncentracioni svijet dugujemo teorijskim sistemima što su prog lašeni »zatvorenima«, odnosno etatističkom aspektu velikih mi slilaca koji su ih nadahnuti. Distanca između teorije i zbilje ob jašnjava zapravo ono što bi, bez toga, ostalo golem paradoks: totalitarizmi se pozivaju upravo na mislioce koji su u svoje doba neosporno bili mnogo manji etatisti od drugih, na Isusa, Rous4 K. P opper, T he Open Society and its Ennem ies, 1946.
19
seaua, Nietzschea, Sorela, te naposljetku na Marxa čija je pri marna i stalna preokupacija bilo odumiranje države. Vraćam se na ono o čemu sam govorio: ne voditi računa o distanci između teorije i zbilje, željeti pošto-poto smanjiti di stancu između teorije i prakse, znači svašta govoriti o marksiz mu. Ne možemo, dakle, od marksizma — ovaj put od onog »pravog« — tražiti pouzdano i pročišćeno objašnjenje za skre tanje od autentičnog prijelaza u demokratski socijalizam, jer on takav odgovor ne može dati, kao što nije mogao zacrtati put onome što se događa na Istoku.
To ne znači da u svjetlu marksizma ne možemo većim dije lom (jer marksizam ne objašnjava sve, niti može sam sve ob jasniti) analizirati državu u zemljama takozvanog »realnog soci jalizma« (SSSR, istočna Evropa, Kina) odnosno u zemljama gdje je iskušan određeni prijelaz u socijalizam koji je završio pozna tom situacijom. Očito je da za to nisu dovoljne povijesne analize (tipa »konkretnih uvjeta te zemlje«) ni analize političke strate gije što za tim slijede (o tome ću govoriti u zaključku ovog teksta), iako su apsolutno potrebne. Da li to znači da treba stvoriti marksističku opću teoriju države koja će voditi računa o totalitarnim aspektima vlasti u tim zemljama na analogan na čin kao razna pojednostavljena uopćavanja koja nam, s druge strane, na dobro poznat, teroristički način, serviraju razni struč njaci Gulaga? Ja ne mislim tako, iako je (ili bolje: zato što je) problem totalitarizma veoma realan. On se u svojoj složenosti ne može shvatiti s pomoću totalizirajućih uopćavanja. Ne skri vajući ništa, reći ću slijedeće: analizu modernog totalitarizma i njegovih aspekata u istočnim zemljama možemo započeti samo tako da produbimo i razvijemo opće teorijske postavke o državi, ali isto tako i teoriju kapitalističke države u njenom odnosu s kapitalističkom društvenom podjelom rada i proizvodnim odno sima. Pokušat ću to učiniti naznačujući korijene totalitarizma. Ovdje je, dakako, riječ samo o početnoj poziciji: današnja država u istočnim zemljama je specifičan i složen fenomen koji ni u kom slučaju ne možemo svesti na državu kakvu poznajemo u zapadnim društvima, što će biti osnovni predmet ovoga teksta. U istočnim zemljama država je daleko od toga da bude obična 20
varijanta kapitalističke države. Sklon sam tvrditi kako korijeni i tajna nekih totalitarističkih crta države u istočnim zemljama, između ostalog (jer kapitalizam nije izvor svih zala1), ali bez sumnje temeljno, počivaju na onome što podrazumijevam pod pojmom kapitalističkih aspekata te države, proizvodnih odnosa i društvene podjele rada što se nalaze u njenoj osnovi. Pojam ka pitalističkih aspekata namjerno i indikativno upotrebljavam jer, bilo da se radi o karakteristikama kapitalizma što preostaju u autoritarnom obliku socijalizma, o utjecaju kapitalističke okoline na socijalističke zemlje, bilo o stvaranju, i u kojoj mjeri, stvar nog državnog kapitalizma u tim zemljama, ali u novom obliku, to je poseban problem u koji neću ulaziti: dovoljno je značajan da zaslužuje da bude razmatran na posebnom mjestu. Moja po zicija ima šire djelovanje: neke moje analize odnose se ne samo na državu općenito nego i na kapitalističku državu u njenom od nosu s društvenom podjelom rada i proizvodnim odnosima obuhvaćajući isto tako — uz sve specifičnosti — državu u istoč nim zemljama. To treba stalno imati pred očima, a ja ću se po brinuti da na to podsjetim.
Vraćajući se kapitalističkoj državi, dodajem da njezina teo rija može imati pravi znanstveni status jedino ako uspije shvatiti reprodukciju i povijesne transformacije svog predmeta na onim mjestima gdje su te reprodukcije i transformacije na djelu, u raznim društvenim formacijama, na mjestima klasne borbe: oblici države ovisno o stadiju i fazi kapitalizma (liberalna dr žava, intervencionistička država, itd.), razlikovanje tih oblika i iznimnih oblika države (fašizam, vojna diktatura, bonapartizam), oblici sistema u konkretnim zemljama. Teorija kapitalističke dr žave ne m o le se odvojiti od povijesti njezinog ustanovljavanja i reprodukcije. Osim toga, nije riječ o tome da se treba vratiti u pozitivizam i empirizam te stvoriti teorijski predmet kapitalističke dr žave prema određenom modelu ili idealnom tipu, odnosno uvođenjem-nizanjem karakteristika što su svojstvene konkretnim kapitalističkim državama. To jednostavno znači da, zadržavajući * Izraz posuđujem od Jeana Danlela.
21
distinkciju između načina proizvodnje (apstraktno-formalni predmet u njegovim ekonomskim, ideološkim i političkim deter minacijama) i konkretnih društvenih formacija (vezivanje više načina proizvodnje u određenom povijesnom trenutku), društve ne formacije ne treba shvatiti kao razlomljeno slaganje-konkretiziranje načina proizvodnje koji se reproduciraju u apstraktnom; dakle, konkretnu državu ne treba shvatiti kao jednostavnu rea lizaciju države s kapitalističkim načinom proizvodnje. Društvene formacije su stvarna mjesta postojanja i reprodukcije načina proizvodnje, dakle države u različitim oblicima, oblicima koji se ne mogu jednostavno izvesti iz države kapitalističkog tipa koju određuje apstraktno-formalan predmet. Dovesti u vezu kapitali stičku državu s proizvodnim odnosima ne znači, polazeći od toga, stvoriti teorijski predmet te države, predmet tip koji bi se zatim izdvojio ili konkretizirao na ovaj ili onaj način, ovisno o klasnoj borbi u ovoj ili onoj društvenoj formaciji. Teorija kapita lističke države može se razviti samo uspostavljanjem odnosa između države i povijesti političkih borbi u kapitalizmu.
3 Da rezimiram: iako određeni proizvodni odnosi određuju polje države, ono ipak ima vlastitu ulogu u ustanovljavanju tih odnosa. Veza države s proizvodnim odnosima glavni je gdnos države s društvenim klasama i klasnom borbom, što se tiče kapitalističke države, njena relativna odvojenost od proizvodnih odnosa, koju ti odnosi uvode, osnova je njenih organizacijskih temelja i već određuje njezin odnos s društvenim klasama i klas nom borbom u kapitalizmu. Proces proizvodnje zapravo se zasniva na jedinstvu radnog procesa i proizvodnih snaga (a oni sami sastoje se od dvostru kog odnosa ekonomskog vlasništva i posjedovanja). To jedin stvo ostvaruje se kroz primat proizvodnih odnosa nad radnim procesom, što se često označava nazivom »proizvodne snage«, a uključuje tehnologiju i tehnički proces. Suprotno tradicional nom ekonomizmu koji izravno teži tehnicizmu, a u proizvodnim odnosima zapravo vidi samo krislalizaciju-omot-odraz tehnolo škog procesa proizvodnih snaga (uvodeći, tako, unutar samog 22
proizvodnog procesa svoje shvaćanje odnosa između baze i nadgradnje-odraza), primat proizvodnih odnosa nad proizvodnim snagama njihovoj artikulaciji daje oblik procesa proizvodnje i reprodukcije. Iako proizvodne snage imaju vlastitu stvarnost koju ne smijemo zanemariti, one se ipak uvijek organiziraju prema određenim proizvodnim odnosima (sto, dakle, ne isklju čuje ni njihove međusobne suprotnosti ni njihov nejednak raz voj unutar procesa što proizlazi iz ovog primata). Prijelaz s vje trenjače na parni mlin ne objašnjava prijelaz iz feudalizma u kapitalizam. Čitavo Marxovo djelo to dokazuje, usprkos odre đenim nejasnoćama koje sadrže čak i njegovi zreli tekstovi, a koje su posljedica utjecaja ideologije tehničkog napretka filozo fije prosvjetiteljstva. Iz tog primata proizlazi prisutnost političkih (i ideoloških) odnosa unutar proizvodnih odnosa. Proizvodni odnosi i relacije od kojih su sastavljeni (ekonomsko vlasništvo / posjedovanje) izražavaju se u obliku klasne vlasti: ta vlast je organski vezana uz političke i ideološke odnose koji je utvrđuju i ozakonjuju. Ti odnosi se ne dodaju jednostavno već postojećim proizvodnim odnosima, ne djeluju na njih povratnom akcijom, u principijelno vanjskom odnosu ili u ritmu kronološkog a posteriori. U uspo stavljanju proizvodnih odnosa oni su za svaki način proizvodnje prisutni u specifičnom obliku. Politički (i ideološki) odnosi ne sudjeluju, dakle, u reprodukciji proizvodnih odnosa jednostavno prema sadašnjem shvaćanju pojma reprodukcije, gdje reproduk cija prikriva uspostavljanje proizvodnih odnosa uvodeći po lako političko-ideološke odnose, ali zadržavajući izvornu čistoću samostvaranja proizvodnih odnosa. Kako su političko-ideološki odnosi već prisutni u uspostavljanju proizvodnih odnosa, oni imaju bitnu ulogu u njihovoj reprodukciji, dok je proces pro izvodnje i eksploatacije istovremeno proces reprodukcije odnosa političke i ideološke dominacije/subordinacije. Iz te temeljne činjenice proizlazi prisutnost države, specifična za svaki način proizvodnje, koja političko-ideološke odnose koncentrira, saži ma, materijalizira i utjelovljuje u proizvodne odnose i njihovu reprodukciju. Naposljetku, iz te činjenice nastaje sudjelovanje države u ustanovljavanju i reprodukciji društvenih klasa, odnosno u klas noj borbi. Proizvodni odnosi, vezani uz odnose političke i ideo 23
loške dominacije/subordinacije, označavaju objektivna mjesta (društvene klase) koja predstavljaju distinkcije unutar dru štvene podjele rada (proizvodni odnosi, koji imaju odlučujuću ulogu, politički odnosi, ideološki odnosi). Ono što nastaje iz pri mata proizvodnih odnosa nad proizvodnim snagama, prema tome, isto tako utječe na položaj društvenih klasa unutar proiz vodnih odnosa. Društvena podjela rada, izražena kroz prisut nost političkih i ideoloških odnosa unutar proizvodnog procesa, ima primat nad tehničkom podjelom rada. To, međutim, ne znači da se tehnička podjela rada može svesti na društvenu pod jelu, već da ona postoji i reproducira se jedino ako je uklopljena u društvenu podjelu rada. Položaj klasa izražava se kroz vlast, a očituje se već unutar proizvodnih snaga, u praksi i u klasnoj borbi. Ti odnosi i dru štvena podjela rada ne predstavljaju neku (prethodnu) ekonom sku strukturu izvan društvenih klasa, niti pripadaju nekom po lju izvan vlasti i borbi. Društvene klase ne postoje prije njihove opozicije, odnosno borbe. Društvene klase nisu »po sebi« postav ljene u proizvodne odnose, da bi tek kasnije ili drugdje ušle u borbu (klase »za sebe«). Uspostaviti vezu države s proizvodnim odnosima, znači zacrtati početne okvire njene prisutnosti u klas noj borbi.
24
II
Ideološki aparati: država, represija+ ideologija?
Ako država ima konstitutivnu ulogu u prozvodnim odnosima i u razgraničenju-reprodukciji društvenih klasa, znači da se ona ne ograničava na vršenje organizirane fizičke represije. Država isto tako jm a ulogu u organizaciji ideoloških odnosa i vladajuće ideologije. Za sada ću se na tome zaustaviti: pozitivna uloga države ne može se ograničiti na par pojmova: represija + ideologija. Ideologija se ne sastoji samo, ili jednostavno, od sistema ideja ili predodžbi, već isto tako obuhvaća materijalnu praksu koja se proteže na običaje, navike i način života pojedinaca, ukla pajući se u cjelinu društvene prakse, uključujući ovdje političku i ekonomsku praksu. Prilikom uspostavljanja odnosa ekonom skog vlasništva i posjedovanja u društvenoj podjeli rada unutar samih proizvodnih odnosa osnovni su ideološki odnosi. Država ne može proizvesti i učvrstiti političku dominaciju isključivo s pomoću represije, nasilja ili »gole« sile, već izravno poziva ideo logiju koja ozakonjuje nasilje i pomaže u organiziranju konsen zusa određenih klasa i slojeva koji su, s obzirom na političku vlast, podređeni. Ideologija nije nešto neutralno u društvu: po stoji samo klasna ideologija. Vladajuća ideologija sastoji se od osnovne vlasti vladajuće klase. Tako se vladajuća ideologija utjelovljuje u državnom aparatu čija je uloga da razvije, utvrdi i prikaže tu ideologiju, a to je veoma važno u ustanovljenju i reprodukciji društvene podjele rada, društvenih klasa i klasne dominacije. Posebna uloga nekih aparata koji izrastaju iz državne sfere, a nazvani su ideoloSkim aparatima drlave, jest da formalno pripadaju državi ili da prav no zadržavaju »privatan« karakter: crkva (religiozni aparat), školski aparat, službeni aparat informiranja (radio, telcvizijaX kulturni aparat, itd. Podrazumijeva se, dakako, da vladajuća ideo logija utječe na organizaciju aparata (vojska, policija, sudstvo25
-zatvori, uprava) kojima prvenstveno pripada provođenje zako nitog fizičkog nasilja. Distinkcija između represivnih i ideoloških aparata ima veoma jasne granice: prije nego što do toga dođem, spomenut ću represivnu ulogu države, koja je ponekad toliko sama po sebi razumljiva da o tome gotovo i ne govorimo. N a glašavanje uloge države u ideološkim odnosima ne bi smjelo potcijeniti njezinu represivnu ulogu, što se često događa.8 Represija je prvenstveno organizirano fizičko nasilje u najmaterijalnijem smislu nasilja na/i tijelom. Jedan od osnovnih as pekata vlasti, preduvjet za nježino uvođenje i održavanje, uvijek je primoravanje tijela, ali isto tako prijetnja nad tijelom, smrtna prijetnja. Dakako, tijelo nije samo biološko postojanje, nego i politička institucija: odnosi države-vlasti i tijela mnogo su slo ženiji i širi nego odnpsi s represijom. To ne znači da jačanje dr žave nije prisilno bilježenje tijela fizičkim sredstvima, manipula cijom i proždiranjem tijela. To se postiže na dva načina: s po moću institucija što vrše tjelesnu prisilu i stalnu prijetnju sakaćenja (zatvor, vojska, policija, itd.); uvođenjem tjelesnog po retka od strane države, koji istovremeno postavlja i upravlja tijelima, oblikujući ih, savijajući i zatvarajući u institucije i apa rate. Stvarnost države sastoji se u potcjenjivanju, upokoravanju i uništavanju tijela subjekata, odnosno njezinoj inkarnaciji u tje lesnost subjekata-objekata nasilja države. Ovdje ne možemo go voriti o ponižavanju tijela od strane države — to bi nas vra tilo na pojam prvobitnog tijela, po prirodi slobodnog, a zatim politički iskrivljenog, tako da ostane samo političko tijelo — ali je ipak u ovom tjelesnom poretku riječ o stvarnoj dresuri tijela koja se vrši s pomoću razrađenih fizičkih postupaka. Proučava njem uloge zakona dublje ću proučiti pitanje represije, tako da ćemo vidjeti kako kapitalistička država pokazuje stanovite spe cifičnosti. Moramo, međutim, biti veoma suzdržani prema shvaćanju koje podržava distinkciju između represivnih aparata i ideoloških aparata države: ta distinkcija može se održati jedino kao čisto deskriptivna i indikativna. To shvaćanje temelji se na * T o je dobro pokazao P erry A nderson, T he A n tin o m ies o f A nto n io G ramsci, u »New Left Review«, studeni 1976 — siječanj 1977.
26
Gramscijevim analizama, a istovremeno je zaslužno za prošire nje prostora države na ideološke institucije kao i za isticanje prisutnosti države unutar proizvodnih odnosa, kroz njezinu ulo gu u ideološkim odnosima; ono međutim ipak funkcionira na re striktivan način. To shvaćanje sistematizirao je L. Althusser7, a počiva (kao što sam istakao) na pretpostavci države koja dje luje i funkcionira samo s pomoću represije i ideološkog zatupIjivanja. To u stanovitom smislu znači da efikasnost države po čiva na onome što država zabranjuje, isključuje, sprečava; ili na onome što laže, sakriva, prikriva ili uvjerava: prema tom shva ćanju, ideološko funkcioniranje koje počiva na materijalnoj praksi ništa ne mijenja u restriktivnoj analizi uloge države. Eko nomija se shvaća kao autoreproduktivna i autoregulativna in stanca, gdje država služi samo za postavljanje negativnih pra vila ekonomske »igre«. Politička vlast nije prisutna u ekono miji; ona je samo uokviruje, a ne sudjeluje u njoj jer postoji samo zato da (s pomoću represije i ideologije) spriječi buntov ničke zahvate. Ovdje je riječ o starom pravničkom pojmu dr žave iz pravno-političke filozofije s početaka buržoaske države, pojmu koji nikada nije odgovarao stvarnosti. Očito je da se takvim shvaćanjem države ne može ništa razumjeti o njezinu djelovanju pri ustanovljavanju proiz vodnih odnosa. To je već slučaj prilikom prijelaza iz feudalizma u kapitalizam, i to u njegovu konkurentsku ili liberalnu fazu. Ali, to znači i nešto više, posebno za današnju državu koja sud jeluje u reprodukciji kapitala. Država zapravo djeluje i na pozi tivan način, ona stvara, transformira, kreira stvarnost. Današ nje ekonomsko djelovanje države možemo shvatiti s pomoću iscrpljujućcg oblika represije ili ideološkog zatupljivanja jedino ako je to igra riječima; podrazumijeva sc, međutim, da ti aspekti uistinu postoje u današnjim funkcijama države. Osim toga, s pomoću para pojmova represija-ideologija ne moguće je zaokružiti osvajanje vlasti kod potlačenih masa, a da istovremeno ne dođemo do policijskog i idealističkog shva ćanja vlasti. Država vlada masama bilo policijskim^ terorom ili unutrašnjom represijom — ovdje to nije važno — bilo obma 7 L. A lthusser, Ideologija i ideoloiki aparati drlave, u »La Pensće«, lipanj 1970.
27
nama i izmišljotinama. Ona zaštićuje-zabranjuje i/ili vara, jer, iako pazi da ne poistoveti ideologiju i »lažnu svijest«, pojam ideologije dobiva smisao jedino pod uvjetom da ideološki pro cesi sadrže strukturu prikri van ja-preokretanj a. Potpuno je po grešno vjerovanje da država samo na taj način djeluje: odnos masa s vlašću i državom, u ovome što podrazumijevamo pod konsenzusom, uvijek posjeduje materijalni supstrat. Između osta log, zato što država, radeći na klasnoj hegemoniji, djeluje na nesigurnu kompromisnu ravnotežu između vladajućih klasa i potlačenih klasa. Država tako stalno poduzima niz mjera pozitivnog sadržaja prema narodnim masama, iako te mjere sadrže isto toliko ustupaka koji su nametnuti borbom potlačenih klasa. To je važna činjenica, jer stvaran odnos između države i narod nih masa ne možemo shvatiti ako ga svedemo na par poj mova represija-ideologija. Recimo usput da je isticanje suglas nosti osnova čitavog niza današnjih shvaćanja vlasti, posebno onih koja se izražavaju u raspravi oko fenomena fašizma.8 Shvaćanjem države-vlasti kao para pojmova represija-ideologija pokušava se objasniti masovna baza fašizma: mase su »željele« represiju ili ih je fašistička ideologija nasamarila. Shvatiti državu samo s pomoću kategorija represija-zabrana i ideologija-zavaravanje nužno dovodi do subjektiviziranja razloga suglasnosti (za što kažemo »da« na zabranu) i do njihova smještanja bilo u ide ologiju (samo u smislu varanja: fašizam je prevario mase), bilo u želju za represijom ili gospodarevom ljubavi. Iako je čak i fašizam bio prisiljen poduzeti niz pozitivnih mjera prema ma sama (smanjenje nezaposlenosti, održavanje, a ponekad čak i poboljšanje realne kupovne moći određenih kategorija naroda, takozvano društveno zakonodavstvo), to uopće nije isključilo povećanje njihove eksploatacije (s pomoću relativnog viška vri jednosti). Aspekt ideologije-obmane ovdje je uvijek prisutan, ali to ne mijenja činjenicu da država isto tako djeluje stvaranjem materijalnog supstrata pristajanja masa uz vlast. Ovaj supstrat razlikuje se od ideološkog prikaza u raspravi o državi, i ne može se shvatiti kao obična propaganda. s T a shvaćanja nalazim o u nekim člancim a kolektivnog djela, E lem ents pour une analise du fascism e, koje je uredio M . A. M acciocehi, 1976.
28
To, dakako, nisu jedini primjeri pozitivnog djelovanja dr žave. Ali, oni bi za sada trebali biti dovoljni da pokažemo kako djelovanje države daleko nadmašuje represiju i ideologiju.
Osim toga, postoji vječni nesporazum prilikom prikazivanja države svedene na par pojmova represija-ideologija: reprodukcija vladajuće ideologije miješa se s običnim prikrivanjem namjera i ciljeva države, što bi dovelo do trajno obmanjujućeg, ujedna čenog govora, uvijek maskiranog i obavijenog tajnom. To je pogrešno iz više razloga: jedna od funkcija države, koja nadmašuje ideologiji svojstven mehanizam preokretanja-prikrivanja, odnosi se ovaj put na njezinu organizacijsku ulogu s obzirom na vladajuće klase, a sastoji se u otvorenom govorenju, formuliranju i objavljivanju postupaka za reprodukciju vlasti. Država ne proizvodi ujednačen g o vor, već ih proizvodi vise; oni su utjelovljeni u različitim aparatima, oviind oTčTasnom opre djeljenju, i upućeni su različitim klasama. Ili bolje, država pro izvodi razlomljen i fragmentaran govor, ovisno o pravcima koji presijecaju strategiju vlasti. Govor, ili segmenti govora upućeni vladajućoj klasi i njezinim slojevima, a ponekad i klasama koje ih podržavaju, zapravo su govori zastupnici organizacije. Država i postupci koje ona utjelovljuje nikada se ne sakrivaju u potpu nosti, i to ne zato što bi se radilo o tajnim kuloarskim sastan cima za koje se saznaje bez znanja države nego zato što je go vorenje o postupcima na određenom nivou sastavni dio raspo reda države s obzirom na organizaciju vladajućih klasa: to je dio scenskog prostora države u prikazivanju klasa (jasan primjer je slavni govor de Gaullea u svibnju 1968, koji uopće nije »ideo loški«). To je prividno paradoksalna činjenica: sve, ili gotovo sve što su buržoazija i njezina vlast učinile uvijek je bilo (prije ili za vrijeme) rečeno, javno objavljeno u nekom od državnih go vora, pa iako se to nije uvijek čulo. Hitler nije nikada tajio svoju namjeru da istrijebi Zidove. Ne samo da država na određenom nivou objavljuje istinu o svojoj vlasti nego preuzima sredstva za razradu i formuliranje političke taktike. Ona proizvodi znanje i tehnike znanja koje su uklopljene u ideologiju, ali je veoma 29
nadinašuju. »Buržoaske« statistike i INSEE*, na primjer, ele menti znanja države za ciljeve političke strategije, nisu puka mistifikacija. Dakako, riječ države nije bilo čija i ne dolazi od bilo kuda; postoji tajna vlasti i birokratska tajna. Tajna koja, međutim, nije jednaka ulozi tišine, već uvođenju krugova unutar države koji bi se na određenim mjestima mogli očitovati. Birokratska tišina je, s obzirom na vladajuću klasu, često samo organizator govora. Država u svom govoru ne izražava uvijek svoju strategiju prema vladajućoj klasi najčešće zato što se boji da potlačenim klasama otkrije svoje namjere. To znači slijedeće: ako se unutar države ti postupci potvrde, strategija je samo rezultanta kontradiktornog toka različitih taktika i krugova, mreža i aparata koji ih utjelov ljuju, za koje često ona nije znala, niti ih je prije upoznala u (i s pomoću) same države; ona se, prema tome, ne može uvijek formulirati u govoru. Indeks ideologizacije govora, kao i stvarna praksa države, jest, prema tome, nestalan, promjenjiv i različit, ovisno o kla sama i slojevima klasa kojima se država obraća i na koje dje luje. Istina vlasti često izmiče narodnim masama, ali ne zato što država istinu od svih sakriva, što je to namjerna maska, već zato što mnogo složeniji razlozi uvjetuju da mase ne mogu čuti što država govori vladajućim klasama.
Naposljetku, ako se djelovanje države shvaća samo s pomoću para pojmova ideologija-represija, što se tiče državnog apa rata to posebno dovodi do: a) Odvajanja aparata za provođenje vlasti u dvije grupe: represivni aparati i ideološki aparati države. Ovdje je najveća nezgoda što se smanjuju specifičnosti ekonomskog aparata drža ve rastvarajući se u različite represivne i ideološke aparate, kako bi se onemogućilo lokaliziranje državne mreže gdje se najviše koncentrira vlast hegemonog dijela buržoazije, te kako bi se pri krili usvojeni načini transformiranja ekonomskog aparata prili * IN SEE: Institut n ational de la statistique et des E tudes E conom iques == N acionalni institut za statistiku i ekonom ska istraživanja (op. prev.).
30
kom prijelaza u socijalizam, s obzirom na one što su usvojeni za transformaciju represivnih i ideoloških aparata; b) Gotovo nominalističkog i esencijalističkog dijeljenja od ređenih aparata na represivne (koji primamo djeluju s pomoću represije) i na ideološke (koji primamo djeluju s pomoću ideo logije), što je diskutabilno. Ovisno o oblicima države i sistema, te ovisno o fazama reprodukcije kapitalizma, neki aparati mogu prelaziti iz jedne sfere u drugu, gomilati ili mijenjati funkcije: karakterističan primjer je vojska koja u određenim oblicima vojne diktature izravno postaje ideološko-organizacijski aparat koji primarno funkcionira kao politička stranka buržoazije. Ne potrebno je, uostalom, navoditi konstantnu ideološku ulogu či tavog niza represivnih aparata (sudstvo, zatvor, policija), tako da ova taksonomička klasifikacija koja nastaje iz veoma neodre đenog kriterija »poglavitog« (poglavito represivnog ili poglavito ideološkog) polagano nestaje. Ukratko, formuliranje državnog prostora u granicama repre sivnog i ideološkog aparata može se održati samo deskriptivno, vodeći računa o svim ogradama koje smo učinili. Njegova je zasluga što proširuje sferu države uključivši niz često »privatnih« aparata hegemonije i što insistira na ideološkom djelovanju države; međutim, to još uvijek znači da državu i njezino djelo vanje valja ograničeno shvatiti.
31
III
Država, vlast i borbe
Država, dakle, ima odlučujuću ulogu u proizvodnim odno sima i klasnoj borbi, budući da je već prisutna u njihovu usta novljavanju, pa tako i u njihovoj reprodukciji. Dok je jedna od karakteristika teorijske povijesti marksizma, posebno u okviru III internacionale, bila u tome što je zanema rena specifičnost političkog prostora svojstvenog državi i njezinoj osnovnoj ulozi (nadgradnja kao obični produžetak baze), sa dašnje kritike upućene marksizmu odnose se na njegov tobožnji »etatizam«. Kada marksizam zanemaruje državu, to je ekonomizam; čim govori o državi, to je etatizam. Te kritike ne odnose se samo na štaljim sticklT'^ i društveno-političku stvarnost sistema u istočnim zemljama, nego na samu marksi stičku teoriju. Iako država ima ulogu o kojoj sam govorio, to ne znači da se za marksizam — suprotno onome na što danas mo žemo posvuda naići — vlast poistovećuje i svodi na državu. Vodeći računa o primatu proizvodnih odnosa nad proizvod nim snagama u procesu proizvodnje, vidimo da se proizvodni odnosi i odnosi koji ih čine (ekonomsko vlasništvo/posjedova nje) očituju u vlasti koja nastaje iz položaja koje ti odnosi stva raju. Klasna vlast se, prema tome, vraća na temeljni eksploatatorski odnos; ekonomsko vlasništvo izražava sposobnost (moć) upotrebe^proizvodnih sredstava na^o3re3ehTnačin i raspo laganja dobivenim, proizvodima,, posjedovanje izražava sposob nost (moć) korištenja proizvodnih sredstava i upravljanja radTmrrprocesom. Vlast se smješta u splet odnosa između eksplo atatora i eksploatiranih, u opoziciju između različitih klasnih po stupaka, ukratko, u klasnu borbu: ta vlast uklopljena je u sistem međuklasnih odnosa. Shvaćajući ekonomski proces i proizvodne odnose upravo kao mrežu vlasti, možemo uočiti činjenicu da su proizvodni odnosi, kao vlast, konstitutivno vezani uz političke i 32
ideološke odnose koji ih utvrđuju i ozakonjuju, a prisutni su u ekonomskim odnosima. Prema tome, dobro vidimo da: 1. QdnosLnipći_za marksizam nisu »izvan drugih vrsta od nosa: ekonomski proces^T.«,* kao što to, na primjer, smatraju Foucault ili Deleuze. Ekonomski proces je klasna borba, pa pre ma tome odnos moći (i to ne samo ekonomske): podrazumijeva se da je ta vlast specifična zato što je vezana uz eksploataciju (recimo uzgred da Foucault ili Deleuze o tome rijetko govore). Odražavajući se na objektivni položaj klasa u podjeli rada i od ređujući sposobnost svake od njih da ostvari svoje specifične in terese, u opoziciji sa sposobnošću drugih klasa da ostvare svoje interese, vlast ne može izbjeći ekonomske odnose. Odnos vlasti, uklopljen u proizvodnju viška vrijednosti, te u svom odnosu s političko-ideološkom vlašću, ostvaruje se u specifičnim institucijama-aparatima: poduzeća-tvomice-proizvodne jedinice, mjesta gdje se izvlači višak vrijednosti i provodi vlast. *Zi- Vlast se nikako, ne može svesti ni poistovetiti s državom, iako to ¥oucault i Deleuze kažu govoreći o marksizmu, prema kojem je »vlast vlašFcIržave, a sama je smještena u državni apa rat . . . « te se »poistovećuje s državom«.10 Odnos vlasti, kao što je to s društvenom podjelom rada i klasnom borbom, daleko nad mašuje drlavu. Nadmašuje državu čak i ako napustimo usku pravničku defi niciju države koja je začuđujuće prisutna kod Foucaulta ili Deleuzea. Skup aparata hegemonije, čak i onih pravno nepostoje ćih, čine dio države (ideološki, kulturni aparat, crkva, itd.), dok se za Foucaulta i Deleuzoa država uvijek ograničava na državnu jezgri} (vojskar policija, zfltvorjjjsudstvo. itd.). To im omogućuje da tvrde kako vlast postoji izvan države^ kakvu oni podrazumi jevaju: niz mjesta, za koje smatraju da se nalaze izvan države (zdravstvo-domovi, bolnice, sportski aparat, itd.), ali ipak čine mjesta vlasti, što su više uključena u strateško polje države, to više postaju mjesta vlasti. • O. Deleuze, u svom članku o Foucaultu: N e pisac: novi karto graf, u »Critique«, prosinac 1975, i M. Foucault, suda u La volonte de savolr. '■ Ibid., 1977, Mr. 123. I
D rlavu. vtuil. »ocljull/uni
33
Kažem to više, a ne toliko (uključena u državu), vlast veoma nadrasta državu, i to višestruko čak i ako državu shvatimo ve oma široko. Prije svega, vlast koju postižu društvene klase i klasna borba ne može se svesti na državu. To je posebno slučaj vlasti u pro izvodnim odnosima, bez obzira na njezino preplitanje s politi čkom vlašću, a nastaje iz činjenice što njezin odnos s državom nije vanjski odnos. Osim toga, istina je da kapitalistička država, posebno u svom sadašnjem obliku, sve više u sebi koncentrira različite oblike vlasti. Uvlačeći se sve više u sva područja društ vene stvarnosti, ulazeći u tradicionalno »privatno« društveno tkivo, ona se širi u najtanje mreže i tendenciozno odvaja sektore vlasti od svake klasne vlasti (a to nam je u ovom trenutku važ no). Odnos klasne vlasti i države postaje sve uži radi uskog od nosa — što proizlazi iz sadašnjeg oblika odvajanja između um nog i fizičkog rada — između države i znanja koje je izravno smješteno u govor države, pa prema tome konstituirano u politič ku tehniku, znanja koje je država okružila područjem takozvane zajedničke potrošnje (transport, stanovanje, zdravstvo, socijalna pomoć, slobodno vrijeme), gdje ideološko-simbolička moć ostva rena u proizvodima (nastambe, kulturna središta, itd.) izravno produžava državne odnose. Ipak ostaje činjenica da klasna vlast uvijek nadrasta državu. Čak ako govor države proširimo na ideološke aparate, on ne obuhvaća svaki politički govor, koji, međutim, u svoju strukturu uključuje klasnu vlast. Isto tako, ideološka moć se nikada ne iscrpljuje u državi i njezinim ideo loškim aparatima. Kao što ne stvaraju vladajuću ideologiju, ti aparati isto tako nisu primarni i isključivi faktor u reprodukciji odnosa ideološke dominacije/subordinacije. Ideološki aparati samo razrađuju i nameću vladajuću ideologiju: kao što već M. Weber smatra, nije crkva ta koja stvara i održava religiju, već re ligija stvara i održava crkvu. Ukratko, ideološki odnosi uvijek su točka koja nadmašuje aparate, a postoji već u odnosima vlasti. To nas navodi na jednu dodatnu tezu: ako se klasna vlast ne svodi na državu i ako uvijek nadrasta njezine aparate, znači da ta vlast, zasnovana na društvenoj podjeli rada i eksploataciji, uvijek ima prvenstvo pred aparatima koji jc utjelovljuju, a po sebno pred državom. Time, zapravo, u drugačijem obliku izra žavamo tezu prema kojoj u složenom odnosu klasna borba/apa34
rati, borbe imaju primarnu i temeljnu ulogu, borbe (ekonomske, političke, ideološke) čije polje je već na nivou eksploatacije i proizvodnih odnosa, zapravo, odnos moći. Znači li to da država ima samo sekundarnu i nebitnu ulogu j materijalnom postojanju vlasti? Ako želimo izbjeći totalizirajuću sliku države moramo li upasti u iluziju o državi kao obi lnom nastavku društvenog? To nije točno. Država ima konstitutivnu ulogu u postojanju i reprodukciji TČTasne’’vlasti, odnosio ip'fertltfl 11 ETasnb|" borbi, a to dovodi do ~njezi ne prisutnost? u proizvodnim, odnos ima. Tu tezu moramo shvatiti u strOgonTsmi»lu. To znači da se razdvajamo od čitave današnje struje koja, insistirajući na prvenstvu »društvenog« u najneodredenijem smiilu riječi (»društvo« kao »ustanovljavajući« princip države), jpravo dolazi do ovakve slike države kao nastavka društvenog. U Francuskoj je ta struja danas posebno poznata po analizama i razvoju autora koji su surađivali u časopisu iz pedesetih godina »Socialisme et Barbarie« (Socijalizam i barbarstvo) (Lefort, Ca»toriadis, itd.). Kritizirajući etatizam marksista, oni jednako gri ješe kao instrumentalistički marksisti11: država je samo produže tak borbi i vlasti. Ta struja nije toliko značajna po svojim ana lizama, koliko po načinu na koji se te analize vezuju uz anarhi stičku tradiciju francuskog radničkog pokreta, posebno u stano vitim sektorima CFDT* i u struji Socijalističke stranke »Assises du socialisme«.11Vezuje se uz samoupravljačku struju koja je uve like rezultat jednog quiproquo: samoupravljačka politika, u veli koj mjeri opravdana naglaskom koji stavlja na prijeku potrebu oblika neposredne demokracije u bazi, zasniva se na teoriji koja zanemaruje stvarnu ulogu države. Ovdje je u najboljem slučaju riječ o miješanju želja i realnosti: antietatistička teorija izvodi se iz shvaćanja po kojem država gotovo nestaje u ulozi koja joj je 11 Cl. Lefort, u svom članku Sada, u prvom broju časopisa »Librc«, 1977; C. Castoriadis, L 'institution imaginaire dc lu societe /1075/. Ta struju nailovczujc se na takozvanu »antiinstitucionalnu« stiuju G. Lapnssadca i K. Loureuua. * C onfćdćration fran^aise gćnćrale du travail Gcncrulna konfede raciju rada (op. prcv.). 11 Posebno se pozivam na časopis »Faire«.
»•
35
svojstvena. No, realna uloga države upravo zahtijeva prijelaz u socijalizam zasnovan na neposrednoj demokraciji, a to podrazu mijeva točno poznavanje države i njezine današnje uloge. Točno je da stanovita tradicija etatističko-jakobinskog socijalizma isto tako nastaje iz instrumentalističkog shvaćanja države kao obi čnog nastavka društvenog i klasa, države čije neograničeno ja čanje ne može prouzročiti pogubne posljedice ako je riječ o rad ničkoj državi kao običnom nastavku radničke klase. Kako bismo točno omeđili konstitutivnu ulogu države u pro izvodnim odnosima i klasnoj borbi, dakle u odnosima vlasti, to pitanje treba jednom zauvijek razlučiti u njegovu teorijskom kontekstu od pitanja kronološkog početka i geneze (tko je bio prvi, kokoš ili jaje, država ili klasna borba/proizvodni odnosi): treba radikalno prekinuti s pozitivističko-empirijskom, odnosno historicističkom strujom, uključujući njezin dio unutar mark sizma. Strogo uzevši, nema nikakva smisla radi teorijskog obja šnjenja govoriti o društvenom polju podjele rada prema klasama i klasne vlasti prije postojanja države, o prvobitnoj osnovi (u kronološkom i genealoškom smislu) na kojoj se zatim rađa drža va, koja, dakako, na njega utječe, ali naknadno. Ondje gdje po stoji podjela na klase, pa prema tome i klasna borba i vlast, po stoji i država, institucionalizirana politička vlast. U tom smislu nema klasne borbe i vlasti prije države ili bez države, nema »prirodnog stanja« ili »društvenog stanja« koje prethodi državi, kao što je to u jednoj čitavoj tradiciji koja očito vuče tragove iz političke filozofije prosvjetiteljstva (o društvenom ugovoru koji prethodi državi). Država odsad obilježava polje borbi uključu jući jjroizvodne odnose, organizira tržište i odnose vlasništva, uvodi političku dominaciju i politički vladajuću klasu, obilježava i kodificira sve oblike društvene podjele rada, čitavu društvenu stvarnost u referencijalnom okviru društva podijeljenog na klase. Upravo u tom smislu, postavivši konačno državu, ne možemo govoriti o nekakvoj društvenoj stvarnosti (znanje, vlast, jezik, pisanje) koja bi bila primarno stanje s obzirom na državu, već o društvenoj stvarnosti uvijek vezanoj uz državu i podjelu na klase. T o ne znači da društvena stvarnost i vlast nikada nije po stojala bez države, bez podjele na klase ili, kronološki, prije te podjele, nego u referencijalnom okviru društva podijeljenog na klase i s državom. To znači da o toj stvarnosti ne možemo go 36
voriti sve dok državu stavljamo među zagrade. Cak ako i prihva timo povijesnu činjenicu o društvenoj stvarnosti prije države, kad se država pojavi svaka društvena stvarnost mora se proma trati kroz konstitutivne odnose s njom. Ako je (jedna) povijest povijest klasne borbe, ako su »primi tivna« društva bez države društva bez (ove) povijesti, to znači da ta povijest ne postoji bez države. Ne postoji povijest borbi kojoj bi država u određenom trenutku bila rezultat i plod: ta povijest se ne može zamisliti bez države. Nije točno.da smo od trenutka kada se država pojavila ušli u nepovratno vrijeme (Po vijest), u kojemu će država postojati dokle god bude ljudi, već, kao što je Marx govorio^ kraj podjele društva na klase znači kraj države, paJimeJJcraj određenog vremena, a ne kraj svih vreme na; to znači kraj određene povijesti koju je^ Marx označio kao pretpovijest čovječanstva. Podjela na klase i klasna borba ne mogu se, dakle, shvatiti kao porijeklo države, u smislu principa geneze države. Da li to dovodi u pitanje osnovnu tezu o temelju države u društvenim borbama, odnosno o odlučujućoj ulozi proizvodnih odnosa ili, općenito, o primatu borbi i odnosa vlasti s obzirom na državu? Ukratko, da li postaviti problem države na ovakav način, znači stajati na pozicijama etatizma? Pitanje postavljam ovako precizno kako bismo mogli razdvo jiti zamršen splet današnjih tendencija koje se prilično razlikuju, iako im je zajedničko to što ugrožavaju temelj države i vlasti u klasnoj borbi. Poslije ću isto tako prikazati kako o tome raz mišlja Foucault koji odnos države i proizvodnih odnosa, odnos ekonomske i političke vlasti u osnovi svodi na treći princip, na »dijagram« Vlasti zajednički za različite vlasti u određenom trenutku. To shvaćanje barem se ne upušta u opću teoriju vlasti od početka vremena, a u državi ne vidi temelj čitave društvene stvarnosti. To, međutim, čini čitava struja današnje takozvane »nove fi lozofije« koja se svojom pretencioznom i ispraznom metafizikom Vlasti i Države, od B. H. Lćvyja do A. Glucksmanna, nadovczujc na staru institucionalističku tradiciju: država kao temeljni princip ustanovljenja svakog društvenog odnosa, aprioran oblik svake moguće društvene stvarnosti, izvorna pradržava čije su društvene borbe samo njezino ogledalo, i ne postoje bez nje. To 37
shvaćanje (a ne marksizam) čitavu vlast svodi na državu; u sva koj vlasti vidi posljedicu prve stvarnosti, a to je Vlast-Država. Sve je uvijek replika Gospodara, Države i Zakona (lakanovska verzija psihoanalitičke teorije), jer, kao što borbe ne postoje bez nje, tako bez nje ne postoji nikakva društvena stvarnost, vlast, jezik, znanje, govor, pisanje ili želja. To radikalno zlo ne može se, prema tome, zaokružiti nikakvom borbom, a svaka borba je samo zamisao Vladaoca, postavljena u izvornu mrežu vječne Vlasti-Države čija dugoročnost nastaje iz sveobuhvatnosti i nu žnosti metafizičkog karaktera. Ona je, prema tome, temelj-izvor svega, temelj jer je izvor, i vice versa. Etatistički totalitarizam je istovremeno izvoran i vječan, jer je država subjekt svake mo guće Povijesti: tako zapravo iz Kanta izrasta Hegel. Država je, dakle, sve: tome na simetrično suprotan način od govara druga struja koju sam napomenuo. Ona u sebi sadrži ne što od te iste problematike: sve je društveno, a država mu je samo ustanovljeni nastavak. Važnost pojmova države i društva izmijenila se, a problematika ostaje ista: mehanička i linearna uzročnost zasnovana na jednostavnom monističkom principu koji oponaša metafiziku porijekla. Treba, dakle, podsjetiti na određene analize koje su mnogi od nas već odavno napravili: odlučujuća uloga proizvodnih od nosa, prednost klasnih borbi pred državom i njezinim aparatima ne mogu se shvatiti po mehaničkoj uzročnosti koja se transponira u linearnu kronološku uzročnost; to smo nazvali historici zam. To određenje i prednost ne znače nužno povijesnu egzi stenciju prije države: druga je stvar je li to tako ili nije, ako mogu tako reći. To prije svega vrijedi za odnose između države i proizvodnih odnosa ovog ili onog načina proizvodnje, kao i za prijelaz iz jednog načina proizvodnje u drugi. Marx je to savr šeno utvrdio razlikujući određene proizvodne odnose kao »pret postavke« ili prius logicus ove ili one države, s povijesno-kronološkim prethođenjem ovih proizvodnih odnosa nad onima. Odre đenje države proizvodnim odnosima, primat borbi nad državom, očituje se u njihovoj različitoj temporalnosti, u vlastitoj povijesnosti s nejednakim razvojem: oblik države u povijesnoj genezi može prethoditi proizvodnim odnosima kojima odgovara. U Marxovu djelu postoji obilje primjera za to, a ja sam pokazao da je isti slučaj s apsolutističkom državom u Evropi, državom s 38
kapitalističkom dominantom, gdje proizvodni odnosi još poka zuju feudalnu dominantu. Indikativni primjeri odnose se na odnos ovog ili onog oblika države i ovih ili onih proizvodnih odnosa i klasnih borbi, koji, međutim, imaju općenit značaj, jer nas istovremeno upućuju na porijeklo države. Vidimo da pitanje povijesnog porijekla države, pitanje sukcesivnog slijeda, u historiografiji geneze, između države s jedne strane, a proizvodnih odnosa i klasne vlasti s dru ge strane, teorijski nije istorodno kao pitanje temelja države u proizvodnim odnosima, klasnim borbama i odnosima vlasti. No, niz nesporazuma ovdje potječe od samog Engelsa. She matski ću reći da je Engcls, koji je u tom slučaju podložan historicističkoj problematici linearne uzročnosti, primat podjele na klase i klasnih borbi nad državom pokušao tako zasnovati što je ovo pitanje razradio potpuno jednako kao pitanje geneze države, upadajući tako u mit o porijeklu. Jedan od ciljeva Pori jekla porodicej privatnog vlasništva-i-drfave jest da prikaže po vijesno prvu pojavu klasne podjele u proizvodnim odnosima, u takozvanim primitivnim društvima: ta-podjela prouzročila je za tim rađanje države. To se smatra »dokazom« za određenje drža ve kroz proizvodne odnose i za njezin temelj u njima. Ako Engclsovo povijesno ispitivanje i jest točno, očito je ipak da to nc može biti nikakav dokaz: ili bolje, to bi bio dokaz kad bi mark sizam bio integralni historicizam. Isto je tako očito da obrnut red povijesnih pojava u nizu po četaka ne bi mogao dokazati suprotno: osim ako bismo sami sudjelovali u toj historicistiokoj problematici. Ovdje se posebno pozivam na radove Pierrea Clastresa. Zaključujući da prijelaz iz društava bez države na društva s državom počinje nakon nastan ka prve političke vlasti, koja bi trebala prethoditi podjeli na kla se u proizvodnim odnosima, on iz toga izvlači tezu o temeljnoj i odlučujućoj ulozi države u odnosu na političku vlast. Kritika marksizma smatra tu tezu neodrživom: »Politički rez je, dakle, odlučujući, a ne ekonomska promjena . . . A ako želimo zadržati marksističko shvaćanje baze i nadgradnje, treba li možda pri znati da je baza ono političko, a nadgradnja ono ekonomsko . . . « I dalje: »Politički odnos vlasti prethodi i utemeljuje ekonomski odnos eksploatacije. Prije nego što je ekonomsko, otuđenje je političko, vlast postoji prije rada, ekonomsko je derivat politi 39
čkog, pojava države određuje pojavu klasa.«13 Ako je ovo uopće nekakav primjer, onda je to primjer historicističkog shvaćanja li nearne uzročnosti koje, u ovom slučaju, pripada potpuno istoj problematici kao Engelsovo. A ko pretpostavimo da su Clastresove analize povijesno umjesne — s čime se ja uopće ne slažem — one nisu u suprotnosti s marksizmom, budući da »temelj« države u proizvodnim odnosima-podjeli na klase ne znači da nji hovo »porijeklo« obavezno prethodi državi. Te analize ne sum njaju u odlučujuću ulogu proizvodnih snaga i primat borbi nad državom: one su u tom smjeru samo dokaz pozitivističko-empirijske, odnosno historicističke problematike, koja miješa porije klo i temelj. To je, između ostalih, slučaj H. B. LevyjaM, koji Clastresove analize navodi u prilog tezi o vječnosti države, kao temelja, jer je izvor svega.
Ne samo da klasne borbe imaju primat nad državom i daleko je nadmašuju nego proizvodni odnosi nadmašuju državu i u jed nom drugom smislu: odnosi moći ne prekrivaju sasvim klasne odnose, i mogu ih čak i nadrasti. To znači da oni u ovom slučaju ipak imaju klasnu pripadnost, a smješteni su na područje poli tičke dominacije i njezin su ulog, ali ne nastaju iz iste osnove kao društvena podjela rada na klase, pa joj, dakle, nisu obična posljedica, niti su joj homologni i izomorfni (što je posebno slu čaj u odnosima muškarac-žena). Sada znamo da podjela na klase nije isključivo područje konstituiranja cjelokupne vlasti, iako u klasnim društvima cjelokupna vlast poprima klasno značenje. Posljedice su poznate: da se ukinu ili transformiraju odnosi vla sti u cjelini, prilikom prijelaza u socijalizam nije dovoljno samo radikalno transformirati državni aparat. Iako odnosi vlasti nadrastaju klasne odnose, oni ne nastaju iz specifičnih aparata i institucija koji ih materijaliziraju i repro duciraju (par, porodica), a državni aparat ne zadovoljava se time da ostane po strani. Država svojim djelovanjem i svojom akcijom sudjeluje u svim odnosima vlasti kako bi im pripisala klasnu pripadnost i ukTopila ih u splet klasne vlasti. Država tako pre 13 P. C lastres, L a societe contre l'L tat, 1974, str. 169, 172, itd. M Op. cit., str. 74. i dalje.
40
uzima heterogenu vlast koja postaje dodatak i dopuna vlasti (ekonomske, političke, ideološke) vladajuće klase. Moć u seksu alnim odnosima muškarac-žena, koja je bez sumnje heterogena s klasnim odnosima, isto tako je (»ostavljena, zaokružena i repro ducirana kao klasni odnos, između ostalog s pomoću države (ali isto tako kroz poduzeće-tvomicu): klasna vlast je presijeca, ko risti, usporava, ukratko, pridaje joj političko značenje. Država nije klasna država samo zbog toga što koncentrira vlast zasno vanu na klasnim odnosima, nego zbog toga što se tendenciozno proširuje na cjelokupnu vlast prisvajajući njezine postupke; no vlast je stalno nadrasta.
Pošto smo to razjasnili, vidimo da marksizam ovdje postav lja stanovite teze: su odbaci^ Foucaujt i Delcuzc, i to u korist shvaćanja koje razdvaja i rasipa vlast u bezbrojne mikrosituacije, vfloma poUg je n iu iu ć i važnost klasa i klasne borbe, te zanemaruje središnju ulogu države. Ža sada nemam namjeru ići dalje: oni se oko ovih točaka nadovezuju na staru tradiciju anglosaksonske političke znanosti i sociologije, tradiciju koja sre dište analize države premješta prema »pluralizmu mikrovlasti«. od funkcionalizma do institucionalizma, od Parsonsa do Mertona, Dahla, Lasswella i Etzionija koji su eksplicitno raspravljali o tim točkama. Ta tradicija relativno je nepoznata u Francuskoj, gdje se politička misao uvijek koncentrirala na državu (pravnu). Jedino nepoznavanje, vezano uz dobro poznati provincijalizam francuskog intelektualnog polja, omogućuje da se te analize pri41
kažu kao novosti, a zapravo su najtradicionalnije, otrcane misli koje postoje. Foucaultove neosporne zasluge su drugdje. Nije manje značajno što taj govor, koji nastoji vlast učiniti nevidlji vom usitnjavajući je u molekularizirane mikroresore, uspijeva u trenutku kada ekspanzija i važnost države dosižu do sada nepo znat stupanj/ —"
Da rezimiram: svaka vlast (ne samo klasna) postoji samo ukoliko je ostvarena u aparatima (ne samo u državnim). Aparati nisu samo obični nastavci vlasti, već imaju konstitutivnu ulogu: sama država organski je prisutna u stvaranju klasne vlasti. U od nosu vlast/aparati (klasna) borba ima temeljnu ulogu, borba čije polje su upravo odnosi vlasti, ekonomske eksploatacije i političko-ideološke dominacije/subordinacije. Borbe uvijek imaju primat nad aparatima-institucijama i konstantno ih nadmašuju. Suprotno svakom prividno anarhičnom ili nekakvom drugom shvaćanju, država ima konstitutivnu ulogu ne samo u proizvod nim odnosima i vlasti koju oni stvaraju nego u cjelini odnosa vlasti, na svim nivoima. Suprotno svakom etatističkom shvaća nju, od Maxa Webera koji je u aparatu-instituciji već vidio iz vorno mjesto i primarno polje za ustanovljavanje odnosa vlasti, u vatrenoj sadašnjosti borbe kao primamo polje odnosa moći uvijek imaju primat nad državom. To se ne odnosi samo na ekonomske borbe nego na borbe u cjelini, uključujući ovdje po litičke i ideološke borbe. Dakako, proizvodni odnosi imaju od lučujuću ulogu u borbama. Ali, prednost borbi nad državom nadrasta proizvodne odnose zato što u tom slučaju nije riječ o ekonomskoj strukturi koja bi trebala utemeljiti borbe, budući da su proizvodni odnosi odnosi borbe i vlasti. Zatim zato što ta odlučujuća uloga, u osnovi i općenito, omogućuje da borbe postoje i da one u cjelini drže primat nad državom. Odbacujući tu osnovu borbi, odbacujemo ne samo odlučujuću ulogu eko nomskog, nego i sam primat borbi, ma kakve bile, nad državom. Uvijek kada želimo odbaciti tiraniju ekonomskog, nađemo se u uništavajućoj svemoći države-vlasti. Vidimo, dakle, da među lošim napadima (jer postoje i dobri) na Marxovu misao bez sumnje nema ničeg goreg nego što je ovaj etatistički, čak i ako polazi od polilički potpuno opravdanih 42
(antietatistička politika) namjera, zasnovanih na totalitarnim as pektima države u zemljama takozvanog realnog socijalizma. Ni gdje se kritika Marxa nije pokazala tako zlonamjernom kao kod naših »novih filozofa«, posebno kod A. Glucksmanna. Neću o tome raspravljati: s tim u vezi dajem riječ J. Rancičreu koji, uostalom, nije uopće nježan prema Marxovoj misli: »Glucksmann je radikalniji kada, protivno svakoj očitosti, treba doka zati da Marx promatra državu kao suprotnost privatnog društva. Njegov najviši dokaz je nemogućnost da da i najmanji dokaz: Poglavlje o drlavi, piše Glucksmann, iako je predviđeno, kao slučajno nedostaje u Kapitalu. Dobro poznata staljinistička logi ka: najbolji dokaz da su ljudi krivi jest taj što nema dokaza. Jer, ako nema dokaza, znači da su ih sakrili, a ako su ih sakrili, znači da su krivi.«1®
11 člnnnk J. R unclircu u »Le Nouvcl Observatcur«, 25—31. srpa«. 1977,
PRVI DIO Institucionalna stvarnost države
Sada se možemo vratiti na naš početni problem: institucio nalna stvarnost države, kao »specijalan« aparat, ne može se ogra ničiti na ulogu u političkoj dominaciji. Ona se prvenstveno mora potražiti u odnosu države s proizvodnim odnosima i društvenom podjelom rada koju oni podrazumijevaju. Ali, taj odnos episte mološki nije drugačijeg reda nego odnos države s društvenim klasama i klasnom borbom. Uspostavljanje veze između države, s jedne strane, te proizvodnih snaga i društvene podjele rada, s druge, samo je prvi, iako odvojeni, moment na jednom te istom putu: na uspostavljanju odnosa između države i cjelokupnog polja borbi. To ću pokušati objasniti posebno u odnosu na kapi talističku državu, ne vraćajući se mnogo na analize iz mojih prijašnjih tekstova. Nastojat ću produbiti, upotpuniti i ispraviti određene točke, u svjetlu analiza koje upravo činimo. Pitanje na koje sam pokušao odgovoriti već u Političkoj vlasti i društvenim klasama jest slijedeće: zašto buržoazija, zbog svoje političke dominacije, raspolaže potpuno specifičnim državnim aparatom, kapitalističkom državom, tom modemom predstavni čkom državom, tom klasnom nacionalno-narodnom državom? Odakle dolazi primarna materijalna okosnica ove države? Moje tadašnje analize već su postavljene na slijedeći način: ta stvarnost ovisi o relativnoj odvojenosti države i proizvodnih odnosa u ka pitalizmu. Temelj odvojenosti, organizacioni princip institucija svojstvenih kapitalističkoj državi i njezinim aparatima (sudstvo, vojska, uprava, policija, itd.), njezinom centralizmu, birokraciji, predstavničkim institucijama (opće pravo glasa, parlament, itd.). njezinom pravnom sistemu, nalazi se u specifičnosti kapitalisti čkih proizvodnih odnosa i društvene podjele rada koju oni uvode: potpuna odvojenost neposrednog radnika od sredstava i predmeta rada u relaciji posjedovanja, u radnom procesu. 47
Tada mi se učinila karakterističnom permanentna crta mark sističke teorije države koja još postoji, a nastaje iz dubokih ne određenosti same marksističke misli o tome. Većina marksisti čkih autora koji kapitalističku državu ne svode na političku do minaciju (na »diktaturu« buržoazije-subjekta), koji, dakle, po stavljaju umjesno pitanje: »Zašto upravo ovakva država, a ne neka druga, odgovara buržoaskoj političkoj dominaciji?«, temelj ove države pokušali su naći u cirkulaciji kapitala i »uopćenih« robnih razmjena. Opći smjer tih analiza dobro poznajemo: raz mjena između »privatnih« vlasnika robe — privatno vlasništvo na pravnom nivou — ugovor o kupoprodaji radne snage, ekvi valentna razmjena i apstraktna vrijednost razmjene, itd. To je područje na kojem se pojavljuje »formalna« i »apstraktna« jed nakost i sloboda, izolirane čestice društva slobodne trgovine — generički individuum — uvedene kao pravno-političke »individue-persone«, sa zakonom te formalnim i apstraktnim pravnim propisima kao sistemom kohezije robne razmjene. Relativna od vojenost države i ekonomije shvaća se kao odvojenost države i poznatog »građanskog društva«. Građansko društvo, mjesto po treba i razmjena između izoliranih pojedinaca, predstavlja se kao dogovorno udruženje individualiziranih pravnih subjekata, a od vojenost građanskog društva i države svodi se na ideološki meha nizam koji se nalazi u središtu robnih odnosa, na fetišizaciju-reifikaciju države polazeći od slavnog fetišizma robe. Postoje brojne varijante tog shvaćanja, ali osnovna nit je uvijek ista. O tom shvaćanju posebno se raspravlja u talijanskoj marksističkoj školi (Galvano della Volpe, U. Cerroni, itd.). Ono je još izuzetno živo: spomenut ću samo najnovije radove Henrija Lefebvrea o državi.1 Pokušao sam pokazati da je to shvaćanje nedovoljno i dje lomično pogrešno, jer temelj države traži u odnosima cirkulacije i razmjena robe (što je donekle predmarksistička pozicija), a ne u proizvodnim odnosima koji su odlučujući u ciklusu proširene 1 E. P ašukanis, L a theorie generale du droit et le m arxism e, 1970 /franc, izd./; G. della Volpe, R ousseau e M arx, 1964; U. C er roni, M arx e ii diritto m oderno, 1963; H. Lefebvre, D e l'E tat, djelo izdavano u više svezaka počevši od 1976. D akako, ja tim e ne želim potcijeniti vrijednost L efebvreova djela: posebno njegova posljednja knjiga sadrži značajne analize. N aposljetku, taj sm jer istraživanja slijede i radovi J. B oudrillarda.
48
reprodukcije kapitala. To shvaćanje veoma osiromašuje istraživa nja o državi. A što je još lošije, iako se postavlja pitanje institu cionalne specifičnosti kapitalističke države, nemoguće je povezati državu-građansko društvo i državu-klasnu borbu: temelj društve nih klasa nalazi se u proizvodnim odnosima. Iako to shvaćanje uviđa neke važne institucionalne mehanizme države, jer područje cirkulacije kapitala utječe na državu, ono promašuje bit. Tako nastaje jedna dodatna posljedica: to shvaćanje ne dopušta da se povede računa o stanovitim karakteristikama države u istočnim zemljama koje su slične onima u kapitalističkoj državi, iako su robni odnosi ovdje veoma izmijenjeni. Tu sličnost, između osta log, dugujemo »kapitalističkim aspektima« koji obilježavaju državu u tim zemljama, budući da oni isto tako obilježavaju nji hove proizvodne odnose i društvenu podjelu rada. Radnici ne maju kontrolu niti vladaju radnim procesom (odnos posjedova nja), nemaju realnu ekonomsku vlast nad sredstvima za rad (od nos ekonomskog vlasništva, odvojen od privatnog vlasništva): radi se o eitatizaciji, a ne o pravom podruštvljavanju proizvodnje. Na političkom planu radi se o diktaturi nad proletarijatom. Svakako, u Francuskoj, kao i drugdje, rasprave i istraživanja oko države i vlasti veoma su uznapredovali, pa su se djelo mično izmijenile ideološko-teorijske prilike. Ali, čini mi se da neke novije analize ponavljaju nepravilnosti i nedostatke analiza koje sam prije napadao. Moje analize često su bile kritizirane i okrivljene za politicizam: pokušavajući utemeljiti politički prostor svojstven kapitalističkoj državi i vlasti polazeći »samo« od pro izvodnih odnosa, nisam obratio dovoljno pažnje odnosima iz među države i ekonomije. Dakle, riječ je o tome da treba uspostaviti odnos između dr žave i onoga što neki nazivaju logikom kapitala, odnosno njegove akumulacije i proširene reprodukcije. Ta problematika posebno je razvijena u SR Njemačkoj pod nazivom Ableitung, u Velikoj Britaniji i u Sjedinjenim Državama pod nazivom Derivation; neki od tih tekstova već su prevedeni na francuski. Riječ je o tome da institucije svojstvene kapitalističkoj državi treba »derivirati«, iz vesti iz »ekonomskih kategorija« akumulacije kapitala. Ta pro blematika, međutim, upada u prilično tradicionalno shvaćanje kapitala kao apstraktnog entiteta s unutrašnjom logikom — eko nomske kategorije — i grana se u dva smjera istraživanja, koja 4 D rtiv i, vlait, iocljall/ani
49
su jednako nemoćna da vode računa o stvarnoj specifičnosti ove države. U jednom slučaju, kao što je pokazao J. Hirsch, upada se direktno na područje razmjene i cirkulacije kapitala (ekviva lentna razmjena, apstraktna vrijednost, novac, itd.), a tu speci fičnost izvodi se iz tih »kategorija«.2 U drugom slučaju specifič nost i povijesne transformacije države pokušavaju se izvesti iz njezinih ekonomskih funkcija s obzirom na proširenu akumula ciju kapitala. Ta tendencija prisutna je i u Francuskoj, posebno što se tiče današnje države, a očituje se tako što se sve institu cionalne transformacije izvode iz njezine nove uloge u pretjera noj akumulaciji-devalorizaoiji kapitala. Taj smjer istraživanja isto tako promašuje bit: dakako, nastu pajući u osnovi protiv ekonomizma, ja sam u to vrijeme pretje rivao u suprotnom smislu. Ekonomske funkcije (još treba obja sniti precizan smisao tog pojma) s obzirom na akumulaciju kapi tala, od prvobitne akumulacije do konkurentskog kapitalizma i do današnjeg monopolističkog kapitalizma, ostavljaju znatne po sljedice u strukturiranju države. Na to ću se potanje vratiti u tre ćem dijelu ovog teksta, gdje ću pokazati koliko su one važne za objašnjenje današnjeg oblika države, autoritarnog etatizma. Za sada ću reći samo toliko da te funkcije nisu primame i da ne mogu sasvim objasniti političke institucije. One ne odgovaraju na temeljno pitanje: zašto se ostvaruju upravo u ovoj, predstavni čkoj nacionalno-narodnoj državi, a ne u nekoj drugoj? Da posta vimo prividno paradoksalno pitanje: zašto se ta država ne pojav ljuje u obliku apsolutističke monarhije? Odgovor na to pitanje ne možemo dati pozivajući se samo na političku dominaciju (na prirodu buržoazije ili političku borbu 2 H irsch, Staatsapparat und R ep roduktion des K apitals, 1974, i njegov udio u kolektivnom djelu, L a crise de l'E tat, 1976, koje je izdano pod m ojom direkcijom . P ro b lem atik a A bleitunga u SR N je m ačkoj prilično je stara , a neke njezine predstavnike nalazim o u kolektivnom djelu L ’E tat contem porain et le m arxism e, 1975, izdanom pod direkcijom J. M. V incenta. N ešto je novija u V elikoj B ritaniji i u S jedinjenim D ržavam a: vidi brojne priloge u časopisim a »K apitalistate«, »Insurgent Sociologist« (Sjedinjene D ržave), »C apital and Class« (V elika B ritanija), kao i novije radove H ollow aya, Picciotoa, H indessa, H irsta, itd. N a kra ju naznačujem d a su u F rancuskoj kritike o »politicizm u« m ojih djela došle osobito od a u to ra okupljenih oko časopisa »Econom ie politique«. Gradska knjižnica
50
buržoazije/radničke klase), a odgovor ne možemo dati ni upuću jući na ekonomske funkcije države ili na vezu između ekonom skih funkcija i političkih borbi. Točnije rečeno, ekonomske funk cije vezane su i utemeljene na proizvodnim odnosima i njihovoj specifičnosti u kapitalizmu. Oni su prvi izvor institucionalne stvarnosti države i njezine relativne odvojenosti od ekonomije, koja označava okosnicu državnog aparata: oni su jedina moguća polazna osnova za analizu odnosa države s klasama i klasnom borbom. Transformacije države prvenstveno se odražavaju na transformacije kapitalističkih proizvodnih odnosa, dovodeći do transformacija te odvojenosti, pa tako i klasne borbe. Ovdje se mijenjaju uloga i ekonomske aktivnosti države, što, dakako, utječe na državu. Taj smjer istraživanja slijedio sam u Političkoj vlasti i dru štvenim klasama, ali sam ipak označio njegove granice: iako u tom tekstu, napisanom prije svibnja 1968 (pojavio se u svib nju ’68), insistiram na ulozi kapitalističke društvene podjele rada upravo zato što su mi proizvodni odnosi polazna osnova, još se ne osjeća izuzetan značaj ove podjele. Svibanj 1968. i specifič nosti radničkog pokreta nakon toga izazvali su niz ograničenja. Sto se mene tiče, ja sam u Društvenim klasama u današnjem ka pitalizmu3 shvatio važnost društvene podjele rada u konstituira nju klasa. Ovdje ću pokušati to isto učiniti za državu, uzimajući kao primjer neke tipične slučajeve. Radi toga ću se morati baviti temeljnim teorijskim pitanjima: usmjeravanje perspektive i osi istraživanja na tu podjelu otkriva nove probleme, jer nije jedno stavno državu dovesti u vezu s tom podjelom, kao što se do sada često vjerovalo.
s Le Seuil, 1974. 4*
51
I
Um ni i fizički rad: znanje i m oć
Počnimo sa stvaranjem i funkcioniranjem buržoaske države, što je ostvareno u njezinu aparatu. To je specijaliziran, centralizi ran aparat, čisto političke prirode, a sastoji se od skupa anoni mnih impersonalnih funkcija koje su formalno odvojene od eko nomske moći; njihov raspored očituje se u zakonima-pravilima kojima se raspoređuju područja aktivnosti i nadležnosti, te u legi timnosti zasnovanoj na tijelu koje zovemo narodom-nacijom. Svi ti elementi uklopljeni su u organizaciju aparata modeme države, a razlikuju se od aparata feudalne države koji su zasnovani na osobnim vezama, na prenošenju čitave vlasti na ekonomsku (feu dalac kao vlasnik zemlje je sudac, upravitelj, vojskovođa), na hi jerarhiji sastavljenoj od pojedinih zatvorenih vlasti (feudalna pi ramida), čija legitimnost proizlazi iz suverenosti tijela vladaoca (kralj-feudalac) koje je utisnuto u društveno tijelo. Specifičnost moderne države odnosi se, dakle, upravo na relativnu odvojenost političkog i ekonomskog, te na potpunu reorganizaciju njihovih prostora i polja, a očituje se u potpunoj razvlaštenosti neposred nih radnika u kapitalističkim proizvodnim odnosima. Ti odnosi temelj su reorganizacije u društvenoj podjeli rada, i s njom su kosupstancijalni. Reorganizacija obuhvaća relativni višak vrijednosti i proširenu reprodukciju kapitala u doba »mašinizma« i »teške industrije«. Ta podjela, svojstvena kapitalizmu, u svim svojim oblicima preduvjet je za postojanje modeme države. Moderna država pojavljuje se tako u svojoj potpunoj povijesnoj originalnosti, i pravi je prijelom prema pretkapitalističkim tipo vima države (azijatska, robovlasnička, feudalna). No, to nije uočeno u koncepcijama koje se zasnivaju na robnim odnosima (jer oni su uvijek postojali). Uzet ću samo jedan dio podjele: podjelu na umni i fizički rad. Ta podjela nikako se ne može shvatiti na empirijsko-natu52
ralistički način, kao rascjep između onih koji rade rukama i onih koji rade glavom: ona nas izravno dovodi do političko-ideoloških odnosa kakvi postoje u određenim proizvodnim odnosima. Kao što je Marx dobro pokazao, u kapitalizmu postoji specifičnost te podjele, vezana uz potpunu razvlaštenost neposrednih radnika od sredstava za rad. Posljedice toga su4: a) karakteristična odvoje nost intelektualnih elemenata od rada neposrednog radnika, rada koji u razdvojenosti od umnog rada (znanje) dobiva kapitalistički oblik fizičkog rada; b) odvojenost znanosti od fizičkog rada, tako da znanost »u službi kapitala« pokušava postati neposredna pro izvodna snaga; c) posebni odnosi između znanosti-znanja i ideo loških odnosa, odnosno vladajuće ideologije, i to ne u smislu »ideologiziranijeg« znanja nego što je ranije bilo, niti jedno stavno u smislu političko-ideološkog korištenja znanja od vlasti (to je uvijek bilo taiko) nego kao ideološko opravdanje vlasti koje je sadržano u modalitetu znanstvene tehnike, odnosno opravda nja vlasti koja nastaje iz racionalne znanstvene prakse; d) organ ske veze koje se uspostavljaju između umnog rada, ovako odvoje nog od fizičkog rada, i odnosi političke dominacije. Ukratko, odnosi između kapitalističkog znanja i moći. To je Marx poka zao u vezi s despotizmom tvornice i ulogom znanosti u kapita lističkom procesu proizvodnje analizirajući organske veze između znanja i moći, između umnog rada (znanje-znanost postavljeno u ideologiju) i političkih odnosa dominacije kakvi postoje i kakvi se reproduciraju već u procesu oduzimanja viška vrijednosti. Iako je ova veoma karakteristična kapitalistička razdvojenost umnog od fizičkog rada samo jedan aspekt općenite društvene podjele rada, ona je u vezi s državom odlučujuća. Jedno od te meljnih predviđanja klasika marksizma jest slijedeće: nesumnjivo se najvažniji aspekt društvene podjele rada s obzirom na pojavu države kao »specijalnog« aparata nalazi u podjeli na umni i fi zički rad. Država u svim svojim aparatima, dakle ne samo u ideološkim nego i u represivnim ili ekonomskim, utjelovljuje umni rad odvojen od fizičkog rada: to postaje jasno ako napu stimo naturalističko-pozitivističku distinkciju fizički rad/um ni rad. A u kapitalističkoj državi najpotpunije se ostvaruje organska 4 Ponavljam ono Sto sam rekao u predgovoru: neću se posebno pozivati na klasike marksizma, ukoliko ih eksplicitno ne citiram. O tom problemu piSo u mom tekstu D ruitvene k la se. . .
53
veza između umnog rada i političke dominacije, između znanja i moći. Ta država, odvojena od proizvodnih odnosa, smješta se upravo na stranu umnog rada koji je također odvojen od fizi čkog rada: ona je posljedica i proizvod te podjele, iako zadržava vlastitu ulogu u njezinu ustanovljenju i reprodukciji. To se očituje u samoj stvarnosti države. Prije svega, u specijalizaciji-odvajanju državnih aparata od procesa proizvodnje, što se osobito događa kristalizacijom umnog rada. Ti aparati u svom kapitalističkom obliku (vojska, sudstvo, uprava, policija, itd., a da ne govorimo o ideološkim aparatima) podrazumijevaju uvođenje i upravljanje znanjem i govorom (koji su postavljeni iz ravno u vladajuću ideologiju ili ustanovljeni polazeći od vladajućih ideoloških tvorevina), iz čega su narodne mase isključene. Osnova tih aparata je u specifičnom i trajnom isključenju narod nih masa koje su smještene uz fizički rad i koje država prisiljava na takav položaj. Permanentan monopol države-znanstvenika-govomika, njezinih aparata i pokretačkih snaga nad znanjem odre đuje funkcije organizacije i rukovođenja državom, funkcije koje su centralizirane u specifičnoj odvojenosti od masa: oblik umnog rada (znanje-moć) ostvaren u aparatima, nasuprot je fizičkog rada koji je tendenciozno okrenut narodnim masama, odvojenim i isključenim iz organizacijskih funkcija. Isto tako, očito je da niz institucija predstavničke ili posredne demokracije (političke stranke, parlament, itd.), ukratko, odnos država-mase, nastaje iz istog mehanizma. Gramsci je to predvidio vidjevši u općoj ulozi organizacije kapitalističke države potpunu realizaciju umnog rada koji je na karakterističan način odvojen od fizičkog rada. Tako je Gramsci u pokretačke snage državnih aparata, podrazumijevajući i one iz represivnih aparata (policajci, žandari, vojnici), uključio intelektualce (organske i tradicionalne) u širokom smislu5. Odnos znanje-moć odnosi se samo na ideologiju, a ne pre uzima funkciju opravdanja države, iako je osigurava, i to po sebno u službenom političkom mišljenju. Razdoblje prijelaza iz feudalizma u kapitalizam i razdoblje konkurentskog kapitalizma obilježava konstituiranje buržoaske države i dominacija pravno-političkog područja unutar buržoaske ideologije. To područje * O sobito u G li Intellettuali e l’organizzazione della C ultura, Einaudi, 1966.
54
(politika, pravo), od Machiavellija do Th. Morusa, pa sve do ka snijih koncepcija, uvijek se, s obzirom na oblik znanstvene teh nike i model apodiktičkih episteme, pokazivalo čuvarem znanja koje se suprotstavlja onome što se naziva utopijom. To prelazi okvire službenog govora i proširuje se na primarne oblike ideolo gije države koji osiguravaju odnose unutar aparata (unutrašnje samoopravdanje) i opravdavaju njezine postupke prema vani: to je opravdanje postupaka države i njezinih pokretačkih snaga kao nosilaca posebnog znanja, s unutrašnjom racionalnošću. Sve se to danas samo učvršćuje u posebnim oblicima odnosa ideologija-znanje-znanost, koji podrazumijeva transformaciju pravno-političke ideologije u tehnokratsku ideologiju. Rekao sam, međutim, da odnos znanje-moć ne postoji jedino radi ideološkog opravdanja: kapitalističko odvajanje umnog od fizičkog rada odnosi se i obuhvaća samu znanost. Kapital pri svaja znanost u tvornici, ali to isto čini i država. Posebna karak teristika države u tome je što pokušava obuhvatiti samu znanost organizirajući njezin govor, što je danas jasno. Nije riječ samo o instrumentaliziranju znanosti i njezinu manipuliranju u službi ka pitala. Kapitalistička država ujedinjuje produkciju znanosti koja tako postaje državna znanost čije je unutrašnje tkivo uklopljeno u mehanizme vlasti; kao što znamo, to se ne odnosi samo na ta kozvane »humanističke znanosti«. Općenito rečeno, država iscrtkava umni rad čitavim nizom krugova i mreža zahvaljujući ko jima zamjenjuje crkvu, potčinjava i prisvaja tijelo intelektualaca-znanstvenika, koje je u srednjem vijeku postojalo samo na proteiforman način. Intelektualci kao specijalizirano i profcsionalizirano tijelo, sa svojom funkcionalizacijom-najamništvom, usta novljeni su tek u modernoj državi. Intelektualci, nosioci znanja-znanosti, postaju (sveučilišta, instituti, akademije, razna znanst vena društva) funkcionari države istim mehanizmom koji je od funkcionara te države napravio intelektualce. Odnos znanje-moć ne postoji samo kao opravdanje nego. po navljam to, sam govor države kristalizira taj odnos; govor koji je ovdje potpuno specifičan. Nije riječ, kao u pretkapitalističkim državama, o objavama zasnovanim na govoru (stvarnom ili pret postavljenom) Vladaoca, ponavljajući uklopljenost tijela suverena u društveno tijelo. Taj u pravom smislu mitski govor pripovije danjem neodređeno pokušava ispuniti distancu između početaka 55
vlasti suverena i početaka svijeta. Kapitalistička država svoju le gitimnost ne zasniva na svom porijeklu: ona sadrži niz sukcesiv nih utemeljenja u stalno obnavljanom suverenitetu naroda-nacije. Država tako potvrđuje svoju posebnu organizacionu ulogu s ob zirom na vladajuće klase i svoju regulacionu ulogu s obzirom na čitavu društvenu formaciju: njezin govor je govor akcije. To je govor strategije i taktike, uklopljen, dakako, u vladajuću ideolo giju, ali isto tako pothranjen znanošću-znanjem koje je država prisvojila (ekonomske, političke, povijesne spoznaje). Iako ovaj govor posebno ostvaruje spoj znanje-moć, on nema vlastitog, unutrašnjeg jedinstva. Radi se o razlomljenom i frag mentarnom govoru koji ovisi o strateškim ciljevima vlasti i o raz ličitim klasama kojima je upućen. Opazio sam da čak izrazito »totalitarni jezik« kakav je fašistički govor sadrži niz premješta nja, preokretanja smisla identičnih formula (pojma korporativizma, na primjer), ovisno o različitim ciljevima ili klasama ko jima je upućen. Taj govor uvijek se mora shvatiti i čuti, ali ne jednako za svakoga: nije dovoljno da bude izgovoren s ushiće njem. To u različitim diskursivnim kodovima pretpostavlja natkod države, referenci jalni okvir izjednačenja diskursivnih seg menata i aparata koji ih sadrže, područje diferencijalnog funkcio niranja. Natkod je pomno utisnut u sve subjekte. Unifikacija je zika dovodi do kapitalističke države stvarajući nacionalni jezik i odbacujući sve ostale. Nacionalni jezik je, dakako, prijeko po treban za stvaranje nacionalne ekonomije i tržišta, ali još više za političku ulogu države. Dakle, zadatak nacionalne države je da organizira diskursivne postupke koji će uobličiti stvarnost na roda-nacije i da stvori jezik; te kreacije smještaju se, dakako, u ideološke formacije, ali se nikako ne mogu svesti na jednu ide ološku operaciju. Odnos znanje-moć, zasnovan na umnom radu koji država kristalizira odvajajući ga od fizičkog rada, smješten je u orga nizacioni kostur države. Država u svom vlastitom tijelu ponovno ucrtava i reproducira društvenu podjelu rada: ona tako pred stavlja otisak odnosa između moći i znanja kakvi se reproduci raju unutar samog umnog rada. Hijerarhijski, centralizirani i di sciplinirani odnosi, sa stupnjevima i čvorovima odlučivanja/izvr šavanja, ljestvice autoriteta, s oblicima dijeljenja-iščezavanja zna nja ovisno o tim ljestvicama (birokratska tajna) i s oblicima kva 56
lifikacije i regrutiranja državnih činovnika (školska kvalifikacija i primanje putem natječaja), okosnica kapitalističke države unu tar samog umnog rada, u najmanjim pojedinostima utjelovljuje unutrašnju reprodukciju kapitalističke podjele na umni i fizički rad. To se proširuje na čitavu materijalnu ritualnost države, kao što je, na primjer, pisanje. Nema sumnje da je uvijek postojao uzak odnos između države i pisanja, jer svaka je država određeni oblik podjele na umni i fizički rad. Ali, uloga pisanja u kapitalističkoj državi veoma je specifična. Više nego diskurs-govor, ovdje je pisanje veza i raspored znanja-moći unutar države. Pisani trag, bilješka, izvještaji u arhivama: za tu državu u stanovitim aspektima ne postoji ništa što nije napisano, a sve što se u njoj događa ostavlja negdje pismeni trag. Pisanje je ovdje nešto posve drugo nego u pretkapitalističkim državama: to više nije pisanje kao transkrip cija, čisti otisak govora (realnog ili pretpostavljenog) suverena, pisanje radi objave i pamćenja, monumentalno pisanje. Riječ je o anonimnom pisanju koje ne ponavlja nečiji govor nego znači prijelaz nekog puta, označava birokratska mjesta i rješenja, ispre sijeca i oblikuje centralizirano-hijerarhijski prostor takve države. Pisanje istovremeno lomi i stvara linearan i reverzibilan poredak u uzastopnom i isprekidanom lancu birokratizacije. Papiri mo derne državne organizacije nisu obična, slikovita pojedinost nego osnovna materijalna crta njezina postojanja i funkcionira nja, unutrašnja veza intelektualaca-funkcionara, što utjelovljuje odnos države i umnog rada. Takva država ne monopolizira, ne zadržava pisanje za sebe, kao što je to bilo u pretkapitalističkoj državi ili crkvi: ona ga širi (škole) za veoma određene potrebe formiranja radne snage. Ali, ona ga tako razdvaja, to više što se govor države mora shvatiti i čuti. Sve se zbiva kao da su u toj državi, s otvorenim govorom i jedinstvenim nacionalnim jezikom, tajna u odnosu na mase i kristalizacija znanja-moći prešle isključivo u pisanje države, čiji je hermetizam prema narodnim masama, isključenim iz pisanja, dobro poznat. Upravo takva država je sistematizirala, ako ne otkrila, gramatiku i pravopis uzdižući ih u mrežu vlasti. Naposljetku, odnos moć-znanje očituje se u posebnim tehni kama ostvarivanja vlasti, preciznim odlukama utkanim u niti države, permanentnom distanciranju narodnih masa od centara 57
odlučivanja: nizom rituala, oblika govora, strukturalnih načina raspravljanja, formuliranja i bavljenja problemima koje državni aparat čini tako (monopol znanja) da se narodne mase (ovdje u smislu fizičkog rada) zapravo nalaze odvojene od svega. Dakako, nije riječ o tome da odnos države i proizvodnih od nosa treba ograničiti na podjelu umni/fizički rad. Želio sam samo ilustrirati smjer istraživanja u kojemu područje robnih od nosa prestaje biti temelj kapitalističke države (u ovom slučaju s pomoću birokracije kao prijeko potrebne centralizirajuće instan ce, nasuprot konkurentskoj anarhiji građanskog društva). D oda jem da ni u tom slučaju država nije samo rezultat podjele na umni i fizički rad, koja je zasnovana na proizvodnim odnosima. Ona aktivno djeluje na reprodukciju te podjele unutar samog procesa proizvodnje i unutar društva u cjelini, istovremeno s po moću specijalnih aparata koji sudjeluju u kvalificiranju-formiranju radne snage (škola, porodica, različite mreže profesionalnog oblikovanja) i s pomoću aparata u cjelini (buržoaske i sitnoburžoaske stranke, parlamentarni sistem, kulturni aparat, štampa, mas-mediji). Prisutna je u uspostavljanju podjele unutar pro izvodnih odnosa: podjela umni/fizički rad, utjelovljena u despotizmu tvornice, odražava se na političke odnose dominacije/su bordinacije što postoje u eksploatatorskim odnosima, pa tako i na prisutnost države u njima. Sada vidimo da odnos znanje-moć obuhvaća isto tako neke kapitalističke crte države u zemljama takozvanog realnog socijalizma, bez obzira na transformacije robnih odnosa u njima. Podjela na umni i fizički rad, zasnovana na »kapitalističkim aspektima« proizvodnih odnosa čak izvan etatizacije (za razliku od pravog podruštvljavanja) ekonomije, ovdje se pojavljuje u novom obliku. To naznačujem samo indikativno, jer sve to u tim zemljama dobiva posebne i drugačije oblike od onih što po stoje u zapadnim društvima, i to zbog brojnih razloga, uključu jući ovdje specifičnosti društvenih klasa i klasne borbe u tim zemljama.
Uspostavljanje odnosa između države i podjele umni rad/fi zički rad, kakva je sadržana u kapitalističkim proizvodnim odno sima, znači samo prvi korak prema uspostavljanju odnosa iz 58
među države i klasa i klasne borbe u kapitalizmu. Takva država predstavlja vlast buržoazije te upućuje na specifičnosti u konsti tuiranju ove klase u vladajuću klasu. Oslanjajući se na područje koje podrazumijeva karakterističnu specijalizaciju funkcija i umnog rada, buržoazija je prva klasa u povijesti kojoj je potrebno tijelo organskih intelektualaca da bi postala vladajućom klasom. Oni su formalno odvojeni od nje, ali ih ona vrbuje; oni nemaju samo instrumentalnu ulogu (kao što je to bilo sa svećenicima u feudalizmu), već ulogu organiziranja hegemonije. Nije slučajno početni oblik buržoaske revolucije prvenstveno bila ideološka re volucija: sjetimo se uloge filozofije prosvjetiteljstva, te uloge ideološko-kultumog aparata izdavaštva i štampe u organiziranju buržoazije. I još više: svaka kapitalistička država ima isti materijalni kostur koji se ističe ovisno o specifičnostima klasne borbe, orga niziranja buržoazije i intelektualaca u svakoj konkretnoj kapita lističkoj državi i zemlji. Nema ništa jasnije od francuskog slučaja: francuska buržoazija, na putu od apsolutističke monarhije, preko oblika revolucije iz 1789, u organizaciji svoje hegemonije i stva ranju nacionalnog jedinstva pod svojim okriljem posebno je uspjela sklapanjem uskih veza s izabranim intelektualcima. Ona je osigurala njihovu trajnu službu čvrsto ih uklapajući u institu cionalne mreže jakobinske države i znajući na različite načine platiti cijenu njihove službe. To je obilježilo ne samo kulturne institucije i ideološke aparate ove države nego također znatne specifičnosti francuske inteligencije. Vezana uz institucije repu blikanske države koje predstavljaju mrežu vlasti buržoazije, fran cuska inteligencija je bila, i ostaje, otporna na ideologiju i oblike fašističke države, ali istovremeno odvojena od narodnih borbi kada one poprimaju radikalne oblike, dovodeći u pitanje nje/inu vlast. Ona je stalno razapeta između radikalno-rcpublikanskog antifašizma i Versailleskog sindroma. Nigdje drugdje ne nala zimo toliko utjelovljene fantazme inteligencije: jednom je savjet nik vladara, drugi put, ili istovremeno, odozgo utječe na mase preko njihovih vlastitih organizacija i posredstvom državnih apa rata (štampa, kulturne institucije, mas-mediji), ukratko, to je po kušaj etatističkog populizma. Toj žeđi za intelektualnom vlašću, koju podržava položaj inteligencije u francuskoj državi, odgo 59
vara dobro poznati antiintelektualizam francuskog radničkog po kreta i njegovih organizacija, koji, sa svoje strane, isto tako obi lježava ovu državu, i karakteristično nepovjerenje narodnih masa prema ideološkim aparatima.
60
II
Individualizacija
1.
Okosnica države i tehnike vlasti
Specijalizacija i centralizacija kapitalističke države, njezino hijerarhijsko-birokratsko funkcioniranje i njezine birokratske in stitucije podrazumijevaju atomiziranje i parceliranje političkog tijela na ono što zovemo »individuama«, pravno-političkim oso bama i subjektima sloboda. Ta država zahtijeva posebnu orga nizaciju političkog prostora na kojem se vlada. Država (centra lizirana, birokratizirana, itd.) uvodi ovu atomizaciju i predstavlja (predstavnička država) jedinstvo tijela (naroda-nacije) koje je rastavljeno na formalno ekvivalentne monade (nacionalni suve renitet, narodna volja). Osim toga, stvarnost države i njezinih aparata u stanovitim je aspektima tako ustanovljena kao da mora pomno pratiti, vježbati i hvatati rastavljeno društveno ti jelo, homogeno u svojoj podjeli, s ravnomjerno izdvojenim ele mentima, u neprestanom atomiziranju: od moderne vojske do uprave, sudstva, zatvora, škole, mas-medija, itd., lista bi bila dugačka. Rastavljenost ni u ovom slučaju ne nastaje prvenstveno iz odnosa između vlasnika robe u građanskom društvu u kojem primjećujemo njezinu prvu pojavu, a to su individue-subjekti ugovornih odnosa. Iako se mehanizam individualizacije veoma osjeća u općoj robnoj razmjeni, njezin temelj nalazi se drugdje. Moramo se čuvati jedne druge, isto tako pogrešne koncepcije koja počinje od istih pretpostavki kao prva, iako ostvaruje su protne rezultate. Ovdje se taj proces isto tako smješta samo u robne odnose, a ne u proizvodne odnose-klasne odnose. Ta kon cepcija poriče primjerenost individualizacije u organizaciji ka pitalističke države smatrajući je pukim prividom i mistifikačijom radi fetišizma robe. Individualizacija je, međutim, veoma 61
realna: ali temelj uvođenja društvenih monada u individue-subjekte u sferi cirkulacije robe, kao i temelj primarnog odnosa dr žave s tom rastavljenošću nalazi se u proizvodnim odnosima i društvenoj podjeli rada koju oni uvode. Potpuna lišenost nepo srednog radnika od sredstava za rad dovodi do pojave »slobod nog« ili »golog« radnika, izdvojenog iz mreže odnosa (osobnih, statutarnih, teritorijalnih) koja je postojala u srednjovjekovnom društvu. Ova lišenost uvodi tako u radni proces određenu struk turu: ». . . Korisni predmeti postaju roba samo zato što su pro izvod osobnog rada, izrađeni neovisno jedan o drugome.«6 Ri ječ je, zapravo, o načinu povezivanja radnog procesa koji po stavlja strukturalna ograničenja realnoj zavisnosti proizvođača, koja je uvedena podruštvljavanjem rada. U okviru proizvodnih odnosa radovi se obavljaju neovisno jedan o drugome tako da proizvođači prethodno ne organiziraju svoju suradnju: tako vlada zakon vrijednosti. Struktura proizvodnih odnosa i radnog procesa, dakako, ne utemeljuje izravno precizne oblike — individualizaciju — ove rastavljenosti. Ona uvodi referencijalni materijalni okvir, pros torne i vremenske matrice, koje su pretpostavka kapitalističke društvene podjele rada, prvenstveno u procesu proizvodnje, u razdoblju koje je Marx označio mašinizmom ili razdobljem teške industrije. Ovaj primami materijalni okvir model je društvene atomizacije i podijeljenosti, a utjelovljuje se u praksi samog rad nog procesa. Istovremeno kao pretpostavka proizvodnih odnosa i utjelovljenje društvene podjele rada, taj okvir se sastoji u orga nizaciji jednog istovremeno kontinuiranog, homogenog i parceliziranog, fragmentarnog prostora-vremena koje je temelj tejlorizma. To je razlomljen, ispresijecan i staničan prostor u kojemu svaka čestica (individuum) ima svoje mjesto, gdje svako mjesto ima svoju česticu (individuum), ali prostor koji se istovremeno mora prikazati kao homogen i jednoličan. To je linearno, ulančano, ponovljeno i kumulativno vrijeme, gdje su pojedini mo menti uklopljeni jedni u druge, vrijeme usmjereno prema final nom proizvodu: pros tor-vrijeme, materijalizirano isključivo u lancu proizvodnje. Ukratko, ovdje se individuum pojavljuje mnogo više kao točka materijalne kristalizacije — točka fokusi6 K. M arx, K apital, franc, prijevod, E d. Sociales, t. I, str. 85.
62
rana u samo ljudsko tijelo — niza postupaka u društvenoj pod jeli rada nego kao kreacija pravno-političke ideologije što je stvorena robnim odnosima. Potpuno različita društvena organi zacija u srednjem vijeku i u kapitalizmu (individualizacija) od govara različitim korporativnim sistemima. Odvojenost radnika od sredstava za proizvbdnju u kapitalizmu, od radne snage čini osnovu viška vrijednosti, spaja čitav proces u kojemu, kao što je već Marx pokazao, tijelo postaje obični »produžetak stroja« raš članivši se u »mali broj osnovnih oblika u kojima se, bez obzira na razlike u upotrebljenim sredstvima, mora vršiti svaki proiz vodni pokret ljudskog tijela . . .«7 Institucionalna stvarnost kapitalističke države zasniva se na individualizaciji. Okosnica takve države sastoji se u prikazivanju jedinstva (nacionalna predstavnička država) i organiziranju-reguliranju (hijerarhijski i birokratski centralizam) konstitutivne razdijeljenosti realnosti koju zovemo narodom-nacijom. Državni aparati istovremeno se oblikuju tako da vladaju nad ovako ustanovljenom cjelinom: oni ostvaruju isti referencijalni materi jalni okvir, istu matricu prostor-vrijeme koja je sadržana u pro izvodnim odnosima. Unutrašnja organizacija birokratskih mreža i postupaka pretpostavlja okvir koji omogućuje ulančavanje nje govih elemenata, iako se taj okvir različito konkretizira u biro kratskoj upravi i u despotizmu tvornice, u tejlorizmu i u pro izvodnom lancu: riječ je o restrukturiranju političkog prostora i premještanju statusa, privilegija i drugih osobnih veza uz pomoć anonimne organizaoije s vezama koje su u isto vrijeme kontinui rane, homogene, linearne, ravnomjerno raspoređene i razlomljene, pregrađene i razdvojene. No država nije samo registrator društveno-ekonomske real nosti: ona je konstitutivan činilac u organizaciji društvene podje le rada uzrokujući neprestano društvenu razlomljcnost-individualizaciju. To se istovremeno zbiva ideološkim procesima: država opravdava i ipsMucionalizira individualizaciju konstituirajući dništvtpno-eknnomske monaide u.J}t;aynO-političkc individuc-subjekte. Ovdje ne govorim o službenom govoru političke filozofije 7 Ibid., knjiga I, str. 990. Izm eđu ostalih, naznačujem značajna djela J. M. B rohm a, C orps et politique, 1975, i Sociolozi? politique Ju sport, 1976.
63
nego o stvarnim ideološkim postupcima države u cjelini (ideolo gija ne počiva samo u idejama) i o njihovim posljedicama na društveno-ekonomsku sferu. Ideologija individualizacije nema samo ulogu da prikrije i maskira klasne odnose (kapitalistička država nikada se ne prikazuje kao klasna država), već isto take da aktivno pridonese podjeli i izdvajanju (individualizaciji) na rodnih masa. Prema tome, nije riječ toliko o ideologiji koju si] ustanovili, sistematizirali i formulirali organski buržoaski intelek tualci (to je uvijek samo ideologija drugog stupnja), već o pri mamim i »spontanim« oblicima ideologije koja nastaje iz dru štvene podjele rada, ideologije koja je izravno ugrađena u držav nim aparatima i postupcima vlasti. Uloga države je samo u tome da nametne vladajuću ideolo giju koja je već ostvarena u praksi: ne radi se samo o ostvariva nju prava i obaveza, o razlikovanju privatnog i javnog, itd. u svakodnevnom životu. Stvaranju individualnosti država pridonosi nizom tehnika znanja (znanost) i postupaka vlasti koje je Fou cault nazvao disciplinama (»koje možemo jednom riječju karak terizirati kazavši da predstavljaju oblik vlasti kojem je svojstvena individualna razlika«), postupaka koje možemo označiti poj mom normalizacije: »Kao nadziranje i zajedno s njim, normali zacija postaje moćno sredstvo moći na kraju klasičnog doba. Oz nake kojima su se očitovali statusi, privilegije i pripadnost poku šavaju se zamijeniti ili im se dodaje čitav niz stupnjeva norma lizacije koji predstavljaju znak pripadnosti nekom homogenom društvenom tijelu, ali koji sami po sebi imaju ulogu klasificiranja, hijerarhije i rasporeda položaja. U stanovitom smislu, moć normalizacije prisiljava na homogenost, ali istovremeno indivi dualizira dopustivši da se izmjere razmaci, određuju nivoi, fik siraju specijalnosti i da se razlike učine korisnima namještajući jedne prema drugima.« Moment normalizacije, »gdje su uve dene nove tehnologije moći i drugačija politička anatomija ti jela«, kristalizira se u obliku moderne vlasti koji Foucault naziva pojmomjja n o p tizm a 8. U tom procesu sudjeluju primami oblici vladajuće ideologije koji su već ostvareni u postupcima države: to je suprotno Foucaultovu mišljenju, koji potpuno razlikuje ideološko nametanje i normalizaciju, donekle smatrajući da ide 8 M. F oucault, Surveiller et punir, 1975, str. 194, 195. i passim.
64
ologija jedino počiva u idejama i da svaki put kada se govori o postupcima ili tehnikama, ne može biti riječ o ideologiji. Taj mehanizam, međutim, daleko nadrasta ideološko name tanje, kao, uostalom, i običnu fizičku represiju. Uspostavljanje odnosa između države-vlasti i tijela govori o individualizaciji društvenog tijela. Dakako, odnosi između države-vlasti i tijela i političke institucije koju postavlja vlast prekrivaju mnogo Šire polje. Ali, prema analizama što su, s više ili manje istančanosti, tisuću puta ponovljene, konstitutivni odnosi između države i preciznih oblika kapitalističkog korporativnog sistema ne zas nivaju se najprije na robnim odnosima, na tijelu-robi potrošač kog društva, na tijelu-predstavi što je postavljena znacima raz mjene, ukratko, na robnom fetišizmu tijela. Primarni izvor poli tičke tehnologije tijela nalazi se u referencijalnom okviru proiz vodnih odnosa i društvene podjele rada. Tim putem možemo is pravno riješiti osnovni problem teorije države, a to je individua lizacija društvenog tijela, izvorno područje klasa u njihovoj ka pitalističkoj specifičnosti. Individualizacija nije realnost »kon kretnog individuuma« koji se u građanskom društvu pojavljuje u općoj trgovini omogućavajući konstituiranje države na osnovi tih individuuma, nacionalno-narodne države koja kasnije po staje klasnom državom; ona isto tako nije generička realnost bio loškog individuuma kao prirodnog središta potreba, otuđenog-rcifiziranog u državi. Ta realnost stvarni je lik proizvodnih od nosa i društvene podjele rada u kapitalističkim tijelima, kao i stvarna posljedica postupaka i tehnika države koja proizvodi i potčinjava to tijelo (političko). Foucaultove su analize, dakle, u tome veoma važne kao ma terijalistička analiza određenih institucija vlasti. One ponekad presijecaju marksističke analize (što Foucault nikako ne želi vidjeti ili reći), a u mnogim točkama mogu ih čak obogatiti. Dakako, znamo da Foucault odbija interpretaciju koja bi stvarnost vlasti, pa tako i države, željela zasnovati na proizvod nim odnosima t društvenoj podjeli rada. Razliku između Foucauhova TflišljeiTja i marksizma osobito se potrudio objasniti Dcleuze9. Referencijalni okvir vlasti prethodi svakom posebnom polju koje ga konkretizira i predstavlja »dijagram« (u ovom slu * čla n ak iz »Critique«, str. 1210. S D rlttva, v la ii, locU ulU um
65
čaju panoptizam), »apstraktnu mašinu« imanentnu svakom po sebnom polju. N e zasniva se na »ekonomskom«, jer »čitava eko nomija, na primjer pogon ili tvornica, uvjetovana je tim meha nizmima v la sti. . .« Te primjedbe kasnije je preuzeo sam Fou cault u Želji za znanjem. Tom aspektu Foucaultova mišljenja ne treba, dakako, prida vati veliko značenje. Ta objašnjenja priklanjaju njegovo mišlje nje na stranu idealizma. Bilo bi lako zaključiti da ti dijagrami ili mašine (odakle i kako one dolaze?) čudnovato nalikuju raz nim duhovnim strukturama i drugim kategorijama iste vrste, a dijagram, kao »zajednički imanentni uzrok«, to uznemirujuće otkriće, ma što se o njemu reklo i usprkos heterogenosti polja koje ističemo, nije ništa drugo nego stara strukturalna homologija iz strukturalizma: Derrida je to već odavno opazio.10 Isto tako bismo Foucaultu s više opravdanja mogli predbaciti da svojim stavom često dolazi do čisto deskriptivnih analiza, a još češće do neofunkcionalizma koji preuzima epistemološke pret postavke najtradicionalnijeg funkcionalizma: »Panoptičko rješe nje nije samo stezaljka, mjenjač između mehanizma vlasti i neke funkcije; to je način na koji odnosi vlasti mogu funkcionirati u nekoj funkciji, i funkcija kroz te odnose vlasti.«11 Već sam po kazao da Malinovski i Parsons govore to isto. Ponavljam, međutim, da, po mom mišljenju, ne treba dati preveliko značenje Foucaultovu epistemološkom govoru drugog stupnja. N e samo da se mnoge njegove analize mogu povezati s marksizmom nego se uopće ne mogu shvatiti bez marksizma. AVi p o d dva livjetq: ~ '..... — Prvi: treba pravilno shvatiti »ekonomsko«, na čemu se zas niva institucionalna specifičnost m odem e vlasti. A to znači od baciti Foucaultovo shvaćanje koje mu katkad služi da dovede u vezu (to mu se događa) tu specifičnost s ekonomijom, ili, što je najčešće, da odbaci marksizam i stvarnu osnovu institucija u ekonomiji. U oba slučaja nikada nije riječ o proizvodnim od nosima i društvenoj podjeli rada koju oni podrazumijevaju. U prvom slučaju (upućivanje na ekonomiju radi utemeljenja insti tucija) Foucault se u osnovi poziva na činjenice kao što je demo 10 U svojoj kritici povijesti ludosti, u L 'ecriture et la difference. 11 Surveiller et punir, str. 208.
66
grafski rast u XVIII stoljeću ili utilitarna potreba za »modernom proizvodnjom« kako bi se »maksimirali prihodi«. U dru gom slučaju (upućivanje naekonomiju radi pobijanja marksiz ma) Foucault se. * tn ie v e o m a z a n im ljiv o j n r i v a upravo na robno društvo odnosa razmjene i cirkulacije: »Cesto se kaže da je model društva s individuama kao sastavnim elementima po suđen iz apstraktnih pravničkih formi ugovora i razmjene. Rob no društvo se prikazuje kao ugovorno udruženje izdvojenih prav nih subjekata. M ožda. . . Ali ne smije se zaboraviti da u isto vrijeme postoji tehnika kojom individue stvarno postaju ele menti korelativni moći i znanju.«1* Očito međutim, da nikako ne možemo uspostaviti odnos između stvarnosti državnih a n a r a i a i » p ln n f m v ^ n p « a h n ii^ fiT T ri^ 'n pr3VU kada to pokušava na ^svoj način učiniti mjsleći .pri topic na demografiju ili obiknu industrijsku revoluciju, odnosno proizvodnu tehniku. Lmu^mlii i« Toplino u pravu da to ne možemo učiniti misleći samo ili uglavnom na podruje cirkulacije i robnih razmjena, što je stanoviti mancsižanCIšfina, Jugo vremena pokušavao. brugi: u potpunosti “shvatiti odnos države s proizvodnim odnosima i društvenom podjelom rada u čitavoj složenosti, odnosno, s pomoću veoma važnih prostornih i vremenskih ma trica, što ću analizirati kada se budem bavio nacijom. Te pri mame matrice, prikazane u materijalnoj organizaciji i tehni kama ostvarivanja vlasti, dobit će, tako, prilično drugačije ob jašnjenje od Foucaultova tajnovitog i gotovo metafizičkog dija grama, posebno u verziji koju nam daju Deleuze-Guattari: o pr vobitnom stroju, Urstaat, apstraktnom idealu države-despota koji presijeca povijest raznih država i vlasti u potrazi za svojim savršenim utjelovljenjem — u najčistijoj duhovnoj tradiciji.
2.
Korijeni totalitarizma
Svakako, individualizacija društvenog tijela nad kojim vlada modema država odražava se na proizvodne odnose i kapitali stičku društvenu podjelu rada Država ovdje igra odlučujuću ulogu, što sam u Političkoj vlasti i društvenim klasama označio “ Ibid., itr. 95.
67
kao »učinak izoliranosti«. Iako sam upozorio da je to »veoma realan« učinak, nastojao sam ga u osnovi ograničiti na meha nizme pravno-političke ideologije i na ideološku ulogu države. No, sada možemo vidjeti (a to je, po mom mišljenju, ori ginalan doprinos Foucaulta) da se ta uloga države očituje u stvarnosti tehnika vladanja, kosupstancijalnim njezinoj struk turi, tehnika koja oblikuju subjekte nad'kojima se vlada, sve do korporativnog sistema. Bila je to prilika za početno razmatranje jednog, zapravo, novog problema, a to je moderni totalitarizam, kojem je faši zam samo jedan izraz. Taj problem može se rasvijetliti samo nizom sukcesivnih približavanja, a u Političkoj vlasti problem sam već postavio u okvire koji, čini mi se, i danas vrijede, iako su ponešto ograničeni. Dobro sam opazio da u dvostrukom po kretu individualizacije i privatizacije, putem kojeg se modema država stvara konstituirajući se kao njihovo jedinstvo i izjed načenje, ukratko, u dvostrukom pokretu stvaranja jedinki (od kojih je sastavljen narod-nacija) i predstavljanja njihova jedin stva (moderna narodno-nacionalna država), prvi put u povijesti ne može doći do nikakvog pravnog ni principijelnog ograniče nja djelovanju i prodiranju države u sferu individualno-osobnog. Individualno-osobno je kreacija države, usporedna s njegovim relativnim' o(Tvafahj^m 'oT’'drustva*kao javnog prostora, što znači da je ovo odvajanje ne samo jedan od specifičnih oblika prisut nosti države u društveno-ekonomskim odnosima, nego i svepri sutnost države u tim odnosima. No, ja sam ovdje i dalje vidio samo posljedicu, iako veoma stvarnu, ideoloških mehanizama. Kao primjer navodim dva odlomka koja su značajna jer problem postavljaju na jasno određen način. Prvi se odnosi upravo na odnos između fenomena totalita rizma i principa legitimnosti modeme države. »Tačnije rečeno, kapitalistička država stvarno svoj princip zakonitosti izvlači iz činjenice što se predstavlja kao jedinstvo naroda-nacije, shvaćeno kao skup homogenih, identičnih i razli čitih entiteta, koje ona utvrđuje kao političke pojedince-građane. Upravo po tome . . . ona se radikalno razlikuje od drugih ob lika ’despotizma’, na primer od ’apsolutne’ političke vlasti,, formalno slične, koju vrše oblici tiranije zasnovani na božanski-osveštanoj zakonitosti. Ti oblici, onakvi kakvi su se, na primer, 68
ispoljavali u oblicima robovlasničkog ili feudalnog oblika države, ipak su uvek stavljali vlast u striktno ograničene okvire. Drugim rečima, upravo tip zakonitosti kapitalističke države, koja zastupa jedinstvo naroda-nacije, omogućuje specifično funkcionisanje države obuhvaćeno pod terminom totalitarizma.«13 Drugi se odnosi na odnos između totalitarizma i buržoaske političke ideologije: »Posebna funkcija izolacije i kohezije buržoaske političke ideologije dovodi do jedne sasvim čudne unutarnje protivureČnosti, koja je ponekad u teorijama društvenog ugovora bila tematizovana razlikovanjem i odnosom između pakta građanskog udruživanja i pakta političke dominacije. Ta ideologija pretvara činioce u individualne subjekte, slobodne i jednake, koje sagle dava nekako u pre-društvenom stanju, prenoseći tako tu spe cifičnu izolaciju na društvene odnose. Taj aspekt, koji je bio naz van ’buržoaskim individualizmom’, dovoljno je poznat. Važno je, međutim, ukazati na naličje, a možda baš i lice medalje. Ti pojedlnci-ličnosti, tako individualizirani kao da se u jednom teorijskom kretanju ne mogu ujediniti ni postići društvenu egzi stenciju drukčije nego navodnom političkom egzistencijom u državi. Rezultat: ta sloboda privatnog pojedinca kao da odjed nom iščezava pred autoritetom države koja utelovljuje opštu volju. Može se zaista reći da za buržoasku liberalnu ideologiju ne može da postoji nikakvo pravno ili principijelno ograničenje za delatnost i mešanje države u takozvanoj individualno-privatnoj sferi. Ta sfera kao da konačno i nema drugu funkciju nego da predstavlja polaznu tačku, oslonac, koji je i pukotina, za sve prisutnost i sveznalaštvo političke instance. Toliko je tačno da Hobbcs izgleda kao anticipirana istina teorija društvenog ugo vora, a Hegel, sve u svemu, kao njihov krajnji domet — s tim što jc taj slučaj, razume se, složen, kao što su to svi teorijski sluča jevi. Setimo se karakterističnog slučaja Rousseaua, za kog ’čovek mora da bude što je moguće nezavisniji od svih drugih ljudi, i što je moguće zavisniji od države’. Još je jasniji slučaj u klasičnom primeru fiziokrata, napomirljivih zagovornika laissez fairea u ekonomskom, a isto tako žestokih pristalica političkog autoritarizma, koji su zahtevali ništa manje nego apsolutnog mo 13 Politička vlast, »Kom unist«, 1978, prof. F. Filipović, str. 299.
69
narha kao ovaploćenje opšteg interesa i opšte volje. Sve je to, uostalom, isto tako karakteristično za liberalnu političku ideolo giju: ništa nije u tom pogledu primemije od veoma jasnog, a u kolikoj meri neshvaćenog, Hobbesovog uticaja na Lockea, na klasični pravac engleskog političkog liberalizma — ’utilitarizma’, na J. Benthama, J. Millsa, a naročito J. St. M illa.«14 Čini mi se da okviri problema još vrijede, ali korijene nje gova rješenja u osnovi treba drugdje tražiti. Individualizacija i privatizacija društvenog tijela počivaju u postupcima i tehnikama vršenja vlasti države koja, tim istim pokretom, zbraja podije ljene monade, a u svojoj institucionalnoj okosnici sjedinjava ih u jedinstvo. Privatno je samo odgovor na javno, jer ako je raz dvajanje uopće prisutno u državi i već prisutno u proizvodnim odnosima i društvenoj podjeli rada, upravo država zacrtava nje gove obrise. Individualno-osobno nije unutrašnja zapreka djelo vanju države, već prostor koji moderna država gradi prolazeći kroz njega: to postaje beskonačno opozivan horizont u držav nim postupcima. Individualno-osobno je sastavni dio strateškog polja modeme države, to je meta koju država ima kao cilj svoje vlasti, odnosno, postoji samo kroz ovu državu. To je jasno za ovaj, koji je po sebi zapravo nepojmljiv cilj, privatni indivi duum, pretpostavljeni subjekt neotuđivih sloboda i prava čov jeka, jednog habeas corpus čije tijelo zapravo u potpunosti ob likuje država, ali i skup žarišta privatizacija. Uzmimo, na pri mjer, jedno isključivo privatno mjesto, modernu porodicu. Ona se može osnovati samo istovremeno s pojavom javnog, od nosno moderne države: ne kao izvanjskost javnog prostora sa strogim granicama, nego kao skup materijalnih postupaka dr žave koji oblikuju oca porodice (radnik, odgajatelj, vojnik ili funkcionar), dijete-školarca u modernom smislu i, dakako, ili bolje, prije svega, majku. Porodica i modema država nisu u pra vom smislu dva jednako udaljena i razdvojena prostora (privatno i javno), što se međusobno ograničavaju, gdje bi jedan, prema već klasičnim analizama Frankfurtske škole (Adorno, Marcuse, itd.), trebao biti izvor drugoga (porodica države). Te dvije in stance nisu izomorfne i nemaju obične homologne odnose, što ne znači da ne pripadaju jednoj te istoj konfiguraciji, u tom 14 Ibid., str. 220.
70
smislu što se »vanjski« prostor modeme porodice ne zatvara nasuprot državi, već država, istovremeno kako se nameće jav nosti, s pomoću pomičnih zidova koje premješta, označava mje sto koje joj pripada. Moderna država nema, dakle, nikakvih principijelnih ni prav nih ograničenja za svoje prodiranje u privatno: ma kako para doksalno moglo izgledati, odvojenost javno-privatno, koju je ona uvela, otvara neograničene mogućnosti njezinoj vlasti. To su uv jeti za nastajanje fenomena totalitarizma u modemom smislu koji se ne odnose samo na zapadna društva nego isto tako i na istočne zemlje. Država u tim zemljama ne poprima poznate nam oblike zato što je uništila individuum kao posljednju za preku vlasti. Zasnovan na »kapitalističkim aspektima« proizvod nih odnosa i društvene podjele rada, proces individualizacije-izolacije ovdje je veoma na djelu, iako ne poprima (daleko od toga) iste oblike (posebno pravno-političke) i nema iste postupke koje poznajemo u zapadnim društvima. Ovdje isto taiko postoji distinkcija između javnog i privatnog (privatni proizvođači jer su odvojeni od javne sfere i političke vlasti) iako etatizam po prima značajne razmjere. N o ni u tom slučaju to ne znači na pad države na privatnu sferu s unutrašnjim granicama, grani cama koje bi država trebala prekoračiti, već pokriva duži put te države prema modernoj državi i njoj svojstvenoj stvarnosti. Dakako, te primjedbe samo su preduvjeti. Jer, iako individualno-osobno nije granica nego kanal vlasti modeme države, to ne znači da ta vlast nema realnih granica nego znači da se te granice ne odnose na nekakva prava individualno-osobnog: one nastaju iz narodnih borbi i iz odnosa snaga između klasa, jer država isto tako predstavlja stvarno i specifično zgušnjavanjc odnosa snaga, a to je klasni odnos. Individualno-osobno po javljuje se i kao rezultanta odnosa snaga i njegova zgušnjavanja u državi. Iako individualno-privatno nema unutrašnje biti koja bi, kao takva, postavila vanjske apsolutne granice državne vlasti, ono kao povlašteni oblik odnosa klasa u državi u modernim društvima ograničava tu vlast. Ta granica nam je poznata, a naziva se predstavničkom demokracijom. Ma koliko je okrnjile vladajuće klase i stvarnost države, ona u okviru te stvarnosti pripada narodnom otporu i borbama. Iako to nije jedino ogra ničenje državne vlasti, ono je ipak odlučujuće. Vjerojatno nema 71
apsolutno značenje, jer se rađa na kapitalističkom terenu, ali ipak ostaje zapreka vlasti koja će, bez sumnje, vrijediti dok bude bilo države i klasa. Isto je s pravima čovjeka i građanina koja nisu tekovina individue nasuprot države, već tekovina potlačenih klasa. Individualno-osobno, u svom proširivanju i sužavanju, iz ražava napretke i uzmake u borbi i otporu upravo kada oni po primaju politički oblik. Time se ne kroje područja izvan države (individualno-osobno) nego se oni smještaju na strateško pod ručje same države koja, u svom modemom obliku, postoji kao privatno-javni prostor. Ovdje, kao i na Istoku, ta prava mogu postati zapreka vlasti, a korijeni totalitarizma nalaze se u samom procesu individualizacije, te u odvojenosti javnog i privatnog, odvojenosti koju uvodi moderna država.
Iz toga nastaju druge posljedice: a) Moderni totalitarizam, u fašističkom ili nekom drugom obliku, nije samo »fenomen« koji se odnosi na određenu konju nkturu klasne borbe. Ako te konjunkture mogu proizvesti oblike države modernog totalitarizma, znači da su korijeni zla dublji, a nalaze se u samom središtu proizvodnih odnosa, dru štvene podjele rada, materijalne okosnice države. b) Nasuprot tome, protivno svim starim i novim ideologi jama totalitarizma, pojava totalitarnih oblika države nije običan razvoj tih klica i nikako se ne može objasniti na takav način: ona ovisi o klasnoj borbi u čitavoj njezinoj složenosti. To sam, sa svoje strane, pokušao utvrditi u Fašizmu i diktaturi15 i u K rizi diktatura10 pokazujući po čemu ti totalitarni oblici, bilo da se radi o fašizmu, vojnim diktaturama ili bonapartizmu, u zapadnim zemljama predstavljaju specifične oblike koje sam označio pojmom iznimnih oblika države, a veoma se razlikuju od demokratsko-parlamentamih oblika države. Te opaske, mutatis mutandis, vrijede za totalitarne aspekte vlasti u istočnim zemljama: ni oni se ne mogu objasniti poziva jući se samo na korijene totalitarizma, koji ipak ovdje postoji, i na kapitalističke aspekte tih država. Samo precizna povijesna 15 M aspero, 1975. 16 M aspero, 1976.
72
analiza može to riješiti. Taj oblik države pokazuje znatne spe cifičnosti, ali nije izuzetak nego pravilo u tim zemljama. Znamo da se ta povijesna analiza pojavila u Francuskoj, pa je potrebno samo da naznačim radove Jeana Ellensteina i Charlesa Bettelheima (iako se oni smještaju u različite perspektive), a da ne govorimo o tradicionalnim analizama trockističke struje koje su nas mnogo naučile, iako, po mom mišljenju, nisu zadovoljava juće. Ovdje ih navodim zajedno zato što se radi o analizama koje se pozivaju upravo na marksističku metodu. Dakako, sam marksizam ne može sve objasniti, ali želio bih da mi među naj značajnijim »antimarksistima«, koji danas više ili manje sma traju da marksizam ne može objasniti ono što se događa u is točnim zemljama, netko navede samo jednog koji je učinio, ili barem pokušao učiniti, tu prijeko potrebnu povijesnu analizu. Takva analiza stvarnosti države zasniva se na proizvodnim od nosima i društvenoj podjeli rada, pa, prema tome, nije hetero gena ili komplementarna analizi te stvarnosti u okviru klasa i klasne borbe, što se tiče individualizacije društvenog tijela nad kojim se vlada, nije riječ o tome da organizacioni kostur države treba »deducirati« iz procesa individualizacije, a zatim ga do vesti u vezu s klasnom borbom i političkom dominacijom. Takav razvoj, izražen upravo u kapitalističkom procesu i podjeli rada, pokazuje samo obrise područja na kojem se konstituiraju društvene klase i klasna borba u njezinoj kapitalističkoj speci fičnosti. Za razliku od klasa-kasti ili robovlasničkih i srednjo vjekovnih država, zatvorenih klasa kojima se pripada jedan put zauvijek, klase u kapitalizmu su »otvorene« klase, zasno vane na dijeljenju i cirkulaciji individualnih snaga unutar njih, bilo da se radi o buržoaziji, radničkoj klasi, sitnoj buržoaziji ili seoskim klasama. Te otvorene klase uvode novu ulogu države, ulogu raspodjclc-razdiobe individualiziranih snaga putem klasa, ulogu formiranja i postavljanja, imenovanja i potčinjavanja snaga tako da mogu zauzeti ovaj ili onaj klasni položaj za koji nisu vezane po svojoj prirodi ili po rođenju: ta je uloga svoj stvena školi, ali isto taiko i vojsci, zatvoru ili upravi. Mehani zam individualiziranja u stvarnosti države govori već o specifič nosti klasa u kapitalizmu: tehnike vladanja u školi ili u vojsci (discipline normalizacije-individualizacije) kosupstancijalne su ulozi postavljanja-razdiobe-raspodjele subjekata-individua među 73
klasama. Naposljetku, individualizacija, uklopljena u kapitali stički korporativni sistem, ovisno o različitim društvenim kla sama, poprima drugačiji smisao i modalitet. Postoji buržoaska in dividualizacija i radnička individualizacija, buržoasko i rad ničko tijelo, modaliteti kapitalističke individualizacije i korpora tivnog sistema, kao što postoji buržoaska porodica i radnička porodica, modaliteti kapitalističke porodice zasnovani na pro cesu individualizacije.
74
III
Zakon
1.
Zakon i teror
Treći primjer na kojem ću se zadržati odnosi se na ulogu zakona. Taj primjer zanima nas iz više razloga, a posebno zato što omogućuje da precizno postavimo pitanje represije u vršenju vlasti. S ove točke gledišta, kapitalistička država pravi je prijelom u odnosu na pretkapitalističku državu. To se događa prije svega zato što se zakon veoma tradicio nalno, s kapitalističkom državom i njezinim povijesnim konsti tuiranjem, pokazao kao ograničenje državne samovolje, odnos no kao zapreka određenom obliku nasilja. »Pxayna_država« shvaćena je kao suprotnost neograničenoj vlasti stvarajući iluzlju o binfaHU 1 fefor. Zakon i pravilo uvijek su bili pri sutni u konstituiranju vlasti: azijatska ili despotska država, ro bovlasnička država (Rim, Atena), feudalna država, uvijek su se temeljile na pravu i zakonu, od babilonskog ili asirskog prava do grčkog i rimskog prava, te do srednjovjekovnih zakonskih oblika. Svaki oblik države, čak i onaj najkrvaviji, uvijek se iz građivao kao zakonska organizacija, država se prikazivala kao pravna i funkcionirala je u pravnom obliku: veoma dobro znamo da je to isto tako bilo sa Staljinom i njegovim Ustavom iz 1936, koji je važio kao »najdemokratskiji na svijetu«. Dakle, potpuno je pogrešna pretpostavljena suprotnost između samo volje, zloupotreba, dobre volje vladaoca i vladavine zakona. To shvaćanje odgovara pravno-zakonskoj koncepciji države u filo zofiji politike iz utemeljene buržoaske države protiv koje su isto vremeno ustali Marx i Max Weber, a tom koncepcijom nisu se obmanjivali ni teoretičari krvavog razvoja države Machiavclli i Hobbes. Taj proračunati rascjep između zakona i nasilja sva kako je pogrešan, i to pogotovo za modemu državu. Upravo 75
pravna država, država zakona, nasuprot pretkapitalističkim državama, drži monopol nasilja i najvišeg terora, monopol rata. Zakon je, dakle, sastavni dio represivnog poretka i organi zacije nasilja koje vrši svaka država. Država propisuje pravilo, proglašava zakon, pa tako uvodi primamo polje nalaganja, za brana i cenzure stvarajući tako područje primjene i predmeta nasilja. Osim toga, zakon organizira preduvjete za funkcioniranje fizičke represije, označava i izražava njezine modalitete, uokvi ruje postupke kojima se vrši. Zakon je, u tom smislu, kod or ganiziranog javnog nasilja. Zanemarivanje uloge zakona u or ganizaciji vlasti uvijek susrećemo kod onih koji zanemaruju ulogu fizičke represije u funkcioniranju države, posebno kod Foucaulta, kao što vidimo u njegovu posljednjem tekstu Želji za znanjem, logičnom nastavku njegovih lutanja iz knjige Nad zirati i kazniti. Shematizirajući, lanac Foucaultova zaključivanja u tom slu čaju možemo uspostaviti na slijedeći način: a) binom zakonitost /teror je pogrešan, jer zakon uvijek slijedi uz vršenje nasilja i fizičke represije; b) vršenje vlasti je u modernim društvima mnogo manje zasnovano na otvorenom nasilju-represiji nego na suptilnijim mehanizmima »heterogenim« u nasilju, a to je di sciplina: »Ako je. istina,da je pravno moglo poslužiti da se vlast koja je uglavnom zasnovana na oduzimanju i smrti bez sumnje iTeiscrpno prikaže, to je potpuno heterogeno novim postupcima vlasti koji ne funkcioniraju pravno, već tehnički, ne po zakonu, nego po normalizaciji, ne kao kazna, već kao kontrola, a vrše se na razinama i u oblicima koji nadrastaju državu i njezine aparate.«17 Takvo vršenje vlasti značilo bi, kao što poslije FoucaulfS govori R. Castel, prijelaz s autoriteta-prinude na manipulaciju-uvjeravanje,18 ukratko, slavnu »interiorizaciju« represije kod potlačenih masa. Kod Foucaulta neizostavno slijedi potcjenjivanje zakona, barem u provođenju vlasti unutar modernih društava, ali istovremeno i potcjenjivanje uloge države, za čim slijedi nepoznavanje mjesta represivnih aparata (vojska, policija, sudstvo, itd.) unutar modeme države kao postupaka u vršenju fizičkog nasilja. Oni se smatraju samo dijelovima disciplinskog 17 La volonte de savoir, str. 117— 118. 18 R. C astel, L e psychanalysm e, 1976, str. 288. i dalje.
76
postupka gdje se interiorizacija represije uobličava kroz norma lizaciju. Ako je prvi zaključak koji obuhvaća konstitutivni odnos između zakona i vršenja nasilja točan, drugi je potpuno pogre šan. On, uostalom, nije svojstven Foucaultu, ali karakterizira jednu širu struju mišljenja, koja je prilično udaljena od Fou caulta. To zaključivanje ukorijenilo se u paru pojmova nasilje-suglasnost, represija-ideologija, koji je dugo vremena obilježa vao analize vlasti. Zajednička nit je jednostavna: modema vlast nije zasnovana na organiziranom fizičkom nasilju nego na ideološko-simboličkoj manipulaciji, na organizaciji suglasnosti, na intenorizaciji represije (»policajac u glavi«). Izvore tog shvaćanja nalazimo U pivllll ailiHlžUJlia Cllfžoaske'političko-pravne filozo fije koja suprotstavlja upravo nasilje i zakon vidjevši u pravnoj državi i vladavini zakona unutrašnje ograničenje nasilja. To shvaćanje se, u različitim oblicima, produžava sve do danas: analize Frankfurtske škole — slavne analize supstitucije poro dice, kao autoritativne instance, na mjesto policije — i Marcusea, pa do P. Bourdieua, o takozvanom simboličkom nasilju, pitanje interiorizacije represije, ili, recimo, općenito »smanjenja« fizič kog nasilja u vršenju vlasti, postalo je opće mjesto. Prema tome, ovdje je osnovno istovremeno potejenjivanje uloge represije u strogom smislu, kao oružane i smrtne prijetnje nad tijelom, te koncepcija vlasti kao binoma represija-ideologija, gdje su ta dva pojma komponente-kvantitete sa zbrojem ništica. Smanjiva nje ili povlačenje fizičkog nasilja u funkcioniranju i održavanju vlasti može odgovarati samo naglašavanju ili povećanju ide ološkog zatupljivanja (simboličko nasilje-interiorizacija repre sije). To je u osnovi koncepcija vlasti koja se jedva razlikuje od one koja prevladava u brojnim analizama što su danas veoma u modi; po njima se suglasnost masa temelji na njihovoj želji (mase su »željele« fašizam) ili na ljubavi Gospodara.,B Njima je s prijašnjom strujom zajedničko zanemarivanje uloge fizičkog nasilja, a vlast se svodi na represiju-zabranu. Iz toga nastaje •• Od Fr. Lyotnrda (L 'čconom ie libldinale, 1974) do P. Legendrea (L'am our du censeur, 1974), prelazeći preko R. Scherera, lista bi bila dugučka.
77
subjektivizacija u sprovođenju vlasti, a »razlozi poslušnosti« traže se u želji ili ljubavi prema Vlasti, što ovdje zamjenjuje proračunatu ulogu ideologije iz prijašnjih struja, kao faktora interiorizacije represije. Zakon u tome nikada ne sudjeluje u obliku kodiranja fizičkog nasilja, već kao lik: Gospodara koji samom svojom prisutnošću, iskazom ili govorom potiče želju i ljubav subjekata. Par pojmova represija-ideologija zamjenjuje par pojmova zakon-ljubav, zabrana-želja, ali uloga nasilja u konstituiranju vlasti još se podcjenjuje: uvijek se radi samo o uzrocima suglasnosti. U tim analizama nije zabrinjavajuće što postavljaju pitanje pristajanja uz vlast, već što one zanemaruju ulogu organiziranog fizičkog nasilja u represiji i što vlast svode na simboličku ili interioriziranu represiju i zabranu. Tako se ne mogu shvatiti po zitivni materijalni uzroci (između ostalog, ustupci vlasti ma sama) suglasnosti, već se ona zasniva na ljubavi-želji, a ti raz lozi, dakako, uz vladajuću ideologiju igraju odlučujuću ulogu. A li insistirati na pozitivnosti vlasti ne znači, s druge strane, pri kriti i pitanje represije i ulogu ideologije koja isto tako sudje luje u toj suglasnosti. N o upravo to se događa kod Foucaulta: iako se on razlikuje od prijašnjih struja po tome što pokazuje (upravo to je njegova zasluga) jedan aspekt tehnika vlasti koje zapravo organiziraju suglasnost potlačenih (discipline normali zacije);''lij egbve"an^ Ipak karakterizira stalno podcjenjivanje uloge otvorenog fizičkog nasilja, a podcjenjivanje uloge zakona (ne ka©' začetnika ljubavi-želje, već upravo kao kodiranje tog nasilja) samo je jedan simptom toga. Potpuno funkcioniranje tehnika vlasti kod Foucaulta odmah apsorbira ne samo pitanje fizičkog nasilja nego i pitanje suglas nosti koje postaje ne-problem, odnosno problem koji se teorij ski ne razmatra, ili upada u analize tipa »interiorizacije repre sije«. Osim disciplina normalizacije, koji su »razlozi« suglas nosti što ipak ne priječe stalno postojanje borbi? Ako su te discipline dovoljne za objašnjenje•jKDsluš.nosti, zašto bi dopuštale ^ ^ o ja n je hdrbi? T^a]C6 dolazimo do čvom e aporije Foucaultovih analiza, na koju ću se vratiti, i odsutnosti temelja onim slavnim »otporima« vlasti za kojima je tako pohlepan. Organi zirano fizičko nasilje mora postojati zbog istog razloga zbog kojeg mora postojati suglasnost: zato što prije svega i uvijek 78
postoje borbe prvenstveno zasnovane na eksploataciji. Ako je ova primarna realnost, zbog koje su borbe uvijek temelj vlasti, zaboravljena u korist shvaćanja koje od vlasti (Zakon, Gospo dar) čini temelj borbi, ili odnosa između potpuno ekvivalentnih pojmova »vlast-otpor«, dolazimo do toga da suglasnost treba izvesti iz ljubavi ili želje za vlašću, ili suglasnost kao problem treba prikriti. U oba slučaja, uloga nasilja se odbacuje.
O čemu je zapravo riječ? Kapitalistička država, nasuprot prctkapitalističkim državama, ima monopol zakonitog fizičkog nasilja. Zasluga Maxa Webera je u tome što je to utvrdio po kazujući da je legitimnost ove države, koja koncentrira organizi ranu silu, »racionalno-legalna« legitimnost utemeljena na za konu: veliko gomilanje sredstava fizičke prisile u kapitalističkoj državi paralelno je s njezinom karakteristikom pravne države. Upravo ta situacija ima značajne posljedice. Stupanj otvorenog fizičkog nasilja u različitim situacijama »privatne« vlasti izvan države, od tvornice do poznatih mikrosituacija vlasti, u opa danju je upravo zato što država ima monopol legitimne fizičke sile. Evropske kapitalističke države konstituirale su se upravo uspostavljanjem mira na područjima koja su bila rastrgana feudalnim ratovima. Zatim, institucionalizirana politička vlast koja drži monopol ovog nasilja, u pravilnim uvjetima domi nacije, ovdje ima manjeg utjecaja nego u prctkapitalističkim državama. Ako stavimo na stranu: a) iznimne oblike — koje s lošim pamćenjem i eurocentričnom lakoćom naših teoretičara ipak ne treba zaboraviti — kapitalističkih država (fašizam, vojna diktatura, itd.) koje danas haraju našim svijetom (izuzev isključivog sjećanja na nasilje u istočnim sistemima); b) slučaj najvišeg ratnog terora (prvi svjetski rat, drugi svjetski rat i osta li . . . a sada nuklearni: ali koji pokušava reći da modema vlast više ne funkcionira »do kraja«?); c) konjunkture pogoršanja klasne borbe, stvarna upotreba otvorenog nasilja relativno je ograničena na prošlost. Sve se zbiva kao da ova država manje upotrebljava silu, budući da ima njezin legitimni monopol. Uobičajeni, iluzoran zaključak jest da se modema vlast i dominacija više ne zasnivaju na fizičkom nasilju. Iako se na silje u svakodnevnom provođenju vlasti više ne ostvaruje na 79
isti način kao u prošlosti, ono je još — čak više nego ikada — odlučujuće. Monopol države uvodi oblike dominacije u kojoj glavnu ulogu igraju mnogostruki postupci za postizanje suglas nosti. Da bi se to shvatilo, treba nadići analogijsku metaforu o jednostavnoj komplementarnosti između nasilja i suglasnosti, precrtanu prema slici Machiavellijeva Kentaura (poluživotinja, polučovjek). Fizičko nasilje ne postoji samo uz suglasnost, kao dvije mjerljive i homogene veličine koje održavaju takve odnose da veća suglasnost odgovara manjem nasilju. Nasilje-teror uvi jek ima odlučujuću ulogu, i to ne samo zato što uvijek ostaje po strani, a otvoreno se izražava jedino kritičnim situacijama. Fizičko nasilje, nad kojim država ima monopol, permanentna je baza tehnike vlasti i mehanizama suglasnosti, a uklopljeno je u splet disciplinarnih i ideoloških postupaka oblikujući sadržaj društvenog tijela nad kojim se vrši dominacija, čak i ako se to nasilje ne provodi izravno. Dakle, nije riječ o tome da binom zakon-teror, represija-ideologija treba zamijeniti trinomom represija-disciplinama normalizacija-ideologija uklapajući treći pojam u odnos koji funkcionira nepromijenjeno: to su heterogene i odvojene veli čine mjerljive vlasti ili modaliteti vršenja vlasti-biti. Radi se o tome da stvarnu organizaciju vlasti treba shvatiti kao klasni odnos kojem je organizirano fizičko nasilje uvjet postojanja i jamstvo za reprodukciju. Uvođenje kapitalističkih tehnika vla sti, uspostavljanje disciplinskih postupaka (veliko »zatvaranje«), pojava ideološko-kultumih institucija (od parlamenta do općeg prava glasa i škole), sve to pretpostavlja monopol države nad nasiljem, koji je prekriven upravo premještanjem legitimnosti prema zakonitosti i vladavini zakona. Oni to pretpostavljaju ne samo po svojoj povijesnoj genealogiji nego i po svojoj egzi stenciji i reprodukciji. Da navedemo samo jedan primjer, narodna vojska je kosupstancijalna parlamentu i kapitalističkoj školi. Ta kosupstancijalnost ne počiva samo na zajedničkoj institucionalnoj stvarnosti koja nastaje iz društvene podjele rada koju ovi aparati utjelovljuju. Ona isto tako počiva na činjenici što narodna vojska, upravo kao mjesto državnog monopola le gitimnog fizičkog nasilja, uvodi oblike postojanja i funkcioni ranja institucija — parlament, škola — u kojima se nasilje ne može ostvariti. Pravilno postojanje i konstituiranje parla80
men ta, kao proglasitelja zakona, nezamislivo je bez uvođenja moderne narodne vojske. Govorimo na kraju upravo o smrti. Kako da ne dovedemo u vezu promjene u načinu umiranja, prozaično, u svom krevetu, to pravo prokletstvo koje u modernim društvima donosi smrt i razvlaštenost građana »lišenih« vlastite smrti,*0 s državnim mo nopolom legitimnog javnog terora? Ne funkcionira li država na osnovi smrti? Iako ne vrši pogubljenja (smrtna kazna), ne ubija i ne prijeti time, čak kada zabranjuje umiranje, moderna država upravlja smrću, a liječnička pomoć je isto tako uključena u moderni zakon. Državni monopol legitimnog nasilja ostaje dakle odlučujući element vlasti, iako se nasilje ne vrši izravno i otvoreno. Ovaj monopol je osnova novih oblika borbe u kapitalizmu kojima odgovara uloga postupaka za organizaciju suglasnosti; vlast i borbe uzajamno se prizivaju i uvjetuju. Koncentriranje državne vojne snage, razoružavanje i demilitarizacija privatnog sektora, preduvjet za uspostavljanje kapitalističke eksploatacije, pridono se da se klasna borba permanentnog građanskog rata, u obliku periodičnih i regularnih vojnih sukoba, premjesti prema novim oblicima, prema političkoj i sindikalnoj organizaciji narodnih masa, protiv kojih je djelotvornost otvorenog fizičkog nasilja, kao što znamo, veoma relativna. Narod »lišen« »narodne« snage jest narod koji ne poznaje političku dominaciju u obliku pri rodne i svete sudbine, narod za koji je državni monopol nasilja legitiman jedino ukoliko mu pravno uređenje i zakonitost ostav ljaju nadu da će pristupiti vlasti, i čak mu to formalno i prin cipijelno omogućuju. Ukratko, država u svojim specijaliziranim tijelima koncentrira nasilje, koje, međutim, nipošto nije dovoljno za uspostavljanje dominacije. Unutrašnje ratove i oružane su kobe u obliku ponovljenih teodiceja koje se bez prestanka stav ljaju na dnevni red, katharsis o neminovnosti vlasti, ratovi koji su utišani koncentracijom vojne snage u državi, zamjenjuje per manentno političko osporavanje vlasti, što je isto tako poslje dica monopola države nad fizičkom silom. Mehanizmi za orga niziranje suglasnosti smješteni su u predstražu vlasti: upravo ka» Ph. Aričs, Histolre de la m ort en Occident, 1975, i radovi L. V. Thom asa. 6
D ritivu, vlust, io clJu ll/iin i
81
pitalistička vladavina zakona daje mehanizmima suglasnosti to mjesto uključujući ovdje oblike ideološkog zatupljivanja upravo zato što oni prekrivaju monopol države nad fizičkom silom.
Iako se uloga zakona (jer, na općem nivou gdje se sada na lazim, ne ulazim u razliku između zakona i prava) pokazuje kao osnovna u vršenju vlasti kao organizatora represije, organi ziranog fizičkog nasilja, to ne znači da je u toj akciji logika za kona potpuno negativna, da je to zapreka, odbacivanje ili oba veza na neizražavanje i šutnju. Vlast nikada nije isključivo ne gativna samo zato što je ona nešto drugo, a ne zakon. Zakon čak u svojoj represivnoj ulozi sadrži aspekt visoke pozitivnosti, jer se represija nikada ne poistovećuje sa čistom negativnošću. Zakon nije samo konglomerat zabrana i cenzura. Zakon već od grčko-rimskog prava izdaje pozitivne naloge, a ne samo za brane i dopuštenja, prema izreci da je dopušteno ono što nije zakonom zabranjeno; zakon omogućuje djelovanje, prisiljava na pozitivne akcije s obzirom na vlast, obavezuje na govor upućen vlasti. Osim što nameće tišinu i što dopušta, zakon često oba vezuje na govorenje (zaklinjanje, denunciranje, itd.). Općenito govoreći, institucionalizirani zakon nije nikada značio samo uzdržavanje ili čistu cenzuru tako da bi u organizaciji države s jedne strane dobili zakon-cenzuru-negativnost, a s druge strane »nešto drugo«-akcija-pozitivnost. Ova opozicija je djelo mično pogrešna jer država ne organizira represivno polje samo kao represiju onoga što se čini, a zakon to zabranjuje, već isto tako kao represiju onoga što se ne čini, a zakon na to obave zuje. Zakon se odsad uvijek nalazi u društvenom poretku, u tom smislu što ne dolazi samo naknadno da bi doveo u red već postojeće prirodno stanje, jer je konstitutivan društveno-političkom polju kao istovremenom kodificiranju zabrana i po zitivnih naloga. Represija, dakle, nikada nije čista negativnost: ona se ne iscrpljuje ni u stvarnom vršenju fizičkog nasilja ni u njegovoj interiorizaciji. Postoji i nešto drugo u represiji, o čemu se veoma rijetko govori: mehanizmi straha. To su stvarni, a nikako 82
čisto subjektivizirani mehanizmi: nazvao sam to teatralnošću modeme države, pravim Kafkinim Dvorcem. Teatralnost uklop ljena u modemi zakon, u labirinte i hodnike gdje se zakon ostvaruje: zasnovana je na monopolu zakonitog nasilja, a da bismo to shvatili, treba tražiti u Kafkinoj Kažnjeničkoj koloniji. Naposljetku, iako zakon ima važnu ulogu (pozitivnu i ne gativnu) u organizaciji represije, on se ne ograničava na to: zakon je djelotvoran u postupcima za postizanje suglasnosti. On primjenjuje vladajuću ideologiju, iako ona ne iscrpljuje raz loge suglasnosti. Zakon-pravilo, po svom sastavu i govoru, pri kriva političko-ekonomsku realnost, sadrži strukturalne praz nine i manjkavosti, vlastitim mehanizmom prikrivanja-preokretanja ovu realnost transponira na političku scenu. U njemu se očituje imaginarno prikazivanje društva i vlasti svojstveno vladajućoj klasi. Zakon je u tom aspektu, i usporedo s njegovim mjestom u represivnom postupku, jedan od važnih činilaca u organiziranju suglasnosti potlačenih klasa, iako se legitimnost (suglasnost) ne poistovjećuje niti ograničava na zakonitost. Po tlačene klase ne osjećaju zakon samo kao granicu isključenosti, već i kao poziv da zauzmu mjesto unutar njega. To mjesto znači uklapanje u društveno-političku mrežu, ono je kreator dužnosti-obaveza, ali i prava, mjesto čija imaginarna okolina ostavlja realne posljedice na njegove subjekte. Još i više: mnoge akcije države koje su više od obične re presivne i ideološke uloge, ekonomskih zahvata, a osobito ma terijalnih kompromisa koje su vladajuće klase nametnule po tlačenim klasama, kao jedan od odlučujućih uzroka suglasnosti, uklapaju se u tekst zakona kao dio njegove unutrašnje strukture. Nije točno da zakon samo vara i prikriva, ili suzbija, obavezu jući ili zabranjujući. Zakon isto tako organizira i potvrđuje stvarna prava potlačenih klasa (koja su, dakako, uklopljena u vladajuću ideologiju, a u praksi su daleko od toga da odgovaraju svojoj pravnoj formi), a u sebi sadrži materijalne kompromise koje su vladajućim klasama nametnule narodne borbe.
Suprotno svim pravno-zakonskim ili psihoanalitičkim shva ćanjima, kakva se danas izražavaju u zanimljivim djelima kao
što su radovi P. Legendrea21, ipak je očito da djelovanje, uloga, mjesto države daleko nadmašuju zakon ili pravni poredak. a) Djelovanje države i njezino konkretno funkcioniranje ni pošto nemaju uvijek oblik zakona-pravila: uvijek postoji skup državnih postupaka i tehnika koji izmiču pravnom poretku i sistematizaciji. To ne znači da su to »anomalije« i samovolje u pravom smislu, već da pripadaju relativno drugačijoj logici nego što je logika pravnog poretka, odnosno logici odnosa snaga između zavađenih klasa kojoj je zakon samo udaljena okolina na specifičnom registru. b) Država često djeluje kršeći vlastiti zakon-pravilo koje propisuje, ne samo djelujući pored nego djelujući protiv vlasti tog zakona. Svaki pravni sistem, samim svojim govorom što je zacrtan kao varijabla pravila igre koju organizira, državi-vlasti odobrava nepoštivanje vlastitog zakona. To se naziva raisonom države, što u pravom smislu ne znači samo da se zakonitost uvijek izravnava s »pokrajnjom« nezakonitošću, već da je ne zakonitost države uvijek uklopljena u zakonitost koju ona uvodi: staljinizam i totalitarističke aspekte vlasti u istočnim zemljama ne dugujemo isključivo »povredana socijalističke za konitosti«. Svaki pravni sistem uključuje nezakonitost jer kao sastavni dio svoga govora sadrži praznine i pukotine, »rupe u zakonu«: ovdje nije riječ samo o omaškama i sljepilu zbog ideološkog prikrivanja koje se pravno podržava, već o izričito predviđenim postupcima, o rupama koje omogućuju da se pri jeđe preko zakona. Naposljetku, da ne govorimo o običnim i čistim povredama zakona od strane države, povredama koje, iako se pokazuju kao divljački prijestupi jer nisu prethodno predviđeni zakonom, ipak čine sastavni dio funkcioniranja države. Svaka država je u svojoj institucionalnoj okosnici orga nizirana tako da funkcionira (i tako da vladajuće klase funkcio niraju) istovremeno prema svom zakonu i protiv svog zakona. Veliki broj zakona ne bi nikada postojao u svom obliku da određeni stupanj povrede, od strane vladajućih klasa, uz po dršku državnih postupaka u cjelini, nije bio unaprijed sračunat, odnosno sadržan u postupcima države. Dakle, ne samo da ne zakonitost često predstavlja dio zakona nego čak i kada su ne 21 Jouir du pouvoir, 1976.
84
zakonitost i zakonitost različite, one ne pokrivaju dvije od vojene organizacije, u stanovitom smislu paralelnu državu (ne zakonitost) i pravnu državu (zakonitost), a još manje postoji distinkcija između kaotične države, ne-države (nezakonitost) i države (zakonitost). Nezakonitost i zakonitost dio su jedne te iste institucionalne strukture. Tako zapravo treba shvatiti Marxovu rečenicu da je svaka država klasna »diktatura«. Ali, ne u smislu u kojem to uglavnom shvaćamo, odnosno u smislu vlasti iznad svakog zakona, gdje se pojam zakona uzima u uobičajenom smislu kao suprotnost nasilju i sili: nema države bez zakona, ma koliko diktatorska bila, a postojanje zakona i zakonitosti nikada nije sprečavalo barbarstva ili despotizme. Tu rečenicu treba shvatiti upravo tako da »diktatura« označava organizaciju svake države kao jedinog funkcionalnog poretka zakonitosti i nezakonitosti, zakonitosti u koju prodire nezakonitost. c) Naposljetku, djelovanje države uvijek nadmašuje zakon jer država u određenim okvirima može promijeniti vlastiti za kon. Država nije samo oblik nekog vječnog zakona, makar on pripadao nekoj univerzalnoj zabrani ili prirodnom zakonu. Pret postavljeni i, recimo, pravni primat zakona nad državom za pravo je sama osnova pravnog shvaćanja države, čime se objaš njava današnji dogovor s analitičkim (psihoanalitičkim) shva ćanjem institucija. No ako je svaka država kosupstancijalna sa zakonom, ako zakon, prema tome, nije u pravom smislu uti litarna kreacija države kao prijašnje snage, onda država, u društvu podijeljenom na klase, upravo svojim aspektom legi timnog nasilja, ukratko, posjedujući silu i fizičku represiju, uvijek ima prvenstvo nad zakonom. Jer, ako je točno da zakon organizira nasilje, onda u ovom društvu nema zakona ili prava bez aparata koji vlada njegovom primjenom i osigurava nje govu djelotvornost, odnosno, društveno postojanje: djelotvornost zakona nikada ne počiva na čistom govoru, riječima i izraienom pravilu. Ako ne postoji nasilje bez zakona, zakon uvijek pret postavlja organiziranu silu u službi zakonodavca (državna vlast). Prozaičnije rečeno: sila ostaje zakonu.
85
2.
Modemi zakon
Iako svaki zakon i pravo imaju stanovite zajedničke karak teristike, kapitalističko pravo se izdvaja po tome što formira aksiomatiziran sistem, sastavljen od skupa apstraktnih, općih, formalnih i strogo propisanih normi. Specifičnost kapitalističkog pravnog sistema stanoviti mark sizam temelji na cirkulaciji kapitala i robnoj razmjeni: pravno »apstraktni« subjekti kao slobodni razmjenjivači robe, »formal no« slobodne i jednake individue, ekvivalentna razmjena i »apstraktna« vrijednost razmjene, itd.22 N o unutar tog područja nikako ne možemo shvatiti specifičnost kapitalističkog zakona i prava. Ona (apstraktnost, univerzalnost, formalnost) prekriva monopol države nad zakonitim nasiljem i suprotstavlja se prav nom partikularizmu koji prekriva raširenost tog nasilja među više nosilaca, a mora se tražiti u proizvodnim odnosima i društve noj podjeli rada. Upravo oni određuju mjesto i ulogu nasilja u kapitalizmu gdje, zbog lišenosti neposrednih radnika od sred stava njihova rada, nasilje kao takvo (kao »van-ekonomski« razlog) nije izravno prisutno u procesu proizvodnje. Ovaj aksiomatizirani pravni sistem predstavlja okvir formalne kohezije subjekata koji su potpuno lišeni sredstava za proizvodnju, pa time ocrtava obrise državnog prostora što je relativno odvojen od proizvodnih odnosa. Formalnost i apstraktnost zakona na laze se u direktnom odnosu s realnim rastavljanjem društvenog tijela u društvenoj podjeli rada, s individualizacijom subjekata do koje dolazi u kapitalističkom radnom procesu. Moderni zakon tako utjelovljuje prostor-vrijeme, materi jalni referencijalni okvir radnog procesa: to je serijsko, kumula tivno, kontinuirano i homogeno prostor-vrijeme. Ovaj zakon uvodi individue kao pravno-političke subjekte-persone zastupa jući njihovo jedinstvo kao narod-naciju. Zakon dovodi — i sudjeluje u njihovu uvođenju — do diferencirane razdijeljenosti subjekata (individualizacija) zacrtavajući kod u koji se ove razlike uklapaju, s pomoću kojeg one postoje, a da se ne ugro 22 T o je tako bilo sa m nom , u m om prvom tekstu N ature des choses et droit, L G D J, 1966. Tekst je odavno insprodan, ali nem am nam jeru da ga ponovno izdam .
86
žava političko jedinstvo društvene formacije. Svi subjekti su jednaki i slobodni pred zakonom: a to već u riječima zakona (a ne samo sakriveno od njega) znači da su uistinu različiti (kao subjekti-individue), ali onoliko koliko se ta razlika može upisati u okviru homogenosti. Nije točno da, kao što se često može čuti, kapitalistički zakon u univerzalnom formalizmu samo pri kriva realne razlike: on pridonosi u uvođenju i osnivanju razlike (individualne i klasne) u svojoj strukturi uzdižući se istovremeno kao sistem kohezije i organizator jedinstva-izjednačavanja tih razlika. To je izvor univerzalnosti, formalno sti i apstraktnosti pravne aksiomatike. Te karakteristike pod razumijevaju subjekte »oslobođene« teritorijalno-osobnih »veza« iz pretkapitalističkih društava, odnosno ropskih, koja su za snovana na pravu koje nastaje iz statusa, privilegija i običaja kasta-država, gdje su političko i ekonomsko usko isprepleteni. Ne oslobađa zakon subjekte: on sudjeluje u procesu razdvajanja subjekata od veza po kojima su se razlikovali u kastama-državama, zatvorenim klasama u koje su bili smješteni po svom po rijeklu, izvorima znakova, simbola, značenja. On ovdje su djeluje u uvođenju i osnivanju nove, velike razlike, individu alizacije. Moderno pravo radi na individualizaciji paralelno s (i u relativnoj suprotnosti s) drugim tehnikama i postupcima države (postupci normalizacije), ili pokrivajućih ih i ravnajući se po njima. Kapitalistički zakon i pravni sistem isto tako pokazuju svoje specifičnosti u provođenju vladajuće ideologije. Legitimnost se premješta prema zakonitosti, a time se ova legitimnost razlikuje od one koja je organizirana prema obliku svetosti. Zakon kao utjelovljenje naroda-nacije postaje tako temeljna kategorija suverenosti države: pravno-politička ideologija uklapa se u vladajućc područje ideologije i zamjenjuje religioznu ideologiju. Iako te promjene prekrivaju monopol države nad zakonskom silom, one imaju dublje korijene. Funkcija legitimnosti prem ješta se prema zakonu, impersonalnoj i apstraktnoj instanci, a istovremeno se unutar proizvodnih odnosa subjekti »oslobađaju« svojih teritorijalno-osobnih veza. Sve se događa kao da taj za kon, zahvaljujući svojoj apstraktnosti, formalnosti i općenitosti, postaje najprikladniji postupak za izvršavanje najvažnije ’doge 87
čitave vladajuće ideologije: funkcije učvršćenja društvene for macije (pod okriljem vladajuće klase). Osim formalnog okvira kohezije koju nameće svojim subjektima, zakon u svojim kapitalističkim crtama najbolje može prikazati njihovo jedinstvo postavljajući ga u društvenu imaginamost i učvrstiti postupke individualizacije. Sve se zbiva kao da zakon, organiziran prema modalitetu čistog znaka (ap straktnost, univerzalnost, formalnost), dobiva povlašteno mje sto u ideološkom mehanizmu imaginarnog prikazivanja počevši od trenutka kada subjekti postaju atomizirani i odvojeni od svojih prirodnih sredstava za rad. U pretkapitalističkim forma cijama je, međutim, oblik simbolizacije svojstven religiji (reli gija spaja) omogućavao da se utvrde veze subjekata koje su uvedene na zemlji, u porodici, u kastama i državama. Te veze su stvarale stepenasti niz primame simbolizacije prema obliku svetosti, a to je potvrđivala država izvodeći svoju legitimnost kao inkarnaciju riječi i tijela suverena na vrhu piramide. Kao što je Marx rekao, tim načinima proizvodnje odgovara domi nantna uloga ideologije, a u kapitalističkom načinu proizvodnje ekonomsko, radi specifičnih proizvodnih odnosa, ima odluču juću i dominantnu ulogu. Pravna ideologija zacrtana u zakonu postaje dominantno područje ideologije u načinu proizvodnje gdje ideologija više nema dominantnu ulogu. To treba shvatiti tako da zakon u svom kapitalističkom obliku postaje utjelov ljenje temeljnog ideološkog mehanizma počevši od trenutka kada sam ciklus reprodukcije kapitala (a ne »van-ekonomski razlozi«) dovodi do izvlačenja viška rada (višak vrijednosti), počevši od trenutka kada budu uklonjene pod-simbolizacije što učvršćuju teritorijalno-osobne veze subjekata. Vladavina kapi talističkog zakona temelji se na nedostatku njegova označitelja. Specifičnost zakona i pravnog sistema sadržana je u institu cionalnoj okosnici koja je svojstvena kapitalističkoj državi. Centralizatorsko-birokratsko-hijerarhijski kostur ove države moguć je samo uklapanjem u sistem općih, apstraktnih, formalnih i aksiomatskih normi, sistem koji organizira i uređuje odnose iz među impersonalnih aparata i stupnjeva u vršenju vlasti. Pojam »upravnog prava« odgovara upravo ovom zakonu u njegovu djelovanju na strukturiranje države. Zakon i poredak predstav ljaju osnovu regrutiranja državnih činovnika (natječaji i bezlični 88
ispiti), funkcioniranja pisanog teksta i dogmatike internog go vora države. Taj govor ne utjelovljuje, ne otkriva, niti interpre tira božju (kraljevu, gospodarevu) Riječ nekim mističnim, više ili manje izravnim i osobnim odnosom podanika prema Bogu (Kralju, Gospodaru): smatra se da on postupno konkretizira apstraktni i formalni zakon prema njegovoj konkretnoj primje ni, u logičko-deduktivnom lancu (»Pravna logika«) koji je samo prijelaz preko poretka dominacije-subordinacije i odluke-izvršenja unutar države. Ako se sada prisjetimo da je okosnica države vezana za kapitalističku podjelu umni rad/fizički rad, te da reproducira umni rad, shvatit ćemo odnos između te podjele i kapitalističkog zakona. U legitimnosti svetoga smatra se da svaki subjekt vlasti u sebi posjeduje dio istine (božanske), unutrašnju granicu ze maljske vlasti (dušu): ono što je u njega utisnulo tijelo Kralja (božansko) nikada se sasvim ne izbriše. Status i privilegije pri padaju u prirodno pravo. Modemi zakon, međutim, ostvaruje kapitalistički odnos znanja i moći sažet u kapitalističkom um nom radu: u individuama^subjektima nema znanja ni istine iz van zakona. Zakon postaje utjelovljenje Razuma: borba protiv Religije vodi se u obliku prava i pravne ideologije, a prirodne znanosti se u doba prosvjetiteljstva zamišljaju u pravnim kate gorijama. Apstraktan, formalan, univerzalan zakon, to je istina subjekata, to je znanje (u službi kapitala) koje ustanovljava pravno-političke subjekte i uvodi razliku između privatnog i javnog. Tako se u kapitalističkom zakonu očituje totalna lišenost subjekata proizvodnje od »intelektualne moći« u korist vladajuće klase i njihove države. Da je to tako, vidimo iz odnosa zakona i pravne sistemati zacije prema specijalizaciji državnih aparata, odnosa koji se očituje u pojavi tijela specijaliziranih pravnika. Ako to tijelo shvatimo u širokom smislu, vidimo da ono, kao mreža »odvo jena« od društva, najbolje predstavlja umni rad uklopljen u državu. Svaki državni činovnik u širokom smislu, parlamentarne, političar, policajac, oficir, sudac, odvjetnik, bilježnik, funkcio nar, socijalni pomoćnik, itd., je intelektualac jer je čovjek za kona, koji donosi zakone, koji poznaje zakon i propise, koji ih konkretizira i primjenjuje. Svi moraju poštivati zakon, to je osnovna maksima modernog pravnog sistema, a nitko ga 89
osim predstavnika države ne može poznavati. To poznavanje koje se traži od svakog građanina nije čak ni poseban predmet u školi; iako se zahtijeva poznavanje zakona, sve je napravljeno tako da se on ne upozna. Ta maksima na taj način izražava ovisnost-podređenost narodnih masa s obzirom na funkcioni ranje države, odnosno donosioce, čuvare i primjenitelje zakona; nepoznavanje (tajna) zakona za narodne mase karakteristika je zakona i samog pravničkog jezika. Modem i zakon je tajna države, utemeljitelj znanja kojim vlada razum države. Temelj specifičnosti kapitalističkog zakona i pravnog siste ma nalazi se, dakle, u proizvodnim odnosima i kapitalističkoj društvenoj podjeli rada: ona je vezana uz društvene klase i klasne borbe koje postoje u kapitalizmu.23 S obzirom na njihovu reprodukciju, najvažnije je što su to otvorene klase, a ne više zatvorene kaste: riječ je istovremeno o reprodukciji njihovih mjesta (proširenje, smanjenje, nestanak) i njihovih subjekata (specifična kvalifikacija-ovisnost subjekata s ciljem da zauzmu ovo ili ono klasno mjesto). Očito je da kapitalistički pravni sistem (apstraktni, opći, formalni) može uspostaviti odnos iz među položaja društvenih klasa (kapital, plaćeni rad) i snaga koje formalno nisu uz njih »vezane«. On istovremeno može re gulirati stalan raspored snaga u potlačenim klasama prema polo žaju tih klasa (seljaštvo, radnička klasa, sitna buržoazija), a to nije ništa drugo nego uloga zakona u proširenoj realnoj podre đenosti Rada kapitalu, kao i relativno zatvaranje tog položaja i subjekata u odnos vladajuće klase/podređene klase. Za buržoasku pravnu aksiomatiku, za uistinu klasno narodno-nacionalno pravo, zapravo su svi slobodni i jednaki pred zakonom pod uvjetom da svi jesu ili da postanu buržuji, što zakon isto vremeno dopušta i zabranjuje. Ovaj pravni sistem isto tako odgovara koordinatama poli tičkih borbi u kapitalizmu: a) Aksiomatska sistematizacija prava kao okvir formalne kohezije preuzima stratešku funkciju: kapitalizam pokazuje pro 23 U F rancuskoj vidi isto tako radove M. C hem illier-G endreaua, E. P isier-K ouschnera, M. M iaillea, F r. D cm ichela, J.-P. C olina, G. Labica, itd.
90
širenu reprodukciju. Dok su pretkapitalistička društva pozna vala samo običnu, ponovljenu i, da tako kažemo, slijepu repro dukciju, proširena reprodukcija već na razini procesa proizvod nje podrazumijeva strateški proračun raznih dijelova kapitala i njegovih nosilaca. Taj proračun, sa svoje strane, zahtijeva mo gućnost određenog predviđanja zasnovanog na minimumu sta bilnosti pravila igre. To omogućuje pravnu aksiomatizaciju: nje zin sistematski karakter zasnovan na apstraktnim, općim, for malnim i strogo propisanim normama sastoji se, između ostalog, u tome što podrazumijeva vlastita pravila transformacije, pro mjene što postaju transformacije uređene unutar sistema (to je posebno uloga ustava). b) Zakon regulira vršenje političke vlasti s pomoću državnih aparata, a pristupa tim aparatima upravo posredstvom sistema općih, apstraktnih i formalnih normi. S obzirom na specifičnu dominaciju, odnosno blok na vlasti sastavljen od više klasa, a posebno od više funkcija buržoazije, to pravo kontrolira odre đeni raspored vlasti među njima i regulira njihove odnose unu tar države. Tako se promjene odnosa snaga unutar saveza vlasti mogu očitovati u državi a da ne izazovu previranja u njoj. Kapitalistički zakon je u stanovitom smislu reduktor i kanalizator političkih kriza, tako da one ne mogu izazvati stvarne krize države. Kapitalistički zakon općenito se pojavljuje kao prijeko potreban oblik države koji mora zadržati relativnu samostalnost s obzirom na ovu ili onu frakciju bloka na vlasti, s ciljem da organizira jedinstvo pod hegemonijom jedne klase ili frakcije. To je vezano uz relativno odvajanje države i proiz vodnih odnosa, odnosno uz činjenicu da se subjekti ekonomski vladajuće klase (buržoazije) ne miješaju izravno s braniocima i subjektima države. Tako se moderni zakon povijesno konstituirao: njegove iz vore nalazimo u apsolutističkoj državi, odnosno u evropskim mo narhijama XVII stoljeća, apsolutističkim državama koje su za pravo država s kapitalističkom dominantom, država pravog pri jelaza u kapitalizam. Apsolutistička država već se morala suočiti sa specifičnim organizacijskim problemima koji obuhvaćaju od nose između feudalnog plemstva i buržoazije. Država ima mo nopol rata, a to odgovara planiranju koje provodi među društve nim snagama koje su prisutne (»privatni ratovi«) počevši od XVI 91
stoljeća; to je državu pripremilo da može dobro voditi prvi ve liki rat koji ju je doveo do krštenja, a to je krvavi proces prvo bitne akumulacije kapitala u korist buržoazije. Kapitalističko pravo isto tako regulira vladanje nad potlače nom klasom. Suočeno s borbom radničke klase na političkom planu, kapitalističko pravo organizira okvir stalne kompromisne ravnoteže koji potlačene klase nameću vladajućim klasama. To pravo regulira oblike fizičke represije: pravni sistem, »formalne« i »apstraktne« slobode isto tako su — da li to uopće treba na glasiti? — tekovine narodnih masa. Jedino tako moderni zakon postavlja granice u vršenju vlasti i utjecaju državnih aparata. Uloga zakona ovisi o odnosu snaga između klasa i označava zapreku vlasti vladajućih klasa koju su nametnule potlačene klase; to dobro vidimo u slučajevima ukidanja takve pravne uloge u iznimnim oblicima kapitalističke države (fašizam, vojna diktatura). Tako zakon u modernom smislu ne sudjeluje protiv nasilja države (zakon protiv terora), već se u svom tekstu pojavljuje kao organizator nasilja vodeći računa o otporu na rodnih masa. Kao što sam rekao, pravna aksiomatika omogu ćuje političko predviđanje vladajućih klasa: izražavajući odnos snaga između klasa, ona je istovremeno podrška strateškom pro računu jer u varijable svog sistema uključuje faktor otpora i borbe potlačenih klasa. Naposljetku, sa strane vladajućih klasa i frakcija, pravo kao ograničenje izražava odnos snaga unutar bloka na vlasti. To se posebno konkretizira u obilježavanju kompetencije i sudjelo vanja različitih aparata u kojima dominiraju različite klase i frakcije tog bloka.
92
IV
Nacija
Na kraju ću se zadržati na pojavi nacije. Ta složena pojava u stanovitom smislu koncentrira svu aporiju tradicionalnog marksizma. Moramo se priviknuti na činjenicu da marksistička teorija nacije ne postoji. Premalo je reći da usprkos strastvenim raspravama oko te teme unutar radničkog pokreta, marksizam potcjenjuje nacionalnu realnost. 1. Prvu indikaciju izvlačimo iz marksističkog razmišljanja i rasprave unutar radničkog pokreta oko problema nacije14: na cija se ne poistovećuje s modemom nacijom i nacionalnom drža vom kakva se na Zapadu pojavljuje s kapitalizmom. Već mnogo prije kapitalizma postoji »nešto« označeno pojmom nacije, od nosno posebna jedinica reprodukcije svih društvenih odnosa. Konstituiranje toga »nečega« koincidira s prijelazom iz besklas nog društva (plemenskog) na klasno društvo, zacrtavajući nove granice, nova mjesta i temporalnosti društvene reprodukcije. Ali pitanje izvora i u ovom je slučaju ponajmanje važno. Značajnije je da klasici marksizma, insistirajući stalno na od nosu nacije i društvenih klasa, jasno i eksplicitno prihvaćaju trajnost nacije i nakon odumiranja države u besklasnom, »ko munističkom« društvu. To je veliki problem: evo jedne real nosti, nacije, što se proučava kao ekonomsko-politički i kul turni predmet u temeljnoj vezi s društvenim klasama, koja nas stalno vraća na osnovno političko-strateško pitanje proleterskog internacionalizma, a njenu trajnost prihvaćamo i nakon odu miranja države i nestanka podjele na klase. Problem je to oštriji što bismo mogli upotrijebiti isti argument povijesne revcrzibilnosti kao za državu, ali dobro pazimo da to ne učinimo. *4 U Francuskoj, izniedu ostalih, radovi G. Haupta, M. Lowyja, M. Kcbćrioiua, M. Rodinsona, P. Vilara, itd.
93
Nacija, kao ni država, nije postojala u besklasnom društvu; ali, suprotno onome što se govori o državi, dobro pazimo kada to prikazujemo kako ne bi trebalo tvrditi da će nacija nestati s prestankom podjele na klase. Dakako, insistira se na činjenici da više neće biti rijeć o istoj naciji: ovdje se, međutim, ništa ne može usporediti s analizama koje se odnose na ukidanje države, jer proleterski internacionalizam prestankom podjele na klase neće moći djelovati na ukidanju nacije kao što »za mjena vladavina ljudi upravom stvari« djeluje na odumiranje države. Kako onda shvatiti taj teorijski i realni predmet, naciju, kojoj dopuštamo transhistorijsku nesvodivost? Svakako, rasprava 0 tom pitanju mora proći kroz analizu moderne nacije. 2. Druga indikacija, vezana uz prvu, odnosi se na disocijaciju između države i nacije unutar samog kapitalizma. Osobito u raspravama oko analiza austromarksizma (O. Bauer, K. Ren ner, itd.) sve je izraženija ideja da čak ni u okviru nacionalne države država ne može sasvim prekriti naciju: jedna te ista ka pitalistička država može u sebi sadržavati više nacija (to je bio slučaj mnogonacionalne austro-ugarske države). Nasuprot tome, nacija koja (u kapitalizmu) još nije uspjela stvoriti vlastitu državu, nije time umanjena i nema manje prava da raspolaže sama sobom nego neka druga nacija. Na tome se temelji radikalnost i originalnost lenjinističkog principa da narodi i nacije moraju raspolagati sami sobom. To pravo na samoodređenje kod Lenjina se ne svodi — kao što je slučaj kod austromarksista — na obično pravo na »kulturnu samostalnost«, već se proširuje na pravo nacije da osnuje vlastitu državu. Vlastita i odvojena država nije prijeko potrebna da bi nacija postojala 1 bila priznata kao takva, već ona samim svojim postojanjem ima pravo na vlastitu državu (na samoodređenje). Dakako, problemi se pojavljuju od trenutka kada primjena tog principa, kod samog Lenjina, ali posebno kasnije, postaje sasvim pod ređena »interesima svjetske revolucije«, ukratko, počevši od tre nutka kada »pravo rastave« jedne nacije od države koja je okružuje (više) ne znači »obavezu rastave«; priznavajući i dalje princip toga prava, za njega se treba boriti samo ako je to u skladu s interesima radničke klase i »međunarodnog proletari jata«. Znamo što je u tome značila staljinistička politika, povod dramatičnom prijelomu između Lenjina, uoči njegove 94
smrti (1923), i Staljina. Za nas je, međutim, važan priznati princip i relativna disocijacija koju on uspostavlja između nacije i države. 3. Treća indikacija odnosi se na analizu modeme nacije. Istovremeno se prihvaća specifičnost nacije u kapitalističkim društvenim formacijama i uska veza između ove nacije i i države, čak ako se nacija ne poklapa točno s državom, kapi talistička država pokazuje specifičnosti nacionalne države: na cionalni modalitet prvi put postaje pertinentan stvarnosti države. Ta država izražava povijesnu tendenciju da prekrije jednu naciju, u modemom smislu riječi, ona aktivno radi na uspostavljanju nacionalnog jedinstva: modeme nacije same iz ražavaju povijesnu tendenciju za formiranjem vlastite države. Kao mjesta i čvorišta proširene reprodukcije društvenih odnosa, dru štvene formacije nastoje se poklopiti s granicama države-nacije postajući nacionalne društvene formacije. Nejednak razvoj, što od početka karakterizira kapitalizam, nastoji se učvrstiti u državi-naciji čiji odnos utemeljuje. Posebno ću se baviti tim posljednjim nizom indikacija koje su, kao što znamo, potvrđene u današnjim povijesnim, eko nomskim i političkim istraživanjima. Objašnjenje te tendencije (poklapanje države i nacije) vraća nas na pitanje specifičnosti nacije u modemom smislu. Nedostaci današnjih marksističkih istraživanja upravo ovdje postaju očiti. Prije svega, u navedenim ekonomskim temeljima tih povi jesnih realnosti. Slavno područje cirkulacije kapitala i robne razmjene još je glavno objašnjenje za to. Ekonomsko jedinstvo, osnovni element modeme nacije, trebalo bi u osnovi dovesti do ujedinjavanja takozvanog unutrašnjeg tržišta. Generalizacija robne razmjene, vrijednost razmjene kakva se ostvaruje u cirku laciji novca zahtijevaju ukidanje unutrašnjih zapreka, carinskih i ostalih, radi cirkulacije robe i monetarnog jedinstva. Sama država radi na uspostavljanju moderne nacije u ekonomskoj dimenziji izjednačavajući, pod okriljem robnog kapitala, pod ručje cirkulacije robe i kapitala, a to je bit njezine akcije u uspostavljanju nacionalnog jedinstva. Na tom istom putu, ali na suptilniji način, treba proučiti odnose između moderne na cije i države, kao i specifičnosti nacionalne države. Stvarnost držnvc, smatra se, počiva na činjenici što ona razmjenjivačc 95
robe i posjednike kapitala uvodi kao političke individue-subjekte, formalno slobodne i jednake, te što postavlja-kristalizdra jedinstvo tih individua. Smatra se da moderna nacija u osnovi, ili barem u svojoj ekonomskoj dimenziji, nastaje iz izjedna čavanja prostora u kojem se kreću te konkurentske individue-razmjenjivači robe, »narod-nacija«. Analiza se, u klasnim okvi rima, povodi za objašnjenjem: nacija, kao i modema država, jest kreacija robnog kapitala, a seže do trgovačke buržoazije s početaka kapitalizma. Jedva da shematiziram: riječ je o vladajućoj, veoma upornoj tradiciji unutar marksizma. No, to objašnjenje nije samo veoma parcijalno nego funkcionira kao zapreka pravoj analizi mo dem e nacije pokazujući niz opasnih posljedica: a) Generalizacija robne razmjene ne može voditi računa o stvaranju moderne nacije: ona izražava potrebu za stvaranjem jedinstva takozvanog »unutrašnjeg« tržišta i podizanjem zapreka cirkulaciji robe i kapitala, ali ni u čemu ne objašnjava zašto se to jedinstvo lokalizira upravo na nivou nacije. Dakako, riječ je 0 jedinstvu unutrašnjeg tržišta; ali što zapravo definira pojam »unutrašnjeg«, što omogućuje pojavu vlastitog prostora čiji obrisi zacrtavaju unutrašnje i vanjsko? Zašto te granice-ograničenja slijede ovakvo dijeljenje (nacija), a ne neko drugo, te zašto i kako dolazi do označavanja granica, obrisa polja unu tar kojega se već postavlja problem jedinstva? Utoliko je točno da izjednačavanje unutrašnjeg tržišta pretpostavlja zatvaranje upravo onog prostora koji treba ujediniti. b) Ovo upućivanje-pribjegavanje koordinatama robne raz mjene općenito izražava potpuno empirijsko i pozitivističko shvaćanje koje se odnosi na skup elemenata koji konstituiraju naciju: zajednički teritorij, zajednički jezik, zajednička povijesna 1 kulturna tradicija. Neću ulaziti u prepirku koja se vodi oko toga koje elemente treba smatrati konstitutivnim za naciju, pre pirku što potresa radnički pokret: sada je najvažnije razjasniti shvaćanje na kojem se temelji skup općenito navedenih eleme nata. Oni se u stanovitom smislu shvaćaju kao transhistorijska bit s nepromjenjivom prirodom: teritorij, jezik, tradicija. Pojava modeme nacije, njezin specifični odnos s državom shvaćaju se kao rezultanta principa (generalizacija robne razmjene) čija po sljedica bi trebala biti adicija-akumulacija različitih elemenata 96
s nepromjenjivom biti (teritorij, jezik, tradicija): akumulacija okružena državom-nacijom kao posljedicom. Dakako, to objaš njenje promašuje osnovno pitanje koje postavlja već unutrašnje tržište. Zašto i kako teritorij, povijesna tradicija, jezik, putem države zacrtavaju ovaj novi oblik, modemu državu? što omo gućuje vezivanje tih prividno transhistorijskih elemenata u žarišni čvor, modernu naciju? Zašto ti elementi funkcioniraju na drugačiji način postajući oznake zatvorene modeme države? Ne postaviti ta pitanja nužno dovodi do potejenjivanja da našnjeg značenja nacije. Ako teritorij, jezik, tradicija predstav ljaju uvijek istu bit kao u prošlosti, kada je uloga nacija bila manje važna, ako jc tendencija kapitalizma upravo internacio nalizacija tržišta kapitala, lako ćemo izvesti zaključak o potiski vanju uloge nacije u sadašnjoj fazi kapitalizma (što je slučaj s mnogim suvremenim autorima), kao i o potejenjivanju njezina značaja u razdoblju prijelaza u socijalizam (što je bio slučaj s dominantnom strujom unutar marksizma). Današnja internacionalizacija tržišta kapitala — već sam to drugdje pokazao — ne oduzima ništa sadašnjoj važnosti na cije. Elementi koji ulaze u igru u konstituiranju modeme nacije imaju potpuno drugačije značenje nego u prošlosti. Pogledajmo samo teritorij i povijesno-kultumu tradiciju, dva prividno veoma »prirodna« elementa, pa ćemo vidjeti da oni u kapitalizmu do bivaju potpuno drugačiji smisao nego u prošlosti. Pitanje unu trašnjeg tržišta postavlja se upravo kao problem jedinstva »unutrašnjeg« tržišta, a osim toga dolazi do nejednakog razvoja kapitalizma kao nejednakosti između povijesnih momenata i diferenciranih, razdijeljenih i odvojenih prostora — nacija, na cionalnih društvenih formacija. Ta razlika se, prema tome, po javljuje kao pretpostavka kapitalističkog razvoja.
Teza koju ću pokušati razviti jest slijedeća: ako ti elementi — teritorij, tradicija — ovdje imaju potpuno drugačiji smisao nego u prošlosti, znači da se uklapaju u još temoljitije promje ne, a to su prostome i vremenske matrice na kojima se zasni vaju. Kapitalistički prostor i vrijeme ni9U isti kao u prošlosti. Oni pretpostavljaju značajne promjene u realnosti i smislu teri torija i povijesnosti, što istovremeno omogućuje i dovodi do 7
D rla v a . v la ti, to cIjalU u m
97
konstituiranja moderne nacije. Te promjene dovode do nove organizacije jezika i novog odnosa države s teritorijem i povijesnošću, dovodeći tako do moderne nacije i nacionalne države. U ovom istraživanju pozivat ću se na neke indikacije koje možemo naći kod francuskih povjesničara Annaleske škole: Febvre, Vidal-Naquet, Vernant, Leveque, Braudel, Mandrou, Le Goff.25 Ali te indikacije u osnovi obuhvaćaju prostor, a osobito vrijeme u antici i srednjovjekovnom feudalizmu, ne proširujući se na kapitalizam i ne uspostavljaju vezu s konstituiranjem nacije. Osim toga, one postavljaju općenite teorijske probleme. Prije svega, većina tih povjesničara produkciju prostora-vremena najčešće traži u stanju robne razmjene (samodovoljna i »zatvorena« srednjovjekovna društva) ili u tehnološkim (stanje tehnike, izuma, alata) ili demografskim koordinatama. Pozivanje na proizvodne odnose i društvenu podjelu rada (osim u njezinom najjednostavnijem obliku, podjeli na selo i grad) najčešće ima sporednu ulogu. Zatim, što je još važnije, njihove analize često se smještaju u smjeru onoga što se naziva povijest duha. Društvena pro dukcija prostora i vremena shvaća se kao obična transforma cija »duhovnih okvira«, »vizije svijeta«, »mentalnih struktura«, a stavljena je u isti plan kao kulturne koordinate, religija na primjer. Neke od tih analiza nadovezuju se na analize kulturaldstičke struje i na slavne analize Maxa Webera o kapitalizmu i protestantskoj etici. Marksističko istraživanje još smatra da se transformacije prostora i vremena u osnovi odnose na način mišljenja pridajući im sporednu ulogu, pod izgovorom da do laze samo iz kulturno-ideološkog područja, odnosno načina na koji društva ili klase predočavaju prostor i vrijeme. Transfor macije prostorno-vremenskih matrica obuhvaćaju, međutim, stvarnost društvene podjele rada, okosnicu države, postupke i tehnike kapitalističke ekonomske, političke i ideološke moči, a 25 L. F ebvre, L a terre et rev o lu tio n hum aine, 1922; P. Leveque i P. V idal-N aquet, C listene l’A thenien, 1964; P. Leveque, L ’aventure greque, 1964; J.-P. V ernant, M y th e et pensee chez les Grecs, 1974; J. Le Goff, L a civilisation de l’O ccident m edieval, 1972; R. M androu, Introduction a la France m oderne, 1961; F. B raudel, C ivilisation m aterielle et capitalism e, 1967; naposljetku, naznačujem radove grupe oko časopisa »Herodote« i djelo F r. C hateleta, La naissance de l’histoire, 1975, 10/18.
98
predstavljaju realni supstrat predodžbi, mitskog poretka, religije, filozofije ili »proživljenog«, prostora-vremena. Kao što se ne mogu svesti na predodžbe koje izazivaju, te transformacije se ne mogu poistovetiti ni sa znanstvenim pojmovima prostora i vremena koji omogućuju da ih shvatimo. S druge strane, prostome i vremenske matrice, primami ma terijalni okvir institucija i postupaka vlasti, razlikuju se od Foucaultova »dijagrama« koji se u svojoj epistemološkoj funkciji nadovezuje na pojam strukture upotrijebljen u strukturalizmu (di jagram imanentan svakoj situaciji vlasti). One se od toga razli kuju, jer se, kao što sam rekao, temelje na proizvodnim odnosi ma i društvenoj podjeli rada. Taj temelj ne treba shvatiti po me haničkoj kauzalnosti koja ocrtava već postojeće proizvodne od nose dovodeći zatim do ovih prostornih i vremenskih matrica. Sadržane u proizvodnim odnosima i društvenoj podjeli rada, one se istovremeno pojavljuju kao njihove pretpostavke, u smislu koji je Marx davao pojmu prius logicus (Voraussetzung) razliku jući ga od pojma »povijesnih uvjeta« (historisehe Bedingungen). Transformacije tih matrica prate tako transformacije razli čitih načina proizvodnje. One su prisutne u materijalnoj okosnici države (ove ili one države) i oblikuju načine vladanja. U prisut nosti prostorno-vremenskih matrica u državi nije riječ, dakle, o jednostavnom odnosu strukturalne homologije između države i proizvodnih odnosa. Specifičnost kapitalističkog sistema u tome je što prisvaja društveno vrijeme i prostor, što sudjeluje u uvo đenju tih matrica nastojeći monopolizirati postupke organizacije prostora i vremena koji se tako uzdižu kao mreže dominacije i vlasti. Modema država se isto tako pojavljuje kao proizvod države: konstitutivni elementi nacije (ekonomsko jedinstvo, te ritorij, tradicija) mijenjaju se izravnim djelovanjem države u ma terijalnoj organizaciji prostora i vremena. Modema nacija nastoji se podudarati s državom utoliko što država u sebi utjelovljuje naciju, a nacija se utjelovljuje u državnim aparatima: nacija po staje sidrište državne vlasti u društvu ocrtavajući njezine okvire. Kapitalistička država funkcionira kroz naciju.
7*
99
1.
Prostorna matrica: teritorij
Ako započnemo s prostorom, s koje god strane priđemo pro blemu, uočavamo da u različitim načinima proizvodnje postoje različite matrice prostora upravo kao pretpostavke oblika prisva janja i društveno-povijesnog korištenja prostora. Otkrivanje tih matrica ne može se svesti na povezivanje oblika povijesnog pri svajanja društvenog prostora. Od gradova i urbanizacije, do gra nica, međa i teritorija, prelazeći preko komunikacija, transporta, vojne strategije i aparata, suočavamo se s toliko postupaka or ganizacije društvenog prostora. Međutim, svaki put kada se po kuša napraviti povijest tih postupaka i njihovih transformacija, uvijek dolazimo do istog problema: ti postupci nemaju nepro mjenjivu prirodu, a njihove povijesne transformacije nisu obične varijacije te prirode. Odlučujući je diskontinuitet: gradovi, gra nice, teritorij nipošto nemaju istu stvarnost i isti smisao u pretkapitalističkim načinima proizvodnje i u kapitalizmu. Pretpo stavimo čak da se mogu izbjeći grebeni jedne linearne i empirij ske historiografije koja se sastoji u obilježavanju razvoja tih po stupaka na njima svojstvenoj razini (razvoj gradova, granica, te ritorija), pitanje ostaje isto: kako prikazati diskontinuitet? Poznata nam je danas najrazvijenija tendencija istraživanja na tom području: postupke prisvajanja i korištenja društvenog prostora treba dovesti u izravan odnos sa specifičnostima raz ličitih načina proizvodnje. No pravi problem se nalazi drugdje: transformacija postupaka uklapa se u jedan dublji tok. Nije riječ samo o različitim načinima organiziranja, prisvajanja i korištenja nečega što bi trebalo imati nepromjenjivu prirodu, »prostor«, niti o različitim putovima i okvirima istog prostora. Odlučujuća raz lika između grada i sela potpuno je različita ovisno o različitim načinima proizvodnje, i to ne samo zato što povijesne koordinate mijenjaju oba izraza u odnosu (promjene gradova — antički, srednjovjekovni, moderni — i sela — antička, feudalna, komu nalna, modema), nego, što je važnije, zato što je sam njihov od nos uklopljen u različite položaje ovisno o načinima proizvodnje. Ti postupci stvaraju prostor ne zato što oni različito uokviruju ili ispresijecaju isti prostor koji društveno koriste nego zato što ma terijaliziraju primame i diferencijalne matrice prostora već pri 100
sutne u njihovoj okosnici. Genealogija stvaranja prostora pri marna je u povijesti njegova prisvajanja.
Iako između prostornih matrica antičkih i feudalnih društava postoje značajne razlike, one su na općem nivou, gdje se sada nalazim, zajedničke točke s obzirom na prostomu matricu kapi talizma. Neću se vraćati na specifičnosti pretkapitalističkih pro izvodnih odnosa i društvene podjele rada, gdje neposredni rad nik u odnosu posjedovanja još nije odvojen od sredstava za pro izvodnju i gdje podjela rada nije prouzročila disocijacije svoj stvene kapitalističkoj podjeli, niti na specifičnosti pretkapitali stičkih država i političke vlasti. Pretkapitalističke države pod razumijevaju specifičan prostor: kontinuiran, homogen, simetri čan, reverzibilan i otvoren prostor. Antički prostor na Zapadu je prostor koji ima centar, polis (koji isto tako ima svoj centar, agora), ali nema granica u modernom značenju tog pojma. To je koncentričan ali otvoren prostor, jer on nema u pravom smislu ništa izvan. Taj se centar (polis i njegovo središte) uklapa u pro stor čije su osnovne karakteristike homogenost i simetrija, a ne diferencijacija i hijerarhija. Geometrijska orijentacija pokazuje se, uostalom, u političkoj organizaciji grada i u »izonomnoj« strukturi građana. Ove točke (građani) razbacane u prostoru nisu toliko odvo jene zato što su zatvorene prema vani, već zato što su okrenute prema svom vlastitom centru, ne zato što su karike u nizu, već zato što su rasute na jedno mjesto.” Taj centar, središte, »ljudi«, kako piše L. Gemet, »uređuju po svojoj volji, to je matematičko uređenje bilo kojeg teritorija: centar je proizvoljan, ako ne teo rijski«. U tom prostoru (koji su prikazali Euklid i pitagorcjci) čovjek se ne premješta, nego kruži. Uvijek ide na isto mjesto, svaka točka prostora je točno ponavljanje prethodne: koloniziranjc se vrši samo zato da se ponove Atena i Rim, a svaka puta nja uvijek je samo povratak na izvorni centar, i nema obilazaka. Gradovi su »otvoreni« selima, nema teritorija čije bi se granice mogle proširiti ili smanjiti s obzirom na druge segmente. Grci i Rimljani ne proširuju se tako što pomiču svoje granice i u njih " M. Serres, Dlscours et parcours, u »Critique«, travanj 1975.
101
uključuju komade ili odsječke prostora, budući da nije riječ o asimiliranju heterogenih segmenata: oni se šire na homogenom polju, jer iako ima omeđivanja, nema zatvaranja u modemom smislu. Taj topografski raspored sasvim razdvaja mjesta eksplo atacije i oblike političkog zapovijedanja: to je homogen i neizdiferenciran prostor jer je prostor roba istovremeno i gospodarev; točke vladanja su replike vladaočeva tijela. To tijelo ujedinjuje prostor, a javnog čovjeka smješta u privatnog: samo to tijelo nema ni mjesta ni granica. Svi putovi vode u Rim, jer Rim je svugdje gdje se kreće vladalac: u gradovima, na selima, brodov lju, u vojsci. Iako ovo homogeno mjesto nema ničeg izvanjskog, ono ima krajeve koji su njegovo pravo naličje: to su barbari. Govoreći precizno, barbari su ne-mjesto: ne samo da nisu odvo jeni segment istog prostora, oni su potpuni kraj svakog mogućeg prostora; to nije podjela prostora, već je to izvan-prostor, to nije no-man’s land, već no-land. Vratimo se na srednjovjekovni feudalizam: bez obzira na značajne razlike između prostornih matrica antike i feudalizma, one imaju zajedničke točke. To možemo konstatirati pod uvje tom da se čuvamo pojednostavljenog binoma koji je u školi Deleuze-Guattari27 danas veoma u modi, binomna teritorijalizacija-deteritorijalizacija: feudalne osobne veze, »vezanost« seljaka uz »zemlju« po njima izaziva teritorijalizaciju prostora i društvenih odnosa, a »oslobađanje« neposrednog radnika od tih veza u ka pitalizmu dovodi do deteritorijalizacije. Ti pojmovi ne mogu biti nepromjenjivi dijelovi transformacija budući da ovisno o pro stornim matricama mijenjaju smisao: to je slučaj i sa zemljom koja, kao ni druga sredstva i predmeti proizvodnje, nema ne promjenjivu prirodu. Dakako, feudalne osobne ekonomsko-političke veze na selu, povlastice i slobode gradova svode ta mjesta na njih same. Zidine srednjovjekovnih gradova (zatvoreni grado vi, prema Braudelu) omeđuju slobode, feudalne veze sela fiksi raju za zemlju, ali ovdje je riječ o obrisima zacrtanim na pro stornoj matrici koja se, vezana uz proizvodne odnose i običnu, feudalnu podjelu rada, relativno sporo mijenja. Ovdje je isto tako riječ o homogenom, kontinuiranom, re verzibilnom i otvorenom prostoru. Zapravo, nikada se nije toliko 27 L ’anti-Oedipe, op. cit., str. 239. i dalje.
102
hodočastilo kao u srednjem vijeku: individualna ili kolektivna, seljačka emigracija bila je jedan od velikih demografskih feno mena srednjovjekovnog društva. Vitezovi, seljaci između dva plodoreda kultura i polja, trgovci, klerici na redovitim putova njima ili u zavadi sa samostanom, studenti, hodočasnici svih vrsta sastajali su se na putovima: bilo je to veliko skitanje. Gra dovi, feudalni posjedi i dobra otvoreni su i nizom epicentara okrenuti prema pupčanom središtu — Jeruzalemu. Feudalni proizvodni odnosi, govorio je Marx, omogućili su da religija u feudalnim društvenim formacijama zadrži vladajuću ulogu: iz ravno prisutna u oblicima vladanja, ona oblikuje prostor obilje žavajući ga pečatom kršćanstva. Ali, sad je riječ o matrici kon tinuiranog i homogenog prostora. Ni ovdje se čovjek ne prem ješta: između lena, trgovišta, gradova i Jeruzalema i njegovih raznih zemaljskih utjelovljenja, između Pada i Spasenja nema ni prijeloma, ni pukotina, ni obilaznica. Granice i međuprostori koji razdvajaju, zidine, šume, pustinje, nisu rupe koje treba pre skočiti da bi se prešlo s jednog dijela na drugi (iz jednog grada u drugi), već križanja na jednom te istom putu. Hodočasnici i kri žari — a to su svi putnici na svoj način — ne idu na sveta mje sta ili u Jeruzalem, jer su oni već ucrtani u njihova tijela (a to jednako vrijedi za Islam). Političko tijelo svakog suverena utje lovljuje jedinicu tog prostora kao tijelo Krista-Kralja, a prostor je obilježen putovima Gospodnjim. Razgraničenja se stalno kri žaju, nalijeću, izvrću i pomiču: subjekti se, ostajući na svom mje stu, delokaliziraju ovisno o promjenama suverena i gospodara za koje su osobno vezani. Piramida srednjovjekovne političke vlasti ima postolje koje se pomiče kao snop pomičnog svjetla, a svi ti pomaci događaju se na reverzibilno usmjerenoj površini: antička i srednjovjekovna kartografija se, uostalom, bitno ne ra zlikuju. Ono što se odnosi na teritorij i ovdje se definira s obzi rom na neko ne-mjesto, iako smisao nije isti kao u antici: Ne vjernici, Bezvjerci. Razlike s obzirom na kapitalizam su jasne. Ovdje, međutim, nije riječ o utvrđivanju povijesnog konstituiranja kapitalističkog društvenog prostora. Problem je u odnosima između prostome matrice svojstvene kapitalizmu i proizvodnih odnosa, društvene podjele rada »svojstvenih kapitalizmu«: odnosi se na ulogu teri torija u konstituiranju modeme nacije. 103
Neposredni proizvođač, radnik, ovdje je potpuno odvojen od sredstava za rad, a to je u osnovi društvene podjele rada u mašinizmu i teškoj industriji. Ona podrazumijeva potpuno drugačiju prostomu matricu koja se ovdje pojavljuje kao pretpostavka: se rijski, diskontinuiran, parceliran, pregrađen i ireverzibilan pro stor svojstven tejlorističkoj podjeli rada na vrpci u tvornici. Iako taj prostor postaje na kraju homogen, to se događa tek na dru gom stupnju, jer njegovo je homogeniziranje problem, a postav lja se počevši od dijeljenja i distanci koje sadrži. Ovaj matrični prostor već na toj razini ima dvostruku dimenziju: napravljen je od distanci, rupa, podjela u nizove, ograda i granica, ali on nema kraja; kapitalistički proces rada nastoji obuhvatiti cijeli svijet (proširena kooperacija). Odvojenost neposrednog radnika od sredstava za rad i njegovo oslobađanje od osobnih veza koje ga vezuju za zemlju dovode do deteritorijalizacije. No naturalistička slika rasprostranjena ovim pojmom — netočna je. Taj pro ces upisuje se u novi prostor koji podrazumijeva upravo razdvo jenost u nizove i ograđenost. M odemi prostor je rođen: to je prostor u kojem se beskonačno premještamo, prelazeći preko pregrada, gdje se svako mjesto definira s pomoću svog otklona od drugih, prostor na kojem se rasprostiremo asimilirajući nove segmente koje treba homogenizirati premještajući njihove gra nice. No ono što je važno nije premještanje granica, već pojava granica u modernom smislu, odnosno nepromjenjivih međa u diskontinuiranom nizu koji posvuda fiksira ono unutra i ono izvan. Sam prostor podrazumijeva pokrete kapitala i njegovu proširenu reprodukciju, generalizaciju razmjene i monetama kre tanja. Iako se oni od početka rasprostiru prema van, moraju pri jeći granice diskontinuiranog prostora uklopljenog u društvenu podjelu radnog procesa. Prostor je uklopljen u kapitalističke pro izvodne odnose, a ekonomsko vlasništvo i posjedovanje sredstava za proizvodnju od strane kapitala predstavlja razdvajanje radnog procesa na kapitalističke jedinice proizvodnje i reprodukcije. Ne jednak razvoj kapitalizma u prostornoj dimenziji kosupstancijalan je diskontinuiranoj morfologiji, a ekspanzija kapitala kosupstancijalna je topologiji ireverzibilnog usmjerenja, dok je impe rijalizam u modemom smislu kosupstancijalan tim granicama. 104
Premise teritorija kao konstitutivnog elementa moderne nacije uklopljene su u kapitalističku prostornu matricu. No moramo precizirati da nacionalni teritorij nema ničeg za jedničkog s prirodnim pravom na zemlju, da je bitno politički u tome što država nastoji monopolizirati postupke organizacije prostora. Moderna država u svojim aparatima (vojska, škola, centralizirana birokracija, zatvori) materijalizira prostomu ma tricu. Ona oblikuje subjekte nad kojima vlada: individualizacija političkog tijela na identične monade, ali odvojene od države, nastaje iz okosnice države koja je uklopljena u prostomu matri cu, a ona je sadržana u radnom procesu. Modeme individue su komponente modeme države-nacije: narod-nacija kapitalističke države je meta prostora čije su granice obrisi stvarnog zauzima nja i učvršćivanja vlasti. Segmentirani lanac tih individualiziranih mjesta ocrtava unutrašnjost nacionalnog teritorija kao držav ni rez u vladanju. Nacionalni teritorij je samo politički oblik zatvorenosti na nivou čitave nacije, a gradovi postaju gradovi koje »učvršćuje« i »disciplinira« država o kojoj govori Braudel. Neposredni radnici oslobođeni su zemlje da bi bili raspoređeni u tvornice, ali isto tako i u porodice u modemom smislu, škole, vojsku, zatvore, gradove, nacionalne teritorije. To se potvrđuje i u načinu vladanja, u iznimnom obliku kapitalističke države: koncentracioni logori su moderan izum, u tom smislu što mate rijaliziraju istu prostornu matricu vlasti >kao što je nacionalni teritorij. Ti logori su oblik zatvaranja van-nacionalnog ili, preci znije, »antinacionalnog« unutar nacionalnog teritorija, interiori zacija granica unutar nacionalnog prostora: to dovodi do mo dernog pojma »unutrašnjeg « neprijatelja. Da li će teritorij slije diti ovu ili onu konfiguraciju i topografiju, to ovisi o čitavom nizu povijesnih (ekonomskih, političkih, jezičnih, itd.) činilaca: ovdje nam je važna pojava teritorija i granica u modemom smi slu. Teritorij postaje nacionalni, pa tako putem države predstav lja element modeme nacije. Da bismo shvatili ovu drugu tezu, treba voditi računa o či njenici da je teritorij samo jedan element modeme nacije, a isto tako i o odnosu kapitalističke države s povijesnom tradicijom i jezikom. Za sada moramo reći da ovaj diskontinuirani i razdije ljeni prostor-teritorij, ako sadrži granice, postavlja novi problem, a to je problem homogenizacije i ujedinjavanja: hit će to uloga 105
države u nacionalnoj cjelini. Granice i nacionalni teritorij ne prethode ujedinjavanju onoga što uokviruju: ne postoji najprije nešto unutra što kasnije treba ujediniti. Kapitalistička država se ne ograničava na to da dovrši nacionalno jedinstvo, ona se usta novljava gradeći ga, odnosno gradeći naciju u modernom smislu. Država postavlja granice ovog rastavljenog prostora istim po stupkom kojim ujedinjuje i homogenizira ono što te granice za tvaraju. Tako teritorij postaje nacionalni, nastoji se pomiješati s državom-nacijom, a moderna nacija tako nastoji prekriti državu, i to dvostruko: prekriti postojeću državu ili se konstituirati u samostalnu državu i konstituirati se u modernu naciju stvarajući vlastitu državu (jakobizam i separatizam, dva aspekta istog feno mena s posebnim odnosom modeme nacije i države). Nacionalna država ostvaruje jedinstvo individua naroda-nacije istim pokre tom kojim kuje njihovu individualizaciju. Ona uvodi političko-javnu (država-nacija) homogenizaciju »privatnih« disocijacija istim pokretom kojim pridonosi u njihovu osnivanju, a zakon postaje izraz nacionalne želje i suvereniteta. Država nema zada tak da ujedini već postojeće »unutrašnje« tržište, već osniva je dinstveno nacionalno tržište postavljajući granice onoga što tako postaje unutrašnjost s obzirom na ono izvan. Taj proces mo žemo pratiti u svim državnim aparatima (ekonomskom, voj nom, školskom, itd.), a daje nam već prvi, iako djelomičan odgovor na problem koji se bez toga ne bi mogao zaokružiti, a najbolje ga je formulirao Pierre Vilar: zašto su upravo nacio nalne društvene formacije sidrišta i glavna žarišta nejednakog razvoja kapitalizma?28 Iako država istim pokretom postavlja nacionalne granice i ujedinjuje unutrašnjost, ona se tim istim pokretom okreće onome izvan njezinih granica u tom ireverzibilnom prostoru, razgra ničenom, ali bez kraja, bez zadnjeg horizonta: proširenje tržišta, kapitala, teritorija. Postaviti granice znači moći ih pomaknuti: napredovanje na prostornoj matrici moguće je samo homogeniziranjem, asimiliranjem i ujedinjavanjem, samo razgraničava n em unutrašnjosti koja se, međutim, i dalje može beskonačno širiti. Granice se, dakle, postavljaju kao granice nacionalnog 28 N jegov doprinos u kolektivnom djelu Faire l’H istoire, 1974, pod vodstvom J. Le G o ffa i P. N o ra, 1.1.
106
teritorija samo počevši od trenutka kada se (za kapital, za trgo vinu) radi upravo o tome da ih se prede. U tom prostoru može mo se kretati samo prelazeći granice: imperijalizam je kosupstancijalan modernoj naciji u tom smislu što može predstavljati samo inter- ili bolje //wrmacionalizaciju radnog procesa i kapi tala. Prostorna matrica uklopljena je u proces i društvenu po djelu rada: kapital je odnos (kapital-rad), govorio je Marx, a koliko god deteritorijaliziran i anacionalan može djelovati u ra zličitim oblicima, može se reproducirati samo transnacionalizacijom, zato što se kreće na prostornoj matrici radnog procesa i eksploatacije koja je isto tako mremacionalna. Beskonačno širenje moderne države, koje je jednako polo žaju nacionalnih granica, može biti samo premještanje granica koje bi značilo asimilaciju i homogenizaciju. Modema osva janja dobivaju potpuno drugačiji smisao nego u prošlosti: to više nije rasprostiranje u kontinuiranom i homogenom prostoru koji prisvajamo, već širenje s pomoću praznina koje ispunja vamo. Znamo što to ispunjavanje znači: nacionalna država tre ba homogenizirati razlike, prignječiti nacionalnosti »unutar« granica države-nacije, izbrisati materijalne neravnine terena koji je uključen u nacionalni teritorij. Genocid je isto tako moderan izum, vezan za spacijaliziranje država-nacija: specifičan oblik uništavanja u konstituiranju-čišćenju nacionalnog teritorija koji treba homogenizirati ograđujući ga. U pretkapitalističkim eks panzijama i osvajanjima ne dolazi do asimilacije: Grci i Rimljani, Islam i križari, Atila i Tamerlan ubijaju kako bi prokrčili put u otvoreni, kontinuirani i već homogeni prostor. To su neizdiforoncirani masakri svojstveni provođenju vlasti u velikim putu jućim carstvima. Genocid postaje moguć samo zatvaranjem na cionalnih prostora protiv onih koji time postaju strana tijela unu tar granica. Simbol? Prvi genocid modeme povijesti, genocid Armenaca, za kojim slijedi osnivanje mlade turske nacije-države Kcmala Ataturka, konstituiranje nacionalnog teritorija na ruše vinama Otomanskog Carstva i, posebno, zatvaranje Visoke Porte. Genocidi i logori pripadaju istom koncentracionom prostoru. Vidimo da se ovdje ocrtavaju korijeni modernog fenome na, totalitarizma. Odvojiti i podijeliti da bi ujedinio, raskoma dati da bi ispresijecao, rasporčati da bi obuhvatio, segmentirati da bi totalizirao, postaviti ograde da bi homogenizirao, indivi107
dualizirati da bi uklonio alternative i razlike; korijeni totalita rizma sadržani su u prostornoj matrici koju ostvaruje modema država-nacija koja je već prisutna u proizvodnim odnosima i ka pitalističkoj društvenoj podjeli rada.
2.
Vremenska matrica i povijesnost: tradicija
Drugi element koji moramo uzeti u obzir u konstituiranju moderne nacije odnosi se na ono što općenito nazivamo pojmom »zajedničke povijesne tradicije«. Ovdje ću biti kraći. Što se tiče transformacija vremenske matrice i pojma povijesnosti, raspola žemo bogatim analizama povjesničara. I ovdje je pitanje veza između tih transformacija i transformacija proizvodnih odnosa i društvene podjele rada. Tradicija nije nipošto ista, niti ima isti smisao i istu funkciju u prctkapitalističkim i u kapitalističkim društvima. Antička vremenska matrica razlikuje se, dakako, od srednjovjekovno-feudalne, ali one imaju bitnih zajedničkih točaka. U društvima gdje posjedovanje sredstava za proizvodnju uvijek pri pada neposrednom radniku i gdje nema kapitalističke podjele rada kristaliziraju se načini proizvodnje (robovlasnički, kmetovski) s običnom, a ne s proširenom reprodukcijom koja je svojstvena kapitalističkom načinu proizvodnje. Njihove vremen ske matrice su, dakako, matrice vremena množine i jednine: ali svako to vrijeme je kontinuirano, homogeno, reverzibilno i repetitivno. Vrijeme poljoprivrednika, građanina i političara, voj nika, gospodara ili klerika, sva ta vremena pokazuju iste matricijalne crte: fluidna i tekuća, njihova mjera ne može se univerzalizirati jer ona nisu mjerljiva u pravom smislu, gdje mjera može biti samo kod otklona među segmentima. A ko se u tom homogenom vremenskom kontinuumu ocrtavaju sekvence i po javljuju povlašteni momenti (nismo u primitivnim društvima s linearnim vezama) to se u osnovi događa kao »slučajnost« (anti čka društva) ili kao prisutnost vječnosti (srednjovjekovno krš ćanstvo). Nema ni sukcesije, ni vezivanja, ni događaja. To je vrijeme sadašnjosti, koje pridaje smisao onome prije i onome poslije. To je kružno vrijeme vječnog vraćanja istog u antičkim društvima: prošlost se uvijek pokazuje u sadašnjosti koja je samo 108
njegova jeka, a vraćanje duž vremena nije put koji udaljuje od sadašnjosti jer je prošlost sastavni dio kozmosa. Sjećati se kroz anamnesis, znači naći druga područja bitka, bit koja izražava sa dašnjost. Sadašnjost je u tom homogenom, reverzibilnom i kon tinuiranom vremenu uključena u izvore, a kronologija ostaje ako ne otisak genealogije, a ono ponavljanje geneze. Pronaći izvore ne znači povijest obilježiti akumulacijom (iskustava, znanja, do gađaja) ili napretkom koji vodi sadašnjosti, već doseći prvobitno sveznanje. Nije riječ o tome da je dimenzija budućnosti odsutna, nego se pitagorejski telos, ako završava spiralu uvijek ponovno započetih krugova, sastoji u tome što zatvara kopču, spaja po četke. U srednjovjekovnom feudalizmu stvari nisu bitno drugačije: više nego ovisnost o promjenama »prirodnog vremena« koja je svojstvena bitno zemljoradničkim društvima (godišnja doba. poljski radovi, itd.), važna je prostorna matrica koju podrazumi jevaju različita vremena, zemljoradničko, obrtničko, vojničko, klerikalno, što se pojavljuju kao više pojedinačnih vremena. Iako svako od tih vremena ima svoje datiranje, kronologije nisu po redane duž vremena koje se može podijeliti na jednake segmente, a refcrencijalni okvir različitih momenata nije brojčani okvir. Radi se o kronologijama značenja kontinuiranog vremena, a to je vrijeme vječnosti koje je, pod okriljem religije, popraćeno svetim značenjima, pobožnim djelima i zvonima u ritmu masa. Uklop ljena u takvu vremensku matricu, linearna stvarnost vremena, čini se, oslobađa se cikličke matrice antičkog vremena: povijest ima početak i kraj, a smještena je između Stvaranja i Posljed njeg suda. I dalje je, međutim, riječ o sadašnjem vremenu: po četak i kraj, prije i poslije sasvim su suprisutni u uvijek postoje ćoj biti božanskog. Nepromjenjiva istina ili postupno otkrivana istina, predodređenost ili nepredodređenost spasa individue, uvijek se radi o ponavljanju ili aktualiziranju početka. Doseći kraj, uvijek znači sastaviti početak, a ireverzibilnost vremena ovdje je samo privid. Vremenske matrice prisutne u oblicima i tehnikama pretkapitalističke političke vlasti povode se za tijelom suverena. To političko tijelo nema povijesti, ono teče uz kontinuiranu i ho mogenu povijesnost uz koju se vezuju subjekti vlasti oslikavajući je. Ne postoje prave sukcesije suverena kao niz ulančanih doga 109
đaja, već je to kruženje neprekinute moći, stalna reaktualizacija prošlosti: to je translatio imperii. Povijest-podsjećanje uvijek je samo odvijanje genealogije, božanstva, heroja, dinastija, a povi jest se prikazuje na način kronike. Između prošlosti i sadašnjosti nema nekog puta, već je to širenje poput jeke, sadašnjost je samo stalna najava budućnosti koja će ponovno doseći početke. Povi jest se ne odvija, već se obnavlja. Ta politička povijesnost ne može imati konstitutivan odnos s teritorijem u modernom smi slu, budući da taj teritorij-granica još ne postoji, a pretkapitalističke prostome matrice imaju istu osnovu kao pretkapitalističke vremenske matrice: politička povijesnost otisnuta je na ti jelo suverena, a on sam nije suveren teritorija-granice. Nema povijesnosti ni teritorija u modernom smislu: pretkapitalistički teri toriji nemaju vlastitu povijesnost budući da je političko vrijeme vrijeme tijela vladaoca koje se isto tako može proširiti, opozvati i kretati u kontinuiranom i homogenom prostom. Drugim riječi ma, karakteristike prostorne i vremenske matrice određenog na čina proizvodnje, sadržane u tim proizvodnim odnosima i društ venoj podjeli rada, određuju međusobne odnose tih matrica, a to označavamo pojmom čija veza nije rješenje već problem, poj mom »prostora-vremena«. Kapitalistička vremenska matrica sasvim je drugačija, a pret postavljena je novim proizvodnim odnosima i kosupstancijalna je kapitalističkoj društvenoj podjeli rada. Mašinizam i teška in dustrija, rad na vrpci, podrazumijevaju segmentirano, serijsko vrijeme, podijeljeno na jednake momente, kumulativno i irever zibilno, okrenuto prema proizvodu, a preko njega na proširenu reprodukciju, akumulaciju kapitala: ukratko, to je proces proiz vodnje i reprodukcije koji ima svoje usmjerenje i cilj, ali nema kraja. Vrijeme se mjeri i strogo kontrolira satovima, kronometrima poslovođa, preciznim kalendarima i bilježenjima. Svojim segmentiranjem i nizanjem ovo vrijeme postavlja novi problem, problem izjednačavanja i univerzalizacije: treba upravljati vre menom dovodeći mnogostruka vremena u homogenu i jedin stvenu mjeru koja pojedina vremena (radničko i buržoasko vri jeme, vrijeme ekonomskog, društvenog i političkog) smanjuje ko dirajući njihove otklone. Ali, svako pojedino vrijeme pokazuje karakteristike iste matrice: osim toga (a to pomiče brojnim 110
autorima koji insistiraju na » uni verzal izaciji« kapitalističkog vremena), upravo ova vremenska matrica prvi put postavlja po jedinačna vremena kao diferencijalna, odnosno kao varijacije ritma i skandiranja serijskog, segmentiranog, ireverzibilnog i kumulativnog vremena. Momenti ovog vremena ulančavaju se i iz mjenjuju, zbrajaju se u rezultat, gdje je sadašnjost samo prijelaz iz onog prije prema onom poslije. Modema povijesnost je zbog toga evolutivnog i progresivnog tipa, povijesnost vremena koja se stvara onako kako vrijeme prolazi, gdje svaki moment proizvodi drugi u ireverzibilnom smislu, u nizu događaja prema uvijek ob novljenoj budućnosti.
Prije nego što se vratim na državu-naciju u ovom kontekstu, umetnut ću jednu rečenicu. Ovdje je riječ o stvarnoj matrici ka pitalističkog vremena, a ne o njezinu prikazivanju. Ta matrica omogućila je teorijsko-ideološke prikaze vremena i povijesti, po sebno u teoretiziranju o vremenu u filozofiji povijesti (koja se u pravom smislu rodila u buržoaskom društvu) i u takozvanim humanističkim znanostima. To sa svoje strane postavlja dvo struki problem. 1. Ako vremenska matrica kapitalizma uzrokuje različite ideološke prikaze povijesti, do pravocrtne, evolucionističke, progresivne i teleološke povijesnosti buržoaske filozofije povi jesti, ona isto tako, po prvi put, omogućuje stvaranje znanstve nog pojma povijesti, što je svojstveno Marxovoj misli, kao uo stalom i mnogim modernim povjesničarima. Već vidimo da se ovdje pokazuje dobro poznati problem: epistemološko polje ute meljeno na određenoj društveno-povijesnoj stvarnosti — ovdje je to vremenska matrica sadržana u kapitalističkim proizvodnim odnosima — omogućuje pojavu znanstvenih elemenata spoznaje koji transcendiraju to polje. Kapitalizam je omogućio konstitu iranje znanosti povijesti, koja se ne ograničava jedino na pozna vanje kapitalizma. Marksizam nije jedina teorija kapitalizma, kao što psihoanaliza nije jedina teorija podsvijesti u kapitali stičkom društvu, budući da se elementi i predmet znanosti ne ograničavaju na uvjete njihovih mogućnosti i konstituiranja, ma kakvi oni bili. Zašto je upravo kapitalizam, zasnovan na kori štenju viška vrijednosti, omogućio stvaranje znanstvenog pojma 111
povijesti, pitanje je o kojem se nebrojeno puta raspravljalo, pa ja neću o tome govoriti. Čini mi se, međutim, da to pitanje za htijeva da se više pažnje posveti ulozi vremenske matrice kapi talizma, u smislu u kojem ga ovdje shvaćam, kao preduvjet za mogućnost stvaranja znanosti povijesti. Ali, kao što se ovdje nc bavim teorijsko-ideološkim prikazima povijesti, ne bavim se ni znanstvenim pojmom povijesti, nego stvarnošću vremenske ma trice. 2. Ako pojam i predmet povijesti kao znanosti, dakle mark sističke, nemaju kao ni bilo koja znanost polje valjanosti strogo omeđeno uvjetima njihove povijesne pojave, znači da se ne mogu svesti na okolne ideološke prikaze — na filozofiju povijesti, od prosvjetiteljstva do Hegela — koji, međutim, imaju iste uvjete pa su, prema tome, dio iste epistemološke konfiguracije. Ali danas isto tako znamo da je rez znanost-ideologija daleko od toga da bude korjenite prirode, što smo mu pripisali prije nekoliko go dina. Čak kod »zrelog« Marxa teorija povijesti pokazuje neke zajedničke elemente s ideološko-filozofskim prikazivanjem po vijesti njegova doba. Okruživanje kapitalističke vremenske ma trice eshatološkim evolucionizmom, racionalizirajućim progresizmom, istoznačnom lineamošću, humanističkim historizmom, i da ne nabrajam dalje, nije prisutno samo oko »jezgre« Marxove te orije povijesti, i to nije samo obična devijacija i izopačenost epigona (II i III intemacionala): to je prisutno i u Marxovoj te oriji. Pitanje je izvan toga: ne samo kako Marx uspijeva stvoriti svoju teoriju povijesti polazeći od epistemološkog polja svoga doba nego i kako u samom središtu njegove teorije objasniti funkcioniranje i povezanost znanosti povijesti i ideoloških prika zivanja. Postoji veliki problem , a to je današnja tendencija koja u Marxu vidi bilo (»novi filozofi«) samo repliku racionalizma i pozitivizma prosvjetiteljstva, bilo, zajedno s Foucaultom, valja nost, predmet i polje svake znanosti svodi na uvjete, ma kakvi bili, njezinog pojavljivanja, u ovom slučaju marksizam svodi na određene modalitete vladanja, discipline koje kod Foucaulta zamjenjuju »uvjete«. Problem je zatim u čuvarima marksističke dogme koji odbijaju da vide problem u samoj Marxovoj teoriji. 112
Vratimo se na naš problem: kapitalistička vremenska ma trica, to segmentirano, serijsko i podijeljeno vrijeme, već je sa držana u institucionalnoj okosnici svojstvenoj državi i njezinim aparatima (vojska, škola, birokracija, zatvori). Modema država sadrži tu matricu u oblikovanju subjekata nad kojima se vlada i u tehnikama vladanja, posebno u postupcima individualizacije naroda-nacije. To segmentirano, serijsko i podijeljeno vrijeme postavlja, međutim, novi problem svog unijiciranja: bit će to ponovno uloga države. Moderna država mora osigurati upravlja nje i kontrolu vremena postavljajući mu norme i mjeru, ukratko, rcfcrencijalni okvir varijacija pojedinačnih vremena: ona regulira napretke i 'aostajanja, određuje otklone. Nejednak razvoj kapi talizma vezuje se uz zastoje, a to su različite društvene formaci je, ritmovi nejednakog razvoja svojstvenog svakoj formaciji (u ekonomskom, političkom, ideološkom, i među njima) vezuju se uz momente države. Država izjednačuje dijelove kapitalističke formacije tako što predstavlja kod njihova promijenjenog toka. Kapitalistička društvena formacija, država-nacija, isto tako znači proces homogeniziranja koji provodi država. Tako možemo shvatiti novi smisao povijesne tradicije u kon stituiranju moderne nacije, odnos tradicije s državom i činje nicu da se nacija nastoji poklopiti s postojećom državom ili se uzdići kao samostalna država, konstituirati se kao modema na cija stvarajući vlastitu državu, gdje su jakobizam i separatizam dva aspekta iste realnosti, posebnog odnosa modeme nacije i države. »Tradicija« uopće nema isti smisao kao prije kapitaliz ma, budući da se prije i poslije smještaju u potpuno drugačije matrice. Ovdje je povijesna sadašnjost samo prijelaz između onoga prije i onoga poslije, prošlost ne znači suprisutnost u sa dašnjem, već kumulirani odsječak prema onome što postaje novi smisao budućnosti. Tradicija više nije podsjećanje na prošlost koja uključuje ono poslije, istina reverzibilne povijesnosti koja je okrenuta velikom početku, ponavljanje i ponovni početak iz vora. Tradicija postaje ili ono što ubrzava ili ono što koči: ona pokriva slijed momenata koji proizvode ireverzibilnu povijest Čiji ritam određuje država. Jedinstvo povijesnih momenata, usmjere nost njihova slijeda prisvaja moderna država koja nema oprav danje porijekla u tijelu suverena, već niz sukcesivnih utemelje nja na narodu-naciji čiju sudbinu predstavlja. Takva država ■ Urliivo, vliul, loclJalUam
113
ostvaruje tok individualizacije i unificiranja, ustanovljava narod-naciju tako što prikazuje njegovo povijesno usmjerenje, označa va njegov cilj i zacrtava mu put. U toj usmjerenoj ali bespomoć noj povijesnosti država predstavlja vječnost koja se proizvodi samo-stvaranjem. Država organizira naciju u razvoju i nastoji monopolizirati nacionalnu tradiciju čineći od toga moment budućnosti koju zacrtava sakupljajući sjećanje naroda-nacije. U kapitalističkoj eri nacija bez vlastite države je nacija koja gubi svoju tradiciju i povijest, jer moderna država-nacija istovremeno znači brisanje tradicije, povijesti i sjećanja podređenih nacija koje su uključene u taj proces. Tako treba shvatiti Engelsove (zaci jelo nejasne) primjedbe po kojima nacije bez svoje države u ka pitalističkoj eri postaju »narodi bez povijesti«29. Država uvodi modernu naciju brišući druge nacionalne prošlosti i čineći od toga varijacije vlastite povijesti: moderni imperijalizam je homo genizacija vremenskih sekvenci, asimilacija povijesti od strane države-nacije. Zahtjev za nacionalnom samostalnošću i vlastitom državom u modernoj eri, u kapitalističkoj povijesnosti, znači za htjev za vlastitom poviješću. Dakako, država nije subjekt realne povijesti: povijest je pro ces bez subjekta, proces klasne borbe. Iz toga možemo shvatiti zašto realna povijest, koja se u kapitalizmu ipak može univerzalizirati, ima kao svoja žarišta i temeljne momente moderne države-nacije, zašto je povijest međunarodnog proletarijata razlomljena i određena povijestima nacionalnih radničkih klasa. To ne nastaje iz ideoloških mehanizama, već iz uloge države-na cije u materijalnoj organizaciji kapitalističke povijesnosti. Tako možemo shvatiti korijene potpuno modernog fenomena, totalita rizma. Savladati i ujediniti vrijeme utemeljujući ga kao instal ment vlasti, totalizirati povijesnosti uklanjajući razlike, nanizati i segmentirati momente da bi ih usmjerio i nagomilao, desakralizirati povijest da bi je prisvojio, homogenizirati narod-naciju izmišljajući i brišući vlastite prošlosti: premise modernog totali tarizma postoje u vremenskoj matrici koja je uklopljena u mo 29 D ie P olendebatte in F rankfurt, u »N eue R heinische Zeitung«, 3. sept. 1848. A us dem literarischen N achlass von K .M a r x , Fr. Engels und F. Lassale, izd. F r. M ehring, 1902, III, 238.
114
demu državu, a sadržana je već u proizvodnim odnosima i kapi talističkoj društvenoj podjeli rada. To postaje još jasnije ako utvrdimo da ova država uvodi po seban odnos između povijesti i teritorija, ostvaruje poseban od nos između prostome i vremenske matrice čije križanje omogu ćuje modema nacija postavši tako njihovo križanje. Kapita listička država postavlja granice konstituirajući ono što je iz nutra, narod-naciju, u ono što homogenizira prošlost i budućnost sadržaja te zatvorenosti. Nacionalno jedinstvo, modema nacija, postaje tako povijesnost teritorija i teritorijalizacije povijesti, ukratko, nacionalna tradicija teritorija što je ostvaren u državi-naciji: oznake teritorija postaju putokazi povijesti ucrtani u dr žavu. Zatvorenost koju podrazumijeva konstituiranje modernog naroda-nacije toliko je strašna zato što je istovremeno fragment povijesti koju je država totalizirala i kapitalizirala. Genocid je eliminacija onoga što postaje »strano tijelo« u teritoriju i nacio nalnoj povijesti, isključenje izvan prostora i izvan vremena. Ve liko zatvaranje počinje zato što je to istovremeno odvajanje i iz jednačavanje serijskog i razlomljenog vremena: koncentracioni logori su moderan izum, jer se granica zatvara pred »antinacionalnim« koje je u vremenskoj neizvjesnosti, u neizvjesnosti naci onalne povijesnosti. Nacionalni zahtjevi za vlastitom državom u modernoj eri zahtjev su za vlastitim teritorijem, pa prema tome zahtjevi za vlastitom poviješću. Premise modernog totalitarizma postoje ne samo u prostornoj i vremenskoj matrici koje su uk lopljene u modemu državu, već isto tako, ako ne prije svega, u njihovu odnosu koji koncentrira država. Konstituiranje modeme nacije počiva naposljetku na odnosu između modeme države i jezika. Dovoljno je samo napomenuti da se stvaranje nacionalnog jezika u modernoj državi ne može svesti ni na problem društvene i političke upotrebe tog jezika, ni na problem njegova normiranja i reguliranja u državi, ni na pro blem destrukcije podređenih jezika u okviru države-nacije. Naci onalni jezik država duboko reorganizira u samoj njegovoj struk turi. Taj jezik je reartikuliran s obzirom na kapitalističke pro storne i vremenske matrice, rostopljon u institucionalni model države koja kristalizira umni rad u njegovoj kapitalističkoj pod jeli s fizičkim radom. Ukratko, zajednički jezik kao konstitu tivni element modeme nacije nije samo briga države oko jezika 115
koji podnosi obična instrumentalna iskrivljavanja, već znači rekreaciju jezika u državi. Jezični imperijalizam svojstven služ benom jeziku modeme nacije ne odnosi se samo na oblike nje gove upotrebe, već je prisutan i u njegovu strukturiranju.
3.
Nacija i klase
Kao i u prijašnjem slučaju, sada moramo vidjeti kako se ove analize povezuju s analizom nacije u okviru klasne borbe. Ni u ovom slučaju nije riječ o dva odvojena pristupa koji se bave uistinu heterogenim predmetima. Prostorna i vremenska matrica su pretpostavke proizvodnih odnosa, jer se ovdje ostva ruju kao klasna borba: one se povijesno pojavljuju kao proizvod te borbe. One u tom aspektu, međutim, nisu proizvod klase-subjekta povijesti, nego su rezultanta jednog procesa: povijest je proces klasne borbe. Moderna nacija nije, dakle, kreacija bur žoazije, već rezultanta odnosa snaga između »modernih« dru štvenih klasa, u kojem ona mora voditi računa o ulogu pojedinih klasa. Na to se nadovezuje drugi problem: konkretna povijesna konfiguracija ove ili one nacije i ove ili one moderne države, oblici njihovih odnosa ovise o povijesnim specifičnostima ovog ili onog procesa klasne borbe i odnosa snaga. To se pojavljuje kao varijanta moderne države i nacije, pa prema tome i kao va rijanta prostorne i vremenske matrice, ali ipak pod uvjetom da se precizira kako se u tim slučajevima ne radi samo o već posto jećoj biti koja se mijenja u pojedinim izrazima, o idealnom tipu što se različito konkretizira. Te matrice, isto kao moderna dr žava i nacija, postoje samo ostvarene u konkretnim društvenim formacijama. Ali ako te formacije i proces klasne borbe imaju nešto zajedničko (istu prostorno-vremensku matricu), znači da se sve do prijelomne točke smještaju na područje istog načina proizvodnje čije su promjene momenti proširene reprodukcije. Ne samo da prostome i vremenske matrice — kao što je slučaj i s modemom nacijom — dobivaju različito značenje ovis no o klasama koje se nalaze u borbi, nego one postoje kao vari jante različitih postupaka tih klasa. Postoji buržoaska prostor nost i povijesnost, te radnička prostornost i povijesnost. No to su 116
varijante iste matrice, ovaj put u tome smislu što se ona pojavlju je kao povijesna rezultanta procesa klasne borbe i odnosa snaga, te što je taj proces (ako to jest) proces borbe u kapitalističkom društvu. Kao što znamo, proizvodni odnosi i društvena podjela rada čine od radničke klase ono što općenito nazivamo klasom »koja nosi« pozitivnost, povijesnu budućnost. Njezini postupci već u kapitalizmu pokazuju ono što se pojavljuje kao »klica« drugih društvenih odnosa, drugih prostornih i vremenskih ma trica, druge nacije, a povijest uvijek napreduje prema radničkoj klasi. Ovdje je, međutim, važan jedan drugi problem: borba rad ničke klase nije zatvoreni samorazvoj, već postoji samo u od nosu s buržoazijom. Povijest radničke klase je povijest njezine borbe protiv buržoazije: stajalište radničke klase je stajalište nje zine borbe protiv buržoazije. Sve nam to omogućuje, prije svega, da objasnimo konstitu tivan odnos svake buržoazije i nacije, odnos koji istovremeno slijedi ritam i faze akumulacije i proširene reprodukcije kapi tala, kao i velike pravce u promjenama buržoaske politike. Mo dema nacija nosi pečat i znak razvoja buržoazije i odnosa iz među njezinih dijelova. To se istovremeno odnosi na prijelaz u kapitalizam u prvobitnoj akumulaciji kapitala i na ulogu trgo vačke buržoazije u formiranju nacije, na stadij konkurentskog kapitalizma i na stadij imperijalizma, uključujući njegovu sadaš nju fazu internacionalizacije kapitala. Transformacije kapitali stičkih proizvodnih odnosa obilježavaju transformacije nacije, kao i transformacije buržoaskog nacionalizma. No čak i u sa dašnjoj fazi koju karakterizira internacionalizacija kapitala, mo derna nacija, dakako transformirana, za buržoaziju ipak ostaje žarište reprodukcije koja poprima oblik inter- ili transnacionalizacije kapitala. Čvrsta jezgra modeme nacije počiva upravo u nepromjenjivoj jezgri kapitalističkih proizvodnih odnosa. Odnos buržoazije i nacije razlikuje se ovisno o različitim funkcijama buržoazije (nacionalna, internacionalna i unutrašnja buržoazija), a uspostavlja se kroz državu. To nije bilo koja driava: to je država koja ima klasnu prirodu, buržoaska država koja buržoaziju konstituira u vladajuću klasu. Ali ni u ovom slučaju ne postoje dvije države, prvobitna država prije njezine klasne prirode koja organizira modemu naciju prethodeči od nosu nacije s buržoazijom na koju bi se trebala nalijepiti druga, 117
klasna država, buržoaska država, prisvajajući naciju u korist buržoazije. Modernu naciju i državu zasnovati na proizvodnim odnosima i društvenoj podjeli rada znači pokazati da ta država posjeduje vlastitu stvarnost, pa tako dobiva klasnu prirodu. Up ravo nacionalna država je buržoaska država, ne jednostavno, niti samo zato što je buržoazija koristi kako bi instrumentalizirala naciju u svoju korist, već zato što moderna nacija, nacio nalna država, buržoazija, imaju isto područje konstituiranja koje određuje njihov odnos. Nema sumnje da je buržoaska politika s obzirom na naciju podređena riziku ovih ili onih preciznih inte resa: povijest buržoazije stalno oscilira između identifikacije s nacijom i njezine izdaje, budući da nacija nema isti smisao za buržoaziju i za radničku klasu i narodne mase. Ali, moderna na cija nije nešto što buržoazija može po svojoj volji vratiti ili ostaviti s pomoću »svoje« države. Nacija je uklopljena u tu dr žavu, a nacionalna država organizira buržoaziju u vladajuću klasu. A li. dakako, pravi problem je u odnosu radničke klase s modernom nacijom: to je temeljni odnos koji je marksizam ve oma potcijenio, a proučavao ga je kao običnu ideološku domi naciju buržoazije (to je posebno bilo sa III internacionalom) ili kao sudjelovanje radničke klase u nacionalnoj kulturi (austromarksizam). No nije riječ o tome da treba posumnjati u ideo loške posljedice buržoaskog nacionalizma na radničku klasu, već je to samo djelomičan aspekt problema. Ako postojanje i po stupci radničke klase već u sebi nose povijesno nadrastanje na cije u modemom smislu, oni se u kapitalizmu mogu ostvariti samo kao radnička varijanta tog pojma. Prostornost i povijes nost svake radničke klase samo su varijante njezine vlastite na cije, zato što se uzimaju u prostornoj i vremenskoj matrici, kao i zato što su sastavni dio nacije kao rezultante odnosa snaga iz među radničke klase i buržoazije. Ukoliko postoje nacionalne radničke klase, utoliko postoji internacionalizacija radničke kla se kao i radnički internacionalizam: počinjemo to uviđati, ali tu tezu moramo shvatiti radikalno. Nije riječ o tome da postoji primarni radnički internacionalizam-intcmacionalizacija koji za tim poprima nacionalne oblike, neka nad- ili anacionalna bit koja se izražava u nacionalnom okviru ili se jednostavno konkre118
lizira u nacionalne pojedinačnosti. Kapitalistički proces rada koji sadrži proširenu kooperaciju (internacionalizacija radničke klase) pretpostavlja nacionalnu stvarnost, a kao objektivnu osnovu te suradnje postavlja radnički m/emacionalizam. Sadašnja tenden cija za posvjetovljenjem procesa i društvene podjele rada uvijek je samo inter- ili transnacionalizacija, kao i kapital. Postoji samo nacionalni prijelaz u socijalizam, i to ne samo kao uni verzalni model koji se primjenjuje na nacionalne pojedinačnosti nego kao pluralitet originalnih putova u socijalizam, gdje opći principi izvučeni iz teorije i iskustva svjetskog radničkog pokreta mogu biti samo putokazi. Ovdje dodirujemo temeljne, pa tako i opasne političke pro bleme. Odnose se na oblike organizacije koje je radnički po kret dugo imao, a to su radničke intemacionale zasnovane na znatnom potcjenjivanju nacionalne realnosti, što uvijek završava pojavom nacionalne dominacije i ugnjetavanja unutar samog radničkog pokreta. Ali, oni se isto tako odnose na politički stav III intemacionale, pa tako i »ortodoksnog marksizma* s obzi rom na nacionalno pitanje: u najboljem slučaju (Lenjin), pravo na nacionalno samoodređenje mora se uvijek priznati, ali može se podržati jedino ako je u skladu s interesima »međunarodnog proletarijata«. To je potpuno instrumentalno shvaćanje nacije koje zanemaruje nacionalnu stvarnost, a pridonosi svim zablu dama koje poznajemo: pretpostavlja se primamo postojanje supstancijaliziranog međunarodnog proletarijata, pa se tako postav lja pitanje tko definira njegove interese, tko najbolje izražava nje govu bit i može govoriti u njegovo ime (njegov avangardni dio koji je ostvario tu bit, Revoluciju). To pitanje samo može do vesti do zabluda, prvenstveno zato što su okviri u koje je po stavljeno pogrešni. Osim toga država koja igra odlučujuću ulogu u orgaHiziranju moderne nacije isto tako nije nikakva bit, ni subjekt povijesti, ni obični objekt-instrument vladajuće klase, već, sa stajališta nje zine klasne prirode, kondenzacija odnosa snaga koje su klasni odnos. Teritorij i povijest koje država kristalizira potvrđuju do minaciju buržoaske varijante prostomo-vremenske matrice nad njezinom radničkom varijantom, dominaciju buržoaske povijes nosti nad radničkom povijesnošću. Ali radnička povijest, ne raspršujuči se, obilježava državu svojim pečatom upravo u njenom 119
nacionalnom aspektu. Tako je država u svojoj institucionalnoj okosnici rezultanta nacionalnog procesa klasne borbe, odnosno borbe buržoazije protiv radničke klase, ali isto tako radničke klase protiv buržoazije. Isto kao nacionalna kultura, jezik ili povijest, država je strateško polje koje je, dio po dio, prekopano radničkim i narodnim borbama i otporima koji su, iako na is krivljen način, u njoj sadržani, a uvijek izbijaju ispod plašta ti šine koji država prebacuje preko radničkog sjećanja. Nacionalna država, kao ulog i cilj radničkih borbi, za radničku klasu isto vremeno je ponovno osvajanje vlastite povijesti. To se, dakako, ne može učiniti bez transformacije države, čime se postavlja pitanje određenog trajanja ove države, u nacionalnom aspektu, u razdoblju prijelaza u socijalizam: trajnost ne samo u smislu neželjenog preostatka nego i u smislu pozitivne potrebe za prije laz u socijalizam. Ove bilješke ni izdaleka ne iscrpljuju sva pitanja, a posebno: a) specifičan odnos preostalih klasa u kapitalističkoj formaciji (stara in nova sitna buržoazija, klase seljaštva) i društvenih kate gorija, kao što je državna birokracija, prema naciji; b) konkretni politički smisao koji, ovisno o stadiju i fazi kapitalizma, ovisno 0 različitim konjunkturama, nacija dobiva za radničku klasu i njezinu borbu, posebno odlučujuću ulogu koju u sadašnjoj fazi imperijalizma dobiva borba za nacionalnu nezavisnost u vladajućim zemljama, borba za nacionalno oslobođenje u potlačenim zemljama; c) nacionalna radnička ideologija istovremeno kao opravdan izraz internacionalizma i kao posljedica buržoaskog nacionalizma za radničku klasu: buržoaski nacionalizam ipak ne bi mogao imati tako teške posljedice za radničku klasu kakve je imao dovodeći do krvoprolića u nacionalno-imperijalističkim ra tovima da nije počivao na konstituiranju i borbi radničke klase 1 da se nije vezao uz autentično radnički aspekt nacionalne ideo logije. Neću ulaziti u raspravu o tim pitanjima: prijašnje bilješke označavaju put koji treba slijediti u njihovu razmatranju. One nam omogućuju da objasnimo izvanrednu trajnost i otpor mo derne nacije kroz sve njezine promjene u različitim sistemima organiziranja političkog prostora. S obzirom na njezinu uklopljenost u stvarne matrice, modema nacija može se nadrasti samo 120
dubokim prevratom u proizvodnim snagama i društvenoj podjeli rada koji uvode te matrice. To pridonosi objašnjenju oblika koje nacionalno pitanje poprima u istočnim zemljama: ne zato što se nacija može, ili treba, ukinuti u socijalizmu, već zato što stra hoviti oblici nacionalnog ugnjetavanja koji tako dobro obilježa vaju odnose između tih zemalja (između SSSR-a i drugih na rodnih demokracija) i svaku od tih zemalja (ugnjetavanje nacio nalnih manjina) djelomično, ali bez sumnje temeljno, upućuju na »kapitalističke aspekte« njihovih proizvodnih odnosa, njihove društvene podjele rada, njihovih država.
121
D R U G I DIO Političke borbe: država, kondenzacija odnosa snaga
Do sada smo shvatili potrebu da se poveže institucionalni kostur države s kapitalističkim proizvodnim odnosima i društve nom podjelom rada. To je već prvi odnos države s društvenim klasama i klasnom borbom. Sada ću razviti ovu posljednju točku analizirajući državu u okvirima političke dominacije i političke borbe. Teorija kapita lističke države ne može izgraditi svoj predmet upućujući samo na proizvodne odnose, u kojima klasna borba u društvenim forma cijama sudjeluje samo kao obični činilac varijacije ili konkretizacije države idealnog tipa u ovu ili onu konkretnu državu. Teo rija nije samo put ili nacrt genealogije kapitalističke države, ali to ne znači da je moguća samo vodeći računa o povijesnoj re produkciji te države: država ovog ili onog stadija ili faze kapita lizma (liberalna država, intervencionistička država, današnji au toritarni etatizam) iznimni su oblici države (fašizam, vojna dik tatura, bonapartizam), oblici sistema te države. Teorija kapita lističke države mora voditi računa o preobražajima svog pred meta. To se prije svega odnosi na transformacije proizvodnih od nosa. Upravo to znači uspostaviti odnos države s proizvodnim odnosima: transformacije države u njenoj temeljnoj povijesnoj pcriodizaciji (stadiji i faze kapitalizma: konkurentski i monopolistički imperijalističko-kapitalistički stadij, faze ovog posljednjeg) govore o suštinskim promjenama kapitalističkih proizvodnih od nosa i društvene podjele rada. Iako je njihova čvrsta jezgra traj na — čime država ostaje kapitalistička — ipak dolazi do značaj nih transformacija tokom čitave reprodukcije kapitalizma. No te transformacije već govore o promjenama u konstituira nju i reprodukciji društvenih klasa, njihove borbe i političke dominacije. To vrijedi već za temeljnu periodizaciju države pre 125
ma stadijima i fazama kapitalizma: te transformacije podrazumi jevaju značajne promjene u političkoj dominaciji. To isto tako vrijedi za određene oblike i uređenja koja država poprima unu tar istog stadija ili iste faze kapitalizma, ovisno o različitim dru štvenim formacijama: ovaj ili onaj oblik parlamentarizma, pred sjedništva, fašizma ili vojne diktature. Klasni odnosi su, dakle, istovremeno prisutni u transformacijama države ovisno o stadi jima i fazama kapitalizma, odnosno u transformacijama proiz vodnih odnosa / društvene podjele rada što se podrazumijevaju, te u različitim oblicima koje država poprima u stadiju ili fazi s istim proizvodnim odnosima. Odatle problem: kako stvoriti teoriju kapitalističke države koja bi, polazeći od proizvodnih odnosa, samom strukturom svo ga predm eta vodila računa o svojoj diferencijalnoj reprodukciji s obzirom na klasnu borbu. Nije slučajno što tako snažno insisti ram na tim točkama: formalističko teoretiziranje u teoriji države može poprimiti više oblika. D o sada smo razotkrili jedan od njih: onaj što predmet teorije kapitalističke države stvara dovo deći ga u vezu samo s proizvodnim odnosima unutar ekonomske strukture, gdje klasna borba i politička dominacija sudjeluju tek naknadno, s ciljem da se objasne sekundarne konkretizacije-pojedinačnosti države u povijesnoj zbilji. To shvaćanje dovodi do zanemarivanja specifičnih oblika države. Formalističko teoretiziranje može, međutim, poprimiti i dru gačiji oblik koji dovodi do istog rezultata. Taj oblik ovdje nas posebno zanima jer se odnosi na odnos države i političke domi nacije. Ovdje se raspravlja o općim tezama klasika marksizma o državi kao »općoj teoriji« (»marksističko-lenjinistička« teo rija) države, a kapitalistička država svodi se na puku konkretizaciju »države općenito«. Što se tiče političke dominacije, dolazi gotovo do dogmatskih banalnosti tipa: svaka država je klasna država i svaka politička dominacija je klasna diktatura; kapita listička država je buržoaska država; kapitalistička država opće nito, i svaka kapitalistička država posebno, predstavljaju dikta turu buržoazije. Nedavno smo to ponovno vidjeli u raspravi o diktaturi proletarijata unutar KPF, kao i u stavovima nekih »po bornika« tog pojma, posebno E. Balibara u njegovoj novoj knjizi O diktaturi proletarijata. 126
Očito je da takva analiza neće nimalo unaprijediti istraži vanje. Ona nema nikakvog efekta u analizi konkretnih situacija, jer jc nesposobna da pokrene teoriju kapitalističke države koja bi vodila računa o različitim oblicima i povijesnim transforma cijama države. Nedostaci te analize imaju nesagledive političke posljedice: istodobno kao rezultat i posljedica staljinističke simplifikacije-dogmatizma oko pitanja države, ova analiza dovela je do velikih političkih neprilika, posebno u razdoblju između dva rata, s ob zirom na strategiju koja je izabrana pred nadiranjem fašizma. Očituje se u strategiji Kominteme, nazvanoj »socijal-fašizam«, a zasnovana je upravo na tom istom shvaćanju države, nesposob nom da razlikuje oblik demokratsko-parlamentame države od specifičnog oblika države, fašističkog. Ja sam o tom pitanju već raspravljao, a na njemu se zaustavljam samo zato da usput na značim kako smo nedavno u tome još mogli naići na staljini stičko shvaćanje države kod A. Glucksmanna, u njegovu tekstu Fašizam koji dolazi o d o z g o gdje autor poistovjećuje francusku državu iz 1972. i fašizam novog tipa; Glucksmann je, kao što znamo, prešao s neostaljinizma na najiskrivljeniji antimarksizam, vjerojatno misleći da je njegovo sadašnje mukotrpno znanstveno istraživanje »Marxova greška«. Isto tako naznačujem da teorija kapitalističke države koja bi uspjela voditi računa o različitim oblicima ne vrijedi samo za velike razlike kao što su demokratsko-parlamentama država i iznimni oblik države, već ide mnogo dalje. Treba voditi računa o razlikama unutar iznimnog oblika kapitalističke države: u Krizi diktatura pokušao sam pokazati da su razlike između fašizma i vojne diktature odlučujuće s ob zirom na političku strategiju koju treba slijediti. To je bilo te meljno pitanje za španjolsku, Portugal i Grčku, a, kao što po kazuje rasprava u južnoameričkoj ljevici, isti problem postavlja se za neke današnje režime u Latinskoj Americi. Potrebno je, međutim, uspostaviti razliku između samih demokratsko-parlamentarnih oblika države: tko se ne sjeća političkih poraza do kojih je, stanovito vrijeme, dovodila nemogućnost da se shvati specifičnost degolističke države u Francuskoj? 1 U N ouveau fascism e, nouvelle dem ocratic, poseban broj »Temps Moilcrncs«, veljača 1972.
Teorijska nužnost je, dakle, slijedeća: shvatiti značaj klasne borbe, posebno političke borbe i dominacije, u institucionalnoj okosnici države (odnosno buržoazije u materijalnom kosturu ka pitalističke države) tako da m ožem o voditi računa o diferenci jalnim oblicima i povijesnim transformacijama te države. Drža va i ovdje ima organsku ulogu u političkoj borbi i dominaciji: kapitalistička država konstituira buržoaziju u politički vladajuću klasu. Dakako, klasna borba ima primat nad aparatima, odnosno nad državnim aparatom: ali nije riječ o buržoaziji koja je već postavljena kao politički vladajuća klasa izvan ili ispred države koju bi stvorila prema svojoj želji i koja bi funkcionirala samo kao obični produžetak te dominacije. Uloga države je isto tako sadržana u njenoj institucionalnoj stvarnosti: radi se o klasnoj prirodi države. Da se to ozbiljno prouči, ulogu države treba isto vremeno razjasniti s obzirom na vladajuće klase i s obzirom na potlačene klase. Pokušat ću to učiniti zadržavajući se ipak na općem planu: bilješke koje slijede bit će u potpunosti jasne u analizi današnjeg oblika države, autoritarnog etatizma.
128
I
Država i vladajuće klase
Država iina glavnu organizacionu ulogu s obzirom na vla dajuće klase prije svega, a posebno s obzirom na buržoaziju. Ona predstavlja ili organizira vladajuću ili vladajuće klase, ukra tko, ona predslavlja, organizira dugoročni politički interes bloka na vlasti, sastavljenog od više frakcija buržoaske klase (jer je buržoazija podijeljena na klasne frakcije), u kojem ponekad su djeluju vladajuće klase koje potječu iz drugih načina proizvod nje, a prisutne su u kapitalističkoj društvenoj formaciji: to je još i danas klasičan slučaj s veleposjednicima u zavisnim i potlače nim zemljama. Kroz državu se organizira konfliktno jedinstvo saveza na vlasti i nesigurna ravnoteža kompromisa između nje govih komponenata, što se u bloku na vlasti čini pod hegemoni jom i rukovodstvom jedne od tih klasa ili frakcija, hegemone klase ili frakcije. Država, dakle, predstavlja političko jedinstvo vladajućih klasa, konstituirajući klase u vladajuće klase. Temeljna organizaciona uloga ne obuhvaća, uostalom, samo jedan državni aparat ili njegov dio (političke stranke), već, u različitim stupnjevima, sve apara te, uključujući one izrazito represivne (vojska, policija itd.) koji isto tako sudjeluju u toj ulozi. Država može ispuniti ulogu orga niziranja i ujedinjavanja buržoazije i bloka na vlasti jer ima re lativnu samostalnost s obzirom na ovu ili onu frakciju i kom ponentu tog bloka, s obzirom na ove ili one posebne interese. Konstitutivna samostalnost kapitalističke države upućuje na stvarnost te države u njenoj relativnoj odvojenosti od proizvod nih odnosa, te na specifičnost klasa i klasne Ixirbe u kapitalizmu, što ta odvojenost podrazumijeva. Ja sam već napravio te analize, pa se na njima neću zadrža vati. Ponavljam samo da se te analize ne primjenjuju isključivo na određen oblik kapitalističke države, posebno na »liberalnu »
D ila v a , v la ti, todJalL riuu
129
državu« konkurentskog kapitalizma, kao što se ponekad smatra. One obuhvaćaju strukturalnu jezgru te države pa, prema tome, i njen oblik u sadašnjoj fazi monopolističkog kapitalizma. Danas, kao i u prošlosti, država mora zastupati dugoročan politički inte res čitave buržoazije (pojam kolektivnog kapitalista) pod hege monijom jedne frakcije, a to je momentalno monopolistički ka pital: a) Buržoazija se uvijek pojavljuje konstitutivno podijeljena u klasne frakcije: monopolistički kapital i nemonopolistički ka pital (jer monopolistički kapital nije integralni entitet, već poka zuje kontradiktoran i nejednak proces »fuzije« između različitih frakcija kapitala), podvostručena podjela ako vodimo računa o sadašnjim koordinatama internacionalizacije kapitala; b) Buržoaske frakcije se u cjelini, iako u nejednakom stup nju, smještaju na područje političke dominacije, pa prema tome uvijek čine dio bloka na vlasti. Suprotno nekim analizama KPF o državnom monopolističkom kapitalizmu, područje političke do minacije ne zauzima samo monopolistički kapital; c) Država uvijek ima relativnu samostalnost s obzirom na ovu ili onu frakciju bloka na vlasti (uključujući ovdje s obzirom na ovu ili onu frakciju samog monopolističkog kapitala) s ciljem da osigura organizaciju općeg interesa buržoazije pod hegemo nijom jedne njene frakcije. Opet suprotno stanovitim analizama državnog monopolističkog kapitalizma, nije riječ ni o »fuziji« države i monopola (te analize je KPF već napustila), kao ni o njihovu »ujedinjavanju« (čak kontradiktornom) u »jedinstven mehanizam«; d) Sve je to točno, iako sadašnji oblici procesa monopoliza cije i specifične hegemonije monopolističkog kapitala nad bur žoazijom u cjelini neosporno dovode do smanjenja samostalnosti države s obzirom na monopolistički kapital i do smanjenja njego va polja kompromisa s drugim frakcijama buržoazije.
Kako se konkretno uspostavlja politika države u korist buržoaskog bloka na vlasti? Prezirući neke od mojih ranijih formulacija, reći ću da dr žavu, u ovom slučaju kapitalističku, ne treba shvatiti kao ne promjenjiv entitet, već, kao što je slučaj i s »kapitalom«, kao od 130
nos, točnije, kao materijalnu kondenzaciju odnosa snaga između klasa i frakcija, koji se na specifičan način izražava unutar države* Svi izrazi iz prijašnje formulacije imaju vlastito značenje, pa se na njima treba zadržati. Prije svega na aspektu države kao kondenzacije odnosa: shvatiti državu na takav način, znači iz bjeći vječnu pseudodilemu rasprave o državi, između države shvaćene kao stvar-instrument i države shvaćene kao subjekt. Država kao Stvar: to je staro instrumentalističko shvaćanje drža ve kao pasivnog ili čak neutralnog sredstva, kojim u potpunosti manipulira jedna klasa ili frakcija, gdje se nikakva samostalnost države ne pnznaje. D r ž a v a kao S u bfelčin im oslaihost države, ovdje shvaćena kao apsolutna, svodi se na njezinu željuda bude načionalizlraiuća instanca građanskog^ društva. To shvaćanje seže do Hegela, a preuzimaju ga Max Weber i vladajuća struja političke sociologije (»institucionalističko-funkcionalistička« stru ja). Samostalnost se svodi na vlast, za koju se smatra da je država ima, i na nosioce te vlasti i državne racionalnosti: to su posebno birokracija i politička elita. Ali država nije čisto i samo odnos, ili kondenzacija odnosa, ona je materijalna i specifična kondenzacija odnosa snaga iz među klasa i frakcija klasa. Taj veliki problem zaslužuje da se na njemu zaustavimo, jer obuhvaća novije teorijsko-političke evolucije francuske Komu nističke partije. Analizu države kao materijalne kondenzacije klasnog odnosa suprotstavit ću shvaćanju države u komunisti čkim analizama razdoblja koje obuhvaća DMK, državni mono polistički kapitalizam. U tom shvaćanju najviše sam kritizirao viziju države »fuzionirane« u monopolistički kapital, države koja nema nikakvu vlastitu samostalnost i nalazi se samo u službi monopola, ukratko, kritizirao sam sudjelovanje u instrumentalističkom shvaćanju države. Dao sam, međutim, još jednu kriti ku: pokušao sam pokazati da se vizija države kojom monopoli mogu po svojoj želji manipulirati u potpunosti može povezati s vizijom koja zanemaruje stvarnost države. Stvarnost države koja * U uvodu ovog teksta već saro naznačio da govorim sam o u vla stito ime. Ali brojni radovi razvijaju se u istom sm jeru, pa ću, za F ran cusku, naznačiti sam o radove C hr. Buci-Glucksm ann i M. Castells.
131
se shvaća kao sredstvo ili instrument nema vlastitu političku pertinentnost: ona se svodi na državnu vlast, odnosno na klasu koja manipulira tim sredstvom. To donekle znači da se to isto sredstvo (podnoseći razne sekundarne promjene) promjenom državne vlasti može drugačije koristiti, da ga može koristiti rad nička klasa za prijelaz u socijalizam. Analize KPF oko prve točke su evoluirale. Taj razvojni put možemo vidjeti u kolektivnom djelu J. Fabrea, Fr. Hinckera i L. Sevea Komunisti i država, kao i u nizu članaka Fr. Hinckera u »La Nouvelle Critique«. Ti stavovi pokazuju značajnu evoluciju jer se nakon davno započetog puta odvajaju od instrumentalističkog shvaćanja drža ve naslijeđenog od staljinističkog dogmatizma. Država se shvaća kao kondenzacija odnosa: »Država, njena politika, njeni oblici, njene strukture, izražavaju, dakle, interese vladajuće klase ne na mehanički način nego kroz odnos snaga koji je kondenzirani izraz razvoja klasne borbe.«3 Iako naglašavamo tu evoluciju, ipak treba primijetiti da analize KPF oko druge točke i dalje za nemaruju stvarnost države upravo kao »specijalnog« aparata. To se pokazuje u nizu članaka Fr. Hinckera4 koji sadrže naj dublja teorijska razmatranja: kao primjer uzimam upravo te članke jer se bave pitanjima koja se nalaze u središtu rasprave unutar evropskog komunizma (u Italiji, isto kao u Španjolskoj ili Velikoj Britaniji). Hincker se poziva na dva shvaćanja države koja se po njegovu mišljenju isprepliću u čitavoj povijesti mark sističkog pokreta. »Usko« shvaćanje po kojem je država u svojoj biti aparat, i »široko« shvaćanje — Hincker ga usvaja kao is pravno — po kojem je država samo izraz klasnog odnosa. No, suprotnost između dva shvaćanja nije ispravno postavljena. Nije riječ o tome da treba suprotstaviti shvaćanje koje državu uzima kao aparat i shvaćanje koje državu jednostavno shvaća kao klas ni odnos, već treba suprotstaviti instmmentalističko shvaćanje države-stvari i shvaćanje države kao materijalne kondenzacije 3 Les com m unistes et l’Elat, 1977, s t r .l 3. 4 Z a kritičko usvajanje teorije, »La N ouvelle C ritique«, br. 93, 1976, kao i članci u »F rance Nouvelle«. O tom e sm o raspravljali s Hinckerom i B occarom u vezi s kolektivnim djelom L a crise de l'E tat (1976), u »F rance Nouvelle«, 1. studeni 1976, i u »La N ouvelle C ritique«, veljača 1977. Vidi, na kraju, raspravu u časopisu »Reperes«, siječanj 1977.
132
odnosa snaga između klasa. Suprotno onome što podrazumije vaju analize Fr. Hinckera, u koncepciji države kao kondenzacije odnosa između klasa ne nestaje materijalni aspekt države kao aparata. Odnos države s proizvodnim odnosima i društvenom podjelom rada, koncentriran u kapitalističkoj odvojenosti države od tih odnosa, materijalna je okosnica njenih institucija: poku šao sam to pokazati u prvom dijelu ovog teksta. Država se ne može svesti na odnos snaga, ona pokazuje vlastitu nepropusnost i otpor. Promjena odnosa snaga između klasa uvijek utječe na državu, ali se ne očituje na izravan i neposredan način: ona prih vaća stvarnost raznih aparata, a u raznim državnim aparatima kristalizira se samo u prelomljenom i različitom obliku. Promje na državne vlasti nikada nije dovoljna za transformaciju stvar nosti državnog aparata: kao što znamo, do te transformacije do lazi specifičnim postupkom i djelovanjem.
Vratimo se na odnos države i društvenih klasa. U koncepciji države-stvari, jednako kao u koncepciji države-subjekta, odnos no države kao nepromjenjivog entiteta, odnos država-društvenc klase, a posebno država-vladajuće klase i frakcije shvaća se kao vanjski odnos. Ili vladajuće klase sebi podređuju državu (Stvar) igrom »utjecaja« i pritisaka, ili država (Subjekt) sebi podređuje vladajuće klase. Država i vladajuće klase u tom vanjskom od nosu uvijek siTshvaćaju kao nepromjenjivi entiteti međusobno »suprotstavljeni«, jedan »naspram« drugoga, gdje jedan posjedu je vlast na Štetu drugoga, prema tradicionalnom shvaćanju vlasti kao određene kvantitete u društvu: to je koncepcija vlasti sa zbrojem ništica. Ili vladajuća klasa apsorbira državu crpeći nje zinu vlast (država-stvar), ili država pruža otpor vladajućoj klasi preuzimajući njezinu vlast u svoju korist (država-subjekt i arbi tar među društvenim klasama koncepcija je kojoj su skloni so cijaldemokrati). Osim toga, prema prvoj tezi o državi-stvari, politika drža ve u korist buržoazije uspostavlja se jednostavno tako da se od državc-instrumenta oslobodi samo jodna frakcija buržoazije — to je danas monopolistički kapital — za koju sc smatra da ima političko jedinstvo što u stanovitom smislu prethodi djelovanju države. U organiziranju buržoaskog bloka na vlasti država nema 133
nikakvu ulogu, a u odnosu na vladajuću ili hegemonu klasu ili frakciju država nema nikakvu samostalnost. Nasuprot tome, u tezi o državi-subjektu, država koja ima racionalnu volju, vlastitu moć i gotovo apsolutnu samostalnost s obzirom na društvene klase, koje su uvijek izvan nje, divergentnim i konkurentskim interesima građanskog društva nameće »svoju« politiku, politiku birokracije ili političke elite. Te dvije teze, dakle, ne mogu objasniti uspostavljanje državne politike u korist vladajućih klasa, isto kao što ne uspijevaju shva titi odlučujući problem, a to je problem unutrašnjih kontradik cija države. U njihovoj zajedničkoj perspektivi vanjskog odnosa između države i društvenih klasa, država se neizbježno pojavlju je kao monolitan blok bez pukotina. U slučaju države-stvari, gdje se čini da država posjeduje nepromjenjivo instrumentalno jedinstvo, kontradikcije unutar nje postoje samo kao vanjske trzavice (utjecaji, pritisci) pojedinih dijelova države-stroja ili in strumenta, gdje svaka vladajuća frakcija ili grupa s posebnim interesima želi sebe pokriti. Te, zapravo sekundarne kontradik cije, obični promašaji gotovo metafizičkog jedinstva države ne djeluju, dakle, na uspostavljanje njezine politike. Smatra se čak da je one narušavaju, iako samo privremeno, a instrumentalni centralizam države, moramo reći, oslobađanjem jedne klase ili frakcije od njega, uvijek se ponovno uspostavlja na mehanički način. U slučaju države-subjekta, jedinstvo države je nužan iz raz racionalne želje, tc je dio njezine biti pred dijeljenjem gra đanskog društva. Unutrašnje kontradikcije države postaju sekun darni, dodatni i povremeni izrazi koji u osnovi nastaju zbog ne slaganja ili antagonizama između raznih političkih elita ili biro kratskih grupa koje utjelovljuju želju za ujedinjenjem. U prvom slučaju, klasne su kontradikcije izvan države; u drugom slučaju, kontradikcije države su izvan društvenih klasa. Uspostavljanje državne politike u korist bloka na vlasti, kon kretno funkcioniranje njegove relativne samostalnosti i njegove organizatorske uloge, organski su vezani uz pukotine, podjele i unutrašnje kontradikcije države koje ne mogu biti samo disfunkcionalne slučajnosti. Državna politika mora se shvatiti kao rezul tanta klasnih kontradikcija koje su sadržane u samoj strukturi države (država-odnos). Shvatiti državu kao kondenzaciju odnosa snaga između klasa i frakcija klasa koji se, na specifičan način, 134
očituju unutar države, to znači shvatiti da je država, dio po dio, konstituirana-podijeljena klasnim kontradikcijama. To znači da ta institucija, država, čija je namjena da reproducira klasne po djele, nije, niti može biti — kao u koncepcijama države-stvari ili subjekta — monolitan blok bez pukotina, čija politika se, u stanovitom smislu, ustoličava usprkos tim kontradikcijama, već je podijeljena. Nije dovoljno samo reći da kontradikcije i borbe prožimaju državu, kao da je riječ o probijanju već uspostavljene supstancc ili mjerenju postojećeg neograničenog zemljišta. Drža vu konstituiraju klasne kontradikcije, prisutne su u njenoj mate rijalnoj okosnici i sijeku njezinu organizaciju: državna politika je posljedica njihova funkcioniranja unutar države. Klasne kontradikcije, da se za sada zaustavimo samo na oni ma koje postoje između frakcija bloka na vlasti, unutar države dobivaju oblik unutrašnjih kontradikcija između raznih grana i aparata države, i unutar svakog od njih, ovisno o usmjerenjima, koja su istovremeno horizontalna i vertikalna. Prema tome, zna či da različite klase i frakcije bloka na vlasti sudjeluju u politi čkoj dominaciji samo ako su prisutne u državi. Svaka grana ili aparat države, svaki komad, od vrha do dna, svakog od njih (jer oni su često, u svom jedinstvu, centralizirani i raspolovljeni), svaka njihova stepenica često je sjedište moći i privilegiranog predstavnika ove ili one frakcije bloka na vlasti, ili konfliktnog saveza nekih frakcija protiv drugih, ukratko, specifična koncentracija-kristalizacija ovog ili onog interesa ili saveza posebnih in teresa. Izvršna vlast i parlament, vojska, sudstvo, razna mini starstva, regionalni općinski aparati i centralni aparat, ideološki aparati, oni sami podijeljeni u odvojene krugove, mreže i kanale, ovisno o raznim društvenim formacijama, često su isključivo di vergentni interesi svake ili određenog broja komponenata bloka na vlasti: zemljoposjednici (slučaj u mnogim potlačenim i ovis nim društvenim formacijama), nemonopolistički kapital (i nje gove frakcije: trgovačka, industrijska, bankarska), monopolistički kapital (i njegove frakcije: monopolistički kapital s bankarskom ili industrijskom dominantom), intcmacionalizirana buržoazija ili unutrašnja buržoazija. Kontradikcije unutar vladajućih klasa i frakcija, odnosi snagn unutar bloka na vlasti, koji upravo pozivaju na organiziranje jedinstva tog bloka putem države, postoje, dakle, kao kontra 135
diktorni odnosi vezani unutar države. Država, kao materijalna kondenzacija kontradiktornog odnosa, ne organizira političko jedinstvo bloka na vlasti izvana rješavajući klasne kontradikcije samim svojim postojanjem, na distanci. Nasuprot tome, igra kon tradikcija u stvarnosti države, ma kako se paradoksalno to čini, omogućuje organizacionu ulogu države. Treba, dakle, napokon napustiti viziju države kao jedinstve nog uređaja odozgo do dolje, zasnovanog na homogenoj hije rarhijskoj podjeli centara moći, u ravnomjernoj ljestvici, idući od vrha piramide prema bazi. Homogenost i ravnomjernost u vladanju osigurane su pravnim uređenjem unutar države, ustav nim ili administrativnim zakonom koji postavlja granice područ ja kompetencije i djelovanja različitih aparata. To je potpuno pogrešna slika, no što ne znači da današnja država nema hije rarhijsku i birokratsku osnovu, niti da ne pokazuje crtu centra lizma, ali oni uopće ne odgovaraju pravnoj slici (ni u Francuskoj, zemlji centralizatorskog jakobizma u tradiciji apsolutističke mo narhije, kao ni drugdje). Sada shvaćamo zašto uspostavljanje općeg i dugoročnog po litičkog interesa bloka na vlasti u današnjoj državi (njena orga nizaciona uloga u nesigurnoj ravnoteži kompromisa), pod hege monijom ove ili one frakcije monopolističkog kapitala, konkret no funkcioniranje njezine relativne samostalnosti, kao i njezine granice s obzirom na monopolistički kapital, ukratko, zašto je sadašnja politika države rezultanta međudržavnih kontradikcija između grana i aparata države, kao i unutar svakog od njih. Riječ je upravo o slijedećem: 1. O mehanizmu strukturalne selektivnosti određenog apa rata informiranja i o mjerama koje drugi poduzimaju. Selektiv nost je sadržana u stvarnosti i povijesti koja je svojstvena sva kom aparatu (vojska, školski aparat, sudstvo, itd.) i u specifičnoj zastupljenosti ovog ili onog posebnog interesa unutar određenog aparata, odnosno u njegovu položaju unutar odnosa snaga; 2. O kontradiktornom toku odluka, ali isto tako »ne-odluka« državnih aparata i grana.' Ne-odluke, odnosno određeni stupanj sistematske odsutnosti djelovanja države, koje ne znače konjunkturnu datost, već su sadržane u kontradiktornoj struk turi i predstavljaju rezultantu tih kontradikcija, isto su tako pri 136
jeko potrebne za jedinstvo i organizaciju bloka na vlasti, kao i pozitivne mjere države; 3. O određivanju prioriteta, ali isto tako i protu-prioriteta, a to je prisutno u organizacionoj okosnici ovog ili onog držav nog aparata ili grane, ovisno o njihovoj vlastitoj stvarnosti i od ređenim interesima koje zastupaju. Poredak je različit za svaki aparat i granu, mrežu ili stepenicu svakog od njih, ovisno o nji hovu mjestu u konfiguraciji odnosa snaga: to su nizovi priori teta i kontradiktornih protu-prioriteta među njima; 4. O filtriranju mjera koje u procesu donošenja odluka drugi predlažu ili koje su u procesu efektivnog provođenja mjera drugi donijeli, u različitim modalitetima, razvrstano po apa ratima i granama; 5. O nizu preciznih, konfliktnih i kompenzirajućih mjera s obzirom na trenutačne probleme. Državna politika se, dakle, uspostavlja stvarnim procesom međudržavnih kontradikcija, na prvoj razini i kratkoročno, ukratko, s točke gledišta mikropolitičke fiziologije, pa se upravo zbog toga pokazuje kao veoma nedosljedna i kaotična. Ako po stoji određena dosljednost unutar tog procesa, organizaciona uloga države znatno je obilježena strukturalnim ograničenjima. One posebno pokazuju iluzoran karakter koncepcija današnjeg »organiziranog* kapitalizma, odnosno kapitalizma koji je puteni države uspio nadrasti svoje kontradikcije: te iluzije miješaju sc s onima koje se odnose na realne mogućnosti kapitalističkog pla niranja. Granice organizacione uloge države nisu samo izvana nametnute. One ne obuhvaćaju samo kontradikcije vezane uz proces reprodukcije i akumulacije kapitala, već isto tako struk turu i materijalnu okosnicu države, a to istovremeno od države čini mjesto organiziranja bloka na vlasti i omogućuje joj relativ nu samostalnost s obzirom na ovu ili onu frakciju. Ta samostalnost, dakle, nije samostalnost države s obzirom na frakcije bloka na vlasti, ona nije ni funkcija sposobnosti drža ve da ostane izvan njih, već rezultanta onoga što sc događa u državi. Samostalnost se konkretno pokazuje u raznim kontra diktornim mjerama koje svaka od tih klasa i frakcija uspijeva, kroz svoju specifičnu prisutnost u državi i kroz igru kontradik cija koje iz toga nastaju, prebaciti u državnu politiku makar u ob liku negativnih mjera: odnosno, suprotstavljanjem i otporom do 137
nošenju i stvarnom izvršavanju mjera u korist drugih frakcija bloka na vlasti (danas je to posebno slučaj s otporom nemonopolističkog kapitala prema monopolističkom kapitalu). Dakle, samostalnost države u odnosu na određenu frakciju bloka na vlasti konkretno postoji kao relativna samostalnost ove ili one grane, aparata ili mreže države u odnosu na druge. To, dakako, ne znači da ne postoje dosljedni politički planovi predstavnika i političkog osoblja vladajućih klasa, niti da držav na birokracija nema ulogu u usmjeravanju državne politike. Ali, kontradikcije unutar bloka na vlasti, ovisno o smjerovima slo ženog odvajanja i o raznim državnim aparatima i granama (voj ska, uprava, sudstvo, političke stranke, crkva, itd.), ispresijecaju državno osoblje i birokraciju. Nije riječ o jedinstvenom tijelu funkcionara i osoblja države učvršćenom oko jedinstvene poli tičke želje, već je riječ o klanovima i raznim frakcijama, ukra tko, o brojnim odvojenim mikropolitikama. Iako se svaka od njih, uzeta zasebno, može činiti dosljednom, one su međusobno prilično kontradiktorne, jer se državna politika u osnovi sastoji od rezultanti njihovih sudara, a ne od primjene — više ili manje uspješne — globalnih planova državnih vrhova. Začuđujući i konstantan fenomen, preokretanje vladine politike, sastavljene od ubrzavanja i kočenja, povrataka unatrag, oklijevanja, pro mjena permanentnog kursa, ne pojavljuje se zbog, u stanovitom smislu, karakterne nesposobnosti predstavnika i visokog osoblja buržoazije, već je to prijeko potreban izraz državne strukture. Ukratko, shvatiti državu kao materijalnu kondenzaciju od nosa snaga, znači shvatiti je kao strateško polje i proces, gdje se križaju čvorišta i mreže vlasti, koji se istovremeno povezuju i pokazuju međusobne kontradikcije i pomake. Iz toga nastaju promjenjive i kontradiktorne taktike, čiji se opći cilj ili institu cionalna kristalizacija oblikuju u državnim aparatima. Strateško polje ispresijecaju često veoma eksplicitne taktike, koje u državi imaju ograničen nivo, taktike koje se križaju, pobijaju, u odre đenim aparatima nalaze dodirne točke, a u drugima se sudaraju ocrtavajući naposljetku ono što zovemo državnom »politikom«, općim smjerom koji presijeca sve točke unutar države. Politika se na toj razini može dešifrirati kao strateški proračun, ali više kao rezultanta konfliktne koordinacije eksplicitnih i divergentnih 138
taktika i mikropolitika nego kao racionalna kombinacija global nog i dosljednog plana. No država nije samo spoj odvojenih dijelova: ona je jedin stvo aparata, koji obično označavamo pojmom centraliziranja ili centralizma, a ovaj put se odnosi na jedinstvo — kroz pukotine — drlavne vlasti. Jedinstvo se očituje u globalnoj politici u ko rist hegemone klase ili frakcije, a to je danas monopolistički ka pital. Jedinstvo državne vlasti ne uspostavlja se, međutim, fizič kim oslobađanjem nosilaca monopolističkog kapitala od države i njihovom dosljednom voljom. Jedinstvo-kristaiizacija sadržano je u hijerarhijsko-birokratiziranoj okosnici kapitalističke države, koja je posljedica reprodukcije društvene podjele rada (uključu jući podjelu fizički-umni rad) unutar države i njezine specifične odvojenosti od proizvodnih odnosa. Istovremeno, to je rezultat strukture kondenziranja odnosa snaga, odnosno odlučujućeg po ložaja hegemone klase ili frakcije nad drugim klasama i frakci jama bloka na vlasti. Ne samo da je hegemonija u odnosu snaga prisutna unutar države, nego država odražava tu situaciju, a blok na vlasti može dugoročno funkcionirati samo pod hegemo nijom i rukovođenjem jedne od njegovih komponenata koja ga učvršćuje pred klasnim neprijateljem. Strateška organizacija države usmjerava je na funkcioniranje pod hegemonijom jedne klase ili frakcije. Privilegirano mjesto te klase ili frakcije u državi istovremeno je konstitutivan element njene hegemonije u krista lizirahu odnosa snaga. Državno jedinstvo-centralizacija, koja danas postoji u korist monopolističkog kapitala, uspostavlja se složenim procesom i institucionalnim transformacijama države, tako da određeni centri odlučivanja, dominantni čvorovi i postupci postanu pro pusni samo za monopolističke interese ustanovljavajući se kao centri za uređivanje državne politike i kao grlići za stezanje mjern što su »drugdje« (ali u državi) donesene u korist drugih frakcija kapitala. Odnos uzročnosti ovdje ima dvostruko usmje renje: hegemona klasa ili frakcija ne ustanovljava kao domi nantni aparat samo onaj koji kristalizira isključivo njezine inte rese, već svaki dominantni državni aparat (dominacija može uslijediti zbog više razloga, a posebno može odgovarati prija šnjim odnosima hegemonije i povijesti određene države o kojoj 139
jc riječ) nastoji dugoročno ostati privilegirano sjedište interesa hegemone frakcije i utjelovljavati promjene u hegemoniji. Je dinstvo se uspostavlja čitavim lancem subordinacija određenih aparata nad drugima, te dominacijom jednog državnog aparata ili grane (vojska, politička stranka, neko ministarstvo, itd.), koja uglavnom kristalizira interese hegemone frakcije nad dru gim granama ili aparatima, centrima otpora drugih frakcija bloka na vlasti. Taj proces isto tako može imati oblik čitavog niza pod-određenja i podvostručenosti stanovitih aparata s dru gima; oblik premještanja funkcija i sfera kompetencije između aparata i konstantnih pomaka između realne vlasti i formalne vlasti; oblik prave međudržavne mreže koja prekriva i spaja razne državne aparate i grane na svim nivoima (danas je to slučaj s DATAR* u Francuskoj), mreže što po svojoj prirodi kristalizira isključivo monopolističke interese; naposljetku, pore mećajima u tradicionalnoj hijerarhijskoj organizaciji državne uprave, oblik krugova formiranja i funkcioniranja specijalnih tijela-odjeljenja visokih državnih funkcionara, s velikim stupnjem pokretljivosti, ne samo unutar države nego isto tako između države i monopolističkih poslova (EN A**), koji su putem zna čajnih institucionalnih transformacija (današnja uloga slavnih ministarskih kabineta, Planskog ureda, itd.), opskrbljeni (i po zvani) da vode politiku u korist monopolističkog kapitala.
Te analize već omogućavaju da postavimo važan problem koji se odnosi na dolazak narodnih masa i njihovih političkih organizacija na vlast u perspektivi prijelaza u socijalizam. Da kako, taj se proces ne može zaustaviti preuzimanjem državne vlasti, već se mora proširiti na transformacije državnih aparata: ali to je ipak preuzimanje državne vlasti. a) S obzirom na složenu povezanost državnih aparata i nji hovih grana, što se često očituje u razlikovanju realne i formalne vlasti (to je, prividno, vlast s političke scene), dovođenje ljevice * D A T A R : D elegation a 1’A m enagem ent du T crritoirc et a l’Action rćgionale = O rganizacija za održavanje teritorija i djelovanje u regiji (op. prev.). ** EN A : Ecolc N ationalc d ’A dm inistration = U pravna škola (op. prev.).
140
na vlast ne znači obavezno, ni automatski, da ljevica mora re alno kontrolirati sve ili neke državne aparate. To više što in stitucionalna organizacija države omogućuje buržoaziji da ako narodne mase dođu na vlast, promijeni mjesta realne i formalne vlasti. b) Čak ako ljevica, osim što dolaskom na vlast preuzima vladu, realno kontrolira državne aparate i grane, ona ne mora nužno kontrolirati one, ili neke između njih, koji imaju domi nantnu ulogu u državi, koji, dakle, predstavljaju centralnu žilu realne vlasti. Centralizirano jedinstvo države ne zasniva se na piramidi kojoj treba samo zauzeti vrh kako bi se osigurala kon trola. Institucionalna organizacija države omogućuje buržoaziji da zamijeni dominantnu ulogu jednog aparata drugim ako ljevica zauzevši vlast uspije kontrolirati aparat koji je do tada imao do minantnu ulogu. Drugim riječima, organizacija buržoaske države omogućuje joj da funkcionira sukcesivnim premješta njima omogućavajući tako povlačenje vlasti buržoazije s jednog aparata na drugi: država nije monolitan blok, već strateško polje. Promjena dominantne uloge među aparatima, s obzirom na krutost državnih aparata koja ih čini otpornima na običnu ma nipulaciju buržoazije, ne može se izvesti od danas do sutra; to je više ili manje dug proces: krutost i nedostatak elastičnosti isto tako mogu biti loši za buržoaziju i značiti odmorište za ljevicu na vlasti. Ta promjena, međutim, nastoji reorganizirati centralizirano jedinstvo države oko novog dominantnog aparata, ccntra-utočišta buržoaske vlasti unutar države. Taj složeni me hanizam koji stalno djeluje ako je ljevica na vlasti može imati više oblika, od kojih su neki prividno paradoksalni: to je po sebno slučaj s odlučujućom ulogom koju mogu poprimiti aparati-institucije što su do tada imali potpuno sekundarnu, ako ne čak samo dekorativnu ulogu; Dom lordova u Engleskoj nedavno je uništio planove laburističke vlade za nacionalizaciju, zatim magistratura-sudstvo koji često otkrivaju nezadržive sklonosti za očuvanje »zakonitosti« (Allende), razni ustavni savjeti, itd. c) To nije sve: unutrašnje kontradikcije i prijelomi između realne vlasti i formalne vlasti nisu samo među raznim državnim aparatima i granamn, već i unutar svakog od njih, jer realni centar vlasti oko kojeg se svaki aparat organizira ne smješta se 141
samo na vrh hijerarhije kakva se pojavljuje na sceni javne funk cije: to jednako vrijedi za upravu, policiju, vojsku. Kao i u okviru vertikalno centraliziranih aparata, ovdje treba razmišljati u okviru čvorova i žarišta realne vlasti koji se nalaze na strateškim mjestima raznih državnih aparata i grana. Čak ako ljevica na vlasti uspije kontrolirati vrhove jednog ili više dominantnih državnih aparata u njihovoj formalnoj hijerarhiji, treba utvrditi da li ona može realno kontrolirati jezgre realne vlasti.
142
II
Država i narodne borbe
Unutrašnje podjele države, konkretno funkcioniranje njene samostalnosti i uspostavljanje politike kroz pukotine koje je obilježavaju, ne mogu se svesti na kontradikcije među klasama i frakcijama bloka na vlasti, to isto tako, Čak prije svega, ovisi o ulozi države u odnosu na potlačene klase. Državni aparati utvrđuju i reproduciraju hegemoniju uvodeći igru (promjenjivu) privremenih kompromisa između bloka na vlasti i nekih potla čenih klasa. Državni aparati organiziraju-ujedinjuju blok na vlasti stalno dezorganizirajući-dijeleći potlačene klase, polarizi rajući ih prema bloku na vlasti i sukobljavajući njihove vlastite političke organizacije. Relativna samostalnost države s obzirom na ovu ili onu frakciju bloka na vlasti isto je tako prijeko po trebna za organizaciju dugoročne i potpune hegemonije bloka na vlasti s obzirom na potlačene klase, često namećući bloku na vlasti, ovoj ili onoj njegovoj frakciji, materijalne kompromise prijeko potrebne za tu hegemoniju. Uloga države u odnosu na potlačene klase, kao i njena uloga u odnosu na blok na vlasti, ne nastaje iz njene nepro mjenjive racionalnosti kao entiteta »izvan« potlačenih klasa. Ona je istovremeno sadržana u organizacionoj okosnici države kao materijalne kondenzacije odnosa snaga između klasa. Država koncentrira odnos snaga između frakcija bloka na vlasti, ali istovremeno i odnos snaga između njega i potlačenih klasa. Iako sc prijašnje analize koje obuhvaćaju odnos države i vladajućih klasa čine lako prihvatljivima, općenito i u sve više slučajeva, postoji tendencija da se država, s obzirom na potla čene klase, shvati kao monolitan blok koji im je nametnut iz vana i na koji one mogu utjecati samo napadajući ga i opkolja vajući izvana kao nepropusnu tvrđavu, odvojenu od njih. Kon tradikcije između vladajućih i potlačenih klasa postaju kontra 143
dikcije između države i narodnih masa izvan države. Unutra šnje kontradikcije države bi, prema tome, nastajale samo iz kontradikcija između vladajućih klasa i frakcija, a borba po tlačenih klasa ne može biti borba prisutna u državi, već se sa stoji samo u pritisku na državu. Nasuprot tome, narodne borbe ispresijecaju državu dio po dio, ali ne tako da izvana prodiru u unutrašnji entitet. Političke borbe koje se odnose na državu presijecaju njezine aparate, zato što su borbe uklopljene u niti države, zacrtavajući njenu stratešku konfiguraciju. Dakako, narodne borbe, i vlast općenito, daleko nadrastaju državu: ali ukoliko su (i koje to jesu) čisto političke, one se realno ne na laze izvan nje. Strogo govoreći, ako su narodne borbe uklop ljene u državu, to ne znači da se one iscrpljuju zatvaranjem u totalitarnu državu-Moloh, već znači upravo to da je država na topljena borbama koje je konstantno preplavljuju. Podrazumi jeva se, međutim, da čak i borbe (ne samo klasne) koje nad rastaju državu nisu time »izvan vlasti«, već su uvijek uklopljene u aparate vlasti koji ih materijaliziraju, a isto tako i kondenzi raju odnos snaga (tvornice-poduzeća, u stanovitoj mjeri po rodica, itd.). Složenim ulančavanjem države i niza postupaka vlasti, te iste borbe uvijek imaju — ovaj put »na distanci« — posljedice u državi. Materijalni kostur države u odnosu s proizvodnim odno sima, njegova hijerarhijsko birokratska organizacija i reproduk cija društvene podjele rada unutar njega izražavaju dakle spe cifičnu prisutnost potlačenih klasa i njihove borbe u njegovoj strukturi. Cilj potlačenih klasa i njihovih borbi nije samo da se suoče s vladajućim klasama nego da unutar države održe i repro duciraju odnos dominacije-subordinacije: klasni neprijatelj je uvijek u državi. Određena konfiguracija svih državnih aparata, organizacija nekog konkretnog državnog aparata ili grane (voj ska, pravosuđe, uprava, školstvo, crkva, itd.) ovise ne samo o odnosu snaga unutar bloka na vlasti nego isto tako o odnosu snaga između njega i narodnih masa, dakle o ulozi koju će pre uzeti u odnosu na potlačene klase. Tako se objašnjava različita organizacija vojske, policije, crkve, u raznim državama, te se može voditi računa o povijesti svakog od njih, povijesti koja je isto tako otisak narodnih borbi na ovom kosturu. 144
Radeći na organizaciji hegemonije, dakle na podjeli i dezorganizaciji narodnih masa, država neke od njih, posebno sitnu buržoaziju i seoske narodne klase, konstituira u prave klase-oslonce bloka na vlasti rušeći njihov savez s radničkom klasom. Ti savezi-kompromisi, taj odnos snaga, utjelovljuju se u kostur određenog državnog aparata koji obavlja tu funkciju, školski aparat u Francuskoj, na primjer, ne može se shvatiti bez odnosa buržoazije i sitne buržoazije koji je u njemu koncentriran, vojska se ne može shvatiti bez odnosa između buržoazije i seoskih narodnih klasa. Naposljetku, određeni aparat preuzima vlada juću ulogu unutar države (političke stranke, parlament, izvršna vlast, uprava, vojska) ne samo zato što koncentrira vlast hege mone frakcije nego zato što istovremeno uspijeva kristalizirati političko-ideološku ulogu države s obzirom na podređene klase. Govoreći općenito, unutrašnje podjele i kontradikcije države među njenim granama i aparatima, unutar svakog od njih, unu tar državnog osoblja, isto tako nastaju radi političkih borbi u državi. Egzistencija narodnih klasa unutar države ne ostvaruje se, međutim, na isti način kao egzistencija vladajućih klasa i frak cija, već na specifičan način. Vladajuće klase i frakcije u državi egzistiraju kroz aparate i grane koje u jedinstvu državne vlasti hegemone klase isto tako kristaliziraju vlast svojstvenu tim klasama i frakcijama. Potla čene klase, međutim, ne egzistiraju u državi kroz aparate koji koncentriraju njima svojstvenu vlast, već kao žarišta opozicije vlasti vladajućih klasa. Bilo bi pogrešno i politički opasno za ključiti da bi prisutnost narodnih masa u državi mogla značiti da one drže, ili da bi napokon mogle držati vlast i bez radikalne transformacije drlave. Unutrašnje kontradikcije države ne pod razumijevaju, kao što misle neki talijanski komunisti5, »kontra5 N aznačujem sam o članak L. G ruppija O odnosu de mokraćija-socijulizam , u »Dialectiques«, br. 17, veljača 1977. Napom injem sam o da sc u nutar KPI, od P. Ingraoa i G . V acce do U. C erronijo. A. Rcichlina i do G. Am endole, stavovi oko ovog pitanja znatno razlikuju. Vidi o tome razgovore kojo su neki rukovodioci K P I im ali s H. W cbcrom, u njegovoj novoj knjizi Parti com m uniste italien: aux sources de I'eurocom munisme, 1977, i poseban broj časopisa »Dialectiques: L’Italie et nousc, br. 18— 19, 1977. II) D rlava. vlast. socIJaUium
145
diktomu prirodu« države, u tom smislu da danas pokazuje realnu situaciju dvostruke vlasti u sebi: dominantna vlast buržo azije i vlast narodnih masa. Vlast narodnih masa u nepromije njenoj kapitalističkoj državi nemoguća je ne samo zbog jedin stva državne vlasti vladajućih klasa, koje premještaju središte realne vlasti s jednog aparata na drugi kad se čini da se odnos snaga unutar jednog od njih njiše na stranu narodnih masa, već i zbog materijalnog kostura države. Taj kostur sastoji se od unutrašnjih mehanizama reprodukcije odnosa dominacije-subordinacije: on u sebi zadržava prisutnost potlačenih klasa, ali upravo kao potlačenih klasa. Čak ako se promijene odnosi snaga i izmijeni državna vlast u korist narodnih klasa, država više ili manje dugoročno, ponekad u novom obliku, ponovno nastoji uspostaviti odnos snaga u korist buržoazije. Lijek za to nije samo, kao što se često kaže, da narodne mase »okruže« državne aparate, kao da se radi o tome da napokon prodru u nešto što je do tada bilo realno izvan njih i da to promijene samom svojom nenadanom prisutnošću u tvrđavi. Narodne klase uvijek su prisutne u državi, ali to nikada ništa ne mijenja u tvrdoj jezgri države. Djelovanje narodnih masa u državi pri jeko je potreban uvjet za njezinu transformaciju, ali to nije dovoljno. Iako su narodne borbe konstitutivno prisutne u podjelama države u više ili manje izravnim oblicima kontradikcije vlada juće klase-potlačene klase, one su prisutne i u posrednom ob liku: to se odnosi na utjecaj narodnih masa u kontradikcijama među samim vladajućim klasama i frakcijama. Kontradikcije iz među bloka na vlasti i potlačenih klasa izravno utječu na kon tradikcije unutar bloka na vlasti. Dodajmo samo jedan primjer, tendencija smanjenja stope profita, kao primarnog elementa podjele unutar kapitalističke klase (upravo onoliko koliko protutendencija tog smanjenja počiva na devalorizaciji stano vitih frakcija kapitala), zapravo je izraz borbe potlačenih klasa protiv eksploatacije. Razne frakcije kapitala (monopolistički kapital, nemonopolistički kapital, industrijski, bankarski ili trgovački kapital) ne maju s narodnim klasama (ili s nekom od njih) uvijek iste kon tradikcije, a njihovi politički stavovi s obzirom na te klase nisu uvijek identični. Razlike u taktici, ili čak u političkoj strategiji 146
s obzirom na narodne mase, u datoj ili dugoročnijoj konjunk turi, jedan su od primarnih faktora podjele unutar samog bloka na vlasti. To se pokazuje u čitavoj povijesti kapitalizma, a do voljno je da se pozovemo na različite politike koje su razne države slijedile s obzirom na iste probleme. Ako je točno da postoji temeljni dogovor između vladajućih klasa i frakcija, što sc tiče zadržavanja i reprodukcije klasne dominacije i eksploata cije, bilo bi pogrešno vjerovati da u svakom trenutku postoji dogovor o jedinstvenoj politici prema narodnim masama. Isto je tako pogrešno vjerovati da se zaokreti u buržoaskoj politici svode samo na pitanje povijesne periodizacije, kao da se buržo azija, ovisno o razdobljima i konjunkturama, u potpunosti pri klanja određenom političkom rješenju. Kontradikcije unutar bloka na vlasti su permanentne: one se u istoj mjeri odnose na relativno sekundarne probleme, kao i na velike političke odluke, uključujući sam oblik države koji treba uvesti s obzirom na narodne mase, izbor između iznimnog oblika države (otvorenog rata protiv narodnih masa: fašizam, vojna diktatura, bonapar tizam) i oblika »parlamentarne demokracije«, ili između ovih posljednjih (na primjer, sistema klasične desnice ili socijalde mokratskih sistema). Buržoazija se ni tada sasvim i jedinstveno nc priklanja određenom rješenju (fašizam ili parlamentarna de mokracija, sistem klasične desnice ili socijaldemokracija). Osim toga, ali ovaj put u suprotnom smjeru, razne frakcije bloka na vlasti često traže, ovisno o vlastitim kontradikcijama s narodnim masama, da raznovrsnom politikom osiguraju sebi podršku protiv drugih frakcija bloka, odnosno da upotrijebe na rodne mase u odnosu snaga s drugim frakcijama tog bloka, s ciljem da nametnu za sebe povoljnija rješenja, ili da mogu pru žiti efikasniji otpor rješenjima koja ih oštećuju s obzirom na druge frakcije: kompromis monopolističkog kapitala sa ttanovitim dijelovima radničke klase ili s novim dijelom buržoazije (srednji slojevi) protiv nemonopolističkog kapitala, kompromis nemonopolističkog kapitala s radničkom klasom ili tradicional nom sitnom buržoazijom (trgovci, obrtnici) protiv monopolističkog kapitala. Sve se to kondenzira u unutrašnjim podjelama i kontradikcijama države, među njenim granama, mrežama i apa ratima, te unutar svakog od njih. io«
147
Ukratko, narodne mase su uklopljene u institucionalnu stvar nost države, stvarnost koja nosi trag tih prigušenih i raznolikih borbi, iako se ne iscrpljuju u njoj. Političke borbe koje se od nose na državu nisu, kao ni općenito borbe u odnosu na apa rate vlasti, izvan države, već nastaju iz njene strateške konfigu racije: država, kao što je slučaj sa svakim uređajem vlasti, pred-j stavlja materijalnu kondenzaciju jednog odnosa.
148
III
Prema relacionoj teoriji vlasti?
U općenitom kontekstu problematike vlasti sada istovre meno možemo vidjeti odnos konvergencije i opozicije tih analiza s analizama koje dolaze s drugačijih horizonata, posebno s Foucaultovim. Uspostavljajući svoju koncepciju vlasti, Foucault kao metu opozicije uzima stanoviti marksizam koji kroji po svojoj volji, iskrivljavajući ga, ili uzima poseban marksizam III internacionale i staljinističku koncepciju koju su mnogi od nas već davno kritizirali. Nastavit ću govoriti u vlastito ime: do sada pri kazane bilješke preuzimaju, razvijaju i sistematiziraju analize koje su, u svojoj evoluciji, prisutne u mojim tekstovima koji su sc pojavili prije objavljivanja Foucaultovih Nadzirati i kažnja vati (1975) i Zelja za znanjem (1976). Mnogi od nas nisu čekali Foucaulta da bi predložili analize vlasti s kojima se njegove analize u određenim točkama slažu, što nas može samo radovati! Ovdje ću se pozivati (prije sam se izjasnio o nizu drugih točaka) samo na one Foucaultove analize koje se odnose na vlast. Poznati su nam njihovi osnovni pravci. Foucault predlaže knn™prijll vlasti vj * 2 . s i t u a c i j e o^posa snaga u datom dmštvu; ^.Vlast nije neštp Štp"5e~štječef oslobođa ili dijeli, nešto što čuvamo ili dopuštamo da pobjegne. . . Treba bez sumnje biti nominalist: vlast nije institucija i nije struktura, to nije moć koju neki posjeduju:.jg..je ime koje dajemo složenoj strateškoj situaciji u datom društvu . . . Ondje gdje ima vlasti, ima i ot pora kojjr mcflptjm, jlj hpljg jjnpiim tim, nikada nije u vanjskom pnlr^pjn e ^TTPTTI Jl" vlnct •* Ti stavovi čine mi sc djelomično točnima: 'JV Moje dosadašnje nnalize pokazuju da vlast nije kvanti teta ili stynr ^ j 11 pfli«tjt*ff11jA"10 niti kvaliteta vezana uz klasnu • La vohmtS de savolr, str. 123. i dalje.
149
bit, uz klasu-subjekt (vladajuća klasa). Na svim tim točkama insistirao sam već u Političkoj vlasti i društvenim klasama, po sebno u poglavlju koje se odnosi na pojam vlasti: raspravljao sam, dakako, samo o aspektu vlasti kao prikrivanju polja klasne borbe, jer je to bio moj temeljni cilj, ali je ipak važno ono što sam rekao o vlasti na tom polju. Pod vlašću primijenjenom na društvene klase treba podrazumijevati sposobnost jedne ili više klasa da ostvare svoje specifične interese. Vlast koja se odnosi na društvene klase pojam je koji označava polje njihove borbe, polje odnosa snaga i odnosa jedne klase s nekom drugom: klasni interesi označavaju horizont djelovanja svake klase u odnosu na drugu. Sposobnost jedne klase da ostvari svoje interese u suprot nosti je sa sposobnošću (i interesima) drugih klasa: polje vlasti je, dakle, potpuno relaciono. Vlast jedne klase (vladajuće kla se, n'a pnmjerj"rilje supsfanca koju ona ima u ruci: vlast nije mjerljiva veličina koju različite klase dijele ili izmjenjuju prema staroj koncepciji vlasti sa zbrojem ništica. Vlast jedne klase prije svega govori o njenom objektivnom mjestu u ekonomskim, poli tičkim i ideološkim odnosima, mjestu koje pokriva postupke kla sa u borbi, odnosno nejednake odnose dominacije/subordinacije klasa uklopljenih u društvenu podjelu rada, mjestu koje se sastoji od odnosa vlasti. Mjesto svake klase, dakle njezina vlast, raz graničeno je, odnosno istovremeno zacrtano i ograničeno mje stom drugih klasa. Vlast prema tome nije kvantiteta vezana uz klasu »po sebi« u smislu skupa subjekata, već ovisi i nastaje iz relacionog sistema stvarnih mjesta koje zauzimaju određeni subjekti. Politička vlast, koja se isključivo odnosi na državu, još više govori o organizaciji vlasti jedne klase i o klasnom položaju u konjunkturi (između ostalog, stranačka organizacija), o od nosima klasa konstituiranih u društvene snage, odnosno o stra teškom polju u pravom smislu. Politička vlast jedne klase, njena sposobnost da ostvari svoje političke interese, ovisi ne samo o njenom klasnom položaju (o njenom određenju) u od nosu na druge nego isto tako o njenoj poziciji i strategiji s ob zirom na njih, a to sam označio pojmom strategije protivnika. 2. Suprotno shvaćanju koje su Foucault i Deleuze pripisivali marksizmu, msistirao sam na činjenici da država nije entitet s nepromjenjivom instrument ainonTfalti, koja posjeduje vlast kao r,.jižnlaa 150
mjerljivu veličinu, već govori o odnosu klasa i društvenih snaga. Pod državnom vlašću možemo podrazumijevati samo vlast od ređenih klasa (vladajućih), odnosno mjesto tih klasa u odnosu vlasti s obzirom na druge (potlačene), a kako je ovdje riječ o političkoj vlasti, još više strateški odnos snaga među tim kla sama i njihovim pozicijama. Država nije ni instrumentalni čuvar (objekt) vlasti-biti koju ima vladajuća klasa, ni subjekt koji ima onu količinu vlasti koliku, u određenom suočenju, oduzima kla sama: država je mjesto strateške organizacije vladajuće klase u odnosu na potlačene klase. To je mjesto i središte vladanja koje, međutim, ne posjeduje svoju vlast. Tada sam insistirao na činje nici da se političke borbe koje se odnose na državu (jer narodne borbe se nikada ne iscrpljuju u državi) ne nalaze izvan države, već, su sadržane u njezinoj okosnici, te sam iz toga izvlačio po litičke zaključke. T e analize znatno utječu na pitanje prijelaza u socijalizam, pa je to razlog zbog kojeg se na njima zadržavam. Ali, to ne znači da i ovdje nema temeljnih razlika između marksizma i Foucaultovih analiza: 1. Polje konstituiranja vlasti je nejednaka relacija odnosa snaga, ali se njegova stvarnost ne iscrpljuje u modalitetima vla danja. Vlast uvijek ima određen temelj; u klasnoj podjeli i što se tiče klasne borbe" to je: a) eksploatacija, korištenje viška vrijednosti u kapitalizmu; b) kfasni položaj u raznim aparatima i postupcima vlasti, ne samo u državi: položaj je najvažniji u organizaciji aparata izvan same države; c) državni aparat, iako ne uključuje sve aparate i postupke vlasti, nije nepropusan za one koji se smještaju izvan njemu svojstvenog prostora. Rclaciono polje vlasti koje obuhvaća klase odnosi sc na stvaran si stem rasporeda položaja u čitavoj društvenoj podjeli rada, a temeljno ga (iako ne isključivo) određuje eksploatacija. Odatle klasna podjela, pa tako i klasne i narodne borbe. Zato možemo smatrati da svaka borba, čak i heterogena klasnim borbama u pravom smislu (borba muškarac-žena na primjer), dobiva svoj smisao u društvu gdje država svaku vlast koristi (falokracija ili porodica, ovisno o slučaju) kao klasnu vlast, samo ukoliko klasne borbe postoje i omogućuju drugim borbama da se razvi jaju (to ostavlja otvorenim pitanje povezanosti, stvarne ili ne, željene ili ne, tih borbi s klasnim borbama). 151
Za Foucaulta se, međutim, odnos vlasti uvijek temelji na samom sebi postajući običnom »situacijom« kojoj je vlast uvijek imanentna, a pitanje koja vlast i zašto, kod njega uvijek djeluje ništavnim. Čvoma i nezaobilazna aporija Foucaultova djela do biva precizan rezultat: slavni otpori, prijeko potreban element svakog stanja vlasti, kod njega ostaju čisto proizvoljan izraz, jer nemaju nikakav temelj; oni su samo afirmacija principa. Kao što se često kaže, iz Foucaulta možemo izvesti samo gerilu' i pojedinačno uzdrmavanje vlasti; osim toga, polazeći od Fou caulta, nikakav otpor nije ni moguć. A ko je vlast uvijek pri sutna, ako je svaka situacija vlasti imanentna njoj samoj, zašto bi postojao otpor? O dakle bi dolazio otpor i kako bi bio m o guć? Staro pitanje na koje, kao što znamo, tradicionalna filozo fija politike odgovara s pomoću prirodnog prava i društvenog mira; bliže nama, Deleuze odgovara s pomoću želje-utemeljitelja, što sigurno nije dobar, ali je ipak nekakav odgovor. Kod Fou caulta to pitanje, međutim, ostaje bez odgovora. Uzalud se trudimo, apsolutizacija vlasti koja se uvijek od nosi na nju samu nužno dovodi do ideje o Gospodaru-Vlasti, primarnom utemeljitelju svake borbe-otpora. Vlast, dakle, iz vorno i konstitutivno preokreće borbe, a one su samo njen za stupnik, ako ne opravdanje. Između Foucaultove nemogućnosti otpora i današnje koncepcije vlasti (države) kao vječnosti radi kalnog Zla razlika je manja nego što se čini. Znači, svaka borba može samo podržavati vlast, nikada je ne obarajući, jer borba nema drugog temelja nego što je njezin vlastiti odnos s vlašću, odnosno njen temelj je uvijek sama vlast. Naši »novi filozofi«, posebno B. H. Levy, opravdano se mogu pozivati na Foucaulta pokazujući se kao njegova posljednja istina, više nego kao po sljednja posljedica. 2. Borbe u svom materijalnom temelju uvijek imaju primat u odnosu na institucije-aparate vlasti (posebno država), iako se uvijek nalaze unutar njihova polja. S druge strane, treba se do bro čuvati da ne upadnemo u esencijalističko shvaćanje vlasti (uključujući državne) nasuprot kojoj postoje borbe (društveno) koje je mogu srušiti samo ako su izvan vlasti. Ponavljam, me đutim, da to još podržavaju C. Lefort i autori oko časopisa 152
»Libre«7 kritizirajući Foucaulta i marksizam polazeći od otrca nih fraza tipa ustanovljavajućeg društvenog, što je potpuno izvan ustanovljene vlasti. No borbe mogu srušiti vlast, a da pikada zapravo ne budu izvan nje. Takvo rušenje u Foucaultovoj koncepciji nije moguće ne zato što on, nakon i zajedno s marksizmom, smatra da je pri roda vlasti relaciona i da borbe otpori nikada nisu apsolutno Izvan vBBll,' M ! EIMlg Ufngni lUžlugar 'Vlast f-otpor se* kod Foucaulta pojavljuju kao dva potpuno ekvivalentna pola u od nosu: otpori nemaiu temelja. Tako pol »vlast« postaje primaran. To u Foucaultovu sugestivnom, dakle aproksimativnom jeziku dovodi do permanentnog mijenjanja pojma vlasti: taj pojam ponekad označava odnos, odnos vlasti, ponekad, a često istoieđan od polova odnosa vlast-otpor. Zbog nedostatka temelja otporima, vlast se esencijalizira i apsolutizira postajući pol »suprotan« otporima, supstanca koja ih obuhvaća svojim širenjem, primaran i odlučujući pol naspram otpora. Odatle Foucaultov problem: kako u tom slučaju izbjeći zamku domi nacije koja se nikada ne može zaokružiti, vlast koja ima apso lutnu privilegiju nad otporima, otporima koje vlast uvijek lovi u zamku? Jedino je jedan odgovor moguć: treba izbjeći vlast koja je po novno postala supstanca, pošto-poto otkriti nešto drugo, a ne otpore uklopljene u vlast, nešto što je konačno i radikalno izvan vlasti koja je postala osnovni i apsolutni pol u odnosu, da ne govorimo kako to potpuno ugrožava zaključke analize vlasti upravo kao odnosa. To nešto je Foucault otkrio u onome što naziva »pukom«: to je »nešto u društvenom tijelu, u klasama, u grupama, u samim individuama što na stanovit način izmiče od nosima v lasti. . . što im je granica, naličje, odraz. . . To je ona što svakom koraku vlasti odgovara pokretom da se od toga os lobodi.«8 Dakako, »puk« je isto tako nezasnovan izraz, kao i otpori. Ali Foucault je tome pribjegao kao nečemu što može ograničiti vlast samo ako joj »izmiče« i od nje se »oslobađa«, samo ako je izvan odnosa vlasti, zato što je vlast u međuvremenu od odnosa ' u p . Cll. 8 Foucaultov intervju u »Rćvoltes logiques«, br. 4, zima 1977.
153
postala esencijalizirani pol odnosa. To je supstanca koja napada, koju možemo ograničiti samo ako je izbjegnemo, to je autoreproduktivni i razorni stroj koji možemo zaustaviti samo izvan nje gova polja. Za Foucaulta potpuno prirodno slijedi da se puk-otpori odmah mogu »integrirati« u vlast i ograničiti »ako odrede strategiju«. Taj bijeg od vlasti je zapravo, dublje gledajući, bijeg prema naprijed. To nešto što zaustavlja svemoć tako apsolutizirane vlasti susreće se samo s prazninom. Neutemeljen otpor, supstancijalizirana vlast, Foucault završava s prazninom nasu prot vlasti koja više nije odnos, relacija, već fagocitna bit. Nije uopće potrebno pribjegavati nečemu što je apsolutno izvan vlasti i njezinih postupaka da bi se ograničila njihova pret postavljena, nepromjenjiva svemoć, jer oni uvijek imaju svoje unutrašnje granice. Što se tiče države (ali isto je s postupcima klasne vlasti koji tu nisu uključeni), ta ograničenja su reproduk cija klasnih mjesta i pozicija koja je uvedena u državu: ona se odnose na njihov materijalni temelj. Vlast, uključujući njen državni oblik, nikada nije čista imanentnost. Država i vlast op ćenito nisu pol/bit suprotan borbama. Borbe uvijek imaju pri mat nad aparatima, što znači da je vlast odnos između borbi i prakse (eksploatatori-eksploatirani, vladajući-potlačeni), zato što je država kondenzacija odnosa snaga, zapravo odnosa borbi. Država, kao ni drugi uređaji vlasti, nema granice u nečemu ra dikalno izvan, i to ne zato što je ona svemoguć entitet pred vanj skom prazninom nego zato što u svojoj stvarnosti, unutar svog polja, sadrži granice koje su nametnute borbama potlačenih. Borbe potlačenih uvijek postoje u državi (općenito u postupcima vlasti) koja već postoji, što znači da ni država ni vlast nisu pri marni ratio borbi. Borbe su uklopljene u strateško polje uređaja i aparata vlasti, političke borbe koje se odnose na državu uklop ljene su u njeno strateško polje, ali nisu zbog toga nužno »inte grirane« u vlast vladajućih klasa. T o vrijedi ne samo za državu, već za sve aparate vlasti koji daleko nadrastaju državu shvaćenu u širokom smislu. Borbe su smještene s ovu ili s onu stranu područja države, ali to ne znači da su lokalizirane u apsolutno ižvan-mjesto vlasti. One su uvijek sastavni dio aparata vlasti, a zbog složene povezanosti države s postupcima vlasti u cjelini, one isto tako utječu na državu. Kao i u slučaju države, uklopljenost borbi u druge uređaje vlasti ne 154
znači nužno njihovu »integraciju« u njih. Svakako, ne uklopiti se u državu (ne baviti se politikom, na primjer, stara pjesma koja se ponovno javlja), nije dovoljno za neintegraciju u vlast, jer se ne možemo smjestiti izvan vlasti i izbjeći odnose vlasti: samim ostajanjem izvan države ne može se izbjeći da budemo ulovljeni u zamku vlasti. To je mnogo općenitiji problem koji se postavlja za sve postupke vlasti i za sve borbe, ma kakve bile i gdje god se nalazile.
Ne anticipirajući političke posljedice koje iz toga nastaju, za vršit ću s dvije bilješke što se posebno odnose na državu: 1. Uklopljenost narodnih borbi u državu ne rješava spe cifičan problem modaliteta istinske prisutnosti narodnih masa, u ovom ili onom obliku, u fizičkom prostoru ovog ili onog aparata. Država nije samo odnos, već materijalna kondenzacija odnosa snaga: ona ima specifičnu okosnicu koja za stanovite aparate podrazumijeva isključenost fizičke i neposredne prisutnosti na rodnih masa unutar nje. Iako su mase neposredno prisutne u aparatima, kao što su, na primjer, škola, vojska s nacionalnim regrutiranjem ili — posredstvom njihovih predstavnika — iz borne institucije, one se fizički d rle na odstojanju od aparata kao što su policija, sudstvo ili uprava. Ali u ovom posljednjem slučaju, političke borbe realno ne ostaju izvan strateškog polja države. Čak ako su mase fizički is ključene iz određenih aparata, njihove borbe uvijek utječu u tim aparatima, iako se oni ovdje, u stanovitom smislu, očituju na di stanci i posrednim putem (osoblje države). Obrise fizičkog isklju čenja narodnih masa iz države ni ovdje ne treba shvatiti kao ro vove i zidine izoliranosti države-tvrđave opkoljene samo izvana, odnosno kao brane koje uistinu dovode do nepropusnosti države pred narodnim borbama slijedeći sumnjive topografske metafore. Prije je riječ o nizu zaslona koji se pokazuju kao zasloni odraza nnrodnih borbi u državi. Više nego ikada danas to jasno vidimo u aparatima kao Što su policija, sudstvo ili uprava, koji su podijeljeni i ispresijecani narodnim borbama na distanci. To se još jasnije vidi u stanovi tim oblicima države gdje možemo konstatirati prividno para doksalan i neobjašnjiv fenomen, ako ne vodimo računa o činje155
nici da su narodne borbe u svakom slučaju i uvijek uklopljene u državu. Te borbe se unutar države posebno intenzivno izražavaju upravo u onim oblicima države koji multipliciraju zaslone u di stanciranju masa od njihova fizičkog prostora: ti zasloni se u ovakvim slučajevima pokazuju zapravo kao pravi odjek i proši renje narodnih borbi u državi. To smo utvrdili u slučajevima voj nih diktatura koje su donedavno pustošile Portugal, Grčku i Špa njolsku. Suprotno tradicionalnim fašističkim režimima, koji su u sebe uključili stanovite narodne klase putem masovnih fašističkih stranki i sindikata, ti sistemi uvijek su ostajali na distanci od masa ili su ih držali po strani. Oni realno nisu bili nepropusni za narodne borbe, ali su ih drugačije koristili nego fašistički režimi. Dokaz tome je da oni nisu bili srušeni pod udarom frontalnih, otvorenih, masovnih napada — što su organizacije otpora tim režimima dugo vremena željele — već zbog unutrašnjih kontra dikcija i podjela, kojima su narodne mase, iako na distanci, bile primarni faktor. 2. Igrati ili ne igru vlasti, integrirati se ili ne u državu, ovisi dakle o slijeđenoj političkoj strategiji, dok za Foucaulta »puk« treba odrediti strategiju koja bi ga »integrirala« u supstancijaliziranu vlast da može napustiti apsolutno izvan-mjesto vlasti, zapravo ne-mjesto i ponovno se smjestiti u mreže vlasti. Ali: a) Znamo da se strategija mora temeljiti na samostalnosti organizacija narodnih masa: postići samostalnost za političke or ganizacije, međutim, ne znači izaći iz strateškog područja odnosa snaga države-vlasti, kao što za druge organizacije (sindikalne i ostale) to ne znači staviti se izvan odgovarajućih uređaja vlasti — kao da je uopće moguće — prema staroj anarhističkoj iluziji, u najboljem smislu riječi. Organizirati se na području vlasti isto tako ne znači, u prvom kao ni u drugom slučaju, da se organi zacije moraju izravno uklopiti u fizički prostor institucija (to ovisi o konjunkturama), niti da one trebaju iscrpiti njihov sa držaj (upravo suprotno). b) Isto tako znamo da narodne mase, usporedo sa svojom eventualnom prisutnošću u fizičkom prostoru državnih aparata, moraju zadržati i permanentno razvijati žarišta i mreže koje se nalaze na distanci od tih aparata: to su pokreti neposredne de mokracije u bazi i samoupravljačke mreže. Ali, politički ciljevi se ne nalaze izvan države ni izvan vlasti, prema simplicističkim 156
iluzijama o antiinstitucionalnoj čistoći. Osim toga, smjestiti se pošto-poto izvan države, misleći da se tako smještamo izvan vlasti (a to je nemoguće), često može biti najbolji način da se ostavi otvoreno polje etatizmu. Ukratko, to na strateškom polju znači uzmaći pred protivnikom.
151
IV
Državno osoblje
Ove analize postat će jasnije kada budemo govorili o držav nom osoblju. Slučaj državnog osoblja pokazuje da klasne borbe ispresijecaju i konstituiraju državu, da u njoj poprimaju speci fičan oblik i da taj oblik ovisi o materijalnoj okosnici države. Klasne kontradikcije sadržane su u državi kroz unutrašnje podjele u okviru državnog osoblja u širokom smislu (razne drža vne birokracije, administrativna, vojna, policijska, itd.). Iako je to osoblje društvena kategorija koja ima vlastito jedinstvo, što je posljedica organizacije države i njene relativne samostalnosti, ono ipak ne napušta klasno mjesto (ne radi se o društvenoj grupi pored ili iznad klasa), i tako je podijeljeno. Klasno mjesto razli čito je od klasnog porijekla (odnosno od klasa iz kojih je to oso blje nastalo), a odnosi se na položaj tog osoblja u društvenoj podjeli rada kakva se kristalizira u kosturu države (uključujući oblik specifične reprodukcije podjele umni/fizički rad unutar sa mog rada koncentriranog u državi): to je pripadnost ili položaj buržoaske klase za visoke sfere tog osoblja, a sitna buržoazija za srednje i niže ljestvice državnih aparata. Kontradikcije i podjele unutar bloka na vlasti suzbijaju se, dakle, unutar visokih sfera državnog osoblja. Osim toga, zbog pripadnosti velikog dijela državnog osoblja klasi sitne buržoazije, nužno je da narodne borbe upotrebljavaju to osoblje. Kontra dikcije vladajuće klase-potlačene klase suzbijaju se kao odvoje nosti tih dijelova državnog osoblja od čisto buržoaskih vrhova, a izražavaju se kao pukotine, prijelomi i podjele unutar državnog osoblja i državnih aparata. Dakako, te podjele se ne odnose samo na opći odnos snaga nego i na-vlastite zahtjeve osoblja u podjeli rada unutar države. Isto tako, kontradikcije vladajuće klase-po tlačene klase odražavaju se na osoblje države veoma složeno zbog specifičnosti tog osoblja kao odvojene društvene kategorije. 158
To, međutim, ne znači da klasne kontradikcije ovdje ne postoje. Borbe narodnih masa ne prodiru u državno osoblje samo kada su te mase fizički prisutne u državnim aparatima, niti samo u aparate u kojima su prisutne: to bi bio slučaj da grupe koje se nalaze iznad ili pored klasa treba okrenuti na svoju stranu. Klas na borba prisutna je u državnim aparatima, iako se izražava na distanci: državno osoblje zbog svoje klasne pripadnosti nalazi se u klasnoj borbi. Borba raznih narodnih klasa prodire u državu na različit način: srednji i niži stupnjevi osoblja državnih aparata pripadaju klasi sitne buržoazije, odatle kontradikcije i pozicije sitne buržoazije, u svom odnosu s vladajućim klasama, koje na nju izravno utječu. Borbe radničke klase općenito se suzbi jaju kroz njezin odnos (konfliktni ili saveznički) sa sitnom bur žoazijom. Borbe narodnih masa permanentno ugrožavaju jedinstvo državnog osoblja u službi vlasti i hegemone frakcije. Te borbe poprimaju specifične obliike: one se prislanjaju uz materijalni kostur države, slijede nit svoje relativne samostalnosti i ne od govaraju podjelama u klasnoj borbi. One često poprimaju oblik »svađe« između članova raznih državnih aparata i grana, radi pukotina i reorganizacije države u općem kontekstu klasnih kon tradikcija, te oblik zadjevica među klikama, stražama ili raznim državnim tijelima unutar svake grane i aparata. Cak ako sc klas ne pozicije državnog osoblja suzbijaju izravnim i jasnijim polari ziranjem tog osoblja, to uvijek slijedi posebne putove zbog svoj stvenog načina na koji se društvena podjela rada reproducira unutar određenog državnog aparata (taj proces poprima različite oblike u vojsci, školskom sistemu, u policiji, crkvi, na primjer); ali isto tako zbog ideoloških mehanizama unutar aparata. Vladajuća ideologija, koju država reproducira i nameće, isto tako ima funkciju da konstituira unutrašnju vezu državnih apa rata i jedinstvo njihova osoblja. Ta ideologija upravo je ideologi ja neutralne države, predstavnik općeg interesa i volje, arbitar među klasama u borbi: uprava ili sudstvo iznad klasa, vojska kao stup nacije, policija kao čuvar republikanskog poretka i slo boda građana, uprava kao pokretač efikasnosti i opće dobrobiti. Vladajuća ideologija u državnim aparatima poprima takav oblik: ali ideologija u njima ne vlada nepodijeljeno, jer su ideološke podskupine potlačenih klasa isto tako kristalizirane, pod domi 15«i
nacijom te ideologije, u državnim aparatima. Te zadatke vladaju će ideologije često prihvaćaju čitavi dijelovi državnog osoblja kao ono što dobivaju u uspostavljanju društvene pravde i »jed nakih mogućnosti« građana, u ponovnom uspostavljanju »rav noteže« u korist »slabijih«, itd. Narodne borbe u očima subje kata koji su već raspoređeni po svojoj klasnoj pripadnosti nužno podižu veo s realne prirode države, te veoma naglašavaju po djele, kontradikcije i cijepanja unutar državnog osoblja. To više što se ta borba najčešće vezuje uz zahtjeve državnog osoblja. Sve je to točno usprkos stanovitim ograničenjima u »politizaciji« državnog osoblja, što se duguje načinu na koji se klasna borba na njega odražava. Dijelovi državnog osoblja koji se priklanjaju narodnim ma sama često proživljavaju njihov revolt u okvirima vladajuće ideo logije, kakva je utjelovljena u okosnici države. Vladajućim kla sama i višim sferama države često ih suprotstavlja to što moć velikih ekonomskih interesa nad državom ugrožava ulogu države kao čuvara »poretka« i društveno-ekonomske »djelotvornosti«, razara državni »autoritet« i smisao tradicionalne »hijerarhije« unutar države. Oni, na primjer, zahtjev za demokratizacijom države često izražavaju ne kao utjecaj naroda na državne poslove nego kao restrukturiranje vlastite uloge arbitara iznad društvenih klasa. Oni zahtijevaju »dekolonizaciju« države u odnosu na ve like ekonomske interese, što, u njihovim očima, znači povratak čistoći — koja se pretpostavlja kao moguća — države, koja bi im omogućila da preuzmu ulogu političkog rukovođenja. Tako čak ni oni dijelovi državnog osoblja koji naginju na rodnim masama ne samo da ne dovode u pitanje reprodukciju društvene podjele rada unutar državnog aparata — hijerarhijska birokratizacija — nego uopće ne dovode u pitanje političku po djelu na rukovodioce i rukovođene, koja je utjelovljena u državi. Drugim riječima, oni ne dovode radikalno u pitanje svoje vla stito mjesto i ulogu s obzirom na narodne mase. Ništa nije jasnije od dubokog nepovjerenja koje pobuđuju inicijative masa tipa samoupravljanja ili neposredne demokracije u tim dijelovima državnog osoblja, koje je, osim-toga, sklono svojoj demokratiza ciji. Granice u politiziranju državnog osoblja zapravo su poslje dice materijalnog kostura države na njega, pa su, prema tome. 160
kosupstancijalne mjestu tog osoblja u društvenoj podjeli rada. Ograničenja vezana uz postupke državnog osoblja mogu se od straniti samo pod uvjetom da se radikalno transformira institu cionalna okosnica, i s pomoću te transformacije. Suprotno čita vom nizu iluzija, samo pomicanje ulijevo jednog dijela državnog osoblja nikako ne može biti dovoljno za transformaciju odnosa država-narodne mase. Rješenje tog problema isto tako nije samo u premještanju državnog osoblja, bilo da ključna mjesta u drža vi zauzmu borci »odani stvari« narodnih masa, bilo u prozaični jem obliku, da dođe do demokratizacije u regrutiranju osoblja, u korist subjekata narodnog klasnog porijekla. Te mjere nisu nevažne, ali su sekundarne s obzirom na temeljni problem trans-1 formacije države u odnosu na narodne mase. Bez takve trans formacije možemo se kladiti da će novo osoblje završiti, ili za početi, uzdizanjem na visinu svoje funkcije i reproduciranjcm postupaka koji nastaju iz državne strukture: postoje brojni povi jesni primjeri za to. Ako treba transformirati državu da bi se promijenili postupci njenog osoblja, u kojoj mjeri možemo, u transformaciji državnog aparata, računati na osoblje koje se priklanja narodnim masama? Dakako, treba istaći otpore samog državnog osoblja, a da ne go vorimo o osoblju koje ostaje vjerno svojoj ulozi psa čuvara bloka na vlasti. Zbog svog mjesta u društvenoj podjeli rada koja jc utjelovljena u državi, to osoblje najčešće se priklanja narodnim masama, barem u prvo vrijeme, samo pod uvjetom određenog kontinuiteta države. Osim toga, često se priklanja narodnim ma sama da se osigura kontinuitet države, kontinuitet za koji im se čini da ga moć velikih ekonomskih interesa ili »feudalnosti« nad državom dovodi u pitanje, kao i zbog prijeloma i otpora do ko jih može doći u društvenom ili »nacionalnom« tijelu. Taj stav, što sc stalno pokazuje, ne odnosi sc samo na zaštitu korporatističkih privilegija koji su, uostalom, očiti. Nije bitno sto državna birokracija ima svoje interese za mjesto koje treba braniti, tako da možemo govoriti o »interesu za stabilnost«* države koji jc svojstven čitavu njezinom osoblju. Usporedo s danas znatnim • C laus Offe, Strukturproblem e ties Kapitalistischen Studies, 1973, i J. H aberm as, Legiliniationsproblem e in Sputkupinilismus, 1973. II
O rlo v u . vlu»f. io ciJu ll/u m
161
proširenjem državnog osoblja, znatan dio državnog osoblja do vodi u pitanje privilegije javne funkcije. Iako ta situacija neo sporno pomaže njegovu politiziranju ulijevo, ona ipak pokazuje ograničenja materijalnog kostura države. Sve se to politički od ražava na prijelaz u demokratski socijalizam: kako se osloniti na danas odlučujući faktor politizacije ulijevo širokih slojeva držav nog osoblja vodeći računa o ograničenjima i »upravljajući« tim osobljem koje uvijek može skrenuti udesno, ali ne gubeći iz vida prijeko potrebne transformacije države? Kao što vidimo, to nas vraća na problem oblika, sredstava i ritma transformacije tog aparata.
Zaključimo ovaj dio: samo ova teorijska koncepcija države, samo ova teorija kapitalističke države može voditi računa o raz ličitim oblicima i transformacijama te države. Samo ona može povezati posljedice promjena proizvodnih odnosa/društvene po djele rada na državu i promjena u klasnim borbama, posebno u političkim borbama. Samo shvativši uklopljenost političke domi nacije u materijalni kostur države kao kondenzacije odnosa sna ga, možemo prekinuti s dogmatičkim formalizmom tipa »svaka kapitalistička država je buržoaska država«, te shvatiti složenu ulogu političke borbe u povijesnoj reprodukciji te države. Pod sjetit ću na polja koja provođenje prijašnjih analiza može bolje razjasniti. 1. Prije svega, specifičnost države i njezinih aparata i gra na u određenoj zemlji, kroz njenu povijesnu reprodukciju i nje zine transformacije: francuska država, na primjer. Ako ta država ostvaruje opća određenja kapitalističke države u odnosu na pro izvodne odnose i njihove transformacije, ona ipak pokazuje vla stite specifičnosti koje je obilježavaju u svim transformacijama. Specifičnosti se, međutim, mogu shvatiti samo razmatrajući in stitucionalnu okosnicu države, određenog aparata, kao konden zaciju političkih odnosa koji su obilježili francusku društvenu formaciju. Ako škola, vojska ili ideološki aparati države u Fran cuskoj u svom konstituiranju i transformiranju izražavaju stvar nost vezanu uz proizvodne odnose/društvenu podjelu rada i nji hove promjene (kapitalistička škola, kapitalistička vojska, kapi 162
talistički ideološki aparati), ona isto tako govori o političkim od nosima. Okosnicu škole u Francuskoj možemo shvatiti samo ako je promatramo kao kondenzaciju posebnih odnosa između bur žoazije i sitne buržoazije (stare i nove). Isti je slučaj s vojskom (odnosi buržoazija-seljaštvo) ili s ideološkim aparatima (odnosi buržoazija-intelektualci), a da ne govorimo o slavnom centrali zmu jakobinske države koji se odnosi na institucionalnu speci fičnost i mjesto državne administracije-birokracije, čija stvarnost iziskuje analognu analizu. To se na svoj način ne odnosi samo na posebne odnose između buržoazije i radničke klase u Fran cuskoj nego isto tako na francusku revoluciju, pa čak i na spe cifičnosti odnosa između buržoazije-zcmljišnog plemstva u apso lutističkoj državi. 2. Zatim transformacije države ovisno o stadijima i faza ma kapitalizma, te različiti oblici države i poretka. Na primjer, diferencijacije u bloku na vlasti i odnosima snaga medu njego vim komponentama, premještanje hegemonije jedne klase ili frakcije na neku drugu, promjene društvenih klasa, njihove stra načke zastupljenosti, odnosa bloka na vlasti s klasama-osloncima (sitna buržoazija, seljaštvo), organizacije radničke klase i njenih strateških odnosa s buržoazijom, kondenziraju se u državi. Odra žavaju se na organizaciju svakog aparata, na relativnu samostal nost države u odnosu na vladajuće klase, na funkcioniranje i oblik unutrašnjih kontradikcija države, na konfiguraciju organi zacione okosnice i dominaciju jednog aparata nad drugim, na premještanje granica između represivnih, ideoloških i ekonom skih aparata, na promjene u raznim funkcijama države, na orga nizaciju državnog osoblja. Kondenzacija političke borbe u državi pokazuje tako razlike: a) Između oblika države ovisno o stadiju i fazi kapitalizma: liberalna država konkurentskog kapitalizma, intervencionistička država monopolističkog imperijalističkog kapitalizma, država u današnjoj fazi monopolističkog kapitalizma. b) Između demokrutsko-parlamentamc države i ekstremnog oblika države (fušizum, vojna diktatura, bonapartizam), ovisno o 9tadiju i fazi. n<
163
c) Između različitih oblika demokratsko-parlamentarne države (predsjednički, parlamentarni, itd.) i između različitih iz nimnih oblika države. 3. Samo ovaj smjer istraživanja omogućuje analizu sadašnjeg oblika države u razvijenim kapitalističkim zemljama: autoritar nog etatizma. To će biti predmet posljednjeg dijela ovog teksta.
164
TREĆI
DIO
Država i ekonomija danas
Ekonomsku ulogu države danas vidimo, osjećamo, bez pre stanka ponavljamo: neki teoretičari vlasti, međutim, još se ne bave tim stvarima koje su u njihovim očima veoma odbojne, što ih ne sprečava da naširoko raspredaju o Vladaocima, Despotima i Gospodarima. Inflacija, nezaposlenost, kriza to su fenomeni koje usput i prema prilici žale, ali oni se — nije li tako? — ne mogu odnositi na više sfere koje ih zanimaju: Vlast, Država, Po litičko. Ostavimo ih u njihovim oblacima: ekonomska uloga države veoma je realna. Analiza kapitalističke države (i vlasti), u konstitutivnom od nosu s ekonomijom, ne može se zaustaviti na uspostavljanju od nosa s proizvodnim odnosima i kapitalističkom društvenom po djelom rada u općenitom smislu. Oni se, u svojoj reprodukciji u različitim stadijima i fazama kapitalizma, očituju u ekonom skoj funkciji države: čitavo njeno djelovanje, bilo da se radi o represivnom nasilju, ideološkom nametanju, disciplinskoj nor malizaciji, organizaciji prostora i vremena ili postizanju sugla snosti, vezano je uz ekonomske funkcije, ovaj put u preciznijem smislu riječi. Danas više nego ikada, to vrijedi za strahoviti eta tizam koji možemo uočiti. Ako želimo izbjeći banalnosti, etatizam — jer riječ je upravo o njemu — ne možemo shvatiti bez ispitivanja ekonomskih funk cija današnje države. O tome ću govoriti u ovom dijelu sukce sivno se približavajući: to mi se čini strogim zahtjevom, ako ne želimo sve pomiješati. Ovdje ću se, dakle, koncentrirati na ulogu države u pretjeranoj akumulaciji-devalorizaciji kapitala te u upravljanju-reprodukciji radne snage. Etatizam je, međutim, bit no politička realnost: njegov točan domet moći ćemo shvatiti tek u slijedećem dijelu gdje ću govoriti upravo o njemu ulazeći u specifičnosti klasnih transformacija i njihovih odnosa, političkih 167
borbi, nove ekonomske krize u njenom očitovanju na političku krizu i krizu države, s čisto političkim posljedicama ekonomskih intervencija države. Pertinentnost i značenje ekonomske uloge države u cjelini mogu se shvatiti samo shvaćanjem tih karakte ristika. Ako je tako, zašto tu ulogu treba posebno razmatrati? U svakom slučaju, to je specifična uloga, sadrži posebne aspekte i postavlja posebne probleme ljevici, u okviru općenite politike, kao u slučaju — sumnjamo u to — njezinog eventualnog dolaska na vlast, u Francuskoj ili drugdje. Iako je ekonomsko djelovanje države specifično, to ne znači da ono nema politički sadržaj: to možemo pokazati prihvativši razmatranje tog djelovanja u nje govoj pravoj stvarnosti. Bježeći u politicizam, ne možemo pobi jediti tehnokratizam ljevice koji danas poprima značajne raz mjere. Naposljetku, ograničavajući se u ovom dijelu na ekonomske funkcije države, neću ulaziti u njihovo iscrpno ispitivanje. Mark sističko istraživanje tog pitanja raspolaže istančanim analizama koje neću ponavljati. U sadašnjoj ideološkoj konjunkturi treba insistirati na toj točki: poznavanje niza točaka koje se odnose na monopolistički kapitalizam i današnje ekonomsko djelovanje države, točaka koje se danas gotovo očito pokazuju, isključivo dugujemo — ne treba oklijevati u upotrebi termina — mark sističkoj teoriji i dugoj borbi koju je vodila, i još uvijek vodi, protiv službene »ekonomske znanosti« uključujući njenu neoliberalnu varijantu. Ići ću još dalje: usprkos svim kritikama koje možemo uputiti — kao što sam učinio — teoretiziranju III internacionale o državi, ne možemo osporiti njen važian doprinos u osvjetljavanju nekih osnovnih aspekata ekonomske uloge države. Na tom području je isto tako već odavno proklamirano da je »aktualna« ekonomska realnost kapitalizma nadrasla marksi zam. Te proklamacije, zasnovane na poslijeratnom kapitalisti čkom vjerovanju, u osnovi pokazuju uvijek isti lajtmotiv: marksi zam, koji je upravo insistirao na ekonomskoj ulozi države, zane mario je tu ulogu; upravo je država uspjela u skladnoj repro dukciji organiziranog-planskog kapitalizma oslobođenog velikih kriza. Ovakvo dokazivanje vulgarizirao je u Francuskoj Ray mond Aron, a, bliže nama, ponovno ga nalazimo kod C. Ca168
storiadisa koji se, još nedavno, upustio u veoma šaljivo pisanje: »Iskustvo posljednjih dvadeset godina dopušta da vjerujemo kako povremene krize hiperprodukcije nisu neminovne u kapita lizmu, izuzev u krajnje ublaženom obliku manjih i prolaznih ,recesija’ . . . Marxova ekonomska teorija .zanemaruje’ učinak postupnog organiziranja kapitalističke klase, upravo s obzirom na savladavanje .spontanih’ tendencija ekonomije.«1 Sada zna mo na čemu smo!
/ ' L'lnstltulion imaglnalre de la s o c iiti, op. cit., str. 22.
169
I
O ekonom skim funkcijama države
Postalo je, dakle, prilično banalno, i to ne samo u kontekstu marksističke diskusije, insistirati na postupcima države s obzirom na akumulaciju i reprodukciju kapitala. To djelovanje države, međutim, ne počinje s državom monopolističkog kapitalizma: takozvana »liberalna« država iz stadija konkurentskog kapita lizma imala je isto tako važnu ekonomsku ulogu. Što se tiče da našnje države, njena ekonomska uloga nije samo rezultat pra vocrtne akumulacije raznih ekonomskih funkcija, gdje se jedne, duž povijesti kapitalizma, pridodaju drugima. Današnja je drža va, zbog niza prijeloma, kvalitativno drugačija, kako od liberal ne države, tako od države iz faza koje su prethodile monopolističkom kapitalizmu. Da bismo zaokružili tu razliku, treba točno shvatiti današnju povezanost recipročnih prostora političkog (država) i reproduk cije kapitala, ekonomije, te učinke te povezanosti na razgraničavanje odvojenih prostora države i ekonomije. Nije riječ o dva mjesta ili prostora s recipročnim granicama koje ostaju apsolut no iste duž čitave povijesti kapitalizma, a jedina razlika bila bi u činjenici da jedan od njih (država) sve više »sudjeluje« u dru gom (ekonomija). Drugim riječima, razlika se ne odnosi na po stupno i sve veće prožimanje dvaju prostora čiji obrisi ostaju go tovo identični. Odvojeni prostor, predmet, pa dakle i sadržaj političkog i ekonomije mijenjaju se ovisno o raznim načinima proizvodnje. To je isto tako u različitim stadijima i fazama kapitalizma, upravo zato što je kapitalizam način proizvodnje s proširenom reprodukcijom. Sadašnja promjena prostora ekonomskog i po litičkog predstavlja »transformirani oblik« njihova odvajanja u kapitalizmu. To relativno odvajanje danas nije poništeno odlu čujućim sudjelovanjem države u ekonomiji, što bismo mogli po 170
misliti ako današnje transformacije shvatimo samo kao rastuće prožimanje dvaju područja s nepromjenjivim granicama. Odvaja nje se pojavljuje u novom obliku, jer se mijenja konfiguracija tih područja, države i ekonomije. Treba se, dakle, čuvati svakog topološkog i slikovitog pri kazivanja odnosa između države i ekonomije, za što je posebno bio odgovorap Engels opisavši djelovanje države svoga vremena u obliku intervencije u održavanju i reprodukciji »općih vanj skih uvjeta« proizvodnje*. To, barem za stanovito razdoblje ka pitalizma, može značiti da su odnosi između države i ekonomije bili vanjski odnosi, dok je, međutim, kapitalistička odvojenost države i ekonomije u kapitalizmu uvijek bila samo specifičan oblik prisutnosti države u proizvodnim odnosima. Samo uz ovu namjernu rezervu možemo nastaviti upotrebljavati uobičajeni pojam »intervencije« države u ekonomiji koji se, bez toga, na lazi u opasnosti da konotira upravo nešto vanjsko. Naposljetku, uzimajući Engelsov izraz doslovno, nalazimo se u opasnosti da razliku između liberalne države i današnje države svedemo samo na činjenicu da, u prvom slučaju, država intervenira samo na rubovima ekonomije, dok danas cilja na središte. Dodirne točke države i ekonomije sc mijenjaju, a ekonomski prostor uvijek ostaje nepromjenjiv. Upravo u promjeni odvojenih prostora države i ekonomije sadržana je današnja uloga države u akumulaciji i reprodukciji kapitala. Upravo zbog promjena u proizvodnim odnosima, dru štvenoj podjeli rada, reprodukciji radne snage, korištenju viška vrijednosti i e k s p lo a ta c iji, pgjručja. koja su ranije bila »mar ginalna« (kvalifikacija radne snage, urbanizacija, transport, zdravstvo, okolina, itd.) izravno sc uklapa u pros tor-proces re produkcije i vrednovanja kapitala proširujući ga i mijenjajući, tako da uloga države u tim područjima dobiva novi smisao. Upravo transformacija ekonomskog prostora-proccsa mijenja njegove dodirne točke s državom, tako da država sve više djeluje u središtu reprodukcije kapitala. Usporedo s tim. prostor države sc proširuje i mijenja, jer sc čitavi sektori vrednovanja kapitala i reprodukcije radne snage (između ostalog državni i naciona
pjg
• Točan Engelsov izraz je die allgemeine aiiisere Bedingungen. u Anti-DUhring. MEV, t. XX, str. 260.
171
lizirani kapital) sada izravno uključuju u državu: država danas ima takvu ulogu u ekonomiji zato što to više nije ista država kao prije. Ekonomsko djelovanje države korelativno je promjeni nje nog vlastitog prostora, pa se više ne može promatrati izdvojeno, kao da se izvana dodaje nepromjenjivoj državnoj zbilji: to djelo vanje mora se shvatiti s njegovim specifičnim mjestom u okviru reorganizacije čitave države. To, međutim, vrijedi i u suprot nom smislu: funkcije države u cjelini, bile one represivne, ideo loške ili druge prirode, ne mogu se shvatiti odvojeno od njene nove ekonomske uloge. Osim toga, u stadiju konkurentskog kapitalizma, pa čak i u prvim fazama monopolističkog kapitalizma, ekonomske funk cije države, u strogom smislu, bile su podređene represivnim i ideološkim funkcijama (ne svodeći se ipak samo na to). Osnovni postupci države sastojali su se u materijalnom organiziranju društveno-političkog prostora akumulacije kapitala: ekonomske intervencije u užem smislu lako su se izražavale ovisno o po trebama. Današnjom ulogom države u ekonomiji jnijenja se čitav politički prostor, pa ekonomske funkcije dobivaju dom i nantno mjesto u državi. Globalna promjena političkog prostora u današnjoj državi ne samo da prekriva dominaciju ekonomskih funkcija nego označava i smisao te dominacije. Nije riječ samo o novim ekonomskim aktivnostima koje, kao takve, dominiraju nad drugim aktivnostima koje ostaju nepromijenjene. Operacije države u cjelini danas se reorganiziraju s obzirom na njenu ekonomsku ulogu. Osim za ideološko-represivne mjere, to vri jedi za njezino djelovanje u disciplinskoj normalizaciji, u struk turiranju prostora i vremena, uvođenju novih procesa kapitali stičke individualizacije i korporativnog sistema, u izradi strate ških govora, u znanstvenoj produkciji. Sve to omogućuje zna čajne institucionalne transformacije koje obuhvaćaju sve državne aparate, a njihova vodeća nit je upravo današnja ekonomska uloga države. Ekonomske funkcije države, dakle, nikako ne možemo raspr šiti u funkcije vršenja zakonitog nasilja i reprodukcije-nametanja vladajuće ideologije. Ekonomske funkcije izravno se vezuju uz ritam akumulacije i reprodukcije kapitala. One zadržavaju svoju specifičnost, tako da se neke velike unutrašnje kontra 172
dikcije države danas nalaze između njene ekonomske uloge i uloge održavanja poretka i organizacije suglasnosti. Te funkcije u stanovitoj mjeri slijede svoju vlastitu logiku, i ne mogu sc podvrći imperativima održavanja javnog reda: same eko nomske mjere stvaraju nered kojim država teško može vladati. One se više ne mogu podvrći organiziranju suglasnosti: one ugrožavaju sliku države kao čuvara dobrobiti i općeg interesa, jer odaju podređenost države interesima kapitala. To se događa zato što je ekonomsko sudjelovanje države danas u stanovitoj mjeri nestlačivo: država više ne može izbjeći posljedice ekonomskih funkcija time što ih ne izvršava. Varira jući ovisno o slučajevima i konjunkturama, ritam akumulacije kapitala državi izravno nameće te funkcije. Država sve teže može oblikovati svoju ekonomsku strategiju oko opće politike organi ziranja hegemonije. I dalje mora donositi odredbe koje su veoma bitne za reprodukciju kapitala, čak ako to dovodi do teških problema s obzirom na hegemoniju: te odredbe izazivaju kon tradikcije unutar samog bloka na vlasti, te između njega i podre đenih klasa, postajući tako veliki činilac u krizama koje, samim tim, nadrastaju običnu ekonomsku krizu. Krutost današnje države, vezana uz širenje koje je korelativno prostoru države i prostoru-procesu reprodukcije kapitala, znatno ograničava le pezu političkih izbora i taktičkih polja pogodnih za reproduk ciju klasne hegemonije. Proširenje države ne odnosi se na nje zinu moć s obzirom na ekonomiju, već, upravo suprotno, na njezinu ovisnost o njoj, jer odgovara podvrgavanju društveno-ckonomskih procesa u cjelini procesu akumulacije kapitala. Uvijek kada ekonomsko djelovanje države u cjelini isključivo ovisi o određenim »politikantskim« izborima i taktikama koje dogovore rukovodioci, djelovanje države se »natpolitizira«. Proces akumulacije kapitala izravno određuje ritam djelo vanju države, a u njoj se očituje kao artikuliran i uklopljen u cjelokupnu politiku. Svaka ekonomska mjera države ima takq politički sadržaj, i to ne samo u općenitom smislu doprinosa u akumulaciji kapitula i eksploataciji nego isto tako u smislu pri jeko potrebnog prilagođavanja političkoj strategiji hegemone frakcije. Ne samo da su političko-ideološke funkcije države sada podređene ekonoirckoj ulozi nego su ekonomske funkcije izruvno zadužene za reprodukciju vladajuće ideologije: odnosno, 173
to znači premještanje vladajuće ideologije prema tehnokratizmu, prema slici države kao čuvaru rasta i blagostanja, ukratko, prema ideologiji države-providnosti. Unutrašnje kontradikcije današnje države ne nalaze se, dakle, samo između njenog eko nomskog djelovanja i ideoloških operacija, već isto tako unutar samog ekonomskog djelovanja: posebno onog što je neposrednije vezano za potrebe monopolističke akumulacije i onog što se, ostvarivanjem nesigurnih kompromisa, odnosi na organiza ciju suglasnosti potlačenih klasa. Drugim riječima, riječ je o ekonomskoj politici, koja je sama po sebi veoma kontradiktorna. Treba, dakle, izbjeći dvostruku opasnost: ili da se ekonom ska aktivnost države na idealistički način »natpolitizira« svo deći je samo na političku volju hegemone klase i njenih ruko vodilaca; ili da se to djelovanje shvati na ekonomski način, od vojeno od politike države u cjelini, odnoseći se na bitne po trebe »produkcije« ili »tehnološke složenosti« današnjih društa va. Funkcije države utjelovljuju se u institucionalnu stvarnost njenih aparata: specifičnost funkcija podrazumijeva specijaliza ciju aparata koji ih ispunjavaju i uvodi posebne oblike društvene podjele rada unutar same države. Specijalizacija je dovela do shvaćanja kojim se ti aparati diferenciraju na represivne i ideološke državne aparate. Temelj na greška te koncepcije jest što državu ograničava na vršenje represije i reprodukciju vladajuće ideologije. Postoji niz državnih aparata koji isključivo vrše druge funkcije, a ne funkcije repre sije i reprodukcije vladajuće ideologije. Državni aparati koji nisu usmjereni na ekonomsku intervenciju isto tako imaju eko nomsku ulogu: na primjer uprava, sudstvo, vojska, škola, crkva, mas-mediji, itd. Ekonomska uloga države, zajedno sa čitavim nizom drugih aktivnosti, bila je sasvim zamračena isključivo u korist represije i reprodukcije vladajuće ideologije. Osim toga, u ranijim oblicima kapitalističke države, gdje je ekonomsko djelovanje države bilo podređeno vršenju represije i reprodukciji vladajuće ideologije, ipak je unutar države posto jao pravi, specijalizirani ekonomski aparat. Problem se danas postavlja još jasnije: ekonomske funkcije države, njihovo do minantno mjesto u državi, uvode nove oblike specijalizacije sta novitih postupaka države u vršenju tih funkcija. Reorganizacija, 174
širenje i konsolidacija pravog ekonomskog aparata države, prin cip restrukturiranja državnog prostora, mogu se shvatiti samo ako napustimo analogijski pojam diferenciranja na zatvorenom polju državnih aparata. Reorganizacija se istovremeno pojav ljuje u naglašenoj specijalizaciji specifičnih državnih aparata i grana (od Sekretarijata do Plana i INSEE, DGRST i raznih ekonomskih institucija, prelazeći preko ekonomskog i društve nog savjeta); u stvaranju jedinstvenih mreža medu aparatima, što prelaze preko raznih državnih aparata (to je danas slučaj s DATAR); u uvođenju odvojenih krugova unutar raznih držav nih aparata (razne specifične ekonomske komisije i direkcije u svakom državnom aparatu i grani, od vojske do škole i sud stva) na nivou centralnog i regionalnog ili lokalnog aparata; naposljetku, u specijalizaciji određenih postupaka raznih držav nih aparata (od Financijske komisije u Parlamentu, do područja nuklearnog naoružanja vojske, odjela tehničke obuke i perma nentnog obrazovanja u školskom aparatu). Taj aparat dobiva posebnu institucionalnu okosnicu, jer sve više koncentrira ekonomske funkcije države, čak i one koje su ranije bile podijeljene među različitim aparatima: neposredno pripojen procesu akumulacije-reprodukcije kapitala, više se ob likuje ritmom i kontradikcijama što su svojstvene tom procesu. Taj aparat najviše je obilježen krutošću koja je državi namet nuta sadašnjim procesom produkcije i reprodukcije kapitala, te usporedo izražava ograničenja i sužavanja lepeze političkih izbora i mogućih taktika u organizaciji klasne hegemonije. Taj uparat, koji je najmanje podložan nesigurnostima konjunktur nih politika različitih vlada, često slijedi vlastitu logiku, a ona je u relativnoj kontradikciji s općom državnom politikom: to dokazuje situacija u Sjedinjenim Državama i u najvažnijim evropskim zemljama u posljednja dva decenija. Ekonomski aparut najjasnije dokazuje kontinuitet države, iako je najneposrednije vezan za unutrašnje kontradikcije bloka na vlasti, kao i za kontradikcije između njega i potlačenih klasa. Dakako, ekonomski aparat države danas je jedno od privi legiranih sjedišta monopolističke frakcije koja ima hegemoniju unutar bloka na vlasti, a to nije slučajno. Značaj tog aparata ne ovisi, međutim, samo o njegovu mjestu u konfiguraciji držav ne vlasti: on ima organsku ulogu u reprodukciji ciklusa čitavog 175
kapitala, u svim aspektima i na svim područjima na koja se on rasprostire. Druge frakcije kapitala isto tako su u njemu za stupljene. Monopolistički kapital ima privilegirano mjesto iz među ostalog zato što taj aparat obavlja opće ekonomske funkcije države u sadašnjoj fazi kapitalizma. Suprotno čitavom nizu iluzija, za sada ću reći da se promjene u državnoj vlasti (posebno dovođenje u pitanje monopol ističke hegemonije) ne mogu automatski ili mehanički očitovati kao transformacije vla stite stvarnosti, a ovdje još manje nego u bilo kojem drugom aparatu. Kao što ekonomsko djelovanje države ne možemo shvatiti kao »čisto« i odvojeno od njenih drugih zadataka, isto tako ekonomski aparat države ne možemo shvatiti odvojeno od dru gih aparata i postupaka. Ovi posljednji, ma kakvi bili, izraža vaju i ekonomske funkcije, a unutar reorganizacije političkog prostora, restrukturiraju se s obzirom na formiranje i funkcio niranje ekonomskog aparata: institucionalno ostvarenje domi nacije ekonomskih funkcija države nad ostalim državnim funkci jama koncentrirano je u ekonomskom aparatu. Ubrzano i naglo slabljenje Parlamenta i institucija predstavničke demokracije u korist izvršne vlasti, povlačenje uloge političkih stranaka pred birokracijom i državnom administracijom, itd. isto tako dugu jemo današnjoj ulozi tog aparata. Možemo zacrtati čitavu povi jest transformacija vojske, škole, uprave ili sudstva, s obzirom na formiranje i konsolidiranje državnog ekonomskog aparata. Taj aparat, dakle, u potpunosti sudjeluje u političkom me hanizmu čitave države. On je politički uređaj, i to ne samo zato što djeluje u korist akumulacije kapitala, nego i zato što u spe cifičnom obliku izražava kompromise i političke taktike unutar države. Politički karakter u različitim stupnjevima prožima eko nomski aparat države u cjelini i sve njegove funkcije. Bilo bi potpuno pogrešno misliti da je taj aparat (i njegove funkcije) razdvojen na dva odvojena dijela: tehničko-administrativni pod-aparat, više ili manje politički neutralan, koji provodi tehničko-ekonomske mjere prijeko potrebne za svaki »proces proizvod nje«, ma kakav bio; političko-ekonomski nad-aparat, koji u sebi isključivo koncentrira postupke države u korist hegemone frak cije monopolističkog kapitala. — 176
Još ću se zaustaviti na ovoj krajnje upornoj iluziji o dvo strukoj prirodi države, koja se ovaj put izražava u analizama njenog ekonomskog aparata. Podsjećam da se korijeni te iluzije nalaze u ekonomsko-tehnicističkoj koncepciji samog procesa proizvodnje: proizvodne snage shvaćaju se, da tako kažem, na samostalnom nivou, odvojeno od proizvodnih odnosa, dok se klasna borba u ekonomiji svodi samo na proizvodne odnose. Temeljna kontradikcija bila bi između razvoja — slavnog »podruštvljavanja« — proizvodnih snaga, s jedne strane, proizvod nih odnosa — osobnih — s druge. Najprije se pretpostavlja podvojenost između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, koja se zatim smješta u raspolovljenu državu, što zatim eko nomski aparat dijeli nadvoje. »Prošireni« ekonomski aparat, što odgovara razvoju proizvodnih snaga, izražava ne samo funk cije za koje se pretpostavlja da su funkcije svake države, ma kakva bila, s obzirom na proizvodne snage, nego i već socijali stičke funkcije koje odgovaraju njihovu »podruštvljavanju«: to je u osnovi tehničko-administrativni aparat koji prilikom prije laza u socijalizam ne treba transformirati, već samo razviti. Jedino što treba transformirati jest političko-ckonomski aparat koji odgovara proizvodnim odnosima i klasnoj borbi, super-država monopola. Osnovna kontradikcija u ekonomskom aparatu jest suprotstavljanje tih dvaju dijelova. Netočne analize: iako proizvodne snage imaju vlastitu stvar nost koju moramo poznavati, one mogu postojati samo zajedno s, i pod primatom određenih proizvodnih odnosa. Klasna borba u samom je središtu radnog procesa: temeljna kontradikcija ka pitalizma je klasna kontradikcija između eksploatatorskc klase i eksploatiranih klasa. Ne postoje ekonomske funkcije koje svaka država mora obavljati s obzirom na »proizvodnju općenito«. Ove postoje samo uklopljene u klasnu borbu, pa prema tome imaju politički karakter i sadržaj. Ekonomski aparat države u čitavoj svojoj teksturi ima politički karakter. Temeljna kontra dikcija tog aparata nalazi se između taktika bitno polariziranih oko kapitala i njegove hegemone frakcije, monopolističkog kapi tala, te onih koje nameće borba eksploatiranih klasa: ova kon tradikcija, u različitim stupnjevima, presijeca sve mreže i grane ekonomskog aparata države. 12 Drlava, v la it, locljalliani
177
Sada ostaje da shvatimo razne i, prividno, heterogene eko nomske funkcije države u njihovoj organskoj povezanosti, a ne u obliku deskriptivnog nizanja-akumuliranja. Vodeća nit tog istraživanja treba biti tendencijsko padanje stope profita, a intervencije države moraju se u osnovi shvatiti kao uvođenje protu-tendencija tendencijom padanja, s obzirom na nove koordinate uspostavljanja srednje stope profita u sadaš njoj fazi; naposljetku, sve ekonomske intervencije države vezane su uz ovu temeljnu ulogu. Treba unaprijed reći da tendencijsko padanje profita uvijek djeluje u kapitalističkim formacijama, što nisu uvijek jednodušno prihvaćali istraživači s ljevice. Nemam na mjeru ulaziti u raspravu: reći ću samo da nizu primjedbi mark sističkoj teoriji tendencijskog padanja stope profita općenito ne dostaje povod, jer se odnose na konkretno, empirijsko i mjer ljivo ostvarenje tog padanja, dok se, međutim, radi o tendenciji. Iako se ta tendencija ne ostvaruje konkretno, ona uvijek ostaje aktivna i objašnjava uvođenje protu-tendencija koje joj se opiru sprečavajući je da se konkretno izrazi. Tendencijsko padanje možemo uzeti kao vodeću nit samo pod uvjetom da bude jasna slijedeća činjenica: budući da ne označava izravno korištenje viška vrijednosti, odnosno eksplo ataciju, već raspodjelu viška vrijednosti (profit), ono vrijedi samo kao naznaka i simptom dubokih transformacija proizvod nih odnosa i podjele rada, ili ukratko, klasne borbe oko eksploa tacije. Drugim riječima, postupci države koji žele uvesti protu-tendencije ovom padanju pogađaju proces proizvodnje i repro dukcije koji to padanje naznačuje: napokon, tendencijsko pa danje samo je izraz narodnih borbi protiv eksploatacije. Ako to prihvatimo, centralni položaj tendencijskog padanja postaje ne samo opravdan nego apsolutno prijeko potreban. Problemi, međutim, tek počinju jer postoji više protu-tenden cija padanju, od čega dvije osnovne: devalorizacije dijela kon stantnog kapitala što podiže srednju stopu profita, te povećanje stupnja eksploatacije i viška vrijednosti, posebno povećanje pro duktivnosti rada (kvalifikacija radne snage, tehnološke inovacije, itd.), što označavamo kao relativni višak vrijednosti. Odatle pro izlaze dva pitanja: a) je li opravdano pozivati se na ove dvije protu-tendencije, posebno na prvu, budući da se devalorizacija ne odnosi neposredno na korištenje viška vrijednosti, već samo 178
na premještanje i preraspodjelu — s pomoću profita — viška vrijednosti unutar kapitala? b) ako se treba pozivati na obje, da li ih možemo tretirati na istom planu, i ako ne, koji od njih ima glavnu ulogu? Kao Što sam često puta govorio, vjerujem da je drugi pro blem važniji. Znamo da su ulogu države u de valorizaciji odre đenih frakcija konstantnog kapitala vrednovali neki znanstve nici okupljeni oko časopisa »Economie et Politique«, a dvojica među njima, P. Boccara i Ph. Herzog, znatno su unaprijedili naše poznavanje današnje ekonomske stvarnosti3. U današnjim intervencijama države (razne državne subvencije i investiranja, državni i nacionalizirani kapital) osnovno je nastojanje da dio kapitala funkcionira sa stopom profita koja je niža od srednje stope, iJi čak sa stopom ništica ili negativnom, kako bi se u da-i našnjem kontekstu pretjerane akumulacije spriječilo tendenci jsko padanje u korist monopolističkog kapitala. Te analize su, međutim, često napadane; pod pretpostavkom da je funkcioni ranje državnog kapitala onakvo kako to opisuju te analize (u što, uostalom, nema sumnje), dolazi do prigovora da one obu hvaćaju samo preraspodjelu i premještanje viška vrijednosti među komponentama kapitalističke klase. Dakako, ali to ne znači da nije riječ o veoma realnoj i bitnoj protu-tendenciji (odnoseći se posebno na intenzivne borbe unutar kapitalističke klase i na pukotine u bloku na vlasti) tendencijskom padanju. Pravi problemi nalaze se drugdje: 1. Nalaze se u potrebi da se zaokruži točno mjesto te protu-tendencije. Prije svega, treba se čuvati iluzije da će etatizirani kapital, zbog svog javnog karaktera, biti neutraliziran u repro dukciji čitavog društvenog kapitala, pa tako, u stanovitom smi slu, više neće biti dio kapitala. Taj kapital nastavlja eksploati rati (državna poduzeća eksploatiraju svoje radnike), odnosno proizvoditi višak vrijednosti, što omogućuje da se kroz devalorizaciju višak vrijednosti prenosi na druge sektore kapitala. U * Osim rndovn P. Boccara i Ph. Hcrzoga, čisto indikativno i samo za Fruncusku, naznačujem radove J.-P. Delilczu, H. C laudca i J. Lojkincu; s druge strune, radove Ch. Bettelheim a, J. Vnlicrn, A. G runoua. Ph. Bruchetn, A. Em munuclu, E. M andclu, Chr. Pulloixa, H. Brochicra. Chr. Cirouxu. Konačno, novu knjigu J. A ttalija i M. Guillaum en, Le cupiud et son double (K apital i njegov dvojnik), 1976.
179
okviru kapitalističkog sistema i države, kapital se, iako javni-etatizirani, u obliku državnog kapitalizma nastavlja dizati iz ekonomskog vlasništva (odvojenog od pravnog vlasništva, kon stitutivnog proizvodnim odnosima) kapitalističke klase, iako taj kapital pravno ne pripada ovom ili onom pojedinom kapita listu. U tome je čitav smisao današnje diskusije unutar ljevice oko nacionalizacije, njenog značenja i granica u kapitalističkom poretku. Pravo značenje te diskusije ne svodi se na alternativu između etatizma i nacionalizacije: čini se da se svi ili gotovo svi unutar ljevice slažu da nacionalizacija ne smije ostati samo etatizacija i da mora voditi oblicima sudjelovanja radnika u upravljanju. Ali, uzalud razlikujemo etatizaciju i nacionaliza ciju, kad nas uzvišenost tog posljednjeg termina stalno pod sjeća da se svaka nacionalizacija u kapitalističkom poretku razli kuje od pravog podruštvljavanja, i u tome je temeljna razlika. Podruštvljavanje, koje sredstva za proizvodnju odvaja od eko nomskog vlasništva i posjedovanja kapitala stavljajući ih pod realnu kontrolu radnika, podrazumijeva ne samo promjenu državne vlasti nego i suštinske promjene proizvodnih odnosa i državnog aparata. Samo podruštvljavanje može biti dugoročna, realna alternativa etatizaciji: primjer istočnih zemalja dovoljan je da nas na to podsjeti. Treba isto tako znati da sudjelovanje države, u smislu devalorizacije kapitala, s ciljem da se povisi srednja stopa profita, ne funkcionira isključivo u korist super-profita monopolistič kog kapitala, iako on uzima lavovski dio. Djelovanje države ne ugrožava sasvim tendenciju podjednake raspodjele stope pro fita unutar svih frakcija kapitala uključujući nemonopolistički kapital. Stanovite frakcije nemonopolističkog kapitala isto tako koriste povećanje srednje stope profita, kao posljedicu devalorizacije (nemonopolistički kapital i dalje je dio kapitalističkog bloka na vlasti), iako država nastoji zaustaviti tendenciju podjed nake raspodjele zadržavajući u globalu nejednakost profita iz među monopolističkog i nemonopolističkog kapitala. 2. Upravo zato što se etatizacija-devalorizacija kapitala u osnovi odnosi samo na preraspodjelu i prijenos totalnog viška vrijednosti među dijelovima kapitala, glavna i dominantna protu-tendencija tendencijskom padanju stope profita nalazi se u dugoročnom povećanju stope viška vrijednosti i eksploatacije 180
od sirane driave. Dakako, pritisak jedne ili druge protu-tendencije isto tako ovisi o konjunkturi klasnih borbi (posebno otpora Tadničke klase) u svakoj društvenoj formaciji. Ali ako druga protu-tendencija nastoji prevladati, znači da danas, po sebno u razvijenim kapitalističkim zemljama, prisustvujemo jasnom premještanju ekstenzivne eksploatacije rada i apsolut nog viška vrijednosti (nivo nadnica i trajanje rada) prema in tenzivnoj eksploataciji rada i relativnom višku vrijednosti. To premještanje, korelativno internacionalizaciji radnog procesa (ekstenzivna eksploatacija rada koncentrira se u potlačenim zem ljama), proširenoj podređenosti radne snage kapitalističkim odnosima i povećanom prvenstvu »mrtvog rada« nad »živim radom«, podrazumijeva povećanje produktivnosti rada i teh nološke inovacije. To premještanje državi daje osnovnu ulogu u proširenoj reprodukciji radne snage, reprodukciji čiji prostor sc širi s onu stranu procesa kvalifikacije te snage. Danas je od-< lučujući čitav niz akcija države u znanstvenom istraživanju i tehnološkim inovacijama, industrijskim restrukturiranjima, obra zovanju i profesionalnom oblikovanju, ali isto tako u područji ma kao što su stanovanje, zdravstvo, transport, socijalna pomoć, uređenje okoline, zajednička potrošnja. Iako prividno hetero gene, one se vezuju uz ulogu države u proširenoj reprodukciji radne snage. Ta reprodukcija više nije samo »uvjet« za eksploa taciju, već se zbog današnje tendencije premještanja eksten zivne eksploatacije/apsolutnog viška vrijednosti prema inten zivnoj eksploataciji/relativnom višku vrijednosti (produktivnost rada) smješta u samo središte produkcije viška vrijednosti. Zna tan utjecaj ima to što te mjere idu na povećanje eksploatacije kroz proširenu rcprodukciju-Teguliranjc radne snage više nego na dcvalorizaciju stanovitih frakcija kapitala: to istovremeno omogućuje da postavimo neposredan politički aspekt tih inter vencija i da označimo njihovo ideološko-političko značenje.
Prije svega, tako možemo rasvijetliti pitanje područja osnov nom djelovanju države. Reprodukcija radne snage osigurava se u granicama proizvodnih odnosa: nikada to nije samo tehnička kvalifikacija, već se proširena reprodukcija odnosi na društvenu 181
podjelu rada. Sudjelovanje države mora se, dakle, prvenstveno odnositi na same proizvodne odnose, s ciljem da im se nametnu promjene koje jedine dopuštaju i omogućuju povećanje pro duktivnosti radne snage i relativnog viška vrijednosti. Neću potanko ulaziti u ovo pitanje o kojem sam, sa svoje strane, raspravljao u Društvenim klasama u današnjem kapi talizmu. Podsjećam samo da čitav niz intervencija države, bilo da je riječ o industrijskim restrukturiranjima, mnogostrukoj i nepo srednoj pomoći određenim frakcijama kapitala ili o uređenju okoline, odnoseći se dakako i na raspodjelu viška vrijednosti i njegovo premještanje, cilja zapravo na promjenu proizvodnih odnosa, a to je prijeko potreban uvjet za reprodukciju radne snage s obzirom na povećanje stupnja eksploatacije. Država s pomoću tih mjera postaje neposredan pokretač koncentracije i centralizacije kapitala, podrazumijevajući da taj proces nije ni samo tehnički ni samo pravni. On prekriva važne promjene u proizvodnim odnosima: u okviru mjesta koje kapital zauzima i među raznim nosiocima kapitala, to se odnosi na različitu povezanost vlasti i stupnjeva posjedovanja i ekonomskog vlas ništva, istovremeno na nacionalnom i na svjetskom planu (in ternacionalizacija kapitala, multinacionalna poduzeća, itd.). Taj proces nužno podrazumijeva devalorizaciju stanovitih dijelova kapitala (koje drugi apsorbiraju ili razvlašćuju), prijenos viška vrijednosti nemonopolističkog kapitala na monopolistički kapi tal, ali isto tako evropskog kapitala u američki kapital, to u osnovi znači redispoziciju proizvodnih odnosa u reorganizaciji radnog procesa: na primjer, promjenu oblika i granica raznih proizvodnih jedinica konstituiranjem složenih proizvodnih je dinica na nacionalnom i međunarodnom nivou omogućavajući takozvanu »integriranu« proizvodnju i radni proces. To je pri jeko potreban uvjet za povećanje produktivnosti rada, za na glašavanje tehnoloških inovacija i njihove primjene u radnom procesu (razne »tehnološke revolucije« uvijek pretpostavljaju promjene u proizvodnim odnosima), ukratko, za povećanje eksploatacije na radu. Pozivati se na reprodukciju radne snage omogućuje ne samo da djelovanje države smjestimo u primarno područje proizvod nih odnosa nego isto tako da točno shvatimo njezin značaj na područjima kao što su cirkulacija ili potrošnja. Iako ne iscrpljuje 182
ciklus proširene reprodukcije kapitala koji podrazumijeva ras podjelu, cirkulaciju i potrošnju, proizvodnja (proizvodni od nosi) ipak zauzima odlučujuće mjesto u čitavom ciklusu repro dukcije: proizvodnja određuje robne odnose na tržištu (cirkula cija) i potrošnju, a ne obratno. Suprotno čitavom nizu neomarginalističkih koncepcija, odlučujuće djelovanje države ne obuh vaća koordinate tržišta, područje cirkulacije-razmjcne robe ili određivanja cijena, a još manje područje individualne potrošnje (kao što bi se željelo u današnjim naklapanjima o »potrošačkom društvu«), već obuhvaća upravo proizvodne odnose. To ne znači da današnje uplitanje države u potrošnju nije isto tako važno kao u prošlosti, i to ne kao restauriranje prven stva tržišta u potrošačkom društvu nego upravo u smislu uloge države, u njenim današnjim oblicima, u reprodukciji radne snage. Današnje mogućnosti te reprodukcije nalaze se u zajed ničkoj potroinji koja, kao što pokazuje znatno povećanje po sredne nadnice (cijena i kvaliteta zajedničkih sredstava potroš nje i društvena davanja) u odnosu na neposrednu nadnicu koja sc dijeli zaposlenima, sve više premašuje individualnu potrošnju: stanovanje, zdravstvo, transport, obrazovanje, zajedničke službe i opskrba.4 Intervencije države u potrošnji smještaju sc u osnovna područja proširene reprodukcije radne snage. Nema sumnje da država, kao što je to uvijek bilo, isto tako djeluje na cirkulaciju-potrošnju s ciljem da prodajom robe (individualna potrošnja) transformira ostvarivanje profita, da proširi tržište i solventnu potrošnju u korist monopolističkog natprofita (inter vencije na području cijena i nadnica, financija, kredita, tržišta, itd.). Uplitamje države na tom području postaje odlučujuće jav nim financiranjem u zajedničkoj potrošnji, kako bi sc poveća njem produktivnosti rada povećao relativni višak vrijednosti. Osim toga, tako možemo pokazati da je država, snažno uple tena u cirkulaciju-potrošnju s obzirom na reprodukciju radne snage, sve više pozvana da sudjeluje u vezivanju ciklusa proiz vodnje (proizvodni odnosi-radna snaga) i ciklusa cirkulacijc-po4 U Francuskoj posebno radovi M. Castellsa, J. Lojkinea, A. Chauvencla, Cl. l.iscijc, Fr. Godurdn, D. M chla. P. Grcvcla, K. Prelcccillcu, M. Frcyssineta, Chr. Baudelotu, R. Establctu, D. Bertauxa, Chr. Topalova. Cl. Quina i R. Dulonga.
183
trošnje; država to danas čini tako što upravlja novcem. Tako možemo shvatiti zašto intervencije u zajedničkoj potrošnji nisu samo tehničko-ekonomske operacije, već imaju bitno politički sadržaj pokazujući da imaju mnogo veći domet nego što se često misli. Ni ovdje nije riječ o mjerama koje se odnose na bilo koji nivo proizvodnih snaga, neutralnih po sebi i jednostavno a po steriori preokrenutih i podijeljenih zbog same državne vlasti (i mjesta monopola u bloku na vlasti) u korist monopolističkog natprofita. Dakako, hegemonija monopolističkog kapitala daje određeni smisao državnoj strategiji. Osim toga, budući da se in tervencije odnose na reprodukciju radne snage u cjelini i na strukturalnu reorganizaciju radnih procesa, one duboko sežu u reprodukciju kapitalističke društvene podjele rada. Efektivno upravljanje-reguliranje radne snage, uključujući nove oblike di sciplinske normalizacije i podređenosti-ovisnosti o kapitalistič kim političko-ideološkim odnosima, čini se da u svom političkom sadržaju ruši monopolističku hegemoniju i postaje kosupstancijalno kapitalističkim proizvodnim odnosima u njihovoj čvrstoj, jezgri. Odatle pitanje: koliko sumnja u hegemoniju monopolistič kog kapitala, bez korjenitog preokreta u samim odnosima, može promijeniti nove oblike reprodukcije-postavljanja radne snage, taj bitni aspekt države? To nam omogućuje da naposljetku zaokružimo domet dana šnje tendencije prema etatizmu: nije riječ o jednoličnoj ni line arnoj tendenciji, ali isto tako ni o konjunkturnom fenomenu koji dugujemo nesigurnosti tržišta ili o fenomenu koji se, dovođenjem u pitanje monopolističke hegemonije, pritajio.'Povećani pritisak države na sva područja društveno-ekonomskog života čini se da veoma krši ritam devalorizacije kapitala i postaje kosupstancijalan novim oblicima reprodukcije radne snage. Sve to možemo ilustrirati preciznije proučavajući politički sa držaj ekonomskih funkcija.6 j
3 Suzanne de B runhoff, L ’Etat et le capital, 1976.
184
II
Ekonomija i politika
Kako bismo zaokružili politički sadržaj tih funkcija s obzi rom na sam blok na vlasti, problemu treba pristupiti temeljito i postaviti slijedeće pitanje: zašto određene ekonomske mjere poduzima upravo drlava, a ne izravno sam kapital? Da li za to postoje samo »ekonomski razlozi«? To je ključno pitanje, to više što nam precizno proučavanje raznih ^kapitalističkih formacija pokazuje veoma zanimljivu či njenicu: praktički nema ekonomske funkcije koju država ne može ispuniti. Izuzev funkcija kao što je fiskalnost, na primjer, ekonomske funkcije je, ovisno o raznim društvenim formacijama i raznim povijesnim razdobljima, ispunjavala bilo država, bilo izravno kapital, bilo oboje. Od uvođenja infrastrukture ili općih materijalnih »uvjeta« proizvodnje (željeznica, transport, veze, itd.), do rukovanja novcem, stanovanja, zdravstva, obrazovanja, zajedničke opskrbe, kvalifikacije radne snage, sve do konkretnih modaliteta koncentracije-centralizacije kapitala, popis bi bio du gačak. Povijest državnog intervencionizma nije povijest homo gena u raznim društvenim formacijama, ni linearna povijest države što akumulira i postupno si pridaje neke bitne ekonomske aktivnosti ili područja: to je povijest nejednakog razvoja, ovisno o raznim formacijama, s prednostima i uzmacima.4 A to sc nc može sasvim objasniti samo ekonomskim razlozima. Pa što se smatra, koji su to razlozi? Ako država obavlja neke funkcije, znači da sc one odnose na područja koja se općenito pokazuju kao nerentabilna za sam kapital. Što znači da jc stopa profita kapitala investiranog u ta područja niža od srednje. Treba još precizirati da je riječ o povijesnoj činjenici. Ta po dručja se pokazuju kao nerentabilna za kapital samo u određe4 Vidi istraživanja J. Douvicra, Fr. Morina, M. Beauda. itd.
185
nim društvenim formacijama, u određenim povijesnim razdob ljima, ukoliko država još nije svojim intervencijama stvorila uvjete za rentabilnost kapitala. Riječ je, dakle, o varijabilnom fenomenu, ovisno o raznim društvenim formacijama i konjunk turama, što donekle omogućuje da se vodi računa o nejednakom razvoju državnih intervencija. Kažem donekle, jer pozivanje na ekonomski razlog, što če sto koristimo u objašnjavanju državnog intervencionizma, može imati samo ograničeno polje valjanosti. Pozivajući se samo na kontekst internacionalizacije kapitala, što obilježava današnju fazu imperijalizma i koordinate uspos tavljanja srednje stope profita na međunarodnom planu (barem u okviru vladajućih zemalja), ekonomski razlog nije dovoljan da objasni znatne varijacije intervencionizma raznih vladajućih ka pitalističkih zemalja. Ne možemo istovremeno tvrditi da je grad nja auto-cesta ili telekomunikacija danas rentabilna ondje gdje se o njoj brine privatni kapital, u Italiji i u Sjedinjenim Drža vama, a nerentabilna u Francuskoj, gdje se u osnovi, i istovre meno, o njoj brine država. Uostalom, država djeluje u veoma rentabilnim područjima za kapital: to jednako vrijedi za naciona lizaciju (država ne nacionalizira samo nerentabilne sektore kapi-; tala ili poduzeća na rubu stečaja), kao i za čitav niz državnih intervencija (istraživanje, energija, itd.). Dakle, kada država djeluje čak na sektore nerentabilne za kapital, njezine intervencije se uvijek, i na svaki način, smještaju u politički kontekst, a u svojim modalitetima i opsegu obilježene su državnom politikom. Osim toga, te intervencije ne obuhvaćaju samo područja koja su za kapital nerentabilna. Pa zašto onda država preuzima sektore potpuno rentabilne za kapital? Odmah možemo sa sigurnošću zaključiti da te intervencije često ovise o općim koordinatama reprodukcije kapitala, a pri jeko su potrebne za reprodukciju društvenog kapitala u cjelini. Iako je u Engelsovu izrazu, prema kojem država intervenira da bi uvela i održala opće uvjete proizvodnje, pojam »uvjeta« danas zastario jer država ulazi u središte procesa reprodukcije, pojam »opći« zadržava svu svoju podesnost, u tom smislu što su prije ko potrebni (od istraživanja do energije, komunikacija i prošire ne reprodukcije radne snage) čitavoj buržoaziji. Briga ovog ili onog pojedinačnog kapitala, ili čak frakcije kapitala, za te funk186
cijc sadrži velike opasnosti: te funkcije mogu se kratkoročno na silno iskriviti samo u korist tog kapitala (veoma jasan je slučaj naftnih kompanija, na primjer, i odnosa koje one potiču u či tavom kapitalu, što obavezuje državu — odnosno samog Čarte ra u Sjedinjenim Državama — da se brine o području energije). One se čak mogu veoma naglo poviti prema restrukturiranju či-> tavog proizvodnog aparata, isključivo u korist tog kapitala, na veliku štetu drugih frakcija kapitala ili pojedinaca, što veoma po većava unutrašnje kontradikcije bloka na vlasti. Znači da za buržoaziju u cjelini postoji politička potreba da država ispunjava funkcije od općeg interesa. Dakako, postupci države i u ovom slučaju uglavnom idu u korist hegemone frakcije kapitala, a momentalno je to monopo listički kapital; sam karakter tog kapitala i njegova velika nad moć u ekonomiji imaju učinka u etatizmu koji je usmjeren na monopolističku nadakumulaciju. Ali, to se uvijek događa u slo ženoj političkoj razradi kompromisne strategije, unutar bloka na vlasti, posredstvom države. Ne treba ni govoriti da sam monopo listički kapital nije fuzionirani entitet, već ga ispresijecaju zna čajne kontradikcije, što državu obavezuje na političko uvođenje mjera, uglavnom u korist čitavog monopolističkog kapitala. Politički karakter, s obzirom na vladajuće klase i frakcije, u različitim stupnjevima dopire do svih tih funkcija. To jc veoma jasno u reprodukciji i proširenom upravljanju radne snage, op ćoj koordinati reprodukcije čitavog kapitala, ali isto tako u po stupcima države koji nastoje devalorizirati stanovite frakcije kon stantnog kapitala. Ni ovdje nema nikakvog bitno ekonomskog razloga da do devalorizacije dolazi samo s pomoću države. Dcvalorizacija se, usporedo s državom, zapravo događa konstantno u samom ekonomskom procesu, bilo kroz ekonomske krize, bilo neposrednim djelovanjem određenih kapitala (što u osnovi na staju iz monopolističkog kapitala) protiv drugih kapitala (Što u osnovi nastaju iz nemonopolističkog kapitala, ali isto tako i iz monopolističkog): stečaji, apsorpcije, koncentracije. Čitavi dije lovi kapitala (poduzeća, proizvodne jedinice) moraju umrijeti (stopa profita ništica, što za privatni kapital znači smrt) kako bi drugi mogli živjeti. To se u osnovi čini s pomoću države, jer unutar čitavog kapitala, kao ni unutar samog monopolističkog knpitala, nema instance koja bi mogla odrediti tko se treba žrt 187
vovati kako bi drugi nastavili prosperirati, ali i zato što taj pro ces, ako je posvećen samo ekonomskom polju, dobiva divlje i neočekivane oblike, a to su karakteristike početaka procesa kon centracije kapitala. Sudjelovanje države omogućuje stanovito po litičko reguliranje (uvijek relativno: riječ je o nesigurnoj kom promisnoj ravnoteži), izradom taktika unutar države. To isto vrijedi u slučaju raznih oblika neposredne pomoći države monopolističkom kapitalu na štetu nemonopolističkog kapitala (državne subvencije i narudžbe, prioritetne tarife, itd.). Te se mjere isto tako uklapaju u opći tok političkih odnosa sna ga unutar frakcija kapitala. One se sukobljavaju s otporima ne monopolističkog kapitala, čije se postojanje, kao izraz odnosa snaga, očituje u obliku granica koje su nametnute djelovanju države u korist monopolističkog kapitala, djelovanju o kojem treba pregovarati (razne »polovičnosti« i »protu-mjere«) s nemonopolističkim kapitalom. Dakle, već vidimo: današnji opseg javnog sektora i državnih funkcija ne odgovara samo ekonomskim potrebama. Iako je ri ječ o bitno političkom fenomenu, on se ne može objasniti samo oslobađanjem monopolističkog kapitala od države, koji se s po dručja političke hegemonije uspio ujediniti i izdvojiti od nemo nopolističkog kapitala. Iako je vezan uz političku hegemoniju, on zapravo obuhvaća oblike dominacije kapitala u cjelini, jer jc ujedno odgovor današnjem naglašavanju kontradikcija na čita vu području političke dominacije.
Politički sadržaj ekonomskih funkcija obuhvaća, međutim, prvenstveno narodne mase. Ovdje se nalazimo pred drugim ni zom problema. Razmotrimo najprije prvi, u stanovitom smislu najjednostav niji, koji se odnosi na najočitije represivne i ideološke aspekte države. Neposredno uplitanjc države u korist kapitala postaje prijeko potrebno svaki put kada djelovanje ekonomskog podra zumijeva upotrebu organiziranog nasilja, a kapitalistička država ima njegov zakoniti monopol: to su razni oblici razvlaštenja, sta noviti aspekti reprodukcije-upravljanja radnom snagom, itd. Ovdje su također značajni ideološki procesi: materijalizira jući ideologiju koja je čini predstavnikom općeg interesa i zajed188
nićke dobrobiti iznad klasa, država izravno preuzima ekonomske funkcije prikrivajući od narodnih klasa njihov realni klasni sa držaj. Sto se te mjere više primjenjuju za ubrzanje stupnja eksplo atacije (relativni višak vrijednosti), to više, s političko-ideološke točke gledišta, postaje prijeko potrebno da ih izravno preuzme država. Prije svega, u neposrednom odnosu na nadakumulaciju kapitala: primjer su nacionalizacije kapitalističkog tipa koje u tome podržavaju iluziju narodnih klasa. Tako sc devalorizacija kapitala i njene posljedice na radnu snagu lako mogu prikazati kao tehničke potrebe (vidi Renault), dok apsorpcije-stečaji (vidi Lip) postavljaju još teže probleme. Ali još više u postupcima u odnosu na radnu snagu: budući da su javni, prijenosi kroz stup njeve oblikovanja-obrazovanja reproduciraju radnu snagu u ko rist kapitala na mnogo efikasniji način nego da se sam kapital time izravno ili isključivo bavi. Kao što se uloga države s obzirom na narodne mase ne može svesti samo na obmanu, čistu i jednostavnu ideološku mistifikaciju, ona se isto tako ne može svesti na ulogu države-providnosti sa čisto »društvenim« funkcjjajpaJDržava organizira i re producira klasnu hegemoniju određujući promjenjivo polje kom promisa između vladajućih klasa i potlačenih klasa, namećući če sto vladajućim klasama stanovite kratkoročne materijalne žrtve, s ciljem da se omogući njihova dugoročna dominacija. U prvom stadiju kapitalizma, klasičan slučaj za to jest slavno tvorničko zakonodavstvo (isto kao ukidanje ropstva), što je već privuklo Marxovu pažnju: intervencija države ima namjeru da zadrži-rcproducira radnu snagu koju je kapital, protivno svom dugoro čnom interesu, upravo fizički istrebljivao, te da pored polja ap solutnog viška vrijednosti organizira polje relativnog viška vri jednosti. Nikada ne treba zaboraviti: čitav niz državnih ekonom skih mjera, posebno one što se odnose na proširenu reprodukci ju radne snage, nametnut je borbom potlačenih klasa oko onoga što možemo označiti društveno i povijesno određenim pojmom narodnih »potreba«: od socijalne zaštite do politike koja se od nosi na nezaposlenost i sva navedena područja zajedničke po trošnje. Brojna novija istraživanja7 pokazuju da slavne društvene T Posebno Fr. Fox-Pivena i R. C low arda. Regulating the Pooi, 1971.
18V
funkcije države, u svojoj egzistenciji, kao i u svojim ritmovima i modalitetima, neposredno ovise o intenzivnosti narodne mobili zacije: bilo kao posljedice borbi, bilo kao pokušaj države da te borbe potpuno isprazni. To pokazuje ne samo da nije riječ o »čisto« društvenim mje rama države-providnosti nego još nešto: ne postoje, s jedne stra ne, državne funkcije koje su narodne mase nametnule u svoju korist, a s druge strane ekonomske funkcije u korist kapitala. Svi postupci kapitalističke države, čak i oni koje nameću narod ne mase, moraju biti uklopljeni u strategiju u korist kapitala, ili moraju biti u skladu s njegovom proširenom reprodukcijom. Vodeći računa o odnosu snaga s potlačenim klasama i njihovim otporom, država poduzima osnovne mjere u korist proširene akumulacije kapitala obrađujući ih na politički način, odnosno tako da se s pomoću stanovitih ustupaka potlačenim klasama (narodne tekovine) može osigurati reprodukcija klasne hegemo nije i dominacije čitave buržoazije nad narodnim masama. Je dino država može osigurati taj mehanizam: vladajuće klase i frakcije, prepuštene same sebi i svojim kratkoročnim i kontra diktornim ekonomsko-korporativnim interesima, pokazuju se ne sposobnima. Naposljetku, briga države oko stanovitih materijal nih zahtjeva naroda može, u trenutku kada su postavljeni, dobiti prilično radikalno značenje (slobodno i besplatno državno obrazovanje, socijalna zaštita, pomoć-nezaposlenost, itd.), dugo ročno služeći klasnoj hegemoniji. Te »narodne tekovine« u pro mjeni odnosa snaga mogu postupno izgubiti svoj početni sadržaj i karakter, i to na prikriven i posredan način. Povlačenja i naza dovanja, koja bi kapital u svojim izravnim društveno-ekonomskim funkcijama osobno poduzeo, mogla bi izazvati mnogo opas nije društvene eksplozije.
Ove bilješke označavaju samo opće okvire problema. Sada možemo nastaviti analizu političkog sadržaja ekonomskih funk cija države imajući kao vodeću nit ulogu države u reprodukciji-upravljanju radne snage. Tako ćemo još bolje moći shvatiti zašto ne postoje čisto »društveno-tehničke« funkcije države s obzirom na narodne mase. To isto tako omogućuje, ovaj put u suprotnom smjeru, da zaokružimo ekonomsku pertinentnost svih funkcija 190
države, uključujući one što se prividno čine prilično udaljene od ekonomije, te da ispitamo podređenost cjelokupne aktivnosti države njenoj, ovako razgraničenoj ekonomskoj ulozi. Reprodukcija radne snage je politička strategija, jer je uvijek riječ o reprodukciji društvene podjele rada; političko-ideološki elementi ovdje su uvijek konstitutivno prisutni. Prije svega, u nji hovu represivnom aspektu vršenja organiziranog nasilja. Nikada nije dovoljno govoriti o činjenici da su razne »društvene« od redbe države-providnosti, s obzirom na reprodukciju radne snage te na područjima zajedničke potrošnje, istovremeno intervencije s obzirom na upravljanje i političko-policijsku kontrolu radne snage. Činjenice su poznate: mreže socijalne pomoći, krugovi po moći nezaposlenima i uredi za zapošljavanje, materijalna organi zacija prostora takozvanih »socijalnih« nastambi (odnosno tran zitnih gradova), specifični načini obrazovanja (takozvanog tehni čkog obrazovanja ili prijelaznih razreda), domovi i bolnice, isto tako su politička mjesta pravno-policijske kontrole radne snage. Dakako, danas se zbivaju značajne transformacije: konfigu racija tih mjesta se mijenja, te prisustvujemo stanovitoj dezinstitucionalizaciji nekadašnjih »koncentracionih« postupaka iz dvajanja i zatvaranja-obučavanja (klasičan slučaj su workhouses, ali isto tako geta i domovi gdje se ta kontrola vrši), odnosno razvoju »rastvaranja«, idući prema konstituiranju etatizma no vog tipa: to su fine mreže i krugovi rašireni u dubinu društvenog tkiva (socijalna pomoć, složeni postupci brige u četvrtima, poro dicama, itd., nadzirano obrazovanje, centri za pomoć kroz rad, dnevne bolnice, noćne bolnice, zaštićene radionice). Ova evolu cija se odnosi i na disciplinsku normalizaciju, koja se premješta prema novim postupcima, ali ona ne znači prijelaz s vlasti u ob liku autoriteta-prinude na vlast u obliku uvjeravanja-manipulacije, odnosno od otvorenog nasilja na interioriziranu represiju, kao sto smatra R. Castel, kojem dugujemo najbolje analize tog pro cesa." Danas isto tako znamo da taj proces odgovara znatnom premještanju pravno-policijske mreže koja, u novom obliku, razdvaja, podržava i produžava istančano Širenje krugova dru štvene kontrole; to su policijsko robovanje, prijašnja administra tivna ispitivanja, sudska kontrola raznih mjera pomoći i nad* Le psychunalysm e, op. cit., str. 288.
191
ziranja, prožimanje informacija među tim krugovima i policijskim aparatom (od školskih prijelaznih razreda do maloljetničkih sudaca, na primjer), centralizacija — elektronika obavezuje — obavještenja i podataka, razdvajanje službene policije mrežom privatnih čuvara. Taj proces donekle podrazumijeva podizanje tradicionalnih granica između normalnog i abnormalnog (ele menti proglašeni »asocijalnim«) i premještanje kontrole krimi nalnog akta na kriminološku situaciju, s patološkog slučaja koji zatvaramo na patogenu situaciju koju nadziremo, gdje svaki građanin donekle postaje a priori sumnjiv, potencijalni krimina lac. To se podvostručuje mehanizmom oslanjanja policije na stanovništvo: neprekinutim nizom svjedočenja-denuncijacija (raz na ispitivanja moralnosti koja prethode socijalnoj pomoći), svaki građanin postaje nadzornik, potencijalni policajac. »Simbolička« represija? Doista! Tome se, dakako, dodaje političko-ideološki sadržaj repro dukcije vladajuće ideologije i podjele narodnih masa, što postup no prožima te funkcije države. Postupci koje država poduzima u obrazovanju i općenito u oblikovanju radne snage s obzirom na kvalifikaciju-dekvalifikaciju te snage obilježeni su naglašavanjem podjele umni rad-fizički rad u njenoj političko-ideološkoj di menziji: time se nastoji povećati odvojenost unutar narodnih kla sa (činovnici, srednji kadar, tehničari, radnici). Organizacija pro stora u transportu ili stanovanju ne samo da reproducira ideolo giju porodične ćelije i jedinke nego planira podjelu među na rodnim klasama (sitna buržoazija, radnička klasa, strani radnici, itd.). Zdravstvena politika ide istim putem, a institucija kao što je socijalna zaštita daleko je od konstituiranja jedinstvenog apa rata. Ona je podijeljena u odvojene službe, ovisno o klasama i kategorijama kojima je upućena. Politika pomoći nezaposlenima izravno je usmjerena na reprodukciju ideologije kapitalističkog rada: granice pomoći ne nastaju samo iz ekonomskih imperativa kapitala; korisnik te pomoći ni u kom slučaju ne smije zaboraviti nemilost i nedostojnost što su vezane uz položaj nezaposlenog. Naposljetku, isto bismo mogli reći za državnu organizaciju kul turnog područja, kao i za područja slobodnog vremena i sporta. Uloga države u formiranju-upravljanju-reprodukciji radne snage omogućuje, ali ovaj put u suprotnom smjeru, da se točno odredi ekonomski značaj današnjih djelatnosti države u cjelini, 192
uključujući postupke normalizacije (koji pridonose jačanju kapi talističkog korporativnog sistema i oblikovanju individualizacije političkog tijela nad kojim se ta vlast vrši), te da se objasne nji hove transformacije. U tome se nikako ne možemo, poput Fou caulta, pozvati na veoma nejasan pojam »maksimiranja učinka« rada: kako da polazeći od tog nejasnog pojma objasnimo ubrza ni razvoj koji ide od zatvaranja na rastvaranje, a primjetan je već na početku stoljeća? To je moguće samo pozivajući se na središnji Čvor tih transformacija, na današnje promjene radnog procesa i upravljanje-reprodukciju radne snage. Sve to pretpo stavlja uspostavljanje odnosa između postupaka normalizacije i kapitalističke društvene podjele rada. To shvaća — želio sam čak reći priznaje — R. Castel: »Uopće ne mogu reći nešto određeno o .uzrocima’ toga kretanja (od .zatvaranja’ do .rastvaranja’), posebno o onome što ga vjerojatno potiče u društvenoj podjeli rada, na nivou podjele i obnove radne snage.«0 Shvatiti čvor transformacija znači već naznačiti smjer u ko jem treba tražiti radi više preciznosti. Opće zatvaranje čini se da jc prvenstveni oblik postavljanja-normalizacije, odnosno obliko vanja, radne snage pod dominacijom ekstenzivne eksploatacije rada* i apsolutnog viška vrijednosti, podrazumijevajući relativno nizak nivo produktivnosti i kvalifikacije rada. Radnička radna snaga, relativno manjinska i izdvojena u stanovništvu, odgovara grubim preseljavanjima sa sela u gradove: eksploatacija je u os novi zasnovana na brzom fizičkom lihvarenju radne snage koja se lako može obnoviti. Nije, međutim, isto s premještanjem prema intenzivnoj eks ploataciji rada i relativnom višku vrijednosti: radi se o proširenoj podređenosti radne snage kapitalu; širenju radničke klase; pove ćanju produktivnosti rada i naglašavanju pola kvalifikacije u per manentnom procesu kvalifikacije-diskvalifikacijc te snage; o pro širenoj reprodukciji podjele umni rad/fizički rad, u novom obli ku; o restrukturiranju radnog procesa u nekim industrijskim gra nama, uključujući današnji oblik tehnoloških inovacija. Mnogi znanstvenici su pokazali da tim transformacijama u osnovi, i op ćenito, odgovaraju nove »društvene funkcije« države-providnosti u aspektu formiranju-upravljanja-reprodukcije radne snage. 1 da » Ibid., str. 287. U
, <*.)
OiJuvu. v lult, llK ljuli/U lll
193
se više ne zadržavam na tome, čini se da se novi oblici obliko vanja i normalizacije odnose na te iste transformacije: fino i istančano širenje disciplinskih postupaka u stanovništvu koje je masovno podređeno kapitalu (proširena »realna podređenost« rada kapitalu); transformiranje školskih postupaka oblikovanja i otvaranje-propusnost porodice kao mjesta nove, realne kvalifi kacije; rušenje granica između normalnog i nenormalnog u sta novništvu koje je izloženo permanentnoj strukturalnoj nezapo slenosti, pa prema tome, potencijalno asocijalnom; reprodukcija rušenja autoriteta i odlučivanja-izvršavanja unutar samog umnog rađa, široko shvaćenog (nova sitna buržoazija), ne više u strogom obliku despotizma tradicionalnih »zatvorenih« organizacija, po krivajući cijepanje između umnog rada u užem smislu i fizičkog rada; širenje rada stranih radnika na sve industrijske grane i sektore gdje se koncentrira diskvalificirani rad i uvode razrađe ne mreže kontrole-nadzora, itd. No, to nisu jedini uzroci današnjeg prijelaza sa zatvorenosti na rastvaranje: transformacije se i tu odnose na promjene klasnih odnosa i na nove narodne borbe. Njihova podređenost ekonom skoj ulozi države pokazuje već njihov bitno politički sadržaj. Rekao sam da se politički sadržaj raznih funkcija države ne odnosi samo na današnju hegemoniju monopolističkog kapitala. Sada možemo ići još dalje: on ne ovisi samo o državnoj vlasti, čak i ako tu vlast proširimo na kapitalističku klasu u cjelini. V i dimo da je politički sadržaj tih funkcija uklopljen u institucio nalnu stvarnost i organizacioni kostur državnog aparata: to sc sve do sada pokazivalo, uključujući slavne društveno-tehničke mjere države. Institucionalni aparat zdravstva (socijalna zaštita, medicina, bolnice, domovi), socijalne pomoći, urbanizma, zajed ničke opskrbe, slobodnog vremena, obilježen je »buržoaskim« pečatomj Te mjere djeluju na kapitalističku reprodukciju radne snage i društvenu podjelu rada, iako njihovo širenje katkad dje lomično dugujemo narodnim borbama kao njihovim tekovina ma. Odatle uvijek isti problem: dovesti u pitanje monopolističku hegemoniju, pa čak i radikalno ugroziti vlast države, nije dovolj no da se radikalno promijeni politika tih aparata, takvih kakvi jesu, pa makar se radilo o postupku koji se smatra društvenim ili od općeg državnog interesa, a trebao bi odgovarati podruštvljavanju proizvodnih snaga. 194
III
Granice države - moloh
Današnja uloga države ne može prikriti činjenicu da ona uvi jek ima ograničenja koja možemo označiti kao strukturalna og raničenja intervenciji kapitalističke države u ekonomiji. Iako se te granice mijenjaju ovisno o fazama kapitalizma, odnosima iz među klasa i oblicima države (parlamentarna demokracija, fa šizam, itd.), one se u kapitalizmu kakav postoji, i reproducira se u zapadnim društvima, iznad određenog stupnja pokazuju kao nepremostive. I ovdje se treba čuvati uobičajene slike svemoguće države koja se neminovno sve više kreće prema onome što Henri I.efcbvre već označava pojmom »etatističkog načina proizvod nje.«10 Posebno se treba čuvati primjene tog shvaćanja na odnose između države i ekonomije, što se često povezuje s tehnokratizmom ljevice (to zacijelo nije Lefebvreov slučaj): to je vjerovanje u unutrašnje sposobnosti države racionalizatora-upravljača, koja, jasno vođena stručnjacima ljevice, dovodi do prijelaza u socija lizam. Ta ograničenja pokazala su se posljednjih decenija, kao i u novije vrijeme. To je obilježilo kraj kejnesovskih iluzija, koje su preuzeli Shonficld i Galbraith, o racionaliziranom, organizi ranom i planiranom kapitalizmu koji bi gotovo neograničenim sudjelovanjem države u ekonomiji uspio ugušiti vlastite krize ili upravljati njima. Ograničenja intervenciji države u ekonomiji kosupstancijalna su relativnoj odvojenosti prostora političkog-države i ekonomije u kapitalizmu, odvojenosti koja sc danas reproducira u novom obliku. Ograničenja se, dakle, prije svega odnose na samu priro du procesa proizvodnje, reprodukcije i akumulacije kapitala. Ovaj kontradiktorni proces djelomično je podređen vlastitoj lo gici, ograničavajući djelovanje države kojoj je nemoguće realno 10 P e l'fctat, op. cit.. t. 3: l.e mode de production tUatique, 1977
M«
195
vladati posljedicama vlastitog djelovanja u ekonomiji. Trenutno nema ničeg jasnijeg: te intervencije izravno postaju pokretačkim faktorima krize. Za sada recimo samo da su te funkcije prvo ogra ničenje unutar kojeg su apsolutno nestlačive, a to obilježava kru tost države i usku lepezu njenih strateških izbora. Ekonomske funkcije imaju, međutim, i drugo ograničenje koje država ne može prestupiti. Država je danas u stanovitom smislu uhvaćena u vlastitu zamku. Metafora nije prejaka: država se više ne može povući, ni napredovati, suzdržavati se ni kontrolirati današnju jezgru ekonomije. Natjerana je da istovremeno čini previše (in tervencije što uzrokuju krize) i premalo (ne može pogoditi duboke uzroke kriza). Današnja država stalno oscilira između dvije strane alternative, povući se i/ili više sudjelovati. Umjesto svemoguće države, nalazimo državu sa zidom iza leđa, a jamom ispred sebe. Ograničenja što označavaju horizont djelovanja države u ekonomiji odnose se na kapitalističke proizvodne odnose. Da kako, država radi na reorganizaciji proizvodnih odnosa koji strukturiraju mjesto kapitala, odnosno na preraspodjeli vlasti koja nastaje iz odnosa ekonomskog vlasništva i posjedovanja među raznim frakcijama kapitala, posebno u korist monopoli stičkog kapitala. To, međutim, ne znači da država postoji samo pod uvjetom da bude osigurana čvrsta jezgra kapitalističkih pro izvodnih odnosa osiguravajući eksploataciju radničke klase i na rodnih masa, odnosno njihovo isključenje iz realne vlasti nad sredstvima za proizvodnju. Postupci države u proizvodnim od nosima usmjereni su na njihovu reprodukciju upravo kao kapi talističkih odnosa. To možemo objasniti ako kažemo da je kapi talistička država konstituirana s općom negativnom granicom tim intervencijama, odnosno specijičnom ne-intervencijom u »čvrstu jezgru« kapitalističkih proizvodnih odnosa. Glavno ograničenje stvara čitav niz ograničenja drugog stup nja: temeljna ne-intervencija postavlja strukturalna ograničenja državi u vladanju područjima i poljima čije su kontradikcije po sljedica samih proizvodnih odnosa, bilo u cirkulaciji, raspodjeli, potrošnji ili upravljanju monetarnim kretanjima. Djelovanje dr žave uglavnom se konstituira (dakako, unutar globalne hegemonijske strategije) kao bavljenje točnim razmjerima reakcije na već određene uvjete procesa vrednovanja kapitala, procesa 196
kojim država, dakle, ne može vladati. Reprodukcija se ne može kontrolirati bez intervencije u čvrstu jezgru proizvodnih odnosa, jer posljedicama ne možemo vladati ako nismo došli do uzroka. Mjere koje država poduzima u osnovi su, dakle, a posteriori, one se u stanovitom smislu bave posljedicama i simptomima eko nomskog procesa nastojeći reakcijama-odrazima regulirati eko nomske kontradikcije. Intervencije a priori, često potpuno sli jepe, uopće ne mogu ići izvan nekih osnovnih mjera koje su op ćenito prijeko potrebne procesu vrednovanja kapitala i monopolističkom natprofitu. U tome nalazimo ograničenja kapitali stičkog planiranja koje,/čak i u obliku programiranja ili plani ranja glavnih orijentacija proizvodnje, više nastaje iz projekcije glavnih, vladajućih tendencija, u datom trenutku, na budućnost, nego iz pravog planiranja. Planiranje sc u najviše slučajeva og raničava da u glavnim crtama naznači uvjete podnošljivosti iz među materijalne baze proizvodnje (demagogija, korištenje pri rodnih i tehničkih bogatstava, itd.) i akumulacije kapitala, kao akumulacije financijski procijenjenih bogatstava. Planiranje tako u najboljem slučaju dobiva ulogu velikog proučavanja tržišta: razni stručnjaci za planiranje, nakon iluzija iz pedesetih godina (što su se odrazile na samoj ljevici), polako popuštaju i postaju toga svjesni. Osim toga, odnos države i proizvodnih odnosa strukturalno ograničava materijalne izvore kojima država raspolaže. Ograni čenja u prisvajanju prihoda, što država određuje s pomoću po reza, u osnovi počiva na profitu kapitala u koji se, iznad odre đenih granica, ne smije dirati bez opasnosti da se opasno ugrozi proces reprodukcije, odnosno kapitalističko funkcioniranje eko nomije. Financijska sredstva države, u skladu s kretanjima stope profita, podvrgnuta su promjenama kojima država teško vlada: njoj jc gotovo nemoguće planirati svoja sredstva i omeđiti polje djelovanja svojih intervencija. To sc izražava u permanentnoj fis kalnoj krizi koja manje ili više djeluje u svim kapitalističkim državama. Ograničenja intervencije države odnose sc dakle na nepo sredno djelovanje klasne borbe. To su borbe narodnih masa, određenih narodnih klasa (radnička klasa, sitna buržoazija, se oske narodne klase) protiv državnih mjera u korist kapitala, zatim borbe unutar buržoazije i unutar bloka na vlasti protiv 197
određenih mjera što funkcioniraju uglavnom u korist određene frakcije buržoazije i komponente toga bloka. Ta ograničenja nisu samo vanjske zapreke djelovanju države: budući da te borbe konstituiraju državu kao materijalnu kondenzaciju odnosa snaga između klasa, riječ je o granicama što se odnose na samu struk turu države, te na formiranje njezine politike kao rezultante unutrašnjih podjela koje izražavaju klasne kontradikcije. Čak u slučajevima ili razdobljima kada kapitalistička država uspijeva suzbiti i zaustaviti otvorenu ii frontalnu klasnu borbu, ona ipak ne uspijeva ukloniti sve zapreke svojim intervencijama. Klasna borba stalno djeluje i ispresijeca državu na specifičan način: ništa nije jasnije od granica koje su između dva rata obilježavale fašističke države i koje još uvijek obilježavaju neke države s vojnim diktaturama. Strukturalna ograničenja ne odnose se samo na otpor i borbu potlačenih klasa nego i na frakcije buržoazije. Upravo se u tome nalaze ograničenja nacionalizacija i državnog kapitala. Na cionalizacija (koju treba razlikovati od podruštvljavanja) kao takva i u okviru kapitalističke države ne lišava buržoaziju eko nomskog vlasništva nad javnim kapitalom. Etatizacija ekono mije, ma koliko proširena bila, čak ako je čitav ili gotovo čitav kapital pravno nacionaliziran, zapravo ne ruši kapitalističke pro izvodne odnose (isključenje radnika iz realne kontrole nad sred stvima za proizvodnju i upravljanja radnim procesom): ona do vodi do fenomena državnog kapitalizma. Međutim, takav raz voj ipak susreće strukturalne zapreke u okviru države koja je već konstituirana, polazeći od privatnog kapitala. Poput Henrija Lefebvrea i mnogih drugih, u ovom slučaju uopće ne možemo zamisliti takvu transformaciju koja bi se odvijala na progresivan i neminovan način, bez značajnih političkih prijeloma. To jc zato što se zbog promjena buržoaskog osoblja i korjenite za mjene državne buržoazije na mjesto privatne ovaj proces sukob ljava s ogorčenim otporom privatne buržoazije. To se, među tim, uvijek događa iznad granica o kojima je riječ, jer je pod ručje državnog kapitala prijeko potrebno (devalorizacija dijelova kapitala) za zadržavanje stope profita i za reprodukciju privat nog kapitala, a zaokružena žarišta državne buržoazije (rukovo đenje državnim poduzećima, u širokom smislu) u kapitalističkim zemljama u osnovi koegzistiraju s privatnom buržoazijom. Zbog 198
svega toga se državni kapitalizam na širokoj ljestvici općenito susreće u zemljama koje obilježava karakteristična odsutnost autohtone privatne buržoazije i gdje državna buržoazija izravno zamjenjuje imperijalističku buržoaziju (slučaj s procesom deko lonizacije u brojnim afričkim zemljama); ili u zemljama gdje je došlo do dubokih previranja u procesu prijelaza u socijali zam koji je propao ili podbacio. Ograničenja djelovanju države, zbog njene strukture konden zacije klasnih odnosa, odnose sc naposljetku na institucionalnu stvarnost njenog aparata. To je slavna birokratska sporost ili inertna snaga administracije, način na koji vladajuće klase ili rukovodeće političko osoblje, ovisno o načinu diskvalificiranja, shvaća stanovite aspekte države vezane uz njezinu stvarnost. Ograničenja intervencije države nalaze se u okosnici tih apa rata, mreža i postupaka. Selektivnost informacija i akcija koje treba poduzeti nastaje iz procesa ne-odlučivanja koji sc ne pri mjenjuje samo na čvrstu jezgni proizvodnih odnosa, već se pro širuje na područja koja je daleko nadrastaju. Temeljna određenja društvenog razvoja ne mogu sc formulirati kao politički izlazi, ona se gotovo ne mogu poznavati ni shvatiti: da damo samo je dan primjer, dobro znamo što je sa statističkim aparatom (slučaj INSFE u Francuskoj) čije kategorije počivaju (osim eksplicitnc manipulacije vlasti) na implicitnoj primjeni granice nc-poznavanja, prema granici ne-odlučivanja i ne-intervencije države. Isto to možemo reći za organizaciju fiskalnog aparata ili bankarskog sistema, čak i nacionaliziranog: ne-shvaćanje područja kao što jc imovina Francuza ili profiti poduzeća ne dolazi samo zato što država namjerno zadržava tajna područja koja ne želi ot kriti (u tom smislu da jc dovoljno otkriti tajne da bi se stvari razotkrile), već ovisi o materijalnoj okosnici i postupcima u apa ratima. Djelomično su istinite izjave Raymonda Barrea, u vezi s raspravom o porezu na imovinu, kada kaže da jc francuski vfiskalni sistem veoma delikatan i složen« i da bi ga trebalo »preokrenuti« kako bi sc taj porez uveo. Osim toga, struktura države kao kondenzacije klasnih od nosa i njihovih unutrašnjih kontradikcija, reprodukcija društvene podjele rada, ostvaruju se u složenom postupku donošenja od luku; relativno anonimna birokracija ima svoju nadležnost, kli jentelu i vlastito shvaćanje problema. Iz toga nastaje politička 199
elaboracija koja najčešće zabranjuje raspravu o temeljnim dru štvenim odnosima, pa čak i o preciznom klasnom karakteru raz nih administrativnih taktika. To na mnogim nivoima poprima oblik pogađanja između administrativnih grupa pritiska i vr hova u mostu interesa, obilježenog principom birokratskog muddling through, ovisno o slučaju, prema načinu negativne koordinacije sa »statusom quo«. To se istovremeno izražava kao »neprikladnost« tog aparata u odnosu na samu buržoaziju.
200
IV
Provizorni zaključci
Ove analize politički se odražavaju na općenitiji problem transformacije države u razdoblju prijelaza u socijalizam: za sada ću navesti samo ono što se odnosi na ekonomski aparat države.
Kakva bi bila ograničenja državne intervencije u ekonomiji kad bi ljevica došla na vlast? To ne ovisi samo o državnoj vlasti. Promjene u odnosima snaga ne mogu se automatski očitovati u ekonomskom aparatu: stvarnost tog aparata jc, na višem stupnju, obilježena kontinui tetom države. Radikalno transformirati ekonomski aparat, po kazuje se ne samo kao neizbježan zadatak da se izbjegnu po stupci otpora buržoaske vlasti u državi nego i kao prijeko potreban uvjet za intervenciju države u ekonomiji, kad bi ljevica došla na vlast, kako sc ne bi izopačila i kako bi zadržala socija listički karakter. To je značajna transformacija čak i pod pret postavkom da veliki dio osoblja tog aparata bude pridobiven za iskustvo ljevice. Uvjeren sam da će inertna snaga sadržana u okosnici države, posebno u njenom ekonomskom aparatu, a koja sc isto tako pokazuje s obzirom na samu buržoaziju, još više. i to ne slučajno, pritiskati ljevicu na vlasti, čak i u slučaju pro mjena u visokom državnom osoblju. Struktura tog aparata jc takva da on ne može, ili ne treba, intervenirati u ekonomiji izvan određenih granica koje će iskustvo ljevice morati prekoračiti. Bez obzira na proširenost i prirodu društveno-ekonomskih mjera koje će ljevica morati poduzeti za prijelaz u socijalizam, transformacija ekonomskog aparata postavlja sc, dakle, čak i prije nego što se realno dostigne čvrsta jezgra kapitalističkih proizvodnih odnosa. Možemo li pristupiti realnom planiranju. 201
izbjeći da nacionalizacija bude obična etatizacija, spriječiti bijeg kapitala, realno kontrolirati cijene i ugušiti inflaciju, uvesti porez na imovinu i kapital zadržavši netaknutim današnje postupke i oslanjajući se isključivo na promjenu političkog usmjerenja i promjene državnog osoblja? Imaju li ti postupci potencijalna sredstva za to, koja su jednostavno blokirana ili neupotrebljavana u buržoaskoj vlasti, pa ih treba samo iskoristiti? Isti pro blem odnosi se na ulogu države s obzirom na ekonomsku krizu: današnja konjunktura očito pokazuje teškoće s kojima se sama buržoazija susrela gušeći krizu u središtu države. Problem za lje vicu na vlasti nije, međutim, samo u tome da izradi politiku koja bi nadrasla obično upravljanje ekonomskom krizom u ka pitalizmu. Kako transformirati ekonomski aparat države s na mjerom da se vodi drugačija politika? Očito je da se taj proces ne može smjestiti pod znak etatizma, odnosno ne može se isključivo, ili čak u osnovi, osloniti na dr žavu, već i u ekonomskom prostoru treba pozvati na inicijativu narodne mase, na oblike neposredne demokracije u bazi i na samoupravljačka žarišta. Ali je isto tako očito da etatizam ne možemo izbjeći bez radikalne transformacije same države. Htjeli mi to ili ne, država će uvođenjem ekonomske politike ljevice morati odigrati vlastitu ulogu. Ovdje se moramo čuvati tehnokratizma ljevice koji se, kao što vidimo, može veoma dobro spo jiti sa stanovitom samoupravljačkom perspektivom koja mu pot puno mijenja smisao. Osnovne crte tehnokratizma su nam poz nate: današnju ulogu države dugujemo unutrašnjoj složenosti njenih zadataka u »postindustrijskim tehnološkim« društvima, tako da se njen ekonomski aparat ne može bitno transformirati u okviru prijelaza u socijalizam. Njime će i dalje upravljati struč njaci, dakako, s ljevice. Jedino moguće rješenje da se izbjegne etatizam jest u tome da ga izvana kontroliraju narodne mase i odluke neposredne demokracije u bazi, ukratko, da se u osnovi nepromijenjeni ekonomski aparat zaštiti samoupravljačkom protu-vlašću i da mase nadziru tehnobirokrate. Mase predlažu, država odlučuje. Koliko stručnjaka ljevice danas nije sklono samoupravljanju samo zato što znaju što bi u tom slučaju ostalo od samoupravljačkog plana o kojem se oni ne bi brinuli? Nema sumnje da neposredna demokracija, posebno na eko nomskom području (osim opasnosti korporativnog sistema) po 202
stavlja realne teškoće: ne bi trebalo podleći prozirnoj demagogiji. Ako želimo izbjeći birokratski etatizam, odnosno birokratski državni kapitalizam, ono osnovno odigrat će se oko te demo kracije. Izbjeći etatizam, realno potaknuti neposrednu demokra ciju u bazi, u slučaju ekonomskog aparata države više nego bilo gdje drugdje, istovremeno znači transformirati taj aparat: riječ jc o transformaciji cjeline uključujući isključivo društvene grane i mreže ili one od »općeg interesa« za državu. Može li se barem voditi politika socijalne pravde s pomoću aparata kao što su sigurnost ili socijalna pomoć kakvi su danas, zadovoljavajući sc time da ih povežemo s raznim komitetima građana ili korisnika?
Postoji i druga strana medalje, a to je specifičnost ekonom skog aparata države. Transformacije tog aparata postavljaju po sebne probleme: one ne mogu slijediti isti ritam, niti preuzeti iste oblike kao drugi aparati. 1. Taj aparat realno nije podijeljen na tehnički aparat i na monopolistički super-aparat, iako neke njegove grane i postupci kristaliziraju posebno monopolističke interese. On, u svom jedin stvu, ostaje osnovni faktor reprodukcije kapitala. Ispada da transformacije moraju obuhvatiti čitav aparat, ali i još nešto. Upravo zato što taj aparat obavlja osnovne funkcije za repro dukciju proizvodnih odnosa i kapitalističku akumulaciju u cje lini, funkcije što su obavezne sve dok sami proizvodni odnosi nc budu radikalno srušeni, transformacije ekonomskog aparata mogu samo strogo preuzeti ritam transformacije proizvodnih od nosa. Demokratski put u socijalizam pretpostavlja, međutim. dug proces čija prva faza podrazumijeva sumnju u hegemoniju monopolističkog kapitala, ali nc i nasilno razaranje jc/gre pro izvodnih odnosa. Sumnja u monopolističku hegemoniju već pret postavlja znatnu promjenu ekonomskog aparata u cjelini, ali transformacije u toj fazi ipak ne mogu preskočiti određene gra nice, ili se mora preuzeti rizik opadanja ekonomije. Neovisno o prijelomima do kojih će doći u antimonopolistiČkoj fazi. država uvijek mora osigurati tok ekonomije; ekonomije koja će još dugo ostati, u stanovitoj mjeri, kapitalističkom. Treba znati izabrati i jasno izvući konzekvencc usvojene stra tegije. Bjcž.anjc od te »uporne« činjenice dovodi do nejasnoćn u 203
nekim današnjim analizama ljevice. Po njima se može shvatiti kako će se antimonopolistička faza sastojati u »rušenju« super-države monopola gdje se koncentrira politički karakter države, dok bi tehnička država (koja jc neutralna) ostala kakva jest u čitavom razdoblju prijelaza u socijalizam. To drugim riječima znači učiniti tako da bude vuk sit a koza cijela. Nije riječ, me đutim, o radikalnoj destrukciji dijela ekonomskog aparata u antimonopolističkoj fazi, usporedno s vječnim postojanjem dru gog dijela aparata. Radi se upravo o postojanosti stanovitih struktura tog aparata u cjelini (što je prijeko potrebno u ovoj fazi), u okviru globalne transformacije koja je isto tako prijeko potrebna za prijelaz u socijalizam; ukratko, radi se o postupnoj transformaciji čitavog ekonomskog aparata države. Transfor macija će, dakako, morati slijediti nejednake oblike i ritmove ovisno o različitim granama, mrežama i krugovima tog aparata: to će ovisiti o raznim frakcijama kapitala čije posebne interese kristaliziraju, a kule monopolističkog kapitala (koje ne treba nijekati napadajući koncepciju monopolističke super-države) moraju odmah biti srušene. Zatim će to ovisiti o stupnju adap tacije potrebama narodnih masa: očito je da do transformacije socijalne zaštite neće doći na isti način kao u ministarstvu indu strije, na primjer. Naposljetku, to će ovisiti o ulozi tih grana i mreža s obzirom na ekonomski proces i njegovu političku pri rodu: očito je da INSEE ima politički sadržaj, ali je isto tako očito da on ima relativno »tehničku« ulogu, zbog čega se ne može transformirati na isti način kao D ATAR, na primjer. 2. Naposljetku, demokratski put u socijalizam osigurava slobode; druga strana medalje je da on buržoaziji također nudi povećane mogućnosti za ekonomsku sabotažu ljevice na vlasti. Iako je transformacija ekonomskog aparata države prijeko po trebna da se efikasno predvidi i zaokruži ta sabotaža, moramo znati da se nalazimo na nategnutom užetu. Transformacija ne smije ni u jednom trenutku dovesti do stvarnog rušenja eko nomskog aparata, koje bi ga paraliziralo.: Tako bi se povećali izgledi buržoazije za bojkotiranje. I ovdje se s obzirom na tran sformacije ekonomskog aparata države pojavljuje dilema: ne učiniti dovoljno (Čile) ili učiniti previše. Ovo posljednje je slu čaj Portugala između 1974. i 1975, gdje su čitave grane eko nomskog aparata, kao ministarstva poljoprivrede, industrije, 204
iako u potpunosti kontrolirana od ljevice i stečena radikalnim socijalističkim iskustvom, bile potpuno paralizirane, ne zbog otpora buržoazije, već zbog oblika i ritmova »lomljenja« što su usvojeni radi njihove transformacije. Paraliza i rušenje onemo gućili su iskustvima poljoprivrednih zadruga ili tvorničkog sa moupravljanja da nađu i najmanji oslonac ili podršku aparata koji su, međutim, bili veoma skloni tim iskustvima. Buržoaziju se u tim uvjetima moglo sasvim bojkotirati.
205
ČETVRTI DIO Slabljenje demokracije autoritarni etatizam
I
Autoritarni etatizam i totalitarizam
i Neki naši suvremeni teoretičari vlasti upravo su otkrili po stojanje Gulaga. Možemo im samo čestitati: iako im je trebalo prilično vremena, nikada nije prekasno da se nešto dobro učini. Ali gledajući na funkciju koju taj pojam danas dobiva, poči njemo misliti da Gulag ne postoji, trebalo bi ga izmisliti. Kako bi inače bilo moguće o našim današnjim zapadnim društvima iznositi gluposti o naprednoj liberalnoj demokraciji i drugim »dopuštajućim društvima«, čije prednosti upravo sada, u pravi čas, otkrivaju neki naši »novi filozofi«? Usporedba nije dokaz. Totalitarni aspekti vlasti na Istoku, koji su veoma realni i koje, istina, ne možemo usporediti (ne u normativnom smislu, već u znanstvenom smislu) s funkcionira njem zapadnih društava, ne mogu, kao što se često događa, pri kriti zapadne totalitarizme (Pinochet ili Vidella), ali ni nešto prozaičniju situaciju u zapadnim društvima s demokratskim ure đenjem. Svjedoci smo značajnih promjena države u zapadnim kapitalističkim društvima. Upravo se nameće jedan drugi oblik države: treba biti slijep (a strast, čak ako jc izazvana najplemeni tijim motivima, uvijek je slijepa) pa to ne vidjeti. U nedostatku boljeg izraza, taj oblik države označit ću pojmom autoritarnog etatizma. Ovaj pojam može označiti opću tendenciju transfor macije: država naglašeno prisvaja sva područja društveno-ekonomskog života, a to je vezano uz odlučujuće slabljenje institu cija političke demokracije, te drakonsko i mnogostruko sužava nje takozvanih »formalnih« sloboda, čiju stvarnost otkrivamo sadu kada odlaze nizvodno. Iako se stanovite promjene zbivaju već odavno, današnja država pokazuje pravi zaokret u odnosu prema prijašnjim oblicima države. 14 D rfa v a. v la ti, to c lia llia m
209
Raspravljat ću samo o državi u vladajućim kapitalističkim zemljama, posebno u Evropi i u Sjedinjenim Državama, za koje se kaže da su najplemenitije razvijene. Dakako, transformacije se odnose na sve kapitalističke zemlje, budući da nastaju iz današ nje faze kapitalizma u njegovoj međunarodnoj reprodukciji. Ali s obzirom na današnje produbljavanje podjela imperijalističkog lanca između vladajućih i potlačenih zemalja, do čega dolazi internacionalizacijom kapitalističkih odnosa, ne možemo pri stupiti općem teoretiziranju o današnjoj državi, koje bi se od nosilo na transformacije u svim tim zemljama. U potlačenim zemljama, na području Latinske Amerike, na primjer, prisu stvujemo pojavi novog oblika ovisne države (koji se isto tako pojavljuje u različitim uređenjima), sa značajnim specifičnostima koje ju odvajaju od novog oblika države u vladajućim zem ljama. Autoritarni etatizam nastaje zapravo iz periodizacije kapi talizma na stadije i faze. Čini se da odgovara današnjoj fazi im perijalizma i monopolističkog kapitalizma u vladajućim zem ljama, isto kao što se liberalna država odnosila na konkurentski stadij kapitalizma, a razni oblici intervencionističke države na prijašnje faze monopolističkog kapitalizma. Autoritarni etatizam odnosi se tako na strukturalne promjene koje obilježavaju ovu fazu u proizvodnim odnosima, procesu i društvenoj podjeli rada, istovremeno na svjetskom i na nacionalnom planu. Iako eko nomska uloga države, neodvojiva od njenog političkog sadržaja, mora biti vodeća nit u analizi autoritarnog etatizma, ona ne može biti dovoljna: riječ je o institucionalnoj stvarnosti koja se mora prikazati na posebnom mjestu. Autoritarni etatizam od nosi se na transformacije društvenih klasa, političkih borbi, od nosa snaga koji obilježavaju čitavu fazu, istovremeno na nacio nalnom i na svjetskom planu. Značajno je da autoritarni etatizam, ovisno o posebnim ko njunkturama u raznim obuhvaćenim zemljama, postoji u obliku različitih uređenja. Naglasiti njegov odnos s današnjom fazom kapitalizma znači već naznačiti da on nikada nije samo običan, površinski »fenomen«. Čini se da je stanovit oblik političke i predstavničke demokraoije već prerašten u kapitalizmu kakav se danas pokazuje i reproducira. Posumnjati u autoritarni etati zam, ne samo sačuvati ono što ostaje od sloboda nego ih razviti 210
i proširiti, ukratko, ostvariti ono što ljevica namjerava, nikako nije moguće bez realne promjene faktora koji dovode do tog no vog oblika države.
Autoritarni etatizam odnosi se na političku krizu i na krizu drlave. Danas nam to postaje sve očitijim, ali još u nedavnoj prošlosti nije tako bilo. Dakako, mislim prije svega na veliki dio predstavnika službene političke znanosti, u Francuskoj i drug dje, tradicionalnog funkcionalizma s raznim »sistematizmima«, za koje su politička kriza i kriza države bile i ostaju nepojmive: one su misteriozan, disfunkcionalan moment što naglo ruši pri rodnu ravnotežu »političkog sistema« koji funkcionira na har moničan način, unutrašnjim autoreguliranjem. Zar smo morali trpjeti slavljenje pluralizma vlasti liberalnog društva! To libe ralno društvo trebalo je opovrći sada (već!) nadmašeni marksi zam, savladavši konfrontacije, odnosno klasnu borbu. Mislim prije svega na struju koja se prilično razlikuje od prve i mnogo je zanimljivija: to su osporavajući mislioci, od Frankfurtske škole do američkih radikala, koji razrađuju strašnu sliku totali tarne i svemoćne države-moloh, zasnovane na manipulirajućem kapitalizmu koji je uspio »integrirati« narodne mase (suprotno Marxovim predviđanjima, na žalost, itd.), neminovno idući pre ma proždiranju subjekata. Ta slika je pogrešna, i to ne samo zbog strukturalnih ograni čenja koja obilježavaju svaku kapitalističku državu, uključujući njenu današnju fazu: autoritarni etatizam vezuje se uz političku krizu i krizu države. On je u isto vrijeme odgovor na elemente krize uključujući njegovu vlastitu krizu. Etatizam tako nc znači jednostrano jačanje države, već je prije posljedica tendencije učvršćivanja-slabljenja države, s polovima koji sc nejednako razvijaju. Današnja država, u kojoj jc autoritarni etatizam veoma realan, usprkos tome (ili bolje, upravo zbog toga) ostaje div s nestabilnim nogama, pokrećući se na tlu koje izmiče, što postaje još jasnije na političkom planu. Moramo sc, dakako, podsjetiti da su ranjene zvijeri najopasnije. Nije, međutim, jednostavno uspostaviti odnos između države i političke krize. Nas nekoliko smo to nedavno pokušali u za 14*
211
jedničkoj knjizi Kriza državel, pa ću zbog toga samo naznačiti problem. Iako današnja ekonomska kriza nije samo prolazna, već je u određenim aspektima strukturalna kriza, bilo bi po grešno promatrati je kao »opću krizu« koja prekriva čitavu da našnju fazu kapitalizma. Osim toga, bilo bi pogrešno vjerovati da se ta kriza, koja više ili manje pogađa sve kapitalističke zemlje (one nas ovdje zanimaju), u svim tim zemljama nužno očituje kao prava politička kriza i, još više, kao kriza države. Politička kriza nikada se ne svodi na ekonomsku krizu, niti se kriza dr žave svodi na političku krizu: kapitalistička država je tako na pravljena da može usisati političke krize a da se one ne pret vore u prave krize države. N e možemo, dakle, globalno karakte rizirati današnju državu, koja odgovara jednoj fazi kapitalizma, kao kriznu državu ili državu u krizi. To bi, slično III intemacionali, značilo poništiti specifičnost pojma krize, odnosno sma trati da se u kapitalizmu, kako se reproducira, automatski nagla šava njegovo »truljenje«, te da proživljava posljednju fazu svoje neizbježne agonije. Tako dolazimo do shvaćanja da jedna faza reprodukcije kapitalizma (a to je uvijek, slučajno, upravo ona u kojoj se nalazimo) samo izražava permanentnu krizu koja je na određeni način uvijek prisutna. Tako bismo današnju državu trebali shvatiti kao državu u krizi, koja je nužno posljednji mo gući oblik buržoaske države prije neizbježnog dolaska do socija lizma. Očito je, međutim, da pojam političke krize i krize države treba označiti polje posebne konjunkture kondenzacije kontra dikcija, što se očituje u karakteristikama svojstvenim državnim institucijama. Budući da politička kriza nije grom iz vedra neba, treba se prije svega pozvati na generičke elemente političke krize i krize države. Suprotno efektivnoj krizi, ti su elementi stalno prisutni u reprodukciji kapitalističkih političkih oblika. Današnju fazu u cjelini karakterizira posebna naglašenost generičkih elemenata političke krize i krize države, naglašenost koja se, isto tako, ve zuje uz ekonomsku krizu kapitalizma. Naglašenost generičkih 1 Op. cit., P U F , 1976. Isto tak o treba naznačiti kolektivna djela, iz dana u SR N jem ačkoj: Sozialstruktur und politische System e, izd. Urs Jaeggi, 1976, i Politische System -K risen, izd. M. Janicke, 1973.
2 12
elemenata političke krize i krize države strukturalna je i perma nentna crta današnje krize. Autoritarni etatizam pokazuje se kao rezultanta i odgovor na naglašenost elemenata krize. U ne kim evropskim zemljama prisustvujemo, međutim, pravoj poli tičkoj krizi koja se, osim toga, očituje kao kriza države. Autori tarni etatizam u tim zemljama obilježen je, dakle, krizom dr žave: u različitim stupnjevima, to je slučaj sa španjolskom, Por tugalom, Grčkom, ali isto tako s Italijom i Francuskom. Isto tako, kriza države ljevici nudi nove, objektivne moguć nosti za demokratski prijelaz u socijalizam. Postoji više vrsta političke krize: današnja kriza daje ljevici određeno polje, što odgovara mogućnosti prijelaza u socijalizam. Nije riječ o krizi dvostruke vlasti, kao ni o krizi fašizacije.
2 Možemo li autoritarni etatizam poistovetiti s totalitarizmom, tj. fašizmom novog tipa? Usput rečeno, to su još nedavno smatrali mnogi od naših »novih filozofa«, u svom »maoističkom« razdoblju, probijajući nam uši »novim fašizmom«, protiv ko jeg su propovijedali »novi otpor«,* uspoređujući francusku vladu iz 1972. s nacističkom okupacijom iz strašne prošlosti. To je bilo prije nego što su se neki od njih vezali uz prednosti razvi jene liberalne demokracije. Ja sam se izjasnio u Fašizmu i dikta turi: kao što danas u Giscardu ne vidim romantičara obasjanog novim liberalizmom, nisam to vidio ni u crtama nekog Gocbbclsova učenika po ugledu na nekog Pompidoua-Hitlcra u zamecima. Korijeni ovog novog fenomena, totalitarizma, sežu u samo srce proizvodnih odnosa i kapitalističke društvene podjele rada, u tehnike vlasti modeme države (proces individualizacije, sam zakon), u prostome i vremenske matrice sadržane u tim odno sima i ucrtane u pojam i okosnicu države. Ali. ti korijeni nisu klice s progresivnim razvojem što kroz povijesne prijevare idu ka svom potpunom ostvarenju: univerzalnom totalitarizmu. Odmah otvaram umetnutu rečenicu koja se odnosi na istoč ne zemlje, podsjećajući da neke totalitarne crte vlasti u tim zem * Nouveau fascisme, nouvelle dim ocratie. već navedeni specijalni broj »Les Tempa M odernes«. S tim u vezi vidi br. 31. časopisa »Kursbuch«. svibanj 1973.
213
ljama, po mom mišljenju, između ostalog (jer kapitalizam nije izvor svih zala), ali bez sumnje temeljno, počivaju u »kapitali stičkim aspektima« njihovih država, proizvodnih odnosa i dru štvene podjele rada što ih podržavaju. Ni u ovom slučaju nije riječ samo o običnom razvoju klica totalitarizma. Totalitarne crte koje obilježavaju te države proizlaze iz niza određenih povi jesnih faktora (ekonomskih, političkih, itd.), zbog čega se ovdje radi o potpuno specifičnom obliku države: osim toga, to nije iznimka već pravilo u tim zemljama. Iako su te države daleko od toga da predstavljaju običnu varijantu autoritarnog etatizma kakav danas poznajemo u zapadnim društvima, one su mu srod ne. Neke analize što slijede, posebno o ulozi državne birokra cije, odnose se isto tako na istočne zemlje. Sve to vrijedi samo ako imamo na umu njihove specifičnosti: do srodnosti nc dolazi zbog jednolične tendencije za »tehnobirokratizacijom« današ njeg »industrijsko-tehnološkog« svijeta. Karakteristike države koje se nalaze u proizvodnim odnosima i društvenoj podjeli rada uklopljene su u klasne odnose i političke odnose koji su, u tim zemljama, znatno drugačiji. Vratimo se, dakle, na problem kakav se danas postavlja u zapadnim društvima. Iako se totalitarizam odnosi na niz faktora koji još izmiču iscrpnom objašnjenju (i koje marksizam sam ne može objasniti), to nije razlog da uz teroristička shvaćanja potonemo u najiskrivljeniji iracionalizam. Autoritarni etatizam nije završeno ostvarenje totalitarnih klica koje se nalaze u svakoj kapitalističkoj državi. Totalitarizam, bilo da se radi o fašizmu, vojnoj diktaturi, ili bonapartizmu, u društvima koja nas se ovdje tiču (vladajuće zemlje Zapada), poprima specifičan oblik kao poseban politički fenomen koji sam — dajući svoje razloge — označio kao iznimni oblik države. To odgovara određenoj konjunkturi klasnih odnosa u čitavoj njihovoj složenosti i insti tucionalnim crtama svojstvenim državi, prekidajući s regularnim oblicima reprodukcije buržoaske političke dominacije: uopćeno govoreći, s oblicima »demokratske republike«. Fašizam, a to jednako vrijedi za uvedeni fašizam kao i za proces fašizacije koji tome vodi, dovodi do potpuno specifične političke krize. On ne može karakterizirati državu u jednoj fazi kapitalizma kakav postoji i reproducira se u našim društvima. I to usprkos činjenici što iznimni oblik države, upravo kao kapitalističke 214
države, pokazuje stanovite zajedničke crte s oblikom demokrat ske države u fazi u kojoj se pojavljuje. Rooseveltova država ili republika u Francuskoj u povijesnoj epohi fašizma pokazivale su crte intervencionističke države (ekonomska uloga države i jačanje izvršne vlasti, na primjer), a to je isto tako obilježavalo njemački i talijanski fašizam. To znači da iznimni oblik države (fašizam) nije postao obavezan oblik države u toj fazi. Osim toga, transformacije svojstvene državi toga vremena nisu zna čile fašizaciju tih država u cjelini (što je dugo vremena vjero vala III intemacionala). Pojava autoritarnog etatizma ne može se, dakle, poistovetiti ni s novim fašizmom ni s procesom fašizacije. Ta država nije ni novi oblik prave ekstremne države ni, po sebi, prijelazni oblik prema takvoj državi: to je novi »demokratski« oblik burf.oaske republike u današnjoj fazi. Ako smijem tako reći, to je istovremeno bolje (zadržava se stanovita demokratska realnost) i lošije: nije riječ o plodu obične konjunkture koju bi bilo do voljno srušiti pa da se ponovno uvedu slobode koje sc stežu kao šagrinska koža. Osim toga, fašistička država odgovara političkoj krizi, pa tako i efektivnoj krizi države. To nije tako u mnogim zemljama gdje se nameće autoritarni etatizam, što ne mora od govarati državi u krizi. Naposljetku, čak i u zemljama u kojima se taj oblik države spaja s krizom države, nije to više proces ili kriza fašizacije. Uvođenje fašističke države nikada nije hladno, već, budući da se radi o iznimnom obliku države, pod razumijeva pravi prijelom u državi i pretpostavlja prethodni po vijesni poraz narodnog pokreta i radničke klase. Taj poraz otvara put fašizaciji, jer fašizam nikada nije izravna i nepo sredna reakcija na uspon narodnog pokreta. Do tog poraza ne dolazi nigdje gdje postoji efektivna kriza države; upravo su protno. To, međutim, ne znači da su u Evropi isključene mogućnosti za iznimni oblik države, bilo u fašističkom obliku, bilo u obliku vojne diktature ili snažnog neobonapartizma. S obzirom na da našnju političku situaciju, posebno u Francuskoj, to jc, više ili manje dugoročno, mogućnost na koju sigurno treba računati. Tako dolazim do drugog dijela pitanja: ono sc nc odnosi samo na ograničenja predstavničke demokracije i sloboda, što da našnja država pretpostavlja u svojoj »demokratskoj« ispravnosti. 215
već upravo na elemente fašizacije kapitalističke države. Su protno onima koji u ovom slučaju hvale bitnu razliku između raznih demokratskih oblika (»liberalna država«) i totalitarizma, oboje u svojim kapitalističkim aspektima pokazuje neke zajed ničke crte. Te se crte, osim eventualne pripadnosti države istoj fazi kapitalizma (jačanje izvršne vlasti u Rooseveltovu New Dealu i u nekadašnjoj fašističkoj državi), odnose na korijene to talitarizma. Svaki demokratski oblik kapitalističke države sadrži totalitarne tendencije. Današnju državu obilježava određena specifičnost: to je de mokratski oblik države u fazi strukturalnog oštrenja generičkih elemenata krize, što u nekim zemljama odgovara čak pravoj po litičkoj krizi i krizi države, gdje se fašizirajući elementi ili ten dencije pojavljuju na još izrazitiji način nego prije. Autoritarni etatizam isto tako počiva u uvođenju čitavog preventivnog in stitucionalnog postupka, pred povećanjem narodnih borbi i opa snosti koje one predstavljaju za hegemoniju. Taj pravi arsenal, koji nije samo ustavno-pravne prirode, ne pojavljuje se uvijek najprije u vladanju: barem pred velikom masom stanovništva (ostavljajući po strani razne »socijalne«), on se izražava naglim pokretima koji se čine poput promašaja u funkcioniranju. Ali taj arsenal, stavljen na vagu, republika čuva po strani, spremnog da se ukopča u proces fašizacije. Vjerojatno prvi put u povijesti postojanja demokratskih država, država ne sadrži samo razba cane i raširene elemente totalitarizma, nego njihov organski raspored kristalizira u trajan uređaj, usporedan službenoj državi. Čini se da je raspolovljena država strukturalna crta auto ritarnog etatizma, ali to ne znači pravu nepropusnost ili disocijaciju između službene države i uređaja o kojem je riječ, nego je njihov funkcionalni spoj i konstantna osmoza. Prema tome, eventualno otvaranje procesa fašizacije ovdje, bez sumnje, neće poprimiti isti oblik kao u prošlosti. To ne znači da će se d o gađati postupno i neprimjetno, hladno, jer taj prijelaz, sada kao i u prošlosti, uvijek podrazumijeva određeni prijelom. Dok je u prošlosti do fašizma dolazilo infiltracijom ili vanjskim opkoIjavanjem državnog aparata, ovdje bi se radilo o prijelomu unutar države, ovisno o smjerovima koji su već zacrtani u nje noj današnjoj konfiguraciji.
216
3 Kroz transformacije proizvodnih odnosa, procesa i društve ne podjele rada, autoritarni etatizam odnosi se, dakle, na zna čajne promjene u klasnim odnosima: to moramo obavezno znati prilikom analize institucionalnih promjena države. Prije svega, što se tiče narodnih masa i radničke klase: pro dubljivanje društvene podjele rada, istovremeno na svjetskom planu između Sjedinjenih Država i Evrope, kao i unutar svake evropske zemlje, produbljivanje koje odgovara dugom razdoblju »rasta« i promjenama u samom radnom procesu, zapravo je naglasilo nejednakosti i razlike između radničke klase i vlada jućih klasa. Eksploatacija kroz povećanje relativnog viška vri jednosti poprimila je složenije i prikrivenije oblike nego ranije: intenziviranje ritma, povećanje produktivnosti rada, slabljenje uvjeta života. Opći porast radničkih borbi u Evropi, koji je pret hodio teškim posljedicama ekonomske krize, uglavnom jc obilje žio kraj dugog zatišja koje uglavnom prekriva razdoblje hlad nog rata. Ekonomska kriza, inflacija, osobito nezaposlenost, čije spektakularno povećanje kao da predstavlja strukturalnu crtu današnje faze, pridonijeli su propasti relativnog društvenog kon senzusa zasnovanog na rastu i blagostanju. Čak su strani rad nici počeli aktivno sudjelovati u borbama zemalja koje su ih »primile«. Sve to dovelo je
dicionalne i nove: objektivno polje narodnih saveza znatno se proširuje. Tome dodajmo sukobe koji se posebno odnose na ideološku krizu, što je istovremeno izvor i posljedica novog osvješćivanja narodnih masa oko niza pitanja koja više nisu se kundarna: studentski pokret, pokret za oslobođenje žena, eko loški pokret. Usporedo s tim, zaoštravaju se kontradikcije unutar vlada jućih klasa, što je isto tako stalna i strukturalna crta u današnjoj fazi; kontradikcije između monopolističkog kapitala i nemono polističkog kapitala, do kojih dolazi zbog oblika i ritmova kon centracije kapitala i transformacija koje oni uvode u proizvodne odnose tokom te faze; povećane kontradikcije unutar samog monopolističkog kapitala. Kontradikcije se intenziviraju u kon tekstu ekonomske krize, a mogu se u svoj svojoj širini shvatiti samo vodeći računa o današnjim uvjetima internacionalizacije kapitala. Uvedena reprodukcija stranog kapitala (osobito ame ričkog) u raznim evropskim zemljama te njegova složena interiorizacija u autohtoni kapital dovodi do značajnog unutrašnjeg pomicanja tog kapitala. Do nove podjele dolazi između onoga što sam već označio kao unutrašnja buržoazija koja, iako vezana uz strani kapital (nije riječ o pravoj nacionalnoj buržoaziji), pokazuje znatne kontradikcije s njim, te buržoazije koja u pot punosti ovisi o tom kapitalu. Smjer te tendencije ne pokriva uvijek procijep monopolistički kapital-nemonopolistički kapital, već često ispresijeca te kapitale, dio po dio. Interimperijalističke kontradikcije, koje su reaktivirane nakon razdoblja njihova relativnog primirja pod neospornom američkom hegemonijom, odražavaju se izravno unutar bloka na vlasti različitih zemalja. Svi ti faktori obilježavaju strukturalnu crtu ove faze: pritajena, ali permanentna hegemonijska nestabilnost buržoazije vladaju ćih zemalja. To su dobro poznate stvari: zanimljivije je da ukratko pono vimo neke posebne karakteristike te faze koje se odnose na ulogu svojstvenu državi. Ekonomska uloga države poprima danas autoritarne oblike samo zbog jedne, prividno paradoksalne, či njenice: ta uloga, nestlačiva unutar određenih granica, ne samo da nema stabilizacijski smjer nego je, nasuprot tome, važan či nilac destabilizacije. Paradoksalna činjenica: autoritarni etati zam nije samo odgovor države na krizu s kojom se suočava, 218
nego odgovor na krizu čijoj pojavi ona pridonosi. Ta uloga države istovremeno se pokazuje kao akcelerator generičkih ele menata političke krize i kao proizvođač same krize. Protu-tendencije tendenciji smanjenja stope profita, koje država uvodi da bi izbjegla krize, postaju faktori krize koja time nadrasta običnu ekonomsku krizu. 1. Naglašavanje kontradikcija unutar bloka na vlasti, svoj stveno ovoj fazi, zahtijeva povećano političko zalaganje države, s ciljem da blok na vlasti ujedini i da reproducira hegemoniju. No današnje ekonomsko djelovanje države (devalorizacija sta novitih dijelova kapitala, industrijska restrukturiranja s ciljem da se poveća stupanj relativnog viška vrijednosti, povećana uloga u korist koncentracije kapitala, selektivna pomoć stanovi tim kapitalima, odlučujuće mjesto nacionalne države u inter nacionalizaciji kapitala) u velikoj mjeri, više nego ikada, ide u korist uskih »ekonomsko-korporativnih« interesa nekih frak cija ili individualnih kapitala, na štetu drugih. Ovo izravno uplitanje države u ekonomske kontradikcije samo produbljuje pu kotine u bloku na vlasti. Ono im pridaje politički karakter, po stajući, dakle, izravan činilac političke krize, što stalno ugrožava organizaciju hegemonije i općeg interesa buržoazije od strane države. 2. Sudjelovanje države u brojnim područjima koja su prije bila marginalna, a sada se uklapaju i proširuju prostor repro dukcije i akumulacije kapitala (urbanizam, transport, zajed nička opskrba, itd.), izaziva znatnu politizaciju borbi narod nih masa u tim područjima: mase se sada izravno konfrontiraju s državom. To je važan generički element političke krize, a naglašava ga činjenica što intervencije države u razdoblju eko nomske krize više nemaju aspekt-privid »socijalne politike«. Uočava se njihova povezanost uz interese kapitala, a opravda nost države pred narodnim masama znatno sc smanjuje. Te in tervencije tako smanjuju generičke elemente krize (danas je to očito s pomoći nezaposlenima ili permanentnom obrazovanju). Autoritarni etatizam je istina koja izlazi iz ruševina mita o državi-providnosti ili državi blagostanja. 3. Uloga države u korist stranog ili transnacionalnog kapi tala naglašava nejednak razvoj kapitalizma unutar svake zem lje u kojoj se reproducira strani kapital, posebno stvarajući nove 219
»polove razvoja« određenih područja na štetu drugih. Vezano uz mnogostruke oblike ideološke krize, to uzrokuje prijelom u nacionalnom jedinstvu i naciji na kojoj se zasniva buržoaska država: karakterističan je razvoj regionalnih pokreta ili po kreta vezanih uz buđenje raznih nacionalnosti, pokreta s izravno političkim karakterom koji su, ma koliko nejasni bili, ipak zna čajni elementi krize. Današnju fazu ne označava pojava super-države iznad nacija ili opadanje važnosti nacionalne države. Autoritarna država nije lokalni produžetak super-države (američke, CEE*) ili transnacionalnog super-aparata države (CIA**, OTAN***, itd.), već odgovara pravom prijelomu nacio nalnog jedinstva, buđenju etničkih i nacionalnih manjina, uspo redo s porastom nacionalnih borbi. 4. Tome dodajmo današnju ulogu države s obzirom na eko nomsku krizu u najužem smislu riječi. Novi problem je slijedeći: kako država u velikoj mjeri sudjeluje u reprodukciji kapitala, kako su ekonomske krize u stanovitom smislu organski i nužni činioci te reprodukcije, država vjerojatno uspijeva ograničiti divlji aspekt ekonomskih kriza (kao što je bila ona iz 1930, na primjer), ali tako što preuzima funkcije koje su prije, u tom razdoblju, obavljale te divlje krize. N e pazeći previše na para doks, sve se zbiva kao da je riječ o državi koja se sama brine da pokrene ekonomske krize čije posljedice ne može savladati, više nego o državi koja ne uspijeva savladati posljedice eko nomske krize. Očit primjer su današnja nezaposlenost i inflacija kojima država izravno upravlja; u tome, međutim, ne treba vi djeti samo ni uglavnom svjesnu strategiju buržoazije, već ob jektivan rezultat uloge države. Time se današnja država jasno odvaja od prijašnjih, koje su se, čini se, zadovoljavale da, s više ili manje uspjeha, guše društvene štete divljih ekonomskih kri za. A to ne ide bez značajne politizacije (protiv državne politike) borbe narodnih masa. Tu fazu označavaju, dakle, strukturalne promjene klasnih odnosa i zaoštravanje generičkih elemenata političke krize, a to * C E E : C om m unaute Econom ique europeenne — E E Z (op. prev.). ** C IA : C onfederation Internationale de l’A grieulture = Zelena internacionala (op. prev.). *** O TA N : O rganisation de T raite de 1’A tlantique = N A T O (op. prev.).
220
u raznim stupnjevima vrijedi za sve vladajuće kapitalističke zemlje. Kontradikcije se u nekim evropskim zemljama pretvaraju u prave političke krize. Te zemlje — Francuska, Italija, Španjol ska, Grčka i Portugal — pokazuju crte svojstvene političkoj krizi koja se očituje kao kriza države. Autoritarni etatizam na staje iz otiska promjena na strukturu države, kao i iz pokušaja države da se prilagodi tim promjenama, da se zaštiti od gene ričkih elemenata krize, te, naposljetku, da odgovori na poli tičku krizu i na svoju vlastitu krizu.
4 U nastavku teksta neću moći napraviti iscrpnu analizu da našnje države i transformacija političke demokracije. To mora postati predmetom posebnog djela. Neću posebno raspravljati o osnovnom pitanju veoma pozna tom, ali na kojem se nikada dovoljno ne insistira: riječ je o od nosima između političke demokracije i druitveno-ekonomske de mokracije u najširem smislu. Osim ograničenja i transformacija institucija političke demokracije, ponavljam to, današnja društva karakterizira povećana distanca između političke demokracije i društvene demokracije. Kapitalizam jc, osobito u današnjoj fazi, daleko od toga da uklanja nejednakosti; on ih samo repro ducira u novim oblicima, pa čak ih i intenzivira. Novi oblici društvene podjele i organizacije rada u tvornicama, urodima, velikim trgovačkim površinama, suprotno svim pričama o tehno-strukturama, samo su ojačali i razvili disciplinu i despotizam, gotovo vojnička pravila organizacije, hijerarhiju, centralizaciju odluka i sankcija. Osim toga, razvoj kapitalizma samo je istakao područja i sektore »novih siromaha«, koji, dakako, nisu defini rani prema društveno-ekonomskim i kulturnim kriterijima pri jašnjih razdoblja, ni prema kriterijima apsolutnog osiromašenja, već prema današnjoj društvenoj realnosti. Novo siromaštvo već su proučili M. Harrington u Sjedinjenim Državama, P. Townsend u Velikoj Britaniji, dok bi se u Francuskoj taj pojam odnosio na »polovicu osoba starijih od 65 godina (2,600.000). polovicu spe cijaliziranih radnika (1,300.000), većinu pomoćnih radnika (1,100.000), dvije trećine osoblja posluge (800.000), četvrtinu 221
trgovaca i obrtnika (800.000), većinu poljoprivrednih najamnih radnika (600.000)«, smještenih s onu stranu praga bijede.3 Ne treba ni govoriti o društvenim kategorijama čiji su uvjeti života takvi da ih zapravo »isključuju«: strani radnici, nezaposleni, žene, većina staraca i mladih. Ukratko, riječ je o velikim skupi nama stanovništva za koje su realni uvjeti ekonomskog, društve nog, kulturnog života sve više udaljeni od pravno-političkog prikazivanja jednakosti, a njihovo sudjelovanje u institucijama političke demokracije sve je nesigurnije. S druge strane, poznati su nam obrisi problema: odnosi iz među bogatstva, novca i funkcioniranja republikanskih insti tucija. Jedan od tisuću primjera su financijska sredstva partija većine. Neću izravno govoriti o tim pitanjima, već o transformaci jama političke demokracije u autoritarnom etatizmu, na planu državnih mehanizama, zaustavljajući se u osnovi na samo jed nom pitanju: promjenama u ulozi državne birokracije-administracije i u današnjem funkcioniranju sistema političkih partija. Dakako, današnje slabljenje demokracije i sužavanje sloboda obuhvaća sve šire područje, izražava se u mnogim oblicima i više-manje obilježava sve postupke vlasti: mnogi autori su se time bavili, pa se pozivam na njihove analize4. Ali, primjer koji sam izabrao nije slučajan: kao što čitava povijest pokazuje, ob lici postojanja i funkcioniranja predstavničke demokracije, kao sistema realnog pluralizma političkih partija naspram državne administracije-birokracije, na planu državnih institucija nalaze se u uskom suodnosu s funkcioniranjem političkih sloboda. Funk cioniranje tog sistema uvjetuje funkcioniranje sloboda na svim područjima političke demokracije. Kao što smo rekli, demokrat ski put u socijalizam i demokratski socijalizam isključuju jedin stvenu partiju, ali isto tako miješanje partija i državne admini3 T o su brojke L. Stolerua, a navodi ih M. M aschino u Sauve qui peut: dem ocratic a la frangaise, 1977. 4 B ibliografija je i ovdje veom a velika, a odnosi se na sužavanje sloboda u svim područjim a javnoga života. S opće točke gledišta, u F rancuskoj izm eđu ostalih vidi novije radove R. E rrere, M. D uvergera, J.-P. C ota, Cl. Juliena, J.-D . B redina, P. Juquina, G. B urdeaua, J.-P. Chevenem enta, L. H am ona, M. M aschinoa, P. V iansson-Pontea, radove Sin dikata m agistrature, itd.
222
stracfje. Taj stav treba shvatiti u strogom smislu: nc kao element među ostalima na tom putu, već kao uvjet, dakako, nedovoljan, ali apsolutno nužan. Ako taj uvjet nije ostvaren, nikakva nepo sredna demokracija u bazi neće spriječiti totalitarizam, niti će bilo što moći zakočiti etatizam.
222
II
Nezaustavljiv uspon državne birokracije
Slabljenje parlamenta, jačanje izvršne vlasti, politička uloga koju danas dobiva državna administracija lajtmotiv su političkih studija. To su najočitije crte transformacije države, ali istovre meno crte koje je najteže shvatiti u njihovu realnom dometu. Te transformacije karakteriziraju državu već od kraja kon kurentskog kapitalizma i početaka monopolističkog kapitalizma. Dakako, kao što ekonomska uloga države u monopolističkom kapitalizmu ne može izazvati mišljenje da liberalna država kon kurentskog kapitalizma ne sudjeluje u ekonomiji, tako jačanje izvršne vlasti ne potvrđuje sliku liberalne države sa svemogućim parlamentom i gotovo nepostojećom izvršnom vlašću. Državna administracija-birokracija uvijek je u organizaciji i funkcionira nju buržoaske države imala značajno mjesto, koje je različito ovisno o raznim zemljama. Jačanje izvršne vlasti počinje već u početku monopolističkog kapitalizma obilježavajući prijelaz s li beralne države na intervencionističku državu. Ali, današnji oblici tog fenomena potpuno su novi, a u različitim stupnjevima obuhvaćaju sve razvijene kapitalističke zemlje. Taj fenomen nije, dakle, svojstven Francuskoj, kao što bi željela dobro usta ljena tradicija francuske političke misli koju u novije vrijeme na lazimo kod A. Peyreffittea u njegovoj knjizi Francuska bolest, a dugo vremena bila je glavna tema Michela Croziera: nije li on u Blokiranom društvu pokušao mučan posao da »svibanj 1968« objasni tom francuskom specifičnošću, Te da za utjehu otkrije vrline Sjedinjenih Država, Velike Britanije i SR Njemačke ko je . . . itd. Ako malo pogledamo autore iz tih zemalja, možemo ustanoviti da je taj isti fenomen, kakav se kod njih pojavljuje, prava opsesija u njihovim analizama. Razumljivo je da Fran cuska ima stanovite specifičnosti, koje su uostalom dobro poz nate; ali situacija u Francuskoj danas se znatno transformira, a 224
to ne možemo riješiti (uz pomoć povjesničara koji tako misle) pretpostavljajući samo permanentnost tradicije. Kao što znamo, dcgolisti snose veliki dio odgovornosti za te transformacije. Dio, jer je fenomen mnogo općenitiji: slabljenje parlamenta i jačanje izvršne vlasti u uskoj je vezi s povećanom ekonomskom ulogom države. Ali, veliki dio, jer ta uloga države dovodi do autoritarnog etatizma samo ako je uklopljena u određenu po litičku situaciju.
Uzmimo na primjer zakon i pravo kakvi se ostvaruju u strukturi zakonodavne vlasti i u njenoj relativnoj odvojenosti od izvršne vlasti: to je karakterističan slučaj, jer predstavlja pri vilegij onih koji podržavaju »stručnost« današnjih promjena. Odlučujuće mjesto parlamenta, svetišta zakona i zakonodavne vlasti, zasnivalo se na proglašavanju općih, univerzalnih i for malnih normi, predstavljajući osnovnu crtu modernog zakona. Parlament, utjelovljenje opće volje i univerzalnosti naroda-nacije pred kraljevskom samovoljom, odgovarao je institucionalizaciji zakona kao utjelovljenja univerzalnog razuma. Kontrola vlade i administracije od strane parlamenta, države od strane prava i zakona, činila se kosupstancijalna ideji općeg normativneg si stema bez pukotina koji potvrđuje javno mišljenje. Današnja spektakularna ekonomska intervencija države ugro žava taj aspekt pravnog sistema u sve važnijim područjima. Ta uloga države više ne može ostaviti netaknute opće, formalne, univerzalne norme koje su u osnovi prilagođene sudjelovanju države u održavanju i reprodukciji »općih uvjeta« proizvodnje. Ta se uloga oblikuje posebnim uredbama koje su prilagođene određenim konjunkturama, situacijama i interesima. Mnogostru kost društveno-ekonomskih problema koje država rješava isto tako zahtijeva sve veću konkretizaciju općih normi. Tako se briše relativna odvojenost zakonodavne i izvršne vlasti: normiranje i proglašavanje pravila premješta se prema izvršavanju i administraciji, a to premještanje korelativno jc transformacijama same prirode tih uredbi. Zakonitost, utjelov ljena u parlamentu čiji jc rcferencijalni okvir bio univerzalni ruzum, pomiče se prema zakonitosti instrumentalne racional nosti, djelotvorne prirode, utjelovljenoj u izvršavanju-udminiI)
D ttu v n . v la tt, s o c ija llia m
225
stratiji. Osim toga, opći i univerzalni zakoni koje parlament još i danas proglašava (zapravo obični zakoni-okviri) mogu se primijeniti tek pošto ih izvršna vlast konkretizira i partiku larizma. To je proces dekreta i obustava primjene, okružnica, dodaitaka i ispravaka administracije, bez kojih se norme što ih izdaje parlament javno ne primjenjuju. Danas je dobro poznato da to omogućuje ne samo opstrukciju parlamentarnih odluka nego njihovo iskrivljavanje. Napokon, parlament je praktički iz gubio inicijativu u predlaganju zakona, što sada pripada iz vršnom tijelu. Nacrt zakona izravno zaključuje administracija. Zakoni se više ne uklapaju u formalnu logiku pravnog sistema zasnovanog na univerzalnosti pravila i racionalnosti opće volje koju predstavlja proglasitelj zakona, nego ulaze u drugačiji regi star, odnosno u konkretnu, svakodnevnu ekonomsku politiku utjelovljenju u administrativnom aparatu. Svakako, slabljenje parlamenta i vladajuća uloga izvršavanja-administracije odgovaraju slabljenju zakona. Transformacije koje se odnose na prirodu i oblik društvenog reguliranja oduzi maju zakonu njegov monopol u normativnom sistemu. Ali, do povlačenja zakona ne dolazi zbog ekonomskog in tervencionizma države kao takve, već se zbog više razloga ve zuje uz prirodu hegemonističkih interesa u čiju korist uopćenost i univerzalnost zakona ustupaju mjesto partikularističkom re guliranju. To se odnosi na koncentraciju i centralizaciju kapi tala, ali isto tako na današnju hegemoniju monopolističkog ka pitala, odnosno pritajenu nestabilnost, koja je karakterizira na temelju strukturalne ekonomske krize. Samo realan odnos sna ga, sa stanovitim stupnjem stabilnosti, može biti pravno reguli ran u obliku sistema univerzalnih i općih normi, određujući sam vlastiti način transformiranja i omogućujući tako strateško pred viđanje sudionika igre. No upravo povećane kontradikcije unutar bloka na vlasti uvjetuju hegemonijsku nestabilnost mono polističkog kapitala. Osim toga, novi oblici narodnih borbi koje se danas javlja ju, njihova politizacija i ideološka kriza koja pogađa razne aparate-institucije (škola, zatvor, magistratura, vojska, policija, itd.) dovode do novih oblika političke dominacije i do novih postu paka u vladanju, što se između ostalog odnose na transforma cije u upravljanju-reprodukciji radne snage. Društvena kontrola, 226
organizirana s pomoću općih i univerzalnih normi, propisujući kažnjivost akata, te odvajajući poštene subjekte od subjekata van zakona, spaja se s individualiziranim reguliranjem sračunatim prema »mentalitetu« (pretpostavljena namjera) svakog člana društvenog tijela, što se globalno smatra sumnjivim, potenci jalno pogrešnim. Opće zatvaranje subjekata izvan zakona u za okružena koncentraciona mjesta (zatvori, domovi, itd.), univer zalnim normama sankcija i kazni, vezuje se po njihovu mišlje nju uz ispresijecanost stanovništva mnogostrukim i raširenim krugovima na društvenom planu, policijsko-administrativnim po stupcima prilagođenim specifičnostima svake kategorije osum njičenih: to je prijelaz s kažnjivog čina, zatvorenog u svojoj uni verzalnosti i općenitosti, koji proglašava parlament, na sum njiv slučaj uokviren finim, savitljivim i partikulariziranim admi nistrativnim reguliranjem (promjene same definicije političkog zločina, na primjer). Iz toga proizlazi da zakon, iako, dakako, nije neutralan, funkcionira u pozadini.
Današnji fenomen slabljenja parlamenta i pritiska državne administracije vezan je uz značajne transformacije u funkcioni ranju institucionalnog sistema političkih partija, mjesta i uloge tih partija. Ta transformacija u osnovi obuhvaća partije koje bismo u veoma prozaičnom smislu mogli nazvati partijama na vlasti: to su one partije koje su pozvane da u pravilnoj izmjeni, koju organski određuju i predviđaju današnje državne institucije u cjelini (a ne samo ustavna pravila), sudjeluju (i sudjeluju) u vladi. Zaobilazim problem određenije klasne karakterizacije tih partija prihvaćajući hotimice neutralniju terminologiju koju općenito možemo prihvatiti, ne ulazeći u dobro poznato pi tanje tko što »realno predstavlja«. Ipak mislim da je riječ o buržoaskim i sitnoburžoaskim partijama, u političkom smislu: partije se nikada ne mogu svesti na običnu i jednoglasnu klasnu zastupljenost, ali njihova priroda se isto tako ne može svesti na biračku bazu. Svakako, karakterizacija partija na vlasti uklju čuje tradicionalne socijaldemokratske partije (koje, međutim, u velikoj mjeri imaju radničke birače) kakve postoje u najviše evropskih zemalja, od britanskog laburizma do skandinavskih is*
227
ili zapadnonjemačkih socijaldemokrata. Ali, transformacija (ovaj put općenitija) partijskog sistema obuhvaća i druge poli tičke partije, komunističke partije i neke evropske socijalističke partije, posebno današnju Socijalističku partiju Francuske, iako posve drugačije. One trpe posljedice transformacije, a ako su dio institucionalne sfere, zahvaćene su njome (kako bi drugačije moglo biti?): danas je to prilično jasan problem s Komuni stičkom partijom Italije. Što se tiče partija na vlasti, danas možemo utvrditi slabljenje predstavničkih veza između bloka na vlasti i tih partija koje ističu bilo (a često istovremeno) stanovite frakcije tog bloka, bilo saveze između tih frakcija, bilo karakteristične (više ili manje poznate) saveze-kompromise tih frakcija s nekim potla čenim klasama (sastavnicama radničke klase ili stare i nove sitne buržoazije ili seljaštva: klasičan primjer je »republikanska sin teza« u Francuskoj izražena u Radikalnoj partiji). To se odnosi na tip hegemonije koju uvodi monopolistički kapital, što u veli koj mjeri prevladava nad drugim komponentama bloka na vlasti kao i nad narodnim masama u cjelini, odnosno na sužavanje društveno-političkih slojeva monopolističkog kapitala. To se isto tako odnosi na intenziviranje generičkih elemenata političke krize, što dovodi do pritajene hegemonijske krize tog kapitala i čitave buržoazije. Slabljenje predstavničkih veza ponekad se pri bližava pravom prijelomu, a prati transformacije institucional nog položaja partija na vlasti. Prati ih, a nije im primarni uzrok. Transformacije položaja tih partija u institucionalnoj igri u sta novitim aspektima određuju krizu zastupljenosti, krizu koja za pravo samo slabi njihovu institucionalnu ulogu. Ne dolazi državna administracija-birokracija na prvo mjesto da bi riješila krizu partija, već izgon partija s njihova položaja naglašava krizu i naglašavajuću ulogu administracije. Administracija je već odavno postala središnje mjesto raz rade nesigurne ravnoteže kompromisa unutar bloka na vlasti i narodnih masa. Iako taj proces premješta centar političkog od lučivanja, on se uvijek uglavnom odigrava s pomoću partija koje unutar administracije djeluju kao glavni prijenosnici raznih društveno-ekonomskih interesa: karakterističan primjer je Fran cuska u III i IV republici, gdje istovremeno možemo utvrditi povećanu ulogu državne administracije (pogrešno pripisanu per228
manentnosti administracije u odnosu na ministarsku nestabil nost) i važnu ulogu političkih partija u institucionalnoj konfigu raciji. To je parlamentu još uvijek ostavljalo znatnu ulogu kon trole. Osim toga parlament je u okviru države uvijek imao funk ciju izražavanja interesa narodnih masa posredstvom njihovih za stupnika; zauzimao je, dakle, posebno mjesto u postupcima za konitosti. Danas, međutim, izvršna vlast i administracija mono poliziraju ulogu organizacije i rukovođenja državom s obzirom na blok na vlasti, ulogu razrade dugoročnog, općeg političkog interesa toga bloka i ulogu reprodukcije hegemonije. One u sebi koncentriraju zakonitost države s obzirom na potlačene klase. Naposljetku, položaj partija na vlasti ne samo da je u povlačenju nego je sasvim transformiran. Te promjene imaju znatne poslje dice na čitavu državnu strukturu, a nastaju iz radikalno novog načina političkog funkcioniranja predstavničke demokracije. Razvoj parlamenta u ono što je H. Laski prvi nazvao »odje lom za registriranje« do sada je privukao već dovoljno pažnje. Moć parlamenta da kontrolira, izvršava, verificira, kritizira, predlaže, sugerira, posvuda je ograničena i drakonski smanjena. Ograničavanje se istovremeno odnosi na moć parlamenta s ob zirom na administraciju u pravom smislu i na moć parlamenta s obzirom na vladu. Pravno, a pogotovo praktično premještanje vladajuće odgovornosti parlamenta prema vrhovima izvršne vla sti samim tim dovodi do odlučujućeg sužavanja vlasti parla menta nad administracijom, osamostaljenja vlade u odnosu na parlament, distanciranja administracije u odnosu na nacionalnu zastupljenost. Iako je opozicija, osobito ako se ne zadovoljava ulogom opozicije Njegovu Veličanstvu, time prva pogođena, og raničavanje vlasti zahvaća i poslanike većine: oni su isto tako svedeni na ulogu podređene mase pomoćnika vlade. Ali, smanjenje vlasti predstavnika naroda ne odnosi se samo na parlament. Realno funkcioniranje političkih mehanizama sve do sada je karakteriziralo mnogostruko tkivo organskih, iako vanparlamentarnih veza poslanika i državne administracije. Os lanjajući sc na svoju parlamentarnu moć s obzirom na vladu, poslanici izravno interveniraju kod administracije čitavim nizom kodificiranih krugova i kanala, iako oni nisu uklopljeni u ustav ne tekstove. Ti poslanici su u stanovitom smislu predstavljali valjane sugovornike administracije, posrednike u izražavanju po 229
sebnih interesa i zahtjeva djelujući kao izabranici naroda, te kao zakoniti predstavnici tih interesa, kao sastavnih dijelova nacio nalnog interesa. To je bila jedna od osnovnih funkcija predstav ničkog sistema, iako nije bila institucionalizirana. Poslanici i po litičke partije ne samo da su predstavljali narod u parlamentu, već su ga predstavljali i pred državnom birokracijom na svim ra zinama. Poslanici su izravno sudjelovali u donošenju odluka unutar administracije: politički elaborat proizlazio je iz uskog konfrontiranja administracije, vlade, poslanika i političkih partija. Značajno je što su danas, usporedo sa slabljenjem parlamen ta, prekinute predstavničke veze između poslanika i državne ad ministracije. Gotovo su sasvim blokirane mreže pristupa posla nika i političkih partija, kao zakonitih predstavnika »nacional nog interesa«, državnoj birokraciji, a administracija se potpuno zatvorila. To se prije svega primjenjuje na opoziciju, ali istovre meno i na predstavnike većine ili, bolje, na većinu njih. Krugovi partije-poslanici-administracija sada gotovo isključivo prelaze preko vrhova izvršne vlasti, ministara i ministarskih kabineta, predstavljajući za njih rezervirano područje. Poslanici mogu pristupiti administraciji jedino ako se prikažu u drugačijem svojstvu, a ne kao nacionalno-narodni predstavnici: ako izraža vaju posebne i lokalne interese (u slučaju da imaju općinski mandat, na primjer), ali najčešće ako izravno utjelovljuju razne vladajuće ekonomske interese. Drugo pitanje obuhvaća odnos između državne administra cije i vlade. U Francuskoj postoji posebno pravilo da se tobožnja totalna samostalnost administracije u odnosu na razna mini starstva učvrsti kao stabilan pojam. Zar cijeli svijet ne smatra da pravu vlast nema vlada, već rukovodioci ministarstva, odno sno poznata velika državna tijela, inženjeri cestogradnje, politehničari? Da ministri gotovo nemaju slobodu izabiranja vlasti tih suradnika u administraciji? Da se »francuska bolest«, u svom novom obliku, nalazi u nemoći degolističkih ministara u odnosu na državnu birokraciju? Ne treba ni govoriti o herojskim bit kama Edgara Pisanija s administracijom u Ministarstvu poljo privrede, ili Albina Chalandona s cestogradnjom u Ministarstvu opskrbe i stanovanja. Ovako postavljena slika je pogrešna, iako sadrži elemente istine. Unutrašnje kontradikcije izvršne vlasti, iako veoma realne, 230
nc ograničavaju se na kontradikcije između vlade i visoke admi nistracije, već ispresijecaju administraciju dio po dio. No one same po sebi zapravo nisu značajne. One ne znače nikakvo raz dvajanje političkog sistema, nego su organska crta u donošenju odluka. Konfliktni odnosi između vlade i administracije često svjedoče o otporima svojstvenim strukturi državnog aparata i bi rokratskoj organizaciji, otporima koji sc isto tako izražavaju u krutosti tog aparata u odnosu na samu buržoaziju. Osim toga, otpori prvenstveno izražavaju opću neprilagodivost promjenama, svojstvenu inertnoj sili birokracije i njenom usmjerenju na sta tus quo, više nego otpor konkretne prirode prema vladinoj poli tici, odnosno u cilju vladanja.5
Vodeći računa o tim ogradama, preostaje još jedan važan element: autoritarni etatizam karakterizira oslobađanje vrhova izvršne vlasti od visoke administracije i povećana politička kon trola izvršne vlasti nad njom. Osamostaljenje državne birokracije u odnosu na parlament samo je učvrstilo podređenost njezinih vrhova predsjedniku i vladi, kao izvršnoj vlasti. Takav razvoj u različitim zemljama slijedi različite putove, a više se odnosi na niz institucionalnih promjena nego na pitanje osoba. U Francu skoj su te promjene jasne: razvojem zadataka i uloge ministar skih kabineta, pravih centara rukovođenja i kontrole administra cije, stvaranjem međuministarskih uređaja na svim razinama s ciljem da se kontrolira vlada i mnogobrojno osoblje Matignona i Elizejske palače, uvođenjem niza tajnih mreža koje su se su kobljavale s tradicionalnom hijerarhijom funkcionara, te hori zontalnom disperzijom centara političkog odlučivanja unutar države, politička podređenost administracije državnim vrhovima odudara od prijašnje situacije. Ta podređenost danas je neminovna: administracija više nije aparat čiji je zadatak da s više ili manje inicijative ili otpora provodi politiku. Državna birokracija pod vlašću vrhova izvr šnog tijela postaje ne samo mjesto nego glavni Činilac u izradi državne politike. To više nije uspostavljanje političkih kompro * Između OKlalih, E. Suleiman, Les hauls Forutionnaires et la politique, 1976, kao i djela J. Salloisn, M. Cretinu, P. Grćm iona, A. loxea, itd
231
misa na parlamentarnoj sceni, odnosno javna elaboracija hegemonističkih interesa u obliku nacionalnog interesa. Razni eko nomski interesi, takvi kakvi su, sada su izravno prisutni u admi nistraciji. Velika hegemonija monopolističkog kapitala posebno se ostvarila pod okriljem administracije i izvršne vlasti: u Fran cuskoj, kao i drugdje, monopolistička politika se u osnovi dogo varala izvan parlamenta. Socijalno porijeklo administrativnog osoblja i »elite na vlasti« koja razmjenjuje mjesta između upravljanja krupnim kapitalom i rukovođenja državnim poslovima ni ovdje nije glavno pitanje. Taj fenomen je posljedica institucionalnih transformacija, a osim toga nema onakav značaj kakav mu pripisujemo. Iako su visoke škole, ENA i Politehnička, između ostalih, košnice za stvaranje rukovodećeg osoblja velikih poduzeća i države, u Francuskoj taj pokret u osnovi ide od države prema privatnim poslovima, a ve oma rijetko u obrnutom smjeru; tako su i ministarski kabineti u osnovi sastavljeni od osoblja koje je ovdje oblikovano. Riječ je 0 veoma ritualiziranom stvaranju žarišta izravnog izražavanja velikih ekonomskih interesa unutar administracije, gdje frakcije monopolističkog kapitala, a posebno rukovodioce poduzeća, ad ministracija shvaća kao privilegirane sugovornike, a ona sama uzdiže se u zakonitog predstavnika monopolističkih interesa, promatranih pod kutom utjelovljenja »tehnološkog napretka«, »industrijskog imperativa«, »ekonomske moći« i kao osnova »nacionalne veličine«. Nasuprot tome, administraciji pripada konstituiranje-prikazivanje monopolističkih interesa kao »općeg« 1 »nacionalnog interesa«, odnosno poliličko-ideološka uloga or ganiziranja monopolističkog kapitala. Čitavi dijelovi administra tivnog aparata, ministarstva, kao Ministarstvo industrije, ili čitavo rukovodstvo Ministarstva financija u Francuskoj, Sekretarijat za planiranje, itd. strukturalno su organizirani kao mreže specifične prisutnosti hegemonističkih interesa unutar države. Taj proces vezuje se uz institucionalizaciju čitavog spleta neformalnih kru gova (komiteti, trajne ili privremene komisije, radne grupe, razne delegacije, misionarske jedinice), što služe istim ciljevima. Nije riječ o tome da druge frakcije kapitala nemaju podršku i uporište unutar administracije, niti da one ne vode računa o borbama narodnih masa. Te frakcije kapitala prisutne su u ad ministrativnom uređaju u svom ekonomsko-korporativnom ob 232
liku (razni »profesionalni interesi«), a narodni zahtjevi uglavnom u obliku reformističkog sindikalnog izraza. »Reformistički« rad nički sindikati izravno su uklopljeni u administrativne uređaje. To više nije samo integracija, u smislu političke orijentacije tih sindikata, što je, sve u svemu, stara priča, već njihova kvaziasimilacija u institucionalnu stvarnost administrativnog uređaja (švedska, SR Njemačka, itd.). Očito, to opovrgava njihovu pret postavljenu ulogu uravnotežene protu-vlasti, koju su toliko slavili zagovornici pluralističkog neoliberalizma. Poznate su nam prve, najočitije posljedice tog pravog insti tucionalnog zaokreta. Državna politika razrađuje se kao tajna nametnuta kao permanentni državni razlog, tajnim mehanizmi ma, sistemom administrativnih postupaka što praktički bježe svakoj kontroli javnog mišljenja. To je značajna promjena os novnih principa buržoaske predstavničke demokracije. Princip javnosti potpuno je uklonjen u korist institucionalno priznatog principa tajne (današnje funkcioniranje »profesionalne tajne« i »obaveza na profesionalnu diskreciju« u Francuskoj). Iako jc tajna prijeko potrebna za uspostavljanje monopolističke hegemo nije, ona se ne smije miješati s pravom šutnjom države na svim mjostima (s druge strane, vrhovi izvršne vlasti nikada nisu bili toliko govorljivi: mas-mediji, na primjer). Osim toga, tajna se nc odnosi samo na smicalice i skandale, kao ni na tajno osvajanje administrativnog aparata od strane monopolističkog kapitala. To jc strukturalni način funkcioniranja državne birokracije — biro kratska tajna — koji je danas doveden do vrhunca. Prema tome, ova tajna ne označava toliko izopačenost administracije, koliko jedan veoma uznemirujući proces: administrativna i vladina birokracija uzdiže se kao vladajući uređaj države i kao privilegirano središte donošenja političkih odluka, samom svojom oko snicom utjelovljujući posebno distancu između rukovodilaca i ru kovođenih i zatvorenost vlasti pred demokratskom kontrolom. Ta situacija ima mnogo šire posljedice. Državna birokracija uvijek je bila institucija koja se najviše opirala predstavničkoj demokraciji, ako uzmemo u obzir da je aparat te demokracije zapravo uveden s ciljem da na institucionalnom planu ograniči privilegije koje je apsolutistička država dala administraciji. U to me je smisao pravne i zakonske države kao zaštite od birokrat ske samovolje, kao i smisao ograničavanja javnih i političkih 233
sloboda kao institucionalnih postupaka otpora protiv centralnog i stalnog državnog aparata. Preraspodjela mjesta vlasti i njihova nova konfiguracija u obliku predstavničke demokracije zbiva se polazeći od činjenice koja se upravo nameće: heterogenost iz među državne birokracije i demokratskih zahtjeva je temeljna ideja koja od Rousseaua do Marxa ispresijeca modernu političku misao. To je veoma očito, iako je buržoazija predstavničkom de mokracijom jedino željela da centralni aparat apsolutističko-feudalnc države podredi u svoju korist poistovećujući vlastite inte rese s demokratskim izrazom (zastupničko porijeklo ove demo kracije). U elaboraciji državne politike postaje sve nesigumije uzimajti u obzir stanovite narodne zahtjeve, i to ne samo zbog interesa monopolističkog kapitala koji te promjene favoriziraju nego i zato što je administrativni aparat u stvarnosti tako organiziran da iz svog polja isključuje percepciju narodnih potreba. Osim toga, nezadrživo premještanje težišta prema državnoj birokraciji, vlastitom logikom, čak neplanirano, nužno podrazumijeva znat nu restrikciju političkih sloboda koje sc mogu shvatiti upravo kao javna kontrola državne aktivnosti. Ta logika, kojom držav ni vrhovi teško mogu vladati, ponekad daleko nadrasta političke ciljeve. Razne mrlje svake vrste gotovo posvuda žele postati pra vilom: ove više nisu, u strogom smislu, izuzeci pravila — zakona — što je drugdje postavljeno, već izraz specifičnog reguliranja birokracije koja je postala legitiman stvaralac društvene normativnosti. Te mrlje ne znače da državna vlast ne uspijeva podrediti administraciju, niti da ih teledirigiraju vrhovi izvršne vlasti: one su neizbježna posljedica institucionalnih promjena i administrativno-birokratske logike. Dolazi do ubrzane koncentracije realne vlasti u sve zaokružcnije uređaje, kao i do tendencije njezine polarizacije prema državnim i administrativnim vrhovima, te do eliminacije onoga što je još ostalo od ionako više ili manje fiktivnog odvajanja vla sti u buržoaskoj državi (zakonodavna, izvršna, sudska). Ovaj proces zamjenjuje određenu Taspodjelu vlasti među raznim mje stima u državi, koja je karakterizirala konfiguraciju države. Radi se isto tako o sve čvršćem političkom centralizmu državnog apa rata, o premještanju mjesta realne vlasti prema centralnom dr žavnom aparatu, na štetu općinske, regionalne, itd. vlasti, i to 234
bez obzira na sve decentralizirajuće reforme tehničko-administrativnog tipa. Te reforme danas su prijeko potrebne buržoa ziji, jer birokratski centralizam sadrži unutrašnje nezgrapnosti koje buržoaziji smetaju; no one ne mogu ništa promijeniti u po litičkom centralizmu državnog aparata. Centralizam se učvršćuje čak s pomoću i kroz decentralizirajuće reforme: dokaz tome su komplikacije oko decentralizacije u Francuskoj. Karakteristike čvršće koncentracije i centralizacije vlasti očito imaju vlastitu težinu u restrikciji demokratskih sloboda. Koncontracija-centralizacija vlasti odnosi se na društveno-ekonomske i političke promjene, ali se isto tako odnosi na posebnu bi rokratsku logiku: etatizam prouzrokuje etatizam, autoritarizam prouzrokuje autoritarizam. Spajaju se s tim procesom, ubrzavaju mu ritam, oblikuju njegov put, posebno u zemljama kao što je Francuska, gdje je taj put već odavno zacrtan u državu. To, me đutim, nije logika obične birokratizacije, već promjene političke uloge administracije. To sc jednako odnosi na tendenciju personalizacije vlasti u vrhovnom šefu izvršne vlasti, što možemo nazvati personalnim predsjedništvom. Suprotno velikom broju ustavno-pravnih ana liza, ovaj fenomen zapravo ne odgovara bonapartizaciji vlasti, odnosno (prema djelomično pogrešnom političkom shvaćanju sa mog bonapartizma) realnom preuzimanju vlasti u ruke samo jed nog čovjeka na štetu državno-administrativnih centara moći. Nije riječ o potpunom gubljenju vlasti u korist prave despotske i oto čke vlasti, iako ustavni tekstovi šefu izvršnog tijela katkad pri pisuju ono što se obično naziva »prekomjernom vlašću«. Pcrsonalizirano predsjedništvo funkcionira kao žarišna točka raznih administrativnih središta i mreža vlasti, kao njihova usklađenost s vrhovima vlasti, a odgovara današnjoj političkoj ulozi admini strativnog uređaja. Vrhovni šef izvršne vlasti jc, više nego u pro šlosti, jamstvo za političko-administrativni mehanizam koji mu velikim dijelom povjerava ovo odlučujuće mjesto. Povećana koncentracija-centralizacija vlasti: ali riječ je o ten denciji razvoja, jer država, kao ni njen ekonomski aparat, nije isključivo u rukama monopolističkog kapitala. Državu ispresije caju velike kontradikcije, koje su uvijek podređene procesu konccntracije-centralizncije. Osim toga zaoštrene kontradikcije unutar bloka na vlasti danas dovode do povećanih kontradikcija unutar 235
države. Povećana koncentracija i centralizacija vlasti ne odgova ra pravoj, jednolikoj homogenizaciji države, već, naprotiv, pred stavlja odgovor države na povećanje unutrašnjih kontradikcija. To su kontradikcije s centripetalnim posljedicama prijeloma, a isto tako, ili najviše, odnose se na narodne borbe koje ispresije caju državu. Napokon, kao ni u slučaju ekonomskog aparata države, ova evolucija ne smije izazvati dojam o razdvajanju-raspolavljanju države na isključivo monopolistički super-aparat, smješten u »središte« i »vrhove« države (monopolistička koncentracija-centralizacija države) i na decentralizirani aparat bez vla sti, koji je jedino utočište drugih frakcija kapitala. Iako današnja koncentracija-centralizacija države dobro odgovara prirodi monopolističke hegemonije, to se ipak odvija na mnogo složeniji način. Kontradikcije između monopolističkog kapitala i drugih frakcija kapitala, između bloka na vlasti i narodnih masa, izra žavaju se upravo u srcu države, njenom središtu i njenim vrhovi ma. Kontradikcije presijecaju žarišnu točku koju predstavlja vrh ovni šef izvršnog tijela: ne postoji jedan predsjednik, već više njih u jednom. Oklijevanja, neodlučnosti ili nespretnosti ne na staju iz psihologije osoblja, već upravo iz te situacije. Ovaj put u obrnutom smjeru, brojne studije koje se odnose na regionalne i općinske vlasti pokazuju da se hegemonija monopolističkog ka pitala proširuje i na periferiju države, a taj proces događa se usporedo s dezintegracijom lokalne buržoazije (što u osnovi pro izlazi iz nemonopolističkog kapitala) i povlačenjem vlasti ugled nih ljudi pred državnom administracijom.
Administracija, dakle, nastoji monopolizirati ulogu političkog organizatora društvenih klasa i hegemonije, što se događa uspo redo s transformacijama partija na vlasti (uključujući ovdje so cijaldemokratske partije mnogih zemalja). Više nego mjesta for muliranja politike i razrade kompromisa i saveza, na osnovi više ili manje preciznih programa, više nego organizmi što zadržavaju prave zastupničke veze s društvenim klasama, te partije predstav ljaju prave remene za prenošenje odluka izvršne vlasti. Ranije, međutim, u prijašnjim fazama monopolističkog kapitalizma i u oblicima države koji su mu odgovarali, partije, čija je realna po litička uloga već opadala, ipak su ostajale osnovne mreže za for 236
miranje političke ideologije i konsenzusa. Zakonitost se prem ješta prema plebiscitarnim krugovima, koji su potpuno manipu lirani (mas-mediji) i podređeni administraciji i izvršnom tijelu. To se odražava na organizaciju partija na vlasti, lako jc unutrašnja demokracija i kontrola baze nad rukovodećim krugo vima tih partija uvijek bila samo obmana, iako ih je brončani zakon njihove birokratizacije, kao izraz opće političke distance između rukovodilaca i rukovođenih, prirodno obilježavao, te par tije su ipak funkcionirale kao kanali cirkuliranja informacija i zahtjeva koji su, dolazeći iz baze i politički raspravljeni u bazi, dolazili do rukovodećih centara države. One, dakle, vertikalno održavaju organsko obilje recipročnih utjecaja, što se danas go tovo isključivo vezuje uz korist administrativnih mreža i tehnika (ispitivanja, ankete, opća obavještenja, politički marketing). Par tije se transformiraju u obične kanale popularizacije i propagan de državne politike koja je u velikoj mjeri dogovorena izvan njih. Izbor poslanika u osnovi se sastoji u postavljanju koje je dogo voreno na vrhu, a kvaliteta partijskih vrhova nalazi se u funkciji njihova uklapanja u državne krugove. Razdvojenost između vrhova i članstva, pristalica ili simpati zera tih partija nikada nije bila tako primjetna, a lepeza poli tičkih izbora koje pojedina partija građanima nudi znatno se su zila; značajna karakteristika je poznata dvopartijska izmjena koja se danas pojavljuje u većini zapadnih demokracija (Sjedi njene Države, Velika Britanija, SR Njemačka, itd.). Istina je da te partije ni ranije nisu nudile realnu političku zamjenu za repro dukciju kapitalizma, ali su ipak odobravale izbor između raz nih središta elaboracije buržoaske politike. Njihovo današnje ne slaganje samo je popularizacija nekog drugačijeg aspekta politike administracije i izvršne vlasti, ali i propaganda iste politike ad ministracije i izvršne vlasti, varirane ovisno o klasama kojima sc upućuje. To je poznata »dezideologizacija« ovih partija, brisanje posebnih ideoloških karakteristika i transformacija u partije koje svakoga žele pridobiti. To, međutim, ne znači da su razlike izme đu tih partija postale samo fiktivne. Razlike između RI* i RPR** ♦ RI: Rćpublicnins Independents Nezavisni republikanci (op. prev.). *• RPR: Rassem blcm enl pour lu Rčpublique Okupljunje za Re publiku (op. prev.).
237
u Francuskoj, između kršćanske demokracije i socijaldemokra cije u Njemačkoj, između Demokratske i Republikanske partije u Sjedinjenim Državama, odnose se na realne kontradikcije između frakcija bloka na vlasti, s obzirom na njihov interes i varijantu politike predviđene u odnosu na narodne mase. Ali, te partije više nisu realna mjesta gdje se obrađuju kontradikcije. One su odraz kontradikcija koje djeluju u vladajućem centru, odnosno u administraciji i izvršnoj vlasti: ništa nije jasnije od današnjeg funkcioniranja komponenata predsjedničke većine u Francuskoj. Partije na vlasti, njihovo osoblje, predstavnici klasa, idući prema vrhovima države transformiraju se u predstavnike i opu nomoćenike, odnosno u missi dominici države kod klasa, a u istom smjeru transformiraju se parlament i uloga poslanika. Ta kav razvoj odnosi se na značajne promjene predstavničke demo kracije u autoritarnom etatizmu. Utoliko je točno da je organska uloga koju su ranije vršile političke partije bila osnovni dio funk cioniranja predstavničke demokracije: radi dubokog nepovjere nja buržoazije i centralnog državnog aparata, po njihovu mišlje nju (kao i po mišljenju buržoaskih i sitnoburžoaskih partija), tek im je veoma kasno, na služben i ustavan način, priznato pra vo na postojanje (u Francuskoj 1945). Predstavnički sistem po litičkih partija, usporedo s izravnim političkim borbama, uvijek je bio jedan od osnovnih postupaka, ma koliko osakaćen, kon trole, ma koliko ograničene, djelovanja države od strane građa na i ma koliko relativna garancija sloboda. U modernoj su državi varijacije između širenja i sužavanja, zadržavanja i ukidanja po litičkih sloboda uvijek bile izravno u funkciji postojanja i uloge partija. Fašizam, vojne diktature ili bonapartizam nisu jednosta vno ukinuli samo radničke ili revolucionarne partije, već sve tradicionalno demokratske partije, uključujući buržoaske i sitnoburžoaske, ukoliko su one, usporedo sa svojom klasnom funk cijom, izražavale prisutnost stanovitih zahtjeva narodnih masa o kojima su morale voditi računa. Sam sistem, ne samo pluralizma partija, već i partija koje organski funkcioniraju na relativnoj distanci od centralnog administrativnog aparata države, pred stavlja apsolutni korelat održavanju predstavničke demokracije i sloboda. Prekid takvog funkcioniranja, često prikriven permanentnošću pluralizma partija, u autoritarnom etatizmu dovodi do restrikcija slobode. 238
Dakako, to više ako je riječ o općenitijim transformacijama političkog partijskog sistema: one se odnose na sve partije u od nosu na dr/avnu administraciju. Do sada su posebno partije smještene izvan kruga vlasti zadržavale ne samo ulogu parlamen tarne kontrole nego i onu poznatu tribunsku funkciju predstav nika narodnih masa pred državnom administracijom. I ta funk cija je radikalno dovedena u pitanje: koliko socijalističkih po slanika, a da ne govorimo o komunističkim, ima danas u Fran cuskoj realan pristup u administraciju, barem kao predstavnik naroda? Autoritarni etatizam partijama uopće ne ostavlja mo gućnost biranja: ili se moraju podrediti državnoj administraciji, ili moraju odustati od pristupa administraciji. Građani su dove deni u izravnu konfrontaciju s administracijom, pa nije neobično da je, bez obzira na gledanje, došlo do općeg hlađenja prema partijama koje bi ih trebale predstavljati u državnoj administra ciji. Dobro znamo da osim znatne restrikcije sloboda, ova situ acija stvara uvjete za mogućnost bonapartizacije vlasti.
239
III
Vladajuća masovna partija
Današnje promjene države pretpostavljaju postojanje i po sebnu ulogu vladajuće masovne partije u pravom smislu riječi. U slučaju dvopartijske izmjene, ta uloga sukcesivno pripada jed noj ili drugoj partiji. Suprotno površnim analizama, izmjena ni šta ne mijenja u aktualnom fenomenu vladajuće državne partije, strukturalno prijeko potrebne za funkcioniranje autoritarnog eta tizma. Dvadesetogodišnje trajanje degolizma u Francuskoj nije glavni uzrok »UDR* države«, iako je pridonijelo u naglašavanju tog fenomena. Prijenos političke organizacije partija na administraciju-izvršno tijelo nije jednostavan. Promjena funkcija među raznim državnim aparatima uvijek se sukobljava sa zaprekama iz nji hove vlastite stvarnosti, a to je u ovom slučaju državna admini stracija. Čak i ondje gdje je položaj visokog osoblja nestabilan, u Sjedinjenim Državama, na primjer, gdje se poslije promjene vlade ono sasvim mijenja, administracija zapravo utjelovljuje kontinuitet buržoaske države, a obilježavaju je krutost i otpori. Ona je najčešće podvrgnuta statutarnim pravilima (pravnim ili faktičkim) trajnosti i hijerarhijskog centralizma, što proizlazi iz njene unutrašnje društvene podjele rada. Administraciju učvr šćuje posebna ideologija (bilo tradicionalne, republikanske vrste o općem interesu, bilo neotehnokratska ideologija efikasnosti), a u njoj se isto tako izražavaju kooptacijom reproducirane po djele i razdvajanja u klanove, klike, frakcije (velika državna ti jela u Francuskoj, na primjer) s vlastitom logikom. To stvara znatne probleme, pogotovo ako se sistem administrativnih po stupaka nameće kao privilegirani postupak organiziranja hege monije u demokratskim okvirima, kao što je to s današnjim auto* U D R : U nion des D em ocratcs p o u r la V^me R epublique = golistička stranka (op. prev.).
240
De-
ritamim etatizmom. Današnja uloga administracije ne odnosi se na nikakav neokorporatizam, kao što se često može čuti. Razli čiti interesi u administraciji izražavaju se na specifičan način i moraju se tretirati politički. Funkcioniranje korporatističke drža ve, izniman oblik buržoaske države (posebno fašizam), sasvim je drugačije prirode. U državnom korporatizmu, birokratska admi nistracija, centralna mreža korporatističkih institucija, nikada nije imala vladajuću političku ulogu (to nije bilo ni u fašizmu ni u vojnim diktaturama korporatističkog tipa), jer su ti oblici države uvijek imali politički aparat (fašističke partije, vojsku, po litičku policiju) odvojen od korporatističke administracije. Promjena administracije u realnu političku partiju čitave buržoazije, pod hegemonijom monopolističkog kapitala, u demo kratskom okviru nije spontan proces bez ograničenja. Pojavljuje se potreba za vladajućom državnom partijom koja ne bi imala zadatak samo da bude remen u prijenosu birokratskih odluka prema bazi. Njena uloga bila bi u tome da ujedini i homogeni zira državnu administraciju, da kontrolira i potiče (općom držav nom politikom) na dosljednost razne grane i pod-aparate, isto vremeno na horizontalan (među-grane) i vertikalan (centralni aparat, regionalni aparati) način, da osigura vjernost vrhovima izvršne vlasti. Unifikacija i dosljednost apsolutno su prijeko po trebne u ostvarivanju političkog zadatka kojim je sada zadužena administracija: vladajuća partija igra ulogu policije (u širokom smislu) administracije, nadzornika i čuvara birokratskog apa rata. Ta uloga usporedo pripada vladajućim vrhovima izvršne vlasti, a bez takve partije može se samo djelomično ispuniti. Političko-administrativna kontrola odozgo stalno se sukobljava s mnogostrukim otporima državne birokracije. Da sc administra cija dovede u red, nastoje se povećati disciplinske mjere (slučaj Berufsverbot u Njemačkoj je ekstreman, ali nikako izuzetan primjer: vidi situaciju u Francuskoj), ali one se sukobljavaju s otporima sindikata i javnog mišljenja. Dakle, vladajuća državna partija usporedo funkcionira kao mreža stroge političke podre đenosti čitave administracije vrhovima izvršne vlasti. Ta uloga se praktički može ostvarivati samo s pomoću jedne vladajuće par tije, snažno strukturirane i ujedinjene. Takva uloga, »pravilno« podijeljena između više partija, samo bi povećala nedostatke koje upravo treba ukloniti. 16 Drlnvu, vlait,
tucljalliuin
241
Vladajuću partiju moraju strogo kontrolirati vrhovi izvršne vlasti (predsjednik, predsjednik vlade), bilo da se ti vrhovi uzdig nu na to mjesto već kontrolirajući i raspolažući sličnom partijom, bilo da je kontroliraju zato što su, i kada su, postali državni vrhovi. U tom aspektu možemo prepoznati razvoj degolističke partije, od de Gaullea do Pompidoua, s obzirom na degolističku partiju-pokret (koja ne treba biti partija kao nekada — pokret — ali koja, ipak . . .), kao i probleme s kojima se susreo Giscard d’Estaing pred Chirac-UDR-om, nakon premijerova poraza u na stojanju da nezavisne republikance uzdigne do vladajuće partije, te da kontrolira degolističku partiju. Iako se ti problemi na prvi pogled mogu činiti minorni s obzirom na njihovu političku (klas nu) pertinentnost, oni su ipak prouzročili institucionalnu krizu koja nam je poznata. Glavna uloga vladajuće partije nije, dakle, da pod ravnanjem administracije zastupa interese krupnog kapitala, što se danas izravno savršeno čini. Hegemonija monopolističkog kapitala unu tar države, u Francuskoj na primjer, nije posljedica »države-UDR«, UDR koja je, kao sredstvo krupnog kapitala, osvojila neutralnu administraciju. Djelovanje te partije prije je posljedica njene općenite uloge povjerenika administracije, suprotno mišlje nju onih koji djevičansku neutralnost visokih funkcionara su protstavljaju korupciji buržoaskih političara. Ta partija može odigrati svoju ulogu samo ako je izravno prisutna (državna par tija) u administraciji: administraciju, međutim, ne politizira prvenstveno ta prisutnost. Prisutnost vladajuće partije u admini straciji donekle je posljedica političke uloge koja sada pripada državnoj administraciji, posljedica koja proširuje ovu polariza ciju. Zadužena za organizaciju hegemonije, izravno suočena s društveno-ekonomskim interesima koje mora politički riješiti, državna administracija sve manje uspijeva održati izmišljenu odvojenost između administrativnih i političkih odluka. Ona se sada otvoreno, i u velikoj mjeri, politizira, iako nikada nije bila istinski neutralna, tako što se centri odlučivanja sada smještaju u njezine vlastite krugove. Usporedo s tim, vladajuća partija uv lači se u visoku administraciju, postavlja svoje pione, rukovodeća mjesta monopolizira za svoje pripadnike ili simpatizere, one ne poslušne istiskuje ili neutralizira na sporedne kolosijeke, ruši tra dicionalnu hijerarhiju tijela funkcionara i iskrivljava državne in 242
stitucije kako bi mogla bolje djelovati. Uostalom, to se ne zbiva toliko pod rukovodstvom njenih izabranika i poslanika, barem nc u tom njihovu svojstvu, koliko pod rukovodstvom raznih baruna i odgovomika koji kontroliraju partiju. To je putanja u dvostrukom smjeru: izravnim politiziranjem administracije, funkcionari se politiziraju prema vladajućoj par tiji, a ona u administraciju uvlači svoje ljude od povjerenja. Ri ječ je o pravoj uzajamnoj osmozi, u dvostrukom smjeru, između državnog aparata i vladajuće partije, a to je već sadržano u in stitucionalnoj stvarnosti. Rukovodeći krugovi te partije i vlade sve više su sastavljeni od pripadnika javnih službi, što je u Fran cuskoj veoma uočljivo. Iz toga se rađa niz posljedica: blokiranje u cirkulaciji poli tičkog osoblja, stvaranje čitavog niza mnogostrukih korporatističkih interesa zasnovanih na zauzimanju položaja, raspodjeli državnih nadarbina, zatim okretanje državnog novca u stranačke ciljeve, kolanje utjecaja između vladajuće partije i države, bes krupuloznost vladajuće partije. Te crte oduvijek su karakterizi rale buržoasku državu, ali danas dobivaju zabrinjavajuće raz mjere. To je, dakako, sporedan fenomen, ali on znatno multipli cira otpore vladajuće partije-države pred demokratskom alter nativom: osim eventualne opasnosti za vladajuće klase, gubljenje državne vlasti znači privatizaciju niza materijalnih privilegija, ali i opasnost od dezintegracije partije, čija važnost ovisi upravo o njezinoj ulozi u državi.
Ponavljam da ovu situaciju samo uzgred dugujemo dugom razdoblju nemijenjanja vlade (UDR u Francuskoj, dugogodišnja vladavina demokršćana u Njemačkoj i još uvijek u Italiji). Ta izmjena nadrasla funkcioniranje vladajuće partije, jer sc često radi o izmjeni između vladajućih partija. Osim toga, u slučaju dvopartijske izmjene, koja se čini manje ili više pravilna (Sjedi njene Države, Velika Britanija, SR Njemačka), možemo konsta tirati pravo stvaranje međupartijskih mreža, kristaliziranjc per manentnog niza krugova sastavljenih od miješanih snaga, osoblja i uređaja koji pripadaju dvjema vladajućim partijama koje do nekle funkcioniraju kao jedinstveno partijsko iarište, žarište smješteno u centralni državni aparat. To pravo žarište jedinst 16«
243
vene partije veoma nadilazi međusobne odnose članova iste »eli te na vlasti«, kao što su istakli neki oštroumni autori, posebno Wright Mills6, kako bi ukazali na fenomen koji se rađa. Ono je usidreno u stvarnost postupaka vladajućih partija, vezanu uz novu stvarnost državnog aparata. Žarište jedinstvene partije ima, dakle, isto tako ulogu kontrole administracije, ali naspram dru gih: ne samo onih koji predstavljaju pravu političku alternativu nego naspram svakoga tko, ako imalo izmiče tom žarištu, samim tim postaje opasan revolucionar. Žarište jedinstvene partije na lazi svoj identitet samo ako drugog postavi kao neprijatelja. Prema tome, bilo bi potpuno pogrešno taj fenomen svesti r.a veoma staro pitanje odsutnosti realne političke alternative kroz razne partije na vlasti, zadovoljavajući se tradicionalnom kriti kom »formalnosti« pluralističkog sistema. Ta situacija ne ogra ničava demokratsku igru samom činjenicom što je građanima ponuđen uzak politički izbor. Bez obzira na alternativu, postoji, dakako, prozaičnije pitanje alternacije. Alternacija je već otprije postojala, iako nije podrazumijevala političku alternativu. O kak voj je alternaciji danas riječ, kada se međuzamjene grupa vlada jućih partija često uklapaju u mrežu jedinstvene partije novog tipa, koja se, čini se, posvuda učvršćuje, čak i u dvopartijskim sistemima zapadnih zemalja? Tko bi, osim zakasnjelih pjesnika napredne liberalne demokracije, uključujući ovdje Raymonda Arona, mogao poricati da ta situacija nameće drakonske restrik cije najosnovnijoj demokratskoj kontroli koja je, iako ograniče na, ranije postojala čak i ondje gdje nije bilo alternative? Oni žale što zbog alternative Unije ljevice u Francuskoj nema mo gućnosti alternacije, kao da ondje gdje alternativa ne postoji na lazimo nekakvu realnu alternaciju. Dakako, kao što sam rekao, današnji autoritarni etatizam ne može se poistovetiti s nekakvim prikrivenim totalitarizmom, odnosno s uređenjima koja imaju jedinstvenu partiju. Institucionalizacija žarišta jedinstvene partije, dakako u demokratskim okvirima, ipak mnogo govori o transfor macijama ove demokracije. 6 W right M ills, L ’ilite au pouvoir, 1969; vidi isto tako R. M iliband, L ’E tat dans une societe capitaliste, 1972. i, bliže nam a, P. Birnbaum , L es som m ets de l’Etat, 1977.
244
Vratimo se na strukturalnu osmozu države i vladajuće ma sovne partije: iako je politička kontrola administracije osnovni razlog, postoje i drugi razlozri, koji, ovaj put, nastaju iz transfor macija postupaka zakonitosti, a to omogućuje da shvatimo zašto se radi o masovnoj partiji. Postupci za postizanje suglasnosti pre mještaju se s političkih partija i drugih specijaliziranih aparata, koji su do sada imali tu funkciju (škola, kulturni aparat, poro dica), prema državnoj administraciji. To odgovara znatnim pro mjenama u sadržaju vladajuće ideologije, kao i modaliteta nje zine reprodukcije i nametanja. No, to premještanje i ovdje sc susreće s ograničenjima koja se odnose na stvarnost administra tivne mreže (stvarnost zasnovana na karakterističnom »odvaja nju« od narodnih masa) i na specifičnost ideoloških mehanizama. Odatle potreba za masovnom vladajućom partijom, koja ne bi funkcionirala kao mjesto razrade ideologije, već kao odmorište-prijenosnik državne ideologije prema narodnim masama, te kao nastavak plebiscitarne zakonitosti državne administracije i iz vršne vlasti. Ta uloga može se samo djelomično izvršiti karizmat skom personalizacijom državnih vrhova i mas-medijima. Vidimo, dakle, da organska osmoza država-vladajuća ma sovna partija, čak i kada ne vodi konsolidaciji žarišta jedinstvene partije, dovodi do značajnih institucionalnih transformacija koje slabe predstavničke demokracije i slobode. Ova situacija u Francuskoj sadrži posebne opasnosti za ljevi cu ako bi eventualno došla na vlast. Dakako, u francuskom i u bilo kojem drugom slučaju, nije riječ o tome da treba približiti partije ljevice i partije na vlasti većine. Tsto tako, ne radi se o namjernom napadu na bilo koju partiju ljevice, upravo suprotno. Kažem upravo suprotno, jer jc riječ o strukturalnoj osmozi uklopljenoj u stvarnost današnje države između državnog apa rata i vladajuće masovne partije. Mjesto i uloga takve partije u stanovitom smislu uklopljeni su in blanko u institucionalnu stvarnost. Ako ljevica na vlasti radikalno ne transformira državu, neovisno o namjerama partija ljevice, javlja sc opasnost da, sna gom stvari, jedna od tih partija bude pozvana da zauzme mjesto vladajuće masovne partije. Tako nastaje opasnost da se produži situacija u kakvoj se danas nalaze prava raznih opozicija, bez obzira na to iz kojeg azimuta proizlaze. 245
Čini se da se ova objektivna situacija u Francuskoj, u osnovi i prvenstveno, odnosi na Socijalističku partiju: ne zato što je, kao takva i u cjelini, okaljana nekom izvornom, neizbrisivom ljagom »klasne kolaboracije«, već zbog očitih institucionalnih razloga (stav administracije u odnosu na nju, postavljanje u općinske i regionalne mreže, pritisak izbornog aparata i poslanika, itd.). Nije riječ o tome da li je socijalistička partija važnija od komu nističke, ili obrnuto, jer ono što nas zanima veoma nadrasta ras pravu o »ravnoteži« snaga unutar ljevice. Pitanje je slijedeće: zašto Socijalistička partija neće zauzeti mjesto i ulogu vladajuće masovne partije? Dakako, »država-SP« ne bi bila isto što i »država-UDR«. Ali, institucionalni položaj vladajuće masovne par tije, bez obzira na prirodu partije koja zauzima to mjesto, sadrži u sebi restrikciju demokratske kontrole i sloboda. Rađa se opas nost da demokratizacija države i mjere koje je ljevica posebno predvidjela u restrikciji uloge svojstvene političkim partijama u' provođenju demokracije ostanu mrtvo slovo na papiru.
Svakako, ne smijemo se zavaravati: autoritarni etatizam od govara znatnim transformacijama demokracije. Transformacije se mogu svesti na povećano isključivanje masa iz centara poli tičkog odlučivanja, na odvajanje i naglašenu distancu državnih aparata i građana u trenutku kada država prodire u čitav društ veni život, na državni centralizam koji postiže neujednačen stu panj, na pokušaje većeg ujedinjavanja masa putem »participa cije«, ukratko, na povećani autoritarizam političkih mehaniza ma. Autoritarizam se odnosi na birokratsku administraciju, pa tako na sve državne aparate, a ne počiva jedino na povećanju organizirane fizičke represije ili na pojačanoj ideološkoj mani pulaciji. Potvrđuje se u uvođenju novih tehnika vlasti, u uređi vanju niza postupaka, kanala i oslonaca kojima se nastoji stvo riti nova stvarnost društvenog tijela nad kojim se vlada. Ta stvar nost znatno se razlikuje od narodno-nacionalnog političkog tijela individua-građana, slobodnih i jednakih pred zakonom, od insti tucionaliziranog odvajanja javnog i privatnog, što je temelj tra dicionalne predstavničke demokracije. Nova matrica vršenja vlasti usidrena je u iste procese koji rukovode novom ulogom državne administracije-birokracije, a 246
smještena je u glavno i primjerno žarište administracije, šireći se na sva područja društvenog života. Ona veoma nadrasta državne aparate (čak i ako državni prostor shvatimo u širokom smislu), ali u kojima se isključivo razrađuje. Bez obzira na etatizaciju društvenog života, ali oslanjajući se i prislanjajući na tu etati zaciju, koja je, uostalom, veoma realna i sve veća, novi etatističko-autoritami model vladanja postaje pravi opći kod u koji se uklapa funkcioniranje vlasti u svim društvenim odnosima. Iako nije riječ o običnoj, analogijskoj multiplikaciji, mimetičkim pu tem, državnog »modela« vladanja u vandržavnim uređajima (što sc može pomisliti shvativši državu kao primami temelj i isklju čivi izvor svake vlasti), to nije neki arhetip-dijagram koji, ima nentno svakoj vlasti, upravlja molekularnim mikrovlastima na koje sc država raspada. Naposljetku, radi se o matrici novih ob lika društvene podjele rada koji su, dakako, kao izvorni modeli prisutni u različitim društvenim odnosima; radi se o matrici koja sc danas izrađuje i ritualizira prvenstveno kao administrativni uređaj države u kojem se spajaju društveni odnosi. Svaka vlast danas funkcionira kao autoritarni etatizam. Autoritarni etatizam se, dakle, razlikuje od totalitarizma, pa iako se ne može poistovetiti s fašizmom novog tipa ili s proce som fašizacije, on sc ipak razlikuje od prijašnjih demokratskih oblika države. On ne sadrži samo klice ili izdvojene elemente fa šizacije, već njihov organski raspored kristalizira u permanen tan uređaj, usporedan službenoj državi. Taj uređaj nije na raspo laganju samo vladajućim klasama, već se u svom funkcioniranju i svakodnevnom vršenju vlasti stalno isprepliće sa službenom državom. Ima obilje primjera za to: ograničavanje i razmještanje svake državne grane i aparata (vojska, policija, pravosuđe, itd.) u formalne i prividne mreže, s jedne strane, i u jezgre koje stro go kontroliraju vrhovi izvršne vlasti, s druge strane, te stalno premještanje centara realne vlasti prvih na druge: taj mehanizam sadržan jc u današnjoj ulozi administracije, a nadzire ga i osigu rava vladajuća partija; golemim razvojem usporednih državnih mreža, javne, polujavne ili parajavne izrade, čija je funkcija da učvrste, ujedine i kontroliraju jezgre državnog aparata (u Fran cuskoj su to SAC, paralelna policija, itd.), izravno upravljaju državni vrhovi u osmozi s vladajućom partijom. 247
Naposljetku, u toj transformaciji sadržane su danas promjene države u njenom aspektu nacionalne države. Pokazao sam već da suprotno čitavoj struji koja u današnjoj internacionalizaciji vidi obično rastvaranje nacionalnih država u Evropi pred multi nacionalnim društvima, američkom super-državom, ili super-državom ujedinjene Evrope, nacionalna država zadržava svu svoju pertinentnost. To ne znači da ona ne pokazuje značajne promje ne u tome, o kojima ću reći samo toliko da one ne nastaju iz ravno zbog vanjskih činilaca (zbog »pritisaka« drugih država nad svakom nacionalnom državom). U svakoj nacionalnoj državi ti faktori djeluju samo interiorizirani, uklopljeni u vlastite trans formacije. U tim transformacijama povukao se nacionalni suve renitet, i to ne samo u politici evropskih vlada nego u institucio nalnoj stvarnosti raznih država. U ovoj usporednoj državi, u tom dubokom političko-administrativnom spletu, prvenstveno se obli kuju međudržavne mreže, »kooperacija« policije i obavještenja o raznim transnacionalnim postupcima u donošenju odluka: službene međunarodne institucije samo su prividan dio ploveće sante. Malo sam sumnjičav prema politici-fikciji, ali kako da ne sanjam o žarištu jedinstvene partije u međunarodnim razmje rima? Slavna »trilateralna komisija« daje nam možda neki pred osjećaj.
248
IV
Slabljenje države
Autoritarni etatizam ne odgovara jednostranom jačanju države: on se odnosi na dvostruki aspekt jačanja-slabljenja drža ve, budući da transformacije koje ga obilježavaju naglašavaju generičke elemente političke krize. On je istovremeno odgovor države na to naglašavanje, odnosno na njenu vlastitu krizu, on dje gdje se uistinu zbiva. Slabljenje i kriza nude ljevici nove mo gućnosti. I. Transformacija uloge administracije vodi njezinoj iz ravnoj politizaciji, koja ima dvostruki smisao. Iako se ona prven stveno i u velikoj mjeri ostvaruje u administrativnim vrhovima, kod vladine većine i u korist desnice, ona se čak i unutar sfera administrativnih vrhova isto tako kreće ulijevo. Tome pridonose brojni razlozi: administracija je još snažno obilježena ideologi jom općeg interesa. Relativna odvojenost, u nedavnoj prošlosti, područja kompetencije između administrativnih akata i političkih odluka još je služila da se pothrane samoopravdavajuće iluzije administracije o njenoj političkoj neutralnosti pred golemom he gemonijom monopolističkog kapitala, ali više nije tako. Prem ještanje političkih mehanizama hegemonije na administraciju te ško potresa tu varku, dovodeći do značajnih političkih diferenci ranja i polarizacija. Dakako, pravno-politička ideologija općeg interesa ustupa mjesto tehnokratskoj ideologiji efikasnosti, eko nomskog napretka, obilja i blagostanja. No ta ideologija može funkcionirati kao unutrašnja veza administracije samo pod uvje tom da ekonomski proces sadrži stanovit privid tehničke neutral nosti, a to danas postaje sve teže. Tehnokratska ideologija drža ve, kao čuvara efikasnosti i blagostanja, temelj postkejnesovske države, ekonomskom krizom koja obilježava današnju fazu kapi talizma radikalno je dovedena u pitanje. Dio administrativnih vrhova postaje svjestan političkih uzroka onoga što proživljava 249
kao vlastiti povijesni poraz, kao svoju nesposobnost da predvidi, uguši ili savlada ekonomsku krizu. Da ne govorimo o potezima koje, unutar administracije vezane uz nacionalni interes, prouzrokuju povrede suvereniteta nacije, a to je sadržano u internacio nalizaciji kapitala i naglašeno u razdoblju krize (bijeg evropskih vlada pod američki kišobran). Sve uzrokuje jasno distanciranje od političke hegemonije, makar i dvosmisleno, s ograničenjima koja sam naznačio u prvom dijelu ovog teksta. Poznato je, uosta lom, da se mnogo članova administrativnog vrha, velikih držav nih tijela i visokih škola danas nalazi u francuskoj Socijalističkoj partiji. Taj razvoj još je značajniji jer je usporedan s radikalizacijom ove partije ulijevo (Kongres iz Epinaya), a ne možemo ga čak ni djelomično objasniti oportunizmom visoke administra cije koja se u slučaju dolaska ljevice na vlast »sprema na poči nak« (dok ova motivacija nešto vrijedi pred blokiranjem cirkula cije »elita« od strane žiskarovske URD-države, nije li tako?). Ali, uzroci politizacije sežu još dalje: odnose se na institucio nalne promjene koje su u političkoj kontroli administracije uveli vrhovi izvršne vlasti, promjene koje njihovo osoblje proživljava kao ugrožavanje tradicionalnih korporatističkih privilegija. Su dar birokratske hijerarhije s ministarskim kabinetima ili hori zontalnim mrežama koje kontroliraju vrhovi izvršne vlasti, znat ne povrede koje vladina politika nanosi statutamim garancijama javne službe — određena pravila u karijeri, napredovanju, itd. — izravno prodiranje vladajuće partije u administraciju, sve su to uzroci distanciranja dijela visoke administracije od vrhova iz vršne vlasti autoritarne države. Ipak, distanciranje je dvosmisle no i obilježeno vlastitim ograničenjima. Ovaj fenomen je mnogo važniji kod srednjih i nižih slojeva administracije, gdje ponekad zna poprimiti oblik goleme politi zacije ulijevo velikih sektora državnog osoblja. Znatna degrada cija uvjeta života (nadnice, penzije, itd.) i raznih privilegija tradi cionalnog Beamentuma (dovođenje u pitanje sigurnosti zaposle nja masovnim širenjem osoblja pod ugovorom, mobilnost izvr šnog osoblja, zaustavljanje karijera, itd.), korelativna širenju državnog aparata kakvog još nije bilo, samo je jedan aspekt fe nomena. Mnogo su važniji novi oblici društvene podjele rada 250
unutar institucionalnog aparata.7 Sirenje tog aparata i njegova današnja društveno-ekonomska i politička uloga dovode do pro dubljivanja tendencije podjele na umni i fizički rad, kakva se na specifičan način reproducira unutar samog umnog rada utjelov ljenog u državi; taj proces korelativan jc produbljivanju opće podjele umni rad-fizički rad u novim oblicima, u čitavom dru štvu, a posebno u proizvodnom radu. Produbljivanje te društve ne podjele odražava se na državni aparat kao povećano dijeljenje zadataka (ljestvice) u koncipiranju-rukovođenju i izvršavanju, razdvajanju sporednih zadataka na rutinske elemente, u naglaše nom koncentriranju znanja-moći u vrhovima aparata, monopo liziranju birokratske tajne u sve uže rukovodeće krugove, pove ćanom disciplinskom autoritarizmu unutar samog aparata. Ta podjela ostvaruje se u određenim transformacijama administra tivnog radnog procesa: uvođenje novih metoda ocjenjivanja i kontrole učenika, napredak u mehanizaciji rada i informativnim sistemima, razvoj tehnika racionalizacije budžetskih izbora (RBI) i participativnog rukovođenja prema ciljevima (RPC). Te mjere tehnički odgovaraju povećanju produktivnosti administrativnog rada, kao i kontroli i političkom upravljanju vrhova izvršne vla sti golemom birokratskom mašinerijom. Ovaj razvoj, vezan uz rušenje ideologije općeg interesa koja je učvršćivala vertikalno jedinstvo administrativnog postupka, pridonosi politizaciji uli jevo značajnog dijela srednjeg i nižeg osoblja državnog aparata stvarajući joj, u svakom slučaju, materijalnu bazu. Dublji uzroci distanciranja velikih dijelova administracije od vladine politike nalaze sc u borbi narodnih klasa. Ta borba da nas više nego ikada ispresijeca državni aparat. Ona pogađa administraciju mnogo izravnije nego ranije, jer sc proširuje na široke sektore nove sitne buržoazije, zaposlenih srednjih slojeva (trgovački, bankarski činovnici, slobodna zva nja, intelektualci u širokom smislu, itd.). Nova sitna buržoazija aktivno sudjeluje u narodnim borbama, posebno u onima koje se odnose na područje zajedničke potrošnje i na »kvalitetu« života (zdravstvo, stanovanje, transport, ekološki okvir, itd.): zbog ma terijalnih uvjeta svoje egzistencije, ona jc posebno osjetljiva nd 7 Vidi posebno doprinos A. C ottereaua u kolektivnom djelu L'administration, 1974.
251
te zahtjeve. Borbe nove sitne buržoazije odnose se na pukotine i prijelom saveza između buržoazije i sitne buržoazije, ili točnije, između monopolističkog kapitala i nove, zaposlene, sitne buržo azije. Dakako, borbe radničke klase odražavaju se isto tako na državnu administraciju, ali borbe sitne buržoazije mnogo je izravnije ispresijecaju, osobito njezine srednje i niže slojeve, i to ne samo zbog većinom sitnoburžoaskog klasnog porijekla tih slo jeva. Čitava povijest kapitalizma pokazuje da se sumnja u savez buržoazija-sitna buržoazija unutar društva očituje kao ugroža vanje tog saveza unutar same države. Njezini aparati, a prven stveno njezin administrativni uređaj, često kristaliziraju savez iz među buržoazije i sitne buržoazije, koji ima specifičan oblik iz među buržoaskih vrhova te srednjih i nižih sitnoburžoaskih sloje va. Dovođenje u pitanje tog saveza unutar društva uzrokuje pri jelom unutar države, često se izražavajući kao lom između admi nistrativnih vrhova i ostalih njenih slojeva. Osim toga, narodne borbe sve više uzimaju na nišan sam državni aparat. S obzirom na današnje povlačenje političkih par tija s predstraže vlasti, te kapilarno prodiranje države u sve šira područja društvene aktivnosti, administrativni uređaj otvoreno je izložen narodnim zahtjevima, ukliješten između vladinih vrho va i socijalnih borbi. Vlast ga upotrebljava kao prethodnicu pro tiv narodnih masa, ali i kao žrtvu poraza svoje politike prema »otporima struktura« ili »birokratskoj krutosti«, »prekomjernoj revnosti«, »nehumanosti« i »nerazumijevanju« funkcionara, ovi sno o slučaju. Navodi da se vlast prividno može razvijati zasno vani su na političkoj ulozi koju je ona sama pridala administra ciji. Suočen s mnogostrukim narodnim borbama kojima je meta, državni aparat sve manje može koristiti sliku o sigurnosti »neu tralnog suda« iznad klasa, u koju uostalom ni on sam više ne vjeruje. Kriza konsenzusa kod narodnih masa s obzirom na državni aparat odražava se u administraciji kao inducirana kriza) zakonitosti. Državna administracija više se ne ozakonjuje izva na, ideološki pokrivena političkim partijama ili ideološkim apa ratima (škola, porodica, itd.), već ima stalan zadatak da razradi, reproducira i nameće vladajuću ideologiju te postigne konsen zus. Državna administracija-birokracija polarizira sada zahtjeve za zakonitošću s kojima se sve manje može suočiti. Nedostaci za 252
konitosti u odnosu na narodne mase doprinose političkim pro mjenama koje ga prouzrokuju. 2. Drugi faktor u slabljenju države odnosi se na izradu vladine politike u administrativnom aparatu. Bez obzira na olak šanja (politička kontrola administracije, vladajuća partija), admi nistracija po svojoj prirodi ne može ispuniti ulogu organiziranja hegemonije na isti način kao političke partije. Organsko i operaciono funkcioniranje partijskog sistema omogućuje organiza ciju bez opasnih pomaka u odnosu snaga unutar bloka na vlasti, reguliranje unutrašnjih sukoba između frakcija, fin i fluidan iz raz promjena odnosa snaga u vladinoj politici, uspostavljanje du goročne politike koja bi kondenzirala opći politički interes tog bloka, ukratko, organizaciju hegemonije kroz samostalnu zastup ljenost raznih frakcija. Hegemonija monopolističkog kapitala zahtijeva pomak te uloge prema administraciji, što ne može ići bez velikih šteta te hegemonije u odnosu na druge komponente bloka na vlasti. Poznavajući samu prirodu administrativnih p o stupaka, reguliranje sukoba i raspored kompromisa unutar bloka na vlasti sve se više zbivaju u naglim pokretima, skriveno, na mahove, izravnim sukobljavanjem administrativnih pod-birokracija i pod-aparata, kratkoročnim i pojedinačnim pogađanjem. To pridonosi karakterističnoj nedosljednosti današnje državne po litike, odsutnosti povezane i dugoročne strategije bloka na vlasti, približnom upravljanju, nedostatku globalnog političko-idcološkog plana ili »plana društva«: te karakteristike veoma su opasne za klasnu hegemoniju. Osim toga, prelamanje zastupljenosti komponenata bloka na vlasti u administrativnim pod-cjelinama ne samo da naglašava unutrašnje kontradikcije administracije, politički polarizirajući korporatistiČko-institucionalno dijeljenje svojstveno državnoj bi rokraciji (velika državna tijela, razna ministarstva, grane admi nistracije) nego istovremeno izaziva suprotan proces. Dijeljenje se usko vezuje uz donošenje odluka, znatno proširujući kontra dikcije koje nastaju polariziranjem administracije: političkim podjelama dodaju se prepirke između klanova i grupa. Tako se administrativne prepirke proširuju nu političke podjele uzroku jući unutrašnje potrese države koji ugrožavaju njenu ulogu orga nizatora hegemonije. Tako tradicionalna slika parlamentarnog k r e te n iz m a predstavnika buržoazije koji sc iscrpljuju u suvišnim 253
korporatističkim, sekundarnim prepirkama, preokrećući svoju ulogu političkih organizatora, postaje previše slaba da okarak terizira današnju situaciju potpuno nove administrativne debil nosti: ta situacija isto tako znatno destabilizira hegemoniju. Sve ovo ne odnosi se samo na administrativni aparat u us kom smislu, odnosno na građansku administraciju koja ima sre dišnju političku ulogu. U kontekstu općenitih transformacija koje karakteriziraju autoritarni etatizam, analogne crte pojavljuju se u svim državnim aparatima i njihovim funkcionarima: u sudstvu, policiji, vojsci, školi, itd. S obzirom na institucionalno jedinstvo svojstveno državi, premještanje središta političkog odlučivanja prema građanskoj administraciji odražava se na te aparate, do vedene u orbitu politizacije državnih aparata, postajući u okviru svog područja kompetencije pod-mjestima političkog odlučivanja. Nove kontradikcije koje obilježavaju građansku administraciju odražavaju se tako na sve državne organizme. 3. Naposljetku, sam autoritarni etatizam djelomično pro uzrokuje nove oblike narodnih borbi. U zemljama koje nas za nimaju posvuda možemo konstatirati pojavu borbi čiji jc cilj provođenje neposredne demokracije u bazi. Borbe su obilježene karakterističnim antietatizmom, a izražavaju se u brojnim sa moupravljačem žarištima i mrežama neposredne intervencije masa na odluke koje ih dodiruju. Od komiteta građana do mje snih komiteta, prelazeći preko raznih postupaka samozaštite i narodne kontrole, fenomen je zapanjujući i potpuno nov, s ob zirom na njegov masovni karakter. Iako je pokret »na distanci« od države, ipak dovodi do značajnih razmještanja unutar same države. Taj fenomen istovremeno obilježava najtradicionalnije političke borbe i, posebno, nove borbe: pokret za oslobođenje žena, ekološki pokret, borbe za poboljšanje kvalitete života. Autoritarni etatizam ne uspijeva zaokružiti mase u disciplinsko tkivo, odnosno, ne uspijeva ih uistinu »integrirati« u autoritarne krugove, već izaziva opći zahtjev za neposrednom demokracijom u bazi i pravu eksploziju demokratskih zahtjeva.
254
Prema demokratskom socijalizmu
U ovom tekstu naznačio sam politički odraz analiza s obzi rom na prijelaz u demokratski socijalizam. Ovdje ću se ograničiti da ukratko iznesem središnju os tih odraza zadržavajući se samo na odnosu između socijalizma i demokracije u problemu trans formacije države.
Socijalizam i demokracija, demokratski put u socijalizam: to pitanje danas se postavlja polazeći od dva povijesna iskustva, koja u stanovitom smislu funkcioniraju kao ograde, kao dvije litice koje treba izbjeći. To jc tradicionalni socijaldemokratski primjer, kakav poznajemo u mnogim evropskim zemljama, i pri mjer istočnih zemalja s takozvanim »realnim socijalizmom«. Bez obzira na sve što odvaja ta dva povijesna primjera, bez obzira na sve što suprotstavlja socijaldemokraciju i staljinizam kao teorijsko-političkc struje, oni pokazuju duboku sličnost: to su etati zam i duboko nepovjerenje prema inicijativama narodnih masa, odnosno sumnja u demokratske zahtjeve. Danas se u Francuskoj rado govori o dvjema tradicijama radničkog i narodnog pokreta, etatističkoj i jakobinskoj, od Lenjina i oktobarske revolucije do III intemacionale, te o tradiciji samoupravljanja i neposredne de mokracije u bazi. Da se demokratski socijalizam-može ostvariti, treba prekinuti s prvom i smjestili se u drugu. Ovo je ponešto sažet način postavljanja problema. Postoje dvije tradicije, ali one nc odvajaju struje s kojima ih identifici ramo. Osim toga, velika je greška vjerovati kako je dovoljno smjestiti se u struju samoupravljanja ili neposredne demokracije u bazi, pa da sc snmim tim može izbjeći etatizam. Treba se, dakle, još jedanput i prije svega, vratiti na Lenjina i oktobarsku revoluciju. Staljinizam i model prijelaza u socija 255
lizam propisan u III internacionali razlikuju se, dakako, od Lenjinove misli i djela, ali oni nisu samo njihova obična devijacija. Klice staljinizma bile su prisutne kod Lenjina, i to samo zbog specifičnosti povijesne situacije s kojom se Lenjin morao suočiti (Rusija i caristička država): greška III intemacionale nije samo u tome što je željela univerzalizirati iskrivljeni model prijelaza u socijalizam koji je, u svojoj izvornoj čistoći, trebao odgovarati konkretnoj situaciji u carističkoj Rusiji. No takve klice se kod Marxa ne mogu naći: o tome sam se izjasnio u Uvodu. Lenjin je prvi morao riješiti pitanje prijelaza u socijalizam i odumiranja države, a o tome je Marx ostavio samo nekoliko uputa o uskom odnosu socijalizma i demokracije. Što se zapravo dogodilo u oktobarskoj revoluciji oko odu miranja države? Čini se da postoji jedan osnovni problem: to nije jedini problem koji se odnosi na klice III intemacionale kod Lenjina, ali on izaziva druge. Osnovni smjer prolazi kroz Lenjinove analize i praksu: država se mora srušiti odjednom, frontalnom borbom, u situaciji dvostruke vlasti, te zamijeniti-nadomjestiti drugom vlašću, sovjetima, vlašću koja više nije država u pravom smislu, već država u odumiranju. Koji je lenjinistički smisao rušenja buržoaske države? Institucije pred stavničke demokracije i političke slobode kod Lenjina su često svedene (što kod Marxa nikada nije bilo tako) na čistu i običnu emanaciju buržoazije: predstavnička demokracija = buržoaska demokracija = diktatura buržoazije. One se moraju u potpunosti iskorijeniti i zamijeniti neposrednom demokracijom u bazi, s imperativnim i opozivim mandatom, ukratko, pravom proleter skom demokracijom (sovjeti). Namjerno shematiziram do kraja: Lenjinov osnovni smjer u početku nije bio nikakav autoritarni etatizam. Ne govorim to zato da Lenjina uzmem u zaštitu, već da ukažem na simplicizam shvaćanja koje prekriva pravi problem, vidjevši u onome što se dogodilo u sovjetskoj Rusiji rezultat centralizirajućeg lenjinizma koji je, kao takav, spriječio razvoj neposredne demokra cije u bazi, lenjinizma koji u sebi nosi gušenje otpora mornara Kronstadta kao što veliki oblak nosi kišu. Htjeli mi to ili ne, u usporedbi sa socijaldemokratskom strujom, njenim parlamen tarizmom i paničnim strahom od sovjetizma, Lenjinov osnovni smjer u početku je značio radikalnu zamjenu takozvane for 256
malne demokracije takozvanom realnom demokracijom; pred stavničke demokracije neposrednom, takozvanom savjetničkom demokracijom (u to vrijeme se još nije upotrebljavao pojam samoupravljanja). To me upućuje da postavim pravo pitanje: zar nije upravo ta situacija, sam taj smjer (radikalna zamjena predstavničke demokracije neposrednom demokracijom u bazi) bio osnovni faktor onoga što se dogodilo u Sovjetskom Savezu još za Lenjinova života, što je dovelo do centralizatorskog i eta tističkog Lenjina čije potomke poznajemo? Kažem da postavljam pitanje: pitanje je postavljeno već u ono vrijeme, a odgovor se danas čini kao dramatičan predznak. To je slučaj Rose Luxemburg, kojoj je Lenjin govorio da jc orao revolucije. Imala je i orlovski pogled. Prva, ispravna i temeljna kritika boljševičke revolucije bila je kritika Rose Luxemburg. To je odlučujuće, jer kritika ne dolazi od strane socijaldemokracije (koja nije željela ni čuti o neposrednoj de mokraciji i savjetovanju), već upravo od borca uvjerenog u sa vjetničku demokraciju, za koju je dala svoj život: socijalde mokracija smaknuta je Rosu Luxemburg u gušenju radničkih savjeta u Njemačkoj. Rosa ne predbacuje Lenjinu zanemari vanje ili prezir prema neposrednoj demokraciji u bazi, već upravo suprotno: predbacuje mu što se oslonio isključivo na nju (isključivo, jer je za Rosu savjetnička demokracija uvijek osnov na) eliminirajući jednostavno predstavničku demokraciju, po sebno raspuštanjem Ustavotvorne skupštine, izabrane pod bolj ševičkom vladavinom, isključivo u korist sovjeta. Treba pročitati Rusku revoluciju iz koje navodim samo jedan dio: »Negirajući predstavnička tijela koja su nastala iz općih narodnih izbora, Lenjin i Trocki uveli su sovjete kao jedino autentično pred stavljanje radnih masa. Ali, gušenjem političkog života u čitavoj zemlji, život samih sovjeta ne može izbjeći veliku paralizu. Bez općih izbora, slobode štampe i neograničenog sastajanja, život svake političke institucije se guši, a samo birokracija pobje đuje.« To bez sumnje nije jedino pitanje koje se odnosi na Lenjina: koncepcija partije u Sto učiniti, teorija koju su profesionalni revolucionari »izvana« doveli radničkoj klasi i tako dalje, sve to igru važnu ulogu u onome što se zatim dogodilo. Ali, te meljno pitanje postavila je Rosa Luxemburg: bez obzira na 17
D ilu v u . vlm t. locIiuU /uin
257
Lenjinove stavove o nizu drugih problema, bez obzira čak na povijesne specifičnosti svojstvene Rusiji, ono što je uslijedilo još za Lenjinova života, a osobito kasnije (jedinstvena partija, birokratizacija partije, miješanje partije i države, etatizam, kraj sa mih sovjeta) već je bilo prisutno u situaciji koju je Rosa Luxem burg kritizirala.
Bez obzira na sve, pogledajmo sada revolucionarni »model« koji propisuje III internacionala, na koji je staljinizam u među vremenu imao vlastiti učinak. S obzirom na predstavničku demo kraciju, stav je isti, a tome se sada dodaju etatizam i zanema rivanje neposredne demokracije u bazi, ukratko, izvrtanje smisla čitave problematike savjeta. Taj model sasvim je obilježen in strumentalnim shvaćanjem države. Kapitalistička država uvijek se smatra običnim objektom, sredstvom, emanacijom buržoazije koja po svojoj volji njome manipulira: smatra se da je ne ispresijecaju unutrašnje kontra dikcije. Kao što borbe narodnih masa u svojoj opoziciji s buržo azijom ne mogu biti faktor konstituiranja države (u ovom slu čaju su to institucije predstavničke demokracije), one isto tako ne prodiru u državu koja se shvaća kao monolitan blok bez pukotina. Klasne kontradikcije smještaju se između države i narodnih masa izvan države. I to sve do krizne točke dvo struke vlasti, sve do trenutka kada ta država bude stvarno srušena zbog centralizacije usporednih vlasti na nacionalnom planu, koje postaju realna vlast (sovjeti). Tako: a) Borba narodnih masa za državnu vlast u osnovi može biti samo frontalna borba, pokret ili blokada, ali izvan države-tvrđave, nastojeći uglavnom stvoriti situaciju dvostruke vlasti. b) Ako je pogrešno ovu koncepciju usporediti sa strategijom napada tipa »velike noći«, odnosno koncentriranog u određeni trenutak (pobuna, generalni politički štrajk, itd.), isto je tako očito da ovdje ne postoji strateška vizija procesa prijelaza u socijalizam, odnosno drugog puta kojim mase mogu ići da bi osvojile vlast i transformirale državne aparate. To se može do goditi samo u situaciji dvostruke vlasti, veoma nesigurnoj situ aciji ravnoteže snaga (država-buržoazija/sovjeti-radnička kla sa), koja, prema tome, ne može trajati. Revolucionarna situacija 258
svodi se na krizu države, a to može biti samo kriza rušenja države. c) Smatra se da ova država ima mjerljivu vlast-supstancu koju joj treba oduzeti. »Preuzeti« državnu vlast znači, u vrijeme dvostruke vlasti, zauzeti dijelove države-instmmenta, kontrolirati vrhove aparata, naći se na rukovodećim mjestima državne ma šinerije i manipulirati osnovnim kotačima tih uređaja, u cilju njezine supstitucije drugom vlašću-sovjetima. Tvrđava se može osvojiti samo ako se zauzmu rovovi, bedemi i kazemate njene instrumentalne okosnice u situaciji (dvostruke vlasti) koja je ruši u korist nečeg drugoga (sovjeti): to nešto drugo (druga vlast) smješta se radikalno izvan države, s ove strane odsječe nog polja. Tu koncepciju obilježava stalan skepticizam s obzirom na mogućnosti intervencije narodnih masa unutar same države. d) Kakav oblik, u tom kontekstu, dobiva problem transfor macije državnog aparata u prijelazu u socijalizam? Najprije treba preuzeti državnu vlast, a kada se zauzimanje tvrđave za vrši, treba odjednom razrušiti državni aparat u cjelini zamije nivši ga drugom vlašću (sovjeti), konstituiranom u državu novog tipa. Iako još nalazimo temeljno nepovjerenje prema instituci jama predstavničke demokracije i političkim slobodama (krcacija-sredstvo buržoazije), u međuvremenu je došlo do promje na u samoj koncepciji sovjeta. Sovjeti koji odjednom moraju zamijeniti buržoasku državu nisu više neposredna demokracija u bazi koja zamjenjuje buržoasku demokraciju. To više nije antidržava koliko usporedna država napravljena prema instrumen talnom modelu postojeće države, proleterska država koju odozgo kontrolira-zauzima »jedinstvena« revolucionarna partija, partija koja sama funkcionira prema državnom modelu. Ne povjerenje prema mogućnostima intervencije narodnih masa unutar buržoaske države pretvorilo se jednostavno u nepovje renje prema narodnom pokretu u bazi. To se naziva jačanjem države-sovjeta, kako bi jednog dana lakše mogla oslabiti. . . S ta ljin is tič k i e ta tiz a m je r o đ e n .
Sada možemo vidjeti usku vezu između staljinističkog eta tizma i etatizma tradicionalne socijaldemokracije. Nju isto tako karakterizira temeljno nepovjerenje prema neposrednoj de mokraciji u bazi i prema narodnim inicijativama. 1 za nju je 259
odnos narodnih masa s državom vanjski odnos, u kojem država ima vlast i predstavlja bit. To je država-subjekt koja posjeduje unutrašnju racionalnost, a utjelovljena je u političkim elitama i samim mehanizmima predstavničke demokracije. Ova država osvaja se tako što se vrhovi zamijene naprednom elitom ljevice, a u najgorem slučaju donose se neki ispravci u funkcioniranju institucija, podrazumijevajući da će država narodnim masama odozgo donijeti socijalizam: to je teh n o b iro k ra tsk i etatizam stručnjaka.
Staljinistička statolatrija, socijaldemokratska statolatrija: s pravom se kaže da je to jedna od tradicija narodnog pokreta. Vjerovati da se iz toga možemo izvući drugom tradicijom, tradi cijom neposredne demokracije u bazi ili samoupravljačkog po kreta, to je gotovo previše lijepo da bi bilo istinito: ne smijemo zaboraviti Lenjinov slučaj, ni klice etatizma poznate u izvornom iskustvu savjeta. Dilema iz koje treba izaći je zapravo slijedeća: ili zadržati postojeću državu oslanjajući se samo na predstav ničku demokraciju, kojoj se dodaju sekundarne promjene, što dovodi do socijaldemokratskog etatizma i do takozvanog libe ralnog parlamentarizma; ili se držati neposredne demokracije u bazi i samoupravljačkog pokreta, što prije ili kasnije nemi novno dovodi do etatističkog despotizma ili do diktature struč njaka. K a k o sh v a titi radikalnu tran sform aciju d rža ve p o vezu ju ći širenje i p ro d u b ljiva n je institucija pre d sta v n ičk e d em o k ra cije i slo b o d a (koje su isto tako tekovine narodnih masa) j razvojem o b lika neposredn e d e m okracije u bazi i m n o žen jem sam ou pravIjačkih žarišta, u to m e je osn ovn i p ro b le m d em o k ra tsk o g puta u so cijalizam i de m o k ra tsk o g socijalizm a.
Diktatura proletarijata ne samo da nije postavila ovaj pro blem nego ga je zamračila. Reći ću samo ovo: diktatura pro letarijata bila je kod Marxa strateški pojam u praktičnoj službi, funkcionirajući kao putokaz. Odnosila se na klasnu prirodu države, na potrebu njezine transformacije radi prijelaza u soci jalizam, te na proces odumiranja države. Iako je sve to još uvi jek realno, ovaj pojam dobiva preciznu povijesnu funkciju: pri kriti temeljni problem, problem povezivanja transformirane predstavničke demokracije i neposredne demokracije u bazi. To su pravi razlozi koji, po mom mišljenju, opravdavaju napuštanje tog pojma, a ne činjenica da se poistovetio sa staljinističkim 260
totalitarizmom. Cak i kada je dobivao drugačiji smisao, pojam je uvijek zadržavao povijesnu funkciju o kojoj je riječ: to je bio slučaj s Lenjinom na početku oktobarske revolucije, kao i bliže nama, Gramscijev slučaj. Dakako, ne treba sumnjati u Gramscijeve znatne teorijsko-poliličke doprinose, a poznato nam je i njegovo distanciranje od staljinističkog iskustva. To, međutim, ne znači da je Gramsci (iako se to danas pošto-poto želi izvući) mogao postaviti problem u svoj njegovoj širini. Nje gove poznate analize odnose se na razlikovanje pokretnog rata (slučaj boljševika u Rusiji) i pozicionog rata, koje se u osnovi shvaćaju kao primjena lenjinističke strategije-modela na »razne konkretne situacije« na Zapadu. Bez obzira na njegovu veliku intuiciju, pred Gramscijem se našao niz zapreka, na kojima se ovdje ne možemo zadržavati.
To je, dakle, temeljni problem demokratskog socijalizma: odnosi se samo na takozvane razvijene zemlje, jer je riječ o strateškom modelu primjerenom situaciji u tim zemljama. Pro blem više nije u tome da se konstituiraju »modeli« u bilo kojem smislu. Budući da je riječ samo o naznaci smjerova koje treba slijediti, izvlačenjem lekcija iz prošlosti, ukratko, o zamkama koje treba izbjeći ako ne želimo dospjeti do poznatih situacija, ovaj problem se odnosi na svaki prijelaz u socijalizam, iako sc u raznim zemljama očituje na znatno različite načine. Danas znamo da se, ovisno o raznim zemljama, ne može jedanput raditi o demokratskom socijalizmu, a dmgi put o nekom dru gom. Nema sumnje da su konkretne situacije različite, da strate gije treba usvojiti ovisno o specifičnostima raznih zemalja, ali socijalizam može biti samo demokratski^ Sto se tiče socijalizma i demokratskog puta u socijalizam, današnja situacija u Evropi pokazuje stanovite specifičnosti: one sc odnose na nove društvene odnose, na oblik države koji sc uvodi, na specifičnost državne krize. Za neke evropske zemlje te su specifičnosti šansa i mogućnost da vjerojatno prvi put u svjetskoj povijesti iskustvo demokratskog socijalizma uspije, da sc uspješno povežu transformirana predstavnička demokracija i neposredna demokracija u bazi. To podrazumijeva novu strate giju preuzimanja državne vlasti od strane narodnih masa i nji 261
hovih organizacija, te transformacije države. To označavamo pojmom demokratskog puta u socijalizam. Država je danas manje nego ikada kula od slonovače od vojena od narodnih masa. Borbe stalno ispresijecaju državu, čak ako se radi o aparatima u kojima mase fizički nisu prisutne. Situacija dvostruke vlasti, frontalne borbe koncentrirane u od ređeni trenutak, nije jedina situacija koja omogućuje akciju narodnih masa u državi. Demokratski put u socijalizam je dug proces, u kojemu borba narodnih masa ne teži stvaranju situacije prave dvostruke vlasti, usporedne i izvan države, već se odnosi na unutrašnje kontradikcije države. Dakako, preuzimanje vlasti uvijek pretpostavlja krizu države (koja danas postoji u nekim evropskim zemljama), ali ta kriza, što upravo naglašava unu trašnje kontradikcije države, ne svodi se na krizu rušenja države. Preuzeti ili osvojiti državnu vlast ne može značiti samo zauzi manje mjesta državne mašinerije radi njene supstitucije u korist druge vlasti. Vlast nije mjerljiva supstanca koju država ima i koju bi joj trebalo oduzeti. Vlast se sastoji od niza odnosa među raznim društvenim klasama, koncentriranih isključivo u državi koja je kondenzacija odnosa snaga između klasa. Država nije ni stvar-sredstvo koje treba ugrabiti, ni tvrđava u koju treba prodrijeti drvenim konjem, ni kasa koju treba obiti: ona je središte vršenja političke vlasti. Preuzimanje državne vlasti znači da se razvila takva ma sovna borba koja mijenja unutrašnji odnos snaga u državnim aparatima, koji su sami strateško polje političkih borbi. No za strategiju tipa dvostruke vlasti odlučujuća promjena odnosa snaga ne zbiva se unutar države, već između države i druge vlasti, antidržave za koju pretpostavljamo da je smještena ra dikalno izvan države, između države i masa za koje se pretpo stavlja da su izvan države. Dug proces preuzimanja vlasti na demokratskom putu u socijalizam sastoji se zapravo u razvijanju, jačanju, koordiniranju i rukovođenju raspršenih centara otpora, kojima mase uvijek raspolažu unutar državne mreže, stvarajući i razvijajući nove, tako da ti centri postanu prava središta realne vlasti na strateškom području koje zovemo državom. Nije riječ, dakle, o običnoj alternativi između frontalnog pokretnog rata i pozicionog rata, zato što se ovaj posljednji, u Gramscijevu smislu, uvijek sastoji u opkoljavanju države-snažne tvrđave. 262
Proizlazi pitanje: da li smo se utoliko prepustili tradicional nom reformizmu? Da bismo odgovorili, najprije treba vidjeti kako je pitanje reformizma postavila III intemacionala. Za nju je reformistička svaka strategija koja se razlikuje od strategije dvostruke vlasti. Jedini radikalni prijelom koji se tiče preuzi manja državne vlasti, jedini značajan prijelom koji omogućuje izbjegavanje reformizma jest prijelom između države (kao obi čnog sredstva buržoazije, izvan masa) i njene pretpostavljene, apsolutno vanjske, druge vlasti (mase/sovjeti). Recimo usput da to nije spriječilo specifičan reformizam III intemacionale koji sc odnosi upravo na instrumentalno shvaćanje države, upravo suprotno. Dolazi do prisvajanja odvojenih dijelova državne mašinerije i do spajanja izdvojenih bastiona, čekajući situaciju dvostruke vlasti. Zatim situacija dvostruke vlasti polako nestaje: ostaje samo država-instrument koju treba osvojiti dio po dio, ili zauzimanjem rukovodećih mjesta. Reformizam je latentna opasnost koja uvijek postoji: nije riječ o unutrašnjem nedo statku svake strategije koja izmiče strategiji dvostruke vlasti, iako u demokratskom putu u socijalizam mjerilo reformizma nije tako oštro kao u strategiji dvostruke vlasti, premda su opas nosti od socijaldemokratizacije povećane, što ne možemo pori cati. Svakako, promjena unutrašnjeg odnosa snaga u državi ne znači sukcesivne reforme u kontinuiranom napredovanju u osva janju državne mašinerije, dio po dio, niti obično zauzimanje vladajućih položaja i vrhova. Radi sc upravo o putu efektivnih prijeloma, čija najviša točka počiva u preokretanju odnosa snaga u korist narodnih masa na strateškom polju države. Demokratski put u socijalizam nije, dakle, običan parla mentarni ili birački put. Postizanje biračke većine (u parlamentu ili za predsjedničko mjesto) samo je jedan, iako veoma znača jan, moment; to, uostalom, ne mora biti najviša prijelomna točka unutar države. Promjena odnosa snaga u državi obuhvaća sve aparate i uređaje, ne obuhvaća samo parlament ili, kao što se danas obično ponavlja, ideološke aparate države, za koje sc smatra da imaju odlučujuću ulogu u »današnjoj« državi. Pro ces sc isto tako, i prvenstveno. Širi na represivne državne apa rate koji imaju monopol zakonitog fizičkog nasilja: posebno su to vojska i policija. No kao što nc treba zaboraviti ulogu svoj stvenu tim aparatima (što se često događa u stanovitim vizijama 263
demokratskog puta u socijalizam, općenito zasnovanim na po grešnom tumačenju nekih Gramscijevih teza), isto tako ne treba misliti da strategija promjene unutrašnjeg odnosa snaga u državi vrijedi samo za ideološke aparate, dok se represivni aparati (koji su realno zatvoreni za narodne borbe) uzimaju samo frontalno, izvana: ukratko, nije riječ o nagomilavanju dviju strategija, gdje se strategija dvostruke vlasti zadržava za represivne aparate. Očito je da unutrašnja promjena odnosa snaga u Tepresivnim aparatima postavlja posebne, pa time i opasne probleme: slučaj Portugala je, međutim, savršeno pokazao da borbe narodnih masa ispresijecaju i te aparate. Zatim, realna alternativa naspram frontalne strategije tipa dvostruke vlasti koja se odnosi na demokratski put u socijalizam upravo je borba narodnih masa, s ciljem da dođe do promjene odnosa snaga unutar države. Ta alternativa nije, kao što se često misli, »unutrašnja borba« u državnim aparatima, odnosno borba fizički uvučena u njihov materijalni prostor, naspram borbe na distanci, borbe fizički izvan tih aparata. Prije svega zato što se borba na distanci od državnih aparata uvijek odra žava u njima: ona je u njima uvijek prisutna, makar posredno ili prelamajući se u njima. Zatim, osobito zato što je borba na distanci od državnih aparata, s ove ili s one strane granica fi zičkog prostora označenog institucionalnim mjestima, svakako prijeko potrebna, budući da odražava samostalnost borbe i organizacije narodnih masa. Ne radi se samo o uvlačenju borbi u državne institucije (parlament, društveni i ekonomski savjet, »dogovorne« instance, itd.) kako bi se njihova snaga iskoristila za postizanje pravednog cilja. Osim toga, narodne borbe uvijek se moraju izražavati upotrebom pokreta i brojnim postupcima neposredne demokracije u bazi, kao i samoupravljačkih žarišta. To se odnosi na pitanje transformacije države, ali, ne smi jemo to zaboraviti, i na temeljno pitanje državne vlasti i opće nito vlasti. Pitanje tko je na vlasti i zašto, ne može ostati strano borbama za samoupravljanje i neposrednu demokraciju. No, te borbe i pokreti ne smiju radi promjene odnosa vlasti težiti cen tralizaciji u drugu vlast, mjestu apsolutno izvan države, već mo raju težiti promjeni odnosa snaga na samom području države. Budući da su politički, ove borbe i pokreti, čak ako se nalaze izvan fizičkog prostora države, nisu izvan države: oni su uvi 264
jek i na svaki način smješteni u njezino strateško polje. Ovdje sc, dakle, nalazi realna alternativa, a ne u »unutrašnjim bor bama« naspram »vanjskih borbi«. Kod demokratskog puta u socijalizam moraju se kombinirati ta dva oblika borbe. »Integri rati« se ili ne u državne aparate, igrati ili ne igru vlasti, ne može se svesti na izbor između vanjske borbe i unutrašnje borbe. In tegracija, uostalom, nije nužna posljedica strategije koja teži promjenama na državnom području, kao da sc politička borba uopće može smjestiti apsolutno izvan države.
Strategija preuzimanja vlasti odnosi se izravno na pitanje transformacija države na demokratskom putu u socijalizam. Autoritarni etatizam može se izbjeći jedino usklađivanjem dva toka, odnosno transformacije predstavničke demokracije i raz voja oblika neposredne demokracije u bazi ili samoupravljačkog pokreta. To usklađivanje, međutim, postavlja nove probleme. U strategiji dvostruke vlasti, običnog i jednostavnog smje njivanja državnog aparata savjetničkim aparatom, pitanje pre uzimanja državne vlasti smatra se da prethodi njenom raza ranju-zamjen i. Zapravo se ne radi o transformaciji državnog aparata: najprije se preuzima državna vlast, a zatim se neka druga stavlja na njezino mjesto. Više se ne može o tome raditi: ako preuzimanje državne vlasti znači promjenu odnosa snaga unutar same države, ako jc to dug proces, onda to isto tako znači da sc preuzimanje državne vlasti istovremeno odnosi na transformaciju njezinih aparata. Utoliko i dalje vrijedi da država ima vlastitu stvarnost: promjena odnosa snaga unutar države ne samo da nije dovoljna da se ta stvarnost transformira, već se sam odnos snaga može kristalizirati unutar države samo ako se transformiraju njezini aparati. Napustiti strategiju dvostruke vlasti ne znači odbaciti pitanje vlastite stvarnosti države kao specifičnog aparata, već znači postaviti ga na drugačiji način. S tim u vezi, u ovom tekstu upotrijebio sam pojam ra d ik a ln e transformacije državnog aparata kod prijelaza u demokratski socijalizam. Ovo je, dakako, čisto indikativan pojam, ali čini mi se da označava opći smjer označen, ako mogu tako reći, u dva zabranjena smjera. 265
Prvi: radikalna transformacija državnog aparata u demo kratskom putu u socijalizam znači da se više ne radi o onome što se tradicionalno označavalo lom ljen jem ili razaranjem tog aparata. Pojam lomljenja je i kod Marxa bio indikativan, ali je povijesno označio nešto veoma precizno: upravo iskorjenjivanje svakog oblika predstavničke demokracije i takozvanih formal nih sloboda, i to isključivo u korist neposredne demokracije u bazi i takozvanih realnih sloboda. Treba se odlučiti: ako demo kratski put u socijalizam i demokratski socijalizam istovre meno znače politički (partijski) pluralizam, priznavanje uloge općeg prava glasa, proširivanje i produbljivanje svih političkih sloboda i za neprijatelje, itd., onda više ne možemo upotreb ljavati pojam lomljenja ili razaranja državnog aparata, osim ako to nije igra riječi. Bez obzira na sve njihove transformacije, radi se upravo o stanovitoj permanentnosti i kontinuitetu insti tucija predstavničke demokracije: ne o kontinuitetu u smislu neugodnog ostatka koji podnosimo jer se ne može ništa učiniti, već kao prijeko potrebnog uvjeta za demokratski socijalizam. Drugi zabranjeni smjer: pojam radikalne transformacije isto vremeno označava smjer i sredstva promjene državnog aparata. Ne radi se o sekundarnim poboljšanjima (prema neoliberalizmu restaurirane p ravn e d rža ve ), kao ni o promjenama koje uglavnom dolaze odozgo (prema tradicionalnom socijaldemokratizmu ili liberaliziranom staljinizmu): ne radi se o etatističkoj transfor maciji državnog aparata. Transform acija d rža vn o g aparata k o ja ide u sm jeru odum iranja d rža ve može se osloniti samo na povećano sudjelovanje narodnih masa u državi, ali i na razvoj njihovih inicijativa unutar same države. To su postupni koraci koji se, međutim, ne mogu ograničiti samo na demokratizaciju države. Svakako, to je smjer kojim moraju ići prijeko potrebne transformacije države, bilo da se radi o parlamentu, slobodama, ulozi partije, demokratizaciji već lijevih sindikalnih i političkih aparata, bilo da se radi o decentralizaciji. To mora biti praćeno razvojem novih oblika neposredne de mokracije u bazi i množenjem samoupravljačkih mreža i žarišta. Ali, sama transformacija državnog aparata i razvoj predstavničke demokracije ne mogu izbjeći etatizam. Postoji i druga strana medalje: jednostrano i jednoznačno premještanje težišta prema samoupravljačkom pokretu isto tako ne može, u više ili manje 266
kratkom roku, izbjeći tehnobirokratski etatizam i autoritarno osvajanje vlasti stručnjaka. I to u dva oblika: prije svega u obliku njene centralizacije u drugu vlast i u obliku obične za mjene mehanizama predstavničke demokracije. Postoji, među tim, još jedan oblik koji sc danas veoma često hvali: jedini način da se izbjegne etatizam jest smjestiti se izvan države, zanemariti njezino transformiranje, ostaviti u osnovi državu (to radikalno i vječno zlo) takvu kakva jest, te ne idući uopće do dvostruke vlasti, izvana je zatvoriti samoupravljačkom »protu-vlašću« u bazi, ukratko, staviti državu u karantenu i zaustaviti širenje bo lesti izoliranjem žarišta. To se danas formulira na više načina: prije svega u neotehnokratskom jeziku, gdje je država zadržana radi složenosti za dataka »postinđustrijskog« društva kojim upravljaju stručnjaci ljevice, a kontroliraju ga jednostavno samoupravljački uređaji. Gotovo svaki tehnokrat ljevice bio bi zaštićen povjerenikom u neposrednoj demokraciji, čega se, čini se, ne boje previše razni stručnjaci (sjetimo se njihove neočekivane strasti za samouprav ljanjem), budući da dobro znaju čega se u tom slučaju moraju držati: mase predlažu, država određuje . . . To se isto tako for mulira u neoanarhističkom jeziku: radi se o razbacanoj vlasti, raskomadanoj i usitnjenoj u beskonačnom mnoštvu mikrovlasti izvan države, koje jedine zaslužuju da se njima bavimo ako želimo izbjeći etatizam (gerila naspram države). U oba slu čaja rezultat je isti: država-levijatan ostaje nedirnuta, zanema ruju sc prijeko potrebne transformacije države bez kojih je po kret za neposrednu demokraciju osuđen na neuspjeh. Osim toga, u samim transformacijama države isključuje sc sudjelovanje samoupravljačkog pokreta, tako da se dva razvojna toka smje štaju u obični paralelizam. Kako, na primjer, uspostaviti organ ski odnos između komisija građana i skupština izabranih općim, nacionalnim glasanjem, koje su same transformirane radi tog odnosa? Vidimo, dakle, da zapravo nije riječ o tome da sc napravi »sinteza« između dvije tradicije narodnog pokreta, etatističke i samoupravljačke, koje bi trebalo zajedno prilijepiti. Radi sc o tome da se moramo smjestiti u globalnu perspektivu odumi ranja driave, perspektivu koja pretpostavlja dva povezana pro 267
cesa: transformaciju države i razvoj neposredne demokracije u bazi. Iščašenje ta dva smjera dovelo je do rascjepa u obliku dviju tradicija, do rascjepa čije rezultate poznajemo.
Ovaj put, koji jedini vodi u demokratski socijalizam, ima i svoje naličje: na njega vrebaju dvije opasnosti. Tu je prije svega jedna stara, dobro poznata opasnost koja se ovdje pojavljuje veoma naglašeno: reakcija neprijatelja, u ovom slučaju buržoazije]} Klasičan stav strategije dvostruke vlasti pred ovom opasnošću bilo je upravo razaranje državnog aparata. U slučaju koji nas zanima, ovaj stav još uvijek vrijedi: ne možemo se zadovoljiti sekundarnim promjenama državnog aparata, već treba izazvati duboke prijelome. Ali, to vrijedi samo donekle: budući da se više ne radi o razaranju državnog aparata i njegovoj zamjeni drugom vlašću, već o njegovoj trans formaciji u dugom procesu razvoja i proširenja sloboda i pred stavničke demokracije, neprijatelju se nude povećane mogućnosti bilo da bojkotira iskustvo demokratskog socijalizma, bilo da naglo intervenira kako bi ga okončao. Demokratski put u socija lizam sigurno neće biti jednostavan, miran prijelaz. Tu opasnost možemo ukloniti samo aktivnim oslanjanjem na široki narodni pokret. Govorimo jasno: suprotno »avangardističkoj« strategiji dvostruke vlasti, realizacija ovog puta i ci ljevi koje on podrazumijeva, povezanost dva toka kojom se na stoji izbjeći etatizam i socijaldemokratski tjesnac, svakako traži odlučujuću i kontinuiranu podršku masovnog pokreta zasnovanog na širokim narodnim savezima. Ako razvijeni i aktivni pokret (aktivna revolucija, govorio je Gramsci, suprot stavljajući je pasivnoj revoluciji) ne postoji, ako ga ljevica ne uspije potaknuti, ništa neće moći spriječiti socijaldemokratizaciju tog iskustva: razni programi, ma koliko radikalni, ne mije njaju bitno stvar. Široki narodni pokret garancija je od reakcije neprijatelja, iako nije dovoljan, već uvijek mora biti vezan uz radikalne transformacije države. Iz Čilea možemo izvući dvo struku lekciju: Allendeov kraj ne odnosi se samo na odsutnost tih transformacija nego i na činjenicu što je intervencija buržo azije omogućena prijelomom saveza između narodnih klasa (posebno radničke iđase-sitne buržoazije), što je oslabilo odušev 268
ljenje prema vladavini Narodne unije. Da bi ljevica mogla po taknuti taj široki pokret, mora imati sredstva za to, a posebno mora preuzeti nove narodne zahtjeve s frontova koje ponekad pogrešno nazivamo »sekundarnim frontovima« (borba žena, borba za »okoliš«, itd.). Drugo pitanje odnosi se na oblike povezivanja dvaju pro cesa, -procesa transformacije države i predstavničke demokra cije, te. procesa neposredne demokracije i samoupravljačkog po kreta. To postaje novi problem počevši od trenutka kada se više ne radi o brisanju jednog u korist drugog običnom elimi nacijom jednoga od njih ili integracijom jednoga u drugi (samoupravljačkih žarišta u institucije predstavničke demokracije, na primjer), što dovodi do istog rezultata. To, dakle, postaje novi problem od trenutka kada se više nc može raditi ni o asimilaciji dvaju procesa. Kako izbjeći obične paralelizme i spajanja, s ci ljem da svaki proces može slijediti samo svoj vlastiti pokret? Na kojim područjima, u vezi s kojim odlukama, u kojem tre nutku jedan mora imati prednost nad drugim (predstavničke skupštine ili središta neposredne demokracije, parlament ili tvornički komiteti, općinski savjeti ili komisije građana, itd.)? U kakvom obliku treba predvidjeti reguliranje njihovih sukoba, sve do neizbježne točke, a da nc krenemo, polagano ali sigurno, upravo prema pravoj ili pritajenoj situaciji dvostruke vlasti? Situacija dvostruke vlasti ovaj put sc odnosi na dvije vlasti ljevice (vladavina ljevice i narodna vlast organizirana kao druga vlast). Danas isto tako znamo — to je jedna od lekcija koje ovaj put možemo izvući iz Portugala — da situacija dvostruke vlasti, pa makar između dvije vlasti ljevice, uopće ne liči igri vlasti i protu-vlasti koje bi se uzajamno uravnotežavale za dobro socijalizma i demokracije. Ta situacija brzo dovodi do njihove otvorene opozicije, uz opasnost da se jedna eliminira u korist druge. U jednom slučaju dolazi do socijaldemokratizacijc (slu čaj Portugala), dok u drugom (eliminacija predstavničke demo kracije) ne dolazi do odumiranja države i pobjede neposredne demokracije, već do više ili manje dugoročne, autoritarne dikta turo novog tipa. U oba slučaja, uvijek će država na kraju izaći kao pobjednik. Ali, dakako, postoje veliki izgledi da se čak i prije nego što dođe do prave ili pritajene situacije dvostruke vlasti dogodi nešto drugo, što je Portugal dobro izbjegao: fa 269
šistička i nagla reakcija buržoazije, jer, možemo joj vjerovati, ona uvijek ostaje pobjednikom. Nakon prve faze realne paralize države, otvorena opozicija između dvije vlasti nalazi se u velikoj opasnosti da je riješi netko treći, buržoazija, slijedeći scenarije koje lako možemo zamisliti. Rekao sam treći, ali pogađamo da je u svakom slučaju (fašistička intervencija, socijaldemokratizacija ili autoritarna diktatura stručnjaka, na ruševinama nepo sredne demokracije) taj treći zapravo uvijek isti: u jednom ili u drugom obliku, riječ je o buržoaziji.
Rješenje i odgovor na sve to? Naznake koje sam izlagao u čitavom tekstu, brojni radovi, istraživanja i rasprave koje se odvijaju posvuda u Evropi, djelomična iskustva koja se danas provode (regionalna, općinska, samoupravljačka) nisu rješenje-recept, jer odgovor na to pitanje još ne postoji. Ne postoji ni kao teorijski osiguran model u tekstovima klasika posvećenim tome. A povijest nam do sada nije pokazala uspješno iskustvo demokratskog puta u socijalizam: dala nam je, međutim, nega tivna iskustva koja treba izbjeći i greške o kojima treba razmiš ljati, što nije nevažno. Dakako, u ime realizma (diktature prole tarijata ili drugih dobronamjernih neoliberala), uvijek možemo zaključiti slijedeće: ako demokratski socijalizam još nigdje ne postoji, znači da je nemoguć. Možda: više nemamo tisućugodišnje vjere zasnovane na nekom brončanom zakonu o neizbježnoj demokratskoj i socijalističkoj revoluciji, kao ni podršku domo vine demokratskog socijalizma. Ali, jedno je sigurno: socijali zam će biti demokratski ili ga neće biti. Osim toga, biti optimi-~ stičan što se tiče demokratskog puta u socijalizam ne znači mi sliti da je to kraljevski put, lagan i bez opasnosti. Opasnosti postoje, ali one su u stanovitom smislu istisnute: opasno je što idemo prema borilištu unaprijed označeni kao žrtve. Ja odgo varam da je to svakako bolje nego ubijati druge da bismo za vršili pod mačem nekog Komiteta za opće dobro ili neke Dikta ture proletarijata. Te opasnosti za demokratski socijalizam možemo izbjeći samo na jedan način: biti mirni i ići ravno, pod zaštitom i pa licom napredne liberalne demokracije. Ali, to je druga priča . . . 27 0
Pogovor
N.Poulantzas rođen je 1936. u Ateni. Studij je započeo u Ateni, a nastavio u Heidelbergu i Parizu. Od početka 60-ih godina stalno je iivio na Zapadu, uglavnom u Francuskoj. Uz nastavnu djelatnost na Sveučilištu, objavio je u nepunih 15 godina osam knjiga: Nature des choses et droit, Libraire gćnerale, Paris, 1935; Pouvoir politique et classes sociales, Maspero, Paris, 1971; Fascisme et dictature, Maspero, Paris, 1972; Les classes sociales dans le capitalisme aujourd’hui, Seuil, Paris, 1974; La crise des dictatures: Portugal, Grece, Espagne, Maspero, 1975; La crise de l’Etat, PUF, Paris, 1976; L’Etat, le pouvoir, le socia lisme, PUF, Paris, 1978, te Reperes, hier et aujourd’hui, Paris, 1980, posljednje, posthumno Poulantzasovo djelo. Poulantzasove knjige tiskane su u više izdanja na brojnim jezicima. U nas su objavljene dvije njegove knjige: Klase u savremenom kapitalizmu, Nolit, Beograd, 1978. i Politička vlast i društvene klase, Komunist, Beograd, 1978. Naš čitalac dobiva u »Globusovu« izdanju treću Poulantzasovu knjigu — Država, vlast, socijalizam, teorijski vrijedno i politički aktualno djelo koje je saletak njegovih teorijskih istraživanja. Nepunu godinu nakon izlaska te knjige u Parizu, suicidnim činom u jesen 1979. prekinuto je izuzetno plodno stvaralaštvo Nicosa Poulantzasa, angaliranog marksističkog teoretičara mlade generacije. Djelo Država, vlast, socijalizam logički je strukturirano na opseian uvod, četiri kompleksna artikulirana dijela i zaključna razmatranja »Prema demokratskom socijalizmu*. Budući da je djelo pisano s marksističkog stajališta strukturalističke proveni jencije, opterećeno »strukturalističkim apstrakcionizmom* (R. Miliband), upozorit ćemo na fundamentalne teze kako bismo olakšali njihovo razumijevanje. 271
U predgovoru autor iznosi razloge za hitno pisanje tog djela, njegov karakter, te naznačuje vlastito teorijsko idejno stajalište. Hitnost pisanja nastaje iz tri skupine problema: pitanja dem o kratskog socijalizma koje se postavlja u Zapadnoj Evropi, auto ritarnog etatizma prisutnog u svim razvijenim zemljama i zbog rasprava oko problem a države i vlasti, posebno u Francuskoj. Minuciozna analiza tih problema bitan je sadržaj Poulantzasova djela. U skladu s pozicijom angažiranog marksista da »teorija mora više nego ikad izaći iz svoje kule od slonovače«, sam Poulantzas ističe polivalentan karakter djela: teorijski i politički. Kritičan je prema vlastitim rezultatima. Također ističe da se ne želi skrivati iza misli klasika marksizma ili bilo kakvog autentič nog marksizma, već će govoriti u vlastito ime, polazeći prije svega od vlastitih teorijskih rezultata. A u to r'je prezentiranom analizom fundamentalnih problem a suvremenog društva uistinu tako postupio. U uvodu Poulantzas na magistralan način analizira različite teorijske aspekte države kao središnje kategorije, njezin odnos prema političkoj vlasti i [društvenim klasama. »Svaka politička teorija u ovom stoljeću postavlja isto pitanje: Kakav je odnos između države, vlasti i društvenih klasa«? Stanoviti marksizam, autor na ovom mjestu ne navodi njegove izvore, u svakoj državi vidi diktaturu klase, a državni aparat reducira na državnu vlast. To je instrumentalno shvaćanje države, kaže Poulantzas, kojem izmiče razumijevanje njezine dvostruke prirode. Državu ne stva raju u cijelosti samo vladajuće klase, pa je ne mogu jednostavno prisvojiti. Pored klasne, političke dominacije, država je specijalan aparat JcnjiJrpp vlastitu rpp^erijabvj p iv n ic u Temelj materijalne okosnice države i vlasti treba tražiti u proizvodnim odnosima i društvenoj podjeli rada, ali ne na stari, poznati način. Nije riječ o ekonomskoj strukturi iz koje su isključene klase, vlast i političke borbe. Veza države s proizvodnim odnosima predstavlja funda mentalni odnos države s društvenim klasama. Prema tome, ne treba govoriti o klasnoj prirodi države nego o klasnoj upotrebi države. A utor želi time naglasiti polaznu tezu kako država nije samo instrument vladajuće klase nego poprište klasne borbe između vladajuće klase i narodnih masa, što proističe iz proiz vodnih odnosa. Dakako, od poimanja države ovisi i strategija 272
revolucionarnog pokreta, Što će biti kasnije predmet njegove analize. Poulantzas konstatira nedostatke marksizma u analizi države i vlasti, ali ne ondje gdje ih se dosad tražilo. Narodne mase nije skupo stajala odsutnost opće teorije države i vlasti, već eshatološki i proročanski dogmatizam marksizma-lenjinizma. Možemo razviti opće teorijske postavke o državi, ali ne postoji opća teorija države. A ne postoji ni opća teorija koja bi se odnosila na prije laz iz kapitalističke u socijalističku državu. Poulantzas uvodno iznosi kritiku dogmatizma koji utvrđuje jedinstveni model države na razdoblje prijelaza u socijalizam. Znamo da od jedne teorije, uključujući i marksizam, koja za autora ostaje prava teorija prakse, ne možemo tražiti više nego što je u njenoj moći. Uvijek postoji strukturalna distanca između teorije i prakse, između teorije i zbilje koja ograničava svemoć teorije. Tu tezu ilustrira s dva povijesna primjera. Kao što filo zofi prosvjetiteljstva nisu »odgovorni« za zapadni totalitarizam, tako ni marksizam nije odgovoran za ono što se događa na Isto ku. Svaka teorija se m ote zloupotrijebiti za-ciljeve totalitarne vlasti, ali »Staljin niie Marxova greška kao ni Napoleon Rousseauova«. pravifno rezonira autor. Analizu modernog totalitarizma i njegovih bitnih aspekata u istočnim zemljama m olem o započeti fedino tako da se prodube opće teorijske postavke o državi. Isto tako treba produbiti teoriju kapitalističke države u njenom odnosu naspram kapitalističkoj društvenoj podjeli rada. Nakon tako definiranog teorijskog za datka, Poulantzas pristupa njegovu rješavanju. Uvodno je for mulirao osnovne hipoteze, a u poglavljima koja slijede uglavnom logičkim utemeljenjem dokazuje konzistentnost njihove strukture. Današnja država u istočnim zemljama veoma je složen i spe cifičan fenomen koji se ne može reducirati na državu zapadnih društava. Nije to varijanta kapitalističke države, ali tajna nekih totalitarnih crta države u istočnim zemljama počiva u prirodi kapitalističke države. Teorija kapitalističke države može imati pravi znanstveni status jedino ako uspije shvatiti reprodukciju i povijesne trans formacije vlastitog predmeta ondje gdje su te transformacije na djelu. Teorija kapitalističke države može se razviti jedino uspo stavljanjem odnosa između države i političkih borbi u kapitaliz 18 Drluvu. vluM. tocijull/jiu
273
mu. Proizvodni odnosi određuju polje države, ali ona ima vla stitu ulogu u njihovu uspostavljanju. Poulantzas iznosi hipotezu 0 relativnoj odvojenosti kapitalističke države od ppstojećih pro izvodnih odnosa, što određuje njezin odnos naspram društvenih klasa i klasne borbe u kapitalizmu. Proizvodni odnosi izražavaju se u obliku klasne vlasti organski vezane uz političke i ideološke odnose, koji je utvrđuju i ozakonjuju.^Prilikam-uspostavljanja proizvodnih odnosa, idejni i politički odnosi već su prisutni u specifičnom obliku za svaki način proizvodnje; oni itnaju bitnu ulogu u njihovoj reprodukciji. Iz te činjenice proizlazi sudjelovanje države u usposlavljanju-t-reprodukcijir društvenih klasa i klasne borbe. Na tragu Gramscija i osobito Althaussera, autor formulira hipotezu o djelovanju ideoloških aparata države. O vo je svakako jedan od novuma u njegovoj analizi suvremene države. Iz konstitutivne uloge države u proizvodnim odnosima i reprodukcije društvenih klasa proizlazi da se ona ne ograničava jedino na ulogu organizirane fizičke sile, na represiju. Država isto tako ima ulogu u organizaciji ideoloških odnosa i vladajuće ideologije. D ^ v a j t e yn o žč’'VSp&5fđVlll j)l)lUlCKll dominaciju isključivo s pomoću represije nego ^zravno^ poziva ideologiju koja ozakonjuje 1 pom aže u organiziranju konsenzusa Dotčinj^nih kulaša i šfoieva. VI&SčtfU'ĆB' ittćčlogija "s^utfefovfjuJTu državnim ideološkim apa ratima: crkvi, školi, radj^u^t£.l^sUZLji^Ju4Uumwi ^ a r a tim a itd. Dok represivni aparati djelujm na tijelp.ideološki aparatV^feluju na "duhovni, psihički život ljudi i naroda. "~~žnacafn^siTf^uTanlzas^T'W suhkcije države i klasne vlasti. Za marksiste klasna politička vlast ne svodi se na državu. Vlast se smješta između eksploatatora i eksploatiranih u klasnu borbu. Premda se država sve više penetrira, klasna vlast je uvijek nadrasta, što ne znači da država ima sekundarnu ulogu. Država ima konstitutivnu ulogu u postojanju i reprodukciji klasne vlasti u klasnoj borbi, što dovodi do njene prisutnosti u proizvodnim od nosima. Tom tezom se Poulantzas, prema vlastitim riječima, distancira od današnje struje koja kritizira etatizam marksista, a upada u istu grešku kao i instrumentalistički marksisti. Nasu prot njima, autor iznosi tezu da realna uloga države upravo za htijeva prijelaz u socijalizam, zasnovan na neposrednoj demo kraciji. Poulantzas^zauzjmcrlaitičkir stav-+-prema~lradiciji etati274
stiČko-jakobinskog socijalizma koji isto tako nastaje iz instrumentalistiČkog shvđćđftja đtTđVe. U skladu sa strukturattstičko teorijskom pozicijom, autor se zalate za radikalan prekid s historicističkom strujom uključujući i njezin dio unutar marksizma u analizi kronološkog početka, geneze drlave, klasne borbe i proizvodnih odnosa. Ondje gdje postoji podjela na klase, klasna borba i vlast, postoji istodobno i drlava. Kraj podjele društva na klase znači istodobno i kraj drlave. S tog stajališta Poulantzas započinje dijalog s Foucaultom, kritizira struju tzv. nove filozofije kojj m jn\qjujfržavu kao temeljni p r m d p '^osT m tm iim z v a t no d ruštvenog Odnosa. FosćTffib se kritički odnosi prema Engelsu kao poborniku teze o mehanič koj, linearnoj uzročnosti u tumačenju odnosa društvo — klase i nastanak drlave. Opazili bismo da Engelsova knjiga Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države, izašla nakon gotovo jed nog stoljeća, nije bez prigovora, ali Poulantzasovi su prigovori fragmentarni i nedovoljno utemeljeni. Nasuprot Engelsovoj eks plikaciji nastanka drlave na povijesnom materijalu, Poulantzas je suprotstavio spekulativni strukturalistički teoreticizam. U prvom dijelu knjige autor nastavlja s razmatranjem insti tucionalne stvarnosti drlave. Pri tnnu> pnnnvljn t,‘~u *tn ™ u k //. tucionalna stvarnost drlave kao specijalni aparat ne m ole ogra ničiti na svoju ulogu u političkoj dominaciji, nego je se mora potraliti u relaciji drlave s proizvodnim odnosima i društvenom podjelom rada. Preko ove relacije drlava uspostavlja odnos s društvenim klasama utemeljenim u proizvodnim odnosima. Time autor na posredan način vezuje konstituiranje drlave s društve nom podjelom rada. Uzima podjelu na umni i fizički rad koje povezuje uz specifične produkcione odnose zasnovane na pot punoj razvlašćenosti radnika od sredstava za proizvodnju. Po djela na umni i fizički _rad odlučujuća je u vezi s državom. D rlava U fvim tvn jim n^pnrntintn titjrlnvljup’ umni ta d odvojen od fizičkog rada. U kapitalističkoj državi se ostvaruje organska veza između umnog rada i političke dominacije, između znanja i političke moći. D rlava se smješta na stranu umnog rada, odvo jenog od fizičkog rada. Okosnica dr*nvnih aparata je u trajnom isključenju narodnih masa koje smještena uz fizički rad. Ne satno da kapital kođstiM um ost u tvornici nago to čini i drlava. 275
Tako nastaje državna znanost^ a intelektualci postaju državni službenici. Umnim radom država^zamjenjuje funkciju crkve U društvu. Relacija »znanje — moć« (znanje je moć) zasnovana je na umnom radu. Uvijek je postojao blizak odnos između dr žave i pismenosti. Kapitalistička država proširuje pismenost za veoma konkretne potrebe obrazovanja radne snage. Buržoazija je u povijesti prva vladajuća klasa koja nije mogla bez tijela organske inteligencije. U analizi okosnica države i tehnika vlasit Poulantzas iznosi paradoksalnu tezu, od koje svaki dio zahtijeva obrazloženje. »Država uvodi atomizaciju na individuume i predstavlja jedinstvo tijela naroda — nacije«. Temelj individualizacije nalazi se u pro izvodnim odnosima i društvenoj podjeli rada. Institucionalizirani sadržaj kapitalističke države zasniva se na individualizaciji, a njezina okosnica sastoji se u prekrivanju jedinstva, reguliranju konstitutivne razdijeljenosti realiteta nazvanog narodom — na cijom. Ideologija individualizacije nema samo ulogu da prikrije klasne odnose nego da aktivno pridonese podjeli i atomizaciji narodnih masa. Ovu ideologiju »spontano« izlučuje društvena podjela rada i neposredno je utjelovljena u državnim aparatima i postupcima vlasti. Proizvodni odnosi i podjela rada referencijalni su okvir za rješavanje osnovnog problem a teorije države, a to je upravo individualizacija društvenog tijela. U kritičkom dijalogu s Foucaultom, autor razmatra korijene modernog totalitarizma čiji je fašizam samo jedan izraz. U dvostrukom pokretu individualiza cije i privatizacije stvara se moderna država. No moderna država nema nikakvih principijelnih ili pravnih ograničenja za svoje prodiranje u sferu privatnog. Sama odvojenost javno — privatno, koju je država uvela, stvara neograničene mogućnosti njezinoj vlasti, sveprisutnosti u društvenim odnosima. To su pretpostavke fenomena totalitarizma koje se odnose na zapadna i istočna društva. Premda je individualno — osobno kanal vlasti moderne države, ne znači da ta vlast nema realnih granica. Njezine granice proizlaze iz narodnih borbi, iz klasnih odnosa, jer država pred stavlja kondenzirani odnos klasnih snaga. Individualno — pri vatno, kao jedan od povlaštenih oblika klasnih odnosa u državi, ograničava političku vlast. Ta granica se naziva predstavničkom 276
dem okrgaum , a njezino pomicanje ovisi o konstelaciji klasnih odnosa. Isto je takp_s pravima Ćovjeka_i građanina na koje Poulantzas gleda kao na tekovinu potlačenih klasa. U vezi s driavom , autor ramuitm ulngu mknnn posebno zbog represije u vladanju. Zakon se samo tradicionalno pokazao kao ograničenje driavne. sa m o vo lje Proračunati rascjep između zakona i nasilja autor smatra pogrešnim, pogotovo za modernu drlavu. Upravo moderna drlava drli monopol nasilja, najvišeg terora i monopol nad ratom. Kapitalistički pravni sistem pokazuje svoje specifičnosti u provođenju vladajuće ideologije. Legitimnost se premješta od svetosti prema zakonitosti. Zakon postaje temeljna kategorija suverenosti, a pravno-politička ideologija zamjenjuje religioznu ideologiju. Specipčnost zakona i pravnog sistema sadrlana je u institu cionalnoj okosnici koja je svojstvena kapitalističkoj drlavi. S obzirom da je blok na vlasti sastavljen od više klasa, a osobito od više dijelova buržoazije* prava kontrolira određeni raspored vlasti među njima. Kapitalistički zakon mora zadriati relativnu samostalnost s ciljem da organizira jedinstvo pod hegemonijom jedne klase. V vezi s driavom Poulantzas razmatra različite aspekte na cije. Ta, slolena pojava, kale autor, sadrli svu aporiju tradicio nalnog marksizma. Nedovoljno je reći da marksizam potcenjuje nacionalnu realnost, već marksistička teorija nacije uopće ne postoji. Ne samo da su to preoštri sudovi nego Poutahlzas u njihovu izvođenju pokazuje nedovoljno poznavanje Marxovih, Engelsovih i Lenjinovih teza u odnosu nacije i drlave, o buduć nosti n a cije/N o neke njegove primjedbe o upornoj vladajućoj tradiciji u marksizmu o naciji kao generalizaciji robne proizvod nje, imaju raison d ’etre. Današnja internacionalizacija tržišta kapitala ne oduzima nilla sadašnjoj valnosti nacije. Elementi koji konstituiraju modernu naciju danas imaju potpuno drugačije značenje nego u prošlosti. Nakon razmatranja društvenih matrica: teritorije i povijesno-kulturne tradicije, Poulantzas zaključuje da ti elementi u kapi talizmu dobivaju potpuno drugačiji smisao nego u prošlosti. Moderna drlava također se javlja kao konstitutivni element nacije. O vdje Poulantzas formulira diskutabilne teze o odnosu 277
'uje u državnom^opgiutu.« Premda je~Poulantzas iznio ove teze iz obzora vlastitog određenja države kao kondenzacije odnosa snaga, suviše je u njima naglašena uloga države u kon stituiranju nacije. Te teze neodoljivo podsjećaju na povijesno prevladan stav o državi kao posudi, a naciji kao sadržaju. Poulantzas posebno razmatra dvije društvene matrice: pro stornu matricu ili teritorij i vremensku matricu ili povijesnost. JTeritorij nipošto nema istu Stvarnost i isti smisao u pretkapitalistickim načinima proizvodnje i u kapitalizmu. PretjcapiJaUsti^ke države podrazumijevaju kontinuirani, homogen, simetričan, re verzibilan i otvoren prostor. Kapitalizmu je svojstven diskontinu iran, parceliran, pregrađen, ireverzibilan prostor svojstven podjeli rada na traci u tvornici. M oderni prostor je rođen. U njemu se beskonačno premještamo, prelazimo preko pregrada (granica), prostor na kojem se širimo asimilacijom novih segmenata koje treba homogenizirati premještajući njihove granice. Kapitalistička država postavlja granice tog rastavljenog prostora istim postup kom koji ujedinjuje i homogenizira ono što te granice zatvaraju. Nacionalna država treba homogenizirati razlike, prignječiti na cionalnosti unutar države — nacije. Originalna je Poulantzasova teza da je genocid isto tako moderan izum vezan za specijalizira l e država — nacija. Genocid i logori pripadaju istom koncen tracionom prostoru. O vdje se također, otkriva Poulantzas, ocrta vaju korijeni modernog fenomena totalitarizma^^spgrrjjtfitjiati, rasjiomadati, da bi totalizirao. Korijeni totalitarizma sadržani su u prostornoj društvenoj matrici koju ostvaruje moderna država — nacija. . Drugi element konstituiranja moderne nacije Poulantzas naziva pojm om zajedničke povijesne tradicijiD Ni tradicija nije ista niti ima isti smisao i funkciju u pretkapitalističkim i kapita lističkim društvima. Transformaciju vremenskh matrica ili zajed ničke povijesne tradicije autor izvodi iz promjene društvenih odnosa i društvene podjele rada. Pretkapitalističke vremenske matrice su množine i jednine, a svako to vrijeme je kontinuirano, homogeno, reverzibilno i repetitivno. Naprotiv, ^kapitalistička vremenska matrica predrazumijeva segment am o, serijsko vrije me, podijeljeno na jednake mom ente,kumulativno i ireverzibilno. Kapitalistička vremenska matrica sadržana je u institucionalnoj 278
okosnici svojstvenoj državi i njezinim aparatima. Kapitalistička društvena formacija, država — nacija, isto tako znači proces homogeniziranja koji provodi država. Tako možemo shvatiti novi smisao povijesne tradicije u konstituiranju moderne nacije koja se nastoji identificirati s državom ili uzdići kao samostalna drŽavjt. Država organizira naciju u- razvoju i nastoji monopolizirati nacionalnu tradiciju pretvarajući je u moment budućnosti. U formuliranju tih teza Poulantzas se oslanja na riječi starog Engelsa, preuzete od Hegela, o »narodima bez povijesti koji nemaju vlastite države«. Premda Poulantzas situira zavisnost povijesti i budućnosti nacije uz postojanje države u kapitalistič koj eri, spomenuli bismo da ima nacija bez države koje sit sačuvale vlastitu povijest i budućnost. Ta Poulantzasova teza nije za odbacivanje, ali bi zahtijevala širu teorijsku elaboraciju. U analizi odnosa naciie i klase. Poulantzas ispravlja jedno stranosti klasične marksističke analize. Moderna nacija nije ja m o kreacija buržoazije nego rezultanta odnosa snaga između mo dernih društvepihlda^a. Zato moderna nacija dobiva različito značenje ovisno o suprotstavljenim klasama. Analiza nacije i klasne borbe nisu dva odvojena pristupa o heterogenim predme tima, već su međusobno povezani kao i predmet njihova istra živanja. Moderna nacija nosi pečat razvoja buržoazije. Čvrsta jezgra moderne nacije počiva u nepromjenjivoj jezgri kapitalističkih proizvodnih odnosa. N o povijest buržoazije, s razlogom ističe Poulantzas, stalno oscilira izm eđu identifikacije s nacijom i nje zine izdaje. Pravi problem je odnos radničke klase s modernom nacijom. SložJT ćemo s~(Tš Pćutanizasom da je to temeljni odnos koji je marksizam potcijenio, dodali bismo jedino, više jučer nego danas. A ko postojanje i postupci radničke klase već u sebi nose povijes no nadrastanje nacije, oni sc n kapjtalizpiu mogu realizirati jedino kao radnička varijanta log pojma. Prostornost i povijesnost svake radničke klase jedino su varijante njezine vlastite nacije. Postojanje nacionalne radničke klasa pretpostavka je postojanja radničkoglnter nacionalizma. Radnički ili proleterski internacio nalizam, ispravno rezonira a u tor,jiije neka. aflđJt ili i anacio nalna« bit, što se izražava u nacionalnom okviru. U vezi s tim Poulantzas navodi još dva značajna pitanja: oblik organizacije 279
radničke intemacionale i Lenjinov stav o nacionalnom samo određenju. Njegove objekcije o prvom pitanju da je potcjenjir vanje nacionalne realnosti u radničkom pokretu vodilo k domi naciji — nisu nove. N ovo je njegovo problematiziranje Lenjinovog stava o nacionalnom samoodređenju u vezi s interesima međunarodnog proletarijata. Za autora su Lenjinovi uvjeti o samoodređenju nacija također instrumentalno shvaćanje koje zanemaruje nacionalnu stvarnost i pretpostavlja primarno posto janje supstancijaliziranog međunarodnog proletarijata. J U drugom dijelu knjige pod naslovom »Politička borba: država — kondenzacija odnoscL.snaga« PoulantzasJire elaborira vlastito određenje države. Središnja tema tog dijela je razmatra nje teorije kapitalističke države. Ova teorija vlastiti predmet — — državu treba staviti, u relaciju s proizvodnim odnosim a u transformaciji. Iz toga slijedi problem stvaranja teorije kapita lističke države, koja bi, polazeći od proizvodnih odnosa, samom strukturom svojeg predmeta vodila računa o svojoj diferencijal noj reprodukciji s obzirom na klasnu borbu. U skladu s tim, valja razjasniti ulogu države s obzirom na vladajuće klase i s obzirom na potlačene klase. Poulantzas poduzima analizu odnosa države i vladajuće klase. Država ima glavnu organizacionu ulogu s obzirom na vladajuće klase, posebno na buržoaziju. Kroz državu se organizira kon fliktno jedinstvo saveza na vlasti, nesigurna ravnoteža kompro misa pod hegemonijom jedne od tih klasa. Kapitalistička država nije nepromjenjiv entitet, već materi jalna kondenzacija odnosa snaga među klasama koji se na specifičan način izražavaju unutar države. Terminom »konden zacija snaga« Poulantzas želi prije svega prevladati tzv. instru mentalno shvaćanje države kao organa jedne klase. U kritičkom dijalogu s predstavnicima ovakvih shvaćanja, autor šire razvija vlastite teze o državi kao kondenzaciji klasnih snaga. D ržava je podijeljena ili izbrazdana klasnim kontraindikacijama. Te kontraindikacije unutar države dobivaju oblik unutarnjih kontraindikacija između raznih grana i aparata države, horizontalnih i vertikalnih. Svaka grana ili aparat države sjedište su moći ove ili one frakcije bloka na vlasti. Ukratko, treba shvatiti državu, kaže Poulantzas, kao materijalnu kondenzaciju odnosa snaga, 280
što istodobno znači kao strateško polje i proces gdje se ukršta vaju Čvorišta i mreže vlasti. Ove analize, smatra autor, omogućavaju nam da postavimo značajan strategijski problem dolaska na vlast narodnih masa i njihovih političkih organizacija. Preuzimanjem državne vlasti od strane ljevice, proces transformacije ne može se zaustaviti nego se mora proširiti na sve državne aparate. Poulantzas elaborira mirni put osvajanja vlasti. U toj elaboraciji on razlikuje formalnu i realnu vlast, te ističe da dolazak ljevice na vlast ne znači realno kontroliranje svih nego samo nekih državnih aparata. Unutrnje podjele države ne mogu se reducirati samo na kontraindikacije među klasama na vlasti, već one ovise prije svega o ulozi države naspram podređenih klasa. Država koncen trira u sebijodnos između frakcija bloka na vlasti, ali i istodobno odnos snaga između vladajućeg bloka i podređenih društvenih klasa. Egzistencija narodnih klasa unutar države ostvaruje se na specifičan način. Te klase ne egzistiraju kroz državne aparate u kojima je koncentrirana vlast, već kao žarišta opozicije vlasti vladajućih klasa. Poulantzas iznosi vrlo instruktivno misao da bez radikalne transformacije države narodne mase ne mogu doći do vlasti. Vlast narodnih masa u nepromijenjenoj kapitalističkoj državi ne bi bila moguća zbog njenog materijalnog kostura. Autor se trudi da pojasni materijalni kostur države kroz analizu mjesta državnog osoblja. Klasne kontradikcije sadržane su u državi kroz unutarnje podjele državnog osoblja. Premda je to osoblje jedinstvena društvena kategorija, ono ne napušta klasno mjesto. Klasno mjesto se odnosi na položaj tog osoblja kakav se kristalizira u kosturu države: pripadnost ili položaj buržoaskoj klasi za visoke sfere tog osoblja, sitna buržoazija za srednje i niže ljestvice državnih aparata. Borbe narodnih masa permanentno dovode u pitanje jedinstvo državnog osoblja u službi vlasti. Te borbe dobivaju specifične oblike. Vladajuća ideologija ima funkciju konstituiranja unutarnje veze državnih aparata i jedinstva nji hova osoblja. Odnos država — narod ne rješava se pomicanjem u lijevo jednog dijela državnog osoblja, to više što kod njih pobuđuje duboko nepovjerenje inicijativa naroda za neposrednom demo 281
kracijom. Rješenje je, prema Poulantzasu, u radikalnoj transformaciji države izloženoj u njegovu djelu. U ime određenja države kao kondenzacije odnosa snaga, autor ponavlja, treba prekinuti s dogmatiziranim fanatizmom: »Svaka država u kapitalizmu je buržoaska država.« Transformacija države ovisna je o razvojnim fazama kapitalizma i složenosti političke borbe. U trećem dijelu knjige analizira se odnos države i ekonomije danas. Ulogu i funkcije države u ekonomiji osjećamo sve više. A utor se koncentrira na njihovoj marksističkoj eksplikaciji i kritici različitih vulgarizacija ekonomskih funkcija države. Današnja je država uslijed niza prijeloma kvalitativno dru gačija od liberalne države. Odnos političkih i ekonomskih funk cija mijenja se ovisno o raznim načinima proizvodnje. U stadiju konkurentskog kapitalizma ekonomske funkcije države bile su podređene represivnim ideološkim funkcijama. Današnjom ulo gom države ekonomske funkcije dobivaju dominantno mjesto. Ekonomske funkcije izravno se vezuju uz ritam akumulacije i reprodukcije kapitala. Država više ne može izbjeći posljedice ekonomskih funkcija, što ih ne izvršava. Autor upozorava na paradoks, proširenje države ne odnosi se na njenu moć, na spram ekonomije, već upravo suprotno, na njezinu ovisnost o ekonomiji. Akumulacija kapitala izravno određuje ritam djelo vanja države. Ekonomski aparat države danas je privilegirano sjedište monopolističke frakcije koja ima hegemoniju unutar bloka na vlasti. Poulantzas kritički razmatra iluziju o dvostrukoj prirodi dr žave izraženoj u ekonomskom aparatu. Korijen te iluzije otkriva u nezavisnom poimanju proizvodnih snaga od proizvodnih od nosa i situiranju klasne borbe, jedino uz proizvodne odnose. Podvojene proizvodne snage i proizvodni odnosi smještaju se na taj način u raspolovljenu državu. Iz toga proizlazi da je osnovna kontradikcija u ekonomskom državnom aparatu suprotstavljanje ta dva tijela. Iako proizvodne snage, ističe autor, imaju vlastitu stvarnost, one mogu postojati samo zajedno i pod primatom određenih proizvodnih odnosa. Klasna borba u samom je sre dištu radnog procesa kao temeljna proturječnost kapitalizma. Ekonomske funkcije države uklopljene su u klasnu borbu. Te meljna kontradikcija ekonomskog državnog aparata nalazi se između taktika monopolnog kapitala i eksploatiranih klasa. 282
U razmatranju odnosa ekonomija — politika, autor postavlja ključno pitanje: Zašto određene ekonomske mjere poduzima upravo drlava, a ne kapital? Pozivanje na ekonomske razloge u objašnjenju državnog intervencionizma za Poulantzasa ima ogra ničen domet. Za buržoaziju postoje političke potrebe da država ispunjava funkcije od općeg interesa. Politički sadržaj ekonom skih funkcija potreban je prvenstveno zbog narodnih masa. Država izravno preuzima ekonomske funkcije prikrivajući time od narodnih klasa njihov realni klasni sadržaj. Sto se više pri mjenjuju mjere za ubrzanje stupnja eksploatacije narodnih masa, to više postaje prijeko potrebno da ih država izravno preuzima i provodi. Bitna je autorova misao da država reproducira klasnu hegemoniju namećući često vladajućim klasama određene krat koročne materijalne žrtve kako bi se osigurala njihova dugoročna dominacija. Prema tome, politički sadržaj ekonomskih funkcija države proistječe iz njezine uloge u reprodukciji upravljanja radne snage. Reprodukcija radne snage strateško je političko pitanje jer je riječ o reprodukciji ustaljene društvene podjele rada. Poulantzas očito ne prihvaća uobičajenu sliku svemoguće države levijatana, što neminovno vodi prema pojmu etatistič kog načina proizvodnje kao nove društvene realnosti. Pod na slovom »Granice države moloh«r metaforički tvrdi da se država uhvatila u vlastitu zamku. Država se više ne može ni povući niti napredovati, što autor nastoji pokazati brojnim ograničenjima. Smisao te analize u tome je da pokaže kako se usprkos pravno nacionaliziranom cjelokupnom kapitalu ne ruše kapitalistički proizvodni odnosi, već nacionalizacija dovodi do državnog ka pitalizma. Autor stavlja akcent na kapitalizam. Ovdje Poulantzas izvodi provizorne zaključke o strategiji prijelaza u socijalizam s obzirom na ekonomske aparate države. Promjene u odnosima snaga eventualnim dolaskom ljevice na vlast ne bi se automatski očitovalo u ekonomskom aparatu. Stvarnost tog aparata na višem stupnju obilježena je kontinuite tom države. Zato se radikalna transformacija ekonomskih apa rata države pokazuje neizbježnom kako bi ljevica zadržala so cijalistički karakter. Inertna snaga, sadržana u okosnici države, a posebno u ekonomskom aparatu, još više će pritiskati ljevicu na vlasti nego buržoaziju. 283
Mnoga pitanja o revolucionarnoj strategiji autor ovdje ostav lja bez odgovora. A ko dobro postavljena pitanja već sadrže pola odgovora, onda ni to nije za potcijeniti. Na pitanje o smjeru transformacije državnog ekonomskog aparata, Poulantzas ima nedvosmislen odgovor. Ta transformacija ne može imati etati stički karakter, već treba računati s inicijativom narodnih masa, postojanja samoupravljačkih žarišta. No etatizam ne možemo izbjeći bez radikalne transformacije same države. Zato su in struktivne Poulantzasove misli da se moramo čuvati tehnobirokratizma ljevice koji se m ože spojiti sa stanovitom samouprav ljačkom perspektivom, što joj u cijelosti mijenja smisao. Poulantzasa najviše zaokuplja razmatranje transformacije ekonomskog aparata države. Zbog specifičnosti ekonomskog aparata, njegova transformacija ne m ože slijediti ritam drugih aparata. Transformacija ekonomskog aparata mora preuzeti ritam promjene proizvodnih odnosa. Treba znati, kaže Poulantzas, jas no izvući konzekvencije iz usvojene strategije. Riječ je o postojanosti određenih struktura ekonomskog aparata prijeko potrebnog za prijelaz u socijalizam i istodobnoj postupnoj transformaciji cjelokupnog ekonomskog aparata države. Trans formacija ne smije dovesti do stvarnog rušenja cjelokupnog ekonomskog aparata i paraliziranja njegovih funkcija. Prijeko je potrebno prestrojavanje u hodu, istodobna transformacija i ob našanje bitnih ekonomskih funkcija. Četvrti dio knjige »Slabljenje demokracije — autoritarni etatizam«, smatramo teorijski i idejno najvrednijim. U skladu s klasičnim historijsko-materijalističkim metodom, Poulantzas u ovom posljednjem poglavlju analizira različite oblike državnih političkih sistema i koncipira strategiju njihova prevladavanja. Da ne postoji Gulag, trebalo bi ga izmisliti, Poulantzas ci nično odgovara na antikomunističku propagandu. Kako bi inače naši »novi filozofi« otkrili prednosti liberalne demokracije nad svim ostalim političkim oblicima. Usporedba nije dokaz, logično rezonira Poulantzas, ali se ne mogu prikriti ni zapadni totalita rizmi. Poulantzas ne skriva totalitarne crte istočnih političkih sistema. Svjedoci smo značajnih promjena države u zapadnom kapi talizmu koje upravo, prema mišljenju autora, generiraju jedan drugi oblik — autoritarni etatizam. Ovaj pojam izražava na prvi 28 4
pogled paradoksalne tendencije: drlava naglašeno prisvaja sva područja društveno-ekonomskog života, a istodobno rapidno opada institucija političke demokracije. Autoritarni etatizam od govara monopolističkoj fazi kapitalizma. Autoritarni etatizam je odgovor na elemente krize uključujući i njegovu vlastitu krizu. Autoritarni etatizam Poulantzas slikovito prikazuje kao diva na nestabilnim nogama koje se pomiču na pokretnom tlu. Suvremena ekonomska kriza ima strukturalni karakter, ali nije »opća kriza« koja prekriva čitavu današnju fazu kapitalizma. No u svim zemljama, nastavlja autor, očituje se ta kriza kao prava politička kriza i još više: kao početak krize države. Autor na originalan način analizira odnos krize države i političke krize. Kriza države ne svodi se na političku krizu. Naprotiv, kapitali stička država konstituirana je tako da može usisati, neutralizirati političku krizu. Zato ne možemo današnju državu globalno ka rakterizirati kriznom ili krizom države. Postupiti tako, značilo bi ponoviti grešku III intemacionale da kapitalizam proživljava posljednju fazu vlastitog opstanka. Na pitanje može li se autoritarni etatizam poistovetiti s tota litarizmom, odnosno fašizmom novog tipa, Poulantzas odgovara niječno. Autoritarni etatizam nije završen totalitarizam niti se može poistovetiti s novim fašizmom. To ne znači, upozorava autor, da je mogučnost za ekstremni fašistički oblik države u Evropi isključen. Svaki demokratski oblik kapitalističke države sadrži u sebi totalitarne tendencije. Kroz transformaciju proizvodnih odnosa Poulantzas autori tarni etatizam dovodi u interakciju s promjenama u klasnoj strukturi. Povećavaju se nejednakosti i razlike između radničke klase i vladajućih klasa. Eksploatacija kroz povećanje relativnog viška vrijednosti poprimila je složenije i prikrivenije oblike. Opći porast radničkih borbi u Evropi obilježio je kraj dugog zatišja »države blagostanja«. Ovaj opći pokret, iznosi autor, ne za ustavlja se na radničkoj klasi. Dolaze u pitanje klasični savezi između buržoazije i sitne buržoazije, tradicionalne i nove. Pro širuje se polje narodnih saveza. Sve to generira permanentnu hegemonijsku nestabilnost buržoazije vladajućih zemalja. Poulantzas iznosi neke posebne karakteristike koje se odnose na suvremenu ulogu države. Sudjelovanje države u nizu ranije marginalnih područja kao što su urbanizam, transport, zajednička 285
opskrba dovodi do politizacije borbi narodnih masa. Dolazi do izravnog sučeljavanja narodnih masa s državom. Autoritarni eta tizam je zapravo istina koja se rađa iz ruševina mita o državi blagostanja. Nezaustavljivi uspon državne birokracije je poznat. Poulant zas analizira značajke koje omogućuju taj trend. Polazi od slab ljenja parlamenta, jačanja izvršne vlasti i sve izraženije političke uloge koju dobiva državna administracija. Te značajke su u uskoj vezi s povećanom ekonomskom ulogom države i porastom njezinih ekonomskih aparata. Današnje promjene države pretpostavljaju postojanje i poseb nu ulogu vladajuće masovne partije. Među tim promjenama autor ponovno spominje slabljenje parlamenta i pojačani pritisak držav ne administracije. O vladajućim političkim partijama autor tvrdi da slabe njihove predstavničke veze s blokom na vlasti. A dm i nistracija je umjesto vladajućih partija već odavno postala sre dišnje mjesto razrade nesigurne ravnoteže i kompromisa unutar bloka na vlasti, između njega i naroda. Premještanje centra političkog odlučivanja prema administraciji uglavnom se odigra va upravo s pomoću vladajućih partija koje djeluju unutar administracije kao glavni prijenosnici raznih društvenih interesa. Zato vladajuće partije postaju masovne i činovničke. I napokon, autor utvrđuje pojavu organske osmoze između masovne partije i države. Poulantzas se ponavlja, u ovom poglavlju vrlo često se navraća na objašnjenje autoritarnog etatizma. Tu sintagmu on shvaća na dijalektički način kao jedinstvo suprotstavljenih ten dencija; jedne koja vodi k jačanju, a druge koja vodi k slabljenju suvremene države. Slabljenje i kriza države nude ljevici nove mogućnosti revolucionarnog djelovanja. Polazeći od tih moguć nosti, Poulantzas rezimira to teorijski i idejno aktualno djelo pod naslovom Prema demokratskom socijalizmu, što je zapravo naznaka njegove vlastite revolucionarne pozicije. Na demokratskom putu u socijalizam treba izbjeći dva povi jesna iskustva: realni socijalizam i tradicionalni socijaldem o kratski put. Ta dva povijesna iskustva veoma se razlikuju, ali pokazuju i duboku sličnost: etatizam i nepovjerenje prema ini cijativi narodnih masa. Da bi se izbjegla oba negativna povijesna iskustva, demokratski put u socijalizam treba navodno da se 286
premjesti u tradiciju samoupravljanja — neposredne demokra cije. /A utor izražava skepsu, pogrešno je vjerovati da se m ole izbjeći etatizam smještanjem jedino u samoupravnu tradiciju. Tu metodičku skepsu autor nastoji verificirati povijesnom analizom oktobarske revolucije i koncepcije Lenjina i Staljina o ulozi drlave. Ni Poulantzas se nije odrvao marksološkim studi jama da se klica staljinizma već nalazi u Lenjinovom djelu. Lenjinov početni smjer bio je radikalna zamjena formalne de mokracije tzv. realnom demokracijom (demokracijom sovjeta). U toj zamjeni predstavničke demokracije neposrednom demo kracijom Poulantzas otkriva istočni grijeh Lenjina i njegovih nastavljača. Prvu ispravnu kritiku Lenjinu o boljševicima o arealizaciji demokracije sovjeta uputila je već R. Luxemburg u svom djelu Ruska revolucija. Poulantzas kritički razmatra i revolucionarni model koji je oktroirala III internacionala. Najlešće kritizira zanemarivanje neposredne demokracije u bazi i instrumentalističko shvaćanje, drlave. Klasne suprotnosti smještali su između države i narodnih masa tj. izvan same drlave. Iz toga je slijedila strategija Kominterne koju Poulantzas smatra neprimjerenom. Prema toj strate giji, borba narodnih masa za osvajanje državne vlasti može biti jedino frontalna, na barikadama. Zauzimanjem državne vlasti treba sasvim razbiti stari državni aparat. Razrušeni državni apa rat treba zamijeniti vlašću sovjeta konstituiranim u državu novog tipa. Tijekom vremena promijenila se koncepcija sovjeta. Sovjeti nisu više bili neposredna demokracija u bazi, nije to više bila »anti-država«. Počinje jačanje »države— sovjeta« kako bi u dalekoj budućnosti mogla odumrijeti. Tako je rođen staljinistički etatizam. Poulantzas pronalazi vezu između staljinističkog etatizma i tradicionalne socijaldemokracije. I socijaldemokraciju karak terizira temeljno nepovjerenje prema neposrednoj demokraciji u bazi i prema narodnim inicijativama. Socijaldemokracija od nos narodnih masa prema državi definira također kao Izvanjski odnos. Strategija socijaldemokracije u osvajanju države sastoji se u supstituciji stare političke elite naprednom elitom ljevice. To je, zapravo, tehnobirokratski etatizam stručnjaka. Poulantzas kritizira obje strategije, staljinističku i socijal demokratsku, jer vode u etatizam. Vjerovali, nastavlja autor, da 287
se iz toga m ožem o izvući tradicijom neposredne demokracije, previše je lijepo da bi bilo istinito. Tom tezom autor nas ostavlja u nedoumici tko to zastupa ovakvu strategiju. Neposredna de mokracija je nezamjenjiva osnova, ali nije dostatna kao cjelovita strategija radikalne društvene preobrazbe. Uostalom, sam autor elaborira širu strategiju prijelaza u demokratski socijalizam, koja sadrži slijedeće elemente: produbljivanje predstavničke dem o kracije, razvoj oblika neposredne demokracije u bazi i umnaža nje samoupravljačkih žarišta. To su poznati i primjereni elementi strategije na kojima valja teorijski raditi. O vdje odmah želimo upozoriti na jedan prpblem. Čini se da ovako koncipiranom transformacijom države, produbljivanjem predstavničke demokra cije, Poulantzas dolazi u opasnu blizinu sovjetske koncepcije općenarodne države koja će jačati sve do komunizma. U kontekstu elaboracije strategija demokratskog socijalizma autor kritizira sintagmu diktature proletarijata. »Ovaj pojam dobiva preciznu funkciju: prikriti temeljni problem povezivanja transformirane predstavničke demokracije i neposredne demokra cije u bazi. To su pravi razlozi, kaže autor, napuštanja ovog poj ma, a ne činjenice da se proistovjetio sa staljinističkim totalitariz mom.« M išljenja smo da Poulantzas nema empirijske osnove za ovako kritičan stav naspram diktature proletarijata, upravo izvan staljinističke prakse. N ije nam poznato revolucionarno iskustvo gdje je diktatura proletarijata uistinu prikrivala problem pove zivanja transformirane predstavničke demokracije i neposredne demokracije u bazi, ukoliko je ona faktički postojala. U stalji nističkoj praksi i apologiji postoji prikrivanje temeljnih problema produbljivanja predstavničke demokracije i razvijanja neposred ne demokracije u bazi, ali to nije diktatura proletarijata nego diktatura birokracije. Poulantzas je vatreni zagovornik demokratskog puta u so cijalizam, ali realistično elaborira njegovu strategiju. Polazi od teze da je to veoma dugi put borbe narodnih masa usmjeren na prevladavanje unutarnjih kontradikcija države. Preuzimanje dr žavne vlasti moguće je jedino kroz promjenu odnosa snaga u državnim aparatima. Razmišljanja o strategiji demokratskog puta autor nastavlja u dva navodno zabranjena smjera. »Ako demo kratski put u socijalizam znači politički pluralizam, političke slobode i za neprijatelje, tada više ne dolazi u obzir razbijanje 288
državnog aparata. Pojam radikalne transformacije državnog apa rata znači odumiranje postojeće države s oslonom na povećano sudjelovanje masa.* Opazili bismo da to više nisu teorijske tabu-teme, već da postoje praktička iskustva odumiranja države kroz razvoj samo upravnih oblika, što autor u svojim analizama nije konzultirao. Poulantzas, doduše, u stavu proletarijata naspram države unosi teorijski novum u svojim razmatranjima. Dok je za klasični marksizam proletarijat pozvan da u revoluciji razori burioaski državni aparat i izgradi vlastitu državnost koja odmah odumire, Poulantzas pod pojmom radikalne i duge transformacije posto jeće države involvira i njezino odumiranje. Demokratski put u socijalizam, objektivno upozorava Pou lantzas, ima svoje naličje. Budući da nije riječ o razaranju držav nog aparata nego o njegovoj transformaciji, neprijatelju se pru žaju povečane mogućnosti za likvidaciju tekovina demokratskog socijalizma. Tu opasnost, prema mišljenju Poulantzasa, moguće je otkloniti jedino aktivnim oslanjanjem na široki narodni pokret. Te opasnosti za demokratski socijalizam, završava autor, »može mo izbjeći samo na jedan način: biti mirni i ići ravno pod zašti tom i palicom napredne liberalne demokracije. Ali, to je druga priča. . .* koju Nicos Poulantzas, na žalost, nije stigao ispričati. No ono što je učinio, nije malo. Djelo koje je ostavio iza sebe taj mladi angažirani marksist najbolji je spomenik njegovoj pre rano ugasloj stvaralačkoj ličnosti. Knjiga koju prezentiramo našem čitaocu izuzetno je vrijedan teorijsko-idejni doprinos u suptilnom promišljanju bitnih pitanja prijelaza u socijalizam. Poulantzasova završna misao: »Socijalizam, će biti demokratski ili ga neće biti*, velika je inspiracija za idejne borce i graditelje socijalizma.
Veljko Cvjetičanin
289
Indeks imena i pojmova
A dorno, Th. 70 Akum ulacija, 109, 110, 117, 137, 170, 172, 173, 174, 190, 197, 203, 219 Allende, S. 268 Althusser, L. 27, 274 Amendol, O. 145 Anderson, P. 26 A antiintelektualizam , 60 A riis, Ph. 81 Aron, R. 168, 244 A ttalij, J. 179 Balibar, E. 16, 126 Uuudelot, Chr. 183 B arre, R. 199 Bauer, O. 94 Baza i nadgradnja, 12, 23, 39 Beaud, M. 185 Bentham, J. 70 Bcrtaux, D. 183 Bettelheim, Ch. 73, 179 B irnbaum , P. 244 Birokracija, 47. 58, 105, 131, 134, 138, 158, 163, 214, 222, 224, itd. Birokratizacija, 57, 160, 237, 258 Bobbio, N. 16 B occar, P. 132, 179 B oudrilland, J. 48 B ourdieu, P. 77 Bouvier, J. 185 Brachet, Ph. 179 B raudet, F. 98. 105 Brcdin, J. D. 222 Brochier, H. 179 Brohm, J. M. 63 Buci, Ch. 131
Burdeau, G. 222 Buržoazija, 8. 29, 30, 47, 59, 73, 91, 92, 96, 117, 128, 135, 140, 159, 163, 194, 197, 198, 199, 200, 201, 205, 217, 218, 220, 236, 251, 252, 258, 268 C arter, J. 187 Casiadis, C. 33 Castells, M. 131, 183 Castel, R. 76, 191, 193 Castoriadis, C. 33, 168 Centralizam , 63, 134, 234, 235 Cenzura, 76, 82 Cerroni, U. 48, 145 Chalandon, A. 230 Chateet, F. 98 Chauvenet, A. 183 Chem illier-G endreau, M. 90 C hevinem ent, J-P. 222 Clastres, P. 39. 40 Claude, 179 C low ard, R. 189 Colin, J. P. 90 Cot, J-P. 222 C ottereau, A. 251 Cretin, M. 231 Crozier, M. 224 Dahl, R. 41 Daniel, J. 21 De Gaulle, Ch. 29. 242 Deleuz, G. 17. 35, 41. 65, 67. 102. 150 Delilez, J. P. 179 Demichel, F. 90
291
Dem okracija, 33, 36, 160, 176, 202, 203, 207, 255—260, 264, 265—270 Demokratski centralizam, 5 Diktatura, 72, 85, 125— 127, 147, 163, 198, 238 Diktatura proletarijata, 126, 260, 270 D o g m a tiza m , 17 D ruštvo, 33, 87, 91, 94, 101, 131 D ržava, 5 D ržavn o osoblje, 158— 163, 202 D ruštvene form acije, 22, 95, 97, 103, 113, 125, 126, 129, 185, 186 D ulonga, R. 183 Duverger, M. 222
Frakcije, 130, 131, 133, 1 3 5 -1 143, 145— 147, 177, 182, 187, 1! 232, 253 Franco, F. 19 Freyssinet, M. 183 Funkcionalizam, 41, 66 — neofunkcionalizam, 66
Galbraith, J. K . 195 Galvano della Volpe, 48 Gemet, L. 101 D ’Estaing, G. 213, 242 Glucksm ann, A . 17, 37, 43, 127, 131 Godard, F. 183 Goebbcls, 213 Građansko društvo, 48, 58 Gramsci, A . 261, 262, 264, 268, 274 Grano, A . 179 Gremion, P. 231
Ekonomizam , 50 Ekonomska baza, 11 Eksploatacija, 42 Grevet, P. 183 Elita, 232, 260 G ro ux, Ch. 179 — politička, 131, 134 Gruppi, L. 145 Ellenstein, J. 73 Guattari, F. 17, 67, 102 Emigracija, 103 Guillaume, M. 179 Emmanuel, A. 179 Engels, F. 39, 40, 114, 171, 186, Habermas, J. 162 275, 277, 279 Hamon, L. 222 Errer, R. 222 H a r r in g to n , M. 221 Establet, R. 183 Haupt, G. 93 Etatizam, 8, 32, 33, 37, 71, 125, 157, H e g e l, G. F . W . 38, 69, 112, 131, 167, 180, 184, 187, 191, 198, 202, 279 203, 235, 255, 259, 266, 267, 268 H e rz o g , P h . 179 — autoritarni, 5, 128, 207, 231, H in c k er, F. 132, 133 238, 239, 246, 247, 245 H in d e ss, 5 0 — antietatizam, 254 H irsch , J. 5 0 Euklid, 101 F a b re , J. 132 F a š iz a m , 28, 68, 72, 125— 127, 147, 213— 216, 238, 247 F e b v re , L . 98 F etišiz am ro b e , 48, 61, 65 F ilip o v ić, F . 69 F o u c a u lt, M . 35, 37, 41, 42, 64— 68, 76, 77, 112, 149— 154, 156, 193, 275, 276 F o x-P iven, F . 189
292
H irs t, 5 0 H isto ric iza m , 38, 39 H itle r, A . 19, 29 H o b b e s, T h . 70, 75 H o llo w a y , 50
Id eo lo g ija , 11, 25, 27— 29, 31, 34, 53— 55, 59, 63— 65, 68— 70, 77, 83, 87, 88, 160, 172, 173, 174, 189, 192, 240, 245, 249 Im perijalizam , 114, 117, 186, 210 In d u strija, 62, 104, 204
Inflacija, 167, 202, 220 Ingrao, P. 145 Institucije, 61, 65, 135, 209, 227, 241, 242, 259, 260 Intelektualci, 55, 59, 89, 163 — burioaski 64 — organski, 54, 59 — tradicionalni, 54 Internacionalizam, 118
Kriza, 91, 127, 167, 168, 173, 195, 196, 197, 202, 211, 212—221, 226, 228, 249, 250, 252, 261, 262 Krićanstvo, 103
Labica, G. 90 Lapassade, G. 33 Laski, H. 229 Lassale, F. 114 Lassweil, H. 41 Lefebvre, H. 48, 195, 198 JSnick, 14, 212 Lefort, Cl. 33, 152 Jox, A. 231 Le G off, J. 98, 106 Julien, Cl. 222 Lenjin, V. I. 94, 119, 255—258, 260, Juquin, P. 222 261, 277, 280, 287 Lćv£que, P. 98 Levy, B. H. 17, 37, 40, 152 Kafka, F. 83 Liscij, Cl. 183 Kant, E. 38 Locke, J. 70 Kapital, 49, 86, 88, 91, 92, 96, 104, J. 179, 183 110, 130, 133, 135, 136,138,Lojkin, 139, R. 33 146, 147, 173, 175, 176,179,Loureau, 180, LiSwyj, M. 93 182, 185, 186, 192, 194, 196— 198, Luxemburg, R. 257, 258, 287 203, 204, 218, 228, 232, 233, 242, Lyotard, F. 77 249, 250, 252, 253 Knpitalizam, 13— 15, 18, 31, 63, 90, Macciocchi, M. A. 28 93— 97, 100, 101, 103, 106, 111— Machiavelli, M. 8. 55, 75, 80 114, 117, 120, 125, 126,130,163, Malinovski, B. 66 167, 168, 170, 172, 182,195,198, Mandel, E. 179 199, 202, 203, 210, 212,214,224, Mandrou, R. 98 252 Marcuse, H. 70, 77 Komunizam, evropski 132 Marksizam. 7— 10, 16, 17, 20. 32, Klasa, 7. 8, 23, 24, 28, 29. 36, 37. 34, 39, 41, 53, 67. 73, 86, 93, 112, 71—73, 83, 84, 91—93, 114, 116 118, 149, 153, 168 — 118, 120, 137, 143. 145, 147, Marx, K. 14, 16, 19, 20. 23, 37, 38. 163, t75, 177, 180, 192, 196, 198, 42, 43, 48, 53, 62, 63. 75. 85, 88, 217, 228, 257, 262, 268 99, 103, 107, 111, 112, 114, 127, — druJtvena, 17, 67, 9 0 ,1 1 6 ,1 3 3 , 169, 189, 211, 234, 256, 260, 266, 134 273, 277 — vladajuća, 9. 129, 159, 163, Mas-medij, 61. 174, 245 187, 199, 207, 218, 249 Maschino, M. 222 Klasna borba, 24, 34. 35, 36. 37, Mehl, D. 183 42, 59, 72, 73. 90, 116, 125, 126, Mehring, F. 114 128, 150, 151, 158, 159, 160, 177, Merton, R. K. 41 178, 181, 197, 198. 211, 214 Miaille, M. 90 Miliband, R. 224, 271 Koncentracioni logori, 105 Konsenzus, 25, 28, 252 Mill, J. St. 70
293
M ills, J. 70 M ills, C. W. 244 Moć, 53, 54, 56, 57, 58, 67, 98, 232 Morin, F. 185 Morus, Th. 55 M ultinacionalna poduzeća, 182 M ussolini, B. 19 Nacija, 93—95, 103, 105— 108, 111, 112, 114, 115, 116, 121 Način proizvodnje, 13, 14, 22 Napoleon Bonaparte (prvi), 19, 273 Nasilje, 75, 76, 77, 80, 81, 82, 83, 85, 86 Nezaposlenost, 167, 190, 192, 194,
220 Nacionalizacija, 180, 186, 198, 202 Nietzsche, F. 19, 20 Nor, P. 106 O ffe, Cl. 162 Opća teorija države, 15, 16, 17 Otuđenje, 39 Parsons, T. 41, 66 Pašukanis, E. 48 Peyreffitt, A. 224 Piccioto, 50 Pisanij, E. 230 Pisier-Kauschner, E. 90 Planiranje, 197 — kapitalističko, 197 Platon, 19 Podjela rada, 10, 35, 36, 101 — društvena, 24, 25, 52, 62— 65, 71— 73, 80, 86, 90, 103, 104, 108, 115, 121, 125, 144, 158, 161, 162, 167, 174, 184, 191, 193, 194, 210, 214, 217, 250 Politička teorija, 7, 10 Pompidou, G. 242 Popper, K. 19 Populizam , 59 Postindustrijsko društvo, 9 Poulantzas, N. 271—289 Preteceill, E. 183 Privatno vlasništvo, 48
294
Profit, 178, 179, 180 Proizvodni odnosi, 10, 15, 22, 23, 25, 32, 42, 62, 65, 67, 71, 73, 101, 110, 125, 126, 167, 177, 180, 182, 196, 197, 198, 201, 203, 210, 213, 217 Proizvodne snage, 22, 23, 32, 177, 184, 195 Proizvodnja, 88, 89, 91, 171, 182 183 — način, 100, 109, 110, 129, 170, 195 Proletarijat, 119 — međunarodni, 114 Quin, Cl. 183 Rad, 53, 62, 181 Radna snaga, 14, 63, 181, 182— 185, 188, 189— 191, 193 Rancier, J. 43 Rat, 81 Reberioux, M. 93 Reichlin, A. 145 Religija, 89, 99, 103, 109 Renner, K. 94 Represija, 26, 27, 29, 65, 75, 76, 77, 80, 82, 83, 85, 92, 191, 246, 264 Revolucija, 257 — industrijska, 67 — oktobarska, 261 Rodinson, M. 93 Roosevelt, Th. 215, 216 Rousseau, J. J. 19, 48, 69, 234, 273 Sallois, J. 231 Scherer, R. 77 Serres, M. 101 Seve, L. 132 Shonfield, 195 Socijalizam, 10, 18, 30, 36, 119, 121, 162, 195, 199, 201, 202, 203, 259, 269 — realni, 20, 43, 58 — demokratski, 255 Sorel, G. 19, 20
Stolćr, L. 222 Staljin, J. V. 19, 75, 95, 273, 287 Staljinizam, 84, 132, 255, 256, 258 Strukturalizam, 66 Suleiman, E. 231 Tajlorizam, 62, 63 Tehnokratizam, 9, 168, 174, 202 Tehnologija, 65 — inovacije, 181, 193 Thomas, L. V. 81 Topalova, Chr. 183 Totalitarizam, 20, 38, 67, 68, 69, 71, 72, 84, 107, 114, 115, 209, 247, 261 Townsend, P. 221 Treća internacionala, 119, 149, 168, 212, 215, 255, 256, 258, 263 Trocki, L. 257 Tržište, 106, 183, 184, 197 Urbanizacija, 100, 219 Utopija, 55
Vacce, G. 145 Valier, J. 179 Vernant, J. P. 98 Viansson-Pontć, P^ 222 Vidal-Naquet, P. 98 Vilar, P. 93, 106 Vincent, J. M. 50 Višak vrijednosti, 14, 35, 178, 179, 180, 181, 182, 183, 217, 219 Vlast, 5, 7, 17, 27, 32, 33, 34— 37, 42, 59, 61, 64, 65, 66, 71, 75, 76, 77, 79, 82, 83, 88, 139, 140, 141, 149, 258, 259, 263 — klasna, 23, 41, 42 — politička, 17, 41, 67, 68, 79, 101, 103, 262 Voltaire, F. M. 19 Weber, H. 145 Weber, M. 7, 34, 42, 75, 79, 98. 131 Znanje, 34, 53, 54—58, 66, 67 Znanost, 53, 55, 64. 112, 168 — humanistička, 55, 111
295
Sadržaj
Predgovor
5 UVOD
I. O teoriji d r ž a v e ............................................................
II. Ideološki aparati: država, represija 1- ideologija . III. Država, vlast i borbe . . . .
7
25 32
PRVI DIO Institucionalna stvarnost države .
.
45
I. Umni i fizički rad: znanje imoć . II. Individualizacija....... 1. O kosn ica države i tehnike vlasti 2. K orijeni totalitarizm a . . III. Zakon
52 61 .
61 67
. . . .
75
1. Z akon i teror . 2. M oderni zakon . IV. N a c i j a ....................
75 86 93
1. Prostorna m atrica: t e r i t o r i j ........................ 2. V rem enska m atrica i povijesnost: tradicija . 3. N acija i k l a s e ......................................................
100 108 It6
D R U G I D IO
Političke borbe: država, kondenzacijaodnosa snaga . I. II. III. IV .
D ržava i vladajuće klase . . . D ržava i narodne borbe . . . Prem a relacionoj teoriji vlasti? . D ržavn o osoblje . . . .
123 129 143 149 158
TREĆI DIO Država i ekonomija danas . . . . I. O e k o n o m s k im fu n k c ija m a d rž a v e . II. E k o n o m ija i p o litik a . . III. G r a n ic e d rž a v e -m o lo h . IV . P ro v iz o rn i z a k lju č c i . .
165 170 185 195 201
Č E T V R T I D IO
Slabljenje demokracije: autoritarni etatizam . I. II. III. IV .
A u to rita r n i e ta tiz a m i to ta lita riz a m . N e z a u s ta v ljiv u s p o n d rž a v n e b iro k ra c ije . V la d a ju ć a m as o v n a p a r tija . . . . S la b lje n je d rž a v e . . . . . . .
P re m a d e m o k ra ts k o m so cijalizm u P o g o v o r .................................................. In d e k s im e n a i p o jm o v a .
207 209 224 240 249
255 271 291
Biblioteka NOVI SVIJET Nicos Poulantzas D R 2A V A , VLAST, SOCIJALIZAM Izdavač CGP DELO OOUR GLOBUS, Izdavačka djelatnost ZAGREB Z a izdavača Tomislav PuSek Oprema Cveta Stepančić L ektor Boris Grbin Tisak CGP DELO, Ljubljana, 1981.
