Rudi Supek
Zanat sociologa Strukturalna analiza
Zagreb, 1983
Uređivački odbor
Adolf Dragičević Rade Kalanj Mira Krizmanić Vjekoslav Mikecin Vladimir Podrebarac Vladimir Stokalo Josip Županov Urednici
Vjekoslav Mikecin Blagota Drašković
Tisak
»Liburnija« — Rijeka
Predgovor Poticaj za objavljivanje ovoga rukopisa leži u mnogobrojnim nastojanjima raznih autora da se upozo ri na značaj teorije u empirijskim istraživanjima i, štoviše, da se dođe eventualno do neke »teorije teorija«, to jest do nekog općeg poimanja uloge teorije u raznovrsnim sociološkim shva ćanjima ili orijentacijama. Spoznajno-teorijska istraživanja Poppera, Kuhna ili Godela pokazala su da se do ocjene značajno sti neke teorije može doći samo ako postoji neka teorija višega reda, neka »meta-teorija«. Naša namjera jc ovdje mnogo skrom nija, jer je djelo pisano s više pedagoškom namjenom, a ne posredni povod za to bio je jedan pokušaj francuskih autora koji, kao pothvat, nije uspio, ali je pobudio velik interes.1 Ne možemo reći da sociolozima nije poznat stanovit plura lizam socioloških teorija, kao što im je poznat i pluralizam sa mih metodičkih postupaka istraživanja. Poznate su im suprot nosti i trajne diskusije između pojedinih teorijskih orijentacija. Tako, na primjer, između nominalizma i realizma, pozitivizma i kulturalizma, scijentističkih i »kritičkih« teorija društva. Po stoje, dakako, i pokušaji da se neke od tih proturječnosti i raz riješe, kao što je bio i pokušaj Maxa Webera da pomiri kulturalizam i pozitivizam, naravno s težištem na prvome. U tome i jest bit stvari: autori se uvijek opredjeljuju za onu orijentaciju koja dm se čini »ispravnija« ili koja bolje odgovara njihovoj izo brazbi i sklonosti. Iako su prednosti i slabosti pojedinih ori jentacija bile mnogo proučavane i dovoljno jasno iznošene, ne postoji neki pokušaj sinteze, za koji bismo mogli tvrditi da ih je prevladao ili »razriješio« ina višoj teorijskoj razini. Čak i u takvoj teoriji, kao što je marksistička, koja je po svojoj pri rodi višeslojna i nastoji svest rani je obuhvatiti društvene pojave, nalazimo sve do danas sukobljavanje između više pozitivističkih i funkcionalističkih orijentacija, s jedne, i više kulturalističkih ili historicističkih s druge strane. Ovdje samo upozoravamo na neke dileme što se pojavljuju u određivanju teorijskih okvira. Naravno, nastojali smo upozoriti na one momente s koji ma se susreće svaka teorija, s obzirom na složenost i promjen ljivost društvenih pojava. Tako smo smatrali da spomenuti 1 Riječ rona, Zanat koja je već a obećali! su
je o knjizi poznatih sociologa Bourdieaia, Chambordoma i Passesociologa (Mćtlier du sooiolague, Mouton — Bordas, Paris, 1968), doživjela tri izdanja, iako autori ostali samo kod prve knjige, tri sveska.
5
francuski autori nisu dovoljno uzeli u obzir temporalnu dimen ziju u proučavanju društvenih pojava, jer su ostali suviše pod utjecajem francuske pozitivističke tradicije. Oni su zbog toga izgubili iz vida ono što povijest nosi kao jedinstveno i pojedi načno, kao prisutno i moguće, dakle kao nešto što je izloženo promjenama, a nije uvjetovano samo okolinom ili »objektivnim uzrocima«, već i društvenim činiocima ili subjektima, dakle ne kim »subjektivnim razlozima«. Pridavajući određenu važnost temporalnoj dimenziji, nismo zanemarili strukturalnu analizu, na koju se najviše oslanja pozitivizam, jer je ona često predu vjet da bi se moglo doći do temporalne kao više faze ispitivanja. Kako kombinirati jednu s drugom — u tome je upravo pro blem. Marx se u svojim radovima bavio jednom i drugom, to jest strukturalnom i temporalnom analizom, a što ne odgovara po svojoj prirodi onome što Auguste Comte smatra razlikom između statike i dinamike u sociologiji. Na primjer, kad Marx istražuje kretanje vrijednosti i robe, kad se bavi raznim pre obrazbama kapitala, on se kreće na razini strukturalne analize, ali kad upozorava da iza kapitala valja »uvijek vidjeti kapita listu i određeni proizvodni odnos« tada on uvodi u analizu od nose među određenim društvenim grupama — kapitalistima i najamnim radnicima, a njihovi odnosi odgovaraju određenoj vremenskoj dinamici koja nas uvodi u sasvim drukčiji način gledanja. Kapital, usprkos svojoj izvanrednoj pokretljivosti, os taje po svojoj prirodi nešto kruto i statično — opredmećeni ljud ski rad koji stvara vrijednost, dok su odnosi kapitalista i na jamnih radnika podložni svojevrsnom razvitku koji definiramo kao »klasna svijest«, »antagonistički interesi«, »kiasna borba«, nešto što ne mijenja samo društvene odnose kao takve već i same subjekte koji u njima sudjeluju. Iako je ovo djelo ostalo ponajprije na razini samog postav ljanja pitanja i davanja nekih djelomičnih odgovora, nismo mo gli izbjeći da na određenim mjestima, iako bez sistematske raz rade, upozorimo na jednu višu teoriju ili »meta-teoriju«, koja bi nam dozvolila da objasnimo različita teorijska opredjeljenja kod sociologa i da je potražimo u području empirijske antro pologije, u Gehlenovom smislu, ili filozofijske antropologije, u Schelerovom smislu. Riječ je, naime, uvijek o nekim temeljnim pitanjima društvene prirode čovjeka, odnosa pojedinca i dru štva, prirode i povijesti, društvene organizacije i kulture. U ova ko postavljenom okviru spoznajno-teorijsko pitanje »Kako spo znajemo?« pretvara se u pitanje »Tko su ti — Pojedinac i Društvo — koji na takav način spoznaju?«. Društvene spoznaje već sa drže u sebi određenu dijalektiku Pojedinca i Društva. I dok pri rodoslovac polazi od subjekta koji je univerzalan, to jest jedin stveni subjekt, sociolog polazi od subjekta koji je istovremeno univerzalan i partikularan, opći i posebni, individualan i kolekti van, jedinstven i proturječan. Univerzalni subjekt, onakav ka kvim je Hegel zamislio putovanje apsolutnog duha kroz histori ju, u sociologiji je nemoguć. Pa tako nije moguć ni jedan jedin stveni determinizam društvenih pojava, na čemu počiva postu lat egzaktnih znanosti. Sociologija je znanost svjesna svojih granica i proturječnosti. Zagreb, u jesen 1982. Rudi Supek б
Uvodna razmatranja
1. Sociologija je složena i proturječna znanost Izolirana spoznaja, koju je stekla gru pa specijalista u nekom uskom područ ju, nema sama po sebi nikakvu vrijed nost. Ona dobiva vrijednost samo u teo rijskom sistemu koji je sjedinjuje s os talom spoznajom, i samo onoliko koliko u takvoj sintezi stvarno pridonosi da se odgovori na pitanje: Tko smo mi? Erwin SchrodiingeJr
Nema sumnje da je jedna od slučaj nosti degradacije term onukleam e energije u svemiru bila i pojava veoma složenog oblika života koji zovemo ljudskim društvom, te da je ono nastalo istovremeno entropijskim rashlađivanjem našeg planeta kao i negentropijskom organi zacijom života ii društva, oboje neprestano izloženo razaranju i stvaranju, propadanju i nastajanju, uništavanju i uskrsavanju. I dok nam je pretvorba energije, što ide prema jedno stavnijim česticama, sve poznatija, dotle je onaj razvitak, što ide od najelem entarnijih oblika m aterije do složenih ADB molekula i od takvih molekula do prastanice čovjeka, još uvijek nerazrješiva tajna. Ljudsko društvo kao da dijeli ovu kozmičku dinamiku ne samo u razvoju, već i u spoznaji vla stitog razvitka: ono nam se čini razumljivim i uzročno jasnim kad se bavimo redukcijom ili cijepanjem od složenoga pre ma jednostavnom, ali mepronično i nepredvidivo na putu od jednostavnoga prem a složenom, kad želimo obuhvatiti život ne cjeline ili sintezu spoznaje. 9
U stvarnosti što nas okružuje ne poznajemo ništa slo ženije od društva je r je čovjek, kao najviši oblik razvitka živih bića, učinio svoju naslijeđenu biološku složenost još složenijom, kako zbog preobražavan ja okoline u kojoj živi tako i zbog promjene u vlastitoj društvenoj organizaciji. Ne možemo stoga čovjeka definirati samo pomoću njegove bio loške prirode, je r je on i biće kulture, a kultura je progra m irana u njegovoj biološkoj prirodi, i to više kao potencijal na mogućnost nego kao gotov sadržaj. Zato su sadržaji nje gove kulture, kao i mnogolikost i razuđenost njegove dru štvene organizacije, stvar njegova stvaralaštva, čije daleke početke uočavamo lakše od njegove neposredne budućnosti. 0 društvu govorimo kao o prirodnoj i povijesnoj tvore vini: prirodnoj — je r su ljudi kao njegovi nosioci prirodna bića; povijesnoj — jer su kultura i društvena organizacija rezultat ljudske djelatnosti kroz stoljeća i tisućljeća. Očito je da je ljudsko društvo posredovano samim čovjekom, u pri rodnom i povijesnom obliku, a ne nekim natprirodnim i nad ljudskim silama kao što se dugo vjerovalo. Zato su neki materijalistički usm jereni filozofi i prom atrači nastojati pro naći nastanak društva i kod nižih životinjskih vrsta, kao što su mravi ili pčele, pa su oduševljeno pisali o savršenosti podjele rada i suradnje među njim a (Maeterlinck, Kropot kin). No ubrzo se shvatilo da se ljudsko društvo bitno razli kuje od životinjskog, je r nije posljedica nekih urođenih na gonskih dispozicija, koje se ne m ijenjaju, već je nastalo svjesnim djelovanjem čovjeka, čovjek je u toku vremena mijenjao svoju društvenu organizaciju, političko uređenje, društvene odnose, zakone i pravila ponašanja, i to ne samo pod pritiskom nekih vanjskih okolnosti, već i snagom svojih zamisli. Razvoj društvenih prom jena dobio je dinamičko obi lježje, nekih svojevrsnih proturječnosti, čije tumačenje je zahtijevalo da se napusti područje ili gledište svojstveno pri rodnim znanostima. Proturječnosti su tražile da se na dru štvene promjene gleda kao na nešto što je dano, ali i za dano, strukturirano, ali i strukturirajuće, stabilno, ali i pro mjenljivo, kontinuirano, ali i diskontinuirano, predodređeno, ali i stvaralačko i tako dalje. Spinoza je gledao cijelu pri rodu ili zbilju kao na nešto što je stvoreno (natura naturata) i kao nešto što je u stalnom stvaranju (natura naturans). čovjek i društvo su najviši oblici ovoga kozmičkog nemira. Pri definiranju neke znanosti najčešće se polazi od određivanja njezina predmeta, po kojemu se razlikuje od drugih znanosti, i njezine metode istraživanja, koju određu 10
je sam predmet. U sociologiji nailazimo na teškoće već na prvom koraku, jer u određivanju njezina predmeta ne po stoji opća suglasnost, a prema tome dobrim dijelom ni nje zine metode istraživanja. Postoji, naravno, suglasnost da so ciologija mora istraživati društvo u cjelini, kao što to čini i povijest, za razliku od posebnih društvenih znanosti, eko nomije, prava, filologije i drugih. No problem već iskrsava u shvaćanju što je to društvena cjelina. Za jedne je ona samo agregat ili nakupina pojedinaca, koji ne tvore pravu cjelinu, je r su ponajprije oni sami takve cjeline, pa se o cjelovitosti društva kao nečem posebnom ne može govoriti. Ovakvo shvaćanje pripisujemo nominalistima, što znači da je društvo kao cjelina samo ime (nomen), i da nema svoju realnost, shvaćanje koje susrećemo
11
Zato se sociologija pojavljuje čvrsto povezana s filozofijom i povijesti, povijesti usko uvjetovane, kao što bi rekao P. Barth, sociološkom vizijom razvoja: sposobnošću čovjeka da aktivno zahvati u tokove prirodnog i društvenog kretanja. Tako sociologija, ne samo kod Comtea, već i kod Saint Simona, Proudhona i Магха, ima od samog početka općeteorijsko i praktičko-empirijsko obilježje. Ona se istovre meno rodila iz Minervine glave i Vulkanova nakovnja. Dodajmo odmah da u početku nakovanj nije ugrožavao glavu, odnosno da glava nije zamijenila nakovanj. Naime, da okretanje iskustvenoj stvarnosti nije značilo napuštanje ili slabljenje teorijskog nastojanja da se zahvati cjelina dru štvenog života i utvrde opći zakoni povijesnog kretanja. U svojem nastanku sociologija nosi nesumnjivo holističko obi lježje. Do razdiobe na pojedine grane ili područja, na poje dine discipline, dolazi tek kasnije, kao i do podvajanja na riše teorijsku orijentaciju za razliku od empirijsko-istraživačke: bolest od koje se sociologija nije sasvim oslobodila ni do danas, iako uviđa njezine štetne posljedice. Tome je, dakako, pridonijela težnja pozitivista da se postigne ista znanstvena egzaktnost kakvu posjeduju i pri rodne znanosti, d prilagode tome metode istraživanja, naj češće na račun povijesne promjenljivosti i cjelovitosti sa mih društvenih pojava.
2. Psihologizam i realizam u shvaćanju društva Što dublje zalazimo u historijsku pro šlost, to više se individuum — pa stoga i proizvodeći individuum — pojavljuje kao nesamostalni, kao pripadnik veće cjeline: prvo još na sasvim prirodan na čin u porodici i u porodici proširenoj na pleme; docnije u zajednici proizašloj iz suprotnosti i stapanja plemena, u nje nim različitim oblicima. Tek u 18. rijeku u »građanskom društvu', istupaju razli čiti oblici društvene veze prema poje dincu kao puko sredstvo za njegove pri vatne svrhe, kao vanjska nužnost. Ali epoha koja rađa ovo stanovište, stanovi šte osamljenog pojedinca, upravo je epo ha najrazvijenijih društvenih (općenitih sa ovoga gledišta) odnosa. Čovjek je u 12
najdoslovnijem smislu riječi »zoon politikon, ne samo društvena životinja, nego životinja koja se samo u društvu može osamiti. Karl Магх, Prilog kritici političke ekonomije
Građanska je revolucija zaoštrila i namrla društvenoj teoriji dilemu koja je prati sve do danas: je li društvo samo zbir pojedinaca, koji su se udružili zbog nekih sebičnih interesa, ili je ono svojevrsna cjelina kojoj pojedinac ostaje podređen? Ovo pitanja izraslo je, kao što kaže Marx, iz epohe koja je rodila »stajalište osamljenog po jedinca«, i dok Max Weber ovo usamljivanje pojedinca vidi u nastanku protestantske etike, u jednoj vrsti pounutrenja religijskog autoriteta, dotle Marx stavlja težište istoga pro cesa na klasno razdvajanje sebičnih pojedinaca u kapitali stičkim odnosima i sasvim formalno, apstraktno tumačenje ljudskih prava kao prava »od društva izoliranih pojedinaca«. Stajalište »usamljenog pojedinca« bilo je blisko naro čito građanskom liberalizmu i utilitarizm u (J. Bentham), koji je polazio od konkretnih interesa pojedinaca u eko nomskim odnosima, i to pojedinaca koji su se rukovodili svojim materijalnim, kapitalističkim interesima. Za ovo gle dište realno postoje samo pojedinci s osobnim interesima, dok društvo nema nikakvu samostalnu opstojnost. Društvo je samo naziv koji dajemo jednoj cjelini sastavljenoj od konkretnih pojedinaca. Otuda nominalistički stav prema dru štvenoj realnosti. Iz nominalističkog stava proizlazi i odre đeni redukcionizam društvenih pojava na individualne odno se, na osobine pojedinaca. Da bismo shvatili društvo, potreb no je razum jeti pojedinca i motive njegova djelovanja. Ra zumljivo je nadalje da se društveno ponašanje ljudi i dru štveni odnosi mogu protum ačiti pomoću individualne psiho logije. Nasuprot ovome individualističkom gledištu, koje svodi društvo na pojedinca, razvilo se realističko shvaćanje dru štva, za kojega društvo posjeduje vlastitu realnost, nešto što se ne može svesti na osobine izoliranih pojedinaca, nešto što dolazi do izražaja samo u zajedničkom, grupnom životu pojedinaca. Društvo posjeduje posebnu cjelovitost, vlastitu strukturu, koju ne možemo izvesti iz pojedinačnih dijelova društva. Ona nadilazi pojedince, ono je uvijek više nego zbir pojedinaca. Vidjet ćemo da je ovo gledište prevladalo u modernoj sociologiji. Zapravo, s dijalektičkog gledišta, na ročito onoga koje je svojstveno marksistima, nastoji se pre 13
vladati mehanička suprotnost nomiinalizma i realizma, i tu mačiti društvo kao proturječnu tvorevinu u čijem se korije nu nalazi poseban dijalektički odnos Pojedinca i Društva, kao svojevrsnih »totaliteta«. Da bi izveo društvene odnose iz doživljaja pojedinaca, francuski sociolog Gabriel Tarde (1843—1904), jedan od prvih predstavnika psihologizma, smajtra da m u je za to dovoljan ljudski par, što će Georg Sim m el (1858—1918) nazvati »dijadom«. Osnovni element društvene analize u ovom slučaju je odnos dvaju lica ili interakcija pojedinaca. Simmel je išao i dalje, pa je nakon »dijade« analizirao odnose i između tri lica — trijade. Ali usprkos vjerovanju Rim ljana da »tres faciunt collegium« mikrosociologija ili sociologija malih gru pa sm atra da se prava stru k tu ra ljudske grupe dobiva tek onda, kad u njoj sudjeluje najm anje pet do šest lica. Tu se pojavljuju neki odnosi koje je nemoguće izvesti iz interakcije dvojice ili trojice, te dolazi do neke nove kvalitete koja vri jedi za društvene grupacije. (K. Lewin kao predstavnik »psi hologije oblika« jedan je od osnivača sociologije ili psihosociologije malih grupa.) No za psihologiste su važni neki duševni procesi koji dolaze do izražaja naročito u odnosima među pojedincima. Tako je za Tardea to imitacija (Zakoni i imitacije, 1895), je r se društvena grupa može shvatiti kao »skupina bića u onoj m jeri u kojoj se međusobno oponašaju, ili pak onoliko koliko su, bez stvarnog oponašanja, nalik jedni drugima, ako su njihove zajedničke crte stara kopija jednog te istog uzorka«. Psihologizam vodi, kao što smo već spomenuli, do stanovitog reduJkcionizma složenih društvenih pojava na neke osnovne zakone međuindividualnih odnosa ili doživljaja, koji se sm atraju kao osnovni ili elementarni, pa se zatim dz njih izvode i svi viši oblici, koje inače nalazi mo u institucionaliziranim odnosima, kao što su pravni, po litički, religijski i slično. Razumije se da su u takvom postup ku redukcije i uopćavanja, generalizacije, grupne osobine izgubile svoj posebni realitet, te da su samo poseban slučaj međuličnih odnosa. Riječ je o metodološkoj grešci koja je veoma česta u psihologističkom mišljenju, ali ne samo u njemu već i u svakom m išljenju sličnoga tipa, pa se psihologistička redukcija može nastaviti i na još niže oblike — biologističke, pa čak i na fizikalne. Zbog toga stječemo do jam da su nam društveni odnosi postali razumljiviji, jasniji, prozirniji, dok su, zapravo, oni postali siromašniji, jedno stavniji i zato manje istinitiji ili zbiljskiji. Psihologistička shvaćanja ljudskoga društva veoma su raznovrsna i vitalna, pa ih nalazimo u raznim oblicima. Ta14
Jeo čikaška škola (Small, Ross, Park, Burgess, Allport) po lazi od Benthamove utilitarističke maksime da su »realni jedino individualni interesi«, pa ispituje motive ljudskog po našanja u društvenim interakcijama, kao što su suradnja, natjecanje, suprotstavljanje, sukobi, prilagođavanje itd. Spo menuta se škola ne razlikuje bitno od njemačke formalističke škole (von Wiese, Vierkandt, Sdmmel), takozvane relaciomističke sociologije (Beziehungsoziologie), koja također dru štveno reducira na pojedine tipove interaikdje. I razni drugi pravci takvog usmjerenja, kao što su Morenova ili Bogardusova sociometrija, razne etnopsihologije zasnovane na »ko lektivnim nagonima« (Giddings, Mac Dougall, Trotter), »ko lektivnoj duši« (Sighele, Rossi, Lombroso), »narodnoj duši« (Wundt, Lazarus, Steinthal), kao i psihoanaliza, ostaju pod vojeni između pojedinca i skupine, svodeći Mi na Ja ili Ja na Mi. Svima im je zajedničko da problem ljudskoga dru štva svode na ljudsku društvenost kao urođenu sposobnost, koja se u društvu diferencira ne gubeći svoje individualno porijeklo.2 Nasuprot tome, sociološki je realizam pošao od društve ne grupe kao elementarne društvene formacije, dakle od određene strukturiranosti društvenih odnosa, pa je za njega organizacija i struktura bitni kriterij društvenih pojava. Gru pa posjeduje vlastitu organizaciju, koja se ne može svesti na psihičku ili psihofizičku organizaciju pojedinca; ona osta je u odnosu prem a psihofiziološkoj organizaciji pojedinca nešto njem u heterogeno, nešto svojevrsno, što se može ot kriti samo u društvenoj organizaciji. Grupa nužno transoendira pojedinca. »Društvo nije jednostavni zbir jedinki«, ka že Durkheim u Pravilima sociološkog metoda, nego sistem izgrađen na osnovi njihova udruživanja i predstavlja speci fičnu stvarnost s vlastitim obilježjima. Ništa se kolektivno ne može stvoriti ako nisu dane pojedinačne svijesti, ali taj potreban uvjet nije dovoljan. Te svijesti m oraju biti udru žene, spojene, i to spojene na određen način: rezultat tog spajanja je društveni život i samim tim ono ga objašnjava. Stupajući u društvo, prožimajući jedna drugu, udružujući se, individualne duše stvaraju jedno biće, psihičko, ako ho ćemo, ali biće koje je psihička individualnost nove v r s te . . . Grupa misli, osjeća i djeluje potpuno drukčije nego što bi to činili njezini članovi da su bili izolirani. Dakle, polazimo 2 О analizi društvenosti i njezinoj ulozi u oblikovanju društvenih od nosa vidi: Georges Gurvitch, Poziv savremene sociologije , V. MasleSa, Sara jevo, 1965, III poglavlje.
15
li od ovih posljednjih, nećemo moći ništa shvatiti od onoga što se događa u grupi. Jednom riječju, između psihologije i sooiologije postoji isto takav diskontinuitet kao i između biologije i fizikalncnkemijslkih nauka.«3 Durkheim ističe diskontinuitet između psihologije i so ciologije, a to opravdava stavom da grupa nije prosti zbir pojedinaca, već nešto više, nešto specifičnć, što kao (takvo nameće posebne načine ponašanja i m išljenja pojedincima. Sociološka paradigma da je grupa više nego zbir pojedinaca, našla je svoju eksperim entalnu potvrdu u kasnijim radovima K urt Lewinove škole, a također i u Hawthorne eksperim en tima Eltona Мауа. Međutim, ovaj je aksiom form ulirao ra nije od Durkheima i Marx u Kapitalu, kad govori o učinku podjele rada u jednoj grupi radnika.4 Ne ulazeći sada u pitanje od čega se zapravo sastoji ovaj »specifično društveni karakter« ljudskih grupacija — da li od oblika »kolektivne svijesti«, kao što misli Durkheim, ili od mreže »uloga« i »statusa«, kao što misli Parsons, ili pak od nesvjesne i latentne »strukture«, koja daje društve noj organizaciji osnovni oblik, kao što misle strukturalisti (Malinowski, Redfield, Cl. Levi-Strauss) zadovoljimo se za sa da konstatacijom da je ono društveno nešto što transcendira pojedince i individualnu svijest, što postoji kao realnost sui generis, pa je zato nedozvoljeno da se pokuša izvesti iz psi hologije pojedinaca. Zato Durkheim sm atra da zahvaljujući »kolektivnim predodžbama« samo »društvo u cjelini misli, osjeća i želi, prem da ono može htjeti, osjećati i djelovati sa mo pomoću pojedinačnih svijesti«. Naime, pojedinačne svije sti su živa m aterija u kojoj se odvijaju društvene predodžbe, ali »individualna svijest« je prije rezultat određene individuacije kolektivnih predodžbi nego nešto što prethodi ili postoji pored »kolektivne svijesti«. Moje percipiranje vlasti te svijesti kao nečega »mojega i individualnoga« samo je re zultat određene društvene evolucije, koja je iznijela (ideje o autonomiji ljudske individue s modernim individualizmom, a već ranije individualne svijesti sa stoičkim učenjem o ljud , 3 Пш^ћеип, Pravila sociološkog metoda, Savremena Škola, Beo grad, 11963, str 97—98. 'i • 4- Govoreći učinku pod jede rada na proizvodnost, Магх kaže: »Raš članjujući zanatldjjsku djelatnost, specificirajući oruđa za rad, stvarajući djelomične radnike, grupišući i kom binirajući ih u jedan jedinstveni mehanizam, m anufakturna podjela rada stvara kvalitativnu razdj elj enost i kvantitativnu srazm jernost društvenog procesa proizvodnje, dakle, određenu organizaciju društvenog rada, a time ujedno razvija novu, društvenu proizvodnu s nagu rada.« (K. Магх, Kapital, ®v. I, K ultura, Beograd, 1958, str. 269.) Магх zna da p o djela rada rađa poseban oblik kooperacija m eđu radnicima, ali ističe da p red nosti kooperacije ne proizlaze iz posebnog već iz »opće prirode kooperacije«, dakle, iz njezina izrazi/to društvenog karaktera. (Ibtid., str. 251.)
16
skoj savjesti kao nečemu interioriziranome. Individualna svijest je uvijek samo proizvod kolektivne svijesti i nema vlastito i nezavisno porijeklo. Pojedinac je uvijek proizvod određenoga procesa socijalizacije, a Durkheimovi su učenici Blondel i Halbwachs u svojim analizama o kolektivnoj psi hologiji pokazali da je sve naše mišljenje i osjećanje zavisno od »društvenih okvira« ili kategorija, i da napuštanje tih okvira vodi izravno u delirij i ludilo.5 Kad se shvatilo da je »društveno sve nešto drugo nego zbir svojih dijelova«, pa se od proučavanja ponašanja i od nosa pojedinaca prešlo na ispitivanje društvene strukture, or ganizacije i institucija, koje kao prvotne datosti određuju po našanje pojedinca, odmah se pojavilo pitanje: Tko je stvar ni nosilac, činilac ili subjekt (agens, faktor) društvenih pro cesa? Jesu li to ljudi kao pojedinci ili nešto nad-individualno, je li to društvena organizacija kao takva ili je to sam si stem? Pitanja koje su dovela do poznatog spora između nominalista i realista, spor koji će se teško razriješiti, jer nominalisti ostaju »realisti« kad je riječ o pojedincima, a rea listi ostaju »nominalisti«, kad se radi o istima. G. Gurvitch je i ovaj spor nazvao »lažnim«, jer su ga rodili različiti »pri stupi« ili »perspektive« gledanja na društvene pojave, a ne sama njihova priroda. No ne počinje li se sitvar ipak kom plicirati ako pretpostavimo da nije spor sasvim »lažan« ili »prividan«, već da proizlazi iz same proturječne prirode dru štvenih pojava? Kad je riječ o »realizmu« pozi ti vis ta, potrebno je razli kovati stav tradicionalnih pozitivista (Comtea, Durkheima, Parsonsa) i neopozitivista (naročito iz Bečkoga kruga). Prvi, naime, doista pretpostavljaju određeni »društveni supstrat« u osnovi društvenih pojava, dok neopozitivisti ostaju na gle dištu nominalizma. Stariji pozitivizam gleda na društvo kao na neku vrst »organizma«, a ne kao obični skup pojava ko je jednostavno valja staviti u neku prividnu vezu. Oni se doista bave samim »supstratom« ili strukturom društva, pa im je neopozitivističko stavljanje društva »u zagrade« stra no, jer ih najviše zanima sama priroda ljudskog društva, da kle nešto što se odnosi na bit samog društva.® Istina je da 5 O teoriji delirija govori se u knjizi R. Supeaka, Mašta, П dio, Liber, Zagreb, 1979. 6 W. Adorno upozorava na izrazito »objektivistdčki« karakter Durkheimova pozitivizma: »Durkhedmove činjenice, faits sociaux, m oraju biti očitovanje nji hova najvišeg entiteta, kolektivne svijesti. Formalno hi njegovu sociologiju trebalo označiti kao pozitivistički, na svijest zakleti objektivizam. Naravno da svakom pozitivističkom m išljenju pripada jedan objektivistički moment. Su bjektivnu samovolju, prosto, bez činjenica nepotvrđeno m išljenje, valja is-
2 — Zanat sociologa
17
su sami pozitivisti u sociologiji reducirali »prirodu« društva, pa tako Durkheim prigovara Comteu da ideja progresa, koju Comte sm atra bitnom za ispitivanje društva, predstavlja sa mo ostatak metafizičkog mišljenja. Protivan materijalizm u kao i Bergsonovom intuitivizmu, Durkheim nastoji »kolektivnoj svijesti« dati čvrst, ukrućeni, objektivni karakter, koji ne podliježe ni subjektivnoj sa movolji ni povijesnoj slučajnosti. Učvršćivanje kolektivnih predodžaba, njihov »chosisme«, ne odnosi se samo na izbaci vanje subjektivnosti već i povijesnosti, u njenoj prom jen ljivosti i neodređenosti, u određivanju prirode samog dru štva. Društvo se naj izraziti je očituje u vlastitim institucijam a, pravilima, normama, u onome što bi psihoanalitičari nazva li Nad — Ja, i što bi kao tendenciju pretjeranog izjednača vanje s tim Nad — Ja protum ačili kao brisanje vlastite indi vidualnosti, vlastitog Ega, kao mazohistički karakter i iden tifikaciju s agresorom. »Kolektivni oblici svijesti i institu cije«, kaže Adomo, »na koje usredotočuju svu svoju ener giju Durkheim i njegova škola, rijetko se posm atraju histo rijski, već tendenciozno, usprkos čitavoj em pirijskoj dife renciranosti kao prapojavi. Otud opsesija s prim itivnim od nosima: oni m oraju biti prototipovi za sve što je društveno. Pri tome se zanem aruje dijalektika kolektivno-općenitoga i mdividualno-posebnoga« (op. cit., str. 251). Ovdje je Adomo dirnuo i pravi živac Durkheimova objektivizma: riječ je o hipostaziranju »kolektivno-općenitoga«, ali na taj način da se individui oduzme njezin realitet, a ti me i njezin poseban totalitet, kao što ćemo kasnije vidjeti, a istovremeno se u to »kolektivnoopćenito« unose neka obi lježja individualiteta — psihička priroda »kolektivnih pre dodžaba«, nužno subjektivnih, tako da se društveni realitet na razini grupe ili institucije nužno »psahologizira«, a subjektivitet »reificira«, postvaruje. Adomo, kao predstavnik »kri tičke teorije«, točno zna što znači takva pozitivistička »reifiklju&td. Ipak je latentno pozitivistička tradicija bila i ostala subjek ti vistička, ukoliko postavlja čulnu izvjesnost, kojom raspolažu pojedini ljud ski subjekti, kao kriterij istine. U tnm se nije ništa prom ijenilo od Hume* f v* senzualizma preko Macha i teoretičara neposrednih datosti devetnaestog i dvadesetog stoljeća sve do Cam apa. Durkheim se protivi ovoj tradiciji. iaJco an preuzima od njih prirodoznanstvem ideal, da se trp e stubborn facts kao pravi izvor spoznaje, i ne pom išlja d a ih potraži u datostim a ^ svijest* Pojam čmjemčnoga, što već kod pozitrvizma sadrži antasubjektivjstićka moment, kojega se može teško pom iriti s pojedinačnim kanstžtiurajuo m ga Ja, kod njega oštro kolidira sa svakom individualnošću. Društvena Činjenica je za njega upravo ono što pojedinac nikako ne može apsorbirati, je r rou ostaje neprim jerno i neprobojno . . . Društvena činjenica m u je bezuvjetno contramte sociale, premoćna društvena prinuda, strana svakom razumijevajucem uživhavanju« (Einledtung zu Emile Durkheim, »Somologie und Pmlosoрше«, u Soctologische Schriften 1, Suhrkam p, Frankfurt дш Mada, 1972).
18
kacija« unutar dijalektike pojedinac—društvo, ali je teme ljitije ne razrađuje. Tendencija pozitivista Durkheimove škole nije samo ste zanje društvenih odnosa u čvrstu strukturu i njihovo postvarivanje, već i smirivanje, učvršćivanje, ukrućivanje i pretva ranje povijesnih tokova u statičke i strukturirane tvorevi ne. Zato društvene institucije dobivaju odlučnu važnost, a društveno ponašanje pojedinaca podvrgnuto je strogo nadindividualnim normama, običajima, vjerovanjima. Razumi je se da to ne znači svođenje društvenih pojava na nešto materijalno, je r Durkheim odbacuje svaki oblik ekonomskog determinizma. Prema Durkheimu »stanje industrijske tehni ke« i »ekonomski činilac« nisu pokretači napretka. Religija je najiskonskija društvena pojava — u biti sve je religiozno. Ali mi ne poznajemo nikakav način da religiju svedemo na ekonomiju, ni bilo kakav pokušaj da se to zaista izvrši. (0 tom problemu pisao je Durkheim polemički protiv Labrioie u povodu izlaska njegove knjige o historijskom m aterija lizmu u Revue philosophique (1897) u članku »Shvaćanje hi storijskog determinizma«.) Durkheimova škola sm atra da re ligija najbolje izražava onaj duhovni supstrat društva, izra žen u »kolektivnim predodžbama«, jer se nameće pojedin cima kao nešto nadindividualno i vlada njim a kao sila koja dolazi u njihovu svijest izvana. Osim toga, religija je sa svojim kultovima isto tako objektivna činjenica kao što je to i bilo koja društvena ustanova, pa je nepotrebno s njom u vezi razlikovati, kao što to čini Max Weber, »sudove vred novanja« od »činjeničnih sudova«: »Ne postoji jedan način m išljenja i prosuđivanja«, kaže Durkheim, »da bi se usposta vile realnosti i neki drugi da bi se vrednovalo.« Vrednote su isto tako objektivni i nerazdvojni dio »kolektivne svije sti« kao što su to i materijalni procesi koji se odvijaju u društvenoj morfologiji. Durkheim upozorava da društveni procesi kao objektiv ni im aju različitu dubinu, da su slojeviti, i da se m oraju proučavati na raznim razinama. Kad ispituje stope samo ubojstava na osnovi statističkih podataka, onda m u ti poda ci govore o načinima integracije pojedinca u društvo, o to me dokle i kako on participira u »kolektivnim predodžba ma«, koliko je njegova društvenost povezana ili olabavljena. Tako dolazi do zaključka da vrijednosni sistem »katoličke svijesti« djeluje integrativni je od vrijednosnog sistema »pro testantske svijesti«, a obje su svijesti samo izraz dubinskog mehanizma, u načelu nesvjesnog (u tom pogledu se Durkheim 19
daft* s Freudom), koji dmštveno-dubovno povezuje ljude, zvali mi to creligijom« IH »kolektivnim predodžbama«, »kolektrvnim nagonom« ili »narodnom dušom«, kao što rade neki drugi. Ili pak jednostavno »ljudskom drustvenoscu« ili »generičkom prirodom« čovjeka, kao što to cine m arksisti. Ono što je bitno uočiti kod sociološkog realizma li pozi tivističkog organizma jest ukidanje prirodne dijalektike između pojedinca kao svojevrsnog totaliteta i društva kao isto tako svojevrsnog totaliteta, a u prilog društvenog totaliteta Dolazi do hipostaziranja društvene prirode čovjeka i do podvrgavanja aktivnoga društvenog odnosa pojedinca samo me društvu. Ujedno se i društveni determinizam izvodi ponaj prije iz društvene strukture, institucija, kolektivnih oblika ponašanja, pa zato ne začuđuje da su pozitivisti naročitu važnost pripisali kako društvenoj mortologiji (s demograf skim varijabilama kao u klasičnoj studiji Durkheima o samo ubojstvima) tako i samim društvenim institucijam a. Vidjet ćemo da je takav način determinizma pogrešan, naročito kad je riječ o vrijednosnom ponašanju čovjeka, u kojem indivi dualni faktor svijesti kao i posebni povijesni pokreti im aju veliku važnost. Kao što je psihologizam išao u sm jeru nedijalektičke individualizacije društvenih odnosa, tako je огganicistički pozitivizam išao u sm jeru kolektivizacije društve nih odnosa Posljedica toga bio je stanovit socijalni konfor mizam, prilagođavanje postojećim društvenim m stitucijam a i odbijanje svakoga radikalnog i revolucionarnog pokreta.
3. Priroda društvenih pojava i njihov d e te rm in ira m »Ono što je neizbježno svakako će se dogoditi«, govori fatalist. »Ne«, odgova ra determinist, »ništa nije fatalno, jer svako određenje prolazi kroz različita posredovanja, uračunavši tu i različite stvarnosti (fizičku, kemijsku, biološku, psihološku sociološku). Mi u njoj sudje lujemo i često smo svjesni agensi, od ređenja (determinacije), njezinih oruđa i njezinih elemenata, čak i njezini kori snici, ako već ne gospodari... Zato je determinizam, suprotstavljajući se fatahzmu, uvijek prisiljen da dozvoli inter venciju slučajnosti i diskontinuiteta. Ali, i onda kad želi biti monističan i apsolu20
tan, on ne propušta da omogući mjesto i za inovacije, iznašašća i stvaranje u pravom smislu riječi, to jest za najin tenzivnija očitovanja ljudske slobode. On se poziva protiv sebe na princip nužno sti, izjednačen s determinizmom — na nužnost koja bi isključivala relativnost i pluralizam determinizama. Georges Gurvitch, Društveni determinizmi i ljudska sloboda
Nema sumnje da nominalizam, koji u pojedincima vidi jedmu društvenu stvarnost, nastoji objasni ti društveno ponašanje pomoću individualne psihologije i sta vova pojedinca, pa će tako za ilustraciju nekog kolektivnog ponašanja uzeti tipičnog pojedinca (rukovodioca Partije, vo đu omladinskog pokreta, proroka religijske sekte). Naprotiv, realizam će, videći u samom društvu jedinu stvarnost nasto jati objasniti ponašanje pojedinaca društvenim uzorcima, ustanovama, ritualima, normama, kolektivnim kretanjim a, pa će za ilustraciju kolektivnog ponašanja uzeti neku društvenu instituciju (na prim jer, religiju kao osnovicu svih drugih in stitucija kod Durkheima, odnosno kao naj tipični ju za društve nu integraciju pojedinca). Različita shvaćanja prirode dru štva dovest će i do različitog tum ačenja društvenih procesa. Iako se jedan i drugi mogu poslužiti istim sociološkim me todama istraživanja, na prim jer metodom ankete i statistič kih uzoraka, ipak će različito određivati parametre svojih mjerenja, jer će ih jedni pomicati prema individualnim od govorima ili manjim skupinama, a drugi prema masovnim od govorima ili velikim skupinama. Zadovoljimo se za sada konstatacijom da različita shvaćanja o samoj prirodi dru štvenih pojava, iako bitno ne utječu na izbor samih meto da istraživanja, utječu na način njihove upotrebe i na tu mačenje dobivenih rezultata. Sukob između nominalista i realista, između onih koji stavljaju težište na »individualističko« ili »kolektivističko«, »kontraktualistjičko« ili »institucionalističko« tumačenje dru štva, G. Gurvitch je nazvao »lažnim problemom sociologije 19. stoljeća«.7 On sm atra da je riječ o »optičkoj varki«, jer su i društvo i pojedinac pod utjecajem raznih kolektivnih ponašanja, kao što su navike, obredi, običaji, standardizirani simboli i slično, a i individualnih osobina, kao što su imovatorska i stvaralačka očitovanja. U duhu svoje »dubinske so7 Georges Gurvitch, Poziv savremene sociologije. 1965, str. 44—50.
V. MasleSa, Sarajevo,
21
caologije« on predlaže da se ova dilema razriješi pomoću Marxove kategorije totaliteta. »Individua je im anentna dru štvu«, kaže Gurvitch, a društveno je im anentno individui. Zbog te uzajamne imanencije nalazimo društvo u dubinam a Ja i Ja u dubinama Nas, društva. Već smo citirali um jesnu prim jedbu M. Maussa, najpoznatijeg Durkheđmova učenika, koji je razradio misao svog učitelja, prem a kojoj se u sta novitom vidu H omm e total i Societe totale potpuno podu daraju. (Ovu ideju, izraženu drukčije, nalazimo u spisima mladoga Магха, za koje Mauss nije mogao znati, je r su bili objavljeni znatno poslije Maussovih izjava, op. cit., str. 45—46.) Lako se možemo složiti s Maussom da je sodologija zna nost o »društvenim totalitetima«, te da su individuum a dru štvo takvi totaliteti koji se razlikuju ali i podudaraju. Mo žemo se složiti i s Gurvitchem da u »dubini« individuuma, kao svojevrsnom totalitetu, pronalazimo Mi ili društvo i, obratno, u totalitetu društva: Ja ili individuum; drugim ri ječima da je individuum sodjalno biće, a društvo sastavlje no od pojedinaca. Međutim, problem je u tum ačenju odnosa između tih dvaju totaliteta. Gurvitch očito nastoji, u duhu svoje sociologije kao »ti pologije totalnih društvenih pojava«, svesti dijalektiku in dividuum — društvo samo na dvije perspektive ili prilaza društvenim pojavama, a ne vidjeti u toj dijalektici jedan od pokretača društvenog razvoja, je r odbacuje svaku razvojnu ili evoludonističku perspektivu kao »lažni problem«. Ova dijalektika, u okviru jedine tipologije ostaje na taj način sa mo način m išljenja, a ne stvarnog društvenog djelovanja, stvarne napetosti ili suprotnosti, koja nosi u sebi neku po kretačku snagu izazivajući stvarne prom jene u društvenim odnosima. Nije teško dokazati da Marx u toj dijalektici vidi upravo proces koji je sposoban m ijenjati društvene odnose. Zato Marx u teoriji alijenacije ima na um u sasvim određenu dijalektiku između »čovjeka kao društvenog bića« i »čovje ka kao podruštvljenog bića«. Za Gurvitchevu tipologiju se društveno biće i njegovo podruštvljavanje pokriva, neutrali zira, svodi na isto kao i kod Durkheima. U tom se pogledu Gurvitcheva fenomenologija ne razlikuje bitno od Durkheimova pozitivizma. Kod Магха je, naprotiv, riječ o sasvim odre đenoj dijalektici, koja dozvoljava Pojedincu da se suprot stavi Društvu, a ne samo da sm atra sebe kao drugi pol dru štva, a suprotstavljajući mu se da ujedno i djeluje protiv društva kao kolektivne ili institucionalizirane tvorevine. Marx misli na sasvim određenu razvojnu dijalektiku progresivne 22
emancipacije čovjeka od onih oblika njegova podruštvljavanja koji ga um anjuju ili degradiraju kao čovjeka. Iako je Gurvitch po svojem teorijskom polazištu prudonovac, ipak mu je sasvim izmakla važnost ove dijalektike, a to valja pripisati njegovom osnovnom pravničkom ili institucionalizi ranom načinu mišljenja. Usprkos svojoj izvanrednoj sposob nosti analize pojedinih društvenih pojava, njegova mu osnov na orijentacija nije dozvolila da ovdje uoči jednu od polu ga društvenog determinizma koja ima naročito veliku ulogu u području kulturnog stvaranja. Nigdje tako intenzivno ne vodi Pojedinac dijalog sa svojim društvenim bićem, sa svojim idealnim i realnim Mi, kao u području kulturnog, a posebno umjetničkog stvaralaštva. Bez ove dijalektike nemoguće je shvatiti cijeli kulturni razvitak koji obilježava građansku epohu u 19. stoljeću. Nije to nikakav izmišljeni ili »lažni problem« razvitka, već sasvim konkretan i opipljiv u bezbroj kulturnih, filozofskih i umjetničkih djela.8 Kad kažemo da Durkheim pokazuje očitu tendenciju da »objektivizira« ili »reificira« određene oblike kolektive svi jesti, to jest da im dade predmetni karakter s uzročnim dje lovanjem, koji vrši određeni pritisak na ljudsko ponašanje, onda to čini sa očitom nam jerom da bi uspostavio neki determinizam u društvu, da bi upozorio na postojanje uzro ka nekih društvenih pojava. Na prim jer, za statistički utvr đene stope samoubojstava, koje pokazuju čudnu stalnost kroz dulji vremenski period u nekim gradovima ili regija ma, valja pretpostaviti da je riječ o različitom stupnju integriranosti pojedinca u društvenu svijest, svijest kao regula tor ili uzročnik ponašanja svih pojedinaca koje prožimlje ili koji na njoj participiraju. Da bi ona doista imala ovo objektivno uzročno djelovanje, morala se pojaviti kao neka kolektivna »sila kojoj ni jedan pojedinac ne može izmaknu ti. Jasno je da se ona kao takva nužno izražava i statistič ki, u zakonima velikih brojeva, kao sve pojave s izrazito kolektivnim značajem. Međutim, ovdje valja upozoriti na osnovnu slabost u shvaćanju društvenog determinizma, slabost što se javlja svaki put kad težimo »objektivizaciji« ili »reifikaciji« pojava koje djeluju po zakonu velikih brojeva, a nalazimo ih na razini velikih uzoraka. Uzet ćemo dosta čest prim jer u socio loškim istraživanjima. Riječ je o istraživanju ideja, stavova ^Rudi Supetk, Psihologija građanske lirike, Matica hrvatska, Zagreb. 1952. Viiše o ovo^j dijalektici bit će objavljeno doskora u knjizi posvećenoj strukturalizm u i dijalektičkom holiznm.
23
ili vrednota neke grupe ljudi. Uobičajen je postupak da se traži zavisnost takvih m išljenja s obzirom na »socijalno po rijeklo«, što se sm atra »nezavisnom« ili »čvrstom varijablom«, nadme takvom koja ima uzročno djelovanje u pogledu dru štvene diferencijacije ljudi. »Socijalno porijeklo« je varija bla koja ulazi u društvenu morfologiju, po Durkheimovoj, ili društvenu osnovu, po m arksističkoj terminologiji, i čija je uloga da kao nešto čvršće, trajnije, kruće djeluje na dru štvenu nadgradnju, ideologiju i m išljenja ljudi. Njoj se pri daje značenje uzroka, neke determ inističke osnovice u tu mačenju ljudskog ponašanja, pa se kaže da ideologije, sta vovi i m išljenja ljudi zavise od njihova društvenog porijekla. Neki su »revolucionari« iz toga zaključili da se djeci »buržoaskoga porijekla« ne smije dozvoliti upis na sveuči lište. Kao što vidimo, takvo tum ačenje društvenog determ i nizma može im ati i često ima dalekosežne posljedice za dru štvenu praksu. No pogledajmo kritičnije što znači »socijalno porijeklo« kao uzročnik društvene diferencijacije ljudi u pogledu nji hova mišljenja? Prije svega, moramo priznati da ova varija bla u svim istraživanjim a stavova na velikim uzorcima ima određenu težinu, te da je kao uzrok određenog ponašanja ne smijemo nikako potcijeniti. Sociologija i socijalna psiho logija dobro poznaju raširenost određenoga društvenog kon form izm a, ali isto tako d značenje primarne socijalizacije koja se vrši u porodičnoj sredini od ranog djetinjstva. Me đutim, iako težinu prim am e socijalizacije u porodičnoj sre dini ne treba nipošto potcijeniti, pitanje je koliko je njezin stvarni doseg u izgradnji ljudskog m išljenja. Na prim jer, što znači kad pročitamo da su u jednoj populaciji 35 posto »radnici«, ako se njih 80 posto do jučer bavilo još seljačkim poslovima, pa i još danas provode dobar dio života radeći seljačke poslove. Je И nova sredina ili zanimanje moglo izbrisati ulogu prim arne socijalizacije? Očito da nije. Ili, što znači, na prim jer, kad pročitam o da su u nekoj istočno-evropskoj zemlji više od 50 posto članova centralnog komiteta »radnici«, kad se zna da se ni 5 posto od njih nije bavilo svojim radničkim poslom već od mladosti, je r su bili pro fesionalni radnici u sindikatu ili partiji. Da li je tu prim ar na socijalizacija, to jest stvarno »radničko porijeklo« odi gralo svoju ulogu u pogledu njihova radničkog karaktera i mišljenja? Međutim, poznato je da kad dođemo do razine individualnih zanimanja pojedinaca, tada u svakom slučaju sekundarna socijalizacija, ona što je vezana za zanimanje i 24
interese za društvene probleme povezane sa zrelom čovjeko vom djelatnošću, dolazi do punog izražaja. I zato se ne mo ramo čuditi da faktor »socijalno porijeklo« nema više od lučnu ulogu, pa ga potiskuje faktor »zanimanje« ili »pripadništvo raznim organizacijama« i aktivno učešće u nekim aktivističkim grupacijama. Tako smo, u jednom istraživanju o studentima, mogli utvrditi da na njihova shvaćanja više uop će ne utječe faktor »socijalno porijeklo«, ali jako utječe nji hovo zanimanje, to jest da li su se opredijelili za društvene ili tehničke znanosti. Razumije se, da se pod utjecajem stje canja jednog zvanja m ijenjaju i shvaćanja o mnogim dru štvenim problemima kao i sam sistem vrednota, kako je to mogao pokazati Festinger u longitudinalnoj studiji o studen tima (Benington studija). Na što valja obratiti pažnju u pogledu društvenog deter minizma u navedenoj promjeni utjecaja društvenih faktora? Onaj najširi — kao »socijalno porijeklo« kojim najčešće identificiramo klasno pripadništvo — više ne utječe, kad se ograničimo na užu grupaciju, iako ta ista grupacija, kad je obuhvaćena najširim društvenim krugom svojih vršnjaka ili čitave društvene populacije, pokazuje istu zavisnost kao i drugi. Ona ostaje utopljena u širem krugu populacije, i za to se njezino posebno ponašanje ne može utvrditi i tako vidjeti da opći determinizam za nju ne vrijedi, ili da je on statistički beznačajan na razini same grupacije, dok na ra zini cijele populacije može postati značajan. To je onaj gla soviti odnos Malih i Velikih brojeva! Za nas je, međutim, ovdje značajno nešto drugo: sama priroda društvenog deter minizma se mijenja. Naime, dok je faktor »socijalno porije klo« govorio o jednom nadindividualnom utjecaju, o utje caju pripadanja širokoj i stalnoj društvenoj grupaciji u ko joj smo se rodili, dakle o jednom »morfološkom« ili »struk turalnom« utjecaju, par excellence, sada je, naprotiv, riječ o utjecaju nečega što je bliže aktivnom bavljenju i interesi ma pojedinca. Dok smo u prvom slučaju mogli razmišljati u duhu durkheimovskog odnosa društvene morfologije, da kle donjih slojeva društvene strukture, prem a idejnim stavo vima, dotle u drugom slučaju nije više u pitanju toliko sa ma morfologija ili baza koliko stručna orijentacija, nešto što isto toliko pripada morfologiji kao i ideologiji, isto toliko bazi kao i nadgradnji. Nije više riječ o utjecaju »stvari« na »ideje«, objektivnih društvenih procesa na subjektivne sta vove. Prije bi se moglo reći da je sada obratno, no, pođimo korak dalje! Pokušajmo ovaj krug »stručne orijentacije« još 25
malo više raščlaniti! Pokušajmo vidjeti kako posebni interesi utječu na ponašanje pojedinaca. Kao prim jer poslužit će nam daljnje analize ponašanja jednog kruga političkih elita. U članku »Političari i hum ani stička inteligencija«,9 gdje se osvrćemo na istraživanje o eli tama u našem društvu, vidljivo je da se rukovodeće političke skupine razlikuju prem a tome, djeluju li u skupštini, vladi ili Partiji. Budući da je istraživanje izvršeno 1968, u vrijeme takozvanoga liberalističkog kursa u politici, općenito su postojali izraziti otpori prem a »uravnilovci«, iako se u to vri jeme pojavljuju jake kritike zbog nejednakih prim anja. Za nimljivo je da se skupine političara počinju diferencirati u tom času tako što političari koji djeluju u zakonodavnim tijelima počinju pokazivati naklonost prem a sm anjenju razli ka u prihodima, dok oni koji djeluju u vladi nastavljaju sa starim kursom, to jest prim jenjuju »generalnu političku li niju« onako kako je bila definirana ranije. Međutim, pod očitim pritiskom »odozdo« političari koji djeluju u masov nim organizacijama pokazuju još veću naklonost za sm anje nje razlika. Doskoro će političko rukovodstvo doista zauzeti stav protiv prevelikih razlika u prim anjim a, i to će biti za jednička odluka političkog rukovodstva, pa prem a tome i novi kurs. Zanimljivo je da se neformalni centri odlučiva nja nalaze u masovnim organizacijama, posebno u rukovod stvu same Partije, pa sklonost ove skupine prem a smanjiva nju razlika znači istovremeno da će i formalni centar odlu čivanja na tom području skoro djelovati u tom sm jeru. Riječ je o stavovima koji se neposredno odnose na programe po litičke akcije, koji se, dakle, nalaze u središtu društvenog odlučivanja, dakle, predstavljaju pol suprotan inertnoj bazi. Sam proces odlučivanja nismo proučavali u toj užoj sku pini, ali se on može lako opisati na osnovi drugih opažanja. Najprije nekoliko pojedinaca među najutjecajnim a izrazi mi šljenje da hi trebalo m ijenjati politički kurs; zatim jedno uže tijelo prodiskutira taj prijedlog, koji se nakon toga pre nosi na šire partijsko tijelo — na Centralni komitet. Što je ovdje s društvenim determinizmom? 0 njem u je, narav no, potrebno sada govoriti kao o djelovanju ili akciji poje dinaca, možda najprije samo jednog ili nekolicine, a onda određene skupine. Utjecaj se rađa u određenim glavama, po staje dio nekolicine, da bi se zatim kao m rlja ulja proširio na druge. Očito je da u rađanju takve odluke nisu imale ni 9 Rudi Supek, Humanistička inteligencija i politika, Razlog, Zagreb, 1971.
26
kakvu ulogu takozvane »čvrste varijable« kao što su socijal no porijeklo, zanimanje, pripadanje određenoj klasi ili gru paciji, već je o tome odlučivao parije svega sam položaj u hijerarhiji određene grupacije i sposobnosti razmišljanja i odlučivanje rukovodioca. U ovom slučaju to je veoma dina mičan ii poseban društveni dmaimizam, koja zahtijeva poseb nu analizu i pristup, pa ako želimo govoriti o nekim varija blama koje djeluju na razini jedne skupine, onda valja govo riti o akcijskim varijablama ili determinantama ponašanja.10 Promatramo ii što se događa s deteoninizmom kad ide mo od širega kruga prema užim krugovima, sve dok ne do đemo do jednog centra odlučivanja, prim ijetit ćemo da se u poimanju društvenih faktora koji djeluju na ponašanje poje dinaca vrši određena dezobjektivizacija ili dereifikacija. Utjecaji koji su nam izgledati sasvim izvanjski, stvarni, objek tivni, sada postaju više lični, posehniji, subjektivniji. Posta vimo li taj problem u odnose Pojedinac — Društvo, tada bi smo mogli reći da, kad idemo od Pojedinca prema Društvu, sve više objektiviramo i postvarujemo društvene utjecaje koji djeluju na pojedince. I obratno. Kad idemo od Društva prema Pojedincu, sve više subjektiviramo, individualiziramo ove utjecaje, to jest činimo ih više ličnima i psihološkima. Ako smo shvatili ovu dijalektiku, postaje razumljivo zašto pozitivizam izjednačuje subjekt i objekt dajući subjektu osobine »objekta«, onoga najšireg i »najobjektivnijeg« dru štvenoga, služeći se pri tome odgovarajućim metodičkim postupcima, a zašto psihologizam i nominalizam nastoje ova kvo izjednačavanje izvršiti u prilog samoga subjekta, pretva rajući ga u središte racionalnog poimanja i voljnog odluči vanja u društvenim odnosima. Ako bismo na slikovit način opisali djelovanje čovjeka u društvu kao stvaranje vira u m ir noj vodi, mogli bismo reći da pozitivizam nastoji uhvatiti valove kad su dostigli najveću širinu ili kad je veliki val pro gutao one koje stvaraju različiti pojedinci. Nominalizam se, naprotiv, nastoji vratiti izvoru valova, umnožiti ih u izvor nom obliku, u početnim kretanjim a prije nego što će se sto piti u jedan jedini. No izgleda paradoksalno da nominalizam često nastoji opisati pojave tek onda kad su dobile oblik rezultanti pojedinačnog djelovanja. Sjetimo se samo one fa mozne Smithove »nevidljiva ruka«, ili dok se pojedinci svrsta ju pod zajedničke vrijednosne sisteme, kao što čini funkcio10 O anafliai osnovnih determ inanti ponašanja u istraživanju vrednota vi di u »Društveni determinizam i istraživanje vrednota«, izdanje »Čovjek i si stem«, Zagreb, 1977, ev. 4
27
je f a r najbolje гтпгШ la d je ojoć o « proturječne tm drnnje pH liw if r r j i druftueneg mzana 2 din f o c n g punakaaja uopće? lb , prije л е р . ocas o la a t fen дрпшјдио. pitanje n v a t s noića i TaBifortom iliddii u li podataka, ueć d a ____ priroda ponašanja mijenja, a tia e i rhrVmjr duH lnnog detennarizzna. Dokazat ćemo to na primjera koji smo tako đer imali prifike Ahmmhiim ^ig na konkretnom ЈтчП гаијп Rijtć je o istraživanja na **^"‘‘* akcijama, gdje je nacrt Jdnćnauja bio poštarijeo na nekoEko ispitžsanja saulih stavova i drugarskih odnom *** spomeouthn d z i|a n a . U toku jednog kmfjtnrirnalnng istraživanja (krac * * " gpdme) pokazalo se da postoji staMnosl а i tu n aim 1. kad je riječ 9 m stiutaondtnoj room , tto n o w n НаВДа m f i pri hvaćanje vrednota koje je dnaitso ntaU o а s a s a h fa s tnjem radnih akcija kao takvih. M ednim, ponaianja na tmkto-aodoiodkoj e k _ , msjetiti osefladje koje sa se hitno nuđfcovHe od
institucionalnog ponašanja, i štoviše, koje su bile izravno protiv rezultata dobivenih na institucionalnoj razini. To zna či da je isti pojedinac ili skupina pojedinaca sebi proturje čila kad je mislila na institucionalnoj razini u odnosu prema grupnoj razini, kad se ponašala, jednom kao čovjek koji usvaja društvene vrednote, a drugi put kao član grupe koji ih želi prim ijeniti u ponašanju grupe. U čemu je proturječnost i zašto dolazi do različitih i čak suprotnih rezultata na jednoj i drugoj razini ponašanja jed nog te istog čovjeka? Razlog leži svakako u samoj prirodi objektivne društvene dinamike, a ne jednostavno u nedo sljednosti pojedinaca ili momentanim iluzijama pod utjeca jem slučajnih faktora. Riječ je o tome da stavovi u institu cionalnim okvirima evoluiraju redovito veoma sporo, a tek u revolucionarnim uvjetima brzo. Kada je to mirno i rela tivno stabilno društvo, tada vrednote koje dolaze iz šire dru štvene sredine pokazuju stabilnost i onda kad pojedinac u interpersonalnim odnosima može imati iskustva što idu oštro protiv uvriježenih shvaćanja i normi ponašanja. Na grupnoj razini dinamika ponašanja izložena je mnogo dinamičnijem, aktivnijem, neposrednijem determinizmu, jer kod jedne gru pe u akciji postoji neposrednija i intenzivnija identifikacija između grupe kao cjeline i pojedinca s vlastitim težnjama i racionalnim razmišljanjima, postoji, nadme, mnogo veća lična uključenost (»Ego4nvolvement«), pa je interakcija između grupe i pojedinca u većoj m jeri izložena raznim oscilacijama i neposrednim situacijama. A to znači da pojedinac mnogo lakše projicira svoje želje i raspoloženja u grupu nego u društvo kao takvo. On burnije reagira na neispun javan je svojih želja i lakše otkriva svoje razočaranje u aspiracija ma. štoviše, on je sklon da grupu odmah optuži ako se nje gova čisto lična shvaćanja ne ispunjavaju: on se prema gru pi odnosi kao prema sebi sličnima. Nije li grupa spremna da ga sluša ili prati, tada je on mnogo spremniji da je na pusti i potraži drugo društvo. Riječ je, dakle, o jednom de terminizmu ponašanja koji je više situaciono uvjetovan i na pet u kraćim vremenskim serijama, a odvija se u brzim i kraćim vremenskim amplitudama i oscilacijama nego što je to slučaj u institucionalnom ponašanju. Samo je po sebi razumljivo da ne postoji neka čvrsta granica između institucionalne i grupne razine, te da može postojati lako prenošenje grupnog ponašanja na institucio nalnu razinu i, obra/tno, tem eljitije kontroliranje grupnog ponašanja sa strane institucionalnih načela i normi. Ali već 29
finjpnirj (faatodwngBfi&WHiitiidadtW iHniiiiu
a kojima sod jekije pojedinac omogućuje U ram a proturječja a ponašanja, а рцд ц tame i a гашииапјп stavova. Takve nac p i i lmjn*iMKli nmpi
vdili ako illU Stffrh lUVlkU
da na ljudsko ponašanje gledamo kao na nešto koherentno n svim om arijama аК one nas prisiljavaju da shvatimo dru štveni ittpnrm B im far> nešto što se na m fifite naftne ar tikulira n vremenu. pa tome i traži drukčiji narm određivanja prognoze. Naime, dugotrajnije sn prognoze mo guće сатао onda kad postoji veća i stabOnija usklađenost јттеЛп stavova na msnmoanalnoj i grupnoj razini, to jest u ошш uvjetima društvenog života gdje se ne osjeća đjeiovanje гл7пЛ1 pokreta koji postavljaju neke svoje ciljeve. Bnrfnrj da ti pokreti djeluju kao društve ni virovi, kao nešto što je najprije inđmdaalno i posebno, da bi se zatim generaharalo i zahvatilo svu površinu ili dubinu društvenog ži vota, to "ikad točno ne mamo do kakrih stvarnih promjena može doći u društvenom ponašanja nakon stanovitog vre mena, pod pretpostavkom, dakako, da je riječ o društva ko je se kreće i koje je relativno otvoreno za promjene. Pokušajmo sažeti neka iskustva o odnosu "“•*"*» i pri rode samog društva: 1. Sociologija raspolaže velikim brojem raznovrsnih me toda, ali njihova upotreba zavisi od toga kako shvaćamo ffi definiramo društvene pojave koje ispitujemo. 2. Tako će u poznatom spora иотн—frrf. čije je težište na pojedinca i njegovim јиДигкип osobinama, i realista, s težištem na društvenim strukturama i kolektivnoj psihologiji, prvi primjenjivali metode što dozvoljavaju da se bolje opiše i а м ј д и ono što je pojedinačno i tadvridnalirirano, a dragi metode koje sa bolje prilagođene masovmm, kolektivnim Ш uopćenim društvenim јрттјаташа 3. Postoje područja društvenog istraživanja gdje sn po jave istovremeno koli k lim e i individualne, oporni te i poje dinačne, pa se n izbora metoda м™*«* potreba da se pro dubijaje jedan i dragi vid istraživanja. Takva podiučja nabašmo gotovo u svšn područjima sociologije, a posebno a pockućpi sociologije kubure, svaki рш kad idem o neke op će odnose produbiti pomoću rndividnalnog ponašanja, jer pojedena svojim ponašanjem (na primjer »кпк Hfanari« • pohtiri, 2 stvaralačke Mćansti ■ kiihmf) imaju — ulogu, mjećući в гр п и ојц na društveni deterunaizaut S na kut-
lektivnom ili obratno, zahtijeva određene dijalektičke sposob nosti primjene metoda i tumačenja njihovih rezultata. 4. Sociološki realizam a i pozitivizam, nastoje struktuiurati, postvariti i objektivirati društvene pojave kako bi me đu njima pronašli uzročne ili determinirane odnose kao me đu stvarima, i u tom pogledu ugledaju se na prirodne zna nosti. Naprotiv, sociološki nominalizam ili psihologizam nastoji da društvene strukture pretvori u individualne od nose, da ih destruktuiira, subjektivira, da bi iza kolektivnih pojava pronašao individualne pokretače s njihovim psiho socijalnim osobinama. Oba postupka su neizbježna i oprav dana u društvenim istraživanjima, pod pretpostavkom da znamo što znači takav postupak i što želimo njime postići. Drugim riječima, svjesni smo da je predmet društvenog istraživanja uvijek određena konstrukcija samog istraživača, te da je on obavezan u svojim metodološkim raspravljanjim a i teorijskim tumačenjima upozoriti na značenje postupka. 5. Društveni se determinizam ne izražava podjednako na raznim društvenim razinama ili društvenim slojevima ili »du binama«, kao što bi rekao Gurvitch, i to jednostavno zato što zbir pojedinačnih ponašanja predstavlja uvijek više nego pro stu sumu, što u sebi sadrži grupni faktor, jedan novi X , i što se taj grupni faktor može i dalje komplicirati i na različite načine očitovati, bilo u grupnoj dinamici, bilo u raznim insti tucionaliziranim oblicima ponašanja ili mišljenja. Zato go vorimo o polideterminizmu društvenih pojava. 6. Polidetermiinizam društvenih pojava zavisi istovreme no od dvaju faktora: a) dijalektičkoj prirodi društvenih po java (odnosi Pojedinac — Društvo ili Ja — Mi) i b) metodo loškom pristupu ispitivanju društvenih pojava, s obzirom na razinu na kojoj ispitujemo ili mjerimo određenu pojavu. Tako se određeni determinizam može poništiti, idući od veli kih uzoraka prema malima ili od velikih serija prem a ma lim serijama, kad se velike skupine razbijaju na sastavne grupne komponente. To nam ujedno pokazuje da društveni determinizam ne smijemo izjednačiti s djelovanjem nekih objektivnih uzročnih zakona.
31
4. Tri razine sociološke analize: epistemološko-logička, strukturalno-historij ska i antropološko-ontološka Totalitet, takav kakav se pojavljuje u duhu kao misaona cjelina, proizvod je mislećeg mozga, koji sebi prisvaja svijet na jedim mogući način, na način koji se razlikuje od prisvajanja svijeta u umjet nosti, religiji, praktičkom duhu- Realni subjekt postoji, prije kao i poslije, u svojoj autonomnosti izvan duha, barem tako dugo dok duh ne djeluje spekula tivno, teorijski. Prema tome, i u teo rijskoj metodi je potrebno da subjekt, društvo, budu stalno prisutni u duhu kao premisa. Kani Marx, Prilog kritici političke ekonomije
Iako se u ponekom sociološkom udžbe niku ili u drugim znanostima može pročitati da se područje neke znanosti definira pomoću određenog predmeta i njemu odgovarajuće metode istraživanja, svaki sociolog koji se do nekle okušao u znanstvenom istraživanju prim ijetio je da je sam morao konstruirati, izgraditi, definirati, pojmovno raščlaniti svojpredmet istraživanja, a zatim se odlučiti za neku metodu, jednu ili vise, što mu je samo donekle odre đivao način kako je definirao svoj predmet. »Stajalište (znanstvenika) stvara predmet«, kaže poznati lingvist de Saussure. »To nisu realni odnosi među ,stvarima'«, kaže Max Weber, »koji stvaraju princip razgraničenja različitih znan stvenih područja, već pojmovni odnosi među problemima. Tek tamo gdje primjenjujemo novu metodu na nove proble me i gdje na taj način otkrivamo nove perspektive, rađa se i ^iova' znanost.«11 Nije li već student, kojemu je zadano da dzradi »nacrt istraživanja« nekog problema, morao prethodno pregledati razna mišljenja o tom problemu, odijeliti u tim mišljenjima ono što obuhvaća njegovo područje od onoga što će ostaviti ekonomisti, pravniku ili lingvisti, da raznolikost tih mišljenja pokuša uobličiti u neko koherentno poimanje samog pro blema, sa svim mogućim alternativnim stavovima koje može u sebi sadržavati, i izvršiti neku pojmovnu analizu tih mišlje11 Max Weber, Esej o teoriji znanosti, Pkm, Paziš, 1565, str. 146.
32
nj a, kako bd dh mogao povjeriti logičkom i eksperimentalnom provjeravanju? Nije li u tom postupku morao štošta što mu se činilo manje važno, ostavljati postrance, a povezivati ono što mu se čdndlo da ulazi u sam problem? Nije li već takva selekcija i klasifikacija određeni postupak konstrukcije pred meta što ga želi ispitati? Da li mu je predm et u tom slu čaju dan na sasvim izvanjski način ili mu ga je zadalo vla stito promišljanje gomile podataka s kojima se suočio? Ko liko je takva konstrukcija zavisna od proizvoljnosti njegova subjektivnog određivanja, a koliko od samog predmeta, od njegove objektivne prirode?12 S logičkog gledišta postavlja se zahtjev da istraživač mo ra uzeti u obzir sve faktore ali totalitet (sveukupnost) fakto ra koji utječu na ponašanje društvene grupe ili skupine po jedinaca, što pretpostavlja svestranu percepciju, ili uvid u sam predmet, ili društvenu situaciju koju se žeLi opisati, a ta je redovito samo aproksimativna, djelomična ili nategnuta kao zadovoljavajuća, kao što je to slučaj u Meartonovdm teo rijam a »srednjeg dometa«, gdje se nam jerno ostavljaju po strani faktori ili momenti koji prekoračuju okvir što ga je sebi zadao sam autor. Aid, ako i pretpostavimo da je istraži vač sposoban svestrano obuhvatiti društvenu situaciju i sve relevantne faktore, postavlja se odmah zahtjev, kao što ga ističe i K. Lewin, da u eksperimentalnom ili nekom drugom postupku vodi računa o »bitnim faktorima«! Tu se pojavlju je teškoća da već u postavljanju samog istraživačkog na crta odredi sam što je »bitno« a što »nebitno«, za ono što tek valja istražiti. Znamo da i u prirodnim znanostima, gdje su veze među pojavama redovito mnogo čvršće, a priklad nije za uopćavanje polazeći od određene pojave, utvrđivanje »bitnih faktora«, koje tek valja uvesti u nacrt istraživanja, često je stvar intuicije ili lutanja, pokušaja i pogrešaka. U slučaju društvenih znanosti to je još češći slučaj. Naime, istraživač će biti još mesposobniji da ih analizira prethodno 12 Kurt Levvin, pristaša precizno definiranog eksperimentalnog nacrta, sličnog eksperimentalnoj psihologiji, kaže: »Da bi eksperim entalno varirao ijednu pojaivu, ekspenimentator m ora razmišljati! o svfim bitnim faktorim a, čak i onda ako nije sposoban da ih analizira na zadovoljavajući način (!). Samo jedan teški propust ili pogrešni sud dovoljan je da upropasti eksperim ent. U socijalnom istraživanju eksperi menta tor m ora uzeti u Obzir faktore kao što su ličnost pojedinca, struktu ra grupe, ideologija (i1 kulturne vrijednosti, ekonomske faktore itd. Eksperim ent izvršen ina jednoj grupd oblik je socijalnog pothvata. Da bi uspio, kao svaki društveni pothvait, m ora obuhvatiti sve faktore koji mogu utjecati na situaci ju. Eksperim entiranje s grupama uključuje, dakle, prirodnu integraciju dru štvenih nauka i prisiljava čovjeka da sm atra sodijalnom stvarnošću sveukup nost faktora koji određuju život grupe.« — O tome opširnije u: R. Supek, Ispitivanje javnog mnijenja, poglavlje o nacrtu istraživanja, 3. izdanje, Liber, Zagreb, 1981.
3 — Zanat sociologa
33
»na zadovoljavajući način«, iako m u uvid u cjelinu ili tota litet predmeta ili situacije može ponekad više pomoći nego što je to slučaj i prirodnim znanostima, je r je uloga intui cija zbog složenosti samog uvida redovito mnogo veća. Značaj intuicije, odnosno uvida u cjelinu situacije ili pro blema ne znači oslanjanje isključivo na neku »globalnu ne posrednu percepciju« situacije, već je ona uvelike uvjetova na prethodnim znanstvenim iskustvom u raznovrsnim istra živanjima. Naime, uvid u bitno nije, kao u prirodnim znano stima, dan isključivo ili pretežno pomoću progresivnog spo znavanja predm eta pomoću induktivno-deduktivne metode, gdje se početna heterogenost podataka postupno sistem ati zira i generalizira oko nekih bitnih odnosa. U društvenim znanostima napreduje se m anje sistematično, više diskonti nuirano, kad je u pitanju znanstvena indukcija i generaliza cija dobivenih rezultata, i više heterogeno, kad je u pitanju sinteza raznovrsnih spoznaja, dobivenih različitim postupci ma i u raznovrsnim spoznajnim okvirima. 0 tome ćemo u daljnjim razm atranjim a moći reći nešto više. Opisati ili raščlaniti neko društveno ponašanje ili situa ciju, neku ustanovu ili organizaciju može izgledati na prvi pogled jednostavno, jer su ljudi, baveći se njim a svakodnev no, stvorili odgovarajuće riječi i pojmove. Neke znanosti, et nografija na prim jer, te bezbrojne monografije o selu i seo skom inventaru, raznovrsni »atlasi narodne m aterijalne kul ture« zadržavaju se na toj razini opisivanja, iako je teško tvrditi da li su takve obične datosti dobile već i obilježje znanstvene činjenice ako pretpostavim o da datost postaje znanstvena činjenica tek kad je uklopljena u teoriju, u niz pojmovnih veza i određenja koja joj tek daju smisao. Zato je Durkheim upozoravao da se u soaiologiji ne mogu vršiti korisne apstrakcije polazeći od »vulgarnih pojmova«, onih iz svakodnevnog govora, od »pretpojmova« (Bacon), je r nji hova operacionalizacija može dovesti do teških zabluda.13 »Potrebno je«, kaže Durfkhedm, »da se sociolog bdio ni časiu ikad urtvr Pr0(lim©t S'tojih istraživanja, bilo u toku svojih dokazivanja, odlučno suzdrzi od onih pojmova što su stvoreni izvan znanosti i za potrebe koje nemaju •hista znanstvenoga. _ Mora se osloboditi lažnih očitosti što vladaju vulgarnim duhom, odbaciti jednom zauvijek jaram em pirijskih kategorija Iko je su zbog dugog p riv ik a v a la često puta tiranske. Ipak, ako je ponekad prida , bude svjestan koliko su male vrijednosti, da ih DuTilchSm oaj-Ui Vv oktrini 01111 ulQgu kaje nisu dostojne« (Emile af sociološkog metoda, str. 44). Ovaj stav, koji Odbacuje lof . . '. t e h n o l o g i j u neposrednih datosti ili filozofiju »zdravog гаг_г1г.ст,-' 1 korijen u tradicionalnom empirizmu, zauzimaju danas spoznajne teorije, je r sm atraju da njihova opera znanstvena istraživanja. Operacionalizacija mo ra započeti od teorijskii defimluraimh pojmova, kao sito je to pokazaila teorij-
34
Veoma je lako pokazati da »teorija vlada eksperimental nim radom od početne zamisli do posljednjih laboratorijskih manipulacija« (K. Popper), ili da »bez teorije nije moguće podesiti ni jedan instrum ent, niti tumačiti bilo koje čitanje« (P. Duhem), kako u prirodnim tako još više u društvenim znanostima. Radi ilustracije poslužit će nam klasični prim jer iz industrijske sociologije ili psihologije, koje su najdalje otišle u kontroliranom eksperim entiranju ljudskim grupama. Riječ je o trim a etapama kroz koje je prošlo ispitivanje ljud ske proizvodnosti u neposrednim radnim odnosima na rad nim mjestima: a) tajlorizam ili znanstvena organizacija rada, b) doktrina o ljudskim odnosima i c) strukturalna teorija radne organizacije.14 Sve tri spomenute teorije postavile su sebi isti cilj: ispiti vanje efikasnosti ljudskog rada. I predmet istraživanja im je isti: industrijska proizvodna organizacija. Međutim, pošle su od drukčijih teorijskih pretpostavku Susrele su se s istim datostima, ali su ih stavile u jedan drukčiji pojmovni okvir i dale im time drukčije značenje, što znači da se struktura činjenica na kojima se osnivalo njihovo istraživanje izmije nila. Kako? Pogledajmo! a) Frederick Winslow Taylor se oslonio na Smithovu teoriju da m anufakturna ili tehnička podjela rada povećava efikasnost ljudskog rada. (Poznati Smithov prim jer s proiz vodnjom igala, gdje su radnici prešavši od individualnog ra da na m anufakturnu podjelu povećali proizvodnju igala za 240 puta.) Teorijsika pretpostavka m anufakturne podjele rada jest da valja ljudski rad sagledati u cjelini, kao strukturu svih radnih operacija u jednoj radionici, a ne kao individual nu vještinu, kao zanat. Zanat valja kod pojedinca razbiti, kako bi ga se lakše integriralo u krug kolektivnih operacija, a ove se nastoji raspodijeliti tako da ih pojedinac zbog nji hove jednostavnosti može što brže izvršavati u ritm u strogo prilagođenom ritm u ostalih radnika ili cjeline. Radne ope racije se nastoji standardizirati, radna m jesta što bolje ra ska fizika, još uvijek nedostižan uzor svim pozitiv istima. TaJko C. G. Hempel upozorava da »operacionailne deflkric&je« ne valja praviti na Štetu teorijskih zahtjeva, kao da se stvaranje znanstvenih pojmova može odijeliti od teorijske razrade. »Formulacija znanstvenih sistema snabdjevenih teorijskom jasnoćom je ona koja utječe na znanstveni napredak: takve formuladije zahtijevaju teo rijsku intervenciju čiji empiriistićkn iU operacionalni imperativ o empirističkom značaju . . . ne bi se sam m om o održati* (Carl Gustav Hempel, Fundamentals of Concept Formation in the Empirical Sciences, University of Chicago Press, Chicago and London, 1952, str. 47). 14 Potanku analizu ovog problema vidi u: Rudi Supek, Participacija, radnička kontrola i samoupravljanje. Naprijed, Zagreb, 1974, poglavlje »Organi zacija ikao posrednik između pojedinca i društva«, str. 144—171.
35
sporediti, alat najbolje prilagoditi rukovanju čovjeka. Sve je to predm et istraživanja »znanstvene organizacije rada«. Ali ne samo to. Na prvi pogled može izgledati da eksperim ental no istraživanje spomenutih faktora olakšava ljudski rad, što doista i može biti slučaj. Međutim, Taylor polazi od p ret postavke da je radnik »lijenčina«, pa valja povećati radne norme (izrada određenog broja komada -ili vršenje određenog broja radnih operacija u danom vremenu) za 60 posto iznad postojećih, jer to odgovara najboljim radnicima, atletam a rada. Za to je potreban pritisak, dakle, povećanje radne disci pline, vanjske prinude pomoću nadglednika, ali i porast unu trašnje lične motivacije povećanjem plaća (plaćanje po ko madu). Unutar ovoga teorijskog okvira — m anufakturna po djela rada, radianička ili strukturalna podjela radnih ope racija, standardizacija radnih operacija, radna disciplina, au toritarno rukovođenje ili nadgledanje rada, m aterijalna indi vidualna motivacija — Taylor je varirao sve moguće faktore ili momente koji mogu utjecati na povećanje efikasnosti ra da ili na proizvodnost rada. Njegova je teorija strukturalna ili kolektivistička s obzirom na ispitivanje radnih operacija i proizvodnog procesa, ali je individualistička s obzirom na motivaciju u radu pojedinog radnika, s obzirom na sredstva njegove stimulacije. Znamo da ovakva teorija i njezina prak tička prim jena daje dobre rezultate u autoritarnim režimi ma tako dugo dok se radnici ne usprotive takvom obliku radne organizacije, što je u kapitalističkim zemljama češće nego u nekim socijalističkim zemljama. b) Kao reakcija na teorijsku i praktičku koncepciju tajlorizma pojavila se »teorija o ljudskim odnosima«. Ona je nastala kao nastavak eksperimentalnog ispitivanja i provje ravanja »znanstvene organizacije rada«. Harvardska škola s Eltonom М ауот i Mičigenska škola sa K urtom Lewinom ot krili su da je Taylor zanemario bitni faktor u radnim odno sima i proizvodnom ponašanja radnika — grupnu solidarnost. Elton Мауо je u poznatim eksperim entima u Hawthornu pri mijetio da svi vanjski faktori (osvjetljenje, zračenje, ritam, radne pauze, nadzor, itd.) i svi unutrašnji faktori (vještina, motivacija) sami ili kombinirani ne daju stabilni rezultat, već variraju prema nekoj unutrašnjoj logici, za koju je utvrdio da odgovara grupnom konform izm u — poštivanju one norme koju je sebi odredila grupa, čiji je pojedini rad nik član, i koji tu normu poštuje i onda kad je izvan grupe i izoliran od nje. To je značilo da se efikasnost u radu ne može povećati jednostavno variranjem svih onih faktora ko 36
je je ispitivao Taylor, ako se oni primijene na pojedinačnog radnika, već je za njihovo uspješno djelovanje potrebno posredovanje pomoću društvene grupe, a koja sama određu je granice ili plafon do kojih će iti utjecaji biti efikasni. Naime, ti isti utjecaji primijenjeni na ljudsku grupu, to jest na radni kolektiv, mogu im ati relativno slab utjecaj, a pri mijenjen na neku drugu grupu, taj utjecaj može biti relativ no jak. Posredovanje grupom djeluje na varijabilnost tako osjetljivo da ponekad može sasvim poništiti neke druge po zitivne utjecaje. Ukratko, rezultati istraživanja Harvardske i Mičigenske škole pokazali su da u probleme proizvodnosti rada valja uvesti novi faktor, faktor društvene grupe, jer se pojedinac ponaša kao član određene grupe, bila ona pri sutna ili odsutna. Želimo li, dakle, povećati proizvodnost u radu, potrebno je utjecati na cijelu grupu i dovesti njezinu radnu motivaciju na jednu višu razinu. Djelovanje pojedinih stimulansa — nagrada ili kazna — može biti samo momentano, a ne trajno. U /teorijskom pogledu to znači da je po trebno brinuti se ne samo o strukturi radnih operacija, već i o strukturi ljudske grupe ili radnog kolektiva. Nema sum nje da su pojedine činjenice, kao što su radne operacije, radine pauze, novčane nagrade i tako dalje, dobile sada novo značenje, jer su bile stavljene u novi teorijski okvir kojim je dominirao faktor »samonormiranje ljudske grupe«. Posljedica ovog otkrića bila je posebna pažnja prema odnosima pojedinaca u radnom kolektivu, jer je bilo očito da o tim odnosima ovisi proizvodnost rada. Ti su odnosi si stematski ispitivani s obzirom na radni režim — autoritarni, liberarlni ili demokratski — s obziirom na načine rukovo đenja ljudima. Razvile su se posebne tehnike za dem okrat ske i pozitivne međuljudske odnose, a u igru je uveden sam hijerarhijski sistem nadzora i izvršavanja radnih operacija, što se ranije zanemarivalo, čovjeka se počinje prom atrati kao »biće zajednice«, pa je tako i istaknuti industrijalac ka pitalist, Henry Ford, mogao reći: »Uloga tvornice je dvojaka; da proizvodi korisna dobra i da ostvari ljudsku zajednicu.« c) Međutim, koliko god su ta otkrića oduševila huma nistički raspoložene organizatore proizvodnje, veoma su brzo postala izvorom razočaranja. Na »doktrinu o ljudskim odno sima« pala je ne sasvim opravdana sjena, jer ona nesumnjivo sadrži zdravo shvaćanje o boljoj organizaciji proizvodnje. Uzrok toj sjeni bio je veoma realistički prigovor, naime, da se zanemarila klasna struktura poduzeća, d ne vodeći računa o njoj pokušalo utopistički zavesti demokraciju na osnovi 37
čistog uvjeravanja ljudi, uključenih u hijerarhijske odnose, o potrebi dem okratskog ponašanja. Kao što je rana je ekspe rim entalno provjeravanje tajlorđzma dovelo do otkrića grup nog faktora, tako je sada praktička prim jena »doktrine o ljudskim odnosima« pokazala da je bio zanem aren faktor koji u praksi, u samoj zbilji proizvodnih odnosa, ima veoma važnu ulogu: klasna hijerarhijska struktura poduzeća. Dogo dilo se da su se pojedinci, naročito nadglednici, pošto su prošli trening i usvojili dem okratsko ponašanje i vrativši se natrag u radionicu, ponovno počeli ponašati »nedemokrat ski«, u skladu sa ranijim hijerarhijskim navikama. Tako je došlo do nove spoznaje o tome kako je nemoguće m ijenjati »uloge« i njim a odgovarajuće ponašanje, ako se ne izmijeni sama struktura organizacije u pogledu autoritarnih i h ijerar hijskih odnosa, zapravo odnosa moći. Kao što je ranije valjalo mehanicistički karakter tajlorizma m ijenjati u ime više organske teorije ljudskih grupa, tako je sada valjalo korigirati organicističko shvaćanje rad nih grupnih odnosa pomoću strukturalne teorije o klasnoj ili hijerarhijskoj podjeli moći u poduzeću. U tom su kontek stu strukturalisti (Bendix, Herzberg, Chinoy, W arner, W. Whyte, Simon, M arsh i drugi) upozorili da u proizvodnoj or ganizaciji postoji temeljno p roturječje ili sukob između for malne (poslodavačke) i neformalne (radničke) organizacije. Taj sukob počiva na odnosima moći, pa se istraživanje struk ture moći postavilo kao jedan od hitnih zadataka sociologije rada. Sukob je valjalo prihvatiti kao činjenicu, ali kao činje nicu koja remeti oiljeve racionalne, funkcionalne i efikasne organizacije i ukloniti ga iz organizacije. Kako? Naravno da su se oko tog pitanja podijelila m išljenja pojedinih teoreti čara, unatoč njihovoj suglasnosti da sukobi postoje i da ih valja odstraniti. Podijelili su se već po uhodanoj diferencija ciji među ljudima društveno angažiranima na određenom važnom i složenom poslu kao što je proizvodnja, to jest na umjerene, koji su predlagali »društveni mir« među poslodav cima i radnicima i radikalne koji su tražili demokratizaciju poduzeća u duhu industrijske demokracije. Mogli bismo reći da nam razvoj ovih triju teorija po kazuje induktivni postupak sasvim analogan postupku u pri rodnim znanostima. N ajprije početno grupiranje poznatih činjenica u određenu teoriju; zatim otkriće novih činjenica u toku eksperim entiranja ili praktičke prim jene postojeće teorije; otkriće nove činjenice dovodi do prestrukturiranja ranije poznatih, tako da to prestrukturiranje znači ujedno 38
proširenje postojećega teorijskog okvira i'li (izmjenu znače nja postojećih činjenica, već rainiije poznatih, jer se sada stavljaju u novii teorijski okvir, osvjetljavaju iz nove per spektive, stavljaju u nove (kvalitativne odnose; kvantitativ no, zbog proširenja i kvalitativno, zbog uvođenja novog zna čenja, prestrukturiranje dovodi do nove koherentnije teori je; i, konačno, nova teorija usm jeruje društvenu praksu u novom smjeru, koncentrira pažnju na neke nove odnose, stavlja u prvi plan ljudske akcije neke zanemarene oblike društvenih odnosa. Teorija se i praksa u društvenim istraži vanjima usko uvjetuju, a prethodno odiređeni cilj dobiva na punoći ii obogaćenju vlastita smisla. Stiče se dojam da je napredovanje teorije osposobilo i sociologe i druge prakti čare da postanu svjesniji, racionalniji, subjektivno osposo bljenijim za društvenu akciju. I u tom pogledu nema bitne razlike između znanstvene spoznaje u prirodnim
upravo danoj teoriji, čija je važnost u skladu s postavljenom teorijom. Razumije se da te teorije nisu izmišljotine već ra cionalne tvorevine cum fundam ento in re. Opisane teorije bez sum nje proturječe jedna drugoj, ali p roturječe li one i samoj zbilji iz koje su izvučene? Jesu li one sasvim rela tivne u odnosu prem a zbilji, prem a datostim a na kojim a se osnivaju? Jesu И jednakovrijedne, to jest podjednako isti nite i pogrešne u odnosu prem a »istini samog predmeta«? Da li taj njihov čisto relativistički karakter proizlazi iz či njenice, koja je osnova razm išljanja Маха Webera, da za vrijeme dok »promatramo izolirano pojedinačni predm et — na prim jer, jedan čin konkretne razm jene — nikako se ne um anjuje po intenzitetu apsolutna beskonačnost ove različi tosti, čim pokušamo ozbiljno opisati na iscrpni način njezi nu pojedinačnost u sveukupnosti (totalitetu) individualnih elemenata, i to itim više ako želimo zahvatiti njezinu kauzal nu uvjetovanost. Temelj svake misaone spoznaje beskonačne zbilje sa strane konačnoga ljudskog duha je, dosljedno, ova implicitna pretpostavka: samo jedan ograničeni fragment zbilje može svaki put činiti predm et znanstvenog obuhvata (Erfassung) i samo on je ,bitan', u smislu da zaslužuje da bude spoznat« (Esej o teoriji znanosti). Ako (teorijski zahva ćamo predmet, to jest ako vršimo izbor pojedinih crta iz jed noga mnoštva koje predstavlja »apsolutnu beskonačnost raz nolikosti«, u duhu neokantovskog stava o »beskonačnoj hete rogenosti« društvene i historijske zbilje, tada sam pojam beskonačnosti sugerira sasvim proizvoljnu konstrukciju sa strane spoznavajućeg subjekta. I tako ostajem o zatvoreni u spoznajni relativizam koji nužno isključuje znanstvenu spo znaju na osnovi samih strukturalnih svojstava predm eta koji proučavamo. No i sam Weber ne želi ostati zarobljen takvom relativnošću, pa upozorava da se neke veze u tom sklopu mogu redovito ponavljati, što nam dozvoljava da govorimo 0 »zakonskim vezama«, a ne o pukoj slučajnosti. Zato u sva koj teoriji nužno nalazimo neke »zakonitosti« ili »faktore«, koji za Webera im aju samo hipotetički karakter, je r ne mo žemo znati da li će se ponoviti i u nekom drugom sklopu 1 u nekoj drugoj historijskoj situaciji, a od kojih svaka ima svoj specifični ili jedinstveni karakter. 2. Iako nećemo potpuno usvojiti Weberovu pretpostav ku o »apsolutnoj beskonačnosti (društvene) raznolikosti«, možemo prihvatiti da je znanstveni obuhvat, u predmetnom, a naročito u metodičkom pogledu, uvijek fragmentaran, iako u svojim daljnjim postupcima teži totalnom obuhvatu. Isto 40
ćemo tako prihvatiti da je teorija određena konstrukcija na osnovi izvršenog izbora među »činjenicama«, ali uz ograni čenje da je taj izbor izvršen na osnovi nekih veza koje nam se nameću izvana kao česte, redovite ili »zakonske«. 0 ta kvim vezama govore nam sve tri teorije koje smo opisali. Međutim, još uvijek ne znamo do koje mjere su te veze ili »zakoni«, ako je cijela smislena cjelina takve teorije na ša konstrukcija ili »istina« o predmetu, »istina« u smislu adequatio rei et intelectu. Prema navedenom Weberovom stavu moglo bi se zaključiti da je uloga subjekta kao gradi telja teorije odlučujuća. Međutim, kao suprotnost takvom gledanju možemo navesti strukturalističke* shvaćanje Cl. Levi-Straussa, prema kojem je »objektivna« struktura samog predmeta kao data adekvatna našoj spoznaji, jer je sama struktura predm eta posljedica djelovanja onih kategorija koje su sadržane u subjektu, shvaćenom kao kolektivnom i nesvjesnom subjektu, to jest jedna vrsta transcendentalne spoznaje u Kantovom smislu, bez transcendentalnog pred meta, to jest bez »predmeta za sebe«, i to jednostavno zato što je društvena struktura posljedica stvaralačkog čina samih ljudi, samih subjekata, pa dosljedno nosi osobine ljudskoga duha. Spoznaja je u ovom slučaju »otkrivanje« onoga što je već duh apriorno unio u sam predmet, otkrivanje u smislu više fenomenološkom kao neko »zrenje suštine«, a ne proiz voljna konstrukcija predm eta koja se može m ijenjati od jedne situacije do druge. Spoznaja je definitivna, kao i u pri rodnim znanostima, a ne relativna i podložna promjeni spo znajne perspektive. Ovdje smo suočeni sa starim sporom između empirizma, odnosno realizma i racionalizma, s problemom je li pred met spoznaje proizašao iz neposrednog iskustva dli iz subjek tivne konstrukcije na osnovi nekih kategorija što prethode svakome iskustvu. Doduše, s tom razlikom što u ovom slu čaju racionalizam strukturalista izgleda strogo empirijski, izvučen iz iskustva, iz dodira s predmetom već strukturira nim u zbilji, u objektivnom svijetu. Naprotiv, racionalizam relativista ili, točnije, historicista izgleda strogo subjektivistički, njegov je predm et konstrukcija dobivena djelovanjem subjekta na predm etim a zbilje i zato je u određenoj mjeri proizvoljan. Spoznajni postupak, sama metoda, garantira strukturalistim a da će doći do »istine«, dok historijskim relativistima to ne garantira. Da bi se vinuli do »istine«, posljednji m oraju proći mnoga posredovanja, dugotrajniji spoznajni proces. Prvi se kreću u oblasti veće intelektualne 41
sigurnosti, dok drage prati nesigurnost i sumnja. P ra sma traju da jednim udarcem, ako je tem eljit, završavaju svoj posao, dragi su osuđeni na stalne revizije vlastitoga spoznaj nog postupka. No za utjehu možemo reci da napon suvre mene spoznajne teorije i znanstvene filozofije idu za lim da izbjegnu oba ova ekstremna gledišta: da znanstvenu spoznaj u odrede kao progresivno napredovanje u stalnoj interak ciji između spoznajnog subjekta i zbilje, u kojoj sam subjekt djeluje na predm et otkrivajući i mijenjajući njegovu struk turu, a sam predmet, otkrivajući se subjektu, djeluje na nje gov spoznajni aparat, njegove kategorije spoznavanja. Naravno da ta konstatacija vrijedi sam o onda kad su predmet — društvena zbilja i spoznajni subjekt, sam čovjek, zamišljeni kao dani, dovršeni, konačni i neprom jenljivi. To je slučaj u pogledu spoznaje u prirodnim znanostima, daka ko u epistemološkom pogledu i s nekim ograničenjima. No sasvim je drukčija situacija kad se predmet ili odnos objekt— subjekt, odnosno sama društvena zbilja mijenja, kad je ona izložena dubokim povijesnim promjenama, kad se u njoj pojavljuju sasvim nove i nepredvidive situacije, kad je ona u svojem trajanju nalik na »apsolutnu beskonačnost razlicitosti«, i kad se ne mijenja samo društvo, već se m ijenja i sam čovjek, njegov način spoznaje, njegova kategorijalna apa ratura koja mu služi za spoznaju svijeta. Ovim pitanjem р го diremo do novog sloja u spoznaju društva, koji ćemo pri bližno nazvati »strakturalnobstorijskim «. 3. S gledišta čistog empirizma i radikalnog relativizma mogli bismo zaključiti da su sve tri teorije jednako daleke od istine, da se one razlikuju samo po tome što svaka na fragmentaran način upozorava na neke drage vidove društve ne situacije, pa stoga predstavlja posebnu sm islenu cjebra. Dakako, za neku od njih mogli bism o tvrditi da je obuhvatnija, da je bolje sagledala neke stalne veze i da je, prema tome, »bliža istini«. Ali, zapravo, sve one međusobno, pa i neke nove koje ćemo s vremenom stvoriti, ne тпагр neki stalm napredak u spoznavanju u sm islu one induktivno-dedukttvne logike kojom se služe prirodne znanosti. Ako se, međutim, posljednja ne maže prim ijeniti, nalazimo se u si tuaciji potpunog pozitivističkog relativizma koji ukida onto lošku razliku između »realnoga« i »fenomenalnoga«.**
42
Ne mislimo da su navedene tri teorije jednostavno teo rijske konstrukcije na osnovi različito organiziranog ili po vezanog osjetilnog materijala. Naprotiv, smatramo da one nešto doista govore o prirodi ili strukturi predm eta koji ispi tuju, i da idući od jedne do druge, uklanjamo neke pogreške ili zablude u spoznavanju, a otkrivamo neke nove vidove, čije otkriće dugujemo podjednako pogrešnoj prethodnoj teo riji kao i ispravni joj novoj teoriji. Napredovanje u spozna vanju doista postoji, iako ono još ne mora značiti da smo potpuno zahvatili samu »zbilju«, samu bit stvari, da smo je potpuno iscrpli, te da nam ništa nije promaklo ili ostalo sa strane. Na prim jer, tajlorizam je pošao od sociologističkog nače la, to jest da organizaciju rada valja sagledati kao nedjeljivu cjelinu kojoj pojedinac mora biti podređen. To je bio na predak prema shvaćanju svojstvenom ranijoj manufakturi prema kojoj je radionica samo agregat različitih zanata što su se našli na istom m jestu da bi proizveli iste proizvode. Ali istovremeno je tajlorizam prom atrao radnika u pogledu njegova radna učinka ii motivacija sasvim individualistički, kao izoliranog pojedinca, što je odgovaralo kapitalističko-liberalističkim shvaćanjima o konkurenciji na tržištu radne snage. Tajlorizam se pojavljuje u fazi kad tržište radne sna ge već raspolaže viškom radne snage. Nasuprot tajlorizmu doktrina o ljudskim odnosima jav lja se s otkrićem novog faktora — radnika kao člana radne grupe, radnika kao društvenog bića koje svoje ponašanje spontano usklađuje s ponašanjem grupe. Sada postaje jasno da nije samo tehnička organizacija proizvodnje jedna cjelina, već da je to i sama radna snaga. Mehaničkoj ili tehničkoj cjelini sada se suprotstavlja organska ili društvena cjelina živih ljudi. Jedna, međutim, predstavlja formalnu stranu or ganizacije, dok druga ostaje neformalna, pa njezini teoretizamjećujemo na zastaru, na određenom m jestu, neku tam nu m rlju ili svije tao «kmg. Posljedica je ove tvrdnje da ije razlikovanje, toliko drago svim on tološkim filozofijama između »realnog' svijeta i »prividnog’ svijeta, Lišeno smisla. Realno i prividno razlikuju ise jedno od drugoga kao ,dva rezultata koja su eksperimentalno dobiveni oi različitim uvjetim a' (Franak). »To bi, u vezi s navedenim teorijam a o radnoj organizaciji, značilo da razlika između navedenih teorija proizlazi samo iz toga što su zasnovane na eksperimentalno različitim podacima. iNe može se govoriti o nekom napredovanju od »privid noga« prema »realnome« ikad se dde od jedne do druge. Međutim, Canguiihem se ne slaze s ovim stavom neopozitivista i poziva se na m išljenje (fizičara Маха rlamoka koji odbacuje senzualdzam, jedinu realnost naših osjeta, je r se tada ne hi moglo govoriti o »aluzijama naših osjetili a«. Planck ističe da pozitivizam Postojanje i jednostavnu mogućnost jedne fiziike nezavisne od iodividuaflnosti znanstvenika« (Uvod u fiziku), dok za fizičara ne može biti moguće znanosti bez postojanja realnog svijeta, ali o kojemu ne možemo imati neposrednu spoznaju (M itier de socioiogue, str. 336—339).
43
čari sm atraju da je ta razlika izvor niza teškoća koje bi va ljalo prevladati tako da se neform alna ljudska organizacija integrira u formalnu tehničko-proizvodnu organizaciju. U tom su pogledu vršeni razni praktički eksperim enti. Pretpostav ka je bila da za povećanje proizvodnje ili za ipovoljno odvija nje proizvodnog procesa nije dovoljno razm išljati samo o individualnoj motivaciji već je potrebno uvesti kolektivnu motivaciju. Nema sumnje da je otkriće »grupnog faktora«, kao izraza društvene prirode čovjeka i kolektivne motivacije, kao regulacije individualne motivacije, značilo napredak u spoznaji proizvodnih odnosa i u »znanstvenoj organizaciji rada«. Nova je teorija poslužila korigiranju pogrešaka i za bluda stare teorije. Stara teorija je ostala »istinita« u okvi ru svojih pretpostavki, pa su se neki autoritarni tvornički režimi i dalje nastojali njome rukovoditi, kao što znamo i u Sovjetskom Savezu, ali je ona izgubila tu »istinitost« i poka zala se pogrešnom i lažnom, kad su je usporedili s novom »teorijom o ljudskim odnosima«. Isto možemo tvrditi i za strukturalnu teoriju, koja odno se formalne i neformalne organizacije stavlja u realni okvir klasnih odnosa i sukoba, i u središte znanstvenog ispitivanja stavlja kategoriju moći, koju je tajlorizam zanemario zbog sasvim tehnokratskog pristupa, a teorija ljudskih odnosa zbog utopističkog humanizma. Time se je ispitivanje radne organizacije još više približilo »realnosti«, ali je ujedno sav znanstveni stav tajlorizma ii doktrine o ljudskim odnosima relativiralo u odnosu prem a grupnim odnosima moći: znan stvena spoznaja više nije mogla tvrditi da je neutralna u pogledu interesa ili moći jedne ili druge grupe u sukobu, štoviše, moglo se tvrditi da pokušaj znanstvenog »objektivizma« u jednom ili drugom slučaju služi prikrivanju ili svjesnoj ili nesvjesnoj m istifikadji stvarnih odnosa. Dru štvena praksa, koja se u pozitivističkoj verifikaciji pojavljuje na kraju, sada se nam etnula kao kriterij u samom pristupu proučavanju. Time smo dotakli strukturalno-historijsku ra zinu ispitivanja, o kojoj treba nešto reći. * * * Kad smo uspoređivali navedene tri teorije o proizvod nim ljudskim odnosima s obzirom na efikasnost proizvodnje, svaka nam se činila točna dli »istinita« u onom trenutku kad se pojavljuje, štoviše, ako logički ispitujem o njihovu mutrašnju logiku, povezivanje osnovnih stavova i njihovo 44
praktičko-esperimentalno provjeravanje, ne možemo joj pri govoriti. Kad to ne bi bilo, zar bi one mogle postati predmet širokog znanstvenog pokreta proučavanja »znanstvene organi zacije rada«? Da bismo utvrdili njihovu »pogrešnost«, valjalo je izmijeniti neke početne premise, neke teorijske pretpo stavke, same okvire mišljenja. Bilo je potrebno postaviti se na viši plan kritike: analizirati njihove teorijske pretpostav ke unutar šireg okvira, o ikojem teorija ne govori, a koji je društvena situacija sa svojim ciljevima i odnosima, u kojoj se pojavljuje i ova Taylorova ili druga teorija. Dakle, mi pronalazimo pogrešku zauzimajući stajalište koje nadilazi njihovu vlastitu »logiku«, njihove vlastite teorijske pretpo stavke, jer se vraćamo početnoj situaciji iz koje izvlačimo teorijske pretpostavke. Na prim jer, mogli bismo samo formalno prigovoriti da tajlorizam uzima radnika kao individualnu radnu snagu, a ne kao ljudski kolektiv, kao neki integrirani organizam, koji uvjetuje i nameće stavove svakom pojedincu. Sada možemo reći da Taylor tako postupa, jer se implicitno rukovodi liberalno-kapitalištičkom postavkom prema kojoj se radnik kao prodavač radne snage nalazi sam na tržištu i sam stupa u radni odnos s poslodavcem, a tek ovaj ga stavlja u kolektiv nu situaciju, koju je sam odredio prem a vlastitim kriteriji ma, naime kao niz radnih m jesta unutar lanca proizvodnih operacija, ali gdje radnik ostaje podređen, jednom tehno loškom i ekonomskom mehanizmu eksploatacije njegove rad ne snage ne kao pojedinac, već kao radna snaga. Posloda vac je zahvalan Tayloru što ga je upozorio da će radnik biti »poslušniji« ako mu se oduzme zanat, koji ionako niče mu ne služi, i ako ga se podredi logici podjele radnih ope racija koja polazi od cjeline radionice, a ne od njega i nje gova zanata. Zahvalnost poslodavca je to veća što je Taylor dokazao dvije stvari: prvo, što se na taj način povećava proizvodnost, efikasnost ljudskog rada, i, drugo, što je rad nik sklon »ljenčarenju«, pa da osjetno povećanje radnih normi u skladu s kolektivnim ritmom jako povećava proiz vodnost ljudskoga rada. Taylor je upozorio i na to da za neke poslove radnik »mora biti glup kao vol«, a za neke druge valja ga jednostavno izbaaitii s posla i uzeti drugog radnika, jer je izvor tržišta radne snage neiscrpan. »Ali vi se ponašate kao poslodavac—kapitalist, koji želi iscijediti iz radnika što više rada za što manju nadnicu«, prigovorit će netko Tayloru. »Oprostite, to nije moj problem. Moj je za datak bio da utvrdim uvjete proizvodnje koji daju najveći 45
učinak, i čini mi se da sam u tome uspio, a za ovo što vi zovete kapitalizam i eksploatacija radnika neka se brinu dru gi ljudi«, odgovorio bd Taylor i ne samo Taylor već i mnogi drugi koji ovako odgovaraju svakodnevno kad tvrde da ci ljevi nekog ispitivanja nemaju nikakve veze s logikom sa mog istraživanja i s teorijskim premisama na kojima po čiva takvo istraživanje. Ovdje bi nam Elton Мауо prigovorio da smo u svojoj kritici ponešto pretjerali, jer su on ili Kurt Lewin eksperi mentalno dokazali da je Taylor zanemario, odnosno da nije bio sposoban otknti »grupni faktor X«, koji osim svih onih. faktora koje je već otkrio Taylor, regulira ponašanje radnika u proizvodnji, i da, dosljedno, svatko tko se bavi proizvod njom i efikasnošću rada mora o tome voditi računa. Riječ je o znanstvenom otkriću na osnovi provjeravanja prethodnih varijabila koje je označio Taylor, otkriću kao što je bilo i Michelsonovo otkriće o širenju brzine svjetlosti (svjetlost se urijek širi konstantnom brzinom), koje traži da se neke prethodne teorijske pretpostavke izmijene i uvede drukčiji način izvođenja znanstvenih zakona. »Dogodilo se samo to i ništa riše«, rekao bi Elton Мауо i mnogi drugi pozitivisti, kojima se čini da uvođenje nekih klasnih i ideoloških mo tiva prelazi granice strogo znanstvenog razmišljanja. Je li doista tako? Tavlor je točno znao da se radni učinak obračunava radnim vremenom, da je proizvodnost to veća što je poje dini radnik proizveo više proizvoda u jedinici radnog vre mena, a njemu to isto vrijeme služi kao osnova za obraču navanje nadnice. Ako za istu nadnicu radnik proizvede vise proizvoda ili robe, jasno je da višak vrijednosti u obliku profita odlazi u džep poslodavca. Logika kojom Taylor pro vodi podjelu radnih operacija i mjeri vrijeme potrebno za svaku od njih potpuno je identična s logikom, odnosno s ma tematikom kojom se mjeri proizvedena vrijednost ili profit. Ne postoje dvije različite logike i dva različita računa. Je dan i drugi račun je strogo racionalan i opravdan s obzirom na postavljeni cilj. Da li otkriće »grupnog faktora« mijenja taj račun? Nikako. Ono samo potvrđuje da u obračunu indi vidualnog radnika valja poći od prosječnog radnog učinka, a ne od strogo individualnoga, kakvim su se služili zanatlije. Otkriće »grupnog faktora« utječe prvenstveno na organiza ciju međuljudskih odnosa, kako je, uostalom, i sama ta teorija definirala, a ne na obračunavanj e i logiku eksploatacije rad ne snage. Istina je da smo ovom teorijom uveli dva nova 46
momenta koji kao kritika sistema mogu postati veoma zna čajni: »neformalnu organizaciju« kao sindikat ili kao ljud sku zajednicu, i »organsku integraciju« ili demokratizaciju radnih odnosa, što naposljetku nužno vodi industrijskoj de mokraciji. Faktor podruštvljavanja kapitalističke proizvodnje dobiva socijalistički značaj, postao je »objektivna činjenica«, a ne ideološka aspiracija nekih socijalističkih orijentiranih pojedinaca, konzekvencija koju su povukli mnogi teoretičari radnih odnosa, kao što su se i mnogi od njih od nje ogradili. Bitno je da tajlorizam nismo kritizirali samo zbog toga što je selekcionirajući razne činjenice zanemario, ili previ dio, ili bio nesposoban da otkrije »grupni faktor«, što nije unaprijedio spoznaju društvenih odnosa u proizvodnji, slu žeći se vlastitim pretpostavkama i izvršavajući dovoljno eks perimentalnih provjeravanja da bi do toga otkrića došao, kao što su to uradili Мауо ili Lewin. Nismo išli jednostav nom induktivno-deduktivnom logikom, kakvom se služe istra živači u prirodnim znanostima. Naprotiv, posumnjali smo u same teorijske pretpostavke od kojih je pošao Taylor na taj način što smo proširili teorijski okvir, što smo u teorijske pretpostavke uveli momente ili dimenzije koji obuhvaćaju veći i složeniji društveni totalitet, jednu kompleksniju i diferenoiraniju situaciju. Prije svega što smo ograničenu struk turalnu analizu — poduzeće i proizvodna rad — proširili na analizu društvenih grupacija koje sudjeluju u toj situaciji, to jest poslodavce kao kapitalističku klasu i radnike kao radničku klasu, sa stavovima ili ideologijom koji su im odgo varali u proizvodnji. Tako smo, osim ograničene struktural ne analize, uveli proširenu strukturalnu, ali i vrem ensku ana lizu, koja govori o ponašanju društvenih grupacija u podu žem vremenskom periodu. Tako proširena strukturalno-vremenska analiza pokazala nam je da je ono što je »pogrešno« u tajlorizmu dvostruko uvjetovano; jednom sasvim imanentno logičkim i meto dičkim postupcima što se odnose na situaciju u njezinom danom, činjeničnom, ograničenom okviru; drugi put transcendirajućim faktorima — proširenim teorijskim okvirom, uvo đenjem vremenske dimenzije, dovodeći u pitanje ne samo teorijsku već i metodičku stranu tajlorističke analize. Na taj je način teorijska osnova tajlorizma mnogo radikalnije dove dena u pitanje nego što je to slučaj kad je riječ o kritici sa strane »doktrine o ljudskim odnosima«. U toj smo kritici naišli na moment koji je još uvijek predmet spora, a vjerojatno će to i ostati. Naime, u svojim 47
teorijskim pretpostavkama i tvojem logičkom postupku lo gika tajloriznia uvjetovana je nekim ideološkim razlozima Ш, drugim riječima, psihok^pjom određene društvene gru pacije, tj. poslodavaca Ш kapitalista, čije stajalište u pogle du proizvodne organizacije tajlorizam implicitno dijeli. Rad nici su samo sredstvo za postizanje određenog calja — što većeg radnog učinka uz što manje troškove. Razumljivo je da radnik kao apstraktni nosilac radne snage postoji samo na apstraktan način, samo za poslodavca koji ga unajmljuje, jer je on mače konkretan čovjek, član sindikata, radničke klase, koji pruža aktivan otpor cilju što ga je postavio poslo davac, pa se taj otpor ne može mkako svesti na jedno »pri rodno svojstvo« — »sklonost ljenčarenju«. Njegov interes je direktno suprotan interesu poslodavca, iz Čega proizlazi stalni sukob, a taj je sukob »objektivna činjenica« o kojoj teorija mora voditi računa, kao što to radi moderna strukturalna teorija, koja je u središte svojih proučavanja stavila kategoriju moći i njezinu distribuciju u poduzeću, bez obzi ra na to što i u okviru ove teorije nečija gledišta mogu lnti bliža poslodavaćkoj a nečija radničkoj strani. Ali antago nistički interes i iz njega proizašK sukob stekli su sada znan stvenu legitimnost koju ranije nisu imah i sve rasuđivanje mora počivati na toj temeljnoj činjenici, MogK bismo postaviti pitanje koje je već postavila so ciologija znanja (Lukžcz, Mannheim, frankfurtovci): Ne utje če li ova antagonistička situacija i oprečni interesi tako da pojedini istraživač, svjesno Ш nesvjesno, gledište jedne ili druge grupacije, i tako dolazi također do suprot nih, ili barem različitih rezultata u svojem istraživanju? Ne utječe U to pripadanje određenoj grupaciji i ideologiji tako da pojedini istraživač svoj kategorijalni aparat prilagođarva svojem načinu mišljenja, i nije И u tom slučaju znanstvena spoznaja ideološki pristrana i iskrivljena? Ovdje, naravno, ne namjeravamo raspravljati i polemi zirati o ovom problemu, već bismo samo htjeli upozoriti na neke momente koje i sociolog početnik u svojim istraživa njima ne smije zanemariti.1* Jedan od postupaka da se ukloni utjecaj grupnog deter minizma, s njemu svojstvenim proturječnostima, jest da se suzi ili ograniči samo područje problema, o Čemu smo već
4«
govorili. Naime, da se od proširivanja teorijskih okvdira vra timo natrag. Uži okviri dozvolit će nam da izbjegnemo pro turječnosti, ali uz cijenu da samu problematiku odredimo na vodoravniji način, manje složeni, što ostavlja dojam lo gičke čistoće i povezanosti. Ovo izgleda u skladu sa znan stvenim zahtjevom za clare et distincte prosuđivanjem. No budući da takav postupak, usprkos svojoj logičkoj jasnoći, ostavlja dojam nezadovoljstva s ograničenošću u samom stavu prema zbilji, može se postupiti tako da se ista logika koja je prim ijenjena na neki uski sektor m išljenja proširi na cijelo područje, to jest na sociologiju kao takvu, odnosno na njezin predmet — samo društvo. To će se očitovati kao nastojanje da se dinamički pristup zamjeni statičkim . Takvo se nastojanje pojavilo kao poro đajna traum a same sociologije. Podsjetimo se Comteova ra zlikovanja statike i dinamike s težištem na statici, dakle s težnjom da ovaj »znanstveni dualizam« ukloni ideje pro svjetiteljstva o stalnom napredovanju i usavršavanju dru štva. Prema Comteu »statičko proučavanje društvenog orga nizma ide u osnovi zajedno sa pozitivnom teorijom rada, a koja po svojoj biti može stvarno postojati samo pomoću pravilne i trajne harmonije među raznim uvjetim a opstanka i ljudskoga društva«, dok se iz društvene dinamike mora odstraniti »beskorisna misao o apsolutnoj i bezgraničnoj spo sobnosti usavršavanja« (Cours de philosophie positive). Iako ovo razlikovanje Comte opravdava metodološkim razlozima, očito je da su iza tih razloga sasvim jasni ideo loški razlozi, naime obrane stanovitog statusa quo nasuprot radikalnih promjena. Razvitak mora biti podređen postoje ćoj strukturi, čije promjene ne predviđaju radikalne preki de. Zato Comte ističe da uvijek jasno odvaja statičko i dina mičko stanje bilo kojeg predmeta, ali da ih želi sistematski povezati, jer je cilj znanosti da poveže sve niže stupnjeve spoznaje u harmoničan i zaokružen sistem. Vidimo da se po zitivizam nužno ne odriče sveobuhvatnostd spoznaje u čemu želi da zamijeni idealističku filozofiju, ali sm atra da će to uraditi postupnim slaganjem fragmenata koji počivaju na sta tičkoj analizi i obradi. Metoda u osnovi ostaje usmjerena na razlaganje pojava na »osnovne činjenice«, to jest ostaje redukcionistička kao što je u prirodnim znanostima, ali na kon redukcije na elementarne činjenice ona želi da ih ponov no sistematski klasificira prem a zahtjevima cjeline, klasifi kacija koja je slična po slaganju um rtvljenih stvari na Lin nćovu sistematiku bilja: sve je dobro opaženo što vodi od 4 — Zanat sociologa
49
jednostavnoga prema složenome, osim sam e razvojne dina mike, osim unutrašnjih pokretačkih snaga koje vode od jed nostavnoga prema složenome: odatle stalni antievolucionizam što prati pozitivističko m išljenje do danas.17 Ma koliko nam se činila opravdanom težnja pozitivizma, naročito onoga Durkheimova tipa da društvenoj spoznaji da de čvrst i objektivan predmet ikakav posjeduju prirodne zna nosti, da društvene pojave promatra kao »stvari« koje nam pružaju otpor i vrše prisilni utjecaj na nas, koje nam ostaju nepronične, kao i druga materija, iako je ova* vanjska ma terija sastavljena od »kolektivnih predodžaba«, ipak po staje jasno da je ovo hipostaziranje društva kao nečeg vanj skoga i objektivnog prvenstveno usmjereno na to da subjekt prihvati postojeće društvene ustanove kao povijesnu nužnost. Pojedinac mora shvatiti da je društvo ona cjelina koja ga prožimlje i nadilazi, a kojoj ostaje podređen u svojoj poje dinačnoj egzistenciji. Da bi nam to postalo jasno, usporedimo samo dva ti pična stava kod Durkheima, od kojih jednoga izgleda ruko vode sasvim m etodološki razlozi, dok kod drugoga jasno izbija određeni ideološki i moralni cilj kojemu mora služiti sociologija. Prvi stav uspostavlja Durkheimov sociologizam: »Cjelina vjerovanja i zajedničkih osjećaja stvara u prosjeku kod čla nova jednog te istog društva određeni sistem koji posjeduje vlastiti život: možemo ga zvati kolektivnom sviješću zajed nice i ta svijest, bez sumnje, ne posjeduje kao supstrat neki ly ALvin GouMner je vjerojatno najtemeljitije ispitao i pokazao zavis nost: pozitivizma i funkcionalšzma od njihovih društvenih uvjeta. Tako on ra đanje pozitivizma veže za konsolidaciju Trećeg staleža, buržoazije, koja se os lobađa straha od aristokratske restauracije i revolucionarnog i pomoću zna nosti nastoji konsolidirati status quo. »Samo su uspostavljeni institucionalni zahtjevi trgovačkog inriiIst r i j alizm a sam n VaH je srednja M asa bila sigurna od restauracije starih elita; samo kaH zbog tnga nije mm-ala gle* да prošlost kao na prijetnju i da budućnost traži nešto radikalno druk čije: samo je tada srednja klasa mogla napustiti teorzju o kulturnom zaosta janju koja je objašnjavala da su postojeće društvene napetosti uvjetovane zastarjelim ustanovama. To su bili neki od nužnih uvjeta da bi se prihvatila i mstuucumaltziTala sociologija u društvu srednje klase. **СЦ. napustiti svoje historijske i evoluckmističke perspektive, odreci se svoje orijentacije ргехпа budućnosti i živjeti na oštrici noža e z o hrane sadašnjosti. U klasičnom je periodu evohicionizam prepustio mjes to .. 'komparatmmn studijama' i fimkcianalizmu. Funkcionalna sociologija, retestonjskira karakterom i stavljanjem težišta na tekuće posljedice °£ ražava gubitak povijesne mašte, što odgovara dozrelog s t iliz a c ij i srednje klase koja se višJTnTpiaSi prošlosti, a ш п ne zamišlja di želi neku budućnost radikalno razlićnu od sadašnjosti Zato su m odern e hmkcmnalne društvene teorije i s a m a ^ i o l S j a ^ G M i ^ j e рго<^ - Ž u5J?Va i« klasa nSo DrSve 5 1 1 Engl eska i najviše Sjedinjene A m eriue Crises...°f t^ie Western Sociology
50
jedinstveni organ: ona je po definiciji rasprostranjena u či tavom društvu; ali ona ipak posjeduje speoifična obilježja što je čini jednom različitom stvarnošću. Doista, ona je ne zavisna od posebnih uvjeta u kojima se nalaze pojedinci: oni prolaze, a ona ostaje . . . Ona se isto tako ne mijenja sa svakom generacijom, već povezuje sukcesivne generacije jed ne s drugima. Ona je, dakle, nešto sasvim drugo od pojedi načnih svijesti, iako se ostvaruje jedino pomoću pojedinaca. Ona je psihički tip društva, tip koji im a vlastita svojstva, vlastite uvjete postojanja, vlastiti način razvitka, sve kao i neki individualni tip, mada na drukčiji način« (De la division du travail social /О podjeli društvenog rada/, IV izdanje, 1922, str. 46). Zašto je Durkheimu važno da naglasi nadindividualnost ove cjeline koja tvori društvo? Nešto o tome govori drugi stav: »Ono što želimo prije svega da naučimo jesu temelji nacionalnih osjećaja ii patriotizma; leže li oni u prirodi stva ri ili je samo iriječ, kao što otvoreno ili prikriveno misle ne ki doktrinari, o ostacima b arb arstv a. . . Profesor filozofije mora ponovno njima (ljudima) rastum ačiti da su psihičke i društvene pojave činjenice kao i druge podložne zakonima koje ljudska volja ne može proizvoljno remetiti i da su dosljedno revolucije, u strogom smislu, isto tako nemoguće kao i čuda. Nije li očito da bi mladi ljudi morali biti oboru žani ovim idejama prije stupanja u gimnaziju?« (iz članka koji je Durkheim objavio u Revue International de l'enseignement, sv. 13, 1937). Prema tome, očito je da za Durkheima dominacija »dru štvenih činjenica« ili »kolektivnih predodžbi«, kao onoga što je dano izvana individualnoj svijesti i djeluje prinudno i objektivno, nužno, odgovara ii sasvim određenim kolektivnim osjećajima i načinima ponašanja, nacionalizmu ili patriotiz mu, koji već kao pojave apsorbiraju pojedince i oduzimaju im sposobnost samostalnog i nezavisnog ponašanja. Te su pojave, dakako, »činjenice«, i u tome Durkheim ima pravo, ali to su takve »činjenice«, koje su istovremeno posredova ne ne samo društvom, »kolektivnim predodžbama«, već i po jedincem, individualnom sviješću, pa već sam ovaj način posredovanja nosi u sebi mogućnost da im se pojedinac može usprotiviti, poreći ih, negirati ih. To znači da njihov kolektivni i nadindividualm karakter ne ukidq određenu dija lektiku društva i pojedinca, što Durkheim previđa. Društvo nije neki organizam čije stranice služe održavanju cjeline, i 51
koje u svakom živom organizmu um iru, dok cjelina ostaje, već su pojedinci sa svoje strane također svojevrsne cjeline, pa možemo govoriti o napetostim a i suprotnostim a koje na staju između dva totaliteta ili cjelina, što se uzajam no uvje tuju ali isključuju, afirm iraju d negiraju. Nešto više riječi o tome bit će kasnije. Jasno je da uvođenje ovoga organicističkoga sociologizma nije rezultat metodoloških razm išljanja, već da ono proizlazi iz određenih idejnih opredjeljenja samog autora, da je ono rezultat određenih »kolektivnih predodžbi«, ali »kolektivnih predodžbi« sasvim određene društvene grupacije, te da je to kao kolektivno predočavanje takve grupacije samo jedan m oment u povijesnom kretanju društva. Samo iz te perspek tive možemo shvatiti zašto Durkheim ističe dominaciju cje line nad njezinim dijelovima (u duhu organicizma, gestaltpsihologije, romantičarskog »narodnog duha« ili prim ata reli gije kao moralne svijesti i tako dalje), što je potkraj 19. sto ljeća bila reakcija na individualizam buržoazije, ali ne ma nje izraz onih iracionalističkih tendencija koje su u ime »na rodnog duha« taj individualizam pokopale, a s njime i sve progresivne društvene tendencije uslijed pojave totalitarističkih ideologija. Kao što odbacuje razdvajanje na prirodne i društvene znanosti, koje su isticali neokantovci (Dilthey, Rickert, Windelband), tako Durkheim ne prihvaća razlikovanje između vrijednosnih i činjeničnih sudova. Kritizira pokušaj Webera da pomoću vrednovanja ponovno otvori vrata subjektivnosti u sociologiji. »Ne postoji jedan način m išljenja i prosuđi vanja da bi se postavilo ono što je realno, a neki drugi na čin da bi se vrednovalo« je r je vrednovanje već uključeno u normativne oblike kolektivne svijesti, pa je isto toliko objektivno kao i druge društvene činjenice. Potrebno je re ći da ni kritička teorija društva ne prihvaća ovu dihotomiju, ali iz drugih razloga, naime zbog toga što se suprotstavlja svakom hipostaziranju vrijednosti kao nečem datome, neza visno od ljudskog ponašanja i međuljudskih odnosa. Vred note valja podvrgnuti imanentnoj kritici, konfrontirajući što ona znači u odnosu prema ulozi koju ima u životu društva, kao što je to uradio Nietzsche. Naravno, Durkheimu ne pada na um da dovede vrednote u pitanje, da ih svede na kon kretne društvene odnose, jer su one sastavni dio kolektivne svijesti. Stoga je za njega i moral heteronomna pojava, koja proizlazi iz društva, a ne izraz autonomne individualne svije sti, pa zato ne začuđuje što se u središtu moralnog ponaša 52
nja nalazi 'kategorija sankcije. A sankcija je prirodna poslje dica toga što pojedinac krši unaprijed društveno određeno pravilo, pa je kršenje pravila »čin pobune protiv pravila«. Osvrćući se na Durkheimovu izjavu da »život, kad ga želimo zasnovati, ne može biti raspršen na svoje elementar ne sile, čija je u stvari rezultanta i zašto bi moralo biti drukčije, kad se radi o individualnom mišljenju u odnosu prema pojedinim stanicama mozga, ili o društvenim činje nicama, kad se radi o pojedincima?« (iz studije Sociologija i filozofija), Adorno upozorava da takav stav znači isključi vanje živih subjekata i njihovih motivacija. Na taj način in dividualno ponašanje ostaje utopljeno u općim društvenim pojavama, ne biva rasvijetljeno u neposrednim procesima i ostaje predmet neproničnosti i iracionalnosti. Međutim, iako je Durkheimova motivacija u isključivanju individua i njiho ve subjektivnosti iz društvenih interakcija uvjetovana njego vim ideološkim motivima, pa se može reći da ona odgovara jednoj vrsti »krive svijesti« znanstvenika, ipak ona i kao takva odražava objektivnu stvarnost društva. »Ako su u Durkheimovoj sociologiji«, kaže Adorno, »indi vidui svedeni na status prostih atoma tako da se preko njiho ve glave potvrđuje veličina same cjeline, a da oni ne mogu ništa protiv toga, tada je njegovo shvaćanje u skladu sa zbi ljom. On proklam ira prirodnost (Naturwuchsigkeit), što se u društvu usprkos rastućoj racionalnosti i dalje održava, i ne samo kao puko sredstvo, već kao jednu od svrha. Kod Durkheima se ne može oboriti sociološko važenje zakona velikih brojeva. Ali taj zakon ne proizlazi bezuvjetno iz biti društvenoga, kao što je sugerirala njegova škola. Njegov je uzrok u tome što društvo još nije njime ovladalo. Djelova nje svjesnih pojedinaca nije uspjelo sve do danas iščupati društveni proces iz heteronomne sudbine. Ako to Durkheim ne shvaća ili prešućuje, prešutno se pretvara u ortaka istog mitosa koji vlada neosvijetljen prirodnim religijama, i pre nosi ga u kolektivni duh. To je njegov savez s krivom svije šću; želi li on to ili ne, njegov rad pokazuje do koje se mjere moderno čovječanstvo kotrlja starim putem.18 Ovdje se susrećemo s novim momentom u kritici pozitivizma, koji Adorno sažeto formulira ovako: »Durkheimova sociologija nije ni istinita ni samo neistinita; riječ je ponaj prije o pogrešnim projekcijam a na odnošajni (referencijalni) 18 Theodor Adorno, Einleiitimg zu Emile Durkheim »Sozriologie und Philosaphie«, u Sociologische Schriften, sv. 8, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1972, str. 133.
53
sistem, koji i sam pada u društveni sklop miistifikacije« (Ibid., isrtr. 279). Naime, njegova je sociologija istinita ako postavlja kolektivne oblike ponašanja i m išljenja kao nešto realno, objektivno, nadmoćno individualnoj svijesti, dakle, ako stoji na gledištu sociološkog realizma. No istovremeno je ona neistinita, ako tu objektivnost ,i prisilni karakter ko lektivnih činjenica uzima kao nešto bezuvjetno, nepomično, kvaziprirodno, apsolutno prem oćno individualnoj svijesti, da kle kao nešto što potpuno determ inira individualnu svijest. Individualna svijest za Durkheima nem a sam ostalnu egzi stenciju, već je izraz diferencijacije kolektivne svijesti. Ovu je tezu posebno razradio Charles Blondel u svojoj K olektiv noj psihologiji, gdje pokazuje da sve kategorije (prostom e i vremenske) u kojima pojedinac misli njem u dolaze od dru štvenih predodžbi i normi. Da bismo znali u kojem pogledu i do koje m jere je nje gova sociologija istinita ili neistinita, moramo uspostaviti ođnošajni okvir koji njegove stavove relativira, koji pokazu je na koji način je »istinitost« odnosno »neistinitost« uvjeto vana samim njegovim mišljenjem. Jedna od bitnih crta ta kvog odnošajnog okvira bit će sama vrem enitost (temporalnost) ili povijesnost (historičnost) njegovih društvenih dato sti ili činjenica, raznih oblika kolektivne svijesti ili raznih oblika kolektivnih društvenih institucija (pravo, moral, nor me, organizacija itd.). Ako uvedemo dimenziju vremena, ta da nam objektivnost »kolektivne svijesti«, kao nečega nesvodivoga na svoju suprotnost — na individualnu svijest, izgle da samo kao projekcija određenog stanja, vremenski uvjeto vanog, dakle prolaznog, u beskonačnu dimenziju, kao nešto trajno i nepromjenljivo. Ovakva projekcija nužno nosi obi lježje naše proizvoljnosti ili subjektivnosti, pa tako dolazimo do Adornove formulacije da je Durkheimova sociologija »po zitivistički, u subjektivnosti ukorijenjeni objektivizam«. Zna či da je riječ o posebnom načinu »objektivizacije« društve nog ponašanja čovjeka, a taj objektivizam ostaje »subjekti van« sve dotle dok se ne pokaže na koji je način posredova na stvarna »objektivnost« danih pojava. Adomo pokazuje, i u tom se pogledu sasvim slažemo s njim e, da je »objektivizacija« ili »subjektivizacija« društvenih pojava uvjetovana dijalektičkim odnosom Pojedinca i Društva, kao svojevrsnih entiteta. Ako u toj dijalektiai sociolog zauzme gledišta Poje dinca, dolazi do nominalističkog zaključka da su »realni« samo pojedinci i individualne svijesti, a društvo je samo projekcija individualne svijesti u kolektivno biće. Zauzme 54
mo li suprotno gledište, dolazimo do sociologističkog zaključ ka da je realno samo Društvo i kolektivni oblici svijesti. Beskonačni sporovi između nominaMsta i realista pokazuju nam da su takve projekcije s jednog ili drugog gledišta stal na pojava u sociološkim teorijam a. Prema tome, kao bitan moment našega (kritičkog razm atranja socioloških teorija, pa i naših spoznaja o društvu uopće, moramo uzeti takav meha nizam u našoj svijesti i u našem društvenom ponašanju, koji je sposoban da utječe na zauzimanje jednog ili drugog sta jališta. Međutim, ovdje Adorno i kritička teorija društva čine još korak dalje: projekcije kojima čovjek daje »objektivni« ili »prirodni« značaj društvenim činjenicama ili pojavama, iako su izraz određenog subjektivnog odnošenja prema stvar nosti, proizlaze iz samog društvenog procesa, u kojem se čovjeku prikazuje njegovo subjektivno djelovanje kao nešto izvanjsko, strano, premoćno, objektivno i od njega otuđeno. Kao (klasičan prim jer takvog ponašanja kritička teorija dru štva uzima ono što je Marx opisao u »fetišizmu robe«. Marx objašnjava da, dok robu promatramo kao »upotreb nu vrijednost«, nema na injoj ništa neobičnoga, jer nam ona pokazuje neka svojstva u službi zadovoljavanja ljudskih po treba. Stoga »mistički karakter« robe ne stvara njezina upo trebna vrijednost, nego tek onda kad postane stvarno roba, to jest kad izražava određenu prom etnu »vrijednost«, ona postaje nešto »osjetilno-nadosjetilno«. Ljudski rad, koji odre đuje njezinu vrijednost, dobiva apstraktan karakter, jer se ljudska radna snaga mjeri vremenskim trajanjem koje je određeno kao prosječan rad raznih radnika. A ljudski rad se očituje kao vrijednost što pripada samoj robi, kao objek tivni odnosi među raznim robama. »To znači da se tajanstve nost«, objašnjava Marx, »robnog oblika sastoji u tome što on ljudima društvene karaktere vlastita njihova rada odra zu je kao karaktere koji objektivno pripadaju samim proizvo dima rada, kao društvena svojstva koja te stvari imaju od prirode, a otuda im se i društveni odnos proizvođača pre ma cjelokupnom radu odrazu je kao društveni odnos koji postoji izvan njih među predmetima. Ovim quid pro quo proizvodi rada postaju robe, osjetilno-nadosjetilne ili dru štvene stvari.«19 Proizvedene robe mogu biti rezultat rada pojedinih pri vatnih lica, ali tek kad dolazi do njihove razmjene, do dru štvenog odnosa razmjene, njihovom prirodnom izgledu pri19 Karl Marx, Kapital. I svezak, Kultura, Beograd, 1958, str. 67.
55
dm žuje se jedno novo nevidljivo svojstvo — vrijednost, jed na apstrakcija o jednakom radu iz stvarno nejednakih rado va različitih pojedinaca. Roba ima društveno dvostruki ka rakter: ona je upotrebna vrijednost i kao takva nam izgleda prirodna tvorevina, iako rezultat ljudskog rada, a ujedno je i prom etna vrijednost, konstituirajući se rtelk u aktu razm je ne, ali na osnovi radnog vremena utrošenog prosječno u nje zinu proizvodnju. Ljudi, dakle, u procesu razm jene izjedna čuju svoje različite radove kao neki »opći ljudski rad«. Na ravno, oni to ne znaju, kao što upozorava Marx, ali se tako ponašaju. Ljudi se prem a robi odnose na »kolektivno-nesvje sni način«, upravo onako kako se odnose prem a proizvodnji svojih vjerovanja, običaja i ustanova u sociologiji Durkheima ili u antropologiji Cl. Levi-Straussa, ili kao što se pri mitivci odnose prem a svojim božanstvima ili fetišima, pa je Marx ovaj pojam »fetišizma robe« i posudio od prim itiv nog mentaliteta. Ono po čemu su moderni kapitalisti ili ne kritički ekonomisti nalik na primitivce jest upravo činjenica da vrijednost robe uzimaju isto tako kao »objektivnu« i »pri rodnu« činjenicu, kao što to čine i prim itivci sa svojim bo žanstvima. Fetišizam robe je samo odraz dominacije robne proizvodnje nad ljudim a koji u toj proizvodnji sudjeluju. Kao što su kritičari pozitivizma upozorili da on proizlazi iz građanskog pragmatizma ili utilitarizm a, iz tendencije da se ljudski odnosi prom atraju pod kutom koristi i ocjenjuju na racionalni način korisnim učincima, tako i Marx navodi da je »fetišizam robe« izraz »društva robnih proizvođača« čiji se opći društveni odnos u proizvodnji sastoji u tome što se prema svojim proizvodima odnose kao prem a robama, da kle, kao prem a vrijednostima, te u tom m aterijalnom obliku dovode svoje privatne radove u međusobni odnos kao »jed nak ljudski rad«, a za takav odnos »najpriličniji je oblik religije kršćanstvo sa svojim kultom apstraktnog čovjeka, osobito u svom buržoaskom razvitku, u protestantizm u, deizmu itd.« (ibid., str. 72). Prema tome, da bi se taj način mišljenja, uvjetovan robnom proizvodnjom, ukinuo, potreb no je ukinuti robnu proizvodnju, odnosno proizvodne odno se zasnovane na eksploataciji. »Proces društvenog života, odnosno proces materijalne proizvodnje, skinut će sa sebe mistički magleni veo samo kad proizvod slobodno udruženih ljudi bude stajao pod njihovom svjesnom planskom kontro lom« (ibid., str. 73). Nesvjesno, fetišističko ili mističko po našanje uvjetovano je tržišnim odnosima konkurencije i eks ploatacije, u osnovi iracionalnim odnosima, i tek kad budu 56
zamijenjeni racionalnim, planskim i ravnopravnim proizvod nim odnosima slobodno udruženih ljudi, ovaj fetišizam ili mistifikacija će iščeznuti. Na tome principu počiva i Магхоva teorija alijenacije i dezalijenacije. Pozitivizmu se predbacuje najčešće izvjesna »objektivizacija« društvenih odnosa, dok se psihoanalizi predbacuje »subjektivizacija«. Na prim jer, najtipičniji element psiho analize — Edipov kompleks — uzima se u tradicionalnoj doktrini kao nešto trajno, duboko usađeno u ljudsku pri rodu, iako je u vezi s prethistorijskim događajem (ubojstvo oca i zabrana incesta), kao nešto što se spontano i nužno pojavljuje u psihi malog djeteta, mimo svakog šireg društve nog iskustva. Međutim, taj je isti kompleks izraz određene patrijarhalne situacije u porodici, koja je izrazito povijesni proizvod, bitno različit od m atrijarhalne porodice, a koji osim toga odgovara neurozama što se stvaraju u tipično građan skim porodicama potkraj 19. stoljeća. Freud je, dakle, »su bjekt ivirao«, prenio kao svojstva unutar subjektivne dinami ke nešto što postoji samo kao određeni društveni odnos u danoj historijskoj situaciji. I subjektivizacija i objektivizacija odgovaraju istom psihološkom mehanizmu, samo što se u jednom slučaju vanjski odnosi pounutruju, dok se u drugom unutrašnji (u smislu međuindividualnih) ospoljuju, opredmećuju. Naime, ovaj mehanizam što ga u različitim oblicima mo žemo naći u svim društvenim znanostima, odgovara sasvim određenoj spoznajnoj dinamici u okviru »subjekt—objekt re lacije«. Jednom čovjek pripisuje objektu ili predm etu ono što pripada subjektu, to jest opiredmećuje nešto a da ne napušta subjektivnu perspektivu ovako opredmećenog od nosa, a drugi put pripisuje subjektu nešto što pripada vanj skim, društvenim odnosima, subjektivira nešto što je u naj manju ruku izraz odnosa subjekta i vanjskog svijeta u po sebnim uvjetima. No u jednom i u drugom slučaju stvari se hipostaziraju, što znači um rtvljuju i ukrućuju, izvlače iz svoje dinamike u vremenu, iz onih neprestanih promjena kojima su u vremenu izložene. Zato možemo reći da je ovaj proces objektivizacije ili subjektivizacije uvjetovan spoznaj nim ponašanjem čovjeka, koji određenu dinamiku pretvara u statiku, pa zato pripada u spoznajnu ili epistemološku pro blematiku. Međutim, kad se pitamo koji su stvarni uzroci ovakvog ponašanja, jesu li oni samo oblik zablude u spozna vanju predmeta, jedno skretanje ili izokretanje u odnosima subjekta i objekta, tada uviđamo da za to postoje i neki 57
dublji razlozi od onih sasvim epistemoloških ili spoznajmo-teorijskih. Postoje i određeni ontološki razlozi: utjecaj te meljnih odnosa između Pojedinca i Društva, koji u određe nim povijesnim uvjetim a uvjetuje ili određuje spomenute spoznajne mehanizme. O tome nam također valja nešto reći. *
*
*
Mehanizam objektivizacije i subjektivizacije je toliko op ćenit i čest u društvenom ponašanju čovjeka da je potrebno u vezi s navedenim prim jerom o »fetišizmu robe« unijeti distinkciju između opredmećenja, otuđenja i postvarenja. Budući da je čovjek aktivno i »predmetno biće«, da svoje potrebe zadovoljava u predm etim a izvan sebe tako da su predmeti dio njegove prirode, to je opredmećivanje čovjeko ve djelatnosti osnovni preduvjet njegova opstanka. Tako su predmeti rada, upotrebni predmeti, ali i govor, simboli i društvene ustanove, oblici opredmećivanje njegove djelat nosti. Marx to sažeto kaže: »Ozbiljenje rada je njegovo opredmećenje.« Sve što je izraz ljudske m aterijalne i duhovne proizvodnje predstavlja neko opredmećenje čovjekove djelat nosti. Moglo bi se ireći da je to bio koristan pojam u vrijeme kad su ljudi još vjerovali da im ideje i vjerovanja dolaze od nadljudskih faktora, od bogova i demona, ali da je to danas trivijalnost kojom se ponekad služi etnologija kad go vori o »civilizacijama ii djelima« kao predm etu svojeg istra živanja. Međutim, postoje često veoma opravdani razlozi da se služimo ovim pojmom kad želimo upravo upozoriti na subjektivno porijeklo ljudskih proizvoda, na žive agense u društvenim strukturam a, kao što to čine, ne bez razloga pri staše »aktivnog društva« (Etzioni, Touraine).20 20 Amitai Etziom prigovara Parsansovu shvaćanju društvenog sistema da se zasniva na apstraktnim , a ne na konkretnim a jedinicam a jer Parsons sm at ra da bi uvođenje konkretnih jedinica značilo pogrešku »reifikacije«. Etzioni odgovara: »Kad se upotrebljavaju apstraktni pojmovi sistema . . . sastavni dijelovi »sistema ne mogu. biti u interakciji; oni se mogu samo karelirati. U jezjiku apstraktnog sistema besmisleno je tvrditi da jedan akter ((činilac) »od govara« ili »reagira« da b i povećao integraciju, interakciju i slične pojmove, je r su to pojmovi 'kojima se služi (u apstraktnom sistemu) prom atrač, i oni ne opisuju jedinice prom atranog svijeta,^ svijeta a k o ije . . . Istraživanje usm jere no 9a .a'kcij u traži teorijski okvir koji dolazi iz apstraktnih pojmova sistema, ali je istodobno mnogo viiše povezan s promatranjiima, konkretntim podacima i usm jerenjim a konkretnog aktera« {The Active Society, The Free Press, Glen coe, New York, /1(968, str. 1123). Uvođenje aktera ili činitelja u individualnom i grupnom obliku, kao (izvora voljnih akaija, čini se EtzionLju bitnim za ak tivno shvaćanje društvenog sistema. Opredmećivanje u ovom slučaju znači povratak konkretnim društvenim odnosima, za razLiiku od njihove apstrakcije u Parsonsovu teorijskom razm išljanju, koji se od ixjega brani iz epistemolo ških razloga, u шпе onoga1 što je zajedničko svim kom ponentama jednog «i-
58
Tako ćemo kod ekonomista naći ljudski rad najčešće kao čisto apstraktnu kategoriju, kao prosječni ljudski rad ili radno vrijeme koje se ocjenjuje nekim općim mjerilima kao što je mjerenje radnog vremena i određivanje vrijednosti rada pomoću radnog vremena. Sociolog će, međutim, razli kovati »konktretni rad« i »apstraktni rad«, jer će pod prvim misliti na rad određenoga živog radnika s njegovim indivi dualnim psihofiziološkim osobinama. To znači da se rad svakog radnika razlikuje po nečemu što je uvjetovano indi vidualnim osobinama (naobrazbom, spretnošću, znanjem, do bi itđ.). Baveći sa kadrovskom politikom ili humanizacijom rada, on će morati misliti i na te individualne i konkretne osobine ljudskoga rada. Ali im a još nešto više. Konkretni radnik aktivno se odnosi prema radnim odnosima, prihvaća ili se protivi ulozi koju mu je namijenio društveni sistem proizvodnje, unosi određenu napetost i nemir u sam sistem. Te njegove reakcije mogu dovesti do neravnoteže i prskanja samog sistema. U kojem smjeru? To se ne može isključivo pročitati iz prirode samog sistema. Za to je potrebno pozna vati strukturu radničkih aspiracija i stupa/nj njegove svije sti. Međutim, oba ova faktora izložena su evoluciji i oscila cijama, jer je odnos između različitih aktera ili činilaca di namičan, što znači da u interakcijama dolazi do promjena u stavovima, postupcima i općem ponašanju. Rezultat tih interakcija iz jednog časa u drugi ne može se sasvim sigur no predvidjeti. Riječ je o jednoj neodređenosti ili moguć nosti, -koja se ostvaruje po svojoj unutrašnjoj logici, iako pod određenim uvjetima. Drugim riječima, nikako ne može mo deducirati na individualno ponašanje pojedinih činilaca, polazeći od logike samog sistema. Potrebno je da uvedemo još jedan determinizam koji se razlikuje od onoga što je već dan samim sistemom. Ta nepodudarnost kretanja društve nih odnosa na razini društvenog sistema ili društvene orga nizacije s jedne strane, i na razini njihovih sastavnih dije lova, odnosno pojedinih činioca ili aktera s druge strane, dovodi nas u situaciju da o opredmećivanju ljudske djelat nosti moramo govoriti kao o postvarenju ili otuđenju.21 Marx, na prim jer, ovako definira postvarenje: »U obliku novca . . . ekonomistima je jasno da postojanje novca pret 21 Neki autori, na prim jer Joaiohim Israel Dcr Begriff Entfremdung (Po jam otuđenja), iRovvohlt, 1972, sm atraju da kod Магха valja razLi-kovati pojam »otuđenja« (Bntfremdung), koji se javlja u raniijim, više filozofsko-spekula tivnim radovima, od pojm a »postva/renja« (Verdimglichung, Versachlichumg) ko ji se javiHa u zrelijim, struktuiraloo-analitii&kim radovima, od Njemačke ideo logije naiaalje. Takva podjela n a »mladog« i »zrelog Marx a« ine čbnli nam se opravdana.
59
postavlja postvarenje društvene povezanosti. . . Tu i sami ekonomisti govore da ljudi daju svoje povjerenje stvari (nov cu), što sebi ne daju kao osobe. Ali zašto poklanjaju svoje povjerenje stvari? No očito samo kao po stvar enom odnosu među osobam a. . . On (novac) može posjedovati društveno svojstvo samo zato što su pojedinci (individue) otuđili (!) vlastiti društveni odnos kao predmet.« (Nacrti za kritiku političke ekonomije, str. 78, njemačko izdanje). Vidimo da Marx u istom odlomku upotrebljava pojam postvarenja i pojam otuđenja, i to u svom zrelom radu, pa se Israel i Schaff očito varaju kad to žele pripisati dvjema različitim fazama intelektualnog razvoja samoga Магха. Naime, novac izražava postvareni društveni odnos ali vezu, je r je novac očito nešto na što gledamo kao na neku vanjsku stvar koja vlada ljudima. Međutim, do postvarenja toga odnosa u obli ku stvari došlo je tako što su ljudi »otuđili vlastiti dru štveni odnos«! Ovdje je težište na subjektim a, dok je u prvom slučaju na predm etu — na novcu samom. Kad govo rimo o aktivnom odnosu čovjeka koji vodi do postvarenja njegova rada, do prom etne vrijednosti ili novca, tada je bolje upotrijebiti pojam otuđenja; kad govorimo o vlada vini novca i spoznaji te vladavine kao vanjske sile nad lju dima, tada je bolje govoriti o postvarenju, bez obzira je li to u njemačkom pojam »Verdinglichunga« ili »Versachlichunga«. Pri upotrebi pojm a otuđenja vraćamo se s epistemo loške razine, gdje je čovjek više pasivni prom atrač, na ak tivnu razinu, gdje je on činilac, subjekt, akter vlastitih dru štvenih odnosa. Tu se zajedno s njegovom subjektivnošću pojavljuje i njegova individualnost, koja obično u institu cionaliziranim, postvarenim, otuđenim odnosima ostaje utop ljena u apstraktnu logiku cjeline, strukture ili sistema. Vra ćajući se subjektu i individualnosti, lomimo i negiramo ovu apstraktnu cjelinu i podređenost pojedinca strukturam a i sistemima, vraćamo ga ponovno u njegovu ulogu proizvo đača i tvorca vlastitih društvenih odnosa, u silu koja strukturira, norm ira ili sistematizira ono što još to nije. Vraćamo dinamiku u jedno ukrućeno gledanje na društvene odnose tako da suprotstavljamo ono što je strukturirano onome što se strukturira ili što je nestrukturirano, da se poslužimo Gurvitchevom terminologijom koja potpuno odgovara temeljnoj dijalektici stvaralačkih i postvarenih društvenih odnosa, onoj vječnoj dijalektici koju je Spinoza formulirao kao od nos između natura naturans i natura naturata, prirode što se oprirođuje i priroda što je proizvedena, oprirođena, a ta 60
priroda u ovom slučaju nije determinirani kosmos već Deus sive natura, nešto stvaralačko u svojoj biti. Očito je da prelazeći od postvarenih ili institucionalizi ranih društvenih odnosa prem a njihovim subjektima ili ak terima, onima koji ih određuju, ulazimo u perspektivu koja nas prisiljava da na produbljeniji način sagledamo odnos Pojedinca i Diruštva, dakle da uđemo u neke socijalno-antropološke probleme. To znači u teorijskom i metodološkom pogledu značajni kvalitativni skok. Jer, dok smo govorili o aproksimativnim induktivno-deduktivnim odnosima, prelaze ći, iz teorije radnih odnosa (tajloriizma) na drugu teoriju (međuljudskih odnosa) i dalje na treću (strukturalističku), još smo imali dojam da se približavamo kvalitativnim teo rijskim skokovima i boljom kvantitativnom operacionaliza cijom samoj prirodi društvenih odnosa. Međutim, ovdje se susrećemo s novom barijerom , koja zadire u samu bit tih istih odnosa, bit o koju su se neophodno spoticali svi oni koja su se bavili analizom društvenih odnosa, to jest s pro blemom što pojednostavljeno možemo form ulirati ovako: do koje mjere u društvenom istraživanju moramo imati na umu subjektivni faktor ili faktore, odnose individualne i kolektiv ne svijesti, ulogu pojedinca i društva? Iako su pojedini au tori različito odgovarali na ovo pitanje, ni jedan ga nije mogao mimoići. Ako se pitamo zašto je radnik u proizvodnom procesu otuđen ili postvaren, dobivamo nekoliko odgovora kao što su: da je njegov rad razmrvljen, a time i njegova ličnost okrnjena, da je njegov rad roba, pa su zato proizvodi njego va radnog bića samo stvari za razm jenu pod vlašću drugih lica ili tržišta i tako dalje. Naravno da se u tim odgovorima služimo nekim općim pretpostavkama, kao što je na prim jer pretpostavka da je radnik »svestrano ljudsko biće« i da sto ga mora proizvoditi na svestran način; nadalje, da je rad nik samosvojno biće, pa zato mora samostalno raspolagati svojim proizvodima i slično. U svakom takvom slučaju uvo dimo ovdje neke antropološke kriterije o prirodi samog rad nika, koji su svojstveni svim ljudima. Na osnovi takvih k ri terija sociolozi i psiholozi su došli do zaključka da valja »humanizirati ljudski rad«. Poznati su nam radovi Georgesa Friedmana o ulkidanju mehaniziranog rada, radovi Walkera i Guesta o obogaćivanju radnih operacija radi postizanja ve će svestranosti u poslu, kao i Marxov prijedlog u tre ćem svesku Kapitala da radnik »sukcesivno vrši različite proizvodne funkcije«, kao što su planiranje, kontrola, rea 61
lizacija i raspologanje proizvodom, a što je postalo program radničkog samoupravljanja. Poznate su još radikalnije Marxove izjave o tome da valja sasvim ukinuti podjelu rada, te da »carstvo slobode« počinje ondje gdje prestaje »nužni društveni rad«. U tim su slučajevima antropološke pretpo stavke o ljudskoj prirodi poslužile za sasvim određene d ru štvene mjere i postale predm et intenzivnih socioloških istra živanja. Teorija otuđenja nije ostala samo filozof sko-spekulativna teorija, već je postala određena društvena praksa гаzotuđivanja radnika u proizvodnim odnosima, imajući ovdje u vidu i one revolucionarne mjere koje ukidaju klasnu po djelu u proizvodnji. Naravno da postoje teoretičari koji nastoje održati ideju da je podjela rada i hijerarhijski odnosi što se u njoj uspo stavljaju nužnost i neminovnost m oderne organizacije dru štva. Pojedinac ne može izbjeći njezinom željeznom zagrlja ju, ostaje podređen i sapet kao u Prokrustovoj postelji. Ta kvi teoretičari često vide u organizaciji samo cilj, a ne samo sredstvo međuljudskih odnosa. Njima Adorno ovako odgo vara: »Ako se govoiri o neizbježnosti organizacije, lako se za boravlja ono odsudno, naime da je organizacija jedan oblik podruštvljenja, ono što su stvorili ljudi za ljude. Nemoć što je danas osjeća svaki pojedinac nasuprot institucionaliziranih sila, nesposobnosti da zaustavi napredovanje organizacije ili da prom ijeni njezin ismjer, začaralo je taj napredak kao pri vid nečega metafizički sudbonosnog. Protiv teze o neizbjež nom karakteru organizacije potrebno je istaknuti da je ra zumna nužnost mnogih svrhovitih udruženja, što ih zovemo organizacijom, često puta veoma problematična. Ono što kvari misao o razumnosti ciljeva, a time i o razumnosti cje line, jest da preostaje razumnost (racionalnost) samih sred stava čak i kad su stvorena radi uništavanja. Tako racional nost, što je čvrsto vezana uz pojam organizacije, pada u pod ručje vladavine iracionalnosti. . . Molim vas, shvatite moju tvrdnju tako da je teza o neizbježnosti organizacije istovre meno istinita i neistinita. Istinita utoliko što je organizacija potrebna da hi se čovječanstvo reproduciralo, a neistinita utoliko što dolazeća prijetnja iz organizacije ne leži primarno..u samoJ ve^ u njezinim iracionalnim ciljevima od kojih ona zavisi. To su, međutim, ljudski ciljevi i sami ljudi moraju ih principijelno mijenjati, ma koliko to danas izgle da teško provesti. Na organizaciji nije fatalan njezin razum, već njegova suprotnost, a krivnja se prebacuje na sam um. 62
Strah od upravljanoga (automatiziranog) svijeta ne bi mo rao imati svoj pravi predmet u kategoriji organizacije, već bi se on morao nalaziti u spoznaji o položaju što ga organi zacija zauzima u cijelom društvenom procesu. Organizacija kao takva nije ni dobra ni zla, ona može biti oboje, a nje zino opravdanje i bit zavise od toga u čijoj se službi nalazi.«22 Ambivalentan karakter organizacije i nelagoda koju ona izaziva u pojedincu, naročito onda kad se umjesto sredstva pretvori u cilj, kad nastoji podrediti pojedimca svojem čisto funkcionalnom održavanju, navele su mnoge sociologe da potraže lijek ne samo u isticanju samostalne uloge pojedin ca, u poštovanju njegove ličnosti i stvaralačkih sposobnosti, već i da transcendiraju organizaciju, primjerice radnu orga nizaciju, u smjeru zajednice. Naime, jednostranoj i depersonaliziranoj monofunkcionalnoj organizaciji valjalo je suprot staviti polifunkoionalnu, personal-iziranu zajednicu. Radnoj organizaciji suprotstavljena je životna zajednica, ali ne radi ukinuća prve, već radi njezina apsorbiranja u životnoj za jednici, kao što je bilo nekada u organizaciji sela ili kao što je danas u utopijskim ii komunističkim radnim zajednicama zadružnoga tipa, gdje ljudi zajedno dijele ne samo rad i nje gove plodove, već i sve ostale oblike života. To bi bila za jednica u kojoj vlada puna solidarnost, jer se ljudi osobno poznaju (zajednica u duku Tonniesove terminologije koja po čiva na direktnim vis-a-vis odnosima bez naglašene hijerar hije) i jer su zajedno utvrdili sve svoje zajedničke poslove, potrebne za reprodukciju rada i društvenog života.23 Tip polivalentne i polifu/nkcionalne zajednice postao je uzorak za mnoga sociološka razmišljanja o integraciji poje dinca u proizvodnim i drugim organizacijama, iako je nje gova prim jena nailazila na velike teškoće s obzirom na nuž nost podjele rada i kontrolnih funkcija zasnivanih na autoiritetu i hijerarhiji u razvijenom društvu. Ipak taj uzorak nije napušten kao teorijski okvir mišljenja, i s njim se susre ćemo u raznim područjim a društvene teorije — u shvaća njima organizaoije proizvodnje, socijalnim pokretima, urba noj sociologiji, pedagoškoj sociologiji i drugdje. Očitovanje ili obnavljanje ljudske zajednice bila je i ostala prava opse sija moderne sociologije, što nam nedvosmisleno govori da je pojam zajednice jedan od temeljnih pojmova antropologije 22 Theodor Adorno, »Individuum imd Organisation« (Pojedinac i organi zacija), u Soziologische Schriften, sv. 8, Fran/kiurt am Main, 1972. 23 Магх je također vidio u zajednici polivalentnog tipa spas od podjele rada i o tom problem u kod Магха vidi u: Rudi Supek, »Sudbina proizvođačke zajednice« u knjizi Sociologija i socijalizam, Znanje, Zagreb, 1966, str. 270—289.
63
i sociologije, te da nam različite tehnološke i političke teško će njegova ostvarivanja ne sm etaju da se njim e a dalje upor no bavimo. Ovdje valja prim ijetiti da pojam m odem e zajed nice isključuje ono podvrgavanje pojedinca organizaciji, što ga susrećemo u prim itivnim zajednicama, već on počiva na postavci da su i ličnosti i zajednice nezavisne »društvene totalne činjenice« (Marx, Mauss, Gurvitch). Zato m odem a teorija polazi od paradigme o odnosu pojedinca i zajednice, koju je Marx, citirajući Rossija, usvojio kao vlastiti stav: »Društveni se napredak ne može sastojati u tome da rastvori svako udruživanje, već da zamijeni prisilna udruže nja, tlačeća iz prošlih vremena, s dobrovoljnim i jednako pravnim udruženjima. Izolacija je u svom najvišem stupnju stanje divljaštva; prisilno, tlačeće udruživanje je barbarstvo. Iznad ovih krajnosti povijest nam pokazuje različitost, veo ma raznolike nijanse. Savršenstvo se nalazi u dobrovoljnim udruženjima, što umnožavaju svoju snagu ujedinjavanjem , a da ne oduzmu individualnoj moći ni njezinu energiju, ni moralnost, ni njezinu odgovornost« Die Grundrisse zur K ritik der politischen Oekonomie (Nacrta za kritiku političke eko nomije), Dietz Verlag, Berlin, 1953, str. 484.
5. Strukturalna i tem poralna analiza S trukturalna analiza je ona koja se u sociologiji najviše prim jenjuje. Temporalna analiza prim je njuje se mnogo manje. To bi se moglo tum ačiti stanovitom krizom historioizma, što bi govorilo u prilog Popperove teze ° njegovu »siromaštvu«. No kako historijska proučavanja prije govore o bogatstvu m aterijala nego o njegovu siroma štvu, jer je upravo jedna od osnovnih težnji strukturalizm a da raznolik i bogat historijski m aterijal pojednostavi, dakle »osiromaši«, uzroke prevlasti strukturalne analize valja tra žiti u nekim drugim momentima. Razlozi leže sigurno u ne kim ideološkim utjecajima, ali svakako i u metodološkima, podjednako u nekim tendencijama građanskog i industrijskog društva kao d u ugledu prirodnih znanosti u pogledu spoznaj nih metoda. Znamo da se Comteova sociologija rodila s težnjom da sudjeluje u reform iranju društva, da pomaže pri održavanju reda i da upozori na one koristi o kojim a ekonomija nije 64
vodila računa. Govoreći o konstituiranju sociologije pod utjecajem buržoaskoga utilitarizma, Alvin Gouldner ističe: »U stvari novo rođena sociologija nije odbacila utilitarističke premise nove kulture srednje klase, već je, štoviše, »tražila da je produbi i proširi. N ju je zanimala kolektivna korist u suprotnosti s individualnom korisni, zajedno s potrebama društva za stabilnošću i napretkom i s onim što je potreb no za sve ovo. Ona je naročito isticala važnost drugih ,društvenih' koristi i suprotstavljala ih isključivom bavljenju pro izvodnjom ekonomskih koristi. Sociologija je rođena kao pro tuteža političkoj ekonomiji srednje klase u prvoj četvrtini devetnaestog stoljeća.«24 Gouldner upozorava da je interes za »društvene« koristi zapostavio pojedinca i njegove interese. »Iako je izopačena i ograničena zbog vlasničkih interesa i ublažena vjerovanjem u prirodna prava, korisnost' je ipak pribavila centralne standarde društvu srednjih klasa u ocjenjivanju djelatnosti d uloga. U širokim razm jerima našega društva, i posebno u industrijskom sektoru, ne traži se čovjek. To je prije sa ma funkcija koju on može vršiti i spretnost kojom je može vršiti, a za što je plaćen. Ako osposobljenost nekog čovjeka nije potrebna, »tada ni čovjek nije potreban. Ako se funkcija nekog čovjeka može ekonomičnije zamijeniti strojem, čovjek je zamijenjen . . . Ne-korisni čovjek postaje nezaposlen i neupotrebljen: star, meosposobljen, nepouzdan ili neprimjeran. U mnogo čemu isti postupak uključivanja i isključivanja po gađa i posebna svojstva individualnih osoba. Ako nekorisne vrline i osobine rem ete zapošljavanje korisnih spretnosti, ostaju ili nenagrađene ili kažnjene. Drugim riječima, sistem nagrađuje i potiče one sposobnosti koje se čine korisnima, a potiskuje izražavanje talenta i sposobnosti koji izgledaju nekorisni, pri čemu se nameće samom pojedincu i njegovoj ličnosti. U skladu s time pojedinca uči ono što sistem tra ži: uči ikoji su njegovi dijelovi nepoželjni i nevrijedni; on je prisiljen da organizira svoje ja i ličnost da bi se uskladili s djelotvornim standardim a korisnosti, jer u onoj m jeri u ko joj se tako ponaša on sm anjuje trvljenja koja osjeća sudje lujući u sistemu. Ukratko, velike dijelove bilo koje ličnosti valja potisnuti ili ukinuti, ako želimo imati neku ulogu u industrijskom društvu« (op. cit., str. 73—74). Prema tome, sami zahtjevi sistema d njegove utilitari stičke logike prisilili su pojedinca da se socijalizira u skladu 24 Alvin Gouldner, The Coming Crisis of the W estern Sociology (U su sret krizi zapadne sociologije), Basic Book, New York — London, 1970, str. 92.
5 — Zanat sociologa
65
sa zahtjevima sistema, a da potisne one dijelove svoje ličnosti što su sistemu nekorisni. Pozitivistička sociologija, zauzevši gledište takvog sistema nastoji, doduše, »humanizirati« si stem, ali s pretpostavkom da prilagođavanje logici sistema odgovara sposobnostima prirodnog društvenog ponašanja čo vjeka. Sociologija nastoji ukloniti nelagodu što proizlazi iz spoznaje da je »sistem« nam etnut i da stoji u nužnoj suprot nosti s prirodnim potrebam a ljudske prirode. Mnogo je jed nostavnije svesti ljudsku osobu na »uloge« i »statuse« (Par sons) nego podvrći iste uloge i statuse potrebam a ljudske ličnosti. Uostalom, takvo podvrgavanje već pretpostavlja ne ku teoriju o »ljudskoj prirodi«, točnije o otuđivanju čovjeka u društvenim odnosima, odnosno njegove ljudske prirode zbog procesa podruštvljavanja. No upravo je takvo shvaća nje strano pozitivizmu, jer bi to značilo konfrontaciju Poje dinca s Organizacijom. Bitna razlika između pozitivističke sociologije i marksističke sociologije leži upravo u tome što posljednja pretpostavlja dijalektiku Pojedinca i Društva, i u skladu s time određenu teoriju otuđivanja ili alijenacije. Naravno, usvojivši jednom ovu dijalektiku, susrećemo se s nizom teorijskih problema i teškoća u istraživanju društva, pa je pozitivisti radije izbjegavaju, je r je jednostavnije ana lizirati društvo kao homogenu cjelinu nego uvesti radikalnu kontradikciju između Pojedinačnoga i Općega, između indi v id u a l je i generalizacije. Znamo s kakvim se teškoćama su sreće pozitivizam i u samoj biologiji i neurologiji, čim valja objasniti kronološke slijedove što vode do indivdduacije or ganizma i psihičkog života. Podsjetimo samo na odvratnost kojom pozitivisti govore o psihoanalizi, je r ih ova prisiljava da uzimaju u obzir »individualne priče« um jesto da se bave samo funkcionalnim odnosima između podražaja i osjeta. Гако je i Durkheim tražio da se društvene pojave pro m atraju kao »stvari«, kao nešto izvanjsko i prisilno, a ne kao nešto svjesno, subjektivno, nošeno nam jeram a, težnjama po jedinog subjekta.25 Naravno da ne možemo društvene činjenice jednostavno svesti na duševne predodžbe, pa iz toga zaključiti da ćemo izmjenom načina predočivanja prom ijeniti i društvene od nose. Marx je također prim jenjivao strukturalnu analizu u proučavanju građanskog društva. I on je smatrao kako je Durkheam kritizira Spencera: »Društvene činjenice nisu jednostavni razvitak psihičkih činjenica, već su druge u velikoj m jeri produžetak prvih unutar svijesti. Ovaj je stav veoma važan, jer suprotno gledanje izlaže socioš tv e n o ^ r a d $ ° ni U “ axzroke za posljedice i obratno« (O podjeli dru-
66
nedozvoljeno svoditi društvene odnose, naročito one klasne prirode, na lično predočivanje pojedinaca, i na taj način pretvarati društvene činjenice u psihičke doživljaje.26 U proučavanju malih grupa socijalna psihologija voli objašnjavati interakcije među pojedinim članovima grupe njihovim načinom predočivan ja i osjećanja. Tako je dobro poznat prim jer kako je u sklopu »teorije o međuljudskim odnosima« u sociologiji radnih odnosa pokušala izmijeniti ponašanja poslovođa i predradnika u smislu veće demokra tičnosti. Ti su njezini pokušaji dobro tekli u uvjetima labo ratorijskog ili grupnog eksperimenta, ali su se brzo izjalovili kad su ponovno preneseni »na teren«, u konkretne uvjete radnih odnosa. Zašto? Razlog je bio vrlo jednostavan: uspr kos stečenim pojmovima o tome kako bi se morali ponašati, prevladali su konkretni hijerarhijski odnosi u radnoj organi zaciji. Realnost je bila jača od predočivanja! Zato je suvre mena teorija radnih odnosa istakla da je neophodno mije njati samu hijerarhijsku strukturu, same odnose moći u jed noj organizaciji, da bi se ljudi ponašali doista drukčije, to jest demokratski. Iako strukturalna analiza, po uzoru na prirodne znanosti, teži prom atranju društvenih pojava kao sasvim »objektivnih« vanjskih stvari, ipak u tom objektivizmu ne ide tako dale ko da bi zanemarila ispitivanja i subjektivnih pojava, kao što su stavovi, predodžbe ili vrednote. O tome najbolje go vori veliko znanstveno područje ispitivanja ljudskih stavo va ili javnog m nijenja, koje se redovito oslanja na velike uzorke ili velike brojeve, pa tako ostaje u okvirima struk turalne analize.27 26 U Njemačkoj ideologiji Магх polemizira sa Stim erom i predbacuje mu upravo nastojanje da društvene odnose pretvori u međulične, sasvim subjektiv ne odnose: »Sancho, n a prim jer, ne želi da dva individua budu u »suprotnosti' jedan prema drugom, kao buržuj i proleter. On bi želio da oni uđu u sasvim lični odnos individua s individuom. On ne sm atra da, u okviru podjele rada, lični odnosa postaju nužno i neizbježno, klasni odnosi i učvršćuju se kao ta kvi; zato se čitava njegova brbljavost svodi na pobožnu želju koju bi želio ostvariti tako da potiče pojedince ovih tklaisa da istjeraju iz svoje svijesti ideju njihovih »suprotnosti' i posebnih »privilegija’ . . . Da bi se uništilo »su protnosti ' i posebino' dovofljno je da se izmijeni »mišljenje' i »htijenje'« (Nje mačka ideologija, str. 465, izd. Der historische Materialismus, Kroner, Leipzig, 1932). 27 U tom pogledu sasvim je um jesna prim jedba Pierrea Bourdieua, kad u duhu Gurvitcheve teze o »lažnim problemima« u sociologiji kaže: »Sociologija pretpostavlja, već po vlastitom postojanju, nadilaženje one fiktivne suprotnosti koju su proizvoljno potaknuli subjektivizam i objektivi zam. Ako je sociologija moguća kao objektivna znanost, to je zbog toga što postoje vanjski, nužni odnosi, nezavisni od individualnih volja i, tako reći, nesvjesni (u smislu da se ne pružaju običnom razm išljanju), a koje mo žemo zahvatiti samo indirektno pomoću prom atranja i objektivnog eksperi m entiranja . . . No za razliku od prirodnih znanosti, totalna antropologija ne može se pridržavati samo opisa objektivnih odnosa, jer doiivljaj značenja tvori dio sveukupnog značenja iskustva, pa se sociologija, koju nikako ne možemo sumnjičiti za subjektivizam, sluzi posrednim i posredovanim poj-
67
.Strukturalna analiza u društvenim znanostm a ugleda se, kao što znamo, na postupke u prirodnim znanostima, među kojima je fizika prim jer postupnog i sistem atskog ovladava nja strukturom predm eta po analitičkoj logici, što može poslužiti kao paradigma drugim znanostima. Sam pojam strukture u deduktivnim ili aksiom atskim znanostima shva ćen je kao »niz pravila transform acije koja, djelujući na ele mente neke cjeline izložene određenim odnosima, rađaju no ve međusobne odnose koji proizlaze iz prvih odnosa«.28 Pra vila transform acije su u aksiom atskim znanostima, kao što je matematika, unaprijed definirana. Međutim, u induktivnim ili, točnije, induktivno-deduktivnim znanostima stru k tu ra je nešto što postoji objektivno kao predm et našeg iskustva i istraživanja, pa se struktura pojavljuje kao način kako se uvode činjenice ili eksperim entalni podaci u racionalni ili teorijski sistem koji dozvoljava da se s njim a racionalno postupa. Takvu racionalnu konstrukciju čine geometrijski sistemi (euklidski, rimanovs'ki i sistem Lobačevskog) koji dozvoljavaju da se na određen način opišu vanjski procesi kretanja tijela (u mehanici i astronom iji). Opisivanje pojava u ovom slučaju znači njihovo m jerenje u jedinicama vreme na i prostora, i već je fizika postavila pitanje: koji je me trički sistem najobjektivniji za opisivanje neke pojave ako postoji mogućnost da se racionalno i logički poslužimo razli čitim metričkim sistemima? No dok fizika pronalazi određene em pirijske i racionalne razloge da se služi jednim a ne drugim, za društvene zna nosti je nemoguće utvrditi koji bi m jerni sistem bio »najra cionalniji« i »najobjektivniji«. U tome jest osnovna teškoća pri utvrđivanju struktura u društvenim istraživanjima. Riječ je o tome da određenu strukturu možemo opisati ili pratiti raznim mjernim instrum entim a (ljestvicama, statističkim uzorcima, parametrima). Oni koji su se bavili istraživanjem društvene stratifikacije znaju koliko izbor m jernih instru menata zavisi od osnovnih pojmova kojim a su prethodno definirali društvenu strukturu.29 movima između subjektivnoga i objektivnoga, kao što su alijenacija, stav • 1 if- i . i e Primjereno da shvati konkretni totalitet, a taj obuhvaća i objektivni smisao organiziranog ponašanja, prem a m je r ljiv im pravilnostima, i posebne odnose, što ih pojedinci održavaju s objektivnim uvjetima njihova postojanja, ^ kao i objektivnim smislom njihova ponašanja, a taj smisao ih posjeduje jer su ga lišeni. Drugim riječim a, opis objektivirane subjektivnosti upucuie nas na opis interiorizirane objektivnosti« (P. Bourdieu, Un art moyen, Osrednja um ietnost, Ed. de Minurt, Paris, 1965, str. 18—20). Noel Mouloud, La methode des sciences de structures et les prob lems de la connaissance rationelle (Metoda strukturalnih znanosti i problem racionalne spoznaje) u časopisu »La Pensee«, br. 135, 1967, str. 3. Vojin Milić, Sociološki metod, poglavlje »Epistemološki odnosi teorij ske nauke«, Beograd, II dzd., Nalit, 1978.
68
Rekli smo već da je suvremena znanost prevladala stari antagonizam između racionalnosti i empirizma, između teo rijske konstrukcije i iskustvene datosti, između apstrakcije i realnosti, u smjeru njihova uzajamnoga dijalektičkog uvje tovanja. Dok je još Kant vjerovao da je euklidska geome trija izraz apriornih kategorija našeg spoznavanja, Einstein je pokazao da geometrija zavisi od prirode samog kontinuu ma, koji zavisi od toga da li se radi o gravitacionom ili elektromagnetskom polju. Racionalno ili apriorno se prila godilo iskustvenome i obratno. »Znanosti strukture«, kaže Mouloud »daju sasvim dijalektički smisao o odnosima ra cionalnog i realnoga. One nam dozvoljavaju da osjetimo ka ko se racionalni oblici ne mogu podrediti slici gotove stvar nosti, i obratno, kako se spoznatljiva stvarnost ne može una prijed definirati pomoću racionalnih oblika koje smo una prijed stvorili, već je spoznaja simultano ili recipročno na predovanje prema racionalnom i prema realnom.« O tome smo se mogli uvjeriti u sociologiji na prim jeru koji smo već analizirali, proučavajući položaj čovjeka u proizvodnim od nosima. Mijenjajući racionalne ali teorijske pretpostavke, približavali smo se sve boljem obuhvatu same iskustvene stvarnosti. Ono što sa sigurnošću možemo zaključiti, a što se ne razlikuje bitno od prirodnih znanosti, jest da u struktural nim znanostima pri istraživanju društva ne postoji opći mo del društvenih zakona koji bi imao apsolutno značenje i iz kojeg bi se mogli deducirati svi drugi posebniji zakoni na pojedinim područjima društvenoga života. Ono što nam se nameće kao iskustvo je, naprotiv, činjenica da postoje mo deli što slijede jedan nakon drugoga, pošto su konkuri rali jedan drugome, i koji se nameću prem a tome da li bo lje i na adekvatniji način odražavaju realne procese u stvar nosti. A takvi modeli su adekvatniji ili vjerniji društvenoj stvarnosti onda, kad nisu prosto općeniti i apstraktni, već kad su istovremeno općeniti i konkretnu To je ono što u so ciologiji dijeli formalistdčka shvaćanja od dijalektičkih. Da nas o toj razlici govorimo naročito onda kad mislimo na moderni strukturalizam .30 30 Potrebno je razlikovati strukturalnu analizu svojstvenu svim znano stima što istražuju neku strukturiranu realnost, od fizike i biologije pa do društva, i strukturalizma, koji predstavlja posebna epistemološki stav prema spoznavanju same stvarnosti. Na sažet način možemo definirati m odem i strukturalizam prema obilježjima koje mu daje u svojoj »strukturalnoj an tropologiji« С. Lćvi-Strauss u ovim stavovima: 1. do spoznajnih modela ne dolazimo na osnovi neposrednog iskustvenog prom atranja stvarnosti, već kon strukcijom određenih predm etnih veza ili smislenih odnosa; 2. ova konstm k-
69
Strukturalna analiza nastoji riješiti slijedeće probleme, pri čemu je rukovode ove spoznajno-teorijske smjernice: 1. Znanstvena spoznaja m ora napredovati od svakodnev nog iskustva, sasvim izvanjskih, slučajnih ili prividnih veza do dublje prirode društvenih pojava, do odnosa i veza koje vjernije odražavaju pravu prirodu društvenih pojava i pro cesa; ona se slaže s marksističkim stavom da spoznaja mo ra napredovati od prividnih, površnih, pogrešnih ili pogrešno »objektiviziranih« (opredmećenih) ili otuđenih spoznaja do dubljih, prikrivenih, bitnih, objektivnijih i istinitijih. Ovakav stav odgovara Bachelardovoj postavci da »ne postoje počet ne istine, već postoje samo početne zablude«.31 2. Ne postoje činjenice ili datosti koje zahvaćamo na ne posredan, intuitivan ili fenomenološki način kao odraz same stvarnosti, već su one uvjetovane našim zahvaćenjem pred meta, našim prodiranjem u predm etnost na osnovi prošloga i sadašnjega iskustva, te određenih svjesnih ili nesvjesnih pretpostavki kojima se služimo u sređivanju i analizi našeg iskustva. U znanosti, a pogotovo u sociologiji, neposredno iskustvo mora prepustiti m jesto izgrađenome, konstruiranom iskustvu, pa svaka činjenica dobiva smisao i značenje tek u okviru određenih teorijskih pretpostavki. 3. Predmet ili njegova struktura, koju zahvaćamo u na šim istraživanjima, istodobno je rezultat našeg iskustva i na šeg zamišljanja stvarnosti; naša spoznaja dolazi od pred meta, ali naše spoznavanje, naša misao ide prem a predme tu. Možemo govoriti o napredovanju naše misli prem a boljem poznavanju same strukture predmeta, kao stalnoj aproksi maciji »objektivnoj istini«. 4. Napredovanje naše spoznaje prema istini ili biti pred meta ne ide po strogo induktivno-deduktivnoj progresiji, kao što je to slučaj u prirodnim znanostima, već je više diskon tinuirano, jer promjena teorijskog okvira ne zavisi samo od novog fenomena i njegove generalizacije u obliku šireg zako na u objašnjavanju društvenih procesa, već je povezana s promjenom perspektive i razine istraživanja, s jednom no cija proizlazi iz nesvjesne infrastrukture kolektivnog zam išljanja društvene stvarnosti; 3. ona je dana ljudima a priom o, je r uvjetuje svako iskustvo i nije ju potrebno izvoditi na evolucianističJd način đz historijskog iskustva; 4. strukturalizam je srodan naturalističkom scijentizmu, je r se društvene za konitosti izjednačuju s prirodnim a u smislu proširenja prirodnih znanosti. Godelier ističe stanovitu srodnost između strukturalizm a i Marx a, koji se zaista bavio strukturalnom analizom, ali Godelier pogrešno tumači kad kaže da Marx daje prioritet proučavanju struktura iznad njihova nastanka i raz vitka« (u članku »Strukturalizam«, Aletheia, br. 4, Paris, 1966). 31 Gaston Bachelard, Recherches philosophiques, Paris, 1934-^1935.
70
vom kompleksnošću, što u društvenim znanostima znači da istodobno imamo bolji uvid i pristup u ono što je općeni tije, što se može izraziti nekim općim zakonom, i u ono što je posebnije, što se ne može izraziti nekim novim zakonom, već jednim novim smjerom istraživanja sa svojim specifičnim zakonitostima. Na prim jer, kad radnika prestanemo prom atrati kao radnu snagu u okviru kretanja robe i cijena i počnemo ga ispitivati kao živu konkretnu jedinku, tada napuštamo per spektivu i logiku političke ekonomije ili globalnih društve nih procesa, a ulazimo u dimenziju psihologije ljudske lično sti i svijet psiholoških zakona u analizi ljudskih sposobnosti i potreba. Konkretno to znači doslovno uvođenje nove per spektive sa svojim posebnim uzročnim vezama, dakle, prije laz iz monodeterminističke u polideterminističku teoriju objašnjavanja. Potrebu da prijeđemo iz jedne takve mono determinističke u polideterm inističku teoriju zovemo dijalek tičkim načinom prom atranja, jer ono što u okviru jedne teorijske razine, okvira ili dimenzije izgleda da je posebno i partikularno (na prim jer, ličnost) postaje ponovno opće nito i apstraktno u okviru šire teorije, a što se događa uvijek kad prelazimo iz sociologističke u psihologističku ana lizu. 5. Dok je tradicionalna strukturalna analiza izbjegavala probleme dijakronije (slijeda pojava u vremenu) i ograniča vala se na sinkroniju (istovremenost pojava) pod utjecajem pozitivističke sklonosti statici i averzije prema evolucionizmu danas ona sve više nastoji pomiriti sinkroničnu analizu s dijakroničnom, uvesti u statičke strukture temporalnu di menziju, sagledati kakve promjene trpi strukturirana poja va u jednom vremenskom toku. Već je i pozitivistička socio logija u svojim počecima kod A. Comtea dala prednost historijsko-komparativnim istraživanjima, traženju sličnosti i razlika pomoću uspoređivanja različitih društvenih sistema u raznim fazama njihova razvitka. Pa i empirijska ispitiva nja javnog mnijenja pomoću anketa veoma su rano uvela metodu panel-ankete (Lazarsfeld, Katz), iako su se ti poku šaji ograničili na stroge vremenske granice s tendencijom da se vrijeme zaustavi, da se trajanje fiksira kao gotovo, a ne da se ostavi kao razbuktano i otvoreno. 6. Uvođenje temporalne dimenzije u sociološka istraži vanja značilo je veću složenost samih postupaka, kako u postavljanju pojmovnog okvira tako i u samoj kauzalnoj analizi. Razlog je dobro poznat. Vrijeme se pojavljuje u dva 71
hitna i teško odvojiva vida — kao prošlo ili gotovo vrijeme, koje pozitivizam prihvaća kao neku vanjsku stvar, i kao živo, tekuće, trajno vrijeme koje nas vodi od sadašnjosti podjednako u prošlost kao i u budućnost. Ovo se vrijeme odvija u znaku maksime da »ljudi sami stvaraju svoju histo riju«, a stvaraju je kao svjesna bića pogledom okrenutim u budućnost, neprestano stavljajući u pitanje ono što je bilo ili što je dano i okrećući se onome što bi moglo postati ili što je moguće. Uvođenje finalističkog momenta, vezanog za akciju ljudske svijesti, i virtualističkog momenta, vezanog za kategoriju mogućnosti, bitno odvaja društvene znanosti od prirodnih. Poništava onu strogu objektivnost i neutral nost prom atrača na koju se pozivaju pozitivisti32 7. Istina je da je »historija djelo čovjeka«, pa su pre ma tome i svi historijski društveni proizvodi rezultat ljud skog djelovanja. Međutim, ti » historijski proizvodi« nisu uvijek adekvatni svijesti čovjeka ili ljudske grupe koja je proizvodi, odnosno adekvatni su samo jednim dijelom, često puta ostaju dobrim dijelom m istificirani, izobličeni, po grešni, jer se udaljuju od ljudskog htijenja i pretvaraju u sile strane čovjeku što vladaju njime, kao što je slučaj sa svakim oblikom institucionalizacije nekog pokreta koji na kon nekog vremena uspostavlja hijerarhiju koja se poziva na ciljeve pokrete, ali s nam jerom da bi ga eksploatirala u vlastite svrhe. Prema tome, »historijska djela« čovjeka ili društvene organizacije i ustanove nose redovito dvosmisleni 32 Usporedimo li udžbenik o sociološkoj m etodi Vojina Milića Sociološki rnetod s udžbenikom Giana Antonia Gilliija Kako se istražuje, odm ah ćemo vid jeti da oni znanstvenu »objektivnost« prilično (različito definiraju. Miiić se pridržava tradicionalne definicije svojstvene »egzaktnim znanostima« prema kojoj »Objektivan odnos prem a stvarnosti jeste nastojanje da se stvori što potpunija i svestranija iskustvena osnova za razvoj naučne delatnostd, i sprem nost da se bez ikakvih prediubeđenja prihvati iskustvena očevidnost svakog novog podatka i saznanja, m a u kakvom se oni odnosu nalazili prem a onome sto se ranije znalo, očekivalo i želelo«, iz čega proizlazi mogućnost znanstve nog provjeravanja spoznaje: »U nauci nema m esta za iskustvene podatke koje nije mogućno proveravati ili još točnije, koje nije u stanju da nezavisno prorveiu svako u naučnom pogledu dovoljno stručno lice« (V. Milić, Sociološki metod, II izdanje, Beograd, 1978, str. 2o0). Nasuprot ovom stavu koji se priipjenjuje u egzaktnim znanostima, Gilli ističe u vezi s istraživanjem student skim grupa da je u tome istraživanju »najzad prekršen princip neutralnosti icoji, između ostalog znači — ostaviti neprom ijenjenom situaciju koju se ispitui®*' 1 e da se m oralo još više uplitati, to jest više kršiti princip vlastitoga istraživačkog iskustva zaključuje da »je Pr° ble:m metode od konkretnog problema koji je predmet Je . form ulirati neku metodu apstraktno, već samo s (potertao G. A. Gilli). On sm atra da nđ S tS ^ Č -„Jftiraž|va??Ja m su neutralni u diuštvenim znanostima i fS S i »Pobum objekta«, koji se ne da istraživati od određenog tipa istra g a v iiriirliL neutralan pred suprotnošću« klasnog i dm Se iStraiu>e> Školska knjiga, Zagreb, l974. str.
72
i u sebi proturječni karakter. Jedanput su oni adekvatni dru štvenoj svijesti koja ih je rodila, da bi drugi put bili uda ljeni od nje, a treći put značili nešto sasvim suprotno. O tome nam, na bezbrojnim primjerima, svjedoče povijesna istraživanja. Prema tome, u jednom momentu čisto empi rijska deskripcija može izgledati adekvatna ili vjerna društve nom procesu ili povijesnom događanju i bez teškoća mo žemo tvrditi da će je »svaki objektivni prom atrač ili kroni čar« zapisati ili opisati na isti objektivni način. Drugi put društvena svijest može značiti osjetljivi raskorak između čisto pojavne strane i više dubinske stvarnosti društvenih procesa, pa nam se ono što je dublje i nesvjesno, kao »ne svjesne kolektivne strukture« o kojima govore strukturalisti, čini neusporedivo bliže stvarnosti, što znači posebne postup ke indukcije da bi se došlo do takve »nesvjesne kolektivne strukture« društvenog ponašanja. A treći put možemo naići na »pobunu objekta«, koja može značiti samo određeno osvješ tavan je o neskladu ili proturječnosti između pojavne i du binske strane društvenih procesa, između onoga što se ne kada htjelo i onoga što se u toku vremena otuđilo i kao vanjska moć uspostavilo, te se sada kao aktivni društveni odnos traže nove mogućnosti, nove alternative i drukčija rje šenja, pa se i cijela društvena stvarnost odbija u takvom antagonističkom postavljanju jednih ljudi prema drugima. A što ako takvu situaciju gotovo uvijek nalazimo u dugoj ljudskoj povijesti? Ne vidimo li kako nas sama društvena stvarnost tjera s položaja »neutralnog i strogo objektivnog istraživača« na položaj »opredijeljenog i pristranog« proma trača i aktera istodobno? 8. Svi oni koji su se upoznali sa sociološkim metodama već su shvatili da sociologija raspolaže pluralizmom znanstve nih istraživačkih postupaka i da složenost objekta često nalaže upotrebu različitih metoda. Isto su tako shvatili da se društveni procesi ne mogu proučavati samo u jednoj rav nini, samo u jednom strogo određenom sistemu relacija, već da ga je potrebno m ijenjati zajedno s različitim razinama, referenci jalnim okvirima ili grupama, društvenim sistemima, podsistemima, i tako dalje. Međutim, veoma je malo onih koji shvaćaju da moramo imati na umu i manje ili više objektivirane ili subjektivirane pojave, manje ili više insti tucionalizirane ili spontane pokrete, manje ili više svjesne ili nesvjesne procese, manje ili više racionalno fiksirane ili ira cionalno slučajne događaje, dakle, da moramo misliti o historijsko-sodološkoj složenosti koja nameću jedan polideter73
m inistički koncept istraživanja u svim fazama, od prikuplja nja podataka do analize i interpretacije. 9. Uvođenje temporalne dimenzije u društveno spozna vanje uvodi nas u tri bitno različita kruga, perspektive ili ra zine razm išljanja o našim spoznajnim mogućnostima. Prvi krug smo već spomenuli, a možemo ga nazvati spoznajno-teorijskim , što nam govori o dosegu naše spoznaje s obzi rom na prirodu činjenica i teorijskih okvira društvenih pro cesa. U tom kontekstu mogli smo utvrditi da se u pogledu napredovanja naše spoznaje u društvenim znanostima ne mo žemo osloniti na induktivno-deduktivnu metodu, kakva se prim jenjuje u prirodnim znanostima, je r prijelaz od jedne teoirije na drugu ne uvjetuje uvođenje novog fenomena i nje gova generalizacija — već mnogo više — jedan nov pristup, nova perspektiva, što znači povezivanje smislenih veza među pojavama i značenja koja im pridajem o na nov i neočekivan način. Zato su prijelazi mnogo diskontinuiraniji, kvalitativno različitiji, strukturalno izmjenjeniji, pa s obzirom na težinu točnog opisa takvih prijelaza govorimo o »dijalektičkim sko kovima«, što izaziva otpor i negodovanje znanstvenika na polju prirodnih znanosti. To negodovanje je logički oprav dano, ali prim ijenjeno na društvene procese, ono bi nas vrlo brzo dovelo do kosti bez mesa i oblika bez krvi. Drugi je krug ili perspektiva razm išljanja onaj što se osniva na promjeni same prirode predm eta koji istražujem o zbog njegova povijesnog razvitka, a koji se opet batino razli kuje od razvitka prirodnoznanstvenih predm eta. Ovaj krug možemo nazvati poznatim terminom povijesno usporednoga spoznavanja. Već od svojega začetka s Comteom, sociolo gija je uočila da je povij esno-kompara ti vna metoda nešto što Је nj°j svojstveno, ne samo zbog toga što se struktura ili organizacija u toku vremena mijenja, već i zbog toga što se i ponašanje čovjeka unutar organizacije i načini spoznavanja vlastite stvarnosti m ijenjaju zajedno sa društvenom organi zacijom. Ovdje nije potrebno upozoravati do koje m jere su uvođenje pojmova, kao što su »civilizacija«, »kultura«, »ideo log!ja«, »svjetonazor« i slični, pridonijeli da istraživanje dru štva bude složenije i spornije (trajni sporovi između pozititivista i kulturalista) u metodološkom pogledu. S nekim od spomenutih problema susrest ćemo se naročito u drugoj knjizi, gdje će se govoriti o temporainoj analizi. Treći je krug ili perspektiva ona što upravo polazi od činjenice da se čovjek kao subjekt spoznavanja izmijenio u svojem odnosu prema društvu i prema stvarnosti uopće. 74
Ovdje se nameće poznato ptianje: Ako čovjek kao spoznajno i praktično biće mijenja svoju okolinu i društvenu organiza ciju, da li ta okolina, izmijenjena ljudskom akcijom, ne mi jenja i njegove spoznajne sposobnosti, njegov način spozna vanja a odnošenja prema svijetu uopće? Epistemološko pita nje: kako čovjek spoznaje svoj svijet?, preokrećemo ovdje u pitanje: kako svijet mijenja ljudsku spoznaju? U sociologiji je već L. Levy Bruhl, ispitujući m entalitet primitivaca, govo rio o »predlogičkom« mišljenju kao tipičnoj crti tog menta liteta. Danas se, doduše, osporava ta njegova teorija, ali se — uzima u obzir činjenica da je »moderni racionalizam« potisnuo »mitološki način« mišljenja što čovjeka prati do danas, naročito u umjetnosti, religijama, vjerovanjima, sno vima, pa se postavlja pitanje: Nije li time dovedena u pita nje bitna sposobnost i način spoznavanja čovjeka, a time i načini proizvodnje njegove civilizacije, kulturnih djela? Ova ko postavljeno pitanje očito ulazi u područje kulturne antro pologije ili, možda, određenog filozofskog egzistencijalizma, jer za ovako postavljenu problem atiku još nemamo točan naziv. Budući da je kulturna antropologija navikla da dovo di u pitanje smisao jedne cijele kulture i kulturne proizvod nje određenog tipa čovjeka, a egzistencijalistička se filozo fija pobunila protiv »filozofije svijesti« i racionalizma u nje govom instrum entalnom vidu u ime određenog konkretnog čovjeka, možda bi se ovako postavljeno pitanje i problema tika s njim u vezi mogla shvatiti kao antropološko-egzistenoijalistička. No očito je da ovdje sociologija udara na svoje »prirodne« granice, ali na granice na kojima stoje neki re flektori sposobni da osvijetle i njezin položaj.
6. Poziv sociologa: postavljati granice da bi se nadilazile Ma koliko se kritički odnosili prema pozitivizmu i osuđivali njegovu ograničenost, ne možemo a da pri određivanju predm eta našeg istraživanja ne postupa mo najčešće kao pozitivisti, predm et istraživanja uvijek je isječak iz cjeline društvenih procesa, umjetno omeđeni dio izdvojen iz složenijeg i povezanijeg kompleksa. On je kao »predmet« već naša konstrukcija, jer smo u trenutku kad smo se odlučili da ćemo izvršiti neko istraživanje bili pri siljeni da odredimo i same granice problema. A kad smo 75
odredili granice predm etu našeg istraživanja, već smo uveli ke utvrdili i njegovu prirodu, njegove bitne karakteristike. Na prim jer, hoćemo li ispitivati samo gustoću nekog stanov ništva i njegov starosni, ili profesionalni, ili imovinski sastav? Hoćemo li ovu gustoću i neke osobine njezine strukture po vezati s pokretljivošću pučanstva, što će nas prisiliti da utvrdimo neke vremenske i prostorne ili pak društvene i statusne odnose? Da li ćemo ovu pokretljivost, ako je ona ponajprije, vertikalna, povezati s nekim sredstvim a društve nog napredovanja kao što su izobrazba, imovina, politička pripadnost i neke druge osobine? Hoćemo li se u takvim društvenim promocijam a pitati, koje su društvene vrijed nosti važnije u odnosu prem a karakternim osobinama kao što su karijerizam, sposobnost snalaženja i druge? Stvari se počinju sve više komplicirati, a naš se predm et istodobno proširuje i produbljuje. No, mi ćemo se svakako zaustaviti na nekoj točki ili razini, postaviti granice pojm ovnih odre đenja i tako u određenom okviru omogućiti njihovu opera cionalizaciju. Možemo li izbjeći to postavljanje granica? Da kako da ne možemo. Možemo li stoga preuzeti ulogu grani čara koji čuvaju državne granice i brane svakom da ih pre korači bez prethodne dozvole? Ne možemo. Obavezni smo da budemo svjesni tih granica, ali ne zato da bismo se u njih zatvorili i zabranili svakom da proviri izvan njih, kao što rade neki politički režimi. Biti svjestan postavljenih granica znači već određenu sposobnost gledanja preko njih i dalje od njih. Problematski i metodološki to već znači da ih pre koračujemo. To je upravo ona sposobnost koja sociologu daje prednost pred svakom vrstom uskogrudnoga pozitivizma što se želi zatvoriti u granice ne samo danoga, već i upravo-tako-i-nikako-drukčije metodološki određenoga predmeta. Samo jedan oblik nerazvijene znanstvene svijesti, koja se još nalazi u fetišističkoj fazi naučnog m išljenja, sklon je vjerovanju da postoji jedan jedini teorijski okvir i jedna jedina njemu adekvatna metoda kojom se sigurno može doći do istine. U znanstveno nerazvijenim sredinama učenjaci se često ponašaju kao magi koji vrše prvotnu inicijaciju još nedoučenih glava u tajne znanosti i prikazuju im znanstvenu metodu kao neko Sveto otajstvo, što će nakon pričesti pro žeti duh mladoga čovjeka i odvesti ga nepogrešivim putem znanstvene istine. Naravno, ti će se magi kasnije podrugivati takvim mladim i »metodološki ograničenim glavama« koje su im trebale da bi pokorne i sa strahopoštovanjem obavile za njih, reći će važan posao, da su njihovi učenici 76
ostali samo na razini »laboranata« i da ništa nisu shvatili od pravoga kreativnog znanstvenog posla. Na žalost, takvom ponašanju valja dodati i onu fanatičku samouvjerenost ko jom ponekad zrače pojedinci, koji nedostatak teorijskog obrazovanja žele kompenzirati metodičkom pedantnošću i apsolutizmom. No to je već predm et »psihoanalize znano sti« ako nije možda i nešto što ulazi u »sociologiju znano sti«, povedemo li se za Adomovom analizom o znanstvenoj pedanteriji. Kritizirajući Durkheimovo pretpostavljanje metode sa držaju, Adorno kaže: »Pedanterija nije ograničena samo na filozofsku sferu. U njoj podjednako sudjeluje i juristička strana, ono što se krstilo prašinom pandekta. Sumnji za pe danteriju općenito se izlažu posrednička duhovna zanimanja, što se pridržavaju uz zadato, propisano i žive od monopola koji su naučili. Pedant je arhetip građanskog društva. Ne spojiv je s habitusom slobode i nezauzdanosti, kakvu je se bi dozvoljavao feudalni gospodar. On se nalazi također u kontrapunktu s građanskim tipom poduzetnika, ali koji opet sa svoje strane njega treba kao imago pravila igre kakvih se duh kapitalizma mora pridržavati. Pedanterija zastupa njegov apologetički moment: želi na prividno racionalni na čin sačuvati nekadašnje institucije i načine mišljenja. Ona izražava horror vacui buržoazije što se uspela do vlasti.« »Durkheim fascinantno opisuje ^prisilni karakter' dru štva i ponizuje se do njegova hvalitelja. Projicira vlastiti pri silni karakter (Zwangscharakter) na vanjska svijet kao suro gat za njegovu odsutnost smisla. Freudov analni sindrom s hipertrofiranom pedanterijom, čistunstvom, prisilnošću uz autoritarno ponašanje nije zapravo nikakav privatni nedo statak, već pokazuje buržoaski karakter par excellence, a deformaciju kao apriorno pravilo. Jer građansko društvo, kao d ranije feudalno, usprkos svojim racionalnim načinima postupanja, bespomoćno je prepušteno vlastitim zakonima kretanja, kako to Durkheim oduševljeno svjedoči. U teoriji i u praksi izobličava ono što na prevaran način obećava. Stoga libido prenosi pedantni duh, koji pripada bitnom i od kojega se odbija na nebitno. Uzaludnost njegova postupka je izljev uzaludnosti građanskoga društva: nesposobnosti da po stane savez slobodnih ljudi — ideja koja teleološki u njemu počiva. Na kraju, to oštro izbija na vidjelo. Ako želimo uz stanovito pojednostavljenje, ali u osnovi ispravno, označiti pozitivizam u najširem smislu kao prim at metode nad spo znajnim subjektom, tada on racionalizira onu nelagodu svi 77
jesti koja odgovara stavu pedanta, je r pedanterija uvijek teži određenoj racionalizaciji. Tako pozitivizam krije ono što pod svaku cijenu negira: iracionalnost. Ako virtuelno pod meće znanost filozofiji, on joj natu ra pedanteriju kao ideal. Izbacuje samoodređenje, po čemu filozofiju nadilazi znanost, prototipski poriče Humeov kauzalitet i Ja, a ipak ih u svojoj argumentaciji, kao što se može vidjeti, pretpostavlja. Na taj način nedostatak samoodređenja završava zabranom mišlje nja. Ako se pozitivizam osjeća pobuđen da razm išlja o vla stitim pravilima igre, preuzetim iz znanosti i u njoj okame njenih, tada se na njim a lomi i sve više zapetljava u nova pitanja, mada je od njih, kao filozof sitih i metafizičkih, žalio očistiti mišljenje sve dok i samo m išljenje nije podleglo procesu čišćenja.«33 Možemo reći da pedanterija u ovom slučaju obilježava onaj vid građanskog društva koji se plaši svakog nereda i nekontroliranog prelaženja postavljenih granica, a time i narušavanja predviđenog reda. Međutim, onaj građanski duh koji je ranije bio u punoj ekspanziji, koji je nošen duhom poduzetništva, ponaša se sasvim drukčije. Izvrsno ga opi suje Marx: »Vrijednost stare industrije održava se tako da se stva ra osnova za novu, gdje se odnos između kapitala i rada postavlja u novi oblik. Dakle, istraživanje prirode da bi se našle nove korisne osobine stvari; univerzalna razm jena proiz voda sa svim tuđim klimama i zemljama; novo (umjetno) preradi van je prirodnih predm eta čime oni daju nove upo trebne vrijednosti; istraživanje zemlje na sve strane pod jednako da bi se otkrili novi upotrebni predm eti i nove oso bine starih (predmeta) kao sirovina itd. Otuda razvitak pri rodne znanosti do njezine najviše točke; isto tako otkri vanje, stvaranje i zadovoljavanje novih potreba što proizlaze iz samog društva; kultiviranje svih osobina društvenog čo vjeka i proizvodnja istih (ljudi) po mogućnosti što bogatijih po potrebama, jer bogatstvo u potrebam a i odnosima — po mogućnosti njihova proizvodnja kao sve totalnijih i univer zalni j ih društvenih proizvoda (jer ako želi uživati na mnogo strana, mora biti sposoban za uživanje, dakle do visokog stup nja kultiviran) — i to je jedan od preduvjeta na kapitalu zasnovane proizvodnje.«34 Theo^ ° r Udarno, EmJeitimg zu Emile Durkheim »Soziologie und Philoozwloglsche Schnften, sv. 8, Suhrkam p, Frankfurt a. M., 1972,
5ЛГ 269—271
crti Gl unđrisse zur K ritik der politischen Oekonomie, (Na crta za k n tiku političke ekonomije), Dietz Verlag, Berlin, 1953, str. 312—313.
78
Ovaj Marxov stav dobro ocrtava duh kapitalističke ekspanzije u proizvodnji upotrebnih vrijednosti, ali čije kon zumiranje pretpostavlja i svestrano kultivirane ljude, pa pre ma tome i odgovarajući stupanj društvene organizacije. Ovaj duh ne poznaje granica i svaku prekoračuje u smjeru sve veće univerzalnosti i svestranosti ljudskih potreba. Mame je ovdje, kao što vidimo, odbacio tezu progresivne pauperiza cije ljudi u kapitalizmu i istaknuo njihovo neumitno oboga ćivanje radi sve veće potrošnje, što se i potvrdilo u suvre menom potrošačkom kapitalizmu, ostavljajući sada po stra ni nezaposlenost i onu moralnu alijenaciju ili osiromašivanje koje počiva na gubitku ljudske samostalnosti i odgovornosti u visokokoncentriranom i centraliziranom društvu u ekonom skom, političkom i kulturnom pogledu. Dok se danas postavlja praktički pitanje kako postaviti granice ovoj neobuzdanoj težnji kapitalizma za ekspanzijom i eksploatacijom prirodnih resursa, sasvim je drukčije s ekspanzijom ljudske spoznaje.36 Doik kapitalističku ekspan ziju valja obuzdati, dotle ekspanzije ljudskih spoznaja i po rasta ljudske svijesti ostaju i dalje sudbonosni program čo vječanstva. Upravo je vlast čovjeka nad prirodom, s razvit kom prirodnih znanosti i proizvodnjom modernog atomskog oružja, nametnula čovječanstvu da obuzda iracionalne sile koje njime još uvijek suvereno vladaju. Odgovornost socio logije u tom poslu danas je veća nego što je bila ikada. Sociolog se mora održavati u veoma teškom položaju: mora se znati ograničiti u istraživačkom projektu, pronaći metode koje tom projektu najviše odgovaraju i prim ijeniti ih s najvećom znanstvenom strogošću. Mora se podvrgnuti znan stvenoj disciplini koja traži preciznost i savjesnost. Takva disciplina kroz duže vrijeme može izgledati kao prisila koja tišti ljudski duh i slobodan uzlet mašte. U tom položaju, naravno, ne smije pasti u klopku one pedanterije koja sma tra da postoji metodološko savršenstvo samo po sebi, da su rezultati to pouzdaniji što su precizniji u kvantitativnom pogledu, jer takvo traženje preciznosti u kvantifikaciji često puta razara živo tkivo društvenih procesa i pretvara ih u artefakte, umrtvljene stvari za koje je pitanje jesu li živje le u nekoj prošloj, sadašnjoj ili će živjeti u budućoj epohi ljudskoga društva. Između preciznosti i validiteta (valjano sti) postoji često proturječnost koje valja biti svjestan. Ra zlozi su poznati: preciznost traži pojednostavljenje i sposob 35 Probleme nastale u vetzi s akoloSkam krizom vidi u: Rudi Supek, Ova jedina zemlja, Ldiber, Zagreb, 1978.
79
nost uopćavanja (apstrakcije), a stvarni društveni procesi redovito su veoma složeni i konkretni, to jest podložni sta novitoj individualizaciji. Zato se sociolog m ora ponašati kao dobar kirurg koji zna da ima posla sa živom cjelinom i da se nikada unaprijed ne zna koliko i gdje će njegov skalpel zarezati u živo tkivo, a da ne povrijedi ostale organe. Dobar kirurg će vam reći da osim tem eljitog znanja anatom ije i velikog iskustva, veoma mnogo polaže na intuiciju, na spo sobnost viđenja nepredviđenog, brze prilagodbe na iznenad no i slučajno, a ta se vrlina preporučuje i sociologu još više nego kirurgu. Težak položaj sociologa pri istraživanju leži upravo u tome što m ora voditi računa o cjelini, to jest im ati uvid u cjelinu, što njegova svijest m ora funkcionirati kao reflektor koji baca svjetlo na totalitet društvenih procesa, a istovre meno m ora pogađati samo neke dijelove, ili veze, ili odnose u tom totalitetu, koji su mu najvažniji za postavljeni zada tak. No ovdje bismo htjeli donekle korigirati pravila optike, je r osvjetljavanje totaliteta ne zamagljuje detalje, pojedi nosti, već ih redovito bolje ističe i ocrtava, daje im potpu nije značenje upravo u njihovoj pojedinačnosta. Koji će de talj, crta, faktor ili dimenzije nekog predm eta ili situacije biti važniji za ispitivanje, a koji ne, to zavisi prvenstveno od povezanosti sa smislom, značenjem ili konkretnim kreta njem čitave cjeline. I u tome je smisao istraživačke etike sociologa: izgrađivati sebe u smislu univerzalne spoznaje, a predavati sebe samo parcijalnim istraživanjim a, im ati u misli i zamisli gotovu zgradu, a baviti se samo njezinim po jedinim ciglama ili katovima. Sociolog se ponaša kao dobar arhitekt, koji pri svakom detalju misli na gotovu zgradu, ali ima neusporedivo teži zadatak od njega, je r se njegova zgrada neprestano giba, m ijenjajući u tom gibanju svoj plan izgradnje, a kad se primiče konačnoj izgradnji, izgleda kao da je neizvediva. Razlog je u tome što sociolog ne susreće granice samo u svojim spoznajama i postupcima kako bi došao do novih spoznaja, već se granice nalaze i u samom predm etu koji ispituje. Predmet ima pomične granice, kao one nove civili zacije što se šire na tek otkrivenim kontinentima, nezaustav ljive u težnji za ekspanzijom, ali izložene svim neprilikama izviđanja, pogrešnog predviđanja, nepredvidivih zapreka i sukoba, iako spremne na rizik koji nosi sa sobom novost otkrića i avantura otkrivanja. Valja se čuvati onih duhova koji su tom riziku okrenuli leđa i potražili m ir a spokojnost 80
unutar danih granica tvrdeći da se one ne šire i ne vode u novo. Još više je potrebno čuvati se onih koji su se s nego dovanjem i prezirom pritajili i povukli u vlastita skloništa i bunkere da bi se opredijelili za »unutrašnju emigraciju«. Sociolog je osuđen da bude borac i istraživač u opasnim i nelagodnim pothvatima. Pored svih neprilika kojima su ga izlažili čuvari reda i poretka, on bi morao ići prem a svojim ciljevima romantički zanesen misleći pri tome da »mu se smješka ono što mu prijeti«. Divna Appollinaireova pjesm a može mu poslužiti kao životni moto: »Mi koji vrebamo svagdje avanturu Mi nismo vaši neprijatelji Mi vam želimo dati široke i čudne oblasti Gdje se m isterij u svijetu nudi onome tko ga želi ubrati. Im a novih plamenova nikad viđenih boja Tisuće nedokučenih fantazama Kojima treba dati realnost. Milost za nas koji se borim o uvijek na granicama Neograničenog i budućnosti Milost za naše zablude, m ilost za naše grijehove.«
6 — Zanat sociologa
81
Strukturalna analiza Prim jeri
I
Znanstvene činjenice su teorijske konstrukcije Dobar opažatelj je prije svega dobar teoretičar
Charles Darwin
Sociolog se mora kritički odnositi pre ma pojmovima iz uobičajenoga svakodnevnog života, jer oni služe ponajprije za neke praktičke potrebe i zato nisu po godni za znanstvenu analizu društvene stvarnosti, smatra Durkheim. Pri tome se poziva na poznatu Baconovu teoriju o »idolima« ili iluzijama, odnosno pogrešnim idejama po analogiji s pogrešnim sudovima. Svakodnevno je zamjećivanje} po Baconu, izloženo »obmanama roda« (idola tribu), pre ma kojima mi u stvarima uvijek naslućujemo red i svrhu, a sami sebe činimo m jerom vanjskoga svijeta; »obmanama špilje« (idola specus) koje nas, zbog naših dispozicija i život nog stava, drže u špilji; »obmanama trga« (idola fori) koje nastaju u saobraćaju s drugim ljudima, naročito zbog govo ra, nesposobnosti da razlikujemo pojmove od riječi, odnosno da pojmove zamjenjujemo uobičajenim riječima; i, konač no, »obmanama pozornice« (idola theatri) pogrešnim ideja ma koje lakovjerno preuzimamo iz ljudske povijesti i bez rasuđivanja dalje prenosimo. Kad govori o »pretpojmovima« ili »vulgarnim pojmovima«, Durkheim ima u vidu naročito treće i četvrte obmane što nastaju u svakodnevnom ljudskom komuniciranju i dolaze nam iz društvene tradicije, bliže ili dalje povijesti. To su pojm ovi što se odnose na društvene ustanove koje su ljudi sami stvorili (pravo, državu, moral i tako dalje). Njihova česta upotreba stvara dojam kao da su potpuno razumljivi, a time i znanstveno toliko jasni da ne 85
traže neku novu definiciju. M eđutim, oni su najčešće »ideo loško opterećeni«, to jest predstavljaju neku zbrku pojmova, dojmova, predrasuda i strasti. Durkheim preporučuje da se po uzoru na fizičare valja vratiti samim stvarima, a što u slučaju morala ili prava znači promatranju kako funkcioniraju određena pravila u društvu i kako ih se ljudi pridržavaju, a ne ispitivati ideje 0 tom moralu i pravilima što se nalaze u svijesti ljudi jer je to nešto što je na vrhu ili na kraju društvenoga procesa. Zato je pri susretu s idejama o društvenim pojavama, ko je ljudi nose u glavi, potrebno prim jenjivati m etodičku sum nju u Descartesovu smislu i konfrontirati te ideje sa samom društvenom stvarnošću, vidjeti kako se one konstituiraju u objektivnom društvenom ponašanju. Pozivajući se na Descartesa, Durkheim očito smatra da znanstvene pojm ove valja stvarati u skladu s racionalno utvrđenim sustavom, unutar nekih teorijskih pretpostavki, ili, kako on ovdje kaže, u ne koj »doktrini« osnovanoj na znanstvenim pojmovima. Poznati osnivač em pirijske sociologije, Paul Lazarsfeld, pokazuje na statističkim primjerima, na običnim korelacija ma, kako se »zdrav razum« može prevariti kad se rukovodi uobičajenim stavovima o ljudskom ponašanju. Lazarsfeld ističe kako nam i obična anketna istraživanja, za. koja se najčešće smatra da ne otkrivaju ništa novo već potvrđuju stvari koje su jasne cijelom svijetu, mogu pružiti uvid u no ve i neočekivane odnose koji naše m išljenje mogu odvesti sasvim drugim pravcem od uobičajenoga. A to je i cilj znan stvenoga istraživanja. Robert Merton upravo upozorava na važnost iznenadnih 1 zbunjujućih otkrića nekih pojava, jer one ne ulaze u naše već izrađene teorijske ili hipotetske konstrukcije ili uobiča jena shvaćanja. Takve su činjenice neobično plodne za. dalj nja istraživanja i njima valja obratiti naročitu pažnju. Dar win je rekao da je uvijek veoma pažljivo bilježio sve pojave i mišljenja koja su proturječila njegovoj teoriji. Merton na ziva takvu pažnju »serendipity«, prema imenu neke indijske princeze koja je izmišljala zanimljive pričice. Razumije se, novi podatak mora biti značajan, »kapitalan«, ali njegov zna čaj ovisi o teorijskoj oštrini samog istraživača koji mora bi ti sposoban da mu dade novi i dalekosežni smisao. Tako su govorne omaške već odavno bile poznate činjenice, ali im je tek Freud dao pravi znanstveni značaj. Iz navedenih primjera Durkheima, Lazarsfelda i Mertona, vidjeli smo kako činjenica usko uvjetuje teoriju ili kako sa 86
mo teorija daje podacima pravo značenje u mreži odnosa. Marx u tom pogledu ide korak dalje jer pokazuje na koji se način značenje društvene pojave izgrađuje pomoću dva osnovna postupka: najprije postepenom analizom, a na kra ju sintetiziranjem odnosa. Analitički se postupak sastoji u to me da se iz složene pojave apstrahiraju najprije njezini sa stavni dijelovi putem apstrakcije i dedukcije, od složenijih prema najjednostavnijima. Tako, na primjer, društvena po java kao pučanstvo ostaje apstrakcija ako se ne rastavi na sastavne dijelove, na klase; a klase se sa svoje strane rastav ljaju na najamni rad i kapital. Osnova razmjene tih pojava opet je podjela rada, cijene i tako dalje. Ovim se postupkom sluzi ekonomska znanost, ali kad je jednom došlo do osnov nih elemenata, ona kreće obratnim putem, to jest da od najjednostavnijih pojava ide prema sve složenijima, od ra da, razmjene, vrijednosti sve do države, nacije i svjetskog tržišta. Ponovno smo došli do početnih najsloženijih pojava, ali sada su one pojmovno određene u svim svojim kompo nentama. Postale su nešto konkretno, ali konkretno koje u sebi »sjedinjuju mnoge odredbe, koje je jedinstvo mnogostru kog« (Marx). Do ovako shvaćenog konkretnog došli smo pro cesom mišljenja, određenim postupcima pojmovne analize, racionalnim znanstvenim postupkom , koji se razlikuje od čisto spekulativnoga po tome što polazi od iskustvenog po datka ili datosti i što se vraća toj istoj iskustvenoj datosti, ali sada obogaćenoj određenim značenjem ili ispunjenoj odre đenim smislom, kao posljedicom analize i sinteze u prouča vanju takve i takve pojave. Oslanjajući se na Husserla, Maurice Merleau-Ponty kri tizira empiristički pojam indukcije, kako su ga formulirali Bacon ili Mili, i upozorava da sam proces apstrakcije iz iskustvenog podatka sadrži neke racionalne sheme, neke idealne pojmove ili »idealizirajuče fikcije cum fundamento in re«, kako bi rekao Husserl. Na primjer, Galilei zamišlja slobodni pad nekog tijela u pojmovno konstruiranom pro storu (pomoću euklidske geometrije), pa tijelo u takvom pro storu, pokazuje određenu pravilnost pada za koju nije po trebno promatrati beskonačni niz padova, jer je već sam taj pad tijela, očišćenog od elemenata koji ga ometaju u čistom obliku (zakošenost plohe, atmosfera, trenje površine itd.) sa svim jasno objašnjava samu pojavu pada. Takve racionalne sheme pomoću kojih opisujemo kretanje tijela ili drugih po java pogađaju već »bit same stvari«. Taj se stav može pri hvatiti pod uvjetom da se ovdje »bit same stvari« shvati sa 87
mo kao relativna bit, to jest opis koji dira u njezinu pravu prirodu, ali na taj način što je približuje sam oj biti stvari, što ispitivanje same stvari dozvoljava daljnje napredovanje u spoznaji, a ne završava prvim korakom. Racionalnost poj movnih shema ili »idealizirajućih fikcija« redovito ne spre čava takvo napredovanje u spoznaji pod utjecajem same real nosti, iako se fenomenolozi vole zaustaviti na prvom koraku ili na onome što je neposredno dano. Posljednje može biti slučaj samo u nekim oblicima kulturnog stvaranja ili u stro go aksiom atskim znanostima (kao što su m atem atika ili ge ometrija). Služeći se pojednostavljenom i slikovitom terminologi jom, Bachelard nas želi upozoriti da se razmišljanje o znan stvenoj spoznaji odvija na tri razine, što se međusobno uvje tuju, idući od niže prema višoj: a) pažnja ili promišljanje onoga što nam daje neposredno promatranje ili percipiranje pojava, naročito uočavanje onoga što je novo i neočekivano; to je nadzor prvog stupnja; b) pažnja ili prom išljanje samog postupka ili metode kojom se služimo da bismo došli do novih činjenica ili njihovih zakonitosti, odnosno veza me đu njima predstavlja »nadziranje nadzora« ili nadzor2 (nad zor na drugu potenciju), i c) promišljanje samih teorijskih ili filozofskih pretpostavki, koje smo preuzeli od naše kul ture, kao što je moderni racionalizam, znači kritički se od nositi i prema upotrijebljenoj m etodi i prema teorijskom okviru kojim se služimo; to je nadzor nad nadziranjem nad zora ili nadzor3 (nadzor na treću potenciju). Taj problem susreće svaki istraživač koji se duže vremena bavi pitanjim a vrijednosti upotrijebljenih metoda i »objektivnošću« ili »isti nitošću« dobivenih rezultata. Georges Canguilhem upozorava na neke m om ente u Bachelardovoj filozofiji znanosti kao što su »teorijski prim at zablude«, »obezvređivanje intuicije«, koje valja pretvarati u racionalne spoznaje, usmjerenost razina na zbilju kojoj se postupno približavamo, iako izgleda nedostižna. Bachelard je imao podjednako razvijen osjećaj za egzaktnost znanstve nog postupka, kao i za njegove granice, za ograničenja mo dernog racionalizma i potrebu njegova nadilaženja. »Potreb no je da duh bude vizija kako bi razum bio revizija; da duh bude poetičan, kako bi razum bio analitičan, a racionalizam psihoanalitičan«, to jest samokritičan, da ponire u vlastite izvore.
88
1. Emile Durkheim: Pretpojmovi ili zdravorazumski pojmovi — zapreke znanstvenom m išljenju . . . Ti pojmovi, doista, ili koncepti, bi lo kakvim imenom ih nazvali, nisu zakoniti nadomjesci za stvari. Kao proizvodi običnog iskustva, njihova je uloga, pri je svega, dovesti naše činove u sklad sa svijetom koji nas okružuje; oblikovani su praksom i za praksu. No jedna pre dodžba može korisno odigrati ovu ulogu, a da je istovreme no teorijski pogrešna. Kopernik je prije nekoliko stolječa raspršio varke naših osjetila u pogledu kretanja zvijezda; pa ipak, još uvijek prema ovim iluzijama dnevno raspoređujemo naše vrijeme. Da bi jedna ideja doista pobudila pokrete ade kvatne prirodi neke stvari, nije nužno da vjerno izražava ovu prirodu, ali je dovoljno da omogući da osjetimo što je u jednoj stvari korisno ili nepogodno, čime nam može poslu žiti, a čime štetiti. Doduše, i ovako stvoreni pojmovi pred stavljaju takvu praktičku ispravnost samo na aproksimati van način i samo u općenitim slučajevima. Koliko puta su oni netočni i opasni! Nećemo, dakle, razrađujući ih na bilo koji način uspjeti pomoću njih otkriti zakone stvarnosti. Na protiv, oni su kao neki veo između nas i stvari što nam ih krije to bolje što izgleda prozirnije . . . Pojmovi o kojima smo upravo govonili, su notiones vul gares ili praenotiones a na njih upozorava Bacon, u temelju svih znanosti gdje zauzimaju mjesto činjenica. To su idola, vrste utvara koje izobličuju pravi izgled stvari, a koje ipak uzimamo za stvari kao takve. I budući da ova imaginarna sredina ne pruža nikakav otpor duhu, to se ovaj, ne osjeća jući da ga bilo što veže, predaje ambicijama bez granica i vjeruje da može izgraditi svijet ili, točnije, rekonstruirati ga pomoću vlastitih snaga i prem a hiru svojih želja. Ako je tako u prirodnim znanostima, tim više mora biti tako i sa sociologijom. Ljudi nisu čekali na dolazak društve ne znanosti da bi stvorili pojmove o pravu, moralu, obitelji, državi, o samom društvu zato što nisu mogli bez njih živjeti. Međutim, u sociologiji su naročito ovi pretpojmovi, da se izrazimo kao Bacon, sposobni da ovladaju duhom i da zami jene stvari. Zapravo društvene stvari ostvaruju samo ljudi; one su proizvod ljudske djelatnosti. One, dakle, ne izgleda ju kao nešto drugo doli ostvarivanje urođenih ili neurođe89
nih ideja, koje nosimo u sebi, a koje prim jenjujem o na razli čite okolnosti što prate odnose među lju d im a . . . Ono što taj način gledanja čini konačno vjerodostojnim jest činjenica da detalji društvenog života preplavljuju sa sviju strana svijest te ona nema dovoljno čvrstu percepciju da bi osjetila stvarnost. Budući da u sebi nemamo dovoljno jake i bliske veze, to u nama stvara dojam kako ne držimo do ničega i plivamo u praznom, u beskonačno savitljivoj polustvarnoj m ateriji. Evo zašto su toliki mislioci vidjeli u društvenim uređenjim a samo m anje ili više proizvoljne um jetne kombinacije. Ali ako nam detalji, konkretni i poje dinačni oblici izmiču, to ipak predočujem o najopćenitije vi dove kolektivne egzistencije u cjelini ili djelomično, i to su upravo ove shematske i sum arne predodžbe što tvore pretpojmove, a koji nam služe za svakodnevne potrebe. Dakle, ne možemo posum njati u njihovo postojanje, jer njihovu egzi stenciju zamjećujemo istodobno s našom. Ne samo da su one u nama, već proizlaze iz opetovanih doživljaja, pa i za vise od ponavljanja i navike d tako dobivaju neku vrst ugle da i vlasti. No ne možemo a da ne prom atram o kao stvarno ono što nam se suprotstavlja. Osjećamo da nam pružaju otpor, kad ih se želimo osloboditi. Sve, dakle, pridonosi to me da u njima vidimo pravu društvenu stv a rn o st. . . Ne samo da ove vulgarne pojmove susrećemo u temelju svake znanosti, već ih svakoga časa pronalazimo u matici razmišljanja. U sadašnjem stanju naših spoznaja, ne znamo sigurno što je to država, suverenitet, politička sloboda, demo kracija, socijalizam, komunizam itd. Metoda bi zahtijevala, dakle, da ne upotrebljavamo pojmove dok ih nismo znan stveno uspostavili. Pa ipak se riječi što ih izriču neprestano pojavljuju u diskusijama sociologa. Upotrebljavamo ih sva kodnevno i s takvom sigurnošću kao da odgovaraju dobro definiranim i poznatim stvarima, iako pobuđuju u nam a sa mo zbrkane pojmove, nerazlučene mješavine nejasnih doj mova, predrasuda i strasti. Danas se rugamo onom neobič nom rasuđivanju kakvo je upotrebljavao liječnik u srednjem vijeku, služeći se pojmovima toploga, hladnog, vlažnog, su hog itd., a ne prim jećujemo da sami i dalje upotrebljavamo iste metode kada je riječ o pojavama koje ga mnogo manje podnose od spomenutih, je r su mnogo složenije. U posebnim granama sociologije ovaj je ideološki karak ter još više naglašen . . . I sva pitanja koja obično postavlja etika odnose se na ideje, a ne na stvari: ovdje bi valjalo znati što je to ideja 90
prava, ideja morala, a ne kakva je priroda morala i prava uzetih samih po sebi. Moralisti još nisu došli do ovog veo ma jednostavnog shvaćanja da, kao što naše predodžbe o osjetilnim stvarima dolaze od samih stvari i izražavaju ih više ili manje točno, tako i naša predodžba morala dolazi iz prizora pravila koja funkcioniraju pored našim očima i koja ona shematički prikazuje. Dosljedno tomu to su zato pravi la, a ne sumarni pogled na njih, što oblikuju predmet znano sti, kao što je predm et fizike tijelo takvo kakvo postoji, a ne ideja koju o njoj im a običan čovjek. Iz toga proizlazi da kao temelj morala uzimamo ono što je na samom vrhu, naime, način kako se on produžuje u individualnim svijesti ma i kako u njima odjekuje . . . Potrebno je sistem atski ukloniti sve pretpojmove. Po sebna demonstracija ovoga pravila nije potrebna; ona proiz lazi iz svega što smo već rekli. Uostalom, ona je temelj sva ke znanstvene metode. Metodička sum nja u Descartesa je, zapravo, njezina prim jena. Ako u času stvaranja znanosti De scartes sebi postavlja kao zakon sum nju u sve ideje koje je ranije primio, razlog je tome što želi upotrebljavati samo znanstveno razrađene pojmove, to jest konstruirane prema metodi koju je sam uspostavio; svi oni za koje sm atra da su drugog porijekla, m oraju barem privremeno biti odba čeni. Već smo vidjeli da teorija idola kod Bacona nema drugi smisao. Dvije velike doktrine, često suprotstavljane jedna drugoj, slažu se u ovoj bitnoj točki. Potrebno je, da kle, da sociolozi, bilo u času određivanja predmeta svojih istraživanja, bilo u toku dokazivanja, odlučno sami sebi za brane upotrebu pojmova koje su stvorili izvan znanosti i za one potrebe koje nem aju ništa znanstvenoga. Potrebno je da se oslobode onih lažnih očitosti što vladaju duhom običnog čovjeka, da odbace jednom zauvijek jaram empirijskih ka tegorija koje dugo navikavanje čini često puta tiranskim. Ako ga, doduše, ponekad nužda navede da ih upotrijebi, neka bude svjestan da su malo valjane, da ih ne bi pozvao da u doktrini imaju ulogu koje nisu dostojne. Pravila socioloSkog metoda, Savremena škola, Beograd, 1963.
91
2. P. F. Lazarsfeld: Statistika i zdrav razum Zajednički predm et društvenih i pri rodnih znanosti je otkrivanje pravilnosti i određivanje krite rija značenja. Ali između ova dva polja istraživanja postoje bitne razlike. Svijet društvenih događaja mnogo je m anje »vidljiv« od svijeta prirode. Pad tijela, toplo i hladno, želje zo koje rđa, neposredno su očite stvari. Mnogo je teže za m ijetiti da ideje o dobru i zlu variraju od jedne kulture do druge; da običaji mogu im ati funkciju koja je drukčija od one koju im ljudi pripisuju kad ih vrše; da se ista osoba može veoma različito ponašati kao član obitelji i kao član profesionalne grupe. Već je i sam opis ljudskog ponašanja, od grupe do grupe, s obzirom na prom jene u raznim situa cijama, širok i težak pothvat. Upravo je zadatak anketa da uspješno opisuju, odabiru i naznače korelacije. Međutim, i ta funkcija često dovodi do neugodnih nesporazuma. Doista je teško naći neki oblik ljudskog ponašanja koji se već nije negdje pram atrao. Zato, kad se nekom anketom utvrdi neka dominantna pravilnost, mnogi čitaoci reagiraju kao da je »sve to bilo jasno«. Tako, na prim jer, često čujemo kako ankete samo izražavaju na kompliciraniji način ona prom a tranja koja su već ranije svima bila jasna. Čitalac će lakše postati svjestan ovoga stava ako ima pred očima neke sudove ili odgovore na pitanja što ih nala zimo u brojnim anketama i ako pripazi na vlastite reakcije. Evo kratke liste popraćene kratkim komentarim a, kako bih bolje osvijetlio moguće reakcije brojnih čitalaca. 1. Pojedinci, 5 višim nivoom obrazovanja, pokazuju više psihoneurotičkih sim ptom a od onih čiji je nivo obrazovanja nizak. (Često se komentira duševna nestabilnost intelektual ca za razliku od manje delikatne psihologije čovjeka s ulice.) 2. Za vrijeme vojne službe moral seljaka redovito je vi ši od morala građana. (Naravno, jer su navikli na oporiji ži vot.) 3. Vojnici iz južnih krajeva Sjedinjenih Država bolje pod nose tropsku klimu na Pacifičkim otocima od vojnika sa Sjevera. (Stanovnici Juga navikli su na vrućine.) 4. Obični vojnici bijelci pokazuju više ambicija da po stanu podoficiri od vojnika crnaca. (Pomanjkanje ambicije kod crnaca postalo je već poslovično.) 92
5. Crnci s Juga više vole bijele oficire s Juga od onih sa Sjevera. (Nije li poznato da bijelci s Juga imaju više pa ternalistički odnos prema svojim »obojenima«?) ” б. Američki su vojnici pokazivali veću nestrpljivost da budu repatrirani za vrijeme rata nego nakon njemačke pre daje. (Ne možemo koriti ljude što ne žele da budu ubijeni.) Evo nekoliko uzoraka korelacije veoma jednostavnog ti pa, onih što tvore »cigle« za gradnju empirijske sociologije. Ali zašto, ako su one tako očite, trošiti novac i energiju da bismo ustanovili ova otkrića? Ne bd li bilo pametnije da ih smatramo kao dane i da pređemo na razrađeni je tipove analize? Svaki od ovih stavaka izražava upravo suprotno od stvar nih rezultata. Anketa je u stvari utvrdila da su vojnici s nižom naobrazbom skloniji neurozama od onih s višom nao brazbom, da se stanovnici Juga ne prilagođavaju tropskim uvjetima bolje od stanovnika Sjevera, da su crnci željni više promocije itd. Da smo u početku naveli stvarne rezultate anketa, čita lac bi ih također nazvao »očitima«. Ovdje je očito da nešto ne valja u tom čitavom rasuđivanju o »očitosti«. U stvari, valjalo bi ga preokrenuti: ako je svaka ljudska reakcija ra zumljiva, bilo bi stvarno potrebno vidjeti koje se reakcije najviše pojavljuju i pod kakvim uvjetima. Samo tada bi dru štvena znanost mogla napredovati.1
3. Robert K. Merton: Pažnja za neočekivano Događa se da neko otkriće izazove no vu društvenu teoriju. Već smo bili rekli suviše ukratko: »Em pirijsko istraživanje, ako je plodno, ne samo da provjerava hipoteze izvučene iz teorije, već porađa i nove hipoteze. To bi se moglo nazvati serendipity, drugim riječim a otkriće uslijed slučaja ili oštroum nosti zbog rezultata koji nismo tražili.« Serendipity se odnosi na dosta čestu pojavu da smo uo čili neki neočekivani, zbunjujući i kapitalni podatak, koji za 1 Najvažnija metodološka djela P. F. Lazansfelda, najpoznatijeg osnivača empirijske sociologije, jesu: P. F. Lazarsfeld and M. Rosenberg, The Language of Social Research, A Reader in the Methodology of Social Research, The Free Press, Glencoe, 1955; P. F. Lazarsfeld and R. K. iMerton, Continuities im So cial Research. Studies in the Scope and Method of »The American Soldier«, The Free Press, Glencoe, 1950.
93
tim postaje povod da razvijemo neku novu teoriju ili proši rim o postojeću. Svako od ovih određenja valja precizirati. Podatak je prije svega iznenadan. Neko nas istraživanje usm jereno na verifikaciju jedne hipoteze slučajno vodi do prom atranja nečega što nismo očekivali i pripada teorijam a koje su tuđe našem istraživanju. ""Drugo, podatak je zbunjujući, iznenadan, je r se čini da ne odgovara općenito prihvaćenoj biti teorije ni već utvrđe nim činjenicama. U oba slučaja proturječnost izaziva znati želju. Ona prisiljava istraživača da »dade neki smisao pro m atranoj činjenici«, da je uvede u širi referenci jalni okvir. On nastavlja ispitivanjem. Prom atra. Zaključuje. Njegovi su zaključci uvelike pod utjecajem njegove opće teorijske ori jentacije. Što više zaranja u činjenice, to više ima izgleda da pronađe bogatu žilu. Ako se, srećom, nova ideja pokaže ispravnom, zbunjujući podatak vodi konačno do nove teo rije ili do proširenja teorije. Znatiželja izoštrena zbunjujućim podatkom privrem eno se smiruje. Treće, kad kažemo da zbunjujući podatak m ora biti »ka pitalan«, to jest da m ora utjecati na opću teoriju, mislimo više na ono što prom atrač m ora vidjeti u činjenici nego na samu činjenicu. Da bi izvukao općenito iz posebnoga, pro m atrač m ora imati okretnost teorijskog duha. Tako, na pri mjer, ljudi su stoljećima prom atrali tako banalne činjenice kao što su lapsus linguae et calami, tipografske pogreške i praznine u pamćenju, ali je bila potrebna teorijska osjet ljivost jednoga Freuda koji je u njim a vidio kapitalne podat ke, oni su mu dozvolili da proširi svoju teoriju o simpto mima i potiskivanju. Serendipity pretpostavlja, dakle, jedan neočekivani, zbu njujući i kapitalni podatak što vrši pritisak na istraživača da bi ga odveo na novi trag, sposoban da proširi teoriju. Slučajevi serendipity postojali su u svim disciplinama, ali uzet ćemo za prim jer novije sociološko istraživanje. U toku proučavanja društvene organizacije u Craftownu, stambenoj četvrti sa sedam stotina većinom radničkih obitelji, prim ije tili smo da je u velik broj građanskih, političkih i drugih or ganizacija učlanjena veća proporcija stanovnika nego što je to bila u njihovom ranijem m jestu obitavanja. Slučajno smo utvrdili da su roditelji male djece povećali članstvo u organi zacijama, što je zapravo bilo neshvatljivo. Jer je očito da mala djeca, naročito djeca nižih slojeva, vežu roditelje uz kuću i onemogućuju im sudjelovanje u kolektivnom životu izvan kuće. No evo kako su roditelji u Graftownu objašnja 94
vali svoje ponašanje: »Oh, izaći uvečer nije nikakav pro blem«, rekla nam je majka, članica nekoliko organizacija, »lako je naći mlade iznad deset godina da se bave djecom. Ovdje ama mnogo više mladih između deset i dvadeset go dina nego tamo gdje smo prije stanovali.« Ovo objašnjenje izgledalo je pertinentno i dovoljno da zadovolji znatiželju anketara, ali riječ je o zbunjujućoj činje nici: kao i većina novih stambenih blokova, Craftown je stvarno imao veoma malen postotak omladine (samo 3,7 po sto u grupi od 15 do 20 godina), štoviše, većina odraslih osoba (63 posto) bila je mlađa od 34 godine, pa je i većina njihove djece bila mlađa od deset godina. Prema ovim po dacima Craftown nije ni izdaleka imao dovoljno omladine koja bi se bavila djecom; istina je bila upravo suprotna: odnos između broja omladine i broja djece mlađe od deset godina bio je 1 napram a 10, dok je u njihovoj ranijoj komu ni bio 1 napram a 1,5. Našli smo se pred zbunjujućom činjenicom koja nije odgovarala početnom planu ankete. U naše polje istraživa nja o Craftownu nismo uveli, a nismo ni mogli uvesti, hipo tezu o pogrešnom vjerovanju da im a dovoljno mladih izme đu deset i dvadeset godina koji mogu čuvati djecu. To je bilo zbunjujuće i ujedno nepredviđeno p ro m atran je. . . Ako proturječnost između subjektivnih dojmova stanov nika Craftowna i objektivnih činjenica nije bila prikladna za takvu operaciju, bolje je bilo ignorirati je, jer je ionako imala »minimalnu« društvenu važnost. No ono što je ovu činjenicu činilo naročito zbunjujućom za opći teorijski problem jest nemogućnost pripisivanja ši renja ove iluzije običnom računu ljudskih interesa. Općeni to, kad sociolog zajedno s nekom shemom proizašlom iz utilitarističke teorije isusreće očitu netočnost, on traži neke po sebne grupe zainteresirane da izmišljaju i šire takvo vjerova nje. Poviknuti: »To je propaganda!« sm atra se često kao solid na teorijska analiza. Ali ovdje očito nije riječ o tome: jasno je bilo da ne postoji grupa koja bi im ala neki poseban interes da razdvaja starosne grupe u Craftownu. Gdje je, dakle, bio izvor ove društvene obmane? Nekoliko je drugih teorija sugeriralo moguće objašnje nje: Marxov postupak da društveno postojanje »određuje svijest ljudi«; Durkheimov teorem prem a kojemu, ako dru štvene predodžbe (»kolektivne predodžbe«) odražavaju na neki način određenu stvarnost, »iz toga ne proizlazi da su one objektivno u skladu s idejom koju zainteresirani o njoj 95
imaju«; Sheriff ova teza prem a kojoj »socijalni faktori« pru žaju okvir za selektivne percepcije i sudove za relativno sla bo strukturirane situacije; dom inantna ideja sociologije spo znaje, naime, da društvena situacija određuje perspektive koje ulaze u percepcije, vjerovanja i ideje. АИ, m a koliko bile sugestivne, ove usm jeravajuće ideje nisu pružale nika kav odgovor na pitanje: Koja su to obilježja »društvenog postojanja«, koji vidovi »društvene stvarnosti«, koji »dru štveni faktori«, kakva »društvena situacija« što su mogli odrediti ovo prividno iluzorno vjerovanje? Zagonetku smo riješili slučajno, razgovarajući sa stanov nicima. Majka dvoje djece mlađe od šest godina, koja se aktivno bavila poslovima u Craftownu, rekla nam je: »Suprug i ja često izlazimo zajedno. Ovdje u okolici ima mnogo ljudi koji će se pozabaviti djecom. Ne bojimo se osta viti kuću nekom susjedu od dvanaest ili trinaest godina, kad poznajemo sve ljude. U velikom gradu teško se obraćate nekom tko vam je gotovo stranac.« Ovaj je razgovor jasno pokazivao da se korijen »iluzije« nalazio u strukturi zajedničkih odnosa m eđu stanovnicima Craftowna. Iluzija je bila nesvjesni odraz, ne statističke stvar nosti već povezanosti zajednice. Stvarno nije postojao veći broj omladine u Craftownu, ali ih je bilo više koji su intim no poznavali i koji su, dosljedno, društveno postojali za rodi telje koji su tražili nekoga da im čuva djecu. Većina stanov nika Craftowna došla je iz grada i sada se našla u manjoj zajednici gdje se razvila intim nija atm osfera. Iluzija je izra žavala duševno stanje ljudi koji su vidjeli u mladićima izvor za čuvanje djece, je r su im bili poznati i uživali su njihovo povjerenje. Ukratko, percepcija je bila funkcija povjerenja, a povjerenje je bilo funkcija društvene kohezije. Dakle, sa sociološkog gledišta ovo nepredviđeno otkriće potvrđuje i proširuje teoriju prem a kojoj je »društvena регcepcija« proizvod društvenih okvira. Ona, osim toga, razvija »psihologiju društvenih normi«, je r ona nije jednostavno prim jer pojedinaca koji posuđuju pojedinačne norme, sudove i standarde drugim članovima zajednice. Percepcija je prije nusproizvod, izvadak iz strukture ljudskih odnosa. Nema sumnje da ovaj prim jer dobro pokazuje što je serendipity: neočekivano otkriće i zbunjenost pobuđuju zna tiželju istraživača i vode ga nepredviđenom kraticom do no ve hipoteze. Robert К. Merton, Elementi sociološke teorije i metode (cit. prema Bomxtieu et al.. Zanat soaologa, str. 115—117).
96
4. Karl Marx: Konkretno je jedinstvo mnogostrukog Izgleda da je ispravno početi s realnim i konkretnim, sa stvarnom pretpostavkom, na primjer, u ekonomiji sa stanovništvom koje je osnova i subjekt cije loga društvenog čina proizvodnje. Međutim, pri bližem pro m atranju to se pokazuje kao pogrešno. Stanovništvo je ap strakcija ako izostavim, na prim jer, klase od kojih je sastav ljeno. Ove klase su, opet, prazna riječ ako ne poznam ele mente na kojima one počivaju, na prim jer, najamni rad, ka pital itd. Ovi, opet, im aju za pretpostavku razmjenu, podje lu rada, oijene itd. Kapital, na prim jer, nije ništa bez najam nog rada, bez vrijednosti, novca, cijene itd. Počnem li, da kle, sa stanovništvom, bila bd to kaotična predodžba cjeline i ja bih bližim određivanjem dolazio analitičkim putem na sve jednostavnije pojmove; od zamišljenoga konkretnog na sve mršavije apstraktne, pa sve do najjednostavnijih odre daba. Odatle bih morao krfenuti natrag, dok opet ne bih stigao do stanovništva, ali ovog puta ne kao kaotične pre dodžbe cjeline, već kao bogate cjelokupnosti mnogih odre daba i odnosa. Onaj prvi put jest put kojim je ekonomija historijski pošla u svom postanku. Ekonomisti 17. stoljeća, na primjer, još uvijek počinju od žive cjeline, stanovništva, nacije, države, više država itd., ali uvijek završavaju time što putem analize iznađu neke određujuće apstraktne, opće odnose, kao podjelu rada, novac, vrijednost itd. Tek što su ovi pojedinačni momenti bili više ili manje fiksirani i ap strahirani, počeli su nicati ekonomski sistemi koji se od jednostavnog, kao rad, podjela rada, potreba, prometna vri jednost, penju do države, razmjene među nacijama i svjet skog tržišta. Očito je da je ova druga metoda znanstveno ispravna. Konkretno je konkretno zato što je ono sjedinjenje mnogih odredaba, dakle jedinstvo mnogostrukog (potcrtao R.S.). Zbog toga se ono u m išljenju pojavljuje kao proces ujedinjavanja, kao rezultat, ne kao polazna točka, iako ono jest stvarna polazna točka, pa uslijed toga а polazna točka opažanja i predodžbe. Onim prvim putem puna je predodžba bila rasplinuta u apstraktno određenje; ovim drugim putem apstraktna određenja dovode do reprodukcije konkretnog putem mišljenja. Zbog toga je Hegel pao u iluziju da realno valja shvatiti kao rezultat m išljenja koje se u sebi sjedinju je, u sebi udubijuje i iz samoga sebe kreće, dok je metoda penjanja od apstraktnog prem a konkretnom samo način poi
Zanat sociologa
97
moću kojega mišljenje prisvaja konkretno, reproducira ga kao duhovno konkretno. Ali ni u kojem slučaju to nije sam proces nastajanja konkretnog. Na prim jer, najjednostavnija ekonomska kategorija, recimo prom etna vrijednost, ima za pretpostavku stanovništvo koje proizvodi u određenim odno sima; također i stanovitu vrstu obitelji, ili općine, ili države itd. Prometna vrijednost nikad ne može postojati osim kao apstraktni jednostrani odnos već dane konkretne, žive cje line. Naprotiv, kao kategorija, prom etna vrijednost živi pret potopnim životom. Zbog toga se za svijest — a filozofska svijest je tako određena da je za nju logičko m išljenja stvar ni čovjek, a logički shvaćeni svijet tek kao takav stvarni svijet — kretanje kategorija pojavljuje kao stvarni čin proiz vodnje — koji je, na žalost, potaknut samo izvana — čiji je rezultat svijet; a ovo je — što je opet tautologija — uto liko točno što je konkretna cjelokupnost, kao misaoni konkretum , doista proizvod m išljenja, poimanja; ali nikako proizvod pojm a koji misli izvan ili iznad opažanja i predodž be i koji sam sebe rađa, već proizvod prerade opažanja i predočivanja u pojmove. Cjelina, kako se pojavljuje u glavi kao misaona cjelina, jest proizvod glave koja misli, koja prisvaja svijet na jedini način koji joj je moguć, na način koji je drukčiji od umjetničkog, religioznog, praktičko-duhovnog prisvajanja tog svijeta. Realni subjekt nastavlja po stojati cijelo vrijeme izvan glave u svojoj samostalnosti; sve dok se glava odnosi prema njemu samo spekulativno, samo teorijski. Stoga i pri teorijskoj metodi predodžba mora ne prestano im ati u vidu subjekt, društvo, kao pretpostavku. Uvod u kritiku političke ekonomije, Kultura, Beograd, 1956.
5. Maurice Merleau-Ponty: Racionalna podloga znanstvene indukcije Potrebno je sjetiti se veoma dubokih prim jedbi što ih je Husserl dao u vezi s indukcijom uopće. On se u svemu suprotstavlja teoriji indukcije koja je vrije dila potkraj 19. stoljeća, a koja je zapravo teorija J. St. Milla: indukcija shvaćena kao postupak pomoću kojega raz matrajući mnoštvo činjenica i otkrivajući da to mnoštvo činjenica ima neko zajedničko obilježje, mi ga izdvajamo pomoću apstrakcije i smatramo bitnim u odnosu prema cje98
Lini činjenica od koje smo pošli; ili indukcija kao postupak izbora koji bi dozvoljavao da pronađemo uzrok neke poja ve među njezinim prethodnim pojavama, a uklanjajući sa mo one koje nisu ni stalne ni uvjetovane. Za Husserla induk cija nije nikada bila to ili samo to . . . Uzmimo kao prim jer Galileija i fundamentalnu indukciju koja zapravo stvara modem u fiziku. Kako je Galilei postu pio? Je li promatrao različite prim jerke pada tijela i meto dom slaganja izvukao, kao što kaže Mili, ono što je zajed ničko različitim činjenicama pada tijela? On je postupio na sasvim drukčiji način. Poimanje pada tijela na koje se osla nja, ne nalazi u činjenicama. On ga tvori aktivno, konstruira ga: slobodno poima čist slučaj slobodnog pada nekog tijela za koji nema ni jedan prim jer iz vlastitog iskustva; i pošto je konstruirao tu ideju, provjerava je dokazujući da isku stvene činjenice, pomiješane, zbrkane, koje ne pokazuju ni kad slobodni pad u čistom stanju, možemo shvatiti polazeći od ovoga čistog pojma pomoću uvođenja nekih dodatnih uvjeta (trenja, otpora itd.), što nam objašnjavaju razmak između činjenice i pojma. Polazeći od slobodnog pada, dakle, konstruira se i kad tijelo pada na ukočenoj ravnini. »Fizi čari postupaju«, rekao je Husserl u prvom svesku Logičkih istraživanja, »pomoću idealizirajućih fikcija cum fundamento in re, pomoću idealiziraj ućih fikcija osnovanih na činje nicama.« »Uzmimo«, rekao je, »Nevvtonov zakon. Zapravo, on ne govori o postojanju gravitirajućih masa. To je i jedna idealizirajuća fikcija pomoću koje poimljemo što bi bila gravitirajuća masa u čistom stanju. Utvrđujemo određenja koja bi imala, pod pretpostavkom da ona postoji. Newtonov zakon ne govori ništa s obzirom na postojanje«, kaže Husserl. On govori samo ono »što odgovara gravitirajućoj masi kao takvoj«. Dakle, već je indukcija onako, kako je doista prim jenjuju fizičari (ne ona sablasna indukcija St. Miilla koja se nikad ne prim jenjuje u znanosti) jedno čitanje kiti. Kroz nečiste i nesavršene činjenice, kakav je pad tijela na ukošenoj rav nini, čitam slobodni pad tijela, teorijski iskovan i poimljen po duhu. Ono što daje konačno vjerojatnu vrijednost induk ciji, ono što čini da idealizirajuća fikcija doista im a svoj temelj u stvarima, nije broj činjenica na koje se pozivamo radi opravdanja indukcije, već je to nutrašmja jasnoća koju bacaju tako iskovane ideje na pojave koje želimo razumjeti. Isto tako kao što će Brunschvis u Iskustvu i fizičkom kauzalitetu pokazati da je dovoljan ponekad jedan jedini ekspe99
rim ent, pa da se postavi neki zakon, na prim jer kad je Davy utvrdio postojanje potaše na osnovi jednog jedinog eksperim enta elektrolize, tako sada i Husserl dopušta da indukcija ne počiva nužno na velikom broju slučajeva. Riječ je o postupku intelektualne analize, čije se provjeravanje sastoji u tome što tako razrađeni pojmovi potpuno ali barem dovoljno osvjetljavaju dane pojave. Zakoni nisu u biti neke realnosti koje bi posjedovale neku silu što bi vladala nad činjenicama; oni su svjetlo, a ne sila, mogli bismo reći go voreći kao Malebranche. Usporedimo ovako shvaćenu indukciju sa »zrenjem bi ti« (Wesenschau). Vidjeli smo da se zrenje biti konsta-uira na činjenicama, kao i indukcija, ali je razlika u tome što se zrenje biti dobiva zamišljenom »slobodnom varijacijom« nekih činjenica. Da bismo došli do zrenja neke biti (esen cije), zamislimo konkretni eksperim ent i varirajm o ga u mi slima; pokušajmo zamisliti da je doista izmijenjen u svim odnosima, a ono što ostane nepromjenljivo kroz sve te pro mjene da je doista bit prom atranih pojava. Ako, na prim jer, želimo stvoriti neku ideju ali, što je zapravo isto, dostići bit prostorne figure kao što je svjetiljka, zamišljamo kako svi odnosi sadržani u ovoj prostornoj figuri variraju; ono što se ne može izmijeniti, a da predm et ne iščezne, to je bit. Uzmimo da želimo stvoriti ideju melodije. Podsjetimo se na neku pjesmu koju smo čuli, pretpostavimo da su svi odnosi izmijenjeni, sve note izmijenjene, pa je bit melodije ono što ostane nepromijenjeno i bez čega ne bi više bilo melo dije. Isto je tako ako želimo shvatiti neki društveni proces. Predočujemo sebi društveni proces kojem smo prisustvovali i o kojem imamo neke pojmove iz povijesti. Ono što ostaje nepromjenljivo kroz sve promjene jest bit. Uvijek, čak kad mislimo o terminima biti, imamo u vidu vidljivo, činjenicu. Jednostavno, u slučaju zrenja biti, pojedinac ili činjenica nije niti shvaćena niti postavljena kao realnost. Da nije po stavljena kao realnost, svjedoči upravo činjenica što je vari ramo samo u mislima. Dolazimo, dakle, do ideje ako je eidetička psihologija jedno čitanje nepromjenljive strukture našeg iskustva, čitanje koje prim jenjujem o na prim jerim a, empirijska psihologija, koja se služi indukcijom, također je u mnogobrojnim slučajevima čitanje bitne strukture. Samo što je u tom slučaju riječ o realnim, a ne zamišljenim sluča jevima. Konačno, nalazimo da je jedina razlika između induk tivnog postupka, kad je zakonit, kad se svodi na doista bit no, i postupka eidetičke psihologije u tome što posljednja 100
prim jenjuje postupak sa zamišljenim varijacijama, dok to prva čini se stvarnim varijacijama, to jest prom atrajući mno gostruke slučajeve što su se uistinu dogodili. Ako razmišljamo, naći ćemo da je srodnost između dvije koncepcije još i veća. Zaista, čak i onda kad stvarate induk cije polazeći od veoma brojnih činjenica, nikad ne ispitujete sveukupnost mogućih slučajeva. Kad, na prim jer, utvrđujete zakon nekog fizikalnog fenomena, nećete prirodno zakon provjeravati na svim vrijednostim a jedne varijabile, već ćete se ograničiti na određeni broj eksperimenata i izvući odnos koji sm atrate da uvijek vrijedi, čak i za one posredne vrijed nosti što ih niste provjeravali. To nazivamo interpolacijom. Interpolacija pretpostavlja da, unutar jednog intervala već provjerenih vrijednosti prim jenjujem o postupak zamišljenih varijacija o kojima govori Husserl: »Vi prim jećujete u odre đenom broju odlučnih eksperimenata odnose, a ostatak za mišljate u funkciji zamijećenih odnosa u konačnom broju slučajeva. Vi povezujete stvarno zamijećene slučajeve sa za mišljenom varijacijom koja vodi od jednoga do drugoga.« (La science de l’homme et la phenomenologie, Znanost o čovjeku i fenomeno logija, Gallimard, Paris, 1953.)
6. Gaston Bachelard: Tri stupnja teorijske budnosti Funkcija nadzora nad samim sobom poprima u naporima znanstvene kulture složene oblike, veo ma pogodne da nam pokaže psihičko djelovanje racional nosti. Ako je pobliže proučavamo, im at ćemo ponovni do kaz o specifično sekundarnom karakteru racionalizma. Doi sta smo se smjestili u filozofiju racionalnoga kad shvatimo da shvaćamo, kad možemo sigurno prokazati zablude i pri vide razumijevanja. Da bi nadzor nad samim sobom davao neku sigurnost, potrebno je da i on sam bude pod nadzo rom. Tada se pojavljuju oblici nadziranja nadzora (surveil lance de surveillance), što ćemo, da bismo skratili jezik, označiti eksponencijalnim označavanjem nadzor2. Dat ćemo čak elemente jednog nadziranja nad nadziranjem nadzora — drugim riječima nadzora3. O ovom problemu discipline duha čak je lako shvatiti smisao eksponencijalne psihologije i ocijeniti koliko takva eksponencijalna psihologija može pri donijeti sređivanju dinamičkih elemenata eksperimentalnog i 101
teorijskog uvjerenja. Ulančavanje psiholoških činjenica po korava se različitim kauzalitetima već prem a planu njihove organizacije. Ovo se ulančavanje ne može izložiti u kontinui ranom vremenu života. Objašnjenje ovako različitog ulančavanja ima potrebu za hijerarhijom . Ali ova hijerarhija ne ide bez psihologije beskorisnoga, inertnoga, suvišnoga, nedje latnoga . . . Fizičar nadzire svoju tehniku na planu nadzora svojih misli. Ima stalnu potrebu za povjerenjem u normalni hod svojih sprava. On neprestano obnavlja patent dobrog funk cioniranja. Isto se događa s dobrim funkcioniranjem psihič kog aparata ispravnog mišljenja. Ali pošto smo upozorili na složenost problem a nadzora za precizno mišljenje, pogledajmo kako se uspostavlja nad ziranje nadzora. U svojem je jednostavnom obliku intelektualni nadzor očekivanje neke određene činjenice, nekog karakterističnog događaja. Ne nadziremo bilo što. Nadzor se usm jeruje na vi še ili manje zacrtani predmet, koji u najm anju ruku posje duje neki tip označavanja. Ništa novo za čovjeka koji vrši nadzor. Fenomenologija čiste novosti u objektu ne može uklo niti fenomenologiju iznenađenja u subjektu. Nadzor je, da kle, svijest jednog subjekta koji ima neki predm et — i svi jest tako jasna da se subjekt i njegov predm et jasno zajed nički ocrtavaju, sjedinjuju se tim uže što racionalizam su bjekta priprem a sve egzaktniju tehniku nadziranja ispitiva nog predmeta. Svijest iščekivanja jednog dobro određenog događaja mora se podvostručiti dijalektički sa sviješću o raspoloživosti duha tako da je nadziranje nekog dobro odre đenog predmeta, u stvari, neka vrst analize ritm a centralne i periferne pažnje. Ma kako bio potaknut i budan, jednostav ni nadzor je kao prvo stav empirijskog duha. U tom pogledu neka činjenica je samo jedna činjenica i ništa više od činje nice. Stav spoznavanja poštuje slučajnost činjenica. Funkcija nadziranja nadzora može se pojaviti samo na kon »govora o metodi«, kad su ponašanje i mišljenje pro našli metode i ocijenili metode. Tada poštivanje metode, ko ja je na taj način ocijenjena, pridodaje stavove nadziranja što jedan posebni nadzor mora sačuvati. Nadzor na takav način nadziran istovremeno je svijest nekog oblika i svijest nekog obavještenja. Primijenjeni racionalizam pojavljuje se s ovim »dvojnikom«. Riječ je stvarno o zahvaćan ju obliko vanih činjenica, činjenica koje aktualiziraju principe oba vještenja. 102
Uostalom, možemo utvrditi brojnost dokumenata što ih donosi nastava znanstvenog mišljenja eksponencijalnoj psi hologiji. Odgoj znanstvenog mišljenja samo bi dobio, kad bi objasnio ovo nadziranje nadzora, što je zapravo točna svijest o strogoj primjeni jedne metode. Ovdje dobro zacr tana metoda ima ulogu jednog Nad-ja, dobro propsihoanaliziranog u tom smislu što se pogreške javljaju u vedroj atmo sferi: one nisu bolne, štoviše, one su odgojne. Bilo je po trebno da smo ih učinili kako bismo, zbog njezina nasta janja, pobudili nadziranje nadzora. Psihoanaliza objektivne i racionalne spoznaje na ovoj razini osvjetljava odnose teo rije i iskustva, oblika i materije, strogosti i aproksimativnosti, izvjesnog i vjerojatnog — odnosi su dijalektički i traže posebne cenzure kako ne bismo prelazili neoprezno s jednog pojma na drugi. Ovdje ćemo sto puta biti u prilici da lo mimo filozofske blokade; filozofije, naime, rado nameću je dan Nad-ja znanstvenoj kulturi. Pozivajući se često u rea lizam, pozitivizam, racionalizam, oslobađaju se ponekad cen zure koje m oraju garantirati granice i odnose racionalnoga i iskustvenoga. Neprestano se oslanjati na neku filozofiju, kao na nešto apsolutno, znači ostvariti cenzuru čiju zakonitost nismo uvijek ispitali. »Nadziranje nadzora«, radeći na dvije obale empirizma i racionalizma, umnogom je međusobna psi hoanaliza dviju filozofija. Cenzure racionalizma i znanstvenog iskustva su korelativne. U kojim uvjetima možemo vidjeti da se pojavljuje nad zor3? Očito kad nadziremo ne samo prim jenu metode, već metodu samu. Nadzor3 će tražiti da provjerimo samu meto du, tražit će da za vrijeme istraživanja dovedemo u pitanje racionalne izvjesnosti i izazvat će krizu tum ačenja pojave koje smo inače korektno utvrdili. Aktivno Nad-ja tada oštro kritizira u jednom ili drugom smjeru. On počinje optuživati ne samo kulturno Ja, već ranije oblike kulturnog Nad-ja; kritika se, dakako, najprije odnosi na kulturu koju nam je dala tradicionalna nastava, zatim na promišljenu kulturu, na samu povijest racionalizacije spoznaja. Na više sažet na čin možemo reći da se djelatnost nadzora3 sm atra potpuno slobodnom u pogledu svake historičnosti kulture. Povijest znanstvenog mišljenja prestaje biti nužni prilaz, ona je samo početnička gimnastika što nam mora pokazati prim jere in telektualnih otkrića. Čak i onda kad izgleda da uzima tok povijesne evolucije, nadziravana kultura, koju imamo u vi du, nalik je dobro izgrađenoj povijesti, a ta međutim, ne odgovara stvarnoj povijesti. U ovoj ponovno načinjenoj povi103
jesti sve postaje vrednota. Nad-ja3 traži brže kondenzacije od prim jera rastvorenih u povijesnom vremenu. Misli na povi jest, dobro znajući nedostatke vezane za njezino oživljavanje. Je li potrebno reći da nadzor3 zahvaća odnose između oblika i cilja? Da uništava apsolutnost metode? Da sudi o metodi kao momentu u napredovanju metode? Na razini nadzora3 nema više raskidanog pragmatizma. Potrebno je da metoda dokaže racionalnu svrhovitost, a ta nema ništa za jedničkog s prolaznom korisnošću. Ili, barem valja uzeti u obzir neki nadnaturalizirani pragmatizam, neki pragmatizam određen kao neka spiritualna anagogička vježba, pragm ati zam koji će tražiti motive nadilaženja, transcendiranja, i koji će se pitati nisu li pravila razuma sama po sebi neke cen zure koje valja prekršiti. Le rationalisme applique (Prim ijenjeni racionalizam ), PUF, Paris, 1966.
7. Georges Canguilhem: O epistemologiji usklađivanja Nije riječ o tome da pojednostavimo ovu epistemologiju, već da bolje doživimo njezinu suvislost, pa ćemo pokušati da izvučemo skup aksioma koji, kad ih podvostručimo u kodeks intelektualnih normi, otkrivaju da njihova priroda nije sastavljena od neposredno jasnih očito sti, već od m ukotrpno prikupljenih i provjerenih u p u ta . . . Prvi se aksiom odnosi na Teorijski primat zablude. »Isti na dobiva svoj pravi smisao samo na kraju neke polemike. Ne postoji početna istina. Postoje samo početne zablude« (Bachelard). (Usput prim jećujemo pitagorski stil i kartezijansku gramatičku formu.) »Početna istina« se nalazi u sin gularu, »početne zablude« u pluralu. Isti aksiom možemo sa žeto formulirati: »Istinito na podlozi zabluda, takav je oblik naučne misli.«2 Drugi aksiom odnosi se na Spekulativno obezvređenje intuicije. »Intuicije su veoma korisne: one služe tome da budu uništene« (Bachelard). Ovaj se aksiom izvrće u normu potvrđivanja u skladu s dvije formule: »U svim uvjetima /tr i J ! su /uzeti iz Bachelardavih djela: La philosophic de la negation f 1115' f.Le rationalisme appliqui (Prim ijenjeni racio nalizam) , Pans, 1966, Le matćriahsme rationnel •(Racionalni m aterijalizam ), Pa n s, 1953. i nekih drugih.
104
neposredno mora prepustiti mjesto konstruiranom.« »Svaki podatak mora biti pronađen kao neki rezultat.« Treći se aksiom odnosi na Položaj predmeta kao per spektive za ideju. »Mi razumijemo stvarnost u onoj mjeri u kojoj je nužnost organizira. . . Naša misao ide prema real nome, ona ne polazi od njega.« Ova trii aksioma potrebno je naglasiti. Prije svega u sta novitom je smislu banalno reći da znanost istjeruje zabludu, da zamjenjuje neznanje. Ali veoma su često filozofi ili znan stvenici shvaćali zabludu kao slučajnost vrijednu žaljenja, kao nespretnost koju smo mogli sebi uz malo više pažnje i manje žurbe uštedjeti, a neznanje kao neko lišavanje odgo varajućeg znanja. Nitko još niije rekao s toliko uporne sigur nosti kao Bachelard da je duh najprije sam po sebi čista mogućnost zablude, da pogreška im a jednu pozitivnu funk ciju u nastanku znanja, te da neznanje nije neka rupa ili odsutnost, već da predstavlja strukturu i životnost nagona. Isto tako je osvještavanje o nužnom hipotetičko-deduktivnom karakteru bilo koje znanosti dovelo filozofe potkraj 19. stoljeća do toga da posum njaju u pojam intuitivnih princi pa, u osjetilne ili intelektualne očitosti, podatke ili podat nosti. Ali nitko im do sada nije posvetio toliko energije i upornosti kao Bachelard, kako bi potvrdio da se znanost pravi protiv neposrednoga, protiv osjetilnoga, da »prva oči tost nije neka fundamentalna istina«, da neposredna pojava nije važna pojava. Kritička zlovolja nije neka neizbježna nužnost koje bi se znanstvenik mogao lišiti, je r ona nije po sljedica znanosti već njezina bit. Prekid s prošlošću pojmo va, polemika, dijalektika, sve je to ono što nalazimo na kra ju analize znanstvenih sredstava. Bez pretjeravanja, ali ne bez paradoksa, Bachelard ulaže u odbijanje motornu snagu spoznaje. Ali nitko kao on nije utrošio toliko strpljivosti, dovitljivosti, kulture da bi umnožio prim jere u prilog svoje teze: uzor takve vrste vježbi čini se da leži u onom odjeljku gdje on navodi prim jer atomizma, koji veoma lijepo poka zuje da je jedina korist spoznaje u ispravljanju pojma koji je bio čvrsto »ukorijenjen« u intuiciju ili početnu sliku. »Atom je točno suma kritika kojima smo izložili njegovu po četnu sliku.« I dalje. »Shema atom a kakvu je predložio Bohr, prije četvrt stoljeća, djelovala je upravo u tom smislu, nai me, kao dobra islika, a od nje nije ostalo ništa.« Već ranije je u jednom djelu, gdje je bio manje strog prem a Bohrovoj shemi, Bachelard osudio »iluzorni karakter naših prvih intui cija«. Za filozofa, kojem u »realno nije nikada ono što bismo 105
mogli vjerovati, već uvijek ono što bismo morali misliti«, istinito može biti samo »granica izgubljenih iluzija«. Nije, dakle, čudo da ni jedan realizam, a naročito ne em pirijski realizam, nije u Bachelardovim očima prihvatljiv kao teorija spoznaje. Ne postoji zbiljsko izvan znanosti i prije znanosti. Znanost ne zahvaća i ne zarobljuje zbiljsko, ona samo označava spoznajni sm jer i organizaciju, prema kojima »možemo biti sigurni da se približujemo zbiljskome«. Znan stveni pojmovi nisu katalozi osjeta, a nisu ni replike duhov nih suština. »Bit je funkcija odnosa.« Budući da je već u Eseju o približnoj spoznaji opravdao podređenost pojm a su du, Bachelard se vraća tom stavu i učvršćuje ga u vezi s relativističkom fizikom. Sud o inherentnosti pojavljuje se kao poseban slučaj suda o odnosu, atribut kao funkcija modusa, bića kao koincidencija s odnosima. »Odnos je onaj koji sve kaže, koji sve dokazuje, koji sve uvjetuje.« Na putu prema istini misao susreće zbilju. U nizu sudova o modalitetima »valja staviti asertoričke sudove znatno iza apodiktičkih«. Bachelardu je otada malo stalo do etikete koju nastoje prilije piti ljubitelji školskih klasifikacija ili cenzori heterodoksnih ideologija na ono što nije njegov sistem, već samo njegova linija mišljenja. Ako ga se nazove idealistom, kad se prihvati znanosti kraljevskim putem matematičke fizike, on odgova ra: diskurzivni ideatizam, što znači razrađivan u svojoj dija lektici, koji nikad ne dovodi do konačne pobjede. Ako ga se nazove materijalistom, kad ulazi u laboratorij kemičara, odgovara: racionalni materijalizam, što znači obrazovani, a ne naivni, djelotvorni, a ne poslušni, ukratko, materijalizam koji ne prima već daje svoju materiju, kojii »misli i radi po lazeći od jednog svijeta koji ponovno započinje«. Riječ je o tome da stvarnost valja uvijek ponovno zahva titi, jer se nalazi pod odgovornošću razuma. A razum nije ni kad prestao biti nerazuman, nastojeći da postane što racio nalniji. Kad bi razum bio samo razuman, jednog bi dana završio time da se zadovolji uspjehom, da kaže »da« svojoj aktivi. Ali to je uvijek ne i ne. Kako objasniti ovu moć ne gacije uvijek ponovno ubačenu? Jednog je dana Bachelard divno rekao: »Mi imamo moć da probudimo izvore.« Da, u srcu se čovjeka nalazi dzvor koji nikada ne presahne, kojega ne treba buditi, a to je izvor koji je dugo vremena filozofija hvalila, dok su tijelo i duh spavali, to je izvor snova, slika, iluzija. To je stalnost izvorne, doslovno poetske moći, koja prisiljava razum na stalni napor osporavanja, kritike, reduk cije. Racionalna dijalektika, bivstvena nezahvalnost razuma 106
za njegove sukcesivne uspjehe služi samo tome da pokaže prisutnost u svijesti jedne sile, koja se ne zamara da nas odvrati od stvarnosti, sile koja neprestano prati znanstvenu misao, ne kao neka sjena, već kao kontrasvjetlo . .. Zato je potrebno da duh bude vizija, kako bi razum bio revizija, da bi duh bio poetičan, kako bi razum bio analitičan u svojim tehnikama, a racionalizam psihoanalitičan u svojim namjerama. Bili smo ponekad iznenađeni vidjevši da se filo zofski pothvat, inače toliko sukladan racionalnom stavu, sta vi pod znak psihoanalize. Ali riječ je o sasvim drugoj stvari nego što je optimistički poziv filozofije prosvjetiteljstva ili pozitivizma. Nije riječ o tome da se smatramo ili nazivamo racionaliistima. »Racionalist?«, pita se Bachelard, »mi na stojimo da to postanemo«. I objašnjava: »Mogli smo se za čuditi da filozof racionalist posvećuje toliko pažnje iluzijama i zabludama, i da neprestano osjeća potrebu za prikaziva njem racionalne vrijednosti i jasne slike kao ispravka po grešnih podataka.« No to je zbog toga što suprotno od ono ga što su vjerovali racionalisti 18. i 19. stoljeća, zabluda nije neka slabost već snaga, sanjarija nije dim već plamen. Poput plamena ona se uvijek ponovno pali. »Posvetit ćemo dio na ših napora da pokažemo kako sanjarija neprestano preuzima primitivne teme, radi neprestano kao primitivna duša, uspr kos razvijenoj misli, nasuprot čak uputam a znanstvenog iskustva...«. Opisujući dijalektičke suptilnosti razuma kao replike na bujno cvjetanje epistemoloških zapreka, Bachelard je uspio u onome u čemu su toliki epistemolozi promašili: da razu mije antiznanost. Clanaik o Epistemologiji usklađivanja u knjizi Zanat sociologa, BourcLieu, et co. str. 119—112)4.
107
II
Stvaranje teorije, njena struktura i granice »Pojam teorija ima, izgleda, u cijelom zapadnom svijetu dvostruko porijeklo ili, ako želimo, dva zna čenja, od kojih se svako oslanja na neku tradiciju. Jedna teorija — kao kontemplativna spoznaja, zahvaćanje ideja ili bitnog poretka svijeta — možda je isto što i filozofija. U ovom se slučaju teorija suprotstavlja ne samo praksi i ak ciji, već i spoznaji što je vođena namjerom da se zna da bi se predviđalo i moglo. Što je jedna spoznaja manje prak tička, manje navodi ili dozvoljava rukovanje predmetom, to je ona više teorijska. Strogo uzevši, ona m ijenja onoga koji je njen subjekt, filozofa i one, što njegovim posredstvom, do bivaju svjetlo. Druga linija mišljenja vodi do stvarno znanstvenih teo rija, među kojima fizikalna znanost predstavlja najsavršeniji uzorak. U tom je smislu teorija hipotetičko-deduktivni si stem, stvoren od niza sudova čiji su pojm ovi strogo definira ni i gdje odnosi među terminima (ili varijablama) dobivaju najčešće matematički oblik. Ovakav se sistem razrađuje po lazeći od konceptualizacije zamijećene ili promatrane stvar nosti: najapstraktniji aksiomi ili odnosi vladaju tim siste mom i dozvoljavaju znanstveniku da pronađe pomoću de dukcije bilo pojave, koje valja objasniti, bilo činjenice, za hvaćene aparatima ako ne osjetilima, koje provizorno potvr đuju teoriju ili je osporavaju, pri čemu nas osporavanje pri siljava na korekture, a potvrđivanje nam nikada ne daje ap solutnu istinu.« Raymond Aran, A propos teorije o međunarodnim odnosima
108
Kako da dođemo do jedne dobre teorije? Tom pitanju je Gerald Hage posvetio knjigu u kojoj pokušava na jedno stavan način logički formalno utvrditi kojim sve zahtjevima mora odgovoriti takva dobra teorija. On, doduše, ističe da teorija ima toliko koliko ima i teoretičara, i da do danas ne postoji neka zadovoljavajuća »teorija o sociološkoj teo riji«, a koja će se možda jednoga dana pojaviti. No u dosa dašnjim nastojanjima potrebno je vidjeti koja su svojstva jedne doista dobre teorije. On opisuje najprije komponente za izgradnju jedne teorije (prikupljanje određenih definicija, sudova, postavljanje veza među pojmovima, sređivanje ter mina i postavljanje premisa za njezinu operacionalizaciju itd.). On definira teoriju kao »model društvene stvarnosti« i utvrđuje kriterije koje dobra teorija mora zadovoljiti: do seg, ekonomičnost, preciznost predviđanja i točnost objašnja vanja. Naposljetku, teorija je to bolja što je opsežnija (iako je pristaša Mertonove »teorije srednjeg dometa«), jer takva osigurava bolje predviđanje složenih društvenih pojava. Jed nostavne pojave može se predviđati i na osnovi jedne jedine hipoteze, kad je riječ o čvrsto strukturiranim događajima. Dok se Hage zadržao na više formalno-logičkim momen tima u stvaranju teorije, Ralf Dahrendorf nastoji pokazati da bi se sve sociološke teorije u osnovi mogle svesti na dvije teorije ili »meta-teorije«, to jest u najopćenitije postavke o društvu, tako da ih nalazimo u raznim varijantama u raznim drugim konkretno razrađenim teorijama. Takve dvije domi nantne teorije, što ih stoljećima nalazimo u shvaćanjima o prirodi društva, bile bi »teorija društvene integracije« i »teo rija društvene prinude«. Prva se bivstveno osniva na shva ćanju da društvom vlada consensus omnium ili volonte ge nerale, tako da se društveni sukobi razrješavaju putem dru štvene integracije pojedinaca na temelju društvene suglasno sti. Druga se teorija, naprotiv, osniva na prisili i moći, a in tegraciju zamjenjuje mehanizmima prinude i dominacije. Ova dva suprotna stava možemo naći već kod antičkih filozofa, na prim jer kod Platona i Aristotela, a u novijoj filozofiji kod Rousseaua, Lockea, Kanta, Hegela i drugih. Dahrendorf srnatra da je prvo shvaćanje svojstveno utopistima u društvenoj filozofiji, a drugo racionalistima, u koje ubraja i Магха, iako u njega nalazi i utopijskih elemenata. Kompleksnost jedne teorije možemo dobro vidjeti na pri mjeru historijskog materijalizma, ako ga analiziramo onako kako ga je zamislio Marx. Autor ovih redaka upućuje na višedimenzionalnost Marxova shvaćanja historijskog determiniz 109
ma, koji se nikako ne može svesti na odnose »baze« i »nad gradnje«, kao što to čine njegovi vulgarizatori, jer se kod Магха, naročito s teorijom otuđenja, provlači antropološka koncepcija društvenih odnosa, koja ne promatra čovjeka sa mo kao »apstraktno biće«, kao nosioca radne snage u općim društvenim procesima, već i kao »konkretno biće« s vlasti tim prirodnim i društvenim dispozicijama i stvaralačkim po tencijalom. Razumije se da tom dim enzijom udaramo na gra nice sociološke teorije, ali to ne znači da je možemo zane mariti. »Kritička teorija društva« znači ujedno postavljanje granica jednoj sociološkoj teoriji, ali i nadilaženje takvih granica. Theodor Adorno, s gledišta »kritičke teorije društva«, priznaje Durkheimu prednost pred tradicionalnim pozitivizmom, koji je bio nominalistički i senzualistički, jer je iz kolektivnih društvenih činjenica načinio tvrdo tkivo socio loških istraživanja. Time je dao društvenim pojavama nešto prinudno i »objektivno« a izbacio subjektivnost. Ali, na ža lost, sa subjektivnošću je izbacio i individualnost. Na taj je način hipostazirao »kolektivnu svijest« i uklonio prirodnu dijalektiku Pojedinca i Društva. Durkheim je, doduše, pri znao da je ljudska individualnost posredovana društvenom individualnošću, ali je zaboravio da je i samo društvo posre dovano individualnom sviješću. Time je Durkheimov sociologizam postavio sociološkoj spoznaji čvrstu unutrašnju gra nicu koja mu oduzima njegovu izvornu dinamičnost i pokret ljivost. Alvin Gouldner upozorava da pri oblikovanju neke teo rije određenu ulogu imaju ne samo činjenice koje su dobi vene nekim objektivnim promatranjem, već i sasvim lična iskustva, neki intimni doživljaji koji usmjeravaju mišljenje i pažnju sociologa. Takav utjecaj ne može ukloniti ni siste matsko uzorkovanje u prikupljanju podataka, jer se i sami uzorci stvaraju na osnovi nekih teorijskih pretpostavki. No postoji lični stav što se odnosi na objektivnost istraživanja kao takvoga. Tako Amerikanci vjeruju da se istraživanje mo že provesti kao »čisto« u metodološkom pogledu, a Šveđani, prema Boaltu, u to ne vjeruju, i skloniji su skeptičkom pro matranju dobivenih rezultata. Stoga dobivene rezultate češće vide kao promašaj, nego kao potvrdu određenih teorijskih pretpostavki, pa je problem prilagodbe na promašaj jedan od bitnih problema u ponašanju sociologa. Boalt smatra da se američke teorije razlikuju od švedskih ili evropskih po tome što nisu propusne za značenje promašaja, ali su zato 110
osjetljivije ođ evropskih za »promašaj uspjeha«. Međutim, orijentacija prema uspjehu može izazvati u sociologu i odre đene napetosti kao i orijentacija prema promašaju. Gouldner smatra da je Boaltova teorija promašaja važna, jer u poslu sociologa vidi tragičnu crtu.
1. Gerald Hage: Konstrukcija teorije u sociologiji Postoje tri čvrsto povezana metateorijska problema koje je najbolje obraditi u istom poglavlju. Prvi je problem: Što bi jedna teorija morala biti? Postoji toliko definicija teorija koliko i teoretičara, a svaka definicija ima određene implikacije u stvaranju teorije. M etateorijski problem, koja je definicija najbolja, nije nimalo lagan, ali ga valja sm atrati osnovnim pitanjem u knjizi o stvaranju teorije. Njegovo razm atranje razjašnjava maše skrivene vri jednosti ili želje o tome što bismo željeli vidjeti u nekoj teoriji. Drugi je problem: Što je to dobra teorija? I o ovome postoji više mišljenja, a ono koje ćemo odabrati, utjecat će na stvaranje teorije. Ovdje ne namjeravamo zastupati gledi šte da svaka teorija mora odgovarati nekom idealu, ali že limo samo upozoriti na pitanje na koji način možemo naše sadašnje teorije ili fragmente teorija poboljšati? Konačno, valja spomenuti odnos između teorije i spozna je, iako ga ovdje ne rješavamo. U ovoj je knjizi implicitno shvaćanje da teorija pridonosi razvoju znanstvene spoznaje. Takvo shvaćanje mora postati eksplicitno kako bi se skri vene pretpostavke mogle uočiti i revidirati.
Definicija sociološke teorije Opće je mišljenje da je teorija niz su dova ili teorijskih stavova (Zetterberg, 1963, Galtung, 1967, Reynolds, 1971). Ona može biti neki dijagram postupaka, neka aksiomatska teorija ili čak neka hipoteza. Većina bi teoretičara smatrala da je potrebno im ati više od samo jednog pojma ili čak niza pojmova. Pojmovi m oraju biti pove zani. Malo se diskutiralo o tome što bi valjalo uključiti u 111
definiciju. Elementi teorije o kojim a smo diskutirali ranije najčešće nisu uključeni u form alnu definiciju sociološke teo rije. Ovdje želimo istaknuti da jedna teorija m ora im ati ne sa mo pojmove d stavove, već i definicije i veze teorijske i operacionalne. Pojmove i definicije valja sirediti u iskonske i iz vedene termine, a sudove i veze u prem ise i jednadžbe. Važno je znati zašto netko želi dodati nekoj teoriji više dijelova. To nije moja nam jera. Baš naprotiv! Radije bih volio jedno stavnije pojmove o nizu povezanih koncepata. Ono što nam nameće definiciju jest činjenica da svaki dio daje jedinstven doprinos našem razum ijevanju društvenih pojava koje nas okružuju. Možda svaka od tih kom ponenata postoji u dje lima teoretičara. To je možda i razlog zašto nam treba tih šest komponenata.
Doprinos svakoga teorijskog elementa Svaka od ovih šest komponenata ili teorijskih dijelova daje jedinstven doprinos čitavoj teoriji (vidi tablicu). Teorijski pojmovi pružaju nam nov uvid. Oni su opisni oslonci naše teorije što izazivaju pažnju za inače zanemarene vidove društvenog svijeta. Izvrstan prim jer za to je glasoviti Mertonov članak o važnosti uloga (1957), čla nak koji otvara sasvim novi put m išljenju o ulogama. Raniji prim jer je Simmelova diskusija o strancu (Wolff, 1950), o društvenom tipu koji nam je svima poznat, ali koji izmiče našoj pažnji dok mu ne »prišijemo« neku etiketu. DOPRINOS SVAKOG ELEMENTA TEORIJI
Dio teorije 1. pojam imena 2. verbalni sudovi 3. teorijske definicije operativne definicije 4. teorijske veze operacionalne veze 5. sređivanje u iskonske i izvedene termine 6. sređivanje u premise i jednadžbe
112
Doprinos
opisivanje i klasifikacija analiza značenje m jerenje plauzibilnost provjerljivost (testability) uklanjanje tautologije uklanjanje nesuvislosti
Razvitak nekih teorijskih sudova znači da se krećemo od opisa prema analizi. Tek što su dva pojma dovedena na ne ki način u vezi, počinjemo predviđati i objašnjavati, čak ako se nalaze na vrlo niskoj razini. Možda je dio snage Магхоvih spisa uvjetovan mnogim hipotezama izrečenim na neko liko stranica, na prim jer u Komunističkom manifestu. Kad ih usporedimo s bilo kojim dijelom u sociologiji, počinjemo cijeniti velike razlike u teorijskoj oštrini. Citati teorijska djela i računati broj teorijskih sudova u njima, zaista je ko risna vježba. Ima, doduše, i takvih koja ne sadrže ni jedan teorijski sud. Definicije pridonose opisu društvene pojave, pribavljaju ći mu značenje i mjerenje. Kao što smo već primijetili, de finicija može biti implicitna u imenu pojma, ali dodatni rad da ona postane ekspliaitnom vjerovatno je najvredniji dio posla. On najbolje dokazuje da je nešto novo dodano. Na primjer, da nije nalik na prikupljanje pojmova bilo gdje, sve dok se ih ne rasporedi po nekom iredu, iako i to nije lako, kao što su se uvjerili oni koji su to pokušali. Pri sređi vanju naših pojmova, obavljamo ješ jedan zadatak, naime, uklanjamo tautologije. Veze dodavaju našoj analizi društvene pojave time što joj pribavljaju plauzihilnost i provjerljivost. Dodavanje i ovoga dijela nije lako, ali je vrijedno napora. Konačno, sre đivanje sudova i veza u premise i jednadžbe pomaže nam da otkrijemo jesmo li u svom razm išljanju bali nesuvisli. Ako neka teorija sadrži pojmove, definicije, sudove i ve ze može se sm atrati praktički prilično završenom. Sređivanje ovih dijelova u neki induktivno-deduktivni raspored pribav lja eleganciju koja se u sociologiji veoma sporo stječe. To predstavlja daljnji, a ne neposredni cilj. Kao što smo već nekoliko puta primijetili, samo onda kad broj pojmova i su dova buja, prednosti sređivanja pojmova i sudova, definicija i veza raste. Mertonov savjet (1967) o teorijam a srednjeg do meta ostaje dobar savjet, pod uvjetom da teorija ove vrste sadrži definicije i veze, ali i sudove. Neki sociolozi zahtijevaju manje od svojih teorija. Riječ je o njihovu izboru. Ali ako je naše prosuđivanje ispravno, tada oni isključuju doprinos pojedinih dijelova. Teorijske sudove možemo izbjeći, ali možemo li izbjeći analizu? Na primjer, netko može kombinirati pojmove i sudove da bi dobio tipičnu definiciju teorije u sociologiji, a da pri tome zanemari specifikaciju definicija i veze. Ali u samom pa~ocesu on će izgubiti značenje i plauzibdlnost, a time i mjere8 — Zanat sociologa
113
nje i provjeravanje. Većina se sociologa neće protiviti njiho vom uključivanju ii zato definicije i veze m oraju biti dio pri definiranju teorije. Odvajanje onoga što smo nazvali teorijskom i operaoionalnom razinom u teoriji možda je na j nesretni ja oblik pri jašnjih definicija teorije. Netko će tvrditi da je teorija, to jest dobra teorija, samo jedno ili drugo (teorijska ili operacionalna). Odabrati jednu razinu, a isključiti drugu, znači jednostrani pristup. K oncentriranje na operacionalne defini cije i veze je obilježje one škole što je nazvana operacionalizmom (Adler, 1947, Bridgeman, 1936, Dodd, 1943). Opasnost takve koncentracije prisutna je kod pristaša sekvencijalne analize. Dijagrami sukcesivnih postupaka .(path analisys) da ju nam m jerenje i provjeravanje, ali nam ne daju značenje i plauzibilnost. Isto tako teorije koje se ne mogu m jeriti i provjeravati nisu previše poželjne.
Kriteriji za ocjenjivanje teorije . . . Za ocjenjivanje teorije postoji više općih standarda. Ovi standardi daju nam neke druge krite
rije koje implicitno upotrebljavamo u prosuđivanju neke teo rije. Pretpostavimo dvije teorije koje sebi konkuriraju pri objašnjavanju istog ponašanja udruživanja; na prim jer, Homansova teorija razmjene i Heiderova teorija ravnoteže, onako kako ih je formalizirao Daviš. Postoje formalni krite riji da se odabere između fragmenata dviju teorija. Četiri temeljna standarda jesu: doseg, ekonomičnost, preciznost pretkazivanja i točnost objašnjenja. Ovi su standardi bili za nimljivi ponajprije filozofima znanosti. Ideja dosega teorije je jednostavna. Ona je m jera ko liko je osnovnih problema u disciplini ili specijalnosti njome obuhvaćeno. Kad Merton (1968) diskutira o teoriji srednje ga dometa, on ustvari misli na teorije sa srednjim dometom, kao što je teorija konflikata, uloga, teorija o neravnoteži statusa, ili teorija o diferencijalnom udruženju. Te su teo rije zacrtane da bi govorile o jednom ili više problema, a ne o drugima. Vjerojatno da doskora nećemo imati u sociolo giji jednu istinsku općenitu teoriju koja bi govorila, ako ne o svima, a ono o većini pitanja. Jedan od relativno preciznih načina m jerenja dosega teorije jest bilježenje broja izvedenih pojmova u odnosu рге114
ma iskonskima, što je om jer izvedenih pojmova veći u od nosu prema iskonskima, to je veći doseg teorije. Drugi naziv za doseg je jednostavno općenitost teorije. Zašto bi doseg ili općenitost teorije bili tako važni? Naj češći odgovor glasi: Što je teorija općenitija, to duže traje. To je uočio Kuhn (1962), što ne znači da one nisu nikako zamjenjive, već samo da bolje rade. Teorije srednjeg dome ta im aju kraći životni raspon. To ne znači da ih ne smijemo konstruirati. Kao što smo već naznačili, Mertomova strate gija je dobra. Ali, ako je teorija općenitija, i obuhvaća veći broj problema određene discipline, smatramo da ima veću mogućnost trajanja bez revizije. To se može pokazati i obič nim prom atranjem . Ono je i razlog zašto doseg izgleda tako važan. Ako ćemo ocjenjivati dvije teorije s različitim dose gom, ali ekvivalentne u svakom drugom pogledu, radije ćemo se odlučiti za onu s većim dosegom. Možda je riječ o istom vidu koji nas navodi da kao prvo pojmove razvrstavamo na iskonske i izvedene. Ekonomičnost je svojstvo teorijskih sudova. Sa što ma nje (sredstava) nastojimo protum ačiti što više možemo. Po nekad to nazivamo moć jedne teorije. Moćna teorija zahtijeva malo pretpostavki. Ekonomičnost postaje tada om jer izme đu jednadžbi i premisa. Spomenuto svojstvo mnogo nali kuje na opseg i ima pairalelne prednosti. Opseg i ekonomič nost mogu varirati. Jedna teorija može im ati velik doseg, ali ne veliku ekonomičnost. Kod nje postoji velik broj premisa, ali ne mnogo jednadžbi: tako je om jer nizak i rekli bismo da teorija nije naročito moćna. Preciznost predviđanja je, dakako, standard što se mo že prim ijeniti na jednu jedinu jednadžbu. Stoga može biti odbačen kao standard za teoriju. U sociologiji je važno da shvatimo vjerojatnost kako jedna jedina jednadžba, m akar s pedeset varijabli, nije sposobna da nam pribavi precizno predviđanje. Potreban nam je niz jednadžba, naročito ako nismo sigurni za operacionalne veze između svih varijabli. Pretpostavimo da želimo predvidjeti vjerojatnost jedne revo lucije. Ne čini se vjerojatno da bi samo jedna jednadžba, kao što je teza o očekivanju ustanka, bila dovoljna. Najmanje što je potrebno znati jest koliko se kontrole vrši u društvu, koliko je društvo sposobno da proizvede dobara, koliko je sposobno da se prilagodi prom ijenjenim unutrašnjim i vanj skim okolnostima, postoje li različiti strukturalni faktori koji uzrokuju nezadovoljstvo. To jc, dakako, velik broj jednadžbi. Ipak i svi ovi potencijalni kandidati za predviđanje revolu115
čije ne uključuju sve mogućnosti, što ih je nabrojio Eckstein u pregledu etiologije građanskih ratova (1964). Važno je priznati da čak i obična tvrdnja, kao što je ona da će negdje u svijetu uvijek biti revolucija, daje neko predviđanje. To može biti neko olakšanje onima što su za brinuti za razvitak discipline. Ne moram o znati koliko, kada i gdje, ali ipak s razum nom točnošću možemo tvrditi da će uvijek negdje biti revolucija. Preciznost predviđanja, koja je varijabla s velikim rasponom, mogla bi se povećati ako možemo predvidjeti koliko će ih biti. Na prim jer, samo s nekoliko varijabli možemo dosta točno procijeni ti broj auj tomobilskih nesreća za vrijeme podužeg vikenda. Preciznije predviđanje moralo bi specificirati broj nesreća u određenom vremenskom periodu, recimo u godini dana i u kojim vre menskim točkama un u tar jedne godine. Ako pokušavamo povećati preciznost, vidimo da nam je potrebno više jedna džbi. Zato je preciznost predviđanja svojstvo teorije. Broj studija o predviđanju u sociologiji je na nesreću relativno malobrojan. No znanstveni se rad o širenju istra živanja ističe kao velika iznimka (Rogers, 1962). Posljedica ovoga pom anjkanja je naše nedovoljno iskustvo pri m jerenju preciznosti predviđanja što je bio dosta dugo i problem ekonomista. Možda je teško objasniti, a ipak se čini ispravnim ako netko želi znati koliko je posljednji kriterij o točnom obja šnjenju jedne teorije ispravan, ili lažan, ili vrijedan. No ovo pitanje sadrži niz čvorovitih problema: što je ispravno, ili lažno, ili vrijedno? Neka od tih fundam entalnih pitanja dodirnut ćemo u slijedećem poglavlju. Za sada možemo reći da jednu teoriju prihvaćamo zato što smo uvjereni da ona nema samo velik doseg, da je ekonomična i da dosta dobro predviđa, već i zato što smo uvjereni da daje točno objašnje nje. Ma koliko to izgledalo očito, ipak je riječ o nečemu što bi se moralo istražiti. Objašnjenje bilo koje teorije leži u njezinim premisama. Kad se one prošire, pružaju nam priču, ako želite, o nekom lancu događaja. Iako možemo točno predvidjeti ishod tih događaja, ne znači da priča nakon događaja, niz premisa ili teorijskih veza, točno objašnjava pojavu. Ono bi moglo za visiti od drugih razloga, a ne od onih što su naznačeni. Jed nostavan prim jer za to je teorija društvenog sukoba.N Jed nadžbe bi mogle točno predvidjeti revoluciju, ali ostaje i da lje neriješeno pitanje jesu li premise točne. Sugerirali smo da se jedno od objašnjenja nalazi u pom anjkanju konzisten 116
cije po rangu za pojedine društvene grupe i položaje. Drugo objašnjenje je Davisova teza o povećanim iščekivanjima (1961). Koje je od ova dva objašnjenja za isti događaj točnije? Moramo stvoriti sud o svakoj teoriji ma koliko to bilo teško. U praksi nam istraživanje mnogo pomaže da dođemo do takvoga suda na slijedeće načine. Tipično je da tražimo stra teške testove za neku teoriju (Stinchcombe, 1968). To su oni testovi gdje postoji mogućnost da se alternativna objašnje nja održe konstantnim. Da nastavimo s istim primjerom: čak ako su povećana iščekivanja najčešće povezana s diskre pancijom po rangu, mogli bismo naći neku instancu gdje to nije slučaj. Dobili bismo strateški test za teorije, tj. za nji hovu oštrinu objašnjavanja. To je razlog zašto se eksperimen talni nacrt istraživanja sm atra tako fundamentalnim. On nam često dozvoljava da isključimo podjednako plauzibilni niz premisa. Drugi način razm išljanja o problemu točnog objašnjenja je mišljenje u terminima prikrivenosti (spuriousness). Jed nostavno rečeno — A se može upotrijebiti za predviđanje B, jer je i A i B uzrokovao C. Objašnjenje da je A uzrokovao B ne bi bilo točno, to jest riječ je o slučaju prikrivenog tre ćeg faktora. Iako ovdje govorimo o jednadžbama, ono mno go nalikuje problemu objašnjenja. Na nesreću, malokad u našim istraživanjima testiram o alternativna objašnjenja, ko ja uključuju različite premise i jednadžbe u vezi s nekom zavisnom varijablom. Kad bi bilo više takvih istraživanja, mogli bismo donijeti više kritičkih sudova o adekvatnosti objašnjenja u posebnim teorijama. Ali možda je to jedna fa za sadašnjih istraživanja, pa moramo čekati dok nisu razvili više elegantnih teorija sa sređenim nizovima tvrdnji i veza. Razvitak u jednom području često je povezan s razvitkom u nekom drugom.
Odnos između teorije i spoznaje . . . Glavna teškoća u raspravi postoji li neka sociološka spoznaja — jest u tome što mnogi pojedinci misle o tome u term inima da ili ne. Upravo kao što ne želi mo da-ili-ne pojmove ili da-ili-ne veze između njih, tako ne želimo ni da-ili-ne shvaćanje o sociološkoj spoznaji. Naša je definicija da su sociološke teorije modeli društvene stvarnosti. Neke se teorije više približavaju toj defi117
ničiji, ali nisu nikad njezina točna slika. Spoznaja je niz istinskih zakona da bismo opisali tu sliku. Stoga se teorije približavaju spoznaji, ali je nikad sasvim ne dosižu. Bitno je u ovom shvaćanju da teorije nisu nikad ni istinite ni pogrešne, već uvijek m anje ili više istinite ili pogrešne. (Hage ukazuje na prim jere rebusa s kockicama, gdje se kockice slažu u zadanu sliku, ali uvijek nedostaju neke da bi slika bila potpuna. Isto je tako nakon otkrića neke nove kockice potrebno ponovno rasporediti već sastavljene kockice, jer njihov prijašnji sastav više ne odgovara. Hage dolazi do inače banalnog zaključka da je »teorije najbolje shvatiti kao aproksim acije spoznaji«.) Techniques and Problems of Theory Construction in Sociology {Tehnike i p ro blemi izgradnje teorija u sociologiji), John Viley, New York, 1972.
2. Ralf Dahrendorf: T eorija društvene integracije i teorija društvene prinude . . . Ciini mi se da se u suvremenoj so ciologiji može i mora razlikovati dvije (meta) teorije. Jedna od njih je teorija društvene integracije, koja shvaća društve nu strukturu u pojmovima funkcionalno integriranog siste ma, što se održava u ravnoteži pomoću određenih oblikova nih i opetujućih procesa. Druga je teorija društvene prinude, koja shvaća društvenu strukturu kao oblik organizacije, što se održava zajedno pomoću sile i prinude, a koja neprestano nadilazi samu sebe, stvarajući u sebi sile što je održavaju u beskonačnom procesu promjene. Kao i njihovi filozofski srodnici, ove se teorije međusobno isključuju. Ali — ako mi se dopusti jedna paradoksalna formulacija koju ću objasniti kasnije — u sociologiji (za razliku od filozofije) nije nužna ni poželjna odluka kojom se prihvaća jedna, a odbacuje dru ga. Postoje sociološki problemi koje možemo najbolje obja sniti pomoću pretpostavki iz teorije društvene integracije; a postoje problemi koji se mogu objasniti samo pojmovima iz teorije društvene prinude; postoje problemi za koje obje teorije izgledaju na j adekvatni je. Za sociološku analizu dru štvo ima Janusovu glavu i oba su lica ekvivalentni vidovi iste stvarnosti. Posljednjih je godina teorija društvene integracije jasno prevladavala u sociološkom mišljenju. Mislim da je prevlast jednog od tih vidova imala više nezgodnih posljedica, ali je 118
ipak imala bar jednu ugodnu stranu, naime, jednostranost ove teorije dala je povod za kritičke primjedbe, što nam da nas dozvoljava da stavimo ovu teoriju na njezino pravo mje sto. Ove je prigovore najviše potaklo djelo najistaknutijeg teoretičara integracije Talcotta Parsonsa. Ovdje nije potreb no prikazivati Parsonsovo gledanje ni zadržavati se na op sežnoj literaturi što se bavi kritičkim razm atranjem njegove pozicije. Svakako da su mnoge od tih kritika ispod razine suptilnosti i intuicije Parsonsova djela, tako da nas ne mo ra čuditi da su klimu sociološkog mišljenja Parsonsovi kriti čari ostavili gotovo netaknutu. Postoji, doduše, prigovor Parsonsovoj poziciji koji moramo ispitati ako želimo sistemat ski prikazati teoriju grupnih sukoba. U izvrsnom eseju D. Lockwood tvrdi da je »Parsonsova mreža pojmova teško op terećena pretpostavkama i kategorijama koje se odnose na ulogu normativnih elemenata u društvenoj akciji, a posebno na procese što normativno strukturiraju motive kako bi osi gurali društvenu stabilnost. Nasuprot tome, nastoji se zane mariti kao opća determ inanta dinamike društvenog sistema ono što bismo mogli nazvati supstratom društvene akcije, naročito ako posljednji uvjetuje interese, koji rađaju društve ne sukobe i nestabilnost« {Some Remarks on the Social System , British Journal of Sociology, Vol. VII, br. 2, 1956). Lockwoodova tvrdnja dira samu jezgru našeg problema o dva lica društva — iako možda njegova formulacija ne uspi jeva dovoljno jasno izložiti problem. . . . Radi izlaganja bit će korisno da svako društveno lice svedemo na manji broj stavaka, iako to uključuje stanovit stupanj pretjeranog pojednostavnjenja ili isticanja. Teorija društvene integracije, onako kako je izložena u Parsonsovu djelu i u djelima drugih strukturalista-funkcionalista, osniva se na stanovitom broju pretpostavki ovoga tipa: 1. Svako društvo je relativno trajna, stabilna struktura elemenata. 2. Svako društvo je dobro integrirana struktura eleme nata. 3. Svaki element u društvu im a funkciju, tj. pridonosi održavanju društva kao sistema. 4. Svaka funkcdonirajuća društvena struktura je zasno vana na konsenzusu vrijednosti među njegovim članovima. U različitim oblicima u svim strukturalno-funkcionalnim pristupima javljaju se ovi elementi: 1. stabilnost, 2. integra cija, 3. funkcionalna koordinacija i 4. konsenzus. Njih, daka ko, redovito prate prigovori da su, kada je riječ o stabilnosti, 119
integraciji, funkcionalnoj koordinaciji i konsenzusa, samo »relativno« uopćeni, štoviše, ove pretpostavke nisu metafi zički stavovi o biti društva; one su samo pretpostavke radi znanstvene analize. Ipak, one kao takve predstavljaju kohe rentni pogled na društvene procese, što nam omogućuje da shvatimo mnoge probleme društvene stvarnosti. No dovoljno je jasno kako nas integrativni pristup d ru štvenoj analizi ne osposobijuje da shvatimo sve probleme društvene stvarnosti. Pogledajmo samo dva nesumnjivo so ciološka problem a suvremenog svijeta koji traže objašnjenje. 1. Posljednjih je godina sve veći broj industrijskih i trgo vačkih poduzeća uvelo m jesto kadro vika koji bi se bavio pitanjim a zapošljavanja i otpuštanja, savjetovanja nam ješte nika itd. Zašto? I kakve su posljedice uvođenja novog polo žaja? 2. Sedamnaestog lipnja 1953. građevinski radnici u Istočnom Berlinu napustili su posao i započeli štrajk, koji će doskora dovesti do opće pobune protiv komunističkog re žima u Istočnoj Njemačkoj. Zašto? I kakve su posljedice ove pobune? S gledišta integrativnog modela društva prvo od ovih pitanja može dobiti zadovoljavajući odgovor. Posebni položaj da se bavimo personalnim pitanjim a je funkcionalna potreba velikih poduzeća u vrijeme racionalizacije i »socijal ne etike«; uvođenje ovog položaja prilagođuje poduzeće vri jednostima okolnog društva; zato je njegova posljedica inte grativne i stabilizirajuće prirode. Ali što je s drugim pita njem? Očito je da pobuna od 17. lipnja niti proizlazi iz inte gracije niti proizvodi integraoiju u istočnonjemačkom dru štvu. Ona ne potvrđuje i ne proizvodi stabilnost, već nesta bilnost. Pridonosi razbijanju, a ne održavanju postojećeg si stema, svjedoči prije o neslozi nego o slozi (konsenzusu). Inte grativni model nam tek nešto malo govori o stanovitim »na petostima« u »sistemu«. Ako se želimo baviti ovim proble mom, moramo zamijeniti teoriju društvene integracije s druk čijim u mnogo čemu suprotnim modelom. Ono što sam nazvao teorijom društvene prinude možemo također svesti na manji broj stavaka, iako je i u ovom slu čaju riječ o stanovitoj simplifikaciji ,i pretjerivanju: 1. Svako je društvo u svakoj točki podložno promjeni: društvena promjena je sveopća. 2. Svako društvo u svakoj točki pokazuje neslogu i su kob; društveni sukob je svugdje. 3. Svaki element u društvu pridonosi dezintegraciji a pro mjeni. 4. Svako društvo je zasnovano na prinudi nekih svojih članova od strane drugih. 120
Ako se vratimo pitanju štrajka njemačkih radnika, po stat če jasnije da nas posljednji model osposobljava da se uspješnije bavimo uzrocima i posljedicama štrajka. Pobunu građevinarskih radnika (i njihovih drugova u drugim industri jama možemo objasniti pojmovima prisile. Pobunjene grupe su uključene u sukob koji »funkcionira« kao činilac prom je ne i dezintegracije. Sveopća je pojava izražena u ovom slu čaju na izvanredno intenzivan i žestok način, i daljnje obja šnjavanje m orat će uzeti u obzir žestinu na temelju prihva ćanja sukoba i promjene kao općih crta društvenog života. Gotovo da je suvišno dodati kako teorija društvene prinude, podjednako kao i model integracije, čini samo niz pretpo stavki radi znanstvene analize i ne poziva se na filozofsku valjanost — iako, kao i njegova protivna strana, pruža kohe rentnu sliku društvene organizacije. Međutim, želio bih u sociološkom kontekstu istaknuti da ni jedan od ovih modela ne možemo sm atrati isključivo važećim i primjenljivim. Oni predstavljaju komplementarne, prije nego alternativne, vidove strukture cijelih društava kao i svakog elementa ove strukture. Moramo ih odabrati samo radi objašnjavanja posebnih problema; je r oni postoje u ar senalu sociološke analize jedan kraj drugoga. Uputimo li bilo kakvu kritiku braniteljim a jednog ili drugog modela, ona se ne može odnositi samo na pokušaj da se pripiše isklju čiva vrijednost jednome ili drugome. Strogo govoreći, oba modela su »valjana« ili, točnije, korisna i nužna za socio lošku analizu. Ne možemo shvatiti društvo ako ne uočimo dijalektiku stabilnosti i promjene, integracije i sukoba, funk cije i pokretne snage, konsenzusa i prisile. U kontekstu ove studije smatram da je ova točka dokazana pomoću analize već zacrtanih prim jernih pitanja. Class and Class Conflict in Industrial Society (Klasa ii klasni sukob u in dustrijskom društvu), Antenford University Press, Londcrn, 1959, str. 159—163.
3. Rudi Supek: Višedimenzionalnost historijskog m aterijalizma Što se događa ako idemo deduktivnim putem, to jest ako pođemo od jedne opće teorije? Za nas je ovakva teorija historijski materijalizam. Međutim, što tre 121
ba uzeti iz historijskog m aterijalizm a kad želimo odrediti opći okvir ili pretpostavke jedne metodologije? Kao u svim naukama, tako i ovdje, to će hiti shvaćanje uvjetovanosti ili determinizma istraživanih pojava. Kakve je prirode ovaj determinizam? On nije jednostavan je r nije jednostavna ni priroda samih društvenih pojava. U svakom slučaju mnogo je složeniji od kretanja robe u kapitalističkom društvu i za konitosti koje proizlaze iz najamnog rad a i prisvajanja viška vrijednosti od kapitalista! Metodologija m arksističke socio logije bit će svakako složenija od metodologije političke eko nomije, iako sama kritika političke ekonomije, dakle Marxov Kapital, sadrži, u stvari, kao što ćemo vidjeti, sve one ele mente koji ulaze u određivanje determinizma društvenih po java. Međutim, taj determinizam, prom atran iz raznih uglo va, nije razrađen u Kapitalu, nego je tek mjestim ično nazna čen. 2elimo li taj determinizam izraziti pojednostavnjenom shemom, m orat ćemo najprije utvrditi da je ta shema polideterm inistička, to jest da determinizam sadrži više dimenzija, da upotrijebim o čest pojam u suvremenoj socio logiji, koje se po nečemu bitno razlikuju jedna od druge. što nam daje pravo da govorimo o višedimenzionalnosti de terminizma? Činjenica da se sama društvena pojava po ne kim svojim osnovnim obilježjima diferencira, sadržajno mi jenja ili obogaćuje, dobiva neke nove kvalitete, predstavlja jednu strukturiranu cjelinu, doduše jedinstvenu, ali s kvali tativnim prijelazima ili vidovima koji se bitno razlikuju. Bu dući da dijalektičko shvaćanje pojave polazi od pretpostavke da pojava nije samo privid iza kojeg se krije suština (zako nitost), već je pojava uvijek istovremeno privid i suština, slučajnost i zakonitost, subjektivno i objektivno, tako da je i »prividnost suština u jednoj od svojih odredaba, u jednom od svojih odnosa, u jednom od svojih trenutaka« (Lenjin), to je i determim ranost tih pojava nužno višedimenzionalna. Po stoje četiri osnovna vida, sm jera ili dimenzije društvenog de terminizma. Ta četiri vida ili dimenzije izrazito se odvajaju po načinu kako uvjetuju društvene pojave: a) društvena struktura ili »baza« u širem smislu (proiz vodne sile i odnosi, društvene grupe, ustanove itd.); b) društvena svijest ili »nadgradnja« (ideologija, religija, vjerovanja, nauka, um jetnost itd.); c) prirodna osnova društva i čovjeka (rađanje, potrebe, sposobnosti itd.); 122
d) personalna oblast (ličnost, sloboda, stvaranje, »total ni čovjek« itd.). Što je s gledišta determinizma specifično za ta podru čja i kakvi su njihovi specifični odnosi? Odnos društvene strukture i društvene svijesti možemo prikazati na horizontalnoj ravnini, a odnos prirode i ličnosti na vertikalnoj okosnici što presijeca ovu horizontalnu rav ninu. Društvena struktura predstavlja m aterijalnu bazu dru štva u kojoj djeluju neposredne, materijalne, objektivne, visokoorganizirane sile, pa se stoga društvena struktura uzi ma kao ono što je s obzirom na determinizam najčvršće, najkruće, što je nosilac takozvanih »nezavisnih varijabli«, ili uzročnih faktora za druge više zavisne pojave. Za to se po dručje problem determinizma ne postavlja bitno drukčije nego u drugim fundamentalnim naukam a koje smatramo visokostrukturiranima, kao što su kemija ili biologija, pa su prema tome a same metode istraživanja u ovoj oblasti i sa me »modeli kauzalnih odnosa« vrlo slični onima u prirod nim naukama. Možemo reći da se ovdje krećemo u podru čju čiji je determinizam pretežno prirodoznanstvenog tipa. (Tako se, na prim jer, osnovni problem za ove nauke — od nos procesa i struktura — rješava u prirodnim kao i u dru štvenim naukama odnosom probabiliteta i »organizacije cje line«!) Naprotiv, društvena svijest se redovito ne prom atra samo kao neposredna, aktualna, kruta struktura. Ona je po svojoj prirodi promjenljivija, sinkretičnija (to jest utjecaji koji dolaze iz raznih društvenih grupa, situacija i trenutaka sažimaju se u njoj u teško raščlanjivu cjelinu, ali za nju je bitno da nosi u sebi takozvanu temporalnu dim enziju; pored sadašnjosti — prošlost i budućnost. Društvena svijest obu hvaća, prema tome, ne samo neposredne, aktualne društvene strukture, nego i one prošle, već iščezle, kao i one buduće, virtuelne, samo moguće. Determinizam društvene svijesti ne može se ni u kojem slučaju svesti na determinizam društve ne strukture, kao što čine vulgarni ili mehanicistički materijalisti u buržoaskoj i socijalističkoj varijanti, jer je ona samo djelomično neposredni odraz društvene strukture, a djelomično je nadilazi. Međutim, s gledišta determinizma bit na je razlika da je, ako uzmemo društvo u razvitku, društve na struktura strogo ireverzibilni proces, kao što su i prirod ne strukture, dok društvena svijest u nekim svojim oblicima sadrži i reverzibilne procese. Tako je nemoguće da se razvi tak društva može vratiti na stru k tu ru antičkog društva, ali je potpuno moguće da u estetici visoko razvijeno društvo 123
preuzme kao ideal i um jetničku praksu klasičnu estetiku. Marx je, lično, sm atrao da će buduće društvo ponovno preu zeti klasični ideal ljepote, a Plehanov je to dopuštao za jed nu tipično »buržoasku um jetnost« kao što je bio impresionizam! Iako je dijalektički školovanim ljudim a jasno da su dru štvena struktura i društvena svijest u dijalektičkom odnosu, to jest da svaka im a svoju specifičnost kao izvor djelovanja, i da se međusobno nalaze u odnosu interakcije, ipak u metodologijskom pogledu može doći do jednostranog tumačenja njihova determinizma. Tako je m arksistim a vrlo dobro pozna ta pogreška koja se sastoji u tome da se društvena nadgrad nja ili društvena svijest prom atra samo kao oblik odražava nja društvene baze ili strukture, kultura samo kao odraz jednog društvenog poretka, a ideologija i nauka samo kao »teorijska emanacija« društvenog temelja. Najčešće je riječ 0 izvjesnom mehanicizmu, »naturalizmu«, »funkcionalizmu« ili ekonomizmu. Međutim, u najširim pojmovima mogli bi smo metođologijske jednostranosti, što izviru iz ovog odno sa, nazvati ili »pretjeranim strukturalizm om« ili »pretjera nim kulturalizmom« kad je u pitanju isticanje kulturnih spe cifičnosti, ne misleći pri tome na društvenu strukturu. Danas se u nauci vodi vrlo živa diskusija između »strukturalista« i »kulturalista«, između prirodoznanstveno zasnovanog deter minizma i historijsko-komparativno zasnovanog determ i nizma. Posljednji zastupaju redovito socijalni i kulturni an tropolozi. U metodologijskom obliku mnogo je zanimljiviji odnos između naše horizontalne i vertikalne dimenzije, to jest izme đu društvene strukture i društvene svijesti, s jedne strane, 1 prirode i ličnosti, s druge strane. Mnogi sociolozi sm atraju da je predmet sociologije samo ono što se događa u horizon talnoj ravnini, a da se njih vertikalna dimenzija (priroda — ličnost) ne tiče, jer prirodna uvjetovanost društvenih pojava nije predmet same sociologije, nego drugih nauka, i da bi uvođenje ovog determinizma značilo »biologizam«, »naturalizam« dli »psihologizam« već prem a tome na koje se pri rodne faktore misli. A problemi Ličnosti, slobode, stvaranja, vrednovanja spadali bi u oblast filozofije i morala, even tualno psihologije, a nikako ne bi ulazili u sociologiju! Ne ma sumnje da se ovo gledište može s pravom braniti ako se predmet sociologije definira tako da se ova važna dimen zija isključi iz nje i bavljenje njome prepusti drugim nau kama. Ali tada je dužnost svakog sociologa, kad govori o 124
predmetu sociologije kao i o determinizmu društvenih nau ka zajedno s metodologijom, da to jasno iznese, da se jasno razgraniči od ove dimenzije. Ima tendencija, pa i kod nas, da se sociologija izjednači s historijskim materijalizmom, štoviše, takva nastojanja su srećemo i kod onih koji predm et sociologije ograničavaju na odnose strukture i svijesti, odnosno »baze« i »nadgrad nje«. Valja odmah reći da je u ovom slučaju ovakvo suža vanje historijskog materijalizma pogrešno i strano Marxovim shvaćanjima. Marx se, doduše, izučavajući »anatomiju kapi talističkog društva« u kritici političke ekonomije, uglavnom ograničio na prvi vid istraživanja, jer je to od njega tražio sam predm et, ali je jasno vidio da već i najosnovniji ele menti ili jedinice analize traže da se njihov determinizam šire promatra. Da li je Marx, na prim jer, uzimao u obzir determiniranost društvenih pojava s obzirom na njihovu pri rodnu uvjetovanost? Ako uzmemo Marxove analize u Kapi talu, dakle u djelu gdje je najdalje otišao u analizi osnovnih pojava društvenog kretanja, m akar i s gledišta političke eko nomije, vidjet ćemo da on strogo vodi računa o ovoj vrsti uvjetovanosti. Valja im ati na umu da je Marxov Kapital »kritika poli tičke ekonomije«, da naziv »kritike« nose mnoga njegova kapitalna djela, pa je sasvim logično da on rad neće prom a trati samo kao ekonomsku ili tehnološku činjenicu, već je on za njega istovremeno ljudski odnos, uzajamna ljudska djelatnost, »sociološka« činjenica. Ekonomska činjenica je, u stvari, podređena u okviru kritike sociološkoj činjenici. Gdje god želi upozoriti na stanovite društvene posljedice rob ne proizvodnje, on prelazi neposredno iz političke ekonomije u oblast sociologije. Ali u toj kritici on prelazi i čisto socio loške okvire je r uvodi pojmove u vezi s prirodnom uvjeto vanošću ljudskog ponašanja, a to su pojmovi koji nas ne posredno uvode u oblast socijalne psihologije i antropolo gijeUzmimo najosnovniju Marxovu distinkciju na »apstrak tni rad« i »konkretni rad«. Znamo da je Mairx ovu distink ciju sm atrao svojim vrlo značajnim otkrićem. Apstraktni rad je apstrakcija iz konkretnog rada, ali to nije samo je dan pojam, to je operativni pojam ili kategorija koja najbo lje predstavlja rad kao takav, rad u njegovoj općenitosti, ali koji sadrži kao kategorija sve bogatstvo konkretnog ra da. Apstraktni rad je nediferencirani ili nespecificirani kon kretni rad. U socijalnom pogledu on predstavlja prosjek ili 125
minimum vremena potrebnog za korisni rad, on je »društve no nužan rad« je r se izražava kroz cjelinu ljudskog rada u društvu i m jeri jednom zajedničkom m jerom — vremenom, koja se podjednako prim jenjuje na rad svakog pojedinca. Naprotiv, konkretni rad je individualizirani rad, specifičan za pojedinca s njegovim individualnim ritmom. Sukob ap straktnog i konkretnog rad a u procesu proizvodnje najbolje se odražava sukobom kolektivnog ritm a rada na tekućoj vrpci i individualnog ritm a pojedinog radnika, sukob koji se može izraziti i kao neuroza, to jest poremećaj u prirodi samog radnika. Vrijednost rada m jerim o apstraktnim , a ne kon kretnim radom. Marx kaže izričito da razne prom etne vrijed nosti predstavljaju »homogeni«, nediferencirani rad, to jest, »rad u kojem je iskrivljena individualnost radnika« (Prilog kritici političke ekonom ije). Između radnog procesa kao dru štvenog procesa i rada kao prirodnog procesa radnika postoji proturječnost. Ta proturječnost dolazi još bolje do izražaja u jednoj drugoj osnovnoj distinkciji, koju Marx čini između rada i radne snage. Rad u najširem smislu je akcija čovjeka na predm etu kojom čovjek m ijenja predm et. On se m jeri učinkom izvršenim na predm etu, a kao osnovna m jera učin ka uzima se opet utrošeno vrijeme, i to društveno prosječno vrijeme. Međutim, s gledišta radne snage rad je trošenje ljudske energije, tako da je rad u osnovi »stvaranje vrijed nosti preobrazbom radne snage u rad« (Kapital). Međutim, što je u osnovi radna snaga? Marx je definira kao »cjelinu prirodnih supstancija pretvorenih u ljudski organizam«. Dok je rad u svojim učincima kao vrijednostim a predm et istra živanja ekonomista, dotle je on kao radna snaga predm et istraživanja fiziologa i psiho-fizičara, on je ponajprije prirod na dispozicija čovjeka. Međutim, upravo ovu prirodnu dispo ziciju čovjeka Marx sm atra veoma važnom. Zašto? Jer čovjek kao radna snaga ima sposobnost da stvara višak rada, a to znača i višak vrijednosti. Rad je u osnovi stvaralačka dispo zicija u čovjeka, jer daje više nego što se ulaze u njega. Marx o tome kaže: »U gore navedenom smislu (naime da je izvor profita jedan od zakona m aterijalnog svijeta, budući da postoji višak proizvoda nad onim koji je potreban za prostu reprodukciju radne snage i fiksnog kapitala) može mo reći da višak vrijednosti itd. . . . počiva na jednom pri rodnom zakonu, na proizvodnosti ljudskog rada u njegovoj »razmjeni sa prirodom« (Historija ekonom skih doktrina, is taknuo R.S.). A u Kapitalu ponavlja: »Radna snaga u djelat nosti, živi rad, ima dakle svojstvo da održava vrijednost do 126
dajući vrijednost; to je prirodni dar koji ništa ne stoji rad nika, ali koji mnogo donosi kapitalistu« (istaknuo R.S.). Mi ne možemo provoditi nikakvu uspješnu kritiku bilo kojeg ekonomskog sistema ako ne poznajemo prirodne dispozicije čovjeka kao radnika ili proizvođača. Stoga oni autori koji se analizirajući proizvodnju kreću samo u oblasti političke eko nomije ili samo društvenih, grupnih ili klasnih odnosa, i ne mogu provesti bilo ikakvu tem eljitiju kritiku u vezi s pro turječnostima između prirodnih dispozicija čovjeka—proizvo đača i društvenog sistema proizvodnje ili rada uzetog samo u njegovim socijalnim kategorijama. Zato sovjetski autori naivno vjeruju da se problem humanizacije rada rješava onim trenutkom kad se ukine klasa privatnih vlasnika sred stava za proizvodnju ili kapitalista! Kao da u jednom beskla snom društvu nije moguće pretvoriti radnike u robote?! Problem humanizacije rada valja rješavati podjednako na osnovi društvenog determinizma, to jest društvenih proizvod nih odnosa, kao i na osnovi prirodnog determinizma, to jest načina kako čovjek upotrebljava svoju radnu snagu, da li u skladu s nekim osnovnim zahtjevima svoje ličnosti, kao pro izvođača u ljudskom smislu, ili ne. Naravno, ovaj problem nije moguće riješiti samo u okviru sociologije, je r je on isto toliko problem individualne i kolektivne psihologije, kao i kulturne, pa čak i filozofske antropologije! Postoji čitav niz sugestija u tom vidu što ih je Marx dao u vezi s podjelom rada ili specijalizacijom radnih operacija, s korištenjem slo bodnog vremena, s pojavama fetišizma robe, novca, katego rije »imanja« i tako dalje, ali se na njim a nećemo zadržavati jer su one dovoljno poznate da bi nam njihovo metodologijsko značenje bilo jasno. Obavezni smo još ukratko osvijetliti onu drugu stranu naše »humanističke dimenzije«, naime značenje determ ini zma ličnosti i njezine slobode. Da li se Marx bavio i ovim vidom društvenog determinizma? Reći ćemo potvrdno da jest, i to u teoriji otuđenja ili alijenacije. Kao što znamo, po stoje različiti oblici otuđenja čovjeka u društvenim odnosi ma. Sa stajališta društvenog determinizma nama se čini da je potrebno razlikovati na kojim se razinama ljudskog pona šanja ili organizacije ljudske ličnosti odigrava proces otu đenja. U ranijim radovima Marx je proces otuđenja shvaćao još kao jedinstven ili homogen s obzirom na njegov meha nizam: radilo se uvijek o pripisivanju vlastitih, duhovnih ili praktičkih djelatnosti nekom vanjskom, tuđem ili višem bi ću, dakle o otuđivanju vlastitog bića u neko strano. Taj smi 127
sao upotrebljava Feuerbach u kritici religije i idealističke filozofije. Međutim, iako nikad ne napušta teoriju otuđenja, koja je za njega identična s dijalektikom ljudske duhovno-materijalne prakse s obzirom na proces socijalizacije, Marx u kasnijim analizama razlikuje različite stupnjeve ili razine ovog otuđenja. Na prim jer, razm atrajući otuđenje u radu, go vori o tome kao o obliku izvlaštenja, je r je radnik vlasnik svoje radne snage ko ju samo privrem eno ustupa kapitalistu i koji time ne postaje njegov dospodar. »Potrebno je da (radnik) uvijek sačuva nasuprot svoje radne snage odnos vlasnika prem a svome vlasništvu, i prem a tome prem a vlasti toj robi; no on to ne može ako ne stavlja svoju radnu snagu prolazno i za ograničeno vrijeme na raspolaganje kupcu, da bi se ovaj njome koristio po svojoj volji: ali on ne smije otuđujući je odreći se svoga vlasništva« {Kapital, I sv., str. 191). Ovdje Marx za pojam otuđenja upotrebljava riječ »Verausserung«, što je blisko pojm u izvlaštenja, a ne pojmove »Entfrendung« i »Entausserung« (možemo prevesti kao »otu đenje« i »ospoljenje«). Na razini proizvodnih odnosa otuđe nje je samo djelomično, a ne potpuno, je r »ako (vlasnik radne snage) želi sačuvati svoju ličnost, on može samo pri vremeno staviti svoju radnu snagu na raspolaganje kupcu tako da otuđujući je ne odriče se time svoga vlasništva nad njom« {ibid.). Budući da rad n a snaga postaje samo djelo mično otuđenje i ne zadire u čitavu ličnost, to je ona svoj stvo samo određene razine društvenih odnosa. Otuđenje je mnogo dublje ako vlasnik radne snage, pretvarajući je u ro bu, sm atra da je upravo mogućnost prodaje radne snage izraz potvrde njegove ličnosti, ako on u robnoj razmjeni na bazi najamnog rada vidi zadovoljavajući oblik društvenih odnosa, ako dođe do pojave koju je Marx nazvao »fetišizam robe«. Dogodilo se da se uloga ličnosti izjednačila s ulogom unajm ljivanja radne snage, da se jednom ograničenju vlasti te ličnosti daje pozitivan smisao, te da se taj smisao proširuje na čitavu ličnost. To je danas česta pojava koja je osnovni porok onih radnih ljudi, klasno nesvjesnih, u društvima s masovnom proizvodnjom, gdje vlada iluzija da se prodajom vlastite radne snage može dobiti vrijednost za kupovinu mnoge druge robe, a radnik sm atra da su takvo društvo i takvi proizvodni odnosi nešto »prirodno« ili »zadovoljava juće«. Razumije se da u ovom slučaju on dolazi do ovakvog gledanja zbog toga što je sačuvao privid »slobodnog čovje ka«, ali ne kao društveno biće, ne kao čovjek od zajednice, već samo kao privatni prodavač radne snage! Riječ je o otu 128
đenju njegove društvene svijesti upravo kao društvene, to jest ako se ona odnosi ne toliko na njegov privatni nego upravo na društveni ali kolektivni život. To je viši stupanj otuđenja. No otuđenje može zahvatiti podjednako individual no i društveno biće čovjeka. Recimo, kad takav naš radnik, pod utjecajem religije, počinje sm atrati da za njega nije samo »korisno« ili »probitačno« da prodaje svoju radnu sna gu u kapitalističkim uvjetima, već da je i društveni poredak koji se ostvaruje na odnosu gospodara i sluge, eksploatatora i eksploatiranog, izraz »više sile« ili »božje volje« kojoj se dobrovoljno podvrgava. No prekinimo ovdje naša izlaganja i postavimo odmah odlučujuće pitanje: Nismo li, idući za prirodnim i personal nim determinizmom ljudskoga društva odnosno međuljud skih odnosa, prekoračili granice sociologije? Jedno je sasvim sigurno, naime da sociologija u svome istraživanju smisla ili suštine ljudskoga društva svršava nužno u ne-sociologiji, u antropologiji ili filozofiji! Međutim, ostaje pitanje: Do kuda sociologija u metodologijskom pogledu m ora usvojiti prirod ne i personalne vidove determinizma ako želi naći odgovor za svoje probleme? Razumije se da, želeći objasniti društve ne pojave, moramo ići za takvim proširenjim a, ali je sasvim naučno-metodologijsko pitanje da li će ove vidove rješavati sama sociologija ili neke druge nauke. Do sada je pitanje odnosa između prirodne uvjetovanosti, odnosno između oso bina društvene prirode čovjeka i oblika njegove socijaliza cije u društvu ispitivala u prvom redu socijalna psihologija, a probleme odnosa strukture ličnosti i strukture društva so cijalna antropologija. Da li, dakle, sociologija mora u sebi asimilirati ove nauke, odnosno ostvariti s njim a izvjesnu sintezu? Bez obzira da li će to biti asimilacija, što može biti rezultat daljnjeg naučnog razvitka, ali sinteza odvojeno po stignutih rezultata, ispitivanje društvene stvarnosti namet nut! će nam da vodimo računa o sva četiri glavna vida de terminizma. U zaključku možemo reći: nesumnjivo je da opća teo rija društvenih pojava, kao i opća metodologija m oraju im a ti na umu sve četiri bitne dimenzije determinizma društve nih pojava. Činjenica je da se većina suvremenih sociologa, pozitivistički orijentiranih, kreće teorijski i metodologijski samo u odnosima strukture i društvene svijesti, ili pak da predstavnici dogmatskog i vulgarnog historijskog m aterija lizma nastoje svu sociološku problem atiku strpati u odnose »baze« i »nadgradnje«. U jednom i u drugom slučaju osnov9 — Zanat sociologa
129
na humanistička dimenzija (priroda — ličnost) izbačena je iz socioloških razm atranja. No, ako je to stvar sasvim dopusti va s gledišta naučne sistem atike, to jest razgraničenja »či ste sociologije« od socijalne psihologije i socijalne antropo logije, s gledišta jedne opće teorije društvenih pojava, kao što je historijski m aterijalizam, ovo znači nedopustivo osiro mašenje, jer ne obavezuje p o s e b n e naučne discipline na onu sintezu i potpunije tum ačenje pojava, koju historijski mate rijalizam već sadrži u sebi, a to je upravo njegova humani stička interpretacija i kritika društvenog sistema. Ako su sovjetski autori pod utjecajem političkog prag matizma svojevremeno postali slijepi za ovu problematiku, kao i za istinsko tum ačenje a prim jenu historijskog m aterija lizma, ljudi koji kritički proučavaju djelo osnivača naučnog socijalizma to ne bi smjeli biti! Marx je u svojim analizama društvenih pojava uložio izvanredno velik napor i mnogo oštroumnosti upravo da bi došao do sveobuhvatnog i sve stranog tumačenja društvenih pojava, a to mu je uspjelo sa mo izvanrednim poznavanjem i prim jenom dijalektičke mi sli. Teorija otuđenja u svojoj je suštini prim jena dijalektičke metode na povezivanje »sociološkog« i »humanističkog« vida društvene stvarnosti (ako »sociološki« uzimamo u užem smi slu). Marx je postavio onu izvanrednu duboku teoriju o »čo vjeku kao idealnom totalitetu društva«, o dijalektičkoj recipročnosti čovjeka kao ličnosti i društva kao društvene stvar nosti. Marksisti u izgradnji jedne istinske m arksističke so ciologije ne bi smjeli zaboravljati na ovaj stav: »čovjek je u bilo kome stupnju — bio on posebni indivi duum i upravo zbog toga što njegova posebnost čini od nje ga individuu i opće realno individualno biće — isto toliko i totalnost, idealna totalnost, subjektivno postojanje društva zamišljenog i doživljenog za sebe, nezavisno od činjenice što u stvarnosti postoji takođe kao intuicija i ljudska duh o dru štvenom postojanju« (Filozofija i politička ekonomija, istak nuo R.S.). Čovjek je, dakle, isto toliko »totalnost« kao i »društveno postojanje«, pa on »usvaja svoje biće kao total ni čovjek«. Društvena historija je u stvari historija progre sivne emancipacije ljudske ličnosti, historija očovječenja dru štvene stvarnosti. Posljednji kriterij svakog društvenog po retka ostaje čovjek sam, i to je razlog zašto društvene okol nosti koje form iraju čovjeka »valja form irati čovječno«. Ovaj humanistički postulat ostat će mjerilo po kome će se svaka istinska progresivna sociologija, po svojim ciljevima i općem 130
teorijskom i metodologijskom usmjerenju, razlikovati od one koja to nije, po čemu će sociologija kao nauka služiti na pretku i socijalizmu. Iz člarika Marksizam i problem metode u sociologiji, »Pregled« 'hr. 2, Sarajevo, 1961.
4. Theodor Adorno: Kritika Durkheimova shvaćanja kolektivne svijesti . . . Durkheimove datosti, faits sooiaux, moraju biti očitovanja svog najvišeg entiteta, kolektivne svi jesti. Formalno bd valjalo njegovu sociologiju označiti kao pozitivistički, u subjektivnosti ukorijenjeni objektivizam. Ta ko se svakom pozitivističkom mišljenju pripisuje jedan objektivistički moment. Potrebno je isključiti subjektivnu samovolju, obično mišljenje koje nije pojačano činjenicama. Ipak je latentno bilo subjektivističko i ostalo pozitivističko nasljeđe zato što je uspostavilo osjetilnu izvjesnost kojom raspolažu samo pojedinačni ljudski subjekti kao kriterijem istine. U tome se nije ništa promijenilo od Humova senzualizma preko Macha do teoretičara datosti kasnog devetnae stog i ranog dvadesetog stoljeća, pa sve do Carnapa. Toj tradiciji suprotstavio se Durkheim. Dok je od njih preuzeo prirodoznanstveni ideal da valja trp jeti jedino stubborn facts kao zakoniti izvor spoznaje, ne pada mu na um da ih potra ži u osjetilnim datostima svijesti. Pojam činjeničnosti, koji je već u pozitivizmu antisubjektivistički, teško da se može spojiti s pojedinačnim Ja kao onim koje ga konstituira, oštro se sukobljuje sa svakom individualnošću: društvena činjeni ca mu je upravo ono što individuum nikako ne može apsor birati, neprim jerno i nepronično. Njegovo društveno isku stvo, stvara se po uzoru (modelu) onoga što izaziva patnju. Kao prvo vodi je autoritarnoj svrsi: u ime čistog poštovanja znanosti pred činjenicama želi spriječiti da ono što je pre dočeno kao nepronično postane predm et kritičkog uma ka ko bi on u njega prodirao. Društvena činjenica mu je bezu vjetno contrainte sociale, premoćni i svakom mogućem dru štvenom uži vi javan ju strani društvena pritisak. On ne pada u subjektivnu samosvijest i ni jedan se subjekt ne može s njime identificirati potpuno. Dobro mu dolazi navodna nesvodivost specifično društvenoga: ona mu pomaže da je učini sve više postojećim po samoj sebi, d da je apsolutno 131
osamostali, ne samo nasuprot onome koji je spoznaje, već i nasuprot pojedincim a integriranim a u kolektivu. Nemo gućnost da posreduje pomoću principium individuataonis opstojno, zbog njegove težnje za zasnivanjem samostalnosti društvene znanosti i njezine metode, prisiljava ga da nasilno i spekulativno hipostazira kolektivnu svijest. No, on je sto ga postao premoćan onome starijem u pravcu pozitivizma jer je pojave društvene institucionalizacije i postvarenja, koji kod prvih dolaze samo kao statistički elementi razvrstanih pojedinaca u drugome planu, istaknuo mnogo više. Ujedno je postvarenje bilo njegova slijepa m rlja, form ula što je opči nila njegovo djelo. Jedva da se kod njega pojavljuju katego rije iskonske prirode. Stoga izvedeni odnosi im aju vlast nad njime. Razvojno nastali i premoćni odnosi, Hegelova druga priroda, postali su kod njega ono prvo: a povijest ono što ona također može biti, naime prirodna povijest, u ovom slu čaju povijest duha. Već je u knjizi o podjeli rada izveo i sankcionirao civilizaciju neposredno, neposredovano, iz bor be za opstanak. Istina da društvo još uvijek traje bez subjek ta, zahvaćeno prirodom borbe za opstanak; to je ono anti-ideološko u Durkheimovu objektivizmu. Njegova opisna i usporedna metoda ipak je sve drugo nego politički neutralna ili čak kritička. Ona je kao reakcija na m arksističku teoriju stvorena da opravda ukrućeni karakter društva, kojemu se zaklela da izjednači društveno otuđenje s podruštvljenjem uopće, um jesto da ih spozna kao izvedene i po mogućnosti prolazne pojave. Kolektivni oblici svijesti i institucije, na ko je su Durkheim i njegova škola usredotočili svu svoju ener giju, malokad su historijski određeni, već se usprkos empi rijskom diferenciranju nam jerno sm atraju prafenomenima. Otuda opsesija s primitivnim odnosima: oni m oraju biti pro totipovi za sve oblike društvenog postojanja. Ne mari se za dijalektiku kolektivno-općenitoga i individualno-posebnoga u društvu. Doduše, Durkheim je, za razliku od em pirijskih istraživača, spoznao, u skladu s velikom filozofskom tradi cijom, da je i sam individuum društvena kategorija, posredo vana društvom. Ali ovo što je posredovano zahtijeva opet posredovanoga; mogućnost da bi kolektivne tvorevine bez individualnog protupola isto tako malo bile kao i individual ne bez društveno općenitoga Durkheim grčevito odbija. Nje gova nedvojbena sklonost sofističkom pravdanju mogla bi se objasniti porivom koji ga je naveo da najveći dio života posveti, što i priznaje u svojim ranim spisima, sili imovin skih odnosa. Apstraktna negaaija uobičajenog shvaćanja o 132
društvu kao aglomeratu pojedinaca postala je isto takvom njima nadređenom apstraktnom afirmacijom. On to ublažava samo periferno, uviđajući da je i sama individuacija kolek tivno uvjetovana. Dunkheim pruža u naučnom području ja san model onoga što je Freudova psihologija nazvala identi fikacijom s agresorom. Možda je njegova škola crpla iz ovo ga tla monomanije svoju sektašku atraktivnu snagu. . . . Pomanjkanje dijalektike u Durkheimovu mišljenju osvećuje se u njegovim tezama sve do sasvim formalnih odre đenja. On izjednačuje, dakako ne bez istine, »bezličnost« znanstvenog uma s njenim kolektivnim karakteirom, ali zapo stavlja jedan od velikih predm eta filozofije: naime, onaj bez lični um postaje realan samo u svijesti ljudskih individua, a i objektivnost sama na njih upućuje, ali ne zalazi u njih. Durkheima točno pogađa prigovor o jednostranosti, iako je on inače jeftin, kad se želimo otarasiti neugodnih teorema: dobrovoljno dozvoljava da mu se jedna strana društvenoga, naime kolektivna, toliko nameće da onu drugu stranu, indivi dualnu, ako je i ona društvena, gubi iz vida, pa je onako odvojenu proglašava vječnom, a što ona, prem a svojoj posredovanosti i prem a njegovoj spoznaji, nije. Ne manje on dog matski personalizira kolektiv: kod njega stoji izričito »da društvo valja prom atrati kao neku osobu«. Dodavanje »svi jesti« kolektivnom subjektu izazvalo je da takav objektivni pojam o svijesti, dakle nešto stvarno bez svijesti, biva na paradoksalan način raščlanjivan. Za otvoreno prikazivanje proturječnosti kod Durkheima nema mjesta; on se radije odlučuje za čistu mitologiju.« (249—255) Uvod u
Sociologiju i filozofiju Emila Durkheima
5. Alvin Gouldner: Ličnost, društvena teorija i tragička dimenzija Želio bih predložiti nešto od šireg zna čenja za problem odnosa između ličnosti i njezina znan stvenog rada. Započet ću s općom tvrdnjom da svi sociolozi, bez obzira na njihove teorijske sklonosti, nastoje objasniti prešutno ili otvoreno — neki dio društvenog svijeta. Ni su svi dijelovi društvenog svijeta od istog značenja ili in1 Theodor Adomo, Soziologische Schriften, I, Suhrkam p, B. 8, 1972.
133
tresa za sociologe, te oni svoju pažnju usm jeruju selektivno. Pod znatnim utjecajem Talcotta Parsonsa mnogi su am eri čki sociolozi četrdesetih i pedesetih godina pretpostavljali da je usm jeravanje pažnje uvjetovano teorijom za koju se sociolog opredijelio. »Činjenice« se sm atralo proizvodima napora da se nastavi istraživanje teorije i, doista, da se us postavljaju u term inim a onih pojm ovnih shema koje su proizlazile iz strukture teorije. Ipak, s gledišta sociologije nas zanimaju /zvau-teorijski izvori teorije, pa ćemo razviti gledanje koje sm atra društvene teorije radnim proizvodom određenih pojedinaca, a potonje prom atra s obzirom na nji hov specifični položaj u određenoj kulturnoj i društvenoj matrici. Polazeći od toga temelja, dodat ćemo da sociolozi, kao i ostali, pridaju »realnost« nekim stvarim a u njihovom dru štvenom svijetu; to znači da oni vjeruju, ponekad s usre dotočenom, a ponekad samo s prigodnom pažnjom da svi jet ima određeni karakter, te da se stanovite stvari istinski mogu njem u pripisati. Iz toga proizlazi da će ne samo teo rije ili činjenice, već sve što sociolog definira kao »realno«, značajno oblikovati njegovo djelo. Da pojednostavnim upo zorio bih na dvije vrste stvari za koje se sm atra da pred stavljaju realnost za svakog sociologa. Jedne se sastoje od »činjenice«, podržavanih prethodnim istraživanjima, bez ob zira da li su ih provodili oni sami ili drugi. Druga vrsta se sastoji od onoga što bih nazvao »lično realno«. To su vi dovi društvenog svijeta kojima bi sociolog, kao i oni koji nisu sociolozi, pridao realnost zbog ličnog iskustva: zbog onoga što je čuo, vidio, slušao ili čitao, i što je različno od »činjenica« koje je sistem atski prikupljao ili naučno ocjenji vao. Doista, mnogi su elementi u ličnoj realnosti bili razvi jeni mnogo prije nego što je sociolog bio profesionalno izobražen ili intelektualno zreo. Sociologu je svaki djelić lične realnosti isto tako realan kao i činjenice što ih je stekao so ciološkim istraživanjem, mada i njegovo vlastito istraživa nje — mnogo više nego ono drugih — postaje naročito zna čajna komponenta lične realnosti. Stvari, kojima sociolog pridaje realnost, bez obzira da li su faktički ili lično realne, mogu u sociološkom istraživa nju imati ulogu na najm anje dva načina: ili kao elementi u njegovu naporu objašnjavanja ili kao žarišta oko kojih se razvija taj napor. Htio bih se usredotočiti posebno na način na koji pripisano realno postaje često žarište kojemu se usmjeravaju izvjesni (ali ne nužno svi) napori objašnjava134
nj a. Naročito bih želio sugerirati da pripisano realno ulazi u konstrukciju teorije, jer se sm atra da nosi u sebi neko značenje koje se može uopćiti, pa se prom atraju kao pri mjeri ili slučajevi šireg niza realnosti. Drugim riječima, so ciolog upotrebljava ono što pripisuje realnome kao paradigmu ili, prema terminima Stephana Poppera, kao »ko rijensku metaforu«; oni pretpostavljaju da su stvari koje su istraživali ili o kojima nešto drugo znaju nalik na neke druge stvari koje ne poznaju i koje još nisu istraživali. Društvene teorije ili računarske sheme teže stoga uopća vanju kao niz događaja koji se proteže iznad sociologovih činjenica ili ličnih realnosti; ali, u to isto vrijeme, takve teorije bivaju izložene utjecaju, ograničenom ili nejasnom, istaknutih obilježja stvari kojima je sociolog pridao realnost. Pokušajmo to reći drukčije: radi teorijske konstrukci je sociolozi postupaju s pripisanom realnošću kao s mode lima širih i do sada još neprom atranih događaja. Oni su skloni pretpostavci da su područja svijeta, koja još nisu susreli, slična manjem području otjelovljenom u njihovim činjenicama ili ličnim realnostima. Stvaranje teorije odvija se na sličan način kao priča o slijepim ljudima i slonu, tako da svaki čovjek uopćava svoju teoriju, stavljajući je u ograničeno područje svijeta kojemu pripisuje realnost i na osnovi kojega uopćava o široj cjelini. Stoga su teorije pod utjecajem posebnog karaktera ograničenih stvari kojima pri pisujemo realnost i koje upotrebljavamo kao korijenske metafore ili paradigme. Tako je, na prim jer jedan od razlo ga zašto se Malinowskijeva teorija magije razlikuje od Radcliffe-Brownove teorije magije bio u tome što su se služili različitim podacima. Malinowski se koncentrirao na slučajeve radne magije, Radcliffe-Brown na magiju rođenja, a svaki je gledao na svoje ograničene podatke kao na para digmu, što je prim jer ili nešto bivstveno slično jednoj dru goj vrsti magije. Sociolozi su, dakako, dobro upoznati s ovim opasnosti ma, barem en principe, i nastoje upotrebljavati sistematske uzroke da bi ih izbjegli. Ipak, tehnike uzorkovanja ne mo gu sasvim izbjegnuti problem, jer one daju osnovu za pro vjeravanje jedne teorije samo pošto je ona formulirana. Ako sistematsko istraživanje nameće upotrebu sistematskog uz orka da bi se provjeravale dedukcije iz teorije, tada iz pri rode same stvari proizlazi da teorija mora biti formulirana prije nego što je postavljen sistematski uzorak. Doista, što više sociolog ističe značenje razložne teorije, to će više to 135
postati slučaj. Zato će teorija nastojati da se prenese na okolinu i bit će oblikovana ili iskrivljena zbog ograničenih činjenica i ličnih realnosti pristupačnih teoretičaru, a po sebno zbog onih navodnih realnosti koje tretira kao para digme. štoviše, sistem atsko uzorkovanje tvari samo neko suže no ili neopravdano uopćavanje od »činjenica«, ali ne može na isti način ograničiti utjecaj »ličnih realnosti«. Budući da one izgledaju naučno irelevantne, često se pretpostavlja da su znanstveno bez posljedica — što zapravo znači da je sociolog ovdje pobrkao m oral znanosti s njenom živom prak som. Činjenica je da lično realno i često problem atično po staje početna točka za strogo istraživanje — i doista ne po stoji razlog zašto to ne bi trebalo da bude slučaj. Ono što je lično realno ljudim a je realno veoma često, iako ne uvijek, upravo je r to njim a nije lično — u smislu da im je idiosinkratsko ili jedino različno — već je r je to so cijalno i kolektivno. Pripisivanje onoga realnosti, čega se kolektivno pridržavamo, naravno je najčvršće usađena kom ponenta lične realnosti. Doduše, lično realno se ne mora potpuno sastojati ili zavisiti od kolektivnih definicija dru štvene realnosti, već može proizlaziti iz svakodnevnoga oso bnog iskustva — jedinstvenog za osobu ili podijeljenog s drugima — o nekom području društvenog svijeta. Ono što postaje tada lično realno nije tako jednostavno, je r je tako đer lično realno i za druge, ili, je r su drugi saopćili njihovo shvaćanje realnosti. No bilo da su izvedeni iz kolektivnih de finicija bilo iz svakodnevnoga osobnog iskustva, pripisane realnosti im aju posebnu važnost za teorije koje će sociolog formulirati: »činjenice« su samo poseban slučaj pripisanih realnosti. (Gouldner zatim analizira Boaltovu knjigu o metodama istraživanja i u njoj nalazi prim jere za ovakve lične ili ko lektivne načine shvaćanja »činjenice« i stvaranja pomoću njih posebnih teorija koje kao takve daju poseban pečat jednoj nacionalnoj ili regionalnoj kulturi. Tako dolazi do za ključka da je odnos Šveđana prem a teoriji drukčiji od odno sa Amerikanaca, i to naročito u pogledu uspješnosti u pri mjeni teorije u istraživanjima. I Amerikanci i Šveđani svje sni su određenih ograničenosti u traženju istine ili društve ne spoznaje, ali moral Šveđana se razlikuje od morala Ame rikanaca. Šveđani se ponašaju na više ličan način, dok Ame rikanci nastoje biti manje lični i nastoje svoje mišljenje obrazložiti sa što više »objektivnih argumenata«. Međutim, 136
Gouldner sm atra da Šveđani im aju poseban odnos prema neuspjehu ili »promašaju« u istraživanjima i da ga smatra ju gotovo neizbježnim. To je Amerikancima strano.) Sociolozi imaju posebnu, znanstvenu subkulturu, u kojoj uvježbavaju i socijaliziraju svoje studente. Boalt shvaća ovu kulturu kao niz regulativnih -ideala u pogledu istraživa nja i doista se velik dio diskusije u njegovoj monografiji odnosi na napor da ih sistematski objasni: riječ je, na pri mjer, o formulaciji intelektualnog problema i odgovarajućih hipoteza da bi se dobio pogodan uzorak, tehnike mjerenja itd. Boalt odlućno razmišlja da nitko ne može ispuniti sve ove vrednote u vlastitom istraživanju. Na izvjestan način i do nekog stupnja, čak i najtalentiraniji i najzreliji znan stvenik — zanemarimo njihove studente — uvijek će pro mašiti. Zato se svi društveni znanstvenici m oraju naučiti da se bore s promašajem. Problem prilagodbe na promašaj je centralni problem u čitavoj Boaltovoj teoriji, dok je sre dište promašaja možda »lična realnost«. Točka koju Boalt ističe, točka oko koje se odvija sve njegovo mišljenje, nije slučajna i ideosinkratska pojava prom ašaja, već prije pro mašaj viđen kao neko univerzalno iskustvo cijele znanosti i doista (to se jasno osjeća) svakog ljudskog pothvata, a koji Boalta privlači ljudskom opsjednutošću. Boaltova sociologija društvenog istraživanja je stoga neporedni izraz tragične vi zije i mislim da je ona doista jedina sociologija znanosti koja se usredotočila na ovu tragičnu dimenziju. Ljudi se nastSH Prilagoditi i traže neke kompenzacije za neizbježne poraze, Kaže Boalt. Oni se mogu unutar svoje znanstvene uloge pom aknuti od isticanja znanstvenih vri jednosti koje je teško ispuniti na one vrijednosti koje su sposobni da ispune. Ukratko, oni mogu kompenzirati nji hove znanstvene nedostatke i prom ašaje s uspjesim a u drugim znanstvenim vrijednostima kojima mogu povećati značenje. To je kompenzacija intra-uloga ili strategija prila godbe na promašaj. Postoji, doduše, i druga strategija, nai me kompenzacije inter-uloga. U tom slučaju oni koji su pro mašili kao znanstvenici, mogu se prilagoditi da više ulažu u druge uloge, u njihove domaće ili obiteljske uloge kao učitelji. . . Jedan od centralnih vidova Boaltove teorije je njezino usmjerenje na posljedice promašaja; mogli bismo reći da se Boaltova teorija temelji na nepokolebljivom vjerovanju u stvarnost poraza. Možemo se pitati ne razlikuju li se o d govarajuće američke teorije bitno upravo zbog toga što nisu 137
propusne za takva uvjerenja o stvarnosti prom ašaja, već na protiv misle da je prom ašaj samo periferna, rubna, slučajna pojava u ljudskom pothvatu, a da se ona tem elji na svijetu čija se »stvarnost« osniva na uspjehu. Možda su evropske kulture nešto ispred am eričke kulture u razum ijevanju du bokog i propusnog značenja prom ašaja, i da su Amerikanci samo na putu da se uhvate ukoštac s njime. N asuprot tome, možda su Amerikanci nešto osjetljiviji od Evropljana na »promašaj uspjeha«, te da mi priznajem o način u kojemu stalan uspjeh, ne m anje od prom ašaja, može izazvati na petosti što pogoduje prom jeni u ulogama i vrijednostima. No, bilo kako bilo, čini mi se da je Boaltova teorija po sebno značajna za američke društvene znanstvenike, je r po čiva na ličnoj realnosti koja čini prom ašaj centralnom po javom, koja vidi u znanosti kao i dalje tragičku komponen tu, prihvaća nužnost da se za dostignuća i uspjehe plaća ne dostacima i prom ašajim a također, vidi znanstvene vrijedno sti ne kao harmonično integriran sistem, već kao heteronoman i, štoviše, konfliktan. Na prim jer, Boalt prim jećuje da je ono što zovemo »novim vrijednostima«, drugim riječima originalnost znanstvenog istraživanja, središnja vrijednost u kulturi znanosti. On prim jećuje da zato znanstvenik, na stojeći istaknuti svoju originalnost i prioritet može požuri vati svoj rad, objaviti ga prije drugih, i tako žrtvovati neke druge znanstvene vrijednosti. Međutim, Boalt dodaje da ni je samo originalnost već i ponavljanje znanstvena vredno ta, pa se te dvije vrednote nalaze u sukobu; budući da po navljanje ne može biti orginalno, postoji tendencija da se ne upotrijebi oskudno vrijeme za proizvodnju ponavljanja. Doista, on paradoksalno prim jećuje da je ponavljanje posta lo tako rijetko da se danas može sm atrati originalnošću! Budući da je osjetljiv na ove sukobe i tragičku dimen ziju uopće, Boalt nam pruža dobrodošli kontrast prem a onim sociolozima znanosti koji nastoje istaknuti postupke u ko jima su različite komponente znanosti harmonično integrira ne, koji pretpostavljaju da postoji identičnost između sud bine znanosti i sudbine individualnih znanstvenika, i koji prom ašuju postupke u kojima su miljokazi znanosti ujed no grobovi individualnih znanstvenika. Čemu valja pripisati ovu tragičku dimenziju u znanosti? Da li je ona neizbježni ishod nepremostivog jaza između ve likih vječnih zahtjeva znanosti i neizbježno ograničenih, skromnih talenata pojedinih znanstvenika? Mislim da ne. Ona je to, mislim, samo utoliko ukoliko se ljudi grčevito 138
pridržavaju jedne kulturno propisane i historijski naslije đene definicije o tome što bi morali znanstveno raditi, i ako je suglasnost s ovim zahtjevom doživljena kao moralni zahtjev, nezavisno od njihovih individualnih poriva i tale nata, tada se u njima razvija osjećaj za tragičnu nepotpu nost. Samo kad se ljudi šuteći predaju zahtjevima kultur nih propisa, ali ne uspijevaju potisnuti njihove unutrašnje impulse, upoznati njihove posebne sklonosti i sposobnosti, i ne uspiju shvatiti da postoje mnogi drugi vrijedni putovi na kojima mogu živjeti i pridonositi kao znanstvenici — a ne samo kulturno propisani put — tada njihov život mora biti tragičan. Ljudi mogu izbjeći tragediju kad spoznaju da ne moraju biti asimilirani u svojoj kulturnoj maski; kad ističu razlike između njih samih i njihovih uloga; kad isti ču da postoje oni koji su mjerilo i oni koji se ne bave mjere njem — jedan s drugima ili protiv drugih — a ne jedan čovjek protiv kulturnih standarda i zahtjeva uloga. Da bi to uredio, čovjek mora prihvatiti vlastiti jedin stveni talent i različite ambicije kao autentične. Ako pro nalazi da su one udaljene od zahtjeva njegove kulture i ulo ge, tada mora barem da se s njim a suoči ili da se preda raz lici; on mora prihvatiti mogućnost da njegovi lični porivi i poseban talent im aju isto toliko prava da se čuju kao i kulturne norme, iako za sve to vrijeme mogu biti uvjereni da su ušli u pogrešan posao. Obični ljudi mogu to raditi a da ne budu neprestano opterećeni osjećajem vlastite promašenosti ili neprilagođenosti. Kad veliki ljudi to rade, oni ne moraju prešutno projicirati ili napuhavati svoj lik kao da su bogovi. Kad to radi bilo običan bilo velik čovjek, obojica m oraju spoznati vrijednost njihova ljudskog dopri nosa kao dovoljnog da opravdaju svoj život. Ljudi premošćuju tragediju kad se sasvim predaju, kad se koriste onim što im aju i što jesu, bez obzira što su i gdje se nalaze, bilo da to traži od njih da zanem aruju neke kul turne norme ili da se ponašaju inovatorski, bez obzira na njihovu ulogu. Tragično osjećanje čovjeka ne proizlazi iz ljudskog osjećaja da m oraju biti uvijek manje nego što to od njih kultura i povijest traže; to proizlazi prije iz osjeća nja da su manje nego što bi morali biti, da su bez potrebe iz dali sami sebe, beskorisno promašili da izvrše nešto što ni koga nije povrijedilo — beskorisno potrošili neke moguć nosti vlastita života. Sociološki pothvat, kao i drugi slični, postaje opterećen tragičnim osjećajem, čini mi se, upravo zbog toga što su se 139
u rad unijeli zahtjevi jedne p retjerane i neispunjive para digme. Ne samo da sociolozi potpuno angažiraju sebe u svo jem poslu, već doista žrtvuju neizrecive dijelove sebe sa mih — njihove ludičke porive, neprovjerene sklonosti i spe kulativnu m aštu — u opkladi da je ta žrtva »najbolja za zna nost«. Je li to zaista tako, oni ne mogu potvrditi; ali često ni ne trebaju daljnju potvrdu za bol koju im donosi ovo samoodricanje. Iz predgovora (knjizi Gunnara Boalta, The Sociology of Research (Sociologija is traživanja), (London, Southern (Illinois University iPress, 1969.
140
III
Razine teorijske konstrukcije, referencijalne grupe i okviri Svi se slažu da je društvo veoma složena ili diferencirana tvorevina. Sporovi počinju kad se na stoji definirati priroda društvene složenosti, a o tim smo sporovima rekli nešto u uvodnoj studiji. Postoji, međutim, jedna banalna činjenica, a ta je da čovjek u razvijenom dru štvu vrši razne uloge i pripada raznovrsnim grupacijama (obitelji, školskom razredu, određenoj profesionalnoj grupa ciji, klasi, narodu, civilizaciji, religiji, ideologiji itd.). Sa svim tim grupacijama on se više ili manje identificira, pa je Georges Mead smatrao da je jedan od bitnih uzroka raz vitka ljudske ličnosti kao takve upravo način kako se izjed načuje kao Ja s drugima u njihovoj raznovrsnosti. Očito je da sve grupacije nemaju podjednako društveno značenje, a isto tako da u strukturalnom pogledu ne zauzimaju isti »dru štveni prostor«, istu širinu i dubinu u određivanju ljudskog ponašanja. Jasno je i to da se uloga pojedinih grupacija mi jenjaju u toku povijesti. Za sociologa je važno znati do kuda se pojedinac izjednačuje s nekom društvenom grupacijom, dakle njegov subjektivni odnos prema nekoj grupi, ali isto tako i koji je stvarni objektivni položaj određene grupe u čitavome društvu kao cjelini. Identificirajući se s pojedinom grupacijom u društvu, pojedinac dijeli njezinu društvenu ulogu, težnje i vrednote, odnosno njezinu društvenu dinamiku. Ova dinamika nije 141
podjednaka za sve grupacije. Vidjeli smo iz istraživanja rad nika u proizvodnji da njihova grupna identifikacija ima od lučnu ulogu pri usvajanju normi proizvodnje, kao što su utvrdila istraživanja Eltona Мауа. Utvrdili smo također da se ta identifikacija s radnom grupom često vrši nesvjesno i da je ona regulator individualnog ponašanja, čak i onda kad je grupa odsutna. Takav pojedinac, koji se podvrgava nor mama svoje grupe u situaciji kolektivne proizvodnje, može imati sasvim drukčiji tip ponašanja u svojoj obitelji, i u tom krugu se pojedini članovi proizvodne grupe mogu sa svim drukčije ponašati i bitno razlikovati. Isti slučaj može postojati kad se njihova radna grupa uvede u širi krug dru štvenih klasnih odnosa: neki radnici mogu biti »klasno svje sni«, a drugi »klasno nesvjesni«. Ovdje mislimo na način nji hove identifikacije s čitavom klasom i ciljevima koja ona sebi postavlja u ideološkoj i političkoj borbi. Tada govorimo da se pojedini radnici na nivou svoje radne grupe ponašaju solidarno i ispravno samo kad su u okviru svoje tvornice, ali da gube takvo solidarno ponašanje i identifikaciju s kla som kad pređu u područje javnog političkog života. Evo pri m jer jedne analize Lockwooda i Goldthorpea o »poburžujenju« radničke klase, gdje se upravo nastoji utvrditi koli ko se pojedini radnici identificiraju sa svojom ili nekom dru gom klasom. Očito je da ovdje diramo u onaj često rasprav ljani problem u m arksističkoj sociologiji o odnosima »ba ze« i »nadgradnje«. U svakom smo slučaju prisiljeni razlikovati između ra znih grupacija s kojima se pojedinci na određen način, po zitivno ili negativno, identificiraju, kao i sa svojevrsnom društvenom dinamikom ponašanja takvih grupacija. Dono simo ovdje i jedan prim jer o proučavanju dobrovoljnih rad nih akcija, gdje se sasvim jasno vidi da se ponašanje po jedinaca bitno razlikuje s obzirom tia njihov način sudjelo vanja u grupi (radnoj brigadi), s obzirom na njihov način identifikacije s općedruštvenim idejama (institucionalna ra zina), te s obzirom na njihovu sasvim ličnu motivaciju (za dovoljenje ili nezadovoljenje nekih ličnih potreba za društve nim životom). Istraživanje je doista pokazalo da se pojedi nac različito ponaša na tim razinama i da je nužno voditi ra čuna o tome u sličnim sociološkim istraživanjima. Postoji, međutim, činjenica koju sociolozi rado zaborav ljaju. Naime, ponašanje pojedinca na različitim razinama često je nelogično ili nesuvislo, jer pojedinac ne raspolaže sasvim jasnim kriterijim a ponašanja na jednoj ili drugoj ra 142
zini, a ti kriteriji zavise od funkcionalnog razvitka njegove društvene svijesti.
1. Rudi Supek: Društveno m išljenje u funkciji referencijalnih grupa Često kažemo da jedan čovjek sudi o događajima »površno«, a drugi da sudi »duboko«. Ako bo lje razmotrimo zašto jednoga smatramo »površnim«, a dru goga »dubokim«, vidjet ćemo da je to zbog toga što jedan gleda na događaje u sklopu trenutnih ili kratkoročnih zbi vanja, a drugi ih gleda u sklopu šireg vremenskog okvira, u toku dužeg perioda. To nas upućuje da pri proučavanju ljudskih stavova vodimo računa kako o društvenim tako i o vremenskim okvirima m išljenja. Na značenje društvenih okvira već je ukazala socijalna psihologija, upozoravajući da pojedinac uvijek misli kao član neke grupe, to jest stav lja svoj stav u okvir neke grupe s kojom se nesvjesno ili pod svjesno izjednačuje. To je teorija o takozvanim referencijalnim grupama u mišljenju. Najvjerojatnije da pojedinac, kad odgovara na neku javnu anketu, to jest kad se spontano postavlja na društve ni plan vlastitog mišljenja, zauzima one stavove što su svoj stveni društvenoj grupi s kojom se najčešće izjednačuje. Razumije se da ovo izjednačavanje ne mora biti uvijek sa mo s jednom istom grupom: zavisi od prirode samog pita nja s kojom će se grupom izjednačiti. Jedan od teoretičara referencijalnih grupa, E . Hartley, kaže: »U nekim pitanjiipa sve (ili gotovo sve) referenci jalne grupe s kojima se pojedinac izjednačuje mogu težiti bivstveno istim stavovima. U nekim drugim pitanjim a mogu po stojali razlike u stavovima već prem a tome na koju se refe renci jalnu grupu pojedinac poziva. U svim okolnostima ja sam protiv zločina. . . Kao nam ještenik ograničenog priho da želim smanjenje poreza; kao otac u svojoj obiteljskoj gru pi želim da se više novca troši za škole; kao vlasnik ima nja želim smanjenje nameta, iako kao automobilist želim da se poboljšaju putovi. Takve prom jene u stavovima ne znače da moram ostati neodlučan kad se postavi pitanje po reza ili povećanje troškova. Daleko od toga! Imam svoje mi šljenje, mnoga mišljenja, a zauzimam stajalište o nekom pitanju u vezi s određenim kontekstom u kojem se pitanje 143
pojavljuje, je r se u svakom kontekstu pojavljuju i referencijalni okviri koji stru k tu riraju situaciju za mene i utječu na m oju orijentaciju. Zadatak analitičara javnog m nijenja nije u tome da o tk rije . . . koji je ,pravi stav' pojedinca, već da otkrije pod kojim okolnostima će on izraziti jedno mišljenje, a pod kojim a drugo« (E. L. Hartley, The Social Psy chology of Opinion Formation, u »Public Opinion Quaterly«, 1950—1951, str. 672). Za razliku od individualne psihologije koja nastoji utvr diti »prave stavove« ili »prave motive« u zauzimanju sta vova nekog pojedinca, sociologija koja se bavi javnim mni jenjem nema takve ambicije. Štoviše, ona sm atra da takve »prave stavove« nije ni moguće otkriti, je r su oni relativni, budući da ih pojedinac m ijenja s obzirom na sklop ili kon tekst vanjskih okolnosti, ali i s obzirom na referenci jalni grupni okvir kroz koji misli u danome času. U najboljem slučaju možemo utvrditi koje su to okolnosti i koji su to referencijalni okviri. Ali je nemoguće utvrditi da će pojedinac uvijek u istoj situaciji m isliti pomoću ili kroz iste referen ci jalne okvire. Još je mnogo teže od ovih prostranih ili tipoloških gru pnih okvira utvrditi vremenske okvire pomoću kojih poje dinac misli. Takvih okvira on postaje još teže svjestan nego grupnih okvira, je r je grupa za pojedinca veoma neposred na i konkretna društvena stvarnost, dok je sistem vrednota i historijskih tokova, koji m ijenjaju te vrijednosti, teže uo čiti i svjesno percipirati. Isto je tako teško za pojedinca percipirati lično sazrijevanje u zauzimanju određenih stavo va. Upravo zbog toga što u ispitivanju javnog m nijenja mo ramo računati s mnogo nepoznatih faktora ili varijabli, po trebno je da pri stvaranju zaključaka i prognoza budemo veoma oprezni.
2. Rudi Supek: Strukturalna i funkcionalna diferencijacija stavova1 Ako ispitujem o genezu ili razvitak stavova, nužno je imati u vidu da se njihova diferencijacija vr ši dvojako: strukturalno i funkcionalno. Izvadak iz rada koji je objavljen pod naslovom Diferencijacija stavova i metoda ankete prema Jugoslavenskom statističkom zavodu n Becm adu. W58. u povodu savjetovanja o upotrebi statistike n istrativanjena.
144
1. Pod strukturalnom diferencijacijom mislimo na raz nolikost stavova s obzirom na razne društvene predmete, si tuacije ili odnose na koje se oni odnose. Oni zavise od dru štvenog odgoja i iskustva, te njihov broj i razvijenost očito zavise od raznolikosti i razvedenosti same društvene sre dine. 2. Pod funkcionalnom diferencijacijom ne mislimo na predmetnu, već na subjektivnu stranu razvijenosti, s obzi rom na samu sposobnost prosuđivanja ili zauzimanja stavo va. Na prim jer, ako dijete preuzima stavove svoje okoline imitirajući je, onda ono posjeduje i jedan jedinstveni ili globalni kriterij je r se subjektivno izjednačuje s gledištem svoje okoline. Ali u trenutku kad dijete počinje zauzimati drukčije stavove od svoje okoline, kad se počinje suprot stavljati okolini, onda ono pronalazi novo gledište, novu per spektivu, novi oslonac svojega subjektivnog prosuđivanja. Osim već jednoga stečenog kriterija, kriterija njegove ne posredne okoline, dijete tada posjeduje i drugi kriterij, po kojem se sada razlikuje od prethodnog i kojeg će sm atrati osobnim kriterijem . U raznim stadijim a razvitka, i u vezi s raznim društvenim odnosima, taj se kriterij stječe ranije ili kasnije. Kad dijete posjeduje mogućnost da u odnosu na jednu društvenu situaciju prim ijeni ne samo jedan, nego dva kriterija (vlastiti i uže okoline), onda je ono steklo novu funkcionalnu sposobnost u zauzimanju stavova. Mnoga ispitivanja stavova, a naročito mnoga anketna istraživanja, implicitno polaze s gledišta da je dovoljno tra žiti strukturalne razlike, a da funkcionalne nisu važne. U određivanju stavova one redovno polaze s gledišta koje bi smo nazvali »unipolarnim«, za razliku od »pluripolamoga«. Evo kako zamišljamo jedno i drugo gledište:
Legenda: S — subjekt, O — objekt Ш društveni! predm et prosuđivanja, strelice su vektori kolima toražavamo ili stav usm jerenja; уапДгш^дпД prostor je psihosocijalno polje.
10 — Zanat sociologa
145
Po čemu razlikujemo shemu unipolam og psihosocijal nog polja od pluripolarnog psihosocijalnog polja? U prvome imamo samo jeclan vektor koji izražava samo jedan kriterij na osnovi kojega čovjek zauzima svoj stav. U drugome ima mo veći broj vektora, a ti zavise od broja mogućih kriteri ja kojima se subjekt može poslužiti pri donošenju vlastitog stava. U prvom slučaju funkcionalne sposobnosti ili nisu navedene ili su ograničene na jedinstven pol vektori jalnog odnosa prem a društvenim odnosima, a u drugom slučaju ra čunamo s veoma razvijenom funkcionalnom sposobnošću, jer imamo više polova, više kriterija, više načina odnošenja pre ma objektu. Pluripolarnost je ovdje navedena sasvim teorijski, a tek daljnjim ispitivanjim a potrebno je utvrditi koliko je ona stvarno razvijena kod čovjeka određenog tipa i određenog stupnja društvenog razvitka. Međutim, htjeli bismo upozori ti da pri određivanju razvijenosti društvene svijesti spo sobnost zauzimanja raznih gledišta ili perspektiva, drugim riječima reverzibilnost kriterija, m ora biti isto tako znača jan faktor kao što je slučaj u razvitku percepcija ili miš ljenja, kako su to pokazali pokusi Piageta. 3. Zašto je važno da vodimo računa o pluripolam osti i reverzibilnosti kriterija pri ispitivanju socijalnih stavova? U anketnom postupku najčešće postavljamo pitanja, koja su vrlo uopćeno formulirana: »Što mislite o ovome ili ono me?«, »Kakav je vaš stav prem a ovoj ili onoj pojavi?« itd. Takvo manje ili više uopćeno pitanje ne uključuje u sebi od ređeni kriterij po kojemu će pojedinac dati svoj odgovor. Koji će on zapravo, kriterij usvojiti, zavisi od raznih okol nosti. Ako je naročito lično motiviran, tada će prevladati lični kriterij, iako bismo mi možda htjeli doznati za stav koji odgovara njegovu uobičajenom ponašanju, više društveno-konformističkom. Tako, na prim jer, kad je riječ o društvenim predrasudam a, često puta pojedinac izražava osobni stav koji je negativan prem a nečemu — odnos prema raznim kategorijama stranaca ili pripadnika drugih grupa dok u konkretnom ponašanju taj stav ne dolazi do izražaja iz drugih razloga, jer se u društvu ipak rukovodi nekim dru gim kriterijem. Mogući su i suprotni slučajevi. Često će puta pojedinac nastojati da odgovara sasvim iskreno, po svojem najboljem uvjerenju, pa da ipak njegov stav izražava neke više društvene, a ne lične kriterije. To je naročito slučaj kad se radi o stavovima jače podvrgnutim javnom pritisku ili oficdjelnim shvaćanjima. 146
No moguće je da do promjene kriterija dolazi i iz dru gih, više slučajnih ili asocijativnih razloga, što su izmakli našoj kontroli ili kontroli anketiranoga. Bez obzira da li mi anketiramo pomoću finijih metoda, kao što je Thurstonova ljestvica stavova, koja odgovara zauzimanju objektivnijeg stava, ili Lickerova ljestvica, koja svojim apeliranjem na stupanj pristajanja više odgovara subjektivnom kriteriju — a da ne spominjemo sve druge više ili manje slobodne oblike anketiranja — događat će se da u toku odgovora po jedinac mijenja svoj kriterij, da ta prom jena kriterija u t ječe na tumačenje dobivenih rezultata, a da nam je ta pro mjena kriterija izmakla iz kontrole. U nekim ispitivanjima ona će biti važna, a u drugima ma nje važna. To zavisi od prirode naših ispitivanja. Ali kori sno je imati takvu mogućnost na umu i o njoj u određenim uvjetima voditi računa. 4. Ako je diferencijacija stavova u funkcionalnom pogle du stvar sazrijevanja socijalne svijesti, onda se ona nalazi u određenom odnosu s kronološkom dobi. To je ono što smo htjeli eksperimentalno provjeriti.2 5. Što nam pokazuje funkcionalna diferencijacija stavo va u ovom ispitivanju? Postoje li osjetljive razlike kod pri mjene pojedinih kriterija (ličnog, porodičnog, općedruštve nog) u ispitivanju raznih dobnih grupacija? Već samo pogled na dobivene brutorezultate, izražene u postocima ili nanesene na grafikone, pokazuje da zaista po stoji osjetljiva diferencijacija u kriterijim a od 15. do 18. godine. Da bi nam te razlike statistički bile još jasnije, izrazili smo ih za neke rang-liste (ne za sve) pomoću Spearmanove rang-korelacije, koja doduše daje dosta grubu sliku o raz likama, ali dovoljnu da se one u takvom ispitivanju jasno uoče. Značajnost smo odredili Fisherovim t-testom, čija se značajnost za skupinu od 60 pojedinaca kreće na razinama P = .05 i P = .01 od 2,000 i 2,660 naviše. . 2 U ispitivapju, ikoje smo proveli s psihologom Adom Wachtel, na uče nicima od 15. do 18. godiine, u skupinam a od 60, ukupno 240 učenika, nasto jali smo utvrditi diferencijacije stavova s obzirom na tri kriterija: a) lični, b) roditeljski ili starateljslki i c) općedruštveni (društvo kao šira okolina u ko jo j, učenik živi). Svi su (ti mladići biili učenici u privredi (m etalske struke), koji žive u đačkim domovima. Po svojem socijalnom porijeklu 80 posto njih je potjecalo iz sirom ašnih seljačkih obitelji, a preostali su bili iz siromašnih gradskih obitelji. Naravno da bi učenici iz gimnazija ili iz obrazovanijih so cijalnih sredina pokazali još veću diferencijaciju kriterija, je r su nam neka druga ispitivanja dala
147
Korelacije između kriterija za karakterna svojstva potrebna za uspjeh u zanimanju Kod petnaestogodišnj aka: — između 1. i 2. k riterija = — između 2. i 3. k riterija = — između 1. i 3. k riterija = Kod osamnaestogodišnjaka: — između 1. i 2. kriterija = — između 2. i 3. k riterija = — između 1. i 3. k riterija =
0,78 0,67 0,81
t = 5,25 t = 3,57 t = 5,79
0,53 0,34 0,62
t = 2,67 t = 1,53 t = 3,39
Budući da veća diferencijacija daje manju korelaciju, znači da između 1. k riterija (lični) i 2. k riterija (općedru štveni) postoji viša korelacija nego između 2. kriterija (opće društveni) i 3. kriterija (roditeljski). Korelacije su općenito vrlo visoke, što ne začuđuje s obzirom na homogenost gru pe. U svim provedenim ispitivanjim a pomoću tri kriterija nalazimo da su korelacije veće kod petnaestogodišnjaka ne go kod osamnaestogodišnjaka, što znači da je kod posljed njih diferencijacija veća. Očito je da je kod osamnaestogo dišnjaka percepcija društvenih kriterija bolje razvijena, što znači da bolje uočavaju razlike u prosuđivanju njihove oko line u odnosu prem a sebi samima, a i u odnosu prem a svo jim roditeljima! Samo se po sebi razum ije da takva bolja percepcija zavisi od određenih grupno-dinamičkih faktora, jer se pojedine grupacije u društvu konfrontiraju, a ne sa mo izjednačavaju po svojim stavovima. S dozrijevanjem lič nosti pojedinac postaje osjetljiviji za ove grupne razlike i za njihove proturječnosti. Kad usporedimo petnaestogodišnjake s osamnaestogodišnjacima, vidimo da se razlike među njima pojačavaju naročito u odnosu između ličnog i opće društvenog (1. i 2. kriterij) i obiteljskog i općedruštvenog (2. i 3. kriterij), što znači da kod starijih godišta dolazi do jačeg izdvajanja socijalnog kriterija. Sazrijevanje ličnosti ogleda se u većoj osjetljivosti za društvene kriterije, miš ljenja i norme ponašanja. Korelacije između kriterija u upitniku o načinima i sred stvima društvenog napredovanja Kod petnaestogodišnjaka: — između 1. i 2. kriterija = 0,74 t = 4,69 — između 2. i 3. kriterija - 0,62 t = 3,39 — između 1. i 3. kriterija = 0,90 t = 8,56 148
Kod osamnaestogodišnjaka: — između 1. i 2. kriterija = 0,63 t = 3,49 — između 2. i 3. kriterija = 0,59 t = 3,10 — između 1. i 3. kriterija — 0,86 t = 7,37 Ovdje razlike izgledaju manje, iako grafikoni pokazuju da su one stvarno veće. Nešto uočujemo: visoke korelacije između 1. kriterija (lični) i 3. kriterija (roditeljski) kako kod petnaestogodišnjaka tako i kod osamnaestogodišnjaka. Bu dući da ovaj upitnik dovodi u pitanje više moralne osobine — način i sredstva društvenog napredovanja — ne pokazu je li to da se u moralnim stvarima lični moral podudara vi še s roditeljskim, te da je on već od 15. godine dalje prilič no čvrsto fiksiran, kao što tvrde neke teorije o stvaranju moralne svijesti? 6. Iz do sada rečenoga jasno je da postoji veća diferen cijacija kad se uspinjemo po kronološkim uzrastima. Me đutim, uočili smo da ona ne mora biti podjednaka za sve kriterije. Im a kriterija koji se u jednom području socijal nih stavova ranije fiksiraju, a ima kriterija koji se kasnije fiksiraju. To možemo dobro uočiti ako ispitamo korelacije između raznih generacija u vezi s određenim kriterijim a. Korelacije između petnaestogodišnjaka i osamnaesto godišnjaka za upitnik o karakternim svojstvim a potrebnim za uspjeh u zanimanju — za 1. kriterij (lični) = 0,62 t = 3,39 — za 2. kriterij (društveni) = 0,63 t = 3,34 — za 3. kriterij (roditeljski) = 0,93 t = 10,81 Zanimljiva je ovdje veoma visoka korelacija kad je ri ječ o roditeljskom kriteriju, a mnogo je slabija u ličnom ili društvenom kriteriju. Očito je da su roditeljske metode od goja — »moraš biti takav i takav da uspiješ u zvanju« — prilično uniformne u našem društvu. Pogledajmo korelaci je za 3. upitnik! Korelacije između petnaestogodišnjaka i osamnaestogo dišnjaka za upitnik o načinima i sredstvima društvenog na predovanja — za 1. kriterij (lični) = 0,93 t = 10,64 — za 2. kriterij (društven) = 0,76 t = 4,99 — za 3. kriterij (roditeljski) = 0,89 t = 8,19 U ovom upitniku postoji mnogo veće slaganje, što je dje lomično uvjetovano m anjim izborom (samo 20 itema ili poj 149
mova), većom polarnošću kod izbora (»dobra« i »loša« svoj stva) i većom sklonošću da se zauzme m oralni stav, što vo di do stereotipa. Otuda veliko slaganje u ličnom kriteriju. Postoji također i visoko slaganje u roditeljskom kriteriju, za koji smo već pretpostavili da je fiksiran u ranijoj dobi u svojem moralističkom obliku. Velika podudarnost u sla ganju ličnog i roditeljskog kriterija, kad se radi više o mo ralnom prosuđivanju ili o m oralnim stavovima, govorila bi u prilog tezi da se moralni ideal ili »super-ego« oblikuje po lazeći od roditeljskog k riterija ili identifikacije s roditelj skim shvaćanjima, kao što tvrde psihoanalitičari. Nije isklju čeno da to vrijedi za ovu našu skupinu seljačkog porijekla, ali je pitanje da li bi se to potvrdilo i za skupinu sastavlje nu od studenata? U svakom slučaju ovdje nam je omoguće no da eksperim entalnim postupkom provjerim o osnovanost jedne vrlo raširene teorije, i to ne samo da je provjerimo općenito, nego i sadržajno, to jest s obzirom na konkretne stavove i društvene odnose na koje se odnosi m oralna svijest pojedinca. 7. Rekli smo da nalazimo veliko podudaranje kod poje dinih uzrasta s obzirom na lični ili roditeljski kriterij, ali da su razmimoilaženja jače izražena s obzirom na društve ni kriterij. Kod društvenog k riterija prim jećujem o da se oni sa 16, 17 i 18 godina osjetljivo odvajaju od petnaestogodiš njaka. (Na žalost, korelacije nisu izračunate, pa se poziva mo na grafikone s bruto-rezultatima.) Što bi to moglo zna čiti? Moglo bi se pretpostaviti da se petnaestogodišnjaci na laze upravo u jednoj kritičnoj fazi stvaranja društvenog kri terija. Da bismo došli do točnijeg odgovora, potrebno bi bilo ispitati i ranija godišta, što u ovom slučaju nije uči njeno. Da li mi uopće iz ovakvog načina ispitivanja možemo do ći do određenijeg suda o takozvanim kritičkim fazama u stvaranju jednog kriterija pri zauzimanju socijalnih stavova? U kojem bismo slučaju mogli tvrditi da takav kriterij još ne postoji, da se još nije počeo razvijati? Čini nam se da zato imamo dvije indikacije: prva, ponavljanje odgovora iz jednog već stvorenog kriterija, kad se postavi pitanje novog kriterija, dakle pojava perscveracije u odgovorima kod no vog kriterija, što je znak da ne postoji nikakva reverzibilnost u zauzimanju stavova; drugo, pojava odgovora nasumce pod pritiskom da se dade odgovor na jedan novi kriterij, iako on još nije formiran, a što će se kod jedne homogene popula cije izraziti u velikom osipanju odgovora ili »sčatteru«. Ra150
žurnije se da metoda intenzivnog ispitivanja produbljenim intervjuom dopušta također da se ustanovi odsustvo odre đenog kriterija. Ali tu već prelazimo na plan više kliničke metode. 8. Iako se u ovom prikazu bavimo prije svega funkcio nalnom diferencijacijom socijalnih stavova, navedena anke ta bila je provedena s ciljem strukturalne analize stavova spomenute skupine mladića. Razumije se da se funkcionalni i strukturalni vid diferencijacije stavova ne može lučiti, iako njihovo povezivanje i značenje u životu pojedinca i razvit ka njegove socijalne svijesti traži još dalju eksperimentalnu i teorijsku potvrdu. Htjeli bismo samo napomenuti, a i sam pogled na pri ložene grafikone nas uvjerava u to da u tom vremenskom periodu dolazi do karakterističnih prom jena u stavovima, što se može objasniti onim prom jenam a koje su tipične za pubertetsko doba. Tako se u ovom razdoblju vrši daljnje oslobađanje od roditeljske sredine s njezinim tipičnim stavovima i zaoštra va kritički društvena svijest s obzirom na neka lična is kustva. (Ovdje je značajno ono što pojedinac sm atra »ob jektivno društvenim« od onoga što sm atra svojim »ličnim idealom«!) Tako, na prim jer, u 3. upitniku na pitanje: »Kakvim na činima sm atrate da se najbolje uspijeva u društvu i zani manju?« petnaestogodišnjaci stavljaju na prvo mjesto po jam »zalaganja« (35°/o odgovora), dok kod šesnaestogodišnja ka »zalaganje« pada na 3. m jesto (23,3%), a 1. mjesto zauzi ma pojam »hvatanja veza«, kod sedamnaestogodišnjaka »za laganje« pada još niže na 7. mjesto (18,3%), a kod osamnae stogodišnjaka se spušta čak na 9. m jesto (15%). Sličnu sud binu doživljuje i pojam »savjestan i pošten rad«, koji kod petnaestogodišnjaka zauzima 5. mjesto, kod šesnaestogodi šnjaka 9. m jesto da bi sasvim iščezao kod sedamnaestogo dišnjaka i ponovno se pojavio kod osamnaestogodišnjaka na 7. mjestu! Međutim, pojmovi »hvatanje veza« i »dobro zeleđe« drže svoja visoka m jesta na rang-listi od 16 do 18 go dina. (V,idi tablicu.) Neki pojmovi kod starijih uzrasta iščezavaju, kao što je »omiljenost«, dok se drugi pojavljuju, kao što su »vlastiti talent« i »spretno manevriranje«. Karakteristično je na upit niku o karakternim svojstvima da pojam »poslušan« zau zima kod petnaestogodišnjaka 2. mjesto, dok se kod osam151
naestogodišnjaka nalazi m eđu posljednjim a. Slično je i s pojm om »ozbiljan« (kao odjek roditeljskog zahtjeva!), dok se naprotiv pojam »sposoban« sve više potvrđuje i raste s uzrastom kao izraz samosvijesti o vlastitoj odgovornosti u društvenom uspjehu. Slično je i u 2. upitniku u vezi s odabiranjem zanima nja. Vidimo da kod m lađih uzrasta dom iniraju avanturisti čka zanimanja. PITANJE KOJIM SE NAČINIMA I SREDSTVIMA NAJBOLJE MOŽE NAPREDOVATI U ZANIMANJU (ZA ČETIRI UZRASTA OD 15 DO 18 GODINA) 15-godišnjaci (Način — sredstvo
1. zalaganje 2. hvatanje veza 3. drugarski postupak 4. bogata ženidba 5. savjestan i pošten rad 6. dobro zaleđe 7. vlastiti talent 8. om iljenost 9. podilaženje pretpostavlje nima 10. poštivanje i cijenjenje 11. isticanje sposobnosti 12. reklama i popularnost 13. roditeljski novac 14. smijelost i spekulacija 15. korektni odnosi 16. spretnost m anevriranja 17. sklonost pretpostavljenih 18. autoritativno nastupanje 19. nekorektan odnos 20. beskrupulozno poslovanje
152
16-godišnjaci
17-godišnjaci
rang
18-godišnjaci
•/.
rang
rang
35,0
i
23,3
3
18,7
7
15,0
31,7
2
35,0
1
31,7
3
30,0
26,7
3
10,0
12—13
8,3
12-13
2,7
7
23,3
rang 9-11 1 1
4
20,0
6 -7
35,0
2
25,0
3
21,7
5
10,0
12—13
6,6
14—16
21,7
8
20,0
6
23,3
4
38,3
1
283
2
18,3 16,6
7 8
20,0 13,3
6 -7 10
183 10,0
8 10-11
16,6 8.3
9 14
16,6
9
26,7
2
28,7
4
25,0
4
15,0
10—11
21,7
5
6,6
15-16
15,0
10-1
15,0
10-11
8Д
14
6,6
15—16
15,0
10-11
13,3
12
15,0
8 -9
20,0
6
13,3
12
10,0
13—14
10,0
12—13
11.7
9
5,0
18
10,0
13—14
16,7
7
25,0
5
11.7
13
8,3
15—16
5.0
18
83
12
6,6
16
8,3
15—16
15,0
9
10,0
10—11
23,3
5
5,0
17
6,6
16
5,0
18
10,0
14
3,3
18
6,6
17
5,0
19
5,0
18
1.6
19
1.6
19
19
1.6
19
20
1.6
20
—
1.6
20
5.0 —
(Kod petnaestogodišnjaka rang-lista glasi ovako: sportaš, avijatičar, šofer, inženjer, um jetnik, liječnik, pomorac, itd.) Zanimanje »obrtnik« i »radnik« birano je veoma malo (5°/© i 3,3%). Naprotiv, kod nešto starijih, iako se neka »avanturi stička« zanimanja zadržavaju na vrhu liste (sportaš), ipak vidimo kako neka druga osjetljivo rastu u smislu realnijeg odnosa prema stvarnosti. Tako kod osamnaestogodišnjaka »obrtnik« dobiva 23,3%, a »radnik« 13,3% glasova! Zanim ljivo je da su kod petnaestogodišnjaka dvojica izabrala i za nimanje svećenika, dok kod starijih nema više ni jednog koji bira ovo zvanje. Detaljnija analiza stavova pokazala bi nam još mnoge karakteristične promjene, od kojih neke upozoravaju na pro mjene u m entalitetu te dobi (pubertet), a druga na neke ka rakteristične društvene utjecaje za tu socijalnu sk u p in u . . . 9. U zaključku ćemo još jednom ponoviti zašto nam može poslužiti izloženi postupak ispitivanja diferencijacije stavovima u testovima stavova ili u anketnim postupcima. Cini nam se da možemo dovoljno sigurno upozoriti na vri jednost takvog ispitivanja u slijedećim vidovima: a) diferencijacija kriterija u zauzimanju stava, u smi slu izložene pluripolam e teorije vektora, koji djeluju u us mjeravanju stava i moguće reverzibilnosti tih kriterija, mo že nam poslužiti kao korisna metoda za ispitivanje funkćionalog dozrijevanja same društvene svijesti pojedinaca; b) isti postupak omogućuje da u toku jednog te istog anketnog postupka odredimo točnije samu strukturu ili stvarni sadržaj pojedinih stavova; c) istovremeno apeliranje na dva ili više kriterija u od ređivanju stava može poslužiti kao indirektna metoda da se dođe do točnijeg uvida u mišljenje i shvaćanje pojedinca ili određene skupine pojedinaca; d) takvim postupkom vjerojatno se može povećati va ljanost i ljestvica i testova stava i doći do sigurnijih progno stičkih ocjena; e) nije isključeno da se može doći i do indikacija o in tenzitetu ili dubini stava, naročito onih stavova koji se naj češće kreću u neutralnoj zoni. Sve ovo se kreće u području hipoteza, ali nam već i primjer navedene ankete, i pored sadržajnih i metodoloških nedostataka, pokazuje da se ta metoda može pokazati vrlo plodna i korisna pri anketiranju stavova. Iz referata na skupu st&tistSCara i dkonomiista u Beogradu 1956.
153
3. Rudi Supek: Uloga institucionalnog i individualnog faktora u grupnoj dinamici U teorijskoj literaturi postoji tenden cija da se grupna dinamika i faktori koji djeluju u unutargrupnim odnosima uzim aju izolirano, nezavisno od utjecaja onih faktora koji djeluju na individualnoj razini (lične po trebe i sklonosti), a naročito nezavisno od institucionalnih faktora, tj. od općedruštvenih utjecaja. Iz naših dosadašnjih analiza i razm atranja lako je uočiti da smo uzimali u obzir sve tri grupe faktora ili, kao što se kaže u socijalnoj psi hologiji, razine ponašanja. Možemo također zaključiti, da razvitak grupne povezanosti ili nekih bitnih vidova grupne dinamike zavisi: a) od utjecaja unutar same grupe, koji u prvom redu zavise od njezine unutrašnje organizacije i načina rukovo đenja, kao i od odnosa koji se stvaraju u podgrupam a (sta ri i novi brigadiri) ili među brigadirim a, i b) od utjecaja iz područja ličnih potreba i iz širokog kruga vanjskih društvenih utjecaja. Prema tome, potrebno je analizu grupne dinamike pro dubiti uvođenjem i uočavanjem ličnih utjecaja, a isto tako općih utjecaja iz društva, koji se također odražavaju u in dividualnoj svijesti kao i u svijesti cijele grupe u akciji. Za to smo nastojali utvrditi kako djeluju utjecaji na institu cionalnoj razini, s obzirom na opću motivaciju ili opći stav prema radnoj akciji, stavljenoj unutar društvenog djelova nja ili postojanja. Također smo nastojali utvrditi jesu li za vrijeme boravka na radnoj akciji bile zadovoljene neke duboke lične potrebe brigadira i koje od njih ponajviše. Posebno anketiranje pokazalo je da su brigadiri, i onda kad su bili najnezadovoljniji nekim unutarbrigadnim odnosima, bili potpuno zadovoljni doživljajem drugarstva, odnosno da je kolektivni oblik života duboko dirnuo u njihove lične potrebe. Ranije smo saželi u kojim su sve vidovima lične želje i sklonosti brigadira bile zadovoljene u radnoj akciji, a detalj ne podatke o tome iznosimo u grafikonu 1, gdje posebno govorimo o razvitku drugarstva. Rezultati iz godine 1958. po dudaraju se s rezultatima iz 1959, pa možemo zaključiti da u zadovoljavanju osnovnih ličnih potreba (naročito za ko 154
lektivnim životom i drugarstvom) nije došlo ni do kakvih bitnih promjena. Naprotiv, zadovoljavanje tih potreba valja uzeti kao onaj činilac koji je, zajedno s ličnim iskustvom u brigadirskom životu, utjecao na stabilizaciju grupnih od nosa. Zadovoljenje individualnih težnji i sazrijevanje isku stva u vezi s tim težnjama odrazilo se u našem ispitivanju na j neposredni je u pojedinim oblicima kolektivnog života, što smo izrazili indeksom pozitivne evolucije u toku radne akcije od 1958. do 1960. Stoga ćemo evoluciju indeksa pozi tivne evolucije grupne povezanosti uzeti kao onaj indikator koji najbolje govori o utjecaju individualnog faktora na grupni život. Taj utjecaj uzimamo, dakle, posredno, jer ga nismo m jerili neposredno nekom ljestvicom, već kao niz podataka danih u odgovorima na pitanja što se odnose na lične doživljaje i lične odnose u brigadi. Utjecaj individualnog faktor, izraženog u grupnim od nosima indeksom pozitivne evolucije za čitavu brigadu, usporedit ćemo s evolucijom općeg stava prem a radnoj akciKRTVULJE INSTITUCIONALNE, GRUPNE I INDIVIDUALNO-GRUPNE RAZINE TRAiNSPONIRANE NA ZAJEDNIČKU LJESTVICU (1958-4961) 100
80
60
-a o
m
40 p --
/
/ ni / /
- institucionalna raz in a - g r u p n a ra z in a -in d iv id u a in o -g ru p n a razina
J
_ll_, 1958.
J
1969.
1960
_L
1361 .
6 o d i n e
155
ji koji je karakterističan za institucionalnu razinu. Budući da o općem stavu možemo sve te tri m jere prikazati na za jedničkoj ljestvici od 1 do 100 bodova, na taj način nepo sredno uspoređujem o rezultate dobivene na individualnoj, grupnoj i institucionalnoj razini. (Vidi grafikon 1.) Što pokazuju ti podaci? Prvo veliku stabilnost i visok nivo motivacije brigadira na institucionalnoj razini, koja nam govori o poželjnosti ili nepoželjnosti radne akcije — kao društveno korisne ili nekorisne. Pozitivan stav i visok stu panj pristajanja uz takav stav prem a radnoj akciji održava se na istoj razini u toku sve četiri godine. On, štoviše, ne prestano raste u toku prve tri godine, a u četvrtoj dolazi do lakšeg pada, vjerojatno izazvanog nešto slabijim sastavom brigada koje smo ispitivali te godine. Radna je akcija za držala svoju popularnost u očima brigadira! TRANSPONIRANE UESTVUCNE VtRJUEDNOSTI 1958. Razine I. Institucio nalna razina II. Grupna razina III. Individualno-grupna razina
1959.
1960.
1961.
I
II
I
II
I
II
I
77,6
79,4
80,2
80.4
82,6
82,0
80,0
79Д
77,4
52,6
77,0
75.4
Т7Л
74,4
12,A
71,8
5,9
27,6
30,6
11
45,6
Drugo, na razini grupne dinamike uočavamo veće osci lacije, uvjetovne, kao što smo vidjeli, posebnim utjecajim a u kolektivnom životu (načinom rukovođenja, natjecanjem, odnosima među brigadirim a itd.). Značajno je da su te os cilacije najveće u prvoj godini, a kasnije se osjetljivo sma njuju, što pokazuje određenu stabilizaciju unutarbrigadnih odnosa. Stavovi na razini grupne dinamike također ukazuju na visoku motivaciju i tek se neznatno razlikuju od onih na institucionalnoj razini, što se može tum ačiti tako da om ladinci, osim pozitivnog stava prem a radnoj akciji uopće, imaju i visoko razvijen pozitivan stav prem a kolektivnom životu. U prosjeku se, naime, grupna povezanost i uza sve oscilacije održava na visokom nivou. Treće, indeks pozitivne evolucije, koji smo uzeli kao indikator za utjecaj individualne razine na kolektivni život, u stalnom je usponu od 1958. do 1961. (Njega smo, dakako, mjerili samo na kraju boravka na radnoj akciji.) To pokazu 156
je da su individualne potrebe brigadira u kolektivnom živo tu u brigadi sve više zadovoljavane, pa oni bolje ocjenjuju razne vidove unutargrupnih odnosa i pokazuju veću sklo nost grupnoj integraciji. Zaključak koji moramo izvući iz opće prirode ove grup ne dinamike u radnoj akciji glasi: Visoka motivacija na in stitucionalnoj razini odnosa prema radnoj akciji i stvarno zadovoljavanje ličnih potreba pojedinaca za kolektivnim ži votom djelovali su, osim promjena u unutrašnjoj organizaciji ili zahvaljujući upravo njima, na sve veću stabilizaciju bri gadirskog života u omladinskim brigadama. Budući da pre ko institucionalne razine na svijest brigadira djeluje čitavo društvo, u užem i širem smislu, a preko individualne razine karakterne osobine naše omladine, to dinamika brigadir skog kolektivnog života u radnoj akciji podjednako odražava dinamiku i ideale našeg društva, kao i karakter i potrebe omladine. U svakom slučaju, izvođenje nekih zaključaka iz same prirode grupne dinamike, bez obzira na utjecaje indi vidualne i općedruštvene oblasti života, što je još čest slučaj u suvremenoj sociologiji, dovelo bi do pogrešnih zaključaka. Netko će upitati: Jesu li odnosi između pojedinih poda taka, izraženih na prikazanim krivuljam a, doista točan dokaz institucionalnih, grupnih i individualnih utjecaja? Na to pi tanje možemo odgovoriti samo tako da upozorimo kako je svaki kvantitativni izraz ljudskog ponašanja i m išljenja od ređena transpozicija ili objektivizacija mnogo složenijih pro cesa, te da je on uvijek u izvjesnoj m jeri vještački izraz. Međutim, i pored pojednostavljenja, transponiranja i pre obrazbe nekih složenijih procesa možemo sagledati osnov nu dinamiku njihovih odnosa samo ako smo ih dovoljno točno zahvatili. Prem a tome, da smo se služili nekim dru gim m jernim instrum entim a, vjerojatno naši podaci i kri vulje ne bi bili potpuno jednaki s obzirom na njihov kvanti tativni izraz (visinu ili opseg), ali je sigurno da bi bila jednaka tendencija izraženog kretanja i međusobnih odno sa u razinama m jerenja, dakle dinamički oblik tih podata ka prikazanih u vremenskoj seriji. A to je odlučno želimo li usporediti evoluciju podataka na jednoj razini s evolu cijom podataka na nekoj drugoj razini. Ako i dopustimo da bi krivulje dobivene nekim drugim m jernim instrum entim a bile drukčije, ipak bi sm jer njihove vremenske evolucije nu žno ostao isti, a time i osnovni dinamički odnosi među kri vuljama. na putu bratstva, Psiho sociologija radne akcije, M ladost, Beograd, 1963,
157
4. J, H. Goldthorpe i D. Lockwood: Nepodudarnost subjektivne i objektivne predodžbe o klasnom pripadništvu J. H . Goldthorpe i D. Lockwood su u svojoj poznatoj studiji »Blagostanje i britanska klasna struk tura« utvrdili da se predodžba pojedinaca u vlastitoj klas noj pripadnosti ne mora uvijek podudarati s objektivnim kriterijima stvarne klasne pripadnosti. štoviše, dok se pojedinci, u ovom slučaju radnici, na tem elju vlasti tih izjava u anketi sm atraju pripadnicima »srednje klase«, oni istovremeno usvajaju objektivne kriterije, po kojima stvarno pripadaju radničkoj klasi. Oni optužuju da je sam anketni postupak, odnosno način kako se radnike pitalo za klasno pripadništvo, doveo do ove nepodudarnosti. Njiho va analiza pokazuje da svaka tehnika ispitivanja ili anketi ranja mora postaviti pitanje da li je ona adekvatna s po stavljenim problemom (poznavanje m išljenja određenih po jedinaca ne može zamijeniti objektivno zahvaćanje njihova pripadništva nekoj grupi i odnose s drugim grupama), te je li način apstrahiranja dobar ili loš: »Tražiti od pojedinaca da definiraju položaj koji zauzimaju u društvenoj strukturi a da ne vodimo brigu o toj strukturi, naročito o predodžbi koju pojedinci imaju u toj strukturi, znači postupati s jed nom ,cjelinom* (Gestaltom) kao s nizom odgovora odvojenih jednih od drugih i bez veze jednih s drugima.« Podaci anketa o m išljenjim a i stavovima, koje smatramo sigurnim dokazom teze o poburžujenju, mogu se sažeti ova ko: U izvjesnom broju studija, koje su ostvarene u toku posljednjih godina i koje se odnose na dosta velik broj manuelnih radnika, značajna proporcija anketiranih — između deset i četrdeset posto — izjavila je da pripada srednjoj klasi. Neke od tih studija također su pokazale da postoji određena korelacija između ovih izjava i drugih načina po našanja karakterističnih za »srednju« klasu — kao glasanje za konzervativce. Oslonivši se na ove podatke, tvrdilo se da klasna svijest u radničkom svijetu slabi i da mnogi manuelni radnici više ne prihvaćaju da ih se identificira s onima koji objektivno zauzimaju položaj u osnovi identičan s nji ma, već sebe percipiraju kao da pripadaju, poput nam ješte nika, nezavisnih radnika itd., jednom višem sloju. 158
Ne ulazeći u detalje ovih rezultata, potrebno je optužiti metodu ankete, to jest nastojanje da se utvrdi kako pojedin ci zamjećuju svoj položaj u društvenoj strukturi i kako se stvrstavaju u danu klasu pomoću konzultacija izbornog tip a . . . Ponajprije znamo da odgovori na pitanje: »Kojoj klasi mislite da pripadate?« mogu značajno varirati prem a tome da li smo osobi dali listu s unaprijed utvrđenim klasama ili smo, naprotiv, ostavili pitanje otvoreno. Drugo, kad upo trebljavamo unaprijed utvrđene kategorije (a to je najčešći slučaj), dobivamo velike varijacije u odgovorima s obzirom na pojmove kojima označujemo klase — na prim jer, razli ka je upotrijebimo li pojam »niža klasa« kao zamjenu za pojam »radnička klasa« ili ga uopće ne upotrijebimo. Treće, a to je možda najvažnija točka, danas je očito da odgovori na ova pitanja, koji su točno jednaki i koje anketar stavlja u istu klasu, mogu imati, zapravo, veoma različita značenja već prema osobama koje ih daju, je r su odgovori pod utje cajem ne samo oblika postavljenog pitanja, već također i vlastite slike koju anketirani im aju o vlastitom društvu i njegovoj strukturi, slike koja je, kao što znamo, podložna veoma velikim promjenama. Na prim jer, da bismo odgovo rili na isto pitanje, možemo se pozivati na veoma različite sheme. Uzmimo slučaj manuelnog radnika koji izjavljuje da pripada srednjoj klasi, a ta izjava može značiti, između os taloga, i ovo: a) da se anketirani ne sm atra jednakim i nastoji se ra zlikovati od ljudi koji, u njegovim očima, pripadaju nižem sloju društva, na prim jer od onih koji su samo privremeno zaposleni ili koji se nalaze na rubu društvene bijede; b) da sebe zamjećuje kao osobu koja zauzima srednji položaj u radničkoj klasi, široko definiranoj, koja uvelike tvori njegov društveni svijet; drugim riječima, on sebe sma tra višim od manje kvalificiranih ili slabije plaćenih radni ka, ali nižim od m ajstora, policijskih agenata ili poslovođa u garažama itd.; c) da se osjeća na istoj razini s velikim brojem nam je štenika, malih trgovaca itd., na ekonom skom području, to jest po dohodovnim i m aterijalnim dobrima; d) da je svjestan da je stil života kojemu teži donekle različit od onoga što se tradicionalno sm atralo stilom rad ničke klase; e) da, po obiteljskom porijeklu, pripada srednjoj klasi. 159
Imam o li na um u ova razm išljanja, nužno ćemo zaklju čiti da rezultati proučavanja, kakve prim jenjujem o u izbor nim sondažama pitajući opažanike da označe klasu u koju se sami sm ještaju, im aju malu sociološku vrijednost. Či ni se praktički nemoguće protum ačiti ove obavijesti tako da se iz njih izvuku ozbiljne naznake o smislu klase i o klasnoj svijesti anketiranih osoba: tome se opire lični koeficijent va rijacija i dvosmislenost odgovora. U svakom slučaju te an kete ne tvore ni na kakav način solidnu osnovu, koja bi nam dopustila zaključak kako se značajan broj manuelnih radnika danas nastoji prikazati članom grupa što stvarno pripadaju srednjoj klasi ili žele da to postanu. The Affluent Worker in the Class Structure (D obrostojeći radnik i klasna struktura), Cambridge University P ress, Cambridge, 1969.
160
IV
Interakcionizam, funkcionalizam i strukturalizam Veoma nam je dobro poznat spor iz među nominalista i funkcionalista u sociologiji, jer prvi u proučavanju društva polaze od pojedinaca kao osnovnih rea liteta i njihova ponašanja ili međusobnih odnosa, redovito snabdjevenih određenim namjerama i ciljevima, dok drugi polaze od cjeline ili organizirane grupe i nastoje objasniti ponašanje pojedinaca polazeći od strukture same grupe. Taj je spor u nekim vidovima preuzela antropologija i sociolo gija od psihologije, gdje je senzualizam polazio od eleme nata psihičkog doživljavanja, a »psihologija cjeline« ili gestalizam od organiziranih cijelina. U tom su sporu nastala i mnoga vještačka pitanja, kao što je pitanje je li prva cje lina ili dio, uvjetuje li društvena cjelina pojedince ili ob ratno? Taj spor nalik je sporu sofista: je li prva kokoš ili jaje! Iako se ovakav spor u njegovu rješavanju uzima kao primjer dijalektike, to jest stava da postoji međusobno uv jetovanje dijela od cjeline i cjeline od dijela, s time da sva ki od njih ima neku svoju relativnu nezavisnost ili specifič nost, ipak se logička analiza u sociologiji često puta strogo postavlja na jedno ili drugo stajalište. Interakcionizam, na primjer, u definiranju određenih društvenih kategorija ili procesa polazi od pojedinacat nji hove svijesti i volje, njihova svjesnog predočivanja nekog cilja koji žele ostvariti, pa je razumijevanje ljudskog hti jenja i namjera polazna točka analize. Nasuprot tome, funk cionalizam i strukturalizam polaze od cjeline društvenog 11 — Zanat sociologa
161
života, od njegove organizacije i institucija, i nastoje shva titi ponašanje pojedinaca pom oću normi ili pravila koje dru štvo nameće pojedincima kao po nekoj nadređenoj i vanj skoj sili. Pojedinac često nije svjestan značenja i uloge ovih društvenih normi i pritisaka, katkad im pridaje i sasvim po grešan smisao tako da je pravi smisao djelovanja društvene cjeline potrebno tražiti prije u kolektivnoj podsvijest nego u kolektivnoj svijesti. Merton je upozorio da u funkcional noj analizi valja razlikovati »manifestne funkcije« i »latent ne funkcije«, ono što ljudi zamišljaju o svojem ponašanju i ono što djeluje više iz dubine i nesvjesno, slično kao u psi hoanalitičkim procesima. Analizirajući pojam moći, pošli smo od liberalističko-političkog poimanja moći. Ono je individualističko, pa nije čudo da se i definiranje nastoji odrediti interakcionistički kao odnos između dva ili više pojedinaca. Zar nije Sim m el smatrao da formalna analiza u sociologiji može započeti s »dijadom«, to jest s odnosom između jednoga i drugoga čovjeka?! S tog gledišta možemo razlikovati tri vrste od nosa između dva pojedinca: 1. kad se pojedinci odnose sa mo kao fizički predm eti ili sile koje raspolažu određenom količinom moći ili snage, kao što je slučaj u rvanju; 2. kad se odnose kao subjekti koji nastoje uvjeriti jedan drugoga u opravdanost svojih stavova, kao što je to u običnom raz govoru; 3. kad se odnose kao subjekti/objekti, to jest isto vremeno kao fizička i psihička bića, koja mogu kliziti od intersubjektivnog prema interfizičkom odnosu, kao što se događa u toku jednog policijskog preslušavanja ili općenito u hijerarhijskim odnosima kad dođe do prim jene fizičkih sankcija. Ovdje nas ispitivanje interakcija među pojedinci ma upozorava na neke vidove koje treba imati na um u i u grupnim odnosima. Prema tome, takva se analiza ne može nikako odbaciti. Međutim, odnosi moći se znatno kompliciraju kad se stave na razinu grupnih odnosa, u psihološkom, pravnom i političkom pogledu. Tada nam pokazuju neke vidove koje je samo ljudsko društvo u svom razvoju moglo razviti, te ih nikako ne bismo mogli izvesti iz psiholoških ili fizikalnih in terakcija. Faktor društvene organizacije ili društvenih us tanova ima ovdje odlučnu ulogu. Međutim, postavlja se me todološko pitanje: da li se valja služiti samo jednim, recimo interakcionističkim, ili drugim, recimo strukturalnim pristu pom? Niti na ovo pitanje nećemo odgovoriti tako da damo prednost jednome ili drugome, već ćemo se, u skladu s 162
postavljenim problemom, morati u određenim slučajevima poslužiti i jednim i drugim. U prilogu Moć i sudjelovanje pokazali smo da je konfrontacija jednog i drugog pristupa bila korisna kako bismo podvukli da negaciju kategorije moći u društvenim odnosima ne predstavlja ne-moć, dakle prosta logična negacija, nego jedan novi kvalitativno druk čiji pojam, koji vuče svoj korijen podjednako iz međusob nog odnosa dvaju pojedinaca, kao г u odnosima pojedinaca unutar društvene hijerarhije, naime ta je negacija pojam >}sudjelovanja« ili participacije. Jasno je da društveni totalitet ili cjelinu, kao što ističe Merton, valja promatrati s gledišta koje ne ukida sasvim au tonomiju njegovih sastavnih dijelova ili kulturnih jedinica, a isto tako je jasno da se dokidanje takve autonomije može vršiti pretjeranom socijalizacijom pojedinca, to jest nameta njem pojedincu strogih obrazaca ponašanja prema određe nim društvenim ulogama, što vodi do degradacije pojedinca, kao što ističe Boudon. Kritika funkcionalizma s ova dva gledišta, to jest veće autonomije pojedinca i veće au tonomije društvenih ustanova, odnosno organizacijskih je dinica, nije nikad bila aktualnija nego u sadašnjem trenut ku kad su jako prisutne tendencije podvrgavanja pojedinca i društvenih asocijacija pod autoritarne državne ili tehnokratske organizacije.
1. Rudi Supek: Moć i sudjelovanje Moć je par excellence politička kate gorija. To je i razlog zašto se pri analiziranju pojm a moći najčešće susrećemo s liberalno-političkim okvirima mišlje nja. Ovo polazi od pojedinaca koji su snabdjeveni »voljom«, a volja se u odnosu prem a drugim pojedincima očituje kao »moć«. Kako ova »volja« ili »moć« nema u početku nikakvih granica, to iz nje proizlazi »rat sviju protiv svih«. Ovakva upotreba moći ugrožava svakog pojedinca, pa je zato po trebno da joj se odrede granice unutar kojih može djelo vati, i to pomoću općeg sporazuma koji dobiva snagu zako na kojemu se svi m oraju podvrgavati, a nepokoravanje je povezano sa sankcijama. Posljednje se nalazi u rukam a jed ne delegirane moći, koja se zove »država«. Tako se bellum omnium contra omnes pretvorio u protectio omnium con 163
tra omnes, a kao posrednik između individualnih volja po javio se vrhovni arb itar »pravna država« (R echtsstaat). Od nosi moći još su uvijek odnosi između izoliranih pojedinaca, ali su oni dobili neka form alna ograničenja, koja ostavljaju sve pojedince u formalno iste uvjete djelovanja. Liberalističko m išljenje problem moći sužava na pitanje »političkih sloboda«, a zanem aruje koliko je stvarna moć djelovanja jednog pojedinca u društvu. »Izraz 'ja sam slo bodan za'«, kaže Sartori, »može im ati tri različita značenja, ili se može prelom iti u tri izreke. On može značiti ja sm i jem, ili ja mogu, ili ja imam moć za. U prvom smislu slo boda je dozvola; u drugom smislu ona je sposobnost; a u trećem smislu ona je supstancijalni uvjet. Treći smisao je najnoviji, posljednji u seriji, i za ovu diskusiju nije nam potreban. Ja ću se stoga ograničiti na dva prim arna zna čenja slobode: ja smijem, ja mogu . . . Stanovite vrste slo bode su ponajprije označene da stvaraju permisivne uvjete za slobodu. Politička sloboda je ove vrste, a veoma često je takva pravna sloboda i ekonomska sloboda (kako se razu mijeva u tržišnom sistem u).«1 Težište pada na slobodu kao na sposobnost u smislu dozvoljenoga i mogućega. Od stvarne moći se apstrahira. Ovaj pravnopolitički formalizam odgovara logici tržišnih odnosa u kapitalističkom društvu. Ono od čega se ovdje želi apstrahirati upravo su tržišni od nosi, koji se i sami pojavljuju kao formalno-pravni odnosi u odnosu na proizvodne odnose. Stoga između liberalno-političkog formalizma i tržišnog ili pravno-razmjenbenog forma lizma, koji leži na pravu ugovaranja, na sposobnosti da se ulazi u ugovorne odnose pod prividno jednakim uvjetima, vlada stroga korespondencija. Ova se korespondencija očitu je u tome što se u političkoj sferi stav »mi smo ravnoprav ni«, to jest »nitko nema pravo da mi naređuje«, izjednaču je u ekonomskoj sferi sa stavom »mi smo jednaki«, koji u ovom slučaju znači »mi slobodno vršimo razm jenu roba na principu jednake vrijednosti«. Ekvivalentnost moći ili spo sobnosti je u ovom slučaju definirana jednakošću razmje ne, u kojoj subjekti kao podjednako slobodni razm jenjuju svoje proizvode (robu, radnu snagu) na načelu jednake v ri jednosti (prometne vrijednosti).2 liv r
2 S ' ? ario ri' They. Democratic Theory, Praeger, New York, 1965, str. 281.
° definira ovaj odaos: »Ukoliko prom atram o čisti obstr.anu odnosa . . . tada istupaju tri m omenta koja možemo • suJbJefcti odnosa, oni koji vrše razmjenu, i koji su stavJikj/tienti Predmeti njihove razm jene, prom etne vrijednosti, ek vivalenti, koja ne sam o a a ®u Jednaka, već izričito m oraju biti jednaki, i kao
164
Ekonomska razmjena pomoću prom etnih vrijednosti (robe, novca itd.) zasniva se u načelu na ekvivalentnim vri jednostima, što odgovara liberalističkom shvaćanju »jed nakih prava« u političkoj sferi. Ona, međutim, počiva na ravnodušnosti, jer prom etna vrijednost briše individualne ili prirodne razlike pojedinaca u aktu razmjene. Ona je korijen usamljivanja pojedinca u kapitalističkom društvu, odnosno takozvanog »zdravog« poduzetničkog individualiz ma. Omogućavanje slobodne razmjene (naročito između ra dne snage i kapitala ukidanjem cehovskih pregrada i feudalističkih privilegija) dobilo je svoj pravni i politički oblik u »Deklaraciji o ljudskim pravima«, u političkoj demokra ciji. Političke slobode samo su pravna nadgradnja slobode ekonomske razmjene, slobodnog ulaženja u ugovorne ili kontraktualne odnose, kako između pojedinih proizvođača, tako i između poslodavaca i radnika. Kad govorimo o »poli tičkim slobodama« ili o političkim odnosima moći, ne može mo izbjeći a da se ne pitamo: Tko posreduje između slobo de jednog i drugog čovjeka? Na formalno-pravnom nivou ovaj je posrednik država (ustavni poredak), dok je stvarni posrednik, kao što je već dobro vidio Hegel u odnosima »roba i gospodara«, rad koji je dobio oblik robe ili prom et ne vrijednosti. Ova posljednja određuje pravni i društveni položaj čovjeka, njegovu form alnu političku slobodu i nje govu društvenu zavisnost. »U samom se činu razmjene po jedinac, svaki za sebe, u sebi reflektira kao isključivi i vla dajući (određujući) subjekt iste (razmjene). Time je po stavljena potpuna sloboda pojedinca: dobrovoljna transak cija; nasilje ni s jedne strane; stavljanje sebe kao sred stva, ili kao onog koji služi, samo kao sredstvo, da bi sebe postavio kao, samosvrhu, kao ono što vlada i nadilazi; kona čno ostvarujući sebični interes, a ne onaj što mu stoji na suprot; drugi je također priznat i spoznat kao onaj koji isto tako ostvaruje svoj sebični interes, tako da obojica zna ju da se zajednički interes sastoji upravo u dvostrukosti, mnogostranosti i osamostaljenju, u različitim smjerovima razmjene sebičnog interesa. Opći interes je upravo općeni tost sebičnih interesa« (K. Marx, Grundrisse, str. 156). jednaki su postavljeni; konačno sam akt razmjene, posredovanje kroz koje su upravo subjekti, oni koji vrše razm jenu kao jednaki, i njihovi predm eti po stavljeni kao ekvivalentni, kao jednaki. Ekvivalentni su opredmećenje jednog subjekta za drugoga; tj. oni su sami jednakovrijedni i održavaju se u činu razmjene kao jednako važeći i istovremeno kao ravnodušni jedno prem a d ru gome. Subjekti su u razm jeni jedan za drugoga sam o pomoću ekvdvaJenata kao jednako važeći i održavaju se kao takvi samo kroz razm jenu predm etnosti, u čemu postoje jedan za drugoga« ( Grundrisse đer K ritik đer Politischen Okonomie, (Dietz Verlag, Berlin, 1953, str. 163).
165
Prema tome, u okviru političko-liberalističkog mišljenja određivanje ili definiranje pojm a moći nosit će redovito sli jedeća obilježja: 1. odnosi moći odredit će se u formalno-političkoj sferi kao ustavno i pravno podjednaki uvjeti (»sposobnosti«) djelovanja; 2. ako se politički odnosi budu dovodili u vezu s ekonomskim odnosima, posljednji će se uzimati samo na njihovu pravno-formalnom nivou kao raz m jena prom etnih vrijednosti po načelima ekvivalentnosti, dakle u njihovu pravnom i pregovaračkom vidu, a ne pro izvodnom i eksploatatorskom vidu; 3. odnosi moći uspo stavljaju se između izoliranih, razdvojenih, atomiziranih, se bičnih i ravnodušnih pojedinaca, a ne između pojedinaca i grupa kao konkretnih društvenih bića; 4. odnosi moći ispi tuju se na osnovi oprečtmećenih, otuđenih, postvarenih ljud skih odnosa bilo u razm jeni roba bilo u pravnim i politič kim ekvivalentima ove razmjene, što najbolje i odgovara prirodi samih odnosa moći, ali što onda ove odnose čini »prirodnima« i »nužnima«, um jesto da ih stavlja u pitanje s jednog dubljeg ljudskog stajališta; 5. budući da liberalno-politički pristup ispituje odnose moći upravo u njihovu postvarenom i otuđenom kontekstu, tamo gdje se oni nužno i »prirodno« pojavljuju, to je u epistemološkom pogledu ispitivanje moći čista tautologija. Iz već rečenoga jasno je da se u analitičkom pogledu interakcionistički pristup odnosa moći svodi na fizikalistička ili biologistička shvaćanja, koja »ljudsku volju« svode na »moć«, a »moć« na određeni kvantitet energetskog dje lovanja. Jasno je da je liberalistički individualizam rezultat jed ne posebne historijske situacije, koja je s pojavom kapita lizma, iz već spomenutih razloga, nam etnula jedan »atomistički« i »fizikalistički«, »predmetni« (robni) ili opredmećeni odnos među subjektima. Marxove analize su u tome iz vanredan prim jer kako se jedan oblik racionalizma (formal nopravnoga i političko-ekonomskoga) može izvesti iz samog društvenog razvoja m eđuljudskih odnosa, dakle kao rezul tat određene historijske situacije. Na taj se način odmah uklanja metafizički pristup, koji želi »supstantivirati« ili hipostazirati historijski uvjetovane odnose i pokazuje stvarnu razvojnu dijalektiku ne samo društvenih odnosa, nego i na čina mišljenja o tim odnosima. Valja odmah dodati da se ovaj liberalistički racionali zam ne samo oslanja na jednu metafizičku, statičku, opredmećenu viziju odnosa moći, i društvenih odnosa uopće, ne166
go uživa privilegiju da odgovara scijentističkim i naturalističkim tendencijama na području epistemologije. Sam znanstveno-induktivni postupak, koji je navikao da ide strogo induktivnim putem od pojedinaca prem a društvu, od dije lova prema cjelini, od pojedinačnoga prem a općenitom uop ćavaj ući posebne slučajeve, odgovara ovom zamišljan ju dru štvenih odnosa u okviru liberalističkog racionalizma. Tako se znanstveni duh evropskog »kartezijanstva« susreće s du hom kapitalističkog liberalizma, pa ovaj njihov historijski susret predstavlja naročitu privlačnost za scijentistički i pozitivistički orijentirane teoretičare. Ova epistemološka »slučajnost« susreta jedne metode mišljenja i jedne poseb ne historijske situacije objašnjava nam zašto još uvijek to liki autori imaju teškoće da iz jedne naturalističke vizije društvenih odnosa prodru do njezine stvarne humanističke jezgre.
Psihološko-fizikalistički pristup u definiranju moći Interakcionis tičkim def inici j ama j e najbliže potražiti sličnost s fizikalnim ili biološkim odnosi ma, dakle na jednom infra-humanom nivou, budući da od nosi moći doista jedan takav infra-humani nivo nužno pret postavljaju, i to onim trenutkom kad se čovjek odnosi pre ma drugom čovjeku kao objektu. Za fizikalističko definira nje moći bitno je da nam vanjsko prom atranje dopusti da utvrdimo neki učinak ili neku prom jenu u ponašanju koju je izazvalo djelovanje jedne jedinke na drugu jedinku. Ta ko B. Russell na najopćenitiji način definira moć kao »pro izvodnju nam jernih učinaka nekih ljudi na druge ljude«.3 A. Etzioni upozorava: »Kao i energija, moć se može neposred no prom atrati samo kad se upotrebljava.«4 Budući da je moć energija kojom A djeluje na B, to valja pretpostaviti da će ona kod B naići na inerciju, pasivnost, ili na otpor, rezisten ciju. »S obzirom na prirodu pojma kako ga ovdje upotreb ljavamo, ideja rezistencije ima centralno značenje. Društveno-politički svijet sadrži mnoštvo društvenih činilaca (akte ra), od kojih mnogi slijede jedan ili više ciljeva.«6 Pojam 3 В. Russell, Power: A New Social Analysis, ‘L ondon, 1938. 4 A. Etzicmd. The Active Society, The Free Press, New York, 1968, str. 316.
3 A. Etzioni, Ibid., str. 317.
167
otpora počinje kom plicirati određivanje moći s obzirom na njezinu vidljivost. Na prim jer, behaviorist K. Lewin kaže da »lako možemo definirati moć B-a nad A-om (power A/B) kao kvocijent maksimalne sile, koju B lako inducira nad A-om (iBf a,maxx) i maksimalne rezistencije (f a,maxx), koju A pruža«.6 Ako je moć samo »kvocijent«, tada u slučaju da je »maksimalna sila« jednaka »maksimalnoj rezistenciji« ne ma nikakvih vidljivih prom jena u odnosima između A i B, te možemo zaključiti da ovaj odnos isključuje moć, budući da su njezini učinci nevidljivi.7 Uzmimo, na prim jer, da jedna policijska kola uđu u crnačku četvrt Harlem u New Yorku. Tada očito imamo posla s »indukcijom moći«, i ponašanje prisutnih Crnaca počinje se m ijenjati je r se oni osjećaju ugroženi. Ako se za policijskim kolima pojave kola s na oružanim članovima »Crnih pantera«, koji su podjednake snage, tako da ni policajci ni »Pantere« ne žele da se upuste u bitku, možemo reći da je u »psihološkom polju« ili »socijalno-psihološkom polju« Crnaca u H arlem u uspostavljena »ravnoteža«, to bi značilo da je i efekt moći iščezao. Je li to točno? Nije li se u pogledu odnosa moći ipak nešto izmi jenilo? Nisu li moć i odnosi moći sada prisutni više nego ranije, prije ulaska policijskih kola u Harlem, i nije li p ri jetnja od upotrebe sile veća nego ikada? Ne utječe li pri sutnost ovih odnosa sile između policije i »Pantera« na sa svim određeno ponašanje i m išljenje harlem skih Crnaca? Očito je da »ravnoteža« u odnosima moći nipošto ne znači iščezavanje odnosa moći i uklanjanje svih onih učinaka koje odnosi moći kao takvi rađaju. Ova veoma jednostavna činjenica navela je sociologe da govore o »latentnoj« i »manifestnoj moći«, da razlikuju iz među »moći« i »utjecaja«, između moći kao »potencijalnog akta« ili »mogućnosti vršenja utjecaja« i takozvanih »utjecaj nih transakcija«.6 Očito je da valja razlikovati djelovanje 4 ‘ К. Lewun, Field Theory in Social Science, H arper, New York, 1951, str. 336. 7J r ewin?vu, definidlju usvajaju i dalje razrađuju D. Cartwright (»A Field Theoretical Conception of Power«, In Studies in Social Power, The Uni versity Press of Michigan, 1959); J. R. French i(»A Formal Theory of Social Power« Psychological Review, br. 3, 1956, str. 1в1-<195) d R. Dahl (»The Con cept of Power«, Behavioral Science, br. 2, 1957, str. 201-315). Ovi autori pret postavljaju da se ponašanje ili m išljenje jednog lica pod utjecajem drugog inča m ijenja sve do(k ne nastane izvjesna »ravnoteža« između »induced force« i »resistang force«. Prikaz d kritiku spom enutih shvaćanja možemo naći kod V. Kusa, Moć t odgovornost u radnim organizacijama, Ljubljana, 1969, dok torska disertacija, i u članku Pozitivna i negativna moć u ovoj knjizi od is tog autora. 8 Ovo razlikovanje nalazimo kod R. Biersteđta (»An Analysis of Social A ™ ™ ™ Sociological Review, b r. 15, 1950), D. Katza i R. Kahna (The Social Psychology o f Organizations, J. Wdlley, New York, il966) i drugih au tora, naročito kod onih koji s interakciondstičke razine prelaze na strukturalnu.
168
moći i utjecaja, jer djelovanje moći može biti nevidljivo, ali njezini utjecaji veoma veliki, i obratno, djelovanje moći može biti veoma brutalno, ali njezini utjecaji mali. Razlog tome je vrlo jednostavan: »upotreba moći mijenja situaci ju pojedinca i njegovo shvaćanje situacije, ali ne mijenja njegove preferencije« (A. Etzioni). Smjer djelovanja moći i smisao njenog utjecaja išao bi u istom sm jeru samo kad bi se ljudi doista ponašali po logici »uvjetovanih reakcija« (Pa vlov), dakle na jednom izrazito animalnom nivou; to jest, kad između upotrebe moći, koja doista počiva na logici »uv jetovanih reakcija«, i ljudskih reakcija, ne bi intervenirali još neki drugi faktori koji ljudsko ponašanje čine ne samo složenijim nego istovremeno i stvarno ljudskim.
Kritika interakcionističkog i biheviorističkog shvaćanja moći Fizikalističko ili biheviorističko odre đivanje pojma moći je znanstveno ispravno, jer se moć naj češće očituje u obliku fizičke prinude, ali ono ne dopire do prave suštine moći. Za ovaj pristup tipično je da moć shva ća kao: a) pojavu koja se može objektivno prom atrati pre ma njezinim učincima, b) da pretpostavlja dva ili više odvo jena i relativno nezavisna činioca ili aktera, dakle da polazi od jedne »molekularne« koncepcije društvenih odnosa i c) da tumači djelovanje ljudi, bilo kao nosioca energije ili vo lje, u smislu scijentističkog shvaćanja subjekt-objekt rela cija, to jest da uzimaju subjekt-objekt relacije kao pretpo stavku, a ne kao proizvod odnosa moći. Ono što čini fizikalistički ili bihevioristički pristup plauzibilnim nije samo činjenica da se u odnosima moći jedan čovjek odnosi prem a drugome prije svega kao prem a »fizi čkom« ili »prirodnom biću«, nego i činjenica da sama poli tička struktura građanskog društva leži na pojedincima kao izoliranim nosiocima »volje« ili »prava glasa«, odnosno kao individualnim »posjednicima« ili »pravnim osobama«. Pre ma tome, s podjednakim pravom možemo ovaj pristup optu živati zbog kartezijanskog duha, kao i zbog buržoaskog li beralizma! Fizikalizam u ljudskim interakcijam a pretpostavlja da je moć univerzalno obilježje, koje se može očitovati ili ne, ali nije sposoban shvatiti kako sama priroda ljudskog od nosa kao ljudskog odnosa rađa moć ili je poništava, kako je 169
afirm ira ili negira. Naime, negacija moći nije otpor (rezi stencija) kao protu-moć ili ne-moć, već je negacija moći ne što sasvim drugo, što se ne može izvesti iz fizikalne, nego samo iz humane prirode ljudskog odnosa. Negacija moći ni je nemoć, nego je to sudjelovanje ili participacija. Iz isto ga izvora u kojem se rađa odnos moći među ljudima, rađa se i odnos sudjelovanja. Jedan i drugi proizlaze iz prirode ljudske komunikacije. Koja su bitna svojstva ljudske komunikacije? Prvo, ona se vrši među ljudim a kao psihofizičkim bićima, to jest stvo renjim a koja se mogu međusobno odnositi kao prirodna, fi zička ili animalna bića, snabdjevena fizikalno mjerljivim energijama, što se može vrlo dobro m jeriti u borbi ili u radu, ili kao psihička bića što se sporazumijevaju pomoću intuicije, simpatije, znakova *i simbola, dakle pomoću nečega što im je zajedničko i što ih individualno nadilazi.9 Drugo, u ljudskoj komunikaciji odlučna je uloga sim bola, koji kao konvencionalna ljudska tvorevina dopušta da veći broj ljudi sudjeluje na istom značenju (misli, vrednoti, kulturi), da postoji istovremeno kao nešto individualno i kolektivno, kao »individualna svijest« i »kolektivna svijest« (Durkheim, Marx).30 Treće, ljudi kom uniciraju kao »konkretni socijalni to taliteti«, što znači da kao posebne individue mogu predstav ljati idealne društvene totalitete, to jest govoriti »u ime dru štva«, i to ne samo u ime postojećeg društva, nego i mo gućega, anticipiranog, što znači da mogu ideološki, politički, umjetnički uzurpirati pravo da izražavaju društvo kao cje linu. 9 Sljedbenici Georgea H erberta Meaida reagirali' su u američkoj psihologiji i sociologiji na biheviorizam ističući ulogu simbola. Tako predstavnik »sim boličkog mterakcionizma«, H erbert Blumer, kaže: »Naziv ,simbolički interakcionizam' odnosi se, naravno, na osobito i razlučeno obilježje interakcije kako se ona odigrava m eđu ljudskim bićima. Ova je osobitost u činjenici da ljudska bića tumače ili ,definiraju' tuđe akcije um jesto da samo reagi raju na njih. Njihov se »odgovor' ne vrši neposredno na akciju drugoga, već je zasnovan na značenju što se pripisuje takvoj akciji. Tako je ljudska in terakcija posredovana upotrebom simbola, pomoću tumačenja ili potvrđiva njem značenja (tuđe akcije. To posredovanje je ekvivalent onome procesu tu mačenja koji umećemo između podražaja i odgovora u slučaju ljudskog pono тп!а Л * (Sym bolic Interactionism , Prentice Halt Inc., New Jersey, 1969, str. 78 79) M eaijacija pomoću.^ značenja koju pridajem o tuđim akcijama Т izijavama, batno je svojstvo ljudske komunikacije. Značenje koje se pojavljuje u ljudskoj interakciji nije samo rezultat općenja među ljudima u danome ča su, već i svih onih procesa socijalizacije i društvenih iskustava što ih je pojedimac stekao. 10 Genetička je psihologija u radovima J. Baldwina, H. Wallona i J. Piar geta pokazala da je odnos Ja — Ti rezultat diferencijacije iz jednog sinkretijckog doživljavanja Mi, ju kojemu se Ja još ne luči od Drugoga. Tako je proces stvaranja doživljaja Vlastitosti ili svoje Ličnosti kao posebnosti (po duži proces, koji poznaje i regresije afektivndm i mističnim stanjim a kad se Ja ponovo utapa u Mi.
170
Iz već spomenutog proizlazi da se ljudi mogu međusob no odnositi ili međusobno komunicirati na dva načina, koji se istovremeno isključuju i uvjetuju: a) prirodni odnos
= subjekt-objekt relacije, po uzo ru na prirodne znanosti;
b) društveni odnos
= subjekt/objekt — subjekt/objekt relacije, po uzoru na ljudsku ko munikaciju.
Prvi tip odnosa, takozvanih prirodnih odnosa, odgova ra odnosima moći, dok drugi tip društvenih odnosa odgova ra odnosima sudjelovanja. Na ‘k oji ise način uvjetuju i ispre pleću ta dva tipa odnosa, možemo vidjeti iz ove sheme:
Ind 1, Ind. 2 =pojedinci S = subjekt 0 = objekt 1 = interobjektalni odnosi 2 = intersubjektivni odnosi 3 = subjekt-objekt odnosi individuum 1
individuum 2
Na shemi su individuum 1. i 2. psihofizička bića koja po stoje jedno za drugo kao subjekt/objekt predmeti. Kao ta kvi oni međusobno komuniciraju podjednako kao prirodna tijela, služeći se prirodnim sredstvima djelovanja, i kao psihička bića ili subjekti, koji participiraju svjesno ili in tuitivno na zajedničkim društvenim simbolima. Među njima možemo zamisliti tri vrste odnosa: 1. Interobjektalni odnosi, u kojima se jedno prema dru gome odnose isključivo kao prirodna bića, snabdjevena pri rodnim silama (energijom, vještinom, moći), pa njihova tje lesna ili m aterijalna priroda odlučuje o prirodi njihova od nosa. Takve odnose nalazimo u tjelesnim natjecanjim a, rat ničkoj borbi, fizičkom radu (u odnosu prem a drugome kao i u odnosu prem a prirodi). U ovim odnosima pojedinci se ja sno odvajaju kao zasebne jedinke i ne mogu drukčije da se očituju nego kao posebne individue. Njihova individualnost je potpuno određena njihovom tjelesnom ili materijalnom egzistencijom. 171
2. Intersubjektivni odnosi, u kojim a se pojedinci odno se međusobno ponajprije kao subjekti ili kao psihička bića, a ne kao tjelesna, u kojim a sudjeluju na zajedničkim druš tvenim simbolima, gdje se granice individualnosti često b ri šu sve do iščezavanja, na prim jer u mističkim stanjima. Za intersubjektivne odnose je značajno da tjelesne grani ce nisu odlučujuće za doživljaj individualnosti, da su same granice individualnosti pokretljivije, da se individualnosti mogu stapati u nekim zajedničkim stanjim a, ali isto tako i izdvajati se iz njih, da sadrže istovremeno procese individu alizacije i dezindividualizacije. Pokretnost međuindividualnih granica čini ih ponekad sasvim neprim jetnim , na pri m jer u svim stanjim a spontanog sudjelovanja ili participa cije u međusobnom razum ijevanju ili djelovanju. 3. Treća vrsta odnosa su subjekt-objektalni odnosi, u ko jim a se pojedinac kao subjekt odnosi prem a drugome kao prema objektu. U ovome odnosu pojedinac klizi po dimen ziji subjekt/objekt odnosa idući od drugoga kao subjekta prema njemu kao objektu brišući ono što je subjektivno srodno i ističući ono što je izvanjski zasebno — samo fi zičko postojanje. Ovo klizanje od subjektivnog k objektiv nom redovito se događa u svađi koja započinje sporom na simboličkoj razini, a završava fizičkom agresijom na fizi čkoj razini. Mnogi društveni odnosi dopuštaju osciliranje na subjekt/objekt dimenziji, pa se tako u odnosima hijerar hijskog potčinjavanja (u birokratskim strukturam a) redo vito takvo klizanje vrši nadolje, dok se u propovijedima lju bavi ono vrši u suprotnom smjeru. Takvo klizanje možemo vidjeti i u vladanju ljudima, kad se od upotrebe utjecaja po moću idejnih ili ideoloških uvjeravanja prelazi na sredstva »fizičke prinude«, to jest sankcija prem a onima »koji se ne slažu«. Nije potrebno upozoravati da se ove oscilacije vole koristiti isto tako ljubavnim odnosom kao i tehnika dra me. Naravno, to su sve one društvene situacije gdje se po javljuje^, svjesno ili nesvjesno, težnja čovjeka da se očitu je kao čovjek od moći ili moćno biće. Sama logika moći sa drži u sebi stalnu tendenciju da se drugog čovjeka pro m atra kao predmet, da ga se opredmećuje ili reificira. Što je bitno u ovom tum ačenju ljudske komunikacije? Moramo shvatiti da u prirodi same ljudske komunikacije ili međuljudskih odnosa leži mogućnost za odnose moći, kao i za odnose sudjelovanja. Posljednji predstavljaju prirodnu ili esencijalnu proturječnost tako da se međusobno uvjetuju i isključuju: jačanje jednih znači istovremeno slabljenje dru 172
gih, i obratno. Prava negacija odnosa moći nije otpor (re zistencija.) ili nemoć, nego je to sudjelovanje. Kad bi se ljud ski odnosi mogli svesti na sasvim individualne interakcije ili psihološke odnose, onda bi problem preobražavan ja odno sa moći u odnose sudjelovanja ostao sasvim psihološki ili moralni problem, i on bi se sveo na propovijedanje ljubavi, solidarnosti i simpatije među ljudima, na beskonačna upozoravanja da jedan čovjek ne smije nikad poslužiti kao sred stvo, kao njem u otuđeno biće. Međutim, međuljudski odnosi redovito su posredovani nekom organizacijom, to jest obli cima djelovanja, gdje su postupci pojedinaca podložni podje li rada, pravilima ili norm am a djelovanja, pa iako se u ta kvim odnosima ljudi često pozivaju na ravnopravnost, so lidarnost, reciprocitet i slično, um jesto odnosa sudjelovanja redovito susrećemo odnose moći, ili točnije, oblici sudjelo vanja ustupaju pred odnosima moći. U društvenim organi zacijama redovito vidimo da se čisti ili slobodni oblici sudje lovanja, koji se temelje na punoj jednakosti, zam jenjuju od nosima moći. Problem demokratizacije znači najčešće kako osloboditi odnose sudjelovanja od njihove podređenosti da noj strukturi moći, kako stupnjeve podređenosti pretvoriti u stupnjeve slobode. Tako dolazimo do mnogo konkretnijeg određivanja pojm a moći u grupnim ili strukturiranim dru štvenim odnosima.
Strukturalne definicije moći Definiranje moći pomoću grupnih ili strukturalnih odnosa također uzima moć kao stalnu ili traj nu pojavu ljudske grupe, i to stoga što se odnosi u grupi zasnivaju na svjesnim ili nesvjesnim hijerarhijskim odno sima.11 Moć se u ovom kontekstu pojavljuje u raznim vidovima, kao »društvena kontrola«, »prinuda«, »sankcija«, »autoritet«, »utjecaj«, »legitimnost«. Sve su to pojmovi kojima se mno go bavi suvremena teorija društvenog sistema i organiza cija, a koji nas, zapravo u krajnjoj analizi uvijek vraćaju na onaj stari hobesovski problem: kako je društveni red uop će moguć, na koji se način održava (zakonski) društveni poredak? 11 A. Stinchcarabe u djielu Constructing Social Theories, Haircaurt, Brace Co, New York, 1968, str. 14v, sm atra »stnuikturaim pojarvama« sve one ikoije su značajne za aktivnost većeg broja osdba, za oblik & sadržaj interakcijskih si stema.
173
I valja odmah dodati da suvremena sociologija u analizi tih pojmova nailazi na iste dileme kojim a su se već bavili Hobbes i Rousseau, pa iako je mnogo napredovala u analizi stvarnih društvenih situacija, još uvijek nije zadovoljavaju će odgovorila na stara pitanja o odnosu »prinude« i »autori teta«, o tome koliko je nužna upotreba prinudnih sredstava u društvenoj organizaciji, i o sličnim pitanjim a. I suvremeno društvo možemo analizirati iz ove hobbesovske perspektive. Ako, na prim jer, uzmemo da je politički i ekonomski svijet u njem u sastavljen od »množine društve nih aktera, među kojim a većina nastoji ostvariti jedan ili više ciljeva«, pa ako pretpostavim o da »vlada oskudica u tom smislu što je sveukupna količina izvora (dobara) ma nja nego što je potrebno da bi se ostvarili svi ciljevi svih aktera«, budući da postoji »inkompatibilnost između cilje va i sredstava«, to će »društveni akteri nastojati da pružaju ,otpor' jedan drugome na taj način da jedan spriječi dje latnost drugoga«. To rađa sukobe, a sukobi rađaju potrebu za sporazumijevanjem i »dogovorima«. Veoma često postig nuti sporazumi bit će »nesimetrični«, to jest povoljni za jednu a nepovoljni za drugu stranu.12 Individualni i egoistični interesi pojedinaca doveli su kod Hobbesa do »društvenog ugovora« tako da ovi odnosi pod liježu određenim društvenim normama, propisima, zakoni ma, koji sprečavaju da sukobi izrastu u stalan rat. Dolazi do institucionalizacije individualnih ili grupnih odnosa mo ći tako da se pojedinci odriču potrebe nasilja, odnosno da monopol nad upotrebom nasilja u slučaju kršenja zajednički usvojenih pravila predaju državi, jednom vrhovnom druš tvenom arbitru. Međutim, opis koji nam daje Etzioni vrije di za suvremeno demokratsko (kapitalističko) društvo, koje poznaje i zakone i državu, ali ipak nije uspjelo isključiti su kobe interesa i odnose moći, te završava i nadalje »nesime tričnom raspodjelom« dobara odnosno moći u društvu. Za to možemo usvojiti nominalističko definiranje moći, ali pod uvjetom da je stavimo u određeni institucionalni okvir: »Općenito, pod ,moći' razumijemo šanse jednog čovjeka ili više ljudi da ostvare svoju volju u zajedničkoj akciji, čak i protiv otpora drugih koji sudjeluju u akciji.«13 I ovakvog ponašanja daje E. Etzioni u djelu The Active Society, Free Press, INew York,1)968, str. 317—318. v J? / b rig h t Mills, From Max Weber:Essays inSociology, New York, Oxford Press, 1958, str. 180.
174
Treba samo dodati: »pod određenim institucionalnim uv jetima«, što razumijeva da volja jednih i otpor drugih, kao oblik obične prinude (coercitive power) ne smije prekorači ti granice postavljene legitimnom moći ili zakonima. Ovi in stitucionalni uvjeti mogu jako varirati od jednog društva do drugoga. Tako u nekom društvu jednaka moć u pravnom pogledu ne mora ni najm anje pogađati nejednaku raspodje lu moći u ekonomskom pogledu, dok u nekom drugom dru štvu ekonomska nejednakost može biti predmet jakih ogra ničenja. Među institucionaliziranim oblicima moći posebno su značajne one koje dopuštaju održavanje samog društvenog sistema ili, u starijoj terminologiji, »društvenog reda«. Za konski poredak se uvodi da bi čovjek bio zaštićen od samo volje drugih ljudi, ili kao što je već Ciceron tvrdio da bi »bio slobodan«. Sloboda je ovdje shvaćena kao »sloboda od« (samovolje drugih). Ali i takva ona ostaje relativna. Zakon ski poredak koji se temelji na »zakonu jačega«, gdje jači po jedinci ili grupe nameću svoju volju drugima, može upravo isticati moć kao osnovu »zakona«. To je slučaj u svim des potskim režimima, diktaturam a, kao i u onim banalnim pri mjerima koje zovemo »društvenim podzemljem«. Demokratski poredak nastoji pokazati da se ne temelji na »volji jačega«, nego na »volji svih«, da je zakon nastao dobrovoljnim pristankom svih građana. U tom slučaju go vorimo o legitimnoj moći. Dok moć prinude znači prije sve ga da imamo potrebna sredstva da prisilimo druge da nas poslušaju, legitimna moć pretpostavlja da su drugi dobro voljno prihvatiti zakone, pravila i odredbe, pa da im se dobro voljno pokoravaju. Prisutnost prinudne moći pretpostavlja isto tako prisutnost stalnog otpora prem a njoj, pa se ona mora stalno ponovno potvrđivati dem onstracijom svoje moći (egzemplarnim kaznama prem a neposlušnima, golim poka zivanjem svoje sile). Naprotiv, legitimna se moć poziva na strogu legalnost kad poduzima sankcije protiv neposlušnih i poziva se uvijek ne na »snagu jačega«, već na »interese svih građana«, ona djeluje »u ime naroda«. Legitimna moć želi pokazati da ona, doduše, djeluje »odozgo«, ali da dolazi »odozdo«. Demokratičnost njezinog izvora daje joj potrebni autoritet. To znači stanovitu snagu utjecaja koja priprem a čovjeka da prihvati zakon, čak i onda ako mu se čini da je to samo »zakon jačega«. Kako je za stabilnost društvenoga poretka neobično važno da legitimna vlast uživa puni auto175
ritet, to se mnogo raspravlja o tome kako ga pribaviti ili sačuvati, to jest koje su njezine stvarne osnove.14 Dok je s formalno pravnog gledišta relativno lako odre diti legitimnost jedne vlasti, je r je dovoljno da postoji neki ustavni poredak, dotle je s gledišta sociologije stvar mnogo složenija. Tu se često susrećemo, kao što smo već rekli, s jednim više nom inalističkim shvaćanjem, koje uzima prosto pluralitet društvenih činioca, čiji se interesi sukobljuju, i zakoniti poredak je jednostavno rezultat dogovora ili spora zuma među njima. Ovakvo shvaćanje je tipično za građanski liberalizam, koji traje od Hobbesa sve do Maxa Webera i naših dana. (Tako R. Dahrendorf sm atra da je društvene organizacije bolje shvaćati kao »prinudno koordinirane«, tj. pmoću prinude i porisile, nego s gledišta »njihove integra cije i povezanosti, kao što to običavaju funkcional'isti«.)15 Va lja priznati da nominalistička gledišta izgledaju »realnija« i »objektivnija«, kad se prom atra stvarna »priroda« građan skog društva. Ona dolaze u pitanje, ako se ova »priroda« gra đanskog društva nastoji ili prikriti ili prevazići. Zato poziti visti pokušavaju opravdati legitimnu vlast u građanskom društvu »socijalnim konsenzusom«, koji pronalaze usprkos liberalističkim shvaćanjima sukoba, je r je »društvena sugla snost« po njihovu m išljenju »dublja priroda« tog dstog dru štva. Marksisti, naprotiv, u ime te iste dublje prirode na stoje građanska društva s njegovim antagonizmima pre vladati. Prava se dilema ili teorijski sukob pojavljuje kad se na stoji utvrditi na čemu počiva legitimna vlast, iz čega izvire njezin »autoritet«. Veoma je važno razlikovati legitimnu vlast i autoritet, da bi se izbjeglo pozitivističko izvođenje potonje iz prve ili obratno, naime, ono što je već J. J. Rousseau na zvao »kvadraturom kruga«. Robert Mac Iver ističe potrebu za ovim razlikovanjem: »Pod autoritetom mislimo na uspostavljeno pravo, unu tar bilo kojeg društvenog reda, da određujemo politiku, da izričemo sudove o važnim problemima, te da postavljamo .14 Bultetin international' đes sciences sociales (UNESCO, Paris) ovako dennira autoritet: »Moć koja je prihvaćena, poštovana, priznata, legitima.« oartori upozoravajući na razliku između potestas d au cton tas, ovako definira ^ t o n t e t : »Tako je nam a potrebna riječ .autoritet' da bismo označili, ne onu moć koja je obješena iznad onih koji joj se m oraju pokoriti, već naprotiv onu koja dolazi od spontane investiture, te izvlači svoju moć i efikasnost iz činjenice da je priznata. Autoritet je, tako reći, moć koja je zasnovana na utjecaju, ugledu, poštovanju. I kad govorimo o autoritetu, mislimo na ru kovodstvo koje nalazi i dobDva spontana pristanak« (op. cit., str. 137—138). f . IT . ■_Diahren-dorf, Class and Class Conflict in Industrial Society, Stan ford Univ. Press, 1959, str. 168).
176
sporove ili, mnogo šire, da djelujemo kao vođe ili vodiči drugih ljudi. Kad govorimo o jednom autoritetu, mislimo na osobu ili skup osoba koje uživaju ovo pravo. Akcenat pada prvenstveno na pravo, a ne na moć. Moć sama po sebi ne posjeduje legitimnost, mandat, službu . . . Postoji autoritet iznad autoriteta vlade. Postoji jedna veća suglasnost bez ko je bi se osnovni poredak zajednice raspao.«16 Izvor autoriteta Mac Iver traži u pravu, a ne u moći, a izvor prava ne u vladi nego u ljudima koji stoje izvan vlade i iznad vlade. U demokratskom poretku iznad vlade stoji skupština, legislativno tijelo sastavljeno od predstavnika »op će volje naroda«. Zato Mac Iver ističe da je »autoritet osjet ljiv« za socijalnu strukturu na kojoj počiva, te da je vlada samo oruđe ovoga autoriteta. Autoritet vlade je samo »mit koji danas prevladava«. Razumije se da volja ljudi koji stva raju zakonodavno tijelo, kao delegirani oblik moći, pred stavlja stalnu »latentnu moć« koja, međutim, u toku samih izbora postaje »manifestna moć«, iako traje samo kratko vrijeme. Robert Bierstedt, praveći razliku između »moći« kao »latentne sile« i »moći« kao »manifestne moći« određu je »autoritet« kao »institucionaliziranu moć«.17 Valja reći da je to i najčešća definicija u pozitivistički ili funkcionalistički orijentiranih autora, a da se njome upravo ukida ona »moć« autoriteta što leži u samim ljudima, u društvenoj za jednici a prethodi svakom aktu institucionalizacije. J. J. Rousseau je mnogo bolje vidio stvarni problem od njego vih nesretnih nasljednika nakon A. Comtea, koji su »opću volju« pretvorili u »društvenu suglasnost« unutar datog za konitog poretka, i na taj je način kastrirali u njenćj dina mičkoj i antropološkoj prirodi.18 Vratimo se stoga J. J. Rousseauovu razlikovanju izme đu »opće volje« (volontć generale) i »volje svih« (volonte de tous). Znamo da je »društveni ugovor« sasvim poseban pakt ili sporazum između ljudi, odnosno između pojedinca i društva, koji m ora osigurati stalnu kontrolu institucionali 16 Robert M. Mac Iver, The Web of Governm ent, New York, The Mac millan Co., 1947, str. 87, citirano po: W alter Buckley, Sociology and M odern S ystem s Theory, Pretince Hall, Inc. Englewood Cliffs, New Jersey, 1967, str. 17 Robert Bierstedt, An Analysis of Social Power, »American Sociological Review«, 15, 1950, 730—738. 18 Danas je pozitivističko s h v a ć a le društvene suglasnosti najizrazitije kod m odernih funJkcionalista, gdje je ono dobilo oznaku »društvene integracije«. Tako Talcott Parsons shvaća legitimni poredak »kao sistem legitimnog auto riteta u kojemu se moć stopila s kolektivnom odgovornošću«
12 — Zanat sociologa
177
ziranih, ozakonjenih oblika društvenog života od strane po jedinaca. Budući da je institucionalizacija uvijek otuđiva nje volje pojedinaca, i prem a tome delegirani ili otuđeni ob lik moći pojedinaca, osnovni je problem kako održavati dru štvenu kontrolu nad tom otuđenom moći. J. J. Rousseau po kušava da je sasvim određenim dem okratskim postupcima stavi pod stalnu kontrolu, te da kontrola bude takva da sa mo društvo sačuva osnovni autoritet, a ne institucije (ustav, vlada, zakoni). Da bi to postigao, služi se razlikovanjem iz među »opće volje« i »volje svih«. Ova posljednja je izraz individualnih, privatnih i sebičnih interesa, dok prva pro izlazi iz »razuma«, iz poim anja općeg interesa, iz same dru štvene prirode čovjeka, onoga što je svima ljudim a zajed ničko. Ona nosi u sebi istovremeno racionalni princip (shvaćanje univerzalnosti čovjekovih prava) i moralni prin cip (shvaćanje da su ta univerzalna prava konformna mo ralnim idealima čovjeka). »Opća volja je uvijek ispravna i teži uvijek općoj koristi«, kaže Rousseau (Društveni ugovor). Ova »opća volja« je stvarna osnova legitimnosti poretka, ona je nosilac autoriteta društvenog poretka ili režima vla danja. Ona se ne konstituira na odluci obične većine ljudi, nego pretpostavlja volju i odluku svih građana. Poštuje in dividualnu autonomiju, jer društveni poredak i mora služiti individualnim slobodama. U konstituiranju osnovnih prava čovjeka princip univerzalnosti ostaje neokrnjen, jer on do ista razumijeva volju svih ljudi.19 Vlada ili izvršna vlast je odgovorna pred »općom vo ljom«, pa ako se ona ogriješi o »zakon« (osnovna načela uređenja ili slobode građana), tada građani im aju pravo da prekinu »praugovor« i otkažu poslušnost vlasti. Do otkazi vanja poslušnosti može doći i onda kad jedna manjina na meće svoje zakone, ali također i onda kad to čini većina. Volja većine (»volja svih«) kao izraz posebnih interesa mo že također ići protiv »opće volje« ili općih prava građana. Volja većine posjeduje puni autoritet samo onda ako nosi »sva obilježja opće volje«. Dakle, ako je volja većine u skla du s »općom voljom«, to jest ako doista predstavlja sve opće interese ili temeljna prava čovjeka, samo se tada može pozivati na puni autoritet. Autoritet nije, dakle, kao što mi.19. Ideal državnog uređenja jest: »Pronaći oblik udruženja koji brani i zaštićuje sa svom zajedničkom snagom ličnost i dobra svakog udruženog po jedinca, i pomoću kojega se svaki pojedinac, ujedinjujući se s drugim, po korava samo sam sebi i ostaje isto tako slobodan kao i ranije« (Contrat Social, 1, 6, Ed. G am ier, str. 243).
178
sle pozitivisti, povezan sa svakim zakonom koji se donosi većinskom odlukom.20 Za J. J. Rousseaua, kao i za Kanta i Hegela, političko-pravna sfera je bitna za konstituiranje demokratskog poretka i individualnih sloboda, ali on osjeća da konkretno građansko društvo, sa svojim posebnim interesima, dolazi u sukob s njime, i stoga želi uvesti nešto različito kako bi maksimal no zaštitio »ljudska prava«, na kojima se gradi demokratski poredak. Iako nas pojam »opće volje« kao podloge institu cionalizacije uvodi u probleme »ljudske prirode«, antropo loških osnova društveno-političkog poretka, J. J. Rousseau izbjegava da »opću volju« sm atra nekim »prirodnim zako nom«, da joj dade karakter prirodne sile, kao što je često slučaj kod pozitivista s »društvenom suglasnošću« ili »dru štvenom integracijom«. On zna vrlo dobro da bi spuštanje »opće volje« na nivo »prirodnog zakona« značilo priznava nje premoći iracionalnih faktora, izvjesno srozavanje indivi dualne volje i svijesti, a time i oduzimanje pojedincu pra va na kritiku društvenog poretka u ime dublje zasnovanih ljudskih prava. J. J. Rousseau ostaje u tome dijalektičar i prethodnik K. Магха. Racionalni karakter »opće volje« zna či da pojedinac kao društveno biće mora svjesnim naporom, jasnim opredjeljenjem i s punom odgovornošću zauzeti sta jalište »opće volje«, a to mu dopušta da kritizira postojeće i onemogućava da se »opći zakoni« odigravaju iza njegovih leđa. Akcent je uvijek na ljudskoj slobodi, a ne na sigurnosti ili društvenom miru, do čega je pozitivistima najviše stalo. Autoritet »opće volje« temelji se na tome što je ona no silac pravednosti ili društvenih normi, koje postoje kao us mjerenje i težnja prem a ostvarenju u smislu institucionali zacije. Tu je uzrok »mogućeg raskoraka između normi kao aspiracija i njihove institucionalizacije, njihova konkretnog društvenog uspostavljanja. Nećemo sada ulaziti u teškoće koje ima J. J. Rousseau da bi pomirio posebne i opće intere se građana kao nosilaca suvremene vlasti. Na prim jer, kako će ukloniti onaj circulus vitiosus koji pretpostavlja da na rod ostaje jedini zakonodavac, a koji mora kao takav biti sposoban da shvati i uvidi koji su zakoni najbolji i pravi da bi bili u skladu s »općom voljom«; kako shvatiti odnos em 20 Peter C. Mayer-Tasch u veoma dobroj studiji o (Rousseau i Hobbesu Autonomie und Autoriteti (Ijuchterhand, Nemvied, 1968) sm atra da je (neodrži vo gledište Roelleokea d a je pireima (Rousseaiuu »svaki pozitivno važeći zakon . . . či/n opće volje« \(iDer Begrifi des positiiven Gesetzes ^und das Grundgesetz). J. J. Rousseau je u tome sasvim jasan: »Cesto postupi velika razlika između volje sviih i opće volje; (druga ide tna opće dobro, a prva ina privatni interes i samo je zbir pojedinačnih voljnih mišljenja« (ciit. po Мауег-Тaschsu, str. 53).
179
pirijske volje (uvijek ograničene) i racionalne volje (uvijek idealne, prim jerne)? Je li njihovo podudaranje »slučaj« ili podliježe određenom društvenom razvitku? J. J. Rousseau je, čini se, bio sklon prvom odgovoru, a Hegel je odgovorio na drugi način. Proturječje između »legalnog zakonodavstva«, koje se do nosi većinom glasova građana, i »idealne pravednosti« m ark sizam rješava tako da konfrontira formalno-pravni sa stvar nim društvenim razvitkom unoseći, dakle, jednu genetičku dimenziju u raspravljanje. Očito je da »opća volja« ili »ide alna pravednost« stalno dobiva kritičke korekture u svojim pokušajima da se ostvari. Tako se idealnost »ljudskih pra va« građanske dem okracije pokazala iluzornom kad se vi djelo u kojem smislu djeluje jedno od osnovnih prava, kao što je »pravo vlasništva«. Marksizam preuzima od J. J. Rousseaua razlikovanje iz među legitimne vlasti kao relativnog, privremenog poduda ran ja zakonodavne volje, donesenih zakona, s »općom vo ljom«, i autoriteta, koji je sm ješten u samome društvu kao nosiocu suvereniteta. Autoritet zavisi od podudaranja za konskog poretka s općeprihvaćenim osnovnim ljudskim pra vima. Ako ljudi, pa čak i bilo koji pojedinac, shvate da os novna ljudska prava nisu realizirana u zakonskom poretku, oni im aju pravo na »prekid ugovora«, na osporavanje legi timnog poretka. Što je broj onih koji osporavaju legitimni poredak veći, to je autoritet poretka slabiji i on može sa svim iščeznuti. To se događa kad većina traži izmjenu us tavnog poretka u ime »prirodnih ljudskih prava«, u ime os novnih društvenih prava ili sloboda. Im a li svaki pojedinac ili društvena grupa pravo da dovodi u pitanje autoritet ili da ga uzurpira? Ima, jer to leži u prirodi »opće volje«, je r je ona dijalektička tvorevina, u kojoj svaki pojedinac može da se uzdigne na nivo »dru štvenog totaliteta« onim trenutkom kad uspije progovoriti u ime »idealnih društvenih prava« svakog čovjeka. Ako on ovome »idealitetu« nije sposoban pribaviti suglasnost većine mišljenja drugih ljudi, tada on ostaje samo na nivou uto pije. Ali ako uspije pridobiti druge, tada se utopija pretvara u akciju. Iz ovoga nedvosmisleno proizlazi da legitimna moć crpi svoju snagu istovremeno iz dva izvora: a) pozitivnog za konodavstva i b) društvenog mišljenja, »društvene suglasno sti« (socijalnog konsenzusa) ili ideologije. Ovaj drugi izvor je pokretan, uvjetovan povijesnim kretanjem i stoga sam u sebi proturječan. 180
Ako je društvena zajednica razjedinjena, rastvorena zbog sebičnih i individualnih interesa pojedinaca, vladajući sloj može u pravno-političkoj sferi nastojati da u ime »općih prava« prevlada ovu faktičnu razjedinjenost, iako samo na pravno-formalni način. No zato je dovoljno da se stvori jed na ideologija, jedno društveno mišljenje s pretenzijom da bude »opće mišljenje«, koje bi legitimnoj vlasti pribavilo autoritet »opće volje« naroda. »Opća volja« se pojavljuje ta da kao određena ideološka interpretacija »općih interesa« i nužno kao mistifikacija tih interesa, ali, kao takva, nužna je da se zakonskom poretku pribavi potreban autoritet. Ideo loška idealizacija pravnog poretka je phenomenon bene jundatum, jer odgovara nezadovoljenoj društvenoj potrebi (za stvarnom društvenom zajednicom), ali koju potrebu istovre meno mistificira, preobražava u zahtjev za samo parcijal nim društvenim rješenjem. Jasno je da m arksistička kritika građanske demokracije počinje upravo s ovom ideološkom kritikom »društvene« suglasnosti u političkoj i pravnoj jed nakosti. Ona upozorava da se tom suglasnošću manipulira i da je to također oblik društvene moći, koji dopušta da se le gitimna moć uopće može održati. Dok je Marx, nakon J. J. Rousseaua, govorio o otuđiva nju »zajedničkog bića«, dakle društvene zajednice i njezi ne moći od čovjeka, pa i o ideološkom m anipuliranju ovim »zajedničkim bićem« ili »općim interesima« ljudi kao bit nim vidom ideološke mistifkacije, C. Wright Mills upozo rava da se to isto događa s »društvenom suglasnošću«, dakle s pojmom koji su u sociologiji popularizirali pozitivisti. »Me đu sredstvima moći koja danas prevladavaju, kaže W. Mills, jest i moć da se upravlja i m anipulira suglasnošću ljudi. Či njenica je da mi ne znamo granice ove moći, ali se nadamo da ona mora imati neke granice. No, to ne uklanja činjeni cu da je takva moć danas uspješno prim ijenjena bez odobre nja razuma ili svijesti onih koji joj se pokoravaju.« I Mills predlaže da se uzmu u obzir tri osnovna oblika političke mo ći: »Autoritet (moć što je opravdana vjerovanjem onih koji joj se dobrovoljno pokoravaju) i manipulacija (moć što osta je nepoznata onima koji su lišeni moći) . . . kao i prinuda. Zapravo, tri tipa valja svaki put izdvojiti kad je riječ o moći.«21 Možemo razlikovati: 21 C. Wright Mills, Power. Politics and People, Ballantine Book, New York, 1964, str. 23.
181
— moć prinude, koja u svojem institucionaliziranom ob liku odgovara »izvršnoj vlasti«, monopolu na fizičke sankci je, koju ima država i njezini organi; — legitimnu moć ili zakonsku moć, koja se oslanja na »zakonodavnu vlast« i pod kontrolom je »zakonodavne vla sti« (odnos narodne skupštine i legislative); — autoritet ili moć »opće volje«, »društvene svijesti«, »socijalne suglasnosti«, naročito o osnovnim društvenim nor mama i pravu, moć koja iz društva prelazi u društvene us tanove i daje im etičku osnovu; — moć kao manipuliranje društvenom suglasnošću ili moć ideologije, koja se može vršiti podjednako na svjesnom kao i na podsvjesnom nivou ljudske volje. Ideološka moć ide uvijek za tim da pribavi ili ospori legitimnoj moći autoritet (pravo da se poziva na osnovna ljudska prava). Vladajuća klasa redovito nastoji pomoću manipulira nja »društvene suglasnosti« (isticanjem »unutrašnjih« ili »vanjskih neprijatelja«, koji je ugrožavaju, i sličnim pos tupcima) učvrstiti autoritet legitimne vlasti. Revolucionari nastoje pokazati da iza nje stoje »lažne vrijednosti«, da su ljudi obmanuti, dakle da nište autoritet postojeće vlasti. Ovo je borba za utjecaj, ne samo kao oblik obične propagande ili uvjeravanja posebnim predoči van j em argumenata za ili protiv nekog poretka, nego u pogledu osnovnog vrijednos nog opredjeljenja ljudi, u pogledu općeg važenja normi na koje se vladajuća klasa poziva. Revolucionarna kritika na stoji pogoditi samo jezgru društvenih vrijednosti i normi da bi ideološkim osvještavanjem uspostavila »društvenu sugla snost« na jednoj novoj, višoj ili istinitijoj razini. Razumije se da je ovdje riječ o složenim procesima, pa jedan dru štveni poredak pronalazi načina da se održava još dugo vremena pošto je vjerovanje u autentičnost njegovih osnov nih vrijednosti ili ideala već duboko pokolebano u većini društva. Kad bi se društvenu integraciju postizavalo isključivo sredstvima prinude, onda bi politička uloga države, po uzoru na tradicionalne liberale, bila dovoljna. No kako ona nije ni u 'kojem slučaju dovoljna, to je potrebno osigurati njezin le gitimitet pomoću »ideologije«, prekriti njenu klasnu sadržinu simbolima društvene suglasnosti. »Ideologizacija« njene vlasti je jedan od bitnih preduvjeta njene stabilnosti. Ideo loška manipulacija društvene suglasnosti jedan je od stupo 182
va nosača državne moći vladajuće klase. Zato nas i razobličavanje ovoga ideološkog m anipuliranja s društvenim bi ćem čovjeka mora dovesti do korijena cijelog procesa: od ideološke transpozicije društvene suglasnosti do moći prinu de (sa strane države), a od moći prinude ili države do sa mih društvenih (proizvodnih) interesa ili volja iz kojih se država rađa.” Rudi fSupdk, »Moć i učestvovanje«, u knjizi Globalni društveni sistem, zbornik ra dova, biblioteka ‘»Čovjek i sistem«, str. 177—200.
2. Robert K, Merton: Vladajući postulati u funkcionalnoj analizi Uglavnom u antropologiji (mada ne samo u njoj) funkcionalni analitičari obično uočavaju tri međusobno povezana postulata, koja su se pokazala disku tabilnim i nepotrebnim funkcionalnoj orijentaciji, što će se vidjeti i iz daljeg teksta. Postulati tvrde da su, prvo, standardizirane društvene aktivnosti ili kulturne jedinice funkcionalne za čitav dru štveni ili kulturni sistem; drugo, da sve takve društvene ili kulturne jedinice ispunjavaju sociološku funkciju; i, treće, prema tome da su te jedinice nužne. Iako se te tri vrste tvrdnje najčešće susreću zajedno, najbolje ih je ispitati pojedinačno, jer svaka od njih rađa svoje posebne teškoće. (Ovdje ćemo se ograničiti samo na prvu, op. R. S.)
Postulat funkcionalnog jedinstva društva Radcliffe-Brown izražava taj postulat eksplicitnim term inima na karakterističan način: 22 Магх jasno upozorava da državu dli moć prinude vailja tumačiti kao simptom dli izraz dubljih društvenih procesa: »Historijska je činjenica da su oni teoretičari što sm atraju silu temeljem zakona direktno suprotstavljeni onima koji vide temelj zakona u v o lji. . . Ako kao temelj zakona uzmemo silu, kao kod Hobbesa, tada su zaikon i zalkonodavni akti samo simptom ili izraz drugih urvjeta na kojim a počiva društvena moć . . . Ovd uvjeti nisu stvoreni po državnoj moći: prije su oni ta ista moć koja je nju stvorila. Po jedinci koji vladaju u tim uvjetima, bez obzira na činjenicu što se njihova moć m ora konstituirati kao Država, m oraju dati svojoj volji, onako kalko je određena tfrm konkretnim okolnostima, ppći izraz kao volja Države, ikao zakon« (Njemačka ideologija, MEGA, sv. 2, str. 307).
183
»Fun'kcija »posebne društvene upotrebe je njezin dopri nos totalnom društvenom životu kao funkciji totalnog dru štvenog sistem a. Takav stav podrazum ijeva da društveni si stem (totalna društvena struktura, zajedno s totalitetom drušvenih upotreba, u kojim a se ta stru k tu ra očituje i od kojih zavisi njezino trajno postojanje) posjeduje određenu vrstu jedinstva, o kojem možemo govoriti kao o funkcional nom jedinstvu. Možemo ga definirati kao stanje u kojem svi dijelovi društvenog sistem a djeluju zajedno s dovoljno harm onije ili unutrašnje konzistencije, tj. bez stvaranja tra j nih sukoba koji se ne mogu razriješiti niti regulirati.«23 Ipak je važno zapaziti da on pojam funkcionalnog jedin stva opisuje kao hipotezu koja zahtijeva dalja provjeravanja. Odmah se uočava da je Malinowski provjeravao empi rijsku prihvatljivost ovog postulata kad prim jećuje da »so ciološka škola« (u koju on svrstava Radcliffe-Browna) »pretjeruje oko solidarnosti primitivnog čovjeka« i »zanema ruje pojedinca«.24 Ali uskoro postaje očito da Malinowski ne napušta u tolikoj m jeri ove sumnjive zaključke. On na stavlja govoriti o standardiziranim djelatnostim a i vjerova njim a kao funkcionalnim »za kulturu u cjelini«, i dalje tvr di da su oni također funkcionalni za svakog člana društva. Govoreći o primitivnim vjerovanjim a u natprirodno, on piše: »Ovdje se funkcionalno stanovište stavlja na provjera vanje . . . Ono treba da pokaže na koji način vjera i ritual rade za društvenu integraciju, tehničku i ekonomsku efi kasnost, za kulturu u cjelini — a posredno za biološku i du hovnu dobrobit svakog pojedinačnog člana.«25 Ako je jedna nekvalificirana tvrdnja sporna, onda je ova dvostruko sumnjivija. Da li kulturne jedinice jednoobraz no ispunjavaju funkcije društva koje se prom atraju kao sistem svih članova tog društva, više je empirijsko pitanje činjenice, nego što je aksiom. Kluckhohn očito prim jećuje problem utoliko što proši ruje alternative da bi uključio mogućnost da su kulturne 23 Radcliffe-Brown, »On the concept of function«. American Anthropolo
gist, 1935, str. 397.
24 Malinowski, Anthropology, op. cit., 132, i »The group and the indi vidual in funkcional analysis«, u djelu American Journal of Sociology, 1939, 44, 938—964. 23 Malinowski, Anthropology, op. cit., 135. Malinowski zadržava ovo gle dište bez bitne prom jene u svojim kasnijim rukopisima, od kojih se može konzultirati, n a prim jer, »The group and the individual in functional ana ly sis, op. cit., 962—963: » . . . vidimo da svaka institucija s jedne strane do prinosi integralnom funkcioniranju zajednice u cjelini, ali također zadovoljava i izvedene i osnovne potrebe pojed in ca. . . Svaki pojedini član uživa sve do brobiti koje su upravo navedene . . . «( Istaknuo, R. K. M.)
184
forme »prilagodljive ili adaptivne. . . za članove društva ili društvo shvaćeno kao trajnu jedinicu«.26 Ovo je neophodni prvi korak uzimanja u obzir varijacija u jedinici, koja obav lja pripisanu funkciju. Prisiljeni snagom empirijskog pro m atranja doći ćemo u situaciju da još više proširimo obu jam varijacije ove jedinice. Sasvim je jasno da pojam funkcionalnog jedinstva nije postulat izvan domašaja empirijske provjere; vrijedi upravo obrnuto. Stupanj integracije je em pirijska varijabla,27 koja se povremeno mijenja u istome društvu, a razlikuje se u različitim društvima. Da sva ljudska društva m oraju imati određeni stupanj integracije, stvar je definicije — i zahtije va preispitivanje. Ali sva društva nem aju tako visok stupanj integriranosti u kojem je svaka kulturno standardizirana aktivnost ili vjerovanje funkcionalna za društvo u cjelini i jednoobrazno funkcionalna za ljude koji žive u njemu. Zapravo, ne bi trebalo da Radclife-Brown napušta svoju omi ljenu oblast analogija da bi posumnjao u adekvatnost tvr dnje o funkcionalnom jedinstvu. Značajno variran je u stup nju integracije nalazimo čak među pojedinim biološkim or ganizmima, iako nam zdravorazumska tvrdnja govori da ovdje sigurno svi dijelovi organizma rade za »zajednički« cilj. Razmotrimo samo ovo: »Utvrđeno je da postoje visokointegrirani organizmi pod strogom kontrolom živčanog sustava ili hormona, čiji bi veći gubitak imao snažan utjecaj na cijeli sistem, često uz rokujući smrt. Osim toga, postoje niži organizmi koji su ma nje uspješno povezani, u kojima čak i gubitak većeg dijela tijela uzrokuje samo privremene teškoće, koje se uklanjaju regeneracijom oštećenih dijelova. Mnoge od ovih manje us pješno organiziranih životinja su tako jadno integrirane da njihovi dijelovi mogu biti u aktivnoj opoziciji. Tako kad običnu morsku zvijezdu postavimo na leđa, može se dogo diti da dio krakova pokušava da okrene životinju u jednom, a ostatak se okreće u drugom sm je ru . . . Zbog svoje neu spješne integracije morski ljiljan se može pomicati i osta viti tako dio tijela čvrsto pričvršćenog na stijenu, pa životi nja trpi teško oštećenje.«28 26 Khickhohn, Navaho W itchcraft (Moć vještica kod plemena Navaho) 46, b. 27 Sorokinova je zasluga što je dao pregled teorija društvene integracije ne gubeći iz vida ovu važnu činjeniiau. Vidi: Piitrim Sorokin, Forms and P rob lem s of Culture-Integration, (Rural Sociology, 1936, br. 1. 28 G. H. Parker, u djelu »The E lem entary N ervous S ystem «, kao što je navedeno kod W. C. Alleeam u djelu »Animal Aggregation « (University of Chi cago Press, 1931, 81—82.
185
Ako to važi za pojedinačne organizme, čini se da je д fortiori tako i sa kompleksnim društvenim sistemima. Ne m ora se ići daleko da bi se pokazalo kako je p ret postavka o potpunom funkcionalnom jedinstvu ljudskog dru štva ponovno suprotna činjenicama. Socijalne upotrebe ili sentimenti mogu biti funkcionalne za neke grupe a ne funkcionalne za neke druge u istom društvu. Antropolozi često navode »povećanu solidarnost zajednice« i »povećan porodični ponos« kao prim jere funkcionalno adaptivnih sen timenata. Ipak kao što je Bateson29 između ostalih pokazao, povećanje ponosa u pojedinim porodicama može često po služiti raspadanju solidarnosti male lokalne zajednice. Ne samo da je postulat funkcionalnog jedinstva često suprotan činjenicama, nego on ima i malu heurističku vrijednost, jer odvlači analitičarevu pažnju od mogućih sasvim različitih posljedica date društvene ili kulturne jedinice (upotreba, vjerovanje, obrazac ponašanja, institucija) za različite dru štvene grupe i za pojedinačne članove tih grupa. Ako je masa činjenica i prom atranja koja negira pret postavku funkcionalnog jedinstva toliko velika i lako dostu pna, kao što smo pokazali, zanimljivo je zapitati se kako to da Radcliffe-Brown i drugi koji ga slijede nastavljaju da drže te pretpostavke. Mogući odgovor jeste činjenica da je ta koncepcija u obliku suvremenih formulacija, kakvu su razvili socijalni antropolozi, dakle ljudi koji se pretežno ba ve proučavanjem nepismenih društava. U svijetlu onoga što je Radin opisao kao »visoko integrirana priroda većine urođeničkih civilizacija«, ova pretpostavka može prilično odgo varati nekima, ako ne i svim nepismenim društvima. Ali og romnu intelektualnu kaznu plaća onaj koji pom jera ovu mogućno korisnu pretpostavku, iz oblasti malih nepismenih društava u oblast velikih, kompleksnih i visoko diferencira nih pismenih društava. Možda ni u jednoj drugoj oblasti, kao u funkcionalnoj analizi religije, opasnost ovakvog trans fera nije tako očita. To zaslužuje kratak osvrt, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog toga da se reljefno prikažu greške koje se nasljeđuju kad se samilosno prihvaća ta pretpostav ka, a da se dubinski ne preispita. O teorijskoj sociologiji, »Pitanja«, Zagrelb, 1979, str. 86—89.
29 Gregory Bateson, Naven (Cambridge, England — University Press, 1936).
186
3. Rudi Supek: Stabilizacija, grupna ravnoteža i priroda akcijskih grupa Smanjivanje varijabilnosti u stavovi ma na početku i na kraju radne akcije, i povećanje indeksa pozitivne evolucije, uzeli smo kao znakove određene stabili zacije grupnog života brigada. Kao neposredno svjedočan stvo o takvoj stabilizaciji poslužile su nam izjave brigadira o iščezavanju svih onih pojava koje neposredno štete pove zanosti brigada (stvaranje grupica, nedolično ponašanje bri gadira, loši drugarski odnosi itd.). Možemo čak utvrditi da brigadirski kolektivi pronalaze lakše svoju ravnotežu, jer uspješnije suzbijaju pojave koje štete povezanosti brigada (stvaranje grupica, nedolično ponašanje brigade). Izvjesno popuštanje napetosti u odnosima i čitavoj atmosferi naseljskog života bili bi vanjski simptomi takve uravnoteženosti života. Međutim, kad govorimo o stabilizaciji i uravnoteženo sti omladinskih brigada, moramo imati na umu da se ta stabilizacija i uravnoteženost može postići različitim režimi ma kolektivnog života i, dakako, upotrebom različitih sred stava utjecaja na pojedince. Nije li Crnogorska brigada, za razliku od svih drugih srednjoškolskih i studentskih briga da, uspjela 1958. sačuvati svoju ravnotežu i pokazati začud nu stabilnost usprkos svim neprilikama kroz koje je prema vlastitoj ocjeni prolazila?! Zadržimo se još malo na pojm u grupne ravnoteže onako kako se on redovito upotrebljava u suvremenoj sociologiji. Grupna se ravnoteža najčešće dovodi u vezu s uspješnošću društvene kontrole, to jest, u grupi neprekidno djeluju od ređene grupne ili kolektivne sile koje prim oravaju pojedin ca da se pokorava određenim normama, pa se tako izjedna čava ponašanje članova grupe. Oslanjajući se na Durkheimovo shvaćanje društvene kontrole i pritiska, G. Homans defi nira stanje grupne ravnoteže ovako: »Neki je društveni si stem u ravnoteži i kontrola je u njemu uspješna onda kad je stanje elemenata, što ulaze u sistem i međusobne odno se, takvo da bilo kakva mala prom jena u jednom elementu izaziva promjene u drugim elementima koji nastoje smanji ti porast te promjene« (Ljudska grupa, str. 303). Ravnoteža se u društvenom sistemu ili društvenoj grupi održava kao aktivni društveni proces, što je Durkheim vrlo dobro uočio kao specifičnu društvenu činjenicu, pa svako 187
odstupanje pojedinca od društveno utvrđenih norm i ili od društvenog prosjeka ponašanja izaziva određene prom jene kod drugih članova društva koji na te prom jene reagiraju tako da devijantnog pojedinca nastoje ponovno »stjerati u red«, na njegovo mjesto, da bi se uspostavila poremećena ravnoteža. Nema sumnje da se ovdje isprepleće fizikalni pojam rav noteže s moralnim tumačenjem. Fizikalno shvaćanje pret postavlja da svako odstupanje pojedinca, još prije nego što je grupa stvorila o njem u mišljenje, izaziva kod drugih neku prom jenu, pritisak ili nelagodu koja ih prije svakog rasuđi vanja nagoni da reagiraju na pojedinca koji odstupa ili »skre će«. Društvo bi se u tom slučaju ponašalo kao zatvoreni si stem u kome je kretanje svakog člana funkcija kretanja cje line, pa bi cjelina bezuvjetno dominirala nad pojedincem i snagom svoje prisutnosti, da ne kažemo fizičkom silom, go tovo ga tjerala da održava sklad s drugim članovima dru štva. Potrebno je reći da se ov^ko definiran pojam rav noteže može prim ijeniti samo na grupe s izrazito autori tativnom organizacijom, koje su pod jakim pritiskom usvo jenih normi ponašanja. Tako, na prim jer, prim jedba jed nog člana autoritativne grupe na račun vođe odmah izaziva reakciju, nesvjesnu ili podsvjesnu, kod ostalih članova gru pe, koja bi mogla biti kobna za njega kad ne bi svoju pri mjedbu odmah pretvorio u blagu šalu, čime pokazuje da nije izmijenio svoj stvarni stav! Naprotiv, dem okratska gru pa dopušta mnoga odstupanja na koja bi autoritativna bez uvjetno reagirala. Netko će prim ijetiti da i ona reagira na odstupanja, samo što tim odstupanjim a daje šire granice ne go autoritativna grupa. Prema tome, načelo ravnoteže u jed nom i drugom slučaju ostaje sačuvano. Međutim, nas za nima kakav je odnos grupne kontrole prem a grupnoj pove zanosti i prema pritiscim a koji dolaze izvana. U autoritativnim je grupama kontrola oštrija, pa su one prividno i povezani je. Autoritativni režim uvodi se u voj ničke i razne druge akcijske ili avanturističke grupe samo zato da bi se postigla što veća unutrašnja povezanost. Na čin rukovođenja podređen je u tom slučaju brizi grupe za vlastitu unutrašnju povezanost i zapravo je autoritet vođe samo funkcija stvarne potrebe za jačom povezanošću. Iz toga proizlazi i druga činjenica: jače povezana grupa lakše će se oduprijeti pritiscim a koji dolaze izvana i prijete nje zinoj povezanosti. Dokaz za to je spomenuta crnogorska brigada. 188
Do prijelaza na demokratičniji način rukovođenja u ra dnoj akciji došlo je i zbog smanjenog pritiska na brigadire u pitanju radnog učinka. Taj je pritisak bio veoma jak u po slijeratnim godinama, je r je proizlazio iz kretanja cijelog društva čije je ponašanje pri izvršavanju radnih zadataka bilo radikalno. Stoga je i rad u radnoj akciji bio vremenski neograničen. U sadašnjoj situaciji taj je rad ograničen na šest sati, a prekovremeni rad je zabranjen. Da se pritisak izvana održao i da je osnovna norma ostala požrtvovan je na radu, vjerojatno ne bi ni došlo do promjene režima u radnoj akciji. Ako se društvo, kojim nesretnim stjecajem svjetskih okolnosti, nađe opet u ratnoj atmosferi, ponovno če se uvesti autoritativni je metode rukovođenja! Pojam ravnoteže je, dakle, relativan, jer ga u grupi možemo ostvarivati s različitim kriterijim a budući da zavisi od dva bitna faktora: od toga kakvu unutargrupnu poveza nost želimo postići i s kakvim izvangrupnim pritiscima mo ramo računati u akciji grupe. Ćini se da izvangrupni pritisci u 1958. godini (natjecanje, rukovođenje, prebacivanje norme) nisu bili u očima brigadira dovoljno opravdani da bi na njih reagirali povećanom grupnom kontrolom protiv onih koji su počeli »mrmljati«, »skretati« ili su postajali »nediscipli nirani«. Norme koje je postavilo rukovodstvo brigade i rad ne akcije nisu djelovale kao dovoljno uspješna kolektivna kontrola članova brigade. Jedino je Crnogorska brigada us pjela ostvariti uspješnu kolektivnu kontrolu, ali više za hvaljujući svome visokom natjecateljskom borbenom i »ple menskom« duhu, dakle, nekim pretežno etničkim osobi nama. Prema tome smatramo da je Homansov pojam grupne ravnoteže i kontrole shematski prim jenljiv na analizu po našanja grupa kao što su radne brigade i slični kolektivi, ali da u nj treba unijeti stanovite korekture. Naime, grupa ni je nikad neka izolirana tvorevina u društvu, nego je podlož na svim onim proturječnim silama koje u društvu nor malno djeluju. Pojam grupne ravnoteže i kontrole treba, dakle, uvijek tum ačiti unutar određenog društva i u od nosu prema kretanjim a i vrijednostim a koje u tom druš tvu vladaju. Na opasnost mehaničkog shvaćanja ravnoteže ili harmonije u nekoj grupi ili društvenom sistemu sasvim je pravilno upozorio Gunnar Myrdal {An American Dilemma, II, str. 1055) koji upozorava da razna finalistička i funkcionalistička shvaćanja vode do socijalnog konzervativizma: 189
»Prisutnost ove iste statičke i fatalističke ocjene u skri venom etosu suvremene društvene nauke sugerira nam se po moću term ina koje nalazimo u spisima mnogih sociologa, a takvi su ,uravnoteženost', ,harm onija', ,ravnoteža', ,prilagod ba', ,neprilagođenost', ,organizacija', ,dezorganizacija', »ako modacija', »funkcija', »socijalni proces' i »kulturna baština'. Iako su korisno upotrebljavani da bi se opisale situacije koje iskustveno prom atram o, oni u sebi nose tendenciju neangažirane procjene (laissez-faire) tih situacija. Lako je razumljivo kako dolazi do ove: kad za neki socijalni sistem kažemo da se nalazi u stanju harm onije, ili da posjeduje rav notežu, ili da su njegove snage organizirane, podešene ili pri lagođene jedne drugima, tada se uvijek neizbježno razumi jeva da je postignuta neka vrsta ideala, što se izražava rije čima »individualna sreća' ili ,opće blagostanje'. Stoga je ta kva situacija ocijenjena kao ,dobra', a pokret u tom smje ru kao poželjan.« Ta je Myrdalova opomena umjesna, je r mehanička pri mjena pojmova grupne ravnoteže, povezanosti ili sklada če sto navodi na zaključak da je i sam sadržaj ili sistem života u kojem se kreću društveni kolektivi sasvim opravdan. Ta kvu ravnotežu mogu kolektivi postići u izrazito autoritativ nom sistemu rukovođenja, isto kao i u izrazito dem okrat skom. Ali to ne znači da se društveni sistem ili sistem ru kovođenja grupama ne odrazu je na izvjestan način u svije sti pojedinaca i da ne rađa određenu društvenu svijest i odgovarajuće ponašanje pojedinca. Upravo činjenica da se svaki društveni sistem ogleda u svijesti pojedinaca koji u njemu žive, da određuje način njihova života i vrijednosti koje zastupaju, prim orava nas da pojmove grupne poveza nosti ili ravnoteže podredimo pojmovima kolektivnih ideala ili samoga sadržaja života. Način života građana u nekoj diktaturi može imati privid savršene društvene ravoteže i sklada, a način života u nekoj demokraciji može i te kako ostavljati dojam neravnoteže i stanovitog kaosa, pa ipak ideali koji se izražavaju u demokratskom načinu života zna če za razvitak pojedinca neusporedivo više nego ideali u dik tatorskom režimu! Omladina na putu (bratstva, Mladost, Beograd, str. 222—225.
190
4. Raymond Boudon: Funkcionalna analiza i funkcionaližam Ime funkcionalna analiza možemo da ti analizi sistema interakcija, koji uzimaju oblik sistema uloga a da se ne udaljimo od dobro uhodane tradicije. U tom smislu, različiti prim jeri koje smo prikazivali, pripa daju funkcionalnoj analizi i ilustriraju njezina načela. Potrebno je istaknuti razlike između funkcionalne ana lize, s jedne strane, i funkcionalizma, ili čak hiperfunkcionalizma, da upotrijebimo Bourricaudov izraz s druge strane. Prelazim od funkcionalne analize na funkcionaližam ako uvedemo postulat, prema kojemu je svaki sistem interakci ja ujedno jedan sistem uloga. Ovaj postulat predstavlja ne poželjno uopćavanje, jer postoje sistemi odnosa među po jedincima koje ne možemo svesti na sisteme uloga. Naveli smo već slučaj sistema intereakcija između Engleske i Nje mačke prije prvoga svjetskog rata. U tom sistemu dva či nioca ne samo da su prisutna, već se nalaze u određenom od nosu. Svaki od njih sposoban je da donosi odluke i da vrši akcije kojima može utjecati na »blagostanje« drugoga. Ali ove akcije nisu neko prožimanje uloga. Zapravo, ne može se govoriti o ulogama ako ne postoji neki okvir za minimalnu organizaciju odnosa među činioci ma. Pravila monopola organiziraju odnose među nosiocima uloga. Uredbe i raznovrsna pravila sveučilišnih ustanova ili sredstava obavještavanja organiziraju — iako na složeniji način — uloge sveučilišta ili intelektualaca. Budući da teoretičari funkcionalne analize nisu jasno izložili ovu razliku, prigovorilo im se da šire spornu opću sliku društava. Istina je da se, ako se nismo pobrinuli da označimo ono što Arrow zove granicama organizacije, izlažemo opasnosti uvođenja sporne i opasne predodžbe dru štava. Ako su svi sistemi interakcija shvaćeni kao sistemi uloga, tada društvo dobiva neproničnost nekog tkiva orga nizacija. A kada je riječ o djelovanju pojedinaca, ona po staju u svim slučajevima određeno tumačenje uloga. No ako je dozvoljeno, na prim jer, da kažemo kako nastavnik odavši se gotovo sasvim istraživanjima daje jedno tumače nje svoje uloge, ne vidimo kakvu bi ulogu morao tumačiti student koji je odabrao fiziku um jesto geologije, potrošač koji se odlučio za ovu m arku zubne paste ili vlada koja je izdala naređenje za djelomičnu mobilizaciju. 191
Izgleda doista da neke poznate funkcionaliste ili socio loge ne zanima infra-organizacijski sistem odnosa. Tek što smo postali svjesni postojanja i važnosti takve infra-organizacijske razine, postaje nemoguće da društveni sistem predočujemo samo kao sistem uloga ili kao sistem organi zacija, a fortiori kao sistem potpuno organiziran ili čak organski.28 Svakako je suvišno isticati lakoću i opasnost ta kvog klizanja: od onoga časa, kad se sve ponašanje svodi na vršenje uloga i ispunjavanje funkcija, lako se društvo svodi na pojednostavljeni model ne samo organiziranoga već i organskoga totaliteta. Zapravo, društva je potrebno prom atrati kao složeno ispreplitanje sistem a interakcija. Neke od tih sistema treba klasificirati pod ideal-tipskom etiketom »funkcionalnih si stema«, a druge pod etiketom »sistema međusobne zavisno sti«. Vidjeli smo da su pokretači funkcionalne analize, na prim jer M erton uvijek veoma naglašavali otvoreni karakter uloga: uloge su često složene: one variraju; kad se slažu na istim glavama, dovode do nepodudarnosti. Ovo otvaranje osigurava društvenom subjektu određeni rub autonomije to liko zbiljske da će sociolog, koji je zanemaruje, sigurno za vršiti u karikiranju. Izvjesne funkcionaliste kritizirao je oštroumno D. Wrong: (Hipersocijalizirano shvaćanje čovjeka u modernom društvu, American Sociological Review, 26, 1961), koji im je prigovorio da prikazuju ultrasocijaliziranu predodžbu čovje ka. Ako sam dobro shvatio Wjronga, on im upućuje dvostru ki prigovor: s jedne strane, izgleda da oni brane postulat prem a kojemu bi društveni subjekt tumačio svoju ulogu na način suviše konformistički; s druge strane, izgleda da oni koji put zaboravljaju da u brojnim situacijama, u kojima valja birati, odlučivati ili djelovati, i samo pitanje konfor mizma nije dovoljno određeno. To bi značilo da u mnogim situacijama, u kojima valja birati, sam kontekst uloga iz miče i, dosljedno, sam pojam uloge nije koristan u datim okolnostima. Kad vršim takav i takav politički ili školski izbor, ili uzimam takvu i takvu odluku za potrošnju ili in vesticiju, ja ne djelujem kao nosilac neke određene uloge koja mi nameće ne znam kakve norme. Ti izvori odluke i dje-
192
lovanja su, prem a tome, izuzeti zbog same društvene orga nizacije utjecaju normi. To ne znači da ne postoje kolektiv ni učinci, što možemo ustanoviti u vezi sa sistemima među sobne zavisnosti. Ako želimo rezimirati prethodne distinkcije, mogli bi smo reći da prelazimo od funkcionalne analize na sporne oblike funkcionalizma, komentirajući jednu ili drugu od dviju nerazumnosti. Prva se sastoji od toga što zaborav ljamo da su uloge općenito složene, dvosmislene, proturje čne, snabdjevene promjenljivošću, ostavljajući na taj način stanovitu autonomiju društvenom činitelju. Druga se sastoji od toga što zanemarujemo činjenicu da mnogobrojne kate gorije izbora, djelovanje i odluke im aju — zbog same dru štvene organizacije — privatni karakter i zbog te činjenice ne može ih se analizirati kao tumačenje neke uloge sa stra ne nekog aktera. Recipročno, sama definicija pojma uloge kao sistema normi stoji u proturječnosti s privatnim karak terom tih istih odluka, izbora i akcija. Sa svoje strane hiperfunkcionalizam se sastoji od kom binacije dviju nerazumnosti: ne zadovoljava se brisanjem razlike između odluka, akcija i privatnih izbora, s jedne strane, i akcija, djelovanja i stvarnih izbora u kontekstu uloga, s druge strane. On zapravo potpuno briše autonomiju društvenog subjekta kojoj funkcionalna analiza pridaje bit no značenje. Ali tek što shvatimo svaku akciju kao tumače nje uloge i napustimo postulat, po kojemu dajemo druš tvenom subjektu određeni rub autonomije, pojmovi djelova nja, odluke i izbora istim su časom lišeni svakog smisla, čak ako i dalje upotrebljavamo riječi koji ih označuju. Hiperfunkcionalisti, na prim jer, tumače političke, škol ske, kulturne izbore ili odluke potrošnje kao očitovanje kla snog konformizma: oni shvaćaju društvene klase kao da one nameću svojim članovima da se pridržavaju uloga što su nedvosmislene, neproturječne, da nisu složene i da prema tome ne sadrže nikakav rub autonomije. Pitanje je mogu li analize što se temelje na tako krutoj i siromašnoj paradig mi biti veoma korisne? La logique đu social i(Logiika socijalnoga), Hachette, iPaatis, 1979, str. 89—92.
13 — Zanat sociologa
193
V
Strukturalna analiza i strukturalizam Kad govorimo o strukturalnoj anali zi s gledišta strukturalizm a, tada se ponajprije prisjetim o načela da je »cjelina više nego zbir svojih dijelova«, to jest da se cjelina ne može svesti ili reducirati na sastavne dije love, a da se pri tome ne izgubi nešto što pripada samo njoj, što je na neki način »kvaliteta cjeline« (gestaltqualitat — kvaliteta oblika ili forme). Im ajući na umu pojmovne analize kojima smo se do sada bavili, to nam je prilično postalo jasno. M eđutim , postavlja se pitanje — kako to utvrditi na sasvim egzaktan i m jerljiv način? Tom problemu posvetio je svoj rad G. A. Gilli, koji u istraživanju organi zacije nastoji odrediti »strukturalne efekte« pomoću stati stičke analize ponašanja grupa i njihovih članova. »Grupni efekt«, kao što nam govori već spomenuto načelo, ne može biti samo suma pojedinačnih ili individualnih reakcija ili odgovora, već mora sadržavati i nešto više od zbira njihovih reakcija. Ispitujući frekvencije komunikacije u jednoj radnoj grupi, on postavlja hipotezu da »povećana frekvencija komu nikacija u jednoj radnoj grupi povećava učinak svakog čla na bez obzira na frekvenciju s kojom svaki pojedinac komu nicira«. Ovu hipotezu, kojom su se mnogo bavili i drugi istraživači (P. Blau, Tannenbaum, Bachman), Gilli provjerava određenim statističkim postupcima i zaključuje da ona do ista vrijedi. Ovdje je svakako, riječ o ograničenom broju danih va rijabli koje se može eksperimentalno relativno lako kontro lirati. No mnogo je teže ispitivati »grupne efekte«, kad se radi o složenim društvenim odnosima kao što je, na pri 194
mjer, odnos među društvenim klasama, s obzirom na njiho vu stvarnu društvenu ulogu, njihove vrednote ili aspiracije, jer se tu neka objektivna, lako promatrana obilježja miješa ju s nekim subjektivnim dosta složenim, istovremeno indi vidualnim i grupnim obilježjima. Kad se bavimo, na pri mjer, klasnim odnosima i pokušajem da definiramo jednu društvenu klasu, sukobljujem o se odmah s dvije tendencije pri definiranju društvene klase: jedna više statička i objektivistička, što nastoji obilježja jedne klase utvrditi na osnovi lako uočljivih razlika, više materijalne, objektivno-mat eri jal ne prirode; druga, više dinamička uočavajući ne toliko stratifikacione razlike u objektivnoj strukturi, već jedan aktiv ni spor, sukobljavanje, suprotna htijenja i ciljeve, dakle na jedan više subjektivistički ili ideološki način. Prva se naj lakše određuje u stabilnim i mirnim uvjetima društvenog života, a druga za vrijeme sukoba i društvenih kriza. Di namički pristup unosi u strukturalnu analizu pokretni, vre menski faktor, povezan s tendencijama prema drukčijemu, mogućemu, virtuelnome. Stoga ga pozitivisti izbjegavaju, op tužujući ga zbog »ideološke pristranosti«. Ispitujući pojavu »poburžujenja« radničke klase, Goldthorpe i Lockwood pokazuju kako valja mnogo pažljivije razmatrati odnose objektivnog društvenog položaja jednog društvenog sloja i njegove idejne i vrijednosne orijentacije. Njihova je studija dobar prim jer kako valja izbjegavati su više olaka uopćavanja nekih pojava na osnovi mehanističkog shvaćanja odnosa između društvene baze i društvene nad gradnje, između objektivnog društvenog položaja jedne gru pacije i njezine društvene svijesti. Dajući prim jer analize proizvodne organizacije iz per spektive društvenog totaliteta, željeli smo upozoriti na če stu tendenciju strukturalizma da promatra neku društvenu cjelinu, neku organizaciju ili ustanovu, samo u njezinim vlastitim okvirima, zaboravljajući sve one mnogobrojne veze što je povezuju s društvenom i prirodnom okolicom, a ima ju neobično velik utjecaj na njezino konkretno ponašanje.
1. Gian Antonio Gilli: Strukturalni efekti Utjecaj što ga neki društveni agregat vrši na ponašanje pojedinaca, od kojih je sastavljen, može se proučavati polazeći od teorije strukturalnih efekata. 195
Literatura nije obilna.1 Ona se tiče naročito odnosa grupnih i individualnih svojstava ili odnosa individualne ko relacije i takozvane ekološke korelacije. Pokušat ćemo for m ulirati širu problem atiku strukturalnih efekata, uvjere ni da je riječ o bitnom pitanju, u vezi s najvećom zaprekom da se skup stavova društvenih znanosti svede na neku psi hološku razinu.2 Polazeći od Durkheimovih analiza, Blau sm atra da se neka struktura grupe sastoji od mreže društvenih veza iz među pojedinaca, što se nalaze u interakciji. Stanovita obi lježja ove strukture određuju strukturalni efekt: također ga određuju i norm e (vrednote, standardi). U tom je slu čaju da bi se izoliralo strukturalni efekt, potrebno indivi dualizirati dvije varijable, X i Y (gdje Y zavisi od X), i pro vjeriti da li distribucija Х-а među sastojcima društvenog agregata određuje barem jednu posebnu distribuciju Y-a, pri čemu se obilježje X pojedinih individua održava kon stantnim. Prema tom postupku moglo bi se razlikovati iz među efekata društvene strukture na određene sheme indi vidualne akcije i utjecaja koji vrši na njim a obilježja sa mih djelatnih pojedinaca (P. Blau, Strukturalni efekti, str. 191). Metoda se sastoji od tri operacije: 1. odrediti vrijednost jednog individualnog obilježja (na prim jer, broj dobivenih promocija) kod svakoga člana grupe; 2. kom binirati dobivene individualne m jere u jedan je dinstveni pokazatelj grupe (na prim jer, prosječni broj dobi venih promocija); 3. odrediti eventualnu vezu između mjerenog obilježja pomoću ovog pokazatelja i izvjesnog efekta, održavajući kon stantnim odgovarajuće obilježje posebnih individua. Otuda proizlazi stav (2.1): Povećana frekvencija komunikacija u jednoj radnoj gru pi povećava učinak svakog člana, bez obzira na frekvenciju s kojom svaki pojedini komunicira. Upravo predm et ovoga stava ulazi točno u problemati ku strukturalnih efekata: jedno obilježje X-grupe (X = po 1 P. M. Blatu, Formal Organization: Dim ension of Analysis, American J o urnal of Sociology, 1957, str. 58—67. i Stru ktu raln i efekti, American Sociological Review, 1960, str. 178—193. Diskusija s J. A. Davis, J. L. Spaeth, i C. Huson, A Technique for Analyzing the effects of Group Com position, American Socio logical Review, 1961, stir. 215—225; te A. S. Tannenbaium i J. G. Bachman, Structural Versus Individual E ffects, American Journal of Sociology, 1964, str. 585—595. 2 Vidi: G. C. Holmans, Contem porary Theory in Sociology, u R. E. I. Fa* ms, Handbook of M odern Sociology, Chicago, 1964.
196
većana frekvencija komunikacija) vrši određeni učinak (= povezivanje) na individualno svojstvo Y (kvantitet ili nivo radnog učinka), nezavisno od vrijednosti koju ima X za svakog pojedinca. Postupak se svodi na slijedeće: pojedince se podijeli na osnovi njihove frekvencije komunikacija (X); zatim ih se podijeli u više grupa, čiju frekvenciju komunikacija mjeri mo pomoću vrijednosti X pojedinih individua koji je čine; konačno, procjenjuje se radni učinak svakog pojedinca. Ako u svakoj kategoriji pojedinaca, obilježenoj istom frekvencijom komunikacija, nivo radnog učinka članova gru pe, u kojima je frekvencija komunikacija najviše, premaši odgovarajući nivo članova grupe s niskom frekvencijom ko munikacija, stav (2.1) je provjeren i na taj način dokazuje mo prisutnost strukturalnih efekata.3 Valja prim ijetiti da se ova metoda ne može prim ijeniti ako društvene strukture nisu izražene pomoću distribucije frekvencija (na prim jer, za neki oblik vladavine), jer nedo staje individualna karakteristika koju valja održavati kon stantnom. Također se ne može prim ijeniti kad grupne norme kod devijantnih jedinica izazivaju »interiorizaciju« grupnih vrijednosti. Davis, Spaeth i Huson diskutiraju o statističkim tehni kama koje valja upotrebljavati pri traženju »kompozicijskih« (strukturalnih) efekata i predlažu drugačiji model ob jašnjavanja: povezati dvije vrste učinaka (strukturalnih i individualnih) u jednoj jedinstvenoj tipologiji. Primjer: U određenoj populaciji svaki se pojedinac mo že odrediti pomoću prisutnosti ili odsutnosti određenog obi lježja A, koje ćemo sm atrati nezavisnom varijablom: ako A označava obilježje: katolički, tada će A biti: ne-katolički, ili još protestantski (pretpostavljamo samo ove dvije religije). Nazovimo PA % (postotak) katoličke populacije. Svaki od A ili A možemo obilježiti prisutnošću ili odsutnošću neke druge karakteristike (na prim jer, egoizam), zavisne varijable koju ćemo nazvati B, nazvat ćemo Рв °/o (postotak) populaci je obilježene egoizmom. Pretpostavimo zatim da uspoređivanjem nekoliko popu lacija, koje su obilježene različitim vrijednostima PA, pro izlazi da je im utar svake populacije postotak egoista kod protestanata neprestano veći nego kod katolika: ovu razli 3 P. Blau, Formal organization, str. 64, prikazuje jednu tipologiju uči naka (= direktnih, obratnih i slučajnih), koja se osniva naročito na izgledu za visne varijabile.
197
ku, što zavisi od religije, nazvat ćemo individualnim efek tom, što je operativno jasno u intragrupnim i intergrupnim odnosima. N asuprot tome, »kompozicijski efekt« postoji samo kad se apsolutna д-vrijednost intragrupnih razlika ili b-vrijednost intergrupnih razlika može opisati kao funkcija Pa, to jest kad je kompozicija (sastav) populacije ona koja određuje ove razlike . . . Tannenbaum i Bachman donose također ispravke Blauove koncepcije. Blau upotrebljava tabelu (2 х 2), u koju se unose zamišljene distribucije da bi se upozorilo na struk turalne efekte: svaka je od dviju varijabla tada dihotomizirana (raspolovljena), čak i onda kad bi jednoj ili drugoj varijabli više odgovaralo da se upotrijebi kao kontinuum . Vratimo se prošlom prim jeru. Nekorektno je da se po jedinci, s obzirom na frekvenciju komunikacija, raspodjele na često i rijetko: je r varijabla »frekvencija komunikacija« odgovara doista pravom kontinuumu. Naprotiv, varijabla »spol« prirodno odgovara jednoj đihotomiji. Ako to zane marimo, moramo računati s teškim posljedicama: kako da vodimo računa o osnovnom zahtjevu u proučavanju struk turalnih efekata, naime za održavanjem konstantnim obi lježja koje sm atram o nezavisnim (frekvencija komunikacija), a da ujedno, kad uspoređujem o više od dvije grupe, održa vamo konstantnim grupni indeks što se odnosi na spome nuto individualno obilježje (prosječni broj komunikacija članova grupe)? Ovi autori grafički pokazuju da dihotomizacija varijabili, koje bi trebalo razm jestiti na jedan konti nuum dovodi do toga da ni individualna ni grupna obilježja nisu u stvari održana konstantnima. Na prim jer, grupi sa »nižom« razinom komunikacija pripadaju stvarno pojedin ci obilježeni nižom frekvencijom komunikacija (a ne jed nakom) u odnosu prem a onima koji pripadaju grupi s »viš om« raiznom komuniciranja.4 Tannenbaum i Bachman predlažu da se više ne preuzima dihotomna klasifikacija, već radije n-višeputna, gdje će is traživač u funkciji samog cilja istraživanja odrediti vrijed nost n od slučaja do slučaja. 4 Qp. cit., str. 589: »Na prim jer, istraživač koji je naročito zainteresiran da utvrdi prisutnost nekog strukturalnog efekta ne mora se 'Uznemirivati da bi saznao da li se neki1 nezakoniti individualni1 efekt ipojavljjuje ili ne, u slu čaju kad obilježje grupe nismo strogo održavali konstantnim. Nasuprot to m u, on m ora (pažljivo osiigurati da strukturalni efekt, što ga je uspio izolirati, ne bude nezakoniti efekt ako nilje održavao konstantnim individualno obiljež je.« Davisov stav jse ponešto udaljuje od ove kritike, je r Daviš dihotomizira samo individualnu, a ne grupnu varijablu, čhne izbjegava izazivanje nezakoni tih grupnih efekata; izgleda, također da se on ograničava na individualne va rijable dihotomnog tipa, iako je riječ o formalnoj dihotomizaciji.
198
Zašto ne sprečavamo istovremeno pojavljivanje neza konitih strukturalnih efekata i nezakonitih individualnih efe kata? To je naročito važno zbog toga što, kad zamjenjuje mo distribuciju (N х N) s distribucijom (2 х 2), umnožava mo broj polja (u tabeli) i zato je mogućnost vrlo slabih frekvencija ili jednakih nuli u velikom broju dobivenih polja. Tannenbaum i Bachman daju stvarnu kritiku ideje »grupe« ili »socijalnog agregata« u razm atranoj teoriji: pri je svega, uspoređivanje pojedinaca sa suprotnim vrijedno stima u odnosu prem a grupnom standardu znači uspoređi vanje »modalnih« (članova koji se nalaze u najbrojnijim grupnim razredima) s »devijantnima«, a čije reakcije mogu biti izazvane sviješću da zauzimaju jedan devijantni polo žaj. Osim toga, jedna grupa vrši selekciju među onima za koje želi da postanu njeni članovi i zato odbija druge; ova selekcija utječe na odnos između grupnog pokazatelja (cjeli na individualnih svojstava) i nezavisne varijable, što stvara nezakoniti strukturalni efekt. Uvedimo, dakle, nekoliko novih kritičnh objašnjenja. Prihvaćamo privremeno ovu definiciju »strukturalnog efek ta«: to je učinak koji »strukturalno« svojstvo neke grupe (dobiveno na osnovi vrijednosti koju ima nezavisna varijabla za svakog od svojih članova) vrši na distribuciju samih čla nova neke zavisne varijable, uklanjajući uzete vrijednosti, kod svakoga od njih, za nezavisnu varijablu. Bitna su dva pojma: »struktura« (i »strukturalno svoj stvo«) i »grupa« (ili »društveni agregat«). Pojam strukture označava jednostavno zbir utvrđenih veza među sastavnim dijelovima jednoga društvenog agre gata: to je prije komotnost u označavanju nego neka kvalita tivna razina. Cjelina se izjednačuje bez ostatka sa zbirom svojih dijelova. Strukturalno svojstvo se dobiva kad vršimo nekoliko operacija na vezama svakoga člana agregata s dije lom ili cjelinom drugih članova. Pojam strukture, koji smo na taj način dobili, ne predstavlja, konačno, najvišu razinu organizacije predmeta, već jednu posrednu razinu. Na pri mjer, u Lazarsfeldovoj klasifikaciji strukturalna svojstva dolaze poslije analitičkih svojstava (dobivenih pomoću ma tematičkih operacija na jednom ili više obilježja svake komponente grupe), ali prije globalnih svojstava, koja pri padaju grupi i koja se ne zasnivaju na obavještenjima o svojstvima pojedinaca. Mogli bismo govoriti o »kompozicij199
skim učincima« (kao Davis, Spaeth i Huson) ali »kontekstu alnoj analizi« (kao Coleman), ali mi ćemo upotrebljavati iz raz »strukturalno svojstvo«, koje postoji u uskoj vezi s ne kim individualnim svojstvom.5 6. Kada je riječ o pojm u grupe ili društvenog agregata, to mogu biti um jetne »male grupe« (laboratorijske grupe) ili prirodne grupe (obitelj, gang). Zapravo, riječ je o bilo kojoj nad-individualnoj jedinici, nezavisno od činjenice da se osobe poznaju, nalaze se u interakciji itd. U svakom slu čaju pozivanje na jednostavni agregat pojedinaca, koji nema druge realnosti do zbira osoba, pretpostavlja da prom atra mo kao ponašanje grupe individualnih ponašanja i kao svoj stva grupe indivdualnih svojstava. Dakle, ne bi se radilo o prom jeni razine, što postavlja problem »redukcija«. Može se pokazati da svođenje grupnih svojstava na in dividualna svojstva povlači velike nezgode. Na sociološkom planu poričemo da je moguće u načelu pripisati jednoj grupi kao svojstvo zbir svojstava pojedina ca. Lazarsfeld i Menzel, na prim jer, zam išljaju da se nala zimo pred nekim prim itivnim plemenom i da želimo mje riti neka svojstva ili obilježja članova tog plemena. Na pri mjer, mjerim o neko globalno svojstvo: broj ratova vođenih u nekom vremenskom periodu, zatim kao uzorak odabi remo pojedinca da bismo m jerili agresivnost svakog pojedi nog (individualno svojstvo) pomoću testova, tražeći ujedno i pokazatelj (indeks) koji se odnosi na pleme (analitičko svojstvo na razini grupe): što je veća agresivnost svakog po jedinca, to će biti veća prosječna agresivnost grupe. Kakve sudove pretpostavlja ovakav nalaz? 1. Da jedan agresivni stav odgovara agresivnom pona šanju. 2. Da jednom agresivnom individualnom ponašanju od govara jedno kolektivno agresivno ponašanje. Pogledajmo konkretno prim jer što ga navodi A. Hallowell (Agression in Saulteaux Society, Psychiatry, 1940, str. 395—407) o pučanstvu Saulteauxa (SAD). Njegovi rezultati 5 UsQxxredi P. L. Kendall a P. F. Lazarsfeld, Problems of Survey analysis, u: Merton i Lazarsfeld, Stu dies in the Scope and M ethod of the American Soldier, 1950, str. 133, 1969; Lazarsfeld and Menzel, »On the Relation between Individual and Collective Properties« u: A. Etzioni (ed.), Complex Organizati ons, 1961, str. 422—440; J. S. Coleman, »Relational Analysis, The study of So cial Organizations with Survey Methods« u: Human Organization, 1953—59, str. 28—36; Selvdn and Hogstrom, »The empirical classification of norm al groups«, 10 c. cit., str. 402 (koji govore o »agregativnim« svojstvima um jesto analitič kih i integrativnim « um jesto »globalnih«). Blau govori o samoj strukturi po zivajući se na jednostavna analitička svojstva.
200
odbacuju dvije prethodne točke. Kad je riječ o prvoj, na lazimo da iako najveći dio sastavnih dijelova (plemena) gaji agresivne osjećaje prema drugim sastavnim dijelovima, to ne izaziva agresivno ponašanje, koje bi se razlikovalo od vr šenja magije u jednom prikrivenom obliku. Što se tiče dru ge točke, prema Lazarsfeldovim i Menzelovim indikatorima, prosječnu agresivnost među pučanstvom Saulteauxa na os novi indikatora (prema Hallowellu dosta visokih) individual ne agresivnosti (u stadiju jednostavnog stava, neočitovanog), dobit ćemo kao analitičko svojstvo prem a samom društvu dosta visok indeks agresivnosti. Trebalo bi zatim osvijetliti konkretno značenje ovog svojstva, izmjerenog na označeni način, jer u ovom društvu »ne susrećemo službene slučaje ve ubojstva, samoubojstvo je nepoznato, a krađa je vrlo ri jetka«. Nasuprot tomu, ovo pleme nije nikad ratovalo s bi jelcima ili s drugim indijanskim plemenima, dok su lični odnosi usmjereni na suradnju, harmoniju, strpljivost i samokontrolu. Ne želimo tvrditi da u svim tim slučajevima analitička ili strukturalna svojstva, m jerena u cjelini pomoću indivi dualnih vrijednosti, veoma malo odgovaraju stvarnosti, kao u prim jeru koji smo upravo naveli. Ali je sigurno da ova ko respondencija nikad neće biti potpuna, s obzirom na stav ovog metodološkoga sm jera koji sistematski ignorira posto janje institucija, posredničkih kolektivnih mehanizama i modela između grupe i individue. Iz časopisa Epistemologie sociologique, Paris, br. 6, 1968.
2. Rudi Supek: Prilog diskusiji o stratifikaciji i klasama 1. U strukturalnom po vanje stratifikacije razlikuje se od proučavanja klasa, i ob ratno, kako u epistemološkom tako i u metodološkom po gledu. Društvena slojevitost je ono što je »objektivno da no«, što je podjednako pristupačno svakom promatraču, bez obzira s koje točke ili pozicije (grupne i historijske) gledao na nju. Slojevitost je »pozitivna činjenica«. Društve ne klase su ono što je »objektivno dano«, ali što je i »su bjektivno dano«, što je u nekim svojim obilježjima pod jednako pristupačno svakom prom atraču, a u nekim dru 201
gim obilježjima uvjetovano točkom ili stajalištem koje je prom atrač zauzeo (u grupi i historiji). Klasa je djelomično »pozitivna« a djelomično »dijalektička činjenica«. Zato u metodološkom pogledu ispitivanje stratifikacije zahtjeva maksimalno objektivne indikatore, i što su oni objektivni ji, slika stratifikacije je bolja, vjernija, istinitija. Objektiv nost indikatora pretpostavlja nužno njihovu univerzalnost, stabilnost i statičnost (u određenim vremenskim periodima). Naprotiv, ispitivanje klase u metodološkom pogledu traži, s jedne strane, postupke koji se bitno ne razlikuju od ispi tivanja stratifikacije, ali s druge strane, zahtijeva niz dina mičkih momenata, koje valja tražiti i na dimenzijama: ob jektivno — subjektivno (m aterijalne činjenice i duhovne či njenice), slojevito — grupno, realno — moguće, nesvjesno — svjesno, sadašnje — buduće, faktično — virtuelno, koegzistentno — sukobljeno, statično — traniscendirajuće, realno — utopijsko i tako dalje. Javlja se nova dimenzija u kojoj se realno postojeće miješa s mogućom opstojnošću, fakticitet s razvojnom mogućnošću, »empirijska svijest« grupe s »epo halnom sviješću« grupe. K riterij za utvrđivanje klase je istovremeno realistički i finalistički (finalizam kao k riten j za realno uvela je m oderna fizika!). 2. Stratifikacijska i klasna stru k tu ra razum ijevaju sta novit hijerarhijski poredak. No dok su u stratifiikacijskom poretku odnosi između pojedinih slojeva zasnovani na indiferentnosti, klasni su zasnovani na antagonizmu, na suprotstavljenosti, na sukobu. Zato se slojevitost može ispitivati najbolje u stanjima društvene stabilnosti, a klasna struk tura u uvjetim a društvenih kriza, zaoštrenih odnosa i otvo renih sukoba između grupa i klasa. Konceptualno nalazimo se pred istim problemom kao i u slučaju odnosa između ak tivnosti i akcije (konceptualna analiza ovih pojmova nalazi se u autorovoj! knjizi Omladina na putu bratstva6), je r prva razumijeva normalne radne odnose zasnovane na podjeli ra da i društvenim ulogama, dok druga razumijeva društve ne grupe u akciji transcendirajući normalne aktivnosti, po djelu rada i društvene uloge. Zato su u metodološkom po gledu za ispitivanje slojevitosti pogodne sve metode što is pituju fiksirane, reificirane strukture (sve vrste statističkih postupaka od m ultivarijantne do faktorske analize). Nasu6 Rudi Supek, Omladina na putu bratstva, Rsihosocioloigija radno aikcdje, 3. poglavlje, str. 57—69, Mladost, Beograd 1963 (Antiteza aikcije i aktivno sti. Tri razine analize aikcije).
202
prot tome, ispitivanje akcije traži promjenu strukturalnih odnosa u vremenskom nizu, kvalitativnu promjenu situacija i njihova značenja, i zato traži dinamička situacijska istraži vanja (produbljeni intervju, participativnu opservaciju, ana lizu ciljeva i akcija) itd. Kao što dinamika proizlazi iz sta tike, pokret iz strukture, akcija iz aktivnosti, tako je kori sno, pa čak i prijeko potrebno provjeravati jedan vid po moću drugog, klasni pomoću stratifikacijskog i stratifikacijski pomoću klasnoga. 3. Postoje i međusobni odnosi između slojeva i klasa. Sloj je redovito statistički agregat koji može biti i visoko institucionaliziran, kao što je slučaj s Parsonsovom koncep cijom društvenih uloga, ali on ostaje u osnovi nominalistič ki, jer »institucionalna mreža« nije isto što i »grupacija« s mehanizmima identifikacije pojedinca s grupom. Međutim, sloj se može pretvoriti u grupu kad se određeni sloj počinje sm atrati grupom (»mi — doživljaji« nasuprot »oni — do življaji«), a na taj način, pod određenim uvjetima, u klasu. Isto tako klasa je najčešće slojevita, a ne homogena grupa cija (Gurvitch je upozorio na njezin »nadfunkcionalni ka rakter«). Ovo uvjetuje pojavu »potklasa« ili »prijelaznih kla sa«. Prema nekim teorijam a pojedini slojevi mogu se izdvoji ti iz neke klase i pretvoriti u novu klasu. (Kod nas se na taj način počelo objašnjavati pojavu »kontraklase,« u kojoj bi birokracija, kao posebni društveni sloj, dobila obilježja »no ve klase«.) 4. Ne moramo se čuditi što neki autori nastoje klasu definirati pomoću sloja, sm atrajući da je sociološki dovolj no razlikovati među njima izvjesnu »socijalnu distancu«, neke mehanizme socijalne identifikacije, koji određuju sta tus, ali koji nužno ne sadrže nikakve druge antagonističke odnose, osim onih koji se stvaraju iz »socijalnog prestiža« i veće moći u društvenim procesima. (Uloga moći nije u ovom slučaju jasnije utvrđena i definirana.) Socijalna distanca ili društveni antagonizam u ovom slučaju proizlazi iz percep cije vlastitog položaja ili iz aspiracija u odnosu prema dru štvenom položaju, a ne iz prirode antagonističkog procesa u društvu. U tom subjektivističkom smislu poznate su defini cije klasa Lloyda W arnera i Richarda Centersa. Tako War ner definira klasu kao »dva ili više poretka (orders), u čije postojanje članovi zajednice vjeruju (!) i koje na odgovara jući način svrstavaju na više i niže položaje«. Na isti način Centers definira klasu kao »ništa više i ništa manje nego 203
ono čime je ljudi zajedno sm atraju«. Na ovaj način on em pirijskim putem dobiva klase, pitajući ljude u svojem upit niku: »Kojoj društvenoj klasi sm atrate da pripadate?« Očito je da se takvom operacijom »grupne identifikacije« običan društveni agregat, kao što je sloj, pretvara u klasu na taj način što pojedinci: a) najprije prihvaćaju pojam »klase« kao kolektivni naziv za određeni način grupne identifikacije, i b) što sasvim slučajna obilježja društvenih razlika (prihod, položaj, uloga, prestiž itd.) sm atraju bitnim kriterijim a nji hove identifikacije. Razumije se da na ovaj način, iako smo uveli kriterij »grupne identifikacije« ne napuštam o to nominalističko pretvaranje jednog socijalnog agregata, bilo kakve skupine ljudi koji se po nekim obilježjima prepozna ju, u klasu. Na osnovi takvog postupka, u suvremenom dru štvu, s jako naglašenom podjelom rada, svaka profesionalna grupacija bila bi klasa, je r je način identifikacije pojedinca s vlastitom profesionalnom grupom jedna od najizrazitijih crta modernog društva. 5. Nema sumnje da je osnovni kriterij za definiranje klasa utvrdio Marx kad je upozorio na odnose u proizvod nji i na način stjecanja dohotka. Kad je upozorio na ovaj »korijen« klase, onda je lako opisao i što sve proizlazi iz njega. »Ukoliko m ilijuni porodica žive pod ekonomskim uv jetim a egzistencije koji njihov način života, njihove intere se i njihovo obrazovanje odvajaju od načina života, interesa i obrazovanja drugih klasa i njim a ih neprijateljski suprot stavljaju, utoliko oni čine klasu« (Marx — Engels, Izabrana djela, Kultura, Zagreb, 1949, str. 291). Definicija je višesloj na: a) u osnovi postoje »ekonomski uvjeti života« koji su antagonistički (izazivaju suprotstavljenost među klasama); b) ekonomski uvjeti dovode do odvajanja u »načinu života, u interesima i obrazovanju« i c) ovi ekonomski uvjeti i so cijalno odvajanje vodi do »neprijateljskog suprotstavlja nja«, to jest do aktivnog oblika društvenog antagonizma. Sva ki od tih slojeva može biti predm et posebnih socioloških analiza. Tako je prvom sloju svoju definiciju posvetio oso bito Lenjin, drugom sloju — o kulturnim i socijalnim razli kama — među ostalima Halbwachs i Gurvitch, a trećem sloju — o neprijateljskom suprotstavljanju — svi teoreti čari »klasne borbe« i njezinih ideoloških implikacija (od Lenjina do Lukacsa i Mannheima). Svaka od navedenih razina kao i odnosi među njima mogu biti predm et posebnih so cioloških proučavanja. 204
6. Tako se, na prim jer, Lenjinova definicija,7 koja os taje na nivou prve razine — ekonomskih odnosa među kla sama — može korisno upotrijebiti za proučavanje svih pro mjena koje su nastale na nivou ekonomskih ili proizvod nih odnosa u toku razvitka samog kapitalizma, a isto tako i s prijelazom od kapitalizma na etatistički socijalizam i eta tizam. Lenjinova je definicija pogodna da se kritički osvrne mo na promjene u samim proizvodnim odnosima u kapita lizmu. Pođimo redom: 1. kad je riječ o »mjestu u historijski određenom sistemu proizvodnje«, tada se radi o odnosima dominacije i subordinacije u okviru istog proizvodnog (in dustrijski — proizvodnog) procesa, dakle o hijerarhiji moći, čemu je moderna sociologija posvetila vrlo mnogo istraživa nja. Objektivna tendencija ide u smislu rušenja te hijerarhi je na nižim nivoima — razina poduzeća, i jačanja na višim nivoima — razina tvrtke i države; 2. »odnos prema sredstvi ma za proizvodnju« u vezi je s problemom vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Tendencija razvitka bila je u smi slu nastojanja da se »individualno vlasništvo« prikri je i pro mijeni u »grupno vlasništvo« — korporacije, akcionarska društva s radničkim dionicama, državni kapital itd. Ovaj problem postaje naročito važan kad je riječ o oblicima na cionalizacije privrede, bilo u kapitalističkoj bilo u »socija lističkoj državi«, jer se postavlja poznata alternativa: nacio nalizacija ili socijalizacija; 3. »uloga u društvenoj organiza ciji rada« je značajan moment koji se odnosi na problem »menedžerske revolucije« (J. Burnham), naime na preuzi manje rukovodilačkih funkcija od strane menedžera, te na pokušaje da se neutralizira klasna problem atika pomoću tehnokratske — značaj »tehnomenadžerskog sloja« (Galbraith), i s time u vezi javlja se teorija konvergencije (D. Bell, R. Aron) u pogledu daljnjeg razvitka kapitalizma i socijalizma; 4. »način stjecanja i veličine društvenog bogatstva kojim kla se raspolažu« odnosi se na problem »viška rada«, raspolaga nje viškom rada i njegove distribucije. I taj je problem u suvremenom društvu postao neobično važan, je r postaje 7 V. I. Lenjin, Izabrana đela, sv. 11/2, Kultura, Beograd, 1950, str. 167, članalk »Velika inicijativa«: »Klase se zovu velike gruipe ljudi koje se razlikuju po svome m estu i istorijski određenom sistemu društvene proizvodnje, po svo me odnosu (većimam utvrđenom i izraženom u zakonima) prema sredstvima za proizvodnju, po svojoj ulozi u društvenoj organizaciji rada d, prem a tome, po načinu stjecanja i po veličini onog dela društvenog bogatstva kojim raspola žu. Klase su takve grupe ljudi od kojih jedna može da (prisvaja ra d druge zahvaljujući tome što im aju različita m esta u određenom sistemu društvene privrede.«
205
ključnim kriterijem za socijalizaciju proizvodnje ili ukida nje najam nih odnosa. On se pojavljuje podjednako u vezi sa suprotnošću između »proizvođačkog socijalizma« i »po trošačkog socijalizma«, gdje prvi stavlja težište na kontrolu u proizvodnji od strane radnih kolektiva, a drugi na egalizaciju dohodaka. (Posljednji stav ne smeta SSSR-u da prakti cira raspon plaća u odnosu 1 prem a 40!) Međutim, raspola ganje viškom vrijednosti ili viškom rada postaje predm et ve likog broja rasprava o kriterijim a uspostavljanja socijaliz ma (Naville, Salaire socialiste8 i teoriju o »uzajamnoj eks ploataciji« u socijalizmu) kao i problem birokracije kao »nove klase« u socijalizmu s obzirom da raspolaže tuđim viškom rada. Druga razina definiranja, što se odnosi na »suprotstav ljanje«, također je bila predm et mnogih proučavanja i nosi u sebi brojne probleme suvremenog društva. Što se tiče p r vog momenta, čini se da radnička klasa kao »posebna kul tura« ili »subkultura« (M. Halbwachs) iščezava. Istraživanje Lockwooda i Goldthorpea u Engleskoj dokazivalo je da »poburžujenje« radničke klase u pogledu »načina života« ne vodi nužno do iščezavanja njezine klasne identifkacije na »političko-ideološkom planu«. Razumije se da ova razina uključuje u sebi razne sukobe — ekonomske, političke, ideološke, kulturne — i slojeve čija identifikacija ne poči va na m jestu u proizvodnji, već na »mjestu u ideologiji« (ulo ga »najamne inteligencije« i inteligencije uopće u radničkim pokretima). Ovdje valja u određene klase uvijek uvoditi i njezine klasne organizacije (sindikalne, političke i kultur ne), naime uzimati klasu kao »način života« i kao »način organizacije vlastitog života« (političkog i idejnog). Obič no se ovaj vid klasne analize prepušta političkoj sociologiji, a zanemaruje u ekonomskoj sociologiji. Naravno, on se ne može zanemariti čak i onda ako prihvatimo da »klasne ideologije žive duže nego klasne formacije«. Jasno je da smo s takvim određenjem odmah ušli u ono što Marx zove suko bom interesa, klasnom borbom, »klasom po sebi i za sebe« i tako dalje. Sva ova problem atika ne može se iscrpsti ni epi stemološki ni operacionalistdički stratifiikacijskim proučava njima. Iz bnjiijge Klase i slojevi, iizd. »Covljek i isistem«, Zagreb, 1977, str. 93—98.
206
3. J. H. Goldthorpe i D. Lockwood: Pojam »poburžujenja« i njegove strukturalne veze Obogaćenje radničke klase navelo je neke da kažu kako se struktura britanskog društva izmije nila. Mnogobrojni autori tvrde da radnička klasa, ili barem njezin ekonomski najjači dio, počinje gubiti svoj identitet i nestajati u srednjoj klasi. Drugim riječima, oni tvrde da se mnogi radnici, koji predstavljaju najam nu manuelnu rad nu snagu, ne mogu više, s društvenog gledišta, razlikovati od drugih grupa — na prim jer od namještenika po uredi ma, kvalificiranih obrtnika ili nižih tehničara — koje su im ranije bile nadređene. Ovdje je riječ o preobražaju društvene strukture, koji bi bio mnogo brži i po dosegu veći od onog koji proizlazi iz tendencijske evolucije u pogledu raspodjele zanimanja, op će raspodjele dohotka i bogatstva ili stope društvene po kretljivosti od jedne generacije do druge: doista, tvrdi se da u toku jednog života velik broj grupa doživljuje ne samo povišenja vlastitoga životnog standarda već i temeljan preo bražaj načina života i položaja na društvenoj ljestvici s ob zirom na druge društvene grupe s kojima se najčešće dodi ruju. Osim ekonomskih preobražaja, to su i preobražaji vrednota, stavova i aspiracija, modela ponašanja i strukture odnosa što tvori tkivo društvenog života. . . Tendencijski preobražaji dugog perioda, o kojima smo govorili, bili su svi uzeti u obzir jednom ili drugom zgo dom, kako bi se objasnile promjene do kojih je došlo među članstvom političkih stranaka. Naročito, dakako, kad je ri ječ o opadanju birača Laburističke stranke u posljednjih deset godina. No tezi o »poburžujenju« radničke klase pridalo se posebno političko značenje, naročito kad je Laburi stička stranka izgubila na izborima od 1959. godine treči put za redom. U svojoj studiji o tim izborima Butler i Rose ka žu da »rezultati ovih izbora jasno pokazuju kako se ne mo že zanemariti klizanje prem a konzervativcima, kao da se radi samo o privremenom skoku izbornog vjetra. Ovdje do laze u obzir dugotrajni faktori. ■ Teorija o »uzajamnoj eksploataciji« iz Nevllleva djela Le salaire socialiste (Socijalistička nadnica), Anthrppos, Paris, 1976, izaći će uslkoro u izda nju riječkog poduzeća »Lilburnija«.
207
Ravnomjerni je porast blagostanja pogodio tradicional ne stavove radničke klase ...« Prem a m išljenju spomenutog autora mnogi se manuelni radnici nalaze barem »na pragu srednje klase«. Istu su tezu prihvatili »revizionisti« u La burističkoj stranci, kao i Crosland koji piše: »Iako pokret što se stvara protiv Laburističke stranke nije brojčano velik, ipak ga valja ozbiljno uzeti, je r odražava jednu dugoročniju tendenciju, štoviše, izgleda da njega određuju neki ekonom ski i društveni preobražaji u bazi, koji ne samo da nisu ireverzibilni, već još nisu došli ni do svojega kraja.« Sile preobražaja »izazivaju pucanje barijere između radni čke klase i buržoazije«, pa podrška Laburističkoj stranci slabi zbog krize identiteta: »Ljudi koje bismo objektivno svrstali u radničku klasu s obzirom na njihov zanat ili obiteljske pripadnosti, dosegli su dohodak, način potrošnje, a ponekad i psihologiju srednje klase.« Ovdje nije naš zadatak da odredimo koliko je izborna antilaburistička stru ja doista povezana s procesima irever zibilnih promjena. Ipak mislimo da ovakva tum ačenja o opadanju Laburističke stranke ne možemo sm atrati odluč nima. Kao prvo, mogli bismo dozvati različite druge razloge za neuspjeh Laburističke stranke, a da se ne pozivamo na »poburžujenje« radnika. Drugo, prije nego što ćemo korisno uvesti ovu tezu i dati joj funkciju objašnjenja, neophodan je oprez koji pretpostavlja da jasno znamo što ona uklju čuje u sebi i, prirodno, da ispitamo njezinu vrijednost su očivši je s činjenicama. No prem a situaciji danas, a da ne govorimo o provjeravanju pomoću činjenica, ona još ne za dovoljava zahtjev za jasnoćom. Sa sociološkog gledišta, teze prem a kojoj bi se dio eko nomski jačih manuelnih radnika jedne zemlje asimilirao sa srednjom klasom bitno pretpostavlja slijedeće: a) Da ti radnici i njihove obitelji, u pogledu dohotka i m aterijalnih dobara, postignu onu životnu razinu na kojoj će biti izjednačeni bar s nižim slojem srednje klase. U ovom slučaju pozivamo se na neke specifično ekonomske vidove društvene stratifikacije. b) Da ti isti radnici stječu također nove društvene per spektive i norme ponašanja koje su više obilježja srednje klase nego radničke klase. U ovom se slučaju pozivamo na ono što bi se moglo nazvati normativnim vidom klase. c) Budući da im aju sličan ekonomski položaj i norma tivnu orijentaciju kao brojne osobe srednje klase, ti manu208
elni radnici uživaju ravnopravno u svim društvenim odno sima, od najritualnijih do najspontanijih. To možemo na zvati odnošajnim vidom klase. ( . . . ) Za potrebe rasuđivanja pretpostavit ćemo najprije da je ostvarena ekonomska jednakost između grupa radničke klase i grupa srednje klase, kako bismo mogli obratiti paž nju na druga dva vida: normativni i odnošajni. Ta dva vida društvene klase (budući da smo ih smatrali takvima) može mo neposredno povezati s pojmovima »pripadnička gru pa« i »referencijalna grupa«. ( . . . ) Ovdje nas zanima slučaj u kojem se jedna osoba po malo odvaja ili se stvarno nađe odvojena od normi pripadničke grupe i kao referenci jalnu grupu počinje uzimati ne ku drugu grupu koja je još nije usvojila. To su, po našem mišljenju, osovine na koje se valja u posljednjoj analizi po zivati kako bismo shvatili promjene društvene strukture, shvaćene u nešto širem smislu od ekonomskog, a koje shva ćamo kao poseban oblik općeg procesa prem a kojemu se po jedinci pripajaju nekoj društvenoj grupi ili se od nje od vajaju. Ako tumačimo analizu u pojmovima klase, koju je predlo žio Merton, o prijelazu iz pripadničke grupe u referenci jalnu grupu, tada problem »poburžujenja« radnika znači da je ri ječ o složenom procesu društvenog preobražaja, a ne o spontanoj reakciji pojedinca na izmijenjene ekonomske uv jete. Moguće je da stanovita razina materijalnog blagostanja bude prethodni uvjet »poburžujenja« radničke klase, jer to je bitno sredstvo srednje klase da sebi osigura stil života i u njemu održi svoje mjesto. Ali, bilo bi naivno pridržavati se ekonomskog determinizma, kao što čine neki autori, i uobraziti da je blagostanje radničke klase samo po sebi đovoIjan uvjet poburžujenja. Ova ise mogućnost ne bi smjela sm atrati realnom, osim pod određenim uvjetima kao što su: a) kad pojedini pripadnici radničke klase im aju razlo ga da odbace norme radničke klase i kad su dovedeni i ra spoloženi da usvoje norme srednje klase; b) kad su, štoviše, sposobni da se odupiru pritisku kon formizma unutar vlastite grupe — svoje pripadničke grupe — bilo da se povlače iz nje, bilo da ta grupa iz nekog raz loga gubi svoju homogenost i autoritet nad svojim čla novima; c) kad su im pružene realne mogućnosti prihvaćanja srednje klase kojoj žele pripadati. 14 — Zanat sociologa
209
Tada možemo prikazati realni proces prelaženja kao na shemi čija četiri polja proizlaze iz ukrštavan ja odnosa jnog i normativnog vida klase: ASIMILACIJE POMOĆU ASPIRACIJE Referencijalna grupa (a) pristajanje uz norme radničke klase
(d) položaj .neintegriran" Pripadnička grupa (c) položaj .integriran"
в radnik izdvojen iz svoje sredine
! 1 A tradicionalni radnik
(b) pristajanje uz norme srednje klase
. .
C radnik koji teži društvenoj promociji
i 1
D asimilirani radnik
Dvije alternative, koje dozvoljavaju da se obilježi dru štveni položaj radnika, izgledaju ovako: 1. a) On se poziva na norme koje pripadaju bitno tipu »radničke klase«. b) On se poziva na norme koje bitno pripadaju tipu »srednje klase«. 2. a) On je integriran u pripadničku grupu klase čije norme dijeli. Tada se može, u vezi s navedenom tabelom, proces po buržujenja rastaviti u tri pokreta: od A do B, od B do C i od C do D: od tradicionalnoga radnika do radnika izdvoje nog dz svoje sredine, od radnika izdvojenog iz svoje sredine do radnika koji teži društvenoj promociji, i od radnika koji teži društvenoj promociji do radnika koji se asimilirao u srednju klasu. Ova tabela dozvoljava da se na dosta sistematičan i nedvosmislen način formalizira teza o poburžujenju i da se podvrgne eksperimentalnom provjeravanju. Takav tip she matskog prikazivanja dozvoljava da se u temelju ove teze bolje uoče njezine pretpostavke i postulati, koji se u toku provjeravanja pokazuju kao neosnovani i nedozvoljeno po jednostavljeni. Im a ih više, ali svakako je najosnovnija ona o ideji, implicitno sadržanoj u svim dosadašnjim rasprav ljanjima, da taj proces uključuje asimilaciju osoba radni 210
čke klase u društvo srednjih klasa i njihov stil života — jedno i drugo se sm atra prosto danim. No barem dvije toč ke ovoga postulata zahtijevaju komentar. 1. Ovako predočena teza o poburžujenju pretpostavlja, između ostalog, da »nova« radnička klasa napreduje prema nepomičnoj i homogenoj srednjoj klasi. Ali ta ideja, tek što je izgovorena, djeluje neodrživo. Ako
o »konvergenciji« ona nam ne samo lako objašnjava spome nute činjenice, već i pom anjkanje očitog interesa radnika da pripadaju srednjoj klasi. Želimo li još bolje objasniti ovu tezu, reći ćemo da konvergencija stavova i ponašanja između stanovitih grupa radničke klase i srednje klase bivstveno proizlazi iz prom jena u ekonomskim ustanovam a i iz uvje ta gradskoga života, koji su istovremeno oslabili »kolektivi zam« kod jednih i »individualizam« kod drugih. Kad je riječ o radničkoj klasi, dvadeset godina pune zaposlenosti, postepeno raspadanje tradicionalne zajednice zasnovane na radu, rastuća birokratizacija sindikata i institucionalizacija radnih konflikata, faktori su koji su svi djelovali u istom smislu i pomalo doveli do slabljenja prirodne solidarnosti što je nadahnjivala lokalne grupacije i kolektivnu akciju. Istovremeno se u oblasti potrošnje, korištenja dokolice i op ćeg nivoa aspiracija otvorilo veoma široko polje u razvitku individualističkog m entaliteta. N asuprot tomu, u grupi na m ještenika pojavila se suprotna struja. Zbog porasta cije na, rastućeg gigantizma adm inistracije i sm anjenja izgleda da profesionalno napreduju niži činovnici im aju m anje po vjerenja u vrijednosti »individualizma« i više su skloni ko lektivnoj, sindikalnoj akciji, više apolitičkoj i utilitarnoj — to prije što se i sindikalna filozofija mnogih manuelnih trud benika razvija sve više tako da se približava onima koje joj se čine prihvatljive. Da bismo bolje objasnili ideju »konvergencije«, izmijenit ćemo početnu dihotom iju između individualizma i ko lektivizma kako bismo uveli distinkciju između privilegira nih sredstava i privilegiranih ciljeva. Prioritetna sredstva mogu biti bilo kolektivna akcija bilo individualni napor; prio ritetni cilj aspiracija može biti bilo sadašnjost i lokalni dru štveni život bilo budući položaj obiteljske jezgre. Sada su izvorne ideal-tipske perspektive označene imenom: »kolek tivizmom solidarnosti« i »radikalnim individualizmom«. U tom kontekstu pojam »kolektivizam solidarnosti« oz načuje, dakle, jedan kolektivizam (međusobno pomaganje) što se shvaća kao cilj, a ne samo kao sredstvo. Obilježen je sentimentalnom privrženošću lokalnoj društvenoj grupi, a suprotstavlja se zainteresiranoj privrženosti jednom udru ženju s posebnim ekonomskim ciljevima, što je svojstveno takozvanom utilitarnom kolektivizmu. U posljednjem slu čaju sredstvo je uvijek kolektivna akcija, ali je posljednja podložna glavnome cilju, to jest ekonomskom i društvenom napredovanju svake obiteljske jezgre. Razumije se da pre 212
mještanje težišta prema obitelji, i posebno promjena per spektive o napredovanju, kako ekonomskom tako i socijal nom, može poprimiti razne oblike. Ali, općenito je može mo definirati kao usm jerenje na potrošnju (dobara, vreme na, mogućnosti obrazovanja itd.), što znači da obitelj, ka da je riječ o njezinoj budućnosti, postaje nezavisno središte odlučivanja. NORMMTVNA KONVERGENCIJA Privilegirana sredstva Kolektivna akcija
Individualna akcija orijentacija prema sadaš njosti i druš tvenom životu
kolektivizam solidarnosti (.tradicionalna" radnička^klasa)
Privilegirani
.konvergencija" (nova radnička klasa) utilitarni kolektivizam s primatom obitelji
ciljevi
.konvergencija" (nova srednja klasa)
radikalni jndividualizam
orijentacija prema budućoj situaciji obiteljske jezgre
Možemo tvrditi da društvene perspektive »nove« radni čke klase i »nove« srednje klase konvergiraju na označeni način. Ovdje se valja čuvati izjednačenja konvergencije i identiteta. Možemo s pravom misliti da su u oba ova sloja utilitarni kolektivizam i prim at obitelji podjednako prisutni; ali se može isto tako razumno pretpostaviti da se u ova dva sloja svaki od tih elemenata donekle razlikuje. Jer kon vergencija znači za »novu« radničku klasu prilagodbu ci ljevima, a za »novu« srednju klasu prilagodbu sredstvima. U prvom slučaju konvergencija znači prvenstveno slablje nje kolektivizma solidarnosti i pojavljivanje prim ata obite lji samo kao jedan nusproizvod. U drugom slučaju je in strumentalni kolektivizam onaj koji predstavlja nusproiz vod, jer proizlazi iz radikalnog individualizma. Na taj na čin, iako novi »individualizam« radničke klase i novi »ko lektivizam« srednje klase približavaju ova dva društvena Sloja, oba im aju izgleda da ostanu na više ili manje suptilan način različiti, s obzirom na ublaženi individualizam sred nje klase i ublaženi kolektivizam radničke klase. 213
To možda najviše vrijedi za individualizam; jer izgleda da preobražaj aspiracija u radničke klase napreduje brže nego preobražaj sredstava srednje klase. Možemo, dakle, očekivati da bitna razlika u zoni konvergencija ostaje u tome što će novi individualizam u grupam a radničke klase prim iti oblik želje za ekonom skim napredovanjem obitelj ske jezgre, dok će se ublaženi individualizam grupa srednje klase razlikovati od prethodnoga po većoj osjetljivosti za društveni status grupa od kojih se odvajaju ili kojima se pripajaju. Vratimo se gornjoj distinkciji između radnika koji »te ži društvenoj promociji« i radnika »odvojenog od vlastite sredine«. Sjećamo se da je kriterij prihvaćanje po radniku, odvojenom od tradicionalne sredine svoje klase, normi gru pe koja im a društveni status srednje klase. U drugoj tabeli i radnik odvojen od vlastite sredine i radnik željan dru štvene promocije pripadaju donjem lijevom pretincu; u jednom i drugom slučaju njihove društvene perspektive konvergiraju sa sličnim perspektivam a srednje klase. Pred lažemo da ih se razlikuje prem a prirodi njihova individua lizma. U slučaju radnika odvojenog od vlastite sredine, ste čeni individualistički m entalitet može se sm atrati kao re zultat negativnih faktora (ublažavanje kolektivizma solidar nosti) i zbog toga više usredotočenog na individualno eko nomsko napredovanje, shvaćeno kao povišenje potrošnje i komfora. U slučaju radnika željnog društvene promocije, dolazi do pozitivnog prihvaćanja individualizma srednje kla se, što ga čini više svjesnim i zabrinutim za učinke diferen cijacije i podizanje društvenog statusa, kao posljedice njegova stila života. Pošto smo prikupili različite elemente, naše teze, željeli bismo u zaključku form ulirati hipoteze koje nisu drugo već hipoteze o vjerojatnim učincima obogaćiva nja radničke klase na društvenu strukturu Engleske. a) Glavna bi se promjena mogla definirati, nema sum nje, na j adekvatni je kao proces normativne konvergencije iz među izvjesnih dijelova radničke klase i srednje klase, a ža rište konvergencije je ono što smo nazvali »utilitarni kolek tivizam« i »primat obitelji«. Za sada barem, ambiciozna te za o poburžujenju nije zasnovana ako time zamišljamo pri stupanje velikog broja manuelnih radnika i njihovih obite lji stilu života srednje klase i, općenito, njihovo stapanje s tim društvom. Posebno je teško određeno utvrditi da ma“nuelni radnici svjesno teže društvu srednje klase, a još je teže utvrditi da se spomenuto društvo njima otvara. 214
b) Ne možemo se zadovoljiti razlikovanjem grupa koje vidimo uključene u proces normativne konvergencije po moću sasvim ekonomskih pojmova. Kad je riječ o radnič koj klasi, nesumnjivo je da obogaćivanje samo po sebi ne možemo sm atrati dovoljnim razlogom za ublažavanje kolekti vizma solidarnosti. Prije valja sm atrati proces konvergenci je čvrsto povezan sa strukturalnim promjenama koje ut ječu na društvene odnose u industrijskom, lokalnom i obi teljskom životu, a što valja pripisati ne samo obogaćivanju već i napretku u industriji — u organizaciji i tehnologiji, u procesu urbanizacije, u tendencijama demografskog razvoja, kao i u razvoju sredstava masovnih komunikacija i u »kulturi masa«. c) Čak su i među grupama »nove« radničke klase, u kojima se očituje utilitarni kolektivizam i prim at obitelji, ciljevi društvenog statusa manje izraženi od ekonomskih ci ljeva: drugim riječima, radnik »izdvojen iz svoje sredine« predstavljao bi mnogo rašireniji tip od radnika »koji teži društvenoj promociji«. Ako ih usporedimo s uvjetima koji pogoduju pojavi više individualističkog m entaliteta i omogu ćavaju pojavu težnji prema nekom drugom društvenom sta tusu, moramo ih sm atrati dosta pojedinačnima. Tako dola zimo do mišljenja da dobro promišljena normativna konver gencija izaziva gotovo neznatnu prom jenu granice između klase. d) Konačno, u logici ranijih razm išljanja leži da barem zasad političke posljedice obogaćivanja radničke klase za mišljamo kao dosta neodređene. Veza između »obogaćivanja« i »glasanja« posredovana je položajem obogaćenog radnika. Ako je ta situacija, kao što mislimo, najčešće obilježena prekidom s radničkom sre dinom, te ako se dominantni stavovi temelje na »utilitarnom kolektivizmu« i »primatu obitelji«, izbor stranke za koju će se radnik vezati ima više šanse (da se izrazimo kao Duverger) da se zasnuje na asocijaciji nego na zajednici. To znači da će se njegov utilitarni stav prema sindikalizmu vrlo vjerojatno prenijeti i na politiku, i svoj glas će dati onome koji daje više. U tom dijelu radničke klase glasanje za konzervativce, u danim okolnostima, može značiti »glasanje fca prosperitet«. Ali takav proračunati i oportunistički glas uključuje vrlo krhke političke veze i nije nipošto potrebno podići strašilo povećane besposlice da bi se vidjelo na koji se način može raspasti. Doista, jednom kad se životni stan dard radnika povećao, radnik sm atra zakonitim da od bu 215
dućnosti očekuje daljnji napredak u poboljšanju. Tako se njegova sadašnja politička sklonost može brzo izokrenuti ako neostvarivanje svojih očekivanja poveže s vladinom politikom. Ista logika »relativne frustracije« može imati ne ku ulogu u slučaju radnika koji teži društvenoj promociji, iako je priroda njegovih težnji osjetljivo drukčija. Ali onoliko koliko težnje za poboljšanjem njegova društvenog statusa (a ne samo poboljšanje životnog standarda) nije pri znala grupa čijem statusu teži revizija političkih ideja je moguća posljedica njegova obogaćivanja i njegovih aspira cija, o čemu valja voditi računa u ocjenjivanju buduće fi zionomije klijentele političkih stranaka. The Affluent W orker in the Class Structure (Dobrostojeći radnik i klasna struktu ra ), Cambridge University Press, Cambridge 1969.
4. Rudi Supek: Proizvodna organizacija i društveni totalitet Ideje za jednu globalnu analizu proizvodne organizacije Ovaj pristup nema nam jeru da suge rira bilo kakav sistemski model. On polazi od društvenog to taliteta imajući u vidu međusobnu uvjetovanost i međuza visnost društvenih problema. Očito iscrpnija analiza takva totaliteta nameće dvije komplementarne mogućnosti analize: a) transverzalnu i b) genetičku. Ovdje će se raspravljati o transverzalnoj analizi, iako ovakav pristup nije bez opasnosti izvjesne shematizacije i formalizacije na jednom površnijem planu, naravno, ako se ne uzmu u obzir genetički faktori. Genetički pristup redo vito nas prisiljava da odredimo fundamentalne društvene odnose koji uvjetuju društvenu diferenciju (podjela rada, proizvodni odnosi, razmjena, tehnološki razvitak itd.). Zna mo da ovi fundamentalni procesi izazivaju strukturalne pro mjene, o kojima ne vodimo računa u vremenskoj dimenziji ako ih razmatramo na strogo transverzalnom planu. U ovom slučaju dajemo prednost transverzalnoj analizi iz više raz loga: a) da bismo utvrdili koje su to bitne dimenzije druš 216
tvene organizacije, b) da bismo odredili njihove međusob ne odnose u danom društvenom sistemu, c) da bismo utvr dili na koji se način rađaju suprotnosti i sukobi među nji ma s obzirom na razvojne aspiracije ljudi. Transverzalna analiza ne izbjegava dinamički način gledanja, već ga samo nastoji uočiti u jednom danom momentu društvenog raz vitka. I, konačno, d) da bismo analitičkim putem došli do izvjesnih modela ponašanja, koji su svojstveni određenim društvenim grupama ili agensima što utječu kako na hije rarhiju pojedinih faktora (političko-pravno uređenje, eko nomska efikasnost, tehnološki razvitak, ljudska zajednica itd.) tako i na način njihova grupiranja. Kroz ove modele ponašanja možemo onda lalko utvrditi sm jer i intenzitet dru štvenih sukoba. SHEMA BITNIH DIMENZIJA DRUŠTVENE ORGANIZACIJE NA NIVOU PROIZVODNE ORGANIZACIJE A.ČOVJEK Subjektivizacija proizvodnog procesa „društveni zakoni" (voluntarizam, normativizam)
Nivo poduzeća „koncentracija" .ekspanzija'
B. PRIRODA Objektivizacija proizvodnog procesa „prirodni zakoni* (reifikacija)
I.Političko-pravna dimenzija П. Ekonomska dimenzija Ш. Socijalno-organizaciona dimenzija
IV.Tehnološka dimenzija
V. Kulturna dimenzija VI. Ekološka dimenzija
L e g e n d a : Interakcija poduzeće — društvo može se shvatiti kao odnos dvaju nasuprot stavljen ih entiteta, koji stoje u odnosima raznovrsnih među sobnih transakcija, pravne, ekonomske, tehnološke i socijalno-kultume prirode. U trim transakcijam a poduzeće nastoji sačuvati svoju autonom iju tako da se ono Istodobno ponaša i kao otvoreni i kao zatvoreni sistem, pa istovremeno možemo prom atrati reakcije »koncentracije« (zatvaranja u sebe) i »ekspanzi je« (otvaranja prem a društvu, osvajanja vanjskog terena). Koncentracija može ići do potpunog zatvaranja prem a okolini (nastojanje da se sačuva vlastita struktura, veličina i obujam razm jena), a ekspanzija do potpune identifika cije s društvom (tendencije da se sasvim izjednači s društvom , da postane »društvo u malom«).
Poduzeće kao dinamički strateško-transakcioni sistem U odnosu prem a društvenoj cjelini po duzeće se ponaša kao jedinica koja sa svojom djelatnošću istovremeno brani svoju autonomiju i koja nastoji postići 217
najveći utjecaj u svojoj okolini. Riječ je, dakle, o obrambeno-ekspanzivnom mehanizmu. Budući da poduzeće može opstati samo na tem elju određenih transakcija (način raz mjene, radna snaga, roba, usluge itd.) s društvom, odmah se nameće pitanje: koje oblike organizacije ili ponašanja (za nas je organizacija uvijek na izvjesnim utvrđenim norm a ma zasnovan društveni odnos) uzima poduzeće kad se b ra ni, kad se zatvara u sebe, a kakve oblike kad se širi, kad na stoji što više proširiti svoj utjecaj u društvu ili svoju kon trolu? Budući da je poduzeće složena organizacija, ono raspolaže različitim sredstvima, kako za svoju obranu tako i za svoju ekspanziju, pa se odmah nameće pitanje: kojim se sredstvima služi u jednom, a kojim u drugom slučaju? Po kušat ćemo upozoriti na neke mehanizme. A) Obrambeni mehanizmi: 1. autarhija (maksimum unutrašnje kontrole, minimum vanjskih transakcija); 2. ograničenje veličine (maksimum direktne kontrole uz ograničenu veličinu); 3. ograničenje funkcionalne složenosti (izbjegavanje ri zika u novim pothvatima); 4. monofunkcionalnost uz kartelizaciju (strogo odre đivanje vlastitog m jesta u društvenoj podjeli rada); 5. plurifunkcionalnost ili »svaštarenje« itd. B) Ofenzivni mehanizmi (ekspanzija): 1. konkurencija (otvoreno tržište); 2. koncentracija pomoću ekspanzije; 3. monopoli, karteli itd.; 4. oblici koalicije (tržišne, proizvodne itd.); 5. etatizacija (korištenje državnog aparata); 6. multinacionalne kompanije itd. Ekspanzija može ponekad ići rukom pod ruku s obram benim mehanizmom. To je, čini se, način kontrole tržišta sa strane multinacionalnih kompanija, koje su maksimalno oslabile konkurencijske mehanizme ekspanzije, a razvile mo nopolske i etatističke (podjela tržišta i proizvodnje u nacio nalnim i internacionalnim razmjerima).
Uloga pojedinih dimenzija Kako poduzeće, kao izvor odluka i moći, teži istodobno zatvaranju i otvaranju, ima svojevrsnu ekspanzivnu i defanzivnu logiku, tako se to može utvrditi i 218
za pojedine dimenzije, iako one djeluju više difuzno u me đusobnom odnosu, ali čvrsto povezano u nekim kombinaci jama (pravno-politička i ekonomska, na primjer). Pokušat ćemo ukratko okarakterizirati prirodu pojedinih dimenzija. 1. Pravno-politička dimenzija. Neki je sm atraju bitnom u konstituiranju poduzeća, jer se pravni status stječe prav nim normama (pravo vlasništva, načini raspolaganja sred stvima za proizvodnju, proizvodni odnosi itd.). Poduzeće se konstituira pravnim aktima: izvan njih ne bi moglo posto jati, pogotovo ne kao centar društvenih transakcija. (Narav no, postojanje ilegalnih proizvodnih ili privrednih organi zacija — mafija, švercerske mreže, »crno tržište« — poriče ovaj pravno-normativistički optimizam. Ipak, čini se da dru štvo kao cjelina, dakle upravo s gledišta »društvenog tota liteta«, u pravno-političkim aktima vidi osnovno oruđe svoie akcije u odnosu prema poduzeću. Čitava zgrada pravnih, ekonomskih, socijalnih i političkih sankcija sagrađena je na značenju ove dimenzije, štoviše, ono u nekim antiliberalističkim društvima tendira tome da bude glavni arbi tar pri određivanju prirode transakcija (robne razmjene, uloge rada, proporcija, prirode proizvodnje itd.). Ovu ten denciju, njezin doseg i efikasnost valja kritički ispitati. 2. Ekonomska dimenzija. Kod proizvodnih organizacija ekonomska se dimenzija sm atra temeljnom, bitnom, odluču jućom. Definira se kao sadržaj nasuprot pravnom obliku poduzeća. S gledišta ekonomskog determinizma sm atra se da ekonomski sadržaj i logika mora određivati i pravno-političku strukturu poduzeća. U nutrašnja organizacija poduze ća i vanjski odnosi m oraju se pokoravati »ekonomskim za konitostima«. S ovog ekonomskog gledišta dominantna di menzija ne bi bila pravno-politička već upravo ekonomska, i prva bi bila više izvor sputavanja ili ograničavanja uloge posljednje nego njezina »prirodna osnovica«. Osim toga, ekonomska dimenzija nosilac je principa efikasnosti i ra cionalnosti u službi rentabiliteta. Dosad ni jedan društveni sistem nije doveo u pitanje princip rentabiliteta i njemu podložnu efikasnost i racionalnost kao unutrašnju logiku efikasnosti. 3. Socijalno-organizacijska dimenzija. Ova dimenzija go vori o »faktoru čovjek« koji je obično integriran u proizvod ni sistem kao »radna snaga« ili »radna uloga« (Taylorov si stem ili Weber-Parsonsov birokratsko-funkcionalistički si stem). Kao samostalna ili svojevrsna dimenzija javlja se od 219
mah s utopijskim socijalizmom i sindikalnim radničkim po kretom. Kao sociološki vid raspravljanja s kritičarim a pod jele rada u ime ljudske zajednice (Tonnies i drugi) ili s Marxovom teorijom otuđenja. Kao posebna etapa u teoriji organizacije s doktrinom o »ljudskim odnosima« Eltona Ma ya ili K urta Lewina. Sa socijalističkog gledišta i, posebno samoupravnoga, riječ je o zajednici »udruženih proizvođa ča« (slobodni oblik udruživanja čovjeka kao proizvođača). 4. Tehnološka dimenzija. Tehnološka dimenzija odnosi se na tehnologiju proizvodnje, im ajući tu podjednako na um u mehanički tok proizvodnje (mašinizam) i ljudski tok (»naučna organizacija rada«), dakle ljudski »inženjering«. Ova je dimenzija nosilac tendencija koje idu prem a raciona lizaciji procesa na bazi znanstvenih dostignuća, uz maksi malno uklanjanje »subjektivističke proizvoljnosti«, prem a objektivizaciji, kom pjuterizaciji procesa. Na ovu dimenziju oslanjaju se tehnokratske ideologije. U krajnjoj liniji orga nizacija postaje izraz »prirodnih objektivnih zakona« (Schelsky), a ne ljudskih procesa odlučivanja (»demokratizacija odumire«!). 5. Kulturalistička dimenzija. Riječ je o svim shvaćanji ma koja ljudski rad prom atraju kao dio ljudske kulture, kao dio ljudskog života, koja se pitaju o vrijednosti rada za život i civilizaciju, i posebno o učincima proizvodnog proce sa i njegove organizacije, u sklopu poduzeća i u cijelom dru štvu, na ljudsku ličnost i karakter. Ovaj pristup nastoji do vesti u sklad rad i proizvodnju s ljudskim potrebama, s pu nim razvojem ljudske ličnosti. Proizvodnja m ora biti podre đena humanističkim vrijednostima. Najpoznatija je na tom području kritika proizvodnje i rad sa strane psihoanalize (protiv »prinudnog karaktera« rada) i Marxova teorija otu đenja ljudskih potreba. 6. Ekološka dimenzija. Ova je dimenzija oduvijek imala značajnu ulogu u proizvodnji, je r je čovjek tražio resurse i sredstva za proizvodnju pod optimalnim uvjetima. Antropo geografska škola pokušala je ekonomsko i društveno pona šanje objašnjavati ekološkim faktorima. Danas je ekološka problematika postala naročito značajna s ekološkom i ener getskom krizom kao novom osnovom kritike ekonomije za snovane na akumulaciji kapitala, viška vrijednosti ili dok trine »stalnog rasta«.
220
Proturječnost subjektivnih i objektivnih faktora U faktore subjektivizacije uvrstili smo tri dimenzije: pravno-političku, socijalno-organizacionu i kulturalistićku, a u faktore objektivizacije također tri dimen zije: ekonomsku, tehnološku i ekološku. Prve odgovaraju iz vjesnom društvenom ili humanom determinizmu, dok druge pripadaju više jednom prirodnom, objektivnom ili scijentistićkom determinizmu, Tako možemo govoriti o stanovitoj polarizaciji djelovanja i ponašanja, od kojih jedno ide više u smjeru subjektivnog (u smislu svojevoljnog), a drugo u sm jeru više objektivnog rasuđivanja i odlučivanja. Prvu sfe ru možemo obilježiti kao sferu voluntarizma (i sa svim onim obilježjima koja vrijede za ljudsku slobodu i svrhovitu prak su), dok drugu sferu stavljamo pod kontrolu više objektiv nih, prirodnih zakonitosti djelovanja (tržište kao »nevidlji va ruka«, tehnologija kao prim jena prirodnih znanosti, pla niranje kao djelovanje u duhu »objektivnih zakona razvitka« itd.). Možemo reći da između jedne i druge sfere postoji te meljna proturječnost, koja u teoriji organizacije dolazi do izražaja u obliku raznih stavova kojima pojedini autori jednu dimenziju ili sferu nastoje nam etnuti kao dominantnu ili odlučujuću. Subjektivističkoj sferi obično se prigovara iz vjestan »voluntarizam«, »ideologizam«, »normativizam«, »finalizam«, dok se objektivističkoj sferi najviše prigovara sta novit »scijentizam«, »naturalizam«, ili »pseudonaturalizam«, »tehnokratizam«. Sm atra se, međutim, da ove sfere u jed nom normalnom sistemu m oraju biti u stanovitoj ravnote ži il'i harmoniji, tako da jedna ne ugrožava drugu, je r bi pretjerano isticanje jedne na račun druge dovelo do osjet ljivih porem etnji u društvenoj organizaciji. Zato teorijska (pa i praktična rješenja) idu najčešće u smislu traženja opti malne prisutnosti svih šest dimenzija, njihova uravnoteženja i usklađivanja. Postavlja se pitanje: je li ovakvo optimalno rješenje moguće, te ne odgovara li ono stanovitoj teorij skoj ili ideološkoj predrasudi? U Marxovu shvaćanju društvene organizacije nalazimo onaj poznati zakon o odnosu između proizvodnih snaga (ob jektivnog faktora) i proizvodnih odnosa (subjektivnog fak tora) tako da prve određuju druge, naročito u vremenskoj dimenziji, a drugi u kritičnim momentima — društvenih re volucija — ne samo da se adaptiraju na razvitak proizvod 221
nih snaga nego ih u stanovitoj m jeri organizaciono prilagođavaju društvenim odnosima. Nameće se pitanje: do koje m jere u suvremenom društvu tehnološki faktori ili proiz vodne snage (uključujući i radnu snagu čovjeka) m oraju biti podređeni društvenim odnosima? Ovo pitanje dobiva sasvim novi vid sa suvremenom »ekološkom krizom«. Jedna od osnovnih dilema suvremenog industrijskog društva upravo je u pitanju: koliko će jačati i prevladavati tehnokratske tendencije, a koliko demokratske, koliko na objektivnim faktorim a zasnovana organizacija, a koliko na ljudskim ili humanim težnjama? Ova dilema se pojavljuje u različitim oblicima u suvremenoj sociologiji i u politič kim znanostima. Upozorit ćemo samo na neprestanu borbu koja se vodi u socijalističkim zemljama između »tehnokra ta« i »ideologa«, jer su to dvije interesne grupacije koje ponajviše utječu na društvene odnose moći. To je pitanje u SSSR-u prisutno u sastavu samog vrhovnog političkog ti jela, CK KPSS (analize G. Fishera). Za svako rasuđivanje o društvenom sistemu u ovom području ostaje osnovno pitanje: koliko doista suvremeni društveni odnosi podliježu nekim nužnim, vanjskim, objek tivnim faktorima, kao što su tehnologija, podjela rada, re sursa itd., a koliko ti »objektivni faktori« postaju dio sta novite ideologije, određene reifikacije društvenih odnosa, tendencije da se čisto društveni odnosi prikažu kao izvanj ski, nam etnuti, nužni, »prirodni«? Ovo se pitanje postavlja kako na nivou proizvodne organizacije (na prim jer, m it o »efikasnom društvu«, Leistungsgesellschaft) tako i u okvi ru opće društvene kulture (poznate analize H. Marcusea).
Problem hijerarhije pojedinih dimenzija Ako zanemarimo »profesionalnu de formaciju eksperata« koji žele svojem području djelovanja pridati najveći društveni značaj, ipak ostaje pitanje: koja od spomenutih dimenzija ima odlučujuće ili determinirajuće značenje u strukturiranju društvenih odnosa ili društve nog sistema? Naime, ima li u jednom društvenom sistemu odlučujuće značenje norm iranje društvenih odnosa, dakle pravno-politička intervencija (ustavi i zakoni); nasuprot ovo me, spontana igra »ekonomskih zakona« i odnosa, dakle sta novita logika proizvodnih odnosa, čiji spontani razvitak ne 222
podliježe normiranju, a utječe u najvećoj mjeri na društve ne odnose ili društvenu strukturu; mogu li se održati eko nomski procesi pomoću privrednog planiranja, i kontrolira ti tehnološki razvitak, ili, ne kreću li se strogo planirana socijalistička društva također u sm jeru »potrošačkih dru štava«. Naravno, nas koji stavljamo težište na samoupravnu de mokraciju, zanima kao prvo: ima li društveno-organizaciona dimenzija, kojom se izražava stvaranje samoupravne za jednice ili »udruženih potrošača«, neku dominantnu ulogu u odnosu prema drugim dimenzijama, ili im je, u stanovi tom smislu, podređena, i što znači ova podređenost? Razumije se, za određeni društveni sistem karakteristi čna je određena hijerarhija ovih dimenzija. Na prim jer, za liberalni kapitalizam dominacija ekonomske dimenzije i pod ređenost pravno-političkih odnosa ekonomskom razvitku (sa slobodnim poduzetništvom u središtu). Za organizirani ka pitalizam tipično je stanovito srašćivanje ekonomske i pravno-političke dimenzije, i jačanje kontrole ove sprege nad ostalim dimenzijama. Dok u liberalnom kapitalizmu još po stoji slaba integriranost društva u ijednu »tehnološko-državnu« mašinu, dokle je ona dominantna u suvremenom militariziranom i etatiziranom društvu, bilo da je riječ o kapitalistič kim ili o socijalističkim zemljama, naročito onim najrazvi jenijim u tehnološkom pogledu. Kad se govori o ulozi pojedinih dimenzija, potrebno je osim o njihovoj hijerarhiji, što znači dominaciji ili izrazi to sti u društvenim odnosima, govoriti i o njihovoj integraciji u društveni život. Pod integracijom valja shvatiti samo ja ču ili slabiju prisutnost u ljudskim odnosima i ljudskoj svijesti (ideologiji, načinima mišljenja). Integracija znači — koliko ovi odnosi postaju temelj legitimnosti, idejnog op ravdanja za jedno društvo. Na prim jer, suvremeni organizi rani kapitalizam nastoji sve više opravdati legitimnost svo jeg poretka društvenom racionalnošću i efikasnošću dru štvenog rasta (Leistungsgesellschaft). Ova je tendencija pri sutna kako u kapitalizmu tako i u socijalizmu (prijelaz od »harizmatičke vlasti« na »tehnokratsku vlast«). Za naše dru štvo karakteristično je traženje legitimnosti u socijalno-organizacionoj dimenziji, u radničkom samoupravljanju. Ovdje se valja upitati: vrijedi li hijerarhija pojedinih dimenzija, njihov raspored po m ača ju (na prim jer, za or ganizirani kapitalizam: II ekonomska dimenzija + I prav no-politička dimenzija ~h IV tehnološka dimenzija + V 223
kulturna dimenzija, »potrošačko društvo«) samo za jedan sektor društva — za proizvodnju — ili daje pečat cijelom društvu? U suvremenom svijetu još uvijek dominira proiz vodna funkcija čovjeka, i ona danas ide protiv čovjeka — građanina s njegovim pravim a (jačanje egzekutive na račun legislative) tako i protiv čovjeka kao potrošača (manipuli ranje ljudskim »potrebama« radi masovne proizvodnje do bara). Kad se želi vidjeti na koji način jedno društvo traži legitimnost za svoj poredak, najkorisnije je analizirati si stem obrazovanja, je r u njem u ova nam jera redovito dolazi do izražaja na najjasniji način. Tako školski sistem jasno odražava stanoviti sukob humanizma i funkcionalizma kao vrijednosnih orijentacija u društvu.
Stil i doseg djelovanja pojedinih faktora U vezi s pojedinim dimenzijama, nji hovom dominacijom ili intenzitetom, nužno je utvrditi sred stva i načine njihova društvenog djelovanja. Riječ je o to me da u svakoj konkretnoj povijesnoj epohi pojedini fak tori im aju poseban stil djelovanja, koji zavisi od društvene grupacije, interesa takve grupacije, koja najviše dolazi do izražaja na pojedinim područjim a (politike, ekonomije, zna nosti itd.). Osim sredstava i načina djelovanja ili »stila«, nas zanima prvenstveno doseg takva djelovanja, koji su stvarni učinci na društvene odnose, do koje m jere djelovanje mi jenja društvene odnose, u kojem sm jeru i uz kakve sukobe. Na prim jer, djelovanje je, bez sumnje, u jednom izra zito »političkom društvu«, kakva su sva »revolucionarna dru štva«, ponajprije usredotočeno na pravna i zakonska sred stva djelovanja uz podršku ideologije. Tada se može govo riti o dominaciji stanovitog »normativizma« i »ideologizma«. No ostaje otvoreno pitanje kakav je doseg takva djelova nja, do koje mjere stvarno ono izaziva određene promjene u proizvodnoj organizaciji. Izaziva li djelovanje zakonskim m jeram a odmah »traženje rupa u zakonu« i »ideološku pri lagodbu« na uvedenu terminologiju, a da se u osnovi ne do gađaju nikakve ozbiljnije promjene u proizvodnim odno sima? Budući da je normativizam i ideologizam za naše druš tvo tipična praksa, zanimalo bi nas do koje su mjere po 224
jedine etape u reform iranju odnosa stvarno djelovale na ponašanje proizvodne organizacije. I budući da je proizvod na organizacija složena tvorevina, jesu li djelovale samo na jednom dijelu (na vrliu ili bazi) organizacije,, a ne i na či tavu organizaciju. I treće, kako valja uzeti u obzir svih šest dimenzija, koliko je, u određenom vremenskom perio du, bio utjecaj pojedinih dimenzija — političko-pravne, eko nomske, tehnološke, društveno-organizacione, kulturne i ta ko dalje. Bilo bi zanimljivo provesti istraživanja da se utvrdi koji su okolni faktori najviše utjecali na promjene u proizvodnoj organizaciji.
Proturječnosti i sukobi pojedinih dimenzija Naša je pretpostavka da svaka od spomenutih društvenih dimenzija, budući da odgovara od ređenim društvenim ili grupnim interesima, teži izvjesnoj ekspanziji na račun drugih dimenzija, čime neprestano ruši ravnotežu između pojedinih faktora i stvara sukobe. Druš tvo redovito rješava ove sukobe ili proturječnosti bilo nor miran j em međusobnih odnosa ovili interesa, bilo vrijedno snim sistemima koji m oraju integrirati proturječne tenden cije, bilo povremenom intervencijom u sam sistem radi us postavljanja potrebne ravnoteže (teorija o potrebi »politi čkog intervencionizma« kao perm anentne pojave, ili teori ja o »faktoru koji predstavlja dugoročne interese« i ima arbitražnu funkciju u društvu, ili teorija o »samoregulaciji pluralističkih sistema« pomoću raznih metoda). Većina su vremenih teorija o društvenoj strukturi ne izbjegava poja vu sukoba kao »sistemske pojave«, već je uzima kao priro dnu, nužnu, i, dapače, kao temelj legitimiteta pojedinih arbitražnih grupa koje im aju stanovit monopol na prinudu (država, birokracija, profesionalni političari — vidi: G. Sartori, Demokratska teorija, i mnoge druge o »logici moderne birokracije«, ne zaboravljajući i Michelsov »željezni zakon oligarhije«). Jedan je od problema svakako: je li društvo sposobno da kontrolira ekspanziju pojedinih razvojnih faktora — eko nomiju, tehnologiju, privredni rast itd. — ili ona ulazi u sistem kao sasvim spontani element na koji se društvena organizacija m ora prilagođavati povremeno i sa radikalni jim promjenama? 15 — Zanat sociologa
225
Ovdje se, naravno, javlja i stari Marxov problem: na koji način čovjek može staviti pod svoju kontrolu spomenute faktore u dimenzijama razvijenog industrijskog društva? Ka kve prirode m ora biti takva kontrola? U modernoj sociolo giji ne postoje jasni odgovori na ovaj problem. Najdosljed nija je teorija centralistički planirane privrede i »distribu tivnog socijalizma«, ali ni ova društva nem aju jasan stav u pogledu privrednog rasta, ekspanzije populacije, stupnja ur banizacije i sličnih pitanja. I ona su uvelike izložena spon tanim procesima ili »racionalizmu na iracionalnoj osnovi«. »Racionalizacija iracionalnosti«, kako bi to rekao Marcuse.
Neke proturječnosti koje su zanimljive za naše društvo U okviru navedene teorije i načina analize, za naše bi društvo bilo zanimljivo podrobnije anali zirati ove proturječnosti: 1. Suvremeni industrijski proces u kapitalističkim zem ljam a pokazuje odvajanje poduzetničke funkcije od vlasnič ke funkcije, te stanovitu profesionalizaciju poduzetništva (sve veće uloge raznovrsnih eksperata) i politizaciju podu zetništva (s jedne strane, zbog etatizacije, sve veće uloge države, a s druge strane, zbog demokratizacije, sve veće ulo ge sindikata — Mitbestimmung). Profesionalizacija i etatizacija teže tehnokratizmu, dok profesionalizacija i demokra tizacija teže samoupravljanju. Funkcionalna dilema: centra lizacija ili decentralizacija, ima tako i svoj društveni vid, koji se prevodi kao sukob grupnih interesa i kao dilema tehnokracija ili samoupravljanje. Takva situacija na Zapadu odražava se i kod nas u Ju goslaviji, iako ima neke svoje posebne crte. Ona se očituje kao sukob između političkog »voluntarizma« i »normatizma« i ekonomskog »objektivizma« (poštivanje tržišnih zakona, efikasnosti itd.) ili »poslovnosti«, ili kao sukob između po litičkih struktura moći i »tehnomenedžerskih« struktura u privredi. Prirodu ovih proturječnosti valjalo bi bolje ispita ti, vidjeti do koje se granice one očituju u konkretnom ponašanju privrednih organizacija, na koji se način ideologiziraju ili »racionaliziraju« (u psihoanalitičkom smislu uk lanjanja suvišnih sukoba ili teškoća). 2. Jedna od proturječnosti našeg sistema jest stalna ne ravnoteža između nejednakosti u privređivanju (i dohocima) 226
koju rađa slobodna inicijativa poduzeća na domaćem i svjet skom tržištu (B. Horvat naveo je sedam faktora ove nejed nakosti) i težnje prem a ujednačavanju prihoda (po princi pu »svakome prema radu«) u duhu socijalističkog brisanja klasnih razlika. Ovu je proturječnost predvidio već J. Proud hon, koji je vidio izlaz samo u stalnoj intervenciji jednoga trećega faktora (»državne banke« — jedine centralističke ustanove koju predviđa u svojem sistemu!) kojom bi se uspostavila narušena ravnoteža između autonomije poduze ća i jednakosti (recipročnosti u razmjeni u dohocima) gra đana ili proizvođača. Naš je sistem vrlo brzo i drastično pokazao ovu protu rječnost u periodu nakon privredne reforme od 1965, a sa dašnje mjere trebalo bi da je ublaže. Kao sredstvo interven cije predviđaju se »samoupravni ugovori« o visini osobnih dohodaka i kontrola bankovnih kredita i financijskih inter vencija u sferi industrijske proizvodnje. Efikasnost ovako zamišljenog postupka ostaje za analizu. U svakom slučaju ovdje imamo jednu od tipičnih suprotnosti između pravno-političke dimenzije (kao one koja želi regulirati ekonomske odnose) i ekonomske dimenzije društva. 3. Druga suprotnost u našem sistemu, koja izbija izme đu prvih dviju dimenzija (pravno-političke i ekonomske) i tehnološke, u vezi je s planskim rukovođenjem društvenog rasta, rasporeda investicija, razvojnog ulaganja (znanost i istraživanja) itd. Ova se suprotnost najčešće tumači kao su kob »tehnokratskih tendencija« i »samoupravnih tendenci ja«. Međutim, problem se time ne rješava. Očito je da se problemi društvenog rasta kod nas tretiraju još u duhu po litičkog i ekonomskog liberalizma, ako je to uopće mogu će, s obzirom na m eđunarodnu povezanost privrede, ener getsku krizu i razna druga ograničenja kojima ide u susret suvremeni svijet. Jedno od ograničenja koje, čini se, još nije postalo komponenta našeg sistema, jest kontrola pro izvodnje sa strane potrošača. 4. Ovaj nas posljednji vid navodi na jedan »sistemski problem« kojim se mnogo bavio revolucionarni i gild-socijalizam, a to je odnos čovjeka kao proizvođača i čovjeka kao potrošača. Oni su inzistirali, kako znamo, da uloga čovjeka kao proizvođača ne smije ići protiv potrošnje, i da ona, za pravo, mora biti podređena čovjeku kao potrošaču (ne u smislu distributivnog socijalizma čiji su bili protivnici!) u pogledu utvrđivanja njegovih potreba. Moramo reći da ovaj problem postavlja u središte sistemskog mišljenja odnos 227
kulturne dimenzije (dakle stanovitog personalizma zasnova nog na »autentičnim ljudskim potrebama«) prem a ekonomsko-tehnološkoj dimenziji koja stoji pod koncepcijom čo vjeka kao proizvođača, a dolazi iz pravno-političke sfere (osi guranje stalne akum ulacije viška vrijednosti i porasta život nog standarda) i eventualno IV dimenzije, koja uzima u obzir radne kolektive kao agense produktivnosti, efikasnosti, racionalizacije i kohezivnosti u procesima proizvodnje, a ne povezuje radnika—proizvođača s njegovom ulogom po trošača, i cjelovite ljudske ličnosti kao takve. Danas u sociologiji postoji veoma razvijena kulturalistićka kritika proizvodnje u duhu »potrošačkog društva« ili »masovne proizvodnje«, ali je njezin učinak veoma ograni čen (neki studentski pokreti protiv »potrošačkog društva« i grupe intelektualaca). Ova kritika dobit će svoju akcijsku i revolucionarno-praktičku dimenziju tek s problemima su vremenog imperijalizma (multinacionalne kompanije), od nosima nerazvijenih i razvijenih zemalja u kontekstu suvre mene ekološke krize. Stalni porast međunarodnih napetosti i sukoba na ovom području nam etnut će jedan »racionalni model« za zajedničku potrošnju i proizvodnju svih ljudi, u granicama osiguranog biološkog minimuma, itd. (Lista pro blema daleko je od toga da bude iscrpljena. Spomenuti služe samo kao ilustracija.)
Konstrukcija modela ponašanja Ono što je u literaturi »stil«, to je u društvenom ponašanju »model« (u smislu uzora i uzorka). Ljudi se ponašaju prem a nekim pravilima kojima nastoje dati neku unutrašnju konzistenciju, s manje ili više uspje ha, s manje ili više svijesti i kontrole. To dopušta da se sva ki korak ili postupak razm atra u određenom sm jeru i in tenzitetu, on se kreće ili tetura između mogućih ekstrema, koje valja definirati. Pokušat ćemo sugerirati samo neke naj općenitije postupke koji definiraju danas »stil« u ponaša nju na pojedinim područjima. Jasno je da ćemo to jako pojednostaviti i staviti u okvir samo suvremenih tipičnih reakcija. I. Pravno-politička: intervencionizam — spontanizam. II. Ekonomska: planiranje — tržišna stihijnost. 228
III. Socijalno-organizaciona: autoritarnost — demokra tičnost. IV. Tehnološka: mašinizacija — humanizacija. V. Kulturna: rad (specijalizacija) — dokolica (svestra nost). VI. Ekološka: uništavanje prirode — čuvanje prirode. Razumije se da spomenute dimenzije nisu jedine mo guće, pa možda u nekim slučajevima ni najvažnije. Osim to ga, one su same po sebi veoma složene pojave, no ipak do puštaju bolje sagledavanje dinamike određenoga društve nog ponašanja. Ovdje se postavlja pitanje: tko se ovako po naša? (Društvo? Država? Određena klasa? Određena društve na grupa?) Pokušajmo jednu deskripciju, na prim jer, »administra tivnog socijalizma« i »samoupravnog« u našoj varijanti (»ide alni modeli«). Administrativni socijalizam: intervencionizam + plani ranje + autoritarnost -i- mašinizacija 4- rad (specijalizaci ja) 4- uništavanje prirode. Samoupravni socijalizam: um jereni intervencionizam 4umjerena tržišna stihijnost + demokratičnost + mašinizacija 4- umjereni rad 4- uništavanje prirode.
Model društvenog ponašanja ili društveni »stil« i reakcije poduzeća Već smo spomenuli da svako poduze će raspolaže nizom mehanizama koji mu dopuštaju da se prema vanjskim utjecajim a odnosi više obrambeno ili više ekspanzivno. Postavlja se pitanje: kako poduzeća reagiraju na određene vanjske utjecaje koje smo utvrdili kao domi nantni model društvenog ponašanja? Rekli smo da vanjski utjecaji prolaze »kroz poduzeća«, pa mogu biti percipirani i kao »unutrašnje poteškoće«. Postoje veoma jednostavni oblici ponašanja u konflikt nim situacijama ili općenito u interakcijam a povezanim sa stanovitim otporima, koji se mogu prim ijeniti i na ponaša nje poduzeća kao cjeline ili na pojedine grupe u poduzeću. Na prim jer: a) potiskivanje zapreke (»grupe za pritisak«, rušenje jed nog zakona itd.); 229
b) zaobilaženje zapreke (»traženje rupe u zakonu«, pro m jena oblika ili sadržaja djelovanja itd.); c) povlačenje (usporavanje djelatnosti, ograničavanje ve ličine, »povlačenje u sebe«, traženje koalicija itd.); d) usvajanje zapreke (promjena načina djelovanja, stru kture, organizacije itd.); e) »racionalizacija konflikta« (verbalno usvajanje, a praktično ustrajanje na starom , prom jene forme a ne sa držaja itd.). Ovi su oblici ponašanja poznati i dadu se lako prim ije niti. Njih nije teško utvrditi. Zanimljivo je ispitati kakve su posljedice određenih načina reagiranja poduzeća, kako na njegovu vlastitu unutrašnju diferencijaciju, tako i na dife rencijaciju u društvu. To je pitanje feed-backa na ponašanje cjeline. Naime, određeni oblici ponašanja ili reagiranja po duzeća, kao važnih društvenih organizacija, prisiljavaju i cijelinu da svoje utjecaje m ijenja i interpretira na drukčiji način od zamišljenog. Posljedice mogu stoga biti često ne predviđene i nepredvidljive. Iz zbirke Čovjek i sistem , sv. 2, Zagrelb, 1975.
230
VI
Društvena teorija i problem vrednota Znanost se mora zasnivati na činjeni cama, a ne na ljudskim željama, jer činjenice su ono što može provjeriti svaki čovjek pod istim uvjetima, a želje su samo ono što misli neki čovjek ili neka grupa. Stoga se či njenični sudovi mogu generalizirati, dok se vrijednosni su dovi ne mogu. Dakle vrijednosni sudovi ne mogu biti pred met znanosti već morala. Ovi stavovi pozitivno orijentirane sociologije su poznati, ali su, usprkos svojemu znanstvenom karakteru, ostali predm et sporenja. R. Dahrendorf podsjeća na poznati »spor o metodi«, što je buknuo u Njemačkoj po četkom ovoga stoljeća između onih koji su branili tezu da društvena znanost mora biti u službi društvenih ciljeva i onih koji su smatrali da ona mora ostati strogo neutralna i znanstvena. Drugim riječima, sociologija kao znanost mo ra biti oslobođena individualnog ili kolektivnog angažmana i ostati, prema riječima Maxa Webera, »znanost lišena vred nota« (wertfreie Wissenschafl). Kada ovu tezu kritički is pitujemo, tada prema Dahrendorf u dolazimo do zaključka da sociolog, usprkos svojoj najboljoj volji da ostane neu tralan i »objektivan« očituje svoju vrijednosnu orijentaciju ili vrijednosno opredjeljenje već pri: a) izboru same teme is traživanja, b) pri definiranju teorijskih okvira svojeg istra živanja i c) pri tumačenju ili uopćavanju rezultata empi rijskih istraživanja, ali da može uvijek ostati strogo nau čan u pogledu samog znanstvenog postupka istraživanja, kad su jednom teorijski okviri utvrđeni i prelazi se na operacio nalizaciju zađatih hipoteza. Prema tome, postoji jedno po dručje u kojemu sociolog može sačuvati strogu znanstvenost, 231
a to je područje prim jene m etode na teorijski formuliran zadatak. U tom okviru i samo istraživanje vrednota, kao predm eta društvenog ponašanja čovjeka, može biti strogo znanstveno, bez obzira na činjenicu da se ljudi u odnosu prema vrednotama, normama ili propisima razlikuju ili po lariziraju. Naime, to je moguće samo onda, ako i sam so ciolog nije uvjetovan pristranim stavom društvene grupaci je kojoj pripada. Znamo da su upravo taj problem istaknuli Scheler i Mannheim, ali Dahrendorf smatra da se sociolog mo že uvijek izdignuti iznad svoje grupe, klase ili društva i zau zeti objektivni stav. Takav je stav Mannheim rezervirao sa mo za takozvanu »slobodno lebdeću inteligenciju«, koja bi uspijevala da se izdigne iznad vrijednosne ili normativne ograničenosti grupacije kojoj pripada, ali što je ne bi sme talo da osim svoje znanstvene objektivnosti bude i društveno angažirana. Izgleda, prema nekim izjavama, da je takvo gle dište dijelio i sam Marx, kad je proletarijatu kao »emancipatoru« društva, pored čisto klasnih dao i općeljudske ili univerzalne zadatke. Pokušali smo pokazati na koje metodološke probleme nailazi sociolog, kada za predm et svojega istraživanja uzme upravo vrijednosno ponašanje čovjeka ili vrijednosnu svijest pojedinih grupacija. Kod empirijskog istraživanja dolazimo do zaključka da se one ne mogu generalizirati na jednaki način kao druge društvene činjenice, naime da za njih ne vri jedi jedan oblik kauzalnog determinizma, već se njihov determinizam m ijenja sa samim oblikom društvenog pona šanja čovjeka. Kad društvene grupacije napuštaju svoj insti tucionalni konformizam i jače se izjednačuju sa svojim grup nim ciljevima, kad nastoje na osnovi grupnih ciljeva mobi lizirati druge, kad aktivno izražavaju svoje vrijednosno op redjeljenje unutar društvene konfrontacije ili polarizacije, tada se, dakle, društvena vrednota pretvara od »činjenice« ili »normativne činjenice« u »vrijednosno htijenje«, u nešto više subjektivno, samo moguće i potencijalno. O promjeni društvenog determinizma u toku samih promjena individu alnog i kolektivnog ponašanja čovjeka sociolozi dovoljno ne razmišljaju. Očito je da se ovdje nalazimo pred veoma zna čajnim problemom teorijske i metodološke prirode.
232
1. Rudi Supek: Sociologija kao društvena znanost »slobodna od vrijednosti« Vjerujem da se naša situacija podosta izmijenila u odnosima društva i morala ili sociologije i »znanosti lišene vrednota« od onih vremena kad se njemač ko »Udruženje za socijalnu politiku« (Verein fiir Sozialpolitik'* 5. siječnja 1914. pozabavilo ovom istom temom. Okol nosti pod kojima je održano zasjedanje bile su zaista neobič ne. Na njemu je sudjelovalo oko pedeset odabranih njema čkih društvenih znanstvenika, među kojima se posebice is ticao Max Weber. Zasjedanje je bilo neobično zbog ovih ra zloga: prisutni su poslali stenografe kućama, zabranili su svako protokoliranje, obavezali su se da će šutjeti i da neće ništa saopćavati ljudima koji ne pripadaju ovome krugu. Također su zabranili i objavljivanje diskusije sudionika, ma da su među njima bili mnogi eminentni znanstvenici. Čini se da su ove mjere da se diskusija sačuva u tajnosti bile op ravdane, jer je nastao žestok sukob među različitim gledi štima i ličnostima. Dahrendorf prim jećuje da su se gledi šta podijelila i da još i danas dijele njemačke sociologe na dvije grupacije. Tema razgovora je bila: društvena znanost i sud vrijednosti.1 Povod toj diskusiji bio je poznat »spor o metodi« (Methodenstreit) koji se rasplamsao početkom ovog stoljeća iz među pristaša sociologije kao »čiste znanosti« i pristaša »Udruženja za socijalnu politiku«, čiji je nesporni vođa bio Gustav von Schmoller, koji je smatrao da znanost o nacio nalnoj ekonomiji mora da, osim znanstvenih proučavanja društvenog privrednog razvitka, upozorava na ciljeve, da »krči prave putove«, i da preporučuje kao »ideal« određene privredne mjere. Protiv ovoga stava praktičke društvene angažiranosti vodeće društvene znanosti, koja je bila tada ekonomija, ustalo je 1905. takozvano »radikalizirano lijevo krilo« na čelu s M. Weberom. To je krilo 1909. osnovalo »Njemačko društvo za sociologiju« (»Deutsche Gesellschaft fiir Soziologie«). Ono je unijelo u svoj statut da je cilj dru štva da »potiče sociološku spoznaju pomoću organiziranja čisto znanstvenih istraživanja i manifestacija, pomoću ob javljivanja i pomaganja čisto znanstvenih rad o v a. . . Ono 1 Railf Dahredorf, Pfađe aus Utopia, Z ur Theorie und Methode d e r So ziologie, R. Ptieper Verlag, Mimchen, 1974.
233
(društvo) odbija zastupanje bilo kakvih praktičkih (etičkih, religijskih, političkih, estetskih itd.) ciljeva.« Na jednom se zasjedanju društva 1912. polemički ističe: »Mi n em am o. . . za razliku od »Udruženja za socijalnu politiku«, čiji je smisao upravo propaganda određenih ideala, nikakve propagandis tičke, već isključivo stvarne istraživačke ciljeve.« Ti su sta vovi bili usm jereni protiv program a »Udruženja za socijalnu politiku«, koji je neposredno govorio o tome da valja pot pomagati industriju, isticati značenje države za obranu in teresa svih građana, te poticati »najviše zadatke našega vre mena i naše nacije«. Pristaše »čiste znanosti« ostali su i da lje članovi udruženja, ali su potaknuli diskusiju o »sudovi ma vrijednosti« u odnosu prem a društvenim znanostima. Za priprem u spomenute diskusije predloženo je da se obrade naročito četiri točke: 1. položaj m oralnih vrijedno snih sudova u znanstvenoj nacionalnoj ekonomiji, 2. odnos razvojnih tendencija prem a praktičkom vrednovanju, 3. oz načavanje privrednih i socijalno-političkih ciljeva, 4. odnos općih metodoloških principa prem a posebnim zadacima aka demske nastave. Na osnovi ovih točaka pojedini su članovi izradili odgovarajuće teze za diskusiju. Među ostalim, tu su bili Eulenberg, Eucken, Schumpeter, Spann, Spranger, Max Weber, von Wiese i neki drugi. Iz kasnije napisanih iz vještaja o tom zasjedanju proizlazi da je došlo do oštrog su koba između M. Webera i Sombarta, s jedne strane, te Griinberga i većine ostalih, s druge, pa je Weber nakon jedne žešće replike napustio zasjedanje. Sm atra se da je ovo zasjedanje završilo porazom »čistih znanstvenika«, ali se i pobjeda »socijalnih političara« sm atrala efemernom. Tako je sedam godina kasnije, odnosno nakon prvoga svjetskog rata i nakon Weberove smrti, pisao Paul Honnigsheim: »Ni šta od svega onoga što je Max Weber uradio, rekao ili na pisao, nije bilo toliko raspravljano, komentirano, pogrešno shvaćeno i izrugivano kao njegovo učenje o slobodi od vrednota u sociološkoj znanosti.«
Sest školskih problema o odnosu sociologije i vrijednosnih sudova U spomenutoj knjizi Dahrendorf na vodi šest problema o odnosu sociologije i vrijednosnih su dova, koje ponajviše nalazimo u raznim udžbenicima i pu 234
blikacijama sociologije. Ukratko ćemo iznijeti te probleme i komentirati ih, posebno s obzirom na pitanje koliko vri jednosno opredjeljenje, svjesno ili nesvjesno, utječe na znanstvene postupke socioloških istraživanja. Točnije, je li moguće sačuvati znanstvenu »objektivnost« ili korektnost znanstvenih metoda istraživanja uz određene oblike vrijed nosne ili idejno-političke angažiranosti? Vidjet ćemo da odnos između znanstvene objektivnosti i vrijednosnog pro suđivanja, ili idejnog angažmana, nije uvijek isti, te da ga valja različito rješavati u vezi s načinom kako je formuli rana neka znanstvena paradigma. 1. Problem izbora teme. Poznata je činjenica da slože nost društvene znanosti u svakom procesu spoznavanja ili istraživanja društvene stvarnosti nameće izbor teme, počet no postavljanje pitanja, pojmovnu analizu postavljenog pi tanja, dakle jedan ograničen, ali suvisli pojmovni sklop, koji možemo nazvati znanstvenom paradigmom. Razrada takve znanstvene paradigme ili početnog pitanja može ići u neko liko smjerova, i to se usm jerenje naziva teorijskom kon cepcijom ili teorijskim okvirom postavljenog pitanja. Ta kva je teorijska razrada osnovica ili okvir za operacionaliza ciju istraživanja. Teorijsko je usm jerenje ili teorijska razra da uvjetovana različitim faktorim a — ideološkom situacijom, stupnjem znanstvenih preferencija, sklonostima istraživača, itd., te može ostati više ili manje svjesna, više ili manje pred met strože pojmovne analize. Najčešće je slučaj da takva ana liza postaje predm et znanstvene kritike. Motivacija koja uvje tuje izbor jedne teme može biti veoma raznolika, i nema sumnje da ona zavisi kako od znanstvenih tako i od idejno-socijalnih motiva, te da neki od tih motiva predstavlja ju svjesno opredjeljenje istraživača, a neki ostaju nesvje sni. čak neki istraživač i ne može postati svjestan ako se radi o poviiesnoi ograničenosti društvene ili znanstvene sviiesti. Za znanstvena istraživanja, kao i za ideološke stavove, vrijedi Nietzscheova izreka: »Mnogi se očevi prepoznaju tek u svojim sinovima!« Složenost društvene problematike dopušta da se izbor vrši između »važnih« i »nevažnih« tema, što također znači stanovit vrijednosni sud, ali po općem mišljenju takav sud ne utječe na objektivnost znanstvenog istraživanja. Tako Robert Lynd2 sm atra da je najvažnija osobina učenjaka da 2 Robert Lvnđ. Values and the Social Sciences, u knjizi Knowledge for What, Princeton, 1946.
235
posjeduje kriterije za »važne« i »nevažne« probleme, koje sam Lynd naziva »vodećim vrijednostima« (guiding values3). U društvenim je znanostim a doista teško braniti tezu da su svi problem i »podjednako značajni« te da svaki problem što se istražuje može dovesti »do fundam entalnih otkrića«. Takvi se stavovi mogu braniti u prirodnim znanostima, ali predstavljaju izvjesnu lakomislenost u društvenim. Sam je Max Weber stav da izbor teme sadrži vrijedno sni sud odbio kao »lažni argument«, ali pod time nije mi slio da se ne radi o vrijednosnom sudu, nego o tome da vrijednosni sud, u ovom slučaju, ne može utjecati na znan stvenu objektivnost. Na prim jer, ako petorici raznih istra živača damo zadatak da ispitaju »strukturu moći u jugo slavenskim radnim organizacijama«, tada oni mogu poći s različitih vrijednosnih kriterija, s različitim shvaćanjima društvene stvarnosti, pa će ipak doći do istih rezultata ako su metodološki objektivno proveli svoje istraživanje. Oni će svi utvrditi da postoji određena hijerarhijska struktura mo ći. Rezultat njihovih istraživanja m ora biti isti, iako će se njihova interpretacija dobivenih rezultata vjerojatno razli kovati pri vršenju bilo kakve generalizacije ili valorizacije dobivenih rezultata. Zato bismo se u izboru teme mogli slo žiti sa zaključkom Dahrendorfa: »Možda bismo mogli op ćenito reći da kvaliteta znanstvenog rada po pravilu raste onoliko koliko izbor njegova predm eta odaje angažiranu odluku istraživača. Ipak, valja spoznati da takvi zahtjevi sami po sebi sadrže praktičke vrijednosne sudove. Oni nisu dio znanstvenog istraživanja, štoviše, oni su za njega prin cipijelno ravnodušni; oni prije tvore njegovu pretpostav ku, njegov moralni okvir, i zato se ne pozivaju na znan stveni uvid ili na kritiku, nego na osjećaj očitosti, i prije svega na konsenzus istraživača.«4 2. Problem stvaranja teorije. To je mnogo ozbiljniji pro blem i njime se sociologija najviše bavi kad želi osigurati objektivnost istraživanja. Uobičajen je prigovor u vezi sa sociološkim istraživanjima da »sociolog vidi ono što želi vidjeti« i da s tim u vezi odabire svoje teme, ali i da stvara svoje teorije. Tako ie Max Weber za genezu kapitalizma uzeo kalvinizam kao osnovnu hipotezu, a zapostavio tehnološke faktore. Isto tako i Talcott Parsons problem društvene inte gracije uzima prije svega s normativnog gledišta, a zapo stavlja stvarno funkcioniranje društvenih ustanova. Reklo 3 Op. cit., str. 391. 4 Ralf Dahrendorf, op. cit., str. 79—80.
236
bi se da sociolog stvara teoriju ili osnovne hipoteze prema svojim preferencijama i idejnim predrasudama, željan da potvrdi ono što je već unaprijed smislio. Tako nastoji što je moguće više izbjeći iznenađenje koje bi mu donijela princeza Serendipity, da se izrazimo jedinim Mertonovim pojmom. Neki sociolozi sm atraju da bi istraživače valjalo liječiti od takve sklonosti stvaranja teorije po »vlastitom ukusu«, i to pomoću »psihoanalize i sociologije znanja« (Rumney i Mayer). Međutim, Dahrendorf misli da je to sa svim suvišan posao, jer pristranost u stvaranju teorije ili odabiranju osnovnih hipoteza znanstvenih paradigma ne utječe na objektivnost znanstvenog postupka. Svoje gledi šte Dahrendorf argumentira ovako: »Selektivno gledište, na prim jer konzervativnost jed nog sociologa, dovodi istraživača do toga da vidi ono što želi vidjeti i ostaje slijep za drugo. Ovo gledište samo uka zuje na koji je način istraživač došao do form uliranja od ređene hipotezie X. Ništa nam ne kazuje o tome je li ta hi poteza ispravna ili pogrešna, održiva ili neodrživa. Ni vred note ni misaoni proces istraživača ne odlučuju o valjanosti njegovih hipoteza; odlučuje jedino empirijsko ispitivanje, čiji rezultati ne mogu dotaknuti vrednote i misaoni proces istraživača. Bez ikakvog je značenja za ispravnost i valja nost socioloških teorija i hipoteza koji su to psihološki momenti ušli u njihovo formuliranje. Budući da su psiho logija i logika istraživanja dvije stvari, koje se međusobno ne uvjetuju, i ne remete, to se u pogledu problema kako se stvara teorija ove dvije sfere, kao što su socijalna znanost i sudovi vrijednosti, mogu susresti bez štetnih posljedica.«5 Dahrendorf se slaže da psihološki motivi ili ideološke predrasude mogu utjecati na izbor teme i postavljanje hi poteza, ali samo provjeravanje ovih hipoteza u toku istraži vanja ostaje strogo znanstveno i objektivno, je r psihologija ne može utjecati na logiku istraživanja. Dahrendorf očito ograničava znanstveno istraživanje na empirijsko provjera vanje hipoteza, a izbacuje iz njega stvaranje teorija i hipo teza. Za njega stvaranje teorija ostaje »prividni problem«, mada priznaje da su istraživači, koji su započeli istraživa nja s određenih pozicija, skloni da ga generaliziraju, tj. da rezultate uzimaju kao općevažeće. »Dok npr. Parsons naj prije teži samo tome da ispita normativne vidove društve ne integracije, najednom tvrdi da se društvena integracija 5 RaHf Dahrendorf, op. cit., str. SI.
237
vrši isključivo na normativnoj ravni.«8 Naravno, takve ge neralizacije pripadaju također u »ideološko iskrivljavanje« znanstvenog istraživanja. Susrećemo se s dva mom enta znanstvene pristranosti ili »idejnog iskrivljavanja«: a) pri stvaranju teorija ili po stavljanju tem eljnih hipoteza, i b) pri generalizaciji rezul tata dobivenih istraživanjem. Drugim riječim a, vrijednosni stav utječe i na stvara nje teorije i na korištenje njezinih rezultata, te se pojavlju je kako na početku tako i na završetku znanstvenog istra živanja, a objektivnost ostaje rezervirana samo za središnji član — em pirijsko provjeravanje hipoteza. Dakle, preostaje veoma malo, u svakom slučaju odveć malo, a da bi se moglo izbjeći da pojedini istraživač ne sm atra kako je znanstve no dokazao svoju teoriju. Znamo kako je M erton za ovu poznatu znanstvenu situ aciju predložio da se u istraživanjim a polazi od »teorija srednjeg dosega«, naime, takvih gdje bi između postavlja nja hipoteza, empirijskog provjeravanja i generalizacije po stojala dovoljna logična koherenoija kako se ne bi plaćao pre više velik danak idejnim predrasudam a. Ali ima i jedan dru gi razlog, na koji bismo htjeli upozoriti: strukturalna nekonzistentnost između teorije i empirijskog provjeravanja. Za ovu situaciju klasičan je prim jer s teorijom descendencije, za koju je Tschulok pokazao da se ne može em pirijski pro vjeriti, je r su mutacije samo »Verlust-mutacije«, i kao ta kve nisu dovoljne da »dokažu« porijeklo vrsta. Ono što op ravdava teoriju descendencije je činjenica da na logički na čin može protum ačiti velik broj zapažanja i činjenica, te tako pogoduje znanstvenom m išljenju u daljem postavlja nju i provjeravanju hipoteza. S tim se problemom struk turalne inkonzis tenci je susrećemo i u psihologiji (odnosi »duše i tijela«, ili fiziološkoga i psihičkoga), pa i u mnogim banalnijim znanostima, kao što je medicina (na prim jer, funkcionalna internistika ili psihosomatska medicina, gdje je eksperiment na bazi fizioloških procesa potrebno nado puniti fenomenološkim zapažanjima o karakteru ličnosti i društvene okoline). Nije riječ samo o znanstvenim postupci ma, nego o pitanju: Kakav znanstveni postupak i koje me tode istraživanja? 3. Problem vrednota kao predmeta istraživanja. Iako se istraživanje vrednota redovito povezuje s kulturom i sma 6 Isto, str. 82.
238
tra područjem kulturne antropologije, valja reći da je so ciologija već od Durkheima, Pareta, Wiebera istraživala nor mativno ponašanje čovjeka. S krizom građanskog i indus trijskog društva problem je postajao sve aktualniji, osobi to u pozitivistički orijentiranoj sociologiji, gdje je sistem vrednota uvijek bio neka vrsta »društvenog kišobrana«, ako već ne onog Kantova »neba sa zvijezdama«, prem a kojemu čovjek mora tražiti svoju životnu orijentaciju. Raspravljat ćemo poslije o T. Parsonsu, koji je u Structure of Social Action vrednotama posvetio jedno od središnjih mjesta. Weberov zahtjev za »sociologijom lišenom vrednota« nije nikako značio da sociologija ne smije istraživati vred note, nego samo da vrednote u tom slučaju dobivaju isti sta tus »predmeta istraživanja« kao i druge društvene pojave. »Kad normativno važeće postaje predm et empirijskog istra živanja, tada ono gubi, kao predm et, normativni karakter: s njime se postupa kao s ,postojećim' (seiend), a ne kao s ,važećim' (giiltig)« (M. Weber). Ovdje se susrećemo s problemom: što se događa s jed nom vrednotom kad je pretvaram o u »predmet istraživanja«, a njezin karakter »idealnog važenja« u karakter »predmetnog postojanja«? Kad, na prim jer, normativnu svijest pretvara mo u normativno ponašanje? Kad vrednote izjednačujemo s institucijam a koje se brinu za njihovo form uliranje i pošto vanje, a koje su istovremeno nosioci i mehanizma sankcija? Nema sumnje da sociologija ili socijalna antropologija može ispitivati normativno ponašanje, pa je to zapravo i radila, ali je li »normativno ponašanje« identično s »normativnom sviješću«, ne predstavlja li prijelaz od normativne svijesti do normativnog ponašanja, više ili manje institucionalizira nog, proces »opredmećivanja«? Na taj problem pokušat će mo odgovoriti malo kasnije u vezi s koncepcijom Talcotta Parsonsa. 4. Problem ideološkog iskrivljavanja. Ovaj problem Da hrendorf ovako opisuje: »Pod ,ideološkim iskrivljavanjem' razumijevamo sve po kušaje da se praktički sudovi vrijednosti izdaju kao znan stveni stavovi, tj. da se pruže u obliku znanstvenih stavova one izjave vrijednosti koje su po dokaznom postupku s one strane iskustvenog provjeravanja. U sociologiji se susreće mo uvijek s dvije vrste takvih ideološki iskrivljenih iskaza. Jednom nalazimo, kao u navedenom prim jeru, uopćavanje, apsolutizaciju posebnih stavova i teorija. Tu su sve takozva ne ,teorije o jednom faktoru', koje apsolutiziraju faktore 239
kao što su rasa, nacionalna pripadnost, proizvodni odnosi itd. Također su tu i teorije kao npr. ona da tendencija s pra vom naglašena prem a izjednačavanju izvjesnih statusnih simbola u suvremenom napadnom ' društvu čini ovo b e s klasnim' društvom, bez strukturalno proizvedenih grupnih sukoba. No ideološko iskrivljavanje je i tamo gdje se spe kulativni iskazi izdaju kao znanstveni stavovi, a koje se ne može načelno iskustveno provjeravati. Prim jer za to je i teza o otuđivanju radnika u industrijskoj proizvodnji, koja može biti smislena u filozofskom pogledu, ali nem a svoje legitimno m jesto u društvenoj znanosti, je r je — kao što pokazuju radovi G. Friedm anna — bez obzira na količinu em pirijskih istraživanja, ne možemo niti pobiti niti potvr diti.«7 U posljednjem slučaju Dahrendorf upozorava na pro blem koji je analogan s onim što smo ga naveli kod teorije descendencije. Ne postoji hipotetički okvir koji bi dopuštao da ispitamo »proces otuđivanja«, kao što ne postoje ni bio loške prom jene koje neposredno dokazuju porijeklo vrsta. Međutim, upravo određena količina empirijskog m aterijala, kad se pokuša koherentno tum ačiti, dopušta da se teorija formulira. To vrijedi podjednako za teoriju descendencije, kao što vrijedi i za teoriju otuđenja, pa stoga njegova tvr dnja »bez obzira na količinu em pirijskill istraživanja« nije točna. Metodološki se radi o tome da ta količina em pirij skih istraživanja ne zadovoljava ako se skuplja samo na jednoj razini — na prim jer, na razini motivacije prem a radu. — Treba uzeti u obzir niz društvenih razina i situacija, kao što su motivacija radnika, m eđuljudski odnosi, položaj čovjeka u proizvodnji s obzirom na tehnološki nivo, organi zacija moći u poduzeću, ekonomski sistem otuđivanja rada, društveni sistem podjele rada, nagrađivanje, i tako dalje. Tada se nužno m ijenjaju okviri i metoda istraživanja. Jed nostranost Friedm anna bila je u tome da je ostao na ra zini položaja čovjeka u proizvodnji, dok je ostale razine zanemario. Dahrendorf se pita: Kojim sredstvima raspolaže sociolo gija da bi se obranila od ideoloških iskrivljavanja? On na vodi tri takva sredstva: a) vježbanje u »objektivnosti« pomoću psihoanalize i sociologije znanja, kao što su preporučili Rumney i Mayer; b) izričito izjavljivanje kojim se vrijednostima socio log rukovodio u svojem istraživanju, što olakšava »samo kritiku« autora i kritiku čitalaca; 7 Ralf Dahrendorf, op. cit.. str. 84.
240
c) oštra znanstvena kritika među sociolozima, koja do pušta da se »loša znanost otkriva i korigira«. Kao što vidimo, Dahrendorf apelira na stanovitu »pro fesionalnu etiku«: stalno preispitivanje vlastite znanstvene savjesti, javno iznošenje vlastitih vrijednosnih pretpostav ki i, naročito, slobodna znanstvena kritika i borba mišlje nja. Nema sumnje da je to kao »profesionalna etika« neo bično važno, osobito u društvim a gdje se društvena moć upotrebljava da bi se nam etnula neka monopolistička ideo logija ili da bi se manipuliralo znanošću kao ancillom politicae. Međutim, time nije riješen osnovni problem: da li samokritika i stručna kritika mogu uspješno otkloniti one ideološke predrasude ili pristranosti koje im aju svoj korijen u individualnom ili kolektivnom nesvjesnome? Historijski re lativizam sm atra da je »društvena svijest« uvijek historijski ograničena i da je ni jedan pojedinac ne može prekoračiti, da je društvena svijest prisutna u svakom pojedincu ili na više nesvjestan (kod suvremenih strukturalista je izrazito nesvjesna) ili svjestan način (kod neokantovaca je put »duha vremena« od nesvjesnog do svjesnog stanja težak i krivudav!). No upravo nas ovaj problem dovodi do odnosa teo rije i prakse, društvenog djelovanja i mišljenja, kako se on pojavio u djelima Schelera i Mannheima. 5. Odnos teorije i prakse. Tek se u 20. stoljeću s djeli ma Mannheima i Schelera počinje povezivati problem vri jednosti s ideološkim iskrivljavanjem, a ideološko iskrivlja vanje dovoditi u vezu s društvenom praksom, s ponašanjem određenih grupacija. Nema sumnje da se to dogodilo pod utjecajem marksizma, koji je govorio o »krivoj svijesti« ili 0 »izobličenoj svijesti«. Marksizam naglašava da određe na društvena praksa, povezana s nesocijalnom ili izrabljivačkom praksom, rađa »krivu« ili »mistificiranu društvenu svijest«. Na pitanje o odnosu društvene prakse i teorije Dahren dorf nastoji odgovoriti samo s gledišta prim jene znanosti na društvenu praksu, odnosno postaviti problem kao od nos »znanstvene socijalne politike« prem a društvu. Socio lozi se pojavljuju ponekad u ulozi »socijalnih inženjera«, te im se povjeravaju važni zadaci oko oblikovanja društvenog sistema. Jasno je da je njihov stav prem a društvenoj praksi 1 prim jeni njihovih spoznaja i iskustava u sociologiji pove zan s vrijednosnim sudovima. U tom vidu već je Weber go vorio o »znanosti kao pozivu«, o društvenoj odgovornosti sociologa. Pozivajući se na stav Webera o ponašanju socio16 — Zanat sociologa
241
loga u odnosu prem a društvenoj praksi, Dahrendorf piše: »Smisao diskusije o praktičkom vrednovanju može biti: raz rađivanje posljednjih, unutrašnje ,konzekventnih' vrijedno snih aksioma, od kojih . . . proizlaze m išljenja suprotstav ljena jedna d ru g im a. . . dedukcija ,posljedica' za gledište koje vrši vrednovanje, a koje bi proizašle iz određenih po sljednjih vrijednosnih aksioma, ako bismo njih, i samo njih, uzeli kao osnovu za praktičko ocjenjivanje faktičkog stanja«, a prije svega za »utvrđivanje faktičkih posljedica, koje bi izazvalo praktičko provođenje određenog praktičkog i vri jednosnog gledišta za postavljeni problem« (M. Weber, Gesammelte Aufsatze zur Wjssenschaftslehre, Tubingen, 1951). Drugim riječim a, kad se sociolog nađe suočen sa su protnim m išljenjim a društvenih grupa, čiji se interesi oči to ne slažu, morao bi zauzeti ovaj stav: »Gospodo, dopustite mi najprije da utvrdim vrijednosne aksiome vaših gledišta. Kad smo se složili oko ovih tem eljnih vrijednosnih aksio ma, ja ću vam pokazati što iz njih, i samo iz njih, proizlazi pri rješavanju ovog praktičkog problema. Može biti da iz postavljenih aksioma proizlaze različite posljedice, i ja ću vam veoma savjesno navesti sva alternativna rješenja za po stavljeni problem.« Doista, ovako se ponaša svaki savjesni »inženjer« kad dobije zadatak i zašto bi se sociolog pona šao drukčije?! Međutim, na ovaj je način zaobiđen problem koji je postavio Mannheim i pred kojim stoji svaki sociolog, ako mu naručilac ovako form ulira zadatak: »Ja ne tražim od vas da pronađete vrijednosne aksiome za mišljenje moje gru pe, pa ni za mišljenje protivničke grupe, već da pronađete zajedničko i najbolje rješenje!« Pretpostavlja se da je ono što je zajedničko ujedno i objektivno, tj. »u općem intere su«, pa stoga i racionalno. Problem je u tome; može li se, polazeći od m išljenja pojedinih društvenih grupa (ili klasa) i njihovih vrijednosnih sistema, doći do objektivnog, općeprihvatljivog društvenog stava i gledišta? Znamo da je Mannheim pošao od novokantovaca i su sreo se s marksistim a u pitanju povijesne i klasne uvjeto vanosti mišljenja i vrednovanja. Društvena svijest ili ideo logija u najširem smislu (uključujući tu i znanstveno mišlje nje) uvjetovana je i ograničena na dvostruki način: jed nom »duhom vremena«, tj. povijesnom epohom, drugi put društvenom grupacijom (klasom), čije mišljenje izražava. Prema tome, nameće se pitanje: Kako prevladati ovu povi jesnu i grupnu ograničenost? Za povijesnu Mannheim nije 242
našao lijek, ali ga je našao za grupnu ili klasnu kad je upo zorio da prostoriji »slobodno lebdeća inteligencija« (freischwebende Intelligeniz), koja nije nužno grupno uvjetovana, te se može uzdići i transcendirati grupno ili klasno i zauzeti jedno šire, općedruštveno ili objektivno gledište. Jedino ova vrsta inteligencije može prevladati ideološku ograničenost ili mistifikaciju. Mannheim je smatrao da je dovoljno ako može suprotstaviti suprotna gledišta, odm jeriti ih i ispitati njihovu racionalnu jezgru. Tu inteligenciju on je izvukao iz hibrida klasne mržnje i podzemlja nesvjesnog kolektiv nog mišljenja, i doveo je na teren evropskog prosvjetitelj stva. Je li takva operacija moguća i dopuštena? Da li se ona povijesno opravdava kao znanstveno ili sociološko iskustvo? Uostalom, posao će biti olakšan ako dopustimo da »povi jesna ili epohalna ograničenost« može ostati, a da samo grup nu ili klasnu valja prevladati. U tom slučaju možemo nave sti i Marxov stav o mogućnosti takvog transcendiranja kad kaže.da se čovjek razlikuje od životinje po tome što životi nja »proizvodi jednostrano, dok čovjek proizvodi univerzal no; ona proizvodi samo pod vlašću neposredno fizičke pot rebe, dok čovjek proizvodi i kad je slobodan od fizičke po trebe, i istinski proizvodi tek oslobođen od nje; ona pro izvodi samo za sebe, dok čovjek reproducira cijelu pri rodu . . . Životinja oblikuje samo po m jeri i potrebi vrste kojoj ona pripada, dok čovjek zna proizvoditi prem a mjeri svake vrste i zna svagdje dati predm etu inherentnu mje ru .. .«8 Čovjek je nezavisan od »svoje vrste« i univerzalan u svojem djelovanju i mišljenju, jer zna »dati predm etu in herentnu mjeru«, svakom predm etu, čitavoj prirodi, pa i ljudskoj prirodi i društvu. Što se tiče grupne nezavisnosti, čovjek je za Магха »lebdeći intelektualac« par excellence! Inače, kako bismo mogli shvatiti da je čovjek sposoban da uzdigne »društvenu svijest proletarijata po sebi« u »dru štvenu svijest proletarijata po sebi i za sebe«, naime da proletarijat postane idejno i praktički »emancipator čita va društva«, tj. da form ulira vrednote i ciljeve socijalisti čke revolucije kao ciljeve ljudske emancipacije za sve. A opet to form uliranje za Магха nije djelo nekog pozitivistič kog »kolektivnog subjekta«, naime to nije »proletarijat koji m isli...« , »radnička klasa koja m isli. . . «, »politička stran ka koja m is li...« , »mudro rukovodstvo koje misli«, ili »rukovodeći drug koji m isli...« , nego je to svaki čovjek * Iz Karl Marx, Ekonom sko-filozofski Zagreb, 1967, str. 251—252.
rukopisi, (Rani radovi, Najxrijed,
243
kao član proletarijata (ili neke druge klase, kao što je mi slio Lenjin nakon Kautskoga u vezi s unošenjem ideologije u proletarijat!), kao član društva, dakle kao individuum. Ukratko, riječ je o kritičkim sposobnostima, koje po Marxu, nisu privilegija ni jedne posebne grupacije, pa o ulozi pro letarijata mogu podjednako em ancipatorski ili revolucionar no misliti »veliki filozof« kao i »mali čovjek«. Bitno je da Marx, za razliku od Mannheima, ne sm atra da je sistem vrednota ili zamišljen je vrednota, istovremeno ograničen i povijesno i grupno. On je ograničen povijesno, je r se radi o epohalnim zadacima (iako je »čovječanstvo uvijek o nji ma sanjalo«!), ali nije ograničen grupno ili klasno. Dakle, Marx pretpostavlja mogućnost transcendiranja grupne ovi snosti za svakog čovjeka, i ne sm atra da je za to potrebno biti član »slobodno lebdeće inteligencije«. Svaki pojedinac posjeduje sposobnost kritičkog mišljenja, sposobnost da konfrontira interese raznih grupacija i da utvrdi vrednote koje su od zajedničkog ili općeg interesa. Za Магха, dru štvena angažiranost ne isključuje mogućnost znanstvene ob jektivnosti. »Pristranost« znanstvenog m išljenja javlja se kao posljedica reifikacije, čiji je najvažniji oblik otuđivanja društvene moći, dakle stvaranje ideološkog monopolizma i onemogućavanje slobodne borbe mišljenja. Na ovom se pi tanju nećemo više zadržavati. 6. Problem socijalne uloge sociologa. O »društvenoj ulo zi« sociologa može se već zaključivati na osnovi onoga što je prethodno rečeno, iako o njoj postoje veoma različita miš ljenja. O toj ulozi Dahrendorf kaže: »Kategorija društvene uloge nije samo instrum ent sociološke analize za ne-sociologe u društvu, nego i za same sociologe. Kao i liječnik, bra var, knjigovođa ili partijski sekretar, tako i sociolog ima neki društveni položaj, s kojim se povezuju određena išče kivanja, i koja nosilac položaja m ora opravdati. Možda va lja samo na ovoj razini odgovoriti na pitanje sastoji li se naša uloga u istraživanju onoga što jest, ili smo mi ,као' sociolozi pozvani da zastupamo praktične vrijednosne su dove. Dok je Schmoller sm atrao da društveni znanstvenik ima kao takav dužnost da pokazuje društvu ,ispravan' put, Weber je, nasuprot tome, preporučivao da se strogo dije li ono što pripada ,katedri' od onoga što pripada ,političkom programu, uredima i parlam entu', tako da je to bio spor o ulozi znanstvenika, o tome što je on kao takav pozvan da radi. Znanost i vrijednosni sud su dvije stvari. Pitanje je: mora li društveni znanstvenik objavljivati i jedno i dru244
go na katedri u svojim spisima, ili ga njegova služba ogra ničava na ono što je dostupno znanstvenom uvidu?«9 Na ovu dilemu Dahrendorf odgovara: »U suprotnosti s Weberom želio bih s ovom paradoksal nom formulacijom form ulirati tezu da je, doduše, sociologi ja kao znanost oslobođena vrednota (wertfreie Wissenschaft) poželjna, ali da sociolog kao takav mora uvijek biti moralist, tj. uvijek angažiran kako bi se obranio od nepred vidljivih posljedica svojega d je lo v an ja ... Konzervativnost velikog dijela američke sociologije po sebi je značajna po java. Ona kao takva nužno obara Weberovo strogo razliko vanje uloga, je r i nadalje ostaje nenamjerno konzervativna zato što konzervativni učinak strukturalno-funkcionalne teo rije neposredno proturječi političkim shvaćanjima njegova osnivača. Braniti se protiv takvih nenam jernih posljedica svojega djelovanja, čuvati jedinstvo svojeg moralnog uvje renja i znanstvenog djelovanja, zahtjev je koji pogađa socio loga kao sociologa.«10 Pozivajući se na Jaspersa da sociolog mora zastupati znanstvenu objektivnost i društvenu anga žiranost, ali pod uvjetom da zna razlikovati jedno od dru goga, te da je opasnost u tome da se miješa jedno i drugo, on misli da »moralna odgovornost započinje u tre n u tk u . . . kad je proces znanstvene spoznaje u odnosu na neki prob lem završen«.11 Nije nikako jasno zašto on ne bi započeo već pri postavljanju temeljnih pretpostavki jednog istraživanja? Da li zbog toga što u trenutku kad započinje istraživanje sociolog još nije svjestan vlastitih pretpostavki i moralne od govornosti, nego tek kad dobije određene rezultate? Ovo nije sigurno, iako znanstvena diskusija nakon završena rada može rasvijetliti mnoge zablude pri postavljanju problema. No, zato se i preporučuje da se diskusija započne prije po četka, a ne nakon završetka. Nedavno je Johann Galtung govorio na Filozofskom fa kultetu u Zagrebu o »svjetskim modelima« i objašnjavao zašto se modeli Rimskog kluba i Mesarović-Pestela mogu sm atrati kapitalističkima, a zašto model Argentinca Barilochea socijalističkim. Postavlja se pitanje: Da li su auto ri spomenutih modela svjesno pošli od vrijednosnog sistema ili vrijednosnih aksioma koji odgovaraju kapitalizmu, od nosno socijalizmu, ili su to uradili nesvjesno? Da li je nji hov znanstveni angažman bio u ovom slučaju istovrstan s 9 Ralf Dahrendorf, op. cit., str. 87. 10 Ralf Dahrendorf, qp. cit., str. 87. 11 Op. cit., str. 88.
245
društvenim angažmanom ili se može reći da u jednom slu čaju takav angažman nije bio svjestan i vrijednosno defi niran (prva dva modela), dok je u drugom slučaju bio uvje tovan jednim i drugim stavom (slučaj Barilochea)? Može li se reći da u prvom slučaju istraživači nisu bili dorasli svojem zadatku, a u drugom jesu, s obzirom na prisutnost moralnog angažmana? I, konačno, jasno je da postoji ra zlika u vrijednosnom prilazu, ali nije jasno koliko to u tje če na objektivnost samog znanstvenog postupka ako pret postavimo da je on nezavisan od vrijednosnog sistema, kao što misli Wieber, Dahrendorf i mnogi drugi. Očito je da na to pitanje Dahrendorf nije dao zadovoljavajuće odgovore razm atrajući odnos sociologije i vrijednosnih sudova. Zato ćemo pokušati pronaći odgovor upravo u odnosu prema »strukturalno-funkcionalnoj teoriji«, za koju on sm atra da je usprkos dobrim nam jeram a svojih osnivača dala konzer vativne rezultate.
2. Rudi Supek: Društveni red i m oral Fudamentalno pitanje kojim je sociologija u 19. stoljeću započela karijeru kao akademska disciplina bilo je ono o prirodi društvenog reda. Za teore tičare društvenog ugovora Hobbesova tipa, koji su se zala gali za manje ili više prosvijećenu ustavnu monarhiju, gdje je nosilac reda još uvijek bio individualni, po »Bogu i na rodu« posvećen vladar, društveni red je mogao biti rezultat ugovora među pojedincima što su se međusobno ugrožavali u svojoj pukoj egzistenciji. No za dem okratska shvaćanja takva osnovica društvenog reda nije više bila prihvatljiva, pa se s J. J. Rousseauom pojavljuje kao nosilac reda dru štveni čovjek. Čovjek koji je po prirodi dobar i teži jedna kosti, a politička moć iznad njega stoji samo kao oblik »otuđene društvene moći«. Pod Rousseauovom inspiracijom socijalizam s Marxom će tražiti uzroke tome otuđenju u društvenim sukobima, u klasnim odnosima, i zaoštriti na taj način odnos društva i vlasti, dok će pozitivizam s Comteom nastojati da pomiri vlast s društvom i da ukloni dru štvene sukobe pomoću društvenog konsenzusa, da udobro volji vlast i građane pomoću morala. I Marx i Comte će poći u svojoj analizi društvenog reda od društvenog čovjeka, ali, dok će Marx otkriti kao mehanizam toga reda klasni 246
sukob, Comte će otkriti društvenu integraciju i harmoniju. Comte je vjerovao u početku da će sama znanost, kon kretno sociologija, biti odlučan faktor društvene integracije, ali se u kasnijoj dobi pokolebao i uveo ponovno laiciziranu religiju kao temelj društvenog reda. Utilitaristički raspolože no građansko društvo u usponu industrijskog razvitka nije moglo prihvatiti ovaj povratak na »stara rješenja«, pa su Comteovi nastavljači nastojali ponovno spasiti dignitet zna nosti i laičnost buržoazije. Comte se približio socijalizmu i neko vrijeme utjecao na grafičke sindikate, kad je smatrao da je podjela rada i posebno privatno vlasništvo uzrok disenzusa u društvu, da kle narušavatelj društvenog reda. E. Durkheim je odbacio tu Comteovu tezu da bi jače naglasio razliku između aka demske sociologije i socijalizma. On je smatrao da podjela rada nije kao takva izvor nesloge u društvu, nego samo pri silni rad, koji se temelji na zastarjelim ustanovama kao što je privatno vlasništvo; uzrok je nesloge prije svega anomija industrijskog razvitka, koja nije sposobna da integrira nova zvanja i ne poštuje dovoljno moralne uvjete društve nog reda. Težište s podjele rada i privatnog vlasništva Durk heim prebacuje na anomiju i društveni moral. Uvođenje po java anomije i morala trebalo je da prikrije značenje kla snih sukoba i otuđenja u radu, kako su ih zastupali m ark sisti. Jedan od najboljih poznavalaca modernog funkcionalizma, Alvin Gouldner, vidi u tome značenje koje funkcionalisti pridaju moralu i vrijednosnim stavovima uopće: »Da su Durkheim i moderni funkcionaližam prihvatili Comteovu kritiku podjele rada što rađa učenike disenzusa, oni bi mo rali odbaciti svaki oblik industrijalizacije. Funkcionaližam nije ništa uradio u tom smjeru. Rješenje vidi u mogućno sti da se problem društvenog reda riješi nezavisno od pi tanja ekonomskih institucija д tehnoloških razina. Riječ je o tome da se problem može riješiti samo u pojmovima mo rala kao takvoga, a to ne bi zahtijevalo temeljne promjene u industrijalizaciji ili kapitalističkoj strukturi. Ćini se da je to dio onoga povijesnog procesa koji je naveo funkcionaliste da stave težište osobito na ulogu mo ralnih vrednota u održavanju reda u industrijskim društvi ma. Da je slijedio Durkheimovu ideju o ,prisilnoj' podjeli rada, tada bi došao do analize institucija vlasništva i do kritičkog stava prema njima. Odvračajuči se od toga proble ma i njegovih očitih rješenja, funkcionaližam je bio prisi ljen — s obzirom na alternative koje je vidio — da stavlja 247
sve veće težište na m oralne vrednote i moralne reforme kao izvor društvenog reda. Njegovo usm jerenje na problem re da i traženje rješenja za njega postalo je, zapravo, traženje rješenja za problem e reda u nutar trgovačko-menedžerskog industrijalizm a, rješenje koje je bilo kompatibilno s tom posebnom vrstom socijalnog reda. Funkcionalističko istica nje morala, kao kamena tem eljca društvenog reda, značaj no je za njegovu povezanost s održavanjem jednog specifi čnog i uspostavljenog oblika industrijalizm a u kojem se sam našao, što mu je dopustilo da izbjegne kritički stav prem a hegemonističkim ustanovam a toga društva i njegovim kla sama.«12 Kao što vidimo, Gouldner, koji inače nije m arksist, od govara na pitanje što ga je izbjegao Dahrendorf, naime, da grupna pripadnost utječe svakako na form iranje sociološ kih teorija. U tom slučaju stanje uz određeni buržoaski po redak, kapitalizam, vodi izbjegavanju da se istražuju suko bi na tem elju podjele rada, povezane s ustanovom vlasni štva, već se taj problem preskače i traži se osnova za dru štveni red u moralu, kao onaj paradigmi koja m ora vrije diti za sve društvene klase. To nam dopušta dva zaključka: prvo, različito grupno pripadništvo sociologa dovodi do raz ličito, formuliranih teorijskih pretpostavki u društvenom is traživanju; i, drugo, tamo gdje jedni traže strukturalne pro bleme (društveni sukob), drugi traže moralne probleme (pi tanje anomije, odnosa prema »radnom moralu« i slično). Očito je da će pri tako različitim teorijskim orijentacijam a istraživački postupak, pa nužno i rezultati, biti bitno druk čiji. Da li će sociolog, koji prihvaća jedno ili drugo gledište, u znanstvenom pogledu, kad je riječ samo o istraživanju, »pošteno obaviti svoj posao«? Svakako, ako znanost locira mo u okvire koje za nju predviđaju Weber ili Dahrendorf, naime, postupke nakon teorijski utvrđenog zadatka. Me đutim, objektivnost znanosti zavisi i od širine teorijskog okvira i od njegove adekvatnosti s društvenom zbiljom. Ako je moral važan vid društvenog reda, ispitivanje morala i moralnih vrednota svakako je neadekvatno. Upozoreni smo da uvođenje morala može ići na šte tu stvarnih strukturalnih istraživanja društva. Međutim, ni smo čuli o kakvim je moralnim vrijednostima riječ. Funkcionalisti će istaknuti prije svega one vrijednosti koje pogo ,l Al/vin Gouldner, The Coming Crisis of Western Sociology, Basic Books, New York, 1970, str. 250—251.
248
duju održavanju društvenog reda. Takve vrijednosti nisu sloboda ili jednakost, već one »spiritualne vrijednosti« koje su svakom pristupačne, kojih ima u izobilju, naime, um jet nost, dobrota, suradnja, znanje ili vjera, uglavnom »mirne vrednote« koje ne narušavaju društveni red, već nastoje izbjeći da bi moral mogao postati temelj društvene pobu ne ili antidruštvenog ponašanja, iako Parsons priznaje krš ćanstvu da je zaslužno za razvitak evropskog individualiz ma. Moral ostaje samo jedna varijabila ili faktor među os talima. Moral nema privilegirano mjesto među drugim dru štvenim faktorima — i to objašnjava zašto pozitivizam ni je do danas stvorio neku sociologiju morala, niti se njo me naročito bavio! — pa se ne može uzimati kao mogući uzrok za ljudsko ponašanje. On je samo jedna varijabla u interakcionom odnosu s drugima, koje utječu jedna na dru ge, ali nisu u odnosu uzroka i posljedice, već su pod zako nom cjeline ili sistema. Funkcionaližam nema teoriju, isti če Gouldner, prema kojoj bi neki faktor bio više ili manje značajan za promjene u sistemu kao cjelini. Kao što suko bi u sistemu ne mogu dovesti do neke revolucije, nego samo do evolucije, tako i moral može samo više ili manje prido nositi društvenoj integraciji ili solidarnosti. Opadanje soli darnosti dovodi do anomije i ona pogađa čitav sistem. Si stem ima pravo da takve pojave anomije »liječi« uobičaje nim sredstvima, jačanjem autoriteta protiv »prestupnika« svake prirode, bilo da je riječ o privrednom kriminalu, bilo »krajnjoj ljevici«. Kakve opće zaključke možemo izvesti iz dosad rečenoga? Prvo, stvaranje teorije ili temeljnih hipoteza značajno je za čitavo znanstveno ispitivanje nekog problema, jer ono ne utječe samo na daljnje izvođenje istraživanja, nego daje osnovni sm jer koji pogađa čitavu strukturu društvenog ži vota. Na prim jer, u našem slučaju uvođenje etičkih vredno ta određenog tipa um jesto strukturalnog ispitivanja ekonom skih institucija i društvenih sukoba koji se zasnivaju na njima. Drugo, društvena angažiranost sociologa najbolje se vi di već od samog početka njegova rada, od trenutka kad oda bire temu i stvara teoriju, odnosno kad postavlja temeljne paradigme svojeg istraživanja. Takvu angažiranost ne mo že izbjeći ni jedan sociolog jer, htio on to ili ne, nužno će polaziti od nekog teorijskog okvira, koji je sam stvorio ili koji je preuzeo od nekog drugog, kao što je to često kod mnogih funkcionalista. 249
Treće, sam znanstveni postupak, pošto je utvrđen znan stveni okvir i tem eljne hipoteze, može biti znanstveno ko rektan, odnosno objektivan, je r se prikupljanje »činjenica« u danome okviru može vršiti znanstveno savršeno korektno, m ada to ipak ostaju »činjenice« koje nose obilježje svojeg početnog teorijskog okvira, dakle koje mogu ulaziti u već neku iskrivljenu teoriju ili »ideološki iskrivljenu« dru štvenu svijest. Kao što se karakter djeteta ne može sasvim osloboditi od prirode placente od. koje se odvojio, tako se ni sama operacionalizacija i provođenje nekog istraživanja po svojoj »objektivnosti« ne može sasvim osloboditi od pri rode početnih teorija i hipoteza. Četvrto, samo onda kad je riječ o strukturalno veoma ograničenim i dobro definiranim područjima, kao što je, na prim jer, struktu ra moći u nekom poduzeću, može se s gledišta različitih teorija, kao što to ističe Dahrendorf, i doći do sličnih ili približno istih rezultata. No, kadgod se uđe u imalo složenije područje društvenog života, tada to više nije moguće. Peto, kako sociolog ne može izbjeći moralnu odgovor nost u istraživanju, a time i idejnu angažiranost, on mora svim momentima istraživanja — stvaranju početne teorije i hipoteza, provođenju istraživanja i interpretaciji dobive nih rezultata — posvetiti podjednaku pažnju. Nemoralno je i nedopustivo da on prepusti »trećem licu« stvaranje teo rije ili interpretaciju njegovih vlastitih rezultata, a to je pokušala mnogo više socijalistička birokracija nego kapita listički naručioci istraživanja.
3. Rudi Supek: Društveni determinizam i istraživanje vrednota Stara diskusija o sociologiji kao zna nosti »bez vrijednosti«, to jest bez apriornog vrijednosnog angažmana, pokazala nam je dvoje: a) da svaki oblik glo balnih socioloških istraživanja pretpostavlja određeni vrijed nosni angažman sociologa, i b) da same vrednote mogu biti predmet socioloških istraživanja. Pozabavit ćemo se ovim drugim problemom i pokušati, na osnovi nekih em pirijskih iskustava, upozoriti na neke probleme. 250
Prije svega, što znači istraživati vrednote kao »pred met« jedne pozitivne znanosti? Tako postavljen problem znači da se vrednote mogu istraživati kao »činjenice«, to jest da podliježu izvjesnoj »operacionalizaciji« kao sve one dru štvene pojave dostupne kvantifikaciji. Drugi pristup je kad pretpostavljamo da o nekoj vrednoti istraživač sam može zauzeti stav »vrednovanja« ili »vrednovatelja«, to jest kad on sm atra da može sam konstruirati neki »idealan tip« vri jednosnog ponašanja. Veoma dobro znamo da istraživački postupci u prvom slučaju pretpostavljaju da se »društvena činjenica« definira tako da bi bila prikladna za stavljanje u neke opće okvire ponašanja, što znači da podliježe uop ćavanju i indukciji od pojedinačnog na općenito (bez obzira kolika se doza slučajnosti u tome postupku tolerira kao kriterij »znanstvene objektivnosti«), dok je u drugom slu čaju riječ o jednoj vrsti fenomenološke analize, koja pret postavlja da »tipični slučaj« nosi u sebi sposobnost da ga usvoje i drugi, da se širi kao m rlja ulja na vodi. U po sljednjem slučaju riječ je i o nečem drugom, značajnijem: riječ je o mogućnosti uvođenja dijalektike pojedinac — društvo, a ne društvo kao struktura — pojedinac kao ele m ent strukture. Pristup je bitno drukčiji, i metode znan stvene indukcije su također bivstveno drukčije. Uostalom, kad su u pitanju vrednote i njihovo istraživanje, vidjet ćemo da je nemoguće izbjeći nužnost da se kombiniraju metode čije su pretpostavke različite, a također i provo đenja. Naravno, to nije »znanstvena nedosljednost«, jer se u sociologiji pluralizam metodoloških postupaka, koji se po svojoj logičkoj strukturi isključuju, ne može izbjeći. O ovom »dijalektičkome problemu« ne želimo raspravljati na ovome mjestu. Ali to nam nije ni potrebno s obzirom na istraživanje kojim ćemo se pozabaviti. To će nam dopu stiti da bolje shvatimo neke rezerve koje proistječu iz toga istraživanja.13
Izbor i prirodna vrednota. Istraživanje vrednota je naj prikladnije područje da bi se »širila magla« o postojećim društvenim sistemima, pa stoga i omiljeno područje naivnih funkcionalista, jer se ozbiljniji takvim poslom obično ne bave, mada ističu značenje vrednota kao »temelja društve nog reda«. (Razlog za to već sam napomenuo navodeći stav A. Gouldnera u vezi s Talcottom Parsonsom.) Vrednote mo 13 Raspravi! ćemo neke rezultate istraživanja elita u jugoslavenskom druš tvu i njihovih stavova, ištraživam a koje je pod naslovom »Stvaraoci javnog mnijenja« provela jedna efkipa s Instituta društvenih nauka u Beogradu i sa sveučilišta Coluirribia u New Yonku, a u čemu je sudjelovao autor ove knjige.
251
gu biti »slabe« i »jake«, da upotrijebim o Gouldnerov izraz kad kritizira funkcionaližam. Na prim jer, sklad, poslušnost ili suradnja mogu biti »slabe« vrednote, kad je riječ o inte graciji pojedinca u sistem, dok sloboda ili jednakost mogu biti »jake« vrednote. Osim toga, vrednote mogu stajati u stanovitoj proturječnosti kada se prim ijene na funkcionira nje konkretnog društvenog sistema. Poznata je marksistička kritika kršćanskog m orala u odnosu prem a klasnom dru štvu. A danas, čini se, da je za socijalistička društva prili čno aktualna proturječnost između slobode (u smislu gra đanskih prava) i jednakosti (u smislu podjednake raspo djele m aterijalnih dobara). Međutim, želimo upozoriti na dublju i općenitiju di jalektiku u vezi s prirodom društvenih vrednota. Riječ je o tome da neke vrednote reguliraju odnose među pojedin cima u društvu, dok druge reguliraju odnos pojedinca pre ma društvenoj zajednici i kolektivnim simbolima društvene zajednice. Prve se zasnivaju na načelu recipročnosti, a dru ge na načelu participacije ili simpatije. a) Vrednote zasnovane na recipročnosti. Vrednote za snovane na recipročnosti ili ekvivalentnosti pretpostavljaju odnose među pojedincima kao idealno jednakim a u pogle du njihove fizičke i moralne individualnosti (pojedinci kao nosioci volje ili akcije), dakle u apstraktnom i racionalnom smislu. Recipročnost znači da je »drugi pojedinac ili alter ego priznat od prvoga pojedinca kao njem u jednak«, što znači da se od njega očekuje da se prem a njem u odnosi jed nako kao što se i ovaj odnosi. Taj princip je Kant formuli rao kao »kategorički imperativ«: ponašaj se uvijek tako da bi tvoje ponašanje moglo važiti kao zakon za sve druge. Ono što je tipično za recipročne vrednote je da se lako uopćavaju, generaliziraju, upravo zahvaljujući načelu reciprociteta. One odgovaraju i načinima kako čovjek želi regulirati svoje odnose razmjene s drugim čovjekom kad takva razm jena pretpostavlja odnos ravnodušnosti, to jest potpunu istovjetnost interesa. Zato je darivanje kršenje ovoga načela, iako se mnogi ljudi i u darivanju rukovode načelom recipročnosti. Razumije se da ljudi mogu razmje njivati bilo m ateriialna dobra bilo simbolična dobra (riječi, komplimente, pozdrave itd.). Upravo zbog toga što su vrednote zasnovane na recipro čnosti i univerzalnosti razmjene, one dobivaju racionalno značenje, pa su s građanskim prosvjetiteljstvom postale te melj modernog racionalizma i univerzalizma. »Ljudska pra 252
va« polaze od njihove prirode i u njim a se vidi jako oruđe protiv svih oblika etnocentrizma. Stoga etnocentrizmi i na cionalizmi redovito vojuju protiv takvih vrednota. (»Recht oder Unrecht — mein Vaterland«! — Tu su parolu nacisti stavljali na ulazna vrata koncentracionih logora!) Očito je da te vrednote idu protiv svake vrste grupnog partikulariz ma, pa su stoga postale temelj »prirodnoga prava« protiv »historijskoga prava«. Te vrednote nisu samo temelj mo dernog univerzalizma ili kozmopolitizma, nego i individua lizma. Ali individualizam više u njegovoj defenzivnoj ulozi, kad se brani od nasrtaja društvenih hijerarhija. Vidjet će mo da moderni individualizam ima svoj temelj i u vredno tam a zasnovanim na participaciji. Koje su tipične vrednote zasnovane na recipročnosti? Spomenut ćemo samo neke: — poštenje (u smislu ne kradi, ne varaj itd.), — jednakost (u smislu istih prednosti itd.), — jednakopravnost (u smislu istih prava itd.), — iskrenost (u smislu ne laži itd.), itd. Kao što smo napomenuli, nemoguće je načiniti neku formalnu hijerarhiju tih vrednota, je r njihovo društveno značenje i uloga zavise prije svega od konkretne društvene strukture, pa ih valja uvijek konfrontirati s društvenom strukturom . Na prim jer, onako kao što je uradio Marx kad je pokazao da pravno-formalni princip »jednakih prava« u građanskom pravu ima kao svoju »drugu stranu« princip recipročnosti u razm jeni radne snage i kapitala, naime kad se radnik pojavljuje kao »slobodni prodavač vlastite radne snage«, to jest kad uživa punu ravnopravnost da se dade eksploatirati od isto tako slobodnog unajmljivača te iste radne snage. (Iako je historijska uloga buržoazije bila da »oslobodi rad«, omogućujući radniku da se prodaje kao slo bodan čovjek na tržištu radne snage, ipak se kod nas još uvijek govori o »oslobođenju rada«!) b) Vrednote zasnovane na participaciji. Dok recipročne vrednote počivaju na prastarom zakonu odmazde: »zub za zub, glava za glavu, interes za interes, kamate za kamate«, za koji Proudhon kaže da ga od »krvožednog zakona valja pretvoriti u plemeniti zakon« i po njem u uređivati, na pri mjer, odnose među samoupravnim zajednicama, dotle vred note participacije počivaju na simpatiji, koja je suprot na recipročnosti, je r se rukovodi načelom »sve ili ništa«, slično kao i otkucaji ljudskoga srca. 253
Te vrednote isključuju recipročnost, je r čovjek daje a da ne očekuje da će mu biti vraćeno na isti način, pa to sm atra i isključenim. U odnosu m ajke i djeteta, vjernika i boga, rodoljuba i domovine nema recipročnosti. Pojedinac najčešće nadilazi svoju individualnost i nastoji se identifi cirati s grupom ili njezinim simbolima. On izvlači jače zadovoljstvo i sm atra vrlinu višom i ispunjenijom što je više njegova individualnost, ili individualni interes, negiran, poništen. Samopožrtvovanje u borbi za slobodu takve je prirode. Ali i religijska ekstaza nije drukčija: ispunjenje je ti negaciji individualnosti. Max Scheler je kritizirao forma lizam u etici kod Kanta im ajući u vidu te vrednote koje se zasnivaju na sim patiji ili participaciji. Te se vrednote zasnivaju redovito na jednom nesim etri čnom odnosu: pojedinac nastoji što više da se približi, da se stopi, da se izjednači s »vrhovnim dobrom«, ali u tome može samo djelomično uspjeti, pa se vrlina m jeri time ko liko je na tom putu uspio »uzdići se«, »žrtvovati se«, »posve titi se«, i tako dalje. Scheler je u vrednotam a participacije stavio na prvo m jesto heroja i sveca. Osnovica tih vred nota nije univerzalizam i racionalizam, je r je princip reci pročnosti isključen, već je to prije jedno stanje koje može mo nazvati »mističkom participacijom« (Levy Bruhl), lju bavlju ili libidom (od K rista do Freuda), »simboličkom iden tifikacijom« (funkcionalisti s M. Weberom itd.), »gregarizmom« (Mc Dougall), »generičkim bićem« (Marx) i tako da lje. Osnovica je više emocionalno i iracionalno ponašanje, pa se i te vrednote teško brane čisto racionalnim razlozima. Dvije vrste vrednota odgovaraju i dvjema fundamentalno različitim funkcijama u intelektualnom ponašanju čovjeka, koje možemo utvrditi već u primitivnim oblicima društve ne svijesti, na prim jer u totemizmu, a odgovaraju onome što smo nazvali instrumentalno-racionalnim mišljenjem (u tote mizmu kao magija) i simboličko-generičkim mišljenjem.14 Tipične participativne vrednote su ove: — borbenost (u smislu spremnosti da se brani grupa, Lorenz), — požrtvovnost (u smislu samopožrtvovnosti i žrtvova nja vlastitog života, interesa, itd.), — patriotizam, 14 »^Problem tehnakratdzma i hum anistička inteligencija« u knjizi Rudi Supek, Politika i humanistička inteligencija, RazLog, Zagreb. 1973.
254
— pobožnost (u religijskom smislu), — očinstvo, majčinstvo (zaštita bez uzvrata), — internacionalizam, — humanizam, itd. Ne treba isticati da ovaj tip vrednota još više zavisi od društvene strukture nego recipročne vrednote. Kako se taj tip vrednota još više odnosi na društvenu integraciju po jedinaca, to u društvenim ideologijama im aju i veće znače nje. Često se sm atraju i glavnim pokretačem ili motivacijskom osnovom za ostvarenje recipročnih vrednota. Ako kažete nekom pojedincu: »Ne shvaćam čemu se boriti da lju di budu jednaki kad vi sami sasvim dobro živite, a osim to ga nije sigurno da to ljudi doista žele«, tada se odgovor neće kretati u području recipročnih vrednota na koje je usmje reno pitanje, nego često u sferi participativnih vrednota, kao na prim jer da bi se došlo do »boljeg ili pravednijeg druš tva«, da bi se ostvario »viši tip humanosti« ili »samoostvarenje pojedinca«, i tako dalje. Nije potrebno isticati da po stoji mogućnost ne samo da se podiže motivacija participa tivnih da bi se ostvarile recipročne vrednote, nego se može ideološki manipulirati prvima kako bi se ukinule druge. Na prim jer, kad se tvrdi da je cilj socijalizma da ostvari »jednako dobar život za sve ljude«, a da »je sloboda buržoaska kategorija«, pa se želi sugerirati kako »ljudska prava« pripadaju buržoaskom društvu, a ne socijalističkome. Zna mo da je na takve teze veoma oštro i sarkastično reagirao Marx protiv »pravih socijalista« još u Komunističkom ma nifestu. c) Participativne vrednote, totalitarizam i individualizam. S obzirom na činjenicu da participativne vrednote ne poči vaju na načelu recipročnosti, to postoji stalna opasnost od totalitarizma. Svi su totalitarizmi nastojali do sada da po tisnu »prava građana« u ime »viših prava« domovine, na roda, socijalizma i tako dalje. Uspješnost totalitarizama u pri mjeni takve politike samo potvrđuje do koje su mjere ljudi skloni da se rukovode participativnim vrednotama, čak i onda kad one ne iidu neposredno protiv njihovih individualnih inte resa. Sada nećemo ulaziti u pitanje zašto je to tako i kakvi suodnosi između individualne i kolektivne svijesti u druš tvu ili između individualnog i kolektivnog bića čovjeka. Me đutim, želimo upozoriti da se ovaj nesimetrični odnos može tumačiti ili prim jenjivati na dva radikalno suprotna načina. 255
Riječ je o tome da socijalna ekspanzija ljudskog mi šljenja i osjetljivosti (ekspanzivnost sim patije kao pokreta prožim anja sve širih društvenih entiteta) može ići jače ili slabije od pojedinca kao početnog žarišta preko raznih ob lika kolektivnog života čovjeka sve do najšire kategorije — čovječanstva. Ali taj pokret može predstavljati i različite načine identifikacije, jer identifikacija nije sasvim jedno značan pojam. Identifikacija može značiti subordinaciju Ega prem a Super-Egu, s pretjeranim investiranjem ego-tendencija u Super-Ego, ili može značiti introjekciju Super-Ega u Ego, dakle sve jače investiranje samo funkcije Ega. Da se izrazimo jednim m anje psihoanalitičkim rječnikom, reći ćemo da identifikacija može značiti slabljenje samo svijesti pojedinca upravo zahvaljujući identifikaciji s ko lektivnim simbolima. Dakle, proces ekspanzije socijalnog os jećanja može biti uzrok kako slabljenja tako i jačanja samo svijesti pojedinca, što zavisi kao proces podjednako od ne kih ličnih kao i društvenih ili okolnih razloga. U taj deter minizam nećemo ulaziti, ali ćemo upozoriti na dvije suprot ne situacije koje iz njega rezultiraju. Uzet ćemo u obzir samo one kategorije socijalne identifikacije, koje smo prije razradili istražujući oblike socijalne ekspanzije.15 TIPOVI LIČNOSTI
A.Razvijena samosvijest
B. Pritisnuta samosvijest
1 = ego 2= obitelj 3=profesija Д= klasa 5=nacija 6= rasa 7= čovječanstvo Barijere među pojedinim sferama su jače izražene.
15 Indeks socijalne ekspanzije ilustriran je u knjizi: Rudi Supek, Om ladina na putu bratstva, Mladost, Beograd, 1963.
256
Usporedimo li ove dvije piramide, vidimo da je u pr vom slučaju ego na vrhu, a u drugom na dnu. U prvom slu čaju sve navedene sfere kolektivnog života služe razvitku ega, dok je u drugom slučaju situacija obratna. Ego se na lazi prvenstveno u službi pojedinih kolektivnih sfera. Po kušamo li konstruirati tipove ličnosti kroz ovaj oblik so cijalne ekspanzije i oblike identifikacije, prim ijetit ćemo da, kad je riječ o »pritisnutoj samosvijesti« barijere među po jedinim sferama postaju mnogo izraženije čime isključuju prisutnost drugih. Pri razvijenoj samosvijesti postoji u funkcionalnom pogledu lakše strujanje iz jedne sfere u drugu, pa kako je sam temelj ličnosti najšira kategorija (čovječanstvo), to se bez poteškoća prelazi od nje u uže okvire rase, nacije i klase, a da ta uža područja nužno do bivaju konotaciju šire kategorije. Tako, na prim jer, ako pokušamo definirati ličnost »malograđanina«, vidimo da se njegova socijalna ekspanzija zadržava redovito u užim okvi rim a Ego-interesa, obiteljskih i profesionalnih interesa, te donekle u određenim situacijama i klasnih interesa, i da redovito ne ekspandira dalje. Tada govorimo o »privatizi ranom čovjeku«, kojega društvena kultura, doduše, prisi ljava da govori i o širim kategorijama, ali s njim a nema prave identifikacije. Važnost socijalne ekspanzije ilustrirat ćemo prim jerom o »lijevoj« i »desnoj« orijentaciji mladih ljudi. Istraživanja ove vrsti bila su brojna u socijalnoj psihologiji. Prim jer uzi mamo iz rada engleskog psihoanalitičara J. C. Flugela,16 čija se razm išljanja kreću u okvirima Adornovih i Brunsvickovih studija o »autoritarnoj ličnosti«. Pod »desnim« misli na više konzervativne stavove u kojima dominira identifikacija $ očinskom figurom, sa Super-Egom, i što vodi više podlož nom ponašanju. Pod »lijevim« misli na radikalne stavove, koje karakterizira pobuna protiv očinskog autoriteta, da kle stanovit, sukob sa Super-Egom. Naravno da mi samo djelomično usvajamo psihoanalitički stav, je r uvodimo u njega jedan pozitivni funkcionalni fenomen kao što je so cijalna ekspanzija socijabilnosti od 15. do 22. godine, ali do puštam o da ova ekspanzija, kao spontana funkcionalna spo sobnost, zavisi od odnosa s očinskim ili društvenim auto ritetima. No, ona zavisi od odnosa s očinskim ili društve nim autoritetim a, a također od niza drugih identifikacija o kojima govorimo u već spomenutim sferama. 16 J. C. Fhigel, Mart, Moral and Society, Pelican iBootk, London, 1955.
17 — Zanat sociologa
257
Desno 1. Lojalnost jednoj očin skoj figuri (vođi) 2. Ističe obitelj 3. Ističe disciplinu u od goju, kaznenom siste mu, itd. 4. Antifeminist 5. Ističe seksualno sputa vanje 6. Patriot 7. Ističe klasne razlike 8. Ističe konvencije i tra dicije 9. Ističe religiju 10. Održava privatno vla sništvo
L ij ev o Lojalnost prem a grupi Gleda na obitelj s nepovje renjem Ističe slobodu Feminist Teži seksualnoj slobodi Kozmopolit Teži »besklasnom« društvu Odnosi se kritički prema konvencijama i tradici jam a Antireligiozan Socijalist
Utvrđivanje osnovnih determinanti u istraživanju vred nota. Do sada smo govorili o vrednotama imajući na umu njihovu prirodu s gledišta logičke ili fenomenološke anali ze. Pokušat ćemo im prići s jednog drukčijeg gledišta. Ri ječ je o problem u istraživanja vrednota, dakle vrednota kao predm eta sociološkog istraživanja, kao što je to i bilo koja druga društvena pojava. Prije svega, riječ je o percepciji vrednota, što znači da je možemo zahvatiti prom atranjem kao bilo koju drugu m aterijalnu pojavu ili oblik ponašanja, da možemo utvrditi njezinu prisutnost ili odsutnost, u ve ćoj ili manjoj mjeri, u jednoj određenoj društvenoj situa ciji. Međutim, osnovna teškoća u ovom postupku je u to me što se prom atranje ili utvrđivanje vrednota, dakle njiho vo percipiranje, ne može odvojiti od akta vrednovanja. Drugim riječima, kad istražujemo vrednote kao »predmet« ili kao »svojstva predmeta« (društvenih »predmeta«, dakle ljudi), tada je percepciju nemoguće odvojiti od vrednova nja. To se jasno vidi iz uobičajenih pitanja koja često postav ljamo: »Koliko imate progresivnih, odnosno reakcionarnih studenata?« i slično. Znamo, uostalom, da se oba dihotomna pitanja redovito prevode u neke manje-više kontinuirane ljestvice prosuđivanja. 258
Ako pretpostavimo da jedan subjekt percipira točno ili adekvatno vanjsku stvarnost ili predmete o kojima sudi, tada njegova percepcija i sud mora »objektivno« iznijeti kako su vrednote raspoređene, koliko ima »dobrih«, a ko liko »loših«. Pretpostavka je da doista postoji toliko i to liko »dobrih« i »loših«. Međutim, ako on prosuđuje da ima »više dobrih« nego što ih stvarno ima, ili »više loših« nego što ih stvarno ima, tada govorimo o »iskrivljenoj percepciji«, o »netočnom prosuđivanju«, o neadekvatnom zahvaćanju vanjske stvarnosti. Ako prom atram o različite grupe ljudi, brzo ćemo vidjeti da se pojedine grupacije različito odnose prema predmetima vrednovanja. Često oni nisu toga svje sni, jer se rukovode različitim motivima, jer posjeduju ra zličita vrijednosna mjerila. Tu tendenciju »iskrivljavanja« percepcije nazvat ćemo jednostavno »projektivnim tenden cijama«, čiji nas korijen sada ne zanima. Problem je kako odrediti »X«, to jest projektivne ten dencije koje iskrivljuju objektivnu percepciju realnosti? To je moguće samo pomoću određene induktivne analize, a ova nije nimalo jednostavna, jer taj »X« sadrži veoma ve lik broj faktora ili determinanti, koje valja pojedinačno ana lizirati. (Suvremeni informatički ili kibernetički sistemi re dovito veoma pojednostavnjuju taj odnos. No problem je u tome da se bez konkretne analize uopće ne može utvrditi prava priroda tih determinanti!) Analizirajući jedno istraživanje, došli smo do zaključ ka da valja razlikovati 4 vrste determinanti, koje se pojav ljuju kao projektivne tendencije u procesima zauzimanja stavova ili u aktima vrednovanja. (Radilo se o već spomenu tom istraživanju društvenih elita, koje je istraživanje, po red mnogih drugih vidova, sadržavalo i vrijednosne sta vove.) Četiri su grupe determinanti: 1. socijalno porijeklo, 2. funkcionalne determinante, 3. strukturalne determinante i 4. akcijske determinante: situacijske determinante
temporalne determinante
socijalno porijeklo funkcionalne determinante X-vrijednost
strukturalne determinante * — ►akcijske determinante
259
Prije nego što nastavimo razm atranja, pokušajm o de finirati ove četiri grupe determ inanti. Navodimo samo one varijable koje smo imali u našem istraživanju ili koje se moglo lako uvesti kao hipoteze u m ultivarijantnu analizu. a) Socijalno porijeklo. »Socijalno porijeklo« je ona ne zavisna varijabla na koju se najradije oslanjaju istraživači javnog m nijenja i na osnovi toga brzo zaključuju o razli kam a u stavovima i m išljenju pojedinih »društvenih klasa«. Takva se zaključivanja pokazuju kao potpuno neosnovana, ako um jesto čitave populacije, koja pripada određenom obilježju socijalnog porijekla, uzmemo upravo najutjecaj nije društvene grupe za oblikovanje društvene svijesti poje dine klase. Nema sum nje da su takva grupa, kad je riječ o radničkoj klasi, upravo oni političari koji se nalaze na čelu raznih političkih organizacija, Saveza komunista, So cijalističkog saveza (jugoslavenski slučaj), a ujedno su po slanici tih p artija ili članovi vlada. Normalna je. pretpostav ka da ti predstavnici radničke klase najbolje održavaju i njezinu društvenu ili »klasnu svijest«. Međutim, kad sta vove tih rukovodećih i najutjecajnijih grupa koreliramo s njihovim socijalnim porijeklom , vidimo da se takve kore lacije približavaju praktički nuli. Možemo zaključiti da soci jalno porijeklo ne utječe na stavove, pa ni na selekciju ru kovodećih kadrova radničke klase, ili točnije, radničkog po kreta. Ne ulazeći sada u pitanje zašto je to tako, zadovoljimo se konstatacijom da ta »nezavisna varijabla« ima sasvim beznačajnu ulogu kad su u pitanju stavovi o društvenim vrijednostim a (tablica 1). U tablici 1. usporedili smo korelacije između socijal nog porijekla i vrijednosnih stavova studenata iz ankete u 1965, s populacijom od 2 915 studenata širom Jugoslavije, i društvenih elita iz ankete u 1968. s populacijom od 1 290 po jedinaca, pripadnika šest grupa: 1. zakonodavci (članovi parlamenta), 2. administrativci (članovi i namještenici vlade i njezi nih organizacija), 3. rukovodioci masovnih organizacija (Saveza komunis ta, SSRN, sindikata itd.), 4. rukovodioci privrednih organizacija, 5. novinari i 6. intelektualci. 260
T a b l i c a 1.
ODNOS IZMEĐU SOCIJALNOG PORIJEKLA I VRIJEDNOSNIH STAVOVA [STUDENATA I ELITA (U GAMMA VRIJEDNOSTIMA) (KORELACIJE ISU IZRAČUNATE U GAlMMA, BETA, TAU I HI KVADRATIMA)
Očevo zanimanje Stavovi
Očevo obrazovanje
E (elite)
oC (stu denti)
E
S
Nacionalnost
E
S
Mjesto rođenja ili života E
S
—.03
-.0 2
—.01
-.1 2
.20
-.0 5
—.02
-.1 6
Izražavanje slobode
.11
—.05
.09
.08
.01
-.0 3
.16
—.04
Tolerantnost prema omladini
.04
—.10
.06
.13
.07
.03
.10
-.1 3
Egalitarizam
Objašnjenje:
a) Iz dviju različitih anketa uzeta su ista ili vrlo slična pitanja. Vrednote koje su unesene u tablicu sadrže više različi tih sudova koji se svi odnose na problem egalitarizma, slobode i tako dalje. b) Sve su korelacije gotovo beznačajne, jedino se kod elita u vezi s »nackmalnošću« pojavljuje nešto viša korelacija (.20). To valja pripisati, vjerojatno, socio-kultumim utjecajima, ali također i razmimoilaženjima koja su se 1968. pojavila među eli tama pojedinih jugoslavenskih republika u nekim političkim pi tanjima, pa, prema tome, i u odnosu prema nekim društvenim vrednotama. c) Usporedimo li studente i društvene elite, vidimo da je »očevo zanimanje« otprilike jednako za obje grupe: »očevo ob razovanje« je nešto važnije za studente; »nacionalnost« je ma nje značajna za studente, a »mjesto rođenja ili boravka« je zna čajnije za studente. Razlike dolaze nešto više do izražaja samo u nekim potpitanjima koja nisu unesena u ovu tablicu 1. b) Funkcionalne determinante. Pod funkcionalnim deter minantama ili varijablama mislimo na one koje su poveza ne s djelatnošću pojedinca, prije svega s profesionalnom djelatnošću koja razumijeva određeno lično obrazovanje, za tim samo profesionalno djelovanje i različite funkcije koje se mogu nadovezati na užu vrstu profesionalne djelatnosti. Očito je da te funkcionalne determinante odgovaraju sekun261
darnoj socijalizaciji (uzetoj u širokom smislu), dok socijal no porijeklo odgovara redovito prim arnoj socijalizaciji po jedinaca. Naravno, uzeto u veoma širokom smislu. Uspore dimo li korelacije između vrijednosnih stavova i funkcional nih varijabli, vidjet ćemo da su one jače izražene nego u slučaju socijalnog porijekla. Tablica
2.
DDNOS IZMEĐU FUNKCIONALNIH DETERMINANTI I STAVOVA PREMA VREDNOTAMA ZA POLITIČKE ELITE (U GAMMA VRIJEDNOSTIMA)
Stavovi
Prioritet ekonomskom razvitku Izražavanje slobode Zamijećena kritičnost Verbalni egalitarizam Egalitarnost nadnica Tolerantnost prema omladini
Vlastito obra zovanje
Partijski staž
Politički sektor/ drugi
Admini strativni sektor/ drugi
Masovne organi zacije i Komuni intelek kacijski output tualci/ drugi
—.17
.08
.11
.40
—.45
—.09
.10
—.11
.16
—.09
.21
.OS
.12
—.13
—.36
—.20
.38
.15
.09
—.01
.01
—.08
.10
—.09 —.02 .05
—.02
—.04
—.02
—.24
.15
—.02
.05
.08
.19
.11
Objašnjenje:
a) Naznačene vrijednosti u pretkoloni sadržavaju više pita nja koja se odnose na »egalitarizam«, »kritičnost« (kako se za mjećuje u društvu). b) Općenito možemo utvrditi da su korelacije nešto više kod funkcionalnih determinanti nego kod socijalnog porijekla. c) Korelacije su osobito onda više kad je riječ o odnosima medu grupama s različitim profilom (političari prema drugim grupama, administrativci prema drugim grupama, partijski ru kovodioci prema drugim grupama), dakle, kad se grupe sa svo jom posebnom profesionalnom ili društvenom orijentacijom ja snije izdvajaju. d) Korelacije su mnogo slabije izražene s obzirom na vlasti to obrazovanje i dužinu partijskog staža. Razlog u prvom slu čaju zavisi vjerojatno od homogenosti samih grupa (elitnih sa sličnim obrazovanjem), a u drugom što dužina partijskog staža nije značajna varijabla pri zauzimanju stavova. Općenito, funkcionalne varijable dolaze mnogo bolje do izražaja uspoređujemo li pojedine grupacije koje imaju odre đenu društvenu fizionomiju, to jest posebne interese i idejnu 262
orijentaciju. Načinili smo velik broj takvih usporedbi s obzirom na političke elite (zakonodavna grupacija, administrativna gru pacija i rukovodioci masovnih organizacija), te za ekonomsku, novinarsku i intelektualnu elitu. Neke rezultate objavili smo u već spomenutoj našoj publikaciji (Politika i humanistička inte ligencija, Razlog, 1973). Tamo smo utvrdili da se političke elite mnogo više rukovode političkim pragmatizmom, koji se posebice očituje u tendenciji određene »idealizacije društvene stvarno sti«. Intelektualne elite, nasuprot tome, teže više idealizaciji bu dućih stanja, a prema sadašnjima se odnose skeptički. Novinari se ponašaju u skladu s političkim pragmatizmom, i u tome pre mašuju čak i same političare, dok se u mnogim drugim vredno tama približavaju intelektualnim elitama. Kod novinara se radi najčešće o ljudima koji imaju habitus intelektualnih elita, ali se ponašaju kao servis političkog pragmatizma. I c) Strukturalne determinante. Kao što kazuje sama ri ječ, one se odnose na samu strukturu društva, a to znači da na zauzimanje vrijednosnih sudova utječe čitav režim druš tva (autoritarni ili slobodnjački), sama struktura moći (cen tralizirana ili decentralizirana), priroda društvenih ideolo gija (totalitarne ili demokratske, monopolističke ili plurali stičke, itd.) i slične pojave koje zahvaćaju društveni sistem u cjelini. A on može biti i po svojem načinu funkcioniranja zatvoreniji ili otvoreniji, nositi više obilježja zajednice ili obilježja društva, da upotrijebimo jednu staru distinkciju. Među strukturnim determ inantam a možemo navesti ove: 1. Prijelaz od etatističkog na samoupravni model soci jalizma. 2. Značenje neformalne strukture moći prema formalnoj. 3. Decentralizacija političkog, ekonomskog i kulturnog sistema. 4. Otvorenost sistema: prihvaćanje kritike, idejnog plu ralizma, sukoba u društvu, omladinskog nekonformizma itd. 5. Klizanje od administrativnih prema legislativnim funkcijama na vrhu, otpor auroritarnim metodama u admi nistrativnom području itd. 6. Orijentacija prema ekonomskim i tehnokratskim vred notama. 7. Kriza egalitarizma, ambivalentni stavovi prema njemu. 8. Tendencija prema privatizaciji političkih i intelektu alnih elita, itd. 9. Sukobi između političkih i intelektualnih elita, itd. 263
Razumije se da su to samo neke ideje u vezi sa struk turalnim determ inantam a i da bi ih trebalo podvrgnuti si stem atskoj analizi p rije nego što se pristupi njihovu ispi tivanju. Međutim, glavna je teškoća kako da utvrdim o strukturalne determ inante i kako da ih istražimo je r one zahtijevaju kom parativna istraživanja različitih društvenih sistema, odnosno različitih faza razvitka istoga društvenog si stema. Prvo je lakše realizirati nego drugo, je r je u prvom riječ o pristupačnijim transverzalnim m etodam a ispitivanja, dok drugo zahtijeva longitudinalne više deskriptivne po stupke. U našem istraživanju društvenih elita radilo se o su djelovanju nekih desetak zemalja. Na žalost, za analizu strukturalnih varijabli pojavila se zapreka u tome što su predstavnici etatističkog modela (Čehoslovaci i Rumunji) odustali, a Poljaci su izveli samo djelomična istraživanja. Tako se moglo uspoređivati samo s kapitalističkim zem ljama. Pa, iako je i ovo sa znanstvenog gledišta zanimljivo, ipak je za proučavanje našeg društva važnija mogućnost kom paracije s etatističkim modelom socijalizma. d) Akcijske determinante. Kad je riječ o ispitivanju društvenih vrednota, možda su akcijske determ inante naj važnije. One se odnose na akcije, ciljeve, projekte, koje sebi postavljaju ljudi u zajednici s drugima ili sami. One kao takve pretpostavljaju određeni odnos prem a ciljevi ma koje valja ostvariti, dakle odnos prem a budućnosti, a to je uvijek izvjesna konfrontacija sadašnjosti i budućno sti. Riječ je o radnjam a koje M. Weber svrstava u »racionalno-svrhovite« i »vrijeđnosno-svrhovite«. Kad je riječ o dinamičkim ili čak revolucionarnim procesima, kad ljudi nisu odveć pod utjecajem običaja i tradicije, onda su te determ inante ponekad odlučujuće da bi se dobio uvid u prirodu vrijednosnog ponašanja. Razumije se, najlakše je utvrditi koje su to akcijske determ inante ako se pitamo koje to vrednote želi ostvariti jedno društvo u punoj promjeni svoje strukture? Odgovor na to daju nam neposredno idejno-politički programi, ali također i ispitivanja javnog mni jenja, osobito mišljenja vodećih i najutjecajnijih društve nih grupacija, upravo onih koje najviše mogu utjecati na oblikovanje javnog m nijenja i vrijednosnog ponašanja u društvu. Bitna karakteristika akcijskih determinanti sastoji se u temporalnoj dimenziji, to jest u odnosu prem a sadašnjem 264
stanju društvenih vrednota i stavu prema budućim ili po željnim, prem a onima koje bi trebalo tek ostvariti. Zato je u akcijskim determinantama uvijek prisutan jedan mo ment realno-utopijskoga, jedne dileme između mogućeg i nemogućeg. Razumije se da u ovoj dinamici društvene ideo logije im aju bitnu ulogu. Funkcionaližam, koji u svojoj kon zervativnoj varijanti želi prokrijum čariti vrijednosnu svijest kao jedan dio strukturalnih obilježja, redovito se plaši ove akcijske komponente u vrijednosnom ponašanju. On stoga i najradije propovijeda »kraj ideologija«. Razlozi nisu samo tehnokratske ili pseudoscijentističke prirode. Nije riječ ni naprosto o znanstvenom puritanizm u ili asketizmu koji se plaše pokazati svoje organe, primjerice, mišljenja. Koje nam se akcijske varijable čine najvažnijim? 1. Razlikovanje između neposrednih pragmatičkih i uda ljenih pragmatičkih političkih ciljeva. 2. Razlikovanje između realne slike društva i idealne slike društva. 3. Razlikovanje između realnih procesa u društvu i ideo loških procesa. 4. Utvrđivanje normativnih, voluntarističkih i realnih, svjesnih i nesvjesnih procesa. 5. Tendencija prem a stapanju realne i idealne slike društva. 6. Tendencija prema idealizaciji društvene stvarnosti. 7. Tendencija prema utopijskom udaljavanju realizaci je vrednote itd. Razumije se, da bismo točno mogli utvrditi akcijske de terminante, potrebna nam je teorija o ostvarivanju dru štvenih vrednota, koja će nam dati bitne momente dinami ke toga ostvarivanja, kao u inerciji vrednota, tako i u nji hovoj inovaciji. Bez takve teorije teško je utvrditi smisao akcijskih determinanti. Osim toga, iskrsava nova teškoća ako imamo u vidu društva koja se naglo mijenjaju, prije svega takozvana revolucionarna društva, jer tada treba vo diti računa i o određenoj dinamici revolucije. Valja upozo riti da mi do sada ne posjedujemo zadovoljavajuće teorije o revolucionarnoj dinamici, zanemarimo li radove Gina Germanija o nacionalnim revolucijama u zaostalim zemljama. Pokušat ćemo protum ačiti neke akcijske varijable u ve zi s nekim vrednotama. Na prim jer, u vezi s odnosom pre265
ma egalitarizmu. Uvidjet ćemo da se stav prem a egalitariz mu ne može tum ačiti apstraktno, nego samo u okviru te kuće političke linije. A za to je potrebno poznavati konkret nu povijesnu situaciju. Tablica
3.
ODNOS PREMA EGALITARIZMU RAZNIH DRUŠTVENIH ELITA (U POSTOCIMA)
Administrativni rukovodioci (Adm.)
Rukovodioci masovnih organizacija (Mas.)
Privredni rukovodioci
Novinari
Intelektualci
50,8 72,3
46,6 60,0
47,4
Pitanje 24.
64,5
61,8 69,2
26,7 41,6
68,3
48,1 61,7
Prosjek za 34 4 - 24/2
61,5
53,3
55,9
J 65,5
34,1
63,4
54,9
Odgovor:
Slaže se
Pitanje 34.
58,6
Ukupno
Zakonodavci (Zak.)
(Pitanje 34: »Mora postojati neka gornja granica tako da nitko ne može za rađivati mnogo vi'še nego drugi.« Pitanje 24: »Razlike iu prihodim a građana valja um anjiti.«
Ova tablica pokazuje: a) Najviše su skloni egalitarizmu privredna elita i in telektualna elita, među političarim a su poslanici (Zak.) više skloni tome nego predstavnici masovnih organizacija (Mas.) i predstavnici vlade (Adm.), a najm anje je tome sklona novinarska elita. b) Ovi se rezultati mogu točno interpretirati samo s gledišta društvene akcije u tom trenutku, dakle na temelju jedne povijesne ili temporalne dimenzije. Naime, u tom času (1968. godina) oficijelni kurs je išao protiv »uravnilov ke«, ali su se istodobno pojavljivale veoma oštre kritike protiv razlika u prihodima, što je najoštrije došlo do izraža ja u studentskom buntu početkom ljeta 1968. U toj situa ciji privredni rukovodioci se već orijentiraju protiv veli kih raspona u prihodima, iako to ne znači da su za »ura vnilovku«, ali osjećaju da im »gori tlo pod nogama«. To najbolje osjećaju i narodni poslanici, a rukovodioci masov nih organizacija počinju se također orijentirati u tom smje ru, dok adm inistracija i dalje nastavlja oficijelni kurs. Ofi cijelni kurs, međutim, najčvršće slijedi novinarska elita, 266
koja se pokazuje kao najgorljiviji protivnik svakog egalita rizma, u kojem vidi ugrožavanje oficijelne linije protiv »ura vnilovke«. Moglo bi se reći da su novinari, koji su po svojoj profesiji organi »javnog mnijenja«, ostali u tom trenutku bez sluha. No, vjerojatnije je da su po stečenoj navici me hanički slijedili službeni kurs, a vrlo malo se brinuli za ras položenje masa i, posebno, radničke klase. Jer nevjerojatno je da bi se toliko razilazio »sluh« privrednih rukovodilaca i novinarske elite. Oni su, idući za programatskim političkim stavom, ostali slijepi za ono što se stvarno događa u druš tvu. Naravno, čisto mehaničko tumačenje stava novinara, kakvo redovito susrećemo u anketama javnog mnijenja, za ključilo bi da su novinari »najveći neprijatelji egalitarizma«. Jasno je da nije riječ o tome, nego o odnosu spomenutih grupacija prema jednom akcijskom programu. No ovdje valja odmah upozoriti da i u ispitivanju društvenih vred nota također nalazimo takve pogrešne zaključke. Ovaj stav pokušat ćemo ilustrirati na još jednom pri mjeru. Sklonost egalitarizmu proturječi kod intelektualne elite ovom stavu: T a b l i c a 4.
Novinari
70,0
50,0
69,1
66,3
Intelektualci
Privredni rukovodioci
61,6
У* 1 ~
1
Rukovodioci masovnih organizacija (Mas.)
Slaže se
Administrativni rukovodioci (Adm.)
Odgovor:
Zakonodavci (Zak.)
1 ; ! ;
VEĆINA UUI>I JE ZAINTERESIRANA SAMO ZA MATERIJALNI DOBITAK (U POSTOCIMA)
o d a 3 м P 65,8
S ovim pesimističkim stavom najviše se slažu intelek tualci, a najviše mu se protive partijski rukovodioci (Mas.)! Je li u pitanju loše mišljenje koje im aju intelektualne elite o ljudima ili odveć veliko idealiziranje koje posjeduju po litičari? U svakom slučaju, političari vide stvarnost u ljepšem izdanju nego intelektualci. Da bismo dobili pravi odgovor na ovo pitanje, potrebno ga je konfrontirati sa slijedećim, koje se bavi istim problemom, ali ga razm atra pod jednim drugim kutom. 267
Tablica
Privredni rukovodioci
Novinari
Intelektualci
Ukupno
Slaže se
Rukovodioci masovnih organizacija (Mas.)
Odgovor:
2TVOTA MORA ВГП NAJVAlZlNIUI I POSLJEDNJI ОШЈ DRUŠTVA (U POSTOCIMA) Administrativni rukovodioci (Adm.)
STANDARD
Zakonodavci (Zak.)
VISOKI
5.
72,3
72,2
72,4
85,3
60,4
38,4(1)
65,2
Logično bi bilo pretpostaviti da, ako su ljudi najviše zainteresirani za m aterijalni dobitak, tada i najvažniji cilj društva m ora biti visok životni standard. Međutim, ovdje intelektualci oštro proturječe svojem prijašnjem odgovoru, dok među političarim a (Mas., Zak., Adm.) postoji začudna suglasnost. Privredna elita, kao što se može i očekivati, pri daje najveće značenje životnom standardu. Kako objasniti ovo proturječno ponašanje? Naravno, i u ovome slučaju bilo bi naivno sm atrati i to naprosto »pristajanjem« uz od ređene društvene vrednote. Riječ je o određenoj dinamici koja se može pravilno objasniti samo pomoću akcijskih va rijabli. Naime, kod političara prevladava politički pragma tizam, a on se bivstveno očituje u tome da neposrednu dru štvenu praksu usm jerenu na industrijalizaciju i blagostanje izjednači s posljednjim ciljevima socijalizma. Otuda kod njih i izvjesna idealizacija društvene realnosti. Naprotiv, kod intelektualaca društveni cilj leži u stvaranju novih društve nih odnosa, a ne m aterijalnog blagostanja, pa odatle njiho vo odbijanje da uzmu visoki životni standard kao konačni cilj, ali odatle i njihov pesimizam u odnosu prem a postoje ćoj stvarnosti i ponašanju ljudi. Njihove su oči uperene pre ma budućnosti i njima se cilj čini još prilično udaljen od sadašnje stvarnosti. Njihov utopizam uvjetuje i njihov pe simizam u odnosu prem a sadašnjosti, njihovu težnju da se jasno luči između realne i idealne slike društva. Politički pragmatizam neprestano je izložen iskušenju da te dvije sli ke izjednači i da izbaci iz društvenog kretanja jednu kritič ku dimenziju. Pokušajmo rezimirati ono što proizlazi iz ovih kratkih razm atranja o istraživanju društvenih vrednota. Vidimo da je stvar prilično složena i da treba voditi brigu o slijede 268
ćim dimenzijama pojmovne analize i operacionalizacije is traživanja: Prvo, vrednote se razlikuju po svojoj inherentnoj pri rodi, pa je i njihova društvena uloga s obzirom na odnose pojedinaca prema društvenoj cjelini bitno različita. Drugo, istraživanje vrednota kao »predmeta« ili »tipova« društvenog ponašanja višestruko je determinirano, a među tim determinantama valja voditi računa o: 1. socijalnom po rijeklu, 2. funkcionalnom, 3. strukturalnom i 4. akcijskom vidu, što traži dosta složene postupke ispitivanja. Treće, ako je riječ o transverzalnim ili longitudinalnim istraživanjima s tendencijom kvantifikacije vrijednosnog po našanja nužno je rezultate integrirati u temporalnu dimen ziju ili u konkretnu povijesnu situaciju. Samo se na taj na čin može doći do pravog smisla određenih korelacija. Fenomenološka analiza društvenog totaliteta mora prethoditi, ili biti prisutna, u interpretaciji bilo kojeg analitičkog i induktivnog postupka. Ako ne vodimo računa o tim trim a bitnim dimenzijama, doći ćemo do vrlo pojednostavljenih i trivijalnih rezultata u ispitivanju vrednota, kakvi isu na žalost najčešće i rezul tati istraživanja na ovome području. Isz knjige Čovjek i sistem sv. 5, Zagreb, 1978, izdavač /Institut iza društvena istra živanja Sveučilišta u Zagrebu
269
Bibliografija Adomo, W. Theodor, Soziologische Schriften, sv. 8, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1972. Bachelard, Gaston, Le nouvel esprit scientifique, PUF, Paris, 1963. Bachelard, Gaston, Le rationalisme aplique, PUF, Paris, 1966. Boudon, Raymond, La logique du social, Hachette, Paris, 1979. Bourdieu, Pierre, Un art moyen, Ed. de Minuit, Paris, 1965. Bourdieu Pierre, Chamboredon Jean-Claude, Passeron Jean-Claude, Le metier de sooiologue, Mouton — Bordas, Paris, 1968. Cohen Moris R., Nagel Ernest, An Introduction to Logic and Scientific Method, Routledge and Kegan Paul, London, 1964. Dahrendorf, Ralf, Class and Class Conflict in Industrial Society, Atenford University Press, London, 1959. Durkheim, Emile, De la division du travail social, F. Alcan, Pa ris, 1893, (O podeli društvenog rada, Prosveta, Beograd, 1972). Durkheim, Emil, Le suicide, Etude sociologique, F. Alcan, Paris, 1897. Durkheim, Emile, Regies de la methode sociologique, F. Alcan, Paris, 1901 (Pravila sociološkog metoda, Savremena škola, Beograd, 1963). Etzioni, Amitai, The Active Society, The Free Press, Glencoe, New York, 1968. Festinger Lewis, Katz David, Les methodes de recherches dans les sciences sociales, PUF, Paris, 1963. Gilli, Gian Antonio, Kako se istražuje, Školska knjiga, Zagreb, 1974. Goldthorpe H. John, Lockwood David, Bechhofer Frank, Platt Jennifer, The Affluent Worker in the Class Structure, Cam bridge University Press, 1969. Gouldner, Alvin, The Coming Crises of the Western Sociology, Basic Book, New York, London, 1970. Gurvitch, Georges, Poziv savremene sociologije, V. Masleša, Sa rajevo, 1965. 270
Gurvitch, Georges, Les determinismes sociaux et la liberte hu* maine, PUF, Paris, 1963. Hage, Gerald, Techniques and Problems of Theory Construction in Sociology, John Viley, New York, 1972. Habermas, Jurgen, Saznanje i interes, Nolit, Beograd, 1978. Hempel, G. Carl, Fundamental of Concept Formation in Empiri cal Research, University of Chicago Press, Chicago and Lon don, 1952. Israel, Joachim, Der Begriff der Entfremdung, Rowohlt, Ham burg, ,1972. Kivilije, Arman, Uvod u sociologiju, V. Masleša, Sarajevo, 1959. Lazarsfeld F. Paul, Rosenberg Maurice, The Language of So cial Research, The Free Press, Glencoe, 1955. Mannheim, Karl, Ideologija i utopija, Nolit, Beograd, 1968. Marcuse, Herbert, Čovjek jedne dimenzije, V. Masleša, Saraje vo, 1968. Marx, Karl, Die Grundrisse zur Kritik der politischen Oekonomie, Dietz Verlag, Berlin, 1953. Marx, Karl, Kapital, sv. 1, Kultura, Beograd, 1958. Marx, Karl, Prilog kritici političke ekonomije, Kultura, Beograd, 1956. Merleau-Ponty, Maurice, La science de l'homme et la phenomenologie, Gallimard, Paris, 1953. Merton, K. Robert, 0 sociološkoj teoriji, »Pitanja«, Zagreb, 1979. Merton K. Robert, Lazarsfeld Paul, Continuities in Social Re search, Studies in the Scope and Method of »The American Soldier«, The Free Press, Blencoe, 1950. Mills, C. Wright, Sociološka imaginacija, Beograd, Savremena škola, 1964. Milić, Voj.in, Sociološki metod, 2. izdanje, Nolit, Beograd, 1978. Popper, R. Karl, The Logic of .Social Discovery, Harper and Row, New York, 1965. Rusconi, E. Giovanni, Kritička teorija društva, Stvarnost, Za greb, 1974. Supek, Rudi, Ispitivanje javnog mnijenja, 2. izdanje, Naprijed, Zagreb, 1968. Supek, Rudi, Omladina na putu bratstva, Psiho-sociologija rad ne akcije, Mladost, Beograd, 1962. Weber, Max, Wirtschaft und Gesellschaft Mohr, Tubingen, 1922. Zetterberg, L. N., On theory and Verification in Sociology, Almquist and Wicksell, Stockholm, 1954. Od i s t o g p i s c a Egzistencijalizam i dekadencija, MH, Zagreb, 1950. Psihologija građanske lirike, MH, Zagreb, 1952. Psihologija u privredi, Rad, Beograd, 1958. Umjetnost i psihologija, MH, Zagreb, 1958. 271
Ispitivanje javnog mnijenja, Naprijed, Zagreb, 1961 (2. izdanje 1968). Sociologija, udžbenik, Školska knjiga, Zagreb, 1963 (11. izdanje 1977). Omladina na putu bratstva, Psihosociologija radne akcije, Mla dost, Beograd, 1963. Automatizacija i radnička klasa, Centar »Božidar Adžija«, Zagreb, 1965. Herbert Spencer i biologizam u sociologiji, MH, Zagreb, 1965. Sociologija i socijalizam, Znanje, Zagreb, 1966. Humanistička inteligencija i politika, Razlog, Zagreb, 1971. Društvene predrasude, Radnička štampa, Beograd, 1973. Ova jedina zemlja, Ekološka kriza, Naprijed, Zagreb, 1973 (2. iz danje Liber, Zagreb, 1978). Participacija, radnička kontrola i samoupravljanje, Naprijed, Zagreb, 1974. Mašta, Liber, Zagreb, 1979. Psihologija i antropologija, Nolit, Beograd, 1981.
272
Kazalo Imena A
C
Adler A 114 Adorno, T., 53, 53b, 54, 55, 62, 63b, 77, 78b, 110, 131, 133b, 257 Adorno, W., 17b, 18 Alleeam, W. C., 185b Allport, G. W., 11, 15 Appollinaire, G., 81 Aristotel, 109 Aron, R., 108, 205 Arrow, K., 191, 192b Ashby, W. R., 11
Canguilhem, G., 42b, 43b, 88, 104 Carnap, R., 18b, 42b, 131 Cartwright, D., 168b Centers, R., 203 Chamboredon, J. Cl., 5b Chinoy, 38 Ciceron, M. T., 175 Coleman, J. S., 200b Conte, A., 6, 11, 12, 17, 18, 49, 64, 71, 74, 177, 246, 247 Crosland, L., 208 D
B Bachelard, G., 70, 70b, 88, 101, 104, 104b, 105, 106, 107 Bachman, J. G., 194, 196b, 198, 199 Bacon, F., 34, 85, 87, 89, 91 Baldwin, J., 170b Bariloche, 245, 246 Barth, P., 12 Bateson, G., 186, 186b Baurricaud, F., 192b Bell, D., 205 Bendix, R., 38 Bentham, J., 13, 15 Bergson, H., 18 Bertalanffv, L., 11 Bewer, 219 Bierstedt, R., 168b, 177, 177b Blau, P., 194, 196, 196b, 197b, 198, 200b Blondel, Ch., 17, 54 Blumer, H., 170b Boalt, G., 110, 111, 136, 137, 138, 140 Bogardus, E. S., 15 Bohr, N. H. D.. 105 Boudon, R., 163, 191 Bourdieu, P., 5b, 67b, 68b, 96b Bourricaud, F., 191 Bridgeman, P. W., 114 Bruhl, L., 254 Brunschwicq, L., 99 Brunswik, Ef., 257 Buckley, W., 177b Burgess, E., 15 Burnham, J., 205 Butler, R. A., 207
18 — Zanat sociologa
Dahl, R., 168b Dahrendorf, R., 109, 118, 176, 176b, 231, 232, 233, 233b, 234, 236, 236b, 237, 237b, 240, 240b, 241, 242, 244, 245, 245b, 246, 248, 250 Darwin, Ch., 85, 86 Davis, J. D., 114, 117, 196b, 197, 198b, 200
Davy, N., 100 Descartes, R., 86, 91 Dilthey W., 52 Dodd, S. C., 114 Duhem, P., 35 Durkheim, E., 11, 15, 16, 16b, 18, 18b, 19, 20, 21, 23, 24, 50, 51, 52, 53, 53b, 54, 56, 77, 78b, 85, 86, 89, 95, 110, 133, 170, 187, 196, 239, 247 Duverger, M., 215
17, 34, 66, 131,
17b, 34b, 66b, 132,
E Eckstein, A., 116 Einstein, A., 69 Engels, F., 204 Etzioni, A., 58, 58b, 167, 167b, 169, 174, 174b, 200b Eucken, R., 234 Eulenberg, N., 234 F Faris, R. E. I., 196b Festinger, L., 25
273
Feuerbach, L., 128 Fisher, G., 147, 222 Flugel, J. C., 257, 257b Franck, Ph., 43b Freud, S., 20, 57, 77, 86, 94, 133, 254 Friedm an, G., 61, 240 Ford, H., 37 G Galbraith, J. K., 205 Galilei, G.. 87, 99 Galtung, J., I l l , 245 Gehlen, A., 6 Germani, G., 265 Gerth, H. H., 174b Giddings, F. H., 15 Gilli, G. A., 72b, 194, 195 Godelier, M., 70b Goldthorpe, J. H., 142, 158, 195, 206, 207 Godel, 5 Gouldner, A., 50b, 65, 65b, 110, 111, 133, 136, 137, 247, 248, 248b, 249, 251, 252 Griinberg, N., 234 Guest, R. H., 61 Gurvitch, G., 15b, 17, 21, 21b, 22 , 23, 31, 64, 67b, 203, 204 H Haberm as, J., 48b Hage, G., 109, 111, 118 Halbwachs, M., 17, 204, 206 Hallowell, A., 200, 201 Hartley, E., 143, 144 Hegel, G. W. F., 6, 97, 109, 132, 165 179, 180 Heider, F., 114 Hempel, c. G., 35b Herzberg, F., 38 Hobbes, T., 174, 176, 179b, 183b, 246 Hogstrom, N., 200b Homans, C. G., 114, 187, 189, 196b Honnigsheim, P., 234 Horvat, B., 227 Hugo, V., 11 Home, D., 18b, 78, 131 Huson, C., 196b, 197, 200 Husserl, E., 87, 98, 99, 100, 101 I Israel, J., 59b, 60 J Jaspers, K., 245 K Kahn, R., 168b Kant, E., 41, 69, 109, 179, 239, 252, 254 Katz, D., 71, 168b Kautsky, K., 244 Kendall, P. L., 200b Kivilije, A., 11 Kluckhohn, C., 185b Kopem ik, N., 89 Kropotkin, P., 10 Kuhn, T. S., 5, 115
274
L Labriola, A., 19 Lazarsfeld, P. F., 71, 86, 92, 93b, 199, 200, 200b, 201 Lazarus, M., 15 Lenjin, V. I., 204, 205, 205b, 244 Lćvi-Strauss, Cl., 11, 16, 41, 56, 69b Levy Bruhl, L., 75 Lewin, K., 14, 16, 33, 33b, 36, 46, 47, 168, 168b, 220 Likert, R., 147 Lobačevski, N. J., 68 Locke, J., 109 Lockwood, D., 119, 142, 158, 195, 206, 207 Lombroso, N., 15 Lorenz, K., 254 Luk£cs, G., 48, 204 Lynd, R., 235, 235b, 236
M MacDougall, W., 15, 254 Mach, E., 18b, 131 Maeterlinck, M., 10 M aclver, R., 176, 177, 177b Malebranche, N., 100 Malinowski, B., 11, 16, 135, 184, 184b Mannheim, K., 48, 48b, 204, 232, 241, 242, 243, 244 Marcuse, H., 48b, 222, 226 Marx, K., 6, 12, 13, 16,16b, 22, 32, 38, 55, 55b, 56, 57, 58, 59, 59b, 60, 61, 62, 63b, 64, 66, 67b, 70b, 78, 78b, 79, 87, 109, 110, 113, 122, 124, 125, 126, 127, 128, 130, 164b, 165, 166, 170, 179, 181, 183b, 204, 206,220, 221, 226, 232, 243, 243b, 244, 246, 253, 254, 255 Mauss, M., 22, 64 Mayer, A. J., 237, 240 Mayer-Tasch, P. C., 179b Mayo, E., 16, 36, 46, 47, 142, 220 Meand, G. H., 170b Menzel, H., 200, 200b, 201 Merleau-Ponty, M., 87, 98 Merton, R. K., 33, 86, 93, 93b, 96b, 109, 112, 113, 114, 115, 162, 163, 183, 200b, 237, 238 Mesarović — Pestel, 245 Michels, R., 225 Michelson, 46 Milić, V., lib , 68b, 72b Mill, J. St., 87, 98, 99 Morin, E., 15 Mouloud, N.. 68b, 69 Myrdal, G., 189, 190 N Nietzsche,F., 52 Newton, I., 99 Neurath, O., 42b Naville, P., 206, 207b P Pareto, V., 239 Park, E., 15 Parker, G. H., 185b Parsons, T., 11, 16, 17, 28, 58b, 119, 134, 177b, 192b, 203, 219, 236, 237, 239, 249, 251 Passeron, J. Cl., 5b
Piaget, J., 146, 170b Planck, M., 43b r ic i i a n u v , vj. v .,
lt t
Popper, K., 5, 35, 64 Popper, S., 135 Proudhon, P. J., 12, 227, 253
R Radcliffe-Brown, A. R., 135, 183, 184, 184b, 185, 186 Radin, P., 186 Redfield, R., 16 Reynolds, 111 Rickert, H., 52 Riesman, D., 28 Roellecke, 179b Rogers, A. K., 116 Rose, E. A., 207 Rosenberg, M., 93b Ross, E. A., 15 Rossi, 15, 64 Rousseau, J. J., 109, 174, 176, 177, 178, 179, 179b, 180, 181, 246 Rumney, J., 237, 240 Rus, V., 168b Rusconi, G. E., 48b Russel, B., 167, 167b
Spencer, H., 66b Spinoza, B. de, 10, 60 Spranger, E., 234 Stark, W., 192b Steinthal, H., 15 Stinchcombe, A, 117, 173b Stim er, M., 67b Supek, R., 6, 17b, 23b, 26b, 35b, 63b 79b, 121, 143, 144, 154, 163, 183, 187, 201, 202b, 216, 233, 246, 250, 254b, 256b
T Tannenbaum, A. S., 194, 196b, 198, 199 Tarde, G., 11, 14 Taylor, F. W., 35, 36, 37, 45, 46, 47, 219 Thurstone, L. L., 147 Tonnies, F., 63, 220 Touraine, A., 58 Trotter, K., 15 Tschulok, E., 238 V Vierkandt, A., 11, 15 Viley, J., 118 W
S Saint Simon, C. H., 12 Sartori, G., 164, 164b, 225 Schaff, A., 60 Scheler, M., 6, 232, 241, 254 Schmoller, G. von, 233, 244 Schrodinger, E., 9 Schumpeter, J. A., 234 Selvin, H. C., 200b Sheriff, D., 96 Sighele, S., 15 Simmel, G., 11, 14, 15, 112, 162 Simon, H., 38 Small, V. A., 15 Smith, B. L., 27, 35 Sombart, W., 234 Sorokin, P., 185b Spaeth, J. L., 196b, 197, 200 Spann, O., 234
Wachtel, A., 147b Walker, Ch., 61 Wallon, H., 170b W arner, L., 38, 203 Weber, M., 5, 13, 19, 32, 32b, 40, 41, 52, 174b, 176, 219, 231, 233, 234, 236, 239, 241, 242, 244, 245, 246, 248, 254, 264 Whyte, W„ 38 Wiese, L. von, '11, 15, 234 Windelband, W., 52 Wolff, K. H., 112 Wright Mills, C., 174b, 181, 181b Wrong, D., 192 Wundt, W., 15 Z Zetterberg, H. L., Ill
275
Sadržaj Predgovor Uvodna razmatranja............................................................... 1. Sociologija je složena i proturječna znanost . . . . 2. Psihologizam i realizam u shvaćanju društva . 3. Priroda društvenih pojava i njihov determinizam . 4. Tri razine sociološke analize: epistemološko-logička, strukturalno-historijska i antropološko-ontološka 5. Strukturalna i temporalna a n a l i z a .............................. 6. Poziv sociologa: postavljati granice da bi se nadilazile .
5 7 .9
32 64 75
STRUKTURALNA ANALIZA (Primjeri)
I. Znanstvene činjenice su teorijske konstrukcije 1. Emile Durkheim: Pretpojmovi ili zdravorazumski poj movi — zapreke znanstvenom mišljenju . . . . 2. Paul F. Lazarsfeld: Statistika i zdrav razum . . . . 3. Robert K. Merton: Pažnja za neočekivano . . . . 4. Karl Marx: Konkretno je jedinstvo mnogostrukog . 5. Maurice Merleau-Ponty: Racionalna podloga znanstvene ....................................................................... indukcije 6. Gaston Bachelard: Tri stupnja teorijske budnosti 7. Georges Canguilhem: O epistemologiji usklađivanja . II. Stvaranje teorije, njena struktura i granice 1. Gerald Hage: Konstrukcija teorije u sociologiji . 2. Ralf Dahrendorf: Teorija društvene integracije i teorija društvene p r i n u d e .......................................................... 3. Rudi Supek: Višedimenzionalnost historijskog materija lizma ................................................................. • • 4. Theodor Adomo: Kritika Durkheimova shvaćanja ko lektivne s v i j e s t i ................................... . :v • .* 5. Alvin Gouldner: Ličnost, društvena teorija i tragička di menzija .............................................................................
85 ■Š9) 93 97 98 101
104 108 111
118 121
131 133 277
III. Razine teorijske konstrukcije, referencijalne grupe i o k v i r i .......................................................................................... 141 1. Rudi Supek: Društveno mišljenje u funkciji referenci jalnih g r u p a ........................................................................143 2. Rudi Supek: Strukturalna i funkcionalna diferencijacija s t a v o v a .................................................................................. 144 3. Rudi Supek: Uloga institucionalnog i individualnog fak tora u grupnoj d in a m ic i......................................................154 4. John H. GoldthoiTpe i David Lockwood: Nepodudarnost subjektivne i objektivne predodžbe o klasnom pripadn i š t v u .............................................................................. IV. Interakconizam, funkcionaližam i strukturalizam 1. Rudi Supek: Moć i s u d je lo v a n je ....................... 2. Robert K. Merton: Vladajući postulati u funkcionalno^ a n a l i z i ........................................................................ 3. Rudi Supek: Stabilizacija, grupna ravnoteža i priroda akcijskih g r u p a ...................................................... 4. Raymond Boudon: Funkcionalna analiza i funkcionali zam V. Strukturalna analiza i srukturalizam . . . . 1. Gian Antonio Gilli: Strukturalni efekti . . . . 2. Rudi Supek: Prilog diskusiji o stratifikaciji i klasama 3. John H. Goldthorpe i David Lockwood: Pojam »pobur žujenja« i njegove strukturalne v e z e ........................ 4. Rudi Supek: Proizvodna organizacija i društveni tota l i t e t ............................................................................... VI. Društvena teorija i problem vrednota 1. Rudi Supek: Sociologija kao društvena znanost »slobod na od v rije d n o s ti« ...................................................... 2. Rudi Supek: Društveni red i m o r a l ........................ 3. Rudi Supek: Društveni determinizam i istraživanje vrednota ......................................................................... Bibliografija Kazalo imena
278
Izdavačka radina organizacija •Školska knjiga« Zagreb, Masarykova 23 Za izdavača /osip Mallć Grafički urednik Tomislav Juklć Lektor Milada PinduUć Korektor Branka Meslng-Nakarada Tiskanje završeno u siječnju 1983.
IZAŠLO Tito: Samoupravni socijalizam Магх-Engels: O historijskom
m aterijalizm u Marx: Od filozofije do proletarijata Marx: Kapital Dragičević: Osnove političke ekonomije Cvjetičanin V.: Klase 1 klasna struktura suvremenog društva Vrcan: Društvene nejednakosti i moderno društvo 2ubrinić: Marksizam 1 teorija elita Ivanišević-Pavić-Ramljak:
Sam oupravljanje Mates: Koegzistencija Hiernaux: Jednakost ili nejednakost rasa Sergejev: Otuđeni čovjek Gilli: Kako se istražuje Iljenkov: O idolima i idealima Bunge i dr.: Marksizam i prirodne znanosti Cerroni: Politička teorija i socijalizam Rubel: Kronika Marxova života Garaudy: Karl Marx Bakarić: Društvene klase, nacija 1 socijalizam Mikecin: Rušenje dogme Solar: Književna kritika i filozofija književnosti Skreb: Studij književnosti Svijet um jetnosti — marksističke interpretacije (zbornik tekstova) Focht: Tajna um jetnosti Marušić: Sociologija znanja i marksizam Hauser: Filozofija povijesti um jetnosti 2upanov: Sociologija i samoupravljanje Dokčs: Intem acionala kapitala Hyppolite: Studije o Marxu i Hegelu Lenjin: Socijalizam 1 nacionalno pitanje Gallas: Marksistička teorija književnosti Ponzio: Jezična proizvodnja i društvena ideologija
Škiljan: Govor realnosti i realnost jezika
Granese: Dijalektika odgoja Vukas: Etničke manjine 1 međunarodni
odnosi
White: Društvena misao u Americi Jelić: Jugoslavenska socijalistička
revolucija
Macherey: Teorija književne proizvodnje Kurtović: Nacija 1 socijalističko
sam oupravljanje
Janssen: Maovo doba Popović D.: Evrokomunistički pute vi
u socijalizam
Pavlović: Politička ekonomija i udruženi
rad
Naville: U susret automatlziranom
društvu Kuvačić: Sociologija Petrović: Suvremena filozofija Elleinstein: Historija staljinskog fenomena Michalet: Svjetski kapitalizam Adorno-Horkheimer: Sociološke studije Bloch: O um jetnosti Skreb: Književnost 1 povijesni svijet Sartre: Filozofske i političke rasprave Runcini: Iluzija I strah u građanskom svijetu Marcuse: E stetska dimenzija Bošnjak: Smisao filozofske egzistencije Grassi: Moč mašte Bastide: Umjetnost i društvo Petković: Nesvrstanost Cvjetičanin B.: Roman i afrička zbilja Vejnović: Afrička revolucija Godelier: Marksizam i antropologija Iveković: Druga Indija Žmegač: Književnost i zbilja Valentini: Moderna politička misao Colletti: Ideologija i društvo Flaker: Poetika osporavanja Vranicki: Socijalistička alternativa
U PRIPREMI Coward-Ellis: Jezik i materijalizam Lćvi-Strauss: Strukturalna antropologija Cerroni: Uvod u znanost o društvu Hountondji: O »afričkoj filozofiji« Habermas: Znanost i tehnika kao
»ideologija«
i В - 7 4 9 /1
60813
Ben-David: Uloga znanstvenika u
društvu
Goldmann: Ogledi o sociologiji
umjetnosti
Needham: Kineska znanost i Zapad
