WOLFGANG LOTZ
ARHITEKTURA ITALIJE 1500 - 1600. 1. KLASIČNA ARHITEKTURA RIMA:
BRAMANTE
.
PRIJEVOD I SAŽETAK: DAVOR ŠIFTAR
TE Bramante (1444 - 1514.) u Rim dolazi 1499. Stjecanje znanja u Urbinu i proučavanje teorije arhitekture, posebno Albertija, dovelo je do njegovih radova u Lombardiji; klasični jezik njegova kasnijeg stila, kojeg je razvio u svojim šezdesetim i kojeg je pokazao na Tempi- ettu, bio je rezultat proučavanja stare rimske arhitekture. Svojim formalnim idiomom, strukturom i dizajnom memorijalne kapele, Tempietto je bliži antičkoj arhitekturi više od bilo koje sakralne građevine 15. st.
TEMPIETTO S. Pietro in Montorio, Rim, 1502.
Tempietto je prva renesansna građevina čija je cella na antički način okružena kolonadom (16 stupova) koja nosi arhitrav. Kao i na antičkim uzorima, razmak među stupovima je jednak. Interijer je vrlo mali - promjer celle je samo 4,5 m. i gotovo polovicu zauzima oltar sa stubama, pa ostaje vrlo malo prostora za kongregaciju. Dok su centralno planirane građevine prethodnog perioda bile zamišljene kao zatvoreni prostori namijenjeni namijenjeni crkvenom ritualu, pravi "sadržaj" Tempietta je njegov eksterijer. On je izgrađen kako bi ga se gledalo, gledalo, a ne upotrebljavalo. upotrebljavalo. To nije crkva, već spomenik u tradicionalnom tradicionalnom smislu. Stupovi su dorski, stilobat je povišen jer se ispod nalazi kripta, a kupola je na visokom tamburu. Na građevini se izmjenjuju niše i prozori između kojih su vrlo plitki pilastri, novi element je balustrada, a iznutra se cella diže sve do lanterne. Bramanteov plan nije dovršen u cijelosti. Tempietto nije trebao biti u kvadratnom dvorištu kao danas, već u kružnom klaustru sa 16 stupova, čiji su promjer i visina trebali biti jedan i po puta veći od onih na kolonadi. Time bi pogled na Tempietto bio uokviren stupovima i entablaturom, što bi mu dalo dojam monumentalnosti, monumentalnosti, a dvorište bi djelovalo još prostranije. Kad su vrata otvorena, vidi se oltar s raspećem Sv. Petra na predeli (postavljen u visini očišta), uokviren ulazom u cellu. Da je originalni Bramanteov nacrt bio izveden do kraja, kolonada na Tempiettu pojavila bi se uokvirena klaustrom, a oltar bi se ukazao kao slika unutar slike. S ulaza u klaustar obje ove slike mogle bi se obuhvatiti jednim pogledom. KLAUSTAR S. MARIA DELLA PACE Rim, 1500.
U usporedbi s klaustrom u S. Ambroggio (Milano), pokazuje veću asimilaciju antičkih oblika. oblika. U
1
Milanu donje arkade stoje na stupovima, a u Rimu na stupcima, iako je sustav stupca, pilastra i luka vrlo sličan onome u gornjoj zoni S. Ambroggija. U Rimu stupovi i stupci naizmjenično podupiru arhitrav u gornjoj zoni, stupci su u osi sa stupcima donje zone, a stupovi su postavljeni iznad vrhova lukova donje zone. Udvostručeni broj arkada gornjeg dijela može se vidjeti u dvorištu S. Ambroggija i sakristiji S. Marije presso S. Satiro. Jednostavna trabeacija trabeacija s natpisom umjesto friza i korintski red postavljen iznad jonskog ovdje naglašavaju klasični stil. Prvi put nakon dvorišta palače Venecija, antički strukturalni oblici primijenjeni su na suvremenom projektu.
GRADEVINE U DOBA JULIJA II.
Građevine koje je u Rimu i rodnoj Savoni podigao Julije II. projektirao je GIULIANO DA SANGALLO, koji je 1504. iz Firence došao u Rim. Vasari je napisao kako Giuliano i Antonio da Sangallo Sangallo reprezentiraju toskansku arhitekturu bolje od bilo kojeg drugog arhitekta i primijenjuju dorski red pravilnije nego Vitruvije. Nitko nije vjernije sačuvao nasljeđe Brunelleschija i Albertija nego Giuliano da Sangallo, što je ujedno bilo i nedostatak njegova stila. Naime, Giulianov crtež lođe za papine trubače iz 1505. (nije sagrađena) pokazuje potpun nedostatak dubljeg razumijevanja antike: na klasičnim trijumfalnim vratima dekorativni detalji i natpis ne pokazuju namjenu pro jekta. 1507. Giuliano se vraća u Firencu, a velike građevine za novog papu projektirat će BRAMANTE.
Pod Julijem II. papinska je država postala najvećom u Italiji i slovila je za veliku europsku silu. Ova nova koncepcija papinskog statusa manifestirala se i u umjetničkim djelima koja je Julije II. ostavio za sobom: svođenje Sikstinske kapele, novi Sv. Petar, Vatikanska palača i papin grob, učinili su Rim centrom umjetnosti Zapada. DVORIŠTE BELVEDEREA u Vatikanu, poč. 1505.
Projekt je započeo BRAMANTE kao glavni arhitekt. Zadatak je bio spojiti papinsku palaču Nikole V. (uz Sv. Petra) i odvojenu vilu (Belvedere) Innocenta Innocenta VIII. na sjevernoj padini vatikanskog brežuljka. Bramante je napravio 3 terase povezane stubama, uz koje su sa dviju strana bili koridori s lođama. U prvom dvorištu su arkade na 3 etaže, u drugom na dvije, u trećem su jednoetažne, a na kraju je velika eksedra. To je prvi primjer urbanističkog rješavanja tako malog prostora. Kasnije je poprijeko sagrađena Vatikanska biblioteka koja je vizualno prekinula ovu cjelinu. Papinska kolekcija antičkih skulptura bila je smještena u kvadratnom dvorištu između vile Belvedere i sjeverne strane novog dvorišta. Dvije gornje terase novog dvorišta služile su kao vrtovi, a na nižem dvorištu održavali su se turniri i parade. Na užoj strani ovog nižeg dvorišta bilo
2
je sjeverno pročelje stare palače s papinim privatnim odajama: odajama: apartmani Borgia Aleksandra VI., a iznad njih Rafaelova Stanza, koja je bila na istoj razini kao i gornja terasa dvorišta. Ova terasa završava kod jednokatnog pročelja stare vile, s polukružnim udubljenjem u sredini. Stubište koje je vodilo s terase do eksedre više ne postoji, a stube st ube su bile u obliku koncentričnih koncentričnih polukrugova. S obzirom na ograničeni prostor, niti stube, niti platforma na koju su vodile, nisu imali nikakvu praktičnu svrhu, već im je funkcija bila isključivo estetska. Eksedra je bila završna nota u artističkom krešendu terasâ i stubištâ, kad bi se dvorište gledalo sa suprotne uže strane. 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 10. 12. 13.
Sv. petar Dvorište S. Damaso s lođom Belvedersko dvorište Eksedra Pija IV. Dvorište s kipovima kipovima Vatikanska knjižnica Siksta V. V. Bramanteovo kružno stubište Porta Julia Braccio Nuovo Sikstinska kapela
U ovom projektu Bramante je primijenio princip perspektivne kompozicije koji je uključivao pejzaž i arhitekturu, brežuljak i udolinu, vrt i fontanu, ujedinjene u jednu sliku. Mogući antički uzori za dvorište Belvederea bili su Neronova Zlatna kuća i Hadrijanova Hadrijanova vila u Tivoliju. Dvorište nikada nije izvedeno u obliku kakvog je zamislio Bramante. Tijekom 50 godina građeno je u skladu s osnovama originalnog originalnog projekta, ali oko 1580. Siksto V. napustio je Bramanteovu ideju i sagradio Vatikansku biblioteku koja presjeca dvorište.
Od svih rimskih građevina, dvorište Belvederea imalo je najveći utjecaj na svjetovnu arhitekturu. Utvrdilo je ideju o odnosu arhitekture i pejzaža, koja je dalje razvijana tijekom 16. st. Vodeći rimski arhitekti (od Rafaela do Domenica Fontane) nastavljali su i varirali Bramanteove ideje i formalni jezik. (Porta Julia) koji vodi u donje dvorište jedini je dio sačuvan u izvornom obliku. Kombinacija Kombinacija cigle, rustificiranog vapnenca i monumentalnog natpisa u rimskoj kapitali stavlja ga uz bok antici. Formalni repertoar ovog ulaza nastavljan je tijekom 16. st., ali njegova snaga ekspresije i monumentalnost nikada nisu dostignuti. ISTOČNI PORTAL
gornjeg dvorišta, iako je kasni je dograđena drugim katom, zadržala je izvornu izmjenu širokih arkada i uskih dijelova među njima, s po dva korintska pilastra. Visoka podnožja pilastara i izbočena entablatura iznad pilastara sačuvani su u izvornom obliku. JEDNOKATNA LOĐA
3
LOĐE Vatikan
Dio vatikanskog programa Julija II. bilo je četveroetažno pročelje na istočnoj strani papinske palače, kojeg je započeo BRAMANTE. Donji dio je sakriven zidovima i stoga je tretiran kao plinta. Drugi i treći niz sastoji se od stupaca i arkada, a na najgornjem dijelu su stupovi s entablaturom. Redovi su uobičajeno raspoređeni: dorski, jonski i korintski. Po prvi put u renesansi, pročelje palače okrenuto prema gradu koncipirano je kao sustav slobodnostojećih potpornjâ i lođâ, a ne kao zid. Znamenitu dekoraciju dekoraciju interijera u štuku i freskama izveo je Rafael sa svojim učenicima, a interijer lođâ dekoriran je scenama iz Starog i Novog zavjeta. NOVI SV. PETAR
Stara Konstantinova bazilika bila je ruševna i trebalo ju je obnoviti. Papini planovi proizišli su iz diskusije o njegovu grobu kojeg je trebao projektirati MIchelangelo. MIchelangelo. Prvo odabrano mjesto za grob bio je Rossellinov kor. Tijekom tih rasprava papa je odlučio ponovo izgraditi crkvu i od predloženih planova odabrao je BRAMANTEOV , koji je do smrti 1514. bio arhitekt gradnje Sv. Petra. Najranija reprodukcija reprodukcija njegova projekta nalazi se na reversu medalje Julija II., koja je vjerojatno bila iskovana prigodom prigodom polaganja kamena temeljca. Na prikazu je vidljiva građevina s kupolom, čiji je tlocrt vjerojatno bio grčki križ. U prizemlju, apside su izbočene iz krakova križa, na uglovima križa nalaze se manje kupole, a na obje strane pročelja su tornjevi. Drugi izvor koji pokazuje Bramanteovu ideju je Vasarijev tlocrt na pergamentu (u Uffizi), a na poleđini je bilješka Antonija de Sangalla Mlađeg (bio je nadzornik gradnje) u kojoj je navedeno kako je to Bramanteov plan koji nije bio realiziran. Ni medalja ni tlocrt ne uključuju Rossellinov Rossellinov kor na zapadnoj strani starog Sv. Petra, koji je tamo stajao kada je položen kamen temeljac. Nakon Bramanteove smrti (1514.) djelomice je srušen glavni brod starog Sv. Petra, podignuti su veliki lukovi križišta i nadsvođen je krak križa, ali ostatak jedva da je započet. Za svođenje zapadnog kora korišteni su postojeći Rossellinovi zidovi, na koje su izvana stavljeni dorski pilastri. Stupci križišta imali su korintske pilastre. Tlocrt iz Soane muzeja u Londonu pokazuje ovu fazu gradnje i razlikuje se od Vasarijeva pergamenta: stupci na križištu su pojačani, a izostavljene izostavljene su male zapadne kupole. Iz tlocrta je vidljivo da se više ne radi o centralno planiranoj građevini, jer par stupaca na istočnom dijelu križišta izgledaju izgledaju kao početak glavnog broda. Za konstrukciju i veličinu takve kupole postojao je samo jedan model u Zapadnom svijetu: Panteon. Bramante je vjerojatno namjeravao izvesti kupolu građenjem građenjem u cementu, kao na Tempiettu. Jednostruka školjka polukugle jedino je tako mogla biti sagrađena. sagrađena. Kompleksna krivulja konstrukcije dvostruke školjke iz Firence (što je Giuliano da Sangallo koristio i u Loretu) nije bila prikladna za Bramanteovo nastojanje nastojanje da postigne jednostavnost prostornog oblika u interijeru i izgleda u eksterijeru. Serlio je sumnjao u Bramanteove statičke proračune, jer po njemu velika masa kupole nije mogla stajati na 4 stupca, a kupola Panteona bila je poduprta čvrstim valjkom i prema Serlijevu shvaćanju stajala je doslovno oslonjena na tlo. Kasnije su Bramanteovi stupci još jednom pojačani, a oblik i konstrukcija kupole radikalno promijenjeni. promijenjeni.
4
Ideja o jednostrukoj školjki i izvedbi u cementu bila je napuštena. Današnja kupola je završena 1590. i počiva na stupcima i lukovima iz prve faze građevine, čije su širina od 24,5 m. i visina od 49 m. odredile promjer kupole (oko 42 m.), kao i visinu i širinu sadašnjeg glavnog broda. Stoga su osnovne dimenzije stare bazilike ostale sačuvane u Sv. Petru kakvog danas znamo. Bramanteova kupola, koja je gotovo dvostruko šira od glavnog broda, nastavlja razvoj koji vodi od srednjovjekovnih srednjovjekovnih kupola Firence i Siene do crkve u Loretu i katedrale u Pavi ji, čija križišta zauzimaju punu širinu glavnog i bočnih brodova. Ali dok njihove kupole imaju kupolne lukove, odnosno sastoje se od naglašenih dijelova, Bramanteov projekt polazi od tradicije firentinskog 15. st., primjerice primjerice S. Spirita, u kojem lukovi i pandantivi nose polukuglu. U tlocrtu, kupola S. Spirita izgleda kao kružnica upisana u kvadrat križišta, pa joj je promjer jednak širini glavnog broda. Bramante ujedinjuje ujedinjuje kružni tip S. Spirita sa širokim rasponom srednjovjekovnog srednjovjekovnog tipa. Pod kupolom on siječe stupce križišta tako da kutove kvadrata u kojeg je upisan krug kupole oblikuju sredine, a ne uglovi stupaca. Istodobno, I stodobno, pokušavao je postići racionalan odnos između visine i širine kupole. Visina lukova križišta je njihov dvostruki raspon, a ukupna visina krune lanterne je dvostruka od visine lukova, pa tako omjer između raspona i visine lukova i ukupne visine kupole iznosi 1:2:4. Kod građenja, stupci kupole nisu samo pojačani, već su i drugačije artikulirani od onih nacrtanih na pergamentu. Između dvostrukih pilastara umetnute su nove niše, a na vanjskim površinama stupaca niše su tri puta šire i dublje nego na izvornom nacrtu. Ako se pokuša vizualizirati vizualizirati elevacija tlocrta s pergamenta, tamo pilastri prvenstveno služe kao artikulacija zidne plohe. Ali u izvedbi, njihova je strukturalna uloga naglašena, tako da se čini kao da pilastri, a ne stupci, nose težinu križišta. Upravo zato je zid između pilastara izdubljen nišama. Također se može pretpostaviti da su neuobičajeno izbočeni vijenci i kapiteli posljedica promjene projekta. Bramanteova karakteristika su i stepenaste baze korinstkog reda visoke 3 m, koje su kasnije prekrivene zbog dizanja razine poda. Projekti Sv. Petra napravljeni nakon Bramanteove smrti pokazuju kako nije bilo jasno trebaju li dijelovi koji su već započeti biti završeni kao bazilika ili kao centralni plan. Bramanteov interes je u cijelosti bio usmjeren na kupolu i njen vanjski i unutarnji izgled, dok mu je ostatak građevine bio na drugom mjestu. Kupola se dizala iznad groba Sv. Petra i okrunjivala Mons Vaticanus. Julije II. je naredio da se ništa ne mijenja na samom grobu i visokom oltaru iznad konfesije. Osim što je bio značajan kao liturgijsko mjesto, novi Sv. Petar trebao je biti i grobni spomenik u tradiciji starih mauzoleja i ranokršćanskih martirija. Bramanteov projekt bio je kombinacija kombinacija izvjesnog broja starijih ideja: centralne građevine s tlocrtom u obliku grčkog križa, visokom kupolom nad križištem i manjim sporednim kupolama, pojavljivale pojavljivale su se več u Leonardovim Leonardovim crtežima. Bramante koristi Bruneleschijeve pandantive i tip kupole u obliku polukugle, čiji je promjer veći od glavnog broda. Divovski red stupaca na križištu već je bio viđen u S. Andrei u Mantovi. Visoke Visoke plinte na bazama stupaca, koje naglašavaju naglašavaju perspektivu, karakteristike karakteristike su Albertija. Alberti, i nakon njega Francesco di Giorgio G iorgio Martini, osigurali su teorijske argumente za korištenje kružne forme u crkvenoj arhitekturi i zaista, Bramanteova hemisferna kupola bila je podignuta iznad kružnog plana. Bramante je također slijedio Albertijeve Albertijeve sugestije o upotrebi kaseta za dekoriranje kupole i lukova na križištu.
5
Formalni repertoar građevine: pilastri, niše, lukovi i kupole, nije bio nov, ali Bramante je bio prvi koji je ove oblike zaodjenuo monumentalnošću. Spoznao je jasnoću odnosa proporcijâ i jednostavnost velikih prostornih organizacija Panteona i Maksentijeve bazilike. Spojio je ekspresivnu snagu klasične arhitekture s tradicijom kršćanske liturgijske i memorijalne građevine, a rezultat je bio oblik koji je ostao idealom crkvenih građevina sve do doba klasicizma. KOR CRKVE S. MARIA DEL POPOLO Rim, 1508.
Uz Tempietto, ovaj kor je jedina sačuvana neizmijenjena neizmijenjena sakralna BRAMANTEOVA građevina. Na kvadratno svetište Bramante je dodao pravokutni travej i apsidu. Arhitektonski oblici - toskanski vijenac, školjkasti svod apside, kasetirani bačvasti svod iznad traveja - ne mogu biti jednostavniji i zato se Bramanteovi principi principi projektiranja još jasnije ukazuju. "Slika" apside uokvirena je pilastrima i lukom svoda traveja, čije su kasete pravokutne (a ne kvadratne kao u Panteonu) i vode pogled u apsidu. Istom cilju služi i neobična svjetlost koja dolazi kroz proreze na zidu i najnižu kasetu svoda. Mnogo detalja podsjeća na kor Sv. Petra u kojem je Bramante istodobno radio svod: apsida u obliku školjke, neukrašeni prozori iznad glavnog vijenca i kasete na svodu. PALAZZO CAPRINI (Rafaelova kuća) Rim, 1501 - 10.
Palača je građena za obitelj Caprini, a 1517. kupio ju je Rafael. Pročelje poznato samo iz crteža bilo je važno za razvoj palača. Po prvi put se klasični rimski red pojavlju je u obliku polustupova na zidnoj plohi koja je blago uvučena. Prvi put je funkcionalno funkcionalno i vizualno odijeljeno odijeljeno prizemlje s dučanima i radionicama od prvog kata, koji služi za stanovanje. Prizemlje Prizemlje je rustificirano i služi kao postament gornjoj zoni koja nosi dorski red i entablaturu. Rustika je izvedena u štuku postavljenom postavljenom na zid od cigle, što je bila Bramanteova invencija. Srednja vertikalna zona nije naglašena većim prozorom - sve su zone jednake kao na pročelju rimskog hrama. SANTA CASA Loreto, poč. 1509.
Još jedan primjer BRAMANTEOVA korištenja klasičnih redova ovdje je vidljiv na mramornoj inkrustaciji. Kao i na dvorištu Belvederea, artikulacija je tipa trijumfalnog trijumfalnog luka. Polustupovi povezani bazama i entablaturom, stoje kao strukturalne skele na uvućenoj površini zida s reljefima i portalima. Jednako kao i na Rafaelovoj Rafaelovoj kući, vidljiva je razlika između podupirajućih i ispunjavajućih elemenata. U skladu sa Serlijevim teorijama, upotrebljen je korintski red.
6
GRADNJA SV. PETRA NAKON BRAMANTEOVE SMRTI
Tri mjeseca nakon Bramanteove smrti RAFAEL postaje glavnim arhitektom Sv. Petra. Antonio da Sangallo Mlađi postavljen je za Rafaelova suradnika, a od 1520. na građevini radi i Baldassare Peruzzi iz Siene. Suočili su se s teškim zadatkom, jer nije postojao konačni plan građevine. Naredni papa Leo X. zahtijevao je da se taj plan napravi, pa je Rafaelov prvi zadatak bio izrada drvenog modela. Velik broj crteža iz te faze odražava zbunjenost arhitekata i suprostavljanje trendova nakon 1514. g. Osnovni su problemi bili: tlocrt grčkog ili latinskog križa, broj brodova, ambulatorij i oblik krakova.
2.
KLASIČNA ARHITEKTURA RIMA: RAFAEL
.
KAPELA CHIGI S. Maria del Popolo, Rim, poč. 1513.
Jedina RAFAELOVA sakralna građevina sačuvana u cijelosti. U kapelu se ulazi kroz arkadu, u interijeru su 3 slijepe arkade, a ovaj sustav arkada podupire kupolu na pandantivima čiji je promjer veći od ulazne arkade. Proporcije i detalji izgledaju kao umanjena kopija Bramanteova križišta u Sv. Petru. Posjetitelj može sagledati sagledati cijelu kapelu i kupolu tek ako uđe u nju. Mozaici su integralni dio cijele kompozicije. Poput Bramanteova kora, kapela Chigi je dodana crkvi Sta Maria del Popolo kao aneks. Kao i Tempietto, natkrivena je kupolom. Dok se interijeri Bramanteovih crkava moraju gledati s udaljenosti, jer se jedino tada i samo jednim pogledom može osjetiti njihova monumentalnost, u kapeli Chigi promatrač mora stajati u prostoru i gledati u nekoliko smjerova kako bi obuhvatio sve skulpture smještene u 4 niše u stupcima kupole. Dvije važne inovacije čine razliku između Bramantea i Rafaela potpuno jasnom: 1. Rafael napušta visoke visoke baze Bramanteovih Bramanteovih stupaca u Sv. Petru i pilastara na celli u Tempiettu, 2. dok su zidovi i kupola kupola Tempietta bez bez dekoracije, dekoracije, Rafael sâm crta mozaike i freske za čitavu unutrašnjost unutrašnjost kapele, a barem jedna od statua u nišama rađena je prema njegovu dizajnu. Dekoracija zidova između pilastara nije sastavni dio arhitekture. U kupoli se razni motivi s Tvorcem u sredini mogu vidjeti kroz isprekidani arhitektonski okvir.
7
PALAČE PALAČA BRANCONIO DALL' AQUILA Rim, poč. 1515 - 17.
je projektirao palaču za papinog bilježnika Giovanbattistu Branconia Branconia dall' Aquilu, uništenu u 17. st. kako bi se dobio prostor za Berninijevu kolonadu ispred Sv. Petra. Kao i Rafaelova kuća, pročelje ima 5 prozorskih osi, ali prizemlje nije u rustici, već artikulirano toskanskim redom i slijepim arkadama. RAFAEL
Na pianu nobile Rafael raskida s tradicijom palača Rucellai, Cancellerije Cancellerije i Caprini, te napušta klasične redove. Prozori su uokvireni glatko oblikovanim edikulama s naizmjeničnim trokutnim i segmentnim zabatima, a teške forme f orme gornjeg kata korespondiraju s otvorenim arkadama prizemlja. Između edikula u zidu su polukružne niše. Spram strogog Bramanteovog sustava gradnje s jasno diferenciranim nosećim i ispunjavajućim elementima, pročelje Aquile djeluje nemirno i nelogično. Klasični redovi javljaju se tamo gdje su konstrukcijski potrebni kao nosači, tamo gdje je zid probušen otvorima - u prizemlju i edikulama piana nobile. Zid gornjeg kata tretiran je kao reljef, sukladno građevinskoj funkciji, pa stoga uglovi nisu artikulirani tro-četvrtinskim stupovima, kao kod Bramantea. PALAČA VIDONI - CAFFARELLI Rim, 1524.
Vjerojatno je nije projektirao Rafael, iako je građena u njegovu stilu. Pročelje je izvorno imalo 7 prozorskih osi, a produženje i gornji kat izvedeni su u kasnijoj fazi. Prizemlje tretirano kao rustificirano podnožje i parovi toskanskih stupova podsjećaju na Bramantea. Stupovi su na zajedničkim bazama, prozori su bez zabata, a pred njima su balustrade. Horizontale su naglašene, pa su parovi stupova veoma važni kao jedini vertikalni elementi. Horizontalnost Horizontalnost prizemlja i vertikalnost gornjeg kata nisu povezane, a harmonija bramanteovskog pročelja leži u rasporedu 5 vertikalnih jedinica. To je jedina preživjela rimska palače iz ove stilske faze koja se vraća Bramanteovu uzorku.
VILA MADAMA Rim, prije 1520.
Na projektu ove vile za kardinala kardinala Giulia de'Medicija, RAFAEL radi zadnjih godina svog života. Upravitelj gradnje bio je Antonio da Sangallo Mlađi, koji mu je bio pomoćnik i na Sv. Petru od 1516. g. Središte vile trebalo je biti prostrano okruglo dvorište. Osim prostorija za boravak, vila je obuhvaćala kazalište, staje za 200 konja, hipodrom i velike vrtove s fontanama. S juga, iz doline između Vatikana i Monte Ma-
8
ria, veliko otvoreno stubište vodilo je do ulaza u vilu. Ovaj program može se usporediti jedino s vatikanskim Belvedereom, kojeg vila očito nastoji dostići. Vila Madama nije dovršena, a ono što je izgrađeno spaljeno je u velikoj pljački Rima 1527. Nakon minimalne restauracije, restauracije, 1536. g. vila prelazi u vlasništvo Margarete od Parme i zbog nje dobiva ime vila Madama. Današnje stanje rezultat je modernih restauracija, a jedini izvorni dijelovi su centralna rotonda, 5 soba, trobrodna lođa i dijelovi vrta. Bitan faktor za razumijevanje razumijevanje vile je njen smještaj na padini brežuljka. Spoj arhitektonskih i prirodnih oblika bio je zamišljen od početka. Zato je napušten princip simetrije, koji je pravilo u vilama quattrocenta i Belvedereu. Građevine koje okružuju dvorište raspoređene su u obliku križa, a svaka je neovisna struktura prilagođena terenu. Ne postoji točka gledanja s koje se vila u cijelosti može sagledati. Naglasci interijera su jednaki kao i kod kapele Chigi, a strukturalni sustav je napušten kao i kod palače Branconio: u dvorištu mali i veliki red stoje jedan do drugoga; na vrtnoj lođi pilastri u interijeru su toskanski, a izvana jonski; dvije prednje strane terasa modelirane su u različitim sustavima. Ni jedna prijašnja građevina nije tako točno reproducirala funkcije i oblik antičkog rimskog modela. Rafaelovi vlastiti opisi potvrđuju da je vilu projektirao prema shemi koju je našao u Plinijevim Plinijevim pismima, a kazalište je bilo rađeno prema arheološkom arheološkom uzorku rimskog tipa. vile savršeno pokazuje atmosferu rimskih interijera. Kao modeli su uzeti štuko i fresko dekoracija Zlatne kuće i Titovih termi. Centralni travej lođe natkriven je kupolom, 2 bočna traveja imaju križne svodove i prošireni su apsidama, a zidovi su raščlanjeni pilastrima i nišama. Rafael je nastojao postići obnovu antičkog jedinstva arhitekture, slikarstva i skulpture. VRTNA LOĐA
su spoj pejzaža i arhitekture koji je bio karakterističan za cijelu vilu. Voda iz 3 potoka s brežuljka skuplja se u 3 niše izdubljene u zidu glavne terase. Tip fontana sastavljenih od dijelova rimskih skulptura bio je često ponavljan u 15. st. Iz njih je voda tekla u veliki bazen na donjoj terasi, koji je služio i za pojenje konja. Grupiranje lukova i niša na postojećem zidu slijedi uzorak trijumfalnog luka. TERASASTI VRTOVI
VILA MADAMA - VRTNA LOĐA
SV. PETAR Za vrijeme pontifikata Lea X. pronađena je metoda gradnje Sv. Petra, koja se nije mijenjala sve do završetka izgradnje. Nakon Bramanteove smrti osnovan je odbor koautora, tako da je više ljudi snosilo odgovornost za gradnju. ANTONIO DA SANGALLO MLAĐI bio je na čelu tog odbora od 1516 - 1520., a nakon Rafaelove smrti (koji je bio protomajstor 1514 - 1520.) postao je
9
glavnim arhitektom. Rafael je Leu X. poslao memorandum u kojem jasno objašnjava napuštanje Bramanteove perspektivne konfiguracije konfiguracije prostora. Bitni postaju svi aspekti građevine, a ne pojedinačna vizura. Rafaelov plan je prvi dovršeni plan koji se namjeravao izvesti, a istiće se jednostavnošću jednostavnošću i jasnoćom. Bočni brodovi i glavni brod s 5 traveja postavljeni su ispred Bramanteova prostora s kupolom, što je građevini dalo longitudinalnu os. Bramanteov sustav pilastara korišten je na stupcima glavnog i bočnih brodova i u odgovarajućim varijacijama za unutarnju artikulaciju kapela bočnih brodova, pa su tako svi podupirači bili istog osnovnog oblika. Na stupcima između glavnog i bočnih brodova bili su dvostruki pilastri ispod arhivoltâ s nišama. Visina glavnog broda bila je određena Bramanteovim lukovima na križištu. Vraćen je sustav manjih kupola, iako je 1514. odlučeno da se maknu 2 kupole na zapadnoj strani. RAFAELOV TLOCRT
Osim glavnog broda, najvažniji dio projekta bili su ambulatoriji oko transepta. Ovi jednoetažni jednoetažni pasaži pojavljuju se u većini planova rađenih nakon Bramanteove smrti, ali nije sigurno je li ih uveo Bramante ili njegovi nastavljači. Razlog za gradnju ambulatorija bila je statika. Naime, ubrzo nakon ustoličenja Lea X. dokazano je da su stupci neadekvatni, pa je vjerojatno vladala određena zabrinutost hoće li Bramanteovi transepti izdržati pritisak kupole. Zbog toga je odlučeno da se vanjski zidovi, koji će biti izloženi pritisku, postave bliže stupcima kupole nego što se izvorno namjeravalo. Ambulatoriji su omogućavali smanjenje razmaka između križišta i apsida, a istodobno su udvostručili vanjske zidove samih apsida. Time bi pritisak kupole bio prebačen preko lukova transepta na niži, polukružno svođeni, prsten ambulatorija i preko njega na vanjske zidove. Iz Sangalovih crteža vidljiva je elevacija krakova križišta. Veliki red križišta nastavlja se na stupcima transepta, a stupovi između stupaca oblikuju manji red. Iznad njihova arhitrava trebala je biti neka vrsta triforija od slijepih arkada i skupina od 3 prozora na klerestoriju. Na vanjskoj strani ambulatorija trebali su biti stupovi dorskog reda s edikulama i natpisi Lea X. na metopama. U prizemlju tornjeva trebali su biti dorski stupovi, a niži red na prednjem dijelu. Inovacija je bio veliki red od 4 korintska stupa i ogroman zabat na sredini pročelja. Ima nešto čudno u načinu na koji su Bramanteovi projekti transponirani transponirani i razvijani. Kupola i njegov sustav pilastara na visokim plintama bili su zadržani bez izmjena, ali je negovom velikom redu dodano mnoštvo manjih elemenata. Eksterijer sada ima bogato artikuliran dorski sustav koji daje snažni reljefni efekt. Jasan i čist odnos između unutrašnjeg i vanjskog izgleda je napušten. Zidovi koji zatvaraju krakove križišta više nisu vanjski zidovi, već su od njih odvojeni novim prostorom - ambulatorijem oko transepta, kora i kapela. Zbog toga interijer sada ima samostalnost koja nije bila u Bramanteovu planu, a kompozicija kompozicija eksterijera ne daje nikakve naznake o sustavu koji vlada u interijeru. Ovdje ponovo susrećemo princip neovisnosti neovisnosti pojedinih izgleda ili elemenata građevine, koji je već viđen na vili Madama i palači Branconio dall' Aquila. Rafael nije imao namjeru mijenjati Bramanteovu kupolu, ili oblik i strukturu svođenja. Njegov projekt prihvaća upotrebu rimskih oblika i metoda, ali on ide i korak dalje. Vanjskim izgledom crkve trebao je dominirati antički sustav potpornja i greda. U ambulatoriju i na pročelju nad slobodnostojećim slobodnostojećim ili povezanim stupovima nalazi se dorski arhitrav, a pročelje se kao i na klasičnom hramu sastoji od stupova i zabata. Nadalje, Nadalje, ovo uređenje je očita korekcija sustava iz S. Andreje u Mantovi: veliki red stupova na pročelju točno odgovara stupovima glavnog broda, tako da je najviša točka zabata jednake visine kao i vrh luka, dok u Mantovi visina unutrašnje unutrašnje strukture nije jednaka onoj u eksterijeru. Klasični red nije postavljen na zid poput plitkog ornamenta kao u Mantovi, već je slobodan i izgleda kao strukturalni podupirač građevine. Sa svojim brodom, visokim tornjevima i kolosalnim pročeljem, ovaj projekt u mjerilu i veličini
10
nadilazi prvu fazu građevine. građevine. Rafelov projekt bio je povratak tradicionalnom T obliku starog Sv. Petra. Rafaelov novi Sv. Petar trebao je (kao i stara crkva) biti procesijski put od predvorja do apostolova groba ispod križišta. Ova je crkva bila jedna od njih 7 koje je svaki hodočasnik u Rimu morao posjetiti. Štoviše, od 15. st. služila je kao katedrala, otkada je Vatikan postao službenom papinskom rezidencijom. rezidencijom. Rimske hodočasničke hodočasničke crkve, kao i većina Zapadnih katedrala, imale su bazilikalni plan. plan. U kasnom 15. st. ovaj je oblik bio odabran i za crkvu u Loretu, koja je sadržavala Santa Casu i mnogim svojim funkcijama bila povezana sa Sv. Petrom. Rafaelova kombinacija kupole i broda naglašava Sv. Petra kao crkvu, dok je Bramanteova centralno planirana planirana građevina trebala biti trijumfalni spomenik Apostolu i njegovu nasljedniku, vladajućem papi.
Antonio da Sangallo, koji je 1520. g. naslijedio Rafaela na Sv. Petru, u glasovitom memorandumu opisao je nedostatke Rafaelova projekta. Projekt, kaže Sangallo, osim malih kapela bočnih brodova, predviđa samo jednu veliku kapelu, a to je zapadna apsida. Stupci glavnog broda su viši od onih u križištu, a dorski stupovi u eksterijeru su previsoki u odnosu na svoj opseg. U interijeru je nezadovoljavajući nezadovoljavajući odnos između visokih postamenata stupaca i niša u njima. Osvjetljenje broda je neadekvatno. Prostor iza zapadne apside ne osigurava pravo rješenje, jer nije povezan s enterijerom apside. Za vrijeme Rafaela, građenje Sv. Petra napredovalo je veoma sporo. Ipak, projekti stvoreni u tom t om periodu imali su odlučujući utjecaj na razvoj novog stila. Kolikogod je Antonio da Sangallo Mlađi bio kritičan u prosudbi Rafaelova projekta, ipak je usvojio Rafaelov idiom u svom vlastitom radu. Novi stil se pojavljuje pojavljuje jedino u djelima arhitekata koji su bili aktivni u Rimu dvadesetih godina 16. st. i koji su vidjeli, ili čak surađivali u Rafaelovoj interpretaciji interpretaciji Bramanteovih ideja.
Posljedica pljačke Rima (1527.) bila je umjetnički vakuum. Kao i kod Sv. Petra, zamrlo je svako značajnije građenje. Tek za pontifikata Pavla III. (1534 - 49.) pojavilo se novo svjetlo. Ali rimske građevine iz četrdesetih i još više pedesetih godina nosile su pečat koji ih je jasno razlikovao od klasičnog Bramanteova i Rafaelova stila. Razvoj stila u tridesetim i četrdesetim godinama stoljeća bio je determiniran Firencom i sjevernom Italijom.
3.
OSTALE GRAĐEVINE RANOG 16. st. U RIMU I
.
CENTRALNOJ ITALIJI
.
Pontifikati Julija II. i Lea X. bili su veoma važni za opći izgled Rima. Novi Borgo Alessandrino Alessandrino bio je napravljen napravljen između Vatikana i dvorca S. Angelo još za vrijeme vrijeme Aleksandra VI. Julije II. gradi dvije ulice paralelne s Tiberom: na zapadnoj obali Via Lugara koja povezuje Vatikan sa starim kvartom Trastevere, i na strani grada Via Giulija (nazvana po papi) u kojoj su temelji Bramanteove palače Giustizia. Leo X. potom gradi Via Leonidu koja povezuje most S. Angelo s Porta del Popolo, sjevernim ulazom u grad. Campo Marzio, zatvoren velikim zavojem Tibra, sve više postaje centrom grada. Ovdje se grade kardinalske palače koje su mnogo udobnije i povezanije s ulicom od prethodnih prethodnih "tvrđava" iz 15. st. poput palače Venecije ili Cancellerije. Nove palače su: Corneto, della Valle, Sora-Fieschi i Giovanni de' Medici.
I u palačama patricija estetika fasade i dvorišta postaje važnija od obrambene funkcije. Ruku pod ruku s urbanizacijom palača kardinala i aristokracije, rasle su arhitektonske ambicije običnih građana. Kuće humanista i bankara koji su radili za Kuriju natjecale su
11
se s palačama plemića. PALAČA PALMA-BALDASSINI Rim, 1516 - 1519.
Projekt: ANTONIO DA SANGALLO MLAĐI. Jasno se vide razlike od prethodnog tipa (Caprini, dall' Aquila i Caffarelli) čije su fasade imale 5 ili 7 prozorskih osi, koje su imale 2 glavna ulaza, u prizemlju dućane ili radionice, a na pianu nobile privatne apartmane vlasnika. Međukatovi, mezanin iznad dućana i drugi mezanin iznad piana nobile, teško su se mogli vidjeti na pročelju, jer su im prozori bili najmanji mogući i podređeni shemi dvaju glavnih katova. je oblikovano kao dvokatna lođa s po 3 arkade, pilastrima na stupcima, toskanskim redom u prizemlju i jonskim na prvom katu. Najbolji projekt dvorišta u klasičnom smislu sačuvan je u Bramanteovim Bramanteovim crtežima za Palazzo di Giustizia: kvadratno dvorište, po 5 arkada sa svake strane, a ispred pilona su stupovi, prema modelu Marcelova Teatra. Oko 1520. postaje uobičajena uobičajena kombinacija pilastara na stupcima u dvorištu, a ova palača je rani primjer. DVORIŠTE
palače Baldassini također predstavlja inovaciju. Umjesto dućana, u prizemlju su jednostavni prozori s parapetima na konzolama. Sangallo Sangallo napušta artikuliranje piana nobile pomoću stupova i edikula (karakterističnih za Bramanteove i Rafaelove palače). Ornamentalni horizontalni horizontalni profil služi kao vijenac prizemlja i ujedno prag prozora, a balustrade ispred prozora su uklonjene. Glavni naglasak pročelja je portal s dorskim stupovima koji nose entablaturu. Vertikala je naglašena samo rustificiranim kamenim blokovima na uglovima, a prozori su jednostavni otvori na ravnoj ciglenoj površini. PROČELJE
Dućani u prizemlju nestaju s većine rimskih palača. Sobe u prizemlju otvaraju se prema dvorištu, a koriste ih sluge ili klijenti vlasnika. Nestaju i međukatovi, a 2. kat postaje važ- niji. Više mjesta se ostavlja za stubište i veća pažnja posvećuje se osvjetljenju i udobno- sti. Ovaj se razvoj može pratiti u građevinama druge polovice 16. st. Uvodi se tip koji više podsjeća na firentinske palače 15. st., nego na rimske palače 16. st. Najsjajniji je primjer palača Farnese, koju je započeo kardinal Farnese i povećao nakon što je postao papom. Sangallova nova fasada je zrelija i više ukrašena varijanta pročelja palače Baldassini. PALAČA ALBERINI - CICCIAPORCI Rim, 1515.
Pročelje se razlikuje od Bramanteovih i Rafaelovih po izuzetno plitkoj artikulaciji. Plošna rustifikacija prizemlja i trake pilastara na pianu nobile izgledaju kao gravirani ornamenti. Plosnata traka odvaja dućane od otvora na mezaninu, a nad rustificiranim prizemljem je izbočeni vi jenac. Na gornjim katovima je grubo ožbukana cigla, a kamen je korišten samo za vijence i uglove građevine. Rustika prizemlja izvedena je u štuku. Luk portala je iste visine i širine kao i lukovi iznad dućana u mezaninu. Ulaz vodi u bačvasto svođeno predvorje, jednake visine
12
kao i arkada dvorišta. Ovaj odnos između pročelja i dvorišta predstavlja novost. CRKVE
U ranom 16. st. uglavnom se grade crkve centralnog plana. Pored Tempietta, ukupno je sagrađeno 7 centralnih crkava. Kupole S. Marije di Loreto i S. Marije in Porta Paradisi podignute su iznad oktogonalne baze, a prijelaz iz kvadrata u oktogon riješen je dubokim nišama u uglovima kvadrata. Taj novi tip konstrukcije karakterističan je za prijelaz stoljeća. Pročelja na obje crkve artikulirana su tankim i plošnim pilastrima. Pred kraj stoljeća centralne građevine se drastično mijenjaju ili uništavaju, jer ih se počelo smatrati poganskima i neprikladnima za kršćansku Crkvu. S. MARIA DELLA CONSOLAZIONE Todi. poč. 1508.
Arhitekt: COLA DA CAPRAROLA . Ova se hodočasnička hodočasnička crkva oduvijek smatrala pojednostavljenom verzijom Bramanteova Sv. Petra. Plan i elevacija sastoje se od jednostavnih geometrijskih oblika: kvadrata, kruga i polukruga. Bolje od ijedne druge centralne građevine ujedinjuje liturgijsku (hodočašće) i umjetničku funkciju. Gradnja je dugo trajala, a kupola je završena tek 1606. Plan se sastoji od kvadrata s apsidama na sve 4 strane. Jedino je apsida s čudotvornom slikom polukružna, ostale tri su izvana i iznutra poligonalne i imaju portale. Nalikuje na crkvu S. Maria delle Carceri, samo što je ona u obliku grčkog križa, a ne kvadrata s apsidama. Stubište i sakristija smješteni su u kutove kvadrata i nevidljivi su izvana. Sve 4 strane crkve jednako su artikulirane. Mnoštvo detalja poput plošnih pilastara, oblika prozora, kapitela i dvostruke entablature iznad pilastara, usko je povezano sa S. Marijom del Calcionaio (Cortona), a veliki pilastri križišta pokazuju utjecaj Bramanteova križišta.
MADONNA DI S. BIAGIO Montepulciano, Montepulciano, poč. 1518.
Arhitekt: ANTONIO DA SANGALLO STARIJI . Projekt je bio određen karakteristikama karakteristikama terena, kao u Todiju ili kod vile Madame. Sve 3 građevine svjedoče o novom odnosu između arhitekture i pejzaža. Baccio d' Agnolo, firentinski arhitekt, pro jektirao je lanternu (1544.), a njegov sin Giuliano di Baccio nastavio je rad na zvoniku. Drugi zvonik nije nikada stigao dalje od prizemlja. Tlocrt grčkog križa, portali, prozori i zabati podsjećaju podsjećaju na Madonnu delle Carceri. Kupola je "rimskog" tipa, polukružna, na cilindričnom cilindričnom tamburu s pilastrima iznutra i izvana. Odjek Sv. Petra vidljiv je u dva tornja na pročelju i smještaju sakristije u pravokutni prostor zatvoren polukrugom iza oltara, koji izvana izgleda kao jednokatni kor. Jedna strana crkve se prepoznaje kao pročelje, a nasuprotna kao svetište, što crkvi izvana daje nepogrešivu orijentaciju, orijentaciju, ali iznutra, od portala do ol-
13
tara svi su krakovi jednakog oblika (sakristija ne sudjeluje u toj prostornoj slici). Nad križištem je kupola na pandantivima, pandantivima, a nad krakovima križa su polukružni svodovi. Uglovi križišta su istureni u interijer poput slobodnostojećih stupaca s duboko modeliranim dorskim pilastrima i povezanim stupovima, iznad kojih je istaknuta entablatura. Zidovi iza stupaca križišta tretirani su kao duboke oltarne niše, tako da se funkcija zida kao granice prostora teško može os jetiti. Veličanstveni dojam interijera najviše proizlazi iz upotrebe dorskog reda na niskim bazama, što potjeće od Rafaela. Stupci i parovi stupova izbočeni su iz zidova, a redovi zadržavaju svoju ulogu potpornjâ. U eksterijeru, zbog plitkih pilastara i odsutnosti stupova, zidovi izgledaju kao membrana koja ne podupire ništa i djeluju kao čista površina. Razlika između podupirača i zida vidljiva je samo na tornju, a na njegovim gornjim katovima reljefnost reda je smanjena, a međuplohe proširene.
PALAČA PANDOLFINI Firenca, poč. 1518.
Projekt: RAFAEL, gradnju započeo: GIANFRANCO kombinacija firentinskog DA SANGALLO. Pročelje je kombinacija tipa (palače Medici i Strozzi) i rimskog tipa koji su razvili Bramante i Rafael prvih destljeća 16. st. Za razliku od firentinskih palača koje su troetažne i potpuno rustificirane, s polukružnim okvirima prozora, ova je dvoetažna, a prozori imaju edikule, odnosno zabate na stupovima. Firentinsku karakteristiku predstavlja njena velika dužina (jer ni jedna rimska palača nije imala 9 prozorskih osi) i odsutnost dućana u prizemlju. Luk ulaza ne prelazi visinu prozora u prizemlju. Inovacija su oblik i veličina portala: samo ovdje je upotrebljena upotrebljena rustifikacija koja je izbočena iz glatke površine zida. Zaglavni kamenovi nad ulazom su toliko dugački da dodiruju vijenac, a horizontalni blokovi s obiju strana luka su široki gotovo kao i sam otvor. Budući da je balustrada iznad portala šira od one na lijevoj i desnoj strani, a srednji prozor na pianu nobile je također trebao biti širi od ostalih, centralni dio fasade u prizemlju i na katu trebao je biti snažno naglašen.
PROČELJE SAN LORENZA Firenca, 1516.
Crtež pročelja kojeg radi GIULIANO DA SANGALLO u posljednjoj godini života, pokazuje Rafaelov utjecaj: parovi dorskih stupova ispred fasade i dugačka balustrada iznad entablature. Ove proporcije i detalji reda nisu imali prethodnika ni u firentinskim građevinama, niti u Giulianovim ranijim radovima. Izvor ovog novog i visoko monumentalnog stila treba tražiti u Rimu.
14
PROČELJE SAN BERNARDINA Abruzzi, poč. 1525.
Autor: COLA DALL' ARMATRICE. Parovi dorskih stupova, naizmjenični zabati iznad portalâ i niše između stupova podsjećaju na Sangallovo pročelje S. Lorenza. Visoka podnožja stupova su zastarjela i dokazuju kako autor nije poznavao kapelu Chigi i kasnije Rafaelove projekte. Na gornjim katovima Cola se trudio izgraditi, bez velikog uspjeha, novi klasični rječnik oblika unutar srednjovjekovne srednjovjekovne sheme crkvenih fasada uobičajenih u Abruzziju. KAPELA CARACCIOLO S. Giovani a Carbonara, Napulj, poč. 1515.
Ovaj obiteljski mauzolej s kupolom, oblikom i funkcijom podsjeća na kapelu Chigi. Zidovi su u cijelosti inkrustirani mramorom. Oltar i grobovi smješteni su u niše nalik apsidama, između kojih je zid s dorskim polustupovima polustupovima na visokim podnožjima. Dojam prostora više podsjeća na Bramanteov Tempietto nego na kapelu Chigi, a tretman zidova na Santa Casu u Loretu. Arhitekt je morao poznavati Bramanteove građevine, jer je portal kapele urezan u zid svetišta i posjetitelju pruža točno proračunat pogled na oltar.
4.
BALDASSARE BALDASSAR E PERUZZI I
.
ANTONIO DA SANGALLO MLAĐI
.
BALDASSARE PERUZZI 1481 - 1536. Poput Bramantea i Rafaela, Peruzzi je izvorno bio slikar. Jedna od osnovnih značajki njegove umjetnosti bila je bliska povezanost arhitekture i perspektivnog prikaza. Kad je 1505. g. iz Siene došao u Rim, vjerojatno je poznavao ideje Francesca di Giorgija Martinija. Osim antičkih i srednjovjekovnih planova, njegove skice sadrže fortifikacije, planove cesta u Toskani i scenografske projekte. VILA FARNESINA Rim, 1509 - 1511.
Peruzzijevo prvo djelo u Rimu. Uz Bramanteove gradnje, gradnje, to je najvažnija građevina prvog desetljeća desetljeća 16. st. i prva villa suburbana tog doba. Tipično je za Peruzzija što niti prekida, niti nastavlja s tradicijom. Od ostalih vila kasnog quattrocenta (Poggio a Caiano, Poggioreale, Poggioreale, Belvedere) razlikuje se po tome što na obje strane ima dvije etaže.
15
Artikulacija ovih fasada dorskim pilastrima i pravokutnim prozorima bila je novost u Rimu, jer su Cancelleria i njene derivacije imale prozore s polukružnim polukružnim završecima. Za razliku od Cancellerie, Franesina nema ritmički grupirane pilastre niti mramornu inkrustaciju. inkrustaciju. Vrtno pročelje s petodjelnom petodjelnom lođom flankiranom bočnim krilima, jedan je od najranijih primjera plana u obliku slova U, koji će u Francuskoj preživjeti preživjeti kao cour d'honneur . Četvrto pročelje, okrenuto prema Tiberu, nalikuje gradskom pročelju, s izuzetkom lođe u prizemlju. prizemlju. Polovicu prizemlja zauzimaju zauzimaju 2 lođe koje se susreću u desnom uglu. Tu su poznate freske Rafaela i njegovih učenika: u vrtnoj lođi je ciklus Psihe, a onoj prema rijeci su mitološki horoskopi patrona i Trijumf Galateje. Za razliku od Madame (izgrađene 10 godina kasnije), u kojoj štuko igra važnu ulogu, Farnesina ima slikanu dekoraci ju. Kao i u Rafaelovoj Stanzi, freske u Farnesini su najvažniji primjeri slikanja arhitekture u perspektivi. Peruzzi je osobno naslikao dekoraciju patronovog apartmana na pianu nobile. I naziv dvorane - Sala dele Colonne – pokazuje koliko su u njoj dominirale slike arhitekture. Motivi fresaka bili su bogovi Olimpa. Naslikane su brojne iluzije perspektive. Na oba kraća zida, teški stupci s pilastrima izmjenjuju izmjenjuju se s parovima širokih stupova i posjetitelj ima dojam da između stupova gleda kroz balkon na rimski pejzaž. Stupci i stupovi nemaju podnožja, već izgleda kao da stoje izravno na podu, pa gledatelj vidi samo potpornje i iluziju otvorena prostora. Dok Bramante svojim iluzijama povećava postojeći prostor (kao u S. Mariji presso S. Satiro), Peruzzi ide korak dalje i stvara iluziju prostora iza zidova. Stilski, ova se oslikana arhitektura drži Bramanteovih formi, tretman toskanskog reda slijedi liniju Tempietta, a može se pretpostaviti kako je i za pilastre s pridruženim pridruženim stupovima izvor bio Bramante.
LOGGIA DI PSIHE
SALA DELLE COLONE
Uz eleganciju detalja, šarm Farnesine leži u izuzetnoj izuzetnoj kompoziciji cjeline: ugodan ugodan slijed prostorija, komforno stubište, dvije otvorene oslikane lođe u prizemlju kao i Sala dele Colonne. U renesansi ne postoji građevina koja je dosegla takvo savršeno jedinstvo arhitekture i slikarstva. DRVENI TEATAR Capitol, Rim, 1513.
Teatar se gradi na zahtjev Lea X. u povodu primanja primanja u rimsko plemstvo njegovih nećaka Giuliana i Lorenza de' Medicija. Pravokutni teatar bio je prekriven skupocjenom tkaninom koja je predstavljala nebo. Pročelje je bilo u obliku rimskog trijumfalnog luka. Iza stuba za publiku, na kojima je moglo sjediti više od 1000 ljudi, dizali su se zidovi visoki 15 m. na kojima su bile velike slike obješene između zlatnih pilastara. Nad pilastrima je bio friz vinove loze, morskih bogova i medicejskih amblema. ma. Najznačajnija je bila " prospettiva", odnosno sceno-
16
grafija komedije: razne vrste građevina, lođe, čudna predvorja i prozori, bili su izrađeni vrhunski i s puno mašte.
Kada je nakon Rafaelove smrti Antonio da Sangallo Mlađi postao glavnim arhitektom Sv. Petra (1520.), Peruzzi postaje upraviteljem ureda koautorâ. Tijekom svog rada u "fabrici" Sv. Petra, doprinosi razvoju modernog arhitektonskog crteža crteža perspektivnim prikazima u kombinaciji tlocrta i elevacije. Nakon pljačke Rima, bježi u rodnu Sienu gdje postaje glavnim gradskim arhitektom i radi palaču Pollini i vilu Belcaro. Karakteristična je njegova moć otkrivanja novih rješenja za neobične probleme. Obnavlja gotičke crkve S. Petronija u Bologni i S. Domenica u Sieni, te kupolu sienske katedrale. PALAČA MASSIMO DELLE COLONNE Rim, poč. 1532.
Peruzzijevo zadnje djelo u Rimu, podignuto na mjestu starije palače uništene u pljački. Peruzziju je važni ja uloga fasade palače u kontekstu ulice, nego njena simetrija. Na kraće strane lođe dodane su apside, možda kao pokušaj stvaranja vestibula prema uzoru na starokršćanski narteks. Pročelje preklapa susjednu građevinu zbog čega izgleda još veće i postaje zaobljeno (konveksno) pa dominira izgledom ulice s dviju strana. Elevacija pročelja pokazuje kontrast između slobodnostojećih stupova lođe i glatkih zidova triju gornjih katova. Peruzzi je osjetio kako bi bilo nelogično uz fasadu priljubiti sustav rimskih redova, pa stupove koristi samo u prizemlju, gdje podupiru arhitrav. Na gornjim katovima on napušta edikule, koje Bramante i Rafael koriste za oukviravanje prozora i vraća se jednostavnijim oblicima 15. st. Koliko on smatra fasadu površinom, može se vidjeti iz plošne, gotovo gravirane rustike i prozorâ na trećem katu, čiji okviri izgledaju kao aplicirane trake kože. Dojam fasade ne proizlazi iz njene harmonične ravnoteže, već iz bogatstva kontrasta. Arhitrav prizemlja nose stupovi u sredini i pilastri sa strana. Prostrana lođa flankirana je čvrstim zidovima, teški balkoni prozora na pianu nobile oborili su se na prostor interkolumnija, a iznad duboke sjene arhitrava i dorskog reda diže se zid gornjih katova bez sjena, čija je plitka rustifikacija u kontrastu s bogatom dekoracijom unutrašnjosti lođe. Ulaz vodi u hodnik koji ide kroz sredinu pročelja. Prednja fasada ima 4, a dvorišna 3 etaže. Dorski red se na pročelju pojavljuje u parovima, a u dvorištu pojedinačno. Peruzzi kombinira visoko klasičnu dekoraciju lođe s posve neklasičnim prozorima gornjih katova. Napuštanje klasičnog kanona omogućuje mu uvođenje starijih motiva, primjerice okvire prozora piana nobile i jednostavnog vijenca.
Peruzzi pokazuje malo zanimanja za oživljavanje Vitruvijeva kanona, a njegova arhitektura
17
ne utemeljuje ni pravila ni tipove. Njegov šarm leži u nalaženju inventivnih rješenja za po- jedine arhitektonske probleme, a skice su mu značajne zbog gotovo nestašne fantazije.
ANTONIO DA SANGALLO MLAĐI 1484 - 1546. Rođeni Firentinac, i za razliku od Sijenjanina Peruzzija, do arhitekture je došao kroz umijeće građenja, a ne kroz umijeće slikanja. Tehnike gradnje je upoznao uz braću svoje majke: Antonija Starijeg i Giuliana. Reputaciju je stekao radeći na konstrukciji Sv. Petra kao tesar. Nakon smrti Rafaela (1520.) postaje glavnim arhitektom sve do svoje smrti. Također je nastavio gradnju Rafaelove vile Madame. Na natječaju (1518.) za izgradnju crkve S. Giovanni dei Fiorentini pobjedio ga je Sansovino. Godine 1527. na natječaju za visoki oltar u Orvietu pobjedio ga je Sanmicheli. Nakon pljačke Rima, kad su njegovi suvremenici pobjegli, on je ostao. Kasnijih godina, za ponitifikata Klementa VII. i Pavla III., povjereni su mu svi važni projekti Kurije. S. GIOVANNI DEI FIORENTINI projekt, Rim, 1520.
Kružni prostor s kupolom okružen je sa 16 polukružnih kapela. Na pročelju 4 stupa u parovima nose zabat. Iako Sangallo zadržava centralni plan, naglašavanje pročelja pokazuje utjecaj Rafaelova projekta Sv Petra. Oblici kupole i lanterne gotovo doslovno ponavljaju Rafaelov projekt, samo bez stupnjevitih prstenova na kupoli, koji su tamo smanjivali bočni pritisak i usmjeravali ga na prsten baze. Sangalova je ideja bila da pomoću ogromnih voluta taj pritisak vodi na zidove između kapela. Bilo je logično da na tim volutama budu statue, kao na stupovima gotičkih katedrala. Iako je skoro doslovno kopirao pročelje, konturu kupole i eksterijer Sv. Petra, istovremeno je nastojao unaprijediti Bramanteovu konstrukciju oživljavajući srednjovjekovnu tehniku prenošenja težine kupole na potpornje vanjskog zida, umjesto da počiva na slobodnostoječim slobodnostoječim stupcima. FORTIFIKACIJE
Tijekom pontifikata Klementa VII, SANGALLO gradi fortifikacije papinske države. Godine 1508. radi kao Bramanteov pomoćnik na konstrukciji papine pomorske utvrde Civitavecchia, građevine pravokutnog tlocrta s ugaonim kružnim tornjevima. Dvadesetih i tridesetih godina 16. st. kružni tornjevi zamijenjeni su poligonalnim kulama otpornijima na artiljeriju. Godine 1534. on projektira Fortezzu di Basso, veliku pentagonalnu pentagonalnu građevinu. U Firenci i Perugiji gradi slobodnostojeće slobodnostojeće tvrđave. Srednovjekovna Srednovjekovna vrata i kule Rima, Ancone i Loreta trebalo je prilagoditi novim dostignućima artiljerije i za ove utvrde Antonio stalno koristi poligonalni oblik. ZECCA kovnica novca, Rim, 1530.
U svojoj prvoj palači SANGALLO koristi formalni rječnik Bramantea i Rafaela. Pročelje ima 3 dijela, a prvi kat je artikuliran motivom trijumfalnog luka, koji je vjerna kopija Bramanteovih zidova Gornjeg Belvederea, uz izuzetak uokvirenih tonda između pilastara. Rustificirano podnož je, unatoč vertikalnim pravokutnim prozorima, izgleda pre-
18
nisko za prizemlje, a previsoko za plintu. Također nije osobito sretna ideja povezivanje povezivanje vijencem vrlo visokih podnožja pilastara na prvom katu.
SV. PETAR Zbog nedostatka novca gradnja je sporo napredovala. Za prvih godina pontifikata Pavla II I. sagrađen je samo zid između prostora nove kupole i preživjelih dijelova Konstantinova broda. Dio zlata Inkâ kojeg su donijeli konkvistadori utrošen je na dvije skupe mjere koje su odigrale ključnu ulogu u povijesti građevine:
1. 1539. naručen je drveni model koji se radio 5 godina prema nacrtu Sangalla 2. Podiže se pod crkve za 3,20 m. više zbog estetskih, nego strukturalnih razloga Time su sniženi visoki podesti Bramanteovih pilastara, pa se stupovi, pilastri i stupci počinju doživljavati isključivo kao strukturalni podupirači, a ne kao elementi artikulacije zida. Istodobno, Serlio je u Četvrtoj knjizi formulirao novi ideal ljepote: "stupovi čije baze stoje na podu građevine mnogo su ljepši od onih koji stoje na postamentima". Podizanje poda dovelo je do promjene na velikim stupcima kupole: zazidane su niše na njihovim vanjskim stranama, jer bi ih se teško moglo vidjeti iznad novog poda. Tada su stupci dobili i kvadratni oblik kakav imaju danas.
Sangallov model bio je čudan kompromis između centralnog i bazilikalnog plana. Kupola, grčki križ i 4 ugaona tornja morali su biti preuzeti iz prethodnog stadija građevine. Pročelje ove potpuno centralne strukture, pomaknuto na dvostruku udaljenost prema istoku, postalo je gotovo neovisnom fasadom flankiranom s dva ogromna tornja i slabo povezano s nukleusom građevine. Nedostaci ovakve kompozicije su očiti: udvostručenje istočnog kraka rascijepilo je građevinu, a neovisno pročelje je krajnja kontradikcija. Nesklad se još jasnije pokazuje u elevaciji: visina tornjeva na pročelju artificijelno je povećana kako bi se uspostavio odnos s kupolom, ali preostala dva tornja izdižu se iz krova kao batrljci i izgledaju gotovo nepotrebni. Jednako tako je nezadovoljavajuća nezadovoljavajuća artikulacija krakova križišta: nebro jeni stupovi, lođe i edikule stavljeni su zajedno, nesrazmjerno slaboj horizontalnosti horizontalnosti vijenaca.
SANGALLOV TLOCRT SV. PETRA
SANGALLOV DRVENI MODEL SV. PETRA
Kad je nakon Sangallove smrti Michelangelo preuzeo posao, radikalno je promijenio projekt vanjske elevacije i istočni dio crkve, ali zadržao je Sangallov sustav pomoćnih svodova oko jezgre. Michelangelova Michelangelova kritika Sangallova Sangallova modela pogađa ravno u nedostatke projekta. Sangallo je zadržao Bramanteov i Rafaelov formalni repertoar 25 godina nakon Rafaelove smrti, jer se smatralo da je bez premca. Odabrao je gotičku konstrukciju kupole s kojom je (kao Firentinac) bio upoznat, umjesto još neispitane antičke Bramanteove, iako je nastojao spasiti njenu "ljepšu" nesrednjovjekovnu nesrednjovjekovnu polukružnu vanjsku konturu. Predvidio je klasični centralizirani centralizirani plan, ali s odvojenim pročeljem. pročeljem. Zidovi su bili pojačani zbog veće stabilnosti, a dekoracija dekoracija multiplicirana kako bi se povećalo bogatstvo eksterijera. eksterijera. Ali svi ovi napori doveli su samo do umnožavanja i sterilnog ponavljanja, ponavljanja, a ne do stapanja strukture građevine s njenom površinom.
19
PALAČA FARNESE Rim, projekt 1541.
najvažnije najvažnije sačuvano djelo i prvo u nizu papinskih obiteljskih obiteljskih palača u Rimu. Pavao III. renovira staru kardinalsku zgradu (1517.), a potom je preuzima kardinal Alessandro Farnese i odlučuje dograditi dva stubišta, prema prijedlogu Antonija Sangalla. Nakon Farneseova izbora za papu (1534. g), Sangallo u cijelosti mijenja izvorni projekt: izmijenio je stubište, povećao dvorište i palaču. Od prvobitne palače ostaje samo vestibul, 2 sobe s lijeve strane i 3 dvorišne arkade. SANGALLOVO
TLOCRT PRIZEMLJA
- zbog povišenja portika trebalo je povisiti i lukove između stupaca i vijence iz kojih se dižu lukovi. To objašnjava dvostruke vijence na stupovima, koji su bez prethodnika u klasičnoj rimskoj arhitekturi. Ovo je odstupanje genijalan odgovor na problem pred kojim se našao Sangallo: niski stupci iz prve faze gradnje trebali su se spojiti s višim svodovima "novog dizajna". Isti pronalazak primijenjen primijenjen je i na nove stupce oko oko dvorišta, sagrađene nakon 1541. Rezultat je bio jednostavnost spojena s ljepotom, zbog čega je dvorište tako često bilo hvaljeno. U usporedbi s rafaelovskim prizemljem, jonski red piana nobile izveden u skladu s "novim dizajnom" izgleda bezlično; njegovi kapiteli su beznačajni, a polustupovi se ne mogu uspoređivati s moćnim stupcima dorskog reda u prizemlju. Piano nobile pokazuje Sangallov kasniji stil koji je izgubio snagu i svježinu ranijih radova. DVORIŠTE
je građeno u skladu s "novim dizajnom" iz 1541. g. ima 13 prozorskih osi i veličinom nadmašuje sve ostale rimske privatne palače. Građevina je zamišljena kao slobodnostojeći pravokutni blok s 4 pročelja i kvadratnim dvorištem, a prizemlje predstavlja bazu za gornja dva kata. Na pročeljima su napušteni firentinska rustifikacija i rimski red pilastara ili stupova. Ravna površina zida oživljena je samo okvirima prozora i vijencima. Edikule na pianu nobile, s naizmjeničnim naizmjeničnim trokutastim i oblim zabatima, posve su u Rafelovoj tradiciji, ali predstavljaju predstavljaju anakronizam u doba gradnje. Kako bi se edikule na trećem katu prilagodile kružnim završecima prozora, maknuti su njihovi arhitravi, a ostavljeni samo dijelovi imposta iznad stupova.
DVORIŠTE
PROČELJE
VESTIBUL
Efekt pročelja proizlazi iz njegove veličine, a ne dizajna. S neprekinutim vijencima i dugačkim redom jednakih otvora, fasada je u tradiciji palače Medici. Sangallov završni vijenac nije se svidio Pavlu III., koji se odlučio za Michelangelov projekt veoma izbočenog vijenca, koji stvara duboku sjenu. Michelangelo Michelangelo je modificirao i plošnost Sangallova pročelja, pročelja, projektirajući srednji prozor na pr-
20
vom katu i nad njim grb. PROČELJE
LOMBARDIJA I VENECIJSKO KOPNO .
Tijekom 1 / 4 16. st. Lombardija i Emilija su, poput Venecije, ostale vjerne arhitektonskim oblicima kasnog 15. st. Sjevernotalijanska sklonost ornamentu malih dimenzija i obojanoj inkrustaciji bila je prepreka prihvaćanju monumentalnog stila Rima. Dolaskom Giulija Romana u Mantovu (1524.), Jacopa Sansovina u Veneciju i Michelea Sanmichelija u Veronu, novi stil prodire u sjevernu Italiju. Nakon pada Sforzi, Lombardija postaje poprištem borbi između Francuske i Habsburgovaca. Svi značajni građevni pothvati trpe zbog nesređene političke situacije. Velike crkve S. Maria della Passione i S. Maria presso S. Celso u Milanu, započete prije 1500. g., završene su tek oko 1600. g. ATRIJ S. MARIJE PRESSO S. CELSO Milano, poč. 1513.
Projekt: CESARE CESARIANO, Bramanteov učenik. Jedino se atrij ove crkve može mjeriti sa suvremenom arhitekturom arhitekturom Rima. Arkade na stupcima bile su u Milanu novost. Stupci s polustupovima na visokim bazama i pažljivo modeliranom entablaturom imaju uzor u Bramanteovu klaustru S. Marije della Pace, a parovi pilastara i zabat na uličnom pročelju atrija podsjećaju podsjećaju na S. Mariju di Loreto u Rimu. Jedinstveni detalj su brončani korintski kapiteli na dvorišnoj strani. MADONNA DELLA STECCATA Parma, poč. 1521.
Glavni arhitekt: GIOVANFRANCESCO ZACCAGNI, glavni graditelj: Bernardino Zaccagni (otac). Tlocrt je grčki križ, bačvasto svođeni dijelovi umetnuti su između lukova križišta i lukova apsida, a niske kvadratne kapele dodane su izvana u kutove križišta. U eksterijeru se vide 3 razine: apside i ugaone kapele, krov svetišta i kupola. Relativno nizak tambur gotovo je cijeli sakriven dijelovima građevine. Križni plan još je jasniji u enterijeru. U kutne kapele može se ući jedino kroz niske ulaze. Pilastri lukova križišta i poprečni lukovi ukrašeni su freskama, kao što je uobičajeno u sjevernoj Italiji. Raspored prozora očito je bio proračunat s obzirom na freske (koje je 1531. radio Parmigianino). Otac i sin Zaccagni nisu dovršili građevinu. Antonio da Sangallo Mlađi predložio je komisiji da 3 apside dobiju ulaze, da se 2 kutne kapele otvore i u njih stave oltari, a smatrao je da su vanjski zidovi nad svetištem previsoki i statički nesigurni. Samo je nekoliko njegovih preporuka bilo uvaženo: sve su kutne kapele ostale zatvorene, na crkvu je stavljen samo jedan portal, zadržani su veliki prozori na apsidama, a vrh kupole bio je zatvoren, tako da je lanterna bila slijepa. Nešto malo pažnje posvećeno je Sangallovu Sangallovu projektu zone krova, koji je vjerojatno nastojao spriječiti "utonuće" kupole.
"Čista" monumentalnost rimske koncepcije "hrama" bila je nespojiva sa sjevernotalijanskom ljubavlju prema obojanom ornamentu i velikim freskama na svodovima. Komisiju nije zanimala "klasična" artikulacija građevine,
21
već arhitektonski okvir fresaka, jedinstvo prostora i bo- je, zida i dekoracije.
GIOVANNI MARIA FALCONETTO 1468 - 1535. Rođen u Veroni, karijeru započinje kao slikar. Odlazi u Rim, gdje crta antičke građevine. Od 1524. do smrti angažiran je na arhitektonskim radovima u Padovi i radi za venecijan- skog humanistu Alvisea Cornaroa. U građevinama koje projektira za Cornaroa prvi put se javlja klasicizam karakterističan za Veneciju i njeno kopno. ODEON I LOGGIA CORNARO Padova, 1524.
Lođa i ono što je poznato kao Odeon jedini su preživjeli od Cornarove gradske palače. Petorodjelna lođa (5 prozorskih osi) formira začelje dvorišta, a trodijelno pročelje Odeona zauzima sredinu duže strane. Rijetko su klasični redovi bili toliko do krajnosti imitirani kao na ovom forumu Cornaru , koji je služio za susrete ili kazališne predstave. Ipak, besprijekoran klasični sustav oblika nije stvorio trodimenzionalnu artikulaciju artikulaciju pročeljâ, jer su pilastri i niše neobično plitki. Odnos između zida i redova podsjeća na rimske građevine s prijelaza stoljeća (npr. Cancelleriju). Oktogonalna prostorija u središtu Odeona, glatkih zidova koji se izmjenjuju s nišama, ima sličan oblik kao dijelovi Neronove Zlatne kuće. Sjajna štuko i fresko dekoracija lođe i Odeona spada među najbolja djela tog doba.
TLOCRT
PORTA S. GIOVANNI I PORTA SAVONAROLA Padova, 1528. i 1530.
Dvoja gradska vrata Padove, s Falconettovim potpisom. U oba slučaja arkadni prolazi imaju kupolaste svodove. Visoke atike služe kao parapeti za topove. Obje strane porte Savonarola i gradska strana porte S. Giovanni artikulirane su s po 4 stupa na visokim pijedestalima, pijedestalima, kao rimski trijumfalni luk, a bočna vrana vanjskoj strani su slijepa. Rustificirana unutrašnja strana porte S. Giovanni ima plitki red pilastara, a porta Savonarola gotovo slobodnostojeće slobodnostojeće stupove. Falconettu su klasični rimski oblici bili važniji od obrambene snage vratâ. Bočni otvori na porti S. Giovanni tretirani su kao edikule i okrunjeni zabatima. PORTA SAN GIOVANNI
VILLA DEI VESCOVI Luvigliano, poč. 1535.
Stvaranje terasa na brežuljku na kojima stoji vila, i lođe na pianu nobile podsjećaju na Bramanteov Belvedere, a masivna rustifikacija prizemlja na porta Julia. Naglašen je kontrast između redova i rustifikacije, što je potpuno u Bramanteovoj maniri: red na pianu nobile trijumfira nad "još neoblikovanim" prirodnim oblicima podnožja. Efekt Falconettova rada ovisi o pažljivim i
22
delikatnim detaljima, a njegov pogled na antiku bio je ograničen, jer ga je prvenstveno zanimao detalj.
6.
MICHELE SANMICHELI 1484 - 1559.
.
Jedini veliki arhitekt talijanske renesanse koji je mogao poznavati klasične grčke građevi- ne, jer je kao vojni inženjer Venecije radio utvrde na Krfu, Kreti i Cipru. U mladosti je posjetio Rim i njegov stil oblikuju Bramanteova rimska djela. U dobi od 25 godina postaje glavnim arhitektom katedrale u Orvietu, a u Rimu se konzultira s Antoniom da Sangallom. Godine 1526. s Antoniom da Sangallom Mlađim proputovao je sjevernu i centralnu Italiju kako bi podnio izvješće o stanju papinskih fortifikacija. Oko 1530. ulazi u službu Venecije. PORTA NUOVA Verona, 1533 - 1540.
Arkadni prolaz kombiniran kombiniran je s 2 tornja za topove sa strana u jedan poprečni blok. Vanjski zidovi štitili su od topničke vatre i služili kao potpora za prihvaćanje trzaja topova postavljenih iznad svoda. Pročelje je rustificirano. U 19. st. probijena su 2 bočna prolaza i izmijenjeno je pročelje prema gradu. Na vanjskoj strani samo je centralni dio izvorno rustificiran, a susjedni dijelovi zida su glatki. Dorski red, zabat, ukrasi u obliku trofeja i natpisi ukrašavali su ovu stranu. Zid okrenut prema gradu ima 4 uska prolaza za pješake i 2 prozora na širokim rampama, koje kroz debljinu zida vode na krov. Friz triglifa nalazi se samo na sredini vanjske strane, a na strani okrenutoj gradu teče preko cijele širine, do parova pilastara na uglovima. PORTA PALIO Verona, 1555 - 1560.
Ova vrata nisu bila namijenjena namijenjena smještaju topova, pa su s vanjske strane mogla biti izgrađena 3 nadsvođena prolaza, bez zabata na sredini. U interijeru prolazi vode u dvoranu s križno-rebrastim križno-rebrastim svodom, koja se prema gradu otvara s 5 arkada. Shema je slična Falconettovim vratima u Padovi, ali Sanmicheli stupove postavlja u parovima, a vitki korintski red zamjenjuje težim i krupnijim dorskim. Porta Palio je šira, a horizontalni elementi su jači nego na Porti Nuovi. Rustifikacija je vrlo plitka. Snažan reljef dorskog reda donosi dvostruku ulogu Porte Palio: utvrdu i tri jumfalni luk. Dekoracija je snažnija, harmoničnija harmoničnija i bolje uravnotežena nego na Porti Nuovi. PALAČE U VERONI
Pročelja Sanmichelijevih palača podsjećaju na shemu Btamanteove palače Caprini. Terraferma (venecijsko kopno) i Venecija nastavljaju upotrebljavati upotrebljavati stupove i pilastre na pianu nobile i rustifikaciju na prizemlju sve do kraja 18. st. U palačama terraferme dvorišta nisu toliko važna kao u Rimu i Firenci. Građevne parcele su najčešće pravokutne i njihova je dubina ponekad 3 ili 4 puta veća od širine pročelja, a dvorište je često samo dugi prolaz koji vodi od ulice do stražnjih
23
prostorija za poslugu. Stoga je "velika" arhitektura ograničena na pročelje i salon na pianu nobile. Sanmichelli Sanmichelli u Veroni gradi 4 palače. PALAČA BEVILACQUA Verona, 1530. Pročelje ima 5 prozorskih osi na desnoj i jednu na lijevoj strani ulaza. U prizemlju su rustificirani toskanski pilastri, a na pianu nobile kanelirani kanelirani korintski polustupovi. Na obje etaže izmjenjuju se široki i uski dijelovi, a na prvom katu niski i visoki kružno završeni prozori. Posve je nov način na koji Sanmicheli transformira ritam širokih i uskih dijelova (b-a-b-a) u sustav od 3 dijela nalik trijumfalnom luku. Od 4 polustupa, unutarnji par ima spiralne kanelire, a vanjski par ravne. U susjednoj skupini odnos između parova stupova je obrnut. Balustrada se proteže cijelom dužinom prvog kata i počiva na izbočenim konzolama, koje ujedno služe kao triglifi na dorskom redu prizemlja. Prozorske klupčice u prizemlju ukrašene su motivom meandra i stoje na konzolama u obliku sfingi. Ključni kamenovi iznad prozora imaju oblik antičkih poprsja. Na pianu nobile krilate figure ispunjavaju trokutne dijelove uz lukove velikih prozora, a girlande vise od kapitela do kapitela iznad manjih prozora. Na bogatom frizu glavne entablature i na konzolama u prizemlju pojavljuje se krilo orla, amblem Bevilacque. Motivi dekoracije jesu antički, ali njihova kompozicija to sigurno nije. Na prvom katu stupovi na visokim pijedestalima, koji stoje na balustradi, izdiguti su iznad prozorskih klupčica. U prizemlju je obrnuto: ovdje su prozori toliko izdignuti da njihove klupčice dosežu polovicu visine pilastara. Ovo pročelje je najvažniji najvažniji primjer reakcije protiv visokog klasičnog stila: klasični repertoar je upotrebljen za izražavanje nečeg potpuno neklasičnog. neklasičnog. PALAČA CANOSSA Verona, poč. 1532.
Pročelje je puno mirnije, prozorske osi su jednake širine, na prvom katu su parovi pilastara, u prizemlju je red potpuno nestao, a reljef zida je posvuda vrlo plitak. Na sredini prizemlja su 3 lučna otvora - Sanmicheli je taj motiv mogao vidjeti na palači del Te u Mantovi. Vi jenci prozorskih imposta i bazâ prozora kontinuiraju duž cijelog pročelja i prolaze iza parova pilastara. Fasada prvog kata izgleda kao da se sastoji od dva sloja: prvog kojeg čine površine pilastara, njihovih baza i entablature, i drugog uvučenog, na kojem su prozori, njihove karniše i plosnat niz iznad slijepih prozora mezanina. Fokus kompozicije je trodijelna lođa pročelja. Portal ovog atrija vodi u dubok vestibul, koji je jednake visine i širine kao i lođa. Na drugom kraju vestibula je dvorišna lođa, a na njenim stranama su stube. Središnji blok ima 2 etaže i flankiran je čatveroetažnim bočnim krilima. Svod dvorišne lođe je malo niži od svoda vestibula, što je omogućilo umetanje niskog mezanina iznad lođe, koji komunicira s međukatovima na bočnim krilima.
24
PALAČA POMPEI (plan) Venecija, 1555.
Pročelje ima 7 prozorskih osi, a širina vestibula i salona određena je s 3 središnja dijela. Nema mezanina, a dekoracija je (osobito na dvorišnoj strani) vrlo smirena. Na prvom katu su kanelirani dorski stupovi, a prozori završavaju lukovima. Nema naznaka horora vacui niti kompleksnog ritma kao na palači Bevilacqua, a shema ne može biti jednostavnija. Sa svake strane šireg centralnog dijela pročelja nalaze se po 3 jednaka uža dijela, a uglovima je pilastru pridružen stup. Tema trijumfalnog luka zamijenjena je simetričnim rasporedom elemenata, motivi se ne izmjenjuju, naglasak je na obliku i središtu koji daju stabilnost. PALAČA GRIMANI Venecija, poč. 1556.
Palače Grimani i Cornaro su Sanmichelijeva kasnija djela i slijede uobičajenu venecijansku shemu: od glavnog ulaza dugi prolaz vodi u dvorište na kraju vrlo dugačke i uske građevne parcele. Na palači Grimani korintski pilastri prizemlja podržavaju korintske stupove na prvom katu. Krajnji dijelovi pročelja flankirani flankirani su dvostrukim potpornjima i uokviruju motiv trijumfalnog t rijumfalnog luka u sredini. Kanelirani stupovi, korniše mezanina i balustrada podsjećaju na palaču Bevilacqua, ali kompozicija je manje kompleksna (iako jednako ornamentalna). Kao i na Porta Palio, vertikalni i horizontalni elementi, naglašena sredina i uokvirene strane u savršenoj su ravnoteži, a cjelina daje dojam mirnoće. Upotreba korintskih pilastara u prizemlju predstavlja otklon od pravila, jer bi na njihovu mjestu trebali biti dorski ili u najboljem najboljem slučaju jonski pilastri; ponavljanje korintskog reda na prvom katu je ponovno kršenje pravila, ali to korištenje kićenijeg kićenijeg korintskog reda na oba kata, s povišenjem povišenjem njegova reljefa od plosnatih pilastara prizemlja do okruglih stupova na katu, fasadi daje ljepotu. Na oba kata pilastri i stupovi sijeku i prolaze kroz entablaturu manjih pilastara uz prozore, koji nisu kanelirani. Ovdje se opet vidi efektna razlika između plošnog zida fasade i velikog reda postavljenog postavljenog ispred nje. Glavni portal vodi u bačvasto svođen "glavni brod" predvorja, a njiži bočni ulazi vode u niže "bočne brodove", pa elevacija ulaznog dijela korespondira s trodijelnim predvorjem. Ni jedna palača 16. st. nema takvo organsko jedinstvo pročelja i ulaznog prostora. KAPELE I CRKVE
Dvije Sanmicheleove Sanmicheleove crkve su kružne, a ostale dvije oktogonalne. Kapele Petrucci u Orvietu i
25
Pellegrini u crkvi S. Bernardino u Veroni su grobne kapele, a kapela u Fumani pripada vili obitelji Della Torre. S. Maria di Campagna je važna hodočasnička crkva pored Verone. Ovaj popis pokazuje funkciju i oblik sakralnih građevina 2/4 16. st. - indiferentnost prema župnim i samostanskim crkvama, prevlast memorijalnih građevina i sklonost prema centraliziranom planu. SanmicheleoSanmicheleova sklonost kružnom obliku pokazuje dubok utjeca Bramanteova Tempietta na njegov rad. KAPELA PETRUCCI S. Domenico, Orvieto, 1516.
Ova mala grobna kapela vjerojatno je Sanmichelijev najraniji arhitektonski rad. Sastoji se od oktogonalne prostorije i minijaturnog kora ispod svetišta gotičke crkve S. Domenico. Domenico. Izvanredna artikulacija zidova toskanskim pilastrima i nišama te smještaj oltara pokazu ju kako je Sanmicheli možda želio oponašati confessio ili katakombu. KAPELA PELLEGRINI S. Bernardino, Verona, poč. 1527.
Kružni tlocrt i njena funkcija podsjećaju podsjećaju na rimske grobne građevine, osobito na carski mauzolej dodan starom Sv. Petru. Kapela je malim pretprostorom povezana sa crkvom, a u eksterijeru nema artikulacije. artikulacije. U interijeru, motiv trijumfalnog luka i kanelirani stupovi ponavljaju formalni repertoar palače Bevilacqua. Tambur počiva na slobodnostojećim stupovima, a polukružna kupola stoji na njihovom arhitravu, što podsjeća na Bramanteov projekt tambura Sv. Petra. MADONNA DI CAMPAGNA Verona, poč. 1559.
Velika crkva 16. st. koja je ostvarila Albertijev ideal slobodnostojećeg bodnostojećeg kružnog "hrama". Niska toskanska kolonada okružuje bazu golemog valjka, čija je glatkoća zidova prekinuta samo jonskim pilastrima i prozorima na tamburu. U interijeru, oktogon sa stupcima i lukovima nosi oktogonalni kupolasti svod, koji je sakriven unutar polukugle vanjske drvene ljuske. Tri portala su smještena na uzdužnoj i poprečnoj osi, dok četvrti prolaz vodi u kor. Kor je u stvari druga, manja, centralna crkva u obliku grčkog križa, s kupolom nad križištem. Poprečna os kora je manja, a kupola niža od velikog valjka. Izvana kor izgleda kao sporedni aneks. Naglašenost uzdužne osi u sukobu je s principom centralnog centralnog plana; čak ni oltar nije ispod kupole, već pomaknut u dubinu. Stara tehnika svođenja cementom bila je u Veroni tada nezamisliva, pa Sanmicheli nije imao izbora osim dvostruke ljuske. Zbog statičkih razloga, konture dviju ljusaka bile su različite. Podnožje teške unutrašnje ljuske trebalo je biti postavljeno relativno nisko, a ono lakše vanjske ljuske relativno visoko. Toskanski trijem je prenizak, valjak previsok, balustrada prelagana za ostvarivanje prelaza između kupole i valjka, a prazna
26
zona između prozora tambura i balustrade izgleda besmisleno. Od svih arhitekata 16. st. Sanmicheli se najdulje i najintenzivnije koristio Bramanteovim nasljedstvom. Njegove su centralne kompozicije nezamislive bez Tempietta, a njegova pročelja palača bez Palazzo Caprini. Pravi nasljednik Sanmichelija bit će Palladio.
7.
GIULIO ROMANO
1499 - 1546.
.
Dok je Sanmicheli pod utjecajem Bramantea, Romano je bio pod utjecajem Rafaela. Bio mu je omiljeni učenik i surađivao na Stanzama, Lođi u Vatikanu i vili Madama. Nakon Rafa- elove smrti preuzima radionicu u suradnji s Giovanfrancescom Pennijem. Nerazdvojivost arhitekture i dekoracije nasljeđuje od Rafaela. Romano svjesno kontrastira klasične i neklasične elemente. Od dolaska u Mantovu (1524.) do svoje smrti odgovoran je za sva umjetnička djela na dvoru Gonzaga. Novi kvartovi koje je Romano planirao učinili su od Mantove moderan grad. Prije Mantove, u Rimu je izveo vilu Lante i palaču Maccarani .
PALAČA MACCARANI Rim, 1520.
Kao i Bramanteova palača Caprini, palača Maccarani ima 5 prozorskih osi, prizemlje je rustificirano, piano nobile je artikuliran parovima pilastara, ali ovdje su otvori na prizemlju i mezaninu pravokutni. Na pianu nobile se nad prozorima izmjenjuju izmjenjuju trokutni i segmentni zabati, na zadnjem katu su iznad prozora segmentni lukovi umjesto ravne entablature, a pilastri nemaju kapitele. Parovi pilastara na pianu nobile ima ju kapitele, ali su neobično vitki i zato izgledaju izgledaju kao da su predugački. Na dvorišnoj strani je sačuvana artikulacija kao i na pianu nobile. PALAZZO DEL TE Mantova, 1525 - 1534.
Vila je smještena izvan gradskih zidina. Građevina je kvadratna, s centralnim dvorištem i 4 ulaza. Glavni ulaz vodi u veliku lođu otvorenu prema vrtu, a dva druga portala vode u razne sobe dekorirane slikama i štukom. Propoporcije Propoporcije su vrlo neobične (odnos širine i visine visine je 4:1), pa eksterijer izgleda izgleda kao niski jednokatni blok. Oba pročelja koja gledaju prema gradu imaju gigantski red dorskih pilastara, a intervali između pilastara i portala su nejednaki, pa različiti sustavi kolidiraju na uglovima. Trijemovi i prozori su snažno rustificirani. Na strani prema gradu je velika lođa, dok zapadni ulaz vodi u kvadratno predvorje koje ima bačvasto svođen glavni brod i bočne brodove ravnih stropova. Kombinacija Kombinacija stupova, arhitrava, ravnog stropa i ka-
27
setiranog bačvastog svoda podsjeća na klasične građevine. Stupovi i pilastri su presvučeni tankim slojem rustifikacije. rustifikacije. U kutovima dvorišta sukobljuju se različiti sustavi. Površine zida između polustupova na sjevernoj i južnoj strani iste su širine, ali na istočnoj i zapadnoj strani dolazi do izmjene širih i užih dijelova. Između polustupova, oštra rustika i fine kamene plohe stoje jedni do drugih. Na dvije strane dvorišta triglifi entablature izgledaju kao da su skliznuli dolje. U cjelini, dojam je kao da je površina nedovršena, pojedini dijelovi nisu našli svoje konačno mjesto, a stanje provizorno i nestabilno. nestabilno.
DVORIŠTE
– na freskama je Vojvoda imao portrete svojih omiljenih konja, koji stoje u prirodnoj veličini ispred naslikanih pilastara i niša. U nišama su figure bogova s Olimpa naslikane u sivim tonovima, kako bi se postigao dojam mramora. SALA DEI CAVALLI
– ovdje kombinacija iluzije i stvarnosti dosiže vrhunac. Posjetitelj ima dojam da je okružen zidovima koji će pasti - oni predstavljaju predstavljaju stijene koje se ruše na Gigante koje je pobijedio Zeus. Naslikani kaos i teror podsjećaju na Hieronimusa Boscha. Ne postoji ni jedan horizontalni horizontalni ili vertikalni akcent na kojem bi se oko moglo odmoriti. Arhitekt je napustio jezik arhitekture i jedino brine o vrijednosti vrijednosti ekspresije i emocija koje će soba ostaviti na gledatelja. gledatelja. SALA DEI GIGANTI
– u cijelosti prekrivaju arkade. U središnjem dijelu nalazi se trodijelna t rodijelna lođa, a svod svakog dijela podupiru 4 stupa. Posjetitelj je u lođi okružen svjetlim zidovima i stupovima s bijelom štukaturom. Stupovi su besprijekornog besprijekornog oblika i proporcija. Dijelovi ogromne klasično oblikovane entablature leže na skupinama stupova, pa nema izravne veze između stupova i lukova. Slična kombinacija stupova, arhitrava i lukova nalazi se na nižim lođama s obiju strana centralnog dijela, koje oblikuju plitke balkone. VRTNO PROČELJE
VRTNA LOĐA
ESTIVALE Palazzo Ducale, Mantova, 1539.
U gradskoj rezidenciji rezidenciji Gonzage, Romano je projektirao južno pročelje, zvano Estivale, u Cortille della Cavallerizzia. Građevina koja je bila podignuta (1539.) kao samostojeća, trebala je postati nekom vrstom terase za predstave i turnire. Pročelje ima 7 prozorskih osi, a rustificirani su prizemlje i piano nobile. Dorski stupovi su tordirani, a njihove rustificirane baze izbočene su iz zida i stoje na konzolama postavljenima između segmentnih lukova prizemlja. Zabati iznad prozora na prvom katu postali su plosnati lukovi. OBNOVA KATEDRALE Mantova, iza 1540.
Srednjovjekovni Srednjovjekovni vanjski zidovi bili su sačuvani, pa
28
je Romano radio samo na enterijeru. Glavni brod s ravnim stropom, korintskim stupovima i arhitravima podsjeća na starog Sv. Petra. Unutrašnji bočni brodovi imaju raskošno dekorirane bačvaste svodove, a vanjski ravne kasetirane stropove. Ova neobična izmjena ravnih stropova i bačvastih svodova nastavlja se i u kapelama vanjskih bočnih brodova. U svakom drugom traveju luk vodi u svođenu kapelu.
KATEDRALA U MANTOVI
KATEDRALA U MANTOVI
OBNOVA S. BENEDETTA Polirone, iza 1540.
Za pročelje i bočne strane crkve Romano je prilagodio motiv trijumfalnog t rijumfalnog luka iz Bramanteova gornjeg dvorišta Belvederea. Belvederea. U enterijeru je sačuvan svod iz 13. st., a srednjovjekovni srednjovjekovni sustav izmjene težih i laklakših stupaca kompletno je promijenjen. Na glavne stupce stavljeni su pilastri, manji stupci su maknuti, a svaki je zamijenjen s dva niska stupa koji zajedno sa svojim arhitravima oblikuju manji red. Na sredini traveja arhitrav je prekinut lukovima. KUĆA GIULIA ROMANA Mantova, 1540.
U prizemlju su bile radionice, a na pianu nobile prostorije za stanovanje. Pročelje je potpuno u palazzostilu . Prizemlje je rustificirano, a portal sa svojim segmentnim lukom prekida red kvadratnih prozora. Romano se suzdržao od primjene stupova i pilastara na prvom katu, a artikulacija se sastoji od slijepih arkada u kojima su prozori s trokutnim zabatima. Ključni kamenovi ovih arkada podržavaju bogato ukrašen završni vijenac, koji nije izbočen. Ovaj jednostavan i logičan sustav prekinut je jedino na centralnom dijelu pročelja, gdje se arhitrav pretvara u zabat iznad glavnog ulaza. Iznad njega mala niša sa skulpturom zamjenjuje prozor.
"Mantovanski stil" imao je više utjecaja na prekoalpske zemlje nego na Italiju. Preko Primaticcija, koji je kratko vrijeme radio na Palazzo del Te, Romanov se utjecaj širi na fontenblošku školu, a vojvoda bavarski je svoju palaču u Landshutu izgradio u mantovanskom stilu.
29
KRAJ I. DIJELA
30
