Raspad Jugoslavije - Oni se kao otcepljuju, a mi im kao ne damo...
Historija Naroda JugoslavijeFull description
Historija Naroda JugoslavijeFull description
POVIJEST JUGOSLAVIJEFull description
Full description
Mitrovic Raspad Jugoslavije, Mitrovic
AJ
UREDNIK
Vidak Perić
RECENZENTI
Milinko Đurović, g e n e r a l - p u k o v n i k u penziji akademik, Milorad Ehnečić a k a d e m i k . Metod Mikuž dr Vuk Vinaver
Veće naučnih i stručnih radnika Instituta za savremenu istoriju u Beogradu na svojoj sednici od 8. oktobra 1980. godine, na osnovu recenzija akademika profesora dr Metoda Mikuža i dr Vuka Vinavera, preporučilo je izdavanje ovog dela
REDAKTOR, LEKTOR I RECISTRI
OPREMA.
MILUTIN SL'SOVIC
FR.ANJO KOMERlCKl.
pukovnik u penziji
a k a d e m s k i slikar
/3-
0Z6ZS/1
VELIMIR TERZIĆ
SLOM KRALJEVINE JUGOSLAVIJE 1941
Uzroci i posledice poraza
i N A R O D N A KNJIGA BEOGRAD PARTIZANSKA KNJIGA LJUBLJANA - BEOGRAD POBJEDA TITOGRAD
»Idi svojim putem, a neka svet priča šta hoće« Karl Marks
PREDGOVOR
Proteklo je više od 18 godina od pojave moje knjige »Jugoslavija u aprilskom ratu 1941«. U tom periodu nastojao sam da otkrijem što više novih podataka iz postojeće literature i drugih izvora, da bi se na osnovu njih mogli svestranije sagledati glavni uzroci i posledice tako brzog sloma Kraljevine Jugoslavije u proleće 1941. godine. Pri tome sam pokušao da u najkraćim potezima iznesem neke korene poraza koji potiču još iz vremena prvog svetskog rata i njegovog završetka, kada se pristupilo realizaciji ideje o »ujedinjenju« na način koji nije odgovarao interesima i težnjama naroda u novoj zajedničkoj državi stvorenoj 1918. god. No, iako se neki koreni sloma mogu naći i u idejama i zbivanjima još ranije, ipak sam najveću pažnju poklonio unutrašnjoj i spoljnoj politici Kraljevine Jugoslavije od anšlusa 1938. godine, kada je otpočeo buran razvoj, a zatim i rasplet svetske, poglavito evropske situacije, tj. u periodu kada je državna kriza u Jugoslaviji, započeta 1918, uzimala sve šire razmere preteći opstanku zemlje. Zbog toga će čitalac zapaziti da je sam opis toka ovog kratkotrajnog rata potisnut u pozadinu, jer se iz njega ne mogu izvući neka dragocena iskustva u pogledu planiranja i izvođenja operacija, sem pouka kako ne treba raditi u budućnosti. To znači da postoji prostorni nesklad između opisa političkih događaja koji su prethodili ovom ratu i priprema za rat, s jedne, i opisa toka događaja u toku samog rata, s druge strane, jer sam smatrao da je najvažnije otkriti glavne uzroke poraza, a time i njegove posledice. Otuda i podnaslov ove knjige »Uzroci i posledice poraza«. Od plodne delatnosti Komunističke partije Jugoslavije pre rata izneo sam uglavnom ono što se odnosilo na odbranu zemlje, na rešavanje nacionalnog pitanja i unutrašnju i spoljnu politiku, kao i mere koje su protiv njene delatnosti preduzimane uglavnom od sirane merodavnih faktora u bivšoj jugoslovenskoj vojsci Nikako ne smatram da sam u ovom radu izneo sve što je trebalo izneti, niti mi je to bilo moguće, a možda sam iznosio i ponešto što nije bilo potrebno, ali je nesumnjivo da sam težio da bar približno otkrijem istinu o najvažnijim događajima koji čine suštinu predratne jugoslovenske politike i aprilske drame. Zato ni u ovom delu nije sve završeno niti savršeno, jer još ima događaja koji nisu mogli biti sasvim pouzdano objašnjeni i osvetljeni - ostalo je još mnogo toga da se istražuje, otkriva, proverava i novim činjenicama dopunjuje - i tu nema kraja, tim pre što je neosporno da pored pregleda mnogobrojnih dokumenata navedenih u ovom radu, postoje još neki veoma važni izvori (arhive i razni dokumenti) koji još nisu dostupni istoričarima istraživačima kako u našoj zemlji, tako i u inostranstvu, kao i dokumenti koje nisam uspeo da iskoristim ili pronađem.
Prihvalajući se ovoga posla i kao suvremenik i kao učesnik u tome ralu, svestan sam svoje moralno-političke odgovornosti u pogledu istinitosti, vernosti i kritičnosti prema literaturi i izvorima kojima sam raspolagao. U tim petnaestogodišnjim istraživačkim naporima, preda mnom je hio stalno samo jedan cilj - da najsavesnije i najobjektivnije iznesem istorijsku istinu. A da bi slika o potresnoj aprilskoj drami bila što potpunija, o događajima na frontu i u pozadini izneta su i neka sečanja učesnika, očevidaca i starešina na raznim dužnostima, koja mogu doprineti istorijskoj istini i to samo ona koja su mi kao suvremeniku i očevicu mnogih događaja izgledala objektivna. Zato sam nastojao da ne prečutkujem ni mnoge greške, nedostatke i zablude, kao ni paušalne ocene 0 nekim događajima kojih svakako ima ponegde i u našoj posleratnoj istoriografiji, a naročito u širim laičkim krugovima. A poznato je da je traganje za istinom mukotrpno i dugotrajno i da do objektivnog opisa događaja mogu doći samo oni istoričari koji nisu opterećeni predrasudama i koji se neće povoditi za nekim trenutno važećim rasprostranjenim gledištima i stavovima. Pred takvim veoma osetljivim i složenim zahtevima u obradi, ustezao sam se da o navedenim dokumentima i gledištima mnogih pisaca svuda dajem svoje ocene i objašnjenja i da prema njima iznosim svoj stav, ostavljajući čitaocima da sami o tome donose svoj sud. Svoje celovito gledište o bitnim uzrocima poraza izneo sam u odeljku Opšti zaključak, ali je na čitaocima da ocene koliko sam u tome uspeo. A radi detaljnijeg objašnjenja nekih događaja i problema dodalo je 1 17 posebnih priloga. Ovom prilikom izražavam duboku zahvalnost recenzentima: Milinku Đuroviću. gene ral-p ukovniku JNA. akademiku dr Milorađu Ekmećiću, profesoru Univerziteta u Sarajevu, akademiku dr Metodu Mikužu, profesoru Univerziteta u Ljubljani, i doktoru Vuku Vinaveru, naučnom savetniku Instituta za suvremenu istoriju u Beogradu, koji su mi svojim sugestijama i konkretnim primedbama veoma mnogo pomogli da poboljšam kvalitet ovog dela. Takođe zahvaljujem istoričarima dr Petru Kačavendi i dr Miroljubu Vasiću, koji su, na zahtev izdavača, pregledali rukopis pred štampu i dali mi neke korisne primedbe. Posebnu, upravo izuzetnu zahvalnost, dugujem svome školskom drugu iz mladosti i intimnom prijatelju Milutinu Sušoviću, pukovniku JNA u penziji, koji je višegodišnjim upornim zalaganjem sarađivao u obradi ovog rukopisa, a kasnije u njegovoj preradi i konačnoj redakciji uložio veliki trud i ukazao mi lime neizmerna pomoć. Na kraju, osećam obavezu da iskreno zahvalim dr Peri Damjanoviću, direktoru Instituta za savremenu istoriju u Beogradu za značajan doprinos radu na tiaučnoj oceni ovoga dela. 1. maj 1982. godine u Beogradu
VELI MIR
TERZlC
UNUTRAŠNJA POLITIČKA SITUACIJA
STVARANJE ZAJEDNIČKE DRŽAVE Stvaranje nove jugoslovenske državne zajednice 1918. godine predstavlja jedan od najsudbonosnijih p e r i o d a naše novije istorije, jer tada, posle 13 vekova, otpočinje novo d o b a zajedničkog života naših naroda. Iako su uoči proglašenja ujedinjenja postojala dva gledišta: za centralističko i federalističko u r e đ e n j e b u d u ć e države, ipak su narodni zastupnici iz svih naših pokrajina i oblasti odlučili da se ujedinjenje sprovede što pre i da se osnuje država sa centralističkim u r e đ e n j e m , s tim da ustavotvorna skupština odredi konačan oblik vladavine. Međutim, o d m a h posle ujedinjenja izbili su mnogobrojni problemi i sukobi m e đ u klasama novostvorene države, p o s e b n o između vladajuće buržoazije i radničke klase, naročito zbog n e p r a v e d n o postavljenog nacionalnog pitanja. Već tih d a n a prve radosti i velike nade naših ljudi p o ć t l e su da se pretvaraju u velika razočaranja zbog načina na koji je ujedinjenje izvršeno i apsolutističke vladavine prestolonaslednika Aleksandra Karađordevića. Već prvih d a n a posle ujedinjenja, ambiciozni vrhovi p o b e d n i č k e srbijanske buržoazije, ostajući na pozicijama nenasitog klasnog egoizma i uskog nacionalizma, počeli su zajedno sa vladaocem da zavode centralizam, da nemilosrdno guše revolucionarni radnički pokret i da ugnjetavaju nesrpske nacionalnosti, p o s e b n o Hrvate. Tako je nacionalno i socijalno pitanje ubrzo preraslo u p e r m a n e n t n u državnu krizu, koja će trajati sve do aprilskog sloma 1941. U v r e m e rađanja nove jugoslovenske države i n e p o s r e d n o posle toga, njeno državno rukovodstvo imalo je na m e đ u n a r o d n o m i na u n u t r a š n j e m planu veoma m n o g o raznovrsnih teškoća, nevolja i p r o b l e m a koji su novu državu jako potresali tako da je njen položaj bio veoma nestabilan, neizvestan pa i kritičan. Svi susedi, na čelu sa Italijom, koji su imali teritorijalne pretenzije na prigranične oblasti i pokrajine, bili su u stvari neprijatelji njenog nastajanja, a i p o b e d n i č k e imperijalističke sile r a v n o d u š n o su, pa čak i nepovoljno, gledale na n j e n o stvaranje, odugovlačeći m e đ u n a r o d n o priznanje i k o n a č n o određivanje granica. One su bile s p r e m n e da žrtvuju jugoslovenske interese u pogađanju sa Italijom, dok je Vatikan činio k r a j n j e n a p o r e da spasi trulu Austro-Ugarsku. Zato su predstavnici velikih sila u Parizu 13. I 1919. godine delegate Kraljevine SHS (Pašić, Trumbić i Vesnić) priznali s a m o kao delegate
Srbije. Takav stav vidno je pogoršavao i o n a k o v e o m a teško stanje dugotrajnim r a t o m o p u s t o š e n e zemlje koja je u to v r e m e bila zahvaćena r a d n i č k i m štrajkovima, seljačkim b u n a m a , bolestima i n e m a š t i n o m , kao i a k c i j a m a separatista u Hrvatskoj i Crnoj Gori. Nade i p o m o ć i nije n i o t k u d a bilo. Radilo se biti ili ne biti, tj. da li će vekovne težnje i bezbrojne žrtve i n e i z m e r n e p a t n j e i s t r a d a n j a naših n a r o d a biti, najzad, krunisani u s p e š n i m o s l o b o đ e n j e m i ujed i n j e n j e m , tj. da li će se ratni ciljevi Srbije, postavljeni 7. d e c e m b r a 1914. godine u Nišu, i kasnije Krfskom d e k l a r a c i j o m 20. jula 1917. godine, kao i hrvatske težnje, realizovati s t v a r a n j e m zajedničke nove države ili neće doći do tog velikog istorijskog ostvarenja. U takvim n e p r e d v i đ e n i m p o r o đ a j n i m m u k a m a , r u k o v o d s t v o n o v e zajedničke države, o k r u ž e n o neprijateljima sa svih strana, m e đ u n a r o d n o još nepriznato, u situaciji kad još nisu bile o d r e đ e n e državne granice i kad je stalno pretilo izbijanje novog rata sa agresivnom Italijom, a bez p o d r š k e i p o m o ć i svojih d o j u č e r a š n j i h saveznika ( F r a n c u s k e i Engleske), moglo je da r a č u n a s a m o na s o p s t v e n e snage. Nalazeći se t a k o na pragu haosa i anarhije, o n o je činilo o g r o m n e n a p o r e da p r e b r o d i d u b o k u državnu krizu, kako na spoljnopolitičkom tako i na u n u t r a š n j e m planu. U toj borbi za o p s t a n a k , d r ž a v n o rukovodstvo (iako u z d r m a n o g autoriteta), i pored svih p r e p r e k a , uspelo je da održi novu državu kao celinu služeći se i sredstvima nasilja, tj. u p o t r e b o m vojske i policije, što je imalo dalekosežnih negativnih posledica za kasnije politićko-društvene o d n o s e u zemlji. Posle dugih, višemesečnih pregovora, p o g a đ a n j a i ubeđivanja, ipak su pob e d n i č k e e v r o p s k e imperijalističke sile bile p r i n u đ e n e da iz sopstvenih računa, a n a r o č i t o pred o p a s n o š ć u od uticaja o k t o b a r s k e revolucije, priznaju Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), n a j p r e Velika Britanija 1, a F r a n c u s k a 5. j u n a 1919. godine, nadajući se da će ona u b u d u ć n o s t i , kao kapitalistička država, predstavljati b e d e m protiv n a d i r a n j a boljševizma ka j u g o i s t o k u Evrope i, istovremeno, z a j e d n o sa velikim p o b e d n i ć k i m silama biti č u v a r status quo-a na Balkanu protiv revandikacija p o b e d n i č k i h država. Zatim su zvanićni predstavnici nove jugoslovenske države 28. j u n a iste g o d i n e potpisali m i r o v n i ugovor 1 Treba istaći da su Sjedinjene Američke Države priznale novu državu još p o č e t k o m f e b r u a r a 1919. godine. Dr Ante Trumbić, za v r e m e prvog svetskog rata p r e d s e d n i k Jugoslovenskog o d b o r a u L o n d o n u , potpisnik Krfske deklaracije, prvi m i n i s t a r inostranih poslova Kraljevine S H S 1918. godine i ćlan naše delegacije na m i r o v n o j konferenciji u Parizu 1919-1920. godine, kaže: »Naša država nije imala na konferenciji mira (u Parizu 1919-1920) n i j e d n o g pravog prijatelja, nigde pravu p o t p o r u . Mi s m o ipak uspeli, ali je to u prvom r e d u bio rezultat r a d a Srbije i n j e n e vojske« 2 . Drug Tito je rekao: »Ovde se ne radi o tome da li je trebalo doći do stvaranja nove države, odnosno do ujedinjenja. Ne, do ujedinjenja Južnih Slovena je trebalo i moralo doći: to je bila ideja najnaprednijih ljudi u zemljama koje su se nazivale Južno-slovenskim. Radilo se o tome da se ostvari vjekovni san naroda koji su se otresli austrougarskog ugnjetavanja, da budu nacionalno ravnopravni i slobodni u novoj državi.«3. Termin »versajska tvorevina«, koji se često može ćuti ćak i danas, bio je zloupotrebljavan sve do tzv. Splitskog p l e n u m a CK KPJ, koji je održan 9. i 10.
j u n a 1935. tj. p r e VII kongresa K o m i n t e r n e , na kojem je Blagoje Parović istakao tezu da je fašizam glavni neprijatelj ne s a m o r a d n i č k e klase nego i svih d e m o k r a t s k i h slojeva. Na P l e n u m u je utvrđen i novi stav p r e m a državnoj zajednici n a r o d a Jugoslavije. Naime, tada je KPJ prestala da poistovećuje državnu zajednicu sa velikosrpskom hegemonijom i napustila tezu o neophodnosti razbijanja Jugoslavije ( p o d v u k a o V.T.).4 Na velikom n a u č n o m skupu, koji je k r a j e m 1968. godine organizovala Jugoslovenska a k a d e m i j a znanosti u u m j e t n o s t i u Zagrebu p o v o d o m pedesetogodišnjice stvaranja prve jugoslovenske države, svi učesnici su se složili da je neodrživa koncepcija o Jugoslaviji kao veštačkoj »versajskoj tvorevini«. » . . . Komunistička partija Jugoslavije, koja se duže v r e m e zalagala za razbijanje Kraljevine Jugoslavije kao tipične versajske tvorevine i t a m n i c e naroda, sada (tj. od 1935. godine - V.T.) zauzela je drukčiji stav u pogledu nacionalnog pitanja i konstatovala da bi svako razbijanje Jugoslavije išlo samo u korist fašističkim agresorima«5. U svom r e f e r a t u o frontu narodne slobode, Blagoje Parović je na p l e n u m u CK u Splitu 9. i 10. jula 1935. godine, analizirajući u n u t r a š n j e političke o d n o s e u Jugoslaviji i k a r a k t e r d r u š t v e n i h s u p r o t n o s t i koje p r e o v l a đ u j u u tim odnosima, ukazao na to da ne treba suprostavljati pojam narod pojmu radnička klasa, j e r »protiv vladajućeg režima vladajuće buržoazije, d a n a s je cijeli narod (a ne s a m o r a d n i č k a klasa): i hrvatski, i srpski, i slovenački, i n a c i o n a l n e manjine. Naša p r e d s t o j e ć a revolucija po svom k a r a k t e r u - jeste n a r o d n a revolucija... »Splitski p l e n u m je ukazao da »isticanjem stava da pravo na s a m o o p r e deljenje ne m o r a značiti i bezuslovno otcepljenje« i da to p o k a z u j e d a j e u Partiji p o s t e p e n o naraslo saznanje o m o g u ć n o s t i rešavanja nacionalnog pitanja u sklopu jugoslovenske državne zajednice, a ne njenim razbijanjem i stvaranjem patuljastih država . . . « Pol it biro CK KPJ je 1935. ovako izložio n e p o s r e d n e zahteve Partije: »Mi nastavljamo svom snagom b o r b u protiv režima s r p s k o g ugnjetavanja za s l o b o d u i prava ugnjetenih n a r o d a . . . p r a v o s a m o o p r e d e l j e n j a , sve do prava na odcepljenje.mi ne m e n j a m o . Ali ne smemo postaviti težište na otcepljenje, nego potcrtavati da svaki narod ima pravo i treba da sam odluči o svojoj sudbini (podvukao V.T.). Težište se, dakle, postavlja na pravo samoopredeljenja...«® I u toku prvog svetskog rata za o s l o b o đ e n j e i u j e d i n j e n j e jugoslovenskihzemlja izvan Austro-Ugarske u zajedničku jugoslovensku državu zalagali su se i razvijali živu p r o p a g a n d u vlada Kraljevine Srbije i e m i g r a n t i koji su za v r e m e rata izbegli iz H a z b u r š k e Monarhije. Karakteristično je da je Srbija u prvim g o d i n a m a rata u dva navrata istupila sa zahtevom o s l o b o đ e n j a i ujed i n j e n j a jugoslovenskih zemalja i istakla d a j e to njen osnovni ratni cilj. Prvi put je s r p s k a N a r o d n a s k u p š t i n a 7. d e c e m b r a 1914. godine u Nišu d o n e l a sledeči zaključak: » . . . u v e r e n a u rešenost celog srpskog n a r o d a da istraje u svetoj borbi za o d b r a n u svoga svetog ognjišta i slobode, vlada Kraljevine s m a t r a kao svoj najglavniji i u ovim s u d b o n o s n i m t r e n u c i m a jedini zadatak da obezbedi uspešan završetak ovog vojevanja koje je u t r e n u c i m a , kada je započeto, postalo u j e d n o b o r b o m za o s l o b o đ e n j e i u j e d i n j e n j e sve naše n e s l o b o d n e brace Srba, Hrvata i Slovenaca . . . « .