Raspad Jugoslavije

RASPAD JUGOSLAVIJE Jugoslavija se raspala devedesetih godina 20. stoljeća. Poslije smrti Josipa Broza Tita, kosovski Albanci počeli su zahtjevati status republike za Kosovo. Srbijanski je državni vrh tijekom 1989./90. smijenjivao vlast u Crnoj Gori, Vojvodini i na Kosovu ljudima lojalnim Miloševiću,[2]dobivajući tako kontrolu nad 4 od 8 glasova u predsjedništvu Jugoslavije. Sukob je nastao 1990 kada nije postignut dogovor oko sastava federalne vlade: Srbija je htjela centraliziranu federaciju kako bi zadržala dominantnu ulogu u Jugoslaviji, dok su Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina htjele labavu konfederaciju kako bi mogle uživati u većoj autonomiji. [3] Hrvatska, Slovenija i Makedonija nakon toga proglašavaju neovisnost 1991., a godinu poslije to će učiniti i Bosna i Hercegovina. Pošto je Slobodan Milošević naredio JNA da zadrži te tri države silom u Jugoslaviji ubrzo nakon proglašenja neovisnosti počeo jedesetodnevni rat u Sloveniji, a zatim rat u Hrvatskoj (1991.1995). Rat u Bosni i Hercegovini (1992.-1995.) je sukob Hrvata, Srba i Bošnjaka. Ipak, i Slovenija i Hrvatska i Bosna su stekle neovisnost i priznate od međunarodne zajednice. Nakon rata, i Kosovo je naknadno steklo neovisnost, što ostaje predmetom rasprave. Sukobi u okolici Preševa 2001. i Sukobi u Makedoniji 2001. smatraju se manjim sukobima, koji su nastali nakon što se već raspala SFRJ. U ratovima su počinjeni razni ratni zločini, neki od najgorih u povijesti moderne Europe, zbog čega je UN osnovao Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (MKSJ) kako bi se kaznili pojedinci koji su počinili zločine.

Korijeni Smatra se da je raspad Jugoslavije počeo malo manje od godinu dana nakon smrti Josipa Broza Tita, kada u proljeće 1981. godine Kosovski Albanci zahtjevaju status republike za Kosovo u sklopu Jugoslavije. Tijekom masovnih prosvjeda koje će biti zaustavljene samo proglašenjem opsadnog stanja 9 ljudi će poginuti, a 250 će biti ozlijeđeno. Kao odgovor na pojavu "albanskog nacionalizma" dolazi do rasta srpskog nacionalizma koji poziva na zaštitu "ugroženih" Srba na Kosovu. Borbeni krik tih poziva će postati navodno silovanje (žrtva kao i istražitelji su pričali i o samoozljeđivanju i o silovanju) bocom kosovskog Srbina Đorđa Martinovića, od strane Albanaca. Dana 24. rujna 1986. glavne točke memoranduma SANU izlaze u Večernjim novostima. Između ostalog, autori memoranduma pišu da "Albanci vrše genocid nad Srbima na Kosovu" a da "Srbija trpi ekonomsku diskriminaciju u Jugoslaviji, pogotovo u usporedbi sa bogatom Slovenijom i Hrvatskom".[9] Memorandum je postavio ideološke temelje za Slobodana Miloševića koji je iskoristio krizu na Kosovu kako bi stekao popularnost u Srbiji. Predsjednik Srbije Ivan Stambolić osudio je memorandum i Miloševićev govor na Kosovu ("Niko ne sme da vas bije"), ali njegov prosvjed prolazi bez reakcija. Sljedećih dvanaest mjeseci prolazi u porastu srpskog nacionalizma i borbi za vlast koja završava smjenom Stambolića. On je na glasovanju lige komunista Srbije poražen od Miloševića koji 1986. postaje novi čelnik komunističke partije Srbije. Porast nacionalizma u Srbiji kao i izbor Miloševića za tamošnjeg čelnika komunista je izazvao reakciju jugoslavenske vojske, tako da je ministar obrane Branko Mamula zahtjevao smjenu Miloševića. Jedino što je dobio je vlastiti otkaz i postavljanje Veljka Kadijevića za novog ministra obrane 15. svibnja 1988. General Martin Špegelj bio je prvi čovjek koji je još 1987. upozorio hrvatski politički vrh na namjere koje dolaze iz Armije. Naime, te je godine JNA izvršila reorganizaciju kojom se mijenjaju granice armijskih oblasti na način da su, među ostalim, spajaju zagrebačka i beogradska armijska oblast, dok sarajevska armijska oblast nestaje. Pokazalo se da se Armija počela smještati u granice koje su ucrtane u Memorandumom SANU-a. Uoči posljednjeg republičkog partijskog kongresa i svojeg odlaska s

funkcije, sekretar Predsjedništva Saveza komunista Hrvatske Dragutin Dimitrović izborio se, zajedno s istomišljenicima, za povijesnu odluku o raspisivanju demokratskih izbora u Hrvatskoj, a Celestin Sardelić, član Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, bio je jedan od vođa reformske struje koji je iste godine prekinuo je tzv. "hrvatsku šutnju" u odnosu na Miloševićeva nastojanja. Njihovu politiku je kasnije prihvatio i Ivica Račan. Ekonomija države bila je tada u silaznoj putanji. Ante Marković je bio prvi savezni premijer Jugoslavije koji je dinar učinio konvertibilnom valutom, smanjio vanjski dug zemlje za 4 milijardi $ i povećao državne rezerve (5,8 milijardi $).[15] Međutim, njegove uspješne mjere nisu bile dovoljne za održanje Republika na okupu: jugoslavenski financijski sustav doživio je svejedno kolaps kada su srbijanske banke "posudile" 1,4 milijarde $ iz zajedničke Narodne banke Jugoslavije (NBJ) jer je bilo razdoblje izbora a Miloševiću je trebao novac za povećanje penzija i plaća. Time je drastično povećan obujam novca u opticaju. Marković je zahtijevao da se novac vrati, ali bez uspjeha.

Smijene vlasti i novi Miloševićevi ljudi Potkraj 1980-ih, Milošević je organizirao demonstracije u pokrajinama Srbije, čiji je krajni cilj bio da on sam, nakon Tita, postane novi vladar Jugoslavije. [17] Prva je na udaru bila Vojvodina, čiji parlament i vlada daju otkaz 6. listopada 1988. nakon što je JNA odbila rastjerati desetke tisuća prosvjednika iz Srbije koji zahtjevaju njenu smjenu u tzv. "mitinzima istine"[18] Članovi parlamenta i vlade su potom zamjenjeni ljudima lojalnim Miloševiću u tzv. "Antibirokratskoj revoluciji" ili "Jogurt revoluciji".[2] Sličan pokušaj puča samo tri dana kasnije propada u Crnoj Gori kada tamošnje prosvjednike rastjeruje policija. [19] Ipak, crnogorska vlada pada u identičnim prosvjedima 3 mjeseca kasnije. [20] Novi "jaki" ljudi u Crnoj Gori tada postaju Momir Bulatović, Milo Đukanović i Svetozar Marović. Naposljetku, došlo je i do smjene same vlade Kosova koja je također zamijenjena Miloševićevim ljudima. U samo tri mjeseca Srbija je tako dobila 4 od mogućih 8 glasova u jugoslavenskom predsjedništvu koje upravlja državom. Postalo je očito da je cilj bio apsolutna srpska dominacija u Jugoslaviji, nasuprot dosadašnjem stajalištu šest ravnopravnih naroda. [21][3] Konačno poništenje autonomije Kosova i Vojvodine u veljači 1989. izazvalo je zabrinutost i revolt ostalih jugoslavenskih Republika.[22] Milošević je 28. lipnja 1989. održao govor na Gazimestanu u kojem je izrekao kontroverznu rečenicu: "Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene".[23][24] Postupno je gomilao vlast u svoje ruke i koristio medije kako bi instrumentalizirao mase i ocrnio protivnike.[25] Kada je 1990. postalo jasno da Milošević neće moći postati novi Tito, promijenio je strategiju kako bi uključio sve Srbe u jednu državu. Dne 26. ožujka 1990. Povjerenstvo za koordinaciju je održalo tajni sastanak kojim je od Srbije zatražena pomoć u prekrajanju granica Hrvatske i Bosne i Hercegovine kako bi se "svi Srbi uključili u jednu državu" ako se raspadne Jugoslavija.[26] Na svojem suđenju u Haagu pred MKSJ-om, sam Milošević je ponovio tezu da su granice Republika u Jugoslaviji bile samo „administrativne granice“. [27] Kada je objavljeno da se planira održati još jedan "miting istine" u Sloveniji 1. prosinca 1989., Janez Janša je odmah reagirao i privremeno zabranio okupljanja iz straha da bi se "Jogurt revolucija" proširila i na Sloveniju te da bi tako teoretski izvršen puč i u Ljubljani. [28] Također, Hrvatska je zabranila srpskim prosvjednicima putovanje u Sloveniju preko njenog teritorija, tako da se u Ljubljani skupilo samo 50-ak demostranata.[28] Srbija je na to započela kratkotrajni bojkot slovenske robe i ekonomsku blokadu Slovenije.[28] Napetosti unutar federacije doveli su do raspada Saveza Komunista početkom 1990. U sukobu s Miloševićevim pristašama, koji su odbijali demokratizaciju države i zahtijevali potpunu centralizaciju iz Beograda, slovenski su predstavnici napustili skup, a potom su im se pridružili i hrvatski predstavnici. [3] Između travnja i prosinca 1990. održani su višestranački izbori u svim Republikama Jugoslavije. Slovenija se u izborima u prosincu 1990. s 88.5 % glasova potvrdno izjasnila o osamostaljenju,[29] a Hrvatska u svibnju 1991. s 93 % glasova za. [30] Milan

Kučan u Sloveniji i Franjo Tuđman u Hrvatskoj su postali novi predsjednici tih dvaju (tada još jugoslavenskih) Republika.

Naznake o nadolezećem Postupna preobrazba JNA u srpsku vojsku započela je sredinom 1980-ih, a svoj vrhunac doživjela neposredno pred uvođenje višestranačja. Vojni vrh bio je krajnje nepovjerljiv prema sve očitijim znakovima promjena u Europi potkraj 1980-ih, jenjavanja hladnog rata između SAD i SSSR, padom Berlinskog zida kao i raspadom istočnog bloka. 1991. Srbi i Crnogorci su činili 38.8 % stanovništva Jugoslavije, ali su činili 70 % udjela u činovnicima JNA.[31] Još 1990, JNA je oduzela 40 do 60 % oružja Teritorijalne obrane (TO) Slovenije, te većinu oružja TO Hrvatske.[32] Slovenske snage napustile su JNA i pridružili se novoj slovenskoj vojsci i mjesnoj policiji.[33] Tako je Hrvatska, bez obzira na visok moral ljudstva, bila suočena s nedostatkom ratne tehnike i sredstava za obranu. Protivnik je raspolagao nadmoćnom ratnom tehnikom, no raspršenom po skladištima i vojarnama, dijelom i na hrvatskom teritoriju. I vojnički i časnički kadar bio je još višenacionalan, a u provedbi velikosrpskih planova JNA je mogla računati pretežno na pripadnike srpske nacionalnosti. Zbog toga je vojni vrh dvojio kojoj se od dviju mogućih varijanata prikloniti: vojnom protiv svih republika i uspostavi unitarne Jugoslavije pod čvrstom rukom  ili pak ostvarenju velike Srbije, s teritorijem manjim od Jugoslavije, koja će obuhvatiti sva područja u kojima živi srpsko stanovništvo, dakle i znatne dijelove Hrvatske. [34] 

Međunarodna zajednica Međunarodna zajednica nije prouzročila rat, no do 1991. godine stav skoro svih međunarodnih čimbenika bio da Jugoslaviju treba očuvati - ova činjenica, kao i sporost EEZ ili UN-a u donošenju odluka, doveli su do izostanka reakcije u početku naleta transformirane JNA u suradnji s paravojnim postrojbama Srba. Ipak, prema analizama Stratfora, i MMF je "djelomično kriv" za raspad SFRJ jer je nametnuo ekonomske mjere štednje SFRJ krajem osamdesetih, što je pak izazvalo socijalne nemire koji su ojačali antagonizam Republika.[35] Nakon desetljeća nezadovoljstva sa Jugoslavijom, pošto su bile dvije najrazvijenije republike koje su puno izdvajale za ostalih četiri, Slovenija i Hrvatska odlučile su istupiti iz te države. Plan je bio mirno razilaženje, kao kod Čehoslovačke i Sovjetskog Saveza. Međutim, vojni vrh odlučio je zadržati ih silom.

Rat u Sloveniji Rat u Sloveniji ili Desetodnevni rat bio je rat između Slovenije i JNA 1991. godine poslije proglašenja Slovenije kao neovisne države. Redovitu rotaciju na čelu predsjedništva SFRJ, u kojoj je mjesto predsjednika trebao preuzeti hrvatski kandidat Stjepan Mesić, spriječio je srpsko-crnogorski blok predvođen Miloševićem, čime je uzurpiran jugoslavenski ustav.[36] Dva dana nakon proglašenja neovisnosti u Sloveniji je izbio kratkotrajni rat (od 27. lipnjado 6. srpnja) u kojem su lokalne jedinice JNA, popunjene uglavnom ročnim vojnicima, poražene u sukobu s malom slovenskom vojskom kojom je zapovijedaoJanez Janša. Vojna akcija koncentrirala se na Sloveniju kako bi odsjekla odmetnute republike od pomoći iz inozemstva: JNA je nasrnula na granične prijelaze sa Austrijom iItalijom, ali bez uspjeha. Austrija je povećala broj vojnika duž granice sa Slovenijom te optužila Jugoslaviju da su njeni borbeni zrakoplovi povrijedili njen zračni prostor.[37] U ratu se izdvaja, između ostalog, jugoslavensko bombardiranje ljubljanskog aerodroma Brnika[37] 28. lipnja u kojem su poginula dva austrijskanovinara (Norbert Werner i Nikolas Vogel)[38] te Incident u Holmcu, u kojem je slovenska policija ubila tri vojnika koja su držala bijelu zastavu.[39]

Ročnici JNA bili su nemotivirani a velik dio nesrpskih vojnika dragovoljno se predao i odbio napadati Slovence. Desetodnevni sukobi prekinuti su 7. srpnja sprazumom na Brijunima, uz posredovanje europske "trojke", a JNA se kroz tri mjeseca povukla iz Slovenije. Usprkos sukobu, Srbija i Crna Gora se nisu protivili odlasku Slovenije iz Jugoslavije, jer bi to ostavilo kolektivno predsjedništvo sa sedam članova, od kojih bi četiri bili pod srbijansko-crnogorskom kontrolom, čime bi time de facto imali i kontrolu nad JNA.[40]

Rat u Hrvatskoj Vojni vrh Jugoslavije pripremao se za rat u Hrvatskoj još od 1990. Operacija RAM je potajno dostavila oružje JNA pobunjenim Srbima Hrvatske i Bosne. [41]Nespretne poteze nove HDZ-ove vlade, među kojima su izjednačavanje Srba sa ostalim narodima u državi novim ustavom (prije su bili konstitutivni narod) i otpuštanje dijela Srba iz administracije i policije, [42] Miloševićeva propaganda vješto je iskoristila u potpaljivanju straha od "nove ustaške države" i time uspostavila Republiku Srpsku Krajinu (RSK) koja se uvelike preklapala sa Hrvatskom. [43] Milan Babić, jedan od osnivača RSK, kasnije je pred MKSJ-om priznao svoju krivicu i potvrdio da ga je Milošević prevario lažnim navodima o opasnosti. [44] Između kolovoza 1990. i travnja 1991. Zabilježeno je 200 bombaških incidenata i napada na hrvatsku policiju, dok je JNA do sredine srpnja 1991. premjestila dodatnih 70.000 vojnika u Hrvatsku. [34] JNA i srpska paravojska napadali su civilno stanovništvo u područjima koja bi trebala tvoriti Veliku Srbiju: odsjekli su Zagreb od Slavonije, Banije i Dalmacije, a potom su ta područjaetnički očišćena kako bi se istjeralo nesrpsko stanovništvo i osigurao teritorij.[34] Otprilike 12.000 pripadnika paravojske iz Srbije borilo se zajedno sa JNA u Hrvatskoj. [34] Na nagovor EEZ, odluka o hrvatskoj nezavisnosti je zamrznuta na 3 mjeseca, no nakon Bombardiranja Banskih dvora 8. listopada, sabor je donio definitivnuOdluku o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Pred kraj 1991., oko 30% hrvatskog teritorija je okupirano,[45] uništeno je 50 mostova, 200 katoličkih crkava, 500 kulturnih spomenika, 20 škola i 250 poštanskih ureda, dok je JNA izgubila 618 tenka i stotinjak borbenih zrakoplova tijekom rata te imala probleme sa održavanjem vojne snage: otprilike 25.000 vojnika je dezertiralo a cijeli 32. korpus se u listopadu 1991. predao hrvatskim snagama.[34] Jedna od najznačajnijih epizoda iz rata bila je bitka za Vukovar u kojoj je JNA nakon 87-dnevne opsade na kraju zauzela i gotovo razorila grad,[46][47] prema procjenama otprilike 700.000 topovskih metaka je ispaljeno na grad[48] a sve je završilo ratnim zločinom na Ovčari, gdje je ubijeno 200-injak branitelja i pacijenata mjesne bolnice,[49][50] dok je 17. listopada započeta "evakuacija" oko 4.500 građana Iloka, većinom Hrvata i Mađara, kako bi se otvorio put za zauzimanje što više istočnog dijela Hrvatske.[51] Druga najznačajnija epizoda, koja je privukla pozornost svjetskih medija, bila je opsada Dubrovnika u kojoj je oštećen slavni pomorski grad, demilitariziran i zaštićen poveljom UNESCO-a.[52] U jednom trenutku čak je i princ Charles pozvao na prestanak bombardiranja grada.[53] Izvršeni su i drugi zločini nad hrvatskim stanovništvom, kao što su pokolj u Dalju, pokolj u Škabrnji, pokolj u Širokoj Kuli, pokolj u Voćinu i pokolj u Lovasu,[54]dok su razni građani odvezeni u logore. Iako mnogo manjeg opsega, i hrvatske snage su izvršile zločine tijekom rata, kao što su: etničko čišćenje u zapadnoj Slavoniji,[55] pokolj u Gospiću, Slučaj "Selotejp" i ratne zločine na Banovini (1991. – 1992.). U drugoj etapi, od siječnja 1992. do svibnja 1995., došlo je do zastoja u sukobu i do razmještaja mirovnih snaga UN-a duž crta prijekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog jačanja snaga uz provedbu operacija taktičke razine. Polagano jačanje HV-a omogučilo je Operaciju Bljesak u kojoj je oslobođena zapadna Slavonija, što je pak kao odmazdu prouzročilo Raketiranje Zagreba.[56][57] RSK-ino odbijanje Daruvarskog sporazuma iPlana Z-4, kojima bi se omogučila mirna reintegracija Krajine u međunarodno priznate granice Hrvatske doveo je do Operacije Oluja, koja je završila za tri dana, a u kojoj su hrvatska okupirana područja oslobođena, čime je završio rat u

Hrvatskoj, a i ubrzan je završetak rata u susjednoj BiH zbog rasula srpske vojske. Padom marionetske para-države RSK, oko 170.000 hrvatskih izbjeglica protjeranih 1991.[58] moglo se vratiti domovima. Ipak, oko 200.000 Srba napustilo je to područje. Priroda egzodusa ostaje sporna - neki navode odluku Milana Martića o evakuaciji stanovništva, drugi deportaciju 20.000 Srba od strane HV-a[59] - a najvjerojatnija je kombinacija ovo dvoje. Oko 6.000 Srba je ostalo i dočekalo HV i policiju. Zabilježeni su zločini - pljačka i palež srpske imovine i ubojstva srpskih civila (npr. Grubori, pokolj u Varivodama) - na što su u više navrata upozoravale međunarodne institucije.[60][61] Preostalo okupirano područje u hrvatskom Podunavlju reintegrirano je uz pomoć prijelazne međunarodne uprave (1996.1998.). Prema hrvatskim izvorima, u ratu je sveukupno uništeno ili oštećeno oko 10 % kuća, 590 gradova i sela (Osijek, Karlovac, Gospić...) te 1.800 spomenika.[62] Počevši od 1995. godine počinje masovan povratak prognanika i izbjeglica. Do 2009., procjenjuje se da se oko 125.000 Srba vratilo natrag u Hrvatsku.[60] Nakon osamostaljenja Slovenije, Hrvatske i Makedonije, situacija u BiH je postajala sve nestabilnija, tako da je već 9. i 10. listopada 1991. srpsko vodstvo u BiH organiziralo plebiscit na kojem se "srpski narod izjasnio o ostajanju u zajedničkoj [jugoslavenskoj] državi sa Srbijom, Crnom Gorom, SAO Krajinom, SAOSlavonijom, Baranjom i zapadnim Srijemom i s drugim koji se izjasne za taj ostanak".[63][64][65] Već 9. siječnja 1992. osnovana je, po uzoru na RSK, treća srpska država, Republika Srpska (RS), na neograničenom području koja se također uveliko preklapala sa Bosnom. Osnovana je i Hrvatska Republika Herceg-Bosna (HRHB) koja je prijetila otcijepljenjem ako BiH ostane u srpski dominiranoj Jugoslaviji.[66] Mate Boban je zastupao priključenje HRHB Hrvatskoj, dok jeStjepan Kljujić zahtijevao višenacionalnu, neovisnu Bosnu.[67] 29. veljače 1992. na referendumu o neovisnosti BiH 99.4 % izašlih građana glasovalo je potvrdno,[68] tako da je ta država proglasila neovisnost od Jugoslavije. Usprkos ranijim incidentima - ubojstva u Sijekovcu, nemiri između Srba i Bošnjaka u Goraždu[69] - prvi masovni, sustavni i koordinirani ratni napad započeo je 1. travnja 1992. godine kada su srbijanske paravojne po naređenju šefa srbijanske državne službe sigurnosti Jovice Stanišića prešle srbijansko-bosanskohercegovačku granicu, napale grad Bijeljinu i izvršile prvi pokolj Bošnjaka.[70][71] Fotograf Ron Haviv dobio je poziv od samog Arkana napraviti nekoliko fotografija tog događaja, od kojih se izdvaja slika srpskog vojnika mahom prije nego nogom udara glavu bošnjačke žene na podu te neslavni prizor čovjeka koji moli za milost minutama prije nego su ga bacili sa četvrtog kata zgrade.[72] Prema IDC-u, u općini Bijeljina ubijeno je oko 1.000 ljudi.[73] Beograd je također u svibnju 1992. postavio Ratka Mladića za zapovjednika JNA,[74] koji je postao zapovjednik Vrhovnog štaba VRS nakon povlačenja JNA.[75] Motiv rata bilo je stvaranje Velike Srbije od dijelova Hrvatske i BiH[76] putem masovnog etničkog čišćenja - pokolj u Prijedoru,[77] pokolj u Višegradu, masakri u Foči - nesrpskog stanovništva iz enklava koje bi povezivale RS i RSK sa Srbijom.[78] Trogodišnja opsada Sarajeva i logor Omarska[79][80][81] postali su neki od najozloglašenijih primjera rata te privukli pozornost svjetskih medija. UNPROFOR-ove snage razmjestile su se po zemlji, ali su većinom bile samo promatrači kaosa. Usprkos prvotnoj suradnji Armije BiH i HVO-a, 1993. izbio je Bošnjačko-hrvatski sukob i trajao godinu i pol,[82][83] a u njemu je poginulo oko 10.000 ljudi. HVO-ovo etničko čišćenje u okolici Mostara, pokolj u Ahmićima, pokolj u Stupnom Dolu i Pokolj u Križančevu Selu te razaranje mosta u Mostaru[84] neki su od najtragičnijih epizoda iz tog sukoba. HRHB kao politička i teritorijalna cjelina je ukinuta potpisivanjem Washingtonskog sporazuma, 18. ožujka 1994. Postoje suprotni stavovi o njenoj biti: pobornici tvrde da nikada nije donijela ustav o raskidu odnosa s BiH, nije donijela ni svoj statut, a u svim je aspektima poštivala bosanski suverenitet.[85] S druge strane, većina zapadnih promatrača, [82][86] presude MKSJ-a,

[83]

pa čak i hrvatski predsjednici Stjepan Mesić[87] i Ivo Josipović,[88] naveli su da je Tuđman planirao podjelu Bosne kako bi stvorio Veliku Hrvatsku. 1994. NATO po prvi put bombardira srpske položaje oko sigurnosne zone Goražda,[63][89] no to nije polučilo značajnije rezultate. Ipak, zbog UN-ovih sankcija,Srbija je postepeno prestala financijski i na druge načine pomagati bosanske Srbe u BiH. [90] Opsada Bihaća,[91][92] [93] područja u kojem se 170.000 ljudi našlo opkoljeno od VRS i SVK, uključivala je i granatiranje od RSK, "zaštićene zone UN-a", a glad i bombe odnijeli su 4.856 života u toj enklavi, "sigurnosnoj zoni UN-a".[73] 25. svibnja 1995. Srbi hvataju više od 370 vojnika UN-a i drže ih kao taoce. Posljednji je pušten tek mjesec dana kasnije. [94] 11. srpnja VRS osvaja Srebrenicu iŽepu, gradove pod zaštitom UN-a, te deportira žene, djecu i starce, a procjenjuje se da je u narednih 10 dana ubijeno oko 7.000 Bošnjaka, što je najveći pokolj u Europi nakon završetka Drugog svjetskog rata.[95] Neki izvršitelji pokolja, kao što su Dražen Erdemović[96] i Momir Nikolić, [97] kasnije su pred MKSJ-om priznali krivnju i svjedočili protiv svojih nadređenih, pa i protiv Karadžića. Nakon Oluje, hrvatska i bosanska vojska su ujedinile snage i krenule u protuofenzivu. Kako bi se spriječio egzodus bosanskih Srba i osvetnički pohodi padom RS, međunarodna zajednica je uspijela postići dogovor: potpisan je Daytonski sporazum kojim je Bosna ostala neovisna država sastavljena od dva entiteta, RS (49 % teritorija) iFederacije Bosne i Hercegovine (51 % teritorija), čime je postignut mir. U ratu je poginulo oko 100.000 ljudi,[73][98] a zločin u Sreberenici MKSJ je okarakterizirao kao genocid.[99]

Rat na Kosovu Nakon što je na Kosovu počela pobuna Albanaca koji su tražili neovisnost pokrajine od Srbije, započeo je posljednji jugoslavenski rat. Oslobodilačka vojska Kosova (OVK), sastavljena od radikalnih Albanaca, počela je sa oružanim napadima na vojnike SRJ još od 1996. Po nekim mišljenjima, OVK je financirana od albanske dijaspore.[100] SRJ je smatrala da je OVK "teroristička organizacija", dok su je pak Albanci doživljavali kao "vojsku oslobođenja". 1998., čak je i američki State Department okarakterizirao OVK kao "terorističku organizaciju". [101] SAD je, tri godine nakon rata u BiH, obnovio sankcije protiv Srbije zbog eskalacije nasilja na Kosovu. Usljedili su oružani sukobi VJ i OVK u dolini Drenica, u kojima su se našli i mnogi nedužni civili. U području Likošani je nakon toga nastradalo 60 albanskih civila i 4 srpska policajca[102]. 5. ožujka 1998. Srpska policija je počela proganjati Adema Jasharija, jednoga od pripadnika OVK, u selu Donje Prekaz. Usljedila je masovna oružana borba oko Jasharijevog skloništa koja je rezultirala masakrom od daljnih 60 Albanaca, od kojih su 18 bili žene and 10 su bili mlađi od 16 godina[103]. Zapadni mediji i političari kritizirali su Beograd zbog takvih postupaka. Ibrahim Rugova odbijao se tijekom tog razdoblja sastati sa srpskim političarima. Sastao se sa Miloševićem 15. svibnja, ali nije bilo nikakvog napretka u zategnutim srpsko-albanskim odnosima. U međuvremenu, OVK je napredovala po Kosovu, opkolivšiPeć, Đakovicu te uspostavivši svoj glavni grad u Mališevu. Zbog otvorenog rata, procjenjuje se da je već u rujnu 1998. oko 200.000 ljudi raseljeno sa Kosova.[104]15. siječnja 1999. dogodio se pokolj u Račku u kojemu je 45 Albanaca ubijeno[105] a Vijeće sigurnosti UN-a osudilo je pokolj[106], koji je kasnije postao temelj za optužnicu za ratne zločine protiv Miloševića pred MKSJ-om. TV kamere zabilježile su SAD-ovog veleposlanika Williama Walkera kako hoda pored leševa Albanaca. Nakon toga, održao je konferenciju na kojoj je osudio taj čin.[107] Incident je označio prekretnicu u ratu jer je Međunarodna zajednica izgubila strpljenje sa Miloševićevom agresivnom politikom i odlučila vojno interventirati kako bi se spriječila daljnja eskalacija na Balkanu. NATO-ovi dužnosnici su potom zaprijetili da će započeti vojnu intervenciju ako se VJ ne povuče iz Kosova i dopusti da se mirovne snage rasporede tamo. Milošević je odbio, što je dovelo do NATO-ovog bombardiranja SRJ, koje je trajalo od 22. ožujka do 11. lipnja1999. Borbeni zrakoplovi većinom su agirali iz baza u Italiji i Jadranskom

moru. Tijekom 10 tjedana bombardiranja Srbije, borbeni zrakoplovi izveli su 38.000 borbenih misija. Istodobno, VJ pojačala je ofenzivu protiv Albanaca, tako da su se odigrali razni zločini: pokolj u Suvoj Reci, pokolj u Velikoj Kruši, pokolj u Meji,masakr u zatvoru Dubrava i pokolj u Izbici.[108] Iako su vojnici postavili makete tenkova kako bi zavarali NATO, štete su ipak bile velike tako da je Milošević na kraju prihvatio uvjet povlačanja VJ i ulazak KFOR-a na Kosovu. Oko 750.000 protjeranih Albanaca moglo se potom vratiti natrag na Kosovo, ali je oko 100.000 Srba od straha napustilo to područje.[109] Intervencijom NATO snaga, VJ se povukla iz Kosova, iako je ono ostalo dijelom Srbije. Međutim, 10 godina kasnije, Kosovo je proglasilo neovisnost, a priznalo ga je 90-ak država UN-a, što je i dalje predmetom raznih kontroverzi.

Ostali manji sukobi Nakon pada Miloševića zbog prosvjeda u Srbiji, više nije bilo ratova na području bivše Jugoslavije. Ipak, dogodila su se još dva manja sukoba: Sukobi u okolici Preševa 2001.,[110][111] u kojem su se opet odigrali okršaji Srba i Albanaca, koji su pokušali pripojiti te srpske općine Kosovu, što je rezultiralo smrću 50-ak osoba, te Sukobi u Makedoniji 2001., u kojem su se sukobili Makedonci i Albanci separatisti od veljače do kolovoza iste godine. No nakon pregovora i komporomisa, uz angažman SAD-a i EU-a, neprijateljstva su ubrzo okončana uz obvezu davanja većih prava Albanaca Ohridskim sporazumom.[112]Ipak, poginulo je 60-ak osoba.[113] Lideri          

Milan Kučan (Slovenija) Franjo Tuđman (Hrvatska) Alija Izetbegović (Bosna i Hercegovina) Hashim Thaci (OVK) Wesley Clark (NATO) Ali Ahmeti (NOV) Slobodan Milošević (Jugoslavija) Radovan Karadžić, Ratko Mladić (Srbi u BiH) Milan Martić (Srbi u Hrvatskoj) Željko Ražnatović (SDG)

Žrtve Četiri rata odnijela su velik broj života. U ratu u Sloveniji, koji je trajao 10 dana, poginulo je 60-70 ljudi.  U ratu u Hrvatskoj, koji je trajao 4 godine, poginulo je preko 21.000 ljudi: 13.583 na hrvatskoj strani (uključujući nestale)[114] ili 15.970[115] te 6.222 do 6.760 na strani RSK[116] te 1.279 vojnika JNA.[117]Naknadno je, prema hrvatskim izvorima, poginulo još 111 osoba od preostalih nagaznih mina u bivšim okupiranim hrvatskim područjima od 1998. do 2010.[118]  Najveće žrtve imala je Bosna i Hercegovina u 3-godišnjem ratu. Ipak, prema najnovijim istraživanjima, nakon dugogodišnje ankete koja je obuhvatila cijelu Bosnu a koju je financirala Norveška, broj žrtava je ispao nešto niži od 100.000, te prema računicama IDCa iz 2007. iznosi 97.207 mrtvih[73]. 2009., IDC je ponovno iznio najnovije revidirane računice, prema kojima se broj žrtava ponovno popeo i iznosi prema završnim rezultatima 98 795 poginulih. 96.595 osoba izgubilo je život kao izravnu posljedicu rata dok se još 2.200 osoba može smatrati neizravnim žrtvama.[119][120][121] 

Rat na Kosovu ima najnesigurniji i najupitniji broj žrtava. Procjene su išle od 13.000 do 15.000 mrtvih jer dugo nije bilo nikakvih preciznih studija ili anketa koje bi mogle utvrditi točne brojke. Broj mrtvih Albanaca je upitan, ali bilo je nekoliko procjena smrtnosti. Do kraja 2001., na Kosovu je ekshumirano 4.400 leševa Albanaca [122]. Do 2004., pronađeno je i predano UNMIK-u dodatnih 836 leševa Albanaca koja su pronađena po skrivenim masovnim grobnicama u Užoj Srbiji. Leševi su prevezeni iz Kosova u Srbiju u kamionima sa ugrađenim hladnjakom te pokopani u grobovima u mjestima Batajnica krajBeograda, Petrovo Selo i Bajina Bašta.[123]. Broj sveukupnih mrtvih Albanaca u ratu seže prema nekim procjenama i do 12.000 žrtava. [124] Od NATO napada je prema službenim srpskim izvorima ubijeno 114 policajaca i 462 vojnika. [125] Fond za humanitarno pravo (FHP) napravio je dosad najopsežniju i najprecizniju studiju o tom sukobu, te je evidentirao sveukupno 13.472 žrtve na području Kosova od siječnja 1998. do prosinca 2000. Ta nevladina udruga, koja je objavila podatke u listopadu 2008., je navela da od tog broja Albanci čine 9.260 (68 %) a Srbi 2.488 žrtava (18 %). 470 osoba su pripadnici drugih nacionalnosti a zasad je 1.254 žrtava neutvrđene etničke pripadnosti [126] [127] U taj broj nisu uključene žrtve izvan Kosova, tj. u Užoj Srbiji i Vojvodini tijekom NATO intervencije. Kada bi se dodale (488-527 poginulih civila tijekom NATO-ovog bombardiranja[128], 462 vojnika i 114 policajaca) dobila bi se brojka od oko 14.500 poginulih. 

U ratovima u bivšoj Jugoslaviji je prema Međunarodnom centru za tranzicijsku pravdu sveukupno poginulo oko 140.000 ljudi a oko 4 milijuna osoba je raseljeno.[129]

Međunarodni sud za ratne zločine Zbog raznih zločina tijekom četiri rata, Vijeće sigurnosti UN-a je osnovalo MKSJ, popularno znan i kao Haaški sud, kako bi se kaznili pojedinci koji su počinili kriminalne radnje. Tijekom suđenja raznih činovnika (Momčilo Perišić, Biljana Plavšić, Jovica Stanišić i Franko Simatović), sud je razotkrio tajne dokumente koji su otkrili povezanost Miloševićeva režima u ratu u Hrvatskoj i BiH.[132][133] Sud je sveukupno podignuo 161 optužnicu protiv pojedinaca za ratne zločine.[134][135] Na tom popisu ima 94 Srba, 32 Hrvata, sedmero Bošnjaka, dvoje Makedonaca i šestero Albanaca. [136] Dakle, službeni popis Haaškog suda dokaz je da je ondje ukupno 67 % Srba, te 23 % Hrvata, 5 % Bošnjaka, 4 % Albanaca i 1 % Makedonaca.[136] Osim toga, statistike pokazuju da je u sudskim procesima koji se za ratne zločine vode u Bosni i Hercegovini optuženo 80 Srba, odnosno 71 %, 26 Hrvata, odnosno 23 %, te sedmero Bošnjaka, odnosno 6 %.[136] U procesima koji se pak vode pred sudovima u Hrvatskoj za ratne je zločine optuženo 12 Srba, te šest Hrvata.[136]Neke su optužbe međutim odbačene. Zbog bjegunaca optuženih pred sudom, nekoliko je država imalo raznih komplikacija jer im je "zamrznuto" približavanje Europskoj uniji. Neko vrijeme, Hrvatskoj je tako onemogućeno sudjelovanje pristupnim pregovorima zbog nemogućnosti da uhvati generala Ante Gotovinu, ali su pregovori ipak započeli 2005., prije nego li je isti uhićen na Tenerifama. S druge strane, Srbiji je proces približavanja istoj organizaciji otežan i odgođen godinama zbog bijega nekolicine (Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Goran Hadžić). Svi su uhićeni do 2011., čime se Srbija približila europskim integracijama.

Pitanje sukcesije Raspad SFRJ je imao za problem sukcesije prava, imovine i obveza bivše SFRJ. Srbija je svojatala isključivo pravo sljednosti bivše SFRJ, odričući državama koje su se razdružile ikakva prava. Štoviše, budući da je Srbija zapravo upravljala formalno saveznim tijelima bivše SFRJ, tako je i Narodna banka Jugsolavije sabotirala Hrvatsku i Sloveniju. Nakon što su se razdružile, nije im omogućila raspolagati zajedničkim deviznim pričuvama. U vrijeme razdruženja su te

pričuve vrijedile oko 3,5 milijarda dolara. Od tog je iznosa je naposljetku ostalo znatno manje novca. Kod mješovitih banaka je ostalo oko 56 milijuna dolara, kod komercijalnih 307 milijuna dolara a monetarnog zlata vrijednosti oko 70 milijuna dolara. [137] Kad su Hrvatska i Slovenija napokon priznate, svjetski su kreditori u prvim fazama pregovora razdiobe duga bivše SFRJ predlagali da Hrvatska i Slovenija preuzmu dug cijele SFRJ. 2011. je godine ustanovljeno da su je još ostalo barem pola milijarde dolara imovine koje je Srbija potrošila sa zajedničkih računa kojima su trebale upravljati sve republike, a radi se o imovini i zlatu.[137]

Vojnici JNA i mještani prije incidenta u Rožnoj Dolini 1991.

Napad na staru jezgru Dubrovnika

UN-ovo vozilo tijekom opsade Sarajeva

NATO bombardiranje Srbije 1999.

Vukovarski vodeni toranj, simbol stradanja u ratu

Američki tenkovi na Kosovu