SLOM KRALJEVINE JUGOSLAVIJE

SLOM KRALJEVINE JUGOSLAVIJE Drugi svjetski rat - politika naklone neutralnosti pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu Ratna zbivanja približila su se kraljevini Jugoslaviji - Italija je napala Grčku, a Njemačka je diplomatskim putem u Trojni pakt uključila Mađarsku, Slovačku, Rumunjsku i Bugarsku. Vlada Cvetković-Maček nakon početka rata 1939. vrši djelomičnu mobilizaciju da popuni čete na sjeveru i zapadu zemlje. Njemačku vladu su obavijestili da je to zbog talijanskih prijetnji. Padom Francuske, Nijemci su zaplijenili dokumente o tajnim razgovorima jugoslavenske, britanske i francuske vlade. 2.9.1939. jugoslavenska vlada je objavila izjavu o neutralnosti. To je odgovaralo Hitleru, jer je kanio napasti zapad Europe, ali i Britancima, jer je to sprečavalo da se Nijemci približe Sredozemlju, koje je njima bilo važni plovni put. Britanija je čak pokušala stvoriti blok neutralnih država na Balkanu, no to im nije uspjelo. Već 1940. Njemačka je počela osjećati englesku blokadu, pa se okreće Balkanu kao izvorištu sirovina i hrane (mađarsko žito, rumunjska nafta, jugoslavenske rude i poljoprivredni proizvodi). Mađarska dozvoljava prolaz njemačkim trupama do Rumunjske, gdje idu zaposjesti naftne izvore. Vlada u Beogradu je time uznemirena, i dalje pokušava održati i neutralnost i dobre odnose s Hitlerom. Kraljevina Jugoslavija je godinama odbijala priznati SSSR. No, porastom ratne opasnosti, žele ga priznati i uspostaviti diplomatske odnose. Motiv za to bile su talijanske prijetnje razbijanje Jugoslavije uz pomoć Pavelića, te želja SSSR-a da se na Balkanu održi postojeće stanje. 24.6.1940. zaključen je sporazum o uspostavljanju diplomatskih odnosa. Ljeti 1940. Italija postaje nestrpljiva i želi napasti Jugoslaviju, no nije dobila pristanak Njemačke, kojoj to nije tada odgovaralo, jer bi se možda morala uključiti, a trebala joj je vojska za napad na Britaniju. Osim toga, boje se da bi to isprovociralo dolazak Rusa na Balkan. Italija vjeruje njemačkim 1

izjavama da joj prepuštaju Grčku i Jugoslaviju, no nakon što je Njemačka zatajila da njene čete ulaze u Rumunjsku, Mussolini to ocjenjuje kao namjeru Njemačke da zavlada Balkanom. Stoga naređuje napad na Grčku, jer ne želi biti podložan nikome. Istovremeno, SSSR zauzima Besarabiju i širi veze s Bugarskom i Jugoslavijom, čime pokazuje da ima interesa na Balkanu. Hitler i von Ribbentrop ne uspijevaju privući Molotova u "Četvorni pakt", te stoga Hitler određuje da napad na SSSR počne slijedećega proljeća. Napad na Grčku, Mussolini je popratio demonstracijom sile protiv Jugoslavije - talijanska avijacija je nadlijetala jugoslavenski teritorij i bombardirala Bitolj u dva navrata (5. i 6.11.1940.). Našavši se u opasnosti nakon poraza zapadnih sila i njihovih saveznika u Europi, i našavši se u obruču Hitlerovih saveznika, vlada Cvetković-Maček traži izlaz u prihvaćanju njemačke ponude. Ratni uspjesi Njemačke izazvali su u Jugoslaviji povećanu aktivnost profašističkih, separatističkih struja, te njemačke i talijanske manjine. Vlada je računala sa savezničkom pobjedom na kraju rata, ali se htjela prilagoditi njemačkoj supremaciji kako bi osigurala opstanak Jugoslavije u novom Hitlerovom poretku. Vlada je zamijenila pronjemački orijentiranog generala Nedića (ministar obrane), jer je htio zaposjesti Solun pod izlikom da se Britanci ne mogu iskrcati. Na njegovo mjesto došao je gen. Pešić, što je izazvalo produbljenje Hitlerovog nepovjerenja u politiku kneza Pavla i vlade. Osim toga, znali su da Jugoslavija tajno pomaže Grčku oružjem u borbi protiv Italije, a ne dozvoljava prolaz talijanskom konvoju za opskrbu vojske. Hitleru je neutralnost Jugoslavije sumnjiva i zato vrši pritisak da se vlada konačno opredijeli za savez s Njemačkom. Hitler i Ciano se 18.11.1940. dogovaraju da će Jugoslaviju pridobiti na savez tako što će joj garantirati granice, te dati Solun.

2

U jesen 1940. počeo je njemački pritisak da Jugoslavija s Italijom i Njemačkom zaključi pakt o nenapadanju, na što je vlada Cvetković-Maček u prosincu pristala. Odmah nakon toga Hitler počinje tražiti uključivanje u Trojni pakt (žuri mu se pridobiti Jugoslaviju, jer se boji savezničkog iskrcavanja kada krene na SSSR). Osim toga, izdao je novu direktivu za operaciju Marita, kojom planira napad na Grčku preko Rumunjske i Bugarske. Tada se Jugoslavija našla okružena sa svih strana. U Beogradu je 12.12.1940 potpisan jugoslavenskomađarski Pakt o vječnom prijateljstvu. Jugoslavenska vlada misli da se time riješila mađarskih revizionističkih zahtjeva, te pokazala dobru volju prema Njemačkoj. U vladajućim vrhovima Jugoslavije bilo je uvijek utjecajnih predstavnika prozapadnih strujanja, preko kojih VB i SAD vrše pritisak da zadrže Jugoslaviju na svojoj strani. Churchill se čak prijeti vladi pogubnim posljedicama nakon rata ako se priključe Trojnom paktu. U veljači 1941. u Berghofu (Hitlerovoj bečkoj rezidenciji) sastaju se Hitler, Cvetković i Cincar-Marković. Tom prilikom Hitler vrši pritisak na njih da pristupe Trojnom paktu, i ne prihvaća njihove prijedloge o bilateralnom ugovoru sa Njemačkom, ili o stvaranju bloka balkanskih država koje bi nagovorile Britaniju da odustane od intervencije u Grčkoj. Poziva kneza Pavla da ga 4. 3. posjeti u Berchtesgadenu. Na tom sastanku uvjerava kneza da je rat praktički završen i da je na redu nova organizacija Europe, u koju poziva i Jugoslaviju. Nakon što se vratio, knez 6.3. saziva krunski savjet, koji pristaje na ulazak u pakt, s tim da Cincar-Marković zatraži garanciju da će se poštovati suverenitet i teritorijalni integritet, da na tlo Jugoslavije neće doći osovinska vojska, te da Jugoslavija ne mora ući u rat, i da joj se nakon rata priključi Solun. Odluka je priopćena vladi, koja ju je potvrdila (tri su ministra bila protiv, dali su ostavke). Vlada nije imala izbora, našla se u okruženju, vojska je bila nedovoljna za obranu, a VB i SAD nisu joj mogli pružiti nikakve stvarne garancije za pomoć, nego samo

3

prijetnje. Misle da će tako sačuvati državu od katastrofe, te da će kasnije tijekom rata prijeći na stranu saveznika. Cvetković i Cincar-Marković u Beču u dvorcu Belvedere 25.3.1941. potpisuju pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu u nazočnosti Hitlera i von Ribbentropa. Ustupci koje je Njemačka dala Jugoslaviji, a koje nije dobila niti jedna balkanska država koja je potpisala pakt, govore koliko je Njemačkoj bilo važno da tada pridobije Jugoslaviju. OFICIRSKI PUČ Još prije potpisivanja, grupa oficira, povezanih s britanskom obavještajnom službom i ostalim nezadovoljnicima djelovanjem vlade na unutrašnjem i vanjskom planu, priprema puč ako dođe do potpisivanja. To potpisivanje bilo je samo povod za puč, jer se on pripremao već duže vremena. Srbi su bili jako nezadovoljni vladom, sve od sporazuma Cvetković-Maček. Vojni kadrovi žele pošto-poto zadržati srpsku hegemoniju u Jugoslaviji. Britanski plan bio je da se izvede takav prevrat i u Bugarskoj, da se te dvije zemlje ujedine, izazovu pobunu u Albaniji i tako istjeraju Italiju s Balkana, a one podijele Albaniju. I SSSR je bio za zbacivanje Pavla zbog njegova proturuskog držanja. Narod u Srbiji zahtijevao je promjene, zbog britanske propagande, bili su izrazito antifašistički orijentirani. Vodeći ljudi u oficirskoj skupini bili su Radoje i Živan Knežević, gen. Bora Mirković i gen. Dušan Simović. General Simović, njihov vođa upozorava Pavla na neslaganje vojske s ulaskom u Trojni pakt, te da bi moglo doći do puča. Vjeruje se da je bio upozoren i Cvetković. Nakon potpisivanja, pučisti stupaju u akciju. 26.3 Cvetković odlazi na odmor u Sloveniju, a Maček u Zagreb. U ranim jutarnjim satima 27. 3. izvršen je puč. Izašavši iz vojarne, čete određene za puč zauzele su zgrade vlade, generalštaba i glavnih javnih ustanova, bez ikakvog otpora drugih vojnih postrojbi ili žandarmerije. U puču je poginuo samo jedan redarstveni stražar u radio postaji. 4

Vojska je pohapsila članove vlade i političare koji se nisu slagali s pučem, a tada je preko radija i u posebnim novinskim izdanjima objavljen proglas kralja Petra II. o uklanjanju namjesništva i njegovom stupanju na prijestolje. Zatim su pučisti prinudili članove namjesništva da potpišu ostavke i obavijestili kralja Petra o puču. Na radiju je govor održao i patrijarh Gavrilo, koji veliča srpstvo "koje jedino može obraniti državu". Maček i Šubašić nagovarali su Pavla da se odupre pučistima, ali dobio je od Simovića rok od 48 sati da napusti zemlju. Odlazi u Grčku, pa Južnu Afriku. Puč su pozdravili svi protivnici Trojnog pakta. U Beogradu se održavaju ulične demonstracije protiv pakta, koje su organizirale razne antifašističke skupine, a u koje se uključila i KP. KP se postavila na čelo demonstranata, pa je svojim krilaticama usmjeravala zahtjeve. Osim nacionalnih i savezničkih zastava, pojavile su se i crvene. Uz patriotske parole: Bolje rat nego pakt - Bolje grob, nego rob, bilo je i mnoštvo: Beograd-Moskva, Savez s Rusijom… U tom razdoblju, KPJ je radila po direktivi Kominterne, trebalo je čekati da se dva bloka imperijalističkih zemalja međusobno unište, a potom provesti revoluciju. SAD i VB oduševljeno su reagirale na puč. Pučisti nisu imali jedinstvena gledišta o daljnjem vođenju državne politike, a nisu ni bili dorasli problemima do kojih je došlo zbog prevrata. Tek nakon puča su počeli odlučivati treba li se opredijeliti za rat ili mir, i kako riješiti problem Banovine Hrvatske. U ovisnosti o tome trebalo je složiti novu vladu. Simović, koji je kao i većina vodećih pučista bio za mir, sastavlja novu vladu. U nju je morao uključiti i predstavnike Hrvata i Slovenaca, da ne bi došlo do razdora i građanskog rata. U nju ulazi i Maček (potpredsjednik), nakon što mu je Simović garantirao da će se poštovati Banovina, te da je čak spreman ići u pravcu veće hrvatske autonomije. Ribbentrop je Mačeku 1.4. poručio da se drži podalje od vlade. Istoga dana u posjet mu stižu Veesenmayer i posebni njemački izaslanik Malletke, koji ga uvjeravaju da je došlo 5

vrijeme da se Hrvatska odijeli od Srbije i proglasi NDH, kako bi njemačke čete imale povod za ulazak u Jugoslaviju, te da će postaviti njega na čelo osamostaljene Hrvatske. Maček je to odbio, saopćivši da će ući u novu vladu, koja će potvrditi pristupanje Trojnom paktu, te da nema razloga za rat protiv Jugoslavije. Nakon toga Nijemci stupaju u kontakt s ustašama, koji prihvaćaju vodstvo države. Maček je u vladu ušao znajući da slijedi njemački napad, ali da nije stupio u vladu izgledalo bi kao da podržava Nijemce. To nikako nije htio, jer nije htio da se Hrvatska veže uz fašističke sile, jer je vjerovao da će one izgubiti u ratu. Da bi dobila na vremenu, vlada diplomatskim putem nastoji uvjeriti Hitlera i Mussolinija o lojalnosti novog režima, te da ostaje u Trojnom paktu. Istodobno počinje razgovore s predstavnicima VB i SAD o njihovim mogućnostima pružanja pomoći Jugoslaviji. U zemlji se sve više širi antifašistički revolt. Žele odbaciti pristupanje Trojnom paktu, ali i režim koji je taj pakt sklopio. Vlada se ogradila od tog pokreta. Objektivno, vlada nije ništa mogla učiniti da spriječi napad Hitlera - imala je premalo vremena, bila je previše heterogenog sastava, kolebljiva i dezorijentirana. Nije donijela nikakve odluke za jačanje obrane zemlje, jer se bojala da će to izgledati kao provokacija Hitleru. 6.4.1941. potpisan je ugovor s SSSR-om o prijateljstvu i nenapadanju (Jugoslavija je htjela i o savezu i uzajamnoj pomoći, ali SSSR je to odbio). Pošto se saznalo da je napad počeo, da ne bi naljutili Nijemce, Rusi su antidatirali ugovor na 5.4. No, bio je samo formalan. NAPAD HITLERA NA JUGOSLAVIJU Hitler je bio zatečen događajima, čim je čuo za puč odlučio je vojno uništiti Jugoslaviju. U tri dana donesene su tri različite odluke: prvo potpisivanje Pakta, pa puč kao njegovo otkazivanje, pa dva dana kasnije nova vlada izjavljuje lojalnost paktu nadajući se da će izbjeći rat. Nema strpljenja. Žuri zbog toga što želi što prije napasti SSSR. Još istoga dana Hitler naređuje napad (Pothvat 25) i poziva Italiju, Mađarsku i 6

Bugarsku da mu se pridruže, obećavajući im teritorijalne ustupke. Napad na Jugoslaviju odložio je napad na SSSR za pet tjedana. Smjernice za rat protiv Jugoslavije u Hitlerovu proglasu - potreba zaštite njemačke nacionalne manjine od nove srpske vlade, koja želi Balkan staviti na raspolaganje Britancima, te kao potrebu uspostavljanja novog poretka na Balkanu. Prikazuju napad kao napad protiv srpske vlade u službi Engleske, a ne naroda Jugoslavije, te kao pomoć nesrpskim narodima da se oslobode srpske diktature. Dao je i upute koji dijelovi Jugoslavije kome pripadaju. Tad mu je Mussolini dao do znanja da u osobi Pavelića ima kartu za Hrvatsku. Dan prije napada Hitler je obavijestio Mussolinija o napadu. Bez ikakvog ultimatuma, napad je počeo 6.4.1941. bombardiranjem Beograda, nakon kojega je slijedio prodor kopnenih snaga iz Bugarske, Mađarske i Austrije. Pridružila mu se i Italija. Jugoslavenska vojska bila je slabo opremljena i neorganizirana, a imala je i lošu taktiku. Očekivali su napad sa sjevera, pa su se htjeli povući do Soluna i tamo stvoriti frontu kao u prvom svjetskom ratu. Zbog toga nije bilo obrambenih utvrda prema Rumunjskoj i Bugarskoj, što su Nijemci iskoristili, i iznenadili jugoslavenski generalštab. U bombardiranju Beograda poginulo je oko 17 000 ljudi, što je predstavljalo velik šok. Kralj i vlada preko Užica, Sarajeva i Nikšića napuštaju zemlju. Bježi i ban Ivan Šubašić. Maček napušta vladu i odlazi u Zagreb. Vojska je bila u potpunom rasulu, pa njezin predstavnik gen. Radivoje Janković 17.4. u Beogradu potpisuje bezuvjetnu kapitulaciju. Vojnički poraz pospješio je državno-političko rasulo. U ratu protiv nadmoćnih snaga, Jugoslavija je bila nacionalno, socijalno i politički razjedinjena. Slom je zapravo bio rezultat stanja u kojem je buržoaska monarhija dočekala agresiju. I sami napadači bili su iznenađeni s kakvom su lakoćom slomili Jugoslaviju. Npr. Njemačka je imala 151 mrtvog vojnika u cijelom osvajanju Jugoslavije. Teritorij dijele Bugari, Nijemci, Talijani i Mađari. 7

Uspostavljen je složen okupacijski sustav. Osnovna podjela bila je na talijansko i njemačko područje, no unutar obje zone organizirana je vojno-civilna vlast različitog ustrojstva. Neki dijelovi su bili potpuno anektirani, a u drugima su formirane domaće vlasti ovisne o tal. ili njem okupacijskim snagama. Nijemci su anektirali sjeverni dio Slovenije, a Italija južni, kao i dio hrv. teritorija uz jadransku obalu i gotovo sve otoke. Crna Gora je postala talijanski posjed s imenovanim guvernerom. Zapadni dio Vojvodine anektirala je Mađarska, a Banat Njemačka. Srbija, svedena na granice od prije balkanskih ratova, bila je pod njemačkom okupacijom, uz vladu generala Milana Nedića. Veći dio Makedonije anektirala je Bugarska, a zapadni dio je priključen Albaniji, kao i dio Kosova. Na tim teritorijima bilo je vojnih formacija koje su surađivale s okupacijskim vlastima - u Sloveniji domobranstvo, u Srbiji srpska narodna straža i "Zbor" Dimitrija Ljotića, u C. Gori federalističke skupine, na Kosovu balisti, u BiH posebne muslimanske postrojbe. USPOSTAVA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE Proglašenje NDH Do puča u Beogradu Njemačka je bila za održanje Jugoslavije, no nakon toga, Hitler se odlučuje na njezino razbijanje, s čim se slaže i Mussolini. Dan nakon puča poziva na razgovor Pavelića u svoju rezidenciju u Vili Torloniji - prvi izravan susret njih dvojice, prisutan je bio jedino talijanski v.d. ministra vanjskih poslova Filippo Anfuso. Saopćava Paveliću planove Italije i Njemačke za Jugoslaviju i daje mu na znanje da će Italija omogućiti ustašama preuzimanje vlasti u Hrvatskoj uz zadovoljenje tal. pretenzija na hrv. obali. Pavelić pristaje. Ustaše u Italiji se pripremaju za napad, kada će i oni ući u Hrvatsku. Njih oko 250 prebačeno je u Pistoiu, gdje su dobili uniforme i oružje. Smiju koristiti radio-Firenzu svakog dana nakon 22h za svoju promidžbu (radio Velebit).

8

1. 4. Pavelić izdaje prvu odredbu glavnog ustaškog stana došao je čas da ustanu na obračun za domovinu. Veze s Hrvatskom su ima slabe, primaju samo malo vijesti, a nakon puča je granica zatvorena. Nijemci tada nisu imali konkretan plan za Hrvatsku, žele se približiti Mačeku (ima veći utjecaj na ljude). Nastoje da on ne uđe u Simovićevu vladu. Poslanici iz Berlina, Walter Malletke i Edmund Veesenmayer dobili su zadatak da ga pridobiju da stupi na čelo osamostaljene Hrvatske. Maček odbija njihove ponude i pregovara sa Simovićem o ulasku u vladu, no ne suprotstavlja se otvoreno Nijemcima. Nijemci se okreću ustašama. Nakon početka napada na Jugoslaviju, Maček se vratio u Zagreb. Njemačke trupe dolaze nadomak gradu, a Veesenmayer sa S. Kvaternikom priprema proglašenje samostalne Hrvatske, iznudivši Mačekovu podršku. Slavko Kvaternik 10. 4.1941. preko radio-Zagreba, dok su njemačke trupe ulazile u grad, čita proglas o uspostavi NDH. Nakon toga pročitana je i Mačekova izjava kojom poziva narod na suradnju s novom vladom. Pavelićev povratak u zemlju Proglašenje NDH dogodilo se u dogovoru ustaša i Nijemaca, pa se Mussolini uplašio za svoje interese. Pavelić iz Firenze kreće prema Pistoji, gdje su ustaše sa Sardinije. Vijest o proglašenju NDH čuo je na radiju. Uznemiren je jer se to odvilo njemu iza leđa, te brine kako će ga Nijemci prihvatiti. 11. 4. u Rimu ga prima Mussolini. Dogovoreno je da krene u Zagreb i obećava mu priznanje države, a za uzvrat traži dalmatinske gradove. Von Ribbentrop šalje brzojav Veesenmayer u kojem Hrvatsku prepušta Italiji, no žele imati kontrolu nad situacijom. Preko Trsta i Rijeke Pavelić s ustašama kreće u hrvatsku. 13.4. boravi u Karlovcu. Tamo ga je dočekao S. Kvaternik.

9

Obavlja razgovor s njim i s Veesenmayerom - dogovor o suradnji. Tu se sastao i s Anfusom. Za to vrijeme je u Zagrebu formirano državno vodstvo, kojem je predsjedao M. Budak, a S. Kvaternik je bio zamjenik poglavnika. 15. 4. ujutro poglavnik stiže u Zagreb i smješta se u Banskim dvorima. Kvaternik objavljuje na radiju da je poglavnik stigao. 16. 4. poglavnik je imenovao prvu vladu: on sam je šef države (poglavnik), predsjednik vlade i ministar vanjskih poslova. Pomoćnik mu je Mladen Lorković. Potpredsjednik vlade je Osman Kulenović. Ministar domobranstva i zapovjednik vojske postaje S. Kvaternik, a ministar unutrašnjih poslova A. Artuković. Ministri su još bili M. Budak (bogoštovlja i nastave), Mirko Puk (pravosuđa), Ivan Petrić (zdravstva), Lovro Sušić (gospodarstva)… Šef Ravnateljstva za javni red i sigurnost postaje Dido Kvaternik, a zapovjednik ustaške vojnice J. Rukavina. Prvi zakonski akt 17. 4. bila je Zakonska odredba za obranu naroda i države. Priznanje NDH i utvrđivanje granica Slavko Kvaternik i Pavelić šalju brzojave Hitleru u kojima mu se zahvaljuju, te mole priznanje države. Pavelić šalje brzojav i Mussoliniju, koji se u svom odgovoru načelno složio s priznavanjem NDH, ali postavlja pitanje Dalmacije. 15. 4. Njemačka i Italija brzojavima priznaju NDH. Oba brzojava navode da će se pitanje granica riješiti u "slobodnoj izmjeni misli" između zainteresiranih strana. Pavelić traži priznanje i od Horthya. Von Ribbentrop upućuje preporuke za priznanje NDH Horthyu, kralju Borisu, Antonescuu i slovačkom predsjedniku Tissou. Uskoro NDH priznaju Mađarska, Bugarska, Slovačka i Rumunjska. U lipnju Španjolska i Japan, pa Kina, Danska i Finska, te Mandžurija to su sve države koje su priznale NDH. Članice su ili Trojnog ili

10

Antikominternskog pakta, kojem pristupa i NDH. Razmjenjuju diplomatske predstavnike. Njemački poslanik u NDH je bio Siegfrid Kasche, a talijanski Raffaello Casertano. NDH se trudi da dobije priznanje Vatikana i uspostavi diplomatske odnose s papom Piom XII. Pavelić ga posjećuje u svibnju, no tokom čitavog postojanja NDH se samo vršila izmjena delegacija bez priznanja de iure. Izaslanik u Zagrebu bio je opat Giuseppe Marcone. Vatikan je priznavao jugoslavensku izbjegličku vladu u Londonu. Rimski ugovori Pavelić odugovlači utvrđivanje granice s Italijom. Nijemci žele da Italija dobije samo Boku, a da Dalmacija ostane Hrvatskoj, no nemaju povjerenje u Pavelića. U Beču se sastaju Ciano i von Ribbentrop. Ciano traži da se Italiji priključi cijela obala od Rijeke do Kotora, te najavljuje mogućnost uspostave personalne unije NDH i Italije. Ribbentrop se u početku nije slagao, ali popušta na zahtjev Hitlera koji ne želi poremetiti odnose s Italijom zbog NDH. Pregovori Italije i NDH počinju 25. 4. 1941. u Ljubljani Ciano i Pavelić. Ciano ima dva prijedloga: • Italiji bi trebala pripasti cijela obala od Rijeke do Kotora, plus unutrašnjost do linije Karlovac - Mostar - Crna Gora. • umjereniji - pripala bi im tzv. "povijesna Dalmacija", ali bi se NDH upravno tijesno povezala s Italijom. Pavelić ne prihvaća niti jedan od prijedloga, traži da NDH dobije Trogir, Split, Dubrovnik i neke otoke. Ništa nije postignuto. Pavelić se nadao podršci Njemačke u pitanju razgraničenja, no ona je izostala. Pregovori s Italijom se nastavljaju diplomatskim kanalima. Pavelić pristaje na odstupanje Splita i Trogira Italiji, s tim da sudjeluje u upravi Splita. Na toj osnovi odvijaju se završni pregovori s Mussolinijem u Tržiću 7. 5. 1941. Dogovoreno je da će ugovor

11

biti potpisan u Rimu. Pavelić tamo odlazi 18. 5. i potpisuju tzv. Rimske ugovore, koji se sastoje od tri dokumenta: 1. Granice - Hrvatskoj je ostao samo podvelebitski dio primorja i obala od Omiša do Dubrovnika - gospodarski slabiji 2. NDH se obvezuje da tamo neće podizati vojne objekte niti držati mornaricu 3. U političkom pogledu Italija "preuzima jamstvo za političku nezavisnost Kraljevine Hrvatske", a Hrvatska neće preuzimati obveze koje bi se kosile s tim jamstvom Službena vijest: uspostavljena je Kraljevina Hrvatska, a Pavelić je Vittoriu Emanuelu III. ponudio krunu kralja Zvonimira. Za njenog nositelja je određen vojvoda od Spoleta. Nakon kapitulacije Italije, svi su ti krajevi uključeni u NDH. Razgraničenje s ostalim susjedima Odlukom poglavnika, a u sporazumnosti s Hitlerom, 7. 6. 1941. je proglašena istočna granica NDH prema Srbiji. Ona je išla od ušća Save u Dunav uzvodno do ušća Drine, zatim uzvodno Drinom do Brusnice i odatle starom granicom Srbije i Bosne. 13. 5. potpisivanjem ugovora izvršeno je razgraničenje s Njemačkom u Sloveniji. Dio Slovenije bio je pod Italijom, pa je ta granica utvrđena u srpnju. Granica je išla od Žumberačke gore, rijekom Kupom, preko Gorskog Kotara do Bakarskog zaljeva. Pri razgraničenju s Mađarskom došlo je do problema zbog Međimurja, koje su okupirali Mađari. Žele granicu iz 1918, kada je ono bilo njihovo. Njihova delegacija u lipnju traži da se sklopi ugovor o pristupu Mađarske Jadranskom moru preko NDH. Svi su prijedlozi odbijeni. Stanje se zakompliciralo kada je zapovjednik mađarske posade u Čakovcu 10. 7. izdao proklamaciju o priključenju Međimurja Mađarskoj. Zagreb je uputio protestnu notu, ali nisu imali mogućnosti drugačije se suprotstaviti.

12

16. 12. mađarski parlament je pripojio Međimurje Mađarskoj. U siječnju je vlada NDH uputila još jedan protest, no ništa se nije promijenilo. Sjeverna granica nikad nije ugovorno određena. USTROJSTVO DRŽAVE I UNUTARNJA ORGANIZACIJA Poglavnik Nakon zaključivanja Rimskih ugovora, Pavelić prepušta mjesto ministra vanjskih poslova Lorkoviću. Od svibnja do kraja 1941. Potpredsjedništvo vlade bilo je u Banja Luci. Pavelić je bio predsjednik vlade i poglavnik - šef države. Titulu poglavnika imao je još u emigraciji kao vrhovnik ustaške organizacije. To upućuje na tijesnu povezanost, odnosno jedinstvo ustaške organizacije i državne vlasti. Pavelić donosi sve važnije odluke u unutrašnjoj i vanjskoj politici NDH, imenuje sve visoke dužnosnike (ustaške i u vlasti). Vrhovni je zapovjednik oružanih snaga. Nije bilo parlamenta, pa on donosi i potpisuje sve zakonske odredbe. U njegovim rukama bila je koncentrirana sva vlast. NDH nije imala ustav, nego se njezin unutrašnji sustav zasnivao na različitim zakonima i odredbama, koje je donosio poglavnik. Uspostavljanje organa nove vlasti Nakon uspostave NDH bilo je potrebno organizirati vlast i izgraditi novi upravni aparat. Pri tome su novoj vlasti prilične smetnje stvarale njemačke i talijanske trupe u zemlji. 22. 4. objavljena je odredba da se svi činovnici banovina stavljaju na raspolaganje nadležnim ministrima. Oni ih mogu po volji otpuštati, premještati - reorganizacija postojećeg činovničkog aparata. Artuković je potpisao i naredbu prema kojoj u roku od 14 dana svi činovnici i vršitelji akademskih zvanja moraju dostaviti izjave o rasnom podrijetlu svom i bračnoga druga. 13

Prvi organizatori vlasti na terenu su bili privremeni ustaški povjerenici, koje je imenovao Glavni ustaški stan iz redova dugogodišnjih pripadnika ustaškog pokreta. Njihov zadatak je bio da na terenu postavljaju pojedince za niže dužnosnike državne uprave i ustaškog pokreta - dolazi do promjena na čelu kotareva i općina. Često su isti ljudi vodili i gradsku upravu i ustaške podružnice istovremeno. Posebna pažnja bila je posvećena BiH. Glavnim povjerenikom za BiH imenovan je Jure Francetić. Na područjima koja su okupirali Talijani bilo je teško uspostaviti vlast, jer su oni ometali, za razliku od Nijemaca. Na svojim područjima Talijani su uspostavili i civilnu vlast, što je izazvalo protutalijansko raspoloženje u Hrvatskoj. Nakon Rimskih ugovora, stanje se nešto popravilo, jer je uspostavljena demarkacijska zona u kojoj se polako organizirala hrvatska vlast. Upravna podjela U lipnju 1941. poglavnik je objavio odredbu o podjeli NDH na velike župe kao upravne oblasti. Na čelu je veliki župan kao pouzdanik vlade, koji vodi cijelu građansku upravu, a kojega imenuje poglavnik. Grad Zagreb podređuje se neposredno vladi NDH. Župe Pavelić objašnjava kao oživljavanje starih tradicija. Formirane su i u BiH i to tako da se izbriše postojanje dotadašnjih granica - učvršćuje se nacionalni prostor. Osnovane su 22 velike župe. Dijelile su se na kotareve (141), te na općine (978). Površina NDH iznosila je oko 102 000 km2. Organizacija ustaškog pokreta Ustaška organizacija morala se reorganizirati kako bi postala dorasla situaciji - sada je imala državu koju je trebalo voditi. Poglavnik je odredio da se djelatnost dotadašnjeg Ustaškog stožera u Zagrebu prenosi na Glavni ustaški stan. Time ustaški pokret postaje regularna organizacija, a ustaški 14

stan postaje vrhovni organ političke organizacije. Djeluju prema svom Ustavu iz 1932. U NDH političkih stranaka nije bilo. Glavni ustaški stan činili su poglavnik, doglavnici, poglavni pobočnici i povjerenici. Samo je nominalno vrhovni organ ustaške organizacije. Nikada se nisu ni sastajali, jer je poglavnik sve odluke donosio sam. No, iako nisu djelovali kao jedinstveno tijelo, oni su imali druge funkcije i bili su najutjecajnija skupina ljudi u NDH. Prema poglavnikovoj odredbi, 24. 6. 1941. djelatnost ustaškog pokreta dijeli se na tri grane: 1. političko - organizacijska: Zadatak da organizira članstvo, te da brine o duševnom odgoju članova i pučanstva. U župama su organizirani ustaški stožeri na čelu sa stožernicima, a u općinama tabori sa tabornicima. U pojedinim selima formirani su rojevi na čelu s rojnikom. Posebna pažnja posvećivala se odgoju mladeži (ustaška mladež od 7 - 27 godina). Dijeli se na uzdanicu (7-11), junake (11-15), Starčevićevu mladež (15-21) i sveučilištarce. 2. Ustaška vojnica - vojni dio organizacije, po uzru na fašističke vojne jedinice. Sastoji se od rojeva, vodova, satnija, bojni pukovnija i zdrugova. 3. Ustaška nadzorna služba (UNS) - prati rad državnih i ustaških dužnosnika, organizacija i ustanova. Suzbija sve što šteti nezavisnosti, nameću se svuda, što izaziva protivljenje drugih ustaških institucija njihovom statusu. Hrvatski državni sabor 24. 1. 1942. poglavnik objavljuje odredbu o sazivu sabora. Ujedno određuje tko je pozvan: svi još živući zastupnici posljednjeg hrv. sabora 1918., zastupnici izabrani 1938., članovi Glavnog odbora bivše HSS, članovi vijeća HSP, doglavnici, poglavni pobočnici, povjerenici GUS-a, dva predstavnika Nijemaca. Prvo zasjedanje održano je 23-28. 2. 1942. Još su mu bili nazočni članovi vlade, diplomatski kor, te visoki crkveni 15

dostojanstvenici. Vodio ga je najstariji zastupnik Marko Došen. Poglavnik je održao pozdravni govor. Sabor je donio odluku o ništavnosti svih propisa donesenih od 1. 12. 1918. do proglašenja NDH. Potpisao ju je poglavnik, pa je postala zakonom. Funkcija Sabora je bilo samo proglašavanje poglavnikovih poteza. Članovi HSS-a postavljaju pitanje gdje je Maček i zašto je lišen slobode. Pavelić odgovara da je na prisilnom boravku kako ne bi dolazio u kontakt sa izbjegličkom vladom. Sabor se sastao samo još dva puta, u travnju i prosincu 1942. ORUŽANE SNAGE Domobranstvo Redovna vojska NDH, stvorena 10. 4. 1941. Popunjava se regrutiranjem. Organizirao ga je S. Kvaternik. Časnici su svi bili Hrvati, uglavnom iz bivše jugoslavenske i austrougarske vojske. Od 1942. dozvoljen je ulaz Srbima u domobranstvo. Vojna sila NDH dijelila se na kopnenu, zračnu i pomorsku vojsku, te oružništvo i promet. Umirovljeni general Slavko Štancer zapovjednik je kopnenih, Vladimir Kren zračnih, a Đuro Jakčin plovnih snaga. Pri ustroju vojske morali su se držati njemačke naredbe hrv. vojne mogle su imati 800 vojnika i pušaka, te 16 strojnica samo za održavanje reda i mira. Pojava partizanskog pokreta prisilila je Nijemce da dozvole veću vojsku. U Zagrebu je osnovana Domobranska vojna akademija za školovanje časnika. Mornarica je bila slaba zbog male obale i Rimskih ugovora, a zrakoplovstvo zastarjelo.

16

Vojno-teritorijalna organizacija Do jeseni 1941. kopnena vojska je podijeljena na 5 divizijskih područja. Zbog izbijanja oružane pobune protiv NDH hitno se pod oružje pozivaju novi obveznici, a snage se prebacuju u ugrožene krajeve. Tada je napravljena i nova podjela na tri domobranska zbora, sa središtima u Petrinji, Banja Luci i Travniku. Hrvatski legionari Nakon napada Njemačke na SSSR, Pavelić Hitleru nudi pomoć svojih jedinica. Nakon obuke, u jesen 1941. je 369. pješačka pukovnija prebačena na istočni front. Uništena je u bici za Staljingrad. Oružništvo Dio su oružanih snaga, ali imaju posebno zapovjedništvo. Zadatak im je očuvanje javnog reda i mira, te sigurnosti građana. U Hrvatskoj je bilo 600-700 postaja, a broj im je ovisio o broju stanovnika. Učlaniti se smiju samo Hrvati mlađi od 26 godina. Ustaška vojnica Ona je vojni dio ustaške organizacije, od srpnja 1942. postaje i dio oružanih snaga NDH. Nju čine poglavnikova tjelesna bojna (PTB), redovne djelatne bojne, ustaški podmladak, radna služba. PTB, sastavljen uglavnom od ustaša koji su se vratili iz Italije, kasnije je proširen u Poglavnikov tjelesni sdrug. Od dvije bojne u Sarajevu osnovana je Crna legija, kojoj je na čelu bio prvo Jure Francetić, a potom Rafael Boban. Postojala je i željeznička vojnica - za osiguravanje pruga i prometa.

17

U vojnicu spadaju i UNS-ove naoružane jedinice - čuvaju koncentracione logore. Krajem 1943. domobrani i vojnica se stapaju u "oružane snage", pa i ministarstvo domobranstva postaje ministarstvo oružanih snaga. Poluvojničke postrojbe Časna radna služba - obvezna za sve od 15-18 godina, trajanje 4 mjeseca. Kasnije - Državna časna radna služba - traje godinu dana. Javni radovi i radovi u privredi - za vojne potrebe. Zabranjena za nearijevce. Narodna zaštita - sprečavanje i otklanjanje štetnih posljedica rata i prirodnih nepogoda. GOSPODARSKE PRILIKE Osnovna obilježja Organizirano je po uzoru na njemačko gospodarstvo u III. Reichu - želi se stvoriti novi gospodarski poredak. Snažno upletanje države. U NDH nadzor provodi Ministarstvo za obrt, veleobrt i trgovinu. Osnivaju se stručne zajednice. Sve to nije imalo nikakvog uočljivog rezultata, pa se zadovoljavanje gospodarskih interesa osiguravalo mjerama represije. Sama ustaška promidžba naglašavala je da se treba prilagoditi gospodarskom prostoru Njemačke i Italije. NDH mora udovoljavati znatnim obvezama prema svojim zaštitnicama. S Njemačkom je sklopljen privredni sporazum u svibnju 1941. NDH je Njemačkoj dala pravo na neograničeno iskorištavanje industrijskih sirovina, a i snositi će troškove njemačke vojske na svom području. Za državu je to bio golemi teret. Ekonomski odnosi s Italijom temeljili su se na Rimskim ugovorima. Svaka tri mjeseca zaključivani su dodatni ugovori. 18

NDH je izdržavala i talijansku vojsku u zemlji, te u anektiranim područjima (Dalmacija). Talijani su dobili i pravo sječe šuma. Obje zemlje nastoje gospodarski što više izvući iz Hrvatske, svaka za sebe. Kuna U svibnju 1941. osnovana je Hrvatska državna banka. Uvodi i vlastitu novčanicu - kunu. Vrijednost joj se uskoro počela smanjivati, jer su Nijemci plaćali zaplijenjenim jug. dinarima, koji su još neko vrijeme vrijedili. Osim toga, Nijemci su tiskali okupacijsku marku, koju je NDH morala mijenjati. Dolazi do hiperinflacije. Industrija i rudarstvo Najviše prihoda vladi donose industrija, trgovina, pa obrt. Industrijska proizvodnja u NDH neprestano se smanjivala (rat, nedostatak sirovina, radne snage, poremećaji u prometu zbog partizanskih diverzija, gubitak kontrole nad teritorijem). Najjača je bila drvna industrija. Glavnina kapitala pripadala je dioničkim društvima, a državna poduzeća činila su manje od 3%. Oko 50% tih dioničkih društava bilo je strano, tako da industrija nije bila u hrvatskim rukama. Vlada NDH radi na vraćanju industrije u hrvatske ruke (uklanjanje Srba i Židova). Dolazi do pada rudarske proizvodnje u Bosni (željezo i ugljen), zbog djelovanja partizana. To je još jedan od uzroka gospodarske nestabilnosti NDH. Izvoz radne snage Slanje 55000 radnika u Njemačku dogovoreno je sporazumom. No, oni postavljaju sve veće zahtjeve, usprkos protestima vlade NDH da im nedostaje radnika. Radnici su tamo dobivali samo smještaj (u logorima) i prehranu. Njihovim obiteljima je NDH trebala plaćati naknadu, ali to je bilo rijetko. U siječnju 1944. u Njemačkoj je bilo oko 180 000 radnika iz NDH. 19

Prehrana stanovništva Količina prehrambenih proizvoda bila je u stalnom opadanju. Racioniranje namirnica. Slabe žetve zbog pljački, diverzija… Nestašica krumpira, graha, stočarskih proizvoda, masti.

VJERSKE ZAJEDNICE Katolička crkva U Kraljevini Jugoslaviji nije se poštovala ravnopravnost religija. Kada je proglašena NDH, zagrebački nadbiskup Stepinac pozdravio je pojavu nove države, u svojoj poslanici u travnju 1941. I sarajevski nadbiskup Ivan Šarić dao je podršku NDH. Ustaške vlasti nastojale su održavati što čvršću suradnju s Crkvom, zbog njenog velikog utjecaja na široke slojeve pučanstva, a i zbog pomoći da dobiju priznanje Vatikana. Crkveni vrh je uputio Vatikanu preporuku da prizna NDH, no priznao ju je samo de facto. U srpnju 1941. u Zagrebu je održana prva konferencija katoličkih biskupa u NDH. Primio ih je i Pavelić. Crkveni vrh na čelu sa Stepincem zamjerao je postupcima ustaškog režima, pa je svoje žalbe nekoliko puta poslao i poglavniku. Bez obzira na to, mnogi svećenici su podržavali ustašku vlast, kao i neke katoličke organizacije. Važno pitanje u odnosima Kat. crkve i vlasti bilo je pokrštavanje Srba. Biskupi su se opirali ustaškim pritiscima za nasilno pokatoličavanje pravoslavaca. Protive se nasilnom i masovnom pokrštavanju Srba, koje su provodile vlasti, te rušenju pravoslavnih crkvi.

20

Stepinac je objavio da nitko ne smije biti primljen u Kat. crkvu, osim ako to sam želi. Svećenicima je uputio povjerljive instrukcije da mogu na katolicizam konvertirati Židove ili pravoslavce koji ih to zamole ako su u smrtnoj opasnosti, kako bi se spasili ljudski životi. 1942. vlasti su uvidjele promašaj svoje politike prema pravoslavcima, pa pribjegavaju drugačijem rješenju. Hrvatska pravoslavna crkva Popis iz 1931. navodi da u granicama NDH ima 30,5% pravoslavaca. Većinom su to Srbi. Na teritoriju NDH prestala je nadležnost Srpske pravoslavne crkve (zbog autokefalnosti - ne može biti srpska crkva u Hrvatskoj), pa su ostali bez crkvene organizacije. Naziv srpskopravoslavna vjera zamijenjen je nazivom grčkoistočna vjera, a ukinut je i julijanski kalendar. Počinje i akcija prisilnog prekrštavanja pravoslavaca. U ožujku 1942. počeli su razgovori o osnivanju posebne pravoslavne crkve u Hrvatskoj. Predstavnik Srba bio je mitropolit Josif, a veza s njim je uspostavljena preko Miloša Obrkneževića, pravnog savjetnika SPC. U pregovorima je izrađen Ustav Hrvatske pravoslavne crkve, te određeni kandidati za najviša mjesta u hijerarhiji. Stupio je na snagu 6. 6. 1942. Na čelo HPC je postavljen bivši mitropolit Novomoskovski Germogen. Organizirana je zagrebačka mitropolija i još tri eparhije. Stvaranje HPC predstavlja zaokret vlade NDH ne samo u vjerskoj politici, nego i u širem političkom odnosu prema Srbima. Cilj je bio stvaranje tolerantnije atmosfere. Osnovane su i Dora pukovnije (domobranski radni pukovi), sa isključivo pravoslavnim sastavom.

21

Islamska vjerska zajednica Stav prema Muslimanima u BiH stvoren je još u Italiji. BiH je u ustaškoj koncepciji bila sastavni dio NDH. Prema toj koncepciji njeno pučanstvo je uglavnom bilo hrvatsko, a Muslimani su po nacionalnoj pripadnosti Hrvati. Nakon uspostave NDH, ustaše poduzimaju mjere za potpunu kroatizaciju BiH (i bosanske Srbe). Naglašavaju da je islam bio snaga koja je kroz burnu povijest održala iskonsku hrvatsku krv. Kako bi privukao Muslimane, Pavelić želi vjerskoprosvjetnu autonomiju, nacrt za Islamski zakon i ustav napravljen je već u srpnju 1941. Ravnopravnost Islama i Katolicizma. Gradi se i džamija u Zagrebu (preuređen Muzej likovnih umjetnosti). KULTURNI ŽIVOT Nove vlasti posvećivale su mu veliku pozornost. Kulturnim institucijama dana je uloga glavnih promicatelja nacionalne svijesti i ideološke preobrazbe u ustaškom duhu. Brigu o kulturnoj politici vodi Ministarstvo bogoštovlja i nastave, no najutjecajniji činilac na kulturnom planu bilo je Glavno ravnateljstvo za promidžbu. Provode i cenzuru. Novine i časopisi Sva tiskarska poduzeća ustaška vlast nacionalizira. Obustavljeno je izlaženje svih dotadašnjih listova. Izlazi dnevni list Hrvatski narod, koji je bio tjednik ustaške domovinske skupine prije uspostave NDH. U Osijeku je izlazio Hrvatski list. Tjednici su bili namijenjeni promidžbi: Ustaška mladež, Ustaša, Ustaškinja. U ožujku 1942. pokrenut je tjednik Spremnost. Vladin povjerenik za novinstvo Mijo Bzik upozorio je novinare da posebnu pažnju moraju posvetiti poglavniku, te da niti jedna osoba u NDH nije tako važna kao on. 22

Književni jezik i pravopis Ustaška vlast pristupila je čišćenju jezika od srpskih utjecaja koji su nametani tijekom Jugoslavije, te utvrđivanju posebnosti hrvatskog jezika. Ustanovljavanje razlika od srpskog jezika, novi pravopis (korienski). Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Nastala kao težnja za ukidanjem veza s jugoslavenskom prošlošću. HAZU je osnovana 12. 7. 1941. posebnom poglavnikovom odredbom, kojom je i imenovano prvih 10 akademika. Hrvatsko sveučilište Osnutkom NDH prekida se nastava na postojećim fakultetima, a u zgradama se smještaju njemačke i ustaške postrojbe. Otpušta se profesore Srbe i Židove. Na početku slijedeće akademske godine ukinuta je autonomija sveučilišta i ono je stavljeno pod nadzor Ministarstva nastave i bogoštovlja. Rektora, dekane i profesore imenuje poglavnik. Sveučilište postaje sredstvo propagande. Studenti uglavnom nisu pokazivali naklonost ustaškoj vlasti. Sve više ih se priključuje antifašističkoj borbi. Matica hrvatska U Banovini Hrvatskoj u matici su se okupljali proustaški orijentirani intelektualci. U NDH ima punu podršku vlasti.

23

Izdavaštvo, kazalište, film Osnovan je Hrvatski izdavački bibliografski zavod. Radi se na izdavanju Hrvatske enciklopedije. Planirana je u 12 svezaka, do sloma NDH izdana su samo 4. Društvo hrvatskih književnika podijelilo se na lijevo i desno orijentirane. NDH je podupirala poćudne. U Zagrebu je djelovalo i HNK. Osnovano je i Ravnateljstvo za film, sa zadatkom da kinematografiju okupi u svoje ruke. Proizvodnja filmskih novosti - propaganda. ODNOSI NDH S ITALIJOM Talijanski diplomat u Zagrebu Talijani su za svog poslanika odabrali Paola Cortesea, no do njegovog povratka iz Japana mijenjao ga je Raffaello Casertano. Bio je angažiran u pregovorima prije Rimskih ugovora. Nakon toga bio je talijanski poslanik i opunomoćeni ministar u vladi NDH. Cortese nikada nije stigao. Designirani hrvatski kralj Još 1940. Pavelić je pristao da NDH ima monarhijski oblik vladavine. Ponudio je krunu, koju dobiva vojvoda od Spoleta, koji je imao 41 godinu. Dogovoreno je da će ga hrv. sabor proglasiti kraljem pod imenom Tomislav II, te da će biti okrunjen na Duvanjskom polju. Kada mu je Vittorio Emanuel saopćio novost, vojvoda prvo odbija krunu, no ipak prihvaća pod uvjetom da sam osnuje povjerenstvo koje će istražiti prilike u Hrvatskoj. U međuvremenu je u Zagrebu objavljena odredba po kojoj Zvonimirova kruna predstavlja suverenitet Hrvatske. Nakon istrage, Spoleto šalje kralju pismo u kojem govori da je narod protiv talijanskog kralja, da se samo 10% ljudi okuplja oko ustaša... te da bi pozicija tal. kralja bila nemoguća. Ni sami ustaše nisu bili zainteresirani za vojvodu, pa mu se obraćaju

24

tek nakon Mussolinijeve intervencije. Odgađao je dolazak u Zagreb, te na kraju nikada nije ni došao preuzeti krunu. Talijanska vojska u NDH Trupama je zapovijedao gen. Vittorio Ambrosio. Njihovo ponašanje nije bilo prijateljsko niti savezničko. Na područjima na kojima su djelovale njihove jedinice, podčinili su sebi hrvatsko oružništvo. U ljeto 1941. u dijelu NDH u kojem je bila raspoređena tal. vojska (tzv. demilitarizirana zona, jer tamo NDH nije smjela imati vojsku, prema Rimskim ugovorima) dolazi do borbene aktivnosti ustaničkih grupa. Tada Talijani traže da preuzmu i civilnu upravu na tim područjima, čemu se NDH protivi. Krajem kolovoza u Zagrebu - konferencija o demilitariziranoj zoni. Zaključeno je da će civilnu vlast preuzeti Talijani. Stanovništvo tog područja je pod prijetnjom smrtne kazne pozvano da preda oružje Talijanima. Talijani su tajno pomagali četnike. Žele ostvariti svoje ekspanzionističke namjere. Pavelić i Kvaternik u Italiji 15. i. 16. 12 .1941. sastanak Pavelića i Ciana u Veneciji. Nijemci su Italiji ponudili da preuzme cijelu NDH, jer su im trupe trebale na istoku, no kasnije su povukli ponudu. Pavelić je zatražio prijateljskije ponašanje talijanske Druge armije prema NDH. Sklopljeni su gospodarski sporazumi o pojačanoj isporuci sirovina i žita. Ciano želi i uspostavljanje personalne unije, ali Pavelić odbija. Veljača 1942. - S. Kvaternik u Italiji posjećuje Ciana i Mussolinija, a primljen je i kod kralja koji ga je odlikovao, te vojvodu od Spoleta. Pregovori o isporuci zrakoplova i tenkova domobranima, no nisu se ostvarili.

25

ODNOSI NDH S NJEMAČKOM Diplomatski predstavnici Njemački poslanik u NDH bio je Siegfried Kasche, istaknuti pripadnik SA, vrlo odan i poslušan Hitleru. Zadatak mu je da ne prepusti Talijanima dominaciju u NDH, ali ne otvorenim suprotstavljanjem, nego pod izlikom suverenosti NDH; te učvršćivanje gospodarske povezanosti Njemačke i NDH. Blisko je surađivao s poglavnikom. Poslanik NDH u Berlinu bio je Branko Benzon. Zadatak mu je naglasiti Nijemcima važnost prometnih putova koji idu preko Hrvatske. Opozvan je zbog naglih izjava krajem 1941, a na njegovo mjesto postavljen je Mile Budak. Njemački general u Zagrebu Da bi zaštitio svoj vojne interese u NDH, Hitler je imenovao posebnog predstavnika njem. vojske u Zagrebu Glaisea von Horstenaua. Prije odlaska u Zagreb, Hitler ga je upozorio da NDH spada u talijansku interesnu sferu, ali da su Hrvati rasno mnogo vrjedniji od Talijana. Zadatak mu je bio da pomogne u stvaranju hrv. oružanih snaga. Njemačka vojska se u NDH nalazila sjeverno od demarkacijske linije s Italijom (Samobor – Topusko – Bugojno – Bjelašnica – Jahorina – Drina – Goražde). U NDH je bila i posebna obavještajna skupina (pratila rad režima). Pavelić kod Hitlera, Hrvatska u Trojnom paktu 6. 6. 1941. Hitler prima Pavelića u Berchtesgadenu, na vlastitu molbu. Hitler želi uspostaviti gospodarske odnose, te preseliti Slovence u Hrvatsku, a Srbe u Srbiju. Još ranije su se Hitler i Mussolini dogovorili da se NDH može priključiti Trojnom paktu. Ciano je javio da će se ugovor potpisati 15. 6. u Veneciji. Pavelić ga potpisuje u duždevoj palači.

26

Da bi NDH to potvrdila, morala je 22. 6. 1941. zatvoriti Generalni konzulat SAD u Zagrebu, kao i ostale članice. 25. 11. 1941. u Berlinu M. Lorković u ime NDH potpisuje njezino pristupanje Antikominternskom paktu. Kada je Japan zaratio sa SAD, rat su objavile i Njemačka i Italija, pa su i ostale članice trebale to učiniti. NDH je objavila rat SAD 14. 12. 1941. Njemačka narodna skupina Svoje pozicije u NDH Njemačka je osiguravala vojskom i obavještajnim službama. Nakon kapitulacije Italije one šire svoju djelatnost. Njemačka narodna skupina (pod imenom Kulturbund) postojala je još u Jugoslaviji kao kulturno-prosvjetna organizacija, no nakon dolaska Hitlera na vlast pretvara se u političku organizaciju. Vođa skupine za svoje postupke ne odgovara hrvatskoj, već njemačkoj vladi. Sjedište joj je bilo u Osijeku. Često je dolazilo do sukoba između ustaša i pripadnika Skupine. POLITIKA NACIONALNE I RASNE ISKLJUČIVOSTI Zakonodavni akti Poglavnik: "Hrvatska država biti će uređena na osnovama tradicija hrvatskog naroda i najmodernijim načelima koja su se pokazala dobrima kod naših saveznika". Dakle, ističe se hrvatska nacionalna posebnost, kao i zasade nacionalsocijalizma i fašizma. Prve zakonske odredbe u NDH odnose se na očuvanje čiste hrvatske nacije i životnog prostora. Rasna politika postaje dio pravnog sustava. Odredbom se utvrđuje pojam arijskog porijekla. To je osoba koja potječe od predaka koji su pripadnici europske rasne zajednice. Zabranjuje im se brak sa Židovima, a nearijcima se zabranjuje isticanje hrvatskih obilježja. Odredbe

27

su bile usmjerene i protiv Roma, a bile su identične njemačkima. Izvanredni i prijeki sudovi Izvanredni sudovi su uspostavljeni za provođenje zakona o nacionalnoj i rasnoj isključivosti, a imali su široka ovlaštenja. Stvoreni su i pokretni prijeki sudovi, koje ministar pravosuđa može premještati prema potrebi. Sredinom srpnja 1941. osnivaju se veliki izvanredni narodni sudovi - da razmatraju odluke bilo kojeg suda ustanovljenog prethodnim odredbama. Sjedišta su im u Zagrebu i Sarajevu. Zadatak im je bio da spriječe pojave oslobađajućih presuda. Bili su sastavljeni od 5 sudaca, od kojih su dva bili suci, a tri ustaše. Ovo sudstvo je trebalo ostvarivati politiku nacionalne isključivosti. U početku su usmjereni protiv Srba i Židova, kasnije protiv svih protivnika režima. Kažnjive djelatnosti zadiru u sve dijelove života - od vršenja propagande protiv NDH do slušanja stranih radio postaja, neprijavljivanja promjene mjesta boravka u roku tri dana… U početku je jedina kazna bilo strijeljanje, no kasnija je za lakše prekršaje uvedena kazna tri godine tamnice. Redovno sudstvo imalo je marginalnu ulogu. Srpsko pitanje Odmah po uspostavi NDH počinje promidžba protiv Srba. Zabranjena je ćirilica, ograničeno im je kretanje, promijenjeni nazivi nekih mjesta, u Zagrebu su iseljeni iz elitnih četvrti. U nekim mjestima morali su nositi plave trake sa slovom P. Otpuštanja, hapšenja javnih osoba. Uz pomoć Nijemaca, NDH organizira prisilno masovno iseljavanje oko 180000 Srba. Zakonom od 3. 5. 1941. počinje njihovo prekrštavanje (uglavnom seljake, a ne inteligenciju). Kasnija se počinju otpremati u logore i likvidirati - srpsko pitanje 28

sve se više zaoštrava, što stvara povoljnu klimu za rast partizanskog i četničkog pokreta. Zato NDH želi ublažiti teror, a slažu se i Nijemci. Osniva se HPC. Odnos prema Židovima i Romima U NDH bilo je oko 36 000 Židova. Prvo ih se gospodarski oštećuje, slijede masovna hapšenja, internacije i strijeljanja. Predaje ih se Nijemcima ili odvodi u koncentracione logore. Žute trake sa židovskom zvijezdom. Pomagala ih je Židovska općina u Zagrebu i švicarski konzulat. Konfiscirana imovina proglašena je državnim vlasništvom, ali dolazi u ruke istaknutih ustaša. Romi su znatno stradali, ponajviše u Jasenovcu. Koncentracijski logori Zatočenje i likvidacija Srba, Roma, Židova i Hrvata neprijatelja režima. Nadležnost nad osnivanjem logora i slanjem uhićenika imao je UNS (ukinut 1943, na čelu Dido Kvaternik), te RAVISIGUR (Ravnateljstvo za javni red i sigurnost, isto on na čelu). Osnivanje logora počelo je otvaranjem tzv. sabirališta za privremeni boravak uhićenika - Caprag kraj Siska, Bjelovar i Požega. Prvi logor je bio Danica kraj Koprivnice - 29. 4. 1941. Ostali: Jadovno kraj Gospića, Stara Gradiška, Jasenovac (ljeto 1941), Đakovo, Tenja, Loborgrad, pored Travnika i na Pagu. SNAGE UGROŽAVANJA NDH Pojava antifašističkog pokreta Talijanske i njemačke snage od ustaškog su pokreta smatrana saveznicima, ali od naroda okupatorima. Sjeverno od linije Karlovac - Bosanski Novi - Jajce - Bugojno - Sarajevo Goražde bila je njemačka, a južno talijanska vojska. Oni, ali i postupci ustaškog režima izazvali su negodovanje stanovništva 29

i antifašističko raspoloženje, što je išlo u prilog KPH i KPJ, koja organizira otpor i ustašama i stranim vojskama, te nastupa s programom obnove Jugoslavije, uz temeljite izmjene političkog uređenja. Ravnopravnost svih naroda i zajednička borba protiv okupatora. Prvi partizanski odred u Hrvatskoj je osnovan 22. 6. 1941. kod Siska. Uglavnom u pokret ulaze Srbi, no ima i Hrvata. Većina Hrvata još uvijek je uz HSS, koji ne surađuje ni s ustašama, ni s KP.

Četnički pokret Velikosrpska organizacija, podržavaju monarhiju i centralističko uređenje. Prije rata na čelu je bio Kosta Milovanović Pećanac. Nakon okupacije, novo okupljanje četnika predvodi Draža Mihailović, pukovnik jugoslavenske vojske, koji odbija priznati kapitulaciju. U istočnoj Bosni skuplja razbijene jedinice i odvodi ih u Srbiju na Ravnu goru - sjedište štaba. Nazivaju se četničkim odredima jugoslavenske vojske. Program: obnova Jugoslavije pod Karađorđevićima i uspostava velikosrpske hegemonije. Podržava ih izbjeglička vlada. I VB se u svojoj politici oslanja na njih, a oni surađuju s Nijemcima i Talijanima. U početku surađuju s partizanima, a kasnije se bore za mase. Dvije koncepcije o obnovi Jugoslavije Emigrantska vlada i kralj prihvaćeni su na zapadu kao nositelji kontinuiteta jugoslavenske države. Zapad teži obnavljanju države nakon rata. I u samoj Jugoslaviji organizirale su se snage s ciljem njezina obnavljanja. No, one su se podijelile na dvije suprotstavljene grupacije s oprečnim koncepcijama uređenja buduće Jugoslavije.

30

KP, koja jedina ima pristaše u cijeloj Jugoslaviji, ističe da će nastaviti borbu za slobodu i nezavisnost. No, oni se bore i za uspostavu socijalizma u obnovljenoj državi, te ravnopravnost svih naroda u obliku federacije. Program je privlačan narodima koji su teško podnosili hegemoniju. SSSR podupire NOP. Izbjeglička vlada i četnička organizacija u zemlji žele obnovu Jugoslavije, te povratak kralja u zemlju, kao i obnovu ranijeg političkog i društvenog sustava. Nakon bijega, vlada se okupila u Ateni, gdje je održala prvu sjednicu u izbjeglištvu. Povela se žučna rasprava o krivici za kapitulaciju zemlje. Srpski ministri tvrde da je kriva "hrvatska izdaja", a hrvatski ministri uzvraćaju da je glavni krivac dugogodišnja hegemonija i centralizam. Šalju note VB i SAD, u kojima se ističe kontinuitet Kraljevine Jugoslavije i nastavljanje rata protiv Njemačke i Italije. Prebacuju se u Kairo, odakle ih Englezi prebacuju u samostan Tantur blizu Jeruzalema, u lipnju 1941. su ih otpremili u London. U trenutku sloma države, četnički vojvoda Kosta Milovanović Pećanac se s nekoliko četničkih odreda nalazio u Južnoj Srbiji, gdje je i ostao. Uslijedilo je novo okupljanje četnika pod pukovnikom jugoslavenske vojske Dražom Mihailovićem. Naziv Četnički odredi jugoslavenske vojske označava kontinuitet s vojskom razorene države. Dolazi do sukoba dviju četničkih frakcija, a uskoro i Nijemci prestaju pomagati Pećanca i pomažu Mihailovića. 1944. Mihailović je zarobio Pećanca i dao ga strijeljati. Četničke skupine prvo su djelovale u Srbiji, pa BiH, Crnoj Gori, Dalmaciji i Lici. U kolovozu 1941. Mihailović osniva Centralni narodni komitet. Iako je četnički pokret osnovan da se bori protiv okupatora, oni oklijevaju i čekaju da saveznici ostvare prevagu u ratovanju. U listopadu 1941. Mihailović uspostavlja radio vezu s Englezima i izbjegličkom vladom, koja ih proglašava "jugoslavenskom vojskom u domovini".

31

Rast NOP-a i njegovih predstavničkih tijela U jesen 1941. Glavni štab postaje Vrhovni, a na pojedinim oslobođenim područjima djelovali su Glavni štabovi. Postojao je i za Hrvatsku. Zapovjednika mu je bio Ivan Rukavina, a politički komesar Marko Orešković. Nakon što su osvojili velike teritorije, KPJ odlučuje formirati političko tijelo jugoslavenskih zemalja - studeni 1942. u Bihaću osnovan AVNOJ, U lipnju 1943. i ZAVNOH, predsjednik mu je bio V. Nazor. To je najviši organ na antifašističke Hrvatske. Na II. zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu, AVNOJ postaje vrhovno zakonodavno i predstavničko tijelo, proglašena je Demokratska Federativna Jugoslavija, a 1944. u Topuskom ZAVNOH proglašava Federalnu Državu Hrvatsku. Teritorij NDH se smanjuje. HSS U NDH Pavelić je zabranio sve stranke kako bi učvrstio vlast. Želi pristaše HSS-a privući u ustašku organizaciju. Maček i HSS poslije proglašenja NDH Već u Banovini Hrvatskoj HSS se dijelila na lijevo i desno krilo, te umjereni centar. Samo se mali broj članova priključio ustašama. Maček i vodstvo i dalje žele nastaviti dotadašnju politiku - sudjeluju u izbjegličkoj vladi. Maček šalje Churchillu poruku da je narod ostao demokratski, te da ne treba izjednačavati Pavelićevu vladu s narodom. 10. 4. 1941. Maček daje izjavu podrške ustaškoj vlasti taktika kako bi održao HSS na okupu i spasio je od progona. On se politički pasivizirao, čekajući trenutak za akciju. To nije odgovaralo vlastima, jer je onemogućavao širenje ustaštva.

32

Napori ustaškog vodstva na privlačenju članova HSS U kolovozu 1941. organizirana je manifestacija na kojoj je grupa poznatih HSS-ovaca dala javnu podršku režimu. Neki su to učinili dobrovoljno, a na neke je izvršen pritisak da sudjeluju. Maček se povukao u Kupinec na svoj posjed, gdje su ga ustaše čuvale kako ne bi dolazio u kontakt sa članovima stranke, no bez uspjeha. Zbog toga je u listopadu 1941. zatočen u Jasenovcu gdje je bio do ožujka 1942, potom opet u Kupincu. Novo raslojavanje HSS. Pregovori s ustaškim vrhom Seljaci i pristaše HSS-a od jeseni 1942. uključuju se u NOP, koji ih želi što više privući. Centar stranke stupa u vezu s domobranskim generalima. Pod pritiskom Nijemaca, koji su nezadovoljni ustašama, moraju se uključiti u vodstvo države - stupaju u kontakte s ustaškim vrhom. Lorković stupa u vezu s HSS-om, razmišlja o podjeli vlasti zbog moguće pobjede Saveznika. HSS predlaže izbore za Sabor i nestranačku vladu, što Lorković ne prihvaća. U rujnu 1943. predsjednik vlade postaje Nikola Mandić. HSS i dalje ne želi javni savez s ustašama (što bi bio ulazak u vladu), a oni ne žele odstupiti s vlasti i uspostaviti nestranačku vladu. Pokušaji suradnje s NOP-om Pripremaju teren za buduće sudjelovanje u odlučivanju o Hrvatskoj nakon rata. Košutić (HSS) predlaže da HSS zastupa Hrvate, no KP to ne želi.

33

POLITIČKA I VOJNA ZBIVANJA 1942/43. Udaljavanje Kvaternika Pavelić i Nijemci nisu zadovoljni Kvaternikovim vođenjem resora oružanih snaga. U listopadu ga je poglavnik poslao na dopust u Slovačku, a kad se u prosincu vratio je umirovljen, te odlazi u Beč. I E. D. Kvaternik razriješen je dužnosti, zbog raspojasanog ponašanja ustaškog redarstva pod njegovom upravom. Zamjenjuje ga Ljudevit Zimmermann. Muslimanska akcija za autonomiju BiH I oni Muslimani koji su prihvatili NDH uskoro prestaju podržavati ustaški pokret, dijelom i zbog četničkih zločina nad njima koje NDH nije mogla spriječiti. Jedan grupa pokreće pitanje autonomije BiH, smatrajući da se trebaju povezati neposredno uz Njemačku. Potpisuju protuustaške rezolucije. Dio Muslimana koji želi stvoriti vlastite oružane snage predvodi društvo El- Hidaje. 1942. okreću se Nijemcima, traže osnivanje "Župe Bosne", muslimanske legije "Bosanska straža", te obustavljanje ustaškog pokreta u BiH. Predlažu podjelu BiH između NDH, Crne Gore (Italije) i autonomne Bosne, te preseljenje stanovništva. Nijemci nisu obratili previše pažnje na to, jedino su osnovali Handžar-diviziju (60% muslimana, 40% Nijemaca). Kapitulacija Italije i granice NDH Na sjednici Velikog fašističkog vijeća 24. 7. 1943. izglasano je nepovjerenje Mussoliniju, koji je uhapšen. Nova vlada maršala Pietra Badoglia potajno stupa u pregovore o primirju sa zapadnim saveznicima. Kapitulirala je 8. 9. 1943. Pavelić želi vratiti Dalmaciju, Rijeku i dio Istre u NDH, ali se boji da se Saveznici ne iskrcaju na jadranskoj obali. Nijemci tu preuzimaju inicijativu, a Pavelić mora biti poslušan. Nakon 34

kapitulacije, Pavelić dobiva od Hitlera nezavisnost nad obalom Hrvatske, osim Istre i Rijeke, koje su od ranije bile talijanske. Rimski ugovori prestaju važiti. Hitler je Istru i Rijeku zadržao Njemačkoj. POKUŠAJ SPAŠAVANJA NDH Povezivanje s vodstvom HSS-a Kada je postali jasno da Nijemci neće pobijediti u ratu, u ustaškom pokretu se javlja struja koja smatra da je bitno sačuvati državu, bez obzira na to tko će biti na čelu. Da bi se prešlo na stranu Saveznika, trebalo je promijeniti vrh države. To su prvenstveno htjeli oni ustaše koji su 1943. bili za povezivanje sa HSS-om. U ljeto 1944. Lorković i Vokić opet započinju pregovore s Augustom Košutićem (potpredsjednikom). Pridružuju im se još neki političari, te dio domobranskog vrha. Plan djelovanja Cilj: razoružanje njemačke vojske, odstup Pavelića, uspostava nove vlade, poziv saveznicima da se iskrcaju na jadransku obalu. Vokić kao ministar oružanih snaga trebao je s domobranima opkoliti, razoružati i zarobiti Nijemce i nepokorne ustaše. Do izvjesne granice u plan je bio upućen i von Horstenau, a imali su veze i sa Englezima. Lorković i Vokić su sa svojim planom upoznali i Pavelića, nastojeći ga pridobiti, očekujući njegovo razumijevanje. Navodno se nije protivio akciji, ali je obavijestio Kaschea (izdao zavjerenike). Protiv njih Pavelić je poduzeo mjere - Lorković i Vokić bili su prinuđeni dati ostavke, svi umiješani u akciju bili su uhapšeni osim Košutića koji je prebjegao partizanima. Aferi se nije htjelo dati veliki publicitet. Lorković i Vokić zatvoreni su u Lepoglavi, a ubijeni su netom prije početka povlačenja ustaša 1945.

35

POSLJEDNJI DANI I PROPAST NDH Opća situacija početkom 1945. i položaj NDH Njemačke snage gube na svim bojištima, a Titove su sve brojnije i oslobađaju sve više teritorija. Formira se zajednička vlada emigranata i KP, sa Titom na čelu - tima britanska politika pokušava spriječiti potpunu dominaciju komunista u poslijeratnoj Jugoslaviji. Komunisti ipak prevažu, zbog ratnih uspjeha. Zbog podvojenosti u redu saveznika, javljaju se spekulacije o stvaranju jedinstvene fronte protiv NOP-a. Glavni putovi kojima su se Nijemci povlačili vodili su preko NDH, stoga je NDH bila uključena u razne kombinacije za obračun sa NOP-om. U Zagreb su na pregovore dolazili predstavnici različitih antikomunističkih grupacija. Ustaško vodstvo prihvaća pregovore, ali u rezervi ima plan spašavanja hrvatske države prelaskom na stranu saveznika. Planovi i dogovaranja Crnogorski federalista Sekula Drljević, koji želi oformiti svoju vojsku protiv NOP-a, boravi u Zagrebu, ali za tu akciju je prekasno. Draža Mihailović u nezavidnom je položaju, jer saveznici svoju pomoć usmjeravaju partizanima. Ne odustaje od svojih planova, želi povezati sve antikomunističke snage kako bi porazio KP. Svoje poslanike šalje Mačeku, no ovaj nije zainteresiran, pa kasnije pregovara i sa ustašama. Nije postignut dogovor. Koncem travnja 1945. poraz NDH bio je neizbježan, Nijemci se povlače, a partizani su sve bliže Zagrebu. Vrh NDH kontaktira sa gen. Leom Rupnikom, vođom slovenskih domobrana (pod Nijemcima). I on želi borbu protiv partizana, baziranu na zajedničkom otporu Hrvata, Srba i Slovenaca, koji bi privukao potporu saveznika. No, za to je bilo kasno, jer su se saveznici već odlučili koga će poduprijeti. 36

Memorandum vlade NDH I sam poglavnik sada želi prebaciti NDH u tabor saveznika, preko Vatikana, no bez rezultata. U posljednjem pokušaju spašavanja NDH, vlada upućuje 4. 5. 1945. memorandum Angloamerikancima (sastavio ga je Ivo Bogdan), kojeg su potpisali svi ministri, a u kojem se ističe potreba održavanja NDH, koja "ne pripada fašističkom bloku, nego je vodila nacionalni obrambeni rat. Sad se želi staviti pod okrilje saveznika i spremna je prihvatiti njihovu arbitražu". Odgovor nikada nije stigao. Samo dva dana nakon upućivanja memoranduma, 6. 5. s vladom i ostacima ustaških i domobranskih jedinica poglavnik napušta Zagreb i kreće prema austrijskoj granici. Povlačenje. Bleiburška tragedija Povlačenje je izvršeno bez priprema, sa vojskom su išli i civili. Zastali su u Rogaškoj Slatini, gdje je poglavnik odlučio da se povuku prema Koruškoj i da se s oružjem predaju Englezima, a nipošto partizanima. On sam s oružanom pratnjom kreće prema unutrašnjosti Austrije. Pravac kretanja kolona koje su se povlačila bio je Celje - Slovenj Gradec Dravograd, pa prema Bleiburgu, malom austrijskom gradiću uz granicu. Nadali su se da će ih tamo prihvatiti savezničke snage, no zaustavila ih je engleska vojska, a opkolila jugoslavenska armija. 15. 5. su gen. Ivo Herenčić i puk. Danijel Crljen otišli u dvorac na pregovore s engl. generalom Patrickom Scottom, koji je rekao da se moraju predati partizanima u roku od jednoga sata. Nakon toga na vojsku i civile je otvorena vatra iz mitraljeza, preživjeli su se predali. Partizani su ih otpremili natrag u Jugoslaviju. Tom prilikom izvršeni su masovni masakri kod Dravograda i Maribora. Preživjeli su pješice prešli križni put, na kojemu su bili 37

izloženi strahovitim mukama, iscrpljivani glađu i žeđu, maltretirani i ubijani. Zagreb je napustio i Maček. Prvo je boravio u Austriji, pa Parizu, a onda u SAD-u, gdje je i umro 1964. DRUGA USTAŠKA EMIGRACIJA Poglavnik ponovo u emigraciji Nakon sloma NDH zemlju napuštaju svi koji su se pribojavali komunističke represije. Dio vlade uspio je pobjeći na zapada, a dio su saveznici izručili Jugoslavenskoj armiji. Nikola Mandić, Muhmed Alajbegović, Julije Makanec, Pavao Canki, Živan Kuvedžić, Nikola Steinfl i Mile Budak su bili obješeni. Pavelić je prešao u Austriju, a potom mu se zameo svaki trag. Ujesen 1946. odlazi u Italiju sa putovnicom peruanskog fratra. U Rimu počinje okupljati suradnike i formira Hrvatski državni odbor, na čelu sa Lovrom Sušićem, Matom Frkovićem i Božidarom Kavranom. Nakon nekog vremena odlazi u Argentinu, gdje je djelovala podružnica ustaške organizacije Hrvatski domobran - tu Pavelić okuplja emigrante za borbu protiv jugoslavenske države. Juan Peron pružio mu je zaštitu.

Novo organiziranje i pojačano djelovanje Povodom proslave desete godišnjice osnivanja NDH, Pavelić je objavio popunjavanje vlade, koju su sada činili: Džafer Kulenović, Andrija Artuković, grof Petar Pejačević, Vjekoslav Vrančić, Andrija Ilić, Rafael Boban … Pristižu i drugi emigranti, razvijaju sve veću političku aktivnost. Izdaju listove. U ljeto 1954. Pavelić se sastao sa Milanom Stojadinovićem. Emigrantski tisak pisao je kako je cilj sastanka bio da se ispita mogućnost zajedničkog nastupa Hrvata i Srba protiv 38

komunističkog režima u Jugoslaviji. Nakon rušenja režima stvorile bi se zasebne države. Čak je pripremljen i tekst sporazuma, ali nije potpisan. Pavelić osniva i Hrvatsku državnu stranku - novo ime za ustaški pokret. 1956. mijenja ime u HOP - Hrvatski oslobodilački pokret. Imali su ogranke u mnogo zemalja. Podjele i programi 10. 4. 1957. izvršen je atentat na Pavelića u Lomas del Palomar. Pogođen je s dva hica - u leđa i ključnu kost. Prevezen je u bolnicu, gdje se uspostavilo da je inženjer Pablo Aranjos zapravo on. Padom Perona izgubio je podršku u Argentini, a Jugoslavija je poslala zahtjev za njegovo izručenje. Nakon oporavka odlazi u Čile, nakon četiri mjeseca u Španjolsku. U Madrid mu dolaze suradnici iz raznih krajeva, no neke emigrantske skupine se distanciraju od njega. Umro je 28. 12 1959. Prema oporuci, vrhovni starješina HOP-a postaje Stjepan Hefer, bivši zastupnik HSS-a. To je izazvalo nezadovoljstvo u redovima ustaša, pa oni osnivaju istoimenu organizaciju, na čelu s Vjekoslavom Vrančićem. Proces raspadanja ustaškog pokreta se nastavlja - nastaju Ujedinjeni Hrvati, Hrvatski domobran, Dr. Ante Pavelić, Dr. Ante Starčević. Sve su imale jednak program - uspostavu NDH u povijesnim granicama. Vjekoslav Maks Luburić u Španjolskoj je osnovao Hrvatski narodni otpor. Branko Jelić je u Njemačkoj osnovao Hrvatski narodni otpor. Imali su i poluvojničku organizaciju. 1960. je u Australiji osnovano Hrvatsko revolucionarno bratstvo, koje se želi boriti na diverzantskoj osnovi. 1951. u Buenos Airesu je osnovana Hrvatska republikanska stranka, pod predsjedništvom Ive Oršanića, a član je bio i Ivo Korsky. Časopis Republika Hrvatska.

39

Bilo je pokušaja da se prevlada rascjepkanost emigracije. 1974. u Torontu je osnovano Hrvatsko narodno vijeće, kao političko tijelo hrvatskih skupina i ustanova. ŽRTVE Srbin B. Kočović i Hrvat V. Žerjavić nezavisno su došli do gotovo jednakog broja žrtava u Jugoslaviji (1 014 000 vs. 1 027 000). Srba je stradalo oko 500 000, Hrvata 192 000, muslimana 103 000. Njemačka nacionalna manjina je gotovo cijela iseljena 1945. - oko 500 000 ljudi. U usporedbi s drugim zemljama, osim Rusije i Poljske, Jugoslavija je imala najveće gubitke: SAD 187 000, VB 368 000, Francuska 653 000. DODATAK POLITIČKI ŽIVOTOPISI GLAVNIH LIČNOSTI U NDH Mehmed Alajbegović Rođen 1907 u Bihaću u begovskoj obitelji, ali se smatrao Hrvatom. Diplomirao pravo u Zagrebu. 1942 postaje konzul NDH u Münchenu, a 1943 ministar skrbi za postradale krajeve (300 000 izbjeglica iz raznih krajeva NDH, uglavnom Hrvatimuslimani). U svibnju 1944 postaje ministar vanjskih poslova NDH (umjesto Stijepe Perića). Na dužnosti ostaje do kraja NDH. Sudjelovao u pokušajima povezivanja sa slovenskim i crnogorskim nacionalistima, te srpskim monarhistima (D. Mihailović), sa svrhom stvaranja antikomunističkog bloka protiv Tita. S ostalim članovima vlade napustio Zagreb 6. 5. 1945. Pobjegao u Salzburg, gdje su ga uhitile američke okupacione snage. U rujnu 1946 izručen je vlastima Jugoslavije. Ostale ministre izručili su Englezi. Osuđen na smrt i pogubljen u lipnju 1947. 40

Andrija Artuković Rođen 1899. kod Ljubuškog. Diplomirao pravo u Zagrebu, od 1926 odvjetnik u Gospiću. Stupa u vezu s ustaškom organizacijom u Italiji. 1932. sudjelovao u organiziranju Velebitskog ustanka, a nakon toga boravi u emigraciji u Beču i Londonu. Osumnjičivši ga za pripremanje atentata u Marseilleu, Englezi su ga 1934. uhapsili i predali Francuzima, koji su ga izručili Jugoslaviji. Nakon 18 mjeseci u zatvoru suđeno mu je u Beogradu, ali je presudom oslobođen optužbe. Do 1941. boravi van zemlje. U NDH obnašao je dužnosti ministra unutrašnjih poslova, ministra pravosuđa i bogoštovlja, te čuvara državnog pečata. U svibnju 1945 povlači se u Austriju. Sa švicarskim ispravama (Alois Anich) odlazi u Irsku, a 1948 u SAD, gdje pod pravim imenom radi u bratovom poduzeću. Jugoslavija je u više navrata tražila njegovo izručenje, ali je uhićen tek 1984, a 1986 je u New Yorku predan jugoslavenskim vlastima. U Zagrebu je održano suđenje na kojem je osuđen na smrt, ali zbog starosti i bolesti presuda nije izvršena. Umro je 1988. u bolnici kaznenog doma u Zagrebu. Mile Budak Rođen 1889 u Lici. Diplomirao pravo u Zagrebu, član pravaške stranke još kao student. 1914 mobiliziran u austrijsku vojsku, ranjen i zarobljen na srpskoj fronti. Odveden u Italiju, gdje boravi do 1919. Od 1923 je odvjetnik u Zagrebu, djeluje u Hrv. stranci prava i Hrv. sokolu. 1932 su plaćenici vlasti na njega izvršili atentat, nakon kojega se priključuje ustaškoj emigraciji u Italiji. 1938 se vraća i postaje predvodnik domovinskog ustaškog pokreta. Ministar bogoštovlja i nastave u NDH, kasnije poslanik u Berlinu, te ministar vanjskih poslova, s kojeg je mjesta

41

smijenjen 1943, nakon čega više nije imao nikakve političke funkcije. Pisao je pripovijetke i romane. 1945 su ga u Austriji zarobili Englezi, izručili komunistima, koji su ga s još nekim dužnosnicima objesili na periferiji Zagreba. Slavko Kvaternik Rođen 1878 kod Vrbovskoga. Vojnik u austro-ugarskoj vojsci - čin potpukovnika. Između dva rata živi u Zagrebu kao civil, član je Hrv. stranke prava. Aktivan u domovinskoj ustaškoj skupini. 10. 4. 1941. upravo je on na zagrebačkoj radio postaji pročitao proglas o uspostavi NDH. U prvoj vladi imenovan je ministrom hrvatskog domobranstva, dobiva titulu vojskovođe, a 12. 6 1941. imenovan je i doglavnikom u vodstvu ustaškog pokreta. Krajem 1942, na traženje Pavelića, morao se povući s vojnih i državnih funkcija, do kraja NDH živi u Austriji. Englezi ga izručuju Jugoslaviji, pogubljen 1947. Eugen Dido Kvaternik Sin S. Kvaternika, odgojen u hrvatskom duhu. Tijekom školovanja priključuje se pravašima, a u doba šestosiječanjske diktature pridružuje se ustaškoj organizaciji u Italiji. Visoke inteligencije, govori više jezika, postaje najbliži Pavelićev suradnik u emigraciji. Imao je ulogu u pripremanju atentata na Aleksandra. Nakon uspostave NDH postaje šef UNS-a (ustaške nadzorne službe - policijska ustanova s velikim nadležnostima). Podređeno mu je cijelo redarstvo i oružništvo. Istovremeno je bio i šef Ravnateljstva za javni red i sigurnost. Nadležan za logore. 1942 u listopadu odlukom poglavnika uklonjen je sa svih funkcija do kraja NDH. 42

Od 1945 djeluje u emigraciji u Argentini, piše o ustašama u emigrantskom tisku. 1961. poginuo u automobilskoj nesreći s kćerkom. Mladen Lorković Rođen u Zagrebu 1909. Završio pravo u Berlinu. Od mladosti zastupa hrvatsku nacionalističku orijentaciju, od 1929. je u emigraciji, gdje je jedan od najbližih Pavelićevih suradnika. Bavio se i znanstvenim radom - knjiga Narod i zemlja Hrvata. Uspostavom NDH - državni tajnik, pa min. vanjskih poslova do 1943, nakon čega je min. unutrašnjih poslova. Pred kraj rata je procijenio da se NDH kao saveznica Njemačke nalazi u teškom položaju, pa s ministrom vojske Antom Vokićem poduzima akciju spašavanja Hrvatske odustajanje od savezništva s Nijemcima. Spriječen je, smijenjen s ministarskog mjesta i u kolovozu 1944 zatvoren. Uoči sloma NDH ubijen je u Lepoglavi od ustaške ruke. Vladko Maček Rođen 1879 u Jastrebarskom. Pogađate, diplomirao je pravo u Zagrebu. Odvjetnik u Samoboru, Krapini, Zelini… Od osnivanja HPSS 1905. član je njenog glavnog odbora. U prvom svjetskom ratu vojnik je na Soči. Nakon rata otvara odvjetničku kancelariju u Zagrebu. Aktivan je u vodstvu stranke. Jedan od najbližih Radićevih suradnika, biran za narodnog zastupnika u Skupštinu. Početkom 1925 (obznana) neko je vrijeme zatvoren. 1927. je potpredsjednik HSS, a predsjednikom postaje nakon Radićeve smrti. Također je i jedan od dvojice predsjednika Seljačko-demokratske koalicije (uz Pribićevića). U vrijeme diktature osuđen je na tri godine zatvora, zbog potpisivanja Zagrebačkih punktacija. Nakon 1934. oživljava politički život, i Maček postaje istaknuta ličnost opozicije. 43

Sporazumom Cvetković-Maček ulazi u vladu kao potpredsjednik. Kada je uspostavljena NDH, vlasti ga izoliraju od javnosti (Kupinac, Zagreb, Jasenovac). Njenom propašću odlazi preko Austrije u SAD, gdje živi do kraja života (umro 1964). Nikola Mandić Rođen 1869. u Travniku. Pravo u Beču. Odvjetnik u Sarajevu, jedan od poznatijih hrvatskih političara u BiH prije prvog svjetskog rata. Postaje predsjednik Hrvatske narodne zajednice u Sarajevu (stranka). Predsjedao u bosanskom saboru. 1914. postaje zamjenik poglavara BiH. Zastupnik u Ustavotvornoj skupštini Kraljevine SHS. Hrvatski orijentiran. U NDH djeluje od 1943, kada ga Pavelić imenuje predsjednikom vlade - do kraja NDH. 1945 ga u Austriji Englezi hvataju u bijegu i izručuju. Obješen blizu Zagreba. Ivan Oršanić Rođen 1904. u Županji. Još kao student (čudno, matematike) postaje član hrvatskog katoličkog pokreta. Zabranjena u doba diktature, pa se osniva nova - Veliko križarsko bratstvo. Profesor matematike, glavni urednik Hrvatske smotre, katolik i rodoljub. Pripadnik ustaške domovinske skupine. U NDH postaje zapovjednik Ustaške mladeži. 1945. odlazi u emigraciju (Buenos Aires), gdje okuplja istomišljenike i nastavlja političko djelovanje. 1951. tamo osniva Hrvatsku republikansku stranku, koja se razilazi s Pavelićevom Hrvatskom državotvornom strankom. Umro 1968. Nakon uspostave Hrvatske, stranka dolazi ovamo pod imenom Hrvatska republikanska zajednica.

44

Ante Pavelić Rođen 14. 7. 1889. u Bradini kraj Konjica. Pravo završio u Zagrebu. U mladosti se priklonio pravašima, 1919. je izabran za gradskog zastupnika u Zagrebu. Postaje jedan od stranačkih prvaka. 1927. izabran u Narodnu skupštinu, na listi Hrvatskoga bloka. Protujugoslavenski govori, brani pravo Hrvata na vlastitu državu. Nakon atentata 1928. sa HSS-om ulazi u Seljačkodemokratsku koaliciju. Od uvođenja diktature djeluje u inozemstvu. U ljeto 1929. u odsustvu je u Beogradu osuđen ne smrt zbog potpisivanja Sofijske deklaracije, kojom se traži rasformiranje Jugoslavije, a čiji je drugi potpisnik Vanča Mihailov. U Italiji uz potporu fašista organizira ustašku organizaciju s ciljem uspostavljanja nezavisne Hrvatske. Nakon atentata u Marseilleu bio je zatvoren u Torinu (listopad 1934 - travanj 1936). Nakon izlaska bio je tri godine interniran u Sieni. Potom živi u Firenzi do travnja 1941, kad se vraća u Hrvatsku kao poglavnik. U svibnju 1945. odlazi u Argentinu, gdje djeluje na aktiviranju ustaških emigranata u borbi za obnovu hrvatske države, ali ne uspijeva povezati razjedinjene ustaške skupine. 1957. je na njega izvršen atentat. Odlazi u Čile, potom u Madrid, gdje je od posljedica ranjavanja umro 28. 12. 1959. Tamo je i pokopan. Alojzije Stepinac Rođen 1898. u Krašiću. Učlanjen u katoličke đake u gimnaziji u Zagrebu, sjemeništarac. Napunivši 18 godina odlazi u vojsku - u časničku školu u Rijeci. Ranjen na Piavi 1918. i zarobljen od Talijana. 1919. demobiliziran, upisuje agronomiju, ali odustaje i prelazi na bogosloviju. Sedam godina se u Rimu priprema za svećeničko zvanje, zaređen 1930. Vraća se u domovinu, gdje 1934 postaje 45

nadbiskupom, službu zagrebačkog nadbiskupa preuzima 1937. Na čelu je katoličke crkve u Hrvatskoj. U NDH brani kršćanska načela, istupa protiv rasističkih zakona i progona Židova i pravoslavaca. Osuđuje i komunističku ideologiju. Nakon što je uspostavljena komunistička vlast, uhićen je i izveden pred sud u jesen 1946. Osuđen na 16 godina zatvora. Prvih 5 je u Lepoglavi, a 1951. je upućen na prisilni boravak u Krašić, gdje je umro 1960. 1953. ga je papa Pio XII imenovao kardinalom. Lovro Sušić Rođen 1891. u Mrkoplju. Diplomirao pravo u Zagrebu. Rano prihvaća pravašku ideju. Odvjetnik u Ogulinu. 1938. pristupa HSS. Nakon Sporazuma udaljava se od Mačeka i približava ustaškoj domovinskoj skupini. Ministar narodnog gospodarstva u vladi NDH. 1945. napušta Hrvatsku, u Austriji sudjeluje u organiziranju Kavranove akcije ubacivanja ustaška skupine u Jugoslaviju, koja je tragično završila u jesen 1948. Odlazi u Španjolsku, pa Venezuelu, gdje pomaže hrvatskim emigrantima. Umire u Caracasu 1971. Ante Vokić Rođen 1909. Priključuje se radikalnoj ustaškoj mladeži. Aktivan pri osnivanju Crne legije - posebne vojne formacije za borbu protiv pobunjenika. 1943. postaje ministar prometa, a od 1944. je i ministar oružanih snaga. S Lorkovićem priprema puč 1944. Razriješen dužnosti, uhićen i otpremljen u Lepoglavu. Ubijen uoči pada NDH od ustaša.

46

Vjekoslav Vrančić Rođen 1904. u Ljubuškom. U početku je pristaša HSS-a, član te stranke u Mostaru. Pridružuje se domovinskoj ustaškoj grupi. Razne dužnosti u NDH - pomoćnik ministra vanjskih poslova, povjerenik kod tal. vojske, ministar obrta, veleobrta i trgovine. Posljednjih dana NDH povjerena mu je misija za pregovore hrv. vlade sa savezničkim zapovjedništvom za Sredozemlje o predaji hrv. oružanih snaga saveznicima. Nakon rata živi u Argentini, do 1958. tamo surađuje s Pavelićem, kada se razilaze. Aktivira se tek nakon njegove smrti. Umro je u Buenos Airesu 1990. kao posljednji živući ministar vlade NDH.

47

JUGOSLAVIJA U II. SVJETSKOM RATU POČETAK OTPORA I PROGLAS - u danima travanjskog rata 1941. KP izlazi iz ilegale na javnu scenu. KPJ formira vojni komitet na čelu s Josipom Brozom Titom, a 15. travnja CK KPJ upućuje «Proglas narodima YU» u kojemu ih poziva da «ne klonu duhom» već da ustraju u borbi protiv osvajača jer bi se iz ovog rata trebao roditi novi svijet. Odmah zatim slijedi i «Majski proglas» koji je u cijelosti u biti program borbe protiv okupatora. - 22. lipnja 1941. Hitler počinje napad na SSSR a KPJ istoga dana upućuje proglas svim narodima YU s pozivom na ustanak i borbu - u Sisku je 22. lipnja osnovan, prvi u Europi, partizanski odred koji se sastojao od 39 boraca Hrvata. Istog je dana počeo s borbenim akcijama i za mjesec dana narastao je na oko 60-ak boraca. - Kominterna je 1. srpnja 1941. uputila poznati proglas svim komunističkim partijama u kojem se kaže da «o ishodu domovinskog rata SSSR-a» ne ovisi samo sudbina istog, već i «sudbina vaših naroda». Kaže se da je kucnuo čas za borbu i da komunisti moraju organizirati partizanski rat u neprijateljskom zaleđu. (odmah potom na sjednici Politbiroa CK donesena je odluka o pozivanju svih komunista u oružanu borbu) * inače, po teoriji ratovanja i ratne vještine izbor trenutka za početak borbe bio je, blago rečeno, avanturistički, budući da su Njemačka i njeni saveznici bili na vrhuncu svoje moći i napredovali su na svim frontama. Ustanak u tom trenutku podložan je i moralnoj kritici jer je bilo vrlo nehumano baciti u rat nepripremljene i slabo naoružane ljude. Zašto je KPJ onda pozvala na ustanak u tako nepovoljnom trenutku? Tri su razloga:

48

1) KPJ na poziv Staljina počinje s ustancima jer je odana i disciplinirana članica Komunističke internacionale koja po svojim kriterijima SSSR smatra i svojom domovinom. 2) KPJ je na osnovi vlastitog mita o moći SSSR-a i Crvene Armije bila uvjerena da će ona odmah prebaciti borbe na područja pod njemačkom kontrolom i za nekoliko mjeseci slomiti Wermacht1. Ta vjera u spektakularni slom Njemačke nagnala je komuniste da požure ugrabiti priliku za preuzimanje vlasti prije nego što se toga sjeti netko drugi. 3) Ideologija KI uvjerila je komuniste da će II. svjetski rat stvoriti uvjete za nastavak svjetske proleterske revolucije, «samo privremeno zastale nakon Oktobarske revolucije 1917.». Otuda odluka, pod dojmom rađanja epohe komunizma kao dominantnog svjetskog sustava, da se diže ustanak. U rujnu 1941. CK KPJ odlučuje da se vojna struktura NOB-a gradi na nacionalnom načelu s glavnim stožerima za svaku jugoslavensku zemlju. Na čelo glavnog stožera Hrvatske imenovani Ivan Rukavina (glavni zapovjednik) i Vladimir Bakarić (politički komesar). • U jesen 41 masa hrvatskog naroda ulazi u proces podjela: a) dio naroda stao je uz NDH bez obzira na njenu budućnost b) najveći dio bio je uz HSS, čekajući da se konfuzna situacija razbistri HSS se povukla iz političke borbe prepuštajući narod ustaškom režimu i komunistima. Maček je od prvog dana bio uvjeren da će sile osovine biti poražene iako je pogriješio u predviđanju da će Angloamerikanci stići na naše prostore prije 1

Članovi OK Sisak u srpnju 41 mahnito i oduševljeno mašu nekim avionima koji ih prelijeću, misleći da su ruski

49

Rusa. Osim toga, vjerovao je da će na kraju rata domobrani odbaciti ustaški režim i prijeći na stranu HSS-a jer oni, po Mačeku, nisu ni bili ništa drugo doli uniformirani seljaci koji su 20 godina slijedili Stjepana Radića i njega. Maček se moralno protivio svakoj vrsti nasilja, pa tako HSS nije priznavao NDH nikakav legitimitet. Maček je znao reći da NDH nije hrvatska država nego država podijeljena između Njemačke i Italije u kojoj je «krvoločni ustaški pokret uspostavio teroristički režim». Ustaše u startu HSS proglašavaju projugoslavenskim i Mačeka šalju u Jasenovac. Bilo kakva suradnja HSS-a i NDH je isključena. Odnosi HSS-a s komunistima nisu bili ništa bolji. Iako imaju naoko sličan cilj – ustanak naroda protiv okupatora i NDH pod parolama nacionalnog oslobođenja – KP je imala i hidden agenda – pretvoriti NOB u socijalističku revoluciju i uspostaviti vlast nalik na boljševizam u SSSR-u. Pa iako su s jedne strane komunisti pozivali na suradnju i zajedničku borbu ( koja je naravno bila nezamisliva bez seljaštva (ie. HSS), oni su u HSSu vidjeli veću prijetnju od ustaša zato što im je bio glavni (tj. jedini) konkurent u preuzimanju vlasti nakon rata. Naličje te licemjerne politike bilo je to da je kasnije tokom rata komunistička partija Hrvatske Mačeka proglasila izdajnikom i stavila ga u isti red s Antom Pavelićem. (kao zbog šurovanja s velikosrpskom buržoazijom u Londonu, pristanku obnove Kraljevine Jugoslavije i pasivnog odnosa prema NDH). c) dio je stao uz KPH KPH je bio najveća organizacija KPJ – oko 4500 članova (od sve skupa 12 000). Na čelu NOB-a u Hrvatskoj: Andrija Hebrang, Rade Končar, Vlado Popović, Vladimir Bakarić, Ivan Rukavina. U prvim danima rata najveći poraz KPH desio se u srpnju 1941. kada je pri bijegu iz logora Kerestinec ubijeno 68 od ukupno 80 zatvorenika (među njima August Cesarec, Ognjen Prica, Otokar Keršovani, Božidar Adžija...). Drugi težak poraz: ljeto 1941., 500 partizana splitskog, solinskog, kaštelansko – trogirskog i 50

sinjskog odreda krenulo u kninsku krajinu razbiti četnike – rasturili ih Talijani. Unatoč početnim teškoćama mreža partijske i vojne strukture uspjela se održati – do kraja 1941. u partizanima oko 7 000 boraca. Za uspjeh NOB-a (posebice u njegovoj početnoj fazi) odlučujuće je bilo opredjeljenje Srba. Tako, kada je u ljeto 1941. izbila njihova pobuna na teritoriju NDH, počinje žestoka borba između KP i četničkih glavara da ih pridobiju svako za svoje ciljeve. U svibnju 1941. u Splitu osnovan četnički centar za Hrvatsku (u Splitu zato što su Talijani tolerirali borbu četnika u NDH). Okupili se prvaci stranaka, oficiri jugoslavenske vojske, imućniji građani, pravoslavno svećenstvo i osnovali lijepo Srpski nacionalni pokret. - kasnije 1941. vođe odlaze iz Splita i u Kninskoj krajini, Lici i zapadnoj Bosni formiraju borbene četničke jedinice. Krajem ljeta četnički centar povezuje se sa Dražom Mihailovićem i njegovima. - početkom 1942. u Kninu osnovana četnička Dinarska divizija. ( «Elaborat dinarske divizije» - programski dokument četničkog pokreta. Žele, of course, veliku Srbiju u kojoj «ima da živi isključivo pravoslavno stanovništvo». Glavna im zadaća: borba protiv partizana, ustaša i Turaka. ) - nasuprot Kninskoj krajini četnički se kolovođe ne uspijevaju infiltrirati među Srbe na Kordunu, Baniji, dijelu Like; a i komunisti su u Slavoniji i Srijemu uspjeli infiltrirati gotovo sve Srbe u partizanski pokret – tako da je, sve u svemu, velika većina Srba u Hrvatskoj bila na strani NOB-a Zaključak: tako se hrvatski narod među sobom tragično podijelio na tri različita tabora, kao još nikada dotada (u ideološkom smislu). Digresija – Bosna:

51

- inače, situacija u BiH 1942. bitno se razlikovala od situacije u Hrvatskoj (iako je oboje u biti NDH). Po srpskoj nacionalnoj ideologiji BIH je «središnja srpska zemlja», a po hrvatskoj mi na BIH imamo «živo hrvatsko pravo». To je pokrenulo dio hrvatskih i srpskih masa u međusobni žestoki obračun. Tom su obračunu žestinu davali kako nacionalni tako i vjerski elementi. - politika međuetničkog ratovanja - začarani krug: ustaški zločini su okrenuli Srbe protiv Hrvata i Muslimana, a ovi su pod četničkim terorom još više nasrtali na Srbe. Na kraju, kao «spasitelji s neba», pod parolom bratstva i jedinstva dolaze upravo komunisti. Politici etničkog čišćenja komunistička partija suprotstavlja viziju utopijske budućnosti. (upravo ta ideja uspjela je odvratiti većinu Srba prečana od četnika i ideje Velike Srbije, što će se kasnije pokazati bitnim. Uz četnike ostaje Kninska krajina, dio središnje Bosne i istočne Hercegovine.). Tada se u svemu tome pojavljuju i unutaretnički sukobi (Hrvati: pro NDH vs. pro partizani; Srbi: pro četnik vs. pro partizan; Muslimani: pro NDH vs. pro partizani). - četničkom projektu homogene Srbije i ustaškom planu etnički čiste BIH s Banja Lukom kao glavnim gradom, KPJ suprotstavlja projekt federalne države BIH u jugoslavenskoj federaciji. Time je zadovoljna većina Srba (jer svi Srbi žive u jednoj državi ), većina Muslimana (jer dobivaju svoju matičnu državu) i dobar dio Hrvata (ajd bolje i to od obnove velikosrpske Jugoslavije) Tako je 1942. KPJ stabilizirala svoju vojsku u Bosni i ostvarila prevagu nad protivnicima SAM POČETAK RATA - iskoristivši odlazak velikog dijela njemačke vojske na rusku frontu komunistička partija Jugoslavije uspijeva u ljeto 1941. dići masovni ustanak u zapadnoj Srbiji i dijelu Šumadije i stvoriti tzv. užičku republiku s oko 25 000 partizana (oslobođena i Crna Gora - vojska od 30 000 ljudi). Taj ustanak je inspirirao Tita da trži od KP u Hrvatskoj, BiH, Sloveniji da naprave to isto, što međutim nije išlo, jer su ljudi bili još nepripremljeni i slabo 52

organizirani. Na prijelazu 1941. u 1942. kada partizanske vlasti ozbiljno ugrožavaju okupacijsku vlast u cijeloj Srbiji, Nijemci su tako strašno ugušili / skršili ustanak da je od partizanske vojske ostalo njih 5-6 000 koji su pobjegli u planine istočne Bosne. Bitka KPJ za Srbiju i Crnu Goru bila je izgubljena. - by the way, u Srbiji (na teritoriju užičke republike) našla se skupina od 26 oficira – podoficira na čelu s Dražom Mihailovićem, koja je još u travanjskom ratu odbila predati oružje, sklonila se na Ravnu goru i osnovala komandu četničkog odreda jugoslavenske vojske. Prvih par mjeseci djelomično su surađivali s partizanima, a onda su početkom studenog 1941. napali ih s leđa dok su se ovi borili s Nijemcima (po sugestiji emigracijske vlade). To je poznato kao tzv. «prva ofenziva». Tako je u Srbiji počeo građanski rat čiji su korijeni bili mnogo dublji, as you know. Homogena Srbija: Program stvaranja velike Srbije još iz 19. stoljeća nikada nije posve napušten, samo je nakon raspada Kraljevine ponovo aktualiziran. Nakon razbijanja Jugoslavije Stevan Moljević izrađuje 30. lipnja 1941. projekt «Homogena Srbija» po kojem srpska zapadna granica obuhvaća Dalmaciju do Karlobaga, pola Like, Pokuplje do Karlovca s Kordunom i Banijom, pakračko, daruvarsko, i virovitičko područje te sav teritorij istočno od toga. Tom granicom «ispravila bi se kobna greška Nikole Pašića koji je to 1918 propustio učiniti». U trenutku stvaranja Moljevićevog projekta izgledao je čak i ostvariv – pogodovala mu je i unutarnja i vanjskopolitička situacija (ie. velesile / saveznici Jugoslaviju tretiraju kao saveznicu, odlučne da ju nakon rata obnove.) Velikosrpske snage na čelu s jugoslavenskom vladom u Londonu procijenile su (i to dobro) da im je glavni konkurent za preuzimanje vlasti partizanski pokret ( i jedni i drugi se bore za Jugoslaviju, ali partizani se bore za federativnu a ne velikosrpsku. A inače velikosrpska buržoazija je u ideologiji KPJ vidjela čudnovatu sintezu interesa Vatikana, Kominterne, 53

masonstva, ustaštva i drugih apsolutno nespojivih mračnih sila.). Uglavnom – da bi partizane stavila izvan zakona, posebice u očima svjetske javnosti, kraljevska vlada u prosincu 1941. proglašava četnike jugoslavenskom vojskom, a njezina vođu Dražu Mihailovića unapređuje u generala i imenuje ministrom za vojsku, mornaricu i zrakoplovstvo. Skretanje ulijevo: Centralni komitet KPJ je u prosincu 1941. došao do zaključka (pod dojmom spomenutog imenovanja i podrške jugoslavenske i britanske vlade jugoslavenskoj vojsci) da se «širi lanac velikosrpske hegemonističke reakcije u najterorističkijem obliku». U taj lanac spadale su i pro-zapadno orijentirane građanske stranke kao npr. HSS. - ukratko - nakon poraza Nijemaca kod Moskve i ofenzive generala Žužukova slijedi prodor Crvene Armije u Europu – što izaziva okupljanje svjetskih reakcionarnih snaga protiv komunizma. Anyway, po CK KPJ pravi je trenutak kad treba započeti 2. faza revolucije. Napušta se politika suradnje s građanskim strankama i oslanja se na proletere, sirotinju i siromašne seljake – počinje proleterska revolucija! Partizanske se jedinice preimenuju u proleterske brigade. Ta promjena u politici poznata je i kao «lijevo skretanje» vodila je KPJ u samouništenje (jerbo im je procjena o budućem razvoju događaja i početku proleterske revolucije boljševičkog tipa bila skroz pogrešna). Kritizirala ih je čak i Moskva bojeći se da bi ju vlade SAD-a i Britanije mogle optužiti da želi sovjetizirati Yu / Balkan. Glede puta u samouništenje: komunisti pale neka «neprijateljska» sela, ubijaju imućnije ljude i građanske političare (eventualne buduće protivnike). Zbog takve politike dio seljaka je napustio NOB, dio partizana dezertirao, dio prešao u četnike (posebice u Crnoj Gori i istočnoj Hercegovini) U tako teškoj političko-vojnoj situaciji nastupila je i glad. Zalihe hrane drastično se smanjuju. Partizani su dobivali po 70g zobenog brašna (a kruh se nekad pekao i od suhih krušaka) 54

nestalo je gotovo svih lijekova, a municija je spala na 3-5 metaka po borcu pa se borba nekad morala voditi i hladnim oružjem. Slobodni teritorij se smanjivao na puste planine istočne Bosne. Obruč se stezao oko Tita i njegovih boraca. Bilo je vrijeme za prodor ili potpuni slom. BIHAĆKA REPUBLIKA I OSNIVANJE AVNOJA Krajem lipnja 1942., 4 brigade na čelu s Titom kreću u pohod na zapadnu Bosnu; osvajaju Konjic, Gornji Vakuf, Šuicu, Duvno i Livno i spajaju se s partizanima Dalmacije i zapadne Bosne. Sve te snage stvorile su u jesen 1942. kompaktan slobodni prostor – tzv. Bihaćku Republiku od oko 48 000 km ( veće od Švicarske). - U Bihaću je 26. / 27. studenog 1942. osnovano Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) s namjerom da formira vladu i spriječi povratak monarhije - Moskva sprječava formiranje vlade da se ne zamjeri saveznicima (koji podržavaju vladu u Londonu) pa AVNOJ dobija status političkog tijela, a ne središnjeg organa vlasti - politbiro CK KPJ načelno prihvaća sugestiju da odgodi pitanje režima, ali u praksi provodi smjenu vlasti - AVNOJ upućuje proglas narodima Jugoslavije - istodobno s osnivanjem AVNOJA osnivaju se još dvije općejugoslavenske organizacije koje će biti klice buduće centralizacije: 1.Antifašistički pokret žena Jugoslavije (AFŽ) na zemaljskoj konferenciji od 6 – 8 prosinca 1942. u Bosanskom Petrovcu 2. Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ) na omladinskom kongresu u Bihaću 27. – 29. prosinca 1942. Hrvatska, ZAVNOH i NOB:

55

Hrvatska cijele 1942. i 1943. godine ima predvodničku ulogu u NOB-u, jer sa 25% stanovnika Jugoslavije čini 50% partizana U odnosu triju glavnih aktera HSS, NDH i KPH politička inicijativa bila je u rukama vodstva NOB-a. - radeći na programu stvaranja političke vlasti u federalnoj državi Hrvatskoj, KPH je, na čelu s Andrijom Hebrangom, posvuda stvarala mrežu organa vlasti osnivajući narodnooslobodilačke odbore (NOO) – od seoskih preko općinskih, kotarskih i okružnih, do nacionalne razine. (1941.: 677, 1942.:1609 NOO-ova) - usporedo s time, KPH stvara i masovne ženske, omladinske, čak i dječje organizacije koje su služile u različite svrhe: od političke indoktrinacije naroda do opismenjivanja, poljskih radova, skupljanja hrane, odjeće i obuće za vojsku i mobilizacije ljudi. - tako se 1942. i 1943. u Hrvatskoj izgradila politička infrastruktura po kojoj smo, uz Sloveniju, bili ispred ostalih jugoslavenskih zemalja. KPH je razvijanju organa vlasti i masovnih organizacija poklanjala čak i više pažnje nego borbenim operacijama. - kako to već biva, u Hrvatskoj je vođena žestoka ideološkopropagandna borba između NDH i KPH. Pri tome je KPH uspješno igrala na kartu straha Hrvata od obnove Kraljevine Jugoslavije i vrlo vješto vezivala NOB sa Radićevim idejama republike i socijalne pravde (neke jedinice dobile imena braće Radić i Matije Gupca), pri čemu se ideja kasnije sovjetizacije tajila od naroda. - po uzoru na AVNOJ i uz suglasnost CK KPJ 1. ožujka osnovan je inicijativni odbor zemaljskog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), a 13 i 14 lipnja 1943. na Plitvicama je ZAVNOH i osnovan. Za predsjednika je izabran književnik Vladimir Nazor. - - - ZAVNOH se proglasio «najvišim političkim tijelom narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj». Na drugom zasjedanju, 12. – 15. listopada 1943. u Plaškom ZAVNOH se proširio – u njemu su bila i 34 zastupnika HSS-a i zastupnici samostalne demokratske stranke. Oblikovao se tako da je djelovao kao Sabor s Izvršnim odborom i tajništvom, koji 56

su funkcionirali kao privremena vlada. Na toj sjednici Vijeće je potvrdilo odluku svog inicijativnog odbora o pripojenju Istre, Zadra, Cresa, Lastova i onih dijelova Dalmacije koje je Italija 1941. anektirala na temelju Rimskih ugovora s NDH. 1943. u ratu općenito... - ratna inicijativa, koja je bila u rukama partizana u drugoj polovici 1942. godine, prelazi na početku 1943. na stranu okupatora. Njemačka vrhovna komanda u siječnju 1943. započinje IV. ofenzivu, a u svibnju V. ofenzivu (na istočnom i afričkom frontu nastala prekretnica. Snage anti-hitlerovske koalicije kreću u napad, pa Nijemci moraju osigurati pozadinu). - skoro u isto vrijeme (potkraj 1942.) Draža Mihailović planira s četnicima prodor na zapad ne bi li razbio partizanske snage i osigurao jugoslavenskoj vladi obnovu Kraljevine Jugoslavije. - istovremeno vodstvo KPJ planira s grupom divizija krenuti prema Srbiji i Crnoj Gori, razbiti snage kontrarevolucije. - tako su se vremenski podudarali ofenzivni planovi okupatorskih armija, jugo-četničke vojske i Titovih partizana. Na osnovi tih planova 1943. god. odigrale su se najdramatičnije bitke u ratu, posebice bitka na Neretvi (15.02 – 15.03; sam Tito ranjen na Zelengori) i bitka na Sutjesci (15.05 – 15.06). - u sklopu IV. i V. ofenzive glavna politička implikacija bila je ta da je glavna grupacija četnika poražena, nakon čega se nisu više potpuno oporavili. Inače, u tim operacijama poginula je i trećina partizana (od čega 50 % Hrvata), ali to nije oslabilo Tita jer, općenito gledajući, NOP se razvijao uspješno i stabilno. I inače u svijetu, 1943. godina prekretnica je u ratu. Sile osovine prisiljene su na povlačenje – sj. Afrika poraz, poraz kod Stajljingrada i Kurska, Japan se povlači... - nakon poraza u Africi, Italija 8. rujna 1943. kapitulirala. Tu kapitulaciju Pavelić je dočekao s oduševljenjem, nadajući se da će Nijemci nagraditi NDH. On je 10. rujna oduzeo krunu kralja Zvonimira vojvodi od Spoletta. 17. rujna poništava Rimske ugovore, računajući na pripojenje Dalmacije i Istre. Čak je uputio apel da se izbjegli Hrvati vrate u Dalmaciju i Istru računajući i na to da će dio partizana dezertirati. Ali od toga 57

ništa. Njemačka vlada odlučila je da njemačka vojna vlast zamjeni talijansku vojnu upravu. No, u toj strci partizani su razoružali dio Talijana, domogli se naoružanja za opremu oko 80 000 novih boraca. Masovni ustanak dogodio se na prostorima od Ljubljane preko Istre, Hrvatskog primorja do crne Gore. Samo iz Splita u partizane je pristupilo 5 000, a iz Ljubljane oko 4 000 građana. Titova vojska je do kraja 1943. narasla na oko 300 000 ljudi. - tokom 1943. glavni politički akteri stajali su ukopani u svoje pozicije. NDH je dosegla maksimum svojih oružanih snaga (oko 190 000), partizani su stabilni i snažni, tako da protivnici nisu mogli nametnuti jedan drugome vojno rješenje. Kralj i emigrantska vlada i dalje su bili uvjereni u konačnu četničku pobjedu, uz pomoć zapadnih saveznika koji su ih još uvijek pomagali kao savezničku državu; HSS računa na vjernost domobranske vojske i većine hrvatskog naroda koji će kao, po završetku rata, na poziv Mačeka i HSS-a prijeći na stranu saveznika. Pavelić i ustaše čvrsto se drže uz Njemačku, vjerujući u konačnu pobjedu. Sve u svemu, odnos snaga je takav da se oslobodilački i građanski rat nastavlja, bez ikakvih izgleda za kompromis. Zato će presudnu ulogu u raspletu rata odigrati kasnije velesile antifašističke koalicije (uz domaće snage). - nakon kapitulacije Italije svjetska je javnost očekivala invaziju angloameričke vojske u Europi. Na konferenciji u Teheranu odlučeno je da se Jugoslavija obnovi u potpunom teritorijalnom integritetu i nezavisnosti. - kod nas se računalo s tim da invazija ide preko Balkana. Roosevelt i Churchill su odlučili da invazija ide preko Francuske, ali to nisu znali akteri rata u Jugoslaviji. Moguće iskrcavanje u Hrvatskoj/Dalmaciji s nadom i radošću očekivale su sve antikomunističke snage – emigrantska vlada, četnici i HSS, dok je NOP u tom vidio smrtnu opasnost kojoj se što prije mora parirati. Zbog toga je odlučeno proglasiti konstituciju nove Jugoslavije što je prije moguće, oduzeti legitimitet kralju i vladi i

58

prisiliti saveznike da priznaju legalitet nove države (uz pomoć Rusije). II zasjedanje AVNOJA Sve će se to dogovoriti na II zasjedanju AVNOJ-a (of course prije toga konstituirana su zemaljska vijeća kao predstavnička tijela budućih federalnih jedinica poput ZAVNOH-a, osim u Srbiji gdje za to još nije bilo pravih uvjeta). II zasjedanje AVNOJ-a 29. 11. 1943. u Jajcu – odluke: -konstituirao se kao vrhovno i formirao nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) i kao organ sa svim obilježjima narodne vlade. - odluka o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu. - odluka o oduzimanju prava tzv. jugoslavenskoj vladi u Londonu (nisu ukinuli već suspendirali monarhiju a narod će odlučiti nakon rata) - zabrana povratka kralju Petru II Karađorđeviću - na drugom zasjedanju AVNOJ-a nije dokraja uređenje jugo federacije. Nisu točno određene granice među federalnim jedinicama, a nije riješen ni status Vojvodine, Kosova i Sandžaka. Donesena je i odluka o priključenju slovenskog primorja, beneške Slovenije, Istre i hrvatskih jadranskih otoka Jugoslaviji. - inače, temeljni dokument za odluke AVNOJ-a bio je Titov članak «Nacionalno pitanje u svjetlosti NOB» (prosinac 1942.) u kojemu kaže da bi sam izraz narodnooslobodilačka borba bio prijevara kad ne bi pored oslobođenja Jugoslavije značio i oslobođenje svih naroda u njoj (Hrvata, Šiptara, Srba, Slovenaca, Muslimana i Makedonaca...) od ugnjetavača i da NOB u sebi nosi slobodu, ravnopravnost i bratstvo svim narodima Jugoslavije. - AVNOJ ne spominje nikakve stavove o društvenoekonomskim odnosima, ali sam čin smjene političke vlasti nagovijestio je pravac društvenog razvoja.

59

- by the way, u Jajce nisu došli Makedonci, ali nisu mogli zbog borbi (njihovo Sobijanje prihvatilo sve odluke), ni Srbi, zbog gore spomenutog nepostojanja predstavničkog tijela. Tako su u Jajcu dominirali Hrvati i Slovenci. Dva su Hrvata izabrani na čelne funkcije. Tito za predsjednika vlade, a Ivan Ribar za predsjednika AVNOJ-a. Uz Tita, ključnu su ulogu imali dva Slovenca: Edvard Kardelj i Boris Kidrič. Ta će činjenica kasnije poslužiti kao glavni argument za (velikosrpsku) tezu da se u Jajcu radilo o zavjeri protiv Srbije, o diktatu Hrvata i Slovenaca kao idejnih i političkih protivnika srpskog naroda. Na III zasjedanju ZAVNOHA u Topuskom, 8. – 9. svibnja 1943., ZAVNOH se proglasio nositeljem suvereniteta naroda i države Hrvatske kao ravnopravne federalne jedinice Demokratske Federativne Jugoslavije. - ZAVNOH se proglašava i Državnim saborom Hrvatske. U svojoj Deklaraciji o pravima naroda i građana demokratske Hrvatske kaže se da su hrvatski i srpski narod ravnopravni i jamči se sloboda govora i udruživanja, jednakost pred sudovima (da se primijetiti da nema spomena o političkim strankama – već tad ne računaju na politički pluralizam) - NOP u Hrvatskoj djeluje i na području gospodarstva, socijalne skrbi, kulture, prosvjete... ilustracija: ljeti 1944. kongres liječnika; lipanj 1944. kongres prosvjetnih i kulturnih djelatnika, kongres pravnika (kolovoz 1944.) što se, po Bilandžiću, ne dešava nigdje drugdje u Europi (?!) Bilandžić kao zanimljivost navodi i referat znanstvenika o opasnosti od atomske bombe, a u to vrijeme se u svijetu o tome ne govori. Pristup HSS-a NOP-u: Lijevo krilo HSS-a pristupa NOP-u i osniva novu HSS u partizanima (I. G. Kovačić, Stjepan Tuđman, Filip Lakuš). Imenovali se Izvršnim odborom HSS-a -1943. g. Proglas HSS-a -HSS predstavlja samo Izvršni odbor (na čelu Franjo Gaži) -AVNOJ je zajedničko predstavničko tijelo 60

-poziv svim HSS-ovcima da se uključe u NOP -progoni Božidara Magovca i Košutića zbog protivljenja komunistima HSS i njihovo pregovaranje: Na osnovi razvoja događaja prema kraju rata za HSS je bilo jasno da je «politici čekanja» došao kraj, te da je vrijeme da se nešto poduzme. Stranka je bila podijeljena na tri frakcije (jedni uz Mačeka, desno krilo uz ustaše, lijevo krilo u partizanima) i Maček je bio znatno oslabljen. Doduše, na nekakvim slobodnim/demokratskim izborima HSS bi i tako slab nadvladao i ustaše i komuniste, ali to sad nije ni bitno. - HSS, po tradiciji sklon dijalogu i kompromisu imao je u režimu NDH i KPH vrlo teške protivnike, a pregovori su se vodili sa oba. Kada bi bio prisiljen izabrati, HSS bi sigurno preferirao sporazum sa NOP-om zato što je 1) i sam antifašistički i 2) zato što to zagovaraju i saveznici, čije odluke Maček smatra presudnim, dok ga veze s ustašama kompromitiraju pred saveznicima. - HSS ima dvije varijante pregovora: a) osloncem na jak utjecaj u narodu i na domobranstvo zbaciti režim NDH i prijeći na stranu saveznika ili b) izboriti partnerstvo s KPH i s njom podijeliti vlast, te tako osigurati veću državnost Hrvatske u budućoj Jugoslaviji. S takvim idejama HSS ulazi u pregovore s oba aktera - pregovori s KPH traju od kraja 1943. do jeseni 1944., a s NDH ljeti 1944. Glavni pregovarač, što osobno što preko delegata, bio je potpredsjednik stranke August Košutić. U prosincu 1943. pregovore s KPH vodi dr. Ivo Krbek (bivši podban Banovine Hrvatske. On predlaže da mu se pridruže Košutić i Krnjević iz Londona) - u travnju 1944. HSS donosi prijedlog za nastavak pregovora (dokument «Temeljna načela i konstatacije»): HSS legitimni predstavnik hrvatskog naroda, zalaganje za socijalnu i demokratsku Hrvatsku. Najbitnija točka prijedloga bila je formiranje vrhovnog vijeća Hrvatske kao koalicijskog tijela i 61

održavanje parlamentarnih izbora 3 mjeseca po završetku rata. Hebrang taj prijedlog odbija i traži od HSS-a priznanje zavnohovske Hrvatske te da HSS pozove svoje pristaše + domobrane da se priključe NOP-u (a to bi de facto značilo kapitulaciju HSS-a). Pregovori su tu zapeli. - međutim Tito daje Hebrangu naputak da nastavi pregovore kako bi Britanci stekli dojam da je Hrvatska Titov pouzdani oslonac (osim toga i Britanci sugeriraju te razgovore u kontekstu pomirenja NOP-a s građanskim strankama.). Pregovori se nastavljaju. - u međuvremenu dolazi do propasti puča u Zagrebu (puč – Lorković, Vokić + podrška prvaka HSS-a; cilj 1) rušenje Pavelića, 2) nova vlada koja uključuje HSS, 3) razoružavanje Nijemaca, 4) poziv saveznicima da se iskrcaju na Jadran + prijelaz u zapadni blok ) pa Košutić bježi na partizanski teritorij, gdje je uhvaćen i zatočen. ZAOKRET SAVEZNIKA PREMA NOP-u - stvaranje snažne partizanske vojske prisililo je velesile da, u kontekstu pitanja tko će sutra vladati Jugoslavijom, preciziraju svoju politiku prema glavnim akterima antifašističkog i građanskog rata u Jugoslaviji. - i Velika Britanija (gdje su se nalazili kraj i vlada u izbjeglištvu) i SAD bile su za obnovu Jugoslavije i u tom su smislu podržavale tzv. jugoslavensku vojsku tj. četnike na čelu s Dražom Mihailovićem. - propaganda o Draži u zapadnom tisku nadmašivala je granice fantazije. Draža je «heroj, legendarni vođa, Robin Hood jugoslavenskih planina, neustrašivi orao» i sl. Američki «The Time» 1942. god. među najvećim savezničkim vođama na čelo svih stavlja Dražu Mihailovića, ispred Timošenka i Čang Kaj Šeka. Bilandžić kaže da je u nekim američkim uredima na zidu uz Rooseveltovu sliku visjela i slika našeg junačine Draže. Tako se lijepo stvarao jedan od najvećih mitova II svjetskog rata i to u doba kad su četnici vodili rat protiv partizana, surađivali s okupatorom i ubijali pripadnike nesrpskih naroda. 62

Istina je međutim počela probijati na sve strane. Tito i partizani postajali su sve poznatiji (SSSR, iseljenici u Americi) - dok je Staljin bio zadovoljan s razvojem događaja u Jugoslaviji, Churchill je svoje stajalište mijenjao. Jugoslavenska vlada i četnici ugrožavali su britanske interese na Balkanu – jer ako komunizam nastavi jačati, a četnici slabiti moglo bi se dogoditi da se na sjeveroistoku spoje partizanska i Crvena armija, a Rusi zauzmu zapadu bitne pozicije (koje je zapad držao 1918. – 1941.) - Britanci kontaju da velikosrpski nacionalizam ugrožava njihove interese i da četnički pokret surađuje s okupatorom. Paradoks: saveznica velike Britanije, Jugoslavija, sa svojom vojskom ratuje na strani zajedničkog im neprijatelja! - dobro informirani o stanju na bojištu, Britanci oblikuju strategiju od tri cilja: 1) ojačati snage koje se bore protiv Hitlera, 2) osigurati obnovu Kraljevine Jugoslavije sa starim društvenim uređenjem, 3) obnoviti dominaciju zapada nad Jugoslavijom nakon rata. - smatrali su da je ključ u pomirenju četnika i partizana, pri čemu će se neki pijuni morati žrtvovati. Unatoč minimalnim izgledima, Britanci će dvije godine raditi na izmirenju Tita i kralja. Pokušat će pridobiti Staljina da zajedno s Churchillom lomi svaki svog miljenika (Winston kralja, a Jozef Tita), no to neće biti lako. Amerikanci se po tom pitanju nisu angažirali, tako da je inicijativa bila u rukama Britanaca, a Moskva je slijedila. - inače, Britanci kod četnika imaju misije, a u svibnju 1943. dolazi misija (na čelu s Billom Deakinom) u vrhovni partizanski štab. - u lipnju 1943. ministarstvo rata Velike Britanije obavještava svoju vladu da četnici surađuju s okupatorom, a da su partizani dobro organizirani i vezuju značajne snage osovine. General Alexander, komandant savezničkih snaga na Bliskom Istoku, šalje radiogram Titu i kaže da će mu poslati pomoć, već prema tehničkim mogućnostima. Britanska vlada upozorava YU vladu da široke mase prihvaćaju NOP.

63

- 17. kolovoza 1943. Roosevelt i Churchill se sastaju u Quebecu. Odbacuju ideju invazije preko Jadrana i donose odluku o iskrcavanju u Francuskoj. - Britanija i SAD misiju u Jugoslaviji povjeravaju istaknutom brigadiru F. MacLeanu, koji je u rujnu 1943. došao u Bugojno i ostao kod Tita do kraja rata. - baš nekako u vrijeme II zasjedanja AVNOJ-a održala se i saveznička konferencija u Teheranu, koja je o stanju u Jugoslaviji zaključila: da partizani trebaju u najvećoj mjeri biti potpomognuti materijalom i komandosima. Time je NOVJ de facto priznata kao saveznička vojska koja je i veza između sovjetske armije na putu prema jugoistoku Europe i angloameričke vojske na Apeninskom poluotoku. Doduše, to nije značilo i priznanje odluka AVNOJA, jer su saveznici još uvijek priznavali Kraljevinu Jugoslaviju. Churchillova prepiska s Titom: u siječnju 1944. Churchill započinje dopisivanje s Titom koje će potrajati do Viškog sporazuma (lipanj 1944.). Britanska vlada žrtvuje Dražu da udovolji Titu. Nakon toga, Churchill vrši pritisak na kralja da raspusti Purićevu vladu, te da se Ivan Šubašić pozove iz SAD-a kao mandatar nove vlade. Kralj popušta. Šubašić je 1. lipnja 1944 imenovan predsjednikom vlade i nakon toga se uputio na Vis. VIŠKI SPORAZUM: Upravo kad su pregovori na Visu mogli početi, njemačka vrhovna komanda 25. travnja 1944. pokušala je koordiniranim zračnim i kopnenim napadom na Drvar zarobiti Vrhovni štab i vodstvo KPJ. Usprkos obostranim teškim gubicima i padu samog Drvara, desant nije uspio. Vodstvo se prebacilo u Bari, pa onda na Vis. Pregovori između kraljevske vlade i KPJ vođeni su 14., 15. i 16. lipnja 1944. na Visu.

64

Budući da su srpski političari odbili ući u Šubašićevu vladu, on je sam pokrio sve vladine resore. S partizanske strane u pregovorima sudjeluju Tito, Kardelj, Bakarić i Josip Smodlaka (dakle – niti jedan srpski političar na pregovorima*) Šubašić želi zajedničku vladu, sastavljenu od ministara iz NOPa i predstavnika starog poretka. Ovih «starih» bi bilo više, pa bi se tako NKOJ kao privremena vlada «utopio» u kraljevsku vladu. Rukovodstvo NOP-a to odbija. Na kraju je postignut slijedeći sporazum:

Viški sporazum: - nova vlada biti će sastavljena od političara koji nisu radili protiv NOP-a - vlada mora deklaracijom priznati federativno uređenje zemlje, privremenu upravu NKOJ-a i AVNOJ-a - vlada mora priznati Tita i NOVJ, osuditi sve suradnike okupatora i pozvati sve snage na ujedinjenje u jedinstveni front - Tito daje izjavu da neće pokretati pitanje državnog uređenja do konačnog oslobođenja Tako je rukovodstvo NOP-a uspjelo, zahvaljujući naklonosti Šubašića, da njegova kraljevska vlada praktički obavlja vanjske poslove za interese NOP-a. Kraljevska vlada i političari stare Jugoslavije nisu računali s ovakvom «izdajom» zapadnih saveznika. Uvjeravali su sami sebe da će komunizam biti ugušen i da nikakav kompromis s NOP-om ne dolazi u obzir. Britanija je zakasnila s obnovom Kraljevine Jugoslavije. Viški sporazum je bio potpuni uspjeh Tita u političkoj borbi s Churchillom. On nije žrtvovao ništa, a maknuo je sa scene *

povod za tvrdnju kako su Viški pregovori bili protusrpska koalicija hrvatskih i komunističkih elemenata

65

glavnog neprijatelja – D. Mihailovića, kojeg su velesile odbacile*. Churchillov glavni cilj – stvaranje zajedničke vlade – nije bio ostvaren, jer Titu do toga nije bilo ni najmanje stalo i odugovlačio je cijelo vrijeme pripremajući se da oslobodi Srbiju, razbije četnike i ojača svoj položaj. Očekujući završni sudar Titovih i Mihailovićevih snaga, Britanija u rujnu 1944. požuruje Tita sa sastavljanjem zajedničke vlade, pravdajući taj zahtjev procjenom da povlačenje njemačke vojske i sukob partizana i četnika može Srbiju baciti u građanski rat. Stvar je bila u tome da se u ljeto 1944. situacija u Europi dramatično mijenjala. Crvena Armija ulazi u sve zemlje istočne Europe od Baltika do Crnog Mora, dok saveznici oslobađaju Francusku i prodiru prema Njemačkoj. Aktualizira se problem poslijeratnog uređenja Europe. Da bi izbjegli eventualni kasniji konflikt, Staljin i Churchill sastaju se u Moskvi 9. – 17. listopada i sporazumijevaju o zonama i postocima utjecaja: 90% u Rumunjskoj, 75% u Bugarskoj za SSSR; 90% u Grčkoj za Veliku Britaniju; te 50 : 50 u Mađarskoj i Jugoslaviji. 50 : 50 u Jugoslaviji značilo je podjelu vlasti između predstavnika Kraljevine (kao britanskih favorita) i NKOJ-a (kao sovjetskog favorita). - budući da je Britanija izvršila svoje obveze iz sporazuma Tito – Šubašić (priznanje Tita i AVNOJ-a/NKOJ-a, eliminacija Mihailovića i sl.) Churchill je od Staljina zatražio da pritisne Tita i zatraži ga da i on ispuni svoju obvezu – stvaranje zajedničke vlade. Staljin to prihvaća. Kardelj u svojim memoarima kaže da im je Staljin rekao da nisu sami, pa se, prema tome, ne mogu tako ni ponašati. Tako su na sugestiju Moskve Tito i Šubašić dopunili Viški sporazum.

*

Krajem kolovoza kralj izdaje dekret kojim se Tito priznaje jedinim vođom oružanih snaga u YU, a D. Mihailović smjenjuje s položaja načelnika vrhovne komande. Draža ne samo da ne prihvaća dekret, već naređuje opću mobilizaciju ne bi li spriječio prodor partizana iz Bosne u Srbiju.

66

Beogradski sporazum, 1. studenog 1944.** Kralj ne dolazi u zemlju dok o tome odluku ne donese narod, a dotada se uspostavlja regentstvo / namjesništv. Kraljevsko namjesništvo treba imenovati kralj u suglasnosti s predsjednikom izbjegličke vlade i predsjednikom NKOJ-a. Namjesništvo zakletvu polaže kralju, a jedinstvena vlada narodu. AVNOJ je do izbora jedino zakonodavno tijelo. Formira se jedinstvena zajednička vlada koja će raspisati izbore za ustavotvornu skupštinu 3 mjeseca po završetku rata. Osigurava se slobodan rad političkih stranaka. Digresija: (pismo kralja Petra) - mjesec dana od sporazuma Tito – Šubašić, tj. 17. travnja 1944. kralj Petar upućuje pismo – apel američkom predsjedniku Rooseveltu u kojem vapi da Roosevelt zaustavi Churchilla i spasi Srbiju. Problem je u tome, kaže Aleksandar, da ne zna kako napustiti Dražu Mihailovića bez da pri tome ne izda ljude koji se za njega bore već 3 godine. Postao bi izdajnik naroda i taj bi čin bio ravan samoubojstvu. Kaže da Churchill i Eden vrše na njega pritisak i preklinje Roosevelta da se saveznici iskrcaju na Balkanu, jer «pobedi li Tito, posledice će osetiti ne samo Jugoslavija, već i cela srednja Europa». - pismo je dokaz da su njegovi autori bili svjesni da NOP ruši velikosrpsku koncepciju. Tito, s druge strane, pristaje na igru jer je procijenio da će ionako nadigrati Churchilla zbog premoći na terenu. Brat bratu, jedino je Šubašić iskreno želio pomirenje vjerujući da će se i Tito i Maček pomiriti nakon formiranja zajedničke vlade. Borba za Srbiju:

**

ni ovaj sporazum Tito ne počinje provoditi do ožujka 1945.

67

Borba za Srbiju počinje u ljeto 1944. kraljevih pristaša (četnika) ima oko 55 – 60 000. približno toliko broje i partizanske snage pripremljene za upad u Srbiju, a ima i oko 30 000 Nijemaca. Lokalno gledajući, uspjeh bitke za Srbiju i nije bio zajamčen. Stoga Tito 21. rujna 1944. u Moskvi potpisuje sa sovjetskom vladom sporazum o ulasku Crvene Armije u Jugoslaviju Ujedinjene snage crvene Armije i partizana (+ II. bugarska armija) oslobodile su do kraja listopada Srbiju i Vojvodinu. Digresija (Draža i Maček): Na početku bitke za Srbiju Draža šalje pismo Mačeku u kojem mu predlaže da se sastave 3 samostalne i ravnopravne vojske – srpska, hrvatska i slovenska – i da se zajednički bore protiv komunista. Maček mu je odgovorio da je prekasno jer je zapad već prihvatio Tita dodavši da «neki dođu do razuma kad je već kasno, a neki nikad». Uglavnom, nakon borbi u Srbiji Draža se s 15 000 četnika prebacio u istočnu Bosnu, odlučan da se kasnije vrati i digne ustanak. Pridružuju mu se i crnogorski četnici Pavla Đurišića (7000). Odlučujuća bitka s četnicima odigrala se u svibnju 1945. Razbijeni su skroz, a sam Draža bježi u Srbiju. - do kraja 1944. bile su oslobođene i Makedonija, Crna Gora i Dalmacija. U zemlji je provedena opća mobilizacija tako da je Tito imao na raspolaganju 600 000 vojnika i mogao se uspješno suprotstaviti «E grupi» njemačkih armija (to su ovi što se povlače iz Grčke). Na početku završnih operacija NOVJ i POJ zajedno sa glavnim stožerima federalnih jedinica preformirani su i preimenovani u Jugoslavensku Armiju. Digresija (mladi partizani...): - u partizanskim jedinicama i njihovim društvenim organizacijama prevladavala je mladež u dobi od 16 – 25 godina. Generacija ljudi između 25 i 30 god. bila je u manjini, a ljudi između 30 i 40 god. ili stariji bili su rijetki. (naravno sve se 68

ovo odnosi na vrijeme prije opće mobilizacije). U ratu je poginulo 80 000 članova SKOJ-a tj. omladine do navršene 18. godine života. A od 212 poginulih ratnih heroja proglašenih do 1951. god. 90% ih je bilo mlađih od 23 godine. - no, nije se radilo samo o omladini kao osnovici pokreta. Većina vođa također su bili mladi. Uz izuzetak Tita (koji je 1941. imao 49 godina) njegovi pomoćnici imali su: E. Kardelj – 31 god., A. Ranković – 32 god., M. Đilas – 30 god., lideri hrvatske V. Bakarić i Ivan Rukavina – 29 god., Boris Kidrič (Slovenija) – 29 god. - implikacije vodeće uloge mlađe generacije velike su. 1) to nešto govori o skepsi zrelih ljudi glede budućnosti i komunističke ideologije i 2) preuzevši 1945. god. sve ključne funkcije u državi ta ratna mlada generacija postala je «stup i cement» režima za desetljeća koja dolaze, kočeći reforme i nove snage. Političke borbe se nastavljaju... Početkom 1945. sve savezne institucije prelaze s Visa u Beograd, a sam Tito smješta se u kraljev Beli dvor. Komunisti žele likvidaciju monarhije. Kralj istupa protiv sporazuma i protivi se namjesništvu, a komunisti odgovaraju organiziranjem masovnih demonstracija po Srbiji, optužujući kralja za izdaju svog naroda. U međuvremenu, početkom 1945. u Beograd se vraća kraljevska vlada i neki stari političari iz emigracije. Na konferenciji velike trojice na Jalti (4. – 12. veljače 1945.) odlučeno je da se u Jugoslaviji hitno ima formirati jedinstvena vlada u duhu sporazuma Tito – Šubašić. Skupina emigrantskih političara u Londonu upućuje memorandum vladama Velike Britanije, SAD-a, SSSR-a, tražeći poništavanje dogovora i ostavku Šubašića. Od toga ništa. Kralj popušta. Nekoliko puta mijenja kandidate za namjesništvo, što zaoštrava odnose između njega i Šubašića. Konačni namjesnici: Srđan Budisavljević, Ante Mandić, Dušan Sernec 69

Uslijedile su ostavke Šubašićeve vlade i NKOJ-a pa je 7. ožujka 1945. formirana zajednička vlada. Tito je predsjednik vlade, Milan Grol potpredsjednik (inače bio istaknuti protivnik NOP-a), I. Šubašić ministar vanjskih poslova, J. Šutej (HSS), Sava Kosanović (samostalni demokrat), E. Kockbeck (kršćanski socijalist), J. Prodanović (republikanac) Vladu priznaju 3 velike sile (VB, SAD, SSSR) pa je time i to pitanje riješeno.

III. ZASJEDANJE AVNOJA - 7. kolovoza 1945. - AVNOJ se, po preporuci konferencije na Jalti, preimenovao u Privremenu Narodnu Skupštinu. PNS je bio AVNOJ proširen onim članovima posljednje YU skupštine (iz 1938.) koji se u ratu nisu kompromitirali surađujući s neprijateljem. Tako se AVNOJ proširio za 119 nekompromitiranih narodnih zastupnika. - od novih zastupnika u PNS formirala se opozicija na čelu s M. Grolom (pro forme, jer to nimalo ne ugrožava partijsku većinu, kao ni kontrolu KPJ) - opozicija na čelu s Grolom ima prilično pro-velikosrpske stavove (ne priznaju nacionalnu posebnost Crnogorcima i Makedoncima, protive se federativnom ustrojstvu države i kažnjavanju ratnih zločina, ne priznaju organe vlasti NOP-a i sl.) - drugu opozicijsku skupinu predstavlja HSS HSS nakon rata: - kao što je već rečeno, HSS se početkom rata dijeli na tri struje – jedna se priklanja ustašama, jedna ostaje uz Mačeka, jedna se priključuje NOB-u (inače, oni se u međuvremenu preimenovali u HRSS) - kad su se Šubašič i Šutej vratili u zemlju nisu se priklonili ni jednoj frakciji

70

- po završetku rata Maček odlazi u emigraciju. Kad su se ustaše povlačile odlazi i on iz Zagreba preko Austrije do Pariza. Iz Pariza otišao u Washington gdje ostaje do smrti 1964. god.) - glavni tajnik stranke, Juraj Krnjević, također u emigraciji, a potpredsjednik Košutić u zatvoru (bez ikakve presude!) Dolazi do novog raslojavanja: 1. grupa oko Košutića (predvode ih Marija Radić, udovica Stjepana Radića i njena kći Mira Košutić – žena A. Košutića) 2. 2. grupa se okuplja oko Šubašića – HSS-ovci povratnici iz emigracije 3. 3. grupa, pripadnici prokomunističkog HRSS - Šubašićeva skupina ne djeluje stranački, ali želi ujediniti razjedinjeni HSS jer smatraju da bi time nastala značajna politička formacija koja bi mogla postići dobar uspjeh na izborima - pregovori sa HRSS-om propali (HRSS traži da oni odrede tko smije ući u obnovljenu stranku, koja bi ušla onda u Narodnu frontu. To bi značilo da se obnovljeni HSS stavi pod kontrolu komunista) - pregovori sa zagrebačkom skupinom propali (oni su beskompromisni i osuđuju Šubašićevo i Šutejevo političko držanje tj. njihove funkcije u vladi s komunistima) - planovi o obnovi jedinstvenog HSS-a neostvarivi Slučaj Hebrang i slučaj Nazor: Partizanski pokret nije uspio ugasiti nacionalnu svijest iako je bio izrazito antinacionalistički. U političkim strukturama Federalne Države Hrvatske javlja se tendencija jačanja njena suvereniteta nasuprot tendenciji centralizma. I sam predsjednik KPH, Andrija Hebrang, govori o hrvatskoj samobitnosti, o važnosti Hrvatske, o patnjama Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji i sl. drugovi ga optužiše za hrvatski nacionalizam i odvajanje od Jugoslavije. Bio je smijenjen s mjesta predsjednika KPH i povučen u Beograd, a njegovo 71

mjesto postavljen je V. Bakarić, koji će tu i ostati do svoje smrti 1983. Vladimir Nazor, predsjednik ZAVNOHA pozvao je na razgovor stanovitog Vasiljevića i protestirao protiv uporabe srpskog jezika u saveznim institucijama na Visu. Po Bilandžiću mu je rekao: « Ja kao Hrvat i predsjednik hrvatske države ne mogu prijeći preko toga što... namećete srpski jezik na teritoriju hrvatske države. Nas Hrvate to vrijeđa, jer nećemo mi jezik beogradske čaršije. Dok ste ovdje, imate pisati hrvatski, a kad odete u Srbiju pišite i govorite kako god hoćete... Tko ne zna hrvatski ne može ovdje ni raditi...» M. Đilas o slučaju Nazor samo dao primjedbu «smjesta učiniti kraj ovim ispadima». USPOSTAVA REVOLUCIONARNE DIKTATURE - u proljeće 1944. god. A Ranković, po uzoru na SSSR, osniva tajnu policiju u koju odabire najtvrđe i najortodoksnije komuniste. Os samog osnivanja ona postaje poput države u državi. - država, vojska, policija – partijski - KPJ u svojim rukama drži i privredu, kulturu, prosvjetu, znanost... Ništa ne nastaje mimo volje partije.

Što je Narodna fronta? - u strukturi i mehanizmu upravljanja KPJ donosi sve odluke, ali to čini zajedno s tzv. masovnim organizacijama i državnim aparatom. Gotovo sve odluke donosi vlada, odbori, sindikati, narodna fronta, a to su sve odluke Partije koja je iza kulisa. - glavna masovna organizacija definirana kao općenarodna, patriotska, otvorena svakom građaninu bila je Narodna fronta (NF).

72

- ona obuhvaća nekoliko milijuna ljudi (1947. god. – 7 mil. članova) - ona, a ne KP, organizira izbore, predlaže kandidate, kontrolira vlast, organizira društveni život (opismenjivanje, oformljivanje dobrovoljnih brigada za obnovu zemlje...) - u NF su uključene i ostale društvene organizacije: sindikati, AFŽ, Narodna omladina i dr. - osim toga, NF je svakom građaninu otvarala vrata uključivanja u politički život. - dakle, u Jugoslaviji djeluju dvije partije: jedna uska, monolitna KPJ i druga općenarodna, koja nije ništa drugo doli produžena ruka ove prve. - preko NF-a ublažava se negativna strana jednostranačja prividom kako ljudi mogu utjecati na vlast - NF-ova uloga prema međunarodnoj javnosti: sakriti jednopartijsku diktaturu - NF koristi KPJ-e i u borbi protiv opozicije – pozivajući se na patriotizam pozivaju građanske stranke da se učlane u NF «u interesu naroda». Svjesni da je riječ o manipulaciji, lideri građanskih stranaka to odbijaju, ali stranke im slabe jer se pojedine frakcije priključuju NF-u IZBORI 1945. - predizborna kampanja započinje u ljeto 1945. - KPJ nije imala dileme glede slobode djelovanja građanskih stranaka – u pitanju je bio samo način i trenutak njihova stopiranja. Formalna zabrana nije dolazila u obzir (prerizično), pa je odlučeno da ih se onemogući «voljom naroda». - najprije: sva se politička aktivnost zbiva u organizacijama NF-a – zborovi birača, predlaganje kandidata i sl. - pokušaje stranaka da osnuju svoje organizacije ometaju aktivisti NF-a nudeći im da uđu u njihove odbore - sindikati organizirali radnike da ne tiskaju opozicijska glasila, a omladinci pale njihove listove - prvaci građanskih stranaka podmićivani su unosnim mjestima u državnim tijelima, zastrašivani su, fizički likvidirani i sl. 73

- rad građanskih ministara u vladi je blokiran jer vlada ne održava sjednice, a svaki prijedlog građanskih političara u Narodnoj skupštini blokiran je većinom glasova. - jednom riječju, građanskim strankama ama baš nitko nije zabranio izaći na izbore, ali im je život postao tako nesnosan da su od izbora odustale same, vidjevši da nemaju mogućnosti za slobodno djelovanje. Njihovi prvaci povlače se iz vlade i skupštine (Šubašić i Šutej također dali ostavke) - pokušaji angažiranja Zapada da se osiguraju slobodni izbori: u Potsdamu Churchill želi osuditi YU režim, ali Amerikanci i Rusi ga ne tepu previše; kasnije, u rujnu 1945. god. skupina građanskih stranaka šalje apel konferenciji savezničkih ministara koja se tada održavala u Londonu. No, ni taj pokušaj nije urodio plodom. - apstinencija opozicijskih stranaka nije omela izbore i oni su održani 11. studenog 1945. samo s jednom listom – listom Narodne fronte s nositeljem maršalom Titom (kandidate za listu odobrila KP) - iz taktičkih razloga uz glasačke kutije NF-a stajale su i prazne kutije u koje su birači mogli spustiti svoje kuglice ukoliko nisu željeli glasati za kandidata NF (crne ili ćorave kutije) - prebrojavanje su obavile kao pouzdane komisije. Nema sumnje da je bilo presipavanja kuglica (kaže Bilandžić). NF dobila 88.6 % glasova

USPOSTAVA PARTIJSKE DRŽAVE 29. 11. 1945 – sastaje se ustavotvorna skupština - proglašava se Federativna Narodna Republika Jugoslavija - FNRJ je «savezna država, republikanskog oblika, zajednica ravnopravnih naroda»

74

- Ukida se monarhija a Petar II. Karađorđević (i cijela dinastija) lišava se svih prava - Nova država sastoji se od 6 republika 30. siječnja 1946. – izglasan ustav FNRJ - ustavno ustrojavanje YU dovršeno donošenjem republičkih ustava (Hrvatska: 18.01.1947.) svi su republički ustavi napisani po istom obrascu - država je centralizirana, sve se radi po sovjetskom modelu. Vrh partije je CK KPJ, a najuži vrh vrhova je Politbiro -parlament samo potvrđuje zakone koje dirigira KP

EKONOMSKA KONCEPCIJA KPJ Jedini idejno-teorijski utjecaj na izgradnju društvenih odnosa ima sovjetska teorija i praksa. Nije to samo stvar SSSR-a kao takvog. Poanta je što komunisti vide SSSR kao zemlju radnika i seljaka, te kao sinonim za socijalizam (nisu ni znali, po Bilandžiću za deformacije u praksi). Polazeći od toga da su 1) sve vrste privatnog vlasništva + slobodno tržište i poduzetništvo povijesno iscrpljeni te da nastupa era socijalizma i 2) da je diktatura proletarijata nespojiva s kapitalističkim vlasništvom, KPJ po preuzimanju vlasti počinje likvidaciju svih oblika privatnog vlasništva a) već u studenom 1944. god. provedena je nacionalizacija tzv. neprijateljske imovine – konfiskacija imovine suradnika okupatora i ratnih zločinaca, konfiskacija gospodarstava cijele njemačke manjine te prisvajanje stranog kapitala (koji je prije držao 49,51% ukupne industrije. Do kraja 1945. god. u državnim je rukama 55% industrije, 70% rudarstva, 90% crne metalurgije, 100% naftne industrije itd.). b) 23. kolovoza 1945. donesen je zakon o agrarnoj reformi. Bez naknade je oduzeto sve iznad 20 – 25 ha (u 75

Matkoviću iznad 35 ha), a crkvi sve iznad 10 ha. Iz nastalog zemljišnog fonda nešto više od pola dodijeljeno je bezemljašima i siromašnim seljacima, a ostatak je dodijeljen državnim poljoprivrednim dobrima. Tim je potezom vjerskim zajednicama oduzeto 85% zemljišta. c) istodobno je 1945/46 izvršena kolonizacija siromašnih seljaka iz tzv. pasivnih krajeva u područja iz kojih su se iselili Nijemci – mahom u Vojvodinu i Slavoniju. Kolonizirano je oko 60 000 obitelji, mahom Srba iz Hrvatske i BiH. d) vrši se konfiskacija imovine vlasnika koji su poslovali u ratno doba i bili proglašeni ratnim profiterima. Na taj su način državi pripale tvornice, banke i velike trgovine. e) zakonom od 5. prosinca 1946. vrši se nacionalizacija krupne imovine građanskog sloja. Nacionalizirana su sva privatna poduzeća, tako da su izvan državnog vlasništva ostale obrtničke radionice i seljačka gospodarstva (koja se ionako kontroliraju preko planskih proizvodnih naloga). f) 28. travnja 1948 nacionaliziran je / likvidiran i privatni sektor u sitnoj trgovini i obrtu (koliko radikalno pokazuje brojka od 5 395 privatnih prodavaonica prije i 5 (pet) poslije). g) U proljeće 1949. god. uveden je visoki porez na seoska gazdinstva koji seljaci nisu mogli podmirivati. Bili su prisiljeni stupati u radne zadruge osnovane po uzoru na sovjetske kolhoze. Tako se provodila prisilna kolektivizacija sela. Svim tim mjerama država gotovo do kraja likvidira privatno vlasništvo, postaje vlasnik privrede i može ju organizirati prema sovjetskom modelu tj. uvesti plansku privredu. Cjelokupno gospodarstvo je pod strogim nadzorom države. Proces razvlašćivanja u Jugoslaviji traje od 1945. do 1949. Ni u jednoj istočno-europskoj zemlji nije zabilježen tako brz tempo likvidacije privatnog vlasništva i građanskih sloboda. Jugoslavija postaje visoko centralizirana država. Samostalnost / federalnost

76

republika bila je samo deklarativna – sve se radilo po direktivama iz Beograda. CENTRALISTIČKO UPRAVLJANJE - na čelu sustava je Politbiro CK KPJ sastavljen od 10-ak ljudi (svaki član upravlja određenim područjem društvenog života: oružane snage, izgradnja, ekonomska politika itd.) - ispod toga je državni aparat za upravljanje i rukovođenje privredom. Taj organ je ustvari kolegij ministara svih privrednih resora. U tom organu vodeću ulogu ima resor planiranja privrede na čelu s A. Hebrangom (1945. – 1947.) - unutar svakog privrednog ministarstva osnovano je nekoliko glavnih i generalnih direkcija za «neposredno rukovođenje skupinom istorodnih poduzeća» (direkciji je na čelu generalni / glavni direktor. Direkcija se dijeli na sektore i odjele, na čelu kojih je direktor) Značajno je osnivanje Savezne planske i Savezne kontrolne komisije Saveznoj planskoj komisiji na čelu je najautoritativnija ličnost vlade - ona priprema perspektivne i tekuće planove privrednog razvoja zemlje, a nakon što ih usvoji vlada i ozakoni NS, komisija rukovodi izvršenjem planova. - Savezna kontrolna komisija brine o poboljšanju rada svih organa državne uprave, o pravilnom izvršavanju državnih propisa. Ima pravo pregledati i ispitati cjelokupno poslovanje svih državnih organa. - pravo raspodjele društvenog proizvoda i raspolaganja viškom rada pripada samo centralnim organima državne vlasti

- plaće radnika određene su prema vremenu i kvalifikacijama (podjednake u cijeloj zemlji). Radnici razvrstani u 4 grupe: a) nekvalificirani b) polukvalificirani

77

c) priučeni – stručni pomoćni kvalificirani d) poslovođe, predradnici i naročito kvalificirani - platni sustav uveo je kasnije i plaćanje prema funkciji umjesto prema kvalifikaciji (time je omogućeno nagrađivanje po kriteriju funkcije za rukovodeće kadrove iz revolucije bez formalnih stručnih kvalifikacija za dužnosti koje su obavljali). AGITPROP: u sastavu CK KPJ u srpnju 1945. osnovano je Odjeljenje za agitaciju i propagandu (AGITPROP) u svrhu kontrole i usmjeravanja cjelokupnog intelektualnog stvaralaštva – od književnosti, umjetnosti do školstva i novinarstva. - agitprop ima svoje sektore za razna područja i vrši presudni utjecaj (iako nema formalnu vlast). - na čelo svega toga postavio se M. Đilas, sekretar CK KPJ - partijski književnici na inicijativu Agitpropa, a po ruskom modelu, krajem 1946. sazivaju Prvi kongres književnika Jugoslavije (prvi predsjednik Saveza književnika Ivo Andrić) Obnova i početak industrijalizacije - novi poredak nalazi se pred izazovom jer je naslijedio zaostalu agrarnu strukturu, još i razorenu ratom. - ratom uništena infrastruktura, privredni objekti, puno ljudi bez domova, glad, crno tržište, kaos i nered. - međunarodni položaj otežava stanje. Zbog sukoba sa zapadom oko Istre i Trsta Jugoslavija u strahu od vojne intervencije, nije demobilizirala vojsku, nego drži vojsku od milijun ljudi. - KPJ cijelu zemlju pretvara u jedan veliki radni logor. Obnova je proglašena svetom patriotskom obvezom svakog građanina. Neki se javljaju dobrovoljno, drugi na silu mobilizirani. NF osnovala tisuće radnih brigada. Tehnike nema, imaju lopatu, kramp i čekić.

78

- protivno konvenciji o ratnim zarobljenicima o obnovi je angažirano preko 50 000 zatvorenika i 100 000 njemačkih ratnih zarobljenika (slabo hranjeni, gotovo robovski status) - unatoč zaoštravanju međunarodnih odnosa Jugoslavija u to vrijeme primila preko UNRRA-e (pomoć Sjeverne Amerike preko UN-a) pomoć u vrijednosti 415 mil. dolara. - tako važan pothvat kao industrijalizacija bio je u rukama Politbiroa CK KPJ, čije se znanje o tome svodilo na znanje iz sovjetske literature koja glorificira plansko gospodarstvo. - zadatak stvaranja sustava i formuliranja strategije razvoja povjeren je predsjedniku Privrednog savjeta i Savezne planske komisije – A. Hebrangu. - Hebrang 1946./ 47. izrađuje Petogodišnji plan koji 1947. vlada prihvaća. Kopiran je sovjetski model. - plan je odredio da se za 5 godina ima povećati industrijska proizvodnja 5x, poljoprivreda 1,5 puta, društveni proizvod i nacionalni dohodak 1,8 puta itd. - suvišno je i reći da je plan bio megalomanski i bez pravih temelja, pa ipak se krenulo u njegovu realizaciju, a početni su rezultati bili izvanredni. - KPJ je pokrenula takvu mobilizaciju rada i sredstava kakvu Jugoslavija nikad prije i nikad poslije nije vidjela. Bilo bi pogrešno reći da su rezultati bili postignuti zahvaljujući samo administrativno – centralističkom sustavu. Revolucionarno raspoloženje masa bio je glavni čimbenik. - članove KPJ, rukovodstvo države, kao i široke narodne mase zahvatio je zanos i vjera da će sa 2 – 3 ovakva plana Jugoslavija brzo dostići (ako ne i prestići) najrazvijenije zemlje. Iz tog se zanosa i vjere rodio radni entuzijazam. U ime bolje sutrašnjice i svijetle budućnosti svi su bili spremni «stegnuti kaiš».* HRVATSKA 1945. – 1950. *

Stvari iz trgovine kupovale se na točkice (1 točkica označava određenu količinu toga i toga). Broj točkica ovisi o broju članova obitelji. Za neke namirnice čekalo se u redu cijelu noć. Ljudi su jeli kukuruzni kruh i provin kruh jer su žito davali državi.

79

- Hrvatska je poslije II. svjetskog rata pomaknuta iz srednje Europe još dublje na Balkan. - 1945. i prvih godina nakon rata Hrvati imaju jake pozicije u federaciji: Tito, Ivan Ribar (predsjednik AVNOJA i predsjednik Savezne skupštine 1945. – 1953.), A. Hebrang (1944. – 1946. na čelu privrednog savjeta), Ivan Gošnjak (1953. – 1967. ministar obrane) - partizanska vojska ulazi u Zagreb 8. svibnja 1945. - KPH ima svu vlast, realizira ju preko masovnih organizacija i organa državne vlasti - KP učvršćuje svoju vlast ostvarivši totalnu kontrolu kroz policiju i sudstvo i državne službenike (posebno se orijentirajući na mlađu generaciju) - iz državnih službi odstranjeni su suradnici režima NDH, simpatizeri HSS-a (mačekovci), te građani bliski Crkvi i svećenicima. - u KPH je praktički cijeli rukovodeći kadar nižeg i srednjeg ranga (a ni na višim položajima nije bilo znatno bolje) bio sastavljen od ljudi koji nisu imali nikakvu struku ni iskustvo osim ratnog. A ti ljudi rukovodili su svim područjima društvenog života. Taj golemi manjak u obrazovanju i znanju kompenzirao se fanatičnim danonoćnim radom, beskrajnom odanošću partiji, samoinicijativom, odlučnošću da se svaki zadatak mora izvršiti s uspjehom. Spremnost za izvršavanje partijskih direktiva bila je ispred vlastitog života. Iz te spremnosti razvila se nevjerojatna disciplina. - mreža partijskih organizacija uspostavljena je u školama, fakultetima, selima, gradskim četvrtima, tvornicama itd. tako da se gotovo svaki građanin, od mladog do starog, našao u već odgovarajućoj organizaciji. - glede procesa centralizacije Jugoslavije, KPH ne samo da nije negodovala protiv njega, već je bila jedan od glavnih faktora podrške. Ona je taj proces svjesno podržavala i borila se protiv republičkog partikularizma. - takav stav KPH rezultat je niza okolnosti: izgradnja socijalizma poput onog u SSSR-u, ekonomsko-politička situacija u Jugoslaviji i međunarodne okolnosti. (Sukob sa zapadom 80

diktirao je kurs stvaranja jake Jugoslavije pod jakim i jedinstvenim vodstvom. Osim toga, samo je jako vodstvo moglo suzbiti velikosrpske antifederalne tendencije.) Zabrana HSS-a i gašenje HRSS-a: - u Zagrebu nije 1945. došlo do formiranja niti jedne građanske stranke, kao što je to bio slučaj u Beogradu. Sabor i prva vlada Federalne države Hrvatske bili su politički homogeni jerbo KPH nije dijelila vlast niti s jednom političkom strankom izvan Narodne fronte. - na izborima 1945. u saveznu je skupštinu izabrano 83 člana KPH i 28 izvanpartijaca, a u saboru je bilo 150 članova partije i 41 izvanpartijac. Ne zvuči tako ni loše, no međutim ti izvanpartijci nisu bili nikakva opozicija nego pristaše / aktivisti NF-a. - HSS je, kao što znamo, u ratu nestao, a KPH je bila protiv akcija pojedinaca i skupina koje su htjele HSS mačekovskog opredjeljenja, jer je bila svjesna da HSS živi u srcu naroda i predstavlja potencijalnog političkog protivnika koji se mora uništiti. - osim politike zastrašivanja, noćnih likvidacija, javnih suđenja i sl. pomoglo je i to što de facto nije ni bilo odlučnog pokreta za obnovu HSS-a zbog međusobnog neslaganja (ranije spomenutog). - najhrabrija skupina oko Marije Radić grubo je razbijena. Njezine novine «Narodni glas» zabranjene su nakon prvog broja (20. listopada 1945.) - tako je režim progonom inicijatora spriječio obnovu HSS-a - onaj drugi HSS odnosno HRSS nadao se partnerskom odnosu sa KPH. Njegovo je djelovanje nakon rata tolerirano i poticano kako bi se pred svijetom dokazala sloboda političkog organiziranja. - unutar same stranke ima onih koji žele da se stranka istrgne ispod vlasti KPH (B. Magovac, F. Gaži). Budući da je KPH bila odlučno protiv osamostaljenja HRSS ubacila je nekoliko svojih članova u njeno vodstvo. 81

- HRSS je bio potreban KP-u samo dok ne učvrsti svoju monopolitičku poziciju, te za popularizaciju politike KP prema seljaštvu i kulturni rad preko Seljačke sloge. - nakon nekog vremena HRSS, sveden na formalno postojanje, vrlo brzo biva napušten i zaboravljen kako od seljaštva (koje ju nikad nije do kraja ni prihvatilo) tako i od svog tvorca KP i gasi se.

Sukob KPJ / KPH s klerom i Crkvom: - ateizam je bio sastavni dio partijske ideologije. Jedan od bitnih uvjeta za prijam u partiju bio je raščišćavanje s religijom. Članovi partije ne samo da nisu smjeli / htjeli ići u crkvu i krstiti svoju djecu, već su izbjegavali sudjelovati i u crkvenom pogrebu svojih umrlih. - država naravno nije službeno zabranjivala ispovijedanje vjere i odlazak u crkvu, ali oni građani koji su to vidno prakticirali bili su nevidljivo isključivani iz niza društvenih profesija (vojska, unutrašnji poslovi, policija, školstvo), a vjernici nisu nigdje mogli doći na rukovodeća mjesta. - KPJ je Crkvu doživljavala kao opasnog političkog protivnika pred kojim je nemoćna. Naime, KP je uspjela zabraniti djelovanje svih građanskih stranaka i zavesti kontrolu nad medijima, što zbog same prirode stvari nije mogla učiniti s Crkvom. Tako je Crkva ostala jedina autonomna institucija koja može legalno komunicirati s narodom i postala utočište za maltretirane, ponižene, progonjene. - prvi kontakt katoličkog svećenstva i komunističkog režima na najvišoj razini održan je 2. lipnja 1945. delegaciju svećenstva predvodi biskup Salis (Stepinac je u zatvoru, uhićen 17. svibnja), a s druge strane su Tito i Bakarić (predsjednik vlade). Biskup izražava nadu da će nova vlast poštivati slobodu vjeroispovijesti, slobodu kršćanskog odgoja i sl., poželjevši pri tom Titu «pomoć Svevišnjeg u vlasti». 82

- Tito zahvalio spremnosti crkve na suradnju i naglasio da nije, kao Hrvat, bio zadovoljan držanjem Crkve u ovim teškim trenucima. Bavi se tj. izražava ideju o odvajanju naše Crkve od Vatikana (!?). - na molbu delegacije Stepinac je sutradan pušten iz zatvora. - no, unatoč obećanju Tita i Bakarića, progoni svećenika i drugi oblici šikaniranja se nastavljaju. Stepinac piše 21. srpnja 1945. pismo Bakariću žaleći se da svećenici nisu pušteni kući iz logora, da se svećenici maltretiraju i ubijaju i za «verbalne delikte», te da lokalna vlast i mediji na sve moguće načine sprječavaju rad crkve.* - u kolovozu 1945. provodi se već spomenuta agrarna reforma, kojom se Crkvi oduzima 85% imanja. Istodobno je ubrzan proces odvajanja Crkve od države i škole od Crkve. - Crkva je prikupljala podatke ne samo o sudbini svećenika nego i o žrtvama civila i vojnika NDH nakon rata. Na osnovi svojih saznanja o stradanjima i videći da stanje postaje sve gore, Biskupska konferencija na čelu s Alojzijem Stepincem obraća se vjernicima 20. rujna 1945. tzv. Pastirskim pismom - u njemu Stepinac ustaje u obranu tisuća nepravedno osuđenih na tajnim sudovima, bez prava na obranu. Osuđuje komunističku ideologiju riječima da se od toga čovječanstvo ne može nadati ničemu dobrom i traži slobodu katoličke štampe, štampe općenito, slobodu vjeronauka i karitativne djelatnosti, slobodu ljudske ličnosti, prava čovjeka itd. - državno partijski vrh pismo je protumačio kao opravdavanje politike NDH i stare uloge Crkve, kao suradnju Crkve s građanskim političarima i zapadom, a sve u svrhu rušenja novog poretka. Odgovor je uslijedio brzo. - Stepinac je 11. listopada 1946. pred Vrhovnim sudom Hrvatske osuđen na 16 godina robije pod optužbom da je u ratu podržavao režim NDH i nakon rata nastavio djelovati protiv nove Jugoslavije. - prije suđenja Tito je ponudio Vatikanu da povuče Stepinca iz Jugoslavije ne bi li se izbjegao sudski proces, ali Papa je to *

Bilandžićeva poetičnost: «revolucionarni valjak na boljševički način gazi sve pred sobom, ne štedeći ni jednu religiju».

83

odbio i sam proces označio kao «najžalosniji proces» u povijesti Rimokatoličke crkve. JUGOSLAVENSKA VANJSKA POLITIKA DO 1948 SSSR: Budući da u Jugoslaviji KP drži svu vlast, ona određuje i vanjsku politiku, pri čemu presudnu ulogu ima njena ideološka orijentacija. - KPJ ideološki tijesno vezana uz KP Sovjetskog Saveza (koja je nakon raspuštanja Kominterne 1943. zaista vodila svjetskim kom. pokretom) i smatra SSSR svojim zaštitnikom i saveznikom. - 11. travnja 1945. (rat još traje!) Tito u Moskvi potpisuje ugovor o prijateljstvu i suradnji između Jugoslavije i SSSR-a - povezivanjem sa SSSR-om i drugim državama narodne demokracije Jugoslavija se svjesno uključila u istočnoeuropski socijalistički tj. komunistički blok. Prihvatila je odrednice vanjske politike SSSR-a i postala njegov najodaniji saveznik. - ipak, unatoč svemu tome jugoslavensko vodstvo voljelo je isticati da na vlast nije došlo pomoću sovjetskih tenkova (kao u drugim državama istočnog bloka) nego samostalno, i smatralo se, sukladno tome, nešto samostalnijim i ravnopravnijim saveznikom SSSR-a. Neke su se odluke donosile i bez prethodnog konzultiranja Rusije (npr. ideja o balkanskoj federaciji), a to sovjetski vrh nije mogao dopustiti jer mu je takvo ponašanje kvarilo planove o kontroli i dominaciji. Radi toga se dosta rano javljaju nesuglasice između FNRJ i SSSR-a – prvo skrivene od očiju javnosti, da bi ubrzo prerasle u otvoreni sukob (o tome kasnije). Bugarska, Albanija i ostali:

84

- komunistički vrh Jugoslavije teži zbližavanju sa zemljama narodne demokracije u istočnoj i srednjoj Europi u kojima su bili uspostavljeni komunistički režimi. Tokom 1946. i 1947. Jugoslavija zaključuje ugovore o prijateljstvu sa Poljskom, Čehoslovačkom, Mađarskom i Rumunjskom. - za vrijeme građanskog rata u Grčkoj (EDES vs. ELAS tj. desnica i komunisti) jugoslavenska je vlada pružala materijalnu pomoć i političku potporu grčkim komunistima pod vodstvom Markosa Vefijadesa. - sa Albanijom uspostavljamo (da se izrazimo blago) tijesne odnose. (Tito je još 1941. bio poslao svoje agente da ujedine albanske komuniste. Osim toga, pomagao im je cijelo vrijeme u borbi za preuzimanje vlasti. Kasnije oni njemu pomogli u slamanju nacionalističkih snaga na Kosovu). Albanija je praktički bila satelit Jugoslavije. Već u travnju Jugoslavija priznaje albansku komunističku vladu i zalaže se za njene interese na međunarodnim konferencijama. 1946. potpisan je ugovor o prijateljstvu i privrednoj suradnji. Taj je ugovor predviđao čak i obranu nezavisnosti Albanije. Ukinute su carinska ograničenja tako da je Jugoslavija plaćala nisku cijenu za albanske sirovine. Jugoslavija je na osnivačkom sastanku Kominforma 1947. preuzela predstavništvo za Albaniju. Stvari su se razvijale tako daleko da je Albanija htjela predložiti Jugoslaviji da postane njena sedma republika. - odnosi s Bugarskom su priča za sebe. Kada se 1946. u Bugarsku vratio Georgi Dimitrov (nekadašnji tajnik Kominterne) započeli su razgovori o jugoslavensko-bugarskoj federaciji na načelu pluralizma. Razgovori Tita i Dimitrova održavaju se na Bledu (30 i 31. 07 i 1. 08 1947.). dogovorena je minimalna razmjena roba, kulturna suradnja i carinska unija ne bi li se utro put budućoj federaciji. U studenom 1947. zaključen je ugovor kojim se Yu i Bugarska obvezuju da će se savjetovati o važnim pitanjima i vojno surađivati. Odnosi sa zapadom:

85

- u odnosima sa zapadom dolazi do oštre konfrontacije u vezi razgraničenja s Italijom. Jugoslavija pred saveznike postavlja zahtjev za pripojenjem Istre, Rijeke, dijela Primorja, otoka, te Trsta i Gorica koji su do rata bili u sastavu Italije. Zatražila je također i slovenski dio Koruške koji je bio u granicama predratne Austrije, pozivajući se na etničko načelo. Saveznici odbijaju jugoslavenski zahtjev (nastoje paralizirati prodor SSSR-a na zapad preko Jugoslavije), a komunistička ih propaganda optužuje da rade u prilog talijanske imperijalističke politike. S druge strane, SSSR se nije odlučno stavio na stranu Jugoslavije (poradi svoje globalne strategije) i njen zahtjev podržao je djelomično (odbija podržati zahtjev za ispravkom granice prema Austriji) - četiri velike sile (Velika Britanija, Francuska, SAD i SSSR) pronalaze kompromisno rješenje o granici s Italijom. Na temelju njihove preporuke potpisan je 10. veljače 1947. u Parizu Ugovor o miru s Italijom. Jugoslavija je proširila svoje granice na veći dio teritorija Gorice, na Pulu, na čitavo područje Rijeke i Zadra, kao i na dio pokrajine Trsta. Od spornog teritorija oko Trsta osnovana je tampon državica Slobodni teritorij Trsta (STT), koji je privremeno podijeljen na dvije zone: zonu A (Trst i neposredna okolica) pod angloameričkom upravom i zonu B (s pretežno slovenskim stanovništvom) pod jugoslavenskom vojnom upravom. To privremeno stanje održat će se do Tršćanske krize 1954. SUKOB S INFORMBIROOM I STALJINOV NAPAD NA KPJ - u rujnu 1947. osnovan je u Škljaskoj Potrebi (zapadna Poljska) Komunistički informacijski biro (skraćeno Kominform ili Informbiro) na savjetovanju komunističkih partija SSSR-a, Jugoslavije, Čehoslovačke, Mađarske, Poljske, Rumunjske, Bugarske, Francuske i Italije. (Jugoslavenske komuniste predstavljaju E. Kardelj i M. Đilas.)

86

- za razliku od Kominterne Informbiro organiziran je zbog razmjene iskustava u radu partija članica i «koordinacije njihove djelatnosti». -za sjedište Kominforma izabran je Beograd (na prijedlog sovjetske delegacije) - glasilo Kominforma: Za čvrsti mir, za narodnu demokraciju (uređuje ga Rus Pavel Judin, a tiska se u Beogradu) - Staljinovi ciljevi iza osnivanja Informbiroa: ostvariti jači politički i ekonomski utjecaj na zemlje sa komunističkim režimima (ne bi li se što brže integrirale u sovjetski blok na početku hladnog rata); staviti pod jaču kontrolu zapadne komunističke partije; Jugoslaviju vezati jače za SSSR i time ju oslabiti Sukob: dolazi do osnivanja nekoliko jugoslavensko-sovjetskih društava. Jugoslavenski vrh ih je gledao kao pomoć SSSR-a u industrijalizaciji Jugoslavije, dok su Sovjeti ustvari radili na podređivanju jugoslavenske privrede njihovim planovima. U nizu slučajeva sovjetska se strana nije pridržavala dogovorenih obveza, njihovi predstavnici su bili bahati i stavljali su sebe «iznad zakona FNRJ i smatrali se eksteritorijalnima». Dolazi do sve češćih nesuglasica i sporova jer jugoslavenska strana želi slobodniji unutarnji razvoj i više samostalnosti, a sovjete to sve više i više živcira. Početkom 1948. sporovi su učestali i Staljin vrši pritisak na Jugoslaviju. CK KPJ na sastanku od 1. 03. 1948. zaključuje da su odnosi sa SSSR-om u zadnje vrijeme lagano “u raskoraku”. Odbija se sovjetski prijedlog da se jugoslavensko-bugarska federacija uspostavi odmah. Staljin je time htio Jugoslaviju jače podrediti svojoj kontroli. Tito nije bio protiv federacije ali je isticao da Sovjeti forsiraju njeno nastajanje u trenutku kada ona ekonomski uopće nije zrela i da je prerano (prozreo im je namjere i shvatio da je neovisnost Jugoslavije ugrožena). Slijedi opozivanje sovjetskih vojnih stručnjaka iz Jugoslavije, pa zatim i civilnih – motivirano ˝uskraćivanjem podataka s jugoslavenske strane˝ 27. 03. 1948. Staljin i Molotov upućuju pismo Titu i ostalim članovima CK KPJ u kojem optužuju YU komunistički vrh za 87

antisovjetsku djelatnost, «pokušaj detroniziranja sovjetskog sustava», za teoriju mirnog urastanja kapitalističkih elemenata u socijalizam... Kopije tog pisma poslane su svim članicama Informbiroa, tako da je sukob sovjetske i jugo KP prenesen na međunarodnu razinu. CK KPJ odgovara na pismo Staljinu i Molotovu, odbacujući sve optužbe i predlažući da se problemi riješe razgovorima predstavnika dvaju partija. 4. svibnja 1948. Staljin i Molotov upućuju novo pismo CK KPJ u kojem su YU odgovor shvatili kao «zaoštravanje konflikta». U pismu se spominje «antisovjetska pozicija Tita i klevetnička propaganda rukovodstva KPJ». Revolucija je u Jugoslaviji pobijedila samo zahvaljujući sovjetskoj Crvenoj Armiji. U pismu se nadalje predlaže da se čitav problem raspravi na sastanku Informbiroa. Jugoslavenski vrh to odbija, što definitivno produbljuje raskol. U lipnju 1948., u Bukureštu je održan sastanak Informbiroa, bez sudjelovanja predstavnika KPJ. Donesena je rezolucija koja je sadržavala, manje-više, optužbe iz pisama Staljina i Molotova. Informbiro je podržao sovjetsku KP, a vodstvo KPJ optuženo je za neprijateljstvo prema SSSR-u, diskreditiranje Crvene Armije i sl.. Jugoslovenska KP proglašena je «sektaško-birokratskom», a KPJ isključena je tj. izbačena iz Informbiroa i općenito zajednice bratskih komunističkih partija. Odjeci sukoba: nakon javnog objavljenja sukoba sa SSSR-om, javnost je, kako domaća tako i svjetska, bila zaprepaštena. U napad na Jugoslaviju solidarizirale su se sve komunističke partije svijeta i sve zemlje istočnog bloka (uključujući i Albaniju, našu wannabe 7. republiku). Izrazito veliko zaprepaštenje doživjeli su sami članovi KPJ, koji su u svemu poslušno slijedili Partiju i živjeli u uvjerenju da su najodaniji saveznik SSSR-a. Staljin usmjerava snažan ekonomski pritisak na Jugoslaviju. Otkazani su svi ugovori članica Informbiroa s njom i bila je ekonomski blokirana. Bilo je čak i komešanja na granici i prijetnji vojnom intervencijom. Bilo je pitanje da li Jugoslavija uopće može opstati pod tolikim pritiskom. 88

Staljin računa da će izazvati unutarnju pobunu i zbacivanje vodstva KPJ. Čak je i pozvao KPJ da smjeni svoje vodstvo i vrati se u društvo socijalističkih zemalja. Određeni broj članova, vjerujući u Staljina i zaneseni SSSR-om, opredijelio se za Informbiro, a protiv Tita. S njima se obračunalo efikasno i okrutno. Udaljeni su s funkcija, hapšeni, dio ih je interniran na Goli otok, gdje su nečovječno mučeni. Napad na KPJ dogodio se u vrlo lošem trenutku – trenutku kada su odnosi YU i zapada bili zaoštreni do krajnih granica. 20. ožujka 1948. vlade Velike Britanije, Francuske i SAD-a donose Tripartitnu deklaraciju, kojom predlažu da se sav sporni teritorij oko kojeg se YU i Italija ne slažu jednostavno pripoji Italiji. Jugoslavenska vlada odbija deklaraciju i spremna je i oružjem braniti svoj dio Istre i slovenskog primorja. Jugoslavija je između dvije vatre – Istoka i Zapada. Srpski ustanak, obračun s Žujovićem i Hebrangom: - u toku sukoba s Kominformom u Hrvatskoj dolazi do tzv. Srpskog đurđevdanskog ustanka i formiranja srpske frakcije u KPH. - potkraj 1949. u krajevima sa srpskim stanovništvom počinju se formirati grupe predvođene prvoborcima i oficirima. Na Đurđevdan – 6. svibnja 1950. izbija pobuna na Kordunu, Baniji, u Lici i Bosanskoj krajini. Geslo ustanka je: za kralja i otadžbinu. Pobunjenici zauzeli dosta sela i nekoliko općinskih središta. Pobunu je ugušila vojska. - istodobno u vladi istupa grupa ministara srpske nacionalnosti (Žigić, Brkić, Opačić) tvrdeći da su Srbi u hrvatskoj u neravnopravnom položaju, zapostavljeni su, te da im se ugrožava nacionalni identitet. O stajalištima te skupine raspravlja CK KPH u ljeto 1950. Na drugoj sjednici u rujnu (kojoj prisustvuje i A. Ranković) odlučeno je da se grupa udaljavanjem od KPH bori i protiv KPJ. Trojica ministara smijenjena i osuđena, a Žigić i Brkić završili na Golom otoku. Na njihova mjesta postavljeni su opet ministri srpske nacionalnosti. 89

Sreten Žujović, član užeg partijskog vodstva, državni funkcionar i prvi sekretar Narodne fronte podržao je sovjetski stav prilikom razmatranja Staljinova pisma na sjednici CK KPJ. Optužen je za frakcionaštvo i isključen iz KP. Sukob s Informbiroom iskorišten je usput i za obračun s Andrijom Hebrangom. Hebrang se još za trajanja NOB-a isticao kao hrvatski komunist sa naglašenim nacionalnim osjećajem. Zbog zauzimanja za hrvatske interese bio je trn u oku vrhu KPJ (iako je sam bio u vrhu vrhova, jedan od 5 najmoćnijih ljudi u državi!); centralistički i srpski elementi u vodstvu KPJ smatrali su ga nepoćudnim. Početkom svibnja 1948. Hebrang je uhapšen pod optužbom da je surađivao s SSSR-om i radio pogreške u ratu (glede pogrešaka – Hebrang je bio u ustaškom zatvoru, a budući da je ostao živ i bio zamijenjen sad su mu se sjetili pripisat ustvari suradnju s ustašama i samim Gestapom). Dokaza naravno nije bilo i nakon vrlo duge istrage izašlo je kratko službeno priopćenje da je A. Hebrang u lipnju 1949. počinio samoubojstvo. (zar treba i napominjati da je bio ukokan?) Rješenje situacije: budući da sovjetski pritisak nije popuštao ekonomsko stanje u zemlji bilo je sve teže. Na kraju je teška situacija prisilila jugoslavensku vladu da traži pomoć u hrani i sirovinama. Zapad joj je traženu pomoć dodijelio, mijenjajući iznenada svoj stav, jer im je ipak za Hladni rat odgovaralo suprotstavljanje Jugoslavije SSSR-u. Ekonomske veze sa Jugoslavijom uvjetovane suobeštećenjima za nacionaliziranu imovinu. Yu je najviše pomogla američka pomoć (1950. stigla prva besplatna pomoć, a 1951. potpisan ugovor o vojnoj pomoći). YU vojni vrh očekuje eventualan sovjetski napad i stoga vrši obrambene pripreme. Država je podijeljena na zone partizanskih odreda (zapovjednik štaba Svetozar Vukmanović – Tempo, komesar Mijalko Todorović). Narodna skupština tajnim

90

ukazom zemlju stavlja u pripravno stanje, važniji se arhivi ukljanjaju iz Beograda. U partijskom vrhu Jugoslavije sazrijeva spoznaja da je politika SSSR-a agresivna i hegemonistička, te da je bliže despotizmu bivših ruskih careva negoli socijalizmu. Shvatilo se da Jugoslavija mora odbaciti sovjetski put u socijalizam i pronaći svoj vlastiti. RADNIČKO SAMOUPRAVLJANJE Ideja i uspostava: stanje u zemlji je teško i postaje sve kritičnije. Rast industrijske proizvodnje je zaustavljen zbog ekonomske blokade; uviđaju se nedostaci petogodišnjeg plana – gradnja bez računa, investicijska pretjerivanja i sl. Prestala se uvoziti oprema iz istočnoeuropskih zemalja pa se grade samo ključni objekti. Poljoprivredna proizvodnja opada (zbog kolektivizacije) izvoz pada na trećinu. Da bi se osigurala prehrana stanovništva uvodi se prisilni otkup poljoprivrednih proizvoda. - unatoč svemu tome komunistički režim se održavao jačanjem državnog aparata i policije, a osim toga sad je i zapadu odgovarao Tito na vlasti u Jugoslaviji. - potkraj 1949. i početkom 1950. najviši partijski vrh konta da nešto treba mijenjati. Povratak u kapitalizam i višestranačje nisu dolazili u obzir jer bi to značio gubitak vlasti za komuniste. - kako očuvati vlast partije, uvesti zemlju u socijalizam, ali drukčiji socijalizam nego u SSSR-u? Zaključak je bio taj da je socijalizam u Rusiji slomila birokracija te da treba napustiti sustav državnog upravljanja privredom i tvornice prepustiti na upravljanje radnicima - u prosincu 1949. sastavljena uputa o osnivanju i radu radničkih savjeta državnih privrednih poduzeća, a ti savjeti počinju se formirati i na terenu. - prvi radnički savjet sastavljen od 13 članova izabran je 31. 12. 1949. u tvornici cementa u Solinu. Nakon toga savjeti se osnivaju i u drugim poduzećima i u drugim republikama.

91

- započinju i pripreme za izradu zakona o radničkom samoupravljanju (Boris Kidrič: radničko samoupravljanje je početak kraja birokratizma) - 27. lipnja 1950. Narodna skupština usvaja zakon o upravljanju državnim privrednim poduzećima od strane radnih kolektiva. Posebnom uputom vlade reguliran je način izbora radničkih savjeta i njihovih upravnih odbora. - tako KPJ pokušava i teorijski i praktično riješiti krizu. Partijska promidžba hvali ideju samoupravljanja kao veliko dostignuće koje će radnike i zemlju osloboditi birokracije; kao ideju koja oslobađa socijalizam i inicijative u kulturnom i umjetničkom stvaralaštvu. Članstvo KPJ primilo je, vjerujući u Partiju, samoupravljanje kao dobru stvar koja vodi u neke bolje dane. - širenje samoupravljanja: budući da u Jugoslaviji nijedno područje društvenog života nije bilo izvan državne uprave, moralo se i tu nešto mijenjati. Kritika staljinizma dovodi do reforme cijelog društva. - savjeti su, kao organi upravljanja, ustanovljeni ne samo u tvornicama nego u svim radnim organizacijama (škole, sveučilišta, bolnice, instituti...) - radnički savjeti imaju od 15 do 120 članova, zavisno od broja zaposlenih. U kolektivima sa manje od 30 zaposlenih, cijeli je kolektiv radnički savjet. - radničke savjete formalno biraju i opozivaju kolektivi. Oni u svojoj nadležnosti imaju donošenje samoupravnih akata (pravilnici, proizvodni planovi, financijski planovi, tarifni pravilnici, biranje upravnog odbora, raspodjela dijela akumulacije). Ali ionako je u vrijeme uvođenja radničkih savjeta dio akumulacije koji ostaje u poduzeću bio beznačajan, a dijelio se uz suglasnost državnih organa. Osim toga ovlaštenja partijske organizacije i direktora su ključna u upravljanju radnom organizacijom, a samoupravljanje neposrednih proizvođača simbolično. Podređenost poduzeća državi zamijenjena je sustavom uzajamnih prava i obveza, pri čemu država još uvijek ima snažan utjecaj.

92

- cijeli je sustav samoupravljanja bio fasada iza koje su sve konce u svojim rukama i dalje imale komunističke organizacije, kojima je direktive slalo partijsko središte. Širenje samoupravljanja: - 27. 06. 1950. Narodna skupština usvaja zakon o upravljanju državnim privrednim poduzećima od strane radnih kolektiva. Posebnom uputom vlade utvrđen je način izbora radničkih savjeta i njihovih upravnih odbora. - budući da je sustav administrativnog upravljanja trajao svega nekoliko godina dio članstva Partije strahovao je od dezorganizacije. Iz tog razloga CK KPJ šalje direktivno pismo u kojem ističe da nastale promjene predstavljaju oblik socijalističkog upravljanja i korak naprijed prema socijalističkoj demokraciji. - 6. kongres KPJ održan je u Zagrebu 2. – 7. studenog 1952. bavi se ulogom partije u novim uvjetima. Novi uvjeti – nova i uloga, koja se izražava promjenom imena KPJ u Savez komunista Jugoslavije (SKJ). Kongres se odrekao srastanja države i partije, ali vrh partije je i dalje određivao što će komunisti zastupati. - 6. kongres izabrao je Centralni komitet od 109 članova. Politbiro je promijenio ime u Izvršni komitet. - ukinuti su nazivi vlada i ministarstva i zamijenjeni izvršnim vijećima (republičkim i državnim) i sekretarijatima. No, partija je i dalje kontrolirala sve te organe. - istodobno s promjenom imena i uloge KPJ, provedena je slična promjena u masovnim organizacijama. Na 4. kongresu Narodne fronte, 22. - 25. 02. 1953. ime je promijenjeno u Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije (SSRNJ) - na 4. kongresu AFŽ-a, 26.- 28. 09. 1953. ime se mijenja u Savez ženskih društava Jugoslavije. - da bi se uistinu uvelo samoupravljanje državni ekonomski monopol trebalo je postupno transformirati u slobodnu tržišnu privredu, ali to se nije dogodilo.

93

- u siječnju 1953. donesen je ustavni zakon o osnovama društvenog i političkog uređenja FNRJ, a u nekoliko narednih mjeseci doneseni su i ustavni zakoni pojedinih republika. Tim se aktom potvrđuju društveno-ekonomske i političke promjene u razdoblju 1950. – 1952. ustrojio se sustav koji društvenu svojinu proglašava osnovom političkog uređenja. - u predstavničkim tijelima federacije i republika uvedena su vijeća proizvođača. - vrh KPJ diktirao je društvene promjene gotovo preko noći. One su zahvatile sve sfere društvenog života, od privrede do kulture i umjetnosti. Skup tih mjera tada je označavan sa tri D – decentralizacija, demokratizacija i debirokratizacija. Način djelovanja je poluratni – prvo ideja, drugo odluka, treće realizacija, a sve skupa preko noći. - početkom 50-ih dolazi na red i područje duhovnog stvaralaštva: obrazovanje, kultura, umjetnost. - četvrti plenum CK KPJ, 03.-04. 06 1951. na osnovi Đilasovog referata upućuje poziv partijskom članstvu i javnosti da viša nije obavezno proučavati govore i članke partijskih prvaka i držati se njih, već da su dalje obavezne samo odluke (rezolucije, deklaracije) izdane od foruma, te da se slobodno angažiraju u raspravama o društvenim problemima. - taj su poziv, po prirodi svoje profesije, mogli iskoristiti intelektualci. No, stanje inteligencije bilo je vrlo teško. Dio je stradao u ratu (ustaški režim likvidirao elitnu skupinu intelektualaca u Kerestincu 1941.; komunisti likvidirali neke 1945.); u poratnim godinama dijelu njih zabranjeno je djelovanje zbog suradnje s kvislinškim režimima. U aktivnom su životu bili intelektualci borci NOR-a. - i kulturno i duhovno naslijeđe bilo je vrlo siromašno, jer se radilo o nepismenom i polupismenom narodu. Ne postoje neke važne društvene znanosti (politologija, sociologija, politička ekonomija). Relativno su razvijene historiografija i književnost. - čim su malo prošireni okviri za slobodnije intelektualno, posebice književno stvaralaštvo, počeli su se u većim centrima – Zagreb, Beograd, Ljubljana – izdavati brojni časopisi. U tim se 94

časopisima sve više javljaju početnici – mladi književnici i kritičari, ali i oni stariji koji su prije bili potisnuti. - javljaju se sporovi oko programskih i estetskih problema. Glavna tema bio je odnos komunističkog pokreta naspram književnosti i umjetnosti – dakle, problem koji je M. Krleža otvorio još početkom 30ih, što je dovelo do poznatog «sukoba na ljevici» uoči 2. svjetskog rata. - polemike 1952. stvaraju 2 tabora – konzervativni vs. modernistički. Modernisti uklanjaju tabue, teže većoj slobodi u estetskom i tematskom pogledu. - otvaraju se vrata utjecaju zapada. Prevode se djela zapadnih autora, smanjuje se anti-zapadna kampanja, a više kritizira progon literature u SSSR-u - unatoč proklamaciji o slobodi intelektualnog stvaralaštva, KPJ se nije odrekla uloge u tako delikatnoj sferi. Ona je inicirala kongres jugoslavenskih književnika kako bi ih više ujedinila u potpori društvenih reformi - kongres književnika održan je u Ljubljani 05.–07. 10. 1952. u znaku referata M. Krleže*. Sudionici kongresa su mahom komunisti, ljevičari, simpatizeri KPJ. - Krleža je govorio s jedne strane protiv instrumentalizacije književnosti od strane komunističkog pokreta, a s druge strane i protiv malograđanske i desne kontaminacije. - i Krleža i kongres podržavaju Tita i KPJ u borbi protiv staljinizma. Krleža se nada da će ta borba «uroditi sintezom revolucije i umjetnosti». U toj sintezi umjetnost mora ostati umjetnost koja govori svojim glasom protiv i «lijevih fraza i desnih kontaminacija». - ukratko, Krleža se zalaže za punu slobodu stvaralaštva. Kao što je KPJ vodila strategiju trećeg rješenja tako i Krleža traži neko srednje rješenje. - prihvaćanje Krležinog referata kao službenog dokumenta kongresa kulturna i politička javnost doživljava kao njegovu definitivnu pobjedu. Nakon kongresa Krleža postaje najautoritativniji arbitar u književnom stvaralaštvu i glavni kriterij *

Krležino istupanje na kongresu bilo je unaprijed dogovoreno sa Đilasom, a vjerojatno i s Kardeljem. To ne umanjuje Krležinu inicijativu i originalnost, već otkriva da nije on sam napravio prijelom nego se prijelom dogodio u tijeku političko-idejne borbe u vrhovima Partije (s kojima je Krleža surađivao).

95

u kulturnom životu zemlje. (Inače još je 1950. bio imenovan za direktora Jugoslavenskog Leksikografskog Zavoda.) SLUČAJ ĐILAS Ideološke i političke pukotine u državnom vrhu postojale su i u vrijeme kada je javnost mislila da ih uopće nije bilo – i to se nije radilo samo o nijansama. Iako su razlike u vrhu tolerirane («drugovi smo pa možemo slobodno raspravljati») one su ipak bile vrlo važne jer bi rascjep u vrhu otvorio vrata državnoj krizi, čak i raspadu Jugoslavije, koja ovisi o jedinstvu svog vrha. - kroz dramatiku borbe protiv staljinizma M. Đilas se postepeno pretvarao «od vjernika do nevjernika; od komunista do antikomunista». - inače, vrhunac ideološkog obračuna sa staljinizmom dosegnut je na 6. kongresu KPJ u Zagrebu. Đilas je tamo odigrao značajnu ulogu i postigao svoj najveći ugled u partiji. - procijenivši da se u duhu 6. kongresa javljaju liberalne i demokratske tendencije, a nitko na to ne reagira da ne bi bio etiketiran kao staljinist, Tito osjeća da partija slabi. Zato je 16.17. lipnja 1953. na Brijunima sazvao sjednicu CK SKJ s koje je upućeno pismo opomene svim komunistima u kojem se kaže da se slovo i duh 6. kongresa tumači pogrešno, te da se javljaju antimarksističke teorije. Najavljena je politička akcija protiv liberalnih tendencija i istaknuta odgovornost političara koji su se «pasivizirali». - Đilas se osobno nije slagao s novom «brijunskom linijom». Serijom članaka u «Borbi» krenuo je u kritiku aktualne politike, ideologije i morala. Prvi od 20 članaka publiciran je 11. listopada 1953. svaki novi članak podizao je kritiku. «Borba» je u 2 mjeseca primila 30 000 pisama u kojima se hvale i podržavaju Đilasovi članci. - Đilasovi članci nisu izazvali kritiku partijskog vrha do pred sam kraj. Dokaz toga je Titov (formalno skupine zastupnika na čelu s Bakarićem) prijedlog da se Đilas postavi za predsjednika Savezne skupštine 25. 12. 1953., a četiri dana prije toga izašao je posljednji članak. 96

- čašu je u biti prelio pamflet «Anatomija jednog morala», objavljen u časopisu «Nova misao» oko Nove godine 1954. U tome eseju Đilas piše da jugoslavensku birokraciju krasi «životinjska pohlepa za održavanjem svojih pozicija; pohlepa koja je čudovišnija i nemilosrdnija od ikakve životinjske borbe...to je svijet koji vrši visoke dužnosti, vozi se u posebnim vagonima i automobilima, ljetuje u izdvojenim vilama, oblači se u magazinima...u tom svijetu značaj ličnosti mjeri se prema stupnju i ulozi u hijerarhiji i vlasti, a te su proizašle iz uloga u revoluciji ili neposredno nakon nje...» - po Titovom nalogu 16. i 17. siječnja 1954. održan je izvanredni plenum CK SKJ koji je osudio Đilasove ideje i ponašanje. Kao i uvijek kad se radilo o problemima Tito je govorio prvi i rekao da Đilasova akcija vodi u anarhiju te da su svi kolebljivi i nezdravi elementi u zemlji počeli dizati glavu. Što je Đilas uopće pisao u člancima? Osnovne odrednice ukratko: Najprije, birokracija je glavni i najopasniji protivnik i zapreka ostvarenju socijalističke demokracije u Jugoslaviji. Pretežni dio rukovodećeg sloja komunističkog pokreta moralno se otuđio od revolucije i izdvojio u zatvorenu kastu s ključnom pozicijom u društvu. Nadalje, nikakva partija ni grupa ne može biti izraz objektivnih potreba društva i upravljati proizvodnim snagama bez da ljude porobi,* pa je stoga borba za njegovanje i razvijanje demokratskih formi života trenutno najvažnija i najprogresivnija stvar. Nadalje tvrdi da treba dovesti u pitanje lenjinistički tip partije koji nije primjeren konkretnim uvjetima borbe za socijalističku demokratizaciju. Dakle, treba preispitati i korigirati ideologijsku osnovicu (marksizam – lenjinizam), socijalnu strukturu, organizacijsko ustrojstvo i način djelovanja Saveza komunista. Đilas nudi rješenja – treba dopustiti što slobodnije kretanje (u političkom smislu) tako da jedne subjektivne snage potiskuju druge a ne da samo jedne imaju monopol društvenog života... i slične stvari . Osim toga izjavio je *

U to vrijeme Đilas prihvaća analizu uloge birokracije Trockog i slaže se s njim u tome da je politička revolucija tj. radikalna politička demokratizacija i svrgavanje birokracije s vlasti nužan.

97

pred Kardeljem da je sam Tito nositelj birokratizma (što će ovaj kasnije posvjedočiti) Osnovne odrednice Titove i Kardeljeve* kritike Đilasa: Tito kaže da Đilas želi potpuno moralno diskreditirati rukovodeći sloj revolucije te da njegove teze vode likvidaciji Saveza komunista i vraćanju kapitalizma tj. kapitalističkih formi. Nerazumljiva mu je optužba rukovodstva za birokratizam i oportunizam. Kaže da tako nešto može pasti na pamet samo nekome tko uopće ne zna što rukovodstvo radi, koliko i u kojim uvjetima radi i kakve probleme ima da «jednoj zemlji zaostaloj kao naša» uvede najsuvremeniji društveni sustav. Kritizira i sve ostale koji pod plaštem demokracije nastoje napakostiti našoj socijalističkoj zemlji, a koji su postali glasniji nakon Đilasovih tekstova. Kardelj kaže da Đilasova zamisao demokracije uopće nije socijalistička nego mješavina anarhizma i liberalno-buržoaskih formi. Po njemu, Đilas traži da se Jugoslavija pretvori u sveopći debatni klub u kojem bi se ljudi samo nadmudrivali da se jačanjem socijalističkih odnosa bore za stvarni napredak. Đilas kao demokraciju samo proklamira borbu za vlast, guranje jednih na vlast i skidanje drugih, a radnici se nisu digli na revoluciju da nam ideal bude demokracija u kojoj se ljudi tuku za vlast. - uglavnom, plenum CK SKJ u cijelosti prihvaća kritiku i političku ocjenu Đilasovih stavova. Za određivanje Đilasove kazne formirana je komisija od članova CK SKJ na čelu s V. Bakarićem**. Na kraju sjednice Đilas je isključen iz Centralnog komiteta, a zatim ga je skupština smijenila sa mjesta predsjednika. Za novog predsjednika Savezne skupštine izabran je Moša Pijade. - svega nekoliko dana nakon isključenja Đilasa počela je tzv. prorada materijala o njegovu slučaju. Rasprave sa sjednice CK *

Iako su Kardelj i Đilas bili dosta bliski i sam Kardelju su neke stvari smetale npr. to što vladu čine partijski rukovodioci a ne stručnjaci, Kardelj se u ovom sukobu priklonio Titu. ** Po Đilasovom mišljenju Bakarić nije bio slučajno na čelu komisije. Kaže da su Bakarić, Brkić (organizacijski sekretar CK Hrvatske) i on u Zagrebu na večeri razgovarali o politici i da je Bakarić, ne dovodeći u pitanje sam socijalizam, bio puno radikalniji u kritici lenjinizma i išao dalje nego Đilas, dok je Brkić bio vrlo suzdržan. Đilas je kontao da je Brkić to nekom propjevao pa je Bakarić stavljen na čelo komisije iz principa.

98

i referati Tita i Kardelja prorađivani su na svim razinama. U politički jezik ulazi nova kovanica – đilasovština – kao sinonim za anarholiberalističku opasnost za društveni poredak. Izbori 1953.: Te godine osim slučaja Đilas fenomen su bili i «parlamentarni izbori» za zastupnike savezne i republičkih skupština. - na tim izborima, 22. 11. 1953., zborovi birača mogli su, u skladu s izbornim zakonom, po prvi puta od 1945. kandidirati po više kandidata. To su i iskoristili predlažući od dva do desetak kandidata. - Iznenađujuća nepoznanica u procesu bilo je ponašanje samih kandidata u predizbornoj kampanji - Kandidati, mahom članovi partijskih rukovodstava, su se upustili u žestoku međusobnu borbu, što je počelo razarati jedinstvo lokalnih partijskih foruma. Neki, u želji da se kandidiraju, vrbuju rođake i prijatelje da ih predlože. Neki nude mito da na zborovima ne dobiju protukandidate. Iz osobnih pobuda i karijerizma upuštaju se u međusobne intrige, tako da se u nekim kotarevima u Dalmaciji predizborna kampanja svela na ocrnjivanje protivnika. - Očigledno, dakle, borba više kandidata u istoj partiji otvorila je vrata rađanju sukobljenih frakcija i klanova - Sukob unutar partije zajedno s liberalnim tendencijama među inteligencijom stvara političku klimu za višestranačje - U svjetlu toga i slučaja Đilas rukovodstvo KPJ, posebno Tito, naređuje nagli prekid društvenih reformi i učvršćivanje već postignutih rezultata. KOMUNALNI SUSTAV - nova jedinica državno-političkog sustava, komuna, trebala je učvrstiti vlast partije i postati osnova društvenog samoupravljanja 99

- ustrojavanje sustava traži drukčiju administrativnoteritorijalnu podjelu države tj. povećanje općina da bi postupno preuzele ulogu kotareva - pripreme za uvođenje sustava počinju 1954., a uveden je 1955. - Lokalni organi vlasti dobivaju veći utjecaj na privredu svog kraja. Izmijenjen je sustav raspodjele dohotka države i poduzeća, pa lokalni organi zadržavaju nešto više dobiti. Komune preuzimaju raniju ulogu saveznih i republičkih organa u odnosu prema poduzećima (doduše pretežni dio sredstava i dalje je na raspolaganju državi)

Negativne posljedice: - tendencija zatvaranja komuna u izolirane ekonomsko političke organizme - u startu nejednakost u mogućnostima razvoja komuna - u investicijskoj politici prevladavaju lokalni interesi, što dovodi do neracionalnih investicijskih odluka. - Javljaju se tzv. političke tvornice kao nerentabilna poduzeća koje podržavaju moćni pojedinci središnje vlasti porijeklom iz krajeva u kojima se te tvornice nalaze. - Te i takve pojave kao deformacija sustava uzimaju maha pa CK SKJ 1958. upućuje pismo nižim partijskim rukovodstvima u kojemu kritizira «nedovoljnu efikasnost komunista» i upozorava na rasipanje društvenih sredstava, loš radni moral i zloporabu - Radničko samoupravljanje našlo se između dvije krajnosti: krutog centralizma i deformirane decentralizacije

100

IZLAZAK NA GLOBALNU SVJETSKU SCENU NORMALIZACIJA ODNOSA SA SSSR-OM - u razdoblju borbe protiv Staljina Tito je ostvario sve svoje glavne ciljeve: 1) odlučnim NE Staljinu izbjegao je opasnost da Jugoslavija postane satelit Moskve, osigurao vojnu i ekonomsku pomoć zapada i 2) uspio 3 zapadne velesile privoljeti da poštuju kako nezavisnost YU tako i njen komunistički režim. - u svijetu podijeljenom na dva bloka Tito nas izbjegava svrstati u bilo koji od njih. Zalagao se za održavanje veza sa zapadom, ali bez formalne integracije s njegovim vojnim strukturama, da YU ne postane članica NATO-a (doduše stvoren je Balkanski pakt sa Grčkom i Turskom, koje su članice NATO-a pa to ojačava našu sigurnost od SSSR-a ali bez izravnog zapovijedanja samog pakta nad JNA) - zanimljivo je da državno-partijski vrh ne razmatra varijantu neutralnosti. Tito smatra da je geopolitički položaj Jugoslavije takav da ju bilo koji sukob u Europi, makar i bez izravne invazije na nju, ne bi mogao ostaviti izvan rata. Osim toga, njemu samom ne odgovara politička pasivnost, u težnji da kao reformator utječe na povijest svijeta u kojem živi. Preferirao je jače veze s Europom nego SAD-om, mada je to nerealno budući da je SAD lider zapada. - Staljin umire 5. 03. 1953. i time započinje novo razdoblje povijesti. - Titov ministar vanjskih poslova, Koča Popović, smatra da će Staljinovi nasljednici mijenjati politiku i da će napuštati, ne odmah već dugoročno, vlast nad istočnom Europom. Ministar preferira ujedinjenu Europu izvan američke ili ruske hegemonije (ali još nema razmišljanja o nesvrstanosti) - u Rusiji počinje proces destaljinizacije. Sovjetski vrh je, nakon unutrašnjih razračunavanja i likvidacije Berije, uspio slomiti protivnike normalizacije odnosa sa Jugoslavijom (koji drže da je Jugoslavija američka kolonija sa fašističkom klikom na čelu).

101

Sovjetska vlada 14. 08. 1953. izražava spremnost za normalizaciju odnosa - Tito je bio samouvjeren i vrlo određen u toj igri. Uopće se nije bojao normalizacije odnosa sa novim sovjetskim rukovodstvom jer, svima je jasno da lider poput Tita, pobjednik nad Staljinom, neće dopustiti da ga istok stavi u neravnopravnu poziciju, pa stoga kreće bez oklijevanja u pregovore s Hruščovom. - Zapadu to nije smetalo jer za zapad Tito igra dvostruku pozitivnu ulogu: spreman da zajedno sa zapadom pruži otpor eventualnoj agresiji SSSR-a i ujedno daje primjer satelitskim državama da Moskva nije nepobjediva već da i one mogu steći nezavisnost, što bi oslabilo SSSR. Dakle, zapad uopće ne traži Jugoslaviju u zapadnom bloku, već da bude nezavisna. - Moskva je, s druge strane, bila svjesna da sve kada bi se Tito i pristao vratiti u istočni blok, učinio bi to samo kao ravnopravan član, a takvog ga Moskva nije htjela jer bi iznutra ugrožavao postojanje samog bloka. - dakle, oba bloka su u ovoj fazi više bili za nezavisnu Jugoslaviju nego za njeno uklapanje u bilo koji blok. A njihovi interesi točno su se podudarali s Titovim. - traju tajni razgovori Tito – Hruščov razmjenom pisama i diplomatskih poruka. Za prvih nekoliko mjeseci nakon Staljinove smrti uspostavljeni su normalni diplomatski odnosi, razmijenjeni ambasadori, uspostavljeni prvi ekonomski kontakti, obustavljene diverzije, sabotaže, granični incidenti, prekinuta žestoka propaganda s obje strane i stvaralo se ozračje za sam čin pomirenja. - 26. 11. 1954 Centralni komitet prihvatio je platformu odnosa sa SSSR-om. Rečeno je da će se insistirati na međudržavnoj normalizaciji, a eventualna partijska suradnja uspostavila bi se kao sa zapadnim partijama, dok je povratak u Informbiro isključen. - dvadesetak dana nakon te sjednice Tito odlazi na 2mjesečnu turneju po jugoistočnoj Aziji, što je bilo presudno za oblikovanje politike nesvrstanosti. Ali o tome kasnije. - nakon dvije godine tajnih pregovaranja 26. 05. 1955. sovjetska delegacija stigla je na zemunski aerodrom. Hruščov je po 102

običaju održao pozdravni govor. Na zaprepaštenje svih prisutnih Tito nije uzvratio dobrodošlicom, nego je samo dao znak da se krene prema autima (naravno to su prenijele sve svjetske novine. Tito je na zapadu ispao jako cool). - uglavnom, Hruščov u svom pozdravnom govoru žali zbog perioda loših odnosa. Kaže da po pomnom proučavanju optužbi rukovodstva YU ustanovili su da su ih izmislili i podmetnuli neprijatelji naroda. Nada se prijateljskim odnosima, blagostanju među naša dva naroda i sl. - obje delegacije izložile svoje poglede na međunarodne odnose. Tito hladno izjavio da za 1948. nisu krivi nikakvi neprijatelji naroda nego hegemonistička politika Staljina i sovjetske vlade. - u razgovoru je bilo i nekoliko dramatičnih trenutaka: npr. Hruščov prigovara Titu za pomoć primljenu od SAD-a koja «sigurno nije za lijep glas nego za protuusluge u eventualnom sukobu sa SSSR-om.» Tito mu kaže da je to sasvim točno, ali je za to kriva sovjetska vlada koja je prijetila Jugoslaviji* - Hruščov nadalje spočitnuo Titu udaljavanje od Marxa i Lenjina; Tito odvraća da se bori za komunizam cijeli svoj život i da «nije za pare bio revolucionar». - sovjetska delegacija priznala je na kraju pogrešku iz 1948., no odgovornost za nju prebacila je na Staljina. - Kardelj priča (on je pratio Tita) da je Politbiro naše partije još prije pregovora izradio deklaraciju, i to tako dobro da je ona postala «prava Magna charta» za odnose među socijalističkim zemljama. I sovjetska je delegacija imala već unaprijed pripremljen tekst. Kad su se pripremljeni prijedlozi deklaracije izmijenili, toliko su se međusobno razlikovali da je Hruščov odmah povukao svoj i dao suglasnost da se deklaracija napravi po jugoslavenskom predlošku. - po Kardelju, vođene su i razne privatne i poluprivatne diskusije, koje su bile vrlo uznemirujuće jer se nije moglo oteti dojmu da su sovjeti, kao nekakvu protuuslugu, očekivali da će Jugoslavija, prije ili poslije, pristupiti istočnom bloku. Pričali su *

Tito kaže da je od 1950 – 1955 primio milijardu i pol dolara ali da će za jedno 2 godine otkazati daljnju pomoć jer «je vrlo neugodno primati mito»

103

kako svaka četa ima svog komandanta jerbo bez komandanta ni čete nema i slične prozirne metafore. Jugoslavija odbija svaku pomisao na bilo kakav radnički pokret, blok, čete i sl. 3. lipnja 1955. potpisana je Beogradska deklaracija: - poštivanje suverenosti, nezavisnosti, ravnopravnosti - unapređenje gospodarske suradnje - stopiranje negativne promidžbe - osuda svake agresije - Kardelj kaže da iako se posjet sovjetske delegacije završio pro forme punim sporazumom, «između nas su ostale duboke i suštinske razlike». - sovjetska vlada sigurno nije mogla biti zadovoljna. Odnosi dviju zemalja temeljili su se na ravnopravnosti i nezavisnosti. To je za Moskvu bilo opasno, jer bi se i druge satelitske države mogle pozvati na to i tražiti isto. Osim toga, Hruščov se nikada nije odrekao ideje priključenja Jugoslavije socijalističkom bloku i Varšavskom paktu. - sredinom slijedeće godine uslijedio je Titov posjet SSSR-u (1 – 23. 06. 1956.) pa je tom prilikom, 20. 06. 1956, potpisana Moskovska deklaracija, o partijskim odnosima SKJ i KPSS-a - u toj deklaraciji naglašena je mogućnost različitih putova u socijalizam jer su «putovi socijalističkog razvoja u različitim uvjetima različiti». Dogovorena je ravnopravnost partija i «drugarski karakter razmjene mišljenja o spornim pitanjima». TRŠĆANSKA KRIZA 1954. I SREĐIVANJE ODNOSA S AUSTRIJOM - jugoslavensko-talijanski odnosi zategnuti su od kraja rata. nakon što se Jugoslavija stabilizirala poslije napada Informbiroa dolazi do prvih kontakata između jugoslavenske i talijanske vlade - u neslužbenim razgovorima 1951. i 1952. jugoslavenska vlada predlaže kompromis na osnovi etničkog balansa (podjednak 104

broj Hrvata / Slovenaca i Talijana koji ostaju u granicama suprotne strane) - talijanska strana daje protuprijedlog o kontinuiranoj etničkoj liniji (granica koja ni jednog Talijana ne bi ostavila u Jugoslaviji). - što se tiče Trsta, YU predlaže zajedničku upravu, Talijani odbijaju. - 1953. vlade Velike Britanije i SAD-a pod pritiskom Italije donose odluku da se grad Trst i uprava u zoni A predaju Italiji (politika svršenog čina) - Jugoslavija se žestoko protivi i predlaže internacionalizaciju Trsta a slovensko zaleđe da se priključi Jugoslaviji. Predlaže i osnivanje dvaju autonomnih jedinica na spornom teritoriju. Prijedlozi su odbijeni. - kriza je produbljena. Italija gomila svoje vojne postrojbe i Jugoslavija vrši djelomičnu mobilizaciju (50 000 vojnika upućeno prema granici) - jugoslavenska vlada spremna oružjem spriječiti ulazak talijanske vojske u zonu A. Pa iako su se dvije vojske sučelile, do rata ipak nije došlo. Počinju pregovori Velike Britanije, SAD, Italije i Jugoslavije koji su doveli do sporazuma o rješenju tršćanskog pitanja. - sporazum poznat kao Memorandum o suglasnosti potpisan je 5. 10. 1954 u Londonu između vlada VB, SAD, Italije i Yu. - bio je to kompromis. Nad STT-om ukinuta vojna uprava i povučena nova granica. Zona B i dio zone A (11,5 km2 + 3 000 stanovnika) pripali Jugoslaviji, a ostatak zone A i grad Trst pripali su Italiji. - prema tekstu Memoranduma manjinama su zagarantirana sva prava, a sadrži i odredbe o uspostavljanju slobodne luke Trst. - granica Jugoslavije i Italije konačno je utvrđena tek Osimskim sporazumima 1975., kada je potvrđena Memorandumska granica i regulirana su granična pitanja. - odnosi Austrije i Jugoslavije opterećeni su pitanjem Koruške. Naime, po završetku rata Jugoslavija traži priključenje Koruške, a savjet ministara vanjskih poslova postiže 1949. (bez konzultiranja Jugoslavije) sporazum da jugoslavensko105

austrijska granica bude ona iz 1938. god (prije anschlussa), čime je Koruška bila izgubljena. - u siječnju 1951. god. prezidijum narodne skupštine donosi odluku o ukidanju ratnog stanja s Austrijom. - do kraja 1953. amnestirani su svi Austrijanci osuđeni za kažnjiva djela tokom rata. - nakon potpisivanja austrijskog Državnog ugovora 1955.* tom ugovoru pristupa i YU. Tada su uspostavljeni normalni odnosi između dviju država. - članak 7 Državnog ugovora kaže da austrijski državljani hrvatske i slovenske nacionalnosti koji čine nacionalnu manjinu u Koruškoj, Štajerskoj, Gradišću uživaju ista prava kao i ostali austrijski građani. Pod tim pravom podrazumijeva se i pravo na vlastite organizacije, skupove i tisak na materinskom jeziku.

NOVI SUKOB SA SSSR-om - nakon normalizacije odnosa sa SSSR-om SKJ čini neke ideološke i političke ustupke. Revidirane su ocjene sa 6. kongresa SKJ o društvenom uređenju SSSR-a. To više nije zemlja nacionalnog ugnjetavanja, hegemonizma, birokratske kaste, despocija, satrapija i dr., već socijalistička zemlja. Zaustavljanje demokratizacije 1954. god. bilo je djelomično motivirano željom za poboljšanje odnosa - i KPSS je činila određene ustupke npr. odbacila je Kominformove teze o fašističkom izdajničkom SKJ i Jugoslaviji kao satelitu zapada i priznala je da je Jugoslavija socijalistička zemlja. - ovakvi ustupci bili su neizbježni da se otvori razdoblje suradnje. Svi smo si sad bili drugovi i prijatelji, pa SKJ u povodu 40-godišnjice Oktobarske revolucije organizira masovne proslave po cijeloj zemlji. - početna faza normaliziranih odnosa traje nešto više od godinu dana. - 20. kongres KPSS odbacuje kult ličnosti Staljina i rehabilitira njegove žrtve. Ubrzo je ukinut i Kominform. To ostavlja dojam na lidere SKJ koji u tome vide kraj staljinizma i pobjedu *

Državni ugovor između SSSR-a, Vel. Britanije, SAD-a i Francuske s jedne, te Austrije s druge strane potpisan je u Beču 15. 05. 1955. god. Tim se ugovorom priznaje neovisnost Austrije i omogućuje njen demokratski razvoj. Zabranjuje se politička ili privredna unija Austrije i Njemačke.

106

reformnih snaga. Na sjednici izvršnog komiteta CK SKJ 2. 04. 1956. zaključuje se da je novi sukob s Rusima i hipotetski nemoguć i da se elegantno otkaže američka vojna pomoć («ma protiv koga se mi to naoružavamo»). Al' sve što je lijepo kratko traje. - 23. 10. 1956 u Mađarskoj izbija antikomunistička-antisovjetska revolucija, a u Poljskoj je ista jedva spriječena. - to potresa sovjetski vrh (boje se lančane reakcije u svim satelitskim državama) koji se odlučuje na vojni udar. Tito istupa protiv toga, na strani je Nagya i pokušava spriječiti vojni udar, no on je ipak izveden (tenkovi guše pobunu i time se ujedno upozoravaju i druge zemlje ako im padne na pamet pokušati štogod slično) - SSSR nije dopustio da se krivica za pobunu baci na staljinistički režim, već na unutrašnju kontrarevoluciju, na zapad i na Jugoslaviju. Teza je da je SKJ svojom unutarnjom i vanjskom politikom utjecao i još uvijek utječe vrlo loše na poremećaje u zemljama istočne Europe (što je ustvari donekle i točno). SKJ odgovara da je jedini uzrok pobune staljinistički teror Rakosija (šef mađarske partije). - dakle, u povodu mađarskih događanja obnovljen je napad Moskve na SKJ. Usporedo su razmijenjena i pisma o međusobnim odnosima. Tito sa razočarenjem konstatira da se Rusi još nisu odrekli staljinističkih metoda. - no, ipak, 1. i 2. kolovoza 1957. Tito i Hruščov održavaju sastanak u Moskvi, gdje je potvrđena važnost Beogradske i Moskovske deklaracije, te odlučeno da se sukob raščisti i međusobni odnosi unaprijede. - tek što se sukob oko Mađarske smirio, u studenom 1957. ajmo Jovo nanovo. - u povodu proslave 40-godišnjice Oktobarske revolucije na svečanost u Moskvi stigle su delegacije 64 komunističke partije, a među njima i SKJ (Kardelj, Ranković, Vlahović, Danilović. Tito se diplomatski razbolio) - sve su delegacije, pa i naša, potpisale Manifest mira, ali Deklaraciju o suradnji, koju su 16. 11. 1957 potpisale sve

107

delegacije sovjetskog bloka, naša delegacija odbija potpisati jer ju taj dokument podsjeća na obnovu Kominforma. - delegacija SKJ izložena je znatnom pritisku. Hruščov ih optužuje da: nisu potpisali dokument da se ne zamjere SAD-u; da Jugoslavija muti odnose dva bloka; da zarađuje američku pomoć nepotpisivanjem Deklaracije; da im (socijalističkom bloku) Jugoslavija ni ne treba kao most prema azijskim i afričkim zemljama; da se sad tek vidi da za 1948. nije kriv samo Staljin nego i jugoslavenski komunisti; da će ponašanje SKJ iznijeti pred sovjetski narod a onda «borba pa tko bude jači»... sve šokantnije od šokantnijeg (od strane jednog komrada). - Hruščov je vrijeđao Jugoslaviju, prijetio silom, ali i preklinjao da Jugoslavija uđe u lager (misli se lager socijalističkih zemalja tj. socijalistički blok) - krenula je opća kampanja svih kompartija svijeta protiv SKJ, pri čemu su najžešći napadi dolazili od Kine i Albanije - još oštriji napad izazvao je nacrt programa SKJ objavljen početkom ožujka 1958. o samoupravljanju. SKJ očekuje da će taj dokument pozdraviti kako komunističke partije na istoku tako i radničke stranke na zapadu. Međutim, alas, program je izazvao ideološki udar na SKJ od strane cijelog međunarodnog komunističkog pokreta. - program je ocijenjen revizionističkim, antimarksističkim i zagovarateljem nacionalnog komunizma. Od SKJ zatraženo da odustane od njega. - kampanju protiv SKJ predvodi KP Kine (u toj fazi oni teže preotimanju vodeće uloge u svjetskom komunističkom pokretu od SSSR-a, ne bi li mu nametnuli rehabilitaciju staljinizma i povratka na tvrdu liniju.) Kina, inače, nije ni bila prihvatila osudu Staljina na 20. kongresu KPSS i bojala se da bi se SSSR mogao opredijeliti za miroljubivu koegzistenciju – tako da su se silne kritike Kine o SKJ dijelom odnosile i na SSSR, što je postajalo sve očiglednije. - u Moskvi je 1960. održano savjetovanje 81 komunističke partije. SKJ jedini nije bio pozvan, a optužen je na tom savjetovanju za izdaju marksizma-lenjinizma, za antilenjinističko-revizionistički program, suprotstavljanje cijelom 108

komunističkom pokretu i odvajanje Jugoslavije iz «socijalističkog lagera». IK CK SKJ na sjednici 1961. odbija sve optužbe i ostaje na svojim pozicijama, ali izražava uvjerenje da surađuje i dalje te nadu da će prevladati njegova koncepcija odnosa komunističkih zemalja. - KPSS oportunistički napada SKJ žestoko i vrlo glasno u želji da izbjegne otvorenu konfrontaciju s Kinom, no to im ne uspijeva. Ideološki spor o staljinizmu prerasta ubrzo u međudržavni sukob. - sukob Kine i SSSR-a omogućava ponovno približavanje Jugoslavije i SSSR-a. Veze sa europskim kompartijama i socijalističkim zemljama obnovljene su 1960./61./62. (osim s Albanijom koja postaje satelit Kine i protiv je i SSSR-a i Jugoslavije). Sovjetski lideri Hruščov i Brežnjev posjećuju Jugoslaviju, a Tito posjećuje SSSR. - sve u svemu, SKJ je izdržao borbu u međunarodnom komunističkom pokretu i osjećao se na kraju kao pobjednik. Ti odnosi uspostavljeni 60-ih trajat će (uz manja udaljavanja i približavanja) do raspada SKJ i KPSS. POKRET NESVRSTANIH - ideja o samom pokretu nastaje u YU vrhu sredinom 50-ih («mi smo protiv toga da sudbinu svijeta i milijuna ljudi rješava nekoliko velikih sila» Tito.). - 1950. na raspravi u UN-u povodom rata u Koreji nekoliko se zemalja, među njima Jugoslavija i Indija, nije opredijelilo/svrstalo pa su neki novinari te zemlje nazvali «nesvrstanima». Tu je termin prvi puta upotrijebljen. - držeći se kursa nezavisnosti Tito nikada nije dolazio u napast priključiti se jednom od dva bloka (a istupao je protiv oba). - nakon antikolonijalne revolucije nastala je velika skupina novih država koje su do 1970. činile apsolutnu većinu u UN. Te nove zemlje, poglavito u Aziji i Africi, bile su vrlo siromašne i jaz među njima i bogatim zapadom postaje ogroman svjetski ekonomski problem.

109

- skupina novih država, tzv. zemlje trećeg svijeta, a bilo je ih je gotovo stotinjak, bila je neorganiziran i nepovezana iako je imala zajedničke ekonomske i političke interese za novi svjetski poredak koji bi ih štitio od neokolonijalizma. - vrh Jugoslavije vidio je snagu upravo u tim državama (čime je Tito u dalekovidnosti pretekao državnike obaju blokova). Naravno ideja o objedinjavanju tih zemalja znatno je premašivala jugoslavensku političku, ekonomsku i kulturnocivilizacijsku moć i dimenzije, al.......eto. - kao što je rečeno, dvomjesečna Titova turneja po Aziji ostavlja na njega vrlo dubok dojam i vraća se ushićen (D. Bekić – politički analitičar – kaže, možda preuveličano, posebice nakon boravka u Indiji i susreta s Nehruom gdje je Tito doživio «politički i kulturni šok... intelektualnu katarzu svoje vrste») - uglavnom, idući za organiziranjem antiblokovskih država na temelju ravnopravnosti i miroljubive koegzistencije, jugoslavenska diplomacija pod Titovim vodstvom organizira niz uzvratnih posjeta državnika i diplomata. - presudan je sastanak predsjednika Jugoslavije, Indije i Egipta (Tita, Nehrua i Nasera) na Brijunima 18-19. 07. 1956. kada je potpisana i Brijunska deklaracija kojom se traži: razoružanje, uklanjanje uzroka ratova, uporaba atomske energije u miroljubive svrhe, uklanjanje prepreka međunarodnoj trgovini i dr. - lideri ovih triju država i dalje rade na organiziranju pokreta nesvrstanosti. Nakon brojnih bilateralnih i multilateralnih dogovaranja u Kairu je 1960. osnovan Pripremni odbor koji organizira Prvu konferenciju šefova država i vlada nesvrstanih zemalja, u Beogradu, 1. – 6. 09. 1961. sudjeluje 28 zemalja - konferencija je protekla u znaku težnji «za prelazak sa starog poretka, zasnovanog na dominaciji, na novi poredak zasnovan na suradnji među narodima», svjetski mir, slobodni razvitak zemalja, itd. - ohrabreni uspjehom, na inicijativu Tita, Nasera i Bandaranaike, u Kairu je 5. – 10. 10. 1964. održana Druga konferencija šefova država ili vlada neangažiranih zemalja 110

(58 sudionika). Time je pokret nesvrstanih definitivno stvoren i Tito će mu ostati vjeran do kraja života (čak će 1979, iako smrtno bolestan, otići na kongres nesvrstanih u Havanu ne bi li spriječio priklanjanje pokreta nesvrstanih socijalističkom bloku, čemu su težile neke zemlje predvođene Kubom). • To doba bio je vrhunac jugoslavenske vanjske politike. Normalizirani su (čak i relativno dobri) odnosi i sa Zapadom i sa Istokom, a u pokretu nesvrstanosti Jugoslavija je izbila s balkanske na globalnu razinu. PRIVREDNI USPON 60-ih - nakon uvođenja samoupravljanja u privredni sustav, u politici centralizacije dolazi do minimalnih promjena. - novina je bila da radni kolektivi realiziraju dohodak na tržištu, ali država još uvijek određuje platni fond i raspolaže viškom rada. Država utječe na ulaganja u pojedine privredne grane i kontrolira ostvarenje društvenih planova. - savezni organi federacije vode glavnu riječ u raspolaganju dijelom nacionalnog dohotka koji se odvaja za investicije. Ostali investitori (republike, komune, gospodarske organizacije) natječu se za dobivanje sredstava iz federacije, dajući pritom svoj udio. - opći investicijski fond utvrđuje se saveznim društvenim planom. Tim planom planiraju se sredstva, utvrđuju namjene i politika osobne potrošnje, cijene, suradnja s inozemstvom i sl. Tako, unatoč proklamiranom samoupravljanju i decentralizaciji privrede stupanj etatizacije (podržavljenja) društvenoekonomskih odnosa ostaje vrlo velik. Politički vrh države (ie. Partije) ima u svojoj nadležnosti upravu društvenim procesima i donošenje najvažnijih odluka, pa je proces deetatizacije započet 1952.-54. bio ne usporen, nego praktički zaustavljen. - postoji jedno područje potpuno izvan kontrole državnih mehanizama i kontrole predstavničkih institucija i partijskih foruma – služba državne sigurnosti (službeno – Uprava Državne Bezbednosti – UDB, u narodu zvana udba). Na čelu 111

udbe bio je Andrija Ranković. Udba namješta svoje ljude u vanjsku trgovinu, poduzeća, diplomaciju, policiju i sl. i preko njih nadzire (špijunira/kontrolira) njihov rad. Gospodarstvo: neposredno nakon rata Jugoslavija je bila u vrlo teškom stanju. Većina stanovnika živjela je u priličnom siromaštvu. Forsirala se teška industrija, proizvode se strojevi za industrijske pogone i složeniji poljodjelski strojevi, a sporo raste proizvodnja za osobne i društvene potrebe ljudi. - nastojalo se poduzeti nešto na povećanju životnog standarda, što je značilo okretanje lakoj i srednjoj industriji. - orijentacija na proizvodnju roba široke potrošnje tokom 1955. izazvala je privrednu živost. Narednih nekoliko godina rast industrijske proizvodnje kreće se između 11 i 17% godišnje, kao jedan od najvećih u svijetu (zajedno s Japanom). Broj zaposlenih u 10 se godina udvostručio. Stopa povećanja osobne potrošnje kreće se oko 10% godišnje. Mijenja se društvena struktura – masovni prijelaz iz sela u gradove i stalno opadanje poljoprivrednog stanovništva. - promjene u privrednom razvoju 1955.-1961. praćene su partijskom promidžbom o «jugoslavenskom privrednom čudu» i najavama kako ćemo u narednih 10-ak godina dostići visokorazvijene zemlje. Privredni uspon i rast industrije rezultat je podudaranja nekoliko čimbenika: a) Jugoslavija dobija veliku vojnu i ekonomsku pomoć od SAD-a i zapada (ona od 1952. do 1960. pokriva ½ jugoslavenskih ulaganja) b) Obustavljena blokada istočnih zemalja otvorila je to tržište jugoslavenskim proizvodima (posebice ovima koji su bili lošije kvalitete za zapadno tržište) c) Komunalni sustav (i uza sve svoje loše strane) Zahvaljujući tom sustavu investicije stižu u određenoj mjeri i do manjih gradova. Komunalni organi potiču državnu vlast na ulaganje u manje industrijske pogone na svom području – tvornice obuće, odjeće, namještaja, kućanskih aparata, hrane i sl. Proizvode se hladnjaci, radio aparati, 112

električni štednjaci i dr. Što utječe na životni standard ljudi. Općine podupiru izgradnju komunalnih objekata i stambenu izgradnju. REFORMA 1961. i KRIZA 1962. - sve okolnosti koje pridonose gospodarskom usponu predstavljaju samo zalet, ali bez trajnog učinka, pa uskoro nastupa krizno stanje koje potresa Jugoslaviju. - i 10 godina nakon predaja tvornica radnicima uloga države u upravljanju gospodarstvom još je uvijek dominatna. Unatoč postojanju brojnih dokumenata (zakon o radničkom upravljanju, zaključci kongresa radničkih savjeta itd.), između programa i stvarnog stanja postojao je dubok jaz i glavna gospodarska snaga koja regulira privredna kretanja još uvijek je država. - partijski vrh uočio je da je postojeći privredni sustav u suprotnosti s načelima samoupravljanja. 1961. provodi se privredna reforma (najavljena kao «posljednja bitka s etatizmom»). Cilj: dati veću inicijativu radnim kolektivima, likvidacija tradicionalnih poduzeća, odvajanje gospodarstva od kontrole države, uvođenje slobodnijeg tržišta. Promjene su ozakonjene u skupštini. - o samim promjenama u vodstvu SKJ nije bilo neslaganja, ali dolazi do sukoba prilikom njihove realizacije. - dio rukovodstva državnog i partijskog središta pruža otpor zbog straha od zakona slobodnog tržišta i akumulacije izvan kontrole države. Radi se, dakle, o podjeli na one koji su htjeli očuvati i ojačati birokratski centralizam i one koji su htjeli provesti stvarnu decentralizaciju. Glavno obilježje prikrivene podjele bilo je oblikovanje struja na nacionalnoj osnovi. Taj proces podjele u javnosti nije bio vidljiv jer se odvijao među komunistima u državnim institucijama vlasti. - decentralizaciju i stvarno samoupravljanje zastupaju Slovenci i Hrvati videći u tome samostalnije odlučivanje republika. Etatizam je uporište imao u saveznim strukturama, jer, unatoč stalno isticanom bratstvu i jedinstvu, nacionalni sporovi i podvajanja postoje u partijskim redovima i saveznim 113

institucijama, gdje se oblikovala unitarističko-centralistička struja protiv deetizacije, a predvode ju komunisti iz Srbije. - po završetku rata KP je u Srbiji bila najslabija. Razlog zbog kojeg su srpski komunisti prihvatili federalizam bio je taj što je što je on u praksi pod vodstvom Partije značio jači centralizam od onoga u bivšoj Jugoslaviji. Postupno su zauzeli najviše mjesta u saveznim organima i razvijali svijest o srpskoj ulozi u obnovljenoj Jugoslaviji. Odatle i protivljenje deetatizaciji koja je ugrožavala zauzete pozicije. Njihovo zalaganje za centralizam prikriva ustvari velikosrpski hegemonizam (koji se naročito vidio u odnosu prema albanskoj i mađarskoj manjini na koje se konstantno vrši pritisak srpskih organa vlasti.). taj unitarističko – centralistički koncept podržavaju i Srbi izvan Srbije, a posebno jako uporište ima u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Osim Srbije, slijevanje kapitala u savezne fondove podržavale su i tri nerazvijene republike – Makedonija, Bosna i Hercegovina i Crna Gora, zato što su one iz saveznih fondova dobivale značajna sredstva za svoj gospodarski razvoj. - na opasnost koja prijeti prvi je upozorio Edvard Kardelj još 1957. kada je skrenuo pažnju državnom vrhu da se u državnim strukturama obnavlja velikosrpski nacionalizam i da se javlja nekakvo «šovinističko integralno jugoslavenstvo» koje ugrožava samu Jugoslaviju. - i Vladimir Bakarić 1958. izjavljuje da je centralizam savezne države zastario i da blokira društveni razvoj. - ti sukobi u federalnim institucijama postajali su jači kad je na dnevnom redu bila raspodjela saveznih sredstava, a sukobi su se pojačali drastično kako se ciklus privrednog uspona bližio kraju (naime, početkom 60-ih zabilježeno je zaustavljanje stope rasta industrijalizacije, ponajprije zbog prestanka pomoći zapada. Cijeli gospodarski sustav počinje pokazivati slabosti. Opterećuju ga skupe investicije i potrošnja iznad stvarnih mogućnosti.). Ti sporovi bili su državna tajna, pa javnost o njima ništa nije znala. Kriza 1962.

114

- budući da se sukob koncepcija razbuktao u državnom vrhu i u vrhu samog SKJ, Tito saziva sjednicu saveznog i republičkih rukovodstava. Sjednica je održana 14., 15. i 16. ožujka 1962. i javnost o njoj nije bila informirana. - Tito u svom uvodnom govoru kaže da je politička kriza tako ozbiljna da prijeti raspadu Jugoslavije. Traži od nazočnih čelnika da se dogovore kako zaustaviti te tendencije Neki sudionici rasprave kao Mijalko Todorović, Osman Karabegović, Rato Dugonjić, Veljko Vlahović kritiziraju republički birokratizam, zalažu se za jačanje centra i okomljavaju se na republičke funkcionere koji su po njima nositelji politike osamostaljivanja republika. Aleksandar Ranković rekao je da istaknuti republički lideri «ugrožavaju jedinstvo zemlje», a Jovan Veselinov kaže da slaganja nema jer republike savezne odluke promatraju «kroz prizmu vlastitih interesa». - s druge strane predstavnik slovenskih komunista Miha Marinc kao glavnog krivca za loše stanje i političku krizu vidi centralistički sustav i predlaže njegovu promjenu. Hrvatski predstavnici (među kojima i V. Bakarić) kritiziraju centralizaciju investicija i smatraju neodrživim postojeći sustav jer federacija raspolaže sa 80 % svih investicija koje onda plasira po republikama. Prema tome, svi poremećaji i kriza imaju krivca u saveznim institucijama a ne u republikama, jer njihovi fondovi nisu odlučujući. Navode podatke o dizanju sredstava iz Hrvatske, o gospodarskom iskorištavanju Hrvatske i o tome da Hrvatska prolazi lošije od ostalih republika pri raspodjeli saveznog novca. Da su bili u pravu pokazuju statistički podaci koji pokazuju da je u razdoblju 1953. do 1959. privredni rast Jugoslavije iznosio 202.8%, a Hrvatske samo 19%. - izlaganje hrvatskih i slovenskih komunista izazvalo je burne reakcije. Posebno su glasni bili srpski komunistički vođe (D. Stamenković, B. Radosavljević, S. Stefanović). Edvard Kardelj primijetio je da se većina sudionika izjasnila za jačanje centralizacije a protiv samoupravljanja. Prema njegovom mišljenju jugoslavensko društvo ima dvije alternative: ili obnova

115

staljinizma ili put u demokraciju i rekao da je većinu vodećih ljudi u državi «preraslo vrijeme». - rasprava je pokazala da je politički sukob u zemlji dubok i vrlo oštar. Kako je Titov autoritet bio neosporan, njegovo stajalište trebalo je biti odlučujuće. Sam je bio političar čvrste ruke i centralistima ga je priklanjala težnja sprječavanja nacionalizma i spašavanja Jugoslavije, ali u isto vrijeme jači centralizam značio je prevlast jedne nacije i uništavanje samoupravljanja koje je ipak smatrao dobrim. Dakle, Tito, koji je trebao riješiti sukob dvaju koncepcija je sam bio proturječan i neodlučan.* - zaključci tajne sjednice partijsko-državnog vodstva u biti su bili kompromis između razvijanja samoupravljanja i ograničavanja istog. Trebale su se poduzeti mjere za otklanjanje pojava koje su dovele do krize. Osnovni smjer je ipak bio zadržavanje samoupravljanja. Budući da postojeći ustav iz 1946. nije sadržavao ništa o tome, donesena je odluka o mijenjanju ustava. 7. travnja 1963. na zasjedanju narodne skupštine izglasan je novi ustav: - ime države mijenja se u Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija - republike dobivaju dodatak socijalistička u svom nazivu - rad je jedino mjerilo čovjekovog materijalnog i društvenog položaja - ozakonjenje samoupravljanja - građani neposredno i preko organa društvenog samoupravljanja ostvaruju osnovne funkcije u društvu (a društvo = slobodna zajednica proizvođača) - sredstva akumulacije: 1/3 raspolaže federacija, 1/3 privredne organizacije, a 1/3 komune i republika zajedno - savezna narodna skupština sastoji se od 5 vijeća: savezno vijeće, privredno, prosvjetno-kulturno, zdravstveno-socijalno, organizacijsko-političko vijeće *

Matković ima dojam da je Tito bio svjestan dubine krize, ali je sukob samo odgodio. Osim toga, Tito se iskreno zanosio idejama jedne jugoslavenske nacije i bratstva i jedinstva.

116

- odvaja se funkcija predsjednika republike od funkcije predsjednika izvršnog vijeća (vlade). Predsjednik republike bira se svake 4 godine uz napomenu da se to ne odnosi na prvog predsjednika – Josipa Broza Tita kojemu je dan doživotni mandat - uvedena funkcija potpredsjednika republike (A. Ranković) - E. Kardelj predsjednik narodne skupštine, a P. Stambolić predsjednik saveznog izvršnog vijeća - glede formiranja vijeća, pošlo se od teze da je u Jugoslaviji likvidirana kapitalistička klasa i da se naše društvo sastoji samo od radnika, pa su u svim skupštinama, krenuvši od općinskih, organizirana vijeća. Prestrukturiranje narodne skupštine objašnjeno je njenim pretvaranjem u «organ društvenog samoupravljanja». - ustav je, neprimjereno jednom takvom dokumentu, utvrđivao i mjesto društveno-političkih organizacija u političkom sustavu države, pa je tako, prema ustavu SSRNJ (Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije) imao ulogu «najšireg političkog oslonca i oblika samoupravljanja radnih ljudi.» - ideja i praksa samoupravljanja i dalje su bile u sukobu. Zbog budne kontrole SKJ dolazilo je do duplog vođenja radnih kolektiva, što je dovodilo u pitanje samu efikasnost rada. I organiziranje samoupravljanja na višoj razini nailazi na otpor. Sustav samoupravljanja bio je pun kontradikcija: slobodno odlučivanje samoupravljača tj. radnika bilo je dirigirano i kontrolirano od partije pa su se ove (kao i sve) ustavne promjene svodile na jedno – učvršćivanje partijske države. REFORME 1965. - iako se Jugoslavija početkom 60-ih naoko čini stabilna, stvarno stanje je drukčije. Povoljnoj slici pridonosi njen vanjskopolitički položaj, pokret nesvrstanih i Titova osobna karizmatičnost. Osim toga, privredni zalet u prošlom desetljeću 117

spriječio je socijalne nemire, a nezaposlenost je bila minimalna. Što se tiče političkog raspoloženja širokih masa, ono je obilježeno šutnjom, budući da se u totalitarnom sistemu nisu ni mogla iskazivati shvaćanja drukčija od partijskih. Partija usmjerava sav javnih život, a armija ju u potpunosti podržava. Svoje prste u svemu tome ima i udba. Unatoč tome, rascjep u partijskom vrhu (dakle sukob federalista i centralista) iako skriven od javnosti, sve se više produbljivao. - međutim, gospodarstvo bez zapadne pomoći stagnira – industrijalizacija je zastala, poljoprivreda nazadovala. Umjesto integriranja u međunarodno tržište Jugoslavija ostaje u zatvorenoj privrednoj politici i partijski vrh to uočava. - nakon temeljitog razmatranja gospodarskog stanja u državi, najuži partijski vrh odlučuje se za nove promjene. Te promjene započinju 1964. i nastavljaju se 1965. i službeno su nazvane privredna reforma (proglašena kao takva u srpnju 1965.). - poduzete mjere predstavljale su najdublji zahvat na privredi još od uvođenja samoupravljanja. Savezna skupština i vlada donose 30-ak zakona i ugrađuju te nove mjere u novi petogodišnji plan, koji je savezna skupština usvojila 1966. - osnovni ciljevi reforme: intenzivnije privređivanje, brže povećanje produktivnosti, uključivanje u međunarodnu podjelu rada, porast osobnih dohodaka na račun smanjenja investicija. - poduzete mjere: ukidanje investicijskih fondova, devalvacija dinara, ograničenje carinske zaštite, poskupljenje uvoza i poticanje izvoza, decentralizacija privrede, ukidanje državnog nadzora nad tržištem, ukidanje državnih investicijskih fondova, kapital prenesen na banke i poduzeća, uveden konvertibilni dinar. Do tada privreda podržavana dotacijama i zaštitnim carinama i sl. a sada upućena da posluje po zakonima tržišta. Drugim riječima to bi značilo da se uvodi kapitalistički sustav, ali bez privatnog vlasništva. - smanjivanje inflacije i investicija, kao i povećanje osobnog dohotka dovodi do smanjenja zaposlenosti. Prva reakcija radnih kolektiva bila je obustava primanja novih radnika, a zatim su

118

radnici i otpuštani s posla. Dolazi do odljeva radne snage u inozemstvo. - predviđena je i demokratizacija SKJ, ali uz odlučni stav protiv višestranačja - prekinut je dolijev sredstava u privredu, naglo se smanjuju investicije. A zbog naglog prekida inflacije (tj. prekida tiskanja novca da bi se proizvodnja poticala), pritiska uvoznih roba itd. privreda nakon reforme prisiljena smanjiti visoku stopu proizvodnje - tijekom provođenja reforme izostali su bitni zahvati u deviznom režimu. Radni kolektivi opet nisu gospodari u cjelini, nego je kapital prešao u ruke banaka. Dakle miješaju se elementi starog i novog sustava privređivanja. Privreda je usmjerena na povezivanje sa svijetom dok devizni režim i režim vanjske trgovine nisu promijenjeni. PAD ALEKSANDRA RANKOVIĆA - prikriveni rascjep u vrhu partije pretvara se 1966. u otvoreni sukob. U jeku provođenja reforme izbija politička kriza jer centralističke snage nastoje zaustaviti proces promjena. Glavni nositelj otpora je A. Ranković, drugi najmoćniji čovjek u državi. Ranković je potpredsjednik republike, organizacijski tajnik SKJ (upravlja unutarnjim radom partije), zadužen za kadrove u partiji i državi i vodeći čelnik udbe. Zbog autoriteta i ogromne moći, slovio je za nasljednika druga Tita, kojem je lojalno služio još od 1937. - međutim, Tito i Ranković počinju se razilaziti početkom 60-ih. Ranković u partijskim redovima predvodi centralističkounitarističku struju i dolazi 1962. u otvoreni sukob s Kardeljem. U sukobu tih dviju struja Tito je bio u dvojbi. Nije se mogao odlučiti smijeniti Rankovića (a u čitavoj državi nije postojala druga osoba koja bi to mogla. Samo Tito ili nitko), ali kada je osjetio da ga osobno ugrožava i uvjerio se da je Ranković uključen u velikosrpske krugove, te zagovara srpski monopol u međunacionalnim odnosima njegove Jugoslavije, odluka je pala. 119

- 16. lipnja 1966. održana je sjednica izvršnog komiteta CK SKJ pod Titovim predsjedanjem na kojoj je formirano povjerenstvo za ispitivanje rada udbe. Kada je povjerenstvo završilo izvještaj održan je na Brijunima, 1. srpnja, plenum (prošireni sastanak) CK SKJ. U izvještaju je stajalo da se služba bezbednosti postepeno stavila iznad društva i da to datira još od početka samoupravljanja. «konzervativni otpor nekih čelnika samoupravljanju utjecao je na to da ona zaostane za razvojem društva i da se postavi za odlučujućeg faktora društvene politike». Dalje se navodi da je služba postala monopol pojedinaca, posebice A. Rankovića i Svetislava Stefanovića – Ćeće. - nakon rasprave, članovi CK prihvaćaju konstatacije izvješća, isključuju Rankovića i Ćeću iz CK, nakon čega Ranković sam daje ostavku na mjesto potpredsjednika republike*. - padom Rankovića poražena je struja koja se zalaže za stari administrativni sustav. Osim toga, njegovim padom uklonjen je i dio saveznog političkog vrha. Udba je rasformirana, posebice pažljivo u Srbiji (po nekim podacima čistka je zahvatila 1 500 ljudi). - pretpostavljalo se da će smjene zahvatiti i čelni sastav JNA, ali ju Tito ipak nije dirao. - poslije Brijunskog plenuma otvara se put jačanju federalističke struje, jačanju republičkih središta. Otvorene su rasprave o povećanoj autonomiji Kosova, njegovu gospodarskom razvoju i pune ravnopravnosti albanske narodnosti u Jugoslaviji. Brijunski plenum donosi i odluku o demokratizaciji partijskog života, prevladavanju zatvorenosti rada partijskih foruma. - nagovještene partijske promjene, tendencija decentralizacije i osamostaljenja republika i pokrajina, gospodarska reforma u razvoj prema slobodnom tržištu predstavljaju vrlo značajne promjene – ali da nema zabune uklanjanje dogmatskih snaga (prostaljinističkih) iz partije nije nipošto značilo dopuštanje liberalizacije iste.

*

Sva republička vodstva, kao i savezno jednoglasno za njegovo smjenjivanje, osim J. Jovanovića i D. Ćosića, koji u tome vide napad na Srbiju i na srpske interese.

120

PITANJE JEZIKA Komunistički režim u Jugoslaviji potiskivao je nacionalne kulture u nastojanju da se one stope u jednu – jugoslavensku. No, kao okosnica tog procesa nametala se srpska kultura, što se posebno iskazivalo na području jezika. U prosincu 1954. objavljen tzv. Novosadski dogovor koji, pod pritiskom partije pripremaju potpisuju i hrvatski i srpski jezični stručnjaci. Dogovorom se utvrđuje da je jezik Hrvata i Srba jedan jezik sa jednim imenom – srpskohrvatski ili hrvatskosrpski – i da im je književni jezik jedinstven iako ima dva izgovora: ijekavicu i ekavicu. Obje jezične varijante – zapadna/hrvatska i istočna/srpska su ravnopravne. Pripremljen je i 1960. objavljen zajednički pravopis a bio je u pripremi i zajednički rječnik (nikad završen). Unatoč ravnopravnosti, u praksi se činilo sve da se hrvatski jezik potisne. U JNA obvezna je bila srpska varijanta, kao i u službenom dopisivanju svih saveznih organa, savezne novinske agencije, radija i televizije. Nametanjem srpskog jezika kao državnog hrvatski je jezik skoro sveden na nekakvo lokalno narječje. Hrvatska kulturna javnost, posebice književnici u Matici hrvatskoj, zabrinuti su takvim stanjem stvari i ustaju u obranu hrvatskog jezika. 17. ožujka 1967. Matica hrvatska i Društvo književnika Hrvatske objavljuju Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Deklaraciju podupire još 16 znanstvenih i kulturnih institucija Hrvatske. U njoj se kaže da je hrvatski jezik doveden u neravnopravan položaj, da se provodi nametanje srpskog jezika kao državnog. Deklaracija se poziva na suverenost hrvatskog naroda i traži poštivanje naziva hrvatski književni jezik i traži jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika – hrvatskog, srpskog, slovenskog, makedonskog. Odmah po objavi Deklaracije, započinje hajka protiv nje i njenih potpisnika. Potpredsjednik Savezne skupštine dr. Miloš Žanko objavljuje niz članaka protiv Deklaracije s nizom teških 121

optužbi. CK SKH pod pritiskom samog Tita također osuđuje Deklaraciju. Partijske organizacije u velikim tvornicama dobile naloge da organiziraju proteste protiv Deklaracije osuđujući ju kao napad na bratstvo i jedinstvo. I sam Tito u govoru u Prištini Deklaraciju naziva nožem u leđa državi. Zaredale su i partijske istrage i kažnjavanja u organizacijama. Miroslav Krleža morao dati ostavku u CK SKH. No, sve poduzete mjere nisu više mogle zaustaviti nacionalno buđenje. Dapače, u slijedećih par godina Matica hrvatska uspjela se ne samo održati nego znatno povećati broj ogranaka i proširiti svoju djelatnost. Studentske demonstracije 1968. u Beogradu: Zauzimanjem pariške Sorbonne, studentske se demonstracije šire na Njemačku, Austriju, SAD, Italiju i dr. Glasilo Bg studenata «Student» 21. svibnja najavljuje mogućnost studentskih nemira, koji su i započeli u Beogradu, 2. lipnja 1968. Milicija razbila pokušaj masovnih demonstracija na ulicama, pa su studenti zauzeli fakultetske zgrade i tako demonstrirali i danonoćno držali mitinge. 4. lipnja studenti proglasili Beogradski Univerzitet «Crvenim univerzitetom Karla Marxa». Pišu peticije želeći ispunjenje njihovih zahtjeva. Zahtjevi: ukidanje socijalnih nejednakosti, likvidacija nezaposlenosti, demokratizacija, poboljšanje materijalnog položaja studenata i njihov jači utjecaj u rješavanju društvenih problema. Studenti u demonstracije pokušavaju uključiti i radnike iz tvornica, ali bez uspjeha. Oni /studenti) jesu za socijalizam, ali reformirani («Dole crvena buržoazija»; «Nećemo restauraciju kapitalizma» neki su od transparenata) 9. lipnja 1968. Predsjedništvo SKJ održava sjednicu i analizira studentske nemire. Tito ocjenjuje da su organizatori nemira snage poražene na Brijunskom plenumu (Ranković) 122

koje idu protiv reforme. Te snage koriste, kao, podjele u vrhu SKJ: razlog tog mišljenja bilo je pismo poslano ruskoj ambasadi u kojem se od SSSR-a traži pomoć u smjenjivanju Tita, kardelja, Crvenkovskog, Bakarića i dr., a i činjenica da su se u Lici pojavili leci koji Srbe pozivaju na ustanak. Organizatori su «razbijači bratstva i jedinstva, nacisti, šovinisti» i sl. (P. Stambolić iz CK Srbije kaže da se bore protiv nacionalizma, ali Srbiji u tome treba pomoć, a Hrvatska sa svojim pritiscima samo odmaže. Na to reagira Bakarić, pa se razvija čitava svađa. Tito kaže da sa sastanka ima da izađu jedinstveni «pa makar nas pola ne izašlo» (meaning dalo ostavke a ne ja ću vas pobit) Tito odbija uporabu vojne sile i 9. lipnja navečer obraća se studentima govorom preko TV-a Spominje da vjeruje kako je do demonstracija došlo spontano, ali su se u njih infiltrirali tuđi elementi koji su protiv pozicija pravog socijalizma, ekstremi, lažni radikali, protivnici reformi i sl. No, vjeruje da je tu 90% poštenih studenata. Priznaje grešku da se studente gleda kao na djecu i učenike kojima nije vrijeme da se uključe u društveni život. Poziva sve studente neka pomognu u konstruktivnom rješavanju problema, neka prate sve što se radi, neka sudjeluju, i u slučaju ikakve dileme, problema, prijedloga – neka svoju deklaraciju upute njemu. («a sada, pošto je vrijeme ispita, vrijeme je da se prihvatite učenja i ne gubite još više vremena») Atmosfera je bila fantastična. Ljudi su vikali bravo Tito, živio Tito, pjevalo se i plesalo za Tita... (govor je naravno daleko bolji i poticajniji nego što sam ga ja mogla prenijeti u 2 rečenice) Studenti šalju telegrame zahvale. Sve novine hvale Tita. Govor ima veliki publicitet u inozemstvu, radnici šalju telegrame podrške... Govor je bio vješt potez jer je Tito, prihvaćajući većinu studentskih zahtjeva, smirio nemire i povećao osobni autoritet (zato što je sam izravno komunicirao s njima, a ne preko nekog drugog).

123

HRVATSKO PROLJEĆE NACIONALNI POKRET DO 10. SJEDNICE CK SKH Kampanja protiv potpisnika Deklaracije brzo se ugasila. Ali umjesto očekivane pasivnosti nastavljena je još jača aktivizacija kulturnih djelatnika i intelektualaca. 1968. Matica izdaje 9 časopisa, publicira 5 zbornika i stvara ogranke u inozemstvu (1. osnovan u Badenu, Švicarska). Književni časopisi angažirani u obrani hrvatskog nacionalnog integriteta, čuvanju nacionalne baštine i insistiranju na hrvatskom nacionalnom biću. Protiv su ideoloških kategorija tipa jugoslavenska kultura, povijest, jezik i sl. držeći ih čistim apstrakcijama. Rasprave u području jezične problematike bile su naročito oštre; napada se Rječnik hrvatsko srpskog jezika Krug inteligencije smatra da unitarizam daje najveća prava najbrojnijoj naciji (dakle, srpskoj) i to u svim područjima života: ekonomskom, političkom, socijalnom, ideološkom i kulturnom. Svaku društvenu reformu birokracija u centru (dakle mahom srpska) tumači kao napad na svoju naciju zaboravljajući da je ona odavno napala interese drugih nacija. Borba se može razriješiti jedino ako se SFRJ temeljito reorganizira u ravnopravnu zajednicu naroda. Na osnovu narodnog suvereniteta mora se stvoriti država svake nacije. Tek kad se stvore te nacionalne države / socijalne republike (na koje svaki narod ima pravo) moći će se stvoriti zajednica koja svima omogućava ravnopravnost i optimalan razvoj. Stilovi i retorika političara i intelektualaca su naravno različiti što je donekle uvjetovano društvenim položajem,. Prvi imaju određenu državničku odgovornost, a drugi ne – pa mogu biti slobodniji, otvoreniji i «svadljiviji». Prvi moraju voditi računa da ih se ne optuži za razbijanje Jugoslavije i ugrožavanje drugih republika, a drugi ne. Osim toga, hrvatski komunisti još se oštro suprotstavljaju otvorenim separatističkim idejama jer smatraju da one vode odmazdi sljedbenika NDH (kao uostalom i njihovoj smjeni s 124

vlasti). Postojao je strah od obnove građanskog rata i patnje koju je hrvatski narod još osjećao od podjele na različite blokove, pa se provodila represija ideje stvaranja neovisne hrvatske države. Osim toga, i istočnom i zapadnom bloku odgovara Jugoslavija iz različitih interesa. 10. SJEDNICA CK SKH Trodnevna rasprava. CK SKH osuđuje unitarizam i savezni centralizam čime daje zamah tendencijama hrvatskog nacionalnog identiteta. Sjednica dobiva epitet povijesnog događaja, a prenosi se direktno i preko TV (novost!). Iako će kasnije biti označena početkom hrvatskog proljeća sjednica nije sazvana s tim ciljem. Bila je u biti samo odgovor na akciju koja se već duže vrijeme vodila protiv Tita* i hrvatskog rukovodstva, ali se eto, po prirodi konflikta pretvorila u oblikovanje političke platforme o položaju Hrvatske u Jugoslaviji. U akciju protiv hrvatskog rukovodstva prvi kreće M. Žanko, Hrvat, potpredsjednik savezne skupštine i član CK SKH. On u studenom 1969. objavljuje u «Borbi» seriju članaka s glavnom tezom kako se hrvatski nacionalizam svestrano razvija i širi, a u hrvatskim časopisima nacionalistička i proustaška ideologija, koja ugrožava socijalizam Jugoslavije. Žankovi članci stavljaju hrvatsko rukovodstvo u vrlo delikatnu situaciju jer je de facto teško optuženo za najgori oblik potkopavanja države. Odgovor se morao dati. Otvorena i slobodna rasprava baš i nije bila moguća jer bi ugrozila partijsko jedinstvo. Tito dostavlja hrvatskim političarima information da skupina saveznih političara oko M. Todorovića, Milentije Popovića angažira neke hrvatske političare, među njima i Žanka, u saveznom političkom centru da pokrenu akciju *

Nakon smjene Rankovića Tito ima zategnute odnose sa Srbijom. Na Rankovićevo mjesto dolazi Koča Popović, Titov protivnik. Smatra ga ostarjelim, gladnim moći, sklerotičnim paukom i sl. Izrazito pro-zapad orjentiran. On i njegovi žele ograničiti Titovu moć, a Tito je toga svjestan.

125

smjenjivanja hrvatskog rukovodstva. 1969. u Sisku Tito upozorava Savku: «Kuje se u Srbiji zavjera protiv vas». Tito je inicirao i podržao obračun sa Žankom (on je dao mig da se CK SKH obračuna) V. Bakarić upravlja akcijom oko slučaja Žanko. Na partijskom savjetovanju prije sjednice Bakarić kaže da već duže vrijeme postoji mišljenje da u Hrvatskoj vlada nacionalizam. Izvor tih mišljenja je, po Bakariću, velikosrpska čaršija i savezna administracija. Bakarić kaže da isti izvori šire teze da je hrvatsko rukovodstvo ruska agentura koja stvara nemir u Jugoslaviji ne bi li Tito s vojskom mogao dovesti Ruse – dakle, ti izvori vode napad i na samog Tita osobno. On upozorava da je opasno udruživanje SKH i hrvatskih nacionalista u borbi protiv velikosrpstva. Dakle, na 10. sjednici 15., 16. i 17. siječnja 1970., politički referat podnosi predsjednica CK SKH Savka DabčevićKučar. Glavnu pažnju posvećuje unitarističkim i nacionalističkim shvaćanjima u politici. Kaže ukratko: unitarizam se zasniva na hegemonizmu najbrojnije nacije i svoju ekonomsku ulogu ima u zaostalim elementima starog privrednog sustava. Zato se suprotstavlja samoupravljanju i reformama. Bitka za reformu ih plaši. Dižu uzbunu kako je SR Hrvatska zaražena nacionalističkom infekcijom i puna šovinizma, jer oni svaki nacionalni osjećaj smatraju sumnjivim, štetnim za Jugoslaviju i zato da ga treba ukinuti. Hvata ih paničan strah od riječi Hrvat ili hrvatstvo, jer ih smatraju ugrožavanjem drugih, posebice srpskog, naroda. Ne žele prihvatiti činjenicu da ne postoji jedan jedinstveni narod – jugoslavenski, nego pokušavaju nametnuti umjetno jugoslavenstvo. Ne vjeruju u jedinstvo države koje se ostvaruje ne negiranjem nego priznavanjem slobode i ravnopravnosti nacija...u samoupravnoj suradnji i međusobnoj pomoći. Što se tiče hrvatskog nacionalizma i šovinizma u referatu se insistira na ocjeni da nacionalizam «iako agresivniji i glasniji nije u porastu». 126

Kaže se da kritika nacionalista proizlazi od teze ekonomskog osiromašenja SR Hrvatske – da je Hrvatska opljačkana, da najgore prolazimo, sav kapital je u Srbiji itd. Osim toga, nacionalisti kritiziraju i CK SKH upravo zbog anacionalnosti, jer po njima SKH je nesposoban, oportunistički i ne vodi ispravno hrvatski narod. Prema tome, kako hrvatsko rukovodstvo može biti u suradnji s njima? Ističe se odlučno da u SK «ne može biti koketiranja ni s jednom varijantom nacionalizma». Bakarić na sjednici kaže da je CK SKH na optuženičkoj klupi. Uspoređuje unitaristička i nacionalistička strujanja u Hrvata. Kaže da unitarizam kao realna tendencija postoji kod nas. Ta struja mogla bi čak, uz saveznike u Bg, osnovati i vladu koja bi propala pri prvoj ozbiljnoj krizi i dovela do raspada Jugoslavije /građanskog rata. Na (retoričko) pitanje da li bi nacionalisti mogli osnovati vladu kategorički odgovara da ne bi, zato što se ustaštvo povijesno kompromitiralo. Hrvatski nacionalizam doživio je poraz na svim linijama i nema pravu podršku u Hrvatskoj. Svi članovi CK SKH srpske nacionalnosti bili su solidarni sa svojim hrvatskim drugovima. Milutin Baltić kaže da je to što je Žanko doveo u pitanje političko rukovodstvo veliki problem. Da je Srbin, sve skupa bi prohujalo, ali zbog činjenice da je Hrvat i dobro informiran, ta optužba jest vrlo ozbiljna stvar. Dakle, 10. sjednica završena je jednoglasnom osudom M. Žanka i snaga koje stoje iza njega. SK odriče se bilo kakvog nacionalizma i smatra da je potrebna «stalna idejno politička akcija protiv manifestacije istog». Kao glavnu opasnost za samoupravni socijalizam i stabilnost Jugoslavije SKH ocjenjuje unitarizam i birokratski centralizam. Implikacije politike usvojene na 10. sjednici bile su velike za političke odnose. Jer, ocjenu da je unitarizam glavna opasnost za Jugoslaviju SKH nije prethodno uskladio sa savezima komunista drugih republika, što je prvi puta u povijesti 127

SKJ da se problem razmatra na razini samo jednog njegovog dijela. Glavne ocjene te sjednice primljene su s nepovjerenjem većeg dijela jugoslavenske javnosti, a dobile su i oštru kritiku unitarista. Inozemni tisak 10. je sjednicu ocijenio kao sukob Hrvatske s Bg. Novinski naslovi tipa «Pobuna Hrvatske protiv Beograda», «Kampanja Hrvata protiv Beograda» i sl. NAKON SJEDNICE DO RASCJEPA ŠIRI KONTEKST Međunarodni kontekst se ne mijenja. I istok i zapad štite Jugoslaviju i podržavaju Tita. Težnje prema većoj samostalnosti republika i srpskih pokrajina sve više jačaju i to zbog 10-godišnje paralize državno partijskog vrha Jugoslavije. Svakodnevni društveni život ne može stajati i čekati odluke savezne vlasti, pa je sve više uređivan samostalno od strane republičkih organa (a prvih 10 godina iza rata savezni vrh imao je u detalje isplanirano sve za sve). Savezni centar godinama se raspada i gubi moć, a jačaju republički centri. No, sam je život a ne nacionalne težnje usmjeravao redistribuciju moći i vlasti sa saveznog vrha na republike. Jedini istinski suveren u saveznom vrhu je Tito. On se zaklinje na bratstvo i jedinstvo, čuvanje Jugoslavije, ali uz ravnopravnost i veću samostalnost federalnih jedinica. U iskušenju je uvesti diktaturu, drugi mu to savjetuju, al na kraju ipak neće. Savez komunista odumire. Nakon rata njihovi sastanci održavaju se dva puta tjedno, a sad par puta godišnje. Aktivni savez komunista nije biše potreban režimu koji je sam stvorio i kojemu služi – to je uzrok njegove propasti. Slabljenje SK uzrokuje regrupiranje socijalnih i političkih snaga. Podjela na

128

komuniste i antikomuniste polako nestaje i ustupa mjesto nacionalnoj podjeli. Od reforme 1965. društveni proces sve više dovodi na vlast «tehnokraciju» - poslovni ljudi iz privrede, banaka, proizvodnih i prometnih sustava (jer prava koja se samoupravljanjem prenose na radnike, prenijela su se ustvari na njihova rukovodstva), a «politička birokracija» silazi s prvog mjesta na drugo. Usporedo s jačanjem «upravljačkog sloja» teče proces nastajanja socijalnih razlika i bogaćenja. Javlja se srednji sloj. U vrijeme maspoka (masovni pokret) intenzivira se gola borba za vlast (što će biti jedan od uzroka njegove propasti). Proces smjene generacija na vodećim položajima počinje 60-ih godina. I na nižim razinama u politički život ulaze tisuće mladih, ambicioznih i školovanih ljudi. Oni optužuju staru (ratnu) generaciju da je «umorna, nepismena, dogmatska» i sl. Nude koncept modernog društva, ubrzano postizanje razvoja i favoriziraju uspon moći poslovnih struktura. Bave se mišlju da Tito bude počasni predsjednik sa predstavničkom funkcijom, ali bez stvarnih ovlasti (poput britanske kraljice). Osim tih mladih snaga ponovio se bude i snage građanske orijentacije. UŽI KONTEKST: Pretežni dio srpske javnosti u zaključcima 10. sjednice vidi avet ustaštva. Negativne reakcije dolaze iz vojnih krugova i Tito je u dilemi na čiju stranu stati (dilema je teška jerbo mu je JNA oslonac čiju podršku ne smije izgubiti). Konačno, staje na stranu Hrvatske i dopušta hrv. političarima da na sastancima u Beogradu, Zagrebu i Splitu tumače generalima svoju politiku (sudjeluju V. Bakarić, M. Tripalo, Savka i P. Pirker). Tito odlazi na dvomjesečnu turneju po Africi pa je sjednica vrha Jugoslavije o Hrvatskoj odgođena no, u svim republikama centralni komiteti raspravljaju o tome, ali bez šireg publiciteta (CK SKH smatra to «zavjetom šutnje»). 129

Sjednica izvršnog biroa održana je 16. – 18. ožujka 1970. Potpunu i jasnu podršku politici CK SKH daje čelnik Makedonije K. Crvenkovski (smatra da se ni jedan nacionalizam republike ne može tući iz drugog centra, pogotovo ne iz Bg i upozorava Hrvate da obuzdaju svoje masmedije). Nekolicina predstavnika želi znati tko točno stoji iza Žanka i kritiziraju zaključke 10. sjednice, posebice C. Mijatović (čelnik SK BIH) koji tvrdi da se zajednički može i mora napadati svačiji nacionalizam, te da ovo što rade Hrvati vodi rascjepu SKJ na 6 samostalnih partija i vodi u republički etatizam. E. Kardelj izlaže glavnu kritiku 10. sjednice. Kaže da su mnogi sadašnji antiunitaristi (ali nije ih imenovao) svojevremeno napadali njega kao separatistu i slovenskog nacionalistu. Kardelj se slaže sa načelnim stavovima 10. sjednice u pogledu nacionalnog pitanja i u potpunosti se slaže i podržava osudu unitarizma. Smeta ga to što SKH nije prije nekoliko godina (kada je sam Kardelj upozoravao da centralizam i velikosrpstvo) zauzeo današnji stav, jer bi se time izbjegli mnogi problemi i teškoće u Hrvatskoj i drugdje. Ne slaže se sa metodama obračunavanja u SK («kad mlin počne da se vrti ....nastaje stihija»). M. Todorović, kao i dosta drugih, slaže se s Kardeljevom ocjenom, a M. Nikezić ( predsjednik CK SK Srbije) kaže samo da oni ne kontroliraju «Borbu» i da ju treba maknuti iz Beograda. Bakarić odbija aluzije o umiješanosti Srbije u zavjeri protiv SKH u slučaju Žanko, a Tripalo argumentira svu negativnost akcije Žanka i dodaje da je njegova agresivnost izazvala revolt članova CK SKH, pa su zato tako oštro istupili protiv njega. Savka prihvaća Kardeljevo i Crvenkovskovo izlaganje a odbija stavove Mijatovića. Tito u zaključku sjednice pohvalio duh jedinstva. Kaže da se ovako izlagalo prije i da su ovi elementi bili poznati otprije, sve bi već bilo splasnulo. Pohvalio je Tripala i Savku za izlaganje, a prihvaća u potpunosti Kardeljevo izlaganje.

130

• Najznačajniji aspekt sjednice državnog partijskog vrha o 10. sjednici jest prešućivanje i Tita i CK SKH i srbijanskih političara zavjere protiv Hrvatske, iako su svi znali o čemu se radi (ali otvoreni sukob ugrozio bi temelje režima). Nakon sjednice umjesto do smirivanja, dolazi do pogoršanja situacije zbog manipulacije sa zapisnikom. Naime, informacija sa sjednice proslijeđena partijskim organizacijama sadržavala je samo Kardeljevo izlaganje i Titovu završnu riječ iz koje su izbačene pohvale i priznanja hrvatskim političarima za dana objašnjenja. Tako se stekao opći dojam da izvršni biro odbacio politiku CK SKH. Tito je svjestan mogućnosti raspada Jugoslavije. On i Kardelj već 10-ak godina razmišljaju o mogućnosti konfederacije. (Tito iz sredine 60-ih nije isti čovjek tj. veliki Jugoslaven iz sredine 50-ih.) Kardelj kaže suradnicima da treba testirati konfederaciju, pa ako ni ona ne uspije, od Jugoslavije treba dići ruke. I Tito i Kardelj još imaju enormnu moć i oslonac u JNA i računaju na to da će sve političke snage (milom ili silom) prihvatiti transformaciju Jugoslavije. Oba su svjesna da im na putu stoji velikosrpska ideologija kao glavni protivnik. Za stvaranje simetrije naspram Srbije, Hrvatske i Slovenije Tito forsira jačanje suverenosti BiH (tampon zona između Beograda i Zagreba), Makedonije, Kosova, Vojvodine. Slovenija predvodi u borbi za konfederaciju, a Hrvatska je u ovoj fazi Titov glavni oslonac, no ne smije samostalno i prebučno djelovati na tom konceptu da ne bi izazvala Srbiju (Savka D.K. kaže da u razdoblju prije 71 nisu ni pomišljali da bi Hrvatska bila samostalna država izvan Jugoslavije). Inače, osim CK SKH u Hrvatskoj nastaju i dva nova politička žarišta – Matica hrvatska i Sveučilište (predsjednik društva književnika tada je Ivo Frangeš, a tajnik Matice Šime

131

Đodan). Matica ima 55 ogranaka u Hrvatskoj i 30 u inozemstvu + izdaje brojna glasila. 1971. Matica u svemu počinje živjeti i djelovati kao politička stranka sa svim bitnim elementima ozbiljne stranke – rukovodstvo, članstvo, mreža povezanih organizacija, neformalni politički program i masmediji (časopisi i novine). Usporedno sa izrastanjem Matice u kulturno – politički centar krajem 1970. počinje i među studentima politički pokret, omogućen ozračjem nakon 10. sjednice. Prvi studentski lider bio je Ivan Zvonimir Čičak. On je 1970. izabran za prorektora zagrebačkog sveučilišta. Po prvi puta u povijesti sveučilišta za jednog od prorektora izabran je predstavnik studenata. Od dva kandidata jedan je partijski (D. Grubiša), a drugi izvanpartijac, navodni «klerikalac i deklarirani nacionalista» (Čičak). I izabran je izvanpartijac Čičak! Tri mjeseca nakon toga savez studenata smijenio je rukovodstvo odano SK i izabrao novo, na čelu s D. Budišom. Novo studentsko vodstvo odmah kreće u akciju. Zaredali su se masovni mitinzi. S mitinga 12. svibnja 1971. preko 1000 studenata upućuje ustavnoj komisiji prijedloge amandmana. Traže: - da se devize ustupe onima koji ih ostvaruju; - da se obuka u JNA obavlja na jeziku republike u kojoj su jedinice stacionirane; - da ¾ vojnika služe vojsku u svojoj republici; - da se ime države promijeni u «Savez Jugoslavenskih Socijalističkih Samoupravnih Republika» (SJSSR); - da glavni grad bude Novi Beograd. Pokret studenata bio je masovan po dimenzijama i nacionala po opredjeljenju. Uz Budišu, važni su dr. Marko Veselica i dr. Šime Đodan. Društveni razvitak u Hrvatskoj stvara uvjete za višestranačje. Demokratizacija života ga i najavljuje, ali ono je zakonom zabranjeno. U Hrvatskoj su širom otvorena vrata slobodnijem političkom životu i duhovnom stvaralaštvu. Hrvati su se počeli 132

ponašati kao moderna nacija koja drži do svoje povijesti, jezika, državnosti i ekonomskog razvoja, uz borbu protiv onih koji sve to ugrožavaju. Novo u političkom životu je izlazak politike CK i vlade «na ulice», jer sve što se raspravljalo u CK prenošeno je u narod putem masmedija, što se prije 15-20 godina nije prakticiralo. Ustavni amandmani: U rujnu 1970. formirana je ustavna komisija koja treba predložiti reformu federacije. Na čelu joj je E. Kardelj. Komisija predlaže da federacija zadrži 3 funkcije: vanjsku politiku, obranu i jedinstvenost društvenog uređenja. Izvorni suverenitet treba pripasti republikama, a pokrajine trebaju dobiti autonomnost. Uvedene su i dvije naznake konfederalizma: 1) paritet članica federacije u federalnim organima (skupština, vlada, predsjedništvo države) i 2) koncenzus u donošenju federalnih odluka (čime je trebalo onemogućiti preglasavanje) U duhu ustavne reforme izvršene su i promjene u državnom vrhu: formirano je predsjedništvo SFRJ kojeg su birale skupštine republika i pokrajina, a savezna ih je skupština samo proglasila. Predsjedništvo za svoj rad ne odgovara skupštini SFRJ već svojim republikama i pokrajinama. Uz Tita kao predsjednika bira se i potpredsjednik na godinu dana po pravilima rotacije. Reforma će biti proglašena 30. lipnja 1971. Nakon toga nastavit će se rad savezne ustavne komisije na tzv. drugoj fazi reforme federacije. Ona bi završila donošenjem novog ustava koji bi bio na putu stvaranja konfederacije. Ustav će međutim doći tek 1974., jer je rad na njemu 1971. i 1972. bio prekinut zbog teške političke krize. U ožujku 1971., kada su sve republike već prihvatile reformu federacije, tendencije raspadanja Jugoslavije nisu slabile (kao što je Tito očekivao) nego su se pojačale. Titova je vizija bila ta da će reforme stabilizirati Jugoslaviju, budući da će sve njene članice biti suverene. Međutim upravo tada mase 133

naroda se bude i homogeniziraju pod nacionalnim zastavama i pokretima. Dvije ključne republike, Hrvatska i Srbija bile su nezadovoljne i stajale su na putu konfederalizma. U Hrvatskoj, gdje je reforma prihvaćena dobro većina građana teži još radikalnijim rješenjima, što će kasnije dovesti do rascjepa među nosiocima pokreta. U Srbiji, koja je jedva nekako pod vodstvom Latinke Perović i M. Nikezića (a oni su predstavljali liberalniju struju tamo) prihvatila reformu, dolaze do otkrića da Tito razbija Jugoslaviju koju su oni smatrali svojom užom i širom otadžbinom. Nacionalni pokret se budi i od hegemonista preko noći postaju separatisti, okrenuvši se ideji Velike Srbije. Slovenija, Makedonija i veći dio BiH znatno su manje zahvaćene nacionalizmom. U takvoj političkoj klimi pojavljuje se «špijunska afera». Radilo se o tome da je savezno ministarstvo unutarnjih i vanjskih poslova redovito izdavalo razne analize, pa tako i one o djelovanju političke emigracije. U jednoj takvoj analizi pojavila se informacija kako vodeći ustaški emigrant, Branko Jelić iz Berlina, tvrdi da ima kontakte s hrvatskim političkim vrhom, uključujući i samog Bakarića i još 4 članova CK SKH, s kojima kuje zavjeru o izdvajanju Hrvatske iz Jugoslavije i njenom stavljanju pod sovjetsku zaštitu. S obzirom na to koliko je apsurdna, informacija nije odmah ni izazvala reakciju. No, kada su je stavili u kontekst antihrvatske kampanje, lideri Hrvatske procijenili su da se radi o zavjeri pokrenutoj iz Beograda, odnosno iz savezne administracije. Protestiraju i žale se Titu, koji osniva komisiju da ispita cijeli slučaj. Na sjednici predsjedništva SKJ od 23. ožujka 1971. komisija podnosi izvješće u kojem konstatira da «je postojala organizirana neprijateljska kampanja koja je trebala da kompromitira hrvatsko vodstvo». Srpski političari nastoje umanjiti problem i odbijaju bilo kakvu vezu s tim. Predsjedništvo je zaključilo raspravu s konstatacijom da je akcija bila usmjerena protiv hrvatskog političkog vodstva, ali bez identificiranja inicijatora. Hrvati insistiraju da se otkriju akteri te afere, no to im nije uspjelo. 134

Predsjedništvo je odlučilo da se slučaj ne publicira cijeli slučaj, ali CK SKH je na insistiranje Bakarića prekršio taj dogovor i na svojoj sjednici od 23. ožujka 1971. jednoglasno i javno osudio zavjeru za koju je optužio unitarističke i birokratske snage u Jugoslaviji. To je samo dolilo ulje na vatru. Tito je, imajući na umu političku situaciju i uznemirenost u zemlji, odlučio sazvati 17. sjednicu predsjedništva SKJ u proširenom sastavu. Svi su očekivali da će se dogoditi neka prekretnica, a možda i smjena hrvatskog rukovodstva. Sjednica se održava na Brijunima i traje 28., 29. i 30. travnja 1971. Tito je vrlo ljut i kaže da se nalazimo pred kontrarevolucijom i da on sigurno neće postupiti kao Dubček u Pragu i to mirno dopustiti, već da će uvesti red u zemlji, ako treba i pomoću armije. Kardelj kaže kako hrvatsko i srpsko rukovodstvo slabe Jugoslaviju, jer ni jedni ni drugi ne žele zaustaviti nacionalizme u svojim republikama. «divljanja u Hrvatskoj i Srbiji ne smiju se više dopustiti. Treba maknuti i Savku i Nikezića». Tito zove Savku, Tripala i Pirkera na privatan razgovor prije sjednice. Kažu mu da je hrvatski nacionalizam samo odgovor na srpski hegemonizam i da bi on, kao Hrvat to trebao shvatiti. Tito ih shvaća, ali kaže da im nedostaje državničke mudrosti u rješavanju problema. Na sjednici Tito je zabrinut, govori o opasnosti od građanskog rata i snagama koje teže dezintegraciji Jugoslavije. Kaže da će po novoj reformi federacije svaka republika biti svoj gazda, pa neće biti opasnosti od unitarizma. Oštro napada medije. Savka iznosi vrlo dobar i diplomatski smišljen referat (u kojem napada i nacionalizam i unitarizam, ali dovoljno da nikoga ne isprovocira a da suprotna strana bude zadovoljna). Izlažu i svi drugi. Vrijedno je spomenuti samo da je Janez Kocijančić iz Slovenije rekao da je za Jugoslaviju podjednako loše da li se Hrvati i Srbi svađaju ili dogovore, jer i u jednom i u drugom slučaju to podrazumijeva neravnopravnost ostalih i mora se pretvoriti u bitku ili dogovor o hegemoniji. I još je

135

vrijedno spomenuti istup Branka Mikulića (čelnika BiH) koji napada i hrvatske i srpske pretenzije na BiH. Trećeg dana sjednice događa se dramatičan trenutak. Tito prima telefonski poziv iz Moskve od Brežnjeva. Brežnjev je zabrinut za stanje u Jugoslaviji i njenu cjelovitost («pa dobro što se tamo kod vas dešava?»), priča o dubčekovštini i ugrožavanju temelja socijalizma i nudi «bratsku» intervenciju sovjetske armije kao pomoć. Tito ga ispijeva uvjeriti da vlada situacijom i da mu ne treba nikakva «bratska» pomoć. Tako je sada Titov zahtjev da se svi skupa primire i zbiju redove, osim njegovim autoritetom bio poduprijet i mogućnošću sovjetske intervencije. U to ime zahtijeva od svih red i priznavanje njegovog vrhovnog autoriteta. U usporedbi s ruskom intervencijom Titov zahtjev da se uspori prevelika demokracija nije se uopće činio pretjeran. (neki misle da je Tito izmislio razgovor samo da ih pridobije, ali tajna služba i YU ambasador u Moskvi potvrdili su da se zaista dogodio). Na kraju sjednice predsjedništvo usvaja zaključke kojima je glavna točka: «borba za socijalistički sadržaj nacionalne afirmacije, za eliminiranje ostataka birokratskog centralizma i unitarizma zahtjeva jedinstvo, te konkretniju borbu protiv svih vidova nacionalizma. Predsjedništvo SKJ ocjenjuje da je nacionalizam osnova okupljanja svih antikomunističkih snaga, da podriva jedinstvo naroda i narodnosti Jugoslavije...» Titov način upravljanja tom krizom ostao je prava zagonetka. Iako je najoštriji u kritici stanja, rekao da čak i među članovima Predsjedništva SKJ ima onih koji teže dezintegraciji, ipak nije uopće tražio smjenu najodgovornijih prvaka Hrvatske i Srbije iako bi po nekim normama, logici i pravilima svih ostalih komunističkih režima takvi bili smjesta likvidirani. Zašto Tito i Kardelj nisu sugerirali neposredan dogovor između Beograda i Zagreba? To bi oslabilo njihovu moć i arbitrarnu ulogu i bilo bi dočekano na nož od strane ostalih republika. Titova politika bila je ravnopravnost, a ne sporazum na račun trećih. Međutim, nezavisno od Titove i Kardeljeve politike, hrvatski i srpski političari bili su neskloni sporazumu, makar i 136

tajnom. Srbija je računala da će se maspok u Hrvatskoj razvijati, jačati i dosegnuti točku kada će izazvati udar i biti slomljen, dakle neće pregovarati s gubitnicima. Hrvatska smatra da obje struje u Beogradu, i Markozićeva (tvrđa) i Nikezićeva (liberalnija) nude ili centralizam ili dominaciju kapitala, a oboje je bilo neprihvatljivo. Do sporazuma nikad nije došlo, a to će omogućiti državnopartijskom vrhu da likvidira obadvije strane – prve zbog nacionalizma, a druge zbog antikomunizma, antititoizma i dominacije na osnovi kapitala.

RASCJEP U NACIONALNOM POKRETU Nakon rasprave o ustavnim amandmanima hrvatski pokret (dotada već prilično proširen) dobiva novu snagu i zalet. Gotovo cijelu Hrvatsku hvata nacionalni zanos u nadi da se njen položaj u Jugoslaviji mijenja. U pokret se uključuju gotovo svi slojevi hrvatskog pučanstva i on postaje masovan pokret nazvan Hrvatsko proljeće Nema dvojbe da je CK SKH odigrao veliku ulogu u pokretanju ključnih pitanja oko hrvatske ravnopravnosti, međutim kada je u ljeto 1971. završena reforma federacije u CK SKH započinje rascjep. Grupa oko Vladimira Bakarića tražila je zaustavljanje «masovne nacionalne euforije» i onemogućavanje djelovanja političkih središta izvan partije (dakle, smatraju da je ovo što se postiglo dosta i sad mir) Veći dio CK, okupljen oko Mike Tripala i Savke DabčevićKučar nije prihvaćao takve prijedloge i zalagao se za još širu demokratizaciju društva, nacionalnu državu i prijenos saveznog kapitala.

137

Matica hrvatska isto tako se ne povlači sa scene nego nastavlja sa svojom djelatnošću kao oporbena stranka, a i studentski pokret je vrlo aktivan. Pristaše nacionalnog hrvatskog pokreta izbijaju na čelo niza masovnih organizacija. Oni predvode Savez studenata i Savez omladine. Pokretu se priklonio i Savez boraca Hrvatske, Vjesnik, radio i televizija. Uz pokret su i predsjednik Sabora, kao i predsjednik vlade. Glavni cilj je konstituirati hrvatsku državu unutar postojećih jugoslavenskih okvira. Naravno da takav razvoj događaja izaziva veliku zabrinutost političkih snaga ponajprije u Srbiji, ali i drugdje. (premda se i drugdje osjeća velikosrpski pritisak, nerazvijeni – Makedonija, BiH i Crna Gora pribojavaju se ukidanja fonda za nerazvijene, za što se zalaže Hrvatska koja u taj fond najviše izdvaja.) Uznemireni su krugovi u JNA i u saveznim organima i dio slovenske političke elite. I sam Kardelj, perjanica i predvodnik reformi i decentralizacije, misli da stanje izmiče kontroli i traži Titovu intervenciju u Hrvatskoj. Tito je, na insistiranje Kardelja i Bakarića, nakon višegodišnje podrške CK SKH, odlučio zaustaviti proces nacionalnog preporoda i demokratizacije društva u Hrvatskoj. Neposredni povod za državni udar bio je opći studentski štrajk u Zagrebu, 22. 11. 1971., sa zahtjevom za hrvatske devize* (nadaju se da će privući i radništvo u štrajk) Tijekom štrajka Tito pozvao partijsko vodstvo Hrvatske u Karađorđevo. Rasprava trajala dva dana (30. 11. i 1. 12. 1971.). Tito otkazao svoju podršku hrvatskom vodstvu i osudio njihovu politiku. Slijedećeg dana, 2. 12. 1971. održana je u Karađorđevu i sjednica Predsjedništva SKJ na kojoj su predstavnici SK svih republika osudili hrvatsko partijsko vodstvo kao odgovorno za stanje u Hrvatskoj i jačanje nacionalnog pokreta. *

Savka je upozoravala na hrvatsku deviznu suficitarnost i da se devize zarađene radom hrvatskih radnika u inozemstvu Hrvatskoj oduzimaju i daju drugima, dok njene teškoće ostaju otvorene. Tražili su da se doznake iseljenika i radnika iz inozemstva (koje služe za bilanciranje državnog deficita) troše u mjestima njihova porijekla po republikama. To bi značilo vraćanje deviznog priliva iz Beograda u Zagreb.

138

Nakon Karađorđeva partijski čelnici Hrvatske podnose ostavke. Započinje čistka i smjenjivanje svih onih koji su sudjelovali u hrvatskom nacionalnom pokretu – partijskih i državnih funkcionara, privrednika, znanstvenika, kulturnih djelatnika, novinara itd. Mnogi su izvedeni pred sud i osuđeni na višegodišnju robiju (zbog djelovanja protiv države). Matica hrvatska je zabranjena i obustavljeni su svi njeni časopisi. Na čelo SKH došlo je novo poslušno vodstvo koje je zabranilo javno iznošenje bilo kakve javne kritike o stanju u državi. Dakle, Tito i najuži krug ljudi oko njega (Kardelj i Bakarić) najprije su bili inicijatori političkih promjena u smjeru reforme federacije i demokratizacije, ali kad su osjetili da demokratizacija ugrožava postojeći društveni sustav (i njihove pozicije na vlasti), da joj se protive moćne snage (poput JNA), odlučuju se za zaokret. Pa iako su još 1948. odbacili staljinizam, sada su i sami primijenili staljinističke metode u obračunavanju sa snagama koje su se borile za promjene. Čistke u drugim republikama: nakon sloma Hrvatskog proljeća aktiviraju se pristaše partijske diktature i centralizma. Te naglašene tendencije nisu prihvaćene u dijelu partijskih čelnika Srbije liberalno-tehnokratske orijentacije (na čelu s Markom Nikezićem i Latinkom Perović). Oni su protiv sistema čvrste ruke i učvršćivanja staljinizma. Ta vodeća grupa ne prihvaća bitne odredbe sa sastanka u Karađorđevu kao ni najavljeni politički smjer. Ta struja nailazi na otpor druge struje u partijskom vodstvu (predvode ih Dragoljub Marković i Petar Stambolić). Optužuju ove prve da su im metode antirežimske a ponašanje antisocijalističko. Najuži vrh partije i Tito odlučuju da moraju intervenirati u Srbiji. Tito šalje pismo tražeći provođenje svih usvojenih zaključaka. Zatim je sazvano uže republičko rukovodstvo Srbije i pokrajina. Tito kaže da se decentralizacija države nipošto ne smije prenositi i na Partiju koja, baš zbog državne decentralizacije, mora biti još čvršća u svom jedinstvu. Obje

139

struje ostale na svojim pozicijama. Nedugo zatim L. Perović, Nikezić i mnogi drugi daju ostavke. I u drugim republikama dolazi do sučeljavanja u političkim vodstvima. Tijekom 1972. izvršen obračun u Makedoniji (između ostalog, smijenjen Krste Crvenkovski). U BiH tri stranačka prvaka – Osman Karabegović, Avdo Humo i Hajro Kapetanović – optužuju funkcionere republike za nedemokratske odnose i uvođenje režima čvrste ruke. Smijenjeni su pod optužbom frakcionaštva. NOVI USTAV SFRJ (1974.) Od kraja 1971. do sredine 1973. rekonstruirana su sva politička i partijska vodstva. U općinama osnovani aktivi komunista ne bi li jače utjecali na članstvo, uveden predmet Osnove marksizma; tisak objavljuje promidžbene članke u kojima se upozorava na nužnost budnosti... - sve to opravdava represiju udbe – obnovljeni su stari stil i metode političkog djelovanja. - u takvom ozračju najavljuje se novi ustav. Centralističke snage očekuju da će se novi ustav, kao i svi oni reformni amandmani, poništiti i opozvati, ali to se ipak nije dogodilo. Sam Kardelj, koji vodi glavnu riječ u novom ustavu, odlučno odbija predstavnike politike jakog centralizma i hegemonizma da nametnu svoja rješenja. Ustav: - skupština SFRJ sastoji se od 2 vijeća: vijeća republika i pokrajina (republike 12, pokrajine 8 kandidata) i Saveznog vijeća (delegate biraju općinske skupštine) - uvodi se delegatski sustav, osnivanje mjesnih zajednica, SIZovi (sustav samoupravnih interesnih zajednica) - unesena i odredba o Predsjedništvu, no i dalje ostala uloga predsjednika republike, doživotno Josip Broz. On je i predsjednik predsjedništva SFRJ a potpredsjednik se mijenja svake godine iz druge republike/pokrajine. U slučaju smrti

140

predsjednika republike sve njegove dužnosti prelaze na predsjedništvo - ojačan suverenitet republika i autonomnih pokrajina - ovim ojačanim suverenitetom utvrđeno je pravo svakog naroda na samoodređenje, uključujući čak i pravo na odcjepljenje. Kakav paradoks! Partijskim udarom slomljen je hrvatski pokret 1971., da bi ustavom iz 1974. suverenitet republika i pokrajina bio ojačan u mjeri koja je premašila ono što su vođe pokreta iz 1971. tražile. - ustavom iz 1974. republike su tretirane kao posebne države, što novom ustrojstvu daje konfederativno obilježje – republike postaju nacionalne države (ali bitno da partijska represija istodobno guši spominjanje nacionalnih opredjeljenja i strogo kažnjava pjevanje rodoljubnih pjesama ili spominjanje npr. Jelačića / Radića). Nova praksa funkcioniranja federacije jačala objektivno je republička središta, a slabila moć organa federacije. Ali iza tih organa još uvijek je stajao Tito s partijskim mehanizmom, a pročišćeni republički partijski forumi provodili su politiku zacrtanu vrhu partije.

141