X 1. Pojam socijalizacije Poznato je da se ljudi ra đaju kao čisto biološke jedinke, nesposobne i nepripremljene za život u društvu. Čovjek se ne rađa kao društveno biće, on je to prema svojoj genetskoj strukturi samo u mogućnosti. Da bi «postao» i izgradio se kao društveno biće, mora proći složeni proces socijalizacije. Sociologija, socijalna psihologija i kulturna antropologija procesima socijalizacije posvećuju veliku pažnju. Antropolozi su među prvima, istražujući prvobitna društva, uočili značajne razlike u ponašanju pripadnika različitih društava i kultura. Razmatrajući odnose između pojedinca i kulture, antropolozi su utvrdili da se u primarnim društvenim grupama, kao što je porodica, u svakoj kulturi izgrađuje «bazični tip li čnosti». Antropologija za proces socijalizacije upotrebljava termine kulturalizacija i enkulturacija. Socijalna psihologija smatra da je socijalizacija proces koji se ostvaruje putem socijalnog učenja. Sociološko razumijevanje procesa socijalizacije prvenstveno ukazuje na uticaj društva, složenog spleta društvenih subjekata (porodice, škole, grupe vršnjaka, profesionalnih grupa, sredstava masovnog komuniciranja) u izgradnji ličnosti i njezinoj uklopljenosti u društvo. Dakle, najzna čajniji činioci socijalizacije, u kojima se ona realizira, jesu porodica, škola, grupa vršnjaka, različita profesionalna i neprofesionalna udruženja, religijske organizacije, rekreacijske grupe, vojska i masovni mediji. Značajan doprinos razumijevanju odnosa ličnosti i društva dali su autori simboličkog interakcionizma. Ličnost u procesu socijalizacije izgrađuje se kao racionalno biće. George Herbert Mead (1863-1931.), analizirajući genezu formiranja ličnog «ja», ističe da se taj proces odvija u društvu, uporedo sa spoznajom uloge drugog. U interakciji i komunikaciji s drugim, koja se odvija u društvu, stiče se svijest o sebi tako, kako kaže Mead, što se prvo «preuzima uloga drugih». Ličnost, kao samosvjesno «ja», nastaje, po Meadu, u socijalnoj interakciji. Tu čovjek razumijeva razliku između sebe i drugog. Dakle, za
Meada, proces socijalizacije nije jednosmjerno djelovanje socijalnih subjekata, već interaktivni proces čovjeka, njegovih subjektivnih i objektivnih karakteristika i društva kao cjeline, društvenih normi, vrijednosti i kulturnih obrazaca.
X 1.2. Faktori (agensi) socijalizacije Faktori (agensi) socijalizacije su one grupe koje bitno utiču ili u kojima se odvijaju najznačajniji procesi socijalizacije. E. Gidens navodi nekoliko primarnih faktora sociajlizacije.
Porodica U svim društvima porodica je najznačajniji faktor socijalizacije, jer izravno utiče na život pojedinca od rođenja pa do zrelosti. Uz ulogu majke kao najvažnije osobe na samom početku života, dijete u porodici izgrađuje glavne crte svoje osobnosti (na primjer prijateljstvo, velikodušnost, agresivnost), uči govoriti, uspostavlja prve emocionalne odnose s okolinom. Osim ovih psiholoških, uloga porodice značajna je i u sociološkom pogledu: svaka porodica zauzima određeno mjesto u društvu i dijete od ro đenja pripada nekoj rasnoj, etničkoj, religijskoj skupini. Porodica ima određeni socioekonomski položaj, te sve to zajedno snažno utiče na daljnje procese interakcije i socijalizacije. Pomislimo samo na različita iskustva koja dobiva dijete rođeno u siromašnoj porodici u zabitom selu, od onih koje će dobiti dijete rođeno u porodici visokoobrazovanih roditelja u velikom gradu.
Škola je faktor socijalizacije koji u društvu i formalno ima ulogu podučavanja mladih u određenim zanimanjima i vještinama. No, uz to, škola je faktor socijalizacije i na mnogo suptilnijoj razini, jer osim nastavnog programa iz pojedinih predmeta socijalizira mlade na osnovi skrivenog nastavnog programa; od učenika se očekuje sa budu mirni na satu, da budu tačni i poštuju školsku disciplinu. Uči ih se da poštuju autoritet nastavnika, da kontroliraju svoje osjećaje, da budu odgovorni, marljivi i tako dalje, što sve čini pripremu za buduće preuzimanje uloga u radnom procesu.
Grupa vršnjaka. Kako rastu, djeca sve više vremena provode s vršnjacima. Grupa vršnjaka zadovoljava različite funkcije: ponajprije, u njima su mladi neovisni o kontroli odraslih. Nadalje, te su grupe važne jer daju djeci iskustvo jednakosti s drugima (za razliku od njihova podređenog položaja u svijetu odraslih), a istodobno omogućuju iskustva kao što su druženje, natjecanje, uzajamno razumijevanje. Napokon, grupe vršnjaka nezaobilazne su u prenošenju i učenju neformalnog znanja, spolnog ponašanja, praznovjerja, folklora, šala, zagonetki, igara – ukratko različitih aspekata specifične dječije ili mladenačke podkulture.
Masovni mediji. Televizija, radio, filmovi i novine pružaju nam svakodnevno veliku količinu najrazličitijih informacija. Teško je tačno odrediti socijalizacijski učinak masovnih medija: prikazivanje nasilja na televiziji ne proizvodi nižno nasilno ponašanje kod gledatelja, ali je moguće da povećava toleranciju prema nasilju. Nedvojbeno je, međutim, da masovni mediji uti ču na socijalizaciju nuđenjem informacija i modela koje ljudi ne bi mogli neposredno iskusiti. Promidžbeni programi na televiziji uče mlade kako da postanu potrošači mnoštva proizvoda, te kako se u modernom društvu visoko vrednuju mladost, ljepota, uspjeh i materijalna dobra. Promjene u mjerilima vrednovanja velikom se brzinom šire do velikog broja primatelja i tako još ubrzavaju ionako brz tempo promjena.
Ostali faktori socijalizacije. Socijalizacija je proces koji traje čitav život, tako da sve grupe u kojima sudjelujemo prenose norme, vrijednosti, stavove, mišljenja. Religijske organizacije i grupe, vojska, rekreacijski klubovi, društveni pokreti – sve su to faktori socijalizacije. Rad, kao jedna od najvažnijih i najdugotrajnijih aktivnosti tokom mladosti i zrelosti tako đer je značajan socijalizacijski faktor", zaključuje Gidens.
X 1.3. Oblici socijalizacije Proces socijalizacije ličnosti odvija se tokom cijelog njenog života. Zato i možemo govoriti o nekoliko aspekata, odnosno oblika socijalizacije, iako je ona u suštini jedinstven i nedjeljiv proces. U zavisnosti u kojem se životnom dobu odvija, socijalizacija je primarna ili sekundarna.
Primarna socijalizacija je ona što se odvija u ranom periodu razvoja ličnosti – djetinjstvu. Tada čovjek usvaja prve i osnovne obrasce ponašanja, uči društvene uloge i jezik. Ovom obliku socijalizacije u znanosti se poklanja posebna pažnja.
Sekundarna socijalizacija je socijalizacija odraslih, koja se dešava zbog promjene teritorijalnih, kulturnih i statusnih položaja, koje pojedinac tokom života doživljava. Zbog svoje složenosti i dužine vremenskog perioda, sekundarna socijalizacija se odvija u nekoliko oblika. To su anticipativna socijalizacija, razvojna socijalizacija, obrnuta socijalizacija i resocijalizacija.
Anticipativna socijalizacija predstavlja učenje budućih uloga. To se postiže procesima obrazovanja u školi, stažiranja u kompaniji i sl.
Razvojna socijalizacija se ogleda u učenju i razvijanju novih uloga. Stupanjem u brak, neophodno je razvijati nove uloge bračnog druga, koje nismo mogli naučiti prije. U toku života, čovjek je često u situaciji da napušta tradicionalne oblike ponašanja i razvija nove.
Obrnuta socijalizacija naročito je prisutna u modernim društvima. Ova društva su mobilnija, razvoj tehnologije uzrokuje proizvodnju novih sredstava rada (računari...), zatim nove kulturne trendove, o kojima mladi znaju više od starijih. Zato su oni često u situaciji da socijaliziraju starije, naj češće djeca roditelje. U životu, ljudima se često dešavaju neželjene posljedice, kao što su nesreće, bolesti i sl. Li čnost koja usred takvih dešavanja doživi trajnije posljedice, prinuđena je da mijenja, ne samo ponašanje, ve ć i zanimanje, što je
primorava na resocijalizaciju. Mnoge društvene institucije, kao što su duševne bolnice, vojni logori, zatvori, samostani i sl., upravo imaju primarnu resocija-
lizirajuću ulogu. Socijalizacija polova je oblik socijalizacije u kojoj pojedinac, kao biološki pol, usvaja ulogu i položaj u društvu, koji je društveno verificiran oblik društvenog ponašanja za taj pol. Politička socijalizacija je oblik socijalizacije u kome pojedinac usvaja političke stavove, razumijeva političko-društvenu strukturu društva. Iz navedenog se jasno vidi da je najznačajniji rezultat procesa socijalizacije razvoj li čnosti, kao relativno stabilne strukture: zajedničkog iskustva, društvenih uloga, obrazaca ponašnja, jezika i mišljenja. Pojedini autori proces socijalizacije vide kao proces prilagođavanja individue društvu, što može navesti na zaključak da je čovjek-ličnost neki serijski proizvod društva, izašao iz nekog unaprijed formiranog društvenog kalupa. Ali, socijalizacija je ipak nešto drugo. Ona je izuzetno složen proces u kome je dvosmjernost odnosa ličnostdruštvo višestruko interaktivna. Onako kako društvo, kao cjelina, utiče na pojedinca da usvaja vrijednosti i norme, odnosno da usvaja iskustva prethodnih generacija, isto tako i pojedinac aktivnim, a ne pasivnim odnosom prema društvu, razvija vlastiti odnos prema društvenim vrijednostima, tradicionalnim obrascima ponašanja, normama i drugim oblicima društvenosti. Na taj način pojedinac razvija svoju vlastitost kao odgovor na društvenu sredinu koja ga okružuje. On je mijenja, iznalazi povoljnija, svrsishodnija rješenja, a samim tim potvrđuje vlastiti identitet, koji unutar sebe sadržava sadržav a individualnu slobodu. Dakle, socijalizacija je složeni, interaktivni odnos pojedinaca i
društva, vezan za proces usvajanja znanja, stavova, vrijednosti i normi, obrazaca ponašanja, neophodnih za sudjelovanje li čnosti u društvenom životu. Rezultat socijalizacije je li čnost, čovjek kao društveno biće, koji je jedinstvo zajedničkog iskustva prethodnih generacija i slobodnog, vlastitog iskustva,
stečenog u procesu socijalizacije. To je, ustvari, „oblikovanje društvene jedinke u ličnost.“
X 2. Komunikacija Svaka socijalna interakcija uključuje i komunikaciju. Komunikaciju definišemo kao proces kojim ljudi jedni drugima prenose informacije, ideje, stavove i mentalna stanja. Bez mogućnosti komunikacije bili bismo zarobljeni u svojem privatnom svijetu. Komunikacija nam omogućava da uspostavimo zajedništvo s drugim ljudima i da postižemo postavljene ciljeve. Ona nam dozvoljava koordinaciju grupnih aktivnosti i tako predstavlja osnovu institucionalnog života društva. Možemo razlikovati nekoliko tipova komunikacije. Najprije razlikujemo
interpersonalnu, intrapersonalnu, grupnu i masovnu komunikaciju. Dok se prva odnosi na neposrednu komunikaciju između najmanje dvije osobe, dotle se intrapersonalna odnosi na komunikaciju sa samim sobom u slučajevima razmišljanja o nečemu, pisanja dnevnika, rješavanja problema i sl. Grupna komunikacija je komunikaciju unutar grupe ili među grupama ljudi ili sudionika. Masovna se odnosi na komunikaciju velikog broja sudionika, npr. na nekom javnom skupu, mitingu, demonstracijama demonstracijama i sl. Pored pomenutih tipova, moguće je razlikovati verbalnu i neverbalnu komunikaciju. Verbalna komunikacija. Mada i životinje imaju komunikacijski sistem, ljudski se jezik izdvaja po svojoj složenosti i fleksibilnosti. Bez obzira na ideje koje želimo prenijeti komunikacijom, verbalna komunikacija pretpostavlja interakciju. Na primjer, razgovori obično počinju privlačenjem pozornosti: pogledom u oči, upitom, pozdravom i sl. Kada razgovor počne, moramo koordinirati svoj govor s tuđim. Slično situaciji kada dvije osobe moraju odlučiti tko će prvi proći kroz uska vrata, tako i u konverzaciji moramo koordinirati slijed govorenja – ko će kada i koliko dugo govoriti. Različitim signalima u govoru (podizanjem ili spuštanjem glasa, raznim frazama i sli čno) mi
sugovornicima dajemo do znanja da uzmu riječ. Analize snimljemnih razgovora pokazuju da samo u 3 % ukupnog vremena razgovora ljudi govore istodobno, jer smo vrlo vješti u korištenju tih mehanizama. Neverbalna komunikacija. Verbalni simboli samo dio komunikacije. Neki istraživači tvrde da rije či nose samo 30 do 35 posto socijalnog zna čenja konverzacije ili interakcije. Američki psiholog A. Mehrabian na osnovi eksperimenata zaključuje da je od ukupnog sadržaja poruke 7 posto verbalno., 38 posto vokalno i 55 posto facijalno. Izgleda da su "video" informacije mnogo važnije nego "audio". Među najvažnijim neverbalnim komunikacijskim sistemima su:
Govor tijela: pokreti ruku, osmjesi, grimase itd. otkrivaju često više od riječi. Kretnje i geste djeluju kao signali, što se lijepo vidi u ponašanju povezanom sa zavođenjem: žene, primjerice, popravljaju frizuru i odjeću kada žele biti primijećene.
Parajezik: vokalne (glasovne) značajke govora – visina glasa, jačina, tempo, zastajkivanja, uzdasi – predstavljaju bogat izvor informacija. Parajezik se tiče načina kako je nešto rečeno, a ne što je rečeno.
Dodir: kroz fizički kontakt – dodir, tapšanje, grljenje, držanje, rukovanje prenosimo svoje osjećaje drugima. Međutim, dodir–pogotovu ako nije uzajaman – može biti i znak različitog statusa, a ne osjećaja. Na primjer, muškarci mnogo češće dodiruju žene nego obratno, što pokazuje da muškarci u društvu još uvijek
uživaju viši status. Isto tako, smatra se normalnim da pretpostavljeni tapšu svoje podređene, dok obrnuto nije slučaj.
X 2.1. Fizički razmak kao kulturna norma Prema američkom antropologu Edwardu Hallu (Edvard Hol), koji se posebno bavio neverbalnom komunikacijom, postoje kulturni standardi koji određuju prikladnu udaljenost između sudionika interakcije. Hall drži kako postoje četiri tipa razmaka:
1. Intimni razmak : do otprilike 50 centimetara. To je udaljenost za vođenje ljubavi ili hrvanje, utjehu i zaštitu. To tako đer može biti polje suče-
ljavanja kao kad kažemo: "Ne unosi mi se u lice!". Takav razmak ne smatra se prikladnim u javnosti, izuzev u gužvama na primjer u tramvaju ili dizalu. 2. Osobni razmak : od 0.5 do 1.5 metara. To je udaljenost na kojoj vodimo
razgovor s prijateljima p rijateljima ili poznanicima. 3. Socijalni razmak: 1.5
do 3.5 metara. U tom okviru razgovaramo s
neznancima ili, primjerice, kupujemo. 4. Javni razmak :
3.5 metara i više. To se smatra prikladnom udaljenoš ću
za javne prigode. Takav će se razmak stvoriti između govornika i slušateljstva, ili između poznate osobe i njenih obožavatelja. Ovi razmaci pripadaju kulturnim normama, ali je važno napomenuti kako su te norme različite od kulture do kulture. Naprimjer, Arapi i Latinoamerikanci, za razliku od Evropljana, stoje međusobno bliže dok razgovaraju, češće se dodiruju i gledaju u oči.
Pitanja za obradu i ponavljanje gradiva 1. Šta podrazumjevamo pod pojmom socijalizacija ? 2. Koji od faktora socijalizacije smatrate najvažnijim i zašto ? 3. Koje oblike socijalizacije razlikujemo ? 4. Kakav je značaj socijalizacija u društvima koja su u tranziciji poput BiH društva ? 5. Uporedi vrste komunikacije i procjeni odnos između verbalne i neverbalne komunikacije ? Koje tzv. fizičke razmake razlikujemo kao kulturne norme
