La Dolce Morte / Slatka smrt
Scenaristi: Iva Kraljević i Matko Botić Trajanje: 70 minuta Produkcijska kuća: Fade – In, Nova Ves 18, Zagreb www.fadein.hr
Tagline: Nije me strah smrti. Plaši me samo što ću sve morati istrpjeti da je zaslužim.
Logline: Četiri naizgled obične životne priče u četiri različita grada, povezane su jedino činjenicom da ih njihovi akteri žele naprasno prekinuti. U istom trenutku, jedan neupadljivi zagrebački bolničar slične želje vlastitih sugrađana odlučuje ispuniti, bez obzira na moguće posljedice. Četiri života koji nezaustavljivo kopne i jedan plan na tankoj granici između milosrđa i zločina čine priču o najvećoj moralnoj dilemi današnjice. Priču o ljudima koje nije strah smrti, ali ih užasava što će sve morati istrpjeti da je zasluže.
Sinopsis: kartica teksta
Glavni likovi: Pomoćnik, 37 godina, medicinski tehničar iz Zagreba.
Joso G. 57 godina, iz Siska. Otac dvoje djece, sina i kčeri, Marijane koja je zbog oštećenja mozga tri godine nepomična ležala u bolovima. Ne znajući kako dalje, Joso više nije mogao gledati svakodnevne muke voljene kćeri i u očaju je odlučio skratiti joj patnje. U tom su mu se trenutku uzimanje tableta i rezanje žila na rukama učinili jedinim izlazom i za kćer i za njega samoga. Njemu je, međutim, pomoć pružena na vrijeme i spašen je. Potpuno rastresen, više od mjesec dana tijekom listopada i studenoga proveo je na psihijatrijskom liječenju u Neuropsihijatrijskoj bolnici u Popovači. Nakon liječenja nije pritvoren, već je pušten kući, supruzi i sinu. Budući da naše zakonodavstvo ne poznaje ubojstvo iz samilosti, ili eutanaziju, Županijsko državno odvjetništvo podiglo je protiv njega optužnicu za ubojstvo. Prema optužnici, okrivljen je po članku 90. u kojem doslovno stoji: “Tko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora od najmanje pet godina.” To se kazneno djelo odnosi na počinitelja koji “drugoga usmrti na njegov izričit i ozbiljan zahtjev” i kažnjava se s jednom do najviše osam godina zatvora. No Joso nije mogao imati izričit zahtjev kćeri jer je Marijana bila u komi. “Ne vjerujem da će biti optužen za ubojstvo. To je užasna situacija i njegov se čin mora podvesti pod neki oblik privilegiranog ubojstva. No
treba
ispitati
sve okolnosti,
zdravstveno stanje
djevojke,
sociološku i psihološku situaciju obitelji. Mislim da izričit zahtjev može biti i treptaj očima ili govor tijela, sve čime je djevojka dala do znanja da više ne želi živjeti - kaže odvjetnik Branko Šerić”. (izvor, Večernji list).
Louis D. (49), sa 43 godine doživljava teški moždani udar zbog kojeg pada u komu i leži u bolnici St. Jan u Bruggeu, Belgija, dugih 20
mjeseci.
Jednog
dana,
pri
svakodnevnoj
jutarnjoj
toaleti,
medicinska sestra primjećuje slabe pokrete louisova lijevog oko. Cijeli odjel je slavio Louisov povratak u život. Ubrzo potom mu je dijagnosticiran Locked-in sindrom. Stanje je to u kojem je pacijent svjestan i budan, ali se ne može kretati ili komunicirati verbalno, niti neverbalno
zbog potpune paralize gotovo svih mišića u tijelu. U
liječničkom žargonu – pseudokoma. Otpušten je na kućnu njegu. Louis kao okorijeli samac, nikad se nije vezao za jednu osobu, kamoli mjesto, tako da je prisiljen plaćati dvadesetčetvero satnu skrb kvalificirane osobe. Na sreću, to si može priuštiti zbog dobro plaćenih poslova koje je godinama radio. Nakon mjeseci potpune izolacije,
započinje
stidljivu
komunikaciju
putem
računalnog
programa koji prateći pokrete njegovih očiju ispisuje znakove/slova na ekranu. Dvije godine nakon moždanog udara, Louis se uspjeva spojiti na internet. Jedina veza sa stvarnim svijetom. Jedini fizički kontakt ostvaruje s medicinskom sestrom koja ga hrani, pere, ponekad i popriča s njim. Prijatelji ga posjećuju rijetko i on razumije njihovu nelagodu. Smatra da je tako i bolje, jer jedva se nosi s vlastitim «nelagodama», kamo li tuđima. Uskoro, preko društvene mreže upoznaje vršnjaka, nizozemskog odvjetnika Nielsa kojeg angažira oko pravnih poslova vezanih za ostavinska prava. Stana i Vjekoslav P., 76 i 78 godina, umirovljenici iz San Giuseppe della Chiusa, Italija. Stana rođena u Zadru, s 9 godina dolazi s roditeljima u Trst. Vjekoslavava upoznaje kad je imala 27 godina, kao razvedena majka dječaka od 8. Vrlo brzo sa žene i grade kućicu u malom pitoresknom seocetu pored Trsta i uskoro postaju roditelji još jednom dječaku, potom djevojčici. U braku im nisu uvijek cvjetale ruže, ali zato se uvijek dobro jelo. Iako je Stana bila vrlo zaposlena kao upraviteljica glavnog ogranka pošte za cijelu općinu San Dorligo della Valle. Barem tri kuhana obroka dnevno i obitelj za stolom.
Jedno nedeljno prijepodne, neposredno prije umirovljenja u 64 godini, Stana odlazi na lokalnu tržnicu koju je redovito posjećivala više od trideset godina. Prošao je jedan sat nakon podneva i vrijeme u koje Stana već naveliko priprema nedeljni objed. Vjekoslav dobiva poziv od susjede u kojem ga uznemireno obavavještava kako joj je prišla uznemirena Stana pitajući je koliko je sati. Odmah je shvatila da nešto nije u redu pošto je bilo očigledno da je Stana uopće ne prepoznaje i čini se dezorijentiranom. Vjekoslav je odmah dojurio i zatekao je kako sjedi na klupi pored lokalnog trgovačkog centra. Na pitanje što se desilo, da li je sve u redu ona odgovorila da čeka majku. Tjedan
dana
kasnije
dijagnoza
je
bila
strašna.
Galopirajući
Alzheimer. Od tada Stana konstantno klizi između sadašnjosti i nekog davno prošlog vremena, kada je još bila djevojčica. Periodi prisutnosti sve su kraći i rjeđi.
Niels W., (49), odvjetnik iz Leidena, Nizozemska. Upoznao je Louisa prije tri godine preko kolege koji mu je ispričao priču o čovjeku koji traži pravno zastupanje, «tip je skoro biljka i treba mu netko da mu rješava ostavinska pitanja. Ne znam kako komunicira, ali kažu da je perfectly sane». Niels je već prije čuo za lock-in sindrom i bio je vrlo uzbuđen zbog mogućnosti koja mu se pružila – komunicirati s osobom zatvorenom u vlastitom tijelu. Vrlo brzo je stupio u kontakt s njime. Prvi mu je poslao poruku putem Twittera i čekao. Nakom dva dana stigla mu je poruka od Louisa. Hladna i jezgrovita «Dobar dan. Kažu mi da me želite zastupati...»
Anita Ž., 32 godine, iz Splita.
Anita ne želi pričati o svom životu. Kaže da treba živjeti u sadašnjosti... «što je bilo, bilo je». Još kao djevojčica provodila je ljetne praznike u svojoj sobi. Posjete školskom psihologu bile su za nju uobičajena stvar. Oduvijek je, kaže, znala da nešto nije u redu s njezinom glavom. Ili možda s dušom. Prvi panični napad doživjela je na plaži krcatoj kupača, ručnika i igrača picigina. Hitna je došla po nju. Nakon toga nije izlazila iz kuće više od mjesec dana. Sa dvadeset i tri godine dobila je dijagnozu kliničke depresije s anksioznim i paranoičnim epizodama. Dobila je ozbiljnu terapiju koja je još više utjecala na njezinu melalkoničnu prirodu. Upisuje ekonomski fakultet, ali teret obaveza još više pogoršava njezino stanje. Živi sama u iznajmljenom stanu koji joj plaća otac, a najviše joj pomaže prijateljica Žana, koja joj kupuje hranu i čisti po kući. Nekad čak uspije nagovoriti Anitu da odu o kupovinu odjeće ili kozmetike.
Scenarij
1. SCENA ZAGREB, POMOĆNIKOV STAN, INTERIJER, DAN Čuje se šum tekuće vode iz slavine u kupaonici. U detalju vidimo pranje ruku. ruke su muške, vrlo uredne, pomalo crvene od vruće vode koja se slijeva po njima. ruka uzima malu četkicu i kreće s četkanjem noktiju. prvo jedne ruke, zatim i druge. rez na detalj vode koja vrije na štednjaku. Detalj ruke koja poseže za limenkom kave. vidimo policu s vrlo uredno posloženim šalicama i staklenim čašama. Otvara ladicu s jedaćim priborom, koji je također s pažnjom složen u pripadajuće odjeljke i uzima čajnu žličicu. Ruka uzima šalicu. Ponovo detalj čajne žlice s kavom u granulama. Jedna. Druga. Treća klize u praznu šalicu. zvuk padanja granula na keramičko dno. Detalj ruke koja otvara posudu s kockicama bijelog šećera. Detalj ruke koja nalijeva vruću vodu. Detalj kockica šećera koje se potapaju u smeđoj tekućini. Detalj mlijeka koje curi u šalicu. (Detalj ruke koja riba štapić cimeta na malom ribežu). Detalj žlice koja uranja u kavu i miješa na jednu stranu, potom miješa na drugu stranu. Detalj šalice s kavom koja se puši. Cijelo vrijeme makro prikaz zvukova. Široki kadar mladića iz profila u kontra svjetlu koji sjedi za stolom. Ispred njega šalica s kavom. jednom rukom poravnava šalicu na tanjuriću. Gleda u pravcu prozora ispred njega. Ranojutarnje prigušeno svjetlo prodire kroz visoki prozor bez zavjesa i blijedo osvjetljava sterilnu kuhinjicu koja svejedno izgleda prilično mračno. njegovo lice ne vidimo jasno, ali je zato vidljiv geometrijski raspored predmeta po stolu koji je prekriven svijetlim stoljnjakom s
također geometrijskim uzorkom. žličica, šalica, posuda sa šećerom, sve je posloženo uz linije uzorka stoljnjaka. Širi plan kuhinje i mladića koji sjedi za stolom. njegovo je držanje uspravno, pomalo gordo. nosi bijelu košulju, koju je uvukao u samtane hlače. Izvana dolaze zvukovi teških tramvaja koji se vuku po pothlađenim tračnicama, podovi u kuhinji lagano vibriraju. Mladić sjedi pijući kavu.
2. SCENA EXT. Neugledne zimske cipele vuku se po smrznutom asfaltu. Krupno sprijeda kamera prati korake. Prvi. Drugi. treći. U kadar upada poveća torba. Teška. Tamna i nastavlja se klatiti zajedno s koracima. Mladićeve cipele vješto izbjegavaju šahtove,
pukotine na asfaltu,
zaljepljene i smrznute žvakače gume i opuške. Kamera se prebacuje na drugu stranu ceste. Sada vidimo mladića u totalu iz profila. I dalje gazi naprijed. Tamni kaput, lica zakrabuljena u vuneni šal koji mu se sada jednim krajem plete sve do koljena. Prolaze automobili, poneki čovjek, kamera ga i dalje voajerski prati. Ulica je potonula u zimski mrak, bez obzira što je jutro. Rosulja se lijepi po cesti, skupa s dimovima iz brojnih auspuha, zrak je hladan i gust. Kamera iz vidokruga gubi mladića oko pješačkog prijelaza, gdje se utapa u masi prolaznika. vrlo hitchcockovski moment
3. SCENA SISAK, STAN JOSE G., INTERIJER, DAN
Prva scena u Sisku. Joso G. priča o djetinjstvu kćerke u praznom dnevnom boravku; govori o davnom kćerkinom rođendanu, opisuje atmosferu dočekivanja gostiju i sreću djeteta koji čeka goste i darove. Opisuje anegdotu kad je kćer u tajnosti ušla u sobu gdje se hladila rođendanska torta i pojela sve ukrase, kanditorske ružice i labudove, pa kad su nakon nekog vremena iznijeli tortu pred goste, izgledala je smiješno – čokoladna glazura bila je prepuna rupa
3. SCENA SAN GIUSEPPE DELLA CHIUSA, KUĆA I TRIJEM STANE I VJEKOSLAVA P., INTERIJER/EKSTERIJER, DAN Prva scena u San Giuseppeu Della Chiusa – graja, veliki stol, obiteljsko okupljanje, rođendanska zabava, svi su dobre volje – vesela obiteljska atmosfera. Vidimo ženu u skasnim šezdesetima kako gleda negdje u daljinu. U krilo joj uskače mala djevojčica, pokušavajući steći pažnju svoje bake. Majka djevojčice se ustaje od stola, skuplja nekoliko prljavih tanjura sa stola i odlazi u kuhinju. Slažući suđe u perilicu, govori o Stani “Mama je uvijek bila hraniteljica obitelji, uvijek je bila za štednjakom, sad više ne može ništa i kaže da joj tako odgovara, kaže – bolje da sam vas se rješila, ali svima je jasno da joj to užasno fali...” Stana gleda u daljinu.
4. SCENA ZAGREB, NEIMENOVANA BOLNICA, INTERIJER, DAN Bolnički hodnik. Sve je okupano zelenom hladnoćom neonske rasvjete. Čuje se mnoštvo koraka koji odzvanjaju u svim smjerovima. U trenutku se iz kakofonije izdvoji grub, glasan korak i tada čovjekove cipele ulaze u kadar. Potom torba. Noge uvijek staju u pune kvadrate, izbjegavajući spojeve linoleum ploča na hodniku. U jednom trenutku kamera se sporo počinje kretati prema gore otkrivajući mladićevu tamnoplavu kutu. U džepovima zveckaju čvorovi ključeva, zveckaju i premještaju se lijevo desno po džepovima kute. Čiste i njegovane ruke s pedantno odrezanim noktima, zakopčavaju preostala puceta na kuti, a kamera ga prati prema gore, sve dok se ne zaustavi na zadnjem pucetu na reveru kute. Ruke i dalje popravljaju kragnu dok čovjek klizi kroz hodnik. Kamera sada preoštrava na udaljene siluete ljudi koji se motaju po hodniku u daljini. I u zvuku ponovno koraci mnogih gutaju korake mladića. Čovjek ulazi u bolesničku sobu, soba je jako osvjetljena, veliki prozori su širom otvoreni. Spusti tri velike, teške rolete, u sobi zavlada potpuni mrak.
5. SCENA SPLIT, STAN ANITE Ž., INTERIJER, DAN
scena – prva scena u Splitu – Žana ulazi u stan koji je potpuno zamračen, s vrećicama s place,
raskriljuje zavjese, pušta svjetlo,
nešto mrmlja, ulazi u Anitinu sobu – vidi se Anita koja leži – Žana: Hajde, sunce prži, idemo na more! – Anita izgleda mamurna, ne sviđa joj se ideja, ne želi izaći van...
6. SCENA KOLAŽ APSTRAKTNIH PEJZAŽA, EKSTERIJER, DAN Scena – prva scena u Bruggeu – apstraktni pejzaži, gotovo kao screen saveri, idilični, kamera lebdi iznad – nakon toga počinje Louisova priča - počinju se ispisivati slova po ekranu “Zovem se Louis, prije pet godina doživio sam moždani udar. Kad sam se probudio...” – priča svoju priču. Sada iz polu profila vidimo muškarca s trodnevnom bradom kako leži u krevetu s podignutim uzglavljem i gleda kroz prozor. Iz vana dopiru zvukovi s ulice i obližnjeg školskog igrališta.
7. SCENA SISAK, SUSJEDSTVO JOSE G / DJEČJE IGRALIŠTE, EKSTERIJER, DAN Joso G. nas vodi nekamo, kamera ga prati, prepričava nam priču iz kćerinog djetinjstva – kako ju je prvi puta odveo na trening nekog sporta – scena završava njegovim iskazom na praznom sportskom igralištu
8. SCENA LEIDEN, ODVJETNIČKI URED NIELSA W., INTERIJER, DAN Niels si radi espresso i sjeda u svoju stolicu, pali laptop, otvara twitter account – vidi se poruka na ekranu – “još se nisi probudio, 8 je sati, alo?” – Niels se smije, govori kako je Loius ranoranioc i počinje priču o njihovom odnosu – “pred 6 godina dobio sam čudan poziv od jedne žene, pitala me da li želim predstavljati osobu s lockin sindromom – saznajemo prirodu njihovog odnosa – najbizarniji zahtjev u Nielsovoj karijeri – “a sad ne mogu zamisliti da mi dan počne bez njegovih viceva”...
9. SCENA ZAGREB, NEIMENOVANA BOLNICA, INTERIJER, NOĆ Sve je zamračeno, osim neonskog svjetla iznad glave, olinjala hrvatska bolnica, bolesnik nepomično leži u krevetu, pomoćnik sjedi kraj njegovog uzglavlja Bolnička soba od pet kreveta. U sobi leži troje ljudi, iznad glave jednog od njih upaljena je mala neonka koje osvjetljava staklenu bocu s kisikom koja u pravilnim vremenskim intervalima isporučuje mjehuriće starijem muškarcu koji leži na kevetu ispod nje. Nije obrijan već tri dana, novine je zadnji put prelistao pred dva. Na noćnom ormariću s njegove desne strane stoji ledeni čaj s okusom
brusnice, jedna bolnička metalna šalica i metalni tanjur s ostatcima dvopeka. I gomila ubrusa i papirnatih maramica. Čuje se zvuk otvaranja vrata. Zatim koraci. «Kako smo danas?», Govori mladić ulazeći u sobu.
10. SCENA SPLIT, BALKON STANA ANITE Ž., EKSTERIJER, DAN Kao da likove u Splitu pratimo u realnom vremenu, sve je u dijalogu, sve izgleda užasno sporo. Opušteni razgovor na balkonu o razlici između psihičke i fizičke boli – Anita priča Žani kako joj je liječnik rekao da joj je to samo loš period, da joj se skupilo – govori: “kad te boli noga, onda te svi shvaćaju ozbiljno, a kad te boli sve u tebi, onda ti se malo skupilo” Žana se smije i pali cigaretu – na balkonu je jako sunčano i toplo, ljetno vrijeme, Žana je primjereno obučena, Anita ima prebačenu deku preko sebe.
11. SCENA SAN GIUSEPPE DELLA CHIUSA, KUĆA STANE I VJEKOSLAVA P., INTERIJER, DAN Stana i Vjekoslav su u kuhinji – on sjedi za stolom, ona je naslonjena na kuhinjski element te vrlo žustro i srčano prepričava recept za profiterole – “to vam je, zapravo, kuhano tijesto. Za kuhano tjesto...” on je sluša i puši – “evo, vidite vi to, jutros me jedva prepoznala, a
sada je u stanju do u detalje prepričati recept za kolače” – nakon toga ponovo se čuje nabrajanje sastojaka koji su potrebni za kolač, ali više ne vidimo Stanu i Vjekoslava – nego Pomoćnika:
12. SCENA ZAGREB, NEIMENOVANA BOLNICA, INTERIJER, DAN Još uvijek čujemo Stanino nabrajanje sastojka iz recepta za profiterol, ali sad vidimo detalj otključavanja vrata. Mladić ulazi u omanju prostoriju bez prozora. Dopire samo slabašno svjetlo iz bolničkog hodnika kroz procijep pod vratima. Čuje se tapkanje u mraku, zvuk paljenja neonki, jedna za drugom. U širokom kadru otkrivaju se vitrine pune lijekova. Staklene bočice posvuda. Tablete. Prah. Tekućine. Sada vidimo da mladić za sobom vuče torbu koju odlaže na jednu od praznih polica. Zveckaju ključevi. Jedan otvara vitrinu lijevo gore, drugi onu u razini očiju, treći gore desnu. Mladić znalački poseže za bočicama i među stotinama bira upravo tu, pa tri reda niže četiri one, pa još dvije ove. Kamera prati uzimanje iz subjektivnog kadra. Odlučno trpa bočice u torbu. Kadar iz ptičje perspektiva. Još malo ovih i mrak, gasi svjetlo. vidimo Pomoćnika kako otvara ormarić s lijekovima, i u ritmu njenog nabrajanja uzima lijekove i stavlja ih u veliku torbu koju smo vidjeli u prvoj sceni – nakon što je iscurilo Stanino nabrajanje, on završi s utrapavanjem, zatvara ormarić, ide prema vratima i gasi svjetlo – mrak
13. SCENA EKRAN KOMPJUTERA, KOLAŽ APSTRAKTNIH PEJZAŽA, INTERIJER / EKSTERIJER, DAN scena – treća scena u Bruggeu – na mračnom ekranu se počinju ispisivati Louisova razmišljanja “prije dva tjedna napunio sam pedeset godina. Pitam se da li je to istina, da li sam trebao prestati računati vrijeme na konvencionalana načina prije 5 godina, kad sam dospio u ovo stanje. Stari li moje tijelo brže ili sporije?” – nakon nekoliko sekundi mračnnog ekrana kao podloga njegovim riječima izmjenjuju se idilični krajolici kao i u prvoj njegovoj sceni. Scena završava tako što prvi puta vidimo Louisa, leži nepomično u krevetu.
14. SCENA SPLIT, PLAŽA BAČVICE, EKSTERIJER, DAN Scena – treća scena u Splitu – Žana i Anita su na plaži, snima ih se s leđa, Žana se sunča, Anita je pokrivena ručnikom – Anita: “neki dan sam prvi put osvjestila činjenicu da se nikad neću udati, nikad neću imati djecu, nisam sposobna kontrolirati svoje vlastite misli, kamoli brinuti se za neku drugu osobu.” – Žana je neuvjerljivo tješi, kamera se polako odmiče, kadar je sve širi, vide se djeca koja su najvjerojatnije uzrokovala razmišljanja Anite – zvuk s plaže je sve jači, neugodan, u širokom kadru vidi se da su njih dvije tek dvije točkice u šarenilu gradske plaže – zvuk podsjeća na zvuk glavobolje
15. SCENA SISAK, STAN JOSE G., INTERIJER, SUMRAK Scena – treća, zadnja scena u Sisku – otac priča o prvom pojavljivanju glavobolja svoje kćeri – u jednom trenutku se pokuša izvući iz depresivne priče, ali neuspješno – završava s rečenicom “nisam joj mogao nikako drukčije pomoći”
16. SCENA ZAGREB, POMOĆNIKOV STAN, INTERIJER, DAN Scena – peta scena Pomoćnika – slična scena kao prva – vidi se torba na podu, on se sprema za izlazak – iznimno predano, malo pretjerano revno pere ruke – nakraju izađe van
17. SCENA SAN GIUSEPPE DELLA CHIUSA, KUĆA STANE I VJEKOSLAVA P., INTERIJER, DAN Scena – treća scena u Moliseu – Stana i Vjekoslav su u kući, ujutro, ona leži, on je oblači u kućnu haljinu – on u offu počinje priču : “prvo je počelo sa sitnim zaboravljanjima - pred nekih 7 godina nepoznata osoba me nazvala i rekla da dođem po suprugu u trgovački centar – ništa mi nije bilo jasno, sjeo sam u auto i brže bolje došao – kad sam
je pitao što se desilo, rekla je da ne zna, ne sjeća se... vrlo brzo su joj dijganosticirali galopirajućeg alzheimera, tako da sam ja postao kućanica” Spuštaju se po stepenicama, on joj pravi doručak, pomaže joj da sjedne, i on sjedan s njom. “nekada smo i između sebe i s djecom govorili isključivo talijanski – u zadnje vrijeme govori samo hrvatski – to je jezik njezine bake – a hrvatski u našoj široj obitelji razumijem jedino ja. Od svih tih ljudi u familiji, ja sam joj ostao jedini sugovornik”
18. SCENA LEIDEN, ODVJETNIČKI URED NIELSA W., INTERIJER, DAN Scena – četvrta završna scena Brugge / Leiden – Niels otvara laptop – vidi se opet poruka Louisa – Niels čita poruke, komentira, neobavezno govori, nakon toga se naglo uozbiljuje i pomalo službeno kaže: razgovarali smo neki dan o, takko, njegovom životu i Luis je zaključio, kako on kaže, da je došlo vrijeme da iskoristi svoja građanska prava koja mu jamči država – okrene glavu od kamere i naglo izađe, susprežući suze
19. SCENA SPLIT, CENTAR GRADA, EKSTERIJER, DAN Scena – četvrta, završna scena u Splitu – Anita je sama, hoda po gradu punom turista, izbjegava gužvu – njena ispovijest: “to stanje
je neizdrživo, ali će trajati zauvijek jer nemam snage ni hrabrosti to prekinuti”
20. SCENA ZAVRŠNA SCENA – SISAK, STAN JOSE G., INTERIJER, DAN / SAN GIUSEPPE DELLA CHIUSA, KUĆA STANE I VJEKOSLAVA P., INTERIJER, DAN / LEIDEN, ODVJETNIČKI URED NIELSA W, INTERIJER, DAN / SPLIT, STAN
ANITE
Ž / ZAGREB,
NEIMENOVANO
STUBIŠTE
I STAN,
INTERIJER, DAN
Završna Scena – Otac iz Siska gleda prema vratima, zatim vidimo Stanu kako se diže od stola za doručkom, Vjekoslav gleda za njom, ona kreće prema vratima, vidimo Nielsa kako stoji tik do vrata, netom prije će ih otvoriti, Anita se prima za kvaku i odškrine vrata od stana – jako je mračno – nakon što ih je ona otvorila vidimo Pomoćnika s torbom kako stoji pred poluotovorenim vratima u nepoznatoj kući, vidi se da neko leži u krevetu, vrata se zatvaraju, ostaje mrak na stubištu.
