UNIVERZITET U SARAJEVU AKADEMIJA LIKOVNIH UMJETNOSTI SARAJEVO ODSJEK GRAFIČKI DIZAJN
Predmet: Teorija vizuelnih umjetnosti i vizuelne kulture Profesor: prof. dr. Dubravka Pozderac-Lejlić
“Autor je mrtav”
Student: Lamia Skender II CIKLUS, šk.god. 2016/2017.
Sarajevo, 30.8.2017.
Sadržaj Sažetak ........................................................................................................................... 3 Uvod............................................................................................................................... 4 Smrt autora, Roland Barthes ......................................................................................... 5 Teoretski i filozofski pristup ideologiji Autor je mrtav ................................................. 7 Detektiv ili Sjena, Sophie Calle ..................................................................................... 9 Zaključak...................................................................................................................... 11 Literatura ...................................................................................................................... 12
2
Sažetak
Živjeti u 21. stoljeću znači biti neposrednim sudionikom vremena u kojemu je umjetnost još uvijek podložna promjeni svog unificiranog bića u definiranom ili nedefiniranom vremenskom intervalu – biti sudionikom vremena u kojemu umjetnička epoha postmodernizma nije zaključeno definirana kategorija poput njegovih prethodnika antike, srednjeg vijeka, humanizma i renesanse, baroka, klasicizma, romantizma, te realizma i moderne. Definiranje odnosa u korelaciji autor – promatrač neophodno je u cilju lakšeg razumijevanja statusa umjetnosti 21. stoljeća. Autor više nije samo autorom, a promatrač izlazi iz okvira isključivog promatranja. Ova dekonstrukcija se javlja u mnogim znanstvenim disciplinama, a prvenstveno u lingvistici, književnosti, arhitekturi i umjetnosti. Da li je postmodernizam živa epoha koje će nadživjeti i nas same? Da li smo mi, njegovi sudionici, dovoljno objektivni u našem promatranju? Da li je medijskom globalizacijom i ekspanzijom interneta, kao platforme socijalnih medija koju umjetnici sve više koriste u svom izražaju, započeo proces zaokruživanja vladavine postmodernizma ili smo već određeno vrijeme nesvjesnim savremenicima posve novog umjetničkog pravca? Da li je zamjena uloga autor i promatrač ili pak potpuno poništavanje istih potrebna za socijalno-umjetničku renesansu?
3
Uvod
Epoha postmodernizma temelji se na filozofiji da je današnje društvo, društvo konstante promjene; ne postoji apsolutna verzija realnosti niti apsolutna istina. Tako je postmodernizam reakcija na pretpostavljenu tačnost naučnih ili objektivnih napora da se objasni stvarnost. U svojoj eklektičnosti, postmodernizam je iznjedrio širok dijapazon umjetničkih ideologija koje se u njegovoj fluidnosti zrcale u književnosti, filozofiji, konceptualnoj umjetnosti, performansu, surveillance art-u: od dekonstruktivizma, preko strukturalizma do post-postmodernizma. Jedna takva ideologija temelji se na ideji da autor djela više “ne postoji”, gubi svoju autentičnost kroz postmodernističkog promatrača koji ju nasljeđuje. Ovaj rad predstavlja lično istraživanje, analizu, objašnjenje i interpretacije pozicije, uloge, i odnosa autora i čitaoca/posmatrača (konzumenta umjetničkog djela), sa osvrtom na esej Rolanda Barthesa (1915-1980) Smrt autora iz 1967., po kojem je seminarski rad simbolično i naslovljen. Frederic Jameson (1934 -), u svom opisu postmodernizma, ističe i ilustrira dva koncepta. Prvi je concept „izmiješanosti” (pastiche), tj. neutralna domišljata kopija bez direktnog modela ili razumnog originala; a drugi „šizofrenija” (schizophrenia), tj. ukupni raspad odnosa, npr. između predmeta u spoznajnom polju ili između riječi, tj. njihovog značenja ili sadržaja. Jedini most koji veže ova dva koncepta jeste, po Jamesonu, „smrt individualizma” koja se može primijeniti i na odsustvo autora. Postmodernizam briše osobni izraz ostvaren kroz osobnu stvarnost, stil, viziju, ili osjećaje, te izvorno ostaje forma kulturnog aktivizma motiviranog intelektualnom teorijom, gdje promatrač kroz stečeno iskustvo iz djela preuzima autorovu odgovornost u vidu plasiranja lične interpretacije.
4
Smrt autora, Roland Barthes
Esej francuskog filozofa Barthesa, Autor je mrtav1, poststrukturalistički je tekst koji propagira ideju da ne može postojati osnovna struktura, reflektirajući ideje Jacquesa Derride (1930-2004), te da su stoga riječi koje je napisao autor zapravo vječna igra ispreplitanja riječi već postojećih kultura. Apsolutna se istina odbacuje kao konstrukcija utemeljena na metafizičkoj apsolutnoj prisutnosti i odsutnosti. Poststrukturalizam je radikalno anti-redukcionistički. On vidi traženje konačnog načela ili sastojka kao metafizički paradoks. Karakteristika poststrukturalističkih metoda je dekonstrukcija, kao što ju je opisao Derrida. U tekstovima se traže pukotine, proturječnosti između onoga što je autor rekao i kako je to rekao i lažni binariteti (dihtomije). Svi strukturalisti, međutim, ne zagovaraju ovaj pristup, već se to može vidjeti kao primjena u daljnjem razvoju stajališta i zaključaka koji su više teoretski orijentirani ka stajalištima prethodnika. Odnos između poststrukturalizma i postmodernizma je nejasan. Njihovi kritičari pokušavaju ih upariti, dok njihovi zagovornici pokušavaju pronaći razlike između njih. Tvrdi se da je postmodernizam primjenjeni poststrukturalizam. Roland Barthes u svom eseju Autor je mrtav navodi: “Rađanje čitaoca mora se desiti po cijenu autorove smrti”. Stav čitaoca ne može doseći nužnu subjektivnost ukoliko njegovim tokom misli upravlja autor. Iz ovog razloga, neophodno je prisustvo distance između autora i onoga ko iščitava njegovo djelo. Barthes definira dva osnovna razloga zašto je smrt autora neizbježna i korisna pojava. On navodi kako autor malo ili nimalo ne predstvlja medij kojim se priča priča. On niti kreira priču niti je sačinjava, nego prepričava (prenosi) ono što je već prije rečeno i čuveno. Kao drugi razlog, navodi da, ako bi čitalac posmatrao djelo kroz autorovu perspektivu, onda ne bi imao koristi od čitanja. Povezivanjem autora sa tekstom (djelom), ono automatski biva ograničeno. Umjesto čitanja značenja i donošenja vlastitih zaključaka o svijetu oko sebe, čitalac se ograničava na pokušaje tumačenja autorove namjere. Barthes objašnjava kako je status čitaoca onaj koji treba da se uzdiže, a ne status autora. Ukoliko čitalac u djelu prepozna i pročita kompleksnija značenja, za to nije zaslužno autorovo umijeće, već sam čitalac i njegova sposobnost vještog interpretiranja. Barthes vjeruje da, ukoliko je čitalac taj koji pronalazi i daje značenje
1 Esej Rolanda Barthesa, Smrt autora, 1967. Američki magazine Aspen no. 5–6, 1967. (izdanje na
engleskom jeziku); Magazine Manteia, no. 5, 1968. (izdanje na francuskom jeziku). Poslije se esej pojavio u antologiji Barthesovih eseja Image-Music-Text,1977.
5
djelu, ne postoji ograničenje broju interpretacija jer svaki čovjek posjeduje unikatna iskustva koja su oblikovala njegovu percepciju. Barthes svoj esej zaključuje idejom da fenomen čitaoca zamjenjuje kategoriju autora, budući da je čitalac, a ne pisac, instanca u kojoj se ostvaruje jedinstvo teksta on je destinacija u kojoj, u mnogostrukosti interpretacija, djelo dobija značenje.
6
Teoretski i filozofski pristup ideologiji Autor je mrtav
Esej Smrt autora Rolanda Barthesa predstavlja otkriće za književnost, književnu teoriju, post-strukturalizam i postmodernizam 20-og stoljeća. Esej se suprotstavlja već ustaljenim trendovima “u kulturi […] tiranski usmjerenoj na autora, njegovu ličnost, njegov život”, i poništava klasičnu književnu kritiku koja analizira djelo kroz prizmu biografskog i ličnog konteksta autora djela. Filozofske implikacije Smrti autora prevazilaze samu književnost i usko su vezane za postmodernističke trendove: kolaps značenja, nemogućnost originalnosti, smrt Boga, te simultano otkriće. Esej poručuje kako na analizu djela ne bi trebalo da utječu podaci o osobi koja ga je kreirala. Sam tekst (više nego autor, kako bi se Barthes složio) govori: “Kritika se ponajviše sastoji iz zaključaka da je djelo Baudelairea propast Baudelairea – čovjeka, djelo Van Gogha – njegovo ludilo, djelo Tchaikovskog – njegove mane. Objašnjenje djela uvijek se traži u čovjeku ili ženi koja ga je proizvela, kao da je baš uvijek, kroz manje ili više providnu alegoriju fikcije, glas određene osobe, autor koji se povjerava nama samima.”2 Smrt autora odbacuje ideju autorove namjere, i umjesto toga razvija kritičku teoriju o odgovoru čitaoca: “Čitalac je prostor u kojem se ispisuju svi citati nekog teksta, bez da se ijedan od njih izgubi; jedinstvo teksta leži ne u njegovom porijeklu već u njegovoj destinaciji.”3 Upotreba riječi “citat” izražava stav da tekst/djelo ne može biti kreiran ili originalan – on je uvijek satkan od poretka već postojećih “citata” ili ideja. Stoga, “autor” nije autor, već tek “spisatelj” koji jednostavno spaja dijelove već postojećeg teksta. Kako bi potkrijepio sopstvenu teoriju, Barthes je napisao esej veoma sličan Michael Foucaultovom (1926-1984) Šta je autor. Nije posve jasno ko je prvi objavio tekst, kako se Smrt autora prvi put pojavio na engleskom jeziku u američkom žurnalu 1967. godine, ali “originalna” knjiga na francuskom jeziku je štampana i objavljena 1977. Foucaultov esej je isprva poslužio kao školsko štivo i zvanično datira iz 1969. Esej “Smrt autora” sadrži više implikacija, kako doslovnih tako i metaforičkih. U književnoj kritici, smrt autora je smrt stvarnog fizičkog autora djela: na primjer, Baudelairovo Cvijeće zla ne bi se trebalo analizirati u kontekstu Baudelairovog života. U književnosti, smrt Autora je “smrt” sveznajućeg naratora i autora koji otkriva svoje prisustvo u tekstu. Na primjer, autor se ne bi trebao obraćati čitaocima sa frazama poput “dragi čitaoče”; autor ne bi trebao iznositi podatke o likovima koji se ne mogu prepoznati u situaciji iz stvarnog život, kao što su njihove misli i osjećanja; Autor se ne bi trebao obraćati u prvom licu jednine. Smrt autora je nemogućnost da se kreira, stvori ili otkrije bilo kakav tekst ili ideja. Autor je samo spisatelj koji prikuplja postojeće citate. Nije sposoban da kreira ili da značenje svom djelu. Funkcija značenja pada “u odredište” – čitaoca.
2 Roland Barthes, Smrt Autora, 1967. 3 Roland Barthes, Smrt Autora, 1967.
7
U kulturi, smrt autora je neprizavanje jedinstvenog “pronalazača” ili prinosnika. Tako “otkrića” postoje kao mogućnosti prije njihovog izumitelja, a pronalazač tek “potvrđuje” da su ideje već postojale. Ova teorija poznata je kao “simultano otkriće” – više osoba istovremeno može samostalno doći do otkrića/ideje/zaključka. Ideja Carl Junga (1875-1961) o kolektivno nesvjesnom slična je simultanom otkriću, kao niz arhetipova prikupljenih tokom evolucije koji navode različite pojedince da iskuse, osjete, misle i posmatraju u sličnim šablonima. Jedan od primjera je teorija prirodne selekcije koja je istovremeno i nezavisno plasirana kao ideja Charlesa Darwina (1809-1882) kao i Alfreda Russella Wallace (1823-1913). Primjer se nalazi i u već pomenutoj sličnosti između Roland Barthesovog teksta Smrt autora i Michael Foucaultovog Šta je autor. Također, tu spade i otkriće Novog Svijeta – culture i civilizacije nazvane po Christoperu Columbusu (1451-1506) kao “pronalazaču”, iako su Vikinzi zakoračili na to isto tlo četiri stotine godina ranije. Na najvišem metaforičkom nivou, smrt autora je smrt Boga o čemu je govorio Nietzsche (1844-1900). Književni svijet je metafora stvarnog svijeta, koji ne može i ne funkcionira prema unaprijed određenom planu, značenju ili stvoritelju. “[…] Kad se Autor ukloni, nastojanje da se dešifruje tekst postaje uzaludno ili beskorisno. Dodijeliti tekstu Autora znači lišiti tekst onog krajnje označenog u znaku, ili zatvoriti process pisanja.”4 Smrt autora je skup značenja; odatle u osnovi potječe kolaps značenja. Ona predstavlja oslobađanje od okova značenja i Autorove namjere. Smrt Autora je također i nemogućnost da se stvara, izumi ili biva originalnim; ona je bespovratno kotrljanje u abez podvojenih značenja i neminovnog beznačaja.
4 Roland Barthes, Smrt Autora, 1967.
8
Detektiv ili Sjena, Sophie Calle
Sophie Calle, rođena 9. oktobra 1953. je francuska spisateljica, fotografkinja i konceptualna umjetnica. Stvaralački opus Calle različit je od drugih, po upotrebi proizvoljnih ograničenja. Njena djela često predstavljaju ljudsku ranjivost i proučavaju identitet i intimu. Calle je prepoznatljiva po svojoj detektivskoj sposobnosti da prati strance i istražuje njihove privatne živote. Njen fotografski opus nerijetko sadrži panele teksta sa ličnim zapažanjima. Dominantna karakteristika postmodernizma je spajanje umjetničkih formi, tako da više nema jasne razlike između slikarstva, kiparstva, fotografije, i dr. Sophie Calle je u svom djelu Detektiv lično ili putem aktera koristila nekoliko medija za umjetnički izražaj. Detektiv sadrži fotografije, video zapise i analizu kroz pisani tekst, dok istovremeno predstavlja i psiho-socijalni eksperiment, a sve je naposljetku objedinjeno u formi knjige. Detektiv je izuzetan primjer apsurdnosti postmodernizma, epohe koja je konstantna jedino u poštivanju pravila – da se sva pravila ruše.
9
Detektiv U aprilu 1981. godine, moja majka je, na moj zahtjev, posjetila detektivsku agenciju. Unajmila je detektive da me prate, izvještavaju o mojim svakodnevnim aktivnostima, i to potkrijepe fotografskim dokazima mog postojanja.5
Sophie Calle duhovito se poigrala sa motivom Autor je mrtav u djelu Detektiv. Zamolila je majku da unajmi privatnog detektiva koji će ju pratiti po gradu, tako da on ne zna za dogovor između Sophie i njene majke. Nekoliko dana, detektiv je snimao fotografije Calle, bilježeći njene kretnje, ne izostavljajući ni najbanalnije činjenice: prelazak ulice, kupovanje novina, zaustavljanje za usputnu šoljicu kafe. Iako je to u potpunosti bila artificijelna vježba, Sophie je taj nivo interesovanja smatrala jako uzbudljivim. Uobičajene dnevne kretnje postale su oplemenjene posve novim značenjem, najbanalnije rutine ispunjene sa nesvakidašnjom emocijom. Nakon svega nekoliko sati, Sophie je osjetila veliku privrženost detektivu kojeg ni ne poznaje, da je skoro i zaboravila činjenicu da mu je davala novac za taj posao. Kad je detektiv predao izvještaj na kraju sedmice a Sophie proučila fotografije i hronologiju svog kretanja, doživjela je samu sebe kao stranca, kao da se pretvorila u imaginarno biće. Sophie Calle, kao originalna autorica djela, postala je tema, tijelo inspiracije, tretirani objekat djela, a prerasla u čitaoca promatrača, proučavajući sopstveni rad iz perspektive sveznajućeg autora, a da to istvoremeno nije ni bila. Detektiv, koji je profesionalno obavljao svoj svakidašnji posao, nesvjesno sudjelujući u eksperimentu, bio je simultani akter – autor/stvaralac: snimio je fotografije Sophie, autorice – objekta, koje su zadobile posve drugu formu od njegove prvotne namjene, formu umjetničkog djela. Da li je umjetnost iskrena? Da li je, zapravo, ikako nužno da umjetnost bude imalo iskrena? Djelo Detektiv Sophie Calle sastoji se iz detektivskog izvještaja potkrijepljenog fotografijama njenih kretnji, te komentarom na lični nutrinski doživljaj (dnevnik) u trenucima zabilježenim detektivskim objektivom. Sophie je uspjela zamijeniti ili potpuno izjednačiti uloge autora i čitaoca, dok je istovremeno svoju ličnost objektivizirala do nivoa predmeta djela. Njena introspekcija nadmašila je okvire subjektivne observacije. Autobiografski elementi su prisutni, ali dokazano nefunkcionalni.
5 Sophie Calle, The Shadow/The Detective, 1981. The Museum of Contemporary Art, Los Angeles
10
Zaključak Potencijal onoga što će internet donijeti našem društvu, bilo to dobro ili loše, je nezamisliv. To je poput izvanzemaljske forme života koja je sletjela na naš planet. Pravi kontekst i stanje samog sadržaja će biti drugačiji. Potpuno će razoriti našu percepciju o tome šta su zapravo mediji. To se dešava kako u vizuelnim, tako i u drugim formama umjetnosti – ideja da umjetničko djelo nije završeno dok ne dođe u neposredni dodir sa gledalaštvom, i dok ono ne ponudi svoju interpretaciju. A ono o čemu djelo zapravo govori – samo je sivi prostor u sredini. Upravo taj sivi prostor u sredini predstavlja ono što je 21. štoljeće u njegovoj srži.6 -
David Bowie
Kako je Marcel Duchamp (1887-1968) vjerovao, a Jeff Koons (1955-) parafrazirao, “promatrač uvijek dovršava umjetničko djelo, stoga će on uvijek imati završnu riječ.”7 Postmodernizam je kao epoha u svojoj osnovi okarakteriziran eklekticizmom, koji dozvoljava neiscrpno prisustvo, primjenu i konzumiranje drugog i drugačijeg: od helenističkog ideala ljepote, preko romantičarskog eskapizma, do realističarskog nihilizma. Larpurlartizam8 postaje apsurdan i prerasta u umjetnost radi cilja, reakcije, provokacije, aktivizma, povratne informacije (feedbacka) i komunikacije. Promatrač prevazilazi identitet autora kao izvor ideje, a zadržava se na fonu same ideje, pri čemu rađa vlastitu djevičansku inspiraciju i vraća se onom iskonskom, ljudskom, organskom ciklusu repeticije i oponašanja - mimesisu. Promatrač je reinkarnacija autora. U postmodernističkoj ideologiji Autor je mrtav, odnos autora i čitaoca (posmatrača) je poput ouroborosa9 - zmije koja jede svoj sopstveni rep.
6 Intervju Jeremy Paxmana sa David Bowiejem, BBC Newsnight , 1999. 7 Jeff Koons, Jeff Koons: "Now" Exhibition catalogue, Newport Street Gallery, London, 2016. 8 Larpurlartizam (od francuskog "l'art pour l'art"; umjetnost radi umjetnosti), je estetski smjer
zasnovan na tezi da su stil i umjetnička djela sama sebi svrha i da ne trebaju objašnjenja ili pravila. Pojam i naziv prvi je put upotrijebio Theophile Gautier 1835. u Francuskoj da bi označio umjetnost oslobođenu od vjerskih i etičkih stega, a kao reakciju na građanski utilitarizam. 9 Ouroboros (grč. οὐροβόρος) je antički simbol koji predstavlja zmiju ili zmaja koji grize vlastiti rep. Datira od staroegipatske ikonografije. Vjeruje se da je on inspiriran Mliječnom stazom, obzirom da neki drevni tekstovi opisuju zmiju svjetla koja prebiva na nebu, a ona je tada jasan i raširen simbol "Svega u Svemu“, sveukupnosti postojanja, beskonačnosti i cikličke prirode svemira. Ouroboros je, dakle, simbol objavljenja i cikličke resorpcije i stoga je on spolna jedinstvenost u sebi samoj, stalni samooploditelj, kako to pokazuje njegov u usta utaknuti rep.
11
Literatura André Platteel (2003), Margeting: Inventing a Different Marketing Language, Episode publ., Rottterdam. Anthony F. Janson (2001), Postmodernism in History Of Art, Harry N. Abrams, New York. Frederic Jameson (1983), Postmodernism and Consumer Society, Whitney Museum Lecture. Hal Foster (1983), The Anti-Aesthetic Essays on Postmodern Culture, Bay Press, Seattle. Madeleine Schwartz (2015), Intrusive, Invasive, Inquisitive Calle. O'Hagan, Sean (2017), Strangers, secrets and desire: the surreal world of Sophie Calle. Dostupno na: https://www.theguardian.com/artanddesign/2017/mar/04/strangers-secrets-anddesire-the-surreal-world-of-sophie-calle Roland Barthes (1967), Smrt Autora, američki magazin Aspen no. 5–6 Sophie Calle (1981), The Detective. Dostupno na: http://scottbankert.net/UrbanArtsParis/Readings/Additional%20Readings/Sophie%20 Calle_The%20Detective.pdf (samostalni prijevod); Linkovi: 1. http://scottbankert.net/UrbanArtsParis/Readings/Additional%20Readings/Sop hie%20Calle_The%20Detective.pdf 2. https://jacquelynatchison.wordpress.com/academic-essays/alive-or-dead/ 3. http://artsites.ucsc.edu/faculty/Gustafson/FILM%20162.W10/readings/barthes .death.pdf 4. http://cltrlstdies.blogspot.ba/2007/10/postmodernism-and-consumer-societyby.html 5. http://www.vijesti.me/caffe/autor-jezik-i-igra-znacenja-873518 6. https://www.theguardian.com/books/booksblog/2010/jan/13/death-of-theauthor
12
