DERVIŠ I SMRT – Lektira Derviš i smrt – Kratak sadržaj lektire “Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku.” Stihovima iz Kur-ana Selimović započinje i završava roman, zaokruţujući time cjelinu, cjelinu trajanja u vremenu u kojem je čovjek taj koji gubi. Ne moţe promijeniti vrijeme, zaustaviti ga ili vratiti. U taj okvir pisac smješta svoju priču. “Šejh sam tekije mevlevijskog reda…” U ja-formi pisac nas upoznaje s glavnim likom, svećenik je, ţupnik svog samostana i tu ţivi već niz godina. Počinje pisati zbog ogromnog nemira u sebi koji je potrebno kanalizirati, nemir se njemu ne smije događati ali dogodio se. Sve je počelo kako sam kaţe prije dva mjeseca i tri dana, od đurđevske noći, brat mu je deset dana leţao u zatvoru, u tvrđavi. Tu negdje u pokušajima da oslobodi brata i zadiranjem u vanjski, svjetovni ţivot počeli su se u njemu kovitlati nemiri, strah, nerazumijevanje. Stari Đanić leţi bolestan i Ahmed Nurudin (ime glavnog junaka) ga pohodi, znajući da mu je zet Ajni-efendija, kadija koji je napisao nalog da se zatvori brat Harun. U kući slijedi susret sa starčevom kćerkom: ona ga moli da nagovori njenog brata Hasana, crnu ovcu obitelji, da se zbog svijeta sam odrekne nasljedstva jer kad ga otac razbaštini bit će to javna sramota. Ahmed pristaje na razgovor s Hasanom iako zna da tome nema koristi, jer očekuje porotuuslugu – da njezin muţ oslobodi njegova brata iz zatvora. “Nije u meni probudila ţelju, ne bih to sebi dopustio, udavio bih je u samom začetku, stidom, mišlju o godinama i zvanju… Ali nisam mogao da sakrijem od sebe da je gledam sa zadovoljstvom.” Hasan je oprečan lik od Ahmeda. Završio je škole u Carigradu i puno se u njega polagalo, no potom se naprasno vratio, prekinuo školovanje, oţenio se, potom razveo. Sada pije i kocka, razbacuje novac, a potom je počeo prenositi robu konjima i stalno putovati. Karakterno je vedar, optimističan, površan, brzoplet, ali dobar. Ništa kod njega nema dubinu i ne mora se analizirati. U Ahmedu je nemir rastao, ušao je s tom ţenom u zavjeru, doduše zbog brata, ali više nije bio čist, nosio je to kao mrlju na čistoći svog poziva. Probdio je noć u vrtu, griješnu đurđevsku noć. U vrtu se te noći skrivao čovjek pred progoniteljima i Ahmed je postao svjedokom, nije htio sudjelovati, ali veselilo ga je. Rodila se u njemu dilema: da li ga predati ili sakriti!? Nije učinio ništa, prozvao ga je Ishakom, po svom stricu i taj će se lik pojavljivati u svim ključnim trenucima romana. Ishak moţe biti Ahmedova nečista savjest. Imao je jednu cipelu i hod mu je bio nejednak. Svoju tajnu Ahmed je podijelio s Mula-Jusufom, mladićem koji ţivi u samostanu i prepisuje Kur-an, time je krivica postala manja jer odluka više ne ovisi samo o njemu, sad moţe i netko drugi predati bjegunca. Ahmed razgovara s Ishakom. “Jesi li zadovoljan?- upitao je, gledajući me mirno. Zadovoljan sam. Neću da mislim na tebe, htio sam da te ubijem. Ne moţeš me ubiti. Nitko ne moţe. Precjenjuješ svoje snage. Ne precjenjujem ja, nego ti. Znam. Ti i ne govoriš. Ti moţda i ne postojiš više. Ja mislim i govorim umjesto tebe. Onda postojim. I utoliko gore po tebe.” Je li Ishak njegovo drugo ja, njegov alter ego, ono što bismo mogli nazvati nečistom savješću?!
U hanu je Ahmeda dočekao otac, došao je moliti za Haruna. Pojava oca izaziva niz sjećanja, nepostojanje ničeg među njima, ljubav, saţaljenje. Ahmed susreće Hasana koji se upravo vraća iz Vlaške i već je čuo za Haruna. Ahmed pohodi muselima i tu započinje njegov razgovor s pravdom: nitko mu ne govori što je učinio, drţe ga Harunovim suučesnikom jer ga pokušava braniti, ne ţele ga ni primiti. Braneći brata Ahmed se suprotstavlja zakonu. Tu započinje njegov besmisao: zna li što je ispravno, a što krivo, što je dobro a što loše. Do tada je mislio da zna, ali do tada se nije ticalo njega, a sad mu je brat ugroţen. Iz razgovora s hafiz Mehmedom i Hasanom razaznajemo: “Ništa nije naše osim varke, zato se čvrsto drţimo za nju. Mi nismo nešto u nečemu, već ništa u nečemu, nejednaki s tim oko sebe, ne isto, nespojivo. Razvitak čovjekov trebao bi da ide ka gubljenju svijesti o sebi. Zemlja je nenastanjiva, kao i Mjesec, a mi sebe varamo da je ovo naš dom, jer nemamo kuda.” Hasan mu ispriča zašto je Harun zatvoren. Jedan je trgovac koji je bio protiv vlasti zatvoren i ubijen, no spisi sa njegovih saslušanja bili su sastavljeni unaprijed, prije no što je zatvoren, a Harun je bio pisar kod kadije i uhvatili su ga s tim spisima i zatvorili, da ne izda montirani proces. Ahmedu sve postaje još manje jasno: što je sad ispravno, a što krivo!? Što je potrebno učiniti da se čovjek zatvori? Raditi protiv vlasti, a je li vlast pravedna? Kakav je onda svijet – to Ahmed lomi u sebi. Hasan mu je na odlasku darovao knjigu Abul Faradzova “Knjiga priča” u koricama od safijanske koţe s četiri zlatne ptice u uglovima. Svilena marama u koju je knjiga bila zamotana imala je iste takve četiri ptice. Jednom je u razgovoru pomenuo Hasanu tu knjigu, a on ju nije zaboravio. “Od dalekog djetinjstva Bajrama što se već izgubio u sjećanju, ovo je prvi put da mi je netko donio dar, prvi put da je netko mislio na mene.” Ahmed Nurudin će balansirati izmedu ljepote njihova prijateljstva i besmisla svijeta. Ahmed odlazi u polje i susreće dječaka, iz razgovora saznajemo da dječak ne moţe ići u školu, a ni otac mu ne bi dao jer je potreban u polju. Ahmed mu nudi da ga povede u tekiju, kao što je to jednom ponudio Mula-Jusufu, ali dječak ne ţeli pitati oca. Hasanu odlazi da se umiri prijateljskom riječi, saznaje tada priču o Zejni i njezinu muţu i mladiću, svi oni rade kod Hasana. Mladić je muţev daleki rođak i zaljubljen u njegovu ţenu. Oni se sastaju a muţ ništa ne sumnja, Hasan ne ţeli biti taj koji će otkrivati istinu. Neobičan ljubavni trokut u kojem muţ voli mladića kao sina. Pitanje je što bi bilo moralnije otkriti istinu i ubrzati tragediju ili prešutjeti i do tragedije moţda neće ni doći!? “Ţivot je širi od svakog propisa. Moral je zamisao a ţivot je ono što biva.” Hasan nudi Ahmedu odricanje od svog nasljeđa ukoliko kadija oslobodi Haruna. Ahmed se oslanjao na boţju volju. Hasan je Ahmedov svjetovni antipod. U dvorište ulazi Dubrovkinja i njezin muţ i prekida se razgovor. Po pogledu Hasanovu Ahmed je znao da je on bespovratno spleten strašću i da više ne misli na njega. “Opet sam sam. Moţda je i najbolje tako, ne očekuješ pomoć i ne bojiš se izdaje.” Ahmed odlazi Ajni-efendiji i nudi Hasanovu riječ da će se odreći imovine ukoliko puste Haruna. Uzalud. “Slab je koji traţi, a slabo je i ono što se od njega traţi.”- bio je kadijin odgovor. Šećući tekijom nailazi na nepoznata čovjeka koji ga opominje da se povuče, da odustane jer bi mogao nastradati. Drugog je dana molio za brata kod muftije, tu susreće KaraZaima nekadašnjeg junaka, a sada sjenu koja ţivi od uspomena, no razgovor s muftijom je uzaludan.
Hafiz Muhamed mu je saopćio da mu je brat mrtav već tri dana. Ahmed je odrţao misu za brata, u propovjedi ga branio, a čitava je tekija bila prisutna u crkvi. “Ţivimo na zemlji samo jedan dan ili manje. Daj mi snage da oprostim. Jer tko oprosti, on je najveći. A znam, zaboravit ne mogu.” Je li oprostio uistinu? Je li se oslobodio mrţnje? Je li postupio po savjesti ili zvanju? Nije znao sve odgovore. Hasan ga je čekao sa svijećom, kad su sve već bile dogorijele. To svjetlo bilo je jedino u mraku koji je nastupio oko njega, jedini prijatelj koji mu je preostao. Prolazeći kroz tekiju naišla su četiri sejmena na konjima i istukli ga. Bila mu je to prva opomena. Te noći su ga odveli u tvrdavu, bio je zatvoren. Ostvaruje kontakt s Đemalom, straţarem. Razmišlja o ţivotu i smrti, očekuje da netko dođe, no ne dolazi nitko. Potom ga premještaju u drugu ćeliju, s Ishakom. Nakon nekog vremena ga puštaju, a Ishaka više nema iako on pita za njega. Ishaka ne vidi nitko osim njega. Drugi dio Započinje pričom o mladosti u vojsci i susretu s dječakom koji ţivi s majkom i slijepom bakom. Majka je jedina ţena u okolici i prostitutka je . Dječak to ne zna. Kad su odlazili ubili su je jer je išla i s neprijateljima. On je dječaka odveo sa sobom, gube se kasnije da bi ga on na kraju ponovo potraţio i doveo sa sobom u tekiju (Mula-Jusuf). Lik dječaka se transformira u toj priči od vedrog i zaigranog do mrzovoljnog, zatvorenog i nepovjerljivog. Odnos s Ahmedom je također izmjenjen i o tome Ahmed razgovara s Hasanom. Hasan ga navodi na razmišljanje: Mula-Jusuf je nešto učinio zato se promijenio, a ne ţeli reći što. Ahmed ispituje Mulu-Jusufa i konačno započinju razgovor o majci i Ahmed mu otkriva sve što zna. No, slučajno od hafiz Muhameda saznaje da je Mulu-Jusufa viđao oko kadijine kuće. Mula-Jusuf je izdao Ahmedova brata Haruna kadiji. Mula-Jusuf traţi od Ahmeda ili oprost ili mrţnju, no Ahmed ne pokazuje ništa. Mula-Jusuf pokušava samoubojstvo. Odlazi s Hasanom hodţi-Sinaudinu Jusufu, čovjeku koji pomaţe zatvorenike u tvrđavi, nosi im hranu i brine o njima. Naišao je muselim i tu je gledajući ga Ahmed započeo mrziti, srastao je s mrţnjom, branio se i hranio njome. Bilo mu je odobreno da iz tvrđave prenese bratovo tijelo u vrt samostana i odrţi misu. Od tada su na grobu vječno gorijele svijeće. Hasan se pomirio s ocem, prenio ga u svoju kuću, brinuo se o njemu i oni su pronašli izgubljenu ljubav. Starac je ţivnuo. Hasan je mladića iz onog neobičnog ljubavnog trokuta poslao na drugi posao pod uvjetom da više nikad ne priđe Zejni. Tu kreću najljepši dani prijateljstva s Hasanom. Uskoro Hasan kreće na put. Ahmed tu započinje priču o Hasanu: školujući se u Carigradu, upoznao je Dubrovkinju i njezina muţa i sprijateljio se s njima sretan što čuje domaću riječ. Ostavlja škole i odlazi s njima za Dubrovnik zbog nje. Zaljubljen je u nju i ona u njega, no dovoljno je obzirna da ne povrijedi muţa. Strast ga razara i on iz Dubrovnika nesretan dolazi kući, ţeni se i rastaje za godinu dana, ţivi đelepćijskim ţivotom, troši i rasipa i tada ga je otac skoro razbaštinio. Ahmedu u samostan dolazi Osman-beg s vojskom, od njega saznaje da je sin hadţiSinaudina postao carski silahdar (oruţar na sultanovu dvoru). Bila je noć i on nije otišao saopćiti hadţi sretnu vijest, no ujutro su mu planovi bili drugačiji. Iskoristio je MuluJusufa da poruči kadiji da je hadţi-Sinaudin kriv što su iz tvrđave pobjegli neki Posavci. Istovremeno je poslao po tataru pismo u Carigrad sinu da mu je otac zatvoren. Skovao je zavjeru. No, kasaba se pobunila prije no što je sin iz Carigrada mogao nešto učiniti, jer je
hadţi-Sinaudin bio dobrotvor. Revolucionarno su oslobodili hadţi-Sinaudina, ubili kadiju, a muselima nagnali u bijeg. Ahmed je postao novi kadija. Prošlo je par mjeseci, došla je zima. Prethodni muselim bio je udavljen, a novi je savijao kičmu kako je trebalo guverneru. Hasanova sestra je čekala dijete, udovica. Ahmed joj nudi ruku, no ona odbija. Posavina koja je spaljena i ogoljena privlači Hasana i on kupuje zemlju. No, Piri-Vojvoda (novi lik) pronalazi pismo dubrovačkog trgovca koji je s Hasanom dobar, u kojem je ocrnjena bosanska vlast. Krivi su Ahmed i Hasan jer su dopustili da trgovac pobjegne. Hasan se uspješno brani, no stiţe guvernerova zapovijed da se Hasan uhapsi. Ahmed to mora potpisati, u protivnom će tuţba protiv njega ići u Carigrad “Hoćeš li napisati to riješenje?- pitao me defterar. Moram – rekao sam, gledajući pred sobom pismo, gledajući prijetnju. Ne moraš. Odluči po savjesti. Oj, ostavi savjest na miru. Odlučiću po strahu, odlučiću po uţasu i dići ću ruke na sebe sanjanog. Biću ono što moram: đubre. Sramota neka padne na njih, natjerali su me da budem ono čega sam se gadio.” Spriječio je Mula-Jusufa da obavijesti Hasana da mu se sprema hapšenje. Sutradan saznaje da je Hasan “predan sejmenima”, da je nalog odnio Mula-Jusuf i da je Hasan na putu za Travnik. Otišao je i Mula-Jusuf, to je pripisano Ahmedu. Kara Zaim ga obavještava da će zbog ovih grešaka biti sproveden i ubijen. Ima vremena da pobjegne, no ne ţeli. Slijedi susret s mladićem iz njegova sela i saznajemo da je majka mladića bila prva i jedina ljubav Ahmedova, da su je roditelji udali prije no što se on vratio kući, da je mladić moţda njegov i da se zbog te ljubavi zaredio. “Poklapa me strah kao voda. Ţivi ništa ne znaju. Poučite me mrtvi, kako se moţe umrijeti bez straha ili bar bez uţasa. Jer smrt je besmisao baš kao i ţivot.” “Pozivam za svjedoka vrijeme, početak i svršetak svega – da je svaki čovjek uvijek na gubitku.” Derviš i smrt – Kratak sadržaj lektire
