UNIVERZITET U TUZLI FILOZOFSKI FAKULTET
OTPOR AUSTRO-UGARSKOJ OKUPACIJI U BOSNI I HERCEGOVINI
SEMINARSKI RAD
SADRŽAJ
SAŽETAK..............................................................................................................................3 UVOD................................................................................................................................... 4 1. BERLINSKI KONGRES...................................................................................................5 2. REAKCIJA BIH STANOVNIŠTVA NA BERLINSKI KONGRES................................7 3. VOJNI OTPOR OKUPACIJI AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE.............................10 ZAKLJUČAK......................................................................................................................19 LITERATURA....................................................................................................................20
SAŽETAK
2
Period otpora Autro-Ugarskoj okupaciji stanovništva Bosne i Hercegovine koji je trajao nešto manje od tri mjeseca, predstavlja jedan turbolentan period u njenoj historiji, koji je popraćen hrabrom i odvažnom borbom domaćeg življa, nasiljem, te na kraju uspostavom nove vlasti na teritoriji Bosne i Hercegovine. Isto tako ovaj period obuhvaćen je nizom važnih događaja, kao što je Velika Istočna kriza, San Stefanski, Berlinski kongres, kao i pad jedne duge epohe vladanja Osmanskog carstva na prostorima Bosne i Hercegovine.
UVOD 3
Ovaj seminarski rad bavi se pitanjem otpora okupaciji Austro-Ugarske monarhije. Njen interes za priključenje Bosne i Hercegovine može se pratiti godinama prije same 1878. Međutim svaka ranija tendencija ka ostvarenju tog plana bila je samo uzaludni pokušaj. Stanovništvo Bosne pružilo je hrabar i odlučan otpor okupatoru, čime su jasno pokazali koliko su voljni u borbi za svoju samostalnost. Međutim, uprkos jakom otporu Austro-Ugarska za nešto manje od tri mjeseca uspjeva da ostvari svoj cilj, te okupira državu. Seminarski rad se sastoji od tri dijela. U prvom dijelu rada dati su kraći prikazi Berlinskog kongresa kao uvodnog čina za početak okupacije Bosne i Hercegovine. Potom, u drugom dijelu rada opisane su reakcije stanovništva na pomenuti kongres i njegove odluke, kao i pokušaj organizacije otporu okupaciji na vojnom planu. Konačno, u završnom dijelu se govori o borbama između dvije sukobljene strane i konačnom ishodu, tj. okupaciji Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije.
BERLINSKI KONGRES 4
Da bi smanjili ruska osvajanja i ponovno uspostavili ravnotežu snaga u Evropi, velike sile su sazvale sastanak u Berlinu u junu 1878. godine. 1 Sporazum iz San Stefana je uznemirio Britance i Francuze, koji su se plašili širenja ruske hegemonije na Balkanu. Da bi spriječio dalje oružane sukobe, njemački kancelar Otto von Bismark je velike evropske sile (Francusku, Veliku Britaniju, Rusiju, Austro-Ugarsku, Njemačku i Italiju) okupio na Berlinskom kongresu, koji je održan od 13. juna do 13. jula 1878. godine. Nakon mjesec dana razgovora, potpisan je Berlinski sporazum koji je poništio mnogo toga što su Rusi izvojevali ratom i ponovo iscrtao kartu jugoistočne Evrope. Članom 25. Berlinskog sporazuma Austrougarska je dobila pravo da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom, ali ne i da izvrši njeno pripajanje monarhiji. Berlinski sporazum je tako poništio odredbe Sporazuma iz San Stefana kojim je predviđena autonomija za Bosnu i Hercegovinu, ali je dozvolio sultanu da zadrži de iure suverenitet nad Bosnom i Hercegovinom.2
Berlinski kongres 1878.
1 Robert J. Donia i John V. A. Fine, Jr., Bosna i Hercegovina: Iznevjerena tradicija, Institut za istoriju, Sarajevo, 2011, 84. 2 Robert J. Donia, Sarajevo: biografija grada, Institut za istoriju, Sarajevo, 2006, 61. 5
Na osmoj sjednici Kongresa, 28. juna 1878. stavljen je na raspravljanje član 14. Sanstefanskog ugovora, koji se odnosi na Bosnu i Hercegovinu. Formalan prijedlog da se Austro-ugarskoj povjeri mandat da upravlja Bosnom i Hercegovinom podnijeli su britanski delegati. Sve prisutne sile su prihvatile ovaj prijedlog, osim osmanskih predstavnika, koji su istupili protiv okupacije, ističući posebno da
Bošnjaci odlučno traže da ostanu pod
osmanskim carstvom i da je porta pripremila nužnu reformu. Engleska i Njemačka su vršile veliki pritisak na osmanske predstavnike da prihvate odluku Kongresa. Tek na sjednici od 4. jula, a po dobijenim instrukcijama iz Istanbula, osmanski delegati su pročitali izjavu da je "carska turska vlada uzela u vrlo ozbiljno razmatranje mišljenje Kongresa o pogodnim sredstvima za povraćaj mira u Bosni i Hercegovini. Ona u to stavlja potpuno povjerenje i zadržava sebi pravo da se neposredno i prethodno sporazumije u tom pogledu sa bečkom vladom." Andraši je rekao da je zadovoljan ovom izjavom pa je Otto von Bismark, kao predsjedavajući, objavio da je Austro-Ugarska dobila mandat
da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom. Ova odluka formulu u
poznatom članu 25. Berlinskog ugovora. Na sam dan potpisivanja ugovora 13. jula 1878., osmanski delegati su, poslije upornog insistiranja, uspjeli da od austrougarskih predstavnika dobiju pismenu izjavu da "suverena prava sultana na pokrajine Bosnu i Hercegovinu neće pretrpjeti nikakve povrede faktom okupacije, te da će se okupacija smatrati kao pirivremena“.3 Član XXV glasi: „Pokrajine Bosnu i Hercegovinu nek Austro-Ugarska zaposjedne i njima upravlja. Pošto Austro-Ugarska vlada ne želi, da upravlja sandžakom Novim Pazarom, koji se proteže među Srbijom i Crnom Gorom u jugoistočnom pravcu do Mitrovice, otomanska će vlada i dalje tamo funkcionisati. Ali zato Austro-Ugarska, da si osigura opstanak novom političkom stanju, kao i slobodu i sigurnost komunikacije pridržaje si pravo, da drži garnizone i zaposjedne vojničke i trgovačke ceste u čitavom opsegu tog dijela starog vilajeta bosanskoga. U tu svrhu pridržaju za se Austro-Ugarska i Osmanska vlada, da se o pojedinostima sporazume“.4 Sva dešavanja na Berlinskom kongresu dovelo do gorkog razočarenja među Srbima koji su se nadali da će seljačka buna 1875. godine u konačnici dovesti do toga da se Bosna pripoji Srbiji.5
3 Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Bošnjačka zajednica kulture: „Preporod“, Sarajevo, 1998, 347-348. 4 Mihovil Mandić, Povijest okupacije Bosne i Hercegovine 1878., „Matica Hrvatska“, Zagreb, 1910, 19. 6
REAKCIJA BIH STANOVNIŠTVA NA BERLINSKI KONGRES
Glasine o predstojećoj austrougarskoj okupaciji su Sarajevom kružile već u aprilu 1878. godine (znatno prije Berlinskog kongresa), izazivajući različite reakcije među pripadnicima različitih vjeroispovjesti i klasa. Mnogi bosanski katolici u Sarajevu su pozdravili ideju o okupaciji snaga iste vjeroispovijesti. Mnogi pravoslavni Srbi u Bosni, s druge strane, su bili razočarani što ni Srbija ni Crna Gora nisu dobili nikakvu ulogu u Bosni, i nisu nalazili razloga za slavlje zbog skore invazije srbijanskog suparnika, Habsburške monarhije.6 Čarsijom se 4. juna brzo pronijela vijest da će se tokom dana u Begovoj džamiji održati skup na kojem će se govoriti o nastalom stanju. Narod se okupio u ogromnom mnoštvu. Ono što nije moglo stati u džamiju naguralo se u dvorište i u okolne sokake. Nakon obavljenog namaza govorili su šejh i muderis Gazi-Husrevbegove medrese Muhamed ef. Hadžijamaković, zatim imam Begove džamije Abdulah ef. Kaukčija te Derviš Goraždak. Oni su obrazložili nastale prilike i u njoj položaj Bosne. ali se nije donijela nikakva odluka. Dogovoreno je da se to ostavi za sutradan iza džume. Bio je petak 5. juna. i narod se okupio u još većem broju nego je to bilo jučerašnjim danom. Davno prije džume bila je ispunjena džamija, dvorište i okolni sokaci. Vijest da će Austrija okupirati Bosnu uz sultanovu saglasnost a da same Bosance o tome nije niko ništa pitao, izazvala je ogorčenje u narodu. Naboj bunta je bio ogroman i mnogi su vikali da je Bosna njihova domovina te da "sultan može Švabi dati Stanbol a ne Bosnu".7 Salih Vilajetović, koji se nakon tri godine hajdučkog života vratio u Sarajevo, je održao buran govor. Predložio je da se Vasić i njegova pratnja protjeraju iz grada. Zatim je poveo gomilu, u kojoj su bili isključivo muslimani, od Gazi Husrev-begove džamije preko rijeke do Konaka, da bi se suočili sa upraviteljem, Mazhar-pašom, i ostalim osmanskim
5 R. J. Donia i J. V. A. Fine, Jr., Bosna i Hercegovina: Iznevjerena tradicija, 84. 6 R. J. Donia, Sarajevo: biografija grada, 62. 7 Enver Imamović, Historija bosanske vojske, Art 7, Sarajevo, 1999, 225. 7
zvaničnicima. Kada upraviteljev apel sa balkona Konaka nije uspio navesti gomilu da se raziđe, on je požurio da razgovara sa vođama.
Složio se da otpusti osmanskog vojnog zapovjednika Veli-pašu koji je već dugo bio nepopularan, uz uslov da ga zamijeni rođeni Sarajlija kojeg će sam imenovati. Trenutno zadovoljni postignutim, muslimani su se u sumrak razišli. 8 Predvečer istog dana sastao se Narodni odbor i donio zaključak da se njegov sastav proširi za novih 50 članova. 30 mjesta je pripalo predstavnicima muslimana, 15 pravoslavcima, 3 Jevrejima i 2 katolicima. Na čelu Odbora bili su Mustaj-beg Fadilpašić, Mehmed-beg Kapetanović – Ljubušak, Muhamed ef. Hadžijamaković i hafiz Abdulah ef. Kaukčija. Među novoizabranim članovima bio je i HadžiLojo.9 U Bosni se mnogo očekivalo od dolaska novog komandanta Hafiz-paše, posljednjeg paše kojeg je u Bosnu uputila Porta. S njim je u Sarajevo stigao i pljevaljski muftija Mehmed Nurudin Vehbi ef. Šemsekadić, vrlo obrazovan, ugledan, odličan orator i strateg, jedan od najvećih vojskovođa pokreta. To je pojačalo antiaustrijsko raspoloženje koje je do tada bilo kanalisano prema osmanskoj administraciji. Na zajedničkoj sjednici idare-i medžlisa i Narodnog odbora, održanoj 13. jula 1878. godine, govorio je i muftija Šemsekadić zalažući se za jačanje pokreta i preduzimanje mjera protiv onih koji odbiju da mu se priključe. Tome se oprezno suprotstavljao Hafiz-paša, podvlačeći instrukcije Porte, čije zapovjedi on ispunjava. Ako to narod ne prihvati i primi se oružja, onda to čini na svoju odgovornost, tvrdio je on. Međutim, ostao je u manjini, te se odlučio zabraniti rad Narodnog odbora. Ipak, Šemsekadić je preuzeo glavnu ulogu u Odboru i svojim nastupanjima sve više pridobijao narod za otpor protiv okupacije. Mazhar-paša ga u tome nije mogao spriječiti svjestan njegove popularnosti u narodu. Bez obzira na zabranu Narodni odbor je počeo pripremu za organizovanje naroda. Formirao je dva odsjeka sa sjedištem u Morića hanu koji su imali zadatak brinuti se za prikupljanje materijalnih sredstava i ljudstva. Odbor je u ime cijelog naroda uputio i protestno pismo kancelaru Bizmarku u kojem ga obavještavaju da ne prihvataju odluke Berlinskog kongresa i prijete da će narod odlučno 8 R. J. Donia, Sarajevo: biografija grada, 68. 9 E. Imamović, Historija bosanske vojske, 228. 8
braniti svoju domovinu. Odbori su prikupili značajna sredstva, a mobilizacija ljudi počela je 21. jula. Gdje su se morali odazvat svi vojno sposobni muškarci od 15 do 60 godina. Iako je uspio udaljiti Šemsekadića iz Sarajeva, valija nije mogao spriječiti pripreme. Vilajetska skupština nije prihvatila valijine prijedloge. Naprotiv, Porta je osuđena zbog oklijevanja da se izjasni u vezi sa okupacijom. Poslanici su tražili oružje i municiju. Već 27. jula došlo je do masovnih demonstracija u Sarajevu. Pobunili su se bosanski vojnici u kasarni, a masa je opkolila Konak tražeći odlazak svih osmanlijskih činovnika na čelu sa valijom. Došlo je do puškaranja s obje strane, pale su i prve žrtve. Da li u dogovoru sa nekim članovima pokreta ili zbog neslaganja sa valijom, Hafiz-paša je pokušao otići iz Sarajeva, ali je bio vraćen. Narednog, 28. jula 1878. Mazhar-paša i njegov pomoćnik, Jermenin, Konstan-paša podnijeli su ostavke. Gotovo cijeli grad se našao u centru. Istog dana vođe pokreta su održali skup i aklamacijom izabrali Narodnu vladu. Civilna vlast je povjerena Hafiz-paši, dok je resor vojnih poslova povjeren Smail-begu Taslidžak Selmanoviću i Muhamed ef. Hadžijamakoviću. Uprava nad policijom povjerena je telalu Abid-agi Gačanin i rezervnom juzbaši Ahmed ef. Naki, a uprava telegrafima bivšem telegrafskom činovniku Šerif ef. Zildžiću.10 Događaji u Sarajevu su odjeknuli i u Mostaru. Tamo su slično u Tuzli, u početku glavnu riječ vodili osmanski činovnici pomagani od nekih domaćih ljudi koji su bili lojalni osmanskoj vlasti. Kao takvi bili su protiv bilo kakvih akcija koje bi proturiječile zvaničnoj osmanskoj politici u vezi sa zaključcima Berlinskog kongresa i događajima u Bosni. Mostarci su bili ogorčeni jer nisu hljeli ostati postrani dok je čitava Bosna bila na nogama u ovim teškim trenucima. Oni su 31. jula s oružjem provalili u konak i pobili sve one koji su ometali organiziranje odbrane zemlje. Među ubijenim bio je mutesarif Mustafa-paša Hahusi, njegov zet Rifat-beg mostarski kadija Mehmed-Said ef. Ergli, muftija Hadži Mustafa Karabeg i potpukovnik Murad-beg. Novouspostavljeni Narodni odbor je umjesto ubijenog Hahusi paše postavio mostarskog muderisa Hadži Arif-bega Kajtaza. Narodno vodstvo je odmah priščo organiziranju i opremanju vojske i stupilo u vezu sa vladom u Sarajevu. Buntovnu Krajinu nije trebalo nagovarati da ustane u odbranu domovine. Na vijest šta je zaključeno na Berlinskom kongresu i o onome sta se dešava u Sarajevu diglo je na noge svu Krajinu. Za 10 Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, bosanski kulturni centar, Sarjevo, 1998, 211-212. 9
vođu je izabran Husein-beg Karabegović i odmah se počelo s pripremama za pružanje otpora jer se znalo da ce se upravo Krajina naći prva na udaru okupacione vojske.11
VOJNI OTPOR OKUPACIJI AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE
Vojne pripreme za izvođenje okupacije počele su u rano proljeće 1878. godine. Bez obzira na uvjeravanja političara, generali su ozbiljno shvatili ovu ekspediciju. Početkom maja mjeseca čak su novine pisale o ovim pripremama. Tada se govorilo o tome da je komandant ovih snaga baron Josip Filipović, čije je ime u Generalnoj komandi u Zagrebu bilo vezano za bosansku ekspediciju daleko ranije. Radilo se o vrlo iskusnoj i kruni odanoj ličnosti, ranije ađutantu bana Jelačića, učesniku velikih bitaka, iskusnom strategu, do tada komandantu Češke. U aprilu je već izvršena djelimična mobilizacija pet divizija. Snage u jačini od oko 75.000 ljudi dobile su zadatak da izvrše raspored na sjevernim granicama Bosne. Na južnom krilu bila je angažovana 18. divizija na čelu sa podmaršalom Stevanom Jovanovićem.
General Josip Filipović
11 E. Imamović, Historija bosanske vojske, 235-236. 10
U početku su postojali planovi o prelasku južnih snaga iz rejona Dubrovnika, ali je kasnije odlučeno da se one koncentrišu u širem rejonu Splita. Prema zvaničnim podacima Austro-Ugarska je bila pripremila oko 82.000 vojnika i oficira za okupaciju, bez obzira što je Andraši sam tvrdio da je za taj posao potreban jedan odred sa vojnom muzikom. Razmještaj snaga Filipović je izvršio u toku juna i jula mjeseca u sastavu VI, VII, XVIII i XX pješadijske divizije uz pripremljene ratne brodove na Jadranu. Odmah nakon završetka rada Kongresa ubrzane su pripreme za vojnu operaciju. Razlozi za to bili su višestruki. Austrijski vojni stručnjaci su procjenjivali da je sarajevski prevrat i zbacivanje osmanske vlasti znatno pojačalo snage otpora u zemlji. Odjek ovih zbivanja na druge gradove, posebno u Trebinju, Mostaru, Livnu, a zatim Tuzli, kao i njihovo međusobno kontaktiranje ukazivali su na moguće bolje organizovanje otpora. Postojala je opasnost da bosanske snage dobiju pomoć od Prizrenske lige, ali i Muslimana iz Sandžaka, na čemu je uporno radio muftija Šemsekadić. S druge strane, povoljno je ocjenjivano da Porta oklijeva i bar zvanično ne podržava pokret i da time bitno utiče na ponašanje njenih činovnika i oficira u Bosni, koji su pred okupaciju imali oko 41 bataljon vojske i 77 topova, od čega je 30 bataljona bilo sastavljeno od Bošnjaka, 6 azijskih i 5 arnatuskih. Vojska, opterećena nizom problema se raspadala, ali su bošnjački bataljoni, nakon raspada formacija, masovno prilazili u redove Pokreta. Generalna komanda u Zagrebu i baron Filipović imali su kompletirane podatek o bosanskim cestama, prelazima, telegrafskim linijama, utvrdama, gradovima. Podaci o stanovništvu, njegovoj nacionalnoj i socijalnoj strukturi, raspoloženju itd. trebali su da opredijele ponašanje na terenu. Računalo se da hrišćani, posebno katolici neće pružiti otpor. Konzul Vasić je uvjeravao da ni bogati i ugledni Muslimani neće pristupiti pokretu, ali je uvjeravao da to neće ni učiniti niži socijalni slojevi sela i gradova, koji su po svom uvjerenju vrlo konzervativni.12 Mržnja prema Austrijancima je postigla svoj vrhunac, i oduševljenje za rat se još više potenciralo, kad je stigla proklamacija zapovjednika okupacionih trupa generala Filipovića. Narodna vlada je donijela, sljedeći zaključak o raspodjeli četa: 1. jedne će čete voditi - plevaljski muftija preko Kladnja u Tuzlu, a sa njima će ići od pravoslavnih Unćo Naumović.
12 Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, 213. 11
2. druge će povesti Jamaković s Mustajbegom Fadilpašićem, a s njima, će ići od pravoslavnih Risto Bujak prema Žepču. 3. zapovjedništvo nad sakupljenim četama u Konjicu preuzeće Hadži Asimbeg Mutevelić i Ismetbeg Uzunić. Skoro svaki dan sastajala je se Narodna Skupština i raspravljala o situaciji, ali uvijek i jednodušno zaključujući: borbu do zadnje kapi krvi. Na jednoj takovoj skupštini održanoj u Begovoj džamiji donešena je sledeća rezolucija: 1. Svi stranci: Osmanlije, Arnauti i bjegunci iz Nikšića, kao i svi bivši osmanlijski činovnici moraju doći naoružani na bojno polje. 2. Jevreji, budući po šerijatu ne smiju biti primljeni u vojsku, moraju platiti ratni porez od jedan milijon groša, 3. Bogati Fazli paša mora platiti 150 hiljada groša.13 Dok je Narodna vlada vršila ubrzane pripreme za oružani otpor, primila je 29. jula telegrame iz Bosanske Gradiške i Broda da je austrijska vojska počela prelaziti preko Save. Pored toga, austrijske čete su ušle u BIH kod Šamca, Kostajnice, Vrgorca i Imotskog. Glavnokomandujući, okupacionih trupa general Josip Filipović, obratio se stanovništvu Bosne i Hercegovine jednim proglasom u ime austrijskog cara. U proglasu se ističe da austo-ugarska vojska dolazi u saglasnosti sa evropskim državama i samim sultanom koji je odlučio da stanovnike Bosne „povjeri zaštiti svog moćnog prijatelja, cara i kralja“. Dalje se obećava zaštita života, vjere i imovine, zakonska ravnopravnost svih stanovnika i sloboda vjeroispovijesti i upotrebe svog jezika. Običaji se neće dirati, a stari zakoni važiće do izdavanja novih. Prihodi zemlje trošiće se isključivo na njene potrebe, a zaostali porezi neće se kupiti. Vojska će sve što uzima za svoje potrebe plaćati u gotovom. Stanovnici se pozivaju da se sa pouzdanjem predaju "zaštiti slavnih zastava Austro-Ugarske". "Primite naše vojnike kao prijatelje, slušajte zapovjednike, prihvatite se opet svoga posla i plodovi vašeg rada biće zaštićeni." Vojska je stanovništvu dijelila proglas, štampan na turskom i bosanskom jeziku, ćirilicom i latinicom.14 13 Ibrahim Džafčić, Fragmenti iz političke istorije b.-h. muslimana, „Obod“, Sarajevo, 1925, 74-75. 14 Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Bošnjačka zajednica kulture: „Preporod“, Sarajevo, 1998, 351-352. 12
Prodor okupacione vojske je išao dolinama velikih rijeka: Unom, Vrbasom, Bosnom i Neretvom. Pošto su se na bosanskim granicama još uvijek nalazili strani vojnici porijeklom sa raznih strana Osmanskog Carstva, nije pružen otpor i neprijatelj je nadirao bez zastoja. Vojska koja se kretala Unom zauzela je Bosanski Novi 3. jula. Istog dana Banju Luku su zauzele jedinice koje su prešle Savu kod Gradiške. Vojska koja je prešla Savu kod Broda zauzela je Derventu a onda odatle usmjerila prema Doboju i Maglaju. To je bila glavna austrijska vojska na čelu s komandantom Filipovićem. Vojska koja je prešla Savu kod Šamca došla je bez otpora do Gradačca.15 1. augusta stiže satnik Milinković sa zapovjedništvom za izviđanje u Doboj, a 2. augusta u Maglaj. U oba mjesta, naročito u Maglaju primiše ih mjesne oblasti vrlo prijatno, i odmah se bez uvjeta pokoriše. Sutradan odredi Milinkovića krenuše u izviđanje terena do Žepča, pošto su doznali, da se tu organizovao ustanak. Omanji odred konjanika krenu je rano 3. augusta dolinom potoka Lješnice i prispješe nakon 4 sata do mostića preko tog potoka. Dotad ih niko nije napadao.16 Tada, kod Velja pl. na putu Maglaj-Žepče razvi se borba i austrijska vojska bi primorana od nadmočnijih domaćih vojnika, da se vrati u Maglaj, gdje ih opet dočekaše Maglajani, koji ih iznenada napadoše iz kuća i sa okolnih brda. U tome okršaju poginula su 2 austrijska oficira i 48 husara, a ostali se jedva spasiše bijegom, ostavivši mnogo ratnog materijala.17 Kolona, koja se kretala iz Ljubuškog prema Mostaru, bila je napadnuta kod Čitluka, ali su domaći vojnici odbijeni i morali su se povući prema Mostaru, a general Jovanović nastavi napredovati na tom području. 3. i 4. augusta vodio se žestoki boj kod Gračanice, kao i jači okršaj kod sela Kosove blizu Maglaja, u kojem su austo-ugarske trupe doživjele teške trenutke okupacije, sa značajnim gubicima. Odbranom Tuzle rukovodio je muftija Šemsekadić. Izvrsnom strategijom i zahvaljujući oduševljenju boraca neprijatelju je nanosio velike gubitke. Tuzlu je napala XX divizija kojom je rukovodio podmaršal grof Sapari. Bosanska prethodnica ju je pokušala zaustaviti kod Han Pirkovca ali u tome nije uspjela, pa je do glavne bitke došlo nedaleko od 15 E. Imamović, Historija bosanske vojske, 242. 16 Povijest okupacije 41 17 I. Džafčić, Fragmenti iz političke istorije b.-h. muslimana, 76. 13
Tuzle. Bila je odlučujuća za Tuzlu, što govori i podatak da je trajala dva dana (9. i 10. augusta). Bosanci su dali sve od sebe i Austrijanci su bili teško potučeni. Razbijeni neprijatelj se bijegom spašavao s bojnog polja. Neka odjeljenja su se usmjerila prema Doboju gdje se nalazio glavni austrijski logor a druga su bježala prema Savi. Bosanski borci su ih i tu napali. Vojska koja je branila Brčko pod zapovjedništvom kajmekama Mehmed-bega Ćemerlića, namjeri se na potučenu austrijsku diviziju i spriječi joj odstupnicu preko Save pa je lako prisili da s njima stupi u boj. Austrijanci su i ovdje bili do nogu potučeni.
Branioci Šamca su stavili pod kontrolu plovidbu Savom sve do Rače, a onda napadnu jedan bataljon sremskog puka koji se potučen od Gračanice povlačio prema Savi. U međuvremenu branioci Vranduka su odbacili neprijatelja sve do Maglaja.
Ovakav
neočekivani razvoj situacije i teški porazi austrijske vojske kod Maglaja, Gračanice, Tuzle i Šamca doveli su generala Filipovića u težak položaj. Stanje je postalo čak zabrinjavajuće kad mu je stigla vijest da se pokrenula krajiška vojska i da nezaustavljivo napreduje prema Prijedoru i Banja Luci u namjeri da ih oslobodi od okupatorskih snaga.18 Ostavljajući po strani Hercegovinu i istočnu Bosnu sa Posavinom, on je požurio izvršiti spajanje kolone koja je išla dolinom Vrbasa i Lašve sa glavninom iz doline Bosne kako bi što prije došao do Sarajeva. Glavninu snaga Filipović je uputio u pravcu Žepča, gdje je nakon krvavog i dugotrajnog boja uspio probiti odbranu i krenuti dolinom Bosne prema Vranduku. Tu je očekivao najveći otpor, ali je onda bio obaviješten da, zahvaljujući izdaji dvojice turskih oficira organizovane odbrane nema ispred Vranduka i da je prolaz slobodan. Ustanici su pružili veliki otpor na Klokotu, u Kaknju i Visokom. Koji su predstavljali posljednji branik grada Sarajeva. 15. augusta Hadžijamaković je neprijateljsku vojsku dočekao kod Kaknja, gdje se razvila velika borba, što govori sam podatak da se bitka vodila dva dana, 15. i 16. augusta. Nakon što je pružena odlučna borba, Hadžijamaković se zajedno sa svojom vojskom morao povući ka Visoko gdje se ponovo razvila borba, ali ponovo usjed austrijske premoći ustanička vojska se povukla dalje ka Sarajevu. Isto tako značajan otpor pružen je na Klokotu sjeverno od Kiseljaka, a koji je predvodio Šemsekadić. Kao i kod Kaknja i Visokog tako i ovdje se iskazala austrijska premoć u brojčanoj nadmoći kao i boljem 18 E. Imamović, Historija bosanske vojske, 247. 14
naoružanju, pa je i ovaj posljednji pokušaj zaštite prodora ka Sarajevu propao. Tako su do 17. augusta okupacione snage stigle pred Sarajevo. Plan zauzimanja grada uradio je lično baron Filipović, trudeći se da narednog dana, za carev rođendan uđe u grad.19 Kada su austrougarske trupe sa sjevera i zapada stigle do predgrađa Sarajeva u večer 18. augusta, na brdima iznad grada su na nekoliko mjesta postavili topove. Sarajlije su napustile nekoliko ugroženih mahala i sklonili se kod prijatelja i rodbine na Vratniku, u sjeni osmanske tvrđave koja je stajala na brdu iznad tog dijela grada. U zoru 19. augusta osvajačke trupe su počele snažan artiljerijski napad na grad. Sarajlije su uzvratile, koristeći topove zarobljene iz osmanskih skladišta, ali je osmosatna bitka završila potpunim porazom branitelja Sarajeva. Ulazak trupa u grad su popratile teške ulične borbe, a na pcnjeve iz kuća, austrougarske trupe su odgovorile spaljivanjem kuća sa njihovim stanovnicima unutra. U 14:00 sati, žuto-crna carska zastava se zavijorila iznad Sarajeva, a feldmaršala Filipovića, koji je u grad ušao u 17:00 sati, pozdravile su kao osloboditelja male grupe žurno okupljenih Sarajlija. Te večeri su ga u Konaku posjetila četiri konzula, čime je obilježen početak habsburške vladavine.
Sukobi u Sarajevu
19 Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, 216. 15
Ali bitka za Bosnu ni izdaleka nije bila završena. Iako je organizacioni centar u Sarajevu ugašen 19. augusta, snage bosanskih muslimana i srpskih pravoslavaca su širom Bosne pružale odlučan otpor.20 Napadač je pokazao mnogo surovosti te je više ljudi bilo odmah strijeljano. Pri zauzimanju Vojne bolnice, ranjenici i bolesnici su bili izbačeni na ulicu, da bi bi bili smješteni austrijski vojnici pod izgovorom da su i ranjenici pružali otpor. Bilo je dosta nasilja nad ženama i djecom, bez obzira što su oficiri nastojali da to spriječe. U borbama se istaklo mnogo žena i djevojaka koje su pomagale borce ili se same borile s puškom u ruci. Svi uhapšeni su tretirani kao ratni zarobljenici, te je istraga nad njima počela u sabirnim logorima. Njih 600 bilo je osuđeno na robiju i odvedeno u Olumuc. Nekoliko desetina Sarajlija prijeki sud osudio je na smrt. Kazna je izvršena nad njih petnaestak. Među obješenim i strijeljanim našli su se sedmerica braće Mulića, Avdo Jabučica, hadži Avdaga Halačević, Suljo Kahvić, hadži Mehaga Gračanica, Mehmed-aga Dalagija, Ibrahim-aga Hrga i Mešo Odobaša.21 Prvi je na smrt osuđen Muhamed Hadžijamaković, zapovjednik snaga koje su Sarajlije potakle na otpor 18. augusta. On je zarobljen dok se približavao Konaku s namjerom da se preda Filipoviću. Isti dan je osuđen na smrt vješanjem i oko 16:00 sati odveden do priručnih vješala, konopca prebačenog preko grane hrastova drveta. Iako je u to vrijeme imao više od šezdeset godina, Hadžijamaković je još uvijek bio snažan čovjek. Dok se grupa egzekutora približavala vješalima on je uspio jednom čuvaru oteti pištolj i opaliti dva puta. Borba koja je zatim uslijedila rezultirala je sa nekoliko ranjenih čuvara i osuđenikom koji je ranjen nožem krvav i onesviješćen ležao na tlu. Nakon sutona, smrtno ranjeni Hadžijamaković je odnesen do vješala i obješen. Abdulah Kaukčija, koji je u aprilu 1878. godine u opticaj pustio prvu peticiju pod utjecajem osmanskog guvernera Mazhar-paše, slijedeći je osuđen na smrt. Kratko suđenje je održano 24. augusta, i on je osuđen i obješen isti dan.22 Vijesti o masovnim pokretima i oružanim pripremama muslimana u Bosanskoj krajini i zapadnoj Bosni su natjerali austrougarski 20 R. J. Donia, Sarajevo: biografija grada, 77. 21 Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, 217. 22 R. J. Donia, Sarajevo: biografija grada, 79. 16
Generalštab da pojača snage i mobiliše štabove III, IV i V armijskog korpusa, XIII, XIV, XXXI i XXXIII divizije i 14. konjičke brigade. Od tih jedinica obrazovana je 2. armija, koja se sastojala od 159 pješadijskih bataljona, 30 konjičkih eskadrona sa 300 topova, 30000 zaprežnih kola i 110000 konja sa ukupno 6280 oficira i 262353 vojnika. Pad Sarajeva nije značio konačnu okupaciju Bosne i Hercegovine. Snage koje je u Hercegovini predvodio general Stevan Jovanović sporo su napredovale u istočnu Hercegovinu. Žestok otpor u Hercegovini su pružali branioci Stoca, ali jače i bolje naoružane austrougarske snage konačno su 21. augusta zauzele ovo važno utvrđenje. Zatim su zauzele Nevesinje 28. augusta, Trebinje 7. septembra, Bileću 16. septembra i Gacko dva dana kasnije. Nakon pada tih gradova, hercegovačke snage su se držale u nekim mjestima prema crnogorskoj granici. Glavno uporište im je bio Klobuk, koji je nakon trodnevne bitke pao 28. septembra. Nakon zauzimanja Konjica 5. oktobra, cijela Hercegovina je bila okupirana.23
Logor austro-ugarske vojske pokraj Mostara
I dio bosanske vojske kojom je zapovijedao muftija Šemsekadić držao je front u sektoru Doboja sve do 15. septembra 1878., godine. Pod njihovom kontrolom bio je i put Doboj - Maglaj. To je ugrožavalo Austrijance na širem sektoru ovog dijela Bosne. Oni nisu popravili položaj ni nakon zauzimanja Tešnja 4. septembra. U boju kod Lipca 5. septembra, Bosanci su gotovo potpuno uništili 8. austrijski puk. Što mrtvih što ranjenih bilo je 800. U 23 Zijad Šehić, U smrt za cara i domovinu! Bosanci i Hercegovci u vojnoj organizaciji Habsburške monarhije 1878-1918., Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2007, 17. 17
austrijskim izvještajima je navedeno da su bosanski borci u žestini borbe odsjekli glave dvadesetorici Austrijanaca. To pokazuje s kakvom su se žestinom vodili pasljednji okršaji. U borbama za Doboj poginulo je ukupno 2000 austrijskih vojnika. Gračanica je pala 17. septembra, nakon čega su se operacije prenijele u region Bijeljine. Snage koje su krenule da zauzmu Brčko naišle su na žestok otpor branilaca koje je predvodio Mehmed-beg Ćemerlić. Teške bitke su također vodile kod Lončara i Krepšića. 17. septembra otpočela je odlučna bitka za Brčko. Tu se bosanska vojska dobro ukopala ali ju je neprijateljska artiljerija nemilosrdno tukla pa su 17. septembra napustili položaje i povukli se na Majevicu. Bijeljina se branila sve do 20. septembra. I njeni branioci su se povukli na Majevicu gdje su se spojili sa Brčacima. Kad su branioci Tuzle na čelu sa muftijom Šemsekadićem čuli za sudbinu Brčkog i Bijeljine i da na njih idu dvije vojske, jedna iz pravca Gračanice a druga iz Doboja preko Maglaja i Lukavca, zaključili su da nemaju dovoljno snaga da im se suprotstave pa su se nakon manjih okršaja povukli prema Zvorniku. Odatle su preko Srebrenice i Višegrada usmjerili prema Sandžaku. Austrijanci su potom zauzeli Tuzlu 29. septembra 1878. godine, i time je bilo završeno osvajanje sjeveroistoče Bosne.24 Najduži otpor okupaciji pružala je Bosanska krajina, gdje su vođene najžešće borbe. Dok su jedinice XIV pješadijske divizije 6. septembra bez otpora zauzele Bronzani Majdan, Kozarac i Prijedor, jače snage VII divizije su prodrle do Ključa i nakon teških dvodnevnih borbi zauzele ga 8. septembra, uz gubitke od 299 mrtvih i ranjenih vojnika i 12 oficira. Nakon pada Ključa, austrougarske trupe su zauzele Sanski Most, Skender Vakuf, Stari Majdan, Kotor Varoš i Kamengrad, čime je bio otvoren put prema Bihaću. Austrougarska vojska je počela operaciju njegovog osvajanja 7. septembra. Tog dana, branioci pod vodstvom Husein-efendije Karabegovića razbili su napadače kod Žegara, pred samim Bihaćem, nanoseći mu gubitke od 98 mrtvih, 406 ranjenih i 35 nestalih vojnika i oficira. Osam dana kasnije, nakon što su austrougarske trupe dobile pojačanja, počeo je novi napad na Bihać i tek poslije trodnevne bitke, 19. septembra, austrougarske trupe su ga zaposjele. Nakon uobičajenih represalija, hapšenja, strijeljanja i odvođenja većeg broja ljudi u zarobljeništvo, nastavile su prodor prema Petrovcu, u koji su bez otpora ušle 25. septembra. 24 E. Imamović, Historija bosanske vojske, 273-275. 18
Otpor je najduže pružan u Cazinskoj krajini. Nakon borbi kod Pećigrada 6. i 7. oktobra, u kojima su Krajišnici izbacili iz stroja 258 austrougarskih vojnika i oficira, uskoro su njene vojne snage zauzele utvrđena mjesta Podzvizd, Vrnograč i Bužim, a zatim je 20. oktobra palo i posljednje uporište otpora u Bosni, tvrđava u Kladuši. Čime se završilo zaposjedanje čitave zemlje u nepuna tri mjeseca.25 Bečki Kriegsarchiv bilježi oko 60 većih i manjih bitaka u toku okupacije. U tim bitkama Austo-Ugarska je po sopstvenom priznanju, izgubila oko 6.000 vojnika i oficira (946 poginulih, 3.980 ranjenih i 272 nestala vojnika i oficira). Prvobitno je Beč odredio za okupaciju 82.000 vojnika, ali je u toku borbi ovaj okupacioni korpus stalno povećavan i na kraju je narastao na 200.000 ljudi. Prema austrijskim procjenama, ustanička vojska je imala oko 93.000 boraca. Ova, po svom sastavu skoro isključivo bosansko-muslimanska vojska, dala je dosta požrtvovanih i dobrih boraca i komandanata, među kojima se ističu Hadžijamaković i čuveni pljevaljski muftija Mehmed Vehbi Šemsekadić.26 ZAKLJUČAK
Austro-Ugarske pretenzije na Bosnu i Hercegovinu javile su se mnogo godina prije same 1878. godine, kada su svoj konačni cilj izvršili vojnom okupacijom zemlje. Godina 1878. bila je mnogo turbolentna po samu Bosnu i Hercegovinu, puna napetih dešavanja koje su iz časa u čas mijenjale njen status i položaj. U martu 1878. San Stefanskim mirom Bosni je predviđena izvjesna autonomija, da bi revizijom ovog mirovnog ugovora, koji se u junu iste godine održao u Berlinu, pod rukovodstvom kancelara Bizmarka, potpuno izmjenjen položaj Bosne. Članom XXV Berlinskog kongresa, Bosna i Hercegovina data je na upravu AustroUgarskoj, pod izgovorom rješavanja određenih pitanja te uspostavljanja mira u državi. Pretpostavke da se domaće stanovništvo neće buniti odlukama kongresa bile su putpuno pogrešne. Početne faze otpora okupaciji bile su vidljive i prije samog sazivanja kongresa u Berlinu.
25 Z. Šehić, U smrt za cara i domovinu! Bosanci i Hercegovci u vojnoj organizaciji Habsburške monarhije 1878-1918., 17. 26 M. Imamović, Historija Bošnjaka, 352. 19
Vojni otpor Austro-Ugarskoj okupaciji trajao je nešto manje od tri mjeseca, te je popraćen većim brojem hrabrih sukoba koji su pruženi od strane domaćeg stanovništva. Najveći otpor pružen je od strane muslimanskog življa, u čijim su se redovima istakle najznačajnije vođe otpora. To su Muhamed ef. Hdžijamaković, Abdulah ef. Kaukčija, Mehmed Nuruddin Vehbi ef. Šemsekadić. U ovom periodu dolaze do izražaja i druge ličnosti, kao što je Salih ef. Vilajetović, poznatiji kao Hadži Lojo. Otpor okupaciji trajao je do 20. oktobra kada je palo i posljednje značajno uporište otpora tvrđava u Kladuši, nakon čega dolazi period zavođenja i uspostave vlasti od strane okupatora. Što će se održati sve do kraja Prvog svjetskog rata 1918. godine.
LITERATURA
1. Donia J. Robert, Sarajevo: biografija grada, Institut za istoriju, Sarajevo, 2006. 2. Donia J. Robert i Fine V. A. John, Jr., Bosna i Hercegovina: Iznevjerena tradicija, Institut za istoriju, Sarajevo, 2011. 3. Džafčić Ibrahim, Fragmenti iz političke istorije b.-h. muslimana, „Obod“, Sarajevo, 1925. 4. Grupa autora, Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja Drugog svjetskog rata, bosanski kulturni centar, Sarjevo, 1998. 5. Imamović Enver, Historija bosanske vojske, Art 7, Sarajevo, 1999. 6. Imamović Mustafa, Historija Bošnjaka, Bošnjačka zajednica kulture: „Preporod“, Sarajevo, 1998.
20
7. Mandić Mihovil, Povijest okupacije Bosne i Hercegovine 1878., „Matica Hrvatska“, Zagreb, 1910. 8. Šehić Zijad, U smrt za cara i domovinu! Bosanci i Hercegovci u vojnoj organizaciji Habsburške monarhije 1878-1918., Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2007.
21
