Srednjovjekovna Srednjovjekovna Bosna
U srednjem vijeku većim dijelom na području današnje Bosne i Hercegovine dijelom današnje Hrvatske i Crne Gore postojala je država Bosna koja je na vrhuncu svoje moći bila jedna od najjačih balkanskih
država. država. Vrhunac njene moći bio je u doba kralja Tvrtka I Kotromanića. Hrvatska
historičarka Nada Klaić smatra da je srednjovjekovna bosanska država konstituirana krajem 8. stoljeća, stoljeća, te je "izgleda, među svojim susjedama najstarija". Srednjovjekovna Bosna je izgubila samostalnost, padom pod vlast Osmanlija vlast Osmanlija 1463. 1463. godine. godine. Bosanska banovina
Kroz vlastiti unutrašnji razvoj i s utjecajem razvijenijih i naprednijih spoljnih društvenih i političkih faktora (najčešće Bizanta) i Franaka, i u Bosni se počelo raspadati staro ro dovsko plemensko društvo i razvijati elementi ranofeudalnog društva . Do kraja IX stoljeća Bosna je postala država sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od rodovsko- plemenskih starješina nastaje bosanska vlastela koja vodi mladu državu. Prema ekonomskoj moći vlastela se dijeli na: velmože,
vlastelu i vlastelini će. Oni su uživali feudalne posjede ko ji su dobijali za različite vojne
zasluge ispunjene vladajućem vladajućem rodu koji je predstavljao vladarsku dinastiju i bio na čelu hijerarhije bosanskog društva. Bosanski feudalni sistem zasniva se na plemenitoj baštini koja je bila uobičajena u zapadnoevropskim zemljama. Ona je predstavljala trajnu svojinu sa vazalnim odnosima
zasnovanim na sistemu vjerne službe i vjere gospodske između seniora kao vladara i
vazala kao podanika. Brojniji dio stanovništva tadašnje Bosne činili su zavisni ljudi u koje su spadali Vlasi. Sve do 14. do 14. s toljeća u Bosni je ropstvo je ropstvo zemljoradnici (kmetovi). Važan društveni sloj bili su Vlasi. Sve bilo veoma razvijeno. U razvijenom srednjem vijeku vladar u Bosni je imao titulu imao titulu bana (od avarske (od avarske (1377) , bosanski riječi što znači bajan - bogat). Od krunisanja bana Tvrtka I Kotromanića za kralja (1377), vladari
će kraljevsku titulu nositi sve do gubitka državne samostalnosti, tj. do pada Bosne u ruke
Osmanlija 1463 Osmanlija 1463. Značajnu ulogu u političkom politi čkom životu Bosne odigrale su susjedne zemlje, a
najviše
na Balkanskom poluostrvu i Bizant i i Ugarsko kraljevstvo . Te dvije sile su se borile za prevlast na Balkanskom
imale značajan u tjecaj na historiju srednjovjekovne Bosne. Iako se ranije pominje institucija bana u Bosni, prvi po imenu poznati bosanski ban bio je Ban
Borić (1154- 1164). a vrijeme njegove vladavine Bosnom vodio se veliki rat izmedju ugarskog kralja Stjepana IV i bizantskog cara Manojla cara Manojla I Komnena (1143-1180) (1143-1180) oko oko prevlasti na Balkanu. na Balkanu. Ban Ban
Borić je bio na strani ugarskog kralja, te je sa svojom vojskom učestvovao u opsadi Braničeva. Pri povratku u u pretrpio je poraz od bizantske vojske.
Doba Kulina bana
Nakon bana Borića na vlast u Bosni dolazi čuveni ban Kulin (1180 - 1204). Ban Kulin na vlast dolazi i prije 1180. kao bizantski vazal.
Smrću bizantskog cara Manuela Komnena nestaje
bizantskog prisustva i započinje njegovo ne zavisno vladanje Bosnom.
Povelja Kulin bana, 1189. godine.
U daljem razvoju Bosna je više bila vezana za Ugarsku, uz čije prisustvo je izgrađivala svoj samostalni izraz. Ban Kulin je vojno ojačao svoju državu i proširio je na prostore župa Soli i Usore, tako da je bosanska vlast bila uspostavljena nad cijelim slivom rijeke Bosne.
Teritorijalno širenje Bosne izraz je dotadašnjeg unutrašnjeg razvoja države. To se manifestiralo privrednim pokazateljima, a i međunarodnim respektovanjem. Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, ban Kulin sa Dubrovnikom sklapa trgovački ugovor. Nastali dokument, Povelja Kulina bana od 29. avgusta 1189. pokazuje više segmenata izrasle bosanske države. Krajem XII stoljeća
započele su optužbe da ban Kulin štiti heretike. To nije
odgovaralo papi Inoćentiju III koji je želio
uništiti njene vjernike. On poziva ugarsko -hrvatskog kralja na križarski pohod protiv nevjernika u Bosni. Uviđajući opasnost kakva prijeti Bosni, ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika i vjernika pred papinim izaslanikom Kazamarisom i na Bilinom polju kod Zenice 1203. javno
prihvata učenje crkve kakvo traži Rim. Time je prevaziđen veliki sukob, ali vjerska situacija u Bosni, s pr isustvom
drugačijeg vjerskog shvatanja, dobila je novu dimenziju koja će obilježiti njenu
srednjovjekovnu egzistenciju i prepoznatljiv odraz u onovremenom zapadnoevropskom svijetu.
U
XIII stoljeću hereza će dobiti svoju organizacionu formu u Crkvi bosanskoj, s hijerarhijom i
shvatanjima koja će uhvatiti jake korijene među stanovništvom. Pod izlikom uništavanja hereze, a u namjeri da osvoji Bosnu, Ugarska
će poduzeti niz križarskih pohoda protiv Bosne. Ti sukobi su
pojačali jedinstvo između nove vjere i vlastele, a kao krajnji rezultat bilo je protjerivanje organizacije bosanske katoličke crkve (Bosanske biskupije) u Ugarsku (u Đakovo). Crkva bosanska
postala je jedina heretička crkva koja je postala zemaljska crkva, bosanska državna vjera. Početkom XV stoljeća, pred opasnošću od Žigmunda Luksemburškog , Bosanci su od Ladislava Napuljskog tražili da Bosna ima
granice prema Ugarskoj iz doba bana Kulina. Kulin ban je ostavio
značajnog traga u uzdizanju Bosne među najvažnije subjekte na istočnoj jadranskoj obali. To je pamćeno kao vrijeme bo sanske samostalnosti i jasne samobitnosti. Zato je i ne bez razloga doba Kulina bana u historiji srednjovjekovne Bosne zabilježeno narodnom poslovicom koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana". O nasljedniku bana Kulina nema sigurnijih podataka, tako da godine 1230. spominje se ime Mateja Ninoslava.
On je nakon niza ratova Bosni priključio Livno, župu Neretvu, te Ustipraču.
Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I (1290) iz dinastije knezova
Kotromanići. Pred pritiskom Bribirskih
(Šubića) novi bosanski ban imao je vlast u istočnim krajevima zemlje uz rijeku Drinu.
Mada nije zauzeo čitavu Bosnu hrvatski velikaš, hrvatsko -dalmatinski ban Pavle Bribirski (Šubić) se nazivao gospodarom Bosne. Prevlast je imao u zapadnim krajevima gdje su mu se priklonili
članovi roda Vukosalić (Hrvatinići). Pavle je gospodstvo nad Bosnom dao svome sinu Mladenu I Bribirskom, a poslije njegove smrti to mjesto je zauzeo njegov brat
Mladen II Bribirski (Šubić) .
Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromanića i plemićke porodice Bribirski (Šubići) nastavljeno je kada 1314
Stjepana Kotromanića nasljeđuje njegov sin Stjepan II Kotromanić . On
iskorištava nemilost u koju su Bribirci pali pred Ludovikom I Anžuvinskim i staje na stranu protivnika Bribiraca. Slomom Mladena II Bribirskog 1322. nestaje gospodstva Bribiraca u Bosni.
Vladavina Stjepana II Kotromanića
Smrt Stjepana II Kotromanića, detalj škrinje u crkvi Sv. Šimuna, Zadar Nakon sloma Bribirskih (Šubića) Bosna ponovno jača i vremenom prerasta u Balkanu. Uskoro
najmoćniju državu na
ban Stjepan II Kotromanić priključuje Bosni područje Huma, te teritorij od
Neretve do Cetine. Ban Stjepan II. Kotromanić također pripaja Bosni i veliki Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja i Donje krajeve, Usoru i Soli.
dio Dalmacije, i to od
Ban Stjepan II Kotromanić
uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno s Ugarskom, te
pomaže sa
bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u gušenju pobuna ugarskog plemstva. On sklapa zatim
trgovački ugovor s Dubrovnikom 1334. godine, a 1335. godine i sa Venecijom. Ban Stjepan II Kotromanić podržava Crkvu bosansku , čija hijerarhija čvrsto stoji uz bosanske vladare i velmože, što ga dovodi u sukob s papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam službeno prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347. godine, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega
da poveća broj obučenih
katoličkih svećenika u Bosni, koji bi prema zahtjevima trebali znati bosanski jezik. Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat sa sjedištem u Milama, koji se širi i uključuje mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do Rumunije, tako da već 1385. ima 35 samostana, od kojih su samo 4 bila na teritoriji Bosne. To su franjevački samostani u Visokom, Lašvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463 . godine,
još se 12 franjevačkih samostana
gradi širom Bosne, uglavnom u jakim centrima privrednog razvoja srednjovjekovne bosanske države.
Godine 1350. Srpsko carstvo napada Bosnu. Cilj njene vojske, na čelu sa carom Dušanom bilo
je područje Huma. Međutim,
bosanska vojska na čelu sa Stjepanom II Kotromanićem mudrom
taktikom uspijeva da, na koncu u potpunosti, protjera srpsku vojsku iz Bosne. Vladavina bana Stjepana II Kotroma nića, obilježena je jakim privrednim razvojem zasnovanim na rudarstvu
i trgovini, naročito u izvozu traženih domaćih sirovina srebra, bakra i olova. Počinje da
se kuje bosanski dinar -
Denarius, groš. Razvijaju se nova gradska naselja, karavanske stanice i
putne komunikacije. Sve
je više stranaca koji u Bosni nalaze svoj ekonomski interes. To jača i
domaću privrednu osnovu. Putem karavanske trgovine, koju obavljaju ponosnici na čelu sa kramarima
vrši se razmjena bosanskih proizvoda sa primorskim gradovima. Nastaju brojna
trgovačka društva koja djeluju na širim prostorima. To doprinosi da se razvijaju carine u srednjovjekovnoj Bosni.
Udajom kćerke Elizabete 1353. za ugarskog kralja Ludovika I Anžuvinskog , tada jednog od najutjecajnijih evropskih vladara, Stjepan II je podigao ugled Bosne i vladarske loze dinastije
Kotromanića koja se približila najvišim nivoima tadašnje evropske politike.
Mladi ban Tvrtko I. Kotromanić
Povelja kralja Tvrtka I. izdata 1381. u Moštrima blizu Visokog
Svoj najveći uspon Bosna će doživjeti upravo za vrijeme svoga zadnjeg bana i prvog kralja Tvrtka I Kotromanića (1353 - 1391). Godine 1353. ban Stjepan II Kotromanić je umro, a sahranjen j e u franjevačkom samostanu u Visokom. Iza njega ostala je stabilna bosanska država, nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snažna. Iza njega ostala je i uznapredovala moć njegovih vazala koji počinju da učestvuju u politici centralne vlasti kao vrlo značajna politička snaga. Poslije Stjepana II na bansku stolicu sjeo je
Tvrtko I Kotromanić, sin Stjepanovog brata Vladislava, koji je
tome trenutku imao samo 15 godina, pa mu je u državnim poslovima pomagala njegova majka, Jelena Šubić. On u početku ima velike probleme unutar zemlje, a to iskorištava Ugarska. Godine
1363 . izbija sukob između Tvrtka i
Ludovika I Anžuvinskog, u kojem Bosna izlazi kao pobjednik.
Mladi ban se iskalio u sukobu sa Ugarskom, dobio povjerenje i prestiž među bosanskim magnatima. To mu je omogućilo nove teritorijalnopolitičke promjene u Bosni. Bosansko kraljevstvo
Nakon što je stabilizirao vlast u zemlji, Tvrtko je proširio Bosnu na njenim jugoistočnim granicama. U savezu sa srpskim oblasnim gospodarom knezom
Lazarom Hrebeljanovićem slama
srpskog oblasnog gospodara Nikolu Altomanovića i pripaja njegovu zemlju Bosni 1373. Bosna se
proširuje na dijelove gornjeg Podrinja i Polimlje. Početkom 1377. Tvrtko proširuje Bosnu na Trebinje, te
župe Konavli i Dračevica. Time je Bosna izišla na jadransku obalu i južno od
Dubrovnika na području Boke Kotorske. Krunisanje Tvrtka za kralja
Grb dinastije Kotromanić i kralja Tvrtka Uznapredovali privredni razvoj, jačanje vojne snage zemlje, teritorijalna proširivanja i opće stanje u širim okvirima omogućili su bosanskom vladaru novu ideološku i politološku postavku vlasti. Tvrtko je odlučio da proglasi Bosnu kraljevinom. Tvrtko se kruniše kraljem Bosne 1377. u mjestu Mile
kod Visokog (današnji Arnautovići). Tu je bilo krunidbeno mjesto i kasnijih bosanskih
kraljeva. Prema povelji od 10. aprila 1378. godine krunisanjem za kralja Srbljem, Bosne, Pomoriju i Zapadnim stranam bosanski vladari stječu Svetodmitarski dohodak u iznosu od 2000 perpera. Uz raniji Stonski dohodak
to su najvažniji tributi koje Dubrovčani plaćaju bosanskim vladarima.
Kasnija osvajanja koja Tvrtko poduzima na području Dalmacije i Hrvatske omogućavaju mu da se
nazove i kraljem Hrvatske i Dalmacije. U namjeri da vodi samostalnu ekonomsku politiku na
istočnoj jadranskoj obali kralj Tvrtko I osniva trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotor ske pod nazivom Novi, (današnji Herceg Novi). To je izazvalo ljutnju Dubrovčana , jer su time dobili konkurenci ju u
trgovini, te se koriste činjenicom da Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku
od Dubrovnika i uspijevaju nagovoriti kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekt luke u Novom. Za uzvrat Tvrtko je stekao trg Drijeva i Kotor 1385. Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka bosanska vojska je bila moderna vojska. Bosna
je bila prva država na Balkanu koja je uvela u
upotrebu vatreno oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju tadašnje vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu je izvršila upravo bosanska vojska i to 13. august 1378. godine prilikom napada venecijanske flote na grad Kotor. Bosanska vojska je tom prilikom
upotrijebila tri bombarde (topa) i uspješno odbranila grad. Nakon smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije. Time preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa ostrvima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik , te ostrva Brač, Korčulu i Hvar. Izuzetak ostaje Zadar,
koji se nalazio pod vlašću Venecije, čime Bosna postaje daleko najmoćnija država na Balkanu. U zadnjoj deceniji svoje vladavine,
kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u
jesen 1386. godine, pa u ljeto 1388. kod
Bileće, kada Bošnjani na čelu s vojvodom Vlatkom
Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Nedugo zatim bosanska vojska ponovno pod zapovjedništvom vojvode Vlatka Vukovića, učestvuje u veoma snažnoj vojnoj koaliciji, sačinjenoj, pored Bošnjana i od predvodnika koalicije Srba, te Ugara, Hrvata, Albanaca i Grka, koja se na Kosovu polju 1389. suprotstavlja Osmanskom carstvu. Tvrtko se hvali da je kršćanska koalicija pobijedila, ali Osmanlije svo je
prodore još više povećavaju, a postaju i prvi bosanski susjedi na jugoistočnim granicama
Bosne preko vazalnih posjeda Vuka Brankovića.
Tvrtkovi nasljednici
Nakon Tvrtkove smrti 1391. nastupa nestabilna politička situacija na bosanskim granicama,
između Ugarske i Osmanlija. Novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rođak Stjepan Dabiša koji gubi teritorije u Dalmaciji i Hrvatskoj, ali uspijeva da očuva državu stabilnom. Humska vlasteoska porodica
Sankovići, župan Beljak i vojvoda Radič Sanković, pokušavaju prodati župu Konavli
Dubrovčanima, ali ih kralj i bosanski sabor kažnjavaju oduzimanjem posjeda. To pokazuje izuzetnu unutrašnju stabilnost u zemlji. Najveća opasnost za Bosnu ipak dolazi od ugarskog kralja Žigmunda Luksembuurškog, muža ugarske vladarice Marije koja je bila unuka bana Stjepana II preko svoje majke.
Žigmund je u svojoj južnoj politici zacrtao bosansku krunu. Krupno plemstvo se
koncentrisalo u odbrani bosanske krune. Prema ugovoru iz 1394. kruna je trebala pripasti Žigmundu
poslije Dabišine smrti, međutim za novog vladara dovode kraljicu, Dabišinu udovicu Jelenu Grubu. Time nastaje interregnum koji im omogućava da dobiju na vremenu i pojačaju svoje pozicije prema ugarskom
vladaru. Uz pomoć najodanije vlastele iz rodova Kosača, Pavlovića i Hrvatinića
interegnum se završava 1398, kada na prijestolje dolazi Stjepan Ostoja, vanbračni sin Tvrtka I. To je doba jakog utjecaja bosanskog sabora (bosanskog stanka) na bosanskog vladara. Istaknutu ulogu imali su Hrvoje Vukčić Hrvatinić , Sandalj Hranić Kosača , Pavle Radinović i tepčija Batalo. Kralj Ostoja je
prodao primorje Dubrovčanima krajem 1399. Zbog neuspješnog rata sa
Dubrovnikom 1403-1404 kralj Ostoja je Tvrtko II, drugi
zbačen sa prijestolja 1404, a novim kraljem je imenovan
vanbračni sina kralja Tvrtka I Kotromanića. Zbog spora oko sela Lisac mir sa
Dubrovnikom je postignut tek 1405. Smjena
na bosanskom prijestolju izaziva reakciju ugarskog kralja Žigmunda koji pomaže
prougarski orijentisanom bivšem kralju Stjepanu Ostoji. Žigmund je uspio da djeluje i na Tvrtka II, ali nastao je novi preokret u kojem je na vlast opet došao Stjepan Osto ja 1409. Bosna između Ugarske i Osmanlija
Područje srednjovjekovne Bosne početkom 15. vijeka Mada se od 1386. prati osmansko prisustvo u srednjovjekovnoj Bosni, te u brojnim drugim upadima
koji su bili različitog intenziteta i značaja, tek su događaji iz sredine druge decenije XV stoljeća označili
njihov aktivniji politički angažman. Radi svojih interesa Osmansko carstvo podržava
bosansko plemstvo predvođeno Tvrtkom II. Političke opcije razrješenje imaju u 1415. godini u Lašvanskoj bitki. Osmanlije su time postali uz Ugarsku najvažniji faktor u daljoj političkoj historiji bosanske države. Nalazeći se između te dvije sile bosanski vladari su uspješno odolijevali različitim pritiscima. Uprkos osmanskom uspjehu politička opcija Tvrtka II. ipak nije prošla 1415. Svu težinu sukoba primio je knez
Pavle Radinović, koji je podržavao Tvrtka II. On je ubijen a Tvrtko II će na
šansu čekati još neko vrijeme. Poslije smrti Stjepana Ostoje vladarem je postao njegov sin Stjepan Ostojić. Konačno 1420. godine kralj Tvrtko II. ponovo je preuzeo bosansko prijestolje. Nedugo zati m i sam kralj Tvrtko II. postaje saveznik Ugarskoj, jer je trebao ugarsku pomoć protiv pobune bosanskih plemića i Radivoja Ostojića, sina bivšeg kralja Ostoje, koji uz pomoć Osmanlija ovladavaju većim dijelom Bosne u periodu od 1433. do 1435. Tvrtko II ostaje na vlasti sve do smrti 1443, a njegovu
vladavinu karakterizira dalji razvoj privrede i gradova te jačanje utjecaja franjevaca u Bosni.
Doba Stjepana Tomaša Godine 1443. bosansko plemstvo na saboru rusaga bosanskog postavlja na vlast kralja Stjepana
Tomaša . Najmoćniji bosanski plemić na teritoriji jugoistočne Bosne, Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tome pitanju, a taj sukob okončava 1446. bračnom vezom bosanskog vladara s Katarinom
Kosačom, kćerkom moćnoga vojvode. Stjepan Vukčić Kosača ipak nastavlja vrlo jak utjecaj na
svome posjedu što potvrđuje činjenica da 1448. uzima titulu hercega i po kojoj će ovaj dio Bosne kasnije biti i prozvan Hercegovina.
Osmanska ekspanzija tjera kralja Tomaša da 1450. zatraži vanjsku pomoć, te se obraća papi po tome pitanju, koristeći činjenicu da je papa pokazivao veoma veliko zanimanje za Bosnu u to vrijeme, prvenstveno zbog franjevaca, koji u to vrijeme, na čelu s Vikarom od Bosne po imenu Jakob Markijski, nastoje uspostaviti katoličku dominaciju u Bosni, uz napomenu da je kralj Tomaš 1445. prešao na katoličanstvo, što je papa želio u potpunosti iskoristiti. Također, papa je bio opsjednut i pitanjem Crkve bosanske, optužujući je, po ko zna koji put, za herezu, tako da 1459. godine kralj
Tomaš pristaje na papin zahtjev da započne progoniti heretike u Bosni. Protjerivanje krstjana i Osmanski prodor
Kralj Tomaš saziva starješine Crkve bosanske i nudi im veoma skučen izbor: ili da prihvate katoličanstvo ili će biti protjerani iz Bosne. Prema papinim kasnijim zapisima, njih oko 2000 pristaje da pređe na katoličanstvo, a od ostalih, koji ne prihvatiše, oko četrdeset hiljada njih se sklanja na prostoru južne Bosne, na prostoru Huma i nalaze zaštitu u okrilju bosanskog vojvode Stjepana Vukčića Kosače, koji je i sam bio krstjanske vjere, o čemu postoji i detaljan opis koji je zabilježio, tadašnji papa, Pije II. koji kasnije, u svojim Komentarima (Commentarii), piše: " Kralj Bosne, da o pere ljagu što je Osmanlijama predano Smederevo i da dadne dokaz svoje kršćanske vjere, ili, kako mnogi drže, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je manihejce (bosanske krsthjane), ko jih je bilo premnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele iz kraljevstva, ostavivši svoju imovinu, ako neće primiti Kristovo krštenje. Oko dvije hiljade pokrstilo ih se, a oko četrdes et hiljada ili malo više, koji su se tvrdoglavo držali zabluda, pobjegli su Stjepanu (Vukčiću Kosači), vojvodi bosanskome, svome drugu u nevjeri"
Pad srednjovjekovne bosanske države
Kraljevska utvrda Bobovac Za novoga kralja Bosne 1461. izabran je
Stjepan Tomašević, sin kralja Stjepana Tomaša. On se
suočava s jakom prijetnjom od osmanskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni. Uzaludno upućuje apel za pomoć u odbrani od Osmanlijskog carstva. Ugarski kralj obećava pomoć Bosni 1462 , poslije čega kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Osman skom carstvu. Time ugrožava
poziciju mira u Bosni. Zahvaljujući jakom uporištu u župi Vrhbosni, Bosanskom krajištu, Osmanlije su mogle vrlo brzo izvesti intervenciju u Bosni. Godinu dana poslije, 1463, velika osmanska vojska, pod komandom Mehmeda II pokorava Bosnu.
U snažnom osmanskom naletu bosanska kraljevska rezidencija Bobovac pala je 20. juna 1463. Kralj Stjepan Tomašević bježi na zapad u tvrđavu Ključ. Opkoljen osmanskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega je odveden u Jajce i pogubljen pred sultanom Mehmedom II Osvajačem . Time je prestala da postoji srednjovjekovna bosanska država. Najvjerniji opis pada Bosne daje savremenik događaja Konstantin Mihailović u svome djelu Janičarove uspomene ili Turska hronika u 34 poglavlju svoga djela pod nazivom O primirju kralja bosanskoga. Između ostalog navodi: На оном истом саветовању међу оним пашама закључено је било ово: чим цар изиђе из Једрена, одмах да буде посечен трапезунтски цар. И тако се одмах и збило: ми смо кренули на пут у среду, а цар је у петак погубљен а ми смо ишли све до Босне и приспели смо до једне земље босанскога кнеза који се звао Ковачевић, и изненадно нападнут покорио се цару, и (цар је) потом наредио да се овај погуби, а онда је кренуо у краљевску земљу и опколио је најпре град Бобовац; са собом није имао топова, те је наредио да се одмах под градом лију и овим топовима је освојио град. А посланици који су путовали по примирје (ту смо их нашли) говорили су са мном сећајући се оних ранијих ствари, али је већ било касно. Пошто цар поседе град, кренули смо ка Јајцу, а због брзине послао је напред Махмут пашу са двадесет хиљада коњаника не би ли могли краља Томаша
негде изненадити у којем граду, јер је чуо да никаквих пратилаца нема при себи. А он знајући већ о Турцима, мучио се јадник и ноћу и дању не би ли могао што је могуће брже скупити што људи. И тако је дошао у град звани Кључ, хотећи да ту мало у подне отпочине. Али су уто наједном Турци приспели (у овај град) и око града су јурили, не знајући да је ту краљ Томаш био, док не истрча из града један лупеж и не исприча Турцима за колач да је краљ у томе граду. Кад то чу Махмутпаша, опколи град, а сутрадан наговорише краља (да изиђе) из града доле, заклињући се на књигама од сапуна како његовој глави ништа неће бити. Потом је цар Мухамед стигао у Јајце, пред којега су довели краља самдругога (с другим његовим пријатељем). Кад видеше тада војници који су били у граду да је њихов господар сужањ, покорише се (Турцима). И посевши град, цар нареди да се краљ самдруги посече, а онда заузме читаву његову земљу, Константин Михаиловић из Островице, Јаничарове успомене или Турска хроника, Превод и предговор Ђорђе Живановић) Споменик Српске академије наука 107, Београд 1959. Друго издање 1986, 49 -52
Kultura i umjetnost u srednjovjekovnoj Bosni
Srednjovjekovna Bosna svoj kulturnoumjetnički izraz razvija u širokom spektru raznovrsnih strujanja koja su zahvatala istočnu jadransku obalu kroz njen milenijski period. Jaki obrisi ilirske, rimske i germanske kulture u polazištu stopili su se sa slavensk om kulturom kroz neposredne dodire u ranom
srednjem vijeku. To šarenilo izrazito usložnjava prisustvo jake franačke, bizantske, ugarske i mediteranske kulture koja kroz razvoj srednjovjeko vne
bosanske države i društva ima značajan upliv i utjecaj na bosanskom području.
U svom tom šarolikom susretu i primjeni ra zličitih kulturnih i umjetničkih utjecaja, u Bosni se razvija i domaća, bosanska kulturna baština koja pored primjene visokorazvijenih stranih utjecaja stvara i odlike i osobenosti svoga vlastitog kulturnog izražaja i stila. Prepoznatljivo, proizvodi bosanskog stila, rađeni na bosansk i način svoju primjenu nalaze i izvan granica bosanske srednjovjekovne države u Veneciji i drugim evropski državama.
Razvoj pismenosti u Bosni, gdje se primjenjivao bosanski, grčki, latinski i italijanski jezik, te glagoljica i ćirilica ( bosančica), pored onovremene
uobičajene prepisivačke djelatnosti, apokrifnih tekstova kojima se iskazivala kritika kršćanstva i drugačije viđenje svijeta, ponudio je i proizvode domaće bosanske književnosti. Humačka ploča pokazuje odsjaj ranosrednjovjekovne pismensoti, a izvanredni primjerci poput Hvalovog zbornika pokazuju interes bosanske feudalne sredine za izuzetnim umjetničkim i estetskim vrijednostima onoga vremena. Viteški turnir u Budimu 1412., pripadništvo bosanske vlastele čuvenom Zmajevom redu kao i razvoj muzičke kulture, pokazuje praćenje najvažni jih tokova ritersko-dvorjanske kulture u Evropi.
Razvoj bosanske heraldike stvorio je izvanredne primjerke grbova i pečata, kojima su se okruživali bosanski vladari i vlastela. To najvjernije pokazuju
pečati bosanskih vladara i slika Hrvoja Vukčića Hrvatinića.
Arhitektura srednjovjekovne Bosne nalazi se u odbrambenim tvrđavama, dvorovima vladara (poput veličanstvenog Bobovca, Blagaja i Jajca) i
velmoža kao ljetnim i zimskim rezidencijama (poput Kuknja i Samobora), ali i u uobičajanoj stambenoj kulturi svakodnevnice prožete sve većom upotrebom kamena kao građevinskog materijala koji znači uznapredovali status sredine. Kao i u drugim evropskim sredinama preovladavaju romanika i gotika.
Najvažniji statusni simbol kulturnog i umjetničkog izraza srednjovjekovne Bosne prepoznaje se u stećcima, nosiocima još uvijek živog, zanimljivog i zagonetnog izraza u životu kulture i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Ogroman broj nekropola sa očuvanih preko 50.000 stećaka, sa svojim raznovrsnim oblicima, simbolima, ukrasima, epigrafskim porukama, te svojim umjetnicima i danas svjedoči o tom neprolaznom vremenu (Radimlja, Boljuni i druge).
Stećci - srednjevjekovni nadgrobni spomenici Stećci su srednjovjekovni monolitni kameni spomenici vezani za cijelo područje današnje Bosne i Hercegovine, te dijelove Srbi je, Crne Gore i Hrvatske.
Na osnovu raspoloživih podataka može se tvrditi da se pojavljuju od druge polovine XII. stoljeća, da njihova prva faza traje i kroz XIII. stoljeće, da se intenzivno klešu i ukrašavaju u XIV. i XV. stoljeću. U XVI. stoljeću ova vrsta umjetnosti postupno nestaje. Od 70.000 evidentiranih stećaka na 3300 lokaliteta, u Bosni i Hercegovini nalazi se oko 6 0000, u Hrvatskoj 4400, u Crnoj Gori oko 3500 i u Srbiji oko 4100. Osnovne grupe stećaka čine položeni i uspravni kameni monoliti.
Po zastupljenosti najbrojniju grupu čine sanduci, zatim ploče, a najmanji broj je sljemenjaka. Položeni spomenici predstavlja ju primarnu formu stećaka i zastupljeni su na čitavom području njihova rasprostiranja. Među uspravnim kamenim monolitima raspoznaju se sljedeći tipovi: stela, stup (obelisk), krstača i nišan. Među ukrasnim motivima na stećcima, uz njihov naglašeni simboliz am svojstven srednjovjekovnoj umjetnosti, raspoznaju se svjetovni, religiozni simboli i ostali ornamenti koji se međusobno prepliću i upotpunjuju. Općenito uzevši ornamentika stećaka otkriva shvaćanja i osjećanja cijele jedne epohe, kako ljudi koji su sudj elovali u njihovoj izradi tako i pokojnika koji su tu našli svoja zadnja odredišta, po čijoj su želji – kako kažu pojedini natpisi – stećci i klesani. Prema svjedočanstvima natpisa postoje sljedeći nazivi, koji se preklapaju i paralelno koriste za obilježavanje stećaka: „bilig“, „kâm (kamen)“, „zlamen“, „kuća“ i „vječni dom“. Nazivi ukorijenjeni u narodu su: „mramorje“, „mašeti“ „grčki grobovi“, „stare grobnice“, „ka ursko groblje“, „divovsko kamenje“. Najčešće korišten naziv u literaturi je stećak, čije ime dolazi od njegove glavne namjene da „stoji“ iznad groba kao spomenik. To je particip prezenta od glagola stajati - stojeći ili, kako se ranije govorilo „steći“.
Osnovne grupe stećaka su položeni i uspravni kameni monoliti. Među uspravnim kamenim monolitima raspoznaju se sljedeće varijante: stela, stup (obelisk), krstača i nišan. Spomenici ove vrste u većem broju nalaze se u sjeveroistočnoj Bosni (okolina Srebrenice i Zv ornika), dok se u drugim predjelima Bosne i Hercegovine pojavljuju pojedinačno. Najveći broj stećaka pripada vrsti položenih monolita, koji se pojavljuju u tri forme: ploča, sanduk i sarkofag (sljemenjak). Među pojedinačnim oblicima evidentirano je oko 40.000 sanduka, 13.000 ploča, 5500 sljemenjaka, 2500 stupova, 300 križeva te a morfnih obli ka oko 300. Ukrašenih stećaka, odnosno stećaka s reljefima, evidentirano je preko 5000 primjeraka.
Po brojnosti stećaka prvo mjesto zauzimaju općine Nevesinje i Konjic sa 3000 do 4000 primjeraka. Nominirane nekropole sa steć cima su nacionalni spomenici Bosne i Hercegovine i uživaju najveći stepen pravne zaštite osiguran odlukama o proglašenju nacionalnim spomenicima.
Uspostavljen je sistem za koordinaciju izrade plana upravljanja na čelu sa Komisijom za očuvanje nacionalnih spomenika, Minis tarstvom civilnih poslova i Komisijom za saradnju BiH sa UNESCO-m, kao i nadležnim entitetskim ministarstvima kulture i zavodima za zaštitu
kulturnog naslijeđa. U izradi plana upravljanja primijenjen je princip aktivnog učestvovanja (participatory approach) vladini h institucija nadležnih za upravljanje naslijeđem i općina na čijem se teritorijama nalaze nominirane nekropole sa stećcima. Kao dio serijske transnacionalne nominacije, iz Bosne i Hercegovine su na Tentativnu listu UNESCO-a upisane sljedeće nekropole stećaka: Geografska širina, dužina ili UTM koordinate:
NEKROPOLA SA STEĆCIMA RADIMLJA-Stolac, FBiH 43° 5'31.97"N; 17°55'26.59"E
NEKROPOLA SA STEĆCIMA BISKUP- Konjic, FBiH 43°29'43.71"N; 18° 7'30.23"E
NEKROPOLA SA STEĆCIMA KALUFI Nevesinje, RS 43°18'42.16"N; 18°11'54.51"E
NEKROPOLA SA STEĆCIMA BORAK (HAN STJENIČKI PLATO) SELO BURATI-Rogatica, RS 43°50'13.00"N; 18°53'4.05"E
NEKROPOLA SA STEĆCIMA MACULJE-Novi Travnik, FBiH 44° 3'23.17"N; 17°40'37.18"E
NEKROPOLA SA STEĆCIMA DUGO POLJE – Jablanica, FBiH 43°40'4.68"N; 17°32'40.61"E
NEKROPOLA SA STEĆCIMA GVOZNO-Kalinovik, RS 43°33'27.60"N; 18°26'18.30"E
NEKROPOLA SA STEĆCIMA GREBNICE-BUNČIĆI U SELU RADMILOVIĆA DUBRAVA – Bileća, RS 42°53'48.91"N; 18°26'58.04"E
NEKROPOLA SA STEĆCIMA BIJAČA – Ljubuški, FBiH 43º 07,44.9' N; 17º 35,377' E
NEKROPOLA SA STEĆCIMA U OLOVCIMA KOD KLADNJA – Kladanj, FBiH 44°17'15.47"N; 18°38'54.95"E
NEKROPOLA SA STEĆCIMA NA LOKALITETU MRAMOR U MUSIĆIMA, Olovo, FBiH 44° 6'14.66"N; 18°31'10.21"E
NEKROPOLA SA STEĆCIMA KUČARIN – DONJE POLJ E KOD SELA ŽILIĆI, Goražde, FBiH 43º 40' 59.66 N; 18º 45' 31.67" E
NEKROPOLA SA STEĆCIMA BOLJUNI, Stolac, FBiH 43° 1'40.38" N; 17°52'29.36"E
NEKROPOLA SA STECCIMA UMOLJANI, Trnovo, FBiH 43°39'18.50"N; 18°14'13.24"E
NEKROPOLE SA STEĆCIMA u LUBURIĆA POLJU, S okolac, RS 43°57'20.74"N; 18°50'27.52"E
NEKROPOLA SA STEĆCIMA POTKUK U BITUNJI, Berkovići, RS 43° 6'35.86"N; 18° 7'44.24"E
NEKROPOLA SA STEĆCIMA U SELU BEČANI, Šekovići, RS 44°19'40.09"N; 18°50'41.78"E
NEKROPOLA SA STEĆCIMA NA LOKALITETU MRAMOR (CRKVINA) U VRBICI, Foča, RS 43º 23' 24.99" N; 18º 56' 34.99" E
NEKROPOLA SA STEĆCIMA ČENGIĆA BARA, Kalinovik, RS 43º 25' 14.83" N; 18º 24' 7.24" E
NEKROPOLE SA STEĆCIMA – RAVANJSKA VRATA, Kupres, FBIH 43°51'47.91"N; 17°18'45.57"E
