PRVI sumarni popis sandžaka Bosna

PRVI sumarni popis sandţaka Bosna

Prihvaćanje islama Bosni

Prihvaćanje islama u osmanskoj Bosni: mitovi i realnost Autor: Edin Šaković

…………… U popisu Bosanskog sandţaka iz 1468. navedene su 332 muslimanske kuće naprema 37.125 nemuslimanskih. U narednim popisima broj muslimanskih domova stalno raste, tako da u XVII stoljeću muslimani predstavljaju već apsolutnu većinu stanovništva Bosne. Tada intenzitet islamizacije poĉinje slabiti, a već u XVIII stoljeću sluĉajevi konverzije su iznimni i pojedinaĉni.

Vlasko pitanje medju Bosnjacima u sumarnom defteru 1604

Sumarni popis Bosanskog Sandzaka je jedan od najopsirnijih popisa, koja je Otomanska vlast radila na ovim prostorima.Trajao je pune 4 godine od 1600-1604.Bio je daleko opsezniji od svih prijasnjih popisa koji su Otomani radili, i Bosnjacki institut je prije 10 godina izdao knjigu Opsirni popis Sandzaka Bosna 1604 godine, koju su priredili Adem Handzic,Lejla Gazic, Amina Kupusovic i Snezana Buzov

No, krenimo redom

Na popisu 1604 bilo je 47 802 Muslimanska domacinstva ili 72,50% ukupnog stanovnistva Bosne tada.Ova analiza ce se baviti samo Muslimanima i Vlaskim pitanjem medju Muslimanima na popisu 1604, kroz razne nahije.Preteca danasnjih nahija, su bile skoro srednjovjekovne zupe, neke su i 100 i vise godina nakon dolaska Otomanske vlasti imale i nosile stari naziv kao i za vrijeme Srednjovjekovne Bosne:Usora,Kukanj,Brod,Lasva,Vrhbosna,Bobovac..itd.Kao sto sam rekao, Otomani su ove krajeve dijelili na Nahije, a tadasnji Bosanski sandzak 1604 je biljezio vise od 40 nahija, i neke nahije su danas bile sastavni dio Srbije, ali i Hrvatske

Muslimani i vlasko pitanje.Posljedice i polozaj, te kretanje Vlaskih Muslimana na popisu 1604

Kao sto sam prije rekao.Na popisu 1604 godine evidentirano je 47 802 Muslimanska domacinstva.Oni su uglavnom bili locirani u nekoliko vecih nahija, ali ova analiza ce se baviti Islamizacijom, i pitanjem ratarskog starosjediockog i vlaskostocarsko i posebno doseljenickog populusa

Nahija Bobolj .Ukupno 166 Domacinstava.Bez Muslimana.Vlasi Nahija Trebna.Ukupno 164 Domacinstava.11 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Moravica.Ukupno 308 Domacinstava.9 Muslimanskih domacinstava.Vlasi

Nahija Barce.Ukupno 479 Domacinstava.37 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Banja.Ukupno 799 Domacinstava.89 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Birce.Ukupno 1077 Domacinstava.208 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Dobrun.Ukupno 420 Domacinstava.294 Muslimanska domacinstva.Nisu Vlasi Nahija Visegrad .Ukupno 1578 Domacinstava.1182 Muslimanska domacinstva.Nisu Vlasi Nahija Hrtar.Ukupno 754 Domacinstva.698 Muslimanskih domacinstava.Nisu Vlasi Nahija Brodar.Ukupno 868 Domacinstava.852 Muslimanska domacinstva.Nisu Vlasi Nahija Vratar.Ukupno 1373 Domacinstva.1363 Muslimanska domacinstva.Nisu Vlasi Nahija Osat.Ukupno 1401 Domacinstvo.776 Muslimanskih domacinstava.Pretezno Nevlasko stanovnistvo.Kod Muslimana veoma malo Vlaha, kod Krscana broj Vlaha je daleko veci

Nahija Borac.Ukupno 4563 domacinstva.4544 Muslimanskih domacinstava.Nisu vlasi Nahija Studena.Ukupno 293 domacinstva.293 Muslimanska domacinstva.Nisu vlasi Nahija Olovo.Ukupno 2861 domacinstva.2673 Muslimanskih domacinstava.Nisu vlasi Nahija Trebetin.Ukupno 106 domacinstava.57 Muslimanskih domacinstava.Pretezno vlasi Nahija Tesanj.Ukupno 1479 domacinstava.904 Muslimanska domacinstva.Krscansko stanovnistvo Vlasko.Veoma malo vlaskog stanovnistva kod Muslimana Nahija Kotor.Ukupno 580 domacinstava.222 Muslimanska domacinstva.Svi vlasi Nahija Banja Luka.Ukupno 1349 domacinstava..1113 Muslimanskih domacinstava.Krscani vecinom vlasi, kao i seosko stanovnistvo nahije.Urbano stanovnistvo Banjaluke Nevlasko kod Muslimana Nahija Vrhovine.Ukupno 377 domacinstava.101 Muslimansko domacinstvo.Krscansko stanovnistvo vlasko kao i dobar dio Muslimanskog Nahija Kobas.Ukupno 1938 domacinstava.Muslimanskih 859.Krscansko stanovnistvo vlasko.Muslimansko stanovnistvo podijeljeno izmedju Vlaha i starosjedioca Nahija Lijevce.Ukupno 1163 domacinstva.Muslimanskih 557 .Krscansko stanovnistvo vlasko.Muslimansko stanovnistvo uglavnom nevlasko, veoma malo Vlaha

Nahija Arzane.Ukupno 129 domacinstava.12 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Zvecan.Ukupno 1105 domacinstava.238 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Jelec.Ukupno 1509 domacinstva.109 Muslimanskih domacinstava.Vecinom nisu vlasi Nahija Ras.Ukupno 2124 domacinstva.902 Muslimanska domacinstva.Krscansko stanovnistvo vlasko, kao i dobar dio Muslimanskog

Nahija Vrace.Ukupno 1062 domacinstva.231 Muslimansko domacinstvo.Krscansko stanovnistvo vlasko.Vise od pola Muslimana vlasi Nahija Sjenica.Ukupno 752 Domacinstva.Muslimanskih 102.Krscansko stanovnistvo vlasko, kao i dobar dio Muslimana Nahija Ostatija.Ukupno 105 domacinstava.Muslimanskih 3.Vlasi

Nahija Bihac.Ukupno 338 domacinstava.Muslimanskih 68 domacinstava.Vlasi Nahija Cazin.Ukupno 2 domacinstva.Napusteno Nahija Buzin.Ukupno 4 domacinstva.4 Muslimanska domacinstva.Nisu vlasi Nahija Gvozdanski.Ukupno 2 domacinstva.2 Muslimanska domacinstva.Nisu vlasi Nahija Krupa.Ukupno 45 domacinstava.6 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Ostrozac.Ukupno 16 domacinstava.16 Muslimanskih domacinstva.Vecina Muslimana nisu vlasi Nahija Kostajnica.Ukupno 261 domacinstvo.220 Muslimanskih domacinstava.oko 90 od 220 Muslimanskih domacinstava nisu vlasi Nahija Sana.Ukupno 462 domacinstva.78 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Novi.Ukupno 413 domacinstava.71 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Vrbaski.Ukupno 65 domacinstva.10 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Dubica.Ukupno 85 domacinstava.10 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Ozren.Ukupno 338 domacinstava.48 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Usora.Ukupno 243 domacinstava.29 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Trebava.Ukupno 197 domacinstava.95 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Vincac.Bez Muslimana Nahija Zmijanje.Ukupno 546 domacinstava.19 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Dobor.Ukupno 1026 domacinstava.495 Muslimanskih domacinstava.Vlasi nahija Dubica.Ukupno 34 domacinstva.19 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Vrbaski.Ukupno 298 domacinstava.37 Muslimanskih domacinstava.Vlasi Nahija Kamengrad.Ukupno 753 domacinstva.340 Muslimanskih domacinstava.Vecinom vlasi.Dobar dio Muslimana Vlasi Nahija Jajce.Ukupno 1009 domacinstava.890 Muslimanskih domacinstava.Vecinom nisu vlasi.Muslimani Nahija Brod(Zenica) Ukupno 4257 domacinstava.Muslimanskih domacinstava 4037.Nisu vlasi Nahija Lasva.Ukupno 3003 domacinstva.Muslimanskih domacinstava 2869.Nisu vlasi Nahija Bobovac.Ukupno 768 domacinstava.Muslimanskih domacinstava 546.Nisu vlasi Nahija Visoko.Ukupno 5774 domacinstava.Muslimanskih domacinstava 5198.Nisu vlasi Nahija Dubrovnik.Ukupno 1870 domacinstava.1835 Muslimanskih domacinstava.Nisu vlasi

Nahija Kladanj.Ukupno 882 domacinstva.822 Muslimanska domacinstva.Nisu vlasi Nahija Sarajevo.Ukupno 10 871 domacinstvo.10 674 Muslimanska domacinstva.Nisu vlasi

Zakljucak.Nakon zbrajanja vlaskog stanovnistva medju Bosnjacima, kroz sve nabrojane nahije.Dodje se do priblizne slike novonastanjenog, uglavnom iz Vlaske pokrajine Vlaha,koji su primili i prihvatili Islam, i starosjedioca, koji preovladavaju u svim zupama Bosne Srednjovjekovne, sem Usore, Ozrena i nekih dijelova danasnje Bosanske Krajine, poput Novog i Dubice, gdje je svo stanovnistvo vlasko.Posebno se vidi iz nahije Kostajnica, gdje su svi seoski Muslimani vlaskog porijekla, dok u samoj Kostajnici medju Muslimanima, vecina nisu vlasi.Naravno, posljedica doseljavanja pravih Turaka medju Bosnjacima nije za zanemariti, posebno u nekim dijelovima tada novonastale Otomanske drzave, posebno u regiji Bosanske Krajine.No, cak i urbano vecinski stanovnistvo Bosne je bilo i ostalo starosjedickog karaktera.Naravno, da je ovdje i bilo doseljenih Turaka, koji su iskoristili sansu ili dobili berate ili mezre(Posjede) na opustjelim zemljama, ili dobili velka bogatstva u novim gradovima.Dok ruralno vlasko stanovnistvo kod Muslimana uglavnom preovladava u nekim nahijama.Posebno je vazno pogledati razliku izmedju Nahije Tesanj gdje vecina Muslimana nisu vlaskog porijekla, s Muslimanima nahije Ozren, gdje su svi Muslimani Vlaskog porijekla.U Ovim svim nahijama, gdje vlasko stanovnistvo kod Muslimana najbrojnije, mora se spomenuti nahija Dobor s oko 500 Muslimanskih vlaskih domacinstava, kao i jos neke zupe

Izolovane, ali nevlaske nahije.Posebno se vidi na primjeru nahije Vratar,koja je danas moze se reci sinonim za jedno malo i herojsko Bosnjacko mjesto.A, to je Zepa.Gdje nema nikako vlaha, pa cak i u Dobrunu, koji se nalazi moze se reci tik uz granicu s Srbijom, dok u unutrasnjosti Bosne nastaju cijela vlaska sela, primjer Ozrena, Vrbaskog, i ostalih nahija.Vecina vlaha i nije prelazila na Islam, iako ima izuzetaka, posebno u regiji Dobora, gdje zemlja daleko plodnija i ravnicarska, ako se racunaju neke nahije, posebno Ozren

Nakon racunanja Vlaskih s starosjediocima dodje se do cifre

Oko 44 000 Muslimanskih domacinstava, koji su nevlaska.Ovdje treba uracunati i do 1000 Turaka, Tatara.Cerkeza, i Madjara, koji su presli na Islam, i kasnije se slavizirali.I jos neka sela, gdje su porodice zivjele konstantno u tim krajevima, bez migracija, tipa Vratar.S, novonastalim Vlaskim stanovnistvom, koji se dijelom mjesa s Ilirsko-Gotskim, i donekle Slavenskom haplogrupom, koja tada dominira u Bosni

Oko 3700+ Domacinstava je nedvojbeno vlasko, medju Muslimanima.Ponajvise u nekim nahijama, tipa Ozren..itd

Share this:



Podijeli

 Like this: Volim Be the first to like this.

Islamizacija u sjeveroistočnoj Bosni i osvrt na pravoslavlje NEDIM FILIPOVIĆ by Bošnjo – Osvrt Nedima Filipovića na pravoslavlje u Bosni by Bosnjo Posted: August 30, 2010 in Bosna za vrijeme Osmanlija Oznake: Islamizacija u sjeveroistočnoj Bosni i osvrt na pravoslavlje NEDIM FILIPOVIĆ by Bošnjo - Osvrt Nedima Filipovića na pravoslavlje u Bosni

0 Islamizacija u sjeveroistoĉnoj Bosni i osvrt na pravoslavlje NEDIM FILIPOVIĆ by Bošnjo

Share this:



Podijeli

 Like this: Volim Be the first to like this.

NEDIM FILIPOVIĆ Islamizacija u BiH i islamizacija Vlaškog stanovništva u Bosni – Islamizacija Vlaha između 15 i 16 vijeka Posted: August 30, 2010 in Bosna za vrijeme Osmanlija Oznake: NEDIM FILIPOVIĆ Islamizacija u BiH i islamizacija Vlaškog stanovništva u Bosni Islamizacija Vlaha između 15 i 16 vijeka

0

//
Share this:



Podijeli

 Like this: Volim Be the first to like this.

Etnička struktura stanovništva i brojčano stanje u Bosni prije i poslje Turaka by Bosnjo Posted: August 30, 2010 in Bosna za vrijeme Osmanlija Oznake: Etnička struktura stanovništva i brojčano stanje u Bosni prije i poslje Turaka

0 O broju stanovnika Bosne pri dolasku turske vlasti, najviše govore defteri koji su turci skoro odmah po osvajanju Bosne napravila o tome govori i Noel Malkolm

svaki historiĉar se poziva na podatke Petera Maserachija

evo šta o tome kaţe Enver Imamović

na njega se poziva i Ivan Muţić

o broju stanovnika piše i Ivan Frano Jukić

Share this:



Podijeli

 Like this: Volim Be the first to like this.

Proces islamizacije u Bosni i prelazak Bogumila na Islam by Bosnjo Posted: August 30, 2010 in Bosna za vrijeme Osmanlija Oznake: Proces islamizacije u Bosni i prelazak Bogumila na Islam

0 T.W.Arnold: Povijest islama prelazak bogumila na Islam

Prihvaćanje islama Bosni Prihvaćanje islama u osmanskoj Bosni: mitovi i realnost Autor: Edin Šaković

Jedan od najvaţnijih fenomena u historiji Bosne i Hercegovine predstavlja proces masovnog prihvaćanja islama od strane domaćeg stanovništva, što je vremenom dovelo do stvaranja specifiĉnog bosansko-muslimanskog identiteta i, u konaĉnom, do profiliranja bošnjaĉke nacije. Nekoliko generacija historiĉara pokušavalo je manje ili više uspješno objasniti uzroke

islamizacije u Bosni. Kod pristupa prouĉavanju uzroka masovnog prihvaćanja islama nerijetko su ukljuĉene brojne mitske predstave koje opterećuju historiĉare.

S tim u vezi, u dosadašnjoj historiografiji o spomenutom fenomenu iskristaliziralo se nekoliko mitova: uzrok primanja islama bila je prisila, islam je primila društvena elita u cilju oĉuvanja privilegija, islam primaju iskljuĉivo ili uglavnom bosanski heretici (pri ĉemu je relevantna ĉinjenica sliĉnost uĉenja islama i Crkve bosanske). Posljedice predodţbi o procesu islamizacije u Bosni izgraĊenih na osnovu ovakvih mitova osjećaju se i u današnjim meĊuvjerskim i meĊunacionalnim odnosima u Bosni i Hercegovini. Tokom proteklih petnaestak godina, za vrijeme ratnih zbivanja i nacionalne (nacionalistiĉke) euforije, ĉak su i neki eminentni historiĉari revitalizirali spomenute mitove. Iako nijedan od tih mitova ne moţe izdrţati kritiĉku analizu, zbog dnevno-politiĉkih ciljeva oni se još uvijek “provlaĉe” kroz historijsku literaturu i školske udţbenike.

Krajem XIV stoljeća, u vrijeme dok je srednjovjekovna bosanska drţava pod kraljem Tvrtkom I Kotromanićem bila na vrhuncu svoje vojno-politiĉke i ekonomske moći, bosanski su prostori po prvi put ugroţeni od nadiruće sile Osmanske drţave, koja je predstavljala kljuĉni faktor u širenju islama na teritorij jugoistoĉne Evrope. Istina, neki autori istiĉu da su prvi dodiri Bosne s islamom bili znatno prije, pa ĉak i da su neki pripadnici islama ţivjeli na bosanskim prostorima stoljećima prije dolaska Osmanlija.[1] No, prve sigurne pojave prihvaćanja islama od strane domaćeg slavenskog etnosa na teritoriju srednjovjekovne Bosne (Bošnjana) potjeĉu tek iz XV stoljeća, u vrijeme slabljenja bosanske drţave i sve jaĉeg utjecaja Osmanlija na njezinom teritoriju. Već iz polovine XV stoljeća potjeĉu vijesti o stalnom boravku Osmanlija u Vrhbosni (vilajet Hodidjed ili Saraj-ovasi). Politiĉkim slomom srednjovjekovne bosanske drţave Osmanlije su zagospodarile najvećim dijelom njezinog teritorija. Ali, cjelokupan teritorij današnje Bosne i Hercegovine pod osmansku je vlast dospio tek krajem XVI stoljeća (padom Bihaća 1592). Proces prihvaćanja islama moţe se pratiti na osnovu osmanskih popisnih katastarskih deftera, koji predstavljaju primarne historijske izvore za ovo pitanje.[2] U popisu Bosanskog sandţaka iz 1468. navedene su 332 muslimanske kuće naprema 37.125 nemuslimanskih. U narednim popisima broj muslimanskih domova stalno raste, tako da u XVII stoljeću muslimani predstavljaju već apsolutnu većinu stanovništva Bosne. Tada intenzitet islamizacije poĉinje slabiti, a već u XVIII stoljeću sluĉajevi konverzije su iznimni i pojedinaĉni.

Kod svakog pokušaja da se odgonetnu uzroci masovne islamizacije slavenskog etnosa u Bosni treba imati na umu ĉinjenicu da se radi o mentalitetu srednjovjekovnih ljudi i da bi konverzija trebala znaĉiti nešto sasvim drugaĉije nego što bi to danas znaĉila. Rijeĉima Sime Ćirkovića, “shvatanje o ĉoveku kao autonomnoj jedinki koja o verovanju ili neverovanju, o pripadanju jednoj ili drugoj religijskoj zajednici, samostalno odluĉuje i bira” ne bi bilo ispravno. U srednjem vijeku “realnost je sasvim drugojaĉija, ĉovek biva roĊen, donet na svet koji je strukturiran, proţet religijom, koju zastupa jedna

jedinospasavajuća crkva. Izvan nje ne samo da nema spasenja, nego nema ni slobodnog izbora”.[3] MeĊutim, prouĉavajući primarne historijske izvore za prouĉavanje procesa islamizacije, dakle osmanske katastarske popise, moţe se zakljuĉiti da se konvertiti u Bosni ponašaju upravo kao “autonomne jedinke”. Ima vrlo mnogo sluĉajeva da muslimani i nemuslimani, bliţi srodnici, ţive u istom domu, ili da jedan brat primi islam, a drugi ostane u dotadašnjoj vjeri. Srednjovjekovna Bosna je, oĉito, bila nešto osobeno i ne da se uklopiti u obrasce kasnosrednjovjekovnih društava jugoistoĉne Evrope, u kojima je utjecaj crkve i religije uglavnom bio dominantan. U Bosni su vladale specifiĉne vjerske prilike, kako u predosmanskom, tako i u ranom osmanskom periodu, koje su djelomiĉno uvjetovale i samu islamizaciju. Jedna od karakteristika historije Bosne i Hercegovine, pored masovne islamizacije, takoĊer je i fenomen srednjovjekovne hereze i heretiĉke Crkve bosanske. Posmatrajući pokušaje objašnjenja uzroka masovnog prelaska na islam od apostolskog vizitatora Petra Masarechija do današnjih dana moţe se zakljuĉiti da se fenomen islamizacije konstantno povezuje s fenomenom Crkve bosanske. Upravo se tu otvara prostor za brojne mistifikacije i kontraverze, odnosno za proţimanje mitskog i stvarnog.

Historiĉari koji su prouĉavali fenomen primanja islama u Bosni i Hercegovini nerijetko su bili opterećeni teretom vlastite religijske ili nacionalne pripadnosti, ideologije i dnevne politike, što je dovelo do pojave svojevrsnih “kompleksa” u historiografiji. Stariji katoliĉki i pravoslavni historiĉari, kojima je bilo jasno da su bosanski muslimani bez sumnje slavenskog porijekla i da s Turcima u rasno-etniĉkom pogledu nemaju nikakve veze, doţivljavali su islamizaciju uglavnom kao izdaju vlastite vjere, stoga su uzroke primanja islama tumaĉili na razne naĉine: po nekima je to bila prisila, po drugima pak, islam su prihvatili razni pohlepni i lahkovjerni elementi. Neki historiĉari su, opet, lansirali tezu da islam prihvaćaju iskljuĉivo ili gotovo iskljuĉivo bosanski heretici, maniheji ili ko zna šta, koji su i prije konverzije bili u krivovjerju, ĉime se davao alibi vlastitoj naciji koja se profilirala iz vjerske zajednice (milleta). Upravo u vrijeme nacionalnog buĊenja, gdje je religijska pripadnost igrala dominantnu ulogu, ovo se pitanje još više zaoštrava. Pripadnost pravoslavnoj odnosno katoliĉkoj naciji uvjetovalo je opredjeljenje ka srpskoj odnosno hrvatskoj nacionalnoj ideologiji, koje su potraţile oslonac u susjednim zemljama, Srbiji i Hrvatskoj.

Bosanskohercegovaĉko muslimansko stanovništvo se tu našlo izmeĊu dvije vatre. Pripadnost islamskoj vjeri uvjetovala je specifiĉne obiĉaje, naĉin ţivota i mentalitet, što je sve zajedno ĉinilo poseban identitet bosansko-muslimanskog naroda, koji nije prihvaćao nacionalnu identifikaciju ni sa Srbima ni sa Hrvatima, kao što su to ĉinili neki predstavnici njegove inteligencije. Pojedini srpski/hrvatski historiĉari su bili svjesni da upravo pripadnost islamu bosansko-hercegovaĉkog muslimanskog etnosa koĉi svaki pokušaj njegove identifikacije sa Srbima ili Hrvatima, koji su teţili da muslimane kao “jeziĉak na vagi” privuku na svoju stranu. Uz optuţbe da je islam “anacionalna vjera”, u srpskim i hrvatskim historiografskim i uopće intelektualnim krugovima formirana je svijest o svojevrsnoj nacionalnoj izdaji stanovništva koje je prije više stoljeća prihvatilo islam.

Na drugoj strani, muslimanski intelektualci, većinom predstavnici uleme, kao reakciju na takve stavove insistiraju ne samo na tezi dobrovoljne konverzije, nego traţe dublje razloge i uzroke prihvaćanja islama. Tada naroĉito postaje popularna tzv. bogumilska teorija, po kojoj je uzrok masovne konverzije u Bosni upravo postojanje pripadnika heretiĉke Crkve bosanske, odnosno bogumila. Tu su tezu zastupali i neki, uvjetno reĉeno, kršćanski historiĉari. U biti, bogumilska teorija potencira dva razloga prelaska bogumila na islam. Jedan od tih razloga je politiĉki – bogumili usljed sistematskog pritiska zapadne i istoĉne crkve bjeţe pod okrilje Osmanlija, ĉiji dolazak u Bosnu pozdravljaju, te prihvaćaju islam iz inata, prkosa ili pak ţelje za osvetom svojim dojuĉerašnjim protivnicima, kako bi se na taj naĉin mogli osvetiti. Najkarakteristiĉnija epizoda u ovome mitu je prihvaćanje islama odjednom (bir ugurden) pred sultanom Mehmedom Fatihom. Drugi je pak razlog (na kome su posebno insistirali muslimanski historiĉari), opet, sliĉnost vjerskog uĉenja bogumila i muslimana. Sve u svemu, mitomanski pristup prouĉavanju fenomena masovnog prihvaćanja islama ukljuĉuje nekoliko historijskih mitova:

Islamizacija se odvijala pod pritiscima (prisilna konverzija); Islam prihvaća društvena elita iz ţelje za oĉuvanjem privilegija (kontinuitet bosanska srednjovjekovna vlastela – bošnjaĉki begovi i age); Islam prihvaćaju iskljuĉivo ili uglavnom bogumili (relacija patareni – poturi), iz politiĉkih ili dogmatskih razloga. Islam u Bosni je prihvaćen odjednom (“bir ugurden”).

Ovome se moţe dodati i teza o preteţno neslavenskom porijeklu muslimana, u biti jedna rasistiĉka teorija karakteristiĉna ponajviše za srpsku historiografiju. Iako je ta teorija – ako uopće zasluţuje da se tako nazove – toliko nevjerovatna da ne zasluţuje ĉak da ju se osporava, ipak je ona nalazila svoje protagoniste.[4]

Teško je hronološki odrediti koji je od gore navedenih mitova stariji, oni su se kod razliĉitih pisaca javljali pribliţno istovremeno. Kod kršćanskih historiĉara, u hronikama, ljetopisima i drugim djelima, Osmanlijama se pripisuje teror nad (kršćanskim) narodom osvojenih podruĉja, pa tako i u Bosni. O tome su pisali i neki savremenici politiĉkog sloma srednjovjekovne bosanske drţave, poput Eneja Silvija Piccolominija, odnosno pape Pia II (1458.-1464.), kao i njegovog legata u Bosni Nikole Modruškog, a prenose to i kasniji pisci kao što je Pavao Ritter Vitezović. Zanimljivo je, meĊutim, da papa Pio II prvi donosi podatke o izdajniĉkom drţanju “maniheja” u Bosni, navodeći sluĉaj kneza Radaka na Bobovcu, dok Nikola Modruški izriĉito navodi da su sultana na pohod protiv Bosne nahuškali “prvaci sekte manihejaca”.[5] Ovi podaci predstavljaju zaĉetak mita o kolaboraciji bosanskih heretika s Osmanlijama, što je u konaĉnom dovelo do njihovog masovnog preobraćenja na islam. MeĊutim, ta tzv. bogumilska teorija aktualizirat će se tek u XX stoljeću. Sve do tada susreću se drugaĉija objašnjenja, od kojih je najĉešće ono o preobraćenju pod prisilom ili pak iz ţelje za materijalnom koristi.

O islamizaciji i historiji Bosne uopće pisali su uglavnom stranci. Zanimljivo je da Ivan Frano Jukić, franjevac i jedan od prvih bosanskohercegovaĉkih historiĉara, osim što od starijih hroniĉara prenosi podatak da je sultan Mehmed II Osvajaĉ iz Bosne odveo 30.000 mladića u jeniĉere, ne potencira prisilu kao motiv prelaska na islam. Ali neki njegovi savremenici su mislili drugaĉije. Iz nekih citata vidi se da je jedan od istaknutijih srpskih intelektualaca, Georgije Magarašević, osnivaĉ Letopisa Matice srpske, smatrao da su stanovnici osmanske Bosne (koje on, dakako, smatra Srbima) na islam prešli “u krajnjoj nuţdi i nevolji, oruţjem tiranstva prinuĊeni”, a sliĉno mišljenje je imao i Simo Milutinović Sarajlija.[6] Jovan Cvijić, antropogeograf i jedan od vodećih srpskih nauĉnika s poĉetka XX stoljeća zastupao je u svojim djelima mit o prisilnoj konverziji. MeĊutim, on je smatrao da pritiske na kršćansko stanovništvo nisu provodile osmanske vlasti, nego domaći muslimani, odnosno sami konvertiti, koji su iz nekakvog osjećaja krivice nastojali u islam prevesti svoje srodnike i saplemenike.[7] Većina njegovih uĉenika i sljedbenika (Jefto Dedijer, Jovan Hadţi Vasiljević i drugi) isticali su pak, privremenost konverzije i tragali za nekakvim praktiĉnim ciljem koji je trebao da bude postignut prelaskom na islam.[8] Osim toga, isticali su ostatke predislamske tradicije kao toboţnji dokaz svijesti o “pravoj” vjeri potomaka konvertita.

Historijski mit o prisilnoj islamizaciji širokih slojeva stanovništva odrţao se do današnjih dana. Jedan od vodećih historiĉara odgovornih za promidţbu ovog mita je fra Dominik Mandić, koji je napisao više znaĉajnih radova o vjerskim prilikama u Bosni. Mandić je autor poznatog djela Etniĉka povjest Bosne i Hercegovine, u kojem odreĊenu paţnju poklanja i procesu islamizacije. Prema Mandiću, uzroci islamizacije su sistematski pritisci osmanskih vlasti prvenstveno na katoliĉko stanovništvo, koji su se odvijali u valovima. Ti pritisci su, prema Mandiću, bili naroĉito intenzivni u prvoj polovini XVI stoljeća, poĉevši od uprave bosanskog sandţakbega Mustafa-bega Juriševića, pa sve do iza Gazi Husrev-bega, a bilo ih je i kasnije. Mandićevo pisanje je oĉigledno imalo utjecaja na neke druge historiĉare, posebno one manje afirmirane iz reda franjevaca ili katoliĉkog svećenstva. U pojedinim radovima, prilozima i ĉlancima objavljivanim po raznim listovima i ĉasopisima još uvijek je ţiva teza o represalijama i pritiscima “Turaka” nad katoliĉkim stanovništvom.[9]

Valja naglasiti da su Mandiću bili nedostupni i nepoznati izvori osmanske provenijencije, u prvom redu popisni defteri, ali savremeni protagonisti mita o prisilnoj konverziji zanemaruju upravo te izvore i tragaju za pojedinaĉnim sluĉajevima konverzije pod prisilom, odnosno u prouĉavanju prihvaćanja islama sluţe se, kako kaţe Ahmed S. Aliĉić, “metodom ekscesa, a ne metodom procesa”. Takve mitske projekcije javljale su se i u školskim udţbenicima.[10] Jedan od posebnih elemenata tog historijskog mita svakako su podaci o crkvama pretvorenim u dţamije.[11] Koliko neki povjesniĉari zastranjuju u tom pogledu, najbolje se vidi iz primjera Ante Škegre, koji, kritizirajući brojne mitomanske stavove Envera Imamovića o “porijeklu i pripadnosti stanovništva Bosne”, i sam odlazi u drugu krajnost, preko ruba historijske znanosti u podruĉje mitova o hrvatskoj naciji u Bosni i navodnim katoliĉkim/hrvatskim korijenima Bosne. Škegro završava rijeĉima: “Imamović i grupacija kojoj je glasnogovornikom oĉito nisu svjesni da je Ćemaluša izrasla iz temelja katedrale sv. Petra Apostola”, te u

prilogu donosi skicu oltara spomenute katedrale naĊenog u temeljima dţamije Ćemaluše.[12] Škegro, dakle, osim što svjesno podrţava historijski mit o katoliĉkom karakteru srednjovjekovne Bosne (dvaput ponavlja kako je kriţ najĉešći simbol/ornament na stećcima, zaboravljajući ĉinjenicu da je od preko 60.000 stećaka na tlu Bosne i Hercegovine samo neznatan broj njih uopće ornamentiran), na osnovu jednog ostatka stare graĊevine (ko zna odakle donesenom!) tvrdi kako je dţamija Ćemaluša izgraĊena na mjestu katoliĉke bogomolje. Toga Imamović i nekakva “grupacija” koja stoji iza njega nisu svjesni, iz ĉega opet proizilazi da oni nisu svjesni svog katoliĉkog/hrvatskog porijekla.[13] Škegro ne navodi kako je i taj oltar naĉinjen od antiĉkog “paganskog” ţrtvenika, a zanimljivo je da ĉasopis u kome je objavljen “pretisak” Škegrine reakcije donosi nekoliko radova o predosmanskom razdoblju podruĉja Sarajeva, a u uvodniku redakcije stoji i ovo: “Bez obzira što je taj veoma vrijedan arheološko-povijesni argumenat (oltar iz katedrale sv. Petra – E.Š.) naĊen u ruševinama spomenute dţamije, ne moţemo to podruĉje smatrati nalazištem srednjovjekovne katedrale”.[14]

Od savremenih srpskih historiĉara najzasluţniji za revitalizaciju mita o prisilnoj islamizaciji svakako je akademik Radovan Samardţić, pisac eseja Prodor islama u jugoistoĉnu Evropu (objavljen u ediciji Istorija srpskog naroda), djela koje je izazvalo brojne polemike. Mitskim predstavama o prihvaćanju islama pod prisilom Samardţić daje novu boju. U najkraćem, njegovo mišljenje o islamizaciji se moţe svesti na sljedeće: islamizacija se u biti ipak dogaĊala usljed pritiska, motiv prisile prisutan je ĉak i onda kada to sam konvertit ne osjeća, jer inaĉe ne bi odbacio staru vjeru.[15] Nema sumnje, Samardţićev golemi ugled utjecao je i na druge historiĉare. Osmanista Milan Vasić isto tako tvrdi da u glavne faktore islamizacije spada podjela stanovništva po religijskoj pripadnosti, iz ĉega se raĊa vjerska neravnopravnost i u konaĉnom diskriminacija, koje bi nakon konverzije nestalo.[16]

Ranije spomenuti Ivan Frano Jukić objavio je 1851. godine pod pseudonimom Slavoljub Bošnjak djelo Zemljopis i Poviestnica Bosne, u kome se, sasvim razumljivo, dotiĉe i pitanja stanovništva Bosne. S obzirom na vjersku pripadnost, stanovništvo Bosne dijeli na pripadnike zapadne crkve (katolike), hrišćane (pravoslavce) i Turke (muslimane), a za ove posljednje pojašnjava da su oni “nasljednici laţljivog proroka Muhameda” koji su u Bosni postali od “zloĉestih” kršćana, “koji ne znajući svoje gospodstvo drukĉije uzdrţati, poturĉiše se, iznevjeriše se Bogu “.[17] Jukić takoĊer piše da je “na našu veliku nesreću” islam primio gotovo veći dio naroda, jer im je to osiguralo imanja, bogatstva i oslobodilo ih haraĉa i svakog danka, te su konvertiti “bez truda i radnje” mogli svoje “gospodstvo provoditi”.[18] Ivan Frano Jukić je, dakle, kao uzrok prelaska na islam uzimao teţnju za materijalnom korišću ukljuĉujući raniju vjersku labilnost (“zloĉesti kršćani”).

Zanimljivo je da su sliĉna stajališta imali i neki od stranih putnika koji su u XIX stoljeću posjetili Bosnu. Arthur Evans, poznati britanski arheolog, u svom prikazu historije Bosne i Hercegovine piše da bosanski muslimani potjeĉu od islamiziranih bogumila, koji su i pozvali Turke u Bosnu i koji su osjećali “malo odvratnosti prema dţamiji”. Pri tome istiĉe

da je naziv potur vjerovatno slavizirani oblik rijeĉi pataren. Obiĉaji i naĉin ţivota bošnjaĉke društvene elite, begova, njihovo posjedovanje starih srednjovjekovnih gradova, “riterski lov sa sokolovima” i sliĉno, Evansa su neodoljivo podsjećali na ţivot srednjovjekovnih feudalaca, stoga on drţi da su begovi upravo potomci islamiziranih bosanskih vlastelina. Sliĉno je bilo mišljenje i drugih putopisaca. Šarl Irijart, naprimjer, drţi da je jedan od uzroka islamizacije u Bosni nejednakopravan status muslimana i kršćana, ovi drugi – ukoliko ne bi prihvatili islam – morali su plaćati danak i nametalo bi im se nekakvo “relativno ropstvo”, ali ipak izraţava sumnje u priĉe o nasilju muslimana nad kršćanima, te citira ĉuvenu ahdnamu sultana Mehmeda II Fatiha franjevcima. Islamizacija se, po njemu, zbila radi povlastica, pa je “muhamedanstvo u Bosni i pokrajini Hercegovini poprimilo aristokratska obiljeţja”.[19] I Evansa i Irijarta, kao uostalom i većinu drugih putopisaca i Evropljana tog vremena, zavodila je ĉinjenica da bosanski begovi i age ţive ţivotom srednjovjekovne feudalne gospode, pa su bili skloni vjerovanju da su bosanski srednjovjekovni feudalci primili islam da bi zadrţali svoje posjede. Ovakva mitska predstava se zadrţala sve do današnjih dana, iako historijski izvori govore nešto sasvim drugo. Sultan Fatih je većinu krupnih feudalaca odmah pogubio, zajedno sa bosanskim kraljem, kako bi preduhitrio svaki pokušaj eventualnog pokretanja otpora. Osmanski timarski sistem, s druge strane, bio je sasvim drugaĉiji od dotadašnjeg bosanskog feudalnog sistema. U redovima osmanskih spahija u Bosni, istina, našao se i vrlo veliki broj predstavnika bosanskog plemstva, uglavnom onog sitnijeg (vlasteliĉića), ali takoĊer i vlaških starješina, pa i doseljenika iz drugih krajeva. Nezanemarljiv broj njih bili su kršćani, koji su kasnije većinom zaista prelazili na islam. Ako se kasnije u Bosni, kroz proces ĉifluĉenja i u vrijeme slabljenja Osmanskog carstva, i razvio takav oblik zemljišnih odnosa koji je podsjećao na srednji vijek, on nema nikakvog kontinuiteta sa srednjim vijekom. Iako su brojni radovi koji to dokazuju, ipak su se zadrţale mitske predstave o vlasteli koja se prevjerila kako bi saĉuvala posjede. Tako, naprimjer, srbijanski historiĉar Dragoljub R. Ţivojinović, u sintetiĉkom djelu Uspon Evrope kratko i jasno navodi: “u Bosni plemstvo prihvata islam, dok narod ostaje u staroj veri”.[20]

Jedan od pionira bošnjaĉke historigrafije, Safvet-beg Bašagić, u svojoj Kratkoj uputi u prošlost Bosne u duhu tadašnjeg vremena iznosi niz predstava o procesu širenja islama koje se sa današnje taĉke gledišta moraju ocijeniti mitskim i koje se ukratko svode na dvije ĉinjenice: bosanski muslimani potjeĉu od nekadašnjih bogumila, dok bošnjaĉko plemstvo vuĉe korijene od nekadašnje srednjovjekovne vlastele. I sam iz redova plemstva, Bašagić posebno ukazuje na ovu drugu ĉinjenicu, napominjući da su Osmanlije zadrţale stari feudalni sloj koji je prihvatio islam, ostavivši mu neku vrstu autonomije. Osim toga, Bašagić je jedan od prvih historiĉara koji je pokušao na nauĉne osnove postaviti teoriju o prihvaćanju islama goleme skupine bogumila pred samim sultanom Mehmedom II Fatihom, i to na osnovu tzv. Jeniĉerskog zakona, jedne rasprave s poĉetka 17. stoljeća u kojoj autor objašnjava obiĉaj da se djeca muslimanskih Bošnjaka regrutuju putem devširme. Po tom izvoru, rijeĉ je o posebnoj povlastici koju je sultan Mehmed II Fatih podario Bošnjacima koji su mu po osvojenju Bosne prišli u velikim skupinama, izjavili lojalnost i najednom (“bir ugurden”) primili islam.[21] Tezu o masovnom prihvaćanju

islama “odjednom” razraĊivali su i drugi historiĉari, od kojih naroĉito treba istaknuti jednog od najistaknutijih bošnjaĉkih alima hadţi Mehmed ef. Handţića.[22]

Ovaj se historijski mit u novije doba, vjerovatno pod utjecajem revitalizacije mita o prisilnoj konverziji od jednog broja srpskih historiografa, ponovo javlja u bosanskoj historiografiji.[23] Adem Handţić, uz Nedima Filipovića jedan od rijetkih historiĉara koji su zaista temeljito i objektivno prišli prouĉavanju fenomena islamizacije,[24] godine 1991. sklon je vjerovanju da se spomenuti dogaĊaj (“bir ugurden”) zaista desio, istiĉući da ĉinjenica što se ništa poput toga ne moţe naslutiti u popisnim defterima ne mora znaĉiti da masovnog prihvaćanja islama u Bosni u vrijeme sultana Mehmeda nije bilo. Pri tome se sluţi komparativnom metodom, citirajući izvore i navodeći sluĉajeve iz kojih se vidi kako je u nekim mjestima ţivio veći broj muslimana koje popisni defteri ne spominju.[25] O “islamizaciji Bošnjaka u jednom većem obimu” prilikom samog osvojenja Bosne piše i Muhamed Hadţijahić, iznoseći neke argumente koji idu u prilog navodima Jeniĉerskog zakona. Adem Handţić je, inaĉe, 1996. predstavio bosanskohercegovaĉkoj nauĉnoj javnosti informaciju da postoji još nekoliko primjeraka Jeniĉerskog zakona, osim onog Bašagićevog, te je objavio njegov tekst in extenso i u prijevodu, ali nije dao nikakvu kritiĉku analizu samog izvora.[26] Salih Jalimam tvrdi da se Jeniĉerski zakonik smatra “glavnim historijskim dokazom u kojem je decidno potvrĊen masovan prijelaz bogomila na islam”.[27]

Ĉinjenica je, meĊutim, da i Handţić i Jalimam olahko prihvaćaju podatke o “bir ugurden” konverziji iz jednog izvora koji je nastao skoro stoljeće i po nakon dogaĊaja koji opisuje, što je sa stajališta historijske kritike vrlo problematiĉno. Hadţijahić je već bio oprezniji i potraţio je potvrde i u drugim izvorima. Ali pisac popularne Historije Bošnjaka Mustafa Imamović vrlo uspješno pobija mit o “bir ugurden” islamizaciji.[28] Ne iskljuĉujući mogućnost da je neka veća ili manja skupina Bošnjana zaista pred sultanom primila islam, mora se konstatirati da nijedan od bošnjaĉkih autora nije pokušao detaljnije i podrobnije analizirati motive i uzroke nastanka Jeniĉerskog zakona, odnosno podataka o prelasku Bošnjaka na islam. To je, uostalom, do sada uĉinio jedino hrvatski osmanist Nenad Moaĉanin, ĉiji se zakljuĉci o navodima spomenutog izvora moraju uzeti u obzir.[29]

Starije generacije historiĉara koji su bili pobornici tzv. bogumilske teorije objašnjavali su masovni prelazak bogumila na islam ĉinjenicom da su to ovi uĉinili zbog višedecenijskog sistematskog pritiska pravoslavne i katoliĉke propagande (naroĉito ove druge, ĉiji su nosioci bili MaĊari). Bogumili se stavljaju pod okrilje Osmanlija, te prihvaćaju islam, gotovo iz nekakavog inata. S druge strane, javila su se mišljenja da je uzrok kolektivnog bogumilskog prihvaćanja islama sliĉnost izmeĊu vjerskog uĉenja islama i bogumilstva. Ovu tezu je zastupao ĉuveni britanski historiĉar Thomas W. Arnold,[30] od njega ju je preuzeo i h. Mehmed Handţić,[31] a detaljno razradio Aleksandar Solovjev.[32] Nešto u tom smislu navodi i Truhelka.[33] Uvaţavajući ova imena, treba naglasiti da su njihova stajališta spadala u rezultate historijske nauke tog vremena, koje su

novija istraţivanja i interpretacije uveliko derogirale. Insistiranje na stajalištima Arnolda, M. Handţića i Solovjeva danas već ulazi u podruĉje mitomanije, a takvih sluĉajeva zaista ima. Enver Imamović je, naprimjer, u nekoliko svojih radova isticao tezu o jednostranoj islamizaciji bogumila, odnosno o kontinuitetu bogumili/Bošnjani – muslimani/Bošnjaci, ukljuĉujući tu i podatke o “bir ugurden” prihvaćanju islama.[34] U udţbeniku historije za drugi razred gimnazije, autora Enesa Pelidije i Fahrudina Isakovića (izdat 1994., u nekom školama još uvijek u upotrebi) proces prihvaćanja islama se, izmeĊu ostalog, dovodi u vezu s vjerskim uĉenjem bogumila koje je u sluĉajevima bilo sliĉno islamskom, a ponavlja se i ĉinjenica koju je istaknuo Arnold, da su se bogumili navodno pet puta na dan molili i pri tome ĉesto padali na koljena, što bi trebalo predstavljati analogiju sa islamskim namazom. Autori još navode da je na islam prešao i veći broj ĉlanova feudalnih porodica, istiĉući primjer sina hercega Stjepana Vukĉića Kosaĉe (koji je kao Ahmed-paša Hercegović obavljao niz najviših duţnosti u Carstvu, izmeĊu ostalog i velikog vezira), te djeca kralja Stjepana Tomaševića – Ţigmund i Katarina.

Vrlo sliĉno piše i dr. Salih Jalimam u svojoj Historiji bosanskih bogomila, istiĉući da “u istraţivaĉkom pogledu, odnosu bogomilstvo-islam treba dodati još jednu bitnu karakteristiku. To su dovišta ili molitvišta, gdje su se obavljali odreĊeni obredni postupci, prije svih molitve za kišu na grobljima bogomila”. Nakon što je nabrojao petnaestak dovišta, dalje piše: “Najpoznatije dovište u Bosni i Hercegovini je Ajvatovica gdje /su/ se sedmog ponedjeljka iza Jurjeva okupljali vjernici. Historijski je utvrĊeno da je Ajvaz dedo bio bogomil. Isto tako, vidljiva je asocijacija na relaciji dedo-did bosanskih bogomila”.[35] Autor uopće ne navodi izvor na osnovu kojeg je “historijski utvrĊeno” da je Ajvaz-dedo bio bogomil, a trebao je objasniti o kakvoj se to asocijaciji “na relaciji dedo-did” uopće radi, ovako ĉitatelj moţe shvatiti kako je naslov dedo koji se susreće u imenima mnogobrojnih “dobrih” i derviša koji su pokopani po turbetima i šehitlucima širom Bosne i Hercegovine nekakav bošnjaĉki specifikum nastao ni manje ni više nego iz naslova poglavara Crkve bosanske. A zapravo je rijeĉ o perzijsko-turkmenskom sufijskom naslovu koji je u prošlosti bio rasprostranjen meĊu sljedbenicima raznih tarikata širom islamskog svijeta. Jalimam takoĊer piše da “historijski izvori iz tog vremena” spominju predstavnike uglednih feudalnih rodova koji su primili islam, ali ne navodi nikog drugog osim sina hercega Stjepana i Tomaševe djece, Katarine i Ţigmunda (Sigismunda). I u gore spomenutom udţbeniku i kod Jalimama prepoznaje se tendencija da se prikaţe kontinuitet izmeĊu srednjovjekovne bosanske drţave i osmanske Bosne, odnosno izmeĊu srednjovjekovnih Bošnjana (većinom bogumila) i muslimanskih Bošnjaka. U prilog takvom kontinuitetu ide ĉinjenica da su ĉlanovi kraljevske porodice, kao i porodice najmoćnijeg ĉovjeka u drţavi, hercega Stjepana, prešli na islam. Kako su to uĉinili, spomenute autore kao da ne interesira. Povijesna je realnost da je hercegov sin na sultanov dvor dospio kao talac, dok su Tomaševa djeca zarobljena. Iako je Ahmed-paša Hercegović u više navrata bio i veliki vezir, a Sigismund pod novim imenom Ishak Kiral-oglu namjesnik u jednom anadolskom sandţaku, ĉinjenica je da oni s Bosnom više nisu imali baš nikakve neposredne veze. Bez ikakve ograde, moţe se reći da iznošenje ovog primjera islamizacije na naĉin kako to ĉine Pelidija-Isaković i Jalimam predstavlja bijeg iz realnosti i zalazak na podruĉje mitskog.

Mnogi autori koji govore o bogumilima ili patarenima, odnosno o bosanskim hereticima uopće vrlo ĉesto prikazuju tu herezu kao homogenu vjersku zajednicu. To je u osnovi pogrešno mišljenje. Kod prouĉavanja procesa islamizacije treba imati na umu da su bosanski heretici – onaj dio stanovništva Bosne koji nije pripadao ni katoliĉanstvu ni pravoslavlju – bili podijeljeni u dvije skupine: pripadnike Crkve bosanske, odnosno strojnike, krstjane i goste, koji su predstavljali izabrani, relativno malobrojan sloj (elitnu sektu, rijeĉima Nade Klaić), te mnogobrojne široke mase naroda koje su slijedile tu crkvu ne prihvaćajući ni katoliĉko ni pravoslavno “pravovjerje”. Pripadnici Crkve bosanske, njezino svećenstvo – bez obzira na to jesu li uopće i koliko su njihova uĉenja bila dualistiĉka – nisu pridavali veliku paţnju obiĉnom narodu koji je predstavljao njezine sljedbenike. Vjerovanje tih sljedbenika Crkve bosanske, s druge strane, svodilo se na puĉka shvaćanja i obiĉaje i oni, zapravo, “nisu uvek bili daleko od istinskog paganstva”.[36] To s pravom istiĉe i Ahmed S. Aliĉić, naglašavajući da su specifiĉne prilike u srednjovjekovnoj Bosni dovele do stanja “gotovo potpune ateizacije masa”, te da “društvo srednjevjekovne bosanske drţave nije uopšte bilo mistificirano religioznim uvjerenjima i religijskom svijesti”, što vrijedi za sve dijelove bosanske drţave.[37] To je ujedno i kljuĉna ĉinjenica u procesu islamizacije, a ne nekakva sliĉnost islamskog i bogumilskog uĉenja ili obreda. Religioznost narodnih masa bila je na vrlo niskoj razini, ĉak i oko središta katoliĉke akcije (franjevaĉkih samostana). Tu “zapuštenost” u vjerskom pogledu primijetio je Benedikt Kuripešić koji je 1530. proputovao ovim krajevima, a o tome svjedoĉe i katoliĉki izvještaji ĉitavo stoljeće kasnije. Treba naglasiti da je ona bila prisutna i kod skupina Vlaha u Bosni.

Sama po sebi, ta niska razina religioznosti i vjerska “zapuštenost” nije bila uzrok prelasku na islam, ali je otklanjala prepreku konverziji, koja je bila uvjetovana raznim drugim faktorima – ţeljom za materijalnom dobiti, boljim društvenim statusom, pripadnošću drţavnoj vjeri, itd. Valja imati na umu da je prihvaćanje islama tih prvih konvertita bilo više deklarativne i nominalne prirode, ali su njihovi potomci iz generacije u generaciju sve više i više shvaćali tu vjeru kao sastavni dio svog identiteta, kako individualnog, tako i kolektivnog, pa u konaĉnom i nacionalnog. Mnogobrojni predislamski obiĉaji i vjerovanja poprimili su islamski karakter, i to posebno na selu. Taj sinkretizam i specifiĉnosti dovele su do formiranja onoga što se moţe definirati kao “bosansko iskustvo u islamu”, kako ga je jednom prilikom nazvao reisul-ulema dr. Mustafa ef. Cerić.[38] Nema sumnje, korijene masovne islamizacije u Bosni, kako gradskog, tako i seoskog elementa, kakve nije bilo u susjednim zemljama, treba potraţiti u specifiĉnim vjerskim prilikama u Bosni predosmanskog perioda. Historiĉar ovom pitanju mora prići osloboĊen ideološkog i dnevnopolitiĉkog balasta, bez religijske pristrasnosti, krećući se kolosijekom realnosti i imajući uvijek na umu opasnost skretanja u podruĉje historijskih mitova kojima je juţnoslavenska historiografija naprosto proţeta.

Napomene:

[1] Na osnovu toponomastiĉke graĊe, K. Draganović iznosi pretpostavku da su u sjevernim dijelovima Bosne bile prisutne zajednice muslimanskih etniĉkih skupina Kalisija i Peĉeneza, koji su u XII i XIII stoljeću ţivjeli u Ugarskoj (Krunoslav Draganović, Katoliĉka crkva u sredovjeĉnoj Bosni, u knjizi Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, HKD Napredak, Sarajevo 1942., str. 717). To preuzimaju i dalje razraĊuju i drugi autori (npr. Adem Handţić, Tuzla i njena okolina u XVI vijeku, Svjetlost, Sarajevo 1975, str. 116-117; Muhamed Hadţijahić, Prvi susreti s islamom na Balkanu, u knjizi Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini, izd. “El-Kalem”, Sarajevo 1991, str. 19-28).

[2] O karakteristikama tih popisa postoji brojna literatura – v. npr. Predgovor Ahmeda S. Aliĉića u Opširni popis bosanskog sandţaka iz 1604. godine, Monumenta turcica historiam slavorum meridionalium illustrantia, tomus octavus, serija II – defteri, knj. II, svezak I/2 (obradio dr. Adem Handţić), Bošnjaĉki institut Zürich – odjel u Sarajevu i Orijentalni institut, Sarajevo 2000. Konvertite je u osmanskim popisima lahko prepoznati, po nemuslimanskom imenu oca, nekad prikrivenom eufemizmom Abdullah (=Boţiji rob), ili pak po prezimenu, ukoliko je navedeno.

[3] Sima M. Ćirković, Srbi u hrišćanskoj ekumeni srednjega veka, iz knjige Rabotnici, vojnici, duhovnici. Društva srednjovekovnog Balkana, izd. Equilibrium, Beograd 1995, str. 385; up. Nedim Filipović, Napomene o islamizaciji u Bosni u XV vijeku, ANU BiH, Godišnjak, VII, Centar za balkanološka ispitivanja, 5, Sarajevo 1970, str. 156.

[4] Na primjer, Vasa Glušac, Milan Karanović, Svetislav Davidović, Petar Gaković i drugi. Neki od njih su štaviše pisali o mongoloidnim crtama lica kod krajiških Bošnjaka, te navodili raznorazna predanja toboţe zabiljeţena od muslimana koja su išla u prilog njihovim tezama, kao na primjer ona o turskom ili anadolskom porijeklu muslimanskih rodova. Kasnija provjera takvih “predanja”, meĊutim, pokazala je da su ona potpuno nepoznata u mjestima gdje su navodno zabiljeţena (Muhamed Hadţijahić, Porijeklo bosanskih muslimana, Bosna, Sarajevo 1990, str. 9-14).

[5] Izvori za historiju srednjovjekovne bosanske drţave, priredio Salih Jalimam, Historijski arhiv Tuzla, Tuzla 1997, str. 110 i 112.

[6] Bojan Aleksov, Poturica gori od Turĉina: Srpski istoriĉari o verskim preobraćenjima, u knjizi Historijski mitovi na Balkanu, Institut za istoriju, Sarajevo 2003., str. 230-231. Ovaj rad vrlo dokumentovano i detaljno govori o mitskim predstavama o islamizaciji kod srpskih historiografa i pisaca uopće.

[7] Isto, str. 238.

[8] Isto, str. 240.

[9] Ta se teza, na primjer, jasno moţe uoĉiti u radu Pave Ţivkovića, Povijesne dimenzije i povijesno utemeljenje hrvatstva Bosne i Hercegovine, objavljenom u ĉasopisu Hrvatska misao (br. 2, Sarajevo, sijeĉanj-oţujak 1997). Katoliĉko stanovništvo Bosne i Hercegovine po Ţivkoviću – isto kao i Dominiku Mandiću – bili su još od srednjeg vijeka osviješteni Hrvati. Gazi Husrev-beg kod Ţivkovića nosi epitet “zloglasni”. Cijeli spomenuti Ţivkovićev rad neodoljivo podsjeća na (naknadno umetnuto?) izlaganje Filipa Lukasa o hrvatstvu Bosne i Hercegovine (v. Filip Lukas, Bosna i Hercegovina u geopolitiĉkom pogledu, u knjizi Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, HKD Napredak, Sarajevo 1942, nap. 1, str. 46-52.) i primjer je kako nacionalizam ovladava historiografijom. Sliĉnih primjera se moţe naći, naravno, i kod historiĉara iz reda druga dva naroda Bosne i Hercegovine.

[10] Primjer je udţbenik Frane Sabalića, o ĉemu piše Damir Agiĉić, Bosna je… naša!: Mitovi i stereotipi o drţavnosti, nacionalnom i vjerskom identitetu te pripadnosti Bosne u novijim udţbenicima povijesti, Historijski mitovi na Balkanu, str. 151

[11] Tako, na primjer, jedan dio predstavnika Katoliĉke crkve u Hercegovini ţestoko se protivio ponovnoj izgradnji Careve dţamije u Stocu (koju su tokom agresije srušili pripadnici Hrvatskog vijeća obrane), navodeći kako je ta dţamija navodno sagraĊena na mjestu nekadašnje katoliĉke bogomolje, a sliĉan je sluĉaj bio i sa ponovnom izgradnjom Atik dţamije u Bijeljini. Pojedinih sluĉajeva pretvaranja crkvi u dţamije je svakako bilo (u Jajcu, Srebrenici, Bihaću…), ali postoji ĉitav niz predanja i pretpostavki o takvom ĉinu koje nemaju historijsku podlogu (npr. o Jeni dţamiji u Travniku). Moţda bi autore koji neprestano lamentiraju za bivšim crkvama pretvorenim u dţamije trebalo podsjetiti da je takva bila sudbina svih muslimanskih bogomolja u Slavoniji, Liki i Dalmaciji koje nisu uništene, pa ĉak i nekih u Bosni ne tako davno: Krajem XIX stoljeća, po dolasku austro-ugarske vlasti, jezuiti su u Travniku srušili Tophane dţamiju i na njezinom mjestu podigli samostan i crkvu, a i u Zvorniku je jedna dţamija pretvorena u crkvu (Memorandum podnešen Njegovom Carskom Veliĉanstvu caru i kralju Francu Josipu I. 10. juna 1901. godine u Beĉu i Memorandum podnešen Njegovoj preuzvišenosti ministru Kallay-u predan 10. decembra 1900. god. u Sarajevu od predstavnika i zastupnika muslimanskog naroda okupiranih zemalja, Novi Sad 1901., str. 51).

[12] Ante Škegro, Eliminacija Hrvata (i Srba) iz Bosne i Hercegovine na pseudoznanstven naĉin, Bosna Franciskana, 10, Sarajevo 1998; objavljeno još i u ĉasopisu Hrvatska misao, br. 11.12, Sarajevo 1999.

[13] Priĉe o nekakvoj grupaciji kojoj je Imamović glasnogovornik spadaju u podruĉje teorija zavjere; da je Imamović u svojim stajalištima usamljen svjedoĉi i ĉinjenica da je spornu knjigu Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne (Sarajevo 1998.) sam izdao.

[14] Vrhobosna/Sarajevo kroz stoljeća, uvodni tekst uredništva, Hrvatska misao, 11-12, Sarajevo 1999, str. 11.

[15] Navodeći Samardţićevo mišljenje o islamizaciji, Bojan Aleksov konstatira: “Uz sve transformacije koje je predstava islamizacije doţivela tokom protekla dva veka prisiljavanje opstaje kao konstanta.” (Poturica gori od Turĉina…, str. 246).

[16] Milan Vasić, O islamizaciji u jugoslovenskim zemljama, Prilozi za orijentalnu filologiju, 41 (radovi sa nauĉnog skupa Širenje islama i islamska kultura u bosanskom ejaletu), Sarajevo 1991, str. 426-427.

[17] Ivan Frano Jukić, Zemljopis i Poviestnica Bosne – citirano prema prireĊenim djelima Putopisi i istorisko-etnografski radovi, Svjetlost, Sarajevo 1953., str. 343. Odrednica “Turci” kojom Jukić naziva bosanske muslimane ne oznaĉava njihovu etniĉku pripadnost, već samo vjersku. Po Jukiću, bosansko stanovništvo ili Bošnjaci pripadaju Slavjanima, odnosno njihovom ogranku Ilirima (tj. Juţnim Slavenima), a dijeli se po vjerskoj pripadnosti na pripadnike zapadne crkve, rišćane i Turke, dok pored njih u Bosni još ţive Cigani i Ĉifuti (Ţidovi), koje ne ubraja u Ilire. Ovakva podjela se moţe naći i kod drugih pisaca, poput fra Antuna Kneţevića, na primjer.

[18] Isto, str. 295-296.

[19] Šarl Irijart, Bosna i Hercegovina – putopis iu vremena ustanka 1875-1876, Veselin Masleša, Sarajevo 1981., str. 97-100 i 117-119.

[20] Dragoljub R. Ţivojinović, Uspon Evrope 1450-1789, Matica Srpska, Novi Sad 1989.

[21] Safvet-beg Bašagić-Redţepašić, Kratka uputa u prošlost Bosne, Sarajevo 1900., str. 19. Taj tzv. Jeniĉarski zakon

[22] H. Mehmed Handţić, Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosanskohercegovaĉkih muslimana, separat, Sarajevo 1940. (ponovo objavljeno u Izabranim djelima, knj. II, Teme iz opće i kulturne historije, izd. “Ogledalo”, Sarajevo 1999, str. 7-46).

[23] Osim toga, većina bošnjaĉkih historiĉara nastoji iz upotrebe izbaciti termin islamizacija, smatrajući ga neadekvatnim i neispravnim, budući da navodno podrazumijeva nekakvu prisilu. Valja, meĊutim, biti oprezniji i ustvrditi da pojam islamizacija – isto kao, naprimjer, pojam urbanizacija – a priori ne sadrţi momente prisile. Oba ta procesa mogu teći pod prisilom, mogu teći organizirano, a bez prisile, a takoĊer i neorganizirano i stihijski. Na primjer, urbanizacija u prvom razdoblju socijalistiĉke Jugoslavije (1945.-1953.) sadrţala je u sebi brojne elemente prisile, kojom je vlast nastojala primorati seljaĉku radnu snagu da prijeĊe u gradove i zaposli se u industriji. Kasnije, meĊutim, elementi prisile nestaju, a urbanizacija je sve jaĉa – uslijed raznih stimulativnih elemenata.

[24] Handţić je u svojim djelima (od kojih valja posebno izdvojiti raspravu Islamizacija u sjeveroistoĉnoj Bosni, Prilozi za orijentalnu filologiju, XVI-XVII, Sarajevo 1970, te ranije spomenutu studiju Tuzla i njena okolina u XVI vijeku) ne samo ukazao na uzroke islamizacije, već i objašnjava neke pojave koje su uzimane u prilog tezi o prisilnoj konverziji. Na osnovu prvorazredne graĊe, on ukazuje da je većina franjevaĉkih samostana nestala ne zbog toga što su namjerno uništeni od strane muslimana, već zbog toga što bi islamizacijom i razvojem islamsko-orijentalnog urbanog kompleksa samostani ĉesto ostajali u središtu muslimanskog naselja, te bi se fratri sami povlaĉili. Isto tako, citira jednu ispravu Mustafa-bega Juriševića, toboţnjeg progonitelja kršćana, kojom ovaj daje poreske povlastice i olakšice laicima koji pomaţu fratrima samostana u Donjoj Tuzli.

[25] Adem Handţić, O širenju islama u Bosni s posebnim osvrtom na srednju Bosnu, Prilozi za orijentalnu filologiju, 41, Sarajevo 1991., str. 37 i dalje.

[26] Adem Handţić, O janiĉarskom zakonu, Prilozi za orijentalnu filologiju, 46/1996, Sarajevo 1997, str. 141-150.

[27] Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomila, Društvo studenata DEMUS, Tuzla 2002., str. 187.

[28] Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo 1998, str. 139-141.

[29] Nenad Moaĉanin, Islamizacija seljaštva u Bosni od 15. do 17. stoljeća: demistifikacija, Zbornik Mirjane Gross, Filozofski fakultet Sveuĉilišta u Zagrebu, Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb 1999., str. 53-63.

[30] Thomas W. Arnold, Povijest islama – historijski tokovi misije, El-Kalem, Sarajevo 1990., str. 235-238. Arnold je uoĉio neke dodirne taĉke izmeĊu islama i nekih dualistiĉkih heretiĉkih pokreta, što generalizira i prenosi na Crkvu bosansku. Valja, meĊutim, naglasiti da – uprkos snaţnim argumentima i zagovornicima dualistiĉkog karaktera Crkve bosanske (najdosljedniji

je ostao Sima Ćirković) – neki povjesniĉari smatraju da je ta vjerska institucija u dogmatskom pogledu imala malo zajedniĉkog sa dualistiĉkim herezama na istoku i zapadu. Prijevod Arnoldovog djela objavljivan je tridesetih godina XX stoljeća u nastavcima u Glasniku Islamske vjerske zajednice.

[31] V. napomenu 22.

[32] Aleksandar Solovjev, Nestanak bogumilstva i islamizacija Bosne, Godišnjak istorijskog društva Bosne i Hercegovine, I, Sarajevo 1949, str. 42-79.

[33] Ćiro Truhelka, Bosanska narodna (patarenska) crkva, u knjizi Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, HKD Napredak, Sarajevo 1942., na str. 789-792.

[34] U ĉlanku Ko su bosanski muslimani, katolici i pravoslavci (OsloboĊenje, 4. januar 1992.), referatu Odnos “bosanskog i muslimanskog” – kontinuitet, na Prvom kongresu bosansko-muslimanskih intelektualaca 22. XII 1992. (oba rada su objavljena u knjizi Korijeni Bosne i bosanstva – izbor novinskih ĉlanaka, predavanja sa javnih tribina, referata sa znanstvenih skupova i posebnih priloga, u izdanju MeĊunarodnog centra za mir, Sarajevo 1997.), te u kontraverznoj knjizi Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne (Art 7 Sarajevo 1998.), str. 52-60.

[35] Salih Jalimam, Historija bosanskih bogomila, str. 189.

[36] Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske drţave, Srpska knjiţevna zadruga, Beograd 1963, str. 108.

[37] Ahmed S. Aliĉić, Širenje islama u Hercegovini, Prilozi za orijentalnu filologiju, 41, Sarajevo 1991, str. 67.

[38] O tom “bosanskom iskustvu u islamu”, da se još jednom posluţimo Cerićevim rijeĉima, govori i jedna vrlo dobra kulturno-antropološka studija: Tone Bringa, Biti musliman na bosanski naĉin, Dani, Sarajevo 1998.

Izvor: Institut za istoriju, Sarajevo

Prelazak bogumila na islam BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM Dr. Ivo Pilar (10. marta 1927. – Predavanje u Socioloskom drustvu u Zagrebu) BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM

Prelazak bogumila na islam u Bosni i Hercegovini Vrijedne su narocite paznje religiozne i socijalne prilike ove zemlje prije turskog osvajanja. Vecina tamosnjeg stanovnistva pripadala je krscanskoj heretickoj sekti bogumila. Ovi sizmatici su od XIII stoljeca bili izvrgnuti progonima papa. Cak su pape protiv njih nekoliko puta preporucivali krstaski rat (papa Honorus III – 1221. godine, Gregori IX – 1238. godine, Innocent IV – 1246. godine i Benedict XII – 1337. godine. Inkvizicija je osnovana 1291. godine). Papa Ivan XII u jednom pismu bosanskom kralju pise:

“Dragi nas sine, bosanski kneze vrijedni Stevane! Znamo,da si vjeran sin crkve. Zbog toga ocekujemo tvoje posredovanje u unistavanju heretika u tvojoj zemlji. Ocekujemo da ces biti na pomoci nasem inkvizitoru Fabiusu, jer otpadnici (heretici) smatraju Bosnu zdravim mjestom. Sakupili su se iz raznih krajeva svijeta i hoce da tamo posiju sjeme odvratne zablude. Ovi ljudi, privikli na spletke starog Lucifera (Iblisa), oboruzani otrovom patvorene prostodusnosti (jednostavnosti), pod krinkom

krscanstva nastoje otrovati umove katolika. Njihove se rijeci uvlace poput raka. Prividno su cedni, ali su potajno i na ubojstvo spremni. To su vuci u obliku janjadi. Da ulove i prevare prostodusna stada Isusova, prikrivaju svoje zvjerstvo”.

Patnje koje su trpjeli bogumili u XV stoljecu postale su tako nesnosljive da su se radi svog spasa obracali Turcima za samilost, jer su grubi postupci i pritisci bosanskog kralja i svecenstva bili takvi da im nema primjera. Njih cetrdeset hiljada pobjeglo je u susjedne zemlje. Oni sto nisu pobjegli poslani su u Rim, okovani u lance. Medjutim,ove grozne mjere malo su usluge ucinile umanjivanju bogumila u Bosni, jer se prica da je ova hereza jednako bila jaka i u 1462. godini. Sljedece godine, kada je sultan Mehmed II podvrgao Bosnu, tamosnji su katolici napustili svoj kraj. Kljuce Bobovca, prijestonice kraljeve, predao je Turcima njegov namjesnik koji je bio bogumil. Posto su se i druga mjesta i utvrde povele za njim, za jednu sedmicu palo je sultanu u ruke oko sedamdeset utvrdjenih mjesta. Mehmed II prikljucio je i Bosnu ostalim osvojenim krajevima.

Otada se vise nista ne cuje o bogumilima. Misli se da su po turskom osvajanju u velikom broju prigrlili islam. Vecina je katolika iselila u susjednu Austriju i Madjarsku, a za preostale se misli da su se mnogi od njih poveli za primjerom predasnjih obracenika. Neki su Evropljani pretpostavili da je mnogobrojno obracenje bogumila u islam bilo u pocetku turskog osvajanja s tom namjerom da se povrate u svoju narocitu sektu, cim im se u buducnosti pruzi prilika. Kao dokaz za ovu tvrdnju oni navode da su bogumili, zbog gore spomenutog stradanja i pritiska, nasli zgodan put kako ce namjerno zanijekati svoju staru vjeru (katolicanstvo), te buduci da im se kasnije nije pruzila ocekivana prilika u povratak, to se napokon namjera njihovih preda zaboravila. Obicno je ovakva pretpostavka samo nagadanje, te se na nju, kao nepobitni dokaz, ne moze osloniti. Mi smatramo jacim razlogom to sto su bogumili pomijesani s muslimanima bili skloni islamu zbog mnogih tacaka u njihovom vjerovanju koje su slicne islamskom ucenju. Bogumili su odbacivali obozavanje Marije, ustanovu krstenja i sve vrste klera. Krst su, kao znamen vjere, mrzili. Smatrali su idolopoklonstvom upucivanje molitvi slikama i kipovima svetaca i relikvijama (mocima). Protivno katolickim crkvama, koje su nedostojno ukrasene slikama, njihovi su hramovi bili skromni i jednostavni. Kao i muslimani, imali su hrdjavo misljenje o crkvenim zvonima, koja su nazivali “satanske trube”. Vjerovali su da nije Isus licno razapet, nego da je to bio neki iluzorni lik, te su se u ovom pogledu djelomicno slagali s Kur'anom (Njihova je tvrdnja: “Mi smo ubili Mesiju Isaa, sina Merjemina, Bozjeg poslanika. Niti su ga ubili niti razapeli, nego im se tako pricinilo.” – Sura IV, An Nisa', 157).

Osudjivanje alkohola i sklonost asketskom zivotu i jednostavnosti spadaju u one sklonosti koje su posluzile zblizavanju bogumila s islamom. I oni su se pet puta dnevno molili. Cesto su puta padali na koljena i izrazavali blagodarnost Bogu. Prema tome, za njihovo sudjelovanje pri molitvi u dzamiji izgleda da nije trebalo velike preinake.

Ovdje sam sakupio neke tacke koje su slicne sa propisima islama, a koje se nalaze u sizmatickoj sekti bogumila. Medjutim, u bogumilskom vjerovanju ima i takvih tacaka koje sadrze formu krscanskih propisa da ih pobozni muslimani ne mogu smatrati dostojnim za primanje. Dok su zajednicke tacke ovako nabrojene, moze se zakljuciti da su se uvjerili u potrebu postepenog napustanja onih vjerovanja koje islam ne trpi. Njihovo vjerovanje, slicno dualizmu manihejaca, nije se moglo izmiriti s vjerovanjem muslimana, ali je islam uvijek bio tolerantan (napisano 1913.!) prema ovakvim religioznim rasudjivanjima, samo pod tim uvjetom da ova svoja sizmaticka naziranja ne izjavljuje.

Turci, da omile svoju vjeru Bosnjacima, po svom poznatom obicaju nagovarali su ih nudenjem svih vrsta materijalnih i duhovnih probitaka. Svima onima koji su prigrlili islam osiguravali su vlasnistvo svega njihovog posjeda, a spahije su bile oslobodjene od poreza. Moguce je da su mnogi od islamiziranih pripadali plemstvu i bili lenski gospodari, te zbog svoje hereze prema katolicima bili prije liseni tih prava. Napokon, ukljucivsi se pobjednickoj vjeri, uhvatili su priliku da povrate svoje vlasnistvo. Bosanski su muslimani sacuvali svoju narodnost, te do dan-danas nosili prezimena krscanska i govorili nacionalnim jezikom. Istovremeno su uvijek bili sa revnoscu i odusevljenjem privrzeni vjeri. Staro vitesko drzanje muslimana plemica, predana privrzenost islamu, pored njihovog upliva i moci uvijek su na njih svracali narocitu paznju. Nekima su od njih povjeravana vazna zvanicna mjesta. Dapace, izmedu 1544. i 1611. godine, zauzimala su devetorica od njih predsjednistvo vlade.

(T. W. Arnold: Povijest islama, Sarajevo 1989., str: 235-238.)

Staroslavenski bogumilski spisi: - IZ APOKALIPSE BOSANSKIH KRSTJANA - POVELJA BOSANSKOG BANA KULINA

Literatura

English: 1. John V. A. Fine, Jr.: “The Early Medieval Balkans” (The University of Michigan Press, 1991) 2. John V. A. Fine, Jr.: “The Late Medieval Balkans” (The University of Michigan Press, 1991) 3. E. H. Broadbent: “The Pilgrim Church” 4. Georges Serrus “The Land of the Cathars” (Editions Loubatieres, 1994) 5. Didier Poux: “Cathare Country – The Cathare Religion” (Editions APA POUX – Albi, 1995)

Croatian: 1. Dominik Mandic: “Bogomilska crkva bosanskih krstjana” (ZIRAL, Chicago – Roma – Zurich – Toronto, 1979.) 2. Zvane Crnja: “Kulturna povijest Hrvatske” (Otokar Kersovani, 1978.) 3. Jaroslav Sidak: “Studije o „Crkvi bosanskoj‟ i bogumilstvu” (Sveucilisna naklada Liber, 1975) 4. Franjo Sanjek: “Krscanstvo na hrvatskom prostoru” (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1991) 5. Guy i Jean Testas: “Inkvizicija” (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1982) 6. Grupa autora: “Ilustrirana povijest Hrvata” (Stvarnost, Zagreb, 1971) 7. Grupa autora: “Enciklopedija Leksikografskog Zavoda” 8. Ivo Pilar: “BOGOMILSTVO kao religiozno-povijesni te kao socijalni i politicki problem” (Knjizara J. Studnicka & Co., Sarajevo, „dva predavanja sto ih je 10.II i 10.III. 1927. godine odrzao u Socioloskom drustvu u Zagrebu') 9. August Franzen: “Pregled povijesti crkve” (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1993) 10. Nada Miletic: “Stecci – Umetnost na tlu Jugoslavije” (Zajednicko izdanje: Izdavacki zavod Jugoslavija / Beograd, Spektar / Zagreb, Prva knjizevna komuna / Mostar, 1982)v 11. Josip Hamm: “Staroslavenska citanka” (Skolska knjiga, Zagreb, 1971.)

Bogumilstvo kao religiozni problem BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM Predavanja Dr.Ivana Pilara iz 1927 g. OVA DVA ZABILJEZENA I OBJAVLJENA PREDAVANJA DR. IVE PILARA (Sto ih je 10. februara i 10. marta 1927.g. odrzao u Socioloskom drustvu u Zagrebu), GOVORI I JEDNIM DIJELOM DOPRINOSI POJASNJENJU ZIVOTA,OBICAJA I RELIGIJE BOGUMILA.SA DRUGE STRANE, TREBA NAPOMENUTI DA SE DOGADJA U VREMENU 1927.GODINE, TJ. ZA POSTOJANJA DRZAVE „SHS', KADA JE BILA JAKO IZRAZENA NETRPELJIVOST PREMA SVEMU STO JE BOSNJACKO I U TIM VREMENIMA SA POJACANIM AKTIVNOSTIMA HRVATSKIH I SRPSKIH IDEJA .PREDAVANJE JE JAKO INTERESANTNO RADI TOGA DA SE VIDE TADASNJI ODNOSI PREMA JOS UVIJEK AKTUELNIM TEMAMA, ALI KAKO CETE I SAMI PRIMIJETITI VISE SE RADI O JEDNOSTRANIM ZAKLJUCCIMA.

Dva predavanja Dr.Ivana Pilara - Bogumilstvo kao religiozni problem ( 10.februara 1927 g.) - Bogumilstvo kao socijalni i politicki problem ( 10.marta 1927 g.) - PRELAZAK BOGUMILA NA ISLAM U BOSNI I HERCEGOVINI

- Staroslavenski bogumilski spisi - Literatura

1) BOGUMILSTVO KAO RELIGIOZNI PROBLEM (10. februara 1927.)

Kada covjek u Bosni iz gradova i sela zade u krasnu bosansku brdsku prirodu, morati ce opaziti na zaravancima, na humcima ogromno neko kamenje. Monoliti su to od jednoga komada istesani, u raznim velicinama, od metra i pol do tri metra dugacki, od metra do blizu dva siroki, a vazda nesto visi nego siroki. Sa gornje strane su gdjekada vodoravni, ali najcesce krovasto, u trokut uzdignuti kao rimski sarkofazi, tako da izgledaju kao neke kucice.

Obicno ih imade poveci broj na okupu. Najcesce na njima nema niti crteza ni natpisa, no po kadsto ima i toga, ima kadkad sunce, kadkad mjesec, mac, buzdovan u kamenu izdjelan, a ima cesto i sav kamen krasni isaran ornamentima, dapace ima i natpisa, koji su svi pisani glagoljicom u starohrvatskom jeziku. Tako ima u Ban-dolu, 30 km od Tuzle takav kamen, na kojem pise: “Ase lezi Bozicko Banovic, na svojej zemli, na plemenitoj.”

Svaki nas intelektualac znade, da su to jedini gotovo ostanci mocne nekad sekte bosanskih bogumila.

Narod, za cudo, koji oko tih spomenika zivi, ne zna nista o njima. Ovi su mu spomenici sasvim tudji. On ne zna ni sto su, ni kako su onamo dosli, ni od koga potjecu. Ako ga pitate, on ce odgovoriti, to su kamenovi, mramorovi, i tek koji inteligentniji kazati ce, to su greblja (znaci groblja), ali, da su to ostaci propale narodne velicine, to narod u Bosni savrseno ne zna.

Prozivjevsi preko 20 godina u Bosni, nisam mogao da prodem bez interesa kraj ovih nijemih spomenika nase proslosti. Znajuci sam vrlo malo o tim spomenicima i njihovim postavljacima, a ne moguci o tim bogumilima saznati, stao sam izucavati to pitanje. I milostive gospodje i gospodo, nagrada za moj trud bila je velika. Meni su se otvorili horizonti o kojima nisam ni snivao, jedan cijeli novi svijet, o kojemu nasa starija historiografija za cudo malo znade. Smatram za duznost, da ove horizonte otvorim i Vama, tim vise, posto sam svojim predavanjem od 16. XII. 1926. otvorio niz predavanja o religioznim pitanjima.

Glavna znacajka tih bosanskih bogumila bila je u tome, sto je njihova vjera bila dualisticka, tj. da su vjerovali u dva pocela, pocelo dobra i pocelo zla. Kod nas dugo se do Rackoga nije znalo, ali danas je suvremena znanost nepobitno ustvrdila, da taj dualizam potjece od velikog dualistickog vjerskog pokreta na Iranu, koji je personificiran u velikom perzijskom proroku i

reformatoru Zaratustri ili Zoroastru. Zaratustra je historijska licnost, to se danas smatra nedvojbeno utvrdenim. U Zendavesti pripisuje se Yasna 28-53 njemu i vodeci iranolozi oznacuju pace ove pjesmotvore kao Zaratustrine verificirane propovijedi. I doista, ovaj dio Zendaveste donosi toliko licnih i subjektivnih momenata, da ne moze biti dvojbe, da je Zaratustra iz porodice Spitama bio historicna licnost, a ne mythus. Ali valja istaknuti, da ga takvim shvacaju jos danas npr. bugarski specijalista za bogomilsko pitanje prof. Jurij Ivanov. Ovome shvacanju da je Zaratustra jedan mythus, davala je najvise podloge cinjenica, sto suvremenoj historiografiji nije do danas uspjelo utvrditi kronologiju Zaratustrinoga zivota i djelovanja. Tu se ucenjaci bitno razilaze. Dok prof. Jackson i neki drugi drze da je Zaratustra zivio u sedmom vijeku prije Isusa, dakle oko godine 650600 prije nase ere, to drugi iranolozi, a napose Justi i Bartholomae stavljaju njegov zivot 800-1000 godina ranije, oko 1500 prije Krista.

Medjutim, bilo kako bilo, Zaratustra je historijska licnost, njegova dualisticka religija postala je drzavnom i narodnom religijom perzijskoga naroda, perzijske drzave i igrala svakako kroz preko 1000 godina na kugli zemaljskoj najvecu ulogu, a njezino djelovanje osjetilo se je mnogo kasnije i daleko preko dosega politickoga utjecaja perzijske drzave, osjetilo se je i kod nas.

Jezgra Zaratustrine nauke, koja ujedno sadrzi i grandiozni filozofski sistem, jest u tome, da postoje od iskona dva pocela, pocelo dobra i svijetla, personificirano u Ahura-Mazdi, ili Mazda-Ahuri, te pocelo zla ili tmine Agromainjus ili Ahriman. Po Ahura-Mazdi zove se i citava religija Mazdaizam. Ova dva pocela su od pocetka u borbi, i u toj borbi mora svaki mazdaisticki vjernik sudjelovati boreci se u svemu protiv zlu i tmini. Ova religija je aktivisticka, jer svaki pojedinac mora sudjelovati i naprezati se u toj borbi. Ona je i izrazito optimisticka, jer nakon dugog trajanja borbe princip dobra AhuraMazda konacno ce pobijediti princip zla i tmine, i svi koji su u toj borbi sudjelovali, dobiti ce svoju nagradu. Na strani principa dobra bore se veliki broj andjela, koji se zovu Amesa-spenta, a na strani principa zla bore se zli duhovi, koji se zovu daeva (u nasem jeziku div). Slike principa dobra su sunce i vatra, koji su njemu posveceni.

Mazdaizam nije poznavao hramova i sjajnoga kulta, nije poznavao kipova ni likova bozanstava, bogosluzje se obavljalo na vrhuncima bregova. Mazdaizam je poznao pricest, koja je znacila zrtvu i sastojala u kultskom uzivanju posvecenog kruha i pica, dobivenog iz cvijeta biljke “saoma”. Osim religioznog sadrzaja imao je mazdaizam i socijalni sadrzaj. Tako je poljodjelski zivot vjerska zapovijed, a isto tako zabranjuju religiozni propisi uzivanje mesa, kao i svih dijelova zive zivotinje, jer je proveden jedan princip perfectae lenitatis, savrsene blagosti, koja zabranjuje ubijanje zivotinja, kako to vidimo i kod Indijaca.

Zaratustrina religija je na svaki nacin bila preko 1000 godina drzavna religija perzijske drzave, koja je u svemu dijelila sudbinu te drzave te konacno propala, kada su godine 637. po Kristu Arapi kod Kadezije potukli Perzijance i oborili njihovu drzavu.

Medjutim dualizam, kako su ga imali nasi bogumili, nije dosao na Balkan po Mazdaizmu, nego posredstvom jednoga religioznoga pokreta, kojemu je nosilac bio Mani ili Manihej.

Taj Mani bio je Perzijanac iz otmjene porodice Haskanijevaca, mati mu je bila cak iz kraljevske porodice Arsakida, a rodio se je godine 216. u gradu Mardina u Mezopotamiji. Izvanredno obdaren, filozof, spisatelj, muzicar, slikar i lijecnik, zivuci na tlu Mezopotamije, na onom tlu visoke religiozne kulture, koju su nam pokazala iskapanja, popularizirana po profesoru Delitzschu u njegovom “Babel und Bibel”, pokusao je jednu reformu tada vec dekadentnog Mazdaizma na taj nacin, da ga sinkretizira sa svima religioznim idejama, koje su se u Mezopotamiji, na tlu negdasnje Babilonije zivjele. On je iz Mazdaizma, starobabilonskih religioznih predodzaba, iz krscanstva uz znatnu primjesu gnosticizma, te konacno uz uporabu budistickih elemenata, osobito budisticke etike, izradio jednu novu religiju, koja je bila ujedno jedna bujna i na fantaziju duboko djelujuca filozofija i kozmogonija.

Dualizam je zadrzan, ali princip dobra i zla pretvoreni su u princip svjetla i tmine kao sto je to odgovaralo chaldejskim religioznim predodzbama. Oba principa postoje nuzno od iskona, te oni ne mogu nikako iznijeti pobjedu jedan nad drugim nego sudjeluju oba u covjeku, te je ljudska dusa djelo Boga svjetla, a ljudsko tijelo, kao i citav materijalni svijet, djelo Boga tmine. Vedri optimizam, toliko karakteristican za mazdaizam, izmijenjen je u jedno pesimisticko svjetozrenje, jer ljudsko tijelo, kao djelo principa tmine ne moze nikada biti dobro, nego je covjeku i njegovom visem pozivu neprijateljski element.

Postanak covjeka prikazan je u jednoj bujnoj kozmogoniji koja sjeca na gnosticke sisteme i koja je tako velicanstveno fantasticna, da uzbunjuje i um i fantaziju a ujedno bila je jedan dosljedno proradeni filozofski sistem, tako da je u velikoj mjeri zadovoljavao i racionalni dio covjeka.

Ali ta je kozmogonija preduga pripovijest, zato cu Vam to ustediti.

Vaznije je za nas, da je ta pesimisticna crta bila glavna znacajka i vodeca ideja manihejstva. Na otkup i spasenje ljudske duse Bog svjetla slao je od vremena svoje proroke, paraklete, kojima je zadaca bila, da se ljudska dusa uspjesno odupre uplivu svoga tijela, tamnoga zatvora svoje duse, a takav paraklet bio je i Mani. Prije njega dosli su kao parakleti na svijet Buddha, Zaratustra i Isus. Tu sinkreticku crtu poprimio je kasnije od Manihejstva i Muhamed, mi cemo dapace konstatirati, da je

Muhamed uopce vrlo mnogo uzeo od Manihejstva, pak je valjda bilo to i glavni uzrok neke – ne samo simpatije – nego upravo nekog nutarnjeg afiniteta i medusobne privlacnosti, koja se kasnije dade zamijetiti izmedu manihejskih sekti i Islama.

Dosljedno tome svome pesimistickom naziranju na svijet bio je zivot Manihejaca vrlo strog. On je sistematski isao za umrtvivanjem i preziranjem ljudskoga tijela i zivota. Ali posto se u to u onoj strogosti koju je zahtijevalo manihejsko gledanje na svijet, nije dalo provesti za sve vjernike jednako, dijelila se je citava sekta na dva staleza, na tzv. savrsene, perfecti, a zatim na obicne clanove tzv. slusaoce, auditores. Savrseni nisu uopce radili niti se brinuli o nicem, sto se tice ovoga svijeta, nego su postili, molili i zivjeli od onoga, sto su im davali i bili duzni davati obicni vjernici, tzv. slusaoci, auditores. Kessler misli, da je Mani svoje savrsene oblikovao prema uzoru budistickih pustinjaka i isposnika.

Mani je glavne svoje prakticko-religiozne i eticke ideale koncentrirao u tzv. tria signacula, signaculum manus, oris et sinus. Ova signacula vrijedila su za “Savrsene” strogo, a za slusaoce priblizno, a znacila su signaculum manus, da savrseni ne smije ubiti ni zivotinju niti covjeka, to je onaj mazdaisticki perfecta lentas. Onda signaculum oris: da ne smije izreci lazi, ni klevete, i da ne smije jesti mesa niti dijelova zive zivotinje, osim ribe, koja se ne mnozi prilegom. Konacno signaculum sinus, da ne smije vrsiti spolnoga opcenja. Iz toga se razabire, da je asketska crta kod Maniheja bila vrlo jaka i stroga, i da su tzv. perfecti vodili doista jedan vrlo strog i gotovo svetacki zivot. fakticki je njihov ugled u sekti bio vrlo velik, oni su imali i pocasni naslov: theotokoi ili theoforoi – bogorodci ili bogonosci. Ova podjela je vrlo vazna, jer cemo ju opet naci kod nasih Bogumila gotovo u nepromijenjenom obliku.

Ovi savrseni imali su i neke bogosluzne funkcije, docim je u ostalom crkvena hijerarhija u Manihejaca bila vrlo jednostavna i sastojala se od dakona, svecenika i biskupa.

Za zivota Manihejeva bio je naravski on sam poglavica manihejske crkve, iza njegove smrti jedan od biskupa, koji je morao stolovati u Mezopotamiji. Prvi poglavica iza njega zvao se je Sis ili Sisini. Mani je za zivota imao 12 ucenika oko sebe, sto je valjda bilo oponasanje 12 apostola Isusovih. Hramove Manihejci nisu imali, nego su svoja bogosluzja i molitve obavljali ili u otvorenoj prirodi ili u jednostavnim kucama, koje su bile odredene za bogomolje i bile bez ikakva ukrasa i sjaja. Molitve i postovi su bili vrlo razvijeni kod njih, molili su 4 puta na dan, kod izlaska sunca, u podne, kod zapada sunca i 2 sata iza toga. Imali su strogo odredene postove, medu tima i jedan cijeli mjesec u godini, kad su smjeli jesti samo u noci, sto je odgovaralo islamskom ramazanu. To dolazi odatle, sto je cijeli sistem manihejskih molitava i posta preuzeo u glavnom kasnije Muhamed Pejgamber za svoj Islam, isto tako kano i manihejski znak: zeleni barjak.

Manihejci nisu vjerovali u uskrsnuce tijela i drugosvjetni zivot. A to je zacudno, jer i sa ovim zivotom njihova veza bila je slaba. Oni niti su smjeli sticati dobra, niti biti produktivni u zemljoradnji ili obrtu, jer sav taj svijet bio je djelo tmine i vraga. Citavo njihovo svjetozrenje bilo je izvanredno tmurno i citavi ljudski zivot smatrali su strasnom tragedijom, pa su i vjerovali, da cijeli svijet mora svrsiti u jednoj uzasnoj katastrofi. Jer citavi svijet nosi na ramenu Atlas ili Homofor, koji ce nakon par stoljeca baciti zemlju sa ramena u bezdan, i ona ce se upaliti i sva ce materija, djelo vraga 1468 godina gorjeti, dok sasvim ne izgori i u prah i pepeo se pretvori.

Mani sam zalosno je svrsio. Kako je bio darovit, brzo je razumio, da ce trajne uspjehe sa svojom religijom postici samo onda, ako dode u trajni odnosaj sa drzavom. zato je vazda radio da Perzijske vladare, koji su vladali Mezopotamijom, pridobije za sebe, ali tim je izazvao strasnu surevnjivost perzijskih mazdaistickih svecenika, koji ga silno zamrzise. Kada je poceo raditi oko novoga perzijskoga kralja Bahrama, nahuskase gornji svecenici toga kralja protiv Manija, on bi 277. poslije Krista ubijen, sa njega koza oderana, slamom ispunjena i njegova mjesina na dverima grada Gunde-Sapura objesena. Protiv vjernika Manihejaca bi poveden strasan progon i pokolj.

Ipak se je Manijeva religija izvanredno rasirila; bila je za sve oficijelne religije susjednih drzava vrlo opasna. Prosirila se po citavoj sjevernoj Africi uz Sredozemno more sve do Spanjolske, te treba spomenuti, da je i glasoviti crkveni otac sv. Augustin, prije nego se je obratio, bio 9 godina Manihejac. Osobito se je Manihejstvo daleko prosirilo u Aziju. U najnovije doba nadeni su spomenici na turskom i kineskom jeziku, koji su ocigledno manihejskoga porijekla i svjedoce da je Manijeva nauka prodrla duboko u Aziju, cak u Kinu i pustaru Gobi te ondje se odrzala sve do 13. stoljeca po Isusu. Kao sinkreticka religija, religija nastala stapanjem raznih religioznih sistema, ona se je tim lakse rasplinjala u doticne religije iz kojih je nastala. Na istoku pretopila se je u budizam, a na zapadu u krscanstvo, i to na zapadu mnogo brze, iza 8. vijeka nase ere nestaje manihejstvu traga u maloj Aziji, Africi i Europi.

Ovo manihejstvo, kako smo ga ovdje kratko ocrtali, postalo je izvanredno vazno za razvitak bogumilstva. U suvremenoj znanosti zove se dapace bogumilstvo u raznim svojim oblicima na Balkanu i srodne mu sekte u sjevernoj Italiji i juznoj Francuskoj: novomanihejske sekte.

Ali ne samo za bogumilstvo, nego je manihejstvo postalo uopce izvanredno vazno za razvitak sviju krscansko-heretickih sekti na cijelom svijetu. Malo cemo naci heretickih sekti unutar krscanstva izmedu 2.-14. vijeka koje nisu vise ili manje pod uplivom manihejstva, nisu vise ili manje preuzele od njegove nauke i dogmatike.

Obzirom na to interesantno je ustanoviti da manihejstvo nije nikada neposredno utjecalo na razvitak bogumilstva, jer se nikada nije rasirilo po Balkanu, posto je vec bilo potpuno zamrlo u Bizantskoj drzavi, kad se je na granici izmedu bizantskoga i bugarskoga carstva pocelo stvarati bogumilstvo.

Paradoksalno je dakle da je bogumilstvo primilo manihejski utjecaj preko dvaju sekti, Paulikijana i Massalijana ili Euhita, kod kojih je manihejski utjecaj dosta slabo vidljiv, i da onda jasno razabiremo, kako su ciste manihejske znacajke kod bogumilstva automatski pojacale, na taj nacin, da je suvremena znanost bogumilstvo morala oznaciti novomanihejskom sektom. Ovim problemom religiozne povijesti morati cemo se posebno pozabaviti jer ima za nas Slavene posebno znamenovanje.

O postanku tih Pavlikijana vrlo malo znamo. Sigurno je samo toliko da potjecu iz Armenije. Armenska je forma imena Paulikean, ali ne znamo od kojeg Pavla povlace svoje ime, da li od sv. Pavla Apostola, sv. Pavla Samosatskoga ili od brace Pavla i Ivana, sinova Kalinika Manihejca. Najvjerojatnije je da povlace svoje ime od sv. Pavla Apostola, jer su odbacivali svetog Petra Apostola, poglavito jer od njega potjece crkvena hijerarhija, koju su odlucno pobijali i osobito stovali sv. pavla i njegove spise kao demokratske i krscanske.

Arapski pisac Masudi spominje Pavlikijane i tvrdi da oni stoje u sredini izmedu krscanstva i mazdaizma.

Neki suvremeni pisci, a medu njima prof. Ivanov karakteriziraju Pavlikijane kao prijelaz od manihejstva na krscanstvo. No oni sami poricali su svaku vezu s manihejstvom. Doista su zivjeli vise kao obicni krscani, jeli meso, pili vino, zenili se i bili vrlo ratoborni te su sudjelovali u svima bugarskim ustancima protiv bizantske vlasti.

Njihov dualizam bio je znatno ublazen. Vjerovali su u jednoga Boga, gospodara nebeskoga carstva i drugoga boga, gospodara zemaljskoga svijeta, te time i ljudskoga tijela. Vjerovali su u sveto Trojstvo, ali sa dodatkom da su Sin i Duh Sveti samo emanacije Boga Oca. Rodjenje Isusovo od djeve Marije bilo je samo prividno, prava majka bila je Isusu nebeski Jeruzalem.

Paulikijani su tvrdili da su oni prava apostolska i katolicka crkva i stajali u ostroj opreci, koliko protiv katolickoj, toliko i protiv pravoslavnoj crkvi. Odbacivali su naposeb svaku crkvenu hijerarhiju, odbacivali su crkveni sjaj i bogosluzje, naposeb kipove i slike, odbacivali su stovanje sv. kriza i sakramente, odbacivali su Stari Zavjet i preferirali samo Novi Zavjet, u koji su ubrajali i mnoge apokrife.

Ovi dakle Pavlikijani postali su glavni posrednici prednjeazijskih heretickih ideja za Balkan, jer je utvrdeno da su u sedmom vijeku brojni Pavlikijani iz Armenije preseljeni od bizantinske drzavne vlasti u Traciju, a osobito u Plovdivsku oblast, koja je kasnije potpala pod Bugarsku drzavu, tako da su se ti Pavlikijani brojno rasirili po citavoj Bugarskoj, gdje su se pod tim imenom odrzali do danas, ali na cudo postali izraziti katolici.

Drugi posrednici srednjeazijskih heretickih ideja na Balkan bili su takozvani Massalijani, Euhite ili Fundite. O toj sekti znamo jos manje nego o Pavlikijanima. Dogmatski historici ih nazivaju krscanskim dervisima, koji su svoje ime dobili zato sto su monaske obicaje vezali sa nekom entuzistickom praksom. Njihov pogled na ljudsku narav bio je takoder duboko pesimistican. Bili su dualisti i naucavali da su kod stvaranja covjeka sudjelovali duh sveti i sotona, i da je udio sotone bio toliki da niti sv. krst niti sakramenti ne mogu ocistiti ljudsko tijelo od grijeha, da bude dostojan hram duha svetoga, nego su tvrdili da to mogu postici samo neprestane molitve. Zato su neprestano molili, zapustajuci sve ostale brige i nastojanja u ljudskom zivotu, gledali da se molitvom ociste od utjecaja sotone. Dapace i njihovo ime dolazi od moljena. Massalijani u armenskom jeziku “Euhite” (od grckoga euhomai) znace “molioci”. Imetak bi razdavali, pak zivjeli ili u neke vrste samostanima, ili se potucali svakuda, ziveci bez ikakva rada ili brige za egzistenciju od molitve i prosjacenja. Zato su se zvali fundite = torbasi, jer grcki funda znaci torba. Primali su svakoga, i odbjegle zene od muzeva i pobjegle sluge i sluskinje, robove i robinje, koje bi sakrivali od njihovih gospodara. Zivjeli su pomijesano musko i zensko, tako su i spavali, i tvrdi se da su bili potpuni komunisti, i to ne samo u pogledu svoje skromne imastine, nego i u seksualnom pogledu.

Neki crkveni oci predbacuju im dapace misticke orgije vrlo razbludnoga i opscenoga znacaja. Tesko je pouzdano kontrolirati, koliko je na tome istine, posto krscanski apologeti nisu uvijek bili sasvim nepristrani u prosudivanju heretika, koje su pobijali.

Cini se da je ipak bilo na tome nesto istine, jer u armenskom jeziku mzlne-massilijanac znaci prljav i sramotan. Moglo bi vrlo lako biti da su se kod Massalijana sacuvali ostanci tzv. Barbelo-gnostickog kulta sperme, koji je kult bio u vezi sa orgijama vrlo obscene i prljave prirode.

Sad, kako bilo, i ovi Massalijani ili Euhite, kako je historicki ustanovljeno bili su po Bizantincima preseljeni u Trakiju i odavle se rasprostranili po bugarskim zemljama, te su i oni doprinijeli nesto kod postajanja bogumilske sekte. Dokazuje nam to i njihovo ime jer su neke vrste bogumila u Bugarskoj nosile ime torbesi, sto odgovara grckom Fundite. Valjda su vazda nosili torbu uza se, kao sto to cine jos i danas prosjaci i prosjacki redovi.

Ovim sam Vam prikazao prilicnom tocnoscu dogmatsko-povijesne temelje za razvitak bogumilstva.

Mi smo ustanovili da je bizantijska drzavna vlast iz svojih krajnih azijskih provincija neke sektare, uglavnom dualisticke prirode, preselila u predjele blizu bugarske granice, odakle su se oni od 7.-9. vijeka po Kristu rasirili po citavoj Bugarskoj.

U Bugarskoj je sada oko godine 950. ustao jedan pop slavenske narodnosti, imenom pop Jevremija, te pristupio sinkretiziranju tih raznih dualistickih, vise-manje manihejstvu slicnih naucavanja u jednu jedinstvenu vjersku dogmatiku i u tu vjeru uzeo je nesto od slavenskih predkrscanskih predodzbi, medju koje spada i dualizam, uzeo ime Bogumil i poceo svoju vjeru javno propovijedati.

Pop Bogumil je bezuvjetno historicka licnost, koju stari izvori visestruko spominju, i zasvjedocuju. Poblize nam je o njemu vrlo malo poznato. Ja sam ocekivao da cu u najnovijem bugarskom djelu prof. Ivanova naci opsirnijega materijala o tome popu Jeremiji, zacetniku bogumilstva, Bugarinu, ali sam se, nazalost, u tome ocekivanju razocarao.

Mi smo ostali jos uvijek na onome, sto nam o njemu prica prezbiter Kozma.

Cinjenica jest da se ta nova vjera brzo rasirila po Bugarskoj, Traciji i Makedoniji, zahvatila cak i Malu Aziju, zatim preko Srbije i Albanije i u Bosnu, gdje se osobito ukorijenila, dapace postala vjerom vecine pucanstva i neke vrste drzavnom religijom.

Istaknuti nam je osobito, da se u Srbiji bogomilstvo nije moglo odrzati ni rasiriti. Tamo je od konce 12. vijeka pocela naglo rasti moc dinastije Nemanjica, koji su svi posli stopama sv. Save, koji je stajao na stanovistu pravoslavno vjerskoga ekskluzivizma. U Srbiji Bogomili su bili naime nemilosrdno proganjani i najtezim kaznama kaznjavani. Tako je osim spaljivanja obljubljena kazna bila da im se iscupa jezik. Ali cinjenica, da je joS Dusan Silni imao s njima posla, i da 150 godina dosljedne politike Nemanjica nije dostajalo da ih u Srbiji posve zatre, pokazuje najbjelodanije kako je ova sekta bila zilava, jaka i duboko ukorijenjena kod svih Slavena na Balkanu.

Svakako moramo uzeti, da je Srpska drzava Nemanjica sa svojom dosljednom protubogomilskom politikom bila barijera, koja je balkansko slavensko bogumilstvo razdijelila na dvije polovice, na jugoistocno ili bugarsko bogumilstvo, i na sjeverozapadno bosansko bogumilstvo, ili bosansku crkvu, koja nas naravski interesira u prvom redu, tako da cemo se nadalje s njime pod bosanskim vidom baviti.

Preostalo bi nam sada da Vam danas jos u glavnim crtama prikazem vjersko dogmatsko naucavanje samih Bogumila. To je vrlo vazno, jer bez tocnoga poznavanja vjersko dogmatskoga sadrzaja Bogomila, necemo nikada moci pouzdano prosuditi njegovo politicko i socijalno djelovanje. Jer milostive gospodje i gospodo, ja sam u svome predavanju, koje sam ima cast odrzati na ovome mjestu 16. prosinca 1926. godine istaknuo svoje uvjerenje, da je religija najutjecajniji faktor u zivotu naroda. O kvaliteti i sudbini religije ovisi sudbina citavih naroda. Kvaliteta pak religije, sadrzana je u prvome redu u njezinom dogmatskom dijelu. Mi cemo bas na bogomilstvu vidjeti jedan skolski primjer, kako jedna religija moze katastrofalno djelovati na sudbinu jednoga naroda.

Prema tome cu si ja dati truda da Vam dogmatski dio bogumilstva prikazem na nacin koji ce Vam olaksati da si sami budete mogli stvoriti sud o politickim i socijalnim kvalitetama kao i o posljedicama bogumilstva.

Glavna znacajka bogomilske dogmatike je njihov dualizam, naime vjera u dva pocela. Ovaj dualizam smo pratili od Zoroastrovog Mazdaizma, preko Gnosticizma, manihejstva sve do Pavlikijanstva i Massilijanstva koji su ga donijeli na Balkan.

Bog princip je dobra i svjetla, sa epitetom blagi, a Satanael, sa epitetom lukavi, necastivi, princip je zla i tmine. Bogomilski se dualizam karakterizira time, sto je Bog gospodar samo dusevnog svijeta; on je stvorio samo ljudsku dusu, docim je citavi vidljivi svijet, ukoliko postoji iz materije, tvari, (grcki hyle), dakle i ljudsko tijelo, stvorio Satanael, bog zla i tmine.

Satanael je Bozji sin i stariji brat Isusov, te je pravi Bog kao i Isus. Zato Satanael nije pali andeo, kao kod katolika i pravoslavnih, vec Satana-el. Ja podvlacim vaznost na ovaj dodatak -el, to je hebrejski el, babilonski ilu i znaci Bog. Spomenite se na Isusov poznati usklik na krizu: Eli, Eli, lama sabahtami! – Boze, Boze, zasto si me ostavio! Tim dodatkom el ima se kazati da je Satanael Bog, a ne nize bice, kao npr. pali andeli.

Covjek je postao na taj nacin, da je Satana-el stvorio njegovo tijelo. Ali jer nije bio gospodar nad dusevnim svijetom, Satanael mu nije mogao dati dusu, i prema tome nije covjeka mogao ozivjeti. Satanael je dakle molio Boga, da covjeku udahne dusu, sto je Bog u svome neizmjernom milosrdju i dobroti ucinio i udahnuo mu dusu kao svoju tvorevinu. Ali po svome tijelu covjek je vazda u vlasti Satanaela, principa zla i tmine.

Bogomili su odbacivali krscansku nauku o postajanju covjeka, jer su odbacivali gotovo citavi Stari Zavjet, uceci da su i knjige Mojsijeve i prorocke djelo vraze, posto je Mojsiju na Sinaju dao zakon sam Satanael, koji mu je i pomogao praviti cudesa. Time se je bogumilstvo dosljedno izjavilo protiv materijalistickom svjetozrenju, koje je sadrzano u Starom Zavjetu.

Ali u ovoj najvaznijoj tocki nastalo je doskora cijepanje u bogumilstvu. Nisu svi ucili da je Satanael sin Bozji, i stariji brat Isusov, to je bila nauka samo jednog dijela Bogomila, a naposeb bosanskih Bogomila, koje nas najvise interesira. Drugi, a osobito Dragovicka crkva (eclesia de Dragumetia, de Dragovitia), ucila je da je Satanael bio prapocelo, neovisno od Boga, koje je odvajkada postojalo. Jer time sto se je ucilo da je satanael sin Bozji kao i Isus, i da je dolazak Isusov na svijet imao za svrhu da otkupi svijet, naime da ga izbavi iz prevlasti Satanaela, i da slomi vlast njegovu, sto je Isus izvrsio na nacin da mu je oduzeo dodatak el, da ga je ucinio Sotonom, vragom, jedinim bicem koje nema vise znacajke Boga, apsolutnoga bica. Time je uglavnom bio ukinut apsolutni dualizam Dragovicke crkve i uveden jedan relativni dualizam, koji je tokom vremena toliko oslabio, da su se Bogomili s vremenom mogli pretopiti djelomicno i u katolicizam i pravoslavlje, kako se je kasnije i dogodilo.

Nauka bogomilska o Isusu, bila je gnosticko-doketisticka. Isusa po njihovoj nauci nije zacela i rodila Bogorodica Marija jer on kao Bog apsolutno nije mogao imati materijalno tijelo, djelo vrazje. Nego Bog Otac ispustio je rijec, logos, koja se je rijec spustila na svijet, unisla sv. Mariji na uho, i iz uha opet izasla: sv. Marija je u spilji nasla Isusa u pelenama. Ali tijelo Isusovo nije bilo pravo tijelo ljudsko, jer da je to nastupilo, Isus bi bio u vlasti Satanaela, kao i covjek i nebi mogao provesti djelo spasa. Zato je tijelo Isusovo, kao i njegov cijeli zivot i muka, bilo sasvim prividno i bez materijalne realnosti.

Dosljedno tome shvacanju odbacivali su Bogomili sve sakramente: krst, pricest, zadnju pomast; jer voda, kruh, vino, ulje, to je sve materija, dakle djelo Satanaelovo, i ne moze doprinijeti da posveti i ocisti covjeka.

Dosljedno tome Bogomili su odbacivali i sjajne hramove, crkve, jer i oni su djelo vrazje, posto se sastoje od materije. Za sjajni hram Jeruzalemski su ucili da je stan Satanaelov, koji se je, kad su Rimljani srusili taj hram, preselio u Aja Sofiju u Carigradu.

Odbacivali su sjajne odjece, ikone i kipove i sav sjaj u crkvama, jer je sve to djelo necastivoga; odbacivali su kriz i nazivali ga drvom sramote, i rugali se oficijelnim krscanima sto ga stuju. Govorili su: ako netko s drvetom ubije ocu sina, moze li otac voliti drvo, kojim mu je sin ubijen?

Sebe i svoju crkvu drzali su Bogumili za pravu crkvu Isusovu ili crkvu apostolsku. Naspram dvijema oficijelnim crkvama, katolickoj i pravoslavnoj, stajali su u najostrijoj opreci – katolike i pravoslavne nazivali su, da su: “jakoze pse i svinje”. S njima nisu smjeli ni opciti, svako opcenje bio je tezak grijeh. Ako bi katolika ili pravoslavnoga primali u svoju bogomilsku crkvu, tada je morao proci najprije jednu periodu ciscenja. Tek kada je tu periodu prosao, ocistio se od opacina oficijelnih krscanskih crkava, dao dokaza o svom iskrenom bogumilskom uvjerenju, tada je konacno mogao biti primljen u bogomilsku

opcinu. Primanje se je obavljalo krstenjem, ali ne vodom, kao kod oficijelnih krscanskih crkava. Krstenje se je sastojalo polaganjem sv. pisma na glavu, i to evandelja po sv. Ivanu, pak se zvalo “Baptizma libri”. Osim toga slijedilo je tzv. “rukopolaganje” “impositio manuum”.

Tim knjiznjim krstom postao je doticnik clanom bogomilske crkve i zajednice, ali tek obicnim vjernikom, slusaocem. Bogomili su se dijelili, kao nekad Maniheji, na dvije vrste: na obicne vjernike, slusaoce i na savrsene, koji su se zvali svrsitelji, dobri ljudi, dobri krscani, ili dobri Bosnjani (kod zapadnih Bogomila, tzv. Katara u Francuskoj: bonshommes ili bonscrestias).

Ovi svrsitelji, dobri ljudi, dobri krstjani ili Bosnjani, oni su bili prava crkva bogomilska i iz njih su se izabirali bogomilski svecenici.

Oni su se morali drzati najstroze bogomilskih propisa, koji sadrzajno nisu bili nista drugo nego tzv. tria signacula maniheja, koje smo vec spominjali. To je bio tzv. signaculum ors; naime da nije svrsitelj smio nikada izreci laz, niti rijecima koga prevariti ili se zakleti; zatim da nije smio jesti mesa niti icesa sto postoji od krvi zive zivotinje, dakle niti jaja ni sira. Jedinu iznimku su cinile ribe, jer one se ne mnoze prilegom. Oni su zivjeli samo od kruha, zeleni i voca. Zato je obicaj susenja voca, osobito bosanske suhe sljive, ostatak bogomilske kulture, jer preko zime su se Bogomili hranili kruhom i suhim vocem. Lomljenje kruha bio je dapace posebni ritualni akt kod bogomilskoga bogosluzja, kao lomljenje hostije kod katolika. Zatim je za savrsene vrijedio tzv. signaculum manus, da nisu smjeli ubiti niti covjeka ni uopce zivoga stvora osim zmije. Uopce bilo je kod Bogumila zabranjeno voditi rat i praviti ratne naprave. Konacno signaculum sinus, savrseni se je morao potpuno odreci opcenja sa zenom i svakog spolnoga zivota. Bogomili su principijelno bili protiv zenidbe i smatrali za zasluzno da muz i zena zive kao brat i sestra. To je sve pak imalo svoj osnov u temeljnom naziranju Bogomila, da je ljudsko tijelo djelo principa zla i nesto zlo, kobno po covjeka. A ovo zlo se ponavlja i umnozava prilegom i zenidbom.

Ovi savrseni, tzv. “svrsitelji” su vodili vrlo tezak zivot, zivot tezi od vecine danas poznatih redova. Oni su bili primani posebnim svecanim cinom, koji se je zvao utjesenje, consolamentum, teleiosis.

Posto je zivot tih savrsenih bio toliko tezak, to su mnogi, da si pristede tu trpnju, dali se podici u red svrsitelja tek pred starost ili pred smrt.

Ako bi savrseni prekrsio stroge propise, jeo meso, ubio zivotinju, opcio sa zenom, tada bi izgubio svoju savrsenost, prestao biti svrsitelj, dobri krstjanin ili Bosnjanin, i nakon pokore morao bi dobiti ponovno utjesenje.

Naspram ovom strogom zivotu, ugled je “svrsitelje” u bogomilskoj opcini bio vrlo velik. Oni su bili prava crkva bogomilska, oni su bili pravi nasljednici Krista i njegovi apostoli.

Iz njihovih redova izabirali su se bogomilski svecenici. Ali i bez obzira na izbor za svecenika, svaki savrseni je bio ovlasten da vrsi sve bogomilske vjerske cine. Smatralo se da imaju Rijec Bozju, i da od njih bjezi necastivi kano strelica sa luka. Oni su bili trajni ideal ostalih obicnih vjernika bogomilskih.

Kad bi obicni Bogomil sreo svrsitelja, kleknuo bi pred njim i rekao: “oce blagoslovite”, obicaj koji se jos i danas odrzao u Bosni, pred svecenicima katolickim i pravoslavnim.

Iz redova ovih savrsenih izabirali su se i bogomilski svecenici. Naravski, kako Bogomili nisu uopce priznavali sakramente, tako nisu imali ni posebnog sakramenta sv. reda. Svecenike je izabirao narod kod sluzbe iz redova savrsenih.

Bogomilska hijerarhija se sastojala iz Djeda (Dida), koji je bio glava crkve, zatim iz gostiju i staraca. Gost i starac zvali su se i strojnici, a svaki did, koji je bio kao patrijarh i glava crkve, imao je oko sebe 12 strojnika, sto je spominjalo na 12 apostola, i na Manihejevih 12 pomocnika.

Svoje bogosluzje, posto nisu imali svecanih hramova, drzali su gdje god: u prirodi, na vrh brijega, a po zimi i nevremenu u kucama. Za bogosluzje trebali su klupu ili stol prostrt ubrusom od bijeloga platna i nista vise. Bogosluzje se je sastojalo od molitve, citanja sv. pisma, propovijedi, primanja u red vjernika i izabiranja svecenika.

Kod bogosluzja obavljala se je i ispovijed. Ispovijed se nije obavljala tajno, nego javno pred citavom opcinom, izgovaranjem stanovite ispovijedne formule.

Glavna molitva bila je Bogomilima “Oce nas”, ali koji nije bio sasvim identican sa nasim ocenasom. Bogomili npr. nisu mogli moliti “kruh nas svagdasnji”, jer i kruh, kao tvar, bio je djelo vrazje. Zato su molili za “kruh nas nadzemaljski”, “panem nostrum supersubstantialem”.

Bogomili nisu poznavali lakih grijeha, nego samo teskih. Prema tome, njihova nauka nije ni poznavala cistilista na drugom svijetu, nego samo nebo i pakao, more od rastaljenog sumpora.

Svaki koji nije bio Bogomil, bio je naravski osudjen na vjecnu propast, osobito katolici i pravoslavni. Ali se nisu svi Bogomili slagali u ucenju, koja sudbina ceka i Bogomila iza smrti. Apsolutni dualisti ucili su, da se ni jedna bogomilska dusa ne moze izgubiti, jer pojedinac nije kriv, da je Satanael stvorio njegovo tijelo grijesnim. Slagali su se vise manje u tome da oni koji nisu tako cisti da bi mogli doci u nebo, moraju jos biti zatvoreni u drugo grijesno tijelo, da se muce u zatvoru grijesne puti, dok konacno pozive zivotom jednoga svrsitelja, tako da mogu doci u nebo. Bogomili su dakle vjerovali u seobu dusa, u metempsihozu, nauku indijskog porijekla.

Naravski, da je kraj temeljnoga shvacanja Bogomila bila iskljucena vjera u uskrsnuce tijela. Tijelo, kao djelo vrazje, nije moglo uskrsnuti; ono je naprotiv bilo osudeno na konacnu i potpunu propast.

To je uglavnom bilo vjerovanje i organizacija nasih Bogomila. Njihova vjera im je propisivala nacin zivota.

Glavna znacajka im je bila prezir svijeta, ljudskoga zivota i ljudskoga tijela. Kako vec rekosmo, nisu se smjeli druziti s katolicima i pravoslavnima, jer oni su po nauci Bogomila bili svjetski ljudi, koji su sluzili svijetu, dakle vragu. Vec opcenje s njima bio je grijeh, koji se redovito navodio i ispovijedao u javnoj ispovjednoj formuli.

Odjeveni su bili jednostavno, obicno u crno, savrseni su nosili i kukuljicu na glavi, kao fratri. Uslijed njihovih hranidbenih propisa bili su i vrlo mrsavi. Pise u jednom protubogomilskom djelu: “Ako vidis covjeka mrsava, u crno odjevena, koji mrmlja molitve, onda znaj da je Bogomil”. Ideal je bio biti “asarkos kai asoma” – mrsavost, tj. biti bez mesa i kostiju. Ova mrsavost Bogomila postala je poslovicna. U francuskom jeziku znaci “bougre”, slab covjek, armer Wicht njemacki, a to dolazi od Boulgre – bugarski Bogomil, jer juznofrancusko patarenstvo doslo je iz Bugarske.

Zabranjeno je bilo sticanje bogatstva, a napose je bila zabranjena trgovina, da covjek ne zapadne u “laz, prevaru i krivorotstvo”. usprkos toga bili su Bogomili izvanredno marljivi kao tezaci i rukotvorci. Ali od svoje zarade davali su znatan dio u svrhu svoje vjerske opcine. Tako medu njima nije bilo bogatih ljudi. Smatrali su nadalje, da nije zasluzno davati milostinju siromasima. Prema tome nije kod njih bilo prosjacenja. Bila je jednaka sramota milostinju davati kao i primati.

Izvore svoje nauke Bogomili su nalazili iskljucivo u sv. Pismu, kod koga su – kako smo vec ustanovili – odbacivali stari zavjet. Od staroga zavjeta priznavali su samo psalme. Ali su prihvacali mnoga apokrifa sv. pisma, koji su svojim misticnim sadrzajem ugadali duhu sekte. Odbacivali su i crkvenu predaju, te su svoju nauku oslanjali samo na sv. Pismu. Ali tu su se sluzili cesto vrlo slobodnim, dapace alegorickim tumacenjem. Razumjeti ce se da je kraj toga stanja svaka unutarnja dogmaticna jedinstvenost bila kod Bogomila potpuno iskljucena. Svako si je slobodno mogao tumaciti sv. Pismo kako je htio,

pak se mogao jos sluziti i alegorickom metodom. Posljedica je naravski bila potpuno dogmatsko razilazenje pojedinih dijelova bogumilstva u raznim krajevima i njihovo konacno pretapanje u oficijelnim krscanskim crkvama.

Ali povoljna strana toga svopcega citanja sv. pisma je bila, da je svatko iz vjerskih razloga morao nauciti citati, da moze citati sv. Pismo. Prema tome svjedoci prof. Prohaska, da su nasi Bogomili bili u jednom razmjeru pismeni i nacitani, u jednom postotku koji je daleko nadilazio tadasnji evropejski nivo pismenosti i nacitanosti u XII.-XV. vijeku.

Iz ovoga potpunoga manjka dogmatske jedinstvenosti, koju konstatira i bugarski strucnjak prof. Ivanov, razvila se je kasnije sudbina sljedbe. Glavno i najvaznije znamenovanje bogomilstva jest da je to bila prva reformacija u Europi. Danas se istom polako otkriva kako od bogomilstva koje se je bilo prosirilo i po sjevernoj Italiji i po juznoj Francuskoj, idu idejne niti do svih reformatorskih pokreta po cijeloj Europi. Ipak ovom prvom pokretu reformacije nije bio suden nikakav uspjeh. naprotiv, on se je potpuno slomio i rasuo.

Pretjerani spiritualizam doveo je Bogomile u konflikt sa drzavnom vlasti i posljedica je bila, da je bosanski kralj Stjepan Tomas ostavio bogomilstvo i presao na katolicizam.(?) Od onda su poceli teski progoni Bogomila po Bosni, gdje su tako reci bili drzavna religija, ali im se povremena drzavna vlast izmakla iz ruke. Pod pritiskom madjarskog politickoga upliva, a Madari su vodili na Bosnu ponovno krstaske vojne, a osobito god. 1198. i 1234., zapoce izrazito katolicka reakcija. Protiv Bogomila bi upotrebljeno drakonsko sredstvo konfiskacije imetka. Bogomili ili moradose preci na katolicizam ili izgubiti svoje ocevine i iseliti se. Iseljenici odose u Hum, danasnju Hercegovinu, u vladavinu hercega Stjepana Kosace.

To potpuno rastrova Bosnu. Turci koji su u polovici 15. vijeka dosli do granice Bosne, ne bi bili oni spretni i bezobzirni politicari, kad to nebi iskoristili. Istjeranim Bogomilima obecavahu povratak njihove ocevine, a onim kriptobogomilima, koji su samo pod pritiskom sile primili izvanjski vid katolicizma, obecase slobodu vjeroispovijesti.

Tako su Turci, kad su se digli na Bosnu, imali urodjenih saveznika u zemlji i izvan nje. Sve to tumaci ona cesta izdajstva, koja su se zbivala prigodom pada Bosne. Vojvoda Radak, koji je izdao kraljevstvo Bobovac, bio je takav kriptobogomil. (?)

Iza pada Bosne rastvori se bogomilstvo. Kako se je dogmatski vec bilo znatno priblizilo vladajucem katolicizmu i pravoslavlju, prede na istoku veliki dio na pravoslavlje, kao i u Bugarskoj, na sjeverozapadu na katolicizam, docim jezgra i najotporniji dio prede na islam. To su bili oni kojima je bilo stalo da dodu do svoje ocevine. Turci su im doduse obecali povratak njihovih zemalja, ali to nije bilo moguce. Sultan je bio i kalif, vjerski poglavica, a po osmanlijskom drzavnom pravu

sva osvojena zemlja postala je njegovim vlasnistvom. Jos danas zove se u Bosni sva zemlja izvan gradova erazi – emirije, emirova zemlja. Kalif pak nije mogao dijeliti zemlju nevjernicima, djaurima.

Velik dio Bogumila su ucinili zadnji korak i prije nego nego prede na katolicizam i pravoslavlje, prede na islam. Pomogla im je ona unutarnja srodnost izmedu manihejskih sekti i islama, koju smo vec spomenuli. tako su nasi Muslimani u Bosni, Sandzaku i Crnoj Gori u svojoj jezgri potomci bosanskih Bogomila.(?)

Na teritoriju Dubrovacke drzave, a i u nekim krajevima Hercegovine, uzdrzase se Bogomili jos dugo, na Stonu do XVII. stoljeca, kako ustanovljuje brosura dr. Bjelovucica, koja je izasla koncem 1926. godine, a u Bosni navodno do pocetka XIX. stoljeca. Ja sam bio licno u jednom takvom navodno bogomilskom selu pod Bitovnjom planinom, ali nisam mogao opaziti nista sto bi sjecalo na negdasnje Bogomile. To su bili sasvim obicni Muslimani.

Tako je svrsilo bogomilstvo, da se na istoku pretopilo u pravoslavlje, na sjeveru i zapadu u katolicizam, a jezgra, osobito zemljoposjednici, predose na islam.

Staroslavenski bogumilski spisi:

- IZ APOKALIPSE BOSANSKIH KRSTJANA - POVELJA BOSANSKOG BANA KULINA

Literatura

English:

1. John V. A. Fine, Jr.: “The Early Medieval Balkans” (The University of Michigan Press, 1991) 2. John V. A. Fine, Jr.: “The Late Medieval Balkans” (The University of Michigan Press, 1991) 3. E. H. Broadbent: “The Pilgrim Church” 4. Georges Serrus “The Land of the Cathars” (Editions Loubatieres, 1994) 5. Didier Poux: “Cathare Country – The Cathare Religion” (Editions APA POUX – Albi, 1995)

Croatian: 1. Dominik Mandic: “Bogomilska crkva bosanskih krstjana” (ZIRAL, Chicago – Roma – Zurich – Toronto, 1979.)

2. Zvane Crnja: “Kulturna povijest Hrvatske” (Otokar Kersovani, 1978.) 3. Jaroslav Sidak: “Studije o „Crkvi bosanskoj‟ i bogumilstvu” (Sveucilisna naklada Liber, 1975) 4. Franjo Sanjek: “Krscanstvo na hrvatskom prostoru” (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1991) 5. Guy i Jean Testas: “Inkvizicija” (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1982) 6. Grupa autora: “Ilustrirana povijest Hrvata” (Stvarnost, Zagreb, 1971) 7. Grupa autora: “Enciklopedija Leksikografskog Zavoda” 8. Ivo Pilar: “BOGOMILSTVO kao religiozno-povijesni te kao socijalni i politicki problem” (Knjizara J. Studnicka & Co., Sarajevo, „dva predavanja sto ih je 10.II i 10.III. 1927. godine odrzao u Socioloskom drustvu u Zagrebu') 9. August Franzen: “Pregled povijesti crkve” (Krscanska sadasnjost, Zagreb 1993) 10. Nada Miletic: “Stecci – Umetnost na tlu Jugoslavije” (Zajednicko izdanje: Izdavacki zavod Jugoslavija / Beograd, Spektar / Zagreb, Prva knjizevna komuna / Mostar, 1982)v 11. Josip Hamm: “Staroslavenska citanka” (Skolska knjiga, Zagreb, 1971.)

Bošnjani krstjani izloţeni kriţarskom ratu katolika kralja Tomaša odbijaju pokrštavanje te VIŠE VOLE TURCIMA nego hrišćanstvu.PLAĈE papi kralj Tomaš koji je poveo kriţarski rat protiv svog naroda

bošnjani krstjani u opštem kriţarskom ratu protiv njih, bjeţeći od katoliĉkog proganjanja, postaju meta i ţrtve i proganjanja pravoslavnih sveštenika, ali oni NE ŢELE ni pravoslavlje

a i mnogi koji su TEK NASILNO POKRŠTENI NA KATOLIĈANSTVO opet raĊe pomaţu turke

dakle, 1- svi krstjani koji više vole turcima nego hrišćanstvu, 2-svi nasilno pokršteni koji odbacuju tu vjeru i pomaţu turcima,

3-te velika masa nekrštenih/pagana/infideles su OSNOVA BUDUĆIH BOŠNJAKA ISLAMSKE VJERE

ovu tezu o “ATEIZIRANOJ MASI-NARODU” odnosno o slaboj religioznosti i vjerskoj zapuštenosti zastupa i Edin Šaković Prihvaćanje islama Bosni

Prihvaćanje islama u osmanskoj Bosni: mitovi i realnost

Pripadnici Crkve bosanske, njezino svećenstvo – bez obzira na to jesu li uopće i koliko su njihova uĉenja bila dualistiĉka – nisu pridavali veliku paţnju obiĉnom narodu koji je predstavljao njezine sljedbenike. Vjerovanje tih sljedbenika Crkve bosanske, s druge strane, svodilo se na puĉka shvaćanja i obiĉaje i oni, zapravo, “nisu uvek bili daleko od istinskog paganstva”.[36] To s pravom istiĉe i Ahmed S. Aliĉić, naglašavajući da su specifiĉne prilike u srednjovjekovnoj Bosni dovele do stanja “gotovo potpune ateizacije masa”, te da “društvo srednjevjekovne bosanske drţave nije uopšte bilo mistificirano religioznim uvjerenjima i religijskom svijesti”, što vrijedi za sve dijelove bosanske drţave.[37] To je ujedno i kljuĉna ĉinjenica u procesu islamizacije, a ne nekakva sliĉnost islamskog i bogumilskog uĉenja ili obreda. Religioznost narodnih masa bila je na vrlo niskoj razini, ĉak i oko središta katoliĉke akcije (franjevaĉkih samostana). Tu “zapuštenost” u vjerskom pogledu primijetio je Benedikt Kuripešić koji je 1530. proputovao ovim krajevima, a o tome svjedoĉe i katoliĉki izvještaji ĉitavo stoljeće kasnije. Treba naglasiti da je ona bila prisutna i kod skupina Vlaha u Bosni.

Sama po sebi, ta niska razina religioznosti i vjerska “zapuštenost” nije bila uzrok prelasku na islam, ali je otklanjala prepreku konverziji, koja je bila uvjetovana raznim drugim faktorima – ţeljom za materijalnom dobiti, boljim društvenim statusom, pripadnošću drţavnoj vjeri, itd. Valja imati na umu da je prihvaćanje islama tih prvih konvertita bilo više deklarativne i nominalne prirode, ali su njihovi potomci iz generacije u generaciju sve više i više shvaćali tu vjeru kao sastavni dio svog identiteta, kako individualnog, tako i kolektivnog, pa u konaĉnom i nacionalnog. Mnogobrojni predislamski obiĉaji i vjerovanja poprimili su islamski karakter, i to posebno na selu. Taj sinkretizam i specifiĉnosti dovele su do formiranja onoga što se moţe definirati kao “bosansko iskustvo u islamu”, kako ga je jednom prilikom nazvao reisul-ulema dr. Mustafa ef. Cerić.[38] Nema sumnje, korijene masovne islamizacije u Bosni, kako gradskog, tako i seoskog elementa, kakve nije bilo u susjednim zemljama, treba potraţiti u specifiĉnim vjerskim prilikama u Bosni predosmanskog perioda. Historiĉar ovom pitanju mora prići osloboĊen ideološkog i dnevnopolitiĉkog balasta, bez religijske pristrasnosti, krećući se kolosijekom realnosti i imajući uvijek na umu opasnost skretanja u podruĉje historijskih mitova kojima je juţnoslavenska historiografija naprosto proţeta.