IZVORI / PERIODIZACIJA / RECEPCIJA POJAM I ZNAČENJE RIMSKOG PRAVA Rimsko pravo Naziva se još i ius Romanorum / ius romanum. Ono označava pravni poredak koji je bio na snazi u rimskoj državi počevši od osnivanja Rima 754./753.g.p.K. pa do smrti cara Justinijana 565.g. Bizantsko pravo se primijenjivalo od 565. do 1453. u Istočnom rimskom carstvu (Bizantu), tj. od smrti cara Justinijana do osvajanja Konstantinopola (Carigrada). Ono je izravan nastavak rimskog prava.
Justinjanova kodifikacija (od XVI.st. nazvana Corpus Iuris Civilis) predstavlja svršetak razvoja rimskog prava. Ona je ujedno temelj na kojem su izgrađeni mnogi pravni pojmovi većine modernih država. Značenje i uloga: 1. 2. 3. 4.
Rimsko je pravo već potkraj rimske republike bilo sadržajno i pravno-tehnički dotjeran sustav. Svojim poimanjem privatnog vlasništva, slobode ugovaranja i oporučnog raspolaganja odgovaralo potrebama rimskog društva i interesima kapitalizma u razvoju. Didaktičke koristi. Rimski pravnici, pri raspravljanju o pojedinim pitanjima primjene prava nisu polazili od apstraktno i unaprijed formuliranih pravnih normi nego su uzimali u obzir neposredna zbivanja i događaje iz svakodnevnog života, analizirali ih i iz toga izvodili zaključke o primjeni prava. Znanstveni razlozi su potreba upoznavanja zakona društvenog razvitka i njihova odraza u promjenama što ih je doživljavalo pravo kao društvena nadgradnja. Poznavanje rimskog prava omogućuje da se dođe do općih spoznaja o međusobnoj uvjetovanosti i povezanosti brojnih čimbenika društvenih kretanja. Poznavanje rimskog prava važno je i iz kulturnopovijesnih razloga. Antički svijet je prenio u nasljeđe grčku filozofiju i rimsko prava. Rimsko pravo je nenadmašiv sustav pravničke misli, dijalektike i pogleda, koji je uz to dobro sačuvan i svestrano proučen.
DEFINICIJE I DIOBA PRAVA PREMA SHVAĆANJU RIMSKIH PRAVNIKA NE POSTOJI DEFINICIJA PRAVA! ® Ulp. D.1.1.10.1. (NAČELA PRAVA) Honeste vivere, alterum non laedere, suum cuique tribuere. = Pošteno živjeti, drugoga ne vrijeđati, svakome svoje priznati. ® Cels (Ulp. D.1.1.1.) (Celzo je napisao da je Ulpijan rekao) Ius est ars boni et aequi. = Pravo je umijeće dobroga i pravičnoga. ® Javolen D.50.17.202. (ARGUMENTACIJA) Omnis definitio in iure civili periculosa est parum est enim ut non subverti posset. =Svaka je definicija u civilnom pravu opasna, rijetko se može dogoditi da ne bude opovrgnuta. 1
IUS CIVILE / IUS GENTIUM / IUS NATURALE Ius civile civilno pravo, odnosi se na građane neke države „građansko pravo“, skup normi koje su uvedene zakonima ili dugotrajnim običajem pravo namijenjeno Rimljanima odlikuje formalizmom, slabo je prilagođeno većem prometu sve veće potiskivanje normi civilnog prava u korist prava ius gentium -razlika između ius civile i ius gentium potekla je iz nastave prava, a ne iz prakse; razlikovanje je vezano za načelo personaliteta prava po kojem svaki narod ima svoje posebno, njemu svojstveno pravo. Ius gentium zajedničko svim ljudima „prava naroda“ služi peregrinima u poslovnim odnosima s Rimljanima, ali su ga sve više prihvaćali i sami Rimljani jer je jednostavnije i elastičnije rimski magistrat (praetor peregrinus) osiguravao je njegovo poštovanje i primjenu
F
Gai. 1.1. Omnes pupuli, qui legibus et moribus reguntur, partim suo proprio, partim communi omnium hominum iure utuntur: nam quod quisque populus ipse sibi ius constituit, id ipsius proprium est vocaturque ius civile, quasi ius proprium civitatis; quod vero naturalis ratio inter omnes homines constituit, id apud omnes populos peraeque custoditur vocaturque ius gentium, quasi quo iure omnes gentes utuntur. Populus itaque Romanus partim suo proprio, partim communi omnium hominum iure utitur.
Svi se narodi, kojima upravljaju zakoni, običaji služe dijelom svojim vlastitim, a dijelom pravom svih ljudi; naime, ono što je svaki narod sebi postavio za pravo, to je njegovo vlastito (pravo) i zove se ius civile, u smislu vlastitog grada-države; ono što je pak prirodni razum postavio među svim ljudima, to se poštuje na jednak način kod svih naroda i zove se ius gentium, u smislu da se tim pravom služe svi narodi. Stoga se i rimski narod služi dijelom svojim vlastitim, a dijelom općim pravom svih ljudi. Ius naturale zajedničko svim živim bićima „prirodno pravo“, pravo kojem priroda uči sva živa bića uvijek dobro i pravično, smatra se bliskim općem pravu, prirodnom razumu i prirodnoj pravičnosti u Justinjanovo doba smatra se apsolutnim i nepromijenjivim pravom IUS PUBLICUM / IUS PRIVATUM Ius publicum javno pravo, odnosi se na državu ne može se mijenjati privatnim sporazumima sakrale stvari, svećenici, magistrati
F
Pap. D. 2.14.38. Ius publicum privatorum pactis mutari non potest.
Ius publicum ne može se mijenjati pravnim sporazumima. 2
Ius privatum odnosi se na individuu norme kod kojih preteže korist pojedinca pojam privatnog prava shvaćao se šire, jer su se u to pravo ubrajali imovinsko i nasljedno, ali i osobno, obiteljsko pravo, civilni postupak te norme krivičnog i upravnog prava prirodni, općeljudski i građanski propisi
F
Ulp. 5.1. Publicum ius est quod ad statum rei Romanae spectat, privatum quod ad singulorum utilitatem; sunt enim quaedam publicae utilia, quaedam privatim. Publicum ius in sacris, in sacerdotibus, in magistratibus consistit, privatum ius tripertitum est; collectum etenim est ex naturalibus praeceptis aut gentium aut civilibus.
Javno pravo je ono (pravo) koje se odnosi na položaj rimske države, a privatno ono koje se odnosi na korist pojedinaca; naime, neke su stvari opće korisne, a neke privatno. Javno pravo odnosi se na sakralne stvari, svećenike i magistrate, a privatno pravo ima tri dijela: sastoji se od prirodnih, općeljudskih i građanskih propisa. Ius cogens kogentno pravo, stranke ga ne mogu mijenjati niti odstupiti prisilno, nametnuto pravo norme koje imaju prisilni karakter Ius dispositivium dispozitivno pravo, vrijede samo ako stranke nisu svojim raspoložbama drugačije odredile ona pravna pravila koja stranke po svojoj volji mogu primijeniti ili izostaviti primijenjuje se ako posebnim ugovorom nije drugačije određeno bitna je za takav pravni posao i ako je nema, nema pravnog posla (npr. mjenica) IUS COMMUNE / IUS SINGULARE Ius commune NAČELO vrijedi za sve slučajeve u određenim situacijama važe za sve građane Ius singulare IZUZETAK o
izuzeci su se odnosili najčešće na vojnike koji su morali udovoljavati znatno manjim zahtjevima u pogledu formalnosti pri pravljenju oporuka.
vrijedi za neke slučajeve, odstupa od određenih okolnosti pravila koja se odnose samo na užu grupu građana ili čak samo na određenog pojedinca sve se više naziva beneficium – povlastica ili pak privilegium.
3
IUS SCRIPTUM / IUS NON SCRIPTUM Ius scriptum ius ex scripto pisano pravo, ako je porijeklo propisa od zakonodavca pravne norme koje potječu od organa javne vlasti sa zakonodavnom funkcijom zakoni, magistratski edikti, mišljenja Senata, carske konstitucije i mišljenja pravnika Ius non scriptum ius ex non scripto consetudo, mores nemamo pisanog traga, nepisano pravo način postupanja koji se ustalio dugotranim procesom običaji, običajno pravo koje se, po shvaćanjima rimskih pravnika, stvara bez utjecaja državnih organa
F
I. 1.2.9. (...) Ex non scripto ius venit, quod usus comprobavit. Nam diuturni mores consensu utentium comprobati legem imitantur.
Nepisano pravo nastaje tako da ga uporaba potvrđuje. Naime, dugotrajni običaji, potvrđeni suglasnošću onih koji ih rabe, slični su zakonu. GAIUS, INST. I. 8. TRIPATRICIJA Iz razdoblja klasike Podjela prava na sadržaj pravnih normi – prava od pravnika do Gaja (Gajeva tripatricija). Pravo se dijeli na: 1. ius quod ad personas pertinet – pravo vezano za osobu; 2. ius quod ad res pertinet – pravna norma određuje odnose među ljudima u odnosu na stvar; 3. ius quod ad actiones pertinet – pravo vezano za tužbe, postupovno pravo.
F
Gai. 1.8. Omne autem ius, quo utimur, vel ad personas pertinet vel ad res vel ad actiones.
Naime, sve pravo kojim se služimo tiče se ili osoba ili imovine (stvari) ili postupka (tužbi). IUS CIVILE; IUS HONORARIUM / IUS PRAETORIUM Ius honorarium honorarno pravo Širi pojam od pretorskog, to je pretorsko pravo + kurulski edili (imaju tržišnu sudbenosti). Skup pravnih normi što su ih pretori u svojem svojstvu sudskih magistrata, a u manjoj mjeri i kurulski edili kao magistrati nadležni za tržišne poslove, stvarali radi primjene, pupunjavanja i mijenjanja postojećeg ius civile. Kako je pretor imao nadležnost u najvećem broju slučajeva koji su se u praksi događali, to se pravo koje je on stvarao i 4
primjenjivao – ius praetorium – uvelike poklapa s nešto širim pojmom ius honorarium. elastičnije pravo koje bolje odgovara novim razvijenim gospodarskim odnosima
Ius praetorium Ono pravo što su ga uveli pretori radi pomaganja, nadopune ili ispravka civilnog prava zbog javne koristi. Razlika između ius civile i ius honorarium svodi se na način postanka. Ius civile čini skup normi koje su uvedene zakonima ili dugotrajnim običajem, dok je ius honorarium nastalno djelatnošću pravosudnog magistrata, pretora, pa se naziva i pretorskim pravom.
F
Pap. D.1.1.7. pr. Ius autem civile est, quod ex legibus, plebis scitis, senatus consultis, decretis principum, auctoritate prudentium venit. Ius praetorum est, quod praetores introduxerunt adiuvandi vel supplendi vel corrigendi iuris civilis gratia propter utilitatem publicum.
Civilno pravo je ono (pravo) što proizlazi iz zakona, plebiscita, mišljenja senata, carskih odluka i autoriteta pravnih stručnjaka. Pretorsko pravo je ono (pravo) što su ga uveli pretori radi pomaganja, nadopune ili ispravka civilnog prava zbog javne koristi.
Aequitas Pretor je imao mogućnost mijenjati civilno pravo ukoliko je ta striktna primjena civilnog prava dovela do nepravičnosti / nepravednosti. Kriterij koga su se pretori držali; načelo pravičnosti; primjenom tog načela u praksi pomalo su zastarjele norme padale u zaborav, a ujedno su stvarana nova pravila kojima su odnosi, inače po civilnom pravu nepoznati ili nepriznati, počeli dobivati pravnu zaštitu.
OKVIR I OKOLNOSTI RAZVOJA RIMSKOG PRAVA POJAM I RAZDOBLJA PRAVNE POVIJESTI STARO CIVILNO PRAVO (650.g.p.K. – 264.g.p.K.)
Kraljevstvo 650.g.p.K.-510./9.g.p.K Rana republika 510/9.g.p.K-264.g.p.K
PRETKLASIČNO PRAVO (264.g.p.K.-27.g.p.K.)
Kasna republika 264.g.p.K-27.g.p.K.
KLASIČNO PRAVO (27.g.p.K.-284.g.)
Principat 27.g.p.K-284.g.
POSTKLASIČNO PRAVO (284.g.-565.g.)
Dominat 284.g.-527.g. Justinjan 527.g-565.g.
5
IZVORI PRAVA FONTES IURI ESSENDI materijalni izvori prava -čimbenici koji stvaraju pravo (npr.zakon) Materijalni izvori prava su: 1. OBIČAJNO PRAVO (consetudo, mores); 2. ZAKONI (leges); 3. MAGISTRATSKI EDIKTI (magistratuum edicta); 4. DJELATNOST PRAVNIKA (responsa prudentium); 5. SENATSKA MIŠLJENJA (Senatus consulta); 6. CARSKE KONSTITUCIJE (constitutiones principus). FONTES IURI COGNOSCENDI formalni izvori prava -pojamni oblici iz kojih crpimo sadržaj prava (npr. gdje to piše) Formalni izvori prava su: 1. sačuvana djela rimskih pravnika (Gajeve konstitucije, Justinjanova kodifikacija); 2. spisi nepravnih pisaca; 3. rimska epigrafija 4. sačuvane javne i privatne isprave; 5. arheološka istraživanja. CONSUETUDO / MORES ® Consuetudo est quasi altera natura. Običaj (navika) je druga priroda. ® Tacitus consensus populi longa consuetudine inveteratus. Prešutna suglasnost naroda ustanovljena je dugotrajnom praksom.
STARO CIVILNO PRAVO Leges regiae / Ius papirianum kraljevski zakoni Sextus Papirius ih je navodno sabrao pri kraju kraljevstva Leges duodecim tabularum (Zakonik XII. ploča) kaže se da je fontes omnis publici privatique iuris – izvor cjelokupnog javnog i privatnog prava, međutim to je netočna definicija jer npr. stipulacije nema u zakoniku, patria potestas se spominje samo posredno. Rimljani su ovim zakonom utvrdili osnovne norme kojih su se morali pridržavati građani i magistrati. 6
To je ujedno prva i jedina kodifikacija prava koju su proveli Rimljani. Donošenje ovog zakonika vezano je za političke sukobe patricija i plebejaca. Talionsko načelo, tzv. stranačka autonomija, mogućnost da se kazna taliona zamijeni nagodbom ili sporazumom o oprostu. Interpretatio interpretacija od strane svećenika (kolegij svećenika pontifices) utvrđivanje postupovnih formulara kojima pojedinac može ostvariti svoje pravo tumačenje Zakonika XII ploča smatrala se sastavnim dijelom rimskog prava (ius civile), ali nije bila pismeno formulirana, čime je omogućeno da se rimsko pravo razvija na čvrstoj osnovi (Zakoniku XII ploča), ali elastično jer se interpretatio mogla prilagođavati promijenjenim okolnostima. Ius Flavianum 304.g.p.K. (oko 300.g.p.K.) postupovni formulari po Gneju Flaviju, smatralo se pravom revolucijom položaj svećenika kao tumača i čuvara prava slabi to su formulari legisakcija; Gnej Flavije je objavio i kalendar. Njegova djelatnost i kasnije preuzimanje svećeničkih funkcija od strane plebejaca doveli su malo po malo do potpune sekularizacije prava. Ius Aelianum 200.g.p.K. To je prvo poznato djelo o privatnom pravu pod naslovom Tripertita koje je objavio Sexstus Aelius Paetus Catus. Djelo je sadržavalo tri dijela: tekst Zakonika XII ploča, tumačenja i interpretaciju pojedinih njegovih odredaba te odgovarajuće procesne formule (legis actiones).
PRETKLASIČNO I KLASIČNO PRAVO Zakonik XII ploča jedina kodifikacija do Justinjanove kodifikacije Leges (zakoni) postoje kao materijalni izvori prava, ali pomalo nestaju jer se djelatnost narodnih skupština ugasila, a time i njihova zakonodavna funkcija; zakon je ono što narod zapovijeda. Senatus consulta (Senatska mišljenja) mišljenja koja donosi senat, u ovom razdoblju je to govor koji je carski izaslanik izgovorio pred Senatom; kasnije se naziva orationes. dobivaju snagu zakona; odnose se uvijek na pojedina pitanja, a po svom značenju su tek nešto važnije od zakona. prije su imala savjetodavni karakter, a sad su postala obvezna. 7
Constitutiones principum (carske konstitucije) Gaj kaže da se nikada nije sumnjalo da carske konstitucije imaju snagu zakona jer je narod putem lex de imperio prenio na cara svu vlast. Potkraj principata postaju gotovo jedino pravno vrelo. Već u toku, odnosno od sredine 2.st. carske konstitucije imaju snagu zakona, pa se sve češće i formalno za njih počinje upotrebljavati taj naziv – lex, leges. Svoja zakonodavna ovlaštenja car je provodio dijelom preko Senata, dijelom neposredno tj. donošenjem carskih konstitucija, koje su obično izdavane u četiri oblika: 1. edicta općeobvezne odredbe; važe i za građane i za magistrature; primjer: Karakalina Constitutio Antoniniana; sadržajno su bili najbliži zakonima ili magistratskim ediktima iz perioda republike. 2. mandata upute carskim činovnicima koje su jačanjem carske vlasti postale jednake i općeobvezne pravne norme; carski mandat je dovoljan za radikalnu promjenu postojećeg pravnog stanja. primjer: Trajanova mandata; poseban oblik konstitucije, nisu bile upućivane strankama nego državnim organima i službenicima, a sadržavale su važnija uputstva kako valja postupati u pojedinim slučajevima. 3. decreta carske konstitucije u sporovima, bez obzira na to radi li se o rješavanju u prvom stupnju ili o žalbenom postupku. te su odluke osobito važne za sudsku praksu jer obvezuju u svim drugim istovrsnim sporovima. odluke donijete pred carskim sudovima koje su stoga odgovarale sudskim presudama. 4. rescripta carevi odgovori na pitanja u vezi s pravnim stavovima i mišljenjima. mogu biti u obliku pisma (epistula) na pitanja činovnika ili javnih korporacija, ili u obliku tzv. subscriptio na pitanja privatnika. Epistula je posebna isprava kojom car odgovara, a subscriptio se stavlja kao kratak carev odgovor na isti papir na koji je napisana molba privatnika. njih su stranke u toku spora prezentirale sucu. premda su i decreta i rescripta bila odluke, odnosno mišljenja u pojedinačnim slučajevima, a ne općevažeće norme, i jedna i druga ulazila su u izvore prava jer su ih se niži organi držali u svojoj praksi i odlukama, znajući preko njih za načelne stavove cara. Responsa prudentium (djelatnost pravnika) CAVERE = sastavljanje obrasca za pojedine pravne poslove AGERE = zastupanje stranaka u parnici 8
RESPONDERE = davanje pravnih savjeta i mišljenja KAUTELARNA JURISPRUDENCIJA = sklapanje ugovora i sastav tužbi DISPUTATIO FORI = poučavanje učenika, osobito raspravom s drugim pravnicima CONSILLIUM = pomoć pretoru u vezi s njegovom funkcijom Komentari: o civilnog prava: Libri iuris civili o pretorskog prava: Libri ad edictum Kauzistička literatura: (kauzističko obrađivanje pojedinih slučajeva iz prakse) o responsa odgovori što ih je davao pojedini pravnik, sređeni obično po redoslijedu pretorskog edikta, s određenim napomenama i dodacima; u pravilu su se sastojale od pravih odgovora koje su pravnici davali strankama s tim da su neke pojedinosti bile izmjenjene. o questiones (quaestiones) slučajevi na koje je davan odgovor bili su više apstraktne naravi jer su ih postaljali učenici koji su pratili i slušali učitelja. o epistulae pisma; sadržavala su obrađene odgovore koje su ugledni pravnici davali na pitanja svojih manje poznatih kolega ili nekih državnih organa. o digesta djela koje je pisalo samo nekoliko najuglednijih pravnika; pravnici su u djela ove vrste unosili responsa i quaestiones, ali tako da je bila obuhvaćena problematika cjelokupnog privatnog prava, pa su digesta u usporedbi s drugim radovima bila najsistematičnija; obično im je prvi dio obrađivao materiju pretorskog edikta, a drugi razna pitanja izvan te materije; u takvim djelima dolazile su do izražaja nastojanja za sistematizacijom rimskog prava. Monografije: o fokusirane na određenu temu; o od praktičnih, pisanih da čitaocima daju objašnjenje nekog problema, do dubokih studija namijenjenih slušaocima ili nekim državnim organima; o po opsegu su skromne, obično su nazivana pojedinačnim knjigama; o najčešće su obrađivale fiskalno, vojno i procesno pravo, a bilo je u njima i objašnjenja i uputstva o pojedinim državnim funkcijama. Institutiones: o udžbenici, djela o osnovnim, uvodnim pojmovima o pravu; o relativno užeg opsega; o prvenstvena svrha im je bila nastava, ali služili su i kao podsjetnik za praktičare; o pisane su sistematski, a obuhvaćaju i civilno i pretorsko pravo. o Gajeve institucije najpoznatije; 4 knjige; proveo je trodiobu prava na osobe, imovinsko pravo i postupak;
9
s većim naglaskom na nastavi; imale su brojne hrestomatije koje su sadržavale važnija pravna pravila, izreke, mišljenja i sl.; često su ih sastavljali i sami slušaoci. o Justinjanove institucije po uzoru na Gaja, ista trodioba prava.
PRAVNICI: 1.st.p.K. (pretklasika) Scaevola, Rufus i Varus 1.st. (klasika) Labeo(n) i Capito(n) 2.st. (klasika) Priscus, Celsus i Salvius Iulianus 2. i 3.st. (klasika) Papinianus, Paulus i Ulpianus Magistratski edikti Edictum tralaticium prenosivi edikt koji se prenosi od jednog na drugog pretora; novi pretor je bio vezan ediktom svog prethodnika, pa je mogao donijeti edikt posve drugog sadržaja; međutim, novi bi pretor većinom zadržao one dijelove prethodnikova edikta koji su se u praksi pokazali dobrim, pa se tako jedan dio teksta prenosio iz edikta u edikt; taj preneseni dio ekikta koji je nazvan edictum tralaticium – prijenosni edikt, treba razlikovati od inovacija što ih je svaki pojedini pretor unosio u tekst edikta. Edictum perpetuum revidirao ga je Salvius Iulianus po nalogu Hadrijana 130. g. vječni edikt, konačan oblik pretorskog edikta. 130.g. prihvatio ga je Senat time je prestala plodna djelatnos pretora; eventualne izmjene i dopune pretorskog edikta trebao je utvrđivati car. Ius respondendi ex auctoritate principis Augustova intervencija – donio je ius respondendi ex auctoritate principis. Suce je tangiralo, obvezivalo samo mišljenje pravnika koji je imao taj ius respondendi ex auctoritate principis. Obveza prihvaćanja takvog mišljenja; pravo odgovora iza kojeg stoji autoritet cara. Prema starijem mišljenju August je pojedinim uglednim pravnicima odobrio da njihova pravna mišljenja imaju poseban ugled, temeljen na Augustovom autoritetu. Takva pravna mišljenja nisu imala snagu pravnog propisa, ali su za suca bila obvezna zbog autoriteta koji je iza njih stajao. U novije doba Augustova reforma tumači se drugačije: smatra se da su od Augusta pravna mišljenja mogli davati samo autorizirani pravnici. Hadrijan je odredio da je sudac vezan pravnim mišljenjem autoriziranih pravnika ako su jednaka, a ako nisu, sudac je imao odriješene ruke.
POSTKLASIČNO PRAVO Predjustinijanske pravne zbirke: Codex – zbirke carskih konstitucija. 10
CODEX GREGORIANUS (3.st.) – namijenjen potrebama civilnog sudovanja, pretežnim dijelom je sadržavalo reskripte. CODEX HERMOGENIANUS (3.st.) – dopuna C.G. CONSTITUTIONES SIRMONDIANAE (5.st.-cca. 425.g.) – zbirka crkvenog prava. > Sve tri spomenute zbirke sadrže carske konstitucije (leges) i sve tri su privatnopravnog karaktera, jer su ih pripremili i izdali pojedinci bez državne sankcije. Codex Theodosianus (438./39. g.) prva službena zbirka, sadrži 16 knjiga: titul: const. djelo je namjenjeno praktičnoj upotrebi, ali tako da se zadrže samo propisi koji su još bili na snazi; glavnu pažnju je posvećivao javnom pravu pa je zbog toga izvanredno važan izvor podataka za proučavanje kasnorimskog državnog i upravnog prava. ZAKON O CITIRANJU (Lex citationis) 426.g. donijeli su ga Teodozije II. i Valentinijan III. prema njemu su se pred sudom mogla navoditi i imati za suca obveznu snagu, samo djela petorice klasičnih pravnika: Papinijana, Paula, Ulpijana, Modestina i Gaja. Nije se tražila suglasnost njihovih stavova, nego je odlučivala većina, ako su stavovi bili različiti, važilo je Papinijanovo mišljenje, a ako se on nije očitovao po tom pitanju, sudac je imao pravo slobodno odlučivati. Narodna prava / -istočni dio rimskog carstva
Vulgarna prava -na zapadu -rimsko pravo se pojednostavilo, vulgariziralo
Lex Romana Visigothorum – vizigotsa zbirka, vulgarno pravo. Fragmenta Vaticana (kraj 4., početak 5.st.) – izvor sadrži odluke vezane za leges i odluke vezane za iura. >Kodeksi sadrže i konstitucije (leges) i pravničko pravo (iura). CORPUS IURIS CIVILIS Dijelovi: I. CODEX 529.g./prerađen 534.g. zbirka carskih konstitucija; 12 knjiga; citira se na način: knjiga/titul/konstitucija/paragraf; C.5.7.1.1. = kodeks, knjiga 5, titul 7, konstitucija 1, paragraf 1. II. DIGESTA (Pandectae) 533.g. zbirka odlomaka, fragmenata spisa klasičnih pravnika; ima 50 knjiga, način citiranja: knjiga/titul/fragment/paragraf; D.40.12.14.1. = digesta, knjiga 40, titul 12, fragment 14, paragraf 1. III. INSTITUTIONES 533.g. 4 knjige; 11
način citiranja: knjiga/titul/paragraf; I.2.2.1. = institucije, knjiga 2, titul 2, paragraf 1. IV. NOVELLAE >Interpolacije – mijenjanje, nadogradnja izvora teksta.
12
RIMSKO PRAVO U EUROPSKOM PRAVNOM RAZVOJU GLOSATORI o kraj 11.-13.st. o IRENIJE – osnivač. o Predstavnici: četiri doktora (quattour doctores) Martinus, Bulgarus, Iacobus, Hugo Azzo – vrhunac djelatnosti Accursius (1250.) „Glossa ordinaria sive magistralis“ o glosa = interpretacija rimskog teksta ® Quiquid nono agnostic glossa, non agnostic curia. =Što ne prihvaća glosa, ne prihvaća sud. POSTGLOSATORI o pisali su na komentare glosatora. o ispituju i uspoređuju razne glose da bi ustanovili opće pravno mišljenje. o Predstavnici: Cinus de Pistoia Bartolus de Saxsosferrato Baldus de Ubaldis ® Nullus bonus iurista, nisi sit bartolista. =Nije dobar pravnik, tko ne poznaje djela Bartolova. ® Glossarum glossas scribunt. =Glose na glose. ŠKOLA FRANCUSKE ELEGANTNE JURISPRUDENCIJE (16.ST.) o Povrat analizi originalnih izvora u Justinjanovoj kodifikaciji; o povijesno-kritički studij pravnih izvora o Alciatus Donellus o Dionysus Gothfredus – prvo izdanje CIC (1583.; 1594.) ŠKOLA PRIRODNOG PRAVA (17.ST./18.ST.) o Hugo Grotius – „De iure belli ac pacis“ – to je početak/začetak međunarodnog javnog prava. o On tvrdi da je moguće iznaći jedino pravo koje je prirodno/nepromijenjivo, za razliku od partikularnog promijenjivog prava. NJEMAČKA HISTORIJSKA ŠKOLA (19.ST.) o Pravo – rezultat evolucije/historijskih procesa o XVI.-XVIII. Usus modernus pandectarum = prihvat elemenata Just., ali i prožetost domaćim ustanovama. o XIX.st. Karl Friedrich von Savigny (povrat klasičnom rimskom pravu). o sljedbenik Puchta
13
o Izgradnja pandektarnog prava: na osnovi rimskog prava njemačkih praksi osigurati jedinstveni sustav pravnih pojmova; omogućiti jedinstveni pravni/idejni teorijski temelj.
PRAVO OSOBA PRAVNI SUBJEKTI CAPACITAS IURIDICA (Pravna sposobnost) Status libertatis – status koji je vezan uz to dal je određena osoba slobodna ili osoba bez slobode, rob. Status civitatis – pravo građanstva; ovisno o tome da li je određena osoba rimski građanin ili peregrin/Latin. Status familiae – osoba na čelu familiae koja ima vlast – sui iurs; ili su osobe alieni iuris osobe koje priznaju očinsku vlast. CAPITIS DEMINUTIO – promjena, odnosno gubitak statusa: - capitis deminutio maxima – za status libertatis; - capitis deminutio media – za status civitatis; - capitis deminutio minima – za status familiae. Fizička osoba nastaje rođenjem, ali se u nekim pravnim odnosima pridržavaju zametku prava uz pretpostavku da dođe do živog poroda. ® Nasciturus pro iam nato habetur quotiens de commodis eius agitur. = Začeto se smatra rođenim ukoliko se radi o njegovim pravima. Ograničenja: - klasna i socijalna pripadnost; - spol; - vjera; - INTESTABILITAS – vezano za svjedočenje; - NOTA CENSORIA – upisi u niži razred; - INFAMIA/TURPITUDA – gubitak časti; -infamia iuris – putem pravnog propisa; -infamia facti – na temelju javnog mišljenja.
CAPACITAS AGENDI (Djelatna sposobnost)
sposobnost vlastitim djelovanjem proizvoditi pravne učinke; svojim djelovanjem (očitovanjem volje) ustanoviti, ukinuti, mijenjati prava i obveze.
Poslovna sposobnost – sklapati pravne poslove. Deliktna sposobnost – uračunljivost; odgovarati za vlastita protupravna djela.
Pretklasično i klasično pravo_____________________________________ Ograničenja: 14
- dob 1) Infantes tj. oni koji nisu u stanju govoriti i infanti proximi tj. djeca koja su još malena, potpuno djelatno nesposobna. (0-7) 2) Inpuberes infantia maiores (7-14 za muške, 7-12 za ženske) -postoji valjanost pravnih poslova u kojima nešto dobivaju (npr. primati darovanje), a za sve ostalo trebaju suglasnost tutora. -interpositio auctoritatis / auctoritatis tutoris – formalistički posao, svečan i istodoban; obvezaju ih samo poslovi kad je tutuor sudjelovao pri sklapanju posla svojim formalnim pristankom. 3) Puberes – dorasli, potpuno sposobni Lex Plaetoria (2.st.p.K.) – daje se zaštita pranvog tipa osobama ispod 25 godina; minores XXV annis. - Pretor je na razne načine pomagao tim osobama. Odobravajući exceptio (prigovor protiv tužbe iz posla koji je maloljetnik sklopio sebi na štetu), restitutio in integrum (povrat u prijašnje stanje), a kasnije imenovanjem posebnog skrbnika – curatora koji je poslovima štićenika davao neformalnu suglasnost – consensus.
Postklasično pravo_____________________________________________ Inpuberes = minores – u postklasično doba se pod pojmom minor obuhvaćalo sve osobe koje su imale manje od 25 godina; izjednačava se položaj impuberes i minores. Venia aetatis (Konst., za opravdane slučajeve) – od Konstantina se u opravdanim slučajevima dodjeljivala punoljetnost. -muški 20 g. -žene 18 g.
F
CT.2.17.1. (321.god.) Omnes adulescentes, qui honestate morum praediti (...) patrimonia urbana vel rustica (...) gubernare cupiunt et imperiali auxilio indigere coeperint, ita demum aetatis veniam impetrare audeant, cum vicesimi anni clausae aetas adulescentiae patefacere sibi ianuam coeperit (...) in alienatione praediorum ius tantum legitimae aetatis optinebunt quentum (...) natura singulis quibusque deferre consuevit.
Svi maladići koji se pošteno ponašaju i žele upravljati gradskim i seoskim imanjima, a bili su potrebni carske pomoći, smiju samo tako postići dobnu povlasticu kada dob dvadesetih godina započne otvarati zatvorena vrata mladosti (ali ipak), u otuđivanju zemljišta postići će samo onoliko prava zakonske dobi koliko je priroda dodijelila svakom pojedinom.
PRAVNA OSOBA (Persona iuridica, persona moralis) Universitates rerum – osnovni supstrakt je imovina Universitates personarum – osnovni supstrakt su osobe - CIVITATES – gradovi; - MUNICIPIA – općine; - ECCLESIA – crkve (ima u postklasičnom pravu taj status). F UE. 22. 5. Ni gradske općine ni općinari ne mogu biti imenovani nasljednikom jer se radi o neodređenoj osobi, a niti mogu svi svečano prihvatiti niti vršiti ulogu 15
nasljednika kako bi postali nasljednici. Ipak je odobreno mišljenje senata da ih (gradske općine) mogu postaviti za nasljednike njihovi oslobođenici. Aerarium – Rimljani su svoju državu shvaćali kao jedan poseban imovinskopravni subjekt Aerarium, na njega su primjenjivali propise javnog prava, a ne privatnog prava. Populus Romanus- rimski narod, pripadnici rimske zajednice. FISCUS CAESARIS – careva imovina; razvija se od principata, koja se razlikuje od careve privatne imovine – PATRIMONIUM CAESARIS - S vremenom Aerarium nestaje, a fiscus opstaje kao državna imovina po propisima privatnog prava. Teoriju prava osoba razradila je srednjovjekovna nauka, kanonsko pravo, a posebno pandektistika. Ulpijan: Ono što se duguje udruženju se ne duguje pojedincu, niti ono što duguje udruženje ne duguju pojedinci. Pravna osoba ima svojstvo subjekta jer može biti nosilac prava i dužnosti. Nema djelatnu sposobnost, ali je ostvaruje preko svojih organa, sastavljenih od fizičkih osoba. Pravne osobe se mogu dijeliti na (s obzirom na podlogu na kojoj počiva odnosna osoba): - korporacije (udruženje fizičkih osoba – universitas personarum), -zaklade (universitas rerum, fundatio – udruživanje imovine –u postklasično doba); -zavode (kod njih je bio podjednako bitan i ljudski i materijalni faktor). Javne pravne osobe: rimska država i gradske općine (u Marg. gradske općine imaju status privatnih osoba). Privatne pravne osobe: udruženja, društva većinom vezana za javnopravne i kulturno-sakralne svrhe. U postklasično doba i kršćanska je crkva stekla svojstvo pravne osobe: tretirana je kao korporacija tj. zajednica vjernika. Konstantin je dopustio valjanost oporuke u korist crkve.
F
Gai. D. 3.4.1. Ne dopušta se svima bez razlike osnivati društvo ili udruženje ili neku drugu pravnu osobu, jer se to ograničuje zakonima, senatskim mišljenjima i carskim konstitucijama. Samo u rijetkim slučajevima dopuštaju se takve pravne osobe; tako je npr. dopuštena pravna osobnost sakupljačima poreza pa poduzetnicima iskapanja zlata, srebra i soli.
Takva privatnopravna udruženja mogla su postojati i djelovati u republikansko doba slobodno, a od Augusta samo uz dozvolu osim nekih beznačajnijih koje vlast nije smatrala opasnim
F
Marc. D.47.22.1. Siromašnijima se dopušta uplaćivati mjesečne doprinose, ali tako da se samo jednom mjesečno sastaju da ne bi stvorili protuzakonito udruženje pod takvim izgovorom.
FIZIČKA OSOBA (Persona physicae) Pravni subjekti je samo slobodni rimski građanin, sui iuris, ali to se ruši. 1. alieni iuris 2. robovi – prije su smatrani stvarima 3. stranci – radi prometa. Fizička osoba nastaje rođenjem: - dijete je moralo biti potpuno odvojeno od majčine utrobe; - moralo se roditi živo; 16
- porod je morao biti perfektan (Just.), trudnoća je morala trajati 6 mjeseci; -d ijete je moralo imati ljudski oblik, jer nakazu nisu smatrali ljudskim bićem. Pravna sposobnost fizičke osobe prestaje smrću.
17
