www.nasciturus.com
RIMSKO PRAVO Skripta By Ante Bojić Uvod: Rimsko pravo – je pravni sustav koji je primjenjivan u rimskoj državi od njezina osnutka do smrti cara Justinijana. Ius – riječ koju su rimljani upotrebljavali za pravo Pravo u objektivnom smislu – skup pravnih normi koje propisuju određeno ponašanje pojedinca Pravo u subjektivnom smislu – skup pravnih ovlasti koje pojedinci steknu na temelju objektivnih pravnih normi Fas – Riječ koja je vezana za religijska pravila Ulpijan : '' Honeste vivere, alterum non laedere, suum quique tribuere '' ( Pošteno živjeti, drugog ne vrijeđati, svakomu dati ono što mu pripada )
Ius civile, Ius gentium , Ius naturale Ius civile – je pravni sustav sastavljen od pravila koja su nastala u najstarijem razdoblju Rima. Taj pravni sustav je veoma siromašan, primitivan, strogo formalističan i konzervativan. Ovim pravnim sustavom mogli su se koristiti samo Rimski građani ( ad personam ) Ius gentium – je pravni sustav koji je nastao u svezi s trgovinom i prometom s peregrinima, koji se zbog načela personaliteta nisu smjeli koristiti civlinim pravom. Ovaj pravni sustav je puno razvijeniji, elastičniji i manje formalan. Njime su se mogli koristiti i peregrini i rimski građani. Za rješavanje odnosa peregrina i rimljana nadležan je poseban pravosudni
magistrat – praetor peregrinus. U 3. St. Nove ere ova dva pravna sustava su se stopila
Ius naturale – je pravni sustav koji obuhvaća one ustanove koje su zajedničke svim živim bićima. To je pravo koje pripada svakom živom biću već samim postojanjem i koje postoji bez ustanovljenih pravnih sustava i bez zakonodavčeva priznavanja. Daljni razvitak rimskog prava pokazao je da ne postoji metafizičko nepromjenjivo idealno pravo i ono je podvrgnuto stalinm promjenama pod utjecajem razno raznih čimbenika
Ostale podjele :
Ius publicum , Ius privatum ( interes koji pravna norma štiti ) Ius publicum – je pravo koje se odnosi na položaj države, i podrazumjevaju se one norme koje se odnose na interes državne zajednice. Javno pravo se odnosi na : ustavno,upravno i kazneno pravo, propisi o kaznenom i građanskom sudskom postupku Ius privatum – je pravo koje se odnosi na korist pojedinca i podrazumjevaju se one prave norme koje štite privatne imovinske interese, a te norme su: građansko/imovinsko s nasljednim pravom, te osobno i obiteljsko pravo i civilni postipak. Poslje se pokazalo da se nemogu nemogu postaviti stvarne stvarne granice između ova dva prava Ius cogens, Ius dispositivum (norme prisilne/ neprisilne naravi )
Ius cognes – su norme koje stranke svojim privatnim sporazumom ne mogu izmijeniti niti od njih smiju odstupiti. Ius dispositivum – su norme od kojih stranke mogu odstupiti, svojom voljom promijeniti, prilagoditi konkretnom slučaju, ili njihovu primjenu potpuno isključiti Ius commune, ius singulare ( podjela s obzirom na krug subjekata)
www.nasciturus.com
Ius commune – je opće/redovito pravo čije norme vrijede za sve građane Ius singulare – obuhvaća pravila koja se odnose samo na užu skupinu građana, čak i na samo na određenog pojedinca. Ius singulare je iznimka ! Kasnije se naziva beneficium jer označava povoljniji pravni položaj/ posebno pravo koji se dopuštaju u određenim situacijama ili određenoj skupini osoba. Ako je veća skupina osoba onda se rabi termin privilegium. Ius scriptum, ius non scriptum (podjela s obzirom na izvore, kriterij: podrjetlo pojedine norme a ne jeli pisana)
Ius scriptum – proizlazi od organa javne vlasti sa zakonodavnom funkcijom. U ius scriptum, rimljani ubrajaju: zakone, magistratske edikte, zaključke senata, mišljenja i odgovore pravnika i carske konstitucije. Ius non scriptum – obuhvaća običaje i običajno pravo. Običaj (mores) je društvena norma koja se stvara dugotrajnim ponavljanjem određenog ponašanja. Običajno pravo nastaje kada običaj dobije državnu sankciju pravnom zaštitom i kada se država pobrine za primjenu sankcije. Običajno pravno se nestvara pismenim aktom Personae – Res – Actiones 1) Ius quod ad personas pertinet (pravo koje se odnosi na osobe) 2) Ius quod ad res pertinet (pravo koje se odnosi na stvari) 3) Ius quod ad actiones pertinet (pravo koje se odnosi na tužbe/postupak)
Personae – obuhvaća pravne norme kojima su regulirana osobna prava i odnosi. Imamo dvije posebne grane prava u ovoj podjeli : obiteljsko (koje regulira položaj osoba unutar rimske obitelji) i statusno (koje regulira položaj osoba izvan obitelji i koje se odnosi na pitanja pravne i poslovne sposobnosti. Res – obuhvaća pravo koje se odnosi na stvari. Sadrži pravna
pravila kojima su regulirani imovinski odnosi između ljudi. Obuhvaća dvije velike skupine pravila: 1. Inter vivos (između živih) 2. Mortis causa (za slučaj smrti) Inter vivos se dijeli opet na dvije velike skupine: 1. Iura in re – prava koja neposredno ovlašćuju na korištenje stvari 2. Iura in personam – prava potraživanja nečeg od drugih osoba Mortis causa – pravila označena kao pravila nasljednog prava i izdvojena su pravila stvarnog, obveznog i nasljednog prava.
Actiones – je pravo koje se odnosi na tužbe i postupak. Od velike je važnosti za razvitak daljnjeg rim.prava. Rimljani smatrali da određeno subjektivno pravo postoji samo ako ima određene tužbe. Tako se razvilo privatno pravo! Izvori za rimsku pravnu povijest: a) Izvori u materijalnom smislu (fontes iuri essendi) b) Izvori u formalnom smislu (fontes iuri cognoscendi)
Izvori prava u materijalnom smislu – su akti kojima država stvara pravo a to su 1. Običajno pravo ( consuetudo ) 2. Zakoni ( leges ) 3. Magistratski edikti ( magistratuum edicta ) 4. Dijelatnost pravnika ( responsa prudentium ) 5. Mišljenje senata ( senatus consulta ) 6. Carske konstitucije ( constitutiones principium )
www.nasciturus.com
Izvori prava u formalnom smislu – su dragocjen materijal za rekonstrukciju života rimske države a to su: 1. Sačuvana djela rimskih pravnika (J.kodifikacija, Gajeve institucije) 2. Sačuvane javne i privatne isprave 3. Djela nepravnih pisaca 4. Epigrafski spomenici 5. Arheološka istraživanja
RAZDBOLJE ''KRALJEVSTVA'' (754. pr.n.e – 509. pr.n.e)
Ukratko:
Rim su osnovali Romul i Rem. Rimsko društvo prelazi u civilizaciju. Uređenje ima oblik vojne demokracije a razoreni su elementi prvobitne zajednice i rodovskog uređenja: 1. Rimsku državu stvorilo je 300 rodova (gensova) 2. Rodovi su bili udruženi u 30 bratstva (curia) 3. Kurije su bile udružene u tri plemena: Ramnes Tities i Luceres 4. Savez ovih plemena sačinjavao je rimski narod (populus romanus) Usavršavanje načina proizvodnje, podjela rada i imovinska diferencijacija između gensa i dolazak ropstva, propalo je gentilo uređenje. Iz pripadnosti gensu izdvojilo se nasljednjo i tutorsko pravo u slučaju kad nije bilo bližih srodnika.
Narodna skupština (comitia) – je bila ustrojena po kurijama (comitia curiata). Sastajala se dvaput godišnje. Odlučivala o ratu i miru, i birala kralja, očitovala se posljednja volja.. Podjela na tribuse je imala vojni značaj jer je svaki tribus davao po jednu centuriju (1000 pješaka i 100 konjanika) Senat (senatus) – je drugi organ vojne demokracije u koji su ulazili starješine gensova. Senat je davao odobrenje na odluke narodne skupštine (auctoritas patruum) i izvrpavao, i bio je savjetodavni organ kralju (consilium regis) Kralj (rex) – nije se radilo o monarhu u klasičnom smislu. Rex je biran na skupštinama i radio neke političke, vjerske vojne i sudske funkcije. U ovom razdoblju se izdvaja i vjerski poglavar (pontifex maximus) SASTAV PUČANSTVA: (slobodni/robovi) PATRICIJI – punopravni članovi stare gentilne organizacije. Njimasu pripadala sva građanska i politička prava. Imali su ius honorum ( pravo davati članove senata i kurijatskih skupština,
www.nasciturus.com
obnašati magistrature i svećeničke lsužbe). Bavili su se zemljoradnjom.
PLEBEJCI – su bili slobodni ljudi čije podrijetlo nije utvrđeno. Bili su diskriminirani u političkom i gospodarskom pogledu jer nisu pripadali gentilnoj organizaciji. Bavili se obrtom i trgovinom. Imali su pravo sklapati pravne poslove civilnog prava – commercium- da bi mogli trgovati sa patricijima. Nisu imali ius honorum, niti mogli sklopit brak sa patricijima (ius conubii). Najveći dio ratnog plijena i zemlje je pripadao patricijima. Pl. Se morali koristiti zloglasnim oblikom zajma nexum da bi se zaduzili. Vodili su borbu za političku emancipaciju. Položaj donekle popravljem Tulijevom reformom, zakonikom, novih magistratura (plebejski tribuni) itd... Klijenti – su bili siromašni slobodni pučani koji su se stavljali pod zaštitu nekog patricija (patronus). Klijenti su imali pravo glasa kurijatskoj skupštini. Robovi – nemaju veliku ulogu u gospodarstvu. Svi članovi obitelji moraju radit. Robstvo ima patrijahalni karakter. Izvor ropstva su ratovi i dugovi. Nerazlikuju se puno od klijenata Reforma Servija Tulija (555. Pr.n.e.) Ovom reformom uništena je stara organizacija bazirana na gensovima te se pojavila nova organizacija vojske i skupštine. Sve pučanstvo (bez obzira o kome je riječ) podjeljeno je u 5 razreda prema bogatstvu. Svaki razred je davao određen broj centurija. Uskoro su centurijanske skupštine potisnule kurijatske skupštine, i postale glavnim organom za okdluke. Svaka centurija je imala po jedan glas. Izvršena je podjela zemlje na teritorijalne jedinice (tribuse) i podređivanje građana upravnoj vlasti po teritorijalnom a ne po gentilnom uređenju. Patriciji i dalje nadmoćni, plebejci i dalje zapostavljeni premda su kasnije dobili neka prava
PRAVO U KRALJEVSTVU Kraljevstvo je obilježeno starim ius civile, čiji su osnovni izvor – običaji. Novonastala država je formirala svoje pravo i prilagodila ona pravila koja su odgovarala njezinim interesima i potrebama
Karakteristike starog civilnog prava : Gospodarstvo rimskog društva je činilo zatvoreno kućno gospodarstvo. Osnovne djelatnosti su zemljoradnja i stočarstvo. Višak proizvoda je minimalan, nije bilo velike razmjene, te je nerazvijen i primitivan pravni sustav. Prevladava naturalna privreda. Pravo u ovom razdoblju je usko vezan s religijom. Č uvari prava su bili svečenici (pontifices). Državni i privatnopravni poslovi i suđenja su se vršili samo kada je religija dopuštala, a kalendar je religijska tajna. Poslje se pravo odvojilo od religije (ius i fas) . Forma je bila od iznimne važnosti da bi poduzeti pravni posao bio valjan. Pravni poslovi su bili valjani ako su bili sklopljeni u unaprijed propisanoj formi. Ta forma se sastojala od izgovaranja riječi i vršenje gestova. Formalizam i Simbolika. Nije se uvažavala volja stranaka, kao ni ekonomski cilj koji su stranke htjele postići pravnim poslom. Zato pravne poslove ovog razdoblja karterizira apstraktnost. Rimljani su smatrali da su božanski preci i religija stvorili svečane formule kojima su sklapani pravni poslovi, te da ih zbog toga nije moguće mijenjati niti je lako stvarati nove. Rimsko pravo je u najstarijem razdoblju bilo konzervativno. Staro ius civile bilo je nedostupno pokorenim narodima ne samo zbog njegove konzervativnosti nego i zbog načela personaliteta koje je vrijedilo u starim pravima. Propisima civilnog prava su se mogli koristiti samo Rimljani. Personalnost je bitno obilježje civilnog prava. Rimsko prvao najstarijeg razdoblja karakterizira primitivizam koji se najviše očitovao u oblasti zaštite prava. Sve do 2 st. n.e. bila je dopuštena samopmoć kao način zaštite privatnih prava. Rimski su se građani putem samopomoći i
www.nasciturus.com
vlastitom snagom prinuđivali sugrađane na ispunjavanje obveza. Tek kada sami u tome nebi uspjeli, tražili su intervenciju državnih organa.
ZAKON XII Ploča (Lex duodecim tabularum ) (451. I 450 g.pr.n.e.)
Zakonik je kodifikacija starog civilnog prava . U z rok donošenja zakonika je rezultat nastojanja plebejaca da se pravo popiše i objavi. Izvorni tekst zakonika nije svačuvan jer je izgoren, a o njemu saznajemo iz fragmentiranih navoda iz pravnih i nepravnih pisaca a sadržaj zakonika je sljedeći:
I.
Pozivanje pred sud
II.
Raspravljanje pred sudom
III. Ovrha (manus iniectio) IV. Obiteljsko pravo V.
Tutorstvo i nasljedno pravo
VI. Vlasništvo i pravni poslovi VII. Susjednovni i međašni odnosi VIII. Delikti (ugl. Privatni) IX. Ius publicum (javni delitki i kazneni postupak) X.
Ius sacrum (pravila o religijskim obredima i redarstveni propisi
XI. Dopuna ostalim pločama XII. Dopuna ostalim pločama Pitanje postupka je bilo od iznimne važnosti i za plebejce (koji su nastojali smanjiti samovolju patricija) i za državu. Iz ovog se vidi teški položaj plebejaca gdje dužnik, koji ne bi vratio
dug bacan u okove i prodan u ropstvo ili usrmćen. Primitivna i barbarska obilježja se ogledaju i u kaznenopravnim propisima. Zakonik predviđa kaznu taliona (''oko za oko, zub za zub'') za neke delikte. Ima i propisa iz oblasti ugovornog obveznog prava što je posljedica siromašnog gospodarstva i ima mali broj ustanova obveznog prava: kupoprodaju, zajam (zloglasni nexum i stipulatio), neke obvezne odnose nastale iz protupravnih radnji – delikata, ali su nerazvijene. Obvezne odnose karakterizira javnost i strogi formalizam, moraju biti zaključeni u strogo propisanoj formi u nazočnosti svjedoka ili pred magistratom . Veća je pozornost na privatnim deliktima. U niz slučajeva, zakonik propisuje da je delikvent oštećeniku obvezan platiti određenu sumu novca (asa).
Na temelju stvarnopravnih propisa zakonik posebnu pozornost obraća pitanjima vlasništva na nekretninama i susjednovnim/međašnim odnosima , zakonik propisuje uvjete za stjecanje vlasti putem dosjelosti, pa u tabeli VI. Predviđa rok dosjelosti za nekretnine od dvije godine a za ostale stvari jednu godinu. Propisi pokazuju seljačkopoljodjelski karakter ondašnjeg rim. Društva. Zakonik također sadrži mnoge napredne misli. Na području privatnog prava se proklamira načelo privatne autonomije : dopušteno je slobodno ugovaranje i udruživanje uz uvijet da se ne povrijedi pravni poredak; sklopljeni ugovori se moraju poštivati (''kako izgovorene riječi, neka to bude zakon''). U području nasljednog prava se uvodi ideja o slobodi raspolaganja imovinom za slučaj smrti. U slučaju da je pater familias umro bez oporuke predviđen je zakonski red nasljeđivanja utemeljen na agnatskom srodstvu. U oblasti kaznenog prava se naslućuje postojanje subjektivnog elementa krivnje : '' ako netko slobodna čovjeka u zloj namjeri ubije, smatra se ubojicom''. Zakonik proglašava
www.nasciturus.com
načelo legaliteta u izvršavanju smrtne kazne zabranjujući da se ubije čovjek koji nije bio prethodno suđen. O smrtnoj kazni odlučivala je samo najviša skupština. Zakonik je primjenjivan na sve jednako! Zakonik nikad nije ukinut i vrjedio je sve do J. Kodifikacije. Donošenjem ovog zakonika, rim.pravo se sad razvijalo na čvrstoj osnovi, ali elastično jer su se njegove odredbe mogle prilagođavati promijenjenim okolnostima. Donošenje zakonika XII. Ploča je dokaz da je stara gentilna organizacija zamjenjena državnom organizacijom, a stari običaji religijskog karaktera svjetovnim državnim pravom
REPUBLIKA (509.pr.n.e.27.pr.n.e) Razdoblje Republike obuhvaća oko 5 stoljeća. To je doba najvećih promjena u teritoriji, društvenom, gospodarskom i pravnom životu. Razdoblje Republike djeli se na dva djela: Kasna i Rana Republika a granica je drugi punski rat (201.g.pr.n.e.)
Razdoblje rane republike: Rimljani postaji gospodarima Apeninskog poluotoka! Neki od pokorenih naroda su bili čak razvijeniji od samih Rimljana
( Etrušćani,Grci) . Pokorenim narodima, rimljani nisu uništili njihove kulture, već ih adaptirali u svoj sustav , šćime je kulturna osnova Rimljana veoma podignuta, no i dalje nije došlo do korjenitih promjena u gospodarskom i društvenom smislu. Osnovu gospodarstva i dalje čini zatvorena kućna privreda. Plebejci i dalje imaju isti položaj. Zadržani su postojeći organi vlasti, a načelu države su sad dva konzula. Ius civile je sad dopunjavan zakonima -leges, djelatnošću gradskog pretora
Razdoblje kasne republike: Rim širi svoju vlast van granica A.poluotoka, da bi koncem razdoblja obuhvaćao gotovo cjeli mediteran. Robovlasnički odnosi dostižu svoj vrhunac. Razvijaju se robnonovčani odnosi, čije su žarište latifundije i gradovi. Počela je proizvodnja za tržište. Izgrađuju se putovi i razne građevine. Provincije se specijaliziraju za određenu proizvodnju. Razvija se bankarstvo i novčano poslovanje. Robovi i pokoreni narodi daju osnovno obilježje strukturi rimskog društva. Pravni položaj robova je sveden na položaj stvari. Poseban položaj su imali Latini. Mogli su zaključivati poslove civilnog prava, ali nisu bili ravnopravni u političkim pravima,što je rezultiralo savezničkim ratom, nakon kojeg im je dodjeljeno rimsko građansko pravo, i tako se širio krug rimskog građanstva. U zajednici s Latinima Rimljani su osnivali kolonije
Peregrini - su bili slobodni stanovnici osvojenih provencija, čiji je položaj ovisio o stupnju otpora prilikom osvajanja, u poslovima s Rimljanima stupali su s pomoću ius gentiuma. Sporove s Rimljanima rješavao je praetor peregrinus. Rimski narod u ovom razdoblju čine nobili, gradski plebs, ekvesteri i seljaci. Nema više podjele na patricije i plebejce.Patriciji nisu bili mnogo uključeni u trgovinu jer je nisu smatrali dostojnom njih. Potomci slavnih patricija zatvaraju se u uski krug nazvan nobilitas. Uspjeli su zadržati senat koji je u ovom razdoblju imao najvišu vlast i upravljao drćavom. Obogaćeni plebejci sad sačinjavaju poseban sloj nazvan – ordo equester (konjanički
www.nasciturus.com
red), jer su bili razvrštavani u centurijanske skupštine. Plebejci koji nisu bili bogati, propali patriciji daju novi sloj-gradski plebs. Bili su siromašni, prezirali su rad, i živjeli su od državne pomoći. Slobodni seljaci, gubljenjem latifundija stapaju se u gradski plebs. Najvažniji organi vlasti u ovom razdoblju su skupštine, senat i magistrati. Najviši organ je centurijanska skupština koja donoso zakone i bira funkcionare(magistrate). Senat sačinjavaju nobili i bivši veliki magistrati, nije bio zakonodavni organ, ali je imao utjecaj na zakonodavstvo narodnih skupština. Senat je imenovao zapovjednike i upravitelje provincija i upravljao je državnom blagajnom. Mišljenje senata zvalo se senatus consultum. Upravnu vlast su vršili magistrati . Mandati im je trajao godinu danam s iznimkom cenzure(18god). Bitno obilježje je ius honorum. Svaki je funkcionar imao pravo veta na odluke svog kolege drugih magistrata. Viši magistrati su imali pravo imperiuma. Niži magistrati su imali potestas- ovlasti za obavljanje određenih državnih poslova, ali bez prava na imperium. Vrhovna vlast je pripadala je dvojici konzula. Pravna pravila donesena za njihov mandat su bili ozakonjeni .
Pretori - bili su zamjenici konzula sa istim ovlastima. Svremenom specijaliziraju se na org. Pravosuđa. Gradski pretor je primjenjivao ius civile, a peregrinski ius gentium. Cenzori- vršili popis senatora, rim.građana i njigove imovine i birani su svakih pet godina, te da ih svrstavaju u razrede po bogatsvu Kurilski i plebejski edili- su vršili redarstvenu službu u Rimu i kazneno sudovanje Kurilski edili - su imali jurisdikciju u sporovima na tržnicama. Zaslužni su za razvitak privatnog prava. Brinuli su o opskrbi grada hranom , te priređivanje javnih igara i svečanosti.
PRAVO RAZDOBLJA KASNE REPUBLIKE (ius honorarium,ius gentium) Razvitak robne proizvodnje i robnonovčane razmjene razvile su se mnoge pravne ustanove, i tako staro ius civile nije moglo dati rješenja za mnogobrojne odnose koji su se javljali u praksi. Privatno pravo je tako evoluirao u novi stupanj. Sve se više uvažava volja stranaka, a svečane riječi i gestovi nisu potrebni, a pravo postaje manje formalno i apstraktno. Ove promjene izvršene su najvećim djelom zajvaljući djelatnošću pretora i kurilskih edila. Pretori su sad pojeljeni na gradske i peregrinske pretore. Kad su započinjali sa svojim mandatom, izdavali su proglasedictum(!), u početku usmeno a poslje i pismeno. Ova su djelovanja imala snagu zakona i građani su im se morali pokoravati, pod prijetnjom sankcije pomoću kojih su pretori mogli izreći snagom imperiuma! Svaki sljedeći pretor bi preuzimao prethodni edikt ako se u praksi pokazao dobrim. Tako su pretorovi edikti stalno mjenjani i prilagođavani svakodnevnim potrebama, pretvorivši se u kompleksan sustav privatnog prava – ius honorarium (!) , te je ovaj sustav potpuno potisnuo ius civile iz prakse. Pretor nije bio zakonodavac, i nije mogao ukinuti stare niti donositi nove zakone. Prvobitna funkcija gradskog pretora bilo je tumačenje a ne i stvaranje prava. Pretor je utjecao na razvitak prava, pružajući pravnu zaštitu. Donošenje presude, prepuštao je sudcu. Prethodno bi na temelju navoda stranaka ustvrdio postoje li pretpostavke za vođenje spora , te bi odobrio tužbu ili bi je uskratio a to se naziva – actione dare i actione denegare Kriterij kojim se pretor rukovodio bilo je NAČELO PRAVIČNOSTI ( aequitas ). Primjenom ovog načela su stvarana nova pravna pravila i zaštićeni novonastajući odnosi u koje su stranke ulazile oslanjajući se na poštenje suugovaratelja, stoga se uvažava BONA FIDES (dobra vjera) koja se poslje pretvorila u pravni pojam. Neformalni sporazum naziva se consensus, te prvo nepoštivanje forme je bilo prvo odstupanje od civilnog
www.nasciturus.com
prava. Važni razvitak daljneg prava imalo je uveliko ius gentium, i taj sustav je nastao djelatnošću peregrinskog pretora. Ius gentium postao puno više korišten a bona fides i konsezualni kontrakti sve više prodiru u ius civile, a od III. Stoljeća popušta formalizam, strogost i apstraktnost, dok je ius honorarum sve više stapao se sa ius civile, da bi se sredinom principata totalno spojili. Uz pretorski edikt, razvitku prava uvelike su donjeli pravnici. Najvažnije djelatnosti pravnika su: 1. Respondere- davanje pravnih mišljenja i odgovora na postavljena pitanja 2. Cavere- sastavljanje obrazaca za pojedine pravne poslove 3. Agere- zastupanje u parnicama kojima bi pravnici davali pravne upute Tako je običajnopravnim putem stvoren još jedan izvor prava – responsa prudentium. Pravnici su djelovali i kao učitelji omladine.
PRINCIPAT (27.g.pr.n.e.-284g.n.e.) Ukratko: Dolaskom na vlast Augusta Oktavijana započinje novo razdoblje-principat, o traje do dolaska Dioklecijana na vlast. Završetkom građanskih ratova te teritorijalne ekspanzije, na granicama je određena stabilizacija rimskog gospodarstva. Carstvo se prostiralo na ogromnim prostranstvima, trgovina je iznimno razvijena, proizvodi se luksuzna roba, mali obrtnici bi se udruživali u korporacije. Dolazi do velikih promjena u društvenoj strukturi, provincije su romanizirane te nestaju razlike između rimskih građana, Latina i peregrina. Car Karakala je podjelio slobodnim stanovnicima Carstva rimsko pravo građanstva. Svremenom je i gradski plebs prestao biti zaseban sloj društva. Gradska sirotinja i propali seljaci odlaze u provincije gdje dobivaju parcele zemlje. Pripadnici viših društ. Slojeva formiraju novu klasu – honestiores ( potentiores) koji su u odnosu na niže slojeve (humiliores) uživali privilegije. Osvajački ratovi su prestali i još uvijek postoji puno robova. Oslobađanje robova sve je češća pojava, a neki od njih postaju koloni(!), što polako počinje potkopavati robovlasničke odnose i razvija se novi način proizvodnje – kolonat Nije bilo velikih promjena u državnoj upravi, August se nije dirao u republikansku tradiciju, ali ovlasti koje je imao u senatu, polako je potiskivao senat, narodnu skupštinu i magistrate.
www.nasciturus.com
Postupno je u ruke preuzeo vlast magistrata: bio je vrhovni zapovijednik vojske, vrhovni svećenik, i odlučivao o ratu i miru. Kako je preuzimao vlast senata , nepostoji više senatus consulta, već je sad oratio. Princeps je organizirao vlastitu plačenićku vojsku – pretorijance, i vlastiti činovnički aparat na čijem je čelu praefectus praetorio, te stvara vlastitu državnu blagajnu – fiscus, tako je od republikanskog ustroja postupno uklanjao dio po dio, da u dominatu više neće biti traga od republikanskog uređenja
PRAVO RAZDOBLJA PRINCIPATA (klasično rimsko pravo) Unutarnja stabilnost i mir na granicama omogućili su sveopći mir – pax romana, te da dođe do procvata svih oblika kulturnog života, a rimsko privatno pravo svoj najviši status – klasično pravo, te je nestala osnova odvajanja sustava civilnog i honorarnog prava te su se oni ubrzo stopili u klasično pravo. Izvori prava 1. Kodifikacija pretorskog prava Postupno se gasi pretorova pravosudna i zakonodavna djelatnost. Više nije bilo potrebe za donošenjem pretorova edikta jer je princeps potpuno potisnuo pretorovu pravosudnu aktivnost. Salvius Iulianus po Hadrijanovom nalogu je izdao kodifikaciju pretorskog edikta, i ovaj stalni tekst je proglašen stalnim i nepromjenjivim, zbog čega se zove edictum perpetuum i primjenjivan je kao obvezni zakonodavni akt. Taj edikt nije izravno sačuvan, ali je izvršena njegova rekonstrukcija sačuvana na justinijanovim digestama 2. Senatus Consulta U ovom razdoblju senat nije imao zakonodavnu vlast. Od I.st.n.e. senat počinjeizdavati obvezene upute magistratima a od II. Stoljeća njegove odluke dobivaju zakonsku snagu
3. Constutiones principum Na stvaranje prava princeps je utjecao i različitim odlukama obuhvaćenim zajedničkim nazivom constitutiones principum. Ove su odluke uskoro zbog careva ugleda (auctoritas) dobile snagu zakona. Javljaju se četiri oblika: 1. Edicta – su bile općenite obvezne naredbe koje je car izdavao jer je imao ius edicendi (pravo izdavanja edikata) . Odnosile su se na sve građane i magsitrate. Vrijedile su i nakon careve smrti , sve dok ne bi bile izrijekom ukinute 2. Decreta – su usmene careve rješidbe sporova pred carskim sudom. Imale su karakter precedenta jer su bile obvezne i u budućim takvim slučajevima.Takav je dekret marka aurelija kojim je zabranjena 3. Rescripta -Na pitanja i izvještaje činovnika, općina ili udruženja odgovarao bi car u obliku posebnog pisma, a na pitanja i molbe privatnika napisao bi odgovor na samoj molbi kao subscriptio 4. Mandata- su upute carskim činovnicima i namjesnicima provincija u pogledu vršenja njihove službe
KLASIČNA JURISPRUDENCIJA Pravnička djelatnost doživljava veliki procvat. Pravo se i dalje oslobađa formalizma i apstraktnosti; stvaraju se novi neformalni oblici pravnih poslova; daju se elastična i razrađena rješenja konkretnih sporova i slučajeva koji se javljaju u praksi. Rimski su pravnici izbjegavali teoretiziranje. Počevši od Augusta, princepsi su najuglednijim i njima odanim pravnicima dodjeljivali posebnu ovlast za davanje stručnih mišljenja takozvane : ius publice respodendi ex auctoritate princeps. Mišljenja i odgovori autoriziranih pravnika imali su ugled i autoritet samog cara, te su postali obvezni za sudove. Suglasni odgovori – responsa. Autoriziranih pravnika su postali izvorom prava sa zakonskom snagom. Tako je najprije kroz odgovore i mišljenja, a kasnije i
www.nasciturus.com
kroz literalnu djelatnost, rimska jurisprudencija postala izvorom prava. Osnovni razlozi zbog kojih je pravna znanost postala izvornost prava su : kompliciranost pravnog sustava, laičko suđenje i nastojanje princepsa da osigura ujednačenost i kontrolu pravosuđa. Početkom principata se spominju dvije pravne škole: 1. Prokulovci ( osnivač M.Antistius Labeo, nasljednik Prokul) 2. Sabinovci ( osnivač C.Atieus Catpito, nasljednik Masurij Sabin) Ove škole nisu bile pedagoške institucije nego se radi o metodi proučavanja i načinu promišljanja i uvođenja u pravnu znanost. Teško je odrediti razliku između ove dvi škole. Škole su održane do Hadrijanove vladavine.Najznačajniji pravnik ovoga razdoblja je Gaj (Gaius) te njegovo djelo Institucije (institutionium cometariii quattuor ) u kojima je pružen sastavni prikaz rimsko pravo (osobno, imovinsko i procesualno pravo). On je i uveo sustav triaprticije personaeres-actiones te sluzi i danas kao podloga u građanskim zakonicima. Papinijan se smatra najvećim pravnikom . Najplodniji pravnici su Iulius Paulus te Domitius Ulpianus
DOMINAT (284.-565.g.) Ukratko: Razdoblje započinje dolaskom Dioklecijana, i traje do smrti Justinijana. U 3. Stoljeću rimski robnonovčani sustav doživljava jako veliku krizu, koja će rezultirati propašću zapadnog rimskog carstva. Glomazni birokratski aparat i carstvo zahtjevalo je povećanje društ. Troškova koji su podmirivani sve težim porezima pučanstva. Zbog nedodastka radne snage nužno je
bilo izmijeniti organizaciju proizvodnje na latifundijama. Vlasnici latif. Su počeli cjepati latifundije na manje parcele te ih povjeravali robovima što je vodilo ka kolonatu . Rimsku državu su slabile i stalne provale i borbe, te sve češći upadi barbara. Rasulo carstva na kratko je spriječio Dioklecijan koji je vodio državu ka apsolutnoj monarhiji. Vladar je sad dominus et deus, i sve što se njemu sviđa ima snagu zakona . Državu je podjelio na četiri djela – tetrahija – i vladao sa jos troje ljudi a država je podjeljena na 4 prefekture : Orijent, Ilirik, Italija/Afrika, i dvi Galije. Najviši organ uprave u prefekturi bio je praefecti praetorio koji su imali široke ovlasti. Odlučivali su o sudskim stvarima. Prefekture su se djelile na dijaceze na čijem čelu su bili vicarii. Osnovne upravne jedinice su bile provincije, na čijem je čelu namjesnik – rector. A on je obavljao upravne poslove, odgovarao za ubiranje poreza i imao je pravosudnu funkciju. Jedninstvo Carstva je ponovno uspostavio Konstantin, pojačavajući apsolutizam, do definitivne podjele carstva došlo je u vrijeme Teodozija 395.g. Gospodarstvo se skoro vratilo na naturalnu privredu. Za vrijeme konstantina ljudi su obrađivali zemlju bez obzira na podrijetlo i dobivali su status kolona – colonus. Nisu smjeli napustiti zemlju koju su obrađivali, time su koloni dobili status zasebnog staleža, a uskoro su formirani i ostali staleži. Krupni zemljoposjednici, nekadašnji članovi senatorskog reda, formirali su zaseban najviši stalež – clarissimi. Sve ove mjere nisu uspjele spriječiti raspad klasičnog robovlasničkog gospodarstva i propast Rima.
PRAVO RAZDOBLJA DOMINATA
1. Leges i Ius Apsolutna vlast vladara bila je izražena i u oblasti stvaranja općobveznih pravnih normi. Car je bio jedini državni organ ovlašten aktivno stvarati pravna pravila. Zbog brze feudalizacije rimskog društva došlo je do velikih promjena u pravnom životu koje su
www.nasciturus.com
iziskivale vrlo živu zakonodavnu djelatnost careva. Nova pravna pravila car je izdavao preko konstitucija koje su bile upućene senatu, narodu ili činovnicima. Ovakve konstitucije su nazivane – leges edictales i imale su snagu općeobveznog pravnog pravila. Pored njih car je izdavao i leges speciales- na zahtjev sudaca ili državnih činovnika. Ove konstitucije su sadržavale naredbe kako riješiti pojedine sporove, ali su često sadržavale pravila općeg karaktera, pa su primjenjivane na sporove iste vrste. Bez obzira na formu u kojoj je izdata, svaka se careva naredba zove lex, pa se pravo koje je nastajalo na temelju carskih konstitucija naziva leges. Obveznu snagu imalo je i klasično rimsko pravo sadržano u djelima najistaknutijih pravnika. Ovaj dio pravnog sustava naziva se ius ( pravničko pravo ) . Djela klasičnih rimskih pravnika su korištena kao izvor prava jer su u njima bila obrađena sva dotadašnja pravna vrela (običajno pravo, zakoni, edikti, senatski zaključci i odgovori pravnika), pa ih je u praksi bilo lakše koristiti na posredan način. Problem je predstavljala ogromna masa ove literature, koja je zbog prerada često bila nepouzdana. Donešen je zakon o citiranju (lex citationis). Prema ovom zakonu izvorom prava su smatrana sva djela Papinijana, Gaja, Ulpijana i Modestina . Ako njihova mišljenja nisu bila suglasna, sudac je morao usvojiti mišljenje većine, a ako se ona nije mogla ustvrditi, morao je uvažiti Papinijanovo mišljenje, a ako ga nije bilo, mogao je slobodno odlučiti kako će postupiti. Takvi pravnici su bili nazivani – 'senat mrtvih' . Ovo razdoblje je ujedno i razdoblje vulgarizacije prava . Gašenje robne proizvodnje i robnonovčane razmjene i povratak na naturalnu privredu su imali i za posljedicu da su feudalni elementi prodrli u sve grane privatnog prava. Zbog utjecaja Grčkog jezika i ostalih provincija, došlo je do opće kulturne dekadencije. Napuštaju se klasični pojmovi i shvaćanja. Zbog opće svemoći cara gubi se samostalna aktivnost pravnika. Pravnici više nemaju ius respodendi . Smanjuje se interes za teorijsku obradu prava, a pravnici se sad školuju u pravnim školama
2. Zbornici prije Justinijana Sastavljani su mnogi izvodi iz djela klasičnih pravnika i zbornici konstitucija. Za vladavine cara Dioklecijana objavljeni su : privatne zbirke carskih konstitucija , Codex Gregorianus (obuhvaća reskripte od Hadrijana do Dio.) i Codex Hermogenianus ( bio je dopuna Gregorianusu te je imao uglavnom Dioklecijanove reskripte). Codex Theodosianus je bio prvi službeni zbornik kojeg su izdali carevi Teodozije i Valentijan. Podjeljen je na 16 knjiga, knjige na titule koje su kronološkim redom sadržavale oko 3.000 konstitucija izdatih od Konstantina i nadalje. Nije sačuvan u cjelini. Primjenjivan je u istočnom dijelu carstva do donošenja Justinijanove kodifikacije. Zbornici koji sadrže samo pravničko pravo – ius – su uglavnom izvodi iz dijela klasičnih pravnika ili njihove prerade. Najznačajnije su Ulpijanove Regule i Paulove Sentenicije koje su sastavili nepoznati postklasični pravnici u istočnom dijelu carstva na osnovi Ulpijanovih i Paulovih djela i Gajeve Epitome u zapadnom dijelu carstva, koje obuhvaćaju izvode iz prve tri knjige Gajevih institucija. Pored ovih zbornika, sastavljani su i zbornici koji su sadržavali izvode iz carskih konstitucija i odlomke iz djela najpoznatijih klasičnih pravnika. Veliku važnost za upoznavanje postklasičnog rimskog prava imaju i zbornici koji su izdavani u barbarskim državama nasatlim na teritoriju Rimskog Carstva
3. Justinijanova kodifikacija Justinijan je bio posljedni car koji je uspio ujediniti najveći dio zemalja istoćnog i zapadnog dijela carstva. Već na početku vladavine je odlučio kodificirati cjelokupno rimsko pravo: ius i leges. Rad na kodifikaciji je započeo 528.g. a 529.g. je stupio već na snagu Codex Iustinianus, zbirka carskih konstitucija izdatih prije Justinijana i prilagođenih novim potrebama. Kodeks nije sačuvan. Rad je nastavljen kodifikacijom pravničkog prava. Nakon intezivnog rada od 3 godine od
www.nasciturus.com
40tak rimskih pravnika i pregledanih 2 000 knjiga, konstitucijom TANTA su proglašena DIGESTA / PANDECTAE, veliki ZBORNIK PRAVNIČKOG PRAVA podjeljen na 50 knjiga. Sve knjige (osim 30,31,32) se dijele na titule označenim sadržajem. Titule se sadrže od fragmenata koji su uzeti iz djela rimskih pravnika. Veći fragmenti su podjeljeni na uvod i paragrafe. Tekst iz DIGESTA se navodi tako da se pored velikog slova D stave odgovarajući brojevi koji označavaju knjigu, titulu, fragment i paragraf. Digesta imaju posebnu vrijednost jer su Justinijanovi kompilatori u naslovu svakog fragmenta označili ime pravnika koja su upotrebljavana prilikom sastavljanja digesta. Najviše tekstova je uzeto od senata mrtvih, Zadaća komisije je bila da uskladi pravničko pravo s pravom konstitucija i prilagodi ga suvremenim potrebama . Digeste su najvažniji i najopsežniji dio kodif. Najveći dio digesta se odnosti na privatno pravo zbog čega su bila glavnim izvorom za recipirano pravo . Zajedno s Digestama na snagu su stupile Institutiones, koji predstavljaju priručnik rimskog prava sa zakonskom snagom, a napisane su po uzoru na Gajeve institucije. Justinijan je donio 50 novih institucija pod nazivom Codex repetitae praelectionist. U okviru titula kronološkim je redom sakupljeno preko 4,500 konstitucija. Justinijan je izdao nakon završetka kodif. Oko 250 novih konstitucija nazvanih Novellae. Odnose se na sva područja pravnog života. Kodeks, Digesta, Institucije i Novele obuhvaćeni su zajedničkim nazivom – CORPUS IURIS CIVILIS.
