Kratka skripta (više skripta nego kratka)
PODJELE PRAVA U RIMSKOM PRAVU Pod rimskim pravom podrazumijevamo pravo koje je važilo kao pravni poredak u rimskoj državi od njenih početaka (prema predaji g.754.p.n.e.) do cara Justinijana (527.-565.godine n.e.), gotovo 13 vijekova. Rimski pravnici nisu postavili definicije prava. Za pravo upotrebljavaju izraz ius, koji označava pravne norme koje čine pravni poredak (tzv.pravo u objektivnom smislu), a takođe označava i pravna ovlaštenja koja pojedincima pripadaju iz pravnih normi s obzirom na određene stvari i druge osobe (tzv.pravo u subjektivnom smislu). U početku je kod Rimljana pravo (ius) bilo usko vezano sa vjerskim pravilima (fas). Rimljani su dosta rano odvojili pravo od religije. Rimski pravnici su ostavili nekoliko podjela prava, a to su: ius civile, ius gentium, ius naturale – kod klasičnih pravnika nalazimo podjelu na dvoje tj. na ius civile i ius gentium, koje se često označuje kao ius naturale. Gaius u svojim Institucijama kaže da su ius civile one norme koje je pojedini narod samo za sebe stvorio, dok su ius gentium one norme koje se podjednako mogu naći kod svih naroda, a oslanjaju se na prirodni razum (naturalis ratio). Razlikovanje ius civile i ius gentium, po vladajućem mišljenju, je u tome što je razvojem iuris gentium u rimskoj državi omogućen pravni saobraćaj sa strancima (peregrinima). Staro ius civile nije bilo pristupačno peregrinima po principu personaliteta, a po svom strogom formalizmu bilo je za njih nerazumljivo i neupotrebljivo. Zato su Rimljani, stupivši u svjetski saobraćaj naročito poslije drugog punskog rata, kada Rim postaje politički i privredni centar zemalja Sredozemnog mora, morali naći mogućnost pravnog saobraćaja i pravne zaštite za strance. Ius gentium je u stvari dio rimskog privatnog prava koji ne vrijedi samo među rimskim građanima, nego se primjenjuje i u saobraćaju građana sa strancima. Svojim sadržajem ius gentium se odnosio uglavnom na vlasništvo i na ugovore. Već u klasičnom pravu javlja se naturalis ratio, odnosno ius naturale, tj.prirodno pravo. Već potkraj klasičnog doba ius naturale se smatra za posebnu, višu kategoriju prava u odnosu na ius civile, te se za njega kaže da je to pravo koje je semper aequm et bonum (uvijek pravedno i dobro). Definiše se kao pravo zajedničko svim živim bićima, dakle ljudima i životinjama, kao npr.brak, rađanje i odgoj djece. Po načinu postanka, rimski pravnici razlikuju ius scriptum (pisano pravo) i ius non scriptum (nepisano pravo). Ius scriptum je pravo koje proizilazi od organa javne vlasti kojima pripada zakonodavna funkcija, te je u pravilo redigirano napismeno. Pored zakona (leges i plebiscita) u pisano pravo su ubrajani i drugi pravni izvori koji su kod Rimljana u različitim razdobljima vršili sličnu funkciju: magistratuum edicta (magistarski edikti), senatus consulta (senatski zaključci), responsa prudentium (odgovori i mišljenja pravnika) i principum placita, odnosno constitutiones (carske konstitucije). Pod ius non scriptum rimski pravnici podrazumijevaju običajno pravo, tj.pravo koje nastaje tako što određeni običaji dobivaju državnu sankciju putem pravne zaštite. Prema tome, običajno pravo se ne stvara pismenim aktom. Važna sistematska podjela objektivnog prava, koja je prešla i u moderno pravo, jeste podjela na ius publicum (javno pravo) i ius privatum (privatno pravo). Prema Ulpijanovoj definiciji javno pravo ima u vidu interese rimske države, a privatno pravo ima u vidu interese pojedinaca. Ta je podjela prešla i u modernu nauku, no kriteriji za razlikovanje javnog i privatnog prava se međusobno dosta razlikuju iako se najčešće pojavljuju kao varijante Ulpijanove definicije. U javno pravo ubrajaju se danas ustavno, upravno i krivično pravo, te krivični i građanski sudski postupak. Privatno pravo čini imovinsko pravo zajedno sa nasljednim, a mnoga zakonodavstva po rimskom uzoru tu ubrajaju još lično (osobno) i porodično (obiteljsko) pravo. Izraz ius publicum (javno pravo), rimski pravnici su upotrebljavali i u jednom drugom značenju, naime za oznaku prisilnih pravnih propisa. Ovi propisi, koji se danas zovu ius cogens, su propisi koji se ne mogu promijeniti ili isključiti stranačkim ugovorom. Oni propisi od kojih stranke mogu odstupiti ili ih mogu svojim ugovorom drugačije regulisati, danas se zovu ius dispositivum. Dispozitivni propisi se primjenjuju ako stranke nisu u konkretnom slučaju nešto drugo odredile. Podjela na ius commune (opće pravo) i ius singulare (posebno pravo) je takođe prešla u modernu nauku.
april-maj 2001.godine
1
RIMSKO PRAVO
Prema Paulovoj definiciji ius singulare se pojavljuje kao izuzetak od općih načela pravnog sistema neke države, donesena iz razloga svrsishodnosti, dakle kao posebno pravo za određene grupe osoba, stvari ili pravnih odnosa, za razliku od općeg, redovnog prava. U kasnijem pravu se za ius singulare sve češće upotrebljava i izraz beneficium, privilegum. PERIODIZACIJA U RAZVOJU RIMSKE DRŽAVE Rimska država egzistirala je oko 13 vijekova. Imajući u vidu najvažnije prekretnice u razvoju društvenoekonomskih odnosa i privatnog prava, to vrijeme može se podijeliti na 4 razdoblja: 1. Period kraljevstva (754.-510.p.n.e) 2. Period republike, koji se može podijeliti na a) Rana republika (510.-201.p.n.e.) b) Kasna republika (201.-27.p.n.e.) 3. Principat (27.p.n.e.-235.n.e.) 4. Dominat (235.-565.n.e.) Navedenoj periodizaciji države odgovara i podjela prava: Prva faza u razvoju rimskog prava je faza civilnog prava (ius civile). Odgovara periodu kraljevstva i rane republike. Pretorsko ili honorarno pravo (ius honorarium) odgovara periodu kasne republike. Rimsko klasično pravo – klasična jurisprudencija odgovara periodu principata. Postklasično – vulgarno rimsko pravo odgovara periodu dominata. Rimska antička država tipična je robovlasnička država sa društvenom polarizacijom na klasu robovlasnika i klasu robova. Položaj robovlasnika nije bio jedinstven. Robovi su bili obespravljeni. Smatrani su stvarima, nisu bili subjekt, već objekt prava. Nazivani su “oruđima koja govore”. Period kraljevstva (754.-510.godine p.n.e.) je period nastanka državne organizacije. Pojava države uslovljena je procesom imovinske, odnosno klasne diferencijacije. U ovom periodu država sve više jača, počinje se razvijati pravo koje izvire iz dotadašnjih običaja. Pravni organi u to doba su bili rex (kralj), narodne skupštine i senat. Na čelu države je reks. On je izborni starješina, bira ga narod na zasijedanju narodnih skupština. Njegovo zvanje nije nasljedno. Kralj je vrhovni komandant vojske i vrhovni sveštenik, a ima najveću apelacionu sudsku vlast i predstavlja zemlju u međunarodnim odnosima. Osnovna društvena ćelija u rimskom društvu je gens – ekonomska zajednica srodnika u kojoj ljudi zajedno žive, rade i tako preživljavaju. Ovdje su proizvodne snage nerazvijene i zbog toga su ljudi upućeni jedni na druge. Pojedinac izvan gensa osuđen je na propast, te je najteža kazna bila izgon iz tih zajednica. Kasnije se gens raspada na uže oblike življenja. Gensi se udružuju u viši oblik, tzv.kurija u kome su zadovoljavane potrebe religioznog karaktera. Jedna kurija sastoji se od 10 gensa. U posljednjoj fazi rodovsko-plemenskog uređenja Rimski narod se sastojao od ukupno 300 gensa, odnosno 30 kurija. Kurije se udružuju u viši oblik – pleme (tribus). Postojala su 3 plemena: tici, ramni i luceri (Ramnes, Tities, Luceres) koja čine rimski narod (populus romanus). Historijski posmatrano, pojavljivali su se slijedeći oblici narodnih skupština: - kurijatske skupštine (comitia curiata) - centurijatske skupštine (comitia centuriata) - tributske skupštine (comitia tributa) - plebejske skupštine (comitia plebea) Osnovna nadležnost skupštine je donošenje zakona, međutim razvoj rimskog prava nije išao u pravcu donošenja zakona. Narodne skupštine u doba kraljevstva bile su kurijatske skupštine. One su birale rexa i odlučivale o drugim važnijim stvarima čitavog naroda (o ratu i miru), te pitanjima gentilne i porodične organizacije i promjenama u njihovom članstvu. Sastajale su se 2 puta godišnje. 2
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
Senat je bio treći organ vlasti. Najvažniji je politički organ u rimskoj historiji. Postojao je u svim periodima rimske države. Riječ senat potiče od senex, što znači starac. U sastav senata ulazilo je 300 starješina gensova. U prvom periodu senat je imao savjetodavnu ulogu pri donošenju kraljevih odluka i vođenju vanjske politike. Rimom je vladalo 7 kraljeva, od kojih je značajno spomenuti 3: 1. Romul, po legendi osnivač Rima. Odredio je “svete” granice Rima koje niko nije smio prelaziti bez njegovog odobrenja. Njegov brat Rem je prešao granicu i on ga je ubio. Granica je povučena jer se u ovom periodu javlja imovinska diferencijacija, odnosno ekonomsko raslojavanje. Osnovni oblik prihoda bio je ratni plijen. Jači pojedinci vodili su jedinice u osvajanja, uzimajući veći dio ratnog plijena. Rimska država orijentisana je ka osvajanju i imovinska diferencijacija se pojačava. 2. Servije Tulije bio je pretposljednji kralj. Izvršio je reforme u rimskoj državi, tzv.”Servijev ustav”. Ozakonivši postojeće stanje, on mu je dao politički značaj i težinu. Servije Tulije je slobodno stanovništvo podijelio na 5 imovinskih razreda. Oni koji nisu mogli ući ni u najniži (peti) razred zvali su se proletari (bijeda). Smatrani su samo mašinama za davanje potomstva rimskoj državi. Po proletarima radnička klasa je dobila ime proleteri. Svaki imovinski razred bio je dužan formirati određeni broj vojnih jedinica – centurija (100 vojnika). Prva 2 imovinska razreda formirali su veliki broj centurija – veći u odnosu na sve ostale razrede. Njihove jedinice moraju biti najopremljenije, koristile su konjicu, a bili su i u ratu privilegirani u smislu uzimanja najvećeg plijena. Na osnovu ove podjele formirane su nove narodne skupštine koje su nazvane centurijatske skupštine. Glasanje u centurijatskim skupštinama vrši se prema glasovima centurija. Pošto u prva 2 razreda ima najviše centurija, oni svoje interese nameću i drugima. Od ukupno 193 centurije, najbogatiji građani imali su 98 centurija i tako apsolutnu većinu. Servije Tulije je pored ove podjele podijelio stanovništvo i prema teritorijalnom principu, na tribuse – 4 gradska (tribus urbanae) i 16 seoskih (tribus rusticae). U gradu je živjela sirotinja – plebs, a bogati su živjeli oko grada i u početku im je dato 16 tribusa. Na osnovu podjele stanovništva na tribuse, formirana je tributska skupština (comitia tributa). U njoj se glasa po tribusima, tako da i ovdje bogati imaju političku privilegiju pri donošenju odluka. 3. Tarkvinije Superbus (oholi) bio je posljednji kralj. Nakon pobune rimskog naroda protiv njega, Tarkvinije je protjeran, nakon čega počinje period republike. Protjerivanjem posljednjeg kralja, na čelo države dolaze 2 konzula. U periodu kraljevstva dominirala je naturalna privreda, koju karakteriše odsustvo novca, mali stepen razmjene dobara, ekonomska zatvorenost. Osnovna privredna grana je zemljoradnja. U ovom periodu egzistiralo je patrijarhalno ropstvo. Robovi su živjeli i radili sa svojim gospodarima. Slobodno stanovništvo dijelilo se na patricije, klijente i plebejce. Patriciji su punopravni pripadnici stare gentilne organizacije i bogati zemljoposjednici, te se pretvaraju u neku vrstu nasljedne aristokracije. Klijenti su bili, prema svojim patronima u nasljednom odnosu zavisnosti i zaštite, a bili su im obavezni na poslušnost i određena davanja i službe, dok je patron bio dužan klijente štititi pod prijetnjom kazne seceriteta, predviđene već u Zakoniku XII ploča. Plebejci su bili rimski građani, ali sa manje političkih prava. To su manji poljoprivrednici, obrtnici i trgovci, često prezaduženi kod patricijskih veleposjednika. Snosili su vojne i porezne terete, nisu imali pristupa do rimskih magistratura ni svešteničkih službi, kao ni sklapanje braka sa patricijima. U prva 3 stoljeća republike plebejci se bore za pristup do rimskih magistratura i drugih patricijskih funkcija, te omogućavanje uživanja osvojene državne zemlje. Na političkom planu dolazi do samoorganizovanja plebejaca, koji su počeli održavati skupštine – plebejske skupštine. Odluke plebejskih skupština (plebisciti) imale su obavezujući karakter samo za njih. Pošto nisu imali pristup magistraturi, plebejci su odabrali svog narodnog tribuna (tribuni plebis). Svako ko se usprotivi radu tribuna ili dovede u pitanje njegove odluke biće kažnjen smrću. Ličnost tog tribuna bila je sankrosantus – zaštićena kao božanstvo. Rezultat borbe plebejaca je i prvi rimski zakon XII ploča; plebejci su dobili i pravo sklapanja braka sa patricijima, a i pristup do svih ostalih magistratura. Formalni borbe plebejaca bio je lex hortensia iz godine 287.p.n.e. kojim je određeno da zaključci plebejskih skupština (plebiscita) obavezuju čitav narod – patricije i plebejce. april-maj 2001.godine
3
RIMSKO PRAVO
Na ekonomskom planu, politička borba plebejaca obilježena je pokušajem agrarnih reformi. Politički predstavnici na čelu sa braćom Grah pripremili su u narodnoj skupštini čitav set agrarnih zakona, čiji je cilj bio radikalna izmjena sistema raspodjele novoosvojene zemlje, uvođenje zemljišnog maksimuma, obrazovanje posebnih državnih komisija za raspodjelu zemlje i utvrđivanje kriterija za raspodjelu. Braća Grah su ubijeni, a pitanje agrarne imovine nikada nije riješeno u rimskoj državi. U doba republike, osnovni organi vlasti su senat, narodna skupština i magistrature. Senat ima dominantan politički uticaj. Njega više ne čine starješine gensa, već tzv.isluženi magistrati. Pošto je ulazak magistrata u senat bio uslovljen prethodnim bespogovornim sprovođenjem senatske politike, tim uslovljavanjem senat održava političku dominaciju. Magistrature su nove državne službe. Sve one imaju određene zajedničke karakteristike a to su: - mandat – većina magistarskih funkcija trajala je godinu dana. - princip kolegiteta – za svaku magistarsku funkciju biraju se po najmanje 2 nosioca, koji međusobno imaju pravo veta na odluke svog kolege. Ovo predstavlja pokušaj uravnoteženja vlasti. Prve magistarske funkcije bili su konzuli. Oni su imali dvojaka ovlaštenja: cum imperium je bilo ovlaštenje vojnog zapovijedanja, a cum potestate ovlaštenje o uredovanju civilnih poslova. U situacijama neposredne ratne opasnosti, između 2 konzula imenuje se jedan koji dobiva titulu imperatora i u tom periodu drugi nema mogućnost veta na njegove odluke. Vremenom dolazi do diferencijacije pojedinih službi koje se izdvajaju iz konzula i formiraju se posebne magistrature: pretori, cenzori, kvestori i kululske edile. Pretori su bili pravosudni magistrati. Cenzori su svake 5.godine vršili popis svih slobodnih stanovnika rimske države u imovinske razrede i bili su izuzeci u trajanju mandata. Imali su posebnu funkciju “tajnih službi”. Pratili su ponašanje svakog pojedinca, a ako se nije ponašao u skladu sa datim običajima imali su ovlaštenje nota censoria. To je umanjenje časti, pa prilikom popisa građana zbog prijekornog vladanja mogli su nekoga brisati iz spiska senatora ili vitezova i premjestiti ga u slabiji tribus. Kvestori su imali ovlaštenje upravljanjem državne blagajne (aerarium populi ramanium). Imali su i ovlaštenje o istrazi sudske radnje za najteža krivična djela. Kululske edile bile su niže magistrature sa ovlaštenjem tržišne inspekcije, tj. nadzor nad javnim formama, tržnicama i održavanju javnog reda i mira. Iz njihove tržišno-inspekcijske nadležnosti izveden je institut odgovornosti prodavca za faktičke nedostatke prodate stvari. Period kasne republike (201.-27.p.n.e.) označen je ekspanzijom rimske države koja je vršena kroz 2 sistema: ratom i stvaranjem sastava pojedinih država sa rimskom državom putem ugovora. Ovaj period obilježen je i razvojem privrede, a novac se javlja kao opće platežno sredstvo. Karakteristično je i klasično ropstvo, u kome se robovi eksploatišu na najbezobzirniji način. Javlja se svjetsko tržište robova. Nosioci novih zanimanja (trgovci, bankari i sl) vrlo brzo stiču ekonomsku moć, ali su još uvijek iza političke pozornice. Dolazi do društvenog raslojavanja na više i niže slojeve – optimate i populare. Koji formiraju političke partije. Izgrađuje se sistem društvenih privilegija, pa se čak i u sistemskom kažnjavanju vodi računa o pripadnosti određenom društvenom sloju. Politički sukobi između populara (niži) i optimata (viši sloj) i njihovih političkih partija poprimaju oružane oblike – dolazi do građanskih ratova. Republikanski odlik vladanja u ovom periodu postaje sve neadekvatniji za upravljanje ogromnom teritorijom rimske države. Pojavljuju se elementi monarhizacije kroz pokušaje pojedinih vojskovođa da marginaliziraju republikanske oblike vlasti te da njihova ovlaštenja prigrabe sebi pokušavajući samostalno vladati. Među njima se ističu: Marije – izvršio je reformu vojske. Uzima sebi najbolje ratnike iz protivničkog tabora. Sula – poznat je po “Sulinim proskripcijama”. Nemilosrdno se obračunavao sa protivnicima. Proskripcije su spiskovi njegovih protivnika koje je dao likvidirati. Povukao se kada je bio na vrhuncu moći. Cezar – kada je izabran za konzula vojnim pohodima nastojao je umiriti galske provincije. Bio je prvi čovjek koji je počeo vladati sam u Rimu. Potcijenio je svoje političke protivnike, koji su se tajno organizovali i ubili ga u senatu kada je držao govor. Na vlast je po njegovoj smrti došao njegov posinak Oktavijan August. 4
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
Principat (27.p.n.e – 235.n.e.) je period vladavine jednog čovjeka, pri čemu se zadržavaju svi do tada poznati republikanski organi vlasti, ali se oni posebnim metodama političkog lukavstva razvlašćuju da bi se ovlaštenja koncentrisala u rukama princepsa. Nosioci novih profitabilnih zanimanja koja su se pojavila u periodu kasne republike ekonomski jačaju, ali su bez političkog uticaja. Predstavnike tih zanimanja, koji postepeno dobivaju značajke novog društvenog sloja određenog terminom ordo equeste ili konjanici, novčarska aristokratija, princeps vješto koristi uzimajući ih za političke savjetnike i uvodeći ih u senat. Ovaj društveni sloj postaće glavni protivnik do tada dominantne senatorsko-zemljoposjedničke aristokratije. Princeps se proglasio prvim senatorom među jednakim. Položaj princepsa postepeno jača. Odluke senata prerastaju u tzv.princepsove konstitucije, a senat postaje mjesto gdje se te odluke saopštavaju i prihvataju. Princeps je da bi efikasnije vladao, izvršio strukturalne promjene u mnogim segmentima državnog života. Umjesto dotadašnjih izbornih magistrata, koji su za svoj rad odgovarali senatu, on počinje izgrađivati aparat profesionalnih čunovnika, administrativnih radnika koji rade za plaću. Dakle, počinje proces birokratizacije državnog aparata. Princeps provodi i značajne vojne reforme. Formira posebne tjelesne garde u čiji sastav ulaze profesionalni vojnici. Da bi zadovoljio sve veće potrebe birokratsko-vojne strukture, princeps uvodi novu finansijsku ustanovu zvanu fiscus caesaris u koju se slijeva najveći dio prihoda i poreza, a kojom upravlja isključivo princeps. U fiskus cezaris ulazila je i privatna imovina princepsa. U periodu principata prestaje širenje rimske države, a akcenat se stavlja na odbranu osvojenog. Posljedica navedenog je prestanak priliva nove robovske radne snage, što dovodi do strukturalnih promjena u rimskoj privredi. Priprema se teren za uključivanje dijelova slobodnog stanovništva u proces neposredne materijalne proizvodnje. Istovremeno, doba principata označeno je kao “zlatni vijek” u razvoju rimskog prava. Stvoreno je tzv.klasično rimsko pravo. Dominat (235.-565.n.e.) je period otvorene vlasti jednog čovjeka, cara. Čitav period je nazvan dominat po tome što su se tadašnji carevi nazivali titulom dominus et deus – gospodar i bog. Carevi sebe predstavljaju kao božje namjesnike na zemlji i vrhovne sveštenike. Car samostalno upravlja cjelokupnim carstvom. Njegove odluke zvane carske konstitucije dobivaju snagu zakona i postaju osnovni izvor prava u vrijeme dominata. Zastupa se politički princip izražen u načelu principus legibus solutus est, prema kome car kao vrhovni organ vlasti nije vezan čak ni zakonom. U ovom periodu pred cara se nameće osnovni problem kako ojačati i uvrditi vanjske granice od najezdi barbara, kao i kako efikasno ugušiti unutrašnje pobune provincija. Izgrađuje se čitav sistem graničnih uvrđenja, sa posebnim odredima vojske. Vojnici su bili posebno motivirani na način da im se u vlasništvo dodjeljuje zemlja u pograničnom pojasu. Pošto nema nove robovske radne snage zbog nedostatka novih osvajanja, ogromna prostranstva ostaju neobrađena i pojavljuje se problem prehranjivanja stanovništva. Država više nema prihoda da finansira ishranu najugroženijih dijelova stanovništva, koji su sada prinuđeni da se radi osiguranja najneophodnijih sredstava za život uključuju u proces materijalne proizvodnje. Proces birokratizacije državne uprave i vojske, koji je poprimio najšire razmjere, iziskuje nova finansijska sredstva koja država pokušava osigurati sve većim poreskim nametima prema svojim građanima. Poreske mjere proizvele su pojavu inflacije, koju je pokušao obuzdati car Dioklecijan donoseći poznati Dekret o maksimiziranju cijena. Dioklecijan je izvršio reorganizaciju uprave rimskim carstvom, uvođenjem sistema tetrarhije. Uzeo je suvladara, davši obojici titule Augusta, a svaki od njih je imao svog pomoćnika sa titulom Cezara. Cezari bi vremenom trebali zamijeniti svoje Auguste, kada oni zbog starosti ili bolesti dođu u fazu nemogućnosti obavljanja duhovne vlasti. Ovaj sistem tetrarhije bio je pokušaj rješavanja pitanja nasljeđivanja prijestolja. Car Konstantin izvršio je administrativnu reformu podijelivši cjelokupno carstvo na provincije, pokrajine i bioceze, na čijem čelu su bili namjesnici. Konstantin je prijestonicu premjestio iz Rima na istok, osnivajući Konstantinopolj, odnosno Carigrad ili današnji Istambul. Konstantin je promijenio i dotadašnju politiku represije prema kršćanima, donoseći 313.godine tzv.Milanski edikt, kojim je proklamovana sloboda vjerskog djelovanja i ustvari kršćanstvo priznato kao državna religija. Crkva april-maj 2001.godine
5
RIMSKO PRAVO
dobiva mnogobrojne povlastice - zemljišne posjede, poreske olakšice i dr. U svom unutrašnjem ustrojstvu crkva preuzima principe centralizma rimske države, prilagođavajući ih svojim potrebama. Crkvena organizacija i danas živi na tim principima. U 5.vijeku dolazi do sloma Zapadnog Rimskog carstva, na čijoj teritoriji nastaju barbarske države. Istočno Rimsko carstvo će zahvaljujući svom posljednjem caru Justinijanu duže egzistirati. Justinijan je u historiji poznat po svojoj kodifikaciji, koja će pod kasnijim nazivom Corpus Iuris Civilis postati jednim od najznačajnijih pravnih spomenika u historiji čovječanstva. Očuvanje ove kodifikacije omogućilo je kasniji proces recepcije rimskog prava. Godina smrti cara Justinijana uzima se kao godina konačne propasti antičke rimske države. IZVORI RIMSKOG PRAVA U nauci se razlikuju izvori prava u materijalnom i u formalnom smislu. Izvori prava u materijalnom smislu su faktori koji stvaraju pravo,odnosno akti kojima ti faktori stvaraju pravo. U rimskom pravu kao izvori prava u materijalnom smislu služili su: običajno pravo, zakoni, magistarski edikti, djelatnost pravnika (jurisprudencija), senatus-konzulti i carske konstitucije. Pod izvorima prava u formalnom smislu podrazumijevaju se sve one pojave iz kojih možemo crpiti poznavanje nekog prava. To su prvenstveno pisana djela rimskih pravnika (npr.Gajeve institucije i Justinijanova kodifikacija), djela različitih nepravnih pisaca (historičara, rimskih govornika itd). Važan izvor su i pravni spomenici, odnosno tekstovi zakona, senatus-konzulta i magistarskih edikata, te isprava o različitim pravnim poslovima (ugovori, oporuke, presude itd). Kako je prethodno rečeno, prva faza u razvoju rimskog prava je faza civilnog prava (ius civile). Odgovara periodu kraljevstva i rane republike. Izvori prava u ovoj fazi bili su običajno pravo i Zakonik XII ploča. Periodu kasne republike odgovara pretorsko ili honorarno pravo (ius honorarium). U doba republike zakone su donosile centurijatske i tributske narodne skupštine. Zakon izglasan u narodnim skupštinama zvao se lex, a zakoni koje su donosili samo plebejci u plebejskim skupštinama zvali su se plebisciti. U ovom periodu uz ius civile počinje se stvarati ius honorarium, a kao izvor prava javljaju se pretorski edikti i djelatnost pravnika kroz respondere, cavere i agere. Rimsko klasično pravo – klasična jurisprudencija odgovara periodu principata. Izvori prava su običajno pravo, zakoni, pretorski edikti, senatus consulta (zakonodavna djelatnost prešla je sa narodnih skupština na Senat, a zbog jakog uticaja princepsa senatus consulta ustvari postaju carski zakoni koji su se objavljivali u Senatu), constitutiones principum (carske konstitucije), te jurisprudencija. Postklasično – vulgarno rimsko pravo odgovara periodu dominata. Car je postao jedinim zakonodavcem. Za potrebe postklasične prakse nastajale su različite zbirke sastavljene iz djela klasičnih pravnika (ius) ili carskih konstitucija (leges). Prije Justinijanove kodifikacije1 nastale su 3 zbirke carskih konstitucija – 2 privatne i 1 službena. Privatne su bile Codex Gregorianus iz 291.g. n.e. (sadrži konstitucije od Hadrijana do Dioklecijana) i Codex Hermogenianus iz 295.g. n.e. (dodatak prvoj). Prva službena zbirka carskih konstitucija bila je Codex Theodosianus iz 438.g, sačinjena po nalogu Teodosija II, a sadrži konstitucije od Konstantina nadalje. Dijeli se na 16 knjiga. Iz ovog perioda poznato je nekoliko zbirki koje sadrže i ius i leges. Tu spadaju Fragmenta Vaticana, otkrivena 1821.godine u Vatikanskoj biblioteci, zatim Collatio legum Mosaicarum et Romanarum u kojoj se Mojsijevo zakonodavstvo upoređuje sa rimskim pravom.
ZAKON XII PLOČA 1
6
Justinijanova kodifikacija obrađena je kao posebno pitanje u daljem tekstu
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
Za prvi period razvoja rimske države karakteristična je uska povezanost pravnih pravila (ius) sa vjerskim pravilima (fas). Pravo primjenjuju i tumače sveštenici – pontifici, pa se za pravo ovog perioda upotrebljava termin pontifikalno pravo. Sveštenici su zloupotrebljavali svoj monopol na tumačenje i primjenu prava, vršeći različite oblike šikaniranja i različito postupajući u istim pravnim situacijama. Žrtva ovih zloupotreba bili su plebejci, čiji najprioritetniji zadatak političke borbe postaje objavljivanje prava, odnosno njegova dostupnost svim članovima društva. Taj cilj ostvaren je donošenjem Zakona XII ploča (lex duodecim tabularum), koji predstavlja prvu kodifikaciju u rimskoj pravnoj historiji2. Zakon XII ploča donesen je 451.godine p.n.e. od strane narodne skupštine. Oformljena je posebna komisija od 10 patricija nazvana decenviri legibus scribundis, koji su prije pisanja zakona boravili u Grčkoj, da bi se upoznali sa tzv.Solonovim zakonima. Tekst zakona napisan je na 12 bronzanih ploča koje su bile izložene na rimskom trgu (forum romanum), tako da su svi građani imali priliku da se upoznaju sa sadržajem pravnih pravila. Prve 3 ploče zakona XII ploča bile su posvećene sudskom postupku. Prva ploča je obrađivala pitanja pozivanja na sud (in ius vocatio), druga raspravljanja pred sudom, a treća je razmatrala pitanja izvršenja sudske presude3. Plebejci su insistirali upravo na što preciznijem regulisanju ovih pitanja kako bi se stalo u kraj dotadašnjoj zloupotrebi koja je bila najizraženija upravo u primjeni sudskih postupaka. Pored ovih pitanja, Zakon je regulisao i: vlasništvo i način njegovog sticanja, oblici pravne zaštite vlasništva; statusno, porodično, nasljedno, krivično pravo; susjedske i međašne odnose; obvezno pravo. Posljednje 2 ploče predstavljaju dopunu za prvih 10. Zakon sadrži određene progresivne, ali i nazadne principe. Među nazadne se mogu ubrojati princip taliona u kažnjavanju (oko za oko, zub za zub). Vrlo malo odredaba Zakon posvećuje regulisanju obveznih odnosa, što ukazuje na nizak nivo razvoja privrede u ovom periodu i na njen naturalni oblik. Zakon predstavlja kodifikaciju dotadašnjeg običajnog prava. Formalno pravno je bio na snazi sve do Justinijanove kodifikacije, a faktički je u mnogim svojim rješenjima vremenom bio prevaziđen. Bio je predmetom mnogobrojnih komentara i tumačenja rimskih pravnika. Ovi komentari predstavljaju sadržaj civilnog prava u širem smislu. IUS HONORARIUM Staro civilno pravo (ius civile) bilo je izrazito formalističko i ceremonijalno. Za njega je karakterističan legisakcioni postupak, koji je pokretan tužbama (actio) zasnovanim na zakonu (legis). Postupak je obavljan usmeno, a legis akcije su bile vrlo stroge u smislu da su se pri njihovoj upotrebi morale izgovarati tačno zakonom određene riječi. Najmanja odstupanja dovodila bi do gubljenja sudskog spora. Rimsko civilno pravo sa ovakvim karakteristikama postalo je kočnicom društvenog razvoja, pa je pravosudni magistrat pretor izvršio reformu civilnog prava, izgradivši jedan novi pravni sloj, ius honorarium (pretorska, kao i svaka magistarska služba bila je besplatna: honor-čast). Pošto rimska država dolazi u privredne odnose sa mnogim narodima i državama čijim pripadnicima koji su označavani kao stranci nije bila dozvoljena primjena civilnog rimskog prava, postavljalo se pitanje koje pravo će biti primijenjeno u konkretnom slučaju. Tu se susrećemo sa novom pravnom kategorijom ius gentium, kao pravom stranaca i naroda koje predstavlja preteču međunarodnog prava. Njega čine određeni principi i pravila koja su se mogla naći u pravima svih naroda. Upravo su pretori ta pravila uvodili u primjenu i u okvirima civilnog prava, a iz te prakse je rođeno novo pretorsko pravo. Postojale su 2 vrste pretora: praetor urbanus rješavao je odnose i sporove između rimskih gradova, a praetor peregrinus rješavao je odnose između Rimljana i stranaca. Svaki pretor donosio je tzv.pretorski edikt kao program svog rada, u kome je nabrajao principe i odnose kojima će on pružati zaštite, kao i formule tužbi koje će biti primjenjivane u njegovom radu. Edikt jednog pretora nije obavezivao narednog pretora, ali su se vremenom izdiferencirala određena rješenja koja su prihvatana od strane novih pretora i preuzimana u njihov edikt. Na taj način stvoren je tzv.prenosni dio edikta ili edictum translatitium koji se nalazio u ediktima svih pretora. 2 3
Kodifikacija - uređenje pravnog sistema putem zakona OVRHA=IZVRŠENJE
april-maj 2001.godine
7
RIMSKO PRAVO
Pretor je reforme mogao provoditi na osnovu izuzetno velikih ovlaštenja koja je imao u okviru sudskog postupka. Sudski postupak se dijelio u 2 osnovne faze: 1) Faza in iure predstavljala je raspravu pred pretorom u kojoj su stranke iznosile svoje oprečne tvrdnje sa potrebnim dokazima, a pretor je odlučivao da li je njihov spor pogodan za presuđivanje. Ukoliko bi dao potvrdan odgovor na to pitanje, postupak je prelazio u drugu fazu. 2) Faza apud judicem je rasprava i donošenje presude od strane izabranog sudije. Pošto bi sproveo dokazni postupak, pretor bi davao upute izabranom sudiji kako da presudi konkretni spor, dok bi se sudija striktno pridržavao tih uputa pretora. U prvoj fazi sudskog postupka pretor je imao 2 najznačajnija ovlaštenja označena terminima actionem dare i actionem denegare. Actionem dare predstavlja ovlaštenje prema kome je pretor mogao uvoditi nove tužbe koje do tada nisu bile priznate po zakonu. To nisu zakonske tužbe legis akcije, već pretorske tužbe – actiones in factum, odnosno tužbe sa naznakom činjeničnog stanja. Ove tužbe svoju primjenjivost crpe iz pretorovog autoriteta, njegovog imperijuma, vlasti. Ovim tužbama pretor pruža zaštitu novonastalim društvenim odnosima za koje civilno pravo nije imalo rješenja. One su dobile naziv tužbi sa opisom činjeničnog stanja jer se pretor u njihovom utemeljenju nije mogao pozivati na neki već postojeći zakon, već je u formuli te tužbe davao opis tog odnosa izlažući faktičke činjenice. Drugo ovlaštenje, actionem denegare, predstavlja pretorovu ovlast da nekoj stranci uskrati neku legis akciju, čiju upotrebu civilno pravo dozvoljava. Obično je odbacuje stavljanjem nekog prigovora na tu tužbu. Pošto se radi o pokušaju zaštite nekog već u praksi prevaziđenog pravnog odnosa, na ovaj način stvaran je tzv.duplicitet pravnih rješenja. U praksi istovremeno egzistiraju rješenja koja daje civilno pravo i novonastala pretorska rješenja, a pravni razvoj i tok će ići u pravcu prihvatanja pretorskih rješenja. Po nalogu cara Hadrijana, oko 130.godine n.e. redigiran je stalni i jedinstveni tekst pretorskog edikta edictum perpetuum (trajni edikt), čiju redakciju je izvršio čuveni pravnik tog doba Salvius Iulianus. Na prijedlog cara prihvaćen je u Senatu, te su svi pretori ubuduće mogli objavljivati edikte samo sa tako utvrđenim sadržajem, a sve nejasnoće, dopune i promjene rješavao je samo car. Donošenjem stalnog edikta prestaje sloboda pretorskog stvaranja, što za posljedicu ima opadanje kvaliteta pravnih rješenja u kasnijem periodu razvoja rimskog prava. KLASIČNA JURISPRUDENCIJA U periodu principata dolazi na najvišeg stepena u razvoju rimskog prava. To je period klasičnog rimskog prava. Pravnom naukom se bave pravnci kojima je pravnički poziv profesionalno zanimanje. Cjelokupna djelatnost rimskih pravnika može se izraziti kroz 3 terminološka određenja: respondere, cavere, agere. Respondere znači davanje pravnih mišljenja i odgovora na postavljena pitanja u povodu pravnih sporova. Cavere predstavlja sastavljanje obrazaca za pravne sporove (tužbe, žalbe i sl. - tzv.kautelarna jurisprudencija). Agere predstavlja aktivnosti zastupanja stranaka pred sudom koje su obavljale tzv.niže pravničke funkcije, advokati, koji nisu imali potpuno pravničko obrazovanje. Rimski pravnici bili su praktičari, kazuisti (casus-slučaj). Probleme su rješavali od slučaja do slučaja, pojedinačno. Nisu bili skloni davanju krutih i sažetih pravnih pravila, smatrajući da svako definiranje može biti opasno za slobodu pravnog razvoja. Poznata je njihova izreka omnis definitio periculorum est = sve definicije su opasne. U periodu principata stvorena je izuzetno bogata tzv.klasična pravna književnost, u okviru koje se susrećemo sa nekoliko tipova pravničkih djela: institucije, kvesciones, diskutaciones, epistule, digesta itd. Institucije su predstavljale kratka djela pravnih udžbenika za početnike. Najpoznatije su Gajeve institucije, u 4 knjige. Značajne su po tome što je u njima izvršena prva sistematska podjela prava, tzv.trodijelna podjela prava na res, personae i actiones. Res obuhvata stvarno pravo, personae statusno i porodično pravo, a actiones sudski postupak. Gajeve institucije bile su uzor za donošenje istoimenog djela Justinijanove kodifikacije. To je jedino klasično pravno djelo koje je do danas sačuvano u cjelosti. Gaj je poznat i po tome što je prvi uveo neke osnovne podjele stvari, npr.podjela na tjelesne i bestjelesne 8
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
stvari res corporales i res incorporales. Udario je i temelje podjele izvora obveza odredivši da obvezni odnos nastaje kako iz kontrakata i delikata, tako i iz različitih drugih pravnih oblika ex varium causarum figuris, što će kasnije biti osnova za postklasično sistematiziranje obveza putem tzv.četvorodiobe na kontrakte, delikte, kvazikontrakte i kvazidelikte kao izvore obveza. Questiones su bila pravnička djela u kojima su u formi postavljenih pitanja i odgovora na ta pitanja rješavani konkretni pravni sadržaji. Discutationes su djela u kojima se izlažu neke zamišljene pravne situacije sa pokušajem njihovih rješenja. Epistule predstavljaju djela za to doba vrlo izražene prakse, međusobne prepiske između pripadnika uvaženog pravničkog sloja. Ta prepiska bila je stručno sadržana. Digesta su djela najobimnija po sadržaju u kojima nalazimo pokušaje sveobuhvatnog prikazivanja pravnog razvoja određenog perioda. Po uzoru na ova djela, najznačajniji dio Justinijanove kodifikacije dobio je ime Digesta (digere – srediti, urediti). Period principata je vrijeme djelovanja poznatih rimskih pravnih škola. Najpoznatije su škola sabinovaca i škola prokulovaca. Nazive nisu dobile prema svojim osnivačima, već prema njihovim sljedbenicima koji su doživjeli mnogo veću popularnost. Ovje se radi o tradicionalnom opredjeljivanju pojedinih pravnika za učenja nekih poznatih pravnika, bez neke institucionalne komponente, postojanjem različitih pravnih uglova posmatranja pojedinih škola o mnogim konkretnim pravnim pitanjima. U drugoj polovini principata praksa respondiranja je doživjela svoj vrhunac, ali su se istovremeno javili elementi zloupotreba pravničkog mišljenja. Uspjeh u nekoj parnici ovisio je o sposobnosti advokata da za svoje zahtjeve kao dokaznu podlogu sakupi veći broj mišljenja različitih pravnika, neovisno o kvalitetu tog argumentiranja. Proširen je i krug pravnika koji su imali pravo respondiranja. Da bi se uveo red u praksi respondiranja, za vrijeme careva Teodozija i Valentijana donesen je tzv.Zakon o citiranju (lex citationis). Prema tom zakonu, pred sudovima je bilo dozvoljeno citiranje mišljenja petorice najznačajnijih pravnika: Papinijana, Paula, Ulpijana, Gaja i Modestina. U slučaju da su njihova mišljenja o nekom pitanju podijeljena, uzeće se kao vladajuće mišljenje većine. Ako ni po tom kriteriju nije bilo moguće donijeti odluku, prevladaće mišljenje Papinijana. U periodu principata počinje proces kvalitativnog sređivanja prava u sistem putem tzv.kodifikacija. Među njima se izdvajaju predjustinijanske kodifikacije u kojima se kodificira sve veći broj carskih konstitucija koje postaju dominantan izvor prava u ovom periodu. Poznate su 2 privatne zbirke carskih konstitucija: Codex Gregorianus i Codex Hermogenianus, te mnogo poznatiji službeni kodeks: Codex Theodosianus JUSTINIJANOVA KODIFIKACIJA Sačinjena je u periodu 528.-534.godine, sa ciljem da se pravo sistematizira i otklone do tada vrlo česte suprotnosti između pojedinih pravnih izvora. Justinijanova kodifikacija sastoji se od 5 dijelova: 1. Kodeks Justinijanus; 2. Institucije 3. Digesta 4. Kodeks repeticije prelekcionis (kodeks ponovnog čitanja) 5. Novele Svi dijelovi su imali jednaku zakonsku snagu, odnosno neposredno su primjenjivani u praksi. Justinijanova kodifikacija predstavlja kodifikaciju cjelokupnog, kako zakonskog prava (leges), tako i tzv.pravničkog prava (ius). Leges je kodificiran u 2 kodeksa: Kodeks Justinijanus je sadržavao probrane i međusobno usklađene konstitucije ranijih članova; Kodeks repeticije prelekcionis sadržavao je Justinijanove institucije izdate za vrijeme njegove vladavine.
april-maj 2001.godine
9
RIMSKO PRAVO
Digesta predstavljaju najobimniji i najvažniji dio kodifikacije. U njima je kodificirano pravničko pravo (ius), u 50 knjiga. Sve knjige, osim 30, 31. i 32. podijeljene su na titule. Titule se dijele na odlomke, a odlomci na paragrafe. Svaka knjiga posvećena je određenom pravnom pitanju, a njen sadržaj je sačinjen na način da se iz djela rimskih klasičnih pravnika uzimaju citati koji govore o tom pravnom problemu. Cjelokupna materija u digestama podijeljena je i prema tzv.masama. U okviru svake knjige na prvom mjestu je tzv.sabinska masa sa rješenjima i mišljenjima starog civilnog prava o tom pitanju. Zatim slijedi tzv.papinijanska masa, kao pregled mišljenja rimskih klasičnih pravnika o dotičnom pitanju. Institucije su urađene po uzoru na Gajeve institucije i preuzele su trodijelnu podjelu prava na res, personae i actiones. Novele su jedini dio kodifikacije koji nije pisan latinskim već starogrčkim jezikom. Sadrže vrlo značajne reforme koje je Justinijan izvršio prvenstveno u oblasti porodičnog i nasljednog prava. Interpolacije predstavljaju tzv.svjesne izmjene u tekstovima klasičnih rimskih pravnih djela iz kojih su uzimani citati za digesta, na način da se na mjestima gdje se govori o nekom već prevaziđenom i u praksi napuštenom pravnom institutu stavlja naziv novog aktualnog pravnog instituta – primjenjivog u doba Justinijana. U nauci se javlja i pravac nazvan interpolacionizam koji sve promjene nastale u vrijeme postklasičnog prava, objašnjava interpolacijama. Vrlo brzo je interpolacijama dato odgovarajuće mjesto, a objašnjenje pojedinih pojava u pravu je davano upotrebom kombinacije različitih naučnih metodoloških postupaka. RECEPCIJA RIMSKOG PRAVA Glosatori u Bolonji su prvi počeli dublje izučavati Justinijanovo pravo (krajem 11. do 13.vijeka). Proučavali su tekst egzegetskom i skolastičkom metodom, tumačeći pojedina mjesta, iznalazeći protivrječnosti koje su nastojali izgladiti, a uz analizu se javljaju i prvi pokušaji sinteze. Njihove primjedbe zovu se glose a pisali su ih između redova (glossa interlinearis) ili uz rubove teksta (glossa marginalis). Najznačajniji je bio posljednji glosator Accursius koji je sakupio glose svojih prethodnika (tzv.glossa ordinaria ili magistralis). Glosatorsku školu je od sredine 13. do 16.vijeka naslijedila škola Postglosatora ili komentatora, na univerzitetima sjeverne Italije. Oni su najčešće komentarisali glose svojih prethodnika. Oni su povezivali i nadopunjavali rimsko pravo pravnim teorijama kanonskog i germanskog (langobardskog) prava, a procvat trgovine je tražio razvijeniji pravni sistem. Tako su stvoreni preduslovi za recepciju rimskog prava u obliku srednjevjekovnog “općeg prava”. Najpoznatiji među postglosatorima je bio Bartolus de Sassoferrato, koji je autor tzv.teorije statuta, po kojoj se imaju rješavati rukobi između prava pojedinih gradova. Time su udareni temelji kolizionim normama međunarodnog privatnog prava. Justinijanovo rimsko pravo je u tom novom obliku, koji su mu dali glosatori i postglosatori, postalo opet pozitivnim pravom u mnogim državama srednje i zapadne Evrope. Tu značajnu historijsku pojavu zovemo recepcijom, a tako recipirano rimsko pravo zove se opće pravo jer se primjenjivalo na teritoriji čitavih država, za razliku od partikularnih prava pojedinih gradova i pokrajina. Ono se zove i pandektno pravo, prema najvažnijem dijelu Justinijanove kodifikacije. Osnovni uzrok recepcije je razvijanje buržoaskih odnosa u gradovima, te porast trgovine i trgovinsko-bankarske ekonomije. Osim u Italiji, do recepcije rimskog prava došlo je i u Francuskoj, Njemačkoj, Holandiji i Škotskoj. Pod uticajem humanizma u 16.vijeku se javlja tzv.Francuska historička škola (“elegantne jurisprudencije”). Ona napušta skolastičke metode i počinje se baviti historičko-kritičkim studijem rimskog prava i rimskih pravnih izvora, gledajući u rimskom pravu rezultat viševjekovnog razvoja. Školi je pripadao i Dionysius Gothofredus koji je prvi izdao Justinijanovu kodifikaciju pod nazivom Corpus Iuris Civilis. U 18.vijeku vladala je škola prirodnog prava. Prema toj školi, postoji “Prirodno pravo” koje važi vječno, samo ga treba racionalnim putem iznaći. U rimskom pravu traži elemente prirodnog, nepromjenjivog 10
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
prava. Pod uticajem ove škole donose se građanski zakonici u nizu njemačkih država, kao i Napoleonov Code civil iz 1804.godine. U 19.vijeku javlja se pravac njemačke historijske škole. Prema učenju ove škole, pravo je slično kao i jezik nekog naroda, produkt nacionalne historije i “narodnog duha”. Po njima, pravo je uslovljeno nekim mističnim narodnim duhom koji polahko otkriva i manifestuje ono što je u njemu već sadržano. PRAVNA I POSLOVNA SPOSOBNOST Statusno pravo je skup pravnih pravila kojima se regulišu pitanja pojedinca u nekom društvu. Pravni subjekt je biće koje može biti nosilac prava i dužnosti. Kada govorimo o statusu subjekta prava, susrećemo se sa 2 sposobnosti subjekata prava: pravna sposobnost i djelatna sposobnost. Pravna sposobnost je sposobnost subjekta prava da bude nosilac prava i obaveza. Ta sposobnost se za fizička lica stiče samim činom rođenja, a za jurističke osobe aktom osnivanja. Djelatna sposobnost je sposobnost subjekta prava da očitovanjem volje proizvodi pravne učinke u smislu nastanka, izmjene ili prestanka nekog prava. Unutar djelatne sposobnosti današnja nauka razlikuje poslovnu i deliktnu sposobnost. Poslovna sposobnost je sposobnost sklapati pravne poslove, tj.pravnim poslovima (npr.kupovinom, darovanjem, oporukom) proizvoditi pravne učinke. Ova sposobnost stiče se navršavanjem godina punoljetstva. Prema starom civilnom pravu, punoljetstvo se izjednačavalo sa polnom zrelošću. Za ženu godine punoljetstva su određene sa 12, a za muškarce sa 14 ili 16 godina. Deliktna sposobnost ili uračunljivost je sposobnost odgovarati za svoje protivpravna djela (delikte). CAPITIS DEMINUTIO Pravni položaj pojedinca u rimskom društvu određen je kroz 3 statusa: status libertatis, status civitatis, status familiae. Status libertatis odgovara na pitanje da li je pojedinac slobodan ili je rob. Status civitatis odgovara na pitanje da li je pojedinac rimski građanin ili pripadnik druge grupe, a status familiae određuje položaj pojedinca u porodici. Gubitkom ili promjenom jednog od ovih statusa dolazi do gubitka ili promjene pravne sposobnosti. Gubitak odnosno promjena statusa zove se capitis deminutio. Razlikuju se capitis deminutio maxima, media i minima. a) Capitis deminutio maxima nastupa gubitkom statusa libertatis (slobode), dakle potpuni gubitak pravne osobnosti (subjektiviteta), jer dotični postaje rob. b) Capitis deminutio media nastupa gubitkom statusa civitatis (građanstva), tj.rimski građanin gubi civitet i porodičnu pripadnost, ali ne i slobodu. On postaje Latin (npr.iseljen u latinsku koloniju) ili peregrin (npr.prebjegavanjem neprijatelju, izručenjem građanina narodu o koji se ogriješio). c) Capitis deminutio minima povlači samo gubitak porodično-pravnog položaja rimskog građanina, bilo otpuštanjem iz porodice ili prelaskom u drugu porodicu. Capite minutus (onaj ko je izgubio ili promijenio status) gubi svoju imovinu u korist novog imaoca porodične vlasti, a njegovi civilni dugovi iz ugovora i određena lična prava prestaju. U Justinijanovom pravu ova capitis deminutio izgubila je važnost jer je porodična organizacija po agnaciji bila već zamijenjena krvnim srodstvom (kognacijom). STATUS LIBERTATIS Osnovna podjela stanovništva rimske države izvršena je na slobodne i robove. Rob nije bio pravni subjekt, već se smatrao za stvar (res), ali socijalni položaj im je u različitim epohama Rima bio različit.
april-maj 2001.godine
11
RIMSKO PRAVO
Pravnici carskog doba smatrali su slobodu prirodnim stanjem, a ropstvo ustanovom iuris gentium kojom se neko podvrgava vlasništvu drugoga. To su opravdavali ratom, jer ako protivnik u ratu smije biti ubijen, onda ga je dozvoljeno i pretvoriti u roba. Rob je smatran za stvar (res). Rob nema porodicu. Njegova spolna veza sa ropkinjom nije brak (matrimonium) već samo faktičko zajedničko življenje (contubernium) bez pravnih posljedica. Na robu gospodar ima pravo vlasništva, kao na svakoj drugoj stvari, pa ga je mogao prodati, dati drugome na uživanje, u zalog ili u zapis ili ga ubiti (ius vitae ac necis). Tužbu i zaštitu za povredu roba mogao je podnijeti samo njegov gospodar, isto kao za životinje ili druge stvari. Rob se razlikovao od životinja i drugih stvari po tome što je on ipak čovjek, te se vlast nad robom zvala domicia potestas (a ne dominium za životinje i stvari). Već u starije doba roba su zvali oruđe koje govori (instrumentum vocale). Svome gospodaru je mogao samo sticati, nikako ga obavezivati. Iznimke u obavezivanju gospodara su: gospodar odgovara za obaveze iz robovih delikata; ako je roba postavio sa poslovođu neke radnje ili kapetana broda, ili ga ovlastio da sklapa pravne poslove, gospodar je mogao biti tužen. Gospodar je mogao usvojiti i jedan drugi način, gdje je njegova odgovornost bila samo ograničena. On bi određenu imovinsku masu robu samo prepustio na slobodno upravljanje i faktičko korištenje peculium, pa je pravno gospodar vlasnik pekulija i uvijek ih je mogao uzeti. Zaradom od pekulija robovi bi se otkupljivali, a gospodari su izvlačili veliku korist. Upravljajući pekulijom mogao je rob sklapati pravne poslove i sa gospodarom. Takve obaveze su bile neotuđive (obligatio naturalis), ali ih je gospodar u slučaju akcije de peculio mogao prvenstveno odbiti od pekulija. Izvorni i najstariji način postanka ropstva je zarobljavanje neprijatelja u ratu. Ropstvo je nasljedno stanje, pa se dijete ropkinje smatra robom bez obzira ko mu je otac. Po klasičnom pravu carskog doba, dijete ropkinje se smatralo slobodnim ako je majka od začeća do poroda, makar i za kraće vrijeme, bila slobodna. I slobodan čovjek mogao je postati rob i to: a) Po zakoniku XII ploča dužnik u ovršnom postupku mogao je biti prodat u ropstvo trans Tiberim, tj. u inostranstvo, kao i oni koji se ne odazovu procjeni ili novačenju (regrutovanju). b) Ako bi se slobodan čovjek dao prodati kao rob, pa poslije dokazivanja slobode sa prijateljem koji ga je prodao podijelio kupovninu, pretor bi mu uskratio parnicu o slobodi (vindicatio in libertatem), dakle prodani je ostajao rob. c) Rimljanka koja je živjela u spolnoj vezi (contubernium) sa tuđim robom uprkos gospodarevoj zabrani; Državni robovi radi kazne (servi poenae) u carsko doba, postajali bi državni osuđenici na najteže kazne (rad u rudnicima, borba sa zvijerima, smaknuće), a njihova imovina pripala bi državi. Rob je mogao steći slobodu aktom manumisije, odnosno oslobađanja. MANUMISIJE Akt oslobađanja roba od vlasti gospodara naziva se mamumisija. Postoje 2 skupine manumisije: 1. Manumisija po civilnom pravu 2. Manumisija po pretorskom pravu. U manumisiju po civilnom pravu obraja se: a) Manumissio vindicta je oslobađanje roba u obliku fiktivne parnice o slobodi. Pred magistratom bi neki građanin, dodirnuvši roba štapićem, propisanim riječima ustvrdio da je dotični rob slobodan. Gospodar bi šutio i ne bi se opirao toj tvrdnji, a magistrat bi potvrdio robovu slobodu. b) Manumissio testamento je oslobađanje roba putem oporuke (testamenta), tako što gospodar mora u svojoj oporuci zapovjednim riječima odrediti da je rob slobodan. c) Manumissio censu vrši se upisivanjem roba, uz pristanak gospodara, prilikom cenza među slobodne građane u spiskovima cenza. Nestankom cenza u početku carstva otpala je i ova manumisija. 12
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
Civilne manumisije imale su puni učinak jer je rob oslobođen kroz jednu od ovih manumisija dobijao potpunu slobodu, status slobodnog čovjeka kao da je ingenui (rođen kao slobodan). U pretorske manumisije spadaju: a) b) c) d)
Manumissio per epistulam – gospodar u nekom pismu napiše da je njegov rob slobodan. Manumissio inter amicos – gospodar izjavom među prijateljima oslobađa roba. Manumissio per menzam – ako gospodar pozove roba na večeru, rob postaje slobodan. Manumissio in ecclesia – kada gospodar pozove roba da obave neki vjerski obred, rob postaje slobodan.
Ove manumisije su neformalne. Nisu imale veliki učinak. Robovi oslobođeni ovim manumisijama dobivali su status Latina junijana, za koje se kaže da žive kao slobodni, a umiru kao robovi. Ovako oslobođeni robovi nisu imali sposobnost oporučnog raspolaganja svojim imovinom poslije smrti, već je njihova imovina poslije njihove smrti pripadala patronu, odnosno njihovom bivšem gospodaru. Tek Justinijan je ukinuo ovu kategoriju oslobođenika i svim manumisijama priznao punopravni učinak. PATRONAT Oslobađanjem roba gospodar dobiva status patrona, a rob postaje oslobobođen – libertin. Njihov međusobni odnos se ne prekida u potpunosti. Dolazi do transformacije tog odnosa u novi patronatski odnos koji se karakteriše međusobnim uzajamnim dužnostima. Libertinova zavisnost od patrona regulisana je patronatskim pravom. Oslobođenik je morao stalno izražavati tzv.zahvalnost za slobode koje su mu dodijeljene, a u slučaju tzv.grube nezahvalnosti gospodar je mogao pokrenuti postupak za ponovno vraćanje libertina u ropski položaj. Između patrona i libertina nije dozvoljeno međusobno optuživanje i svjedočenje koje bi teretilo suprotnu stranu. Postojala je dužnost međusobnog izdržavanja u slučaju bolesti, nesposobnosti, dužnost podizanja spomenika itd. Patronu je pripadalo zakonsko nasljedno pravo nad libertinovom imovinom, ako nije imao potomaka. Patronatsko pravo je prelazilo i na patronovu djecu, a oslobođenikova djeca smatrala su se ingenui, odnosno rođena u slobodi. STANJA SLIČNA ROPSTVU U rimskom pravu postoji niz slučajeva u kojima fizička osoba ne gubi status libertatis (slobodu), a ni građansko pravo, a ipak se nalazi u položaju sličnom ropstvu. U ovo spadaju: a) Osobe in mancipio ili in causa mancipii, tj.osobe koje je njihov pater familias otuđio drugom starješini porodice u obliku mancipacije (prave ili prividne prodaje per aes et libram). Mancipirana osoba (sin, kći, unuk, itd) zadržava rimsko građanstvo i slobodu, a kupac ga može koristiti kao i roba (građanin ne može postati rob u rimu); b) Addictus je dužnik starog prava kojega je u ličnom ovršnom postupku magistrat dosudio vjerovniku, koji ga je, prije nego što ga ubije ili proda u ropstvo, morao držati 60 dana u dugovinskom zatvoru da bi dužnik za to vrijeme platio dug ili našao jemca. c) Nexus je obveznik koji je pod vlašću vjerovnika temeljem pravnog posla zvanog nexum. Dok ne plati dug, nexus se nalazi u sličnom položaju kao i addictus d) Redempti ab hostibus su osobe koje su otkupljene iz ratnog zarobljeništva, a otkupljivač ih je držao dok se otkupnina ne isplati ili radom otkupljenog nadoknadi. U kasnije carsko doba takav položaj je trajao najviše 5 godina. e) Auctoratus je osoba koja se iznajmila poduzetniku gladijatorskih igara i obavezala se na sav rizik gladijatorskih borbi. Takvo zanimanje smatralo se nečasnim, a prema poduzetniku takve osobe bile su u poluropskom odnosu. U carsko doba došlo je do ustanove kolonata, tj.nasljedne zavisnosti zemljoradnika, vezanih za tuđu zemlju uz dužnost davanja u novcu ili naturi, te umjesto eksploatacije robovskog rada dolazi do eksploatacije tuđeg rada. U prvim stoljećima carstva colonus je bio slobodni zakupnik veleposjedničke
april-maj 2001.godine
13
RIMSKO PRAVO
zemlje, a od 5.stoljeća n.e. dolazi pored ekonomske, u postepenu pravnu zavisnost od zakupodavca koji se pretvara u njegovog patrona i na kraju u njegovog gospodara. U carskom zakonodavstvu prvi put je došlo do pravne regulacije i unifikacije kolonata. Ovo je započelo konstitucijom cara Konstantina iz 322.godine koja je odredila da kolon ne smije napustiti zemlju. Odbjegli kolon će se vezati u okove i vratiti na zemlju, a svako ko mu pomogne i pruži utočište biće kažnjen oštrim globama. Time su se socijalno i pravno približili robovima i njihovoj vezanosti za zemlju. Kolon je imao status libertatis, mogao je slobodno sklapati brak, mogao je postati vjerovnik i dužnik, praviti oporuku i nasljeđivati, imati svoju vlastitu imovinu i zemlje van posjeda uz koji je bio vezan. Socijalnom položaju roba približavala ga je uska vezanost za zemlju. Nije mogao biti prodan bez zemljišta kojem je pripadao, niti je zemlja mogla biti prodata bez njega. Kolonat je bio trajno stanje, te se kolon nije mogao oslobađati, osim ako bi mu gospodar ustupio u vlasništvo zemlju koju obrađuje, te ako bi kolon postao biskup ili gradski decurio, te vršio tu dužnost u trajanju od 30 godina. Glavni izvori kolonata su: - rođenje od roditelja od kojih je barem jedan kolon (nasljedno stanje); - dobrovoljno stupanje slobodnog čovjeka u kolonatski odnos; - 30-godišnje faktičko življenje u položaju kolona; - za rad sposobni prosjaci postajali su koloni kod onog posjednika koji ih prijavi. Preko kolona, koji su bili preteča kmetova, pripremao se prelaz na feudalne odnose. STATUS CIVITATIS U okviru slobodnih posebno mjesto su zauzimali rimski građani – cives, koji su posjedovali određeni krug samo za njih rezervisanih i privilegiranih prava. Na području privatnog prava imali su ius suffragii – pravo glasa i ius honorum – pravo biti biran na neku od državnih funkcija (magistratura) Na području privatnog prava cives su imali ius connubii – pravo sklapanja zakonitog rimskog braka ili matrimonium iustum, ius commercii – pravo sklapanja civilnih pravnih poslova, aktivnu i pasivnu nasljedno-pravnu sposobnost (testamenti factio activa i passiva), sposobnost da stiče kviritsko vlasništvo (dominium ex iure Quiritium), rimsku porodičnu vlast (manus, patria potestas, tutela), te da bude strankom u civilnom procesu (legis actio, in iure cessio). Pored rimskih građana, u okviru ovog statusa pojavljuju se još 2 kategorije: latini i peregrini. Postojale su 3 vrste latina: - Latini prisci ili veteres bili su pripadnici latinskih općina u Laciumu, te zbog zajedničkog porijekla imaju najsličniji pravni položaj sa rimskim građanima (na području privatnog prava), a preseljenjem u Rim mogli su steći rimsko građanstvo. - Latini coloniarii bili su Latini i siromašni rimski građani koji su bili izdvojeni u latinske kolonije koje je osnovao Latinski savez, odnosno kasnije Rim. Rimsko građanstvo mogli su steći samo oni koji su u koloniji obnašali više magistrature, i to preseljenjem u Rim. - Latini iuniani su bili oslobođenici koji nisu bili oslobođeni u civilnim formama manumisije, te oni koje je oslobodio gospodar koji je imao nad njima samo pretorsko (bonitarno) vlasništvo. Njihova imovina ne prelazi na njihove nasljednike, već se vraća patronu. Takođe je ograničena njihova sposobnost da stiču putem oporuke ili legata (incapacitas). Peregrini su bili stranci u rimskoj državi. Njihov položaj bio je različit, u ovisnosti od toga kako su došli pod rimsku vlast. S tim u vezi postojale su 2 vrste peregrina: 1. Oni kojima je ostavljena njihova lokalna organizacija i izvjesna samouprava te su u rimskoj državi putem ugovora, dobrovoljno ili kao saveznici; 2. Oni koji su se nakon ratnog otpora predali na milost i nemilost Rimu (peregrini deditici), pa su time izgubili lokalne organizacije. Oni su najniža kategorija rimskih podanika.
14
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
Peregrini se nisu mogli služiti sa ius civile, nisu imali ius comercii ni ius connubii, sa rimskim građanima nisu mogli stupati u pravne odnose koji su priznati i zaštićeni po ius gentium. Godine 212.n.e. rimski car Karakal je svojom konstitucijom (Constitutio antoniana) dodijelio rimsko građanstvo svim slobodnim stanovnicima države. STATUS FAMILIAE Status familiae je pravni položaj pojedinca u odnosu na porodicu (familia). Vezu porodičnih pripadnika sačinjavala je vlast kućnog starješine (patria potestas) koji se zvao pater familias, a porodična pripadnost i veza temeljila se na agnaciji (adgnatio) koja je sadržavala podložnost toj vlasti starješine. Status familiae dijeli lica na osobe alieni iuris i sui iuris. Alieni iuris su osobe koje se nalaze pod vlašću kućnog starješine, a sui iuris su samovlasne osobe. Osobe podvrgnute vlasti patris familias (filli familias) su žena (manu), snahe (inmanu), adoptirana djeca i osobe in mancipio. OGRANIČENJA PRAVNE I POSLOVNE SPOSOBNOSTI Među razlozima za ograničenja pravne i poslovne sposobnosti ističu se klasna i socijalna pripadnost, vjera, spol, umanjenje časti, dob, zdravstveno stanje i rasipništvo. Klasna i socijalna pripadnost. Politička, ekonomska i socijalna zapostavljenost plebejaca odražavala se i na ograničavanje njihove pravne sposobnosti, kako u javnom tako i u privatnom pravu. Vjera. Rimljani pokorenim narodima nisu nametali svoju vjeru. Do progona kršćana došlo je zbog kršćanskog učenja o jednakosti svih ljudi, i odbijanja kulta careva. Kršćanstvo je kao rimska državna vjera postalo netolerantno, što se pretvorilo u sankcije pravnog karaktera. Justinijanovo zakonodavstvo zavodi pravnu obavezu ispovijedanja kršćanske religije, te čitav niz različitih kazni i ograničenja pravne sposobnosti za heretike, apostate, židove i pogane. Ženski spol. Faktički položaj rimske žene u porodici (mater familias, matrona) i njezin socijalni položaj u društvu, bio je po ugledu i časti daleko niži od položaja muškarca. Žena je bila pod tutorstvom. Potpuno je isključena iz svih javnih prava, a njena privatnopravna sposobnost podvrgnuta je različitim ograničenjima. Čast (existimatio). Gubitak ili umanjenje časti može imati i pravnih posljedica jer utiče na pravnu i poslovnu sposobnost građanina. Potpuni gubitak građanske časti uzrokuju capitis deminutio maxima i media. Slučajevi ograničenja pravne i poslovne sposobnosti zbog umanjenja časti su: intestabilitas, nota censoria, infamija i turpitudo. a) Intestabilitas – Po zakoniku XII ploča intestabilis bi postao onaj ko je učestvovao kod nekog pravnog posla kao svjedok ili libripens (mjerač), pa bi uskratio o njemu svjedočiti. Intestabilis ne može biti svjedok, niti može prizivati svjedoke. Ovo je gotovo značilo gubitak ius commercii, jer su mnogi formalistički pravni poslovi starog prava bili vezani za učešće svjedoka. b) Nota censoria je umanjenje časti koje vrše cenzori prilikom popisa građana kada pojedinca stavljaju u niži tribus. c) Infamija – Po terminologiji općeg prava razlikuju se infamia immediata i infamia mediata. Infamia immediata nastupa neposredno kao posljedica nečasnog ponašanja, te nije vezana ni uz kakvu prethodnu sudsku presudu. Takva nečasna ponašanja ili stanja su npr.bigamija, dvostruke zaruke, stečaj, vršenje sramotnih zanimanja kao glumaca, gladijatora itd. Infamia mediata nastupa kao posljedica sudske presude za značajne infamirajuće delikte ili kao posljedica presude za kršenja značajnih obveznih odnosa baziranih na povjerenju i dobroj vjeri. Sposobnost infamana ograničava se i na javnom i na privatnom planu. Na javnom planu ne može biti biran, a na privatnom planu ne mogu biti svjedoci itd. d) Turpitudo (infamia facti) se temeljila na samo lošem glasu u društvu, na javnom mnijenju, za razliku od infamije koja se temeljila na pravnim propisima (infamia iuris). april-maj 2001.godine
15
RIMSKO PRAVO
Dob. Punoljetstvo je za žene određeno sa 12, a za muškarce sa 14 godina. O odgoju maloljetnih lica brine pater familias. Problem nastaje kada maloljetna lica smrću ca postaju sui iuris. Za takva lica se postavlja tutor. Zdravstveno stanje – Osobe sa određenim tjelesnim manama nisu mogle poduzimati značajnije poslove za koje se tražila određena fizička sposobnost (gluhonijemi nisu mogli praviti usmenu oporuku ni druge poslove koji se sklapaju glasom (verbus)). Duševno bolesni su bili, za vrijeme pomračenja uma, potpuno djelatno nesposobni (već po Zakonu XII ploča stajali su pod skrbništvom (cura furiosi). Rasipništvo – Rasipniku (predigus) je bila ograničena djelatna sposobnost time što mu je bilo dozvoljeno sklapati samo poslove koji mu donose obogaćenje, a zabranjeno poslove kojima umanjuje svoju imovinu ili preuzima obveze. PRAVNE ILI JURISTIČKE OSOBE Jurističke osobe su socijalne tvorevine kojima pravni poredak priznaje svojstvo subjekta prava. Pravnu i poslovnu sposobnost stiču aktom osnivanja. Do osnivanja jurističkih osoba dolazi iz potrebe zadovoljenja nekih potreba i interesa pojedinca, koje on sam ne može zadovoljiti. Kao osnov učenja o jurističkim osobama Rimljani su ostavili princip: “Ono što duguje pravna osoba ne duguje pojedinac, a ono što duguje pojedinac ne duguje pravna osoba”. Ovaj princip bio je osnov za teorijska tumačenja. Fizičko lice stupa u pravni promet ako ima pravnu volju. Ulazak u pravni promet predstavlja očitovanje volje prema vanjskom svijetu, pismeno ili ponašanjem. Tim očitovanjem ćemo sklopiti ugovor ili možda počiniti neko krivično djelo. Ta volja se formira kroz organe jurističke osobe koji upravljaju jurističkom osobom. Svaka juristička osoba ima organe koji njome upravljaju. Volja se vormira u tom organu i daje se ovlaštenim licima. Kasnija pravna nauka izdiferencirala je 3 tipa jurističkih osoba: korporacije, zavodi i zaklade. Suštinu korporacija čini udruživanje više fizičkih osoba u svrhu zadovoljavanja određenih ciljeva, dok suštinu zavoda i zaklada čini imovina koja treba poslužiti određenoj svrsi. Zaklada je jedan od oblika jurističke osobe, gdje je neka imovina ostavljena “od nekog za nešto”. Najpoznatija zaklada je Nobelova nagrada. O prirodi jurističke osobe bile su u pandektnoj nauci postavljene različite teorije: Teorija fikcije i personifikacije polazi od stanovišta da pravnim subjektom po svojoj prirodnoj naravi može biti samo čovjek. Za pravnu osobu djeluju njeni zastupnici. Ovu teoriju zastupali su već glosatori, a postavio ju je Savigny. Teoriju realne egzistencije postavio je germanist Gierke. Ona pravnu osobu smatra za realnu osobu koju sačinjava kod korporacija ukupnost pojedinaca, a kod zaklada volja zakladitelja. Za pravnu osobu po ovoj teoriji ne djeluju zastupnici, nego njeni organi koji manifestuju volju pravne osobe. U Rimu se kao jurističke osobe pojavljuju rimska država, gradovi, općine, udruženja, crkva itd. Rimska država (populus Romanus) nastupa prema pojedincu kao poseban pravni subjekt. U pravnim poslovima sa pojedincima zastupali su državu magistrati, po normama i u okviru javnog prava, a ne privatnog prava. Sa stanovišta privatnog prava državna imovina res publicae ukazuje se kao ničije stvari, tj.kao stvari koje ne pripadaju ni jednom građaninu. Ta imovina pripada državnoj blagajni – aerarium populi romani. U doba pricipata se uz aerarium javlja i fiscus kao državna imovina od prihoda carskih provincija, kojom upravlja car. Kao careva imovina, fiscus je u svojim odnosima sa građanima potpadao pod privatno pravo. Gradske općine su nakon pripajanja rimskoj državi većinom zadržavale svoju samoupravu, dakle javno pravnu osobnost. U doba principata, u pogledu imovinskih odnosa sve općine postale su subjektima privatnog prava. Udruženja su postojala u Rimu još od starih vremena (različita obrtnička udruženja, udruženja trgovaca i različita pobožna društva). U kasnije doba važna su društva za otkup državnih prihoda (societates 16
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
publicanorum). U klasičnom pravu, za osnivanje društva trebala su barem 3 člana (tres facium collegium). U kršćansko doba crkve su osnivale piae causae, tj.zaklade za razne pobožne i dobrotvorne svrhe (podizanje crkava, samostana, bolnica, sirotišta itd). POJAM I HISTORIJSKI RAZVOJ RIMSKE PORODICE Rimsko pravo za porodicu je upotrebljavalo termin familia, odredivši je kao skup osoba koje su po prirodi (npr.potomci) ili po pravu (npr.brak, adopcija), podložne vlasti jedne osobe, tzv.pater familias-a, tj.kućnog starješine. Osobenost rimskog porodičnog prava ogleda se kroz instituciju pater familias-a i vlasti koju je imao nad osobama u okviru njegove porodice, kao i nad cjelokupnom porodičnom imovinom. Ta vlast je u početku bila izrazito jaka, apsolutna. Međutim, historijski razvoj išao je u pravcu njenog slabljenja. Ova individualna porodica vodi porijeklo iz starijih, širih zajednica (rimski patrijarhalni gens i izvjesna šira agnatska porodična zajednica koja nastaje raspadom gensa i čini prelaznu fazu ka individualnoj porodici). U historijskom razvoju rimska porodica prošla je kroz slijedeće faze: 1. Konzorcijum je bila zajednica braće i njihovih potomaka. Ovaj oblik zajedničkog življenja karakterističan je za period kraljevstva i rane republike, kada je dominantan oblik privređivanja bila naturalna privreda, a kolektivna svojina dominantan svojinski oblik. 2. Poslije konzorcijuma javlja se tzv.individualna porodica agnatskog tipa u kojoj se javljaju sve izraženiji procesi izdvajanja individualnog privatnog vlasništva sa naglašenom ulogom pater familias-a. 3. Kognatska ili krvno-srodnička porodica je konačan oblik rimske porodice, koju čine roditelji sa svojom djecom i najsličnija je obliku današnje porodice. Javlja se u II, odnosno III vijeku p.n.e. sa pojavom tržišnih odnosa, kada je moguće da pojedinci žive i rade i izvan svoje porodice uz istovremenu svijest o zajedničkom porijeklu. U ovom obliku vlast pater familias-a znatno je oslabljena, a krvno srodstvo dobiva sve veći ekonomski i pravni značaj u odnosu na dotadašnji oblik srodstva, tzv.agnatsko srodstvo. SRODSTVO I STUPNJEVI SRODSTVA Srodstvo je određeni odnos između osoba zajedničkog porijekla. Njegovu osnovu danas čini biološka krvna veza. Srodstvo je važna pravna činjenica koja proizvodi vrlo značajne posljedice u pravu. Srodstvo se može pojaviti kao osnov nasljeđivanja, ženidbena zapreka, osnov isključenja dužnosti svjedočenja itd. U prvim fazama razvoja rimske države, dominantan oblik srodstva bilo je agnatsko srodstvo ili agnatio. To srodstvo se računalo po očevoj liniji, a zasnivalo se na pripadnosti istoj očinskoj vlasti. Neko je mogao biti agnatski srodnik, a da istovremeno nije bio krvni srodnik, npr.žena u braku cum manu, arogirano i adoptirano lice itd. Ako je brak slobodan, a žena ne dolazi pod vlast (manus) svoga muža, tada djeca nisu sa majkom u agnatskom srodstvu jer majka potpada pod patriam potestatem svog oca, dakle pod svoju raniju agnatsku porodicu. Ovo srodstvo je vremenom potisnuto od strane tzv.kognatskog srodstva ili cognatio (krvno srodstvo). Krvno srodstvo se računa i po očevoj i po majčinoj liniji. Ono je tek u Justinijanovom pravu postalo dominantan oblik srodstva. Srodstvo se računa prema nekoliko tzv.linija srodstva: Uspravna linija (linea recta) predstavlja red potomaka koji potiču jedni od drugih. To je ustvari odnos između predaka ili ascendenata i potomaka ili descendenata (npr.otac-sin-unuk-praunuk). april-maj 2001.godine
17
RIMSKO PRAVO
Pobočna linija (linea transversa) predstavlja odnos između osoba koje ne potiču jedni od drugih, već od nekog zajedničkog pretka (npr.braća-sestre, stričevi, bratići, sestrići itd). Srodstvo se dijeli prema tzv.stupnjevima srodstva (gradus). Rimsko pravo uvelo je princip tot gradus, quot generationes – toliko stupnjeva srodstva koliko poroda koji postoje između osoba porijeklom od zajedničkog pretka. U pobočnoj liniji srodstva nema prvog stupnja srodstva. Npr.braća i sestre su u II stupnju srodstva. Specifičan oblik srodstva predstavlja adfinitas ili tazbinsko srodstvo. To je odnos između jednog bračnog druga i krvnih srodnika drugog bračnog druga (punica-zet, snaha-svekrva itd). Određeni stupnjevi ovog srodstva se mogu pojaviti i kao bračne zapreke. POJAM I PRETPOSTAVKE BRAKA Brak je zakonom uređena zajednica života muškarca i žene. Brak u rimskom društvu bio je više socijalna nego pravna ustanova. Shvaćen je kao jedan socijalni odnos koji ima posljedicu u pravu. Slobodni Rimljani rijetko su stupali u brak, a motiv za sklapanje braka bio je stvaranje potomstva, odnosno da se rodi sin kao nasljednik. To je bio jedini cilj braka. Emocije nisu bile uključene. Slobodni Rimljani su živjeli sa svojom ropkinjom, ako su htjeli mogli su otići kod drugih žena – kurtizana. Neki kažu da su kurtizane vladale Rimom. Posljedica rimskog shvatanja braka dovela je do moralne krize i pada nataliteta. Rimski brak imao je 2 konstitutivna elementa: 1. Faktička zajednica života između muškarca i žene 2. Affectio maritalis – volja muškarca i žene da žive baš u braku. Oba elementa bila su potrebna za trajni brak. Zato se rimski brak razvodio prestankom zajedničkog života ili prestankom affectio maritalis. Pored braka, postojali su i drugi oblici zajedničkog življenja muškarca i žene: Contubernium je bila zajednica življenja roba i ropkinje. Konkubinat je bila zajednica življenja slobodnih osoba bez affectio maritalis, najčešće usljed postojanja nekih bračnih zapreka koje onemogućuju sklapanje braka. Djeca iz konkubinata prate status majke. Da bi došlo do sklapanja rimskog zakonitog braka morale su se ispuniti slijedeće pretpostavke: 1. Budući supružnici morali su posjedovati ius connubii – pravo na sklapanje zakonitog braka. 2. Morali su posjedovati prirodnu i djelatnu sposobnost i 3. Osobe alieni iuris morale su imati pristanak pater familias-a. Rimski brak je imao 2 osnovna oblika: brak cum manu i brak sine manu. Brak cum manu predstavlja oblik braka u kome žena dolazi pod vlast pater familias-a svog muža, a sa svojom dotadašnjom familijom raskida i gubi agnatsku vezu. U braku sine manu žena stupanjem u brak ne raskida svoje dotadašnje agnatske veze i ne dolazi pod vlast pater familias-a svog muža. Određene činjenice i odnosi mogu se pojaviti kao razlozi koji onemogućavaju sklapanje braka između određenih osoba. Tada govorimo o bračnim zaprekama. One mogu imati dvostruko dejstvo: Mogu onemogućavati sklapanje braka sa bilo kojom osobom i nazivaju se apsolutne bračne zapreke. Npr. već postojeći brak onemogućava sklapanje novog braka. Relativne bračne zapreke onemogućavaju sklapanje braka samo sa određenim krugom osoba. Najčešća relativna bračna zapreka je krvno srodstvo i to u uspravnoj liniji bez ograničenja, a u pobočnoj liniji do 7, odnosno 4.stupnja srodstva. Međutim, to je zakonska odredba koja se u praksi često izbjegava sa ciljem zadržavanja nasljedstva u jednoj familiji. Posljedice su rađanje degenerisane djece. Pojedini carevi u Rimu su ženili i svoje sestre, ali je car donio propis koji to dozvoljava. 18
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
Tazbina (affinitas) je bila relativna bračna zapreka u klasično doba samo u uspravnoj lozi (npr.između svekra i snahe). U kršćansko doba proširena je na šurjaka i šurjakinju. U carsko doba zabranjeno je sklapanje braka između tutora i štićenice prije nego što štićenica navrši 25 godina i prije nego što tutor položi račun o uredno obavljenoj tutorskoj dužnosti. Rimsko pravo je ustanovilo i jednu specifičnu ustanovu, tzv.tempus lugendi, odnosno vrijeme žalosti za mužem, po kojem žena nakon smrti muža nije mogla stupati u novi brak dok ne prođe rok od 10-12 mjeseci. Ova ustanova uvedena je radi olakšavanja utvrđivanja očinstva naknadno rođenog djeteta. Rimsko pravo nije poznavalo instituciju utvrđivanja očinstva kao danas. Ono je imalo pravnu pretpostavku kojom se podrazumijevalo da je muž majke otac djeteta i otac ga je trebao uzeti u naručje, što je bilo znak da ga priznaje. Ako ga ne uzme, onda dijete vodi porijeklo samo po majci. ZARUKE (SPONSALIA) Braku su obično prethodile zaruke (sponsalia), tj.uzajamno obećanje da će se brak sklopiti. U staro doba zaruke su sklapali otac i zaručnik, ili pater familias obiju stranaka. Kod toga se upotrebljavao oblik formalističkog pitanja i odgovora, po čemu se zaruke zovu sponsalia, zaručnik sponsus, a zaručnica sponsa. U predklasičnom i klasičnom pravu zaruke su se sklapale neformalno, a iza njih ne stoji nikakva pravno utuživa obaveza na sklapanje braka ili naknadu štete. U postklasično doba pod uticajem grčko-orijentalnog običaja i kršćanstva, javlja se tendencija o obaveznosti zaruka, te se kod Rimljana javlja u 4.vijeku n.e. tzv.arrha sponsalicia, tj.davanje neke vrste kapare koju bi stranka koja odustane od zaruka gubila, a morala bi je vratiti u četverostrukom (po Justinijanovom pravu dvostrukom) iznosu ako ju je primila. Od arrhae se razlikuju zaručnički darovi, a u postklasično doba je određeno da stranka koja odustane od zaruka gubi uvijek te darove. OBLICI SKLAPANJA BRAKA, UČINCI BRAKA, PRESTANAK BRAKA Oblik sklapanja braka zavisio je od toga da li se želi sklopiti brak cum manu ili sine manu. Brak cum manu se sklapao na 3 načina: confarreatio, coemptio i usus. Confarreatio predstavlja svečano sklapanje braka pred vrhovnim sveštenikom (pontifex maximus) Coemptio se sastojala u mancipaciji, tj.prividnoj prodaji žene u prisutnosti 5 svjedoka, vage i libripensa. Na taj akt su se nadovezivale usmene formule iz kojih se vidi da se prividna prodaja vrši radi sklapanja braka (akt stipulacije). Usus je bilo sklapanje braka faktičkim zajedničkim življenjem supružnika kroz 1 godinu. Po isteku roka od 1 godine, muž je sticao manus – vlast nad ženom. Ukoliko bi se to iz bilo kojih razloga željelo izbjeći, pristupalo se ustanovi trinoctium usurpandi causa po kojoj bi se rok od 1 godine prekidao i ponovo počeo teći od početka nakon odsustvovanja žene iz kuće 3 noći uzastopno. Brak bez manusa sklapao se bez naročitih pravnih formalnosti. Akt sklapanja takvog braka bio je popraćen određenim obredima. Jedan od njih je in domum deductio, tj.svečano uvođenje žene u muževu kuću. Osobni i imovinski odnosi bračnih drugova bitno su različiti u braku cum manu i sine manu. U braku cum manu žena izlazi iz stare familije i podvrgava se vlasti pater familias-a muža. U staroj porodici gubi pravo nasljeđivanja, a u novoj pravno ima položaj kćeri, odnosno položaj sestre prema svojoj djeci, te dobiva nasljedno pravo jednako sa svojom djecom. Žena nije imala imovinsko-pravne sposobnosti, pa sve što bi stekla pripadalo je mužu. Imovina koju je imala prije braka, ako je bila sui iuris pripala bi u cjelini muževom pater familias-u. U braku sine manu nije se mijenjao raniji pravni položaj žene. Mužu nije pripadalo pravo upravljanja ženinom imovinom koja nije miraz i koja se zvala parapherna, a njome je upravljala žena.
april-maj 2001.godine
19
RIMSKO PRAVO
Bračna zajednica je mogla prestati iz više razloga kao što su: smrt bračnog druga, capitis deminutio, naknadno nastala bračna smetnja, a najčešći uzrok prestanka braka je razvod (divortium). U početnim fazama razvoja rimskog društva važila je potpuna sloboda razvoda braka liberum matrimonium. Brak se razvodio bez ikakve odluke suda, jednostavnom voljom stranaka i faktičkim prekidom zajedničkog življenja. Ovo je period vladajućeg patrijarhalnog morala u rimskom društvu, kada je razvod bio rijetkost. Pred kraj republike, kada dolazi do moralne erozije rimskog društva, razvodi brakova postaju sve učestalija pojava. Zbog toga August pokušava otežati postupak razvoda tako što je svojim zakonom lex Iulia de adulteriis uveo tzv.repudium kao razvod braka u pismenoj formi, uz neophodno potpisivanje te izjave od strane svjedoka. U periodu tzv.kršćanskih careva, kršćanstvo kao državna religija propagiralo je učenje o neraskidivosti braka. Tada se uvode tzv.brakorazvodni razlozi, među koje se između ostalih ubrajaju nečastan život, izvršenje infamnih krivičnih djela, odsustvo brige za porodicu itd. Justinijanovo pravo nije u potpunosti prihvatilo kršćansko učenje o neraskidivosti bračne zajednice. Nije zabranjivalo razvod braka, ali je za slučajeve bezrazložnog razvoda ili za slučaj da je neko skrivio opravdani razvod propisalo određene kazne i imovinsko-pravne posljedice (npr.doživotno zatvaranje preljubnice u samostan, gubitak miraza itd). Justinijanovo pravo predviđa čitav sistem razvoda braka, npr: Divortium ex iusta causa je opravdani razvod koji je nastupio zbog krivnje druge strane (npr.preljube). Divortio mutio consensus – sporazumni razvod braka. Divortio bona gratia – razvod braka iz razloga koji se ne mogu staviti na teret ni jednoj bračnoj strani, npr.polaganje zavjeta čistoće. MIRAZ (DOS) I DONATIO ANTE NUPTIAS Miraz je imovinski doprinos koji sama žena, njen pater familias ili drugi srodnici daju budućem mužu da bi lakše snosio troškove upravljanja domaćinstvom. Ukoliko miraz daje pater familias, onda je to dos profectitia, a ako ga daje neki drugi srodnik to je dos adventitia. Obaveza na davanje miraza se ustanovljava putem posebne stipulacije, tzv.promissio dotis, koja će kasnije poprimiti oblik posebnog verbalnog kontrakta dotis dictio. Na kraju se obaveza na davanje miraza mogla stvoriti i na neformalan način putem neformalnog dogovora zvanog pactum dotis. U početku je davanje miraza bila stvar običaja, da bi kasnije postalo uobičajena obaveza koju Justinijanovo pravo izričito propisuje. Miraz je u rimskom društvu predstavljao jedan od vrlo važnih načina sticanja imovine. U izvorima su poznati tzv.”lovci na miraze”. Prema starom civilnom pravu, miraz je postajao vlasništvo muža i nije bilo obaveze vraćanja miraza nakon prestanka braka. Takvo stanje se postepeno izmijenilo. Počelo se uobičavati da muž prilikom uzimanja miraza daje obećanje, tzv.cautio rei uxoriae, putem posebne stipulacije kojom se obavezivao na povrat miraza uz postojanje posebne tužbe, tzv.actio rei uxoriae kojom bi mogao biti tužen za neispunjenje datog obećanja. Justinijanovo pravo određuje da se miraz uvijek mora vratiti po prestanku braka, osim ako je do prestanka braka došlo ženinom krivicom. Uvedena je zabrana otuđivanja još za trajanja braka italskih dotalnih zemljišta. Da bi se učvrstila obaveza na vraćanje miraza uveden je tzv.bignum tacitum po kojem žena ima zakonsko založno pravo, zakonsku hipoteku nad cjelokupnom imovinom muža u pogledu osiguranja njenih zahtjeva za vraćanje miraza. Justinijanovo pravo uvelo je pravilo da žena ostaje vlasnikom miraznih dobara i da kao takva ima na raspolaganju upotrebu rei vindicatio utilis. Postojao je običaj da muž prije braka daje ženi darove (donatio ante nuptias). U kasnije carsko doba darovanjem prije braka nazivalo se ono koje bi zaručnik ili njegov pater familias davao zaručnici u vidu sklapanja braka da se stvori imovina za troškove budućeg braka, te da se opskrbi žena za slučaj razvoda ili muževe smrti. Imovina bi se prenosila na ženu, ne odmah nego poslije razvoda ako žena nije kriva, te poslije smrti muža (u ovom slučaju donacija ima pripasti djeci, a žena na njoj konačno ima samo pravo uživanja).
20
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
PATRIA POTESTAS Patria potestas je doživotna, velika i neograničena vlast pater familias-a nad osobama i porodičnom imovinom. Ta vlast je postepeno ograničavana. U odnosu na osobe pod svojom vlašću, pater familias je imao slijedeća ovlaštenja: Ius vitae ac necis – pravo života i smrti, bilo putem kažnjavanja djece, ubijanja ili izlaganja novorođenog djeteta. Prilikom odlučivanja o životu i smrti, pater familias je prethodno morao saslušati mišljenje kućnog savjeta (consilium domesticum). Ius vendendi – pravo prodaje i iznajmljivanja radne snage osoba pod njegovom vlašću. Ovdje spada i prodaja djece. Po Zakonu XII ploča pater familias nakon treće prodaje gubi patriam potestatem. Ius vindicandi – pravo traženja izručenja agnatskih srodnika koji se trenutno nalaze pod vlašću trećih lica. U tu svrhu je u starije doba služila vindicatio filii, a po pretorskom pravu interdictum de liberis exhibendis, item ducendis. Davanje pristanka za sklapanje braka osobama alieni iuris. U imovinskom pogledu, patria potestas sastojala se u činjenici da je patris familias jedini i isključivi vlasnik porodične imovine. Sva lica pod njegovom vlašću nemaju imovinsko-pravne sposobnosti i sve što stiču, stiču za pater familias-a. Međutim, i na ovom planu je postepeno dolazilo do slabljenja vlasti pater familias-a i pojave tzv.imovinsko-pravnog osamostaljivanja osoba pod njegovom vlašću. Prvo je sam pater familias počeo svojim sinovima davati na upravu i korištenje određenu imovinsku masu – peculium profecticium. Dalje imovinsko-pravno osamostaljivanje išlo je kroz ustanovljavanje novih oblika pekulija kao što su peculium castrense - imovina koju je sin stekao u vojnoj službi sada bi predstavljala posebno vlasništvo samog sina, a sin je tom imovinom mogao i oporučno raspolagati. Peculium quasi castrense predstavlja imovinu koju je sin stekao obnašanjem javnih službi, crkvenih zvanja ili slobodnih profesija (npr.advokat). Bona materna – imovina koju je sin dobivao od majke i majčinih srodnika. Svi ovi posebni oblici imovine sina su označavani zajedničkim imenom bona adventitia. Nad tom imovinom pater familias je imao samo pravo uživanja i upravljanja, dok je vlasnik te imovine bio sin. POSTANAK I PRESTANAK PATRIE POTESTAS Patria potestas je nastajala rođenjem, arogacijom, adopcijom i legitimacijom. Arogacija predstavlja akt usvojenja osobe sui iuris. To je izuzetno važan statusni čin putem kojeg su cjelokupne porodice, obično porodice bez nasljednika, dobrovoljno dolazile pod vlast pater familias-a neke druge porodice. Na važnost ovog akta ukazuje činjenica da se obavljao pred narodnim skupštinama. Adopcija je usvojenje osobe alieni iuris. Ona je proizvodila manje važne statusno-pravne učinke od arogacije. Izvršavana je kroz dvostruki pravni posao predstavljen u trokratnoj prividnoj prodaji, odnosno aktu, odnosno aktu emancipacije (oslobađanja) ispod vlasti dotadašnjeg pater familias-a, na što bi se nadovezivao novi posao, tzv.in iure cesija, kojom bi bila uspostavljena vlast novog pater familias-a. Pošto je adopcija obično trebala da zamijeni prirodni roditeljski odnos, uvedena je vremenska razlika između adoptanta i adoptiranog u trajanju od 18 godina. Legitimacija predstavlja akt pozakonjenja djece rođene van braka. Mogla je biti izvršena na slijedeće načine: Legitimatio per subsequens matrimonium, tj.pozakonjenje vanbračne djece naknadnim sklapanjem braka između njihovih roditelja. Legitimatio per oblationem curiae – akt pozakonjenja vanbračnog sina njegovim upisom u liste dekuriona ili pozakonjenje vanbračne kćerke njenom udajom za dekuriona. Dekurioni su bili članovi gradskih vijeća koji su imali velike obaveze prema državi u pogledu naplate državnih poreza. Oni su odgovarali cjelokupnom svojom imovinom za slučaj da gradska zajednica nije uspjela naplatiti utvrđeni godišnji iznos poreza.
april-maj 2001.godine
21
RIMSKO PRAVO
Legitimatio per rescriptum princips – akt ozakonjenja vanbračne djece posebnom odlukom cara, u naročito opravdanim slučajevima kada nije postojala mogućnost naknadnog sklapanja braka vanbračnih roditelja. Patria potestas prestajala je: 1. Smrću pater familias-a. Nakon smrti patris familias, sinovi (i unuci ako im je otac već umro), postaju sui iuris, te se porodica cijepa na toliko novih porodica koliko je bilo sinova. Žena in manu takođe postaje sui iuris, ali pada pod tutorstvo. 2. Sa capitis deminutione oca ili sina porodice. Po capitis deminutio maxima obojica gube svaku pravnu sposobnost, po media gube sposobnost za ius civile, a po minima raskida se među njima agnatska veza. 3. Emancipatio. Otac je mogao i sam otpustiti sina iz patriae potestatis pravnim poslom koji se zove emancipatio, iz razloga osamostaljivanja sina iz dosadašnje vlasti, po poznatoj formi iz Zakonika XII ploča o trokratnoj prodaji sina koji tako definitivno izlazi iz očinske vlasti. Otac bi sina prodavao nekom prijatelju koji bi ga svaki put manumisijom oslobodio iz mancipiuma. Nakon prvog i drugog oslobođenja sin bi ponovo potpadao pod raniju patriam potestatem. Nakon treće manumisije, sin bi postao osoba sui iuris. Da bi treću manumisiju izvršio otac, i time stekao kvazi-patronatska prava nad sinom, prividni kupac bi sina remancipirao ocu nakon treće manumisije, da ga ovaj manumitira. Za emancipaciju kćeri i unuka bila je dovoljna jednokratna prodaja. TUTORSTVO (TUTELA) Tutorstvo je institucija starateljstva. Starateljstvo predstavlja poseban oblik društvene pomoći osobama koje iz nekih razloga nisu uopće imale, ili su imale djelimičnu poslovnu sposobnost. Postojala su 2 oblika tutorstva (tutela): - tutela impuberum – tutorstvo nad nedoraslim - tutela mulierum – tutorstvo nad ženama. Pod tutorstvo nad nedoraslim osobama ulazile su nedorasle muške osobe sui iuris. Postoje slijedeći oblici tutorstva nad nedoraslim: 1) Tutela legitima, ili zakonsko tutorstvo, gdje se za tutora neke osobe postavlja njegov najbliži srodnik. Postojalo je pravilo da je red pozivanja na tutorstvo identičan sa redom pozivanja na nasljedstvo i to slijedećim redoslijedom: sui heredes, proximus agnatus i gentili. Ovako postavljeni tutor nije se mogao odreći tutorske dužnosti, ali je mogao izvršenje tih dužnosti prenijeti na neku drugu osobu putem akta in iure cessio. 2) Tutela testamentaria predstavlja postavljanje tutora od strane ostavioca u njegovom testamentu. Ovako postavljeni tutor se putem akta abdikacije mogao odreći svoje dužnosti, ali već preuzetu dužnost nije mogao prenijeti na drugu osobu. 3) Tutela dativa – tutora nekoj osobi postavlja oblasni državni organ, najčešće pretor. Ovako određeni tutor nije mogao izvršiti abdikaciju, niti je na drugog mogao prenijeti izvršenje tutorskih ovlaštenja. Osnovni zadatak tutora je da savjesno upravlja štićenikovom imovinom. Njegov štićenik se nazivao pupil. U upravljanju štićenikovom imovinom tutor je zaključivao pravne poslove u svoje ime, a za račun štićenika. Ovdje se radi o posebnom obliku posrednog zastupanja. Društvena praksa je obilovala primjerima različitih zloupotreba tutorskih ovlaštenja. Zbog toga su uvedena određena ograničenja djelatnosti tutora, npr.zabrana otuđenja nekretnina bez prethodno pribavljenog odobrenja magistrata. Uvodi se čitav niz tužbi kojima se mogao reprimirati tutor koji nije savjesno obavljao svoje dužnosti. Uvedena je deliktna tužba sa nazivom accusatio suspecti tutoris koja je služila za uklanjanje testamentarno postavljenog tutora koji je učinio pronevjeru štićenikove imovine. Ova tužba je ulazila u skupinu tzv.actiones populares ili popularnih narodnih tužbi, za čije je podizanje bio aktivno legitimiran svaki punoljetni rimski građanin. Ustanovljena je actio rationibus distrahendis 22
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
koju je mogao podići sam pupil, za slučaj zloupotrebe zakonski postavljenog tutora. Ova tužba bila je usmjerena na naknadu dvostrukog iznosa prouzrokovane štete. Pored ovih penalnih tužbi, kasnije je uvedena jedna generalna tužba iz tutorstva actio tutele, koja se mogla upotrijebiti ne samo za slučajeve zloupotreba tutora, već i za slučajeve neurednog vođenja poslova tutora. Osuda po ovoj tužbi je za sobom povlačila infamin. Po završetku tutorstva, tutor je bio dužan podnijeti štićeniku detaljan izvještaj i prenijeti na njega sva prava i obaveze proistekle iz tutorskog upravljanja štićenikovom imovinom. Osnovni načini prestanka tutorstva su: punoljetstvo štićenika ili njegova smrt, kao i smrt ili capitis deminutio njegovog tutora. Usljed patrijarhalnog gledanja rimskog društva na položaj žene, kao i usljed izražene porodične vlasti pater familias-a, dugo vremena je žena u rimskom društvu bila pod doživotnim tutorstvom. Međutim, položaj žene pod tutorstvom bio je veoma specifičan u odnosu na druga lica pod tutorstvom. Žena je imala širu slobodu djelovanja. Npr. egzistira poseban oblik upostavljanja ženinog tutora pod nazivom tutela optiva po kojoj muž ženi daje mogućnost da sama bira svog tutora. To je postizano kroz jednu komplikovanu pravnu operaciju. Prvo je dolazilo do sklapanja prividnog braka, tzv.coemptio fidutiaria, da bi potom žena bila predata u mancipium osobe koja joj je trebala biti tutor. Dobar dio poslova je žena mogla obavljati samostalno, dok joj je sao za neke najvažnije pravne poslove bila potrebna saglasnost tutora (auctoritas tutoris). Odobrenje tutora je traženo za slijedeće poslove: otuđenje res mancipi, oslobađanje roba, pravljenje oporuke itd. Sa slabljenjem vlasti pater familias-a i sve jačim isticanjem značaja krvnog srodstva, ustanova tutorstva nad ženama postepeno je nestala iz prakse, tako da se u Justinijanovom pravu ona više ne spominje. SKRBNIŠTVO (CURA) Skrbništvo je zajednički naziv za više institucija kojima je zajednički cilj zaštita imovinskih interesa osoba bez poslovne sposobnosti, ili osoba sa umanjenom poslovnom sposobnošću. Rimsko pravo poznavalo je 3 osnovna oblika skrbništva: -
cura furiosi cura prodigi cura minorum
Cura furiosi je skrbništvo nad duševno bolesnim osobama. Te osobe su apsolutno poslovno nesposobne jer usljed svog psihičkog stanja ne mogu shvatiti značaj svojih postupaka. Nemaju sposobnost da upravljaju svojom imovinom, jer nemaju pravno relevantnu volju. Kod pojedinih kategorija duševno bolesnih osoba mogu se pojaviti određeni kraći vremenski periodi u kojima njihova svijest dobiva sposobnost pravilnog razlučivanja, te se sa pravnog aspekta pravni poslovi koje bi oni u tim tzv.”svijetlim trenucima” ili lucida intervala bili pravno valjani. Oblici postavljanja skrbnika nad duševno bolesnim osobama su identični sa oblicima postavljanja tutora nad nedoraslim (legitima, testamentaria, dativa). Cura prodigi je skrbništvo nad rasipnikom. Rasipnik je osoba koja neumjereno i nekontrolisano otuđuje svoju imovinu i na taj način dovodi u opasnost egzistenciju njegovih najbližih i osoba za čije podizanje je bio odgovoran. Rasipnik je bio djelimično poslovno sposoban. Mogao je samostalno zaključivati one pravne poslove koji su mu donosili korist i uveličavali njegovu imovinu, npr.prihvat miraza darovanja, dok je za poslove kojima je otuđivao svoju imovinu ili kojima je stavljao teret na svoju imovinu morao imati odobrenje svog skrbnika. Cura minorum je skrbništvo nad doraslim maloljetnicima ili minorima, odnosno osobama u životnoj dobi između 14 i 25 godina. Zakonom lex platoria se zabranjivalo zaključivanje pravnih poslova sa osobama mlađim od 25 godina bez odobrenja njegovog skrbnika. Na ovaj način je granica punoljetstva pomjerena sa 12-14 na 25 godina. U početku se skrbnik postavljao za svaki pojedinačni pravni posao, tzv.curator ad certam causam, da bi kasnije bila uvedena institucija generalnog skrbnika koji je mogao biti postavljen samo na izričit zahtjev minora. Kurator je mogao davati svoju saglasnost i naknadno na već zaključene
april-maj 2001.godine
23
RIMSKO PRAVO
pravne poslove od strane minora. Za razrješenje međusobnih odnosa skrbnika i minora ustanovljena je posebna tužba actio negotiorum directa i contracta. Pored ovih, tzv.redovnih oblika skrbništva, rimsko pravo poznavalo je i tzv.vanredne oblike skrbništva, kao što su: - cura absentis ili skrbništvo za odsutnu osobu; - cura ventris ili skrbništvo nad embrionom; - cura bonorum, skrbništvo nad imovinom iz određene ostavine u procesu do okončanja procesa nasljeđivanja. PODJELE STVARI Stvari su prostorno podijeljeni dijelovi vanjske prirode, dostupni ljudima. Odo prvobitno određenje pojma stvari kasnije će biti prošireno, tako da će se pod stvarima podrazumijevati sve ono što može biti predmetom pravnih odnosa, sve ono što može ulaziti u nečiju imovinu. Pojam stvar sa pravnog aspekta nije identičan sa pojmom stvari u nekim drugim, prvenstveno bio-tehničkim naukama. Pravo je izgradilo sopstvene socijalno-privredne kriterije u određivanju pojma i izvršenju različitih podjela stvari. Rimsko pravo je izgradilo slijedeće podjele stvari: - res corporales i res incorporales, odnosno tjelesne i netjelesne stvari. Rimski pravnik Gaj je tjelesne stvari označio kao stvari koje se mogu fizički dotaći, dok se kao netjelesne stvari uzimaju tzv.prava npr.plodouživanje usus fructus, ostavina ili nasljedstvo. -
res in commercio i res extra commercium, odnosno stvari u pravnom prometu i stvari koje su izuzete iz pravnog prometa. Najveći dio stvari nalazi se u pravnom prometu. One se dijele na res mancipi i res nec mancipi – u prvo spadaju robovi, stoka (goveda, mazge, konji i magarci) i 4 najstarije poljske služnosti puta i vodovoda. Sve ostale stvari bile su res nec mancipi, npr.sitna stoka, novac, razne pokretne stvari i provincijalna zemljišta. Pravna razlika između res mancipi i res nec mancipi sastojala se u načinu prenošenja prava vlasništva na njima. Na res mancipi vlasništvo se moglo prenositi samo formalističkim aktom mancipacije (pred 5 svjedoka) ili in iure cesije (u obliku prividne parnice pred magistratom). Res nec mancipi mogle su se prenositi neformalnom predajom. Dio stvari je iz različitih razloga izuzet iz stvarnog prometa. Osnovi izuzeća mogu biti dvojaki: 1) res extra commercium humani iuris – neke stvari koja po pravnom poretku treba da služe zadovoljavanju potreba svih, ili većine ljudi, izuzimaju se iz pravnog prometa. To su res communes omnium (kao npr.zrak, tekuća voda, more, morska obala) i res publicae, odnosno stvari koje se nalaze u vlasništvu rimske države (npr.javni trgovi, putevi, javne rijeke, stadioni itd). 2) res extra commercium divini iuris, u koje se ubrajaju: res sacre – stvari posvećene kultu boga (npr.hramovi i stvari za obavljanje religioznog rituala), res religiosae – stvari posvećene kultu pokojnika, res sancte – gradske zidine, gradska vrata.
-
res mobiles i res immobiles, tj.pokretne i nepokretne stvari. Nepokretne stvari se ne mogu premještati. To je zemlja, sa svim što je na njoj sagrađeno ili usađeno (zgrade, drveće, usjevi itd). Pravni režim prenosa vlasništva je za nepokretne stvari uvijek strožije postavljen. Pokretne stvari su one koje se mogu premještati, a da se ne promijeni suština stvari. Tu spadaju i stvari koje se same kreću (robovi i životinje). Bitno je napomenuti da se sa aspekta savremenog prava avion i brod smatraju nepokretnim stvarima. Za njih postoje tzv.registri aviona i brodova jer su to stvari od velike vrijednosti.
-
res fungibiles i res non fungibiles, odnosno zamjenjive i nezamjenjive stvari. Zamjenjive stvari su one koje svoj individualitet u pravnom prometu dobivaju putem mjerenja, vaganja i brojanja (npr.žito, vino, tkanina, brašno itd). Za zamjenjive stvari važilo je pravilo genera non pereum ili “ništa ne propada”. Ovo pravilo nalazi značajnu primjenu u obveznom pravu, gdje se ugovorna strana ukoliko je dužna predati generičku (zamjenjivu) stvar, ne može pozivati na propast te stvari kao eventualni osnov neispunjenja obveze. Nezamjenjive stvari označene su terminom species. To su stvari koje se u pravnom prometu pojavljuju prema svojim strogo određenim individualiziranim
24
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
osobinama. Ukoliko dođe do propasti species-a kod prodavca bez njegove krivice, teret propasti će pasti na kupca prema pravilu: periculum est enctoris. Primjer speciesa je umjetnička slika određenog autora. -
res consumptibiles i res non consumptibiles, tj.potrošne i nepotrošne stvari razlikuju se prema tome da li se nakon prve namjenske upotrebe uništavaju ili ne. Potrošne stvari npr.su vino, žito, ali i novac jer se davanjem on troši ekonomski i za bivšeg vlasnika prestaje mogućnost njegove ponovne upotrebe. Justinijan je uveo i treću kategoriju stvari koje se upotrebom samo pogoršavaju, npr.odijela. Podjela na potrošne i nepotrošne stvari važna je npr. kod posudbe, gdje stvar mora biti vraćena nakon određenog vremena, te samim time mora biti nepotrošna.
-
djeljive i nedjeljive stvari – pravno djeljive su stvari koje se mogu rastaviti na više istovrsnih dijelova, a da se pri tome ne umanji njihova vrijednost. Dijelovi i dalje treba da ispunjavaju jednaku ekonomsko-socijalnu funkciju kao cjelina. Djeljive stvari su npr.zemljišta. Ova klasifikacija posebno je značajna kod suvlasništva i obveza sa više vjerovnika i više dužnika.
-
jednostavne stvari, sastavljene stvari i skupine stvari – Jednostavne stvari su takve stvari koje po uobičajenom shvatanju predstavljaju jedinstvo. To su stvari koje se u pravnom prometu pojavljuju onakve kakve se pojavljuju i u prirodi (npr.životinje, biljke, robovi). Sastavljene stvari nastaju spajanjem više jednostavnih stvari u novu cjelinu, koje tim spajanjem gube svoju samostalnost jer objektom prava postaje samo nova cjelina (npr.kameni zid ili kuća). Ranija prava na dijelovima ne prestaju definitivno, već samo miruju dok cjelina postoji. Rastavljanjem cjeline ta prava ponovo oživljavaju. (Npr.tuđa greda ugrađena u kuću vlasništvo je vlasnika kuće dok kuća postoji. Rušenjem kuće pravo vlasnika na njegovu gredu ponovo oživljava). Skupine stvari sastoje se od stvari koje su fizički odvojene, ali se zbog određene svrhe u pravnom prometu pojavljuju kao cjelina (npr.stado ovaca, roj pčela i sl). Bitno je istaći da se posjed ne ostvaruje na skupini, već na svakoj pojedinačnoj stvari.
-
glavna stvar i pripadak (pertinencija) – Pripadak je samostalna, fizički odvojena stvar koja po uobičajenim shvatanjima prometa trajno služi potrebama neke druge stvari, “glavne” stvari. Važio je princip accesorum sequitur principale ili pripadak dijeli pravnu sudbinu glavne stvari (npr.gudalo je pripadak violine).
-
plodonosne stvari i plodovi – Plodonosne stvari su takve stvari koje u određenim vremenskim ciklusima daju prinose, odnosno plodove. Sa pravnog aspekta razlikujemo 2 vrste plodova: fructus naturales ili prirodni plodovi i fructus civiles ili civilni plodovi. Prirodni plod postaje samostalni objekt prava tek nakon odvajanja od plodonosne stvari. Do tog momenta predstavlja sastavni dio plodonosne stvari. U razrješavanju važnih pitanja naknade i povrata, odnosno vraćanja plodova, pravo razlikuje slijedeće vrste prirodnih plodova: a) fructus pendentes ili viseći plodovi b) fructus separati ili odvojeni plodovi c) fructus percepti ili ubrani plodovi d) fructus percipiendi ili plodovi koji su trebali biti ubrani, ali to nije učinjeno e) fructus extantes ili ubrani plodovi koji nisu potrošeni do određenog trenutka i f) fructus consumpti ili potrošeni plodovi. Civilni plodovi predstavljaju prinose koje stvar daje njenim stavljanjem u pravni promet, npr.kamata, najamnina, zakupnina itd.
POJAM I VRSTE POSJEDA Posjed nije pravo. Mora se strogo razlikovati od prava vlasništva. Posjed je faktičko stanje, faktička vlast na tjelesnoj stvari, neovisno od toga da li posjednik ima neko pravo na toj stvari. Obično je vlasnik stvari istovremeno i posjednik. Međutim, neko može biti posjednik a da nije vlasnik stvari i obrnuto. Posjed je činjenica koja ima određene posljedice u pravu, pa se zbog toga kaže da je posjed pravna ili jursitička činjenica. Posjed proizvodi slijedeće posljedice u pravu: april-maj 2001.godine
25
RIMSKO PRAVO
-
Posjed može predstavljati osnovu za sticanje prava vlasništva. Primjer je uzukapija, gdje činjenica posjedovanja stvari kroz zakonom određeno vrijeme, pod određenim pretpostavkama može dovesti do sticanja civilnog vlasništva.
-
U vlasničkoj parnici posjednik kao tuženi ima mnogo povoljniji položaj nego tužitelj. Posjednik kao tuženi nije dužan ništa da dokazuje, dovoljno je samo da poriče navode tužitelja i ukoliko tužitelj ne bi dokazao svoje pravo vlasništva, tuženi posjednik i dalje ostaje u posjedu stvari. Poznata je izreka u pravu: beati posidentes – bolje posjednik nego vlasnik tužitelj. Ovdje se želi naglasiti privilegiranost položaja posjednika.
-
Treća i najvažnija posljedica posjeda ogleda se u tome što je posjed dobio samostalnu pravnu zaštitu putem posjedovnih interdikata.
Posjed se sastoji iz 2 elementa: corpus i animus. Corpus predstavlja objektivni element posjeda, a to je faktička vlast na tjelesnoj stvari. Animus (animus possidendi) predstavlja subjektivni element posjeda, a sadržan je u volji posjednika da stvar posjeduje za sebe. Ova 2 elementa posjeda su kumulativno postavljena, znači moraju oba egzistirati da bi posjed egzistirao. Gubitkom jednog elementa posjed prestaje. Pravna nauka je izvršila klasificiranje posjeda na slijedeće načine: a) Possessio ad interdicta ili juristički posjed je posjed koji sadrži oba pomenuta elementa i zaštićen je posjedovnom interdiktnom zaštitom. b) Possessio naturalis ili detencija (držanje) ili izvedeni posjed, predstavlja faktičku vlast na tjelesnoj stvari, bez animus possidendi. Ovdje neko drži stvar za nekog trećeg, ne za sebe. Posjednik je taj treći, a onaj kod kojeg je stvar je samo detentor. Npr.zakupac, najmoprimac, depozitar su osobe koje su stvar preuzele od trećeg, po osnovu nekog pravnog posla. Detentor ne uživa posjedovnu zaštitu, osim u 3 posebna izuzetka predstavljena u: založnom vjerovniku kojem je stvar predata u pignus, prekaristi, tj.osobi kojoj je stvar predata na korištenje do svakodobnog opoziva i sekvestru, tj. osobi kojoj dvije stranke u sporu povodom neke stvari predaju spornu stvar da je sekvestar čuva za vrijeme spora sa dužnošću da je preda osobi koja je pobijedila u sporu. Bitno je napomenuti da infantes (osobe do 7 godina starosti) i duševno bolesne osobe mogi biti samo detentori, a ne i posjednici jer nemaju pravno relevantnu volju. c) Possessio vitiosa i possessio non vitiosa – Viciozan (pogrešan) je onaj posjed koji je stečen vi, clam i precario, odnosno silom, prevarno ili prekarist na opoziv ne vraća stvar. Kriterij vicioznosti poseban značaj ima u postupku interdiktne zaštite. d) Possessio bonae fidei i malae fidei, odnosno pošteni i nepošteni posjed. Bonae fidei possessor stiče posjed od nevlasnika, a ne zna za tu činjenicu. Nalazi se u oprostivoj zabludi, a istovremeno je ubijeđen u zakonitost svog sticanja. Malae fidei possessor je posjednik koji zna za nevaljanost svog sticanja ili bi za nju morao znati. Ovo razlikovanje ima posljedicu kod sticanja vlasništva uzukapijom, kod rješavanja pitanja vraćanja plodova i naknade troškova u vlasničkoj parnici. e) Quasi possessio ili posjed prava predstavlja situaciju u kojoj se pojedinac faktički ponaša kao da je ovlaštenik nekog prava, faktički vrši radnje koje čine sadržaj ovlaštenja nekog prava, a da ustvari nema to pravo. Npr.kada neko uzima vodu sa tuđeg izvora i ponaša se kao da ima služnost aquaductus. Takvo lice je takođe zaštićeno putem osobenih interdikata, tzv.interdicta utilia. STICANJE I GUBITAK POSJEDA Posjed se stiče ostvarenjem objektivnog i subjektivnog elementa, tj. corpore et animo. Sticanje corpus-a sastoji se u sticanju fizičke vlasti na tjelesnoj stvari. U početku se tražila tzv.materijalna aprehenzija stvari, tj.uzimanje stvari u ruke, da bi se to shvatanje kasnije proširilo i tražilo dovođenje stvari u takvu poziciju da osoba posjednik ima mogućnost isključivog raspolaganja sa stvari. Razlikuje se originarno (neposredno) i derivativno (posredno) sticanje posjeda. Originarno sticanje posjeda bilo je nezavisno od volje (ili protiv volje) prethodnog posjednika (npr.kod okupacije).
26
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
Derivativno sticanje posjeda vrši se u sporazumu sa prethodnim posjednikom koji predaje stvar novom posjedniku. Takav prenos posjeda zove se tradicija (traditio), a izvršava se prostom predajom određene stvari iz ruke u ruku. U početku se ova predaja doslovno tumačila i zahtijevala, da bi kanije u ovom domenu bila uvedena i liberalnija shvatanja. Da bi se izvršila predaja zemljišta, bilo je neophodno da otuđivalac i sticatelj zajedno stupe na zemljište, da otuđivalac pokaže granice zemljišta i dā izjavu o predaji posjeda zemljišta. Kasnije je uvedena tzv. traditio longa manu (tradicija duge ruke), gdje je bilo dovoljno da otuđivalac sa obližnjeg tornja ili uzvišenja stjecatelju pokaže zemljište, uz davanje izjave o predaji posjeda. Tzv.simbolička tradicija je poseban oblik tradicije, gdje predaja ključeva npr.stana ili skladišta zamjenjuje predaju same stvari. Traditio ficta je oblik predaje posjeda putem predaje pismene isprave koja sadrži izjavu o predaji posjeda. Traditio brevi manu i constitutum possessorum predstavljaju specifične oblike tradicije kod kojih ne dolazi do promjene vanjskog faktičkog odnosa prema stvari, a pri čemu se mijenja osnov posjedovanja stvari. U traditio brevi manu npr.zakupac stana, detentor, postaje posjednikom po osnovu sklopljenog ugovora o kupoprodaji datog stana. On na osnovu tog ugovora naknadno stiče animus i tako postaje posjednik. Constitutum possessorum predstavlja slučaj gdje posjednik po nekom pravnom osnovu (najčešće ugovor o prodaji) postaje detentor. Npr. dosadašnji vlasnik prodaje stan, a istovremeno zaključuje ugovor o zakupu tog istog stana i u njemu dalje stanuje kao zakupnik (detentor). Bitno je spomenuti načelo nemo sidi irse causam possessionis mutare potest – “niko ne može svojevoljno mijenjati osnov svog posjedovanja”. Volja za promjenom osnova posjedovanja mora biti izričito izražena, očitovana zaključivanjem nekog pravnog posla. Posjed traje dok traju njegova 2 elementa, koja moraju istovremeno i u svakom momentu egzistirati. Postoje neki izuzeci, npr.kod posjedovanja sezonskih pašnjaka koji se koriste u određenim periodima godine. Njihov posjed se održava solo animo (samo voljom-animusom) da se ti pašnjaci i dalje koriste iako corpus izostaje tokom većeg dijela godine. Posjed prestaje gubitkom jedne ili obje njegove pretpostavke (corpus i animus). Smatra se da postoji faktička vlast na stvari (corpus) ako posjednik uvijek ima mogućnost praktičnog raspolaganja njome, tako da se istom može služiti kad god hoće. Faktička vlast (corpus) prestaje ako se stvar uništi, izgubi (trajno), ako bude ukradena (clam) ili silom oteta (vi). ZAŠTITA POSJEDA Posjed je bio zaštićen posjedovnim interdiktima, posebnim posjedovnim parnicama. Interdikti su uvjetni nalozi koje na zahtjev jedne ili obje strane izdaje pretor, određujući kako se stranke imaju ponašati u konkretnom slučaju. Interdiktna zaštita ima za cilj uspostavljanje mirnog stanja u društvu. U interdiktnoj zaštiti isključeni su svi tzv.petitorni prigovori, odnosno isključeno je pozivanje na pravo. Kriteriji interdiktne zaštite su različiti od kriterija pravne zaštite. Npr. pod određenim uslovima i sam vlasnik stvari može izgubiti interdiktnu parnicu zbog toga što nije odlučujući momenat da li je neko vlasnik sporne stvari. Međutim, interdiktna zaštita je privremena zaštita. Tu se štiti postojeće stanje, dok će se konačna sudbina stvari razriješiti tek u vlasničkoj parnici koja se pokreće vlasničkom tužbom rei vindicatio. Ali, interdiktna zaštita je vrlo efikasna. Pošto je interdiktna parnica bila vrlo skupa, stranke su se veoma rijetko upuštale u rizik da eventualno izgube parnicu, jer su tada morale puno platiti, pa su se najčešće povinovale nalozima pretora. O razlozima uvođenja interdiktne zaštite postoje mnogobrojne teorije. Najprihvatljivija je ona koja za taj razlog uzima potrebu očuvanja javnog reda i sigurnosti nekog poretka u društvu. Interdikti su se dijelili u 2 skupine: interdicta retinendae possessionis i interdicta recuperandae possessionis. Interdicta retinendae possessionis štitili su posjed od smetanja. U ovu skupinu spadaju interdictum uti possidetis i interdictum utrubi.
april-maj 2001.godine
27
RIMSKO PRAVO
Interdictum uti possidetis služio je za zaštitu posjednih nekretnina i kod njega je kriterij zaštite bio izražen u pravilu da se štiti posljednji neviciozni posjednik. Stranka koja je posjed oduzela viciozno štiti se samo prema trećim licima, a ne prema onom od koga je posjed viciozno oduzet jer je u interdiktu sadržana exceptio vitiosae possessionis. Dakle, interdiktom se štiti posljednji neviciozni posjed, pa će onaj koji je na viciozan način stekao posjed morati taj posjed vratiti, bez obzira što je npr. baš on u času izdavanja interdikta bio posjednik i zatražio interdiktnu zaštitu. Interdictum utrubi je služio za zaštitu pokretnih stvari. Kriterij zaštite kod ovog interdikta bio je izražen u pravilu da zaštitu uživa onaj posjednik koji je u zadnjoj godini dana od dana izdavanja interdikta duže vrijeme posjedovao spornu stvar. Pravni učinci upotrebe interdikta sastojali su se u zabrani daljeg ometanja posjednika, davanju obećanja da se smetanje neće ponoviti, tzv.cautio de amplius non turbando i naknada prouzrokovane štete. Interdicta recuperandae possessionis su služila za povratak već oduzetog posjeda. To su bile interdicta simplicia, odnosno ovi interdikti bili su usmjereni protiv samo jedne stranke, protiv onog ko je oduzeo posjed stvari. Ovdje spadaju interdictum de vi, interdictum de vi armata i interdictum de precario. Interdictum de vi je služio za povrat silom oduzetog posjeda. Rok za podizanje ovog interdikta je bio godina dana, a na njega je bilo dozvoljeno uložiti prigovor vicioznosti. Interdictum de vi armata služio je za povrat posjeda koji je bio oduzet tzv.”kvalificiranim oblikom sile”, gdje je npr.posjed oduzet uz upotrebu oružja ili je za oduzimanje posjeda bila organizovana i upotrijebljena grupa ljudi. Za podizanje ovog interdikta nije bilo ograničenja rokom od godinu dana i na ovaj interdikt se nije mogao uložiti prigovor vicioznosti. Interdictum de precario je podizan protiv prekariste koji nije vratio posjed stvari na zahtjev. Justinijanovo pravo izvršilo je reorganizaciju interdiktne zaštite posjeda. Zadržalo je 2 osnovne skupine interdikta, ali je u njihovim okvirima izvršilo izmjene. U okviru interdicta retinendae possessionis zadržana su oba interdikta za koje je uveden jedinstveni kriterij zaštite prema kome se štiti posljednji neviciozni posjednik. U okviru skupine interdicta recuperandae possessionis uveden je jedinstveni interdikt interdictum unde vi na koji nije bila dozvoljena upotreba prigovora vicioznosti. Dalje reforme Justinijana ogledaju se u tome što su interdikti dobili naziv “posjedovne tužbe”, a posjedovna zaštita se daje u redovnom sudskom postupku. POJAM I VRSTE STVARNIH PRAVA Stvarno pravo je skup pravnih pravila kojima se uređuju odnosi između ljudi povodom stvari. To je jedan društveni odnos regulisan pravom, koji se vrlo često u svakodnevnom životu izjednačava sa faktičkim odnosom između čovjeka i stvari. Stvarna prava ulaze u grupu tzv.imovinskih prava, zajedno sa obveznim i nasljednim pravom. Bitno je uočiti razlike između stvarnog i obveznog prava. Predmet stvarnog prava je stvar (res), a predmet obveznog prava je radnja ili činidba. Stvarna prava su apsolutna. Djeluju prema svim trećim licima, dok su obvezna prava relativna prava – obvezni odnos nastaje između tačno određenih osoba (npr.ugovor). Stvarno pravo traži pasivan odnos trećih lica prema stvarno-pravnim ovlaštenjima, dok obvezno-pravni odnos traži aktivno učešće, aktivno činjenje sudionika obveznog odnosa. Stvarna prava su trajna, dok obvezna prava obično traju kraće vrijeme (npr. u kupoprodajnom ugovoru obvezni odnos je trajao nekoliko sekundi). Stvarna prava su zaštićena stvarno-pravnim tužbama actiones in rem, a obvezna prava su zaštićena obvezno-pravnim tužbama ili osobnim tužbama actiones in persona. U rimskom pravu postojalo je 5 stvarnih prava: pravo vlasništva, kao najvažnije i najsveobuhvatnije stvarno pravo i 4 stvarna prava na tuđoj stvari tzv.iuria in re aliena u koja se ubrajaju služnosti (servitutes), založno pravo, emfiteuza i superficies.
28
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
POJAM I VRSTE VLASNIŠTVA Vlasništvo je najvažnije i najšire stvarno pravo koje uživa apsolutnu pravnu zaštitu. Rimsko pravo nije izgradilo pojam prava vlasništva. Terminološki ga je određivalo kao dominium, a kasnije proprietas. Vlasništvo se određuje kao pravna vlast na određenoj stvari koju treća lica moraju poštivati. Nauka je vlasnička ovlaštenja predstavila kroz tzv.3 osnovna elementa vlasništva: 1. Usus ili uti 2. Usus fructus ili frui 3. Abusus ili abuti Usus predstavlja ovlaštenje ekonomskog iskorištavanja stvari. Usus fructus je šire ovlaštenje, koje pored iskorištavanja stvari podrazumijeva i crpljene plodova ako je stvar plodonosna. Abusus predstavlja ovlaštenje neograničenog raspolaganja sa stvari koje seže do prava uništenja stvari. U pogledu ovih vlasničkih ovlaštenja vrijedi princip elastičnosti (ius recadentiae). Vlasnik može prva 2 elementa (usus i usus fructus) nekim pravnim poslom prenijeti na treće lice za određeno vrijeme, nakon čega će ta ovlaštenja njemu biti ponovo vraćena, npr.izdavanjem poslovnog prostora na godinu dana prenosi se usus i usus fructus na zakupnika. Po prestanku ugovora ta ovlaštenja će biti ponovo vraćena vlasniku. Jedino treće ovlaštenje (abusus) ne može biti preneseno na treće lice, pošto se prenosom tog ovlaštenja prenosi i samo pravo vlasništva. Samo izuzetno abusus može na treće lice prenijeti neko ko nije vlasnik stvari, npr.založni vjerovnik koji može prodati založenu stvar, a da neće odgovarati za pravne i faktičke nedostatke stvari. Vlasništvo ne može biti vremenski ograničeno, shodno principu da su stvarna prava trajna prava. Rimsko pravo je poznavalo 4 vrste vlasništva: 1. 2. 3. 4.
Civilno ili kviritsko vlasništvo (dominium ex iure Quiritium); Pretorsko ili bonitarno vlasništvo; Provincijsko vlasništvo i Peregrinsko vlasništvo
Rimsko civilno vlasništvo bilo je pristupačno samo građanima sui iuris, a latini i peregrini su ga mogli steći samo ako su dobili posebnu privilegiju, tzv.ius commercii. Pošto je ovo vlasništvo starog civilnog prava, ono je bilo određeno nekim formalnostima. Civilno pravo je za sticanje civilnog vlasništva tražilo ispunjenje slijedećih pretpostavki: a) Sposobnost stranaka b) Podobna stvar kao objekt vlasništva c) Posebna forma za prenos prava vlasništva. Tako se za stvari iz skupine res mancipi kao forma za prenos vlasništva tražila mancipacija i in iure cesija i ove pretpostavke su bile kumulativno postavljene. Pretorsko ili bonitarno vlasništvo (in bonis habere) razvilo se krajem republike u doba razvijenijeg prometa, kad su nepraktični postali formalistički načini prenosa kviritskog vlasništva na res mancipi. Zato se često događalo da se otuđivanje na res mancipi vrši neformalnom predajom (traditio). Po civilnom pravu, u takvom slučaju je sticatelj dobivao samo posjed stvari koji bi se po isteku uzukapionog roka pretvorio u kviritsko vlasništvo. Tokom uzukapionog roka, sticatelj je po civilnom pravu bio bez zaštite. Kviritski vlasnik mu je vlasničkom tužbom mogao posjed oduzeti natrag, a u slučaju da tako stečeni posjed padne u ruke nekog trećeg, sticatelj nije mogao stvar potraživati jer nije bio kviritski vlasnik. Zbog toga je pretor pružio zaštitu takvom sticatelju. Protiv kviritskog vlasnika koji bi rei vindikacijom zatražio povrat stvari pretor je sticatelju davao ekscepciju doli (prigovor prevare). Ako je stvar došla u posjed trećih lica, pretor je sticatelju (bonitarnom vlasniku) davao petitornu tužbu nazvanu actio Publiciana. U opisanim slučajevima sticatelj je bio u sličnom položaju kao civilni vlasnik, a stvar je time trajno dospjela u njegovu imovinu. On ju je držao in bonis habere, pa se taj odnos zove i bonitarno vlasništvo. Provincijalno vlasništvo javlja se sa teritorijalnim širenjem Rima. Formalno je vlasništvo provincijalnih zemljišta pripadalo državi, ali oni kojima je država ustupila takva zemljišta na uživanje uz plaćanje april-maj 2001.godine
29
RIMSKO PRAVO
dažbina (stipendium, tributum) stekli su na toj zemlji pravo koje se prenosilo i na nasljednike i štitilo se akcijama in rem analognim rei vindikaciji. Prema tome, takvo vlasništvo je materijalno bilo jednakog sadržaja kao i dominium ex iure Quiritium, te se na kraju i označavalo kao dominium. Peregrinsko vlasništvo – Kada su peregrini postali pripadnici rimske države, mada nisu mogli sticati kviritsko vlasništvo, praetor peregrinus i provincijalni namjesnici štitili su njihovu imovinu analogno kao i kviritsko vlasništvo. Kada su konstitucijom cara Karakale svi slobodni stanovnici carstva dobili rimsko građanstvo, ova razlika je izgubila svoju raniju važnost. Konačni rezultat tog razvoja bio je da Justinijanovo pravo poznaje samo jedan tip vlasništva koji se označava kao dominium ili proprietas. Redovni način njegovog prenošenja je traditio. SUVLASNIŠTVO (CONDOMINIUM) Suvlasništvo predstavlja odnos gdje više lica imaju pravo vlasništva na nepodijeljenoj stvari. Do suvlasništva najčešće dolazi nasljeđivanjem, kupovinom neke stvari od više lica, miješanjem nekih stvari itd. Svakom suvlasniku pripada tzv.suvlasnički dio koji se izražava u procentima, razlomcima. Taj dio se naziva idealni, alikvotni, zamišljeni dio. Suvlasnik na zajedničkoj stvari nema neki izdvojeni fizički dio, već u svakom fizičkom dijelu te stvari on ima svoj idealni dio. Ti suvlasnički dijelovi mogu biti različito određeni, neko može imati 30%, neko 20%, a suvlasnički dijelovi mogu biti i jednaki. Npr. ako su 3 brata naslijedila u jednakim suvlasničkim dijelovima kuću na 3 sprata, to ne znači da će svakom od njih pripasti po jedan sprat kuće, već to znači da suvlasnici u svakom fizičkom dijelu kuće, u svakom crijepu, prozoru itd, imaju taj svoj idealni zamišljeni dio. Svaki suvlasnik može slobodno i samostalno da raspolaže svojim suvlasničkim dijelom. Može da ga proda, pokloni, založi, da u miraz itd. Suvlasnik ne može uništiti svoj suvlasnički dio, ali ga se može odreći. Suvlasnik u odnosu na cijelu stvar koja je predmet suvlasništva može samostalno, bez traženja saglasnosti drugih suvlasnika, preduzimati akte i radnje tzv. redovne, uobičajene upotrebe stvari. Npr.može izvesti svoje ovce na ispašu na zemljišnu parcelu koja se nalazi u suvlasništvu. Međutim, za neke druge akte, koji se tiču cijele stvari (npr.prodaja stvari, njeno zalaganje, poklanjanje, davanje u zakup), suvlasnik mora tražiti saglasnost od ostalih suvlasnika. Justinijanovo pravo je uvelo princip većine po kojem suvlasnici čiji suvlasnički dijelovi prelaze 50% mogu samostalno donositi odluke o predmetnoj stvari. Nastala je izreka condominium est mater ricsarum – “suvlasništvo je majka svađa i sporova”. Suvlasničke zajednice u principu traju kratko vrijeme. Svaki od suvlasnika može pokrenuti parnicu za razvrgnuće suvlasničke zajednice. S obzirom na cilj suvlasničke zajednice, za tu svrhu su mogle biti upotrijebljene slijedeće tužbe: -
actio familiae erticunde – tužba za razvrgnuće suvlasničke zajednice nastale nasljeđivanjem; actio finium regundorum – tužba za razrješavanje sporova oko međe između zemljišta i acio communi dividundo - tužba za razvrgavanje svih ostalih tipova suvlasničkih zajednica.
Tužbe za razvrgnuće suvlasničke zajednice su u svojoj formuli sadržavale tzv.ad iudicitio, prema kojoj je sudija imao vrlo široka ovlaštenja pri donošenju odluke o razvrgnuću suvlasničke zajednice. S obzirom na prirodu stvari koja je predmet suvlasništva, sudija je mogao postupiti na različite načine. Ukoliko je npr.predmet suvlasništva bila djeljiva stvar, sudija bi najčešće izvršio fizičku podjelu stvari i pojedine fizičke dijelove dodijelio u vlasništvo dotadašnjim suvlasnicima u srazmjeru sa njihovim suvlasničkim dijelovima. Ukoliko je predmet suvlasništva nedjeljiva stvar, sudija je mogao naložiti prodaju stvari na javnoj dražbi, a kupovnu cijenu podijeliti među suvlasnicima u srazmjeri sa suvlasničkim dijelom, ili je mogao stvar dosuditi u vlasništvo jednog od suvlasnika, sa obavezom tog suvlasnika da ostalim suvlasnicima nadoknadi novčanu protuvrijednost njihovih suvlasničkih dijelova. OGRANIČENJE VLASNIŠTVA
30
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
Potrebe praktičnog života dovele su do određenih ograničenja vlasništva, naročito vlasništva nekretnina. Takva ograničenja postojala su u interesu susjeda (tzv.susjedovno pravo) ili u javnom, odnosno općem interesu. Ograničenja u interesu susjeda postojala su već u Zakoniku XII ploča, a značajna su: a) Vlasnik poljoprivrednog zemljišta morao je trpiti da grane sa susjedovog drveta prelaze na njegovo zemljište, ali samo u visini iznad 15 stopa. Niže grane mogao je sam posjeći jer su mu zasjenjivale zemlju. Takođe je mogao ukloniti susjedovo drvo koje je širilo grane nad njegovom kućom, ukoliko to na njegov zahtjev ne bi učinio sam susjed. Mogao je isjeći i korijenje koje bi prodrlo na njegovu stranu, posebno ako je ugrožavalo temelje kuće. b) Plodove koji s drveta padnu na susjedovo zemljište vlasnik drveta je mogao sabirati svakog trećeg dana. Pretor je to proširio na sve plodove dajući u tu svrhu interdictum de glande legenda. c) Vlasnik susjednog zemljišta mogao je sa actio aquae pluviae arcendae tražiti da susjed ukloni naprave koje bi uzrokovale jače prodiranje vode na susjedovo (niže) zemljište. Justinijanovo pravo je detaljno propisalo regulisanje oticanja i odvođenja voda na štetu susjednog zemljišta. d) Vlasnik je morao trpiti štetne imisije (dim, prašinu, paru, vodu, smrad, itd), ukoliko nisu prelazile granice normalnog uživanja zemljišta i nisu bile prekomjerne. U suprotnom ih je mogao zabraniti. Međutim, vrlo problematično je pitanje utvrđivanja dozvoljenih granica imisija. e) Zbog prolaza do nečijeg groba, vlasnik je mogao biti prisiljen da uz odštetu ustupi takav prolaz preko svog zemljišta. Dugo vremena je vladao princip qui iure suo utitur neminem legit – “onaj ko se koristi svojim pravom ne šteti drugome”. Međutim, na osnovu iskustva prakse izgrađen je pojam zloupotrebe subjektivnog prava, odnosno pojam šikane, gdje se neko koristi svojim pravom ne u cilju ostvarivanja ovlaštenja iz tog prava, već u cilju nanošenja štete drugome. Ovaoj pojam je izgradila pandektna pravna nauka. Određena ograničenja postojala su i u javnom interesu, posebno u carsko doba. Tako je postojala ustanova eksproprijacije za javne potrebe, npr.za izgradnju vodovoda, ulica itd. U carsko doba postojali su propisi o zabrani rušenja zgrada u spekulativne svrhe (npr.radi prodaje materijala), zatim o građevinskom redu u velikim gradovima (npr.najveća dozvoljena visina zgrada) itd. OKUPACIJA (OCCUPATIO) Postoje 2 načina sticanja prava vlasništva: originarni i derivativni. Originarni ili izvorni način sticanja obuhvata one akte koji se ne temelje na pravu svog prethodnika. Kada se govori o sticanju i prenošenju vlasništva, potrebno je istaći princip: nemo plus iuris ad alium transphere potest quam ipse haberet – “niko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što sam ima”. O originarne načine sticanja vlasništva ubrajaju se okupacija (occupatio), nalaz blaga (thesaurus), priraštaj (accessio), prerada stvari (specificatio), commixtio i confusio, sticanje plodova, usucapio, longi temporis prescriptio i longissimi temporis prescriptio. Okupacija je sticanje vlasništva na stvarima koje ne pripadaju nikome, a vrši se uzimanjem stvari u posjed sa voljom da se prisvoje. To je najstariji način sticanja vlasništva. Kao stvari bez gospodara (res nullius), koje podliježu okupaciji, smatrale su se stvari koje nikada nisu imale vlasnika (divlje životinje, novootkriveno ostrvo, itd), zatim stvari stranaca koji nisu bili zaštićeni ugovornim odnosima, stvari neprijatelja, te stvari koje je njihov vlasnik napustio (derelinkvirao). NALAZ BLAGA (THESAURUS) Pod blagom (thesaurus) se podrazumijevaju pokretne stvari veće vrijednosti (novac, dragocjenosti itd) koje su toliko dugo vremena sakrivene da im se više ne može ustanoviti vlasnik. Za blago pronađeno u nekretnini (zakopano u zemlji ili uzidano u zgradi) postavlja se pitanje da li ono pripada pronalazaču, bez koga se ne bi pronašlo ili vlasniku nekretnine, koji je potencijalno vlasnik svega što je u nekretnini. Hadrijan i Justinijanovo pravo riješili su tako da slučajno pronađeno blago pripada pola vlasniku, a pola april-maj 2001.godine
31
RIMSKO PRAVO
pronalazaču. To nije važilo ako bi neko tražio blago namjerno ili uprkos vlasnikovoj zabrani. Tada je sve pripadalo vlasniku. PRIRAŠTAJ (ACCESSIO) Accesio je sticanje vlasništva tako što se neka tuđa stvar kao uzgredna spoji sa drugom, glavnom stvari, te postane njen sastavni dio, a vlasnik glavne stvari postane vlasnikom nove cjeline. Dakle, uslovi akcesije su spajanje i akcesornost. Razlikuje se spajanje pokretne sa pokretnom i pokretne sa nepokretnom stvari. Kod priraštaja, tj.mehaničkog spajanja pokretne sa pokretnom stvari, osnovno pitanje bilo je koja se stvar smatra glavnom, a koja uzgrednom jer je od toga zavisilo vlasništvo nove cjeline. Prevladalo je mišljenje Prokulovaca koji su glavnom smatrali stvar koja je određivala ekonomsku suštinu nove cjeline (npr.dragi kamen spojen sa prstenom pripadao je vlasniku prstena). Po istom principu rješavali su se slijedeći slučajevi mehaničkog spajanja: a) Textura – tuđi utkani konci po Justinijanovom pravu pripadaju vlasniku platna; b) Tinctura – tuđa boja pripada vlasniku obojene tkanine; c) Scriptura – Slova koja je drugi napisao pripadaju vlasniku papira; d) Pictura – Ovdje je prevladalo stanovište da slika naslikana na tuđem platnu pripada slikaru, jer je njegov udio vrijedniji. Bitno je napomenuti da vlasnik glavne stvari ne stiče besplatno vlasništvo uzgredne stvari, već mora nadoknaditi vrijednost akcesorne stvari njenom vlasniku. Kod priraštaja pokretne stvari nepokretnoj, najvažniji su slučajevi: a) Satio – sijanje na tuđem zemljištu; b) Implantatio – sađenje na tuđem zemljištu; c) Inaedificatio – građenje na tuđem zemljištu ili građenje tuđim materijalom na vlastitom zemljištu. U svim slučajevima zemljište se smatra za glavnu stvar. U slučaju riječnih nanosa, ako je zemljište graničilo sa javnom rijekom, do sticanja vlasništva u korist obalnih vlasnika moglo je doći u slijedećim slučajevima: a) Alluvio – naplava zemlje koju postepeno nanosi rijeka pripada vlasniku zemlje uz koju se nataložila; b) Avulsio – kada bujica otkine komad zemlje i nanese ga uz zemljište drugog vlasnika, dotadašnji vlasnik može takvu zemlju odvesti natrag, ukoliko komad nije srastao sa novom zemljom (tada pripada novom vlasniku); c) Insula in flumine nata je pojava novog ostrva u rijeci. Ono pripada vlasnicima obalnih zemljišta, među kojima se dijeli po liniji povučenoj sredinom rijeke; d) Alveus derelictus je napušteno korito rijeke. Pripada obalnim vlasnicima po istom načelu kao ostrvo. PRERADBA STVARI (SPECIFICATIO) Specificatio je prerada jedne ili više stvari u drugu stvar koja se po ekonomsko-socijalnim mjerilima smatra novom i različitom (npr.vino od grožđa, prsten od zlata itd). Ako je prerađivač preradio tuđu stvar javlja se problem vlasništva na novom stvari. Sabinovci su vlasništvo nove stvari davali vlasniku materije, a Prokulovci prerađivaču. Justinijan je pribjegao kompromisnom rješenju: nova stvar pripada vlasniku prvobitne stvari ako se može vratiti u staro stanje, u suprotnom pripada prerađivaču ukoliko je isti u dobroj vjeri (bona fides). Prerađivaču nova stvar pripada uvijek ukoliko je on i suvlasnik materije. Stranka koja gubi svoj rad ili svoju materiju imala je zahtjev na nadoknadu štete. COMIXTIO, CONFUSIO, FRUCTUS – PLOD
32
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
Commixtio je miješanje pokretnih krutih stvari različitih vlasnika (npr. 2 hrpe žita). Confusio je miješanje tekućih stvari različitih vlasnika (npr.ulje ili vino). Ovdje ne dolazi do akcesije jer se ne može utvrditi glavna i sporedna stvar. Ako je rastavljanje pomiješanih stvari bilo moguće, svaki bi ostao vlasnikom svojih stvari. Ako razlučivanje nije bilo moguće, a miješanje se dogodilo voljom vlasnika, među vlasnicima je dolazilo do suvlasništva (condominium), u razmjeru vrijednosti pomiješanih stvari. Ako je miješanje izvršeno bez pristanka vlasnika, svaki ostaje vlasnikom svojih stvari, sa pravom reivindikacije na dio pomiješanih stvari koji odgovara vrijednosti njegove stvari. Ako neko pomiješa svoj novac sa tuđim, postaje vlasnik kompletnog novca, ukoliko se tuđi novac ne može raspoznati i izlučiti. Bivšem vlasniku novca pripadala je samo lična tužba za naknadu štete, odnosno penalna actio furti. Fructus. Dok su plodovi spojeni sa plodonosnom stvari, oni su njen sastavni dio i ne mogu biti predmet samostalnog vlasništva. Odvajanjem (separacijom) plodova njihovo vlasništvo stiče vlasnik, ukoliko ne postoji emfiteuza. Emfiteuta i pošteni posjednik (bonae fidei possessor) imaju prednost pred vlasnikom, te i oni stiču plodove već separacijom. Ostali stvarnopravno ili ugovorni ovlaštenici stiču posjede tek percepcijom, tj.ubiranjem, odnosno uzimanjem plodova u posjed. USUCAPIO Usucapio sticanje vlasništva posjedovanjem stvari u neprekidnom trajanju određenog zakonskog vremena. To je originarni način sticanja vlasništva jer posjednik nakon određenog vremena stiče pravo vlasništva bez oslonca na pravo i volju prethodnog vlasnika. Uzukapija je institut koji služi za pretvaranje faktičkog u pravno stanje. U interesu svakog pravnog poretka je da se faktička situacija koja traje određeno vrijeme, pravno uobliči i verificira. Uzukapija je prvobitno bila regulisana Zakonom XII ploča koji je dao osnovna rješenja ovog instituta za staro civilno pravo. Ovaj zakon je odredio da se vlast na pokretnoj stvari stiče njenim posjedovanjem kroz godinu dana, a na nepokretnoj stvari kroz 2 godine. Zakon je odredio da predmetom uzukapije ne mogu biti tzv.res furtive (ukradene stvari) ili res in possesse (silom oduzete stvari), zatim međe, prostor pred grobovima i urnama, kao ni stvari res mancipi, otuđene od strane žene bez njenog tutora. Uzukapija je najčešću primjenu nalazila za pretvaranje bonitarnog vlasništva i poštenog posjeda u civilno vlasništvo. U periodu principata, kada su vladajući slojevi putem uzukapije ozakonili svoje velike zemljišne posjede i kada je trebalo ograničiti širinu primjene uzukapije, pravni poredak uvodi čitav niz pretpostavki za uzukapiju. Te pretpostavke su: - res habilis ili sposobna stvar – u ovom pogledu proširen je krug stvari koje su izuzete iz uzukapije sa miraznim zemljištima, imovinom fiska i cara, te stvarima minora. - iusta causa usucapionis ili pravni razlog, osnov, pravni titulus uzukapije koji opravdava uzimanje stvari u posjed. Tu se kao razlog može pojaviti onaj pravni posao koji je po svojoj prirodi usmjeren na sticanje vlasništva, kao npr. proemptore, gdje je pravni razlog kupoprodaja; prodote – pravni razlog je davanje miraza, prodoratione – pravni razlog je poklon, darovanje, proherede – pravni razlog nasljeđivanje itd. Ovdje se javlja problem tzv.putativnog (umišljenog) titulusa gdje dvije stranke u zabludi smatraju da postoji neki pravni osnov, dok on u stvarnosti ne postoji. Pravne dileme je razriješilo Justinijanovo pravo, odredivši da subjektivni ili putativni titulus nije dovoljan, nego da je potrebna egzistencija stvarnog, realnog titulusa. - bonae fides ili dobra vjera predstavlja uvjerenje posjednika u ispravnost i zakonitost njegovog posjeda. Pošteni posjednik smatra da pri sticanju posjeda nije vrijeđao ničija prava. Ovo uvjerenje, ova bonae fides mora postojati u času sticanja posjeda. Na to se nadovezuje princip malae fides superveniens non nocet – “naknadno pridošla zla vjera neće imati uticaja na valjanost uzukapije”. Bonae fides se uvijek pretpostavlja. Suprotno se mora dokazati. - usus – posjed mora biti neprekinut. Ukoliko dođe do prekida posjedovanja, pa kasnije do ponovne uspostave posjeda, rok uzukapije bi počinjao ponovo teći. Podizanjem vlasničke tužbe uzukapija se nije prekidala. - tempus – vrijeme posjedovanja je ostalo nepromijenjeno, odnosno rokovi su isti koje je odredio Zakon XII ploča (1 i 2 godine), a klasično pravo dozvoljava accessio temporis, pribrajanje vremena posjedovanja prethodnika, najčešće ostavitelja. april-maj 2001.godine
33
RIMSKO PRAVO
Uzukapija spada u poslove starog civilnog prava i kao takva je bila pristupačna samo rimskim građanima. LONGI TEMPORIS PRAESCRIPTIO, LONGISSIMI DJELATNOST PO JUSTINIJANOVOM PRAVU
TEMPORIS
PRAESCRIPTIO
–
Uzukapija je mogla biti primjenjivana samo na italska zemljišta, dok se za provincijska zemljišta uvodi institut longi temporis praescriptio. Ovaj institut nije imao učinak sticanja prava vlasništva kao uzukapija, već učinak tzv.prigovora na tužbu. Ukoliko vlasnik provincijskog zemljišta ne bi duže vrijeme vodio računa o svom zemljištu i ako bi se nakon toga pojavio sa vlasničkom tužbom protiv lica koje je u međuvremenu obrađivalo njegovo zemljište, onda je ovaj na njegovu tužbu mogao uložiti prigovor exceptio longi temporis praescriptio i na taj način će tužbeni zahtjev biti odbačen. Takav prigovor se mogao uspješno suprotstaviti vlasnikovom zahtjevu za povrat stvari nakon 10 godina inter praesentes (tj.ako su obje stranke boravile u istoj pokrajini ili općini, po Justinijanu u istoj provinciji) ili nakon 20 godina inter absentes (ako ne borave u istom području). Car Karakala je primjenu ovog instituta proširio i na pokretne stvari peregrina. Pretpostavke djelotvornosti longi temporis praescriptio su bile postojanje pravnog razloga (iustus titulus) i dobre vjere (bona fides). Kod ovog instituta bilo je dozvoljeno i tzv.mirovanje toka dosjelosti. Ukoliko bi neko usljed maloljetnosti ili odsustva zbog vojne službe morao prekinuti posjedovanje i korištenje stvari, dotadašnji tok posjedovanja bi mu bio pribrojan u slučaju eventualnog naknadnog nastavljanja posjedovanja. Longissimi temporis praescriptio uvodi se od IV vijeka n.e. Ovaj institut imao je učinak zastare vlasničke tužbe pod pretpostavkom da je neko 40 godina, a kasnije 30 godina, bez posjedovanja iustus titulus-a i bona fides koristio tuđu stvar. Justinijanovo pravo je izvršilo reorganiziranje i cjelokupnog sistema dosjelosti, podijelivši ga u 2 kategorije: redovne i izvanredne dosjelosti. U okviru redovne dosjelosti su 2 instituta: - usucapio kao dosjelost na pokretnim stvarima, gdje je rok posjedovanja sada određen na 3 godine; - longi temporis praescriptio kao dosjelost na nepokretnim stvarima, sa rokovima od 10 godina posjedovanja inter praesentes i 20 godina inter absentes. Od ovoga su izuzete crkve i crkvena zaklada. U izvanrednoj dosjelosti Justinijanovo pravo uvodi institut longissimi temporis praescriptio čija se pravna priroda mijenja. Od dotadašnje zastare vlasničke tužbe, ovaj institut će imati učinak sticanja vlasništva nakon posjedovanja stvari od 30 godina uz prepostavku posjedovanja bona fides, dok se iustus titulus nije tražio (izuzet je jedino silom stečeni posjed). MANCIPATIO Mancipacija spada u derivativne načine sticanja vlasništva. To su načini koji se temelje na pravu prethodnika, odnosno pravo vlasništva se izvodi iz prava vlasništva prethodnika. U derivativne načine sticanja vlasništva, pored mancipacije spadaju in iure cesija i tradicija. Mancipacija kao pravni posao iz skupine gesta per aes et libram prvobitno je imala 2 funkcije: bila je realna kupoprodaja iz ruke u ruku, a takođe je bila forma za prenos civilnog vlasništva na res mancipi. Sa pojavom novca kao općeg platežnog sredstva doći će i do stvaranja novog pravnog posla konsenzualne kupoprodaje. Usmeni dogovor stranaka koji je inače prethodio aktu mancipacije će se sada izdvojiti iz tog akta i osamostaliti. Na taj način će mancipacija izgubiti svoju prvobitnu funkciju realne kupoprodaje iz ruke u ruku, a zadržaće samo drugu: ostaće prenos civilnog vlasništva na res mancipi. Na ovaj način će mancipacija od jednog do tada tipičnog kauzalnog pravnog posla, postati apstraktan pravni posao.
34
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
Kod kauzalnih pravnih poslova iz samog pravnog posla je vidljiva kauza, odnosno svrha, namjena, cilj tog pravnog posla. Nema pravnog posla bez kauze, ona uvijek mora postojati. Kod apstraktnih pravnih poslova ta kauza je nevidljiva. Posljedica apstraknosti nekih pravnih poslova je njihova vrlo široka primjena za različite namjene i u različitim područjima prava. Npr. mancipacija kao apstraktni pravni posao pored već navedene primjene prenosa civilnog vlasništva na res mancipi upotrebljavala se u statusnom pravu za obavljanje akta emancipacije, u porodičnom pravu za sklapanje jednog oblika braka, u nasljednom pravu kao jedna forma testamenta itd. Mancipacija je značajna po tome što su prvi oblici odgovornosti prodavca za nedostatak prodate stvari ustanovljeni baš kod ovog pravnog instituta. Dvije su vrste odgovornosti prodavca: a) Odgovornost za pravne nedostatke prodate stvari ili odgovornost za evikciju; b) Odgovornost za faktičke nedostatke prodate stvari. Odgovornost za evikciju postoji kada se nakon obavljenog akta mancipacije prema sticatelju vlasništva (mancipataru) pojavi treća osoba sa podignutom vlasničkom tužbom rei vindikacijom, tvrdeći da je stvar njegovo vlasništvo i tražeći predaju posjeda te stvari. Tada je sticatelj morao izvijestiti mancipanta (prodavca) o tužbenom zahtjevu trećeg lica kako bi mu ovaj pružio pomoć u vlasničkoj parnici i odbranio ga. Ukoliko mancipant ne bi želio pružiti pomoć ili ukoliko je nakon pružene pomoći mancipatar izgubio spor protiv trećeg lica, tada je on protiv mancipanta mogao podići tužbu actio autoritatis sa kojom bi od mancipanta tražio plaćanje dvostruke vrijednosti onoga što je plaćeno za izgubljenu stvar. Odgovornost za faktičke nedostatke predate stvari kod mancipacije javila se prilikom prodaje zemljišta. Ukoliko bi mancipatar nakon mancipacije naknadnim premjerom zemljišta ustanovio da površina zemljišta ne odgovara deklariranoj površini pri sklapanju mancipacije, mogao je protiv mancipanta podići tužbio actio de modo agri kojom je tražio plaćanje dvostruke vrijednosti nedostajućeg dijela zemljišta. IN IURE CESSIO In iure cessio je derivativni način sticanja vlasništva, obavljan u formi tzv.prividne parnice pred magistratom, pri čemu bi sticatelj postavljao tvrdnju da je određena stvar njegovo vlasništvo. Otuđivalac u ulozi tuženog ne bi se protivio toj tvrdnji, dok bi magistrat nakon toga stvar usudio u korist sticatelja. Za razliku od mancipacije, in iure cesija je od početka svog razvoja bila apstraktni pravni posao i imala mnogostruku primjenu. Bila je naročito pogodna za rješavanje pitanja prenosa nekih prava, npr.najčešćim njenim predmetom su bile služnosti. Karakteristično je da otuđivalac kod ovog akta prenosa vlasništva nije imao odgovornosti za pravne i faktičke nedostatke stvari. In iure cesija bila je dostupna samo rimskim građanima. Koristila se za osnivanje, prenošenje i ukidanje porodičnih vlasti koje su mogle biti predmetom vindikacione parnice (npr.adopcija, prenošenje nasljedstva, oslobađanje robova). U postklasično doba nestala je iz prakse, a u Justinijanovom pravu je brisana. TRADITIO Tradicija je najvažniji način derivativnog sticanja vlasništva. Svoje porijeklo vuče iz tzv. ius gentium-a. Tradirati znači predati. Tradicija je neformalni način prenosa vlasništva putem proste predaje stvari. Međutim, svaka predaja posjeda stvari neće imati učinak prenosa vlasništva. Da bi tradicija dovela do prenosa vlasništva morale su biti ispunjene slijedeće pretpostavke: a) Tradent mora biti vlasnik stvari, osim izuzetaka u slučaju založnog vjerovnika, tutora i skrbnika; b) Volja stranaka da se prenese, odnosno preuzme pravo vlasništva na nekoj stvari, tzv.animus transpherendi et aquirendi
april-maj 2001.godine
35
RIMSKO PRAVO
c) Iusta causa traditionis ili pravni razlog, osnov tradicije koji može biti predstavljen u onim pravnim poslovima koji su po svojoj pravnoj prirodi upućeni na prenos i sticanje vlasništva, kao npr.kupoprodaja, darovanje, obećanje miraza itd. Potrebna je materijalna predaja stvari, stoga se nefizičke stvari (prava) ne mogu prenositi tradicijom. Tradiciji dakle treba prethoditi neki pravni posao koji predstavlja cause traditionis, odnosno tradicija je kauzalni pravni posao. REI VINDICATIO To je tužba kojom se štiti civilno vlasništvo (dominium ex iure Quiritium). Radi se o tužbi vlasnika neposjednika protiv posjednika nevlasnika. Tužba je mogla biti usmjerena protiv onoga ko je u trenutku litiskontestacije posjedovao stvar (po klasičnom pravu), kao i detentora koji je vlasništvo stekao od trećeg lica, a ne od samog vlasnika (kasno klasično i Justinijanovo pravo). Pored ovoga, po Justinijanu je u 2 slučaja bio pasivno legitimiran fiktivni posjednik, koji nije imao ni posjed ni detenciju stvari: a) tuženik koji je prije litiskontestacije dolozno napustio posjed da bi izbjegao parnicu; b) tuženik koji bi se dao tužiti kao da stvar posjeduje, da bi omogućio trećoj osobi da dovrši dosjelost (uzukapiju). U legisakcionom postupku rei vindicatio se ostvarivala legisakcijom sacramento in rem, gdje su obje stranke morale postaviti i dokazivati svoju tvrdnju o vlasništvu (vindikaciju). Tuženi se nije morao upuštati u parnicu, ali je u tom slučaju morao odmah tužitelju prepustiti posjed. Ako bi tuženi poricao da ima stvar u posjedu, a tužitelj bi dokazao da je stvar u posjedu tuženog, pretor bi odmah prepustio posjed tužitelju. Ako je tuženi bio i vlasnik, morao je podići novu reivindikaciju u kojoj bi on nastupio kao tužitelj. U formularnom postupku, kao drugoj fazi razvoja rimskog sudskog postupka, položaj tuženog je znatno izmijenjen. On više nije dužan postavljati kontravindikaciju, već je bilo dovoljno da samo poriče navode tužitelja iz tužbenog zahtjeva, a nije bio dužan da bilo šta dokazuje. Teret dokazivanja padao je na tužitelja. Način dokazivanja prava vlasništva od strane tužitelja ovisio je od načina sticanja prava vlasništva. Ukoliko je tužitelj vlasništvo na spornoj stvari stekao na derivativan (izvedeni) način, on je morao dokazivati načine sticanja svih svojih prethodnika, dok ne bi došao do osobe koja je vlasništvo te stvari prvobitno stekla originarnim putem. Ovakav način dokazivanja vlasništva je bio izuzetno težak i složen. U nekim konkretnim slučajevima čak je bilo nemoguće dokazati, zbog toga što stvar može imati bezbroj dosadašnjika. Takvo dokazivanje je nazvano probatio diabolica ili “đavolsko dokazivanje”. Da bi se olakšao položaj tužitelja u pogledu dokazivanja prava vlasništva, pravni poredak je uveo novu mogućnost dokazivanja, gdje se od tužitelja traži da dokaže pretpostavke uzukapije kao originarnog načina sticanja vlasništva, i to one pretpostavke koje su tražene po rimskom klasičnom pravu i ukoliko ih dokaže, smatralo se da je dokazao svoje pravo vlasništva. Dugo vremena je u rimskom sudskom postupku presuda u vlasničkoj parnici glasila na platež novčane protuvrijednosti sporne stvari, a ne na povrat posjedovanja sporne stvari, tako da i pod pretpostavkom da je uredno dokazao pravo vlasništva tužitelj (vlasnik) nikada nije bio siguran sa će spornu stvar dobiti natrag u svoj posjed. Tuženi je po presudi primarno bio dužan platiti novčanu protuvrijednost stvari, a samo ukoliko je on to želio, mogao je umjesto plaćanja tužitelju vratiti posjed sporne stvari. Ta mogućnost njegovog izbora naziva se facultas alternativa. Tek u ekstra-originarnom sudskom postupku presude će glasiti na povrat posjeda sporne stvari. U vlasničkoj parnici nije rješavano samo kome će pripasti sporna stvar, već su morala biti riješena i sva druga pitanja, tzv.causa omnia rei, koja su se mogla pojaviti u odnosu na spornu stvar, npr. pitanja dužnosti vraćanja plodova ako je sporna stvar bila plodonosna, pitanja nadoknade troškova, pitanja odgovornosti za propast stvari itd. Za odgovor na pitanje koji plodovi će morati biti vraćeni bila je odlučujuća činjenica da li je tuženi posjednik bio bonae fidei ili malae fidei possessor (je li bio pošteni ili nepošteni). Bonae fidei possessor bio je dužan vratiti samo one plodove koji su zatečeni u času litiskontestacije, kao i plodovi koji su nastali 36
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
poslije tog vremena, tzv.fructus extantes. Malae fidei possessor bio je dužan nadoknaditi sve plodove nastale u vremenu dok je stvar bila u njegovom posjedu. Isti kriterij bio je odlučujući i kod rješavanja pitanja eventualne naknade učinjenih troškova na spornoj stvari. U tom kontekstu razlikujemo 3 vrste troškova: 1) Impensae necessaria (nužni troškovi) – troškovi učinjeni da bi se omogućila egzistencija same stvari. Ovi troškovi su morali biti nadoknađeni od strane vlasnika kako bonae fidei, tako i malae fidei possessor-u, jer bi ih imao i sam vlasnik da je stvar bila u njegovom posjedu. 2) Impensae utiles (korisni troškovi), kao troškovi učinjeni na ime poboljšanja vrijednosti i udobnosti same stvari. Ovi troškovi su nadoknađivani bonae fidei possessor-u, dok je malae fidei possessor-u omogućena primjena tzv. ius tollendi. Malae fidei possessor je mogao izdvojiti i odnijeti ono što je na stvar ugradio, ukoliko je to fizički bilo moguće a da se pri tome ne oštećuje i ne umanjuje bit stvari. 3) Impensae voluptuariae (luksuzni troškovi) učinjeni samo sa ciljem da se poboljša komoditet korištenja stvari. Ovi troškovi nisu nadoknađivani ni bonae ni malae fidei possessor-u, ali je obojici priznat ius tollendi. Kada je u pitanju propast sporne stvari, vrijedila su slijedeća pravila: Bonae fidei possessor ne odgovara za propast stvari nastale prije litiskontestacije. Ako do propasti stvari dođe poslije časa litiskontestacije, odgovornost postoji i za bonae fidei i za malae fidei possessor-a, dok malae fidei possessor odgovara i za slučajnu propast stvari, tzv.casus. Rei vindicatio se mogla upotrebljavati i za zaštitu nekih drugih prava, kao što su emfiteuza, superficies, provincijskog vlasništva, založnog vjerovnika, ali je pri proširenoj primjeni dobivala naziv rei vindicatio utilis. ACTIO PUBLICIANA Actio publiciana je tužba koja je štitila bonitarnog vlasnika i poštenog posjednika. Bonitarni vlasnik je ovu tužbu upotrebljavao kada bi izgubio posjed stvari, pa se prema tome ova tužba upotrebljava u analognim situacijama u kojima je upotrebljavana rei vindicatio za civilno vlasništvo. Bonitarno vlasništvo je vlasništvo u nastojanju da će bonitarni vlasnik istekom roka uzukapije biti pretvoren u civilnog vlasnika. Međutim, actio publiciana je tzv. actio fictitie ili fikticijska tužba koja se temelji na fikciji da je rok uzukapije za bonitarnog vlasnika već protekao. Ova tužba bila je mnogo pogodnija za primjenu nego rei vindicatio, naročito ako se to posmatra sa aspekta dužnosti i tereta dokazivanja tužitelja. Ovdje je tužitelj morao dokazivati samo iustus titulus, tj.pravni razlog sticanja stvari, dok bona fides nije bio dužan dokazivati jer se ona pretpostavlja. Kada se ova tužba upotrebljava za zaštitu poštenog posjednika ili bonae fides possessor-a, važe pravila: a) Bonae fidei possessor ne uživa pravnu zaštitu u odnosu prema vlasniku stvari, ali će u sporu između poštenog i nepoštenog posjednika pobjedu uvijek odnijeti pošteni posjednik. b) Ukoliko se u sporu nalaze 2 poštena posjednika koji su stvar stekli od istog prethodnika, onda je u tom sporu jači onaj pošteni posjednik kome je stvar ranije tradirana. c) Ukoliko su u sporu 2 poštena posjednika koji su stvar stekli od različitih prethodnika, onda će jači u sporu biti onaj posjednik koji je u času podizanja tužbe imao posjed stvari. ACTIO NEGATORIA Actio negatoria je tužba koja služi zaštiti civilnog vlasništva u slučajevima kada vlasniku nije oduzet posjed stvari, već je vlasnik ometan i ugrožen na drugi način, npr.da neko tvrdi kako na vlasnikovoj stvari ima neko pravo, ili se neko ponaša i vrši radnje kao da ima neko stvarno pravo nad vlasnikovom stvari, ili je pak vlasnik ometan prodiranjem raznovrsnih imisija na njegovu stvar.
april-maj 2001.godine
37
RIMSKO PRAVO
Actio negatoria se pojavljuje kao dopuna vlasničkoj zaštiti putem rei vindicatio. Tužitelj je dužan dokazati svoje pravo vlasništva i faktičku činjenicu povrede njegovog prava, ali nije dužan dokazivati nepostojanje tvrđenih prava od strane tuženog. Način dokazivanja prava vlasništva kod ove tužbe bio je identičan sa načinom dokazivanja kod rei vindicatio. Tužbeni zahtjev je išao na deklaratorno utvrđivanje prava vlasništva tužitelja, prestanak protupravnih smetnji, naknadu eventualno prouzorokovane štete i davanje obećanja od strane tuženog da ubuduće neće ometati vlasnika, tzv.cautio de amplius non turbando. ZEMLJIŠNE SLUŽNOSTI (SERVITUTES PRAEDIORUM) Zemljišne služnosti su stvarna prava na tuđoj stvari koja omogućuju vlasniku i to svakodobnom vlasniku tzv.gospodujućeg zemljišta (praedium dominans) određena ovlaštenja nad susjednim služnim zemljištem (praedium serviens). Za egzistenciju zemljišnih služnosti neophodno je postojanje 2 susjedna zemljišta. Shvatanje kriterija susjednosti je historijski posmatrano poprimalo sve liberalnije forme. Pored toga, da bi došlo do upostavljanja služnosti, neophodno je postojanje tzv.objektivne kauze, objektivnog kriterija koji se ogleda u tome da služnost mora biti korisna gospodujućem zemljištu, da služnost omogućava određeni privredni način korištenja gospodujućeg zemljišta. Bez te objektivne kauze, koja inače mora biti trajnog karaktera, ne bi bilo moguće ekonomski iskorištavati gospodujuće zemljište. Prema tome, egzistencija služnosti ne zavisi od volje vlasnika zemljišta, već od činjenice postojanja ove objektivne kauze. Služnost prati zemljište bez obzira u čije vlasništvo to zemljište dođe. Promjena vlasnika bilo gospodujućeg ili služnog zemljišta neće uticati na egzistenciju služnosti. Inače su služnosti kao stvarna prava na tuđoj stvari, tj.kao jedan vid imovinskih prava bile nasljedne. Zemljišne služnosti su nedjeljiva prava. Ne mogu se ni sticati ni gubiti po dijelovima. Zemljišne služnosti su podijeljene u 2 osnovne kategorije: 1) Seoske ili poljske služnosti – servitutes praediorum rusticorum 2) Gradske služnosti – servitutes praediorum urbanorum Najstariji tipovi poljskih zemljišnih služnosti su služnosti puta (iura itinerum) i dovođenja vode. Služnosti puta su: -
iter – pravo prolaženja preko tuđeg zemljišta pješke, na konju ili u nosiljci; actus – pravo goniti (agere) stoku i vući kola; via – šire pravo prolaženja, pa i natovarenim teretnim kolima. U tu svrhu je prema Zakoniku XII ploča morao postojati put od najmanje 8 stopa širine u pravoj liniji, a 16 stopa na zavojima;
Služnost vode (aquaeductus) predstavlja ovlaštenje da preko tuđeg zemljišta odvodimo vodu za navodnjavanje. Aquae haustus – služnost koja daje ovlaštenje uzimanj vode iz tuđeg izvora ili iz tuđeg vodotoka. Servitus pecoris ad aquam ad pulsus predstavlja služnost koja omogućava napajanje stoke na tuđem izvoru. Servitus pecoris pascendi – služnost ispaše stoke na tuđem zemljištu. Kao najkasnije seoske služnosti su se pojavile služnosti pribavljanja građevinskog materijala sa tuđeg zemljišta, npr.kopanje kamena, pijeska, krede, sječa drvene građe itd. Gradske služnosti su se javile kasnije sa izgradnjom urbanih naselja. Tu spadaju: Servitus tigni imitendi – služnost ugraditi gredu u tuđi zid prilikom izgradnje zgrade. Servitus oneris ferendi – predstavlja pravo osloniti zgradu na tuđi zid. U ovom slučaju vlasnik služnog dobra bioje obvezan na facere, jer je bio dužan zid održavati u ispravnom stanju. Servitus proitiendi – predstavlja pravo izgradnje terase u tuđem zračnom prostoru. 38
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
Servitus atius non tolendi – predstavlja služnost slobodnog pristupa svjetla, zraka, pogleda. Ovlaštenik ima pravo vlasniku susjedne zgrade braniti građenje preko određene visine, ili mu braniti da gospodujućem zemljištu zatvori svjetlo i izgled. OSOBNE SLUŽNOSTI (SERVITUTES PERSONARUM) Servitutes personarum su uvrštene u opći pojam služnosti tek u Justinijanovom pravu. Njihova egzistencija nije vezana za nekretnine, ne traži se postojanje gospodujuće stvari. Osobne služnosti su vezane za osobu ovlaštenika. One su osobna (lična) prava i ne mogu se odvajati od osobe ovlaštenika. Ova prava su nenasljediva i vremenski su ograničena prava. U općem smislu prestaju smrću njihovog ovlaštenika. Do pojave osobnih služnosti najčešće dolazi iz potrebe osiguranja egzistencije pojedinih osoba. Osobne služnosti u većem obimu ograničavaju vlasnika služne stvari nego zemljišne služnosti. Osobne služnosti su djeljiva prava; mogu se sticati i gubiti u dijelovima. Rimsko pravo je poznavalo slijedeće osobne služnosti: usus fructus, usus, habitatio i operae servorum vel animalium Usus fructus (plodouživanje) je osobna služnost koja ovlašteniku daje pravo korištenja i crpljenja plodova tuđe stvari bez ovlaštenja da uzusfruktuar može mijenjati ekonomsku namjenu stvari - Usus fructus est ius alienis rebus utendi fruendi salva rerum substantio. Do formiranja usus fructus-a najčešće dolazi iz potrebe da ostavitelj davanjem neke konkretne stvari u plodouživanje obezbijedi sredstva za egzistenciju određenim osobama koje iz različitih razloga ne mogu biti nasljednici. Usus fructus se najčešće određivao putem legata. Uzusfruktuar je detentor stvari, a ne posjednik. Uobičavalo se da prilikom konstituiranja služnosti uzusfruktuar daje jedno obećanje, tzv.cautio ususfructuaria, da će stvar koristiti na pažljiv i razuman način (boni viri arbitratu) i da će stvar nakon proteka određenog vremena vratiti vlasniku. Uzusfruktuar nije mogao na treće lice prenijeti svoje pravo plodouživanja, jer je to strogo osobno pravo koje je vezano za njegovu ličnost. Međutim, on je mogao na treće lice prenijeti tzv.izvršenje prava, odnosno mogućnost da treće lice faktički obavlja radnje koje predstavljaju sadržaj uzusfruktuarovih ovlaštenja, dok sāmo pravo i dalje ostaje vezano za osobu uzusfruktuara. Smrću uzusfruktuara gasi se i samo pravo, te samim tim i mogućnost trećeg lica da nastavi sa obavljanjem radnji izvršenja tog prava. Uzusfruktuar je vlasništvo na plodovima plodonosne stvari sticao putem percepcije, tj.putem ubiranja ploda. Uzusfruktuar je snosio troškove tzv.redovnih izdataka za stvar kao što su plaćanje poreza, sitnije opravke stvari, dok je troškove većih popravaka i većih investicija snosio vlasnik stvari. Usus fructus kao stvarno pravo na tuđoj stvari prestaje smrću ovlaštenika. Justinijanovo pravo je dozvoljavalo izuzetak dopuštanja nasljeđivanja ovog prava, ali samo od strane nasljednika iz prvog nasljednog reda. Ovo pravo je također prestajalo protekom utvrđenog roka, a kao i svako stvarno pravo prestajalo je propašću stvari. Usus je osobna služnost užeg sadržaja od plodouživanja, a predstavljena je u pravu ekonomskog iskorištavanja određene stvari bez prava ubiranja plodova. Uzuar, ovlaštenik ove služnosti, na treće lice nije mogao prenositi čak ni izvršenje svog prava, a nije bio dužan plaćati troškove opravke stvari niti poreze za tu stvar. Vremenom se sadržaj usus-a postepeno proširivao. Uočava se tendencija pokušaja njegovog izjednačavanja sa usus fructus-om. Tako će kasnije biti dozvoljeno da i uzuar može ubirati plodove sa plodonosne stvari, ali samo u obimu zadovoljavanja svojih osobnih potreba. Ukoliko se kao predmet usus-a pojavljuje kuća, onda bi se dozvoljavalo korištenje te kuće i ostalim članovima najužeg domaćinstva. Dozvoljava se izdavanje dijela kuće, ali pod uslovom da uzuar mora ostati stanovati u kući. Usus je strogo osobno pravo, više vezano za osobu nego usus fructus, pa kao takvo pravo nije bilo dozvoljeno da bude predmetom nasljeđivanja. Habitatio je tek u Justinijanovom pravu uvršteno u sistem osobnih služnosti kao poseban institut. To je pravo stanovanja u tuđoj kući. Po Justinijanovom pravu bio je dozvoljen prenos izvršenja prava na treća april-maj 2001.godine
39
RIMSKO PRAVO
lica, ali uz dogovorenu naknadu. Za razliku od ostalih osobnih služnosti, ovo pravo nije prestajalo sa capitis deminutio niti nevršenjem non usu. Operae servorum vel animalium je pravo korištenja radne snage tuđih robova ili životinja. Pravna priroda ovog instituta je bila dugo vremena sporna, a Justinijanovo pravo ga je počelo tretirati kao posebno pravo. Služnosti su kao stvarna prava na tuđoj stvari uživale posebnu pravnu zaštitu, putem petitorne tužbe actio confesoria koju ovlaštenik služnosti podiže protiv vlasnika stvari za slučaj da mu ovaj onemogućava realiziranje njegovih pravnih ovlaštenja. Ova tužba je antipod vlasničkoj tužbi actio negatoria. U nekim pravnim izvorima actio confesoria se označava još kao vindicatio servitutis. STICANJE I PRESTANAK SLUŽNOSTI Načini sticanja služnosti analogni su načinima sticanja vlasništva. Mogu se podijeliti na civilne i pretorske načine. Civilni su: - mancipatio; - in iure cessio; - adjudikacija, kojom je u diobenim parnicama arbiter jednoj ili drugoj stranci prilikom realne diobe mogao dosuditi služnost na drugim dijelovima; - legatum per vindicationem – Najčešći način osnivanja osobnih služnosti bilo je legatom za slučaj smrti. Staro civilno pravo poznavalo je i uzukapiju služnosti u roku od 1, odnosno 2 godine, ali je krajem republike prevladalo shvatanje da je služnost pravo (netjelesna stvar), te se po klasičnom pravu ne može sticati uzukapijom ni tradicijom. Pretorski načini sticanja služnosti prvobitno su uvedeni za peregrine i pokrajinska zemljišta, ali su prešli i u upotrebu rimskih građana. Tu spadaju: -
-
-
Na provincijalnim zemljištima mogle su se osnivati služnosti pactionibus et stipulationibus, tj.neformalnim ugovorima (pactum) koji su bili potvrđeni stipulacijom. Takve pretorske služnosti magistrat je štitio sa actiones utiles. U Justinijanovom pravu razvila se traditio i patientia kao način sticanja služnosti. To je bilo u vezi sa izgradnjom pojma kvazi-pozesije služnosti. Uz kvazi-pozesiju služnosti javlja se i kvazitradicija služnosti. Kod osobnih služnosti ona se sastojala u predaji stvari radi vršenja služnosti, a kod zemljišnih u uvođenju u zemljišnu služnost. Sa tradicijom je bila izjednačena patientia, tj.osnivanje služnosti njenim vršenjem uz prećutno odobrenje vlasnika. Pretorsko pravo počelo je pružati zaštitu zemljišnim služnostima koje su vršene duže vrijeme (longa consuetudo, diuturnus usus), jer se u tom slučaju pretpostavljalo da je služnost stečena na valjan način. U Justinijanovom pravu sticanje zemljišnih služnosti i uzusfruktusa uvedeno je putem Longi temporis praescriptio.
Važniji načini prestanka služnosti su: a) Odricanjem ovlaštenika; b) Confusio (consolidatio), tj.spajanje služnosti sa vlasništvom služne stvari u istoj osobi dovodi do prestanka služnosti; c) Propašću služne stvari; d) Smrću i capitis deminutione ovlaštenika prestaju usus fructus i usus. U Justinijanovom pravu capitis deminutio minima nije imala taj učinak. e) Non usus (nevršenje) kroz jednu, odnosno 2 godine. Po Justinijanovom pravu kroz 10 inter praesentes, odnosno 20 godina inter absentes prestaju poljske služnosti, usus fructus i usus, ali ne habitatio i operae servorum. f) Osobne služnosti koje su osnovane na određeno vrijeme ili do nastupa rezolutivnog uvjeta prestaju istekom vremena ili ispunjenjem uvjeta. 40
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
EMFITEUZA Emfiteuza je stvarno pravo na tuđoj stvari predstavljeno u nasljedivom i otuđivom zakupu poljoprivrednog zemljišta, koji ima stvarnopravni karakter. Ovo pravo je imalo dugoročan kontroverzan razvoj, da bi tek u postklasičnom pravu bilo svrstano kao posebno pravo u skupinu stvarnih prava na tuđoj stvari. Razvojni put ovog prava je bio različit u zapadnom i istočnom dijelu rimskog carstva. U zapadnom dijelu rimskog carstva ovo pravo je nosilo naziv ager vectigalis ili ius perpetuum. Društvena uslovljenost pojave ovog prava ogleda se u činjenici da su ogromna zemljišna prostranstva usljed nedostatka priliva nove robovske radne snage ostala neobrađena. Zbog toga se u proces materijalne proizvodnje počinju uvoditi kategorije slobodnog stanovništva. Prvobitno država, a kasnije i općine daju neobrađena ili slabo obrađena poljoprivredna zemljišta u dugoročni zakup, obično na rok od 100 godina ili in perpetuum (zauvijek). Zakupnikova obaveza je bila obrada zemljšta i uredno plaćanje godišnje zakupnine – vectigal. Pod pretpostavkom urednog plaćanja zakupnine, ovo pravo prelazilo je i na nasljednike, a emfiteuta je uživao djelotvornu pravnu zaštitu putem tužbe actio in rem vectigalis. U istočnom dijelu rimskog carstva ovo pravo je nosilo naziv emfiteuza, od grčke riječi emfiteuzis – usaditi, zasaditi. Osnovni cilj uspostave ovog prava je bio kultivisanje napuštenih i neobrađenih poljoprivrednih zemljišta. Pošto je ovo zahtijevalo znatna finansijska sredstva, uobičajeno je bilo da se pri zaključenju ugovora o zakupu dogovori klauzula o oslobađanju plaćanja zakupnine za prve godine trajanja zakupa u vrijednosti izvršenih investicijskih zahvata na zemljištu. Vremenom je postepeno došlo do sjedinjavanja pravnih rješenja za ovo pravo u istočnom i zapadnom dijelu carstva, tako da je npr.car Zenon svojom konstitucijom odredio da se ovdje radi o posebnom i samostalnom ugovoru contractus emphyteuticarius. U Justinijanovom pravu emfiteuza se definiše kao posebno, otuđivo i nasljedivo stvarno pravo na tuđoj stvari. Emfiteuta je uživao zaštitu putem stvarnopravnih tužbi actio in rei vectigalis, actio confessoria, actio negatoria kao actiones uties. Emfiteuta plodove stiče činom separacije. Dužan je plaćati poreske obveze za zemljište koje je uzeo u zakup. Mogao je svoje pravo prodati, tu prodaju je morao naglasiti vlasniku zemljišta koji je u roku od 2 mjeseca mogao ostvariti pravo prvootkupa ius protimiseus. Ako bi vlasnik dao saglasnost na prodaju, imao je pravo na 2% od postignute kupoprodajne cijene, tzv.laudemnium. Ovo pravo je najčešće prestajalo neplaćanjem zakupnine, tzv.canon, uzastopno 3 godine, propašću stvari, odreknućem, te confusio. Emfiteuza predstavlja tipičan primjer prava koje se približava feudalnom pojmu vlasništva. SUPERFITIES Superfities je stvarno pravo na tuđoj stvari čiji sadržaj se sastoji u ovlaštenju korištenja zgrade izgrađene na tuđem zemljištu. Kao stvarno pravo na tuđoj stvari bilo je nasljedivo i otuđivo pravo. Ovo je specifična rimska pravna ustanova, koju ne susrećemo u drugim pravnim sistemima. Predstavlja pokušaj stvaranja kompromisa između pravnog dejstva principa superficies solo cedit (po kome je vlasnik zemljišta istovremeno vlasnik svega onoga što se nalazi u zemljištu, na zemljištu i u zračnom prostoru iznad njega) i potrebe omogućavanja dugoročnog iskorištavanja zgrade podignute na tuđem zemljištu. Sa razvojem tržišnih oblika privređivanja došlo je i do ubrzanog razvoja gradskih naselja. Formalno pravno je vlasnik gradskih urbanih prostora bila rimska država. Ona je prva počela dodjeljivati gradske zemljišne parcele za izgradnju poslovnih prostora nosiocima novostvorenih privrednih djelatnosti. U izvorima se spominju tzv.tamberne agentarie kao poslovni prostori izgrađeni od strane banaka. Kasnije ovu praksu slijede različite korporacije i pojedinci.
april-maj 2001.godine
41
RIMSKO PRAVO
U određivanju pravne prirode ovog prava rimski pravnici su bili dosta podijeljeni. Neki su smatrali da se ovdje radi o ugovoru o zakupu, dok su drugi smatrali da je to ugovor o kupoprodaji, ali ne same zgrade već prava njenog korištenja. Sve dileme razriješilo je Justinijanovo pravo određujući da se ovdje radi o ugovoru o dugoročnom zakupu, obično na 99 godina, koji ima stvarnopravne učinke. Superficiar je bio dužan uredno plaćati godišnju zakupninu (solarium), a pod pretpostavkom urednog plaćanja zakupnine uživao je pravnu zaštitu koja je bila komplementarna pravnoj zaštiti samog vlasnika putem actiones in rem utiles. Superficiar bi gubio svoje pravo ukoliko ne bi 2 godine uzastopno platio godišnju zakupninu. Interesantno je da njegovo pravo ne prestaje propašću zgrade, pošto on uvijek ima mogućnost da ponovi izgradnju. OBLICI ZALOŽNOG PRAVA Založno pravo kao stvarno pravo na tuđoj stvari ima funkciju realnog osiguranja vjerovnikovog potraživanja4. Založno pravo ograničava vlasničko ovlaštenje neograničenog raspolaganja sa stvari (abusus ili abuti), dok ostala stvarna prava na tuđoj stvari ne ograničavaju abusus. Založno pravo u poređenju sa drugim stvarnim pravima na tuđoj stvari ima svoje specifične karakteristike. To su akcesornost, tj.vezanost založnog prava za obvezni odnos. Založno pravo ne može egzistirati bez prethodnog zasnivanja obveznog odnosa. Sudbina založnog prava je u svemu određena sudbinom obveznog odnosa. Pošto su obvezna prava vremenita, tako su i založna prava vremenski ograničena, za razliku od drugih stvarnih prava koja su u principu trajna prava. Založno pravo kao posebna vrsta stvarnih prava na tuđoj stvari se pojavilo tek sa razvojem robnonovčanih odnosa. Historijski posmatrano, u rimskom pravu su postojali slijedeći oblici založnog prava: fiducia, pignus i hypotheca. Fiducia je najstariji oblik založnog prava kod kojeg založni dužnik prenosi vlasništvo založene stvari na založnog vjerovnika, uz istovremeno sklapanje sporazuma, tzv.pactus fiduciae, po kojem se založni vjerovnik obvezuje da će vratiti vlasništvo založene stvari založnom dužniku kada mu ovaj uredno isplati dug. Preuzeta obveza založnog vjerovnika da će vratiti vlasništvo založene stvari bila je moralne prirode. Njeno ispunjenje zavisilo je od dobre vjere i poštenja založnog vjerovnika. Založni dužnik nije imao pravno sredstvo kojim bi ga mogao na to procesualno pravno prinuditi. U početku je fiducia predstavljala prećutan dogovor između vjerovnika i dužnika, tzv.lex commissoria, da će predata stvar moći poslužiti kao zamjena za neispunjenu obvezu od strane dužnika. Fiducia je bila veoma nepovoljna za založnog dužnika. Da bi se njegov položaj uvažio, u III, odnosno II vijeku p.n.e. pravni poredak mu je stavio na raspolaganje tužbu actio fiduciae sa kojom je od založnog vjerovnika tražio naknadu prouzrokovane štete u slučaju da je založni vjerovnik založenu stvar otuđio trećem licu i time došao u nemogućnost ispunjenja preuzete obveze na povrat založene stvari. Ova tužba je za sobom povlačila infamiu. Fiducia se javljala u 2 oblika: fiducia cum amicum i fiducia cum creditore. Fiducia cum amicum javlja se uz lukrativne, besplatne pravne poslove među prijateljima (npr.posudba). Fiducija cum creditore javlja se uz naplatne pravne poslove. Fiducia se obično dodavala uz akt mancipacije. Da bi se odstranile negativne strane fiducia-e i olakšao položaj založnog dužnika, kasnije će biti uveden novi oblik založnog prava, pignus (ručni zalog). Pignus je oblik založnog prava kod kojeg založni dužnik na založnog vjerovnika prenosi posjed založene stvari. Založni vjerovnik postaje detentor ili izvedeni posjednik na založenoj stvari i predstavljaće prvi pozitivni izuzetak time što će mu biti pružena interdiktna posjedovna zaštita. Predaji posjeda založene stvari prethodi usmeni dogovor stranaka contractus pigneraticius.
4
osobno osiguranje je kada neka osoba pored dužnika garantuje vraćanje zajma, kredita i sl. Realno osiguranje je zalog 42
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
HIPOTEKA (HYPOTHECA) Hipoteka je ugovorni zalog bez posjeda založene stvari. Dužnik i vjerovnik zaključuju sporazum da će određena stvar imati funkciju zaloga, s tim da ta stvar i dalje ostaje i u posjedu i u vlasništvu založnog dužnika. Hipoteka se historijski pojavila kod ugovora o najmu poljoprivrednog zemljišta, a poljoprivredni inventar koji služi za obradu tog zemljišta ima funkciju zaloga. Eventualna predaja tog inventara založnom vjerovniku onemogućila bi realizaciju samog ugovora o najmu. Kao osnovno, postavlja se pitanje kako se vrši realizacija prava iz hipoteke. Založni vjerovnik prvo mora doći do posjeda založene stvari. U tu svrhu prvobitno je koristio interdikt interdictum Salvianum. Ovaj interdikt je imao dejstvo samo prema založnom dužniku, dok njime vjerovnik nije mogao potraživati založenu stvar od trećih lica. Zbog toga se uvodi novo pravno sredstvo, stvarno pravna tužba actio in rem pod nazivom actio Serviana, sa kojom založni vjerovnik može potraživati založenu stvar i od trećih lica. Tek sa uvođenjem ove tužbe koja je imala stvarnopravno dejstvo, hipoteka će zadobiti svojstva stvarnog prava na tuđoj stvari. Pored ugovora kao najčešćeg načina osnivanja hipoteke, ovaj oblik založnog prava može nastati putem pravnih poslova mortis causa, najčešće legatom, sudskom odlukom (tzv.pignus iudiciale), odlukom pretora (tzv.pignus pretorium), kao i zakonom (tzv.pignus legale ili pignus tacitum). Zakonske ili legalne hipoteke nastaju time što zakon određuje da će neke stvari u određenim situacijama imati funkciju založnog prava. Tako je npr. zakonom određeno da žena ima legalnu hipoteku na cjelokupnu imovinu muža u pogledu osiguranja realizacije njenih zahtjeva na povrat miraza. Država ima zakonsko založno pravo na cjelokupnu imovinu poreskih obveznika u cilju naplate poreza. Najmodavac stana ima zakonsku hipoteku nad stvarima unesenim u stan od strane najmoprimca u pogledu osiguranja naplate najamnine. Zajmodavac koji je dao novčana sredstva za popravak nekog građevinskog objekta ima zakonsko založno pravo nad tim objektom u pogledu osiguranja vraćanja duga. Nedorasli i minori imaju zakonsku hipoteku nad cjelokupnom imovinom njihovog tutora-skrbnika u pogledu osiguranja eventualnih protuzahtjeva nastalih iz odnosa starateljstva. Zakonska (legalna) hipoteka ima prednost u realizaciji nad ugovornom hipotekom. Kada je založni vjerovnik dobio posjed založene stvari, on je time ostvario prvi element svojih ovlaštenja ius possidendi. Car Gordijan III je 327.godine n.e. svojom konstitucijom omogućio primjenu instituta tzv.retencije, gdje je založni vjerovnik mogao zadržavati založenu stvar kao sredstvo pritiska na založnog dužnika da mu ispuni i neke druge dužničke radnje koje prvobitno nisu bile osigurane hipotekom. To je tzv.pignus gordianum. Založni vjerovnik nije smio upotrebljavati založenu stvar. Ukoliko bi to pak učinio, izvršio bi tzv.furtum usus ili “krađu upotrebe stvari”. On također nije bio ovlašten da crpi plodove sa plodonosne stvari, s tim što je bilo dozvoljeno ugovoriti da uzimanje plodova može imati funkciju zamjene za ugovorene kamate. Kada je stekao posjed, založni vjerovnik bi pristupao realiziranju svog drugog ovlaštenja, ius distrahendi. Pristupao bi prodaji založene stvari. Založni vjerovnik ne može zadržati za sebe založenu stvar jer hipoteka nije način sticanja prava vlasništva, već on mora izvršiti prodaju založene stvari, kako bi iz kupoprodajne cijene namirio svoje potraživanje. Eventualno ostvareni višak cijene, (tzv.hipeloma) bio je dužan vratiti založnom dužniku. Založni dužnik je mogao istu stvar zalagati kod više založnih povjerilaca u svrhu osiguranja različitih potraživanja. U tom slučaju problem nastaje kada se istovremeno više založnih povjerilaca žele namiriti iz iste stvari. Rješenje je nađeno u uspostavljanju principa prior tempore quotior iure ili “raniji u vremenu, jači u pravu”. Po ovom principu prvenstvo u namirenju će imati onaj založni vjerovnik kome je stvar ranije založena. Istovremeno se uvodi mogućnost da kasniji založni vjerovnik može doći na mjesto svog prethodnika u redoslijedu namirenja, ukoliko mu isplati njegovo potraživanje. To je tzv.ius offerendi. Inače, princip prior tempore quotior iure, iako je izvorno nastao za založno pravo, kasnije će dobiti univerzalno značenje u svim granama prava.
april-maj 2001.godine
43
RIMSKO PRAVO
Rimsko postklasično pravo je dosta učinilo na uvođenju principa publiciteta založnog prava time što je prednost u odnosu na ostale oblike založnog prava davalo založnim pravima ustanovljenim putem javne isprave (tzv.pignus publikum) ili založnim pravima putem privatne isprave potpisane od strane 3 svjedoka. POSTANAK I PRESTANAK ZALOŽNOG PRAVA Založno pravo po pravilu nastaje neformalnim ugovorom. Zbog akcesornosti založnog prava moralo je postojati potraživanje koje treba osigurati zalogom. Pored toga, založno pravo moglo je nastati i sudskim rješenjem u svhu izvršenja u ekstraordinarnom postupku ili magistratskom odlukom kod uvođenja u posjed tuđe imovine radi osiguranja (ali bez prava prodaje). To je tzv.pignus praetorium. U carsko doba razvijaju se i zakonska založna prava, tzv.zakonske ili legalne hipoteke (pignus tacitum ili legale). Založno pravo prestaje: a) Prestankom potraživanja. b) Propašću založene stvari, konfuzijom (založni vjerovnik postaje vlasnikom založene stvari) i odricanjem. c) Ukoliko treći stekne založenu stvar bona fide (ne znajući za založno pravo) i na osnovu valjanog titulus-a, prestaje založno pravo prema njemu za 10, odnosno 20 godina (longi temporis praescriptio). Za 30, odnosno 40 godina, treći bonae fidei possessor ostvaruje isti učinak i bez titulus-a (longissimi temporis praescriptio).
44
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
OBVEZNO PRAVO PRAVNE ČINJENICE – STICANJE I GUBITAK PRAVA Pravne činjenice su činjenice uz koje je vezan neki pravni učinak, tj.postanak, prestanak ili promjena prava. To mogu biti prirodni događaji koji se nazivaju pravnim događajima (rođenje, smrt, istek vremena itd) ili ljudska djelanja, tj.manifestacije volje uz koje su vezani pravni učinci, a koje se nazivaju pravna djelanja. Pravna djelanja mogu biti: - pravni poslovi - protupravna (nedopuštena) djelanja (delikti) O sticanju prava govorimo ako se neko pravo spoji sa nekim subjektom, a o gubitku ako se ono odvoji od dosadašnjeg subjekta. Derivativno sticanje prava zasniva se na pravu dosadašnjeg ovlaštenika. Ono može biti dvojako: a) Translativno sticanje, tj.sticanje prenosom dosadašnjeg prava sa jednog na drugi subjekat u punom sadržaju. Ovo sticanje naziva se pravnim nasljedovanjem ili sukcesijom. U Justinijanovom i modernom pravu razlikuju se singularna sukcesija (novi subjekt prava stiče pojedinačno pravo, npr.vlasništvo neke zemlje) i univerzalna sukcesija kojom se jednim aktom stiče skup imovinskih odnosa kao cjelina (aktiva i pasiva, npr. u slučaju nasljedstva). b) Konstitutivno sticanje, gdje subjekt prava ne prenosi čitavo svoje pravo, već na temelju svog prava osniva za sticatelja novo pravo (npr.vlasnik zemlje ustupa susjedu služnost puta). Kod originarnog sticanja prava sticatelj stiče pravo bez obzira na svog prethodnika (npr.kod okupacije ničije stvari ili kod uzukapije). PRAVNI POSLOVI Pravni posao je očitovanje volje stranke usmjereno na postizanje dozvoljenih pravnih učinaka. Rimsko pravo nije razvilo opću teoriju pravnog posla, već je obrađivalo pojedine konkretne pravne poslove. Pravno tehnički termin za oznaku pravnog posla je bio negotium, koji obilježava svako djelovanje stranaka u pravu. Rimsko pravo je postavilo osnove mnogobrojnim podjelama pravnih poslova. To su: Negotia unilateralia i negotia bilateralia – jednostrani i dvostrani pravni poslovi. Jednostrani pravni poslovi nastaju očitovanjem volje jedne stranke (npr.manumisija, testament), dok dvostrani pravni poslovi nastaju očitovanjem volje dvaju stranaka. Najznačajniji dvostrani pravni poslovi su ugovori – kontrakti. Naročito važnu skupinu ugovora čine obvezni (obligatorni) ugovori, kojima se osnivaju obveze. Obvezni ugovori se dijele na jednostrano obavezujuće, dvostrano obavezujuće i nepotpuno dvostrano obavezujuće pravne poslove. Jednostrano obavezujući su takvi pravni poslovi kod kojih obveza nastaje samo za jednu stranku (npr.obećanje miraza, darovanje, zajam itd). Dvostrano obavezujući pravni poslovi (contractus bilaterales aequales) su takvi pravni poslovi gdje obaveza nastaje najmanje za 2 stranke (npr.kupoprodaja). Kod nepotpuno dvostrano obavezujućih pravnih poslova obaveza u principu nastaje samo za jednu stranku, a samo eventualno može nastati i za drugu stranku (npr.mandat ili nalog). Ovakvi pravni poslovi nazivaju se contractus bilaterales inequales. Negotia one rosa, negotia lucrativa – naplatni i besplatni pravni poslovi. Naplatni pravni poslovi su takvi pravni poslovi kod kojih je za činidbu jedne stranke predviđeno izvršenje protučinidbe koja je ekonomski ekvivalent izvršenoj činidbi. Besplatni pravni poslovi su takvi pravni poslovi kod kojih ne postoji protučinidba (naplatni pravni posao je npr.kupoprodaja, a besplatni darovanje). Negotia inter vivos, negotia mortus causa – pravni poslovi među živim i pravni poslovi za slučaj smrti. Ova podjela izvršena je s obzirom na kriterij da li učinak pravnog posla djeluje već za života stranaka ili april-maj 2001.godine
45
RIMSKO PRAVO
će nastati tek nakon smrti stranke koja ga je sačinila. Najveći broj pravnih poslova spada u skupinu negotia inter vivis, dok je tipičan primjer negotia mortus causa testament ili oporuka. Kauzalni i apstraktni pravni poslovi. Kod kauzalnih pravnih poslova, ekonomski cilj, svrha ili kauza tog pravnog posla vidljiva je već iz samog pravnog posla. Npr. iz kupoprodaje kao tipičnog kauzalnog pravnog posla zaključujemo da se tim poslom želi postići prenos vlasništva na prodatoj stvari, da bi se zauzvrat dobila kupoprodajna cijena. Kod apstraktnih pravnih poslova kauza je nevidljiva. Iz samog apstraktnog pravnog posla ne možemo zaključiti svrhu njegovog sklapanja. Npr. kod stipulacije, kao tipičnog apstraktnog pravnog posla koji nastaje svečanim pitanjem budućeg vjerovnika i svečanim sukladnim odgovorom budućeg dužnika. “Obećavaš li mi dati 100 asa?” ili Spondese mihi centum dare?; “Obećavam” – Spondeo. Ne možemo zaključiti zašto se dužnik kod stipulacije obvezao na davanje 100 asa. Posljedica apstraktnosti nekog pravnog posla je njegova vrlo široka primjena u različitim oblastima prava. Formalni i neformalni pravni poslovi. Ova podjela je s obzirom na kriterij da li je strogo propisana forma jedan od bitnih uslova za nastanak nekog pravnog posla. Poslovi starog civilnog prava su formalistički. Kod njih forma predstavlja konstitutivni element njihove egzistencije. Bez zadovoljenja forme nema pravnog posla, npr.mancipacija, in iure cesija, verbalni i literarni kontrakti itd. Formalizam kao svojstvo nekog pravnog uređenja predstavlja takvo uređenje prava gdje forma postaje sama sebi svrhom. Pravni poslovi pretorskog i klasičnog prava napuštaju elemente formalizma i u principu se sklapaju samo na neformalan način. OČITOVANJE VOLJE I TUMAČENJE PRAVNIH POSLOVA Volja kao unutrašnji faktor za pravo dobiva značaj tek ako bude očitovana prema vani. Bez očitovanja volje ne može se sklapati pravni posao. Volja se može očitovati na različite načine, izričito usmenim ili pismenim putem ili prećutno, tzv.konkludentnim radnjama, gdje se iz određenog načina ponašanja neke stranke zaključuje sadržaj njene volje. Npr.kod proferede gestio iz ponašanja nasljednika da svaki dan obrađuje neku zemljišnu parcelu zaključujemo da on prihvata nasljedstvo ostavine gdje spada i zemljišna ostavina. Poseban problem predstavlja pitanje pravnog značenja šutnje. U srednjevjekovnoj pravnoj nauci (glosatori i kanonsko pravo) bio je prihvaćen princip qui tacet consentire videtur – “Ko šuti smatra se da pristaje”. Rimsko pravo je ovom problemu prilazilo na drugačiji način. Rimski pravnik Paulus je kazao: “ko šuti ne prihvata, ali se ne može reći ni da odbija”, što znači da je rimsko pravo šutnju tretiralo kao i svaku drugu konkludentnu radnju, određujući njeno značenje uz sagledavanje svih okolnosti konkretnog slučaja. Ovaj princip je preuzet u modernom pravu. SADRŽAJ PRAVNOG POSLA Sadržaji pravnog posla se određuju kroz 3 vrste elemenata pravnog posla: a) bitne elemente; b) prirodne elemente; c) slučajne elemente. Bitni elementi pravnog posla - essentialia negotii su oni elementi koji predstavljaju nužni minimum za egzistenciju nekog pravnog posla. Npr.kod kupoprodajnog ugovora bitni elementi su predmet i cijena. Prirodni elementi pravnog posla – naturalia negotii predstavljaju one elemente koji su već po samom pravnom poretku uključeni u sadržaj nekog pravnog posla. Ove elemente određuje zakonodavac, vodeći računa o zaštiti interesa sigurnosti u pravnom prometu, ali stranke mogu te elemente svojim izričitim dogovorom isključiti iz sadržaja pravnog posla. Pravna pravila koja reguliraju sadržajno prirodne elemente pravnih poslova se nazivaju dispozitivna pravila – ius dispositivum ili dispozitivno pravo. Npr. zakon o obveznim odnosima detaljno reguliše pitanje odgovornosti prodavca za nedostatke prodate stvari, a stranke tu odgovornost mogu izostaviti. To se obično dešava kada se ide na drastično smanjenje kupoprodajne cijene (dispozitivno – nešto što se može birati). 46
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
Slučajni elementi pravnog posla – accidentalia negotii su takvi elementi pravnog posla koji se ne pretpostavljaju kao sadržaj pravnog posla, ali ih stranke mogu striktno ugovoriti i vrijede samo kada su izričito ugovorene. Ovi elementi služe za individualizaciju potrebe stranaka u konkretnom pravnom odnosu. U slučajne elemente ubrajamo: uvjet – condicio, rok – dies, namet – modus. UVJET (CONDICIO) Uvjet je uzgredna odredba pravnog posla predstavljena u budućoj i neizvjesnoj okolnosti od koje po volji stranaka zavisi učinak pravnog posla. Najznačajnija podjela uvjeta je na: a) Suspenzivne i rezolutivne uvjete. Suspenzivni (odgodni) uvjeti odgađaju nastanak pravnog posla, odgađaju učinke pravnog posla do eventualnog ispunjenja uvjetovane okolnosti. Primjer: otac ostavlja sinu imovinu pod uvjetom da se sin oženi. Rezolutivni (raskidni) uvjeti su takvi uvjeti kod kojih pravni posao nastaje odmah, ali je trajanje učinka zavisno od ispunjenja uvjeta. Ukoliko se ispuni rezolutivni uvjet, učinak pravnog posla prestaje. Primjer: udovici se ostavlja udovička renta pod uvjetom da se ne uda. b) Afirmativni i negativni uvjeti razlikuju se prema tome da li treba nastati neka nova okolnost koja mijenja dosadašnje stanje. Afirmativni uvjet je ispunjen ukoliko se dogodi uvjetovana okolnost. Negativni uvjet je ispunjen kada je sigurno da ne može doći do promjene koja je uvjetovana. c) Potestativni, kazualni i mikstni uvjeti. Kod potestativnih uvjeta ispunjenje uvjetovane okolnosti zavisi od volje stranaka (do ispunjenja dolazi zahvaljujući djelovanju stranaka). Kod kazualnih uvjeta ispunjenje uvjetovane okolnosti zavisi od neke objektivne činjenice. Kod mikstnih uvjeta ispunjenje uvjetovane okolnosti je determinirano kako subjektivnim tako i objektivnim činjenicama. Uvjetovana okolnost mora biti buduća i neizvjesna. Ukoliko nedostaje jedno od ovih obilježja, uvjet neće postojati. U takvim slučajevima govori se o nepravim uvjetima, a to su: a) Nužni uvjeti, gdje je uvjetovana okolnost buduća, ali je sigurno da se mora ispuniti (npr.”ako Ticijus umre”). b) Nepravi uvjet je ako se uvjetovana okolnost već desila u sadašnjosti ili prošlosti, mada ta okolnost strankama i nije bila poznata. U rimskom pravu je za pravi uvjet potrebna objektivna neizvjesnost, odnosno subjektivna neizvjesnost nije dovoljna. c) Nemogući uvjeti su takvi uvjeti koji se ne mogu pravno ili fizički ostvariti. Takav posao bi logično trebao biti ništavan, jer stranke koje učinak pravnog posla vežu za nešto nemoguće zapravo i ne žele taj učinak, niti on može ikada nastupiti. Ništavnost takvih poslova u rimskom pravu dosljedno je provedena samo kod poslova inter vivos, dok je kod posljednje volje usvojeno načelo da se nemogući uvjeti tretiraju kao da nisu ni dodani, te se takav pravni posao mortis causa smatrao bezuvjetnim. d) Nemoralni (turpis, contra bonos mores) i nedozvoljeni (contra legem) uvjeti imali su isti tretman kao i nemogući uvjeti. e) Uvjet mora proizilaziti iz volje stranaka. Zato nije pravi uvjet tzv.condicio iuris, tj.okolnost predviđena samim pravnim propisima, neovisno od volje stranaka. Npr. ako ostavitelj imenuje nekog nasljednika pod uvjetom da ga ovaj nadživi (živi duže od ostavitelja), takav uvjet je suvišan jer nasljednik već po pravnim propisima mora nadživjeti ostavitelja. Kada je u pitanju učinak uvjeta, treba razlikovati: -
vrijeme prije ispunjenja uvjeta (condicio pendet) – vrijeme pendencije, tj.čekanja i neizvjesnosti hoće li se uvjet ispuniti; vrijeme po ispunjenju uvjeta (condicio existit);
april-maj 2001.godine
47
RIMSKO PRAVO
-
vrijeme po izjalovljenju uvjeta (condicio deficit), tj. kad se uvjet ispunio ili je sigurno da se neće ispuniti.
Ovi učinci različiti su kod suspenzivnih i rezolutivnih uvjeta. Kod suspenzivnih uvjeta: Condicione pendente pravni posao ne proizvodi učinke i ne zna se da li će ih proizvesti. Na pravnom stanju zasad se ništa ne mijenja. (npr. ko se obavezao pod uvjetom, prije ispunjenja uvjeta nije dužnik). Za vrijeme pendencije dolazi do izvjesnih ograničenih učinaka (predučinaka) u cilju zaštite eventualnih budućih prava uvjetno ovlaštenog lica, prvenstveno na način da se zabranjuju takva raspolaganja koja bi mogla ugroziti pravo uvjetno ovlaštenog u slučaju ispunjenja uvjeta. Takva raspolaganja su od početka bez učinka ili gube učinak ako se uvjet ispuni. Pravni položaj uvjetnog ovlaštenika je nasljediv (u postklasičnom pravu), kako na aktivnoj tako i na pasivnoj strani. Najvažnija zaštita prava čekanja sastoji se u tome što se uvjet smatra ispunjenim ako uvjetno opterećeni onemogući ispunjenje. Osim toga, uvjetno ovlašteni može tražiti osiguranje ako bi njegovo pravo bilo ugroženo, a nakon ispunjenja uvjeta može tražiti naknadu eventualne štete nastale u vrijeme pendencije. Condicio existit – ako se suspenzivni uvjet ispuni, učinci pravnog posla automatski nastaju, a ako se uvjet izjalovi (condicio deficit), smatra se kao da pravni posao nije bio ni učinjen. Ovdje se postavlja pitanje da li učinci pravnog posla u slučaju ispunjenja uvjeta djeluju retroaktivno od trenutka sklopljenog posla (ex tunc) ili od trenutka ispunjenja uvjeta (ex nunc). U klasičnom pravu prevladava načelo ex nunc, a u Justinijanovom pravu ex tunc. Kod rezolutivnih uvjeta: Condicione pendente učinci pravnog posla nastaju odmah u potpunosti, ali će prestati ako se uvjet ispuni. Rezolutivni uvjeti su po rimskom pravu bili dosta rijetki, a konstruirani su kao suspenzivni uvjetovano očitovanje o raskidanju posla. Uvjeti se ne mogu dodavati svim pravnim poslovima. Neki pravni poslovi, kao npr. poslovi prenosa vlasništva, manumisije itd. ne trpe uvjete. ROK (DIES) Rok (dies) je uzgredna odredba pravnog posla kojom se učinak pravnog posla čini ovisnim od proteka vremena. Za razliku od uvjeta, rok ne sadrži element neizvjesnosti, već samo odgađa nastanak odnosno prestanak učinka do određenog vremena. Osnovna podjela rokova je na: a) Početne – dies a quo (počet ćete primati stipulaciju od…) b) Završne – dies ad quem (primat ćete stip. do…) Rok može biti tačno određen: kalendarski, brojem godina i sl, ali može biti i unaprijed neodređen ali nastup roka mora biti siguran (npr.”kada NN umre”). Takvi rokovi se zovu prosti rokovi. Međutim, ako je sam nastup roka neizvjestan (npr. “na njegov 60-ti rođendan” – za koji se ne zna hoće li doživjeti), tada pod oblikom roka postoji uvjet, sa svim svojim posljedicama. Shodno tome, sve vrste neizvjesnosti u pandektnoj nauci su klasificirane u 4 grupe: a) dies certus an, certus quando – prosti rok (npr.”prvog dana slijedećeg mjeseca”); b) dies certus an, incertus quando – prosti rok (npr. “na dan smrti NN); c) dies incertus an, incertus quando – uvjet (npr.kada brod stigne iz Azije); d) dies incertus an, certus quando – uvjet (npr. kada neka osoba navrši određene godine života). NAMET (MODUS) Namet (modus) je potrebno strogo razlikovati od naloga (mandata) kao konsenzualnog kontrakta. Namet je uzgredna odredba pravnog posla kojom se primaocu neke koristi nameće izvršenje neke dužnosti. 48
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
Namet kao uzgredna odredba pravnog posla može se dodavati samo besplatnim pravnim poslovima kao što su darovanje, manumisije, stjecanje nasljedstva, legati itd. Primjer: Prilikom akta manumisije gospodar određuje i naređuje svom oslobođeniku da mu kada umre kao patronu bude podignut spomenik. Sadržajna razlika između uvjeta i nameta se najslikovitije izražava poznatom sentencom “Uvjet odgađa, a ne sili, a namet ne odgađa ali sili”. Prvobitno ispunjenje nametnute dužnosti ovisi o dobroj volji i poštenju osobe kojoj je nametnuta dužnost. To bi bila više obveza moralne naravi. Nije bilo pravnih sredstava sa kojim bi se moglo procesualnopravno osigurati izvršenje naložene dužnosti. Da bi se osigurala velika vjerovatnoća ispunjenja naložene dužnosti, počelo se uz osnovni pravni posao putem posebne stipulacije (stipulatio poena) ugovarati kazna za slučaj neizvršenja dužnosti. Justinijanovo pravo je izgradilo čitav instrumentarij pravnih sredstava sa kojima su se mogli postići različiti ciljevi, kako obezbjeđenja izvršenja dužnosti, tako i za posljedice neizvršenja nametnute dužnosti. NEVALJANOST PRAVNIH POSLOVA – KONVALIDACIJA I KONVERZIJA Da bi pravni posao bio valjan, neophodno je ispunjenje slijedećih kumulativno postavljenih pretpostavki: a) Svojstvo stranaka – da bi neka stranka sklopila pravni posao, mora imati punu pravnu i poslovnu sposobnost. b) Moraju biti ispunjeni uvjeti pravnog posla u užem smislu. Pravni posao ne smije biti protivan pravu, moralu i dobrim običajima, a njegov sadržaj mora biti pravno i fizički moguć (izvodljiv). c) Forma – po rimskom pravu često je bilo bitno i održavanje propisane forme pri sklapanju posla. Nevaljanost pravnog posla javlja se ukoliko nije ispunjena neka od pretpostavki valjanosti pravnog posla. Nevaljanost se može pojaviti u 2 oblika: ništavnost i pobojnost. Ništavnost je teži oblik nevaljanosti pravnog posla. Nastaje usljed težih nedostataka. O tim nedostacima se vodi računa po službenoj dužnosti ex officio. Ništavan pravni posao negotium nullum ne proizvodi nikakve pravne učinke, te se smatra da takav pravni posao nije ni nastao. Ništavnost može biti potpuna i djelomična. Kod djelomične ništavnosti dio posla koji nije zahvaćen razlozima ništavnosti biće valjan. Ništavnost može biti početna i naknadna. Pravni posao koji je u momentu sklapanja bio valjan postaće naknadno ništavan ukoliko razlog ništavnosti nastupi prije nego što je došlo do učinaka posla. Pobojnost pravnog posla je blaži oblik nevaljanosti pravnog posla koji nastaje usljed lakših nedostataka o kojima se ne vodi računa po službenoj dužnosti. Na te nedostatke mogu ukazati samo stranke koje su učestvovale u sklapanju pravnog posla ili treća osoba koja je pogođena takvim poslom. Npr. ako oporučitelj ne ostavi bližim rođacima nužni dio u oporuci, oni mogu podići tužbu protiv nasljednika koji su u oporuci imenovani i postići potpuno ili djelomično poništenje oporuke. Pobojan pravni posao proizvodi pravne učinke sve do momenta njegovog pobijanja. Njegovi učinci prestaju ex nunc, tj. od momenta poništenja, a pravni učinci nastali do tada ostaju na snazi. O pobojnosti pravnog posla i elementima koji dovode do nje počelo je voditi računa tek pretorsko pravo. Ništavan pravni posao u načelu neće postati valjan (konvalidirati) ukoliko naknadno otpadne zapreka njegove valjanosti. Ukoliko stranke žele takav posao ostvariti, nakon otpadanja zapreka moraju ga ponovo sklopiti. Od konvalidacije treba razlikovati konverziju pravnog posla. Ako je pravni posao kako su ga stranke zamislile ništavan, ali udovoljava potrebama nekog drugog posla sa istim učincima, pretor može odrediti da se prvobitni posao promijeni (konvertuje) u taj drugi posao koji stranke nisu imale u vidu. MANE VOLJE KAO RAZLOZI NEVALJANOSTI PRAVNOG POSLA
april-maj 2001.godine
49
RIMSKO PRAVO
Najčešći i najvažniji nedostatak pravnog posla koji dovodi do njegove nevaljanosti su tzv.mane volje. One se javljaju u 2 oblika: 1. Nesklad između volje i očitovanja – može biti svjestan i nesvjestan. 2. Volja je stvorena na pogrešan način, pod uticajem nedopuštenih izvora. Svjestan nesklad između volje i očitovanja, gdje stranka namjerno očituje nešto što u stvari neće je u slijedećim slučajevima: a) Kod očitovanja učinjenih u šali koja se objektivno može uočiti i shvatiti, kod očitovanja u svrhu školskog primjera ili u sadržaju neke pozorišne predstave – u ovakvim slučajevima ne dolazi do sklapanja nikakvog pravnog posla, mada su pri tom možda upotrijebljene riječi koje inače služe za sklapanje pravnog posla. b) Reservatio mentalis ili mentalna rezervacija, gdje stranka namjerno, svjesno očituje volju koju ona neće. U ovakvim slučajevima iz potrebe zaštite interesa trećih lica i sigurnosti pravnog prometa, kao važeće će se uzeti ono što je očitovano. c) Simulacija, gdje stranke sklapaju neki pravni posao samo prividno, ali ga uopće ne žele. Cilj im je da kod trećih osoba stvore uvjerenje da je takav pravni posao uistinu sklopljen. Motiv takvog ponašanja je da se zaobiđe primjena nekih zakonskih odredbi ili da se treća lica oštete. Simulacija ima 2 vida: apsolutna i relativna simulacija. Kod apsolutne simulacije stranke sklapaju pravni posao, a uistinu ne žele nikakav pravni posao. Primjer je fiktivno sklapanje braka kako bi se izbjegle posljedice primjene Augustovog ženidbenog zakonodavstva. Relativna simulacija je slučaj gdje stranke sklapaju jedan pravni posao, a žele postići učinke preko drugog pravnog posla. Npr. sklapaju ugovor o darovanju, a žele postići učinak kupoprodajnog ugovora. Kod relativne simulacije simulirani pravni posao može biti važeći u proizvodnji pravnih učinaka ukoliko nije u suprotnosti sa zakonskim odredbama i ukoliko se ne vrijeđaju interesi trećih lica, dok je pravni učinak apsolutne simulacije da se uzima kao da nije nastao nikakav pravni posao. Nesvjestan nesklad između volje i očitovanja se javlja u slučaju zablude (error). Zabluda predstavlja netačnu predodžbu o predmetu, činjenici, okolnosti koje su bitne za egzistenciju nekog pravnog posla. Kod zablude (zablude) imamo očitovanje volje koja uistinu ne postoji. Zabluda se javlja u 2 oblika: error iuris i error facti. Error iuris ili zabluda o pravu predstavlja pogrešnu predodžbu o nekim pravnim propisima. To je neispričiva zabluda, ne može dovesti do nevaljanosti pravnog posla. Važio je princip ignorantia legis nocet – “nepoznavanje prava škodi”. Stranke se ne mogu pozivati na ovu zabludu kao eventualni osnov nevaljanosti pravnog posla, zbog toga što se pretpostavlja da svaki prosječan punoljetni građanin poznaje pravne propise države u kojoj živi i radi. Error facti ili zabluda o činjenicama se pod određenim uslovima može pojaviti kao ispričiva zabluda, odnosno može biti osnov nevaljanosti nekog pravnog posla. Da bi se zabluda o činjenicama pojavila kao ispričiva zabluda, morala je biti bitna (error essentialis), tj.odnositi se na neke bitne elemente pravnog posla i nesakrivljena (error probabilis), tj.da stranka pri upotrebi dužnog stepena pažnje nije mogla biti svjesna da se nalazi u zabludi. U odnosu na ova 2 kriterija razlikujemo slijedeće oblike zablude o činjenicama: a) Error in persona – zabluda o osobi sa kojom sklapamo pravni posao. Pojavljuje se kao bitna kod onih pravnih poslova kod kojih individualitet osobe predstavlja bitan element tog pravnog posla, npr.kod sklapanja braka, manumisija itd. b) Error in negotio – zabluda o vrsti pravnog posla. Npr, jedna stranka smatra da je zaključen zajam, a druga poklon. c) Error in supstantia – zabluda o materiji pravnog posla, npr.kupujemo prsten misleći da je zlatan, a kupili smo pozlaćeni prsten. d) Error in corpore – zabluda o predmetu pravnog posla, npr.oslobađamo roba A misleći da oslobađamo roba B. Od ovoga treba razlikovati samo pogrešno imenovanje neke osobe, pošto vrijedi princip causa demonstratio non nocet – “pogrešno imenovanje ne škodi”. 50
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
Svi gore navedeni oblici zablude o činjenicama dovode do ništavnosti pravnog posla. Kod zablude treba razlikovati tzv.disensus ili nesporazum, gdje jedna stranka pogrešno shvati očitovanje druge stranke. Npr, jedna stranka smatra da je termin isporuke robe u 7 sati ujutro, a druga smatra u 7 navečer. Disensus dovodi do ništavnosti pravnog posla. ZABLUDA U MOTIVU, PREVARA (DOLUS) I SILA (VIS AC METUS) Stvaranje volje na pogrešan način se javlja u 3 oblika: a) Zabluda o motivu za sklapanje pravnog posla. Motiv kao unutrašnja stvar svakog čovjeka nema pravnog značaja, te će zbog toga u ovom slučaju zablude o motivu zaključeni pravni Samo u jednom slučaju, i to kod imenovanja nasljednika, zabluda o motivu će biti ispričiva. b) Prevara (dolus) predstavlja zlonamjerno dovođenje druge stranke u zabludu ili njeno održavanje u zabludi sa ciljem da se sa tom strankom sklopi neki pravni posao i iz tog pravnog posla izvuče neka protupravna imovinska korist. Staro civilno pravo nije vodilo računa o dolusnom ponašanju i nije pružalo zaštitu protiv takvog ponašanja. Tek će pretorsko pravo početi voditi računa o dolusu i smatrati ga jednim od uzroka pobojnosti pravnog posla. Rimski pravnik Gaj Akvilije Gal će prvi uvesti tužbu actio doli za reprimiranje dolusnih ponašanja. Ova tužba je bila strogo pravno sredstvo, povlačila je za sobom infamiju. Mogla se podići u roku od godinu dana, a tužbeni zahtjev je bio usmjeren na plaćanje jednostrukog iznosa prouzrokovane štete. Actio doli je bila supsidijarno pravno sredstvo. Stranke su je mogle upotrijebiti samo ukoliko na raspolaganju nisu imale drugo pravno sredstvo i ukoliko je prouzrokovana šteta bila velika. Pored ove tužbe, pretor je za reprimiranje dolusa upotrebljavao još 2 pravna sredstva: exceptio doli (prigovor prevare) i restitutio in integrum (zahtjev za povrat u pređašnje stanje). Uvođenjem u pravnu praksu načela bona fides (dobra vjera i poštenje u pravnom prometu, dužnost držanja date riječi, dužnost urednog i blagovremenog ispunjenja preuzetih obaveza), pretor je postepeno proširivao krug ponašanja koja su mogla biti okarakterisana kao dolusna, da bi se na kraju dolusnim ponašanjem smatralo svako ponašanje koje je u direktnoj ili indirektnoj suprotnosti sa principom bona fides. c) Vis ac metus – sila i strah predstavlja navođenje neke stranke na sklapanje nekog pravnog posla pod dejstvom prisile ili straha izazvanog prijetnjom primjene sile. Razlikujemo 2 oblika sile: vis absoluta i vis compulsiva. Vis absoluta (apsolutna sila) predstavlja primjenu neposredne fizičke sile kako bi se na taj način neka osoba prinudila na sklapanje nekog pravnog posla. Npr.neposredno prinudno vođenje ruke druge stranke radi potpisivanja nekog pravnog posla. Primjena apsolutne fizičke sile dovodi do ništavnosti pravnog posla. Vis compulsiva (psihička sila) predstavlja protupravnu prijetnju nekim zlom (vis) i time izazivanje opravdanog straha (metus) koji neku stranku upućuje na sklapanje pravnog posla. Primjena psihičke sile dovodi do pobojnosti pravnog posla. O ovim ponašanjima računa je počelo voditi pretorsko pravo. Zaštita protiv sile i straha prvobitno je uvedena putem tužbe actio quod metus causa bila je penalna tužba actio penales, čiji je tužbeni zahtjev u roku od godinu dana išao na platež četvorostruke vrijednosti prouzrokovane štete, a nakon toga na jednostruki iznos. Ova tužba se mogla podići i protiv trećih lica koja su stekla neke koristi iz tog pravnog posla, ali nije povlačila za sobom infamiju. Ostala sredstva pravne zaštite protiv sile i straha su exceptio quod metus causa i restitutio in integrum. Exceptio quod metus causa služila je kao sredstvo tuženikove odbrane na ispunjenje posla koji je bio sklopljen pod prijetnjom, a restitutio in integrum davala se u svrhu povrata u prijašnje stanje. ZASTUPANJE KOD PRAVNIH POSLOVA
april-maj 2001.godine
51
RIMSKO PRAVO
Pravni poslovi ne moraju se sklapati direktno i osobno, već i preko trećih lica. Taj treći koji učestvuje u sklapanju posla može biti glasnik ili zastupnik. Glasnik (nuntius) je sredstvo za prenošenje vijesti. Nema vlastitu poslovnu volju, već samo prenosi očitovanu volju jedne stranke drugoj. Zato glasnik ne mora imati djelatnu sposobnost. Zastupnik vlastitim očitovanjem volje poduzima pravni posao za drugog (zastupanog, gospodara posla). Zastupanje može biti posredno i neposredno. Neposredno zastupanje je zastupanje u pravom (tehničkom) smislu, gdje zastupnik sklapa pravni posao vlastitim očitovanjem volje, u ime i za račun zastupanog. Učinci pravnog posla nastupaju neposredno za osobu zastupanog. On iz posla koji je za njega sklopio zastupnik neposredno stiče prava i dužnosti (postaje vlasnik, vjerovnik, dužnik i sl). Posredno zastupanje je takvo zastupanje u kome zastupnik sklapa pravni posao za račun zastupanog, ali u vlastito ime, a ne u ime zastupanog. Tako nastaje pravni posao koji se smatra zastupnikovim poslom, odnosno od proizvodi pravne učinke za zastupnikovu ličnost. U odnosu prema trećim licima zastupnik stiče prava i dužnosti koja proizilaze iz pravnog posla, a tek na temelju drugog, internog pravnog odnosa između zastupnika i gospodara posla ta prava i dužnosti se prenose na gospodara. Treća osoba sa kojom je takav posredni zastupnik sklopio pravni posao pri tome ne zna, niti ga se tiče da je posao sklopljen za račun zastupanog. Gospodar posla i taj treći uopće ne stupaju međusobno u pravne odnose. Rimsko civilno pravo nije dozvoljavalo neposredno zastupanje. Važilo je da posao ima učinke samo za stranke koje ga same sklapaju. Pretorsko pravo je indirektnim sredstvima postizalo sličan učinak kakav ima današnje neposredno zastupanje, a tek je u općem i modernom pravu priznato neposredno zastupanje kao pravilo koje je iznimno isključeno ili ograničeno. Zastupanje može biti ugovorno i zakonsko. Kod ugovornog zastupanja zastupnikove ovlasti temelje se ili na primljenom i prihvaćenom nalogu (mandatum) da će izvršiti neki posao za račun nalogodavca, ili na poslovodstvu bez naloga (negotiorum gestio), gdje neko obavlja poslove u korist drugog bez primljenog naloga i ovlaštenja. S nalogom je danas po pravilu spojena punomoć, tj.jednostrano ovlaštenje koje legitimira zastupnika prema trećim licima na djelanja u ime zastupanog. Poslovi koje dobrovoljni zastupnik poduzima bez punomoći mogu steći učinak za zastupanog ukoliko ih on naknadno odobri (ratiabitio mandato comparatur). Kod zakonskog zastupanja pravni poredak daje nekome ovlast, a ujedno i dužnost da zastupa druge osobe (npr.u slučaju tutorstva i skrbništva). VRIJEME I NJEGOVO RAČUNANJE U PRAVU U rimskom pravu se kod računanja rokova dan načelno uzima kao cjelina. Takvo računanje se u pandektnoj nauci zove computatio civilis. Prirodnije bi bilo kada bi se rok počeo računati od trenutka kada se neka činjenica dogodila (npr.od trenutka sklapanja ugovora) i završavao u istom trenutku posljednjeg dana. To je računanje a momento ad momentum ili computatio naturalis. No to u rimskom pravu nije usvojeno. Pored toga, razlikuju se tempus coninuum i tempus utile. Tempus continuum je računanje roka neprekidno od početka do kraja. U pretorskom pravu računa se tempus utile, odnosno u rok se računaju samo dani u koje je stranci bilo moguće izvršiti dodatnu pravnu radnju.
PRAVNA PRIRODA OBVEZA POJAM I POVIJESNI RAZVOJ OBVEZE 52
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
Obveza je pravna veza između tačno određene 2 osobe – osobe vjerovnika (creditor) i osobe dužnika (debitor). U ovom odnosu vjerovnik ima pravo da potražuje izvršenje dužne radnje (činidbe) od dužnika, dok je debitor bio dužan izvršiti tu radnju. Već u rimskom pravu do jasnog izražaja je došla razlika između obveznih i stvarnih prava. Ona je posebno očigledna u prirodi i nazivu tužbi kojima su se štitila jedna i druga prava. Stvarna prava zaštićena su sa actio in rem, a obvezna sa actio in personam. Actio in rem djeluje prema svima, te tužitelj u intenciji tužbene formule tvrdi samo da mu pripada određena stvar ili stvarno pravo, a uopšte ne navodi ime tuženog. Actio in personam se usmjerava samo protiv konkretne osobe koja je u intenciji formule imenovana i za koju se tvrdi da je obvezna na izvršenje neke radnje. Vrlo je raširena teza da je obveza nastala spajanjem njenih dvaju elemenata: debitum i obligatio tj. dug i odgovornost. U staro doba težište je bilo na odgovornosti, te je obligatus bila osoba koja je zapadala pod vjerovnikovu vlast ukoliko se ne bi iskupila ispunjenjem duga. Kasnije je težište prešlo na dug, a odgovornost je bila sredstvo da vjerovnik dođe do zadovoljenja ako bi dužna radnja izostala. Rimski naziv obligatio izvorno se odnosio samo na obvezne odnose zasnovane na starom civilnom pravu. Broj civilnih obveza bio je ograničen i tipiziran, tako da nije bilo općenitog pojma obligatio. Nove obvezne odnose zasnovane na pretorskom pravu rimski pravnici opisivali su izrazima teneri, honoraria actione teneri ili debitum, izbjegavajući izraz obligatio. PRIRODNE (NADPRAVNE) OBVEZE (OBLIGATIONES NATURALES) Utuživost je bitna karakteristika obveznih odnosa. Nema obveze bez utuživosti. Međutim, statusna višeslojnost rimskog društva, potrebe iznalaženja novih formi eksploatacije radne snage, kao i niz nekih drugih okolnosti, uvjetovali su nastanak jednog posebnog oblika obveznih odnosa – obligatio naturales (prirodna, nadpravna obveza). Za prirodne obveze kažemo da su plative, ali nisu utužive, pri čemu se dobrovoljno plaćanje dužne činidbe ne može posmatrati kao platež neduga tzv.indebitum, niti se može posmatrati kao učinjeno darovanje (donatio), već kao normalni način ispunjenja dužne činidbe. Nadpravne obveze nastaju iz slijedećih odnosa: 1) Iz pravnih poslova koje zaključuje rob sa trećim licima ili sa samim gospodarom, upravljajući povjerenim pekulijom. Slična situacija je i sa pravnim poslovima koje sklapaju osobe alieni iuris. Ovdje se kao problem pojavljuje naplativost takvih obveza, pošto lica alieni iuris, iako su subjekti prava, nemaju imovinsko-pravnu sposobnost, nemaju svoje imovine pošto je pater familias vlasnik cjelokupne imovine. 2) Iz pravnih poslova koje zaključuju nedorasli maloljetnici bez odobrenja tutora nastaju prirodne obveze. 3) Prirodne obveze predstavljaju ilustrativan primjer vrlo bliske povezanosti između prava i morala, prelaska nekih moralnih u pravne obveze. Tako se npr.kao prirodne obveze mogu posmatrati neke moralne dužnosti, kao dužnost oslobođenika na izražavanje stalne zahvalnosti bivšem gospodaru kroz kontinuirano davanje poklona, dužnost žene na davanje miraza, dužnost obdarenog na uzvrat darovanja itd. 4) Kamate uz realni zajam su morale biti ugovorene uz osnovni ugovor o zajmu putem posebne formalističke stipulacije, dok je iz neformalno dogovorenih kamata nastajala prirodna ili nadpravna obveza. 5) Senatus consultum macedonianum je propisivao zabranu davanja novčanog zajma sinu porodice bez odobrenja njegovog pater familias-a. Ovo pravilo je doneseno kako bi se preduprijedile situacije da prezaduženi sin u cilju sticanja imovinsko-pravne sposobnosti izvrši likvidaciju pater familias-a kako bi mogao platiti svoje dugove. Davanje zajma unatoč ovoj zabrani stvaralo je prirodnu obvezu.
POSTANAK OBVEZA RAZLOZI POSTANKA OBVEZA april-maj 2001.godine
53
RIMSKO PRAVO
Obvezni odnosi nastaju iz pravnih djelanja, koja mogu biti pravni poslovi ili protupravna djela (delikti). Zato već rimski klasični pravnici kažu da obveze nastaju iz kontrakta ili delikta. Vjerovatno već krajem klasičnog doba uočeno je da ima obveznih odnosa sa istim učinkom kao oni iz kontrakta i delikta, a da takvi odnosi ipak nisu nastali iz kontrakta i delikta. Na toj osnovi Justinijanovo pravo razlikuje 4 skupine obveza: kontraktne, kvazikontraktne, deliktne i kvazideliktne. OBVEZE IZ KONTRAKTA (OBLIGATIONES EX CONTRACTU) Contractus je obvezni ugovor rimskog civilnog prava, koji je pored sporazuma volja sadržavao i objektivni element forme. Neformalne pogodbe koje nisu bile utužive po civilnom pravu zvale su se pacta. Razlog na kome se zasnivala utuživost kontrakta po civilnom pravu sastojao se u izgovaranju određenih riječi (verba), ili u upotrebi određene pismene forme (litterae), ili u predaji stvari (res) ili u samom neformalnom sporazumu stranaka (consensus). Ovo posljednje važilo je samo u 4 slučaja konsenzualnih kontrakata. Na toj osnovi u klasičnom pravu razlikuju se slijedeći kontrakti: -
Verbalni (stipulatio, dotis dictio, insiurandum liberti); Literalni (nomen transscripticum (expensilatio), odnosno za peregrine chirographa i syngraphae) Realni (mutuum – zajam, depositum – ostavna pogodba, commodatum – posudba i pignus – ručnozaložna pogodba) Konsenzualni (emptio-venditio – kupovina, locatio-conductio – najam, mandatum – nalog i societas – društvena pogodba).
Verbalni i literalni kontrakti spadaju u formalne, a realni i konsenzualni u neformalne (materijalne) kontrakte. U postklasično doba razvila se grupa inominatnih kontrakata koja se po načinu kontakta donekle približavala realnim kontraktima. OBVEZE IZ DELIKATA (OBLIGATIONES EX DELICTO) Delikti su protupravna djela nedopuštene i protupravne povrede tuđih prava i interesa. Izvršenjem delikta već po samom pravnom poretku nastaje obvezni odnos u kome počinitelj delikta dobiva ulogu dužnika, a osoba oštećena deliktom ulogu vjerovnika. Sadržaj obveznog odnosa nastao iz delikta historijski se mijenjao. Prvobitno se sastojao od davanja osobne zadovoljštine oštećenom, da bi kasnije bio pretvoren u plaćanje propisanih kazni, a u konačnom ishodu u naknadu prouzrokovane štete. Prema značaju kazne i načinu postupka kojim se kazna ostvaruje, delikti se u rimskom pravu dijele na 2 osnovne skupine: delicta publica i delicta privata. Delicta publica ili crimina (javni delikti-kriminal) predstavljaju teže povrede dobara koje progoni i kažnjava država u javnom kaznenom postupku, uz izricanje najtežih krivičnih sankcija, tzv.poena capitalis. Među najznačajnije javne delikte rimskog prava spadaju paritium ili ubistvo pater familias-a, erduelio ili izdaja, dezerterstvo – izbjegavanje neprijatelja. Osobnu prirodu imao je delikt crimen lese meastatis koji obuhvata različite oblike povrede carskog dostojanstva. Biće ovog djela naročito je prošireno u periodu dominata, kada su carevi u namjeri da osnaže svoj kult mnoga ponašanja svojih političkih protivnika podvodili pod pojam ovog delikta. Ovaj naziv se zadržao i u savremenoj pravno političkoj stvarnosti i označava u prvom redu tzv.političke delikte koji se još uvijek nalaze u krivičnim zakonodavstvima mnogih država. Delicta privata (privatni delikti, maleficia) su lakše povrede tuđih dobara koje se kažnjavaju samo na zahtjev oštećene strane i to u redovnom rimskom civilnom sudskom postupku. Privatni delikti predstavljaju najznačajnije izvore obveznih odnosa. Dijelili su se u 2 skupine: a) Delikti civilnog prava: furtum - krađa, rapina – razbojništvo, iniuria – povreda tuđe ličnosti i damnum iniuria datum – oštećenje tuđe stvari. 54
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
b) Delikti honorarnog (pretorskog) prava: dolus – prevara, vis ac metus – sila i strah, fraus creditorum – prikrata vjerovnika. S obzirom na historijske promjene sadržaja obveznih odnosa nastalih iz delikata, razlikujemo 3 vrste tužbi čiji su tužbeni zahtjevi bili različito određeni: a) Actio penales – tužbe čiji je tužbeni zahtjev išao na plaćanje kazne; b) Actio rei persecutoriae – tužbe čiji je tužbeni zahtjev išao na naknadu štete; c) Actio mixte – tužbe čiji je tužbeni zahtjev bio postavljen kombinovano, djelomično na plaćanje novčane kazne, a djelomično na štetu. Deliktne obveze se po mnogo čemu razlikuju od ostalih civilnih obveza. Njihove specifičnosti su slijedeće: a) Deliktne obveze su nenasljedive, kako na aktivnoj tako i na pasivnoj strani, nema deliktnih zahtjeva među pripadnicima iste familije. b) Deliktne obveze ne prestaju sa capitis deminutio, jer važi princip noxa caput servitur – “delikt prati glavu počinioca”. c) Ako je rob koji je počinio delikt nakon toga postao slobodan, on tim činom neće biti ekskulpiran. Ako je poslije izvršenja delikta od strane roba, došlo do promjene gospodara nad tim robom, tužbeni zahtjev zbog počinjenog delikta će biti postavljen prema gospodaru roba u momentu podizanja tužbe. d) U slučaju izvršenja delikta od strane više osoba, svi počinioci delikta kumulativno odgovaraju i biće kažnjeni u punom iznosu kazne propisane za taj delikt. To je tzv.kumulativna odgovornost. Za delikte robova i lica alieni iuris odgovaraju njihovi imaoci vlasti (gospodar i pater familias). Princip njihove odgovornosti nosi naziv noxe deditio. Gospodar je bio dužan platiti kaznu za delikt koji je počinio njegov rob, ali umjesto toga mogao je roba isporučiti oštećenom pod njegovu vlast, kako bi rob svojim radom nadoknadio prouzrokovanu štetu. Ova mogućnost izbora naziva se facultas alternativa. Kasnije pravo će uvesti princip da gospodar odgovara za štete prouzrokovane robovim deliktom samo do vrijednosti sāmog roba.
PRAVNI SADRŽAJ OBVEZA OPĆENITO O ČINIDBI (RADNJI) Radnja (činidba) je predmet obveznog odnosa. Može se sastojati u nekom djelanju ili propuštanju. Rimsko pravo je za činidbu upotrebljavalo slijedeće pravno tehničke termine: dare, facere i praestare. Dare je činidba koja se sastoji u prenosu nekog stvarnog prava, najčešće prava vlasništva. Facere je činidba koja se sastoji u izvršenju nekog djela (npr.izgradnja kuće, krečenje stana i sl.) Praestare je činidba čiji je sadržaj predstavljen u odgovornosti stranke za štetu koja bi nastala u slučaju neispunjenja dužne činidbe, odnosno čiji je sadržaj predstavljen u trpljenju. SADRŽAJ OBVEZNE ČINIDBE Da bi radnja bila predmet obveznog odnosa, mora ispunjavati slijedeće pretpostavke: a) Mora se sastojati iz ljudskog djelovanja. Za štetne stvari koje bi izvršila životinja, odgovara vlasnik te životinje; b) Mora imati imovinski karakter, mora biti procjenjiva u novcu zbog toga što su veoma dugo u rimskom sudskom postupku sve presude glasile na novčanu protuvrijednost spora; c) Mora biti fizički i pravno moguća, vrijedi princip imposibilium nulla obligatio est – “pravni posao čiji predmet je nemoguća radnja je ništavan”. d) Činidba mora biti dopuštena, ne smije se protiviti pravu, moralu i dobrim običajima; e) Činidba mora biti određena, ili barem odrediva. Određene činidbe su tzv. obligatio certa (npr.plaćanje novčane svote u iznosu od 50 KM). Odrediva činidba je obligatio incerta, a predstavlja
april-maj 2001.godine
55
RIMSKO PRAVO
takvu činidbu čiji sadržaj se može naknadno odrediti a da za to nije potrebno sklapanje dodatnog sporazuma. Među obveze sa odredivim činidbama spadaju alternativne i generičke obveze. Kod alternativne obveze radi se o 2 ili više činidbi od kojih je dužnik obvezan izvršiti jednu. Ispunjenjem jedne činidbe dužnik se oslobađa obveze. Izbor činidbe koja će se ispuniti po pravilu pripada dužniku. Od alternativne obveze razlikuje se tzv.facultas alternativa, gdje se radi o obvezi sa jednom činidbom, ali se dužnik po osnovu postojećeg prava ili ugovora može osloboditi obveze tako da umjesto dužne činidbe izvrši neku drugu činidbu. Kod generične obveze predmet činidbe određen je obilježjima vrste, a dužnik se oslobađa obveze davanjem konkretne količine dotične vrste (npr.dati 100 vreća žita, jednog konja, jednog roba i sl). Po pravilu se ovdje radi o zamjenjivim stvarima. Sa stanovišta da li se ispunjenje činidbe može rastaviti na dijelove, a da se time ne promijeni suština i ne umanji vrijednost činidbe, govori se o djeljivoj i nedjeljivoj činidbi, odnosno obvezi. Po pravilu su djeljive obveze na dare, a nedjeljive na facere i non facere. POGODBE STRICTI IURIS I BONAE FIDEI Vjerovniku iz svake obveze pripada odgovarajuća tužba - actio in personam. Akcije in personam se dijele na 2 grupe: iudicia stricta i iudicia bonae fidei, a prema vrsti tužbe se i pravni poslovi koji su njima zaštićeni označavaju kao negotia stricti iuris i negotia bonae fidei. Razlika je bila u slobodi rasuđivanja koju je sudija imao kod određivanja dužne činidbe. Kod iudicia stricta sudija je bio ograničen samo na utvrđivanje postojanja potraživanja za koje je podignuta tužba. Sudijina djelatnost je bila posebno ograničena ako je tužiteljev zahtjev išao na certum, odnosno ako je tražio tačno određen predmet duga – npr.novčanu svotu (certa pecunia) ili određenu stvar (certa res). U tom slučaju sudija je samo utvrđivao da li tuženi zaista duguje ili ne. Tužbe na certum nisu spominjale pravni razlog obveza, te su se zvale kondikcije (condictiones). Iudicia bonae fidei je usmjerena na incertum. Ovdje je sudija imao veću slobodu prosuđivanja, uz obavezu da postupa po načelima fidei bonae, tj.po načelima poštenja i povjerenja u prometu, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja. Iudicia bonae fidei javlja se tek krajem republikanskog doba. NAKNADA ŠTETE Šteta može biti nanesena na 2 načina: povredom postojeće obveze ili deliktom, pa se razlikuju kontraktna i deliktna odgovornost za štetu. Do kontraktne odgovornosti dolazi ako dužnik uopšte ne ispuni dužnu činidbu ili je ne ispuni kako treba. Sadržaj prvobitne obveze se zbog neispunjenja pretvara u dužnost naknade štete. Deliktna odgovornost za štetu nastaje direktno iz zakona. Deliktom nastaje posve novi samostalni obvezni odnos između oštetitelja i oštećenog koji je usmjeren na naknadu štete. U stvari, iz delikta nije izvirala obveza na naknadu štete, već obveza na plaćanje novčane kazne (poena) koja se morala platiti oštećenom. Svrha ove kazne više je bila u davanju zadovoljenja za nanesenu protupravnu povredu, nego u naknadi nanesene štete. Prema teoriji općeg i modernog prava, za odštetni zahtjev načelno su potrebne 4 pretpostavke: šteta, protupravnost djelanja, urzočna veza (kauzalni neksus) i odgovornost koja se po pravilu sastoji u krivnji. Šteta se može odnositi na imovinu ili idealna pravna dobra (npr.čast, slobodu i sl). Po rimskom pravu se o naknadi štete može govoriti samo kod imovinske štete za koju se koristi izraz damnum. Šteta na 56
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
idealnim (nematerijalnim) pravnim dobrima po rimskom pravu povlači novčanu kaznu (poena) jer se takva šteta načelno ne može nadoknaditi novcem. Nadoknađuje se samo protivpravno nanesena šteta, uvažavajući princip zabrane šikane, odnosno korištenja svojim pravom u svrhu nanošenja štete drugome. Između dužnikovog djelanja i štete mora postojati uzročna veza (kauzalni neksus), dakle kada se dužnikovo djelanje smatra uzrokom nastale štete. Uzročna veza može biti direktna i indirektna. Za odštetni zahtjev po pravilu se traži i dužnikova subjektivna odgovornost, odnosno krivica. Krivica je subjektivni, psihološki odnos počinitelja prema štetnom uspjehu. Subjektivna odgovornost koja se temelji na krivici (culpa) zove se i kulpozna odgovornost. Primitivna prava svih naroda u početku uvažavaju princip tzv.objektivne odgovornosti (kauzalna odgovornost), gdje počinilac odgovara za počinjeni štetni učinak bez obzira da li je isti počinjen namjerno, usljed nepažnje ili nehotice. U Justinijanovom pravu u potpunosti prevladava princip subjektivne odgovornosti. Načelno se odgovara samo za skrivljenu štetu (dolus i culpa), a ne odgovara se za slučajno uzrokovanu štetu (casus). Dolus obuhvata namjerno i svjesno postupanje kojim se nekome nanosi šteta. Ne mora se raditi striktno o namjeri, već je dovolno da je počinilac predviđao štetni učinak, ali je ipak odlučio izvršiti radnju. Kod iudicia bonae fidei, kao dolus se smatra svaki postupak suprotan fidei bonae (poštenju i povjerenju u prometu). Culpa je nemarnost, tj.propust dužne pažnje. Počinilac nije predvidio štetne posljedice svog djelanja, a morao bi ih predvidjeti da je upotrijebio potrebnu pažnju. Justinijanovo pravo razlikuje više stepena nemarnosti: a) Culpa lata je gruba nemarnost. To je propust one pažnje koju bi primijenio svaki prosječan čovjek, odnosno šteta koja je nanesena postupkom koji ne bi primijenio nijedan normalan čovjek. Culpa lata je izjednačena sa dolusom. b) Culpa levis (in abstracto) je lahka nemarnost. Kao mjerilo dužne pažnje ovdje se uzima pažnja koju bi u konkretnom slučaju trebao primijeniti zamišljeni uredni porodični starješina (diligens pater familias). c) Culpa levis in concreto je još blaži stepen krivice. Kao mjerilo se uzima pažnja koju obvezanik o kome se radi redovno primjenjuje u svojim stvarima. d) Culpa in eligendo je nemarnost pri izboru namještenika i pomoćnika. Osobe koje sebi biraju pomoćnike i namještenike odgovaraju za štetu koje izabrani izazvaju usljed nesposobnosti. UGOVORNA (KONVENCIONALNA) KAZNA – STIPULATIO POENAE Uz neku obvezu stranke su u obliku stipulacije mogle ugovoriti određenu novčanu svotu koju će dužnik platiti vjerovniku ako ne bi ispunio svoju prvobitnu obavezu u skladu sa dogovorenim uslovima. Stipulatio poenae je po prirodi uvjetna obveza, te se ima platiti čim dužnik ne ispuni sadržaj glavne obveze. Tu se ne pita da li je dužnik kriv za neizvršenje. Postojala je i tzv.neprava ugovorna kazna kod koje se dužnik može osloboditi plaćanja time da izvrši neku drugu činidbu koju stranke žele i koja se pojavljuje kao facultas alternativa. KAMATE (USURAE) Kamate u užem smislu su naplata koju dužnik neke glavnice daje vjerovniku u stvarima iste vrste kao naknadu za korištenje dužne glavnice. Glavnica može biti u novcu ili drugim zamjenjivim stvarima. Kamatna obveza je akcesorna, odnosno može postojati samo uz glavnu obvezu. Nastaje ugovorm ili neposredno na osnovu zakona. Sloboda ugovaranja kamata bila je ograničena. Po Zakoniku XII ploča najviša dozvoljena kamatna stopa je 1/12 glavnice mjesečno ili 100% godišnje, da bi se kamata postepeno april-maj 2001.godine
57
RIMSKO PRAVO
smanjivala tako da je po Justinijanu snižena na 6%. Pored toga, rimsko pravo je zabranjivalo uzimati kamate od kamata, odnosno ukamaćivati dospjele a neplaćene kamate.
ZAKAŠNJENJE (MORA) DUŽNIKA ILI VJEROVNIKA Dužnik dospijeva u zakašnjenje (mora debitoris) ako u vrijeme dospjelosti vlastitom krivicom, odnosno bez opravdanog razloga, ne ispuni svoju obvezu. Pretpostavke dužnikovog zakašnjenja su: a) Postojanje valjanog i utuživog potraživanja; b) Dospjelost potraživanja; c) Dužnikova odgovornost za zakašnjenje. Dužnika će stići posljedica zakašnjenja samo ako je u zakašnjenje dospio svojom krivicom. d) Za prosuđivanje dužnikove odgovornosti za zakašnjenje značajno je bilo i pitanje da li je dužnik poslije dospjelosti bio od strane vjerovnika opomenut na plaćanje (interpellatio). Posljedice dužnikovog zakašnjenja sastoje se u poštrenju dužnikove odgovornosti i naknadi štete koju vjerovnik trpi zbog zakašnjenja. Vjerovnik dolazi u zakašnjenje (mora creditoris) ako bez opravdanog razloga odbije primiti činidbu koju mu je dužnik ponudio. Dužnik pri tome mora ponuditi stvarnu, već gotovu i spremnu činidbu (tzv.realna oblacija). Verbalna oblacija će biti dovoljna samo ako je opravdana u odnosu na sadržaj i prirodu duga. Vjerovnik ne može zahtijevati ispunjenje prije dospjelosti, ali dužnik može ispuniti činidbu i prije dospjelosti. Zato vjerovnik dolazi u zakašnjenje ako odbije primiti činidbu koja mu je ponuđena i prije dospjelosti. Pri tome se ne traži subjektivna odgovornost (krivica) vjerovnika, kao što je to slučaj kod dužnikovog zakašnjenja. Glavna posljedica vjerovnikovog zakašnjenja je da se smanjuje dužnikova odgovornost. Dužnik neće biti oslobođen obveze, ali unaprijed odgovara samo za dolus, mada je prije toga odgovarao npr.za culpu ili custodiu.
SUBJEKTI OBVEZA RAZDIJELJENE I SOLIDARNE OBVEZE Ukoliko se u obveznom odnosu na dužničkoj i vjerovničkoj strani nalazi jedna osoba, govorimo o dualističkoj obvezi, a ako se pojavljuje više osoba to je pluralistička obveza. Položaj više osoba u obveznom odnosu može biti dvojak: Ukoliko više osoba u obveznom odnosu ima jednak ekonomsko-pravni položaj, kažemo da je njihov položaj koordiniran. Npr, u obveznom odnosu se pojavljuju 2 dužnika. Ukoliko položaj više osoba o obveznom odnosu sa ekonomsko-pravnog aspekta nije jednak, govorimo o akcesornom položaju množine subjekata obveza. Npr, uz glavnog dužnika se pojavljuje jemac. S obzirom na činjenicu da li je predmet obveznog odnosa sa više subjekata djeljiva ili nedjeljiva činidba, razlikujemo razdijeljene i solidarne obveze. Ako je predmet obveznog odnosa u kome se nalazi više osoba sa koordiniranim položajem djeljiva činidba, radi se o razdijeljenoj obvezi. Obično su predmet razdijeljenih obveza novčane činidbe i činidbe na izvršenje neke radnje. Kod razdijeljenih obveza se ispunjava samo dio činidbe od strane jednog dužnika koji otpada na njega, ili se izvršenje vrši prema pojedinim vjerovnicima, također u dijelovima koji otpadaju na njih. Ostaviteljevo potraživanje se dijeli na nasljednike srazmjerno njihovim nasljedničkim dijelovima. Kod razdijeljenih obveza imamo onoliko pojedinačnih obveza koliko ima stranaka u tom obveznom odnosu. 58
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
Solidarne obveze se javljaju u slučaju kada se na dužničkoj ili povjerilačkoj strani pojavljuje više lica, a predmet tog obveznog odnosa je nedjeljiva činidba. Solidarnost može biti aktivna i pasivna. Aktivna solidarnost je u situaciji kada imamo više vjerovnika, a pasivna kada imamo više dužnika. Bitno je napomenuti da novčane činidbe kao izrazito djeljive, mogu dogovorom stranaka biti pretvorene u nedjeljivu činidbu. Kao solidarnu obvezu ispunjenje potraživanja može tražiti samo jedan od solidarnih vjerovnika i to samo od jednog solidarnog dužnika. Ispunjenjem obveze od strane jednog dužnika prestaje obvezni odnos i za ostale solidarne dužnike. Elektivna solidarnost (eligere-izabrati) predstavlja takvu solidarnost gdje postoji mogućnost da vjerovnik može izabrati kojeg od solidarnih dužnika će utužiti na ispunjenje obveze. Kumulativna solidarnost, koja je najviše bila zastupljena kod deliktnih obveza, pretpostavlja u slučaju izvršenja delikta od strane više lica, odgovornost i dužnost na plaćanje kazne u punom iznosu za sve počinioce tog delikta. Pojam solidarne obveze vodi porijeklo od riječi solidus što znači čvrst, tvrd, nepodijeljen. Rimsko klasično pravo nije poznavalo instituciju regresa između solidarnih dužnika ukoliko između njih nije postojao neki interni odnos koji je mogao biti predstavljen u ortakluku, mandatu, poslovodstvu bez naloga itd. Kasnije je uveden institut benefitium cedendarum … UZGREDNI SUBJEKTI OBVEZA Adstipulatio. Kod stipulacije uz glavnog vjerovnika može postojati i uzgredni vjerovnik (adstipulator) koji od dužnika može nakon glavne stipulacije zatražiti istu (ili manju) činidbu. Adstipulatorovo potraživanje je akcesorno. Ne prelazi na adstipulatorove nasljednike jer je njegova funkcija zamišljena samo u korist glavnog vjerovnika da bi adstipulator mogao u vjerovnikovoj odsutnosti ili npr. u slučaju vjerovnikove smrti utjerati dug. Dužnik je činidbu morao izvršiti samo jednom, bilo glavnom vjerovniku ili adstipulatoru. U Justinijanovom pravu je nestala adstipulacija. Jamstvo (poručanstvo). Kod jamstva se uz glavnog dužnika na istu činidbu obavezuju i treće osobe, a radi vjerovnikove sigurnosti. Obaveza jamca ima sekundarni značaj, koji se ogleda u njenoj akcesornosti (obveza jamca ovisi o postojanju glavne obveze) i supsidijarnosti (jamac odgovara tek ako glavni dužnik nije namirio dug). Rimska jamstvena obveza (adpromissio) po pravilu je nastajala usmenim ugovorom (stipulacijom). Postojala su 3 oblika takve jamstvene obveze: sponsio, fiderpromissio i fideiussio. Sponsio je bila najstariji oblik jamstva, pristupačna samo rimskim građanima. Zato se javlja fidepromissio koja je bila pristupačna i peregrinima. Sponsio i fidepromissio služile su samo za osiguranje glavne obveze koja je sklopljena u obliku stipulacije. Da bi se mogle osigurati ne samo verbalne, već i različite druge obveze, uveden je fideiussio. Njome su se mogli služiti i Rimljani i peregrini. Samo je fideiussio prešla u Justinijanovo pravo. Za međusobni odnos više jamaca izvorno su važila načela solidariteta: svaki pojedini jamac mogao je biti prisiljen na plaćanje čitavog potraživanja, a ostali bi time bili oslobođeni. Međutim, postepeno se ovaj odnos razvijao u pravcu da bi svaki jamac odgovarao samo za srazmjerni dio. Uz formalističko jamstvo u obliku stipulacije, postojalo je i nekoliko neformalnih pravnih poslova kojima se praksa poslužila za osiguranje tuđe obveze. Tu spadaju: -
mandatum pecuniae credendae (mandatum qualificatum); constitutum debiti alieni receptum argentarii
Intercesija i senatus consultum Vellaeanum. Intercesija je svako obvezivanje u korist trećeg. Za razvoj pojma intercesije u rimskom pravu je važan senatus consultum Vellaeanum iz 46.godine n.e. Njime je ženama zabranjeno preuzimanje jamstva i uzimanje zajma za treće osobe (intercedere). Obveza žene iz zabranjene intercesije bila bi valjana ipso iure, ali je tužitelj bivao odbijen ekscepcijom senatus consulti Vallaeani.
april-maj 2001.godine
59
RIMSKO PRAVO
Ostala sredstva osiguranja obveza. Dužnik je mogao i sam vjerovniku dati različita osiguranja. Takvoj svrsi služila je arrha (kapara), koja je preuzeta iz grčkog prava. U rimskom klasičnom pravu arrha je bila samo vanjski vidljivi znak da je sklopljen valjan ugovor (arrha confirmatoria). Za učvršćenje obveze mogla je služiti i zakletva (cautio iuratoria). DJELOVANJE OBVEZA PREMA TREĆIM LICIMA a) Ugovori u korist i ugovori na teret trećih lica Razvojem ekonomskih i pravnih odnosa javljaju se potrebe i mogućnosti da obveze djeluju i prema trećim licima koja kod postanka obveze nisu učestvovala. Tu prvenstveno spadaju ugovori u korist trećih lica (pacta in favorem tertii). To pitanje su rimski pravnici razmatrali uglavnom na pitanju stipulacije, te su postavili pravilo da je stipulacija u korist trećeg ništavna (alteri stipulari nemo potest). Justinijan je priznao kao valjane stipulacije na čas smrti i na dan pred smrt, poslije smrti, kao i stipulacije u korist nasljednika, koje se nisu smatrale valjanim po klasičnom pravu. Takve stipulacije su u praksi služile kao ugovori za osiguranje života. Kod ugovora na teret trećih lica, obećava se radnja nekog trećeg (alium facturum promittere). Sve primjere takvih ugovora rimski pravnici obrađuju isključivo na stipulaciji, te takvu stipulaciju gdje promissor obećava činidbu nekog trećeg, po pravilu smatraju nevaljanom. b) Actiones adiecticiae qualitatis Pogodbe koje sklapa filius familias (sin porodice) ili rob u određenim slučajevima mogu obvezivati oca porodice, koji je vlasnik cjelokupne imovine u porodici. Zato je pretor omogućio da za dugove sina porodice, odnosno roba, pod određenim pretpostavkama odgovara i pater familias i to ne umjesto njih, već pored njih. Takve tužbe protiv imaoca vlasti zovu se actiones adiecticiae qualitatis. Tu spadaju: a) Actio quod iussu. Ako bi pater familias sa znanjem trećeg naložio sinu ili robu da sa trećim sklopi pravni posao, odgovarao je uz njih potpuno za obveze iz takvih poslova. b) Actio institoria i exercitoria. Ako je pater familias postavio sina ili roba za voditelja trgovačkog ili nekog drugog obrta (institor ili factor), odnosno ako bi ga kao vlasnik broda (exercitor navis) postavio za kapetana (magister navis), pater familias je u potpunosti odgovarao za obveze iz njegovih pravnih poslova. c) Actio de peculio i tributoria. Ako je pater familias sinu ili robu odobrio peculium, odgovarao bi akcijom de peculio za njihove obveze u vezi sa upravom pekulija, ali samo do visine pekulija u trenutku izricanja presude. Imalac vlasti je morao namirivati vjerovnike onim redom kako su se javljali sa akcijom de peculio, sve dok se vrijednost pekulija ne bi iscrpila. Onaj ko bi došao nakon toga, ne bi dobio ništa. Ako je pekulij sa znanjem imaoca vlasti bio upotrijebljen za vođenje trgovačkog ili obrtnog posla, svi oni koji su s obzirom na taj posao postali vjerovnici sina ili roba imali su pravo na srazmjerno namirenje iz trgovačke imovine. Za ostvarivanje prava na srazmjerno namirenje protiv imaoca vlasti davala se actio tributoria. d) Actio de rem verso. Ovom tužbom je imalac vlasti odgovarao ako se pravnim poslom sina ili roba obogatio. Odgovarao je trećem licu do visine obogaćenja (quantum in rem patris versum est). PROMJENA SUBJEKATA PRENOSOM POTRAŽIVANJA I DUGOVA a) Prenos potraživanja – cesija, ustup
60
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
Ustup (cesija) je ugovor kojim vjerovnik (cedent) svoje otuđivo potraživanje prenosi na drugoga (cesionara). Mada je postojalo teoretsko načelo neprenosivosti potraživanja, tokom vremena pronađena su različita sredstva kojima se praktično postizao učinak cesije. U najstarije vrijeme vjerovnik bi dužnika pozvao da se drugom obveže na istu radnju koju je dotad dugovao njemu. To u stvari nije prenos potraživanja, već gašenje jedne i stvaranje nove obveze među drugim osobama. Kada je s formularnim postupkom bilo uvedeno procesualno zastupanje, onaj na koga bi se potraživanje trebalo prenijeti je utužio potraživanje kao vjerovnikov zastupnik u procesu, te bi pomoću pretorske formule sa premještajem subjekta ishodio presudu na svoje ime. U ovom slučaju vjerovnik bi ovlastio takvog zastupnika – cesionara da mu o utjeranom potraživanju više ne treba polagati račune. Ovaj postupak je imao svojih nedostataka. Naime, budući da cesionar zapravo ipak samo ostaje vjerovnikov mandatar, vjerovnik je mogao do litiskontestacije mandat opozvati, a mandat je prestajao i u slučaju smrti jedne od stranaka. Osim toga, cedent je do trenutka litiskontestacije još uvijek bio vjerovnik i mogao je od dužnika primiti plaćanje, sam ga utužiti, oprostiti mu dug ili se nagoditi s njim i tako izigrati cesionara. Zbog navedenog se od vremena cara Antonina Pija počela cesionaru davati actio utilis, kojom je potraživanje mogao samostalno utužiti u svoje ime i nezavisno od cedentove volje. Njegov zahtjev je prelazio i na njegove nasljednike. U postklasično doba došlo je i do ustanove denuncijacije. Naime, ukoliko je cesionar obavijestio dužnika da je došlo do cesije, dužnik nije mogao više ispravno platiti dug cedentu, niti ga je cedent mogao tužiti. Tako je Justinijanovo pravo, mada institut cesije nije teoretski razradilo, došlo do praktičnog učinka cesije pomoću davanja akcije utilis, denuncijacije i zarane plaćanja cedentu. Kao posao otuđivanja potraživanja cesija je apstraktni posao, dakle djeluje bez obzira na pravni posao koja je pravni razlog (causa) cesije. Cesionar stiče pravo u istom obimu i sa istim uzgrednim pravima (zalozi, jamstva) kako je pripadala cedentu. b) Prenos dugova Promjena dužnikove ličnosti bila je ispočetka moguća jedino putem novacione stipulacije kojom se treći obvezao da će vjerovniku ispuniti dug dosadašnjeg dužnika. Takva promjena ličnosti dužnika zove se expromissio. To je u stvari nije bila singularna sukcesija u tuđi dug, već je nestajala jedna, a nastajala sasvim nova obveza. Drugo sredstvo za promjenu ličnosti dužnika i ovdje je bilo procesualno zastupanje. Dužnik bi ovlastio preuzimača duga da se kao njegov zastupnik upusti u parnicu sa vjerovnikom. Eventualni ugovor između dosadašnjeg dužnika i preuzimača obavezivao je samo njih, za vjerovnika odatle ne bi nastala nikakva prava. PRESTANAK OBVEZA Načini prestanka obveza dijele se po tome da li su obveza prestaje voljom stranaka (pravnim poslovima) ili nastupom neke druge jurističke činjenice, nezavisno od volje stranaka (npr.smrt, istek roka). S obzirom na njihov učinak, načini prestanka obveza dijele se na one koji djeluju ipso iure i one koji djeluju ope exceptionis. U prvom slučaju obveza prestaje po civilnom pravu. Ako bi je vjerovnik ipak utužio, sudija će ga po već postojećem pravu (ipso iure) odbiti. U drugom slučaju pretor omogućava tuženiku da uvrštavanjem ekscepcije u formulu odbije tužiteljev zahtjev, mada obveza po civilnom pravu nije prestala. Dakle, razlozi prestanka obveza ipso iure svoj osnov imaju u civilnom pravu, a razlozi ope exceptionis u honorarnom pravu. A) PRESTANAK OBVEZA IPSO IURE SOLUTIO U STAROM PRAVU april-maj 2001.godine
61
RIMSKO PRAVO
U najstarijem rimskom pravu akt ukidanja obveze je načelno po svom obliku morao odgovarati aktu kojim je obveza nastala. Zato su se obveze sklopljene per aes et libram raskidale solucijom per aes et libram, a obveze nastale stipulacijom ukidale su se verbalnom akceptilacijom. Solutio per aes et libram služila je za raskidanje obveze iz nexum-a, tj.libralnog zajma, kao i za druge stroge novčane dugove starog prava. Acceptilatio je služila za ukidanje verbalnih kontrakata, posebno stipulacije. Obzirom da akceptilacija ukida obvezu i u slučaju kad nije došlo do realnog plaćanja, u klasično i carsko doba upotrebljavana je i kao imaginaria solutio za otpust duga. Ako bi se njome htjele ukidati obveze koje nisu poticale iz stipulacije, one bi se morale novacionom stipulacijom pretvoriti u verbalnu obvezu, a zatim ukinuti akceptilacijom. ISPUNJENJE OBVEZE Već u republikansko doba važilo je načelo da obveza prestaje ispunjenjem dužne radnje i bez nekog formalističkog akta koji je u starom pravu bio potreban. Time je solutio (plaćanje) postala redovni način prestanka svih obveza ipso iure. Obvezu za dužnika može ispuniti i neko treći, ukoliko činidba ne zavisi strogo od ličnih dužnikovih sposobnosti. Ako vjerovnik protiv dužnika istovremeno ima više različitih potraživanja, a dužnik plaća svotu koja nije dovoljna za podmirenje svih potraživanja, dužnik će kod plaćanja odrediti koje potraživanje podmiruje. Ako dužnik ništa nije odredio, može to odrediti vjerovnik ali mora postupati u interesu dužnika, odnosno onako kako bi odredio da je on sām dužnik. Kao dokaz isplate služila su uobičajena dokazna sredstva (svjedoci, zakletva itd). U carsko doba u tu svrhu je sve češće služila pismena potvrda (apocha) koju bi vjerovnik izdao dužniku. Vjerovnik nije dužan primiti ništa drugo osim onog što mu se duguje. Ako bi ipak pristao da umjesto ispunjenja dužne primi neku drugu činidbu, njegovo potraživanje bi prestalo. To je datio in solutum. Ako se činidba ne može ispuniti jer se ne zna ko je pravi vjerovnik ili ako postoje zapreke u ličnosti vjerovnika jer je npr.u zakašnjenju ili je odsutan ili nema poslovne sposobnosti a nema zastupnika, dužnik se mogao osloboditi obveze polaganjem duga u vjerovnikovu korist (depositio). U početku je bilo dovoljno da stvar položi kod sebe, ali se kasnije tražilo polaganje na javnom mjestu (in publico). OBNOVA OBVEZE (NOVACIJA) Obnova (novatio) je ugovor između vjerovnika i dužnika kojim se neka dosadašnja obveza dokida time što na njeno mjesto dolazi nova obveza. Novirati se mogu obveze svake vrste (kontraktne, deliktne, utužive i naturalne), a nova obveza je uvijek imala oblik stipulacije (novaciona stipulacija). Za novaciju je bitno da nova obveza, pored dosadašnjeg predmeta obveze (idem debitum), sadrži i neku novinu (aliquid novi). U tom pogledu se razlikuje novacija kod koje se mijenja ličnost vjerovnika ili dužnika (novatio inter novas personas ili novatio qualificata) i novacija kod koje se ne mijenjaju subjekti obveze (novatio inter easdem personas ili novatio simplex). Novatio inter novas personas. Novacija promjenom ličnosti vjerovnika ostvaruje se aktivnom delegacijom. Na osnovu vjerovnikove upute (delegacija) dužnik obećava činidbu novom vjerovniku. Ličnost dužnika mijenja se pasivnom delegacijom. Novatio inter easdem personas. Subjekti obveze ostaju isti, po klasičnom pravu ostaje isti i predmet obveze, ali se nova obveza ipak mora sadržajno razlikovati od stare. Važan slučaj takve novine sastojaće se u promjeni pravnog osnova obveze: tako npr.obvezu na plaćanje kupovnine iz kupoprodajne 62
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
pogodbe dužnik pretvara u obvezu iz stipulacije. Time se kauzalna neformalna obveza bonae fidei pretvara u apstraktnu formalnu obvezu stricti iuris. Na ovaj način se deliktna obveza, koja je aktivno i pasivno nenasljediva, mogla pretvoriti u nasljedivu obvezu iz stipulacije. Pored novacije po pravnom poslu (novatio voluntaria), u rimskom pravu je postojala i novatio necessaria, koja je bila nužno spojena sa učinkom litiskontestacije u parnici, odnosno sa presudom. SJEDINJENJE (CONFUSIO), CONCURSUS CAUSARUM, NEMOGUĆNOST ISPUNJENJA, SMRT I CAPITIS DEMINUTIO Ako se potraživanje i dug nađu u istoj osobi, obveza prestaje ipso iure sjedinjenjem (confusio). Obveza može ponovo oživjeti ako se potraživanje i dug naknadno opet razdvoje. Do sjedinjenja po pravilu dolazi nasljeđivanjem. Concursus causarum postoji ako vjerovnik individualno određenu dužnu stvar (species) stekne na osnovu nekog drugog pravnog razloga od trećeg lica, a ne od dužnika (npr.poslije sklopljene kupoprodajne pogodbe sa nevlasnikom, kupac stekne istu stvar kupovinom ili darovanjem od vlasnika). Ispunjenje prve pogodbe u tom slučaju postaje nemoguće, jer niko ne može nabaviti vjerovniku stvar koja je već u njegovom vlasništvu. Confusio i concursus causarum spadaju u slučajeve gdje obveza prestaje zbog naknadne nemogućnosti ispunjenja. U Justinijanovom pravu obveze na species načelno prestaju ako dužna stvar propadne slučajem (casus), a ako se radi o dužnikovoj krivici ili njegovom zakašnjenju, načelno dolazi do naknade štete. Ako kod dvostrano obveznih ugovora prestane obveza jedne stranke zbog slučajne nemogućnosti, načelno će prestati i obveza druge stranke na davanje protučinidbe. Izuzetak je kod kupovine. Po rimskom klasičnom pravu kontraktne obveze načelno ne prestaju smrću, već se prenose na nasljednike. Deliktne obveze načelno prestaju smrću, jer su one surogat za nekadašnju ličnu osvetu, a smrću prestaje pravo na osvetu i na aktivnoj i na pasivnoj strani. Po klasičnom pravu su penalni zahtjevi, barem na aktivnoj strani, prelazili na nasljednike. Kontraktne obveze bi ipso iure prestajale zbog capitis deminucije, koja se izvorno smatrala jurističkom smrću. Deliktni zahtjevi ne prestaju sa capitis deminutione. B) PRESTANAK OBVEZA OPE EXCEPTIONIS PACTUM DE NON PETENDO Pactum de non petendo je po klasičnom pravu neformalna pogodba o otpustu duga. Ona po civilnom pravu nema učinka, obzirom da se za prestanak duga traži formalistički contrarius actus. Međutim, dužnik po pretorskom pravu dobiva prigovor protiv vjerovnikove tužbe (exceptio pacti conventi). U Justinijanovom pravu razlikuje se pactum de non petendo in personam i pactum de non petendo in rem. Prvi ide u prilog samo neposrednom ugovaraču paktuma, a drugi i ostalim osobama koje učestvuju u obveznom odnosu (npr.solidarni sudužnici, jamci i nasljednici). PREBIJANJE (COMPENSATIO) Prebijanje (compensatio) je ukidanje obveze obračunavanjem kontrapotraživanja koju dužnik ima prema vjerovniku. U najstarije doba do prebijanja je moglo doći samo dobrovoljnim ugovorom stranaka. Krajem republike i u rano klasično doba dolazi do prvih slučajeva sudskog prisilnog prebijanja. Rimski bankar (argentarius) koji bi tužio svog klijenta morao je već u tužbi odbiti eventualna klijentova kontrapotraživanja i utužiti samo konačnu razliku (saldo). U suprotnom bi izgubio parnicu u cjelosti zbog plus peticije. Prebiti su se mogla samo istovrsna potraživanja i dugovi (novac sa novcem, žito sa žitom…) april-maj 2001.godine
63
RIMSKO PRAVO
Po pretorskom pravu, ako bi bonorum emptor, tj. kupac prezaduženikove stečajne mase, utjerivao potraživanja koja pripadaju masi, morao je dozvoliti da tuženi u cjelosti odbije svoja eventualna kontrapotraživanja protiv stečajnog dužnika. Pošto bonorum emptor nije ni morao znati tačnu visinu tih kontrapotraživanja, nije ih morao sam kompenzirati u intenciji formule, već je dedukciju kontrapotraživanja obavljao sudija. U ovom slučaju mogla su se kompenzirati i nedospjela potraživanja, kao i potraživanja koja nisu bila istovrsna. Po civilnom pravu se uvažavalo prebijanje uz iudicia bonae fidei. Ovdje su se mogle prebiti i tuženikova kontrapotraživanja iz istog pravnog posla, mada i nisu bila istovrsna, što je odgovaralo načelu bonae fidei. Kod iudicia stricti iuris načelno nije postojala mogućnost prebijanja. Prema Justinijanovim “Institucijama“, prebijanje je kod njih uveden nekim reskriptom cara Marka Aurelija, pomoću ekscepcije doli. Justinijanovim reformama nestalo je različitog postupanja s prebijanjem po civilnom i pretorskom pravu. Postojala je samo jedna vrsta prebijanja. Oba potraživanja moraju biti istovrsna, ali mogu poticati iz različitih pravnih poslova. Prebijanje je dozvoljeno kod svih akcija, ne samo obveznih već i stvarnopravnih. Dužnikovo potraživanje moralo je biti likvidno, što znači da ga sudija može brzo i lahko utvrditi. Pored toga, moralo je biti dospjelo, ali je moglo poticati i iz naturalne obveze. Potraživanja redovno moraju biti međusobna i zamjenjiva. Važna novost je i da compensatio djeluje ipso iure.
OBVEZE IZ KONTRAKATA VERBALNI KONTRAKTI STAROG CIVILNOG PRAVA (NEXUM, VADIATURA I PRAEDIATURA) Verbalni kontrakti zajedno sa literalnim kontraktima čine skupinu formalističkih kontrakata jer su kao poslovi civilnog prava vezani za održavanje strogih formi. Starije formalističke obveze koje su nastaje verbis su: nexum, vadiatura i praediatura. Nexum je (prema jednoj od najraširenijih hipoteza), kontrakt (ugovor) o zajmu koji nastaje u obliku gesta per aes et libram, odnosno vaganjem zajamske svote pred 5 svjedoka i libripensom, uz formulu kojom se dužnik obvezivao prema vjerovniku. Prema istoj hipotezi, nexum je imao izvršnu snagu. Dužnik koji ne bi vratio zajam odmah je potpadao pod vjerovnikovu vlast putem manus injekcije, tj. ličnog izvršenja. Po mišljenju Mitteis-a, nexum nije kontrakt koji bi služio za osnivanje zajamske obveze, već se radi o aktu kojim se dužnik nesposoban za platež sam davao u dugovinsko ropstvo (automancipacija), da bi svojim radom vratio dug i izbjegao manus injekciju čije su posljedice bile prodaja ili ubijanje. Po lex Poetelia Papiria de nexis iz 326.godine p.n.e. uvedeno je izvršenje na dužnikovu imovinu, nakon čega je nexum ubrzo nestao iz prakse, još prije prestanka republikanskog doba. Vadiatura je najstariji formalistički verbalni kontrakt o jamstvu. Sigurno se zna samo da je vas jamac za činidbu neke druge osobe. Praediatura se u praksi duže održala. I praedes su jamci za tuđu činidbu. Susreću se u sudskom postupku legis akcije sacramento, a izvan procesa kod ugovora sa državom, kada država izdaje u zakup ubiranje tributa i izvođenje javnih radova. Poduzetnik (manceps) nije obvezan prema državi, već za njega odgovaraju samo njegovi praedes, a on će lično odgovarati samo u slučaju ako se izričito obvezao da bude praes za samog sebe. U Justinijanovom pravu praediatura više ne postoji. STIPULACIJA 64
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
Stipulacija je strogi i formalistički verbalni kontrakt koji nastaje svečanim pitanjem budućeg vjerovnika i neposrednim sukladnim odgovorom budućeg dužnika. Obje stranke su morale biti prisutne, a stipulacijom se nisu mogle služiti gluhonijeme osobe. U izvornom obliku rimski građani su se služili riječima “spondes, spondeo”. Taj oblik se zove sponsio, te je kao institut iuris civilis pristupačan samo rimskim građanima. Kasnije su se počeli upotrebljavati različiti drugi oblici koji su kao institut iuris gentium bili pristupačni i peregrinima. Svi oblici uključujući i sponziju bili su obuhvaćeni nazivom stipulatio. Vjerovnik se zove stipulator, a dužnik promissor. Postojao je običaj da se uz stipulaciju sastavlja pismena isprava u kojoj bi se naveo sadržaj stipulacije. Takva isprava je u početku služila samo kao dokaz o izvršenoj stipulaciji. U kasnije carsko doba takva isprava koja se zvala cautio, praktično je nadomještala usmenu stipulaciju. Ona se od dotadašnje dokazne istine u Justinijansko-bizantskom pravu pretvorila u dispozitivnu istinu. Na stipulaciji se izgradila i razvila klasična nauka o obvezama uopće. Ona se primjenjuje i na području porodičnog i nasljednog prava, a postojale su i mnoge prinudne stipulacije kojima su se služili pretori (stipulationes pretoriae) i edili, te sudije u procesu da bi jednu stranku obvezali prema drugoj na neku činidbu ili propust. Stipulatio je jednostrano obvezujući kontrakt stricti iuris. Ona je apstraktna obveza, tj.obveza koja ne navodi pravni razlog (osnovu) obvezivanja. Razlog (causa) je bio izvan stipulacije, a mogao je biti vrlo različit (darovanje, plaćanje kupovnine, povrat zajma itd). Po civilnom pravu, dužnik koji se obvezao stipulacijom morao je dug platiti i u slučaju nepostojanja razloga. U takvim slučajevima pretor je pomagao tuženom pomoću ekscepcije doli, zbog koje će tuženi biti oslobođen ako dokaže da causa zbog koje je učinio obećanje ne postoji. Po Justinijanovom pravu, kod stipulacione isprave koja ne navodi pravni razlog obveze (cautio indiscreta), tužitelj mora dokazati postojanje pravnog posla. Tako je stipulacija u Justinijanovom pravu postala kauzalni posao, te je u slučaju nedostatka kauze ili nedozvoljene kauze bila ništavna. Ako je predmet stipulacije bila određena suma novca ili davanje druge određene stvari, radilo se o stipulatio certa. U svim drugim slučajevima stipulatio je bila incerta, a posebno kod obveza na facere ili non facere. U klasično doba vjerovnik je za utuženje tražbine iz stipulatio certa imao na raspolaganju actio (condictio) certae creditae pecuniae ili condictio certae rei, zavisno od toga je li se radilo o određenoj sumi novca ili drugoj određenoj stvari. Ako je stipulatio bila incerta, vjerovniku je pripadala actio incerti ex stipulatu. OSTALI VERBALNI KONTRAKTI (DOTIS DICTIO I IUSIURANDUM LIBERTI) Gaj uz stipulaciju spominje još 2 verbalna kontrakta: dotis dictio i promissio iurata (iusiurandum) liberti. Dotis dictio je bilo formalističko obećanje miraza jednostranim izgovaranjem određene formule. U Justinijanovom pravu dotis dictio više ne postoji, jer je konstitucijom cara Teodosija II i Valentijana iz 428.godine, svako neformalno obećanje miraza postalo utuživo (pactum legitimum). Promissio iurata (ili iusiurandum) liberti bila je zakletva kojom se oslobođenik obvezuje svom bivšem gospodaru na određena davanja ili službe. Rob je takvu zakletvu davao i prije manumisije, ali ga ona nije pravno obvezivala. Pravno je postajao obvezan tek ponovnom zakletvom nakon manumisije. LITERALNI KONTRAKTI NOMEN TRANSSCRIPTICUM (EXPENSILATIO)
april-maj 2001.godine
65
RIMSKO PRAVO
Nomen transscripticum ili expensilatio bio je literalni kontrakt rimskog civilnog prava. Javlja se u kasnije republikansko doba, a u carsko doba nestaje iz prakse. Po vladajućem mišljenju, kod literalnog kontrakta obveza nastaje upisivanjem u vjerovnikovu blagajničku knjigu (codex accepti et expensi). U Gajevo doba postojale su 2 vrste takvih upisa: nomina arcaria i nomina transscripticia. Nomina arcaria su upisi o svotama koje su zaista efektivno isplaćene (npr. na ime zajma). U takvom slučaju obveza ne nastaje upisivanjem u codex, već nastaje isplatom i pravnim poslom koji se na nju nadovezuje (kontraktom), a upis služi samo kao dokaz ili pribilješka o postojećoj obvezi. Nomina transscripticia već po samom upisu čini samostalni razlog postanka obveze. Upis o izvršenoj isplati fingira isplatu, tako da obligatio litteris nastaje mada efektivna isplata možda i nije uslijedila. Gaj razlikuje 2 slučaja takvih upisa: transscriptio a re in personam i transscriptio a persona in personam. a) Transscriptio a re in personam služila je za pretvaranje neke već postojeće obveze u literalnu obvezu. Tako se npr.dug iz kupoprodaje, najma ili društvene pogodbe (dakle iz kauzalne obveze bonae fidei) mogao pretvoriti u ekspenzilaciju (dakle u apstraktnu literalnu obvezu stricti iuris). b) Transscriptio a persona in personam služila je za promjenu osobe dužnika u nekoj postojećoj obvezi. Obveza dotadašnjeg dužnika, koja je mogla biti zasnovana na bilo kom razlogu, time je prestajala, a novi dužnik duguje iz literalnog kontrakta na osnovu samog apstraktnog upisa. Prema tome, nomina transscriptica u Gajevo doba služila su za novaciju, bilo da se mijenja pravni razlog obveze među istim osobama, ili se mijenja i pasivni subjekt obveze (pasivna delegacija), dakle slično kao i kod novacione stipulacije. Iz literalnog kontrakta nastaje jednostrana obveza stricti iuris na plaćanje određene novčane svote koja se utužuje akcijom certae creditae pecuniae. Za razliku od stipulacije, literalnom kontraktu se ne može dodati uvjet, ali mu se može dodati rok. Prednost nad stipulacijom mu je što se može sklapati i među licima koja nisu prisutna. Nomen transscripticum služio je samo rimskim građanima: samo su oni po literalnom kontraktu mogli postati vjerovnici. CHIROGRAPHA I SYNGRAPHAE Chirographa i syngraphae bile su literalne obveze peregrina. U grčkom pravu su imale dispozitivni značaj i sadržavale su apstraktnu obvezu. Međusobno se razlikuju po svom vanjskom obliku. Chirographa su subjektivno koncipirane isprave. Pisac ovdje govori u prvom licu, a kako je to redovno bio sam dužnik, on tom ispravom priznaje dugovanje određene novčane svote prema vjerovniku. Syngraphae su spisi sastavljeni pred svjedocima objektivno, tj.koncipirane su u trećem licu. Utvrđuju da je određena osoba dužna izvjesnu svotu određenoj drugoj osobi. Rimsko pravo nije poznavalo takve dispozitivne isprave. Ono se služilo samo dokaznim ispravama, koje su bile sastavljene u objektivnom obliku pred svjedocima (testatio). U kasnije doba su po uzoru na chirographa uvedene i subjektivne isprave, ali opet samo sa dokaznom snagom. REALNI KONTRAKTI OPĆENITA OBILJEŽJA I HISTORIJSKI PREGLED U uvjetima razvijenijeg prometa i trgovine u doba proširenja rimske države postepeno se javljaju neformalni poslovi iuris gentium u obliku realnih i konsenzualnih kontrakata. Za razliku od formalističkih poslova koji su u načelu bili apstraktni, ovi neformalni poslovi iuris gentium su načelno kauzalni i služe određenim tipičnim svrhama.
66
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
Rimski realni kontrakti su: zajam (mutuum), pohrana (ostava, depositum), posudba (commodatum) i ručno-založna pogodba (pignus). Zajedničko obilježje im je da obveza kod njih nastaje neformalnim izručenjem određene stvari u imovinu obveznika. Zbog ovog obilježja u realne kontrakte može se smjestiti i fiducia. ZAJAM (MUTUUM) Zajam (mutuum) je ugovor koji nastaje time što jedna stranka (zajmodavac) predaje drugoj stranci (zajmoprimcu) u vlasništvo određenu količinu novca ili drugih zamjenjivih stvari, sa naznakom da zajmoprimac mora vratiti jednaku količinu stvari iste vrste i kvaliteta. Zajamska pogodba postaje perfektna tek momentom prijelaza vlasništva sa zajmodavca na zajmoprimca. Zajam je negotium stricti iuris i jednostrano obvezujući (unilateralni) ugovor: zajmoprimac je obvezni dužnik, a zajmodavac je ovlašteni vjerovnik. Kao ugovor iuris gentium upotrebljiv je i za peregrine. Za ostvarivanje zajamskog potraživanja vjerovnik se služio kondikcijama koje su bile formulisane apstraktno, te su se koristile i u drugim slučajevima civilnih obveza stricti iuris na certum (kao kod stipulacije certi). Ako je predmet zajma bio novac, vjerovniku je pripadala actio (condictio) certae creditae pecuniae, a ako se radilo o drugim stvarima, pripadala mu je condictio certae rei. Vjerovnik je morao dokazati da je zajam izručio, te je bilo uobičajeno da mu u svrhu budućeg dokaza dužnik izdaje zadužnicu. Kao negotium stricti iuris zajam obvezuje dužnika samo na vraćanje dužne glavnice. Dužnik po rimskom pravu nije bio dužan platiti ni ugovorene ni zatezne kamate. Neformalni pactum o kamatama uz zajam nije bio utuživ. Ako su se uz zajam htjele obvezno ugovoriti i utužiti kamate, u pogledu njih se morao sklopiti poseban verbalni kontrakt (stipulatio usurarum). Vjerovnik bi u tom slučaju jednom akcijom utužio glavnicu, a drugom stipulirane kamate. Senatus consultum Macedonianum zabranjuje davanje zajma sinu porodice bez očevog pristanka. Time se htjelo onemogućiti da vjerovnik i dužnik računaju na smrt imaoca vlasti jer prije toga sin porodice nije imao vlastitu imovinu iz koje bi se zajam mogao naplatiti. Takav zajam nije bio ništavan, već bi pretor vjerovniku uskratio tužbu ili bi u formulu uvrstio ekscepciju senatus consulti Macedoniani. Posebna pravila vladala su za pomorski zajam (faenus nauticum ili pecunia traiecticia). Vjerovnik daje novac koji će se prevesti brodom preko mora ili će se za taj novac kupiti roba koja će se prevoziti preko mora. Vjerovnik nosi rizik opasnosti plovidbe, te će mu zajam biti vraćen samo u slučaju da brod, odnosno tovar sretno stigne na odredište. Takav zajam je vršio funkciju pomorskog osiguranja, gdje se premija plaćala u obliku kamata. FIDUCIJA Uz mancipaciju ili in iure cesiju kojom se na drugog prenosilo vlasništvo neke stvari u određenu svrhu, mogao se ugovoriti posebni pactum fiduciae kojim se sticatelj (fiducijar) obvezuje da će vlasništvo stvari remancipacijom ili in iure cesijom ponovo prenijeti na otuđivaoca (fiducijanta) kada se ispuni dogovorena svrha. Prema svrsi zbog koje se vrši takav fiducijarni prenos vlasništva, razlikovala se fiducia cum creditore i fiducia cum amico. U prvom slučaju vlasništvo se prenosilo na vjerovnika radi osiguranja nekog njegovog potraživanja. Kod fiducije cum amico prenosilo se vlasništvo stvari na drugu osobu u svrhu čuvanja ili korištenja, te je ona u tom svojstvu kasnije zamijenjena ostavnom i posudbenom pogodbom (depositum i commodatum), kod kojih se ista svrha postizala i bez prenosa vlasništva. Fiducijarni pactum u početku nije bio utuživ, da bi se vremenom odvojio od akta mancipacije ili in iure cesije i kao samostalni obvezni ugovor (kontrakt) postao utuživ samostalnom civilnom obveznom tužbom koja se zvala actio fiduciae. Ona je mogla biti directa ili contraria, zavisno od toga da li je njome fiducijant tražio povrat vlasništva stvari ili je fiducijar ostvarivao eventualne protuzahtjeve protiv fiducijanta. Sudija je u ovim sporovima imao široko ovlaštenje rasuđivanja, a osuđenika bi stizala infamija. april-maj 2001.godine
67
RIMSKO PRAVO
OSTAVNA POGODBA (DEPOSITUM) Ostavna pogodba (depositum) je realni kontrakt kojim jedna stranka (deponent) predaje drugoj stranci (depozitar) pokretne stvari sa naznakom da ih besplatno čuva i na zahtjev vrati. Depozitar ne stiče vlasništvo ni posjed stvari, već samo faktično držanje (detenciju). Zato nije zaštićen posjedovnim interdiktima. On ne smije stvar upotrebljavati, jer bi time počinio furtum usus, za koji bi odgovarao i deliktnom akcijom furti. Depositum je nepotpuno dvostrano obvezni ugovor (contractus bilateralis inaequalis). Deponent ima potraživanje protiv depozitara na povrat stvari, dok depozitar može, ali ne mora uvijek imati protuzahtjeve protiv deponenta. Depositum spada među iudicia bonae fidei: međusobna prava i dužnosti stranaka ravnaju se po načelima dobre volje i poštenja u prometu. Obzirom da depozitar od ugovora nema koristi, ako bi stvar kod njega propala ili se pogoršala, on odgovara samo za dolus, sa kojim je u postklasičnom pravu izjednačena i culpa lata. Deponent zahtjeve protiv depozitara ostvaruje putem actio depositi directa. Osuđenog depozitara stizala je infamija. Svoje eventualne protuzahtjeve depozitar je ostvarivao sa actio depositi contraria. Deponent je bio dužan naknaditi depozitaru eventualne nužne i korisne troškove i izdatke za stvar (npr.hrana za roba ili životinju), kao i štetu koju mu je stvar eventualno izazvala. Pri tom je on odgovarao za svaku krivicu i nepažnju (dolus, culpa i culpa levis). Postojala su i 3 posebna oblika ostavne pogodbe za koje su važila djelomično posebna pravila: a) Depositum miserabile ili necessarium – Ovdje se radi o prilikama gdje ne postoji slobodni izbor povjerljive osobe. b) Depositum irregulare – U pohranu se mogao dati nezapečaćen novac ili druge zamjenjive stvari, s tim da ih čuvar smije potrošiti, a mora vratiti samo jednaku količinu i vrstu stvari. Čuvar u tom slučaju postaje vlasnik novca, odnosno stvari, te je takav odnos sličan zajmu. c) Sekvestracija – Ovdje više osoba predaje stvar trećem licu (sekvestru) na čuvanje, s tim da je sekvestar treba izručiti damo pod određenim uslovima i samo onome koji je tim uslovima ili svrhom sekvestracije označen. Najčešći slučaj je da se u vrijeme trajanja parnice sekvestru preda sporna stvar, s tim da je on nakon presude izruči stranci koja je dobila spor. Za razliku od običnog depozitara, sekvestar je uživao posjedovnu zaštitu. Za ostvarivanje zahtjeva protiv sekvestra korištena je posebna actio depositi sequestraria. POSUDBA (COMMODATUM) Posudba (commodatum) je realni kontrakt kojim jedna stranka (posudilac, komodant) predaje drugoj stranci (posudovnik, komodatar) određenu stvar na besplatnu upotrebu, s tim da je primalac mora vratiti nakon određenog vremena ili dogovorene upotrebe. Predmet posudbe mogu biti pokretne i nepokretne stvari. Bitan uvjet posudbe je besplatnost, jer bi davanjem novčane naknade pogodba prešla u najam, a davanjem neke druge protučinidbe u inominatni kontrakt. Na komodatara se prenosi samo detencija stvari (kao kod depozita). Commodatum je nepotpuno dvostrano obvezni ugovor i spada među iudicia bonae fidei. Komodatar stvar smije upotrebljavati samo do ugovorenog vremena i na ugovoreni način. Ako o tom načinu ništa nije ugovoreno, može upotrebljavati stvar onako kako je upotrebljava i sam komodant. U suprotnom čini furtum usus. Komodatar je dužan snositi primjerene redovne troškove održavanja stvari (modica impendia), npr.troškove hranjenja životinje ili roba, dok je komodant dužan nadoknaditi vanredne troškove održavanja stvari (npr.troškove liječenja oboljelog roba).
68
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
Glavna dužnost komodatara je da po isteku ugovorenog vremena vrati stvar, zajedno sa svim priraštajem i plodovima. Komodatar je odgovarao za svaku krivicu (dolus i culpa levis in abstracto), a po klasičnom pravu i za kustodiju. Komodantu je za ostvarenje njegovih zahtjeva protiv komodatara na raspolaganju bila actio commodati directa. Za ostvarenje protuzahtjeva komodatar je imao actio commodati contraria, a mogao ih je ostvarivati i kompenzacijom ili retencijom. Eventualni komodatarevi protuzahtjevi mogli su se odnositi na naknadu vanrednih troškova ili naknadu štete. Komodant je, obzirom da nema koristi od posla, odgovarao samo za dolus sa kojim je kasnije bila izjednačena i culpa lata (npr.posudi stvar znajući da je pokvarena). RUČNO-ZALOŽNA POGODBA (CONTRACTUS PIGNERATICIUS, PIGNUS) Ručno-založna pogodba (contractus pigneraticius, pignus) je realni kontrakt koji nastaje time što jedna stranka (založni dužnik) predaje drugoj (založnom vjerovniku) neku pokretnu ili nepokretnu stvar u zalog za osiguranje vjerovnikovog potraživanja, s tim da založni vjerovnik mora stvar vratiti kada prestane založno pravo. Predajom stvari u ručni zalog vjerovnik na stvari stiče založno pravo (pignus) koje je stvarno pravo i zato djeluje prema svakome. Založnom vjerovniku pripada na stvari posjed, zaštićen posesornim interdiktima, mada nema volje (animus) posjedovati stvar kao vlasnik (tzv.izvedeni posjed). Contractus pigneraticius je nepotpuno dvostrano obavezujući ugovor, a stranačke obaveze se prosuđuju prema načelima bonae fidei. Zahtjev založnog dužnika protiv založnog vjerovnika ostvaruje se sa actio pigneraticia directa, a prvenstveno je usmjeren na povrat stvari čim prestane založno pravo. Založni vjerovnik je dužan stvar čuvati kao diligens pater familias, te odgovara za svaku krivicu sve do culpae levis. Za ostvarenje eventualnih protuzahtjeva založnom vjerovniku je pripadala actio pigneraticia contraria. Njegovi zahtjevi odnosili su se na naknadu štete i izdataka za stvar (kao i kod komodatara). Odgovornost založnog vjerovnika obuhvatala je svaku krivicu, sve do culpae levis, jer je i on bio zainteresiran na ugovoru. Svoje protuzahtjeve založni vjerovnik je mogao ostvarivati i putem retencije. Ako se u zalog predaju zamjenjive, odnosno potrošne stvari (npr.nezapečaćen novac), sa naznakom da založni vjerovnik ne mora vratiti iste stvari već samo istu vrstu i količinu, vjerovnik stiče vlasništvo stvari, a vratiti mora samo tantundem eiusdem generis. U tom slučaju govori se o pignus irregulare (analogno sa depositum irregulare). KONSENZUALNI KONTRAKTI OPĆENITO Konsenzualni kontrakti su izuzetak od rimskog pravila da iz neformalnih sporazuma ne nastaje valjana obveza (kontrakt) po civilnom pravu. U grupu konsenzualnih kontrakata spadaju: 1. 2. 3. 4.
Kupovina (emptio venditio); Najam (locatio conductio); Društvena pogodba (societas); Nalog (mandatum).
U ovim slučajevima je neformalni sporazum (consensus),odnosno pactum, uzdignut u red kontrakata. Za sklapanje tih kontrakata nije potrebna nikakva forma niti predaja stvari odnosno izvršenje neke činidba (kao kod realnih kontrakata). Obveza ovdje za obje stranke nastaje već samim sporazumom (consensus), koji se može postići na bilo koji način: među prisutnima i odsutnima, usmeno i pismeno, izričito ili ćutke, lično ili po glasniku. Porijeklo konsenzualnih kontrakata vjerovatno je u vezi sa trgovačkim prometom između Rimljana i stranaca. Konsenzualni kontrakti su dvostrano obavezujući ugovori. Kupovina, najam i societas su nužno dvostrani tj.sinalagmatički ugovori. Sve stranke su međusobno vezane na neku činidbu, svaka stranka je i vjerovnik i dužnik. Suprotno tome, mandat je contractus bilateralis inaqualis. april-maj 2001.godine
69
RIMSKO PRAVO
Kao što se i sklapaju, konsenzualni kontrakti se mogu ukidati neformalnim sporazumom (contrarius consensus ili mutuus dissensus), ali samo dok ni jedna stranka sa svoje strane nije ispunila obavezu. KUPOPRODAJNA POGODBA (EMPTIO VENDITIO) Kupoprodajna pogodba (emptio venditio) je konsenzualni ugovor koji nastaje time što jedna stranka (prodavač, venditor) obećava drugoj stranci (kupac, emptor) prepustiti određenu stvar, a druga stranka obećava prodavaču za tu stvar platiti određenu sumu novca kao kupovninu. Sam prenos stvari i cijene događa se posebnim aktom, tj.tradicijom, te ne spada u postanak obveze (kao kod realnih kontrakata) već u ispunjenje obveza koje su kupoprodajnom pogodbom nastale. Prema tome, kupoprodajna pogodba je samo pravni razlog (causa) za prenos stvari, odnosno novčane cijene, dakle pravni razlog za tradiciju. Kupoprodajna pogodba nastaje čim su se stranke sporazumjele o predmetu i cijeni. Predmetom kupoprodajne pogodbe mogu biti sve stvari koje su u prometu (res in commercio) i koje su otuđive, dakle tjelesne i netjelesne, pokretne i nepokretne. Što se tiče kupovnine (kupovne cijene, pretium), važe slijedeća pravila: a) Kupovnina se mora sastojati iz novca (numerata pecunia); b) Kupovnina mora biti određena (pretium certum) ili barem odrediva po nekim objektivnim, sigurnim okolnostima tako da se u pogledu njene visine ne mora više sklapati nova pogodba. c) Kupovnina mora biti pretium verum, tj.ozbiljno mišljena, a ne samo fiktivna i simulirana. Ako je kupovnina samo prividna, te je kupac ne namjerava platiti niti prodavač zahtijevati, ne radi se o kupovini već o darovanju. d) Po klasičnom pravu kupovna cijena nije morala biti u srazmjeri sa pravom vrijednošću predmeta. Stranke su imale punu slobodu da prema svojim sposobnostima iz ugovora postignu što veću korist. Justinijan je to promijenio, postavivši načelo da cijena ne smije biti manja od polovine prave vrijednosti predmeta. Iz kupoprodajne pogodbe, kao nužno dvostranog ugovora, nastaju obaveze za prodavača i za kupca. Prve ostvaruje kupac akcijom empti, a druge prodavač akcijom venditi. Obe tužbe su iudicia bonae fidei. Obaveze kupca sastoje se u tome da je dužan platiti kupovninu, tj.prenijeti je u prodavčevo vlasništvo (obveza na dare). On mora platiti i zvanične kamate od dana kada mu je predat kupljeni predmet. Dalja kupčeva dužnost je da kupljenu stvar preuzme. Prodavač ga akcijom venditi može siliti na preuzimanje. Obaveze prodavača su: a) Stvar čuvati i odgovarati za nju do trenutka predaje; b) Izručiti je kupcu, tj.pribaviti mu mirni posjed stvari; c) Nakon predaje stvari odgovarati za evikciju; d) Nakon predaje garantovati za skrivene mane i nedostatke stvari. Prodavač odgovara za brižno čuvanje stvari, tj.mora postupati kao bonus pater familias, te odgovara za svaku krivicu (dolus, culpa lata, culpa levis in abstracto), ali ne za slučajnu štetu. Ako prodata stvar određena kao species, propadne kod prodavača na način za koji on, shodno naprijed navedenom, ne odgovara, prodavač će prema općim načelima biti oslobođen svake obveze. Međutim, kupac će kupovninu morati platiti, mada stvar nije dobio. To se u Justinijanovom pravu izražava načelom periculum est emptoris. Ovo načelo je međutim u praksi imalo dosta ograničenja i izuzetaka: a) Navedeno pravilo nije važilo kod generičke kupovine; 70
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
b) Kod kupovine mješovito-generičkih stvari ili stvari koje se tek trebaju mjeriti ili izvagati, opasnost prema navedenom pravilu prelazi na kupca tek izdvajanjem stvari iz neke određene zalihe, odnosno njihovim odmjeravanjem ili vaganjem, a kod kupovine sklopljene pod suspenzivnim uvjetom tek nastupom uvjeta. c) Navedeno pravilo nije važilo ako bi stvar propala intervencijom državne vlasti, jer je stvar npr.stavljena extra commercium ili je ekspropriirana. U takvom slučaju obje stranke su bile oslobođene obveza. d) Ako je prodavač po klasičnom pravu odgovarao i za kustodiju, to pravilo je bilo time vrlo ograničeno, jer je u tom slučaju na teret kupca išla samo propast stvari usljed više sile. e) Navedeno pravilo bilo je dispozitivne naravi. Stranke su se o tome mogle i drugačije sporazumjeti. f) Prodavač je kupcu morao izručiti eventualne koristi koje je imao time što je po tom pravilu bio riješen obaveze. Po rimskom pravu prodavač nije obavezan kupcu pribaviti vlasništvo prodate tjelesne stvari, već samo mirni posjed i uživanje stvari. Takav prenos nesmetanog posjeda označen je kao vacuam possessionem tradere. Pomenuto načelo korigovano je time što je kupovina negotium bonae fidei, a bona fides zahtijeva da prodavač ukoliko od njega zavisi, učini sve kako bi kupac stekao sva njegova prava, dakle i pravo vlasništva. Zato prodavač, ako se radi o res mancipi, mora izvršiti i mancipaciju (in iure cesiju), a ne samo tradiciju (kao kod res nec mancipi). Obzirom da je kupovina sinalagmatički ugovor i kontrakt bonae fidei, obaveze stranaka su zavisne jedna od druge. Ukoliko nije drugačije izričito ugovoreno, svaka stranka može zahtijevati protučinidbu samo u slučaju ako je svoju činidbu ve izvršila ili je barem spremna izvršiti je. U suprotnom će na prigovor tuženog biti odbijena sa svojim zahtjevom. Taj prigovor je u Justinijanovom pravu exceptio doli, a u općem pravu zove se exceptio non adimpleti contratus. Prodavač je načelno odgovoran samo za evikciju, tek onda ako bi treći putem parnice (ili interdikta) oduzeo stvar kupcu iz posjeda. Kupac je u slučaju evikcije podizao protiv prodavača tužbu iz kupoprodajnog ugovora (actio empti), kojom je mogao tražiti nadoknadu punog interesa. Pretpostavka odgovornosti za evikciju je da je kupac obavijestio prodavača o parnici koju je treći podigao protiv kupca (litis denuntiatio), kako bi mu prodavač mogao pomoći u parnici. Načelno, prodavač odgovara samo u slučaju da je stvar kupcu uspješno evincirana. Izuzeci tog načela su: a) Kupac je mogao akcijom empti tražiti naknadu interesa, bez obzira što je eventualno zadržao posjed stvari. Uslov za to je da je stvar zadržana po nekom drugom osnovu (npr.ponovnom kupovinom od pravog vlasnika). b) Kupac je mogao i prije evikcije tražiti naknadu interesa ako mu je prodavač dolozno prodao tuđu stvar. c) Kupac je mogao zadržati kupovninu dok je protiv njega tekla parnica o vlasništvu (exceptio evictionis imminentis). Uz odgovornost za evikciju, prodavač ima i odgovornost za faktičke nedostatke stvari. Pretpostavke te odgovornosti su: a) Da se radi o manama zbog kojih se stvar ne može uredno upotrebljavati ili da joj se bitno umanjuje vrijednost; b) Da su ti nedostaci postojali u trenutku prodaje; c) Da se radi o skrivenim i neupadljivim nedostacima; d) Da kupcu te mane nisu bile poznate niti ih je mogao uočiti uz uobičajene mjere pažljivosti prilikom kupovine. Prodavač je uvijek odgovarao za mane, bez obzira da li je sam znao za njih ili ne. Kupac je na raspolaganju imao 2 posebne edilske tužbe: actio redhibitoria, kojom je mogao u roku od 6 mjeseci tražiti raskid kupovine ili actio quanti minoris, kojom je u roku od 1 godine mogao tražiti srazmjerno sniženje kupovne cijene. Ako stvar nije imala svojstva koja joj je prodavač izričito pripisivao ili je imala nedostatke koje je prodavač dolozno prešutio ili je tvrdio da ih nema, kupac se mogao poslužiti i akcijom april-maj 2001.godine
71
RIMSKO PRAVO
empti, kojom je mogao tražiti naknadu ukupne štete. Actio empti nije bila vezana za navedene vremenske rokove. Uz kupovinu su se mogli dogovoriti i različiti usputni sporazumi (pacta adiecta), koji su se takođe utuživali tužbom iz kupoprodajnog ugovora. Tipični pacta su: a) Lex commissoria, tj.sporazum kojim prodavač zadržava pravo odstupiti od ugovora ako kupac ne bi pravovremeno isplatio kupovninu. Kod rimskih pravnika prevladavalo je shvatanje da je takva kupovina sklopljena pod rezolutivnim uvjetom. b) In diem addictio je kupovina uz zadržavanje boljeg kupca. Prvom kupcu je uvijek pripadala facultas alternativa da ponudi cijenu koliku nudi i novi kupac. Lex commissoria i in diem addictio imale su stvarnopravni učinak, tj.raskidom kupovine vlasništvo bi automatski (ipso iure) prelazilo nazad na prodavača. Međutim, bilo je usputnih sporazuma (uglavaka) koji su imali obligatorni učinak, te su se ostvarivali samo među ugovornim strankama i to akcijom in personam. Tu spadaju: a) Pactum displicentiae (kupovina na probu) kojim kupac zadržava ovlaštenje da odustane od pogodbe izjavom da mu se stvar ne sviđa. Tu izjavu je morao dati unutar određenog roka. b) Pactum de retroemendo (povratna kupovina) i pactum de retrovendendo (povratka prodaja). Prvim prodavač zadržava pravo da istu stvar unutar određenog vremena natrag kupi, a drugim kupac zadržava pravo da istu stvar natrag proda. Ako drugačije nije ugovoreno, prvobitna cijena važi i za povratnu kupovinu, odnosno prodaju. c) Pactum protimiseos je prodaja sa zadržavanjem prava prvenstva kupovine, tj.ako bi kupac bilo kada htio ponovo prodati stvar, mora je prvenstveno ponuditi prodavaču i prodati mu je uz iste uvjete koje nudi treća osoba. NAJAMNA POGODBA (LOCATIO CONDUCTIO) Najam (locatio conductio) je konsenzualni sinalagmatični ugovor kojim se jedna stranka obavezuje za izvjesnu novčanu naknadu prepustiti drugoj stranci određenu stvar na korištenje, ili joj staviti na raspolaganje svoju radnu snagu ili joj izvršiti neko djelo, a druga stranka se obavezuje platiti za to određenu svotu novca (merces). U prvom slučaju (locatio conductio rei) izdaje se stvar da je drugi nakon upotrebe vrati (najam) ili da od nje crpi plodove pa da je vrati (zakup). Onaj ko izdaje stvar zove se locator, a druga stranka je conductor. U drugom slučaju se izdaje radna snaga (locatio conductio operatum). Onaj ko izdaje radnu snagu zove se locator, a poslodavac je conductor. U trećem slučaju (locatio conductio operis) izdaje se stvar da drugi na njoj ili s njom izvrši neko djelo (npr.sagradi kuću). Ovdje je locator onaj ko naručuje djelo, conductor je poduzetnik. Kod locatio conductio rei i locatio conductio operarum, novčanu naknadu plaća conductor, a kod locatio conductio operis naknadu plaća locator. Za ostvarivanje međusobnih prava i dužnosti, lokator je protiv konduktora raspolagao sa actio locati, a konduktor sa actoi conducti. Obje tužbe su iudicia bonae fidei, pa stranke po načelima fidei bonae odgovaraju za svaku krivicu (dolus i culpa levis). Locatio conductio rei obuhvata slučajeve gdje se prepušta samo korištenje stvari (današnji najam, npr.najam stana), kao i slučajeve gdje se prepušta korištenje i uživanje plodova stvari (današnji zakup, npr.zakup poljoprivrednog zemljišta). Glavne obaveze stranaka sastoje se u slijedećem: Locator je dužan predati stvar najmoprimcu i omogućiti mu korištenje kroz ugovoreno vrijeme. Najamnik dobiva stvar samo u detenciju. Locator je dužan stvar održavati u upotrebljivom stanju, te je dužan najamniku nadoknaditi eventualne troškove održavanja stvari. Locator odgovara za štetu zbog evikcije, kao i zbog sakrivenih mana stvari. 72
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
Conductor je dužan platiti ugovorenu najamninu, odnosno zakupninu (merces) i to po isteku najamnog vremena, odnosno unatrag (postnumerando), ukoliko nije drugačije ugovoreno. Najamnina se redovno sastoji u novcu. Kod zakupa zemljišta mogla je biti ugovorena u naturi, kroz određenu količinu (pars quanta) ili određeni dio (pars quota) prinosa. Najamnik je dužan stvar čuvati i koristiti u skladu sa ugovorom. Prema načelima fidei bonae, najamnik odgovara za svaku krivicu. Ako najamniku bez njegove krivice bude onemogućeno korištenje stvari (npr.stvar je slučajno propala ili postala nesposobna za upotrebu), on neće trebati platiti najamninu za preostalo vrijeme. Najamnik stvar može dati u podnajam do isteka ugovorenog vremena. Najamni odnos prestaje istekom ugovorenog vremena. Ako najmodavac stvar ostavi najamniku i duže, ugovor se smatra ćutke obnovljenim (relocatio tacita). U međuvremenu svaka strana može jednostrano raskinuti ugovor, u slučaju da suprotna strana ne ispunjava ugovorne obaveze. Ako je najamni ugovor bio sklopljen na neodređeno vrijeme, svaka stranka je mogla jednostrano i u svako doba raskinuti ugovor. Locatio conductio operarum - Predmet je pogodbe imao samo ručni rad niže vrste koji su inače obavljali robovi. Zato se takav rad smatrao nedostojnim slobodnog čovjeka. Locator je obavezan raditi prema ugovoru i uputama poslodavca kroz ugovoreno vrijeme. Mora raditi lično, te ugovor prestaje njegovom smrću. Poslodavac je dužan platiti ugovorenu novčanu najamninu (merces) za ugovoreno vrijeme, pa i u slučaju da se zbog zapreka sa svoje strane nije mogao poslužiti lokatorovim radom. Locatio conductio operis tiče se izvedbe nekog djela (npr. gradnja kuće). Predmet ugovora nije rad ili radna snaga, već rezultat rada (opus). Naručitelj je po pravilu davao materijal za rad. Ako bi poduzetnik dao sav materijal za izradu naručene stvari, rimski pravnici su smatrali da se radi o kupovini. Conductor je obavezan djelo izvršiti i predati na vrijeme. Kod izrade odgovara za svaku krivicu, a krivicom se smatra i njegova stručna nesposobnost. Također odgovara i za krivicu pomoćnika i nesposobnost zamjenika (culpa in eligendo). Naručiteljeva obaveza je da plati naknadu za dovršeno djelo i da djelo pravovremeno preuzme. Poduzetnikovom smrću locatio conductio operis prelazi na njegove nasljednike, osim ako se radi o strogo ličnim činidbama (npr.portret koji izrađuje određeni slikar). DRUŠTVENA POGODBA (SOCIETAS) Društvena pogodba (societas, ortakluk) je konsenzualni kontrakt kojim se 2 ili više osoba udružuju da zajedničkim sredstvima postignu neku zajedničku dozvoljenu svrhu. Prema sredstvima i svrsi, u rimskom klasičnom pravu razlikuju se: a) Societas omnium bonorum, tj.zajednica uukpne sadašnje i buduće imovine; b) Societas quaestus, tj.zajednica ukupne buduće imovine stečene poslovnom djelatnošću članova; c) Societas alicuius negotiationis, tj.zajedničko vođenje određene poslovne grane, npr.društva bankara (socii argentarii); d) Societas unius rei, tj. zajednica za jedan određeni posao. Društvo nije juristička osoba. Pravni subjekti su pojedini ortaci, a ne društvo kao cjelina. Kod društvene pogodbe članovi se obvezuju na određene činidbe radi postizanja zajedničke svrhe. To podrazumijeva postojanje neke zajedničke društvene imovine, te su članovi obavezni unositi u zajednicu svoje prinose koji se mogu sastojati iz novca, stvari, prava i rada. Razmjer tih prinosa ne mora biti jednak. Društvena imovina pripada pojedinim članovima, pa oni po pravilu stiču suvlasništvo na stvarima unesenim u društvo. Svaki član ima pravo na udio u društvenom dobitku i obavezu na udio u eventualnom gubitku. Visina tih dijelova zavisi od ugovora, a ako ništa nije ugovoreno dijelovi svih članova bili su jednaki. Društvena pogodba stvara obveze samo među članovima društva. U odnosu prema vani vođenje društvenih poslova načelno pripada svim članovima zajednički. Pojedinac koji bi sklapao poslove sa trećim osobama smatrao se samo posrednim zastupnikom ostalih članova. Za ostvarivanje uzajamnih zahtjeva među članovima služila je actio pro socio, koja je iudicium bonae fidei. Osuđenog je stizala
april-maj 2001.godine
73
RIMSKO PRAVO
infamija. Po klasičnom pravu, podizanjem actio pro socio društvo se po pravilu ukidalo. Podjela zajedničke imovine društva postizala se pomoću akcije communi dividundo. Societas se zasniva na odnosu međusobnog povjerenja. Zato se ukida smrću ili sa capitis deminutio bilo kojeg ortaka. Na nasljednike prelaze samo zahtjevi koji su do tog trenutka nastali. Nastavljanje društva od strane preostalih članova smatra se osnivanjem novog društva. Osim toga, društvo se ukida postizanjem društvene svrhe ili gubitkom čitave društvene imovine, kao i istekom roka na koji je bilo ugovoreno, zatim sporazumom svih članova (contrarius dissensus) ili jednostranim otkazom bilo kojeg člana. Otkazom učinjenim u nezgodno vrijeme, ortak ne može izbjeći svojim dužnostima iz već započetih poslova niti može ostale članove uskratiti npr. za udio u nekom očekivanom dobitku. NALOG (MANDATUM) Nalog ili punovlasna pogodba (mandatum) je konsenzualni kontrakt kojim jedna stranka (mandant) drugoj stranci (mandatar) nalaže da za nju besplatno izvrši neki posao, a druga stranka se prihvatanjem naloga obavezuje na njegovo izvršenje. U robovlasničkom društvu plaćeni rad se smatrao poniženjem za slobodne ljude, te su viši staleži svoje usluge davali u obliku besplatnog mandata, ali su ipak primali nagrade kao “znak počasti”. Ove nagrade su se u carsko doba mogle ugovarati i sudski utjerivati u ekstraordinarnoj kogniciji. Mandat je nepotpuno dvostrani ugovor (contractus bilateralis inequalis) jer iz njega uvijek nastaju obaveze za mandatara, a samo eventualno i za mandanta. Mandatar je obavezan završiti posao prema primljenom nalogu i predati mandantu sve što je stekao izvršavajući nalog. Po klasičnom pravu odgovarao je samo za dolus, te ga je sa osudom stizala infamija. U Justinijanovom pravu odgovornost je proširena i na kulpu. Za ostvarivanje zahtjeva protiv mandatara, mandant je raspolagao sa actio mandati directa. Mandant je obavezan nadoknaditi mandataru eventualne troškove i izdatke koje je imao kod izvršenja naloga, osloboditi ga obaveza i tereta koje je na sebe preuzeo, kao i nadoknaditi mu štetu koju je izvršenjem naloga eventualno pretrpio. Mandant je odgovarao za svaku krivicu (dolus i culpa levis). Mandant nije morao prihvatiti posao koji nije bio izvršen u granicama izdatih uputa. Za ostvarivanje zahtjeva protiv mandatara, mandant je raspolagao sa actio mandati contraria. Mandat prestaje izvršenjem naloga ili istekom roka. Pored toga, kao odnos povjerenja on prestaje i smrću bilo koje strane, zatim opozivom mandanta (revocatio), kao i otkazom mandatara (renunciatio). Međutim, takav otkaz ne smije uslijediti u nezgodno vrijeme ili dolozno. Opozivom i otkazom prestaje samo mandatni odnos, ali zahtjevi koji su do tog trenutka nastali traju i dalje za obje strane, a prelaze i na njihove nasljednike. Posebna vrsta mandata je mandatum pecuniae credendae, kasnije nazvan mandatum qualificatum koji se koristio za neformalno preuzimanje jamstva. INOMINATNI KONTRAKTI Kod inominatnih kontrakata svaki dvostrani (sinalagmatični) sporazum postaje obavezan i utuživ, dakle postaje kontraktom u trenutku kada jedna stranka ispuni svoju obećanu činidbu. Od konsenzualnih kontrakata oni se dakle razlikuju po tome što obaveze stranaka ne nastaju samim sporazumom, već tek time što je jedna stranka svoju činidbu već izvršila. S obzirom na raznolikost sadržaja (kauze), takvi kontrakti nisu dobili posebna imena (nomen), te ih je bizantska teorija uvrstila u kategoriju neimenovanih (inominatnih) kontrakata. Prema prirodi činidbe i protučinidbe, Justinijanovo pravo dijeli inominatne kontrakte u 4 skupine:
74
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
a) Do ut des: izvršena činidba i očekivana protučinidba sastoje se u davanju neke stvari (dare), tj. u prenosu vlasništva; b) Do ut facias: sadržaj činidbe je dare, a protučinidbe facere (npr.jedna stranka daje prsten da joj druga stranka naslika portret); c) Facio ut des: slučaj obrnut od prethodnog – sadržaj činidbe facere, a protučinidbe dare; d) Facio ut facias: obje činidbe se sastoje od facere. Klasično pravo takvim neformalnim ugovorima još nije priznavalo tužbu na ispunjenje protučinidbe. Zato je pretor u takvim slučajevima davao actiones in factum na ispunjenje protučinidbe, a kasniji pravnici su počeli takve ugovore smatrati kontraktima za čije utuženje se davala i civlna tužba actio civilis incerti. Justinijan je tužbu proširio na ispunjenje svih takvih ugovora, a pretorsku akciju in factum i civilnu akciju incerti spojio je u jednu tužbu na ispunjenje – akciju praescriptis verbis, koja je bila actio bonae fidei. Umjesto ovoga, stranka koja je svoju činidbu prva izvršila mogla se poslužiti i kondikcijom causa data causa non secuta na povrat svoje činidbe, ali samo u slučaju ako se suprotnoj stranci može prigovoriti krivica što nije izvršila protučinidbu. Treće sredstvo koje je uveo Justinijan bilo je condictio ex poenitentia (kondikcija zbog pokajanja). Njome je stranka mogla odmah zatražiti povrat svoje činidbe i jednostrano odustati od ugovora prije izvršenja protučinidbe, bez obzira što suprotna stranka nije došla u zakašnjenje i bila je spremna izvršiti protučinidbu. Inominatni kontrakti koji su u prometu bili češći i važniji, vremenom su dobili i posebne nazive: a) Zamjena (permutatio) nastaje time što jedna stranka prenosi na drugu vlasništvo neke stvari, uz obavezu druge stranke da će u zamjenu dati vlasništvo neke druge stvari. Prema načelu bonae fidei obje stranke odgovaraju za svaku krivicu, skrivene nedostatke stvari i za evikciju. b) Nalog prodaje (aestimatum ili contractus aestimatorius) nastaje tako što vlasnik predaje stvar drugom uz naznačenu cijenu, s tim da je taj drugi proda i vlasniku preda samo naznačeni iznos, a eventualnu razliku zadrži za sebe. c) Prekarij nastaje time što se drugom prepušta upotreba neke stvari do svojevoljnog i svakodobnog opoziva. Prekarij nije kontrakt, već samo faktički, svakodobno opozivi odnos. Prema trećim licima prekarist je bio zaštićen posjedovnim interdiktima. U kasno carsko doba prekarij je uvršten u inominatne kontrakte. PAKTI (PACTA) – POJAM I UČINAK PO CIVILNOM PRAVU (PACTA ADIECTA) Pactum u najstarijem tehničkom smislu znači nagodbu, odnosno sporazum kojim se dokidaju neke deliktne obaveze. U klasičnom pravu pactum označava svaki neformalni sporazum (uglavak) stranaka koji ne spada u kontrakte priznate po civilnom pravu, te zato nije utuživ. Vremenom je određene učinke i utuživost nekim paktima (pacta adiecta) priznalo civilno pravo, drugima pretorsko pravo (pacta praetoria), a trećima carsko pravo (pacta legitima). PACTA PRAETORIA Neformalni pakti (pacta conventa) su po pretorskom pravu došli do učinka prvenstveno putem ekscepcije, koju bi pretor davao tuženiku da se odbrani od neke kontraktne civilne obaveze. Nekim neformalnim obveznim ugovorima (paktima) pretor je počeo davati i samostalnu tužbenu zaštitu pomoću pretorskih akcija in factum (tzv.pacta praetoria). Ovdje spadaju constitutum debiti, 3 slučaja o kojima se u pretorskom ediktu govori u rubrici de receptis, te pactum iurisiurandi. Constitutum debiti je neformalno obećanje da će se neki postojeći novčani dug platiti u određeno vrijeme. Takvo obećanje može se odnositi na vlastiti dug (constitutum debiti proprii) ili tuđi dug (constitutum debiti alieni). Za utuživanje takvog neformalnog obećanja davala se pretorska actio de april-maj 2001.godine
75
RIMSKO PRAVO
pecunia constituta. Constitutum ima svrhu osiguranja vjerovnika, posebno constitutum debiti alieni, koji ima učinak jamstva. Receptum argentarii je neformalno obećanje bankara (argentarius) da će isplatiti određenu svotu novca za tuđi račun (npr.za račun svog komitenta). Protiv bankara davala se actio recepticia. U Justinijanovom pravu je receptum argentarii spojen sa constitutum debiti, te je ukinuta actio recepticia. Receptum nautarum, cauponum, stabulariorum je u početku bio neformalni pactum kojim bi brodari, gostioničari i vlasnici štala, bez obzira na svoju krivicu, preuzimali odgovornost za stvari koje bi putnici i gosti unijeli na njihov brod, u gostionicu ili štalu. Kasnije je takva odgovornost proizilazila već iz činjenice primanja gostiju i njihovih stvari. Pretor je gostu davao tužbu za naknadu vrijednosti stvari (actio de recepto), a postojala je i deliktna odgovornost ovih poduzetnika in duplum, za krađe i oštećenja koja bi njihovi ljudi počinili na putnikovim stvarima. Receptum arbitrii je preuzimanje dužnosti privatnog arbitra u sporu. Ako stranke ugovore da će spor iznijeti na rješenje pred neformalnog arbitra a ne pred redovni sud, morale su sklopiti i pactum sa arbitrom. Na osnovu tog paktuma pretor bi globama i pljenidbama silio arbitra da preuzetu dužnost ispuni do kraja. Pactum iusiurandi (iuramentum voluntarium) je neformalni ugovor o odlučujućoj zakletvi kojom stranke žele riješiti neki predstojeći spor. Ako se na osnovu takvog ugovora tuženi zakune da ništa ne duguje, pretor će uskratiti vjerovnikovu tužbu (denegatio actionis) ili će tuženog odbraniti ekscepcijom (exceptio iurisiurandi). Ako se tužitelj zakune da njegov zahtjev uistinu postoji, pretor će mu dati posebnu akciju in factum (actio de iureiurando), kod koje će se odlučiti o tome da li je tužitelj položio zakletvu prema ugovoru.
PAKTI CARSKOG PRAVA (PACTA LEGITIMA) Najvažniji pakti carskog prava su: compromissum, obećanje miraza (pollicitatio dotis) i obećanje darovanja do 500 solida (pactum donationis). Compromissum je neformalni ugovor stranaka da će svoj spor riješiti mimo redovnog suda po privatnom arbitru, sa kojim nakon toga sklapaju receptum arbitrii. Obećanje miraza (pollicitatio dotis) – Konstitucijom cara Teodosija II i Valentijana III iz 428.godine određeno je da je svako neformalno obećanje miraza obavezno, te ga muž može utužiti kondikcijom ex lege. Darovanje (donatio) je besplatna i dobrovoljna namjena imovinske koristi kojom se povećava imovina obdarenika, a umanjuje imovina darovatelja. Može se ostvariti različitim pravnim poslovima: prenošenjem vlasništva ili stvarnih prava putem mancipacije, tradicije ili in iure cesije (dando), ustupanjem potraživanja (cedendo), oprostom duga (liberando) ili preuzimanjem obaveze na darovanje (obligando). Utuživost neformalnog obećanja darovanja priznata je tek u Justinijanovom pravu, ali samo do 500 solida. Povodom tužbe iz obećanja darovanja, darovatelju pripada beneficium competentiae. Za darovanje je potreban sporazum volja, te je darovanje kao causa uvijek ugovor. U rimskom pravu postojali su različiti propisi ograničenja darovanja: -
76
lex Cincia de donis et muneribus iz 204.g. p.n.e. zabranjivala je darovanja preko određene mjere; Od vremena Augusta darovanja među supruzima su zabranjena pod prijetnjom ništavnosti (uz određene izuzetke, npr.darovanja radi manumisije, darovanja između cara i carice itd). Načela legis Cinciae u carsko doba su zamijenjena insinuacijom (upisivanjem darovanja u zapisnike kod oblasti). Insinuacija je postepeno postala nužni oblik za valjanost darovanja.
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
OBVEZE IZ KVAZIKONTRAKATA POJAM I VRSTE KVAZIKONTRAKATA Kvazikontrakti su obveze koje ne spadaju ni među kontrakte ni među delikte, a po svom učinku su slične obvezama iz kontrakata mada nisu nastale iz ugovora. To su: -
platež neduga, ili bezrazložno bogaćenje (sličan zajmu) vođenje tuđih poslova bez naloga (negotiorum gestio, slično mandatu) obveze iz tutorstva (slične mandatu) nasljednikova obveza prema legataru iz legata per damnationem communio incidens - slučajna, tj.bez ugovora nastala zajednica (slična društvenoj pogodbi).
POSLOVODSTVO BEZ NALOGA (NEGOTIORUM GESTIO) Negotiorum gestio je obvezni odnos koji nastaje time što neko (negotiorum gestor) obavlja poslove druge osobe (dominus negotii), a da od nje za to nema naloga. Odnos je sličan mandatu, ali ne nastaje ugovorom stranaka. Kao i kod mandata, predmet negotiorum gestije može biti fizički ili pravni posao. Prve slučajeve negotiorum gestije pretor je štitio akcijama in factum koje su vremenom zamijenjene civilnom actio negotiorum gestorum, directa i contraria (prva protiv poslovođe, a druga protiv gospodara). Obaveze stranaka slične su obavezama iz mandata. Negotiorum gestor dužan je posao do kraja izvršiti. Prema načelima bonae fidei odgovara za dolus i kulpu levis, mada od posla nema koristi. Po završetku posla mora položiti račun i predati sve što je stekao iz tuđeg posla. Dominus negotii obavezan je gestoru nadoknaditi eventualne izdatke i troškove sa kamatama i osloboditi ga eventualno preuzetih obaveza. Pretpostavka gestorovih protuzahtjeva je da je obavljanje posla bilo korisno za gospodara. SLUČAJNA ZAJEDNICA (COMMUNIO INCIDENS) Communio incidens je bez volje (bez ugovora) nastala zajednica. (npr.više osoba zajednički naslijedi ostavitelja ili se stvari dvojice vlasnika spoje i pomiješaju i sl). U odnosu na zajedničku stvar među zajedničarima nastaje suvlasnički, dakle stvarnopravni odnos, a samom činjenicom da su se našli u suvlasničkoj zajednici među članovima nastaju i određene obvezne dužnosti. Međusobna prava i dužnosti bezugovornih zajedničara ustanovljene su analogno kao kod societas-a. Rimsko pravo poznaje 3 osnovne vrste slučajne zajednice i prema tome 3 tužbe kojima se ista rasformirava: a) Zajednica među sunasljednicima, za čije rasformiranje služi actio familiae erciscundae; b) Zajednica među suvlasnicima neke zajedničke stvari (kuće, zemljišta i sl), odgovara joj actio communi dividundo; c) Zajednica međa među susjedima – ukoliko se međa od 5 stopa (finis) ne može raspoznati, za uređenje međa služi actio finium regundorum. Zajedničko obilježje svih navedenih diobnih tužbi je da se u njima spajaju stvarnopravni elementi koji idu za podjelom zajedničke stvari, ali i obveznopravni elementi koji idu za ispunjenjem obveznih dužnosti (podjela koristi, naknada troškova itd). Po Justinijanovom pravu diobne tužbe su iudicia bonae fidei. BEZRAZLOŽNO BOGAĆENJE (CONDICTIONES SINE CAUSA) Bezrazložno (neopravdano) bogaćenje javlja se ako neko bez pravnog razloga (sine causa) stekne nešto iz imovine drugog. Najčešće do toga dolazi izvršenjem neke radnje na koju sticalac nema nikakvog april-maj 2001.godine
77
RIMSKO PRAVO
opravdanog zahtjeva niti prava. Npr.ako neko u zabludi, misleći da je na to nekim ugovorom obavezan, plati dug koji ne postoji, ili daje neke stvari na ime miraza pred ženidbu do koje uopće ne dođe. Za povrat bezrazložnog vlasništva stvari služile su condictiones sine causa. Rimljani su se poslužili kondikcijama u već poznatim oblicima: condictio certae pecuniae i certae rei. Kondikcije kao apstraktne tužbe stricti iuris na certum, ne navode pravni razlog obveze, pa su se zato koristile i za povrat bezrazložnog bogaćenja. U postklasičnoj teoriji različiti slučajevi bezrazložnog bogaćenja raspoređeni su u slijedeće skupine: a) Condictio indebiti ide za povratom onoga što je u opravdanoj zabludi plaćeno kao dug, mada dug ustvari ne postoji. Ako je onaj ko plaća znao da dug ne postoji, takvo plaćanje se smatralo za darovanje. Ako onaj ko prima plaćanje zna da dug ne postoji, on čini furtum, te će biti tužen sa condictio furtiva, po kojoj odgovara strože. b) Condictio ab causam datorum (ili condictio causa data causa non secuta) ide za povratom onoga što je neko dao očekujući da će nastupiti neki događaj ili pravni uspjeh, a on nije nastupio. Npr.neko daje novac na ime miraza, a do sklapanja braka ne dođe. c) Condictio ob causam finitam (causa finita) ide za povratom činidbe koja je izvršena na osnovu vanjskog pravnog razloga, ali je taj razlog kasnije otpao (npr.povrat zadužnice po isplati duga). d) Condictio ob turpem vel iniustam causam ide za povratom činidbe ako se prihvat te činidbe na strani onog ko je prima protivi moralu, odnosno dobrim običajima (turpis causa) ili pravnom poretku (iniusta causa). Ovoj kondikciji bilo je mjesta samo ako je primanje bilo nemoralno ili protupravno, zato joj nije bilo mjesta ako je nedozvoljeno samo davanje (npr.nagrada bludnici) ili ako su nemoralni odnosno protupravni motivi postojali na obje strane (npr.podmićivanje sudije). e) Condictio sine causa u užem smislu obuhvata različite slučajeve bezrazložnog bogaćenja koji se ne mogu svrstati ni u jednu drugu skupinu. Ovdje spada npr.povrat onoga što je dato na osnovu ništavnog pravnog posla. OBAVEZE IZ DELIKATA Delikti su protupravna djela nedopuštene i protupravne povrede tuđih prava i interesa. Izvršenjem delikta već po samom pravnom poretku nastaje obvezni odnos u kome počinitelj delikta dobiva ulogu dužnika, a osoba oštećena deliktom ulogu vjerovnika. Sadržaj obveznog odnosa nastao iz delikta historijski se mijenjao. Prvobitno se sastojao od dadvanja osobne zadovoljštine oštećenom, da bi kasnije bio pretvoren u plaćanje propisanih kazni, a u konačnom ishodu u naknadu prouzrokovane štete. Delikti se dijele u 2 osnovne skupine: delicta publica i delicta privata. Delicta publica ili crimina (javni delikti-kriminal) predstavljaju teže povrede dobara koje progoni i kažnjava država u javnom kaznenom postupku, uz izricanje najtežih krivičnih sankcija, tzv.poena capitalis (smrt, izgon, rad u rudnicima itd). Među najznačajnije javne delikte rimskog prava spadaju paritium ili ubistvo pater familias-a, erduelio ili izdaja, dezerterstvo – izbjegavanje neprijatelja. Osobnu prirodu imao je delikt crimen lese meastatis koji obuhvata različite oblike povrede carskog dostojanstva. Suština ovog djela naročito je prošireno u periodu dominata, kada su carevi u namjeri da osnaže svoj kult mnoga ponašanja svojih političkih protivnika podvodili pod pojam ovog delikta. Ovaj naziv se zadržao i u savremenoj pravno političkoj stvarnosti i označava u prvom redu tzv.političke delikte koji se još uvijek nalaze u krivičnim zakonodavstvima mnogih država. Delicta privata (privatni delikti) su lakše povrede tuđih dobara koje se kažnjavaju samo na zahtjev oštećene strane i to u redovnom rimskom civilnom sudskom postupku. Privatni delikti predstavljaju najznačajnije izvore obveznih odnosa. Dijelili su se u 2 skupine: 78
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
c) Delikti civilnog prava: furtum - krađa, rapina – razbojništvo, iniuria – povreda tuđe ličnosti i damnum iniuria datum – oštećenje tuđe stvari. d) Delikti honorarnog (pretorskog) prava: dolus – prevara, vis ac metus – sila i strah, fraus creditorum – prikrata vjerovnika. S obzirom na historijske promjene sadržaja obveznih odnosa nastalih iz delikata, razlikujemo 3 vrste tužbi čiji su tužbeni zahtjevi bili različito određeni: a) Actio poenalis – tužbe čiji je tužbeni zahtjev išao na plaćanje kazne; b) Actio rei persecutoriae – tužbe čiji je tužbeni zahtjev išao na naknadu štete; c) Actio mixte – tužbe čiji je tužbeni zahtjev bio postavljen kombinovano, djelomično na plaćanje novčane kazne, a djelomično na štetu. Deliktne obveze se po mnogo čemu razlikuju od ostalih civilnih obveza. Njihove specifičnosti su slijedeće: a) Deliktne obveze su nenasljedive, kako na aktivnoj tako i na pasivnoj strani; b) Nema deliktnih zahtjeva među pripadnicima iste familije. Ostaje vlast kažnjavanja oca porodice. c) Deliktne obveze ne prestaju sa capitis deminutio, jer važi princip noxa caput servitur – “delikt prati glavu počinioca”. d) Ako je rob koji je počinio delikt nakon toga postao slobodan, on tim činom neće biti ekskulpiran. Ako je poslije izvršenja delikta od strane roba, došlo do promjene gospodara nad tim robom, tužbeni zahtjev zbog počinjenog delikta će biti postavljen prema gospodaru roba u momentu podizanja tužbe. e) U slučaju izvršenja delikta od strane više osoba, svi počinioci delikta kumulativno odgovaraju i biće kažnjeni u punom iznosu kazne propisane za taj delikt. To je tzv.kumulativna odgovornost. f) Za delikte robova i lica alieni iuris odgovaraju njihovi imaoci vlasti (gospodar i pater familias). Princip njihove odgovornosti nosi naziv noxae deditio. Gospodar je bio dužan platiti kaznu za delikt koji je počinio njegov rob, ali umjesto toga mogao je roba isporučiti oštećenom pod njegovu vlast, kako bi rob svojim radom nadoknadio prouzrokovanu štetu. Ova mogućnost izbora naziva se facultas alternativa. Kasnije pravo će uvesti princip da gospodar odgovara za štete prouzrokovane robovim deliktom samo do vrijednosti sāmog roba. PRIVATNI DELIKTI CIVILNOG PRAVA FURTUM Furtum je namjerno, svjesno protupravno prisvojenje tuđe pokretne stvari, učinjeno iz koristoljublja. Uz furtum rei rimsko pravo poznaje i furtum usus, tj.protupravno prisvajanje korištenja tuđe stvari. Furtum usus čini npr. depozitar ili založni vjerovnik koji upotrebljava pohranjenu ili založenu stvar. Uz pokretne stvari, predmet furtuma mogu biti i osobe pod vlašću (filius familiae, addictus, auctoratus, uxor in manu). Od Zakonika XII ploča postoji osnovna podjela na furtum manifestum i furtum nec manifestum. Furtum manifestum postoji ako je kradljivac zatečen u činu. Tu spada i kradljivac zatečen bar na mjestu čina ili na nekom drugom mjestu prije nego je ukradenu stvar sakrio, kao i kradljivac koji je uočen u bjekstvu stvar odbacio. U suprotnom se radi o furtum nec manifestum. Fur manifestus je bivao dodijeljen pokradenoj osobi u dugovinsko ropstvo, ukoliko se sa njim ne nagodi na dobrovoljnu otkupninu. Noćni kradljivac ili kradljivac koji se oružjem brani od progonitelja, mogao je slobodno biti ubijen, samo je u takvim slučajevima trebalo vikom pozvati susjede za svjedoke. Ako bi krađu počinio rob, bio bi bičevan i ubijen. april-maj 2001.godine
79
RIMSKO PRAVO
Fur nec manifestus morao je platiti novčanu kaznu u visini dvostruke vrijednosti ukradene stvari, a kazna se utjerivala penalnom actio furti nec manifesti u redovnoj parnici kao i svako drugo obvezno potraživanje. Kao fur manifestus kažnjavala se po Zakoniku XII ploča i osoba kod koje bi se ukradena stvar pronašla u formalnoj kućnoj pretrazi. S tim u vezi Zakonik je poznavao i dalje 2 vrste furtuma: furtum conceptum i furtum oblatum. Actio furti concepti je tužba protiv gospodara kuće kod kojeg je stvar prilikom kućne pretrage pronađena, bez obzira na to da li je on bio kradljivac ili ne. Ona ide na trostruku vrijednost stvari. Actio furti oblati bila je regresna tužba gospodara kuće protiv onoga ko mu je podmetnuo ukradenu stvar u kući. Ona je takođe išla na trostruku vrijednost stvari. U doba kasnije republike fur manifestus i fur nec manifestus kažnjavani su novčanom kaznom koja se ostvaruje penalnom akcijom furti, s tim što je fur manifestus kažnjavan novčanom kaznom u iznosu četverostruke vrijednosti, a fur nec manifestus dvostruke vrijednosti ukradene stvari. Tužbe u vezi sa kućnom pretragom proširene su za actio furti prohibiti protiv onoga ko bi se odupro kućnoj pretrazi, te actio furti non exhibiti protiv onoga ko ne bi htio izručiti pronađenu stvar. Obje ove tužbe išle su na četverostruku vrijednost stvari. Pri tome je bila mjerodavna najviša vrijednost koju je stvar imala između časa krađe i časa tužbe. Na tužbu je bio ovlašten pokradeni vlasnik, ali i pokradeni nevlasnik koji ima interesa da mu stvar ne bude ukradena (npr.založni vjerovnik). Osuđenog je uvijek stizala infamija. Akcijom furti pokradeni ne dobiva nazad ukradenu stvar, odnosno naknadu štete za stvar. Zato mu pored akcije furti pripada i rei vindicatio, kojom će tražiti povrat ukradene stvari. Za istu svrhu je na raspolaganju imao i reipersekutornu condictio furtiva, kod koje nije morao dokazivati svoje vlasništvo već samo činjenicu krađe. Condictio furtiva je za razliku od rei vindikacije, upotrebljiva i u slučaju da je stvar kod kradljivca propala i bez njegove krivice. Condictio furtiva pripadala je samo okradenom vlasniku, a kao reipersekutorna tužba prelazila je na nasljednike na aktivnoj i pasivnoj strani. RAPINA Rapina je nasilno (grabežno) oduzimanje stvari. Za slučaj nasilnog oduzimanja stvari ili oštećenja tuđeg imetka od strane naoružanih ljudi uvedena je posebna pretorska actio vi bonorum raptorum. Ona je išla u roku od godine dana na četverostruku, a nakon tog roka na jednostruku vrijednost oduzete stvari. Budući da je rapina samo kvalificirani slučaj furtuma, često se ubraja među civilna delicta privata, mada se kazna ostvarivala pretorskom tužbom. Tužba ne ide protiv počiniteljevih nasljednika, a osuđenog uvijek stiže infamija. DAMNUM INIURIA DATUM Damnum iniuria datum je protupravno oštećenje tuđih stvari. Ovaj delikt je jedinstveno i općenito regulisan zakonom lex Aquilia de damno donesenim u republikansko doba. Ovaj zakon dijeli se na 3 poglavlja: prvo govori o kazni za onog ko protupravno ubije tuđeg roba ili životinju koja spada u stoku, drugo poglavlje je o odgovornosti adstipulatora koji prijevarno oprosti dug, a treće o svakom drugom oštećenju roba, stoke ili bilo koje druge stvari. U vezi sa tumačenjem Akvilijevog zakona kod klasičnih pravnika se razvijala nauka o pitanju uzročne veze i krivice. Što se tiče uzročne veze (kauzalni neksus), tražilo se da šteta bude izazvana direktnim, neposrednim fizičkim djelovanjem oštetitelja na stvar (damnum corpore corpori datum). Prema zakonu se traži da je štetno djelo počinjeno iniuria, tj. da je objektivno protupravno, bez obzira na krivicu. Već u republikansko doba traži se i subjektivni element krivice, međutim krivica se shvata vrlo široko, tako da je od odgovornosti izuzeta samo puko slučajno oštećenje. 80
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
Po Akvilijevom zakonu, na tužbu je aktivno legitimiran samo vlasnik oštećene stvari. Pretor je pomoću actiones in factum proširio primjenu ove tužbe i u korist drugih stvarnopravnih ovlaštenika (uzufruktuar, uzuar, založni vjerovnik i pošteni posjednik). Obveznopravni ovlaštenici nisu uživali ovu zaštitu (izuzetak se javlja u Justinijanovom pravu kod zakupnika). Tužba ima reipersekutorni značaj, ali i neke penalne karakteristike. Onaj ko poriče tužbeni zahtjev osuđuje se na in duplum. Osim toga, ovom tužbom se postiže najviša vrijednost koju je stvar imala u posljednoj godini, odnosno u posljednjih 30 dana. INIURIA Iniuria je namjerna povreda tuđe ličnosti. Tu spada napad na fizički integritet (realna iniuria), kao i svaka druga povreda časti i slobode. Zakonik XII ploča kazuistički navodi slijedeća 3 slučaja ovog delikta: a) membrum ruptum, tj.osakaćenje nekog uda ili uništenje nekog organa (očiju, nosa, ušiju). Za taj slučaj predviđena je još privatna osveta putem taliona, ukoliko se počinitelj sa oštećenim dobrovoljno ne nagodi. b) Os fractum, tj.prijelom kosti – utvrđena je novčana otkupnina od 300 asa ako se radi o slobodnom čovjeku, a 150 asa ako se radi o robu. c) Svaka druga povreda ili nasilje protiv tijela (npr.šamar) kažnjava se novčanom kaznom od 25 asa. Po shvatanju klasičnih pravnika iniuria je obuhvatala svako djelovanje i svako držanje kojim se izražava namjerno vrijeđanje ili omalovažavanje tuđe osobe. Za sve slučajeve iniuriae pretorskim ediktom predviđena je actio iniuriarum aestimatoria. Dodatak «aestimatoria» zato što je visinu novčane kazne slobodno procjenjivao sudija, prema težini svakog pojedinog slučaja. Actio iniuriarum aestimatoria ne prelazi na nasljednike ni na aktivnoj, ni na pasivnoj strani. Tužba je vezana za rok od godinu dana, a osuda povlači infamiju. U carsko doba u praksi su se samo lakši slučajevi kažnjavali kao privatni delikti, a svi teži slučajevi kažnjavali su se javnom kaznom u postupku extra ordinem. DELIKTI HONORARNOG PRAVA DOLUS Dolus je svako namjerno djelo koje ide za tim da se drugi ošteti u imovini. Kod pravnih poslova dolus izvorno znači pretvaranje i prevaru poduzetu prema nekoj osobi u svrhu da se ista zavede u zabludu ili da se održi u zabludi kako bi se odatle izvukla neka protupravna korist na štetu njene imovine. U klasičnom pravu dolus obuhvata svako namjerno prevarno oštećenje tuđe imovine. Konačno, kao direktna suprotnost bonae fidei, dolus znači svako namjerno djelo kojim se drugom nanosi šteta suprotno poštenju i dobrim običajima. Pred kraj republike za zaštitu protiv dolusa uvedena je pretorska actio de dolo. Pravni posao je po civilnom pravu bio i dalje valjan, ali se dolus sada smatra deliktom i kažnjava se pretorskom penalnom akcijom de dolo. Tužba je išla za plaćanjem novčane kazne u visini prouzrokovane štete. Osuđenog je stizala infamija. Actio doli bila je vezana za rok od godine dana kao penalna tužba, a nakon toga se davala kao actio in factum na naknadu štete, ali samo kao reipersekutorna akcija. Actio de dolo je strogo supsidijarna tužba: davala se samo u slučaju ako nije bilo nikakvog drugog pravnog sredstva da se prevarenom pomogne. Zbog te supsidijarnosti pretor bi prije davanja tužbe ispitao činjenično stanje. Uz actio doli uvedena je i exceptio doli kojom će se tuženi poslužiti da odbije tužbu vjerovnika koji je postupao prevarno. Exceptio doli bila je nepotrebna uz iudicia bonae fidei. METUS april-maj 2001.godine
81
RIMSKO PRAVO
Dešava se da jedna stranka prijetnjom protupravne sile (vis) i time izazvanim strahom (metus) prinudi drugu stranku na sklapanje pravnog posla ili preuzimanje nekog štetnog akta. U tom slučaju u modernoj teoriji govori se o vis compulsiva. Rimljani takav slučaj označavaju kao metus, odnosno u starije doba o vis ili ac metus (sila i strah). Oko 80.godine p.n.e. pretor Octavius je u svoj edikt uvrstio penalnu akciju in quadruplum (na četverostruko) protiv onoga ko bi protupravnom prijetnjom prisilio drugog na neki čin. Ta tužba se zove actio quod metus causa. Uz nju je predviđena i restitutio in integrum ob metum, kao i exceptio metus causa. Actio quod metus causa je penalna tužba. Unutar godine dana ona ide na plaćanje četverostruke vrijednosti štete. Po isteku roka, putem akcije in factum može se nadoknaditi jednostruki interes. Tužba je pasivno nenasljediva, ali se protiv nasljednika daje tužba na povrat obogaćenja. Kao actio de dolo, i ova tužba je sadržavala arbitrarnu klauzulu, ali osuđenog nije stizala infamija. Specifičnost ove tužbe je u tome što se ona daje ne samo protiv neposrednog uzročnika straha, već i protiv svakog trećeg ko je stekao iznuđenu korist, makar taj bio i u dobroj vjeri. Zatose ta tužba zove actio in rem scripta. Prinuda koja je pretpostavka ove tužbe mora biti: a) vis iniusta, tj.zaprijećeno zlo mora biti protupravno; b) maioris malitatis – zaprijećeno zlo mora biti teško i opasno; c) strah mora biti opravdan, tako da se ozbiljan i razuman čovjek mora bojati, a strah ne smije biti preuranjen. PRIKRATA VJEROVNIKA (ALIENATIO IN FRAUDEM CREDITORUM) Dužnik u nekom pravnom poslu mogao je pokušati da, prije isteka roka vraćanja, otuđi ili pokloni svoj imetak da bi na taj način izbjegao vraćanje duga. Takvo spasavanje imovine smatra se izigravanjem ili prikratom vjerovnika (fraus creditorum). Da bi zaštitio vjerovnike, pretor je uveo više pravnih sredstava za opoziv takvih otuđivanja. U Justinijanovom pravu sva ta pravna sredstva spojena su u jedinstvenu pobojnu tužbu nazvanu actio Pauliana. Actio Pauliana pripada svakom pojedinom vjerovniku koji je otuđenjem (alienatio) oštećen. Oštećenje se može sastojati u otuđivanju fizičkih stvari, oprostu duga, nepodizanju tužbe vezane za rok itd. Actio Pauliana vezana je za rok od godinu dana, nakon čega se daje samo do iznosa obogaćenja.Takođe se protiv nasljednika daje samo do iznosa obogaćenja. Svrha tužbe je da se uspostavi onakvo stanje kao da se otuđenje nije dogodilo. Kod dužnika mora postojati consilium fraudis, tj.volja da ošteti svoje vjerovnike. Za ovo je bilo dovoljno da je dužnik svjestan da ima vjerovnike i da mu prijeti insolvencija, ali uprkos tome pogoršava svoje imovinsko stanje. Tužba se daje protiv dužnika, ali i protiv trećeg lica koje je iz dužnikove imovine nešto steklo. Treći je načelno odgovarao samo ako je znao za dužnikov dolus. Međutim, pravnici su počeli davati tužbe i bez ove potrebe, naročito ako je treći stekao stvar besplatno. Treće lice koje je određenu stvar steklo u dobroj vjeri, odgovara samo do visine obogaćenja. OSTALI SLUČAJEVI DELIKATA PO HONORARNOM PRAVU Actio sepulchri violati je pretorska tužba protiv onoga ko u zloj namjeri ošteti ili oskrnavi tuđi grob. Na tužbu je ovlašten svako koga se to tiče, a tuženi se osuđuje na arbitrarnu kaznu. Osuđenog stiže infamija. Actio servi corrupti daje se gopodaru roba protiv trećeg lica koje bi sakrivalo odbjeglog roba ili ga navodilo na zlo. Tužba ide na dvostruki iznos gospodareve štete.
82
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
Alienatio iudicii mutandi causa facta postoji ako neko otuđi stvar radi toga da bi onaj koji na tu stvar stavlja neki zahtjev morao voditi parnicu sa protivnikom koji će mu biti neugodniji i s kojim će se teže parničiti. Pretor u takvom slučaju daje actionem in factum. KVAZIDELIKTI U Justinijanovim “Institucijama” se navode 4 slučaja kao obaveze koje nastaju quasi ex delicto: a) Iudex qui litem suam fecit – radi se o sudiji koji bi povredom svojih dužnosti, a posebno pogrešnom ili pristrasnom primjenom zakona i prava nanio štetu nekoj stranci. Sudija će odgovarati ne samo ako to učini dolozno, već i u slučaju svoje manje nemarnosti (imprudentia). Tužba je pretorska actio in factum. b) Actio de deiectis vel effusis. Ako bi iz kuće ili stana nešto bilo izbačeno ili izliveno na prohodno mjesto, te bi nastala šteta na tijelu ili imovini prolaznika, odgovaraće imalac stana bez obzira da li je počinilac on ili neko drugi. Ovdje dakle može doći do odgovornosti i bez krivice. Tužba je bila pretorska actio in factum. c) Actio de positis et suspensis ide protiv vlasnika ili najamnika kuće iz koje bi nešto bilo obješeno ili postavljeno tako da bi moglo pasti na prohodno mjesto ili nekog oštetiti. Pretor daje popularnu tužbu (ciuvis ex populo) na plaćanje globe od 10.000 sestercija. d) Actio furti et damni adversus nautas caupones stubularios. Ovom tužbom odgovaraju vlasnici brodova, gostionica i štala za krađe i oštećenja na stvarima primljenih putnika. Njihova odgovornost ide in duplum. Ovdje postoji odgovornost i bez vlastite krivice.
NASLJEDNO PRAVO POJAM I VRSTE NASLJEĐIVANJA Nasljednim pravom uređuju se pravni odnosi po smrti nekog čovjeka. Zajedno sa stvarnim i obveznim pravom, ono je dio imovinskih prava. Nasljedno pravo u objektivnom smislu čine pravna pravila kojima se uređuju imovinsko-pravni odnosi poslije smrti. Nasljedno pravo u subjektivnom smislu jeste pravo nasljednika da stupi u imovinsko-pravne odnose umrlog. S obzirom na umrlog (ostavitelja), njegova imovina se zove ostavina, a s obzirom na nasljednika zove se nasljedstvo. Ostavinu i nasljedstvo rimsko pravo označava izrazom hereditas. Nasljednik je heres, a ostavitelj de cuius, odnosno defunctus. Nasljednikovo sticanje zove se univerzalna sukcesija. Ostavinska imovina, kako aktiva tako i pasiva, smatra se jedinstvenom cjelinom, koja se stiče jedinstvenim aktom nasljeđivanja. Postoje 2 velike kategorije nasljeđivanja: intestatno ili zakonsko nasljeđivanje (successio ab intestato) i testamentarno ili oporučno nasljeđivanje. Oporučno nasljeđivanje ima prednost nad zakonskim. Po rimskom pravu, nekog ostavitelja nisu mogli nasljeđivati istovremeno i oporučni i zakonski nasljednici. Dakle, ako je oporukom imenovan nasljednik, zakonski nasljednici neće dobiti ništa. Pored zakonskog i oporučnog nasljeđivanja, rimsko pravo je izgradilo i ustanovu nužnog nasljednog prava (prava na nužni dio), kojim su najbližim srodnicima (po pravilu ascedentima i descedentima) bila priznata određena prava na ostaviteljevu imovinu. Ova prava se nisu mogla izigrati niti umanjiti u korist trećeg lica. Pored univerzalne sukcesije, rimsko pravo izgradilo je i pojam singularne sukcesije. Na osnovu oporučnih zapisa (legata) pojedine osobe mogle su sticati pojedinačne stvari ili imovinska prava iz ostaviteljeve imovine na teret nasljednika. Legatari ne odgovaraju za ostavinske dugove, jer ostavitelja predstavlja samo nasljednik.
april-maj 2001.godine
83
RIMSKO PRAVO
HISTORIJSKI PREGLED RIMSKOG NASLJEDNOG PRAVA – - HEREDITAS I BONORUM POSSESSIO U razvoju rimskog nasljednog prava mogu se razlikovati 4 faze: Nasljedno pravo starog civilnog prava – nasljeđivanje je regulisano već u Zakonu XII ploča. Tu se već govori o zakonskom i testamentarnom nasljeđivanju.Osnova nasljeđivanja je agnatska veza. Nasljednici su prvenstveno sui heredes, tj.članovi kućne radne zajednice, a u nedostatku njih do nasljedstva dolaze ostali najbliži agnati, odnosno gentili. Ako postoji sui heredes, treća osoba se ne može imenovati za nasljednika. Nasljedni red po pretorskom ediktu – Po ovoj osnovi se od doba republike razlikuje civilno nasljedno pravo hereditas i nasljeđivanje po pretorskom pravu, bonorum possessio. Pretor počinje pružati zaštitu osobama koje po civilnom pravu ne bi imale pravo nasljeđivanja. Ovo se posebno odnosi na krvne srodnike (kognate) koji dobivaju i prednost nad agnatima koji nisu istovremeno i kognati. Budući da pretor nije mogao mijenjati norme civilnog prava, on je postizao svrhu time što bi “svojim” novim nasljednicima davao posjed ostavinske imovine (bonorum possessio) i štitio ih kao prave nasljednike. Pretorski nasljedni red (bonorum possessio) mogao se odnositi na zakonsko, oporučno ili nužno nasljedno pravo. U tom smislu razlikuju se: a) Bonorum possessio sine tabulis ili ab intestato, gdje se kad ne postoji oporuka, bonorum possessio daje osobama koje su po pretorskom redu pozvane na intestatno (zakonsko) nasljeđivanje. b) Bonorum possessio secundum tabulas, kada se bonorum possessio daje onome ko je imenovan za nasljednika u oporuci koja udovoljava zahtjevima pretorskog edikta, mada ne bi bila valjana po civilnom pravu. c) Bonorum possessio contra tabulas (pretorsko nužno nasljedno pravo) daje se osobama kojima pretor daje zahtjev na nužni dio nasljedstva po osnovu njihove bliske krvne veze. Carsko zakonodavstvo do Justinijana počinje davati prednost načelima pretorskog nasljeđivanja. U Justinijanovom pravu oba nasljedna sistema su i formalno spojena u jedan nasljedni red u kome prevladavaju načela i učinci koje su klasični pravnici izgradili za pretorsku bonorum pozesiju. INTESTATNO NASLJEĐIVANJE INTESTATNO NASLJEĐIVANJE PO CIVILNOM PRAVU ZAKONIKA XII PLOČA Do intestatnog (zakonskog) nasljeđivanja dolazi samo ako nema oporuke. Zakonik XII ploča predviđa 3 razreda civilnih zakonskih nasljednika: sui heredes, proximus agnatus i gentiles. Sui heredes su u prvom redu pozvani na nasljedstvo. To su bili agnatski članovi porodice koji su se u trenutku ostaviteljeve smrti našli pod njegovom patria potestas, a njegovom smrću postaju osobe sui iuris. Ovdje spada i žena u manus braku. Žena koja nije bila u manus braku ne spada jer je ostala u agnatskoj vezi sa svojom prethodnom porodicom. Kod nasljeđivanja je važio princip reprezentacije. Ostavina se dijelila po lozama (in stirpes), a ne po glavama (per capita). Ako su npr. postojala 2 ostaviteljeva sina i dvoje djece od trećeg sina koji je ranije umro, živi sinovi bi dobivali po jednu trećinu, a jednu trećinu oba unuka zajedno, tj.svaki unuk po jednu šestinu ostavine. Postojalo je pravilo da sui heredes stiču nasljedstvo već u trenutku delacije, tj.ostaviteljeve smrti, te nasljedstvo ne trebaju posebno prihvatiti kao ostali zakonski i oporučni nasljednici. Oni ga čak po civilnom pravu nisu mogli ni odbiti. Zato su oni heredes necessarii. Proximus agnatus, tj.najbliži agnati koji nisu bili sui heredes su pozivani na nasljedstvo ako nisu postojali sui heredes. Ovdje spadaju braća i sestre ostavitelja, njihovi potomci itd, dakle agnati koji nisu potpadali pod ostaviteljevu patria potestas. Nasljeđuju samo agnati najbližeg stepena (proximus agnatus). Ako bliži agnati ne prihvate nasljedstvo, neće se pozivati dalji, već ostavina pripada državi. 84
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
Agnati iz ovog razreda su heredes voluntarii, jer ne stiču nasljedstvo bez vlastite volje. Više jednako bliskih agnata dijelili su nasljedstvo po glavama (per capita). Gentiles, tj.pripadnici istog roda, dobivali su nasljedstvo ako nije bilo ni agnata. Ovo gentilsko pravo je dosta brzo izašlo iz primjene. INTESTATNO NASLJEĐIVANJE PO PRETORSKOM PRAVU (BONORUM POSSESSIO INTESTATI) Intestatno nasljeđivanje po pretorskom pravu svrstava nasljednike u 4 nasljedna reda: U prvom redu (unde liberi) pozivaju se ostaviteljeva djeca (liberi). Bonorum pozesiju, za razliku od sui heredes civilnog prava, dobivala su i ona krvna djeca koja više nisu bila pod ostaviteljevom vlašću (npr.emancipirani sin). Emancipirani sin je prije podjele morao u ostavinu unijeti sve što je stekao nakon emancipacije (collatio bonorum). Nasljedstvo se dijelilo po lozama, uz primjenu ranije pomenutog načela reprezentacije. U drugom redu (unde legitimi) pozivaju se legitimi, tj.osobe sa pravom nasljedstva po Zakoniku XII ploča (sui heredes, proximus agnatus i gentiles). Pošto su sui heredes već pozvani u prvom redu kao liberi, a gentilsko nasljeđivanje je nestalo, u ovom razredu se u stvari radilo samo o proximus agnatus. Treći red (unde cognati) obuhvatao je sve krvne srodnike do isključivo 6.stepena. Bliži kognati isključivali su dalje, a više jednako bliskih je nasljedstvo dijelilo po glavama. U četvrtom redu (unde vir et uxor) bonorum possessio se davala preživjelom bračnom drugu. U ovom slučaju je do nasljedstva dolazila žena sine manu. Kod ostavine oslobođenika, prije bračnog druga dolazila su još 2 nasljedna reda koja obuhvataju patrona, njegove srodnike i patronovog patrona. Pretorsko pravo uvelo je i tzv.successio ordinum i graduum: ako osobe iz prethodnog razreda ne bi zatražile bonorum possessio, pozivali su se pripadnici slijedećeg razreda, odnosno ako bi u trećem razredu bliži kognati propustili da zatraže bonorum possessio, ona se davala kognatima daljeg stepena. REFORME CARSKOG DOBA I JUSTINIJANOV SISTEM Carsko zakonodavstvo nastojalo je još više istaći prednost kognatskog srodstva, prvenstveno kada je u pitanju nasljeđivanje između majke i djece. U tom cilju doneseni su: -
senatus consultum Tertullianum, kojim se majka poziva na nasljedstvo svoje djece i to ispred agnata; senatus consultum orphitianum, kojim se priznaje nasljedno pravo djece prema majci i to ispred agnata.
U Justinijanovom pravu intestatno nasljeđivanje se zasniva isključivo na kognatskom srodstvu. Postoje 4 razreda: Prvi razred čine descendenti (po muškoj i ženskoj liniji) svih stepena. Descendenti istog stepena nasljeđuju “po glavi” (per capita), a descendenti različitih stepena po načelu reprezentacije. Drugi razred čine ascendenti sa očeve i majčine strane. Bliži isključuju dalje (npr.majka baku). Ascendenti i braća dijele nasljedstvo na jednake dijelove, pri čemu djeca umrle braće dobivaju dio loze svog oca po načelu reprezentacije. Ako nasljeđuju sami ascendenti, nasljedstvo se dijeli in lineas, tj.polovina pripada ascendentima sa očeve, a polovina onima sa majčine strane.
april-maj 2001.godine
85
RIMSKO PRAVO
Trećem razredu pripadaju polurodna braća i sestre koji nasljeđuju per capita , a njihova djeca in stirpes. Četvrti razred čine svi ostali pobočni rođaci. Bliži isključuju dalje, a jednako bliski nasljeđuju per capita. U svim razredima postoji successio ordinum, tj.udaljeniji razred poziva se samo u nedostatku nasljednika iz prethodnih razreda. OPORUČNO NASLJEĐIVANJE OBLICI I FUNKCIJE OPORUKE U HISTORIJSKOM RAZVOJU RIMSKOG PRAVA Najstariji testament pred komicijama. U najstarijem pravu postojala su 2 oblika testamenta: testamentum comitiis calatis i testamentum in procinctu. Testamentum comitiis calatis je bila javna oporuka pred kurijatskom skupštinom, koja se u tu svrhu sastajala 2 puta godišnje. Ovo još nije bio testament sa potpunom slobodom izbora nasljednika. Testamentum in procinctu je najstarija oporuka vojnika, koji su nalazeći se pred neprijateljem mogli oporučivati neformalnom izjavom pred vojničkim drugovima. Mancipacioni testament prvog oblika (mancipatio familiae). Putem mancipacije je pronađen alternativni način da se postignu neki učinci testamenta. Ostavitelj bi mancipacijom pred libripensom i 5 svjedoka prenio vlasništvo na osobu od povjerenja (familiae emptor), koja bi se fiducijom obavezala da će po mancipantovoj smrti prenijeti ostavinu na osobe koje mu je mancipant odredio. Testamentum per aes et libram novijeg oblika. Vremenom se naprijed pomenuta mancipacija svodi na puku formalnost, a familiae emptor i libripens pretvaraju u obične svjedoke koji, uz ostalih 5, čine 7 svjedoka koji kasnije postaju obavezni za valjanost oporuke. Sva važnost prelazi na nunkupaciju, tj.usmenu odredbu ostavitelja o tome kako se ima raspolagati ostavinom nakon njegove smrti. Nunkupacija sada sadrži imenovanje ostaviteljevih nasljednika sa direktnim učinkom. Tabulae testamenti je novi oblik oporuke u kome ostavitelj svoju posljednju volju napiše. Na mancipaciju bi se nadovezala usmena nunkupacija u kojoj bi oporučitelj samo izjavio da izjava koju drži u ruci sadrži njegovu posljednju volju, a 7 svjedoka bi stavilo svoje pečate, uz koje su se stavljala imena oporučitelja i svjedoka. Oporuka je sada bila tajna, jer svjedoci nisu morali znati njen sadržaj, a postala ej i opoziva jer se pisana oporuka mogla jednostavno uništiti. Oporuka po pretorskom pravu. Kako je mancipacija u oporučivanju bila samo puka formalnost, pretor je oko 70.godine p.n.e. ediktom odredio da će dati bonorum pozesiju onome ko posjeduje pismenu oporuku sa zakonskim brojem od 7 svjedočkih pečata, bez obzira da li je prije toga izvršena mancipacija i usmena nunkupacija. To je pretorska bonorum possessio secundum tabulas. Oporuka u doba dominata i Justinijana. U Justinijanovom pravu razlikuju se privatne i javne oporuke. Privatna oporuka može biti usmena i pismena. Usmena se izjavljuje pred svjedocima. Pismena može biti holografska (svojeručno napisana i potpisana od strane testatora) i alografska (tj.diktirana i potpisana od strane testatora). U oba slučaja potrebno je učešće, odnosno pečati 7 svjedoka. Svjedoci nisu mogle biti osobe određene za nasljednike, niti osobe vezane s njima po očinskoj vlasti. Za oporuke slijepih i nepismenih lica tražilo se 8 svjedoka. Javna oporuka sastavljaju se u formi svečane izjave na zapisnik kod suda ili kurije, ili predajom pismene oporuke na čuvanje u carskoj kancelariji. Vojničke oporuke (testamentum militis) bile su oslobođene svih formalnosti koje su važile za redovnu oporuku. Vojnici su mogli oporučivati “kako god hoće, kako god mogu” (quomodo vellent, quomodo possent). 86
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
TESTAMENTI FACTIO ACTIVA I PASSIVA – CAPACITAS – INDIGNITAS Testamenti factio activa je sposobnost da se pravi testament. Pripadala je samo djelatno sposobnim rimskim građanima, a morala je postojati neprekidno od momenta pravljenja oporuke do smrti. Testamenti factio passiva je sposobnost da se oporukom bude imenovan za nasljednika. Prvenstveno je pripadala rimskim građanima, a peregrini su je dobili po constitutio Antoniniana. Pasivna testamentifakcija je uskraćivana za kaznu nekim kategorijama osoba (intestabiles), a nisu je imale ni personae incertae, tj.osobe o čijem identitetu ostavitelj nije mogao imati predstavu (npr.”ko prvi dođe na moj pogreb”). Kao personae incertae smatrani su i postumi (osobe koje se rode poslije ostaviteljeve smrti), te kolektivi i zajednice koji u Rimu čine začetke jurističkih osoba (npr.municipia, korporacije itd). Neke kategorije osoba su mogle biti imenovane za nasljednike, ali zbog zakonskih zabrana nisu mogle sticati tu imovinu (incapacitas). Tu se prvenstveno radi o neženjama i oženjenima bez djece, koji po Augustovim zakonima nisu mogli sticati imovinu po nasljedstvu (neženje ništa, a oženjeni bez djece samo polovinu). Indignitas (nedostojnost) je također oblik nesposobnosti za oporučno sticanje. Indignus ima pasivnu testamentifakciju, kao i capacitas ali prihvaćenu imovinu ne može zadržati već mu se ona oduzima od strane države. Npr.nedostojan je bio ubica ostavitelja, onaj ko je oporučitelja ograničavao u slobodi oporučivanja itd. SADRŽAJ OPORUKE I IMENOVANJE NASLJEDNIKA Imenovanje nasljednika (heredis institutio) je potreban i dovoljan sadržaj svake oporuke. Oporučitelj je mogao imenovati i više nasljednika. Ako ih je samo nabrojao, uzimalo se da su nasljedni dijelovi jednaki. Kvota koju neki sunasljednik ne bi stekao dijelila se među ostalim sunasljednicima. Ako bi oporučitelj kod određivanja dijelova prekoračio ukupnu ostavinu, dijelovi su se srazmjerno smanjivali. Ako dijelovi nisu iscrpili ostavinu, ostatak se dijelio među imenovanim nasljednicima u srazmjeru njihovih dijelova. SUPSTITUCIJE (ZAMJENE) Vulgarna supstitucija (substitutio vulgaris) je imenovanje nasljednika-zamjenika (substitutus) u slučaju da imenovani nasljednik ne prihvati nasljedstvo. Oporučitelj je mogao imenovati i daljeg supstituta prvom supstitutu, pa drugom itd. Pupilarna supstitucija (substitutio pupilaris) je slučaj kada oporučitelj imenuje za nasljednika svog nedoraslog sina (ili drugog descendenta in potestate), a istovremeno i nasljednika tom sinu u slučaju da sin umre prije doraslosti. Pupilarni supstitut istoremeno je i vulgarni supstitut. Kvazipupilarna supstitucija (substitutio quasi-pupillaris) uvedena je Justinijanovim zakonodavstvom za slučaj gdje ostavitelj imenuje nasljednika svom duševno bolesnom descendentu, koji neće moći ni nakon doraslosti praviti oporuke. NIŠTAVNOST I OPOZIV OPORUKE Oporuka je od početka bila ništavna ako oporučitelj nema aktivnu testamentifakciju, ako nije bila poštovana propisana forma ili ako su povrijeđene bitne norme s obzirom na sadržaj oporuke. Valjana oporuka mogla je naknadno postati ništavna zbog naknadnog gubitka aktivne testamentifakcije kao i u slučaju da se naknadno pojavio (rođen, usvojen i sl) suus heres koji u oporuci nije bio uzet u obzir. Valjana oporuka mogla je biti i naknadno oborena različitim civilnim i pretorskim sredstvima.
april-maj 2001.godine
87
RIMSKO PRAVO
Osim toga, valjana oporuka nije imala praktičnog učinka ako ni jedan od imenovanih nasljednika ne prihvati nasljedstvo. U tom slučaju će doći do intestatnog nasljeđivanja. Rimska oporuka je opoziva od strane oporučitelja i to svakodnevno, sve do trenutka smrti. Pored toga, eventualna kasnija oporuka uvijek i u cjelosti dokida raniju. KODICILI Kodicil se javlja kao drugi oblik određenja posljednje volje. On je zapravo bio obično pismo upućeno nasljedniku sa molbom da izvrši neke namjene u korist trećih lica. Za kodicil je kao i za oporuku potrebna aktivna testamentifakcija. Bitne razlike između kodicila i oporuke su u slijedećem: -
kodicil ne može sadržavati imenovanje nasljednika; u klasično doba se za kodicil ne traži neka propisana forma; u Justinijanovom pravu se za kodicil traži samo 5 svjedoka, a kodicil koji je ništavan zbog nedostatka aktivne testamentifakcije konvalidira njenim naknadnim sticanjem.
U klasičnom pravu razlikuju se codicilli testamentarii (uz oporuke) i codicilli ab intestato koji djelomično modificiraju zakonsko nasljeđivanje. Oporuci se redovno dodavala tzv.kodicilarna klauzula kojom se ističe da će oporuka važiti kao kodicil ukoliko se (uglavnom zbog propisane forme) ne bi mogla održati na snazi kao oporuka. NUŽNO NASLJEĐIVANJE POJAM NUŽNOG NASLJEDNOG PRAVA Pojam nužnog nasljeđivanja sastoji se u tome da je oporučitelj dužan nekim najbližim rođacima osigurati određeni dio nasljedstva. Ovaj dio se zove zakonski nužni dio (legitima portio). U suprotnom slučaju oporučne odredbe gube učinak ukoliko je to potrebno za ostvarenje tog nužnog dijela. FORMALNO NUŽNO NASLJEDNO PRAVO Po civilnom pravu ograničenje oporučne slobode sastoji se u tome što su sui heredes i postumi morali u oporuci biti imenovani nasljednicima ili su morali biti razbaštinjeni (iznaslijeđeni – exheredatio). Oporučitelj ih nije mogao naprosto prešutjeti. Filius familiae morao je biti razbaštinjen poimenično, a za sve ostale je bilo dovoljno zbirno razbaštinjenje jednom rečenicom (inter ceteros). Ako se oporučitelj nije pridržavao tih propisa, oporuka je bila potpuno ili djelomično ništavna. Pretorskim pravom nužno nasljedno pravo obuhvatilo je i descendente koji više nisu bili sui heredes (emancipirani sin, dijete predato u adopciju). Sada su svi muški liberi morali biti eksheredirani poimenično (nominatim), a exheredatio inter ceteros je bila dovoljna samo za ženske osobe. Pretor nije oporuku proglasio ništavnom, već je zaobiđenim liberi davao bonorum possessio contra tabulas, tj.oni su dobivali svoj intestatni dio po pretorskom pravu. MATERIJALNO NUŽNO NASLJEDNO PRAVO Pred kraj perioda republike izgrađuje se “materijalno nužno nasljedno pravo” koje postavlja princip da je oporučitelj dužan svoje najbliže rođake imenovati u oporuci nasljednicima za određeni dio, ukoliko nije imao opravdanog razloga za razbaštinjenje. Rođaci koji su bez opravdanog razloga zaobiđeni u oporuci, mogli su tražiti poništenje oporuke, a u tu svrhu im je data posebna tužba, querella inofficiosi testamenti. Nužnim nasljednicima smatrali su se descendenti i ascendenti, braća i sestre, te polubraća i polusestre po ocu (polubraća i polusestre samo ako je za nasljednika postavljena nedostojna osoba – persona turpis). 88
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
Tuženi oporučni nasljednik mogao se braniti time što bi dokazao neki razlog koji bi opravdao isključenje. U klasično doba sudija je prosuđivao razlog isključenja po slobodnoj ocjeni, a u Justinijanovom pravu su taksativno određeni razlozi za isključenje. U konačnoj fazi, pomoću querellae inofficiosi testamenti mogao je pobijati oporuku samo nužni nasljednik kome nije ostavljena bar četvrtina onoga što bi zakonski naslijedio. To je zakonski dužni dio (debita portio, legitima portio). Taj dio mu je mogao biti ostavljen kako oporukom, tako i legatom i darovanjem za slučaj smrti. Oporuka je ostajala na snazi u dijelu kojim se nije diralo u pravo nužnog nasljednika. Tako je u slučaju samo djelomičnog poništenja oporuke uporedo postojalo i oporučno i intestatno nasljeđivanje. U carsko doba uvedene su još i querella inofficiosae donationis i querella inofficiosae dotis. Njima je nužni nasljednik mogao pobijati darovanja i davanja miraza koje je ostavitelj izvršio dok je bio živ, da bi time smanjio nužni dio. Justinijan je odredio da se querella inofficiosi testamenti može upotrijebiti samo ako je nužni nasljednik bio potpuno isključen od nasljedstva. Ako mu je ipak bilo nešto ostavljeno, ali manje od nužnog dijela, nužni nasljednik je od oporučnog nasljednika mogao tražiti samo nadopunu do visine nužnog dijela i to pomoću actio ad supplendam legitimam. Justinijan je i povisio nužni dio na polovinu intestatnog dijela, ako je intestatni dio bio manji od četvrtine ukupne ostavine. Ako je intestatni dio bio veći od četvrtine ukupne ostavine, nužni dio je iznosio jednu trećinu intestatnog dijela. Justinijan je spojio načela formalnog i materijalnog nužnog nasljednog prava. Nužni nasljednici su dakle morali biti imenovani u oporuci i mora im biti ostavljen određeni dio nasljedstva (u bilo kom obliku). Eksheredacija se može učiniti u bilo kom neformalnom obliku, ali svi descendenti moraju biti eksheredirani poimenično i to na osnovu taksativno određenih razloga (ako je nužni nasljednik “radio o glavi” ostavitelju, ako je otpao od vjere, zanemario ostavitelja za vrijeme duševne bolesti, ako ga nije otkupio iz zarobljeništva, ako ga je spriječio da sačini oporuku ili ako je spolno općio sa ostaviteljevom ženom ili konkubinom). Opravdanost razloga morao je dokazati oporučni nasljednik. PRIPAD I PRIHVAT NASLJEDSTVA (DELATIO I ACQUISITIO) Da bi uopće došlo do nasljeđivanja, potrebno je ispunjenje slijedećih pretpostavki: - smrt ostavitelja; - sposobnost ostavitelja da ima nasljednika; - postojanje nasljednika i njegova sposobnost da bude nasljednikom - delatio i acquisitio. Delatio (pripad nasljedstva) je pozivanje određenog subjekta na nasljedstvo. Osnov može biti zakonski red, oporuka i nužno nasljeđivanje. Delacija dolazi do učinka u trenutku ostaviteljeve smrti. Acquisitio je prihvatanje nasljedstva. Ovdje se razlikuju heredes necessarii i heredes extranei ili voluntarii. Sui heredes su sticali nasljedstvo i protiv svoje volje, te ga nisu mogli odbiti (heredes sui et necessarii). Heredes voluntarii sticali su nasljedstvo tek ako očituju volju o prihvatu (aditio ili acquisitio hereditatis) Klasično pravo poznaje 3 civilna načina prihvata: a) Cretio, tj.svečani usmeni formalistički prihvat. Bio je obavezan samo ako ga je oporučitelj izričito naložio, a morao je biti izvršen u roku koji je on odredio (najčešće 100 dana). Justinijan ga je ukinuo. b) Pro herede gestio je neformalni prihvat konkludentnim radnjama (npr.ako se nasljednik služi ostavinskim stvarima, utjeruje ostavinska potraživanja i sl). c) Aditio nuda voluntate je izričit, ali neformalni prihvat.
april-maj 2001.godine
89
RIMSKO PRAVO
Prihvat nasljedstva mora biti bezuslovan i ima trajni karakter po principu “jednom nasljednik, uvijek nasljednik” (semel heres, sempel heres). Civilno pravo nije poznavalo rok za prihvat nasljedstva. Pretor bi na zahtjev zainteresiranih trećih lica (npr.vjerovnika) određivao pozvanom nasljedniku rok za razmišljanje (spatium deliberandi). Ako nasljednik u tom roku ne bi odgovorio, smatralo se da odbija nasljedstvo. Naprotiv, po Justinijanovom pravu smatralo se da ga u tom slučaju prihvata. Odbijanje nasljedstva moglo se učiniti u bilo kojem obliku, izričito ili očitovanjem volje kroz druge radnje. Odbijanje se ne može opozvati. LEŽEĆA OSTAVINA (HEREDITAS IACENS) Između delacije i akvizicije nasljedstva moglo je proći neko vrijeme. U tom vremenu ostavina se zove hereditas iacens (ležeća ostavina), i smatra se imovinom bez gospodara (res nullius). Radi zaštite budućeg nasljednika, na nju se nisu u potpunosti primjenjivala načela o okupaciji res nullius, već je u starije doba bila moguća samo usucapio pro herede. USUCAPIO PRO HEREDE U starom civilnom pravu, posjedovanjem ostavine u trajanju od godinu dana posjednik je uzukapijom pro herede sticao čitavu ostavinu i položaj nasljednika, bez obzira na iusta causa i bonae fides. Rok od godinu dana bio je dovoljan, bez obzira da li se u ostavini nalazilo i zemljište, za koje je inače uzukapioni rok bio 2 godine. U klasično doba reducirana je primjena uzukapije pro herede. Uzukapijent je, kao i kod redovne uzukapije, sticao samo one predmete koje je posjedovao. Rok od godinu dana je zadržan. U Justinijanovom pravu ukinute su sve razlike između redovne uzukapije i uzukapije pro herede. TRANSMISIJA I AKRESCENCIJA Pravo pozvanog da prihvati nasljedstvo je strogo lično. Prenos delacije na nasljednike pozvanog (transmissio delationis) po starom civilnom pravu nije bio dozvoljen. Postepeno se javljaju iznimke od tog općeg pravila, da bi Justinijan dozvolio općenito transmisiju svake delacije nasljedstva (oporučne i zakonske), koje još nije prihvaćeno ali samo ako je pozvani umro u roku od jedne godine do delacije. Ius accrescendi. Ako bi jedan od više sunasljednika otpao, njegov dio prirastao je dijelovima ostalih sunasljednika. Npr.ako je od 2 oporučna nasljednika 1 umro prije prihvata ne ostavivši svog nasljednika, njegov dio nije pripadao intestatnim nasljednicima već drugom oporučnom nasljedniku. Isto je važilo i za slučaj da otpadne neki od intestatnih sunasljednika. To je tzv.ius accrescendi. Objašnjenje je u slijedećem: nasljednik je potencijalno pozvan na čitavo nasljedstvo. Ukoliko se javlja više fizičkih lica kao nasljednici, javlja se više neograničenih nasljednih prava koja se praktički sužavaju na onoliko idealnih dijelova koliko ima tih lica (ako su dvojica svaki se ograničava na idealnu polovinu, ako su trojica na trećinu itd). Ako jedan od njih otpadne, potencijalno neograničeno pravo se automatski proširuje najdalje što može. UČINCI STICANJA NASLJEDSTVA UNIVERZALNA SUKCESIJA – SEPERATIO BONORUM – BENEFICIUM INVENTARII Sticanjem nasljedstva dolazi do univerzalne sukcesije. Ostavinska masa spaja se sa nasljednikovom imovinom u jednu cjelinu (confusio bonorum), zbog čega nasljednik neograničeno odgovara za ostaviteljeve dugove, koji su sada njegovi dugovi. Spajanje je moglo biti štetno po ostaviteljeve vjerovnike, koji su morali trpiti da se i nasljednikovi vjerovnici namiruju iz ukupne mase. Zbog toga je pretor ostaviteljevim vjerovnicima dao tzv.beneficium separationis, kojim su mogli u roku od 5 godina tražiti razdvajanje ostavinske mase od nasljednikove 90
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
imovine. Nakon toga bi se iz ostavinske imovine namirili ostaviteljevi vjerovnici, pa bi tek onda došlo do ponovnog spajanja sa imovinom nasljednika. S druge strane, spajanje imovine moglo je biti štetno za nasljednika prezadužene ostavine, koji je i vlastitom imovinom odgovarao za dugove ostavitelja. U Justinijanovom pravu je zbog toga uveden beneficium inventarii. Nasljednik je mogao svoju odgovornost za ostaviteljeve dugove ograničiti samo do visine naslijeđene ostavine, ako bi u određenom roku napravio popis ostavinskih stvari (inventarium). ODNOSI MEĐU SUNASLJEDNICIMA I DUŽNOST KOLACIJE Ako je više nasljednika naslijedilo isto nasljedstvo, među njima je po klasičnom pravu nastajalo suvlasništvo na ostavinskim stvarima, srazmjerno njihovim nasljednim dijelovima. Akcijom familiae erciscundae svaki od sunasljednika mogao je tražiti raskid ove zajednice i izdvajanje svog dijela u samostalno vlasništvo. Ako su sunasljednici bili ostaviteljevi descendenti, razvila se dužnost kolacije (collatio bonorum), tj.dužnost da u nasljednu masu prije podjele unesu ono što je svaki od njih primio od ostavitelja još za života (darove, miraz itd). Na ovaj način se izjednačavao položaj nasljednika. Pretor je u ediktu prvenstveno pozvao na kolaciju emancipirane sinove koji nasljeđuju zajedno sa sui heredes. Pored toga, uvedena je i kolacija miraza koji je primila kći (collatio dotis). U postklasičnom pravu razvila se općenita ustanova descendentske kolacije, po kojoj je svaki descendent morao u korist ostalih descendenatasunasljednika konferirati određena primanja koja je za života primio od ostavitelja kao zajedničkog ascendenta. TUŽBE ZA ZAŠTITU NASLJEDNIKOVIH PRAVA Kako je nasljednik univerzalni sukcesor ostavitelja, legitimiran je i na podizanje svih pojedinačnih tužbi koje su pripadale ostavitelju za zaštitu njegovih prava. To su tzv.singularne ili specijalne nasljednikove tužbe. Pored njih, nasljednik je imao i jednu posebnu tužbu koja se zasniva na njegovom svojstvu nasljednika. To je hereditatis petitio, kojom se služi isključivo civilni nasljednik i to samo ako treća osoba osporava njegovo nasljedno pravo i zbog toga npr.neće da mu preda ostavinske predmete ili da mu plati ostaviteljeva potraživanja i sl. U ovoj tužbi nasljednik dokazuje samo svoje nasljedno pravo, a time dobiva i sva ona prava koja pripadaju ostavini. Nasljedniku po pretorskom pravu u istu svrhu pripadao je interdictum quorum bonorum. Kada su se počele gubiti razlike između civilnog i pretorskog nasljeđivanja, pretorskom nasljedniku davala se hereditatis petitio kao actio utilis.
LEGATI (LEGATUM) – POJAM I VRSTE Zapisi su posljednjom voljom određene namjene pojedinih imovinskih koristi u korist trećih lica, a na teret nasljednika. Legat (legatum) je zapis civilnog prava koji se nasljedniku naređivao svečanim i određenim zapovjednim riječima. Mogao se odrediti samo u oporuci i kodicilu koji je bio potvrđen oporukom. Sadrži imovinske namjene u korist trećeg lica (legatar ili honorat) na teret nasljedstva, odnosno nasljednika (onerat). Legatom se ne mogu opteretiti intestatni nasljednici. Za određivanje, odnosno primanje legata potrebna je aktivna, a načelno i pasivna testamentifakcija. Civilno pravo nije izgradilo jedinstven pojam legata, već je poznavalo 4 tipične vrste i to:
april-maj 2001.godine
91
RIMSKO PRAVO
-
-
-
Legatum per vindicationem, čiji je učinak da vlasništvo legirane stvari ili drugo stvarno pravo neposredno prelazi na legatara. Zato on nasljednika odmah može tužiti stvarnopravnim tužbama (npr.rei vindikacijom) na predaju posjeda legirane stvari (otuda i naziv ove vrste legata). Legatum per damnationem proizvodi obvezni odnos (kvazikontrakt) između nasljednika i legatara. Nasljednik je dužnik, a legatar vjerovnik koji može tražiti ispunjenje legata osobnom tužbom, actio ex testamento. Legatum sinendi modo također proizvodi samo obvezni odnos. Nasljednik je dužan dozvoliti da legatar uzme legirani objekat koji je mogao pripadati ostavitelju ili nasljedniku. Legatum per praeceptionem. Po mišljenju Sabinovaca naređivao se u korist jednog od sunasljednika koji uzima stvar prije podjele nasljedstva, a podjela se nakon toga vrši samo na ostatku. Prokulovci su ga davali i honoratu koji nije sunasljednik, a u tom slučaju pripisivali su mu stvarni učinak kao vindikacionom legatu.
Praktičnu važnost imala su samo prva 2 oblika. U Justinijanovom pravu stvoren je jedan tip legata koji je proizvodio stvarne ili obligatorne učinke, a legatar je shodno tome mogao izabrati akciju in rem ili in personam. STICANJE I OGRANIČENJA LEGATA Za sticanje legata odlučujuća su 2 momenta: dies cedens i dies veniens. Dies cedens načelno je u trenutku ostaviteljeve smrti ili otvaranja oporuke. Tim časom legatar stiče pravo na sticanje legata, a to pravo prelazi i na njegove nasljednike. Dies veniens pada u trenutku prihvata nasljedstva, odnosno nastupa početnog roka. Kod legata pod suspenzivnim uvjetom, tek ispunjenjem uvjeta nastupa i dies cedens. Da oporučitelj ne bi legatima iscrpio veći dio ostavine, uveden je niz zakonskih ograničenja s obzirom na legate, od kojih je lex Falcidia iz 40.godine p.n.e. konačno odredio da nasljedniku u svakom slučaju mora ostati najmanje četvrtina ostavine koja se ne smije opteretiti zapisima. Ako bi legati prešli ¾ ostavine, oni bi se srazmjerno smanjivali do potrebne zakonske mjere. FIDEIKOMISI Fideikomis (fideicommissum) se sastoji u neformalnoj molbi, odnosno preporuci koju ostavitelj upućuje nasljedniku ili legataru (fiduciarius) da izvrši neku imovinsku namjenu u korist trećeg (fideicommissarius). Ispunjenje takve usmene ili pismene molbe je u početku zavisilo samo od nasljednikovog poštenja (fides), a prvu pravnu zaštitu fideikomis je dobio za vrijeme cara Augusta. Nakon što su dobili pravnu zaštitu, fideikomisi su se mnogo upotrebljavali jer nisu bili vezani strogim formalnim propisima koji su po civilnom pravu važili za legate. Fideikomis nije morao biti naložen imperativno kao legat, već bilo kakvim neformalnim riječima u obliku molbe. Mogao je biti naložen u oporuci, a najčešće je bio u kodicilu. Fideikomisom može biti opterećen ne samo oporučni nasljednik, već i svako ko je u bilo kom obliku primio nešto iz ostavine (dakle i legatar, pa i sam fideikomisar). Justinijan je ukinuo sve razlike između fideikomisa i legata, čime je stvoren jedinstven tip zapisa sa pretežnim karakteristikama fideikomisa. UNIVERZALNI FIDEIKOMIS Univerzalni fideikomis (fideicommissum hereditatis) je takav oblik fideikomisa gdje ostavitelj nalaže nasljedniku (fiducijaru) da čitavo nasljedstvo ili njegov dio izruči trećem licu (fideikomisaru). Na taj način se indirektnim putem postavlja nasljednik koji iz određenih razloga ne može biti direktno imenovan nasljednikom. Obzirom da je po civilnom pravu nasljednik bio fiducijar, on je odgovarao za eventualne ostavinske dugove. Zbog toga je donesen niz mjera kojima se odgovornost za ostavinske dugove prenosi na fideikomisara, a sa senatus consultum Pegasianum fiducijaru je priznato pravo da zadrži čistu 92
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
četvrtinu ostavine. Tako je univerzalni fideikomisar postao stvarno univerzalni sukcesor na koga prelaze i ostavinski dugovi. FIDEIKOMISARNE SUPSTITUCIJE I PORODIČNI FIDEIKOMIS Kod fideikomisa mogao je biti imenovan i dalji fideikomisar prvom fideikomisaru. U ovom slučaju bi fideikomis od fiducijara pripao najprije prvom fideikomisaru koji bi ga nakon određenog vremena ili ispunjenja nekog uvjeta (obično nakon smrti) morao dati drugoimenovanom fideikomisaru, ovaj trećem itd. To je fideikomisarna supstitucija, pomoću koje se mogao osnivati porodični fideikomis sa svrhom da se imovina zadrži u porodici. DAROVANJE ZA SLUČAJ SMRTI (DONATIO MORTIS CAUSA) To je takvo darovanje gdje učinak nastupa samo u slučaju ako obdareni preživi darovatelja. U Justinijanovom pravu dolazi do potpunog izjednačavanja ovog darovanja sa legatima.
april-maj 2001.godine
93
RIMSKO PRAVO
RIMSKI GRAĐANSKI POSTUPAK (CIVILNI PROCES) OPĆA OBILJEŽJA RIMSKOG CIVILNOG PROCESA Rimski legisakcioni i formularni proces bili su tzv.iudicium privatum, sa karakterističnom dvodiobom procesa. Prvi dio procesa odvija se pred pravosudnim (jurisdikcionim) državnim magistratom (tzv.postupak in iure). Tu stranke uz učešće magistrata utvrđuju činjenično stanje svog spora, sporazumijevaju se o tome šta je među njima sporno i biraju sudiju-arbitra koji će u drugom dijelu postupka presuditi o tako formulisanim spornim tačkama. Ta djelatnost stranaka pred magistratom kulminira u aktu litiskontestacije jer su pri utvrđivanju spora pred magistratom bili pozivani svjedoci (testes estote). Drugi dio procesa (tzv.postupak in iudicio ili apud iudicem) počinje poslije litiskontestacije pred izabranim sudijom-građaninom (iudex privatus) koji će ispitati istinitost tvrdnji stranaka iz litiskontestacije, provesti dokaze i izreći presudu. U kasnije carsko doba pojavljuje se novi postupak, u kome carski službenik koji je primio tužbu, parnicu provodi do kraja i izriče presudu koju sam i izvršava. Ovaj postupak u početku je bio iznimka za neke vrste sporova, te se naziva cognitio extra ordinem (extraordinaria cognitio). Od 3.vijeka n.e. kognicioni proces pretvara se u pravilo i u potpunosti zamjenjuje iudicium privatum. Iudicium privatum se dijeli na 2 perioda: a) Doba legisakcionog postupka – do sredine 2.vijeka p.n.e. b) Doba formularnog postupka – od sredine 2.vijeka p.n.e. do 3.vijeka n.e. Razlika je u tome što se stranke u doba legisakcionog postupka služe određenim usmenim, svečanim formulama i gestima koji se zovu legis aciones, dok se u formularnom postupku služe pismenim aktom koji se zove formula u u kome je pismeno koncizno definisan predmet spora. Rimski civilni proces važio je samo među rimskim građanima. U procesu među peregrinima, odnosno rimskim građanima i peregrinima, odlučivao je imperij rimskih magistrata. Na toj osnovi razlikuje se iudicium legitimum, tj.proces koji se odvija u Rimu i iudicium imperio continens. LEGISAKCIONI POSTUPAK – OPĆA OBILJEŽJA Legisakcije su svečane, tačno definisane formule koje su stranke u postupku in iure morale napamet izgovoriti i popratiti eventualnim gestima da bi osnovale proces (izvršile litiskontestaciju). Osnovne karakteristike legisakcionog postupka bile su njegov zakonski temelj i strogi formalizam. U postupku in iure morale su biti prisutne obje strane i vršiti procesne radnje (agere), a magistrat bi uglavnom kontrolisao zakonitost njihovog postupanja. Pozivanje tuženog na sud (in ius vocatio) bilo je prepušteno tužitelju. U slučaju da se rasprava mora odgoditi, tuženi je morao dati garanciju (vadimonium) da će doći na nastavak rasprave. Vremenum je vadimonium služio i za prvo pozivanje pred sud. Ako bi tuženi pred magistratom odmah priznao zahtjev (confessio in iure) ili se ne bi propisno branio (indefensio), magistrat bi odmah dosudio tužitelju ono što traži (addictio). Ako dođe do litiskontestacije i izbora sudije, stranke su se trećeg dana sastajale pred sudijom gdje se obavljao drugi dio postupka (in iudicio). U slučaju izostanka jedne stranke, suđeno je u korist druge. Postupak je bio neformalan, a najčešća dokazna sredstva bile su izjave svjedoka. Sudija je dokaze ocjenjivao potpuno slobodno, jer je važilo načelo slobodne ocjene dokaza, sve do birokratizacije sudstva izvršene u carsko doba. Na kraju je sudija izricao presudu koju je tužitelj mogao prinudno izvršiti legisakcijom per manus iniectionem. POJEDINE LEGISAKCIJE Legis actio sacramento je bila jedna od najstarijih legisakcija. Prema objektu spora razlikovala se legis actio sacramento in rem koja je služila za zaštitu stvarnih prava i legis actio sacramento in personam, koja je služila za ostvarivanje obligatornih zahtjeva. 94
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
Kod legisakcije sacramento in rem stranke bi morale donijeti pred magistrata sporni predmet ili neki dio koji je simbolički predstavljao čitavu stvar (npr.grumen zemlje, crijep sa kuće i sl). Tužitelj bi držeći u ruci štap uhvatio sporni predmet i izgovarao, npr.kod vlasničke parnice, formulu vindikacije, tj.tvrdnju da je stvar njegovo vlasništvo, dotakavši je štapom. Nakon toga bi tuženi učinio isto, izgovarajući kontravindikaciju. Potom bi intervenisao magistrat i obojici naložio da puste sporni predmet. Nakon kraćeg daljeg dijaloga stranke bi se propisanim riječima međusobno pozvale na opkladnu svotu koja se zove sacramentum. Tu svotu bi stranka koja izgubi spor morala platiti državi. Magistrat bi privremeni posjed stvari dodijelio jednoj od stranaka, koja je drugoj stranci morala dati garancije da će joj u slučaju gubitka parnice predati predmet sa plodovima, te je zatim odabiran sudija. Ovim je bio okončan akt litiskontestacije. U drugom dijelu postupka sudija bi proveo dokaze o spornom pitanju i izrekao presudu koja će stranka izgubiti sacramentum u korist države. Dakle, presudom o sacramentum-u indirektno je rješavano pitanje spornog vlasništva ili drugog prava o kome se radilo. Legis actio sacramento in personam bila je slična prethodnoj, samo su tvrdnje i dijalozi stranaka bili jednostavniji. Tužitelj bi postavio svoju tvrdnju o potraživanju, a tuženi bi porekao dug. Zatim je odmah dolazilo do pozivanja na sacramentum i imenovanja sudije koji će u drugom dijelu postupka odlučiti o sacramentum-u i time indirektno o postojanju duga. Legis actio per iudicis arbitrive postulationem upotrebljavala se već po Zakoniku XII ploča za tužbe iz stipulacije, tužbe o podjeli nasljedstva i tužbe o podjeli zajedničke stvari. Tužitelj je morao navesti pravni razlog dugovanja, a sudija se imenovao odmah a ne nakon 30 dana, kao kod ostalih legisakcija. Legis actio per condictionem uvedena je za dugove određenih stvari, odnosno za realizaciju obaveza na certum, ne navodeći pravni razlog dugovanja. Ni ovdje nije bilo sacramentum-a, ali su stranke mogle međusobno stipulirati 1/3 sporne svote u korist stranke koja pobijedi u parnici. Legis actio per manus iniectionem služila je ličnom izvršenju protiv dužnikove ličnosti. Ako bi neko novčano potraživanje bilo utvrđeno osudom ili sudskim priznanjem, a dužnik ne bi platio u roku od 30 dana, vjerovnik bi ga doveo pred magistrata i uhvativši ga rukom (manus iniectio) u određenoj formi bi ustvrdio postojanje svog izvršnog potraživanja. Dužnik je morao naći vindex-a koji će za njega platiti ili osporiti vjerovnikovo potraživanje jer se dužnik nije mogao sam oduprijeti manus injekciji. Ako se vindex nije našao, magistrat bi dužnika dosudio vjerovniku u dugovinski zatvor u trajanju od 60 dana. U slučaju da ne bi naplatio dug u tom vremenu, vjerovnik je mogao dužnika ubiti ili prodati u ropstvo u inostranstvo (trans Tiberim). Ovo je kasnije ublaženo time što je dužnik mogao svojim radom vjerovniku odraditi dug. Legis actio per pignoris capionem služila je za imovinsko izvršenje. Vjerovnik bi sam, bez učešća magistrata, zaplijenio dužniku pojedine stvari da ga time prisili na vraćanje duga. To se dešavalo van suda, uz izgovaranje nekih svečanih riječi. Ovakvo izvršenje bilo je dozvoljeno samo u nekim izuzetnim slučajevima za potraživanja javnopravno-poreznog ili sakralnog značaja. Postupak per sponsionem vremenom je nadomještao opasnost gubitka visokog sacramentum-a kod legisakcije sacramento in rem. Budući tuženik u vlasničkoj parnici obećavao je tužitelju platiti neku malu svotu ako tužitelj dokaže svoje vlasništvo na spornoj stvari. Tužitelj bi sada utužio tu obećanu svotu legisakcijom sacramento in personam, odnosno per condictionem ili per iudicis postulationem. Za uspjeh u parnici morao je dokazati svoje vlasništvo, a tuženi bi se već unaprijed jamcima obavezao da će mu u tom slučaju stvar predati. Na taj način se izbjegavao visoki sacramentum, a osim toga tuženi nije morao postavljati kontravindikaciju i dokazivati svoje vlasništvo kao kod legisakcije sacramento in rem, već se mogao ograničiti samo na negiranje tužiteljevih tvrdnji. FORMULARNI POSTUPAK U formularnom postupku stranke in iure pred magistratom u nevezanom obliku iznose svoje tvrdnje i kontratvrdnje, te biraju sudiju, a bitne tačke njihovog spora pismeno se fiksiraju u ispravi koja se zove formula. Na osnovu formule koju su stranke sporazumno prihvatile, a magistrat odobrio, u drugom dijelu april-maj 2001.godine
95
RIMSKO PRAVO
postupka izabrani sudija će provesti dokaze i izreći presudu prema uputi koja je sadržana u formuli. Litiskontestacija je bila procesualni ugovor između stranaka koji nastaje tako što se stranke sporazumijevaju o pismenoj formuli i izboru sudije, a magistrat to odobrava. Od Augustove lex Iulia iudiciorum privatorum, formularni postupak postaje obavezni redovni postupak, ukidajući legisakcioni. Redovni sastavni dijelovi formule su: intentio, demonstratio, adiudicatio i condemnatio. Na početku formule je imenovanje sudije. Intentio je osnovni dio formule koji sadrži tužiteljev zahtjev. Svaka formula načelno sadrži intenciju. Intencija je bila određena (certa) ako je tužiteljev zahtjev tačno određen. Kod obveznih tužbi ona može biti i incerta, jer dužna stvar ili svota nije tačno opisana već tužitelj traži sve što mu tuženi duguje. Ovdje će postojanje i iznos duga odrediti sudija. Postoje i formule samo sa intencijom, gdje sudija treba odgovoriti na pitanje (npr.da li je neko oslobođenik ili ingenuus), a ne treba tuženog osuditi na neko činjenje. To su tzv.prejudicijalne formule (tužbe na utvrđenje) jer od njih može zavisiti neki dalji tužiteljev zahtjev. Demonstratio kod obveznih tužbi sa intentio incerta sudiji pobliže označava pravni odnos (causa) iz kojeg je nastao zahtjev tužitelja (npr.kupoprodajni ugovor, depozitni ugovor itd). Adiudicatio je zastupljena samo kod diobenih akcija. Ona sudiji daje ovlaštenje da dijelove zajedničke stvari dosudi u samostalno vlasništvo među suvlasnicima ili sunasljednicima prema njihovim idealnim dijelovima, s tim da jedni druge obeštete za eventualne razlike. Condemnatio sadrži nalog sudiji da tuženog osudi ako se dokaže istinitost intencije, a u obrnutom slučaju da ga oslobodi. Condemnatio je sadržana u svim formulama, osim prejudicijalnih. Specifičnost je rimskog procesa da je condemnatio uvijek išla na novčanu svotu. Među vanrednim sastavnim dijelovima formule najvažnija je ekscepcija (exceptio). Ona se uvrštava u formulu na zahtjev tuženog i služi za njegovu odbranu. U tom slučaju sudija mora ispitivati istinitost i intencije i ekscepcije, te je tuženog mogao osuditi samo ako je intencija bila istinita, a ekscepcija neistinita. Npr: tuženi priznaje da je primio zajam i da ga nije vratio, ali se brani da mu je tužitelj neformalnim paktom (pactum de non petendo) koji po civilnom pravu nema učinka, oprostio dug. Na ovaj način je pretor davao zaštitu nekim neformalnim paktima, a ekscepcijom doli davao je zaštitu protiv prevarnog postupanja suprotne strane. Najvažnija podjela ekscepcija je na exceptiones peremptoriae, koje tuženog trajno štite i exceptiones dilatoriae, koje ga samo kroz neko vrijeme štite od osude. Tuženikovoj ekscepciji tužitelj je mogao suprotstaviti svoj protuprigovor koji se uvrštavao u formulu kao replicatio. Replikaciji je tuženi mogao suprotstaviti svoju duplikaciju itd. Formulama pretorskih akcija pruža se zaštita odnosima koji nisu uživali zaštitu po civilnom pravu. Postoje 3 skupine pretorskih formula: -
-
-
96
Tužbe sa fikcijama (actiones ficticiae) pretor formira po uzoru na civilne formule, međutim ukoliko nedostaje neka bitna pretpostavka za civilnu tužbu, pretor u formulu uvrštava fikciju prema kojoj sudija treba suditi kao da određena civilna pretpostavka postoji. Poznat je primjer actio Publiciana, kod koje se fingira da je tužitelj već postao civilni vlasnik istekom uzukapionog roka, mada je on ustvari samo bonitarni vlasnik ili pošteni posjednik. Formule sa premještajem subjekata – u kondemnaciji formule se kao tužitelj ili tuženi navodi druga osoba, a ne ona koja je navedena u intenciji. Takve formule su se npr.koristile kod zastupanja: u intenciji se navodilo ime zastupanog, a u kondemnaciji zastupnika. Actiones in factum bile su sredstvo kojim je pretor pružao pravnu zaštitu za nove odnose koji nisu imali zaštite po civilnom pravu. U formuli se opisivalo samo činjenično stanje kako ga je navodio tužitelj, iz kojeg po civilnom pravu ne bi proizilazilo nikakvo pravo za tužitelja. Pretor je međutim na opis tih činjenica nadovezivao kondemnacioni nalog, tj.uputu sudiji da tuženog osudi ili oslobodi u zavisnosti od toga hoće li tužitelj dokazati istinitost svojih navoda ili ne.
FARE
Kratka skripta (više skripta nego kratka)
PODJELA FORMULA I AKCIJA Važnije podjele akcija su na: a) Actiones in rem i actiones in personam – Akcijom in rem štitila su se stvarna, a akcijom in personam obvezna prava. b) Actiones stricti iuris i actiones bonae fidei – Kod prve je sudija bio ograničen samo na utvrđivanje postojanja potraživanja kako je opisano u formuli i bio je vezan za doslovni sadržaj ugovora. Kod actiones bonae fidei sudija je imao znatno veću slobodu rasuđivanja, a posebnim dodatkom u intenciji formule bio je upućen da sudi po načelima bonae fidei. c) Actiones rei persecutoriae, poenales i mixtae. Reipersekutorne akcije idu samo na naknadu štete, penalne samo na kaznu, a miksne na kaznu i naknadu štete istovremeno. d) Actiones directae i actiones utiles – Ako je neku već poznatu akciju (actio directa) pretor davao, odnosni proširio analogno i na druge slučajeve za koje nije bila predviđena, govorilo se o akciji utilis. e) Actiones privatae i populares – Prve su služile za zaštitu privatnih interesa, a druge ako bi deliktom bio povrijeđen i javni interes. f) Actiones perpetuae i temporales – vremenski neograničene i ograničene akcije. Civilne akcije bile su načelno neograničene, a honorarnopravne uglavnom ograničene na rok od godinu dana. Istekom roka prestajalo je i svako pravo (prekluzija), te se više ni uz pristanak tuženog nije mogla izvršiti litis contestatio. U carsko doba razvija se i misao zastare tužbe (akcije), te je općenito određeno da sve akcije po pravilu zastaruju za 30 godina. Međutim, za razliku od prekluzije kod pretorskih akcija, zastarjevanjem nije prestajalo i samo pravo, već akcija gubi snagu protiv određene osobe (preskribent). Zastara akcije ne djeluje ipso iure, te će je sudija zanemariti ukoliko tuženi ne stavi prigovor zastare (ope exceptionis). TOK POSTUPKA IN IURE I APUD IUDICEM (IN IUDICIO) I u doba formularnog postupka postojalo je samo privatno pozivanje pred sud, samo je umjesto in ius vokacije usvojen vadimonium. Ukoliko tuženi ne bi odmah priznao tužiteljev zahtjev (confessio in iure), stranke bi se sporazumjele o sadržaju formule i izvršile akt litiskontestacije. Pretor bi odobrio sadržaj formule (dare actionem) i predao ispravu tužitelju koji je u prisustvu magistrata predaje tuženom. U predaji i primanju formule sadržan je akt litiskontestacije, koji time dobiva značaj formalnog procesualnog ugovora, jer do litiskontestacije nije moglo doći bez pristanka i sporazuma obje stranke. Litiskontestacija je dovodila do procesualne konsumpcije, tj.nakon jednom izvršene litiskontestacije više se nije mogla ista stvar ponovo tužiti, bez obzira što eventualno nije došlo do izricanja presude. Zbog toga tužitelj nije smio tražiti više nego što mu je pripadalo, jer bi ako intencija nije istinita njegov zahtjev bio u cjelosti odbijen, a više nije mogao ponovo tužiti jer je već jednom izvršena litiskontestacija. U postupku pred izabranim sudijom važila su načela usmenosti, neposrednosti i javnosti, te slobodne ocjene dokaza od strane sudije. Teret dokazivanja je bio na onome koji nešto tvrdi, a ne na onome koij poriče. Prema tome, tvrdnje u intenciji dokazuje tužitelj, a tvrdnje u ekscepciji tuženi. Kao dokazna sredstva mogli su poslužiti svjedoci, isprave, mišljenja stručnjaka, uviđaj, te zakletve i izjave samih stranaka. Pošto sudija nije morao biti stručnjak u pravu, savjetodavnu ulogu imao je consilium, u kome su bili pravnici. Presuda je bila odmah pravosnažna i isključivala je svaku novu parnicu o istoj stvari (nema pravnog lijeka). Dužnik koji ne ispuni osudu bio bi ponovo tužen akcijom iudicati, te je mogao biti osuđen na dvostruko i predat vjerovniku u dugovinski pritvor da mu isplati ili odradi dug. Pored ličnog izvršenja, pretorskim ediktom je uvedeno i imovinsko izvršenje – venditio bonorum u kome se prodavala cjelokupna dužnikova imovina, a kupac imovine (bonorum emptor) je isplaćivao vjerovnike u visini kupovnine koju daje za dužnikovu imovinu. Vremenom je uveden distractio bonorum, kojim se nije prodavala cjelokupna imovina dužnika, već samo pojedini predmeti, do visine duga. april-maj 2001.godine
97
RIMSKO PRAVO
Za razliku od legisakcionog postupka, u formularnom postupku bilo je dozvoljeno zastupanje stranaka. Zastupnik je mogao biti cognitor, koji se postavljao svečanim riječima u prisustvu protustranke, ili procurator, koji se postavljao na neformalni način, a na osnovu mandatnog odnosa. POSEBNA SREDSTVA MAGISTRATSKE ZAŠTITE IZVAN REDOVNE PARNICE Postojala su i sredstva pravne zaštite gdje je pretor kaoo jurisdikcioni magistrat sam istraživao stvari i donosio odluke. Među ta sredstva spadale su različite pretorske stipulacije, kojima bi pretor silio stranke na sklapanje takvih stipulacija, a najznačajnija sredstva su bili interdikti i povrat u prijašnje stanje. Interdikti su bili nalozi kojima magistrat nešto naređuje ili zabranjuje. Interdikt je prvenstveno uvjetni nalog ili uvjetna zabrana. Ako mu se stranke pokore, svrha je postignuta, a ako ne na interdikt se nadovezuje redovna parnica koja je za stranke dosta komplikovana i teška. Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum) je bilo sredstvo kojim je pretor oduzimao učinak nekom pravnom aktu do kojeg je došlo u skladu sa pravnim poretkom, a usljed kojeg je neka stranka pretrpila nepravednu štetu (npr.onaj ko je oštećen zbog nedoraslosti, odsutnosti, prevare itd). Zahtjev za restituciju in integrum morao se staviti u roku od godine dana, računajući od vremena kada je nestala zapreka ili je otkriven razlog za restituciju. EXTRAORDINARIA COGNITIO (KOGNICIONI PROCES) Cognitio extra ordinem javlja se od Augustovog vremena, prvo kao vanredni postupak. Tokom 3.vijeka n.e. formularni postupak je potpuno istisnut iz prakse ekstraordinarnom kognicijom koja sada postaje redovni postupak. Taj se postupak naziva kognicionim, jer sudije, državni i carski službenici, sada sami kognosciraju i vode postupak od početka do izricanja presude. Pozivanje pred sud više nije bila privatna stvar tužitelja, već se pozivi dostavljaju od strane službenih organa (litis denuntiatio). Litiskontestacija zadržana je samo po imenu. Izgubila je konsumptivni i novacioni učinak, a i klasično značenje procesualnog ugovora samih stranaka. U dokaznom postupku slobodna sudijska ocjena dokaza zamijenjena je nizom dokaznih pravila, tj.sudiji je propisano kada neki dokaz mora smatrati uspjelim, odnosno neuspjelim (npr.od doba Konstantina izjava samo jednog svjedoka nema vrijednosti). Osuda više ne mora glasiti na novac, već može glasiti na sam utuženi predmet, odnosno činidbu. Uvodi se institut apelacije (appellatio) protiv presude nižeg sudije na višeg sudiju, odnosno cara. Izvršni postupak provodili su organi državne vlasti, na zahtjev tražitelja izvršenja. Ako je npr.tuženi bio osuđen na predaju neke stvari, stvar bi od strane tih organa bila oduzeta osuđeniku ukoliko je on ne bi sam predao u roku od 2 mjeseca. Uz redovni kognicioni postupak, u carsko doba razvile su se i neke posebne vrste postupka. Tako je postojao reskriptivni postupak, u kome se stranka pismeno obraćala carskom sud. Car je pismenim reskriptom rješavao pravno pitanje i dao uputstvo redovnom sudiji da riješi spor nakon što ispita istinitost činjeničnog stanja koje je stranka izložila caru. Pored toga, postojale su različite vrste sumarnih postupaka, gdje su se skraćivanjem rokova ili pojednostavljenjem dokazivanja, odnosno isključenjem pravnih lijekova, nastojale skratiti i pojednostaviti parnice.
98
FARE
