Seminarski rad iz psihologije TEMA: Prostitucija
Student Mentor:
U Beogradu, Februar 2011.
Tema ovog ovog seminars seminarsko kog g rada rada je društv društveni eni fenomen fenomen prost prostitu itucij cije, e, posmatran sa socio-psihološkog stanovišta. Rad će se baviti društvenim i
psihol psihološki oškim m uslovi uslovima ma ko kojiji podsti podstiču ču prost prostitu itucij ciju, u, odnoso odnosom m društva društva prema prema ljudskoj seksualnosti, prostituciji i seksualnim radnicima, kao i motivacijom ulaska u prostituciju. Biće prikazane najznačajnije definicije prostitucije, njeni oblic oblicii ispolj ispoljavan avanja, ja, kao i različi različita ta objašnj objašnjenj enja a fenome fenomena na prost prostitu itucij cije, e, pre svega psihološke i sociološke teorije. U odnosu društva prema prostituciji ogleda se i shvatanje ljudske seksualnosti, što je od velike važnosti za razumevanje ovog problema.
Kultura, pravno i društveno uređenje
zamalja zamalja mogu nam pomoći da bolje bolje razumemo ovaj fenomen. fenomen. Način na koji koji seksualni radnici vide sebe često je odraz slike koja o njima postoji u društvu, tako tako da ovo ovo mest mesto o može može biti biti posm posmat atran rano o ka kao o tačk tačka a prel prelam amanj anja a odno odnosa sa poje pojedi dinc nca a i druš društv tva, a, koje oje će biti biti posm posmat atra rano no kroz kroz vizu vizuru ru soci sociol ološ oškke i psihološke teorije. Kako se termin prostitucija prevashodno odnosi na žene, važno je ukazati na povezanost ovog fenomena sa položajem žena u društvu. Nejednak položaj žena u društvu,
patrijarhalna
kultura i kapitalizam, podela na javnu i privatnu sferu gde potonja pripada ženama, nemogućnost postizanja ekonomske samostalnosti, čine društveni kontekst u kome se prostitucija najčešće javlja. Oduvek je prostitucija predstavljala kontroverznu temu. Mada je prisutna u gotovo svim istorijskim epohama i društvima, raspon reagovanja društva na ovu pojavu ide od odobravanja i tolerisanja do strogog sankcionisanja i stigmatizovanja. Prostitucija se uglavnom odobrava i toleriše sve do pojave hrišćanstva,
možda upravo zbog toga što je u direktnoj suprotnosti sa idejom seksa radi prokreacije i propagiranjem uzdržavanja od svetovnih zadovoljstava. Na seksualni odnos se gleda kao na nešto sveto, što ima osnovu u ljubavi muškarca i žene, a čiji je glavni cilj rađanje potomstva, a ne uživanje. Seksualni odnosi se kontrolišu kroz instituciju braka, u cilju prokreacije. Prostitucija nema za cilj prokreaciju niti ljubav muškarca i žene, tako da na neki način predstavlja nedruštven čin, i čin provokacije,
kako je
shvataju pojedini moralisti.
Prostitutke su odabrane kao žene spram kojih se obične, „pristojne“ žene
diferenciraju, grade svoj identitet u dihotomiji madona/kurva, pronalaze svoje mesto u okviru koji je namenjen svim ženama i u koji se moraju uklopiti. Ulične prostitutke nalaze se na dnu socijalne lestvice, potpuno su marginalizovane, i društvo na njih gleda kao na „moralno posrnule“ žene, etiketirajući ih i vodeći ih dublje u stigmatizaciju i prihvatanje takvog identiteta. One se smatraju kriminalcima samim tim što prodaju svoja tela za novac, dok istovremeno vidimo beskrajnu licemernost društva utoliko što su klijenti zapravo isti ti „pristojni“ članovi društva koji ih osuđuju. Paradoks se ogleda u tome da se ponuda seksualnih usluga za novac diskriminiše, a postojanje potražnje smatra sasvim normalnim. Ovo je u vezi sa položajem žena u društvu, imajući u vidu da društvo podrazumeva da muška seksualnost ima više prava na slobodno ispoljavanje, dok je ženska seksualnost sputana i isključivo određena za sferu braka, monogamnu vezu i svrhu reprodukcije. Njen cilj je da zadovoljava seksualne potrebe muškaraca. Sve što odudara od tog društveno prihvatljivog modela, stigmatizuje se, i tu naročito spadaju prostitucija, homoseksualnost i svaka vrsta promis kuiteta. Zapravo, jedna od borbi se vodi između težnje da se ljudska seksualnost obuzda i nemogućnosti da se to postigne u praksi, jer sankcionisanje čini da neadekvatno ispoljavanje seksualnosti postaje tajno. Ukoliko se prostitucija dozvoli, legalizuje, pretpostavka je da će se smanjiti potražnja jer nema efekta želje za onim što je zabranjeno. Najveći deo ljudske istorije na prostituciju se gledalo kao na nužno zlo, za šta je karakterističan sistem regulacije prostitucije, i njeno usmeravanje ka nekim društveno prihvatljivim kanalima, poput određivanja gradskih zona koje će služiti u tu svrhu, i redovnog medicinskog pregledanja prostitutki kako bi se sprečilo širenje veneričnih bolesti. Dakle, društvo prihvata postojanje prostitucije, i nastoji da ga ograniči i kontroliše na neki način. Same prostitutke nemaju mnogo izbora u ovom sistemu, jer su i dalje diskriminisane ali im se toleriše dok god ne remete javni red i mir, dok god ne provociraju društvo, obične građane, koji su prihvatili ustanovljene
društvene vrednosti i norme. Sa borbom za ljudska prava i feminističkim pokretom, javlja se abolicionistički pokret koji vidi prostituciju kao vid ropstva i nastoji da ga ukine. Švedska, u kojoj je ženski pokret imao puno uspeha i dugu istoriju, prva je zemlja koja je uspostavila model kažnjavanja klijenata umesto prostitutki, dakle prepoznaje prostitutke kao žrtve ovog odnosa. Švedski model prostitukama nudi alternativu, omogućivši im da nađu neko drugo zaposlenje, odnosno zanimanje, kroz razne programe socijalne pomoći. Potpuno prihvatanje prostitucije ogleda se u sistemu legalizacije, kakav je na primer, u Holandiji, gde se na nju gleda kao na bilo koji drugi posao. Zanimljiv je kontekst u kome dolazi do ovakvog shvatanja. Borba mnogih ženskih grupa i udruženja
prostitutki, bila je
usmerena na ideju da je seksualni rad zapravo rad, posao kao i svaki drugi, i da društvo treba to prepoznati, odnosno omogućiti obavljanje prostitucije kao izabrane delatnosti. Iza ove borbe stoji pretpostavka da pojedine žene slobodno biraju prostituciju kao profesiju, i zahtevaju da ih društvo prihvati i zaštiti. Ono što prostituciju čini neprihvatljivom i izaziva burne reakcije društva je nasilje kome su žene često izložene, psihičko i fizičko propadanje, kao i neki izvitopereni načini zadovoljenja seksualnih potreba. Kriterijumi normalnosti seksualnih potreba ljudi određeni su nekim prirodnim i nekim ljudskim zakonima, gde u prve spada zadovoljavanje seksualnih potreba između osoba suprotnog pola, što prate neke pozitivne emocije odnosno ljubav, dok je sve suprotno tome, devijantno. Ljudski ili državni zakoni uvek štite neki vrednosni sistem i odražavaju odnose moći. Jasno je da je reakcija društva usmerena na prostituciju kao kršenje ovih prirodnih i društvenih zakona, što predstavlja osnov za njeno kažnjavanje. Prostitucija je jako važan društveni problem, masovna društvena pojava, koja je u vezi sa društvenim položajem žena u društvu i odnosom društva prema seksualnosti, a cilj ovog rada je da doprinese razumevanju ovog problema
omogućavaju.
i društvenih mehanizama koji ga
DEFINICIJE PROSTITUCIJE
Sam pojam prostitucije vodi poreklo iz latinskog jezika, od glagola prostituere što znači “javno izvrći na blud”, “odati se bludu”, “poniziti se”, “obeščastiti se”. Blud u ovom smislu podrazumeva vulgarno zadovoljavanje seksualnog nagona, koje se kosi s moralnim normama određene društvene grupe (Petak, 1980.) Olga Petak uvidom u literaturu izdvaja niz bitnih karakteristika prostitucije iz kojih sledi da prostitucija uvek predsta vlja “komercijalizovano seksualno podavanje, odnosno privremeno ili stalno, dobrovoljno ili prisilno, prodavanje vlastitog tela za seksualno zadovoljavanje drugih kao zanata (profesije) – bolje, jedinog ili dopunskog izvora prihoda; seksualno ponašanje u k ojem
je u igri nešto što
izlazi izvan društvenih okvira i vladajućih moralnih normi; uključuje moralno vrednovanje, jer se ono ne može izuzeti budući da je reč o odnosima između ljudi”. (Petak, 1980.) Iako se o prostituciji često govori kao o nečemu što se samo po sebi razume, vrlo je teško definisati pojam prostitucije. U literaturi postoji čitav niz različitih definicija prostitucije, a većina autora naglašava tri osnovna elementa koji karakterišu prostituisanje: 1
Promiskuitet,
2
Komercijalnost,
3
izvesnu emocionalnu ravnodušnost prema seksualnom odnosu i partneru.
(Kanduč i Grozdanić, 1998.). Veliki broj autora naglašava ekonomsku, komercijalnu dimenziju prostitucije kao njeno bitno svojstvo. Tako na primer, Dragan Radulović prostituciju određuje kao vrstu komercijalne delatnosti, koja podleže delovanju ekonomskih zakonitosti, kao što su ponuda i potražnja na tržištu, kvalitet usluga, raznovrsnost, reklamiranje i slično. Prostitucija se, prema njegovom mišljenju, može podvesti pod pojam “trgovina seksualnošću”, a
ima stalni ili privremeni karakter. Seksualnost se tako pretvara u robu i ima upotrebnu i prometnu vrednost – upotrebna vrednost odražava svojstva (kvalitet) robe, dok prometna vrednost zavisi od položaja robe na tržištu. (Radulović, 19 86.) Prostitucija je jedan od najstarijih oblika komercijalizovane seksualnosti, čije se pojavljivanje poklapa sa nastankom robno-novčanog načina privređivanja. Trgovina seksualnošću u prostituciji je potpuno ogoljena, što je jedan od osnovnih razloga netrpeljivosti prema njoj. S druge strane, budući da nastaje iz osnovnih, temeljnih svojstava društvene strukture, prostitucija na slikovit način prikazuje opštu društvenu situaciju žena. Nepoželjnost prostitucije, koja je isticana u raznim vremenskim periodima
i prostorima,
ukorenila se u društvenoj svesti.
Najveći broj autora daje definicije koje nisu usmerene na samo jednu dimenziju pojma, već nekoliko njih. Tako nalazimo definiciju prostitutke kao “one žene koja putem seksualnog odnosa uz materijalnu ili drugu naknadu (kada ona ima karakter platežnog sredstva) i bez naknadnih mađusobnih obaveza
većem
broju
osoba
(uglavnom muškog pola) omogućava
zadovoljavanje seksualnog nagona i to po pravilu bez emocionalne naklonjenosti prema partnerima, ulazeći u takve odnose kroz određeno (duže ili kraće) vreme i prihvatajući u načelu da bude predmet zadovoljavanja seksualnih prohteva koji izlaze izvan okvira ljudskog dostojanstva odnosno načina seksualnog ponašanja kojim se narušava integritet odnosno dostojanstvo ličnosti.” (Petak, 1980.) Takva definicija osim ekonomskog aspekta, komercijalnosti prostitucije, naglašava i promiskuitet – veći broj partnera, kao i emocionalnu ravnodušnost same prostitutke prema njima. Ta definicija u sebi sadrži i vrednosni, moralni sud koji prostituisanje označava kao seksualno ponašanje kojim se narušava integritet i dostojanstvo ličnosti. Postoji još jedan deo te definicije na koji treba obratiti pažnju, a to je da se prostitutka određuje kao žena. Rezultati empirijskih istraživ anja
muške
prostitucije, kojih doduše ima znatno manje nego istraživanja ženske prostitucije, ukazuju na
znatan porast ove pojave krajem XX veka. Ipak, prostituisanje muškaraca ne izaziva veliku pažnju organa društvene kontrole i javnosti, za šta razloge treba
tražiti u činjenici da je
muška prostitucija uglavnom homoseksualna. (Radulović, 1986.) To ipak ne znači da prostituciju treba smatrati isključivo delatnošću, “profesijom” žena. Neka od spornih pitanja vezanih za pojam i značenje prostitucije su na primer, šta je zapravo predmet ugovora koji prostitutka sklapa sa svojim klijentom, prodaje li ona sebe, svoje telo, seksualnu uslugu? Kako razumeti sam seks koji je predmet prodaje, odnosno zamene za određenu korist – je li reč isključivo o seksualnom odnosu ili se tu ubrajaju i druge seksualne usluge, ako da – šta sve spada u te usluge, a šta više ne? Kako odrediti pojam plaćanja za seksualni odnos, jer tu osim materijalnih svrstavamo i nematerijalne beneficije? Kako odrediti promiskuitetno seksualno ponašanje; koliko puta osoba mora imati seksualne odnose i sa koliko partnera da bi se njeno ponašanje moglo odrediti kao promiskuitetno? Kako odrediti emocionalnu ravnodušnost u tim odnosima; da li je emocionalna indiferentnost u međuljudskom odnosu uopšte moguća? Ako jeste, javlja li se ona, kao i materijalna i druge naknade samo kod prostituisanja, ili je možemo naći i u institucionalizovanim okvirima seksualnog ponašanja, kao što je brak? (Kanduč i Grozdanić, 1998.) OBLICI ISPOLJAVANJA PROSTITUCIJE
Prostitucija, kao jedan od najstarijih oblika devijantnog ponašanja, održavala se u različitim društvima i preživljavala različite društvene promene, delimično
zahvaljujući prilagođavanju njenih oblika datim
društvenim okolnostima. Oblici prostitucije u savremenim
društvima su veoma različiti, uslovljeni
tradicijom i kulturom pojedinih društava, ali i društvenim pritiscima koji utiču na oblike i raširenost prostitucije. Dakle, prostitucija kao pojava obuhvata čitav niz pojavnih oblika koje je
moguće klasifikovati na mnogo načina. Kriterijumi za razlikovanje vrsta prostitucije mogu biti pol, starost, uzroci i okolnosti, vremenska dimenzija, stepen organizovanosti, socijalni status klijenata ili količina uloženog kapitala i dr. S obzirom na pol osobe koja se bavi prostitucijom, razlikujemo žensku i mušku prostituciju. Ako uzmemo u obzir pol partnera možemo razlikovati homoseksualnu i heteroseksualnu prostituciju.
Prema starosti ili uzrastu osobe koja se bavi prostitucijom možemo npr. razlikovati dečju, maloletničku i odraslu prostituciju. Ako na prostituciju gledamo sa aspekta uzroka i okolnosti koji dovode do ulaska u prostituciju možemo izdvojiti prisilnu i dobrovoljnu prostituciju.
Što se vremenske dimenzije tiče s obzirom na trajanje i učestalost, možemo razlikovati stalnu, privremenu i povremenu prostituciju. Stalna prostitucija (ako se praktikuje kao jedini izvor prihoda) još se naziva i profesionalnom prostitucijom. Zavisno od toga da li je prostitutke vrše samostalno ili je prost itucija
deo organizovane
mreže, unutar javne kuće ili uz pomoć podvodača, prostituciju je moguće klasifikovati prema stepenu organizovanosti. Neorganizovanu prostituciju karakteriše najčešće individualno obavljanje delatnosti, bez posebne organizacije, plana i posebnih uslova za pružanje seksualnih usluga i uz niske naknade. Bitno obeležje pripadnica ovog oblika prostitucije je nizak socijalni i materijalni status. Ovde spadaju neke od pripadnica ulične prostitucije koje samostalno rade, bez podvodača, kafanske i drumske prostitutke, kao i turističke prostitutke. Organizovana prostitucija ima obeležja institucionalizovane delatnosti. Ulična prostitucija, koja ima određene odlike društvene mreže, utoliko što prostitutka ima svog podvodača ili makroa čija je uloga da je štiti i nabavlja joj klijente. Javne kuće ili bordeli, veoma često su deo neke kriminalne organizacije. Čest oblik organizovanja su i "agencije za poslovnu pratnju".
Prema količini uloženog kapitala i socijalnom statusu klijenata prostitucija se često deli na nisku ili uličnu, srednju i visoku prostituciju. (Glick, 1995.; Petak, 1980.; Radulović, 1986.) Presudni činilac podele prostitucije na nisku, srednju i visoku je ekonomska dimenzija. Ovom podelom nije zanemaren društveni položaj (statusna dimenzija) pojedinih kategorija prostitutki, što je u neposrednoj vezi sa društvenom reakcijom i kontrolom. Prostitucija niskog nivoa
– ulična prostitucija, predstavlja
trgovinu seksualnošću u koju je investiran najmanji kapital, i koja, sam im tim, donosi manji profit pošto joj je tržišna vrednost niska. Prostitucija srednjeg nivoa
razlikuje se
od ulične, pre svega, po manjoj uočljivosti. U nju je uložen izvesni kapital, postoji određeni stepen organizovanosti i težnja da se poveća dobit. Prostituciju visokog nivoa
predstavlja ona trgovina seksualnošću koja donosi
najveću dobit, u koju je uložen veliki kapital, a dobro je organizovana i gotovo neprimetna. Prostitucija niskog i delimično ona srednjeg nivoa izložene su oštroj društvenoj osudi, etiketiranju i proganjanju. Prostitucija visokog nivoa, međutim, zbog svoje nevidljivosti, samo u retkim slučajevima dolazi pod udar društvene kontrole i represije, a pretežno je punopravna društvena delatnost, koja ne povlači nikakvu osudu, etiketiran je ili proganjanje. Što se stepena organizovanosti tiče, visoka i srednja prostitucija se znatno razlikuju od niske koja je pretežno neorganizovana, ali i najmanje isplativa. Povremeno se i profesionalno prostituisanje pojavljuje na sva tri nivoa, ali je češće na srednjem i niskom nivou, dok je na visokom nivou jednaka zastupljenost oba tipa. Novac se pojavljuje kao isključivo sredstvo plaćanja na niskom i srednjem nivou, dok na visokom njegovo mesto mogu zauzeti i razne nematerijalne usluge (pokloni, zaposlenje, bolje radno mesto, putovanja, stan i sl.).
Veoma bitna karakteristika stratifikacione prirode prostitucije je mala vertikalna pokretljivost. Žena koja karijeru počne kao ulična prostitutka retko,
i pod veoma teškim uslovima, može postati „devojka na poziv“, što je jedan od najčešćih oblika prostitucije na visokom nivou. S druge strane, prostituisanje na ulici zahteva određeno znanje koje prostituke visokog nivoa nemaju, tako da se samo u retkim slučajevima događa da dospeju na ulicu. Takođe, uličnim prostitutkama bi bilo jako teško da prođu obuku koja je neophodna za prostituisanje na visokom nivou. Postoji određena vertikalna pokretljivost između srednjeg i niskog nivoa, i to u slučajevima bržeg fizičkog propadanja prostitutki sa srednjeg nivoa, koje zbog toga ne ostvaruju dobit koja se od njih očekuje, pa se događa da karijeru moraju da nastave na ulici.
MUŠTERIJE / KLIJENTI PROSTITUTKI
Prostitucija je kupoprodajni odnos u kome učestvuju prodavac – prostitutka ili makro, i kupac - muškarac, mušterija, klijent. Poznavanje klijenata je neophodno da bi sagledali čitavu situaciju. Kako društvo toleriše njihovo ponašanje, a moralni prezir, društveno neodobravanje i interesovanje okreće se ka prostitutki, znanje o njima je nepouzdano i organičeno. Postoji nekoliko karakteristika odnosa između prostitutke i mušterije, koje taj odnos čine veoma privlačnim za određene kategorije muškaraca. Prostitutka je pristupačna svakome ko može da plati i ko u datoj situaciji ne može da nađe seksualno zadovoljenje u drugim odnosima. Prostitutka pruža usluge svim onim muškarcima koji ne žele da svoje vreme i napor ulože u sticanje naklonosti neke devojke (a i materijalne troškove izlazaka, poklona i dr.) s kojom bi imali povremene odnose. Karakteristično je i odsustvo obaveze u budućnosti koja bi proizilazila iz seksualnog odnosa sa prostitutkama, jer muškarci ih posećuju zato što mogu da plate za seksualni odnos i da zaborave druge odgovornosti, i posledice. Takođe se smatra da određene tehnike i metode seksualnog
zadovoljenja koje su okarakterisane kao
nemoralne, i tim nedozvoljene za supruge i devojke koje se vole, moralni poredak daje dodatnu
prednost prostitutki, koja je za novac spremna da zadovolji takve potrebe mušterija. Istraživanje koje je prika zano
u knjizi Radulovića Prostitucija u Jugoslaviji (1986.), došlo je do zanimljivih zaključaka. Prostitucija, kao komercijalizovani seksualni odnos, ima relativno najviše mušterija među muškarcima srednjih godina, neoženjenim, razvedenim ili koji žive odvojeno od žene. U većini imaju niže obrazovanje i socio-ekonomski položaj. Među mušterijama su najčešće muškarci čija su zanimanja povezana sa putovanjima, tj. dužim odsustvovanjima od kuće – pomorci, vojnici, trgovački putnici, sezonski radnici, vozači kamiona, ali se tu nalaze i oni kojima je uskraćena mogućnost normalnih seksualnih odnosa, ili zbog nekog deformiteta, ili prosto zato što ih druge žene odbijaju zbog ružnoće. Postoji i manji broj muškaraca koji se zbog svojih posebnih zahteva u pogledu tehnika seksualnog zadovoljavanja u nekim sredinama ne smatraju normalnim, takođe obraćaju prostitutkama koje su spremne da njihovim željama udovolje za novac. Mušterije prostitutki su neretko i kriminalci, koje njihova devijantna aktivnost, s jedne strane,
sprečava da stupe u odnose sa ženama izvan njihovog sveta, a s druge strane, na različite načine osim seksualnih odnosa, povezuje ih sa prostitucijom. Prostitucija ima svoje specifične karakteristike koje je čine privlačnijom za određene kategorije muškaraca. Ali, i seksualni zahtevi mušterija oblikuju prostituciju kao društvenu devijaciju, i uslovljavaju njene oblike, tipove prostitutki, vršeći stalni pritisak na postojanje i održavanje prostitucije u društvu (odnos ponude i potražnje).
MOTIVACIJA ULASKA U PROSTITUCIJU
4
Ekonomska motivacija
Žene koje se nalaze u teškoj socijalnoj i materijalnoj situaciji, često vide prostituciju kao izlaz iz bede, u društvenom kontekstu koji im, s obzirom na njihove kvalifikacije, ne omogućava adekvatno zaposlenje od koga se mogu izdržavati. Međutim, razmatranje društveno ekonomskih uslova prostitucije danas, treba da ima u vidu i savremeno potrošačko društvo koje karakteriše težnja za što više materijalnih dobara, raskoši, luksuzom, za uspehom koji se meri luksuznim predmetima u vlasništvu i novcem koji osoba poseduje. U tom smislu, želja za luksuznim životom i većom potrošačkom moći, san o boljem životu u razvijenim zemljama Zapada, može biti motivacija ulaska u prostituciju, što je posebno karakteristično za žene iz bivših zemalja SSSR-a koje su na taj način dospele u lanac trgovine ljudima. Često se prostitucijom može zaraditi znatno više nego u većini drugih poslova koji su danas ženama na raspolaganju. (Petak, 1980.) Ekonomski činioci su se pokazali presudnim, utoliko što najveći broj žena ulazi u prostituciju usled bede i loših egzistencijalnih uslova. 5
Motivacija vezana uz specifičan stil života prostitutki
Prostitucija može kao zanimanje biti atraktivna jer deluje jednostavno, fleksibilna je
i ne
podleže disciplini, a takođe zato što se uz prostituciju vezuje specifičan stil života, lifestyle, koji deluje kao avantura, omogućava često upoznavanje različitih ljudi, a visoka prostitucija ima i duh toliko željenog glamour -a. 6
Zavisnost
Uz gornje dve tačke motivacije, a pre svega ekonomsku, možemo nadovezati i zavisnost od droge i alkohola. Ona s jedne strane, može proizlaziti iz samog stila života prostitutki, koje mnogo vremena provode u noćnim lokalima gde se pije alkohol pa i konzumiraju droge, ili pak same zavisnice češće ulaze u prostituciju jer im je potreban novac za nabavljanje droge. 7
Situacioni faktori
Kao situacioni faktori često se navode porodična situacija, npr. zlostavljanje ili zanemarivanje u porodici (Kanduč i Grozdanić, 1998.), socijalna deprivacija u periodu detinjstva i rane mladosti do momenta ulaska u prostituciju, kao i lišenost socijalnog oslonca u trenutku ulaska u prostituciju (Petak, 1980.). Spominje se i obavljanje poslova koji su bliski prostituciji jer naglašavaju spoljašnji izgled i uslužnost prema klijentima (kao što su konobarice, striptizete, maserke, hostese i sl.), (Kanduč i Grozdanić, 1998.), kao i povezanost sa socijalnim miljeom vezanim uz prostituciju (Petak, 1980.).
TEORIJSKO – HIPOTETIČ KI OKVIR
Iako prostitucija predstavlja interesantnu temu za proučavanje, i važnu društvenu pojavu sa dugom istorijom, relativno malo je istraživana u okviru sociologije devijacija. Poslednjih decenija, sa ženskim pokretom dolazi do promene, a veća pažnja se posvećuje problemu nevidljivosti žena u društvenim naukama. Dugo je u okviru socijalne patologije prevladavalo mišljenje da treba istraživati individualnu patologiju devijanta, odnosno fenomen prostitucije se objašnjavao time da su prostitutke defektne i da su uzroci u njima kao individuama, bez mnogo interesovanja za socijalne uzroke. Ovo stanovište je znatno suzilo prostor za istraživanja i razumevan je pojave prostitucije.
Među najvažnijim istraživanjima i teorijskim pristupima prostituciji su: 8
Pozitivistički
pristup u proučavanju prostitucije: biologistički pozitivizam,
psihoanalitičke studije, sociološke studije prostitucije (teorija društvene 9
dezorganizacije) Teorije sa fokusom na društvenoj reakciji: nasleđe Čikaške škole, teorije etiketiranja-stigmatizacije
10
Kritičko marksistički pristup proučavanju prostitucije: sociologija, feministička teorija, marksistički feminizam
kritička
U ovom radu ograničićemo se na psihoanalitičko i sociološko objašnjenje prostitucije. Psihoanalitičko objašnjenje prostitucije se oslanja na tumačenje Edipovog
kompleksa i potiskivanje ranih seksualnih želja prema roditeljima. Karl Abraham (1942) je smatrao da žena, samo onda kada ne uživa u seksualnom odnosu sa
prostitutka može osvetiti svakom muškarcu kroz stav da joj je seksualni čin, koji muškarcu toliko znači,
jednim partnerom, ima potrebu da ga promeni. Stoga se
nevažan, te joj nesvesno omogućava da ponizi sve muškarce. Edward Glover (1945) prostituciju posmatra kroz okvir nerazrešenog edipovskog konflikta, njoj se odaje žena koja mrzi majku, i razočarana je u svog oca. Prostitutka se vidi kao neprijateljski raspoložena, frigidna, često i homoseksualna. Njeni klijenti jedino mogu uživati u seksu sa osobama koje ne cene. Frank Caprio (1961) tvrdi da je prostitucija
odbrambeni mehanizam spram
homoseksualnih želja, odnosno, prostitutke se okreću toj pseudo seksualnosti umesto da prihvate svoju homoseksualnost. Helen Deutsch (1944) vidi neprijateljsko raspoloženje prostitutki prema muškarcima i smatra da je uzrok tome poistovećivanje sa neprijateljski nastrojenom majkom i odbacivanje očevog autoriteta koje se može proširiti čak toliko da obuhvata odbacivanje institucija koje su muškarci formirali, poput morala i zakona. Maryse Choisy (1960) je smatrala da je odnos prostitutke i njenog klijenta obostrano ponižavanje, sado-mazohistički odnos u kome oba partnera ispoljavaju agresiju i neprijateljstvo prema onom drugom. Žene se svete očevima, a muškarci svojim majkama pri čemu novac koji posreduje ima ulogu simbola uzajamnog prezira. K. Davis (1961) ukazuje na vezu između velikog broja prostitutki i čvrstine monogamne porodice. Opadanje broja prostitutki govori o tome da muškarci uspevaju da zadovolje svoje seksualne potrebe sa svojim ženama ili devojkama.
Očigledna primena dvostrukog morala ogleda se u upotrebi pojma promiskuiteta koji, iako se u psihoanalitičkim delima, uključujući i Freud-ova, odnosi na oba pola, ovde se upotrebljava isključivo za žene jer se podrazumeva da su želje muškaraca „prirodno“ slob odne
i raznovrsne.
Deo
Kinsijevih podataka istraživanja ljudske seksualnosti nalazi se u radu Wardell Pomeroy-a objavljenom 1965. godine.
Uzorak je predstavljala grupa od 175 prostitutki od
kojih je većina bila u zatvoru. Pomeroy ukazuje na to da je seksualna prijemčivost prostitutki veća nego što se mislilo, da većina njih doživljava orgazme u neprofesionalnim kontaktima, a većina povremeno doživi orgazam i sa mušterijom. Među razlozima koje su navodile za ulazak u prostituciju bili su: prihodi, mogućn ost upoznavanja raznih interesantnih ljudi, ideja da se radi o jednostavnom poslu, kao i seksualna zadovoljstva. H. Greenwald je 1958. objavio studiju o devojkama na poziv, istraživanje koje je izvršio na uzorku od 20 prostitutki koje je intervjuisao.
Ustanovio je da ¾ njih potiče iz razorenih
porodica, i skoro sve su izjavile da se osećaju odbačene od oba roditelja. Posledica nestabilnosti u vreme formiranja ovih žena jeste konfuzija oko polnih uloga što se ispoljava kroz njihovu homoseksualnost. Promiskuitet vidi kao način da se pobedi strah od homoseksualnosti. Sociološke studije o prostituciji bile su prožete moralističkim nasleđem.
Sociolozi su veliku pažnju pridavali moralnim normama, pa samim tim i kršenju moralnih pravila, i devijacijama. U tom proučavanju fokus je bio na tri oblasti: 1) prirodi društvenih pravila, posebno moralnih 2) odnosima između društvenih pravila i društvenih delanja i 3) na izgradnji i razgradnji društvenog poretka sa naglaskom na ulozi društvenih pravila. Vremenom je došlo do poistovećivanja devijacija i poremećaja poretka. Iako su morali prihvatiti relativnost društvenih pravila s obzirom na različite kulture i društva, ipak su u svojim teorijama naglašavali apsolutistički karakter moralnih pravila Zapadne civilizaci je. Procesi industrijalizacije i urbanizacije predstavljali su idealan prostor za
proučavanja prostitucije. Teorija društvene dezorganizacije ima dve orijentacije, odnosno razvojne faze. Prva orijentacija nastoji da objasni društvene procese transformacije
američkog društva iz
ruralne zajednice u visoko urbanizovano industrijsko društvo. Kao glavni problem pojavljuje se slom društvene kontrole, i pojava različitih kulturnih grupacija koje se sukobljavaju, te ometaju srastanje sa društvenim poretko m. Teorijska razrada i najšira primena teorije društvene dezorganizacije uočljiva je u radovima Čikaške škole. Pripadnici Čikaške škole su istraživali ekološke koncepte u potrazi za prostornim rasporedom kriminala u gradu, zatim, etnografskim metodama su proučavane grupe maloletnih prestupnika, prostitutki i drugih devijanata, i proučavane su biografije i individualne karijere devijanata. W. I. Thomas (1907; 1923) u centar pažnje postavlja način na koji pojedinci reaguju na situacije. On zaključuje da su motivi za prihvatanje prostitucije kao karijere isti kao i kod drugih delatnosti. Devijantno seksualno ponašanje se uči od drugih osoba u istim odnosima. Glavni uzrok prostitucije Thomas
vidi
u
suprotstavljanju
društvenoj
kontroli
i
narušavanju
tradicionalnog položaja žena. Ipak, smatra da se korišćenju seksa kao sredstva za izdržavanje pribegava iz nužnosti, a ne kao slobodnom izboru. W. Reckless (1933) vidi prostituisanje kao „realno postojeću mogućnost zarađivanja za život onim ženema čije su društvene šanse jako male. Ovu odluku prostitutke donose najčešće pod uticajem onih devojaka koje su već u prostituciji. Proučavajući situaciju u Čikagu, došao je do zaključka da je karijera u prostituciji jako kratka, traje svega nekoliko godina, a pril iv mladih konkurentkinja, uglavnom iz redova imigranata, dovodi do pada zarade.
Čikaška škola ima veliki značaj u proučavanju socijalnih devijacija, pre svega kroz odbacivanje naglaska na individualnoj patologiji, i naglašavanju činjenice da su devijanti obični ljudi, koji se ne razlikuju mnogo od drugih, a
devijaciju vide kao način prilagođavanja dezorganizovanoj društvenoj zajednici. Pažnja je usmerena na samog devijanta, pri čemu se nastoji doći do uvida u njegov/njen pogled na svet. Druga orijentacija teorije društvene dezorganizacije odnosi se na dezorganizaciju kao stanje društva, a korene ima u funkcionalističkoj
teoriji društva kao „sistema“ T. Parsonsa.
K. Davis (1961) prostituciju posmatra kao strukturalnu neophodnost, polazeći od organske prirode muškaraca i žena. Posmatra je u okviru njenih društvenih funkcija, koje određuje spram potrebe za takvom uslugom. Po njegovom mišljenju, prostitucija je vrsta društveno-servisne delatnosti koja omogućuje svima da zadovolje svoje seksualne potrebe. Ona pomaže oslobađanju seksualne energije, i predstavlja univerzalnu pojavu. Savremeno društvo karakteriše stav da se seksualnost može ispoljavati samo u okviru nuklearne porodice, a pošto to uglavnom nije dovoljno, prostitucija predstavlja instituciju komplementarnu nuklearnoj porodici. Stoga, on uzroke prostitucije vidi u društvenim uslovima: institucionalna kontrola seksa, nejednak stepen atraktivnosti, postojanje društvenih i nejednakosti između društvenih klasa, ali i muškaraca i žena.
ekonomskih
Davis-ova teorija ne uzima u obzir polnu stratifikaciju, i kao i mnoge druge, koristi dvostruke moralne norme jer se muškarci koji korsite usluge prostitutki vide kao oni koji normalno zadovoljavaju svoje seksualne potrebe, dok su žene koje se prostituišu
abnormalne i
devijantne. Društvena korist prostitucije ne odnosi se na društvo u celini, već samo na jednu njegovu polovinu – muškarce, jer žene ne koriste usluge muških prostitutki. Teorija društvene dezorganizacije predstavlja sociološki
pozitivizam u proučavanju
prostitucije, i kako ne postavlja pitanje karaktera društvenog sistema u kome ona nastaje, lako postaje konzervativna ideologija, u funkciji zaštite
statusa
quo.
Početkom 60-ih godina XX veka grupa sociologa u središte prouč avanja postavlja
društvenu reakciju na devijacije. Ova teorija, poznatija kao
socijalni interakcionizam, teorija
etiketiranja ili stigmatizacije, ili neočikaška škola, temelji se na pretpostavci da
devijantnost nije unutrašnje svojstvo nekog ponašanja, već kvalitet reakcije društva na to ponašanje. Ovim su odvojene devijacije kao prekršaji pravila i devijacije kao društvena etiketa, odnosno žigosana pojava. Zadatak ovog pristupa koji karakteriše pluralističko shvatanje društvenog delanja i vrednosti, je ponovno spajanje devijanta sa svetom. Značaj ove perspektive leži pre svega u napuštanju patološke koncepcije devijacija. Interakcionisti koriste nasleđe Čikaške škole, proučavajući grupu i grupne aktivnosti. Glavne karakteristike njihovog stanovišta su da je devijant onaj pojedinac kome je uspešno prilepljena takva etiketa, a kao devijantno ponašanje vidi se ono koje kao takvo označavaju drugi, pre svega službe društvene kontrole. Pojedinac koji je etiketiran kao devijantan od strane organa društvene kontrole, vremenom prihvata taj identitet koji mu se nameće, što predstavlja „sekundarnu devijaciju“ (Lemert, 1967.). Interakcionisti devijante vide kao racionalne aktere, a ljudsko delovanje kao ciljno-racionalno, te samim tim nemoguće ga je svesti na telesne ili podsvesne procese. Stoga, metodski pristup proučavanju neke posebne potkulture je iskustveni i intuitivni, polazeći od društvenog sveta devijanta posmatranog iz njegove ili njene perspektive. E. Lemert (1951) proučava prostituciju kao društvenu pojavu, njene oblike ispoljavanja i društvenu reakciju. Određuje je kao „oblik seksualnog opštenja koji se odlikuje trampom, promiskuitetom i emocionalnom indiferentnošću.“ (Lemert, 1951). Fokus je na analizi strukturalnih aspekata prostitucije, i svrstava je u gr upu
seksualnih devijacija. Težište analize je na pojmovima primarne i sekundarne devijacije. U razlikovanju ovih procesa bitnu ulogu ima reakcija samog društva. Dakle, ljudi deluju u skladu sa onim kako drugi vide njih i kako oni sebe vide u očima drugih. Prema Lemertu, za primarnu devijaciju je osobeno to da ona ostaje uklopljena u društveno-prihvatljive uloge – devijantno i
„normalno“ ostaju zajedno. Pojedinac u ovom slučaju ne mora da ponovo strukturiše sopstveni identitet. Primarna devijacija ne utiče na promenu čovekovog statusa u zajednici i ne sprečava ga da i dalje vodi normalan život.
Devijacije ostaju primarne devijacije ili simptomatične i situacione
sve dok su racionalizovane ili uređene kao funkcije društveno prihvatljive uloge. Kada neka osoba počne da koristi svoje devijantno ponašanje ili odgovarajuću ulogu kao sredstvo odbrane, napada ili prilagođavanja otvorenim i prikrivenim problemima stvorenim društvenom reakcijom prema njemu, onda je takva devijacija sekundarna. Objektivni dokazi ove promene nalaze se u simboličnim oznakama nove uloge, u odeći, govoru, stavu i manirima, koji povećavaju društvenu vidljivost i koji u nekim slučajevima služe kao simbolični znaci profesionalizacije. Usled etiketiranja i nastanka sekundarne devijacije pojedinac će nastojati da nađe društvenu grupu u kojoj će biti prihvaćen tj. grupu koja neguje devijantnu subkulturu u koju etiketirani pojedinac može da se uklopi. Redosled interakcija koje vode sekundaroj devijaciji je sledeći: primarna devijacija - društveno kažnjavanje - dalja primarna devijacija - strože kažnjavanje i odbacivanje - dalja devijacija obično praćena neprijateljstvom usmerenim na one koji kažnjavaju – prelazak kritičnog stepena tolerancije, izraženog u formalnoj akciji žigosanja devijantne osobe od strane zajednice jačanje devijantnog ponašanja kao reakcija na žigosanje i kazne - ultimativno prihvatanje devijantnog društvenog statusa i napori na prilagođavanju na osnovu uloge novopriključenog (člana grupe). Poslednji korak u sticanju devijantnog identiteta je uključivanje pojedinca u organizovanu devijantnu grupu. Ovako se kida i poslednja veza sa „normalnim“ svetom i devijant biva okružen sebi sličnima. U okviru devijantne organizacije razvija se celokupna ideologija koja za cilj ima da neu tralizuje konvencionalne standarde i da opravda trenutni status devijanta. Lemert tvrdi da istraživanja o devijantnosti treba usmeriti prevashodno na sekundarnu devijaciju koja ima najviše uticaja na osobu da li da postane devijant ili ne. Dakle, društvena
reakcija je
glavni uzrok devijacije, krivica za devijaciju leži na činiocima društvene kontrole, a ne na devijantu. Ova teorija može u velikoj meri da objasni ulazak u prostituciju, i postajanje članom subkulture devijanata, u procesu sekundarne viktimizacije kojoj su prostitutke izložene. Najčešće objašnjenje interakcionista je da nizak društveno – ekonomski položaj dovodi do prihvatanja prostitucije kao zanimanja. N. Jackman i drugi (1963) istražuju vrednosni sistem prostitutki na osnovu koga one grade
sliku
o sebi nakon etiketiranja, te prave razliku između vrednosnog sitema potkulture prostitutki i vrednosnog sistema društva. Naglašava se postojanje dve potkulture prostitutki: one koje prihvataju vrednosti kriminalnog sveta, i one koje žive dvostrukim životom, prikrivajući svoj status prostitutke, i naizgled prihvatajući konvencionalni društveni vrednosni sistem. J. Bryan (1965; 1966) je sproveo istraživanje u kome je proučavao devojke na poziv, analizirajući sam proces učenja zanimanja prostitutki i povezivanja sa njihovom potkulturom, i uočio da profesionalna ideologija ima važnu ulogu u ponašanju prostitutki. Iz intervjua sa 52 prostitutke ustanovio je sledeće: prostitutke su istakle određene pozitivne društvene funkcije svog zanimanja, među
kojima
i
zaštitu
društvene
institucije
braka,
zatim
ističu
psihoterapeutska svojstva zanimanja, jer je među klijentima dosta usamljenih, nezadovoljnih ljudi, dalje, da eksploatacija klijenata nije nemoralnija od one koju vrše supruge, te smatraju da društvena osu da prema njima ne treba da bude tako oštra s obzirom na pomenute pozitivne funkcije.
Iako je kritikovan zbog izbegavanja temeljne kritike društva i fokusiranja na niže nivoe društvene moći, glavna zasluga interakcionizma je u tome što je izjednačio sve oblike društvenih devijacija, posmatrao devijacije u celini, i u središte pažnje stavio službe društvene kontrole, što je omogućilo sagledavanje brojnih veza sa raspodelom društvene moći.
ZAKLJUČAK Društvena osuda i podložnost organima društvene kontrole
najveća je kod prostitucije
niskog i srednjeg nivoa, a ove prostitutke su najšešće iz siromašnih, marginalnih društvenih slojeva. Često su izložene pretnjama i nasilju, i zadržavaju vrlo malo od svoje zarade nakon podmirivanja potreba svih aktera, prvenstveno podvodača. Prostitucija visokog nivoa ima potpuno drugačija društvena značenja i vrednosti, ovde je reč uglavnom o ženama iz srednje i više klase, koje pružaju seksualne usluge bogatijim klijentima, imajući pri tom veliku samostalnost u organizova nju
istih. Ova prostitucija je
nevidljiva, jer je tajna, i samim tim nije predmet društvene osude i nasilja.
Dvostruki standardi važe za žene i muškarce u većini društava. Smatra se da su seksualni nagoni muškaraca spontani i treba ih slobodno zadovoljavati, čime se opravdava korišćenje usluga prostitucije, dok se žena koja te usluge pruža stigmatizuje i vidi kao nemoralna. Posledica ovog načina razmišljanja je pravna regulativa u kojoj se krivično goni prostitutka, ali ne i njen klijent. Izraz „kurva“ se koristi u pežorativnom značenju da obeleži svaku ženu koja je neverna svom partneru, seksualno slobodnijeg ponašanja, ili ukoliko je neko prosto želi uvrediti. Muškarac koji se jednako ponaša, ne snosi nikakvu moralnu i društvenu osudu. Osuda promiskui tetnog ponašanja je rezervisana za ženu jer se kod muškarca ispoljavanje promiskuiteta smatra normalnim.
Liberalističke mitove o tome da su prostitutke seksualno oslobođene žene i da je prostitucija delikt bez žrtve, opovrgle su feministkinje koje su proučavale maloletničku prostituciju i pokazale da su prostitutke žrtve podvodača,
policije,
klijenata,
diskriminišućih
zakona
i
ekonomske
diskriminacije. Takođe su pokazale da je prostitucija zapravo jedan vid
seksualnog ropstva koji odražava odnose moći u društvu, a naročito je veliki uticaj i kompleksan odnos patrijarhata i kapitalizma s jedne, i prostitucije sa druge strane. Puno je različitih pogleda na prostituciju, ali svakako treba imati u vidu da postoje žene koje slobodno biraju da se bave prostitucijom, same biraju svoje klijente, i zadržavaju zaradu za sebe, dok sa druge strane, u većini slučajeva radi se o eksploataciji ženskog tela, trgovini ženama radi prostitucije, nekoj formi prinude ili ropstva, i nasilja. Ekonomski motivi u najvećem broju slučajeva uvode žene u prostituciju. Ovome doprinosi loš ekonomski položaj žena u društvu, gde im je manji broj poslova na raspolaganju, i za manje novca, tako da se prostitucija može u nekim situacijama shvatiti i kao racionalan ekonomski izbor žene. Kapitalizam i patrijarhat predstavljaju podsticaj razvoju prostitucije.
Na kraju, može li se ocrtati neka drugačija postmoderna budućnost prostitucije? Ukoliko se na nju ne bi gledalo seksistički kao do sada, prostitucija ima potencijal da postane profesionalna, bez stigme, seksualna terapija za usamljene osobe kojih ima sve više sa ubrzanim razvojem društva gde je atomizacija pojedinca normalna stvar. Komercijalizacija seksualnosti, seksualizacija reklama, odnosno korišćenje ženskih tela u advertajzingu kako bi se privukla pažnja gledalaca, dostupnost i sveprisutnost seksa i emitovanje takvih poruka kroz medije
svakodnevno, vodi ka prezasićenju
ljudi seksualnim porukama. Sa druge strane, zabrinjavajući aspekt prostitucije je ogromno nasilje kojem su prostitutke podvrgnute, i eksploatacija drugih ljudskih bića u svrhe prostituisanja, gde se novcem stiče vlasništvo nad drugim ljudskim bićem, koje se prodaje i preprodaje, dok se iz bede i siromaštva prodaje sopstveno telo za novac. Kapitalistička logika u kojoj je sve moguće kupiti novcem naglasila je i da se ljudsko telo može kupovati i prodavati kao kakva stvar.
Svakako, potražnja diktira ponudu, pa je to slučaj i sa prostitucijom. Možda je dobar način da se ukine prostitucija ukidanjem potražnje, shvatanje razloga zbog kojih muškarci odlaze prostitutkama i potrebama koje iza toga stoje. Ukoliko se želi ukinuti prostitucija, treba se okrenuti i emancipaciji muškaraca koja treba da teče paralelno sa oslobađanjem žena od stega prošlosti, patrija rhata, seksizma i diskriminacije.
Bibliografija
11 Abraham, Karl (1942), Selected Papers, Manifestations of the Female Castration Complex, pogl. 22, str. 361, preveli Douglas Bryan i Alex Strachey, The Hogarth Press, London 12 Bryan, J. (1965), „Apprenticeships in Prostitution“, Social Problems, 12 (3), 287-297. 13 Bryan, J. (1966), „Occupational Ideologies and Individual Attitudes of Call Girls“, Social Problems, 13 (4), 441-450. 14 Caprio, Frank i Brenner, Donald (1961), Sexual Behavior: Psycho-Legal Aspects, Citadel Press, New York 15 Choisy, Maryse (1960), A Month among the Girls, prevod C. Blochman, Pyramid Books, New York 16 Davis, K. (1961), „Prostitution“, u: Merton i Nisbet, Contemporary Social Problems, Harcourt, New York 17 Deutsch, Helen (1944), Psychology of Women, tom I, Grune and Stratton, New York 18 Glick, L. (1995), Criminology, Allyn and Bacon, Boston; 19 Glover, Edward (1945), The Psycho-Pathology of Prostitution, Institution for the Scientific Treatment of Delinquency, London
20 Jackman, N. i dr. (1963), „The Self Image of the Prostitute“, u: Sociological Quarterly, 4 (2), 150-161. 21
Kanduč, Zoran; Grozdanić, Velinka (1998), Prostitucija (nepoželjna tema, kažnjiva radnja i stalna pojava), Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, v.19, br. 1;
22 Lemert, E. (1967), Human Deviance, Prentice, New York 23 Lemert, Edvin M. (1951), Social Pathology – A Systematic Approach to The Theory of Sociopathic Behavior , New York 24 Petak, Olga (1980), Socijalni i socijalno-psihološki faktori regrutiranja uličnih prostitutki , Filozofski fakultet, Zagreb; 25
Radulović, Dragan (1986), Prostitucija u Jugoslaviji, Filip Višnjić, Beograd
26 Reckless, W. (1933), Vice in Chicago, University Press, Chicago 27 Thomas, W. (1907), Sex and Society, Little Brown, Boston 28 Thomas, W. (1923), The Unadjusted Girl , Harper, New York
Internet http://swannet.org/ http://www.b92.net/zivot/antitabu.php?nav_id=317077&fs=1&version=print http://www.bayswan.org/penet.html http://www.tvorac-grada.com/zenski/prostitucija.html http://www.uri.edu/artsci/wms/hughes/mhvlegal.htm