PERIODIZACIJA HRVATSKE KNJIŽEVNOSTI
I. STUDIJSKA SREDNJOVJEKOVNA (11-14. st.)
STARIJA (15.19. st.)
NOVIJA (19-21. st)
II. ŠKOLSKA SREDNJOVJEKOVNA RENESANSA BAROK PROSVJETITELJSTVO ROMANTIZAM REALIZAM MODERNA MEĐURATNA SUVREMENA
III. KNJIŽEVNOKRITIČKA SREDNJOVJEKOVNA RENESANSA BAROK manirizam PROSVJETITELJSTVO klasicizam hrvatski narodni preporod ilirizam ROMANTIZAM Bachov apsolutizam protorealizam protorealizam (Šenoino doba) REALIZAM MODERNA secesija AVANGARDA međuratna SOCIJALNI REALIZAM socijalistički realizam «krugovaši» «razlogovci» DRUGA MODERNA knjiž. rekuperacije knjiž. kontesacije razdoblje fantastike postizam ili knjiž. sinkronizacije SUVREMENA 1
ROMANTIZAM prva polovica 19. st. – početak 19. st. - knjiž. epoha između klasicizma i realizma koja istovremeno obuhvaća sve euro. zemlje i Ameriku - preteča romantizma je J. J. Rousseau svojim svojim romanom Julija ili Nova Helena - roman romanti tizam zam je opreka opreka klasi klasici cizmu zmu - romant romanti.i. pjesni pjesnici ci oduprl oduprlii su se klasic klasicis isti tičko čkojj idej idejii kontinuiteta, kontinuiteta, reda u literaturi unoseći nered i nemir. Umjesto klasic. razuma, romantičari nude dušu, umjesto načela oponašanja nude originalnost - odbacuju normirane i visokostilizirane pjesničke oblike te pišu u jednostavnijim formama (originalnost umjetničkog stvaranja kroz romane, lirike, pripovijetke za razliku od klasic. oponašanja antike kroz tragedije i epove) Europ Europski ski romant romantiz izam am – smisao smisao i zanima zanimanj njee za povij povijest est;; istraž istraživa ivanje nje narod narodne ne preda predaje, je, mitologija i folklora (proučavanje srednjeg vijeka, primitivnih naroda i egzotičnih mjesta); politi politički čki i socijal socijalni ni angažma angažmann romantiča romantičara; ra; isticanj isticanjee osjećaj osjećajaa nasuprot nasuprot razumu; razumu; istican isticanje je osobno osobnogg pjesni pjesničko čkogg doživl doživlja jaja ja i pjesn pjesnič ičke ke slobod slobode; e; novo novo poima poimanje nje lj ljep epote ote;; slobod slobodaa umjetničkog izražavanja i načelo originalnosti (nema uzora) - engl., franc., njem. i ruski r uski romantizam romantizam ENGLESKI ROMANTIZAM – William Blake i Roberto Burnson – “jezerski pjesnici”, LIRSKE BALADE – zajedničko djelo - pjesnik posjeduje osjećajnost, maštu i ukus - George Gordon Byron – sam živi život romantičarskog lika; BAJRONIZAM – “svjetska bol”, pesimistično pesimistično shvaćanje da zlu u svijetu nema lijeka; Putovanje Childe Harolda – preko tog junaka spoznaje život; demonski junak nemirne duše koji vječno luta i ničime nije zadovoljan zadovoljan – uzor Ljermontovu i Puškinu; preko Haroldovog lika lika Byron govori o sebi FRANCUSKI ROMANTIZAM – pjesnici pišu za čitatelje čije emocije žele potaknuti; učiniti ga sudioniokom svoje boli ili oduševljenja - Alphonse de Lamantire – “Meditacija” – povijesna zbirka pjesama - to djelo je odgovorilo zahtjevu zahtjevu nove publike i nagovijestilo prevagu drugačijeg knjiž. ukusa – uvodi pojam svjetske boli NJEMAČKI ROMANTIZAM – nagovijestio ga je predromantički pokret Sturm und Drang (sila i pokret) – antiklasicističk antiklasicističkii pokret koji je u prvi plan stavljao stavljao osobnost pojedinca - unutar tog pokreta se javljaju Goethe i Schiller (Goethe – Patnje mladog Werthera (roman u pismima, prikazuje sudbinu mladića i njegove zanose) i Schiller - Razbojnici (psihološka i politička drama, tema – moralna odgovornost i revolucionarna etika, tekst je pisan retorički)) zatim slijedi faza Weimarske klasike (okretanje antičkim temama) i tek onda dolazi naraštaj čistih romantičara RUSKI ROMANTIZAM – predstavnici – Puškin Evgenij Onjegin i Ljermontov Junak AMERIČKI ROMANTIZAM – Edgar Allan Poe – poezija, kratke priče, krimi proza Poe spaja osjećajnost i strast s analitičkim duhom - poeziju kritizira simbol. struktura ROMANTIZAM u Hrvatskoj: Hrvatskoj: 18301 - 18652 unutar romantizma javlja se Ilirizam odn. HNP (1830-1843 3) značajke: sloboda, mašta, originalnost, iskrenost, pobuna, naglašen je kolektivizam i jedinstvo nacije cilj je jačanje nacionalne svijesti i prikupljanje narodnoga blaga 1835. počinju izlaziti Novine horvatske s knjiž. prilogom Danica 1842. počinje izlaziti časopis Kolo 1
Početak ilirskog pokreta Šenoa u Glasonoši objavio članak „Naša književnost“ 3 Zabrana ilirskog imena 2
2
ROMANTIZAM prva polovica 19. st. – početak 19. st. - knjiž. epoha između klasicizma i realizma koja istovremeno obuhvaća sve euro. zemlje i Ameriku - preteča romantizma je J. J. Rousseau svojim svojim romanom Julija ili Nova Helena - roman romanti tizam zam je opreka opreka klasi klasici cizmu zmu - romant romanti.i. pjesni pjesnici ci oduprl oduprlii su se klasic klasicis isti tičko čkojj idej idejii kontinuiteta, kontinuiteta, reda u literaturi unoseći nered i nemir. Umjesto klasic. razuma, romantičari nude dušu, umjesto načela oponašanja nude originalnost - odbacuju normirane i visokostilizirane pjesničke oblike te pišu u jednostavnijim formama (originalnost umjetničkog stvaranja kroz romane, lirike, pripovijetke za razliku od klasic. oponašanja antike kroz tragedije i epove) Europ Europski ski romant romantiz izam am – smisao smisao i zanima zanimanj njee za povij povijest est;; istraž istraživa ivanje nje narod narodne ne preda predaje, je, mitologija i folklora (proučavanje srednjeg vijeka, primitivnih naroda i egzotičnih mjesta); politi politički čki i socijal socijalni ni angažma angažmann romantiča romantičara; ra; isticanj isticanjee osjećaj osjećajaa nasuprot nasuprot razumu; razumu; istican isticanje je osobno osobnogg pjesni pjesničko čkogg doživl doživlja jaja ja i pjesn pjesnič ičke ke slobod slobode; e; novo novo poima poimanje nje lj ljep epote ote;; slobod slobodaa umjetničkog izražavanja i načelo originalnosti (nema uzora) - engl., franc., njem. i ruski r uski romantizam romantizam ENGLESKI ROMANTIZAM – William Blake i Roberto Burnson – “jezerski pjesnici”, LIRSKE BALADE – zajedničko djelo - pjesnik posjeduje osjećajnost, maštu i ukus - George Gordon Byron – sam živi život romantičarskog lika; BAJRONIZAM – “svjetska bol”, pesimistično pesimistično shvaćanje da zlu u svijetu nema lijeka; Putovanje Childe Harolda – preko tog junaka spoznaje život; demonski junak nemirne duše koji vječno luta i ničime nije zadovoljan zadovoljan – uzor Ljermontovu i Puškinu; preko Haroldovog lika lika Byron govori o sebi FRANCUSKI ROMANTIZAM – pjesnici pišu za čitatelje čije emocije žele potaknuti; učiniti ga sudioniokom svoje boli ili oduševljenja - Alphonse de Lamantire – “Meditacija” – povijesna zbirka pjesama - to djelo je odgovorilo zahtjevu zahtjevu nove publike i nagovijestilo prevagu drugačijeg knjiž. ukusa – uvodi pojam svjetske boli NJEMAČKI ROMANTIZAM – nagovijestio ga je predromantički pokret Sturm und Drang (sila i pokret) – antiklasicističk antiklasicističkii pokret koji je u prvi plan stavljao stavljao osobnost pojedinca - unutar tog pokreta se javljaju Goethe i Schiller (Goethe – Patnje mladog Werthera (roman u pismima, prikazuje sudbinu mladića i njegove zanose) i Schiller - Razbojnici (psihološka i politička drama, tema – moralna odgovornost i revolucionarna etika, tekst je pisan retorički)) zatim slijedi faza Weimarske klasike (okretanje antičkim temama) i tek onda dolazi naraštaj čistih romantičara RUSKI ROMANTIZAM – predstavnici – Puškin Evgenij Onjegin i Ljermontov Junak AMERIČKI ROMANTIZAM – Edgar Allan Poe – poezija, kratke priče, krimi proza Poe spaja osjećajnost i strast s analitičkim duhom - poeziju kritizira simbol. struktura ROMANTIZAM u Hrvatskoj: Hrvatskoj: 18301 - 18652 unutar romantizma javlja se Ilirizam odn. HNP (1830-1843 3) značajke: sloboda, mašta, originalnost, iskrenost, pobuna, naglašen je kolektivizam i jedinstvo nacije cilj je jačanje nacionalne svijesti i prikupljanje narodnoga blaga 1835. počinju izlaziti Novine horvatske s knjiž. prilogom Danica 1842. počinje izlaziti časopis Kolo 1
Početak ilirskog pokreta Šenoa u Glasonoši objavio članak „Naša književnost“ 3 Zabrana ilirskog imena 2
2
Najznačajniji Najznačajniji autori: Gaj, Vukotinović, Vraz, Preradović, Mažuranić, Demeter i dr.
HRVATSKI NARODNI PREPOROD hrvatski narodni preporod ≠ ilirski preporod Ilirski preporod traje dok je ilirsko ime bilo u upotrebi u svim važnijim ustanovama. - 1874., Matica ilirska postala Matica hrvatska; Periodizacija hrvatskog narodnog ili ilirskog pokreta može se razvrstati u 5 velikih razdoblja: PRIPREMNO RAZDOBLJE; od kraja 18. stoljeća do 1829. POČETNI PERIOD; od 1830. do 1834. RAZVIJENI PERIOD; od 1835. do 1842. DOBA ZABRANE ILIRSKOG IMENA; od 1843. do 1845. DOBA IŠČEZAVANJA ILIRSKOG IMENA I PREVLAST NARODNOGA; od 1846. do 1874. (od 1. do 4. razdoblja miješaju miješaju se pojmovi ilirsko i hrvatsko)
1. PRIPREMNO RAZDOBLJE /kraj 18. stoljeća do 1829./ Hrvatska je razjedinjena teritorijalno i politički. Marija Terezija (1740. – 1780.) provodi centralizaciju: Bečki dvor je područje oslobođeno od Turaka podvrgavao svojoj upravi, a slavonske županije su od 1751. prisilno zaključile da svoje predstavnike šalju u mađarski sabor. Zbog toga je Slavonija padala pod mađarski utjecaj. Marija Terezija osniva u Beču i «Theresianum» u kome su odgajani mladi plemići (djeca ugarske i hrvatske vlastele). 1779. ukida Marija Terezija hrvatsko Kraljevsko vijeće (1767. – 1779.) i njegove poslove prenosi na Ugarsko namjesničko vijeće u koje je smio pristupiti samo hrvatski ban. Tako ostaje sve do 1848. Rijeka je 1779. godine pridružena ugarskoj kruni. 1785. nestaje Hrvatske: podijeljena je na nekoliko županija kojima se upravlja nasilno s ciljem stvaranja jedinstvene njemačke države. Josip II provodi reforme (oporezivanje svih staleža, ukida kmetsku zavisnost i sl.) što je približilo hrvatsko i ugarsko plemstvo u zaštiti staleških i političkih privilegija. Reforme su opozvane, a hrvatsko plemstvo, da bi se zaštitilo, s jedne strane od revolucionarnih ideja sa Zapada (Francuska revolucija), a s druge od mogućih ponovnih reformi Josipa II, prihvaća administrativnu i financijsku zavisnost Hrvatske od Ugarske – osnivanje zajedničke vlade. Feudalni odnosi su poljuljani (razvoj trgovine i gospodarstva – razvoj građanske klase). 1777. Karlovac je zbog svoje važnosti u povezivanju unutrašnjosti i obale postao slobodan grad. 1790. uvođenje mađarskog jezika u gimnazije, filozofske i pravne studije i na Sveučilište. 1791. uveden je mađarski jezik i u osnovne i srednje škole u Hrvatskoj i Slavoniji. Izdana je i gramatika mađarskog jezika (studenti su je spalili na Katarinskom trgu).1797. pad Mletačke države, tj Republike; Dalmacija iste godine potpada pod austrijsku vlast. 1802. Hrvatski sabor zahti zahtijev jevaa sjedin sjedinje jenje nje Dalmac Dalmacije ije s Hrvat Hrvatsko skom m i Slavo Slavoni nijom jom što nije nije prihva prihvaće ćeno. no. 1805. 1805. Dalmacija je predana Francuzima (da bi im vojske mogle prolaziti u Tursku zbog mogućeg sukoba s Rusijom). 1806. Francuska zaposjeda sjevernu Dalmaciju i u svibnju dolazi pred Dubrovnik i varkom ulazi u Grad (francuski general je izjavio da je vojska umorna i želi se odmoriti, no po ulasku u grad zauzima sve kule). Dubrovačka Republika prestaje postojati, 1808. je sasvim ukinuta. Francuska pomaže talijanizaciju. Dalmacijom upravlja Mlečanin Vicko Dandolo (1806. – 1810.) 1810.) koji je pokrenuo prve hrvatske hrvatske novine «Il regio regio dalmata dalmata»» («Kraljev («Kraljevski ski Dalmatin», Dalmatin», 1806. – 1810.) na talijanskom i hrvatskom jeziku. Službeni jezik je talijanski. 1807. Dandolo izdaje «Osnovu općenu općenoga nauka u Dalmaciji»; utemeljene su osnovne, srednje i centralna škola u rangu fakulteta u Zadru te obrtničke škole. 1797. Austrija je dobila i Istru 3
koja je podijeljena podijeljena u 7 kotara (Kopar, Buzet, Piran, Poreč, Rovinj, Pula i Labin). 1805. Istra je ustupljena ustupljena Francuskoj. 1806. pridružena je Kraljevini Italiji, sjedište je Kopar. Poslije ponovnog rata Austrije s Napoleonom dolazi do mira u Schonnbrunnu i Napoleon dobiva osim cijele Dalmacije i Istru, zapadni dio Koruške, Kranjsku i Hrvatsku s desne obale Save do ušća Une – sve to dobiva ime Ilirske pokrajine, a postojao je i naziv Ilirija, kao i «Zeml «Zemlja ja slovin slovinska ska»» - uprava uprava u Ljubl Ljublja jani ni guvern guvernat atora ora August Augustaa Marmon Marmonta ta koj kojii proti protivno vno Dandolovu mišljenju uvodi u Ilirske provincije i ilirski (hrvatski) jezik kao službeni, dok bi francuski služio za dopisivanje s vladom. Zbog toga novčano pomaže franjevca Joakima Stullija koji je 1810. u Dubrovnikuizdao trojezični rječnik: Vocabolario italiano – illirico – latino i posvetio ga A.Marmontu. 4. srpnja 1810. Marmont izdaje naredbu o ilirskom školstvu: u osnovnoj školi i nižim gimnazijama gimnazijama obuka se vrši na materinjem jeziku, a talijanski i francuski se koriste u licejima i srednjim školama. 1812. 1812. Šim Šimee Sta Starče rčevi vićć : Nova Nova ričosl ričoslovn ovnic icaa il ilirs irsko ko-fra -france nceska ska…; …; kasni kasnije je je grama gramati tika ka promijenila promijenila naziv: «Nova ričoslovnica ričoslovnica ilirska, ilirska, vojničkoj mladeži mladeži krajičnoj poklonjena». poklonjena». Za slovenske škole gramatike piše V.Vodnik (napisao je i poznatu pjesmu «Ilirija oživljena» u knjizi «Pismenost za perve šole»). Marmont izdaje : » Telegraphe officiel des provinces Illyrienes «, 1810. i to na francuskom, talijanskom, njemačkom i hrvatskom. Ilirske provincije su postojale do srpnja 1813. 1812. Napoleon pokušava osvojiti Rusiju (doživio poraz); Europa se diže protiv njega, austrijska okupacija Hrvatske, tj. ilirskih pokrajina. 1816. Hrvatska s Karlovcem, Senjom i Rijekom postaje tzv. Kraljevina Ilirija s njemačkom upravom u Ljubljani (tek 1822. vraćen uži dio Hrvatske); još 1793. uspostavljena cenzura (zab (zabra ranj njen enoo oko oko 5 ti tisk skan anih ih knji knjiga ga); ); slob slobod odno nozi zida dars rsko ko druš društv tvo, o, zagr zagreb ebač ački ki bisk biskup up Maksimilijan Vrhovec. 26. lipnja 1813. M. Vrhovec izdaje okružnicu za kler svoje biskupije u kojoj poziva na prikupljanje narodnog blaga, izraza i riječi narodnog jezika. 1815. Mihanović: Reč domovini od hasnovitosti pisanja vu domorodnem jeziku; potreba uvođenja hrvatskog jezika umjesto latinskog kojim se Hrvati služe u javnim poslovima. 1817. J.M.Šporer je zatražio dopuštenje za izdavanje «Oglasnika ilirskog» u Beču i to uglavnom zabavnog sadržaja; dozvolu je dobio, ali te novine nisu nikad izašle. 1827. Požunski sabor: uvođenje mađarskog jezika u sve hrvatske škole.
II. POČETNI PERIOD / 1830. – 1834. / Revoluci Revolucionarn onarnii val u Europi; Europi; popušta popuštanje nje hrvatski hrvatskihh feudala feudalaca ca mađarskom mađarskom imperija imperijalizm lizmu, u, feudalno staleško povezivanje hrvatskih feudalaca zbog osobnih interesa s jedne strane, a dokume dokumenti ntiran ranaa Kušev Kuševiće ićeva va brošur brošura: a: «De munic municip ipali alibus bus iurib iuribus us et stat statuti utiss regnor regnorum um Dalmat Dalmatia iae, e, Croati Croatiae ae et Slavo Slavoni niae» ae»,, 1830., 1830., o tom tomee da je Hrvat Hrvatska ska uvi uvije jekk bil bilaa posebn posebnaa kraljevina, kraljevina, s druge strane, djelovalo je na građansku patriotsku patriotsku inteligenciju koja će pokrenuti neke akcije samoobrane, tj. hrvatski narodni preporod. Gledano historijski, hrvatski narodni preporod je nastavak rada hrvatskih ljudi iz prošlosti i nije donio ništa novo: pitanje zajedničkog jezika postavio je još Pavao Ritter Vitezović, pitanje književnog jezika i pravopisa Bartol Kašić i Šime Budinić; ni izdavanje novina nije bilo novo jer su prije Gaja i drugi dobili dozvolu za to: Franjo Bogdanić 1792., Antun Nagy 1824. i Juraj Šporer 1817.; slične prilike davale su i slične učinke. Novost je u stupnju reakcije na prilike. Hrvatski narodni preporod nalik je europskim pokretima toga doba, a novosti su njegovi ciljevi i težnje: nacionalna samoobrana od Mađara i Austrije, uže povezivanje svih hrvatskih krajeva zbog narodnih i političkih zadataka u budućnosti, traženje šire kulturne osnovice na temelju jednog književnog jezika i pravopisa za sve Hrvate, Slovence i Srbe, primjena novih 4
društvenih oblika; šire pravo glasa, ukidanje kmetstva, unapređivanje gospodarstva, dizanje tvornica itd… Između Hrvata na sjeveru i jugu smetnja je bio pravopis pa je valjalo mjesto kajkavskog i dubrovačko–dalmatinskog stvoriti zajednički pravopis i prihvatiti jedno književno narječje. Problem je riješio Ljudevit Gaj izdavši u Budimu 1830. godine «Kratku osnovu horvatskoslavenskog pravopisanja». Jezik je hrvatski (dodatak «slavenski» označava pripadnost slavenskoj skupini jezika); zagovara jedinstven pravopis (u užoj Hrvatskoj c = cz; ć, č = ch; s = sz; š = sh; nj = ny; ž = s;), (ili pak na Hrvatskom primorju: c = z; ć, č = ch, ce; s = ss; š = sc: ž = x; lj = gl; nj = gn;). Oba sustava su sastavljena prema tuđim pravopisima. Gaj predlaže: ch = ć ili č gdje treba x=ž y=i gl = l ny = n gj = đ dž = g Pravopis je gotovo odmah prihvaćen. Poslije Gaja javlja se Pavao Štoos s pjesmom «Kip domovine vu početku leta 1831.», Zagreb, 1831. Pjesma je najveća optužba generacije prije preporoda (optužuje Hrvate da su zaboravili svoj jezik i željeli postati drugi narod). Javlja se i Josip Kundek s pjesmom «Reč jezika narodnoga», Zagreb, 1832. Pjesnik je ogorčen na nesreću naroda koji je na putu da izgubi svoju riječ, ali vjeruje u mlade i njihovu borbu koja će uspjeti: « Ar se zdižu Mladi, posluju marljivo, Ter podžižu v stareh kaj bilo vgaslivo.» Iste 1832. izlazi i glasovita brošura Ivana Derkosa pod naslovom «Genius patriae super dormientibus suis filiis » («Duh domovine nad sinovima svojima koji spavaju « ili «Domovinski list za stanovnike Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije da ih potakne na izučavanje i njegovanje domaćeg jezika». Pisana je latinskim jezikom jer je bila namijenjena učenima, starijima i onima koji su popuštali pritisku Mađara. Želi potaknuti na izučavanje jezika, spominje književnike i filozofe drugih naroda i njihove misli o jeziku; predlaže spajanje triju kraljevstva s obzirom na njihova podnarječja, ističe potrebu odabira jednog narječja i upozorava na predstojeće teškoće: « Kakva strijela udara iz mojih usta za mnoge…»; svjestan je da je duga odvojenost hrvatskih pokrajina stvorila među njima separatističke težnje: kajkavci, štokavci, ikavci. Grof Janko Drašković u Karlovcu 1832. izdaje spis «Disertacija ili Razgovor darovan gospodi poklisarom… «. Prije zajedničkog sabora koji se imao održati napisao je Drašković «Disertaciju» za zastupnike Hrvatskog sabora koji je trebao biti prije održan. Spis je napisan štokavsko-ijekavski. Tvrdeći « da mi narodnog jezika imademo u kojem sve izreći moguće jest « Drašković traži od Sabora da se bori za taj jezik. Odabrao je štokavsko-ijekavski dijalekt jer ga koristi većina Hrvata i jedan dio Srba, a oni kojima nije urođen, tek što ga upoznaju preuzmu ga zbog njegove ljepote; traži da Hrvati odgovore Mađarima istom mjerom, tj. da traže za svoj jezik ista prava koja je imao mađarski, tj. latinski; govori i o potrebi sjedinjenja svih hrvatskih krajeva (uža Hrvatska + Dalmacija, Bosna, hrvatski dio Napoleonove Ilirije); vrhovnu vlast u Hrvatskoj treba imati ban čiju vlast treba vratiti na stara prava i koji mora uživati narodno povjerenje. Ljudevit Gaj je krajem ožujka 1832. poslao ugarskom Namjesničkom vijeću molbu da mu se odobri izdavanje političkih hrvatskih novina s književnim prilogom u Zagrebu. Molbu su preporučile sve županije i gradovi Zagreb, Krapina, Varaždin i Križevci; Namjesničko vijeće je povoljno riješilo molbu, ali pod uvjetom da ne bude politike u listu. Gaj piše molbu osobno 5
kralju Franji I koji izdaje dozvolu tek 9. srpnja 1834.; za to vrijeme Gaj je doktorirao filozofiju u Leipzigu. Zajednički sabor u Požunu otvoren je 20.prosinca 1832.; Mađari traže Slavoniju, Rijeku i Primorje; poraženi su; za vrijeme zasjedanja 2. ožujka 1835. umire Franjo I , a naslijedio ga je Ferdinand V; 8. srpnja 1835. počne rasprava o mađarskom jeziku u Hrvatskoj. Zaključak: Hrvatska sa Slavonijom ima uvesti mađarski jezik kao službeni. Hrvatski poslanici se obrate kralju koji odobri njihovu molbu.
III. RAZVIJENO DOBA /1835. - 1842./ Gajev «Oglas» datiran je 20. listopada 1834., pisan je kajkavski i starim pravopisom. Najavljuje izlaženje «Novina horvatskih» i «Danice horvatszke, slavonszke i dalmatinszke». «Novine horvatske» izlaze prvi put 6. siječnja 1835. Prvi broj «Danice horvatske, slavonske i dalmatinske» izlazi 10. siječnja s motom karakterističnim za to doba: « Narod prez narodnosti je telo prez kosti. « Novine su izlazile dva puta tjedno na pola arka, a «Danica» jedanput tjedno. U prvom broju «Danice» tiskana je pjesma Dragutina Rakovca «Danica»; više je to programatska proza u stihu. «Z Danicum – Zbudimo se i poslujmo, Složnim korakom putujmo, Da nam ono ne pogine, - Što je naše od starine, Z Danicum.» Zatim se javlja Vjekoslav Babukić pjesmom «Granici i Danici» napisanom štokavštinom (ikavicom). (Granica = Vojna krajina; poziv graničarima u narodnom stilu;) «Jer su ono braća od starine, Sini dragi jedne domovine, Svi su ovo Horvaćani bili, Zdravi bili, rujno vino pili.» U prvom broju «Danice» javljaju se i Ivan Mažuranić, Pavao Štoos, Ljudevit Farkaš Vukotinović, Antun Mihanović, Mate Topalović, Janko Drašković, Stanko Vraz i drugi. Dobar prijem Novina i Danice posebno u kajkavaca, slabije u štokavaca i u čakavaca se našao poneki simpatizer. U 34. broju «Danice», 1835. godine, tiskan je Gajev članak «Naš narod». Iznosi pojam sveslavenstva i ilirsku misao. Misao ponavlja u «Proglasu» (br. 48., Danica) i kao prilog Novinama horvatskim (br. 104): uspoređuje Europu s djevojkom koja sjedi i drži liru na tri ugla («Ova Europe lira jest Ilirija na tri ugla med Skadrom, Varnom i Bjeljakom.») Strune na liri su južnoslavenske pokrajine koje nesložne sviraju. Poziva na ugađanje struna u jedno «soglasje» (pravopis) i najavljuje da će se s novom 1836. godinom «Novine horvatske» zvati «Ilirske narodne novine», a Danica pak Danica ilirska te da će izlaziti na štokavskom dijalektu i biti štampane novim pravopisom. Ilirsko ime u vezi s Hrvatima i ostalim južnim Slavenima koristilo se i prije: možda je to prvi učinio još u 15. stoljeću Eneja Silvije Piccolomini, kasnije papa Pio II; u svojoj turskoj povijesti Laonikos Chalkondyales; 1525. Vinko Pribojević u predavanju na Hvaru «O podrijetlu i zgodama Slavena» kaže da je Ilir isto što i Slaven; kasnije to tvrdi i Pavao Ritter Vitezović, zatim Andrija Jambrešić u svom rječniku, onda Pavao Josip Šafarik koji je 1828. u knjizi «O podrijetlu Slavena» iznio da su oni starosjedioci na Balkanu, tj. u Evropi, a Iliri i Tračani da su Slaveni… Danica, 1836., Gajev članak «Nekoja društva slavjanska kao sredstva narodne izobraženosti»; zagovara osnivanje društva koje bi se staralo oko širenja kulturnih nastojanja – misli na osnivanje Matice hrvatske (uskoro opet članak «Društvo prijatelja narodne izobraženosti» u kome ponavlja već rečeno, što je poslano Hrvatskom saboru kao prijedlog i zakonskim je 6
člankom prihvaćeno da se osnuje društvo za unapređivanje narodnog jezika i književnosti u Zagrebu). 7. lipnja 1837. Gaj je dobio dozvolu za osnivanje tiskare u Zagrebu. Žene hrvatskih plemića i građana bile su odnarođene i voljele su uglavnom njemačku književnost – tome želi opet doskočiti grof Janko Drašković koji izdaje 1838. «Ein Wort an Illyriens hochherzige Tochter» («Riječ dražesnim ilirskim kćerima») koja je potakla mnoge žene da paze na hrvatski jezik . Značajno je i osnivanje čitaonica (čitanje narodnih novina i knjiga, razgovori na hrvatskom jeziku, okupljanje narodnih redova): prva takva čitaonica je «Prijatelji našeg narodnog slovstva».Druga je čitaonica otvorena u Karlovcu «Ilirskog čitanja društvo» (ožujak, 1838.); treća u Zagrebu «Ilirska čitaonica (4. kolovoza 1838.; J.Drašković, Josip Štajdaher, Vjekoslav Babukić, Stjepan Pogledić i dr.). Privremenu dozvolu dao je gradski sudac Josip Štajdaher; prvi je predsjednik čitaonice Juraj Drašković, a tajnik Vjekoslav Babukić. Da bismo doznali nešto više o prilikama u Bosni, preporoditelji su poslali 1839. Matiju Mažuranića u Bosnu da je prouči i da ih izvijesti. On je ondje boravio nekoliko godina i napisao je «Pogled u Bosnu» (Zagreb, 1842.). U zagrebačkoj županiji grof Drašković je zatražio da se od kralja zatraži posebna hrvatska vlada i da se Hrvatska upravno odijeli od Ugarske. Dolazi do zahtjeva da se u zagrebačkoj akademiji i po svim gimnazijama osnuju katedre za čisti narodni jezik. Raste zanimanje građanske klase za pokret (javljaju se dobrovoljci: u Sisku 2. i 6. listopada 1839. prikazana je Kukuljevićeva drama «Juran i Sofija ili Turci kod Siska» ; to je prva drama na štokavskom narječju jekavskog govora novije hrvatske književnosti). 1840. je osnovano Narodno kazalište; 1841. je osnovano Gospodarsko društvo; 1842. utemeljena je Matica ilirska. Već 1844. Matica izdaje Gundulićeva «Osmana». Mađaroni 1841. osnivaju u Zagrebu «Kasino» kako bi se suprotstavili Hrvatskom narodnom preporodu. Protive se ilirskom imenu jer se boje sjedinjenja svih hrvatskih krajeva, znači i Slavonije koju su stalno svojatali, a možda čak i južnoslavenskih naroda u organiziran otpor Mađarima. Iste godine osnovana je hrvatsko-ugarska stranka (mađaronska), ali i ilirska narodna stranka. 1842. godine počinje izlaziti «Kolo», članci za literaturu, umjetnost i narodni život; urednici su Vraz, Vukotinović i Rakovac. To je prvi književni časopis koji njeguje kritiku. Česti su sukobi mađarona i narodnjaka. Dragutin Rakovac piše «Mali katekizam za velike ljude»; upozorava na djelovanje mađarona protiv interesa Hrvatske, o težnji uvođenja mađarskog jezika u Hrvatsku; iznosi težnje iliraca za sjedinjenjem, za književnim jezikom. Dvor za bana postavlja F.Hallera, mađaronski odgojena čovjeka. U Beču 11. siječnja 1843. izdana je kraljevska naredba o zabrani naziva « ilirski, ilirizam i Ilirija «. U Zagrebu 18. siječnja izlazi posljednji broj Ilirskih novina. 21. siječnja pojaviše se «Narodne novine» s «Danicom horvatsko-slavonsko-dalmatinskom» s «Očitovanjem» o zabrani ilirskog imena, a da nije ni spomenuto. 24. siječnja novo kraljevsko pismo nalaže Hrvatima da ne smiju odbijati dopise na mađarskom jeziku. Ilirski grb nestaje s javnih mjesta; dotadašnji cenzor, prijatelj iliraca Stjepan Moyses je smijenjen, postavljen je Mađar Matsik koji nije znao hrvatski jezik. Dolazi do nesuglasica unutar pokreta: nepolitičar Vraz zamjera Gaju zbog buke i barbarizma; Kajo Adžić, vukovarski fratar, prigovara što je Gaj uz ilirsko ime spominjao Kranjsku, Korušku, Štajersku, Tursku, Bugarsku…; Drašković se također odvaja od Gaja, a i Mažuranić piše sonet «Izgubitak imena ilirskoga», koji tada nije bio tiskan, a optužuje «onoga koji se hvasta vođenjem», tj. Gaja.
IV. DOBA ZABRANE ILIRSKOG IMENA / 1843. - 1845. / 7
Posljedica zabrane ilirskog imena jest i promjena naziva ilirske stranke u narodnu stranku. «Ilirska čitaonica» postala je tako «Čitaonica» ili «Narodna čitaonica», isto tako «Matica ilirska» postaje «Matica». Ivan Kukuljević je održao prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku (2. svibnja 1843.). Traži da se narodni jezik uvede umjesto mrtvog latinskog jezika, kao diplomatski, tj. kao saborski i uredovni. 1844. godine u Beogradu izdaje Bogoslav Šulek brošuru «Što namjeravaju Iliri». U studenom 1844. pojavio se ilegalni «Branislav» pod geslom «Ne dajmo se, ne bojmo se!»; podupirali su ga karlovački rodoljubi. Traži se reforma sastava Hrvatskog sabora, posebna vlada za Hrvatsku i Slavoniju, nezavisna od Ugarske, da se hrvatski jezik uvede u javne poslove i da se odbaci latinski, da se Akademija povisi na stupanj Sveučilišta i da se osnuje katedra za narodni jezik, da se osnuje narodno kazalište, učeno društvo i narodni muzej, da se osnuju učiteljske škole… 3. siječnja 1845. dvor je dozvolio upotrebu ilirskog imena u književnosti i to za oznaku jedinstvenog književnog jezika i književnosti. Osnovana je i katedra za ilirski jezik i književnost na zagrebačkoj akademiji; cenzori hrvatskih spisa ubuduće će biti samo Hrvati; hrvatski će ban ubuduće odlučivati o svim pitanjima političkog pravca novina i knjiga.
V. DOBA IŠČEZAVANJA ILIRSKOG I PREVLAST HRVATSKOG IMENA / 1846. - 1874. / 1844. U Zadru se pojavio list «Zora dalmatinska» (pokrenuo i uređivao Ante Kuzmanić, profesor primaljske škole). U prvom broju izlazi poznata pjesma Petra Preradovića «Zora puca, bit će dana «. List koristi štokavicu s ikavskim govorom, pravopis iz 1820. koji je nastao spajanjem dalmatinskog i dubrovačkog pravopisa. Kuzmanić je pozvan da prihvati književni jezik i pravopis, no on ostaje pri ikavici. Časopis prestaje izlaziti 1849. Skupština zagrebačke županije (odbor je falsificirao potpise i unio mađarone, a ispustio narodnjake; nakon nekoliko mjeseci kralj je odlučio da se popis plemića sastavi prema onom iz 1835. što je odgovaralo mađaronima). Konačno je skupština sazvana 28. srpnja 1845., ali na Markovom trgu dolazi do tragičnih događaja krivnjom mađarona i vojske (ranjen je Mirko Bogović, onda je došlo do pucnjave vojnika na zapovijed pukovnika); poginulo je desetak ljudi, između kojih i sin gradskog suca Josipa Štajdahera, 28 godina star odvjetnik Karlo Štajdaher. Tom prigodom je Antun Nemčić napisao poznatu «Himnu žrtvama 29. srpnja 1845.»; iste godine tiska i «Putositnice», najbolji putopis ilirskog perioda. Narodna stranka traži od Hallera da napusti Zagreb; apstiniraju od skupštine i stoga su izabrani sami mađaroni koji 5. kolovoza donose zaključke: staleži imaju na skupštine dolaziti u atilama (mađ. surke); zatražit će od ugarske vlade da oduzme pravo izdavanja »Narodnih novina» i «Agramer Zeitunga» njihovim vlasnicima, a Gaju će se oduzeti tiskara; zabranjeno je bilo pisati Gajevim pravopisom. Narodnjaci reagiraju dvjema deputacijama poslanim u Beč: plemićkom i građanskom (tuže se na falsifikate izbora i na krvoproliće, traže istragu). Odlazi ban Haller s vlasti, a novi namjesnik postaje biskup Haulik (do 1848.). 1844. izlaze «Dramatička pokušenja» Dimitrije Demetra, zatim «Teuta», izlaze «Ljubice» Mirka Bogovića. 1845. izlazi zbirka Stanka Vraza «Gusle i tambura», a 1846. u almanahu «Iskra» «Smrt Smail-age Čengića» Ivana Mažuranića; u Zadru izlaze «Prvenci» Petra Preradovića (1846.) . Lisinski je uglazbio Demetrov libreto «Ljubav i zloba» (prva hrvatska opera); Vjekoslav Babukić imenovan je prvim profesorom hrvatskog jezika na Akademiji. 1847. Hrvatsko-slavonsko književno društvo (kraljevim rješenjem potvrđena «Narodna čitaonica» s Maticom kao književnim društvom (to nikada nije ostvareno). 25. ožujka 1848. 8
Gaj i Kukuljević su sazvali veliku narodnu skupštinu na kojoj su donijeli tzv. narodna zahtijevanja: da se Josip Jelačić imenuje banom Hrvatske, Slavonije, Vojne krajine, Dalmacije i Rijeke koje treba ujediniti (pukovnik Jelačić je neovisno od ovoga već 23. ožujka bio imenovan banom, unaprijeđen je za generala i zapovjednika obaju banskih pukova), da se narodu dade odgovorna (i nezavisna od Ugarske) vlada… Od zahtijevanja narodnih koristi nikakve: u vladu Ugarske nije uzet ni jedan Hrvat. Ban Jelačić je 19. travnja izdao okružnicu u kojoj je prekinuo sve veze s Ugarskom. Raspisao je natječaj, tj. izbore za 191 zastupnika: sabor se sastao 5. lipnja 1848., instalirao bana, ukinuo kmetstvo, banska vlast se ima obnoviti «od Drave do mora», a Vojna krajina i Dalmacija sjediniti s Hrvatskom. Pokušalo se izmirenje s Mađarima, ali Jelačić nije pristao na njihove prijedloge; dolazi do rata s Mađarima koji je Jelačić navijestio 7. rujna 1848. 2. prosinca vlast preuzima Franjo Josip I koji se izjasnio za ravnopravnost svih naroda i stvaranje zakona uz sudjelovanje saborskih zastupnika, imenovao je Jelačića gubernatorom Rijeke, a zatim i Dalmacije. Tako su se ujedinile sve hrvatske pokrajine (osim Istre i Kvarnerskih otoka). Za vrijeme borbi s Mađarima Franjo Josip I proglasio je oktroirani ustav (jedinstvena država). Osnovana je Srpska vojvodina. 1849. Austrija uvodi apsolutizam koji će trajati do 1860. Po ministru unutrašnjih poslova, Aleksandru Bachu, nazivaju ga Bachovim apsolutizmom. Od 1854. službeni jezik postaje njemački. Policija ima neograničenu vlast, organizirano je i uhodarstvo, ograničena je sloboda tiska. Bečka vlada je od Gaja prekupila novine (kao «narodne» u službi apsolutizma postaju službene); Gaj postaje urednik s plaćom, iako mu nisu vjerovali i zatvarali su ga (1835.). 1850. Ivan Kukuljević je osnovao «Društvo za povjesnicu jugoslavensku». Ilirsko ime diktatom vlasti i svojim anahronizmom pomalo gubi aktualnost i često se zamjenjuje novim, narodnim nazivom. 1852. Matica pokreće «zabavni i poučni list» «Neven» (urednik je Mirko Bogović). U broju 38 tiskao je Bogović pjesmu Ivana Filipovića «Domorodna utjeha» zbog koje su obojica osuđena na dvije godine teške tamnice. U «Nevenu» tada pišu najbolji književnici. U njemu je ustanovljena prva nagrada književnog djela. Od čitatelja proglašeno za nagradu nekoliko djela: prvu je dobio romantički ep Luke Botića «Pobratimstvo»; javljaju se dvije škole: riječka (Fran Kurelac) i zagrebačka (Adolfo Veber Tkalčević). Riječka škola želi arhaizirati jezik (piše peku umjesto pečem; čto umjesto što; vse umjesto sve; kratki G.mn. žen, srdac; upotrebljavaju stari dual: uvedosta umjesto uvedoste; prastari pravopis ( dćerca umjesto kćerca, sdrav umjesto zdrav…). Pripadnici zagrebačke škole ironično su nazivani ahavcima (G.mn. na –ah, žena, ženah; za DLI mn. koriste stare oblike na –ima, -ama; dugo ese piše ije, a ne ie: cvijet , a ne cviet ). Pobjeđuje zagrebačka škola (bliža je svakodnevnom govoru). Monarhija je u krizi (slabo je unutarnje financijsko stanje i poraz imperijalističkih pothvata Austrije u Italiji koja se borila za «uskrsnuće»); Franjo Josip I saziva 5. ožujka 1860. u Beču pojačano Državničko vijeće o organizaciji države (izdvajaju se dvije struje: federalistička i centralistička; prevagnula je prva: da se prizna historijsko-politička individualnost pojedinih zemalja Monarhije). Za vrijeme tog zasjedanja đakovački biskup J.J.Strossmayer traži da se Hrvatskoj vrati hrvatski jezik u škole i urede te da se Dalmacija sjedini s užom Hrvatskom. To pokreće u Dalmaciji jaču borbu, nastaju dvije stranke: hrvatska narodna i autonomaška; počinje narodni preporod u Dalmaciji kao nastavak pokreta započetog u Zagrebu 1835. Dalmacija dobiva sabor u Zadru 1861. te u njemu počinje izlaziti «Narodni list» (1862.; Il nazionale) koji uređuju Natko Nodilo i Mihovil Pavlinović. Narodna stranka pobjeđuje 1870. 1860. banom postaje Josip Šokčević koji uvodi hrvatski jezik u urede: narodna stranka u Zagrebu pokreće neovisno glasilo «Pozor» (1. listopada 1860.). «Oktobarska diploma» , tj. carska odluka kojom je Hrvatskoj i Ugarskoj vraćen Ustav; 1861. Hrvatski sabor, tri struje: 1. unionisti: za stupanje u zajednicu s Ugarskom bez ikakvih uvjeta; 9
2. središnji odbor: zastupa mišljenje narodne stranke (tzv. «pozoraši»; J.J.Strossmayer, F.Rački, M.Mrali): Hrvatska će stupiti u realnu uniju s Mađarima ako Ugarska prizna samostalnost i neovisnost Hrvatske i njezinu teritorijalnu cjelokupnost; 3. krajnja ljevica(Eugen Kvaternik; podupiru ga A.Starčević i P.Vrdoljak; stranka prava); potpuna samostalnost Hrvatske; (Samostalna stranka; Mažuranić, Kukuljević, Prica; realna unija s Austrijom prije nego to učini Ugarska). 1867. austrijsko-ugarska nagodba (postoje dvije odvojene jedinice: austrijske zemlje i zemlje krune Svetog Stjepana; svaka je samostalna s posebnim parlamentom, posebnom vladom, i zakonodavstvom; ličnost vladara je zajednička, kao i vojska, vanjski poslovi i financije; Austrija je sebi pridružila Dalmaciju, a Hrvatska je izručena Ugarskoj da se nagode). 24. rujna 1868. sklopljena je hrvatsko-ugarska nagodba: tada je ban bio Levin Rauch (1867.) koji je proveo izbore uz progon narodne stranke i pritisak vlasti. U sabor su izabrana 52 unionistička zastupnika, a opozicija spada na 14. Oni napuštaju Sabor i mađaroni sklapaju nagodbu. Hrvatski unionisti popuštaju po pitanju Rijeke (« posebno s ugarskom krunom spojeno tijelo «…; tzv. «Riječka krpica» u hrvatskom tekstu hrvatsko-ugarske nagodbe). 8. listopada 1871. Eugen Kvaternik kod Rakovice pokušava podići bunu s još jednim istomišljenikom i treći dan pogibaju obojica. Hrvati kao pandan mađarskoj akademiji žele osnovati znanstveni zavod, ali im protivnici zahtijevaju dokaze o njihovom znanstvenom radu i dolazi do pokretanja časopisa «Književnik» u okviru Matice ilirske: urednici su Vatroslav Jagić, Josip Torbar i Franjo Rački; nakon tri godine izlaženja časopisa potvrđena je JAZU (4. ožujka 1866.). Iste godine je priređena i prva hrvatska izložba na kojoj je Matica ilirska nagrađena kao «prva promicateljica naše knjige te još za sada stožer našeg književnog života: prva i jedina nakladiteljica.» 1869. Matica je zaključila da treba početi izdavati časopis «Vijenac zabavi i pouci» (izlazi sve do 1903.): uređivali su ga istaknuti književnici i javni djelatnici: Đuro Deželić, Ivan Perkovac, Ivan Dežman, Franjo Marković, August Šenoa. 1872. Ivan Mažuranić postaje predsjednikom Hrvatskog sabora; mjesto Kolomana Bedekovića bansku čast preuzima Antun Vakanović, nekoć ilirac, koji ponavlja Rauchova vremena (progoni…). Nakon toga od 1873. do 1880. bansku čast dobiva Ivan Mažuranić. 9. listopada 1874. otvoreno je Sveučilište u Zagrebu s tri fakulteta. Hrvatski narodni preporod završio je kad je hrvatski narod postao svjestan sebe, kad je organizirao sredstva borbe (društva i stranke) i konačno preuzeo u svim dijelovima narodno, hrvatsko ime: 29. studenoga 1874. Matica ilirska postaje Maticom hrvatskom. Borba je trajala preko sedam desetljeća. Ilirski pokret, zahvaljujući svemoćnoj carskoj vlasti Beča i Mađara nije mogao na političkom planu postići većih uspjeha (čak ni pitanje jezika na zajedničkim saborima nije riješeno). Najveća politička korist pokreta je aktiviranje naroda u borbi. Hrvatski narodni preporod je utro putove bogatijoj modernoj hrvatskoj književnosti (ona pored većeg broja književnika dobija i djelo vrhunskog značenja: Smrt Smail-age Čengića; postala je bogatija književnim rodovima: drama, novele, epovi, putopisi, feljtoni). Nastaju kulturne i gospodarske ustanove. Antun Barac: Književnost ilirizma, Zagreb, 1954. Prema Barcu ilirizam nije nastavak državnopravne borbe kakvu su vodili hrvatski feudalci sve do 1830. Ilirci su djeca puka i stoga ilirizam ima izrazito socijalne crte. Barac smatra da ilirizam počinje 1835. i završava 1849. U svojim počecima ilirizam je bio samo književni pokret (na osnovi jedinstvenog književnog jezika htio je okupiti sve južne Slavene). Kasnije nadrasta prvotni zadatak i postaje i politički pokret (povezivanje svih Hrvata i stvaranje jedinstvene južnoslavenske zajednice). Najžešći protivnici ilirizma u Hrvatskoj bili su mađaroni predvođeni bogatim feudalcima (Rauch, Erdody) koji su se borili za zajednicu s Mađarskom, za stari pravopis i kajkavsko narječje kao temelj književnog jezika (ali to je samo propagandno sredstvo). 10
Kraj ilirizma je 1849. godina i od ciljeva je ostvareno malo: glavni cilj da se ujedine svi južni Slaveni pod jednim imenom nije ostvaren jer nisu postojale mogućnosti za to, ali je ipak ostvareno jedinstvo među Hrvatima. Isto tako ilirizam nije uspio ostvariti jedinstvenu južnoslavensku književnost na osnovi jednog književnog jezika i pravopisa, ali je zato ostvareno književno jedinstvo među Hrvatima.
PRESJEK KROZ PREPORODNU KNJIŽEVNOST Sva je preporodna književnost u znaku jednog obilježja: ilirizma. On se očitovao u nekoliko pravaca: prevaga lirskih pjesama nad svim drugim književnim vrstama; lirsko obilježje cjelokupne tvorbe ilirizma i u lirskim značajkama najizrazitijih književnika. Očituje se ne samo u poeziji, nego i u proznim sastavcima (njihovom podignutom tonu, frazi, načinu uvjeravanja). U dramama prevladavaju monolozi i patetika, u putopisima je značajan čest prijelaz u neku vrstu monologa. Domoljubna lirika: oduševljenje, vjera u veličinu slavenstva i ilirstva, uvjerenje o slavenskoj misiji u povijest čovječanstva, slavna prošlost, želja za složnim radom oko izgradnje velike slavne budućnosti, tzv. slavenski mesijanizam. Budnice i davorije: pet važnih misli koje izražavaju ove pjesme: 1. sjećanje na negdašnju veličinu (Gaj, Mažuranić, Demeter, Blažek); 2. povijesni element, 3. sloga je glavni uvjet za ponovno uzdizanje; 4. ljepota domovine, ljepota i snaga našeg jezika; 5. spoznaja o vrijednosti rada za domovinu i potreba slobode; sužen broj motiva, tako da se ista građa i gotovo iste riječi susreću u većeg broja tadašnjih pjesnika, npr. motiv zalutalog putnika Pavao Štoos u pjesmi «Put domovini», 1835. i gotovo deset godina kasnije Petar Preradović itd. Članci iz povijesti, etnografije, lingvistike imaju ista obilježja. Novele obrađuju građu iz hrvatske prošlosti, slavljenje junaštva, vjernosti…Izuzetak su neke novele Jarnevićeve koja po uzoru njemačkih romantičara počinje upletati vile u ljudski život. Kritika i njena pojava od 1840. uvjetovala je stvaranje šaljivih i satiričkih pjesama, te epigrama (prvo takvo djelce je «Čudnovate diple» Siščanina Vladovita Zorca 1842. s oštricom protiv hrvatskog društva i književnih prilika; slijede «Zvekan opet na svijetu» 1844. pod pseudonimom «Grabancijaš dijak», tj. Trnski; najplodniji satirik i epigramatik je, dakako, Stanko Vraz. Ismijavao je hrvatsko društvo i političke veličine, aktualne pojave javnog i privatnog života, a i narodni značaj koji po njemu ima obilježja: neodlučnosti, retorike, hvastavosti i uvjerenosti u veličinu, te uzdizanje samoga sebe; Ljubavna lirika: ljubav je ipak podvrgnuta općim ciljevima pokreta, ali se javlja i erotika. Vraz: Đulabije; Bogović: Ljubice; Smilje i kovilje ; Vukotinović: Ruže i trnje, Pjesme; I.Trnski: Pjesme; Preradović: Prvenci. Javlja se i religiozna, filozofska lirika: pisci takvih pjesama su i svetovnjaci (Mažuranić, Preradović) i svećenici (Štoos, Topalović). Balada i romanca: počinje ih pisati Vukotinović (Okićke vrane; Mato Gerebić) nastavlja i Vraz (Stana i Marko), a građu crpi iz narodne predaje i povijesti. Aforizam: u Danici da bi se istakle misli pokreta, a Mažuranić i sam piše «Misli» pod pseudonimom ili anonimno; Putopis pišu Nemčić i Mažuranić. Pišu se i romani i feljtoni. STIH I STIL Do vremena ilirizma o problemima hrvatske metrike pisao je samo Katančić: Fructus auctumnales, Zagreb, 1791.. koji je pošao od shvaćanja da se staroklasička metrička načela mogu potpuno primijeniti na naš jezik; za tim se povode mnogi (Mažuranić), a najviše samostalnosti u metrici pokazao je Vraz koji je tvrdio da je za naš stih bitan broj slogova, ali je ipak nehotice priznao da to nije dovoljno za dobar stih. 1874. Trnski se povodi za njemačkim uzorima: «O našem stihotvorstvu». Osmerac, deseterac, uzori u klasičkoj stopi, ali i pogreške u naglasku, sintaksi i oblicima; zbrka. Sintaksa se udešavala prema sintaksi latinskog jezika, njemačkog ili talijanskog. 11
Postignuća i ostavština Hrvatskoga narodnoga i književnoga preporoda: a) Obnovljena je svijest o jedinstvu povijesnoga državnog hrvatskog prostora i pojačani zahtjevi za ponovno sjedinjenje hrvatskih povijesnih krajeva. b) Obnovljena je hrvatska narodna svijest i uspostavljeno temeljno suvereno hrvatsko narodno jedinstvo. To je jedinstvo postignuto uvođenjem jezičnoga jedinstva, ali i pozivanjem na ideju slavenske uzajamnosti i uporabi ilirskoga imena. Ilirsko je ime rabljeno kao pogodan zajednički nazivnik, koji se tradicijski i prije preporoda rabio i kao istoznačnica za hrvatski! c) U preporodu je procvala hrvatska književnost; nije utemeljena neka posebna hrvatska književnost, nego se u skladu s književnopovijesnim mijenama tipičnim za europsku civilizaciju razvio hrvatski književni romantizam. d) Uspostavljeno je temeljno općehrvatsko jezično jedinstvo; štokavsko narječje postalo je podlogom zajedničkom hrvatskom književnom jeziku; književni jezik postao je opći jezik sa svim funkcijama suvremenoga standardnoga jezika. (U banskoj Hrvatskoj u preporodnom razdoblju službeni je jezik – latinski; u Vojnoj Krajini rabljen je i – njemački; u Dalmaciji – talijanski; nakon 1790. Mađari su pokušali nametnuti i – mađarski!) e) Utemeljene su institucije važne za svestrani narodni razvitak (i obnovljen suvremeni politički život: Osnovana je Narodna stranka; 1843.; zvala se i Ilirska narodna stranka; ona se suprotstavljala Horvatsko-ugarskoj stranci (1841.) f) Razvila se hrvatska publicistika, moderniziralo tiskarstvo, nakladništvo i knjižarstvo. Godine 1835. Gaj je pokrenuo Novine i književni list Danicu; 1842. pokrenut književni časopis Kolo; potom Gospodarski list; 1844. u Zadru pokrenuta Zora dalmatinska. Godine 1842. utemljena Matica ilirska, kasnije Matica hrvatska. Utemeljena Čitaonica i dr. KNJIŽEVNOST HRVATSKOGA NARODNOG PREPORODA I ROMANTIZMA U EUROPSKOM KONTEKSTU U doba kada se u hrvatskoj književnosti javlja narodni preporod (ilirizam) u europskim književnostima dominira – romantizam! Stoga se odavno nametalo pitanje o odnosima hrvatske preporodne književnosti (književnosti ilirizma) i europskih romantičarskih književnih nastojanja. Iako je uvriježeno mišljenje kako hrvatski narodni preporod ima “romantičarsku boju” (Georgijević) – pri čemu se kao značajke navode “rodoljubni zanos, slavenska orijentacija i patetična fraza koja potiskuje subjektivni osjećaj”, nerijetko se ističe kako je naš romantizam specifičan, povezan s europskim romantizmom (Frangeš), premda nema ista stilska obilježja kakva ima europski romantizam – engleski, francuski ili njemački. Iako hrvatska preporodna književnost ima čisto nacionalni karakter, u njoj je mnoštvo osobina europskog romantizma. Prema Barcu, sažeto p/opisano, to su: a) europski su romantici gajili kult individualizma. U doba borbe naroda za održanje, indivudualne sklonosti kod nas je trebao podrediti iteresima narodne zajednice. Najčešća riječ u preporoditelja bila je “sloga”, a ne –“ja”; b) europski je romantizam ispunjen osjećajem melanholije i pesimizma; u hrvatskoj je književnosti pjesnik trebao probuđivati vjeru u budućnost, u sreću pojedinca kao plod svenarodne i zajedničke sreće; c) dok su u njemačkoj i francuskoj književnosti pjesnici opisivali pojedince koji se bore za slobodu i ljubav, hrvatski je pjesnik trebao izvršiti određenu etičku ulogu; d) njemački su romantičari željeli ostvariti zajedničku svjetsku književnost; za razliku od njih, hrvatskim je pjesnicima na umu uvijek bila misao da podignu svoj mali i zaostali narod; e) dok su europski romantičari prebirali po intimi svoje duše i podsvijesti, dotle je hrvatski pjesnik tražio glasove koji će imati što veći odjek kod svojih suvremenika. Uz navedene, historičari književnosti spominju i druge značajke: a) poput europskih romantičara, i hrvatski su romantičari doživljavali ljubav kao nešto nadzemaljsko (Vraz; Preradović); 12
b) kod hrvatskih je pjesnika naglašena i jaka religiozna crta (Mažuranić; Vraz; Štoos; Topalović); c) hrvatski su se pjesnici također zanosili filozofijskom problematikom (Preradović; Mažuranić); d) za naše pisce karakteristična je i želja za upoznavanjem nepoznatih krajeva (Istoka); u hrvatskoj književnosti to je otkriće i upoznavanje naših krajeva pod turskom vlašću (Matija Mažuranić otkriva Bosnu kao nepoznati svijet); ta će tematika u obliku hajdučko-turske novele trajati sve do pojave hrvatskoga realizma.23 Glavni atributi hrvatskog romantizma bili su narodni jezik i narodna poezija, pa su narodne pjesme i općenito narodno književno blago skupljali i folkloristi i izvorni pisci: Vraz, Mažuranić, Gaj… Također valja istaknuti da je i pitanje jezika doživljavano kao egzistencijalno pitanje. Isto tako je i domovina imala karakter središnje teme; bila je i politička i književna opsesija (usp. “(…) sveti ideal koji nas upaljuje, kojeg svaki dan vidimo, čujemo: domovina. Kod nas radi fantasia, poesia; jer mi ljubimo domovinu našu, kano djevojku, kano ljubu, mi gorimo za nju, mi smo gotovi umrijeti za nju” (Lj. Farkaš Vukotinović: Ilirizam i kroatizam). Romantizam kod Slavena, pa tako i kod Hrvata, treba istaknuti, razvijao se otporom prema stranoj dominaciji; tako je panslavizam (i panrusizam i austroslavizam…) nastao kao otpor pangermanizmu, a imao je za cilj ujediniti male slavenske narode u moćnu zajednicu. U hrvatskom romantizmu nema ni razočarenja koja karakteriziraju europske romantičare. Kada je riječ o utjecajima na hrvatsku romantičarsku književnosti, posebno je značajno istaknuti utjecaj njemačkog romantizma (Herder, Sturm und Drang; posebno je to vidljivo u dramaturgiji hrvatskog preporoda – izravni uzori Schiller, Kotzebue…). Iako je utjecaj njemačke književnosti bio očit, hrvatski ga romantičari nisu priznavali; primjetan je utjecaj engleske književnosti, istina preko njemačke književnosti. Naime, engleski su jezik poznavali samo Vraz, Mažuranić i Kukuljević (interes za Shakespearea, Byrona, Miltona, Graya…). Posebno je kao pisac bio omiljen Byron – vidljivo kod Demetra: Grobničko polje (… “cijeli izobraženi svijet – pisao je Demetar 1838. – divi se slobodi i jakosti Byronovog duha”.). Vrazov je kanconijer također pod byronovskim utjecajem. Značajan je i utjecaj Waltera Scoatta, poglavito na historijsku epiku (Jarnevićeva, Kukuljević, Demeter, Bogović…), a ogleda se i u pojavi povijesnog romana, koji u hrvatsku književnost uvodi Šenoa. Francuska književnost nije imala većeg utjecaja u našoj preporodnoj književnosti, izuzev ponešto Voltairea, Rousseaua, Lamartinea i dr. Talijanska je književnost također utjecala na našu, no taj se utjecaj nipošto ne može mjeriti s onim kakav je imala na “stariju hrvatsku književnost”. Od slavenskih književnosti, povjesničari kao utjecaje na hrvatski romantizam navode Puškina, Mickievicza, Ljermontova, Kollara… Kako je hrvatski narodni preporod bio dominantno vrijeme poezije, preporodni su se pjesnici ogledali i iskušavali različite stihovne forme. Na kraju vrijedi istaknuti da u hrvatskom narodnom preporodu nema romana; iako ga europska književnost toga vremena bilježi, roman u našu literaturu dolazi nešto kasnije - s velikim Šenoom!
13
PROTOREALIZAM: - ŠENOINO DOBA 1865 - 18814 autori se prezentiraju kroz časopise Neven, Kolo i Naše gore list pisale su se rodoljubne pjesme, pov. romani, novele, a počinju se tražiti i nove teme Najznačajniji autori: Šenoa, Jorgovanić, Perkovac, Vodopić, Freudenreich i dr.
POLITIČKE POSLJEDICE UKIDANJA BACHOVA APSOLUTIZMA Početak šezdesetih godina obilježen je u Hrvatskoj, u političkom pogledu, vrlo važnim događajem: ukidanjem Bachova desetogodišnjeg neoapsolutizma, što je nakon saborskog zasjedanja 1861. omogućilo pokretanje, odnosno oživljavanje, novih političkih stranaka: unionističke (koja se zalagala za uniju s Mađarima) vladajuće narodnjačke (s težnjom za federalizacijom Austrije) te pravaške koja će od samog početka radikalno oporbenjački prema narodnjacima, ali i prema Austriji i Ugarskoj, istupati sa zahtjevom za ujedinjenjem svih dijelova Trodijelne kraljevine (Hrvatske, Slavonije i Dalmacije) u samostalnu državu priznajući pravno jedino osobnost austrijskog cara. Taj povijesni politički događaj u okviru austrijske carevine potkraj pedesetih godina nije, međutim, išao na ruku Hrvatima, unatoč tome što su se oslobodili apsolutističke vladavine: sklopljenom 1867. godine nagodbom između Austrije i Ugarske – koja će se kao državna tvorevina odsad službeno zvati Austro-Ugarska monarhija, Hrvatska je potpala pod jurisdikciju Madžarske. Bez obzira na to što je 1868. došlo do Hrvatsko-ugarske nagodbe, kojom je Hrvatska dobila, istina, stanovitu autonomiju, pa i nakon njezine revizije 1873. – Hrvatska će se odsad pa sve do raspada Monarhije 1918. nalaziti u neprestanoj borbi za očuvanjem svoga pravnog i nacionalnog identiteta od madžarskih presizanja. Ni Mažuranić tijekom svog banovanja (prvi ban-pučanin od 1873. do 1880.), nakon što je Narodna stranka preuzela vlast u Hrvatskoj, ni narodnjačka proaustrijska orijentacija, nisu imali snage, ali ni odličnosti (za razliku od pravaške starčevićevske opozicije) učiniti nešto više osim verbalnih istupa u Saboru. Iako je značila neobično mnogo, narodnjačka strossmayerovska politička opredijeljenost označena parolom «prosvjetom k slobodi» (neosporna je Strossmayerova zasluga: utemeljenje tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 1867., te Hrvatskog sveučilišta 1874.) – vladajuća stranka nije ništa uspjela učiniti na sprečavanju očitoga mađarskog eksploatiranja hrvatskih općenarodnih dobara (posebno u Slavoniji), dovodeći svjesno Hrvatsku u gospodarsku krizu (pruga Pešta – Rijeka), što je sve vodilo svojevrsnoj kolonizaciji Hrvatske. NOVI KNJIŽEVNI NARAŠTAJ Sam se je Šenoa, pišući poznati programski članak Naša književnost (1865.) vrlo pesimistički izrazio o književnom stvaralaštvu u nas tijekom pedesetih godina: u novelistici vidi samo «cigli korov», a od novelističkih spisatelja priznaje jedino Mirka Bogovića i Janka Jurkovića. Slično mišljenje ima i o poeziji, smatrajući kako u novoj, mladoj generaciji nigdje na vidiku nema pravih nasljednika Mažuranića i Preradovića. Ipak, stanje u hrvatskoj literaturi neposredno prije, a i za vrijeme pojave Augusta Šenoe nije bilo baš tako crno kako je Šenoa opisao. U novelistici Janka Jurkovića (1827. – 1889.) očitovali su se elementi predrealističke stilske formacije – i tematski, ali i posebno novim realističnijim psihološko uvjerljivim motivacijama postupaka glavnih junaka. Već na kraju šezdesetih godina iz općeg sivila tadašnje proze izdvajaju se: prozaist Vilim Korajac (1839. – 1899.) i Ivan Perkovac (1826. – 1871.), prethodnik, čak pomalo i uzor Augustu Šenoi. Perkovac u nekim svojim pripovijestima dotiče aktualne socijalne probleme iz života seoskih učitelja, malograđanskih intelektualaca, ali i seljaka. 4
Godina Šenoine smrti
14
ŠENOINA POJAVA Cijelom je tom razdoblju pečat dao August Šenoa, u čijoj su sjeni doslovno ostali svi njegovi suvremenici: i pjesnici, i prozaisti, i kritičari. Žurnalist, feljtonist, urednik, pripovjedač, romanopisac, dramski pisac i iznad svega glorifikator Zagreba, August Šenoa (1838. – 1881.) otvara u punom smislu te riječi novu eru u hrvatskoj književnosti; kao što je bez ilirizma nezamisliv početak zajedničkog i jedinstvenog puta hrvatske literature, jer nam je ostavio temeljni preduvjet za daljnji razvoj – zajednički književni jezik i pravopis – tako je i pojava Šenoe označila potpuni prodor hrvatske umjetnosti riječi u široke čitalačke mase kao i oformljenje prvoga estetskog književnog kanona u hrvatskoj literaturi. Pripadao je Šenoa naraštaju koji se idejno, ali samo verbalno, vezao uz narodnjake (strossmayerovsku južnoslavensku koncepciju), dok je praktički svu svoju literarnu aktivnost usmjerio na društvene i političke probleme uže Hrvatske, posebno Zagreba kao središta kulturnog i političkog života Hrvatske. Bilo je to vrijeme u kojemu je feudalni stalež još uvijek čvrsto držao ekonomske pozicije, ali je počeo gubiti političke. Nasuprot građanskom društvu sve je i više dolazila do izražaja malograđanska sredina nezadovoljna svojim društvenim položajem. Nikakvo, dakle, čudo što je Šenoa, tipični građanin, živio u procjepu između dvije, naposljetku neprijateljski raspoložene sile prema građanstvu: feudalne i malograđanske. Sklon kompromisima, on je obično taj kompromis tražio u povezivanju s feudalcima (iako mu je i puk bio drag!) uvjeren da su oni njegovoj građanskoj sredini ipak manje opasni od rastuće snage malograđanskog društva. ŠENOINI KNJIŽEVNI POGLEDI U poznatom programskom napisu Naša književnost , objavljenom 1865. u časopisu Glasonoša, Šenoa je najsažetije iznio svoje misli o književnosti. Pišući o hrvatskoj književnoj tradiciji, kojoj pronalazi mnogo prigovora, Šenoa izriče svoj stav o zadaći knjige: - «(…) Već otprije spomenuh da nam knjiga ne djeluje na naš socijalni život kako bi trebalo. Ja mislim da je upravo u svem našem razvitku i pokretu socijalni moment najvažniji. Dok nam ne bude seljak obraženiji, dok se duh narodni ne uvriježi ne samo u svakom gradu, u svakom uredu i u svakoj školi, već upravo i u obitelji koja je pravi temelj i narodnoga i državnoga života, dotle nema ni razgovora krepku, složnu narodnom životu! Zadaća osnažiti i utvrditi narodni život ide upravo popularnu, poučnu i zabavnu struku književnosti (…)». ŠENOINA KONCEPCIJA KNJIŽEVNOG JEZIKA Šenoa je među prvima u hrvatskoj književnosti oformio jezično-stilski kanon, dosljedno se opredjeljujući za standardni oblik štokavskoga književnog jezika. Po njegovom priznanju uzorom mu je u pitanjima jezičnoga literarnog izraza bio dalmatinski pisac, suvremenik, Mihovil Pavlinović (1831. – 1887.), kojega je smatrao «samoniklim, krepkim, jedrim i izvornim» stvaraocem u hrvatskoj književnosti sedamdesetih godina. Primarna je Šenoina zasluga što je dotadašnja jezična postignuća hrvatskih jezikoslovaca (prije svega predstavnika Zagrebačke filološke škole) praktički primjenjivao u svom književnom djelu, prihvaćajući istodobno i Pavlinovićevu sugestiju da treba osluškivati govor puka. Drugim riječima, Šenoa je literarno ostvario urbani gradski štokavski jezični standard, nerijetko «štokavizirajući» i elemente kajkavskoga književnog jezika. On je sam, moglo bi se reći, vrlo moderno definirao smisao književnog jezika u jednom članku o dalmatinskom piscu i političaru Stjepanu Ivičeviću, gdje kaže: « (…) Mi mislimo da je temelj književnoga jezika štokavština, i da ga popunjavati valja rječmi iz kajkavskog i čakavskog narječja, ako su te riječi po svom korijenu razumljive štokavcu i ako u štokavštini uopće za koji pojam riječi ne ima, ili samo tuđa riječ ima (…) « 15
Upravo zato što dosljedno provodi onu varijantu novoštokavskoga jezičnog standarda koji je bio plod jezičnih stavova i postignuća tadašnjih lingvista, kako bi taj standard postao i svakodnevnim govorom hrvatskoga građanina, Šenoa svoje junake ne razlikuje po njihovu govoru, ne individualizira ih jezično, bez obzira na to jesu li sa sela ili iz grada. Jednom riječi, Šenoa je stvorio originalni, svoj, književni jezik, ali uporno se pridržavajući novoštokavskog standarda. Time je, nesumnjivo, izravno utjecao i na svoje građansko čitateljstvo koje je upravo po Šenoinu uzoru i samo počelo postupno prihvaćati taj «šenoinski» tip urbanog govora kao prirodni oblik međusobne svakodnevne konverzacije. ŠENOINO ZNAČENJE Šenoa je cjelokupnim svojim djelom ostvario temelje i postao uzorom, i u tematskom i u jezično-stilskom pogledu, daljnjim tokovima hrvatske književnosti sve do kraja stoljeća. Iako je platio danak i prosvjetiteljsko-didaktičkoj funkciji književnosti iz prve polovice 19. stoljeća, on je istodobno otvarao i nove perspektive: naslutio je nove teme, a u jezičnostilskom smislu gotovo je izravno utjecao na većinu hrvatskih realista – od Eugena Kumičića pa sve do svog političkog protivnika – Ante Kovačića. UTIRANJE PUTA REALISTIČKOJ KNJIŽEVNOSTI Smrću Augusta Šenoe 1881. zapravo završava i razdoblje u kome su se počeli već javljati značajni pomaci u književnom stvaralaštvu od budničarsko-prosvjetiteljske rodoljubne poezije i sentimentalističko-pseudoromantičarske i trivijalne proze prema modelima predrealističke proze i suvremenoj tematici s realističnijim motivacijama postupaka literarnih junaka. Još prije Šenoe i njegovih programa u kojima je naglašavao potrebu stvaranja realističke književnosti, na sličan je način pisao i Janko Jurković, a istodobno sa Šenoom i njegovim istupima. To razdoblje – nimalo slučajno nazvano i Šenoinim dobom – ostvarilo je pretpostavke za dolazak i djelovanje novoga književnoga naraštaja s izrazitijim realističkim tendencijama u njihovu djelu početkom osamdesetih godina – upravo u trnutku Šenoine smrti. Desetak godina prije Šenoe: Društveno-povijesna situacija: Porazom građanske revolucije u Mađ. - učvršćivanje Austrije, kraj ilirizma, početak nove germanizacije; 1851. - 1860.g. - Bachov apsolutizam > ukidanje ustavnih prava za Hrv., ukidanje kmetstva, stvaranje činovničko-birokratskog aparata; seljaštvo oslobođeno ali osiromašeno, raspadanje seoskih zadruga. Političke stranke : 1. Unionisti - za uniju s Mađ. 2. Vladajući narodnjaci 3. Oporba - pravaši - protiv narodnjaka, traže ujedinjenje uže Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u samostalnu državu pod carem izravno. Kulturno-književna situacija 50-ih godina : - osjetan pad; 1849. prestaju izlaziti Danica i Zora dalmatinska, 1852.g. Mirko Bogović pokreće novi list NEVEN - književne vrste: - novelistika je najjača : - iz hrv. prošlosti > egzotično-romantičarsko - tzv. hajdučkoturska novela, izmišljen - iz stvarnog života seoskog i građanskog > Janko Jurković (začetnik seoske novele) i Adolf Veber Tkalčević (jezikoslovac, kritičar, pisac školskih udžbenika, bavi se i metrikom). - poezija: Ivan Trnski - epika: Luka Botić (Bijedna Mara), fra Grgo Martić (o Bosni) 16
- drama: Mirko Bogović ( najznačajnije ime razdoblja) - povijesne drame koje zapravo upućuju na suvremene prilike; isticanje nacionalnog identiteta Šenoino doba - 1860.g s padom Bachovog apsolutizma otvaraju se nove mogućnosti za razvoj književnosti (1867.g. Austro-ugarska nagodba, 1868. Hrvatsko-ugarska nagodba) - 1860.g. javlja se Šenoa i obilježava čitavu epohu do 1880.g. (umire 1881.) - najjači je i najsveobuhvatniji pisac, i književni teoretičar - prvi je stvorio široki krug čitalačke publike - pisao je za narod, realistički ali i romantičarski da privuče čitatelje - stvorio je teme koje će razrađivati hrvatski realisti Šenoini suvremenici, prema knjiž. vrstama : - roman: Josip Eugen Tomić (Melita, završio Šenoin roman Kletva) - poezija: Rikard Jorgovanić - ep: Franjo Marković (Dom i svijet ) - pripovijetka: Vilim Korajac, Ivan Perkovac i Franjo Marković - drama: - Demeter i Bogović ističu potrebu stvaranja nacionalnog kazališta, jer sve do 1860.g. nema u Zagrebu nema profesionalnog kazališta s rodoljubljem i nacionalnom prošlošću (Šenoa je uveo novi, realistički repertoar, izvodi se njegova komedija Ljubica) nego postoje amaterske skupine i stalni njemački teatar - Josip Freundenreich još i prije Šenoe stvara "pučki igrokaz" - pučke predstave na narodnom jeziku; izvodi se Nemčićeva komedija Kvas bez kruha - sa suvremenom političkom i društvenom tematikom (izborne spletke). -1868. Šenoa postaje ravnatelj i dramaturg zagrebačkoga kazališta - za Šenoe postoji stalna opera - Ivan Zajc je na čelu - politika i publicistika - Ante Starčević (govori, članci, satire), osnovao Stranku prava - Ivan Mažuranić je ban od 1873.g. do 1880.g. i na čelu je Narodne stranke - narodnjak, đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer - utemeljio JAZU 1867.g. i hrvatsko sveučilište 1874.g. ; narodnjačka parola, njegovom zaslugom - " Prosvjetom k slobodi". Kasnije su on i Franjo Rački na čelu stranke. Pridružuje im se Šenoa. Mađarska ima, bez obzira na nagodbe, stalan patronat nad Hrv. sve do pada monarhije 1818.g. Mađarska eksploatira hrvatska dobra, posebno u Slavoniji.
17
REALIZAM U EUROPSKOJ KNJIŽEVNOSTI - metoda stvaranja koju su afirmirali pisci različitih razdoblja i knjiž. epoha druge pol. 19.st započinje 1830. i traje do 1880.g. (realis – stvaran lat.) - reakcija na romantizam – romantizam zanima ljubav, istraživanje povijesti, mistične teme dok su realisti preokupirani vremenom, mjestom tj. svakodnevicom, pišu romane - romant. junak je sklon putovanjima, izražavanju osjećaja, pustolovinama, izdvojen je iz društva za razliku od realističkog koji je povezan s društvom u kojem živi i vremenom u kojem živi – soc. je okarakteriziran, detaljno je opisan prostor u kojem živi, u kojem je sloju i portret, te etička karak. - real. pripovjedač – objektivan, iskazan glasom u trećem licu i nenazočan u radni - usmjeruje se prema svakodnevnoj ljudskoj stvarrnosti – predmet prikazivanja je ljudski život u svim njegovim pojavnim oblicima – socijalni problemi postaju gl. zaokupljenost pisaca, te životne pojave prikazuju bez uljepšavanja - realizam afirmira kao likove sve slojeve društva od uličara, pijanaca, kurtizana do najotmjenijeg svijeta; real. pisci prikazuju svoje likove u njihovim svakodnevnim životnim prostorima - prostori nisu dekorativni detalji u strukturi djela – oni otkrivaju socijalnu pozadinu koja određuje karakter i ponašanje likova - junak. real. proze nastoji proniknuti u društvene odnose koji ga određuju, želi doživjeti afirmaciju u društvu, promijeniti društvene odnose i čovjekov položaj u društvu - realizam se kritički odnosi prema stvarnosti - gl. knjiž. žanr – roman – proširuje se publika (žele znati više o svijetu u kojem žive) - vodeću ulogu imaju francuska, ruska i engleska knjiž. (romanopisci i novelisti zavisti i svakidašnje dosade – pojam BOVARIZAM
RUSKI REALIZAM - začetak – 40-te god. 19.st. - u središtu knjiž. zanimanja – pripovjedna proza – građu uzima iz svakidašnjih odnosa; dijeli se na tri faze – 1. RANI – postupni razvoj pripov. oblika – ima ostataka romantizma – gl. predstavnik je Gogolj 2. RAZVIJENI – gl. predstavnik Turgenjev 3. VISOKI – 70-te god. – predstavnici Dostojevski i Tolstoj – D. prošao sve faze – težnja – pisanje većih romana s unutarnjim monologom i psih. analizom likova NATURALIZAM - produžetak realizma – 1880-1900. - književni smjer koji se pojavio u Francuskoj – želi što vjernije prikazati život i to njegove najtamnije strane - zadaća naturalističkog pisca sastoji se u preuzimanju eksperimentalnih metoda iz prirodnih znanosti - naturalisti na još suroviji način opisuju stvarnost - ističu kako književnost ne može prikazati potpunu istinu, već svaki pisac u djelu stvara vlastitu sliku svijeta - za naturalista čovjek je određen nasljednim osobinama i okolinom u kojoj živi u djelima natur. pisaca razotkriva se moralna i socijalna izopačenost, zločin, duševna bolest, gruba seksualnost, nastranost i društvena degeneriranost; teoriju natur. iznio je Emile Zola u djelu Eksperimentalni roman - u tal. knjiž. pojavio se smjer srodan naturalizmu VERIZAM (verus – istinit) - uz Zolu predstavnici – Hamptman, Guy de Moupassant, te kod nas Eugen Kumičić (više kao promicatelj)
18
REALIZAM U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI - nije u Hrvatskoj apstraktno čist - smrću Šenoe 1881. po Antunu Barcu, po Prohaski i Ježiću 1880, zbog pojave nove književne generacije – Kumičića, Kovačića, Gjalskog – počinje realizam u Hrvatskoj - politički okvir – položaj Hrv. u okviru A-U težak; ekonomsko propadanje, politička razjedinjenost, prodor kapitalističkih odnosa, u gradovima pojava modernog proletarijata, iseljavanje u strane zemlje, strani kapitalisti u gradovima - teoretske osnove postavljene su već 70-ih g. 19.st. od strane A. Šenoe koji je iznio osnovna načela realizma – socijalnu tematiku; objektivnu, neposrednu stvarnost; napuštanje sentimentalnosti i romantične senzacionalnosti u oblikovanju fabule - vrste – roman i pripovijetka; važna pojava novele - dvije orijentacije u pisanju romana – jedni slijede Turgenjeva i rusku realistič. školu, a drugi Zolu i franc. knjiž. - tematski krugovi – selo-grad (društveno-ekonomski odnosi); nacionalno politički i univerzalni - u djelima se obrađuje društvena problematika – prijelaz seljaka u grad (Kovačić, Kozarac, Novak), krize intelektualaca (Gjalski, Leskovar, Draženović), život naših društvenih slojeva – trgovaca i obrtnika (Kumičić, Novak), proletarijat (Vjenceslav Novak) te problem plemstva (Gjalski) - 80-ih godina najčešća tema je seoska stvarnost – raslojavanje sela, pojava zelenaša (lihvara), ekonomsko propadanje sela, emigracija seljaka (Kovačić, Kozarac, Turić) - seoska problematika prikazana je s regionalnim obilježjima – Zagorje (Kovačić, Gjalski), Lika (Turić, Draženović), Slavonija (Kozarac), Istra i Primorje (Kumičić, Novak) - pojavljuju se seoske novele te se to razdoblje još naziva i kritički realizam - 90-ih godina – psihološko-etička, filozofska problematika – remeti se kronologija fabule, introspekcije i retrospekcije, naracija obogaćena lirikom, simbolikom, esejistikom; male epske vrste – roman je u pozadini - psihološka novela, psihološki realizam - časopisi značajni za to vrijeme su Vijenac koji je afirmirao Šenoa, preuzeo Fran Folnegović,: Hrvatska vila – izrazito pravaški časopis – urednik Harambašić kasnije Kumičić, te Balkan, Slovinac, Iskra, Mlada Hrvatska REALIZAM: 1881 – 1895 5 / 1892 6 javlja se kao opreka romantizmu, autori teže prikazivanju temi iz svih slojeva ljudi, od pisaca se zahtijeva da stvarnost prikazuju na vjerodostojan način, temeljni je postupak fabula, a jezik postaje sredstvo karakterizacije likova, pišu se nacionalna i socijalna tematika, govori se o propadanju plemstva, kao pravac javlja se naturalizam oko kojeg dolazi do velikih sukoba. Kumičić brani Zolu i naturalizam, a Pasarić ga napada. Javlja se i verizam – talijanska inačica naturalizma. Poezija je slabije zastupljena – od pjesnika su najznačajniji Harambašić i Kranjčević Najznačajniji pisci: A. Kovačić, J. Kozarac, Kumičić, Gjalski, V. Novak i dr. Dva su kriterija za određivanje vremena realizma : od Šenoine smrti , kada se s 1880.g. pojavljuje i nova književna generacija, nova imena po stilskom kriteriju realizam počinje i ranije , u 60-im godinama 19.st. kad pripovjedači uvode realnu seosku i građansku sredinu, pogotovo Šenoa svojim pripo-vijetkama i programatskim člancima.
5 6
Spaljivanje mađarske zastave Matoš „Moć savjesti“
19
Završetak realizma je po nekima 1895.g. kad je mlada generacija spalila mađ. zastavu pred carem , kako bi mu pokazala svoje neslaganje s politikom tj. s položajem Hrvatske. I realistički pisci tada počinju pisati na nov način, tematski i izražajno. Povijesna situacija : to je vrijeme mađarskog grofa i hrvatskog bana Dragutina Khuena Hedervaryja od 1883. do 1903.g. (u državnim službama i željeznici zapošljavaju Mađare.) Hrvatska gospodarski propada, iscrpljena i izrabljivana (izrabljivanje šuma, željeznica). Hedervary razbija Narodnu stranku , raspiruje mržnju između Stranke prava (Kvaternik, Starčević) i Narodne stranke (Strossmayer). Progoni, špijunaža, cenzura. Cilj je - slomiti nacionalni duh i pretvoriti Hrvatsku u mađarsku pokrajinu. Gospodarska situacija : prodorom kapitalizma propada selo, raslojava se, propada i plemstvo, seljaci odlaze u Ameriku (po nagovoru Mađara). U gradovima žive strani kapitalisti, vlasnici tvornica i banaka. Domaći građanski sloj živi skromno. Nezadovoljstvo, potištenost, stranačke borbe. Teorijske osnove hrv. realizma : - nacionalni i društveni kriterij: 1. po Šenoi – pisati moralno, prosvjetiteljski, idealizirano prikazati život kakav bi trebao biti 2. suprotno, po pravašima – prikazivati stvarnost kakva je i kritizirati ju, rušiti sve postojeće ( Kumičić, A. Kovačić, Đalski) - Šenoine postavke o tematici i načinu pisanja - socijalna tematika,stvarnost, psihologija likova , izbjegavanje nevjerojatnosti i romantike, obogaćene su elementima ruske i francuske teorije realizma - aktualna situacija , socijalna sredina, tipične pojave i likovi, napredne ideje (likovi su nosioci ), istinito i znanstveno utemeljeno. - dvije struje u načinu pisanja : 1. Pod utjecajem ruske realističke škole, zatupaju Turgenjeva koji je bliži našem mentalitetu ( J. Kozarac, Gjalski) 2. Pod utjecajem francuske književnosti, posebno naturalizma i Zole – Kumičić svojim programatskim člankom O romanu ( tzv. naturalistički manifest, kojim Kumičić zapravo ne objašnjava puno kad kaže da pisac mora imati zdrav razum i zdrave oči, te da ne smije previše upotrebljavati maštu, a ni sam ne piše po svojoj teoriji.) Tematika: Uspon građanstva, prelazak seoskog djeteta u gradsku sredinu, raslojavanje sela, propadanje plemstva, povijest, politička situacija ; ishodište je u Šenoi. 1. Društveno –ekonomski odnosi ( selo – grad ) 2. Nacionalno - politička tematika ( suvremena i povijesna ) ( r. U noći, Posljednji.) 3. Univerzalna - 90-ih godina – psihološko-etički i fiozofski motivi ; prevladava novela s introspekcijom i retrospekcijom, simbolikom i esejistikom (to je najava moderne Regionalizam - kao obilježje hrv. realizma: 1. Hrvatsko zagorje ; procesi na selu, propadanje plemstva u Zagorju, stvaranje građanske klase (Gjalski, Kovačić) 2. Lika ; socijalne prilike u razvojačenoj siromašnoj Krajini i Lici (Jure Turić) 3. Slavonija ; siromašenje sela i raslojavanje sela (Josip Kozarac) 4. Istra i Hrv. Primorje ; idilično, ali i društveno-ekonomski procesi, propadanje senjskog plemstva ( E. Kumičić i V. Novak) Pjesnici realizma : S.S.Kranjčević – najznačajniji pjesnik, A Harambašić Književni časopisi : Vijenac je i dalje glavni, sada u njemu objavljuju pisci svih uvjerenja i književnih usmjerenja, Hrvatska vila (pravaški), Balkan (kratko izlazio). Pisci pravaši : Kumičić, Kovačić, neko vrijeme i Gjalski. Književna kritika: Janko Ibler, Milivoj Šrepel, Josip Pasarić. Svi se slažu u potrebi isticanja društveno-nacionalno angažirane književnosti. Kazalište : Poslije Šenoe umjetnički ravnatelj je Stjepan Miletić. Od domaćih pisaca izvode se J.E.Tomić i Freudenreich, a od stranih Zola (Toljaga). 20
Glazbena umjetnost : Ivan Zajc – opera Nikola Šubić Zrinski (najznačajniji hrv. glazbenik od 70-ih 19. st. do 1. svjetskog rata i jedan od najvećih uopće. KRITIKA U DOBA REALIZMA (Jelčić) Sredinom šezdesetih godina 19.st. javljaju se u književnoj i dnevnoj periodici autori koji se isključivo bave kritikom. JANKO IBLER DESIDERIUS najplodniji, najsustavniji i najradikalniji; profesionalni novinar u mladosti pravaš i suradnik pravaških listova – neraspoložen prema Šenoi i njegovom idealizmu (=romantičnosti), oduševljen Kumičićem i njegovom paradigmom naturalizma njegov kritičarski utjecaj oslabio kako je postao urednikom vladinih „Narodnih novina“ posvetio se beletristici, napisao roman „Zora“ JOSIP PASARIĆ zagovornik „čistog“ realizma – kritičan prema šenoinskom tipu povijesnog romana, ali i protivnik naturalizma (pa i onog u Kumičićevoj varijanti), osporavajući njegovu filozofsku i moralnu osnovu od književnosti traži da: bude izraz hrvatskih prilika i potreba govori o pozitivnim stranama života i njeguje plemenite osjećaje u polemikama Starih i Mladih prvo je na strani Starih, a kasnije se priklanja Mladima DINKO POLITEO profesionalni novinar blizak Pasariću kao strasni oponent svih pojava u književnosti koje nisu u skladu sa „zdravim“ realizmom bavio se romanskim književnostima, pa je pisao o mnogim talijanskim i francuskim autorima bez sigurnog estetskog kriterija, svoje je kritike zasnivao isključivo na svojoj sklonosti romantizmu i idealizmu JOVAN HRANILOVIĆ grkokatolički svećenik, vršnjak i prijatelj nekih realista domoljubni pjesnik pravaške intonacije (Žumberačke elegije) najčešće u pravaškim časopisima „Balkan“ i „Hrvatska vila“ piše o hrvatskim piscima i raspravlja o teorijskim pitanjima (O teoriji novele) najveći mu je autoritet u književno-estetičkim pitanjima mu je Franjo Marković, a proslavljao je i Đuru Arnolda u doba modernističkih polemika tvrdo na strani Starih – protiv secesije, dekadencije i dekadentnog artizma; meta nemilosrdnih Matoševih polemika JAKŠA ČEDOMIL (Jakov Čuka) nazvan osnivačem moderne hrvatske književne kritike najmlađi svećenik vrlo slobodnih shvaćanja književnosti od svih kritičara književno najobrazovaniji, a nije pisao samo o pojedinim piscima nego i o teorijskim pitanjima i temama iz svakodnevnog književnog života analizirao Kovačićev roman U registraturi i prvi napisao temeljiti esej o Kranjčeviću kao velikom pjesniku prestao pisati početkom 20. st. MILIVOJ ŠREPEL nazvao naturalizam „estetikom rugobe“ (tu se složivši s Pasarićem) pratio zbivanja u europskim književnostima i o njima izvješćivao hrvatsku javnost deset godina pisao kritičke prikaze u „Viencu“, nastojeći s vremenom ublažiti nesuglasice oko „naturalizma“ u hrv. književnosti, jer je i sam o tome zauzeo pomirljivija stajališta 21
sve više se udaljavao od praćenja tekuće književnosti i priklanjao znanstvenom istraživanju i prosudbama književno-povijesnih tema VATROSLAV JAGIĆ - utemeljitelj moderne slavenske filologije istaknuo da, unatoč nedvojbenoj domoljubnoj ulozi književnosti, i u njenu prosuđivanju vrhovni kriterij treba biti znanstvena istina studije o staroj književnosti – glagoljaši, trubaduri, Marulić, Menčetić, Frankopan… napisao Historiju književnosti naroda hrvatskoga i srbskoga (1867.) i monografiju o Jurju Križaniću IMBRO IGNJATIJEVIĆ TKALAC Vukov prijatelj, srbofil panslavist, antiaustrijski raspoložen
22
MODERNIZAM KASNI POSTMODERNIZAM MODERNIZAM prijelaz 19. u 20.st 1910.-1930. 1930.-1970. nakon 1970. „Promijenimo - obnavlja se dijalog s - književnost treba prekid s imati isključivo svijet“ tradicijom: povratak modernističkim estetsku funk. - napušta kult forme velikih književnih zahtjevom da se - ističu kult ljepote - pobuna protiv tema originalnost prihvati i pjesničke forme tradicije koja sputava književnost se kao nesumnjiva slobodu stvaranja isprepleće s vrijednost (poetika filozofijom: ulazak - obilježava ga niz osporavanja) eseja u roman protuslovnih težnji: - dominira poezija - dominira proza povratak tradiciji, ali i - naglašava protest, povratak avangardi pobunu negiranja (koja osporava osnovne knj. tradiciju) vrijednosti - nezadovolj. stanjem u društv. životu i kulturi podsjeća na svjetske ratove, krvave političke pokrete ESTETICIZAM
AVANGARDA
MODERNIZAM U EUROPSKOJ KNJIŽ . -modernizam je uz modernu naziv za umjetničke stihove u drugoj polovici 19 st. Pojam moderno rabi se i ranije kao oznaka za sukob različitih književnih poetika. -početak- uzima se 1857 g. kada su se dogodila dva važna događaja. Charles Baudelaire objavljuje svoju zbirku pjesama Cvjetovi zla a Gustave Flaubert svoj roman Gospođa Bovary. Zbirka znači prekretnicu u razvoju pjesništva a Flaubert je začetnik modernog romana. -javljaju se različiti stilovi, zajedničko im je uzdizanje ljepote kao zadaće i svrhe umjetničkog stvaranja.-Teophile Gautier je još 1832 zagovarao ideju da umjetnost treba postojati radi same sebe, il'art jour l'art- umjetnost radi umjetnosti. Modernistički pjesnički pokreti Parnasovci -osnovna razlika: 1. Tradicionalno pjesništvo -pjesništvo je subjektivno, pjesnik izražava svoje osjećaje -intimne i suvremene teme -pazi se na formu, stih, strofu -želi se djelovati na društvo ili se pjesmom opjevaju neke društvene pojave 2. Parnasovsko pjesništvo -poezija i pjesnikova osoba moraju se odvojiti, poezija je impersonalna, pjesnik ne izražava svoje osjećaje i svoje ja u pjesmi -treba izbjegavati suvremenu tematiku i pjevati o univerzalnim temama i temama iz prošlosti -pazi se na formu, ona mora biti savršena -umjetnost postoji radi umjetnosti i sama je sebi svrhom. 1866 i 1871 izlaze pjesničke zbirke Suvremeni Parnas Simbolisti -preteća simbolizma je Charles Baudelaire 23
-značajke- upotreba simbola, u pjesništvu nema izravnog govora već samo nagovještaj; JAVLJAJU SE 80-IH GOD. 19.ST. – predstavljaju pravi početak euro. Moderne -predstavnici- Paul Verlaine, Arthur Rimbaud, Stephane Mallarme Bečka moderna -krajem 19 st. u Beču vrlo intenzivan kulturni život. Značajan je impresionizam (osnovna značajka je da pisac želi prikazati ljepotu trenutka i učiniti ga vječnim u svom djelu) Drama - predstavnici- Henrik Ibsen- kritičan stav prema društvu, prostor u kojem se radnja odvija je sužen, mali broj likova -Antun Pavlović Čehov- piše lirske drame bez glavnog junaka, radnje i dramskog sukoba. Težište drame je na ugođaju. MODERNA KNJIŽEVNOST - POTRES U POVIJESTI KULTURE - moderna knjiž. je pojava u povijesti knjiž. koja je uvelike promjenila uvriježene oblike knjiž. komunikacije i općeprih. kulturne vrijednosti - silina njezina nastupa; osobit odnos prema ranijim knjiž. razdobljima; raznolikost uporabljenih postupaka; stvaralačko istraživanje rubnih mogućnosti književnog izražavanja – OBILJEŽJA - prijelomni događaji – potonuo Titanic, I. svj. rat, otkrivena radioaktivnost, izumljen zrakoplov... ISHODIŠTA MODERNE KNJIŽ. - neka knjiž. zbivanja krajem 19. st. nagovještaju veliku moder.. promjenu - pjesništvo Baudelairea, Rimbauda, dramsko stvaralaštvo Ibsena – na različite načine utemeljuju neke knjiž. pretpostavke modernističkoga nastupa ili anticipiraju pojedine moderne postupke - općekulturno ishodište – psihoanaliza Sigmunda Freuda
AVANGARDA - moderna knjiž. nije samonikli antitradicionalistički odgovor prvih desetljeća 20. st. već složena, višeznačna kulturna pojava koja uspostavlja različit odnos spram knjiž. tradicije i svakidašnjeg života - neke smjerove i strujanja koja nisu vezana za isključivo jednu nac. knjiž., zajednički označava ova književnopovijesna odrednica - svojstva – osporavanje postojećih obl. knjiž. stvaranja, antiesteticizam, depersonalizacija umjetnosti, dehijerarhizacija žanrovskog sustava, stapanje razl. knjiž. vrsta i uvođenje novih, razbijanje sintakse pjesničkog izraza, prožimanje različitih umjetnosti. - zajednički naziv za više različitih smjerova koji se u književnosti javljaju od desetih pa sve do tridesetih godina 20.st: futurizam (Italija, Rusija), ekspresionizam (Njemačka, Austrija), dadizam, nadrealizam (Francuska). - obilježava ju pobuda protiv tradicije i istovremenost stilova: trajanje jednog stila najčešće nije prekinuto pojavom drugog stila - avangardni pjesnici odbacuju realističku koncepciju književnosti kao oponašanja stvarnosti, a afirmiranju poetiku osporavanja. - osporava sve ono što se u tradiciji smatralo lijepim (pozitivno vrednovanje antiljepote) - suprotstavlja se onomu što je logično, razumljivo (pozitivno vrednovanje alogičnog) - žele čitatelje iznenaditi i potaknuti njegove negativne osjećaje; ljutnju, zgražanje, prezir ističu ružno - služe se: crnim humorom, parodijom, neobičnim likovima, miješanjem stilova, paradoksima, odbacuju jezične i pravopisne norme - izvore traži u filozofiji i psihologiji FOVIZAM- franc. „les fauves“= divlje zvijeri - 1. moderni pokret 20.st - FOVISTI- skupina slikara koja je svoja djela pokazala javnosti na izložbi u Parizu 1905. 24
- iako nemaju zajednički program, povezuje ih osjećaj slobode, optimizam na početku novog stoljeća i smisao za eksperimentiranje, u svoja djela unose čiste i jarke boje - pokret je nazvan fovizmom jer se time izražavala šokantnost njihove umjetnosti - predstavnici: Henry Matisse
a) FUTURIZAM - se javio u dvije nacionalne književnosti, talijanskoj i ruskoj. Talijanski, nadahnut modernim tehničkim dostignućima, utemeljuje Filippo Tommaso Marinetti Futurističkim manifestom (1909.) u kojemu se zalaže za korjenitu obnovu književnosti i umjetnosti. Ruski futuristi također žele stvoriti umjetnost nove, tehničke civilizacije. Teže slobodnom stihu, uvode matematičko znakovlje, riječi su često bez logičkog značenja. - FUTURISTI – ističu hrabrost, drskost i buntovnost - smatraju da će tehnički napredak donijeti i društveni napredak - ističu dinamiku, energiju, brzinu, rad doživljavaju kao jedinu „Higijenu svijeta“ - smatraju da je rat potreban jer pročišćava ljudsku rasu, veliki broj futurista okreće se FAŠIZMU - veličaju militarizam (rat) i fašizam, pa je futurizam postao službeni umjetnički pokret talijanskog fašizma B. Mussolinia (izdvaja velika financijska sredstva za izložbe, tiskanje turističkih zbirki…) POEZIJA- prevladava slobodan stih, pjesnici odbacuju pravopisna i gramatička pravila (interpunkcije, v. i m. slovo, ukidaju pridjeve, priloge, a preferiraju imenice i glagole u infinitivu. - futurizam se javlja i u Rusiji- idejni začetnik Vladimi Vladimirovič Majakovski- 1912.objavljuje manifest, uvodi slobodan stih, vulgarizme, lokalizme, arhaizme i pojave iz vojne i industrijske terminologije - najpoznatije djelo Majahovskog je poema „Oblak u hlačama“ - ruski futuristi ne podržavaju rat , okreću se revoluciji i nositelji su revolucionarnih ideja b) EKSPRESIONIZAM - franc. „ekspression“=dojam, izraz Ishodišno je vezan za njemačku književnost gdje je od 1910. do 1924. vodeći smjer. U njemu dominiraju lirika i drama, tematski su najčešći motivi grada, smrti, rata, bolesti, raspadanja, straha i pobune. Vodeći su predstavnici, Franz Werfel, , Georg Trakl i Gottfried Benn - nadahnuće – od kozmičkog, mističkog do društvenog, političkog - urbana knjiž. pojava usmjerena protiv knj. oponašanja stvarnosti - pisci izražavaju svoja unutarnja stanja, najčešće pišu lirske pjesme i drame - prevladava slobodan stih, pjesnici odbacuju gramatičku i pravopisnu normu, kod pravopisa izbacuju veliko i malo slovo, interpunkcije, kod gramatike ukidaju pridjeve, prijedloge, priloge, a najzastupljenije su imenice i glagoli u infinitivu - značajke pjesništva su odbacivanje deskripcije (opisa), ekonomičan izraz (kratak, jasan), slobodan stih, uporaba riječi iz znanosti i urbane sredine (žargoni, vulgarizmi, kolokvijalizmi…) - najznačajniji dramatičari: Oskar Kokoschka, Ernest Toller, Georg Kajser - u drami dijalog je zamijenjen monologom, prevladavaju masovne scene s puno pantomime EKSPRESIONISTIČKO SLIKARSTVO - nastaje kao reakcija na impresionističko slikarstvo jer impresionisti preslikavaju prirodu i iznose dojam, a ekspresionisti slikaju doživljaj prirode koja je prošla kroz psihu slikara i nije više odraz prirode nego slikarske psihe - slikar ne slika predmet već svoju ekspresiju, doživljaj toga predmeta - boje su jasne i šarene (crvena, žuta i plava) ili tamne, boja je odraz slikareve slike - željeli su da njihova djela izraze tamnu, tešku, tragičnu sudbinu čovjeka - predstavnici su: Vincent Van Gogh, Oskar Kokoschka, Edvard Munch, Vasilj Kandinski, Paul Klee, Paul Cezanne c) KUBIZAM- lat. „cubus“=kocka 25
- nastaje 1907. nakon Cezanneove spomen izložbe u Parizu, a polazište je bila i njegova težnja da realne predmete približi geometrijskim oblicima, naročito kugli, valjku i stošcu - Picasso i ostali slikari kubizma slikali su predmete pretvarajući njihove prirodne oblike u kocke, kugle i stošce, slike grade na tehnici svjetlo-sijena zanemarujući boje i koloristička rješenja - KUBISTI- vode boemski život pa su česti motivi na njihovim slikama gitare, igrače karte, boce, čaše i aktovi...- započinju s tehnikom kolaža i asamblaž tehnikom KUBISTIČKA KNJIŽEVNOST pjesnik kubističke književnosti: Guillaume Apollinaire- mnoge njegove pjesme nazivaju se konstruktivističkom poezijom (pjesme su konstrukcije u kojima se ujedinjuju riječi, likovni motivi i simboli, to je osobito vidljivo u njegovoj zbirci „Kaligrami“ u kojoj objavljuju niz lirskih ideograma u kojima i vizualnim rasporedom stihova dočarava ideju pjesme
d) DADAIZAM „dada“ = dječje tepanje - nastaje 1916. u Zurichu Tristan Tzara (franc. pjesnik)- idejni začetnik dadaizma - 1918. objavljuje manifest dadaizma - riječ „dada“ ima više značenja: tal. „majka i kocka“ , franc. „igračka drvenog konjića“ , oponašanje dječjeg tepanja jer su umjetnici poput djece, ne robuju pravilima i izbacuju autorite t- izazivanje šoka i sablazni razarajući umjetničke oblike glasovnim pjesništvom, a onu stranu razuma, glazbom šumova, montažom otpadaka iz svakidašnjeg života - DADAISTI- se zalažu za rušenje svih tradicionalnih vrednota građanskog društva od socijalnih do moralnih…- u stvaralaštvu negiraju sve dotadašnje, estetske i jezične norme, ne smije biti logike, u djelima dominira ironija, poruga, crni humor, groteska, apsurd - dadaizam je protiv logike, ljepote, tradicije, za nesavršenost, anarhiju, slobodu i spontanost - za cijeli pokret karakteristično je gađenje prema ratu, ljudskoj civilizaciji koja taj rat dozvoljava, otpor logici i jeziku koja su otpor ljudske civilizacije e) NADREALIZAM – u posljeratnoj fran. knj. – nastavak dadističke pobune - iznalaženje više, skrivene stvarnosti, duh funkcionira bez razuma, stanje sna - automatsko pisanje, slobodno nizanje asocijacija - Andre Breton i Louis Argon Nadrealizam se bitno razlikuje od drugih avangardi po tome što je, ne vjeruju u napredak, Stroj, brzina, energija — sve što fascinira futuriste, i druge, nadrealisti su prema tome ravnodušni. Njihovo je područje je ljudska psiha i njene tajne. Nadrealisti, su uzeli za uzor Freuda, koji ih je zauzvrat prezirao, videći u njima samo opasne zanesenjake. Žele se oteti kontroli razuma, uvode tzv. automatizam u pisanje - nastavlja se na ekspresionizam i dadaizam - Andre Breton- napisao dva manifesta 1927. i 1930. - nadrealizam se temelji na psihologiji, naročito Freudovoj psihoanalizi („sve je u čovjekovoj podsvijesti i svijesti, odraz libida- seksualnog nagona“) - racionalno je zamijenjeno iracionalnim , ističe važnost sna u poeziji se gubi tradicionalizam, standardni jezik sintaksa (redoslijed riječi u rečenici), a prevladava automatizam ispisivanja riječi, uzori su im pjesnici simbolizma NADREALISTIČKO SLIKARSTVO - prva zajednička slika u Parizu 1925. kada započinje njihov ozbiljniji rad, slikari iz te izložbe su: Pablo Picasso, Max Ernest - slikarstvo je identično s književnošću (prevladava iracionalno i halucinatno stabnje - predstavnici: Salvador Dali i Marc Shagall Salvador Dali- uz nadrealističko slikarstvo, ilustrirao je knjige, „Bibliju“, „Božanstvenu komediju“ i roman „Don Quijote“, 26
f) IMAŽINIZAM lat „imagio“=slika - javlja se u Engleskoj i Americi prije 1- svj. rata , zatim u Rusiji 1919.-1925. - isticanje važnosti pjesničkih slika, strofe su slijed pjesničkih slika - izravan prikaz doživljaja - imažinisti su njegovali slikovitost pjesničkog izraza bez nerazumljivih simbola, a estetsko uzbuđenje izazivaju bojom i ritmom - izraz je jednostavan, temelji se na razgovornom jeziku i rijetko odstupaju od gramatičkih pravila - stil je uglavnom slobodan - predstavnici: engl. Thomas Eliot, Ezra Pound rus Sergej A. Jesenjin Sergej Aleksandrovič Jesenjn - 3 stvaralačke faze: 1. faza- 1914. pjesnik ruske prirode, boje svijetle, poetizacija patrijarhalnog života, 1. pj. zbir. „Radunica“ 2. faza- 1917. pjesnik-prorok koji najavljuje novo doba u svojoj zemlji, piše poeziju u čast junacima revolucije, sudjeluje u pisanju filmskih scenarija,poeme; Pjevni zov, Drug, Preobrazba, Jordanska golubica, Nebeski bubnjar 3. faza- 1920. tragična svjesnost pjesnika da preporod Rusije nije ostvaren, djela: Ispovijed mangupa, Krčmarska Moskva, Crni čovijek - život završava samoubojstvom, njegova supruga je bila Isidora Duncan, slavna američka balerina g) MODERNO PJESNIŠTVO – Slobodan stil, nema zadane pjes. vrste, sloboda u iznalaženju postupaka, izražavanja;govor ulice ili jezika s onu stranu pameti - nerazumljiv izraz sveden na zvuk - lirska potraga za – neposrednim, istinskim životom uz motive grada i mučne ratne stvarnosti; melankolija, umor, troma raspoloženja; složeni simboli, skriveno značenje - individualni autorski opusi ili važne zbirke – mjerilo vrijednosti - Jesenjin, Rilke, Lorca,Eliot, Pessoa MODERNA PROZA - napuštanje tradicionalnog pripovijedanja s čvrstim zapletom u središtu - moderni romanopisci izbjegavaju kronološko zbivanje zgoda - zaokupljeni su prikazivanjem unutarnjeg stanja svjesti - najčešće tehnike – unutarnji monolog, pripovijedani monoglog, struja svijesti - zgode su premještene u svijest lika, junaci se prepuštaju mislima – sjećanja, snovi, uspomene, pitanja o egzistenciji, boja i okus povode ih na razmišljanje - prostorni i vremenski slijed je razlomljen - u junaku vlada osobni nered - vrijeme radnje je kratko, od nekoliko sati do nekoliko dana - junaci su najčešće umjetnici - Virginia Woolf i James Joyce (eng. knj.), William Faulkner i John dos Passos (amer. knj.), Marcel Proust i Andre Gide (franc. knj.), Thomas Mann i Franz Kafka (njem. knj.), Andrej Beli i Mihail Bulgakov (ruska knj.) SINESTEZA AVANGARDNE KNJIŽEVNOSTI
EPIKA - dolazi do afirmacije novog tipa proze i procvata modernog romana - vrste modernog romana: 1. MONOLOŠKO-ASOCIJATIVNI ROMAN- začetnik F.M. Dostojevski s romanom Zločin i kazna (postoji fabula, ali nije primarna- prevladavaju unutarnji monolozi, psihologizacija, egzistencijalna osamljenost, esejističnost, rasprave o umjetničkim, estetskim i moralnim pitanjima) 27
- M. Proust- opisuje svoja sječanja- simultana (istodobna) tehnika pripovjedanja (postoje dva svjeta- svjet podsvjesti i svjet sjećanja, a veza izmeđ ta dva svjeta su osjetila, svako osjetilo u sebi sadrži moć oživljavanja prošlosti), ne gradi romane na fabuli i oblikovanju karaktera nego na uvjerljivom reproduciranju ljudske svijesti, Proust ulazi u svijet podsvjesti, njegove rečenice nikada ne prekidaju tijek asocijacija i na taj način se ostvaruje tehnika unutarnjeg monologa 2. ROMAN STRUJE SVJESTI- nema fabulu, pripovjedač je u 1. licu, koji monologizira unutarnji svijet na osnovi dojmova, asocijacija i misli, izravno zapisivanje dojmova, misli, razmišljanja pripovjedača, zasniva se na nadrealističkom pojmu automatskog pisanja, bilježi se tijek svijesti bez obzira na gramatička i pravopisna pravila - predstavnici: James Joyce s romanom Ulix (Odisej), Wirginia Woolf - Smeđa Čarapa, Gospođa Dalloway , William Faulkner- Krik i bijes 3. KAFKIN TIP PROZE tzv. MAGIJSKI REALIZAM- sadrži elemente ekspresionizma i nadrealizma, predstavlja granicu između tradicionalnog (postoji uzročno- posljedična veza među događajima i pouzdani pripovjedač) i modernog. - prevladava paradoks (iznenađujuče koje nikoga ne iznenađuje), fikcija koja se doima kao stvarnost, svjest o krizi kulture, prevladava otuđenost, apsurd, osamljenost, crni humor, Kafka je preteča egzistencijalnog romana - predstavnik: Franz Kafka s romanom Dvorak, Proces, Amerika, i pripovjetkom Preobražaj 4. ROMAN IDEJA- roman treba osloboditi podčinjenosti stvarnost,i u roman treba uči sve, u romanu likovi iznose svoje ideje, prevladava postupak simulatizma ili montaže, u kompoziciji romana (ispreplitanje različitih tipova pripovjedača) - predstavnik: franc. knjiž. Andree Gide s romanom Krivotvoritelj novca
AVANGARDNA DRAMA 1. REALISTIČKO- IMPRESIONISTIČKA DRAMA - začetnik ruski dramatičar- Antun Pavlovič Čehov: Tri sestre, Galeb, Ujak Vanja i Višnjik 2. od NATURALISTIČKE i PSIHOLOŠKE do SIMBOLISTIČKE DRAME - predstavnici skandinavski dramatičari: August Strintberg i Henrik Ibsen 3. REALISTIČKO- NATURALISTIČKE DRAMA - začetnik talijanski dramatičar Luigi Pirandello- on ukida podjelu na činove i prizore u dramskom tekstu, gubi se tradicionalna scena, scena ne stvara iluziju, ostvaruje dojam improvizacije, uvođenje dramaturgije (predstave u predstavi) MODERNA U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI
(1892/1895 – 1914)
1892 g. (Matoš objavio pripovijest Moć savjesti), traje do 1914 kada umire Matoš - suprotstavljanje tradicije dvije faze: prva 1892-1903, druga 1903-1914 prva faza - dominira književna kritika. 1895 g. studenti spalili Mađarsku zastavu, odlaze na studije u Beč i Prag - Bečka grupa okuplja se oko časopisa Mladost i Praška grupa okuplja se oko časopisa Hrvatska misao - pokušaj spajanja tradicionalnih i modernih shvaćanja umjetnosti - obračunavanje novog naraštaja s tradicionalističkim shvaćanjima umjetnosti; pokušaj oslobođenja od svih škola i smjerova; traženje i upoznavanje aktualnih događanja na europskoj literarnoj sceni druga faza - nastanak vrijednih djela. 1907. Vladimir Vidrić- Pjesme. 1911 Ivan Kozaracroman Đuka Begović. Popularizam stihova, impresionizam (u kritici), realizam, naturalizam, simbolizam pobuna protiv tradicije, opisuju se slike svijeta i života te psiha čovjekove ličnosti; prodire se u ljudsku intimu koja se događa na granici sna i jave, realnog i irealnog najzatupljenija je književna kritika najpoznatiji kritičari Milivoj Dežman i Branimir Livadić prihvatili su tezu da umjetnost mora 28
biti izraz ljudskog duha; naglašavaju da je odnovna zadaća umjetnosti težnja za dostizanjem neke više ljepote - Književni časopisi – HRVATSKA MISAO, NADA – svoje radove objavljuje Nehajev, VIENAC – središnji časopis u kojem svoje prozne i poetske prvijence objavljuju Nazor, Domjanić, Nikolić, a kasnije Begović, Livadić, bertić i Tucić, ŽIVOT – svoje stihove objavljuje Vidrić. Najvažniji motivi crtićara iz prve faze moderne su ljubav kao fikcija i erotsko iživljavanje - sredina, ambijent i pejzaž okviri su u kojema je čovjek sa svojim psihičkim i biološkim podređenjima u središtu pišćeve pozornosti, proučava se i analizira ljudska individualnost najinteresantniji motivi – LJUBAV I SMRT – najjasnije se očituju ljudski osjećaji i EROTIKA – snažan motiv kroz cijelo razdoblje moderne junaci moderne – intelektualci (labilni, senzibilni, gube životnu orijentaciju); slabići, živčano rastrojeni, bez imalo snage da se pokrenu i stvore nešto konstruktivno, stalno gledaju unatrag, skloni maštanju i meditaciji problem – sukob pojedinca sa društvom, modernisti žele stvoriti modernog čovjeka koji bi bio svestrano obrazovan i emocionalno obogaćen - razdoblje moderne je početak uklapanja hrv. literature u europsku književnost - predstavnici- Janko Leskovar- novela Misaona vječnost (glavni lik Đuro Martić kojeg intezivan unutarnji život i strah od vječnosti dovode do ludila). dijalektalno pjesništvo- Fran Galović, Vladimir Nazor, Dragutin Domjanić, Dinko Šimunovićnovela Duga (obrađuje problem osobne slobode pojedinca) - vodile su se velike polemike oko toga kako shvatiti modernu: Marjanović je shvaća kao knj. pokret, Bogner kao knj. i umj. pokret, Prohaska kao generacijski pokret, dok ostali istraživači modernu u širem značenju shvaćaju kao razdoblje, a u užem kao modernistički pokret. Javlja se kao opreka realizmu značajke: originalnost, kršenje konvencija, osporavanje tradicije. Autori teže stvoriti novu književnost koja će odgovarati potrebama suvremenog čovjeka, u središtu interesa su slabi i neprilagodljivi intelektualci, fabula gubi primarnu važnost, dok je u prvom planu duševno stanje like - te teze zastupaju mladi (praška i bečka grupa) i vode oštre sukobe sa starima. Od pravaca se javljaju simbolizam, impresionizam (Vidrić), ekspresionizam, egzistencijalizam Najznačajniji pisci: Matoš, Vidrić, Nazor, I. Kozarac, Kamov, Nehajev, Kosor, Tucić, Vojnović i dr. AVANGARDA u Hrvatskoj franc. avant-garde – predstraža pojam kojim se nastoje obuhvatiti knjiž. pokreti i pravci s početka 20.st. (ekspres., futurizam, dadaizam i dr.) pojam se kod nas udomaćio zahvaljujući Flakeru koji je uveo pojam stilska formacija avangarde prvi avangardni časopis je „Kokot“ Ulderika Donadinija (1916.) preteča avangarde je J. P. Kamov iako djeluje u razdoblju moderne, njegova poetika je već uvelike poetika avangardističkog osporavanja svih zatečenih vrijednosti i normi u njegovoj zbirci „Psovka“ uočavamo: raskid s tradicijom, otklon od zatečenih oblika književnog mišljenja i produkcije, ideal antiljepote, poetika koja želi izbrisati granice između života i umjetnosti
29
PROTOEKSPRESIONIZAM - Krik u hrvatskoj književnosti Ikonom protoekspresionizma smatra se Munchov glasoviti Krik iz 1893. Prva verzija Krika iz predostrožnosti nije doputovala iz Osla u Beč — krađa od prije desetak godina spriječila je posudbu. Na izložbi su zastupljene dvije varijacije — jedna slikana mješovitom tehnikom na kartonu iste godine te jedna litografija iz 1895. Umjesto opisa dovoljno je reći da u 20. stoljeću nije bilo umjetničkoga i intelektualnoga područja koje je ostalo imuno na ovo ostvarenje. Pored same likovne umjetnosti, posebice se u književnosti, pa tako i u hrvatskoj književnosti dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća, jasno razabiru tragovi suočavanja s Munchovim egzistencijalističkim pesimizmom kroz koji se kontinuirano provlače sjenke smrti. Ne začuđuje stoga što se »nijema strava« Munchova Krika pojavljuje i u prizorima iz Krležina romana Povratak Filipa Latinovicza (Žmegač). Najbliži je Munchovu likovnom iskustvu motiv krika kod avangardnoga A. B. Šimića, u čijoj se pjesmi Teški zrak pojavljuje »vizualna ekspresija ’plakatskih’ boja« (Flaker) dostojna Norvežanina: »Na rubu polja izmeđ crnih stabla / crveno mrtvo obješeno sunce / Ja stanem nasred ceste / i kriknem / iz svih snaga«. Munchov je Krik nastao inspiriran plavocrnim fjordom iznad kojeg je »ležalo nebo poput krvi i plamenih jezika« (Munch), a obala Asgard pojavljuje se i u nekoliko atraktivnih verzija Melankolije (1892-1902). U istom su tematskom okviru izložene i dvije verzije poznate Noći u St. Cloudu (iz 1890. i 1895), te Djevojka na prozoru (1892. i 1894). Senzacionalna su i platna koja rijetko napuštaju matične kuće, a to su Pubertet iz 1894, slika nelagode i iščekivanja, zatim demonski tjeskobna Mjesečina iz 1893. u nekoliko verzija i Večer u ulici Karla Johana iz 1892. sa srodnim varijacijama pod naslovom Strah. Gotovo istovremeno s Krikom nastale su i slikarske kompozicije Glasa, Vampira i Madone, koje u Albertini tvore sljedeće od dvadeset i tri tematske cjeline. Motivom vampira, crvenokose žene koja prijeteći, ali i zaštitnički obgrljuje muškarca, Munch je vrlo plakativno izrazio svoje poglede na odnos među spolovima. Munchova žena uvijek je ambivalentna i nedodirljiva — bilo da se radi o senzualnom aktu, o eteričnoj, blijedoj neznanki koja promatraču okreće leđa, ili o ženi u crnom koja žali i oplakuje. Lascivna Madona prkosi katoličkoj ćudorednoj ikonografiji. Uz dva ulja na platnu izloženi su još svetogrdniji, i u izrazu umjetnikova vlastita nezdrava odnosa prema ženskom rodu još iskreniji grafički radovi na istu temu (usporediti, primjerice, okvir sa živahnim spermatozoidima u litografiji iz 1895/1902).
KRITIKA U DOBA HRVATSKE MODERNE, PSHK, knjiga 71 / I Zaokret prema novim, traganje za svježim, originalnim i još netaknutim izražajnim sredstvima i mogućnostima, doživljavanje literature prvenstveno kao svojevrsnog medija u jeziku, poimanje umjetnosti kao zasebne i samostalne discipline koja u sebi nosi unutarnje zakone, prodor u dubinu čovjekove ličnosti i otkrivanje njegova egzistencijalnog smisla kao centralne teme – sve to počinje s modernistima. Posebno u prvoj fazi hrvatske moderne književna kritika je bila najbrojnije zastupljena grana stvaralaštva (dominantnija od proze, poezije i drame). Nasljeđe na koje se književnost moderne naslanja (kritika) je dvojako: postojeća i u potpunosti formirana kritika realizma konkretnost društveno – političke atmosfere i situacije o kojoj kritika ovisi Realistička kritika: spoznajna kategorija književnog djela; u funkciji rješavanja nacionalnih i socijalnih problema; odgojno – prosvjetiteljska funkcija djela; pitanja građanskog morala; analize sadržaja i ideje djela (estetska kategorija prešućivana); tretman književnosti kao funkcije, kao pomoćnog sredstva. Nezadovoljstvo i revolt protiv postojećeg stanja u hrvatskoj književnosti izrazili su Mladi u prvoj fazi Moderne (do 1903.) u svojim programsko – manifestacijskim istupima i osvrtima na tradicionalnu književnost. 30
«Praška» (Masarykove ideje) i «bečka» grupa (stajalište bečkog secesionizma; l´art pour l ´art); zbog ovih različitih ishodišnih točaka dolazi do drugačijih pogleda na literaturu (razlike su vidljive i nakon povratka u Zagreb gdje će nastaviti zajedničko literarno djelovanje). Zajedničko cijeloj generaciji: hrvatska književnost se vrti u zatvorenom krugu, ukalupljuje, uniformira; zahtjev za potpunom slobodom umjetnika i njegova izražavanja – negiranje svih literarnih škola; Najoštriju ocjenu dotadašnje književnosti daje M.Šarić: «Naše pjesništvo od preporoda pa sve do danas ide uglavnom dvojim putem: pjeva dragoj i domovini.» Šarić, Mikov, Marjanović prihvaćaju Masarykove ideje: treba se približiti narodu, svim slojevima, posebno seljaštvu koje je u literaturi posve zanemareno (odatle Šarićeve simpatije prema Josipu Kozarcu). Osnovna tendencija «praške» grupe: književnost mora odraziti čovjeka u njegovu totalitetu, prikazati njegov mnogoslojeviti i bogat unutarnji život; akcent je na psihološkom profilu junaka. «Bečka» grupa: težište stavljaju na individualnost (bitna postavka za ostvarenje dobrog književnog djela i realiziranje umjetničke slobode). Branimir Livadić: «Ljudska duša, taj najsilniji misterij svega bivstva, najuzvišenije, najsvetije što nam je priroda dala, neka bude predmet svega umjetničkog rada.» Težnja za postizanjem ljepote (čak i apsolutne) osnovno je stremljenje grupe. Modernisti akcent stavljaju na unutarnji, oku nevidljivi, život čovjeka. Bitni smisao literature je u traženju apsolutne ljepote i idealne harmonije kojoj u središtu stoji čovjek «sa svojim krepostima i manama». Pokušaj spajanja tradicionalnih i modernih shvaćanja umjetnosti s osnovnim zahtjevima (sloboda razvoja individualnog talenta) – najveći doprinos Moderne. U drugoj fazi Moderne (od pojave časopisa Život, 1900.) težište se stavlja na kritičke prikaze pojedinačnih književnih djela. Nova grupacija kritičara: Ivan Krnic, Vladimir Lunaček, Mihovil Nikolić, Andrija Milčinović, Milan Ogrizović, Milutin Cihlar Nehajev i A.G.Matoš. Do izražaja dolaze svi utjecaji europske književnosti (Masarykov socijalni realizam, bečki secesionizam, pariški simbolizam); najčešća metoda biografsko – impresionistička, ali nije karakteristična za cijelu epohu. Velik broj kritičara služi se i eklektičkom metodom (Bjelinski, Taine, Brandes ili Croce). Taine je svojom sociološkom metodom u pristupu književnosti postao ideolog realizma (sredina, biološki faktor i povijesne zakonitosti), ali je i u Moderni ostao kritičarski uzor. Često je dolazilo do kombinacije njegove sociološke metode i posve modernih estetskih pristupa književnom djelu (Croce) – metodološke nedosljednosti. Iz predrealističke epohe piše se najviše o Preradoviću (Marjanović hvali povezanost s nacionalnim problemima, a Livadić univerzalnost i kozmopolitsku poetsku tematiku). Od realista: Kovačić, Kranjčević (o Kranjčeviću svi pozitivno misle, a o Kovačiću Marjanović ističe širinu društvene tematike dok Krnica oduševljava usklađenost građe s biografijom autora. Posebno zahvalna tema su Gjalski i Leskovar kao začetnici dezintegracije realizma – dobivaju samo superlativne ocjene. Od suvremenih: Begović, Nazor, Vidrić. Matoš i Nehajev: jedini su imali jasnu koncepciju u shvaćanju kritike i umjetnosti uopće; oteli su kritiku diletantizmu.
31
HRVATSKA KNJIŽEVNOST OD 1914. DO 1929. - u ovom razdoblju počinje izlaziti HML. u punom je jeku ekspresionističko pjesništvo (Šimić, Cesarec, Krleža, Andrić, Donadini, Krklec). pisci počinju javno iskazivati nezadovoljstvo stvarnim stanjem u HK, njezinom neplodnošću i nemoći poslije Matoševe smrti. Donadini 1916. izdaje časopis Kokot za koji je karakterističan bunt borbenosti i težnja za aktualnošću. u HK 30-ih i 40-ih prevladava smirivanje avangardističkih stilova te povratak realističkom konceptu književnosti. U prvi plan dolazi socijalna problematika, javlja se utilitarni realizam - jedan od najznačajnijih događaja u ovome razdoblju nesumnjivo je i sukob na književnoj ljevici u kojemu i ljevica i desnica napadaju Krležu. Sukob je trajao od 1918. do 1952. kada Krleža drži govor na III. kongresu književnika Jugoslavije Najznačajniji pisci: Ujević, Cesarić, Tadijanović, Šop, Begović, Kolar, Budak i dr. HRVATSKA MLADA LIRIKA: 1914 – 1952 1914. g. izdaje je Društvo hrv. književnika i u njoj je zastupljeno 12 pjesnika: Ivo Andrić Vladimir Čerina Vilko Gabarić Fran Galović Karlo Häusler Milan Vrbanić Zvonko Milković Stjepan Parmačević Kamov Nikola Polić Tin Ujević Ljubo Wiesner Uzori ovim pjesnicima su Vidrić i Matoš. Teže izraziti najsuptilnije osjećaje ljudske duše tako što poistovjećuju raspoloženje lir. subjekta s krajolikom. U pjesmama prevladavaju opisi pejzaža, naglašen je artizam i esteticizam, prevladavaju kozmopolitske teme. Njihova poetika nastavlja se na maniru idiličnog pejzaža (sunčevi zalasci, igra svjetla i sjene, ljubavna bol i osamljeništvo). Lir. subjekt traži samoću u prirodi, daleko od ljudi, prevladavaju tople boje, arhaični interijeri, osjećaji straha, nemira, melankolije i apatičnosti, njeguje se kult prošlosti i tradicije PJESNIŠTVO HRVATSKOG EKSPRESIONIZMA Umjetnički pokret u slikarstvu, glazbi i književnosti u Europi od 1910-1925, u Hrv. traje od 1910. do 1928. Razvio se kao bunt, krik na krizu europskog društva i njegove duhovne situacije, učestali su motivi beznađa, boli, patnje, nezadovoljstva, straha i rata, dolazi do rastakanja i disociranja lir. subjekta Za ekspresionizam je karakteristična i figura sinegdohe koja je često povezana s estetikom rugobe važan je i motiv grada – lir. subjekt traži identitet u urbanoj sredini grada, a nalazi ga u subkulturi (kavane, kabarei). Izrazita je vizualizacija, prevladava poetika boja. Ppjesme su pisane slobodnim stihom, a dolazi i do formalne destrukcije najznačajniji pjesnici: Krleža, Šimić, Donadini, Krklec, Andrić, Šop 32
u Hrv. se javljaju 4 vrste ekspresionizma: Aktivistički – predstavnik je Krleža Fenomenologijski – predstavnik je Šimić, tu spadaju i Donadini i Krklec Kozmički – predstavnici su Josip Kosor, Miličić te dijelom Cesarec Kaotički i sutonski – predstavnici su Šop i Sudeta
33
PREGLED SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI OD 1929 DO 1952 -nestaje većina književnih pravaca s početka stoljeća, dok neki književni pravci i ideje postaju dominantne: dogmatične, službene književne norme. SOCIJALISTIČKI REALIZAM- pojavio se u Rusiji između dvaju ratova i nakon 2.sv.rata. Djela su pisana prema ideološkom i političkom mjerilu. Književnost je bila društveno angažirana. PREDSTAVNICI: Tomas .Eliot, Žak Prever EGZISTENCIJALI ZAM- (francuski postojanje) Pojavljuje se 30-tih godina u Njemačkoj, a nakon 2.svjetskog rata u Francuskoj, Italiji i Španjolskoj. Predstavlja ulazak filozofskih ideja u književnost i zaokupljenost ljudskim postojanjem. Filozofi smatraju da je čovjek bačen u svijet u kojem mora osmisliti svoje postojanje. Teme: problemi osamljenog pojedinca -problemi suočavanja sa smrću, problemi potpune slobode izbora, problemi osporavanja tradicionalnih modela života. HRVATSKA KNJIŽEVNOST OD 1929. DO 1952. - za hrv. knjiž. u razd. od 1929-1950. značajno je smirivanja tzv. avangardističkih stihova tj. ekspresionizma, futurizma, nadrealizma i dadaizma - povratak realističkom konceptu književnosti nije bio uvjetovan isključivo smirivanjem avangardističkih stilova jer je tom povratku pogodovao i društ. kontekst vremena kao doba brojnih i velikih pol. i gosp. kriza - model utilitarnog realizma proizašao je iz pokreta socijalne literature, značajnog za 30-e godine, a koji su vodili lijevo orijentirani intelektualci propagirajući načelo primarne društvene uloge knjiž. – soc. tematika i problemi - propagirali su ga časopisi Kritika, Književnik, Literatura, Kultura i Izraz – nema značajnijih ostvarenja - otpor modelu ulititarnog realizma pružao je i izraziti ljevičar Miroslav Krleža po čijem shvaćanju soc. literaturu mogu pisati samo daroviti pisci – početak njegova otpora počinje Predgovorom podravskim motivima Krste Hegedušića (1933) te se nastavlja brojnim polemikama i člancima u časopisima Danas i Pečat
SUKOB NA KNJIŽEVNOJ LJEVICI 1928 – 1952. - najraniju fazu sukoba karakterizira rivalstvo dviju političko lijevo orijentiranih skupina pisaca: nadrealista (koji su uglavnom grupiranu u BG) i pisaca socijalne literature (članova KPJ) - udarna godina sukoba je 1933. kada Krleža piše „Predgovor podravskim motivima Krste Hegedušića“ - ubrzo nakon toga socijalni pisci iz KPJ (Nika Miličević, Branko Hermann, Đilas, Kardelj) oštro odgovaraju Krleži i konstatiraju da Krleža više ne može biti uzor socijalnim piscima - istovremeno, Krleža se sukobljava i s desnicom koja sve više skreće u vode fašizma (Ljubomir Maraković) - na Krležinoj strani su Ristić, Bogdanov i Cesarec (koji čak daje ostavku na članstvo u odboru MH koja sve više skreće udesno) - Krležin esej „Dijalektički antibarbarus“ iz 1939. zaoštrava podjelu na krležijance i antikrležijance među pripadnicima lijevog pokreta - kraj sukoba označava Krležin govor 1952.g. na III. kongresu Saveza književnika Jugoslavije kada on definitivno raskida s poetikom socijalističkog realizma 34
SOCREALIZAM 1945 – 1952 socijalistički realizam funkcija književnosti je agitacijska, odgojna i socijalno-pedagoška koncepcija socrealizma zahtijeva od umjetnika konkretno opisivanje društvene zbilje i vrednovanje društvenih pojava u skladu s potrebama partije umjetnost mora služiti odgoju omladine te obnovi i izgradnji domovine i zato mora biti pristupačna širim čitateljskim krugovima sama sintagma znači da treba pisati literaturu koja će biti realistička po formi, a socijalistička po sadržaju književnost se ne smije baviti društvenom kritikom, intimističkim preokupacijama, subjektivnim viđenjima i tragičnim osjećajima – ne smije bježati u prostore fantastičnog i iracionalnog 1952. označuje kraj nasilne ideologizacije, a jasan znak društvenih promjena i prodor novog duha i senzibiliteta bit će časopis Krugovi etapa socijalne literature (1928-1934) etapa socijalističkog realizma (1945-48 ) Socijalni realizam je pravac s naglašenom socijalnom dimenzijom, npr. kolar, I. G. Kovačić. Socijalistički realizam iliti socrealizam - tekst je podređen socijalističkoj (ili kolokvijalno komunističkoj ideologiji) - pa imaš radnike-udarnike kako veselo i nadobudno rade (Kako se kalio čelik, u sovjetskoj književnosti) ili kod nas barković, sinovi slobode. Idejni svijet djela ne odudara od parola partije ili se pak poziva na lenjina i ine socijalističke mislioce i praktičare. - književnost je u službi politike i društvenog boljitka. najvažniji je predstavnik Maksim Gorki (roman Mati, drama Na dnu). pisci se koriste tzv. crno-bijelom tehnikom, što znači da su likovi ili dobri (proleteri) ili zli (buržuji). Socijalizam se razvio u Rusiji između 2. svj. rata, ali se takva djela javljaju i desetljećima nakon 2. svj. rata. Andrej Ždanov – ministar za kulturu i umjetnost.
UTILITARNI REALIZAM model utilitarnog realizma proizašao je iz pokreta socijalne literature, značajnog za tridesete godine, a koji su vodili lijevo orijentirani intelektualci propagirajući načelo primarne društvene uloge književnosti oni su toj književnosti nametnuli obvezu da se bavi socijalnom tematikom,da uočava i obrađuje socijalne probleme i pridonosi njihovu rješavanju pritom su zanemarili umjetničku, književnu stranu obrade socijalne tematike smatrajući dovoljnim da ta književnost iskazuje progresivne društvene tendencije još se naziva i moderni objektivizam najznačajniji autori: Antun Bonifačić Stjepan Mihalić Novak Simić Danko Angjelović orijentiraju se prema romanu jer su u njemu mogli najjasnije izraziti svoje namjere oni roman pretvaraju u nesentimentalni instrument socijalne analize, kritike I klasne borbe društvena funkcija književnosti izrazito je naglašena u središtu su zanimanja različiti oblici društvenoga života: odnosi u obitelji, u kolektivu, na radu, među staležima ili političkim grupacijama
35
HRVATSKO PJESNIŠTVO 30-IH I 40-IH GODINA - značajno je razdoblje hrv. pjesništva čije razdoblje proširuju predstavnici prethodnih naraštaja – V. Nazor, T. Ujević, G. Krklec, M. Krleža - Cesarić, Šop i Tadijanović – značajni 30-ih god. - J. Kaštelan, V. Parun – značajni 40-ih god. – u poeziju unose određenu senzibilnost - Cesarić, Šop i Majer u tom razdoblju dokazuju punu pjesničku zrelost - karakteristike pjesništva tog razdoblja su elementi impresionističke i simbolističke poezije te ekspresionističkog u varijanti slobodnoga stiha i ritma, dok se potkraj tridesetih pojavljuju izrazitije modernističke tendencije iz nadrealizma prepoznatljive po slojevitoj metaforici motivi su najčešće intimističke, pejzažistički, zavičajni, humanističke i rodoljubni kroz koje se javljaju i duhovno-metafizički motivi i socijalna tematika
36
DRUGA MODERNA (1952.-1969.) nakon raskida veza sa Staljinovim socijalizmom nastupa vrijeme oslobađanja umjetnosti od utilitarizacije i pragmatizma te započinje borba za slobodu izraza i za nesputan razvoj estetskih procesa 1952. na hrv. literarnu scenu nastupa nov naraštaj pisaca – KRUGOVAŠI dovode HK do preporoda s njima nastupa vrijeme estetske obnove Krugovi prestaju izlaziti 1958., nasljeđuje ih Književnik, a još uvijek izlazi i Republika od 1957. počinje izlaziti Umjetnost riječi, a 60-ih Forum 1961. g. pokrenut je časopis Razlog oko kojeg će se okupljati drugi poslijeratni naraštaj hrv. pisaca – RAZLOGOVCI nastavljaju i produbljuju iskustva krugovaša okreću se pojmovnom pjesništvu ZAŠTO SE „DRUGA MODERNA“ ZOVE DRUGA MODERNA? I književnost moderne karakterizirana je supostojanjem razl. poetika i koncepcija, lansiranjem novih ideja i programa, brzom smjenom stilskih smjerova i njihovom sinkronijskom brojnošću. Upravo se zato naziv druga moderna čini primjerenim za doba estetske obnove HK 50-ih i 60-ih. 1. Svjetska književnost: od završetka 2.sv.rata do kraja 60-ih > kasna ili druga moderna ili postmoderna književnost drama: osim pisaca spomenutih do sredine stoljeća koji i dalje pišu, Artur Miller (Vještice iz Salema ) proza: osim pisaca oko sredine stoljeća, Rus V. Nabokov (roman Lolita), latinskoamerički pisac J. L. Borges (Borhes - po njemu kod nas - borhesovci), talijanski pisac Italo Calvino (Ako jedne zimske noći neki putnik, U dolini rijeke Isse) 2. Hrvatska književnost Petar Šegedin - referat na 2. kongresu književnika Jugoslavije u Zg. 1949.g. - otvorio proces destaljinizacije u knjiž. i time afirmaciju estetskih principa, a ne ideoloških M.Krleža - 1952.g. u Ljubljani , na 2.kongresu Saveza književnika Jug. – referat definitivna pobjeda liberalnih snaga - autentična osobna umjetnost. - otpor socrealizmu: Šegedin, Vladan Desnica, Vesna Parun, Jure Kaštelan
EGZISTENCIJALISTIČKA PROZA javlja se prvih poratnih godina, a najveći uzori su Dostojevski i egzistencijalistička filozofija i literatura egzistencijalistički roman zaokupljen je analitikom postojanja, čovjekovom moralnom i duhovnom dramom glavne teme: problem čovjeka pred licem vječnosti, (be)smisao ljudske egzistencije, tragika ljudske osamljenosti, nemogućnost komunikacije s vanjskim svijetom, osobna i društvena otuđenost, problem angažmana i odgovornosti likovi su otuđeni, apatični, nesretni, opterećeni osjećajima krivnje, kajanja, straha i tjeskobe, isključeni iz svijeta oni su društveni autsajderi, antiheroji opsjednuti unutarnjom prazninom, grižnjom savjesti, moralnim dvojbama, problemom samorealizacije i izbora 37
u središtu su njihovi promjenjivi unutarnji doživljaji, sugestivni osjećaji kriznih situacija, preobrazbe psihičkih stanja, dinamika misli, plodni nemir na razini narativne tehnike oslanja se na modernističku paradigmu: redukcionizam, defabularizaciju, psihoanalizu, asocijativnost, unutarnji monolog likovi su ilustracije određenih idejnih stavova ili njihove sudbine oprimjeruju određene filozofske spoznaje često izravno izlažu filozofske stavove i teze, ponekad i svojstvenim diskurzom egzistencijalističke filozofije egz. roman se najčešće realizirao u nekoliko karakterističnih strukturnih tipova: romanu-ideja, alegorijskom romanu i romanu-eseju predstavnici: Petar Šegedin, Vladan Desnica, Slobodan Novak, Antun Šoljan, Krsto Špoljar Generacijski i stilske skupine pisaca; književne vrste:
a)
Krugovaši ( 1952. - 1960. ) okupljeni oko časopisa Krugovi (1952.-
1958) Književni kritičar i urednik Krugova,Vlatko Pavletić > članak u 1.broju: "Neka bude živost" > traži umjetnički pluralizam. - kozmopolitski su orijentirani, uključuju se u europske književne tokove, zanimaju se za književnu teoriju i kritiku Amerike - oni su zapravo skupina različitih književnih osobina - pluralizam - predstavnici krugovaša (i njihovi suputnici): Nikola Milićević, Slobodan Novak, Zvonimir Golob, Slavko Mihalić, Josip Pupačić, Milivoj Slaviček, Vlatko Pavletić, Miroslav Slavko Mađer, Ivan Slamnig, Vlado Gotovac, Antun Šoljan - priklonili su im se njihovi suvremenici, pisci još iz prethodnog razdoblja V. Parun i J. Kaštelan
PJESNIŠTVO je glavno; osobine: artizam, eksperimentiranje; tematika: svakodnevni problemi; jezik ulice, sleng, idiomi zavičaja, urbani žargon, metafore i simboli su intelektualizirani; emocije su kontrolirane - najznačajniji pjesnici: Mihalić i Slamnig; različiti su, oko njih se grupiraju drugi pjesnici (V. Gotovac - hermetizirana poezija) - prva poslijeratna književna generacija, pisci rođeni između 1920. i 1932. - Krugovi su bili, na literarnom polju, prva vidljiva manifestacija društvenih promjena i znak političkog otvaranja, dok generacija krugovaša zastupa ptvi osviješten literarni program u poslijeratnoj hrvatskoj književnosti - poetiku krugovaša možda najbolje izražava krilatica koju je napisao vodeći književni kritičar generacije i odgovorni urednik Krugova VLATKO PAVLETIĆ u prvom broju časopisa: "Neka bude živost!" - iz te krilatice nije teško otkriti zahtjev za umjetničkim pluralizmom i za poticajnim suživotom proturječja - krugovaši afirmiraju duh tolerancije, pravo na razliku i na vlastiti izraz - nakon jednoobrazne socijalističke književnosti nastupilo je vrijeme estetske obnove: književnost postaje prostorom traženja, kreacije, eksperimenata, ukrštavanja suprotnih uvjerenja, potrage za novim estetskim uporištima, afirmacije individualnih senzibiliteta - pisci izražavaju nezadovoljstvo prema svakoj ideološkoj prisili, uniformnom mišljenju i političkoj narudžbi - stoga su za socijalnu birokraciju krugovaši bili heretička grupa koja je narušavala pravila ideološkog ponašanja - novi procvat doživljava književna kritika - izrazito kozmopolitska orijentacija krugovaša dovela je do deprovincijalizacije hrv. književnosti i njezina ponovnog uključivanja u europske literarne tijekove 38
- zaokret prema svijetu i razbijanje kulturne izolacije bitan su dio krugovaškog programa: časopis je svojom razgranatom prevodilačkom praksom uspostavio prekinutu komunikaciju sa stranim književnostima - sve važnije stilske tendencije u književnostima zapadnoeuropskog kruga našle su u tom razdoblju odjek u hrv. književnosti - istodobno se uspostavljaju i mostovi prema domaćoj književnoj tradiciji: A. B. Šimić i T. Ujević ističu se kao uzori i preteče novoj generaciji hrv. modernista - iako su krugovaši retrospektivno u hrv. književnoj kritici doživljavani kao homogena i dobro organizirana skupina pisaca, posrijedi su zapravo bili autori različitih poetičkih opredjeljenja i različitih shvaćanja književnosti - heterogenost pisma, odnosno stvaralačka polifonija, i jest ono što im je davalo zanimljivost i dinamiku - pjesništvo čini glavninu književne produkcije u ovom razdoblju - radikalno raskidaju s poezijom društvene estrade, agitacije i socijalnog angažmana - njihovu poeziju karakterizira širenje tematskih prostora, obnova artizma te eksperimentiranje na formalnom planu - osobitosti: - glavnina pjesnika izražava se idiomom svoga kraja (Kaštelan, Pupačić, Parun), urbanim žargonom i govorom društvenih grupa (Slamnig, Slaviček), ali i jezikom filozofije i egzaktnih znanosti (Gotovac, Mihalić, Zeljković) - metaforika i simbolika se intelektualiziraju, dok je emocionalnost kontrolirana - racionalnost, analitičnost i intelektualna kontemplacija postupno potiskuju poeziju srca i sentimenta - sve više se izražava svijest o jeziku kao mediju, kao gradivnom materijalu pjesme, što će neke autore voditi u sve smjelije eksperimentiranje, u poigravanje verbalnim konstruktima, u ludizami jezični ekshibicionizam - dva najznačajnija pjesnika ovoga razdoblja reprezentiraju dvije temeljne oprečne pjesničke orijentacije: SLAVKO MIHALIĆ i IVAN SLAMNIG - Mihalić je predstavnik onog tipa pjesništva u kojemu je akcent na semantičkom (značenjskom) planu, dakle na planu sadržaja (teme) - Slamnig je predvodnik one pjesničke orijentacije koja je prvenstveno usmjerena na narav jezika i problematiziranje jezičnog iskustva, tj. izričajnog plana literarne skupine PROZA KRUGOVAŠA - u proznoj produkciji 50-ih godina susreće stvaralaštvo nekoliko literarnih generacija - u prvoj polovici desetljeća prevladava uglavnom kratka proza (novela, kratka priča, crtica) i to najčešće s tematikom rata i revolucije - roman započinje svoj uspon tek od sredine 50-ih - estetski najuspjelija djela dali su pisci rođeni između 1905. i 1919. - oni su se u književnosti javili još prije rata, ali upravo u ovom razdoblju stječu stvaralačku zrelost: KALEB, DESNICA, SIMIĆ, ŠEGEDIN, DONČEVIĆ, STIPČEVIĆ, MARINKOVIĆ, BOŽIĆ - i krugovaška generacija dala je nekoliko vrsnih prozaika: SLOBODAN NOVAK ANTUN ŠOLJAN KRSTO ŠPOLJAR VOJISLAV KUZMANOVIĆ FEDOR VIDAS - tematski prostor hrvatske proze 50-ih još uvijek dobrim dijelom ispunjava ratna problematika, ali se i u taj tematski kompleks unose promjene: umjesto heroizma, patetike, 39
crno-bijele tehnike u prikazu karaktera i naglašene ideologičnosti, ratna proza 50-ih zaokupljena je egzistencijalnim dramama i traumama čovjeka u ratnom vihoru, borbom za samoodržanje, pitanjima etičke odgovornosti pojedinca i sl. - ta se djela temelje na introspekciji i psihološkom poniranju u karaktere glavnih likova: Kaleb: Divota prašine, Bijeli kamen Laušić: Kostolomi - drugi, važniji tematski sklop čine sadržaji povezani sa suvremenom urbanom problematikom - središte interesa pomiče se na osamljenog pojedinca, najčešće intelektualca, na njegove etičke dileme, sumnje, komplekse i misaone preokupacije - takva proza posreduje iskušenja duha, asocijacije, analize, refleksije i meditacije o raznim problemima: Šegedin: Mrtvo more; Desnica: Proljeća Ivana Galeba; Jeličić: Kap stida, Mlaka koža, Staklenko; Špoljar: Mirno podneblje - česta su prozna ostvarenja koja tematiziraju svijet djetinjstva sa suptilnim psihološkim zadiranjem u psihu djeteta i s naglašenim autobiografskom perspektivom: Novak: Izgubljeni zavičaj; Raos: Vječno nasmijano nebo - zastupljena je i proza s ruralnom tematikom, ali i ona je inovirana i obogaćena izrazito modernim literarnim postupcima: Božić: Kurlani, Neisplakani ; Desnica: Proljeće u Badrovcu - afirmirali su novi tip kratke proze u kojoj su klasične pripovjedne konvencije ukinute, a umjesto njih uvode se strukturni postupci karakteristični za američku "short story": filmski dijalog, subjektivna vizura, stilizirana sirovost (tzv. "Hard-boiled style"), izbjegavanje metaforike, sažete autorske opaske, kolokvijalni gradski jezik i sintaksa: Kuzmanović: Petar na pijesku ; Šoljan: Specijalni izaslanici; Slamnig: Neprijatelj - u takvoj proznoj strategiji krugovaši slijede iskustva pisaca američke "izgubljene" generacije (Hemingway, Fitzgerald) - sliku prozne produkcije 50-ih zaokružuju vrhunska novelistička ostvarenja Marinkovića: Ruke; Desnice: Tu, odmah pored nas b)
Razlogovci (1961.-1969.) - pisci okupljeni oko časopisa "Razlog", 1961.g.
- u to vrijeme su i časopisi: Republika (otprije), Umjetnost riječi, Forum …. - razlogovci: Danijel Dragojević, Zvonimir Majdak, Ante Stamać, Dubravko Horvatić Pjesništvo - također pluralizam koncepcija: intelektualno pj., filozofsko; nekomunikativno, hermetično ; metajezik, neritmično i nemelodiozno; pjesma u prozi, grafička i vizualna lirika - tematika: egzistencijalna i etička pitanja, beznađe i praznina, urbani život sa žargonom - hrvatski pjesnici u BiH: Anđelko Vuletić i Vitomir Lukić I razlogovski literarni naraštaj karakterizira pluralizam pjesničkih koncepcija i traganja u različitim smjerovima. Riječ je zapravo o nekonzistentnoj grupaciji pisaca koja je nastavila i produbljivala iskustva krugovaša. U njihovu stvaralaštvu osjetno preteže pjesnička proizvodnja, a ona se kretala u smjeru naglašene intelektualizacije pjesništva te podređivanja pjesničke riječi filozofskim, teorijskim i idejnim koncepcijama. Takav je tip pjesništva već prije među krugovašima njegovao Vlado Gotovac. Razlogovci se gotovo sasvim okreću tzv. pojmovnom pjesništvu, stavljajući često znak jednakosti između književnosti i filozofije, osobito one fenomenološkog smjera. Pjesništvo razlogovaca stoga je nekomunikativno, hermetično, zasićeno filozofskim leksikom i metajezikom. U njemu je naglašena intelektualna spoznaja i njoj se podređuju svi elementi strukture (metaforika, ritam, glasovne figure). Pjesnički izraz karakteriziraju sinkopirane cjeline stihovi u funkciji iskaza, neritmično i nemelodiozno nizanje izjavnih formulacija. Čest je oblik pjesme u prozi sa zgusnutim, 40
aluzivnim i hermetičnim jezikom (Dragojević, Zidić, Mrkonjić), a javljaju se i primjeri grafičke i vizualne lirike (Vladović, Kolibaš). Raspon tematskih interesa je velik: od problematizacije egzistencijalnih i etičkih situacija, paradoksalnosti svijeta, rasapa stvarnosti, iskustva beznađa i praznine pa do okrenutosti vanjskim životnim manifestacijama, predmetnosti, povijesnoj zbilji i urbanom životu. Iako je, u cjelini uzevši, u poeziji razlogovskog naraštaja naglasak na semantičkim i idejnim aspektima pjesmotvora, neki se pjesnici ističu i naglašenom sviješću o jeziku i smjelim formalnim eksperimentiranjem (Mrkonjić, Maroević). I u ovom se razdoblju, na tragu iskustava krugovaških pjesnika, njeguje žargonska poezija s urbanom tematikom (Majdak, Majetić).
Proza je manje zastupljena - Zvonimir Majdak - i dalje još pišu i to s visokom estetskom kvalitetom: Marinković (Kiklop), S. Novak (Mirisi, zlato i tamjan), Šoljan (Kratki izlet, Luka), Krleža (Zastave) - nova pojava: tzv. proza u trapericama; poticaj iz američke književnosti (Salinger: Lovac u žitu) -glavni lik je pripadnik klape koja osporava društvene norme; slang Šoljan: Kratki izlet; Z. Majdak: Kužiš, stari moj; Alojz Majetić: Čangi off gotoff; I. Slamnig: Bolja polovica hrabrosti (roman u romanu ) Drama - još uvijek pod utjecajem Krleže, ali i nešto revolucionarnih novina
41
POSTMODERNIZAM U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI Dolazi do eksplozije oblika, pluralizma i disperzije stilova, literarnih koncepata i modela. Ne postoji dominantna literarna paradigma. Tradicija se više ne negira: ona se uključuje u literarnu igru, na nju se računa, na njoj se gradi, u njoj se pronalazi novi smisao, umjesto osporavanja, s tradicijom se uspostavlja dijalog te ona postaje "materijal" i inspiracija za nove umjetničke tvorbe. Odatle brojni citati, aluzije, parodije, pastiši i intertekstualne veze. 70-ih se javlja generacija hrv. fantastičara koji njeguju društveni eskapizam i okreću se literarnoj fantastici i dalje se njeguje stvarnosna proza, dok žanrovska proza cvate. Osnovno obilježje postmodernističke poezije = problematiziranje jezika kao predmeta pjesme. Pjesnici se okupljaju oko časopisa OFF (Offovci – njeguju poeziju semantičkog konkretizma) i QUORUM. Karakterističan je povratak vezanom stihu i tradicionalnim oblicima te oživljavanje artizma. Primjetna je težnja prema jednostavnosti, komunikativnosti i jasnoći izričaja dolazi i do pune afirmacije ženskog pisma - 1970. – 1990. - borba za samostalnost, suverenitet i ravnopravnost Hrvatske - 1971. Hrvatsko proljeće – progoni hrv. Intelektualaca - zabrana izražavanja osjećaja - 1971., «Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja» Ive Brešana je prekretnica novog tipa dramskog govora; «posuđivanje» tuđih zapleta 1981. – pjesnici okupljeni oko antologije Insuale doživljavaju jezik kao nosioca duhovnosti, kulture i iskustva svijeta - 1990. Hrv. postaje slobodna - obnova hrv. književnosti - postmodernistički pjesnici teže jednostavnosti, komunikativnosti i jasnoći izričaja - karakterizira je jednostavan vokabular i govorni ritam Roman - procvat «žanrovske proze», tj. kriminalističkog, avanturističkog ili horor romana, krajem 70-ih se javlja zaokret prema stvarnoj i iskustvenoj problematici - tematiziranje dramatičnih iskustava novije povijesti (zaokupljeni egzistencijalnom problematikom) - tendencija unošenja ženske vizure u literaturu; predočavanje svijeta očima žene i njenog iskustva; sam čin pisanja dobiva važnu ulogu Književnost u domovinskom ratu – rat je kao neposredno traumatično iskustvo postao važna literarna tema; opsesivna i bolna inspiracija umjetničkom stvaralaštvu Hrv. knjiž. u progonstvu – stvaralaštvo brojnih hrv. pisaca koji su nakon II. svj. rata zbog političkih razloga bili prisiljeno napustiti domovinu te potražiti spas u inozemstvu je nejednake umjetničke vrijednosti, tj. ne slijedi one stilske pravce koji su se razvijali u hrv. knjiž. «Hrvatska revija» - žarište literarne aktivnosti Hrvata je u tom časopisu osnovanom 1951. u Buenos Airesu – izlazio punih 40 g. sve do ponovne uspostave samostalne Hrv. (1990.) Jedinstvena hrvatska književnost – nakon uspostave suverene H. države brojni su se pisci vratili u svoju domovinu, što je označilo kraj podjele književnosti na domovinske i iseljene Hrvate. Od 1990. postoji samo jedna Hrv. knjiž.
PROZA U TRAPERICAMA počinje se oblikovati šezdesetih godina kao predložak poslužio je roman Lovac u žitu Jeromea D. Salingera Jeans prozu karakterizira središnji lik buntovnog mladića (koji je najčešće i pripovjedač), gradskog frajera i marginalca koji se ne uklapa u društvenu sredinu i (malo)građansku kulturu, nego očituje snažnu pripadnost manjoj društvenoj skupini - klapi - s kojom dijeli sve, od svjetonazora i ideala, do kulture i žargona (jezika ulice) 42
