Historijski Pregled Medicine i Sestrinstva

Knjigu posvećujem rahmetli, bratiću Enesu Ibrahimagiću

Autor:

Doc. dr. sc. Lejla Ibrahimagić-Šeper

Saradnici:

Prof. dr. sc. Izet Mašić Prof. dr. sc. Sahib Muminagić Ass. dr. Edin Selimović

Izdavač:

Univerzitet u Zenici

Za izdavača:

Prof. dr. sc. Sabahudin Ekinović

Recenzenti:

Prof. dr. sc. Ekrem Ajanović Prof. dr. sc. Boriša Hrabač Prof. dr. sc. Zoran Hadžiahmetović

Lektor:

Lejla Abazović, prof.

Kompjuterski slog:

Doc. dr. sc. Lejla Ibrahimagić -Šeper Ass. dr. Edin Selimović

Štampa:

Graforad, Zenica

Tiraž:

200 primjeraka

UNIVERZITET U ZENICI

LEJLA IBRAHIMAGIĆ-ŠEPER I SARADNICI

HISTORIJSKI PRESJEK MEDICINE I SESTRINSTVA

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 614.253.1/.5:616](091)(075.8) IBRAHIMAGIĆ-Šeper, Lejla Historijski presjek medicine i sestrinstva / Lejla Ibrahimagić-Šeper. - Zenica : Univerzitet, 2008. - 207 str. : ilustr. ; 25 cm Bibliografija: str. 202-207 ISBN 978-9958-639-05-8 I. Šeper, Lejla Ibrahimagić- vidi Ibrahimagić-Šeper, Lejla COBISS.BH-ID 16417286

ZDRAVSTVENI FAKULTET UNIVERZITETA U ZENICI

Na osnovu odluke Senata Univerziteta u Zenici, broj: 01-108-313-0149/08-15 od 06.02.2008. godine, data je saglasnost za izdavanje univerzitetskog udžbenika “Historijski presjek medicine i sestrinstva” Ovaj univerzitetski udžbenik nije dozvoljeno preštampavati ili umnožavati.

Zenica, 2008. godina

“Historia est testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis.”

“Historija je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine.”

4

Ciceron

RECENZIJA UNIVERZITETSKOG UDŽBENIKA “HISTORIJSKI PRESJEK MEDICINE I SESTRINSTVA’’

Rukopis ‘’Historijski presjek medicine i sestrinstva’’ autora doc.dr.sc. Lejle Ibrahimagić- Šeper i saradnika, predstavlja verziju interdisciplinarnog udžbenika u kome će studenti zdravstvene struke naći niz vrlo važnih i korisnih podataka za svakodnevni rad i poticaj za dalja istraživanja. Udžbenik je racionalno koncipiran, napisan u skladu sa nastavnim planom i programom. Sadrži bitne i razvojne događaje vezane za sestrinstvo prošlosti, sadašnjosti i smjernice za budući razvoj, te prilog koji se odnosi na sve nobelovce, što mu daje poseban kvalitet. Rukopis sadrži opširnu literaturu o obrađenoj temi, koja zainteresiranim čitaocima omogućuje udubljivanje u pojedinosti koje su za njega značajne. Izrađen je vrlo pedantno, stručno, sa dosta priloga, informacija i podataka iz medicinske znanosti. Tekstovi imaju odgovarajuću funkcionalnu vezu i mogu se koristiti u različitim aspektima, kako od strane studenata, tako i od drugih korisnika, prije svega zdravstvenih radnika. Rukopis zadovoljava kriterije univerzitetskog udžbenika, te ga toplo preporučujem za štampanje. Tešanj, 22.12.2007. godine

Prof.dr.sc. Ekrem Ajanović Redovni profesor Interne medicine

RECENZIJA UNIVERZITETSKOG UDŽBENIKA “HISTORIJSKI PRESJEK MEDICINE I SESTRINSTVA’’

Analizirajući tekst knjige-udžbenika ‘’Historijski presjek medicine i sestrinstva’’, autora doc.dr.sc. Lejle Ibrahimagić-Šeper i suradnika, može se zaključiti da je udžbenik racionalno koncipiran i napisan u skladu sa nastavnim planom i programom. Pisan je bez epske opširnosti za obrazovni nivo kojem je namijenjen. Predstavlja verziju interdisciplinarnog udžbenika koji se može koristiti čitavog života, i kao stručno, i kao opšte obrazovno štivo. Obuhvata sve oblasti, počev od postanka ljudskog života do stoljeća u kojem živimo. Sadrži i neka poglavlja koja dosadašnji udžbenici nisu imali ili su u njima samo simbolično pominjana. Time je proširena ova oblast na područja koja joj pripada. Po svom sadržaju i načinu prezentiranja materije ostvarena je primarna nakana autora da na jednom mjestu sagleda i objasni segmentalno područje iz medicine i sestrinstva koje je potrebno da savladaju studenti Zdravstvenog fakulteta. Udžbenik ‘’Historijski presjek medicine i sestrinstva’’ sadrži sve bitne razvojne događaje vezano za sestrinstvo, te prilog koji se ne može naći u ranijim udžbenicima, a predstavlja doprinos da je na jednom mjestu koncipirana materija koja se odnosi na sve nobelovce. Ista će itekako dobro doći svim kolegama liječnicima i drugim znanstvenim i zdravstvenim radnicima. Pored dodiplomske nastave, tekst se može koristiti u različitim aspektima i tijekom postdiplomskog studija. Smatram da ovaj udžbenik zadovoljava sve potrebne kriterije univerzitetskog udžbenika, pa preporučujem njegovo štampanje. Sarajevo, 20.12.2007. godine

6

Prof.dr.sc. Boriša Hrabač

7

RECENZIJA UNIVERZITETSKOG UDŽBENIKA “HISTORIJSKI PRESJEK MEDICINE I SESTRINSTVA’’ Analizirajući tekst knjige/udžbenika ‘’Historijski presjek medicine i sestrinstva’’, autora doc.dr.sc. Lejle Ibrahimagić-Šeper i saradnika: prof.dr.sc. Izeta Mašića, prof.dr.sc. Sahiba Muminagića i ass.dr. Edina Selimovića, može se zaključiti da je veći dio ove publikacije racionalno koncipiran i napisan u skladu sa nastavnim planom i programom Zdravstvenog fakulteta Univerziteta u Zenici. Po svom sadržaju i načinu prezentiranja materije ostvarena je primarna nakana autora da se na jednom mjestu obuhvati historijski presjek medicine kroz sve historijske epohe i razdoblja, čak i u širem obimu, nego što je neophodno studentima Zdravstvenog fakulteta u Zenici. Kada je u pitanju sestrinstvo, moram naglasiti da ima mali broj autora u Bosni i Hercegovini i na prostorima bivše Jugoslavije, koji se bavio studioznije historijskim razvojem sestrinstva. S obzirom da trenutno nema dovoljno i adekvatne stručne literature koja bi u potpunosti obuhvatila historiografiju sestrinstva, posebno u Bosni i Hercegovini, pozdravljam ideju autora da se objavi jedna sveobuhvatnija knjiga u formi udžbenika, namjenski napisana za potrebe studenata zdravstvenih fakulteta. Mislim da naši studenti trebaju znati medicinsku historiografiju općenito, te historiografiju sestrinstva našeg podneblja, Bosne i Hercegovine. Udžbenik ‘’Historijski presjek medicine i sestrinstva’’, napisan je faktografski jezgrovito, stilski primamljivo za čitanje i jezički korektno za nivo studenata dodiplomskog studija. On, također, uz vrijedne slikovne priloge, sadrži i interesantan prilog koji se ne može naći u ranijim udžbenicima, a odnosi se na najprestižniju nagradu iz oblasti medicine-Nobelovu nagradu. Udžbenik istovremeno predstavlja i štivo koje se može koristiti u praksi liječnika i drugih zdravstvenih radnika, koji preferiraju cjeloživotno učenje. Stoga smatram da zadovoljava relevantne kriterije univerzitetskog udžbenika, namijenjenog za potrebe Zdravstvenog fakulteta u Zenici, pa preporučujem da se odobri njegovo štampanje.

Sarajevo, 24.12.2007. godine

8

Prof.dr.sc. Zoran Hadžiahmetović

OSVRT AUTORA Izučavanje medicine i sestrinstva na dijalektički način, nalaže razmatranje istovremeno i tumačenje pojava i događaja kroz stalno promjenjive historijske uvjete. Zasigurno je tačno da neprekidni sukobi, protivrječnosti, istine i zablude, obogaćuju svakog ponaosob, i liječnika i sestru, a istovremeno daju kontinuum i potiću razvoj medicinske misli. Rezultati znanstvenog istraživanja iz područja historije medicine danas su obilni. Iscrpni prikaz razvoja medicine i sestrinstva iziskivao bi nekoliko tomova knjiga. Stoga sam ovaj udžbenik nazvala “Historijskim presjekom medicine i sestrinstva”. Isti je namijenjen prvenstveno studentima Zdravstvenog fakulteta, kojima je neophodno prezentirati jedan dio ovog obima materije. Savladavanje zadate, treba biti temelj i osnov za poimanje medicine i sestrinstva u prošlosti, a kompariranje istih u sadašnjosti i budućnosti. Ova knjiga će imati svoju svrsishodnost i na drugim studijima, gdje se izučava medicinska znanost i sestrinstvo. Rado ću je preporučiti svim drugim profilima uposlenika koji participiraju u zdravstvu, da bi cjelovitije i odgovornije pristupili poimanju ovih profesija, njihovoj težini, bremenitosti, odgovornosti i zadacima. Medicina i sestrinstvo nisu nastali odjednom, prolazili su različite faze i bili podvrgnuti uplivima kulturnih, socijalnih, vjerskih i političkih prilika, koje su imale utjecaja na njihov razvoj, dajući im ponekad podstrek. Istovremeno velike zapreke su kočile njihov razvoj. Rezultati rada velikana medicinske znanosti, njihove borbe za istinu i napredak čovječanstva, ne bi smjeli biti manje važni, nego što će postignuća današnje medicine biti za medicinu budućnosti. Razvoj medicine i sestrinstva neodvojivo je vezan za razvoj nekog društva i vremenski okvir u kom to društvo egzistira, te se ne može posmatrati odvojeno. Savremena medicinska historiografija objašnjava historijski razvoj medicinske znanosti kroz odnose prema općoj historiji. Zenica, 13.07.2007. godine

Doc. dr. sc. Lejla Ibrahimagić-Šeper

9

SADRŽAJ: Recenzenti: Prof.dr.sc. Ekrem Ajanović.................................................................................................................... 6 Prof.dr.sc. Boriša Hrabać........................................................................................................................ 7 Prof.dr.sc. Zoran Hadžiahmetović....................................................................................................... 8 Lejla Ibrahimagić - Šeper 1. POGLAVLJE- Medicina u prvobitnoj zajednici.............................................................................. 13 1.1. Uvod.................................................................................................................................................. 14 1.2. Prvobitna zajednica ...................................................................................................................... 15 1.3. Primitivna društva........................................................................................................................ 16 1.4. Nagon empirija magija.................................................................................................................. 18 Lejla Ibrahimagić - Šeper 2. POGLAVLJE - Medicina najstarijih naroda.................................................................................... 19 2.1. Babilonska medicina.................................................................................................................... 20 2.2. Staroegipatska medicina............................................................................................................... 22 2.3. Starohebrejska medicina.............................................................................................................. 27 2.4. Staroindijska medicina................................................................................................................. 29 2.5. Starokineska medicina................................................................................................................. 32 2.6. Starogrčka medicina..................................................................................................................... 36 2.7. Starorimska medicina.................................................................................................................... 43 2.8. Aleksandrijska škola..................................................................................................................... 47 2.9. Salernijska škola.............................................................................................................................. 49 Lejla Ibrahimagić - Šeper 3. POGLAVLJE - Utjecaj religije na razvoj sestrinstva....................................................................... 51 3.1. Utjecaj kršćanstva na razvoj sestrinstva..................................................................................... 52 3.2. Svećenički redovi............................................................................................................................ 53 Izet Mašić, Lejla Ibrahimagić - Šeper 4. POGLAVLJE - Srednjovjekovna arapska medicina........................................................................ 55 4.1. Osnovne osobenosti arapske medicine....................................................................................... 56 4.2. Najznačajniji predstavnici arapske medicine............................................................................ 58 4.3. Arapski liječnici prevodioci.......................................................................................................... 58 4.4. Arapski liječnici enciklopedisti................................................................................................... 60 4.5. Arapski liječnici praktičari........................................................................................................... 74 4.6. Zaključak......................................................................................................................................... 79 Lejla Ibrahimagić - Šeper 5. POGLAVLJE - Srednjovjekovna medicina ...................................................................................... 81 5.1. Samostansko razdoblje...................................................................................................................82 5.2. Skolastičko razdoblje.....................................................................................................................82 Lejla Ibrahimagić - Šeper, Sahib Muminagić 6. POGLAVLJE - Medicina 16. stoljeća................................................................................................. 85 6.1. Reforma i progresija....................................................................................................................... 86 6.2. Najznamenitije ličnosti koje su obilježile 16. stoljeće . ............................................................ 87 Lejla Ibrahimagić - Šeper 7. POGLAVLJE - Medicina 17. stoljeća.................................................................................................. 93 7.1. Otkrića koja su obilježila 17. stoljeće .......................................................................................... 94 7.2. Najznamenitije ličnosti koje su obilježile 17. stoljeće .............................................................. 94 Lejla Ibrahimagić - Šeper 8. POGLAVLJE - Medicina 18. stoljeća................................................................................................. 97 8.1. Epidemije......................................................................................................................................... 98 8.2. Najznamenitije ličnosti koje su obilježile 18. stoljeće............................................................... 99

10

Edin Selimović 9. POGLAVLJE - Medicina 19. stoljeća.............................................................................................. 103 9.1. Otkrića koja su imala utjecaj na razvoj medicine u 19. stoljeću.......................................... 104 9.2. Najznamenitije ličnosti koje su obilježile 19. stoljeće............................................................ 105 9.3. Prve žene liječnici medicine...................................................................................................... 108 Edin Selimović 10. POGLAVLJE - Medicina 20. stoljeća............................................................................................. 109 10.1. Globalizacija i razvoj medicine............................................................................................... 110 10.2. Najznamenitije ličnosti koje su obilježile 20. stoljeće.......................................................... 112 10.3.Prilog - Dobitnici nobelove nagrade za fiziologiju ili medicinu . ..................................................116 Lejla Ibrahimagić - Šeper 11. POGLAVLJE - Međunarodne organizacije ................................................................................. 147 11.1. Najstariji sačuvani propisi....................................................................................................... 148 11.2. Svjetska zdravstvena organizacija.......................................................................................... 148 11.3. Fond UN za hitnu pomoć djeci............................................................................................... 149 11.4. Crveni križ/polumjesec............................................................................................................ 149 11.5. Organizacija za odgoj, nauku i kulturu UN......................................................................... 150 11.6. Ljekari bez granica.................................................................................................................... 150 11.7. Socijalno-ekonomski savjet..................................................................................................... 151 11.8. Internacionalna organizacija Doktori svijeta....................................................................... 151 11.9. Internacionlna agencija za atomsku energiju....................................................................... 152 11.10. Visoki komesarijat za izbjeglice UN.................................................................................... 152 11.11. Međunarodni savjet medicinskih sestra ............................................................................ 153 11.12. Međunarodna organizacija za civilni i vazduhoplovni saobraćaj.................................. 153 11.13. Organizacija za poljoprivredu i ishranu ............................................................................. 153 11.14. Europska agencija za odobravanje Medicinskih proizvoda ..............................................154 Lejla Ibrahimagić - Šeper 12. POGLAVLJE - Prve bolnice u svijetu............................................................................................ 155 12.1.Prve bolnice u svijetu............................................................................................................... 156 Izet Mašić 13. POGLAVLJE - Prve bolnice, institucije i zdravstveni kadrovi u BiH...................................... 159 13.1. Uvod............................................................................................................................................ 160 13.2. Zdravstvena povijest BiH........................................................................................................ 161 13.3. Prve bolnice u Bosni i Hercegovini........................................................................................ 166 13.4. Zdravstveni kadrovi i institucije u BiH poslije Drugog svjetskog rata..................................174 13.5. Zaključak.................................................................................................................................... 176 Lejla Ibrahimagić - Šeper 14. POGLAVLJE - Historijski presjek sestrinstva zadnjih stoljeća................................................. 177 14.1. Događaji koji su pozitivno utjecali na razvoj sestrinstva................................................... 178 14.2. Komparativno elaboriranje sestrinstva prošlosti i sadašnjosti......................................... 184 14.3. Budući razvoj i smjernice sestrinstva.................................................................................... 186 Lejla Ibrahimagić - Šeper, Sahib Muminagić 15. POGLAVLJE - Značajne ličnosti za razvoj sestrinstva............................................................... 189 15.1. Najznamenitije ličnosti za razvoj sestrinstva ...................................................................... 190 Literatura................................................................................................................................................... 202

11

Lejla Ibrahimagić - Šeper

1. POGLAVLJE

MEDICINA U PRVOBITNOJ ZAJEDNICI

“Ab ovo”

“Od jajeta. Od početka.” Horatius


1.1 Uvod Historija je svjedok mnogih uspona i padova, razvoja i dekadencija. Pod pojmom medicina definiramo znanost o ljudskom organizmu, njegovim bolestima, te liječenju i sprječavanju tih oboljenja. Prvobitno je ovaj naziv označavao lijek, zapravo sredstvo liječenja, a potjeće od latinske riječi medicina, što u prijevodu znači lijek, a medicus, što znači liječnik. Historijski najvažnija zadaća i najstarija funkcija medicine je liječenje i izlječenje. Postignuće jednog i drugog i niza drugih radnji, da li tokom hospitalizacije ili kućnog tretmana, ne bi moglo biti ostvarivo bez skupa kodificiranih mjera njege, koje pruža sestrinstvo. Izučavanje historije medicine je profilaktička i terapijska aktivnost, čiji su korijeni u dalekoj prošlosti. Od kada postoji medicina? Odgovor se može tražiti od postojanja i osvita ljudske civilizacije, iz starih zapisa i spomenika kulture. Bezbrojni znanstvenici su izučavali, otkrivali, pri tome se koristili opštim zakonitostima prirodne sredine ispitivanog društvenog stanja i civilizacije. Može se zaključiti, da medicina, kao znanost postoji od začetka ljudske svijesti i medicinske misli. Njeno izučavanje počinje sa počecima i prvim tragovima prahistorije i pojave ljudskog predka. Poznati historičar medicine Kardeno (Paul Cardeno) je napisao : “Nas su učili da historija medicine počinje sa starim Grcima, i da su u Grčkoj začeci medicine i svekolike medicinske misli. Kako se naša saznanja mijenjaju, sada znam da su se varali”.


1.2. PRVOBITNA ZAJEDNICA Nemali broj autora tvrdi, da iz do sada sačuvanih podataka, kada se krene od paleolita, odnosno starog kamenog doba, mezolita, tj. srednjeg kamenog doba, neolita ili mlađeg kamenog doba, metalnog doba, koje je prošlo faze bakarnog, bronzanog, željeznog doba, preko starog doba zvanog Antika, srednjeg vijeka, pa do novog vijeka, kada počinje naučno tehnička civilizacija, te do naših dana, postaje uočljivo da je pračovjek bolovao od većeg broja istih bolesti od kojih boluju i sadašnje generacije ljudi. Od prvih početaka života na zemlji, čovjek je bio prinuđen da se suprotstavlja raznim teškoćama, bolestima i prirodnim nepogodama. Sa svim tim se susrećemo i danas. Pračovjek je patio od promjena na zglobovima. Tragovi zacijeljenih fraktura nađeni su na ljudskim kostima iz paleolita i govore nam da su ljudi u pedhistorijskom periodu poznavali neke metode liječenja frakturiranih ekstremiteta. Tragovi periostitisa, osteomijelitisa, luksacije kuka, tumora kostiju, akromegalije, spondiloze, te formirajuće artroze otkriveni su na kostima iz neolita. Među najstarijim načinima liječenja bio je i hirurški tretman. Strana tijela su se odstranjivala, rane i granulomi su tretirani usijanim željezom. Vršene su operacije, amputacije, trepanacije, evakuacije abscesa. Već u tragovima od prije 500 000 godina otkriveni su znaci bolesti na sudskim kostima kod “Pithecantropusa erectusa”, na Javi 1094. godine. Poznate su pećinske slike iz perioda paleolita, pronađene u Francuskoj, Španiji, Švajcarskoj, Zapadnoj Njemačkoj. Znatan broj antropologa, smatra da je prvobitni čovjekov predak “Homo primigenijus”, postao od uspravljenog čovjekolikog roda majmuna “Pithecanthropusa errectusa”.

Ne samo medicina nego i medicinska misao, postojala je nekoliko hiljada godina prije nego što su se pojavili prvi grčki doktori. Dakako da su nam ove riječi potvrda, davno stečenim spoznajama, da je bolest starija od života, a da liječenje predstavlja jedno od najstarijih čovjekovih profesija.

Zubi predstavljaju najotporniji dio ostatka ljudskog kostura, jedino oni uspiju da se odupru hemijskim i bakterijskim razornim procesima. Tragovi periapikalnih fokusa, abscesa, parodontopatija, nađeni su na čeljustima pračovjeka i fosilnih praživotinja. Znaci abrazije cakline i fraktura nađeni su na paleolitskim zubima.

Zasigurno, da nema sumnje, da je kompletna historija ostavila tragove na historiju medicine i na historiju sestrinstva. Nekada je taj upliv bio direktan, češće indirektan, ali obadvije profesije su kroz razvojni put prolazile u zavisnostima od društvenoga stanja, podneblja i bezbrojnih faktora. Ako historiju nazivamo “magistra vita”, tj. “učiteljica života”, proizilazi da historija medicine s pravom može nositi naziv “magistra medici” tj. “učiteljica liječnika”.

Grmek je dao podatke da je zubni karies nađen kod 1 do 3 % lubanja iz neolita, a u srednjovjekovnoj Evropi je procenat bio 10 do 20 %.

14

Elliot Smith je pronašao kod 500 aristokratskih mumija faraonskog Egipta istu učestalost parodontopatija, zubnog kamenca i kariesa, kao kod današnjih savremenih generacija stanovnika Evrope. 15



Pekinški čovjek “Sinanthropus Pechinensis” je najstariji ostatak fosilnog čovjeka, a sa svojim osobinama je vrlo sličan pithecanthropusu sa Jave.

života su im sačinjavale saune, koje su nosile sve benefite u pogledu , ne samo opće higijene tijela, već i preventivne i terapeutske medicine.

Hajdelberški čovjek, “Homo Heidelbergensis”, dobio je naziv, jer je pronađen u blizini Hajdelberga. Njegova donja čeljust je bez bradne kosti, sličan je antropoidnim majmunima, a zubi su u potpunosti morfološki i po sastavu kao ljudski.

Prema enciklopedijskoj definiciji prahistorija je najstarija društvena formacija u kojoj je izvršen proces biološkog i društvenog očovjećenja.

Spoznaja da je bolest nastala pojavom života, daje nam smjernice da je neophodno poznavati ne samo opću historiju, već i historiografiju medicine, kao i njene prve tragove, jer ta veza korespondira sa dobro znanom maksimom, da se sadašnjost može spoznati i komparirati, samo poznavajući njenu prošlost. Ciceronova definicija historije, da je to hronika određenog vremena, vodi nas do spoznaje da je to ono razdoblje, koje počinje kada se čovjek javlja kao biološko biće i traje do prvih pisanih spomenika, zapisa, a to zapravo počinje sa prahistorijom.

1.3. PRIMITIVNA DRUŠTVA “Kuda zakoraknu homo sapiens”? autor Primitivni narodi su vjerovali da čovjeka napušta zdravlje kada tijelo napusti dobri duh, koji ga je branio od bolesti, zbog djelovanja učinjene čarolije. Bolesne su tretirali magovi, šamani kroz mistične rituale, tehnikama šoka i izazivanjem straha. Edukaciju o zdravlju su sprovodili razmjenjujući saznanja među sobom. Vještine su razvijali intuitivno, npr. primjetivši da neka hrana izaziva nus pojave, izbacivali bi je iz prehrane. Znanje su prenosili s koljena na koljeno, mlađem članu porodice ili odabranom članu plemena. Upotrebljavali su purgative, emetike, dezodoranse, kupke i masaže. Danas je poznato da su se Maje skoro u potpunosti oslanjale na herbalnu medicinu. Studije koje su sprovedene sa Indijancima iz Chiapasa, potvrdile su pretpostavke da su koristili teraupetska parna kupanja. To potvrđuje teze, da su vladali poznavanjem tzv. termalne prirode ljudskoga tijela. Sastavni dio 16

Iz ovog se, u jednom trenutku opće evolucije, javio čovjek kao posebna biološka jedinka. Prema J. Morganu, prahistorija se dijeli na dva velika razdoblja, i svaki ponaosob je imao niži, srednji i viši stepen razvoja. Divljaštvo predstavlja prvo razdoblje, prvu veliku epohu u kojoj se javlja čovjek sa ograničenim shvatanjima i neartikuliranim govorom. U niskom stepenu ovog razdoblja liječenje je bilo u vidu nekontroliranih radnji i pokreta, koje će ostati prisutne sve do formiranja perioda empirije. U srednjem stepenu razvoja, čovjek počinje koristiti ruke, da bi prilagodio oruđa, koja su mu neophodna za svakodnevni život. U tom vremenu, taj primitivni čovjek otkriva vatru i počinje da razvija demonistička vjerovanja o porijeklu bolesti. Svaku povredu i bolest pripisuje djelovanju određenih demona ili učinjenih čarolija. Na višem stupnju divljaštva čovjek Homo sapiens, započinje svoj život u vještački sagrađenim staništima. Tada počinje da obrađuje zemlju i za taj rad koristi domaće životinje. Varvarstvo, prema Morganu, predstavlja drugo historijsko razdoblje u prahistoriji. Ovaj period je prva značajna epoha u razvoju ljudske ličnosti i njegove svijesti. Karakterizira ga obrada oruđa i pojava pojedinih djelatnosti. Formiraju se zajednice ljudi, prema suprotnom spolu i djeci. Porodica počinje da se dijeli unutar samih staništa. Tu su počeci porodice kao značajne društvene zajednice. U tako organizovanom načinu života, u varvarstvu, se odnosi, prije svega za brigu o zdravlju, organiziraju na nivou samopomoći. Tada se javljaju prvi oblici medicine, koji su se pod utjecajem spoljnih faktora, bazirali na razvoju stečenog iskustva, te prenošenju s generacije na generaciju. To iskustvo s vremenom se razvilo u različite oblike liječenja. Iako je postojeća prahistorijska građa, izuzetno oskudna, L. Thaller ističe činjenicu da je prahistorijski čovjek, neovisno od svoje umne zaostalosti i živo17


tinjskog bitisanja kao “Homo brutus”, a kasnije kao “Homo sapiens” ipak bio najasavršeniji stvor i da je vladao izvjesnim stvaralačkim sposobnostima.


Ponovo se vraćamo na pitanje: “Od kada postoji medicina ?” Medicina, kao znanost, postoji od začetka ljudske svijesti i medicinske misli. Njezini korijeni su nagon, empirija i magija.

2. POGLAVLJE

1.4. NAGON EMPIRIJA MAGIJA Nagon je nadgradnja, koja se javlja, kada je potomak pračovjeka “Homo sapiens” šireći stečena iskustva i prihvatajući nova saznanja, pojmovima obilježio svoj umni napredak. Njegova prva vidljiva znanja o bolesti i liječenju, stečena prvenstveno nagonom, a zatim iskustvom, imala su preventivno-kurativna obilježja, te su tako prihvatana i korištena. Borba protiv bolesti, povreda, smrti u pračovjeku je razvila nagon samoodržanja. On je stjecao saznanja koristeći razne biljke za liječenje, a odabirao ih učeći, posmatrajući reakcije i ponašanja životinjskih vrsta koje su ga okruživale. Homo sapiens je artikuliranim glasovima, bogaćenjem svog govora i novim riječima, koje je postepeno usvajao i koristio, te tako podigao svoj primitivni život na jedan viši stupanj civilizacijske kulture.

MEDICINA NAJSTARIJIH NARODA

Empirija je pojam kojeg najčešće povezujemo sa narodnom medicinom, jer označava iskustvo. Vještina i umijeće ovakvog liječenja se prenosila sa koljena na koljeno unutar porodice, te s generacije na generaciju, koristeći pri tome sugestiju kao utjehu da bi umilostivili demone. To je tzv. bajanje. Empirijska medicina nije opterećena teorijom. To je rezultat posmatranja i iskustva. Ovakav vid liječenja s vremenom je postao predmet raznih zapisa. Brojne studije svjedoče nam, opisuju empiriju kod primitivnih plemena: na Javi, Sumatri, kod Moskito Indijanaca, Buš crnaca i drugih. Magija predstavlja jedan od najreprezentativnijih oblika praznovjerja. Bazira se na vjerovanju u postojanje nadprirodnih, spiritualnih sila, na koje čovjek vračanjem, bajanjem može utjecati, te izazvati promjene. Neovisno o tehnološkom i civilizacijskom napretku u svim segmentima, danas susrećemo u zaostalim područjima, prisustvo i primjenu raznih oblika praznovjerja, magije i empirije. 18

“Sapienti sat”! “Mudrome dosta”! Latinska izreka


2.1. BABILONSKA MEDICINA Sumerani, narod veoma visoke kulture, već oko 2000. godina p.n.e. su znali pisati i računati. Živjeli su u Babiloniji, centar Mezopotamije, koju su u starom vijeku nazivali Kaldeja, to je područje današnjeg Iraka, u dolini rijeka Eufrat i Tigris. U Mesopotamiji je živjelo nekoliko naroda: Asirci (oko Asura i Ninive), Elamićani (grad Suza), Babilonci (Babilon), Persijanci (Persepolis, Pursogada), Hetiti (Hatuša – Bogazkoji). Imali su svoje pismo koje je bilo klinasto i imalo je mnogo verzija. Najvažniji dokument vremena je Lista Sumerskih kraljeva. Jedan od najznačajnijih pisanih dokumenata je “Ep o Gilgamešu” koji datira iz 2600.god. p.n.e. i koji je napisan na 12 kamenih ploča. Ovaj dokument je važan, jer govori o kulturi i civilizaciji ljudi tog doba, kao i o njihovim vještinama. Oko 1000 pločica je iskopano kod Ninive, ispisanih klinastim pismom, koje potječu iz biblioteke kralja Asurbanipala. Sadrže veliki broj recepata i uputa za liječenje. Važno mjesto u liječenju je imala čarolija, jer se generalno smatralo, da je bolest posljedica nezadovoljstva bogova. Zaslužni su između ostalog, za pronalazak i unapređenje astrologije i diobu vremena, te su istu stavili u službu medicine. Proučavali su utjecaj zvijezda na zdravlje, život, bolest, ishod bolesti i smrt. Prognozirali su povoljne i nepovoljne dane za zdravlje i život čovjeka, te određivali kritične dane za pogoršanje ili smrtni ishod. Brojevima su pridavali važnost, pa je i uzimanje lijekova bilo propisano samo u određene dane, jer se smatralo da će jedino u tim danima imati djelotvornost izlječenja. Bili su poštovatelji broja 7.


“Zakon kralja Hamurabija” 1900. godine, p.n.e. propisuje prvi vid socijalne medicine i svojim propisima reguliše položaj i plaćanje naknade liječnicima za njihov rad. Hamurabijev stub, ispisan klinastim pismom čuva se u muzeju Louvr-u. Jedna od odredaba iz tog zakona glasi, ukoliko liječnik operira nožem, treba biti nagrađen sa deset srebrenika. Kada je pacijent oslobođeni rob, treba platiti pet srebrenika. Ako je tretirani rob, za njega je dužan platiti njegov gospodar dva srebrenika. Slijedeća odredba je glasila, da ukoliko pacijent umre uslijed liječničke greške ili nepažnje, ili izgubi oko, liječniku se trebaju odsjeći obadvije ruke. Ukoliko je bolesnik bio rob, liječnik je bio dužan njegovom vlasniku osigurati drugog zdravog i sposobnog roba. Dakle, zakonskom regulativom je postojala odgovornost za rad, ali su kazne za pojedine neuspjehe bile toliko visoke, da se veoma mali broj liječnika želio baviti hirurškim zahvatima. Jedan broj historiografa smatra, da je to bio jedan od razloga, što se hirurgija nije razvijala u Staroj Babiloniji. Dugotrajni ratovi su ostavili kobne tragove na toj civilizaciji, te je i njihova medicina doživjela krah. Ostali su zapisi iz tog perioda, da u skoro cijeloj Babiloniji, nije bilo više liječnika. Bolesnici su bili izloženi na javnim trgovima, a prolaznici bi im davali savjete, koristeći pri tome svoja iskustva.

Dijagnostika pojedinih bolesti nije postojala, oni su liječili samo pojedine simptome, a ne oboljenje. Uvid u to je ostavljen na glinenim pločicama, na kojima su napisani recepti, ali su se više bavili prognostikom. Njihovo kompletno poznavanje fiziologije se sastojalo u spoznajama da je srce sjedište inteligencije, a krv im je predstavljala najvažniju tjelesnu tečnost, smatrali su je nosiocem života, zdravlja i bolesti. Higijena je zauzimala veoma važno mjesto u njihovom životu i većinom je bila regulirana religijskim odredbama. Ostavili su zapise o zdravstvenim ustanovama. Postojali su propisi o čistoći, nadzor nad vodovodima, čistoćom pitke vode. Babilonski liječnici su sprovodili uništavanje muha zbog prenosivosti zaraze. Poznavali su zaraznost lepre i izoliravali bi oboljele. Koristili su mnoge minerale i ljekovito bilje. Savjetovali su i sprovodili dobru ličnu higijenu, odmor, djete i masaže. 20

Slika 1. Veliki babilonski kralj 21



Egipćani su vjerovali u mnoge bogove i medicina je imala religiozan karakter. Egipat je zauzimao rubno pustinjsko područje sa suhom pustinjskom klimom, gdje se izmjenjuju izrazito kamena područja - Hanade, sa područjima pješčanih pustinja – Ergovi.

Slika 2. babilonski viseći vrtovi

Oaze su bile jedina plodna mjesta, a najpoznatija oaza je bila Sivah, gdje se nalazi hram boga Ra. Nil kroz historiju predstavlja “žilu kucavicu” cjelokupnog sjevernog dijela Afrike. On izvire iz Viktorijinog jezera i dug je 6520 km, te se u blizini Aleksandrije ulijeva u Sredozemno more. Prostor Starog Egipta se dijelio na Gornji Egipat (dolina Nila) i Donji Egipat (delta Nila). Historiju Egipta dijelimo na 32 dinastije, a najviše podataka saznajemo iz spisa egipatskog historičara Manetona koji je živio za vrijeme Ptolomeja II (3. st. p.n.e.). Egipat je bio najzdravija stara kultura, veliki značaj su pridavali zdravlju ljudi. Postojao je studij za liječnike 1100. godina p.n.e. i škola za sestre sa smjerom za primalje, koje su morale posjedovati dobra znanja iz anatomije i fiziologije.

Slika 3. babilonska glinena pločica

2.2. STAROEGIPATSKA MEDICINA

Egipćani su vjerovali da su bolest i smrt uzrokovani od strane boga, duha ili neke druge nadprirodne pojave. Šaman – liječnik koji bi otkrio određeni natprirodni entitet koji uzrokuje bolest, trebao je da magijom, talismanima ili lijekovima izliječi oboljelog. Dužnost liječnika je bila da sam pripremi lijek uz vračanje i molitve, te da pristupi liječenju u vidu namiještanja frakturiranih kostiju, ekstrakcije zuba, čak hirurškim zahvatom ili da pristupi autopsiji. Liječnici u Egiptu, su bili vrlo specijalizovani za određena područja medicine. Sa nadgrobnog zapisa liječnika Iri saznajemo da je bio faraonov specijalist šeste dinastije, specijalist za oči, stomak (želudac), krv i anus. Egipatska medicina ostavila je papiruse medicinskog karaktera, koji nam govore da je bila propisana umjerenost u jelu i piću, higijena stanovanja, higijena njege tijela, načina oblačenja, kontrola vode za piće, odstranjivanje otpadnih materija, pokopavanje mrtvaca, seksualna higijena, itd.

Slika 4. segment Ebersovog p. dugog 20 metara, a širokog 30 cm 22

Imali su razvijeno društveno planiranje u svrhu prevencije javno zdravstvenih problema, naročito za bolesti koje su se prenosile vodom, znano je da im je Nil predstavljao izvor života. Postojala su stroga pravila vezano za čistoću, hranu, vodu, vježbanje, te uputi za zdravi način življenja, opisali su preko 80 vrsta oboljenja. Provodili du dosta vremena na čistom zraku. Prostorije gdje su boravili čistili su tamjanom, te drugim vrstama biljnjih mirisa. Postojale su odredbe od dispoziciji ekskreta (stolice, urina). 23



Najznačajniji liječnik iz tog vremena je bio Imphotep (2980.god. p.n.e.) koji je proglašen “bogom”. Inače, Egipćani su vjerovali u mnogo bogova i postojale su različite skupine ljudi koje vjeruju u različite bogove, a u ovisnosti o mjestu življenja određenih grupa, kao i o socijalnoj pripadnosti. Ipak, neovisno od navedenih faktora, u Egiptu su sve grupe poštovale istog boga liječnika – Anubisa. Slika 8. segment Hearstovog papirusa

Najznačajniji papirusi iz područja medicine su:

Slika 5. Shekmet

Slika 6. Imphotep

Slika 7. Anubis

U ranoj trećoj dinastiji već su postojali liječnici, za koje se grubo može reći, da odgovaraju današnjim liječnicima, specijalistima određenih oblasti. Postojali su hirurzi koji su bili poznati pod nazivom “svećenici boginje Shekmet”, ali i liječnici koji predstavljaju ekvivalent današnjim stomatolozima ili veterinarima. Za donekle destruktivnu i moćnu boginju rata, sa lavljom glavom, vjerovalo se da posjeduje i moći izlječenja. Veliki broj zapisa na papirusima, danas nama poznatih prema imenima znanstvenika koji su ih otkrivali, pisanih hijeroglifima, sačuvanih do danas, svjedoče o historiji Egipta, o poznavanju medicine, anatomije, fiziologije, hirurškoj problematici i veterini. Na papirusima su opisane brojne sestrinske intervencije previjanja rana, postavljanja zavoja i hranjenja pacijenta, te njihova uloga i značaj u njezi i pristupu relaksiranja pacijenata. Rufus od Efesusa (2.st.p.n.e.) piše, da su egipatski doktori, dali imena suturama lobanje na grčom jeziku, iako su tu oblast razumjeli vrlo malo. 24

∗ Ebersov papirus – otkrio ga je Georg Ebers 1817. godine, a opisuje srčane bolesti, bolesti stomaka, očne bolesti, ženske bolesti, smetnje pri mokrenju, auskultaciju, inspekciju, palpaciju, pretrage urina, sredstva za čišćenje, klizmu, ricinusovo ulje, sredstva za znojenje. Sadrži opise oko 800 biljaka, načine njihovog pripravljanja, različite vrste recepata i opisanih 400 vrsta lijekova. ∗ Heartsov papirus – opisuje hirurške metode i postupke, luksacije, repozicije, zaustavljanje krvarenja. ∗ Papirus Edwina Smitha – datira iz 1600.god. p.n.e., papirus je dug 5 metara. Opisuje povrede nastale uslijed radova na piramidama, u glavnom različite vrste fraktura kostiju. Dokumentovano je ukupno 48 različitih slučajeva koji su podijeljeni u 3 kategorije: * povreda koja će se izliječiti ; * povreda koja će se duže liječiti ; * povreda koja se ne može tretirati. * Dva papirusa iz Kahuna su najstariji do sada otkriveni, i datiraju iz vremena Amenemhata III. Opisuju dijagnosticiranje trudnoće i određivanja spola i uopćeno obrađuju ginekološke teme, kao i metode kontracepcije. ∗ Papirus Chestera Beattyja– opisuje bolesti anusa. Ostali važniji papirusi su: ∗ Berlinski papirus - predstavlja najraniji test trudnoće. ∗ Ramesseum papirus - opisuje bolesti očiju, mišića i bolesti kod djece. ∗ Bruklinski papirus - daje upute kako pomoći kod ujeda zmija, škorpiona i tarantula. ∗ Londonski papirus - sadrži kombinaciju magijskih vračanja i rituala sa praktičnom primjenom lijekova. 25


Slika 9. segment papirusa iz Kahuna


Slika 10. segment berlinskog papirusa

Iz papirusa saznajemo da su Egipćani mrtvačnice gradili isključivo izvan mijesta, gradova, gdje su živjeli. Uveli su neku vrstu karantena za osobe sa oštećenjima kože i oboljele od lepre. Vršeći izolaciju spriječavali su širenje zaraznih bolesti, znači djelovali su preventivno, štiteći ostalu populaciju. Posebno mjesto u religiji i u higijeni, zauzimao je odnos prema smrti i mrtvima. Osobe koje su pripadale višim socijalnim slojevima, su balzamirane i smještane u odgovarajuće grobnice, a oni iz nižih slojeva nisu imali ovakav tretman, pokopani su u pijesak što dalje od naselja.

Slika12. kozmetički tretmani u kućama ljepote u Starom Egiptu

Koristili su različite lijekove, i spravljali pilule, zaustavljali su krvarenja, liječili hemoroide, provodili njegu dojenčadi i sl. Izrađivali su flastere, tupfere, zavoje, tampone od lanenog materijala i modelirali udlage za frakture i uganuća. Poznavali su oko 700 različitih vrsta lijekova. Oralna njega i higijena je bila na zavidnom nivou. Vršili su sanaciju zuba zlatom, koristili su brojne preparate biljnoga porijekla, vodice za grkljanje i za osvježenje usta. Komparirajući sa današnjim napretkom, sredstava za oralnu higijenu i njegu, to bi bili mnogobrojni sprejevi, tečnosti različitih boja i aroma. Slika 11. isječak iz egipatske knjige umrlih

Egipćanke su puno pažnje poklanjale njezi i ukrašavanju tijela. Imale su, za to vrijeme, izuzetno razvijenu kozmetiku. Kozmetički preparati za masažu i njegu kože, bili su dostupni skoro svim slojevima. Postojale su, prema pronađenim zapisima, kuće ljepote, što bi danas moglo odgovarati kozmetičkim salonima. Njihova upotreba je bila uobičajena, ne samo za žene, već su i muškarci koristili tretmane njege kože, uljepšavanja, aromatične kupke i masaže. Koristili su brojne biljnje pripravke, posebno su bili popularni mirisni balzami i bezbrojna mirisna ulja, koji su djelovali, ne samo kozmetički već je bio prisutan i zdravstveni efekat. 26

2.3. STAROHEBREJSKA MEDICINA “Kada bi bog slučajno živio na zemlji, ljudi bi mu zasigurno porazbijali sve prozore” Jevrejska narodna mudrost Hebreji su bili narod koji su nastanjivali Palestinu. Vjerovali su u jednog boga i smatrali da je on izvor zdravlja, te poštivali njegove zapovjedi i zakone. Svoja su znanja dijelili sa ostalim civilizacijama. Zakoni su pisani u božijim knjigama, čije sprovođenje su nadzirali svećenici. Smatrali su, da su svi ljudi pred bogom jednaki, tako da su siromašni imali pravo na isti medicinski tretman kao i aristokracija. 27



Provodili su zdravstvenu praksu. Sprovodili su moralnu i fizičku čistoću. Kupanje im je bilo i religioznog i zdravstvenog karaktera, bilo je obavezno prije ulaza u hram, te ako je osoba bila u dodiru sa prljavim osobama ili stvarima. Ko je ušao u kuću bolesne osobe smatra se prljavim 7 dana i morao se prati 3. i 7. dan radi “pročišćenja”. Vojnici su u logorima kopali jame gdje su zakopavali feces. Sprečavali su širenje zaraznih bolesti spaljivanjem ličnih predmeta oboljele osobe, ponekad su spaljivali i kuću. Soba bolesne osobe posebno se čistila i prala, posebno su se prali i predmeti s kojima je bolesna osoba bila u dodiru. Prepoznavali su i sprečavali širenje lepre i gonoreje. Rane su previjali uljem, vinom, balzamima, stavljali su zavoje i šavove. Imali su znanja iz anatomije i fiziologije, no površna i često netačna. Po Talmudu Izraelci su smatrali difteriju najzaraznijom bolešću, a opisan je i tumor pluća, te ciroza. Izvodili su operativne zahvate – korekcija fistula anusa; amputacije, splenektomije, cirkumcizije, carski rez i vršili reponiranje frakturiranih kosti. Prije operativnog zahvata osobi bi dali napitak za spavanje kako bi umanjili bol. Sestra se spominje u spisima, no uloga joj nije u potpunosti jasna. Pretpostavlja se da je imala ulogu u zdravstvenom prosvjećivanju, te da je posjećivala i brinula za bolesne. Sestra predstavlja rani oblik kućne posjete.

Slika 14. manastir Mar Sab zapadna obala

Slika 15. džamija Zlatna kupola

2.4. STAROINDIJSKA MEDICINA “Moralne norme štite ljude od ljudi”. Mahabhara Indija je jedna od najstarijih država na svijetu. Prvi podaci o Indiji javljaju se u II mileniju p.n.e. U Indiji su živjeli Dravidi koji su obožavali Opću majku i živjeli u dolini rijeke Ind. Ind je značajno utjecao na život Dravida. Pored Opće majke, značajno je i božanstvo Pradaprati. Krajem II milenija p.n.e. sa planina Hindukuš i Pamir u dolinu rijeke Ind dolaze Arijci i pokoravaju Dravide. Dravidi i Arijci su se vremenom miješali i nastali su Hindusi. Dolaskom Arijaca u Indiju prodire i religija veda (Brahmanizam) gdje se obožava bog Brahma. Hindusi su bili nastanjeni na području Indije.

Slika 13. planina Zion politički i kulturni centar starog Jerusalema i Hebreja

Za razliku od drugih civilizacija, njihova medicina nije imala terapeutska nastojanja. Svo težište je bilo usmjereno isključivo na provođenje higijensko profilaktičkih mjera. Kroz knjige iz ovog perioda, nalazimo brojne higijenske propise, poput higijena životnih namirnica, pranje ruku, svetkovanje dana odmora, propisi o prepoznavanju lepre, propisi o izolaciji leproznih bolesnika, propisi o klanju životinja i sl. 28

Mnogobrojni historiografi medicine, posebno, ovog perioda, tvrde da zasigurno Indijci su prvi narod, koji je stvorio i prvu stručnu medicinsku literaturu, daleko prije nego što su nas učili nekadašnji historiografi. O njihovoj kulturi i medicini saznajemo iz njihovih svetih knjiga “Veda”, što u prevodu znači “znanje”. Napisane su oko 1000. godine p.n.e. Podaci o nastanku ovih svetih spisa su različiti, od autora do autora. Negdje se navodi period od 800. godina p.n.e. Staroindijska medicina je poznata po medicinskoj literaturi, obiluje propisima o čistoći tijela, higijeni usta i zuba, odijevanja i stanovanja. Pranje ruku prije i poslije jela, prilikom dodirivanja nečistih predmeta, mrtvaca, pa čak i 29


vlastitih dijelova tijela je bila obaveza. Njihovi propisi nisu bili samo religiozne svrsishodnosti već su imali i higijenski značaj. Prevenirali su nastajanje bolesti, te daljnje napredovanje, ne samo dobrim higijenskim mjerama, već i zabranom konzumiranja pojedinih vrsta hrane. Preporuke o sprovođenju tjelesnih vježbi za očuvanje zdravlja, su im bile uobičajeni vid kod propisivanja terapije rekonvalescentima, ali i kod preveniranja. Kod ovih naroda postojala je urbana civilizacija sa razvijenim higijenskim i tehničkim uređajima. Dosta prije Hipokrata, u vrijeme kada je medicina svih ostalih naroda starog vijeka bila duboko u magično - religioznoj fazi, kod njih se razvijala medicina sistematično. Gradili su javne bolnice u kojima se vodila vitalna statistika. Liječnici su pripadali višim kastama. U bolnicama uz liječnike, bile su uposlene sestre, ali i muškarci, kao pomoćni kadar. Postojali su propisi detaljno opisani i planirani o čistoći i održavanju ovih institucija.


Staroj Indiji posebno je bila razvijena okulistika, poznavali su oko 70 vrsta oboljenja iz tog područja. Radili su operativne zahvate katarakte, a prvi su se poslužili magnetom za odstranjivanje stranih tijela iz oka.

Slika 16. odlomak Sušruta

Budizam koji potječe iz 6. st. p.n.e., zagovarao je prevenciju bolesti, higijenu i sanitaciju. Za razliku od kasta u hinduizmu, budizam je zagovarao pravo na zdravstvenu njegu svakog čovjeka. Dio “Veda Charaka Samhita” sadrži zapise o timu liječnik - sestra - pacijent. Opisana je kvalifikacija sestre kao pouzdane, čestite, vješte, pristojne, odgovorne, savjesne i odane liječniku. Navedena je njihova uloga, u pomoći pri bolesnikovim potrebama, namještanju postelje, pomoći pri kretanju, pripremanju lijekova, te njihovo uključivanje terapije pacijentu, što i danas sprovode uglavnom iskusnije sestre. Posebnu pažnju su posvećivali njezi novorođenčadi, dojenčadi, te općenito dječijoj populaciji.

Slika 17. Tadž Mahal

Staroindijski liječnici su razlikovali tri tjelesne tečnosti, smatrali su da sve životne funkcije ovise o njima. Tokom pregleda su se koristili palpacijom bolesnih dijelova tijela, auskultacijom, pomoću neke modifikacije ušne cijevi. U dijagnostičke svrhe su se koristili raznovrsnim metodama njuhom i okusom. Smatra se, da su u praktičnom pogledu bili izvrsni promatrači, jer su njihove opservacije bile izuzetno decidne, sistematične i dugotrajne. Sušruta, iz Benaresa (1.st. n. e.) zapisao je u knjizi svoja iskustva. Kao hirurg opisuje amputaciju, litotomiju, herniu, rhinoplastiku i laparotomiju. U njegovoj knjizi je navedeno 760 vrsta različitih lijekova. Poznavali su veliki broj hirurških instrumenata. Prije hirurških intervencija su imali propise o sprovođenju i osiguravanju čistih uvjeta prostorije, pacijenta i osoblja. Pažnju su usmjeravali na zaustavljanje krvarenja, te su podvezivali krvne sudove. U 30

Slika 18. Zlatni hram Armitsar 31



2.5. STAROKINESKA MEDICINA

“I put od hiljadu milja, započinje jednim običnim korakom”. Kineska narodna poslovica

Dobro zdravlje su tumačili ravnotežom dvije sile janga i jina, zapravo su vjerovali da svim životnim funkcijama upravljaju iste. Muška sila Yang im je predstavljao pozitivnu energiju, a ženska sila Yin negativnu energiju. Uvijek su suprostavljeni, i nadopunjuju se, ali preovladavanje Yanga im je značilo zdravlje, a preovladavanje Yina bolest. Organe ljudskog tijela su dijelili na glavne i sporedne. Među pet glavnih su ubrajali srce, pluća, jetru, bubrege i slezenu. Jetra im je predstavljala majku srca, a želudac su smatrali sinom od srca. Kao neprijatelja srca su predstavljali bubrege. Sa našim danjašnim spoznajama iz medicinske znanosti, možemo ove stavove starih Kineza tumačiti pozitivno, jer su vladali znanjem međusobne povezanosti jednoga organa sa drugim. Znano je, da postoji korelacija pojedinih organa, pogotovo žlijezda sa unutrašnjim lučenjem.

Slika 19. tretman akunpukture

Slika 20. Nebeska palača

Kina se razvijala u periodu od 18 – 14. stoljeća p.n.e. u doba dinastije Šang – jin. Tada je zauzimala područje, oko srednjeg toka rijeke Hoang – ho. U doba dinastije Čou, granice su se proširile u dolinu rijeke Jang – cek – jang, čime je Kina dobila izlaz na Žuto more. U doba dinastije Han, Kina dobija granice otprilike kakve danas ima (osim Tibeta). U ovoj dinastiji počela je gradnja Kineskog zida, koja je trajala sve do dinastije Ming. Svrha tog monumentalnog projekta, koji i danas djeluje fascinantno i izaziva divljenje, trebala je zaštititi Kinu od upada Mongola. Prilike u državi su se rijetko mijenjale, jer je Kina bila konzervativna, i tradicija je imala izuzetno jaku i veliku ulogu. U 5. stoljeću p.n.e., pojavilo se Konfučijanstvo, čija su dva glavna pravila bila, biti smiren i biti pokoran, a koje je podržavalo postojanje klasa i svemoć carstva nad svim ovozemaljskim. U Staroj Kini medicina se razvijala samostalno. Mnogi autori, smatraju je superiornijom u odnosu na evropsku medicinu. Kinezi su bili skloni umjerenosti u svemu, a zdravstvena njega im je bila usmjerena na prevenciju. Može se zasigurno prihvatiti, da su imali veliko praktično medicinsko znanje. Bili su posebno dobri promatrači , tako da su izuzetno validno, za današnje spoznaje, opisali brojne bolesti, kao što su ospice, dizenterija, kolera, boginje i brojna očna oboljenja. 32

U njihovoj dijagnostici najvažnije mjesto je zauzimala pretraga pulsa. Opisali su 200 različitih vrsta pulsa, a palpirali su ga na dvanaest različitih područja, odnosno tački na tijelu. Za njih je ljudsko tijelo poimano i uspoređivano sa instrumentom na strune. Upravo kroz poređenje, da je puls odraz titranja tih struna u tijelu, kao i na instrumentu koji proizvodi zvuk, analizirali su, opservirali i dijagnosticirali. Puls je bio i orijentir ishoda bolesti, a ne trenutačnog stanja. Kvalitet pulsa je imao primat i kod planiranja terapije. Dijagnostika, stanje bolesnika, ishod bolesti temeljili su se i orijentirali prema pulsu, a pregledi su im trajali i po nekoliko sati. Posebno su pridavali značaj pravilnoj prehrani, zdravo su se hranili. Veliku pažnju su pridavali čistoći tijela, oralnoj higijeni, čistoći odjeće, čistoći i provjetravanju prostorija gdje su živjeli, te gimnastici i šetnjama. Sprovodili su redovno dezinfekciju i dezinsekciju svojih domova. Kroz historiju kineske medicine, susrećemo se s poimanjem ljudskog tijela, kao sistemom međusobno povezanih komponenti. Sve te komponente imaju priodnu tendenciju da budu u stalnoj ravnoteži. Poput prethodnih civilizacija vodili su računa o higijeni i prevenciji, ali nisu imali javne ustanove poput bolnica zbog velike porodične tradicije. Anamneza im nije bila značajna u dijagnostici. Liječnici u Kini bili su posebno cijenjeni i smatrani su bogovima. Shen Nong, kineski car, smatra se ocem kineske medicine, uveo je akupunkturu kao metodu liječenja, koja se sprovodi i danas uspješno, s ubadanjem precizno određenih tački, zlatnim, srebrnim i čeličnim iglama. Upotrebljavao je mnoge lijekove. Hua To se također bavio akupunkturom. 33



Chang Chung Ching (Shang Shong Jing), često se naziva i najvećim kineskim liječnikom i kineskim Hipokratom, jer se pored liječenja zalagao za medicinsku etiku. “Shang Han Za Bing Lun” je naziv njegove najpoznatije knjige, koja se i danas može kupiti prevedena sa kineskog na engleski jezik (Treatise on Febrile and Other Diseases, or Treatise on Febrile Diseases caused by Cold) “Jinkui Yaolue Fanglun” (Synopsis of Prescriptions of the Golden Chamber with 300 cases) je sljedeće značajno djelo ovog velikog autoriteta u oblasti kineske medicine iz tog perioda. Dostupno je i danas, prevedeno na engleski jezik. Prvi su proveli prvu uspješnu imunizaciju, tzv. variolizaciju, koju je evropska medicina upoznala tek u 18.stoljeću. Bilo im je poznato da se zdravi ljudi mogu zaštititi od boginja ukoliko prebole blaži oblik, blažu formu te bolesti. Praktično, to iskustvo su i primjenjivali na jednostavan način. Komad pamuka bi natopili sadržajem bubuljice zaraženog bolesnika, te su to stavljali ljudima u nos. Drugi metod se sastojao u tome da su gnoj zaraženih sušili, zatim mljeli u prah, te putem cjevčice napravljene od trstike upuhivali prah u nos. Slika 21. prikaz krvnih žila po predodžbi starih kineza

Slika 22. Li Shin Chen 34

Koristili su neku vrstu narkoze, koju su sprovodili spravljajući smjesu od opojnih biljaka, poput bunike. Poznavali su ljekovito bilje, efedrin kapi. Liječili su sifilis inhaliranjem živinih para. Upotrebljavali su morsku travu, koja je bogata jodom za liječenje gušavosti, te koristili opijum kod bolova. Li Shin Chen se ubraja takođe u velikane kineske medicine. Napisao je djelo, sublimat pod nazivom “Pen T sao Kang Mu”. Sastoji se od 52 knjige, u kojima je opisano preko 1000 vrsta biljaka. Za svaku biljku ima decidan opis, nalazište, gdje dotična raste, te vrijeme koje je predviđeno, odnosno najpovoljnije za branje. Data je ocjena vrijednosti biljke, te način i opis djelovanja.

Dakle to je prva knjiga o ljekovitom bilju i lijekovima, a može se smjestiti u period od 3000.godina stare ere. Istovremeno, ista predstavlja prvu poznatu farmakopeju u civilizaciji čovječanstva, u kojoj je izvršena sistematizacija ljekovitih biljaka, te sistematizacija drugih ljekovitih supstanci. Značenje ovog djela je izuzetno, te se često navodi u literaturi da je “Pen T sao” drugim riječima “botanička baza farmacije”. Kod primjene biljaka, čemu Kinezi i danas pridaju posebnu pažnju, za nas je značajno njihovo poimanje, da određene biljke odgavaraju yin i yang svojstvima. Yin karakteriziraju kao pasivan, hladan, taman i vlažan, a yang kao aktivan, svijetli, suhi, topli.

Slika 23. Synopsis of Prescriptions of the Golden Chamber with 300 cases

Slika 24. Jinkui yaolue Fanglun

Slika 25. kineski car Shen Nong

Slika 26. Chang Chung Ching 35



2.6. STAROGRČKA MEDICINA “Ars longa, vita brevis”. “Umjetnost je duga, život je kratak”. Hipokrat

Tada je liječenje bolesnih bilo u rukama svećenika. Grci su u početku, kombinovali empirijsku medicinu, iskustvenu sa ritualima. To je bilo mitsko religiozno razdoblje grčke medicine, jer je kult njihovih bogova bio visoko razvijen. Kentaur Hiron, prema mitologiji, bio je povrijeđen od strane Herkulesa, ali se smatralo da je besmrtan i da je izmislio medicinu kako bi sebe prvog izliječio od rana koje mu je nanio isti. Asklepije-Eskulap - Asklepijad, sin Apolona, rođen je u Prusi u Bitiniji.Prema mitologiji Kentaur Hiron ga je naučio umjetnosti liječenja.Proglasili su ga izvorom svetog božanskog znanja o izlječenju. Zagovarao je umjerenost u ishrani, bavljenje sportom, liječio je travama. Njegovi hramovi funkcionirali su kao zdravstvene ustanove. Primjenjivane su vježbe razgibavanja i kao terapija se koristila dijeta propisana prema potrebama i oboljenjima tretiranih pacijenata.

Slika 27. Aristotel

Slika 28. Hipokrat

Grčka je davno naseljena, još u kamenom dobu. Starosjedioci su Karijci, Tirseni i Pelagzi. U 11. st. p.n.e. doseljavaju se i Dorci, a njihov najvažniji grad bila je Sparta. Dorci su pokorili starosjedioce i bojali se njihovog ustanka. Uvijek su bili u pripravnosti, što je vremenom preraslo u vojnički stil života, te su svoju djecu , još od malena navikavali na najveće napore. U 14. st. p.n.e. doseljavaju se sa sjevera Ahajci, Eolci i Jonjani. Ahajci su naselili Peloponez i Krit, Eolci sjeverne obale Male Azije i otok Lezbos, dok su Jonjani naselili centralnu Grčku i središnji dio Egejskog mora. Najstariji pisani dokumenti iz kojih dobijamo podatke su Homerova djela nastala u 9. st.p.n.e., gdje nalazimo bezbroj dokaza pozitivnog medicinskog znanja. Znatan broj autora opovrgava da su epovi, “Ilijada” i “Odiseja”, djela imaginarnog slijepog starca Homera, već da su to narodna usmena predanja. Jedno je zasigurno tačno, da ta djela na autentičan način govore o običajima i metodama liječenja, mnogobrojnim medicinskim opažanjima, te opisima bolesti i ozlijeda. Opisana je 141 ratna povreda, metode sanacije, zaustavljanje krvarenja, te previjanje rana , liječenih ljekovitim travama, koje je plavokosa boginja Agameda poznavala koliko ih je zemlja rađala. Homer spominje Apolona kao velikog učitelja. 36

Centar kulta Asklepijusa, bio je Epidaurus na Peloponezu. Njemu u čast su bili posvećeni brojni hramovi i svetišta i u drugim dijelovima Slika 29. Eskulap Grčke, gdje su sprovođeni rituali žrtvovanja, molitvi, posta, banjanja i inhaliranja miomirisnim travama. To je bilo ne samo lječilište, nego i mjesto održavanja festivala nazvanog Asklepijada. Izvođeni su rituali žrtvovanja životinja, u čast Asklepija, a pacijentu su dozvoljavali da prenoći u svetištu na koži životinje, koju je žrtvovao ili uz njegovu statuu. U snu bi se bog pojavljivao kao zmija, pas, koza ili u svom liku i savjetovao bi tretiranog pacijenta. U znak zahvalnosti ubacivali bi liječeni zlatne novčiće u fontanu. Tajna uspjeha Asklepija i Asklepijevih svećenika se zasnivala na tome, što su, sem religiozne, sprovodili i racionalni vid terapija, a da pacijenti nisu bili toga svjesni. Svi hramovi lječilišta, banje, su bili smješteni na morskoj obali ili u planinskim predjelima, a to su bila mjesta sa povoljnim klimatskim uvjetima, gdje su bila vrela toplih i ljekovitih voda. U grčkoj vojsci koja se bori pred Trojom spominju se dva liječnika, Podalirije i Mahaon, sinovi Asklepija. Smatrali su da je bio toliko vješt u liječenju tokom svoga života, te su ga poslije smrti proglasili bogom medicine. Sačuvan je niz Asklepijevih kipova, kao mladić ili starac koji drži štap oko kojeg je uvijena zmija, njegov simbol. O njemu je pisao i Homer u svojoj “Odiseji”, ali 37


ga je proglasio čovjekom, a ne bogom. Njegov kult je bio proširen ne samo po Grčkoj, već i po njihovim tadašnjim kolonijama. U 6. st. p.n.e. na prostorima Balkana je Epidaurum, današnji Cavtat, u kojem je Asklepije zaštitnik. Takođe špilja Šipun podsjeća na zaštitnika Epidaura. U Dubrovniku na jednom od stupova Kneževog dvora isklesan je lik Asklepija kao zaštitnika. U periodu mitsko-religioznog razdoblja rane grčke medicine, pojavljuju se prvi filozofi prirode, koji su tražili prauzrok svega što postoji. Za Talesa je praelement bila voda, za Anoksimena zrak, za Anksimadru apejron-beskrajna materija. Suprotno tom materijalističkom shvaćanju se javio idealizam Pitagore, koji je brojeve smatrao osnovom svega postojećeg. Neki od ovih filozofa su se bavili anatomskim istraživanjima. Pitagora se bavio sem anatomije dijetetikom i tjelovježbama. Anaksagora je secirao mozak. Demokrit je pisao rasprave o patologiji, o epidemijama. Diogen je pokušavao protumačiti funkciju srca. To su bili počeci medicinskih istraživanja. Utjecajem tih filozofa formirane su liječničke škole u Kireni (sjeverna Afrika), u Krotonu ( južna Italija), na otocima Rodu, Knidu i Kosu. Osobito značenje je dobila škola na Kosu zahvaljujući Hipokratu, jer je u njoj stekao svoja prva znanja iz medicine. Iz zapisa saznajemo da se u tom periodu prvi puta spominju babice, te da su uz liječnike imali za pomoć niže medicinsko osoblje. Postanak grčke kulture nije bio bez utjecaja starih kultura i naroda sa kojim su dolazili u kontakt. U kasnijem periodu svog razvoja postat će poznati po svojim remek djelima u arhitekturi, slikarstvu, poeziji, filozofiji i demokratiji, što je u mnogome doprinjelo razvoju medicine. Znana je antička spoznaja da zdravi duh može biti samo u zdravom tijelu. Posvećivali su mnogo pažnje sprovođenju organiziranih mjera u zaštiti zdravlja naroda kroz izgradnju vodovoda i kanalizacija, te bavljenjem sportom. Sanitarne i higijenske mjere država je još u ono vrijeme preduzimala u cilju zaštite zdravlja svoje populacije. Smatrali su da zdravlje zavisi o ravnoteži tijela, duha i okoline, te se smatraju tvorcima naučne higijene. Pravilo antičke medicine između ostalih je bilo i to da je umjerenost zlatna sredina u svemu. Sprovodili su svaki dan kupanje i pranje zuba metvicom te su upražnjavali masažu i tjelesne vježbe. Hipokrat je rođen 460. god. p.n.e., u Kosu, glavnom gradu istoimenog otoka, na jugozapadu Male Azije. U medicinu ga je uputio otac Heraklit, isto liječnik, a filozofiju je učio kod poznatog Demokrita iz Ardere. Smatra se da je direktni potomak Asklepija. Radio je u Kosu, u Trakiji, Tesaliji i Makedoniji. 38


Umro je 370.god. p.n.e. u Larisi, u Tesaliji, gdje je i pokopan. Direktni potomci, sinovi Tesal i Drakon, i njegov zet Polibije, su nastavili njegovo učenje. Postavio je temelje medicine, a to su promatranje prirode i bolesnog čovjeka. Stvorio je etičke principe na kojima se temelji liječnički rad. Oslobodio je medicinu od praznovjerja i religije. Nazivan je “Veliki”, “Otac medicine”, “Božanski”, “Stari mudrac”, liječnik, filozof i prirodnjak, koji je s pravom dobio ime nenadmašni genije. Grčka je u hipokratovo doba doživjela politički, kulturni i stvaralački procvat. Napisao je veliki broj medicinskih djela. Nemali broj historiografa grčke medicine tvrdi da je Hipokrat autor 28 knjiga. Usvojivši bogato empirijsko naslijeđe, te radivši poslije filozofa “Jonske i naturalističke škole” spojio je obje tekovine, te tako stvorio osnovu svoje biološko medicinske teorije sistema, koja je dobila naziv hipokratizam. Liječništvo svoga doba, sabrao je i izložio enciklopedijski u prvim udžbenicima, nađenim u Aleksandrijskoj biblioteci, stotinu godina poslije njegove smrti. Sabrani su u djelo pod nazivom “Corpus Hipocraticum” u kojem opisuje anatomiju, prirodu kosti i denticiju zuba. Od ukupno 58 poglavlja, na opću medicinu otpada osam, na anatomiju i fiziologiju deset, na dijetetiku jedno, na opću patologiju deset, na specijalnu patologiju osam, na terapiju dva, na hirurgiju osam, na okulistiku jedno, te na pedijatriju, porodiljstvo i ginekologiju deset dijelova. Ostavio je još prognostičke spise, rasprave o etici liječnika, o epilepsiji, o epidemijama, klimatološke spise, te historijske rasprave o medicini prije njega. Pisao je o dijeti, o receptu, o ranama glave, o luksacijama i frakturama. Bavio se problemom zdravog života, te nam prezentirao vrijedne podatke o vazduhu, vodi i prognozi vremena. Za njega je “fizis” bila priroda, a “dinamis” prirodna sila. Smatrao je da one čine jedinstvo. Tvrdio je, da su tijelo i duša povezani međusobno, tako da oboljenje tijela automatski dovodi i do oboljevanja duše.

Slika 30. Drevno vježbalište arheološko nalazište Delfi

Slika 31. Lječilište Korinthos, Ligourio, Arheološko nalazište Epidaur 39


Hipokratova patologija počiva na humoralnoj osnovi. Tvrdio je da je zdravlje stanje usklađenih odnosa između četiri tjelesna soka i takvo stanje je nazvao “krazija”. Bolešću je smatrao poremećaj tog stanja, te isto nazvao “diskrazija”. Dao je odgovore, da organizam na takva stanja reagira i odgovara kuhanjem sokova unutar tijela, koje izbacuje kao štetne produkte, tj. štetne izlučevine, kojima je dao naziv “matheria peccans”. Isti se mogu zadržavati unutar tijela ili u određenom dijelu, gdje je došlo do poremećaja. Smatrao je znoj kao izuzetno bitan produkt tijela, koji je vrlo često sudio o određenom oboljenju. Hipokratov klinicizam je počivao na izrađenom planu o potrebi pregleda bolesnika, te o utvrđivanju i predviđanju toka i ishoda liječenja. U svojim opservacijama prvi je ukazao da pregled počinje prikupljanjem podataka od bolesnika, tj. uzimanjem anamneze. Uveo je pojam “status praesens”, tj. sadašnje stanje, tzv. objektivni pregled. Podvukao je da se rasuđivanje izvodi pomoću očiju, ušiju, nosa i šake, što znači inspekcija, palpacija i perkusija. Određivao je temperaturu stavljanjem površine šake, odnosno dlana, na bolesnikove grudi. Pokušao je tražiti uzroke oboljenja u djelovanju spoljnih faktora. On je prvi ukazao na vezu epidemija, nastanka i razvoja bolesti, te utjecaju faktora, kao što su voda, klima, način života, ishrana, stanovanje i drugih ekonomsko socijalnih uslova života. Naglašavao je važnost bilježenja pacijentovog stanja. Osim zasluga za dijagnostiku, pisao je o terapiji i zalagao se za holistički pristup u opservaciji i tretmanu pacijenta, bolesnika. Hipokratska medicina, teoretski proiziliazi iz nauke od 4 elementa, to su: voda, vatra, zrak i zemlja. Glavni sastojci organizma su četiri tjelesna soka: krv, sluz, crna i žuta žuč. Sokovi imaju utjecaj i na temperament čovjeka, prema Hipokratu. I danas koristimo nazive: sangvinički, flegmatički, kolerički i melankolički temperament. Prema njemu, odnos sokova unutar ljudskog tijela regulira sila, koju je on nazvao “fizis”, tj. priroda. Tu medicinu nazivamo humoralnom, od latinske riječi “humor”, što znači tekućina, sok i vlaga. Naziv “facies hipocraticum” je najvjernije opisao izraz lica bolesnika koji umire: nos je šiljast, oči leže duboko, predio sljepočnica je upao, uši su hladne i smežurane, uške zavinute, koža na čelu je tvrda poput pergamenta, napeta i suha, boja čitavog lica je blijeda ili siva poput olova. Ovi parametri su i danas u primjeni kod konstatacije egzitusa. Njegova su djela prava riznica medicinskog znanja, pa se očekivalo da je njegovo znanje bilo kompleksno objedinjeno i sa znanjem anatomije. Nažalost, on je koristio promatranje kao jedini put upoznavanja čovječije građe, jer se 40


u to vrijeme nisu izvodile sekcije i obdukcije. Neovisno o tome, ostavio nam je decidne opise: abscesa, fistule, hernije, karcinoma, angine, različitih osipa i groznica, te svega što se moglo ustanoviti prostim okom. Opisao je decidno bronhopneumoniju, empijem, malariju, itd. Posebnu raspravu je posvetio epilepsiji, te opovrgao, do tada uvriježeno mišljenje da je to sveta bolest. Nastanak ovog oboljenja povezao je isključivo s mozgom. Negirao je dotadašnje teorije natprirodnog porijekla. Također mu je bilo poznato da kod ozljeda kičme nastaju oduzetosti. Smatrao je, da je liječnik mislilac ravan bogovima, i da dobar liječnik treba da bude prvenstveno i dobar filozof. U hipokratskoj tradiciji, načinu medicinskog shvatanja i prakse, nalazimo korijene suvremene medicine. Definirao je da zdravlje i bolest proizilaze u ravnoteži između faktora načina života i spoljne sredine. Vanjska ravnoteža, čovjek i njegova sredina, determiniše unutrašnju ravnotežu individue. Historijski značaj Hipokrata je, što je umjesto magijske misli uveo anatomsko-patološku medicinu. Nesumljivo je da je osnivač medicinske etike, da je prvi u pisanoj formi ostavio dokument o obavezama i dužnostima onih koji se posvećuju liječničkom pozivu. Njegova zakletva je zadržala aktuelnost do današnjih dana, preživjela stoljeća, društvene preokrete, religijsko-etičke oscilacije, te usprkos svemu ostala jasna, sadržajna, moralno jaka i konzistentna. Uz određenu reviziju teksta, Hipokratovu zakletvu polažu svi liječnici po završetku studija. Slika 32. instrumenti u vrijeme Hipokrata u staroj Grčkoj

Prvobitna verzija Hipokratove zakletve U času kada stupam u red onih kojima se daruje zadovoljenje svih životnih potreba, kojima je predodređeno da žive u blagostanju kunem se Apolonom, Asklepijem, Higijenom i Panakejom, svim bogovima i božicama; zvat ću ih za svjedoke da ću se svim svojim silama i svojom savješću držati ove zakletve i ove obaveze. Svoga ću učitelja poštovati kao svoje roditelje, davat ću mu što mu u životu bude potrebno. Njegovu ću djecu smatrati svojom braćom, a ako budu željeli učiti ih bez ugovora i bez plaće. Svoje ponašanje odredit ću prema 41



svojim snagama i znanju na korist bolesnika i štitit ću ga od svega što bi mu moglo škoditi i nanijeti nepravdu. Nikome neću, makar me za to molio, dati smrtonosni otrov, niti ću mu za njega dati savjet. Isto tako neću dati ženi sredstvo za pometnuće poroda. Neću nikome vaditi kamence, neću operisati, već ću to prepustiti onima koji se tim poslovima bave. Čisto ću i pobožno živjeti i izvršavati svoju umjetnost. U koju god kuću stupim, radit ću na korist bolesnika, kloneći se nehotičnog oštećivanja, a osobito zavođenja žena i muškaraca, robova i slobodnih. Što u svome poslu budem saznao ili vidio, ukoliko se ne bude smjelo javno znati, prešutjet ću i zadržati kao tajnu. Budem li održao ovu zakletvu i ne budem li je prekršio, neka mi bude sretan život i uspješna umjetnost, nek steknem blagostanje, slavu i ugled kod ljudi sve do dalekih vremena; prekršim li ovu zakletvu i zakunem li se krivo, neka me zadesi protivno.

sudova i zapravo to proizvodi pulsiranje. Smatrao je, da su uzroci bolesti povezani i sa okolinskim uvjetima, često je naglašavao da u vazduhu ima nešto što donosi bolest.

Jedan broj medicinskih historiografa, ranog perioda grčke medicine, zastupa tezu, da zakletva zapravo potječe iz Pitagorske filozofske škole, to je bio period V stoljeća p.n.e.

Mithridates VI Eupator, kralj pontusa, izučavao je farmaciju i postavio je osnove o razvoju tolerancije na droge.

Kultura razdoblja poslije Hipokrata, zahvaljujući filozofima, prirodnjacima je itekako pozitivno utjecala na daljni napredak medicine. Posebno se trebaju spomenuti: Platon, je smatrao, da u materijalnom čovječijem organizmu postoje tri duše. Prvu je nazvao razumna i besmrtna, čije je središte u mozgu i upravlja razumom i čulima. Druga je senzibilna i besmrtna, a središte iste je u srcu, kojeg je nazvao čvorem vena i izvozom krvi.Treća je vegetativna i smrtna, čije je središte u trbuhu, petama i crijevima, a ima zadatak da hrani organizam. Smatrao je da veza duše i tijela se održava preko kičmene moždine, a da jetra predstavlja sjajno ogledalo, preko kojeg se mogla proricati budućnost. Tvrdio je da su dijete i tjelesne vježbe pravi lijek i izbor u liječenju,a liječenje hroničnih bolesnika je uzaludan i štetan socijalni problem, jer se održavaju na životu nekorisni članovi društva. Aristotel, grčki prirodnjački filozof (384-322.god.p.n.e.), Platonov učenik, u mnogome je pomogao razvoju medicine, te dao doprinos općoj biologiji, embriologiji, fiziologiji, psihologiji. Njegovi zaključci su proizilazili iz deduktivnog, logističkog i teološkog načina mišljenja. Poznat je kao tvorac komparativne anatomije, srce je smatrao središtem duše. Osjetilnim organima je pridavao posebnu važnost u filozofskim raspravama. Tvrdio je, da je mozak čovjeka veći od životinjskog, da sadrži krv i da je hladan, jer u njega ne ulaze vene, već u njegove opne. Izjednačavanje tjelesne temperature, koja se kuhanjem stvara u srcu, koordinira mozak, a da krv snabdjevena hranom ključa unutar krvnih 42

Herofil se istakao kao anatom, opisao je moždane opne. Smatraju ga otkroviteljem četvrtoga moždanog ventrikula. Opisao je epiglotis i dokazao da on pri gutanju, zatvaranjem sprječava da hrana ulazi kroz traheju. Tvrdio je, da je disanje u vezi sa pulsacijom srca, a da pluća imaju sistolu i dijastolu kao i srce.

Slika 33. Mithridates

2.7. STARORIMSKA MEDICINA

Nakon velikih osvajačkih pohoda Rim je doživio i politički uspon, te je postao kulturnim središtem tadašnjeg svijeta. U svojim počecima Rimljani nisu imali znanstveno razvijeno medicinsko znanje, bili su to robovi, brijači, koji su liječili oboljele vinom i jabukama. Tek kada su osvojili Grčku, u Rim su počeli pristizati prvi grčki liječnici, od kojih nisu preuzimali sve, jer su strahovali da bi ih mogli otrovati svojim lijekovima, koji su im bili nepoznati. Prvi liječnik im je bio rob, po imenu Arhagatos, 219. godine p.n.e., koji je zbog velikih zasluga i uspjeha u liječenju, dobio sva građanska prava. Bio je veoma omiljen, kao liječnik i hirurg. Kod izgradnje gradova, bitan momenat im je bio zdravstveni. Naselja su gradili na uzvišenim mjestima, zaštičenim od jakih vjetrova i magli, a prostorije su bile okrenute prema sunčanoj strani. Istovremeno su vodili brigu o strateškoj, dugoročnijoj koncepciji zaštite svoje populacije. Od Etruščana su savladali izgradnju vodovoda. Obavezno su u gradove dovodili pitku vodu, pomoću izgradnje akvedukata, koju su filtrirali kroz pješčane filtere i porozno kamenje. 43


Slika 34. Romul i Rem, mitski osnivači Rima


Danas raspolažemo spoznajama, da je izgrađeno oko 40-tak vodovoda. Prvi je sagrađen u gradu Rimu 311. god. p.n.e. Pronađeni su vjerodostojni podaci da su trošili dnevno 144 litra vode po stanovniku. Fascinirajuća je činjenica, da su u danjašnjem Rimu, još u bezprijekornoj funkciji određeni vodovodi i kanalizacioni odvodi iz tog perioda.

Jedan od vodovoda u Splitu, koji i danas služi svojoj svrsi, izgradili su Stari Rimljani. Koristili su uređaje sa centralnim grijanjem i parne kupke. Imali su izvanredno uređenu rimsku gradsku kanalizaciju. Prve mjere brige za higijenom u Rimu, su se desile u 6. stoljeću p.n.e., tada je Tarkvinije dao sagraditi veliki kanal, poznat pod nazivom “cloaca maxima”. Zaslužni su za unapređenje javne zdravstvene službe, imali su obavezne, planirane učestale akcije čišćenja grada, vršili su nadzor nad namirnicama. Dakle, ni jedan narod starog vijeka nije dao takav doprinos na području javnog zdravstva kao što su to dali Stari Rimljani. Njihovo sanitarno zakonodavstvo i njihovi mnogobrojni higijenski uređaji su nam ostavili tragove da su djelovali organizirano na ranoj prevenciji svoje populacije. Postojali su javni wc-i, kućni wc-i, gradsko kupalište, javni bazeni, među kojima su bile najčuvenije Neronove, Titove, Konstantinove i Dijeklacijanove terme, javne kupaonice. Imučni građani Rima su imali vlastite veoma raskošne kupaonice. Gradska groblja su gradili van gradova, a pokopavanje umrlih je bilo sprovođeno prema higijenskim propisima.

na prepisu Hipokratovih spoznaja. Opisao je hirurške zahvate hernije, amputacije, te rekonstrukcije plastikom razorenih dijelova lica. Sa mnogo većim medicinskim znanjem u tom periodu, se javlja Pedanije Dios Korid, rimski vojni liječnik. Napisao je djelo “De materija medica”, gdje je opisao domaće i strane lijekove tog perioda, te biljni i životinjski svijet. Zahvaljujući njemu, vojna medicina je napredovala; otkrivene su mnoge tehnike liječenja, a i kroz osvajanja, Rimljani su bili u mogućnosti sticati nova saznanja o medicini od pokorenih naroda. Hirurške metode i zahvati su također bili na veoma visokom stupnju razvoja, a mnogi hirurški instrumenti sliče onima koji su u upotrebi i danas. Postojale su vojne bolnice valetudinariji. Posebna pažnja se posvećivala liječenju i rehabilitaciji rimskih vojnika. Za njihova zbrinjavanja su koristili mobilne bolnice, jer širenjem ratova su imale svrsishodnost, a imale su izuzetno suvremenu opremljenost, za to vremensko razdoblje. Rimljani su proširili Hipokratove naučne metode praćenja sa religioznim i mitološkim ceremonijama. Mnogim bogovima u koje su vjerovali, pripisivali su iscjeliteljske moći. Značajno je da se u izvorima historiografije ovog perioda, na više mjesta, u Rimskoj medicini spominju žene kao liječnice, te da su pisale priručnike o pobačajima. Isti su imali veliku popularnost kod puka, jer im je zakonom bio zabranjen pobačaj. Kralj Numa Pompilije je izdao zakon, da se svakoj trudnici, kojoj se dijagnostički izdiferencira da će imati letalni ishod, mora carskim rezom izvaditi dijete. Uloga žene u Rimu je bila drugačija, mogle su biti vlasnice imanja, nesmetano se pojavljivati u javnosti, kao i muškarci, boraviti sa gostima.

Najveći liječnici Rima bili su porijeklom Grci, bili su u potpunosti pod utjecajem grčkih kolega, a uživali su posebne počasti i blagostanja, od države i u narodu. U ranom razvoju bilo je prisutno medicinsko praznovjerje. Uspješno se protiv njega borio Titus Lukretius Carus, Lukrecije Kar. U svom djelu “De rerum natura”, napisao je, da bogovi nemaju utjecaja na prirodne pojave, te da je cjelokupni prirodni svijet podvrgnut isključivo zakonima prirode. U 1.stoljeću n.e., pojavilo se prvo medicinsko djelo na latinskom jeziku “De re medica”, u prijevodu “o medicini”, gdje se opisuju pojedine bolesti i njihovo liječenje. Napisao ga je Celsus, rođeni Rimljanin, uglavnom se zasnivalo 44

Slika 35. instrumenti koji su se koristili u Rimskoj medicini 45


Najznačajniji rimski liječnik bio je Galen-Galenus (130-201), rođen u Pergamonu, u Maloj Aziji, grčkog porijekla. Bio je učenik medicinske škole u Aleksandriji. Mnogi historičari medicine ga svrstavaju kao drugog neprikosnovenog liječničkog mudraca iz 1. stoljeća n.e. Pod utjecajem oca, arhitekte Nikona, odlučio je studirati medicinu, prvo u Pergamonu, poslije u Smirni, te u Aleksandriji, gdje se posebno posvetio studiju anatomije. 157. godine n.e., vraća se u svoj grad, gdje radi kao liječnik na gladijatorskoj školi, pri čemu je stekao hiruršku praksu. 162. godine n.e., odlazi u Rim, gdje se proslavlja svojim znanjem i uspjesima. Također je bio apotekar, anatom i fiziolog. U svojim djelima on do detalja opisuje studije i eksperimente kao i procedure pomoću kojih nalazi realna i izvodiva rješenja problema svojih pacijenata. Opisuje tehnike rada primalja pri porodu i njegu novorođenčeta kojom su se bavile iste. Galen je stvorio novi medicinski sistem, koji se temeljio na Hipokratskoj medicini, ali je objedinio i svo ostalo znanje iz područja medicine tog vremena. Takav se sistem održao do 16. stoljeća. Držao je filozofska predavanja i pisao knjige. Napisao je 400 djela iz područja medicine, filozofije, gramatike, matematike i drugih naučnih disciplina. Svoja djela je podijelio na sedam grupa: 1. anatomiju, 2. patologiju, 3. terapiju, 4. dijagnostika, 5. prognostika, 6. komentari djela Hipokrata,


Prema Galenu, biologija počiva na mističnom pojmu “pneuma” ili “spiritus”, kao nosiocu života i zdravlja, a tijelo je stvoreno isključivo da služi duši. Za raspoznavanje bolesti, smatrao je bol važnim dijagnostičkim znakom, jer ukazuje na središte bolesti. Specijalna patologija mu je počivala na diobi bolesti u tri grupe: 1. bolesti tjelesnih sokova, 2. bolesti sličnih dijelova, 3. bolesti organa. Terapiju je smatrao složenom i veoma dogmatičnom. Razlikovao je tri vrste indikacija: 1. indicatio causalis, 2. indicatio temperamentalis, 3. indicatio morbi. Galen nije nikada secirao ljudsko tijelo, misleći da je dovoljno seciranje majmuna, pa je on doveo do velikog nazadovanja medicine u tom periodu, jer su korišteni njegovi udžbenici. Kao dobar promatrač, opisao je tačno pojedine bolesti, tipove groznica, bolesti probavnog trakta, dijabetes. Razlikovao je kugu od drugih epidemijskih bolesti. Dao je definiciju: ukoliko od neke bolesti obolijeva mnogo ljudi, to je epidemijska forma. Smatrao je, da je bolest rezultat djelovanja načina života, ljudskog tijela, njegove konstitucije, atmosfere, spoljne sredine.

Slika 36. Galen

7. komentari djela Erasistrata i Asklepijata. Njegovo najznačajnije djelo je “Ars parva”, što predstavlja kompedij, odnosno sublimat patologije i terapije tog vremena. Uvodi u medicinu eksperimente, te poput Hipokrata prihvata i nastavlja jedini pravilni put za stjecanje znanja, a to je promatranje prirode, promatranje čovjeka i njihovog uzajamnog djelovanja. Za Galena liječnik je bio sluga prirode. Prema suvremenim historiografima medicine, skoro većina njegovih podataka o anatomiji su bili netačni, što će kasnije potvrditi Vesalijus u 16. stoljeću, a poslije i ostali znameniti znanstvenici koji su se bavili anatomijom. 46

2.8. ALEKSANDRIJSKA ŠKOLA Aleksandrija je drugi po veličini grad u Egiptu, kojeg je 331. godine p.n.e. osnovao Aleksandar Veliki. Aleksandrija je u to doba imala najveću i najbogatiju biblioteku na cijelom svijetu. Grad je danas jedna od važnijih luka na Sredozemnom moru. 332. godine p.n.e. osnovana je Aleksandrijska škola, prva velika medinska škola, koja je imala svoje klinike i labaratorije. Liječnike koji su bili uposleni, plaćala je država. Proučavali su anatomiju na ljudskim leševima i učili su po djelima Hipokrata i ostalih velikana iz tog perioda. 47


Slika 37. Aleksandrijska sfinga


Međutim, važnost Aleksandrijske škole medicine, nadilazi po značaju i smislu, puku priču o razvoju medicine u ostalim dijelovima Egipta. Razlog što je priča o Aleksandrijskoj školi odvojena kao zasebna je taj, što je Aleksandrija kao velika luka u Sredozemlju, bila sjecište različitih kultura i civilizacija, a najbolji liječnici tog vremena su školovani baš tu.

Nakon pada Egipta pod najezdom Rimljana, Aleksandrija je ostala jedan od najvažnijih i najcjenjenijih centara medicine toga vremena. Aleksandrijski naučnici i liječnici su bili aktivni i u 6.stoljeću n.e., izuzetno cijenjeni i traženi i izvan područja svoje zemlje. Brojni liječnici su proizašli iz ove škole koji su djelovali ne samo u Rimu, nego i u Grčkoj. Najznačajniji predstavnici Aleksandrijske škole, osim Hipokrata, su bili Herofil i Eristrat. Herofil je bio Praksagorin učenik, jedan dio historičara medicine ga smatra osnivačem ljudske anatomije i najvećim anatomom u tom periodu. Bavio se istraživanjem nervnog i kardiovaskularnog sistema, te je prvi opisao građu mozga, kojeg je smatrao centrom nervnog sistema, života općenito i sjedištem duše. Eristrat je opisao slušni i vidni nerv. Jedan broj suvremenih historiografa medicine smatra, da je za procvat hirurgije zaslužan napredak anatomije koji je postignut u Aleksandriji. Kada su Arapi pokorili Egipat 639. godine n.e., Aleksandrijska škola je bila još uvijek aktivna, a oficijelni jezik je bio sirijski, što ukazuje na činjenicu da je mnogo studenata iz Istočnog Mediterana učilo medicinu u Aleksandriji sve do 7. stoljeća n.e. Tokom VIII križarskog rata koji je počeo 1221. god., a epilog je bio Križarski pohod 1295. god., kada je papa Urban V sa Rodosa, oganizirao pohod na Egipat, križarski fanatici su zauzeli Aleksandriju i izvršili jedan od najokrutnijih pokolja muslimana, židova i kršćana. Spalili su Aleksandrijsku biblioteku, u tom periodu najveću na svijetu, koja je brojala 700 000 knjiga. Šteta je bila neprocjenjivih razmjera po napredak čovječanstva. Uz knjižnicu je bio univerzitet sa hiljadama studenata koji su besplatno bili podučavani, a za siromašne se prikupljao novac. Ogromno dvorište je bilo neka vrsta foruma. 48

Građa se sakupljala i prevodila 625 godina, a prema sačuvanim spisima, zabilježeno je da su resursi biblioteke bili fascinantni za taj vremenski period življena. Uopćeno gledajući, religijski, krstaški ratovi, koji su vođeni u pokušaju zapadnih Europljana da povrate Svetu zemlju od muslimana, bili su u potpunosti bez uspjeha. Historiografi sestrinstva ističu da je sa sestrinskog gledišta u tom periodu došlo do formiranja dobro organiziranih vojnih redova za pružanje sestrinske njege, da bi se mogli zbrinjavati krstaši. 2.9. SALERNIJSKA ŠKOLA Salerno je smješten na zapadnoj obali Italije, južno od Napulja, u Salernskom zaljevu. U periodu kada arapska medicina doživljava svoj vrhunac u kršćanskom zapadu medicina i sestrinstvo doživljavaju svoj tamni period. Postojala je jedna oaza, koja se oduprla potpunoj propasti, to je bila medicinska škola u Salernu, koja je počela sa radom krajem 9. stoljeća. Iz dostupne literature za taj period, uočljivi su podaci da su i žene vršile liječničku praksu i držale predavanja. Najstarije djelo ove škole, koje je bilo u potpunosti pod utjecajem Galenovih spoznaja, je knjiga “Passionarius”, autora Gariopontusa. Kroz cijeli stari vijek, nije bilo na Apeninskom poluotoku, nijedne samonikle naučne medicine, izuzev medicine u južnoj Italiji, gdje su postojale čuvene medicinske škole. Stoga je opravdavajući razlog, što se u skoro svim udžbenicima historije medicine, pa tako i ovom izdvaja Salernijska škola. U 11. stoljeću, ova škola je doživjela najveći uspon, kada su upoznali arapsku medicinu. Veliki broj liječnika Salernijske škole je ostavio svoja djela, napisana na vlastitim istraživanjima. Porodica Platearius je napisala kompletan priručnik praktične medicine, pod nazivom “Practica brevis”. U periodu kada crkva nije dozvoljavala nikakav napredak na polju znanosti, zabranjivala sekcije, hirurške zahvate, tu je anatomija i hirurgija doživjela uspon. Operirali su hernije, katarakte, izvodili plastične rekonstruktivne zahvate, te imali razvijenu ginekologiju. Kao narodni priručnik higijene, nekoliko stoljeća su koristili pjesmu pod nazivom “Regime sanitatis Salernitanum”. Copho je napisao djelo “Anatomija porci” u drugoj polovini 11.stoljeća. 49


U 13. stoljeću su imali veći broj priručnika iz patologije, dijagnostike, farmacije, dijetetike i jedno djelo iz područja oftalmologije pod nazivom “Practica oculorum”. U historiji srednjovjekovne medicine, Salernijska škola je predstavljala jedinu svijetlu tačku u Evropi. Bila je prva na zapadu gdje se mogla steći viša naobrazba.


3. POGLAVLJE

Znatan broj historiografa medicine, smatra da je to preteća medicinskih fakulteta. Njihovi studenti su bili obavezni prvo savladavati 3 godine logiku, nakon toga 5 godina su izučavali medicinu. Bili su obavezni, po završetku obaviti jednogodišnju praksu, pod nadzorom liječnika što mi danas zovemo stažiranje.

UTJECAJ RELIGIJE NA RAZVOJ SESTRINSTVA

“Hominem quero”! Slika 38. Salernijska škola

“Tražim čovjeka”! Diogen

50


3.1. UTJECAJ KRŠĆANSTVA NA RAZVOJ SESTRINSTVA 395. godine kršćanstvo je postalo zvanična državna religija cijelog Rimskog carstva. Udovice i neudate žene mogle su se posvetiti karitativnom poslu. Njihovo djelovanje je imalo za cilj, preobraćanje u kršćanstvo, osiguranje odjeće i hrane za bijednike, beskućnike, te sprovođenje njege bolesnih i posjećivanje zatvorenika. Kroz te aktivnosti posebno su se istakle đakonese, matrone i svećenički redovi. Đakonese Unutar Istočne crkve su djelovale đakonese. Njihov zadatak je bio uz pomoć svećenika da vode brigu i sprovode njegu siromašnih i bolesnih. Djelovanje je bilo isključivo religioznog karaktera, jer su preobraćali svoje štićenike u kršćanstvo, sudjelovali pri krštenjima i prenosili poruke sveštenstvu, obilazile zatvorenike. Karakteristično je da su se njegom bavili muškarci i žene, brinući se svako za svoj spol. Među njima se posebno istakla Phoeba, smatra se prvom đakonesom, te da je vodila brigu i njegu za svetog Pavla. U tom periodu je djelovao i Virginski red, još su ga nazivali red udovica, s tim da nisu morale biti članice isključivo iste. Osnovan je 400. god. u Konstantinopolisu. Djelovanje je nadzirala Olimpija. Sa 19 godina je postala udovica, živjela asketskim životom, te ostatak života posvetila vjerskoj i karitativnoj ulozi. Ostali su zapisi o njenim izuzetnim organizatorskim sposobnostima, a nadzirala je rad oko 40-tak đakonesa. Matrone Sredinom 4. stoljeća u Rimu su djelovale matrone. Porijeklom su bile iz dobrostojećih familija. Svoje domove su koristile za religiozno djelovanje te pomoć i njegu. Među njima su se istakle: Marcela je svoj dom pretvorila u samostan u kojem je djelovala. Posvetila se u potpunosti kršćanstvu, kod nje je sveti Jeronim prevodio Bibliju. Navodno je bila siroče, a i nakon udaje, veoma brzo ostala udovica. Fabiola je shvativši da je sagriješila postala kršćanka. Sagradila je 380. godine, hospicij s karitativnom ulogom za njegu. Obilazila je rimske ulice i sakupljala beskućnike, bolesne, neuhranjene i zapuštene. Bila je izuzetno cije52

UTJECAJ RELIGIJE NA RAZVOJ SESTRINSTVA

njena i omiljena kod svog naroda. Ostalo je zapisano, da su na njenoj sahrani prisustvovali mnogobrojni Rimljani. Paola je slovila kao najobrazovanija među njima, smatraju je najznačajnijom ženom tog perioda. Navodno je u njenom vlasništvu bio cijeli grad Necropolis. Ostavši udovica sa kćerkom odlazi u Palestinu da obavi zavjet, kao kršćanka. U Betlehemu je sagradila hospicij koji je služio hodočasnicima. Sestrinstvo je tumačila kroz religiozno umijeće, a ne kao službu i profesiju.

3.2. SVEĆENIČKI REDOVI Zapadna crkva je u tom periodu imala izuzetan utjecaj. Pažnja se više posvećivala vjeri nego zdravlju i potrebama ljudi. Muškarci i žene su se morale posvećivati kršćanstvu i živjeti isključivo po kršćanskim svjetovnim normama. Parabolani su bili muška organizacija, koja je osnovala hospicij u vrijeme dok je harala crna kuga u Rimu, te su brinuli za oboljele. Benediktanci su se istjecali u odnosu na druge kršćanske redove, jer su više pažnje posvećivali oboljelima. U sklopu svojih samostana su osnovali i neki vid prihvatnih ambulanti, u koje su primali ne samo oboljele već i bjegunce, putnike i hodočasnike. Svi pripadnici njihovog reda su bili educirani, a onaj koji je sprovodio edukaciju je bio adekvatno novčano nagrađivan. Obično su to bile najiskusnije i najcjenjenije osobe, koje su bile zadužene za podučavanje i morale su ih krasiti ljudske kvalitete humanosti i odanosti. Red svih Svetih djelovao je u Italiji, Francuskoj i Njemačkoj. Članovi su mogli biti muškarci i žene. Posebno su vodili brigu o najsiromašnijim zajednicama i oboljelim od zaraznih bolesti, a tretirali su leprozne. Red sivih sestara se brinuo o bolesnima i u njihovim domovima, a ne samo u hospicijima. Aleksinsko bratstvo je vodilo brigu i njegu za oboljele od kuge. Nisu se morali zavjetovati da bi pristupili članstvu. Oni su svoje žrtve spaljivali. Uskoro će crkva zabraniti sve aktivnosti i to će biti period mraka. Historiografi su ga najbolje definirali kao “tamno razdoblje”, za čovječanstvo. U tom dijelu svijeta, će sve stagnirati, sem Salernijske škole i arapske medicine. 53


Izet Mašić


4. POGLAVLJE

Slika 39. Matrone

SREDNJOVJEKOVNA ARAPSKA MEDICINA

“Liječnik mora da ima oči sokola, ruke djevojke, mudrost zmije i srce lava”. Avicena

Slika 40. Parabolani 54

Izet Mašić, Lejla Ibrahimagić - Šeper

4.1. OSNOVNE OSOBENOSTI ARAPSKE MEDICINE U periodu od VII do XIV stoljeća Arapska medicina doživljava svoj prosperitet. U VI. stoljeću, perzijski univerzitet u Jundi-Shapuru, kao i tadašnja univerzitetska bolnica, postaju okosnica razvoja Arapske medicine. Medicinski centri su Bagdad, Granada, Kairo i Damask, sa bolnicama (Buristanima) i medicinskim školama, koje su, što je prosto nevjerovatno za to vrijeme, bile stepenovane u dva nivoa, medicinske škole teorijske medicine, i višeg stepena - medicinske škole praktične medicine. Godine 931. u Bagdadu se uvodi licenciranje doktora medicine, odnosno postojala je posebna komisija koja je izdavala dozvole za rad nakon završene škole. Samo u prvoj godini licence dobiva 860 doktora medicine. Ovakav napredak postignut je zahvaljujući izdašnoj publicistici. Biblioteke su praktično pune knjiga: u Kordobi biblioteka ima 600.000 knjiga, u Granadi 1.100.000 knjiga, u Kairu 2.000.000 knjiga, u Tripoliju 3.000.000 knjiga, itd. Spaljivanjem biblioteka u Granadi i Kordobi uništene su stotine hiljada rukopisa i knjiga na arapskom, ali i španskom jeziku, iz područja anatomije, fiziologije, hirurgije, okulstike, itd. S druge strane, Mongoli spaljuju biblioteke u Bagdadu 1258. godine, kojom prilikom se praktično milioni knjiga nestaju u pepelu, među njima i kapitalna originalna djela arapskih doktora i naučnika. Samo u Mustansiriyya univerzitetu, spaljena je biblioteka sa 80.000 medicinskih naslova. Kreativna istraživanja u arapskoj medicini započinju odprilike oko stotinu godina nakon osvajanja i konsolidacije Arapskog carstva. Arapski medicinari su vrlo brzo usmjerili svoje istraživačke aktivnosti ka produktivnom radu i plodonosnom pisanju. Iz medicine tog razdoblja samo na perzijskom jeziku prema Fonahn-u objavljeno je iz “Riznice islamske nauke, koja se tek počela otvarati” (kako kaže Maks Mejerhof) preko 150 djela. U gradovima Kairu, Damasku, Bagdadu pišu se brojne medicinske zbirke, a u samom Carigradu u više od 80 džamijskih biblioteka ima preko više desetina hiljada rukopisa. Arapski liječnici prevode i koriste stare medicinske knjige, daju njihove kratke preglede, komentiraju ih, obogaćuju i nadopunjuju. Cumstom navodi: “Dugo se vremena smatralo da su Arapi ropski kopirali Grke, a da nisu imali vlastitog napretka u medicini. To je krivi pojam, jer kad su Arapi stupili na scenu, grčka je medicina potpuno nestala i svugdje su se vršile čarolije i magije. U tom trenutku, Arapi ne samo da su spasili grčko znanje od uništenja, nego su i popularizirali grčku medicinu svojim komentarima i poboljšanjima, i time stvorili podlogu znanstvenom proučavanju u Evropi. Čak da su se Arapi ograničili samo na skupljanje i prevođenje grčkih medicinskih knjiga na arapski jezik 56


i da su to znanje ponovo predali Evropi, ne bi to bio mali uspjeh. No oni su krenuli dalje i pisali su originalne knjige”. Prema Sartonovim riječima arapska medicinska djela pisana na arapskom jeziku bila su “najoriginalnija, najvrijednija i najplodonosnija” a sam arapski jezik je postao najnapredniji i najnaučniji jezik između VIII i XVII stoljeća. Arapske medicinare su u traženju znanja i naučne istine vodile dobro poznate izreke Božijeg poslanika Muhamed a.s.: ∗ traži znanje od kolijevke do groba; ∗ traženje znanja dužnost je svakog Muslimana i Muslimanke; ∗ traži znanje čak i ako je i u Kini; ∗ tinta učenjaka svetija je od krvi mučenika; ∗ onaj tko ostavi dom u potrazi za znanjem, ide stazom gospodarovom; ∗ onaj ko traži znanje ne umire. Ovome se može dodati jedna od najljepših arapskih mudrih izreka: “Rutbetul ilmi ealer ruteb – Rang nauke je najviši rang”, i hadis: “Zekjatul ilmi nešruhu – Zekjat na znanje je širiti znanje”. Za Arape se kaže da su iz medicinskih djela Hipokrata, Galena i Dioskorida i drugih grčkih medicinskih zapisa izvukli najvažniji materijal, sačuvali ga u rezervi, a oslobodili ga od svega suvišnog. Najbolji primjer za to je poređenje djela dva velikana Galena (I stoljeće) i Ibn Sinaa - Avicene (XI stoljeće). Razlika je izuzetna. Galen je gotovo nejasan a Avicena savršeno jasan. Prvome nedostaje red i metodičnost a drugi ih je doveo do savršenstva. Nažalost, većina arapskih knjiga i medicinskih rukopisa se do danas izgubila, jer su mnoge arapske biblioteke u pohodima drugih civilizacija uništene ili spaljene zbog fanatizma novih osvajača. No većina klasičnih djela je ipak preživjela. Nažalost, prijevodi mnogih od važnih medicinskih rukopisa, koji su doprli do evropskih i naših prostora iskrivljeni su ili unakaženi lošim prepisivanjem ili pak patvorenim izdanjima. Rijetko se u postojećim kolekcijama medicinskih rukopisa mogu naći dva istovjetna primjerka istog medicinskog djela a da imaju isti tekst. Tome su doprinijeli i loše i nemarno urađeni latinski prijevodi tih djela, jer su latinski prevodioci vrlo često svojatali ono što su preveli. Campbell navodi da “latinski prijevodi nisu uspjeli saopćiti prave zamisli arapske medicine srednjevjekovnoj skolastici”, a Browne konstatira “... jednom 57


za svagda mora se reći da se niti jedna ideja arapske medicine ne može izvući iz nesavršenih prijevoda standardnih arapskih knjiga”. 4.2. NAJZNAČAJNIJI PREDSTAVNICI ARAPSKE MEDICINE Krajem IX i početkom X stoljeća počinje da se razvija i cvjeta medicina koja se naziva arapskom čiji su glavni predstavnici bili: Ali at-Taberi, Ahmed at-Taberi, ar-Razi (latinski Rhazes), Ali ibn al-Abbas al-Magusi (latinski Haly), ibn al-Baitar, ibn al-Qasim al-Zahrawi (latinski Abulcasis), ibn Sina (latinski Avicena), ibn al-Haitam (Alhazen Zapada), ibn Abi al-Ala Zuhr (latinski Avenzor), ibn Rušd (latinski Averroers) i ibn un-Nefis. Liječnici Taberi, Medžusi i Razes bili po rodu Perzijanci. Svaki od nabrojanih velikana arapske medicine na svoj način zadužio je medicinsku nauku i struku i ostavio trajan pečat u historiji medicine. Trebalo bi previše prostora da specifikume svakog od njih iscrpno opišemo. Većinu ih na Zapadu dobro poznaju i uvršteni su u udžbeničku literaturu kao donatori značajnog medicinskog blaga, bez kojeg bi vjerojatno medicina, naročito srednjeg mračnog stoljeća, bila blijeda i prozaična, nedovoljno proučena i neshvatljiva itd. No, Abdulah ibn Sina (Avicena) je ostao nenadmašan u plejadi pobrojanih. Njemu se može približiti Alauddin ibn al-Nefis, koji će sredinom XII stoljeća oboriti neke od teorija Avicene i svih njegovih prethodnika, od kojih je on kupio građu za svoj veliki al-Kanun fit-tibb. Kanun će stoljećima biti komentiran i dopunjavan novim saznanjima. Jedan od brojnih i možda najboljih komenatara – izvadaka (excerpta)je upravo Nefisov – Mugaz al. Quanun. 4.3. ARAPSKI LIJEČNICI PREVODIOCI Nesumnjivo je da su prevodilačke škole, osnovane u velikim srednjevjekovnim arapskim gradovima, odigrale izuzetnu ulogu u sakupljanju bogatog medicinskog blaga prethodnih epoha i civilizacija. Liječnici prevodioci, koji su danima i noćima radili težak, mukotrpan ali značajan posao prevođenja najznačajnijih djela s grčkog, perzijskog, sirijskog, indijskog, hebrejskog i drugih jezika, ostavit će neizbrisiv trag u prenošenju znanja i iskustava prethodnih generacija. Među njima ima nekoliko liječnika koji svojim doprinosom medicinskoj nauci i struci značajno prominiraju. Biruni je po porijeklu Perzijanac. Rodio se u gradu Horezmija (današnji Iran), gdje je studirao matematiku, historiju i medicinu. Od mnogobrojnih 58


njegovih djela iz područja filozofije, medicine, astronomije, historije (njegovo najznačajnije djelo je objavljeni majstorski putopis o Indiji u kome je fantastično opisao budizam i njegovu filozofiju). U toj knjizi sačinio je fascinantnu komparaciju između sufizma i nekih indijskih metoda, naročito metode filozofa Patandžalija, čiju je zbirku aforizama preveo sa sanskrta na arapski jezik. Fantastično je ocrtao psihološke teorije zablude nabrajajući šest uzroka koji čovjeka mogu navesti da laže. Također je ovom knjigom osvjedočio veliko poznavanje sastava kasti i života Brahmana. Interesantna je njegova izjava koja veoma jasno ocrtava njegovu slobodu duha: “Okretanje zemlje nikako ne bi poništilo astronomske račune, jer sve astronomske vjerojatnosti mogu biti jednako dobro protumačene unutar jedne kao i druge teorije. To je pitanje s toga teško riješiti”. Također je pisao o astrolabu, planisferi i sferi od obručeva – jednom svom astrolabu dao je naziv cilindrički, a danas se on zove otografskim. Iz područja medicine sačinio je niz djela historiografskog i enciklopedijskog karaktera. Pošto se osobito poznavao s ibn Sinaom, nepoštedno je s njim polemizirao o mnogim stvarima, što će imati višestruke koristi za njihova tumačenja određenih teorija i pojmova, te napose za cjelokupnu medicinu. Drugi veliki liječnik iz ovog perioda je nestorijanski hrišćanin Jahja Ibn Masavaih – na Zapadu imenovan kao Mesue stariji, pola stoljeća liječnik nekoliko halifa počev od Harun al-Rašida, također predstavnik škole u Džundaišapuru. Međutim, najveći dio života provodi kao profesor i upravnik glavne bolnice u Bagdadu. Ovaj liječnik je poznat kao odličan prevodilac, a napisao je i mnogo medicinskih knjiga o groznicama, higijeni i dijetetici. Također je napisao prvo arapsko djelo iz područja oftalmologije, koje će zajedno sa jednim drugim djelom iz ovog područja, njegovog učenika Hunaina Ibn Ishaka biti, ustvari, najstarije rasprave na arapskom jeziku iz područja oftalmologije, a koje će kasnije biti korisna osnova za daljnja istraživanja u ovoj oblasti. To djelo je dugo služilo kao priručnik za nastavu iz oftalmologije. U njemu je opisano proučavanje anatomije i fiziologije oka, uzroci bolesti, te pristupi proučavanju simptoma. Hunajin Ibn Ishak je liječnik, također nestorijanski hrišćanin iz Hire, čovjek kome je arapska nauka veoma mnogo dužna, i reklo bi se da je on otac arapske medicine. Putovao je po Vizantijskom carstvu kako bi pored odličnog poznavanja sirijskog, perzijskog i arapskog jezika naučio dobro i grčki jezik, koji će mu itekako poslužiti za njegove odlične prijevode poznatih medicinskih djela s tog jezika na arapski i latinski jezik. Latini ga nazivaju Joannitaius. Za njega je halifa Mutavakkil specijalno restaurirao “Prevodilački ured” koga je ranije osnovao halifa al-Me’mun. U svom poznatom djelu “Uvod u Hipo59


kratove aforizme”, Hunajin će reći “kako se suzdržao od svake nepromišljene smjelosti, svakog mijenjanja, svakog dodavanja”, a što se tiče nejasnih dijelova, on se poslužio mnogim rukopisima i mnogo je sam ispitivao. Slobodno s može reći da su njegove metode bile metode modernog naučnika. Izumitelj je mnogih medicinskih i filozofskih tehničkih izraza koji će kasnije ući široko u upotrebu, čime je značajno pomogao formiranju naučnog jezika. Bez sumnje, on je značajno uvećao naučni prtljag Arapa i zahvaljujući njemu i njegovim saradnicima, arapski su pisci nekoliko stoljeća bili avangarda nauke i kulture, komplicirana Galenova terminologija je prenesena u arapski jezik, pa će je kasnije njegovi nasljednici s lahkoćom koristiti pri pisanju svojih djela. 4.4. ARAPSKI LIJEČNICI ENCIKLOPEDISTI Najveću slavu u historiji medicine doživjeli su arapski liječnici enciklopedisti, čija će bogata enciklopedijska djela, u kojima su sabrana sva medicinska iskustva iz prethodnih epoha i civilizacija, biti temelj istraživanja i razvoja moderne medicine. Između mnogobrojnih enciklopedista srednjovjekovne arapske medicine izdvojili smo tri velikana: al-Taberija, ibn Sina-a i ibn Nefis-a. Al-Taberi, sin liječnika u Tabaristanu (Mazanderan), arapski učenjak – enciklopedist, radio je i stvarao u Bagdadu. Njegovo najpoznatije djelo je bogata enciklopedija “Raj mudrosti”, koja se sastoji od niza opažanja o najrazličitijim temama uzetim iz grčkih i indijskih djela. U “Raju mudrosti” al-Taberi se bavi filozofskim razmatranjima na različite teme, zatim prelazi na embriološke teme i rezultate ispitivanja higijenskih svojstava hrane i pića. Potom prelazi na prikaz brojčanog pregleda mišića, živaca i krvnih žila, a nakon toga daje prikaz tekućina, mirisa i boja, ljekovitih tvari i toksikologije. Poseban dio enciklopedije je poglavlje koje je originalno u arapskoj medicinskoj književnosti. Ono predstavlja studiju o klimi, vodama i godišnjim dobima i njihovu vezu sa zdravljem ljudi. Sljedeće poglavlje prikazuje nacrt kozmografije i astronomije komparativno s esejem o korisnosti medicine. Ovo poglavlje završava se s bogatim iskustvima iz indijske medicine. Nakon toga opisana je opća patologija, bolesti glave, bolesti srca, bolesti stomaka, živčane bolesti i groznica. Značaj ove al-Taberijeve enciklopedije je u tome da je u mnogim pogledima i pristupima objašnjenja pojava i medicinskih pojmova značajno išao ispred svoga vremena. Npr. kod objašnjenja dijagnostičkih postupaka on preporučuje: promatranje izgleda i naravi bolesnog dijela tijela, opipavanje (palpacija), ispitivanje funkcionalne sposobnosti, evakuacija sadržaja, predviđanje mogućih posljedica i konačno samo ispitivanje bolesnika. 60


Ebu Ali Husejn Ibn Hasan ibn Abdulah Ibn Sina (980-1037), u Evropi poznat pod imenom Avicena, nastao pogrešnim izgovorom arapskog naziva Ibn Sina, čemu je doprinio njegov hebrejski izgovor Avin-Sina, jedan od najvećih naučnika-mislilaca svih vremena. Opus njegovih naučno-filozofskih i medicinskih djela premašuje cifru od 300, od kojih su neka i višetomna. Dosta je velik broj manjih rasprava koje tretiraju pojedina važna pitanja, štampana na svim jezicima Svijeta od Indije, Teherana do Rima i Lajdena. Jedna od njih je i Rasprava o lijeku od smrti koja je prevedena ili u originalu štampana na preko 40 jezika.

Slika 41. Abdulah Ibn Sina

Najpoznatije medicinsko djelo Avicene je Al-Kanun fit-tib (Zakonik medicine), koji je više stoljeća bio osnovno medicinsko štivo na Istoku i Zapadu. Kao filozof, Avicena zauzima među islamskim filozofima skoro prvo mjesto. Najpoznatije filozofsko djelo mu je Kitab al-Šifa (Liber sanationis) u kome je iznio cio filozofski sistem u 20 knjiga. Avicena (Ebu Ali al Husein ibn Abdulah ibn Sina), poznat i pod imenom Princ liječnika i Eš-Šejh er-reis (Lider mudrac) i Hudždžet el-haqq (Dokaz istine), perzijski filozof i liječnik, najznamenitiji je arapski medicinski pisac (rođen u Afšanu, Belkha, kraj Buhare, 980. godine a umro u-Hamadanu 1037. godine). On je bio, ne samo dubok i originalan mislilac i neumoran znanstvenik što je dane i noći provodio u osami biblioteka i uz bolesničke krevete, nego i čovjek od krvi i mesa – ljubitelj tjelesnih užitaka, bučnih pijanki, pjesnik i muzičar. Rijedak duševni spoj silne duhovne energije, znanstvene radoznalosti i osjećaja za lijepo, uz veliko vlastito iskustvo, omogućili su Aviceni duboku spoznaju psiholoških problema zdravog i bolesnog čovjeka (2,3). Na Zapadu je Avicena najviše poznat kao liječnik i medicinski pisac. Njegova slika kao Princa ljekara ukrašavala je zidove mnogih katedrala po Europi i Dante mu je ukazao počast stavljajući ga u čistilište s dva velika antička autoriteta u medicini – Hipokrata i Galena. Posebno priznanje mu je odavao jedan od najvećih genija renesanse – Mikelanđelo, kao drugom geniju, naroda Istoka, velikom misliocu, učenjaku i liječniku epohe. Glavno Avicenino medicinsko djelo je Al-Qanun fit-tibb (Canon medicinae, Zakonik medicine). To je, zapravo medicinska enciklope61


dija, zamašan pokušaj jednog čovjeka da sistemski sredi cjelokupno znanje i iskustvo, te da se tako stvori kodeks nepromjenjivih zakona medicine. Svoj veliki Kanon Avicena započinje pisati u Gorganu (na jugoistoku Kaspijskog jezera) 1012. godine i nastavlja na njemu raditi stalno mijenjajući mjesta svog boravka, sve do 1024. godine. Kanon se sastoji od pet knjiga koje su podijeljene na fenove i poglavlja. U prvoj knjizi obrađeni su opći zakoni, načela medicine; u drugoj knjizi opisani su jednostavni lijekovi alfabetskim redom, a u trećoj lokalne bolesti od glave do pete; u četvrtoj knjizi prikazane su bolesti cijelog organizma, u prvom redu vrućice; u petoj su opisani sastavljeni lijekovi. U Kanonu je obrađena anatomija, fiziologija, opća i specijalna patologija, dijetetika, higijena, dijagnostika po kliničkim simptomima, Slika 42. Al-Kanun fit-tib žuči i urinu, farmakologija, kozmetika i hirurgija. Prva knjiga (dijelovi 3, 4 i 5) i četvrta knjiga Kanona predstavljaju Avicenu kao kompetentnog hirurga s tačnim opservacijama o mnogim načinima operiranja, između ostalog i o operiranju raka. Medicinske znanstvene koncepcije koje Avicena iznosi u Kanonu uglavnom nisu originalne, nego, su preuzete iz grčkih i hipokratsko-galenskih medicinskih djela, koja su arapski učenjaci upoznali preko prijevoda sa sirijskog jezika. Temelj je Kanona filozofija Aristotela i humoralna doktrina i klinička iskustva Hipokrata i Galena i Diskoridesa. Ipak, Avicenin Kanon nije kompilacija slavnih prethodnika, nije samo prosta kolekcija poznatih činjenica i teorija, već i izvanredna sistematizacija i konačna kodifikacija antičke grčke medicine. U Kanonu ima dosta novih otkrića za ono doba koja su došla kao rezultat medicinskih eksperimenata, dokazivanja i zaključivanja samog Avicene, ako što su upotreba nekih trava, otkriće antiseptičnog dejstva alkohola i otkriće tumora na mozgu i ulcera na stomaku. Avicena prvi opisuje svih šest vanjskih mišića oka, a u njegovoj teoriji vida koju je izložio u De anima (Nefs), 62


Avicena zastupa mišljenje da svjetlost dospijeva u oko izvana i da u isto vrijeme iz oka izlazi jedan psihološki akt i stiže do objekta. Pored ostalog, Avicena spominje neke do tad nepoznate simptome pleuritisa i različitih psihopatija, predlaže intubaciju larinksa kod opasnosti od ugušenja, operativnu terapiju empijema, postepeno ispravljanje deformacije kralježnice i ekstrakciju mrtvog ploda nekom vrstom forcepsa. Nikada do tada jedan medicinski pisac nije dosegao jasnoću, logičnu dosljednost kompozicije, ljepotu i sugestivnost izraza i unutrašnje jedinstvo Avicenina Kanona. Stoga je razumljivo da je to djelo preko pet stoljeća bilo školski tekst, neka vrsta medicinske biblije. U XII stoljeću preveo je Gerardo da Cremona (1114-1187) u Toledu Kanon s arapskog na latinski jezik. Taj prijevod proširio se u velikom broju srednjovjekovnih prijepisa, a doživio i petnaest preuređenih izdanja. Do danas je poznato oko četrdeset izdanja Kanona. Arapski tekst al Qanun fi’t-tibb, štampan je u Medicinskoj štampariji u Rimu 1593. godine. To je prva štampana medicinska knjiga na arapskom jeziku. Latinski prijevod Gerarda da Cremona objavljen je prvi put u Strassburgu 1473.godine. Vodopiscus Fortunatus Plempius dao je dobar latinski prijevod prvih dviju knjiga Kanona u Louvainu 1658.godine. Hebrejski prijevod štampan je u Napulju 1491.godine. Petu knjigu preveo je njemački J. V. Sontheimer u Freiburgu 1845. godine. Kritički prijevod prve knjige na engleski jezik objavio je O.C. Gruner u Londonu 1940. godine. Ruski prijevod Kanona izdala je u redakciji B. D. Petrova uzbekistanska Akademija nauka u Taškentu 1954. godine. Sam autor ovog poglavlja ima dva litografisana primjerka Kanuna, jedan štampan na arapskom jeziku u Laknau, Indija, krajem pretprošlog stoljeća, drugi štampan prije dvadesetak godina u redakciji profesora Fuata Sedzgina, direktora Instituta za islamske znanosti u Frankfurtu, Njemačka. Treći primjerak Kanuna u BiH je onaj u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, star preko 600 godina i djelimično oštećen. Zanimljivo je da se na Srednjem Istoku još uvijek mogu naći prijepisi Aviceninih medicinskh djela, po kojima se ravnaju pojedini narodni liječnici. Najvažnije filozofsko Avicenino djelo je al-Šifa, na latinskom jeziku poznato kao Suficientia, opširan kompedij u kojem se raspravlja o logici, fizici, psihologiji, kozmologiji i metafizici (Knjiga iscjeljenja, veliki Skup filozofije). Poznata je i ogromna enciklopedija koju je bio naslovio Kitab al-insaf (Knjiga o nepristranom presuđivanju, dvadeset i osam tisuća pitanja u dvadeset svezaka), u kojoj teškoće na koje je naišao čitajući djela drugih filozofa sučeljava s vlastitom filozofijom označenom kao “istočna filozofija” (hikma mašriqiyya). 63



Sačuvalo se svega nekoliko fragmenata ovog djela, između ostalog jedan dio komentara Knjiga Teologije zvane Aristotelova, komentar knjige Lambda Metafizike, marginalne bilješke uz De anima, i možda “bilježnice” poznate pod naslovom “Logika istočnjačka”. U trilogiji Mistična kazivanja Avicena je povjerio tajnu svog slobodnog iskustva, predstavljajući tako dosta rijedak slučaj filozofa koji je potpuno svjestan samog sebe i koji je uspio oblikovati vlastite simbole. Tema triju Kazivanja je putovanje prema jednom mističnom Istoku, koji se ne može naći na zemljopisnim kartama. “Kazivanje Hayy ibn Yagzana” izlaže poziv na putovanje u društvo s Anđelom prosvjetiteljem. Lik i uloga Anđela koji je “Djelatna umnost” omogućuje nam da shvatimo kasniju sudbinu avicenizma. Upravo je ta umnost uzrok propasti onoga što se nazivalo “latinskim avicenizmom”. Ona je uzbunila pravovjerni monoteizam, koji je vrlo dobro predosjetio da filozof ne bi ostao nepomičan i skrušeno prepušten Anđelu da ga vodi ka nekom metafizičkom cilju, već da bi ga ona povukla ka nepredvidivostima, a u svakom slučaju preko utvrđenih dogmi, zato što neposredan i lični odnos s jednim duhovnim bićem ne čini filozofa posebno sklonim da se klanja ovozemaljskim auutoritetima. Avicenizam je mogao biti plodotvoran samo po cijenu korjenite promjene koja mu je izmijenila smisao i strukturu: “augustinizam pod avicenijanskim utjecajem”.

Avicenino poistovjećivanje Anđela objave, koji je Duh sveti, sa Djelatnom umnošću, koja je Anđeo spoznaje, potiče filozofiju Duha koja se temeljno razlikuje od one koja se tako naziva na Zapadu. Pažnju europskih mislilaca privlačile su, svakako, posljednje stranice djela Šifa na kojima je Avicena govorio o ideji Proroka i ideji Imama, i koje je namjerno ispunio aluzijama. Jer, na tim stranicama mogli su se ustanoviti da avicenijanska gnoseologija, učenje o umnosti, sadrži u sebi premise njihove vlastite proročke filozofije.

Moramo imati na umu da je Avicenino filozofsko djelo suvremenik velikih djela ismailitskog ezoterizma (šiizma), uz koje se vežu neka velika iranska imena i koja će, nadamo se, vremenom zauzeti dostojno mjesto u našim historijama filozofije, mjesto koje im sigurno pripada. Ovo vremensko podudaranje još više proširuje obzorje na kojem se ocrtava Avicenina duhovna fizionomija. Uostalom, njegovo djelo u cjelini daje nam naslutiti svu složenost jednog duha i učenja koje su latinski skolastičari samo djelimično poznavali.

Drugo, medicinska iskustva Hipokrata i Galena, Avicena je obogatio vlastitim kliničkim opažanjima i istočnjačkom farmakologijom. U svojim raspravama Avicena se koristio svim načinima i putevima saznavanja koji su dostupni čovjeku: od racionalnog rezoniranja i interpretiranja svetih knjiga do opservacija i eksperimenata. To se najbolje ogleda u njegovim medicinskim djelima gdje on, dok raspravlja o dijagnozi bolesti i djelovanju pojedinih lijekova, obično govori o svom ličnom iskustvu s pacijentima. Pored toga, njegove kliničke opservacije često ulaze u rasprave o psihologiji koja je po Aviceninom mišljenju u uskoj vezi sa medicinom.

“Kod Avicene postoji (pisao je Louis Gardet) nepovjerenje ili omalovažavanje prema vjerskom zakonu, ali i njegovo uklapanje u emanaističku i monističku viziju svijeta”. Kod Avicene postoji pomirbena težnja koja dopušta stvorenje pojedinačne duše i njezino održanje nakon smrti. Jedino Avicenino razmišljanje jasno pokazuje da je želio da ga ubrajaju među vjernike. Kad je shvatio doseg metafizike napisao je: “Sutra ću otići u džamiju da iskažem zahvalnost i da siromasima podijelim obilne milodare”. Dva će citata iz Avicene očigledno prikazati njegovo stanovište: “Filozofija je (kaže on) usavršenje ljudske duše spoznajom stvari i afirmacija spekulativnih i praktičkih istina u mjeri koliko je to čovjeku moguće”. I još: “Prve elemente spekulativne filozofije primili su učitelji božanske vjere putem odobrenja; isto tako, praktična se filozofija služi otkrivenim božanskim zakonom i savršenstvom njegovih definicija”. 64

Svoj burni život Avicena je završio onako kako ga je živio. Liječeći se previše energično podlegao je u punoj snazi u dobi od 57 godina, 1037. godine, nadomak Hamadana. Zašto AVICENU – IBN SINA-a mnogi historičari medicine smatraju za jednog od najvećih genija medicine i filozofije? Za to ima više razloga: Prvo, Avicenino djelo – iako u fragmentima – paradigma je baklje ljudskog duha, “Anđela prosvjetitelja”, koju je islamska civilizacija prenosila u širokom rasponu od IX do XII stoljeća, predavajući Europi bogato grčko nasljeđe i ispunjavajući tako ogromnu duhovnu prazninu mračnog srednjeg vijeka.

Treće, Avicena je napisao preko 300 različitih djela o filozofiji, medicini, teologiji, biologiji, psihologiji, fizici, alkemiji, astronomiji i muzici, a ostalo je sačuvano nekoliko njegovih pjesama. Široko zanimanje i enciklopedijsko obrazovanje, koje je, pored spomenutog, obuhvatilo i odlično poznavanje prava, državničkih poslova, gramatike, geometrije, logike i kozmologije, omogućili su da Avicena bude na prvom mjestu i originalan filozof, najsjajniji predstavnik istočnjačkog aristotelizma. U svemu začuđuje obim Avicenina djela, kada se zna da je njegov život bio ispunjen burnim događajima (hapšenja, progoni) i opterećen važnim javnim funkcijama. Način na koji se stvarao najbolje ilustrira jedna od anegdota, koja kaže da su neka od njegovih djela nastajala tako 65



što ih je diktirao pisaru dok je jašući na konju putovao s vladarem na neko od poprišta bitaka. Avicenino ogromno djelo, koje je na Zapadu ostavilo jak pečat u srednjem vijeku, a na Istoku sve do danas, prekriva čitavo područje filozofije i znanosti njegova doba. Četvrto, u našoj filozofskoj i medicinskoj misli, Avicena je jedan od mnogih istočnjaka iz plejade veličanstvenih koji je neopravdano zapostavljen. Avicena je stoljećima slovio kao najveći znanstvenik-filozof, kao tradicionalni liječnik i mudrac ili hakim, mudrac koji obično liječi tjelesne bolesti, a istovremeno i ličnosti kojoj svako može sa potpunom sigurnošću da se preda, siguran da je, kako psihološki, tako i medicinski u sigurnim rukama. To je ideal i suvremenog liječnika, osobito danas u doba visokih tehnologija kada težimo istinskoj ljudskoj komunikaciji. Sa Aviceninim velikim Kanunom došlo je i “zlatno doba arapske medicine”, gotovo do svog vrhunca. Od početka XI vijeka, kad je umro Avicenna, do polovine XIII, kada je stvarao Ibn-un Nefis, medicinska nauka i dalje se razvijala i napredovala. Za to doba karakteristična je činjenica da ni silni autoritet Avicennin nije mogao ukočiti napredak medicinske nauke. Tri stotine godina prije Paracelsusa, u Kairu se javlja jedan medicinski naučnik koji se usuđuje dirnuti u autoritet Avicenne i u nepogrešivost “medicinske biblije”. Taj naučnik je bio Alauddin ibn-un Nefis. On na 250 godina prije Michaela Servet-a, otkriva mali (plućni) krvotok (1,5). U svom posebnom djelu o anatomiji, Ibn-un Nefis na pet mjesta pobija Galenovu nauku, koju je i Avicenna bio prihvatio.

Slika 43. Ibn Nefis 66

Ibn Nefis (Alaadin ibn Nafis al-Qurashi al-Dimashqui) rođen je u Damasku 1210. godine (postoje i drugi podaci: da je rođen 1208, odnosno 1213. godine, ali se najviše citira 1210. godina). Medicinu studira u poznatoj Aldakhoiriah medicinskoj školi, koja je dobila ime po svom osnivaču, Al-Dakhwaru. Praktičnu medicinu izučavao je u Al-Nouri Bimaristanu. Kasnije, 1236. godine, Ibn Nefis odlazi u Egipat na poziv Sultana da radi u Al-Naseri bolnici kao okulista. Uskoro postaje šef ljekara Egipta i lični ljekar Sultana Zaher Bebara. Godine 1275. postaje dekan Qalaoon alMansouri bolnice u Kairu.

Savremenici ga opisuju kao velikog doktora i učitelja, koji je “danonoćno” bio na raspolaganju svima kojima je njegova pomoć bila potrebna. “U divnu kuću, koja je bila potpuno popločana mramorom i bila jedina u cijelom Kairu koja je imala mramorni hodnik, dolazile su mnoge ugledne ličnosti, među kojima je bilo i prinčeva, kako bi se pridružili interesantnim debatama o mnogim pitanjima. Među njima su često bili i vodeći ljekari Kaira: Ibn-Saghir, AlBadr Hassan, Ibn Kushak, kao i državni sekretar Ibn Al-Kuff”. Prema Safadiju, Ibn Nefis je bio nenadmašan, kako u sposobnostima pamćenja, tako i u svom obimnom kreativnom pisanju. Svi koji su prisustvovali njegovom radu slažu se da nije koristio nikakvu literaturu, pošto je izvrsno znao stvari napamet. Safadi govori o tome kako je nastalo djelo o krvotoku. Jednog dana Ibn Nefis je otišao u javno kupatilo i, usred kupanja, iznenada je izišao u garderobu i zatražio papir i pero. Odmah je na tom mjestu počeo pisati svoje djelo o pulsu i nije se vratio u kupatilo dok ga nije završio. Šejh al-Rashidi, opisao je ponašanje Ibn Nefisa usred posla: “Obično bi okrenuo lice prema zidu i pisao tečno poput vodopada, a kada bi se pero u njegovoj ruci istupilo, odložio bi ga i uzeo novo iz kolekcije koja je već bila pripremljena i stavljena pred njega. Na taj način nije gubio vrijeme”. Mnogi znameniti liječnici tog doba proglasili su ga “Drugim Avicennom”. Kao i većina arapskih ljekara toga doba Ibn Nefis je proširio svoje znanje i u oblasti filozofije, historije, islamskih zakona. Iz oblasti medicine publicirao je djela; “Referalna knjiga za ljekare”, “Udžbenik iz Oftalmologije”, “Komentari Hipokrata”, “Komentari Materie Medike”, a najvažnije djelo je “Komentar anatomije” na Avicennin Kanon, što je vjerovatno jedna od najznačajnihij knjiga svih vremena, u kojoj Nafis opisuje anatomiju, patologiju i farmakologiju. Ova knjiga bila je potpuno zaboravljena do 1924. godine, kada Dr. M. Altawi, pronalazi rukopis (No.62243) sa naslovom “Commentary on the Anatomy of Canon” u Pruskoj državnoj biblioteci u Berlinu. U Komentaru se nalazi i prvi opis plućne cirkulacije. U antičko doba, grčki filozofi, naučnici, ljekari i anatomi (Galenus, Hippocrates, Rufus, Oribasius, Discorides i Aeginius) znali su da se krv kreće arterijama i venama, i prema njihovom tadašnjem nivou znanja, arterijama se kreće zrak (air, odakle je kasnije izvedena riječ arteria), a venama se kreće krv. Centralni organ cirkulacije je jetra, gdje se krv obogaćuje hranjivim supstancama i postaje “prirodna energija” ili “prirodna snaga” (“natural spirit”). Iz jetre kao centralnog organa, krv se venama transportira u tkiva, dolazi u desno srce, gdje se preko pora u septumu srca transportira u lijevo srce, a za67


tim u pluća, miješanjem sa zrakom, postaje svijetla krv ili air, odnosno “vitalna energija”, ili “vitalna snaga” (“vital spirit”) i arterijama ide na periferiju. Galenus, kao najpoznatiji anatom antičkog doba, postavio je teoriju: ”... Krv iz desne strane srca kroz nevidljive sitne pore u septumu prelazi u lijevu stranu srca i tu se miješa sa zrakom, te se kreira energija (spirit), koja se zatim distribuira u cijelo tijelo...”. Prema Galenu, venski sistem je odvojen od arterijskog, osim preko opisanih pora u septumu srca. Tačno se zna da je Galenovo učenje o krvotoku stoljećima dominiralo kao važeće gotovo na svim medicinskim školama Zapada, ali i Srednjeg Istoka. Medicinska škola Perzije koja je, uz grčku, bila najrazvijenija škola Antičkog doba, također je prihvatila stavove grčkih anatoma. Antička škola anatomije ljudskog tijela nije radila sekcije na leševima, s obzirom na tada jasne i stroge religiozne i kulturne barijere, odnosno zabrane sekcija. Cirkulacija krvi, predstavlja, isto tako, osnovno pitanje i za arapske naučnike i anatome. Avicenna (Abdulah ibn Sina), a kasnije i Ibn Nefis postavljaju postulate cirkulacije krvi. Već u svom čuvenom djelu “Al Quanun Fit-tib”, koje su William Osler i Max Meyerhof, čuveni historičari medicine proglasili “medicinskom biblijom” (ovo djelo bilo je više od šest stoljeća osnovno medicinsko štivo na osnovu kojeg se izučavala medicina), koju je Ibn Sina pisao ravno 12 godina (od 1012. do 1024. godine, mijenjajući stalno mjesto boravka - Isfahan, Hamadan, Rey i dr.) i objavio na arapskom jeziku u 5 tomova, i to u njegovom prvom tomu Ibn Sina pobija Galenove teorije o krvotoku, koje su bile neoborive više od deset stoljeća. Posebno je epohalan rad Ibn Nefisa koji postavlja teoriju da ...krv iz desne srčane komore dolazi (prelazi) u lijevu komoru, ali da ne postoji direktan put. Septum srca nije perforiran sitnim nevidljivim porama, kako to opisuje Galenus, niti pak vidljivim porama, kako to opisuju drugi naučnici. Krv iz desne komore kreće se kroz vena arteriosa (plućna arterija) u lijevu komoru i tamo tvori vitalnu energiju (“vital spirit”). Na drugom mjestu Ibn Nefis navodi: “...Srce ima samo dvije komore...i između ovih komora nema otvora....Krv iz desne komore ide gore prema plućima, miješa se sa onim (tvarima) koja su u plućima (zrakom), zatim prolazi kroz arteria venosa (plućnu venu) u lijevu srčanu komoru, i ide dalje prema organima i tkivima...”. U svom opisu anatomije pluća, Ibn Nafis navodi: “....Pluća se sastoje od dijelova, prvo, bronha, drugo, od grana arterie venose, i treće, od grana vene arteriose, i sve ovo je povezano rijetkim (siromašnim) poroznim mesom....”. 68


Također, postoji podatak da sam Ibn Nefis nije pridavao nikakve važnosti niti se interesirao za Galenove radove. Nefis je više pažnje i komentara pridavao Aviceninim teorijama, koji je iz njegovog najčuvenijeg djela “El Kanun Fittib” napravio jedan od najboljih komentara – izvadaka/Excerpta: Mudžez elKanun. Mada su ga prozvali “Drugim Avicennom”, u ovom djelu Ibn Nefis ide dalje od svog prethodnika, pa je ovo, uz “Komentar anatomije iz Avicenninog Kanuna”, djelo koje je i proslavilo Ibn Nefisa i ono čime je najviše zadužio čovječanstvo u kome je Nefis dao teoriju plućnog krvotoka u šesnaest postavki: Krv se prerađuje u desnoj komori (ventriklu) srca; Srčana pregrada ne propušta krv; U srcu imaju samo dvije komore, a ne tri, (kako kaže Avicenna); Vena arteriosa (pulmonalna arterija) vodi krv iz desne komore u pluća, gdje se krv miješa sa zrakom; U plućima ima prolaza između vena arteriosa i arteria venosa (pulmonalna vena); Miješanje prerađene krvi sa zrakom počinje (ne u srcu, tj. lijevoj komori, prema tradicionalnom mišljenju), već u plućima; Ovo je pripremna faza u proizvodnji vitalne energije; Arteria venosa vodi mješavinu do lijeve komore; Arteria venosa pulsira; U arteria venosa je mala količina mješavine prerađene krvi i zraka; Mješavina prerađene krvi i zraka je sklona da postane vitalna energija; Vitalna energija se proizvodi u lijevoj komori; Lijeva komora je šira od desne, dovoljno široka za ovu namjenu; Količina (prerađene) krvi u lijevoj komori je mala, ali je količina vitalne energije velika; Neiskorišteni ostatak se izbacuje iz lijeve komore kroz arteria venosa u pluća, i izdiše se; U lijevoj komori postoji urođena toplota. Posebna važnost ovoga postulata o cirkuaciji krvi leži u činjenici da je postavljen metodom dedukcije, dakle bez oglednog seciranja ljudskog tijela. Međutim, sigurno je da su u to vrijeme arapski anatomi radili sekcije životinja. Pretpostavka je da je Ibn Nefis, a i drugi liječnici istraživači, vjerovatno do gore opisanih teorija i opažanja morao doći obavljajući, ako ne sekcije, onda otvorene torakoplastične operacije na pacijentima i na taj način izvlačiti odgovarajuće zaključke, do kojih je došao i koje je ostavio zapisane u svojim djelima. O ovome nismo našli pisanih tragova, ovo su naše nepotvrđene pretpostavke. 69


Za razumijevanje tada postavljenih teorija cirkulacije krvi, ali i drugih teorija iz medicine, koje su postavljene u periodu između XIV i XVI stoljeća, važno ja napomenuti da nije postojao jasno prihvaćen naučni pristup u radu, bar ne u obliku kakav je nama dosad poznat. Često je jedna osoba sublimirala znanja i pristup problemu u spoznaji filozofa, alhemičara, teologa, anatoma, ljekara, itd. Možda je upravo primjer i tragičan kraj Michaela Servetusa (spaljen na lomači) najbolja potvrda ambivalentnog pristupa naučnim istraživanjima. Opservacije koje je postavio Ibn Nefis nisu bile poznate u Evropi sve do vremena kada je neke njegove radove preveo na latinski jezik Andrea Alpago iz Belluna 1547. godine, dakle 300 godina kasnije. Prijevod Andreasa Alpaga smatra se zaslužnim za prijenos Ibn Nefisove teorije plućnog (malog) krvotoka u biomedicinsku literaturu Zapada. Smatra se da je upravo Alpago, koji je između ostalog bio angažiran na Univerzitetu u Padovi, u kojoj je postojala znamenita italijanska škola anatomije, zaslužan da je Michael Servetus (Miguel de Serveto) preuzeo Ibn Nefisovu teoriju iz jednog od latinskih prijevoda preostalih od Andreinog nećaka Paulusa, nakon njegove smrti 1521. godine. Poslije je, Michael Servetus (španski teolog i anatom, 1511-1553) opisao plućnu cirkulaciju u svom teološkom radu “Christianismi Restitutio” (1553). Ovo djelo, koje je štampano u 100 primjeraka, skoro potpuno je uništeno u javnim spaljivanjima knjiga na trgovima gradova u Španiji i Italiji, tako da su preostala samo tri primjerka. Servetus je naveo: “…Zrak se u plućima miješa sa krvlju, koja se zatim iz pluća prema srcu kreće kroz arterijsku venu; zaključak je da se ova mješavina formira u plućima. Svijetla boja krvi, dakle, potiče od pluća, a ne od srca...”. Servetus je zbog svoga djela „Christianismi Restitutio” tragično završio svoj život u Ženevi 1553. godine.


za koje navodi da su regulatori krvotoka, ali nije otkrio pravu ulogu venskih valvula u cirkulatornom sistemu. Najbolji student Fabriciusa bio je zapravo William Harvey, koji je nastavio veliku anatomsku školu Univerziteta u Padovi. Tradicija anatomske škole u Padovi bila je usko povezana sa anatomskim radovima, crtežima i postavkama Leonarda da Vincija. William Harvey (1578-1657), u svom kapitalnom djelu “Exercitatio anatomica de motu cordis et sanguinis in animalibus”, objavljenom 1628. godine, navodi: “ ...Postoje dva potpuno odvojena cirkulatorna kruga, manji krug koji povezuje desno srce sa plućima (plućna cirkulacija), i veći krug koji povezuje srce sa cijelim sistemom arterija i vena (sistemska cirkulacija). Krv se pokreće udarom lijeve komore i distribuira kroz arterije po cijelom tijelu, a zatim se putem vena vraća u venu kavu, i zatim u desnu pretkomoru, zatim u desnu komoru, zatim preko pulmonalnih arterija u pluća, iz pluća u lijevu komoru preko pulmonalnih vena…”. Interesantno je da je Harvey znatan dio svoga opisa plućne cirkulacije dao na bazi Da Vincijevih radova i crteža iz anatomije i fiziologije. Harvey, međutim, nije opisao niti razumio princip oksigenizacije krvi. Tek u 18. stoljeću ovaj princip opisao je Lavoisier. Možda je korisno spomenuti mišljenja nekoliko modernih historičara koji su razmatrali djelo Ibn Nafisa; Mieli je rekao: “Pažnja je odnedavno usmjerena na pisanja Ibn Nefisa u kojima opisuje mali krvotok koji začuđujuće podjeća na opis koji je dao Michael Servetus u šesnaestom vijeku u svom djelu 'Christianismi Restitutio'. Mi vjerujemo da je pošteno pripisati otkriće plućnog krvotoka Ibn Nefisu koji je bio daleki predak ljekara italijanske škole u šesnaestom stoljeću i Williama Harveya koji je, četiri stoljeća kasnije, opisao cijeli plućni krvotok na tačan, jasan i potpun način“.

Andreas Vesalius, učenik Johanna Guintera sa Univerziteta u Padovi, u svojoj knjizi “De humanis corporis fabrica” (drugo izdanje, 1555. godine), plućnu cirkulaciju opisuje slično kao Ibn Nefis. Interesantno je da u svom prvom izdanju (1543. godine), Vesalius se praktično slaže sa Galenusovom teorijom. Međutim, u drugom izdanju “De humanis corporis fabrica” navodi: „...Zaista ne vidim kako bi i najmanja količina krvi mogla da se transportira kroz pore septuma iz desne strane srca u lijevu stranu srca…”

Max Meyerholf, cijenjeni istraživač historije arapske medicine, bio je začuđen sličnošću nekih ključnih rečenica u pisanjima Ibn Nefisa i Servetusa: “Postoji mišljenje da je rad na arapskom jeziku preveden slobodno na latinski”. I o Combovom opisu; ”Vjerovatno bez saznanja o Servetusovoj knjizi, opisuje plućni krvotok na gotovo identičan način, ali dodaje da postoje anastomoze između arterija i plućnih vena. Vidjeli smo da je Ibn Nafis, tri stoljeća prije Colomba, već primjetio vidljive prolaze između dvije vrste plućnih krvnih sudova”.

Sličan navod daje Realdus Columbo, asistent i nasljednik Vesaliusa, (1559.) u svojoj knjizi “De re Anatomica”. Nakon Columba, rad na plućnoj cirkulaciji nastavlja Gabriello Fallopio, a kasnije i Fallopijev asistent Girolamo Fabrizi d’Acquapendente (1533-1619). Fabricius je zaslužan za otkriće venskih valvula

U radu Williama Oslera „Medal Essay o otkriću plućnog krvotoka”, Edward Coppola je rekao: “Poređenje opisa Ibn Nafisa s onima od strane Valverdea i Colomboa otkriva da postoje neke začuđujuće sličnosti između ova dva opisa koje izgleda sugeriraju da postoji nešto više od slučajnosti...teorija

70

71


plućnog krvotoka prezentirana od strane Ibn Nafisa u 13. stoljeću nije zaboravljena i stoljećima nakon njegove smrti možda je utjecala na smjer anatomskih istraživanja od strane Colomboa i Valverdea, koji su ih konačno objavili Zapadnom svijetu kao fiziološku činjenicu, koja je podložna eksperimentalnom dokazivanju”. Drugi važan doprinos Ibn Nefisa, koji se rijetko spominje u literaturi, jeste njegov postulat o cirkulaciji (ishrani) srca, gdje Ibn Nefis navodi ...” Ponovo smatram da Avicennin navod (Avicenna’s postulatus) da krv iz desne strane srca hrani i samo srce nije tačna, naime ishrana srca se obavlja preko krvnih sudova koji leže na samom tijelu srca (srčanom mišiću)...”. Naime, stavovi grčkih naučnika, a kasnije i arapskih, bili su skoro identični u mišljenju da srce dobiva energiju (spirit) iz desne srčane šupljine. Ibn Nefis je ovim svojim navodom zapravo prvi naučnik koji je pretpostavio i uveo postulat koronarne cirkulacije, odnosno postojanja arterija koje se nalaze na površini srca i snabdijevaju srčani mišić krvlju. Ibn Nafis napisao je djelo o pulsu koje, nažalost nije sačuvano u originalu, ali postoji podatak da je ovo djelo prevedeno na latinski jezik početkom 16. stoljeća. Ibn Nefis je nastavio sa plodnim stvaralačkim radom tokom cijelog života. Čitav život je podredio nauci, a svoju kuću ostavio je kao zadužbinu, kako bi se u njoj otvorila škola za buduće ljekare i bolnica. U biblioteci Republičkog zavoda za zaštitu (bivši Centralni higijenski zavod) u Sarajevu nalazila su se dva zasebna primjerka Ekscerpta Kanuna. Jedan od njih je original komentara (šerha) pisan većim dijelom u Kirmanu, a završen u Samarkandu godine 1437. Autor mu je Nefis-Ibn Ivad el Kirmani (ko je i kada prepisao ovaj primjerak, ne da se ustanoviti, jer je primjerak na više mjesta oštećen). Drugi je primjerak litografirani, a napisao ga je u drugoj polovini XIV stoljeća Džemaluddin el Aksaraji. Rukopisna zbirka Orijentalnog instituta u Sarajevu imala je dva manuskripta Mudžeza na arapskom jeziku i jedan u prijevodu na turski jezik. Prvi od manuskripata na arapskom jeziku prepisao je Baha al-Hwarezmi krajem 1341. godine, a drugi manuskript prepisao je Ubaydullah b. Muhammad u Manisi 1503. godine za svoju ličnu biblioteku. Treći manuskript prijevod Ahmeda b. Kemala, učenika Sinan ef., glavnog liječnika osmanskog sultana Sulejmana Zakonodavca, posvećen Mehmed paši Sokoloviću. Ovaj manuskript prepisao je Ahmed b. Perwane 1609. godine. Kao vlasnik rukopisa ovog manuskripta navodi se Tavil Ibrahim, sin Alije, kontrolor (mukabaledžija) bosanske blagajne u Sarajevu, koji je manuskript kupio za 480 akči. 72


Iz Kirmanijevog i Askarijevog komentara izvadio je dr. Šaćir Sikirić, profesor arapskog jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu one dijelove koje je napisao Ibn un-Nefis i preveo ih. Predgovor ovom izdanju Mudžeza napisao je jedan od najvećih liječnika našeg područja prim. dr. Hamdija Karamehmedović, također vrsni poznavalac orijentalnih jezika – arapskog, turskog i perzijskog, i koji je prof. dr. Šaćiru Sikiriću pomogao prilikom prevođenja ovog Ekscerpta Kanuna. Predgovor posljednjem izdanju Mudžeza iz 1961. godine, koji je sačuvan u bibliotefci bivšeg Higijenskog zavoda u Sarajevu s još četrnaest drugih djela koje su prim. dr. Hamdija Karamehmedović i prof. dr. Šaćir Sikirić preveli, pretipkala je u cjelosti Izdavačka kuća “AVICENA” u Sarajevu. Predgovor posljednjem izdanju Mudžeza napisali su prof. dr. Izet Mašić i prim. dr. Zoran Riđanović, a dijelom preuredili prijevod prof. Sikirića i prim. Karamehmedovića – jezički i stilski prilagodili potrebama današnjice. Čitaoce ovog prijevoda Mudžeza, koji se bave historijom medicine, neće zbuniti ona starinska Galenova shvatanja o tjelesnim sokovima, o spiritusima, o kvalitetima lijekova i njihovoj kategorizaciji po stepenu topline i vlage itd. Neće ih začuditi ni oni naivni pokušaji tumačenja patoloških zbivanja u čovječijem organizmu. Tim je čitoacima jasno da su u XIII vijeku ovakva shvatanja i tumačenja predstavljala vrhunac medicinske znanosti na Zapadu i na Istoku. Pri niskom stepenu razvoja prirodnih nauka, i hemije i fizike, i biologije i fiziologije, i anatomije i patologije, nije u to doba ni bio moguć neki viši nivo ni u medicinskoj dijagnostici i terapiji, niti u hirurgiji, a ni u preventivnoj medicini i higijeni. Budući daje Ibn Nefisov Mudžez, uglavnom, više ekscerpt (izvadak) nego komentar Avicennina Kanuna, a s obzirom da je Kanun već u XII stoljeću bio preveden na latinski jezik, to je interesiranje za Nefisof Mudžez, i njegovo prevođenje na druge jezike bilo malo. U Španjolskoj su ga koristili ibn Zuhr i ibn Rušd. Tek u XVI stoljeću u Veneciji se štampa latinski prijevod jednog drugog Nefisovog djela (Tešrih) u kome Nefis raspravlja o pitanjima iz anatomije i fiziologije. Međutim, najvažnije poglavlje tog Nefisovog djela odnosi se na mali ili plućni krvotok, o kome je već i prije

Slika 44.

Mudžez Al -Kanun 73


štampanja latinskog prijevoda Tešriha pisao s početka XVI stoljeća Serveto. Tek tada je poraslo interesiranje za Nefisova djela, jer se počelo raspravljati o tome da li je otkriće malog krvotoka krvi Nefisovo ili Servetovo, odnosno da li je Serveto znao da je Nefis još u XIII stoljeću opisao mali krvotok. Nefis, također, u svom opisu anatomije srca u Tešrihu daje, u ono vrijeme, najbliži opis srčanog krvotoka, koji će kasnije podrobno opisati Englez Vilijem Harvi 1628. godine. Što se tiče interesovanja za Nefisov Mudžez na Istoku, ono je od početka bilo jako veliko. S komentarima ili bez njih štampanje i preštampavan, litografiran bezbroj puta i u ogromnom broju primjeraka. Naročito se mnogo koristio sve do tridesetih godina ovog stoljeća u Indiji i drugim zemljama Dalekog Istoka. Bez obzira što je medicina već bila poodmakla u svim svojim segmentima i disciplinama, i što je naučna i stručna publicistika već bila na zavidnom nivou, koju su i sami Englezi donijeli sa sobom u Indiju, svoju koloniju, Mudžez je na tom podneblju bio neprikosnoven medicinski udžbenik. Jedan od značajnih razloga za to jeste što je taj dio svijeta jako puno orijentiran za tradicionalne načine liječenja, a Mudžez je kao stvoren za takvu vrstu edukacije medicinara. 4.5. ARAPSKI LIJEČNICI PRAKTIČARI Arapski medicinari koji pripadaju zlatnom periodu arapske medicine između VIII i XIV vijeka, ostavit će trajni naučni pečat na kasniji razvoj medicinske nauke i prakse tokom njihovog historijskog razvoja. Pored dva velika enciklopedista tog vremena koje smo opisali Ibn Sina-a i Ibn Nefis-a, u plejadi velikih imena tog doba vrlo značajno mjesto pripada arapskim liječnicima praktičarima. Oni su svoja iskustva crpili iz velikih djela Ibn Sina-a i drugih enciklopedista a nastalih prevođenjem značajnih djela Hipokrata i Galena, te nizom drugih medicinskih knjiga s grčkog, sirijskog, sanskrita i pahlevi jezika na arapski jezik. Veličina arapske medicine, čiji se period uspona i najvećeg procvata poklapa sa “zlatnim vijekom arapske države”, leži u tome što se u četiri arapske halife, od kojih je Al Me’mun dao svoj najveći doprinos osnivanjem prevodilačkih škola, htjeli da prevođenjem velikih filozofskih i medicinskih djela sa drugih jezika ojačaju argumentima osnove islamske vjere i tako odbrane šerijat. Na taj način, zahvaljujući grčkim, indijskim i arapskim filozofskim i medicinskim pogledima na nauku i na život uopće, muslimani će kreirati različite suptilne intelektualne poglede koji će postati temelj islamske civilizacije sve do danas. Zahvaljujući arapskim filozofima i medicinarima cjelokupna antička kulturna baština, ali i baštine drugih velikih civilizacija naći će svoje utočiše 74


na ogromnim prostranstvima Španije, Afrike, Bliskog i Srednjeg Istoka, da bi potom sedam stoljeća kasnije, padom arapske države pred najezdom moćnih evropskih konkvistadora, ta bogata medicinska znanja i iskustva našla svoje utočište u Europi. Među brojnim arapskim liječnicima autorima i praktičarima medicinske nauke i struke, a čija je teorija i praksa bila luč koja je osvijetlila stazu kasnijih naučnih istraživanja, ističu se veliki arapski liječnici Abu Bakr Zakariya arRazi (latinski Rhazes), Ali ibn al-Abbas al-Magusi (latinski Haly), Abu al-Qasim Halaf ibn Abbas al-Zahrawi (latinski Abulcasis), ibn al-Haitam (Alhazen Zapada) i Abu Marwan Abdalmalik ibn abi al-Ala Zuhr (latinski Avenzor). Ar-Razi (umro 925. godine) je prvo veliko ime među muslimanskim liječnicima. Bio je pisac rijetke plodnosti, mislilac čija shvaćanja uznemiruju i čija će se vjerska stanovišta dugo proučavati. Slove ga najvećim kliničarem Islama. Medicinu je studirao u Bagdadu, upravljao je bolnicom u Raiju, gdje radio kao profesor medicine, da bi potom prešao u Bagdad i preuzeo isti posao u jednoj velikoj bagdadskoj bolnici. Sam Bagdad je tada imao oko 60 bolnica, s bibliotekama bogato snabdjevenim knjigama i medicinskim rukopisima. Kao plodonosan pisac ima preko 200 djela – knjiga, monografija i drugih rukopisa iz različitih područja: medicine, prirodopisa, alkemije, matematike, optike, astronomije, teologije i filozofije. Za njege se tvrdi da je kako u dijagnostici, tako i u liječenju tražio rješenja na temelju zdravog razuma. Jednu od njegovih najznačajnijih i najpoznatijih djela jeste “Al-Hawi” (Kontinenti) koje sadrži 20 svezaka. To ogromno djelo, za koje se mislilo da su izradili njegovi učenici na temelju građe koju je sakupio i obradio sam ar-Razi, sažima medicinska znanja Grka, Perzijanaca, Indijaca i Arapa, ali dodaje autorova vlastita gledišta i razmatranja. U stvari, to djelo je golema zbirka kliničkih opažanja bez ikakvih dogmatskih pretenzija. Godine 1279. preveo ga je na latinski jezik Farag Bin Salim, a štampano je dva stoljeća kasnije u Bresci. Sam ar-Razi tu knjigu nije publicirao, nego je ostavio bilješke o svojim originalnim zapažanjima, te izvatke iz djela drugih naroda i kliničke bilješke svog medicinskog iskustva. Poslije će sav taj materijal njegova sestra prodati veziru Ibn al-Amidu zahvaljujući kome će skice i nacrti biti sređeni i sam tekst štampan u obliku knjige. Bio je to inače ustaljeni način na koji su cijenjeni liječnici tog doba, uključujući i arRazijeve učenike, publicirali svoje medicinske rukopise. Ovo poznato Razijevo djelo je prema Ibn-Abasu za Razijevog života postojalo kao dva sveska u kome je kao spremište medicinskog znanja data higijena, opisane mnoge bolesti sa simptomima i liječenjem, te lijekovi i dijeta za najčešće bolesti. Izvori za ovo svoje djelo su Hipokratova, Galenova i djela 75


svih liječnika koji su Raziju prethodili. Mnoge od bilježaka iz ovog Razijevog djela prevedeni su na engleski i druge jezike. Ar-Razi je napisao mnogo manjih rasprava među kojima jenajpoznatija “Kitab al-gudari wal-Hasba” koja se bavi razmatranjem etiologije, patogeneze, simptomatologije i tretmana morbila i varičele. Ova rasprava je prevedena na grčki i latinski jezik i štampana u nekoliko evropskih zemalja. Djelo je značajno po tome što je prvi put u jednom medicinskom rukopisu jasno opisana diferencijalna dijagnostika i simptomatologija ove dvije zarazne bolesti. To je najstariji vjerni izvještaj o morbilima i varičeli, o kojima ne postoje grčki opisi. Ar-Razi se citira u literaturi kao liječnik koji je u farmakopeju prvi uključio tzv. “bjeloolovne masti” nazvane “album Rhases”, a također je prvi upotrijebio “životinjsko crijevo kao povez kod hirurških operacija, a bio je i prvi koji je uočio reagiranje zjenice na svjetlost”. Poznata mu je i rasprava “Mansur”, posvećena nekom Mansuru, samanidskom namjesniku u Raiju u kojoj je data anatomija kostiju, mišića i organa, te opisane njihova svrha i funkcija. Ovdje ar-Razi primjenjuje svoje originalne izraze i terminologiju na arapskom jeziku, pri čemu se tuži na nedovoljnost izražajnih sredstava na arapskom. Ar-Razi je prvi postavio naučne temelje hemije – začetnik je obilne literature o prirodnim svojstvima minerala, biljaka i životinja. Sam se mnogo bavio alhemijom, no on izlazi iz mističnih i simboličnih kolotečina, dajući tačne rezultate tehničkih iskustava, s podrobnim opisom supstancija i instrumenata. Također je, prvi u arapskom svijetu formulirao vjeru u neprekidni napredak nauke, ističući privremeno i uvijek izmjenjivo obilježje svakog istraživanja. Veliki arapski liječnik bio je al-Magusi na Zapadu poznat pod imenom Haly Abbas. Njegovo prezime al-Magusi ima genezu u Zaratustri, jer su ili on sam ili pak njegov otac bili njeni sljedbenici. Po rođenju je bio Perzijanac, bio je najveće ime u bagdadskom halifatu, a umro je na koncu X stoljeća (994. godine). Najpoznatije i najslavnije djelo mu je Medicinska enciklopedija “Kitab alMaliki” (Liber Regius) – Kraljevski spis, za koga mnogi učenjaci smatraju da je sistematičnije i konciznije od ar-Razijevog djela “Al-Hawi” a praktičnije od Ibn Sina-ovog “al Qanuna”, koje će ga nakon njegove smrti potisnuti iz upotrebe. Ovo djelo je podijeljeno na dvadeset dijelova, od kojih se prvih deset odnosi na rasprave o teorijskim shvaćanjima medicine, a ostalih deset na praktične strane struke. Bio je to prvi potpun i metodički priručnik medicine kakav Grci nikad nisu ni pokušali sačiniti. Al Magusi savjetuje liječnike kako “pacijenta treba, ako je to ikako moguće liječiti dijetom, a ne lijekovima”. Ako ga se može liječiti jednostavnim lijekovima ne treba mu davati komplicirane ili čudne i nepoznate lijekove. On potencira trojnost u odnosu liječnik, pacijent i bolest. 76


“Ako pacijent sarađuje sa liječnikom onda su dvoje protiv jednoga (tj. protiv bolesti) i bolest je moguće pobijediti. Međutim, ako pacijent ne sluša liječnika niti slijedi njegova uputstva, onda su on i bolest dvoje protiv jednoga (tj. liječnika) a u tom slučaju jedan može teško pobijediti dvoje”. On citira Hipokrata da snaga koja liječi bolest leži u samoj prirodi a tvrdi da se svi liječnici slažu da je zdravlje bolje od liječenja bolesti. Al Magusijeva hiruršika tehnika je mnogo puta citirana u medicinskoj literaturi. Npr. poznat je njegov opis hirurš’ke operacije za odstranjivanje tuberkuloznih žlijezda, u kome do izražaja dolazi vještina njegovog umijeća, gdje kaže: “Režite kožu longitudinalno do žlijezde. Povucite kožu unatrag pomoću kvačica. Secirajte polahko i nježno oslobađajući žlijezdu od okolnog tkiva. Pazite da ne prerežete koji krvni sud ili da ne prekinete koji živac. Ako se krvni sud ipak prereže, podvežite ga, da vam krvarenje ne prekrije operativno polje i onemogući vam da obavite odgovarajuću i temeljitu operaciju. Nakon odstranjenja žlijezde, stavite unutra prst kako bi osjetili nije li možda još koja manja žlijezda zaostala. Ako ju pronađete, otklonite i nju. Kada su sve žlijezde uklonjene, spojite rez šavovima.” Prema Edwardu Browne-u al-Magusi je u svojim radovima izložio rudimentarnu zamisao o kapilarnom sastavu žila, koji će biti otkriven i opisan znatno kasnije u radovima ibn-Nefisa, Mišela Serveta i Viljema Harveja. AlMagusi je tvorac neke vrste bolničkog internatskog sistema, jer je prvi u historiji uveo obavezno prisustvo studenata profesorovim konsultacijama u bolnici s pacijentima za određeni vremenski period, tokom kojeg su studenti bili dužni da obave praktične vježbe. Interesantno je spomenuti da je Al Magusi još u svoje vrijeme shvatio težinu oboljenja od raka pa kaže da izlječenje raka se ne može postići lijekovima. Naprotiv, on savjetuje da se cijelo ugroženo područje od raka odstrani, a izrezivanje izvrši na izvjesnoj udaljenosti od izrasline kako ne bi zaostali nikakvi korijeni. Al Magusi, također, savjetuje da se nakon operacije raka ne zaustavlja krvarenje nego da hirurg pusti da sva zaražena krv isteče. U plejadi velikih arapskih liječnika praktičara značajno mjesto zauzima Al Zahrawi (umro 1013. godine). Ime mu je dato prema rodnom mjestu azZahra, slavnom predgrađu Kordobe koja je u to doba imala više od milion stanovnika. Veliki dio života je bio dvorski hirurg halife Al Hakama II, a slovi za najvećeg muslimanskog hirurga svih vremenna. Njegovo najveće i najpoznatije djelo jeste medicinska enciklopedija pod nazivom “al-Tašrif” napisana u 30 dijelova. Najvažniji dio u toj enciklopediji odnosi se na hirurgiju u kojem 77


on uvodi i naglašava takve nove ideje kao što su spaljivanje rane, uništavanje kamenca unutar mokraćnog mjehura i upotrebu vivisekcije i seciranja. Značajan dio al-Tašrifa se odnosi na porodiljstvo, hirurgiju oka, uha i zuba. Njegov opis hirurških instrumenata je fantastičan, i sačuvan je do današnjih vremena bez obzira na nove tehnike i tehnologije proizvodnje. Značajna tema u ovoj enciklopediji odnosi se na pripremanje lijekova procesom sublimacije i destilacije. Dijelovi ovog poznatog Al Zahrawi-jevog djela koji se odnosi na hirurgiju prevedeni su na latinski jezik (preveo ih je Gerhard iz Cremone, koji je inače preveo mnoga arapska djela na latinski jezik) a poznata izdanja tih prevedenih djela objavljena su u Veneciji, Bazelu i Oksfordu između XV i XVIII stoljeća. Najpoznatije medicinske škole kao što su u Salernu, Monpeljeu i dr. su stoljećima upotrebljavali ovo al-Zahrawijevo djelo kao osnovni univerzitetski udžbenik iz oblasti hirurgije. Među poznate arapske liječnike spada Ibn al-Haitam (na Zapadu Alhazen) koga smatraju najvećim muslimanskim liječnikom i jednog od najvećih proučavatelja optike svih vremena. Al Haitam je rođen u gradu Basri da bi migrirao u Egipat u vrijeme halife Al Hakima. Citira se kao odličan astronom, matematičar i liječnik i isto tako jedan od najboljih komentatora Galenovih i Aristotelovih djela. Prvi je medicinski učenjak koji poučava da svjetlost ne isijava iz oka nego naprotiv ulazi u oko, te na taj način ispravlja pogrešno poimanje Grka o prirodi viđenja. Prema ovom učenjaku mrežnica je središte viđenja a impresije koje ona prima saopćavaju se mozgu putem optičkog živca, da bi potom mozak onda stvorio vizuelni prikaz u simetričkim odnosima za obje mrežnice. Al-Haitam je bio najznačajniji izučavalac optike u islamu. Bio je uvjeren da ispravna teorija viđenja mora da kombinira Euklidov i Ptolomejev “matematički”pristup i “fizičku” doktrinu naturalista. Rezultat njegovih razmatranja u djelu “Optika”, potkrepljena eksperimentalnim pristupom, jeste nova teorija viđenja, znatno bogatija i savršenija od svih prethodnih. On je smatrao da svjetlost i boja, dvije fizičke osobine koje postoje nezavisno od subjekta koji promatra, pravolinijski izbijaju iz svake tačke vidljivog predmeta. Al Haitam zaključuje da ono što percipiramo je u stvari predmet koji se nalazi na određenoj udaljenosti od oka i koji ima određeni oblik i veličinu, a samo viđenje rezultat je intervencije vizuelnog materijala koji mozak prima i pohranjenih informacija iz prošlog iskustva. Hipotezu primanja (intramisije) al-Haitam je podvrgao matematičkom ispitivanju, zatim inkorporirao u razrađenu teoriju percepcije, koju historičari nisu još sasvim istražili. Koristio je pri eksperimentima “mračne komore”, nastojeći da potvrdi odlike svjetlosti, kao 78


što su pravolinijsko širenje, odbijanje i prelamanje svjetlosnih zraka. Osnovno gledište koje je zastupao bilo je da je viđenje rezultat utiska koji svjetlost ostavlja na čulo vida, zastupao ga je na bazi iskustava da oko “zadržava sliku” ili ima bol pri gledanju u jaku svjetlost. Teorija viđenja u Haitamovoj Optici, pisanoj u Egiptu u prvoj polovini XI vijeka, nadmašila je Galenovu, Euklidovu i Ptolomejevu. Dijagram iz prve knjige predstavlja oba oka gledana odozgo i pokazuje glavne membrane, tečnost i očne živce koji spajaju očne jabučice s mozgom. Preciznija ilustracija istog teksta potječe iz latinske verzije Optike iz XIV stoljeća, prevedene prvi put u XII stoljeću. Za najvećeg kliničara islama nakon ar-Razija savremeni autori predstavljaju al-Ala Zuhra (umro između 1150-1161. godine) koga na Zapadu znamo pod imenom Avenzor, inače člana poznate obitelji liječnika Ibn Zuhr u Španjolskoj. Njegova nadmoć kao liječnika je bila priznata jednako i u muslimanskom i u kršćanskom naučnom svijetu. Najpoznatija djela su mu “Kitab al-Taysir i fi’l Mudawat wal-Tadbir” (knjiga pojednostavljivanja u terapeutici i dijeti), zatim “Kitab-al Agiya” i “Kitab al Iqtisad” (knijga koja obrađuje terapeutiku, psihoterapiju i higijenu). Prvo navedeno njegovo djelo na ilustrativan način obrađuje patologiju i terapeutiku, te daje tačna klinička zapažanja o medijastinalnim tumorima, internoj sušici, perikarditisu, svrabu, paralizi ždrijela i upali srednjeg uha. Ibn Zuhr je zagovarao vještačku ishranu kroz jednjak ili debelo crijevo. U literaturi se citira kao prvi liječnik koji je opisao uzročnika svraba. Ibn Zuhr je bio veliki prijatelj s Ibn Rušdom (latinski Averoes), velikim filozofom i liječnikom u Kordobi s kojim će napisati opsežnu medicinsku enciklopediju, sastavljenu iz dva dijela Tejsir, koji je napisao ibn Zuhr i Kulijat, koji je sastavio ibn Rušd. 4.6. ZAKLJUČAK U ovom poglavlju u kratkim crtama smo dodirnuli i osvrnuli se na imena velikih arapskih liječnika prevodilaca, enciklopedista i praktičara, te njihova najznačajnija djela kojim su znatno pridonijeli razvoju različitih područja medicinske nauke. Međutim, postoji mnoštvo drugih arapskih liječnika koji su jednako dobro zavještili medicinsku nauku i praksu i jednako važni u razvoju i unapređenju mnogih teorijskih, eksperimentalnih, a napose i praktičnih medicinskih struka i disciplina. Nažalost, mnogi veličanstveni rukopisi različitih medicinskih autora su uništeni, zagubljeni ili pak još uvijek leže neistrošeno po bibliotekama, džamijama, palačama i muzejima i čekaju entuzijaste bibliografe da ugledaju svjetlo dana. Ovi rukopisi, bez sumnje, mogli bi dovesti 79


do bližeg, potpunijeg i detaljnijeg razotkrivanja vrijednosti, veličine i značaja arapske medicinske baštine i skidanja vela sa mnogih vrijednih medicinskih rukopisa, koji iz različitih razloga nisu do dana skinuti. Ovi rukopisi bi mogli dovesti do svježeg prodora znanja i na izvjestan način podrobnije opisati muslimanski doprinos medicinskoj i drugim naukama. Ovaj zadatak, međutim, nije nimalo lahak.


5. POGLAVLJE

Treba istaći da arapska medicina u principu predstavlja premoštenje između klasične grčko-rimske i evropske medicine koja će doći u doba renesanse europske nauke i umjetnosti. Najznačajniji doprinos arapskih liječnika i filozofa ogleda se u tome što su prevođenjem najboljih medicinskih filozofskih djela prethodnih civilizacija sačuvali njihovu medicinsku i kulturnu baštinu, da bi je potom značajno dopunili vlastitim iskustvima, u periodu srednjevjekovnog mračnjaštva u kome je crkva kočila svaki razvitak i napredak. Osim toga, arapska medicina je nizom značajnih enciklopedijskih djela, zatim nizom teorijskih i praktičnih rasprava iz gotovo svih medicinskih struka i disciplina značajno obogatila farmakologiju nizom novih lijekova. Mnoge tinkture, sirupi, masti zatim alkohol destilirana voda i dr. su prvi puta ušli u primjenu zahvaljujući arapskoj medicini. Osim toga, higijena življenja, namirnica, stanovanja i dr., te osnivanje prvih modernih bolnica, apoteka, medicinskih škola, gradskih liječničkih službi i pravih bolničkih službi datira upravo iz vremena uspona arapske medicine i arapske kulture.

SREDNJOVJEKOVNA MEDICINA

“Prošlost su stepenice, na koje smo se danas popeli, da bi sutra dalje vidjeli”! Ambroaz Pare XV stoljeće

80


Ovaj period karakteriziraju dva razdoblja: ∗ samostansko ∗ skolastičko Skoro svim oblicima srednjovjekovne medicine i sestrinstva pečat je dalo feudalno društveno uređenje i crkva. 5.1 Samostansko razdoblje Smatrajući život kao pripremu za život na drugom svijetu, crkva je nauku stavila, posebno medicinu, u službu te ideje, insistirajući da svi pogledi budu usmjereni prema duhovnom, a ne materijalnom. Križ je predstavljao lijek protiv svih bolesti. Znanost kršćanstva se povezala s paganskim praznovjerjem. 1000 godina poslije Hipokrata, medicina je bila ponovo u svom najprimitivnijem stanju. Vladala je glad, stanovi su bili nehigijenski, bez pristupa zraka i sunca. Najveća epidemija kuge “crna smrt” desila se u 14 stoljeću. Bolest se pojavila prvo kod životinja, a kasnije su oboljeli i ljudi. Lepra ili guba, je bila jedna od najraširenijih bolesti u srednjem vijeku, a harala je od 11- 14. stoljeća. Osnivali su kuće za izolaciju leproznih bolesnika, pod nazivom leprozoriji. Prva karantena je uvedena 1377. god. u Dubrovniku. Crkva je strogo zabranjivala bilo kakva medicinska istraživanja, seciranje mrtvaca, poticala neukost i zanemarivanje svega tjelesnog (higijenu, tjelovježbu, poboljšanje svjetovnih uvjeta života, obrazovanje). Smatrali su važnim samo pokajanje grijeha radi vječnog spasenja. Životni vijek je bio 25 - 30 godina. Nije čudo da su najveće epidemije tifusa i kuge harale, upravo u mračnom kršćanskom srednjem stoljeću, kada je crkva bila na vrhuncu svoje moći. Sveti Bernard Clairvaux (1090-1153), najutjecajniji kršćanin svog vremena, izražavao je duboko nepovjerenje u intelekt i ponavljao da je stjecanje znanja, ako nije u svrhu svete misije, paganski čin i stoga zao. Srednovjekovna medicina se može nazvati mračnim periodom za medicinsku znanost i sestrinstvo. Edukacija za zdravstvenu brigu nije, takoreći, ni postojala. Bolnice su bile konfiskovane i predane u ruke svojih dobrotvora.

SREDNJOVJEKOVNA MEDICINA

5.2.1. Stvaranje osnova naučne medicine Opći preporod nauke i umjetnosti, preporod ekonomski i politički, desio se u 15. i 16. stoljeću. Došlo je do jačanja građanskog staleža, promijenio se način vođenja ratova, jer je otkriven barut. Gutenberg je otkrio štampu, te su se zahvaljujući Vascu de Gami i Columbu desila geografska otkrića. Javila se nova vrsta oboljenja, a skolastička medicina je doživjela potpuni krah.

Slika 45. Francuski grad Marsej za vrijeme crne kuge, koja je u Evropi odnijela ¼ stanovništva

5.2. Skolastičko razdoblje Koncem 12.stoljeća i tokom 13.i 14. nastaju prvi univerziteti sa medicinskim fakultetima, u Padovi, Bolonji, Oxfordu, Cambridgeu, Parizu, Pragu i Krakowu. Skolastičku medicinu je u početku, karakteriziralo korištenje Hipokratovih i Galenovih dijela. 82

Slika 46. Spaljivanje vještica 83


Slika 47. Crna kuga


Sahib Muminagić

6. POGLAVLJE

Slika 48. Kuga u Srednjem vijeku

MEDICINA 16. STOLJEĆA

“Historia est magistra vitae”! “Historija je učiteljica života”! Latinska izreka

Slika 49. Tretman oboljelog pacijenta 84

Lejla Ibrahimagić - Šeper / Sahib Muminagić

6.1. REFORMA I PROGRESIJA Reforma i progresija medicine je započela u 16. stoljeću nakon mračnog perioda, 1517. godine, koji je veoma loše utjecao na daljnji razvoj medicine. Liječnici se vraćaju na medicinske klasike, Hipokrata i njegova djela. Skoro više od hiljadu godina je postojao još jedan neprikosnoveni autoritet u medicini, Galen, čija su djela imala potporu crkve i bila neoboriva dogma. Gubili su na istinitosti, prodiranjem spoznaja arapskih velikana, koji su umnogome dali doprinos rasvjetljavanju pogrešnih saznanja, pogotovo anatomskog segmenta u medicini. Knjiga u 16. stoljeću postaje najmoćnije sredstvo za širenje nove građanske kulture i novih poimanja. Pojavljuju se nova djela, ali sa ispravljenim izdanjima, skoro obavezno popraćena kritičkim komentarima u kojima se odražavao duh novoga vremena. U Evropu dolaze nove bolesti iz Amerike. Šire se epidemije poznatih i nepoznatih bolesti, koje istovremeno traže nove zaštitne mjere predostrožnosti. Iz Novoga svijeta dolaze i novi lijekovi, nove egzotične ljekovite biljke, koje su za Europljane predstavljale pravo senzacionalno otkrovenje. Nakon uvođenja vatrenog oružja, teške ratne ozljede predstavljale su hirurzima problem u saniranju. Od velikog značaja je bio napredak praktične medicine, jer se uvela klinička nastava, koja je studentima omogućavala da mogu učiti direktno uz bolesnika. U ovom stoljeću u terapiji nastaje veliki pomak. Najteža je bila borba protiv prekomjernog “puštanja krvi”, skoro u sve svrhe liječenja. Intenzivnije su se počeli baviti dječijim bolestima. Počeli su usmjeravati pažnju tjelesnoj čistoći, čistoći stanovanja, higijenskim mjerama održavanja vode za piće i hrane. Dezinfikovali su prostorije gdje su boravili oboljeli, predmete koje su koristili, po njihovoj smrti su spaljivali, skupa sa odjećom koju su nosili tokom bolesti Prodire novi način shvatanja svijeta, a time i sloboda misli. Bezbrojne dileme su stajale kao nepoznanica i zaokupljale tadašnje liječnike. Reforma je započela u anatomiji, tadašnji liječnici su bili svjesni, da bez tačnoga poznavanja ljudskoga tijela, neće biti moguće razumjeti ni njegove mnogobrojne funkcije. Slavni pariski liječnik Fernel je zapisao da je osnovni zadatak historičara da poznaje historiju, te da se podrazumijeva, da dobar liječnik mora krenuti od osnova u medicini, a to je anatomija ljudskoga tijela. Spoznati i usvojiti znanje o građi ljudskoga tijela, da bi se mogle shvatiti funkcije pojedinih organa, te da se prouče zbivanja koja dovode do oboljenja, bili su zadaci liječnika toga doba i medicine koja je trebala da postigne svoj procvat i znanstveno otkrovenje. 86


6.2. NAJZNAMENITIJE LIČNOSTI KOJE SU OBILJEŽILE XVI STOLJEĆE Medicinu u 16. stoljeću su obilježile mnoge poznate ličnosti, među kojima su svakako ∗ Leonardo Da Vinci – Leonardo da Vinci (1452-1519) italijanski slikar, arhitekt, izumitelj, glazbenik, kipar, mislilac, matematičar i inženjer, jedan od najvećih umjetnika renesanse spravom je dobio epitet najveći genij renesanse. Osim u umjetnosti, dao je doprinose anatomiji, embriologiji, botanici, geologiji, matematici, optici, mehanici, astronomiji, hidraulici, niskogradnji, tehnici proizvodnje oružja i urbanistici. U vrijeme humanizma i renesanse, svestranost je bila visoko postavljena kvaliteta, no nije bez razloga bila rijetka. Ostavio je niz crteža, koji su bili rezultat 20-godišnje studije na više od 30 leševa. Sasvim samostalno je proučavao građu ljudskoga tijela, ne obazirući se na stare dotadašnje spoznaje, pune pogrešnih opisa ljudskoga tijela i njegovih organa. Po svojoj vjerodostojnosti, a istovremeno i umjetničkoj vrijednosti i danas izaziva pažnju i divljenje stručnjaka širom svijeta. Nastojao je proučiti anatomiju čovjeka, te je na tom polju napravio daleko više od svih anatoma tog perioda. Leonardova svestranost bila je njegova duhovna snaga, koja je u njemu generirala neograničenu žudnju za znanjem i koja je vodila njegova razmišljanja i ponašanje.

Slika 50. Leonardo da Vinci

Slika 51. crtež Leonarda da Vincia 87


Umjetnik po dispoziciji, otkrio je da su njegove oči bile njegov glavni put do znanja; za Leonarda, vid je bio čovjekovo najviše osjetilo, zato što vid sam pretvara činjenice u iskustva, odmah, korektno, i sa sigurnošću. To znači da svaki promatrani fenomen postaje predmet znanja. “Saper vedere” ,odnosno, “znati kako vidjeti” postaje glavna tema njegovih proučavanih kreacija prirode. Njegov intelekt, neuobičajena snaga opservacije, te majstorstvo crtanja, vodili su ga u promatranje same prirode, koju je proučavao metodično i konzistentno, pri čemu su umjetnost i nauka bile jednako zastupljene. Slika 52. crtež Leonarda da Vincia

Ostavio nam je bezbroj crteža, koji su po svojoj vjernosti i umjetničkoj vrijednosti još i danas vrijedni divljenja i pažnje.Svi crteži ovog genija su propraćeni tekstom, što nam dokazuje da je znao ispravno shvatiti sve što je njegovo nenadmašno umjetničko oko vidjelo.

Slika 53. Girolamo Fracastoro 88

∗ Girolamo Fracastoro (Fracastorius) (1478-1553), talijanski liječnik, smatra se ocem epidemiologije, poznavatelj astronomije, geografije i matematike, pjesnik i atomist. Rođen je u Veroni, a učio je u Padovi, gdje je s 19 godina postao profesor. Čitav život je radio u rodnom gradu. 1546. godine napisao je u svome djelu “De Contagione et Contagiosis Morbis” da zarazne bolesti prenose sitna nevidljiva tjelešca, klice koje se šire među ljudima kontaktom, izravnim ili neizravnim, putem predmeta, pa čak i bez kontakta na veće udaljenosti.


Tvrdio je, da se klice razmnožavaju, da su otrovne i da ih uništava vatra. Preporučuje redovnu higijenu, čistoću okoline, vode i hrane, te čiste predmete oko bolesnika kao mjeru zaštite.Naziv sifilis potječe iz Fracastorove poeme koja govori o pastiru koji se zove Sifilis (Syphilis sive de morbo gallico, objavljena 1539). Fracastoro prvi jasno postavlja granice između pjegavca i bubonske kuge. Još neka od njegovih poznatijih djela su: ∗ Di Vini Temperatura (1534)., ∗ Homocentricorum sive de Stellis, de Causis Criticorum Dierum Libellus (1535)., ∗ Homocentrica (1538). ∗ Philippus Aureolus Theophrastus Bombast von Hohenheim, poznatiji kao Theophrastus Paracelsus (1493–1541) švicarski liječnik, naučnik i mistički filozof, hirurg u Strasbourgu, kratko vrijeme bio profesor medicine u Baselu, gdje je javno spalio Avicenin “Canon medicinae”, tada najautoratitivniji udžbenik za liječnike. Za života je ostavio samo nekoliko spisa, među njima i hirurški traktat “Die grosse Wundartznet”. Za njegova života službena medicina i filozofija smatrale su da su mu teze neprihvatljive maštarije koje “narušavaju ugled doktora”. Slika 54. Theophrastus Negirajući dogme svoga vremena, piše vlastita opažanja temeljena na “iskustvu prirode”, o profesionalnim bolestima, kugi, sifilisu, etiologiji, neurozama i psihozama. Njegove medicinske i filozofske tvrdnje pune su mističnih, panteističkih, alhemijskih, novoplatonističkih, kabalističkih i naivno proročanskih elemenata. Nauku o “arerehusu”, odnosno živoj sili koja pokreće svijet, o elementima koji tvore kozmos, o kemijskim procesima, o božanskom makrokozmosu, o promatranju organizma kao nevidljive cjeline, Paracelzusova medicina i filozofija, uz sve apsurde, upućuje na novo pristupanje čovjeku i nauci, koje je karakteristično za buntovne renesansne mislioce njegova doba. 89


∗ Ambroise Pare (1510 – 1590) smatran jednim od “otaca hirurgije”, veliki zvanični francuski kraljevski hirurg za kraljeve Henry II, Francis II, Charles IX i Henry III. Bio je reformator hirurgije i hirurških tehnika, posebno tretmana rana. Prvi je uveo metodu otvorenog liječenja rana, uveo podvezivanje krvnih sudova, tačno odredio indikacije za različite operativne zahvate amputacije, trepanacije.

Slika 55. Ambroise Pare

Bio je izuzetno cijenjen zbog svojih umnih sposobnosti, neobične spretnosti kod kirurških zahvata, te plemenitih ljudskih svojstava. Osobite zasluge je stekao u području ginekologije, uveo je jednu vrstu porođajnog stolca, sisaljku za mlijeko, te neke vrste porođajnih kliješta. Izvodio je carski rez, ali samo na preminuloj porodilji. Napisao je veći broj hirurških djela, u kojima je iznio svoja iskustva i opisao brojne operativne zahvate, kao i druge hirurške metode liječenja. Do tada su bili uvriježeni stavovi, da je svaka rana zatrovana, te da se mora spaliti usijanim željezom. Pare je prekinuo takav vid tretiranja, prelijevajući vrelim uljem rane, te ih tako dezinfikovao. U svom djelu “Dix livres de chirurgie” Pare je objavio dizajn mehaničke ruke.

Slika 56. Pareova ruka 90


∗ Andreas Vesalius, (1514-1564), rođen u Belgiji, njemačkog porijekla, umro u Grčkoj vraćajući se sa hodočašća iz Jeruzalema. Reformator anatomije, sin slavnog briselskog apotekara. Kao dječak je secirao životinje i već u ranoj mladosti pokazao interesovanje za anatomiju. Svoje studije medicine započeo je Parizu, tako mu se ispunio dugo sanjani san, da može secirati ljudski leš i steći spoznaje o anatomiji. Proučavao je ljudske kosti, koje je pronalazio na grobljima, a dva puta mu je uspjelo prisustvovati sekcijama ljudskoga tijela. Godine 1536. bježi iz Pariza, zbog ratnih dejstava. Na Univerzitetu u Padovi sa nepune 23 godine, kao učenik Johanna Guintera, stječe titulu doktora medicine. Nakon završenog studija nameće reformu medicine. Jedan period je radio u Padovi, a zatim u Španiji kao carski ljekar. Zastupao je mišljenje da anatom treba da direktnom autopsijom izučava samu strukturu organizma, a da liječnici trebaju svoje patološke i fiziološke teorije uskladiti sa anatomskim činjenicama. Analizirao je učenja iz Galenovih zapisa, koja su se zasnivala na seciranju životinjskih organizama. 1543. godine, izdaje svoj prvi udžbenik “De humani corporis fabrica”. 1555. godine, izdaje drugo izdanje svoga udžbenika “De humani corporis fabrica”. Karakteristično je da u odnosu na prvo izdanje, u drugom korigira svoje stavove, takoreći ih mijenja u potpunosti, te ne daje pravo Galenovim teorijama. U svojim proučavanjima je otkrio i korigirao preko 200 grešaka u Galenovoj anatomiji, što će uskoro potvrditi i drugi brojni anatomi, poslije Andreasa Vesaliusa

Slika 57. Andreas Vesalius 91


Slika 58. kostur prema Vesaliusu

Slika 59. Rinoplastika zahvat izvođen u 16 stoljeću


7. POGLAVLJE


“Epur si muove”! “Ipak se okreće”! Galilej

Slika 60. Liječenje sifilitičara u 16 stoljeću 92



7.1. OTKRIĆA KOJA SU OBILJEŽILA XVII STOLJEĆE Progresija i reforma se nastavila i u 17. stoljeću. Naučnici su uspoznali građu ljudskog tijela, željeli su otkriti i proučiti funkciju pojedinih organa, njihovu građu i razvoj. Decartes je porekao učenje Aristotela i skolastičkih filozofa o životnoj sili. Sve je prirodne pojave, pa i fiziološke procese, tumačio mehanički. Sa aspekta medicine za 17.stoljeće, najveće značenje je imao napredak na području fizike i hemije. Pronalazak mikroskopa je imao veliko značenje za embriologiju, jer je anatom de Graaf otkrio jajne folikule u jajniku. ∗ Galileo Galilej osniva naučnu mehaniku ∗ Kepler osniva fiziološku optiku. ∗ Newton je otkrio zakon gravitacije, time dao temelje moderne fizike. ∗ Torricelli pronašao barometar. ∗ Thomas Bartholinus opisao cijeli limfni sistem. ∗ Santorio Santorio konstruisao prvi termometar. ∗ Slovenac Marko Gerbec, opisao je srčani blok. ∗ Christroper Wren, prvi puta izveo inravenoznu injekciju na psu. ∗ Johann Daniel Major, prvi puta izveo intravenoznu injekciju na čovjeku. ∗ Richard Loower je prvi izveo transfuziju krvi s jednog psa na drugoga. ∗ Jean – Baptiste Denis izvršio je prvu transfuziju s ovce na čovjeka. ∗ Paolo Zacchia udario temelje sudske medicine. ∗ John Graunt uveo socijalnu medicinu, statističke metode u proučavanju stanovništva. 7.2. NAJZNAMENITIJE LIČNOSTI XVII STOLJEĆA Medicinom u 17. stoljeću su dominirale mnoge poznate ličnosti, među kojima su svakako: ∗ Santorio Santorio (1561 - 1636) rođen u Kopru, proučavao je metabolizam i razrađivao dijagnostičke metode, te je eksperimentirao i na samome sebi. Prvi se koristio termometrom za mjerenje temperature. 94

Slika 61. Santorio Santorio i njegov termometar

∗ Galilejo Galilej (1564-1642) italijanski matematičar, fizičar i astronom, te utemeljitelj moderne fizike. Medicinska nauka mu duguje zahvalnost jer je pronašao termometar. Jedan dio autora smatra da je Galilej preteća pronalaska mikroskopa, jer je prvi upotrebljavao dalekozor za promatranje sitnih predmeta i tijela.

Slika 62. Galilejo Galilej

Slika 63. Vinko Paulski

osnovao je i Družbu milosrdnih sestara – Filles de la Charité, kojoj je od 1624. god. bio duhovni vođa. Svrha je bila posve karitativna: pomagati sve koji su u nevolji. Od 1640. god. utemeljio je i ustanovu za njegu siročadi, što je odgovaralo tadašnjoj velikoj društvenoj potrebi. Medju prvima je shvatio da je obrazovanje sestara esencijalno u obavljanju njihove dužnosti. ∗ Wiliam Harvey (1578-1657), bio je profesor na King’s Collegu u Londonu, oficijelni kraljevski doktor Jakova I. i Karla I. Proučavao je funkciju srca, a 1628. god. objavljuje djelo

∗ Vinko Paulski (1581 – 1660) francuski svećenik ruralnog porijekla, koji se posvetio pomaganju siromaha. Osnivač je katoličkih redova lazarista i Družbe milosrdnih sestara, te katolički svetac. Usporedo s lazaristima

Slika 64. Wiliam Harvey 95


“Anatomska rasprava o srcu i krvi u životinja”. Jedan dio historiografa medicine podržava tezu da je među prvima opisao cirkulatorni tok krvi, jedno od velikih medicinskih otkrića. U embriološkim studijama iznio je tezu da sve živo nastaje iz jajeta (omne vivum ex ovo), dokazujući eksperimentalno svoje istraživanje u “Raspravama o rađanju životinja”. ∗ Anthony Van Leeuwenhoek (1632-1722), nizozemski trgovac i naučnik. Poznat je kao “otac mikrobiologije” i strastveni promatrač misroskopski sitnog svijeta. Najpoznatiji je po izumu prvog mikroskopa i doprinosima u razvoju mikrobiologije. Koristeći ručno-izrađene mikroskope, bio je prvi čovjek koji je promatrao jednostanične organizme, mišićno tkivo, bakterije, spermije (vlastite) i protok krvi u kapilarama. Slika 65. Antony Van Leeuwenhoek i njegov mikroskop

Za svoga života izbrusio je oko 500 optičkih leća i stvorio oko 400 vrsta različitih mikroskopa od kojih danas postoji samo 9. Njegovi mikroskopi izrađivani su od srebrenih i bakrenih metalnih okvira koji su pričvršćivali rukom brušene leće. Mikroskopi koji su sačuvani do danas, imaju moć povećanja od čak 275 puta. Leeuwenhoekovi izvorni uzorci su preživjeli u kolekciji Kraljevskog društva Londona. Važnija Leeuwenhoekova otkrića bila su: 1674. god. infusoria, 1676. god. bakterija, 1677. god. spermatozoidi, 1682. god. skupinu nervnih vlakana.

Slika 66. Đuro Baglavi 96

∗ Đuro Baglavi, (1668 - 1707). Dubrovčanin, profesor antomije i kliničke medicine u Rimu, zaključuje da je organizam velik stroj sastavljen od skladno ugrađenih dijelova.


8. POGLAVLJE


“Per aspera, ad astra”!

“Kroz trnje, ka zvijezdama”!

Latinska izreka



U 18. stoljeću dolazi do zaoštravanja suprotnosti, na polju političkog, socijalnog, vjerskog i naučnog života, a kulminacija će se desiti u Francuskoj revoluciji. To je period misticizma i ortodoksije, unutar apsolutizma, koji je bio poduprt od strane crkve. Bitan je i karakterističan za razvoj medicine, zbog borbe sa zastarjelim shvatanjima. U ovom periodu, na razvoj medicinskih nauka je imao izuzetan, važan utjecaj, razvoj prirodnih nauka. Došlo je do procvata hemije, botanike, fizike i matematike. Veliki utjecaj su imali francuski, njemački i engleski filozofi. Kao reakcija na materijalizam u filozofiji je nastao idealizam. Njegov najpoznatiji predstavnik je njemački filozof Gottfried Wilhem Leibniz. Upravo pod njegovim utjecajem u medicini su se desile i razvile različite idealističke struje i zasigurno ostavile nepovoljne posljedice na razvoj tadašnje medicine. Jasnu vezu između prevalence zdravlje i bolesti u stanovništvu i socijalno-ekonomskih i socijalno-kulturoloških faktora nalazimo i u 18. vijeku. Još tada su povezivani parametri brze industrajalizacije, urbanizacije, loših uslova života i rada u nižim socijalnim grupama sa učestalijim oboljevanjima i visokom stopom smrtnosti. Početak kapitalističke proizvodnje, posljednično izazvan pronalascima strojeva, doveo je do razvoja industrije, te do prenapućenosti gradova, što će imati za posljedicu pogoršanje ekonomskih i higijenskih prilika radničke klase, što će proizvesti nove bolesti, siromaštvo i porast smrtnosti. Ali tadašnja medicina nije imala mogućnosti da se suoči i agilno riješi situaciju novonastalih socijalno medicinskih problema. 8.1. EPIDEMIJE

Slika 67. Autopsija u 18 stoljeću 98

U pojedinim zemljama umire i do 80 % dječije populacije u prvoj godini starosti. Istovremeno smrtnost odrasle populacije doseže visoke procente. U velikim gradovima, posebno u drugoj polovini 18. stoljeća je tuberkoloza, takoreći, harala i odnijela bezbrojne ljudske živote.

Malarija se javljala u epidemijskoj formi. Hripavac je od 1749. godine do 1764. godine je usmrtio u Švedskoj 40 000 djece. Pjegavac je 1741. godine samo u gradu Pragu odnio 30 000 populacije. U Evropi se javljaju epidemije kuge i boginja u kojima je godišnje podleglo na stotine hiljada populacije, posebno je bilo najkritičnije stanje u Rusiji. 1723. godine u Parizu od boginja je podleglo 20.000 ljudi, 1723. god. u Napulju od boginja je letalno završilo 16.000 stanovništva, 1796. godine vakcinacija protiv boginja počinje da se primjenjuje u Beču, zahvaljujući otkriću Edwarda Jennera. 1798. godine liječnik u Varaždinu primjenjuje vakcinu protiv boginja 1801. godine u Austriji se uvodi obavezna vakcinacija protiv boginja, 1807. godine u Bavariji, a 1816. godine u Prusiji. U našoj zemlji Bosni i Hercegovini 1913. godine tek je uvedena obavezna vakcinacija protiv boginja. 8.2. NAJZNAMENITIJE LIČNOSTI KOJE SU OBILJEŽILE XVIII STOLJEĆE ∗ Edward Jenner (1749-1823), cijenjeni engleski doktor, bavio se proučavanjem prirode i utjecaja okoline na zdravlje dječije populacije, te praktično primjenjivao svoje spoznaje u Berkeley (Engleska). Opazio da ljudi koji prebole kravlje boginje stječu imunitet prema velikim boginjama. Smatra se pionirom moderne vakcine. Godinama se bavio pitanjem boginja, nastojeći postići i pronaći način imunizacije, koja je trebala istovremeno biti bezopasna i uspješna. Bio je liječnik praktičar, promatrao je ljude koji su se zarazili kravljim boginjama, da nisu obolijevali od ljudskih boginja, iako su bili podvrgnuti infekciji. Dvadeset godina je o tome razmišljao i sistematski proučavao cjelokupni problem, a tek 1796. god. se odlučio izvesti svoj eksperiment. Cijepio je dječaka sa sadržajem Slika 68. Edward Jenner izvađenim iz bule služavke, koja je bila 99



zaražena kravljim boginjama. Ubrzo je pokušao zaraziti dječaka gnojem oboljelog od ljudskih boginja. Pokušaj je bio bezuspješan, za dobrobit čovječanstva, time je vrijednost vakcinacije bila eksperimentalno i dokazana.

∗ Jean Dominique Larrey (1766- 1842), bio je glavni hirurg Napoleonove armije, a historiografi ga svrstavaju u najvećeg ratnog hirurga svih vremena.

Medicinu u 18. stoljeću su obilježila mnoga otkrića, a za neka od najčuvenijih su zalužni:

∗ Franz Joseph Gall (1758- 1828), smatraju ga osnivačem frenologije, dao teorije da sva duševna svojstva imaju sjedišta u mozgu, bio je to prvi pokušaj da se istraži lokalizacija pojedinih funkcija mozga.

∗ Gerhard van Swieten (1700-1772), osnivač prve Bečke škole i organizator javnog zdravstva, osnivač Opće bolnice u Beču, te jedan od glavnih organizatora Medicinskog fakulteta u Beču.

Treba se svakako istaći razvoj u anatomiji, za koji je zaslužna talijanska škola koju su predvodili:

∗ Albrecht van Haler (1708-1777), porijeklom Švicarac, dao je osnove eksperimentalnoj fiziologiji. Dokazao je da su životne funkcije u ljudskom i životinjskom organizmu rezultat dvije osnovne osobine, podražljivosti, odnosno iritabiliteta i osjetljivosti, odnosno senzibiliteta.

∗ Antonio Maria Valsalva, znameniti profesor u Bologni, a stekao besmrtnost i slavu istražujući anatomsku građu uha. ∗ Antonio Scarpa, profesor u Modeni i Paviji, čiji su radovi ostavili trajnu vrijednost o anatomiji kosti, te nerava i osjetnih organa.

∗ William Cullen (1709- 1790), razradio sistem po kojem je nervni sistem smatran kao izvor života, osnova fizioloških i patoloških procesa.

U ovom stoljeću je napokon fiziologija bila na takvom stepenu da su liječnici donekle imali ispravne pretpostavke o funkciji pojedinih organa.

∗ Theophile Bardeu (1722-1776), osnivač vitalizma, je odbijao fizikalna i hemijska tumačenja životnih procesa. Prvi je uveo pojam “la nature”, “priroda”, koja ima svoje sjedište u svakom pojedinom organu i u svakom dijelu tijela, koje mu je podredio funkciju svih dijelova organizma, a iz harmonije u funkciji tih dijelova rezultira život.

∗ Pierr Fauchard, pariški oralni hirurg je 1728. god. izdao knjigu “Le Chirurgien Dentiste oư Traité des Dents”. To je bio prvi priručnik ovakve vrste, zahvaljujući kojem je počelo novo doba za stomatološku nauku. Opisao je sanacije karioznih lezija, ispune sa olovom, kositrom i zlatom, korekcije ortodontskih anomalija, izgled i indikacije za korištenje određenih oralno hirurških kliješta. Posebno poglavlje je posvetio stomatološkoj protetici, restauracijama svih vrsta, raznim nadomjestcima za oralnu rehabilitaciju. Znanstveno je prikazao svoje ogromno medicinsko znanje i validno praktično iskustvo.

∗ Jozeph Leopold Auenbrugger (1722-1809), porijeklom Austrijanac, pronalazač dijagnostičke metode perkusije. ∗ Kasper Friedrich Wolff (1733-1794), eksperimentima dokazao da se embrion postepeno razvija iz jednostavnog zametka. ∗ Paul Barthez (1734-1806), uveo pojam “princip vital”, odnosno tumačenje životnih procesa čiji poremećaj izaziva bolest. ∗ Antoine Lavoisier (1743-1794), francuski hemičar, protumačio je prvi proces disanja. Dokazao da je taj proces zapravo oxidacija. Otkrio je zakon o neuništivosti materije i uveo je vagu u hemijska istraživanja. ∗ Johann Peter Frank (1745-1821), zaslužan za unapređenje javnog zdravstva, pisao je o higijeni ishrane, odijevanja, tjelesnom odgoju, higijeni rada, higijeni stanovanja, i drugim pitanjima kojima se do tada nije posvećivala pažnja u doba prosvjetitieljstva. ∗ Benjamin Rush (1745-1813), porijeklom Amerikanac, jedan od najzaslužnijih osnivač nauke o fokalnoj infekciji. 100

∗ Jaques Daviel, pariski okulist je 1753. god. uveo novu operaciju odstranjenja mrene. Okulistika je, inače u ovom stoljeću doživjela znatan napredak. Fiziolozi i anatomi su više pažnje posvećivali građi i funkciji očiju. ∗ Giovanni Battista Morgagni, 1761. godine je izdao svoje glavno djelo “De sedibus et causis morborum per anatomen indagatis libri V”. Bio je učenik slavnog Valsalve i često njegov zamjenik na fakultetu u Bologni. Decidno je opisao razlike između zdravih i bolesnih organa , te je uspoređivao sa simpatologijom, koja se javljala tokom života. Za svaku bolest je prikazao detaljnu historiju bolesti, klinički nalaz, a potom i detaljan patološko-anatomski nalaz, kojeg je utvrdio prilikom sekcije. Značajnim ga smatraju, jer je prvi počeo prikazivati patološke promjene. Od patološke anatomije je stvorio jednu od značajnih disciplina, jer je u službi dijagnostike postala važna grana medicinske znanosti. 101


∗ John Hunter, rođen u Engleskoj, osnivač slavnog “Hunterin Museum” u Londonu, prvi je uveo eksperimentalne metode, stoga ga historiografi medicine smatraju osnivačem iste. ∗ Francois Xavier Bichat, 1796. godine, obnašao funkciju liječnika u slavnoj pariškoj bolnici Hotel Dieu, gdje je držao predavanja. Želio je stvoriti novi sistem medicine, samo na osnovu anatomije i fiziologije, s obzirom na pojedine vrste tkiva, te je tako skrenuo pažnju na sebe. Izdao je svoje glavno djelo pod nazivom “Anatomie generale”. Prikazao je ulogu pojedinih vrsta tkiva kod nastajanja bolesti i dokazao da u jednom organu može da oboli samo jedna vrsta tkiva. Tvrdio je da je značajnije otkriti vrstu oboljelog tkiva, nego lokalizirati organ koji je obolio.

Edin Selimović

9. POGLAVLJE

∗ William Smellie, najpoznatiji engleski ginekolog 18. stoljeća, razvio teorije porođaja, različite vrste intervencija u ginekologiji, te dao indikacije za upotrebu kliješta. Stekao je svjetsku slavu, plijenio slušateljstvo svojim predavanjima. Bio je najveći zagovornik prirodnog porođaja, insistirao da 99 % svih porođaja ide prirodnim tokom, bez intervencija. ∗ Phillipe Pinel, pariški liječnik smatra se reformatorom psihijatrije. Pisao je o vrstama duševnih oboljenja depresiji, maniji ,demenciji, deliriju, itd. Prvi uvodi u terapiju opijum, kamfor, kupke i aktivne terapije.


Medicinska literatura u 18. stoljeću postaje sve obilnija, nastaju prvi stručni medicinski časopisi. Pojava brojnih naučnih djela, gdje prednjače ona sa temama zdravstvenog prosvjećivanja. Liječničko zvanje postaje slobodnije, rješava se tutorstva crkve. Započinje organizacija liječničke prakse, pojavljuju se kućni liječnici, koji će do kraja 20. stoljeća imati dominantnu ulogu u razvoju i dostupnosti zdravstvene zaštite. Napokon se izjednačio status hirurga sa ostalim liječnicima, a hirurgija se počinje predavati na medicinskim fakultetima. Ginekologija postaje samostalna grana medicine i obligatni predmet na medicinskim fakultetima. Stomatologija kao znanost ulazi u novo razdoblje.

“Čovjek je mjerilo svih stvari”! Pitagora

102

Edin Selimović

9.1. OTKRIĆA KOJA SU IMALA UTJECAJ NA RAZVOJ MEDICINE U XIX STOLJEĆU Francuska revolucija je stvorila preduslove za slobodan i nesmetan razgovor i mišljenje. Novije razdoblje u historiji medicine započinje u prvoj polovini 19. stoljeća i traje do danas. Postignut je veliki napredak na polju medicinske nauke, posebno u oblasti biologije, ali moto i današnje medicine jeste očuvati zdravlje individue, jer će jedino tako biti društveno korisna i produktivna. Na području anatomije proučavaju se naročito tkiva. Zaslugom Ernst Abbea i Carla Zeissa, unapređuje se mikroskop (kondenzor, imerzija), što značajno doprinosi daljnjim otkrićima. Zaslugom Joseph Gerlach i Paul Ehrlich otkrivaju se metode bojenja tkiva. Proučava se građa mozga, centralnog nervnog sistema, te otkrivaju moždani putevi i centri, prugasti mišići, građa žlijezda,… Georges Cuvier 1801. god. osniva novu granu – komparativnu anatomiju. Johann Friedrich Blumenbach osniva antropologiju. Fiziologija se intenzivno razvija, zahvaljujući napretku anatomije, mikroskopa i hemije. Osnivaju se fiziološki instituti i ona postaje samostalna grana. Zahvaljujući predanom radu velikog broja istraživača, otvaruju se značajni rezultati i pojašnjenja metabolitičkih procesa na polju fiziologije osjetnih organa, krvi, srca, proučavanja refleksa... Jan Evangelista Purkyné (1787 – 1869), porijeklom Čeh, osniva u Pragu Fiziološki institut, zaslužan za niz otkrića na području fiziologije vida. U Njemačkoj je najpoznatiji predstavnik novog eksperimentalnog smjera Johannes Müller (1801 – 1858), uveo je racionalnu fiziologiju u Njemačku, u trenutku kada su postojala razna spekulativna strujanja. Od velike su važnosti njegova istraživanja na području fiziologije nerava i osjetnih organa. Od njih liječnik Theodor Scwann (1810 – 1882), stvara zajedno s botaničarem Matthiasom Schleidenom (1804 – 1881), jedan od osnovnih istraživačkih smjerova moderne biologije tzv., ćelijsku ili celularnu biologiju. Rudolf Virchow (1821 –1902), upotpunjuje celularnu teoriju dokazom da sve ćelije nastaju samo procesom diobe prijašnjih ćelija. 104


9.2. NAJZNAMENITIJE LIČNOSTI KOJE SU OBILJEŽILE XIX STOLJEĆE Medicinu u 19. stoljeću su obilježila mnoga otkrića, a za neka od najčuvenijih su zalužni: ∗ Rene Laenaec (1781-1826), pariski liječnik pronalazač stetoskopa i auskultacije, obradio i sistematizirao respiratorna oboljenja, te dao decidan opis simptoma istih. Autor brojnih radova o cirozi jetre, melanomu i njegovim metastazama na pluća. Slika 69. Rene Laenaec ∗ Louis Pasteur (1822-1895), francuski hemičar i biolog. Diplomirao je hemiju u Basanconu. Njegovo prvo istraživanje odnosilo se na optička svojstva vinske kiseline te je jedan od osnivača stereohemije. Bavio se problemima alkoholne i mliječne fermentacije, što ga je odvelo na proučavanje bolesti vina. Spoznaja da se klice iz kojih nastaju mikroorganizmi mogu uništiti utjecajem topline bila je temelj postupka sterilizacije nazvanog po njemu pasterizacijom. S tim je u vezi i početak antiseptičke metode u hirurgiji, koju je Pasteur primjenio 1865. godine uvođenjem fenola kao sredstva za dezinfekciju rana. Istraživao je cjepiva protiv zaraznih bolesti. Bio je uvjereni pacifist i patriota, te je nakon pruskog bombardiranja Pariza zatražio da se njegovo ime briše s popisa počasnih doktora Univerziteta u Bonnu. Izolirao je uzročnika antraksa i primijenio cjepivo protiv te bolesti. Otkrio je i uzročnike porodiljske groznice i kolere peradi. Prvi Pasteurov zavod za istraživanje bjesnoće osnovan je 1888. godine. Slika 70. Louis Pasteur

105

Edin Selimović


∗ Ignaz Philipp Semmelweis (1818-1865), austrijski liječnik, otkrio pleuralnu sepsu, asistent prve Porodiljske klinike u Općoj bolnici u Beču.

Slika 71. Ignaz Philipp Semmelweis

Uveo kloroform u porodiljstvo za narkozu, opazio je neobično veliku smrtnost žena pri porodu. Dolazi do zaključka da je uzrok babinja groznica, za koju je ustanovio da je to zapravo inficiranje krvi, odnosno zaraza koja se prenosi putem svake gnojne bolesti. Da bi se spriječila, bila je dovoljna temeljita dezinfekcija ruku s hlornim vapnom, te zato uvodi stroge mjere čistoće i već u prvom mjesecu smrtnost od babinje groznice u njegovom je odjelu znatno pala. No, za svoga života, kolege liječnike nikako nije mogao uvjeriti u ispravnost svojih postavki.

Slika 72. Joseph Lister 106

∗ Joseph Lister (1827-1912), engleski hirurg koji je uveo antiseptičnu hirurgiju i upotrebu fenola za sterilizaciju hirurških instrumenata. Za svoj rad i dostignuća iz oblasti iste dobio brojna priznanja, bavio se operacijama kao što je odstranjivanje tuberkuloznih dijelova iz ručnog zgloba. Izumio je makaze za skidanje šavova sa tupim vrhom, peane za hemostazu, te usavršio niz metoda za sprječavanje infekcije. 1860 godine izabran u Glazgovu za profesora hirurgije.

∗ Christian Albert Theodor Billroth (1829-1894), austrijski liječnik, profesor hirurgije na Univerzitetu u Beču, šef Druge hirurške klinike u “Vienna General Hospital”, smatra se ocem moderne abdominalne hirurgije, uključujući prvu ezofagostomiju (1871) laringoktomiju (1873) i najčuveniju, prvu uspješnu gastrektomiju (1881) karcinoma želudca, nakon mnogobrojnih smrtonosnih pokušaja drugih hirurga ovog problema. 1882.godine, u Beču, bio je inicijator i osnivač prve škole za sestre. ∗ Claude Bernard (1813-1878), dao značajan doprinos u otkrivanju funkcije vazoSlika 73. motornih nerava i prisutnosti glikogena u Christian Albert Theodor Billroth jetri. ∗ Charles Pravaz (1791-1853), prvi konstruisao šprice za subkutane injekcije. ∗ Albert Landerer (1854-1904), prvi primijenio intravenozne injekcije i intravenozne infuzije sa kuhinjskom soli. ∗ Humphry Davy (1778-1829), hemičar, otkrio dušikov oksidul, zvani rajski plin. ∗ Horace Wells (1815-1848), doktor stomatologije, izveo prvi oralno hirurški zahvat koristeći kao narkozu dušikov oksidul. ∗ William Morton (1819-1868), prva oralno hirurška operacija uz primjenu eterske narkoze. ∗ John Warren (1778-1856), u hirurgiji prvi primijenio narkozu sa eterom. ∗ Jemes Young Simpson (1811- 1870), prvi uveo antisepsu. ∗ Karl Koller (1857-1944), dao temelje lokalne anestezije i prvi primijenio kokain kao Slika 74. Arhivski snimak opeanastetik u okulistici. racine sale i prof. Bilirota, nakon ∗ William Stewrt Halsted (1852- 1922), zanjegovog čuvenog hirurškog zaslužan za uvođenje infiltracione anestezije. hvata. 107

Edin Selimović

9.3. PRVE ŽENE LIJEČNICI MEDICINE Nakon dr.Dorothee Christine Erxleben-Leporini koja je u 18. stoljeću (Halle 1754), uspjela diplomirati u Njemačkoj, početkom 19. stoljeća pridružila joj se dr. med. Josepha Siebold (Giessen 1815). Ubrzo joj se pridružila njena kćerka, Charlotte Heidenreich Siebold, koja je također uspjela završiti studij medicine. Obje su bile vrlo poznate liječnice, naročito često pozivane da pomognu prilikom poroda.

Edin Selimović

10. POGLAVLJE

U Austriji je tek 1893. godine, donesen zakon da žene mogu slobodno pohađati gimnazije, a godinu dana kasnije barunica Gabrielle Possaner promovirana je za prvu ženu doktora medicine u Austriji. U Americi je, dr. Elisabeth Blackwell, bila prva diplomirana liječnica (1849). Maria Montessori je prva žena u Italiji koja je studirala i diplomirala na medicinskom fakultetu (Roma,1896). Postala je specijalist za dječje bolesti i okončala studij diplomom doktora medicine i hirurgije. U Engleskoj su Elisabeth Garret-Anderson i Sophie Jex-Blake uspjele prve završiti studij medicine. Smatraju se pionirima u borbi za pristup žena na medicinske fakultete i jednaka priznanja u djelovanju. Iako je medicinski fakultet u Edinburghu među prvima dozvolio upis i ženama, do kraja 19.stoljeća su morale odvojeno slušati predavanja. Prve liječnice pružile su značajnu potporu naporima Florence Nightingale, koja je službu medicinskih sestara postavila na nove temelje.


Švicarski medicinski fakulteti, među njima je najpoznatiji bio u Zurichu, su u drugoj polovini 19.stoljeća, dozvolili upis ženama. Godine 1863., u Zürichu je bila promovirana prva liječnica Morgan. U slijedećih devet godina, studij medicine uspješno je završilo prvih šest studentica. Prva je Švicarka, Marie Heim-Vogtlin, promovirana tek 1872. Međutim, dok su strane studentice bile rado viđene, broj žena među domaćim studentima bio je malen. Na Medicinski fakultet u Padovi se 1854.godine. upisala Josipa Porto iz Rijeke, ali nema podataka da je ona započeti studij i završila. Kćerka poznatoga hirurga Antonia Camerata Lamprechta 1847. godine je u Padovi položila prijemni ispit, ali nije nastavila studirati medicinu, premda je njezin otac postao profesor porodiljstva na Medicinskom fakultetu u Padovi. Prva žena ‘’slavenskoga juga’’ koja je uspješno završila studij medicine, bila je dr. Draga Ljočić. Ona je 1872. godine, započela studij medicine u Zürichu gdje je 1879. godine i promovirana. Zbog propisa u zakonodavstvu kao žena-liječnik nije mogla raditi u državnoj službi. Za vršenje privatne prakse morala je pristupiti ispitu pred sanitetskom komisijom. 108

“Acta non verba” “Djela, ne riječi” Latinska izreka

Edin Selimović

10.1. GLOBALIZACIJA I RAZVOJ MEDICINE Historijskim osvrtom i proučavanje prvih liječnika, medicina je bila povezana najviše s filozofijom. Prvi liječnici su bili istovremeno i filozofi. Doktor medicine je bio filozof i on je razmišljajući dolazio do dijagnoze što se nastavilo do srednjeg vijeka, no usklađivanjem medicinskih proučavanja s fizikalnohemijskim zakonima i uvažavanjem bioloških zakona, napredak u medicini je postao neupitan. U svakom stoljeću, pa tako i u 20. stoljeću, su se istjecali pojedinci, čija su medicinska dostignuća bila fascinirajuća. Kada se pokušava napraviti retrospektivan pristup najvećim medicinskim dostignućima proteklog stoljeća, obično se govori o otkriću antibiotika i sličnim medicinskim događajima. Stanovit broj autora smatra, da izjednačavanje prava i priznanje preventivne medicine s kurativnom medicinom, predstavlja najveće medicinsko dostignuće u 20-om stoljeću. Analizirano s globalnog aspekta, preventivna medicina u proteklom stoljeću postaje ravnopravna s kurativnom i to donosi najveći medicinski napredak čovječanstvu. Posljedice i korisnosti globalizacije čovječanstva, započete u prošlom stoljeću, ne mimoilaze ni ovu oblast i infiltracija informacionih tehnologija u sve aspekte medicinske nauke, je nezaustavljiva. Nakon što su se četrdesetih godina prošlog stoljeća pojavili prvi elektronički računari, brzo se počinju razvijati informatičke tehnologije, što će značajno utjecati na razvoj nauke, ekonomije i općenito na društveni razvoj. Odmah se počelo razmišljati o njihovoj medicinskoj primjeni, jer već je tada bio vidljiv početak brzog porasta medicinskih podataka i znanja. Početak tog razvoja vezan je uz SAD. Pojavljuje se nova struka u graničnom području medicine i informatičkih tehnologija, pretežno nazivana medicinska informatička nauka, a kasnije, prema evropskim uzorima, medicinska informatika. Razmatraju se mogućnosti obrade istorije bolesti i postavljanja dijagnoza bolesti uz korištenje matematičko-informatičkih metoda što dovodi do uvođenja novih pojmova u medicini: telemedicina i kibermedicina. Telemedicina je stariji pojam i još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća većina autora shvaćala ga je kao “medicinski postupak koji se obavlja na daljinu”. Takva definicija ne određuje decidno, tehnološku podlogu telemedicine, jer komunikacijske metode mogu biti i konvencionalne (neračunalne). Prema tome, telemedicinski postupak je onaj koji se oslanja na informatičko kominikacione tehnologije. U telemedicinskim postupcima primjenjuje se, naravno, i internet, ali je u takvim slučajevima njegova primjena namijenjena medicinskom postupku s bolesnikom. 110


Kibermedicina (Cybermedicine) noviji je izraz koji se pojavljuje u devedesetim godinama prošlog stoljeća u značenju “medicina u kiberprostoru” (prividni, zamišljeni ili nestvaran prostor na internetu). Prema tome, kibermedicina bi bila naprosto putem interneta prakticirana medicina, od strane “kiberdoktora” (cyberdoctors), koji sa svojim korisnicima (bolesnicima) komuniciraju pretežno putem e-mail poruka. Vremenom je definicija proširena, pa se kibermedicina može označiti kao “nauka o primjeni interneta i globalnih mrežnih tehnologija u medicini i javnom zdravstvu, proučavanju utjecaja i implikacija interneta, i vrednovanju njegovih mogućnosti i izazova za zdravstvenu zaštitu”, a smatraju je novom akademskom disciplinom nastalom na raspuću medicinske informatike i javnog zdravstva. Dakle, kibermedicina se bavi proučavanjem i primjenom Interneta u edukaciji potrošača zdravstvenih usluga (health consumers) sa samopomoći bolesnika (patient self support), vrednovanjem kvalitete medicinskih informacija na internetu, utjecajem interneta na odnos bolesnik-liječnik. Proučavajući kibermedicinu uočavaju se problemi. Najznačajniji se odnose na kvalitetu informacija, ali i na pravila u njihovom strukturiranju i komuniciranju, te na njihovu dostupnost. Problemi su posebno izraženi u pogledu odnosa liječnik-bolesnik. Taj se odnos nužno mijenja budući da se sami bolesnici i ostali zdravstveni potrošači sve aktivnije zanimaju za informacije koje mogu dati odgovore na njihova pitanja o dijagnostici i liječenju, te mogućim alternativama, kao i o preventivnim mjerama koje im preporučuje njihov liječnik, ali i koje pomišljaju sami poduzeti. Kibermedicina otvara i niz pravnih pitanja, jer je vremenom postalo jasno da internet, osim prednosti, ima i nedostataka. Tako je, na primjer došlo do propisivanja recepata putem interneta koji nisu medicinski nadzirani, a pojavljuju se i nesavjesni medicinski postupci. Pojavljuju se problemi jurisdikcije i akreditacije “kiberdoktora” od strane zdravstvenih vlasti. Vidljivo je da kibermedicina postaje vrlo izazovno područje koje će vjerojatno drastično promijeniti medicinsku praksu. Kvaliteta medicinskih informacija i postupaka u “kiberprostoru” osjetljivo je pitanje, kibermedicine i medicinske primjene interneta. Vidi se, da je kvaliteta informacija promjenjljiva u širokom rasponu, od najnovijih uputa vodećih kliničkih tijela do zastarjelih i pogrešnih preporuka. Zbog toga su osnovane organizacije koje se brinu za pouzdanost i vjerodostojnost medicinskih i zdravstvenih informacija, a jedna od najpoznatijih je neprofitna organizacija HON (Health On the Net Foundation). 111

Edin Selimović


10.2. NAJZNAMENITIJE LIČNOSTI KOJE SU OBILJEŽILE XX STOLJEĆE Medicinu u 20. stoljeću su obilježila mnoga otkrića, a za neka od najčuvenijih su zalužni:

Slika 75. Robert Koch

Slika 76. Wilhelm Conrad Röntgen 112

∗ Robert Koch (1843-1910), njemački bakteriolog. Jedan je od osnivača medicinske mikrobiologije. Godine 1882. u Fiziološkom društvu u Berlinu, Koch je iznio vlastitu spoznaju o uzročniku tuberkuloze, patogenom mikroorganizmu štapićastog oblika, koji je po njemu nazvan Kochovim bacilom. Bilo je to revolucionarno otkriće u borbi protiv najopasnije bolesti 19. stoljeća. Također je pronašao uzročnike kolere, ispitivao malariju i afričku bolest spavanja, te uveo liječenje kininom. Godine 1905. dobio je Nobelovu nagradu za medicinu. ∗ Wilhelm Conrad Röntgen (1845-1923), njemački fizičar. Otkrio je 1895. god. posebnu vrstu elektromagnetskog zračenja X-zrake (poslije nazvane rendgenske). Ustanovio je da djeluju na fotografsku ploču, prolaze kroz različite materijale i ioniziraju zrak kojim prolaze. Konstruirao je rendgenske cijevi s konkavnom katodom i platinskom antikatodom. Za to otkriće dobio je 1901. god. Nobelovu nagradu za fiziku. Pogrešno se vjeruje da je Röntgen x-zrake pronašao slučajno. Slučajno je bilo samo to, što je zastor barijum platinacijanida koji je pripremio za jedan od narednih eksperimenata zasvijetlio prije nego što je bio upotrebljen. U toku 1895. god. Röntgen je poput brojnih fizičara ispitivao efekte visokog napona

na električno pražnjenje u razrijeđenim plinovima u vakumskim cijevima. Krajem te godine već su se ispitivali efekti katodnih zraka. Röntgen je nagađao da se radi o novoj vrsti zraka (katodne zrake su već bile poznate), koje je privremeno nazvao x-zrake, koristeći matematičko označavanje za nepoznatu veličinu. Mada su kasnije zraci kada je postao poznat po njemu dobili ime rendgenske zrake, on je radije koristio izraz x-zrake. 2004. godine Internacionalna unija za čistu i primjenjenu hemiju dala je 111. elementu u periodnom sistemu, ime roentgenij. ∗ Ivan Petrović Pavlov (18491936), ruski liječnik-fiziolog, profesor farmakologije na Vojnoj medicinskoj akademiji u Lenjingradu, rukovodio Fiziološkim odjelom Instituta za eksperimentalnu medicinu. Značajni su mu radovi o inervaciji srca i o funkciji jetre. Istraživanja fiziologije želučane sekrecije donijela mu je 1904. godine Nobelovu nagradu za medicinu. Bio je pionir biheviorizma. Na istraživanjima Slika 77. Ivan Petrović Pavlov sa psima utvrdio je proces formiranja tzv. uslovnog (konidicioniranog) refleksa. Njegova istraživanja bila su dalekosežna, posebno s obzirom na primjenu u psihologiji i psihijatriji, jer su se smatrali fundamentalnima za proces učenja. Unošenjem novih ideja i shvaćanja formirao je u fiziološkim istraživanjima pravac nazvan Ruskom fiziološkom školom. ∗ Ronald Ross (1857-1932), indijski liječnik, engleskog porijekla koji je dokazao da malariju prenose komarci. Otkrio je posebnu vrstu komarca koji prenosi pomenutu bolest. 1879. godine završio je Kraljevsku hiruršku školu. Proučavao je komarce i uzgajao ih na

Slika 78. Ronald Ross 113

Edin Selimović


larvama. Za svoj istraživački rad 1902. godine je dobio Nobelovu nagradu, poslije koje se posvetio sanitarnim ekspedicijama protiv malarije, čiji su osnovni ciljevi u radu bili isušivanje močvara i ubijanje ličinki prskanjem petroleom. Njegove sanitarne akcije su naročito bile uspješne na području Suetskog kanala. 1911. godine izabran je za počasnog člana Kraljevskog društva. Tokom Prvog svjetskog rata bio je savjetnik za kontrolu malarije u britanskoj vojsci. 1926. godine je osnovan Rossov institut kojem je bio direktor. ∗ Julius Wagner Ritter von Jauregg (1857-1940), austrijski liječnik, od 1883. godine do 1887. godine radio je s Maximilian Leidesdorfom u Psihijatrijskoj klinici. 1889. godine naslijedio je slavnog Richard von Krafft-Ebing na Neuro-psihijatriskoj klinici Univerziteta u Grazu, gdje je započeo svoje istraživanje gušavosti, kretenizma i joda. 1893. godine postao je vanredni profesor Psihijatrijskih i neuroloških bolesti i direktor Klinike za psihijatrijske i neurološke bolesti u Beču, kao nasljednik Theodor Meynerta. Wagner-Jauregg je najviše proučavao i istraživao teme vezane uz liječenje Slika 79. Julius Wagner Ritter von Jauregg mentalnih bolesti uz pomoću bolesti koje uzrokuju groznicu. Svoja istraživanja je započeo 1887. godine liječenjem psihoza pomoću erezipela i tuberkulina. Nakon početnih neuspjeha, 1917. godine cijepio je oboljele od paralitičke demencije uzrokovane neurosifilisom, parazitima uzročnicima malarije. Terapija se pokazala uspješnom. Zbog svog otkrića dobio je 1927. godine. Nobelovu nagradu za medicinu. Knjiga‚ ‘Verhütung und Behandlung der progressiven Paralyse durch Impfmalaria‘‘ (Prevencija i liječenje progresivne paralize cijepljenjem malarije) u Memorial Volume Handbuch der experimentellen Therapie, (1931), njegov je najvažniji rad. 1928. god. Wagner-Jauregg povukao se sa svoga radnog mjesta. 114

∗ Karl Landsteiner (1868 - 1943), austrijski biolog i liječnik. Poznat je po razvoju modernog sistema klasifikacije krvnih grupa prema prepoznavanju prisutnosti aglutinina u krvi. 1908. godine postao je profesor patologije Univerziteta u Beču, odlično je poznavao hemiju. 1922. godine pridružio se Rockefeller Institutu za medicinska istraživanja u New Yorku, gdje je ostao do kraja života i nakon umirovljenja. 1930. godine je primio Nobelovu nagradu za svoj rad. Alexander S. Wiener i Landsteiner indentificirali su Rh faktor 1937. godine. Karl Landsteiner dobio je nagradu Lasker posthumno 1946. godine

Slika 80. Karl Landsteiner

∗ Róbert Bárány (1876 - 1936), austrijski liječnik mađarsko-židovskog porijekla. Za svoj rad u području fiziologije i patologije vestibularnog aparata uha dobio je 1914.godine Nobelovu nagradu za medicinu. Kao liječnik u Beču ubrizgavao je tekućinu u unutarnje uho bolesnika kako bi olakšao bolesnikove vrtoglavice. Ako je tekućina bila prehladna bolesnik je doživljavao vrtoglavice i nistagmus. Bárány je zagrijao tekućinu, što je kod bolesnika uzrokovalo nistagmus u suprotnom smjeru. Pretpostavio je, da endolimfa tone kada je hladno i uzdiže se kada je toplo i stoga smjer toka endolimfe uzrokuje proprioceptivni signal vestibularnom Slika 81. Róbert Bárány organu. Zapažanje je nastavio serijom eksperimenata na, kako je on nazvao, “kalorijskoj reakciji”. Istraživanja koja su proizašla iz njegovih zapažanja omogućila su hirurško liječenje bolesti vestibularnog organa. Bárány je još istraživao ostale vidove kontrole ekvilibrija, uključujući i fukcije malog mozga. 115

DOBITNICI NOBELOVE NAGRADE ZA FIZIOLOGIJU ILI MEDICINU

Edin Selimović

Slika 82. Aleksander Fleming

∗ Aleksander Fleming (1881 1955), engleski liječnik-mikrobiolog. 1928. godine je iz gljivice izolovao prvi antibiotik. Otkrio je antibiotsku supstancu lisozim i izolirao je antibiotik penicilin iz gljivice Penicillium notatum. Njegovo otkriće penicilina i njegovih svojstava u liječenju opasnih bolesti, promijenilo je svijet moderne medicine i antibiotika. Nobelovu nagradu za medicinu 1945. godine podijelio je sa engleskim biohemičarem Čejnom i australijskim liječnikom Florijem, koji su njegov izum prvi put primijenili.

10.3. PRILOG DOBITNICI NOBELOVE NAGRADE ZA FIZIOLOGIJU ILI MEDICINU U PROŠLOM STOLJEĆU

1904. godina Ivan Petrovič Pavlov, rođen u Rjazanju, 26.09.1849. god., umro u Lenjingradu, 27.02.1936. god.; ruski fiziolog, profesor farmakologije u Lenjingradu, rukovodio Fiziološkim odjelom Instituta za eksperimentalnu fiziologiju, pionir biheviorizma . Značajni su mu radovi o inervaciji srca i o funkciji jetre. Nemjerljiv doprinos dao u istraživanju fiziologije digestivnog trakta i želučane sekrecije. 1905. godina Robert Koch, rođen u Clausthalu, 11.12.1843. god., umro u Badenu, 25.05.1910. god.; njemački bakteriolog, jedan od utemeljitelja medicinske mikrobiologije, pronašao uzročnike kolere, ispitivao malariju i afričku bolest spavanja, uveo liječenje kininom. Zaslužan za revolucionarno otkriće i nemjerljiv doprinos u borbi protiv tuberkoloze, najopasnije bolesti 19. stoljeća. 1906. godina Camillo Golgi, rođen u Corteno Golgi, 07.07.1843. god., umro u Pavi, 21.02.1926. god.; italijanski liječnik i naučnik, radio je eksperimente impregniranja metala, uglavnom srebra, u nervno tkivo. Otkrio je metodu obilježavanja čitavih nervnih ćelija neurona, što mu je omogućilo posmatranje povezanosti nervnih ćelija mozga. Zajedno sa Santiago Ramón y Cajal dao nemjerljiv doprinos u istraživanju nervnog sistema.

1901. godina Emil von Behring, rođen u Hansdorfu, 15.03.1854. god., umro u Marburgu, 31.03.1917. god.; njemački liječnik i imunolog, profesor, te osnivač instituta i tvornice seruma u Berlinu, Halleu i Marburgu. Pronašao je serume protiv difterije i tetanusa.

Santiago Ramón y Cajal, rođen u u Petilla de Aragonu, u Aragoniji, Španjolska, 01.05.1852. god., umro u Madridu 17.10.1934. god.; španjolski histolog i liječnik, najpoznatiji je po svom istraživanju finih struktura centralnog nervnog sistema. Koristio se tehnikama bojenja koje je razvio njegov suvremenik Camillo Golgi. Zaključio je da se nervni sistem sastoji od milijardi neurona i da su te ćelije polarizirane.

1902. godina Ronald Ross, rođen u Almori, Indija, 13.05.1857. god., umro u Londonu, 16.09.1932. god.; engleski liječnik, bavio se istraživanjem malarije. Otkrio je da komarci prenose malariju, te pronašao posebnu vrstu komarca koji prenosi pomenutu bolest.

1907. godina Charles Louis Alphonse Laveran, rođen u Parizu, 18.06.1845. god., umro u Parizu, 18.05.1922. god.; francuski vojni liječnik, otkrio da je uzrok malarije praživotinja (protozoa). Dokazao da praživotinja (protozoa) može biti uzrok bolesti i dao nemjerljiv doprinos u istraživanjima infekcija životinja i ljudi.

1903. godina Niels Ryberg Finsen, rođen u Torshavnu, Ferojski otoci, 15.12.1860. god., umro u Kopenhagenu, 24.09.1904. god.; islandsko-dansko-ferojski liječnik i naučnik. Zaslužan za nemjerljiv doprinosa u liječenju, pomoću svjetlosnih zraka, lupus vulgarisa, posebnog oblika tuberkuloze kože.

1908. godina Ilja Iljič Mečnikov, rođen kraj Harkova, 15.05.1845. god., umro u Parizu, 16.05. 1916. god.; ruski biolog, profesor na Univerzitetu u Odesi, jedan je od osnivača patologije, mikrobiologije, embriologije i imunobiologije. Razradio je

116

117

Edin Selimović

teoriju o starenju kao posljedici patološke fagocitoze nervnih i drugih oslabljenih ćelija. Zajedno sa Paulom Errlichom, dao nemjerljiv doprinos u proučavanju imunološkog sistema. Paul Ehrlich, rođen u Strehlenu, 14.03.1854. god., umro u Bad Homburgu, 20.08.1915. god.; njemački liječnik, poznat je po svome radu u hematologiji, imunologiji i kemoterapiji, predvidio autoimunost nazvavši je “horror autotoxicus”, zaslužan je za otkriće krvno-moždane barijere i razvoj prvog antibiotika u modernoj medicini. Dao nemjerljiv doprinos u proučavanju imunološkog sistema. 1909. godina Emil Theodor Kocher, rođen u Bernu, 25.08.1841. god., umro u Bernu, 27.07.1917. god.; švicarski liječnik, profesor hirurgije, objavio niz radova o homeostazi, antisepsi, infekciji tokom i nakon hirurškog zahvata, prostrijelnim ranama, akutnom osteomijelitisu, teoriji uklještene kile, te abdominalnoj hirurgiji. Nemjerljiv doprinos dao svojim istraživanjima u fiziologiji, patologiji i hirurgiji štitne žlijezde. 1910. godina Ludwig Karl Martin Leonhard Albrecht Kossel, rođen u Rostocku, 16.09.1853. god., umro u Heidelbergu, 05.07.1927. god.; njemački liječnik, otkrio amino kiselinu histidin (1896), timinsku kiselinu i agmatin (1910). Zaslužan za nemjerljiv doprinos u istraživanjima na području biologije ćelije, posebno proteina i nukleinskih kiselina”. 1911. godina Allvar Gullstrand, rođen u Landskronu 05.06.1862. god., umro u Stockholmu, 28.07.1930. god.; švedski liječnik, okulist i optičar. Zaslužan za nemjerljiv doprinos u istraživanju i pojašnjenju načina na koji se stvara slika na leći oka. 1912. godina Alexis Carrel, rođen u Lyonu, 28.06. 1873. god., umro u Parizu 05.11.1944. god.; francuski hirurg, biolog i eugeničar, razvio nove tehnike u šivanju arterija i vena, dobio medalju Legije časti, utemeljitelj ‘’umjetnog srca’’, pionir transplantacije i torakalne hirurgije. Nemjerljiv doprinos dao, tehnikama suturiranja krvnih žila i transplantaciji organa. 1913. godina Charles Robert Richet, rođen u Parizu, 25.07.1850. god., umro u Pari118


zu, 04.12.1935. god.; francuski fiziolog i liječnik, poznat po svojim radovima iz oblasti neurohemije, digestivnog i respiratornog trakta, te termoregulacije homeotermnih životinja. Bavio se historijom, sociologijom, filozofijom i psihologijom. Otkrio anafilaksu. 1914. godina Róbert Bárány, rođen u Beču, 22.03.1876. god., umro u Uppsali 08.03.1936. god.; austrijski liječnik mađarsko-jevrejskog porijekla, pretpostavio da endolimfa tone kada je hladno i uzdiže se kada je toplo, te da smjer toka endolimfe uzrokuje proprioceptivni signal vestibularnom organu. Nemjerljiv doprinos dao u istraživanju vestibularnog aparata unutrašnjeg uha. 1919. godina Jules Jean Baptiste Vincent Bordet, rođen u Soigniesu, 13.06.1870. god., umro u Brussellesu, 06.04.1961. god.; belgijski imunolog, mikrobiolog, profesor na Univerzitetu i osnovač Pasteur Institut u Brussellesu. Opisao je fagocitozu bakterije od strane bijele krvne ćelije, te hemolizu izazvanu izlaganjem krvnog seruma stranim krvnim ćelijama. Izolirao bakteriju Bordetella Pertussis, a po njemu je nazvan rod bakterija Bordetella. Otkrio komplement u imunološkom sistemu. 1920. godina Schack August Steenberg Krogh, rođen u Grenau, 15.11.1874. god., umro u Kopenhagenű, 13.09.1949. god.; danski profesor, osnovao je prvi labaratorij za zoofiziologiju na Univerzitetu u Kopenhagenu, pionir u komparativnim studijama na životinjama. Dao je značajan doprinos danskoj proizvodnji inzulina, ektrakcijom hormona iz gušterače svinje pomoću etanola. Otkrio da je izmjena plinova u plućima obična difuzija. 1922. godina Archibald Vivian Hill, rođen u Bristolu, 26.09.1886. god., umro u Cambridgeu, 03.06.1977. god.; engleski fiziolog, jedan od osnivača biofizike. Dao nemjerljiv doprinos sa Otto Fritz Meyerhofom za istraživanje i razjašnjenje nastanka mehaničkog rada u mišićima, posebno njihovog stvaranja topline i odnosa između potrošnje kisika i metabolizma mliječne kiseline”. Otto Fritz Meyerhof, rođen u Hannoveru, 12.04.1884. god., umro u Philadelphia, 06.10.1951. god.; njemački liječnik i biohemičar. Značajno doprinjeo, sa Archibald Vivian Hillom, u razjašnjenju metabolizma mišića, uključujući i glikolizu. 119

Edin Selimović

1923. godina Sir Frederick Grant Banting, rođen u Allistonu, Ontario, Kanada, 14.11.1891. god., umro u Musgrave Harbouru, Engleska, 21.02.1941. god.; bio je kanadski naučnik, liječnik, britanski ga je kralj George proglasio vitezom. Dao nemjerljiv doprinos u istraživanjima metabolizma gušterače i terapiji diabetesa. Zajedno sa John James Richard Macleod, otkrio inzulin. John James Richard Macleod, rođen u Cluny, 06.09.1876. god., umro u Aberdeenu, 16.03.1935. god.; škotski liječnik i fiziolog. Najveći doprinos nauci je njegov rad na metabolizmu ugljikohidrata i otkriću insulina zajedno sa Frederick Bantingom. 1924. godina Willem Einthoven, rođen u Semarangu, 21.05.1860. god., umro u Leidenu, 29.09.1927. god.; nizozemski liječnik i fiziolog. Izumio je prvi praktični elektrokardiograf (EKG), te značajno doprinjeo razumijevanju mehanizma elektrokardiograma. 1926. godina Johannes Andreas Grib Fibiger, rođen u Silkeborgu, 23.04.1867. god., umro u Kopenhagenu, 30.01.1928. god.; danski liječnik i profesor na Univerzitetu u Kopenhagenu, otkrio mikroorganizam Spiotoptera carcinoma, koji uzrokuje tumor kod miševa i štakora, kasnije se ustanovilo da nije primarni uzrok tumora. Zbog toga podatka neki stručnjaci smatraju da Fibiger ne zaslužuje Nobelovu nagradu, dok mu drugi pripisuju zasluge za dokazivanje da vanjski uzroci mogu inducirati rak. 1927. godine Julius Wagner Ritter von Jauregg, rođen u Welsu, 7.03.1857. god., umro u Beču, 27.09.1940. god.; austrijski liječnik, profesor psihijatrijskih i neuroloških bolesti, rukovodio Klinikom za psihijatrijske i neurološke bolesti u Beču, značajno doprinjeo u istraživanju povezanosti gušavosti, kretenizma i joda. Proučavao teme vezane uz liječenje mentalnih oboljenja uz pomoću bolesti koje uzrokuju groznicu. Svoja istraživanja je započeo 1887. godine liječenjem psihoza pomoću erezipela i tuberkulina. Nakon početnih neuspjeha, 1917. god., cijepio je oboljele od paralitičke demencije uzrokovane neurosifilisom, parazitima uzročnicima malarije. Terapija se pokazala uspješnom.

120


1928. godina Dr. Charles Jules Henry Nicolle, rođen u Rouenu, Francuska, 21.09.1866. god., umro u Tunisu, 28.02.1936. god.; francuski bakteriolog, rukovodio Pasteur Institutom, doprinjeo uvođenje cijepljenja za brucelozu, pojašnjenju načina prijenosa krpeljne groznice, istraživanjima karcinoma, skarlatine, goveđe kuge, ospica, gripe, tuberkuloze i trahoma. Otkrio uši, Pediculus humanus humanus, kao prijenosnika tifusa. 1929. godina Christiaan Eijkman, rođen u Nijkerku, 11.08.1858. god., umro u Utrechtu, 05.11.1930. god.; nizozemski liječnik i patolog, došao je do otkrića da bolest ‘’beriberi’’ uzrokuje loša prehrana, što je kasnije dovelo do nastanka koncepta vitamina i otkrića vitamina. U saradnji sa Sir Frederick Hopkinsom doprinjeo otkriću vitamina i razjašnjenju njihovog metabolizma. Sir Frederick Gowland Hopkins, rođen u Eastbourneu, Sussex, 20.06. 1861. god., umro u Cambridgeu, 16.05.1947. god.; engleski biokemičar, značajno doprinjeo razjašnjenju metabolizma vitamina i njihovom značaju, zajedno sa Christiaan Eijkman, otkrio je aminokiselinu triptofan. 1930. godina Karl Landsteiner, rođen u Badenu, kraj Beča, 14.06.1868. god., umro u New Yorku, 26.06.1943. god.; austrijski biolog i liječnik, profesor patologije Univerziteta u Beču, vrstan hemičar. Poznat po razvoju modernog sistema klasifikacije krvnih grupa prema prepoznavanju prisutnosti aglutinina u krvi. Alexander S. Wiener i Landsteiner indentificirali su Rh faktor. 1931. godina Otto Heinrich Warburg, rođen u Freiburgu, 12.10.1883. god.,umro u Berlinu, 1.08.1970. god.; njemački fiziolog i liječnik, profesor biologije na Institutu Cara Wilhelma u Berlinu, istraživao je potrošnju kisika jajašaca morskih ježinaca i dokazao da je željezo nužno za razvoj stadija larve, značajno doprinjeo u razjašnjenju metabolizama tumora i ćelijskog disanja, posebno tumorskih ćelija. 1932. godina Sir Charles Scott Sherrington, rođen u Londonu, 27.11.1857. god., umro u Eastbourneu, 04.03.1952. god.; britanski naučnik, fiziolog i neurolog, istraživao koleru. Koristio reflekse leđne moždine kao način ispitivanja osnovnih svojstava neurona i nervnog sistema, te zaključio da za svaku nervnu aktivnost 121

Edin Selimović

mišića, postoji odgovarajuća inhibicija suprotnog mišića (Sherringtonov zakon recipročne inervacije). Dao nemjerljiv doprinos, sa Edgar Douglas Adrianom, u otkrićima povezanim s funkcijom neurona. Edgar Douglas Adrian, 1. Baron Adrian, rođen u Londonu, 30.10.1889. god., umro u Cambridgeu, 08.08.1977. god.; britanski naučnik, uspio snimiti električne naboje signala nervnog vlakna, koji su nastali fizikalnim podraživanjem, što dokazaje prisutnost elektriciteta u nervnim vlaknima. Otkrio način prijenosa signala u mozak i prostorni raspored osjetnih područja moždane kore u različitih životinja. 1933. godina Thomas Hunt Morgan, rođen u Lexingtonu, Kentucky, 25.09.1866. god., umro u Pasadeni, Kalifornija, 04.12.1945. god.; američki genetičar i embriolog. Proučavao je mutacije na mušici Drosophila melanogaster, uspio pokazati kako se geni prenose na kromosomima i da su mehanička osnova naljeđivanja. Time je postavio osnove za razvoj moderne genetike. 1934. godina George Hoyt Whipple, rođen u Ashlandu, New Hampshire, 28.08.1878. god., umro u Rochesteru, New York, 01.02.1976. god.; američki liječnik, biomedicinski istraživač, učitelj i administrator, bavio se istraživanjima fiziologije i patologije jetre. Zaslužan za nemjerljiv doprinos, zajedno sa George Richards Minotom i William Parry Murphiem, za otkrića u vezi terapije u slučajevima anemije, pogotovo perniciozne anemije. George Richards Minot, rođen u Bostonu, Massachusetts, 02.12.1885. god., umro u Bostonu, 25.02.1950. god.; američki liječnik, bavio se istraživanjima fiziologije i patologije jetre. Zaslužan za nemjerljiv doprinos, zajedno sa George Hoyt Whippleom i William Parry Murphiem, za otkrića u vezi terapije u slučajevima anemije, pogotovo perniciozne anemije. William Parry Murphy, rođen u Stoughtonu, Wisconsin, 06.02.1892. god., umro u Brooklinu, Massachusetts, 09.10.1987. god.; američki liječnik. Bavio se istraživanjima fiziologije i patologije jetre. Zaslužan za nemjerljiv doprinos, zajedno sa George Hoyt Whippleom i George Richards Minotom, za otkrića u vezi terapije u slučajevima anemije, pogotovo perniciozne anemije.

122


1935. godina Hans Spemann, rođen u Stuttgartu 27.06.1869. god., umro u Freiburgu, 09.09.1941. god.; njemački embriolog, otkrio učinak poznat kao embrionalna indukcija (interakcija među skupinama embrionalnih ćelija) što dovodi do aktiviranja određenih gena, čije aktiviranje dovodi do razvoja određenih tkiva i organe, tj. do specifične morfogeneze i diferencijacije ćelija. 1936. godina Sir Henry Hallett Dale, rođen u Londonu, 09.06.1875. god., umro u Cambridgeu, 23.07.1968. god.; engleski neurolog, otkrio acetilholin kao mogući neurotransmiter. Zaslužan za “Dalevo pravilo”, iako netačno, primjenjivo je na većinu neurona, a kaže da neuron može otpuštati na svom aksonu samo jedan neurotransmiter. Zajedno sa Otto Loewijem, značajno doprinjeo u istraživanjima prijenosa nervnih impulsa putem neurotransmitera. Otto Loewi, rođen u Frankfurtu na Majni, 03.06.1873. god., umro u New Yorku, 25.12.1961. god.; austrijsko-njemačko-američki farmakolog, poznat po svom čuvenom experimentu na žabi o prenosu signala preko nervnih sinapsi. Zajedno sa Sir Henry Hallett Daleom, značajno doprinjeo u istraživanjima prijenosa nervnih impulsa putem neurotransmitera. 1937. godine Albert Szent-Györgyi de Nagyrápolt, rođen u Budimpešti, Austro-Ugarska, 16.09.1893. god., umro u Woods Holeu, Massachusetts SAD, 22.10.1986. god.; mađarski fiziolog, istraživao biofiziku mišića, te zaključio da mišići sadrže aktin koji u kombinaciji s proteinom miozinom i izvorom energije (ATP) kontrahira mišićna vlakna. Otkrio da je “heksauronska kiselina”, ustvari vitamin C, L-enantiomer askorbinske kiseline i opisao njenu anti-skorbutnu aktivnost. Otkrio fumarnu kiselinu i ostale korake u procesu koji će kasnije postati poznat kao Krebsov ciklus. 1938. godine Dr. Corneille Jean François Heymans, rođen u Ghentu, 28.03. 1892.god., umro u Knokke-Heistu, 18.07.1968. god.; belgijski fiziolog. Razjasnio način kako ljudsko tijelo mjeri krvni tlak i razinu kisika u krvi i prenosi te podatke u mozak. 1939. godine Gerhard Johannes Paul Domagk, rođen u Lagowu, 30.10.1895. god., umro u Burgbergu, 24.04.1964. god.; njemački patolog i bakteriolog, istraživao 123


Edin Selimović

infekcije uzrokovane bakterijama. Otkrio je da je sulfonamid Prontosil uspješan protiv Streptococcusa. Lijek je primjenio na svojoj kćeri i tako je spasio od amputacije ruke. Domagk je zalužan za otkriće prvog lijeka protiv bakterijske infekcije. 1943. godina Carl Peter Henrik Dam, rođen u Kopenhagenu, 21.02.1895. god., umro u Kopenhagenu, 17.04.1976. god.; danski biokemičar i fiziolog. Zaslužan, sa Edward Adelbert Doisiom, za otkriće vitamina K, njegove hemijske strukture, te njegove uloge u fiziologiji čovjeka. Edward Adelbert Doisy, rođen 03.11.1893. god., umro 23.10.1986. god.; bio je američki biokemičar, zajedno sa Henrik Damom zaslužan za otkriće vitamina K, njegove kemijske strukture i metabolizma.

1944. godina

Joseph Erlanger, rođen u San Franciscu, 05.01.1874. god., umro u St. Louisu, Missouri, 05.12.1965. god.; američki fiziolog, zajedno s američkim fiziologom Herbert Spencer Gasserom, zaslužan za otkriće različitih vrsta živčanih vlakana. Herbert Spencer Gasser, rođen u Plattevilleu, Wisconsin, 05.07.1888. god., umro 11.05.1963. god.; američki fiziolog. Bio je profesor na sljedećim Univerzitetima: Pennsylvania, Rochester, Wiscosin, Columbia, Oxford, Harvard, Paris, Washington( St.Louis) i Johns Hopkins. Bio je član: Američke nacionalne akademije za nauku, Udruženja psihologa, Asocijacije Američkih ljekara(Kobel Medallist), Udruženja Američkih fiziologa i mnogih drugih. Bio je predsjednik Udruženja fiziologa Velike Britanije i Asocijacije ljekara Argentine, direktor Rockefeller Institituta za medicinska istraživanja, predsjednik kolegija direktora Russel Sage Instituta za patologiju, te urednik “ The Journal of Experimental Medicine. Dao je nemjerljiv doprinos u istraživanjima nerava sa elektronskim mikroskopom, zajedno s američkim fiziologom Joseph Erlangerom proučavao je akcijske potencijale na nervnim vlaknima. 1945. godina Sir Alexander Fleming, rođen u Lochfieldu kod Darvela, 06.08.1881. god., umro u Londonu, 11.03.1955. god.; britanski biolog. Otkrio je antibiotsku supstancu lisozim i izolirao je antibiotik penicilin iz gljivice Penicillium notatum. Njegovo otkriće penicilina i njegovih svojstava u liječenju opasnih bolesti, promijenilo je svijet moderne medicine i antibiotika. 124

Sir Ernst Boris Chain, rođen u Berlinu, 19.06.1906.god, umro 12.08.1979. god.; britanski biokemičar, istraživao prirodne antibakterijske tvari koje proizvode mikroorganizmi, dao nemjerljiv doprinos u istraživanjima vezanim za penicilinu, zajedno s Howard Walter Floreyem i Alexander Flemingom. Sir Howard Walter Florey i Ernst Boris Chain su usavršili penicilin u djelotvornu formulu. Howard Walter Florey, Baron Florey, rođen u Adelaideu, 24.09.1898. god., umro 21.02.1968. god.; bio je australski farmakolog, zajedno sa Ernst Boris Chainom i Sir Alexander Flemingom, dao nemjerljiv doprinos u istraživanjima vezanim za penicilin i procesima dobivanja penicilina. Sir Howard Walter Florey i Ernst Boris Chain su usavršili penicilin u djelotvornu formulu. 1946. godina Hermann Joseph “H. J.” Muller, rođen u Manhattanu, New York, 21.12.1890. god., umro u Indianapolisu, 05.04.1967. god.; američki genetičar. Najpoznatiji po svome otkriću o fiziološkim i genetičkim učincima zračenja (X-zrake), odnosno mutacija. 1947. godina Carl Ferdinand Cori, rođen u Pragu, 05.12.1896. god., umro u St. Louisu, Missouri 20.10.1984. god.; američki biokemičar, bavio se proučavanjem metabolizma ugljenih hidrata i genetikom, sa Otto Loewijem radio na istraživanju nervus vagusa i njegovog utjecaja na srce. Zajedno s suprugom Gerty Theresa Cori i argentinskim fiziologom Bernardo Alberto Houssayom, zaslužan za njihovo otkriće načina na koji se glikogen u tijelu pretvara u glukozu, i kako hormoni hipofize utječu na metabolizam šećera” Gerty Theresa Cori, (rođena Radnitz), rođena u Pragu, 15.08.1896.god., umrla u St. Louisu, Missouri, 26.10.1957. god.; američka biokemičarka, bavila se pročavanjem metabolizma ugljenih hidrata. Zajedno s suprugom Carlom Ferdinandom Corijem i argentinskim fiziologom Bernardoom Albertom Houssayom, zaslužna za njihovo otkriće kako je glikogen - derivat glukoze - razgrađen i ponovno sastavljen (resintetiziran) u tijelu, za korištenje kao pohrana i izvor energije. Cori-ciklus je njihovo zajedničko objašnjenje kretanje energije u ljudskom tijelu - od mišića da jetre pa natrag do mišića. Gerty Cori treća je žena koja je dobila Nobelovu nagradu . Po Gerty Cori nazvan je jedan mjesečev krater – “krater Cori”. 125

Edin Selimović

Bernardo Alberto Houssay, rođen u Buenos Airesu 10.04.1887. god., umro u Buenos Airesu 21.09.1971. god.; argentinski fiziolog, istraživao mnoga područja fiziologije kao što su nervni, digestivni, respiratorni i kardiovaskularni sistem. Zajedno s Carlom i Gerty Cori zaslužan za otkriće uloge koju imaju hormoni hipofize u regulaciji razine šećera (glukoza) u krvi u životinja. Ovo otkriće potaklo je istraživanje kontrolnog mehanizma lučenja hormona povratnom spregom koji je osnova moderne endokrinologije. 1948. godina Paul Hermann Müller, rođen u Oltenu, 12.01.1899. god., umro u Baselu, 12.10.1965. god.; švicarski kemičar, zaslužan za otkriće DDT (1939) kao insekticida korisnog u kontroli malarije, žute groznice i drugih bolesti koje prenose insekti-vektori. 1949. godina Walter Rudolf Hess, rođen u Frauenfeldu, 17.03.1881. god., umro u Locarnu 12.08.1973. god.; švicarski fiziolog, hirurg, oftalmolog, autor brojnih radova iz oblasti neurologije. Zaslužan za mapiranje područja mozga koji kontroliraju unutarnje organe. António Caetano de Abreu Freire Egas Moniz, rođen u Avanci, 29.11.1874. god., umro u Lisabonu 13.12.1955. god.; portugalski psihijatar i neurohirurg, zaslužan za otkriće terapeutske lobotomije u liječenju određenih psihoza. 1950. godina Edward Calvin Kendall, rođen u South Norwalku, Connecticut, U.S.A., 08.03.1886. god., umro 04.05.1972. god.; američki hemičar koji je zajedno sa Philip S. Henchom i Tadeus Reichsteinom, dao neizmjeran doprinos u istraživanju strukture i biološkog učinka hormona kore nadbubrežne žlijezde. Zaslužan je za otkriće hormona kortizola. Tadeusz Reichstein, rođen u Wloclaweku, Poljska, 20.07.1897. god., umro 1.08.1996. god.; švicarski kemičar, zajedno sa E. C. Kendall i P. S. Hench dao neizmjeran doprinos u istraživanjima vezanim za hormone nabubrežne žlijezde. Philip Showalter Hench, rođen u Pittsburghu, Pennsylvania, 28.02.1896. god., umro u Ocho Riosu, Jamajka 30.03.1965. god.; američki liječnik i endokrinolog, koji je zajedno sa Edward Calvin Kendallom, uspješno primjenio hormon nadbubrežne žlijezde, kasnije nazvan kortizol, u liječenju reumato126


idnog artritisa. Sa Kendallom i Tadeus Reichsteinom iz Švicarske, Hench je dao neizmjeran doprinos u otkrićima vezanim za hormone kore nadbubrežne žlijezde, njihovu strukturu i biološki učinak. 1951. godina Max Theiler, rođen u Pretorii, 30.01.1899. god., umro u New Havenu, Connecticut, 11.08.1972. god.; liječnik i virolog iz Južnoafričke Republike, voditelj labaratorije za viruse u Rockefeller fundaciji, bavio se proučavanjem amebne dizentrije, zajedno sa Andrew Sellardsom, opovrgao tumačenje Hideyo Noguchija, kako žutu groznicu uzrokuje bakterija Leptospira icteroides ,1928.god. Godinu dana nakon što je virus utvrđen kao uzročnik bolesti, dokazali su da je afrički i južnoamerički virus žute groznice imunološki jednak. U toku tog istraživanja i sam Theiler je obolio od žute groznice i prebolio je, te stekao imunost. Otkrio je cjepivo za žutu groznicu, vodeću bolest tog vremena. 1952. godina Selman Abraham Waksman, rođen u Pryluky, u blizini Kijeva, 22.07.1888. god., umro u Woods Holeu, Massachusetts 16.08.1973. god.; ukrajinsko-američki biokemičar i mikrobiolog. Otkrio brojne antibiotike: aktinomicin, klavacin, streptotricin, streptomicin, grisein, neomicin, fradicin, kandicidin, kandidin. Dva, streptomicin i neomicin, su pronašla široku primjenu u liječenju brojnih zaraznih bolesti. Streptomicin je bio prvi antibiotik koji se koristio za liječenje tuberkuloze. Smislio je naziv antibiotik. 1953. godine Sir Hans Adolf Krebs, rođen u Hildesheimu, Njemačka, 25.08.1900. god., umro u Oxfordu, Velika Britanija 22.11.1981. god.; njemački, kasnije i britanski liječnik i biokemičar, 1958.god. je proglašen vitezom. Najpoznatiji je po svome otkriću dva važna metabolička ciklus: Urein ciklusa, 1932. god. i ciklus limunske kiseline, 1937. god. Ciklus limunske kiseline, ključni metabolički proces kojim ćelije proizvode energiju, danas je poznat kao Krebsov ciklus. Fritz Albert Lipmann, rođen u Königsbergu, Njemačka, 12.06.1899. god., umro 24.07.1986. god.; njemačko - američki biokemičar, profesor biohemije na Medicinskom faklutetu na Harvardu predavao na Rockefeller Univerzitetu u New Yorku, istraživao biokemijske reakcije u mišićima. Istraživao, otkrio i razjasnio ulogu koenzima A. 127

Edin Selimović

1954. godina John Franklin Enders, rođen u West Hartfordu, Connecticut, 10.02.1897. god., umro u Waterfordu, Connecticut, 08.09.1985. god.; američki naučnik, zajedno sa Thomas Huckle Wellerom i Frederick Chapman Robbinsom, zaslužan za otkriće mogućnosti virusa poliomijelitisa da raste u u kulturama različitih vrsta tkiva. Thomas Huckle Weller, rođen u Ann Arboru, Michigan, 15.06.1915. god.; američki liječnik i virolog, zajedno sa John Franklin Endersom i Frederick Chapman Robbinsom, zaslužan za otkriće mogućnosti virusa poliomijelitisa da raste u u kulturama različitih vrsta tkiva. Frederick Chapman Robbins, rođen u Auburnu, Alabama, 25.08.1916. god., umro 04.08.2003. god.; američki liječnik, pedijatar i virolog, zajedno sa John Franklin Endersom i Thomas Huckle Wellerom, dao neizmjeran doprinos u otkriću mogućnosti virusa poliomijelitisa da raste u u kulturama različitih vrsta tkiva. 1955. godine Axel Hugo Theodor Theorell, rođen u Linköpingu, 06.07.1903. god., umro u Stockholmu, 15.08.1982. god.; švedski naučnik, cijelu svoju karijeru posvetio je istraživanju enzima,za njegov najveći doprinos se smatra otkriće enzima oksidacije (oksidaze) i njihovog učinka. 1956. godine André Frédéric Cournand, rođen u Parizu, 24.09.1895. god., umro u Great Barringtonu, 19.02.1988. god.; francuski liječnik i fiziolog, zaslužan za izlaganja o načinu postavljanja katetera u srce i proučavanje raznih srčanih oboljenja. Werner Otto Theodor Forßmann, rođen u Berlinu, 29.08.1904. god., umro u Schopfheimu, 01.06.1979. god.; njemački liječnik, profesor opšte hirurgije i urologije na Univerzitetu Johannes Gutenberg u Mainz-u, član Američkog kolegija plućnih liječnika, član Švedskog udruženja kardiologa, Njemačkog udruženja urologa i Njemačke asocijacije za zaštitu djece. Neizmjeran doprinos dao u proučavanju raznih srčanih oboljenja. Dickinson Woodruff Richards, Jr., rođen u Orangeu, New Jersey, 30.10.1895. god., umro u Lakevilleu, Connecticut 23.02.1973. god.; američki liječnik i fiziolog, zajedno sa André Cournandom i Werner Forssmannom, zaslužan za otkrića vezana za srčanu kateterizaciju i patološke promjene u kardiovaskularnom sistemu. 128


1957. godina Daniel Bovet, rođen u Neuchâtelu, Švicarska, 23.03.1907. god., umro u Rimu, Italija, 08.03.1992. god.; švicarsko-italijanski farmakolog, objavio preko 300 radova iz područja biologije, opće farmakologije, kemoterapije, sulfonamida, simpatičkog nervnog sistema, zaslužan za otkriće lijekova koji blokiraju djelovanje specifičnih neurotransmitera. Najpoznatiji je po svome otkriću antihistaminika, lijekova koji blokiraju djelovanje neurotransmitera histamina i koji se koriste u liječenju alergija. 1958. godina George Wells Beadle, rođen u Wahoo-u, 22.10.1903. god., umro u Pomoni, 09.06.1989. god.; američki biolog i genetičar. Otkrio je da geni djeluju tako da upravljaju specifičnim kemijskim procesima, odnosno da imaju utjecaja na pojedinačne korake metabolizma. Edward Lawrie Tatum, rođen u Boulderu, Colorado, 14.12.1909. god., umro u New Yorku 5.11.1975. god.; bio je američki genetičar, sa George Wells Beadleom zaslužan za otkriće kako geni kontroliraju pojedine korake metabolizma. Te godine, drugu polovicu nagrade je dobio Joshua Lederberg. Beadleov i Tatumov najvažniji pokus odnosio se na izlaganje plijesni (Neurospora crassa) x-zrakama, koje su izazvale mutacije. U nizu pokusa pokazali su da te mutacije uzrokuju promjene unutar određenih enzima u metaboličkim putevima. Ovi pokusi objavljeni 1941.god. doveli su do pretpostavke izravne povezanosti između gena i enzimskih reakcija, poznate kao “jedan gen, jedan enzim”. Joshua Lederberg, rođen u Montclairu, New Jersey, 23.05.1925. god.; američki molekularni biolog, profesor bakteriologije na Univerzitetu Berkeley u Kaliforniji i Univerzitetu u Melburnu u Australiji, član Američke nacionalne akademije za nauku, poznat po svom radu na području genetike, umjetne inteligencije, istraživanju svemira, zaslužan za svoje istraživanje genske strukture i funkcije mikroorganizama. Te godine, drugu polovicu nagrade su podijelili Edward Lawrie Tatum i George Wells Beadle. 1959. godina Severo Ochoa, rođen u Luarci, 24.09.1905. god., umro u Madridu, 01.12.1993. god.; španjolsko-američki biokemičar, rukovodilac Odjela za biohemiju na jednom američkom univerzitetu. Zaslužan za otkriće sinteze nukleinskih kiselina RNK i DNK.

129


Edin Selimović

Arthur Kornberg, rođen 03.03.1918. god.; američki biokemičar, zaslužan za svoje otkriće “mehanizma biološke sinteze deoksiribonukleinske kiseline (DNA)” zajedno sa Dr. Severo Ochoaom sa Univerziteta u New Yorku. 1960. godina Sir Frank Macfarlane Burnet, rođen u Traralgonu, Victoria, 03.09.1899. god., umro u Port Fairy, Victoria 31.08.1985. god.; australski virolog najpoznatiji po svome doprinosu imunologiji, zajedno sa Peter Medawarom zaslužan za demonstraciju stečene imunološke tolerancije, te za otkriće da imunološki sistem fetusa uči razlikovati vlastito i tuđe. Peter Brian Medawar, rođen u Rio de Janeiru, Brazil 28.02.1915. god., umro u Londonu 02.10.1987. god.; britanski naučnik, najpoznatiji po svom doprinosu imunologiji, zajedno sa Frank Macfarlane Burnetom zaslužan za demonstraciju stečene imunološke tolerancije, za otkriće da imunološki sistem fetusa uči razlikovati vlastito i tuđe.

1961. godina

Georg von Békésy, rođen u Budimpešti, 03.06.1899. god., umro u Honolulu, 13.06.1972. god.; američki fizičar mađarskog porijekla, profesor na Univerzitetu Harward, zaslužan za neosporan doprinos u istraživanjima na području selekcijskih sposobnosti sluha i otkrića o funkciji kohleje. 1962. godina Francis Harry Compton Crick, rođen u Weston Favellu, Northamptonshire, England 08.06.1916. god., umro u San Diegu, California, U.S. 28.07. 2004. god.; engleski molekularni biolog, liječnik i neurolog, profesor, neizmjeran doprinos na području neurobiologije, zaslužan sa James D. Watsonom i Maurice Wilkinsom za otkriće molekulske strukture DNK. James Dewey Watson, rođen u Chicagu, Illinois, 06.04.1928. god.,umro 1979. god.; američki molekularni biolog, dao neizmjeran doprinos na području neurobiolgije, zajedno sa Francis Crickom i Maurice Wilkinsom zaslužan za otkriće molekulske strukture DNK. Maurice Hugh Frederick Wilkins, rođen u Pongarou, Wairarapa, New Zealand, 15.12.1916. god., umro u Blackheathu, London, United Kingdom, 05.10.2004. god.; britanski molekularni biolog, značajna istraživanja napravio na polju fosforescencije, separacije izotopa i razlaganja X-zraka, zajedno sa Francis Crickom i James Watsonom zaslužan za otkriće molekulske strukture DNK. 130

1963. godina Sir John Carew Eccles, rođen u Melbournu, Australija, 27.01.1903. god., umro u Locarnu, Switzerland, 01.05.1997. god.; australijski neurofiziolog, profesor na Univerzitetima Otago u New Zealand i Nacionalnom univerzitetu Australija, zajedno sa Andrew Fielding Huxleem i Alan Lloyd Hodgkinom zaslužan za za opis električnog prijenosa impulsa duž nerva. Alan Lloyd Hodgkin, rođen u Banbury, Oxfordshire, England, 05.02.1914. god., umro u Cambridgu, Cambridgeshire, England, 20.12.1998. god.; britanski fiziolog i biofizičar, profesor na Univerzitetu Cambridge, neizmjeran doprinos dao u oblasti elektrofiziologije i proučavanja potencijala nerva, zajedno sa Sir John Carew Ecclesom i Andrew Fielding Huxleem, zaslužan za opis električnog prijenosa impulsa duž nerva. Andrew Fielding Huxley, rođen u Hampsteadu, London 22.11.1917. god.; engleski fiziolog i biofizičar, autor brojnih radova iz oblasti neurologije, zajedno sa Sir John Carew Ecclesom i Alan Lloyd Hodgkinom, zaslužan za opis električnog prijenosa impulsa duž živca. 1964. godina Konrad Bloch, rođen u Neisse (Nysa), Germanu, 21.01.1912. god., umro u Lexingtonu, Massachusetts, 15.10.2000. god.; njemačko-američki biohemičar, profesor na Univerzitetima Chicago i Harvard, zaslužan sa Feodorom Lynenom za neizmjeran doprinos u istraživanju metabolizma holesterola i masnih kiselina. Feodor Felix Konrad Lynen , rođen u Munichu, Germany, 06.04.1911. god., umro u Munich-u, 06.08.1979. god.; njemački fiziolog, profesor na Univerzitetu u Minchen-u, zaslužan sa Konrad Blochom za neizmjeran doprinos u istraživanju metabolizma holesterola i masnih kiselina. 1965. godina François Jacob, rođen u Nancy, France, 27.06.1920. god.; jevrejsko-francuski biolog, dao neizmjeran doprinos u istraživanjima gena, zajedno sa Jacques Monodom, and André Lwoffom, zaslužan za otkriće glasničke RNK, ribosoma, i gena koji upravljaju izražavanje drugih gena. André Michel Lwoff, rođen Ainay-le-Château, Allier u Auvergne, 08.05.1902. god., umro 30.09.1994. godine.; francuski mikrobiolog, istraživač na Pasterovom institutu u Parizu, the Kaiser Wilhelm Institutu za medicinska istraživanja u Heidelbergu zajedno sa François Jacobom i Jacques Monodom zaslužan za otkriće glasničke RNK, ribosoma, i gena koji upravljaju izražavanje drugih gena. 131

Edin Selimović


Jacques Lucien Monod, rođen u Parizu, Francuska, 09.02.1910. god., umro u Parizu, 31.05.1976. god.; francuski biolog, dao neizmjeran doprinos u istraživanjima vezanim za genetiku, zaslužan sa François Jacobom i André Michel Lwoffom za otkriće glasničke RNK, ribosoma, i gena koji upravljaju izražavanje drugih gena.

Marshall Warren Nirenberg, rođen 10.04.1927. god.; američki biohemičar i genetičar, profesor biohemije na Univerzitetu Michigan zajedno sa Har Gobind Khoranom i Robert W. Holleem, zaslužan za opis genskog koda i načina na koji regulira sintezu proteina.

1966. godina Francis Peyton Rous, rođen u Baltimoru, Marylandu, 05.10.1879. god., umro u New York City, 16.02.1970. god.; istraživač na Rockefeller Institutu, neizmjeran doprinos dao u istraživanjima tumora, zaslužan za otkriće virusa koji pobuđuju stvaranje tumora. Charles Brenton Huggins rođen u Halifax-u, Nova Scotia, Canada 22.09.1901. god., umro u Chicagu, Illinois 12.01.1997. god.; kanadsko-američki liječnik i fiziolog, profesor na Univerzitetu Chicago, značajan doprinos dao u istraživanjima vezanim za tumore, zajedno sa Peyton Rousom, zaslužan za otkriće postupka liječenja raka prostate pomoću hormona.

1969. godina Max Delbrück, rođen u Berlinu, 04.09.1906. god., umro u Pasadeni, Kalifornia 09.03.1981. god.; njemačko-američki biofizičar i genetičar, zajedno sa Alfred D. Hersheyem i Salvador E. Luriaom, zaslužan za rad na mehanizmima replikacije i genetici virusa.

1967. godina Haldan Keffer Hartline, rođen 22.12.1903. god., umro 17.03.1983. god.; američki naučnik i fiziolog, značajan doprinos u istraživanjima na polju elektrofiziologije, zajedno sa George Waldom i Ragnar Granitom, zaslužan za opis različitih vrsta ćelija osjetljivih na svjetlo unutar oka i načina na koji svjetlo s njima međudjeluje. George Wald, rođen u New Yorku, N.Y., U.S. 18.11.1906. god., umro u Cambridgeu, Mass 12.04.1997. god.; američki naučnik, neizmjeran doprinos dao u istraživanjim vezanim za pigmente u retini oka, zajedno sa Haldan Keffer Hartlineom i Ragnar Granitom, zaslužan za opis različitih vrsta ćelija osjetljivih na svjetlo unutar oka i načina na koji svjetlo s njima međudjeluje. 1968. godina Robert W. Holley, rođen u Urbani, Illinois 28.01.1922. god., umro 11.02.1993. god.; američki biohemičar, značajan doprinos u istraživanjima na polju genetike, zajedno sa Har Gobind Khoranom i Marshall W. Nirenbergom zaslužan za opis genskog koda i načina na koji regulira sintezu proteina. Har Gobind Khorana, rođen u Punjabu, Indija, 09.01.1922. god.; američki molekularni biolog, značajan doprinos u istraživanjim na polju genetike, profesor na Univerzitetima u Liverpoolu i Punjabu, Lahore zajedno sa Robert W. Holleem i Marshall W. Nirenbergom zaslužan za za opis genskog koda i načina na koji regulira sintezu proteina. 132

Alfred Day Hershey, rođen u Owossou, Michigan 04.12.1908. god., umro 22.05.1997. god.; američki bakteriolog i genetičar, profesor na Univerzitetu u St.Louisu, zajedno sa Max Delbrück i Salvador E. Luriaom, zaslužan za rad na mehanizmima replikacije i genetici virusa. Salvador Edward Luria, rođen u Turinu, Italija, 13.08.1912. god., umro u Lexingtonu, Massachusetts, italijansko- američki naučnik, mikrobiolog i molekularni biolog, profesor na Univerzitetima Columbia i Indiana, zajedno sa Max Delbrückom i Alfred Day Hersheem, zaslužan za rad na mehanizmima replikacije i genetici virusa. 1970. godina Sir Bernard Katz, rođen u Leipzigu, Germany, 26.03.1911. god., umro u Londonu, England, 20.04.2003. god.; njemački biofizičar i neurofiziolog, dao neizmjeran doprinos u istraživanjima na polju biohemije nerava i neurofiziologije sinapse, profesor na Univerzitetima College u Londonu i Leipzig zajedno sa Ulf von Eulerom i Julius Axelrodom, zaslužan za pojašnjenje uloge neurotransmitera. Ulf Svante von Euler, rođen u Stockholmu, 07.02.1905. god., umro 09.03.1983. god.; švedski fiziolog i farmakolog, neizmjeran doprinos u istraživanjima vezanim za endogenu aktivnost prostaglandina, vesiglandina, piperidina i noradrenalina, osim Nobelove nagrade, dobitnik niza priznanja Gairdner (Canada) 1961. god., Jahre (Norway) 1965. god., Stouffer (U.S.A.) 1967. god., Carl Ludwig Medaille (Germany) 1953. god., Schmiedeberg Plaquette (Germany) 1969. god., La Madonnina (Italy) 1970. god., zajedno sa Sir Bernard Katzom i Julius Axelrodom, zaslužan za pojašnjenje uloge neurotransmitera.

133

Edin Selimović

Julius Axelrod, rođen u New Yorku, 30.05.1912. god., umro u New Yorku, 29.12.2004. god.; američki biohemičar, neizmjeran doprinos u istraživanjima vezanim za simpatički nervni sistem, te radove o epinefrinu, norepinefrinu, zajedno sa Sir Bernard Katzom i Ulf Svante von Eulerom, zaslužan za pojašnjenje uloge neurotransmitera. 1971. godina Earl Wilbur Sutherland, Jr., rođen u Burlingamu, KS, 19.11.1915. god., umro u Miami, FL, 09.03.1974. god.; američki farmakolog i fiziolog, profesor farmakologije,biohemije i fiziologije na Univerzitetima: Washington, Western Reserve (Cleveland), Vanderbilt (Nashville) , član brojnih naučnih institucija, poput: American Society of Biological Chemists, American Chemical Society, National Academy of Sciences, Alpha Omega Alpha, i drugih. Otkriće u vezi mehanizma djelovanja hormona, posebno adrenalina, preko sekundarnih glasnika, kao što je ciklički adenozin monofosfat, (CAMP), smatra se njegovim najznačajnijim doprinosom medicinskoj nauci. 1972. godina Gerald Maurice Edelman, rođen u Ozone Parku, Queens, New York, 01.07.1929. god.; američki biolog, zajedno sa Rodney R. Porter, dao neizmjeran doprinos medicini u oblasti imunologije, razotkrio hemijsku građu antitijela. Rodney Robert Porter, rođen u Newton-le-Willowsu, St Helens, Lancashire, England, 08.10. 1917. god., umro u Winchesteru, Hampshire, 07.09.1985. god.; engleski biohemičar i fiziolog, profesor na Univerzitetima u Londonu i Oxfordu, zajedno sa Gerald M. Edelman, dao neizmjeran doprinos medicini u oblasti imunologije, razotkrio hemijsku građu antitijela. 1973. godina Karl Ritter von Frisch, rođen u Beču, 20.11.1886. god., umro 12.06.1982. god.; austrijski etolog, profesor zoologije na Univerzitetu u Minhenu, pionir u istraživanjima komunikacije između insekata, zajedno sa Nikolasom Tinbergenom i Konradom Lorenzom, doprinjeo značajno u proučavanju društvenog ponašanja životinja, posebno objašnjenja “plesnog jezika” pčela i mladih ptica koje se vežu za majku. Konrad Zacharias Lorenz, rođen u Beču, 07.11.1903. god., umro u Beču, 27.02.1989. god.; austrijski zoolog, bavio se istraživanjima psihologije životinja i ornitologijom, smatra se osnivačem moderne etologije, veliki dio njegovog naučno-istraživačkog opusa se odnosio na guske i čavke. Zajedno sa Nikolasom Tinbergenom i Karl Ritter von Frisch, doprinjeo značajno u proučavanju društvenog ponašanja životinja, posebno objašnjenja “plesnog jezika” pčela i mladih ptica koje se vežu za majku. 134


Nikolaas “Niko” Tinbergen, rođen u Den Haagu, Netherlands, 15.04.1907. god., umro u Oxfordu, 21.12.1988. god.; njemački etolog i ornitologa, izveo mnoga korisna istraživanja iz zoologije, zajedno sa Konrad Zacharias Lorenzom i Karl Ritter von Frischom, doprinjeo značajno u proučavanju društvenog ponašanja životinja, posebno objašnjenja “plesnog jezika” pčela i mladih ptica koje se vežu za majku. 1974. godina Albert Claude, rođen u Longlieru, Belgium, 24.08.1899. god., umro u Brusselu, 22.05.1983. god.; belgijski biolog, ostvario značajne rezultate tokom svog naučnoistraživačkog rada u proučavanjima na nivou ćelije uz pomoć elektronskog mikroskopa na Univerzitetu Rockefeller, zajedno sa Christian de Duve i George E. Palade, zaslužan za opis građe i funkcije organela u biološkim ćelijama. Christian René de Duve, rođen u Thames Dittonu, Surrey, Eng., 02.10.1917. god.; belgijski citolog i biohemičar, professor na Univerzitetu u Leuvenu, značajnim se smatraju njegova istraživanja organela i njihovih metabolitičkih procesa, posebno mitohondrija i hloroplasta, zajedno sa Albert Claudeom i George E. Paladeom, zaslužan za za opis građe i funkcije organela u biološkim ćelijama. George Emil Palade, rođen 19.11.1912. god.; rumunsko-američki biolog, napravio veliki broj radova na Univerzitetu Rockefeller vezanih za metabolitičke procese u organelama ćelije, zajedno sa Albert Claudeom i Christian René de Duveom, zaslužan za opis građe i funkcije organela u biološkim ćelijama. 1975. godina David Baltimore, rođen u New Yorku, U.S., 07.03.1938. god.; američki biolog, neizmjeran doprinos ostvario u istraživanjim retrovirusa, poput HIV-a, bio član brojnih organizacija, poput Bulletin of the Atomic Scientists’ Board of Sponsors, Encyclopedia Britannica editorial board, National Academy of Sciences USA (NAS), NAS Institute of Medicine, Amgen, Inc. Board of Directors, NIH AIDS, zajedno sa Renato Dulbeccom i Howard Martin Teminom, zaslužan za opis načina na koji tumorski virusi djeluju na genski materijal ćelije. Renato Dulbecco, rođen u Catanzaru, Italy, 22.02.1914. god.; italijanski virolog, dobitnik brojnih priznanja i član mnogih naučnih institucija, značajne rezultate ostvario u istraživanjima vezanim za enzim reverzibilnu transferazu i smatra se zaslužnim za razotkrivanje njegove uloge u virusima, zajedno sa Davidom Baltimorom i Howard Martin Teminom, zaslužan za opis načina na koji tumorski virusi djeluju na genski materijal ćelije. 135

Edin Selimović

Howard Martin Temin, rođen u Philadelphii, 10.12.1934. god., umro u Madisonu, 09.02.1994. god.; američki genetičar i virusolog, profesor na Univerzitetu Wisconsin-Madison, zajedno sa Davidom Baltimorom i Renato Dulbeccom, zaslužan za opis načina na koji tumorski virusi djeluju na genski materijal ćelije. 1976. godina Baruch Samuel Blumberg, rođen u New York Cityu, 28.07.1925. god.; američki naučnik, profesor medicine i antropologije na Univerzitetu Pennsylvania, direktor NASA Astrobiloškog instituta, član Fox Chase Cancer Center Philadelphia, značajne rezultate ostvario u oblasti virusologije. Otkrio virus hepatitisa B. Daniel Carleton Gajdusek, rođen u Yonkersu, New York, US, 09.09.1923. god.; američki liječnik i istraživač, slovačko-mađarskog porijekla, neizmjeran doprinos dao na polju virusologije i neurologije, te tumačenjima “neuobičajenih” infektivnih stanja, njegovim najznačajnijim otkrićem, smatra se opis bolesti kuru čiji je uzrok kanibalizam. 1977. godina Roger Charles Louis Guillemin, rođen u Dijonu, Bourgogne, 11.01.1924. god.; francuski naučnik i liječnik, profesor na Univerzitetu Montreal, rukovodio Institutom za experimentalnu medicinu i hirurgiju, značajna istraživanja izveo u vezi s neurohormonima, zajedno sa Andrew V. Schallyom i Rosalyn Yalowom, smatra se zaslužnim za pojašnjenje rada peptidnih hormona koji se proizvode u mozgu. Andrzej Viktor Schally, poznat kao, Andrew V. Schally, rođen u Wilnu, Poland, sada Vilnius, Lithuania 30.11.1926. god.; poljsko-američki endokrinolog i biohemičar, profesor medicine, pionir u istraživanjima neurohormona, proučavao ulogu hipotalamusa i hormona koje luči, zajedno sa Roger Charles Louis Guilleminom i Rosalyn Yalowom, smatra se zaslužnim za pojašnjenje rada peptidnih hormona koji se proizvode u mozgu. Rosalyn Sussman Yalow, rođena u New Yorku, US, 19.07.1921. god.; američki medicinski fizičar, profesor na Albert Einstein College of Medicine u Bronx-u, smatra se zaslužnom, zajedno sa Roger Charles Louis Guilleminom i Andrzej Viktor Schallyem za osmišljavanje Yalow-Bersonove metode mjerenja minutne količine peptidnih hormona pomoću antitijela.

136


1978. godina Werner Arber, rođen u Gränichenu, Switz, 03.06.1929. god.; švicarski mikrobilog i genetičar, profesor molekularne biologije na University Berkeley (California). Utemeljitelj odjeljenja biofizike, biohemije, strukturalne biologije, biologije ćelije i farmakologije, te interdisciplinarnom pristupu naučnoistraživačkom radu na univerzitetu u Baselu, član World Knowledge Dialogue Scientific Board, zajedno sa Daniel Nathansom i Hamilton O. Smithom, zaslužan za otkriće restrikcijskih enzima koji su u službi molekularne biologije. Daniel Nathans, rođen u Wilmingtonu, Delaware, 30.10.1928. god., umro 16.11.1999. god.; američki mikrobiolog, profesor i director odjela za mikrobiologiju na Univerzitetu u Baltimoru, član American Cancer Society Scholar (1969), Weizmann Institute of Science, Rehovot (Israel), National Academy of Sciences’ U. S. Steel Foundation Award in Molecular Biology, American Academy of Arts and Sciences, zajedno sa Werner Arber i Hamilton O. Smithom, zaslužan za otkriće restrikcijskih enzima koji su u službi molekularne biologije. Hamilton Othanel Smith, rođen u New Yorku, NY, US, 23.08.1931. god.; američki liječnik i mikrobiolog, profesor molekularne biologije i genetike na Univerzitetu Johns Hopkins, neizmjeran doprinos medicini dao svojim naučno istraživačkim radom na polju humanog genoma, zajedno sa Werner Arberom i Daniel Nathansom, zaslužan za otkriće restrikcijskih enzima koji su u službi molekularne biologije.

1979. godina

Allan MacLeod Cormack, rođen u Johannesburgu, Južna Africa, 23.02.1924. god., umro u Winchesteru, Massachusetts, 07.05.1998. god.; južno afričko-američki fizičar, profesor fizike na Univerzitetu Tufts, dao neizmjeran doprinos primjeni tomografije u medicinskoj dijagnostici, zajedno sa Godfrey N. Hounsfieldom, smatra se zaslužnim za razvoj kompjuterizirane axijalne tomografije (CAT). Godfrey Newbold Hounsfield, rođen u Newarku, Nottinghamshire, England, 28.08.1919. god., umro u Kingstonu upon Thames, 12.08.2004. god.; engleski inžinjer elektronike, dao neizmjeran doprinos medicini u poboljšanju medicinske dijagnostike, ustalio skalu za precizno pravljenje radiograma, te uveo Hounsfieldovu jedinicu (mjeru, oznaka HF), zajedno sa Allan MacLeod Cormackom, smatra se zaslužnim za razvoj kompjuterizirane axijalne tomografije (CAT). 137

Edin Selimović

1980. godina Baruj Benacerraf, rođen u Caracasu, Venezuela, 29.10.1920. god.; veneculansko-američki imunolog, profesor i istraživač na Univerzitetima: Columbia (College of Physicians and Surgeons), Harward, Boston (Dana-Farber Cancer Institute), dao neizmjeran doprinos razvoju medicine pojašnjenjem histokompatibilnih kompleksa i njihove uloge u razvoju autoimunih oboljenja, poput multiple skleroze i reumatoidnog artritisa, nosilac “nacionalne medalje za nauku”, zajedno sa Jean Daussetom i George D. Snellom, smatra se zaslužnim za otkriće MHC gena koji kodiraju molekule na površini ćelije, važne za imunološko razlikovanje vlastitog od tuđeg. Jean Baptiste-Gabriel-Joachim Dausset, rođen u Toulouseu, Francuska, 19.10.1916. god.; francuski imunolog, profesor na Univerzitetima Brussels, Geneva, Liège, dobitnik brojnih priznanja, uvaženi član velikog broja institucija poput Belgian Royal Academy of Medicine, Académie des Sciences de l’Institut de France, Académie de Médecine (Paris), American Academy of Arts and Sciences (Boston) , Yugoslavian Academy of Arts and Sciences (Zagreb), zajedno sa Baruj Benacerrafom i George D. Snellom, smatra se zaslužnim za otkriće MHC gena koji kodiraju molekule na površini ćelije, važne za imunološko razlikovanje vlastitog od tuđeg. George Davis Snell, rođen u Haverhillu, Bradford, Mass. US, 19.12.1903. god., umro u Bar Harboru, Maine, 06.06.1996. god.; američki genetičar i imunolog, značajna su njegova experimentalna istraživanja na miševima, izučavao imunološki aspekt transplantacije organa, genetičar na Univerzitetu Washington, napisao brojne radove iz oblasti psihologije i etike, zajedno sa Baruj Benacerrafom i Jean-Baptiste-Gabriel-Joachim Daussetom, smatra se zaslužnim za otkriće MHC gena koji kodiraju molekule na površini ćelije, važne za imunološko razlikovanje vlastitog od tuđeg. 1981. godina Roger Wolcott Sperry, rođen u Hartfordu, Conn., US, 20.08.1913. god., umro u Pasadeni, Calif, 17.04.1994. god.; profesor na Univerzitetu Chicago, neuropsiholog i neurobiolog, autor brojnih radova o corpus callosumu, tretmanu epilepsije, itd..,dobitnik mnogobrojnih priznanja poput nacionalne medalje za nauku, nemjerljiv doprinos medicini za istraživanja moždanih hemisfera. David Hunter Hubel, rođen u Windsoru, Ontario, 27.02.1926. god.; professor medicine i neurobiolog, rukovoditelj odjeljenja neurobiologije na Univerzitetu Harward, zajedno sa Torsten N. Wiesel, smatra se zaslužnim za neiz138


mjeran doprinos medicinskoj nauci, pojašnjenjem obrade vizuelnih podataka u mozgu. Torsten Nils Wiesel, rođen u Uppsali, Sweden, 03.06.1924. god.; švedski naučnik, profesor medicine i neurobiolog, “predsjednik” Univerziteta Rockfeller, zajedno sa David H. Hubelom, smatra se zaslužnim za neizmjeran doprinos medicinskoj nauci, pojašnjenjem obrade vizuelnih podataka u mozgu. 1982. godina Sune Karl Bergström, rođen u Stockholmu, Sweden, 10.01.1916. god., umro u Stockholmu, 15.08.2004. god.; švedski biohemičar, professor hemije na Univerzitetu Lund, zajedno sa Bengt I. Samuelsson i John R. Vane, smatra se zaslužnim za otkriće prostaglandina, te pojašnjenje njegove uloge na krvni pritisak, temperaturu tijela, alergijske reakcije i drugih fizioloških fenomena kod sisara. Bengt Ingemar Samuelsson, rođen u Halmstadu, Sweden, 21.05.1934. god.; švedski biohemičar, professor na Univerzitetu Stockholm, autor velikog broja radova o trombozi, inflamaciji, alergijskim reakcijama, i sl., član brojnih institucija poput American Society of Biological Chemists, Albert Lasker Basic Medical Research Award, New York, U.S.A., the Royal Swedish Academy of Sciences, Swedish Medical Association’s Jubilee Award (Stockholm), The Gairdner Foundation Award (Toronto, Canada), Association of American Physicians, Mediterranean Academy (Catania, Italy), American Academy of Arts and Sciences International Association of Allergology & Clinical Immunology Award( London, Great Britian). Zajedno, sa Sune Karl Bergström i John R. Vaneom smatra se zaslužnim za otkriće prostaglandina. Sir John Robert Vane, rođen u Tardebiggu, Worcestershire, England, 29.03.1927. god., umro u Farnboroughu, Hampshire, 19.11.2004. god.; britanski farmakolog, značajna su njegova istraživanja o aspirinu i njegovim inhibitornim efektima, zajedno sa Sune Karl Bergström i Bengt Ingemar Samuelsson smatra se zaslužnim za otkriće prostaglandina. 1983. godina Barbara McClintock, rođena u Hartfordu, Connecticut, US, 16.06.1902. god., umrla u Huntingtonu, New York, US, 02.09.1992. god.; američki naučnik i genetičar, profesor na Univerzitetu Columbia, posebnu pažnju u naučnoistraživačkom radu je posvećivala citogenetici, član brojnih institucija poput, National Academy of Sciences, smatraju je zaslužnom za otkriće pokretnih genetskih elemenata ili transpozona kod kukuruza. 139

Edin Selimović

1984. godina Niels Kaj Jerne, rođen u Londonu, Eng., 23.12.1911. god., umro u Castillon-du-Gardu, France, 07.10.1994. god.; danski imunolog, rođen u Engleskoj, professor na Univerzitetima Chicago, Columbia, Copenhagen, Basel, Rotterdam, član brojnih naučnih institucija poput American Academy of Arts and Sciences, Royal Danish Academy of Sciences and Letters, Foreign Associate of the National Academy of Sciences, Académie des Sciences, zajedno sa Georges J.F. Köhlerom i César Milsteinom zaslužan za nemjerljiv doprinos medicini kroz istraživanja na imunološkom sistemu i proizvodnji monoklonalnih antitijela. Georges Jean Franz Köhler, rođen u Munichu, Ger., 17.03.1946. god., umro u Freiburgu Breisgau, 01.03.1995. god.; njemački biolog, professor na Univerzitetu Freiburg, direktor Max Planck Institute for Immunobiology, član Basel Institute for Immunology, zajedno sa Niels Kaj Jernom i César Milsteinom, zaslužan za nemjerljiv doprinos medicini kroz istraživanja na imunološkom sistemu i proizvodnji monoklonalnih antitijela. César Milstein, rođen u Bahia Blanci, Argentina, 08.10.1927. god., umro u Cambridge, England, 24.03.2002. god.; argentinsko- britanski biohemičar, professor na Univerzitetu Buenos Aires, zajedno sa Niels Kaj Jerneom i Georges Jean Franz Köhlerom zaslužan za nemjerljiv doprinos medicini kroz istraživanja na imunološkom sistemu i proizvodnji monoklonalnih antitijela. 1985. godina Michael S. Brown, rođen u Brooklynu, New Yorku, 13.04.1941. god.; profesor interne medicine na Univerzitetu Texas, autor velikog broja radova iz oblasti gastroenterologije i hereditarnih oboljenja, te uloge enzima u regulaciji metabolizma, član brojnih institucija poput National Academy of Sciences of the United States, American Academy of Arts and Sciences, American Society for Clinical Investigation, Association of American Physicians, American Society of Biological Chemists, American Society for Cell Biology, zajedno sa Joseph L. Goldsteinom, zaslužan za opis regulacije metabolizma kolesterola. Joseph L. Goldste, rođen u Sumteru, SC, US, 18.04.1940. god.; biohemičar, genetičar, smatra se pionirom istraživanja metabolizma holesterola, autor velikog broja radova o uzrcima familijarne hiperholesterinemije, zajedno sa, Michael S. Brownom, zaslužan za opis regulacije metabolizma kolesterola. 140


1986. godina Stanley Cohen, rođen u Brooklynu, New York, NY, US, 17.11.1922. god.; američki biohemičar, profesor biohemije na Univerzitetu Michigan, naučno istraživački opus realizirao na Univerzitetima Vanderbilt, Nashville i Tennessee, autor velikog broja radova o “nerv rastućim faktorima”, karcinomu, iz oblasti bakteriologije, i sl., zajedno sa Ritom Levi-Montalcini, zaslužan za ozkriće faktora rasta. Rita Levi-Montalcini, rođena u Turinu, Italy, 22.04.1909. god.; italijanski neurolog, profesor na Univerzitetu Turin, direktorica instituta za celularnu biologiju Italijanskog nacionalnog istraživačkog centra u Romi, dobitnica brojnih priznanja, zajedno sa Stanley Cohenom zaslužna za otkriće faktora rasta. 1987. godina Susumu Tonegawa, rođen u Nagoya, Japan, 05.09.1939. god.; japanski naučnik, imunolog i genetičar, profesor molekularne biologije na Univerzitetu San Diego (California), profesor na Univerzitetu Massachusetts Institute of Technology,direktor the Picower Institute for Learning and Memory at MIT., dobitnik brojnih priznanja, uvaženi član medicinskih institucija poput Basel Institute for Immunology in Switzerland, zaslužan za otkriće načina na koji genetički dolazi do velike raznolikosti antitijela. 1988. godina Sir James Whyte Black, rođen u Uddingstonu, Scot, 14.07.1924. god.; škotski farmakolog, izuzetan poznavalac i autor brojnih radova iz kardiologije, te tretmana angine pektoris, profesor analitičke farmakologije na Univerzitetu College (London) i na King’s College (London), emeritus na Universitetu Dundee (Scotland), njegovim nemjerljivim doprinosom medicinskoj nauci smatra se razvoj beta-blokatora i histamin-2 receptorskih blokatora, otkrio dva važna lijeka propranolol and cimetidin. Gertrude Belle Elion, rođena u New Yorku, SAD, 23.01.1918. god., umrla u New Yorku, 21.02.1999. god.; američka biohemičarka i farmakolog, profesor farmakologije na Univerzitetu Duke, smatraju je, zajedno sa George H. Hitchingsom, zaslužnom za razvoj ljekova koji se koriste za liječenje raka i onemogućavanje odbacivanja transplanta, nemjerljiv doprinos medicini dala otkrićem lijekova, poput 6-mercaptopurine (Purinethol), za tretman leukemije, Azathioprine (Imuran), za imunosupresivnu terapiju kod transplantiranih organa, Allopurinol (Zyloprim), za tretman gihta, Pyrimethamine (Daraprim), za liječenje malarije, Trimethoprim (Septra), za tretman meningitisa, 141

Edin Selimović

septikemije, bakterijskih infekcija urinarnog i respiratornog trakta, Acyclovir (Zovirax), za tretman herpesa. George H. Hitchings, rođen u Hoquiamu, Washington, 18.04.1905. god., umro 27.02.1998. god.; profesor na Univerzitetima Harvard i Western Reserve, bio je direktor i predsjednik velikog broja institucija poput United Way, American Red Cross , Foundation for Better Health of Durham , N.C. Board of Science and Technology, Carolina Consulting Scientists and Engineers, Royal Society of Medicine Foundation, nemjerljiv doprinos medicinskoj nauci dao svojim istraživanjima u oblasti kemoterapije, smatraju ga, zajedno sa Gertrude Belle Elionom, zaslužnim za razvoj različitih antibiotika, odnosno lijekova koji se koriste za liječenje raka i onemogućavanje odbacivanja transplanta, nemjerljiv doprinos medicini dao otkrićem lijekova za tretman leukemije, gihta, malarije, meningitisa, septikemije, bakterijskih infekcija, kod imunosupresivnog tretmana transplantiranih organa. 1989. godina John Michael Bishop, rođen u Yorku, Pa., US, 22.02.1936. god.; američki imunolog i mokrobiolog, professor na Univerzitetu San Francisko, California, director univerzitetske istraživačke fondacije George F. Hooper, autor brojnih radova o uticaju malignih tumora na promjene genskog materijala ćelije, smatra se, zajedno sa Harold E. Varmus, zaslužnim za otkriće retrovirusnih onkogena ćelijskog porijekla. Harold Elliot Varmus, rođen u Oceansideu, NY, US, 18.12.1939. god.; američki naučnik i biohemičar, professor biohemije i biofizike na Univerzitetu u Californiji, director National Institutes of Health, predsjednik Memorial Sloan-Kettering Cancer Center u New Yorku, direktor Public Library of Science, autor brojnih radova iz oblasti virusologije i genetike, smatra se, zajedno sa John Michael Bishopom, zaslužnim za otkriće retrovirusnih onkogena ćelijskog porijekla. 1990. godina Joseph E. Murray, rođen u Milfordu, Mass., US, 01.04.1919. god.; američki hirurg, pionir transplantologije, profesor hirurgije i emeritus Harvard Medical School, šef plastične hirurgije Children’s Hospital Medical Center, Boston, pripisuje mu se izvođenje prve uspješne humane transplantacije, prvog alografta i prve kadeverične renalne transplantacije, smatra se da je zaslužan, zajedno sa E. Donnall Thomasom, za nemjerljiv doprinos medicinskoj nauci svojim radovima o transplantaciji organa i ćelija. 142


Edward Donnall (Don) Thomas, rođen u Texasu, US, 15.03.1920. god.; američki liječnik, profesor emeritus Univerziteta Washington, director Fred Hutchinson Cancer Research Center, poseban interes pokazao za transplantaciju kićmene moždine i tretman leukemije, smatra se da je zaslužan, zajedno sa Joseph E. Murrayom, za nemjerljiv doprinos medicinskoj nauci svojim radovima o transplantaciji organa i ćelija. 1991. godina Erwin Neher, rođen u Landsberg am Lechu, Bavaria, 20.03.1944. god.; njemački biofizičar, profesor na Universitetima Göttingen i Munich, zajedno sa, Bert Sakmann, zaslužan za razvoj tehnika koje dokazuju da ionski kanali postoje u ćelijskoj membrani, što omogućava proučavanje njihovih svojstava. Bert Sakmann, rođen u Stuttgartu, Ger., 12.06.1942. god.; njemački fiziolog, poseban interes u svom naučno istraživačkom opusu pokazao za fiziologiju ćelije, zajedno sa, Erwin Neher, zaslužan za razvoj tehnika koje dokazuju da ionski kanali postoje u ćelijskoj membrani, što omogućava proučavanje njihovih svojstava. 1992. godina Edmond H. Fischer, rođen u Shanghai-u, China, 06.04.1920. god.; švicarsko-američki biohemičar, profesor na Univerzitetu Washington, Seattle, autor brojnih radova o glikogen fosfolipazi, protein kinazi, adenozin trifosfatu, zajedno sa, Edwin G. Krebsom, zaslužan za otkriće načina na koji se proteinska fosforilacija koristi za upravljanje biološkim procesima. Edwin Gerhard Krebs, rođen u Lansingu, Iowa, U.S., 06.06.1918. god.; američki biohemičar, šef odjela biološke hemije na Universitetu California, Davis, zajedno sa, Edmond H. Fischerom, zaslužan za otkriće načina na koji se proteinska fosforilacija koristi za upravljanje biološkim procesima. 1993. godina Richard John Roberts, rođen u Derbyu, Engleska, 06.09.1943. god.; britanski biohemičar i molekularni biolog, professor organske hemije na Univerzitetu Sheffield, zajedno sa Phillip A. Sharpom, zaslužan za otkriće da geni u eukariota nisu povezani nizovi već sadrže introne, i da se dijeljenje glasničke RNK kako bi se poništili ti introni može zbiti na različite načine, proizvodeći različite proteine od istog slijeda DNK. Phillip Allen Sharp, rođen u Falmouthu, Kentucky, US, 06.06.1944. god.; američki genetičar i molekularni biolog, autor brojnih radova iz oblasti viru143

Edin Selimović

sologije sa aspekta genetike, zajedno sa, Richard J. Roberts, zaslužan za otkriće da geni u eukariota nisu povezani nizovi već sadrže introne, i da se dijeljenje glasničke RNK kako bi se poništili ti introni može zbiti na različite načine, proizvodeći različite proteine od istog slijeda DNK. 1994. godina Alfred Goodman Gilman, rođen u New Havenu, Connecticut, 01.07.1941. god.; američki farmakolog i biohemičar, profesor farmakologije na Univerzitetu Virginia, direktor odjela za farmakologiju Univerziteta Texas Southwestern Medical Center in Dallas, uvaženi član National Academy of Sciences, zajedno sa Martin Rodbellom, zaslužan za otkriće G proteina i njihove uloge u signalnoj transdukciji u ćelijama. Martin Rodbell, rođen u Baltimoru, Maryland, US, 01.12.1925. god., umro u Chapel Hillu, North Carolina, US, 07.12.1998. god.; američki biohemičar i molekularni endokrinolog, profesor na Univerzitetu Johns Hopkins, Washington, zajedno sa, Alfred Goodman Gilman, zaslužan za otkriće G proteina i njihove uloge u signalnoj transdukciji u ćelijama 1995. godina Edward B. Lewis, rođen u Wilkes-Barreu, Pennsylvania, US, 20.05.1918. god., umro u Pasadeni, California, 21.07.2004. god.; američki genetičar, professor na Univerzitetu California Institute of Technology, autor brojnih radova iz oblasti genetike, razvojne biologije, radijacije i karcinoma, zajedno sa Christiane Nüsslein-Volhard i Eric F. Wieschausom, zaslužan za otkriće gena koji su uključeni u razvojni program vinske mušice Drosophila melanogaster. Christiane Nüsslein-Volhard, rođena u Magdeburgu, Germany, 20.10.1942. god.; njemački biolog, direktorica Max Planck Institute for Developmental Biology, uvaženi član brojnih medicinskih institucija poput, European Molecular Biology Organisation (EMBO), Leopoldina, Halle, Berlin/ Brandenburg Academy, Order Pour Le Mérite, Berlin, zajedno sa Edward B. Lewisom i Eric F. Wieschausom, zaslužna za otkriće gena koji su uključeni u razvojni program vinske mušice Drosophila melanogaster. Eric F. Wieschaus, rođen u South Bendu, Indiana, 08.06.1947. god.; američki biolog, profesor molekularne biologije na Univerzitetu Princeton, profesor biohemije na Univerzitetu Robert Wood Johnson Medical School, zajedno sa Edward B. Lewisom i Christiane Nüsslein-Volhard, zaslužni za otkriće gena koji su uključeni u razvojni program vinske mušice Drosophila melanogaster. 144


1996. godina Peter C. Doherty, rođen u Australiji, 15.10.1940. god.; australski veterinar-hirurg i naučnik, professor na Univerzitetu Edinburgh, Scotland, autor brojnih radova iz oblasti imunologije, zajedno sa Rolf M. Zinkernagelom, zaslužan za opis načina na koji bijele krvne ćelije koriste MHC molekule, s ciljem pronalažanja i uništavanja virusom zaraženih ćelija. Rolf Martin Zinkernagel, rođen u Riehenu, Basel-Stadt, Switzerland, 06.01.1944. god.; austrijski naučnik i imunolog, profesor experimentalne imunologije na Univerzitetu Zurich i Australian National Universitetu, zajedno sa Peter C. Doherty, zaslužan za opis načina na koji bijele krvne ćelije koriste MHC molekule, s ciljem pronalažanja i uništavanja virusom zaraženih ćelija. 1997. godina Stanley Ben Prusiner, rođen u in Des Moinesu, Iowa, 28.05.1942. god.; američki neurolog i biohemičar, profesor neurologije i biohemije na Univerzitetu California, San Francisko, direktor instituta za neurodegenerativna oboljenja, uvaženi član Royal Society, American Philosophical Society, Serbian Academy of Sciences i Arts and the Institute of Medicine, zaslužan za nemjerljiv doprinos medicinskoj nauci otkrićem priona, infektivnih čestica. 1998. godina Robert F. Furchgott, rođen u Charlestonu, South Carolina, 04.06.1916. god.; professor biohemije na Univerzitetu Northwesternu, profesor emeritus na Univerzitetu New York Downstate Medical Center, zajedno sa Louis J. Ignarrom i Ferid Muradom, zaslužan za otkriće signalnih svojstava dušikova oksida, Louis J. Ignarro, rođen u Brooklynu, NY, US, 31.05.1941. god.; američki farmakolog, profesor farmakologije na Univerzitetima Tulane i Minnesota, uvaženi član “scientific committee of Nicox” i “French pharmaceutical company”, zajedno sa Robert F. Furchgottom i Ferid Muradom, zaslužan za otkriće signalnih svojstava dušikova oksida. Ferid Murad, rođen u Whitingu, Indiana, 14.09.1936. god.; albanskoamerički liječnik i farmakolog, professor interne medicine i farmakologije na Univerzitetima Virginia, Stanford Univ, Northwestern Univ Medical School, Chicago, Illinois, director kliničkog istraživačkog centra Virginia, Charlottesville, predsjednik Molecular Geriatrics Corporation, Lake Bluff, zajedno sa Robert F. Furchgottom i Louis J. Ignarrom, zaslužan za otkriće signalnih svojstava dušikova oksida. 145

Edin Selimović

1999. godina Günter Blobel, rođen u Waltersdorfu (Niegosławice) Silesia, Ger; 21.05.1936. god.; njemačko-američki biolog, profesor na Univerzitetu Wisconsin-Madison, autor brojnih radova iz oblasti sinteze proteina, nemjerljiv doprinos medicinskoj nauci ostvario otkrićem da tek sintetizirani proteini sadrže “adresne dodatke” koji ih upućuju na ispravno mjesto unutar ćelije”.

Lejla Ibrahimagić -Šeper

11. POGLAVLJE

2000. godina Arvid Carlsson, rođen u Uppsali, Sweden, 25.01.1923. god.; švedski naučnik i neurolog, profesor na Universitetima Lund i Göteborg, autor brojnih radova o neurotransmiterima, zajedno sa Paul Greengardom i Eric R. Kandelom zaslužan za dokaz da je dopamin moždani neurotransmiter čiji manjak dovodi do simptoma Parkinsonove bolesti. Paul Greengard, rođen u New Yorku, SAD-e, 11.12.1925. god.; američki naučnik i neurolog, profesor na Univerzitetima Vanderbilt, Yale i The Rockefeller, autor brojnih radova o nervnom sistemu, molekularnoj i ćelijskoj funkciji neurona, zajedno sa Arvid Carlssonom i Eric R. Kandelom, zaslužan za nemjerljiv doprinos medicinskoj nauci, za izlaganje načina na koji neurotransmiteri djeluju na ćeliju i mogu aktivirati središnju molekulu, poznatu kao DARPP-32.

MEĐUNARODNE ORGANIZACIJE

Eric Richard Kandel, rođen u Beču, Austria, 07.11.1929. god.; austrijskiamerički naučnik i neurolog, psihijatar, profesor psihologije i psihijatrije na Univerzitetima New York i Columbia, profesor biohemije i molekularne biofizike Univerzitetu Columbia, direktor centra za neurobiologiju, autor brojnih istraživanja na polju psihologije i radova o pamćenju i neuronima, zajedno sa Arvid Carlssonom i Paul Greengardom, zaslužan za nemjerljiv doprinos medicinskoj nauci za opis načina na koji se na molekulskoj razini oblikuje kratkotrajno i dugotrajno pamćenje. Medicina, naročito ona 20. stoljeća, stavila se na stranu prirodnih nauka, te je u skladu s tim zdravlje, odnosno bolest, a onda i čovjek u kojega se oni manifestiraju, posmatran kao objekt. Medicina se sve više objektivizirala. Čovjek je sveden na stvar, zaboravljen je njegov subjektivitet, a takva situacija zahtijeva radikalan obrat. U drugoj polovici 20. stoljeća zdravlje se javlja kao “stil života”, a medicina se tehnologizira, što još više potencira zaboravljanje subjekta. Takva situacija zahtijeva uključivanje i “nemedicinskih faktora” u pojam zdravlja, odnosno razmišljanje o zdravlju i mimo medicinskih faktora. 146

“Ništa na svijetu nije internacionalnije od bolesti”. Paul Rusel


Da bi se pokušalo sprječavanje i širenje zaraznih bolesti, nastale su prve međunarodne odredbe, propisi, dogovori i pravila. 11.1. Najstariji sačuvani propisi 1377. godine Dubrovnik, Đenova, Venecija. 2 mjeseca je bila obavezna izolacija. Još 40 dana poslije odnosila se na osobe koje su dolazile iz područja zemalja čija je populacija bila zahvaćena zaraznim oboljenjima. 1839. godine u Carigradu počinje sa djelovanjem Međunarodni zdravstveni savjet, a cilj mu je bio zaštiti stanovništvo od kuge i kolere. 1851. godine u Parizu je postignuta Međunarodna konvencija o sprječavanju širenja zaraznih bolesti. 1866. godine u Carigradu uspješno je donešena Međunarodna konvencija. 1874. godine u Beču postignuta Međunarodna konvencija. 1903. godine počeo djelovati Panamerički sanitarni biro na zaštiti od zaraza. 1907. godine počeo djelovati Pariski biro za javnu higijenu. 1921. godine osnovana Zdravstvena organizacija društva naroda. 1926. godine u Pragu počinje sa djelovanjem Međunarodna konvencija. 1933. godine u Hagu donešena Međunarodna konvencija. 1945. godine u Vašingtonu uspješno postignuta Međunarodna konvencija. 1951. godine postignut je Međunarodni pravilnik. 11.2. Svjetska zdravstvena organizacija ( SZO, WHO) U okviru organizacije Ujedinjenih nacija, kao jedne od specijaliziranih njenih agencija, poslije Drugog svjetskog rata, 1946. godine, osnovana je Svjetska zdravstvena organizacija. Sjedište se nalazi u Ženevi, a ima 6 regionalnih ureda za Evropu, Afriku, Istočni mediteran, Jugoistočnu Aziju, Zapadni Pacifik, SAD. Zadaci ove organizacije su : ∗ prvenstveno organizirati sve vidove zdravstvene djelatnosti, ∗ preduzimati, sprovoditi i organizirati sve vidove prevencije. Naša zemlja je član SZO, a regionalni ured kojem mi pripadamo, tj. za Evropu, je Kopenhagen. Važno je naglasiti da je prvi predsjednik SZO bio prof. dr.sc. Andrija Štampar. 148


7. april se obilježava kao Međunarodni dan zdravlja, u kojem svake godine SZO daje teme vezane za određenu problematiku u zdravstvu. Ovakva vrsta organizacije ima svoj ustav, rezolucije i programe. Ustav SZO ima zadatak da pravovremeno usmjeri svoje članice, da djeluju u datom, bitnom momentu za određenu zemlju, da se aktivnost sprovede hitno, adekvatno i da SZO, odgovara za svu koordinaciju. Rezolucije i programi SZO, su i tekako važne aktivnosti ove organizacije. Najvažnijim se smatraju: ∗ Međunarodna konferencija o primarnoj zdravstvenoj zaštiti, gdje je donešena rezolucija da esencijalni oblik zdravstvene zaštite je neophodno sprovesti isključivo kroz primarnu zdravstvenu zaštitu. ∗ Dokument o promocji zdravlja. ∗ Ciljevi i strategija zdravlja za sve do 2000. godine. ∗ Ciljevi i strategija zdravlja za sve do 2020. godine. 11.3. Fond UN za hitnu pomoć djeci (UNICEF) Sjedište Fonda je u New Yorku. Zadatak mu je pomaganje u zaštiti majke i djeteta. Sredstva troše na opremanje škola, obezbjeđivanje pitke vode, izgradnju mljekara, sprovođenje programa za suzbijanje endemskog sifilisa, trahoma sličnih bolesti, te na isplačivanje stručnjaka i ostalog osoblja koje učestvuje u organizaciji. 11.4. Crveni križ/polumjesec Međunarodna organizacija za zaštitu zdravlja u miru, a posebno u ratu je Crveni križ, čije je sjedište u Ženevi. Ova organizacija ima specijalnu oznaku: crveni križ na bijelom polju, dok zemlje sa muslimanskim stanovništvom upotrebljavaju znak crvenog polumjeseca na bijelom polju. Crveni križ je osnovan 1864.godine, donošenjem Prve ženevske konvencije. Ova se organizacija ne zalaže samo za donošenje konvencija, nego i za njihovo poštivanje i provođenje u praksi, a danas su na snazi četiri Ženevske konvencije iz 1949.godine i to: ∗ I ženevska konvencija – o zaštiti pripadnika oružanih snaga u ratu na kopnu. ∗ II ženevska konvencija – o zaštiti bolesnika, ranjenika i brodolomnika pripadnika oružanih snaga u ratu i na moru. 149


∗ III ženevska konvencija – o postupanju sa ratnim zarobljenicima. ∗ IV ženevska konvencija – o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata. Ove su konvencije donešene na osnovu negativnih iskustava iz II svjetskog rata, a njihov osnov je čovječno postupanje sa žrtvama rata. 1977. godine donešene su i dva dopunska Protokola uz Ženevsku konvenciju od juna 1972.godine. Odredbom Protokola I iz 1977.godine status borca priznaje se svakom borcu koji otvoreno nosi oružje i time je propisana zaštita koja je naročito značajna za borce, za slobodu i za pripadnike pokreta otpora protiv agresorskih snaga.

11.5. Organizacija za odgoj, nauku i kulturu U N (UNESKO)

Sjedište ove organizacije je u Parizu. Tijesno surađuje sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom na razvijanju zdravstvenog odgoja, mentalne higijene, medicinske nastave i nauke, suzbijanju dječijeg kriminaliteta, donošenju zajedničkih programa.

11.6. Ljekari bez granica -Medecins Sans Frontiers (MSF)

Organizacija Medecins Sans Frontiers – Ljekari bez granica, pruža pomoć na mjestima gdje je zdravstveno stanje ljudi u opasnosti, a njihov glavni princip je da svaki čovjek ima pravo na medicinsku pomoć. 1999.godine MSF je dobila Nobelovu nagradu za svoj rad. Ova je organizacija osnovana u Holandiji i predstavlja važno poboljšanje u internacionalnom pružanju medicinske pomoći, koju sama organizira i izvodi bez kontrole državnih organa. 1990.godine MSF je pružala pomoć u oko 90 zemalja svijeta, a u njenom programu učestvuje oko 1500 osoba. U kancelarijama širom Europe radi više od 200 osoba u stalnoj službi. Sve kancelarije usklađuju svoje aktivnosti i surađuju međusobno i imaju zajednički cilj, a to je raditi samostalno, brzo i efikasno. Zahvaljujući tome, organizacija je sposobna da u roku od 24 sata bude prisutna i pruži pomoć u vidu lijekova, vakcina, medicinskih instrumenata, a u slučaju potrebe i pomoć u vidu generatora, instalacija za prečišćavanje vode, 150


materijal za sanitetski smještaj, šatore za ljude i hranu. Osim navedenog MSF može angažovati ljekare raznih specijalnosti: parazitologe, hirurge, savjetnike za ishranu, a također ovisno o potrebi može angažovati i osobe iz drugih struka.

11.7. Socijalno - ekonomski savjet (ECOSOC)

Ova organizacija je sa sjedištem u New Yorku. Socijalno ekonomski savjet tijesno sarađuje u rješavanju skoro svih socijalnih pitanja, sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom. To ostvaruju uz pomoć specijalnog fonda Ujedinjenih nacija, za pomoć nerazvijenim zemljama. Pri tome se koristi sva raspoloživa tehnička pomoć od Ujedinjenih nacija. Kroz ovaj savjet Svjetska zdravstvena organizacija osigurava, pribavlja materijalna sredstva za djelovanje na nivou podizanja zdravlja populacije nerazvijenih i zemalja u razvoju. 11.8. Internacionalna organizacija “Doktori svijeta” Organizacija “ Doktori svijeta “ je nevladina organizacija za humanitarnu i medicinsku pomoć, koja ima status neprofitne asocijacije. Ova organizacija je nastala 1980.godine, u Francuskoj, sa sjedištem u Parizu, ogranci su u Čehoslovačkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Grčkoj, Španiji i u SAD-u, na inicijativu ljekara koji su organizatori akcija “Ostrvo svjetlosti” - brod za Vijetnam i “Avion za Salvador”, a njen moto je: “Pomoći, njegovati, svjedočiti”. Cilj ove organizacije je pomoći svima kojima je pomoć potrebna, bez rasne, političke ili religiozne diskriminacije, a svoje akcije najprije provode u najugroženijim i najnerazvijenijim područjima svijeta. “Doktori svijeta”, također, provode akcije i u urbanim područjima, bazirajući se na pomoći ekskomuniciranima iz društva, te akcije za pomoć osobama oboljelim od AIDS-a. U ovoj organizaciji rade volonteri, svi su neplaćeni dobrovoljci, liječnici svih specijalnosti, medicinske sestre, administrativci i ekonomisti. Doktori svijeta djeluju u 45 zemalja, a aktivnosti koje sprovode financiraju se oko 70% od individualnih donacija. U Francuskoj je 450 000 donatora, evidentiranih na spisku. Kada se radi o hitnim intervencijama i akcijama, financije se osiguravaju iz fondova drugih organizacija, a posebno od strane Evropske ekonomske zajednice. 151



∗ Obezbijediti i osigurati sigurnu kompletnu osnovnu pomoć prognanima i povratnicima. ∗ Osigurati sigurnu komunikaciju, sigurno širenje ideja o pravima na povratak svakog ponaosob prognanog.

11.9. Internacionalna agencija za atomsku energiju (IAEA)

Ova agencija je sa sjedištem u Beču. Osnovana je 1957. godine. Ona je trebala da postane središte međunarodne suradnje na području nuklearne energije i da osigura njenu mirnodopsku upotrebu. Od početka je djelovala kao organizacija “Atom za mir”. Od tada je postala jednom od vodećih oragnizacija UN-a s više od 2200 uposlenika iz preko 90 svjetskih zemalja. 2005. godine je dobila Nobelovu nagradu za mir. Internacionalna agencija za atomsku energiju i Svjetska zdravstvena organizacija djeluju kroz saradnju na zaštiti od atomskog zračenja, na zaštiti uposlenih u atomskim tvornicama, te zaštiti ostale populacije od negativnih djelovanja tokom proizvodnje. Vodi se obavezna i stroga kontrola kod upotrebe radioaktivnih elemenata, koji se koriste za dijagnostičke i terapeutske svrhe u medicinskim istraživanjima. 11.10. Visoki komesarijat za izbjeglice UN (UNHCR)

1951.godine, odlukom Generalne skupštine UN ustanovljen je UNHCR, odnosno Visoki Komesarijat za izbjeglice UN, predstavlja i čini dio cjelokupnog sistema djelovanja UN. Osnovni ciljevi ove organizacije su: ∗ prvenstveno iznalaženje rješenja za krizne situacije u zemljama gdje su ratna djelovanja, ∗ prvenstveno iznalaženje rješenja za teške situacije u kojima se nađu prognani iz zemalja gdje su ratna dejstva.

11.11. Međunarodni savjet medicinskih sestara ICN International Council of Nurses (ICN) osnovan je 1899.godine u Londonu. Cilj osnivanja ovog savjeta bio je da dovede do unapređenja zdravstvene njege i uslova za rad u zdravstvu širom svijeta, te da sestrinstvo postane profesija. ICN osigurava komunikaciju i razmjenu informacija sestara širom svijeta, kao i razvoj profesije, znanja i vještina, a središte ICN-a je u Ženevi.

11.12. Međunarodna organizacija za civilni i vazduhoplovni saobraćaj

Svjetska zdravstvena organizacija ostvaruje kontinuiranu saradnju sa Međunarodnom organizacijom za civilni i vazduhoplovni saobraćaj. Primarna svrha zajedničkog rada je: ∗ poduzimanje svih vidova zaštitinih mjera, ∗ poduzimanje prevencije i sprovođenje karantena, radi širenja i unošenja zaraznih bolesti.

11.13. Organizacija za poljoprivredu i ishranu (FAO)

Rad UNHCR-a je izričito nepolitički i humanitaran. Posljednjih četrdeset godina ova organizacija je obezbijedila pomoć za više od 28 miliona prognanih, iz preko 100 zemalja diljem planete.

Sjedište ove organizacije je u Rimu. Organizacija za poljoprivredu i ishranu sarađuje sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom u sprovođenju svih aktivnosti. Zadaci i djelovanja ove organizacije su:

Njegov rad je nagrađen sa 2 Nobelove nagrade za mir. Generalni sekretar Ujedinjenih nacija ima pravo inicirati i zahtijevati od UNHCR-a da pomogne i onima koji nisu izbjeglice, ali su u zoni ratnih djelovanja, štititi sva njihova prava i osigurati i omogućiti dostojanstven odlazak i povratak.

∗ djelovanje na izučavanju i suzbijanju gladi, ∗ djelovanje na proučavanju i suzbijanju manjkave ishrane, ∗ djelovanje na proučavanju i suzbijanju zoonoza, ∗ djelovanje na proučavanju i suzbijanju ostalih oboljenja iz područja stočarstva, ∗ djelovanje na proučavanju i suzbijanju drugih bolesti vezanih za poljoprivredu.

UNHCR kroz svoje programe ima ciljeve: ∗ Obezbijediti i osigurati sigurnu zaštitu svih prava prognanim i povratnicima. 152

153


11.14. EUROPSKA AGENCIJA ZA ODOBRAVANJE MEDICINSKIH PROIZVODA (EMEA) European Medicines Agency (EMEA) je europska agencija za odobravanje medicinskih proizvoda. Osnovana je 1995. godine pod pokroviteljstvom EU i farmaceutske industrije, te kroz podršku pojedinih zemalja članica.


12. POGLAVLJE

Ova organizacija, jednaka je američkoj Food and Drug Administration (FDA). Ona je zamijenila Committee for Proprietary Medicinal Products osnovan 1977. godine, te Committee for Veterinary Medicinal Products, iako su obadva ova tijela nastala kao osnovni znanstveni savjetodavni odbori. Do 2004. godine, ova organizacija je nosila ime The European Agency for the Evaluacion of Medicine. Zemlje članice EU, te Norveška i Island su pokrivene radom ove agencije. Medicinski proizvodi koji su odobreni od strane EMEA-e su dozvoljeni za prodaju u EU, Norveškoj i Islandu. Ona je plod sedmogodišnjih pregovora zemalja članica EU, a njezino sjedište je u Londonu.

PRVE BOLNICE U SVIJETU

“Homo homini sa cerum “ “Čovjek je čovjeku svetinja”! Seneka

154


12.1. PRVE BOLNICE U SVIJETU Bolnica je preventivni, terapijski, znanstveno-medicinski i pedagoško medicinski centar. Predstavlja sastavnu cjelinu zdravstva. Zadatak bolnica jeste da prima pacijente i bolesnike u svrhu dijagnosticiranja bolesti, liječenja, izlječenja, njege i rehabilitacije. Obaveze su ovih ustanova da stručno i statistički obrađuju kompletan dosije primljenih pacijenata i bolesnika. Podaci se distribuiraju u Kantonalne zavode, koji su obavezni izvršiti statističku obradu i rezultate dostaviti Federalnom ministarstvu zdravstva, a isti Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji. Rezultati se objavljuju službenim putem i trebaju biti dostupni javnosti. Istovremeno je veoma važno da se koriste u stručne i znanstvene svrhe. Kroz historijski presjek je uočljivo da su prve bolnice nekada bile karitativne odnosno duhovne ustanove. Prva bolnica je osnovana 375. godine u Ephremu, Edessi, Zapadni Irak u svrhu liječenja kuge. ∗ Ustanovu u Cezareji Baziliju osnovao je sv. Bazil 370. godine. Provodilo se lječenje i prevencija, te rehabilitacija pacijenata, a dio bolnice bilo je sirotište. Imali su odvojene odjele za zarazne bolesti i kugu. ∗ 380. godine u Rimu osnovala je Fabiola, prvu javnu bolnicu, gdje su bolesni dobijali potrebnu njegu i terapiju.

PRVE BOLNICE U SVIJETU

∗ 1447. godine u Breši. ∗ 1456. godine u Milanu. ∗ 1448. godine u Komu. ∗ 1614. godine u Beču. ∗ 1666. godine u Krakovu. ∗ 1710. godine u Berlinu. ∗ 1719. godine Westminster hospital. ∗ 1722. godine Gijov hospital. ∗ 1733. godine hospital Svetog Đorđa. ∗ 1840. godine Metropoliten i Queens hospitali. ∗ 1872. godine u Berlinu. ∗ 1874. godine u Fridricheimu. ∗ 1890. godine u Urbanu. ∗ 1928.godine Royal hospital. U srednjem stoljeću svjetovne bolnice su postojale jedino u Italiji. Građene su kao prizemna zdanja, u obliku kvadrata sa prostranim velikim dvorišnim prostorima. Tek krajem srednjeg stoljeća počele su se graditi kao višekatnice, a ukrašavane su sa fasadnih strana.

∗ U Carigradu je oko 400. godine osnovana bolnica, koja je imala doktore i bolničare, koji su bili u stalnom radnom odnosu. ∗ 707. godine u Damasku osnovana bolnica. ∗ Papinom odredbom 717. godine osnovana je bolnica Santo Spirito u Rimu, za stare, epileptičare, umobolne, sa ambulantama i školama. ∗ 786. godine u Bagdadu osnovana bolnica. ∗ 1110. godine u Bagdadu je bilo preko 60 bolnica. ∗ Najveću carigradsku bolnicu osnovao je Ivan II Komen 1136. godine. Imala je 5 odjela, azile za stare osobe, epileptičare i umobolne. Sadržavala je ambulante i škole. Godine osnivanja nekih bolnica: ∗ 1280. godine u Kairu i u Kordobi. ∗ 1420. godine u Đenovi. 156

Slika 83. Hotel dieu Lyon, medicinske sestre 157


Dvije najstarije bolnice koje kontinuirano rade sve do danas se nalaze u Francuskoj:

Izet Mašić

∗ Hotel Dieu Lyon osnovao je kralj Childebert 542. godine. Postojali su kreveti za 5 osoba, a 1650. godine uvedeni su individualni kreveti, za bolesne su brinuli žene i muškarci.

13. POGLAVLJE

∗ Hotel Dieu Paris, osnovao je biskup Landry 651. godine. Od 12. stoljeća bolnica je funkcionirala pod nadzorom sestara Augustinčanki.

PRVE BOLNICE, INSTITUCIJE I ZDRAVSTVENI KADROVI U BIH

Slika 84. Hotel dieu Paris konzilij doktora

Danas moderna bolnica predstavlja u organizacionom smislu jedinstvenu cjelinu. U njoj svako odjeljenje funkcionira, zasebno i sa drugim odjeljenjima na osnovu zajedničkih planova i organizacionih smjernica. Bolnice mogu biti javne i privatne. Državne ili javne bolnice su obavezne primiti svakog pacijenta.

158

Izet Mašić

13.1. UVOD Prošle, 2006. godine, zdravstvo u Bosni i Hercegovini slavilo je nekoliko značajnih jubileja: stotinučetrdeset godina od osnivanja Turske vojne bolnice (danas Opće bolnice “Prim. dr. Abdulah Nakaš”) u Sarajevu (osnovana juna 1866. godine) i Prve vakufske bolnice u Sarajevu (osnovane oktobra 1866. godine), te šezdeset godina od osnivanja (prvog) Mediciskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu (osnovan novembra 1946. godine). Osim sarajevske vakufske bolnice, osnovane su još turske hastahane u Banjoj Luci, Tuzli, i Mostaru, finansirane sredstvima vakufa. Spomenute hastahane, osnovane u tursko doba, a kasnije i preko trideset općinskih i sreskih bolnica, osnovanih u doba austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, odigrale su veoma značajnu ulogu u zbrinjavanju i liječenju stanovništva u BiH. Bolnice su tokom svog razvoja doživljavale organizacijske i funkcionalne promjene, primjerene vremenu i uvjetima u kojima su egzistirale. U ovim bolnicama zapošljava se i prvi kvalificirani medicinski kadar, školovan na univerzitetima u Turskoj, Austriji, Italiji, Švicarskoj, Mađarskoj i drugim zemljama Evrope, čime je započela organizirana zdravstvena služba u BiH. Dotad je zdravstvenu zaštitu stanovništvu pružao priučeni kadar (berberi, hećimi, ranari, vjerski službenici i dr.), ili kvalificirani doktori koji su imućnijim građanima dolazili po pozivu i namjenski iz Dalmacije i drugih okolnih zemalja. U narednih nekoliko pasusa ovog poglavlja dat ćemo kratak historijski pregled nastanka i razvoja zdravstvenih institucija različite namjene u BiH, kao i značajna imena i događaje koji su utjecali na unapređenje zdravlja stanovništva BiH, liječenje i eradikacije niza značajnih zdravstvenih događaja, koji su potresali našu zemlju u osmanskom i austrougarskom periodu. Većina ovih događaja faktografski je navedena, a opširnije su opisani u nekoliko knjiga i monografija iz zdravstvene povjesti od istog autora. Ukupna politička, sociološka, kulturna i medicinska povijest BiH nedovoljno je ispitana i objelodanjena, i leži u izvorima skrivenim pod zemljom ili u riznicama i bogatim arhivama Sarajeva, Dubrovnika, Istanbula, Venecije, Beča i drugih gradova. Historijom zdravstvene kulture bavili su se mnogi istraživači na širem balkanskom području i području BiH: Glesinger, Grmek, Glik, Kušan, Jeremić, Kreševljaković, Sielski, Sikirić, Đuričić, Elazar, Konjhodžić, Omanić, Stolić, Mašić i dr. Do danas je publicirano nekoliko knjiga i monografija iz historije medicine nekih od pobrojanih autora. 160


13.2. ZDRAVSTVENA POVIJEST BIH 13.2.1. Prve hospitalne ustanove u BiH Za zdravstvenu povijest BiH značajne su brojne zdravstvene institucije koje su tokom proteklog vremena odigrale značajnu ulogu u zbrinjavanju, liječenju i prosvjećivanju stanovništva BiH, kao npr.: ∗ Hadži Sinanova tekija, osnovana 1640. godine a u njenom jednom dijelu postojala je posebna soba za zikr i “duhovno liječenje” (datira od oko 1768. godine), ∗ Bimaristani, ∗ vakufske bolnice (Sarajevo, 1866., Tuzla, 1874.) ∗ vojne bolnice (turska vojna bolnica u Sarajevu, 1866.) ∗ austrougarske općinSlika 85. turska vojna bolnica u Sarajevu ske, kotarske, oblasne bolnice 13.2.2. Prvi kvalificirani zdravstveni kadrovi Prvi školovani liječnici franjevci bili su: fra Petar Busurić, fra Petar Marešić iz Kreševa, fra Mijo Sučić iz Livna i dr. Prvi liječnici i apotekari Jevreji bili su: Josef Haim Salom, Isak Salom, Samuel Sumbul i dr. Liječnici, pridošli iz drugih zemalja, radili u Sarajevu u drugoj polovini 19. stoljeća su dr. Franz, dr.Paul Korner, dr. P.Regelsberger-Alibeg, dr. Gustav Gaal-Velibeg, dr. Gabon Gallantay, dr. Josef Koetchet, dr. Albinus Simonsen. Kao turski vojni liječnici spominju se: dr. Ahmed Kajzerli, dr. Ahmed Saidbeg, dr. Nuri ef., dr. Nisim Žak i dr. Prvi muslimani liječnici bili su dr. Mehmed Šerbić i dr. Zarif Skender, a prvi diploSlika 86. mirani farmaceut dr. Jakov Sumbul. Zadnja trojica dr. Mehmed Šerbić 161

Izet Mašić

školovani su u Carigradu na Medicinskom fakultetu, osnovanom 1843. godine, a završili su ga 1873. godine. Dr. Mehmed Šerbić je osnivač Vakufske bolnice u Tuzli 1874. godine, čitaonice, prevodilac prvog hirurškog priručnika s turskog jezika i nekoliko godina pratilac hadžija u Meku. Prvi je školovani Bošnjak, koji je nostrificirao svoju diplomu u Beču. Značajnu ulogu u liječenju stanovništva BiH u tom periodu odigrali su turski vojni liječnici: dr. Džemal, dr. Nuri, Ishak ef., dr. Gabor Galantaj, dr. Nisim Žak. Većina njih služila je u turskoj vojsci u svojstvu liječnika hirurga, a neki od njih radili su i u civilnim bolnicama, istovremeno kad i u vojnim, ali i nakon što su skinuli uniformu. Zapažena je uloga i atara-drogerista: Josef Šlezinger, Santo Papo, Jakov Sumbul. Oni su otvarali prvi apoteke u Sarajevu i drugim gradovima BiH, koje su snabdijevale stanovništvo različitim lijekovima i pripravcima uvezenim iz Turske, Italije, Austrije, ali i samostalno pripravljenim lijekovima u vlastitim drogerijama. 13.2.3. Zdravstvene prilike u BiH u osmanskom periodu U to doba BiH je bila opkoljena državama različitih regija i interesa što se odražavalo na unutrašnje, političke, kulturne i zdravstvene prilike. Važan faktor koji je utjecao na sveukupno zdravstveno stanje stanovništva BiH u ovom periodu bila je opća pismenost, koja se stjecala u medresama, mektebima, manastirima, a kod plemstva i vlastele u njihovim kućama. Osnovna karakteristika ovog perioda su brojne epidemije koje su harale i iscrpljivalje narod, jer nije bilo dovoljno, a u nekim područjima i nikako, lijekova. Stanovništvo su “liječili” vračare i svećenici svih konfesija, a imućniji su pozivali liječnike iz Dubrovnika i drugih mjesta Dalmacije i šire da ih liječe u njihovim kućama i imanjima. Berberi, organizirani cehovski u esnafe, vadli su zube, obrezivali djecu, nadomještali polomljene kosti, puštali krv pomoću pijavica i sl., a džerrahi (ranari) radili su i neke vrste operacije (angažirani u turskoj vojsci). Najveći procenat stanovništva liječio se po kućama, a u drugoj polovini 19. stoljeća počinju se osnivati hospitali. O dolasku dubrovačkih liječnika u Bosni, na poziv turskih velikaša, postoje slijedeći podaci: godine 1467. Emanuel Marulla liječio je turskog zapovjednika Isabega, godine 1467. i 1468. privatni liječnik iz Dubrovnika liječi Isabega i Mehmeda Čelebiju, godine 1467. liječnik Hieremijas – Jeremija De Utino 162


liječi Isabega, godine 1501. magistar Antun liječi hercegovačkog sandžak-bega Mehmedbega godine 1558. do 1590. liječnik hirurg Abram, povremeno liječi turske velikaše, godine 1584. Gaspar Bazzo, dubrovački hirurg liječi Ferhat pašu, godine 1597. magistar Toma liječi hercegovačkog sandžak-bega i bosanskog defterdara, godine 1592. Josephus Salom sin spomenutog Abrama, hirurg i vješt ginekolog liječi turske velikaše, godine 1604. Toma Budislavić, liječnik i svećenik liječi bosansku muslimansku vlastelu, godine 1726. Petrus Bijanchi Dubrovčanin, liječi turske velikaše, Michael Squadro de Calamotta, Ragusinus, u prvoj polovini 18. stoljeća liječi turske velikaše, godine 1784. i 1787. dr. Giromall, hirurg i dr. Đuro Hidž, fizikus liječe bosanskog pašu. Svi navedeni liječnici bili su i magistri, koji su spravljali lijekove i nosili ih sa sobom prilikom dolazaka u Bosnu. Dolaskom Osmanlija na Balkan prenosi se iskustvo u liječenju iz arapske medicine (prevođena je bogata historijska medicinska građa s grčkog, hebrejskog, perzijskog i drugih jezika, neki originalni rukopisi sačuvani su u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu), iz djela znamenitih arapskih liječnika: ibn Sinaa, ar-Razija, ibn Hejsema, ibn Nefisa, al-Kasima, ibn Ružda, at-Taberija, i dr. ∗ Propisivano je održavanje visokog nivoa lične higijene, ∗ Podižu se javna kupatila (u 16. stoljeću u BiH ima 56 kupatila u 92 mjesta), ∗ Podižu se prvi vodovodi, ∗ Grade se javni nužnici (prvi na Kovačima, 1526. godine), ∗ Podižu se javne česme, ∗ Bez obzira na strogo održavanje higijene harale su sljedeće bolesti: sifilis, tuberkuloza, lepra, trahom, favus i druga gljivična oboljenja. 13.2.4. Poznatiji džerrahi tokom osmanskog perioda Pored hirurških poslova oni su vidali rane, radili kao vojni liječnici – hećimi i kao takvi odlazili u rat. Glasoviti ranari bili su 1566. godine Ine-beg, 1671. godine Muharem i Sarajil iz Foče, 1789. godine Mehmed paša sin Ibrahimov, 1796. godine Ahmed Čelebija, Izet iz Kostajnice, Alija iz Jezera kod Jajca, Avdaga Vilajetović, Hadži Lojin otac, ugledni berberin – ranar umro 1869. godine. Najstarija berbernica je ona iz 1463. godine u Sarajevu kod Careve džamije. U berbernicama, osim brijanja, berberi su namještali polomljene kosti, primitivnim kliještima i vintama vadili zube, posebnim noževima i kolike u stomaku liječili su “strunom” i masiranjem želuca šakom između palca i kažiprsta. Također su spravljali melheme, pripravljali i prodavali lijekove. Od poznatih sarajevskih berbera spominje se čuveni hirurg berberin Ahmo, te 163

Izet Mašić

izvjesni berberin hirurg koji je instrumentom presvučenim čistim zlatom operirao u grlu ranu nekom Memiji sa Hrida početkom prošlog stoljeća. Berberi “hapari”, proizvodili su melheme za rane i “hapove”-pilule. Na glasu je bio Mustafa Cadordžija i hapar Mula-Salih Brkić, poznat po hapovima kojima je liječio frenjak-sifilis. Posljednja ovakva berbernica nalazila se preko puta Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu. 13.2.5. Poznatiji franjevački liječnici Među najpoznatije franjevačke liječnike-apotekare ubrajaju se: fra Franjo Gracić (1720-1799), medicinu studirao u Italiji i Austriji, odličan liječnik i botaničar, preveo s latinskog djelo “Teorijsko-praktična razmatranja putujućeg svećenika o snagama grozničkog, kuginog i zmijskog otrova, o mnogim drugim bolestima, o uputima za iste, o protuotrovima, a također i o drugim lijekovima; fra Tadija Lagarić (1761-1840), fra Nikola Iljić (1767-1840), fra Mato Nikolić (1784-1844), fra Petar Marešević iz Kreševa, diplomirao u Beču 1836. godine i fra Lovro Sučić, liječnik i apotekar iz Livna. 13.2.6. Uloga atara u liječenju stanovništva “Atari-drogeri-apotekari” su bili preteče savremenih farmaceuta i pripada im velika zasluga za razvoj narodne farmacije. Imali su svoje esnafe. U Sarajevu se u XVI stoljeću spominje zasebna atarska čaršija uz Tašlihan i Bazarđane, gdje je bila dobro razvijana trgovina lijekovima. Atarski dućani-atarske apoteke su bili puni raznovrsnog ljekovitog bilja u posudama i kutijama sa natpisima na hebrejskom, turskom i bosansko jeziku koji su označavli dotičnu ljekovitu biljku. Osim toga, u ovim radnjama prodavali su se razni melhemiflasteri, masti i hapovi-pilule, te razne boje i razna ulja. Ove radnje opstale su u BiH sve do Drugog svjetskog rata – u Sarajevu dvije, Banjaluci, Mostaru, Orašju i drugim mjestima. Pored atarskih apoteka spominju se iz ovog doba liječničke apoteke, koje su po svom uređenju i sastavu, ličile na one evropske, a osnivali su ih, obično, studenti evropskih ili carigradskih fakulteta. Među najurednijim apotekama tog doba bile su “vilajetska apoteka” i Gazi Husrevbegova “hastahana” – kuća bolesnika, u kojoj je jedno vrijeme radio Jako(v) Zade Sumbul, prije no što će postati zubar. Njegovu će apoteku preuzeti 1892. godine mladi mr. farmacije Jozef Šlezinger. Najviše su se atarskim poslom bavili Jevreji, ali je bilo i muslimana (oko 1847. godine bilježi se oko 33 atara muslimana), koji su nakon stečenog vjerskogo obrazovanja u mektebima, opismenjivanja na orijentalnim jezicima, stjecali dodatno naobrazbu u atarskim radnjama nekih atara. 164


13.2.7. Prvi kvalificirani zdravstveni kadrovi u BiH Sredinom prošlog stoljeća, najviše u Sarajevu a zatim i u drugim dijelovima BiH rade školovani liječnici, uglavnom stranci, i u službi turskog vojnog saniteta (Turci, Grci i dr.): ∗ fra Petar Busurić (završio Medicinski fakultet 1708. godine u Italiji), ∗ fra Petar Marešić (završio Medicinski fakultet 1836. godine u Beču), ∗ fra Mijo Sučić (završio Medicinski fakultet 1847. godine u Padovi), ∗ dr. Josef Haim Salom, prvi školovani liječnik Jevrej u Bosni (završio u Padovi?), ∗ dr. Isak Salom – “doktor medicine” Tahir paše, ∗ dr. Samuel Sumbul (otac Jakova i Josefa Sumbula), ∗ dr. Spiridon Rajković (umro kao austrougarski konzul u Livnu), ∗ dr. Rafael Jermenin (vojni vidar, 1851. godine), ∗ dr. Franc (vojni liječnik, oko 1840. godne), ∗ dr. Paul Korner (vojni liječnik), ∗ dr. P. Regelsberger-Alibeg (vojni liječnik), ∗ dr. Gustav Gaal-Velibeg (turski vojni liječnik), ∗ dr. Albinus Simonsen (Danac, radio u Sarajevu 1866. godine), ∗ dr. Petar Rizzo (1852.?, Turčin radio u Mostaru), ∗ dr. Bonvicino (Italijan, radio u Mostaru 1870. godine), ∗ dr. Ahmed Kajzerli (radio u Sarajevu i sahranjen na Nadkovačima), ∗ dr. Ahmed-Said beg (liječnik u Vakufskoj bolnici u Sarajevu), ∗ dr. Nuri ef., dr. Arif ef., dr. Nisim Žak-paša (ugledni hirurzi Turske v. bol. u Sarajevu), ∗ dr. Jovo Antić (Carigradski đak, radio u Zvorniku), ∗ dr. Todor Mišić (Petrogradski đak, radio u Sarajevu), ∗ dr. Luka Ivanišević (Pariški đak, radio u Mostaru), ∗ dr. Petar Miljanić (Petrogradski đak, radio u Nevesinju), ∗ dr. Pero Ivanić (Bečki đak, radio u Bosanskoj Gradišci), ∗ dr. Stevan Vujičić (Ruski đak, radio u Nevesinju), ∗ dr. Mirjana Hajon (obavljala praksu krajem 19. stoljeća u Sarajevu), ∗ dr. Jozef Kečet (Topal pašin liječnik i bibliograf) osnivač je prve Vakufske bolnice u Sarajevu, ∗ dr. Mehmed Šerbić-Šerbo (osnivač Vakufske bolnice u Tuzli, 1974. god.), ∗ dr. Zarif Skender (liječnik u Vakufskoj bolnici u Sarajevu, osnivač novopazarske bolnice). 165

Izet Mašić


13.3. PRVE BOLNICE U BOSNI I HERCEGOVINI 13.3.1. Vakufska bolnica u Sarajevu Prije osnivanja Vakufske bolnice civili su se liječili u kućama, a za vojnike, u vrijeme epidemije, formirane su poljske bolnice izvan gradova, ili su liječeni u hanovima i iznajmljivanim privatnim zgradama (takav je “Crkveni han” na starom kršćanskom groblju na Marindvoru). Prva bolnica u BiH je Vakufska bolnica u Sarajevu, otvorena 8.10.1866. godine u ulici Nadkovači, današnja Halilbašića br. 16. Utemeljitelj bolnice je bosanski valija Šerif Topal Osman-paša (1861-1868), a podigao ju je na nagovor dr. Jozefa Kečeta, ličnog liječnika i bibliografa. Izgradnju bolnice odobrio je mutevelija Gazi Husrev-begovog vakufa u iznosu od 30.000 groša. Kod otvorenja bolnica je imala 32 kreveta (četiri sobe po osam kreveta), a godinu kasnije proširena na ukupno 40 kreveta. U Vakufskoj bolnici u Sarajevu, a zatim i u Tuzli podignutoj 1874. godine besplatno su se liječili civili svih vjerskih pripadnosti, a bolnice je izdržavala Uprava muslimanskih zadužbina “Vakuf” (Gradski magistrat davao je godišnje između 1.600-3.600 kruna, a Vakuf subvenirao oko 8.000 kruna, a dio je finansiran iz Fonda za kazne i prekršaje – ukupno je za period od 1883-1893. godine usmjereno 3.428 kruna iz sredstava državnog budžeta za rad Vakufske bolnice). U bolnici su praksu obavljali dr. Jozef Kečet, zatim Jakov Sumbul, te nekoliko hirurga novoosnovane turske vojne bolnice: dr. Džemal ef. i dr. Nuri ef., a zatim jedno vrijeme i dr. Zarif Skender, te dr. Karl Bajer, koji je 1891. godine u ovoj bolnci izvršio i tri neurohirurške operacije. Otvaranjem Zemaljske bolnice (Landesspital) u Sarajevu (otvorena 1.7.1894. godine) Vakufska bolnica postaje Bolnica za duševne bolesti – Umobolnica, i sredstvima Vakufa izdržavana je narednih šesnaest godina.

Slika 87. dr. Jozef Kečet 166

Vakufska bolnica je imala: glavnu zgradu, dvije sporedne zgrade (u jednoj su liječeni bolesnici od sifilisa, u drugoj su bili kupatilo, vešeraj, ostava za leševe i ostava za drvo)

ukupne površine 455 m2, a ženski bolesnici liječeni su u iznajmljenoj privatnoj kući. Bolnici je pridodata i sporedna zgrada 188 m2, te avlija i vrt sa 434 m2. Glavna zgrada je bila forme jednokatnice, sagrađena od čerpića, a pokrivena ćeremidom. U parteru je imala hol, sobu za nadzornika, kuhinju, blagovaonu i klozete, a na prvom katu četiri velike i dvije male bolesničke sobe za smještaj bolesnika (četiri klase). U sporednoj zgradi bilo je šest bolesničkih soba za oboljele od sifilisa i prostrano predsoblje. Od 1882. do 1894. godne zauzetost postelja je bila i do 90 kreveta, a od 1885. do 1889. godine zauzetost je bila oko 50 kreveta, a u vrijeme većih epidemija oko 80 kreveta. Bolnica je imala posebnu prostoriju za pranje rublja i mrtvačnicu, nije imala nijedne banje, ali su ispred ulaza postojale dvije četverougaone banjice s vodom i kamenim koritom (odvojene pregradom za muške i ženske bolesnike). Upravitelj bolnice (hodža) je imao jednu manju kuću s kupatilom. Godine 1884. bolnica je građevinski restaurirana i priznata kao javna ustanova. Od 1909. godine (otvorena nova umobolnica u Zemaljskoj bolnici) Vakufska bolnica je pretvorena u stambeni objekat do 1920., a onda do 1941. godine u đački konvikt “Gajreta”. Godine 1970. postala je spomenik kulture (pod zaštitom države). 13.3.2. Vakufska bolnica u Tuzli Službene zdravstvene institucije u Tuzli bile su organizirane za vrijeme posljednje dekade u XIX stoljeću. Prva apoteka u 1864. i prva vakufska bolnica (hastahana) 1874. godine. Hastahanu je osnovao Mehmed Šerbić, koji je rođen u Sarajevu 1847. godine, u zanatlijskoj porodici. Diplomu liječnika stekao je na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Istanbulu 1873. godine. Nakon povratka u domovinu, postavljen je 1874. godine za liječnika zvorničkog sandžaka čiji je glavni grad bio Tuzla. Odmah po dolasku u Tuzlu, pokrenuo je nekoliko značajnih akcija kojima je želio poboljšati zdravstvenu zaštitu. Jedan od glavSlika 88. nih projekata bio je građenje bolnice u Vakufska bolnica u Tuzli 167

Izet Mašić


Tuzli. Hastahana u Tuzli locirana je u Strmoj ulici (današnjoj ulici Mehmeda Šerbića), blizu Jalske džamije. Izgrađena je iz sredstava vakufske uprave, koja je bila investitor ovog značajnog objekta, i za upotrebu otvorena u jesen 1874. godine. Sastojala se od osam prostorija: četiri sobe za pacijente sa deset kreveta, prostorija za ordinaciju i prijemnu ambulantu, bolesnička kuhinja i soba za dva bolničara koji su održavali stalno dežurstvo. Pored toga, u dvorištu je sagrađena ljetna kuhinja, pomoćni magacin i drvna šupa. Bolnica je funkionirala do 1.7.1886. godine, kada je sagrađena nova Općinska bolnica, u kojoj je dr. Šerbić radio sve do penzionisanja. Vakufska bolnica u Tuzli (Hastahana) koju je osnovao dr. Mehmed Šerbić, sa Vakufskom bolnicom u Sarajevu, koju je osnovao dr. Jozef Kečet, definitivno predstavljaju zametak organizirane zdravstvene službe u Bosni i Hercegovni, što ima nesumnjiv historijski značaj. 13.3.3. Turska bolnica (hastahana) u Banjoj Luci Banjalučka hastahana osnovana je u doba vladavine Omer-paše Latasa, o čemu svjedoče podaci koje je naveo Mato Džaja (“Banja Luka u putopisima, zapisima i legendama”) u opisu kako je spomenuti vojskovođa naredio: “Neka se svi regenti, dosad neobrezani, odmah obrežu!”, što je doktor Arlin Ermen u ovoj banjalučkoj bolnici i obavio. Ova bolnica bila je locirana između džamija Arnaudija i Ferhadija u Gušića kući, a koja se nalazila na raskršću predratnih ulica Josipa Mažara Šoše i Zmaj Jovine. Građena je poput Slika 89. Banjalučka hastahana kuća u posavskim gradovima na dva sprata (pod od cigle, prizemlje od kamena i dva sprata s potrkovljem, s arhivoltima oko prozora, i krovom prekrivenim ćerpićima). Pretpostavlja se da je banjalučku hastahanu sagradio izvjesni Rasimaga, i da je prethodno služila kao objekt za stanovanje. Kao bolnica korištena je za smještaj ranjenika tokom borbi bosanske i austrougarske vojske u periodu 1875-1878. godine. Stradala je prilikom zemljotresa u Banjoj Luci 1969. godine. 168

13.3.4. Turske bolnice u Mostaru Za turske vladavine u Mostaru radile su dvije bolnice: vojna i civilna. Ne zna se tačno kada su osnovane, ali se pretpostavlja da je to bilo 1860. godine, jer se spominje taj datum da je za općinskog liječnika postavljen izvjesni dr. Shod iz Istanbula. Vojna bolnica je bila smještena u jednoj zgradi u Južnom logoru i godine 1878. imala je 200 kreveta. Iste godine je funkcionirala i civilna bolnica smještena na Mejdanu koju je izvjesni Jujo sagradio za stanovanje šerijatskih sudija (kadija). Civilna bolnica u Mostaru bila je stacionirana na ovom mjestu do 1888. godine, kada je preseljena u novosagrađenu zgradu blizu bivše željezničke stanice. Dio te zgrade i danas tamo postoji. Kada govorimo o zdravstvenim institucijama u Mostaru za vrijeme turske vladavine, trebalo bi posebno naglasiti da su se ljudi ranije uglavnom tretirali sami narodnim lijekovima ili uz pomoć travara i narodnih vidara: travama i mašću (melhemima). Ove lijekove su sami pravili i recepte za njihovo spravljanje držali su kao vrhunsku tajnu. U porodici Humo u Mostaru koristio se recept za efikasan lijek protiv žutice, a u porodici Kalajdžić repect za izradu “maze” – melhema (mehlema) protiv dječijih osipa i raznih vrsta krasti i šuge. Recepti za neke od spomenutih lijekova u narodu ovog kraja još uvijek su u primjeni kao efikasna sredstva liječenja. 13.3.5. Turska vojna bonica u Sarajevu Godine 1866. (28. juna), odlukom Šerif Topal Osman-paše, započela je izgradnja turske vojne bolnice u mahali Magribija (otkupljena zemljišta porodica Cankarević, Grbić, Šahmanija, te Smailage Badžhanedžije i Buzare Mula Abdije), za liječenje uglavnom turskih vojnika i starješina. Nadzor nad gradnjom vršili su: jedan inžinjer arhitekta Andrija Damjanov, te inžinjeri dalmatinci Franjo Moise i Linardović. Ova bolnica je jedna od prvih izgrađenih zgrada tog tipa po modernim građevinskim kanonima, veličine 40/60 m2, s vlastitim vodovodom i kanalizacijom (vlastiti vodovod s izvora na Soukbunaru). U ovoj bolnici primjenjivala se medicina zapadnoevropskih škola (od strane turskih vojnih liječnika, školovanih u austrougarskoj monarhiji). Arhitektonski izgled: jednokatnica sa naglašenim izbočenim i prostranim ulazom, unutrašnjim dvorištem i dva aneksa sa smještenim nužnicima. Zidovi su građeni od cigle, a krovna konstrukcija je bila drvena i pokrivena ćeremidom. Uz glavnu zgradu bilo je nekoliko pomoćnihi manjih zgrada: kasarna, kuhinja, magacini, perionica rublja i prostorije za pomoćno bolničko osoblje. 169

Izet Mašić

Više puta je dograđivana: za vrijeme austrougarske okupacije u parku bolnice je dograđeno nekoliko manjih paviljona za zarazna oboljenja, a sam centralni objekat je proširen izgradnjom nekoliko prizemnih baraka od Kranjčevićeve ulice. 13.3.6. Vojna bolnica pod austrougarskom vladavinom U periodu austrougarske dominacije na ovim prostorima Cirkularnom naredbom od 10. avgusta 1879. (vojni br. 4203), “Njegovo carsko i kraljevsko veličanstvo najmilostivije je izvoljelo odobriti najuzvišenijom odlukom od 4. augusta 1870. godine: ∗ da se s 1. septrembrom 1879. u Sarajevu i Mostaru uspostavi po jedna garnizonska bolnica, skupa sa sanitetskim odjeljenjem i apotekom, koje će nositi br. 25, donosno broj 26. ∗ da se odgovarajući broj ljekara, svećenika, trupnih računovođa i apotekarskih činovnika, zatim armijskih oficira i oficira i ljudstva sanitetske trupe vodi iznad propisanog mirnodopskog stanja, prema pretpostavljenom stanju novih ustanova i odjeljaka, s odgovarajući organizacionim odnosima. Godine 1897. turska vojna bolnica postala je 25. austrougarska Garnizonska bolnica, sastavljena iz dva kompleksa: ∗ donji prema Titovoj je imao glavnu zgradu, oficirsku bolesničku baraku, kuhinje i kupatila, te objekte sa radionicama, magacinima i sl. ∗ gornji na obronku Gorice, sadržavao je pet voničkih bolesničkih baraka, barake mrtvačnice i peći za spaljivanje. Zastupljen je bio paviljonski sistem organizacije u kome su radili austrougarski ljekari, a liječeni su isključivo vojnici i oficiri. 13.3.7. Vojna bolnica stare Jugoslavije, NDH i JNA Preuređena turska vojna i austrougarska vojna bolnica između I i II svjetskog rata dobijaju još jedan paviljon, zapošljava 18 vojnih ljekara, ima oko 400 kreveta u sklopu hirurškog, internog, zaraznog, kožno-veneričnog, očnog, ORL, prijemnog odjeljenja te dijagnostičkih službi. Za vrijeme NDH u njoj se liječe domobrani i ustaše, ali je imala i posebno odjeljenje za zarobljenike (partizane). Zbog dotrajalosti objekata vrše se neophodne prepravke i povećava broj kreveta na 800 (ukupni gabarit se ne mijenja). 170


13.3.8. Austrogarske civilne bolnice Prema podacima Glasnika Ministarstva narodnog zdravlja BiH za 1923. godinu, u Bosni i Hercegovini su postojale slijedeće Općinske bolnice: u Bijeljini (osnovana 1868. godine, sa 50 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 4 bolničara), u Derventi (osnovana 1894. godine, sa 35 kreveta, zaposlen 1 liječik i 2 bolničara), u Prnjavoru (osnovana 1902. godine, sa 30 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 3 bolničara), Gradske bolnice: u Banjoj Luci (osnovana 1882. godine, sa 80 kreveta, zaposlena 2 liječnika i 9 bolničara), u Prijedoru (osnovana 1883. godine, sa 20 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 3 bolničara), u Bihaću (osnovana 1884. godine sa 30 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 2 bolničara), u Brčkom (osnovana 1885. godine, sa 45 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 3 bolničara), Okružne bolnice: u Mostaru (osnovana 1888. godine, sa 65 kreveta po potrebi, a 45 prosječno), u Travniku (osnovana 1898. godine, sa 60 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 3 bolničara), u Tuzli (osnovana 1.1.1922. godine, sa 80 kreveta, zaposlena 2 liječnika i 5 bolničara), Sreske bolnice: u Kotor-Varoši (osnovana 1890. godine, sa 25 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 2 bolničara), u Kladnju (osnovana 1892. godine, sa 24 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 3 bolničara), u Srebrenici (osnovana 1892. godine, sa 23 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 3 bolničara), u Livnu (osnovana 1.7.1893. godine, sa 36 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 2 bolničara), u Varešu (osnovana 1.7.1894. godine, sa 31 krevetom, zaposlen 1 liječnik i 1 bolničar), u Gacku (osnovana 1894. godine, sa 30 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 3 bolničara), u Ključu (osnovana 1895. godine, sa 34 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 3 bolničara), u Bileći (osnovana 1918. godine, sa 38 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 2 bolničara), u Višegradu (osnovana 1.3.1920. godine, sa 50 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 2 bolničara), u Stocu (osnovna 1920. godine, sa 21 krevetom, zaposlen 1 liječnik i 2 bolničara), u Trebinju (osnovana 25.4.1920. godine sa 43 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 2 bolničara), u Foči (osnovana 1.8.1920. godine), u Vlasenici (osnovana 15.1.1923. godine, sa 17 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 2 bolničara); Državna bolnica u Sarajevu (osnovana 1894. godine, sa 1.150 kreveta, zaposleno 50 liječnika, od čega 10 šefova odjeljenja, 30 liječnika sekundaraca, 4 liječnika specijalizanta i 6 asistenata, te 101 bolničar i časnih sestara, 122 ostale posluge, 8 službenika, 3 svećenika, 1 babica, 10 laborantkinja i 8 pisara): Bolnica Kaznionog zavoda u Zenici (osnovana 1888. godine, sa 72 kreveta, zaposeln 1 liječnik i bolničari po potrebi); Tvornička bolnica u Drvaru (osnovana 1907. godine, sa 30 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 3 bolničara); Rudarska bolnica u Kaknju (osnovana 1908. godine, sa 13 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 2 bolničara), u Brezi (osnovana 1919. godine, sa 16 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 3 bolničara) i Bolnica Rudarske uprave u Zenici (osnovana 1909. godine, sa 24 kreveta, zaposlen 1 liječnik i 1 bolničar). 171

Izet Mašić

Pred Drugi svjetski rat, 1937. godine mreža zdravstenih organizacija u BiH bila je sljedeća: Državna bolnica u Sarajevu sa 1.027 kreveta; Banovinska bolnica Banja Luka sa 192; Banovinska bolnica Mostar sa 192; Banovinska bolnica Tuzla sa 180; sreskih bolnica 9 sa ukupno 240 kreveta; općinskih bolnica 11 sa ukupno 555 kreveta; specijalna bolnica za TBC Kasindo sa 160 kreveta; općinskih ambulanti 27; javnih apoteka 64; liječnika u 1939. godini (bez vojnih) 383; diplomiranih farmaceuta u 1939. godini 71; babica u 1939. godini 110 i srednjemedicinskih radnika u 1939. godini 47. U ovom periodu provode se organizirane akcije suzbijanja zaraznih bolesti, zatim, provođenje vakcinacija, izgradnje javnih kupatila i klozeta, vodoopskrbnih objekata i dr., jer na prostorima BiH haraju epidemije pjegavca, trbušnog tifusa, dizenterije, te endemije luesa, lepre, malarije,trahoma i sl. Neposredno pred rat, godine 1939. u epidemiološko bakteriološkim službama radi oko 79 liječika – specijalista preventivne medicine. Spomenuti zavodi i bakteriološke stanice prvi put vode ozbiljnije statistike za praćenje zdravstvenog stanja stanovništva na području BiH. Iste godine mrežu čine 25 bolnica i to: 1 državna, 3 banovinske, 9 sreskih, 11 općinskih, 1 specijalna (za TBC), te 27 općih ambulantai i 46 javnih apoteka. Broj civilinih liječnika bio je 383, farmaceuta 71, srednjeg mediciskog kadra 47 i babica 110 (26). Međutim, daljnji razvoj zdravstva tokom Drugog svjetskog rata stagnira, a sam period karakteriziraju ratna razaranja sa značajnim zdravstvenim posljedicama po stanvništvo, a naročito pojavu velikih epidemija tifusa i pjegavca. Također, značajan broj zdravstvenog kadra je ubijen, nestao ili napustio zemlju, što se odrazilo na pogoršanje higijenskosanitarne situacije u BiH. Ovaj prijesjek nama dostupnih podataka o radu i razvoju zdravstvenih ustanova i njihovim kadrovima u periodu između dva svjetska rata mali je dio bosanskohercegovačke zdravstvene povijesti, a dat je s namjerom da se značajniji povijesni likovi i događaji ne zaborave. Trebalo bi više vremana i prostora u ovoj knjizi, kako bi se sveukupna zdravstvena prošlost BiH bolje i detaljnije opisala. 13.3.9. Zemaljska bolnica u Sarajevu Zemaljska bolnica u Sarajevu, otvorena 1. jula 1894. godine, bila je najveći hospitalni objekt u regiji i imala 4 odjeljenja (204 kreveta): Interno (šef: prim. dr. Geza Kobler), Hirurško (šef: prim. dr. Josef Preindlsberger), Ginekološkoakušersko (šef: doc. dr. Otto Weiss), Dermato-venerološko (šef: prim. dr. Leopold Gluk), a prosekturu je vodio dr. Roman Wodynski, patolog iz Krakova. U Zemaljskoj bonici u Sarajevu je radio vrlo kvalificiran medicinski kadar, 172


uglavnom s Bečkog medicinskog fakulteta, asistenti profesora: Šretera, Bilrota, Nojmana, Hrobaka, Brauna, direktora Interne, Hirurške, Kožne i Ginekološke klinike Medicinskog fakulteta u Beču. U bolnici su se liječili uglavnom članovi familija bečke administracije, zaposlene u BiH, ali i obični građani, bez obzira na vjersku pripadnost. U to doba rađeni Slika 90. Mreža zdravstvenih ustanova u BiH 1881. godine su i vrlo komplicirani hirurški i drugi zahvati. Liječnici su imali i svoj naučni časopis, Glasnik Zemaljske bolnice u Sarajevu, koji je izlazio na njemačkom jeziku od 1897. do 1903. godine. Te godine je u Sarajevu organiziran Evropski kongres dermatovenerologa, jer je u BiH, u to doba bilo puno luesa kod odraslog stanovništva ali i lepre, radi čega je oformljen 1897. godine leprozorij, jedini u Evropi. Ova bolnica je širila kapacitete, i da nije započeo Prvi svjetski rat, a zahvaljujući dr. Hamdiji Karamehmedoviću, uglednom liječniku, direktoru Zemaljske bolnice i ministru zdravlja Kraljevine Jugoslavije, 1914. godine donesen je Zakon o zdravstvenim ustanovama i prošireni su kapaciteti Zemaljske bolnice, te otvorena nova odjeljenja, zamišljena kao nastavna baza za formiranje prvog Medicinskog fakulteta u BiH. Nažalost, rat je onemogućio ostvarenje takve vizionarske ideje. Zemaljska bolnica će kasnije postati Opća državna bolnica, pa Klinička bolnica Medicinskog fakulteta u Sarajevu, čiji će odjeli postati nastavne baze, 1946. godine otvorenog, prvog Medicinskog fakulteta u BiH. Istina, još 1944. godine u Sarajevu je bilo otvoreno odjeljenje Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, ali brzo i zatvoreno. I o ovome događaju isti autor je napisao posebnu monografiju. Od 1974. godine ova bolnica prerasta u Univerztetskoklinički centar sa 82 organizacijske jedinice, a 1992. godine u Klinički centar Univerziteta u Sarajevu sa klinikama kao bazama Medicinskog fakulteta. 173

Izet Mašić


13.4. ZDRAVSTVENI KADROVI I INSTITUCIJE U BIH POSLIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA Nakon Drugog svjetskog rata, u Bosni i Hercegovini, sve osnovane opće, sreske i regionalne bolnice iz turskog i austrougarskog perioda doživljavaju organizacijske, funkcionalne i dohodovne promjene u skladu sa formiranjem novog društvenopolitičkog sistema u državi i nadležnih institucija odgovornih za organizaciju sistema zaštite zdravlja. Zdravstvene institucije, namjenski formirane za obavljanje tercijarnog i kvarternog nivoa zdravstvene zaštite, postaju kliničke bolnice ili univerzitetski klinički centri, čiji pojedni odjeli postaju nastavne baze za realiziranje dodiplomske a kasnije i postdiplomske nastave novoosnovanih medicinskih fakulteta. U njima se educiraju i prvi samostalni zdravsteni kadrovi u Bosni i Hercegovini, koji će biti značajan oslonac za bolje i kvalitetnije organiziranje zdravstvene službe. Prvi medicinski fakultet u BiH osnovan je 1944. godine kao odjel Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prostorno smješten u sadašnjoj zgradi Osnovne škole “Nurija Pozderac” na Bistriku i u rezidenciji Konak na Bistriku. Jedna generacija studenata započela je svoj studij na ovom fakultetu ali je iz određenih razloga morala prekinuti studij i nastavili su ga na medicinskim fakutetima u Zagrebu (osnovan 1917. godine), Beogradu (osnovan 1921. godine) i Ljubljani (osnovan 1919. godine, za četiri prva semestra, a 1945. za kompletan studij), te na drugim fakultetima novoosnovanog Univerziteta u Sarajevu. Osim pobrojanih, osnivani su medicinski fakulteti u bivšoj Jugoslaviji sljedećim redom: u Sarajevu (1946), Skoplju (1947), Rijeci (1955), Novom Sadu (1960), Nišu (1960) i Prištini (1970). U BiH, osim sarajevskog, osnovani su medicinski fakulteti u Tuzli (1976), Banjoj Luci (1978), Foči (1994) i Mostaru (1997). Na ovim fakultetima studiralo je više od 40.000 studenata medicine, a tačan broj diplomiranih trenutno ne znamo.

Slika 91. Prvi medicinski časopis u BiH 174

Značajnu ulogu u organiziranju kvalitetne zdravstvene zaštite u BiH odigrale su srednje i visoke medicinske škole, od kojih su neke prerasle u zdravstvene fakultete. Srednji i visoki medicinski kadar zadugo se nije mogao educirati u BiH upravo zato što su insitucije ovog edukacijskog tipa relativno

Slika 92. Zdravstveno osoblje Zemaljske bolnice u Sarajevu 1909. godine

kasno formirane. Uglavnom je zdravstvene usluge ovog tipa pružao priučeni zdravstveni kadar (bolničari, časne sestre i dr.) koji su svoju edukaciju stjecali, većinom uz rad u zdravstvenim institucijama koje su već postojale. Pouzdano se zna da je prva zvanična zdravstvena institucija bila Babička škola osnovana u Sarajevu 1894., nakon Zadra 1820. i Zagreba 1826. godine, dakle treća na prostorima bivše Jugoslavije zahvaljujući doc. dr. Ottu Weissu, i u kojoj je educirano 150 babica tokom deset godina. Do otvaranja Zemaljske bolnice u Sarajevu, u cijeloj BiH bila je samo jedna educirana babica – Alojzija Vensko. Među prvim kvalificiranim sestrama (možda čak i prva zaposlena diplomirana medicinska sestra) bila je izvjesna Eva Weber, glavna sestra instrumentarka u sanatoriju Državne bolnice u Tuzli, koja je prije toga radila kao sestra instrumenarka na Hirurškoj klinici Medicinskog fakulteta u Beču. Visoke zdravstvene (medicinske) škole u BiH osnivane su sljedećim redom: u Sarajevu 1976. godine, u Banjoj Luci 1987., u Bihaću 1998. godine, u Tuzli 2002. godine, u Mostaru itd. U međuvremenu je, u Sarajevu Visoka medicinska škola prerasla u Fakultet zdravstvenih nauka, kao četverogodišnji studij, a u Zenici je osnovan Zdravstveni fakultet, 2003. godine. Na nekim se realizirao dvogodišnji, na nekim trogodišnji, a u zadnje vrijeme, u skladu s Bolonjskom deklaracijom, i četverogodišnji studij (4). Značajnu ulogu u osiguranju kvalitetne zdravstvene zaštite stanovništva u BiH imali su i novoosnovani farmaceutski fakulteti u BiH, i to u Sarajevu (1977. godine), Tuzli (1995. godine), Banjo Luci (1997. godine), te stomatološki fakulteti, u Sarajevu, prvo kao Odjel Medicinskog fakulteta 1963. godine kao samostalan fakultet 1973. godine, te u Banjoj Luci, Foči i Mostaru.. 175

Izet Mašić

Značajno je spomenuti, osim medicinskih sestara ulogu i doprinos žena liječnica u Bosni i Hercegovini. Devedesetih godina 19. stoljeća Zemaljska vlada u Sarajevu donosi odluku da se za pojedina radna mjesta angažiraju i žene liječnice. S obzirom da je u Austrougarskoj monarhiji medicinski studij bio privilegija samo muškaraca, onda je zatražena pomoć iz Švicarske, jer je u ovoj zemlji bio omogućen studij medicine i ženama. Kao prve žene liječnice, zaposlene u BiH, angažirane su Čehinje i Poljakinje, koje su završavale studij u Švicarskoj krajem 19. i početkom 20. stoljeća i to: Ana Bajerova (1853-?), završila studij u Cirihu, radila u Brčkom, Gračanici, Derventi i Sarajevu), Bohuslava Keckova (završila studij u Cirihu, radila u Mostaru, Stocu, Ljubuškom, Konjicu, Bileći, Gacku, Trebinju, Nevesinju), Teodora Krajevska (1854-1935), završila studij u Ženevi, radila u Tuzli i Sarajevu, Jadviga Olševska (1855-1924), studij završila na Sorboni, a radila u Tuzli, Zvorniku, Maglaju, Gračanici, Brčkom, Branislava PrašekCalzinski (radila u Sarajevu, kao pedijatar i školski ljekar)... Prva žena muslimanka koja je završila studij medicine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1931. godine je doktor Ševala Iblizović (1905-1978), a u Beogradu 1939. godine doktorica Hiba Šerbić, kćer doktora Mehmeda Šerbića. 13.5. ZAKLJUČAK


14. POGLAVLJE

HISTORIJSKI PRESJEK SESTRINSTVA ZADNJIH STOLJEĆA

Organizirana zdravstvena služba u BiH započela je osnivanjem prvih bolnica (Vakufska i turska vojna bolnica u Sarajevu) finansiranih iz sredstava Vakufa, te fondova tadašnjih vlada, te austrougarskih općinskih, sreskih i kotarskih bolnica. Veliku ulogu u liječenju civilnog i vojnog stanovništva odigrali su školovani medicinski kadrovi iz BiH na fakultetima u Austriji, Italiji, Mađarskoj, Turskoj, Švicarskoj, kasnije na novoosnovanim fakultetima u BiH. U navedenim bolnicama upražnjavana je moderna evropska medicina, a tadašnji liječnici činili su i takve složene operativne i terapeutske zahvate koji su prvi put učinjeni u najmodernijim bolnicama Evrope. Historijski značaj prvih bolničkih institucija u BiH je veliki, a posebno prvih školovanih medicinskih kadrova, koji će odigrati sudbonosnu ulogu u liječenju stanovništva BiH, ali i odgoju novih zdravstvenih kadrova u novoformiranim srednjim medicinskim školama i na medicinskim i drugim zdravstvenim fakultetima u BiH. 176

“Sestra je ogledalo, u kojem se odražava, položaj žene u društvu” Victor Robinson


14.1. DOGAĐAJI KOJI SU POZITIVNO UTJECALI NA RAZVOJ SESTRINSTVA 1790. godine u Ljubljani je osnovana Državna babička škola, to je u stvari bio tečaj, koji je trajao 10 mjeseci. 1817. godine, Elizabeth Gurney Fry, osnovala školu za medicinske sestre. 1826. godine, Theodor Fliender upoznao u Nizozemskoj đakonese, te proučavao njihovo djelovanje. U Engleskoj je sreo E. Fry podržao njen humanitarni rad, te pod utjecajem iste osnovao zatvorsko društvo, prvo takve djelatnosti u Njemačkoj. 1827. godine, majka Mary Catherine Mcauley u Dablinu osnovala sestre milosrdnice. Pet sestara iz ovih redova se pridružilo F. Nightingale odlaskom u krimski rat. 1831. godine, sestre milosrdnice polažu zavjet i počinju posječivati Dablinske bolnice i njegovati oboljele od kolere. 1836. godine, Frederika Munster i Theodor Fliender, osnovali Sestrinsku školu, gdje je edukacija trajala 3 godine. Prema nekim izvorima, tada se pojavila prva skripta iz sestrinstva. Po završetku njihove škole mogle su raditu u bolnici, privatnoj praksi i patronaži. 1851. godine, F. Nightingale provela tri mjeseca u Kaiserswerthu, što je ostavilo neizbrisiv trag, jer je po uzoru na isti osnovala prvu školu. 1854. godine, Florens Najtingel počela njegovati engleske ranjenike. 1859. godine, Florens Najtingel objavljuje “Notes on nursing: What it is and what it is not”. “Bilješke o zdravstvenoj njezi: Šta zdravstvena njega jeste, a šta nije”. Objavljuje definiciju: “Zdravstvena njega je stvaranje najpovoljnijih uvjeta za odvijanje prirodnih procesa, očuvanja zdravlja ili ozdravljenja”. 1860. godine, Florence Nightingale u Londonu osnovala prvu školu za sestre njegovateljice, St. Thomas’ s Hospital School of Nirsing. Pristupnise su boravile od 3 do 6 mjeseci, a kroz taj period se odlučivalo, da li su za taj poziv, a istovremeno je to bilo vrijeme dokazivanja da li posjeduju potrebne kvalitete, da postanu dobre sestre. Tokom školovanja su morale savladati slijedeće vještine: ∗ previjanje rana, plikova i opeklina, ∗ postavljanje pijavica, ∗ primjene klizme, žene ženama, muškarci muškarcima, ∗ masiranje tijela i ekstremiteta, 178


∗ zbrinjavanje bolesne osobe, ∗ postavljanje zavoja, ∗ pravljenje postelje, te izmjena postelje bolesniku, ∗ sudjelovanje pri hirurškim zahvatima, ∗ provjetravanje i održavanje odjeće i odijela čistim, ∗ promatranje pacijenta. Kada je u pitanju promatranje pacijenta, strogo je insistirala na promatranju izlučevina, iskašljaja-sputuma, pulsa, kože, boje tena, disanja, stanja svijesti, stanja rana, zbrinjavanju rekonvalescenata. 1879. godina, u Sarajevu donešena uredba o vršenju primaljske prakse u sklopu sanitetskog odjeljenja, pri Zemaljskoj vladi. 1880. godine, u Liverpoolu je počeo organizirani rad u patronažnoj službi. 1882. godine, u Beču osnovana prva škola za sestre, zahvaljujući cijenjenom hirurgu Billorthu. 1882. godine, počinje se govoriti i pisati o sestrinstvu kao profesiji. 1887. godina, izdat primjer obaveza sestara u bolnicama u SAD-ma. Sestre su vodile njegu za 50 bolesnika , te su se morale pridržavati sljedećih pravila: ∗ Svaki dan na svom odjelu pomesti i oprati podove, obrisati prašinu s bolničkog namještaja i prozorskih okvira. ∗ Donositi ugljen za dnevne potrebe i održavati na odjelu ujednaćenu temperaturu. ∗ Obzirom na važnost dobre rasvjete zbog promatranja bolesnika svaki dan napuniti svjetiljke kerozinom, očistiti staklene cilindre, podesiti fitilje, a jednom sedmično oprati prozore. ∗ Budući da su bilješke sestre značajna pomoć u radu liječnika, svaki dan pažljivo naoštriti olovke i pripremiti ih za liječnika. ∗ Radni dan sestre u dnevnoj smjeni traje od 7- 20 sati, sa izuzetkom subote, kada je slobodna od 12 – 14 sati. ∗ Diplomorana sestra čijim je radom direktor zadovoljan, dobit će jednu večer u sedmici slobodnom zbog kupovine, a dvije ako redovno odlazi u crkvu. ∗ Sestra koja puši, pije alkoholna pića, uređuje kosu kod frizera ili posjećuje salone za ples, pružit će direktoru dovoljno razloga da posumnja u njenu vrijednost, namjere i poštenje. 1892. godine, Elizabeth Price, objavljuje raspravu o sestrinstvu kao profesiji. 1895. godina, u SAD-u angažirana prva sestra da vrši kućne posjete, a liječnik je vodio nadzor nad pacijentima. 179


1898. godine, počelo je osposobljavanje prvih primalja u Bosni i Hercegovini kroz instrukcije. 1912. godine, počeo sa djelovanjem The American Nurses Association. 1914. godine, bilo je uposleno 234 liječnika, 74 farmaceuta i 114 babica. 1915. godina, Loyd George osniva The Health of Municion workers Committee s ciljem zaštite na radu od nesreća. 1918. godine u SAD-u, medinske sestre dobijaju radna mjesta u preko 870 preduzeća. 1919. godine, Florens Swith Wright je napisala prvu knjigu o sestrinstvu u industriji. 1920. godine, u SSSR-u, započinje razvoj zdravstvene zaštite u koji se uključuju bolničarke. 1920. godine, u Čehoslovačkoj se javljaju začeci polivalentnog rada medicinskih sestara. 1921. godine, djeluje Državna škola za sestre pomoćnice u Zagrebu. 1921. godine, počinje sa radom škola za nudilje Crvenog krsta u Beogradu. 1925. godine, počinje sa radom škola za higijenu u Zagrebu. 1929. godine, medicinska sestra F.Wilson, kao nastavnik je modificirala pitanja i zahtijevala od studenata da prikazuju zdravstvenu njegu pacijenta kojeg su zbrinjavali, te da prikazuju odgovore na pitanja “ na koje ste probleme naišli njegujući pacijenta”, te da razlikuju probleme iz zdravstvene njege, u odnosu na medicinske probleme (bolest), koji su danas prihvaćeni kao dijagnoze u sestrinstvu ( usamljenost, bespomoćnost, neprimjerena prehrana). 1930. godine, je osnovano Središte sestara za socijalno medicinski rad u Zagrebu. 1933. godine, izlazi prvi časopis “Sestrinska riječ” u Zagrebu. 1934. godine, mnoge sestre postaju direktori škola za sestre. 1936. godine, u Sarajevu je održana Skupština Jugoslovenskog društva diplomiranih sestara. 1939. godine, bilo je uposleno 383 liječnika (bez vojnih), 110 babica i 47-oro srednjeg medicinskog kadra. 1950. godine, R.L. Mc. Manus prvi puta piše o dijagnozi u zdravstvenoj njezi “nursing diagnosis” 1953. godine, V. Fry zvaničmo insistira na primjeni “nursing diagnosis” u sestrinskoj praksi. 180


1954. godine, Webster izdaje riječnik u kojem decidno naglašava šta sestra treba da dijagnosticira 1955. godine, Lesnik i Anderson definiraju ulogu medicinske sestre, na sljedeći način : ∗ Sestra treba da poznaje prirodne, tehničke i društvene nauke i da nadzire cjelokupnu njegu za pacijenta. ∗ Sestra treba da koristi spoznaje prirodnih, društvenih i tehničkih nauka, da promatra simptome i reakcije pacijenta uključujući simptomatologiju tjelesnog i mentalnog stanja i potreba. ∗ Sestra treba da dokumentira i izvještava o djelotvornosti njege kod pacijenta. ∗ Sestra treba da nadzire sve koji su uključeni u zbrinjavanje pacijenta osim liječnika. ∗ Sestra treba da izvodi postupke za koje je osposobljena i ovlaštena. ∗ Sestra treba da provodi edukaciju usmjerenu očuvanju tjelesnog i psihičkog zdravlja. ∗ Sestra treba da primjenjuje i provodi naredbe u vezi sa liječenjem i medicinskim tretmanom, pri čemu mora razumjeti uzroke i učinke propisanog. 1959. godine, D.E.Johnson, prezentira procese zdravstvene njege kroz tri faze: ∗ I procjena stanja, ∗ II donošenje odluke, ∗ III akcija. 1960. godine, Dorothy Johnson, započinje razvoj bihevioralnih teorija u zdravstvenoj njezi. 1960. godine, naziv dijagnoza počinje da se koristi i u zdravstvenoj njezi. 1960. godine, Abdellah, prezentira prvu klasifikaciju, koja je obuhvačala 21 problem, zapravo to je klasifikacija postupaka medicinske sestre. 1961. godine, I. Orlando, prezentira proces zdravstvene njege kroz tri faze: ∗ I ponašanje pacijenta, ∗ II reakcija medicinske sestre, ∗ III aktivnosti medicinske sestre. 1963. godine E.Wiedenbach, prezentira proces zdravstvene njege kroz tri faze: ∗ I prepoznavanje potrebe za pomoć, ∗ II pružanje potrebne pomoći, ∗ III evaluacija pružene pomoći. 181


1964. godine E.Wiedenbach, objavljuje definiciju njege koja glasi: “Zdravstvena njega je pomoć pojedincu, porodici ili grupama kojima je ta pomoć potrebna, a utemeljena je na suosjećanju znanju, umijeću i razumijevanju”. 1967. godine, H.Yura i M.Walsh daju noviji opis procesa zdravstvene njege kroz četiri faze: ∗ I procjenjivanje, ∗ II planiranje, ∗ III provođenje, ∗ IV evaluacija. Sredinom 70-tih godina D. Bloch, 1974. godine, C.Roy, M.Mundinger, G. Jauron, 1975. godine, daju opis procesa zdravstvene njege kroz pet faza: ∗ I prikupljanje podataka, ∗ II definiranje problema, ∗ III planiranje, ∗ IV provođenje, ∗ V evaluaciju. 70-tih se počinje široko primjenjivati “patient –centered nursing” tj. “prema pacijentu orijentirana njega”. 1975. godine, Becknell i Smith definiraju dijagnozu u procesu zdravstvene njege kao “ Svako stanje ili situacija u kojoj pacijent treba pomoć pri očuvanju i ponovnom uspostavljanju zdravlja te mirnom umiranju”. 1975. godine, Gebbie, Lavin daju svoju definiciju dijagnoze: “Dijagnoza je sud ili zaključak proizašao iz sestrinske procjene”. 1975. godine, Bircher objavljuje: “Dijagnoza je ocjena pacijentove osobne reakcije na iskustva kroz životne cikluse, razvojne i druge krize , bolest tegobe i druge stresove”. 1975. godine, Mundinger, Jauron publicira: “Dijagnoza je izjava koja se odnosi na pacijentov problem, a proizašla je kao zaključak iz analize prikupljenih podataka”. 1976. godine, Gordon publicira: “Dijagnoza koju postavlja viša medicinska sestra – professional nurse opis je aktuelnog ili potencijalnog zdravstvenog problema koji su medicinske sestre s obzirom na edukaciju i iskustvo sposobne ili ovlaštene tretirati”. 1980. godina, D.E. Johnson, publicira definiciju zdravstvene njege: 182


“Zdravstvena njega je vanjski regulatorni utjecaj usmjeren poticanju i održavanju pozitivnog zdravstvenog ponašanja u zdravlju i bolesti.”

1980. godine, osnovana ANA American Nurses Association (udruženje medicinskih sestara SAD-a) Prihvaćena i često citirana definicija sestrinstva koju je usvojila ANA:

“Zdravstvena njega je dijagnosticiranje i tretiranje čovjekovih reakcija na aktuelne i potencijalne zdravstvene probleme”.

1980. godine D.E.Orem, objavljuje definiciju zdravstvene njege:

“Zdravstvena njega je pomoć ili intervencija medicinske sestre usmjerena uspostavljanju ravnoteže između mogućnosti i određenih zahtjeva (općih i zdravstvenih), kojima pojedinac mora trajno udovoljavati radi održavanja života i zdravlja, oporavka od bolesti i ozlijeda te sučeljavanja s nihovim učincima.”

1982. godine, Roy objavljuje definiciju dijagnoze:”Dijagnoza je kratka izjava ili naziv koji sažima skup empirijskih pokazatelja, a predstavlja jedinstveni model čovjekovog ponašanja”. 1982. godine, Moris publicira definiciju dijagnoze: “Dijagnoza je opis reakcije nazdravlje i bolest, koje su medicinske sestre sposobne i legalno odgovorne i ovlaštene tretirati”. 1984. godine, Shoemaker objavljuje: “Dijagnoza je klinički sud o pojedincu, porodici ili zajednici proizašao iz prikupljanja podataka i njihove analize.predstavlja osnovu za propisivanje konačne terapije za koju su odgovorne medicinske sestre. Izražava se sažeto i uključuje etiologiju stanja kada je poznata.” 1985. godine, N.Roper i suradnici, objavljuju definiciju zdravstvene njege koja glasi: “Zdravstvena njega je pomoć pacijentu u sprečavanju, rješavanju, ublažavanju i sučeljavanju s problemima u vezi sa svakodnevnim životnim aktivnostima.” 1986. godine, uvodi se samostalan kolegij “Zdravstvena njega”, u nastavne planove i programe škola za medicinske sestre i na VI stupnju obrazovanja obuhvaća 30 posto stručnih sadržaja . 1987. godine, Carpenito objavljuje svoju definiciju dijagnoze: ”Dijagnoza je izjava koja opisuje ljudske odgovore pojedinca ili grupe koje sestre mogu legalno identificarati i za koje mogu propisati konačne intervencije radi održavanja zdravstvenog stanja ili smanjenja, otklanjanja i sprječavanja poremećaja”. 183


14.2. KOMPARATIVNO ELABORIRANJE SESTRINSTVA PROŠLOSTI I SESTRINSTVA SADAŠNJOSTI Danas na svim razinama zdravstvene zaštite, da li se radi o polikliničkokonzilijarnoj, bolničkoj, ili izvan zdravstvenog sistema, obdaništa i staračkih domova imamo djelovanje medicinske sestre. Dok sam se odlučivala za pisanje ovog udžbenika, prelistavajući pripremljenu literaturu tražila sam modus kako odvojiti jedno od drugog. Kroz historiju gledano, to je nemoguće. Da bi se našim studentima dao adekvatan fond znanja vezano za sestrinstvo, neophodno je da poznaju historiju istog i historiju medicine. Toliko tijesna veza u zanimanjima koja se isprepliću, gdje rezultati djelovanja treba zajedničkim snagama da urode pozitivnim ishodom, a gdje se prvi oslanjaju na druge, i gdje su drugi ovisni o prvim. U određenim historijskim razdobljima, zavisno od civilizacijskog, ekonomskog, te kulturnog stepena razvoja, demografsko epidemiološkoj situaciji, razvijenosti općenito zdravstvene zaštite, obrazovanju i broju kadra zavisilo je i djelovanje medicinskih sestara. Dakle, pod direktnim utjecajem svih pobrojanih faktora koncipirala se i mijenjala uloga medicinskih sestara u zdravstvu. Ukoliko posmatramo izdvojeno iz historijskog konteksta, može se zaključiti da se sestrinstvo razvijalo postupno od pomoćne do samostalne djelatnosti, kada je u pitanju zdravstvena njega. Njen razvojni put jeste bio složen i istovremeno uslovljen najraznovrsnijim promjenama ne samo u znanosti već i u društvu. Gledajući uopćeno, sestre nisu niti bile svjesne u potpunosti da se njihova uloga toliko mijenja da ustvari ne razvijaju sestrinstvo, već prate brzi tehnološki razvoj, koji ih udaljava djelimično od osnovnih ciljeva i zadataka njihove profesije, jer im istovremeno nameće velike administrativne zadatke. Florence Nighitingale je često naglašavala da zdravstvena njega mora biti shvaćena kao stvaranje najpovoljnijih okolinskih uvjeta. Istovremeno je dominantni oblik pomoći ljudima, ne samo u ponovnom uspostavljanju zdravlja do otkrića djelotvornih lijekova i kirurških zahvata, već i u očuvanju zdravlja, te u vraćanju istog. S razvojem medicine, te njezinim impresivnim dostignućima u određenim segmentima, došlo je do ekspanzije hospitalne zdravstvene zaštite, koja je bila usmjerena dijagnosticiranju i liječenju bolesti. U jednom vrlo kratkom peridu, desila se relativno blaga stagnacija razvoja zdravstvene njege, automatizmom i stagnacija sestrinstva. 184


Brojnost dijagnostičkih i terapijskih postupaka i zahvata, njihova istovremena kompleksnost dala je rezultat i krajnji ishod zapošljavanja velikog broja medicinskih sestara u bolnicama, sa izmjenjenom ulogom djelovanja. Bolnice su često bile birokratske institucije gdje se često upravljalo prema aktuelnoj vlasti, što je dovodilo do autoritativnih ponašanja rukovodećih struktura, gdje su se gubili osnovni kriteriji, a to su stručnost i sposobnost. Primarni zadatak sestre i sestrinstva je pomoć pacijentu, bolesniku u obavljanju svakodnevnih aktivnosti i sučeljavanju s bolešću. Medicinske sestre su sve više počele pomagati liječnicima u procesu dijagnosticiranja i u procesu liječenja bolesti. Na određenim prostorima bivše Jugoslavije medicinske sestre su se i zvale liječnički pomoćnici. Današnja, ne samo demografska situacija, već i epidemiološka u razvijenim zemljama i u zemljama u razvoju ima prema dobnoj strukturi starije stanovništvo, koje počinje da dominira, jer se istovremeno rapidno smanjuje natalitet. Istovremeno imamo sve više osoba koje boluju od hroničnih bolesti. Mnoga novija istraživanja, dala su rezultate, da starija osoba u prosjeku boluje od tri hronične bolesti. Uloga zdravstvene njege postaje ponovno ne samo značajnija već i samostalnija. Istodobno preveniranje bolesti i promoviranje zdravlja, odnosno održavanje i očuvanje istog, zbrinjavanje bolesnih u njihovom domu, unutar porodice, njihovih najbližih, osnivanje stacionarnih zdravstvenih ustanova iziskuje da osnovna djelatnost treba da bude zdravstvena njega oboljelih od hroničnih i neizlječivih bolesti. Rezultati mnogobrojnih studija novijeg datuma dali su jednakomjerne smjernice da je oporavak pacijenta, bolesnika daleko brži, zadovoljstvo mnogo veće, a letalni ishodi znatno smanjeni, unutar porodice. Nažalost, jedna konstatacija je zasigurno tačna, da neovisno od napretka medicinske znanosti, sestrinstva, medicinske tehnologije, laboratorijske aparature, naše današnje bolnice su dehuminazirine. Pažnja svih zdravstvenih uposlenika je usmjerena na kratkoročno rješavanje urgentnih problema, te uglavnom kada kritično stanje pacijenta, bolesnika, prođe isti su prepušteni sami sebi, tako da im daljna hospitalizacija daleko više šteti, nego koristi, u potpunoj rehabilitaciji, izlječenju, ili mirnoj i dostojanstvenoj smrti. Često dolazi do nesporazuma zbog različitog poimanja, neriješenog, odnosno još uvijek neizdiferenciranog statusa visoko obrazovanih medicinskih sestara, tehničara, njihove samostalnosti u suradnji i odgovornosti u vrlo složenom multidisciplinarnom pristupu potreba zbrinjavanju pacijenata i zajedničkih elemanata teoretske osnove medicine, humanističkih znanosti i zdravstvene njege, odnosno sestrinstva. 185


Danas je znano, da brojne zdravstvene probleme, potrebe pojedinaca ili grupa, riješiti cjelovito i uspješno, mogu samo dobro vođeni timovi stručnjaka različitih profila obrazovanja, specijalnosti i subspecijalnosti. Zdravstveni uposlenici u većini institucija djeluju unutar timova i sistema planirane zdravstvene zaštite. Saradnja je neophodna u multidisciplinarnim timovima, ali ona ne bi trebala biti negacija samostalnosti bilo kojeg profila stručnjaka, unutar timskog djelovanja. 14.3. BUDUĆI RAZVOJ I SMJERNICE SESTRINSTVA S pobrojanim problemima ćemo se uskoro i mi susresti, sa kadrom koji profiliramo. Morat će se tačno izdiferencirati njihov status unutar zdravstvenih instuticija i jasnije odrediti tko može i mora samostalno obnašati i izvršavati zadatke da bi se postigao zajednički cilj, a to je pacijent, bolesnik, zadovoljan pruženom zdravstvenom uslugom, zdravstvenom njegom. Stupanj samostalnosti je uvjetovan i vrstom aktivnosti, koja se izvodi odnosno rješava. Medicinska sestra jeste samostalni uposlenik, čija je osnovna djelatnost zdravstvena njega, ali su specifični sadržaji njezina rada, a istovremeno su uslovljeni mnogobrojnim činiteljima. U pojedinim zemljama nivo i način obrazovanja medicinskih sestara je različit. On je pod utjecajem sistema školovanja i tradiciji razvijenosti zdravstvene njege. U razvijenim zemljama, u škole za medicinske sestre pristup upisu imaju isključivo kanditati koji su stekli opće obrazovanje i navršili dobnu starost od 18 godina. Ukoliko se promatra vertikalno obrazovanje, ono može dostići nivo doktora znanosti, ali u segmentu sestrinstva i segmentu zdravstvene njege. Taj modul razvijenih zemalja, suvremenih stanovišta, će se slijediti i na Zdravstvenom fakultetu u Zenici. Medicinske sestre s visokim stručnim obrazovanjem bit će osposobljene ne samo za razvijanje teoretskih osnova zdravstvene njege, već istovremeno i za educiranje iz oblasti iste, te rad sa širim populacijama na razini primarne zdravstvene zaštite, da bi se ostvarili ciljevi politike, ostvariti “zdravlje za sve”. Već je naglašeno, da su se potrebe za zdravstvenom njegom uočljivo povećale. Neophodno je promijeniti i način obrazovanja, ali ga istovremeno usaglasiti s preporukama Svjetske zdravstvene organizacije i podrazumijeva se s postojećim modelima obrazovanja u Europi. 186


Sadržaji rada medicinskoga osoblja sa višim stupnjevima obrazovanja, trebaju da budu zdravstvena zaštita usmjerena unapređenju, čuvanju i ponovnom uspostavljanju ravnoteže organizma, odnosno ponovnom takozvanom vračanju zdravlja. U svemu ovome, uz zdravstvene uposlenike će biti neophodna adekvatna pomoć društva u cjelini, svih njegovih segmenata, da bi se mogli očekivati pomaci ka pozitivnim rješenjima, te da bi došlo do realizacije zadatih ciljeva. Osnovne, potrebne, jednim dijelom već i predviđene izmjene su: ∗ obrazovati profil njegovateljica na nivou stručnih škola, ∗ po završenom općem srednjoškolskom obrazovanju organizirati bazično obrazovanje sestara, ∗ na višim stupnjevima obrazovanja osnivati specijalizacije, ∗ osnovati VII stupanj obrazovanja za medicinske sestre , ∗ suvremenim nastavnim pristupima, nastavnim planovima, osposobljavanjem predavača osigurati i osposobiti sestre za praksu. Obrazloženje za osnivanje VII stupnja obrazovanja za medicinske sestre 1989. godine (Hrvatska Fučkar), predložila je radna grupa za procjenu potreba za zdravstvenim kadrovima, a osnovala je Zajednica zdravstvenih fakulteta, koja je postavila prethodno ispunjavanje uvjeta: ∗ razvoj sestrinstva, ∗ potrebe u zdravstvenom obrazovanju, ∗ vodstvo, organizacija i planiranje , ∗ multidisciplinarni timovi, ∗ međunarodna suradnja, ∗ potreba daljnjeg usavršavanja. Osposobljenost i ovlaštenja sestara s višom stručnom spremom: ∗ procjenjuje zdravstveno stanje i rizike za zdravlje zdravih i bolesnih pojedinaca i grupa, ∗ procjenjuje, a zatim utvrđuje potrebe pojedinca, zdravog i bolesnog, njegove porodice i grupa za zdravstvenom njegom, ∗ planira zdravstvenu njegu na osnovu utvrđenih potreba, ∗ provodi zdravstvenu njegu, ∗ organizira i nadzire provođenje zdravstvene njege, ∗ evaulira uspješnost zdravstvene njege, ∗ uspostavlja i vodi dokumentaciju iz područja zdravstvene njege , ∗ rukovodi timom za zdravstvenu njegu, 187


∗ uspostavlja i koordinira rad članova tima za zdravstvenu njegu, koordinira rad drugih zdravstvenih uposlenika, ∗ sudjeluje u planiranju i provođenju medicinsko-tehničkih zahvata, a to su: promatranje i izvještavanje o zdravstvenom stanju pacijenta, priprema za zahvate, izvođenje i, ili asistiranje pri zahvatima, prepoznavanje i interviranje u urgentnim stanjima, te primjena terapije, ∗ planira, provodi i samostalno i u timu, aktivnosti koje su usmjerene unapređenju zdravlja, ∗ sudjeluje u planiranju i organiziranju zdravstvene zaštite, ∗ sudjeluje u prepoznavanju i rješavanju zdravstvenih problema u društvenoj zajednici, ∗ sudjeluje u istraživačkom radu na području zdravstvene njege, ∗ sudjeluje u edukaciji medicinskih sestara srednje stručne spreme i pomoćnog osoblja u zdravstvu, ∗ odgovorna je za unapređenje zdravstvene njege s aspekta utemeljenosti na znanju, humanosti i organizaciji, ∗ neophodno je, da i dalje usvaja nove spoznaje iz područja zdravstvene njege, tzv samoobrazovanje. U Bosni i Hercegovini se 12. maj slavi kao Dan medicinskih sestara. Danas se sestrinstvo bavi i raspravama o definiranju jedinstvenog doprinosa sestrinstva zdravlju. Sestrinska praksa se informira i slijedi, ne samo teorije sestrinstva, već se bavi i istraživanjima. Međunarodna suradnja je u vezi sa kontekstom u kojem djeluje sestrinstvo preko svojih organizacija. Postoje značajne varijacije u razvoju sestrinstva, vezane za razvoj kompletnog zdravstva, odnosno države. Dakako, da je potrebno razvijati suradnju na prostorima bivše Jugoslavije, državama koje su geografski najbliže, ali i ostalih zemalja. To su i veće mogućnosti transfera znanja i razmjene iskustava u praksi. Visoko obrazovana sestra treba biti prvenstveno emocionalno stabilna i zrela ličnost, jer će biti u stanju da obavlja svoj zadatak bez etičkih dvoumljenja. Treba da razumije svakog pacijenta, bolesnika, odnosno da se nosi sa ljudskim tegobama i patnjama. Da je u stanju adekvatno i urgentno reagirati u datim situacijama zdravstvenih problema, u zadacima njoj povjerenim. Visoko obrazovana sestra treba vješto vladati komunikacionim vještinama, a strpljivost i osjetljivost za pacijenta/ bolesnika su sastavni dio svakog sestrinskog postupka i neophodni za stvaranje pozitivnih odnosa, tj. odnosa povjerenja pacijent - bolesnik - sestra. 188


Sahib Muminagić

15. POGLAVLJE

ZNAČAJNE LIČNOSTI ZA RAZVOJ SESTRINSTVA

“Jedinstvena je uloga sestre pomagati pojedincu, bolesnom ili zdravom”... Virginija Henderson


15.1. NAJZNAMENITIJE LIČNOSTI KOJE SU OBILJEŽILE SESTRINSTVO

Slika 93. Elizabet Gurney Fry

∗ Elizabeth Gurney Fry Elizabeth Gurney Fry (1780 -1845), predstavlja najznačajniju osoba za sestrinstvo u tom periodu. Započela je školovanje sestara, osnovala Sestrinsku školu. To je bila prva organizacija za edukaciju općih i privatnih sestara. Kod uključivanja poštovani su strogi kriteriji, kadidatkinje su pomno odabirane, po pitanju karaktera i pismenosti. Školovanje nije trajalo dugo, par mjeseci, tokom kojih se promatrao rad, a učile su ih sestre koje nisu imale visoko obrazovanje. Ova škola je znatno unaprijedila položaj sestrinstva, a po završetku školovanja su postajale cijenjene u društvu, što je unaprijedilo istovremeno i položaj žene u tom periodu.

Ona je prvenstveno uvidjela izuzetno loše zdravstveno stanje u ženskom zatvoru u Newgate. Potrešena stanjem zatvorenica, te odnosima prema istim, odlučila se boriti i zastupati njihova prava. Smatraju je reformatorom engleskih zatvora i jednom od najzaslužnijih za uvođenje abolicije i humanijih odnosa prema zatvorenicima oba spola. Sestre iz njene škole su obilazile i bolesne u kućama. Zbrinjavali su ljude, koji su plaćali određenu sumu novca Institutu za njihove usluge. Institut of Nursing Sister je djelovao pod pokroviteljstvom kraljevske porodice do II svjetskog rata. Ustanova je bombardovana i uništena u potpunosti, a uposlenice su nastavile rad u drugim ustanovama. ∗ Florence Nightingale Florence Nightingale-Florens Najtingel (1820 – 1910), rođena u Firenci u aristokratskoj, plemićkoj porodici. Željela se školovati za medicinsku sestru, ali je imala veliki otpor od strane roditelja. Školovanjem je stekla visoku naobrazbu za to vrijeme, raspolagala je znanjem latinskog, grčkog, logike, matematike, statistike, administracije, javnog zdravstva i prehrane. Želeći preusmjeriti 190


njena htijenja, roditelji putuju s njom po svijetu od 1849. do 1853. godine. Florens uporno ima zanimanja za socijalna pitanja i sa 24 godine postaje sigurna i uvjerena da je to zanimanje kojem želi posvetiti svoj život. Narednih 7 godina pohađala je škole za podučavanje sestara i proučavala sestrinstvo. Englezi su počeli ratovati i imali su puno ranjenika. Prihvatila je na zahtijev tadašnjeg ministra rata, da ode u grad Skutari na ostrvo Krim sa 38 sestara koje je podučila. Zatekla je pokretnu bolnicu u vrlo lošem stanju, ranjenici su umirali, posteljina nečista, neuredne prostorije, hrana loša. Organizira saniSlika 94. Florence Nightingale ranje higijenskih uvjeta u bolnici, ranjenici su okupani. Opskrbila je bolnicu adekvatnom hranom i čistim posteljinama te odjećom za pacijente. Do njenog dolaska umiralo je 42% ranjenika, a za vrijeme njenog boravka samo 2%. Bila je neumorna osoba. I danju i noću je obilazila bolesnike, pa su je nazvali Dama sa svjetiljkom. Po povratku u Englesku dobila je titulu i povlastice Heroja otadžbine. 1853.godine Florens Najtingel se vraća u Englesku i postaje upraviteljica Zavoda za primanje i njegu gospođa. U Kings koledž hospitalu je postavila temelje stručne njege bolesnika i ocijenjena je pozitivno. Unaprijedila je i reformirala zakone, koji su se odnosili na zdravstveni sistem, moral i koji su obuhvatali siromašne. Reformirala je bolnice, ne samo u Engleskoj već i u Indiji. Njene zasluge su nemjerljive za unaprijeđenje sestrinstva i njege bolesnika. Pisala je savjete u novinama: Njega bolesnog djeteta, Njega djeteta-za majke, Njega bolesnika. 1856.godine, otvara u Londonu školu za medicinske sestre. Edukacija je trajala jednu godinu. Prema propisima škole, nosile su se uniforme, vladanje je moralo biti besprijekorno. Pristupnice su krasile kvalitete tačnosti, pouzdanosti, poštenja, strpljivosti, blagosti. Edukovane sestre po završetku, su bile izuzetno uvažavane, cijenjene i tražene. Florens je smatrala da sestra mora biti inteligenta, promovisala je sestrinstvo u profesiju i naglašavala izuzetnu važnost kontinuirane edukacije. Sestra Najtingel je u svojoj karijeri, doživjela ogromno poštovanje i popularnost, postala izuzetno cijenjena i tražena, ne 191


samo u Engleskoj, već je dobijala pozive u Ameriku, Kanadu, Japan, Kinu, pa i u naše krajeve. Definicija zdravstvene njege koju je dala Florens Najtingel 1859. godine glasi: Njega bolesnika je osiguravanje najboljih mogućih uslova da bi prirodne snage ozdravljenja mogle djelovati na bolesnika. To je njega bolesnih i čuvanje zdravlja zdravih ljudi. 1860.godine, smatrajući zdravstvenu njegu različitom od medicine donijela odluku da se u školu ne smije dozvoliti upis nijednoj pristupnici koja je imala ambiciju postati liječnik. Dala je principe školovanja: 1. Obrazovanje sestre mora uključiti kliničku praksu. 2. Sestre trebaju biti pažljivo i stručno odabrane i smještene isključivo u internat koji odgovara karakteru škole i primjerenoj disciplini. 3. Direktor škole mora biti sestra koja mora nadzirati komplentno izvođenje školskog plana, odgoj u internatu, te voditi bilješke o svakoj studentici ponaosob. 4. Svi nastavni predmeti moraju obuhvatiti teorijski i praktični dio. 5. Svi nastavnici koji su uposleni u školi moraju biti plaćeni za svoj rad.

Slika 95. Florence N. sa ranjenicima u Krimskom ratu 192


6. Kandidatkinje moraju imati literaturu, voditi dnevnik o savladavanju teorijskog znanja i praktičnih vještina, a isti moraju provjeravati sestre nastavnice. Bila je prva sestra istraživač, koja je u svojim djelima pisala o bolnicama, sanitaciji, zdravlju, zdravstvenoj statistici, navodila je činjenice, statističke podatke i napisala razliku između njege za bolesne i njege za zdrave. Naglašavala je važnost prevencije bolesti. Bila je član engleskog i američkog društva statističara, te stručnog društva za unapređenje društvenih nauka. Do kraja svoga života je upućivala na važnost kontiurane edukacije u sestrinstvu te objašnjavala zdravstvenu njegu, uvijek se vraćajući na svoja iskustva uspješnoga zbrinjavanja ranjenika u Krimskome ratu. Zakletva Florens Najtingel “Svečano se obavezujem pred bogom i u prisustvu ovog skupa, da ću posvetiti cio svoj život moralnoj čistoći, i da ću se odano baviti svojom profesijom. Svečano se zaklinjem da ću se uzdržavati od bilo kakvog nekontroliranog postupka sa bolesnikom i da neću svjesno primijeniti lijek koji bi mu mogao narušiti zdravlje. Sve što je u mojoj moći učinit ću da poboljšam nivo svoje profesije. Držat ću u tajnosti, sve informacije koje sam saznala i sve povjerljive informacije koje doznam prilikom obavljanja moga poziva. Svečano se obavezujem da ću sa punom lojalnošću, do kraja pomagati liječniku u njegovom poslu i odano ću obavljati sve poslove oko bolesnika.” ∗ Virginija Henderson Virginija Henderson, rođena je u Americi 1897. godine, a preminula 1996. godine. Pohađala je Vojnu školu za medicinske sestre u Washingtonu, a diplomirala na istoj 1921. godine. Stekla je diplomu Teachers College, na Columbia Univerzitetu, titulu magistra sestrinstva. Na istom Univerzitetu je obnašala funkciju predavača od 1930. do 1948. godine. Isticala se svojim zapažanjima i agilnim reakcijama na nedostatke u obrazovanju ovog kadra. Napisala je bezbroj priručnika i knjiga o sestrinstvu, načelima sestrinske prakse.

Slika 96. Virginija Henderson 193


Virdžinija Henderson se kao studentica isticala i zalagala svojim reagiranjima kod profesora, liječnika, koji su provodili nastavu, te isticali, važnost bolesti, pravovremenog dijagnosticiranja, liječenja. Zalagala se za izmjenu nedostataka u procesu nastave te uopće nedostataka u obrazovanju medicinskih sestara toga vremena. Često je isticala da je svoja iskustva i praktična znanja stekla i proširila baveći se njegom ranjenih i bolesnih tokom Prvog svjetskog rata. Po povratku zapošljava se u općoj bolnici, radila je na pedijatrijskom i psihijatrijskom odjelu, centru za kućnu njegu. Na radnim mjestima također je izražavala svoje nezadovoljstvo. Uvela je: ∗ da pristup prema pacijentu mora biti adekvatniji, ∗ način komuniciranja sa pacijentom, sa bolesnikom, sa dovoljno topline i ležernosti, ∗ postupci sa pacijentom, sa bolesnkom moraju biti sa puno više uloženog znanja i umijeća, ∗ posjete pacijentu, bolesniku bez ograničavanja, pogotovo kada se radi o djeci, pacijentima u terminjalnom stadiju. Negativna iskustva su je podsticala da kroz praksu, nastavu, teoretski rad, se zalaže za cjelovitije, sveobuhvatnije zbrinjavanje pacijenta, drugačiju orijentaciju prema bolesniku. Insistirala je na trajnoj njezi i zaštiti oboljelih od hroničnih bolesti, saradnju sa obiteljima takvih bolesnika. Svojim autoritetom i utjecajima je doprinjela promjenama u sestrinstvu: ∗ obrazovanju medicinskih sestara na višim i visokim školama, ∗ ukidanju tečajeva za osposobljavanje sestara da obnašaju te funkcije, ∗ praktičnu nastavu studenata, sestrinstva obavezno obavljati uz mentore, ∗ praktičnu nastavu obavljati u zdravstvenim ustanovama, na terenu i u pacijentovom domu. Virdžinija Henderson svoju profesionalnu karijeru je posvetila definiranju sestrinske prakse. Njena definicija sestrinstva su odgovori na pitanja: ∗ Šta je sestrinska praksa? ∗ Koje su specifične uloge sestre? ∗ Koje su jedinstvene aktivnosti sestrinstva? Na osnovu svih saznanja o sestrinskoj praksi razradila je i teoriju. Njene ideje bile su pod utjecajem njenog obrazovanja i velikog iskustva. 194


Smatrala je, da je zdravlje sposobnost pojedinca da samostalno zadovoljava svoje potrebe, te je u skladu s tim i definirala zdravstvenu njegu. Njena prva samostalna definicija je objavljena 1955.godine. Reviziju iste je objavila 1961. godine, a završnu verziju je objavila 1966.godine. Ona glasi: “Jedinstvena je uloga medicinske sestre pomagati pojedincu, bolesnom ili zdravom, u obavljanju onih aktivnosti koje doprinose zdravlju ili oporavku ili mirnoj smrti, a koje bi pojedinac obavljao samostalno kada bi imao potrebnu snagu, volju i znanje. Pomoć treba pružati na način, koji će doprinijeti što bržem postizanju njegove samostalnosti i neovisnosti”. Na molbu i zahtjev ICN-a , napisala je i 1960. godine knjigu pod nazivom “Osnovna načela zdravstvene njege”. Dala je smjernice za pravilno tretiranje svih vrsta oboljenja, odnosno bolesnika. Zdravstvena njega treba prelaziti okvire fizičke pomoći i jednostavnih sestrinskih vještina, jer zadatak sestre treba biti u aktivnostima koje prevazilaze samo preživljavanje. Naglašavala je da opće obrazovanje uz kvalitetno i stručno znanje su uvjeti promocije dobroga, kvalitetnoga i suvremenoga sestrinstva. Neophodnost timskoga rada, treba biti značajna komponenta u cjelokupnosti pozitivnoga ishoda za pacijenta, bolesnika, ali je neizostavno nužna jedinstvenost uloge i osobni doprinos svakog člana medicinskog tima. Virdžinija Henderson opisuje čovjeka kao cjelovito, nezavisno biće s njegovim osnovnim potrebama, koje on kao zdrav može sam zadovoljiti. Za nju je bolestan onaj koji nema snage, želje, ni znanja brinuti se o sebi i ispunjavati svoje potrebe. Ona uzima u obzir biološke, psihološke, saciološke i duhovne potrebe. Sestrinske aktivnosti je kategorizirala prema potrebama pacijenta, bolesnika, jer je smatrala, da čovjek ima 14 osnovnih potreba, a to su: ∗ disanje, ∗ unošenje hrane i tekućine, ∗ eliminacija otpadnih tvari, ∗ kretanje i zauzimanje odgovarajućih položaja tijela, ∗ spavanje i odmor, ∗ odijevanje, ∗ održavanje normalne temperature tijela, ∗ održavanje lične higijene, ∗ izbjegavanje loših utjecaja okoline, 195


∗ komunikacija s drugim ljudima, ∗ vjerske potrebe, ∗ obavljanje svrsishodnog rad, ∗ rekreacija, ∗ učenje, istraživanje i zadovoljavanje znatiželje. U svijetu je poznata po djelima, koje je napisala, a to su: ∗ Definicija zdravstvene njege, ∗ Osnovne potrebe čovjeka, ∗ Aktivnosti zdravstvene njege. Sestrinsku ulogu je opisala kao zamjensku i dopunsku. Pod zamjenskom ulogom je smatrala rad sestre za pacijenta i rad sestre umjesto pacijenta. Pod dopunskom ulogom je smatrala pomaganje sestre pacijentu. Odnosno sestra treba biti svijest bolesnika bez svijesti, vid slijepoga, samopouzdanje mlade majke, noga amputiranoga, glasnogovornik gluhonijemih i slabih, ljubav za životom osobe sklone suicidu. Ukazivala je na posebnu, specifičnu ulogu medicinske sestre u zdravstvenoj njezi. Opisuje tu službu kao kreativnu, koja ima neograničene mogućnosti razvoja zdravstvene njege. Objašnjavala je i često isticala potrebu da zdravstvenu njegu treba razgraničiti od medicine. Uporno se zalagala da je nužna jedinstvenost uloge sestre za područje gdje može samostalno djelovati i gdje može imati vlastitu incijativu. Podrazumijeva se da se to odnosi na visoko obrazovane sestre. Smatrala je da dobra sestra treba prvo spoznati sebe, te znati razumjeti svoje reakcije, koje imaju itekako upliva na njenu sposobnost, da može udovoljiti svim zahtjevima koje traži uloga kvalitetne i dobre sestre. Ako posjeduje sposobnost prepoznavanja i rješavanja vlastitih emocionalnih problema imati će razvijenu svijest o vlastitim slabostima, sklonostima i sposobnostima. Posebno je isticala da svaka sestra treba analizirati svoje djelovanje odnosno svoju vlastitu praksu, te stupanj svog stručnog razvoja, pri tome obavezno traživši odgovore na pitanja: ∗ Da li pomažem pacijentima pri zadovoljavanju osnovnih ljudskih potreba? ∗ Da li pacijentima pružam potrebnu fizičku, psihičku i edukacijsku pomoć? ∗ Da li sam dovoljno osjetljiva na individualne razlike uslovljene ili privremenim ili trajnim obilježjima? ∗ Da li sebe doživljavam kao samostalnog uposlenika koji može slobodno i kompetentno raspravljati o zdravstvenoj njezi? 196


∗ Ernestina Wiedenbach Ernestina Wiedenbach je rođena 1904. godine. Šezdesetih godina ovog stoljeća je već bila iskusna i priznata sestra. Njena teorija zdravstvene njege je koncipirana na altruističkim stanovištima: ∗ osnova zdravstvene njege je pomoć drugoj osobi, ∗ zdravstvena njega mora biti utemeljena na znanju, ∗ zdravstvena njega mora biti utemeljena na suosjećanju, ∗ zdravstvena njega mora biti utemeljena na vještini, ∗ zdravstvena njega mora biti utemeljena na razumijevanju pacijenta, ∗ bolesnika kome je pomoć potrebna. Smatrala je da kvalitet zdravstvene njege zavisi od tri osnovna elementa: ∗ zdravstvena njega treba uvijek imati svoju svrhu, ∗ zdravstvena njega treba uvijek imati svoj plan, ∗ zdravstvena njega treba uvijek imati svoju realnost. Svi ovi elementi međusobno se isprepliću, prvi uvjetuje drugi, drugi uvjetuje treći, a sva tri su međusobno povezana. Medicinska sestra planira zdravstvenu njegu i usmjerava je ka postizanju svrhe, a sve to treba raditi svjesna realnih mogućnosti: ∗ trenutačne zdravstvene situacije pacijenta, bolesnika, ∗ raspoloživost kadrom u datom i skorom periodu, ∗ tehničkim uvjetima zdravstvene institucije, ∗ opremljenošću odjela gdje je smješten pacijent, bolesnik. Dakako, da joj svrha mora biti ono što kroz cjelokupnu svoju aktivnost medicinska sestra želi da postigne, odnosno cilj kojem teži. Neizostavno je da prilikom planiranja sastavljanja i sprovođenja njege, svih tih aktivnih obaveza je nosilac sestra. Ona je ta, koja to sprovodi, ali uvijek u suradnji sa pacijentom, koji mora razumjeti i prihvatiti razloge i način pružanja pomoći. Ernestina Wiedenbach se zalagala za dobru suradnju između medicinske sestre i pacijenta, bolesnika. Smatrala je da svi njegovi doživljaji, sva njegova iskustva vezana za određene probleme i potrebe, moraju biti jednako važni, kao i mišljenja, zapažanja i iskustva sestre. Pojam realnosti, obrazlagala je obuhvatajući procjenu svih obilježja medicinske sestre i pacijenta, bolesnika, 197


pri tome uzimajući u obzir osposobljenost, broj, ciljeve, planove i okolnosti u kojima treba sprovesti zdravstvenu njegu. Svaka medicinska sestra svoju djelatnost odvija, radi, sprovodi u tri faze: Utvrđuje da li je pacijentu, bolesniku potrebna pomoć, a pri tome treba: ∗ da ga promatra, ∗ da ga procijenjuje, ∗ da konstatuje da li se njegovo stanje, ponašanje razlikuje od očekivanog, ∗ da zna objasniti očekivane eventualne razlike. Potrebnu, odnosno neophodnu pomoć treba pružiti prema planu koji predviđa: ∗ savjetovanje, ∗ uključivanje drugih stručnjaka, ∗ informiranje, ∗ provođenje svih mjera udobnosti, ∗ provođenje neophodnih terapijskih postupaka. Obavezna je provjeriti: ∗ je li potrebna pomoć pružena pacijentu, bolesniku, ∗ je li potrebna pomoć pružena pacijentu, boleniku bila djelotvorna.


Ernestina Wiedenbach je veoma često naglašavala da teorija i praksa trebaju biti tijesno povezane, jer teorije se rađaju u praksi, potvrđuju kroz istraživanja i ponovo se vraćaju natrag u praksu. ∗ Dorothy Johnson Dorothy Johnson je rođena 1919. godine. Od 1950. do 1980. godine je razvijala bihevioralnu teoriju zdravstvene njege. Smatrala je da u čovjeku postoje dva sistema: ∗ biološki, ∗ bihevioralni. Prema njenoj teoriji, medicinska sestra je ta, koja utječe na pacijentovo, bolesnikovo ponašanje. Njezin cilj je : ∗ da uspostavi unutrašnju ravnotežu pacijenta, bolesnika, ∗ da pacijentu, bolesniku smanji njegovu unutarnju napetost. Po poimanju Johnsonove: ∗ medicinska skrb mora biti usmjerena prema biološkom sistemu, ∗ zdravstvena njega na ponašanje pacijenta. Ukoliko se desi da dođe do narušavanja ravnoteže do porasta napetosti pod utjecajem vanjskih i unutarnjih stresora, prilikom ponovnog uspostavljanja ravnoteže medicinska skrb i zdravstvena njega treba međusobno da se nadopunjavaju. U takvoj situaciji zdravstvena njega treba biti usmjerena: ∗ na smanjivanje stresa, ∗ na podržavanje prirodne odbrane, ∗ na proces prilagodbe. Smatrala je zdravlje kao svrsishodno i adaptivno, mentalno, emocionalno, tjelesno i socijalno reagiranje na unutarnje i vanjske podražaje, s ciljem održavanja ravnoteže i ugode. Zdravstvenu njegu je definirala kao vanjski regulatorni utjecaj, koji je usmjeren poticanju i održavanju zdravlja.

Slika 97. Sestre 1916.g 198

Naglašavala je značaj obrazovanja uz kvalitetnu i stručno obavljenu praksu, neophodnost timskog rada, kao značajnu komponentu pozitivnog pružanja njege i cjelokupnog ishoda za pacijenta, bolesnika. 199


∗ Marjory Gordon Marjory Gordon je zaslužna profesorica Zdravstvene njege i Pedagoške psihologije.Vodila je skupinu stručnjaka koja je izradila klasifikaciju njegovateljskih dijagnoza. Razvila je i sopstvenu klasifikaciju-funkcionalnog ponašanja koji razviju ljudi u toku prilagođavanja promjena u okolini. Taj funkcionalni uzorak ponašanja je stvoren pod utjecajem bioloških, kulturnih, socijalnih kao i religioznih djelovanja. ∗ Hildegard Peplau Hildegard Peplau je bila pionirka u razvoju teoretskih osnova u zdravstvenoj njezi. Djelo joj je posebno značajno u domenu psihijatrijske zdravstvene njege. Također upozorava na važnost pripreme i izobrazbe medicinskih sestara, da razviju snažne i zrele sposobnosti. Elementi njene teorije: ∗ psihodinamska zdravstvena njega, ∗ faza odnosa sestra-pacijent, ∗ uloga medicinske sestre u tom odnosu. ∗ Myre Estrin Levine Izradila model njege: ∗ održanje i čuvanje energije, ∗ načela čuvanja energije, ∗ integritet, cjelovitost, ∗ prilagođavanje čovjeka na okolinu. Na razvoju modela utjecala su znanja iz medicinskih, bioloških i patofizioloških znanosti. Živjela od 1920-1996. godine u Čikagu. Diplomirala je zdravstvenu njegu i filozofiju. 1962. godine magistrirala iz zdravstvene njege na Univerzitetu u Detroitu. ∗ Dorothy E. Orem Rođena je 1914. godine u Baltimoru. Pohađala je Školu zdravstvene njege u Washingtonu. 1945. godine je magistrirala, a 1976. godine je doktorirala. Radi kao medicinska sestra u bolnici, kasnije u operacionoj sali. Postala je direktor Škole za sestre u Detroitu. Bila je savjetnik za zdravstvenu njegu u američkom Ministarstvu zdravlja, te izvanredni profesor na Kliničkom univerzitetu u Washingtonu. Napisala je udžbenik za izobrazbu medicinskih sestara u praksi (Guides for developing curricula foe education of practical nurses) 1971. godine. Izdala je obimno djelo “Koncepti prakse zdravstvene njege” (Nursing concepts of practice) - 1980. godine. 200


∗ Calliste Roy Rođena je 1939. godine u Los Angelesu. Poznata je po modelu i teoriji adaptaciji čovjeka u toku života, u stanju zdravlja i stanju bolesti: ∗ adaptacija, ∗ čovjek kao sistem, ∗ podražaji koji utječu na prilagođavanje. Studij sociologije završila 1975. godine, magistrirala i doktorirala na Univerzitetu u Los Angelesu. Diplomirala je i magistrirala iz pedijatrijskog područja zdravtvene njege. Poučavala je zdravstvenu njegu u Školi za sestre u Bostonu. Njegu je razvijala kao znanstvenu i humanu disciplinu. 1976. godine izdaje knjigu “Usvajanje zdravstvene njege u model adaptaacije” (Introduction to nursing: An adaptation model). Izdala je i druge knjige i mnogobrojne stručne i znanstvene radove. ∗ Nansy R. Oper Rođena je 1918. godine u Škotskoj. Školu zdravstvene njege je završila u Edinburgu. Magistrirala, doktorirala te radila u škotskom Ministarstvu zdravlja. Najvažnije djelo koje je radila zajedno sa Winifred W. Logan in Alison J. Herney 1980. godine “Elementi zdravstvene njege” (The elements of nursing). Oblikovala je i razvila model življenja: ∗ dinamika življenja, ∗ životne aktivnosti. ∗ Winifred W. Logan Završila je medicinsku školu u Royal Infirmary u Edinburgu. Magistrirala je i radila kao docent zdravstvene njege na Univerzitetu Edinburg. Sarađivala u Ministarstvu za zdravlje. Bila je savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije na području zdravstvene njege. Od 1978-1980. godine, bila je predsjednica Međunarodnog savjeta medicinskih sestara. Vodila je Odsjek za zdravlje i Studij zdravstvene njege na Univerzitetu u Glasgowu. Objavila je niz publikacija i sudjelovala na Međunarodnim konferencijama u sklopu akademskih i stručnih udruženja. ∗ Alison J. Tierney Završila školu za zdravstvenu njegu u Edinburgu. 1973. godine je počela pedagoški rad. 1976. godine, završava doktorski studij. 1984. godine, postaje direktorica Odjela za istraživanja na polju zdravstvene njege u Edinburgu. Sudjeluje u oblikovanju politike izobrazbe medicinskih sestara. Objavila je mnogobrojne publikacije iz područja zdravstvene njege. 201

LITERATURA

LITERATURA

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25.

202

LITERATURA

“ Nomen et omen “ “Ime i znamenje” Titus Maccius Platus

Anderson, G. M. “Elizabeth Fry: timeless reformer.” America 173 (Fall 1995): 22-3. Asimov, I. Asimov’s Biographical Encyclopedia of Science and Technology, Doubleday & Co., Inc.,1972. Badawi, A. Min Tarlkh al-Ilhad fi al-Islam Islamica, Vol. II, Cairo, 1945, pp. 198-228. Bon, H. Laennec (1781-1826), Lumiere, Dijon 1925. Browne, G.E. Arabian Medicine, Cambridge, 1921, pp. 44-53. Companion Encydlopedia of the Histoery of Medicine, London-New York 1999.; Clay, W. L. The Prison Chaplain. Montclair. New Jersey.: Patterson Smith, 1969. De Haan, F. Fry , Elizabeth (1780–1845)’ in Oxford Dictionary of National Biography [1], accessed 17 March 2007. Dawson, Warren R. The Beginnings, Egypt & Assyria. Hafner Publishing Company, New York. 1964. Čukljek, S. Osnove zdravstvene njege, Zagreb 2005. Fairhurst, J. “The Angel of Prisons.” Ireland’s Own 4539 (Fall 1996):5. Fry, K. Memoir of the Life of Elizabeth Fry. Montclair, N.J.: Patterson Smith, 1974. Gamil, B. Uqud al-Jauliar, Vol. I, pp. 118-27. Genschorek, W. Wegbereiter der Chirurgie. Johann Friedrich Dieffenbach, Theodor Billroth. Hirzel, Leipzig 1982. Gastiglioni, A. Storia della Medicina, Milano 1936.; Hallauer, C Emil von Behring, the man and his work. Schweiz Z Pathol Bakteriol. 1954;17(4):392-9. Hatton, J. Betsy, the dramatic biography of a prison reformer. Oxford UK & Grand Rapids, Michigan, Monarch Books, 2005. Izmirli, H. Ilahiyat, Fak. Macm., Vol. I, p. 151; Vol. II, p. 36, Vol. III, pp. 177 et seq. Ibrahimagić, ĆO. Mašić I, Ibrahimagić A, Tupković E. I sar. Čehinje i Poljakinje – prve liječnice u BiH. Med Arh, 2002; 56(1): 49-50. Konjhodžić, F, Mašić I. Osnivanje Zemaljske bolnice u Sarajevu. Med Arh, 2004; 58(2): 12-30. Konjhodžić, F, Šimunović V. Prve operacije na glavi i mozgu u Vakufskoj bolnici u Sarajevu. Med Arh, 198; 32: 325. Kern, E. Theodor Billroth. 1829-1894; Biographie anhand von Selbstzeugnissen. Urban & Schwarzenberg, München 1994, ISBN 3-541-16531-6. Lewis, G. Elizabeth Fry. London, England: Headley Brothers, 1909. Leelerc, L. Histoire de la medicine arabe, Paris, 1876, Vol. I, pp. 337-54. H. P. J. ∗Renaud, A propos du millenaire de Razes, in bulletin de la Societe Francaise d’Histoire de la medicine, Mars-avril, 1931, pp. 203 et seq. Leibbrand, W. On the hundredth anniversary of the birth of Paul Ehrlich and Emil von Behring.] Munch Med Wochenschr. 1954. Mar 12;96(11):298-9.

26. Gavrilović, V. Istorija Stomatologije, Beograd 1969. 27. Mašić, I., Riđanović, Z., Kujundžić, E., lbn Sina - Avicena, život i djelo. Avicena, Sarajevo, 1995: 5-11. 28. Mašić, I., Dilić, M. Ko je zaista prvi opisao plućni krvotok? Med Arh, 2007; 61(2, supl.2): 254-8. 29. Mašić, I. i sar. Doprinos islamske tradicije razvitku medicinskih znanosti. Avicena, Sarajevo, 1998: 17-64. 30. Mašić, I. Arapska medicina. AVICENA, Sarajevo, 1994: 19-42. 31. Mašić, I. Klasici arapsko-islamske medicine. AVICENA, Sarajevo, 1995:7-15. 32. Mašić, I., Budalica A. Znanstveni opus Zakariyyaa R-Razija. AVICENA, Sarajevo, 1997:15-24. 33. Mašić, I. Korjeni medicine i zdravstva u BiH. AVICENA, Sarajevo, 200: 101-48. 34. Mašić, I. Prve hospitalne zdravstvene ustanove u BiH. Med Arh, 1994; 48(3): 139-43. 35. Mašić, I. Zdravstvo u osmanskom periodu. AVICENA, Sarajevo, 1994: 6-16. 36. Mašić, I. Zemaljska bolnica u Sarajevu. AVICENA, Sarajevo, 1994: 16-116. 37. Mašić, I. Ibn Al-Nefis- Život i djelo. AVICENA, Sarajevo, 1996:5-30. 38. Microsoft enciklopedija “encarta 2000”. 39. Minarik, F., Od staroslovenskega vraštva do savremenog lijeka, Ljubljana 1971. 40. Maksimović, J. Uvod u medicinu sa teorijom medicine, Novi Sad 2001. 41. Mieli, A. La science arabe, Leiden, 1938, pp. 8, 16. 42. Majno, G. The Healing Hand. Harvard University Press, Cambridge. 1975. 43. Omanić, A. Uvod u medicinu sa medicinskom deontologijom, Sarajevo 2000. 44. Pines, S. Die Atomenlehre ar-Razi’s in Beitrage zur islamischen Atomenlehre, Berlin, 1936, pp. 34-93. 45. Pitman, E.R. Elizabeth Fry. Boston, Mass.: Roberts Brothers, 1886. 46. Pintar, J. Kratka zgodovina Meddecine, Ljubljana 1950.; 47. Rouxeau, A. Laennec, Bailliere, Paris 1912-1920, 2 volls. 48. Rose, J. Elizabeth Fry, a biography. London & Basingstoke: Macmillan, 1980. 49. Rose, June. Prison Pioneer: The Story of Elizabeth Fry. Quaker Tapestry Booklets, 1999. 50. Rondoni, P. Commemoration of Emil von Behring and Paul Ehrlich on their 100th anniversary, 1854.Boll Ist Sieroter Milan. 1954 May-Jun;33(5-6):225-35. 51. Ruska, J. Al-Biruni als Quelle fur das Leben und die Schriften al-Razi’s, Isis, Vol. V, 1924, pp. 26-50. 52. Ranking, G.S.A. The Life and Works of Rhazes, in Proceedings of the Seventeenth. 53. International Congress of Medicine, London, 1913, pp. 237-68. 54. Silverburg, R. The Dawn of Medicine. Putnam Publishing, New York. 1966. 55. Sanders, J. B. Transitions from Ancient Egyptian to Greek medicine. University of Kansas Press, Lawrence. 1963. 56. Sxhnjeriz, O. Medicinische Antropologie, Leipzig 1929.; 57. Spencer, J. The Value of Kindness: The Story of Elizabeth Fry. 2nd ed. 1976. 58. Stanojević, V. Istorija Medicine, Beograd/ Zagreb 1953.; 59. Thaller, L. Od čarobnjaka do liječnika, Zagreb 1933. 60. Thornjald, J. Macht und Geheimnis der Fruhen Artz, Munchen 1958.; 61. Von Behring, H.On the occasion of the 100th birthday of Emil von Behring. Dtsch Med J. 1954 .Apr 1;5(7):172-3. 62. Živojinović, S. Bolesti drevnih ljuid, Beograd 2000. 203

LITERATURA

63. Wustenfeld, F. Geschichte der Arabischen Arzte und Naturforscher, ftn. 98. 64. With, A. S. L. The mechanism of stimulation of the medullary centers by decreased oxidation. J. Pharmacol. Exp. Ther.1914 5:239-73. 65. With, W. J. M. A study of the mechanism by which muscular exercise produces acceleration of the heart. Am. J. Physiol. 31:48-71. 66. Wyklicky, H. Unbekanntes von Theodor Billroth. Eine Dokumentation in Fragmenten. Österreichische Akademie der Wissenschaften, Wien 1993. 67. Whitney, J. Elizabeth Fry Quaker Heroine. London UK. George Harrap & Co. Ltd., 1937, New York, N.Y. Benjamin Blom, Inc., 1972. 68. www.aldokkan.com 69. www.schoolscience.co.uk 70. www.library.yale.edu - Historical Medical Library 71. www.britannica.com/eb/article-9049524/Feodor-Lynen 72. www.evene.fr/celebre/biographie/francois-jacob-1509.php 73. www.britannica.com/eb/article-9043187/Francois-Jacob 74. www.britannica.com/eb/article-9031880/Sir-John-Carew-Eccles 75. www.encyclopedia.com/doc/1E1-HodgkinSi.html 76. www.britannica.com/eb/article-9041653/Sir-Andrew-Fielding-Huxley 77. www.britannica.com/eb/article-9015673/Konrad-E-Bloch 78. www.britannica.com/eb/article-9049473/Andre-Lwoff 79. www.pasteur.fr/infosci/archives/lwf1.html 80. www.ijm2.ijm.jussieu.fr/ijm/consultez/seminaires 81. www.pasteur.fr/infosci/archives/mon0.html 82. www.britannica.com/eb/article-9064227/Peyton-Rous 83. www.encyclopedia.com/doc/1E1-Rous-Fra.html 84. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1966/rous-bio.html 85. www.britannica.com/eb/article-9037717/Ragnar-Arthur-Granit 86. www.rgs.fi/granit/granitfi.htm 87. www.britannica.com/eb/article-9039399/Haldan-Keffer-Hartline 88. www.faqs.org/health/bios/61/Haldan-Keffer-Hartline.html 89. www.elijahwald.com/origin.html 90. www.britannica.com/eb/article-9075915/George-Wald 91. www.nobelprizes.com/nobel/medicine/1967c.html 92. www.ars.usda.gov/is/timeline/RNA.htm 93. www.answers.com/topic/holley-robert-william?cat=technology 94. www.britannica.com/eb/article-9045335/Har-Gobind-Khorana 95. www.bio-medicine.org/biology-definition/Har_Gobind_Khorana/ 96. www.nobelprizes.com/nobel/medicine/1968b.html 97. www.britannica.com/eb/article-9055909/Marshall-Warren-Nirenberg 98. www.research.umich.edu/news/michigangreats/nirenberg.html 99. www. idw-online.de/pages/de/news234882 100. www.jeanne-mammen.de/html/deutsch/inhalte/delbrueck.html 101. www.britannica.com/eb/article-9040238/AD-Hershey 102. www.nap.edu/html/biomems/ahershey.html 103. www. profiles.nlm.nih.gov/QL/ 204

LITERATURA

104. www. profiles.nlm.nih.gov/QL/Views/Exhibit/narrative/phage.html 105. www.mit.edu/biology/www/biology/named_lectures/luria.html 106. www.nlm.nih.gov/news/press_releases/luria_profiles_pr05.html 107. www.britannica.com/eb/article-9044868 108. www.nobelpreis.org/castellano/medizin/katz.htm 109. www.washingtonpost.com/ac2/wp-dyn/A396892003Apr25? 110. www.britannica.com/eb/article-9033217 111. www.nobelpreis.org/castellano/medizin/euler.htm 112. www. nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1970/axelrod-bio. 113. www.britannica.com/eb/article-9011476/Julius-Axelrod 114. www.answers.com/topic/julius-axelrod 115. www.nndb.com/people/980/000130590/ 116. www.britannica.com/eb/article-9070506 117. www.brasilescola.com/biografia/earl-wilbur-sutherland-jr.htm 118. www.britannica.com/eb/article-9031972 119. www.britannica.com/eb/article-9060973 120. www. register.munzinger.de/personen/00/000/013/00013410.shtml 121. www.tuobra.unam.mx/publicadas/021031121605.html 122. www.jimmunol.org/cgi/reprint/136/11/4335 123. www. nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1973/frisch-autobio. 124. www.vdbiol.de/content/e4/e125/e1185/index_ger.html 125. www. nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1973/loren-autobio. 126. www.muskingum.edu/~psych/psycweb/history/lorenz.htm 127. www.age-of-the-sage.org/scientist/konrad_lorenz.html 128. www. nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1973 tinbergen- autobio.ht 129. www.tinbergen.gorlaeus.net/?pagina=nikotinbergen 130. www.britannica.com/eb/article-9024241 131. www. alenasites.com/claude/ 132. www.britannica.com/eb/article-9031629/Christian-Rene-de-Duve 133. www.nobelpreis.org/medizin/duve.htm 134. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1974/palade-autobio.html 135. www.britannica.com/eb/article-9058042 136. www.geocities.com/med_1980kkk/palade-autobio.html 137. www.nobelpreis.org/castellano/medizin/palade.htm 138. www.britannica.com/eb/article-9012060/David-Baltimore 139. www. president.caltech.edu/ 140. www. granditaliani.it/scienzenaturali/dulbecco/vita.html 141. www.britannica.com/eb/article-9071621 142. www. nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1975/temin-autobio.h 143. www. nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1976/blumberg-autobio.html 144. www.counterbalance.net/bio/blum-body.html 145. www.britannica.com/eb/article-9015785 146. www.britannica.com/eb/article-9035829 147. www. nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1977/guillemin-autobio.html 148. www.lemonde.fr/cgibin/achats achetercgi?offre=archives&type _item=art_ 205

LITERATURA

arch_30j&objet_id=899553&clef=arc-trk-nc_01 149. www.britannica.com/eb/article-9066083 150. www. nobel-prize-winners.com/schally.html 151. www. reference.howstuffworks.com/yalow-rosalyn-sussman-encyclopedia. 152. www. nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1978/arber-autobio. 153. www.britannica.com/eb/article-9009228 154. www.todayinsci.com/6/6_03.htm 155. www.chemgapedia.de/vsengine/popup/vsc/de/biography/a/ar/arber_00045werner_000 451929_0004506_0004503.bio.html 156. www.britannica.com/eb/article-9068282 157. www.jcvi.org/research/ 158. www.nndb.com/people/480/000131087/ 159. www.britannica.com/eb/article-9026314 160. www.nndb.com/people/498/000131105/ 161. www.bmj.com/cgi/content/full/329/7467/687 162. www. linkinghub.elsevier.com/retrieve/pii/S0140673604170499 163. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1980/benacerraf-autobio.html 164. www.britannica.com/eb/article-9078536 165. www.campusdeexcelencia.info/jeandausset.html?PHPSESSID=5ecfde15 c55742a5b573a2a90ceb8cea 166. www.nndb.com/people/826/000131433/ 167. www.britannica.com/eb/article-9068372 168. www.rogersperry.org/ 169. www.britannica.com/eb/article-9069089 170. www.britannica.com/eb/article-9041370 171. www.geocities.com/davidhhhubel/nobel1981.html 172. www.reference.allrefer.com/encyclopedia/H/Hubel-Da.html 173. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1981/hubel-lecture. 174. www.neuro.med.harvard.edu/faculty/hubel.html 175. www.ca.geocities.com/med_2005q/wiesel-autobio.html 176. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1982/bergstrom-autobio.html 177. www.britannica.com/eb/article-9078770 178. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1982/ 179. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1982/samuelsson-autobio.html 180. www.britannica.com/eb/article-9065249 181. www.britannica.com/eb/article-9074807 182. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1984/jerne-autobio. 183. www.britannica.com/eb/article-9043549 184. www.biokemi.org/biozoom/2000_3/bz_0300f.htm 185. www.britannica.com/eb/article-9045888 186. www.axxon.com.ar/not/112/c-112InfoCesarMilstein.htm 187. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1985/brown-bio.html 188. www.britannica.com/eb/article-9037283/Joseph-L-Goldstein 189. www.britannica.com/eb/article-9024669 190. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1986/cohen-autobio. 206

LITERATURA

191. www.britannica.com/eb/article-9072862 192. www.britannica.com/eb/article-9015462 193. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1988/elion-autobio. 194. www.washington.edu/alumni/columns/march98/hitchings.html 195. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1988/hitchings196. www.britannica.com/eb/article-9015412 197. www.britannica.com/eb/article-9074858 198. www.k-state.edu/media/newsreleases/landonlect/varmustext296.html 199. www.britannica.com/eb/article-9054368 200. www.washington.edu/alumni/columns/march98/thomas.html 201. www.britannica.com/eb/article-9072165 202. www.faqs.org/health/bios/56/E-Donnall-Thomas.html 203. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1991/neher-autobio. 204. www.britannica.com/eb/article-9055198 205. www.britannica.com/eb/article-9065007/Bert-Sakmann 206. www.britannica.com/eb/article-9034370/Edmond-H-Fischer 207. www.britannica.com/eb/article-9046220 208. www.britannica.com/eb/article-9063894 209. www.britannica.com/eb/article-9067162/Phillip-A-Sharp 210. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1993/sharp-autobio. 211. www.rff.org/rff/Phil-Sharp.cfm 212. www.britannica.com/eb/article-9001529/Alfred-G-Gilman 213. www.history.nih.gov/exhibits/rodbell/6_Gilman.htm 214. www.britannica.com/eb/article-9001535 215. www.britannica.com/eb/article-9002443 216. www.britannica.com/eb/article-9002479 217. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1995/nusslein volhard-autobio. html 218. www.britannica.com/eb/article-9002469/Eric-F-Wieschaus 219. www.britannica.com/eb/article-9003015/Peter-C-Doherty 220. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1996/doherty-autobio.html 221. www.faqs.org/health/bios/94/Peter-C-Doherty.html 222. www.britannica.com/eb/article-9003012/Rolf-M-Zinkernagel 223. www.britannica.com/eb/article-9110828/Stanley-B-Prusiner 224. www.britannica.com/eb/article-9117800 225. www.britannica.com/eb/article-9117801 226. www.britannica.com/eb/article-9117802/Ferid-Murad 227. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1998/murad-cv.html 228. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1999/blobel-autobio. 229. www.britannica.com/eb/article-934263 http://nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/ laureates/1999/blobel autobio.html 230. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/2000/carlsson-autobio.html 231. www.transmittorn.com/nr_10/art1.htm 232. www.hhmi.org/research/investigators/kandel_bio.html 233. www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/2000/kandel-cv.html 207

Historijski Pregled Medicine i Sestrinstva

Recommend Documents