Martin Cruz Smith - Staljinov Duh

MARTIN CRUZ SMITH

STALJINOV

DUH

 Za Knoxa i Kitty

PROLOG Zima je doba za koje Moskovljani žive. Zima do koljena u snijegu koji omekšava grad, kola od jedne zlatne kupole do druge, daje drugačiji oblik skulpturama i pretvara  puteljke u parkovima u staze za klizanje. Snijeg koji ponekad pada poput čipkaste izmaglice, ponekad gust poput perja. Snijeg zbog kojega limuzine bogatih i moćnih gmižu brzinom puža iza ralica. Snijeg koji pokriva i otkriva, varajući oko kratkotrajnim bljeskovima osvijetljene kupole Središnjeg telegrafskog ureda, Apolonove kočije koja kreće s Boljšoj teatra, neonskih obrisa jesetre u Carstvu hrane. Žene kupuju usred zapuha vjetra, gotovo klizeći u dugačkim krznenim bundama. Djeca vuku sanjke i  snowboarde, dok Lenjin leži u svom mauzoleju, gluh i slijep na promjene, pokriven snijegom. I, prema Arkadijevu iskustvu, kad se snijeg otopi, otkrit će se leševi. U Moskvi to znači da je došlo proljeće.

1 Bila su dva sata ujutro, doba kad je istovremeno i rano i kasno. Dva sata ujutro svijet je za sebe.

Crna kosa Zoje Filotove bila je izuzetno kratko ošišana, kao da vlasnica prkosno želi pokazati modricu ispod oka. Ima otprilike četrdeset godina, smatrao je Arkadij, i bila je moderna i vitka u crvenom kožnom odijelu, sa zlatnim križem obješenim oko vrata koji je imao isključivo ukrasnu funkciju. Sjela je s jedne strane separea, Arkadij i Viktor s druge, i iako je Zoja naručila vinjak, još ga nije ni taknula. Nokti su joj bili dugački i nalakirani crvenim lakom, a dok se igrala kutijom cigareta neprestano je okrećući, podsjećala je Arkadija na raka koji proučava svoju večeru. Kafić je  bio sav u kromu i smješten iznad autopraonice na gradskoj obilaznici. Ni jedan automobil večeras nije bio na pranju budući da pada snijeg, i ono malo automobila koji su uspjeli doći do kafića bili su terenci s pogonom na četiri kotača. Izuzetak su bili Arkadijev Žiguli i Viktorova Lada koji su se skutrili u kutu parkirališta. Viktor je pijuckao Chivas, trudeći se da mu potraje. Piće j e ovdje skupo, a Viktor je imao strpljenje deve. Arkadij je naručio skromnu čašu vode; on je blijed muškarac crne kose sa smirenošću profesionalnog promatrača. Trideset šest sati bez sna učinili su ga još mirnijim no što je inače bio. Zoja reče: “Srce me boli više nego lice.” “Slomljeno ti je srce?” sugerirao je Viktor, kao da je to njegova specijalnost. “Lice mi je upropašteno.” “Nije, još si lijepa žena. Pokaži mom prijatelju što ti je j e još tvoj muž učinio.” Vozači i tjelohranitelji koji su zauzeli stolce uz šank bili su zamišljeni, obuhvatili su svoje čaše rukama, sisali svoje cigarete i održavali ravnotežu. Dvojica šefova uspoređivala su boju kože stečenu na Floridi i fotografije Trnoružice. Zoja je odmaknula križ u stranu kako bi mogla povući zatvarač svoje kožne jaknice i pokazati Arkadiju modricu koja se poput mrlje od vina razlila duž mekane  površine njezinih grudi. “To ti je muž učinio?” upitao je Arkadij. Ona zatvori zatvarač i kimne. “Uskoro ćeš biti na sigurnom”, utješio ju je Viktor. “Takve životinje ne smiju slobodno hodati uokolo.” “Prije vjenčanja je bio divan. Čak i sada moram reći da je Aleksandr bio izvrstan ljubavnik.” “To je prirodno”, reče Viktor. “Pokušavaš “Pokušavaš pamtiti dobra vremena. Koliko ste dugo u braku?” “Tri mjeseca.” Ar kadij kadij se zapitao hoće li ikada prestati sniježiti. Jedan Pathfinder se zaustavio pokraj  benzinske crpke. Mafija je postala konzervativna; sad kad su preuzeli i učvrstili odvojena područja vlasti, branili su  status quo.  Njihova djeca će biti bankari, a njihova će pak djeca biti pjesnici, ili nešto poput toga. To je već sigurna stvar, za pedeset godina će nastupiti zlatno doba poezije. Arkadij se ponovno uključio u razgovor. “Jesi li sigurna da to želiš učiniti? Ljudi se znaju  predomisliti.” “Ja neću.” “Možda će se tvoj muž početi drugačije ponašati.” “On? Neće.” Znakovito se nasmiješila. “On je zvijer. Ne usuđujem se otići u svoj vlastiti stan,  preopasno je.”

“Došla si na pravo mjesto”, reče Viktor i svečano obilježi trenutak gutljajem Chivasa. Automobili u p rolazu su brujali, svaki drukčijim tonom. Arkadij reče: “Trebat ćemo brojeve telefona, adrese, ključeve. Njegov dnevni raspored, običaje, mjesta na koja zalazi. Koliko sam shvatio, ti i tvoj muž imate posao u blizini Arbata.” “Na Arbatu. To je, ustvari, moj posao.” “Kakav?” “Pronalaženje partnera. Internacionalno pronalaženje partnera.” “Kako se tvrtka zove?” “Kupido.” “Stvarno?” Zanimljivo, pomislio je Arkadij. Svađa u Kupidovoj sjenici? “Koliko dugo imaš taj  posao?” “Deset godina.” Jezik joj se na trenutak zadržao na zubima kao da je namjeravala reći još nešto, a zatim se predomislila. “Oboje radite ondje?” “On se samo muva uokolo i puši i pije sa svojim kompanjonima. Ja sve radim, on uzima novac, a kad ga pokušam spriječiti, on me udari. Upozorila sam ga da je ovo posljednji put.” Viktor reče: “I sada želite da ga...” .. se ubije i završi s tim.” “Ubije i završi s tim?” Viktor se naceri. Sviđale su mu se energične žene. žene. “I da ga se nikad ne pronađe.” Arkadij reče: “Ono što mene zanima jest kako si znala da se miliciji trebaš obratiti sa željom da ti ubiju muža?” “Pa ne radi li se to inače tako?” t ako?” Arkadij joj je u sebi priznao da je u pravu. “Ali tko ti je rekao? Tko ti je dao broj telefona? Činjenica da nevini građanin kao što si ti zna kako doći do nas čini nas nervoznima. Jesi li dobila naš  broj od prijatelja ili si vidjela vidjela reklamu ‘Unajmite ubojice’?” ubojice’?” Zoja slegne ramenima. “Neki muškarac mi je ostavio poruku na telefonskoj sekretarici i rekao da nazovem ovaj broj ako imam problem. problem. Nazvala sam sam i javio se tvoj prijatelj.” “Jesi li prepoznala glas koji ti je ostavio poruku?” “Ne. Mislim da se radilo o nekoj dobroj duši koja se sažalila nada mnom.” tor. “Kako je ta dobra duša došla do tvog telefonskog broja?” upita Vik tor. “Mi se reklamiramo. U reklami je objavljen naš broj telefona.” “Jesi li sačuvala poruku?” “Ne, zašto bih htjela takvo što na svojoj automatskoj sekretarici? Uostalom, zašto je to važno? Mogu obojici dati po dvjesto dolara.” “Kako da znamo da ovo nije klopka?” upita Arkadij. “Ovo s telefonom me brine. Ovo bi mogao biti slučaj navođenja na zločin.” Zoja se nasmije grlenim, pušačkim smijehom. “Kako da ja znam da nećete jednostavno zadržati novac? Ili još gore, reći mome mužu?” Viktor reče: “Svaki poslovni pothvat poslovni  pothvat zahtijeva određenu količinu povjerenja s obje strane. Za  početak, cijena cijena je pet tisuća dolara, dolara, pola prije, pola pola poslije.” “Mogla bih nekome na ulici platiti da to obavi za pedeset.” “Dobivaš ono što plaćaš”, reče Viktor. “S nama ti je potpuni nestanak muža zagarantiran, a mi ćemo osobno voditi istragu.”

“Na tebi je”, naglasi Arkadij. “Odluka je tvoja.” “Kako ćete to učiniti?” Viktor reče: “Što manje znaš, bolje za tebe.” Arkadij se osjećao kao da iz prvog reda gledališta gleda snijeg kako pada i prevrće se u  pjenastim valovima preko parkiranih automobila. Ako si Zoja Filotova može priuštiti terenac, t erenac, može  platiti i pet tisuća dolara za eliminaciju svoga svoga muža. “On je vrlo snažan”, reče ona. “Ne, samo će biti težak”, Viktor je razuvjeri. Zoja odbroji s vežanj često korištenih američkih novčanica, čemu je dodala i fotografiju muškarca u frotirnom ogrtaču na plaži. Aleksandr Filotov bio je uznemirujuće krupan, duge, vlažne kose, i fotoaparatu je pokazivao limenku piva koju je očito zdrobio jednom rukom. “Kako ću znati da je mrtav?” upita Zoja. Viktor reče: “Donijet ćemo ti dokaz. Slikat ćemo ga.” “Čitala sam o tome. Ponekad takozvani ubojice upotrijebe šminku i kečap i pretvaraju se da je ‘žrtva’ mrtva. Hoću nešto konkretnije.”  Nastala je stanka.

“Nešto konkretnije?” upita Viktor. “Nešto osobno”, reče Zoja. Arkadij i Viktor pogledaju jedan drugoga. Ovo nije bilo u scenariju.

“Ručni sat?” predloži Arkadij. “Nešto osobnije.” “Kao na primjer...?” Nije mu se sviđao smjer u kojem je razgovor krenuo. Zoja napokon podigne svoju čašu s vinjakom i otpije gutljaj. “Ne šalju li otmičari ponekad prst ili uho?” U separeu je ponovno zavladala tišina, koja je potrajala sve dok Arkadij nije rekao: “To vrijedi vrij edi za kidnapiranje.” “To ionako ne bi vrijedilo”, složila se ona. “Možda ne bih mogla prepoznati njegovo uho ili  prst. Svi izgledaju više-manje jednako. Ne, mora biti nešto osobitije.” “Na što si mislila?” Ona je zavrtjela tekućinu u čaši. “On ima prilično velik nos.” Viktor reče: “Ja neću rezati ničiji nos.” “Kad već bude mrtav? Bilo bi kao da režeš piletinu.” “Svejedno.” “Onda imam drugu ideju.” Viktor podigne ruku. “Ne.” “Čekajte.” Zoja odmota komad papira s fotografijom crteža tigra koji se borio s čoporom vukova. Fotografija je bila mutna, snimljena pod lošim svjetlom, a i sam crtež je bio nejasan. “Sjetila sam se ovoga.” “On ima sliku?” “Ima tetovažu”, reče Arkadij. “Tako je.” Zoja Filotova je bila zadovoljna. “Fotografirala sam tetovažu prije nekoliko noći, kad se onesvijestio od alkohola. To je njegova vlastit a kreacija.” Jedan kut tetovaže bio je prekriven plahtom, ali ono što je Arkadij vidio bilo je dovoljno impresivno. Tigar je veličanstveno stajao uspravljen na stražnjim nogama, a jednom je prednjom

šapom zamahivao prema vukovima koji su režali i uzmicali.  Prizor bitke bio je uokviren borovom šumom i planinskim potokom. Na bijeloj grani breze bila su ispisana slova T, V, E, R. Viktor upita: “Što ovo znači?” “On je iz Tvera”, odgovori Zoja. “U Tveru nema tigrova”, reče Viktor. “Nema ni planina. Tver je ravna , beznadna rupetina na Volgi.” Arkadij pomisli da je to pomalo preoštro, ali ljudi koji su uspjeli doći u Moskvu iz mjesta  poput Tvera obično su se rješavali svojih lokalnih identiteta što su brže mogli. Nisu ih zauvijek upisivali na sebe tintom.

“U redu”, rekao je Viktor. “Sada ga definitivno možemo identificirati. Što predlažeš, kako da ti donesemo dokaz? Ne očekuješ valjda da ćemo vući leš sa sobom uokolo?” Zoja ispije svoj vinjak i reče: “Treba mi samo tetovaža.” Arkadij je mrzio Viktorovu Ladu .

Prozori se nisu mogli do kraja zatvoriti, a stražnji branik je bio  pričvršćen užetom. Vjetar je upuhivao snijeg u automobil kroz rupe u podu i ljuljao osvježivač zraka s mirisom bora ovješen o retrovizor. “Kakva hladnoća”, rekao je Viktor. “Mogao si pustiti auto da se zagrije.” Arkadij je otkopčao košulju. “Zagrijat će se, prije ili kasnije. Ne, mislio sam na nju. Osjetio sam kako mi se testisi  pretvaraju u sige sige i otpadaju, jedan jedan po jedan.” “Ona hoće dokaz, kao i mi.” Arkadij odlijepi ljepljivu traku s tr  buha kako bi skinuo mikrofon i minijaturni diktafon. Stisnuo je gumb za premotavanje unazad, a zatim onaj za reprodukciju,

 poslušao dio snimke, isključio diktafon, izvadio kasetu i stavio je u kovertu na kojoj je napisao: “predmet Z. K. Filotova, viši istražitelj A. K. Renko, detektiv V. D. Orlov”, te datum i mjesto. Viktor upita: “Što imamo?” “Ne baš puno. Javio si se na tuđi telefon u stanici, i žena se raspitala o mogućnosti da joj se ubije muž. Pretpostavila je da si ti detektiv Urman. Ti si prihvatio i gru i dogovorio sastanak. Sada  bismo je mogli uhapsiti zbog urote, ali ne bismo imali ništa protiv detektiva, a ni najblažeg pojma tko joj je dao njegov broj telefona. Nešto nam je prešutjela. Mogao bi je jače pritisnuti ako plati za,  po njezinu mišljenju, obavljeno ubojstvo, tada bi je imao za pokušaj ubojstva i mogla bi biti voljna  progovoriti. Ispričaj Ispričaj mi što znaš o detektivu detektivu Urmanu. Javio si si se na njegov njegov telefon?” “Da. Marat. Urman. Trideset pet godina, neoženjen. Bio je u Čečeniji sa svojim kompićem Isakovom. Nikolaj Isakov, ratni heroj.” “ Detektiv Isakov?” upita Arkadij. Viktor je pričekao trenutak. “Mislio sam da će ti se to svidjeti. Dosje je otraga.” Arkadij je prikrio svoju zbunjenost iskopavši vrpcom zavezani fascikl ispod prljave odjeće i  praznih boca na stražnjem stražnjem sjedalu. “Je li ovo auto ili košara za prljavo rublje?” “Trebao bi pročitati novinske članke. Urman i Isakov su bili pripadnici Crnih beretki, i  poubijali su brdo Čečena. Zajebali Zajebali smo u prvom čečenskom ratu. Drugi put smo poslali ljude s , kako se kaže, odgovarajućim vještinama. Pročitaj članke.” “Misliš da Isakov zna što Urman radi?” “Ne znam.” Viktorovo lice se namrštilo od razmišljanja. “Crne beretke imaju svoja vlastita  pravila.” Pripalio je cigaretu ne skidajući skidajući pogled s Arkadija. Arkadija. “Jesi li upoznao Isakova?” Isakova?” “Nismo se nikad sreli licem u lice.”

“Samo sam se pitao.” Viktor ugasi plamen pritisnuvši šibicu dvama prstima. “Zašto si se javio na Urmanov telefon?” “Čekao sam da mi se javi doušnik. I prije je znao greškom nazvati Urmanov broj;  brojevi nam se razlikuju samo u jednoj znamenci. Ti momci na ulici zimi piju antifriz. Moraš ih uhvatiti dok su sposobni govoriti. U svakom slučaju, moglo bi se pokazati da je to bila bil a dobra pogreška, zar ne?” Arkadij je promatrao grupicu ljudi kako izlaze iz kafića i kreću prema terencu. Bili su to krupni, šutljivi muškarci, sve dok se jedan od njih nije zaletio i odsklizao po ledu kojim je  parkiralište bilo prekriveno. Raširio je ruke i počeo se kretati kao da umjesto cipela ima klizaljke. Drugi muškarac je poletio za njim, a onda su im se i ostali pridružili, podižući noge i vrteći se ukrug. Parkiralištem je odjekivao smijeh kojim su popratili svoj neplanirani performans, sve dok jedan od njih nije pao. Ponovno je nastupila tišina, ostali su se muvali naokolo, pomogli mu da dođe do automobila i zatim se odvezli.

Viktor reče: “Ja nisam čistunac.” “Nikad nisam ni mislio da jesi.” “Slabo smo plaćeni i nitko ne zna bolje od mene što čovjek mora raditi da bi preživio. Ako dođe do provale, detektiv ukrade ono što  je lopovu promaklo. Prometni murjaci izmamljuju mito od vozača. Ali ubojstvo, to je ipak previše.” Viktor zastane kako bi razmislio. “Šostakovič je bio isti kao mi.” “Ma na koji to način?” ml ad i u stisci s novcem, svirao klavir u kinu uz nijeme filmove. Ti i “Šostakovič je, kad je bio mlad  ja smo takvi. Dva sjajna uma potraćena na gluposti. gluposti. Ja sam potratio svoj život. Nemam žene, nemam djece, nemam novca. Nemam ništa osim jetre iz koje možeš iscijediti votk u. Depresivno. Zavidim ti. Ti se imaš za što boriti, imaš obitelj.” Arkadij duboko uzdahne. “Neke vrste.” “Misliš li da trebamo upozoriti muža, tipa s tetovažom?” “Ne još. Osim ako je dobar glumac, ona bi shvatila.” Arkadij izađe iz automobila i istog trenutka počne cupkati nogama kako bi održao toplinu tijela. Kroz otvorena je vrata upitao: “Jesi li  još kome rekao rekao za ovo? Zapovjedniku Zapovjedniku stanice? stanice? Unutrašnjoj kontroli?” kontroli?” “Još i da si iscrtam metu na čelu? Rekao sam samo tebi.” “I sada smo obojica mete.” Viktor reče: “Nesreća nikad ne dolazi sama.” Arkadijevi su se farovi fokusirali na hipnotičke tragove guma u snijegu. Bio je toliko iscrpljen da je samo klizio bez cilja. Bilo mu je svejedno; mogao je zauvijek kružiti oko Moskve, kao astronaut. Pomislio je na razgovore koje ljudi u svemiru vode sa svojim voljenima kod kuće i mobitelom nazvao svoj kućni broj. “Ženja? Ženja, jesi li kod kuće? Ako jesi, javi se.”  No to je bilo beskorisno. Ženja ima dvanaest godina, ali je imao iskustvo i vještine bjegunca veterana i ponekad ga nije bilo danima. Nije bilo ni poruka, osim nekih ljutitih i zbrkanih riječi  javnog tužitelja.  Nakon toga je nazvao Evu u kliniku.

“Da?” “Ženja se još nije vratio. Ili se barem nije javio na telefon niti ostavio poruku.”

“Neki ljudi mrze telefone”, rekla je ona. I ona je zvučala jednako iscrpljeno, a morala je odraditi još četiri sata od svoje šesnaestsatne smjene. “Radeći u hitnoj službi počela sam čvrsto vjerovati da je nedostatak vijesti dobra vijest.” vij est.” “Prošla su četiri dana. Otišao je ponijevši svoju šahovsku garnituru. Mislio sam da ide na šahovski meč. Nikad prije nije toliko izbivao.” “Točno. I svaka minuta donosi beskonačne mogućnosti. Ne možeš ih sve kontrolirati, Arkaša. Ženja se voli izlagati riziku. Voli se družiti s mladim beskućni cima na Tri stanice. Ti nisi odgovoran za to. Ponekad mi se čini da je tvoj poriv da činiš dobro jedan oblik narcizma.” “To je čudna optužba iz usta jedne doktorice.” Zamislio ju je u njezinoj bijeloj kuti kako sjedi u mraku ureda u klinici, nogu podignutih na

stolić za kavu, i promatra snijeg. U stanu je mogla sjediti satima, poput sfinge s cigaretama. Ili bi odlutala van s malenim diktafonom i džepom punim kaseta i intervjuirala nevidljive ljude, kako ih je ona nazivala, ljude koji izlaze samo noću. Ona n e gleda televiziju. “Zurin je zvao”, rekla je. “Hoće da ga nazoveš. Nemoj.” “Zašto ne?” “Zato što te mrzi. Zove te samo kad ti može nauditi.” “Zurin je javni tužitelj. Ja sam njegov istražitelj. Ne mogu ga potpuno ignorirati.” “Naravno da možeš.” Oko ovoga su se već svađali. Arkadij je znao svoj tekst napamet, i ponavljati ga preko telefona činilo mu se nepotrebnim jadom. Osim toga, bila je u pravu. Mogao je dati otkaz u uredu javnog istražitelja i raditi u privatnoj zaštitarskoj firmi. Ili je mogao - napokon, diplomirao je pravo na Moskovskom sveučilištu -  postati odvjetnik s kožnom torbom za spise i posjetnicama. Ili nataknuti  papirnati šešir i posluživati hamburgere u McDonald’su. Ne postoji baš mnogo drugih poslova za višeg istražitelja, iako su svi oni valjda bolji od toga da bude mrtav istražitelj, pomislio je Arkadij.  Nije vjerovao da bi mu Zurin zabio nož u leđa, iako bi možda nekome drugome mogao pokazati u kojoj se ladici nalaze noževi. U svakom slučaju, razgovor se nije odvijao onako kako je planir ao. Arkadij je začuo nekakav šum, kao da Eva ustaje iz stolice. Pa reče: “Možda je zaglavio negdje dok metro ne počne ponovno voziti. Potražit ću ga u šahovskom klubu i na Tri stanice.” “Možda sam i ja zaglavila negdje. Arkadij, zašto sam došla u Moskvu?” “Jer sam te ja zamolio.” “Oh. Zaboravila sam. Snijeg je toliko toga izbrisao. Poput amnezije. Možda potpuno zatrpa Moskvu.” “Kao Atlantidu?” “Upravo kao Atlantidu. I ljudi neće moći vjerovati da je ovakvo mjesto ikad postojalo.”  Nastala je dugačka dugačka pauza. Začulo se pucketanje pucketanje u telefonu. Arkadij upita: “Je li Ženja bio s beskućnicima? Je li zvučao uzbuđeno? uzbuđeno? Ili uplašeno?” “Arkadij, možda nisi primijetio. Svi smo uplašeni.” “Zbog čega?” Ovo bi mogao biti dobar trenutak da spomenem Isakova, pomislio je. Ovako, dok su razdvojeni

telefonskom žicom. Nije htio zvučati optužujuće, samo je morao znati. Čak nije ni morao znati, samo ako je gotovo.

Zavladala je tišina. Ne, to nije bila tišina. Ona je spustila slušalicu. Kad cesta M-l

prijeđe u Lenjinov prospekt, zađe u carstvo praznih, poluosvijetljenih trgovačkih centara, autosalona i paklene vatre kasina otvorenih cijelu noć: Sportašev raj, Zlatni Kan, Kod

Sinbada. Arkadij je razmišljao o imenu Kupido, koje je dolazeći sa Zojinih usana zvučalo više  pornografski nego kerubinski. Cijelo se vrijeme ogledavao lijevo i desno, usporavajući da bolje  pogleda svaku tajnovitu figuru koja je hodala uz cestu. Zazvonio mu je mobitel, ali to nije bila Eva. Bio je Zurin.

“Renko, gdje si dovraga?” “Vozim se uokolo.” “Kakav to idiot izlazi u ovakvu noć?” “Čini se da smo obojica vani, Leonide Petroviču.” “Zar nisi dobio moju poruku?” “Ponovite to.” “Jesi li dobio... Zaboravi. Gdje si sad?” “Idem kući. Nisam na dužnosti.” Zurin mu reče: “Istražitelj je uvijek na dužnosti. Gdje si sad?” “Na cesti M-l.” Ustvari, u tom je trenutku Arkadij bio već duboko u gradu. “Ja sam na stanici metroa Čistije prudi. Dođi ovamo što prije možeš.” “Opet Staljin?” “Samo dođi ovamo.” Čak i da je Arkadij htio pojuriti Zurinu u pomoć, putovanje mu je bilo usporeno kad se promet suzio u jednu jedinu traku pred Vrhovnim sudom. Kamioni i prijenosni generatori bili su parkirani bez reda uz rub ulice i na njoj. Četiri bijela šatora sjajila su na pločniku . Gradnja u tri smjene nije bila

neobična u ambicioznoj novoj Moskvi; ipak, ovaj je projekt izgledao izuzetno zbrzano. Prometna milicija je energično pokazivala automobilima da prođu, ali Arkadij je uvukao svoj automobil između dva kamiona. Činilo se da je   ratoborni uniformirani rezervni pukovnik bio glavni. On je  poslao milicajca da potjera Arkadija, ali pokazalo se da je taj veteran, narednik po imenu Gleb, kojega je Arkadij poznavao.

“Što se događa?” “Ne smijemo reći.” “To zvuči zanimljivo”, reče Arkadij. Sviđao mu se narednik Gleb jer je zviždao poput slavuja i imao je razmak između prednjih zuba kakav imaju pošteni ljudi. “Pa, budući da si ti istražitelj...” “Budući da je tome tako...” složio se Arkadij. “Dobro.” Gleb je spustio glas. “Preuređivali su podrum kako bi proširili kantinu. Kopala je grupa turskih radnika. Doživjeli su malo iznenađenje.” iznenađenje.” Iskapanje je uništilo dio pločnika. Arkadij se pridružio promatračima na nesigurnom rubu na kojem su filmski reflektori jarkom svjetlošću osvjetljavali motorizirani rovokopač u rupi dubine dva kata i širine dvadeset četvornih metara. Osim rezervista, u gomili na pločniku bili su i vatrogasci i milicajci, gradski dužnosnici i agenti službe državne sigurnosti koji su izgledali kao d a su ih digli iz kreveta. U rupi je organizirana grupa ljudi u radnim kombinezonima i s kacigama na glavama radila na

tlu i na skelama s krampovima, zidarskim žlicama i plastičnim vrećama, te s kirurškim maskama i rukavicama od lateksa na rukama. Jedan je muškarac odvojio nešto što je izgledalo i zgledalo kao smeđa kugla, a zatim je stavio u jutom obloženo vjedro koje je pomoću užeta spustio do tla. Ponovno je uzeo svoju zidarsku žlicu i pažljivo oslobodio prsni koš za koji su bile spojene ruke. Kad su se Arkadiju oči  prilagodile, vidio je da je jedna cijela strana iskopine posuta ljudskim ostacima uokvirenima

snijegom, poput presjeka zemlje s lubanjama umjesto kamenja i bedrenim kostima umjesto štapova.  Neki su bili odjeveni, odjeveni, neki nisu. Smrad Smrad je podsjećao podsjećao na slatkasti slatkasti  kompost. Jutom obloženo vjedro dodavano je duž jame od čovjeka do čovjeka kao što se to čini pri gašenju vatre, a zatim je pomoću užeta povučeno gore do šatora gdje su druga tajnovita trupla bila  položena na stolovima. Pukovnik je išao od šatora do šatora, i režeći na ljude koji su razvrstavali kosti, naređivao da rade brže. Između naredbi je držao Arkadija na oku.  Narednik Gleb reče: reče: “Žele da se se sva trupla izvade izvade do jutra. Ne žele žele da ljudi to vide.” “Koliko ih je dosad?” “To je masovna grobnica, tko bi znao?” “Koliko je stara?” “Sudeći po odjeći, kažu iz četrdesetih ili pedesetih. Imaju rupe u zatiljcima. I to u podrumu Vrhovnog suda. Odvedu te ravno dolje i bum! bum! Tako se to nekad radilo. Krasan sud.” Pukovnik im se pridružio. Bio je u punoj zimskoj odori, s plavom šubarom. Arkadij se zapitao, ne prvi put, koja to životinja ima plavo krzno. Pukovnik glasno reče: “Provest će se istraga o ovim truplima da se ustanovi treba li podići kaznene optužbe.” Glave u nizu su se okrenule. Mnoge je to razgalilo.

“Ponovite to”, zamolio je Arkadij pukovnika. “Htio sam reći da vas sve uvjeravam da će se provesti istraga o mrtvacima da se ustanovi hoće li se podići kaznene optužbe.” “Čestitam.” Arkadij stavi ruku oko pukovnikovih ramena i prišapne mu: “Ovo je najbolji vic koji sam danas čuo.”  Na pukovnikovu licu su se pojavile crvene mrlje. Izvukao se iz Arkadijeva zagrljaja. Eto,

stvorio sam si još jednog neprijatelja, pomislio je Arkadij. Gleb upita: “Što ako se grobnica prostire ispod cijele zgrade suda?” “To se uvijek postavlja kao problem, zar ne? Jednom kad počneš kopati, kad bi trebao  prestati?”

2 Arkadij si je uzeo vremena. Njegov odnos sa Zurinom se toliko pogoršao da je sada nalikovao partiji  badmintona u kojoj oba igrača snažnim udarcima mlako odašilju prezir  jedan prema drugome. Tako da je, umjesto da pojuri prema stanici podzemne željeznice Čistije prudi, Arkadij stao u ulici sa zgradama od cigle na kojima su se reklamne zastavice vijorile na vjetru. Arkadij nije vidio sve zastavice, ali ih je vidio dovoljno da sazna da će se “Jednosobni stanovi, s pazikućom i kabelskom

televizijom” uskoro izgraditi na tom mjestu. “Zainteresirani “Zainteresirani se trebaju tr ebaju sada pretplatiti.” Probio se kroz snijeg šutajući ga nogama, sišao niz stepenice i pokucao na podrumska vrata.  Nitko nije otvorio, ali vrata su bila otključana, pa ih je gurnuo i ušao u mračan prostor u kojem je  jedino vrh podrumskih prozora bio obrubljen obrubljen svjetlošću ulične lampe, što je prostoriju činilo jednako gostoljubivom kao pećinu iz ledenog doba. Pronašao je prekidač za svjetlo, i niz stropnih fluorescentnih cijevi je trepereći zasvijetlio. Velemajstor Ilja Platonov razvalio se preko stola, zaspavši s glavom spuštenom između šahovskih ploča. Arkadij je pomislio da je činjenica što je Platonov pronašao toliko mjesta zadivljujuća, budući da su šahovske garniture i satovi za mjerenje vremena igre suparnika prekrivali sve površine: starinske, inkrustirane, kompjuterizirane šahovske ploče, ljudstvo poredano poput vojski, okupljenih pa zaboravljenih. Police su bile pretrpane knjigama i časopisima o šahu. Fotografije ruskih velikana - Aljehina, Kasparova, Karpova, Talja - visjele su na zidovima uz natpise

koji su glasili: “Članovi se mole da ne odnose šahovske ploče na W.C.” i “Videoigre su zabranjene!”. zabranjene!”. Zrak je smrdio po cigaretama, genijalnosti i pljesnivoj odjeći. Arkadij je otresao snijeg s cipela, a Platonova ruka se automatski podigla i udarila po satu za mjerenje vremena igre.

“I to u snu. Impresivno”, reče Arkadij. Platonov otvori oči i uspravi se. Arkadij je pretpostavl jao da mu je oko osamdeset godina. Ipak, još je imao dominantan nos i ratoboran pogled, doduše, tek kad je, trljajući oči, s njih otjerao san.

“Pobijedio bih te i u snu.” Platonov opipa džepove u potrazi za cigaretom za buđenje. Arkadij mu da jednu. “Kad bi igrao i grao najbolje što možeš, možda bi bilo neriješeno.” “Oprostite što vam smetam, ali tražim Ženju.” “Taj mali seronja. I kažem to iz sveg srca. Frustrirajući dječak.” Platonov je odšepao do stola i  počeo prekapati prekapati po nekakvim papirima. papirima. “Želim ti pokazati pokazati rezultate posljednjeg juniorskog turnira na kojem je bio potpuni mediokritet. A onda je, istog tog dana, pobijedio seniorskog šampiona, ali za novac. Za novac je tvoj mali Ženja potpuno drukčiji igrač. Ovo je klub za ljude koji vole šah, ne kasino.” “Shvaćam.” Arkadij je primijetio da je staklenka za “doprinose” dopola puna kovanica. kovanica. Platonov je odustao o potrage. “Uglavnom, Ženja upropaštava svoju igru. Nema strpljenja. Trenutačno iznenađuje svoje protivnike jer je samo dječak i onda ih dotuče. Kad se susr etne sa sljedećom razinom igrača, otkrit će njegove slabosti i pobijediti ga.” “Jeste li vidjeli Ženju u posljednja dvadeset četiri sata?” “Ne. Prekjučer, da. Ponovno sam ga izbacio zbog kockanja. Dobrodošao je natrag ako želi igrati i učiti. Jesi li ikad igrao s njim?” “Nema smisla. Ja mu nisam nikakva konkurencija.” Platonov se počeše po bradi. “Ti radiš u uredu javnog tužitelja, zar ne? Pa, nije sve u inteligenciji.”

“Hvala Bogu”, reče Arkadij. “Šah zahtijeva disciplinu i analitičnost da bi se došlo do vrha. A u šahu, ako nisi na vrhu, gdje si?” Platonov je raširio ruke. “Podučavaš idiote osnovnim otvaranjima. Lijevo, desno, lijevo, desno! Zato je Ženja tako potraćen.” U svom je žaru velemajstor krenu o unazad, zabio se u zid i oborio uramljenu fotografiju na pod. Arkadij je podigao fotografiju. Iako je staklo bilo u krhotinama, vidio

 je mladog Platonova s bujnom kosurinom na glavi kako prihvaća buket cvijeća i čestitke od  podebelog muškarca u lošem odijelu. Bio je to Hruščov, Sekretar Partije prije mnogo godina. Iza dvojice muškaraca stajala su djeca u kostimima koji su predstavljali šahovske figure: skakači, kule, kraljevi i kraljice. Hruščovljeve oči su potonule u osmijehu. Platonov je nježno uzeo fotografiju. “To  je davna prošlost. Bilo je to u Lenjingradu, Lenjingradu, 1962. Sve sam ih pomeo. Bilo je to u vrijeme kad je svjetski šah bio Sovjetski šah, a ovaj je klub, ova je podvodna ruševina bila središte šahovskog svijeta.” “A uskoro će se pretvoriti u stambenu zgradu.” “Ah, vidio si reklamu vani? Stanovi sa svim prednostima modernog svijeta. Nas će srušiti i zamijeniti mramornom palačom za lopove i kurve, društvene parazite koje smo nekad trpali u zatvore. Je li državu briga?” Platonov je ponovno objesio fotogra fiju na zid, bez obzira na popucano staklo. “Država je nekad vjerovala u kulturu, ne u nekretnine. Država je—” “Vi ste još uvijek član Partije?” “Ja sam komunist i ponosim se time. Sjećam se kad se milijunaše strijeljalo iz principa. Možda milijunaš može biti poštenjak, možda svinje mogu zviždati. Da nema mene, već bi imali svoju stambenu zgradu, ali ja sam organizirao potpisivanje peticije upućene gradu, državnom parlamentu i samom predsjedniku da zaustave tu arhitektonsku sramotu. Ja ih koštam milijune do lara. Zato me žele ukloniti.” “Što želite reći?” “To je razlog zbog kojeg me žele ubiti.” Platonov se nasmiješi. “Ali nadmudrio sam ih. Ostao sam ovdje. Ne bih došao živ kući.” “Koga ste nadmudrili?” “ Njih.” Arkadiju se činilo da razgovor skreće u čudnom smjeru. Ugledao je električni samovar na stoliću sa strane. “Želite li čaja?” “Misliš, je li stari pio? Treba li se otrijezniti? Je li lud? Ne.” Platonov je pokretom ruke odbio šalicu. “Deset poteza sam ispred tebe, deset poteza.” “Od kojih je jedan bio ostaviti ulazna vrata otključana i zaspati?” Platonov si je to oprostio slijeganjem ramena. “Znači, slažeš se da bih trebao poduzeti mjere  predostrožnosti?”  predostrožnosti?” Arkadij baci pogled na svoj sat. Zurin ga je zvao prije pola sa ta. “Za početak, jeste li obavijestili miliciju da smatrate da vam je život u opasnosti?” “Sto puta. Pošalju nekog idiota, on pokrade što stigne, a zatim ode.” “Jesu li vas napali? Jesu li vam prijetili pismom ili preko telefona?” “Ne. Isto to pitaju svi idioti.” Arkadij je shvatio to kao mig. “Moram ići.” “Pričekaj.” Za svoje je godine Platonov iznenađujućom brzinom manevrirao oko stolova sa šahovskim pločama. “Imaš li još kakav prijedlog?” “Želite moj profesionalni savjet?” “Da.”

“Ako milijunaši žele sravniti ovu zgradu kako bi podigli palaču za propalice i kurve, učinite kako kažu. Uzmite njihov novac i odselite se.” Platonov je duboko udahnuo uvukavši prsni koš. “Kao dječak sam se borio na kalinjingradskoj fronti. Ja se ne povlačim.” “Prekrasna misao za nadgrobni spomenik.” “Marš van! Van! Van!” Platonov je otvorio vrata i izgurao Arkadija van. “Dosta defetizma. Cijela tvoja generacija! Nije ni čudo da nam je zemlja u govnima.” Arkadij se uspeo uza stepenice i otišao do svog automobila. Iako nije smatrao da je Platonov u stvarnoj opasnosti, odvezao se samo jednu ulicu dalje, a zatim vratio pješice. Držeći se podalje od svjetlosti uličnih lampi, brzao je od haustora do haustora, sve dok se nije uvjerio da u njima nema ničega osim sjena. Nakon toga se, za svaki slučaj, zadržao još jednu minutu, možda zato što je vjetar oslabio i sviđalo mu se kako snijeg pada bez težine, lebdeći poput svjetlosti na vodi. ***

Stanicu podzemne željeznice željeznice Čistije prudi rezervisti r ezervisti nisu čuvali. Arkadij je pokucao na vrata i un utra ga je pustila čistačica koja ga je povela kroz poluosvijetljenu dvoranu od tamnog granita i oko automatskih naplatnih križnih rampi do tri niza prastarih pokretnih stepenica koje su klopotale dok su se spuštale. Možda i nisu bile tako stare, već samo istrošene; moskovska podzemna željeznica najprometnija je na svijetu, i ovako praktički sam u njoj postao je svjestan koliko je stanica velika i koliko je duboko ukopana.

Ponovno je počeo razmišljati o iskapanjima ispred Vrhovnog suda. Ugledni suci su imal i samo skromnu ambiciju da poboljšaju svoju podrumsku kantinu i možda dodaju espresso bar, a umjesto toga su na površinu izvukli užase iz prošlosti. Ako u Moskvi zabiješ lopatu u zemlju, izlažeš se riziku.

“Ljudi u vlaku su sigurno poludjeli. Mrtav je već pedeset godina. Sramota”, rekla je čistačica s odlučnošću stražara pred palačom. Na sebi je imala narančasti službeni prsluk kojega je zagladila i izravnala. Vanjski je svijet možda išaran grafitima i smrdi po pišalini, ali opće je mišljenje da je  posljedn ji bastion pristojnosti u Moskvi podzemna željeznica, ako zanemarite pipatelje, pijance i lopove među suputnicima. “Više od pedeset godina.” “Vi večeras niste ništa vidjeli?” “Pa, vidjela sam onog vojnika.” “Koga?” “Ne sjećam se kako se zove, ali vidjela sam ga na televiziji. Sjetit ću se.” “Vidjeli ste vojnika, ali to nije bio Staljin?” “Na televiziji. Zašto ne ostave sirotog Staljina na miru? To je sramota.” “Koji dio?” “Sve to.” “Mislim da ste u pravu. Mislim da će biti dovoljno sramote za sve.” ***

“Nisi se žurio, vidim.” Zurin je čekao na dnu. Preko ramena je imao prebačen kaput od kašmira  poput nekog impresarija, a u kutovima usana mu se skupila pjena od nervoze.

“Ponovno se ukazao?” upita Arkadij.

“A što drugo?” “Mogli ste početi bez mene. Niste me morali čekati.” “Ipak jesmo. Situacija je delikatna.” Zurin je rekao da se ukazanje, kao i prije, dogodilo u  posljednjem vagonu posljednjeg noćnog vlaka; čak i u istoj minuti - u 1:32 - što svjedoči o točnosti metroa. Ovoga su puta za svaki slučaj u vagon postavljena dva detektiva u civilu. Čim su primijetili znakove komešanja, radiostanicom su dojavili vozaču da ne ode s perona sve dok svo trideset troje  putnika koji su bili u posljednjem vagonu ne iziđu. Detektivi su  uzeli preliminarne izjave. Zurin je Arkadiju dao bilježnicu spojenu spiralom, otvorenu na stranicu na kojoj je bio popis imena, adresa i telefonskih brojeva.

I. Rozanov, 34, muškarac, vodoinstalater, “ništa nije vidio”. A. Anilov, 18, muškarac, vojnik, “možda je nešto vidio”. M. Bourdenova, 17, žena, studentica, “prepoznala ga sa slike sa sata povijesti”. R. Goluškovič, 19, muškarac, vojnik, “spavao”. V. Goluškovič, 20, muškarac, vojnik, “pijan”. A. Antipenko, 74, muškarac, umirovljenik, “vidio druga Staljina na peronu”. F. Mendelejev, 83, muškarac, umirovljenik, “vidio druga Staljina kako maše s perona”. M. Peškova, 33, žena, učiteljica, “nije ništa vidjela”. P. Penejev, 40, muškarac, učitelj, “nije ništa vidio”. V. Zelenski, 32, muškarac, režiser, “vidio Staljina Stalji na ispred sovjetske zastave”. I tako dalje. Od trideset troje putnika, osmero ih je vidjelo Staljina. Tih osmero je zadržano, a ostali su pušteni. Kondukterka na peronu, G. Petrova, nije vidjela ništa neobično i dopušteno joj je da ode. Bilješke su potpisali detektivi Isakov i Urman. “Isakov, heroj?” “Tako je”, reče Zurin. “On i Urman su otišli zbog drugog slučaja. Ne smijemo ovdje tratiti vrijeme vrsnih ljudi.” “Naravno da ne. Gdje je taj drugi slučaj?” “Slučaj obiteljske svađe nekoliko blokova odavde.” Sat na peronu pokazivao je 4:18, kao i Arkadijev ručni sat. Vrijeme do sljedećeg vlaka stajalo  je na 00, jer se sustav neće ponovno pokrenuti još jedan sat. Bez pozadinske buke vlakova, peron je  bio arkada puna jeke. Zurinov je glas iskakao tu i tamo.

“I, što želite da ja učinim?” upitao je Arkadij. “Da zaključiš što se događa.” “Što da zaključim? Netko u podzemnoj željeznici natakne masku Staljina i vi izvučete ljude iz vlaka?” “Želimo da se stvar zataška.” “Da se zataška obmana?” “Ne znamo.” “Mislite li na masovnu halucinaciju? To zahtijeva pomoć egzorcista ili psihijatara.” “Samo postavi nekoliko pitanja. Stari su, i prošlo je vrijeme kad su trebali poći na spavanje.” “Njima nije.” Arkadij je kimnuo prema poput štapa mršavom muškarcu koji je zašprehavao školarku. Njoj je očito bilo teško opirati se laskanju. “Zelenski je provokator, siguran sam. Hoćeš li početi s njim?” “Mislim da ću s njim završiti.”

Arkadij je prvo otišao do mjesta na kojem se zaustavio posljed nji vagon. Servisna vrata i dovratak bili su na kraju perona. Podigao se do vrata, ali nije vidio ništa osim električnih kabela s druge strane. Vrata su bila zaključana. Kondukterka na peronu je možda imala ključ i neku informaciju o tome tko je čekao vlak, ali zahvaljujući Isakovu i Urmanu, nje više nije bilo. “Nešto nije u redu?” upitao je tužitelj. “Ne može biti bolje. Ovo su bila jedina dva ukazanja, sinoć i noćas? Prije toga nije bilo ničega?” “To je sve.” Arkadij je ispitao očevice, jednog po jednog, i svakog je zatražio da mu na crtežu vagona označe gdje su sjedili. Umirovljenik Antipenko je priznao da je čitao knjigu i da nije imao vremena skinuti te naočale i staviti one za daljinu prije nego što je vlak ušao na stanicu. Antipenkov stariji  prijatelj Mendelejev je prije toga spavao u vlaku, iako je tvrdio da se probudio kad su došli na stanicu. Ni jedan od njih dvojice nije se uplašio Staljina na peronu. Ustvari, dvije prastare žene s maramama na glavama rekle su da su prepoznale Staljina po njegovu d obroćudnom osmijehu, iako ni jedna od njih nije vidjela dovoljno dobro da očitaju vrijeme na satu na peronu kad ih je Arkadij to zamolio. Još je jedan umirovljenik nosio toliko izgrebane naočale da mu je cijeli svijet bio u izmaglici, a posljednji stariji očevidac nije bio siguran je li vidio Staljina ili Djeda Mraza. Arkadij ga je upitao: “Budni ste cijelu noć. Možda ste umorni.” “Zadržali su nas ovdje.” “Žao mi je zbog toga.” “Znam da mi se unuka zabrinula.” “Zar je detektivi nisu nazvali i rekli joj da ćete kasniti?” “Nisam se mogao sjetiti njezina broja.” “Možda da mi pokažete svoje dokumente?” “Izgubio sam ih.” “Siguran sam da negdje imate nešto.” Arkadij je otvorio starčev kaput i pronašao, zakvačen za rever sakoa, papirić s imenom, adresom i telefonskim brojem. Tu su također bile i prljave vrpce i odlikovanja Heroja zlatne zvijezde, Lenjinova reda, Crvene zvijezde i Heroja drugog svjetskog rata, odlikovanja iz tolikih ratova da su bila zašivena u redovima jedan  preko drugog za prednjicu sakoa.

Ovaj je drhtavi starac nekad bio mladi vojnik koji se borio protiv Wehrmachta u ruševinama Staljingrada. “Ne brinite se. Tužitelj će nazvati vašu unuku, a vlakovi će uskoro početi voziti.” edomislila jer nije bila sigurna tko je Staljin. Osim toga, Školarka, Marfa Bourdenova, se pr edomislila  prošlo je vrijeme do kojeg se morala vratiti kući, a nije joj bilo dopušteno da nazove kući sa svog mobitela. Djevojka je možda bila punačka, ali bilo je vidljivo kakva će ljepotica uskoro postati , ovalnog lica, šiljastog nosa i brade, golemih očiju i svijetlosmeđe kose koju je frustrirano otpuhivala s obraza. “Ovdje je prijem katastrofa.” Sa sljedeće je klupe režiser Zelenski teatralno šapnuo: “Prijem ti je katastrofa jer si u rupetini, dušo, u jebenoj rupetini.” Nagnuo se prema naprijed u izgrebanoj kožnoj jakni i rekao Arkadiju: “Njih možete muljati koliko hoćete, ali ja znam što sam vidio. Vidio sam Josifa Staljina kako večeras stoji na ovom peronu. Brkovi, uniforma, kraća desna ruka. Jasno J asno kao dan.” “Koje su mu boje bile oči?” “Žute, poput vučjih.” “Vladimir Zelenski?” Arkadij je upitao da bude siguran. Osjetio je da se Zurin prišuljao do stražnje strane stupa. “Zovite me Vlad, molim vas.” Kao da će mu time učiniti uslugu.

Zelenski je bio u sjen i

slave. Deset godina prije bio je mladi redatelj sirovih kriminalističkih filmova, dok nije počeo izvoditi mađioničarski trik nestajanja kokaina u vlastitoj nosnici. Njegov je osmijeh govorio da se vratio, a masa kovrča u njegovoj kosi sugerirala je da mu  se ideje kuhaju u glavi.

“Onda Vlad, što ste rekli kad ste ga vidjeli?” Zelenski se nasmije. “Nešto u stilu ‘Jebem ti mater!’ Nešto što bi svatko rekao.” Koliko se Arkadij sjećao, Zelenski se izdržavao snimajući porniće, proizvodeći filmove za koje nije bilo potrebno ništa više od dva voljna tijela i kreveta. Bili su to filmovi u kojima su svi, uključujući i redatelja, koristili pseudonime. “Je li Staljin nešto rekao?” “Ne.” “Koliko dugo ga se moglo vidjeti?” “Dvije sekunde, možda tri.” “Je li to mogao biti netko tko je j e stavio masku?” “Ne.” “Vi ste režiser?” “Nezavisni režiser.” “Je li moguće da je netko projicirao film ili videosnimku?” “Da je netko postavio platno i skinuo ga? Ne dovoljno brzo.” Zelenski je namignuo u djevojčinu smjeru. “Gdje je stajao?” Zelenski je na crtežu označio mjesto na peronu točno nasuprot posljednjeg vagona. “A onda?” “Odšetao je. Nestao.” “Odšetao ili nestao?” “Nestao.” “Što je učinio sa zastavom?” “Kakvom zastavom?” “Rekli ste detektivima da je Staljin imao zastavu.” “Valjda je i ona nestala.” Zelenski je podigao glavu. “Ali vidio sam Staljina.” “I rekli ste ‘Jebem ti mater!’ Zašto stanica podzemne željeznice Čistije prudi? Od svih stanica na kojima se Staljin mogao pojaviti , zašto ovdje?” “Očito je. Išli ste na fakultet?” “Jesam.” “Vidi vam se. Reći ću vam nešto za što bih se kladio da ne znate. Kad su Nijemci bombardirali Moskvu, kad se ova stanica zvala z vala Kirov, Staljin se ovdje sklonio, duboko pod zemljom. Spavao je na sklo pivom krevetu na peronu, a generali su spavali u vagonima. Nisu imali šminkerski ratni štab kao

Churchill ili Roosevelt. Podigli su zidove od šperploče i svaki put kad bi prošao vlak, karte i dokumenti bi se razletjeli po zraku, ali smislili su strategiju koja je spasila Moskvu. Ovo bi mjesto

trebalo biti kao Lourdes, ljudi bi trebali hodočastiti na koljenima, trebalo bi prodavati figurice Staljina od gipsa, a na zidovima bi trebale biti štake. Zar vam nije jasno?” lma Jedan plus jedan. Bilo je to zanimljivo djelo.” “Ja nisam umjetnik poput vas. Sjećam se fi lma Jedan “O serijskom ubojici. To je bilo davno.” “Koje sam filmove propustio?”

“Filmove praktičnih uputa i savjeta.” “O stolarstvu? Vodoinstalaterstvu?” Vodoinstalaterstvu?” “O jebanju.” Arkadij je čuo Zurina kako uzdiše. Školarka Ma rfa Bourdenova se zacrvenjela, ali se nije odmaknula.

“Imate li posjetnicu?” Zelenski mu je dao novu, svježe izrezanu posjetnicu na kojoj je pisalo Cine Zelenski, prikladnu za povratak u svijet filma. Adresa koju mu je dao nalazila se u pomodnoj Tverskaji, iako je

telefonski predbroj bio za manje elegantni južni dio Moskve.  Na satu iznad tunela bilo je 4:50. Arkadij je ustao i zahvalio se svim očevicima, upozorivši ih da vani sniježi. “Svi možete ići, ili pričekati prvi vlak.” Zelenski nije pričekao. Živahno se podigao na noge i raširio ruke poput pobjednika utakmice vičući: “Vratio se! Vratio se!” sve do pokretnih stepenica. Pljeskao je uspinjući se, a za njim je išla Bourdenova koja je već posezala za svojim telefonom. Zurin reče: “Zašto ih nisi upozorio da ne pričaju s ljudima vani?” “Jesu li neki putnici imali mobitele?” “Neki jesu.” “Jeste li im ih uzeli?” “Ne.” “Oni nisu imali ništa drugo za raditi osim širiti vijest.” Arkadiju je gotovo bilo žao Zurina. Tijekom državnog udara i protuudara, vladavine Partije i kratkotrajne demokracije, propasti rublje i uspona milijunaša, tužitelj je uvijek uspijevao isplivati na  površinu. I sad je tu u podzemnoj željeznici, i pljuje od bijesa i nevjerice. “Ovo je ili i li obmana ili se nije dogodilo. Ali zašto bi itko priredio ovakvu obmanu? I zašto bi kopilad to učinila u mom okrugu? Kako bih trebao spriječiti nekoga da glumi Staljina? Zar bismo trebali zatvoriti metro dok detektivi na rukama i nogama traže otiske nogu duha? Ispast ću smiješan. Možda su to Čečeni.” Ovo je već očaj, pomislio je Arkadij. Pogledao je prema tunelu. Bilo je 4:56. “Ne trebate me za ovo.” Tužitelj mu se još približio. “Začudo, trebam. Zelenski se ponaša kao da je ovo bilo čudo. Ja ti kažem da se čuda događaju samo po naredbi odozgo. Zapitaj se, gdje su agenti državne sigurnosti u svemu ovome? Gdje je KGB?” “Sada je to FSB.” “Sve je to isto sranje. Inače su posvuda. Odjednom ih nema. Nije da kritiziram, nimalo, ali znam kad mi netko svuče gaće i pojebe me odostraga.” “Nositi masku u podzemnoj željeznici nije zločin, a bez zločina nema ni istrage.” i strage.” “Tu ti nastupaš.” “Nemam vremena za to.” Arkadij je htio biti na Komsomolskom trgu kad metro počne voziti. “Većina naših očevidaca su stariji ljudi. Prema njima treba biti suptilan. Nije li to upravo tvoja uloga, nisi li ti naš suptilan istražitelj?” “Nije bilo zločina, a oni su beskorisni kao očevici.” Antipenko i Mendelejev su sjedili jedan pokraj drugoga, poput kamenja u nagnutom zidu.

“Tko zna? Možda se otvore. Malo suosjećanja čini čuda kod  ljudi tih godina. Osim toga, tu je i tvoje ime.” “Moje ime?”

“Ime tvog oca. On je poznavao Staljina. Bio je jedan od Staljinovih miljenika. Ne može ih se mnogo pohvaliti time.” Zašto ne, pomislio je Arkadij. General Kiril Renko bio je talentirani mesar, n imalo suptilna duša. Čak i uzimajući u obzir da su svi uspješni zapovjednici bili mesari - “Nikoga trupe nisu strastvenije voljele od Napoleona”, kao što je general običavao govoriti - čak i uzimajući u obzir taj krvavi standard, Kiril Renko se isticao. Au tomobil, dugački Packard s vojnicima na papučama, dolazio je po generala da ga odveze u Kremlj. Ili u Kremlj ili u Lubjanku, nije bilo jasno sve dok

automobil ne bi skrenuo lijevo ili desno kod teatra Boljšoj, lijevo u ćeliju u Lubjanki ili desno do kremal jskih  jskih Spaskajevih vrata. Ostali generali bi se putem usrali u gaće. General Renko je prihvaćao sudbinske odabire kao životnu činjenicu. Podsjećao je Arkadija da je njegov brzi uspon u vojsci omogućen egzekucijom tisuća ruskih časnika uoči rata po Staljinov oj naredbi. Kako Staljin ne bi cijenio takvog generala?

Arkadij upita: “Što je s detektivima koji su bili pozvani ovamo?” “Urman i Isakov? I sam si rekao da nije bilo nikakvog zločina. Ovo je stvar koju možda i ne  ja bi bila humana, neformalna istraga koju bi proveo želimo u službenim izvještajima. Prikladni ja veteran kao što si ti.” “Želite da pronađem Staljinova duha?” “Točno tako.”

3 Zdepasti muškarac u potkošulji i gaćama sjedio je za kuhinjskim stolom, glave položene na  podlakticu, i s mesarskom sj ekiricom zabijenom u šiju. Jedan forenzički tehničar je kamerom snimao mjesto zločina, dok je drugi odvajao mrtvačevu ruku od čaše za vodu. U njoj je još uvijek bila votka, Isakov je rekao Arkadiju. Tehničar je ulio polovicu sadržaja mrtvačeve čaše u bočic u kako bi je  poslije testirao na otrov za štakore, što bi dokazalo dokazalo predumišljaj. Tanjuri sa skorenim ostacima hrane, hrane,  boce ukiseljenog povrća i sjajne prazne boce votke bile su nagomilane u kutu kako bi se oslobodilo mjesto na sušilu za suđe za otvorena pakiranja šećera i kvasca, a u sudoperu za ekpres -lonac, gumena crijeva i plastičnu cijev. Na kraju cijevi se stvarao alkohol, zadržavao se, a zatim kapao u staklenku. Osim toga, kuhinja je bila dekorirana vučjom glavom i kitnjastim repom postavljenim na zidu , tapiserijom s motivom lova, te fotografijom mrtvaca i žene na kojoj su bili mlađi i sretniji. Hladnjak  je brujao, poprskan krvlju. Snijeg se poigravao olabavljenim prozorskim oknom. Ovoga trenutka nitko nije pušio, iako je zrak smrdio po prdežu i smrti. Sat s kukavicom pokazivao je 4:55.

Arkadij je čekao na vratima s Nikolajem Isakovom i Maratom Urmanom. Arkadij je toliko puta zamišljao Isakova da je pravi čovjek ispao manji nego što je očekivao.  Nije bio posebno zgodan, ali njegove su plave oči sugerirale hladnoću pod vatrom, a na čelu je imao zanimljive ožiljke. Njegova kožna jakna bila je izgrebana od iznošenosti, a glas mu je bio gotovo šapat. Arkadijev otac je uvijek govorio da je vještina zapovijedanja urođena: ljudi te ili slušaju ili ne. Što god bila ta kvaliteta, Isakov ju je imao. Njegov partner Urman bio je krupne i čvrste tatarske građe, i širokoga osmijeha  jivi ukus. uspješnog pljačkaša. pljačkaša. Kožna jakna boje maline i zlatni zub razotkrivali su razmetl jivi “Čini se da je ovo slučaj nervoze zbog preduge izolacije”, reče Isakov. “Žena je rekla da nisu izašli iz kuće otkad je počeo padati snijeg.” “A počelo je kao medeni mjesac.” mj esac.” Urman se iscerio. Isakov reče: “Čini se da su pili votku brže nego što su je izrađivali.” “Na kraju su se svađali oko posljednje kapi alkohola u kući. Oboje toliko pijani da su jedva mogli stajati. On ju je počeo tući...” “Očito je jedna stvar prouzročila drugu.” “Ona ga je zasjekla između šestog i sedmog kralješka i ravno kroz leđnu moždinu. Trenutačno!” Mesarska sjekirica je bila oprašena sivim prahom i sablastan otisak dlana i prstiju pojavio se omotan oko drške. “Ima li on ime?” upitao je Arkadij. “Kuznjecov”, reče Isakov. Izabravši profesionalni ton, iskazao je suosjećanje s Arkadijem. “I tako te dopao Staljinov duh.” “Bojim se da je tako.” “Ganjat ćeš prikazu po metrou? Urman i ja više volimo uobičajene slučajeve s pravim leševima.” “Pa, zavidim vam.” Što je jedva zagrebalo površinu cijele priče, ali Arkadij je smatrao da  prilično dobro kontrolira svoje ogorčenje. Bacio je brz pogled na sat: govorio je da je 4:56. Na njegovom ručnom satu je bilo 5:05. “Imam pitanje o prikazi, kako si ga ti nazvao. Pitao sam se je li ikoji od vas dvojice pretražio peron podzemne željeznice?” “Ne.” “Otvorio koja servisna vrata?”

“Ne.” “Zašto ste dopustili da kondukterka na peronu ode kući?” Zazvučalo je oštrije nego što je Arkadij namjeravao.

“To je više od jednog pitanja. Jer kondukterka nije ništa vidjela.” Isakov je bio strpljiv. “Ljude ko ji nisu ludi pustili smo kući.” kući.” “Što su drugo, osim što su vidjeli Staljina, rekli ili il i učinili što je bilo ludo?” Urman reče: “Vidjeti Staljina, to je dovoljno ludo.” “Jeste li zapisali broj vagona?” “Broj?” “Svaki vagon u metrou ima četveroznamenkasti bro j. Htio bih pregledati taj vagon. Jeste li zapisali ime vozača vlaka?” Isakov je bio kategoričan. “Naređeno nam je da se vozimo u posljednjem vagonu, kojega god  broja bio, i promatramo. Nisu nam rekli na što trebamo paziti ili na kojoj stanici, niti da zapišemo vlakovođino ime. Kad smo ušli na stanicu Čistije prudi nismo vidjeli niti čuli ništa neobično sve dok ljudi nisu počeli vikati. Ne znam tko je prvi zavikao. Kao što nam je naređeno, razdvojili smo one koji su tvrdili da su nešto vidjeli od ostatka putnika i zadržali ih dok nas nisu pozvali zbog ovog slučaja.” Forenzički tim je objavio da su završili s kuhinjom i da se premještaju u kupaonicu, odakle su ih zvale sjajne površine. Arkadij je pričekao da tehničari prođu, a onda je rekao: “Vaš izvještaj je  pomalo štur.” “Tužitelj nije htio službeni izvještaj”, reče Isakov. Urman je bio zbunjen. “Čemu sva ta jebena pitanja? Na istoj smo strani, nismo li?”  Ne kompliciraj stvari, Arkadij Arkadij reče sam sebi. sebi. Ovo nije tvoj slučaj. slučaj. Izađi iz stana. stana. Iz druge se prostorije začuo jecaj. “Tko je to?” “Žena.” “Ona je ovdje?” “U spavaćoj sobi. Baci pogled, ali pazi gdje staješ.” Arkadij je krenuo niz hodnik zakrčen novinama, kutijama za dostavu pizze i posudama za dostavu pržene piletine prema spavaćoj sobi u kojoj je otpad sezao toliko visoko da se činilo da  pluta. Crvenokosa žena u kućnoj haljini bila je lisičinama privezana za krevet. Dolazila je k sebi iz alkoholnog stupora, ruke i noge su joj bile raširene, šake u plastičnim vrećicama. Veliki broj krvavih točkica prekrivao joj je prednji dio haljine. Arkadij joj je povukao rukave prema gore. Mišići njezinih ruku bili su opušteni, ali po usporedbi podlaktica zaključio je da je dešnjakinja. “Kako se osjećate?” “Uzeli su zmaja.” “Što su uzeli?” “To je naš zmaj.” “Imate zmaja?” Taj joj je mentalni napor bio previše i ponovno je počela nesuvislo nesuvislo mrmljati. Arkadij se vratio u kuhinju.

“Netko je uzeo njezina zmaja.” “Mi smo čuli da su u pitanju slonovi”, rekao je Urman. “Zašto je ona još ovdje?”

Isakov reče: “Čeka kola hitne pomoći. Već je priznala. Nadali smo se da bi mogla rekonstruirati zločin pred videokamerom.” videokamerom.” “Nju bi trebao pregledati doktor, a zatim bi je trebali smjestiti u ćeliju. Sačuvajte kućnu haljinu. Kolik o dugo ste vas dvojica detektivi u Moskvi?” “Jednu godinu.” Urman više nije bio dobro raspoložen. “Prešli ste na detektivsku razinu ravno iz Crnih beretki? Iz spašavanja talaca u Kriminalističke istrage?” “Možda su malo svinuli zakon za kapetana Isakova”, reče Urman. “Čemu tolika strka? Imamo ubojstvo i priznanje. Dva plus dva jednako je četiri, zar ne?” “Jednim zamahom. Ruka joj je morala biti mirna”, reče Arkadij. “Valjda je imala sreće.” “Dopuštate li?” Arkadij je stao iza mrtvaca kako bi stvar pogledao iz druge perspektive. Jedna njegova ruka još je bila ispružena prema čaši. Ne dodirujući ruku, Arkadij je pregledao zglob tražeći modrice koje bi svjedočile o, recimo, pritisku priti sku snažnijeg muškarca dok je udarac zadavan. Urman reče: “Čuo sam priče o tebi, Renko. Ljudi pričaju da voliš zabadati nos u tuđe stvari. Mi u Crnim beretkama nismo marili za ljude kao što si ti. Takve koji sve preispituju. Što sad tražiš?” “Tragove otpora.” “Otpora čemu? Vidiš li modrice?” “Jeste li pokušali s ultraljubičastom svjetlošću?” svjetlošću?” “Kakvo je sad ovo sranje?” “Marate.” Isakov je odmahnuo glavom. “Marate, istražitelj samo postavlja pitanja proizišla iz iskustva. Nema razloga da to shvaćaš osobno. Nije on to tako mislio.” Upitao je kao da želi biti siguran: “Niste to tako mislili, zar ne, Renko?” “Ne.” Isakov se nije nasmiješio, ali činilo se da ga sve ovo zabavlja. “A sada ćete nam, Renko, morati oprostiti budemo li radili na našem vlastitom slučaju na naš vlastiti način. Želite li još nešto znati?” “Zašto ste bili tako sigurni da je u čaši bila votka? Jeste li to jednostavno pretpostavili?” U čaši je još uvijek bilo nešto tekućine. Urman je u nju umočio palac i srednji prst i oblizao ih. Ponovno je umočio prste i ponudio ih Arkadiju. “Možete ih oblizati ako hoćete.” Arkadij je ignorirao Urmana i upitao Isakova: “Znači, zadovoljni ste zaključkom da je ovo što imate ovdje jedno obično obiteljsko ubojstvo uzrokovano votkom, snijegom i nervozom zbog  preduge izolacije?” izolacije?” “I ljubavlju”, reče Isakov. “Žena kaže da ga je voljela. To su najopasnije riječi na svijetu.” “Znači, ti misliš da ljubav vodi k umorstvu”, reče Arkadij. “Nadajmo se da ne.” Snijeg se nagomilao na vjetrobranskom staklu. Pet minuta prije nego što se metro otvarao, Arkadij nije imao vremena zaustavljati se i čistiti brisače, ali je zaključio da je, dok god slijedi stražnja svjetla automobila, na pravoj strani ceste i kreće se u smjeru Tri stanice, kako su svi zvali Komsomolski trg jer su se ondje sastajale željezničke stanice. Semafori su se   ljuljali, a njihova svjetla su bila zatrpana crvenim i zelenim snijegom. Lenjingradska stanica bila je sagrađena u talijanskom grandioznom stilu, stanica Jaroslavski u stilu zlatne krune, stanica Kazan u stilu orijenta: etvorili su ih u jedinstvenu mrlju.  brisači na vjetrobranskom vjetrobranskom staklu pr etvorili Arkadij je ostavio svoj automobil u zapuhu snijega ispred stanice Kazan. Nekoliko je putnika

već izišlo u potrazi za taksijem. Većina pristiglih uputila se prema susjednim vratima, prema metrou:

radnici na naftnim poljim a s Urala, biznismeni iz Kazana, baletna trupa na povratku kući, dnevni  putnici s kavijarom za prodaju, obitelji s malom djecom i golemim koferima, ljudi koji putuju na

 posao i turisti s malim budžetom koji slijede stazu slabo osvijetljenu poluzatrpanim uličnim lampama. Žurili su u oblačićima vlastitog daha, s kapama duboko navučenima na glave, torbama i  paketima čvrsto stisnutima stisnutima uza se, možda više želeći želeći otići nego stići negdje drugdje. drugdje. Snijeg je otjerao uobičajene svodnike i Cigane i krepke seljakinje koje prodaju svoje otrovne domaće alkoholne napitke, te pijandure koji skupljaju prazne boce votke kako bi platili nove, što je riskantan posao. Prethodne su godine petorici skupljača boca prerezali grkljane na i oko Tri stanice. Zbog boca. Dok se metro ne otvori, ljudi su pritisnuti pritis nuti na dnu slijepe ulice u mraku. Nekoliko milicaja ca je postavljeno

vani; sada su unutra, na željezničkoj stanici, provjeravaju karte i bore se protiv čečenskog terorizma na toplom.

Arkadij je u mislima još bio u krvavom stanu Kuznj ecovih, gdje su on i Isakov sklopili svojevrstan džentlmenski dogovor da ne spominju Evu. I ne, ni jedan od njih nije osobno shvaćao stvari.

Arkadij je pretražio prostor između smrskanih kioska i otkrio par pijanaca koji su bili toliko nestabilni na nogama da nisu mogli stajati ako nisu bili naslonjeni na zid.

“Ostanite zajedno!” govorio je ljudima. Budite čvrsta fronta, čak i jakovi toliko znaju, pomislio  je.

Ipak se svatko držao sam za sebe. Ljudi najbliži vratima metroa držali su svoj položaj; oni iza njih sve su se više gurali prema naprijed, dok se gomila na začelju počela raspršivati. Dječaci koji su iznicali iz mraka u peteročlanim ili šesteročlanim čoporima, noseći crne vreće za smeće i kape koje su otkrivale samo dijelove lica, zbog čega su bili praktički nevidljivi, podsjećali su na vukove koji izdvajaju slabije pripadnike krda. Starije ljude su pljačkali na mjestu. Veći plijen bi okružili; kaluđera su povukli na led za halju i oteli mu pozlaćeni križ. Jednog je trenutka u rukama držao dvojicu dječaka, a već sljedećeg ništa doli vreća za smeće. Dječaci su okružili Arkadija. Vođa nije imao više od petnaest godina, i nije se bojao pokazati svoje poput mjeseca okruglo lice i paperjaste brkove. Povukao je gore svoju vreću i iz nje izvukao  bijedni revolver kojega je uperio u Arkadija. Arkadija nije začudilo što se klinac uspio domoći vatrenog oružja. Željeznički policajci, najniži oblik policijskih snaga, i dalje su za službeno oružje dobivali sto godina stare revolvere. Je li Georgij naletio na pijanog ču vara koji je zaspao u vagonu i ukrao mu pištolj? Na Tri stanice događale su se i čudnije stvari. “Beng”, reče dječak.  Niz Arkadijeva leđa leđa slijevao se otopljeni otopljeni snijeg. “Zdravo, Georgij”, reče Arkadij. “Želiš li rupu u glavi?” upitao je Georgij. “Ne osobito. Gdje si to našao?” “Moj je.” “To je pravi antikvitet. Preživio je dulje od Sovjetskog Saveza.” Saveza.” “Još uvijek radi.” “Gdje je Ženja?” “Mogao bih ti prosuti mozak.” “Mogao bi”, reče najmanji dječak u krugu. “Vježba na štakorima.” “Nisi li ti upravo to?” Georgij upita Arkadija. “Nisi li ti štakor?”  Nakon dva dana nespavanja, sve je bilo moguće. Pištolj je bio Nagant, s dvostrukim okidanjem, i zapinjač je bio napet. S druge strane, okidač je zahtijevao ozbiljan pritisak; Georgij neće slučajno opaliti. Arkadij nije mogao vidjeti koliko je metaka u cilindru, ali ne možeš dobiti sve.

Povukao je kapu s glave manjeg dječaka. “Feđa, danas si rano ustao.” Georgij podbode Arkadija pištoljem. “Pusti ti njega.” “Feđa, samo želim razgovarati sa Ženjom.” “Ne slušaš me”, reče Georgij. “On igra šah”, Arkadij reče Feđi. “Trebao bi ga zamoliti da te nauči igrati.” “Začepi!” vikne Georgij. Feđa je na brzinu pogledao prema zamračenom dovratku, gdje se stopalo povuklo izvan dosega svjetlosti. Osjetio je Ženjin pogled Ženjin pogled i vidio prizor sa Ženjina Ženjina gledišta: snijegom pokriveno bojno polje, žrtve ponovno prikupljaju svoje dostojanstvo, a pobjednici odvlače pakete poput božičnih poklona. Zbor milicijskih zviždaljki obećao je da je vlast na putu. Milicija je imala palic e, ali u mraku, tko može razaznati koga treba mlatiti? Radili su kako su najbolje mogli. U međuvremenu, dječaci su nestali, više se stapajući sa sjenama nego se povlačeći. Georgij je koračao unazad, i dalje držeći  pištolj uperen u Arkadija Arkadija koji je promatrao dječake kako se okupljaju i bježe. bježe. “Ženja!” Georgijeva grupa se provukla između kanti za smeće, popela se preko žičane ograde, i u trenutku nestala u smjeru ranžirnog kolodvora, zbunjujućeg niza sporednih tračnica i vlakova tijekom bilo koje noći, a sada  bijelog labirinta. Arkadij je slijedio otiske njihovih cipela kroz snijeg sve dok se svi otisci nisu razdvojili i otišli u različitim smjerovima, zbog čega se stao nemoćno okretati oko sebe.

Arkadij se vratio do stanice. Uteturao je u nepomućenu atmosferu velike željezničke čekaonice, nagovještaja sjaja lustera, nizova nepomičnih tijela. Kao da je san prvenstveni posao stanice, polasci vlakova nisu najavljivani. Odvedi me u romantični Kazan, pomislio je Arkadij, u zemlju paunova i Zlatne horde. Toliko je j ako zakašljao da su mu ispale cigarete. Zgađeno je zgužvao kutiju i odbacio je. Kad je izišao pred stanicu vidio je - nakratko, prije nego što mu je snijeg zastro vidik Georgija i Feđu s dječakom koji je mogao biti Ženja kako prelaze prometni otok u sred ini trga. Arkadij je posrćući pojurio niz stepenice, progurao se između parkiranih automobila i izišao na ulicu. Čak i trepereći pod snijegom, svjetla na trgu bila su jarka. Tramvaja još nije bilo, iako su tramvajski kabeli zujali. U trenutku kad je Arkadi j  j stigao do prometnog otoka, trojica dječaka su bila na pola  puta do nasuprotnog nasuprotnog pločnika, ali Arkadij je došao došao do daha i stizao ih je sa svakim svakim korakom kad ga ga je naglo zaustavio zvuk trube.

Trojka se, začuvši zvuk, okrenula. “Ženja!” Arkadij se maknuo s p uta ralici. Stroj se kretao u izmaglici farova i kristala dok je snijeg prštao s pluga. Arkadij nije mogao istrčati ispred jer je druga ralica išla iza prve pod kutem, a treća je, teško se krećući i gurajući snijeg, zagrađivala pločnik snijegom.

4 Arkadij i Eva su ležali u sivoj svjetlosti koja se širila sobama uglavnom bez pokućstva. Arkadij je naslijedio stan od svog oca; bio je ogroman u usporedbi s njegovim starim stanom, iz kojeg su otišli  jer je ona ondje osjećala Irininu prisutnost. “Neću se natjecati s duhom”, rekla je. Stol ovdje,  prijenosni televizor ondje ondje više su bili bili želja da se potvrdi potvrdi da se ovdje boravi boravi nego stvarnost. stvarnost. Arkadij se riješio svih očevih stvari, svakog uporišta koji je mrtvac mogao zadržati, osim njegovih knjiga i slika ko je su bile zapakirane zapakirane u kutije i zaključane zaključane u ormaru ormaru u radnoj sobi. sobi. Izvana je zgrada bila arhitektonski sudar gotskih potpornih stupova i maurskih lukova, ali

iznutra su prostorije bile prilično impresivne, s visokim predratnim stropovima i parketom  prekrivenim podovima. Stambena je zgrada izgrađena za partijsku i vojnu elitu koja je bila ponosna na svoju adresu, iako je tijekom Staljinova vremena to također bilo i mjesto odakle je većina ljudi odvođena usred noći, nakon čega nisu ponovno viđeni godinama, ako ikad. Stanari su s užasom osluškivali zvuk lupanja po vratima, ili čak uspinjanja dizala. Kružile su glasine da su u zidovima izgrađeni specijalni prolazi u kojima su se smještali državni agenti. Ono što je Arkadiju bilo zanimljivo jest činjenica da se,  iako se znalo da je zgrada zapravo giljotina, nitko nije usudio odbiti čast da se useli. Kamion sa svim što su posjedovali kasnio je jedan tjedan i živjeli su na provizoran način. Baza im je bila madrac kojeg su položili direktno na parket. Ukrasni prekrivač skliznuo je s kreveta, ali Arkadiju i Evi je bilo toplo jer je zgrada bila čudo grijanja. Prespavali su cijeli dan pokraj  poslužavnika natrpanog kruhom, džemom od jagoda i čajem. Vjetar je utihnuo i snijeg je padao u gustim, paperjastim krpama koje su poput sjena lebdjele niz zavjese.

 Njezino je tijelo bilo poput djevojačkog, djevojačkog, grudi su joj bile malene, a koža toliko blijeda i nenaborana da je napola očekivao da će na njoj ostati otisak njegova tijela. Uz njezinu crnu kosu,  bila je savršeno biće sumraka. Noću, kad nije mogla spavati, što se često događalo, hodala je po stanu bosih nogu, u ogrtaču. Neke prostorije, poput radne sobe, uopće nisu upotrebljavali osim da u njih odlože kutije s fotografijama njegova oca i Irine koje je dovezao automobilom. Parket  je noću škripao; ona je više voljela spavati danju, kad je uokolo bilo manje duhova. Evi nisu trebali njegovi duhovi, imala je svoje vlastite. U školu je išla u Kijevu, i marširala je u  prvomajskoj paradi paradi četiri dana nakon nesreće u nuklearnoj elektrani u Černobilu jer su vlasti uvjerile  javnost da je situacija pod kontrolom. Sto tisuća djece umarširalo je u nevidljivu kišu radioaktivnog  plutonija, kalija, stroncija i cezija-137. Nitko iz parade nije se sklupčao i umro na mjestu, ali ona je obilježena kao jedna od preživjelih. Općenito se podrazumijevalo da su preživjeli, osobito žene, neplodne i zarazne.

U Moskvi je pronašla posao u klinici. Eva je bila dobra s mlađim pacijentima, pogotovo onima koji nisu mogli spavati. Snimala ih je i slala snimke njihovim obiteljima. Njezin portret, Arkadij bi

često pomislio, mogao bi se naslikati isključivo crnom i bijelom bojom, iako u posljednje vrijeme sve više samo crnom i oštrijim potezima. Što su se više udaljavali jedno od drugog, to im je više krevet bio zajedničko sigurno utočište. Riječi su im bile neprijatelj, izraz propalih nadanja. Seks se odvijao u tišini i bilo je teško reći koliko  je njihovog vođenja vođenja ljubavi bila strast, strast, a koliko očajničko očajničko paljenje ugašene ugašene šibice. Telefon je zazvonio. Ni Arkadij ni Eva nis u htjeli uspostaviti vezu sa stvarnošću, tako da je onaj tko je nazvao porazgovarao s automatskom sekretaricom.

“Gdje si, Renko? Imamo situaciju s kojom se treba pozabaviti. Da se bilo tko drugi mrtav  pojavio na peronu metroa, to bi mogla biti obmana. Sa S taljinom je drukčije. Upotrijebiti Staljina

očita je provokacija. Netko je iza toga. Zašto si isključio mobitel? Gdje si, dovraga? Javi se na  posao!” “To je bio tužitelj Zurin. O čemu je on to lupetao?” upitala je Eva. “Staljin je viđen nekoliko  puta kasno noću na stanici podzemne željeznice.” “Staljin u podzemnoj željeznici? Stvarno? I što taj t aj željezničarski Staljin točno radi?” “Ne puno. Stoji na peronu i maše putnicima.” “Nikoga ne pogubljuje?” “Ne, baš nikoga.” “Što će Zurin učiniti?” Zurin je Evi uglav nom bio dosadan, ali sada se podigla na laktove. Arkadija je to ohrabrilo. Ovo je bio dulji razgovor od svih koje su vodili posljednjih tjedan dana.

“Pa, kao što tužitelj kaže, sa Staljinom je drukčije. Staljin je minsko polje i nema dobrih  poteza. Ako bilo što u vezi sa Staljinom nazovemo obmanom, Zurin će imati posla sa superpatriotima. Ako ništa ne učinimo i dopustimo da se glasina proširi, pojavit će se svetište. Kad su pronađene careve kosti, hodočasnici su se pojavili već sljedećeg dana. U metrou će n astati  pandemonij, a Zurin će biti obilježen kao čovjek koji je obustavio rad moskovske podzemne željeznice. Ili - što je Zurinova treća mogućnost - treba iskoristiti situaciju, objaviti da su ukazanja  prava, i biti ostavljen ostavljen na cjedilu kao kompletni luđak ako luđak ako se ne dogodi više nijedno ukazanje.” “I Zurin je zvao tebe. Znači da želi tebe prvog poslati u minsko polje.” “Tako nekako.” “Ali ti ćeš ostati ovdje? Nisam znala da ćeš cijeli dan biti ovdje.” “Bit ću. Jesi li imala nešto drugo u planu?” “Samo što ti stalno misliš na posao, tako da nisi stvarno ovdje kad si ovdje.” “Ne mislim stalno na posao.” “Da, stalno. Što je dobro, valjda, kao karakteristika jednog istražitelja. Ja znam kad nam se  pridruži duh. Ja osjećam društvo.” Ovo je bila izjava s dvostrukim značenjem, jer postoje dvije vrste duhova. “Pretpostavljam “Pretpostavljam da ne možeš spriječiti da te se umiješa.” “Zapravo, bolje je ne miješati se.” “Možeš to?” “Moram. Ne mogu provoditi život razmišljajući o mrtvima.” Zatvorio  je oči i ugledao muškarca s mesarskom sjekiricom zabijenom u šiju. Vjerojatnost da se pijana žena riješila svog muža jednim jedinim savršenim udarcem mesarskom sjekiricom između kralježaka i kroz leđnu moždinu, kao što su Isakov i Urman tvrdili, bila je mi lijardu prema jedan. Žena je bila toliko pijana da se vjerojatno nije sjećala ničega što je rekla, r ekla, a kamoli priznanja. Pa ipak, činilo se da se uzorak koji je prskajuća krv ostavila na kuhinjskim zidovima poklapa s mrljama krvi na njezinoj haljini. Drška mesarske sjekirice bila je okrenuta prema žrtvinu lijevom ramenu, što je ukazivalo na desnorukog napadača; žena je desnoruka. Činjenica da nitko od susjeda nije pozvao miliciju zbog svađe sugerira da su se muž i žena i prije sukobljavali. Jesu li se posvađa li oko toga kod koga je zmaj? Dovoljno snijega, dovoljno votke, oružje pri ruci? S takvom kombinacijom,  profesionalni ubojice nisu potrebni.

U svakom slučaju, Arkadij je bio ljut lj ut na sebe što je privukao pažnju Isakova i Urmana na sebe.  Nije smio postavljati pitanja, pitanja, iako je bilo poučno poučno promatrati kapetana kapetana i njegova revnog poručnika. poručnika. “Evo, sad to činiš”, reče Eva. “Oprosti.” “Znam tvoju tajnu”, reče ona.

“Koja je moja tajna?” “Usprkos svemu, u srcu, ti si optimist.” Ispravila se. “Usprkos meni, ti si optimist.” “Imamo dobrih trenutaka.” “Imam dokaz. Sve je na snimci.” Kad su Arkadij i Eva tek počeli živjeti zajedno ona je nosila diktafon i kasete kako bi snimala što rade, čak i ako se radilo o danu provedenom skijajući se i li o  jednostavnoj šetnji, kako bi poslije slušala i smijala se. Kad ju je posljednji put čuo da se smije? Prislonio je ruku na njezinu dojku i osjetio bilo. Uz nju je uvijek bio napola seksualno uzbuđen. Ako to nije razlog za optimizam, što jest? Vani je dan nestajao uz sunce poput krijesa u snijegu.

 Niže niz ulicu, ekipa cestovnih radnika pokušavala pokušavala je popraviti rupu u cesti. Četiri snažne žene su kopale, a jedan ih je muškarac nadzirao i povremeno osvjetljavao baterijskom lampom. Već su cijeli tjedan svakoga dana ulijevali kipući asfalt koji se ukrućivao u sve široj rupi, što je bila svakodnevna demonstracija beskorisnosti. Telefon je zazvonio. Zurin je ovaj put na automatskoj sekretarici ostavio sladunjavu poruku u se ispričao što je uznemiravao Arkadija tijekom njegova slobodnog dana, i izrazio nadu da

kojoj Arkadij ne koristi svoju automatsku sekretaricu kako bi izbjegao i zbjegao telefonske pozive. “Ne bi valjda bio tako podao.”  Nema problema, pomislio je Arkadij. Izvukao je telefonski kabel iz utičnice, a zat im se sjetio Ženje i ponovno ga ukopčao. Eva ga je promatrala. “I dalje očekuješ da Ženja nazove?” “Mogao bi.” “Bit će dobro. Snalazi se kao riba u vodi.” “Vani je hladno.” “Onda će pronaći neko toplo mjesto. Jesi li siguran da si ga vidio?” “Ne, ali sam siguran da je bio tamo. Je li tebi nešto rekao?” “Dvije riječi: ‘Ovdje je.’ A zatim je izjurio van.”  Nitko ne zna koliko je djece beskućnika u Moskvi. Procjene variraju između deset i pedeset tisuća, u dobi od četiri do šesnaest godina. Malo ih je siročad; većina je pobjegla od obitelji alkoholičara i zlostavljača. Djeca jedu i nose ono što uspiju ukrasti ili isprositi. Spavaju na cijevima toplovoda ili u nečuvanim vlakovima. Snifaju ljepilo, žicaju cigarete, prodaju svoja tijela ispred Boljšoja, a najbliža stvar stalnom brlogu su im Tri stanice. Prethodnog je tjedna milicija uhapsila Ženju, zajedno s njegovim prijateljima Georgijem i Feđom. Ženju su pustili pod Arkadijevu skrb, ali Georgija i Feđu su pustili jednostavno zbog nedostatka prostora. Predsjednik  je osobno djecu  beskućnike nazvao prijetnjom nacionalnoj sigurnosti. Sad kad Georgij ima pištolj, predsjednik je možda u pravu. “Arkaša, otvori oči. Tvoj mali Ženja zarađuje više novca igrajući šah nego što ti zarađuješ riskirajući svoj život. Misliš da je on kao ti, draga, dobra osoba. E pa nije.” “On ima dvanaest godina.” “On ima negdje između dvanaest i sto godina. Jesi li ga vidio kako igra šah?” “Više od sto puta.” “On stišće svog protivnika poput pitona, proždire ga i probavlja još živoga.” “Da, dobar je.” “A ti nisi odgovoran za njega.”

Arkadij se raspitao o posvajanju Ženje. Ipak, bez informacija o njegovim roditeljima, čak ni  jesu li živi ili mrtvi, zakonsko posvojenje nije dolazilo u obzir i tako je došlo do sljedećeg aranžmana: službeno, Ženja je bio prijavljen u prihvatilištu u kojem ga je Arkadij upoznao, dok je Ženja zapravo spavao na kauču u stanu, kao da je samo svratio i zadrijemao. Ženja je bio nalik Plutonu, mračni objekt kojeg se lakše može otkriti po njegovu djelovanju na planete neg o izravnim  promatranjem.

“Smatraj me pitonom.” Arkadij se zavukao u krevet. Jeli su u krevetu. Crni kruh, gljive, ukiseljeno povrće, kobasicu i votku. Eva je napunila čašu. “Prošle me noći u klinici jedna doktorica pitala ‘Znaš li što je prokletstvo ruskog muškarca? Votka! Znaš li što je j e prokletstvo Ruskinja? Ruski muškarci!’” “Uzdravlje.” Kucnuli su se čašama i iskapili votku odjednom. “Možda sam ja tvoje prokletstvo”, reče Eva. “Vjerojatno.” “Ženja i ja kompliciramo tvoj život.” “Nadam se. Što misliš, kakav sam ja život imao?” “Ne, ti si svetac, ne poričem to.” Arkadij je osjetio pad Evina raspoloženja, pa je promijenio temu. “Ženja je rekao: ‘Ovdje je.’ To je bilo sve?” “Rekao je to izlazeći iz stana.” “Nije rekao gdje je bio ili kamo ide?” “Ne.” “Tko zna koga je vidio. Slavnog igrača šaha, njegova omiljenog nogometaša. Možda Staljina. Možemo li razgovarati o nama?” Eva se nagnula naprijed i oslonila glavu na Arkadijevo rame. “Arkaša, ne mogu se natjecati sa ženom koja je umrla mlada i lijepa i potpuno normalna. Tko bi se mogao s time natjecati?” “Ona nije ovdje.” “Ali ti bi htio da jest, to sam htjela reći. Znaš, nikad mi nisi pokazao Irininu sliku; ja sam sama morala pronaći jednu. Irina je bila krasna. Da je možeš dobiti, zar je ne bi htio ht io natrag?” “To nije natjecanje.” “Ipak jest.” On odloži poslužavnik sa strane i privuče je bliže. Grudi su joj bile osjetljive od vođenja ljubavi, ali su joj se bradavice ponovno ukrutile. Njezina su usta potražila njegova iako su im usta  bila bolna i lagano izgrebana. Ovoga puta ritam je bio spor. Sa svakim naletom sa usana bi joj se

oteo bešumni izdah, toliko lakši od riječi. Mogli bi tako dovijeka, pomislio je Arkadij, samo ako nikad ne izađu iz kreveta. išli nekamo. Krevet je bio čarobni tepih koji je kobno propao u ponor kad je on rekao: “Nemoj se ponašati kao da je sve ovo samo zbog Irine. Laž je pretvarati se da se radi samo o Irini. Vrhunski istražitelj primjećuje stvari kao što su tajanstveni telefonski pozivi i misteriozni nestanci.”

Ali ipak su

Pa, ovo je uzbudljivo, pomislio je. Dodirnuli su dno ponora, gdje je zrak bio rijedak, a srca su im

ludo udarala u prsnim koševima. “Nije ono što misliš”, rekla je Eva. “Fasciniran sam. Što jest?”

“Nedovršen posao.” “Ne možeš ga dovršiti?” “Nije tako jednostavno.” “Što to znači?” “Kad sam bila u Čečeniji, Nikolaj Isakov me spasio.” “Ispričaj mi ponovno zašto si bila ondje. Nisi Čečenka, niti si u ruskoj vojsci.” “Netko je morao biti ondje. Doktori su morali biti ondje. Tamo su bile međunarodne medicinske organizacije.” “Ali ti si tamo bila samostalno.” “Ja ne volim organizacije. Osim toga, na mom vjernom motociklu, bila sam pokretna meta.” “Zar si pokušavala biti ubijena?” “Zaboravljaš da sam ja jedna od preživjelih. Osim toga, Nikolaj je dao razglasiti da će prerezati grkljan svakome tko me takne.” “Zahvalan sam mu.”  Na trenutak ga je pogledala. “A ja sam izrazila svoju zahvalnost na tradicionalan način.” način.” “Što je itekako zaslužio, siguran sam. Znači, Isakov je heroj i u krevetu i izvan njega.” “Svatko je imao svoju igru. Zapovjednici tenkova prodavali su gorivo, intendanti su prodavali hranu, vojnici su mijenjali streljivo za votku, i odlazili su kućama u ljesovima ispunjenim drogom.  Nikolaj je bio drukčiji.” drukčiji.” “Zašto onda tratiš vrijeme sa mnom?” “Htjela sam biti s tobom.” “Postaje nam malo tijesno, ne misliš li? Dvoje je taman, troje je previše i sve to. Ali zahvalan sam za pozdrav na rastanku.” Bila je to najpodlija stvar koje se mogao sjetiti i osjetio je zadovoljstvo kad je vidio bol u njezinim očima. Telefon je ponovno zazvonio i glas - ne Zurinov -  je rekao automatskoj sekretarici: “Eva, javi se, ovdje Nikolaj.” Sad je na Arkadiju bio red da osjeti bol.

“Eva”, rekao je muškarac, “možeš li razgovarati? Jesi li mu rekla?” “Je li to Isakov?” upita Arkadij. “Moram se javiti”, reče Eva. Omotala se plahtom, a zatim se javila na telefon. Žica se mogla vrlo malo rastegnuti, pa se okrenula i počela šaptati. Arkadiju se golotinja odjednom učinila smiješnom, a miris seksa sladunjav. Što etiketa nalaže, kako se treba ponašati rogonja? Bi li ih trebao ostaviti nasamo, dopustiti samome sebi da bude istjeran iz svog vlastitog logora? Istina, on i Eva nisu vjenčani. Bilo je jasno da se fizički i dalje može ponašati kao da su ljubavnici i, s vremena na vrijeme, dovoljno veselo čavrljati da mu probudi nade, barem do večeras, ali gluma je svaki put zahtijevala sve više truda. Rijetko se događalo da im se smjene na poslu poklapaju jer je ona organizirala svoj raspored ta ko da izbjegava Arkadija više nego da ga viđa. Nevjera je iscrpljujuća, i opterećuje svaku riječ dvostrukim značenjem. Čak i kad su vodili ljubav, provodio bi ostatak noći preispitujući sve što je Eva rekla ili učinila, promatrajući je kao da će šmugnuti, i pazeći na svaku riječ koju je izgovarao kako ne bi urušio zajedničkim snagama sagrađenu kuću od karata. Sada se, s e, naravno, srušila.  Najsmješnije je od svega to što ih je Arkadij ponovno spojio dovevši Evu u Moskvu, šetajući s njom oko Patrijarhovog jezera  jednog jesenskog dana i ne shvativši Evino iznenađenje kad je Isakov zazvao njeno ime.

“Nastavi hodati”, Eva je tada rekla. Arkadij je rekao: “Ako ti je to t o prijatelj, mogu pričekati.” “Ne još”, Eva je prošaptala u telefonsku slušalicu nepomično promatrajući Arkadija. “Hoću, hoću, obećavam... obećavam... I ja tebe”, rekla je i spustila slušalicu.  Nedostaje još samo samo poljubac, pomislio je Arkadij. Isakov nije slučajno nazvao u trenutku kad je bilo vjerojatno da je Arkadij kod kuće. Isakov mu  je nabijao aferu na nos. Telefon

je ponovno zazvonio, uznemirivši ga. Arkadij je osjetio kako mu se disanje ubrzava. Eva je zakoračila unazad. “Znam da si tamo, Renko. Uključi televizor. Čestitam, na vijestima si”, rekao je Zurin i  prekinuo vezu.

Arkadij uključi televizor. Imali su samo šest programa. Na prvom je predsjednik polagao vijenac, očiju ukošenih na jednu stranu, usta na drugu. Zatim nogomet. Rodoljubni filmovi. Čečenski sukob. Napokon, tužitelj Leonid Zurin osobno, na uglu snijegom pokrivene ulice s reporterkom. Zurinova bijela kosa vijorila je naprijed-natrag na vjetru, a obrazi su mu bili crveni kao jabuka.

Blago se smiješio, rođeni glumac. Nakon očajničkih poziva Arkadiju, Zurin se, činilo se, pribrao. “... duga zima, a zima je ponekad nalik sezoni kiselih krastavaca u ljeto, kad se čini da je svaka čudna priča vijest, koja biva zaboravljena samo tjedan dana poslije.” “Znači, glasine da Moskovljani nalijeću na Staljina u metrou su izmišljotine?” Zurin je jedan trenutak odvagivao riječi. “Ne bih rekao ‘izmišljotine.’ Dobili smo izvještaj o remećenju javnog reda i mira sinoć na stanici. Poslao sam onamo višeg istražitelja koji je bio vrlo dobro upoznat s pitanjem Staljina i on je utvrdio, nakon što je razgovarao s takozvanim očevicima, da se ništa slično, zapravo, nije dogodilo. Zapravo, po istražitelju Renku, dogodilo se samo to da su neki od starijih putnika sišli s vlaka prije nego što su planirali, posljedica čega je bila da su ostali zarobljeni u podzemlju u kojem više nije nij e bilo vlakova, s mećavom nad glavom.” Reporterke se nije bilo lako samo tako riješiti. “O kojoj se stanici metroa radilo?” “To je nebitno.” “Hoćete li nastaviti s istragom, tužitelju Zurine?” “Da ganjamo prikazu? Ne. Ne dok na ulicama uli cama ima pravih kriminalaca.” “Još samo jedno pitanje. Kako je započela ova glasina o Staljinu? Mislite li vi ili vaš istražitelj da se radi o obmani? O činu s političkim konotacijama?” Zurin se pribrao. “Mi mislimo da ne treba donositi nikakve zaključke. Staljin je figura neupitnog povijesnog značenja, koji i dalje izaziva i pozi tivne i negativne reakcije, ali nema razloga da ga smatramo odgovornim za svaku našu grešku.” “Na primjer, ako siđemo s vlaka na krivoj stanici?” “Upravo tako.” Arkadij je sjedio, preneražen, maglovito svjestan da je sljedeći prilog bio o suđenju ratnom veteranu koji je nastrijelio i ubio dostavljača pizze koji je sličio na Čečena. Drugi veterani su nudili moralnu podršku svom bratu po oružju. Eva je isključila televizor. “Ti si dobro upoznat s pitanjem Staljina? Što je Zurin time htio reći?” “Nemam pojma.” Telefon je zazvonio i ovoga se puta Arkadij javio.

“Ah”, rekao je Zurin. “Igra je završila. Sad se javljaš. Jesi li gledao vijesti? Nije li bilo zanimljivo?” “Nije trebalo biti publiciteta.” “Slažem se s tobom, ali netko je, očito, medijima nešto rekao. Ja sam morao razgovarati s reporterima jer do istražitelja koji je zadužen za taj slučaj nije bilo moguće doprijeti. Renko, sljedeći  put kad te nazovem, bilo da imaš slobodan dan ili si na samrtničkoj postelji, javit ćeš se brzinom munje.” “Dobro upoznat s pitanjem Staljina?” ponovila je Eva. “Pitaj ga što je time mislio.” Zurin reče: “Objasni svojoj prijateljici da je u delikatnoj situaciji. Danas sam odlučio ponovno razmotriti njezine dokumente. Doktorica Eva Kazka je razvedena, rodom Ukrajinka, s prebivalištem u Moskvi koje je dobila temeljem zaposlenja u gradskoj klinici. Prethodno je zaposlenje bilo u medicinskoj klinici u černobilskoj Zoni isključenja. Jedna negativna riječ, ili samo telefonski poz iv

iz mog ureda, i ona će izgubiti svoje trenutačno zaposlenje i dozvolu boravka, i ponovno će se igrati doktorice dvoglavih beba u Ukrajini. Razumiješ li me? Samo reci da.” “Potpuno.” Arkadij je promatrao Evu kako čvrsto ornata plahtu oko sebe. “I zato ćeš se javiti svaki put kad te nazovem i zato ćeš voditi ovu istragu i stragu upravo onako kako ti  ja kažem. Slažeš Slažeš li se?” Eva reče: “O čemu god se radilo, reci ne.” Arkadij upita: “Kakva istraga? Rekli ste reporterki da neće biti istrage.” “A što sam drugo mogao reći? Da ćemo krenuti u lov na duha usred Moskve? Istraga će se voditi, ali će biti tajna.” “Ne mislite li da će se ljudi pitati zašto postavljam pitanja ako ne radim na slučaju?” “Imat ćeš slučaj. Istražit ćeš tvrdnje građanina koji kaže da je primio prijetnje smrću.” “Onda mu je potreban tjelohranitelj, a ne ja.” Zurin reče: “Ne shvaćamo ga ozbiljno. On prijavljuje prijetnje smrću već dvadeset godina. Tip  je paranoičan. Ali je također i stručnjak za Staljina. Vodit ćeš istragu unutar istrage. Ustvari, sredi o sam stvari tako da počneš večeras. Stručnjak je pristao sastati se s tobom u metrou Parka kulture i sjesti na posljednji noćni vlak za stanicu Čistije prudi. Vozit ćete se u zadnjem vagonu, budući da je to, čini se, mjesto na kojem se dogodilo ukazanje.” “Tko je taj stručnjak?” upita Arkadij, ali Zurin je već bio prekinuo vezu. “Rekao si da to nećeš raditi”, radit i”, reče Eva. Arkadij napuni njezinu čašu, a zatim i svoju. “Pa, ti si se predomislila, pa sam se sad i ja predomislio. Uzdravlje.” Eva je svoju čašu ostavila netaknutu. “Moram na posao. Samo mi još treba da se brinem o  bolesnoj djeci s dahom koji bazdi na votku. Ti si upoznat s pitanjem Staljina? Što li je Zurin time htio reći?” “Moj otac je poznavao Staljina.” “Bili su prijatelji?” “Teško je reći. Staljin je većinu svojih prijatelja dao poubijati. Dopusti da te odvezem do klinike.” “Ne, ići ću pješice. Treba mi svježeg zraka.” Eva je zapela za drugu temu. “Je li Staljin ikad  bio u ovom stanu?” stanu?” “Da.” “Ja stojim ondje gdje je Staljin stajao?” Spustila je po gled prema svojim bosim nogama. “Nije bio ovdje, u spavaćoj sobi, ali u ostatku stana da. Barem mislim da je tako.”

“Jer ja uvijek volim upiti atmosferu i sada osjećam da sam stvarno došla u Moskvu.” “To osjeća povjesničarka u tebi.” “Sigurno ne romantičarka.” Ah, znači o tome se radi, pomislio je Arkadij. Staljin je j e kriv za to. Za radnike koji izgaraju od ambicije, za vojnike odvaljene hašišem, za one koji su prestari i  presiromašni da dozovu taksi, za partijanere koji odlaze kući razbijenih usana i s komadićima razbijenog stakla u kosi, za ljubavnike koji se drže za ruke čak i kad nose rukavice, za duše koje su  jednostavno izgubile pojam o vremenu, osvijetljeno  M metroa Parka kulture bilo je svjetionik u noći. Ulazili su posrćući poput nekoga tko je preživio katastrofu, otresajući snijeg i olabavljujući šalove, a Arkadij ih je promatrao. Preostalo je još j oš petnaest minuta do posljednjeg vlaka Crvene linije, a on nije vidio nikoga tko sliči na stručnjaka za Staljina. Eva je znala da nije baš bio posve susretljiv što se tiče davanja informacija o dijelu njegova razgovora sa Zurinom. Sada su oboje lašci. A što je trebao reći? Da joj je rekao da se tužitelj služi njome da ga ucijeni, ona bi se spakirala i otišla u jednom danu. Čak i kad bi obećala da to neće učiniti, on bi došao kući i našao prazan stan.  Nešto se micalo duž nagomilanog snijega na pločniku. Napredovalo je, a zatim se zaustavilo i naslonilo na nasip načinjen od snijega. Slab snijeg se sjajio u padu. To nešto što se približavalo uobličilo se u kaput i vunenu štrikanu kapu kakvu bi neki Laponac nataknuo za čuvanje sobova, a  prišavši još bliže, ukazao se istureni nos, guste obrve i krvlju podlivene oči. Bio je to velemajstor Platonov.

“Istražitelju Renko! Pogledaj ti ove jebene čizme.” Po kazao je na valenke od filca na svojim nogama.

“Obuli ste ih naopako.” “Znam da sam ih obuo naopako. Nisam kreten. Nisam imao gdje sjesti i preobuti se.” “Jeste li vi moj stručnjak za Staljina?” “Jesi li ti moja zaštita?” Platonovljev ljutiti pogled postao  je rezigniran. “Očito smo obojica najebali.”

5 “Moskovski metro je podzemna palača naroda.” Platonov je šepao, s jednom čizmom na nozi i drugom u ruci dok je pokazivao na zidove. “Mliječnobijeli vapnenac iz Krima. Sad kad je rulja otišla, može se vidjeti kako treba.” Sa svojim lukovima i tunelima, prostor stanice Parka kulture više je podsjećao na manastir nego na palaču. Čistačica je povlačila noge na ručnicima po mokrom dijelu poda otprilike istom  brzinom kojom se Platonov kretao. kretao. Arkadij ga upita: “Jeste li sigurni da ćete moći ovo?”

“Upoznati lažnog Staljina? To je idiotski i diotski trik. Jesi li pronašao Ženju?” “Ne.” “I nećeš, sve dok on ne bude spreman.” Platonov je stao na pokretne stepenice koje su se spuštale, sjeo da dovrši preobuvanje, ustao da stavi kapu u jedan džep, a zatim iz drugog izvukao  bijeli svileni šal koji je prebacio oko vrata. Isparavanja obilato nanesene kolonjske k olonjske vode upotpunila su dojam bonvivana, sofisticiranog i kulturnog čovjeka. Ispred njih je čovjek s kutijom za violinu žurio niz stepenice. Iza njih je starac s onime što je nekad bio elegantni šešir od astrahana na glavi galantno nosio ručnu torbu svoje supruge dok je ona  pućila usta i nanosila nanosila rumenilo na obraze. obraze. “Jeste li nervozni?” upitao je Arkadij. “Ne”, prebrzo je odgovorio Platonov, i ponovio, “ne.” Sa svojim je herojskim kljunom mogao  biti rimski senator ili kralj Lear Lear kojeg su odbacile odbacile kćeri nezahvalnice nezahvalnice kako bi mogle mogle igrati šah. “Zašto “Zašto  bih trebao biti nervozan? Svakoga se dana vozim ovom linijom podzemne. Prokopali su je

dobrovoljci tijekom najtežih vremena tridesetih godina i rata. Vi to sad ne možete zamisliti, ali tada smo bili idealisti. Apsolutno svi, muško i žensko, mladi kadar Partije, natjecao se da sudjeluje u  prokopavanju metroa.

“Da i ne spominjemo brigade bri gade prisilnih radnika.” “Neki su se osuđenici iskupili radom, to je istina.” “Što me podsjetilo, je li itko obavijestio komuniste da se Staljin vratio? Mislim da bi Papa bio obaviješten da Svetog Petra vide na ulicama Rima.” “Kao znak pažnje, tužitelj Zurin, znajući da bi to potpadalo u područje Partijina interesa i  brige, nas je obavijestio. Ja sam delegiran delegiran da podnesem podnesem izvještaj.” izvještaj.” “Znači, osim podučavanja podučavanja i igranja šaha, vi ste i Partijin birokrat?” “Rekao sam ti u šahovskom klubu da imam dobre veze.” “Da, siguran sam.” Bilo tko zdrave pameti bi trčeći pobjegao od tog zadatka, pomislio je Arkadij. “I vi ste izabrali mene?” “Učinilo mi se da sam zamijetio tračak inteligencije.” Platonov je uzdahnuo. “Možda sam se  prevario.” Vlak  je

pokupio večernje ostatke: pijanog časnika Granične policije koji se lascivno smješkao četirima prostitutkama koje su drhtale u tanašnim jaknicama i čizmama s visokim petama. Arkadij i Platonov su zauzeli jedan kraj klupe, umirovljenici Antipenko i Mendelejev su zauzeli drugi. Violinist se spustio na sjedalo u kutu, smjestio kutiju za violinu na krilo, i otvorio knjigu. Imao je

okruglo lice i paperjastu bradu poput Chea. Arkadij nije očekivao puno putnika u zadnjem vagonu;

metro je bio poznat po svojoj s igurnosti,  prednjem dijelu vlaka.

ali što je sat bio kasniji, to su ljudi više gravitirali prema

Kad su se vrata zatvarala, Zelenski, filmski redatelj, je uletio i zauzeo sjedalo blizu drugog

kraja vagona, odakle je širio nervoznu energiju sjedeći u sablasnom crnom kožnom kaputu koji je naglašavao njegovu mršavost. Njegova kovrčava kosa djelovala je naelektrizirano, a iz ušiju su mu visjele žice od slušalica iPoda. Kad je vlak polazio sa stanice, gurnuo je platnenu okruglu torbu pod klupu. Ako je primijetio Arkadija, nije to pokazao. Stanica Parka kulture ostala je za njima; stanice Kropotkin, Lenjinova biblioteka, Ohotni red,

Lubjanka i Čistije prudi bile su ispred. Slabo natovaren, vlak je letio kroz tunel s dodatnim zamahom. Prozori su se pretvorili u ogl edala. Blijedi muškarac s duboko usađenim očima sjedio je nasuprot Arkadija. Nitko se nikad ne bi trebao suočavati sam sa sobom, pomislio je, svakako ne u  posljednjem noćnom noćnom vlaku. Platonov je nastavio mljeti o veličanstvenim obilježjima metroa, bijelom mramoru dovučenom s Urala, crnom mramoru iz Gruzije, ružičastom mramoru iz Sibira. Na stanici Kropotkin istaknuo je goleme lustere. Stanica je nazvana po princu Kropotkinu, anarhistu, i Arkadij je vjerovao da bi  princu pri pogledu na lustere ruka posegnula z a granatom. Ukrcalo se šestero postarijih putnika.

Arkadij se zapitao kolika je vjerojatnost da se troje putnika vozi u istom vagonu kao i prošle noći. Zašto ne, ako imaju stalne obaveze i raspored? Zelenski je slušao svoju muziku zatvorenih očiju, povremeno kimajući glavom i time odajući ritam. Arkadij mu je morao odati priznanje: u metrou se najčešće kradu iPodi, ali činilo se da je redatelj blaženo nezabrinut. Mendelejev i Antipenko povremeno su kradomice pogledavali Arkadija, ogorčenim i bistrim pogledima. Njihova je j e mladost koincidirala s vrhuncem sovjetske moći i ugleda.  Nije ni čudo da osjećaju žal i bijes zbog toga što su im životi krenuli krenuli nizbrdo.  Na stanici Lenjinova biblioteka granični je policajac sišao i povratio u svoju kapu. Kondukterka na sta nici, krupna žena u uniformi Podzemne željeznice, pobrinula se da ne prolije ni kap po njezinu peronu. Osmero putnika se ukrcalo, sudeći po tankoći njihovih kaputa, intelektualci. Jedan se posvetio svojoj kosi začešljanoj preko ćele i jedva primjetno kimnu o Platonovu. Platonov je govorio nadglasavajući zvuk jurnjave vlaka. “Takozvani šahovski velemajstor, a zapravo najobičniji pikzibner. U Oslu, 1978., predao je partiju protiv mene nakon samo jedanaest  poteza. Jedanaest! Jedanaest! Kao da je odjednom osjetio osjetio bol u želucu, a ne lovca u grlu i kulu kulu u guzici.” “Vi sigurno imate brdo prijatelja.” “Šah je rat. Ženja to razumije.” Platonov se na trenutak sav napuhao. “U petak igram s  pobjednikom lokalnog turnira. Onaj folirant s druge strane vagona se pretvara da će se pojav iti.  Neće.”  Na stanici Ohotni red dvije postarije žene od sinoć s maramama na glavama ušle su u vagon, donijevši na sebi smrad kuhanog kupusa da se natječe za premoć s mirisom Platonovljeve kolonjske vode. Prostitutke su kratko koketirale s Arkadijem, a on da su zaključile da se ne isplati truditi oko njega. Njih tri bile su u smrtonosnom stisku talijanskih suknji. Činilo se da ona koja je očito bila vođa, crvenokosa djevojka u hlačama od zmijske kože, sluša svoju privatnu muziku bez pomoći iPoda. Ostale tri su ostale bez daha kad su svjetla u vagonu zatitrala i iskre poskočile između tunela i vlaka. To je bio najstariji dio cijelog sustava. Tračnice su bile izlizane. Izolacija oštećena. Plavi vražićci su zaplesali oko prekidača. Platonov upita: “Znate li što je što je tužno u svemu svemu tome?” “Što je tužno u svemu tome?” “To što je Staljin samo jednom uspio uživati u metrou kao putnik. Tom je prilikom javnost  pokazala toliku ljubav prema njemu da su ga okružili i stisnuli, tako da mu snage sigurnosti nisu nikad više dopustile da to učini. Zamisli samo, mi se vozimo onuda gdje se on vozio.”

Vlak se približavao stanici Lubjanka, legendarnoj legendarnoj tvornici užasa, gdje su po ljudima lj udima mlatili kao  po metalu oblikujući ih u korisnije oblike: kolaboracioniste, kolaboracioniste, pokajnike, žrtve žarko željne optužiti same sebe. Dovozili su ih automobilima, ili, u Staljinovo vrijeme, u naizgled nevinim pekarskim

kombijima, ali nikad podzemnom podzemnom željeznicom. Sljedeća je stanica bila Čistije prudi. Usprkos svom skepticizmu, Platonov je skinuo kapu, i malo popr avio avio odjeću kako bi izgledao reprezentativno. Arkadij je primijetio opće komešanje među  putnicima: kašljanje, uspravljanje, obraćanje pažnje cipelama. Odjednom su se pojavila odlikovanja. Antipenko je na reveru imao zlatnu zvijezdu Heroja rada. Starice s rupcima na glavama imale su

odlikovanja Majki junakinja. Zelenski Zelenski je pustio da mu slušalice padnu oko vrata. Violinist je savinuo ugao stranice svoje knjige i ubacio je u kutiju za violinu. Na dubini od sedamdeset metara vlak se spustio još dublje i u njemu  je postalo hladnije.

Vrata za sljedeći vagon su se otvorila i muškarac u trenirci je ušao s dječakom i djevojčicom u  parkama. Muškarac je imao široka ramena i veliko čelo, ali njegova prijeteća fizička pojava bila je umanjena teturanjem od rukohvata do rukohvata dok je slijedio djecu. Ona su imala otprilike desetak

godina, plave oči i zlatnoplavu kosu koja kao da je dolazila izravno iz slikareve tube boje. Djevojčica  je u rukama držala ruže umotane u celofan. Zelenski Zelenski je preuzeo brigu o njoj njoj i dječaku i od veo ih kroz vagon do Arkadija.

“Kakva slučajnost. Baš sam si rekao da ono tamo izgleda kao istražitelj Renko, i zaista jest. Dvije noći za redom, je li to slučajnost ili sudbina? Koje od toga?” “Za sada, samo vožnja podzemnom.” “Bit ćemo na televiziji”, reče djevojčica. Podigla je cvijeće prema Arkadiju. “Pomiriši.” “Vrlo lijepo. Za koga je cvijeće?” “Vidjet ćete”, reče Zelenski. “Dobro, dječice, vratite se Bori. Ujak Vlad mora razgovarati.” Zelenski se ljuljao uz gibanje vlaka poput mornara dok su se dječak i djevojčica vraćali. “Je li i Bora režiser?” upitao je Arkadij. “Bora je zaštita.” “Očito vam je zaštita silno potrebna.” “Nemojte podcjenjivati Boru. Bora je pit buli. Ali što vi radite ovdje?” Z elenski se iscerio u nevjerici. “Sudeći po izjavama na televiziji, rekli ste da nema istrage, da nitko nije vidio Staljina. Promijenili ste mišljenje?” “Porazmislio sam i zaključio da možda postoji šansa da je Staljin hibernirao pedeset godina.” Zelenski je zamijetio da se Platonov zainteresirao za njihov razgovor. “Postajemo znatiželjni?” “Ne.” Platonov je energično odmahnuo glavom. Arkadij upita: “Je li ovo Bori prvi put da se vozi podzemnom željeznicom? Izgleda pomalo izgubljeno.” “On je tek odnedavno u Moskvi, ali prilagodit će se. Korisno ga je imati u blizini.” “Za rješavanje križaljki?” “Stvari se mijenjaju. Ja sam imao loše razdoblje, ali to razdoblje prolazi. Priznajem da sam radio filmove za odrasle. Vi biste me zbog z bog toga mogli smatrati pornografom.” “Da, to bi bio dobar naziv.” “To je zato što se koncentrirate na mene. Što je važnije, poruka ili onaj koji je šalje?” “A koja je poruka?” “Nemate pojma u što se uplićete.” “Hoće li biti specijalnih efekata?” “Ne trebaju nam specijalni efekti. Imamo tajnu.”

“Odajte mi je.” “Vidjet ćete ono što ćete vidjeti.” Zelenski je pustio da se njegov osmijeh zadrži neko vrijeme, vrij eme, a zatim se vratio na svoje sjedalo. Dok je vlak usporavao, putnici koji su sjedili slijeva preselili su se na desnu stranu vagona. Umjesto

 pokazivanja uobičajene uobičajene tuposti karakteristične karakteristične za podzemnu podzemnu željeznicu, bili su sve sve uzbuđeniji, kao kao da su u kazalištu u kojem će se na pozornici upravo podići zastor. Platonov pročisti grlo. “Renko, ispričavam se što te nisam maloprije podržao.” “Ne brinite se. Vi ste igrač šaha, ne policajac.” Vlak je postao crn, a nakon toga žut. “Staljin!” “On je!” “Staljin!” Svjetlost se u potpunosti povratila kad su se otvorila vrata. Arkadij je vidio samo prazan peron

i mramorne stupove. Platonov je ustao sa svog sjedala, privučen otvorenim vratima. Violinist je, zamijenivši svoju knjigu mini videokamerom, sada snimao prizor. Arkadij je prepoznao kameru jer  je ured tužitelja imao sličnu. Arkadij je krenuo z a Platonovom na peron. “Jeste li išta vidjeli?” “Ovaj... ne znam”, reče Platonov. Svi su u redu jedan po jedan izišli iz vagona, a broj ljudi je rastao budući da je znatiželja  potaknula putnike da se iskrcaju iz prednjih vagona. Neki od njih su koračali vo tkom natopljenim koracima, s bocama uguranim u unutrašnje džepove kaputa. Ondje gdje je maločas bilo petnaest ljudi, sada ih je tumaralo pedesetak. Vrata su se zatvorila i vlak je otišao. Niži ljudi na peronu u uzbuđenju su se propinjali na prste. Arkadij nije nij e vidio nikoga tko bi nosio bilo što dovoljno veliko da se proizvedu specijalni efekti, nešto nalik stroboskopskom svjetlu ili akumulatoru. Osim toga, nije vidio ni konduktera s perona, iako oni obično nisu dopuštali zadržavanje na peronu nakon  posljedn jeg vlaka. Na svakoj stanici metroa na uličnoj je j e razini bila milicijska stanica, ali Arkadij je smatrao da nema vremena penjati se pokretnim stepenicama, buditi milicajca mili cajca na dužnosti s riječima... kojim riječima? “Kako to mislite da ne znate?” Arkadij je upitao Platonova. “Ovaj... ne znam.” Arkadij se okrenuo starici s rupcem na glavi koja je izgledala milo kao majka Djevice Marije i

upitao ju je li ona nešto vidjela. “Vidjela sam Staljina jasno kao dan. Zamolio me da mu donesem zdjelu vruće juhe.” Dvojica muškaraca u parkama i sa šubarama na glavama motali su se po stražnjem dijelu  perona. Oni nisu bili u vlaku, vl aku, niti su ušli u njega. nj ega. Nisu bili Rusi. Zimi Rusi uglavnom samo dodaju kih boja poput boja  još jedan sloj odjeće, pomislio je Arkadij. Amerikanci nose okrugle parke jar kih  balona.

“Prijatelji, sunarodnjaci, braćo i sestre”, javio se Zelenski. “Molim vas, dajte nam prostora.” Pokazao je koliko mu prostora na peronu treba i gdje bi njegov kamerman trebao stajati, igrajući ulogu redatelja koji drži sve konce u rukama i polako se krećući kako bi naglasio značaj trenutka. Iz svoje je platnene torbe izvadio uokvirenu Staljinovu fotografiju koju je položio uz bazu stupa perona. Bora je djeci skinuo jakne da pokaže njihove izvezene seljačke košulje. Zelenski je po novno  posegnuo  posegnuo u torbu i iz nje izvukao tanku zavjetnu svijeću i svijećnjak koje je stavio u dječakove dječakove ruke. Dok je Bora palio svijeću Zelenski je pogledao prema muškarcima u debelim zimskim jaknama. Niži od njih dvojice je pantomimom odglumio da nešto drži. Zelenski je aranžirao cvijeće u djevojčičinim rukama. Kamerman je snimao. Prodaja seksa ili Staljinov duh, Zelenskom je svejedno, pomislio je

Arkadij, ali Zelenski čak nije ni režirao, primao je migove od Amerikanca. Djeca su odhodala kratku  procesiju i stavila svijeću i cvijeće ispred fotografije. Staljin je na njoj bio u bijeloj uniformi.  Njegove energične energične brkove i kosu kosu nije se moglo ne ne prepoznati, a poigravanje poigravanje plamena plamena svijeće oživjelo  je njegove oči. Dječica su zacvrkutala pjesmicu: “Dragi druže Staljine, hvala ti što si od Sovjetskog Saveza učinio moćnu naciju koju svijet poštuje. Hvala ti što si pobijedio fašističke napadače i imperijalističke agresore. Hvala ti što si svijet učinio sigurnim za djecu. Nikad to nećemo zaboraviti.” Amerikanac je pokazao prstom i Zelenski je pozvao suprugu gospodina s astrahanskim šeširom da priđe bliže fotografiji. Ona je brisala suze svojim šalom. “Što ste vidjeli, bako?” upitao ju je. “Čudo. Kad smo suprug i ja pristigli na stanicu ugledali smo našeg voljenog Staljina okruženog  blistavom svjetlošću.” svjetlošću.” Ostali glasovi su se javili da su i oni, također, vidjeli Staljina. Stvar je bila zarazna, usprkos njihovim različitim verzijama. “Pisao je za stolom!” “Proučavao je ratne planove!” “Čitao je Tolstoja!” “Puškina!” ustvrdio je netko drugi. “Marxa!” Amerikanac je prstom radio krugove u zraku. Treba ubrzati stvar. Zelenski se okrenuo i

 progovorio u kameru: “Mi, Rodoljubi, proglašavamo proglašavamo ovu stanicu metroa svetom zemljom. Zahtijevamo spomenik vojnom geniju koji je, upravo s ovog mjesta, pobjednički obranio domovinu. Kako nam bilo koja ruska vlada to može odbiti? Gdje je ruski ponos?” Amerikanac je podigao obje ruke.

Zelenski je podigao bijelu majicu s crvenim znakom na kojoj je pisalo: “Ja sam Ruski rodoljub.” Bora se počeo kretati kroz gomilu i dijeliti slične majice. Zanimljiva grupica, pomislio je Arkadij: starijima su se pridružili blago zainteresirani, opako pijani, četiri smrznute prostitutke i američki upravljači marionetama. “Ja sam Ruski rodoljub”, Zelenski je glasno pročitao s majice. “Ako niste ruski rodoljubi, što ste onda?” Umirovljenici Mendelejev i Antipenko su obojica uzeli majice. Amerikanac je mahnuo, i

kamera je pronašla fotogeničnu Marfu Bourdenovu. Do tada se školarka skrivala u svjetini poput golubice na grani drveta. Činilo se vrlo vjerojatnim, sudeći po načinu na koji se hvatala za svaku riječ Zelenskog, da ponovno neće doći na vrijeme kući. Arkadij je osjetio navalu ljutnje prema režiseru, prema ljudima koji su htjeli vjerovati, i tobožnjem svetištu, jer je u Moskvi to dovoljno da se prizove prošlost. Videosnimka bi mogla biti tim efektnija jer je scena nespretno postavljena i loše osvijetljena, ona vrsta dokumentarca o kakvoj kruže glasine. A sve su to na scenu postavili Amerikanci. Arkadij se zapitao, što bi Staljin učinio? Zelenski je primijetio da se Arkadij približava, pa je požurio sa svojim govorom. “Ruski rodoljubi poštuju prošlost. Vratit ćemo se vizionarskom i humanitarnom—” Arkadij  je odostraga prišao Zelenskom i nogom šutnuo svijeću sa svijećnjakom preko pruge. Zatim je zakoračio unatrag i isto to učinio i sa cvijećem. “Zar ste poludjeli?” povikao je Zelenski. Arkadij je podigao svoju identifikacijsku iskaznicu tako da je svi vide i objavio: “Snimanje u metrou je zabranjeno. Osim toga, zbog ovog okupljanja kasni redovno čišćenje i održavanje metroa i ugrožava se sigurnost građana. Sad je dosta. Idite kućama.”

Zelenski reče: “Ne vidim nikakve čistačice niti ljude l jude iz održavanja.” “Rasporeda se treba držati.” Arkadij je podigao Staljinovu fotografiju. “Ne!” Desetak glasova se usprotivilo. “Onda ćemo se zamijeniti.” Arkadij je gurnuo fotografiju u kamermanovu slobodnu ruku i iz druge mu uzeo kameru. Zatim je iz nje izbacio minikasetu i ub acio je u džep kaputa. “To je moje vlasništvo”, reče Zelenski. “To je sada dokaz”, objavio je Arkadij i vratio kameru. Umiješao se u gomilu, zgrabio Marfu Bourdenovu Bourdenovu za zapešće i s njom krenuo prema pokretnim stepenicama. Ona je zavrištala. Platonov je oprezno hodao uz njih. Nesigurnost je zaledila sve osim dvojice Amerikanaca. Oni su nestali.

Ispred njega, Bora je na tlo odložio platnenu torbu. Sad kad više nije bio na njišućem podu vagona vlaka, djelovao je sigurnije na nogama. Arkadij se uputio ravno prema njemu.

Zelenski je povikao za njim: “Jednostavno ćemo sutra napraviti novu snimku. Čak ne trebamo to napraviti na stanici Čistije prudi. Jednostavno ćemo reći da je to Čistije prudi.” “Svaka stanica je posebna”, Platonov mu je odgovorio povikom. “Ljudi će znati.” “Molim vas, nemojte mi pomagati”, rekao je Arkadij. Bora je čekao da mu Zelenski da znak. “Pusti me, ti stoko jedna!” Marfa Bourdenova je pokušala udariti Arkadija, ali on ju je prebr zo vukao da bi ga mogla solidno dohvatiti.

Bora se nevoljko maknuo u stranu. Kad se napokon dočepao pokretnih stepenica, Arkadij se više nije zaustavljao. Marfa je zavrištala tražeći pomoć. Arkadij joj je rekao: “Pustit ću te na vrhu. Znam da ćeš potrčati natrag do njega, samo obrati  pažnju, on te neće čekati čekati na dnu. On samo samo želi kasetu.”  Na vrhu pokretnih stepenica Arkadij Arkadij je pustio njezino zapešće zapešće i, kao kao što je i predvidio, djevojka djevojka  je jurnula prema stepenicama koje vode prema dolje. Bora i kamerman su već bili na putu prema gore, po dvije stepenice odjednom.

 Noć se sjajila. Platonov je htio potražiti taksi, ali Arkadij se krupnim koracima uputio prema parku iza stanice.

“Renko, ovdje nećemo pronaći taksi, to je očito.” “Onda je također očito i Zelenskom. Ovo je posljednje mjesto na kojem će nas tražiti.” “Ne bismo li trebali razgovarati o tome?” upita Platonov. “Ne.” “Mislio sam da bi me ti trebao štititi, a ne dovoditi u opasnost.” “Ako nas nitko ne vidi, sve će biti u redu.” Park  je bio otvoren prostor dužine nogometnog igrališta, lagano udubljen, bijela plahta snijega obrubljena loše vidljivim platanama i ogradom od kovanog željeza. Snijeg je reflektirao svjetlost s  bulevara s obje strane, ali unutar parka nije bilo staza ni ulične rasvjete, i čak su, jedan pokraj drugoga, dvojica muškaraca jedan drugome izgledali kao sjene. “Hoće li ti smetati ako zapalim?” upitao je Platonov. “Hoće.” “Smatraj se otpuštenim, slobodnim.” Tlo pod njihovim nogama je bilo neravno, površina prekrivena sitnim snijegom preko zaleđenih tragova sanjki. Kao dijete, Arkadij se sanjkao i klizao u parku stotine puta.

“Budite oprezni.” “Nemoj se ti brinuti za moje zdravlje. Ti si čovjek koji je meni rekao da sigurno imam brdo  prijatelja.” “Ako baš morate govoriti, šapćite.” “Ne obraćam se tebi. Smatraj ovaj razgovor završenim.” Platonov je napravio jedan ili dva  polagana koraka koraka u tišini. “Znaš “Znaš li ti uopće tko su su Ruski rodoljubi?” “Zvuče mi jako kao komunisti.” “ Zvuče kao mi, u tome i jest stvar. Kremlj je doveo Amerikance. Amerikanci su anketirali ljude i pitali ih kojoj se političkoj figuri najviše dive. Odgovor je bio Staljin. Pitali su ih zašto, i odgovor je  bio da je Staljin bio ruski rodoljub. Onda su pitali bi li glasali za stranku pod nazivom Ruski rodoljub, koja uopće ne postoji. Pedeset posto njih je odgovorilo da bi. Tako je Kremlj stavio Ruskog

rodoljuba na izborni listić. Samo na temelju tog imena dobit će glasove. To je podrivanje demokratskog procesa.” “A što ako se Staljin digne iz mrtvih kako bi sudjelovao u njihovoj predizbornoj kampanji?” kampanji?” “To je ono nečuveno. Staljin pripada nama. Staljin pripada Partiji.”  na njega, kao na Coca- Colu.” “Možda biste mogli tražiti copyright  na Platonov je stao kako bi došao do daha. Arkadij je začuo povike i ugledao dvij e figure na snijegu pedeset metara iza. Snop svjetlosti iz baterijske svjetiljke poskakivao je slijeva nadesno.

“To su Bora i kamerman”, rekao je Arkadij. “Znao sam da smo trebali potražiti taksi. Zašto li sam tebe poslušao?” Platonov se ponovno počeo kret ati, ali sporijim, nespretnijim korakom. “Kako vaše srce?” upita Arkadij. “Malo je kasno da se zabrineš za moje zdravlje. Zar nemaš pištolj?” “Ne.” “Znaš li koji je tvoj problem, Renko? Ti si curica. Premekan si za svoj posao. Istražitelj bi trebao imati pištolj.” Zapravo im trebaju krila, pomislio je Arkadij. Bora je gotovo letio po snijegu, ispravljajući prvi  pogrešan dojam dojam o nespretnosti. nespretnosti. “Kamo idemo?” Platonov je zahtijevao odgovor. Uputili su se prema sredini parka. Sada je Arkadij krenuo prema ulici.

“Samo se držite mene.” “Ovo uopće nema smisla.” Bora je već prepolovio udaljenost između njih i uvelike prestigao kamermana i doseg  baterijske svjetiljke. Po načinu na koji je grabio mogao bi biti profesionalni trkač, pomislio je Arkadij. Divio se ljudima koji su u takvoj fizičkoj formi; on, činilo se, nikada nije imao vremena za to.

Platonov je teško dahtao. Arkadij ga je za rukav povukao ponovno u onom smjeru u kojem su se isprva kretali; osjećao se kao da pomaže devi da se probije kroz snijeg. Dva skretanja oduzela su im vrijeme i prednost. Naposljetku Platonov više nije mogao dalje i primio se za bačvu za naftu u koju su bile odložene lopate. Bora im se približavao kroz zavjesu od pahuljica. U ruci mu je bilo nešto sjajno. Ostavljen daleko otraga, kamerman mu je vikao da stane. Bora je nastavio još bržim, još odlučnijim koracima. “Smijao si se”, rekao je Arkadiju. “Kada?”

“U metrou. Zbog toga ću ti iskopati oči i pojebati te u lice.” Bora je povukao ruku unazad. Bio je usred zamaha kad je propao kroz snijeg i nestao. Snježne  pahuljice su poletjele na mjestu gdje se maločas nalazio. Arkadij je odmaknuo snijeg i ugledao ruku  pritisnutu na led s donje strane. Kamerman ih je dostigao. Brada mu  je zdepast, crvenih okruglih obraza.

bila zaleđena od daha. Bio je još dječak, nježan i

“Pokušao sam ga upozoriti”, reče kamerman. “Trebao je nešto naslutiti po nazivu”, reče Arkadij. Stanica koja se tijekom rata zvala Kirov preimenovana je u Čistije prudi  po “čistom jezeru” koje ljeti hladi park, a zimi se na njemu može klizati. Na mjestima s tankim ledom postavljeni su natpisi OPASNOST - TANAK LED! koji su se danju savršeno vidjeli. Lokva je bila plitka i rupa kroz koju je Bora propao bila je taman izvan dohvata, ali nevjerojatnom nesrećom on je bio na leđima ispod sloja debljeg leda i licem okrenut u krivom smjeru. Nije se mogao ispraviti na noge i s tako lošim uporištem mogao je koristiti samo svoje šake, koljena i glavu. Arkadij je očekivao da će se Bor a samo smočiti do kože u ledenoj vodi. Ovo je bila neočekivana premija. “Kako se ti zoveš?” Arkadij je upitao kamermana. “Petrov. Zar ne mislite da bismo trebali—” “Tvoju baterijsku lampu i dokumente, molim te.” “Ali—” “Bateriju i dokumente.” Arkadij je us poredio kamermana s fotografijom na osobnoj iskaznici na kojoj je bio svježe obrijan Pjotr Semjonovič Petrov; dob: dvadeset dvije godine; prebivalište: Olimpijsko selo, Moskva; nacionalnost: čisti čistacki Rus. Petrov je bio opsesivni Član društava. Arkadij je detaljnije pretražio njegov novčanik i pronašao posjetnicu Kinematografije Zelenski, člansku iskaznicu i skaznicu Mense, iskaznice video-klubova, drugu minikasetu, pakiranje šibica “kluba za gospodu” pod nazivom Tahiti i kondom. S unutrašnje strane pakiranja šibica bio je našvrljan telefonski broj. Arkadij je pakiranje šibica i kasetu spremio u džep i vratio osobnu iskaznicu Petrovu. Bora je pritisnuo lice uz led. Sad se manje pomicao.

Arkadij je obgrlio kamermana. “Pjotr, mogu li te zvati Petja?” “Možete.” “Petja, postavit ću ti pitanje i želim da mi odgovoriš na njega kao da ti život ovisi o tome. Razumiješ li me?” “Razumijem.” “Budi iskren. Kad putnici u metrou misle da vide Staljina, što zapravo vide? U čemu je trik?” “Nema trika.” “Nema specijalnih efekata?” “Ne.” “Kako ga onda ljudi vide?” “Jednostavno ga vide.” “Siguran si?” “Jesam.” “U redu.” Arkadij izvadi lopatu za snijeg iz bačve za naftu, visoko je podigne, odšeta na led i zarine je u led iznad Borine glave. Rub lopate je skliznuo i zazvečao. Bez ikakvog drugog učinka. Petja je usmjerio svjetlost baterijske lampe u Borine oči. Izgledale su beživotno poput očiju ribe na ledu. Arkadij je ponovno zamahnuo. I treći put. Bora se nije ni trznuo. Arkadij se zapitao je li možda

malo predugo čekao. Platonov je otvorenih usta zurio s ruba jezera. Arkadij je opet zamahnuo lopatom i prve pukotine su se pokazale kao prizme pod svjetlošću baterije. Nakon sljedećeg zamaha led je puknuo i Arkadij je potonuo do koljena u vodu, što nije bilo gore nego da je ušao u kadu punu kockica leda. Počeo je probijati led od Borine glave nadolje sve dok ga nije uspio primiti pod  pazuhe, nakon čega ga je izvukao na tlo. Bora je bio bijel i mlohav. Arkadij ga je okrenuo licem  prema zemlji, opkoračio ga i sjeo na njega te mu počeo pritiskati leđa. Svom je snagom pritiskao i zatim puštao, cvokoćući zubima. Pritiskao je, puštao i cvokotao. Kad je kao dijete dolazio na Čistije  prudi, uvijek je na njega pazio narednik Belov, koji je naučio Arkadija kako jezikom hvatati snij eg.  Narednik je govorio Arkadiju da ova ukusna snježna pahuljica na sebi nosi njegovo ime. Evo još  jedne. I još jedne. jedne. Kad se klizao, klizao, Arkadij je lovio pahuljice pahuljice kao pohlepna pohlepna lastavica. lastavica. Bora se zgrčio i počeo povraćati jezersku vodu. Duboko je udahnuo, a s usta mu je visjela slina. Ponovno je povratio, kao da cijedi sam sebe. Promočen i smrznut, nije samo drhtao, već se divljački tresao, kao da ga trese neka n eka nevidljiva ruka. Okrenuo je oči prema Arkadiju. “Ovo je čudo”, rekao je Petja. “Vratio se iz mrtvih”, rekao je Platonov. Nagnuo se nad Boru, napola zakrivajući snop svjetlosti.

Bora se okrenuo na leđa i položio nož uz Arkadijevo grlo. Vratio se iz mrtvih s adutom. Nož je ogulio dlaku koju je Arkadij propustio kad se brijao.

“Hvala ti... a sada... jebi se” , rekao je Bora. Ali hladnoća ga je savladala. Počeo se neobuzdano tresti, snagom koja je mogla polomiti kosti. Zubi su mu cvokotali kao stroj koji se oteo kontroli, a ruke je čvrsto omotao oko sebe kao luđačku košulju. “Pronađi nož”, Arkadij je rekao momk u s baterijskom lampom. “Kakav nož?” Arkadij je ustao i uzeo bateriju. “Borin nož.” “Ja nisam vidio nož”, reče Platonov. “Imao je nož.” Arkadij je nogom prevrnuo Boru, ne udarivši ga, ali ipak snažno. Noža nije  bilo. Arkadij je snopom svjetlosti pretražio rupu kroz koju je Bora propao i njezinu okolicu, mjesto na kojem je Boru oslobodio iz leda i, naposljetku, pokušavajući vratiti vrijeme, Borine tragove u snijegu.

“Fantastična noć”, izjavio je Platonov. “Ovakvu noć možeš doživjeti samo u Moskvi. Nisam se već godinama ovako dobro zabavio. zabavio. A ti si parkirao auto ovdje, kraj jezera! Genijalno! Razmišljao si dva  poteza unaprijed!” Sa zadovoljstvom je lupio po upravljačkoj ploči Žigulija. Svjetla bulevara Krug  prolazila su kraj kraj njih; Platonov još nije rekao rekao gdje želi ići. Arkadij reče: “Odlučite se. Stopala su mi mokra i utrnula.” “Hoćeš da ja vozim?” “Ne, hvala.” Vidio je Platonova kako hoda. “Znaš koga sam vidio noćas? Vidio sam tvog oca, generala. Vidio sam ga u tebi. Jabuka ne  pada daleko od stabla. Iako mi je žao što si pustio pustio onog huligana.” huligana.” “Niste vidjeli njegov nož.” “Nije ni momak s baterijom. Vjerujem ti na riječ.” ri ječ.” “Upravo o tome govorim. Mogli ste posvjedočiti jedino da je Bora propao kroz led.” “U svakom slučaju, naučio si ga pameti. Bit će smrznut dan ili dva.” “Vratit će se.”

“Onda ćeš ga dokrajčiti, siguran sam. Šteta zbog noža. Misliš da će se pojaviti u jezeru?” “Sutra, možda sljedećeg tjedna.” “Možda kad se led otopi. Možete li zadržati nekoga u zatvoru dok se snijeg ne otopi? Sviđa mi se kako to zvuči.” “Uopće ne sumnjam.” Platonov reče: “Znaš, upoznao sam tvog oca tijekom rata na kalinjingradskoj fronti.” “Jeste li igrali šah?” Platonov se nasmiješio. “Zapravo, ja sam igrao simultane partije kako bih zabavio trupe kad je on sjeo za jednu od ploča. Bio je vrlo mlad za generala i tako prekriven blatom da nisam vidio njegov čin. Bilo je izvanredno. Najveći broj amatera se spotakne o svoje skakače. Tvoj otac je instinktivno razumio kaos koji uzrokuje ta figura.” “Tko je pobijedio?” “Pa, ja sam pobijedio. Poanta je u tome da je odigrao dobru partiju.” “Mislim da moj otac nikad nije bio na kalinjingradskoj fronti.” “Ja sam ga tamo vidio. Izigrali su ga.” “Kako?” “Znaš ti kako.” Snijeg je prekinuo inače dvadesetčetirisatni rad građevinskih ekipa diljem grada. Vožnja duž zabijeljenih stabala uz bulevar Krug činila se kao prolaz kroz manji, intimniji grad. “Bilo je zvjerstava s obje strane”, Platonov je nastavio. “Glavna stvar jest da je tvoj otac bio uspješan zapovjednik. Pogotovo na početku rata, kad se sve činilo izgubljenim, on je bio nadčovjek. Ako je itko zaslužio čin feldmaršala, onda je to on. Po mom mišljenju, ocrnili su ga licemjeri.” li cemjeri.” “Onda, tko vas pokušava ubiti?” Arkadij je promijenio temu. Naposljetku, on je to navodno  pokušavao doznati. “Novi Rusi, mafija, reakcionarne snage u Kremlju. Prije svega, vlasnici građevinarskih građevinarskih tvrtki.” “Polovica Moskve. Jeste li primili prijeteće telefonske pozive, zlokobne poruke, kamenje kroz  prozore?” “Već sam ti rekao.” “Podsjetite me.” “Prijete telefonom, ja prekidam vezu. Pošalju otrovno anonimno pismo, ja ga bacim. Kamenja  još nije bilo.” “Sljedeće pismo nemojte otvoriti. Primajte ga samo za kutove i nazovite me. Možete li mi navesti neka imena?” “Još ne, ali trebaš samo otkriti tko želi zatvoriti šahovski klub. Vjerojatno će ga pretvoriti u wellness ili nešto još gore. Trebaju nam imena vlasnika građevinskih tvrtki. Ne javna imena, nego imena tajnih partnera iz Vijećnice i Kremlja. Ja nemam resursa da to doznam. Ti imaš. Pobojao sam se da mi tužitelj podmeće nekog nesposobnjakovića, ali drago mi je što ti mogu reći da nakon ove večeri imam veliko povjerenje u tebe. Neograničeno povjerenje. Imam i ja svoje adute u rukavu, znaš. Uskoro ćemo imati malu izložbu i dobit ćemo nešto publiciteta.” “U šahovskom klubu?” “U toj rupetini? Ne. U Savezu pisaca. Ustvari, upravo se idemo sastati sa sponzorom.” s ponzorom.” “U ovo doba noći?” “On je ljubitelj igre.” Arkađijev telefon je zazvonio. S druge strane je bio Viktor.

“Što ti je, dovraga, bilo, da se posvađaš s Urmanom? On i Isakov rade na kućnom ubojstvu, a ti im protisneš pimpeke kroz tijesak.” “Jesi li dobro?” “Pa, u mrtvačnici sam. Došao sam svojom voljom, ako je to dobar znak.” “Samo nemoj zaspati.” U mrtvačnici bi Viktor mogao izgledati kao jedan od donesenih leševa. “Zašto si tamo?” “Sjećaš se Zoje, žene koja želi da joj se ubije muža? One koja je nazvala Urmanov broj?  Neprestano me zove i traži dokaze da smo napredovali, napredovali, pa sam upotrijebio upotrijebio maštu.” “Pričekaj me. Nemoj ništa učiniti dok ne dođem tamo.” Arkadij je prekinuo vezu. Očajnički je želio obuti suhe cipele i čarape, ali Viktorova mašta je zastrašujuća stvar. “Staljin je volio snijeg”, reče Platonov. Obojica su se duboko zamislili nad tom informacijom dok su brisači s vjetrobrana razmicali snježne pahulje. “U Kremlju su se običavali grudati. Kao dječurlija. Berija, Molotov i Mikojan na jednoj strani, Hruščov, Bulganjin i Maljenkov na drugoj. Staljin je bio sudac. Odrasli muškarci sa šeširima na glavama se grudaju, a Staljin ih potiče i  podbada.” “Pokušavam zamisliti.” “Znam da je nešto nevinih ljudi stradalo zbog Staljina, ali zbog njega je Sovjetski Savez stekao ugled u svijetu. Ruska povijest su Ivan Grozni, Petar Veliki, Staljin i, odonda, šuge i prdavci. Znam da ti misliš to isto jer sam te vidio kako spašavaš Staljina od onih takozvanih Ruskih rodoljuba. Na ovom uglu me pusti van.” Platonov se iščupao van pod uličnom svjetiljkom. Arkadij se nagnuo prijeko da mu kaže da Staljin nije ubio “nešto ljudi”, što je zvučalo kao da se to slučajno dogodilo, nego  je milijune Rusa hladnokrvno poslao u smrt. No Platonova je obgrlila crvenokosa žena u krznenom kaputu i na visokim petama. Bila je to t o dobrodržeća žena šezdesetih ili sedamdesetih godina, vrtlog ruža za usta i rumenila. U ruci joj se njihala zapjenjena boc a šampanjca. “Magda, umrijet ćeš na ovoj zimi.” “Ilja, Iljuška, moj Iljuška. Čekala sam te.” “Imao sam posla.” “Moj genije, zapleši sa mnom.” “Plesat ćemo gore.” Arkadiju je rekao: “Dođi po mene u podne.” “To je sponzor?” upita Arkadij. “Možda bolje u dva sata”, reče Platonov. Ona zaviri u automobil. “Došao si s prijateljem?” “Drugom”, reče Platonov. “Jednim od najboljih.” Arkadij je imao namjeru ispraviti Platonova. Umjesto toga, odvezao se što je brže mogao.

6 vidio je da je Viktor u mrtvačnici otvorio tri ladice s truplima: na jednoj je bio motorist s dugačkom zapetljanom kosom, na drugoj starac zelen poput bakrene patine, a na trećoj mladić koji je nedavno poginuo u gimnastičkoj nesreći. “Predugo sam ovdje. Već mi izgledaju i zgledaju kao obitelj.” Arkadij zapali cigaretu, ali smrad smrti bio je prejak. Opušci cigareta onečistili su crveni  betonski pod ispod znaka na kojem je pisalo ZABRANJENO PUŠENJE. Zidovi su  bili pokriveni  bijelim pločicama, ali je hodnik koji vodi u dvoranu za obdukcije bio nakošen prema gore i mračan, u iščekivanju novih stropnih lampi. S nasuprotnog kraja se začuo zvuk naglog otvaranja vrata  pomoću bolničkih bolničkih kolica i otresanja otresanja snijega s nog nog u. Viktor je razmotrio tri trupla. t rupla. “Natjera te na razmišljanje.” “O smrtnosti?” “Mene je natjeralo da razmislim o otvaranju cvjećarnice. Ljudi stalno umiru. Treba im cvijeće.” Viktor je vratio natrag gimnastičara, zelenog muškarca i motorista, i izvukao reš pečeno truplo u položaju fetusa. Gurnuo ga je natrag i izvukao ženu na prostirci od vlastite sijede kose. Gurnuo ju je natrag i izvukao muškarca -  boksačku vreću prekrivenu posjekotinama i modricama. Gurnuo ga je natrag i izvukao samoubojicu s izduženim vratom, vratio ga natrag i ustuknuo nad smradom truleži u sljedećoj ladici. “U svakom slučaju, sinulo mi je da smo možda krenuli s krivim  pristupom. Naš problem ne mora nužno biti tetovaža - uvijek možemo naći nekoga tko će je iskopirati - nego koža.” Viktor je izvukao truplo zlovoljnog izraza lica i dubokom ranom duž stražnje Kad je Arkadij stigao,

strane vrata. Bio je to Kuznjecov.

Arkadij je pogledao na svoj sat; bilo je četiri ujutro. Bio je mokar, bilo mu je hladno i pomalo mu se vrtjelo u glavi. Možda sanja. U mrtvačevu sta nu nije primijetio da Kuznjecovljevo koljeno izgleda kao da je bilo smrskano i loše rekonstruirano. “Što želiš reći?” “Želim reći da nam treba aktivniji pristup.” “Misliš, da uzmemo kožu s jednog j ednog od ovih leševa?” “Razgovarao sam s tipom koji radi tetovaže.  Rekao mi je da mu samo treba slikarsko platno, takoreći, ako održimo kožu hidratiziranom.” “Mokrom?” “Vlažnom.” “Ti bi to učinio?” Mogu li se prijavljivati nepostojeći radni sati, zapitao se Arkadij. Dodatne sate odrađene  potpuno izvan radnog vremena? Jer deranje kože s mrtvaca se ne obavlja unutar nikakvih normalnih dvadeset dvadeset četiri sata u danu. Prije nego što je Viktor odgovorio Arkadij ga upita: “Što znamo o Zojinoj firmi? Nije li joj muž partner? Zašto ne bismo saznali više o tome prije nego što se bacimo na sirote duše u mrtvačnici? Obdukcije su dovoljne. Znaš li kako bi ovo zvučalo na sudu?” “Koža je koža.” “Čija koža?” Marat Urman prišao im je iz mraka hodnika, pretvarajući se iz sjene u stvarnost, u oklopu od svoje crvene kožne jakne ali prijateljski nastrojen, spreman uključiti se u razgovor čim sazna temu. “O čijoj koži se radi?” Arkadij odgovori: “Bilo čijoj. Mudro ju je čuvati.”

“Dobra ideja. Upravitelj mrtvačnice ne voli da mu detektivi petljaju po dokazima, bili oni mrtvi ili ne.” Urman je zastao nad otvorenom ladicom i zagledao se u truplo koje je bilo u njoj. “Pa to je naš prijatelj Kuznjecov. Više ne nosi mesarsku sjekiricu, ali prepoznajem ga.” Podigao je  pogled prema Arkadiju. “Zašto te toliko zanima ovaj slučaj? Njegova žena mu je pokušala odrubiti glavu. Imamo njezino priznanje i oružje kojim se poslužila. Mi zaključimo slučaj, a ti nas pokušavaš sjebati.” Arkadij reče: “Ne pokušavam ja ništa.” “Zašto je onda ladica otvorena? Zašto ste ovdje usred noći i gledate leš? Postoji li šansa da  jednostavno pokušavaš pokušavaš zajebati detektiva Isakova? Ovo mi izgleda, kako da kažem, osobno. Sve ovo  je zbog doktorice doktorice Kazke, nije li?” “Gledali smo sva tijela.” “I tražili uši na njihovim glavama? Shvaćam. Gore od gubitka žene jest kad saznaš koliko malo znaš o njoj.” “Ja poznajem Evu.” “Ne, ne poznaješ, jer ne znaš ništa o Čečeniji. Nas troje smo vidjeli sranja kakva ne možeš ni zamisliti. Prirodno je da Eva i Nikolaj gravitiraju jedno prema drugome. To je ljudski. Trebao bi se

 povući i pustiti ih da to riješe među sobom. Nemoj se šuljati uokolo. Ako te izabere, neka bude tako. Budi civiliziran. Siguran sam da ćeš je ponovno vidjeti.” Urmanu su se usta razvukla u osmijeh. “Ustvari, ja je vidim upravo sad. Isakov je jebe i jebe, a ona govori: ‘Oh, Nikolaj, ti si toliko veći i  bolji od onog luzera luzera Renka.’” “Hoćeš da ga upucam?” Viktor upita Arkadija. “Ne.” “Ne”, reče Urman, “istražitelj ne želi bučnu tučnjavu. On nije tip koji se tuče. Da barem jest.” “Odjebi”, reče Viktor. Urman spusti pogled prema Kuznjecovljevu truplu. “Želite vidjeti leševe? Ovo nije ništa. Ovi izgledaju kao plivačka ekipa. U Čečeniji su pobunjenici ostavljali leševe Rusa pokraj ceste da ih mi ale kad bi podigao tijelo mrtvog nađemo. Ispod njih su namještali bombe ili granate koje su eksplodir ale  prijatelja. Jedini način da dođeš do tijela bio je da ga se zaveže dugačkim užetom i povuče. Ono što  bi ostalo nakon što bi bomba eksplodirala skupljali smo lopatom i slali kući u kutiji.” Urman je gurnuo ladicu natrag i za tvorio je. “Misliš da poznaješ Evu ili Isakova? Nemaš ti pojma.” Dok je Urman izlazio, Arkadij je bio potpuno nepomičan. Pokušao je iz mozga izbrisati prizore Isakova i Eve, ali su se vratili jer je sugestija bila otrov, a njegov okus mu se zadržao u ustim a. “Jesi li dobro?” upitao je Viktor. “Jesam.” Arkadij se pokušao trgnuti. “Kvragu i sve ovo. Idemo odavde.” “Zašto je on bio ovdje?” “Da te uznemiri.” Arkadij je pokušao logično razmišljati. “Ne, ovo je bila prilika koju je Urman zgrabio; ovo nije  bilo planirano.” “Možda te slijedio.” Arkadij je razmislio. “Ne, čuo sam da su dostavili neki leš.” Krenuo je uz rampu prema zvuku vode. Voda je cijelo vrijeme curila iz slavina na šest granitnih stolova u sobi za obdukcije. Polovica ih je bila zauzeta plavičastim trojcem, muškarcima, koji su podijelili fatalnu litru etilnog alkohola. Organi su im bili u otvorenim trbusima.

 Novopridošlica je bila žena, još uvijek u sivoj zatvorskoj haljini. Bila je nevesele sive boje od glave

do nožnih prstiju, a glava joj je bila tako neobično zabačena unazad da je Arkadij prepoznao Kuznjecovljevu Kuznjecovljevu ženu samo zato što ju je upoznao prethodne noći. Oči su joj bile izbuljene. i zbuljene. Viktor je bio impresioniran. “Jebote!” Arkadij je pozvao na stranu patologa koji je radio na posljednjem pijan cu i upitao ga što je uzrok ženine smrti. “Gušenje.” “Ne vidim nikakve modrice na njezinu vratu.” “Progutala je svoj vlastiti jezik. To je rijetkost. Ustvari, dugo se raspravljalo je li to uopće moguće, ali s vremena na vrijeme se događa. Uhapšena je prošle noći i učinila je to u svojoj ćeliji. Imamo njezina muža u ladici. Ona ga je ubila, a zatim je ubila i sebe.” “Tko ju je dovezao ovamo?” “Detektiv Urman je dopratio kombi iz zatvora. Navodno je to učinila netom nakon što ju je on ispitao.” Patolog je raširio ruke u znak strahopoštovanja. “S nekim ženama se nikad ne zna.” ***

Znakovi tužiteljeve nemilosti: crveni tepih koji nije dosezao do Arkadijevih vrata. Maleni ured toliko  pretrpan stolom, dvjema stolicama, ormarićem ormarićem za odjeću i ormarom za spise da da se u njemu bilo teško okrenuti oko sebe. Samo dva telefona, bijeli za vanjsku liniju i crveni za Zurina. Bez električnog kuhala za čaj. Bez imena na vratima. Bez partnera. Ostali istražitelji bili su svjesni Arkadijeva izopćeničkog statusa; on je bio zlatni primjer načina na koji ne treba upravljati karijerom. Svejedno, Arkadij je volio raditi noću kad bi ostali otišli, a svjetlost njegove lampe je, činilo se, osvjetljavala  poznati svijet.

Pokušao je nazvati Evu na mobitel. Bio je isključen, što nije nužno značilo da je s Isakovom. Vjerojatnije je, uvjeravao je sam sebe, zaposlena oko nekog pacijenta u hitnoj i ne želi da je se uznemiruje. Provjerio je ima li poruka na automatskoj sekretarici telefona u stanu. Nije bilo ništa od n je niti od Ženje i Arkadij se morao odhrvati mračnoj privlačnosti mazohizma. Kako bi razbistrio glavu napisao je izvještaj o događajima na stanici podzemne željeznice Čistije prudi, sastavivši ga što je objektivnije mogao; neka se Zurin znoji nad činjenicom da je njegov istražitelj nepristojno  prekinuo seansu sa Staljinom. Jedna J edna je stvar prekinuti jednostavnu prevaru, a posve druga petljati se

sa superpatriotima, i cijela je afera ilustrirala koliko je Zurin neinformiran. Arkadij je vjerovao da će, kad Zuri na informiraju, njegova crijeva iskusiti iznenadno popuštanje. Arkadij je bio oprezniji u opisivanju onoga što se točno dogodilo na zaleđenom jezeru. Pretražio je Borine džepove i pronašao promočene dokumente Borisa Antonoviča Bogolova, tridesetčetverogodišnjaka, tridesetčetverogodišnjaka, Rusa po nacionalnosti, nacionalnosti, s prebivalištem u Tveru, električara po zanimanju, nekadašnjeg nekadašnjeg cijenjenog sportaša. Isječak iz novina o boksačkom meču i kondom, činilo se, rezimirali su Borine nekadašnje trijumfe i nade za budućnost. Arkadij je u izvještaju zabilježio da ga je Bora slijedio i propao kroz led, ali nije imalo smisla spominjati nož kad noža nije bilo da ga se uvede u dokaze. Arkadij ga nije uspio pronaći, Platonov i kamerman ga uopće nisu vidjeli, a bez noža izvještaj je mogao zvučati kao da je  Arkadij, bez opravdanog razloga, namamio Boru na tanak led i zamalo ga pustio da se utopi. Arkadij je morao sam sebi priznati da nož ne može opisati. Vidio je nešto sjajno u Borinoj ruci, i osjetio je nešto oštro pod vratom. “Istraga nije zaključena”, nap isao je. Pronalazak oružja učinio bi veliku razliku. Arkadij svrne pogled na svoj ormar. U njegovoj unutrašnjosti je pribijen sef s bravom na šifru u kojem su bili videokamera, bilježnice, novac za doušnike, pištolj Tokarev iz ratnog razdoblja i kutija metaka. Držao je pištolj u uredu sve otkad je zatekao Ženju kako ga rastavlja kod kuće. Arkadij nije znao gdje je Ženja naučio rastaviti i ponovno sastaviti Tokareva, Tokareva, iako je dječak tvrdio da

 je naučio promatrajući Arkadija, a bila je istina da se Arkadij dobro brinuo o pištolju kojega nikada nije koristio. Da je imao pištolj kod sebe, bi li bio upucao Boru? Je li razlika između njega i ubojice samo u tome je li se sjetio ponijeti pištolj? Arkadij je sada uzeo Viktorov spis. Vje št podmićivač službenika, Viktor je prikupio dovoljno informacija da prekrije cijeli stol, počevši s fotokopijom međunarodne putovnice Nikolaja Sergejeviča Isakova, po nacionalnosti Rusa rođenog u Tveru. Ponovno Tver. Tjelesni pregled za ministarstvo otkriva da je Isakov tridesetšestogodišnji muškarac, smeđe kose, plavih očiju, visok dva metra, težak devedeset kilograma. Obrazovanje: dvije godine na Kalinjingradskom Institutu inženjerstva. Bio je odličan student koji je bez razloga prekinuo studij. Diplomu nema. Vojna služba: vojska, pješaštvo, obučen za snajperista na specijalnoj snajperskoj pušci s prigušivačem Vintovka. Dva puta bio na ratištu, bez disciplinskih problema, uspevši se do čina časničkog namjesnika prije nego što je glatko prešao u OMON, elit ne jedinice specijalne policije, poznate i pod imenom Crne  beretke. Crne beretke spašavaju spašavaju taoce, ali ne pregovaraju. Njihova obuka uključuje uključuje spuštanje užetom niz strme površine, pucanje iz snajpera i trikove nečujne borbe prsa o prsa. Samo jedan od pet kandidata prođe obuku. U bilješkama instruktora o Isakovu piše “da je bio najbolji u svojoj klasi”. Posebna bilješka spominje da je Isakovljev otac bio u NKVD -u, organizaciji koja je prethodila KGBu.

Marat Urman je počeo na udaljenom, ali konvergentnom kolo sijeku, napola Tatar s imenom iz Francuske revolucije. Krajnji rezultat bio je lako zapaljiv tridesetpetogodišnjak crne kose i crnih očiju, visok metar i devedeset centimetara i težak sto dva kilograma. Kao maloljetnik je hapšen zbog napada i remećenja javnog reda i mira. Jedna godina studija. Šest godina u vojsci s opetovanim disciplinskim problemima, ne uspevši uspevši se više od čina desetnika. Posljednje su godine on i Isakov bili u istoj bazi i nekako su, hladnokrvni Nikolaj Isakov i divlji Marat Urman, brzo postali prijatelji.

Škola za Crne beretke cijenila je Urmanovu urođenu sklonost agresiji. Najveći dio obuke odvijao se u obliku dvoboja; kandidat se mogao boriti s pet protivnika zaredom. Kad je Urman

 protivniku slomio čeljust, instruktor je s odobravanjem zabilježio “da je Urman nastavio neprijatelja mlatiti dok se nije onesvijestio.” Možda nije bio časnički materijal, ali je bio “odličan ovan za  probijanje”. Osim toga, njegov prijatelj Nikolaj Isakov bio je tu da zauzda Marata u slučaju da se ovaj otme kontroli. U crno- plavim uniformama, s crnim čizmama i beretkama, njih dvojica su činili strahopoštovanja strahopoštovanja vrijednu jedinicu. Otišli su zajedno u Čečeniju. U prvom čečenskom ratu početkom devedesetih, pobunjenici su zakrvavili rusku vojsku mladih, loše obučenih regruta. U drugom čečenskom ratu, koji je počeo kasnih devedesetih, Kremlj je kao predvodnike poslao plaćenike i elitne jedinice, drugim riječima, Crne beretke.

Viktor je iskopirao članak iz  Izvestije, izvještaj iz Groznog, o napadu čečenskih pobunjenika na rusku poljsku bolnicu. Reporter je opisao užas prizora ranjenika u krevetima kojima su prerezani grkljani i bijeg pobunjenika s mjesta zločina. “Otprilike pedeset terorista u dva ukradena kamiona i oklopnom transporteru krenuli su na istok, prema maleno m kamenom mostu preko rijeke Sunže. Ondje ih je, očito, napustila sreća. Jedinica Crnih beretki iz Tvera, puka šestorica muškaraca vođenih satnikom Nikolajem Isakovom, odlikovanim časnikom drugi put u službi na bojištu, čula je vijest o napadu preko mobitela. Čekali su među vrbama na istočnoj obali rijeke. Uzanost mosta prisilila je vozila da se kreću jedno po jedno, zatekavši se direktno pred nišanima pušaka Crnih beretki. Isakov je osobno skinuo vozača naoružanog oklopnog transportera jednim jedinim metkom, praktički zablokiravši most. Puščana paljba je dočekala ostale teroriste kad su počeli izlaziti iz kamiona i očekivali da će  pregaziti maleni broj broj pripadnika Crnih beretki beretki koji su im se našli našli na putu. Paljba iz vatrenog oružja se zaorila duž obala sliko vitog planinskog potoka, a satnik Isakov se neprestance izlagao neprijateljskoj vatri kako bi ohrabrio svoje ljude i spriječio ih da se povuku. Teroristi su prvo započeli frontalni napad, a kad je to propalo, pokušali su zaobići ruske snajperiste

koji bi zapucali

i zatim promijenili položaj. Naposljetku je Crnim beretkama preostalo nekoliko  posljednjih naboja. Isakov u pušci više nije imao streljiva, a u pištolju je imao samo dva metka kad su se Čečeni iznenada povukli u jednom kamionu, ostavivši za sobom d rugi kamion, oklopni transporter i četrnaest mrtvih pobunjenika. Nevjerojatno, ali kad se dim razišao, otkrilo se da je samo  jedan pripadnik Crnih beretki pogođen, pogođen, upucan u koljeno. Satnik Isakov je rekao: ‘Nadam se da smo osvetili kukavički napad na naše ranjene drugove. Mislili smo na njih i dali najbolje od sebe.’” Ime reportera bilo je Aharon Ginsberg.

“Vojska je sve!” Arkadijev otac je običavao govoriti, sve dok mu nisu uskratili čin feldmaršala, nakon čega je bilo “Vojska je sranje.” Arkadij je prižel jkivao da on sam tako jasno vidi stvari. Radi  privida reda, Arkadij Arkadij je ponovno složio složio spis što je urednije urednije mogao i vratio vratio ga u ladicu. Prije nego što zaboravi, nazvao je telefonski broj koji je pronašao na Petrovljevu pakiranju šibica. Bilo je pet ujutro, dobro vrijeme da se čovjek probudi i dobro razmisli o činjenici da preostaje  još četiri sata mraka. mraka. Glas protkan snom je izgovorio: “Hotel Metropol. Recepcija.” “Oprostite, krivi broj.” Potpuno krivi. Veličanstveni hotel Metropol i ofucani kamerman Pjotr Petrov uopće ne idu zajedno. Arkadij je imao dvije minikasete, jednu koju je uzeo iz Petrovljeve videokamere na peronu

metroa, i drugu iz Petrovljeva džepa. Ubacio je prvu minikasetu u videokameru, spojio kameru s televizorom i sjeo da pogleda. Snimka je po činjala

ranije nego što je Arkadij očekivao, s redateljem Zelenskim na Crvenom trgu. Snijeg je upravo počeo padati i nad katedralom Svetog Vasilja počeli su se skupljati oblaci  prljavi kao vreće cementa. Forma je bila dokumentaristička, dokumentaristička, i vijesti su, prema   Zelenskom, bile  pogubne.  pogubne. Rusiji je “zavjera starih neprijatelja, bogataške oligarhije i stranih terorista da potkopaju i  ponize domovinu zabila nož u leđa.” Zelenski je izgovarao naučene fraze. f raze. “Idealizma više nema.” Sovjetski Savez se raspao, “otklonivši  barijeru između Rusije i dekadentnog Zapada sjedne strane i islamskog fanatizma s druge.” Ruska kultura je “globalizirana i devalvirana.” Kamera je snimila staricu koja je prosila sitniš, a zatim reklamu za Bulgari. “Nije ni čudo da rodoljubi toliko žude za čvrstim vodstvom jednog drugog razdoblja.” Ono što će videosnimka istražiti, Zelenski je važno izrekao u kameru, moglo bi biti čudo, ukazanje Staljina na posljednjem noćnom vlaku. Arkadij je pogledao cijeli događaj iznova iz drugog gledišta. Petrov je počeo snimanje s uvodnim kadrom vagona metroa i njegovih putnika, uglavnom umirovljenika kao što su dugogodišnji prijatelji Mendelejev i Antipenko, stare žene s rupcima na glavama, intelektualci iz Lenjinove biblioteke, ali i prostitutke, Zelenski i njegovi zlaćani nećak i nećakinja, školarka delinkventica, Platonov i Arkadij, ne baš presjek društva, ali ono što se realistično može očekivati u taj sat. Arkadija je impresioniralo koliko malo osvjetljenja je potrebno videokameri i kako mikrofon

hvata zvuk vožnje vlaka i kako ti faktori zajedno stvaraju komplet koji djeluje autentičnije nego što  je bilo samo iskustvo.

“Stižemo na stanicu Čistije prudi, koju je Staljin zvao stanica Kirov”, Petrov je prošaptao u kameru.

Duž vagona putnici su se meškoljili u iščekivanju. Mendelejev i Antipenko su već napola ustali. Stare žene su se iskrivile da vide iskre, zatim se vidjela tama, pa približavajuće svjetlo perona, i u jednom izuzetnom i zuzetnom trenutku potpunog mraka začuo se ženski povik: “Staljin!” Kad su se vrata otvorila svi su izmiljeli van osim Arkadija koji je promatrao Platonova, i Zelenskog, koji je promatrao Arkadija.

 Na snimci se nakon reza ukazao peron i gomila koja se povećala zbog putnika koji su se iskrcali iz prednjih vagona. Staljinova fotografija bila je oslon jena na stup perona. Dječak i

djevojčica su zapalili svijeću pred fotografijom i izrazili svoju zahvalnost Staljinu jer je spasio čovječanstvo i zato što je bio zvijezda -vodilja svog vremena. Veterani su svečano kimali glavama; žene su brisale suzne oči. Zelenski je bez ometanja intervjuirao neke drage stare ženice i dijelio majice sa znakom Ruskih rodoljuba i cijela se zabava nastavila sve dok, iz vedra neba, neki luđak u debeloj jakni s dvorednim kopčanjem nije šutnuo svijeću na tračnice, naredio da se sk up prekine i konfiscirao kameru. Arkadij nije izgledao dobro. Amerikanci i Bora se ni u jednom trenutku nisu vidjeli na snimci. Osim toga, usporena snimka  je pokazala da je prostitutka prosti tutka s crvenom kosom prva viknula Staljinovo ime, a z a njom i Mendelejev i Antipenko.

Arkadij je zaključio da bi trebao nešto pojesti, što je ostalo na teoriji jer u stolu nije bilo nikakve hrane osim kore sira umotane u masni papir. Umjesto toga je zapalio cigaretu. I ponovno

 pokušao nazvati Evu na mobitel. Još je bio isključen. Arkadij je večeras očekivao manje gužve u klinici. Snježna oluja obično natjera ljude - čak i one s kriminalnim sklonostima - da ostanu u kući. Druga kaseta je očito bila snimljena prije, u svrhu uvježbavanja djevojčice i dječaka. Hodali su  po sobi, djevoj čica je u rukama imala perušku za brisanje prašine umjesto cvijeća, a dječak je u ruci imao olovku umjesto zavjetne svijeće. Djeca su jedva hodala jer su se hihotala grafitima na zidovima stana: preuveličanim spolnim organima, telefonskim brojevima, natpisu “Olga voli Petju”. Zelenski im je izvan kadra davao upute. “Ovo nije šala. Ponovite, sporije, kao da ste u crkvi. Jeste li ikad bili u crkvi? U redu, natrag na početni položaj i idemo! Tako. Još sporije, djeco, nije ovo utrka. Ne obraćajte pažnju na kameru. Gledajte ravno r avno pred sebe i usredotočite se na sliku, čovjekovo  prijateljsko lice. On je svetac i vi mu donosite posebne darove. Držite se zajedno, ne odvajajte se. Tako treba. Petja, kako se tebi ovo činilo?” Kamerman je rekao: “Promašili su početni položaj.” “Jeste li čuli, djeco? Kamera ne laže. Plava traka na podu označava mjesto s kojeg krećete i na kojem se zaustavljate. Večeras će biti mnogo ljudi. Morate ih zanemariti, a jedini način da to učinite  jest da vježbate.” vježbate.” Djeca su ponovno prešla s jedne strane sobe na drugu. “Dragi druže Staljine”, Zelenski im je dao znak za početak. “Dragi druže Staljine, djeca Rusije ti zahvaljuju...” A zatim ponovno.

Dječak je rekao: “Poticao si ruski narod i odbio fašističke osvajače.” osvajače.” Djevojčica je rekla: “Kao voljeni čovjekoljubac vodio si Rusiju koju su miroljubivi narodi svijeta poštovali i divili joj se...” Ponavljali su i ponavljali sve dok Zelenski nije pljesnuo i rekao: “Volim vas, djeco.” To je očito bio kraj probe i Arkadij je očekivao da će ekran televizora utonuti u mrak. Umjesto toga, na njemu se ukazala spavaća soba u kojoj su bila trojica muškaraca i jedna žena. Muškarci su  bili Bora, Zelenski i netko kome je lice bilo zakriveno tankom, dugačkom dugačkom kosom. Arkadiju je trebao tr ebao  jedan tr enutak enutak da prepozna Marfu, školarku iz metroa, jer joj je lice bilo izduženo poput guskine glave s lijevkom u grlu. Zelenski ju je zaveo i iskoristio u roku od jednog jedinog dana. Toliko o Arkadijevu savjetu.

Petrov je štedio kasete snimajući nove materija le preko starih. Arkadij je pritisnuo gumb za  brzo premotavanje naprijed i snimka se prevrtjela na utrku muškaraca koji su jurcali oko djevojke i izmjenivali se na njoj.

Kad je ugledao Marfu kako plače, Arkadij je ponovno pustio snimku da teče normalnom  br zinom. zinom. Sjedila je na rubu kreveta, gola, licem okrenuta od kamere i ridala. Način na koji se grčila naglašavao naglašavao je pubertetsko salo na njezinu struku.

“Zvuči kao gajde”, rekao je Bora izvan kadra. U kadar je ušla ruka i pokazala na njezinu tetovažu. “Leptir. Kako mi je to promaklo? Slatko.” Zelenski je rekao: “Marfa, bila si sjajna.” “Bila si sjajna”, rekao je Bora. “Bila si sjajna”, rekao je treći muškarac. “Rođena si za jebanje.” “Ovo je privatna snimka”, Zelenski ju je uvjeravao. “Nitko je neće vidjeti. Morao sam saznati koliko si dobra, a ti si profesionalka.” Marfa je nastavila jecati.

Zelenski je rekao: “Prisjeti se, rekla si mi da si odrasla cura i ja sam te ozbiljno shvatio.” Treći muškarac je rekao: “Vlad radi porno filmove, to je sve što radi. Što Št o si očekivala?” “To nije sve što radim”, rekao je Zelenski. “Stvarno? Reci naziv nečeg drugog.” “Imam ja druge projekte, druge filmove. Vidjet ćeš.” “Aha. Čini mi se da kao filmski režiser imaš samo jednu uputu. ‘Puši brže.”’ “Saša, jebi se.” “Neću. Zahvaljujući tvojoj maloj prijateljici za danas sam gotov.” “Odjebi odavde.” “Otići ću u novom Mercedesu.” “Heil Hitler!” Zelenski je povikao kad su se vrata otvorila i zatim zatvorila. “Buržujski  pizdun.” Kamera je ostala na Marfi. Bježi, pomislio je Arkadij. Izlazi Izlazi odatle dok još možeš. možeš. Ona je prigušila jecaj. “Kakve druge filmove?” fil move?” Kad je Arkadij završio s pregledavanjem snimki bilo je sedam izjutra. Zaključao je spis i kasete u svoj sef i odvukao se do autom obila, za malo vjerojatan slučaj da su se Eva ili Ženja vratili u stan i ignorirali njegove pozive; iako je to nepristojno, neki ljudi rade takve stvari.

Ali nijedan stan nije mogao biti prazniji. Nije bilo novih poruka na papiriću, niti na automatskoj sek retarici. retarici. Njegovi su koraci zvučali nespretno i nametljivo, i jednostavno je morao  pomisliti na Evu kako se lagano kreće bosih nogu. Madrac na podu spavaće sobe izgledao mu je  privremenije no ikad prije.

 Neugodan oštar miris privukao je Arkadija prema prozoru. Dolje na ulici ekipa za cestovne  popravke je zakuhala katran da popuni istu rupu u cesti kao i prethodnog dana. Žene su radile lopatama dok je muškarac, šef, propuštao automobile. Plava plastična cerada je postavljena kao zaštita, znak da se ekipa tu smjestila na duže vrijeme. Evina odjeća je visjela u ormaru, što je ukazivalo na to da će se u najmanju ruku vratiti da se spakira. Njezine su kasete još uvijek bile u kutiji, pedesetak audiokaseta kronološki posloženih  pokraj diktafona. Ubacio je jednu u diktafon diktafon i pritisnuo gumb za reprodukciju. reprodukciju.

Začulo se teško disanje koje je pratilo ubrzano kretanje. “Arkaša, stigni me.”  Njegov glas se čuo iz daljine. “Imam “Imam bolji prijedlog. Ti stani.” stani.” “Snimam te. Skupljam dokaze da na duže pruge viši istražitelj na skijama ne bi mogao stići ni snjegovića.” Slušao je zvukove zimskog dana, staze koja je vijugala između breza i zvukove koji su odjekivali na hladnoći.

“Eva, nosim vinjak, kruh, kobasicu i sir, ukiseljeno povrće i ribu, cijelu težinu luksuza, a ti ne nosiš ništa osim zavodničkog osmijeha. Možda bi htjela da i tebe ponesem.” Začuo se smijeh i ubrzano sklizanje skija. Još jedna snimka zabilježila je šetnju ruku pod ruku. “Samo da znaš, Adam je bio nevin.” Bio  je to njegov glas.

“Obiljno?” Njezin. “Nije imao izbora. Suočen s izborom da li da učini Evu sretnom ili ozlovolji Gospodina, stvoritelja svemira, svaki bi muškarac zdravog razuma donio istu odluku.” “Barem se nadam.”  Ništa duboko, samo samo neobavezne neobavezne replike.  Na trećoj je snimci bilo samo brujanje glisera i povici skijaša na na vodi u pokretu, što je iz nekog razloga bilo sretno sjećanje. Eva je imala lagan san i Arkadij ju je znao zatjecati usred noći kako sjedi s cigaretom i votkom, koncentriranom na kasete kao da su dokaz novog života. Vratio je kasete i diktafon na isto mjesto na kojem ih je našao, izvalio se na madrac i zatvorio oči. Samo na deset minuta. Samo da može nastaviti dalje. Snijeg je paduckao po prozoru. Kad bi vjetar jače zapuhao, prozor bi se zatresao u okviru. Zvuk ralica za snijeg je, činilo se, d opirao odasvud. Arkadij je bio na zamrznutom jezeru. Između ruba drveća i sivih oblaka sve je bilo nepomično, a u zraku se osjećala ugodna hladnoća. Duž jezera su se vidjele tamne točke, ribiči na svojim rupama. Oprema za pecanje u ledu je jednostavna: svrdlo, udica, povraz, kutija za sjedenje i votka za ispijanje.

 Nitko nije bio bolje društvo za pecanje od narednika Belova. Bio je zaštićen slojevima odjeće, šubarom i čizmama od filca, ali crvene su mu ruke bile gole, kako bi lakše drmusao mamcem i osjetio i najblaže povlačenje udice. Temperature su znale pasti do minus deset ili minus dvadeset, Belov nikad nije nosio rukavice. Njegova nagrada, gavuni veličine srebrnjaka, ležali su zamrznuti na  zazakuski!” rekao je Belov. “Zalogajčići za predjelo!” Kad bi mu se ruke i obrazi ledu. “Taman  zazakuski!  počeli smrzavati smrzavati otjerao bi hladnoću hladnoću votkom.  Narednik je obično bio bio pun dobrih priča o tenkovima tenkovima i kamionima koji su propali propali kroz led, ili o cijeloj četi vojnika koji su otplutali na komadima leda i nikad više nisu viđeni.  Ovoga je puta Belov  bio tako tih da je Arkadij, sam sebi postavivši postavivši izazov, odlutao prema sredini sredini jezera. Samo je jedan ribič izbušio rupu tako daleko od obale. Arkadij je rekao sam sebi da bi pokoja riječ s njim okrunila uspjehom njegov pothvat, iako je,  kad se Arkadij osvrnuo i pogledao iza sebe, vidio da je nebo potamnilo i da su se svi ostali ribiči, uključujući i Belova, pokupili i otišli. Pukotine koje su izgledale poput paukove mreže proširile su se po ledu, ali budući da se ribič ispred njega činio tako zaposlen i zadovoljan Arkadij je nastavio dalje. Ribič je bio umotan u otrcane kapute i deke koje je prebacio i preko glave. Lice mu se gubilo u sjeni, a u rukama je odjednom držao više povraza. Arkadij nije znao njegovo ime, iako ga je prije već više puta vidio. U tom se trenutku sunce probilo iza oblaka i obasjalo ga iznenadnom svjetlošću. Ispod leda, Arkadij je ugledao Marfu, Evu i Ženju. Nije spasio nikoga od njih.

7 Harfistica na pozornici blagovaonice Metropola Metropola je svirala bezvoljnim kružnim pokretima, zatvorenih

očiju, očito potpuno nesvjesna Amerikanaca koji su doručkovali za najbližim stolom. Wiley je imao okruglo lice i tanašnu kosu, kao metar i osamdeset centimetara visoka beb a u poslovnom odijelu.  Napunio je svoju zdjelicu žitaricama; ovo je čovjek, pretpostavio je Arkadij, koji planira umrijeti zdrav. Pacheco je izgledao kao njegova zaštita. U četrdesetima, s ćelom na tjemenu i volovskim vratom, Pacheco je počeo dan s odresko m i brdom blinija. Zašto bi, Arkadij se zapitao, otrcani lik kao što je Petja Petrov zapisao telefonski broj Metropola s unutrašnje strane pakiranja šibica iz “kluba za gospodu” naziva Tahiti? Koje bi  pripadnike internacionalne postave Metropola Petja mogao poznavati? Arkadij se mogao sjetiti

 jedino dvojice Amerikanaca s perona podzemne željeznice na stanici Čistije prudi, i prepoznao ih je čim je ušao u prostoriju. Sef sale mu je dao njihova imena s popisa gostiju na koji su se upisivali kad su ulazili u buffet. Arkadij je pričekao da Amerikanci počnu jesti prije nego što se uputio između ružičastih stolnjaka i crvenih presvučenih klupa duž zidova. “Smijem li vam se pridružiti?” Arkadij im je pružio svoju službenu iskaznicu dok je sjedao. Bilo je to društveno pomalo nespretno, kao da se gura u čamac na vesla u kojem netko već sjedi. Amerikanci se nisu dali smesti. Wiley mu je vratio iskaznicu. “Samo dajte. Želite li šalicu kave? Doručak? Samo natrpajte.” “Samo nemojte sve zašutati kao prošle noći.” Pachecov glas je bio dubok od cjeloživotnog  pušenja. “Popijte barem kavu.” Wiley mahne konobaru. “Znači, sjećate se prošle noći? I Staljina u metrou?” “I načina na koji ste vi sve prekinuli? Kako bih mogao zaboraviti?” “Ispričavam se.” Pacheco je imao grube crte lica i malene crne oči. “Ovaj govori engleski bolje od mene.” “Ernie je iz Teksasa”, Teksasa”, reče Wiley. “On je kauboj.” “Šššš.” Pacheco je stavio prst na usta kad je harfistica prešla sa “Za Elizu” na “Larinu temu”. “Jeste li ikada gledali  Doktora Živaga?” Wiley reče: “Postoji šansa da je istražitelj Renko čak i pročitao knjigu.” “Dvojica Amerikanaca se pojave na peronu metroa usred noći. Nisu sišli s vlaka, niti ušli u njega. Umjesto toga, sudjeluju u protuzakonitom snimanju svečanosti Staljinu u čast. Govorite li obojica ruski?” Wiley reče: “Meni je druga predmetna grupa na fakultetu bila ruski.” “Ja sam bio mornarički narednik u ambasadi.” Pacheco je izrezao svoje meso na manje komadiće i sve ih skupio na jednu hrpu. “Još za vrijeme hladnog rata.” “Mogu vam reći samo to da smo radili svoj posao.” “U Moskvi? A što bi taj posao bio?” “Ja se bavim marketingom. Pomažem ljudima da prodaju proizvod. To može biti gazirano piće,  brži automobili, deterdženti deterdženti sa svježijim mirisom, što god i gdje god, u Moskvi, New Yorku, Mex ico Cityju.” “Želite prodati Staljina u Americi?” “Ne. U Sjedinjenim državama Staljin je mrtav. E sad, Hitler Hitl er je nešto drugo. Hitler je j e u Americi i dalje zanimljiv. History Channel, ulična moda, videoigre. Ali ovdje u Rusiji, Staljin je kralj. Da

skratim priču, koristimo nostalgiju za Staljinom kako bismo popularizirali političku stranku Ruski rodoljub. To je tek osnovana stranka, a preostala su samo tri tjedna do izbora; hitno joj je potreban

već gotov identitet i atraktivan atr aktivan kandidat. Zgodan ratni heroj, ako je moguće.” “Vinjak?” Pacheco upita Arkadija. “Za doručak?” “Još nije završio.” Arkadij je pokušao vratiti razgovor na svoju temu. “Ali ruski izbori su ruska stvar. Vi ste Amerikanci.” Wiley reče: “Sjećate li se Jeljcinova J eljcinova povratka iz mrtvih? Imao je dvopostotnu podršku biračkog tijela - bio je pijandura, klaun i još štošta - ali američki politički konzultanti kao što sam ja uključili su se u kampanju, vodili je u američkom stilu i Jeljcin je pobijedio, s trideset šest posto prema trideset četiri posto za komuniste. Potencijalnih birača koji bi glasali za Nikolaja Isakova ima barem toliko. On će ostaviti dojam.” “Vi to radite za bilo koga? Za bilo koju stranu?” str anu?” “Da.” “Vi ste plaćenik.” “Profesionalac. Najhitnije je - i to naglašavam - to što radim je savršeno u skladu sa zakonom.” zakonom.” “Kako napreduje Isakovljeva kampanja?” Wiley zastane. “Bolje nego što smo očekivali.” “Moja pitanja nisu uvredljiva, nadam se.” “Ne, očekivali smo ih. Da budem iskren, i skren, Arkadij, očekivali smo vas.” “Mene?” “Razumijete, za svakog kandidata napravimo neku vrstu upitnika. Pluseve i minuse. Uglavnom minuse, jer moramo predvidjeti svaku potencijalnu liniju napada kojom bi suprotna strana mogla krenuti: droge, napadi, korupcija, seksualna orijentac ija. Moramo, takoreći, ogoliti klijenta, jer nikad

se ne zna kad će privatne stvari postati javne. Zasad se čini da ste vi jedina stvar zbog koje se trebamo brinuti.” “Ja?” Pacheco se okrenuo u svojoj stolici kako bi promatrao harfisticu. “Zar nije pravi anđeo? a nđeo? Zlatna kosa, bijela koža, bijela večernja haljina. Samo joj još trebaju krila. Zamislite kako je njoj, ustaje u  pet ujutro, odijeva se, vozi podzemnom od Bog zna odakle kako bi potratila prekrasnu muziku na skupinu ljudi koji su zaronili glave u usit njene žitarice.”

Wiley se nagnuo bliže Arkadiju. “Vaša žena je pobjegla s Isakovom. Hoćete li zbog toga dignuti dreku?” “Ona nije moja žena.” Wileyjevo lice se razvedrilo. “Oh, pogrešno sam razumio. Sad mi je zaista laknulo.” l aknulo.” Vinjak je stigao i Arkadij je u jednom gorućem gutljaju ispio pola čaše. “Vidite da ste htjeli vinjak”, reče Pacheco. “U čemu je štos?” upita Arkadij. “Molim?” “Kako natjerate ljude da kažu da su vidjeli Staljina. U čemu je štos?” Wiley se nasmiješi. “Jednostavno. Stvorite prave uvjete i ljudi će učiniti ostalo.” “Kako to mislite?”

“Ljudi stvaraju svoju vlastitu stvarnost. Ako četvero ljudi vidi Staljina, a vi ne, tko ste vi, Arkadij, da osporavate većinsko mišljenje?” “Bio sam tamo.” “I oni su također. Milijuni pobožnih hodočasnika vjeruju u ukazanja Djevice Marije”, reče Pacheco.

“Staljin nije bio Djevica Marija.” “Nije važno”, reče Wiley. “Ako četvero od petero ljudi kaže da je vidjelo Staljina u metrou, onda je Staljin bio tamo isto ka o i vi. Po onome što sam saznao, vašem ocu je bilo prilično dobro uz starog koljača. Možda ste mu trebali salutirati umjesto da prekinete zabavu.” Čim je izašao iz Metropola, Arkadij je pokušao preko svog mobitela nazvati Evin broj. Nije se javila.  Nazvao je broj fiksnog telefona t elefona u stanu. s tanu. Opet se nitko nije javio. Nazvao je broj recepcije u klinici i

žena na recepciji mu je rekla da Eva nije ni tamo. “Znate li kad je otišla jutros?” “Doktorica Kazka jutros nije bila dežurna.” “Onda sinoć.” “Nije bila dežurna ni sinoć. S kim razgovaram?” Arkadij je isključio mobitel. Sunce se uzdiglo i obasjavalo snijeg iz pozadine. S parkirališta Metropola gledao je direktno na Kazališni trg. Boljšoj se renovirao i kočija koju vuku četiri konja bila je zarobljena visoko u  skelama. Muškarac i žena su prošli ruku pod ruku uz stepenice kazališta. Na licima su imali melankolične izraze. Bio je to klasičan prizor ljubavnika koji se kriju od ljubomornog partnera. “Kako biste se opisali? Jeste li vedra i vesela osoba? Ili ozbiljni, možda i melankolični?” upitala je Tatjana Levina.

“Vedra. Definitivno vesela osoba”, rekao je Arkadij. “Volite li prirodu? Sportove? Ili više volite biti unutra i baviti se intelektualnim aktivnostima?” “Volim veličanstvenu prirodu. Skijanje, nogomet, dugačke šetnje po blatu.” “Posjedujete li knjige?” “Televizor.” “Biste li više voljeli otići na Beethovenov koncert ili kockati u kasinu?” “Čiji koncert?” “Pušite li?” “Smanjujem.” “Pijete?” “Možda čašu vina uz večeru.” Arkadij je rekao Tatjani da je ruski Amerikanac koji se nada pronaći rusku nevjestu. Agentica ga je sumnjičavo odmjerila od njegovih tankih ruskih cipela do zimskog bljedila, ali njezina je vještina prodavanja dorasla izazovu. “Naše klijentice očekuju da će upoznati američke Amerikance, ne ruske Amerikance. Osim toga, imam osjećaj da ste malo napetiji nego što ste i sami svjesni. Mi pokušavamo spojiti muškarce i žene koji imaju slične interese i osobnosti. Suprotnosti se privlače... a zatim se razvedu. Čaj?” Tatjana je imala jarku crvenu kaniranu kosu, optimističan osmijeh i mirisala je kao vrećica  potpourrija.  Napunila je dvije šalice iz električnog čajnika i naglas upitala kako je Arkadij pronašao

Kupidov podrumski ured uz toliko sni jega na Arbatu.

Arbat je pješački prolaz stvoren da usmjerava turiste u šetnji u trgovine u kojima se prodaje jantar, votka, babuške, sitnice iz doba carstva i majice s likom Lenjina. Ili, u slučaju Kupida, upoznavanje s Ruskinjama. Danas je snijeg otpuhao   slikare  portreta, žonglere, Cigane i sve osim najupornijih turista. Arkadij je vidio Zoju kako odlazi, elegantna u dugačkoj bundi i šubari od istovjetnog krzna, ali svjetla u uredu su ostala upaljena, pa je  pomislio da bi, prije nego što Viktor ponovno siđe u mrtvačnicu, možda bilo mudro provjeriti posao koji Zoja drži u suvlasništvu s mužem kojeg je dala ubiti. Viktor je otišao do stana i otrčao iskopirati Petrovljeve minikasete. Pornografija je bila potraćena na Arkadija koji je samo na brzinu pregledao kasete, ali svaki dokaz zahtijeva pažljivo proučavanje, odgovorno je tvrdio Viktor. Sve manje od toga je čista neprofesionalnost. neprofesionalnost. Kupido je imao čekaonicu, sobu za razgovor gdje su agentica i Arkadij sjedili, dva odjeljka odijeljena mutnim staklom i zatvoren ured za koji je Arkadij pretpostavio da je Zojin. Uokvirene

fotografije sretnih parova prekrivale su zidove. Supruge su bile mlade i Ruskinje; muževi su bili sredovječni sredovječni Amerikanci, Australci i Kanađani. “Najvažnije od svega jest da ste vi i vaša partnerica slični. Zar ne biste željeli nekoga tko je obrazovan, kulturno uzdignut i pametan?” “To zvuči naporno. Jeste li vi upoznali neke od ovih?” Pokazao je na fotografiju muškarca s kaubojskim šeširom i mesnatom rukom omotanom oko posramljene žene dovedene iz Moskve. Murmanska? Smolenska?

“Ja sam ovdje samo privremeno, ali sam spojila neke vrlo drage parove. Problem je u tome što inače ne spajamo Ruse s Ruskinjama.” “Primijetio sam.” Njegov se pogled spustio na hrpu formulara za dobivanje američke vize. “Pa, što da vam kažem za rusko -američke parove? Istina je, nemaju ništa zajedničko. Ali Ruskinje ne žele ruskog muža koji leži na kauču i samo pije i žali se na život. Amerikanci ne žele Amerikanke koje su ili razmažene ili agresivne. Mi nudimo zrele, tradicionalne muškarce koji žele žene čija inteligencija i obrazovanje ne smetaju njihovoj ženstvenosti.” Mobitel je zavibrirao u džepu Arkadijeve jakne. Provjerio je tko ga zove. Zurin. Isključio je telefon. “Ispričavam se.” “Mi nismo samo internetska stranica i telefonski broj. Nismo klub niti služba za organiziranje sudara. Mi ne uzimamo pedeset dolara da bismo vam nakon toga samo poslali popis e-mail adresa

Bog zna kakvih žena, ili žena koje su se odselile, udale ili umrle. U Kupidu vas uzimamo za ruku i odvodi mo do vaše srodne duše. Smijem li?” Otvorila je nešto što je j e izgledalo kao album s vjenčanja i  počela okretati stranice. Na svakoj je bila fotografija profesionalne kvalitete privlačne žene u večernjoj haljini ili u odjeći za tenis; njezino ime - Elena, Julija ili koje god - i važni statistički  podaci: obrazovanje, obrazovanje, zanimanje, interesi, jezici koje govori govori i osobna izjava. Julija, na na primjer, žudi za muškarcem dobrog srca s nogama čvrsto na zemlji. Jednom ili dvaput Tatjana je zastala na nekoj stranici i promrmljala: “Njoj već duže vrijeme nismo nikoga našli. Možda...” Arkadij je zamijetio plavušu po imenu Tanja u skijaškom odijelu koja je izgledala kao da bi mogla srce dobroga čovjeka pojesti za večeru. “Ona je plesačica, vjerujem.” “Ne samo plesačica, nego i harfistica. Svira u Metropolu. Upravo sam je vidio.” “Vjerujte mi na riječ, ona nije vaš tip.” Koliko god je Tanja djelovala distancirano za harfom, toliko je njezin osmijeh na fotografiji širok. Njezino skijaško odijelo bilo je od rastezljivog srebrn kastog materijala koje bi opravdalo

 bio samo zaista vješto skijanje. Znakovi na snijegu iza nje bili su u obliku crnih dijamanata. “Uostalom, zauzeta je”, reče Tatjana. “Nije slobodna.” “Pa, kad bih bio zainteresiran za neku drugu, kolika je Kupidova naknada?”

“Amerikanci plaćaju za kvalitetu”, reče ona. Za petsto dolara, Kupido je obećavao tri ozbiljna upoznavanja, pripremu muškarčeve posebne “zaručničke vize” za Rusiju, i ako romansa procvjeta, svu zakonom propisanu dokumentaciju za njezin posjet njegovu obit avalištu u Americi. Troškovi  puta i hotela njegova njegova su odgovornost. odgovornost. “Mi se brinemo da pronađete pronađete svoju srodnu dušu.” Otvorila je drugi album i prelistala fotografije sretnih parova ispred ulaznih vrata kuće, ispred kamina, uz roštilj u stražnjem dvorištu, pokraj božićnog drvca. “Što ako ne pronađem svoju srodnu dušu u tri pokušaja?” “Spuštamo cijenu za sljedeća tri.” “Možda bi se, zato što sam Rus, cijena mogla još malo podesiti?” “Morala bih pitati vlasnicu.” “A ona je?” “Zoja. Gotovo ste se susreli na stepenicama.” “Upoznao sam jednog muškarca koji mi je rekao da vodi ovakvu agenciju. Ime mu je Filotov.” “Teško. Zoja je glavna.” “Sad kad to kažete, on mi se nije činio kao tip koji bi se bavio takvim poslom. Ima kratak fitilj.” “Kad pije.” “A kad pije?” “Svaki dan.” “Činio mi se...” Arkadij je zastao kao da traži pravu riječ. “Problematičan. Savjetovao je nekim djevojkama da se tetoviraju. Kao da će se odrasli Amerikanac oženiti tetoviranom Ruskinjom! Filotov im je čak rekao gdje da sakriju tetovažu, ali  prije ili kasnije, Amerikanci Amerikanci je nađu. Morali Morali bi biti slijepi da je ne nađu.” nađu.” Arkadij se bojao pitati više od “Neku posebnu tetovažu?” “Ne bih znala. Ja kažem curama, ako imate tetovažu, učlanite se u motorističku bandu, nemojte tratiti naše vrijeme.” “A što je s Amerikancima? Kako znate da neki od njih nije serijski ubojica i da nema dvije ili tri mrtve Ruskinje u svom zamrzivaču?” “Moj Bože!” Agentica se osvrnula oko sebe kao da bi je netko mogao čuti. “Mi se ne šalimo s takvim stvarima. Kakva užasna mašta.” “To je prokletstvo koje me prati.” Prisjetio se Petjina pakiranja šibica i odlučio igrati na sve ili ništa. “Jeste li ikad čuli za klub za gospodu pod nazivom Tahiti?” Tatjanin pogled se zamrznuo.

“Možda biste trebali pokušati u drugoj agenciji.” Vraćajući se prema svom automobil, Arkadij je nazvao urednički desk  Izvestije. Rečeno mu je da Ginsberg, reporter koji je napisao novinski članak o Isakovljevoj herojskoj OMON -ovoj jedinici  prati “pica suđenje”, slučaj bivšeg pripadnika prip adnika Crnih beretki koji je ubio dostavljača pice. Suđenje se održava u novoj zgradi suda koja je još u gradnji. “Kako ću prepoznati Ginsberga?” upitao je Arkadij. “Ukoliko ondje ne bude više grbavaca, ne bi vam v am trebalo biti teško.”

8 Igor Borodin je sjedio znojeći se u kavezu od neprobojnog stakla. Udebljao se od svojih dana u OMON-u, odijelo samo što mu nije popucalo, i bio je loše obrijan. Zimska dnevna svjetlost prodirala  je kroz visoke prozore i obasjavala amblem dvostrukog orla iznad sučeva stol a, i probijala se do

 porote, odvjetničkih stolova i, odvojene drvenom ogradom, publike. Boje su bile pastelne i drvenih tonova, poput boja švedskih kuhinja, a miris piljevine i gipsa bio je podsjetnik da je veći dio zgrade suda još u izgradnji. Arkadij se na prstima došuljao do posljednjeg slobodnog mjesta, pokraj žene maslinastog tena u crnoj haljini i s maramom. Red iza njega, niski muškarac s prosijedom bradom zapisivao je bilješke. Polovicu stolica za publiku zauzeli su muškarci u crnoplavim kamuflažnim kombinezonima Crnih beretki, skupina čvrstih tipova čija su lica izražavala iritiranost uzrokovanu sudskim procesom. Jedan muškarac nije imao jednu ruku, drugome je lice bilo oprljeno, glatko i ljubičasto, a neki su jednostavno imali isprazne izraze lica ratnih veterana. Sudnica je bila pregrijana i većina ljudi je držala kapute u krilu; jedan od pripadnika Crnih beretki je raskopčao košulju toliko da se mogla vidjeti tetovaža OMON -ova tigra. Nikolaj Isakov i Marat Urman su imali počasna mjesta u prvom redu. Isakov nije reagirao vidjevši Arkadija, iako je Arkadij imao osjećaj da ga užarene plave oči promatraju kroz masku. Urman je, ugledavši Arkadija, kimnuo glavom. Bio je drugi dan iznošenja dokaza. Činjenice su bile sljedeće: Mahmud Saidov, dvadesetsedmogodišnjak, oženjen, otac jednog djeteta, dostavio je pizzu u stan Igora Borodina, tridesettrogodišnjaka, tridesettrogodišnjaka, soboslikara, razvedenog. Saidov je očekivao napojnicu i bio je razočaran. Dok  je čekao dizalo, Saidov se naglas pitao kad će Rusi naučiti da dostavljači  pizze diljem svijeta ovise o napojnicama. Borodin je ponovno otvorio vrata. Međusobno su se izvrijeđali. Borodin se drugi put maknuo s vrata, vratio se sa službenim pištoljem i ustrijelio Saidova u glavu usmrtivši ga. Obrana se temeljila na tvrdnjama da je Saidov verbalno uvrijedio Borodina, ratnog veterana koji pati od posttraumatskog stresa. Iako uvrede nisu dovoljno opravdanje za ubojstvo, pokrenule su

reakciju kod Borodina nad kojom nije imao kontrole. Ustvari, prema riječima psihijatra, Borodin je opalio iz pištolja iskreno vjerujući da je to čin samoobrane. Nije vidio dostavljača pizze; vidio je terorista kojeg je trebalo zaustaviti.

“Ali to nije bio terorist”, prošaptala je žena Arkadiju. “Moj Mahmud nije bio terorist.” Borodin je skinuo jaknu. Bio j e potpuno udubljen, kao da prvi put čuje tu priču. Sa sjedala za  publiku njegovi su mu stari drugovi pokazivali podignute palčeve, a porotnici su bili potpuno opčarani. Porota je bila rezultat reforme koju je zahtijevao Zapad. Odvjetnici obrane uvijek su  pokorno molili, suci su bili svemogući, a tužitelji su vodili predstavu. Sada je predstava imala novu  publiku. Borodinov odvjetnik je pozvao Isakova za svjedoka, iznio podatke o detektivovoj zasluženo slavnoj povijesti u Crnim beretkama na  položaju satnika i postavio mu pitanje o Borodinovoj vojnoj

 povijesti. Isakovljev Isakovljev odgovor nije bio bio nužno potpuno potpuno točan, ali je bio bio učinkovit. “Deset mjeseci sam bio zapovjednik naredniku Borodinu. Za to vrijeme je OMON predvodio ruske snage u Čečeniji, što  je podrazumijevalo neprestano sukobljavanje s pobunjenicima. Ponekad uz četiri sata sna od četrdeset osam, ponekad toliko ispred logističke podrške da smo danima bili bez hrane, boreći se protiv neprijatelja koji se krio među stanovništvom, ne pridržavajući se nijednog ratnog pravila. Neprijatelj je mogao biti okorjeli vojnik, religiozni fanatik ili žena koja prenosi  bombu u dječjim kolicima. Stvarali smo prijatelje gdje god smo mogli i pokušavali izgraditi  povjerenje i ostvariti komunikaciju sa seoskim starješinama; ipak, iz iskustva smo naučili da nikome ne smijemo vjerovati osim ljudima iz svoje vlastite jedinice. U deset mjeseci u takvim uvjetima,

Borodin nikada nije propustio izvršiti zapovijed. Ja od čovjeka ne mogu tražiti više.”

u stolici primivši najvišu pohvalu u svom životu, te otkopčao ovratnik. U dnu vrata je imao tetovažu OMON -ova štita. Arkadij je gotovo osjećao gutanje sline veterana i njihovo naginjanje prema naprijed da ne propuste ni jednu riječ. “Sudjelovao je u slavno j bici kod mosta na Sunži?” “To je više bio kratkotrajni okršaj, rekao bih, ali da, sudjelovao je.” “Bilo je to ipak više od kratkotrajnog okršaja, siguran sam. Možete li za sud i porotu prepričati događaje tog dana?” “Naš zadatak toga dana bio je nadzirati promet preko mosta i provjeravati vozila. Oružani napad nije se očekivao i kad smo čuli za teroristički napad na OMON -ovu poljsku bolnicu bilo je  prekasno da da se dovedu pojačanja.” “Ali vi ste držali svoj položaj.” “Izvršavali smo naredbe.” “I narednik Borodin je držao svoj položaj.” “Tako je.” “U sukobu u kojem su bila osmorica na jednoga.” “Da.” “U tom sukobu, je li bilo ikakve komunikacije između terorista i vaših ljudi? Ne mislim na  poruke preko preko radija, nego na povike ili uvrede.” uvrede.” “S naše strane ih nije bilo. Bilo nas je premalo i nismo htjeli odati svoje položaje. Čečeni su dovikivali brojne uvrede.” “Na primjer?” “’Rusi, došli ste izdaleka da poginete!’ ‘Ivane 1, tko ti viđa ženu?’, iako nisu rekli ‘viđa.’ ‘Psi će vam požderati kosti.’ I tome slično.” “Ponovno pitam, koliko je terorista bilo ondje?” “Otprilike pedeset.” “Koliko je ljudi bilo u vašoj jedinici?” “Šestero, zajedno sa mnom.” “Uključujući i Borodina?” “Svakako, uključujući Borodina.” “Za vrijeme napada, kad ste bili brojčano nadjačani, dok su meci letjeli oko vas, Igor Borodin  je čuo dobacivanje dobacivanje ‘Psi će vam vam požderati kosti.’ kosti.’ Je li to točno?” “Da.” “Pozivam se na transkript svjedočenja Borodinovih susjeda koji su čuli oštru svađu na odmorištu na vrhu stubišta, i Mah muda Saidova kako viče ‘Dabogda ti psi proždrli kosti!’. U tom trenutku je Borodin puknuo. Ponovno je bio narednik Borodin na rijeci Sunži koji štiti svoju zemlju.” Žena s maramom je tamnim očima pogledala Arkadija. Prošaptala je: “A onda je pojeo pizzu.” Borodin se uspravio

Stanka za ručak. Ginsberg je bio nizak, koščati lik u crnom kaputu i s kapom na glavi. Hodao je tako da mu je golema glava vukla za sobom ostatak tijela. Arkadij je krenuo za njim iz sudnice i niz neasfaltiranu

stazu između mladog drveća s korijenjem umotanim u jutenu tkaninu, do kolica sa sladoledom na  pločniku. Izbliza, reporterova brada i obrve bile su neuredne i sijede, a oči pomalo zamućene i Arkadij je shvatio da je Ginsberg pijan. U  podne. Arkadij je uzeo čokoladni sladoled u kornetu; 1

 Uvredljiv općeniti naziv za istočnoeuropljane, osobito Ruse.

Ginsberg je uzeo sladoled od naranče na štapiću i zapalio cigaretu. Jeli su dok se snijeg vrtložio oko njih, poput para Eskima, pomislio je Arkadij.

Ginsberg reče: “Daj mi svjež zrak, nikotin, šećer i um jetnu boju. Ni cappuccino ne bi škodio. Iako je važno ne uprljati bradu pjenom i umjetnom bojom kako čovjek ne bi ispao komičan. Što želite, istražitelju Renko?” “Malo informacija.” “Malo informacija je opasna stvar.” Ginsberg je skliznuo s ruba pločnika i   bio bi pao da ga Arkadij nije zgrabio za rukav.

“Vi ste za  Izvestiju napisali članak o bici zbog koje je Nikolaj Isakov postao narodni heroj.” Gledajući u Ginsbergove oči, Arkadij je zamijetio inteligenciju koja je pokušavala izbiti na površinu. “Jesam.” “Razgovarali “Razgovarali ste s njim?” “Putovao sam s njegovom jedinicom mjesec dana tijekom njegova prvog vojnog roka. Bio sam  jedini novinar tamo. tamo. Rekao je da novinari uobičajene uobičajene veličine zauzimaju zauzimaju previše mjesta.” mjesta.” “Vas dvojica ste se sprijateljili?” “Rusi obično imaju dvije reakcije na koje se može računati: jedna je prebiti Židova, druga smijati se grbavcu. Zbog čega sam dvostruko ranjiv. Isakov nije bio takav.” “Bili ste prijatelji.” “Jesmo.” “Vi ste mu se divili.” “Bio je načitan, što nije nešto što biste očekivali od pripadnika Crnih beretki u zoni okršaja.  Naravno da sam mu se divio, a sad je kandidat kandidat Ruskih rodoljuba. Promijenio se.” “I mislio sam da je tako, i bilo mi je čudno što vi danas niste sjedili pokraj njega ili barem izmijenili nekoliko riječi. Međusobno ste se ignorirali. i gnorirali. Zašto?” “To je vaše pitanje? Kakav je moj osobni odnos s detektivom Isakovom?” “S njim i s Maratom Urmanom.” “Želite moje službeno mišljenje? Isakov i Urman su veterani Crnih beretki i poštovani Ruski rodoljubi, a bitka na mostu na Su nži pravi je primjer borbenog duha OMON-a. Je li tako dobro?” “Zašto je onda OMON zadržao Isakova na činu satnika?” upitao je Arkadij. “Zašto nije dobio viši čin nakon takve pobjede? U čemu je bila stvar?” “Pitajte bojnika Agronskoga. On je bio na čelu odbora koji je odlučivao o promaknućima.” Ginsberg se zaljuljao, nespretno sišao s pločnika i nasmijao se. “Možda je Agronski znao  brojati. Znate li vi? Pedeset pobunjenika protiv šestorice pripadnika Crnih beretki. Ne , nisam to rekao. Salutiram crvenoj zastavi. Hura! Hura! Hura!” Ulazna vrata u novu sudnicu bila su od pleksiglasa; Arkadij je vidio pripadnike Crnih beretki kako se okupljaju u predvorju. Boce piva pojavile su se tko zna otkud. Alkohol je zabranjen u zgradi

suda, ali čuvari su se promućurno povukli. Urman je iz predvorja uzvratio pogled Arkadiju. Ginsberg je također vidio Urmana. “Marat me zove patuljkom. Ja sam zapravo skraćen. Skraćena verzija reportera, ne samo što se tiče visine, nego i onoga što pišem. Kažu da samo grob može ispraviti grbavca. To nije istina! Moji urednici me ispravljaju cijelo vrijeme. A urednici kažu da u ova problematična vremena trebamo heroje da nas brane od terorista. Potrebna nam je policija za suzbijanje nereda čak i ako to znači da OMON vodi nerede i namlati svakog ‘crnog’ kojeg zatekne na ulici, s tim da je ‘crni’ svatko tamnije boje kože od delikatne ruske ružičaste. Čečeni, Europljani, Afrikanci, pokoji Židov. Ne kažem da OMON sluša naredbe, ne, gore od toga, slušaju mračne nagone Kremlja. I tako potekne nešto krvi, a milicija ne dira OMON jer Crne beretke jesu

milicija. Iako, čovjek se može zapitati koliko su dobri ti supermeni. Što se tiče spašavanja talaca, sjećate se opsade škole u Beslanu? OMON je zbrljao akciju i stotine školaraca je poginulo. Stotine!” “Želite li da odemo negdje i sjednemo?” “Ne, ne kažem da su svi pokvareni. Mnogi od njih su dobri. On je bio najbolji.” Ginsberg je kimnuo glavom prema predvorju u koje je upravo stigao Isakov i, činilo se, nudio smirujuće riječi. “Svi su u svojim crno - plavim  plavim uniformama. U Čečeniji su izgledali kao gusari s bradama, bandanama bandanama i tetovažama, a Isakov je bio gusarski kapetan. Obožavali Obožavali su ga.” “Ali, ima toga još?” “Uvijek ima još. Rat je takav. Kao da te umaču u kiselinu. Pri je ili kasnije to ostavi traga. Izjede te.” Ginsberg je zapalio drugu cigaretu opuškom prve, što je bila delikatna operacija. “Zašto vas zanima Isakov?” Zbog zavisti, pomislio je Arkadij. Ali rekao je: “Isakovljevo ime se pojavilo u jednoj istrazi.  Nije nužno inkriminaran u njoj.” “Radi li se o internoj milicijskoj stvari?” “Ne mogu vam više ništa reći.” “Ako jest, upozoravam vas, Isakov ima moćne prijatelje.” “Recimo samo da želim istinu.” Ginsberg  je zakoračio unatrag kako bi pogledao Arkadija od glave do pete. “Čovjek koji traži istinu? Bojao sam se da će biti tako. Još ćete htjeti i jednoroga. Istine nema. Nema dvoje ljudi na svijetu koji se slažu oko bilo čega; postoje samo različite verzije. Ja sam prvoklasni primjer. Ne slažem se ni sam sa sobom. Na primjer, bitka na mostu na Sunži. Jedna verzija opisuje otpor šestorice pripadnika Crnih beretki koji su pružili pedesetorici čečenskih terorista. U toj verziji bitka  je bjesnila duž Sunže, a sukobljene su strane pucale preko rijeke dok se Čečeni nisu sramotno  povukli. Krajnji rezultat: naši su snajperisti ubili četrnaest pobunjenika, a samo je jedan naš čovjek zadobio više od ogrebotine. Druga verzija kaže da su od četrnaestero mrtvih pobunjenika osm orica ustrijeljena u prsa ili glavu iz velike blizine, dvojica s leđa, dvojica s hranom u ustima. Bez ijednog  potraćenog metka. Nevjerojatna preciznost. Nije bilo nefatalnih pogodaka u ruke ili noge. Drugim riječima, prema drugoj verziji, ono što se dogodilo na mostu nad Sunžom nije bila bitka već egzekucija svakog Čečena koji se zatekao u Isakovljevu logoru tog dana. To je bila osveta. Čisti  pokolj.” “Jesu li Čečeni bili naoružani?” “Bez sumnje, obično jesu. A ako i nisu, Isakovljeva jedinica je tjednima pretraživala kuće i oduzimala oružje. Imali su sasvim dovoljno oružja koje su mogli dodati.” “Je li preživio netko tko je mogao posvjedočiti o tome što se dogodilo?” “Ne. Ja sam stigao helikopterom samo nekoliko minuta nakon ubojstava jer sam ponovno trebao  pratiti Isakovljevu jedinicu. Isakov me osobno pozvao. Dok smo se približavali vidio sam Marata Urmana kako daje naredbe Borodinu i drugima koji su trčali tr čali oko kamioneta. Polovica Čečena  je bila oko logorske vatre. To nije bilo nalik nijednom oružanom suko bu koji sam prije vidio. Kad smo se približili mjestu za slijetanje, Marat nam je mahnuo da se udaljimo. Otkazali su nam s tla.  Nema intervjua, neću se moći pridružiti jedinici. Bio je to potpuni preokret. Odjednom sam čak i ja zauzimao previše prostora.” “Što je bilo s ostatkom jedinice? Na mostu je bilo šest pripadnika Crnih beretki. Isakov, Urman i Borodin, to su trojica. Tko su bila ostala trojica?” “Ne znam. Ja ih nisam poznavao. Ljudi su se stalno izmjenjivali.” “Jesu li danas bili ovdje?” “Ne, ali u svojim bilješkama imam njihova imena.”

“Sačuvali ste bilješke?” “Reporter uvijek čuva svoje bilješke.” “Jeste li ikad čuli za odrede smrti u Čečeniji?” Ginsberg se morao nasmijati. “U Čečniji nije bilo ničega osim odreda smrti. Vojnici su na taj način preživljavali.” “Ruske jedinice su same sebe iznajmljivale drugima?” “Kad je bilo nužno. Ali zbog tih krvoprolića nikad neće biti optuženih. Mi smo pobjednici, i mi ne iznosimo prljavo rublje u javnost. Ako pokušavate uloviti Isakova, bolje vam je da požurite, jer ako pobijedi na ovim izborima za parlament imat će imunitet. Morali biste ga uloviti kako stoji nad truplom, s nožem u ruci i s lokvom krvi oko nogu da biste ga uhapsili.” Arkadij je upitao što je ravnodušnijim glasom mogao: “Sjećate li se je li, dok ste bili u Čečeniji, netko spominjao doktoricu po imenu Eva Kazka?” “Ne, iako je tamo bila jedna doktorica na krivoj strani.” “Kako to mislite?” “Na čečenskoj strani. Nikad nisam saznao kako se zove. Nije baratala oružjem,  ali je radila u  bolnici u Groznom. Kažu da se pojavila na motociklu; možete li vjerovati? Mi smo bombardirali grad i od bolnite nije puno ostalo, ali ona je navodno liječila i pobunjenike i Ruse. A onda je nestala. OMON-ovci su je tražili, ali je j e nikad nisu pronašli. Možda je bila samo plod mašte.” Broj pripadnika Crnih beretki u predvorju se prorjeđivao, selili su se nazad u sudnicu. Isakova i Urmana više nije bilo. Arkadij je već trebao pokupiti Platonova, a još je bio tu, na snijegu, s niskim grbavim pijancem.

Ginsberg reče: “Imam fotografije iz helikoptera. Samo dvije.” “Bih li ih mogao vidjeti?” “Zašto ne? Na Trgu Majakovskog u jedanaest. Odgovara li vam to?” Uzeo je Arkadijevu  posjetnicu. Ispala mu je, pa ju je šeprtljavo izvukao iz snijega. “Što misl ite? Mislite li da je dostavljač pizze bio terorist? Nadam se da jest, jer je poginuo zbog mene, jer nisam prijavio ni Isakova, ni Urmana, ni Borodina.” Zagledao se u gomilu mladog drveća. Bilo je posve očito da su samo izbačena iz kamiona. “Ali ako se radi o mojoj riječi protiv Isakovljeve, tko će mi vjerovati? Urman mi je rekao da će, bude li čuo da pričam okolo, doći i premlatiti me. Navodno neke ljude  premlati, neke umlati. Zaslužio sam to.” Trgnuo se iz svog sanjarenja. “Uglavnom, eto vam, dvije verzije istine od jednog čovjeka. Pa vi birajte.”

9 Vrijeme provedeno u rashlađenoj ladici promijenilo je Kuznjecova. Izgledao je kao da ga je nacrtalo četverogodišnje dijete, obojavši njegovo lice, trbuh i stopala ljubičasto -smeđom bojom, a ostatak tijela hladnom plavom, s prednje strane sašivenom debelom uzicom. Malo se spljoštio, uvukao oči i opustio čeljust. Zbog šećera u alkoholu smrdio je po trulom voću.  Njegova žena je zauzela susjedni stol. Njegov i njezin stol. Arkadij je skinuo jaknu i navukao rukavice od lateksa. Za to je vrijeme Platonov stajao po strani, poput čovjeka koji čeka da ga se dolično predstavi. “Ne biste smjeli biti ovdje.” Mlađi patolog je stigao polaganim korakom. Bio je nizak i izgledao je kao ptić koji se tek izlegao. “Ništa strašno, ali detektivi su rekli da su ovi gotovi. Ne bih se htio zamjeriti Isakovu i Urmanu.” “Kao ni nitko drugi. Gužva?” upitao je Arkadij. Svih šest granitnih stolova bilo je zauzeto, a iz slavina je tekla voda, iako nije vidio ni jednu obdukciju u tijeku.

“Hipotermija. Noć je hladna. Pokupimo ih, ali ne obavljamo obdukciju, osim ako se radi o nasilnoj smrti.” “Što ste učinili za dvoje Kuznjecovih.” “Da.” “I sad ste gotovi?” “Osim ako netko ne dođe po tijela.” “A ako ne dođe?” “Idu na groblje za siromahe i neidentificirane.” “Onda imate vremena da nam pomognete.” “Oko čega?” “Da uzmemo flautu.” Platonov je naćulio uši. “Flauta u mrtvačnici? Vidiš, na takve stvari nailazim samo s tobom, Renko.” Velemajstor je stigao u Arkadijev stan vrlo loše raspoložen, budući budući da je satima čekao da ga se  pokupi, i pun prigovora prigovora na stare ljubavnice. “U “U određenim godinama žene žene ne žele upaljeno upaljeno svjetlo za vrijeme seksa, žele mrkli mrak.” Pokazao je Arkadiju modrice i ogrebotin e koje je zadobio  probijajući se kroz spavaću sobu. “Dok muškarac tih godina mora tijekom noći prilično često ići u toalet. Pokušavati se probiti između boca šampanjca, jebene mačke i stolića za kavu sličilo je na utrku s preponama.” Činilo se da je Platonov živnuo vidjevši mrtvace u mrtvačnici, ljude koji su umrli od hipotermije tog dana, berba krhkih, izblijedjelih leševa ljudi koji su bili stari, ali ne stari kao on. “Ovo je kuća mrtvih, skela na rijeci Stiks”, objavio je Platonov. “Završni šah -mat!” U svom zgužvanom kaputu i izobličenom šeširu tumarao je između leševa, čitao bilješke, zadovoljan samim sobom, i govoreći: “Mlađi... mlađi... mlađi... mlađi. Čovjek se zamisli, zar ne, Renko?” “Neki se zamisle, neki jednostavno povrate.” Patolog se vratio sa sušilom za kosu i kutijom za flautu. Iz kutije je izvadio tkaninu od baršuna i odmotao stakleni cilindar koji je po dimenzijama više sličio na frulu nego na flautu. Cilindar je bio  prepun ljubičastih ljubičastih kristala. S obje strane strane bio je zatvoren zatvoren gumenim čepom. čepom. “Ovo je flauta.” Arkadij stavi cilindar u Platonovljeve ruke. “Vaš zadatak je da je zagrijete.” “Što je unutra?”

“Kristali joda. Pokušajte ne udisati isparavanja.” “Večeri s tobom su tako zanimljive, Renko. Iskreno.” Uz patologovu pomoć pomoć Arkadij je prevrnuo Kuznjecova na na trbuh. Rana od mesarske mesarske sjekirice na stražnjoj strani njegova vrata prodirala je do kosti. “Jednim udarcem; prilično postignuće za ženu koja je bila previše pijana da bi mogla stajati”, rekao je Arkadij. Patolog

reče: “Čuo sam da je dvaput priznala, jednom na mjestu zločina, drugi put u svojoj

ćeliji.” “A onda je progutala vlastiti jezik.” Kuznjecovljeva leđa su bila prepuna madeža i čuperaka oštre dlake koja mu je izbijala na lopaticama, na mjestu gdje anđ eli imaju krila. Između lopatica je imao tetovažu veličine hokejskog paka koja je prikazivala štit s natpisom OMON na vrhu, TVER na dnu, a u sredini s redini amblem Crnih beretki, tigrovu glavu.

 bila tetovaža njezina supruga i koja je prikazivala tigra koji se odupro čoporu vukova. Glava Filotovljeva tigra i OMON ov tigar bili su identični. Sada kad je imao s čim usporediti tetovažu, Arkadij je vidio da je ostatak Filotovljeve kompleksnije tetova že - kukavički vukovi, gusta šuma i planinski potok - naknadno dodan, uključujući i ime grada Tvera, koje je j e majstor za tetovažu t etovažu upisao na granu drveta. Patolog je uključio sušilo za kosu i počeo toplim zrakom prelaziti preko mrtvačevih ruku. “Otisci prstiju su zeznuti jer koža uvijek raste, guli se, znoji, rasteže, presavija i ostaje posvuda. Ovo  je samo demonstracija, demonstracija, je li tako?” “Tako je”, rekao je Arkadij. Patolog je umetnuo plastičnu cijev u gumeni čep najednom kraju cilindra, skinuo čep s drugog, zataknuo slobodan kraj cijevi između usana i puhnuo. Puhao je bez prekida pomičući slobodan kraj cilindra duž čovjekovih ruku, izbacujući topla jodna isparavanja pomoću kojih će, zajedno s uljima kože, latentni otisci prstiju na koži postati vidljivi. Bio je to jednostavan postupak koji je zahtijevao Arkadij je odmotao kopiju fotografije koju mu je Zoja dala na kojoj je

oprez, jer jodna isparavanja mogu korodirati metal, a kamoli mekano tkivo usana.

Kao da se razvija fotografija, otisci dlana, ruba dlana i prstiju poveće ruke pojavile su se u crvenosmeđim crvenosmeđim tonovima oko Kuznjecovljevih zapešća. Platonov se sav uzbudio. “Pronašao si to što si tražio!” “Zamrljani su”, reče patolog. “Bilo je previše stezanja i okretanja, nije ostao ni jedan upotrebljivi otisak.”  Na određeni način, način, to je bio najgori mogući mogući rezultat, pomislio je Arkadij. Arkadij. Time je više potvrđen njegov strah nego što je nešto saznao. Oglasio mu se mobitel, tekstualna poruka koja je glasila: “Hitni sastanak, znaš gdje.;)” To je moralo biti od Viktora. Arkadij potvrdi primitak poruke i okrene se prema Kuznjecovljevoj Kuznjecovljevoj ženi. Bila je neodredive boje stare krpe, a moguće je da je upravo to bila u životu, pomislio je Arkadij, sa svojim krastama i modricama, nešto o što je Kuznjecov brisao čizme. Glava joj je bila ukočena i zabačena unatrag, a usta i oči širom otvorene. “Može li itko progutati itko progutati svoj jezik?” jezik?” upitao je Platonov. Platonov. Patolog reče: “Jezik je mišić čvrsto spojen za bazu usta. Ne može ga se progutati.” “U nosnicama ima sasušene krvi”, reče Arkadij. “Nije umrla od krvarenja iz nosa.” “Što joj se onda dogodilo? Ne izgleda sretno.” “Uz kongestivno zatajenje srca, upalu pluća, dijabetes, cirozu jetre i količinu alkohola koju je imala u krvi, tko zna? Srce joj je stalo. Da i nju naparim kao i njega?”

“Molim vas.” Patolog je zasvirao flautu oko njezinih ruku, na pronašavši nikakve otis ke, ni zamrljane, ni nezamrljane. Ali njezine oči nešto govore, pomislio je Arkadij. “Pokušajte s njezinim licem”, rekao je. Patolog se nagnuo nad nju s flautom, a kad se odmaknuo, na njezinu se licu, preko nosa i usta,

vidio otisak ruke. Pojedinačni otisci su bili nejasni; ali ipak se vidjela sjena ruke koja joj je začepila usta.

Arkadij reče: “Ako joj je netko začepio usta i stisnuo nos, možda straga, krupan muškarac obučen za borbu prsa o prsa, koji ju je prvo podigao s tla i istisnuo joj zrak iz pluća...” “Onda je jezik mogao pasti unatrag i da, donekle opstruirati protok zraka. Ne znam točno koliko.” “Koliko bi dugo trebalo?” “Ako je na početku ostala bez zraka, uz njezino srce i količinu alkohola u krvi, nimalo. Ali mislio sam da je bila u pritvoru pod nadzorom milicije.” “I bila je. Željeli bismo fotografirati ove otiske prije nego što izblijede.” “Što ćete s njima?” upitao je Platonov. “Vjerojatno ništa.” Svejedno, Kuznjecov je bio pripadnik Crnih beretki iz Tvera, kao i Isakov i Urman, i sva trojica su se borili u Čečeniji. Bilo je teško povjerovati da detektivi nisu prepoznali svog starog druga, makar imao mesarsku sjekiricu u vratu.

Ono što je preostalo od Komunističke partije stalo je u sivu oštukanu jednokatnicu malo dalje od  bulevara Cvetnoj, nasuprot cirkusu. U prizemlju je bila recepcija sa sjedokosim čuvarom i hodnik sa spremištima punima pamfleta i materijala za slanje poštom. Na prvom katu je bila bil a središnjica Partije: uredi, soba za sekretarice, konferencijska sala i kaputi posvuda. Kaputi su visjeli i čizme su bile nagomilane u žurbi da se stigne do konferencijskog stola kod kojeg se točio slatki šampanjac i gdje su se nudili pladnjevi crvenog kavijara, srebrnkaste dimljene ribe, toliko sitne lojke da su bile

 prozirne, crni kruh i šnita začinjene konjetine. Na zidu je visio fotografski portret Lenjina, crvena sovjetska zastava i zastavica kampanje koja je pitala Tko je ukrao Rusiju?

“Kao u stara vremena”, rekao je Platonov. “Kao svinje na korito.” Naslagao je kobasice na  pamflet na kojem je pisalo MARX: ČESTO POSTAVLJANA POSTAVLJANA PITANJA “Hoćeš “Hoćeš malo?” malo?” “Ne, hvala.” Arkadij nije vidio toliku koncentraciju  Homo Sovieticusa već godinama. Navodno izumrli, bili su tu, nepromijenjeni, u svojim lošim odijelima, mutnih očiju i umišljenih mrgodnih pogleda. Ovo su trbusi koji nikad nisu propustili obrok. Nije vidio nikoga od starijih koji su demonstrirali na Crvenom

trgu na opakoj hladnoći zbog jadnih penzija. Arkadij se vratio u hodnik. “Idem ja. Sad kad ste okruženi prijateljima, sigurni ste.” “Ovi lezilebovići i kreteni? Oni pametni, moji pravi prijatelji, izašli su iz Partije već odavno. Ovo je sve što je ostalo, glupavi štakori koji loču vino na brodu koji tone.” “Zašto vi niste izašli iz Partije?” “Ja sam sin Revolucije, što znači da sam nezakonit. Kopile, da budem jasniji. Priključio sam se regimenti - tako sam i naučio igrati šah - i kad su Hitler i njegova banda napali Rusiju, ja sam se dobrovoljno javio u vojsku. Imao sam četrnaest godina. U prvoj bici u kojoj sam sudjelovao, od dvije tisuće ljudi preživjelo je njih dvadesetpetero. Ja sam preživio rat i nakon toga sam četrdeset godina  predstavljao Sovjetski Savez u šahu. Ja sam prestar pas da učim nove trikove. Ostani i jedi i nađi mi nekoga s kim ću moći razgovarati.” r azgovarati.”

“Nalazim se s kolegom na večeri.” Ako je to točan opis ispijanja alkohola s Viktorom,  pomislio je Arkadij. A nakon toga, sastanak s novinarom Ginsbergom koji će mu dati popis  pripadnika Crnih beretki beretki koji su služili vojsku vojsku s Isakovom Isakovom u Čečeniji. Arkadij je uvukao trbuh kako bi propustio zakašnjele pridošlice da prođu. Među njima je bila i Tanja, harfistica iz Metropola, u istoj bijeloj večernjoj haljini. Sa svojom zlatnom kosom izgledala je kao lik iz bajke. Tiho se ispričavala dok se probijala između njih, nimalo nalik nepromišljenoj skijašici kakvom ju je fotografija iz i z Kupida prikazivala. “Vratit ćeš se?” Platonov je upitao Arkadija. “Večer će brzo završiti; sutra moram biti bistar.” “Naš velemajstor Ilja Sergejevič ide na šahovski turnir, na kojem će nam učiniti čast i igrati s  pobjednikom.” Nizak okrugao okrugao muškarac vrzmao se oko Platonovljeva lakta. “Televizija će prenositi, prenositi, zar ne?” “Snimat će. Snimit će i spaliti vrpce, nadam se”, rekao je Platonov. “Ja sam Surkov, šef propagande.” Čovjek je ponudio Arkadiju vlažnu ruku. “Znam tko ste. Ovdje vas svi znaju.” Platonov priopći Arkadiju: “Ovo je jedan od kretena o kojima sam ti govorio.” Surkov reče: “Velemajstor je jedan od naših najpoznatijih i najuvaženijih članova. Veza s  prošlošću. Uvijek se šali. Ali činjenica jest da smo u današnje vrijeme potpuno drukčija Partija nego nekad. Fleksibilna, otvorena i prilagodljiva.” “Sve otkad smo usrali motku”, Platonov je promrmljao. “Vidite, takve riječi stvarno ne pomažu. Moramo biti optimistični. Dajemo ljudima mogućnost izbora”, Surkov je povikao za Arkadijem koji se uputio prema vratima. Arkadij je žalio samo zbog toga što će, do trenutka kad se on vrati, Tanja već otići. Osjećao je znatiželju više nego privlačnost. Bila mu je nekako nejasno poznata, po nečemu osim po skijanju ili trzanju žica na harfi. Odvozeći se, Arkadij je prošao pokraj kipa klauna na monociklu postavljenom na bulevaru kako bi označio postojanje cirkusa. Uza snijeg koji se kovitlao oko klauna, Arkadiju se činil o da okreće pedale čas prema ulazu u cirkus, čas prema uredima Partije, klanjajući se komediji, a zatim farsi. U Gondolijeru su murali prikazivali Canal Grande, ali je restoran bio u ulici Petrovka, pola ulice od

milicijske uprave, i redovne mušterije su bili detektivi koji su se dolazili nalokati. Uobičajena narudžba bila je sto mililitara votke za dobar dan; dvjesto mililitara za loš. Snage redovnih mušterija za šankom bile su pojačane pripadnicima OMON -a u plavo-crnim kamuflažnim uniformama koji su  pr oslavljali oslavljali sudsku presudu kojom je njihov bivši kolega Igor Borodin oslobođen optužbe za ubojstvo. Povici “Dostava pizze!” izazivali su glasan smijeh, i buka je otjerala Viktora u separe u stražnjem dijelu restorana, gdje je sjedio kao zamišljeni pauk. Kad mu se Arkadij pridružio Viktor mu je ukazao na ogromnu udaljenost od šanka i rekao: “Osjećam da sam predaleko od majčine sise.” “Čini se da si zasad zbrinut.” Viktorova podlaktica je štitila bocu. “Nemate nimalo suosjećanja, istražitelju Renko. Vi ste nesuosjećajna osoba. Ako piješ za šankom, boca ti je točno nadohvat ruke. Ako sjediš ovdje za stolom, mogao bi umrijeti od žeđi čekajući da te posluže. Lešinari bi ti mogli oglodati kosti, a nitko ne bi primijetio.” “Tužna priča. To je sve što si radio cijeli dan?” Viktor upita nekog nevidljivog: “Jesi li ikad primijetio koliko odurno samodopadni trijezni ljudi znaju biti?”

Arkadij je pogledao prema šanku. Detektivi su u glavnini bili stariji, prilično tihi ljudi, često debeli, i u džemperima posutima pepelom cigareta te s pištoljima zataknutima straga za pojas. U usporedbi s njima, pripadnici Crnih beretki u svojim crno- plavim uniformama i pištoljima u futrolama bili su mladi i nabildanih mišića. Bilo je tu i civila, žena kao i muškaraca, koji se vole družiti s milicajcima, plaćati im pića i slušati priče. “Poprilična je gužva večeras.” “Petak je.” “Aha.” Uvijek je dobro biti u toku događaja, pomislio je Arkadij. “Dan žena, u stvari.” “Mislim da ne poznajem ni jednu ženu.” “Što je s Ljubom?” “Mojom ženom? Detalji, detalji ” Arkadij je pogledao na svoj sat. Za pet minuta se trebao naći s Ginsbergom. “Nadam se da danas nisi nikoga skalpirao.” “Ne, hvala na pitanju. pit anju. Ponovno sam pregledavao Zelenskijeve snimke—” “Snimke Staljina ili pornografiju?” “— i  proslijedio fotografiju četiriju prostitutki koje su vidjele Staljina na peronu metroa mojim kolegama iz Poroka. Nitko ih nije prepoznao. Prostitutke i svodnici se prilično strogo drže svog teritorija. Te su cure sigurno si gurno upale tamo padobranom.” “Izvrsno.” Viktor mu je sve to mogao reći i preko telefona, ali Arkadij je htio djelovati ohrabrujuće. “Osim toga, pretpostavio sam da netko tko je tako krepostan kao ti ne bi pregledao porno snimku tako pažljivo kao ja.” “Siguran sam da ti ništa nije promaklo.” “Sjećaš se Skuratova?” “Sjećam.” Skuratov je bio glavni državni tužitelj koji je prijetio da će istražiti korupciju u Kremlju. Potkopali su ga objavivši videosnimku na kojoj je bio on ili netko tko je sličio na njega kako se pustopašno igra u sauni s dvjema go lim djevojkama. “Skuratov je zanijekao da je on tip koji je dobio najbolju svjetsku masažu, ali šef špijuna po imenu Putin je analizirao snimku i izjavio da je upravo Skuratov na njoj. Uskoro smo dobili novog

glavnog državnog tužitelja, a špijun je postao predsjednik. I tako se još jednom povijest promijenila zbog ženske guzice. Pouka ove priče je: pažljivo pregledaj sve dokaze. Nikad ne znaš kada ili kako će ti se ukazati prilika.” Arkadij je pogledao na svoj sat. “Moram ići.” edski fascikl i iz njega izvukao fotografiju para isprepletenog u “Čekaj.” Viktor je odvezao ur edski krevetu. “Muškarac je Boris Bogolovo, zvan Bora, iz Tvera. Ti si se susreo s njim ispred stanice metroa Čistije prudi.” “Poskliznuo se na ledu.” Arkadij je prepoznao školarku Marfu, ali ono što mu je zapalo za oko  bila je tetovaža tigrove glave na na Borinim prsima. “OMON.” “OMON.” “Točno. Ali čekaj, tek sad dolazi ono glavno.” Viktor je izvukao fotografiju muškarca kojemu  je dugačka kosa kosa skrivala lice. Na ramenu mu je bila tetovaža OMON -ova tigra koji se odupro čoporu vukova. Riječi OMON i TVER bile su smještene u kompliciranu i detaljnu pozadinu koja se sastojala od kamenog mosta, vrba i planinskog potoka. Pokraj fotografije Viktor je položio fotografiju koju im  je dala Zoja Filotova. “Ovo je j e Aleksandr Filotov, Aleksandr  Filotov, njezin muž. A tetovaža je, moram priznati, remek djelo.” “Ili pogodak u središte mete.”

Izlazeći, Arkadij se morao progurati između pripadnika Crnih beretki koji su pili za šankom. Bili su poveliki muškarci i pili su zajedno, u istom ritmu, lupajući čašama o površinu šanka i  puštajući pipničara da im toči votku do vrha, nakon čega su na n a znak “Kreni!” ispijali piće naiskap. Vrući posao: svi su bili znojni i crvenih lica. “Dostava pizze!” povikao je gubitnik; to nije prestajalo biti smiješno.

10 Kad je Čečenija proglasila nezavisnost, prva reakcija mnogih Rusa bila je smijeh. Čečenska mafija toliko je dominirala moskovskim kriminalnim svijetom da se proglašenje smatralo tek činom uspostavljanja vlade jedne bande. Problem je bio u tome da su Čečeni vjerovali u proglašenje nezavisnosti nezavisnosti i, više od deset godina poslije, rat se još uvijek vodio. Arkadij nikad nije pokušavao iz Eve izvući njezinu prošlost u Čečeniji, barem nikad nije inzistirao; kad bi se rat spomenuo u razgovoru, ona bi uvijek zašutjela. Jedino što bi rekla bilo je da se vozila na motociklu od sela do sela kako bi obišla pacijente. Po načinu na koji je to govorila, čovjek bi mislio da je išla na nedjeljne izlete motociklom. Ostali su tu rutu zvali Snajperski put. Ali neka pitanja su se jednostavno nametala. Ako je ušla u rat na pobunjeničkoj strani, kako je završila s ruskim snagama? Koliko je dugo bila s Isakovom? Koliko je smiješan Arkadij postao? Budući da kasni na sastanak, hoće li mu zbog trčanja do Trga Majakovskog eksplodirati pluća? Kod kipa Majakovskog nije bilo ni traga Ginsbergu. Mišićavi pjesnik revolucije nadvio se nad njim, s brončanom rukom podignutom iznad snijega. Arkadij se pitao stiže li novinar podzemnom ili automobila. Gužva u podzemnoj željeznici mogla bi biti nepodnošljiva za grbavca, a taksi bi zapeo u  prometu. Arkadij je izbjegao gužvu parkiravši automobil nasred ulice i rekavši prometnom policajcu da ga čuva. Ipak, kasnio je pola sata i bojao se da bi Ginsberg mogao biti prvi Rus koji je ikad stigao na vrijeme.

Arkadij je podigao ovratnik svoje jakne s dvorednim kopčanjem. Grijuće lampe kafića sa stolovima na pločniku su ga dozivale. On  i Ginsberg bi mogli sjesti pod jednu od njih i okretati se kao na roštilju. Kad je drugi put prošao trgom primijetio je dva milicijska automobila s ugašenim svjetlima kako blokiraju ulični ugao na kojem je ralica čistila snijeg. Ralica je išla naprijed -natrag po istom mjestu. Kad se Arkadij približio, jedan je milicajac iskočio iz automobila da ga presretne. “Nesreća?” Arkadij je pokazao svoju identifikacijsku ispravu. “Aha.” S nagovještajem “odjebi”. “Gdje su automobili?” “Nije bilo automobila.” “Zašto onda ne propuštate promet?” “Ne smijem ništa reći.” Arkadij na ulici nije vidio nikakvih metalnih dijelova niti sjaja stakla.

“Pješak?” upitao je Arkadij. “Pijanac. Ležao je na ulici kad su stigle ralice. Uz sav taj snijeg koji pada i snijeg koji se nakuplja na ralici, vozači ne vide puno. Jednostavno su prešli preko njega. I spljoštili ga.”  Na drugom patrolnom automobilu upalili su se farovi. Zrake svjetlosti osvijetlile su brdašca ružičastog snijega. “Jeste li čuli njegovo ime?” “Ne znam. Mislim da je Čifut.” “I to je sve?” “Patuljak. Patuljasti Čifut. Tko će u ovakvoj noći vidjeti takvo što?” “Je li nešto imao sa sobom?” “Ne znam. Detektivi kažu da je to bila nesreća. Detektivi—” “Isakov i Urman?”

Milicajac se vratio do svog automobila da provjeri. Ralica je strugala i stješnjavala snijeg u ružičastu pikulu. Milicajac je doviknuo preko krova automobila: “Da, detektivi Isakov i U rman. Kažu da je šteta, ali da je to bila bil a nesreća, ništa oko čega treba dizati paniku.” “Pa, oni imaju puno posla.” Kad se Arkadij vratio u središnjicu Partije, slavljenici su se prorijedili na Platonova, propagandista Surkova i Tanju. Zašto je ona ostala nije bilo jasno, iako je bilo očito da se Surkov trudio iz petnih žila da je impresionira - lijepe žene koje bi se zatekle u središnjici Partije uglavnom su tamo zalutale - i grupa se stisnula u njegov ured kako bi se on mogao hvalisati sa svoja četiri telefona, tri televizora i svim daljinskim upravljačima koje bijednom medijski potkovanom profesionalcu mogli zatrebati. Laptop otvoren na stolu isijavao je nebesko plavu svjetlost. Zidovi su bili prekriveni fotografijama  bivše sovjetske slave: ruska zasta va podignuta na krovu Reichstaga, kozmonaut u svemiru u stanici

Mir, alpinist koji slavi na Everestu. U staklenoj kutiji nalazila se pozlaćena sablja iz Sirije i srebrni tanjur iz Palestine, posljednji simboli divljenja Partiji.

Arkadij je htio reći r eći nešto o Ginsbergu, na neki način označiti novinarovu smrt. Moguće je da je Ginsberg bio pijan i da je pao pod ralicu; Arkadij ga je osobno vidio kako posrče i pada s ruba  pločnika ispred sudnice. I moguće je da su Isakov i Urman slučajno pozvani na mjesto nesreć e. Moguće je i da je Mjesec načinjen od sira. Sigurno je samo da su dvojica detektiva uvijek jedan korak ispred njega i da je ono što je Ginsberg htio pokazati Arkadiju nestalo. Pažnja sviju ostalih bila je usmjerena na bijeli gornji dio uniforme koji je S urkov izvadio iz drvenog sanduka na kojem je bio žig Tajne arhive KPSS. “Njegova uniforma.” Surkov je otkopčao jaknu i objesio je preko naslona stolice ispred laptopa. Tkanina je požutjela duž nabora i blago je mirisala na kamfor. Platonov reče Arkadiju: “Ispričao sam mu o ukazanjima Staljina u metrou. To ga je  potaknulo.” “Ja idem.” “Samo još nekoliko minuta.” “Njegove osobne stvari.” Surkov je iznio antikni šivaći pribor, fotografiju pjegaste djevojke u ovalnom okviru, baršunastu vrećicu iz koje je izvuka o lulu od vrisovog korijena s napuknutom glavom. Dotaknuo je touchpad na laptopu. “Njegov omiljeni film.”  Na ekranu se s e muškarac u kožnoj pregači zaljuljao na lijani. Tarzan je j e sletio na visoku granu drveta i ispustio visokotonski zavijajući zov. “Mi poznajemo Staljina čovjeka”, rekao je Surkov. Harfistica je slegnula ramenima; činilo se da je više zanima film. “Mislim da lijane ne rastu tako, odozgo nadolje.” Njezini su konsonanti zvučali pomalo šuškavo, što je bio nagovještaj vježbi za korekciju govo ra, ali zbog toga je Arkadiju bila još draža. Surkov upita: “Tanja, kako je vaše puno ime?” “Tanja.” “Tanja Tanja?” “Tanja, Taneška, Tanjuška”, reče Platonov. “Vi ste svi pijani. Svi osim vas.” Pokazala je na Arkadija. “Vi ih morate sustići.” “Čekajte, s ovim će stvar biti savršena.” Surkov je predmetima na stolu dodao Staljinovu bijelu gipsanu bistu koju je izvadio iz ormarića. “Evo ga.” Arkadij se prisjetio riječi svog oca, “Staljin je volio filmove.” General i Arkadij su laštili čizme na stražnjim stepenicama dače. Arkadiju je bilo osam godina, i bio je u kupaćim gaćicama i sandalama. Njegov je otac skinuo košulju i spustio rastezljive naramenice. “Staljin je volio

majmuna.  Jednom sam bio u Kremlju na večeri gangsterske filmove i, više od svega, Tarzana, kralja majmuna. Jednom s najmoćnijim ljudima Rusije. Sve ih je natjerao da zavijaju kao Tarzan i busaju se u prsa.” “Jesi li se i ti t i busao u prsa?” upitao ga je Arkadij. “Ja sam bio najglasniji.” General je iznenada ustao i zajodlao busajući se u prsa. Na prozorima su se  pojavile glave, zbog čega se silno odobrovoljio. “Možda ću ti ipak nešto oporučno ostaviti. Želiš li znati što?” “Da, naravno.” “Na sastanicima vojnog štaba Staljin je neprestano crtao vukove. Ja sam uzeo jedan od tih crteža iz koša za smeće i jednog dana taj crtež može pripasti tebi. Ne izgledaš mi oduševljeno.” “Jesam. To bi bilo lijepo.”  Njegov ga je otac promotrio od glave do pete. “Premršav si. Nabaci nešto mesa na te kosti.” Povukao je Arkadija za uho toliko jako da su mu potekle suze. “Budi muško.” “Spencer Tracy i Clark Gable”, govorio je Surkov, “oni su bili Staljinovi omiljeni glumci. I Charlie Chaplin. Staljin je imao odličan smisao za humor. Kritičari tvrde da je Staljin bio neprijatelj kreativnih umjetnika. Ništa nije dalje od istine. Pisci, kom pozitori i redatelji obasipali su ga molbama za ocjenom. ‘Molim te, pročitaj moj rukopis, druže Staljine’, i ‘Pogledaj moju sliku, voljeni druže.’  Njegova je analiza analiza uvijek bila točna.” točna.” “Ali nije smjelo biti ljubljenja”, lj ubljenja”, reče Tanja. Volga!   nije bio Surkov reče: “Sovjetski m filmovima poput Veselih momaka i Volga! Volga! Volga!   potreban seks.” Pokušao ju je primiti za ruku i promašio. Okrenuo se prema Arkadiju. “To je bilo vrijeme najvećeg uspjeha vašeg oca, zar ne? Velemajstor Platonov ispričao nam je sve o vama. L judi  poput vas pretvaraju se da su neutralni ili neopredijeljeni, ali kao što velemajstor može posvjedočiti, ne bojite se djelovati. Određene grupe ljudi su protiv Staljina jer žele da se Rusija raspadne. On je simbol koji napadaju jer je on izgradio Sovje tski Savez, porazio fašističku Njemačku i od siromašne zemlje napravio supersilu. Istina, neki su nevini ljudi patili, ali Rusija je spasila svijet. Sad mi

moramo spasiti Rusiju.” Platonov reče: “Vidiš koliko je besramno da Ruski rodoljubi prisvajaju Stalj ina. Staljin jest i uvijek će biti naš. Ne misliš li da bi nam, da je namjeravao uskrsnuti u moskovskom metrou, to  javio?” Sve ovo ovo je postajalo malo malo previše suludo suludo za Arkadija. “Moramo “Moramo ići.” Tanja reče: “Skinite jaknu i ostanite malo. Ne ostavljajte me s ovim starkeljama.” “Nakon sve muke koju sam prošao da te provučem kroz osiguranje”, reče Surkov. Zatim reče Arkadiju: “Pokušala je prošvercati kolut čelične žice ispod kaputa.” “Žice za harfu.” Arkadij reče: “Tanja svira harfu u Metropolu. Vidio sam je. Jednostavno ne znam kad će se sljedeći put pojaviti.” “Čelik?” upitao ju je Platonov. “Traje duže negoli ovčje crijevo i jeftiniji je od srebra i zlata.” Surkov reče: “Prije nego što odete, htio sam vam reći da sam se silno divio ratnim pohodima generala Renka i nikad nisam povjerovao onim glasinama. Rat je strašna stvar, ali nijedan sovjetski general nije skupljao uši neprijatelja.” Arkadij reče: “Sušili su ih i vješali poput suhih marelica. Naredio je pilotima da bacaju uši uz svjetleće rakete nad njemačkim rovovima. Momak iz Berlina kojem je to bila prva noć u rovu, a s neba su počele padati uši, ujutro možda nije bio tamo.” “Vidjeli ste ih?” “Donosio je suvenire kući.”

“Pa, glavno je da je došao kući, a Bog zna što je vidio na frontu. Budući da ste to tko jeste, imam nešto ovdje što bi vam se moglo svidjeti. Nešto vrlo posebno.”  Na svom je stolu šef propagande postavio gramofon optočen crnim emajlom, s filcanom okretnom pločom, te ručicom i trubom ukrašenom srebrnim viticama. Iz omota na kojem nije bilo naslova, nota, niti imena izvukao je tvrdu i tešku ploču, sedamdesetosmicu. Primio je ploču za rubove vršcima prstiju i položio je na okretnu ploču, tako da je rupa na ploči sjela točno na držač na sredini okretne ploče. “Na etiketi ništa ne piše”, reče Arkadij. “Otisnut je samo jedan primjerak, nije bila objavljena za javnost.” Surkov je postavio iglu na utor.

“Hoću li prepoznati izvođača?” upitala je Tanja. “To je bilo prije vašeg vremena”, reče Platonov. Akustičnost ureda se, činilo se, proširila i dobila pristup u nervozno kašljanje, šuškanje nogama i tremu druge prostorije. Napokon je klavir zasvirao melodiju.

“Na klaviru je Berija”, reče Surkov. Berija, koji je potpisao nal oge za egzekuciju vjerojatno milijuna svojih sunarodnjaka kao šef državne sigurnosti, isprva je oklijevao, ali je tijekom svirke stekao samopouzdanje. “Brže!” neko je naredio i Berija je istog trenutka ubrzao tempo. Tanja je bila iznenađena. “Znam ovu melodiju. Ovo je ‘Čaj za dvoje’. Ja to sviram.” “Berija je također bio i sjajan plesač”, reče Surkov. Tanja prošapće Arkadiju: “I ja se sjećam vas. Sjedili ste s Amerikancima za doručkom u Metropolu.” “Mislio sam da su vam oči bile zatvorene.” “Ljudi postanu nervozni ako ih promatrate dok jedu. j edu. Zašto ste bili s Amerikancima?” “Imamo zajedničkog prijatelja.” Pritom je, slobodno upotrijebivši taj naziv, mislio na Petju. “Hoćemo li zaplesati?” Surkov je Tanji ponudio ruku. Ona je slegnula ramenima i dopustila mu da je uvuče u polku koja je više sličila na klackanje oko stola. Platonov ih je čeznutljivo promatrao. Nedostajala mu je družbenica njegovih godina. “Koliko je dobro poznajete?” upitao ga je Arkadij. “Nimalo, ali lijepa žena uvijek uresi prostor.” “Je li bilo još prijetnji?” “Ne otkad sam u tvojim rukama. Odlično obavljaš posao.” Igla je zaškripala. Uslijedila je crkvena pjesma i Tanja se oslobodila uz čujan uzdah. Ortodoksne crkvene pjesme su polagano stapanje glasova, repetitivne su i hipnotične. Arkadij se zapitao tko je bio u takvom mesarskom zboru. Brežnjev? Molotov? Hruščov? Snažan bariton ih je sve proveo kroz pucketanje nastalo zbog ogrebotina na ploči. “To je maršal Buđoni, Kozak”, reče Surkov. Koliko se Arkadij sjećao, njegov je otac smatrao Buđonija najglupljim čovjekom u Crvenoj Armiji, starim konjanikom koji nikad s konja nije prešao na tenkove, i Nijemcima vrijedan barem  jedan bataljun.

Tanja upita: “Komunisti su pjevali crkvene pjesme?” Platonov odgovori: “U ratno doba se moliš, bez obzira na to jesi li ateist ili nisi.”

 Ni jedna od pjesama nije imala najavu, ali kao na komandu, crkvenu je pjesmu zamijenio jedan koji je zapjevao “Tražio sam grob svoje voljene, a tuga mi je parala srce. Srce bo li kad ljubavi

glas nema. Gdje si, Suliko?” Surkov je prošaptao: “To je on.” Staljinov svakodnevni glas bio je suhoparan i ironičan poput krvnikovog. Pjevanje je otkrilo ugodan tenor i sentimentalan osjećaj za melodiju. Bio je to solo nastup, samo Staljin i kla vir, kojeg  je, vjerojatno, svirao Berija. Veliki Vođa je imao gruzijski naglasak, ali pjesma je, s druge strane, originalno bila gruzijska, a priča klasična. Napušteni ljubavnik otkriva da je djevojku koju traži  promijenila smrt. Kad je zazove “Jesi “Jesi li tu, moja Suliko?”, slavuj mu odgovara: “Jesam.” Surkov reče: “Mogao bi stajati ovdje s nama, toliko blizu zvuči.” “Onda je definitivno vrijeme za polazak”, reče Arkadij. Tanja ga je zamolila za prijevoz. “Ljudi s kojima sam došla su otišli, a moj kaput je odm ah dolje.” “Ostani sa mnom, Tanjuška.” Surkov je pružio ruku prema njoj. Ona je primila Arkadija pod ruku. “Spasite me od ovog poludjelog boljševika. Danas je Dan žena. Zaštitite me.” “Idete li?” Arkadij upita Platonova. “Evo me odmah.” Spremište je bilo ocrtano bijelom svjetlošću ulične lampe. U spremištu su vješalice za kapute, stroj za kopiranje, skener i sjeckalica za uništavanje papira bili u mraku. Platonov još nije bio sišao; umjesto toga, “Suliko” je ponovno zasvirala i sentimentalni tenor je pjevao “Vidio sam kako s ruže kapa rosa poput suza. Plačeš li i ti, moja Suliko?” “Zaplešite sa mnom”, rekla je Tanja. “Zar niste već plesali?” “Surkov se ne broji.” Povukla je Arkadijevu jaknu na dvoredno kopčanje s njegovih ramena i uzela mu ruke u svoje. “Znate plesati.” Arkadij je znao valcer. Bio je to prikladan interludij za ovakvu večer: Staljin je pjevao, prozori su se tresli, Tanja je oslonila glavu na Arkadijeva prsa. Kakav su samo smiješan i neprikladan par njih dvoje, pomislio je; ona je prava pravcata ljepotica, a on izgleda kao smetlar. Na vrhovima prstiju

 je imala žuljeve, ali oni su nastali od sviranja harfe. “Oprostite. U istoj sam haljini u kojoj ste me vidjeli ujutro. Cijeli dan sam svirala na  primanjima. Vjerojatno izgledam potpuno raskupusano.” “Pomalo.” “Trebali ste reći da izgledam poput bijele ruže. Vi ne govorite puno, zar ne?” On je razmotrio moguća otvaranja. “Želite li l i se zaista udati za Amerikanca?”  Njezina se glava nakratko podigla.

“Kako ste znali?” “Agencija Kupido. Opisali su vas kao plesačicu. O kakvom se plesu radi?”  Nakon kratkog trenutka je odgovorila: odgovorila: “Modernom. Što još kažu kažu o meni?” “Da niste moj tip.” “Vidite, njihov je problem što ne vole spontanost. Ja vjerujem da priliku, ako se ukaže, treba iskoristiti. Što vi mislite o avanturama?”

“Gotovo uvijek su neugodne. Recite mi, kakvi bi vas to prijatelji doveli ovamo, a zatim otišli  bez vas?” “Pa, sad im mogu reći da sam čula Staljina.” To ime je izazvalo šuškavo  s. “To je zadivljujuće. Ja znam neke ljude koji su upravo vidjeli Staljina.” “Jesu li ludi?” “Ne znam.” Okrznuli su rukave kaputa na vješalici. “Zaslužujete boljeg partnera.” “Vi ste upravo ono što sam htjela. Imate li sreće sa ženama?” “U posljednje vrijeme ne.” “Možda je vašem gubitničkom nizu došao kraj.” Kad je pjesma završila, Tanja se nevoljko odvojila od njega. “Suliko” je zamijenio govor,  jedna od Staljinovih harangi, koja je mogla trajati unedogled, jer je Velikog učitelja neprestano  prekidao pljesak koji se u novinama opisivao kao “neprekidan i gromovit”. U svakom slučaju, to nije nešto uz što bi se dalo plesati, pomislio je Arkadij i iako je osjećao da je Tanja razočarana, navukao  je jaknu.

“Moramo zgaziti i odbaciti teoriju koja tvrdi da trockistički uništavači ne mogu upotri jebiti velike resurse.” Ovo je bio drugi Staljin, glasa poput čekića i riječi poput tesarevih čavala. “To nije istina, drugovi. Što više napredujemo, što smo uspješniji, to zlonamjerniji postaju ostaci izrabljivačke klase. Moramo ih zgaziti i zbaciti!” Zaorio se pljesak kad je Surkov pojačao ton i dopustio plimi divljenja da se izlije iz gramofona. Arkadij ništa nije rekao jer je Tanja prebacila garotu oko njegova vrata i čvrsto je zategnula. Sviranje harfe se isplatilo: ruke su joj bile snažne. Garota je bila čelična žica za harfu, na oba kraja  pričvršćena za drvene drške. Tanja je stajala iza Arkadija, ali on nije išao nikamo i samo se trebala nagnuti unazad da ga zaustavi na mjestu. Žica mu se ukopala u vrat, a na leđima je bila prekrižena u njezinim snažnim rukama. Da nije bio podigao ovratnik jakne, žica bi djelovala poput cirkularne  pile.

Svejedno, žica se ukopala preduboko da bi je Arkadij mogao smaknuti ili olabaviti. Kad je  pokušao posegnuti otraga ili se okrenuti, ona je jače povukla na suprotnu str anu. Nije mogao udahnuti niti povikati jer mu je dušnik bio zatvoren. Začuo se sve glasniji pljesak i povici “Iskorijenite ih!” i “Bacite ih psima!” Arkadij je osjetio kako mu se glava nadima. Ona ga je natjerala da se neuravnoteženo kreće unazad, puštajući ga da mlatara rukama i razbaca pamflete sa stroja za kopiranje “MARX: ČESTO POSTAVLJANA PITANJA”. Arkadij je imao pitanje do dva. Pokušala ga je udariti nogom u stražnju stranu koljena, ali je promašila. Kad bi pao, mogla bi ga povući za vrat i bio bi brže mrtav. Začuo se suzdržani pljesak i povici “Meci su predobri!” Davljenje se događa u fazama. Prvo dolazi nevjerica i divlje mlataranje u pokušaju otpora. Zatim slijedi trenutak shvaćanja da se broj mogućnosti smanjuje. Treća faza su grčevi, klonulost i  prihvaćanje. Arkadij je bio debelo u drugoj fazi. Šutnuo je kopirku i bacio se unazad. Iskoristivši trenutačno popuštanje popuštanje žice, mlatnuo je glavom natraške u njezinu i začulo se pucanje kosti. Razlegao se rastući pljesak i povici “Mlatite ih i mlatite i ponovno mlatite!” Počeli su se sklizati po krvi. Zgrabio je jednom rukom njezinu, dovoljno olabavio žicu da udahne zraka koliko bi uspio kroz slamčicu, bacio se unatrag i pritisnuo je na police i niz žaruljica, oglasnu ploču, markere i škare. Ona je pustila žicu i zgrabila škare kad su proletjele kraj nje. Gromoglasan pljesak i zahtjevi “Zgazite ih kao štetočine!” Ubola ga je u vrat, ali je podignut ovratnik jakne omeo penetraciju. Kad je zamahnula prema njegovim očima on joj je blokirao ruku i bacio je preko radnog stola. Pojavila se iza kopirke prvo

 podigavši ruku sa škarama. On ju je uhvatio za zapešće i, jednom rukom čvrsto držeći njezinu nad  površinom za rezanje, rezanje, drugom podigao oštricu. Histerični pljesak, svi su se podigli na noge, vrišteći do promuklosti, prijeteći šakama i  ponovno plješćući plješćući bolnim dlanovima. dlanovima. Mogao joj je odrezati ruku kod zapešća. Ili preko dlana. Ili joj odsjeći prste kod sredine članaka. Možda bi, za harfisticu, bilo dovoljno odsjeći vrhove prstiju. Arkadij se zatekao kako postaje dio prizora i gleda krv koja curi iz Tanjina razbijenog nosa,

njezinu ispruženu ruku i način na koji bulji u oštricu za rezanje kopija. “Budi dobra”, rekao je jedva čujnim hrapavim glasom. Ona ispusti škare i spuzne na pod, tresući se kao da ima groznicu i dopuštajući mu da joj zaveže ruke iza leđa produžnim kabelom. “Moj Bože!” Surkov je stajao na vratima. Uključio je svjetlo i krvavocrveni prizor je oživio. “Moj Bože! Moj Bože!” Platonov  je ušao za Surkovom, a svaki mu je korak bio sporiji od prethodnog. “Što se ovdje dogodilo? Zar ste zaklali svinju?” Police, papiri i prevrnuta kopirka ležali su u pudingu od krvi i razbijenog stakla. Tanja je sjedila naslonjena na printer, s nogama koje s u raširene virile iz večernje haljine zamrljane crvenilom. Zabacila je glavu unazad kako bi zaustavila krvarenje.

“Moji pamfleti.” Surkov je pokušao odlijepiti jedan “ČESTO POSTAVLJANA PITANJA” od drugih. “Zar ste poludjeli, Renko? Što ste to učinili Tanji?” Arkadija je grlo previše boljelo da bi trošio riječi na Surkova. Nadajući se da će pronaći adresar, položio je sadržaj Tanjine torbice t orbice na radni stol: cigarete, upaljač, kućni ključevi, novčanik za  fitness  kluba i kluba stranih filmova te internetskog kovanice, karta za metro, članske iskaznice  fitness  kafića, propusnica za Konzervatorij, svetački kalendar iz Crkve Iskupitelja i identifikacijska isprava na ime Tatjana Stepanova Sčedrina, nevinašce koje ne bi ni mrava zgazilo. Gledao je jedinu fotografiju koju je imala kod sebe kad su farovi automobila prešli preko dvorišta. Arkadij je potrčao van, ali je uspio samo nakratko ugledati plavi ili crni sportski automobil. Naravno da je morao

 postojati prijevoz za nju; sjetio bi se toga da nije svu svoju pažnju usredotočio na fotografiju. Bila je to ista slika Tanje koju je vidio uvećanu u Kupidovu albumu. Ista snježna princeza na istoj pozadini od crnih dijamanata. Pa ipak, fotografija iz agencije bila je samo polovica originalne fotografije. Na Tanjinoj fotografiji vidio se njezin skijaški partner, muškarac krupnih prsa u odvažnoj crvenoj boji i,

iako je Arkadij doživio iznenađenje koje ljudi osjete kad vide poznata lica u nepoznatom okruženju,  bez problema je prepoznao detektiva Marata Urmana. Podigao je pogled prema p ahuljicama

snijega koje su prelazile kroz zraku svjetlosti ulične lampe. Otkopčao je jaknu da pusti hladnoću unutra. Poslije će svako okretanje glave biti agonija. Ovoga trenutka, ukočenost od hladnoće bila je dobra.

11 i stolice su doneseni u podrum u Petrovki. Prostorija je bila smeđe boje, bez  prozora, imala je samo zahodsku školjku, umivaonik i predimenzionirani predimenzionirani odvod za vodu na podu. Arkadij je sjedio nasuprot tužitelja Zurina i milicijskog majora. Majorova kapa je bila veličine sedla, siva s crvenim obrubom. Skinuo ju je radi zapisivanja bilješki, jer je zapisivanje bilješki ozbiljan  posao; više je karijera izgrađeno pomoću pomoću odlazaka na sastanke i zapisivanja zapisivanja bilješki nego pobjedama na bojnim poljima. Svi su ustali ka d je pomoćnik ministra stigao s dvojicom čuvara iz Kremlja i U pet ujutro stol

zauzeo posljednju stolicu. Nije se predstavio, ali nije ni trebao. Oduzeo je majoru njegov blok i

olovku, a kad je Zurin počeo snimati razgovor čovjek je odmahnuo glavom i puf, kasetofon je nestao.

“Ovo se nije dogodilo”, rekao je. “Što?” upitao je major. “Ništa od svega toga. Komunisti ne žele da njihovo sjedište bude poznato po pijanim incidentima. Neće biti milicijskog izvještaja. Opisi prošlonoćnih događaja toliko su kontradiktorni da  bi ih samo suđenje moglo razjasniti, a suđenje nikako nećemo dopustiti. Neće biti ni liječničkog izvještaja. Djevojka i Renko će dobiti liječničku pomoć, ali službeni uzrok ozljeda bit će njihov izbor. Ona je naletjela na vrata, a vi ste se, Renko, pretpostavljam, slučajno ogrebli dok ste se brijali. To neće ući u službeni izvještaj, ali za nekoliko tjedana bit ćete tiho otpušteni i za vas će se naći  prikladno zanimanje. Svjetioničar, nešto slično tome. U međuvremenu, Staljin se više neće spominjati. Neće se spominjati ukazivanje Staljina, Staljinovo pjevanje niti bilo što u   vezi sa Staljinom. To se smatra problemom državne sigurnosti. Ako i kada Staljin bude ponovno  predstavljen javnosti mi ćemo to učiniti pod našim vlastitim uvjetima, a ne kao dio tučnjave ili  pok ušaja ušaja silovanja.” Ustao je da ode. “Ovaj sastanak se nije dogodio.” Arkadij reče: “Ja neću otići.” Morao je svaku riječ progurati kroz grlo. “Nećete otići?” “Neću otići iz Moskve.” “Otpremit ćemo vas u željezničkom vagonu za prijevoz svinja.” “Ne mogu otići.” “O tome ste trebali razmišljati prije nego što ste napali djevojku.” “Nisam je napao.” Zurin i major su pomaknuli svoje stolice, stvorivši veću udaljenost između sebe i Arkadija. Odbijaju li svećenici u Vatikanu poruku od pape? Pomoćnik ministra je lup io fasciklom o stol. “Ubili ste tužitelja.” “Davno. U samoobrani.” “I kome onda da ja vjerujem, čovjeku poznatom po nasilju u prošlosti ili djevojci? Izvući ćete se s vrlo blagom kaznom. Slomili ste joj nos.” “U samoobrani.” “Znači, napali ste je? To nam je svjedok Surkov rekao.” “On nije vidio.” “Što nije vidio? Da te je zavela, a zatim se predomislila? Naravno, ti si se razbjesnio. Došlo je do grubosti, stvari su izmakle kontroli. Jesi li zaprijetio da ćeš joj odsjeći ruke? Da ćeš h arfistici odsjeći ruke?” Arkadij je htio reći da to zapravo nikad nije namjeravao namjeravao učiniti, ali grlo mu se stislo.

“I kažeš da je nisi napao. Djevojka ima slomljen nos, a ti jedva da imaš ogrebotinu. Da vidimo taj tvoj slavni vrat.” Arkadij je stajao mirno dok su ga tjelohranitelji držali. Pomoćnik ministra mu je otkopčao gornji gumb jakne, raširio ovratnik i nenamjerno duboko udahnuo. Čak su se i tjelohranitelji trznuli od šoka, jer usprkos činjenici da je ovratnik Arkadijeve jakne bio podignut  tijekom napada, na vratu mu se vidjela tamnoplava modrica i crveni trag žice nalik onima koji ostanu na čovjeku koji je obješen. “Oh.” Pomoćnik ministra pokrio je svoju zbunjenost posljednjim tragovima svoje indignacije. “U svakom slučaju, trebao bi se sramiti što prljaš ime svoga oca. Renko je bilo poštovano ime.” Snijeg je prestao padati, ostavivši u zraku rezonanciju kao pod zvonom. Svjetla semafora su se  probudila, a buka ralica utihnula. Ipak, na pola puta do kuće bol koji je izazivala vožnja - okretanje glave kako bi pogledao lijevo i desno -  bio je nepodnošljiv, pa je Arkadij ostavio automobil pokraj rijeke i ostatak puta prehodao spuštene glave, slijedeći vlastita stopala i puštajući da se ono nekoliko  pahuljica koje je povjetarac podigao slegne na njegovoj njegovoj kosi, otopi i ohladi mu vrat.

Barem je potraga za Staljinom završila. Što znači, barem je pretpostavljao, da više ne mora slušati nepostojeće prijetnje koje je velemajstor Platonov izmislio kako bi zavlačio vlasnike wellnessom i sushi barom mogla bi uskoro građevinskih tvrtki. Stambena zgrada u američkom stilu s wellnessom i niknuti iz pepela šahovskog kluba. Na Platonovljevu čast, starije boljševik odlučno i hrabro branio Arkadija u svom iskazu miliciji. U svakom slučaju, Arkadij se slobodno mogao odmoriti za svoje sljedeće zaduženje, koje je zvučalo kao da bi moglo biti istočno od Urala ili sjeverno od arktičkog kruga.

Arkadij se uputio prema dvorištu iza svoje zgrade. Parkiralište se sastojalo od tri reda metalnih šupa sklepanih jedna do druge i toliko uskih da se vozač morao izmigoljiti van. Odrezane plastične  boce štitile su lokote od snijega, a pepeo je bacan na tlo radi lakšeg hodanja, ali lampa koja je inače osvjetljavala dvorište bila je ugašena. Arkadij je zastao pokraj dječje penjalice na igralištu obložene ledom. Nepomično je stajao: ukočenost vrata išla mu je u prilog, a ogrebotine na koži su ga grijale.  Nisu se pojavili zasljepljujući farovi automobila. Samo se točkica veličine moljčevog oka zavrtjela u automobilu; cigareta prinesena ustima, uvučen i otpuhnut dim. Vozač je parkirao na kraju reda nasuprot Arkadijeve šupe. Da se Arkadij uvezao kao obično, nikad ga ne bi primijetio. Arkadij je natraške izišao iz dvorišta i otišao do prednje strane zgrade, zastavši na uglu. Nije  bio sposoban za fizičku konfrontaciju, konfrontaciju, čak ni razgovor. Pod uličnim svjetiljkama je vidio samo ekipu ekipu za popravak cesta smrknuto okupljenu oko teškog valjka koji je potonuo u istu rupu na kojoj su radili već cijeli tjedan. Arkadij se dizalom odvezao dva kata iznad svog i pričekao da čuje hoće li se začuti ikakvo kretanje prije nego što se spustio stepenicama. Naposljetku ga je vrat toliko zabolio da ga nije bilo  briga čekaju li ga zmije s druge strane vrata, pa je ušao u stan. Ostavio je ugašena svjetla. Prvo je otišao u kuhinju i napravio si hladan oblog od kocaka leda i kuhinjske krpe, te prožvakao šaku tableta protiv bolova. I dalje ne paleći svjetlo, pipajući je provjerio  jesu li Evin kofer i kasete i dalje u ormaru. Nisu bili, i zapitao se je li ona čula što je bilo s njim i Tanjom. Tako loše vijesti brzo se pročuju. Posljednja mu je nada bilo sićušno treperavo svjetlo na automatskoj sekretarici. Ostavljena je  poruka. Tri poruke.

“Ovdje Ginsberg. Ja sam na Trgu Majakovskog M ajakovskog,, u kafiću na pločniku. Malo sam uranio jer j er sam završio članak o pizz a-suđenju brže nego što sam mislio. I sad mi treba piće. U stvari, trebam se  popišati. Mogao bih samo stati između auta i nitko ne bi ništa primijetio. (Nervozno nakašljavanje.) Oprostite što koristim vaš kućni broj, ali posjetnica koju ste mi dali se zamrljala i nemam broj vašeg mobitela. Gledajte, Renko, mislim da ovo i nije baš tako sjajna ideja, da se nas dvojica nađemo. Sve

 je ovo zbog žene, zar ne? Tako ljudi govore. Ne zvuči kao da ima previše veze s Čečenijom. Zvuči osobno. Tako da odustajem od ovog a.” Drugi je poziv, primljen pet minuta kasnije, bio prekinut poziv s istog broja bez ostavljene  poruke.

Treći je bio s istog broja deset minuta kasnije, ali je ostavljena poruka. Ginsbergov glas je rekao: “Opet ja. Jeste li znali da je Majakovski, prije nego što se ustrijelio, ostavio upozoravajuću poruku o samoubojstvu. Napisao je: ‘Ne preporučujem ovo drugima.’ Stoga, Renko, trebali biste biti sretni. Ispričavam se zbog svog napadaja kukavičluka i, iako to nikome ne  bih preporučio, pomoći ću vam. Ne licem u lice. Samo preko telefona.” Ginsbergov glas je na trenutak utihnuo i Arkadij se uplašio da će automatska sekretarica prekinuti vezu, ali traka se nastavila vrtjeti. “Ne trebam tražiti nikakve stare bilježnice. Naravno da znam tko je bio s Isakovom i Ur manom manom na dan takozvane bitke kod Sunže. Vidio sam ih sve iz helikoptera i ponovno sam  provjerio raspored dužnosti dužnosti kad sam se vratio u bazu. Odnijet ću ta imena sa sobom u grob.” Arkadij  je čuo kako Ginsberg pali još jednu cigaretu. “Popis heroja: Kapetan Nikolaj Isakov, poručnik Marat Urman, narednik Igor Borodin, vodnik Ilja Kuznjecov, poručnik Aleksandr Filotov, vodnik Boris Bogolovo. Sve OMON- ovi časnici iz Tvera i svi na drugoj ili trećoj šihti u Čečeniji. Šestero  pripadnika Crnih beretki je odbilo napad četrdeset ili pedeset teško naoružanih terorista, ili masakriralo trinaest-četrnaest pobunjenika u kampu. Kao što sam već rekao, sami izaberite. I jedno i drugo je moguće. Ja sam vidio Isakova u akciji. Dok meci lete uokolo, on je najmirniji čovjek kojeg sam ikad vidio, a njegovi bi ga ljudi slijedili svuda. Pogotovo Urman. Oni su neobičan tim. Isakovljeva filozofija je: ‘Imobiliziraj neprijatelja i tvoj je.’ Maratova filozofija je: ‘Odsjeci mu jaja i  prisili ga da gleda dok ih pržiš.’ Tada smo bili prijatelji. Sada skačem čim vidim sjenu.” Bila je to dugačka poruka, kao da novinar telefonom javlja kako treba glasiti članak dok još može. “Isakov je rekao da sam ja njegovo ogledalo. Rekao je da sam ja napravljen takav kakav jesam kako ne bih bio

 potraćen u vojsci, kako bih mogao promatrati i izvještavati istinu. Kad je mahnuvši rukom pokazao  pilotu helikoptera da se makne, spustio sam kameru jer sam pomislio da više ne želi ogledalo. Da ne želi vidjeti samoga sebe. Ja još uvijek ne razumijem. Čak i ako je najgora mogućnost u igri, da su na Isakovljevu zapovijed njegovi ljudi poubijali pobunjenike kojima je dopustio da budu u kampu,

 pitam se zašto su Čečeni uopće bili tamo. U svakom slučaju, sudbina zna izravnati račune, zar ne?  Inš’Alah —” govorio je Ginsberg kad je traka istekla. Kuznjecov i njegova žena su mrtvi, a Ginsberg nije skočio dovoljno visoko kad je vidio sjenu. Arkadij je oprezno dotaknuo vrat. Ljudi nisu morali otići u Čečeniju da bi bili ubijeni; to se dalo  postići i ovdje, u Moskvi. Moskvi. Arkadijev mobitel je zazvonio. Javio se, i Viktorov glas je rekao: “Jesi li u ćeliji za triježnjenje s pijandurama i ovisnicima koji bljuju na tvoje cipele?” “Ne.” “E, pa ja jesam. Pokupili su me pred Gondolijerom. Millicajci hapse milicajce, kamo ovaj svijet ide? Ja sam taj koji pati od mamurluka, nije li to dovoljno? Djeca me pitaju: ‘Zašto piješ?”’ “Mogu misliti.” “Zvučiš užasno.” “Aha.” “Uglavnom, djeci kažem da pijem jer kad sam trijezan vidim da život nije cvijeće, ne, život je sranje. Dobro, put s preprekama.” “S rupama.” Arkadij se primaknuo bliže prozoru. Žene iz ekipe za popravak cesta privezale su se za ručku valjka i polako su ga izvlačile iz rupe dok ih je vođa ekipe poticao. Izgledao je kao da ne  bi odbio ponuđeni ponuđeni bič.

“I tako sam bio u Gondolijeru kad je ušao tko doli detektivi Isakov i Urman, zajedno s nekim  političarima koji su dijelili besplatne majice na kojima je pisalo ‘Ja sam Ruski rodoljub.’ I ja sam dobio jednu.” “Eva?” Usprkos ledu na Arkadijevu vratu, glas mu je bio je  bio kreštav. “Nije bila tamo. Ali možeš li ti to zamisliti, političari u našem baru? Znaš li što to znači? Isakovljeva slika će biti posvuda i naša igrica sa Zojom Filotovom će biti gotova, nakon svega što smo učinili.” “Nismo baš puno učinili.” “Neki su učinili više od drugih.” Arkadij je ostavio tu enigmatičnu izjavu bez odgovora; mogao je izgovoriti možda još četiri riječi. “Misliš da će Eva doći kući?” upita ga Viktor. “Da.” “A Ženja?” “Da.” “Nada umire posljednja?” “Patetično, znam.” Dok je Arkadij ga sio telefon jedna kocka leda je iskočila iz kuhinjske krpe i zveknula o staklo  prozora. Vođa ekipe na ulici podigao je pogled. Jedna od žena je posrnula. Iz jakne su joj se prosule kovanice i ključevi i valjak je počeo tonuti natrag u rupu, vukući žene za sobom, ali vođa je samo stajao i promatrao prozor. Arkadijeva namjera je bila da otetura do madraca i svali se, ali mu je sinulo da Eva nije

ostavila svoj ključ od stana. Eva je imala običaj stvari u životu shvaćati kao sve ili ništa. Možda je uzela kofer, ali da je stvarno namjeravala otići zauvijek, zaključala bi vrata izvana i gurnula ključ ispod vrata. Arkadij se spustio na koljena i počeo pretraživati parket pomoću male baterijske lampe. Moguće je, rekao je sam sebi, da je Isakov došao po kofer i zadržao ključ kako bi se mogao vratiti u stan kad bude htio, što je mogućnost koju je Arkadij bio voljan nazvati dobrom viješću. Uska zraka svjetlosti prelazila je preko poda kao nada po dnu bunara.

12 Usred ograđenih parcela neiskorištenog zemljišta i automehaničarskih radionica koje su se protezale duž Lenjingradskog prospekta, kasino Zlatni kan bio je fantazija s orijentalnim kupolama i minaretima. Ispred njega je čučala ruska zima. Unutra se rasprostirala tišina luksuza, stupovi izrezbareni od malahita oko jezera za zlatnog šarana i murali snovitog Xanadua. Pozlaćeni kip mongolskog strijelca dominirao je nad dvoranom za igre na sreću sa stolovima za ajnc, poker i američki rulet. Samo članovi i njihovi gosti mogu proći provjeru zaštitara na vratima, a č lanarina iznosi pedeset tisuća dolara. Na taj način klub nije morao provjeravati platežnu moć svojih klijenata. I to zato što je Zlatni kan više od kasina, to je društveni klub za milijunaše. Više se posla neformalno obavljalo u intimnim predvorjima i barovima Zlatnog kana nego u bilo kojem uredu, a

ništa ne impresionira klijenta više od večere u Kanu; u restoranu kasina, naravno, nude tatarski odrezak, i najskuplju vinsku kartu u Moskvi, nikad ne zaboravljajući šefa mafije koji je vratio bocu  jer nije bila dovoljno skupa. U prostoriji koja služi isključivo kao humidifikator čuvaju se cigare u ladicama od mahagonija s imenima milijunaša urezanima u mjedi. Iscrpljeni milijunaši osvježavali su se u ruskim banjama  banjama  i tajlandskim wellnessima, nakon čega su se vraćali za stolove. Pratilje, Ruskinje i Kineskinje, bile su na raspolaganju kao društvo milijunašima za utjehu ili kao donositeljice sreće. Konobarice su lepršale uokolo u dimijama noseći piće. U tradiciji Xanadua, klub se u početku dičio kućnom menažerijom sokola, paunova i jednim rijetkim Tasmanijskim čudovištem. Ispalo je da Tasmanijsko čudovište izgleda kao golemi štakor koji neprestano užasavajuće skriči natječući se s paunovima, sve dok nije palo mrtvo od iscrpljenosti, a paunove su naslijedile papige k oje oje su različitim glasovima izgovarale izgovarale “Udari me!” Povremeno bi, kao gestu građanske dužnosti, Zlatni kan organizirao izbor ljepotice u korist žrtava terorističkog napada koji bi prenosila televizija, modnu reviju donjeg rublja ili šahovski turnir za djecu  bez obitelji. Mora se priznati, šah je bio najmanje popularan. Nitko Nit ko više nema vremena za šah, iako ga svaki Rus zna igrati, slaže se da je to mjera kojom se mjeri intelekt i uzima zdravo za gotovo da je to poseban ruski talent. I tako je, u zimsko jutro za koje je uprava kasina pretpostavljala da će promet biti slab - milijunaši su bili ušuškani u svoje švedske plahte ili u svojim terencima -

 pučanstvu dopušteno da uđe u dvoranu u kojoj su stolovi za ajnc od mahagonija s plavim filcom i  podstavljenim oslo ncima za ruke privremeno zamijenjeni sklopivim stolovima, šahovskim pločama i satovima za mjerenje vremena. Papige su se kretale postrance na svojim prečkicama. Zaštitari u crnim odijelima postavljali su barijeru od mjedenih stupića i zlatnih konopaca dok su igrači i njihovi navijači kapali: veterani puni trikova, tim studenata sa sveučilišta koji su bili smireno samopouzdani, tinejdžerice koje su izbjegavale bilo koga pogledati ravno u oči i čudo od djeteta koje je pod rukom držalo svoju povišenu sjedalicu . Svaki od njih bio je lokalna legenda, pobjednik ratova koji su se vodili u studentskim domovima i gradskim parkovima. Imali su vremena do deset sati prijaviti s e pod zastavicom na kojoj je pisalo “Brzopotezni turnir za moskovsku mladež!”. Ovaj bi događaj   bio

savršen izazov za Ženju, ali Platonov je provjerio popis prijavljenih i nije pronašao nikakvu naznaku naznaku da je dječak zagrizao mamac. Pa ipak, možda ga turnir namami kao promatrača. Arkadij i Platonov su ostali izvan vida smjestivši se s producentom turn ira u kombiju  parkiranom ispred kasina i gledajući na monitorima kako voditeljica vježba svoje replike. Bila je sitna poput gimnastičarke i toliko uzbuđena da je izgledala kao prskalica koja čeka da je se zapali. Producent je imao kratak konjski rep povremenog umjetnika. umjetnika. Rekao je: “Prije mjesec dana bila  je prva pratilja Miss Moskve; sad je voditeljica. Uvodimo je u posao snimajući pomalo nebitan događaj. Šah? Dajte, molim vas.” Madonna je zapjevala iz njegovih hlača i on je   iz njih izvadio mobitel. “Ispričajte me.”

Unutrašnjost kombija je bila hladna i skučena, mutno osvijetljena odsjajem ekrana monitora i  puna oštrih rubova audio, video i transmisijske opreme. Za ovu je priliku Platonov pronašao leptir mašnu. Arkadij je ispod jakne i dolčevite nosio gazu natopljenu melemom za rane; sad je tek shvaćao koliko puta dnevno čovjek mora okrenuti glavu. Hodanje do automobila bilo je teško. Vožnja je bila mučenje. Govorenje gotovo nemoguće. Arkadij je pozdravio kad je ušao u kombi; osim toga, nije rekao ni riječi.  Nakon živahnog razgovora preko pr eko telefona producent je divljački počeo pritiskati prekidače na konzoli i rekao: “Došlo je do promjene. Nogometna utakmica je otkazana zbog lošeg vremena i mi moramo popuniti to vrijeme. Idemo u živo za dvije minute. Možda ste primijetili da ovdje nema dovoljno prostora ni za mahnuti kurcem. Zato ništa ne dirajte - i budite tiho osim da mi date neku informaciju o šahu ako mi bude trebala. Ako mi bude trebala, podignut ću desnu ruku. Inače se  ponašajte kao ovaj vaš prijatelj ovdje, ovaj koji nema ništa za reći.” Stavio je slušalice na uši i nagnuo se unatrag kako bi bolje vidio voditeljicu. “Lidija, Jura, Griša, imam novosti za vas. Moramo ranije početi. Idemo uživo.” Arkadij je na ekranu vidio kako  je voditeljičin osobni svjetlostni intenzitet porastao kad je  primila vijest. Dvojica kamermana k amermana koji su s u bili bil i s njom montirali su kameru iznad stola broj jedan, je dan, a

zatim su uzeli pokretne kamere. U kombiju je producent započeo tri razgovora istovremeno, organizirajući kamere i dajući joj znak. Na pet, četiri, tri, dva, jedan, Lidija se pojavila pokraj stola za rulet kako bi gledateljima poželjela dobrodošlicu na “specijalni dobrotvorni turnir uživo u ekskluzivnom kasinu Zlatni kan, svjetski poznatom domu iga ra na sreću s visokim ulozima.” Plastično sjenilo na stražnjem prozoru kombija bilo je mrvicu odmaknuto od ruba. Arkadij je  provirio kroz otvor na parkiralište koje je nalikovalo labirintu od tragova automobila u već izgaženom snijegu. Čudno, pomislio je, kako se geometrija stvarnosti mijenja ovisno o tome gdje stojiš. Platonov je promrmljao u Arkadijevo uho: “Šah nije igra na sreću. Kreteni! Osim toga, ovaj turnir uopće nije šahovski. Mi smo nekad igrali u pravim šahovskim dvoranama poštujući prava šahovska pravila. Ovo je brzopoteznjak. Nije čak ni brzopoteznjak, ovo je televizija.”  Na ekranu se voditeljica zapitala: “Oni koji ne prate pažljivo šah, možda će se zapitati što je j e to  brzopoteznjak?”  brzopoteznjak?” “U uobičajenoj...” rekao je producent. Ona reče: “U uobičajenoj partiji šaha igrač ima dva sata da povuče četrdeset poteza. U  brzopoteznjaku ima pet minuta. Na ovom turniru, radi motivacije, u slučaju izjednačenja, izjednačenja, pobjednik će biti onaj koji dobije u bacanju novčića. Ritam je, kao što možete i zamisliti, brz i uzbudljiv.” “Kao kod ulične pljačke”, reče Platonov. Producent reče: “Nokaut...” Ona reče: “Natjecanje će se odvijati po sistemu nokauta. Tko će dobiti bijele figure odlučit će se, također, bacanjem novčića, zapravo žetona iz kasina. Bijeli ili crni, ako izgub ite, ispadate iz natjecanja. Imamo šesnaest natjecatelja, natjecatelja, igrača svih godina koji su prošli preliminarno natjecanje.” Platonov je zurio u monitor. “Prepoznajem neke od njih. Drkadžije, diletanti, anarhisti.” Producent je dobacio Platonovu prijeteći pogled. Voditeljica je rekla: “Šampion turnira će dobiti tisuću dolara kao nagradu, a kasino Zlatni kan će donirati tisuću dolara domovima za nezbrinutu djecu diljem grada.” Tisuću? Toliko se svaku večer skupi kad se pometu razbacani žetoni, pomislio je Arkadij. “A postoji i specijalni bonus. Šampion turnira zaigrat će s legendarnim velemajstorom” zastala je da čuje što joj producent govori - “lijom Platonovom. Jesmo li spremni?” Platonov je otkrio drukčije pitanje u Arkadijevim očima i rekao: “Meni će dati pets to. Kao honorar. Rekli su mi da mogu pričati o šahovskom klubu.”

Arkadij je sumnjao u to. t o. Uvest će i izvesti Platonova kao cirkuskog plešućeg medvjeda. Voditeljica je uklonila zlatno uže. “Izvolite pronaći svoje stolove.” U kombiju je producent pustio muzi ku da prati igrače koji su milili mi lili uokolo i pronalazili stolove koji su bili određeni za njih. Jedna je kamera prikazala igrača drhtavih ruku koje su ga loše obrijale, djevojčicu koja je žvakala svoju kosu, sveučilišnog studenta rumenih obraza koji je poput   Bude sjedio za svojom šahovskom pločom. Druga se kamera fokusirala na navijače: zabrinutu majku koja  je pritisnula rupčić na usta, nečiju djevojku s knjigama knjigama o šahu nagomilanima na njezinim njezinim koljenima i u zadnjem redu, ravno iz ćelije za triježnjenje, Viktora. Petnaestero igrača bilo je na svojima mjestima. Jedan je nedostajao.

“Čini se da nam nedostaje jedan igrač.” Voditeljica je pronašla karticu s imenom kod praznog sjedala. “E. Lisenko. Je li ovdje E. Lisenko?” Arkadij se trznuo. E. Lisenko je Ženja. Za r je ovdje?  Njegov protivnik je bio jedan od onih koji se drže pravila kao pijan pij an plota. Prekrižio je ruke na  prsima i obavijestio je: “Morat ćete me pustiti u sljedeći krug kao pobjednika u ovom.” “Morat ćemo ga pustiti dalje”, producent je rekao u mikrofon. “Započnite s igrom. Hajde, Lidija! Treba nam akcija.” “Čini se da ćemo vas morati pustiti u sljedeći krug kao pobjednika u ovom”, rekla je ona na svom kraju. “I tako ste prošli prvi krug a da niste morali ni mrdnuti prstom.” Arkadij u kombiju reče: “Još nije deset sati. Preostalo je još pet minuta. Počinjete ranije.” Producent je, odmahnuvši rukom, odbio njegovu primjedbu. “Nije deset sati”, reče Arkadij. Producent reče Platonovu: “Vaš mi se prijatelji više sviđao dok je bio nijem. Mičite ga odavde.” Arkadij skine mikrofon i slušalice s producentove glave i obrati se direktno voditeljici. “Pričekajte! Dajte mu priliku.” “Ovdje je”, reče ona. U jakni, s napola podignu tom kapuljačom, Evgenij Lisenko zvan Ženja izgledao je kao čuvar  postavljen na otužnu granicu. S dvanaest godina bio je nizak i slabačak, a prirodan mu je način hoda  bilo nevoljko povlačenje nogu po podu. Kosa mu je bila sivo -smeđa, crte lica obične. Običn o je gledao u pod kako bi izbjegao privlačenje pažnje i Arkadij je shvatio da je Ženja vjerojatno cijelo vrijeme bio među gledateljima, čekajući u sjeni svoje kapuljače do posljednje sekunde da zauzme svoje mjesto.

“Kako li je njegovo ime dospjelo na taj popis?” upita Platonov. “Oprostite.” Arkadij je vratio slušalice s mikrofonom. Grlo mu je gorjelo. “Jebi se”, reče mu producent. Protivnik je pobijedio u bacanju novčića i izabrao bijele figure. Iznio je Ženji svoju opasku: “Nisi imao vremena očistiti nokte?” Ženjini nokti su imali crne polumjesece od života u željezničkim vagonima oko Tri stanice. Zabuljio se u njih dok je njegov protivnik otvorio s kraljevim pješakom. Ženja je nastavio netremice  promatrati prljavštinu koja je prekrivala njegove dlanove. Protivnik je čekao. U brzopoteznom šahu  je svaka sekunda dragocjena. Na ostalim stolovima sve je prštalo od poteza i udaranja po gumbima na satovima za mjerenje vremena.

Producent reče Arkadiju: “I nakon svega ovoga, tvoj momak se ukočio.” Prošla je minuta. Igrači za najbližim stolovima bacali su poglede prema Ženji koji je ostavio  bijelog pješaka samog, bez odgovora potezom na sredini ploče. Prvi potezi su najlakši, ali Ženja je izgledao kao da se ne može pomaknuti od šoka. Prošle su dvije minute. Sat za mje renje vremena  poteza je bio digitalan, s dva LCD ekrančića smještena u čvrstu plastiku, za slučaj da ga neki

nezadovoljni gubitnik odluči baciti. Kamera je zumirala prizor. Usred tolike živosti na ostalim  pločama bilo je teško reći tko pobjeđuje, a tko gubi, ali Ženjina ploča i sat vrlo su jasno pokazivali tko sve više zaostaje. Njegov protivnik nije znao kakav izraz bi trebao napraviti na licu. Isprva mu je  bilo drago vidjeti Ženju, koji je, kako se se činilo, bio potpuno izgubljen. No kako kako su sekunde prolazi prolazi le, osjećao se sve nelagodnije, kao da je prisiljen sam plesati. Netko je ovdje ponižen, ali više nije bio siguran tko. Ništa nije rekao Ženji; razgovor nad pločom nakon što je partija počela bio je zabranjen  pravilima. Ženja je ustao, i njegov je protivnik napola ustao, očekujući da će dječak odustati. Umjesto toga, Ženja je skinuo jaknu i objesio je na naslon stolice kako bi se bolje smjestio radi dulje analize.

Kad su preostale dvije minute, Ženja je krenuo u akciju. I nije toliko neobično bilo kretanje crnih figura, koliko brzina kojom je odgovarao na svaki potez bijelih. Bijeli bi pomaknuo figuru i  jedva da je dotaknuo gumb na satu kad je crni odgovorio tako da su zvukovi udaranja po gumbima stizali u parovima i golema vremenska prednost koju je bijeli imao za svoje poteze sada se činila

 besmislenom, čak i smiješnom. Počeo je igrati Ženjinim tempom, udvostručujući udvostručujući pješake radi obećavajućeg obećavajućeg napredovanja kraljice. Gubio je nešto više figura od Ženje, shvatio da neće biti ništa od napada kraljicom, zatim je natjeran u brzinsku izmjenu poteza koja je raščistila ploču, nakon čega je, ogoljen, mogao samo promatrati kako crni pješak polako kreće naprijed da se pretvori u bilo koju figuru. Kamera, gosti i igrači koji su završili svoje partije promatrali su kako b ijeli kralj pada. Gubitnik je potonuo u stolici, još uvijek zbunjen. Ovo je bila ona vrsta poraza zbog kojega bi čovjek mogao odustati od šaha, pomislio je Arkadij. Ženja je pogledom potražio sljedećeg protivnika. Platonovljeva presuda u kombiju bila je: “Ništa osim trikova. Ako dopustiš Ženji da odredi tempo, naravno da će te premoćno savladati. U brzopoteznjaku ne igraš glavom. Nema vremena za razmišljanje. Igraš rukama, a mali seronja ima stvarno brze ruke. Ali sada svi znaju koliko je jak. Taština će ga upropastiti.” Ženjin drugi protivnik bilo je čudo od djeteta. Nasađen na svoju povišenu sjedalicu dječak je netremice gledao Ženju ravno u oči. Ženja je tijekom stanke čačkao nokte. Producent je uživao. “Dvojica dječaka s različitih planeta, od kojih nijedan nije Zemlja. Približite se.” Kad je čudo od djeteta pobijedilo u bacanju novčića, kamera je izbliza prikazala smiješak koji  je dječak pokušao pokušao sakriti u kutu kutu usana. Imao je glas zborskog soprana. “Bijele figure, molim.” Ponovno igrajući kao crni, Ženja je odmah odgovorio, jednostavno uzvraćajući svojim  potezima i razvijajući igru, rokirajući, ne ostavljajući očite slabosti i ne pokrećući očit napad. Bio je to rovovski rat. Čak su imali i isti broj figura na ploči sve dok čudo od djeteta nije Ženji učinil o ono što je Ženja učinio svom prvom protivniku i napao ga dvojicom pješaka, što je bila prva pukotina u obrani crnih. Djelovalo je obećavajuće. obećavajuće. Pokušavajući obraniti svoje figure Ženja je ostao bez napada, a zbog nepostojanja napada obrana mu je bila prev iše opterećena. Počele su se pojavljivati mete. Bilo  je toliko teško odabrati da se čudo od djeteta počelo meškoljiti u svom sjedalu. I tek kad mu je  preostalo samo petnaest sekundi na njegovu satu shvatio je da Ženja na svom ima gotovo cijelu minutu. U tom je trenutku crni otkrio dugačku dijagonalu koja se protezala preko cijele ploče i  pobjednički potez protiv bijele kraljice. Nije to bio ozbiljan potez koji se ne bi mogao odbiti s dvije do tri minute analize. Ruka čuda od djeteta je zastala nad pločom. Bila je još uvijek u zraku kad je na njegovu satu istekla i posljednja sekunda.

Platonov se iscerio. “Neš’ ti pobjede. Prevario je bebu. Iskoristio je vrijeme bolje od protivnika koji jedva vidi preko šahovske ploče.” adij. “Ostala su još četiri igrača”, reče Ark adij. “Nikad nisam rekao da nije talentiran. Rekao sam da trati svoj talent. On igra samo za novac, a ovo je dokaz. U kasinu. Pogledaj ga.” Platonov je pokazao na televizijski ekran. Ženja je navukao kapuljaču, čime je praktički sakrio lice. “Misli da je Bobby Fischer.”

Tijekom stanke, djevojčica Ženjinih godina usudila se prekinuti Ženjinu samoću kako bi mu  ponudila žvakaću gumu, oprezno kao što bi netko nahranio poludivlju životinju. Kad je stanka završila ona je ostala na mj mjestu estu igrača nasuprot njemu, a on je zamišljenije žvakao. Igrajući crnim figurama, odmah je izazvala Ženju da se bore za kontrolu nad sredinom ploče.  Njezin je stil bio jednako hladnokrvan kao i njegov. Žrtvovala je pješaka kako bi dobila na brzini i dostigla bijele. Brzopoteznjak je po put sprinta i teško je razlikovati početak od sredine, i sredinu od završnice. Četrdeset poteza u pet minuta. Nema neriješenog rezultata. Na drugoj ploči na kojoj se igra još odvijala -sveučilišni šampion protiv prosijedog veterana - potreba za brzinom je potaknula izmjenu figura radi pojednostavljenja. Nasuprot tome, Ženja i djevojčica su razvili zamršenu strukturu varljivih pješaka, zamaskiranih prijetnji i fantomskih napada. Najmanji napad sve je to mogao razbiti. Ona je netremice promatrala ploču prodornim pogledom. Ženja je zaklopio oči. Volio  je igrati na slijepo; Arkadij ga je često viđao kako to čini. U glavi je, Ženja mu je rekao, vidio sve varijacije u tri dimenzije. Nije ih analizirao. Vidio ih je.

Ženja je otvorio oči. Napao je. Započevši Započevši s izjednačenim i zjednačenim brojem figura, on i djevojčica rafalno su izmijenili sljedećih pet poteza, završivši na poziciji koja je bila identična, s jednom iznimkom: ona je napadala njegovog kralja svojim lovcem, on je napadao njezina svojim skakačem. Lovac ima veću mogućnost vladanja prostorom od skakača, ali skakač može preskakati neprijateljske linije i može skakati, što je u tijesnim prostorima prednost. Ona je to vidjela. “Mat u pet poteza”, rekla je i položila kralja postrance na ploču. “Djevojčica djeluje obećavajuće”, reče Platonov. “Imamo finaliste!” objavila je voditeljica. “Studentski šampion Moskovskog sveučilišta Tomaševski Tomaševski i iznenađenje turnira.” “Što mislite o Ženjinoj igri?” upita Arkadij. “Što ti misliš?” Platonov je uzvratio istim pitanjem. “Danima se pitaš što radi. Pripremao se.” Lidija je dovukla Tomaševskog i Ženju pred kameru i upitala ih što će učiniti s tisuću dolara ako pobijede.

“Kupio bih novi trkaći bicikl”, rekao je Tomaševski. Izgledao je atletski. “I pivo.” “A ti?” Lidija je upitala Ženju. “Tricikl”, predložio je Tomaševski. Ženja ništa nije rekao. Gledao je u kavez s drečavo šarenim papigama koje su se skupile jedna uz drugu i treptale kapcima žilavima poput kože. “To je valjda tajna”, voditeljica ga je spasila. “Ovo je istina o šahu”, reče Platonov. “Ljudi ne dobivaju partije, nego gube. Pronalaze način da izgube. Šah predstavlja izbor za izborom, a ljudi se umore od biranja. Tijelo se umori i mozak se  preda. Mozak kaže, kaže, što radiš ovdje praveći budalu od sebe kad bi mogao biti usred života, sa ženama i pjesmom i dobrim šampanjcem?” “Što mislite, kakav će biti sveučilišni šampion?” upita Arkadij. “Protiv Ženje? Nema nikakve šanse.” Platonov je bio u pravu. Partija je bila antiklimaks. Iako su igrali pod kamerom koja je bila

smještena iznad njihovih glava, finalisti nisu pokazali nikakvu originalnu niti zanimljivu strategiju. Televizijski gledatelji su promatrali kako dječak sistematski uništava sveučilišnog studenta ne čineći ništa osim nudeći mu mogućnost izbora, jednu za drugom. Sa svakim krivim izborom položaj studenta se malo pogoršavao. Nakon dvadeset poteza ostao je samo bez jednog pješaka, ali nije imao kamo. Svaki je potez uključivao neki mali gubitak. Bio je sputan nevidljivim čvorovima koji su se  pri pružanju otpora sve više stezali. Shvatio je da će sa svakim sljedećim potezom njegova situacija

 postajati sve očitija. I to pred njegovim prijateljima i obožavateljima. I profesorima. Na televiziji. Učinio je jedinu racionalnu s tvar i pomaknuo istu figuru dvaput. “Dvostruki potez, diskvalifikacija!” rekao je producent, Platonov, svi igrači i pola ljudi u dvorani.

“Kakva šteta”, rekla je voditeljica. “Partija je odlučena diskvalifikacijom, greškom Tomaševskog, koji je slučajno predao partiju svom protivniku, Evgeniju Lisenku. Kakav užasan način da se izgubi turnir kad mu je tako dobro išlo.” Student Tomaševski je u nevjerici ustao sa svoje stolice, poput čovjeka šokiranog veličinom svoje pogreške, kojeg je izdao goli entuzijazam. Jednostavno, ponašao se preuzetno. Događa se i najboljim šahistima i nije mu preostalo ništa osim da se ponaša sportski. No kad je ponudio Ženji ruku, dječak ga je prezirno pogledao. “U svakom slučaju, imamo šampiona.” Voditeljica je pokušavala zvučati vedro. “I, na sreću, imamo i bonus partiju između mladog Evgenija Lisenka i velemajstora lije Platonova.” “Jeste li dobro?” upitao je Arkadij. “Malo mi se zavrtjelo u glavi”, odgovori Platonov. “Imaš cigaretu?” Arkadij ga je ispratio iz kombija na hladan vjetar koji je raznosio pahuljice po ukrasima od

leda. Obojica su snažno povlačila dim iz svojih cigareta. “Ženja se nije pripremao za turnir”, reče Platonov. “Nikad nije bilo sumnje što se tiče turnira.”  Na vratima kasina odred zaštitara je mahnuo i zazvao Platonovljevo ime. “Čekaju vas.” “Teško je to objasniti nekome tko nije šahist”, reče Platonov. “Postoji vrijeme u životu kad tako savršeno zamišljaš šah da ti je intuicija jednako dobra kao bilo koja parti ja iz bilo koje knjige o šahu. Poput muzike, ako možeš čuti cijelu svitu u jednom trenutku. Možda se čini da pomičeš figure u žurbi, ali jednostavno slijediš note. A onda jednog dana to čarobno uho nestane i zatekneš se kako lifraš šahovske garniture školarcima kako bi preživio. Ili nešto još gore.” Vrata televizijskog kombija su se otvorila i producent se zaderao na Platonova da uđe u kasino. Platonov se pogurio. “Jednog dana, sve jednostavno nestane.” Platonov je igrao s bijelim figurama. f igurama. Između parkirališta i šahovske ploče je, izgleda, ponovno otkrio svoju uobičajenu aroganciju i omotao se njome kao plaštom. Brzim je potezima žrtvovao tri pješaka, otvorio centar i razvijao igru dok je crni još probavljao svoj lak plijen. Po prvi put je, od početne runde, Ženja djelovao iznenađeno. Arkadij je stajao u sjeni stupa, izvan dječakova vidokruga, i pratio igru na ekranu kamere iznad igrača. Ako je Arkadij očekivao da će starac igrati na sigurno i skrpati kakvu-takvu pobjedu, bio je u krivu. Platonov je dao Že nji golemu prednost u broju figura. S druge strane, Ženjine jake figure nisu se pomaknule, dok su velemajstorovi lovci i skakači već bili na  bojnom polju. Bio je to previše nepromišljen nepromišljen napad za šah. Bio je to čisti čisti munjeviti rat. Ženja je oslonio bradu na ruku i, sa smirenošću mladog gargojla visoko u zraku, gledao je dolje  prema figurama na ploči. Arkadij je pokušao zamisliti kako bi bilo vidjeti partiju onako kako je Ženja sigurno vidi. Lovac lukavo i potajice prodire duž dijagonale, skakač preskače prep reke, kraljica prava diva, kralj nervozan i gotovo beskoristan. Ili je to bilo previše romantično? Vidi li Ženja partiju samo u bajtovima, poput kompjutera? Ženja je gurnuo svog prednjeg pješaka bliže liniji sukoba, što je bila provokacija, i napad je otpočeo. Onom brzinom kojom su mogli lupati po satu, Platonov je napadao, a Ženja se branio. Gurali su figure prema naprijed, uzimali figure jedan drugome, rokirali pod pritiskom, započinjali i odbijali gambite. Razmišljanje ne može biti uključeno u taj proces , pomislio je Arkadij; razum nije dovoljan. Ovdje se radi o tempu, pritisku, intuiciji. Izgled ploče se neprestano mijenjao. Čak i na golemom ekranu kasina bilo je teško pratiti tijek igre, i upravo kad je Arkadij pomislio da će cijela

za manje od minute Platonov je zastao kako bi procijenio nastalu štetu. Polovica figura više nije bila na ploči i nekako, kao da je Ženja promiješao špil karata, situacija je bila obrnuta. Platonov je imao jednog pješaka više, a Ženja je, pomoću dvije kule , imao kontrolu nad sredinom ploče. Sekunde su prolazile. Platonov je izgledao kao čovjek koji nastoji držati vrata zatvorena pred  premoćnijom silom. Arkadij se pitao pokušava li velemajstor pronaći u tisuću partija pohranjenih u svom mozgu sličnu situaciju. Njegov dragocjeni pješak bio je izoliran, ali bio je njegova jedina šansa za pobjedu i odredio je kulu da ga štiti, zbog čega se stvorila rupa koju je Ženjin skakač istog trenutka ispunio. Platonov se sakrio poput ježa, što je efikasno u šahu. Brzopoteznjak, s druge strane, nije namijenjen ježevima jer se potezi moraju povlačiti brzinski, odmah. Odbijao je prijetnju za  prijetnjom, i istovremeno polako pomicao svog pješaka prema osmom redu i mogućoj transformaciji u drugu kraljicu. Crni kralj je krenuo u lov, približavajući se mijenjajući smjer po slobodnim poljima  prema pješaku. pješaku. Bijeli kralj je bio zatrpan zatrpan pod vlastitom obranom. obranom. Kad je Platonov ponovno zastao, netko je kihnuo i Ženja je baci o pogled prema redovima gledatelja na stolicama. Uvukao je glavu među ramena i ponovno pogledao. Velemajstor je još uvijek pažljivo promatrao ploču kad je Ženja položio crnog kralja. Platonov je bio zabezeknut. “Što radiš? Imaš prednost.” “Prebrojao sam poteze. Ti bi pobijedio.” Učitelj u Platonovu bio je zgrožen. “Krivo si prebrojao. Kako si to mogao učiniti?” “Ti si pobijedio.” “Udari me”, rekla je papiga.  partija biti gotova

Televizijskog kombija više nije bilo. Sudionici turnira i njihovi navijači su otišli. Djevojčica koja je igrala protiv Ženje je čekala pola sata na hladnoći, ali je, drhteći od zime, odustala. Arkadij je čekao  pokraj svog automobila na parkiralištu kasina blizu ulice, a Viktor i Platonov su čekali s njim. Pokušali su sjediti u automobilu, ali prozori su se maglili. “Mali seronja mi je prepustio partiju”, reče Platonov. “Kakva uvreda! A onda ode u WC i nestane.” Viktor je obrisao nos i promotrio minarete Zlatnog kana. “Sniježi li u Samarkandu? To zvuči kao naslov pjesme, zar ne? ‘Kad ponovno zasniježi u Samarkandu’.” Usprkos bolnom grlu, Arkadij je morao upitati Viktora: “Jesi li ti kihnuo? Kad je Ženja  podigao pogled, pogled, jesi li to bio ti?” “Imam alergiju.” “Na što?” “Na štošta. Na neke kolonjske vode.” Što je iziskivalo pitanje, one nanesene ili popijene,  pomislio je Arkadij. “U svakom slučaju, Ženja me nije vidio”, reče Viktor. “Meni ne treba samilost”, reče Platonov. “I uopće mi nisu dopustili da govorim o šahovskom klubu.” “To bi bilo zaista napet televizijski program.” Viktor je trupkao nogama kako bi se zagrijao. “Ma pogledajte. Netko zapravo mora nešto i raditi. Zaštitarima na prednjem ulazu dali su lopate za snijeg. Rad ispod njihova nivoa. Kako tužno.” Bol u grlu je utišala Arkadijev glas do šapta. Upitao je Platonova: “Koliko je Ženja dobar?” “Vidio si.” “Stvarno?”

“To je komplicirano.” “Mi o vuku”, reče Viktor. Ženja je izišao iz Zlatnog kana u čvrstom stisku ruke čovjeka koji ga je izgurao pokraj zaštitara  pognutih nad lopatama koji su ga jedva i pogledali. S pedeset metara Arkadij je mogao vidjeti vidjet i da je

 jedna strana Ženjina lica tamnocrvena. Čovjek koji ga je držao na sebi je imao neusklađenu neusklađenu radnu kutu i hlače od odijela, te cipele sa šiljastim vrhom. Prizor je bio potpuno pogrešan. Ženjino lice je počelo naticati i pretvarati jedno oko u prorez. Arkadij ga nikad prije nije vidio da plače. Bilo je teško povjerovati da nitko na vratima nije upitao zašto. Na pola puta do Arkadija čovjek je posegnuo u kantu za smeće, izvukao prljav ručnik, odmotao ga i izvukao pištolj. Nadzorne kamere nalazile su se na stupovima duž cijelog parkirališta; netko je morao nešto primijetiti. Viktor i Platonov su ostali pokraj Arkadija. Čovjek je imao mršavo lice, dugačak nos i plavu kosu koja je visjela u pramenovima. Izgledao  je upravo onako kako će Ženja izgledati kad o draste, shvatio je Arkadij. Ovo je nestali otac, Lisenko senior. Muškarčeve oči su bile drugačije, spaljene, kao da je predugo gledao u sunce, a izbliza je njegova radna kuta ispuštala snažan i neugodan miris katrana. On je bio Katranman, šef ekipe cestovnih radnika koja je tako uzaludno cijeli tjedan radila na ulici ispred Arkadijeve zgrade. Ženja se pokušavao izmigoljiti iz njegova stiska, i muškarac ga je protresao kao da je guska koju je primio za vrat. Katranman  je

povikao odrješitim korakom prilazeći Arkadiju. “Poderao je ček. Ugledao me i  predao partiju i kad su mu dali ček, poderao ga je. Dio od tih tisuću dolara je moje. Ja sam ga naučio igrati.” “Onda je novac vaš. Pola - pola?”  pola?” Arkadij se složio. Htio je ispregovarati prije nego što previše ljudi stigne u pomoć. “Petsto dolara, odmah.” “Dajte mi pištolj.” Bio je to još jedan antikni Nagant, poput Georgijevog. Georgijevog. “Prvo novac.” “Prvo pištolj”, Arkadij je inzistirao. “Moramo u banku po novac.” “Treba mi sad.” Onda mu treba sad, pomisli Arkadij. Začuo je povike iz kasina. Samo mu je još trebalo da se Ženja nađe usred pat - pozicije  pozicije između luđaka luđaka i teško naoružanih naoružanih čuvara. čuvara. “Ostavit ćemo dječaka ovdje, a vi i ja ćemo otići direktno u banku. Ja ću jamčiti za vas.” “Znam ja tko si ti. Ti si onaj koji ga je sakrio.” Sakrio? Arkadij je mislio da Ženja pokušava pronaći svog oca. U svakom slučaju, ovo nije bio smjer u koji je Arkadij htio skrenuti razgovor.

“Vi i ja ćemo nabaviti novac, a onda ćemo otići na votku.” Arkadij se primaknuo bliže. “Tražio sam ga godinu dana.” “Prvo mi dajte pištolj jer čuvari dolaze, a ako vas vide kako mašete njime, znate kako će reagirati.” Arkadij je ispružio ruku. “Ne želite da vas upucaju pred vašim sinom.” “Pred sinom koji je pobjegao?” “Ne pali”, reče Viktor. Ženjin otac je pritisnuo pištolj uz Arkadijevu glavu. Otvor cijevi mu je pomaknuo kosu i  poškakljao ga. ga. Platonov se pokušao smanjiti što je više mogao, po mogućnosti na veličinu atoma. Ovo je razlika, pomislio je Arkadij, između stvarnosti i šaha. Nema sljedeće partije. Automobili su, ne

obazirući se, prolazili ulicom. Njegov je automobil, nekoliko metara dalje, bio predaleko da se sakriju iza njega. Viktorova ruka je cijelu vječnost posezala p rema futroli. “Dajte mi pištolj.” “Ovo je sranje”, rekao je Ženjin otac razmislivši, i opalio. Arkadij je osjetio nešto poput mreškanja jezerske vode, ali mreškanja koje se širi nevjerojatnom brzinom, bez prestanka.

13 “Mozak je neoštećen, ali krvari. Obilato. Možemo drenirati, ali krvarenje ne možemo zaustaviti.  Najjednostavnije  Najjednostavnije rečeno, mozak je želatinozna masa, a lubanja je kost. Mozak se proširi, ali lubanja ne. Trenutačno, osjetljivi mozak našeg pacijenta je zatočen i pritisnut uz oštre rubove unutrašnjosti lubanje. Što je njegov najmanji problem, budući da sam pritisak stvara dodatno krvarenje, što samo  pojačava pritisak i iznova potiče krvarenje, sve dok se mozak fizički ne premjesti na jednu stranu ili  počne curiti van. U tom slučaju je stvar više-manje gotova. Možemo mu držati glavu podignutu, davati mu kisik, drenirati i čistiti, ali nećemo znati ništa više sve dok ne dosegne maksimum krvarenja za, po našim procjenama, dvanaest sati. Ako to preživi, onda možemo početi razmišljati o njegovim mentalnim sposobnostima. Mogao Mogao bi biti isti čovjek kakav je bio, a moglo bi se dogoditi da ne može izbrojati do deset. Dok ja ispitujem sondom, Nataša, uzmite bušilicu, molim vas, i dajte mi optičko vlakno.” “Čuje li nas?” “Čuje, ali njemu to ništa ne znači. On je u ništavilu. Nema sumnje da gubi moždane stanice. Dok se mozak razara, tko zna što se razotkriva? Najveći užici, najgori strahovi? Nije bio pri svijesti kad je dovezen, a to nije dobar znak. Kakvi su vitalni znakovi?” “Puls sedamdeset pet. EKG normalan. Tlak 160 sa 80.” “Kad stižu neurokirurzi?” “Svi su zauzeti. Djeco, vi ste tim. Kod ozljede mozga ne čekamo nikoga i ništa. Potražite i naći ćete. Ovdje, u ulaznoj rani, između zatiljne kosti i prve zaštitne ovojnice nalazi se metak, djelići kosti i poveliki ugrušak. Gazu, molim. Ovo nije beznadan slučaj. Marija, sad kad ste uveli cijev u dušnik, molim vas, uspavajte ga.” “Nemam halotana, koristim eter.” “Eter? Prekrasno, nešto što bi se koristilo u devetnaestom stoljeću.” “Elena Iljičnina, ja nisam obučena za ovo.” “Odlično obavljate posao. Želimo biti sigurni da je sve lijepo i čisto. Morat ćemo odstraniti ugrušak prije nego što zaštitimo mjesto krvarenja. Pardon, mjesta krvarenja. Valentina, ili nam se  pridružite ili izađite.” “Ostajem.” “Onda vi to učinite. Nježno. Ne bušite u potrazi za naftom.” “Ne razumijem. Kad su ga pripremali, u kosi mu je bilo baruta. Upucan je izbliza, ali metak je samo probio lubanju?” “Očito je tvrd orah.” “Jeste li mu vidjeli tragove davljenja garotom na vratu? Koliko sam čula, davljenje ponekad može biti dio seksualne igre.” “Kako znate takve stvari, Tina?” “Samo kažem, bio je obješen za vrat i upucan u glavu i još je živ. Čovjek je sretnik.”  Nastala je tišina. “Vidjet ćemo. Ovisi o tome t ome što nazivaš srećom.”  Neko vrijeme se čuo samo zvuk škara i monitora. “Odlično. Bušilicu, molim. Ne zaboravite, mozak nema živčane završetke, ne osjeća bol. Usisajte, molim, a za čelo uzmite manje svrdlo.”

“Za čelo?” “Da nadziremo pritisak na mozak. Nije lijepo, ali omogućava pristup.” “Jeste li sigurni da nas ne razumije?” “Nadajmo se. Bio bi vrlo obeshrabren.” obeshrabren.” Arkadij je u početku tražio Ženju tumarajući između deka za piknik. Umjesto njega je ugledao svoje roditelje, koji su sjedili s otvorenom košarom na prekrivaču na kojem su bile boce šampanjca. “Javljaš se na raport?” upitao je general. Arkadij je salutirao. “Javljam se na raport, gospodine.” “Je li kamp siguran?” “Kamp je siguran.” “Čuješ li to, Belov? Arkaša će biti moj novi ađutant. Ti ostaješ bez posla.” “Razumijem, gospodine”, rekao je narednik. “Ali bolje da provjerimo, zar ne?” S lakoćom je podigao Arkadija na ramena i potrčao po tratini. Zvali su je tratinom iako se uglavnom radilo o livadi s poljskim cvijećem o kojoj se nitko nije  brinuo, sjedne strane omeđenoj daćom - četverosobnom drvenom kućom s trijemom - i, na nižem kraju, brezama i vrbama i blještavim odsjajem s rijeke.  Njegov je otac brzao kroz visoku travu i bijele cvjetove tratinčica i Arkadij se, iako je bio u kratkim hlačama, osjećao kao Kozak sa sabljom. “Postaješ prevelik.” Otac je spustio Arkadija i bili su na prekrivaču s Arkadijevom majkom i Belovom i gostili su se čajnim sendvičima. Oni su pili šampanjac, on je pio li munadu. Tratina je bila  prekrivena dekama i čula se graja časnika i njihovih obitelji. Nitko nije bio tako zgodan kao Arkadijev otac u, za njega osobno šivanoj, uniformi sa zvijezdama na epoletama, ili lijep kao njegova mlada žena, Arkadijeva majka. U bijeloj čipki, s crnom kosom koja joj je dosezala do struka,  bila je umotana u prekrasnu auru.

“Znaš na što me podsjećaš?” otac je rekao njegovoj majci. “Tijekom rata sam proveo nekoliko dana u nezanimljivom mjestu u kojem se priča predivna legenda o jezeru na  koje odlaze labudovi. To  je jezero koje samo zaista nevini mogu pronaći, budući da ga nitko nije vidio već stotinama godina. Ali ti si moja labudica, moja labudica koja će me iskupiti.” Nagnuo se preko deke da dobije poljubac, a zatim se okrenuo prema Arkadiju.

“Koliko sada imaš godina, Arkaša?” “Imat ću sedam sljedećeg mjeseca.” “Budući da ti je gotovo sedam, imam preuranjen rođendanski poklon za tebe.” General pruži Arkadiju kožnu kutiju.  Njegova majka reče: “Kirile, razmazit ćeš ćeš ga.” “Pa, ako će biti moj tjelohranitelj...” Po mirisu ulja za podmazivanje pištolja Arkadij je znao što je dobio na poklon prije nego što je je otvorio kutiju, ali bio je bolji nego što je zamišljao, bio je to revolver veličinom prikladan njemu. “Vas dvojica ste isti”, rekla je njegova majka.  Njegov otac reče: reče: “Damski pištolj za početak. Ne brini, brini, narast ćeš ti do većih. Iskušaj Iskušaj ga.” Arkadij je naciljao malenu smeđu pticu koja je cvrkutala na drvenom stupu. “Zeba pjeva u božjem zboru”, reče njegova maj ka. Zeba se razletjela tako da je ostalo samo perje.

“Je li mrtva?” Arkadij je bio šokiran.

“Znat ćemo više za dvanaest sati”, rekao je njegov otac. “Idem se prošetati.” Njegova majka je ustala. “Idem u lov na leptire.” l eptire.”  Njegov otac reče: reče: “Ja moram glumiti glumiti domaćina, ne mogu mogu ići s tobom.” “Arkaša će se brinuti za mene. Bez pištolja.” Arkadij i njegova majka su prošetali pokraj grmova hortenzija na kojima su bile kugle ružičastih cvjetova. S mrežom za leptire umjesto pištolja, pucao je u američke agente u tren utku kad  bi iskočili iza grmlja. Ona se zamišljeno kretala, spuštenog spuštenog pogleda, pogleda, smiješeći se nečemu što je samo ona čula. Kad su stigli do rijeke, rekla je: “Hajdemo skupljati kamenje.” 18:22. ICP: 18 mm Hg. BP: 160/80. HR: 75 “Što to znači?” “Možete li mi vratiti pacijentov karton? BP je krvni tlak, HR je puls, a ICP je tlak unutar lubanje.  Normalan ICP iznosi do petnaest milimetara žive. Ozljede nastaju kod dvadeset, dvadeset, a fatalne ozljede kod dvadeset pet. Jeste li vi član obitelji?” “Kolega. Bio sam prisutan kad je upucan. Mislio sam da je mrtav.” “Metak je probio lubanju, ali ne i zaštitnu ovojnicu mozga. Ne znam zašto.” “Balističari kažu da je pištolj dovoljno star da bude iz rata, pa tako i meci koji su bili u njemu. Barut propada. Toliko star metak vjerojatno je jedva izišao iz cijevi. Kad sam to t o čuo pomislio sam da će Renko izići iz bolnice za dan ili dva. A onda sam došao ovamo i—” “Ovdje ne smijete pušiti.” “Oprostite. Dođem ovamo, a on je na respiratoru, s infuzijom u ruci i cijevima koje mu izlaze sa svih strana iz glave.” “Mozak mu krvari i otiče.” “Hoće li preživjeti?” “Znat ćemo više za dvanaest sati.” “Nećete ga pregledavati dvanaest sati?” “Neprestance ga nadziremo i promatramo. Ima sreću što je živ. Osoblje nam je prepolovljeno zbog vremena. Kad je dovezen morala sam organizirati grupu stažista.” “Stažista?” “Ugurati cijev niz toliko izgreban dušnik nije bilo jednostavno. Ovdje ne smijete ni piti. Spremite tu bocu. Detektive, pustite nas da vam ga vratimo živog, a onda mu možete puhat i dim u lice ili ga staviti na infuziju votke, kako god želite. Je li to jasno? Razumijemo li se?” “U redu.” “Je li obitelj obaviještena?” “Postoji žena koja mu nije supruga i dječak koji mu nije sin. Dječak je bio prisutan kad se to dogodilo. Čuje li moj prijatelj ovo?” “I da i ne. U induciranoj je komi kako bi se očuvale funkcije mozga. Riječi su za njega samo zvukovi.” “Mogu li mu se obratiti?” “Samo budite pozitivni.” “Arkadij, što se tiče Ženje. Mali pizdun je pobjegao nakon što si upucan. Odonda ga ni tko nije vidio. Ali ovo je najbolji dio: tip ti p koji te upucao se preziva Lisenko. Isto kao Ženja.” “Možete li se dosjetiti nečega pozitivnijeg? pozitivnijeg? Pretpostavljam da je taj t aj napadač Lisenko uhapšen.”

“Dobio je tri metka u prsa i dva u glavu. Meni to zvuči pozitivno.” Arkadij se u potrazi za kamenjem kretao uzvodno, tako da bi, kad je nožnim prstima pomaknuo kamenje, podignuti sediment otplovio. Iako je površina vode bila sva sjajna od svjetlosti, njegova je sjena otkrivala mnoštvo crnopjegavih šarančića koji su   jurcali gore-dolje preko dna prekrivenog zaobljenim kamenčićima s crvenim, plavim, zelenim ili crnim prugama. “Što više voliš, loviti leptire ili tražiti kamenje?” upitala ga je majka. “Loviti zečeve.” “Nekad si mrzio loviti zečeve.” “Predomislio sam se.” “Pa, danas ćemo tražiti kamenčiće. Vidiš, već ih imam punu mrežu.” I ona je, kao i Arkadij, bosa hodala kroz vodu, skupivši svoju haljinu s faldama jednom rukom, i držeći mrežu za leptire u drugoj. S vremena na vrijeme bi zastala da primi poruke. Ne od Ar kadija, nego od ljudi koje je samo ona čula. Žuborenje vode je nadglasavalo zvuk njezina razgovora. “Što kažu?” upitao ju je. “Tko?” “Ljudi s kojima razgovaraš.” Ona mu se tajnovito nasmiješi. “Kažu da ljudski mozak pluta u moru cerebralne tekućine.” “Što još kažu?” “Da se ne trebaš bojati.” 23:22. ICP: 19 mm Hg. BP: 176/81. HR: 70.

“Aha, jasno mi je. Umrijet će, a ako i preživi, bit će biljka.” “Ne nužno.” “Ali svakako, neće biti sposoban za standardnu kriminalističku istragu.” “Mogao bi dobiti medicinsko dopuštenje da se vrati na posao. To će također ovisiti o vama. Vi ste tužitelj.” “Točno tako. Moj ured nije centar za rehabilitaciju.” “Ne mislite li da malo trčimo pred rudo? Kriza će nastupiti večeras. Ako to preživi, onda ćemo moći ocijeniti kolika je nastala šteta. Iskreno, čudim se da vas nismo ovdje prije vidjeli. Vaš istražitelj je nastrijeljen, možda s fatalnim ishodom, spašavajući dječaka od naoružanog luđaka, i nitko iz vašeg ureda nije došao vidjeti kako je?” “Znamo sigurno samo da je nastrijeljen ispred kasina. Okolnosti incidenta su nejasne. Može li nas čuti?” “Ne.” “Ima li onda smisla dolaziti? Nazovite me ujutro ako još bude živ.” Arkadij i njegova majka su iz i z daljine promatrali kako časnici ukrašavaju trijem. Ona uzdahne. “Papirnati lampioni. Nadam se da neće pasti kiša. Ne želimo da išta pokvari zabavu za tvog oca.” “Što ćemo s kamenčićima?” upita Arkadij. Njegovi su džepovi bili toliko natrpani da je jedva hodao.

“Nešto ćemo smisliti.” “Posjete su zabranjene. Kako ste ušli?” “Ja sam doktorica, iako ne njegova.” “U kakvom ste onda odnosu s njim?” “Osobnom. Bušili ste?” “I drenirali.” “Koliki mu je ICP?” “Pet milimetara iznad normalnog, a nismo još ni blizu najvišeg. Još pet i ishod će biti fatalan, ili će, u najmanju ruku, doći do nepopravljive štete. Pogledajte karton. Sve što se moglo učiniti, učinjeno je.” “Ostali vitalni znakovi nisu tako loši.” “Ali ni tako dobri. Rekli ste da ste u osobnom odnosu, ali ne doimate se uznemireno. Molim vas, samo mi nemojte reći da ste nedavno raskinuli vezu s njim. Depresija bi bila vrlo loš element u ovom trenutku.” Nastala je tišina. “Tako znači. Jeste li spremni barem neko vrijeme lagati?” “Laganje je moja specijalnost.” “Mislila sam da ste doktorica.” “Tako je. Po cijele dane lažem l ažem djeci na umoru. Govorim im da imaju izgleda da će se ponovno igrati i trčati, a znam da neće preživjeti ni tjedan. I snimam njihove glasove naizgled u igri, a zapravo  je snimka za njihove nji hove obitelji za uspomenu. Kao suvenir. Tako da baš ne cijenim istinu ako laž može  bolje poslužiti. Problem Problem je u tome da istražitelj ima odlično uho uho za laži.” “Vi ste Ukrajinka?” “Da.” “Kako ste se vi i istražitelj upoznali?” “U Černobilu.” “Romantično.”  Njegov otac se najviše ponosio jezercem, veličine šezdeset puta četrdeset metara, i dovoljno dubokim za plivanje. Kanali s branama iz rijeke su dovodili vodu koja je bila dovoljno slatka za

zajednice bucanja i grgeča, žaba i vodenkonjica, trstika i rogoza. Čamac s veslima bio je privezan za dok. Žuti gumeni čamac i bijela bova plutali su u sredini jezerca. Svakoga bi jutra general u kućnom ogrtaču odšetao kroz šumarak jela do svog jezera i plivao pola sata. U poslijepodnevnim satima, svi su bili dobrodošli. Bilo je to zlatno doba kad je Arkadijev otac čekao na svoje unaprijeđenje u čin maršala koje je već dugo kasnilo i za koje su ljudi pričali da će napokon uslijediti. Bili su to dani  badmintona na tratini i dugačkih stolova stolova punih gostiju gostiju i beskrajnih zdravica. zdravica. Kad su bili sami, njegovi roditelji bi odveslali do splav i i tamo imali piknik. Jedne su večeri čamcem prevezli gramofon, pa su plesali na splavi. 1:20. ICP: 20 mm Hg. BP: 190/91. HR: 65.

“Još jedan sat.” “Marija, ja cijelo vrijeme samo buljim u taj idiotski monitor, pokušavajući mu snagom volje spustiti tlak, što mi baš ne uspijeva. U svakom slučaju, vi ste, djeco, bili dobri, ponosna sam na vas. Gdje je Valentina? Zar ne idete zajedno kući?”

“Ispred.” “Sama?” “Ne može biti sigurnija. Razgovara s detektivom.”  Njegova majka se smiješila d ok je veslala, kao da su se ona i Arkadij upustili u tajnu avanturu. Mokro kamenje i mreža za leptire ležali su između njezinih stopala. Arkadijevi su džepovi nabrekli zbog kamenčića koji su se nalazili u njima, pa je jednog bacio u vodu. “Oh, ne, Arkaša”, rekla je njegova majka. “Trebat će nam svi do jednoga.” 4:03. ICP: 23 mm Hg. BP: 144/220. HR: 100.

“Vratili ste se i pijani ste.” “Ne treba mi doktor da mi to kaže. Poanta je u tome, Elena Iljičnina, ako smijem upotrijebiti vaše prezime, da ne pijem ovdje. Čak ni ne pušim. Samo sam u posjeti.” “Zašto ste ovdje?” “Pitajte mog prijatelja Arkadija. Ja sam njegova sjena. Možda pijana sjena, ali svejedno sam njegova sjena. Tako da ne idem nikamo.” “Mogla bih pozvati zaštitare.” “Ovdje nema zaštitara. Provjerio sam.” “Ovo je sramota. Toliko ste pijani da ne možete ni stajati.” “Onda me poduprite. Dajte mi jastuke.” “Dragi Bože, što će vam to?” “Da pucam u ljude. A meci su novi.” *** Arkadij se nespretno popeo uz ljestve, pokušavajući ne izgubiti ni jedan kamen. Ispraznio je

džepove

na splav i pomogao majci da iskrca kamenje iz čamca. Bili su veći i korisniji od njegovih. Sjela  je pokraj njega dok se splav polako okretala, omogućujući pogled na krivudavi let libela, kimanje trstike, pelina i vrba koji su raštrkano rasli duž obale rijeke pod nebom boje breskve kasnog  poslijepodneva.  poslijepodneva. Dača je bila izvan izvan vidokruga, vidokruga, iza redova jela. jela. “Neće potrajati”, rekla je. “Ovo nije prirodno jezero. Samo će se pretvoriti u rupu s blatom, stagnirajuću močvaru.” “Što ćemo s kamenjem?” “Ostavit ćemo ih ovdje.” “Zašto?” “Vidjet ćemo.” “Kada?” “Moraš biti strpljiv.” “To će biti iznenađen i znenađenje?” je?” “Ne, mislim da uopće neće biti iznenađenje. Sada ću te t e odvesti čamcem natrag do doka. Kad se vratiš u kuću, nemoj uznemiravati oca. Isperi prljavštinu sa sebe i sam se preodjeni u čistu odjeću, a onda se možeš priključiti zabavi. Možeš li tako učiniti?”

Iako su rukavi

i rub majčine haljine bili jednako mokri, ništa nije rekao. Ali kad se našao na doku i prije nego što je počela veslati natrag prema splavi upitao ju je: “Kako se osjećaš?” Ona reče: “Osjećam se prekrasno.” 7.50. ICP: 24 mm Hg. BP 210/110. HR: 55.

“Detektive, probudite se. Dekektive Orlov, probudite se. Netko-probudite se. Svjetla su se upravo ugasila. U bolnici ste. Kako nevjerojatno beskoristan čovjek. Probudite se!” ***

Arkadij je obrisao prljavštinu ručnikom, pronašao čistu odjeću i pridružio se gomili na trijemu, gdje  je u voćni punč umiješana votka i s kojeg su mlađi časnici otjerali ciganski ci ganski trio kako bi se napravilo mjesta za mambo, popularnu uvoznu novotariju s Kube. Arkadija su uvukli u konga gusjenicu koja je  prolazila kroz kuću i oko nj e. Nije vidio majku, ali to je bila upravo ona vrsta stvari koje je ona mrzila.

 Narednik Belov ga je poveo u stranu kako bi ga upitao: “Arkaša, gdje ti t i je j e majka? General je traži.” “Stiže.” “Rekla ti je to?” “Da.” Arkadij se vratio slavlju. Sad kad je pala noć, vatromet je bio na pomolu. Veselio se kotaču s kojeg iskre lete u svim smjerovima i raketama koje će noć obojiti u šareno. Pola sata poslije njegov ga je otac izvukao iz plesajuće gusjenice. “Gdje ti je majka? Svugdje sam je tražio. Mislio sam da si rekao da stiže.” “Tako mi je rekla.” “Arkaša, gdje ti je to rekla?” “Na jezeru.” “Pokaži mi.”  Njegov je otac organizirao osmero ljudi, uključujući i Arkadija. Kretali su se kroz stabla jele s  baterijskim lampama koje su rastjerivale sjene slijeva i zdesna. Arkadij je napola očekivao da će majka izjuriti iza nekog drveta, ali stigli su do doka ne vidjevši je. Čamac na vesla bio je privezan za splav. “Možda je otplivala natrag?” netko je sugerirao. General je skinuo čizme i bacio se u vodu. Držeći baterijsku lampu visoko, zamahujući jednom rukom otplivao je do splavi, gdje je ostao plutati usmjerivši zraku svjetlosti ispod bačvi koje su držale splav. Podigao se uz ljestve i rekao: “Nije ovdje.” Njegov glas se pronio nad vodom. Prošarao  je svjetlošću baterijske baterijske lampe po jezeru jezeru i trstiki i šašu koje koje su ga obrubljivale. obrubljivale. “Nije ni tamo.” “Gdje je kamenje?” upitao je Arkadij. “Pomogao sam joj j oj da traži kamenje.” “Kamenje za što?” “Ne znam.”  Njegov otac je podigao pogled prema nebesima i zatim spustio bateriju prema bijeloj bovi.

Zbog ljuljanja splavi bačve su proizvodile klokotavi zvuk. Arkadij je poželio da je negdje drugdje,  bilo gdje drugdje. drugdje. Njegov otac se se spustio u čamac čamac i odveslao natrag natrag do doka.

“Samo dječak.” Arkadij je sjedio na krmi dok je njegov otac veslao.

“Uzmi bateriju.” Posljednjih nekoliko metara pustili su da čamac nosi inercija.  Njegova je majka okrenuta licem prema dolje plutala pod površinom, jedne ruke pamučnom vrpcom zavezane za uže sidra u obliku građevinskog bloka s bovom na vrhu. Zbog svjetlosti koja je obasjala njezinu bijelu haljinu bila je sva mliječna i svijetleća. Još uvijek je bila bosa. Oči i usta su  joj bili otvoreni, kosa joj je plutala oko glave i uz trunčice blata i drveta koji su lebdjel i oko nje, izgledala je poput anđela u letu. Ništa nije bila prepustila slučaju. Ne samo da je zavezala ruku za građevinski blok, nego ju je i opteretila mrežom za leptire punom kamenja. “To je to kamenje?” “Da.” “Ti si ga prikupio?” “Pomogao sam.” “I nisi mi došao reći?” “Ne.”  Ne izgovorivši više ni riječ, njegov otac je okrenuo čamac i odveslao do doka, na kojem su čekali članovi njegova kabineta, razodjenuvši se i ostavši samo u gaćama. Narednik Belov je  pomogao Arkadiju da da se uspne na dok.  Njegov otac r eče: eče: “Vodite ga u kuću, bilo gdje, da ga ne ubijem.” 8:30. ICP: 17 mm Hg. BP: 120/83. HR: 75.

“To su dobri brojevi, zar ne?” “Što ne možemo zahvaliti vama, detektive. Netko je sinoć došao na odjel intenzivne njege. Srećom, oćito nisu primijetili da ste u alkoholnom stuporu.” “Pijan k’o majka. Znači, Renko je prebrodio krizu? Sad je dobro?” “Živ je. U kakvom je stanju, nitko ne zna.”

14 Arkadij je bio na odjelu s osam kreveta. Oko svakog od njih bio je zastor koji je osiguravao

 privatnost, uz njega noćni stolić bez lampe i gumb za poziv upomoć koji nije radio. S druge strane, Elena Iljičnina je svako jutro dolazila kako bi provjerila njegove šavove. Ona je bila krupna žena  prekrasnih očiju, očiju, a u bijeloj kuti s visokom tokicom na glavi izgledala je kao majstor pekar. “Nemojte govoriti. Dušnik vam još nije zacijelio. Kimajte ili odmahujte glavom ili pišite po  bloku. Daju li vam dovoljno vode? Pileće juhe? Izvrsno.” Milo se nasmiješila, ali Arkadij ju je vidio kako terorizira medicinske sestre i bolničare prijetnjama onime što će im učiniti ako zanemare bilo koga od njezinih pacijenata. “Rana lijepo zarasta.” On uperi prstom u svoje čelo. “Imate malu rupu na čelu, pa što onda? Nemojte mi se sad ponašati kao beb a. Za tri mjeseca neće se uopće vidjeti. Imate puno veće rupe na stražnjoj strani glave, vjerujte mi. A i malo titana. Kad vam kosa ponovno izraste nitko neće znati. Gledajte to s pozitivne strane. Praktički nije bilo moždane smrti, a budući da je trauma bila posljedica metka, a ne tumora, oporavak će biti brz i  jednostavan.”  jednostavan.” Arkadij napiše: “Glavobolja.” “Dva dana nakon operacije mozga, kakvo iznenađenje. Nestat će. U međuvremenu, nemojte se  prebrzo uspravljati. Postoji opasnost opasnost od epileptičkog napadaja; napadaja; u vašem slučaju, vrlo mala. Dat ćemo vam nešto protiv boli. Sada je najhitnije da ne kišete. Tek tada biste saznali što je glavobolja.” Arkadij napiše: “Ogledalo.” “Ne, to nije dobra ideja.” On podcrta riječ “ogledalo”. “Niste princeza iz bajke. Kako da vam to nježno priopćim? Vi ste muškarac s rupom u glavi, crnom modricom oko vrata i bez kose. Neće vam se svidjeti ono što ćete vidjeti. Znam ja vas i vama slične. Vi ste požrtvovni istražitelj koji se odmah vraća na posao. Meci se odbijaju od vas.” Podigla  je kutiju s papirnatim maramicama. “Kojeg je ovo oblika? Napišite mi.” Arkadij se nije mogao sjetiti.

“Četvrtastog”, reče ona. Spustila je kutiju s maramicama i izvukla naranču iz kute. “Kojeg je ovo oblika?” Bilo mu je poznato, ali nije znao točan naziv. “Koje je boje?” upitala je. Riječ mu je bila navrh jezika. “Područje mozga koje je metak pogodio procesuira vizualne informacije, to jest, oblike i boje. Ako su vam moždane stanice samo oštećene, moći će se postupno obnoviti.” Arkadij pogleda pacijenta na susjednom krevetu, žrtvu nesreće s nogom u trakciji. Imao je gips nekakvog oblika i pijuckao je sok nekakve boje kroz nešto. Riječi su bile tu, nadohvat, iza staklene  ploče. “Čega se posljednjeg sjećate?”  Napisao je: “Odlaska “Odlaska u kasino.” “Ne sjećate se čovjeka koji vas je nastrijelio?”

Odmahnuo je glavom. Sjećao se da je došao do kasina i ušao u kombi s... S kim ono? Kakav je ovo mozak? Htio je izići iz kreveta, ali mučnina i vrtoglavica su ga zaustavile. Elena Iljičnina ga je uhvatila i pomogla mu da se ponovno osloni na jastuke.

“Ovo je bilo ambiciozno. Postoji problem. Metak je također oštetio i cerebelum, a on nadzire ravnotežu. Nisam ni slutila da ćete biti tako težak pacijent. Preživjeli ste metak u glavu i mislite da ste isti čovjek kakav ste bili i prije.” pr ije.” Podigla je naranču. “Što sam rekla, kojeg je ovo oblika?” Arkadij se nije mogao sjetiti.

“Što sam rekla, koje je boje?” Odgovor je bio u magli.

“Usput rečeno, kad sam sjedila uz vas i vašeg prijatelja Viktora na odjelu intenzivne njege, vrata dizala su se otvorila i bila sam prilično sigurna da je netko došao na odjel. Nisam čula korake, samo sam imala dojam da su bili na vratima, a zatim su nestali. Sigurno su primijetili Viktora. Viktor

 je bio pijan i u nesvijesti, nesvijesti, ali to valjda nisu nisu shvatili.” Što je s Viktorom čest slučaj, pomislio je Arkadij. “Natrag na posao”, Arkadij je napisao na blok. Ona je postavila naranču na njegova prsa. “Vježbajte.” Viktor ga upita: “Je li ti Elena Iljičnina ispričala što se sinoć dogodilo? Bio sam kao El Cid, mrtav u sedlu, izjahavši da se po posljednji put suočim s Maurima.” Arkadij napiše: “Mrtav pijan?” “Aha. Ali upalilo je. Tko god to bio, otišao je.” “Mrtvac”, napiše Arkadij. Čovjek koji me upucao. “Napadač kod kasina bio je Osip Igorivič Lisenko. Nedavno pušten iz zatvora, u kojem je bio osamnaest mjeseci zbog dilanja metamfetamina. Njegov prvi posao nakon što je izišao bio je  popravljanje cesta. Radio je po cijelom gradu. Razgovarao sam sa ženom iz njegove ekipe. Rekla mi  je da su krpali komad tvoje ulice kad se Lisenko počeo čudno ponašati, kao da je on glavni. Bio je čudan od početka, vjeruj mi. Otišao sam do njegova stana, prljave štakorske rupetine s tanjurima smeća i gomilama Kasparovljevih, Karpovljevih i Fischerovih knjiga o šahu, sve samih šampiona. Znaš što je našvrljano u tim knjigama? Bolji potezi. Barem je on tako mislio. S druge strane, bio je narkić na metu, tako da je moguće da je štošta mislio.” “Ženja.” “U stanu je bila i slika njih dvojice kako igraju šah, što drugo? To je bila obiteljska muljaža , transsibirska prevara. Osip Lisenko je običavao voditi malog Ženju na vlak. Znaš kakva je dugačka vožnja vlakom. Dosadi ti gledati kroz prozor. Dosadi ti čitanje. Prođu dva dana, a još ih je četiri pred tobom, a tebi je dosadno. Onda primijetiš da su vra ta jednog kupea otvorena, a unutra otac i sin igraju šah. To je zgodan prizor i staneš kako bi još jednom pogledao. Klinac pobijedi i otac obavijesti vas i sve ostale uokolo da mali nikad ne gubi. Tebi je to

zabavno. Ti si hidrolog ili inženjer ili rudar u rudniku zlata iz Kamčatke. Otac kaže: ‘Ako mi ne vjerujete, zaigrajte sami protiv njega.’ Klinac ima osam -devet godina, izgleda i mlađe. I jebote, preda ti tvoju vlastitu glavu na pladnju. Tebi, znanstveniku, ili okorjelom sportskom tipu, tur ispraši dječ ak  pred gomilom ljudi, jer je sada hodnik već nakrcan. To je zabava, jedina zabava sljedećih nekoliko tisuća kilometara. Lisenko se sigurno nagodio s kondukterkom da ostane pokraj svog samovara i ne miješa mu se u posao. Sad je stvar postala ozbiljna. Prva partija se ne broji. Kako bi mali igrao kad bi se igralo u

novac? On te potuče i drugi put, što vodi do duplo ili ništa. Uskoro je upravo to ono što imaš, ništa, i

na redu je sljedeći naivčina. Otac ga upozorava da mali nikad ne gubi. Unaprijed su upozore ni i upravo je to ono što ih privlači. Lisenkovi su godinu dana dvaput mjesečno putovali tamo i nazad. Gotovo da i nisu zakoračivali na tlo. Muljaža je prekinuta tek kad su dvaput pokušali prevariti iste rudare.  Nezadovoljne rudare. Prilično su gadno premlatili Osipa. Tada je počeo počeo dilati met.” “Majka?” “Ništa. Imam osjećaj da je ta odavno nestala. Naravno, od Ženje nećemo dobiti nikakve informacije jer je nestao. Ne pitaj me zašto ili kamo je otišao. Mali se mogao ukopati na sto različitih mjesta.” “Jučer. Pijan?” “O, ne samo pijan, fantastično pijan, pijan na sasvim novoj razini. I za to mogu zahvaliti tvojem prijatelju Platonovu. Uzeli smo njegovih petsto dolara i otišli ravno u Aragvi. Gruzijska kuhinja, blini, kavijar, odličan i skup šampanjac, histerične žene. Bila je to prekrasna gesta.” Viktor štucne. “Pili smo tebi uzdravlje.” Što je isto kao i da su molili za mene, pomisli Arkadij. ***

Zaspao je usred Viktorove posjete, a kad se probudio bilo je četiri sata poslije podneva i svaki  je krevet bio aerodrom za muhe. Kružile su, ponirale, vezivale čvorove u zraku dok su pacijenti trunuli. Neki su ljudi propadali uz članove obitelji iza diskretno navučenih zastora, drugi su trunuli svima naočigled u neurednim bolničkim haljama iste veličine za sve. Bez votke i cigareta, život je izgubio svrhu. Njihov posljednji užitak i utjeha su im oduzeti, i sada su, uz neku vrstu sumorne odlučnosti trulili i razmišljali kako zagorčati život medicinskim sestrama. Sestre su im, pak, zauzvrat, utišavale ton na televizorima iznad glava do nerazumljivog mumljanja i pojačavale ton na radiju u sobi sestara. Šetanje je bilo dopušteno samo duž središnjeg hodnika koji je spajao različite odjele. Pacijenti su posrtali hodnikom gurajući stalke s infuzijama. Arkadij je čuo cvilež kolica kad  bi prolazila pokraj vrata. Elena Iljičnina Iljičnina ga je upozorila da je razdražljivost razdražljivost nuspojava lijeka. lijeka. Kako bi itko mogao ne biti razdražljiv nakon što ga upucaju u glavu? Ali bilo je to više od razdražljivosti. Mozak je bio otvoreni svemir; milijard a galaksija, poezija, strast, memorija, mašta, svijet i još mnogo toga obitavaju u njemu. A onda naiđe kirurg s dobrim namjerama i izbuši lubanju poput kante u kojoj se nalazi mekana ružičasto -siva masa. Arkadij se osjećao neobjašnjivo neobjašnjivo golo, i istovremeno je želio vikati, to nisam ja! Uzeo je blok i olovku kako bi zabilježio sve što mu je Viktor rekao. Spaski... Karpov... Fischer... šah. To je bilo sve čega se sjećao.  Na njegovu noćnom noćnom ormariću nalazila nalazila se naranča. naranča. Koje je boje?

Bila je večer kad se probudio. Plastična čaša sa slamčicom u kojoj je bila mlaka bistra juha pridružila se naranči. Podigao je glavu milimetar po milimetar, pružio ruku i oprezno opipao zavoj na stražnjem dijelu glave. Elena Iljičnina mu je rekla da će je, nakupi li se tekućina, čuti kako se miče, što znači da se ipak nečega sjećao. Mlada medicinska sestra koja mu je izmjerila krvni tlak i promijenila zavoje nije mogla

odvojiti pogled s njegova čela, pa je zaključio da je vjerojatno bolje da nema ogledalo. Kad je otišla,  pogled mu  je odlutao prema televizoru, na kojem su nakon crtica uslijedile vijesti. U Čečeniji su se  popravili uvjeti, bratska solidarnost s Bjelorusijom, trijezno ponovno procjenjivanje situacije u

Ukrajini. Na međunarnodnom planu se osjećalo olakšanje što je Rusij a ponovno preuzela svoju tradicionalnu vodeću ulogu i povratila ravnotežu svjetskom redu i miru. U samoj Rusiji, ankete su  pokazivale da povjerenje javnosti raste i da su ljudi ujedinjeni protiv terorista. Nikolaj Isakov je govorio na mitingu ultranacional ističkih Ruskih rodoljuba.

“Ponovno Tver.” Elena Iljičnina se vratila do Arkadijeva kreveta. “Kako znate?” On je na ekranu vidio samo gomilu. “Ja sam iz Tvera.” Tver je na ruti od Moskve do Sankt Peterburga. Osim toga, Arkadij nije ništa znao o Tveru. “Idete li često onamo?” “Vlakom, svakog petka nakon posla.” “To je spori vlak usred noći. Zašto ne idete autom subotom ujutro?” “Da imam auto, išla bih. Zvuči luksuzno.” “Imate prijatelja ondje?” “Ne. Moja majka je u bolnici. Nije baš na umoru, ali blizu je. R adim tamo vikendom, da  budem sigurna da se osoblje dobro ponaša prema njoj. A sad dosta o meni.” Preusmjerila je njegovu  pažnju na televiziju, na kojoj je vojna jedinica koja se sastojala od mladića bila odjevena u kamuflažne uniforme. “Tver je vrlo rodoljuban.” Zastave su se vijorile, i prizor je bio šaren, iako Arkadij nije znao nazive boja.

15 Prstenasti jastuk koji je štitio šav na stražnjem dijelu Arkadijeve glave dopuštao je samo jedan  položaj. U ograničenom ograničenom vidokrugu nad Arkadija se nadnijela Elena Iljičnina. “Saznala sam od sestara da se raspitujete o mogućnosti odlaska kući. To je shvatljivo, ta prošla su četiri cijela dana od operacije mozga, četiri dana otkako ste stigli ovamo napola udavljeni i upucani u glavu. Nije ni čudo da se želite vratiti u središte zbivanja.” On prošapće: “Hoću ogledalo.” “Ne još. Kad budete mogli hodati, u muškom toaletu je ogledalo.” “Stavite me u kolica i odgurajte me.” “Spojeni ste na monitore.” “Imate li ogledalo kod sebe?” “Kad idem u vizite, ne. Jeste li dobro spavali?” upitala je. Arkadij je spomenuo kuckanje koje se čulo pola noći, neravnomjerno kuckanje koje je, činilo se, dopiralo s jedne, a zatim s druge strane njegova kreveta. Doktorica mu je rekla da je kuckanje u njegovoj glavi. Morao je priznati da ona valjda zna.

“Treba mi telefon.” “Poslije. Ne želim da s grlom u ovom stanju previše pričate ili da ovo mjesto pretvorite u ured.” “Svejedno želim ogledalo.” “Sutra.” “To ste jučer rekli.” “Sutra.”  Health ili Ruska  Ruska beba, što god je bilo na Vježbao je Vježbao je memoriju pročitavši stranicu u časopisima Meni  Health ili raspolaganju, pričekao bi pet minuta i zatim testirao koliko se sjeća, kad bi se sjetio da to treba učiniti. Ili bi se prisjećao telefonskih brojeva i spajao ih s imenima kojima su pripadali. Najstariji  brojevi su mu prvi dolazili u sjećanje, ponovno upostavljajući svoj prioritet: broj putovnice, broj u vojnoj službi, telefonski brojevi ljudi koje godinama nije vidio. Noviji brojevi poput Evina broja mobitela bili su samo pramenovi magle.

Vrijeme je nagrizalo poslijepodne. Trunčice prašine su se podizale i tonule neprestano cirkulirajući. Muškarac na nasuprotnom krevetu je umro. Njegov susjed, kojem je napravljena traheotomija, stiskao je gumb za poziv upomoć. U k utu Arkadijeva oka, dalje na katu, doktori su bili u viziti, uvijek pitajući za jetru; briga za jetru bila je preča od svega u zemlji votke.  Nastavljao se boriti sa svojom memorijom. Neki telefonski brojevi su se pojavljivali cijeli, neki djelomično: 33-31-33, na primjer, bio je veći dio telefonskog broja ili cijela šifra sefa.

Čiji broj? Šifra čijeg sefa? “Provjerili smo vaš šav i broj leukocita i zaključili da odlično zacjeljujete i nemate infekciju. I sve  biste to htjeli ugroziti zbog zbog šetnje?”

“Potrebna mi je šetnja, Elena Iljičnina. Malo vježbe.” “Nisam mislila da ste fanatični vježbač. Sad ću vam ja reći nešto o vježbanju. Brine nas vaša ravnoteža i, ne daj Bože, mogućnost pada. Tako da će vaša prva šetnja, kad vas skinemo s infuzije,  biti u kolicima. A zatim slijedi hod unutar bolnice, s nekim spremnim da vas uhvati ako se

spotaknete. A zatim slijede kratke šetnje u vašem susjedstvu s prijateljima.” “A zatim?” “Klonite se podzemne željeznice, nemojte voziti, nemojte piti, nemojte plivati, nemojte trčati, igrati nogomet, nemojte se dati udaviti, ne dajte se udarati po glavi. Možda biste trebali razmisliti o drugoj vrsti posla. Za nekoga u vašem stanju, teško bih se mogla dosjetiti gorega od vašeg. Problem  je u tome što ne znate tko ste. Susrest ćete se s neočekivanim neočekivanim rupama i promjenama u različitim vještinama. Promjenama raspoloženja. Promjenama u osjetu mirisa ili okusa. Ograničenjima u rješavanju problema. Još ne znate što nemate. Metak je odaslao val šoka kroz cijeli mozak. Morate ga pustiti da se oporavi.” “Jedva da ću ga i koristiti.” Elena Iljičnina nije bila impresionirana. “Jesam li vas pitala za depresiju?” “Ne. Zar stvari nisu dovoljno loše?” “Postoji li incidencija depresije u vašoj obitelji?” “Uobičajena.” “Je li bilo samoubojstava?” samoubojstava?” “Uobičajen broj.” “Stav pacijenta ima velikog udjela u oporavku.” “Oporavit ću se ako me više vi še nitko ne upuca.”  Noću bi odjel utonuo u nadrogiranu umrtvljenost. Dežurne sestre su trljale oči i šuška le papirima i dokumentima. Zvuk kojim se oglasila mikrovalna pećnica objavio bi da je nešto toplo. Arkadij se pridigao sporo kao što bi to učinio ronilac na velike dubine izranjajući na površinu. Krevet se gotovo uopće nije zavrtio i kad je mogao nadvladati mučninu uspravio se u stojeći položaj na podu, iz kojeg je položio prstenasti jastuk na krevet i pustio glavu da se navikne na visinu. Izvukao je iglu infuzije iz ruke i, osim nekoliko kapi, zaustavio krvarenje palcem druge ruke. Radi

tišine, krenuo je bez papuča, iako je gotovo jednako vukao noge koliko je i hodao. Udaljenost do toaleta bila je beskrajna praznina. Noge su mu se tresle. Tko je mogao znati da je ostati uspravan takav podvig?

U trenutku kad je stigao do vrata toaleta njegova bolnička halja koja je bila praktički papirnata koverta zalijepila se na njegovo znojno tijelo. Isprva se uplašio da bi se svjetlo moglo automatski uključiti kad otvori vrata, a onda se uplašio mrklog mraka kad je zatvorio vrata za sobom. Pipao je objema rukama sve dok nije pronašao prekidač. U prostoriji se nalazila kabina s WC školjkom, umivaonik i ogledalo. Urinirao je i na izlasku zamijetio stvora s obrijanom plavom kožom glave i ljubičastim prstenom oko vrata. Arkadij se okrenuo dovoljno da pokaže vrh crnog šava i kl aun je pokazao isti takav. Zajedno su, Arkadij i klaun skinuli zavoje sa svojih čela, otkrivši red šavova gustih kao trepavice. Arkadij je zateturao udaljujući od ogledala, prošao kroz vrata, jednu ruku naslonivši na zid hodnika radi ravnoteže. Prošao je nekoliko metara prije nego što je shvatio da se uputio u krivom smjeru i da nije na odjelu, nego na nekom posve drugom dijelu kata. Nije čak bio siguran ni iz kojeg  je smjera došao. došao.

Kakve je mogućnosti izbora imao? Krenuti lijevo, desno ili ostati tu gdje j est u papirnatoj  bolničkoj halji ostatak noći, dok ne bude dovoljno svjetla da pronađe put natrag. Neće li sestra  primijetiti da mu je krevet prazan prije toga? Ako je ovo najbolje što njegov novi mozak može, gadno je razočaran. Oslušnuo je ne bi li čuo zvuk dizala; područje oko dizala je uvijek osvijetljeno i na njima pišu upute. Ili zvuk brisanja poda; čistač ili čistačica mogla bi biti dobra duša koja bi mu pokazala put. Umjesto toga je čuo kuckanje, zvuk koji se povremeno pojavljivao u njegovoj svijesti veći dio tjedna.

Arkadij je slijedeći taj zvuk prošao još dvoja vrata. Kvaka se s lakoćom okrenula i vrata su se otvorila otkrivši prostoriju sa stolom za preglede, umivaonikom i plakatima koji su prikazivali ljudski probavni sustav. Ženja je bio na podu u gnjezdu bolničkih pokrivača i igrao šah na plastičnoj kompjuteriziranoj ploči uz svjetlost stolne lampe koju je spustio kraj sebe. Zabuljio se u Arkadija.  Neki drugi dječak dječak možda bi zavrištao. zavrištao. “Samo naprijed.” Arkadij se smjestio u invalidska kolica. “Završi. Ja moram sjesti.” Igrajući crnim figurama, Ženja je bio u završnici. Bijeli je imao više figura, ali su bile raštrkane, dok je Ženjin skakač dovodio bijelog kralja u paniku. Ženja je završio vezanom kulom, “izvaranim” pješakom i serijom šahova. Svaki je potez brzo popraćen simuliranim udarcem po satu za mjerenje vremena, klik-klik, klik-klik, klik-klik. Mat.

Ženjino lice se nadvilo nad malenim krugom svjetlosti koji je stvarala lampa. Oči su mu bile široke i osvijetljene odozdo. Još uvijek je bio u svojoj jakni. “Što radiš ovdje?” upita ga Arkadij. “U posjeti sam.” “Po noći?” “Kad sam već ovdje, u bolnici, onda mogu i ostati. Lako je. Samo idem od jedne čekaonice do druge. Imaju aparate za Coca-Colu.” To je za Ženju bila govorancija. “Sljedeći put me posjeti u vrijeme posjeta, kad budem budan.” “Jesi li ljut?” “Zbog..Arkadij “Zbog..Arkadij pokaže na kaos u kojem mu je bila glava. “Ne na tebe.” “Pobjegao sam. Moj otac te upucao, a ja j a sam pobjegao.” “Ja sam činio i gore stvari.” Arkadijev pogled padne na telefon. Kad je podigao slušalicu začuo je slobodan ton. “Koga zoveš?” upita Ženja. “Prilično je kasno.” “Nije samo kasno, ovo je vrijeme kad ljudi s glavama poput patlidžana hodaju zemljom.” Arkadij utipka brojeve 33-31- 33, pričeka i zatim spusti slušalicu. Bio je potpuno iscrpljen. “Kao Baba Jaga.” “Vještica koja jede malu djecu? Definitivno.” “Kao moj otac.” Baba Jaga je živjela u šumi u kući koja je stajala na pilećim nogama, u dvorištu okruženom ogradom načinjenom od ljudskih kostiju. Ženja nekoć uopće nije govorio i Arkadij je izmišljao avanture djece koja su pobjegla od nje.

“Kako to misliš? Svakog vikenda smo išli tražiti tvog oca.” Ženja ništa nije rekao. Opet finta sa šutnjom. Ženja je to izvodio poput umjetnika; mogao bi proći cijeli tjedan prije nego što kaže sljedeću riječ.

“Tvoj otac me pokušao ubiti i bio bi ubio i tebe, ali ti si htio da idemo u potragu za njim svakog vikenda. Zašto?” Ženja slegne ramenima. “Jesi li znao što namjerava učiniti?” Ženja počne ubacivati šahovske figure u vreću od mekane kože po redu važnosti počevši s crnim pješacima, što je bio još jedan od njegovih rituala. Arkadij se prisjetio kako je u parku Gorkoga mlađi Ženja hodao oko fontane magičnih četiri puta. “Dobro se brineš za svoje figure.” Ženja stavi kulu u vreću. “Kao da su žive, zar ne?” reče Arkadij. “Nije da samo igraš s njima, nego im i pomažeš. I ne razmišljaš samo ti, i one također razmišljaju. One su tvoji prijatelji.” Ženja naglo digne pogled, iako  je Arkadij jednostavno upotrijebio upotrij ebio ključ koji mu je Ženja dao. “Rekao si da je tvoj otac bio Baba Jaga? Tvoji prijatelji se bore protiv nje?” Po digitalnom satu na Ženjinu tankom zapešću bilo je dva izjutra. Sat usred mraka. “Nisu živi”, reče Ženja. “Od plastike su, to je sve.” Arkadij pričeka. “Ali se brinem za njih”, dodao je Ženja. “Na koji način?” “Tako da ne gubim.” “Što se događalo kad bi izgubio?” i zgubio?” “Ne bih dobio večeru.” “To se često događalo?” “U početku.” “On je bio prilično dobar?” “Tako-tako.” “Koliko godina si imao kad si ga stvarno pobijedio u šahu?” “Devet. Rekao je da je ponosan. Razbio sam tanjur, a on me istukao remenom. Rekao je da je to zbog tanjura, ali znao sam da nije.” Usne su mu se razvukle u  jedva primjetan osmijeh. “Gdje je bila tvoja majka?” Osmijeh je nestao.

“Ne znam.” “Koliko sam shvatio, tvoj otac se volio voziti vlakom. Sigurno ga često nije bilo.” “Vodio nas je sa sobom.” “Jeste li igrali šah u vlaku?”  Nije bilo odgovora.

“Jeste li igrali šah s drugim putnicima?” “Otac je htio da ih malo spustim na zemlju. To je stalno govorio, da ih malo spustim na zemlju.” “Je li itko ikad pitao zašto nisi u školi?” “U vlaku? Ne.” “Ili zašto nemaš malo boje u obrazima?” “Ne.” “Jesi li ikad izgubio?”

“Nekoliko puta.” “Što je tvoj otac tada učinio?”  Nije bilo odgovora.

“Naposljetku su te neki rudari iz rudnika zlata prepoznali.” “Prebili su mog oca i bacili moju šahovsku garnituru pod kotače.” “Kotače vlaka?” “Aha.” “Tvoj otac je izvukao garnituru?” “Poslao je mene. Ja bih ionako otišao.” “Znači, proveo si godinu dana idući amo -tamo od Moskve do Vladivostoka igrajući šah u kupeu vlaka? Godinu dana života?” Ženja je skrenuo pogled. “Jeste li ti i tvoj otac ikad otišli na odmor, na plažu, trčali po travi?”  upita Arkadij. Ženja ništa nije rekao, kao da je takvo djetinjstvo plod mašte. Ali Arkadij je slutio da još nešto nedostaje.

“Kad sam te prvi put pitao za putovanja tvog oca, rekao si: ‘Vodio nas je sa sobom.’ Koga to  još osim tebe?” Ženja ništa nije rekao, i nije promijenio izraz lica. “Tvoju majku?” Ženja odmahne glavom. “Koga?” Ženja je i dalje šutio, ali oči su mu pokazale zabrinutost kad je Arkadij izvadio bijelog kralja iz kožne vreće. Arkadij je okrenuo figuru među prstima i sakrio je u šaku, otvorio je i dopustio dječaku da zgrabi figuru i vrati je natrag.

“Doru.” “Tko je Dora?” “Moja mlađa sestra. Nije dobro igrala i grala šah. Pokušala je, ali je izgubila.” “Što se dogodilo?” “Nije dobila večeru.” Arkadij je napokon shvatio istinu, a istina je bila porazna. Cijelu jednu godinu mislio je da

 pomaže Ženji Ženji da pronađe nježnog nježnog oca, a cijelo to vrijeme Ženja je zapravo vrebao vrebao čudovište. “Zašto si onda htio da idem s tobom svaki put kad smo tražili tvog oca?” “Da ga ubiješ.” Arkadij je morao ponovno razmisliti o svemu.

16 Zurin je priredio oproštajnu zabavu za Arkadija, skromnu proslavicu u uredu tužitelja, samo espresso i peciva, s drugim istražiteljima. Viši istražitelj Renko biva na brzaka otpravljen, to je sve što je osoblje znalo. Nije zapravo degradiran, ali sigurno nije unaprijeđen. Bio je to više pomak u stranu. Premještaj. “Mjesto gdje će biti stacioniran”, počeo je Zurin. “Mjesto gdje će biti stacioniran bit će neka lijepa —” “Vukojebina”, “Vukojebina”, reče neki šaljivčina. Tužitelj nastavi. “Neki povijesni gradić kao Suzdal, tiho okružje daleko od moskovskog stresa. Prošao je tek jedan mjesec otkako je istražitelj Renko nastrijeljen na dužnosti. Nitko nije bio više zabrinut zbog tijeka njegova oporavka od mene. Govorim u ime cijelog ureda kad kažem, dobrodošao natrag.” “I zbogom, kako se čini”, reče Arkadij. “Za sada. Zdravstveno stanje ćemo povremeno ponovno procjenjivati. Koliko sam ja shvatio,  potrebna je godina dana za potpun oporavak. U međuvremenu, mlađe će snage dobiti priliku za kormilom i tako steći nešto iskustva. Naravno, svi se radujemo tvom povratku. Za tebe je sada najvažnije da ne budeš besposlen. Da se ne motaš bezveze uokolo.” Arkadij pogleda lica uredskog osoblja, činovničića koji su se kretali s pola snage, istrošen e i ogorčene, i one perspektivne koji su slijepo oponašali Zurinovu žovijalnost. A što su oni vidjeli u njemu doli blijedog muškarca čija je crna kosa rasla pomiješana sa sijedim vlasima, i s malenim  plavim ožiljkom na čelu. čelu. Lazara koji koji tek što je ustao iz mrtvih, a već ga otpuštaju. “Mogu izabrati mjesto gdje ću biti premješten?” “Glavni državni tužitelj je to odobrio.” “Ne mislite da bi me netko mogao poželjeti držati podalje od novinara zbog Staljinova ukazivanja?” “Uopće ne. Svi do posljednjeg ti zavidimo. Mi ćemo se spoticati o leševe dok ćeš se ti ponovno  povezivati s pravom, pravom, autentičnom autentičnom Rusijom.” Arkadij je razmišljao o Suzdalu tijekom vožnje. Suzdal, zvijezda vodilja izletničkih autobusa. Suzdal, dvjesto kilometara udaljen od Moskve. Suzdal, savršeno mjesto za rustikalni život ozlijeđenog čovjeka. Pritisnuo je gas, probio novu traku između dvije postojeće, usporio na Petrovki, a zatim se ubacio u promet u smjeru rijeke. Kao i u šahu, u položaju je sve. Kartonska kutija s preostalim dokazima, osobne stvari i bilježnica sa spiralnim uvezom i veselim koricama s tratinčicama  poskakivali su na stražnjem sjedalu sjedalu Žigulija. Snijeg se otopio zbog bizarno toplog vremena, koje je prelazilo iz jednog ekstrema u drugi bez

zastajanja između. Je li to prouzročeno globalnim zatopljenjem? Svejedno, grad je uživao u svom lažnom proljeću i blagom povjetarcu koji su na površinu izvukli narcise i otkrili Igora Borodina. Borodin je pronađen u cijevi za vodu u parku Izmailovo, s praznom bocom votke pokraj njega. Forenzičari nisu pronašli tragove nasilja. Sadržaj njegova želuca odgovarao je onome što je konzumirao nakon što je oslobođen optužbe za ubojstvo dostavljača pizze prije mjesec dana. Njegov doktor je potvrdio da je Borodin patio od depresije i da se već u dva navrat a skoro ubio pretjeranim alkoholiziranjem. Ovaj je put, s toliko razloga za slavlje, uspio. Činilo se doista prikladnim da su dvojica detektiva zadužena za taj slučaj, Isakov i Urman, služili s mrtvacem u OMON -u.

Po Arkadijevim saznanjima, nitko nije povez ao fatalnu obiteljsku svađu Kuznjecova i njegove

žene i Borodinovo pretjerano uživanje alkohola. Činilo se da je jedino što im je zajedničko alkohol i fantastični detektivski duo Isakov i Urman, čija je stopa uspješnosti rješavanja zločina nešto što bi svakoga razveselilo.

 Na jednoj tržnici je Ženja Ženja uskočio u automobil s brdašcem brdašcem piratskih piratskih CD -a i DVD-a. Arkadij se nadao da ih dječak nije ukrao; mafija ima pravila u vezi takvih stvari. Dok su se vozili prema šahovskom klubu Arkadij je vježbao vizualne vještine. Plavi kamionet. Pravokutni plakat. Sivi prometni  policajac. Zlatna šiljasta kupola. Zeleno nešto. Plavi autobus. Svećenik nalik crnom stošcu. Kockasti uzorak smeđih  i nekakvih cigala. Prugasto crno- nekakvo nešto. Sjetio se da mu je Elena Iljičnina r ekla ekla kako se oštećene moždane stanice mogu same popraviti, ali da se mrtve nikad ne mogu nadomjestiti. Znači, jedan mozak, malo skresan. Zatekli su Platonova kako sjedi na podrumskim stepenicama kluba. Iako je prošlo nekoliko tjedana od njegove petstodolar ske ske proslave, velemajstor je još uvijek bio smlavljen. “Ponosan sam što sam se othrvao banalnosti bankovne štednje, ali raskalašenost me mnogo koštala. Moram reći da je tvoj prijatelj Viktor bio sa mnom rame uz rame u mojoj odlučnosti. Većina ljudi bi se slomila i rekla mi: ‘Moj dragi Ilja Sergejeviču, ostavi nešto po strani za crne dane.’ Ali ne i Viktor. Hoćeš li ga uskoro vidjeti?” ' “Danas poslijepodne.” “Dragi Gospode, učini da pati. Jetra mi je mekana poput balona, a nadao sam se da ću moći učiniti neka mala poboljšanja u klubu. Nije da se žalim nekome tko je, znaš - bang! - upucan u glavu.” U podrumu je kroz isti neoprani podrumski prozor prodirala ista mutna svjetlost. Fluorescentna

cijev je zujala nad desetak šahovskih partija toliko odmaklih da su igrači izgledali kao mjesečari. Činilo se da u prljavim staklenim kutijama ni jedna jedina šahovska garnitura, sat, niti sloj prašine nije dirnut. Ipak, glave su se okrenule kad je Ženja zauzeo mjesto za pločom koja je  prešutno bila rezervirana za najjačeg prisutnog igrača. Otvorio je svoj ruksak i kožnu vreću te omirisao zrak, kao da pokušava nanjušiti plijen. Platonov reče: “Ako mali seronja uvjeri nekog člana da igra za novac, shvatit će da ga ni jedan član ovog kluba nema. Pažljivo smo odabrali samo kreposne i siromašne.” “Kao antikasino.” “Upravo tako. Renko, neće mi oporezovati oporezovati mojih petsto dolara, hoće li? Tako brzo su mi prošli kroz ruke. Taj novac čak nisam ni pošteno zaradio. Ženja mi je prepustio partiju.” “Koliko daleko može ići?” “Teško je reći.” Platonov spusti glas. “On je poput dječaka rođenog sa savršenim tonom glasa. Može ga izgubiti nakon što mu glas mutira. Prosječno je inteligentan. Idoli su mu Crne beretke, što je normalno za dječaka njegovih godina. Za šahovskom pločom je drugačije stvorenje. Kad inteligentniji igrači analiziraju situaciju, Ženja vidi. On je razmaženi mali Mozart koji komponira muziku onoliko brzo koliko može pisati, jer j er je već gotova u njegovoj glavi.” “Neki posebni pripadnik Crnih beretki?” “Čini se da mu je satnik Isakov glavni junak. Jesi li znao da je bio na čelu šestorice pripadnika Crnih beretki suočenih sa sto čečenskih terorista?” “Vjerujete li u to?” “Zašto ne? Kod Staljingrada smo imali snajperiste koji su ubijali Nijemce, po dvadeset odjednom. Provjeri. Za leđima nam je bila Volga. Staljin je rekao: ‘Ne smije biti povlačenja ni za korak!’ Jedan korak unazad i bili bismo u vodi. Onda, kako napreduje oporavak? Izgledaš dobro, kad se sve uzme u obzir. Jesi li onaj stari?”

“Kako bih to mogao znati?” Arkadij je naručio mineralnu vodu, a Viktor pivo u kafiću sa stolovima na pločniku pod drvetom bez lišća na bulevaru Prsten. Arapi su brzali pokraj njih na putu p rema svojim veleposlanstvima. Djeca su se vozila u dječjim kolicima. Viktor je čitao Arkadijevu bilježnicu sa spiralnim uvezom i kad je završio, mahnuo je konobaru. “Ova bilježnica nije za ludilo pivskog kalibra; ovo zaslužuje votku. Za početak, Arkadij, j esi li  poludio? Možda je ovo posljedica posljedica metka u glavu?” glavu?” “Te bilješke sam napravio samo da me podsjete na određene slučajeve.” “Ne. Ove bilješke govore o slučajevima koji nikad nisu bili tvoji. Kuznjecov koji je pao  pokošen mesarskom sjekiricom, njegova žen a nadjevena kao guska svojim vlastitim jezikom, novinar Ginsberg pregažen, i Borodin mrtav pijan, doslovno. Te su slučajeve otpisali detektivi Isakov i Urman kao obiteljsku svađu, poskliznuće na ledu  i opasnost od samotnog alkoholiziranja. Ali ti insinuiraš da se radi o umorstvima.” “Samo sugeriram da su ti slučajevi neadekvatno neadekvatno istraženi.” “Jesi li vidio kako je Ginsberg pregažen?” “Ne.” “Je li u Borodinovu slučaju bilo kakvih dokaza o zločinu?” “Ne.” “Kakve veze oni imaju s Kuznjecovima?” “Preko Isakova i Urmana.” “Čuješ li ti cirkularnost svojih argumenata?” “Bilješke su samo za mene.” “I bolje ti je da je tako, jer ako Isakov i Urman saznaju za njih, tvoje će tijelo biti pronađeno, ali bilježnica neće. Žao mi je. Ja sam te upetljao u posao sa Zojom Filotovom koja je htjela dati ubiti i skalpirati svog muža. To ti se obilo o glavu.” “Bilješke nisu dobro sređene.” “Pa, samo si ih sve nabacao unutra.” “Pokušao sam svakome dati po jednu stranicu, kao i popis činjenica i gotovo činjenica. Počevši s Isakovom i Urmanom. Zatim nastaviti s videoekipom Ruskih rodoljuba - Zelenskim, Petjom i Borom - svatko od njih je dobio stranicu.”

“Danas imaju predizborni skup u Tveru.” Viktor je zastao pokazujući duboko poštovanje kad  je stigao karaf s votkom, a zatim  je ispružio ruku kako bi okrenuo okrenuo stranicu. “I Tanji si posvetio jednu stranicu.” “Urmanova je djevojka i dobro barata garotom. Dobila je bonus bodove za sviranje harfe.” “Ovdje je i Ženjin otac, Osip Lisenko? Kog vraga on ima sa svim ovim?” “Svatko tko me upuca automatski zasluži stranicu.” “Ako nastaviš s ovim, ponovno će te upucati. Tko zna? Možda Isakov i Urman budu oni koji će pronaći tvoje truplo. Mislio sam da su te poslali izvan grada.” “Tako kažu.” Viktor okrene još jednu stranicu. “Ostatak bilješki je bilješki  je sulud. Strelice, dijagrami, poveznice.” poveznice.” “Veze. Neke su nejasne.” “Brineš me, Arkadij. Mislim da se raspadaš po šavovima.” “Htio sam da stvar bude dovršena.”

“Ma je li? Znaš čije ime nisam vidio? Evino. Ime doktorice Eve Kazke. Mislim da i ona zaslužuje stranicu.” Arkadij je bio zatečen izostavljanjem Eve. Napisao je Evino ime na novu stranicu i zapitao se što je još o njoj ispustio. i spustio. “Mislim da sada imaš sve”, reče Viktor. Arkadij je promatrao autobus u prolazu koji je reklamirao jednodnevni izlet u Suzdal.

“Pogledajte dušu Rusije.” Izlet je uključivao ručak. “Postoji broj”, reče on. “Kakav broj?” “Ne sjećam se pucnja i imam još neke praznine, pa sam radio na telefonskim brojevima, adresama i imenima. Znači li ti trideset tri, trideset jedan, trideset tri nešto?” “Ti to ozbiljno? Ne znači mi ništa.” “Što bi to moglo značiti?” Viktor otpije prvi gutljaj votke poput mesara koji navlažuje nož. “Nije telefonski broj; imao bi sedam znamenki. Možda je šifra lokota ili sefa. Dvaput desno na trideset tri, lijevo na trideset jedan, desno na trideset tri, okreneš zasun i otvoriš, samo...” “Samo ne znam o čijem se sefu radi, niti gdje je.” “Vizualiziraj broj. Je li isprintan? Ispisan rukom? Tko ga je napisao, ti ili netko drugi? Muška ili ženska ruka? Na čemu je j e broj originalno napisan? Na papirnatoj salveti ili il i podmetaču iz kafića? Je li to broj nečije registracijske pločice? Broj izvučen na lutriji? Kako se možeš sjećati, a opet se ne sjećati?” “Elena Iljičnina kaže da će se djelići mog sjećanja vratiti. Moram ići.” Arkadij plati Viktorovu votku, što je bila cijena njegove ekspertize. “Misliš li da previše pijem?” “Mrvicu.” “Moglo bi biti i gore.” Viktor se obazre oko sebe. “Je li Elena Iljičnina rekla nešto o meni?” “Ne.” “Je li me prepoznala?” prepoznala?” “Zašto bi trebala?” Viktor povuče unazad kosu kod sljepoočnica i otkrije male namreškane ožiljke na obje strane. “Uvijek me zapanjuješ”, reče Arkadij. “I ti?” “Malo drukčije. Bio sam malko ovisan o drogi prije otprilike deset godina, tak o da sam se dao izbušiti.” “Izbušiti?” “Uz lokalnu anesteziju. Razgovarao sam s doktorom dok mi je vadio malo moždanog tkiva iz obje hemisfere. Komadićak. Postupak je bio prekrasan primjer ruske dovitljivosti. Sada je ilegalan  jer ga je Elena Iljičnina Iljičnina prijavila, ali je upalio. Sve odonda više ne koristim droge.” droge.” “Čestitam. A što je s alkoholom?” Viktor vrati kosu na mjesto zagladivši je. “Ispunjava prazninu. Upotpunjuje me. Služi mi kao lakirovka. Svi imaju lakirovku, čak i ti Arkadij. Svi vide smirenog čovjeka. A ti nisi ni približno smiren. Počeli smo, ti i ja, s istragom dvojice detektiva. Sada si se okomio na Crne beretke.” “Nešto se dogodilo u Čečeniji.” “Strašne stvari, nema sumnje; rat je takav. Ali zašto bi se junaci kao što su Isakov i Urman vratili u Moskvu i poubijali svoje prijatelje i bivše ratne drugove? Znaš li na što se svodi ova

 bilježnica? Na neostvarive neostvarive želje. Zapitaj Zapitaj se što zaista želiš, Isakova Isakova ili Evu? Govorim ti to kao čovjek čovjek koji je ubio čovjeka koji te upucao. Zbog čega misliš da je Eva nesretna s njim?” Kad Arkadij ništa nije rekao, Viktor je na sunce izvukao poluosmijeh. “Jebi ga, zaboravi sve ovo. Lupetam. Pijan sam.” “Meni zvučiš trijezno. Razmisli o brojevima trideset tri, trideset jedan, trideset tri. tri . Jednostavno se pitam zašto je moj mozak izabrao te brojeve da se na njih fiksira.” “Možda te u ovom trenutku tvoj mozak mrzi iz dna duše.” Kad se snijeg otopio, kamion za selidbe napokon je dovezao Arkadijevo pokućstvo i ovozemaljska dobra, uključujući i sklopivi ležaj, iako je Ženja i dalje izražavao svoju neovisnost spavanjem na kauču s naprtnjačom spremnom za trenutačni odlazak. Još uvijek se na njemu vidjelo da je u ranom djetinjstvu bio neuhranjen, ali je počeo dizati utege i razvio je čvrste male mišiće nalik čvorovima na užetu. Školsku zadaću je pisao brzo kako bi mogao uključiti televizor i gledati nostalgični program na kojem su prikazivali dokumentarce zrnate slike iz ratnih vremena o opsadi Lenjingrada, obrani Moskve, pokolju i hrabrosti Staljingrada preimenovanog u Volg ograd, koji će ipak zauvijek ostati

Staljingrad. Također i ratne filmove o pilotima, posadama tenkova i vojnicima koji su bili naoružani  puškama i koji su jedan drugome pokazivali fotografije svojih majki, žena i djece prije nego što bi napali bunker naoru žan strojnicama, upravljali gorućim avionima, puzali s molotovljevim koktelom u ruci prema neprijateljskom tenku.

“Žao mi je”, rekao je Ženja. Arkadij je bio pomalo zatečen. Bio je za stolom i pisao u bilježnicu, te nije čuo Ženju kako se  približava. “Hvala ti. I meni je žao zbog tvog oca.” “Jesi li vidio?” “Ne, zapravo i ne.” “Ne sjećaš se?” upita ga Ženja. “Ne.” Ženja kimne glavom, kao da je to dobra opcija. “Sjećaš li se odlazaka u park Gorkoga?” “Naravno.” “Sjećaš li se velikog kola u lunaparku?” “Da. Tvoj otac je upravljao njime.” Osip Lisenko je naletio na savršenu situaciju za dilanje droge: mladi ljudi koji plaćaju gotovinom za petominutnu vožnju u privatnosti gondole velikog kola na otvorenom. Bilo je pravo čudo što nitko nije pokušao poletjeti s v rha kola. “Nikad nije bio tamo”, reče Ženja. Hvala Bogu, pomislio je Arkadij. Obojica su odlazili u park s krivom pretpostavkom. Arkadij

 je mislio da dječak dječak traži nestalog oca. Dječak je mislio da Arkadij sa sobom sobom nosi pištolj. Jedna minuta je obično bilo vremensko ograničenje za razgovor sa Ženjom, ali on se nije  pomaknuo, već već se razvedrio. razvedrio. “Zima je gadna.” gadna.” “Svakako zna biti.” “Na ranžirnom kolodvoru se možeš nasmrt smrznuti. Snifaš ljepilo danju, poplaviš noću. Tada se odlazi u sklonište za beskućnike.” “Poput zimovanja u Krimu.”

“Problem je u tome što te predaju u ruke roditelja ako se pojavi, čak i mome ocu. Rekao je da  je zakon na njegovoj strani; nikad ne bih mogao mogao pobjeći.” “Vidio si ga ovdje?” “Na drugoj strani ulice. Bio je s ekipom koja je krpala rupu.” r upu.” “Jednostavno, “Jednostavno, loša sreća.” “Padao je snijeg. Nisam ga vidio kad sam izišao iz zgrade. Prošao sam točno pokraj njega. Vjetar mi je skinuo kapuljaču s glave i on me zazvao imenom. Upitao me: ‘Igraš li još uvijek šah?’ A onda je vidio moju torbu za knji ge i upitao me: ‘Imaš li svoju šahovsku garnituru kod sebe?”’ “Jesi li imao?” upita Arkadij. Ženja potvrdno kimne glavom. “Onda mi je rekao da mu je dam da je čuva i da ćemo nastaviti tamo gdje smo stali. ‘Ponovno partneri’, rekao je. Tada sam pobjegao. On   je na nogama imao gumene čizme, ali se poskliznuo na ledu i pao. Povikao je. Rekao je: ‘Zavrnut ću ti vratom kao  piletu! Sudac će te dati meni i ja ću ti zavrnuti vratom kao piletu!’ Čuo sam ga još nekoliko ulica uli ca dalje.” “Kamo si otišao?” “U kliniku u kojoj Eva radi. Rekla mi je da se držim podalje od stana.” “Pametno.” “I da tebi ne kažem jer bi završilo loše. Ona je poznavala ljude koji su mogli srediti stvari tako da nitko ne nastrada.” “To je posebna vještina. Na koga je mislila?” “Ne znam.” Arkadij nije reagirao na laž. Ženja je već mnogo toga otkrio. “Eva je bila u pravu”, priznao je Arkadij. “Nije dobro završilo.” A i nije postajalo bolje. Nije se sjećao da je ikad zapisao 33 -31-33. Možda je to bio izmišljeni broj, a njegova je bilježnica fikcija smišljena da ocrni čovjeka boljeg od njega. Razmotrio je koliko je daleko otišao, posumnjao je u istragu smrti Kuznjecovih i, bez ikakvih dokaza, pokušao povezati Isakova s Borodinovljevom usamljenom smrti u šumi. Čak i pijan, Viktor je to shvatio. Eva ga je ostavila. Zbog čega je mislio da nije sretna? Veliki domovinski rat je nakratko zaustavljen radi večernjih vijesti. Nakon pet minuta, Arkadij  je shvatio da prate demonstracije Ruskih rodoljuba u Tveru. Nikolaj Isakov je bio u prvom redu,  jedan od onih koji su s u nosili zastavu na kojoj je pisalo POVRATITE RUSKI PONOS! Njemu s boka,

 bio je Marat Urman koji je neprestano pažljvo promatrao gomilu. U drugom redu je stajala Eva, oštrih crta lica i egzotična među okruglim licima. Isakov je preko megafona objavi o: “Bio sam momak u Tveru, služio sam u tverskom OMON u, i lojalno ću predstavljati Tver na najvišim razinama vlasti.” Dan je bio dovoljno topao i mnogi su na sebi imali majice sa sloganima Ruskih rodoljuba, zbog

čega su Amerikanci, Wiley i Pacheco, bili još upadljiviji u svojim jaknama. Kad je dvojicu političkih konzultanata upisao na nove stranice bilježnice, Arkadij se sjetio doručka u hotelu Metropol, harfistice zatvorenih očiju i hotelskog telefonskog broja nažvrljanog nalivperom na unutrašnjoj strani  pakiranja šibica. šibica. Arkadij je otišao do ormara i prekopavao po kartonskoj kutiji koju je ponio iz ureda sve dok nije pronašao pakiranje šibica koje je bio uzeo od Petje, Zelenskijeva kamermana za sve. “Tahiti klub za gospodu” bilo je otisnuto crvenim slovima na plastičnoj narančastoj podlozi. Broj Metropola  bio je ispisan rukom s unutrašnje strane. Za sam klub nije bilo telefonskog broja, isprva, ali kad se  pakiranje šibica ugrijalo u njegovoj ruci, na prednjem dijelu se pojavio utisnuti u tisnuti otvoreni dlan, a n a

stražnjem telefonski broj 33-31-33. Kao prsten koji mijenja boju ovisno o raspoloženju čovjeka koji ga nosi. Jedna znamenka manje nego što ima Moskva. Svjesno se nije sjećao da je prije vidio broj; njegov ga je mozak, iz navike, zapamtio. Pozivni broj za Tver je 822.

 Nazvao je sa svog mobitela. Nakon desetog zvona duboki glas je rekao: “Tahiti.” Arkadij je u  pozadini čuo heavy metal, smijeh, svađe, druželjubivo zveckanje čaša. “U Tveru?” “Je li ovo neka šala?” Iskušavajući sreću, Arkadij upita: “Je li Tanja tamo?” “Koja Tanja?” “Ona koja svira harfu.” “Smjena joj počinje kasnije.” “Je li joj nos bolje?” “Ljudi ne dolaze ovamo da vide njezin nos.” Arkadij prekine vezu. Natočio sije kratku votku i pripalio cigaretu. Ponovno se počeo dobro osjećati u svom tijelu. Ženja je ponovno gledao rat. Hitlerovci su se povlačili. Njihovi kamioni i kola za artiljerijsku municiju valjali su se u blatu. Mrtvi konji i nagorjeli tenkovi ležali su uz cestu. Arkadij je podigao slušalicu i nazvao broj u Moskvi. “Da?” “Tužitelju Zurine.” “To si ti, Renko? Dovraga, ovo je moja linija za hitne slučajeve. Ne može li ovo pričekati?” “Odlučio sam gdje želim biti stacioniran i želim tamo otići što je prije moguće. Da se ne motam bezveze uokolo, kako vi kažete.” Zurin se pribrao. “Oh. Pa, to je dobar način razmišljanja. Onda, ideš u Suzdal. Zavidim ti. Vrlo slikovito. Ili možda imaš neku drugu mirnu mir nu destinaciju na umu. Koje mjesto želiš?” “Tver.”  Nastala je dugačka stanka. Obojica muškaraca su znala da je istražitelj tijekom njihove dugot rajne profesionalne veze mogao pronaći bilo kakav izgovor da pošalje Arkadija u Tver, istog bi ga trenutka iskoristio. Sada kad se Arkadij dobrovoljno javio za odlazak u bezdan, istražitelj je vrlo čujno zadržao dah. “Ozbiljno misliš?” “Tver je moj izbor.” Isakov je iz Tvera. Svi pripadnici Crnih beretki koji su se borili kod mosta nad Sunžom bili su iz Tvera. Tanja je iz Tvera. Kako bi, Arkadij je pitao sam sebe, mogao otići bilo kamo drugamo? “Što sad smišljaš, Renko? Nitko ne ide u Tver svojom voljom. Radiš na slučaju?” “Kako bih mogao? Niste mi dali nijedan.” “Tako je. Pa dobro, onda ideš u Tver. Nemoj mi reći zašto. Samo se pozdravi s Moskvom.”  Na televizijskom ekranu pobjednička Crvena Armija nosila je nacističke zastave okrenute naopako i pozdravljala čovjeka na Lenjinovu grobu. Osjećajući se velikodušno, Arkadij je dodao i Staljina u svoju bilježnicu, za svaki slučaj.

17  Na putu prema Tveru Arkadij je izišao iz Moskve i ušao ušao u Rusiju. Tu nema Mercedesa, Boljšoj teatra, nema sushija niti izbeton iranog svijeta; umjesto toga tu je  blato, guske, jabuke koje padaju s kola koje vuče konjska zaprega. Nema zgrada u ograđenim zajednicama, samo kolibe u kojima se živi zajedno s mačkama i kokošima. Nema milijardera, samo muškaraca koji prodaju vaze uz auto cestu jer tvornica kristala u kojoj su radili nije imala novca da ih  plati, pa su ih platili u naturi, načinivši svakog od njih poduzetnikom koji jednom jednom rukom drži vazu, a drugom ubija muhe. Za jedan zimski dan, vrijeme je bilo bizarno toplo, ali je Arkadij vozio s podignutim prozorima  player,  ali prašine koja je padala s kamiona. Ziguli nema klimatizacijskog uređaja niti CD  player, 

zbog njegov motor može raditi na votku ako se ukaže potreba. S vremena na vrijeme tlo je bilo toliko ravno da bi se horizont otvorio p oput lepeze, s livadama i močvarama koje su se prostirale u svim smjerovima. Zemljani put bi se razgranao prema šačici koliba i nagnutoj crkvi nalik uskršnjoj torti uokvirenoj brezama.

Sa suvozačkog sjedala Elena Iljičnina je tužno promatrala pejzaž kraj k ojeg su prolazili. Na Arkadijevo iznenađenje, ona je prihvatila ponudu da je odveze u njezin rodni grad da posjeti majku. Sela na putu su odumirala, ispražnjena masovnom evakuacijom mladih koji su radije odlazili u Tver, Moskvu ili St. Peterburg nego da po dnose ono što je Marx nazivao “idiotizmom seoskog života”. U seoskom dućanu prodaju gumene čizme i jakne od jednostavnog platna. Moskva nudi supermodele i igraonice videoigara. Cijela jedna generacija otišla je u grad da se obogati, stekne informatička znanja, da rade privremene poslove, nose papirnate kape i prže piletinu, da - na ovaj ili onaj način sudjeluju u budućnosti. Smrt sela mogla se pratiti po broju kuća koje su, neokrečene, postale sive i nestajale među drvećem; drvećem; u većini sela, sivilo je bilo e pidemijske prirode. Tijekom rata Tver se zvao Kalinjin, u čast ruskog predsjednika. predsjednika. Kalinjin je imao otmjenu kozju  bradicu i, što je j e važnije, hvalio je sekretara na sva usta. Po Kalinjinovim K alinjinovim procjenama, Staljin je bio bi o “naš najbolji prijatelj, naš najbolji učitelj, čovjek koji je utirao put, znanstveni genij, čovjek koji je sjao jače od sunca, najveći vojni strateg svih vremena.” Staljin je pokušao nagnati Kalinjina da  prestane, molio ga je da ne govori više, ali ovaj nije htio. Čim se Sovjetski Savez raspao , Tver je  ponovno dobio dobio svoje drevno ime.

Iako je dan bio topao, uši Elene Iljičnine bile su jarko ružičaste i Arkadij je shvatio da je ona ideal mnogih muškaraca: muškaraca: krupna žena je, Viktor je često govorio, stijena u olujnom moru. Pripremila  je ručak od kobasice i kruha za put. Razgovor nikad nije zapravo otpočeo. Bili su poput dvoje toliko neusklađenih plesača da su naposljetku otišli s plesnog podija. Osim toga, Elena Iljičnina je odradila jednu smjenu u Moskvi i uskoro joj je trebala početi smjena u Tveru pa je iskoristila priliku da odrijema, što Arkadiju nije nimalo smetalo. Predstavljala je prijateljsko društvo sve dok nije govorila. Dok su se približavali Tveru postao je svjestan da je budna i da ga promatra. Rekla je: “Čujem da ste vi istražitelj koji ne nosi pištolj. Kakva se filozofija krije iza toga?” “Nema filozofije. U nekim situacijama pištolj postane presudan. Počnete se pitati kad ga treba  pokazati, kad ga treba upotrijebiti. On je kao lokomotiva: lokomotiva: vodi vas onamo onamo kamo želi ići.” “A onda vam netko mora iščeprkati metak iz glave.” “Nije to nepogrešiv sistem. Pokušavate mi reći da će mi u Tveru trebati pištolj?” “Ne.” “Kakav je onda Tver?”

“Rodoljuban. U Moskvi ljudi plaćaju doktorima da izmisle razloge zbog kojih njihovi dragocjeni sinovi ne mogu služiti vojsku. Naravno, vojska je brutalna i glupa, ali u Tveru, gdje su momci jednako dragocjeni, svi idu.” “Moskva ne zvuči omiljeno.” “Ja bih nabavila nove registracijske pločice za auto.”  Njemu  je to zvučalo nepotrebno - naposljetku, nije znao ni koliko će dugo biti u Tveru - pa je  promijenio temu raspitujući raspitujući se o zdravlju zdravlju njezine majke. “Svakog dana je drukčije.” Iznenada je izgledala iscrpljeno. “Sutra se vraćam u Moskvu. Evo  bolnice.” Dovezli su se do ulaznih vrata prijemnog odjela depresivne šesterokatnice, konstrukcije od  pločastog stakla i betona lijevanog u kalupe koja je nekad djelovala moderno. Prljavština je  prekrivala staklo, staklo, a beton je bio umrljan hrđom koja je zahvatila zahvatila armaturu loše kvalitete. “Iznutra je bolje.” Elena Iljičnina je nešto našvrljala na posjetnicu i dala je Arkadiju. “Dodala sam broj svog mobitela. Za slučaj...” “Za svaki slučaj”, on se složio. Kad se Arkadij vratio na cestu, grupa motociklista ga je pretekla, možda dva desetak bajkera u ofucanim kombinacijama sunčanih naočala, brada i kožnih jakni. Nihovi su se motori sjajili kao dragulji usađeni u krom. Sa svojom crvenom kosom i bandanom, vodeći bajker mogao je proći kao gusar. Njegov je motocikl bio spušten, produžen i  boje rubina, i dok je prolazio, dao je znak Arkadiju da spusti prozor.

“Jebemti Moskvu!” povikao je bajker. Čopor je prošao. Arkadij je odlučio promijeniti registracijske pločice. “Dobrodošli u Tver.” Gradski tužitelj Sarkisian izgovorio je tu rečenicu kao jednu piskavu riječ. Usmjeravao je Arkadija po uredu kako bi ovaj mogao uživati u profesionalnim potvrdama, uljima na  platnu koja su prikazivala planinu Ararat i, na počasnom mjestu, fotografijama tužitelja u  judo opremi sa samim predsjednikom. Osim toga, ured mu je bio isti kao Zurinov, sovjetski crveni tepih,

tamna oplata na zidovima, tamnosmeđe zavjese. Prozor je gledao na trg s kipom Lenjina koji je bio  pretopio odjeven za ovo vrijeme. “Šteta što ste propustili ručak. Otkrit ćete da je ovo vrlo pri jateljski nastrojen grad. Imamo uspona i padova, ali tko nema. Ipak, kad se smjestite, ovo postane

najprijateljskije mjesto na svijetu. U Tveru nema tajni.” Sarkisian stisne Arkadijevo rame. “Dobrovoljno ste izabrali Tver, zar ne?” “Jesam.” “Porazgovarao sam sa Zurinom, kao jedan tužitelj s drugim. Imate reputaciju, da tako kažem, neobično aktivnog istražitelja. Volite odlaziti na mjesta zločina.” “Valjda.” “Ja imam drugačiji pristup. Ja svoje istražitelje promatram više kao urednike nego kao pisce.  Neka detektivi detektiraju. Vaša je uloga da uzmete ono što su otkrili i uredite to tako da postane slučaj koji ja mogu iznijeti na sudu. To je poput guski koje lete na jug. One ne lete svaka u svom smjeru. Lete u formaciji. Točno?” “Da.” “Osim toga, manje je hod anja amo-tamo. Doktori su vam odobrili rad?” “Potpuno sam izliječen.”

“Odlično, ali prije nego što dođete na posao, uzmite si nekoliko dana da se upoznate s okolinom. Ljude ćete upoznati poslije. Da sam prije saznao za vaš dolazak, mogli smo prirediti  prik ladnu ladnu svečanost. Ovako, sretni smo što smo vam uspjeli organizirati sobu.” “Tver je toliko pun?” “Oh, Tver je prometan grad. Smjestili smo vas kod Lađara. Dat ću vam upute.” Tužitelj ih je već isprintao. “Tako, kao što sam vam rekao, uzmite si nekoliko dana da se smjestite. To će vam dati  priliku da zaista odlučite odlučite želite li se premjestiti premjestiti ovamo ili ne. Onda Onda ćemo razgovarati razgovarati o poslu.” Sarkisian je usmjerio Arkadija prema hodniku. Kraj dizala se nalazila staklena vitrina u kojoj su bile judo bile judo medalje,  medalje, trofeji i pojasi.

“Mi radimo zajedno, i zajedno se igramo. Je li tako u Moskvi?” “Mi zajedno pijemo.” Dizalo, predratni Otis s naoružanim operaterom, napokon je stiglo. Arkadij je zakoračio unutra zadržavši vrata. “Čini se da Moskva ovdje nije baš omiljena.” Sark isian isian slegne ramenima na nešto tako očito. “Moskva želi biti jedina svinja na koritu. Ostali mogu umrijeti od gladi što se Moskve tiče. Zato se mi ovdje u Tveru brinemo sami za sebe.” Tver je nekoć bio elegantan grad s carskom palačom koji je u Volgi imao rijeku koja je bila inspiracija pjesnicima. Zatim je došla revolucija, za njom rat, sovjetska implozija i ekonomska  pljačka i, Arkadiju se činilo, Tver je postao nekoliko bulevara klasične arhitekture - dramsko kazalište je grčki hram rubova obojenih ružičastom bojom - okruženih nasumice razbacanim trgovinama, tvornicama koje ne rade i sivim si vim poslijeratnim stambenim zgradama. Arkadij se provezao uokolo da vidi grad dok je još bilo danjeg svjetla, jer su r uske geografske karte jedna stvar, a

stvarnost često posve druga. Naišao je na obilaznice, cestovne radove, jednosmjerne ulice, čuvane ulice, ulice koje ne postoje, svakakva iznenađenja. ivano zatekao kod Kratkotrajna memorija za Arkadija je bila problem. Tri puta se neoček ivano Lenjinova kipa. Pojeo je pirošku koju je kupio na kiosku dok je razmišljao o Lenjinu koji je pažljivo  promatrao goluba. goluba. Napokon se odšetao do rijeke. rijeke. Ovdje je carica Katarina dala sagraditi palaču za svoje ljubavnike. Ovdje je Puškin tuma rao duž rijeke i ispleo “emocije, misli i čarobni zvuk.” Bilo koje uobičajene zime Volga bi se zaledila i Arkadij bi mogao prehodati preko rijeke, ali Volga koju je zatekao bila je nabrekla od otopljenog snijega i brzala je kroz korito.

Kao dječaka, Arkadija je majka učila svirati klavir, i jedno od prvih djela koje je naučio bilo je “Lađari s Volge.” Lađari su se iznajmljivali umjesto životinja za vuču. Zavezali bi remenje preko  prsa kako bi mogli vući teglenice i brodove, odmjeravajući snage s neumoljivom n eumoljivom riječnom strujom. “Ho-ruk! Ho-ruk!” Arkadijeva ruka bi dramatično lupala dok je desnom svirao melodiju, izražavajući fatalizam ljudi čiji su jedini odušak bili votka i čiji su kreveti bili otrcana odjeća na njihovim leđima. U hotelu Lađar kamiondžije su održavali tradiciju spavajući na masnim plahtama, tuširajući se u hladnoj vodi, i odijevajući se ispred razbijenih ogledala. Tapete su bile pravi mural od mrlja. Boca insekticida u spreju stajala je na stoliću poput buketa cvijeća. Arkadij je odložio jednu vojničku putnu torbu i jednu sportsku torbu i upitao noćnog recepcionara: recepcionara: “Tužitelj Sarkisian je ovo sredio?” “Osobno.” Arkadij još jednom pogleda čovjeka. Glava noćnog recepcionara bila je obrijana i lagano spljoštena. U rukama je držao plastičnu plahtu. “Vi ste operater dizala u njegovu uredu. Imate dva  posla.”

“Ja radim što god tužitelj želi.” Arkadij prijeđe prstima preko tragova koji su ostali nakon gašenja cigareta na ormariću za televizor. “Nemojte me krivo shvatiti, ali mislim da ću potražiti smještaj negdje drugdje.”  Na licu noćnog recepcionara bio je osmijeh. “Nema veze. veze. Ako prijeđete prijeđete prag, morate platiti.” “Koliko?” “Tisuću rubalja za noć.” “Noć čega?” “Nije važno.” Noćni recepcionar rasprostre plastiku na pod, iako je Arkadij pomislio da je malo prekasno da bude pedantan. “Ova je soba rezervirana za vas.” “Ali nisam je ja rezervirao.” “Prešli ste prag.” Bilo je teško sporiti se s čovjekom koji se tako šturo izražava. Arkadij se ni sam nije osjećao  previše pametno, ali kozmička zraka koja je prošla kroz njegov mozak potaknula mu je sjećanje. “Već sam vas vidio. Boksali ste.” “Pa?” “Polufinale, Međunarodni boksački turnir, 1998. Vi i Kubanac. Nakon dvije runde bili ste u  prednosti, ali u trećoj vas je raskrvario r askrvario i meč je zaustavljen. Bila je to sjajna borba. Kako se Kubanac zvao? Kako li se ono zvao?”  Noćnom recepcionaru recepcionaru je bilo drago. drago. “Martinez. Zvao se Martinez.” “Udario vas je glavom u glavu, zar ne?” “Aha, ali nitko se toga ne sjeća, samo da sam izgubio.”  Nastupilo je razmišljanje o općoj općoj nepoštenosti života. Arkadij Arkadij je pomislio na svoj pištolj koji je  bio na sigurnom, sigurnom, zaključan u Moskvi. Moskvi.  Noćni recepcionar recepcionar je morao odmahnuti odmahnuti glavom. “Kakvu “Kakvu vi imate memoriju!” “Nekad da, nekad ne. Znači, sada se ovime bavite, lomite kosti?” “Ponekad.” Noćni recepcionar je bio posramljen, poput majstora drvodjelje koji je dobio zadatak da načini kućicu za ptice. Navukao je “bokser” na prste. “Artritis.” “Boli li?” “Pomalo.” “Pa, ovo bi moglo zapeći.” Arkadij uzme bocu insekticida u spreju i poprska noćnog recepcionara po licu.

“Sranje!” Arkadij ga mlatne bocom spreja po glavi. Krv se raširila po recepcionarovu licu. Zaista ga je  bilo lako raskrvariti.

“Kopile!”  Noćni recepcionar recepcionar je oklijevajući napola napola zakoračio i zapleo zapleo se u plastičnu plastičnu plahtu. “Pas mater!” Iz hotela Lađar Arkadij se odvezao do željezničke stanice, jedino mjesto na kojem čovjek koji čeka u automobil ne bi privukao pažnju. Sladunjavi miris insekticida zalijepio se na njega, pa je spustio  prozor. Nije znao što je noćni recepcionar namjeravao učiniti - samo ga zaplaštiti, malo izudarati po rebrima, rascijepiti usnu. Arkadij je osjećao da je prag uistinu prijeđen. U jednom danu je od višeg istražitelja u Moskvi postao beskućnik u Tveru. Htio je isprovocirati reakciju i želja mu se ispunila Mobitel mu je zazvonio. Bila je to Eva.

“Ne mogu vjerovati”,rekla je. “Dao si čovjeku ručnik?” “Valjda jesam.” “Poprskaš čovjeka koji te napada, a zatim mu dodaš ručnik da obriše oči? Osjećaš li se bolje zbog toga?” “Malo.” Zapisao je broj pozivatelja u svoju bilježnicu dok ga se još sjećao. Broj i naziv “Hotel Obermeier.” “Kako si ti čula za to?” S druge strane se isprva čula samo tišina, a onda je Eva rekla: “Glavno  je da odeš iz Tvera.” “Ne još.” “Nikolaj je obećao da će se držati podalje. Neće se ponoviti.” “Držat će se dalje od mene ili tebe?” “Tebe. Barem do izbora.” “Misliš da će pobijediti?” “Mora pobijediti.” “Za čast i slavu imuniteta od kriminalnog gonjenja?” Ponovno je nastala stanka.

“Molim te, Arkadij, idi kući.” Prekinula je vezu. Imunitet bi bio šećer na kraju za Isakova. Senator Isakov bio bi otporan na metke. Zakon štiti donositelje zakona od uhićenja za bilo kakvo kriminalno djelo, osim u slučaju da ih se uhvati u trenutku počinjenja, recimo, ubojstva ili silovanja. Što se tiče starih slučajeva kao što su Kuznjecovi, Ginsberg i Borodin, nitko neće prebirati po pepelu. Njihovi slučajevi su već zatvoreni i uskoro će biti zaboravljeni. Mobitel mu je zazvonio. Ponadao se da je Eva, ali broj pozivatelja je otkrivao da ga zove

Ženja, osoba s kojom Arkadij ni najmanje nije želio razgovarati. Nije bio raspoložen za razgovor o šahu ili šahovskim turnirima. Zato je pustio telefon da zvoni. Nije htio biti Ženjin učitelj šaha, ni otac, ni ujak. Prijatelj, to može. Telefon je zvonio. Zašto je Ženja tako uporan? Ponoć je. Telefon je zvonio sve dok se Arkadij nije predao i javio.

Ženja je šaptao. “Jesi li u blizini jezera Brosno?” “Nemam pojma.” “Saznaj jesi li u blizini jezera Brosno”, rekao je Ženja. “Dobro.” “Prošle večeri je na televiziji bila emisija u kojoj su rekli da je Brosno blizu Tvera.” “Onda valjda jest”, rekao je Arkadij. “I što s tim?” “U Brosnu živi čudovište kao što je ono u Loeh Nessu, ali bolje. Postoje slike čudovišta i svi starci su ga vidjeli.” “Zašto je bolje?” “Čudovište iz Brosna izlazi na kopno.” “Pa, eto ti.” “Tijekom rata je izašlo iz jezera i ščepalo fašistički avion u letu.” “Rodoljubno čudovište.” Staljin ne samo da je regrutirao  ortodoksnu crkvu i sve njezine svece,  pomislio je Arkadij, nego nego i domaća čudovišta također. također. “Koliko je veliko?” veliko?” “Kao kuća”, reče Ženja. “Ima li noge?”

“Nitko ne zna. Neki znanstvenici će uzeti elektronsku opremu, isploviti na jezero u brodu i ispitati anomalije.” “Anomalije?” Dobra riječ. “Ne bi li bilo sjajno da čudovište izađe?” “I uništi sve oko sebe i proširi paniku i strah?” “Morali bismo baciti bombu na njega. To bi bilo tako fora.” “Ženja, možemo se samo nadati.” Arkadij je nakon poziva bio previše napet da bi mogao mogao spavati. Tramvaji Tramvaji su prestali voziti. Ostavio Ostavio je

automobil na željezničkoj stanici i pješice krenuo nikamo posebno. Nije bilo previše smisleno  prijavljivati se u drugi hotel; u Tveru ih nije bilo mnogo, a Sarkisian ih m ože za nekoliko minuta obavijestiti. A mogao se i odvesti natrag u Moskvu.

Ulica je vodila, kao što su, izgleda, sve ulice u Tveru vodile, prema rijeci. U Volgu su se ulijevale dvije manje rijeke u centru grada, i tako osnažena, Volga je brzala duž nasipa  prema udaljenom Kaspijskom moru. Nije ni čudo da ga je privukla. Carska palača, parkovi, kipovi, dva osvijetljena mosta, gotovo sve u Tveru gledalo je na rijeku, poznata lica zagledana u srebrno ogledalo.

Imao je dva moguća pristupa: napasti Isakova ili pokušati ponovno osvojiti Evu. Oba su bila  besramna, ali na različite načine. Budući da nije imao dokaza niti ovlasti da napadne detektiva na  bilo kakav službeni način, morat će isprovocirati Isakova da napravi pogrešan korak. Ili može zaboraviti Isakova i pravdu i koncentrirati se na Evu. Spavala je s drugim muškarcem? U njegovim godinama to znači sve manje. Ljudi imaju povijest. Mogao je zadržati svoje dostojanstvo ili nju. To je njegov izbor.

18 reče: “Ne pokazujem lijepe stanove bilo kome. Uvijek gledam ljudima u cipele. Ako ne vode brigu o svojim vlastitim cipelama, kako će voditi brigu o stanu?” “Naravno”, rekao je Arkadij, iako on nije bio zaslužan za to; svaki sin generala automatski uvijek ima ulaštene cipele. Ona vozeći namigne Arkadiju i zapjevuši sebi u bradu. Njezin je automobil bila najurednija Lada u kojoj je Arkadij ikad bio. Nije bilo kutija od cigareta, limenki od piva, zgužvanih vlažnih novina niti hrđe na podu. Pomalo poput same Sofije Andrejeve. Ono što je nekoć bio markantan nos s godinama je postao kljun, ali na obrazima je imala rumenilo svježe poput pupoljka i onako umotana u crni šal izgledala je vedro ožalošćeno. Ona je agentica za nekretnine, što znači da dočekuje svaki vlak  koji stiže na tversku željezničku stanicu i proučava putnike koji se iskrcavaju  prije nego što ponudi: “Stanovi za iznajmljivanje. Garantiramo najbolji izbor.” Ostali agenti za nekretnine su na sebi nosili reklamne ploče, što je ona smatrala deplasiranim.  Arkadij joj se odmah svidio. Bio je uredno izbrijan, i nije bio vidljivo mamuran čak ni ovako rano ujutro. I bilo joj je drago što je, iako je imao vlastiti automobil, otišao na željezničku stanicu umjesto u neki zagušljivi, Sofija Andrejeva

 preskupi ured. Sofija Andrejeva

mu je pokazala garsonijeru s danskim detaljima i bežičnom vezom, a zatim odvela u prostrani stan u Sovjetskoj ulici, središnjem gradskom bulevaru. Za Arkadijeve potrebe ni  jedan nije odgovarao. Dok su hodali niz Sovjetsku ulicu, Sofija Andrejeva iznenadila je Arkadija

 pljunuvši usputno ali odlučno na neka vrata. Prije nego što ju je stigao upitati zašto, ona je rekla: “Postoji još jedan stan, vlasnik mi je dragi prijatelj. Uzeo je slobodnu godinu na fakultetu. Jučer me  je nazvao da mi kaže kako bi mu, budući da euro vrijedi toliko koliko vrijedi, dobro došao dodatni izvor prihoda. U svakom slučaju, stan nije spreman za pokazivanje, i njegove osobne stvari su  posvuda, ali ali s novim plahtama mogli biste se useliti useliti danas. Govorite li francuski?” francuski?” “Ne. Je li to nužno?” “Ne, uopće ne.” Uzdahnula je. “Samo je šteta.” Stan je bio na drugom katu stambenog bloka u kojem su ljudi vješali rublje na balkonima. Predvorje je bilo prljavo, a poštanski sandučići potrgani. U stanu je, s druge strane, sklonište našla fantazija.  Na zidovima su visjeli plakati Edit Piaf i Alaina Delona. Michelinovi vodiči ispunili su  police. Na stolu je ležala kutija Gitanesa, a smrad zaboravljenog sira nadvladao je sve ostalo. Sofija  je zamolila Arkadija Arkadija da se preobuje preobuje u papuče na ulaznim vratima . “Zbog tepiha.” “Razumijem.” Nije bilo neobično promijeniti obuću ako su ponuđene šlape. “Ovime se profesor diči.” Pokazala je na najofucaniji tepih s istkanim zmajem na podu. “Običan tepih, svakako, ali kupljen profesorskom plaćom.” Šmrcnula je. “Kakva atmosfera. Možda  bi otvoren prozor prozor bio dobra ideja.” ideja.” Arkadij je pogledao fotografiju sredovječnog čovjeka koji je zauzeo pozu za slikanje s  beretkom spljoštenom spljoštenom na glavi glavi i cigaretom koja mu je visjela visjela s donje usnice. usnice. “Ima li on obitelj?” “Profesorov sin je anarhist. Putuje svijetom protestirajući protiv međunarodnih konferencija time što potpaljuje aute. Obratite pažnju na televizor i videorekorder. Dvije spavaće sobe, jedna kupaonica. kupaonica. Tepisi, naravno. Tuš i kuhinja su obnovljeni. Plin i struja su spojeni. Žao mi je što moram reći da je telefon isključen, ali vi nesumnjivo imate mobitel. Svi ga imaju.”

Useliti se u tako potpuno pokućstvom opremljen stan jest kao da nosiš tuđu odjeću, ali  pozitivna strana je bila to što je zgrada točno nasuprot te bila poslovn a, a ne gnijezdo radoznalih starih baba. U prizemlju su bila dva izlaza, ulazna vrata koja su vodila na ulicu i kolni ulaz i stražnja vrata koja su vodila u dvorište s igralištem za djecu i rešetkom za vezivanje bicikla. S druge strane dvorišta bio je niz malih firmi - internetski kafić, teretana i kozmetički salon. Dvojica muškaraca u trenirkama motala su se ispred stražnjih vrata teretane. Sofija Andrejeva bila je voljna iznajmiti stan mjesec po mjesec za djelić onoga koliko bi koštao hotel. Arkadij reče: “Sviđa mi se. Postoji li šansa da sin navrati?” “Sumnjam. U zatvoru je u Ženevi. U slučaju da bude problema...” Otkinula je kut novina i zapisala telefonski broj. “Moje posjetnice su još kod tiskara. Samo nazovite u poslijepodnevnim satima i tražite doktoricu Andrejevu.” “Doktorica medicine? Dva zanimanja?” “Radi hrane.” “Doći ću ako se prehladim.” “Nadajmo se da nećete, za vaše dobro. Jeste li oženjeni?” “Ne.” “Možda to ne znate, ali muškarci iz Amerike, Australije, sa svih strana svijeta dolaze ovamo da upoznaju ruske nevjeste. Mislim da nam zapravo ne treba pisani ugovor. Ključevi su važniji od  papira. Hoćete Hoćete li primati poštu ovdje?” ovdje?” “Ne, pošta će ići u ured.” “Mnogo bolje.” Sofija Andrejeva je zakopčala kaput, spremna odjuriti. Arkadij reče: “Prije nego što odete, nisam čuo profesorovo ime.” “Profesor Golovanov. On voli govoriti da ima rusku jetru i francuski želudac. Ja sam, na neki način, i sama na pola puta između Ruskinje i Francuskinje.” “Poljakinja?” “Tako je.” “I mislio sam da sam nešto zamijetio. Određenu eleganciju i stil.” “Da, da.” Sva se razgalila, ali se smrzla čuvši zvuk koraka u hodniku. Komad papira je kliznuo ispod vrata i koraci su se udaljili. “Što je to?” t o?” “Letak za politički skup.” Jedna strana letka je obećavala muziku i klau nove, dok je na drugoj bila fotografija Isakova u ratnoj opremi, na braniku oklopnog transportera.

“Politika.” Sofija Andrejeva je izgovorila tu riječ s gađenjem. “Naravno, moramo javiti vašu novu adresu miliciji. Budući da ste vi istražitelj u uredu tužitelja, tužit elja, ostavit ću to vama.” “Naravno.” Arkadij je savršeno razumio. Ponekad je bolje ne postavljati previše pitanja. Naravno, uvijek  postoji šansa da se uskrsnuli profesor Golovanov vrati s odmora na jugu Francuske, Francuske, ločući vino i  pjevajući Marseljezu. Marseljezu. Pa ipak, Arkadij Arkadij je rijetko viđao da netko krši zakon zakon s takvim poletom. Dan je bio ugodno svjež, sličniji uskršnjem nego zimskom i pastelni zidovi Lenjinova trga sjajili su se na suncu. Ansambl balalajki zabavljao je  prisutne na pozornici ukrašenoj bijelom, plavom i inline  koturaljkama crvenom bojom ruske zastave. Klaunovi su se klatili na štulama. Tinejdžeri na inline  dijelili su majice s natpisom “JA SAM RUSKI RODOLJUB”. Volonteri su pleli šećernu vunu, ružičastu i plavu. Tehničari su polagali kabele i skoro svake minute iz zvučnika bi provalio vrisak.

Videoekran za korištenje na otvorenom je podignut na kamion pomoću hidrauličnih dizalica iza  pozornice, dok je snimateljska ekipa radila na platformi okrenutoj prema pozornici. Zelenski je j e bio

iza kamere, Bora je razvlačio produžni stalak za mikrofon. Zelenski je izgledao kao i inače, mršav kao kostur. Bora je djelovao kao da je dosegao granicu svojih tehničkih sposobnosti. Arkadij je  primijetio Petju koji je baratao pokretnom kamerom. Arkadij je uzeo jednu j ednu od majica koje su dijelili.

Fotografija Isakova otisnuta sa stražnje strane bila je slična onoj na majici koju je prije vidio, osim što je na ovoj junak u ruci imao lopatu umjesto puške i tigrasti povez na glavi s oznakom OMO  N-a zamijenjen je crvenom zvijezdom, ružom i trećim elementom koji Arkadij nije uspio prepoznati. Došlo je više ljudi nego što je Arkadij očekivao. Osim uobičajenih penzionera sa zubima od čelika, skup je privukao rudare iz ugljenokopa i veterane iz afganistanskog i čečenskog čečenskog rata. Rudari i veterani su bili ozbiljni ljudi. Neki od veterana su bili u invalidskim kolicima, naglašavajući činjenicu da je Isakov jedini kandidat koji se nije muljažom ili mitom izvukao iz vojne službe. Rasporedom je predviđeno da govori počnu u jedan sat poslijepodne i traju jedan sat. U dva su sata manje važni kandidati počeli, iako je ekipa na pozornici još uvijek pokušavala svladati mikrofoniju, a ekipa koja je postavljala videoekran još uvijek je namještala nagib. Ali slavljenička atmosfera je  prevladala. Ovaj se događaj snimao, nije išao uživo. Nitko nije previše obraćao pažnju na vrijeme osim Arkadija. Htio je kupiti automobil s tverskim registracijskim pločicama prije kraja dana. Bijeli Žiguli s moskovskim tablicama bilo je p relako pratiti. Budući da se gomila povećala, Arkadij se pomaknuo u stranu tako da može vidjeti i stražnju stranu pozornice. Dvije kamp-prikolice, onakve kakve imaju glumci na filmskim snimanjima stajale su svaka sjedne strane kamiona s videoekranom. Jedna  je bila za manje važne kandidate; Ruski rodoljubi su imali njih dvadesetak koje je trebalo predstaviti javnosti, mamce izabrane da popune  popis kandidata. Jedini pravi kandidat stranke bio je Isakov, koji je stajao ispred druge prikolice s Urmanom i dva l ika koje Arkadij nije, osim na televiziji, uživo vidio od hotela Metropol, američkim

 političkim čarobnjacima, čarobnjacima, Wileyjem i Pachecom. Isakov je bio od glave do pete odjeven u crno. Crno  je bila omiljena boja Nove Rusije za njemačke automobile i talijanska odijela, ali je j e Isakov također zračio i spokojem filmskog glumca koji se odmara sa svojom svitom. Wileyjeva uredna frizura začešljana s jedne strane glave na drugu, preko ćele, podigla se na povjetarcu. Arkadij se pitao zašto su vani. Zašto nisu iskoristili p rednosti prikolice?  Nazvao je Evin Evin mobitel promatrajući grupu. grupu.  Nakon prvog zvona Urman i Isakov su pogledali u prikolicu.

 Nakon drugog su se pogledali pogledali međusobno. “Halo.” “Ja sam”, rekao je Arkadij. “Jesi li u Moskvi?” upitala je Eva. “Reci mi da si se vratio u Moskvu.” “Ne baš. Jesi li ti dobro?” Arkadij je to smatrao prikladnim pitanjem ženi koja živi s ubojicom. “Zašto ne bih bila? Samo mi treba vremena da ovo riješim.” “Rekla si da ćemo razgovarati.” “Nakon izbora.” U tom se trenutku iz audiosustava na pozornici začuo glasan, oštar zvuk. Eva se pojavila na  prozoru prikolice. Čula je. “Ti si ovdje?” “Ovo je bolje od cirkusa.” “Idi kući. Bit ćeš siguran ako odeš kući.” “Tko ti je to rekao?”

Kad se Isakov uspeo u prikolicu ,

Eva je nestala iz vidokruga. Začule su se prigušene riječi. Arkadij je čuo Isakova kako govori “molim te” i osjetio da mu je Eva predala mobitel. “Renko?” “Da?” “Ostani gdje jesi”, rekao je Isakov. Arkadij je promatrao kako Isakov otvara vrata i obraća s e Urmanu, koji je nakon toga otklopio svoj mobitel i u njega utipkao broj. Arkadij je saznao čiji kad je Zelenskijev teleobjektiv među gomilom pronašao njega i naciljao ga poput nišana puške. Arkadijev lik se pojavio na videoekranu, samo na trenutak, jer j e Isakov došao na pozornicu. “Poznajete me. Ja sam Nikolaj Sergejevič Isakov iz Tvera, i predstavljam Rusiju.” Urnebesni pljesak, kako su nekad govorili, pomislio je Arkadij. Isakov je opisivao narod koji je postao talac vjerskih fanatika i sumnjivih saveza. Svijet je  prepun nuklearnih nuklearnih bojevih glava, bombaša-samoubojica i prijatelja koji su to samo do prve neprilike.

U zemlji pak postoje vampiri koji su opljačkali Rusiju i, što je još gore, potkopali njezine vrijednosti i tradiciju. Bilo je to uobičajeno bombastično baljezganje, ali što ljudi zapravo pamte od ovakih događaja, zapitao se Arkadij. To da Nikolaj Isakov podnosi povećanje na velikom   ekranu. Da je zgodan, ali ogrubio. Da je navikao zapovijedati. Da je jedan od njih, tverski sin. Da su ispružili ru ku i dotaknuli heroja.

Urman je stao pokraj Arkadija. “Mislim da ti je onaj metak stvarno pomutio mozak. Trebao bi  biti što dalje odavde odavde što možeš biti.” biti.” “Palo mi je to na pamet, ali htio sam čuti Isakova uživo.” “I, što misliš?” upita Urman. “Okrenuo se od ubijanja prema politici. Je li to korak gore ili dolje? Što Amerikanci misle?” “Sretni su. Rekao sam im da si bezopasan. Jesi li bezopasan?” bezopasan?” “Kao novorođenče.” “Jesi li bio novorođenče novorođenče sinoć u Lađaru? Ti to mene zajebavaš?” “Oh, ne bih se usudio tebe t ebe zajebavati. Ne želim progutati svoj jezik.” j ezik.” “Jer mogao bih te sad srediti.” “Sumnjam. Ne, ne na skupu samo nekoliko dana prije izbora. Wiley je stručnjak. On ti može objasniti negativne posljedice koje umorstvo ima na politički skup. U stvari, mislim da imam malo lufta.” Arkadij je apstrahirao Isakovljev govor, ali je pristojno zapljeskao kad i ostali. “Kakav savršen dan za jedan ovakav događaj. događaj. Ti si sretnik. Ali što si ti t i točno? U Čečeniji si bio drugi po činu iza Isakova. U detektivskom odjelu si njegov par tner. tner. Sad vodiš njegovu predizbornu kampanju? Što  je sljedeće? Oslonac za umorne noge? Dupelizac?” Urman se napola nasmijao, napola uzdahnuo. “Pokušavaš “Pokušavaš me isprovocirati?” “Pa, Mongoli su povijesno poznati po nasilju. Džingis Kan, Timur Lenk i ostala bratija.” “Ti si potpuno skrenuo.” “Možda. Čudno, kad te upucaju u glavu—” “Trebao bi biti mrtav.” “Točno tako, trebao bih biti.” “Jesi li uspio vidjeti što s druge strane? Jesi li vidio tunel i svjetlo?” “Vidio sam grob.” “Znaš, to sam uvijek pretpostavljao.”

Ljudi su prolazili kraj njih u skupinama. Osamdeset godina stare seljake u četrdeset godina starim odijelima slijedili su muškarci i mladići u vojnim kamuflažnim uniformama u maršu i stare žene s maramama na glavama koje su se ljuljale u hodu. Dječak u pubertetu brzo je prošao sa svojim ocem i djedom. Bio je to tako krasan i topao prizor, tri generacije u kamuflažnim uniformama s identičnim amblemom na ramenima koji je sadržavao crvenu zvijezdu, kacigu i ružu. “To je znak nekog rekreacijskog kluba?” “To su Kopači.” “Zašto su se tako nazvali?” Urman slegne ramenima. “Kopaju. Kopaju i vole Nikolaja; oni su ono što Wiley naziva  Nikolajevim biračkim biračkim tijelom. Potreban im je im je netko kao što je on.” “Serijski ubojica?” “To je nepotkrijepljena optužba muškarca oštećenog oštećenog mozga. Tužitelj Zurin će ti to reći, tužitelj Sarkisian će ti to reći, a i mi ćemo.” Na pozornici je Isakov dovodio govor do vrhunca. “Ruska krvava žrtva od dvadeset milijuna života sasjekla je u korijenu fašističke osvajače. Podsjetnici na tu  borbu mogu se pronaći u Tveru Tveru čak i danas.” danas.” Prolomi se zaglušujući pljesak. “Zašto su Amerikanci ovdje?” upita Arkadij. “Nikolaj je dobio zalet. Amerikanci kažu da je zalet užasno važan u politici. Mislili su da  pripremaju kandidata kandidata na papiru da zajebu opoziciju. opoziciju. Sada drugačije drugačije gledaju na Nikolaja.” Nikolaja.” Pravi i projicirani Isakov zajedno su rekli: “Naša je moralna dužnost da očuvamo sigurnost Rusije, racionaliziramo njezinu ekonomsku dobit, iskorijenimo korupciju, identificiramo lopove i

one koji su prešutno odobrili krađu dobara ljudi ove zemlje, nemilosrdno istrijebimo terorizam,  ponovno izgradimo obranu zemlje zemlje ne ispričavajući se nikome, odbijemo uplitanje stranih licemjera u unutarnje poslove naše zemlje, promoviramo tradicionalne ruske običaje i vrijednosti i zaštitimo okoliš, te našim potomcima ostavimo bolji svijet. A ja nikad neću zaboraviti da sam jedan od vas.”  Nije završio. Jedna djevojčica je izašla na pozornicu noseći obavezni buket cvijeća i nešto što je Isakov prikvačio na rever svog sakoa. Kamera na videoekranu zumirala je na amblem zvijezde, kacige i ruže. Isakov je također bio Kopač. Začuje se gromoglasni, strastveni pljesak. Burno odobravanje. Povici: “Isakov! Isakov!” “Šta je, dovraga, bilo ovo?” upita Arkadij. “Dobra završnica kampanje”, kampanje”, odgovori Urman. “Sve je tu.” “Kao voćna salata. Stvarno misliš da Isakov ima šanse?” “On je pobjednik otkad ga znam. Otkad smo se prijavili u Crne beretke. Dvanaest je kandidat a. Treba mu samo većina glasova.” Isakov nije sišao s pozornice. Odnio je djevojčicu s jedne strane pozornice na drugu dok su mu ruže padale pred noge. Urman se pridružio ritmičkom ritmi čkom aplauzu. “Zašto je prekinuo školovanje?” upita Arkadij. “O čemu ti pričaš?” “Kad ste se ti i Isakov upoznali u OMON -u on je upravo napustio studij.” “Bilo mu je dosadno. Bilo mu je dosta knjiga. U OMON -u su nas naučili nešto korisno. Prvo udari, pa nastavi udarati.” “Dobar savjet. Ali bio je odličan student, jedan od najboljih na godini, i posljednjeg tjedna je odbacio sav taj trud. To mi se ne čini kao rezultat dosade. Nešto se dogodilo.” “Ti nikad ne odustaješ”, reče Urman. “To je posve nevino pitanje. Ionako ćeš me ubiti čim dobiješ odobrenje.”

Urman se nagnuo bliže da mu kaže u povjerenju. “Znaš li kako ja ubijam neprijatelje? Prvo im odrežem jaja—” “Pa ih ispečeš i pojedeš i sve to. Čuo sam sve o tome. Ali kod mosta na Sunži si jednostavno  pucao ljudima u leđa.” “Žurilo mi se. S tobom ću ići polako.” Urman je otklonio Arkadijeve sumnje potapšavši ga po leđima i zatim nestao. Gomila se nije razilazila. Ritmičko pljeskanje se nastavilo, mnogi su dječaci sjedili na ramenima svojih očeva i nastao je novi val entuzijazma. Iz a udiosustava je potekla sovjetska himna, ratna verzija koja je uključivala: “Staljin nas je odgojio - na vjernost narodu, na rad i na podvige nas nadahnuo!” Pljesak se udvostručio kad se Isakov vratio na pozornicu da neslužbeno kaže, više kao napomenu za sa moga sebe: “Kopač će ispričati svoju priču!” Možda, pomisli Arkadij. Možda ga Urman uspije natjerati da moli za milost, iako je Arkadija uvježbao majstor. “Koža je osjetljiva.” Arkadij je imao dvanaest godina. U Afganistanu. Vratio se u logor prekriven mravljim

ugrizima. Svaki od njih je pulsirao i bio vruć, a Arkadijevo lice je bilo naotečeno.  Njegov otac je sjeo na poljski krevet i nastavio. “Obavljani su eksperimenti. Subjekti su hipnotizirani. Rečeno im je da su opečeni i na njihovoj koži su se pojav ile opekotine. Drugi pacijenti koji su osjećali bol su hipnotizirani i bol je j e nestala. Možda ne zadugo, ali dovoljno dugo.” General je olabavio kravatu i otkopčao gornja dva gumba košulje. Naglo je udahnuo kroz nos i otpio gutljaj viskija.

“Koža crveni od nelagode, blijedi od straha, drhti od hladnoće. Pitanje je, zašto se ti uokolo voziš na motociklu izvan baze? Ići izvan baze je opasno i zabranjeno, znaš to.” “Nisam vidio nikakve znakove.” “Zar znakovi moraju biti postavljeni za tebe? Što si radio na motoru kad si pao?” “Samo sam se vozio.” “Možda malo prebrzo? Jesi li izvodio i zvodio neke vratolomije?” “Možda.” General je ispio piće i natočio si još jedno. Pripalio je cigaretu. Bugarski duhan. Zbog plamena šibice Arkadij se usredotočio na bol koju je osjećao zbog  ugriza. “Što se tiče lokalnog stanovništva, mi smo gostujući inženjeri koji grade sletnu stazu, što je dogovoreno sporazumom o prijateljstvu i suradnji. Zbog toga smo u civilnoj odjeći. Zbog toga kupujemo njihov šipak i njihovo grožđe, jer želimo zacementirati naše prijateljstvo i biti još toplije  prihvaćeni. Ali ovo je ipak i dalje sovjetska vojna baza i ja sam još uvijek zapovjednik u njoj. Razumijemo li se?” “Da.” Dim cigarete je bio aromatičan i plav poput olujnog oblaka. “Je li ondje bilo lokalnog stanovništva? Je li itko od njih vidio nesreću?” “Da.” “Tko?” “Dvojica muškaraca. Imao sam sreće što su bili tamo.” “Ne sumnjam.” Njegov otac je ugasio plamen šibice kad mu je dosegao do prstiju. “Sigurno te  boli.” “Da, gospodine.”

“Imaš trinaest godina?” “Dvanaest.” “Dvadeset ugriza je mnogo za bilo koju dob. Jesi li plakao?” “Da, gospodine.” General je skinuo mrvicu duhana s usnice. “Ljudi koji žive ovdje i u okolici baze su žilavi. Ovi su se ljudi borili protiv Aleksandra Velikog. Oni su ratnici i njihova su djeca obučena da budu ratnici i da, bez obzira na to što se događa, ne plaču. Razumiješ li me? Da ne plaču.” Lice njegova oca je  pocrvenjelo. Arkadij Arkadij nije mislio da je pocrvenjelo od nelagode. nelagode. Vene na na generalovu čelu čelu i vratu su se  proširile. “Ja  sam zapovjednik ove baze. Sin zapovjednika ne pada s motora pred lokalnim stanovništvom, a ako i padne i izgrizu ga stotine mrava, ne plače.” Dvojica domorodaca su se tromo rastegnula u sjeni takozvanog slanog drveta pušeći cigarete i  promatrajući Arkadija na motoru kako kako natjerava vjeverice vjeverice po pustinjskom pustinjskom tlu. Momci su bili braća sa sličnim kratkim kovrčavim crnim bradama. Nosili su turbane, vrećaste hlače, prevelike košulje i sunčane naočale. “Promatraju nas”, rekao je general. “Onog trenutka kad budemo izgledali slabo, bit ćemo pod opsadom. Zbog toga smo okružili logor minama i potičemo domoroce da se ne približavaju. I zbog toga ih nikad nismo pustili unutra da vide našu elektronsku opremu, sve do danas, kad su unijeli mog sina zbog mravljih ugriza.” “Žao mi je”, reče Arkadij. “Znaš li kakve će biti posljedice? Mogao bih izgubiti zapovjedništvo. Mogao si aktivirati minu i poginuti.” Macaklin je jurnuo prema Arkadiju. Pritisnuo Priti snuo je kočnicu na upravljaču ne razmišljajući r azmišljajući i kad se stražnji dio motora podigao, poletio podigao, poletio je preko upravljača i zaronio glavom u pjeskoviti humak mravlje mravlje kolonije.

“Znaš li zbog čega je Staljin postao izuzetan?” upitao ga je otac. “Staljin je bio izuzetan jer je, za vrijeme rata, kad su Nijemci zarobili njegova sina Jakova i predložili  razmjenu, Staljin odbio, iako  je znao da odbijanje razmjene znači znači smrtnu kaznu za njegova sina.” sina.” General je povukao dim cigarete kako bi se užarila. Usprkos ugrizima mrava Arkadij je osjetio nalet hladnoće. “Duhan gori na devetsto stupnjeva Celzijevih. Koža to zna. Dajem ti izbor, tvoja t voja koža ili njihova.” “Čija?” “Onih momaka koji su te donijeli, tvojih lokalnih prijatelja. Još su ovdje.” “Moja.” “Krivi odgovor.” Iz džepa svoje košulje otac je pružio Arkadiju dvije fotografije. Na svakoj je  bio po jedan br at, at, gole glave i razodjenut do pasa, ležeći u krvavoj hrpi. “Ne bi ništa osjetili.”

19 Sunce je bilo na zalasku i selo je bilo prizor civilizacije koja odlazi na počinak: šačica koliba,  polovica napuštenih, električni vod i kupola crkve. Neka žena j e vukla noge pod jarmom opterećenim vjedrima s vodom. Iza nje je išla mačka boje dima. Kad ju je starica otjerala, mačka se iskrala preko ceste i provukla između hrpa metalnih i gumenih remena, kroz naslagane branike i automobilske gume. Arkadij ju je prat io u Žiguliju sve dok se nije provukla ispod zatvorenih vrata garaže. Arkadij je utrošio dan tražeći odgovarajući automobil, nešto s tverskom registracijskom tablicom i toliko neugledno da odbija pažnju. Gledao je Volge, Lade i Nive svake boje i vrste udubljenja i zbog ovog ili il i onog razloga, svaki je automobil bio pogrešan. Pokucavši na vrata bez rezultata, Arkadij je ušao u garažu i istog trenutka zažmirio pred  bljeskom iskri plinskog zavarivača. Lik u kožnoj pregači i sa štitnikom za lice zavarivao je nešto što  je moglo biti spremnik goriva među koloturima i lancima i škripovima radionice. Nepoznati objekti  pod različitim ceradama premještali su se pod odbljeskom. Mačka je skočila na policu s motociklističkim kacigama i zažmirkala zbog iskri. “Rudenko?” Arkadij se morao zaderati. “Rudi Rudenko?” Zavarivač je smanjio plamen i  podigao štitnik za lice. “Da, što je?” “Ovo je Rudenkov servis?” “Pa?” “Imate li rabljenih auta?” “Ne. Ovo je servis za motore. Zatvorite vrata na izlasku. Hvala. Usran vam dan.” Arkadij je krenuo prema vratima. Onda je zastao. Na putu iz Tvera je gledao u retrovizor

 pazeći prati li ga netko i mogao je ukratko opisati svaki automobil koji mu se približio. Do susreta s ruga. Mali motori su pogotovo čoporom motociklista je ignorirao motore, gotovo ih brišući iz vidok ruga.  bili nevažni, poput poput komaraca. komaraca. “Još ste ovdje?” upita Rudenko. “Imate li motora na prodaju?” “Prvo hoćete auto, onda hoćete motor. Hoćete jebenu mačku? Imam i to.” “Imate li motora?” “Ne vidim vas na jednom od mojih motora. To bi bilo kao da se starac uspinje ne lijepu ženu. Imam posla.” “Mogu pričekati.” “Nemam čekaonicu.” “Čekat ću u autu.” “Onom autu?” Zavarivač je pogledao kroz otvorena vrata. Ugasio je plinski zavarivač i skinuo štitnik za lice, oslobodivši visoko podignut rep crvene kose. Arkadij osjeti malodušnost. Rudi je bio visok i koščat, sa širokim licem i otužnim brkom. On je bio bajker koji je Arkadiju poželio dobrodošlicu u Tver srdačnim povikom “Jebemti Moskvu!”. Arkadij reče: “Ponekad ljudi dovezu motore na popra vak i nikad se ne vrate. Imate li neki takav motor?” Rudi je uzeo lopatu i podigao je kao da je sjekira. “Dajte da prvo popravim vaš auto.” “Ja samo želim motor.” Arkadiju je samo još trebala tučnjava s nekim većim i ružnijim od njega.

“Sve je u redu!” Rud i je odjednom dobacio nekome iza Arkadija. Kad se okrenuo, Arkadij je ugledao starca koji je krenuo prema njemu s vilama u rukama. Starac se sigurno smanjio, jer je

odjeća na njemu izgledala kao da je remenjem zakvačena za njega. “U redu je, djede! Hvala ti!” t i!” “Je li to Švabo?” starac je upitao. “Ne, nije Švabo.” “Pazi na tenkove.” “Oči su mi širom šir om otvorene, djede.” “Pa, vratit će se oni.” Starac je zatresao vilama povlačeći se. “Ovog puta ćemo biti spremni.” “Za što?” upita Arkadij. “Za Nijemce”, odgovori Rudi. “Ako Nijemci ponovno dođu, on je spreman. Gdje smo ono stali?” “Došao sam po motor”, Arkadij ga podsjeti. Rudi baci pogled u smjeru u kojem je njegov djed otišao. “Ne mičite se.” Rudi odloži lopatu, prepipa Arkadija i pronađe njegovu službenu iskaznicu. “Viši istražitelj iz Moskve. Istražujete mene?” “Ne.” “Kako ste uopće saznali moje ime?” “Iz telefonskog imenka.” “Oh, dobro onda, onda je sve u redu.” Arkadiju  je to bilo drago čuti. Rudi je imao ruke čovjeka koji sam podiže teške motocikle. Na desnom mu je ramenu bila okrugla tetovaža znaka BMW -a, a na lijevom Maseratijev trozubac. Nije imao tetovaže djevojaka niti oružja, a ni OMON-ovih tigrovih glava. Djed se ponovno pojavio na vratima u sakou s ratnim odlikovanjima. Salutirao je Arkadiju i

rekao: “Rudenko se javlja na dužnost.” Kad je Arkadij uzvratio salutiranjem, Rudi reče: “Nemojte ga  poticati. Misli da vas poznaje.” “Odakle?” “Ne znam. Iz prošlosti. Ignorirajte ga. Stvarno hoćete motor?” “Da.” “Imam tri.” Rudi je povukao ceradu s plamenocrvenog Kawasakija, Yamahe s prugama poput tigrovih i Urala s bočnom prikolicom boje blata. “Ljepotani. Mislim na japanske motore. Dvjesto na otvorenoj cesti, urlaju kao mlažnjaci.” “A Ural?” “Želite ići brzo na Uralu? Potjerajte ga niz liticu.” liti cu.” Činjenica jest da Ural nije trkaći konj. On je mazga motorističkog prijevoza, a u prikolici su se nekad prevozile kokoši svezanih krila i nogu ili seljakova žena. Ljudi su ga nazivali  Kozakom zbog nedostatka šarma. “Ima tversku registraciju?” “Da, vidite i sami”, reče Rudi. “Dvije tisuće eura za bilo koji preuređeni japanski motor, ili dvije stotke za jebeni Ural.” “Treba mu nova prednja guma.” “Imam neku pokrpanu negdje.” Rudi neodređeno mahne prema hrpi guma vani. “Vi ste pravi hazarder, vidim.” “Biste li ponudi dodali i kacigu s vizirom?”

“Nema problema.” Rudi je prekopao po kanti za smeće i izvukao kacigu s pukotinom u sredini. “Jedva je upotrebljavana.” “Možete li ga dostaviti noćas? Recimo u deset?” “Da ga se riješim? Bilo gdje. Predlažem Puškinov kip na nasipu. Noću se tamo skupljaju homići, a milicija se makne.” Rudi se odjednom uznemirio. “Pazi, djede. Ne, ne. Nemoj ulaziti.” Starac se, noseći papirnatu vrećicu, spotaknuo o naslagane lopate i šipke u kutu koje su uz zveket pale na pod.

“Djede, zašto to stalno radiš?” “Ti mi izgledaš poznato”, starac reče Arkadiju. “Jesi li bio ovdje četrdesetprve?” “Četrdesetprve se nisam još rodio.” “Bi li znao je li ovo Švabo?” Starac je otvorio vrećicu i izvadio lubanju s rupom na stražnjoj strani.

“Svi Nijemci su za mog djeda Švabe”, reče Rudi. Arkadij reče: “Nemam pojma.” Rudi reče: “Oslovljavaj ga s ‘Veliki Rudi.’ Nekad je bio veći.” “Nema potrebe za formalnostima među starim drugovima.” Rudijev djed je pronašao rasklimani zub, smeđi kutnjak, i iščupao ga iz čeljusti lubanje. “Nikad to nisam razumio. Nijemci su  bili tako veliki i snažni snažni momci, a imali su tako loše zube.” zube.” adij. “Gdje ste to našli?” upita Ark adij. “Posvuda. Vjeruj mi, nema ništa gore od ratovanja sa zuboboljom. Ja sam sam izvadio svoj zub.” Ubacio je zub u džep. “Ne boj se, Rudi, pokupit ću lopate. Jesu li kod tebe moje naočale?” “Izgubio si ih prije deset godina.” “Ovdje su negdje.” “Posenilio je”, reče Rudi Arkadiju. “Živi u prošlosti.” Arkadij je pomogao starcu da pokupi lopate. Među njima je bio i detektor metala domaće izrade, s induktorskom zavojnicom i mjeračem. Dok je Rudi prekapao po ladicama i lupao njima tražeći potvrdu o prodaji, pregača mu se zadignula i ukazao se pištolj zataknut za stražnju stranu traperica.

Mačka je poskočila na policu s nacističkim kacigama, nekim cijelima, nekima probušenima.  Na radnom stolu se nalazio metalni spremnik s uputama na njemačkom, što je bio eksploz ivni dio ručne štapne bombe “drobilice”. Zamagljene oči starinske plinske maske virile su iz ormarića. Na kamuflažnoj tunici na vješalici bio je isti amblem - zvijezda, kaciga i ruža - koji je Arkadij vidio na  političkom skupu u Tveru. “Jeste li bili na skupu danas?” Arkadij upita Rudija. “Za Isakova? On je jebeni fašist.” “Čini se da je popularan.” “Svejedno je jebeni fašist.” “Upoznao sam Staljina”, reče Rudijev djed. Arkadiju je trebao jedan trenutak da se prilagodi tako velikoj promjeni u temi razgovora.

Moguće je, pomislio je. Veliki Rudi je dovoljno star. “Kada?” upita Arkadij. “Danas.” “Gdje?” “Na brdu otraga. Pogledaj kroz prozor, i sada je tamo.”

Kroz prozor je prodiralo dovoljno svjetlosti da Arkadij može vidjeti da ondje nema ni Staljina ni brda, samo oštra i kratka zimska zi mska trava. “Prespor sam. Otišao je. Je li nešto rekao?” upita Arkadij. “Da krenemo na iskopavanje.” Stari momak se sav uzbudio. “Pođi sutra s nama. Staljin će biti tamo.” “Hoće li i Isakov?” “Možda. Nema veze”, reče Rudi. “Vi niste Kopač. To je samo za članove.” “Zašto?” upita Arkadij. “Kao prvo, smetali biste. Drugo, budući da ne znate što radite, mogli biste se ozlijediti, ili ozlijediti nekoga drugoga. Treće, pravila to strogo zabranjuju. Četvrto, nema jebene šanse. Zašto uopće pitate? Što očekujete da ćete tamo vidjeti?” To Arkadij nije znao. Znakove? Možda otkrivenja? “Čudovište ne samo da je srušilo osvajački fašistički avion”, rekao je Ženja, “izišlo je iz jezera Brosno i otjeralo mongolske o svajače stotinama godina prije toga. Sada znanstvenici moraju otkriti radi li se o istom čudovištu ili njegovu pretku. Upravo zato je ekspedicija i organizirana. Imaju njegovu sliku, fotografiju, ne crtež. Vidio sam na televiziji.” Arkadij je premjestio mo bitel na drugo uho; kad je Ženja bio uzbuđen, glas mu je postajao kreštav. Zbog ničega se nije uzbuđivao toliko koliko zbog čudovišta iz Brosna. “Kako izgleda?” upitao je Arkadij. “Bilo je pomalo zamagljeno. Moglo bi biti neka vrsta apatosaura. Definitivno . Znanstvenici su isplovili na jezero u brodu s posebnom opremom i otkrili nešto stvarno čudno ispod površine.” “I, što su učinili?” “Bacili su bombu na njega.” “Svaki znanstvenik bi učinio isto.” Arkadij je gledao kroz prozor stana na tverske krovove. Vidio je karakteristične crkvene šiljke, ali ne i lukovičaste kupole koje bi gradu dale eleganciju ili maštovitost. S druge strane, Arkadij je bio zahvalan lokalnom čudovištu što je Ženju iz praktički nijemog djeteta pretvorilo u brbljavca. “Što je čudovište zatim učinilo?” “Ništa. Pobjeglo je. Bilo bi sjajno da je progutalo brod.” “A to bi bio i dokaz.” Ženja reče: “Volio bih vidjeti snimku toga.” “Svi bismo voljeli.” Puškin je imao cilindar na glavi, željezno dostojanstvo, možda i podrugljivi smiješak. Ar kadij nije imao toliko stila. Svakih nekoliko minuta neki novi muškarci bi izronili iz mraka, zamišljeno prošli kraj njega i kipa i nastavili svojim putem. Kasneći petnaest minuta, Rudi se dovezao na Uralu na nasip, sve do kipa Puškina. Slijedio ga je još  jedan bajker na Rudijevu crvenom motoru. Rudi je sišao s Urala, skinuo kacigu i oslobodio kosu svezanu u rep. Za prohladnu večer odjenuo je hlače kamuflažne uniforme, zelene vojničke boje, ne OMON -ove plave. “Oprostite što kasnim. Morao sam ići sporednim putevima i uličicama da me nitko ne vidi na triciklu.” “Razumijem. Morate očuvati svoju reputaciju.” Rudijev kolega motorist bio je krupan muškarac u koži i lancima. Njegovo ime je bilo Miša. Miša je nestrpljivo zveckao dok je Arkadij odbrojavao novac. “Kaciga?” upita Arkadij.

“U prikolici. Napunio sam rezervoar.” To je bilo više nego što je Arkadij očekivao. Otkopčao je pokrov bočne prikolice i unutra  pronašao izgrebanu, izgrebanu, ali nenapuknutu nenapuknutu motociklističku kacigu s vizirom. “Hvala.” “Vi poznajete mog djeda.” “Velikog Rudija s vilama?” “Tako je. On je zaista siguran da je vidio Staljina. Čuo je da je u Moskvi neki muškarac upucan u glavu. Pojavio se Staljin i tip je ustao i odšetao.” “Vrlo zanimljiva priča.” Miša reče: “Rudi, idemo li ili ne?” Rudi mahne rukom dajući mu znak da ga ostavi na miru i reče Arkadiju: “Stavio sam vam novu gumu. S poprečnim utorima. Za vožnju po neasfaltiranom terenu.” “Vrlo velikodušno od vas.” Arkadij nije planirao silaziti s ceste. “Shvaćate da ste u ovome  bolje prošli od mene, mene, Renko.” “Što želite?” “Tako ste jebeno sumnjičavi.” “Točno.” “U redu, moj djed vas želi ponovno vidjeti. To bi mu puno značilo, a ja bih osobno smatrao da smo kvit. On je potpuno siguran da vas je vidio ovdje za vrijeme rata.” “Tada se nisam još ni rodio.” “Udovoljite mu. On živi u prošlosti i sjeća se starih stvari bolje nego novih. Ponekad mu se sve  pomiješa. Vidio vas je i sad je j e sav napet i uzbuđen. Sitnica, svratite do servisa u posjet. Jebeni sat vašeg dragocjenog vremena.” “Može na iskopavanju.” i skopavanju.” “To ne može. Kao što sam već rekao, vi niste Kopač.” “Razgovarat “Razgovarat ću s Velikim Rudijem na iskopavanju. Nigdje drugdje.” “Objasnio sam vam, to nije dopušteno. Morate biti Kopač.” “Baš šteta”, reče Arkadij. “Koji si ti gad.” “Na iskopavanju.” vibrato koji je upozorio svijet da Rudi i Miša su se popeli na crveni motocikl koji je oživio uz vibrato koji se makne u stranu dok je Rudi kružio oko Arkadija. “Znaš, Puškin nije jedini ovdje sa željeznim mudima.” Rudi je napravio još jedan j edan krug. “Polazimo na iskopavanje u šest.” Čim je Rudi otišao, Arkadij je pregledao svoju novu stečevinu. Barem njemu novu. Ural je sigurno bio barem trideset godina star. Rezervna guma je bila pričvršćena na stražnji dio prikolice, koja je izgledala poput velike sandale i imala je sve glavne pogodnosti: lopatu i vjetrobran. Postolje

za mitraljez je bilo odrezano. Arkadij je primijetio, kad je prvi put ugledao motocikl, da na više mjesta ima žig zvijezde, što je značilo da je napravljen za vojsku. Staljinovi inženjeri su se dočepali nekoliko njemačkih BMW motora, rastavili ih, ojačali ovo,  pojednostavili ono i kad su ih ponovno sastavili, bili su ruski. Kozaci možda sada služe kao priprosti transporteri krumpira, ali nekoć su odvezli junake j unake u Berlin.

nije zvučao harmonično, ali je radio ujednačeno, a njegova snaga nije se očitovala u brzini već u pogonu, a budući da je prikolica bila povezana s Arkadij se provezao kroz Tver. Uralov motocikl

motorom, vozio je kao automobil. Nije se naginjao. Vozio se pokraj jednog restorana u mraku za drugim, od je dnog praznog trga do drugog, poput šahovske figure same na ploči. Ako je polovica grada usporena ili uspavana, onda je gledao ispod krivog kamenja. Okrenuo se natrag i krenuo prema nasipu i dobio na brzini duž rijeke. Još uvijek nije vidio ni jedan otvoren i poslovni objekt osim

 jednog cijelu noć otvorenog kasina kasina koji je, u usporedbi s onima u Moskvi, Moskvi, bio privlačan otprilike otprilike kao igraonica s fliperima i videoigrama. Zaustavio se na crvenom semaforu kad se Porsche kabriolet dovezao i zaustavio pokraj njega.

upravljačem je bio Urman. Izgledao je više kao detektiv iz Miamija nego iz Moskve. Bio je  previše zaokupljen zaglađivanjem kose koju je raskuštrao vjetar da bi više nego samo letimično  pogledao Arkadija; moguće je da uopće nije nij e ni vidio motocikl. Kad se n a semaforu upalilo zeleno svjetlo, Porsche je odjurio poput rakete. Šest ulica dalje, kad je Arkadij prolazio, Urman je ulazio u Za

hotel.

Arkadij se polukružno okrenuo i, ugasivši motocikl, pokretan inercijom dovezao unatrag do igrališta nasuprot hotela s klackalicama, patuljcima i kioscima. Porsche je bio na prilazu. Hotel Obermeier bio je tvrđava od cigala. Prizemlje je, ipak, bilo od pločastog stakla i prepuno fontana tako da je Arkadij imao dobar pogled na recepciju, mjesto za conciergea, red conciergea, red dizala, bar i restoran.

Sve je bilo u mraku osim stola pokraj restoranskog prozora, za kojim se Urman pridružio Isakovu, Evi i tužitelju Sarkisianu. Dvojica konobara su klonula nad stolom u kutu. Društvo je došlo do faze u kojoj se konzumiraju vinjak i cigare, ali moguće je da su do te faze došli još satima prije, no Sarkisian se nije dao. Urman se nasmijao i napunio čokanj. Je li tema bila duhovita ubojstva ili izgledi na izborima junaka iz ovdašnjeg grada? Isakov je stoički slušao, dok Eva uopće nije ni pokušavala sakriti svoje gađenje. Sarkisian je stavio prst na nos, ukazujući na armensku snažnu intuiciju. Kad je podigao čašu, Isakov i Urman su učinili isto, a Eva je ustala sa stolice i stala kraj prozora da popuši cigaretu. Arkadij je vjerovao da je s njezine strane pločasto staklo zrcalno. Isakov joj je mahnuo da se vrati za stol. Ona ga je ignorirala i položila glavu na staklo. Prizor nije bio sretan. Isakov je ponovno mahnuo Evi da se vrati grupi za stolom, a ona ga je nastavila ignorirati.

Urman je prekrio taj nezgodan trenutak udovoljavajući Sarkisianu sve dok, napokon i bez riječi, Eva nije otišla do dizala, pritisnula gumb i nestala iza metalnih vrata. Muškarci su ostali zgranuti njezinim odlaskom. U sobi usred drugog kata pojavilo se svjetlo. Konobari su nastavili spavati, s

glavama duboko zabijenima među ruke. Sarkisian je neodređeno pokazao u Evinu smjeru i očito rekao nešto što baš nije bilo laskavo,  jer je Isakov uzeo vilicu i pritisnuo je uz tužiteljev vrat. Arkadij se sjetio Ginsbergovih riječi o Isakovljevoj smirenosti; detektivov potez nije bio užurban i činilo se da nije podigao glas, ali je bio vrlo uvjerljiv. Činilo se da je rekao Sarkisianu što vjerojatno ne bi trebao nikad više učiniti niti reći, i tužitelj je kimnuo nedvosmisleno se slažući. Konobari su i dalje spavali. Urman je otišao do mjesta kod prozora gdje je Eva stajala i prislonivši savijene dlanove uz sljepoočnice da bolje vidi, približio se staklu. Nešto je vidio, jer je krenuo kroz restoran i predvorje, te i zišao na stepenice ispred hotela da pažljivo pogleda igralište. Patuljci su noću bili veći i opasniji, kao da marširaju. Manjim se činio kiosk. Zar se Uralov prednji kotač vidio? Ili stražnji? Arkadij je shvatio da Urman čeka da prođe automobil. Čekao je s vjetlost farova. Urman je morao prekinuti to što je radio kad je Isakov izašao iz hotela, napola potičući Sarkisiana da hoda, napola ga noseći prema Porscheu. Svi su ponovno bili prijatelji, iako su tužiteljeve oči bile bijele od straha. Dvojica detektiva su zajedno ukrcala Sarkisiana u kabriolet i zakopčala remen nad njim. Arkadij je čuo tužitelja kako govori: “... sve što možemo.”

Isakov je rekao: “Ne može biti daleko.” Sarkisian je ispljunuo nekoliko riječi koje Arkadij nije razumio. “Bilo bi mi draže da ga ja prvi pronađem”, rekao je Urman. Urman je sjeo za upravljač i pokrenuo Porsche, čiji je zvuk nadglasao daljnji razgovor. Automobil je otišao, a zvuk mijenjanja mi jenjanja brzina pronio se cijelom ulicom. Isakov se umorno okrenuo prema hotelu. Zastao je u restoranu da probudi konobare i plati im,

velikodušno, sudeći po njihovim izrazima lica, a zatim je ušao u dizalo. Soba na drugom katu je i dalje bila osvijetljena. Svjetlost se nakratko pojačala kad su se vrata otvorila i zatvorila. Arkadij je osjećao tijela u pokretu. Više od toga nije htio znati.

20 Sumoran svijet je izronio iz mraka: napušteno polje zimske pšenice s tri strane obrubljeno šipražjem i trnovitim grmljem, a s donje, zemljanom cestom koja je vodila prema vrbama i magli. Rudenkovi su ostavil i

svoj kamionet kod razvaljenih željeznih vrata. Arkadij je na istom mjestu ostavio svoj Ural i sad su njih trojica oštrim korakom hodali s baterijskim lampama i tačkama  punima vreća od konoplje i alata prema brežuljku od rastresite zemlje. Veliki Rudi se doimao  pomlađeno jutarnjim zrakom: zrakom: možda je lud, pomislio je Arkadij, Arkadij, ali nije bio i zbunjeni djed od prošle prošle noći. Starac je uperio svjetlo baterije na brežuljak, a Rudi je izabrao lopatu i krenuo na posao, odmičući rastresitu zemlju u stranu. Ural nije imao ništa tako otmjeno kao što je brojač prijeđenih kilometara, ali Arkadij je pretpostavljao da su otprilike četrnaest kilometara južno od Tvera. Kad se sunce počelo pojavljivati na horizontu polje je dobilo konture i dimenzije: slegnuta trava i vodom nato pljena zemlja veličine otprilike dva nogometna igrališta, podsjetnik da je zima  počela obilatim snijegom. Sjene muškaraca su izgledale kao da stoje na štulama, a golema sjena se  protezala od šumarka borovih stabala u sredini polja. p olja. Stabla su sigurno bila p repreka poljodjelskim strojevima; Arkadij se pitao zašto ih nisu iščupali dok su bila mlada. Vojne kamuflažne uniforme bile su obavezna odjeća tog dana i Arkadij je posudio uniformu od Rudija, koji mu je j e rekao: “Renko, izgledaš kao ratni zarobljenik.” “Ne, kao general”, inzistirao je Veliki Rudi. ***

Sunce je izišlo prije jedan sat. Rudi je koristio kramp da odmakne zemlju oko kostura koji je ležao na  boku.

“Naš ili njihov?” upitao je Veliki Rudi. “Ne znam još”, odgovorio je Rudi. Objašnjavajući Arkadiju dodao je: “Vrijeme je fantastično. Inače je u ovo doba zemlja potpuno zaleđena. Ovo je kao da režem kolač.” “Provjeri zube.” “Svi su na broju.” “Ali misliš da se radi o prosincu četrdesetprve?” upita Ve liki Rudi. Svaki je školarac znao da je u prosincu ’41. Staljin izveo svoje najveće čudo. Crvena Armija je imala četiri milijuna ljudskih žrtava, mrtvih i ranjenih. Nijemci su bili pred samom Moskvom. Lenjingrad je bio pod opsadom, a njegovi stanovnici su umirali od gladi. Tver, koji je bio središte cijele fronte, već je bio pao. A onda su, nekim čudom, Rusi izveli protunapad. Staljin je kriomice  premjestio stotine tenkova i tisuće vojnika iz Sibira na brežuljke pred Tverom. Ova nova vojska, stvorena, kako se činilo, iz ničega i pokrenuta usred snježne mećave, bila je potpuno iznenađenje za njemačku tajnu službu. Crvena Armija je prešla zaleđenu Volgu i otjerala snage Wehrmachta dvjesto kilometara dalje. Ne samo da je Tver oslobođen i tisuće Nijemaca ubijeno ili zarobljeno, više nisu izgledali kao superrasa. Oblik fronte se promijenio. Priroda rata se promijenila. Neprijatelj je,

 pokoleban, zastao pred Moskvom, Moskvom, više joj nikad ne zaprijetivši. Dvije žene, sagnute i zabarikadirane iza svojih marama, kretale su se duž nasuprotne strane  polja skupljajući nedozrele krumpire ostavljene da istrunu. Iza njih su šetale vrane. Kad su žene ugledale Rudija, prekrižile su se i otišle. Arkadij se zapitao je li Veliki Rudi stajao na istom mjestu dok su tenkovi bljuvali crni dim, a sibirski vojnici s puškama prelazili rijeku.

“Postoje Crveni Kopači i Crni Kopači”, reče Rudi. “Crveni Kopači traže tijela ruskih vojnika kako bi mogli poslati njihove posmrtne ostatke kući da ih pokopaju sa svojim obiteljima. Kad Crni Kopači pronađu tijela, svejedno jesu li leševi Nijemaca ili Rusa, skinu s njih odlikovanja, kopče s remena, SS-ovsku opremu, svako sranje koje mogu prodati na internetu.” Kad je oblik kostura postao vidljiv blizu Rudijevih stopala, on je ispitao dno rupe metalnom

šipkom pričvršćenom na drveni štap. “Ne smije se zaboraviti da se ne iskopavaju samo kosti, nego i neeksplodirane granate, mine, ručne bombe, minske klopke, molotovljevi kokteli. Prije nego što bilo gdje počneš kopati, uzmeš šipku i ispipaš uokolo. Nakon što to dovoljno dugo radiš, znaš u što si udario, drvo, metal ili staklo. Svake godine se netko gadno iznenadi. Pa, sami to izazivamo, zar ne? Izazivamo prošlost.” Zadovoljan, Rudi je zamijenio štap štihačom i proširio zidove rupe kako bi imao više mjesta za ruk e. e. Rudi je ljudski buldožer, pomislio je Arkadij. Rudijev prijatelj Miša je stigao s detektorom metala i počeo s njim pregledavati polje, ali je prije toga pokazao na automobile i kombije koji su stizali zemljanom cestom. “Kopači.” Rudi reče: “U redu je. Prvo su se trebali natrpati šiš -kebabima i  pivom. Mi smo ovamo ovamo stigli rano, a tko rano rani, dvije sreće sreće grabi, nije li tako?” tako?” “Takoreći”, promrmljao je Arkadij. “Ima ih dovoljno za sve, svi su ogoljeli do kostiju i očišćeni.” Rudi je pokupio zemlju kratkom štihačom. “Tijela u rovovima, bunkerima, poljskim zahodima, nikad ne znaš gdje. Prvi kojeg sam ikad vidio bio je na drvetu. Bio sam sam, i skijao sam. Truplo se valjda zapetljalo u grane i breza je rasla i podizala ga sve dok se tijelo nije iscerilo svisoka. Imao sam osam godina.”

Muškarci i dječaci su polako prolazili kroz željezna vrata i ulazili u polje poput vojske sa sklopivim stolovima i košarama s hranom, smotanom posteljinom i šatorima, detektorima metala i gitarama. Nisu svi bili u kamuflažnim uniformama, ali to je bio najbolji način da se uklopiš u mnoštvo. “Ako ništa ne pronađu, bit će silno razočarani. Kako znaju gdje treba kopati?” “Slijede Rudija”, reče njegov djed. “A kako vi znate?” Arkadij upita Rudija. Rudi oslobodi ključnu kost i izabere šiljak za led kako bi oslobodio prsni koš boje čaja. “Proučavam stare ratne planove, karte i izvještaje iz borbi. Vozim se uokolo na motoru i znam što trebam tražiti. Grm jorgovana na mjestu gdje je nekad bila kuća. Udubljen ja na mjestima gdje se zemlja slegla. Bilo što što ne pripada onamo gdje se nalazi, na primjer stabla borova usred polja  pšenice. Stabla Stabla su bila omiljeni način način da se sakrije sakrije masovna grobnica. grobnica. Osim toga, osjećam osjećam ih.” “Koliko je velika ova grobnica?” “Jako. Prije nego što su pobjegli, jebeni Nijemci su pobili mnogo zarobljenika. U svakom slučaju, Kopači će pročeprkati uokolo, otvorit će im se apetit, naložit će logorske vatre, napiti se i  pjevati. Sutra je veliki veliki dan, sutra će kopati kopati u šumarku.” “Zašto čekati do sutra?” “Trebalo je dobiti termin koji odgovara televiziji.” “Je li Švabo?” Veliki Rudi se zagledao u rupu. “Pa djede, nema identifikacijskih isprava, odlikovanja, niti epoleta.” Rudi klekne. Uniforma je je . Oni su niski i  bila smeđa gaza koja mu se raspala u rukama. “Ni je iz tenkovske ekipe. Previsok je. širokih ramena, jer su morali biti dovoljno niski da stanu u tenk i dovoljno snažni da mogu otvoriti  poklopac. Osim toga, često često su reš pečeni. Onda, tko si ti?” Rudi je pitanje postavio direktno kostima. “Jesi li Švabo ili Rus? Imaš li sliku Helge ili Ninočke?” “Provjeri ima li omotane noge”, predloži Veliki Rudi. Ruski vojnici su oko stopala imali omotanu tkaninu umjesto čarapa.

“Nema stopala”, izvijestio je Rudi. “Nema nogu. Odrezane su u koljenima. I to ne baš uredno. Vjerojatno su mu raznesene, a zatim podrezane. Jadničak, sve to prolaziti usred bitke. Uglavnom, to  je ono što se dogodilo.” “Što ti misliš?” Veliki Rudi upita Arkadija. “Ne bih znao.” “Hajde, reci”, reče Rudi. “Ti si istražitelj iz Moskve.” “Nisam patolog.” “Ne boj se. Neće te ugristi.” Arkadij čučne na rubu rupe. “Pa, prilično je mlad, u dobroj formi, malo manje od dva metra visok. Dobro uhranjen. Prstenjak na lijevoj r uci uci nedostaje, pa pretpostavljam da je bio oženjen i da je imao zlatni prsten. Što se nogu tiče, pretpostavljam da su odrezane radi čizama.” Rudi reče: “Ne moraš odsjeći noge da uzmeš čizme.” “Moraš ako su zamrznute. Moraš ugrijati čizme na logorskoj vatri. Budući da ne želiš razvlačiti leš po logoru, odrežeš potkoljenice i poneseš njih. Pogotovo ako se radilo o kožnim čizmama napravljenima po narudžbi. Zato bih rekao da se radi o mladom, nedavno oženjenom njemačkom časniku koji je mislio da će za Božić biti kod kuće. Samo nagađam.” Rudi reče: “Kakva gomila sranja. I to iz Moskve.” “Vjerojatno”, složio se Arkadij. “Preokreni ga. Miša je nešto otkrio.” Rudi je povukao za prsni koš. Zemlja je nevoljko popustila, ali kostur se odmaknuo s metalne žlice na lancu pričvršćene za cervikalni kralježak. Na lancu je bila crna žlica s otisnutom svastikom na dršci. Rudi je protrljao žlicu krpom od umjetne kože. Pokazao se sjaj srebra. Prelomio je vrat rukama, oslobodio lanac i žlicu i oboje ih umotao u krpu. Podigao je po gled prema Arkadiju i rekao: “Svejedno je sranje.” Arkadij je uzeo pauzu. Odmaknuo se od rupe i odšetao u polje da pokuša dobiti bojnika Agronskog na mobitel, ali je samo otkrio očito, da je područje oko Tvera na rubu pokrivenosti mobilnom mrežom i da se mora boriti s valovima statičkih šumova. Zavikao je svoj broj u telefon nekoliko puta i zatim odustao. Bojnik je bio na čelu vojnog odbora za promaknuća i Arkadij mu je htio postaviti jedno pitanje: zašto satnik Isakov i njegove Crne beretke nisu dobile ni  jedno jedino odlikovanje niti je itko od njih promaknut zbog njihova junaštva kod mosta na Sunži? Čvrsto držeći svoj šešir, Veliki Rudi ga je dostigao. “Htio bih se ispričati zbog Rudija. U srcu  je dobar momak.” momak.” “Nema razloga za ispričavanje. To je apsolut no sranje, siguran sam. Profesionalno sranje, ono najbolje.” “Iskoristili su ga neki distributeri u Moskvi.” “Dakle tako.” “On i Kopači rade dobar posao. Još uvijek je važno tko je tko.” Arkadij je razumio. Po Staljinovu naređenju, za svakog ruskog vojnika  koji je nestao u borbi  pretpostavljalo se da je prešao neprijatelju. Nije bilo važno je li posljednji put viđen kako krvari nasmrt ili juriša na njemački tenk, bio je kriv za izdaju i njegova je obitelj kažnjena zbog povezanosti povezanosti s izdajicom. Udovice su prestale dobivati hranu, gubile su posao, a ponekad i djecu. Nad obitelji bi

se nadvio oblak koji se ponekad nije micao generacijama. Rehabilitacija, čak i šezdeset godina  prekasno, bila je bolje nego ništa. Tijekom godina, rekao je Veliki Rudi, Crveni Kopač i su identificirali i poslali kući tisuće mrtvih Rusa s polja oko Tvera. Upitao je Arkadija: “Kako ste znali za smrznute čizme?” “Ne znam. To mi se činilo mogućim.”

“Ovo nije jedini takav slučaj.” Veliki Rudi je približio lice Arkadijevu kako bi ga prodorn o  promotrio. “Rudi kaže kaže da niste bili ovdje ovdje četrdesetprve.” četrdesetprve.” “Tako je.” “Onda je to bio vaš otac. On vam je rekao za čizme.” “On nikad nije bio ovdje.” “Nije mi rekao svoje ime, ali sjetio sam ga se čim sam vas vidio. Ostavio je snažan dojam na mene.” Arkadij nije htio ulaziti u raspravu s postarijim veteranom. Neki ljudi su obožavali generala. Staljin je hvalio njegovu inicijativu i volju da prolijeva krv u potocima.

“Htjeli ste o nečemu razgovarati sa mnom”, reče Arkadij. To je bio njegov dio pogodbe. “Protunapad je bio užasno kaotičan. U jednom trenutku smo bili na koljenima, a već u sljedećem smo potukli Švabe do nogu. To je bila prava ludnica.” “Sreća se okrenula.” “Točno. Točnije ne može biti.”  Ne baš, pomislio je Arkadij. Činilo se da starac olakšava dušu, ali od čega, Arkadiju nije bilo  jasno. Veliki Rudi se nastavio okretati oko sebe u hodu kao da se orijentira, u jednom trenutku

zagledajući se u nebo, a zatim u sljedećem u tlo. Rastreseno je rekao: “Kad su Švabe zastale, smrznuli su se. Bili su u ljetnim uniformama; nisu bili spremni za rusku zimu. Konji su im popadali

mrtvi. Motori švapskih aviona su se smrzli u goleme komade leda.” Starac je zastao. “Ovdje! Točno ovdje je bila farma. Tu smo.” “Gdje to?” Arkadij je vidio samo zapetljano žito i n ekoliko zelenih izdanaka trave. “Pet dana nakon protunapada vaš otac i ja sjedili smo baš ovdje za kuhinjskim stolom, jedan nasuprot drugome. Ja sam bio ranjen na prvoj liniji fronte, ali sam zarobljen i vraćen jer su protiv mene podignute optužbe. Netko je rekao da sam prešao na njemačku stranu dan prije nego što je  počeo protunapad, protunapad, kad su su stvari izgledale beznadno.” beznadno.” “Jeste li?” “To je i tvoj otac pitao.” “I?” “U ratu je sve naopako. Jednog trenutka si pritisnut sa svih strana, drugovi su ti mrtvi i ti sereš od straha u gaće, a već sljedećeg ganjaš Švabe i pucaš po njima mitraljezom. Mi smo iza njihove linije fronte, oni su iza naše. Totalna zbrka.” Još automobila i kombija se pomaknulo sa zemljane ceste kako bi propustili vojsku koja nije nosila oružje, već prijenosne roštilje. Dječaci su marširali sa svečanim izrazima na licima onih koji će biti upućeni u tajni ritual. Na kamuflažne uniforme nedavno su im prišiveni amblemi Kopača: crvena zvijezda, ruža i kaciga. “Je li bilo svjedoka?” “Ne. Naposljetku je vaš otac rekao da je izračunao da je šansa jedan prema sedam da govorim istinu i ispraznio je revolver, ostavivši samo jedan metak, zavrtio bubanj i pružio mi oružje. Što sam mogao učiniti? Time sam dobio, kako je general rekao, bolje izglede nego pred streljačkim vodom. Prislonio sam revolver uz glavu i povukao obarač. Promašio sam jer je obarač bio užasno tvrd i cijev se trznula, tako da sam samo probušio bubnjić i spalio si tu stranu glave. Mislio sam da će tvoj otac  pasti sa stolice od smijeha. Kako se smijao! Dao mi je cigaretu i popušili smo. Onda je uzeo revolver i zavrtio bubanj i rekao mi da pokušam ponovno, držeći cijev u ravnini. Tako da sam ponovno  prislonio oružje uz glavu i povukao obarač, odlučivši učiniti ono što je rekao, ali je udarač udario u  praznu komoru.” komoru.” “I?”

“General je bio čovjek od rriječi. iječi. Oslobodio me.” “To ste mi željeli ispričati?” “Da, kako mi je spasio život. S puknutim bubnjićem nisam bio sposoban za vojnu službu na  prvoj liniji fronte. Kad ga sljedeći put sljedeći  put vidiš, reci mu da sam ja jedini iz moje grupe koji je preživio rat.” Starac je bio u krivu u vezi mnogočega, pomislio je Arkadij. Prije svega, koliko je on znao, general nikad nije bio na tverskom frontu. Drugo, posjedovao je revolver Nagant, ali je o bično nosio  pištolj, Tokarev, tako da ne bi bilo dramatične vrtnje bubnja. Treće, kad su vojnici pogubljivani, često bi im bilo rečeno da se svuku kako bi njihove uniforme mogle biti proslijeđene nekom drugom  bez rupa od metaka. Taj detalj njegovu ocu nikad ne bi promaknuo. Ali nije imao silan razlog da

ispravlja Velikog Rudija. Što bi time dobio? Istina, general je stvarno volio povremeno odigrati partiju ruskog ruleta, pogotovo prije kraja. Ljudi su govorili da je sigurno poludio. Otac i sin bili su tolik o otuđeni da je Arkadij tvrdio da je

general zapravo napokon mentalno ozdravio, ozdravio, i da je napokon shvatio kakvo je čudovište. Kad su se Arkadij i Veliki Rudi vratili do mjesta iskapanja, sve je nekako počelo djelovati organizirano. Plakat na kolcu je odrede Kopača označene bojama rasporedio na dijelove polja označene kolčićima prelijepljenima istobojnim ljepljivim trakama. Ni jedan od dodijeljenih dijelova nije bio blizu drveća. Što se samog drveća ticalo, začudo, što je dan postajao vedriji, ono je postajalo tamnije i nekako čvršće. Crveni Kopači su, činilo se, bili istovremeno i paravojna organizacija i društveni klub. Koliko  je Arkadij razumio, oni su podizali šatore, šatore, odlazili u dugačke šetnje, šetnje, pjevali i ekshumirali mrtve. Tko  bi se mogao sporiti s takvim programom? Posebni stolovi su postavljeni za razvrstavanje kostiju,

drugi za hranu, votku i pivo. Osjećalo se dobro raspoloženje zbog ponovnog sastanka; iako je ovo  bilo neočekivano zimsko iskopavan i skopavanje, je, pojavio se solidan broj ljudi. Arkadij je prepoznao jed nog od nevažnijih kandidata sa skupa Ruskih rodoljuba. Bjesomučno je kopao. “Pričekajte do sutra, to će biti prava predstava”, kandidat je rekao Arkadiju i poskočio u stranu kad se Rudi probio da iskrca tačke pune kostiju kod plakata na kojem je pisalo “Nijemci ovdje”. Arkadijev mobitel zazvoni. Uho mu se napunilo statičkim šumom kad se javio, ali se nije  pomaknuo bojeći bojeći se da će potpuno izgubiti prijem. “Ispričavam se. Jedva razaznajem što govorite. Možete li govoriti glasnije, molim vas?” “Ovdje Sarkisian. Gdje ste vi, do vraga?” Arkadij reče: “Oprostite, veza je užasna.” “Što vi to radite?” “Možete li ponoviti?” “Gdje ste odsjeli?” “Prekida mi se veza.” “Do vraga, Zurin mi je j e rekao da ćete izvoditi ovakve gluposti.” “Žao mi je.” Arkadij je prekin uo vezu. Jedva da je zakoračio prije nego što mu je mobitel ponovno zazvonio. Sada je prijem bio odličan. Odlučan glas mu reče: “Ovdje Agronski. Što god mi želite reći, ne želim čuti, tko god bili, nije me briga”, i prekine vezu. Arkadij spusti lopatu. Kosti će pričekati.

Umirovljeni bojnik Genadij Agronski, podebeo muškarac u iskrzanom džemperu pažljivo je  promatrao narcise koji su rasli na rubu povrtnjaka.

“Zlato za budale. Lijepe su, ali kratko traju. Niknu zbog ovakvog varljivog vremena, a onda ih mr az az polegne uz zemlju. Ali je dobro za Kopače, rekao bih.” “Da, točno. Bojniče, do vas je teško doprijeti.” “Ne javljam se na telefon, niti ne otvaram vrata. Većina ljudi shvati što time želim reći. Onda sam vidio da ste stigli na starom sta rom Kozaku. Kakva zvijer! Pogodila me ravno u srce.” Bijela drvena ograda bila je granica njegova carstva, montažne kolibe sprijeda, i dvorišta  prekrivenog pločama pločama od terakote s redovima povrća koje će tek niknuti, nekoliko nedavno odrezanih  panjeva, piljevinom i malenim stablom trešnje sa svilenkastom korom straga. Dvorište njegova susjeda bilo je smetlište. “Ništa ne sade, čak ni krastavce. Ja ljeti imam krastavčiće za kiseljenje, rajčice, korijandar, kopar, što god hoćete. Ova današnja mladež, ovi niškoristi, žale se da nema p osla. Uzmi pijuk i  pljuni u ruke. Barem Barem ćeš jesti, ako ništa drugo.” Arkadij je zamijetio pitbula koji se pretvarao da spava s druge strane ograde. “Što vam oni na to kažu?” “Kažu: ‘Odjebi, stari prdonjo!’ ili ‘Izvuci glavu iz guzice!’ Ista je stvar s dile rom s druge strane. Jeste li sigurni da ne želite votke, barem kapljicu?” “Ne, hvala.” “Tako je i bolje. Doktor kaže da se, budem li pio, isto tako mogu i upucati. Znate čega se ja držim? Sa svime umjereno, uključujući i poroke.” Agronski povede Arkadija do stola na popločanom dijelu dvorišta. “Sjednite.” “Jeste li bili na skupu za Ruske rodoljube?” “Bilo mi je predaleko. Ovo je gotovo izvan grada. Po smeću nam se motaju medvjedi.” “Primijetio sam lovačku pušku kod vaših ulaznih vrata. Dolaze li vam medvjed i na ulazna vrata?” “Još ne.” Puška je bila Bajkal ekpres, dvocijevka s bočno položenim cijevima. Arkadij je pomislio da bi to obeshrabrilo čak i medvjeda. “Nudili su besplatan prijevoz na skup.” “Vidio sam dovoljno na televiziji.” milicijs ki “Kandidat je netko koga biste vi morali poznavati, satnik Nikolaj Isakov. On je sada milicijski detektiv u Moskvi, ali je bio pripadnik Crnih beretki iz Tvera. Nikolaj Isakov je čovjek koji se diže u svijetu.” “Njega istražujete?” “Samo postavljam neka pitanja. Na primjer, je li satnik Isakov bio kompetentan časnik?” “Kakvo pitanje. I više nego kompetentan; uzoran časnik. Mi smo ga isticali kao primjer.” “Bio je, naposljetku, junak borbe na mostu nad Sunžom. Kao što su, pretpostavljam, bili i svi ostali ljudi pod nje govim zapovjedništvom tog dana na rijeci. Svi junaci i svi iz Tvera.” “Ljudi iz Tvera su rodoljubni”, r odoljubni”, reče Agronski. “Šestero pripadnika Crnih beretki protiv pedesetero teško naoružnih pobunjenika s oklopnim transporterom i dva kamiona. Rezultat je bio trinaest- četrnaest terorista mrtvo—” “Četrnaest.” “Četrnaest terorista mrtvo, oklopni transporter i kamioni u povlačenju i, s druge strane, jedan  pripadnik Crnih beretki ranjen. Nevjerojatno. To je bila ona vrsta bitke kojom časnik stječe

reputaciju i zbog koje dobiva viši čin, pogotovo u vrijeme kad je tako malo dobrih vijesti stizalo iz Čečenije. A ipak, baš nitko nije odlikovan.” “U ratu se takve stvari događaju. Ponekad se samo radi o nedostatnim dokumentima ili nepostojanju svjedoka.” “Zbog čega postoji odbor koji provjerava preporuke za službene pohvale. Vi ste bili na čelu odbora koji je odbio dodijeliti Crnim beretkama, koji su se borili kod mosta nad Sunžom, bilo kakva odlikovanja i više činove. Zašto?” “Očekujete da se ja toga sjećam? Odbor obrađuje stotine preporuka, i to vrlo velikodušno. Redovna vojska se sastoji od dječaka, unovačenih po dužnosti, najsiromašnijih i najglupljih, deset  posto njih koji nisu uspjeli izbjeći regrutiranje i jedan posto onih koji su  pravi rodoljubi. Oni zaslužuju pohvale. Ako ih upucaju u guzicu, dobiju pohvalu. Ako ukradu pile za svog zapovjednika, dobiju pohvalu. Ako ih ubiju, njihovi nji hovi dijelovi tijela odlaze kući u zapečaćenom zapečaćenom lijesu s pohvalom.” “Zašto onda prava bitka ne bi zaslužila pokoje odlikovanje?” “Tko zna? Odonda je prošlo mnogo mjeseci.” Agronski skrene pogled. “Nisam baš smio  ponijeti svoje dosjee dosjee sa sobom.” sobom.” “Bio je to vaš posljednji slučaj. Otišli ste u mirovinu tjedan dana nakon što ste predali svoju odluku. Nakon tride set godina odjednom ste otišli u mirovinu.” “Prije trideset godina stvari su bile drukčije. Tada smo bili vojska.” “Ispričajte mi što znate o Isakovu.” Agronskijeve oči su prestale vrludati. “Izvještaj je smrdio.” “Kako to mislite?” “Kapetan Isakov je izvijestio o borbi vatrenim oružjem između pobunjenika s jedne strane mosta i njegovih ljudi s druge. Medicinska istraga je otkrila da su svi pobunjenici upucani izbliza, neki straga, jedan ili dvojica dok su jeli. Na mjestima na kojima su pobunjenici navodno ustrijeljeni

nije bilo krvi na bilju. Lišće nije bilo razderano, čak ni razmaknuto. Isakov je, bez sumnje, htio razmjestiti leševe na uvjerljiviji način, ali u sletnu zonu je stizao helikopter. Novinar koji je bio u helikopteru mi je opisao prizor koji je vidio.” “Ginsberg?” “Da.” “Je li bilo svjedoka koji su vidjeli što se stvarno dogodilo?” “Samo jedan, civil, a ona nam uopće nije bila od pomoći.” “Što je ona rekla?” “Nikad nećemo saznati. Bila je Ukrajinka. Vratila se u Kijev.” “Kako se zvala?” “Kafka, kao onaj ludi pisac.” Dovoljno slično, pomislio je Arkadij. Zadržao je dah prije sljedećeg pitanja. “Postoje li fotografije prizora bitke?” “Samo Ginsbergove.” “Iz helikoptera?” “Njegovi kolege su mi rekli da je uvijek sa sobom nosio fotoaparat, za svaki slučaj. Slike u  potpunosti proturječe proturječe izjavama Isakova Isakova i Urmana.” “Znaju li ljudi u Tveru za to?”

“Od mene to neće čuti. Jesam li spomenuo da su dva tjedna prije incidenta na mostu  pobunjenici zarobili osmero pripadnika Crnih beretki i snimili ih kamerom, p rvo žive, a onda mrtve?  Njihove vlastite majke nisu ih mogle raspoznati. Svi su bili iz Tvera. Ne tražite suosjećanje za  pobunjenike u ovom gradu.” “Zašto onda niste Isakovu dali viši čin?” “Jer više nije bio vojnik; postao je ubojica. Za mene, između toga postoji toga  postoji razlika.” Arkadij je bio zadivljen. Agronski je više nalikovao umirovljenom birokratu nego nekome tko  bi se suprotstavio Isakovu. Na bojnikovu džemperu džemperu je bilo rupa i izvučenih niti. Bio je to upravo onakav odjevni predmet kakav bi dokoni čovjek n osio za poslove u vrtu, iako je sjaj kroma u  predjelu remena razotkrivao oružje koje koje se nalazilo ispod ispod njega. “Je li nakon toga uslijedila istraga?” “Ja sam je predložio, a zbog toga sam otpušten i svi dokazi su uništeni.” “Što je bilo s Ginsbergovim fotografijama?” “Spaljene su.” “Nestale su zauvijek?” “Pretvorene u dim.” “Nema kopija?” Istrage su inače preplavljene kopijama. “Moja odluka o počastima i preporukama za unapređenje unapređenje smatrana je uvredom za vojsku. Moji dosjei su temeljito izbrisani, a meni su p okazali vrata.” “Jeste li ih kopirali, skenirali, poslali e -mailom nekome?” “Renko, kad sam ušao u vojsku, potpuno su me ogolili, i kad sam napuštao vojsku, potpuno su me ogolili.” “Ima li ičega u Ginsbergovu uredu ili kući?” “Njegov ured je pretražen i njegovi kolege ispitani. Ondje nije bilo drugih fotografija, a on nije  bio oženjen.” “Uništili ste si karijeru zbog toga.” “Iskreno, ako u mojim godinama niste barem pukovnik, tratite vrijeme. Osim toga, odbor koji  provjerava preporuke za unapređenja bio je naporan posao. Neke smo uzdizali u nebesa, a neke šutali u pakao. Znate, ovo nisam nikome ispričao. Usta su mi suha.” Bojnikov osmijeh se ponovno pojavio. “Kad sam se prijavio, vojska je svakome vojniku dodjeljivala porciju od sto gra ma votke dnevno. Mora biti nešto dobro u njoj.” “Jednu čašu.” Agronski je zapljeskao rukama. “Potpuno ćemo zbuniti doktore. Prije Prij e nego što umremo, upucat ćemo se, kao narednik Kuznjecov.” Bojnik je, ne vrludajući, otišao u kuću i vratio se s  poslužavnikom na kojem je bila boca votke, dvije čaše i tanjur s polubijelim kruhom i sirom, jer, kako je izjavio, “Čovjek koji pije na prazan želudac je pijanac.” Odvrnuo je čep s boce i bacio ga. Ovo ne sluti na dobro, pomisli Arkadij.

Prva puna čaša je kliznula, nakon čega je pedantno uslijedio kruh. Arkadij se pokušao prisjetiti  je li uopće jeo tog dana. Upitao je: je: “Kuznjecov se upucao?” “Ne baš. Kuznjecov je baljezgao i ludovao dok su ga iz zraka podizali u helikopter, vičući kako mu je poručnik Urman rekao kako za dobrobit tima trebaju barem jednog ranjenika iz OMON-a, i neka to ne shvaća osobno. On je upucao jadnog Kuznjecova u nogu.” “Urman je nagle ćudi.”

“Naravno, mora se reći da je tijekom podizanja u helikopter Kuznjecov bio pod utjecajem analgetika. U bolnici je ispravno pokazao na fotografiju mrtvog pobunjenika kao čovjeka koji ga je nastrijelio.” “Kako znate da je to bilo ispravno?” “Kapetan Isakov je tako rekao. Još malo?” “Samo mrvicu. Što ste rekli satniku?” Votka je zadrhtala na rubu čaše. Agronski je zamolio za cigerete i šibicu. “Rekao sam da ne mogu preporučiti ni unapređenje za njega niti odlikovanja za odred smrti, jer ćemo na kraju ovog rata svi biti upravo to. Neće biti vojski, samo odredi smrti.” S pogledom na pakiranje šibica iz kluba Tahiti, Arkadij upita, bez prethodnog razmišljanja: “Jeste li možda poznavali bilo kojeg od osmorice momaka iz Tvera koji su ubijeni?” “Pješaka Vladimira Agronskog. Vlada. Imao je devetnaest godina.” Bojnikovo lice se snuždilo. “Žao mi je”, reče Arkadij. “Užasno mi je žao.” “Imate li vi sina?” “Ne.” “Onda ne znate kako je to izgubiti ga.” Riječi koje su mu zapele u grlu zalio je votkom. Bez kruha. Duboko je disao. Pretekao je Arkadija u ispijanju votke i sad je već bio pomalo drven. “Oprostite mi, ovo je bilo neoprostivo. O čemu ste govorili? Što vas još zanima?” “Kandidat skriva svoju službenu povijest, rješava neriješene probleme eliminirajući svakoga tko zna što se dogodilo na mostu, uključujući i svoje vlastite ljude. Kuznjecov i njegova žena su mrtvi. Borodin i Ginsberg su mrtvi.” “Ja sam poduzeo mjere predostrožnosti.” Arkadij je primijetio pištolj ispod Agronskijeva džempera, dvocijevku pokraj vrata, nedavno  porušena stabla radi čiste vatrene linije i udobnost koju pruža sigurnost amfetaminskih kućnih laboratorija sa svake strane. Situacija je bila čudnovato umirujuća i vrlo iluzorna u isto vrijeme. Bojnik je mogao izgraditi bunker, i svejedno ne bi mogao spriječiti Isakova i Urmana da uđu. “Ginsbergove fotografije mosta na Sunži bile bi od velike pomoći”, reče Arkadij. Agronski reče: “Kad bi barem još uvijek postojale.” “Možda biste ih pronašli kad biste ih ponovno potražili.” “Žao mi je, nema ih više.” Arkadij  je odustao. Nakon posljednje runde se pozdravio, izišao i sjeo na Ural. Agronskijevi susjedi, mladi par u kaputima od ovčje kože, prošli su pokraj njega laganim koracima karakterističnim za one stvarno urokane. Na sjeveru je plahta oblaka obećavala lagani snježni  pokrivač. Proturječe. Proturječile su. Tako mala razlika, ali Arkadij je obavio više od tisuću ispitivanja. Ponekad je jednostavno znao. Ugasio je motor i vratio se do Agronskijevih vrata.

“Moj prijatelju Renko, još jedna...?” j edna...?” Bojnik je podigao imaginarnu čašu. “Pokušavam “Pokušavam zaustaviti dvojicu ubojica. Ginsbergove fotografije će mi pomoći.” “Pa?” “Rekli ste da Ginsbergove fotografije područja bitke ‘proturječe’ izjavama Isakova. Trebali ste reći ‘proturječile su.’ Prošlo vrijeme, fotografija više nema. Sadašnje vrijeme, još uvijek postoje i vi ih imate.” Agronski ga pogleda u čudu.

“Što ste vi, učitelj? ‘Proturječe.’ ‘Proturječile su.’ Pa što? Daje li vam to za pravo da dođete u moju kuću, jedete moju hranu, pijete moju votku i nazivate me lašcem?” Arkadij pruži Agronskom svoju posjetnicu. “Ovo je moja adresa i broj mobitela. Nazovite me  prije no što dođete.” dođete.” “Prije ću si odgristi nogu.” Agronski baci posjetnicu natrag i zalupi vratima. Vraćajući se do motocikla Arkadij se nije osjećao potpuno trijezno. Krivo se ponio prema  bojniku. Trebao je biti oštriji ili je trebao imati više suosjećanja ili, ako bi bilo potrebno, potegnuti mrtvog sina u raspravi. Kako god bilo, ukazala mu se fantastična prilika, a on ju je pustio da mu klizne kroz prste.

Ženja je bio uzbuđen. “Organiziraju novu ekspediciju na Brosno kako bi pronašli čudovište. Neki kasino je sponzorira.” “Pa, to zvuči posve logično.” Nemaju li domovi za nezbrinutu djecu nekakva pravila o kasnim  pozivima, zapitao se Arkadij.

“Ako pronađu čudovište, zarobit će ga živog i staviti u golemi spremnik s vodom u kasinu.  Nije li to fantastično?” “Otprilike.” “Kad bismo mi mogli biti u ekspediciji, to bi bilo tako super. Jesi li već bio na jezeru?” “Ne.” “Zašto ne?” “Ima par stvari koje prije toga moram ovdje obaviti.” Bio je u stanu i preodijevao se iz Rudijeve kamuflažne uniforme u sako. “Što sad radiš?” “Idem u Tahiti.” “Gdje je to?” “Kako se pokazalo, u Tveru.” “Dobro.” Ženjino zanimanje se vratilo na minimalnu razinu. Arkadij ga upita: “Jesu li odlučili k ako ako će uhvatiti čudovište?” “Mislim da ga namjeravaju omamiti.” “Čime, torpedom?” “Nečim, a onda će čudovište isplivati na površinu.” “Što ako potone?” “Ne znam. Kako bi itko mogao znati?” “Radi se o sposobnosti plutanja. Što više sala, veća je mogućnost plutanja, a sisavci su salaste i  prdežljive životinje. Mi plutamo.” “Na vodi.” “Ili pod vodom.” “Kako to misliš?” “Pa, postoji teorija da u stvarno dubokim jezerima tijelo tone samo do određene razine, na kojoj se pritisak vode, temperatura, težina i sposobnost plutanja izjednače i tijelo ostane plutati u vodi.” “Dolje bi ih moglo biti na desetke koji se samo tako motaju uokolo. Policija bi mogla otići tamo u podmornici i riješiti svakakve zločine. Nevjerojatno. Kako se zove ta razina?” “Ne znam. To je samo teorija”, rekao je Arkadij, iako je imao naziv za to: sjećanje.

21 Mural u baru kluba Tahiti oponašao je Gaugainov polinezijski period, vjerno kopirajući umjetnikove slike falusnih kumir a i domorodaca u saronzima. Svi gosti su na sebi imali lažna Armanijeva odijela i vikali u mobitele, dok su na televizoru širokog ekrana dvojica boksača teške kategorije mlatila  jedan po drugome kao kao po gongu. Arkadij je krenuo za disco  disco  ritmom uza stepenice  prošavši

pregled bodibildera u svečanim odijelima i ušao u klupski kabaret u kojem su zvučnici bili toliko glasni da se činilo da se lebdeći slojevi cigaretnog dima pomiču u ritmu. Uspio je nakratko vidjeti dvije plesačice na štangama na  pozornici prije nego što ga je konobarica dohvatila. “Želite li barski stolac? Barski stolac u prvom redu uz podij, tamo gdje je akcija. Akcija, znate.” “Nisam siguran da sam spreman za puno akcije.” “Stol?” “Separe. Očekujem prijatelje.”  Naručio je pivo i upitao jesu li Zelenski ili Petja u blizini. Isakov i Urman su vjerojatno na nekom skupu Ruskih rodoljuba, ali do njih će doprijeti vijest da nije otišao iz Tvera. Neće moći isprovocirati Isakova i Urmana bude li se samo skrivao.

Konobarica ga upita: “Poznajete Vlada Zelenskog? Vi ste filmski fil mski producent?” “Kritičar”, reče Arkadij. Pod reflektorima su plesačice bile jarko osvijetljene i zamagljene. Paradirale su gore -dolje po  pozornici u cipelama s punom petom i tangicama, neprestano neprestano se krećući poput ribica ri bica u akvariju, dok  je muška publika bila gotovo potpuno nepokretna. Kad bi plesačica zastala i raskrečila se na pisti, obožavatelji iz prvog reda zaticali bi joj novac u tangice. Osim toga, kao što je znak nalagao, NEMA DODIRIVANJA.

Arkadij se smjestio u kožni separe boje art erijske krvi. Na stolu su bila dva menija. Na meniju s hranom nalazili su se tropski t ropski kokteli, rolice s povrćem i mesom, i sushi. “Ludi” menije nudio ples u krilu u Sportaševoj sobi za uživanje, ćaskanje s golom ženom, “intimni sat s dražesnom družicom u VIP  jacuzziju ili cijelu večer s ljepoticom koja pristaje na sve (ili ljepoticama!!!) u raskošnoj sobi Petra Velikog”. Cijena za kraljevsko hopsanje u krevetu bila je tisuću eura, čista bagatela prema moskovskim klubovima. Konobarica mu je donijela njegovu Baltiku. “Zapravo bi se trebala zvati soba Katarine Velike.

Ona je ovdje izgradila palaču i ona se puno više ševila nego Petar. Hrana?” “Samo malo crnog kruha i sira.” “Ali pit ćete?” “Naravno.” Tekst u “Ludom” meniju informirao je Arkadija da su “žene iz Tvera nadaleko poznate po svojoj ljepoti. Danas su neke od ruskih top modela kćeri Tvera. Njihova se slava proširila svijetom i neženje iz Sjedinjenih Država, Njemačke, Velike Britanije i Australije, da navedemo samo neke zemlje, dolaze u Tver kako bi potražili pomoć Kupida.” Tanja i mala živahna plesačica nastupale su sljedeće. Kad je prvi put vidio Tanju, bila je u  bijeloj večernjoj haljini i svirala je harfu u Metropolu. Nemajući na sebi gotovo ništa djelovala je još sabranije, s hladnim osmijehom i radeći dugačke pokrete koji su izazivali ritmično pljeskanje u  prvom redu.

S druge strane prostorije Arkadij je vidio svoju konobaricu kako vodi Wileyja i Pacheca prema nasuprotnom separeu. Pacheco je popravljao kravatu, dok se Wiley silno trudio ne gledati Tanju.

Sami nisu mogli pronaći Tahiti, pomislio je Arkadij, i uskoro im se pridružio Marat Urman. Njegova  jakna kanarinac-žute boje u cijeli je prizor unijela smisao za stil; jedan Tatar može nositi boje od kojih bi Rus zadrhtao od užasa. Urman je Tanji poslao poljubac, ali njezine su oči pratile Arkadija koji se premještao u drugi separe. “Vidi ti što je voda donijela.” Pacheco napravi mjesta za Arkadija. Urman reče: “Ti se sigurno šališ.” “Tanja dobro izgleda”, reče Arkadij. “Izgleda veličanstveno”, veličanstveno”, ispravi ga Pacheco. “Mliječna put, tijelo tij elo plesačice, nevjerojatne cice.” “Nos joj izgleda dobro”, reče Arkadij. Muzika je počela, pulsirajući bas od kojeg je prostorija počela odzvanjati, i plesačice su se uspele na štange. -E-S-P-E-C-T2. Volim tu pjesmu”, reče Pacheco. “R -E-S-P-E-C-T Arkadij reče: “Nekako mi se čini da su promašili poantu.” “Važan je ritam”, reče Pacheco. “Imate li vi dobrih mongolskih ljubavnih pjesama? Na  primjer, za svog omiljenog konja?” Urman reče: “Trebao bi skinuti burmu.” “Zašto?” “Potencira impotenciju. Slavenski je običaj ne nositi vjenčani prsten više od četiri sata dnevno radi zdravlja. Pitaj Renka.” “Je li to istina?” upita Wiley. “Neki muškarci vjeruju u to. Neki vjeruju da uopće ne trebaju nositi prsten.” “To je znanstveno dokazana činjenica”, reče Urman. “Prsten je kao zatvoreni strujni krug, a  prst je električni vodič.” vodič.” Pacheco reče: “Nikad mi ne bi palo na pamet da je slavenski pimpek toliko delikatna sprava.” “Gdje je Isakov?” upita Arkadij. Wiley reče: “Posjećivanje erotskog kluba nije prikladan imidž za reformističkog kandidata.” “Ima li zalet?” upita Arkadij. “Koliko sam razumio, to je važno.” Wiley je bio sretan što može odvratiti pogled s pozornice i naći utočište u politici. “Zalet je sve što ima. Nema pravu stranačku mašineriju iza sebe, tako da bi jedan pogrešan korak dokrajčio njegovu kampanju.” “Ali zalet ima”, reče Urman. “On je izabran samo zato da otme glasove opoziciji”, reče Wiley. “Nitko nije očekivao da će njegova kandidatura postati ozbiljna.” “On ima šanse”, inzistirao je Urman. “Ako završi eksplozivno.” “U Americi je plesanje uz štangu novi oblik tjelovježbe”, reče Pacheco. “Ozbiljno.” Tanja je bila sva čisti seks omotan oko štange; polako klizeći nadolje okrenuta naopačke, djelovala je kao da guta mesing štangu. Druga plesačica se vrtjela oko štange kao dinamo, što je djelovalo vrlo sovjetski.

“Tanja je išla u školu klasičnog baleta, ali je previše narasla, pa je muškarci više nisu mogli hvatati.” Urman se okrenuo prema Arkadiju. “Pa, ti si se hrvao s njom pa znaš.” 2

 Respect, eng.,  poštovanje.

Pacheco je naćulio uši. “Hrvao se s njom? To zvuči zanimljivo.” “Imali smo jedan specijalni trenutak”, rekao je Arkadij. Ar kadij. “Treba nam nešto eksplozivno.” Wiley se koncentrirao na površinu stola. “Kampanja koja nije imala izgleda mora završiti instinktivnim, eksplozivnim vrhuncem.” “Na primjer?” upita Arkadij. Wiley podigne pogled. “U Tveru se nalazi kip djevice Marije. Ovdašnji ljudi se kunu da plače. Iskreno vjeruju da vide njezine suze.” “Učinit ćete da se djevica Marija pojavi na iskapanju?” “Imate li dijetnu Coca-Colu?” Wiley upita konobaricu. Pacheco reče: “Svira harfu i skida se. To je jedna talentirana t alentirana mlada djevojka.” “Ako ne djevica Marija, tko onda?” upita Arkadij. “Imate li nekoga na umu?” “Ljudi vide ono što žele vidjeti”, reče Wiley. Niža plesačica je, sagnuvši se, pogledala Wileyja kroz noge. Imala je kratku tamnu kosu i madež. Ime joj je bilo Julija; imala je dvadeset tri godine, duhovno napredna napredna i tražila je muškarca s nogama čvrsto na zemlji. Arkadij je sve to znao jer je vidio njezinu fotografiju i opis u Kupidovu albumu žena za udaju. “Renko ne može ništa učiniti”, Urman je uvjeravao Pacheca. “Skriva se od ovdašnjeg tužitelja, a moskovski ga se tužitelj odrekao. Osim toga, on je mrtvac.” “Misliš, uskoro će biti mrtvac?” “Ne, mislim, sad je mrtav. Upucan je u glavu. Ako to ne znači da si mrtav, što onda znači?” “Primijetio sam da Isakov nikad zapravo ne izgovara Staljinovo ime”, reče Arkadij. “Zašto i bi?” upita Wiley. “Trenutačno o Nikolaju Isakovu nitko ne zna ništa osim da je zgodan ratni heroj. Sve ostaje blago nejasno i općenito rodoljubno. Kad napokon upotrijebi Staljinovo ime Staljin postaje važan, što ima svoje negativne strane. Naš je posao da spojimo Isakova i  Staljina ne izgovorivši to naglas.” “Kako ćete to učiniti?” “Pomoću vizualnih efekata.” “Na sljedećem iskapanju? Koliko sam razumio, otkrivena je masovna grobnica ruskih vojnika. To ostavlja snažan vizualni dojam, zar ne? Postoji li šansa da rodoljub po i menu Isakov bude ondje, s lopatom u ruci, kad stignu televizijske kamere?” Pacheco reče: “Ovaj kučkin sin meni ne zvuči baš mrtvo.” Aretha Franklin je pjevala “ R-E-S...” Tanja je sišla s pozornice ignorirajući svoje stalne mušterije u prvom redu i sjela A rkadiju u krilo, gdje je počela duboko i glasno disati, a zatim je obrisala o njega znoj i puder. Poljubila ga je kao da su ljubavnici koji su se ponovno sreli, i kad ju je pokušao nježno maknuti sa sebe, ona mu se čvrsto primila oko vrata. “Gdje je ta rupa o kojoj su mi pričali? Je li veličine čepa boce?” Stisnula se uz njegovo lice dok mu je prstima prepipavala kožu na gornjem dijelu glave. Od operacije su preostali samo ožiljci od drenaže, ali ona ih je pronašla. Budući da ju je Arkadij ponizio, i ona će poniziti njega. Na pozornici se Julija vrtjela u pola brzine. Pacheco je pružio ruku preko stola i njome skupio Tanjinu zlatnu kosu. “Draga, ako je tvoj cilj novac, jašeš krivog čovjeka. Moj prijatelj kojem sjediš u krilu je siromašan kao crkveni miš, a ja ti guram novčanicu od sto dolara u tangice. Jesam li ti privukao pažnju?” “Rekao sam ti da je ovo loša ideja”, reče Wiley. Tanja je nastavila.

Pacheco reče: “Sviđaš mi se i veliki sam obožavatelj harfe, ali moraš  pustiti glavu mog  prijatelja.” Tanja se okrenula dovoljno da kaže: “Neka bude dvjesto.” “Do vraga, ovo je izvrsna žena. Bit će dvjesto.” Pacheco je kavalirski pomogao Tanji da se popne natrag na pozornicu. Gosti su pljeskom  pozdravili njezin povratak.

“Želite li sushi?” upita Urman. “Ne.” Wiley baci novac na stol. “Idemo, idemo, idemo.” Vani su se Amerikanci natrpali u crni Pathfinder i pričekali dok je Urman slijedio Arkadija na drugi kraj parkirališta. Arkadij je došao u Žiguliju jer je želio da ga se pri mijeti. Pacheco je potrubio.

“Volio bih ubiti tog kauboja”, reče Urman. “Tako prijetiti da će povući Tanju za kosu? Kakvo  je to ponašanje? ponašanje? Drago mi je da si se ti suzdržao.” suzdržao.” “Nema problema.” “Slušaj, učini nam svima uslugu. Otiđi iz Tvera. Otiđi i možemo z aboraviti da su nam se putevi ikad ukrstili. Ili je već nazvala?” “Tko?” “Eva. Htjela ti je reći da se vraća.” “Ali to nije istina, zar ne?” “Ne, bojim se da nije.” “Ali nazvat će me?” “Misliš da te samo pokušavam sjebati?” Urman se nasmijao svojim tihim smijehom. “Iskreno, meni bi bilo drago da je povedeš sa sobom. Već mi je dosta te radioaktivne kučke.” kučke.” Arkadij je krenuo dužim putem prema stanu pazeći slijedi li ga kakav automobil kad je ug ledao Isakova na Sovjetskoj ulici. Bila su dva sata izjutra, doba između slatkih snova i crnog očaja, doba kad se hoda amo- tamo po stanu, ne po pločniku. Arkadij je napravio krug oko bloka kuća, isključio farove i ugasivši motocikl, pokretan inercijom doša o do ugla. Lagani snijeg se topio na tlu. Isakov je mogao nastaviti niz Sovjetsku ulicu i skloniti se pod nastrešnicom nad ulazom u Dramsko kazalište, ali je umjesto toga nastavio hodati naprijed -natrag

duž ograde od kovanog željeza. Na sebi je imao pelerinu sa spuštenom kapuljačom i sudeći po vlažnosti njegove kose, već je neko vrijeme bio vani. Arkadij je pomislio da Isakov možda nekoga čeka, ali Isakov nije pogledavao ni uz, ni niz ulicu. Zgrade iza ograde bile su zaklonjene drvećem, ali se činilo da su tipične vile iz perioda prije revolucije pretvorene u gradske urede. Zidovi su možda bili žuti, s bijelim rubom. Kraj vrata ograde  je bila stražarska kućica, ali noćnog čuvara su zamijenile nadzorne kamere. Ništa posebno, osim što su to bila ista vrata na koja je Sofija Andrejeva pljunula. Mobitel je zazvonio. Arkadij ga je brzo zgrabio. S druge strane ulice, uronjen u svoj vlastiti

svijet, činilo se da Isakov ništa nije čuo. Bila je to Eva koja je rekla: r ekla: “Želim te vidjeti.” Zamišljao je da će doći do razgovora, objašnjenja, izražavanja žaljenja. Umjesto toga, kad je prošla kroz vrata stana, on joj je skinuo jaknu i pritisnuo je uza zid i  pronašao kopču na njezinoj suknji, nekakvoj voluminoznoj ciganskoj suknji, dok je ona otkopčavala otkopčavala njegov remen. Za samo trenutak već je bio u njoj, prešavši hladnu kožu da bi došao do vrućine

iznutra. Evine oči su bile goleme, kao da se nalazi u automobil koji se ne prestaje prevrtati u usporenom filmu.

“Skini bluzu.” Već sam način na koji je podigla bluzu i skinula je preko glave je graciozan, pomislio je Arkadij. Njezini černobilski ožiljci su se rastopili i svaka je njezina oblina bila savršena. Povukao ju  je na pod. Ona je uspjela izvući utikač lampe iz utičnice, i u mraku je nastavila držati žicu kao da j e to pojas za spašavanje. Sa svakim trzajem stražnja strana glave joj je udarala u pod, a kad ga je  prošao bijes, zadržala ga je u sebi sve dok mu nije ponovno postao tvrd, tako da drugi put može biti nježan.

22 Arkadij reče: “Mislim da je Napoleon spavao ovdje. Ovaj je krevet taman za njega.” “Savršen je”, reče Eva. “Spavala sam kao beba.” Stalno je ostajao zatečen njezinom glatkoćom i mekoćom. U usporedbi s njom, on je bio pravo drvo, s korom i svim što s tim ti m ide. “Kako ti je glava?” upitala ga je. “Bolje.” “Ali nisi vidio Staljina?” “Ne.” “Niti njegova duha?” “Ne.” “Ti ne vjeruješ u duhove.” “Ne one koji lete zrakom, nego one koji čekaju.” “Što čekaju?” upita Eva. “Ne znam. Možda političke konzultante.” Ispružio je ruku prema podu i ponovno napunio  dvije čaše profesorovim bordeauxom. “Danas je posljednji dan predizborne kampanje. Osjeća li se Isakov samopouzdano?” “Zapravo da, ali ne želim razgovarati r azgovarati o njemu. Ovo je dobro vino.” iz nimno francuska. Sve “Francusko je. Sve je ovdje francusko. U stvari, čak je i naša situaci ja iznimno dok netko ne umre, onda će biti ruska. Puškin je imao preko stotinu ljubavnica, a onda je poginuo  u dvoboju braneći braneći čast svoje supruge. Ona je bila koketa. Je li to ironija ili pravda?” Eva reče: “Mi smo imali seminar o Puškinu u bolnici.” “Poezija na radnom mjestu. Odlično.” “Rekli su da je metak koji ga je ubio ušao u Puškinovu desnu zdjeličnu kost i uspeo se uz abdomen.” “Mislim da bi njemu bio draži metak u srce.” On odloži čašu i privuče je k sebi da izbliza osjeti miris njezina vrata. “Jesi li ikada primijetila da se, kad jedan ljubavnik ode iz kreveta, onaj drugi  prevrne na njegovo njegovo mjesto?” “Je li to istina?” “Apsolutna istina.” Nešto mu sine. “Znaš li ti da Isakov ustaje usred noći kako bi koračao g oredolje po Sovjetskoj ulici?” Evi je trebao jedan trenutak da se prilagodi promjeni teme. Glas joj je postao malo

ravnodušniji. “Nisam znala. Marat je jednom kad smo se vozili Sovjetskom rekao da je Nikolajev otac nekoć radio ondje.” “Gdje to ‘ondje’?” “Nisam primijetila. Ti ne voliš Nikolaja.” “Jedino što sigurno znam u vezi Nikolaja Isakova jest da je loš l oš detektiv.” “On je ovdje drugačiji čovjek. Pravog Nikolaja se ne vidi u Moskvi ili Tveru; njegovo prirodno okružje je fronta. Želiš li znati kako smo se upoznali?” Arkadij nije želio znati. “Naravno.”

“Rusi su granatirali čečensko selo bez apsolutno ikakvog vojnog značaja. Svi muškarci iz sela su bili u planinama i preostale su samo žene i djeca, ali mislim da je ruska artiljerija imala dnevnu kvotu kuća koje je morala uništiti. Ja sam vadila još vrući šrapnel iz jedne bebe kad su Nikolaj i Marat stigli sa svojom jedinicom. Bila je to situacija koje sam se uvijek bojala, biti uhvaćena kako  pomažem neprijatelju. Napola sam očekivala da će me strijeljati. U mjesto toga, Nikolaj je sa mnom  podijelio medicinske zalihe i kad su Rusi ponovno počeli granatirati selo Nikolaj im je radiom naredio da prestanu. Pukovnik koji je bio na čelu artiljerijske jedinice mu je rekao da ne može zanemariti zapovijed koju je dobio. Nikolaj ga je pitao za ime kako bi mu osobno mogao izbiti zube i

granatiranje je odmah prestalo. Mogu ti samo reći, Arkaša, da smo se Nikolaj i ja upoznali pod čudnim okolnostima. Možda smo oboje tada davali najbolje od sebe. Bili smo ljudi koji ne mogu  postojati u stvarnom svijetu. Uglavnom, sve je to bilo prije nego što sam tebe upoznala. To nema nikakve veze s tobom. Nemoj se petljati s Nikolajem.”  Nešto je zašuškalo ispred ulaznih vrata. Arkadij je ustao iz kreveta, navukao hlače i  pogledao kroz rupicu na vratima. Na hodniku nije bilo nikoga, ali na podu stana je bila koverta povezana uzicom. Upalio je lampu.

“Što je?” Eva se uspravila u sjedeći položaj. Arkadij otvori kovertu i iz nje izvuče dvije fotografije na sjajnom papiru. Bojn ik Agronski je donio materijal i pobjegao.

“Slike.” “Čega? Daj da vidim.” Donio ih je do kauča. Prva fotografija je snimljena iz zraka, s otprilike sto metara visine i na njoj se vidio potok, kameni most na kojem je s jedne strane bio kombi, a s druge oklopni transporter.

Pokraj oklopnog transportera je gorjela logorska vatra. Slika je bila zrnata i povećana do maksimuma, ali Arkadij je izbrojao šest tijela skljokanih oko vatre. Čečeni su bili u džemperima, ovčjim kožusima, vunenim kapama, tenisicama, čizmama. Ražnjići, bezkvasni kruh i zdjele s  pilafom bili su razbacani razbacani među njima. Još šest leševa leševa bilo je na cesti, cesti, licima okrenuti prema prema dolje. Pripadnici Crnih beretki su imali izrasle brade, a na sebi kombinaciju ruske i pobunjeničke opreme, ali njihovi kar akteri akteri ipak su se probijali kroz nju. Urman je držao kalašnjikov i štapić s kebabima, Borodin i Filotov su mahali helikopteru da se makne, Kuznjecov je ležao ranjen, a Bora je šutao tijela, s pištoljem spremnim za metak koji će dovršiti posao. Krošnje drveća su se povile pod naletom vjetra koji su stvarali rotori helikoptera. U kutu je kamera prikazivala vrijeme kao 13:43.

Druga je fotografija, označena kao snimljena u 13:47, bila gotovo identična. Trupla oko logorske vatre bila su ponešto drugačije postavljena. Bilo je dovoljno hrane za dobrodošlicu, ali ne za gozbu. Kombija više nije bilo. Urman je odbacio štapić za meso i uperio pušku u helikopter. “Most na Sunži.” Eva reče: “Mislila sam da je to iza nas.” “Imao sam neka pitanja.” “Ti si opsjednut Nikolajem.” “Želim znati što se dogodilo.” “Zašto? Bio je rat. Hoćeš li istražiti sve što se dogodilo u Čečeniji? Ja sam u tvom krevetu, ali ti si zaljubljen u pitanja.” Arkadij je htio prekinuti razgovor o toj temi, ali ga je privukla gravitacijska sila kojoj se nije

mogao oduprijeti. “Onda, kako ne bih imao više pitanja, ispričaj mi sa svog stajališta što se dogodilo. Zaboravi službeni izvještaj. Što se dogodilo na tom mostu?” “Znaš, Nikolaj čak nije ni bio na mostu. Moj motor se pokvario i on me odvezao da obav im  preglede po selima, uglavnom uglavnom zato što se nikad nije znalo gdje su ruske kontrolne kontrolne točke, ni koliko će opaki i pijani čuvari na njima biti. Kad bi pomislili da sam s pobunjenicima, silovali bi me i ubili.

Bilo je prilika kad bi se upravo to dogodilo da m e

Nikolaj nije štitio. Zato ni jedno od nas nije na

fotografijama.” “Isakov je napustio svoj položaj kako bi tebe osobno vozikao uokolo?” “Pretpostavljam da to možeš i tako t ako nazvati.” “Jesi li prepoznala nekog od pobunjenika?” “Bili su u vrećama kad smo se vratili do mosta.” “Nikad ih prije nisi vidjela?” “Ne, rekla sam ti da su bili u vrećama.” “Znači da je zapovjednik na mostu bio Marat Urman? On je j e zapovijedao bitkom?” “Valjda.” “Svo ovo vrijeme Nikolaj Isakov je preuzimao zasluge za Urmanova djela?” “Preuzeo je odgovornost u slučaju da bude problema.” “Zašto bi bilo problema?” “Ne znam.” “Ako su Čečeni napadali, zašto su ljudi na cesti upucani u leđa? Zašto su ostali jeli? Gdje im je oružje?” “Ne znam.” “Zar Isakov nije otvorio vreće da pogleda leševe?” “Ne znam.” “Je li mu Urman zamjerio što zasluge nisu pripale njemu?” “Marat obožava Nikolaja.” “Svi u jedinici su se složili s tom t om pričom?” “Svi su obožavali Nikolaja.” “A ti?” “I ja”, rekla je. Arkadij je osjećao da mu srce kuca ubrzano zajedno s njezinim. Pa, radili su na nečemu što je istovremeno i perverzno i teško, ubijanju ljubavi. lj ubavi. Od toga se čovjek može gadno oznojiti. “Ali sve je to bilo prije nego što sam tebe upoznala”, rekla je Eva. “Ako hoćeš, možemo sjesti u tvoj auto i o tići. Možemo to učiniti sada, dok je mrak. Uzeti auto i otići oti ći u Moskvu.” “Ne mogu”, reče Arkadij. “Ne mogu propustiti Staljina.” “Jesi li ti poludio?” “Ne, približavam se. Imam osjećaj da bih ga ovaj put mogao vidjeti.” “Ozbiljno?” “Poznavao je mog oca.” “Zašto si odjednom tako zao?” “Eva, imam pouzdanog svjedoka koji kaže da je Isakov bio na mostu s leševima na tlu neposredno neposredno nakon bitke. U stvari, toliko je pouzdan da je mrtav.” Eva je izišla iz kreveta i pokupila svoju odjeću ne gledajući u Arkadijevu s mjeru. “Moram ići.” “Vidimo se na iskopavanju.” “Ja neću doći.” “Zašto ne? To je veliki događaj.”

“Ostavljam i tebe i Nikolaja.” “Zašto obojicu? Izaberi jednoga.” “Ne moram birati, budući da će jedan od vas dvojice ubiti drugoga. Ne želim biti ovdje da to vidim. Ne želim biti nagrada.”  Njegov otac je rekao: “Volio sam je, ali tvoja majka je bila kučka. Potječe iz umišljene obitelji. Intelektualci.” Rekao je tu riječ kao da se radi o vrsti insekta. “Muzičari i pisci. Ti i ja, mi živimo u stvar nom nom svijetu, zar ne?” “Da, gospodine.” Arkadiju, kojem je bilo četrnaest godina, preko očiju je bila svezana njegova vlastita pionirska marama i sastavljao je pištolj. Bila je to igra koju je izmislio njegov otac. Dok se Arkadij utrkivao s vremenom, genera l ga je pokušavao omesti, jer su buka i zbrka bile uobičajen dio  bitke. Ili bi razmjestio razmjestio dijelove po stolu tako da ih je Arkadij Arkadij morao pronaći pipanjem. pipanjem. “Bila je vrlo mlada i htjela je znati sve o ženama, pa sam joj ispričao u detalje. Priuštio sam joj  pogled na seks koji je bio animalniji od onoga na što su njezini osjetljivi prijatelji bili navikli. Jedna večer je bila posvećena Puškinu. Bio je to uobičajeni sastanak intelektualaca. Svi su donijeli svoje omiljene stihove. Vrlo otmjeno. Ja sam donio Puškinov dnevnik. U njemu su bile sve žene koje je  potrošio, vrlo detaljno detaljno opisane. Čovjek Čovjek je znao pisati. pisati. Slažeš li se?” “Da, gospodine.” “Sviđa ti se pištolj?” “Da, gospodine.” Pištolj, Tokarev, je ponovno postajao čitav u Arkadijevim rukama. Primio je navlak u naopačke, umetnuo cijev u mehanizam s povratnom oprugom tako da je jedan dio opruge ostao slobodan, namjestio okvir u navlaku, okrenuo pištolj na pravu stranu i bio je skoro gotov.  Njegov otac je rekao: “Poznavao sam čovjeka koji se kleo u Walthera. E, t aj je stvarno bio stručnjak. Noću je radio u posebnoj zvučno izoliranoj prostoriji s tapeciranim vratima. Njegovi  pomoćnici bi doveli zatvorenika, a on bi ga upucao u glavu, u zatiljak. Bez razgovora ili budalaština oko posljednjih riječi. Cijele noći, svaku noć, jedan po jedan, sto pogubljenja, dvjesto pogubljenja, koliko god je bila norma. Posao je bio intenzivan i nakon polovice noći prostorija je bila klaonica. Da bi ga potaknuli da nastavi raditi, r aditi, dali bi mu bocu votke. Svake noći, votka i krv. Poanta  je u tome da Walther nikad nije zatajio, niti jedan jedini put.” General je nogom šutnuo stol. Povratna opruga i cijev su odletjele sa stola pod kauč na kojem je sjedio. Arkadij je čuo kako se opruga kotrlja po  parketu i osjetio očevu očevu čizmu na njezinu putu . “Ispričajte me”, rekao je Arkadij.  Njegov otac se nije pomaknuo. “Ispričajte me? To planiraš reći kad se susretneš s neprijateljem? Preostala ti je jedna minuta. Vrijeme ti istječe.” Kazna koja bi uslijedila ako bi isteklo vrijeme varirala je od hladnog očeva pogleda do stajanja s ispruženim rukama, s pištoljem u svakoj. Pištolji su bili napunjeni i Arkadij je povremeno mislio da ga otac pokušava isprovocirati da pobijesni. Arkadij je zaronio pod kauč, pronašao oprugu i pipajući potražio cijev da u nju st avi oprugu. Bila mu je pri vršcima prstiju, ali svaki put kad bi je dotaknuo, pomaknula bi se. S druge strane mu  je, pak, otac previše smetao. “Sastao sam se s tim stručnjakom za oružje jer sam dobio gadan posao, zadatak koji nitko drugo nije htio obaviti. Staljin bi me osobno pozvao u stranu i rekao mi da je nastala greška ovdje ili ondje koju je potrebno ispraviti, nešto o čemu, što manje ljudi zna, to bolje, i da me neće zaboraviti kad se budu dijelili činovi. Mislio sam da sam silno važan, nešto kao slo n u paradi. Pokazalo se da sam zapravo čovjek koji slijedi slona s lopatom i kablom punim govana. Još deset sekundi. Zar još nisi sklopio tu prokletu stvar?”

Arkadij je povećao mogućnost dosega pomoću pištolja kako bi privukao cijev. Odmaknuo se unatrag od kauča, umetnuo oprugu, zavrnuo cijev, ubacio magazin za metke u dršku i strgnuo maramu s očiju. “Gotov!” “Ma jesi li? To je pitanje. Daj ovamo.” General je pregledao pištolj, prislonio ga uz sljepoočnicu i pritisnuo okidač. Kokot se nije  pomaknuo.

“Na pola je otponca.” Arkadij je uzeo pištolj i mrvicu palcem vratio kokot. Vratio je pištolj ocu. “Sad je napet.” U očima njegova oca bio je izraz očaja. “Imam zadaću”, Arkadij je sam sebi dao voljno. To je bio posljednji put da su igrali tu igru. Viktor r eče: eče: “Novi Rus uđe u skupi butik i pita

prodavača što da kupi svojoj ženi za rođendan. Cijena nije problem. Već joj je poklonio Mercedes, dijamante iz Bulgarija i bundu do poda od sobolovine.” Arkadij upita: “Koliko traje taj vic?” Po njegovu satu je bilo šest ujutro. Malo rano za telefonski poziv.

“Ne dugo. Prodavač kaže: ‘Više nema ničega što joj možete kupiti. Učinite nešto osobno, nešto intimno. Dajte joj pisanu potvrdu za dva sata neobuzdanog seksa, kojim ćete joj ispuniti svaku maštariju i želju.’ Novi Rus kaže: ‘Odlično!’ Njemu to zvuči kao da oboje dobivaju. Plati tisuću dolara za kaligrafski ispisanu potvrdu koja vrijedi dva sata seksa, s ispunjenjem svih maštarija, bez  postavljanja pitanja.” pitanja.” “Bože, molim te, neka Viktora pogodi grom i ubije ga.” “Strpljenja. Potvrdu za dva sata neobuzdanog seksa. Stiže njezin rođendan. On joj daje bisere, novi Mercedes, Fabergeovo jaje kao i obično, i napokon kovertu s potvrdom unutra. Ona je izvadi,  pročita, i lice joj pocrveni. Na usnama joj se pojavi smiješak. Grčevito pritišće potvrdu uz grudi i kaže: ‘Hvala ti, hvala ti, Borise. Ovo je najljepši poklon koji sam ikad dobila. Volim te, volim te!’ Uzme ključeve svog automobila i kaže: ‘Vidimo se za dva sata!’” Bilo je mračno kao u rogu. Arkadij je stajao pod mutnom svjetlošću koja je dopirala s ulice, dovevši se u klasičnu dilemu: tražiti cigarete na mjestu na kojem se najvjerojatnije nalaze ili ondje gdje je svjetlo najbolje. Nekoliko snježnih pahulja se rastopilo na asfaltu. Viktor upita: “Onda, tko je ‘dva sata’ u Tveru?” “Tvoja sposobnost da sve svedeš na seks je zapanjujuća.” “To je najbolji sistem na koji sam naišao.” Rudnik zlata. Arkadij je pronašao kutiju u jakni, ali ne i šibice. Viktor reče: “Zurin me nazvao i pitao gdje si. Tužitelj iz Tvera, kreten po im enu Sarkisian, ga  je nazvao i pitao ga zašto se nisi javio u ured. To mi je dalo priliku da vježbam svoje asocijalno  ponašanje.”  ponašanje.” “Zašto si budan u ovo doba?” Arkadij se sjetio da je vidio šibice u kuhinji. “Nadzirem nekoga.” “Nazvao si me kako bi ostao budan dok nadzireš nekoga?” Arkadij je prepipao kuhinjske plohe i stol u potrazi za šibicama. “Želim spremiti ovog tipa na spavanje. Prije je imao društvo, ali sad je sam. Da barem otvori vrata hladnjaka, popiša se, zapali šibicu, bilo što što bih mogao staviti u izvještaj.” “Što je učinio?”

“Dezertirao iz vojske. Što je u redu što se mene tiče, ali je pizdun uzeo pušku sa sobom.” Arkadij pogleda prema šupama za parkiranje automobila s druge strane ulice. Da ih se pošteno gurne, cijeli niz bi se srušio. Njegov automobil je bio u četvrtoj. “Jesu li svjetla ugašena?” upita Arkadij. “U cijelom stanu.” “Zašto misliš da je budan?” “Jer ne može spavati.” “Možda ga je netko nazvao usred noći.” Arkadij je pronašao šibice na prozorskoj dasci. “Jesi li ikad bio u Tveru?” “Jednom ili dvaput. Jesi li vidio kojeg od Isakovljevih prijatelja iz OMON -a u Tveru?” “Jednom ili dvaput.” Automobili ispred šupa bili su bez reda parkirani duž ruba ulice i na pločniku. Svi su izgledali hladno osim jednog: na srednje velikom plavom autu, Hondi ili Hyundaiju, vjetrobransko staklo je  bilo zamagljeno. Arkadij nije mogao vidjeti registracijsku tablicu. Kondenzacija je najvjerojatnije  potjecala od napornog disanja ljubavnika koji su potražili malo privatnosti ondje gdje su mogli. Pa

ipak, odlučio je da mu ne treba cigareta. Zapravo mu je trebao pištolj, a njega je ostavio u Moskvi  pod ključem. Viktor reče: “U OMON-u su testirali inteligenciju.” “Je li to još jedan j edan vic?” “Svakom pripadniku Crnih beretki daju deset drvenih blokova različitih oblika koje trebaju staviti u rupe odgovarajućeg oblika. Polovica muškaraca ne uspije to učiniti, ali druga polovica uspije, iz čega znanstvenici zaključuju da je pedeset posto pripadnika Crnih  beretki beznadno glupo, i pedeset posto zaista snažno.” “Je li to smiješno?” upitao je Arkadij nakon nekog vremena. “Pretpostavljam da to ovisi o situaciji.” Arkadij je sanjao niskog, grbavog čovjeka kako stoji na otvorenim vratima helikoptera visoko u zr aku. aku. Vjetar ga je pokušavao isisati van ili ga natjerati da se pusti, ali on se ljuljao u ritmu trzanja letjelice sa smirenošću profesionalnog sportaša. “Ginsberg! Pazi!” Arkadij je povikao s klupe. Ginsberg je, u međuvremenu, doviknuo pilotu da se spusti. Zvuk rotora bio je zaglušujuć i svi su prešli na davanje znakova rukama. Kroz vrata se pružao pogled na planine, sela, obrađenu zemlju, stado koza, potok u nizini s kamenim mostom i logorsku vatru i leševe na tlu. Ginsberg se jednom rukom grčevito držao z a trup helikoptera, u drugoj držeći fotoaparat. Počeo je dozivati Arkadijevo ime i pokazivati rukom u kojoj  je bio fotoaparat.

Arkadij se probudio i otišao do profesorova radnog stola i počeo prekopavati po ladicama sve dok nije pronašao povećalo. Što mu j e promaknulo? U 13:43 kebabi su se pekli na logorskoj vatri. U grupi oko vatre tri trupla su bila na lijevom

 boku, četiri na desnom. Trupla na cesti bila su okrenuta licem prema dolje jer su ustrijeljeni u leđa dok su trčali prema kamionu s druge strane mosta. Sveukupno ih je bilo četrnaest, to jest, niti jedan na drugoj strani takozvane bitke. Isakovu nije bilo ni traga. Fotografija je i inače bila previše nejasna zbog prašine koju je podigao helikopter, kao i zbog vibracija helikoptera. Fotografija od 13: 47 snimljena je iz istog položaja pri prijelazu četiri minute poslije. Urman je imao sunčane naočale na glavi i nanišanio je pilota puškom. Leševi na cesti nisu se pomaknuli ni za milimetar, ali svi leševi oko logorske vatre su se prevrnuli prema naprijed kao da se mole poput muslimana, a kebabi su se dimili, od čega se polovica i zapalila. Što se to još promijenilo od jedne

fotografije do druge? Nešto što je bilo previše očito da se vidi. Ispričao se Ginsbergu i vratio se u krevet.

 Neće komplicirati stvari. Odvest će se na motociklu na iskopavanje i pričekati duha. Što bi moglo biti manje komplicirano od toga? Mobitel mu je zazvonio u sedam ujutro. Netko ga je zvao s nepoznatog broja. Bio je odjeven u

kamuflažnu uniformu, spreman stići na iskopavanje prije zore. Noć je već blijedila u sivilo s točkicama snijega. Plavog automobila više nije bilo i Arkadij nije vidio nikakvu neobičnu aktivnost oko šupe u kojoj je bio Ziguli. Telefon je nastavio zvoniti dok je on stajao pokraj profesorovih polica i radnog stola, dokono tražeći neko oružje; ali tu su bile samo knjige na francuskom u mekom uvezu, ništa sa značajnijom težinom. Arkadij se napokon javio.

“Halo?” “Ženja ovdje. Došao sam vlakom. Tu sam.”

23 Ruski mrtvaci ponekad su kod sebe imali plastične cilindre u   kojima se nalazio svitak papira na kojem je bilo ispisano njihovo ime, čin i krvna grupa, ali ako to nije bio slučaj, priroda je probavila sve osim kostiju i njihov identitet je bio stvar nagađanja. Lubanje koje su vjerojatno bile ruske slagane su u rovov e, a njemački ostaci gomilani na središnju hrpu. Trofeji od prvog dana bili bil i su s dubokim poštovanjem izloženi poput svetačkih  relikvija. Stolovi su bili prekriveni odbačenim predmetima iz ratnog doba: čahurama od mjedi, remenima za strojnice, aluminijskim čuturama, zahrđalim bajunetama, limenim posudama za jelo, poručničkim epoletama. Bile su tu i zgnječena vojnička truba i kratke, istrunule puške. Ženja je vukao naprtnjaču tešku zbog šahovske ploče, odjeće i gumenih čizama za gacanje kroz Brosno. Arkadij ga je poveo sa sobom samo zato što nije bilo alternative. Da  je ukrcao Ženju u vlak za Moskvu, on bi se sljedećim vlakom vratio u Tver. Zasad se činilo da Ženja iskopavanje smatra vrijednim zadržavanja. Zadivljeno je zastajao kod svakog izloška i čudovište iz Brosna je očito  privremeno smetnuo s misli. Gurnuo je prst kroz rupu od metka u kacigi i kradomice pogledao Arkadija.

Ekipe koje su kopale još od prethodnog dana na dubini od dva metra otkrile su pedeset metara dugačku mrežu bunkera. Pazili su da ostatke tijela sačuvaju čitave i ne odvajaju stopala niti prste na rukama. Dva kostura su pronađena u zagrljaju, jedan s bodežom, drugi s bajunetom. Šator sa zadignutim prednjim krilom pripremljen je za obdukcije.

Sve je ovo bio uvod u otkopavanje zemlje ispod borova. To područje je bilo zabranjeno za iskopavanje i označeno kolčićima oblijepljenima crvenom trakom trideset metara od logora. Opće raspoloženje bilo je svečano uzbuđenje, a palo je i dovoljno snijega da dan djeluje obećavajuće. obećavajuće. Veliki Rudi je povukao Arkadija za rukav. Starac je ulaštio svoja odlikovanja i u čast prigode na glavu stavio šapku koju su nagrizli moljci. “Moj unuk Rudi im je rekao gdje da traže, ali ga neće staviti na televiziju.” “Sve je to veliko sranje.” Rudi se pojavio s druge strane. Bajkerov modni izričaj tog dana bio je neprobojni prsluk. “Oni su amateri i ogorčeni su na profesionalca.” “Mislio sam da si ti Crveni Cr veni Kopač.” “Izgledam li ja kao nedojebana budaletina koja će iskopavati mrtvace za džabe? Ako se žele igrati u minskom polju, samo nek’ izvole.” “Ti ne voliš mine.” “Tako su... ne mogu čak ni pronaći izraz za to.” “Perverzne”, reče Arkadij. “Da, to je dobar izraz. Ili zajebane. Mina je jednako zadovoljna ako od tebe napravi inval ida kao i ako te ubije. Zapravo i sretnija. Kad vidiš svog frenda kako leti u zrak i zatim pada dolje vrišteći i bez noge, ne provjeravaš ima li okidača drugih mina uokolo. Samo pojuriš da mu pomogneš i aktiviraš još mina i napraviš invalide od još ljudi. A ne možeš ni pobjeći od eksplozije.” Rudi je  podigao neprobojni neprobojni prsluk i košulju košulju da pokaže leđa, široku površinu površinu različitih boja. “Što je s onom njemačkom žlicom koju si pronašao?” “Na internetu je, hvala na pitanju.” “Jesi li vidio Staljina?” Veliki Rudi je Rudi  je upitao Ženju. Ženju. “Onog o kojem skinheadi pričaju? Mislio sam da je mrtav.” Veliki Rudi potapše Ženju po glavi. “Bio je. Sad se vratio.”

***

 Nikolaj Isakov na sebi je imao kamuflažnu uniformu s amblemom tigrove glave i crvenom zvijezdom na ramenu, znakom Crvenih Kopača. Nije baš održao govor, više je prepričavao priče o dobivenim i izgubljenim bitkama. U ratu protiv terorizma moraju se podnositi žrtve. Ali tko ih mora  podnositi?

“Je li majka Rusija napustila svoju djecu? Ili nas je na krivi put zavela sup erbogata elita kojoj toliko nedostaju duhovne vrijednosti da bi okrali i džepove naših mrtvih junaka? Ljudi čiji posmrtni ostaci leže na poljima oko nas svojim su životima odgovorili na zapovijed ‘Niti jednog koraka nazad!’ Pitanje je, tko će sada braniti Rusiju?” Svaku riječ je snimala televizijska ekipa koja je bila i na šahovskom turniru. Arkadij se sjetio da se mlada prpošna voditeljica zove Lidija ili tako nekako. Dijelovi toga dana su mu se vraćali, iako se još nije sjećao ničega u vezi pucnjave. U svojoj kabanici i s nepomućenim osmijehom Lidija je Arkadiju izgledala kao lutka umotana u celofan. Ženja je bio opčaran nagorenom i iskrivljenom šahovskom pločom pločom i figurama izrađenim od lima. Evi nije bilo ni traga. Šator za posjetitelje s vinjakom, kockicama sira i pistacijama postavljen je za ljude s televizije. Pacheco je mahnuo Arkadiju i Ženji da uđu. “Ovo je vraška kombinacija, ukazanje Staljinove prikaze i nova nacistička zvjerstva. Takve se  prilike ne pružaju svakog dana”, rekao je Pacheco. On i Wiley bili su odjeveni u kamuflažne uniforme, ali su ih obilježavale bijele, neuprljane ruke. “Smijem li?” Arkadij je nabo sir čačkalicom iz čaše. “Samo naprijed.” “Hvala.” Arkadij je predstavio Ženju i napunio ruku sirom. Wiley reče: “Imamo svojevrstan pobjednički potez, emisiju večer uoči izbora u kojoj će nastupiti detektiv Isakov. Moguće je da imamo pravo pravcato iznenađenje. Isakov bi mogao biti  prava stvar.” “Pa, on je jedini kandidat kojeg podržavaju i živi i mrtvi. Sumnjam da itko može postići bolji rezultat”, rekao je Arkadij. “Ipak, postoje neki nedovršeni poslovi, pokoje ubojstvo tu i tamo.” Wiley reče: “Te sumnje su, čini se, ograničene na vas. U svakom slučaju, imidž snažnog čovjeka nije problem. Slabost je problem. Masovna grobnica je savršen primjer onoga što se događa kad se prijetnja zanemari.” “I dobro izgleda na televiziji?” “Počeo je shvaćati”, reče Pacheco. Arkadij se osvrne oko sebe. “Gdje je Urman?” “Tko zna?” reče Pacheco. “Urman je poput duha. Mislim da se skriva u čarobnoj lampi.” l ampi.” Wiley reče: “On je nagle ćudi. S vremenom bi mogao postati teret.” Razmišljaju unaprijed, pomislio je Arkadij. Isakov zaista ima šanse. “Vrijeme je da razrežemo tortu”, rekao je P acheco. Sav posao je stao kad su Kopači s detektorima metala prešli preko polja do mjesta na kojem su rasli  borovi. Muškarci su se kretali brzinom gljivara i Arkadij je jednog čuo kako stalno iznova mrmlja: “Ako je ovdje sakriveno blago, neka ga vrag vrati ne osramotivši mene, slugu Božjeg. Ako je ovdje sakriveno blago...” Gdje god su im igle na detektorima poskočile ili bi im zapištalo u slušalicama, Kopači bi postavljali crvene plastične zastavice na žici.

Ženja se provukao između Kopača kako bi došao do Arkadija i pokazao mu limeni šahovski set.

Arkadij reče: “Žao mi je, ali morat ćeš to vratiti.” vratiti .” “Nikolaj je rekao da ga smijem zadržati.” Ženja je pokazao na Isakova koji ih je promatrao. “Poznaješ li ga?” upitao je Arkadij. “On je Evin prijatelj iz Moskve. Nikolaj je slavan. On je i moj prijatelj.” Isakov je pozdravio Ženju mahnuvši mu, i dječakova prsa su se podigla od ponosa. Detektiv je urastao u svoju ulogu medijskog junaka. junaka. Lidija i kamera su mu se približili pr ibližili radi intervjua. “Što očekujete da ćete pronaći ovdje?” upitala je Isakova. “Pronaći ćemo ruske ratne zarobljenike koje su masakrirali njihovi njemački zarobljivači na  početku velike velike protuofenzive u prosincu prosincu četrdesetprve.” četrdesetprve.” “Hoće li onda duh Josifa Staljina hodati zemljom?” “To ja ne mogu znati. Ono što će hodati zemljom bit će duh rodoljublja. Junaci koji su ovdje  brutalno ubijeni i pokopani pokopani simboliziraju žrtvu milijuna Rusa.” U trenutku kad su Kopači s detektorima mina izronili iz šumarka, više im nije preostalo crvenih zastavica. Jedan je muškarac na ramenu balansirao lubanju s dugačkom njuškom koja je izgledala kao drvo koje je donijela voda.

“Los!” doviknuo je. “Cijeli kostur je ondje.” “Naše prvo otkriće. Je li ga lovac ubio?” Lidija se odmah uzbudila. Muškarac s losovom lubanjom pustio ju je d a mu sklizne s ramena na tlo. Rogovi su bili grube teksture, lubanja glatke. “Mislim da nije. Nema znakova da je oderan. Mogao bi biti deset ili dvadeset dvadeset godina star. Nitko ne ide među to sumorno drveće. Zašto i bi?” “Možda je umro od starosti”, reče Lidija. “Možda je stao na nešto”, reče Rudi. Dok su Kopači s motkama za ispitivanje tla ulazili u šumarak, Arkadij je primijetio koliko dan  postaje siv i kakvu kakvu crnu palisadu palisadu čine borovi s nebom u pozadini. pozadini. “Zašto ne odeš kući i sjedneš za svoj kompjuter da zaradiš još novca na smrti?” jedan Kopač je upitao Rudija.

Rudi reče: “Zato što sam ja taj koji je pronašao ovaj rudnik zlata, šupčino.” Arkadij ga je  povukao dalje od Kopača, Kopača, iako se zapitao zašto je Rudenko Rudenko ikome drugome rekao; ovo je mogao biti njegov privatni rudnik zlata. Rudi se oslobodio njegova stiska. “Amateri.” Jednu po jednu, ljudi s motkama su zamjenjivali crvene zastavice žutima. Pacheco reče: “Renko, zašto detektiv Isakov izgleda kao da bi ti želio zariti bodež u srce? Želim da moj kandidat izgleda pozitivno i simpatično. Možeš li malo prošetati? Lijepo molim.” Arkadij je ionako namjeravao potražiti Evu. Dok se kretao po polju, pridružili su mu se Petrov i Zelenski. Redatelj je bio užasno bijesan. “Totalno su nas sjebali. Čim je televizija pokazala i najmanji interes, nas su šutnuli.” Arkadij ga upita: “Kako vam je uspjelo da ljudi vide Staljina u metrou?” “Sad ću vam reći nešto drugo o starosti: pimpek prvi odlazi, ali kad se Tanja ukrca u vlak u mokroj pojebi- me odjevnoj kombinaciji, starci se uzbude. A kad skoči i kaže da je vidjela Staljina, starkelje se kunu da su ga i oni vidjeli. A da pritom nije prekršen zakon.” “Zašto stanica Čistije prudi?” “To je stanica iz ratnog vremena. Staljin se nije mogao pojaviti na stanici na kojoj je trgovački centar.”

Petja mu reče: “Usput, čuvajte se Bore. Prvo ste ga skoro udavili, a onda ste mu poprskali starijeg brata i gotovo ga oslijepili.” “Boksač s oguljenim člancima na prstima? Zanimljiva obitelj.” Arkadij se odvojio od njih i pogledom potražio Evu. Ona je došla k njemu i trebao je samo biti uslužan ljubavnik i zadržati svoja pitanja za sebe i on i Eva bi sada bili u Moskvi. Ljudi kažu da su dobri brakovi izgrađeni na iskrenosti. Arkadij je vjerovao da se jednaki broj čvrstih veza temelji na lažima koje oboje prihvaćaju.  Nakon što je gornji sloj iglica i zemlje proglašen sigurnim, ostali Kopači su došli s tačkama i lopatama. Arkadij je završio svoj krug i otkrio da se Ženja premjestio pokraj Isakova koji je blago  položio ruku na dječakovo rame. Ženja je bio počašćen, kao što bi svaki momak m omak bio, iako je Arkadij čuo Wileyja kako pita Pacheca: “Je li ovo najfotogeničniji klinac kojeg smo mogli pronaći?” Povik iz šumarka je naznačio da je pronađeno truplo. Lidija i ka mera su pratili ljude koji su iznijeli posmrtne ostatke na nosiljci i ponijeli ih prema šatoru za patološke preglede koji je bio kazalište na otvorenom. Gledatelji su se naguravali kako bi zauzeli bolji položaj s kojeg će  promatrati patologinju u laborator ijskoj ijskoj kuti s kirurškom maskom na licu kako razdvaja kosti, čizme i kacigu u obliku kahlice. Okrenula je lubanju i otpetljala metalnu pločicu - identifikacijsku oznaku Wehrmachta - na lančiću. “Nijemac!” objavila je doktorica, i izrazi zadovoljstva su se p ojavili na licima u gomili. Stigao je Marat Urman i Isakov mu je predao u vlasništvo Ženju koji je uživao u njihovoj  pažnji. Njih trojica su se uputili prema Arkadiju. Arkadiju. Isakov mu reče: “Ženja želi ići na Brosno i potražiti morske zmije. Rekao sam mu da ćemo  ga Marat i ja odvesti čim završe izbori. Mogli bismo ukokati zvijer i staviti njezinu glavu na zid.” “Arkadij ne nosi pištolj”, reče Ženja. “Ja ga podsjećam, ali on stalno zaboravlja.” Urman reče: “To je zato što pripada klubu onih koji k oji imaju rupu u glavi. Sve što mu kažeš, kako uđe, tako i izađe.” Ženja se isceri, iako mu se lice zacrvenjelo od srama. Iz gornjeg sloja zemlje oko šumarka izvađene su čahure, limene posude za hranu i pribor za  jelo. Ipak, proširila se vijest da se, kad su detektore metala kalibrirali za pregledavanje dublje razine tla, otkrilo više toga. Arkadij je bio iznenađen, budući da se ljudima koje se namjeravalo pogubiti obično oduzimalo oružje, kacige, satovi i prstenje prije no što su ubijeni, a nakon toga su im vađene zlatne plom be. Što bi drugo drugo prouzročilo poskakivanje poskakivanje igle detektora detektora metala? Lidija je bila za nijansu bljeđa kad se vratila sa svojom televizijskom ekipom iz šatora za obdukcije, ali bila je u formi. “Nikolaju Isakove i Marate Urmane, kao detektivi i bivši pripadnici snaga OMON-a, ovdašnji ljudi pričaju o mogućnosti pronalaska masovne grobnice na ovom mjestu. Kako se takva vrsta grozote izvršava?” Isakov reče: “Žrtve budu prisiljene iskopati vlastiti grob i zatim ih se strijelja mitraljezima, ili ih se ubije negdje dr ugdje ugdje i donese u grobnicu. Ako pronađemo ruske ratne zarobljenike, vjerojatno su ih ovdje ubili njemački stražari koji su se bojali da će biti nadvladani u protuofenzivi.” Urman je dodao: “Razlika je očita, jer mitraljez razdere tijelo, i meso i kosti. Ako  namjeravate transportirati leševe, želite što manje nereda, tako da im samo sprašite metak u zatiljak. Ponekad im treba sprašiti po dva metka.” Bio je to trenutak za razmišljanje. Jedan Kopač je visoko podigao CD i himna iz ratnih vremena se zaorila poljem na kojem su iskopavali: Ustaj zemljo ogromna, Ustaj na smrtni boj,

S fašističkom silom tamnom, S hordom prokletom.

Svi su pjevali. Ženja je pjevao s Isakovom i Urmanom. Arkadij je bio siguran da će, kad pjesma završi, Veliki Rudi pokazati na sjenu ili granu koja se zatresla i vidjeti Staljina. Ipak, prije nego što je  pjesma završila, završila, začulo se dovikivanje dovikivanje iz borovog borovog šumarka: “Kaciga! “Kaciga! Ruska kaciga!” kaciga!” “Predstava počinje”, rekao je Pacheco. Pacheco. Prvoj kacigi se pridružilo još kaciga, boca, čizama, britvi. Sve je to bilo umrljano, potrgano ili  poluraspadnuto  poluraspadnuto rusko smeće. Nije bilo oružja. Leševa je, pak, bilo. Kako je dan postajao topliji, snijeg se pretvorio u laganu kišu koja je razotkrivala lubanju ov dje, koljeno ondje. “Pomak za dva stupnja”, Wiley reče Pachecu. “Ako se ujak Joe pojavi, za deset.” Plan je bio da nema izvlačenja tijela sve dok se ne provjeri svaka crvena zastavica, ali obećanje da toliko ruskih junaka čeka da bude pronađeno bilo je previše. Crveni Kopači nisu bili ni vojska ni  patolozi; kad je jedan od njih uzeo tačke i krenuo prema drveću, za njim je krenuo još jedan, a zatim  još jedan. “Osjetivši probuđeno rodoljublje, ljudi se mobiliziraju”, Lidija je rekla u kameru. “Ignorirajući cr vene vene zastavice koje označavaju opasnost, pohrlili su ekshumirati izgubljene mučenike Patriotskog rata.” Ženja reče: “Hajdemo s njima.” “Nitko nije provjerio zastavice”, reče Arkadij. “Nisu provjerili ni jednu jedinu.” Wiley reče: “Zastavice su samo predstava. Dekoracija. Bilo kakva municija ovdje je šezdeset godina stara. Neće ništa učiniti.” “Možemo li se moja ekipa i ja približiti?” upita Lidija. “Osjećam da bi gledatelji željeli prići  bliže.” “Bolje da imate ovo.” Rudi je raskopčao svoj neprobojni prsluk i prsluk  i pružio ga Lidiji. “Ne mogu vam ga uzeti.” “Zašto ne?” upita Rudi. “Ja ne idem tamo.” Pacheco joj reče: “Mali savjet. Kad god možete, i gdje god imate priliku nositi neprobojni  prsluk na televiziji, televiziji, zgrabite je.” “Spreman, kapetane?” kapetane?” Urman upita. “Nemoj me razočarati.” Isakov se pribrao. “Dobro.” Grupa od petero ljudi - Isakov, Urman, Lidija i dvojica njezinih kamermana - polako su krenuli

 prema šumarku, slijedeći sli jedeći tragove tački u blatu. Iako je Isakov bio na čelu, Arkadij je smatrao da se hrabri zapovjednik u jednom trenutku preplašio i Urman ga je morao potaknuti da se pokrene. Ispred njih se događalo nešto čudno. Kopači koji su stigli do šumarka u silnoj žurbi raširili su se oko njega umjesto da zađu među drveće. Ženja reče Arkadiju: “Ti mi nisi otac, ne možeš mi naređivati.” Arkadij ga je čuo, ali kao da nije. Zaintrigiralo ga je Isakovljevo oklijevanje.

Wiley reče: “Ovdašnje stanovništvo se sigurno pitalo zašto su odjednom borovi zasađeni usred obradivog polja.” “Vozili su traktore oko drveća sve dok nije postalo nevidljivo”, reče Pacheco. “Ne vidiš ono što ne želiš vidjeti.” Arkadij je promatrao kako Isakov vodi svoju grupu do ruba šumarka. Svih petero je stalo i  prekrižilo se. Ženja je jurnuo. S naprtnjačom na leđima, prešao je preko trake i zašao u polje prije nego što ga je Arkadij stigao zaustaviti. Ženja se nije držao puta koji su utrle tačke nego je vijugao amo -tamo,

mašući svojom naprtnjačom kao da su ga upravo pustili iz škole. Arkadiju nije preostalo ništa drugo doli krenuti za njim. Dok je klipsao

preko polja ponovno je procijenio Ženju i način na koji je dječak prešao na stranu Isakova i Urmana ne trepnuvši okom. Zmije sporije napuštaju leglo. Arkadij je stigao do borova i pridružio se Kopačima koji su nepokretno i šutke stajali na rubu šumarka. Tačke koje su prelazile granicu naglašavale su neprirodno pravilno raspoređena stabla drveća, a kiša koja se uspijevala probiti kroz krošnje padala je na tišinu i tanki pokrov od borovih iglica. Nije se čuo ptičji pjev niti glasanje vjeverica. vjeverica. Trupla su valjda ubacivana postrance, naglavce, sa stopalima naprijed, jedno na drugo; Arkadij

nije mogao procijeniti koliko ih je bilo, vidio je samo da se čini kao da svi leševi sudjeluju u silovitoj  borbi. Glava podignuta ovdje, koljeno ondje. Tijekom godina, pri rodna parada lešinara i mikroorganizama skinula je meso i ostaci tijela bili su ne samo kosturi, već slagalica s međusobno zapetljanim dijelovima. Ide li ova lubanja na onaj vrat? Jesu li ove dvije ruke par? Kad i najmanji

trzaj otkida vršak s prsta, prst sa šake, šaku s ruke, gdje uopće početi? Udaljenost između svakog drveta bila je neprirodnih, jednakih pet metara, ali bilo tko tko bi stao na tlo između njih nogama bi zdrobio posmrtne ostatke, tako da su Kopači sastavljali trupla tr upla od bilo čega što su mogl i dosegnuti. “Ne bi to trebao toliko uzimati k srcu”, rekao je Veliki Rudi. On se običavao pojavljivati  pokraj Arkadija kad ga je ovaj najmanje očekivao. “Rat je mašina za mljevenje mesa. Seljaci, doktori, učitelji? Mljevena govedina. A ako te Švabe nisu upucale, komesar hoće. Ali nedostaje mi druženje. Pušio sam u tvojim godinama”, rekao je Ženji koji im se oprezno približavao. “Jeste li nekoga ubili?” upitao ga je j e Ženja. Arkadij je gurnuo cigaretu u usta Velikog Rudija i zapalio je. Starac je duboko uvukao dim i

iskašljao pola plućnog krila.  Nitko nije spriječio kamermana Grišu da upotrijebi kosti kao kamenje po kojima će hodati jer su svi shvaćali da je televizija glavna. Ovo je bio trenutak slave Kopača. I to televizijske slave. Wiley  je bio u pravu, pomislio je Arkadij, Arkadij, ovo zaista ostavlja sjajan vizualni dojam.

Veliki Rudi reče: “Kolhoz je nekoć imao krasno polje pšenice ovdje. Zemlja je dobra,  pjeskovita, dobro dobro drenirana.” “Zašto kolhoz nije počupao drveće?” Veliki Rudi slegne ramenima. “Morali su tražiti dozvolu. Netko je rekao ne.” “Zašto bi itko u Moskvi mario za to hoće li kolhoz u Tveru porušiti neko drveće?” “Tko zna? To su bila stara vremena. Zapovijed iz Moskve je uzela u obzir snage i op asnosti o kojima mi ništa nismo znali.” Arkadij je promatrao kako Griša napreduje kroz drveće. Kamermanov svaki korak bio je oprezan i polagan, samo korak dalje od smeđe trake koja je vodila prema nečemu što je izgledalo kao uspravno postavljen češer. “Mogu li vidjeti što—” Ženja je krenuo prema kamermanu. “Ne.” Arkadij ga je povukao prema zemlji i povikao: “Griša, stanite! Mina!” Griša se spotaknuo i pao, a zemlja se podigla u eksploziji. Kad se dim razišao, kamerman je  bio natopljen krvlju, na sve četiri, treptao je u nevjerici i opipavao međunožje. Isakov je pomogao Griši da ustane i iziđe iz šumarka. Griša je mogao hodati, ali Isakov je, nagnušvi tačke, izbacio kosti iz njih i stavio Grišu unutra. Ženja je nestao. Kopači su oglasili uzmak, što je postalo   potpuno  povlačenje prema šatorima. Arkadij je ostao. Sad kad je znao što treba tražiti, pronašao je još neeksplodiranih mina. Mina POMZ je bila ruska tvorevina, jednako uspješna kao AK -47 i još jednostavnija: sedamdeset pet grama TNT-a u cilindru od kovan og željeza istokarenom radi bolje fragmentacije i postavljenom na

kolac. Žičani prsten koji služi kao okidač omotan je oko upaljača, štapića veličine cigarete koji se nalazi na vrhu mine. Postojala je i rupa za osigurač, ali on je odavno izvučen. Arkadij je raširio ruke i noge na tlu proučavajući kako da odstrani okidač i dođe do upaljača. Oprezno je drmusao kolac kad je primijetio žicu koja je vodila u drugom smjeru. Odmaknuo je trule borove iglice i otkrio još jednu POMZ minu. Otkrio je sveukupno sedam mina povezanih istim okidačem koje su okruživale drvo, ogrlicu od starinskih POMZ mina s izvučenim osiguračima i  povezanima poput božičnih lampica; ako jedna eksplodira, sve će eksplodirati, bljujući gelere usmrćujući sve na udaljenosti od četiri metra. Vjerojatno su sve neaktivne.

Arkadij se prevrnuo na leđa kako bi prekopao džepove da pronađe ključeve, a zatim ih je skinuo s privjeska. Kao što to povremeno biva pod stresom, glasna, nedobrodošla melodija mu je zasvirala u glavi. Njegov moza k je odabrao Šostakovičevu “Šetnju na Tahitiju.” Tea for two and two  for tea, me for you...

Iako nije mogao izravnati cijeli prstenasti okidač uspio je, po cijenu krvavog prsta, saviti vrh žice. Prevrnuo se na trbuh, čvrsto primio kolac jednom rukom, a drugom umetnuo žicu u rupu za osigurač i izvukao okidač i upaljač. Čak nije morao niti odvrnuti upaljač. General je uvijek tvrdio da se prelagano izvlače. Arkadij je bio mokar i prekriven borovim iglicama od glave do pete, nenamjerno zakamufliran

za slučaj da ga Urman dođe potražiti. Arkadiju je bilo jasno koliko detektiv želi krenuti u akciju. To  je bilo ono uzbudljivo kod Urmana, njegova nepredvidljivost. Jednog J ednog trenutka je mogao biti ugodno

društvo, a već drugog ti pomagati da progutaš svoj jezik. Upotrijebivši svoj improvizirani osigurač, Arkadij je deaktivirao sljedeće dvije mine koje su  bile blizu jedna drugoj. Rupa za osigurač na četvrtoj je bila zatvorena hrđom i zahtijevala je delikatan pritisak kako bi se otvorila ne aktivirajući minu.  Nobody near us, to see or hear us...

Ono što Arkadij nije shvaćao bilo je zašto su mine postavljene na metalne kolce, a ne drvene. Kao da je onaj tko je postavio POMZ mine želio da čuvaju to mjesto tijekom rata, nakon rata i zauvijek.

“Što to radiš?” upitao je Ženja. Ark adij adij je bio dovoljno zatečen da mu se žica okidača zatrese; nije čuo dječaka kako dolazi. “Činim ove mine malo manje opasnima.” “Ha. Misliš, deaktiviraš ih.” “Da.” “Onda tako trebaš reći. ‘Deaktiviram ove mine.’ Vrlo jednostavno.” Ženja je premjestio naprtnjaču. Vlažni uvojci kose zalijepili su mu se za čelo. “Radiš takav cirkus od toga. Po  Nikolajevim i Maratovim Maratovim riječima, sve su neaktivne. Nikolaj i Marat Marat sigurno znaju bolje bolje od tebe.” “A što je bilo s kamermanom Grišom?” “Samo ogrebotine. U mini nije baš preostalo naboja. Marat kaže da će se Griša i dalje moći češati po jajima.” “To ti je Marat rekao?” “Da. Tražim ga.” Arkadij je razmotrio mogućnost da Ženja tumara po minama i kosturima. Ili još gore, da bude u blizini ako Arkadij povuče okidač. “Mislim da te Marat tražio oko šatora za obdukcije.” “Sad sam bio tamo”, reče Ženja. “Daleko je odavde.”

“Nabavi si laganiji ruksak.” “Kladim se da bi Marat mogao deaktivirati ovakve mine u snu.” “Mogao bi biti u pravu.” “Dosadno mi je.” “Ja imam posla”, reče Arkadij s pogledom koji je odgovarao njegovim riječima. Ženjini obrazi su se zacrvenjeli. Arkadij nikad nije vidio više boje na njima. Arkadij je pronašao žicu okidača koju je trebalo slijediti, ali kad je počeo puzati prema naprijed, osjetio je da mu je nešto očešalo trbuh. Otkotrljao se od mine postavljene kao zamke duboko u zemlji i odvojeno od ostalih. Nakon što je čekala šezdeset godina, mina je eksplodirala uz tihi zvuk čepa boce pjenušca.  Neaktivna mina.

Kad je Arkadij podigao pogled, Ženje više nije bilo, čuo se samo njegov smijeh.

24 Postojana kišica nije mogla pokvariti raspoloženje u kampu. Iako je za taj dan daljnje kopanje otkazano, nitko nije odlazio jer je svaka ekipa sa sobom donijela votku i pivo, kobasice i kruh, ribice i sir. Osim toga, dvades et posmrtnih ostataka je uspješno doneseno u šator za obdukcije, što je bilo

dovoljno da patologinja, nakon što ih bude pregledala, objavi da su sve žrtve bile Rusi. U šatoru za posjetitelje Arkadij je slušao kako Wiley hvali Isakova. “Časnik koji nosi kuć i svoje ranjene ljude? To je upravo onaj imidž na koji ljudi pozitivno reagiraju. Ta je snimka upravo u ovom trenutku u montaži studija. Sada je tek četiri sata poslijepodne. Ako se patologinja pribere, imat ćete udarnu vijest dvaput.” “Što ako leševi nisu Rusi?” upitao je Isakov. “Pronašli su ruske kacige.” “Što ako ipak nisu?” Wiley je bacio pogled prema Lidiji koja je bila zaokupljena davanjem autograma

obožavateljima ispred šatora. Kamerman Jura je preko mobitela razgovarao s Grišinom suprugom. “Ako su Nijemci?” Wiley je spustio ton glasa. “Priznajem, neće biti ni približno toliko dobro, ali zbog spašavanja Griše publika će te svejedno popušiti.” “Je li to ono što želim, biti popušen?” “Cijelim srcem i dušom”, reče Pacheco. “Tu odluku si donio onog dana kad smo mi angažirani.” “Ništa takvo tada nije spominjano.” “Nikolaj, patiš od predizborne groznice. Opusti se. Zbog ovog iskopavanja ćeš dobiti glasove koji će prevagnuti.” “U pravu su”, reče Urman. “Imamo sreće što smo doveli dvojicu kamermana.” Pacheco je podigao čašu vinjaka. “Za Grišu.” “U svakom slučaju”, reče Wiley, “trebalo ti je nešto ovakvo. Tvoji postoci su počeli padati.” “Možda bi i trebali”, reče Isakov. “Što ja znam o politici?” “I ne moraš. Bit će ti rečeno što trebaš raditi.” “Bit ću informiran?” “Tako je”, reče Pacheco. “Nije to težak posao, osim ako ga ti učiniš takvim.” “Dobivat ćeš i više nego dovoljno savjeta”, reče Wiley. “A dobit ćeš i imunitet”, reče Arkadij. “To mora biti plus.” Jura je dovršio svoj razgovor. razgovor. “Znači, “Znači, ti igraš šah?” upitao upitao je Ženju. Ženja Ženja kimne. “Hajde da odigramo jednu partiju dok čekamo. Ti možeš biti bijeli.” “D četiri.” “To je sve?” “D četiri.” Jura se namršti. “Samo malo. Mislio Misli o sam da imaš šahovsku ploču u ruksaku.” “Zar ti je potrebna?” upita Ženja. Arkadij je poveo Ženju u šetnju.

Usprkos kiši, priličan broj Kopača je stajao uz prijenosne roštilje. Kampiranje je ipak kampiranje. U svojim šatorima ekipe su pjevale ratne pjesme prepune votke i nostalgije. Iza labor atorijskog atorijskog balona sa žitnim alkoholom i kriškama limuna stvorio se red. Ovo je iskustvo koje  povezuje očeve očeve i sinove. sinove. “Jura je pokušavao biti ljubazan”, rekao je Arkadij. “Mogao si igrati na ploči.” “To bi bilo traćenje vremena.” “Možda te mogao iznenaditi . Velemajstor Platonov je bio ovdje za vrijeme rata i igrao s trupama. Igrao je sa svakime.” “Na primjer?” “S vojnicima, časnicima. Rekao je da je bilo dobrih partija.” “S kim?” Arkadiju je Ženjin podrugljiv osmjeh išao na živce. “Sa svakime”, završio je otužno.  Naletjeli su na Velikog Rudija koji je koračao naćuljenih ušiju. “Čuješ li ga da dolazi?” upitao  je Arkadija.

U daljini se začula potmula buka. “Mislim da je to grmljavina”, reče Arkadij. “A gdje je onda munja?” “Predaleko je da bi se vidjela.” “Aha! Drugim riječima, pretpostavljaš da je to grmljavina.” “Nagađam”, priznao je Arkadij. “Zar se ne želite skloniti s kiše?” “Djed ne želi ići.” Rudi im je prišao s pivom u ruci. “On je već donio svoj zaključak. I nije  jedini.” Arkadij je pogledao prema nizu šatora i ugledao druge likove kako stoje poput stražara na kiši. Pomislio je kako će se, uza sav taj patriotizam i žitni alkohol, Staljin sigurno pojaviti.  Nastalo je j e komešanje kod šatora za obdukcije, gdje su voditeljicu Lidiju odjednom osvijetlili televizijski reflektori. Pridružila joj se starija žena oštrog pogleda i ironičnog osmijeha. Arkadij je  prepoznao svoju agenticu za nekretnine, Sofiju Andrejevu. Sjetio se da je j e priznala da je doktorica i da ga je upozorila da je bolje da ne bude njezin pac ijent. Preodjenula se u čistu laboratorijsku kutu

dok su se Kopači okupljali oko šatora, dječaci na ramenima svojih očeva, kamere na mobitelima su uključene i podignute visoko kao da svečano salutiraju herojima koji su napokon spašeni iz zemljinog zagrljaja. Neka kiši. Svakoje lice bilo ozareno gorljivim entuzijazmom. Arkadij se  pridružio Wileyju i Pachecu u stražnjem dijelu gomile. Ženja je pronašao stolicu i popeo se na nju. Urman je raščistio put da se Isakov može probiti naprijed. Wiley reče Arkadiju: “Na kraju većine predizbornih kampanja zapitam se kakve sam mogućnosti propustio. Što sam mogao učiniti, a nisam? Ali ovo je kao da smo dobili više love u kasinu nego što nam mogu isplatiti. I vi biste trebali biti sretni. Sad kad Nikolaj ima imunitet, sigu rno će vam se skinuti s leđa.” Arkadij je zaključio da je Wiley gluplji nego što izgleda. “Čuju li me svi? Dobro. Ja sam doktorica Sofija Andrejeva Poninski, profesorica patologije u Tverskoj središnjoj bolnici. Zamoljena sam da prisustvujem ovoj masovnoj ekshumaciji i dam svoje mišljenje o identitetu pronađenih leševa. Ne nužno o pojedincima, već o grupi. Mogla bih obaviti mnogo detaljnije obdukcije u mrtvačnici, ali sam obaviještena da vam je zaključak potreban sada i ovdje. Pa dobro onda.

Obavila sam preliminarne

preglede dvadeset posmrtnih ostataka, više -manje. Kažem više manje jer je očito da je mnogo takozvanih leševa mješavina kostiju dva, tri ili čak četiri različita kostura. To je, naravno, jedna od opasnosti koja se javlja kad amateri pokušavaju ob aviti zadatak koji  je najbolje ostaviti forenzičarima. Tako da vam mogu ponuditi samo općenite opaske o posmrtnim ostacima s kojima se postupalo na pogrešan način. Prvo, svih dvadeset zdjelica koje sam pregledala bile su muške. Drugo, po gustoći njihovih kostiju i istrošenosti zubne cakline, njihova dob u vrijeme smrti  proteže se između između otprilike dvadeset dvadeset i sedamdeset sedamdeset godina. Treće, po varijacijama u gustoći kostiju, neki od njih su bili aktivni sportski tipovi, a neki sedentarni.

Četvrto, na donesenim kosturima nema nikakvih ozljeda osim jedne od metka na stražnjem dijelu glave. Moguće je da je bilo bil o ozljeda na tkivu koje nisu uključivale traumu kostiju. Nepostojanje traume također upućuje na to da žrtve nisu bile izložene fizičkom nasilju. U dvanaest slučaj eva ima znakova oprljenosti lubanje koja se pojavljuje kod kontaktnog pogubljenja vatrenim oružjem ili iz velike blizine, a također i kod pogubljenja svake žrtve pojedinačno, a ne mase koja se komeša. Što upućuje na to da su preminuli ustrijeljeni na drugo m mjestu i transportirani ovamo. Mjesto fatalnih ozljeda - dvanaest stupnjeva ispod lubanjskog ekvatora, drugim riječima, ispod i nadesno od stražnjeg dijela lubanje - frapantno je slično, što sugerira mogućnost da je jedna desnoruka osoba izvršila egzekuciju, iako je bez sumnje imala suradnike. Peto, zubi žrtava ukazuju na općenito dobru njegu, bez njemačkih amalgamskih plombi. Šesto, jedan kostur je imao protezu na nozi. Uspjela sam ukloniti hrđu s pločice sa znakom  proizvođača i adresom u Varšavi. Ostali  predmeti pronađeni u okolnom tlu uključuju srebrni medaljon, možda sakriven u nekom tjelesnom otvoru, u kojem su izraženi romantični osjećaji na  poljskom; draguljarsku lupu na kojoj je ugravirano ime prodavača maraka iz Krakowa; kutijicu kutiji cu za lijekove s pogledom na planine Tatra i poljske kovanice iz predratnog razdoblja.

Sve u svemu, za sada još nije dostupno dovoljno informacija da izvučemo čvrste zaključke, ali očite su naznake da su žrtve bile poljske nacionalnosti...” Ondje gdje ima nostalgije, ima i am nezije. Ljudi su bili skloni zaboraviti činjenicu da je Staljin, nakon što su on i Hitler iskasapili Poljsku, poduzeo mjeru opreza koja je podrazumijevala  pogubljenje dvadeset tisuća poljskih vojnih časnika, policajaca, profesora, pisaca, doktora i svakoga tko je mogao predstavljati političku ili vojnu opoziciju. Barem polovica ih je pobijena u Tveru. Pod  borovima je zakopana zakopana krema poljskog društva. društva.  Na Kopačima se vidjelo razočaranje i zbunjenost. Ovo nije bio ishod koji su očekivali, ovo nisu bile lovorike za uspješno obavljen zadatak, niti ih je povezalo onako kako su planirali. Ovo je definitivni zajeb. Netko ih je poslao da kopaju na krivom mjestu, a Rudi Rudenko, Crni Kopač, takozvani profesionalac, odjednom je nestao. Ako Veliki Rudi još jednom kaže da  je vidio Staljina, netko će ga zveknuti lopatom. Sofija Andrejeva se uspravi i upita: “Jesu li me čuli svi odostraga? Je li vam posve jasno? Žrtve su Poljaci, ubijeni i pokopani ovdje po Staljinovoj zapovijedi. Razumijete li?” Vođe ekipa Kopača okupili su se ispod kišobrana. Razumiju li? Razumjeli su da je ona jebena  poljska kurva od doktorice. Trebali su se osigurati i dovesti Rusa. Također su znali da nije ni najmanje zabavno kampirati na kiši. Klinci su šmrcali u kamuflažnim uniformama koje su odolijevale kiši cijeli dan i sad su, kad je pala hladna večer koja je postajala sve hladnija, bile  promočene,  promočene, sad kad bi kao doktorskim savjetom preporučeni došli vruća kupka i paprena votka. Ali to ne bi savjetovala ova doktorica. Ruska doktorica. Udar groma je presudio. Gotovo je s kampiranjem.

U naletu zraka svjetlosti baterijskih lampi šatori su rastavljeni, ekipe su poskidale šatorska krila s rovova, dječaci su potrpali wehrmachtovske kacige u jastučnice. Svi su proklinjali nezgrapne stvari kao što su detektori metala, prijenosni hladnjaci i roštilji dok su ih vukli kroz mrak, a zatim su ih  proklinjali po drugi put kad su ih okružila mileća vozila koja su se pokušavala pokušavala okrenuti na kolotečinama jednotračne zemljane ceste. Grmljavina i dim logorskih vatri cijelom  su prizoru davali izgled povlačenja pod paljbom. Jura je dovezao televizijski kamionet stražnjim dijelom do šatora za obdukcije. Lidija je uskočila unutra i otresla kosu. Mercedes se polagano primaknuo Wileyju i Pachecu. Pachecu. “To je to? Odustajete?” Arkadij Arkadij up ita. Wiley reče: “Kučkin sin je rekao da se se boji ovoga. Znao Znao je nešto.” “Tko?” “Detektiv Nikolaj Isakov, naš kandidat. Rekao je da je godinama ovo čekao.” “Koje ovo?” “Nešto u vezi s njegovim ocem. Vjerujte mi, više nije važno.” Pacheco reče: “Nitko neće emitirati ovo što smo upravo vidjeli. Masakr koji su počinili Rusi? Prije bi nas objesili za noge.” “Pozdravite Nikolaja u naše ime”, reče Wiley. “Bilo je zabavno”, reče Pacheco. “Ako se Staljin pojavi, pozdravite ga umjesto mene.” Ženji je mokra kosa bila prilijepljena za čelo jer je odbio navući kapuljaču bez obzira na Arkadijeve molbe. Zajedno su pomogli Sofiji Andrejevoj da stavi kostur u mrtvačku vreću. Ona je  plakala i smijala se istovremeno.

“Jeste li vidjeli kako su pobjegli? Puf, i velebni je kamp nestao. Natrpali su se u svoje aute i nadam se da je nekima pozlilo. Kakva sramota. Došli su veličati prošlost, a prošlost im je servirala krivu žrtvu. Ima dana kad kunem Boga što mi je dopustio da živim ovako dugo, ali danas se isplatilo . Svatko ima svoju maštariju. Profesor Golovanov sanja o lijepom Francuzu. Ja sanjam o Poljaku, mladiću, studentu medicine.” Počelo je jače kišiti. Arkadij je gotovo morao vikati da bi ga se uopće čulo. “Imate li prijevoz natrag do grada?” “Posudila sam auto, hvala vam. Malo ću posjediti ovdje sa svojim sunarodnjacima. Imam sklopivu stolicu. Imam cigarete. Čak imam i...” Nakratko mu je pokazala srebrnu pljosku. “Za slučaj hladnoće.” “Cesta će se uskoro pretvoriti u blato, nemojte predugo čekati.” “Počet će sniježiti. Ja puno više volim snijeg, ima stila.” “Gdje je Isakov?” “Ne znam. Njegov prijatelj se uputio natrag prema šumarku po još leševa. Tvrdi da ondje ima ruskih trupala i da niste kopali dovoljno duboko ili na pravom mjestu.” Ženja reče: “Kladim se da je u pravu. Marat je vojnik; on valjda zna. Nije mi jasno zašto mi nismo mogli pomoći ” Arkadij reče: “Tumarati po eksplozivu u mraku nije dobra ideja.” “Ako se ti bojiš ući u rupu, mogao bi držati bateriju nekom drugom. Imam bateriju u ruksaku.” “Došao si pripremljen na sve.” “Netko mora.” “Ne. Idemo kući. Večeras idemo u Moskvu.”

Arkadij je imao osjećaj da je već danima noć. Ništa nije ispalo kako je očekivao. Umjesto da dobije Evu, izgubio ju je. A u Tveru nikako nije mogao pobjeći Maratu i Isakovu. Ženja reče: “Ja idem na Brosno s Nikolajem, a onda idemo na Labuđe jezero.” “Labuđe jezero? Balet?” Sofija Andrejeva reče: “To je lokalni mit, utočište koje ne postoji za labudove koji ne postoje.” “Labudovi, čudovišta, uplakane djevice. I zmajevi.” “Žao mi je, zmajeva nema”, rekla je j e Sofija Andrejeva. “Ali upozorili ste me na zmaja kad sam unajmio stan.” “Kako biste skinuli cipele, tako je. Po starom zmaju se hoda nježno.” Arkadiju je trebao trenutak da shvati. “Tepih.” Sjena je prešla preko zemljišta na kojem je bio kamp, lebdeći nad papirnatim omotima i  praznim bocama preostalima nakon žurnog odlaska Kopača. Izbliza, sjena je postala crn i sjajan duh koji se napuhavao i pucketao na kiši. Arkadija je zanimalo hoće li ugledati Staljinov četkasti brk, šinjel, žute oči. Umjesto njega, pojavio se Veliki Rudi prekriven plastičnom vrećom s rupama za glavu i ruke i s kapom nabijenom na glavu. Rudi je išao iza njega s onom vrstom baterijske lampe kakvu bi automehaničar postavio na branik automobila. Bila je ugašen a. “Djed još uvijek traži Staljina. U svom je vlastitom svijetu.” Sofija Andrejeva je udijelila Velikom Rudiju gutljaj vinjaka upotrijebivši čep pljoske kao čašu. “Ne želim ga ujutro vidjeti na stolu mrtvačnice.” “Imate li votke?” Veliki Rudi je upitao. “Mislim da se vratio u naš svijet.” Zatim je rekla Rudiju: “Zamijetila sam vas kad sam opisivala posmrtne ostatke. Odudarali ste od ostalih.” “Hvala.” Rudi je bio polaskan. “Vi ste Crni Kopač, profesionalac.” profesionalac.” “Da.” “Vi kopate kako biste zaradili.” “Ja sam biznismen, tako je.” “Zanima me koliko biste novca tražili da odete večeras u onaj šumarak?” “Ne biste me mogli dovoljno platiti.” “Zašto ne?” upitao je Arkadij. “Zar ne misliš da su mine bezopasne?” bezopasne?” “Svake godine ‘bezopasna’ mina nekome otkine nogu.” “Ali profesionalac poput tebe bi vidio minu.” “Možda.” Arkadij je pogledao da vidi Ženjinu reakciju, ali dječaka nije bilo. Krilo na stražnjem dijelu šatora bilo je odvezano. odvezano. “Smijem li posuditi baterijsku lampu l ampu na trenutak?” Arkadij je izišao na kišu, uključio lampu i njezinom zrakom svjetlosti okrećući se oko sebe obasjao rovove, tinjanjuće logorske vatre, pivske limenke, brežuljak od lubanja, hrpe zemlje. Ženja  je bio na polju na rubu dohvata zrake, na pola puta do šumarka. šumarka. Podigao je kapuljaču i u svojoj crno j zimskoj jakni bio bi nevidljiv da nije bilo reflektirajućeg ruba naprtnjače. Njegov odsjaj postajao je sve slabiji i slabiji.

Arkadiju je palo na pamet da se Ženja mogao osjećati napušteno kad je on tako naglo otišao iz Moskve u Tver. Svi oni razgovori preko telefona o čudovištima mogli su biti dječakovo iščekivanje  poziva koji nikad nije uslijedio. Arkadij nije čak rekao ni kad se vraća. A kad je Ženja došao u Tver,

 je li Arkadiju bilo drago, ili mu je Ženja predstavljao suvišni teret? Bile su to vrijedne vrij edne spoznaje, ali stigle su malo prekasno.

U noći su borovi bili zid koji se izdiže iz polja, i iako je kiša popustila, s grana je kapalo i Arkadij je sa svakim korakom do gležnjeva upadao u vlažne borove iglice. Slijedio je treptaje žute svjetlosti do lampe postavljene u središtu šumarka, čistine dijametra pet metara gdje je Urman kopao poput ložača, a Ženja je prosijavao. Detektiv je bio gol do pojasa i izgledao je kao mišićavi Buda s ramenom futrolom i pištoljem. Već je iskopao rupu prilične veličine. “Ima li ičega?” upita Arkadij. “Još ne”, odgovori Urman. “Ali sad kad imam i mam partnera, stvar će ići mnogo brže.” Ženjino lice je ostalo bezizražajno. Arkadij je primijetio da su Urmanova majica i kožni kaput uredno preklopljeni i odloženi na korijen drveta pokraj Ženjina ruksaka. Arkadij upita: “Ženja, jesi li ikad primijetio kako borova šuma miriše slično kao osvježivač zraka u autu?” Ženja slegne ramenima, neraspoložen za humor. Arkadij upita Urmana: “Gdje ti je partner?” “Nikolaj će vratiti Amerikance. Ja ću iskopati prave leševe i snimit ćemo to za televiziju.” “Amerikanci su otišli. Ustvari, i Isakov je otišao.” “Vratit će se, a onda će vratiti i njih.” “Što ti misliš, Ženja?” “Kao što Marat kaže, ako pronađemo prave leševe...” Urman reče: “Možda nisi primijetio, Renko, ovdje ima puno leševa. Ovo je masovna grobnica.” Grobnica iz koje mrtvaci podižu glave da udahnu zrak, pomislio je Arkadij. Lubanja, napola uronjena u zemlju, zurila je uvis. U odsjaju baterijske svjetlosti kosti noge sličile su na svijećnjake. “Ali ovo je također i minsko polje”, reče Arkadij. “Ne vidim detektor metala, niti motku.” “Nemamo vremena za to. Ovdje ionako nije ostala ni jedna mina koja može eksplodirati.” “Samo ih nisi našao.” “Pokušavaš “Pokušavaš preplašiti malog.” “Možda on ne bi trebao biti ovdje. Ja ću ostati. Ako hoćeš, ja ću kopati za tebe.” “Da ti dam lopatu da me mlatneš po glavi?” “Što god hoćeš, samo da Ženja ode nazad.” “On ne želi otići.” Arkadij je izgubio strpljenje. “Nemaš razloga da me se bojiš. Svakako, ubio si neke ljude, ali nikoga nije osobito briga za ta ubojstva osim Ginsberga i mene. On je mrtav, a ja sam u Tveru, što je više-manje ista stvar. Čemu žurba?” “Ljudi koje smo ubili bili su teroristi”, Urman reče Ženji. Arkadij reče: “Upucali ste ih u leđa i glave. Pogubili ste ih. A oni koje ste ubili u Moskvi bili su vaši drugovi iz Crnih beretki.” Urman je odmahivao glavom radi Ženje. “Jadan čovjek, taj metak mu je stvarno pomutio mozak. Gledaj, Renk o, o, mali se sad smiješi.” Bio je to slabašan osmijeh. Arkadij reče: “Ženja, ne stavljaj ruksak na leđa, samo bježi.” Urman je izišao iz rupe. “Zašto bi pobjegao i ostavio svoju šahovsku garnituru? I što još? Zašto  je taj ruksak tako težak?” Urman je gurnuo ruku unutra i izvukao odvojeni okvir i cijev pištolja.

“Tvoj pištolj. On ti ga je donio radi tvoje zaštite, ali nikad se nije činilo da je pravi trenutak. U stvari, mislim da je taj trenutak došao i prošao.” Ubacio je dijelove natrag u ruksak. Arkadij je osjećao da razgovor dobiva na brzini. Ili su možda odbacili nekoliko svojih  posljednjih riječi kao kao neodigrane karte. karte. “Gledaj ovo.” Urman je nekoliko puta ležerno zamahnuo lopatom, ne toliko da udari Arkadija, već da ga usmjeri prema rubu rupe. “Bježi”, Arkadij reče Ženji. Urman baci lopatu prema Arkadijevim prsima poput koplja, ali Arkadij se sagnuo čim je Urman stao na mjestu, i dok je lopata letjela pokraj njega, Arkadij se uspravi i glavom udari Urmana

u bradu, od čega mu se glava trznula unazad. “Prvo udari, pa nastavi udarati.” Neloše upute. Arkadij  je udario Urmana po dušniku i nastavio ga mlatiti sve dok se Ženja nije ugurao između njih i objesio se o Arkadijevu ruku.

“Prestani se tući!” “Ženja, pusti me.” “Dosta tučnjave”, reče Ženja. “Dosta tučnjave.” Urman je izvadio pištolj. “Barem za tebe, starče. Ovo je za Tanju.” Urman udari Arkadija u lice plosnatim dijelom lopate; Arkadij je usisao zub natrag u usta i osjetio da mu krv kapa s brade.

“Sad ste kvit”, reče Ženja. “Još ne.” Urman je pištoljem pokazao Arkadiju da klekne. “Ruke odostraga.” Stavio mu je lisičine na ruke i šutnuo ga licem nadolje u rupu. “Ovo je za mene.” Lopata je, ipak, pala daleko od mete, i Arkadij je odozgo začuo zvukove hrvanja. Urman reče: “Sada ćeš napasti napasti mene? Želiš li otići s njim, ti malo čudovište?”  Na Arkadija je palo tijelo. Nakon njega je uslijedila zemlja, miris borova i toplina krvi.

Urman reče: “Otkopat ću te za dva sata, skinut ću ti lisičine i  pronaći ćemo neku krasnu močvaru za tebe i tvog prijatelja. Takav je plan. Inače, znaš što mrzim? Dugačka objašnjenja. Bla,  bla, bla, bla, bla.” bla.” Ženja je stenjao, ali nije zvučao kao da je pri svijesti. Možda se i neće osvijestiti sve dok budu  prekriveni zemljom, pomislio je Arkadij. Iskrenuo je vrat da može disati i sklupčao koljena pod sobom što je bolje mogao. “Samo naprijed”, rekao je Urman. “Migolji se kao crv, ali svejedno si živ zakopan.” Urman je energično natrpavao zemlju. Bio je od onih koji tova re punu lopatu; zemlja je padala u grumenima.

“Nemoj Ženju, molim te”, rekao je Arkadij. “Kome će on nedostajati? Činim mu uslugu.” Zemlja je prštala po Arkadijevoj glavi. Kad više nije bilo otkopane zemlje, Urman se okrenuo i  počeo iskopavati novu. Usprkos zemlji u uhu, Arkadij je čuo grmljavinu, motor koji skreće prema cesti, i mehanički škljocaj. Urman se zaustavio. Zurio je u tri t ri hrđave igle koje reagiraju na pritisak i koje su bile netaknute u pokrivaču od iglica sve dok on nije zadnji put zarinuo lopa tu u zemlju i podigao je. Duboko je udahnuo kad su igle i cilindar veličine limenke od kave iskočili iz tla do visine struka, gotovo dovoljno blizu da ih može dotaknuti. Mina je bila puna TNT -a, kugličnih ležajeva i metalnog otpada, i sve što je mogao reći da rezimira svoj život bilo je: “Jebemti!”

25 Vratili su se u Tver, Arkadij na motoru, Sofija Andrejeva i Ženja u njezinu automobilu. Dječak je zadobio potres mozga kad ga je Urman udario i bio je pri svijesti, ali je šutio. Ženja je bio prisiljen iskopati ključ od lisičina iz onoga što je preostalo od Urmana. Poskočne mine se rasprskavaju u širinu; izbliza, mogu presjeći čovjeka napola. Kako je temperatura padala, kiša je prelazila u snijeg. Ženja je grčevito držao svoju naprtnjaču i gledao kroz prozor ulične lampe pokraj kojih su prolazili, snježne pahuljice koje su plesale kraj stakla, bilo što radije nego prizore koji su mu bili u glavi. Arkadij i Sofija Andrejeva su se složili da će ispričati jednostavnu prič u: detektiv Marat Urman  je nesmotreno otišao otišao sam na opasno mjesto u mraku, zabio zabio lopatu u zemlju i naletio na minu. Dokazi Dokazi da je još netko bio ondje rastrgani su u milijun komadića. Arkadijev plan je također bio jednostavan. Trenutak je da on i Ženja prizn aju poraz i smatraju tversko iskustvo nečim sličnim vrućici ili noćnoj mori. Arkadij se mogao spakirati za jednu minutu, a Ženja je sve imao u svojoj naptrtnjači. Kad se sve zbroji, Arkadij je izgubio Evu, istraumatizirao Ženju i dokrajčio svoju ne baš slavnu karijeru. Koliko još štete jedan čovjek može počiniti? Arkadij je skrenuo u Sovjetsku ulicu, glavnu gradsku prometnicu. Snijeg se topio na tlu i ulica

 je djelovala mirno kao na fotografiji na kojoj se vidi kontrast srebrnkastih tramvajskih tračnica na sjaju mokrog asfalta i par koji prolazi pokraj ograde od kovanog željeza. Ulicu dalje, kod Dramskog kazališta, Arkadij je mahnuo Ladi da se zustavi i vratio se hodajući do Sofije Andrejeve dok je ona spuštala prozor. “Imate li običaj pljuvati u javnosti?” “Naravno da ne, kakvo pitanje.” “Ona zgrada pokraj koje smo prošli. Zašto ste pljunuli kad ste prošli kraj nje?” “To nije pljuvanje, to je zaštita protiv vraga.” “Vrag živi u Sovjetskoj ulici?” “Naravno.” “Mislim da sam ga upravo vidio.” Arkadij je dao ključ stana Sofiji Andrejevoj. “I nije bio sam.” Hodali su duž ograde od kovanog željeza, Eva u kaputu i sa šalom, Isakovljeve ruke uronjene u džepove OMON-ova šinjela. Činilo se da nisu iznenađeni kad je Arkadij uhv atio korak s njima, osim što su dobro promotrili modricu koja je obojila polovicu njegova lica. Arkadij je ponudio objašnjenje od jedne riječi. “Urman.” “I kako je Marat?” upitao je Isakov. “Kopao je rupu kad je udario u minu. Poskočnu minu. Mrtav je.” Eva upita: “Gdje si ti bio?” “U rupi. Kao i Ženja. On je dobro.”  Nitko nije bio na dužnosti u stražarskoj stražarskoj kućici na broju 6, iako je kroz rešetke ograde ograde Arkadij u dvorištu ugledao crni BMW s vozačem koji je drijemao za upravljačem. U dvorištu su iza ograde  postavljene nadzorne kamere, a Arkadiju se činilo da je na rubu krova vidio reflektore. Isakov reče: “Ubio si Marata? To mi je teško povjerovati.” “I meni”, reče Arkadij. “Što je u ovoj zgradi?” “Ovo je bio štab državne sigurnosti za vrijeme rata.” “Ovdje je radio Nikolajev otac”, rekla je Eva. “Ovo je bila Tverova vlastita Lubjanka.”

Lubjanka u Moskvi je bila pakleno ždrijelo, monolit boje sasušene krvi. U usporedbi s njom, zgrada na broju 6 bila je torta s glazurom.

“Bio je agent NKVD-a?” upita Arkadij. “Dao je svoj obol.” “Ispričaj mu”, reče Eva. Isakov je oklijevao. “Eva silno inzistira na istini. Znači, moj otac. Oduvijek sam se pitao kako  je mogao raditi za NKVD i istovremeno doživljavati toliki prezir svojih kolega. Bio je star kad sam se ja rodio i do tog vremena i pijanac, ali je barem bio špijun u ratu, smatrao sam, a on se ponašao kao da je čuvao državne tajne. Imao je kožnu bolest na rukama od pranja ruku i što je više pio, to je češće skakao od stola da pere i briše prste. Na smrtnoj postelji otac mi je rekao da postoji još jedna  poljska grobnica. Kad sam ga upitao o čemu to priča, rekao mi je da je bio krvnik. Nikad nije bio špijun, samo je ubijao ljude. Nije ih samo ubijao, vodio je brigu o tome kamo su otišli. To je bio njegov oproštajni poklon: još jedna poljska grobnica. Dva poklona”, ispravio se. “Dao mi je i svoj  pištolj. Pronašao sam ga jutros u vreći vreći od baršuna, baršuna, još uvijek napunjenog.” napunjenog.” Arkadij ga upita: “Zašto mi to govoriš?” “Mislim da je to kod tebe na sigurnom.” “Hladno mi je”, reče Eva. “Prošetajmo.” Civilizirana šetnja na laganom snijegu usred noći. I to žovijalna. Isakov stavi ruku oko Arkadijevih ramena. “Marat te trebao živog pojesti. Ne izgledaš baš toliko snažno i iskreno, ne izgledaš ni toliko sretno.” “Ja nisam ništa učinio; on je iskopao minu.” “Maratu se to ne bi dogodilo. On je bio Crna beretka.” “Elita?” “Nego? Poslali su nas u Čečeniju da očeličimo trupe. tr upe. Vojni časnici su bili prepijani da izađu iz svojih šatora, a vojnici su bili previše uplašeni. Tražili bi udar iz zraka kad  bi vidjeli miša. Ako su izlazili iz šatora, bilo je to zato da pljačkaju.” “Što se može ukrasti u Čečeniji?” “Ne mnogo toga, ali mi imamo mentalitet pljačkaša. Zato sam ja bio kandidat. Ja želim  preporoditi Rusiju.” “Ti si imao političkih planova?” upita ga Arkadij. “Osim dobivanja imuniteta, mislim. Divio si se Lenjinu, Gandhiju, Mussoliniju?” Prelazeći na drugu stranu ulice prema Dramskom kazalištu, Eva je pjevušila stari napjev: “Staljin leti više od ikoga, tjera sve naše neprijatelje i sija jače od sunca. ” Arkadij nije bio siguran kome se ruga. Zbog snježnih pahulja na njezinu šalu shvatio je da  ponovno pada pada snijeg, što je bio povratak u normalnost. Dovraga Dovraga s toplim vremenom. vremenom. Eva se vratila na svoje mjesto između dvojice muškaraca i provukla ruke ispod njihovih. Njih troje bili su pravi trijumvirat. “Dvojica muškaraca spremni su umrijeti za mene. Koliko žena to može reći? Hoćete li svaki tražiti svoju polovicu, ili ćete se izmjenjivati?” “Pobjednik dobiva sve, bojim se”, reče Isakov. Ugledao je motocikl na nadsvođenom dijelu  pločnika ispred ispred kazališta i položio ruku na na motor. “Još je topao. topao. Pitao sam se kako se krećeš uokolo a da te nitko ne vidi. Pametno.” U okolici nije bilo stambenih zgra da; u ovo doba noći samo je nekoliko automobila bilo  parkirano na Sovjetskoj Sovjetskoj ulici i nitko drugi nije se kretao pješice pješice uz mračne urede urede i trgovine. Bila je to odlična streljana.

Isakovljeve misli su očito išle u istom smjeru jer je pogledao preko Eve i upi tao Arkadija s notom površne znatiželje: “Imaš li pištolj?” “Ne.” Zapravo, eto situacije u kojoj se pištolj činio kao ne posve loša ideja. Tokarev bi bio sasvim dovoljan, ali bio je u dijelovima u Ženjinu ruksaku. “Ionako se ni jedan pištolj ne bi mogao mjeriti s tvojim”, rekao je Arkadij. “Kad bolje razmisliš, pištolj tvog oca možda drži rekord u najvećem broju ubijenih ljudi jednim pištoljem. Stotinu? Dvije stotine? Pet? To ga čini barem obiteljskim nasljeđem.” “Stvarno?” “Suosjećam s njim. Zamisli da ubijaš ljude, jednog za drugim, glava za glavom, sat za satom. Pištolj postane vruć kao potkova i dvostruko teži, a sigurno ima i žrtava koje ne surađuju. Moralo je  biti neuredno; sigurno sigurno je imao radnu radnu odjeću. A još i taj taj zvuk.” Isakov r eče: eče: “U stvari, otac je imao čepove za uši i svejedno je oglušio. Ponekad je pokušavao izići iz prostorije, a oni bi mu nalili votku niz grlo i gurnuli ga ponovno unutra. Bio je upravo dovoljno trijezan da povlači okidač i ponovno puni pištolj.” “Dao je bubnjiće za borbu. Je li mu pištolj ikad i kad zatajio?” “Ne.” “Da pogodim. Walther?” “Bravo.” Isakov je iz vreće izvukao pištolj s dugačkom cijevi. “Moj otac je volio njemačku tehnologiju.” Čak i pod svjetlošću ulične lampe na pištolju su se vidjele recke. Čak je  i on djelovao gorljivo. Plavo-bijeli milicijski kombi polako se dovezao uz Sovjetsku i usporio pokraj Arkadija, koji je

očekivao, ako ništa drugo, barem provjeru osobnih isprava. Isakov je zataknuo Walther za remen, pokazao OMON otisnuto na šinjelu i savi o lakat u  pozdrav pijanaca. pijanaca. Kombije zablendao zablendao prednjim prednjim svjetlima i odvezao se, se, tiho brujeći. Eva reče: “Prepoznao te. Uljepšao si mu dan. Ti si junak u njihovim očima.” Da i ne spominjemo ubojica, pomisli Arkadij. Ljudi su komplicirani. Tko može reći, na  primjer, na koju će se stranu Eva nagnuti? Kao da igra šah i ne zna na čijoj je strani njegova kraljica. Arkadij reče: “Bitka kod mosta na Sunži zvuči kao velika pobjeda.” “Pretpostavljam. Neprijatelj je ostavio četrnaest leševa, a mi nismo nikoga izgubili.  Ranije tog istog dana napali su poljsku vojnu bolnicu. Hvala Bogu, na vrijeme smo čuli vijest.” “Bio si na mostu kad je napad počeo?” “Naravno.” “Dobio si poruku da će za nekoliko minuta polovica ruskih vojnika u Čečeniji prijeći tvoj most  progoneći pobunjenike. Jesi li se zabrinuo što će pomisliti ako vide tvoj odred Crnih beretki kako  jedu grožđe i ljenčare s neprijateljem?” neprijateljem?” “Na mostu je bilo nešto Čečena. Okomili su se na nas, ali mi smo bili bil i spremni.”  Njegov odgovor je bio natopljen poniznošću. Loš izbor, pomisli Arkadij. Zgražanje i udarac šakom u zube uvijek su sigurniji odgovor. Naravno, Isakov se prikazivao kao racionalan čovjek radi Eve. Baš kao i Arkadij. Oni su bili glumci, a ona njihova publika. Sve je bilo zbog nje. Do trenutka kad su se vratili do ograde od kovanog željeza snijeg se počeo zadržavati i sužavati rešetke. “Razgovarao “Razgovarao sam s Ginsbergom”, rekao je Arkadij. “Ginsbergom?” Isakov Isakov je usporio trudeći se prisjetiti. “Novinarom.”

“Ja sam razgovarao s mnogo novinara.” “Grbavcem.” “Kako možeš zaboraviti grbavca?” upitala je Eva. Isakov reče: “Sad se sjećam. Ginsberg je bio nesretan jer mu nisam dopustio da sleti usred vojne operacije. Činilo se da ne razumije da je helikopter na tlu ništa doli dobra meta.” “Vojna operacija je bila bitka na mostu.” “Ovaj razgovor je jadnoj Evi dosadan. Ona je čula tu priču već sto puta. Popričajmo o obnavljanju Rusije.” “Operacija je bila bitka na mostu?” “Pričajmo o mjestu Rusije u svijetu.” “Ginsberg je snimio fotografije.” “Ma nemoj?” Arkadij je stao točno ispod ulične lampe i otkopčao jaknu. Unutra je bio fascikl iz kojeg je izvadio dvije fotografije, jednu iza druge.

“Obje su snimljene iz zraka, malo dalje od mosta, leševi su raskrečeni oko logorske vatre, a Crne beretke hodaju uokol o s pištoljima.” “U tome nema ničeg neobičnog”, reče Isakov. Arkadij podigne drugu fotografiju radi usporedbe.

“Druga fotografija prikazuje isti prizor, četiri minute kasnije po satu na fotoaparatu. Dvije su značajne promjene. Urman je uperio pušku prema helikopteru, a svi leševi oko logorske vatre su  prevrnuti naprijed ili pomaknuti pomaknuti u jednu stranu. U te četiri minute tvoj najvažniji najvažniji cilj i cilj tvojih ljudi  bio je otjerati helikopter helikopter i izvući nešto ispod ispod leševa.” “Izvući što?” upita Eva. “Zmajeve.” “Čovjek  je  je skrenuo”, skrenuo”, reče Isakov. “Kad je Kuznjecovljeva žena rekla da si uzeo njezina zmaja nisam shvaćao o čemu priča.” “Ona je bila pijanica koja je ubila svog muža mesarskom sjekiricom. To je tvoj izvor informacija?” “Nisam mislio na Čečeniju.” “Čečenija je gotova. Pobijedili smo.” “Nije gotovo”, reče Eva. “Pa, dosta sam čuo”, reče Isakov. Eva upita: “Zašto, zar ima još?” Arkadij reče: “Ostatak svijeta stavlja svoj novac u banke. Ljudi u ovom dijelu svijeta stavljaju svoj novac u tepihe, a najcjenjeniji tepisi imaju crvene zmajeve utkane u dezen. Klasični tepih sa zmajem vrijedi malo bogatstvo na Zapadu. Ne želiš po tome proliti krv i, kao što si rekao, nema, osim toga, ništa za ukrasti u Čečeniji.” “Ubijeni su bili lopovi?” “Partneri. Isakov i Urman su bili u poslu s tepisima. Odmotali su tepih radi svojih partnera, a zatim su ga zamotali.” Pahulje snijega su lebdjele po sjajnoj površini fotografija, po ugljenu logorske vatre, po Maratu Urmanu i njegovu odlučnom koraku, oko leševa raskrečenih na krvavom pijesku. “Sad vidim”, rekla je Eva. Isakov je imao sluha za nijanse. “Već si vidjela ove fotografije?”

“Sinoć.” “Rekla si mi da ideš u bolnicu. Vidio sam te kako uzimaš kasete.” “Lagala sam.” “Renko je bio s tobom?” “Da.” “I?” Eva mu odgovori s razvučenim, naglašenim “Da.” Isakov se nasmijao. “Marat me upozorio. Pogledaj Renka, ma pogledaj ga, čovjek izgleda kao da je ustao iz groba.” Arkadij reče: “Osjećam se iznenađujuće dobro, kad se sve uzme u obzir.” “Nije te briga jesi li živ ili mrtav?” upita Isakov. “Na određeni način, osjećam da sam bio i jedno i drugo.” U Isakovljevoj ruci se pojavio Walther.

“U redu, hajde da se ponašamo kao odrasli ljudi. Istina, Marat i ja smo trgovali tepisima. Pa što? U Čečeniji su svi radili nešto sa strane, uglavnom su dilali drogu i oružje. Sumnjam da bi se spašavanje dragocjenog umjetničkog djela iz goruće kuće smatralo protuzakonitim. Dileri i kolekcionari svakako ne postavljaju pitanja, a Čečeni su, ako si se prema   njima odnosio s  poštovanjem, bili su pouzdani partneri. Ali tog dana, kad sam primio poruku od konvoja Ruske vojske da se nalaze na minutu od mosta, jednostavno nije bilo vremena da dovršimo ručak, smotamo tepihe i pristojno se pozdravimo. Ponekad Ponekad moraš iz loše situacije izvući što god se može.” Eva se nasmije. Kad je htjela izraziti prezir, činila je to dobro. “Ti si prodavač tepiha? Četrnaestero ljudi je mrtvo zbog tepiha?” t epiha?” “A u Moskvi je pobio ljude iz svog vlastitog odreda”, reče Arkadij. “Nedovršeni poslovi.” Isakov je pokazao Arkadiju da se ne miče, pa ga je prepipao tražeći oružje. “Stvarno nemaš pištolj. Nemaš pištolj, nemaš slučaj, nemaš dokaza.” “Ima fotografije”, reče Eva. “Tužitelj Sarkisian bi ih poderao. I Zurin bi učinio isto.” Isakov je uper io Walther direktno u Arkadija. Granica je prijeđena. “Vjerojatno će mi dopustiti da vodim istragu. Nemaš pištolj? Možda će to biti dovoljno. Možda si pronašao ovaj stari pištolj za vrijeme iskopavanja. Uglavnom, nisi imao  plan. Vidio si Evu i sišao s motora. Je li vrijedilo svega ovoga ovoga samo da je dobiješ natrag?” natrag?” “Jest.” Shvatio je da je ona razlog zbog kojeg se vratio kad je izišao iz crnog jezera u koje je  bio potonuo kad je nastrijeljen.

Ali djelomično je razmišljao kao profesionalac. Isakov će prvo upu cati njega, zatim Evu, a zatim će omotati Arkadijevu mrtvu ruku oko pištolja kako bi stvar izgledala kao ubojstvo i samoubojstvo, što će sve biti izvršeno na ulici, izbliza i brzo i efikasno. Walther je bio težak  poluautomatski pištolj za potezanje čijeg okidača je trebalo dosta vremena, i s vrlo snažnim  povratnim trzajem. Ispunio je Isakovljevu Isakovljevu šaku. Ovaj se nije žurio, ali ni oklijevao. Arkadij se  prisjetio kako se Ginsberg divio Isakovljevu miru pod paljbom. Je li itko budan pred monitorima sa slikom s nadzornih kamera, pitao se Arkadij. U BMW-u? Čuo je udaljeni rad nekakvog stroja, ali gdje je plavo -bijeli milicijski kombi? Nisu li pekari u ovo doba već u pokretu, na putu prema svojim pećima? Sovjetska ulica je  bila mirna poput groba.

“Nisi imao pištolj, nisi imao tužitelja, nisi imao slučaj, nisi imao dokaza.” Isakov nije zakoračio unazad da upuca Arkadija; gurnuo je cijev pod Arkadijevu čeljust na nemoguće -je promašiti udaljenost. udaljenost. “A onda te ostavila ostavila tvoja partnerica. partnerica. Nije ni čudo da si deprimiran.” “Nije ni čudo da si deprimiran”, Isakovljev glas se ponovno začuo iz džepa Evina kaputa.

Izvadila je diktafon iz kaputa, otvorila ga i pokazala kasetu. Isakov ju je u nevjerici gledao kako je baca preko ograde. Kaset a je slučajno bila bijela i nestala je na snijegom prekrivenoj tratini. Jarka svjetla detektora kretanja upalila su se i ugasila.

Isakov je i dalje nepomično držao pištolj na Arkadiju. “Idi po kasetu.” “Na vratima je kamera.” “Nije me briga hoćeš li ići preko, ispod ili kroz ogradu.” Isakov je pustio Arkadija i pogurnuo ga. “Donesi je.” “Ili? Mislim da kasetu neće biti lako pronaći. Nećeš imati vremena da je pronađeš nakon što opališ iz tog starog topa, a moraš je pronaći jer je na njoj tvoje kompletno priznanje. U šahu se to zove biti vezan.” Zvuk struganja najavio je približavanje snježnih ralica koje su odizale snijeg s ulice. Kamioni su napredovali polako, ali veličanstveno u maglovitoj svjetlosti uz koju su Arkadij i Eva hodali. S motora su vidjeli Isak ova ova koji je još uvijek stajao ispred vrata ograde, potpuno nepomičan.

26 Vozeći se prema stanu, Arkadij je bio radostan i iscrpljen, kao da su on i Eva prešli pustopoljinu  prevara i nerazumijevanja i preživjeli. Znao je da će poslije razgovarati o tome i da d a će riječi ri ječi oslabiti to iskustvo, ali ovog su se trenutka vozili na motoru sretni i otupjeli.

Samo je jednom progovorila, nadglasavajući buku motora: “Imam poklon za tebe.” Izvadila je kasetu iz kaputa. “Prava kaseta.” “Ti si nevjerojatna žena.” “Ne, ja sam užasna žena, ali što je, tu je.” Dok su čekali da se zatvore vrata dizala razgovarali su o trivijalnim stvarima, čuvajući svetost trenutka.

“Jesi li još uvijek istražitelj?” “Sumnjam.” “Izvrsno. Možemo otputovati na neko mjesto sa sunčanim plažama i palmama.” palm ama.” Dok su se vrata dizala zatvarala, u dizalo se ukrcala mačka s našušurenom dlakom, iznenadivši iznenadivši se izvinula leđa u grbu i pobjegla. “Što ćemo sa Ženjom?” upita Arkadij. “Trebali bismo Ženju povesti sa sobom”, reče Eva. Zašto ne, pomisli Arkadij. Na zlatni pijesak, plavu vodu i redovne poraze na šahovskoj ploči. Ako to nije odmor, nije znao što jest. Eva je skinula šal i stresla snijeg sa sebe kad su zateturali izlazeći iz dizala na Arkadijevu katu. Sreća je slična pijanstvu. Arkadij nije osjećao uobičaj eni teret.  Na vratima stana ju je upitao: “Želiš li vidjeti zmaja?” zmaja?” “Hajde da samo pokupimo Ženju i krenemo”, prošaptala je. Eva je ušla prva. Kad je upalila svjetlo Bora je iskoračio iz kupaonice. Arkadij je prepoznao isti bodež koji nije uspio naći na ledu Čistije prudi. Imao je dvostruku oštricu i bio je oštar poput  britve, i kad ga je Arkadij zgrabio, rasjekao rasjekao mu je dlan cijelom dužinom. Bora se okrenuo okrenuo i zario nož  pod Evina rebra i odgurao je j e nazad preko p reko tijela tij ela Sofije Andrejeve. Sofiji Andrejevoj je j e bio prerezan

grkljan, i lice joj je bilo bijelo pod napadnom maškarom i ružem. Na zidovima i plakatima vidjele su se kapljice krvi, tragovi borbe. Ženja je bio zabarikadiran iza stolića u kutu dnevne sobe s dugačkim nožem u jednoj ruci. Na stolu je ležao djelomično sklopljen Tokarev koji je čekao povratnu oprugu i navlaku.

Bora je na rukama imao gumene rukavice i lakoperivu trenirku. Upitao je Arkadija: “Smiješ li se sada?” Kad je izvukao nož iz nje, Eva je skliznula na pod pokušavajući pokušavajući doći do daha. Ženja je u kutu pokušao dohvatiti oprugu i ona se otkotrljala sa stola. Kako nepošteno, pomisli Arkadij. A bili su tako t ako pametni, pogotovo Eva.

Bora je imao samouvjereno držanje i pristup mesara koji je spreman rasporiti trbuh, ali i voljan  početi s rukom ili nogom. U filmovima ovo je bio trenutak kad junak omota neku tkaninu oko ruke radi zaštite, pomislio je Arkadij. Ali činilo se da nikakva tkanina nije na raspolaganju. Umjesto toga, Arkadij se spotaknuo o tepih i pao. Bora se odmah uspeo na njega i pritisnuo mu ozlijeđeni dio glave o pod.

Borin dah je bio vruć i vlažan. “U tvom dvorištu je teretana. Izlazim ja iz nje, kad, koga ja to vidim kako skida motociklističku kacigu? Čovjeka s Čistije prudi! Sjećaš se kako si se zabavlj ao tamo na ledu? Smijao si se krivome čovjeku.”

Bora je bio sav u mišićima, dok bi se Arkadij zapuhao penjući se uz stepenice stadiona. Osim toga, imao je samo jednu zdravu ruku kojom se mogao braniti od Bore. Sve je bilo krivo. Crveni  prsten oko vrata Sof ije ije Andrejeve. Ženjin očaj kad je opruga pištolja odskočila i otkotrljala se izvan

dohvata. Evini pokušaji da diše. Bora je povećao pritisak na nož. “Smiješ li se?” Bora je primaknuo nož Arkadijevu uhu, poškakljavši ga po tankim dlačicama unutar uha. Polagano, nevoljko, Arkadijeva ruka je popustila. Sjetio se sna u kojem je sve iznevjerio. Nije

se sjećao pojedinosti, pojedinosti, ali smisao je bio isti. Šahovska ploča se odbila od Borine glave. On je j e podigao pogled i Ženja je opalio.  Neće biti drugog pucnja jer je dječak dječak povukao okidač okidač bez povratne povratne opruge. Ali nije ni bilo potrebe za drugim pucnjem. Bora je ležao raširen na podu s crnom rupom veličine opekotine od cigarete na glavi. Uz vjetar i snijeg koji su neprestano mijenjali smjer bilo je teško reći kreću li se kola hitne pomoći naprijed ili ne.

Arkadij i Ženja su se povezli s Evom i bolničarkom, djevojkom s uputama na papiru. Eva je  bila zavezana za nosila, s dekama navučenima navučenima do brade, maskom za kisik na licu i žicama koje su je  povezivale s nizom monitora. Ženja Ženja j e na sklopivom sjedalu obgrlio svoja koljena. “Plitko diše”, rekao je Arkadij. Bolničarka je uvjeravala Arkadija da iako žrtve napada nožem mogu umrijeti od šoka i gubitka svij esti, krvi u roku nekoliko sekunda, dvadeset minuta nakon što je napadnuta Eva je i dalje  bila pri svijesti, oči su joj bile fokusirane na Arkadija i gotovo da uopće nije krvarila. Arkadij je pokušavao djelovati hrabro, ali cijelo iskustvo je nalikovalo vožnji u dizalu koje ponire suludom brzinom. Gledao je katove kraj kojih je prolazio, ali ni je  je mogao izići. Eva je podigla masku za kisik. “Hladno mi je.” Arkadij je povukao deku kojom je bila pokrivena i razderao njezinu haljinu kako bi bolje

 promotrio ranu, porezotinu s ljubičastim rubovima između rebara. Iz rane nije izlazila krv osim kad  bi je pritisnuo, kad bi procurila krv tamnocrvena tamnocrvena poput vina.

Čekali su. Arkadij i Ženja su sjedili na klupi ispred operacijske dvorane, pokušavajući bar nakratko vidjeti Evu svaki put kad bi se otvorila vrata iza kojih je odvezena. Arkadij je neprestano koracima

 premjeravao hodnik. hodnik. Buljio je u natpise na zidu kojima se zabranjivalo pušenje i korištenje mobitela.  Na kraju hodnika bio je izlaz za slučaj nužde koji je vodio na krov; vani je snijeg prekrivao trijem odguravajući opuške od cigareta i prazne kutije. Prelistao je reklamne brošure na stolu zapravo ih ne čitajući: “Što raditi u Tveru”, “Luksuz u Sovjetskoj ulici”, “Kako dobiti na ruletu”. Osjećao se kao da se skamenio. Ženja se sakrivao u Evinu kaputu izvan kojega su mu stršale noge sve dok ga Arkadij ni je  je zagrlio i zahvalio zahvalio mu što ih je sve spasio. Svi bi bili mrtvi da nije bilo njega. njega. “Mislim da si ti najhrabriji dječak kojega sam upoznao. upoznao. Najbolji od svih.” Ženjino plakanje pod kaputom zvučalo je kao slamanje drveta. Elena Iljičnina je izišla u ljubičastoj kirurškoj uniformi potamnjeloj od znoja i obratila se Arkadiju tihim, posebnim tonom koji nije nudio ni mrvicu lažne nade. “Drenirali smo priličnu količinu krvi. Kod doktorice Kazke gotovo uopće nije bilo vanjskog krvarenja, ali iznutra se utapala. Po stoji toliko organa koje nož može pogoditi -  pluća, jetra, slezena, dijafragma i, i , naravno, srce - ovisno o dosegu

noža. Kompletna laparoskopija i krpanje mogli bi potrajati satima. Predlažem vam da se javite u hitnu službu da vam propisno pregledaju ruku.” Arkadij je mogao zamisliti hitnu službu i njezinu noćnu populaciju pijanaca i narkića koji se međusobno natječu za pažnju osoblja. Vjerojatno nedostaju samo vampiri. “Ostat ćemo.” “Naravno. Kako sam blentava što predlažem liječničku pomoć.” Arkadij nije s hvaćao zašto je tako gruba. “Možete li mi, molim vas, reći gdje smijem upotrijebiti mobitel?” “Na ovom katu ne. Naši instrumenti ih ne vole.” “Onda gdje?” “Vani.” Uhvatila ga je kako odmjerava vrata na kojima je pisalo IZLAZ U SLUČAJU  NUŽDE. “Nemojte “Nemojte ni pomišljati na to.” ***

Kad mu je već dozlogrdilo buljenje u pod, Arkadij je ponovno dohvatio brošure sa stola, prospekte na sjajnom papiru koji su se presavijali i nudili stanove, manikure, restorane s intimnom atmosferom,

 priliku za upoznavanje muškaraca iz inozemstva. Jedan je reklamirao Tepihe Sarkisian. “Ekskluzivan perzijski, turski, orijentalni tepih prekrasna je investicija! Tepisi sa zmajevima  pogotovo, samo dobivaju na vrij ednosti. U pariškim i londonskim aukcijskim kućama tepisi s utkanim zmajevima dosežu vrijednost od sto tisuća dolara i više!” Na popratnoj fotografiji lijepo odjeven čovjek s potpuno sijedom kosom pokazivao je crvenog zmaja koji je čučao unutar kompliciranog dezena tepiha. Arkadij je kemijskom olovkom obojio muškarčevu kosu i obiteljska sličnost s tužiteljem Sarkisianom bila je potpuna. Viktor i Platonov stigli su iz Moskve s kartonskim čašama s čajem u rukama. “Nazvala me tvoja doktorica. Ja sam nazvao Platonova.” Platonov reče: “Ti i Ženja niste valjda mislili da će vas vaši prijatelji ostaviti na cjedilu?” “Ti si u vezi s Elenom Iljičninom?” Arkadij upita Viktora. “Na neki način. Sjedili smo zajedno kad si bio u bolnici. Bdjeli smo zajedno.” “Ti si bio pijan.” “Zanemariv detalj. Popij svoj čaj.” Čaj je djelovao razvodnjeno i hladno. Arkadij je otpio gutljaj i gotovo pljunuo. “Kapljica etanola.” Viktor je slegnuo ramenima. “Postoji više vrsta čajeva.” “Užasan je.” “Nema na čemu.” Pružio je Arkadiju pištolj i dodatni magazin. Arkadij ga je odbio. “Mislim da te Elena Iljičnina nije pozvala kako bismo pucali po njezinoj  bolnici.” “Postali bismo slavni. Bili bismo teroristi u večernjim vijestima.” ***

Ženja i Platonov su igrali šah na slijepo, što je bilo upravo ono što je dječaku trebalo da mu zaokupi misli. Viktor se potpuno udubio u katalog ženskog donjeg rublja.

Arkadij je zadrijemao i u snu otišao po cigarete. Pronašao je automat za cigarete u podrumu  pokraj kantine koja je bila zatvorena, i izložbu crteža školske djece. Bilo je mnoštvo princeza i umjetničkih klizača, igrača hokeja i Crnih beretki. Zbunio se na povratku, promašio skretanje i krenuo pogrešnim dizalom u drugi dio bolnice. Sad mu je bilo vruće, bio je znojniji i bila je sredina dana. Čuo je br ujanje izvanbrodskih motora, uranjanja vesala, poskakivanje riba, umorno plutanje aluminijskog čamca. Mušice su lijegale jajašca na vodi, libele su se gostile mušicama, laste su grabile libele u letu, a obadi su se hranili Platonovom.  Na glavi je j e imao okruglu kapu sa štitnikom kakve su Nijemci nosili u Africi za vrijeme rata kako bi zaštitio vrat i svakih pet minuta bi kao mahnit počeo mlatiti obade zbog čega bi se čamac zaljuljao. “Krvopije! To je vjerojatno razlog zbog kojeg stvorenje ostaje u mračnim dubinama.” Platonov je ponovno uronio vesla u vodu i smogao snage za jedan zaveslaj. Veslao je jer bi, da

se smjestio na krmu ili pramac, čamac postao nestabilan. Ženja je sjedio sprijeda u majici i kratkim hlačicama i kopao po kutiji s bombama i granatama. Lagano je potamnio i čak se malo popunio. Oko vrata mu je na remenu visio fotoaparat.

“Imamo samo još jednu bombu”, rekao je Ženja. “Kako stojimo sa sendvičima?” upita Platonov. Arkadij je pogledao u košaru od šiblja. “Imamo ih sasvim dovoljno. Neki su se malo smočili.” “Ne postoji takvo nešto”, rekao je Platonov, “kao malo smočen sendvič.” Ženja je kroz fotoaparat pregledavao vodu. “Jeste li znali da neki leševi ne tonu niti plutaju, nego se samo zadržavaju pod vodom?” “Zvuči prekrasno.” Platonov je umočio   svoju kapu u vodu i ponovno je namjestio na glavu, uživajući u hladnći vode koja mu je j e potekla niz kožu. “Ponovi mi plan još jednom”, rekao je Arkadij. Ženja reče: “Aktivirat ćemo bombu, neku koja će napraviti dobru eksploziju. Čudovište će se zainteresirati, doći ovamo i ja ću ga slikati.” “Dobar plan.” “Bit će na naslovnici svih mogućih znanstvenih časopisa”, reče Platonov. Libela je počela letjeti oko čamca, raditi osmice i okrete u zraku toliko blizu Platonova da je ovaj izgubio ravnot ežu. Kad se čamac trznuo, on i Ženja su ostali u njemu. Arkadij je pao u vodu i  potonuo. Bilo mu je ugodno pod površinom plutajući pod sjenom čamca kad mu se veća sjena  pojavila pred očima. Više stotina godina stara jesetra, sa školjkama na sebi i oklopom na rebrima,  prošla je pokraj njega njega s bijelim velom koji joj je visio visio iz ralja. Divovska riba bila je metalnosive boje, boje, a oči su joj bile velike kao pladnjevi. Arkadij je krenuo za velom prema mračnom dnu jezera, gdje je  pronašao Evu zarobljenu pod golemom stijenom koju nije mogao ni pomaknuti. Arkadij je pogledao gore prema čamcu i vidio Ženju kako baca nešto u vodu. Bomba! Nastao je ogroman mjehur nakon kojeg je uslijedio udarni val koji je na površinu jezera razbacao gomilu ribe, a ispod površine odmaknuo stijenu. Arkadij je primio Evu za ruku i oboje su se bez napora uzdizali prema površini sve dok ga Viktor nije, drmusajući ga, probudio. “Dolazi k svijesti.” Eva je izišla iz operacijske dvorane kao slabija verzija nje same, oblivena znojem, pod anestezij om i gluha na zveket stalka za infuziju koji su gurali pokraj nje. Onda su se vrata odjela intenzivne njege zatvorila za njom.

“Doktorica Kazka je prošla kroz teško razdoblje”, rekla je Elena Iljičnina. Ona je osobno izgledala potpuno iscijeđeno, s tamnim podočnjacima i udubljenjem nastalim od kirurške maske koje  joj se protezalo preko lica poput šava. “Oštrica se nakon penetracije kretala polukružno, tako da je

 postojao veći broj ozljeda koje je trebalo sanirati. Jedno plućno krilo je zagrebano, a dijafrag ma  perforirana. Ipak, srce nije ozlijeđeno. Inače bih inzistirala na hospitalizaciji radi promatranja, ali razumijem vašu veliku potrebu da se vratite u Moskvu, pa sam organizirala ambulantni prijevoz. Vi se za plaćanje možete dogovoriti s vozačem.” “Ali izvan opasnosti je?” upita Arkadij. “Nije, sve dok je s vama”, napomenula je Elena Iljičnina promatrajući ljubičastu stranu njegova lica. “Dobro se brinete za moj fini ručni rad? Pazite kad prelazite ulicu?” “Pokušavam.” “Znate, trebali bismo prijaviti svaki nasilni zločin miliciji. Ja bih željela prijaviti čovjeka koji  je doživio čudo i odbacio ga”, rekla je Elena Iljičnina i odmarširala kroz vrata na odjel za intenzivnu njegu, ostavivši Arkadija za sobom s osjećajem da mu je glava na kolcu. Viktor reče: “Našu veliku potrebu? Naša potreba je da odemo iz ove rupčage od grada. Problem s ovakim gradovima je to što bi mogao mo gao biti bilo gdje. Rusija posvuda ima gradova kao što je Tver, kao tisuću ružnih kćeri. Nije važno koliki su, svi su isti. Iste depresivne zgra de, isti prazni trgovi, čak i isti kipovi, jer više ne primjećujemo koliko su ružni. r užni. Što vi mislite, gospodo?” “Mislim da si popio dovoljno čaja”, reče mu Arkadij. “Moramo odvesti Ženju na sigurno.” Platonov se odjednom pretvorio u brižnog roditelja. Arkadij reče: “Idite na prilaz za ambulantna kola. Dogovorite nešto s vozačem.” “Ti ne ideš?” upita Viktor. Arkadij je promatrao kako posljednje sestre izlaze iz prostorije za pranje ruku ispred

operacijske dvorane. dvorane. “Dajte mi pet minuta.” Arkadij je prošao kroz vrata izlaza za slučaj nužde i popeo se na terasu na petom katu, a zatim metalnim stubama na krov.

 Našao se na zasjenjenom otoku okruženom slabom svjetlošću reflektora i napučenom ventilacijskim odušcima s pokrovom od snijega. Spiralne rešetke odušaka vrtjele su se kao derviši. Ventilatori su zujali. Odušak s krilcem nervozno se meškoljio na vjetru. Bio je na uzvisini, što je savršeno za mobitel.  Nazvao je Moskvu.

 Nakon jedanaestog jedanaestog zvona glas je odgovorio odgovorio s: “Tko je, dovraga?” dovraga?” “Tužitelju Zurine, ovdje Renko.” “Kriste.” “Vraćam se. U mom stanu u Tveru nalaze se dva leša. Jedan je leš starije žene s prerezanim grkljanom, vrlo drage žene po imenu Sofija Andrejeva Poninski, a drugo njezina napadača Bore Bogolova, kojega sam ja ustriijelio.” Dao je Zurinu adresu . “Čekaj, čekaj. Zašto zoveš mene? Ti radiš u Tveru u uredu tužitelja Sarkisiana.” “Sarkisian je bio povezan s Bogolovom. Također je i s moskovskim detektivima Isakovom i Urmanom upleten u ubojstva, ratne zločine i primanje ukradene robe. Imam Isakovljevo  priznanje snimljeno na kaseti.” “Kriste.” “Šokantno. Tko zna kamo to vodi?” “Što insinuiraš?” “Samo to da ova istraga ne može biti povjerena Tveru. Mora je voditi tužitelj izvana čija je reputacija besprijekorna. Ostavio sam vam ključ iznad vrata stana.” “Ti gade jedan, snimaš li ovaj razgovor? Gdje si?”

Arkadij je prekinuo vezu. To je za početak bilo dovoljno. Razgovor ga je osvježio. Oslonio je ruke na ogradu, duboko udahnuo, a drhtaj olakšanja prošao mu je kroz tijelo. S krova bolnice pogledom je obuhva tio crnu vodu Volge i vijugavu svjetlost prometa duž ceste

uz rijeku. Lenjinov trg bio je obasjan jarkom svjetlošću, ali dalje od središta grada, ulične lampe su  bile nježno zagušene snijegom. Kako je snijeg padao, grad je tonuo i uzdizao se. Snijeg ima ri tam  baš kao i more more valove, i stvarao stvarao je iluziju, dok je padao, padao, da se Tver uzdiže. “I nije tako loše”, reče Arkadij. Snijeg se slijegao. Snijeg se slijegao na junaka pred vratima ograde u Sovjetskoj ulici, potpuno

nepomičnog, koji je još uvijek razmišljao o svom sljedećem potezu. Snijeg se slijegao na kosti koje su se prestale sakrivati. Slijegao se na Tanju i ruske nevjeste. Slijegao se na stil i otmjenost Sofije Andrejeve.

Pomislio je kako je doktorica u krivu što se tiče čuda. Pravo čudo je to što će se s tanovnici Tvera probuditi i ugledati Tver transformiran u čisto i bijelo mjesto. A što se duhova tiče, ulice su ih pune.

ZAHVALE Zahvaljujem Ellen Irish Branco, Luisi Cruz Smith, Donu Sandersu i Annie Lamott što su neprestano iznova čitali Staljinov duh , i Samu Smithu što je sa mnom podijelio istraživanje u Moskovskom Muzeju Metroa.

Želim također zahvaliti i doktorima Nelsonu Brancu, Michaelu Weineru, Kenu Sacku i Wayneu Gaugeru na medicinskim savjetima i Georgeu Youngu Youngu na savjetima o oružju. U Rusiji mi  je  pomogla Nina Rubašova, agentica agencije za pronalaženje partnera, Carl Schreck, izvjestitelj,  pukovnik Aleksandr Jakovljev, detektiv; Ljuba Vinogradova, prevoditeljica; Andrew Nurnberg,

suradnik i Crveni Kopači iz Tvera. Ali naravno, prvoj i posljednjoj, zahvaljujem Em.