Duh u močvari
Duh u močvari, roman Ante Gardaša čija se radnja odvija u Kopačevu i Kopačkom ritu. Roman "je prvi put objavljen 1989. godine". U njemu se autor "predstavlja kao dobar poznavatelj i veliki ljubitelj prirode. U svim njegovim prijašnjim romanima zajedno nema toliko opisa prirode, života u njoj i ljudi čiji je život usko povezan s prirodom" kao što to u "ovom djelu. Gardaš svoje junake" Mirona i Melitu, poznate iz trilogije "Ljubičasti planet", "Bakreni Petar" i "Izum profesora Leopolda", "dovodi u Kopački rit usred zime". Čitaocima otkriva "golemo bogatstvo raznolikosti oblika, detalja i odnosa koji vladaju u tom prirodnom parku. Obogaćuje roman prirodoslovnim činjenicama upoznajući čitatelje s raznolikim pticama koje se tu gnijezde i zadržavaju, kao i s ostalim životinjama kojima je tu obitavalište (...) Izborom Kopačkog rita za mjesto radnje podcrtana je
problematičnost vremena u kojima je sudbina prirode naizvjesna. Po pravilima dječjeg romana djeca djeluju u družini. Pomažu lovcima prihranjivati životinje u oštroj zimi, a mali junaci neće ni ovdje proći bez velike pustolovine kao što je to bivalo i u svim prijašnjima romanima u kojima su se pojavljivali. Svojim dječjim nemirom i radoznalošću oni pokreću radnju. Fabula ima formulu kriminalističkog romana graĎenog po detekcijskoj metodi. Odrasli ne uspijevaju otkriti počinitelje bezakonja, ali djeca otkrivaju zlikovce, pribavljaju dokaze i razrješavaju misterij o duhovima. U ovoj uzbudljivoj krimi-priči čitatelj otkriva ljepote rita, njegova jezera, bare, otoke, puteljke, biljni i životinjski svijet i ne može ne osjetiti njegovu posebnost. Tako uz krimipriču s elementima pustolovnog romana, imamo i priču o izazovnom odnosu čovjeka i prirode i opasnosti kada je prirodan poredak stvari ugrožen, što postaje velika kušnja za civilizacijski opstanak. Ovaj roman poziv je na čuvanje prirodnih ljepota i njenih stanovnika. Fabula je dinamična, napeta, puna neizvjesnosti i iščekivanja jer Gardaš je majstor u voĎenju radnje, stvaranju zapleta i neočekivanih obrata te u spretnom rasplitanju radnje. Glavne junake rese osobine upornosti, hrabrosti, prijateljstva i spremnosti za pomoć. Pripovjednu strukturu romana karakterizira jednostavan, razgovijetan jezik, s obiljem životnih dijaloga. Likovi su i razgovorno izdiferencirani: dječaci mnogo upotrebljavaju žargonske izraze, Melita voli umanjenice, a gospodin Jozsef Varga, MaĎar podrijetlom, govori brkajući rodove i padeže. Iz djela zrači topla i iskrena čovjekoljubivost, dobrota i plemenitost. Ono je potvrda najpozitivnijih temeljnih ljudskih vrijednosti, danas poljuljanijih nego ikad." Pored Mirona i Melite važniji junaci romana su još: Eukaliptus ili Liptus (pravo ima Varga Zoltán); Vučević, predsjednik Lovačkog društva; Bakalar ili Baki, mršavi dječak; Slanina, debeli dječak; Aranka, djevojčica; Lévay, krivolovac. Prvo izdanje ovog romana objavila je zagrebačka "Mladost" u Biblioteci Vjeverica i s ilustracijama Vladimira Džanka (naklada 5.000 primjeraka). Drugo izdanje (identično prvome) uslijedilo je 1990. godine. Treće izdanje objavilo je zagrebačko "Znanje" u Biblioteci Stribor 1994. s ilustracijama Duška Gačića. To izdanje ponovljeno je 2000. godine. Peto
izdanje objavila je zagrebačka "Alfa" 2002. s ilustracijama Svebora Vidmara u biblioteci Knjiga za mladež (naklada 3000 primjeraka). Prema romanu Duh u močvari 2006. godine je snimljen i Duh u močvari (film). Redatelj filma: Branko Ištvančić
Glavni likovi: Mirona i Melita Ostali likovi: Eukaliptus ili Liptus (pravo ima Varga Zoltán); Vučević, predsjednik Lovačkog društva; Bakalar ili Baki, mršavi dječak; Slanina, debeli dječak; Aranka, djevojčica; Lévay, krivolovac. Brat i sestra, Miron i Melita, odlaze na zimovanje prijatelju Zoltanu (Liptusu) u Kopačevo. U tijeku je velika akcija lokalnog stanovništva i lovačkog društva kojom pomažu divljim životinjama iz rezervata da prežive zimu. Po dolasku, iste noći, dječak Halasz naĎen je promrzao na obali gdje bunca da ga je napao bijeli duh na jednom od otoka u močvari. Otada zanijemi. Baba Etelka otkrije tajnu kako je duh viĎen još davno i kako ne može s otoka pa se sveti svakome tko stupi na njega. U mjesto se uvuče strah. Lovci, na čelu s Vučevićem, Kovačevićem i Levayjem, pokrenu istragu. Ali ni oni ni liječnici ne mogu pomoći Halaszu. Zato Miron, Liptus i Melita odluče naći duha i ponuditi mu da ga čamcem prebace na obalu u zamjenu da ozdravi njihovog prijatelja. No, duh zapuca i rani lovca Levayja čime dokaže da je mnogo opasniji nego što se mislilo. Radnja filma se odvija u jedinstvenom zimskom pejzažu Kopačkog Rita. Povrh krovova baranjskih kućica koje krase rodina gnijezda na dimnjacima, unikatnog duha ovdašnjih ljudi, zvuka tambure i cimbala, te starih lovaca, tih vrijednih čuvara prirodnog blaga, djeca doživljavaju nezaboravnu pustolovinu. Upoznaju fenomene autohtone flore i faune kao i važnost brige za okoliš i životinje koje u njemu žive.
Izjava redatelja: Scenarij je rađen prema istoimenoj knjizi omiljenog dječjeg pisca Ante Gardaša uz čije su junake Mirona, Melite i ostalih odrastali mnogi naraštaji. Stoga je "Duh u močvari" i uvršten u lektiru četvrog razreda osnovne škole. Djelo je to koje osim uzbudljive dječje priče educira i služi kao primjer. Kao takvo, odabrano je da obilježi veliki povratak cjelovečernjeg dječjeg filma koji u hrvatskoj kinematografiji nije snimljen dvadeset godina.
Iako mu hrvatska kritika nije bila sklona, jer riječ je ipak »samo« o filmu za djecu, "Duh u močvari" postao je jednim od najgledanijih hrvatskih dugometražnih filmova posljednjih godina. Pokazalo se i da je pogled onih koji su gledali s visoka bio pogrešan.(...) Filmovi kao što su "Vlak u snijegu", "Vuk samotnjak", "Družba Pere Kvržice" neki su od najomiljenijih hrvatskih filmova uopde, da i ne govorimo o ulozi koju su odigrali za promicanje vrijednosti domade kinematografije. I u vrijeme kad su snimljeni djeca su ih prihvadala bez zadrške, a isto je i danas. Oni su postali bezvremenska ostvarenja, a to de se koliko god netko sumnjao dogoditi i s "Duhom u močvari". Treba samo znati slušati i pitati za mišljenje na pravom mjestu. Božidar Trkulja, Vjesnik, 26.02.2011.
