VJERA I KULTURA
Za Boga i Hrvatsku: kristocentrično-kroatocentrična deklaracija Marko Francišković Proklet bio tko nemarno obavlja poslove Jahvine! Proklet bio tko krvlju mač svoj ne omasti! (Jeremija 48, 10)
društvene marginaliziranosti i primjereno odradi svoju dužnost koju ima po svojim poklonjenim talentima. Po razini pogubnosti u kojoj se kao država i nacija sada nalazimo stanje je višestruko teže i opasnije nego na početku devedesetih godina prošlog stoljeća kada je opasnost bila svima očigledna, a na kraju izražena i kroz klasičnu vojnu agresiju kojim smo doslovno bili natjerani na borbu za opstanak. Trenutna veća opasnost po državu i naciju proizlazi iz toga što širokim narodnim masama nije vidljivo i nije posve jasno što se uistinu događa zbog skrivene naravi ove aktualne dekonstrukcije države i društva, a dominirajuća vlastodržačka i gospodarska klika koja sačinjava sadašnji režim ili ne zna, ili ne želi uraditi ono što je nužno da bi izvela svoj narod na put slobode i opstanka. Suptilno i neočigledno djelovanje kulturne, medijske i političko-ekonomske sile, a sve skupa izvedeno na osnovi antikristovske duhovnosti koja neumoljivo radi protiv Boga i čovjeka, dominirajući je oblik trenutačne agresije na Hrvatsku i Hrvate. Jedne nadasve intenzivne agresije usmjerene na uništenje temeljnih društvenih vrijednosti: čovjeka, obitelji, domovine i vjere otaca. Agresije kojom se sustavno i permanentno rastače Hrvatska kao država i porobljavaju Hrvati kao narod, a intenzivno i sustavno počevši s tom bezbožnom i neljudskom strategijom suptilnog uništenja od razdoblja nakon Oluje kao naše konačne pobjede nad klasičnim vojnim osvajačem. Da bi naše stanje bilo još gorim i situacija još pogubnija hrvatska otuđena klika, ta skupina Judinih sinova koje treba žaliti zbog stanja njihovog duha i moliti se za njihovo obraćenje, stavila se potpuno u funkciju služenja stranim centrima moći koji planski provode bezbožni i protuljudski globalizam i kojima je krajnji cilj u apsolutnoj svjetskoj dominaciji nad cijelim čovječanstvom. I to sve do razine prisvajanja božanskog statusa i pokoravanja svega čovječanstva, te se pokrenuti proces neće zaustaviti sve dok urotnici protiv Boga i čovjeka ne ostvare taj cilj koji su sebi zacrtali i koji im je od oca laži obećan. Stoga, sada smo u situaciji da kao što smo prije imali privilegij biti suvremenicima i participatorima stvaranja hrvatske države, sada imamo taj privilegij da državu rođenu na krvi mučenika usmjerimo na put istine, slobode i pravde. Ali, razlika je u tome što se sada borba umjesto na klasičnoj vojnoj bojišnici odvija na bojnom polju vrednota, tj. u zoni apstrakcije ili virtualiteta, izraženog prvenstveno u vidu sprege moći novca i informacija. Samo tako da shvatimo da smo sada i dalje u ratu, ali ratu koji se vodi drugim sredstvima i na drugom frontu od onoga prethodnog i da se moramo braniti što bolje možemo i umijemo, moguće je ostvariti stvarni progres u svim područjima ljudskog života, kako pojedinca tako i nacije. Taj stvarni progres uključuje sve od duhovne obnove, kulturnog oplemenjivanja i znanstveno-obrazovnog razvoja, pa sve do, između ostalog, i na danas toliko istaknutom i željenom materijalnom blagostanju.
“Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač.” (Matej 10, 34) Ljubljena braćo i sestre, svim srcem i svom dušom molim sve one kojima je stalo do hrvatskog naroda i hrvatske države, molim sve one koji su u svojoj nutrini pozvani biti aktivnim pokretačima hrvatske nacije prema svome vrhunaravnom smislu i prema svome poslanju da se napokon shvati sva dramatičnost sadašnjeg povijesnog trenutka. Molim da se uvidi da su Hrvatska država i hrvatski narod životno ugroženi, da nam je dovedena u pitanje elementarna opstojnost i da nema više vremena za odgađanje silovitog djelovanja na promjeni ovog pogubnoga stanja. Stoga molim i pozivam svakoga da učini sve u svojim ljudskim mogućnostima kako bi se nacija osvjestila, probudila i istrgnula iz stanja rezigniranosti; iz ovog stanja uspavanosti u koju je dovedena smišljenom protubožjom i protunacionalnom politikom. Zbilja koju živimo ne dopušta ništa manje nego potpunu predanost i bezuvjetnu požrtvovnost, a sve što je ispod te razine predstavlja kukavičluk i izdaju kako pred Bogom u vječnosti, tako i pred svojim narodom u povijesti. Zbilja koju živimo poziva na svenarodno pomirenje i jedinstvo jer samo u miru, ljubavi i slozi možemo se oduprijeti ovome zlu koje se okomilo na nas kao naciju, kao i na našu državu. Zbilja koju živimo traži nacionalnu inteligenciju i ratničku elitu, a koja je uistinu dostojna tog naziva, da konačno nadiđe svoje slabosti u vidu međusobne nepovezanosti, rascjepkanosti, samobitnosti i neodlučnosti te tako konačno iziđe iz stanja Felix Gouin, predsjednik Nacionalnog vijeća, objavljuje u Domu da je general de Gaulle odlučio napustiti vlast. U tišini, nitko nije protestirao.
*** Samo kroz istinu dolazi se do slobode, a po slobodi dolaze i sva ostala blaga. Bez konzumacije Bogom dane nam slobode niti čovjek kao jednika, niti narod kao kolektiv, nisu u stanju ispuniti svoje poslanje; nisu u stanju prikladno upotrijebiti svoje 26
VJERA I KULTURA
darovane im talente. Narod koji se ne žrtvuje za svoju slobodu kao i slobodu drugih nije dobar i vrijedni sluga Gospodinov, nego je narod koji zaslužuje biti označen kao beskorisni sluga koji se izbacuje u tamu gdje je plač i škrgut zubi. Sve nas po pitanju slobode i vrijednosti koju ona po sebi nosi, kao i naša nacionalna povijest neumoljivo uče da proslavljeni hrvatski grad-država Dubrovnik nije bio slobodan zato što je bio bogat, nego je bio bogat zato što je bio slobodan. Isto vrijedi danas jednako kao i onda, a možda čak i više, ali sigurno nikako manje, jer je sada sloboda ugrožena kao nikada prije. Jednako kako je danas kršćanstvo kroz sekularizam sustavno izbačeno iz smisla modernog zapadnjačkog čovjeka kao i društva općenito. Kada se radi o državi, onda je pitanje slobode – pitanje državnog suvereniteta, te kakvo je stanje suverenosti neke države, takva je istinska sloboda jednako društva, kao i svakog pojedinca koji to društvo sačinjava. Upravo stoga što je nacija prirodna obrana od ugroze osobnih sloboda, još je više od osobne ugrožena nacionalna sloboda i na sve se načine osporava i poništava državni suverenitet kako bi se potom moglo porobiti planski izolirane ljudske jedinke ostavljene same sebi i odvojene od drugih ljudskih bića. Bez bližnjih da im pomognu ljudi su lakše pokoreni i na koncu su prisiljeni pokleknuti pred nekim oblikom primjenjene sile. Međuljudska solidarnost i spremnost za pomoć bližnjemu u nevolji je jedna od nenadoknadivih vrijednosti nacionalnog identiteta i posljedičnog državnog suvereniteta. Ovo nikako da shvate utopijski anacionalisti, nadnacionalisti ili internacionalisti koji se bilo iz zlobe ili iz neznanja odriču nacionalnog osjećaja, te istog percipiraju kao nešto što je uzrok, a ne kao rješenje ove svjetske poremećenosti i ugroženosti čovjekove slobode. Neka bude savršeno jasno da ne može biti slobodnog pojedinca bez postojanja slobodnih nacija i na toj osnovi se mora spoznati pripadajuća država sa svojim suverenitetom. To proizlazi iz razloga što strujanje slobode, a sloboda je trajno dinamička i izvire iz Stvoritelja, na osobnoj razini dolazi odozgora i sloboda koja se prima prolazi najprije kroz narodnosno-nacionalnu razinu koja je ono što je na vertikali vrijednosti u većoj sukladnosti prema nebeskom poretku. Kraljevstvo Božje ostvaruje se hijerarhijski najprije kroz zasebna nacionalna djelovanja, a potom kroz izraze različitih osobnih djelovanja, ali uvijek najprije obuhvaćenih i zaštićenih određenom nacionalnom odrednicom. Uostalom, da narodi nemaju svoj vrhunaravni smisao ne bi bilo niti Židova kao izabranog naroda, i ne bi se Bog čovječanstvu objavljivao najprije preko naroda, a potom pripadnikom tog istog naroda. U tom smislu, kao što je Crkva ovdje da posreduje primarno u duhovnom odnosu čovjeka s Bogom, država kao izraz nacionalnog razuma ili razuma nacije posreduje u svjetovnom odnosu čovjeka s Bogom. Pri tome se podrazumijeva da je ono državno-svjetovno podređeno crkvenom-duhovnom u smislu davanja vrijednosnih parametara od strane Crkve prema državi. To je ona, za opstanak i pobjedu nad silama globalizma i svega pripadajućeg zla neophodna ideja teokracije. Teokracija je puno iskorištenje postojanja nacije putem države kao nečega što ima svoju vrhunaravnu ulogu, a ne da se samodostatnim nacionalizmom ostane u pozemljarskoj dijalektici koja sigurno vodi u propast bez obzira na svu svoju teoretsku privlačnost ili obećanja koja istu prate. Propada nacija i njena država koja sebe vidi kao smisao, jednako kao što propada čovjek koji samo sebe vidi kao smisao svojeg postojanja. Također, svaki je narod jedinstven i svaki je teritorij na kojem neki narod obitava jednako tako jedinstven, pa su i konkretna djelovanja za svaku naciju i državu uvijek specifična u različitim detaljima, ali ono što je svim narodima zajedničko je neotuđivost slobode na koju imaju bogom dano pravo.
Na balkonu hotela Strasbourg, de Gaulle 7. travnja 1947. objavljuje stvaranje R.P.F.-a. Odnosno, univerzalna je neotuđivost i nedjeljivost državnog suvereniteta koji predstavlja izraz nacionalne slobode na granicama definiranom teritoriju. Odricanje od suvereniteta, a suverenitet označuje nacionalnu slobodu, je suština neprirodne EU tvorevine kao i cijelog procesa tzv. euro-atlantskih integracija koji su, ovakvi kakvi jesu, isključivo u funkciji ostvarivanja kapital-interesa. Odricanje od suverenosti u bilo kojoj formi za hrvatski narod bi predstavljalo poništenje države i nacionalno samoubojstvo pa stoga to nije prihvatljivo te mora biti pod svaku cijenu spriječeno. Svatko tko iz bilo kojih motiva navija za Hrvatsku unutar EU-a ili NATO saveza usmjerava naciju i državu u sigurnu smrt. Zato na hrvatskoj kulturnoj, medijskoj i političko-ekonomskoj sceni ne može biti nikakvog kompromisa s pitanjem EU ili NATO integracija ukoliko se istovremeno želi biti državotvornim. Istodobno, mora se znati da su EU ili te euro-atlantske integracije samo sastavni dio šire globalizacijske slike i divinizacije kapitala pa su sukladno tome i jednako nerazumne opcije. To je zato jer je u globalizmu koji se pokreće liberalizmom i kapitalizmom ljudski život i integritet čovjeka postao vrijednost koja se stalno i sustavno obezvređuje i to je jedna od neospornih karakteristika globalizma. Stoga, ako je to tako, tko imalo razuman i željan nacionalnog prosperiteta, može prihvatiti globalizam? Sve radnje koje se na bilo koji način zalažu za nekakvo pomirenje s globalizmom ili nekim drugim globalističkim posljedicama poput EU-a ili NATO-a nerazumne su i nacionalno pogibeljne te na kraju porobljuju i narode i čovjeka. Na nikakav način nije moguće pristati na porobljenje jer sloboda je dar Ljubavi, pa se iz stanja u kojem je čovjek i društvo lišeno slobode dalje dolazi u stanje lišavanja ljubavi. Odnosno, ide se u stanje mržnje i smrti, ide se u stanje ulaska u objektivizirano i osamostaljeno zlo koje se potom neizbježno manifestira i u našoj životnoj zbilji. *** U navedenoj neophodnosti istine i slobode za sveukupni nacionalni boljitak danas svoje posebno mjesto ima Vukovar kao žrtva, i Vukovar kao posljednja neoskvrnjena vrijednost iz prethodnog vremena borbe za nezavisnu Hrvatsku. Na virtualnom bojištu vrijednosti na kojem se sada vodi rat Vukovar je jedini nepokoreni prostor koji je hrvatskom narodu preostao. Sve ostale vrijednosti naše borbe za slobodu su devastirane i u stanju okupiranosti, jednako kako je do 95’ u stanju okupacije bila jedna trećina Hrvatske. Tada se sa slobodnog teritorija najprije planiralo, a zatim i išlo u oslobađanje okupiranog hrvatskog prostora. Nažalost, poraženim i potisnutim 27
VJERA I KULTURA
neprijateljskim snagama uspjelo je promijeniti oblik agresije i nastupiti na virtualnom ratištu vrijednosti, te izvesti protunapad i na kraju nas pokoriti prostorno-količinski čak i više nego 91’ godine. Taj neprijateljski protunapad nije uspio jedino u uništenju Vukovara kao najveće vrijednosti Domovinskog rata prisutne u percepciji hrvatskog naroda. Jedne vrijednosti prisutne doslovce kao svetinje i stoga je Vukovar sada onaj slobodni teritorij iz kojeg se mora krenuti u novu oslobodilačku akciju. Jednako kao i prije, najprije to oslobođenje treba planirati, pripremiti i tek na kraju izvesti jer nedopustivo je i pogubno takve stvari izvoditi stihijski i neorganizirano – uostalom, kao i u svakoj ratnoj operaciji. U tome smislu Vukovar danas ima svoju razinu odgovornosti prema Hrvatskoj jednako kako je i prije slobodna Hrvatska imala odgovornost prema svim svojim okupiranim područjima. Dakle, sada je situacija izokrenuta i sada se cijela stvar kreće u obrnutom smjeru: prije je Zagreb bio dužan svim svojim mogućnostima osloboditi okupirani Vukovar, a sada je Vukovar svim svojim mogućnostima dužan osloboditi okupirani Zagreb. Da bi ovo bilo moguće potrebno je ostvariti jednu temeljnu jedinstvenost unutar postojećih državotvornih snaga, a za to ostvariti potrebno je da se te državotvorne snage najprije među sobom pomire. Pomirenje je moguće samo kroz opraštanje, a kada smo kod pojma opraštanja onda se dolazi do kršćanstva u njegovoj suštini i tako je svako pomirenje u Hrvata nemoguće bez prihvata Spasiteljevog nauka. Ipak, za željeno i nužno nacionalno pomirenje državotvornih snaga potreban je jedan početni impuls koji će sve to pokrenuti, a taj bi impuls trebao doći iz Vukovara na način da se svima za primjer i uzor najprije preživjeli vukovarski branitelji pomire među sobom i oproste si sve ono što jedni drugima zamjeraju. Ako ništa drugo, neka ih spoznaja o tome da su svi skupa, i oni i njihovo potomstvo, i dalje jednako mrski, jednako neprijatelji i jednako određeni za odstrijel od prisutnih protubožjih i protuhrvatskih snaga. Stoga, neka svehrvatsko državotvorno pomirenje bude pokrenuto pomirenjem preživjelih vukovarskih heroja, ali neka istovremeno i ova ovdje obrazložena nužnost za pokretačkim
impulsom bude istodobno i jedna velika odgovornost koju kao ljudi svi skupa imaju. Uopće, kao jedna dodatna potvrda za cijelu ovu priču o posebnosti Vukovara za daljnji opstanak Hrvatske i Hrvata, bitno je spoznati da Vukovar nije iznimka hrvatske povijesti u vojničkom smislu, on je iznimka u političkom smislu. To je stoga što nam je vukovarska žrtva konačno dala ovu državu koju sada imamo. Zato iz pijeteta prema toj ultimativnoj žrtvi nije dopustivo ostati ravnodušnim i neaktivnim prema stanju u kojemu se nalazi i smjeru prema kojemu se kreće država Hrvatska. Svi koji smo po Providnosti preživjeli i trenutno smo još živi pod kapom nebeskom imamo svoju svetu obavezu prema pokojnima tako da ne obezvrijedimo njih kao žrtve prinesene za našu slobodu kao i za slobodu sveg našeg potomstva, a država je tu ono nužno sredstvo u svrsi te slobode. Ukoliko je država Hrvatska na putu svoje potpune negacije onda je neprenosiva obaveza svakoga tko Hrvatsku voli da kroz negaciju te negacije učiniti sve da država Hrvatska opstane te da bude u službi najprije Bogu, a potom i cjelokupnom hrvatskom narodu. Zato opetovano molim i urgiram da se napokon uvidi da još jedino najoštrije, nekompromisne i dosljedne mjere mogu okrenuti situaciju u korist opstanka hrvatske države i hrvatskog naroda u cjelini. Nema smisla prešućivati i nije dopušteno zatvarati oči pred činjenicama s kojima smo suočeni te iz kojih proizlazi spoznaja kako je ugrožena jednako i duhovna i materijalno-biološka osnova hrvatskog naroda. Ovo stanje nije slučajnost nego dio promišljenog plana kojim se slabe države i narodi, pa se tako samo jednim snažnim i principjelnom zahvatom ovo stanje može izmjeniti te postići potrebnu životvornu produkciju. Koliko god stanje bilo alarmantno, ono nipošto nije nepromjenjivo i nema mjesta za beznađe i apatiju nego se može i mora krenuti putem vjere i nade u boljitak i blagostanje. Iz svega skupa proizašao bi konačni zaključak da nema razloga za predaju, posustajanje i odustajanje od države Hrvatske jer je neupitno da današnja nacionalna produkcija može u svim društvenim segmentima opskrbiti hrvatski narod onime što on potrebuje od kulture do ekonomije, tj. od riječi do kruha, ali samo ako cijela nacija stoji jedinstveno i organizirano iza toga. Da bi se to postiglo svjesna i odgovorna nacionalna elita u vidu državotvorne inteligencije i neumornih ratnika mora napokon shvatiti svu ozbiljnost situacije te na tome temelju dalje primjereno djelovati.
Dne 24. travnja 1947. u Kući otpora u Parizu, de Gaulle je definirao program R.P.F.-a. Mnoštvo žurnalista čeka izlazak generalov.
*** Trajna motivacija za djelovanje morala bi biti težnja za valorizacijom svih hrvatskih žrtava kroz povijest, žrtava koje su prinesene za slobodu domovine u smislu da se one ne smiju obezvrijediti našim propustom. Ne smije se dopustiti da Hrvatska koju sada imamo propadne i nestane jer time se direktno vrijeđaju oni koji su uložili svoje živote u domovinu i to ne smije dopustiti nitko tko se smatra poštenim čovjekom jer nestanak države Hrvatske mora se smatrati izdajom najviših ideala. Zato je poslanje ove generacije koja je vlastitom borbom i nebeskom milošću izborila hrvatsku državu u tome da se izvuče iz ovoga stanja šutnje, latentnog kukavičluka i osobne izdaje najljepših nacionalnih ideala i krene u svoje povijesno ostvarenje u skladu s voljom Božjom. Imamo odgovornost koju ne možemo i ne smijemo ignorirati ili delegirati i po toj odgovornosti budimo svi potaknuti na aktivno djelovanje kojim se nećemo stidjeti niti na ovome svijetu pred svojim potomstvom, ali niti na nebeskom sudu kada dođe vrijeme za polaganje računa. Za nas Hrvate ono najbitnije je shvatiti kako je sada posljednji trenutak da se od strane svakoga tko ima mogućnost 28
VJERA I KULTURA
djelovanja preuzme osobna odgovornost i da se hrabro učini ono što je pravo po savjesti. Točnije, ono što je pravo po savjesti svih onih kojima je Svevišnji dao blagoslov života sačuvavši ih u borbi za hrvatsku nezavisnost. Tako blagoslovljeni s neba istovremeno imamo i poslanje poduzeti sve da ne budu isprazne žrtve onih koji su iz razloga što su bili vredniji od nas najprije pozvani na nebo. To je poslanje koje sve iz generacije boraca za Hrvatsku zove na djelo i zvati će ih sve dok su živi. Nikome savjest ne može ostati mirnom dok se za domovinu ne učini sve ono što se mora učiniti kako bi se do kraja izborilo za pravdu i istinu, za slobodu i život, odnosno za Ljubav koja sve to objedinjuje svojom čovjeku nesagledivom veličinom. Integralni tekst kojim je de Gaulle objavio stvaranje R.P.F.-a pojavio se u novinama 25. travnja.
*** Borba za opstojnost domovine i naroda je obaveza od koje nema bijega i to je zbog svoje važnosti višestruko naglašeno. Zbog toga je stvaranje Hrvatske knjige opstanka – studije o državništvu bila isto tako jedna nužnost u smislu da je neozbiljan svatko onaj koji ide u područje državništva kao svjetovnog smisla političke angažiranosti, a da nije prethodno sastavio jedan cjeloviti i sveobuhvatni plan djelovanja koji se aktivira onoga trena kada dospije u poziciju da odlučuje tako da nema praznog hoda i lutanja u razdoblju nakon promjene vladajućeg režima. Ukoliko se ne pristupa na ovaj način onda se sve svodi samo na trošenje u borbi za vlast, a ne u borbi za opće dobro jer priroda državništva ne dopušta improvizacije nego zahtijeva smisleno djelovanje. Diletanskim i nakaradnim time ispada svaka pretenzija na obaranje i potom preuzimanje vlasti u državi od strane bilo koga bez ponude vlastite alternative aktualnom režimu, jer to onda znači da se samo iz vlastitog samoljublja ide u stvaranje sukoba koje nema smisla jednako kako nema ponuđenog alternativnog plana. Onaj tko pretendira baviti se državništvom, a ta pretenzija onda podrazumijeva i htijenje za promjenom državne vlasti jer prava motivacija može doći samo iz potrebe za odstranjenjem tiranije (ako nema tiranije nema prave potrebe za promjenom vlasti), morao bi najprije napraviti detaljnu i sveobuhvatnu studiju o državništvu kojom pokazuje i dokazuje kako najprije ima osnove za traženjem promjene vlasti, a potom da ima osnove za vlastitim djelovanjem na području državništva. Ništa manje od toga nije prihvatljivo i predstavlja samo nepotrebno unošenje nemira i podjela u narodno biće, a koje je u hrvatskom slučaju ionako previše prisutno. Osim nemira u Hrvatskoj je prisutno i beznađe koje je jednako tako promišljeno posijano i podgrijavano upravo kako bi se narod što više umrtvilo i potom lakše porobilo. Stoga današnjoj Hrvatskoj nužno trebaju hrabri proroci – politički, vjerski, kulturni i idejni – jer su potrebe goleme: ozdravljenje, osnaženje, otrežnjenje i izlazak iz kolektivnog klonuća. Treba znati da je trenutno političko beznađe u opreci s porukom kršćanske nade te se kroz primarno pouzdanje u Gospodina jedino može nadvladati općeprisutnu društvenu depresiju koja koči stvaralaštvo i vodi u poraz. Kako bi hrvatski preobražaj trebao konkretno izgledati opširno je dano na stranicama Hrvatske knjige opstanka – studije o državništvu i to je ono što se u okviru ograničenih ljudskih sposobnosti jedne bijedne jedinke proizišle iz hrvatske nacije uspjelo najbolje osmisliti. Ono što je apsolutno sigurno je da to što je u knjizi prezentirano nije savršeno i da se uvijek može bolje. Naprotiv, daleko je od savršenosti i prepuno je nedostataka, ali ako netko ima, ili ako netko zna izložiti bolju cjelovitost koja bi bolje i/ili određenije pomogla riješenju hrvatskog nacionalnog poslanja i problema opstanka države i nacije, neka to onda i prezentira Hrvatima, pa neka se onda javno vidi što tko ima za ponuditi svojim bližnjima. Pri tome je jedini preduvijet usaglastiti se u tome da su država i nacija u kritičnom stanju po pitanju opstanka i da se želi opstanak te
iste države i nacije. Naime, Hrvatska je danas u stanju sukladnom stanju jednog torpediranog i istovremeno sabotiranog broda pa se i rad na opstanku Hrvatske ne može izvesti drugačije nego u uvjetima izvanrednog stanja kojim se mobilizira cijela nacija i svi prisutni potencijali. Jednako kako se i spašavanje broda koji tone i gori u plamenu, broda na kojemu se nalaze ranjeni ljudi, gdje su ugrožena prisutna djeca i žene, može izvesti samo ako se poduzmu stroge i odlučne mjere i uključe sve raspoložive snage. Brodska havarija ne dopušta luksuz besmislenih rasprava i nadglasavanja o tome što da se uradi nego zahtijeva da se sanacija izvodi odmah i bez odgađanja jer kada brod potone više nema smisla nikakvo debatiranje i nadmudrivanje. Također, situacija traži da se radi stručno i prema određenim planovima, pa tako posjedovanje stručnog znanja i poznavanje plana za slučaj nesreće predstavlja ono što je prioritetno za spas broda. Neće valjda potpuna neznalica i nesposobnjaković biti onaj tko organizira i vodi popravak broda ili ostale potrebe ugroženog ljudstva? Ista je stvar i s našom državom i stanje je takvo da se nema što dalje čekati jer voda nadire i požar se širi, ljudi su u velikim nevoljama i tegobama te ukoliko se želi očuvati Hrvatsku i zaštititi ljude od posljedica propasti naše mlade države mora se hrabro ići u područje djelovanja. S onima koji pored očiju koje imaju to ne uviđaju, a posebno s onima kojih nije uopće briga za državu i naciju te ukidanje država i nestanak nacija vide kao progres prema “svjetlijoj budućnosti” nema se uopće šta raspravljati. Nema većega gubitka dragocjenog vremena i uzaludnijeg trošenja snage od polemiziranja s tima i takvima. Niti riječi, niti minute, niti pomaka malim prstom nisu vrijedni ti slijepci s očima, gluhi s ušima i bešćutnici s kucajućim srcem. Samo su smetnja poput lešine na cesti i što ih se prije zaobiđe i nastavi ići dalje svojim putem, to bolje. Ono što se onda, kada ih se jednom mimoiđe, treba raditi je imati ljubav prema njima kao ljudima i molitvom se zauzimati za njihovo prosvijetljenje, obraćenje i spasenje jer svi su uvijek pozvani i dobrodošli te nikada za nikoga nije kasno. S druge strane, ukoliko se nema ništa za ponuditi što bi dalo cjelovitije riješenje nacionalnog i državnog opstanka, neka se ovo što je ponuđeno ne ruši iz puke zlobe, nego neka se prihvati ono što se ima, potčini tome i tako konstruktivno uključi u istinsku izgradnju Hrvatske. Jer od lošega plana jedino je gore ne imanje bilo kakvoga plana. A sve do sada nije bilo niti jednoga cjelovito koncipiranoga plana kojim bi se dala konkretna vizija opstanka hrvatske države i nacije. Sve je u najboljem slučaju uska partikularnost sa šupljim frazama na mjestima gdje bi se trebala nalaziti poveznica sa cjelovitošću. Cjelovitost je nužna jer bez nje nema govora o promišljanju općega dobra nego samo o istrgnutim cjelinama, a koje onda tako nepovezane rade jedna protiv druge. To trvenje razlomljenih 29
VJERA I KULTURA
djelu je zločinački i tiranijski pa ga se mora izmjeniti po osnovi ljubavi prema svojim bližnjima i spremnosti za potpunu požrtvovnost koja može doći samo ako je ljubav vjerodostojna i iskrena. Ta ljubav je ono što pokreće prema tome da, ukoliko se stvarno ljubi, ide tako daleko da se ne zastaje pred moćnicima i zlikovcima ovoga svijeta te ih se u svojim sposobnostima svakoga pojedinog uklanja iz stanja gdje su oni u mogućnosti činiti zlo našoj braći i sestrama. Istinu ovih riječi možemo provjeriti tako da spoznamo da Spasitelj nije s učenicima išao u izolaciju i samozadovoljstvo kroz međusobno prijateljevanje i ljubljenje, nego se činilo upravo suprotno – išlo se u doslovno sučeljavanje za dobro ljudi s onima koji su bili na pozicijama sa kojih su širili laž i svako drugo zlo među židovskim narodom. Isus Krist upravo u tome smislu nužnosti za djelovanje među pukom nije prihvatio Petrov poziv da se na mjestu preobraženja podignu sjenice i da se tu ostane upravo zato što je to bilo nešto što je u ljudskim očima bilo dobro u smislu vlastite ugode i osobnog mira. Ljubav prema bližnjemu prevladava privatni komoditet i žrtvuje ga na zbog drugih ljudskih bića i to predstavlja istinsko darivanje sebe na koje smo pozvani. U tom smislu sam temeljito preispitao vlastitu savjest i stvaranjem Hrvatske knjige opstanka – studije o državništvu ispunio sam temeljni zahtijev kod svakog htijenja za promjenom vladajućeg tiranijskog režima: ponuđene su prikladne alternativne mjere koje imaju pomoći naciji i njenoj državi tako da se promjenama ne stvara još veće zlo. Te mjere su nadasve sveobuhvatne, cjelovite, i to upravo stoga da se izokrene sadašnji princip sebičnog partikularizma u princip sebedarivajuće općenitosti. Navedene mjere su međusobno usklađene po jedino mogućem univerzalnom mjerilu koji je dan cijelome svijetu: Isusu Kristu. Bez jedinstveno prihvaćene mjerne jedinice nije moguće ići graditi niti jednu jednostavnu kuću, a što je neka građevina složenija to je mjerna jednica višestruko potrebnija ukoliko se želi izgrađivati stabilne i sigurne objekte. Ići u izgradnju nekog društvenog poretka bez prethodno univerzalno prihvaćenog moralnog standarda, bez jedne moralno-etičke norme, je višestruko neostvarivije iz razloga što je ta izgradnja daleko složenija nego bilo koja građevinarska operacija. Time se došlo do načela nužnosti kristocentrizma kao onog apsolutnog načela po kojemu se podešava načelo kroatocentričnosti. Ili, da sve bude jednostavnije rečeno: hrvatski nacionalizam je sredstvo, Bog je cilj. Kroatocentričnost je samo jedno providosno sredstvo dano čovječanstvu zato da se postigne cilj kristocentrizma. Tako se osiguravamo od toga da makar i nesvjesno ne činimo sustavni zločin ili nepravdu protiv drugog čovjeka jer Svevišnji je onaj koji nas sve skupa dovodi u najbolji sklad. Ukoliko se društvo želi uskladiti po makar i najpametnijim ljudskim principima to uvijek dovodi do katastrofe, ali ako se namjesto ljudskog postavi božanski princip za usklađivanje onda idemo prema spasenju. Ili, u ovoj konkretnoj problematici države i državništva, prema opstanku hrvatske nacije i hrvatske države. Tu je ujedno i suštinska razlika između ove trenutne politike i ekonomije koje su izvedene čisto ljudski (tj. sekularizirano, a što daje kapitalističku ekonomiju) i koje sada dominiraju, od politike i ekonomije koje se izvode od Boga (tj. teokratski što onda daje kristocentričnu ekonomiju), a koje se predloženim mjerama imaju ostvariti. Ova prva naziva se i potrošačkom ekonomijom, što pokazuje da uzima više nego što daje (to je entropija; to je princip smrti i mržnje), dok bi se ova druga mogla slobodno nazvati stvaralačkom ekonomijom jer nadodaje na ono što se već ima (to je kreacija, princip života i ljubavi). Ovime je istodobno ispunjen i neizbježni moralni imperativ izbjegavanja pada u grijeh bune kada se otvoreno poziva
De Gaulle tijekom konferencije za štampu u kući otpora. Desno od njega André Malraux. dijelova, državništvo bez jednoga cjelovitoga plana, dovodi do posljedica koje sada gledamo i gdje svatko vuče na svoju stranu i optužuje drugoga da mu stvara probleme ne uviđajući da je problem u njemu jednako kao i drugome. Samo kada postoji barem nekakva cjelovitost koja ne ide prema bilo čijem uskom interesu nego je primarni interes određen po prvoj Božjoj zapovijedi, a sve se dalje izvodi iz toga ishodišta, moguće je govoriti o postojanju nacionalnog ili državnog plana kojim se daje vizija za djelotvorno državničko djelovanje. U Hrvatskoj je stanje porazno upravo stoga što nije postojalo ništa što bi bilo i približno pojmu cjelovitosti. Nije bilo koncepcije države kao nečega što bi obuhvaćalo sve aspekte države i sveukupnost hrvatskih nacionalnih interesa koji nadilaze i same uske državne interese. U hrvatskom društvu kontinuirano jačaju stranačke svađe i uvjerenja da se samim političkim promjenama izvanjski različitim, ali iznutra suštinski istoznačnim, mogu riješiti sve goruće teškoće. Pri tome te otuđene partitokratske strukture, u svojoj zauzetosti međusobnom borbom za vlast, ne primjećuju kako baš socijalna pitanja dramatično kucaju na vrata siromašnih i nezaposlenih, prijeteći općim rasulom i razgradnjom društvena poretka. Hrvatska sve ubrzanije ulazi u ozračje zemalja tzv. trećeg svijeta (poglavito latinskoameričkih i afričkih) gdje vladaju stalne gospodarske krize, općeprisutna korupcija, brutalni kriminal i nezaustavljivi ulični neredi. Dok se naši dominirajući politički aktivisti besplodno bave lijevim ili desnim neprijateljima iz bliže ili dalje prošlosti, jedva da mogu vidjeti kako narod postupno propada i kako se država dekonstruira u svim svojim segmentima. Na osnovu izlaska iz tiska knjige Hrvatska knjiga opstanka – studija o državništvu kao i planiranim izlaganjima na promocijama, ali i bilo kojim drugim oblikom medijskog nastupanja, želi se spriječiti bilo kakve izlike u budućnosti da se nije znalo ili da se nije bilo upozoreno o čemu se sada ovdje radi. Svim svojim bijednim ljudskim silama, ali s vjerom u Božju pomoć ukoliko je u skladu s Njegovom voljom, kroz medij pisane i izgovorene riječi pozivam na potrebu da se pod svaku cijenu kroz autoritet države sa svojim zakonskim ovlastima radi na provedbi željenog cilja – opstanku hrvatske nacije i hrvatske države. Državni suverenitet preko ovlasti donošenja zakona je onaj čimbenik koji daje legitimitet uporabi mača kao doslovnoj i simboličkoj personifikaciji sile čovjeka prema čovjeku te koristeći suverenitet u skladu s moralnim i etičkim standardima izraženim crkvenim naukom imamo svu slobodu djelovanja u skladu s nacionalnim interesima. Ne samo da imamo slobodu djelovanja, nego imamo i obavezu djelovanja, a ukoliko tu obavezu izbjegavamo činimo grijeh propusta i time sebe nepovratno otuđujemo od Stvoritelja. Ono što to djelovanje samo po sebi nalaže je da se svim silama postigne promjena režima koji svojim radom čini zločin i sustavno tiranizira hrvatski narod. Režim koji je sada na 30
VJERA I KULTURA
na nužnost promjene vladajućeg tiranijskog režima. Naime, budući da tiranska vladavina nije pravedna jer nije upravljena prema zajedničkom dobru nego prema privatnom dobru individua koji tvore određeni režim, tako i aktivno djelovanje protiv tiranske vladavine nema karakteristiku bune nego svete dužnosti prema svojim bližnjima. Rušenje takve vladavine nema značaj bune osim onda kada se tako nekontrolirano ruši tiranska vladavina da mnoštvo podanika veću štetu trpi iz nastalog rušenja nego što bi od nastavka tiranske vladavine, a Hrvatska knjiga opstanka – studija o državništvu svojim sustavnim planiranjem kojim se precizno zna što se želi postići ispunjava ovu nadasve nepohodnu potrebu za izbjegavanjem nekontroliranog rušenja određene vlasti. Jednako tako, veći je bunitelj onaj tiranin koji u narodu koji mu je podložan raspiruje neslogu i bunu kako bi mogao sigurnije vladati. To je nešto nadasve tiranski jer je upravljeno prema vlastitom dobru otuđenih struktura iz vladajućeg režima, a sve na štetu naroda kojim se vlada. U našem konkretnom hrvatskom slučaju radi se ponajviše o tiraniji protubožjeg, protuljudskog i protunarodnog kumira kapitala kao jednim bezbožnim društveno-političkim sustavom. Jednog silom nametnutog božanstva novca kao božanstva modernog doba i svim pogubnim posljedicama koje iz jednog takvog idolopoklonstva proizlaze. Pogotovo stoga što je to idolopoklonstvo osustavljeno uzurpacijom državnog suvereniteta pa se na osnovu nasljedovanja Spasitelja mora poništiti ta, nametanjem novca kao apsolutne vrijednosti i jedinog mjerila, uspostavljena sustavna blokada Boga u odnosu prema čovjeku. Isus sigurno ne može biti nasilnik i buntovnik kada uzima bič u ruke i tjera mjenjače novca i trgovce koji su sebe postavili ispred Hrama, tj. time su oni sebe postavili ispred Boga. Njegova je dužnost kao Sina od Oca bila da tu barijeru svojom ljudskom silom ukloni kako bi židovski puk mogao nesmetano i slobodno doći do Boga i On je tu dužnost obavio. Danas je dužnost onoga tko želi nasljedovati Spasitelja da kapital-interesni društveno-politički sustav kao moderno lažno božanstvo i kao prepreku koja se ljudima nametnula ispred Boga svim svojim ljudskim mogućnostima jednako odlučno protjera iz društvene zbilje.
Za ovdje iznesenu tvrdnju da Hrvatsku sada tiranizira kapital-interesni globalizam, a aktualna hrvatska vlastodržačka klika samo je sluga i izvršitelj tog interesa, postoji i neoborivi empirijski dokaz. Radi se o krivulji eksponencijalnog rasta zaduženosti Hrvatske na tzv. “međunarodnom tržištu kapitala”, a kojom se matematičkom neumoljivošću pokazuje i dokazuje kako našoj državi prijeti financijski krah i dolazak u stanje potpune nemoći. Krivulja zaduženosti i sama razina zaduženosti prijeti gubitku svakog materijalnog blaga naslijeđenog od naših očeva i djedova te prelazak istog u ruke nadnacionalnih globalnih institucija. Na razini ove naše hrvatske zbilje, Isusovo protjerivanje mjenjača i trgovaca bilo bi sukladno dužnosti koju kao sinovi svoga naroda imamo te sukladno tome preuzimanju državnog suvereniteta i potom obaveznoj nacionalizaciji banaka kao i sve ostale lažima i krađama otuđene narodne imovine. Nacionalizacija bankarskog sektora koja se mora izvršiti ukoliko se išta želi napraviti može se također staviti u kontekst pitanja o porezu gdje je kazano da se caru dade carevo i Bogu Božje. Prikladno nadopunjeno i modernizirano pitanje o porezu, sada bi se moglo reći da se hrvatskoj dade hrvatsko, a Bogu Božje. Dakle, Bog je nepromjenjiva konstanta, a vlast je mjena povijesti. Trenutno se u nas radi upravo najgore moguće jer se hrvatsko daje i protuhrvatskim i protubožjim strukturama pa nema razloga da se to ne izmjeni nego su prisutni svi rezoni da se to uradi. Može to netko proglasiti nasiljem prema bankarima, tzv. “poduzetnicima” ili tzv. “investitorima”, ali to je doslovna nužnost koju treba odlučno izvršiti jer se te protubožje strukture neće same od sebe promijeniti ili mirno ukloniti sa mjesta na kojima se nalaze. Jednako kako mjenjači novca i trgovci nikada ne bi dobrovoljno odstupili sa svojih profitabilnih pozicija ispred Hrama Jahvinog, nego su odstupili samo pod udarcima biča i Isusovog tjelesnog nasrtanja na njih. Zbog posebne prirode novca i trgovine te njihovog posljedičnog izuzetno snažnog utjecaja na ljude i cijelu društvenu strukturu dogodilo se to da je jedini čin tjelesnog nasilja koje Isus čini drugom ljudskom biću taj znameniti događaj ispred Hrama o kojemu znamo podsredstvom Evanđelja. Uopće, kao vjernici imamo dužnost prepoznati Krista u svojim bližnjima: rubnima, poniženima, izrabljivanima, malenima, umornima, gladnima, prevarenima, beznadnim i odbačenima. Ključni su problemi, dakle, u društvu, kulturi, politici i gospodarstvu te se tu treba i najprije angažirati kao čovjek koji ljubi. Priznati je Boga lako, pomoći čovjeku (narodu) u nevolji mnogo je teže i zahtijevnije, a baš je zbog ovoga došao Isus Krist, dok su vjeru u Boga sve religije od pamtivijeka jednako propovijedale i prinosile mu žrtve. Došlo je vrijeme da se o tome počne vikati s krovova, a ne treba sumnjati da će uskoro i kamenje progovoriti ukoliko se nastavi sa ovom hrvatskom šutnjom – tim poznatim zloduhom koji je obuzeo hrvatski narod i koji se može istjerati samo postom i molitvom. Sada samo o nama, nepopravljivim zaljubljenicima u Boga i Hrvatsku, ovisi hoćemo li se izboriti za priznanje toga htijenja za istinu, slobodu i pravdu. Toga htijenja kako našeg naroda, tako još i više našega Gospodina. Hrvatska, ili će biti Isusova i Marijina, Hrvatska ili će biti kršćanska, ili Hrvatske neće biti. Bože, smiluj nam se i usliši naše molitve, ali neka bude volja Tvoja, a ne naša.
Pred grobom Georgesa Clemencaua po prvi puta je general de Gaulle napao forme Republike kojoj je sâm pomogao da izroni. 31
