VJERA I KULTURA
Karikatura i globalna diktatura Marko Francišković dovode do žestokih unutarislamskih sukoba, koji po svojem intenzitetu i trajnosti ne zaostaju za bilo kojim drugim međureligijskim sukobima. Samo ako se prođe područjem na kojem je prisutan islam kao dominantna vjera sve od Sjeverne Afrike pa do Indonezije, mogu se primjetiti ekstremne različitosti po tumačenju Kurana u najrazličitijim područjima društvenog uređenja i javnog ćudoređa izvedenog iz Kurana. Ali, jednako tako na tome istome području od Sjeverne Afrike do Indonezije ima jedinstvenosti po nekim osnovnim pitanjima u vezi s tumačenjem Kurana, a odnos prema portretiranju Muhameda je jedna od tih neospornih islamskih konsenzualnosti. I što se događa? Događa se da onaj koji se prihvatio objašnjavanja islama maloj djeci dosjetio da to učini tako da napravi ni manje ni više nego – slikovnicu. Ipak, na jednoj tako neislamskoj ideji kao što je to dječja slikovnica o Muhamedu ne nalazi se nikoga tko bi se prihvatio toga posla iz razloga što je riječ o očitoj provokaciji za koju je svakome mislećem čovjeku koji išta zna o islamu valjda bilo jasno da će izazvati nepotrebne sukobe, i producirati dodatnu mržnju u ionako mržnjom preopterećenom svijetu. Suočen s takvom stvarnošću, nadobudni svaratelj slikovnica ide na novu razinu demagogije i postaje jako zabrinutim za “slobodu izražavanja”, zato što ne nalazi ilustratore voljne da nacrtaju slikovnicu. Kao odgovor na odsustvo ilustratora slikovnica vrlo suptilno se nameće jedna ideja o nužnoj potrebi da se u svrhu “slobode i demokracije”, i sličnih pripadnih fraza, pod svaku cijenu ipak oskvrne nešto što jedna značajna svjetska populacija smatra najgorim svetogrđem. Tako je na koncu došlo do prije navedenog natječaja u danskim novinama gdje se poziva na crtanje karikatura Muhameda, i na taj natječaj dolazi određeni broj radova koji se objavljuju u skladu s proklamiranim propozicijama. Koliko je sve pozivanje na “slobodu izražavanja” ili “slobodu medija” jedna velika demagogija, bilo je pokazano kada je kao odgovor na danski natječaj iz Irana dolazi natječaj za karikaturu na tematiku holokausta. Time je direktno opovrgnuto licemjerno pozivanje na nemogućnost zakonskog sankcioniranja vrijeđanja temeljnih vjerskih vrednota, jer je upravo kroz zakone u toj istoj Europi zabranjeno svako vrijeđanje, kao i uopće ikakvo propitivanje i dovođenje u pitanje samog holokausta kao onakvoga kakav je definiran od strane jednog povijesnog gledišta. Inače, samo usputno vezano na ovu problematiku, Franju Tuđmana su medijski razapinjali i progonili samo zato što je na povijesno-znanstvenim metodama doveo u pitanje te iste holokaustne dogme u svojoj knjizi Bespuća povijesne zbiljnosti. Tuđman je samo navodio neke druge povjesničare, citirao tuđa svjedočanstva, i spominjao određene povijesne fakte, te se pitao nije li brojka od 6 milijuna ubijenih Židova krivo izračunata, a sve u kontekstu njegovog centralnog usmjerenja na denuncijaciju evidentnih laži u vezi sa žrtvama Jasenovca. Sve je ovo jedna tema koja zaslužuje posebnu obradu, i nije sada, u kontekstu razmatranja događaja oko spornih karikatura, potrebno ulaziti u sve potankosti oko problematike holokausta i liberalno-demokratske zabrane svakog znanstvenog ili bilo kojeg drugog propitivanja u vezi s nametnutim holokaustnim dogmama. Objavom karikatura, zakoturana je jedna mala gruda međubratske mržnje, i samo je trebalo čekati da se kroz protok vremena i pripadajući rad svjetskih medija, kao i svih onih koji su svjesno ili nesvjesno iskorišteni u stvaranju lavine mržnje koja je potom sa silinom prekrila dobar dio zemaljske
Ako bi se gledalo što je na svjetskoj razini obilježilo prvi kvartal 2006. godine onda je to svakako cijela kontroverza nastala oko objavljivanja karikatura proroka Muhameda u jednim danskim novinama. To što je proizašlo iz objave spornih karikatura zaslužuje dužnu pažnju budući da ima daleko šire i dugoročno opasne posljedice nego što bi se na prvu loptu moglo pomisliti. Stoga, u cilju razbistravanja zamućene vode, potrebno je u najkraćim crtama najprije dati genezu cijele te sporne situacije oko Muhamedovih karikatura, pa potom ponuditi i odgovarajuće promišljanje o sveukupnoj problematici. I to kako sa stajališta geopolitike ili svjetovne strane zbivanja, tako jednako i sa stajališta kršćanske teologije ili one duhovne strane zbivanja. U biti i cijeli smisao je pokazati međusobnu uzročno – posljedičnu povezanost, te kako je jedino i moguće spoznati istinu u njenoj cjelovitosti samo ako smo po vjerničkoj vertikali uzdignuti iznad pozemljarskih vizura. Samo onaj čovjek, a jednako tako i samo onaj narod, koji se ne odriče svoje vjere, svoje kršćanske i katoličke vjere u slučaju Hrvata, može prozrijeti sve zamke i sve prijevare koje se u svijetu izvode pa tako iste i izbjeći. Jednako tako onaj koji je otpao od vjere, pojedinac ili narod svejedno, sam je sebe osudio na propast i nema mu opstanka ni na zemlji ni na nebu. Sile podzemlja, sile mraka izašle na zemaljsku površinu kroz svoje ljudske sluge nemilosrdno pletu mrežu u koju se od Gospodina Isusa Krista otpali svijet prije ili kasnije ulovi. Jednostavno je genijalnost zla, ona ista genijalnost koja je Luciferu dana prije njegovog otpada kao prvoga revolucionara svijeta, ta je dakle genijalnost superiorna ljudskoj genijalnosti učahurenoj u vlastitoj samodovoljnosti. Nema nam spasa bez Božanskoga milosrđa koje ulazi u sve segmente ljudske antropologije – i tjelesne i duhovne. Tu spoznaju čovjek i čovječanstvo moraju prihvatiti, to mora prihvatiti i hrvatski narod kojemu se ponajprije obraćam kao njegov pripadnik s nakanom da opstanemo kao jedan od naroda Božjih u svijetu bezbožničkome i kroz prihvat milosrđa Božjeg primiti svu puninu svojega poslanja. Ili svojega križa, jer je punina poslanja pojedinca ili naroda savršeno prisutna u prihvatu nošenja križa koji nam je dan na spasenje. Dakle, sve povezano sa spornim karikaturama počinje dobivati svoje osnovne obrise negdje u drugoj polovici 2005. godine, kada jedan danski list iz naivno prezentiranih razloga ide u pothvat “dokazivanja slobode izražavanja” kroz javno objavljeni natječaj za najbolju karikaturu vezanu uz islam i Muhameda. Posebna je razina naivnosti prisutna kod prezentiranja osnovne motivacije u navodno dobronamjernom pokušaju da se napravi nekakva slikovnica za djecu, kojom bi im se objašnjavao islam. Nevjerovatno je da netko tko se pokušava postaviti kao onaj tko bi htio tumačiti islam (makar i djeci, ili, pogotovo djeci) nije upoznat s jednom od osnovnih islamskih zabrana kao što je to bilo kakvo portretiranje Muhameda kao njihovog proroka. To je nešto što islamskim vjernicima predstavlja nespornu svetinju i na čemu se zasniva cijeli pripadajući sustav islamskih vrijednosti. To je ono što ne spada u domenu nekih sporednih pitanja oko kojih ne postoji sveopći konsenzus unutar cjelokupne islamske zajednice, kao što je to npr. pitanje oko primjene i tumačenja šerijatskog prava, džihada kao svetog rata protiv nevjernika, prikladnosti ženske pokrivenosti i društvene uloge žena, kao i razne ostale različitosti koje su uvelike prisutne unutar islama. I to do te mjere da 24
VJERA I KULTURA
pisa je spoznaja o presudnosti jednog od osnovnih državnonacionalnih simbola: zastave. Zastava je onaj presudni simbol koji je odredio da Danska bude izvorište spora s cjelokupnim islamskim svijetom. Danska zastava je sukladna još četirima zastavama koje su sve u krugu nordijskih država: Islanda, Norveške, Švedske i Finske. Svima je zajedničko to što na svojim zastavama imaju jasno izražen križ, te se razlikuju jedino po različitim kombinacijama boja. Danska tako ima bijeli križ na crvenoj podlozi, a kako je maloprije naglašeno, ono što je vjerovatno presudilo da od pet mogućih opcija bude izabrana Danska je u prikladno povezanoj percepciji hamletovske opasnosti i nužnosti obrane od neizbježne ugroze uzurpatora na prijestolje. Ili, u slučaju moderene sekularne Europe, uzurpatora na životno-vrijednosni prostor od strane prijetećih islamskih fundametalista-terorista. Tako je danska zastava bila onaj osnovni simbol, koji se od strane podivljale rulje kidao, gazio i palio, a to je i bila ona metafizička nakana pokretača cijelog procesa. Jer, ne radi se tu o kidanju, gaženju i paljenju jedne zastave koja predstavlja određenu državu i naciju nego se radi o kidanju križa, gaženju križa i paljenju križa koji je tako očit na zastavi Danske. To je onaj podvučeni simbolizam koji se htjelo (i uspjelo) izreći kod izazvane krize oko karikatura proroka Muhameda. To je isti onaj simbolizam koji je prisutan u određenim okultno-inicijacijskim obredima gdje kandidat mora gaziti križ i izgovarati razne pripadajuće zakletve protivne križu. Ništa od toga nije nepoznatoga i samo je potrebno uvidjeti dijaboličku šablonu koja stoji u pozadini ovakvog simboličkog izričaja. Što je prikladnije đavolskim htijenjima nego da na što veću moguću razinu uzdigne simboličko uništenje onoga na čemu je on sam poražen na vijeke vjekova: križa. Ovako dekodirano, vidljivo je kako je danska zastava koja se percipira kao križ u očima promatrača bez obzira na vjeru poslužila kao fokusna točka s dvostrukom nakanom. Najprije služi kao fokusna točka islamskoj strani koja se kroz napad na Dansku u biti dovodi u napad na kršćanstvo kroz simboliku križa. Zatim služi kao fokusna točka za čovjeka Zapada koji bez obzira na stanje svoje vjere izrasta iz križom izgrađenog
kugle. Upravo u trenutku kada je ta lavina pokrenuta u svoju nezaustavljivu inerciju, sve ono što je dotada bilo nešto nepoznato širokoj svjetskoj javnosti i bilo ograničeno na prostoru Danske postaje prva vijest svjetskih medija. Sedam dana u tjednu i 24 sata dnevno intenzivno se prati kako mržnja i bijes raste, i kako se šire uzduž i poprijeko globusa. Istovremeno, cijelo pitanje oko objavljivanja karikatura u medijima Zapada svodi se na sukob između dvaju sustava vrijednosti. Ali ono što je ovdje problematično je što tu nije riječ o sučeljavanju vrijednosti dvaju vjerskih pogleda, tj. kršćanstva i islama, nego između sekularnog bezvjerništva i islama, a to je jedna potpuno neusporediva razlika i presudno je u razmatranju cijele problematike. Naravno, u medijima, kako onim “svjetskim”, tako i onim “hrvatskim”, o toj bitnoj razlici u jasnom definiranju tko je ovdje uistinu u sukobu nije bilo govora vrijednog isticanja. Naprotiv, namjerno je isticana navodna kršćanska osnova u vrednotama koje su potaknule najprije natječaj, a potom i objavljivanje spornih Muhamedovih karikatura. Ništa nije značilo jasno određenje koje je na događanja dao papa Benedikt XVI. kao onaj koji je u najmanju ruku neosporni predstavnik jednog dijela kršćanskog svijeta i tumač vjerskih i moralnih istina. Ako ništa drugo, barem se moglo govoriti o tome da katolicizam koji se oglašava kroz instituciju papinstva nije dio tih vrednota koje se pokušavaju promovirati kao jedinstveno gledište zapadnog svijeta. Da postoji minimum objektivnosti unutar monopoliziranih svjetskih medija, to bi bilo tako prezentirano i u svijet bi došle poruke Svetoga oca koji je jasno rekao da vrijeđanje tuđih svetinja nije dopustivo i za svaku je osudu. Unutar istih onih medija koji se tako žestoko busaju vlastitom istinoljubivošću, objektivnošću i vlastitom slobodom. Ti su mediji slobodni jedino od istine i pravednosti, a sve što se zbilo ide u potvrdu navedenoj tvrdnji. Ipak, najveći dokaz da je cijela ova kriza stvorena oko karikatura nije u sferi materijalne zbilje nego u sferi simbolike koja se može u svemu očitati. Budući da je simbolika ono što je poveznica između duhovne razine koja je ljudskim razumom nedokučiva i rječnikom neopisiva sa svjetovnom razinom koju neposredno percipiramo i jasno razumijemo, tako i ovdje prisutna simbolička slika daje odgovor o tome koje su duhovne istine prisutne. Radi se o svojevrsnom lučenju duhova kroz čitanje simboličkog pisma koje je napisano, pa se po tome kakav je rukopis i kakva je poruka može prepoznati i tvorca istih. Čitanje prisutne simbolike nije nimalo problematično i ne traži nikakve visoke škole. Dovoljno je biti otvoren prema jednostavnim istinama koje se vide, gledati očima djeteta i pitati pitanja koje bi pitalo jedno dijete. Uostalom, sposobnost postavljanja pravih pitanja je ono što je potrebno za pronicanje u bilo koje područje ljudskog zanimanja i tek kada si postavimo pravo pitanje možemo doći i do odgovora koji su nam potrebni. U slučaju karikatura pravo pitanje koje se nameće gledajući proizašla zbivanja je zašto se od strane onih koji iz podzemlja upravljaju ovakvim zbivanjima izabralo baš Dansku kao onu odakle sve počinje i oko koje se prelama cijela nahuktala mržnja i bijes? Zašto, dakle, Danska? Nije li to možda povezano sa Sheakespeareovim Hamletom i njegovim truležom koje je u Danskoj odavno prisutno? Ne radi li se možda o “biti ili ne biti”, ali sada ne Hamletu, nego cijeloj zapadnoj civilizaciji? Dopuštam da je možda prisutno to pitanje o neposrednoj hamletovskoj opasnosti koja prijeti i nužnosti za djelovanje kako bi se preživjelo, ali to je tek od sekundarnog značenja i samo za primjenu unutar zapadnjačkog civilizacijskog kruga. To je nešto što je presudilo da od pet mogućih kandidata bude izabrana baš Danska, ali nije ono najvažnije. Naime, ono što je presudno kod čitanja simboličkog ruko-
Danska zastava je poznata kao Dannebroy, ili danska odjeća. To je zastava upotrebljavana za identifikacije kršćanskih ratnika Njemačkog Carstva u Srednjem vijeku, iako je poprimila svoju distinktivnu razlikovnu formu s produženim horizontalnim krakom križa u naše vrijeme. Legenda kaže da se zastava ukazala kralju Valdemaru II. godine 1219. tijekom osvajanja Latvije, onda poganske zemlje. Zastava ima neobične proporcije, određene zakonom od srpnja 1848. Bitno je da se radi o tradicionalnom kršćanskom simbolu, kojeg su muslimani gazili kao protest protiv karikatura, koje su u Danskoj plasirani ne od kršćana nego od masona.
25
VJERA I KULTURA
kao islamska ugroza kršćanstva. Islam je simbolički percipiran kao onaj koji atakira na križ i onda one snage koje se nameću kao “obuzdavatelji islamskog fundamentalizma” dolaze na scenu kao navodni branitelji tog istoga križa. Podlost je upravo u tome što je krajnji cilj tih “branitelja” ponajprije uništenje kršćanstva, a nadasve Katoličke Crkve sa Papom na njenom vrhu, kako je već i naglašeno. Iz razloga dolaska “velikih spasitelja” Crkve i kršćanstva upravo oni prostori iz kojih dolazi cijela ova produkcija mržnje, laži i obmana bivaju izuzeti od objavljivanja karikatura te pripadnog privlačenja mržnje na sebe. Na prostoru anglo-američkih medija nije reproducirana niti jedna Muhamedova karikatura, ali su zato upravo ti mediji najintenzivnije prenostili cjelokupna zbivanja i prigodno “dolijevali ulje na vatru”, ali uvijek na način da se postave kao navodno objektivni i jako začuđeni promatrači. Opasnost koja je ovdje ona dugoročna nalazi se upravo u opisanoj uzurpaciji antikristovih sljedbenika kao velikih branitelja kršćanstva jer na koncu ovakvog procesa logično je da dolazi i Antikrist osobno kao veliki branitelj i veliki spasitelj ugroženog svijeta, ali također i kao donositelj pomirenja u zaraćenom svijetu. Sve upravo u pravoj đavolskoj inverziji onoga što je istinski kristološko u sebi. Iz svega rečenog kao nešto logično nameće se spoznaja da će Antikrist svoj uspon, svoju svjetsku “karijeru”, graditi isključivo na platformi kršćanskog fundamentalizma proizašlog kao nužda na ugrozu islamskog fundamentalizma. Kršćanski fundamentalizam ne bi bilo ništa loše samo po sebi jer bi to značilo povratak Zapada u svoje izvorno stanje na kojem je i izgradio sve svoje vrijednosti. Srednjovjekovnog kršćanskog fundamentalizma koje je bilo obilježeno asketizmom, molitvom i komplentacijom, a koja je omogućila čovjeku Zapada da u sebe sabije potrebnu usredotočenost, kreativnost i svako ostalo dobro koje je najizrazitije došlo do izražaja u renesansi, ali i u kasnijim razdobljima. Druga je stvar što je ta u srednjovjekovlju nakupljena zaliha na kraju potpuno iscrpljena, i sada čovjek Zapada nema skoro ništa od nekadašnje kreativnosti i životnog stvaralaštva uopće. Zapad je životno onemoćao i kao takav ranjiv pred svakime tko ima makar i minimalnu dozu životnosti u sebi, a životnost dolazi ponajprije iz voljem za žrtvovanjem sebe za druge i za više ciljeve u bilo kojem obliku. Osnovno je da se iz razloga životne onemoćalosti nameće nužnost ponovnog sabiranja snaga da bi se moglo opstati pred nadirućim neobarbarskim hordama, ali u tu nužnost vješto se hoće uvući jedna fundamentalna opozicija kršćanstvu u vidu antikristovskih sila i pripadnih mu ljudskih slugu. Jedino tako moguće je obmanuti ljude, čak i one izabrane, što je opisano u Svetom pismu: Isus im odgovori: “Pazite da vas tko ne zavede! Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ‘Ja sam Krist!’ I mnoge će zavesti.” (mt 24, 4-5). Ima još jedna dodatna stvar koja se pokazala kroz cijelu kontroverzu oko karikatura, a to je da je islamski svijet visokomotiviran na žrtvovanje u zaštiti svojih vrijednosti ma kako svi gledali na te vrijednosti. Islam definitivno nije u stanju mlakosti prema svojoj osnovi kako je to Zapad u odnosu na kršćanstvo. Nije u ovome spoznanju važno što reakcija nije primjerena, već je od važnosti samo to da nije prisutna mlakost, ta kuga u kršćana Europe modernog vremena. Moglo bi se čak parafrazirati Isusove riječi: “Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje!” (mt 21, 31). Sada bi one mogle glasiti: “Zaista, kažem vam, krivovjerci (islamisti) i bezbožnici (ateisti) pretekoše vas u kraljevstvo Božje!”. Da, čak i ateisti imaju više hladnoće ili vrućine od kršćana današnjice i jače se postavljaju u navještanju svojih ateističkih svjetonazora. To je nešto što bi kršćane, te koji se takvima smatraju i/ili nazivaju, trebalo navesti da se dobro zamisle koliki je njihov udio u ovoj mlakosti koja je prekrila kako Hrvatsku, tako još više Europu.
civilizacijskog kruga te se htio-ne htio na određeni način identificira sa istim tim križom na zastavi, a koji je tako nesmiljeno napadnut. Ali ne ostaje sve na tome da fokusna točka bude ostavljena statičnom jer kada je jednom Danska upotrijebljena da se mržnja usmjeri prema križu na zastavi događa se jedan dodatni element manipulacije. Na križ usredotočena islamska strana se kroz dodatnu provokaciju talijanskog ministra iz prostora Danske prebacuje izravno u Rim. Treba shvatiti suptilnost ovakvoga poteza, jer se od protestantskog europskog sjevera žarište spušta prema jugu i to u Rim, a s Rimom je neraskidivo povezana asocijacija na Katoličku Crkvu s Papinstvom. Vatikan i Sveta stolica predstavljaju srce, samu suštinu Rima i kada netko tko po svojoj funkciji ima u sebi oznaku vlastodršca iz Rima to povlači neizbježno spajanje ta dva inače potpuno razdvojena svijeta. I to što je provokacija veća to je kroz izazvanu pomutnju veće spajanje identiteta talijanske vlade koja je smještena u Rimu s Vatikanom koji je bitak Rima. Na majici nositi i pokazivati iste one karikature koje su već izazvale toliko zla predstavlja upravo jednu sramotnu provokaciju. Provokaciju koja je toliko podla da ne može biti slučajnost nego sastavni dio cijeloga plana, a sam provokator je kao osoba potpuno beznačajan jer dolazi iz ergele potrošnih euroslavijskih partitokratskih činovnika. Ono što je bilo od važnosti je samo trenutna funkcija koju je obnašao i kroz koju je fokus mržnje na križ pomaknut na jug, u Rim, u centar koji istinski reprenzentira križ: Vatikan i Katoličku Crkvu u cjelini. Eto, to je bio onaj konačni cilj ove operacije i Katolička Crkva i papinstvo uvijek dolaze kao ona krajnja i jedino vrijedna meta pozemljarskim silnicima koji iz mraka povlače konce upregnutog čovječanstva. Zato, da bi se sve što više dovelo u stanje što radikalnije međucivilizacijsko-međureligijske krize, moglo se preko medija tako intenzivno pratiti sva događanja koja su objavom karikatura isprovocirana u islamskom svijetu. Zato se neprestano, iz sata u sat, iz dana u dan, u krupnim kadrovima na TV ekranima svih postaja i stranicama svih tiskovina prikazivalo uništavanje križa od strane pobiješnjele svjetine na sve moguće načine. Sve je imalo svoju vrhunaravnu svrhu i svoj vrhunaravni smisao. Samo je bilo potrebno malo zaviriti u dubinu događanja i na temelju najosnovnijih vjerskih spoznaja razlučiti duhove, razlučiti dobro od zla. Ipak, nije to ono najgore ili najprepredenije u cijeloj ovoj prevari. Najsukladnije zmijskom principu laži i obmanjivanja je ono što se hoće iz svega postići, onaj krajnji cilj kojemu se teži, a to je da se iste one sile koje su sve ovo planski zakuhale najednom postave/ponude kao veliki zaštitnici pred stvorenom ugrozom. I to ponajprije pred ugrozom koja se kod čovjeka Zapada upravo kroz podsvjesni jezik simbolike očitava Članovi sportskog kluba Bar Kohba, Njemačka.
26
VJERA I KULTURA
konkretnog središta sa svojim konačnim ciljem u Antikristu kao tome neophodnome centru u kojemu se učvršćuje navješteno svjetsko carstvo. Odnosno, govoreći u današnjim terminima, radi se o globalizmu koji se dovršio u skladu sa svojim temeljnim postavkama te je porobio cijeli svijet svojim lažima. Lažima kojima je Sotona otac budući da povijest svijeta i počinje kroz čovjekovo prihvaćanje od njega stvorenih laži koje su tome trenu bile globalne jer su ih prihvatili svi ondašnji ljudi, tj. njih oboje. Zato je prikladno i da kraj povijesti bude zaključen kada se dogodi globalni prihvat jedne nove laži te se prema odnosu prema istima svaki čovjek opredjeljuje: ili za nebo, ili za podzemlje. Sukladno tome prikladno je završiti Biblijskom mudrošću koja nam daje najbolje riječi o svemu, pa tako i o našem odnosu prema lažima i obmanama ovoga svijeta: Do smrti se bori za istinu, i Gospod će se boriti za te. (Knjiga Sirahova 4, 28).
Zato je od izuzetnog značenja pametno i korisno iskoristiti ovaj trenutni tijek događaja gdje se islam programirano konfrontira sa kršćanstvom, iako je tu riječ o sekularnom i kristofobičnom Zapadu, a ne o nikakvom izvornom kršćanstvu. Stvorenim sukobom stvara se pogodan teren za “povratak” sekularnog Zapada na kršćanstvo, ali kvaka je u tome što taj povratak programirano i vrlo suptilno namjeravaju preoteti i pod svoju kontrolu podvesti antikristovske sile sa vrhuncem u samome Antikristu kao vrhovnom uzurpatoru. Antikrist se ustoličuje kao globalni diktator, a sve, između svega ostaloga, naravno, na temelju nečega tako banalnoga kao što to karikatura može izgledati. To je jedan put od karikature do globalne diktature, ali sada to više nije ni ona poznata bivša “diktatura proletarijata”, ni aktualna “diktatura relativizma”, nego neposredna i u jednoj osobi oživotvorena diktatura utjelovljenog zla. Sve ove prethodno spomenute diktature, i proletarijata i relativizma, samo su bile privremeno sredstvo bez
KRŠĆANSKI INTELEKTUALAC – TKO JE TO? Grmljavina pravde – Upozorenje – Čudo – Kazna – razdoblje mira Božja konačna djela milosrđa (5.) Ted i Maureen Flynn (MaxKol Communications, Inc) Događaji koji će pogoditi čitav svijet Ukazanjâ u San Sebastianu od Garabandala u Španjolskoj dogodila su se između 1961. i 1965. Iako je oko tih navodnih ukazanjâ bilo dosta pomutnje, Crkva ih nikada nije osudila. Godine 1986., biskup je osnovao novu komisiju, te se Garabandal trenutačno nalazi pod istragom vatikanskih crkvenih vlasti. Poruka Garabandala sadrži proročanstva nadnaravnih događaja koji će zadesiti čitav svijet. Budući da bismo se mogli nalaziti vrlo blizu tih prorečenih događaja, bilo bi uputno da se vjernici upoznaju s Gospinim porukama, poglavito ako Crkva ukazanjâ proglasi “dostojnim vjerovanja.”
Garabandal, Španjolska: Njegovo je vrijeme došlo Postoji bitna povezanost između La Salettea u Francuskoj, Fatime u Portugalu, Garabandala u Španjolskoj, Akite u Japanu, i Međugorja u Bosni i Hercegovini. Oni jedni druge nadopunjuju i snaže, sličnošću svojih tema: važnošću i snagom krunice i svećenstva; naglaskom na Euharistiju; prisustvom Anđelâ (u više ukazanjâ Anđeo prethodi ukazanju Blažene Majke i pričešćuje djecu); naglaskom na sakramente; povjerenim tajnama koje će kasnije biti otkrivene; žurnim pozivima na molitvu i pokoru; pojavom glavnog vidioca među djecom; te vizijama predstojećih nevolja. U Garabandalu i Međugorju, Gospa je govorila o: 1) Upozorenju, Čudu i Kazni; 2) vidljivom znaku koji će biti ostavljen na mjestu ukazanja, kako bi ljudi povjerovali; 3) uputama za post i odabiru svećenika koji će poruke prenijeti javnosti. Prema riječima međugorske vidjelice Mirjane, kazna se može ublažiti – ali ne i sasvim ukloniti – molitvom i postom. Jedno od zala koje je prijetilo svijetu već je uklonjeno, zahvaljujući molitvi i postu, kazala je Mirjana. Upravo poradi toga, Blažena Djevica i dalje zahtijeva molitvu i post. Upozorava nas, “Zaboravili ste kako se, uz pomoć molitve i posta, možete obraniti od ratova, te otkloniti prirodne zakonitosti.” Sličnosti među ukazanjima u Fatimi, Garabandalu i Međugorju upravo su zapanjujuće. Ona se nastavljaju jedno na drugo. Zapravo, moglo bi ih se smatrati i jedinstvenim, samo produljenim ukazanjem u različitim razdobljima, te na različitim mjestima, s ponešto različitim porukama važnima za potrebe Crkve u okviru naraštaja unutar kojega se vizija odvija.
Stvari koje se imaju dogoditi Proročanstva Garabandala nam govore kako imaju uslijediti četiri najveća nadnaravna događaja u povijesti čovječanstva: 1. Upozorenje na svjetskoj razini: ono će doći od Boga, te će ga iskusiti svatko u svijetu. 2. Veliko čudo: Bog će učiniti najveće čudo svih vremenâ. 3. Trajni znak: nakon toga velikog čuda, znak kakav nikada prije nije viđen na zemlji, zauvijek će ostati u “borovima” Garabandala. 4. Velika kazna: riječ je o kazni koja ovisi o reakciji čovječanstva na poruke. Kada će se zbiti navedeni događaji? Mari-Loli, jedna od vidjelica iz Garabandala, znade godinu u kojoj će doći do upozorenja. Rekla je da će do upozorenja 27
