VJERA I KULTURA
Trijumf volje za dvosluženje Marko Francišković Ne pomiči prastare međe koju su postavili oci tvoji. (Mudre izreke 22, 28) “Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“ (Matej 6, 24)
je da se kroz Mercator kao šireći trgovački lanac1 na osnovi ekonomske presije preko trgovine kao visokoprofitne i visokoutjecajne gospodarske djelatnosti ponovno restaurira ideja jugoslavenskog integralizma, ali pod raznim eufemističkim nazivljem2 i pod “blagoslovom“EU-a kao jednog neupitnog glasa istine i pravde, tj. EU-a kao jedne nadnaravno percipirane institucije u sklopu hrvatske novodobne idolatrije. Uopće, danas je ta europejština unutar sebe objedinila sve prijašnje hrvatske političke nastranosti jer pod istu kapu pokriva nekadašnje zagovaratelje potčinjavanja Beču (austrofili), Pešti (mađaroni), Beogradu (jugoslaveni), Rimu (iredentisti) i tko zna kome sve ne. Povijesno iskustvo, a još više današnja stvarnost, sugeriraju zaključak da da smo eventualno graničili s ljudožderima s pacifičkih otoka vjerovatno bi se razvila politička struja pod nazivom kanibalistofili koja bi se s dubokim uvjerenjem da je to u interesu Hrvata zalagala da se integriramo s njima (ljudožderskim plemenima) na način da im se ponudimo kao kvalitetan obrok.3 Također, kako se ove “euroatlantske integracije“sada odvijaju, i ti ljudožderi bi nas na svoj način ponižavali govoreći kako smo neukusni i ne žele nas staviti na svoj jelovnik dok se još malo ne udebljamo, namažemo uljima, zasolimo, izmariniramo onako kako njima konvenira, a “hrvatski političari/državnici“(pojam koji je postao proturječjem samim za sebe) svim bi se silama upirali dokazati da smo vrijedni toga da nas se konzumira kao obrok te radili sve ono što im se od ljudoždera odredi. Sve samo da se bude podloženim nečemu što se smatra vrhunaravnim dobrom: bilo ukusu hipotetskih ljudožderskih plemena ili interesima stvarnih europejskih (“euroatlantskih“) činovnika. Naravno da je ovaj primjer rada Zorana Jankovića i Mercatora samo jedan kamenčić u ukupnom mozaiku suptilne reintegracije prostora bivše SFRJ pomoću ekonomskih poluga društveno-socijalnog inžinjeringa. Stoga ne treba ovo razmatranje o Zoranu Jankoviću i Mercatoru shvatiti kao upiranjem prsta na nekakvog iznimnog krivca za naše nevolje i porazno (opasno po opstanak) stanje u kojemu se kao nacija nalazimo. To niti najmanje, jer u ovom slučaju Janković-Mercatora samo je (i to posve legitimno s njihove strane) iskorišteno ono što im se ponudilo i što je globalizatorski obrazac dominacije kapital-interesa koji na sukladan način radi po cijelom svijetu. Tko prihvaća kapitalizam mora prihvatiti i njegove principe po kojima djeluje i po kojima se stvari odigravaju jer to inače ne bi bio kapitalizam već nešto drugo. Ljudi i organizacije koji u tome i takvome kapitalizmu pokazuju najbolje sposobnosti u smislu ostvarivanja profita samo koriste ponuđene im parametre djelovanja te od njih ne treba očekivati drugo jer je tako nešto naivnost u rangu naivnosti Hrvata iz jugoslavenskog odbora koji su od Pašića očekivali zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa. Iako i oni koji aktivno djeluju u kapitalizmu imaju svoju dimenziju odgovornosti, ipak je najveća odgovornost
Dana 5. studenog ove godine (2006.), kao gost emisije Nedjeljom u dva na HTV1 hrvatskoj se javnosti predstavio Zoran Janković, novoizabrani gradonačelnik Ljubljane, bivši direktor Mercatora, trgovačkog lanca sa sjedištem u Sloveniji. Osnovni motiv koji je doveo Zorana Jankovića na HTV kao dominantni medijski prostor nalazi se u nipošto neprisutnom presedanu da slovensko biračko tijelo s visokim postotkom bira jednog neslovenca, tzv. “južnjaka“, na jednu tako značajnu dužnost kakva je gradonačelnička. Navedenim činom aklamativne pobjede na izborima za gradonačelnika Ljubljane od lika i djela Zorana Jankovića stvorio se svojevrsni fenomen daleko izvan slovenskih granica, a kojeg se preko kontroliranih medija odmah počelo eksploatirati u skladu s njihovom univerzalnom strategijom kojoj je osnova u anacionalnom i bezbožnom svjetonazoru. Ta eksploatacija se izvodi manje ili više suptilno – ovisno od medija do medija, gdje je svaki na djelu sa svojom zadaćom u formiranju javnog mišljenja. U slučaju Zorana Jankovića, kroz pobjedu na izborima definitivno potvrđenog društveno-političkog fenomena, glavna intonacija u hrvatskim medijima bila je u indirektnom naglašavanju hrvatskog “nazadnjaštva“zato jer je navodno potpuno nezamislivo da bi se za gradonačelnika Zagreba ili neki drugi položaj od važnosti hrvatsko biračko tijelo moglo izabrati nekoga tko ima makar i samo 50% srpske krvi, kao što je to slučaj kod Zorana Jankovića. Naime, Zoran Janković rođen je u Srbiji od oca Srbina i majke Slovenke. U Srbiji odrasta i potom kao školarac seli u Sloveniju gdje završava fakultet i počinje se baviti poduzetništvom. Treba reći da se kao poduzetnik pokazao izuzetno sposobnim, a posebno se potvrdio kao direktor Mercatora jer je od jednog propalog poduzeća uspio napraviti uspješnu i jaku tvrtku koja se proširila po cijelom prostoru bivše SFRJ. Posebno je vrijedno u cijelom poduhvatu vođenja Mercatora to što se Janković pokazuje kao čovjek koji uspijeva izgraditi kvalitetan odnos s radnicima i u uvjetima prisutnog okruženja uvijek pružiti makar i minimalno bolje uvjete rada od konkurentskih firmi. Ova sposobnost da se ostvare dobri međuljudski odnosi u tvrtki, kombinirana s poslovnim uspjehom velikih razmjera, bila je glavna osnova izbornog uspjeha jer je kroz usmenu predaju kao najbolju marketinšku metodu formirana široka i lojalna biračka baza za budući politički uspijeh. Po vlastitom izjašnjenju u TV nastupu Zoran Janković sebe smatra jednako Slovencem i Srbinom i suštinski je on nacionalno nedefiniran i nije u stanju odrediti svoj nacionalni identitet. U biti, ovakvim se izjašnjavanjem, makar i prešutno ili nesvjesno, daje definicija jugoslavenštine kao nacionalne odrednice (tj. onoga što supstituira izgubljeni, nedefinirani nacionalni identitet) budući je jugoslavenstvo ideja da se narodi Slovenaca, Hrvata i Srba odreknu svoje posebnosti i prihvate jednu sveobjedinjujuću. Ili, jer su se vremena ipak promijenila i jugo prefiks nosi previše negativne prtljage, sada se sve elegantno uklapa u nadnacionalno-globalizacijski kontekst europejštine. Da li svjesno ili podsvjesno, ali činjenica
1 Naravno, ne samo Mercator, nego također i kroz sve ostale trgovačke monopoliste od Kauflanda, Inter-Spara, Bille pa do “hrvatskog“Konzuma koji se pod pokroviteljstvom bankarskih magnata udružuje sa srpskim Delta M trgovačkim lancem. Svim trgovačkim lancima zajednička stvar je globalni kapital kao ono što je pod kontrolom financijske internacionale. 2 Tzv. “Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju“, CEFTA i slične protunarodne/ antihrvatske izmišljotine. 3 U skladu s prisutnom frazeologijom one koji bi bili protivni kanibalizmu etiketiralo bi ih se negativno “kanibaloskepticima“, a zagovornike afirmiralo kroz nazivanje istih “kanibalooptimistima“.
28
VJERA I KULTURA
na onome tko sam prihvati ovakva pravila igre, odnosno na državi, ljudima koji vode državu, oni koji bi trebali biti državnici. Ne može se prigrliti određeni vrijednosni sustav, a onda se potom plakati i tužakati kako mu se ne sviđa ono što se događa na osnovu tih istih vrijednosti. Poanta je da se u nama samima nalazi problem, a ne negdje van nas, negdje u okruženju. Vanjske negativnosti, kojih svakako ima, samo su odraz naše vlastite opredijeljenosti i zato za promjenu vanjskih remetilačkih činitelja potrebno je najprije izmjeniti sebe. Ili, kako se kaže, sa samim sobom rasčistiti račune, znati što se hoće postići, znati gdje se hoće doći. Također, prenemaganje i zgrožavanje nad hrvatskom “nazadnošću“i “nacionalističkom isključivosti“bila je sveprisutna intonacija u svim dominantnim medijima kada se od strane tzv. “političkih analitičara“komentiralo rezultate izbora za gradonačelnika Ljubljane. Posebno se ovo prenemaganje nad hrvatskom nazadnošću i realno i simbolički izrazila na HTV-u, u jednoj emisiji u kojoj “tri vrhunska hrvatska intelektualca raspravljaju aktualne događaje“– kako se ta emisija samoreklamira. Tu je bilo naglašeno zgrožavanje nad hrvatskim stanjem u kojem, prema većini od te intelektualne elite (dvojica zdušno zastupaju, treći kilavo oponira), nije zamislivo da neki ne-Hrvat bude izabran od Hrvata na neku dužnost. Takvim apriornim stavovima se od nacije na jedan podli, izrazito nekorektan način stvara nacija-slučaj; nacija koja traži “izlječenje“, a kao terapija nudi se kult demokracije sa svojim apostolima i nepogrešivim tumačima “vjerskih istina“demokracije iz EU-a, SAD-a, ali i takvih paradržavnih institucija kakva je Centar Simon Wiesenthal i druge njoj slične (HHO, HRW, AI, TI, ADL, itd.). Naravno da je istina potpuno drugačija od ovoga što je sada na djelu, jer ako netko ima kroz povijest dokazanu otvorenost prema drugim narodima (odnosno pojedincima iz tih drugih naroda) onda su to Hrvati. I to nerijetko na svoju vlastitu štetu, iako ima i potpuno suprotnih primjera kada su se etnički Hrvati pokazali daleko pogubnijima od neHrvata za hrvatsku državotvornu ideju. Jedan vrlo poučan primjer je onaj austrijskog feldmaršala Svetozara Borojevića (rođen 1856.g. u Umetiću pokraj Kostajnice), nazvanog Lavom sa Soče zbog svojih vojnih poduhvata na frontu prema Talijanima u I. svjetskom ratu. Zapovjednik je grupe armija na sočanskom bojištu gdje se nadmoćnijim Talijanima suprostavio uspješnom taktikom čvrste obrane s čestim i snažnim protuudarima. Potkraj rata Svetozar Borojević ustrajno zagovara očuvanje hrvatske državnosti ali ne nailazi na ikakvo razumijevanje od strane ondašnje “političke elite“u Hrvata. Primjer Borojevića je u tome što je on jedan od onih koji su ne-hrvatskog porijekla, a svojim djelima su bili na veću korist hrvatskome narodu od zabludjelih Hrvata po krvi. Točnije, radi se Frani Supilu koji je odbio ponudu Borojevića da krajem rata Hrvati organiziraju svoju vlastitu vojsku, a to ujedno znači i svoju suverenu državu s vojskom kao osnovnim instrumentom očuvanja državnog suvereniteta. Supilo ga je ljubazno odbio, s izgovorom da su se “dogovorili sa Srbima“. Kako je taj dogovor završio dobro je poznato, a Supilo je na kraju, kada je vidio što je učinio, završio u ludnici i tamo preminuo. Barem je imao razuma i savjesti da uvidi svoju odgovornost (makar ga to koštalo upravo tog razuma), što nikako nema aktualna hrvatska upravljačka struktura. Oni su i bez razuma i bez savjesti koja bi ih spriječila da produbljuju hrvatsku destrukciju niti kada je to tako očito kao što je to sada. Također, nije se Borojević sudario sa izvornom hrvatskom glupošću samo kod Supila, već i onda kad ga je rektor Fran Barac pokušao pridobiti za ideje jugoslavenskog odbora, otvoreno je rekao da će pokrenuti svojih 100.000 vojnika samo ako se poništi Londonski ugovor i prizna cijeli hrvatski etnički teritorij “jer kakav bi nam život bio ako nas Talijani liše
Pod ovom slikom u biltenu Il Dalmata čitamo: “Utemeljen je novi organizam koji koordinira aktivnosti regija dviju obala Jadranskog mora, ujedinjenih jednom jedinom kulturnom, umjetničkom i povijesnom matricom trgovačkih, turističkih i ekonomskih odnosa.” najljepših krajeva“.4 Zato, da danas postoji pandan Svetozaru Borojeviću, jednom pravoslavcu od pravoslavnih roditelja, ali koji je dokazano zastupao hrvatske nacionalne interese, sigurno je da bi bio od hrvatskog naroda prepoznat i svaki hrvatski domoljub bi bez problema izabrao jednog Borojevića nasuprot bilo koga iz ove današnje hrvatske zabludjele političke strukture koja ide sigurnim stopama Supila i njegovog društva iz jugoslavenskog odbora.5 Jedini bi problem bio u tome da se Borojević (Borojević kao jedna metafora, naravno) ili bilo tko drugi, Hrvat ili ne-Hrvat svejedno, probije kroz medijsku blokadu i uspije svoje državotvorne stavove prezentirati hrvatskome narodu barem jednakopravno političkim oponentima koji sada imaju praktički apsolutni monopol. Prema tome, samo na ovome pada svaka tvrdnja da Hrvati imaju u sebi ugrađenu nekakvu nesnošljivost prema ne-Hrvatima, no problem je u tome što nas ovi “naši“, tj. etnički Hrvati, najviše unazađuju svojom bilo naivnom, bilo slugansko-izdajničkom politikom. Zato, nije problem Hrvatske u etničkoj slici eventualnih političkih mislilaca ili političkih lidera (državnika) koji bi mogli biti izabrani, nego je problem u sadržaju onoga što politički lideri i oni koji to pretendiraju biti nude hrvatskome narodu. Ukoliko je sadržaj istinski državotvoran, kakav je bio sadržaj jednog Borojevića, onda nema problema po pitanju etničkog ili vjerskog porijekla, a ukoliko je protunarodni, nedržavotvorni, kako je sada slučaj s npr. predsjednicima države, vlade, parlamenta, političkih stranaka itd., onda njihova etnička pravovaljanost ne vrijedi pišljiva boba. Naprotiv, hrvatsko porijeklo nacionalnih izdajnika i prodanih duša predstavlja nacionalnu sramotu jer pokazuje kako unutar vlastitog nacionalnog bića postoji velika količina bolesnog tkiva; pokazuje da je nacionalno tijelo podloženo jednoj opakoj bolesti koja ne dopušta 4 Po ovoj spoznaji o nerazdvojivosti mora, otoka i obale od Hrvatske kao države pokazuje se kontinentalac Borojević daleko iznad mnogih tzv. političara, od današnjih EU poslušnika koji prepuštaju Jadran Italiji, a također i iznad jednog Ante Pavelića koji je išao raditi hrvatsku državu depriviranu svojih povijesnih i etničkih temelja i nije mogao proizvesti ništa drugo nego krvavu podjelu Hrvata. 5 Jugoslavenski odbor danas se može prepoznati kao uskrsnula ideja u neformalno ustanovljenom europskom odboru – tj. aklamativnom jedinstvu svih parlamentarnih i većine neparlamentarnih političkih stranaka oko odnosa prema pitanju tzv. “euroatlantskih integracija“.
29
VJERA I KULTURA
normalan razvoj. Ili, kako još Matoš reče: “Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, Al ne nađe štrika za toliko Juda.“ *** Ipak, sve ovo nije bilo ono što je motiviralo pisanje o gostovanju Zorana Jankovića na HTV-u već predstavlja jedan uvod u osnovnu poruku koju se ovdje želi naglasiti. Bitno je ono što je dotični u tome svom nastupu izrekao po određenim pitanjima i kako je svojim odgovorima dao odličnu priliku da se dekodira suština zabluda globalizma i modernog zapadnjačkog/ kapitalističko-demokratskog mentaliteta. Svojim odgovorima Zoran Janković je dao uvid u mentalni sklop onog najboljeg (najboljeg po svojim vrijednosnim parametrima, prvenstveno profitu) što kapitalizam i demokracija imaju za ponuditi, daje uvid u misli onih koji su kao lideri glavni unutarnji pokretači kapitalizma. Također je posredno pokazao svu prazninu onoga koji je bio na suprotnoj strani televizijskog razgovora i koji se gradi novinarskom veličinom, a samo pokazuje veliko neznanje elementarnih stvari, jer nije bio sposoban uočiti i dalje suvislim pitanjima razraditi upravo one najupečatljivije i najzanimljivije teze i misli svojeg gosta. Evo o čemu se radi. Zoran Janković kao bivši direktor Mercatora na pitanje o odnosu prema globalizaciji govori da ona (globalizacija), ukoliko nastavi dalje ovako kako se razvija, na kraju donosi propast jer će na kraju procesa za svaku branšu postojati jedna svjetska firma. Zoran Janković nadasve točno uviđa ovu ekonomsku zakonitost koju u sebi sadrži globalizacija ovakva kakva je. I to nije mala stvar, jer on to ispravno uviđa i posve otvoreno govori, a cijeli niz tzv. ekonomskih stručnjaka koji se medijski i institucionalno nameću tako nešto praktički nikada ne spominju kada lamentiraju o globalizaciji, pa po tome znači da to ili ne uviđaju, ili tome ne pridaju značenje, ali u svakom slučaju time pokazuju svoje elementarno neznanje u uočavanju suštine globalizacije. Dakle, Zoran Janković već ovdje iskazuje dvostruko veću upućenost u pitanja globalizacije: 1) iznosi činjenicu da na kraju donosi propast i 2) sam kraj je izražen kroz uspostavu jedne svjetske firme; jedne svjetske korporacije.6 Prema tome, nije ovdje problematičan Jankovićev odnos prema dijagnozi globalizacije, nego prema onome što on nudi kao rješenje ove ispravno spoznate globalizacijske pogubnosti po čovječanstvo. Jer Zoran Janković kao rješenje nudi da se, citirano, “u principu, izvrši jedna regionalizacija, da se zadrži dobit u toj regiji“i da se na taj način “održi otpor prema najmoćnijima na svijetu“.7 Čak i ovdje se vidi kako Janković točno uviđa suštinu problema jer se gubitak dobiti izvan područja proizvodnje navodi kao glavni motiv za regionalizaciju, a koja bi trebala biti riješenje problema nestanka dobiti. Odnosno, radi se o malobrojnim pojedincima iz onoga što se naziva financijskom internacionalom – to su oni danas najmoćniji na svijetu podloženom kapital-interesu, oni koji svojom pozicijom financijskog monopola upravljaju cijelim procesom i sebi prisvajaju svu dobit koju mogu izvući od mjesta proizvodnje i na taj način otuđiti višak vrijednosti od stvaratelja tih viškova. Posljedica je osiromašivanje cijelog svijeta i enormno bogaćenje jedne izolirane i od čovjeka i Boga potpuno otuđene manjine. Ipak, usprkos sve svoje pronicljivosti i korištenja zdravog razuma kod spoznavanja globalizacije, Jankoviću se u prvoj
David Ben-Gurion, koji će postati prvim izraelskim premijerom: kao student prava, završavajući drugu godinu na Sveučilištu Istanbula, 1914. rečenici kojom daje svoj odgovor na neprihvatljivost globalizacije odmah iskazala teška zabluda koja ga, makar i nesvjesno, svrstava na istu stranu na kojoj je i globalizacija protiv koje želi ponuditi riješenje. Također, ovaj ispravan uvid kod ponude riješenja je jedan specifični paradoks, jer je istovremeno i bitak njegove teške zablude. Stvar je u tome da se traži izvršenje jedne regionalizacije, tj. da se uspostave regije koje bi bile područja izvan kojih dobit ne bi mogla biti izvlačena u skladu s interesima onih koji nisu u podudarnosti s tim istim interesima nego imaju svoje zasebne interese; interese koji su u neminovnom sukobu s interesima regije. Paradoks se nalazi u tome što je regionalizacija potpuno ispravan pristup na način da Jankovićevu koncepciju regionalizacije kao odgovora globalizaciji treba shvatiti kao zahtijev za uspostavom granica, za utvrđivanje međa koje određuju zatvorenost određenog sustava i odvajaju (štite) od nepoželjnjih i štetnih upliva sa strane. Što je drugo njegovo regionaliziranje nego povlačenje granica između različitih područja; područja međusobno različitih i nepomirljivo interesno odijeljenih zbog najrazličitijih razloga. Regionalizacija, ovako ponuđena od strane Jankovića, je stvaranje različitih suvereniteta sa svim svojim zakonitostima – onako određenih kako je potrebno da bi se područje ekonomski održalo i omogućilo pravičniju raspodjelu bogatstva ljudima unutar toga područja. Regionalizacija je u biti drugo ime za stvaranje područja jedinstvenog suvereniteta, odnosno, drugo ime za državu sa svim svojim prerogativima. Drugim riječima, regionalizacijom se nečijom proizvoljnom procjenom redefiniraju postojeće međudržavne granice, granice koje su mahom granice među različitim narodima, i uspostavljaju se neke nove granice i neka nova država, a su-
6 Istina, ovdje je malo pogriješio u smislu da neće postojati jedna svjetska firma za svaku branšu, kako je rekao, već će jedna svjetska firma imati pod sobom različite odjele za pojedine branše ili sektore djelatnosti. Ipak, suštinski se ne radi o nekoj većoj pogrešci i ne mijenja na stvari ispravnu percepciju kraja globalizacijskog procesa. 7 Kao jednu svoju načelnu ideju navodi da bi bilo dobro da se zemlje jugoistočne Europe zajedno s Ukrajinom formiraju kao jedna takva regija koja bi se suprostavila globalizacijskom zlu.
30
VJERA I KULTURA
kladno tome ide se i uspostavi novog narodnosnog identiteta po osnovi te novouspostavljene regije-države (tj. nad-države). Pamtimo nametanje jugoslavenstva u sklopu SFRJ “regije“, sovjetstva u SSSR-u, ali vidimo i sadašnje nametanje europejstva kao nadnacionalnog supstituta u EU “regiji“.8 Ono što je ovdje ono paradoksalno i što predstavlja istovremeno ispravno i pogrešno je posljedica onoga bezvjerničkoga (jasno se izjasnio ateistom) što u sebi sadrži Zoran Janković kao osoba, ali još više Zoran Janković kao paradigma modernog čovjeka, posebno modernog poduzetnika/političara.9 Zbog svoje otuđenosti od duhovnih zadatosti, potpune nezainteresiranosti za iste mišljenjem da je čovjek sebi samodovoljan i sam je sebi svrha, Zoran Janković ne uviđa da svojim vizijama regionalizma kao rješenja za globalizam poništava narode sa svojim međama. Bezbožni mentalitet ne može shvatiti da nije primjereno čovjeku da se postavlja i da si prisvaja božanske privilegije u smislu poništavanja Božjih zadatosti koje su nam dane nama na korist upravo iz razloga naše ljudske ograničenosti. Ograničenosti koja izvire iz praroditeljskog pada, izgona iz raja i produciranog poremećaja cijelog stvorenog svijeta. Umjesto da se prihvati ova stvarnost ljudske poremećenosti te sukladno tome i Božju pomoć da se to stanje nadvlada, slijepci uporno pokušavaju svojom umišljenošću sami popraviti svoje i sveopće svjetsko stanje progresivne propasti. Tako i ovdje, po pitanjima granica, bezbožni um ne uviđa da nam je Stvoritelj onda kada je isprepleo jezike ujedno povukao i granice, tj. da je Stvoritelj time izveo za čovječanstvo najbolju moguću regionalizaciju i ne treba sada izmišljati toplu vodu i tražiti kruha preko pogače. Pisano je i o tome nadasve jasno govori Sveto pismo, samo, ne želi se prihvatiti nadnaravna mudrost koja ga je ljudima pružila: “Od jednoga sazda cijeli ljudski rod da prebiva po svem licu zemlje; ustanovi određena vremena i međe prebivanja njihova da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli.“(Djela apostolska 17, 26-27). Odnosno, kroz različitost naroda, kasnije formiranih nacija sa svojim nacionalnim državama, na najbolji se način provodi u djelo ono što Zoran Janković ispravno navodi da treba napraviti: povući granice, zatvoriti sustav10 i spriječiti gubitak dobiti – osigurati uvjete da se dobit zadrži unutar tog interesnog područja. To je pravi recept i metoda kojom se “održava otpor prema najmoćnijima na svijetu“, a ne nekakvim ljudskim dosjetkama isfantaniziranim regijama, nadregijama, podregijama i tko zna kakvim sve ne epitetima običnim produktima ljudske oholosti.11 Ne uviđa Janković i svi njemu manje ili više slični, sa svim dobrim nakanama koje mogu imati, da nisu oni ti kojima je dano da prekrajaju međe onako kako oni smatraju korisnim, nego se mora
Jaki čovjek Palestine, Jamal Paša (drugi s desna). Naizmjenično je bio prijateljski i neprijateljski raspoložen prema Židovima, 1915. prihvatiti da svaki narod predstavlja jednu od Boga određenu cjelinu. Cjelinu koju oni u svojem neznanju nasilno prekrajaju i potom to što kreiraju nazivaju regijom i kojom se misle oduprijeti globalizaciji. Ništa od toga nema i to nije način kojim se globalizacija poništava sa svim svojim pogubnostima. Upravo suprotno, ova nasilnička regionalizacija kroz silu ekonomskih poluga moći (prvenstveno novca i trgovine, banaka i burzi) samo proizvodi veće zlo i daje dodatna opterećenja ionako sa svih strana napadnutom čovjeku i čovječanstvu u cjelini. Također, da su si dali truda, ti dobronamjerni bezbožnici mogli su pročitati i starozavjetno upozorenje, pa se u toj spoznaji barem malo zamisliti nad time što predlažu i kakve će posljedice dati to čime se tako olako bave: “Ne pomiči prastare međe i ne prodiri u polje siročadi, jer je moćan njihov osvetnik: branit će njihovo pravo protiv tebe.“(Mudre izreke 23, 10-11). Naravno, a to bi trebao biti poticaj Hrvatima kojima je ovo napisano, da bi mi koji smo ugroženi nasilničkim pomicanjem međa od strane bezbožnika svih profila i oblika, da bi mi koji smo siročad u čije se polje prodire imali moćnog osvetnika koji će braniti naše pravo protiv nasilnika, moramo se najprije obratiti. Bez nacionalne katarze i obraćenja, bez promjene naših vlastitosti i svjesnog odabira puta božanskih zakonitosti nema spasa, nema opstanka, nema opiranja globalizmu i svemu što iza njega stoji. Nema i gotovo, neće nam spasenje donjeti razni Jankovići sa svim svojim pozemljarskim uspjesima i velikim podvizima jer to su oni slijepci koji vode slijepce – to je jednostavno kao što je jednostavna i neosporna pobjeda jednom kada se izabere Put, Istina i Život. Da, da – ne, ne. Tako stoje stvari kada se svedu na svoj bitak.
8 Već na samom začetku stvaranja EU, još dok se to čedo nazivalo EEZ-om, bilo je u Francuskoj i Njemačkoj potpuno otvoreno sugerirano žiteljima da se manje osjećaju Francuzima ili Nijemcima, a više Europljanima. 9 I to upravo ovim redosljedom – prvo poduzetnik, potom političar – jer je ekonomija u kapitalizmu i demokraciji nadređena politici, a za istinski boljitak i blagostanje trebalo bi biti upravo suprotno tome nenaravnom principu. 10 Ovdje se razmatra onaj prvenstveno ekonomski, ali kulturni, medijski i politički jednako traži svoje sigurno utočište iza granice, iza međe 11 Mogu se vidjeti različite koncepcije regija koje su “u igri“, pa tako npr. Svjetska banka po svojim kriterijima različite zemlje svrstava u jednu skupinu, tj. regiju, formiranu prema svojim interesima: ECA – Europe and Central Asia, te svoja izvješća za Sloveniju, Mađarsku ili Hrvatsku objavljuje zajedno s onima o Kirgistanu ili Turmekistanu. Jednako tako i ostale poluge globalizma prihvaćaju ovu ECA regiju: Britanski časopis The Economist donosi zajedničku tečajnu listu, marketinška istraživanja telekomunikacijskog ili informatičkog tržišta koje provode multinacionalne tvrtke iz SAD-a jednako se tako rade po jednakom regionalnom načelu, a nalik tome je i program NATO saveza Partnerstvo za mir. S druge strane, postoje i regionalne koncepcije koje imaju sasvim drugačiju funkciju, više političku i prvenstveno služe dodatnoj razgradnji nacionalnog suvereniteta za račun teritorijalnih pretenzija lokalnih sila poput tzv. Jadranske euroregije koja je direktna talijanska podmetačina s ciljem prisvajanje cijelog Jadrana (vidi sliku u prilogu). To je ono što je Italija kroz svoje institucije javno najavila obznanivši odluku da se kao strateški cilj odredi pretvaranje Jadrana u talijansko jezero.
*** Ostaje još jedan značajan momenat iskazan u televizijskom iskazu Zorana Jankovića, a koji zaslužuje da ga se detaljnije razmotri jer daje prilično karakterističnu sliku općeg 31
VJERA I KULTURA
stanja svijesti modernog čovjeka (da ne kažem intelektualca). Tako Zoran Janković, kada objašnjava kako se treba ponašati na slobodnom tržištu ovakvom kakvo je na djelu, kaže da se nakon osvajanja 30% domaćeg tržišta mora ići u ekspanziju na ostala tržišta jer se inače neminovno propada. Dakle, jedno od pravila je nužnost ekspanzije, ali što to uistinu znači? Koje su posljedice ovakvog načela ekonomske nužnosti trajne ekspanzije? Najkraći odgovor je: rat. Posljedica je rat jednog ekonomskog subjekta protiv drugoga, što samo po sebi ne bi bilo ništa novo jer suprostavljenost različitih interesa neizostavni je dio ekonomskog procesa, ali bitno je uvidjeti esencijalnu razliku između ovog sukobljavanja u ekonomiji onda kada se to zbiva unutar jednog područja suvereniteta od situacije kada se sukob prenosi preko granica domicilnog suvereniteta. Drugim riječima, država je ta koja ima funkciju da svojim ovlastima nad državljanima ovaj sukob smišljeno kontrolira i pazi da ne prijeđe granice dopuštenog, tj. da vodi brigu o onome što se smatra općim dobrom, a što je to opće dobro ovisi temeljnoj (ili najuzvišenojoj) vrijednosti koju neko društvo prihvaća. No, kada se iz tržišta jedne države krene u osvajanje tržišta druge države, onda je to ono što na kraju, prije ili poslije, završava bilo ratom u svojoj najbrutalnijoj formi, bilo kapitulacijom “bez ispaljenog metka“jednog suvereniteta pod snagom drugog suvereniteta. Tako i od Jankovića spomenuto pravilo koje je on tako lako prevalio preko ustiju, nije ništa drugo nego generator rata čovjeka protiv čovjeka, naroda protiv naroda. Širenje tržišta se stoga treba u ovom svjetlu prepoznati i svesti na to da se radi o osvajanju susjeda, osvajanju bližnjih, a to je u nepomirljivom sukobu sa suštinom Kristovog nauka o ljubljenju naših bližnjih kao samih sebe. Primjer kako ovo načelo o nužnosti ekspanzije ukoliko se želi opstati kao ekonomski subjekt producira rat u svojoj najbrutalnijoj formi imamo prilike neposredno svjedočiti u okupaciji Iraka od strane SAD-a. Korporacijski interesi u SAD lociranih tvrtki stvorili su takve unutarnje i vanjske (misli sa na SAD) preduslove da je stvorena jedna nevjerovatna paradigma unutar američke srednje i više srednje klase po kojoj je posve legitimno “štititi svoje gospodarske interese“ako treba i na način da to podrazumjeva doslovno porobljavanje drugih. SAD mora za sebe osvojiti tržište (ovdje se radi o tržištu nafte) kako bi opstao životni standard onih koji potpadaju pod ekonomski učinak u SAD ukorijenjenog osvajačkog gospodarskog subjekta. Nafta je ono oko čega se sada najviše i najočitije sukobljavaju različiti ekspandirajući ekonomski čimbenici sa svojim različitim ukorijenjenostima u suverenitete. Kako bi si osigurala dovoljno udjela prije nego taj udio preotme neka druga ekspandirajuća sila (Kina, Indija, ali i brojne manje zemlje čije potrebe za naftom ubrzano rastu), SAD su, dok su još dovoljno snažne, “preventivnim ratom“preventivno otele svoj udio tržišta, a kako nije bilo moguće mekom silom (kulturom, medijima, kapitalom),12 to otimanje se obavilo klasičnom tvrdom silom: vojnom agresijom. Kako oko nafte, tako se sudaranja različitih ekspandirajućih čimbenika odigravaju i na svim ostalim područjima koja imaju bilo kakvu tržišnu vrijednost. Trenutno je nafta najdominantiji predmet sukoba, ali kako se ukupna svjetska ekonomija sve više širi, svijet postaje sve manji i manji, te je u svim segmentima slobodni prostor za daljnju ekspanziju sve ograničeniji. Tako se, po istim načelima kako se dogodilo, kako se događa i kako će se i dalje događati oko pitanja ovladavanja naftom, ista stvar neminovno početi
Kolonijalni tajnik Winston Churchill posjećuje Tel-Aviv. Kraj njega Meir Dizengoff, gradonačelnik Tel-Aviva. odigravati i na ostalim za ekonomski opstanak (opstanak po globalističko-kapitalističkim principima vrijednosti) vitalnim segmentima. Rat (onaj klasični) ili kapitulacija (popuštanje pod sredstvima meke sile) po tim pitanjima je, dakle, jedna neminovnost, jedna sigurna izvjesnost, a neizvjesnost je samo u tome tko, gdje i kada će se naći u situaciji da mora birati između ove dvije opcije. Sve se skupa svodi na globalno stanje totalnog rata svih protiv svakoga u kojem se naizmjence izmjenjuju različiti dominirajući nositelji nepravde i promotori laži, a sve zbog suštinski ukorijenjenih uzroka i koje je opisano riječima proroka Siraha: “Vlast prelazi od jednog naroda drugomu zbog nepravde, nasilja i novca.“(Knjiga Sirahova 10, 8). Ipak, ono što je ovdje bilo ono na čemu se htjelo izvući poantu nije bilo ovo tumačenje oko ekspanzije tržišta bez kraja i konca (kako bi istočni susjedi rekli: “Do istrage vaše ili naše“), nego nešto drugo što je Zoran Janković izrekao. On, govoreći o globalizaciji, kako ona donosi propast i služi najmoćnijima da postanu još moćniji, potpuno otvoreno izriče slijedeće riječi: “Ja sam je čak provodio, ali sam intimno protiv nje.“Dakle, na djelu je jedna manifestacija sjedenja na dvije stolice ili služenja dvaju gospodara – dvosluženju. Zašto je ovo toliko važno da se ovdje želi naglasiti kao ono bitno? Iz vrlo jednostavnog razloga: ova težnja za dvosluženjem karakteristika je ne samo Zorana Jankovića kao jednog pojedinca, nego je postalo dominirajućim mentalitetom nekada kršćanskog Zapada. I ne treba ići negdje daleko u inozemstvo da bi se vidjela ova volja za dvosluženjem. Dovoljno je pogledati ovu našu Hrvatsku sa ca. 90% kršćana-katolika, a pod normalno se najveći dio onih koji se takvima izjašnjavaju istovremeno, kada im to konvenira,
12 Režim Sadama Huseina je iz više razloga bio neprobojan za mogućnost postizanja imperijalnih ciljeva SAD-a mekom silom, a kako se to uspjelo u nekim ostalim zemljama u susjedstvu kojima mahom vladaju korumpirani režimi potpuno podložni služenju interesima SAD-a, pa se moralo ići na “uspostavu demokracije“i “zaštitu ljudskih prava“putem ratnog osvajanja.
32
VJERA I KULTURA
gonio i potom tome sudu izručio čak i njihove ratne kolege, kažu i osobne prijatelje. Moglo bi se ovako dalje nabrajati i navoditi stranice i stranice, ali nema potrebe za time da bi se pokazalo kako je u današnjem društvu trijumfirala volja za dvosluženjem nad voljom za istinom; nad voljom za pravičnošću; na koncu i nad voljom za životom. Ne treba onda čuditi da su posljedice ovakvog trijumfa volje za dvosluženjem sve ovo što možemo svi svjedočiti u svojoj životnoj stvarnosti i što je uzrok opće rezignacije i gubitka vjere u mogućnost ostvarenja onoga što žele dosegnuti svi ljudi po čežnji prema praiskonskoj uravnoteženosti ostatke koje nosimo u sebi. Jasno je da ovo nipošto nije bezizgledna situacija i da je ovaj trijumf volje za dvosluženjem u biti samo jedna obmana, jedna trenutnost koja je neodrživa po svim osnovama, ali najviše od svih po osnovi kršćanske vjere koja je vjera nade, radosti i života. U biti je ovo trenutno stanje koje može davati privid nepromjenjivosti jedno iskušenje pred koje smo svi stavljeni i kojim se onda prema našem odnosu razlučuje žito od kukolja. Razlučuju se oni koji imaju vjere od onih koji su u vjeri slabi, od onih koji su mlaki. Između ostalog, i kroz ovakova iskušenja dolazimo u situaciju da ne možemo izbjeći odgovornost za svoje postupke i nitko se ne može provući kroz život a da ne bude zahvaćen konkretnom odgovornošću za svoje postupke i za svoj slobodni izbor između dva gospodara koji se pružaju za odabir. Samo prihvatom vjere može se poništiti ovo stanje sveopće zaslijepljenosti prisutne u današnjem modernom društvu. Jednog stanja zaslijepljenosti gdje se ne vidi ono što svojom stvarnošću doslovce bode svojim pozivom za obraćenje Bogu i djelovanje u skladu s tim obraćenjem. Otprilike onako kako je to iskazao i starozavjetni pisac:
upuštaju u izrazito nekršćansko-nekatoličke radnje: abortuse, razvode, rad nedjeljom i blagdanima; da spomenem samo one najočiglednije. Sve je to posljedica upravo ovakvog pristupa normalizacije načela dvoslužja, pristupa gdje se misli da je moguće živjeti i djelovati na neprincipjelnim načelima: da se može istovremeno biti svjesnim da je nešto zlo, a da se ipak istovremeno tome zlu služi zbog toga što daje trenutnu osobnu korist. Naime, ako je netko intimno protiv nečega znači da je u svojoj nadubljoj nutrini svjestan da je to nešto loše, da nije dobro po bilo kojoj osnovi. Ne može se biti intimno, unutar svoje vlastite svjesti, protiv nečega i da onda bez proturječja sa samim sobom to percipiramo kao dobro jer bi to značilo biti u stanju određene mentalne poremećenosti – tko bi drugi ono što smatra lošim istovremeno mogao smatrao dobrim? Postoji i naziv ove poremećenosti – to je shizofrenija, a shizofrenost je upravo karakteristika zapadnog društva koje pokušava pomiriti nepomirljivosti, pokušava služiti dvojici gospodara. Naravno da je posljedica ove volje za dvoslužjem samo još veća nesreća jer razdijeljeni čovjek više ne zna kako da udovolji sve udaljenije prohtjeve dvije međusobno oprečne strane. Shizofreno stanje društva neminovno dovodi do unutarnjeg sukoba jer ona strana koja prevlađuje želi u potpunosti poništiti svaku prisutnost one druge, više potisnute i slabije strane. Tako od naizgled benignog i čak na prvi pogled respektiranja vrijednog stava u kojem se priznalo kako se znalo da se radilo ono što nije dobro, ali se ipak radilo jer je to bilo probitačno po osobnoj osnovi, dolazi do spoznaje da je ovako nešto manje dopustivo što je netko intelektualno osvješćeniji o tome što je ono što producira zlo u svijetu, što je ono što nije dobro za naše bližnje. Jer, ako se nekim slučajem prihvati moralna ispravnost ovakvog pristupa, gdje je onda tome kraj? Može se ubojica ili silovatelj pravdati da je on intimno protiv ubijanja ili silovanja, ali, eto, bilo je trenutno korisno nekoga ubiti ili silovati i to je dovoljno opravdanje te sada, kada je to javno priznato, nikome ništa. I dalje se ima sav ugled i prosperitetnu karijeru jer nitko ne vidi teško moralno proturječje u ovakvom priznanju. Naprotiv, slave priznavatelja vlastitog oportunizma na štetu općeg dobra kao onoga koji može donjeti prosperitet, blagostanje, ispraviti nepravde, itd., itd. Isti je slučaj i s ovim našim hrvatskim prilikama gdje je upravo u strukturama koje su zaposjele pozicije društvene moći i ugleda prisutan ovaj mentalitet dvoslužja. Tako se mirne duše javljaju oni koji su za vrijeme otimačine narodne imovine bili intimno protiv, ali su svejedno i dalje nastavili servisirati isti taj sustav do krajnjih mogućnosti. Intimno su protiv diktata MMF-a i Svjetske banke, ali svejedno, onda kada im je to naloženo, pokoravaju se onako kako im je to trenutno korisno. Intimno su protiv toga da Hrvatska za račun imperijalnih ambicija šalje svoje ljude u njihove osvajačke ratove, ali zbog trenutnih kalkulacija ipak se upravo tako nešto podržava.13 Intimno su protiv toga da se ljude predaje u političku sudnicu u Haagu, intimno vide da se radi o jednoj prljavoj manipulaciji s pravdom i istinom, ali kada je njima oportuno odlaze se pokloniti onome tko je najprije nemilice
Zaslijepljenost naroda Čujte, gluhi! Progledajte, slijepi, da vidite! Tko je slijep ako ne moj sluga, tko je gluh kao glasnik koga šaljem? Tko je slijep kao prijatelj, tko je gluh kao sluga Jahvin? Mnogo si vidio, ali nisi mario, uši ti bjehu otvorene, ali nisi čuo! Jahvi se svidjelo zbog njegove pravednosti da uzveliča i proslavi Zakon svoj. A narod je ovaj opljačkan i oplijenjen, mladići mu stavljeni u klade, vrgnuti u zatvore. Plijene ih, a nikoga da ih izbavi; robe ih, a nitko da kaže: “Vrati!“ Tko od vas mari za to? Tko pazi i sluša unapredak? Tko je pljačkašu izručio Jakova i otimačima Izraela? Nije li Jahve, protiv koga smo griješili, čijim putima ne htjedosmo hoditi, čiji Zakon nismo slušali? Zato izli na Izraela žarki gnjev svoj i strahote ratne: plamen ga okruži odasvud, al’ on ni to nije shvatio; sažeže ga, al’ on ni to k srcu ne uze. (Izaija 42, 18-25)
13 U Saboru je sa dva suzdržana i jednim glasom protiv izglasano udvostručenje broja hrvatskih vojnika u Afganistanu bez obzira što je već sada svakome razumnom očigledno da je vojno rješenje sukoba koji se tamo odigrava apsolutno nemoguće, a čak su tu činjenicu javno priznali i najviši američki vojni i civilni dužnosnici. Ipak, zbog svojih širih strateških interesa američki establišment je spreman žrtvovati svoje vojnike u ratu u kojem nisu u stanju izvojevati pobjedu, ali to ne bi smjelo biti tako i kod hrvatske državne vrhuške. Pitanje je onda kako je moguće pojačavati i uopće zadržavati vojne snage u sukobu koji nema moguće vojno razrješenje? Tko će snositi odgovornost za takvu politiku kada se počnu gubiti ljudski životi zbog politikanskih kalkulacija i nečijih naslikavanja sa svjetskim moćnicima za potrebe predizbornog cirkusiranja?
33
