MATEMATIČKI MATEMATIČKI SIMBOL ZA SVEPOSTOJEĆE - BOGA NAJJEDNOSTAVNIJA OPĆA TEORIJA SVEGA
Nikola Ugrinović
Matematički simbol za Svepostojeće-Boga, najjednostavnija opća teorija svega Autor: Nikola Ugrinović
Donja Stubica, 2016.
Matematički simbol za Svepostojeće-Boga, najjednostavnija opća teorija svega
Autor:
NIKOLA UGRINOVIĆ
Nakladnik
VLASTITA NAKLADA NIKOLA UGRINOVIĆ
Urednik
NIKOLA UGRINOVIĆ
Dizajn i priprema za tisak
NIKOLA UGRINOVIĆ
Slika na omotu
Odabrao NIKOLA UGRINOVIĆ
Tisak
Studio za dizajn i tisak “ARKUŠ” Donja Stubica
Donja Stubica, 2016.
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu Pod brojem 000928276 ISBN 978-953-58947-4
Anici, Gordani, Tomislavu
Sve istine prolaze kroz tri faze: Prvo se ismijavaju, Zatim im se nasilno suprotstavlja
I treće, prihvaćaju se kao očite/samo dokazljive! Arthur Schopenhauer (1788-1860)
BITNO O KNJIZI Zašto sam napisao ovu knjigu Čovjek kao znatiželjno biće oduvijek je nastojao upoznati sebe i stvarnost oko sebe. Kad već jest zanima ga zašto jest i koji su mu životni zadaci. Odgovor na ta pitanja ovisi o prihvaćenim primarnim idejama aksiomima. Ukoliko su istinite i odgovarajuće posložene, imamo veliku šansu doseći istinu o sebi i stvarnosti oko nas. Budući nemamo znanja o temi o kojoj se u knjizi raspravlja svako izloženo mišljenje, pa i moje, tretira se kao subjektivna a ne objektivna istina. Želim naglasiti značaj svjetonazora na naše uobičajeno ponašanje, a pogotovo u stresnim i kriznim situacijama. U današnje vrijeme je marginaliziran i neopravdano obezvrijeđen. Primarne premise na temelju kojih izvlačim daljnje zaključke i razmišljanja izložena u knjizi
su sljedeće: 1.
Nikad nije bilo stanje ne bitka, oduvijek postoji nešto.
To nešto što je oduvijek je živa i svjesna neizmjerljiva dualna sila koja prožima sve što postoji, a u religijskim izv ješćima se naziva Bog.
2.
Svemir ili svemiri ako ih je više su alotropska modifikacija Božanske svijesti, i predstavlja realiziranu mentalnu sliku Božanske svijesti.
3.
4. 5.
Sve postojeće je dualno sadrži u sebi kvantnu i ne kvantnu stvarnost. Međuodnos tih dvaju stvarnosti prikazan je matematičkom formulom koja ujedno matematički simbolizira Prapočelo odnosno Svepostojeće, i predstavlja opću i najjednostavniju teoriju funkcioniranja svega.
6.
Preko komunikacije sa Božanskom svijesti možemo spoznati prošlost, sadašnjost i moguću budućnost kvantne stvarnosti.
7.
Ljudsko iskustvo je jedino znanje koje imamo, i unatoč manjkavosti koje nas mogu dovesti u zabludu, temelj je na kojemu smijemo bazirati naša razmišljanja. Širenjem i analizom naših zapažanja približavamo se ili spoznajemo istinu, rješavamo se zabluda.
Da rezimiramo: Bilo bi idealno kada bismo imali sigurnost da je ono što prezentiramo kao znanje stvarno znanje o sebi, svijetu i o sudbini svega. No osuđeni smo na nesigurnost, možemo samo vjerovati da posjedujemo znanje. Nažalost moramo pretpostaviti da ono što smatramo znanjem može biti i velika zabluda. Razne filozofije i religije daju različite ali nesigurne odgovore na postavljena pitanja, drugačije rečeno, možda imamo znanje ali ne možemo dokazati da ga imamo. Zato su to vječna pitanja na koja sve generacije nastoje dati opće prihvatljiv
6
odgovor. Budući je tako, jedino što možemo je dati obrazloženja zašto neke tvrdnje smatramo istinitima a neke neistinitima, znajući da su ta obrazloženja naša subjektivna prosudba.
7
PREDGOVOR Rasprava nije metoda kojom se nešto dokazuje, tom metodom jedino što možemo je potaknuti ljude na razmišljanje o temi o kojoj se raspravlja. Rasprave o Bogu kao izvoru svega postojećega su u području pretpostavki te ne mogu biti shvaćene kao apsolutne istine, pa ni ovdje iznesena moja razmišljanja. Zbog toga je svaka konstruktivna rasprava dobro došla i treba je prihvatiti. Jako je dobro što različito razmišljamo, nije dobro ako se zbog toga međusobno ne poštujemo kao što se to često dešava. S obzirom na razinu svijesti, sposobnost komunikacije i razinu znanja kojim raspolažemo, kada i dosegnemo neku istinu ne možemo sa sigurnošću procijeniti njezine dosege, pogotovo na području filozofije kojom pokušavamo fragmentarnim istinama doseći kompletnu istinu o Svijetu i nama. Ma s koliko informacija baratali, raspravljali i manipulirali njima, ne možemo reći jesu li spoznaje ili zablude sve dok ih ne provjerimo.
Znanost je vrhunski doseg čovječanstva kada je u rukama pravih ljudi. Nažalost danas se zloupotrebljava za proizvodnju razno raznih oružja i manipulaciju ljudima zloupotrebom parcijalnih istina i nedokazanih teorija.
U knjizi matematičku formulu, koja je prikazana i na naslovnici knjige, nazivam formulom Leonarda da Vinci-a ali nisam siguran da na to imam pravo.
Sjećam se doživljaja, kako sam prije desetak godina ili nešto više, gledao na televiziji emisiju o Leonardu da Vinci-u u kojoj je uz ostale zanimljivosti o njemu, prikazan i njegov crtež Božjeg oka. U emisiji je rečeno da to nije crtež Božjeg oka već da je to vjerojatno matematička formula u kojoj su se zagubili brojevi na rubovima trokuta. Budući u knjizi gdje su prikazani svi njegovi pronađeni crteži, a ni na izložbi o njemu, održanoj na Zagrebačkom velesajmu u Kinesk om paviljonu, nije bilo tog crteža, imam pravo pretpostaviti da taj moj doživljaj nije stvaran, već da je to moja vizija o jednom od njegovih uradaka.
Budući se ne volim kititi tuđim perjem, iako moj doživljaj nije vizija nego istiniti doživljaj, i nadalje ću je zvati imenom poznatog genija i govoriti o zagubljenom znanju koje sam ja nakon nekoliko stoljeća ponovo otkrio i iznio na vidjelo. Obzirom na dato objašnjenje moguće je da prikazana matematička formula nije formula Leonarda da Vinci-a već je to moj uradak. Autor
8
UVOD
9
RAČUNSKA OPERACIJA DIJELJENJA SA NULOM – ALTERNATIVNO RAZMIŠLJANJE UVOD
Kao gimnazijalcu profesor iz matematike rekao mi je da dijeljenje sa nulom nije moguće, da zapravo ne znamo kako tu operaciju izvesti da bismo dobili zadovoljavajuće rješenje, te da iako ne znamo koliko je a/0 vrijedi dogovor da je bilo koji broj veći ili manji od nule podijeljen sa nulom (a/0) jednak beskonačnom. Kao potvrdu teoriji da nije moguće i poželjno dijeliti sa nulom bio je rezultat jednadžbe, u kojoj desna strana jednadžbe nije bila jednaka lijevoj, što rezultat dijeljenja sa nulom čini apsurdnim. Za matematičare je taj rezultat bio i ostao neprihvatljiv i postaje dokazom da dijeljenje sa nulom broja većeg ili manjeg od nule nije moguće, odnosno da je rezultat dijeljenja sa nulom jedna od grešaka u matematičkoj logici. Daljnjim izlaganjima u ovom radu pokušat ću dokazati da je taj zaključak netočan. U ovom radu želim odgovoriti na dva pitanja. Je li moguće izvesti matematičku operaciju dijeljenja s nulom broja većeg ili manjeg od nule i dobiti provjerljivo točan rezultat? Je li točna tvrdnja da je bilo koji broj veći ili manji od nule podijeljen sa nulom jednak beskonačnom? Prije nego odgovorim na postavljena pitanja podsjetio bih čitatelja da se u algebri nula tretira kao običan broj u matematičkim operacijama zbrajanja, oduzimanja, množenja i potenciranja. Budući dijeljenje možemo prikazati kao množenje, a množenje kao dijeljenje (6:3 = 6x 1/3 ) nema razloga da i u operaciji dijeljenja nulu ne tretiramo kao običan broj, odnosno treba pretpostaviti da je dijeljenje sa nulom jednako moguće kao i množenje. Ima li to smisla gledano sa pragmatičnog stanovišta nije primarna tema ovog rada. Prvo riješimo matematički dio problema.
IZVEDBA I REZULTAT
RAČUNSKA OPERACIJA PROŠIRIVANJA JEDNADŽBE JEDINICOM a -n = 1 / a n = a / a
n+1
= an / a n+n 10
Proširivanje jednadžbe jedinicom moguće je izvesti asimetrično. Vrijednost jednadžbe se ne mijenja.
RAČUNSKA OPERACIJA DIJELJENJA SA NULOM a=0;n=1
0-1 = 1 / 01 = 0/0 1+1 = 0/02 = 0/0 x 0 = 0/0
Iz prikazanog primjera vidljivo je da je dijeljenje sa nulom bilo kojeg broja, tehnički izvedivo kao i zbrajanje, oduzimanje, množenje i potenciranje sa nulom, sa napomenom da rezultat, za razliku od navedenih matematičkih operacija, nije definiran, ali je jednoznačan, provjerljiv i jednak je kvocijentu 0/0. Odgovorio sam na prvo pitanje iz uvodnog dijela. Dijeljenje sa nulom
je moguće, dobiven je provjerljiv i točan rezultat. Kada u jednadžbi a:0 = 0:0 pomnožimo vanjski član jednadžbe sa vanjskim članom a nutarnji član sa nutarnjim članom jednadžbe dobijemo rezultat 0 = 0 (desna strana jednadžbe jednaka je lijevoj). Opće priznata tvrdnja je da je a/0=an /1 (beskonačno / jedan). Ako u toj jednadžbi, gdje a nije jednako nuli, pomnožimo vanjski član sa vanjskim, a nutarnji sa nutarnjim dobijemo rezultat da je a=0. Budući lijeva strana jednadžbe nije jednaka desnoj zaključujem da je rezultat netočan odnosno a/0 nije jednako beskonačnom, ni bilo kojem broju sa brojevnog pravca, iz čega slijedi da je razlomak a/0 nepoznate vrijednosti, ne može biti niti jedan poznati broj od plus beskonačnosti do minus beskonačnosti, njegova vrijednost ispada iz poznatog nam brojevnog sustava. Vidimo da kada bilo koji broj koji je veći ili manji od nule dijelimo sa nulom dobijemo dva
rezultata. Jedan je jednadžba sa nedefiniranom vrijednosti (a/0=0/0), a drugi je, neočekivano, nejednadžba (a/0=/=b/c). Kada nulu dijelimo sa samom sobom dob ivamo dva rezultata, jedan je definirana vrijednost b/c ali nije jednoznačan, a drugi je nedefinirana vrijednost a/0 odnosno NaN (ne broj). Dokazao sam da je a/0 = 0/0 = b/c te da a/0 =/= b/c uz uvjet da u nejednađžbi a i c nisu jednaki nuli.
Povezanost i međuodnos dviju jednadžbi sa nejednadžbom prikazana je na slici jedan kao formula koja povezuje do sada dva odvojena područja jednadžbe sa nejednadžbama.
11
Slika 1. Grafički prikaz navedenog matematičkog izraza Da bi prikazana formula na slici jedan bila ispravna vrijednosti a i c nisu jednake nuli.
RASPRAVA Nula se po nekim karakteristikama razlikuje od svih drugih brojeva. U koordinatnim
sustavima označava ishodište, početak nekog događanja, na brojevnom pravcu ishodište pozitivnih i negativnih brojeva i energetsko težište u fizici. Ima neka svojstva brojeva sa definiranom kvantnom vrijednosti i neke kvalitete koje su samo za nju karakteristične. Nula je središnji član u nizu cijelih brojeva i za razliku od svih drugih brojeva u tom nizu je bez kvantne vrijednosti i služi nam kao oznaka za nešto čega nema ili ne postoji. Svi ostali brojevi u tom sustavu kazuju nam koliko nečega ima ili kolika je vrijednost nečega. Iako je broj bez kvantne vrijednosti nula ima niz funkcija unutar definiranog kvantnog brojevnog sustava. U operacijama zbrajanja oduzimanja množenja i potenciranja sa
nulom dobijemo jednoznačan i definiran rezultat (00 je iznimka od tog pravila). U operacijama zbrajanja i oduzimanja, za raliku od drugih brojeva, nula ne utječe na rezultat odnosno primjenom tih operacija dobiva se rezultat kao da te operacije nisu ni urađene. Bilo koji broj na nultu potenciju jednako je jedan, odnosno a0 jednako je a/a. Ako je tako onda je nula na nultu potenciju jednako 0/0 a to može biti jednako jedan, ali može biti i bilo koji drugi broj sa brojevnog pravca od plus do minus beskonačnosti, pa i beskonačno.
Obrazloženje: 0:0=5 Zašto? Zato što je 5x0=0 ; 0:0=10 zato što je 10x0=0 itd. Vidimo da se i po toj operaciji nula razlikuje od ostalih brojeva. Ukoliko se n ula nalazi iza
nekog broja sa definiranom vrijednošću njegova vrijednost se mijenja što ju čini sličnom ostalim brojevima, međutim u slučaju decimalnih brojeva možemo dodavati koliko god hoćemo nula iza zadnjeg broja sa definiranom vrijednosti koji se nalazi iza decimalnog zareza, (pr. 0,1000...),
odnosno ispred zadnjeg broja sa definiranom vrijednošću koji se nalazi ispred decimalnog zareza (pr. 000...01,1) ili ispred decimalnog zareza bez broja sa definiranom vrijednosti ( pr. 000...0,1) a 12
da se vrijednost tog broja ne mijenja. Isto se događa ako ispred bilo kojeg cijelog broja gomilamo nule.
Ako nulu priznajemo kao broj i poštujemo sva pravila koja vrijede za sve ostale brojeve pri izvođenju matematičkih operacija onda trebamo prihvatiti i mogućnost dijeljenja sa nulom, pogotovo kad znamo da dijeljenje možemo prikazati kao množenje, a množenje kao dijeljenje. Budući da je rezultat dijeljenja nulom neuobičajen i neočekivan; bitno se razlikuje od svih rezultata koje dobivamo kada se u nazivniku nalaze brojevi veći ili manji od nule, bitno je dati pravilno tumačenje tih rezultata. Za razliku od drugih brojeva kod kojih dijeljenjem dobivamo definiran i jednoznačan rezultat,
u dijeljenju sa nulom dobiveni rezultat nije ni jednoznačan ni definiran. Omjer 0/0 može poprimiti bilo koju vrijednost od plus do minus beskonačnosti, no rezultat omjera a/0 ( a je veće ili manje od nule), iako je jednak omjer u 0/0, ne može biti niti jedan
poznati broj od plus do minus beskonačnosti, odnosno za sada ne možemo i ne znamo odrediti njegovu vrijednost ( vrijednost nam je nepoznata).
Kada bilo koji broj koji je veći ili manji od nule dijelimo sa nulom i ako pri tom poštujemo ista pravila koja vrijede za ostale brojeve, dobijemo dva rezultata. Prvi je jednadžba sa nedefiniranom vrijednosti (a/0=0/0).
Obrazloženje: (a:0=0:0) ; (a x 0=0 x 0) ; (0=0) Drugi je, neočekivano, nejednadžba (a/0=/=b/c). Iz drugog rezultata vidljivo je da a/0 ne može biti niti jedan broj sa brojevnog pravca pa ni beskonačno, budući se beskonačno nalazi na krajnjim dijelovima brojevnog pravca, a rezultat od a/0 ne nalazi se na brojevnom pravcu, izvan njega je.
Obrazloženje: Hipotetska tvrdnja: (a:0=5:1) ; (a x 1=0 x 5) ; ( a=0) Budući se radi o jednadžbi, desna strana jednadžbe mora biti jednaka lijevoj. U prikazanoj jednadžbi to nije slučaj desna strana nije jednaka lijevoj budući a nije jednako nula. Taj i takav rezultat je neprihvatljiv i apsur dan. Međutim ako gornji matematički izraz prikažemo kao nejednadžbu rezultat je prihvatljiv logičan i najvažnije točan.Točno napisan gornji matematički izraz izgleda ovako: (a:0=/=5:1) ; (a x 1=/=0 x 5) ; (a=/=0) Ako u prikazanoj nejednadžbi izraz 5:1 zami jenimo sa izrazom beskonačno : 1 dobivamo isti rezultat. Sada znamo što a/0 nije, ili ne može biti ali ne znamo što a/0 jest. Hoćemo li ikada saznati? Ne znam. Za sada možda smijemo reći da je rezultat a/0 jednako NaN (vrijednost koja nije broj). Podijelimo li dva broja dobiveni rezultat provjeravamo tako da kvocijent pomnožimo sa
djeliteljem. Ako je umnožak kvocijenta i djelitelja jednak djeljeniku rezultat smatramo točnim.
13
Kada je djelitelj jednak nuli postavlja se pitanje kolika je vrijednost kvocijenta koji treba
pomnožiti djeliteljem da bi dobili vrijednost djeljenika. Primjer: 6 : 2 = 3 jer je 3 x 2 = 6 ; 6 : 0 =X jer je X x 0 =6, X = ?
Mnogi matematičari postavljaju za njih retoričko pitanje postoji li broj koji pomnožen sa nulom nije jednak nuli, odnosno postoji li x koji pomnožen sa nulom daje neki drugi broj ? Matematičkim jezikom izraz kojim se to pita glasi: X x 0 = y/z , X = ? Matematičari smatraju da svaki broj pomnožen sa nulom daje rezultat nulu, odnosno da ne postoji x koji pomnožen sa nulom nije jednak nuli. Unatoč takvom uvjerenju postoje dva broja koja odstupaju od tog pravila, pomnoženi sa nulom nisu jednaki nuli. To su a/0 i 0/0. Brojevi 0/0 i a/0 pomnoženi sa nulom daju rezultat 0/0. Našli smo vrijednost za X; X = 0/0 dakle 6:0=0/0. Budući je 0/0 = y/z kada za X uvrstimo vrijednost 0/0 dobijemo rezultat 0/0 x 0 = 0/0 = 6 =9 = 99 itd. Dobili smo još jedan neočekivani rezultat. 0/0 je nedeterminirana vrijednost a X/0 je nedefinirana v rijednost. Nula nema kvantnu vrijednost, ali definira kvantno stanje, negira postojanje kvantnog.
Nula i X/0 direktno ukazuju na postojanje nekvantne stvarnosti a matematički izraz 0/0 indirektno ukazuje na postojanje nekvantne stvarnosti, odnosno podržava postojanje i nekvantne i kvantne stvarnosti. Ako u jednadžbi (a + b)×(a – b) / (a – b) = a×(a – b) / (a – b),u kojoj je a = b izvršimo
kraćenje jednadžba se transformira u nejednadžbu. Rezultat izraza a+b=a treba preformulirati u izraz a+b=/=a. Takvom preformulacijom apsurdni rezultat postaje prihvatljiv i razuman. Izvršenim kraćenjem izbacili smo iz jednadžbe omjer 0/0 kojim se množi
ili dijeli lijeva i desna strana jednadžbe. Kada u bilo kojoj jednadžbi matematičkim manipulacijama nazivnik postane jednak nuli jednadžba se transformira u nejednadžbu. Ti rezultati su za matematičara praktičara beskorisni i zbunjujući, no za matematičara filozofa su iznenađujuće otkriće. Transformaciju jednadžbe u nejednadžbu pod opisanim uvjetima trebalo bi smatrati matematičkim teoremom (matematičkom pravilnošću), a ne kao do sada greškom u matematici.
Zaključci: Moguće je dijeljenje sa nulom bilo kojeg broja većeg ili manjeg od nule. Rezultat dijeljenja je jednadžba a/0 = 0/0 i nejednadžba a/0 =/= b/c. 14
Iako rezultat dijeljenja izraza 0/0 može biti bilo koji broj od plus do minus beskonačnosti,
suprotno očekivanjima, rezultat dijeljenja izraza a/0 ne može biti niti jedan broj od plus do minus beskonačnosti, pa ni beskonačno kako dogovorno prihvaćaju svi matematičari. Vrijednost izraza a/0 nam je nepoznata, nalazi se izvan svih brojeva na brojevnom pravcu i za
sada u domeni nespoznatljivoga. Iako sazdan od brojeva koji su članovi poznatog nam brojevnog sustava ne pripada mu. Unutar tog sustava on ne funkcionira, to je fantomski broj čija se vrijednost i funkcija odvija u nekoj drugoj dimenziji, drugačijoj od poznatog nam svemira, koju smo skloni nazivati transcendentalnom stvarnošću. Tu stvarnost nedefiniranih vrijednosti i brojevni pravac koji ga tvori prikazujemo izrazom a/0, u kojem a može biti bilo koji broj sa brojevnog pravca. Izraz 0/0 je poveznica definirane stvarnosti (svijet koji tumačimo brojevnim sustavom od plus
do minus beskonačnosti - svemir u kojem živimo i djelujemo), sa nedefiniranom stvarnosti (svijet izvan poznatog nam brojevnog sustava), koju u definiranoj stvarnosti predstavljaju dvije nedefinirane vrijednosti a/0 i 0/0. Preko izraza 0/0 te dvije stvarnosti međusobno komuniciraju,
prožimaju se i preobražavaju jedna u drugu, i možemo ih prikazati brojevnim pravcem ….a/0 …. 0/0…b/c….. Ako prihvatimo mogućnost transformacije jednadžbe u nejednadžbu kada matematičkim manipulacijama nazivnik postane jednak nuli i to priznamo matematičkim teoremom, a ne greškom kao do sada, onda dijeljenjem sa nulom bilo kojeg broja većeg ili manjeg od nule dobijamo suvisli i logičan, a ne apsurdni rezultat. Svaki razlomak sa nazivnikom većim ili manjim od nule, ili cijeli broj, ima dva rezultata, jedan je nedefinirana vrijednost i jednaka je omjeru 0/0, a drugi je definirana nominalna vrijednost b/c (rezultat su dvije jednadžbe), a rezultat omjera sa brojnikom većim ili manjim od
nule i nazivnikom jednakim nuli je jednadžba (a/0=0/0) i nejednadžba (a/0=/=b/c) Formula na slici 1 i tvrdnje vezane uz nju vrijede uz uvjet da u omjeru a / 0 a nije jednak nuli, a u omjeru b/c c nije jednak nuli.
SAŽETAK Nula je središnji član u nizu cijelih brojeva i za razliku od svih drugih brojeva u tom nizu je bez kvantne vrijednosti i služi nam kao oznaka za nešto čega nema ili ne postoji. Svi ostali bro jevi u tom sustavu kazuju nam koliko nečega ima ili kolika je vrijednost nečega. Iako je broj bez kvantne vrijednosti nula ima niz funkcija unutar poznatog nam brojevnog sustava. (skup svih
brojeva od plus do minus beskonačnosti). U operacijama zbrajanja, oduzimanja, množenja i potenciranja sa nulom dobijemo
jednoznačan i definiran rezultat (0° je izuzetak). Za razliku od drugih brojeva kod kojih 15
dijeljenjem dobijemo jednoznačan i definiran rezultat, u dijeljenju sa nulom dobiveni rezultat nije ni jednoznačan ni definiran. Omjer 0/0 može poprimiti bilo koju vrijednost od plus do minus beskonačnosti pa i vrijednost a/0. Dr. Anderson je rezultat izraza 0/0 izrazio matematičkim izrazom 0/0 = fi u kojem fi predstavlja bilo koju vrijednost sa brojevnog pravca u kvantnoj
stvarnosti. Iako je sazdan od brojeva koji su članovi poznatog nam brojevnog sustava a/0 svojim rezultatom iskače iz njega ( ne pripada mu). Unutar tog sustava on ne funkcionira, njegova vrijednost je izvan svih brojeva na brojevnom pravcu, dakle ne može poprimiti vrijednost ni jednog poznatog nam broja od plus do minus beskonačnosti, pa ni vrijednost an /1 (beskonačno/jedan) kako je dogovorno prihvaćeno (pod uvjetom da a nije jednako nuli), jer se beskonačno, iako nedefinirana vrijednost, nalazi na krajnjim dijelovima brojevnog pravca. Sada znamo što a/0 nije, ili ne može biti, ali ne znamo što a/0 jest. Hoćemo li ikada saznati? Ne znam. Za sada možda smijemo reći da je a/0 jednako NaN (vrijednost koja nije broj). a/0 i 0/0 su jedina dva broja koja pomnožena sa nulom ne daju rezultat nula već 0/0.
Kada bilo koji broj veći ili manji od nule dijelimo sa nulom kao rezultat dobivamo nejednadžbu sa definiranom vrijednošću(a/0=/=b/c), i jednadžbu u kojoj rezultat nije definirana vrijednost (a/0 = o/o).
Ako u jednadžbi (a + b)×(a – b) / (a – b) = a×(a – b) / (a – b),u kojoj je a = b izvršimo kraćenje jednadžba se transformira u nejednadžbu. Rezultat izraza a+b=a treba preformulirati u izraz a+b=/=a. Isto se dešava ako u bilo kojoj jednadžbi matematičkim manipulacijama nazivnik postane jednak nuli, jednadžba se transformira u nejednadžbu. Te rezultate trebamo priznati matematičkim teoremom (matematičkom pravilnošću), a ne kao do sada, inzistirajući da rezultat mora biti jednadžba, smatrati greškom u matematici.
16
GLAVNA TEMA
17
ZAŠTO VJERUJEMO U BOGA Uvod
Čitava naša znanost i svjetonazor ovise o primarnim premisama - aksiomima koje iako nedokažljive prihvaćamo kao nepobitne istine, svjesni da nam je dostupna ne čitava već samo parcijalna parcijalna istina. istina. Svo naše znanje je je hipotetsko, hipotetsko, nadgradnja nadgradnja bazirana bazirana na prihvaćenim prihvaćenim aksiomima. aksiomima. Promjenom ili nadopunom postojećih aksioma stvaramo novu znanost. Često postavljamo pitanja na koja ne možemo dati odgovor koji bi bio prihvatljiv svim ljudima.
Teme o kojima raspravljamo na ovim stranicama vječne su teme, mnogo je odgovora koji mogu, ali ne moraju biti točni. Što nam je činiti ? Kako doći do istine? Počnimo od početka, od naših spoznajnih mogućnosti. Osim što je energetski sustav, svepostojeće je i informacijski sustav s kojim mi, kao dio tog sustava, možemo komunicirati. Informacije u sve postojećem imaju karakteristike šifrirane poruke sastoje se od energetskih vibracija koje sadrže sveznanje o svepostojećem. Kao što za odgonetku sadržaja šifrirane poruke treba dešifrator tako i za pristup informacijama svepostojećeg treba dešifrator. Ulogu dešifratora imaju sva svjesna bića u svemiru. Naš energetski sklop je tako sazdan da u kontaktu (komunikaciji) sa energetskim vibracijama izvan nas, očitava određene sadržaje, određenu količinu informacija koja je neophodna da bismo mogli spoznavati stvarnost izvan nas, što je važno za naše održanje, funkcioniranje i kreiranje u slobodi (mogućnost odabiranja) u toj stvarnosti. O našoj sposobnosti dešifriranja koja je izraz naše sposobnosti da komuniciramo sa određenom količinom i vrstom energetskih vibracija ovisi sagledavanje cjelovitosti svijeta naš svjetonazor. Čovjek u potpunosti ne može spoznati mnogo toga, pa ni samoga sebe. Stupanj njegove spoznaje dovoljan mu je da živi danas i tu i da uobliči neke orijentire za budućnost. Da bi živjeti danas i tu u punini treba usvojiti određene oblike ponašanja za koje pretpostavljamo da omogućuju naš samorazvoj. Ako ne znamo što očekujemo od života u beznađu smo, lutamo. Bez nade nema kreativnosti nema prave komunikacije ni sa sobom ni sa okolinom.
Jedna od polaznih postavki koje zastupam je pretpostavka da je sve moguće dok se ne dokaže suprotno.
Svaku ideju koju izlažemo kao tvrdnju, afirmativnu ili neafirmativnu, moramo moći dokazati. Pretpostavke, uvjerenja ma kakva bila ne moramo. Poželjno je iznijeti obrazloženja zašto nečije uvjerenje negiramo, odnosno zbog čega prihvaćamo, odnosno zauzimamo neutralan stav prema 18
iznesenom uvjerenju, radi kvalitete rasprave i radi eventualne procjene vjerodostojnosti iznesenih uvjerenja.
Znači uvjerenja ateista i teista (vjernika) nije moguće ni potrebno dokazivati, obrazloženja za jedno ili drugo uvjerenje su dobro došla. Dogmatski razmišljamo kada nedokažljivu tvrdnju koja može biti istina ili zabluda, bez ikakve sumnje prihvaćamo kao istinitu. Sve dokazano ne može biti dogma već znanstvena činjenica. Stav koji većina ljudi pa i vjernika podržava je stav da kada nešto ne znamo priznajemo da ne znamo, ali to ne znači da nemamo prava podržati neku ideju kao svoju subjektivnu istinu ako ona ne proturječi poznatim nam znanstvenim činjenicama, ali jasno je da je ne smijemo proklamirati kao dokazanu činjenicu nego kao naše uvjerenje. Filozofija je područje znanosti u kojem, između ostalih i teisti i atesti iznašaju svoje hipoteze koje nastoje potkrijepiti, kada je to moguće, znanstvenim istinama. Znatiželja je jako važna za mentalno zdravlje i kreativnost. Sve smijemo pitati i dobro je da pitamo, ali nažalost još uvijek za sada na sva pitanja ne možemo dati suvisle i prave pra ve odgovore, a na neka nikakve.
Izgrađujući vlastitu osobnost, koristeći optimalno sve svoje talente, osposobljavamo se za optimalnu komunikaciju sa samim sobom, svima i svime u svemiru, što nas osposobljuje da na putu znanja i ljubavi ostvarimo slobodu, te prijelaz u drugu dimenziju gdje nastavljamo evoluciju svijesti. Dvije su
aktualne hipoteze jedna teistička tvrdi, Bog (Izvor, Prapočelo) je tvorac svemira, (svijest je primarna a materija kao izraz te svijesti je sekundarna), druga ateistička tvrdi nema Boga, život i svijest su izraz evolucije nežive materije(materija je primarna , a svijest sekundarna). Sve monoteističke religije zastupaju istu za sve njih univerzalnu ideju, univerzum je uređeni sustav iza kojeg stoji tvorac sustava( inteligencija), on mu daje smisao i smjernice razvoja, univerzum i tvorac čine funkcionalnu cjelinu. Od čovjeka se očekuje da kao dio univerzuma ostvari optimalnu komunikaciju (suradnju) sa sobom, svima i svime u svemiru, pa i sa Izvorom svega postojećeg, naravno u granicama svojih mogućnosti. Čovjeku je dato na volju hoće li ili neće ispuniti očekivanja, i ostvariti daljnji razvoj u nekoj drugoj dimenziji. Ateisti tvrde da se svemir kao uređeni i cjeloviti sustav razvija spontano i funkcionira bez tvorca svemira, da su se život i svijest razvili evolucijom iz nežive materije, po prirod prirodnim nim zakonim zakonima, a, bez svrhov svrhovito itog g cil cilja ja i bez bez inter intervenc vencij ijee inte inteli ligenc gencij ije, e, koja koja prek preko o nas nas postaj postajee svje svjesna sna
same sebe. Koju od iznesenih hipoteza je poželjno prihvatiti kao moguću istinu? Mudar čovjek, budući nema objektivnog kriterija za procjenu koja je realnija, bira onu koja je za njega povoljnija, onu koja ga
čini snažnijim stabilnijim, onu koja je bolje usklađena sa njegovom naravi. Važno je da smo svakog trenutka svjesni činjenice da ma kakav naš odabir bio može biti pogrešan, no nema nam druge moramo odabrati i krenuti svojim putem, najugodnijim iako ne i ugodnim, putem znanja i ljubavi do slobode.
Prvo moramo odgovoriti na pitanje je li svijesnost primarna i tvorac svega postojećeg. 19
Drugo pitanje na koje trebamo odgovoriti je li smrt kraj lj udskog života ili je transformacija
koja omogućava daljnji život u nekoj drugoj dimenziji. Treće pitanje na koje tražimo odgovor je zašto Bog tvorac svega postojećeg dozvoljava da nam se dešavaju loše stvari i ne samo nama nego i ostalim živim bićima. Obrazloženja za Božju opstojnost možemo dati iz nekoliko tematski različitih počela: 1. Obrazloženje dato na temelju matematičko-filozofskih postavki, 2. Obrazloženje dato na temelju znanosti iz biologije 3. Obrazloženje dato na temelju ljudskog iskustva, 4. Obrazloženje dato na temelju poznavanja ljudske naravi, 5. Obrazloženje dato na temelju filozofskih postavki i 6. Obrazloženja data na temelju religijskih stajališta.
Obrazloženje dato na temelju matematičko -filozofskih postavki Uvod Brojevima definiramo kvantna stanja. Nula je nekvantna vrijednost (broj bez vrijednosti) koja
ima svoju ulogu u definiranom i nedefiniranom brojevnom sustavu. Sama označava nešto čega nema, a u kombinaciji s drugim brojevima može utjecati na vrijednost broja čiji je sastavni dio, ali i ne mora, ovisno o položaju unutar broja. Ona jedina ima tu “privilegiju” da može, ali ne mora, utjecati na vrijednost broja čiji je sastavni dio. Svi ostali brojevi ponašaju se drugačije, nužno mijenjaju vrijednost broja čiji su sastavni dio. Vidimo da nula kao nekvantna vrijednost “pobjeđuje” determinizam ostalih brojeva i omogućuje odabiranje, odnosno stupnjeve slobode. Kada se nađe u nazivniku daje rezultate koji su neočekivani i koji mogu djelovati zbunjujuće. Ako je vjerovati matematičkoj filozofiji, odnosno da su matematički teoremi (pravila) ugrađeni u prirodne prirodne zakone, dijelje dijeljenje nje s nulom nulom uvodi nas u transcend transcendentalni entalni nepoznati nepoznati i nespoznatljiv nespoznatljivii svijet svijet
nedefiniranih vrijednosti, nekvantne stvarnosti koji je jednako beskonačan i stvaran kao i svijet (svemir) koji objašnjavamo definiranim brojevima, brojevima sa brojevnog pravca. Međutim, u tom svijetu ne postoji veće i manje (kvantno stanje) sve je isto; xn / 0 = NaN (ne broj) i x-n / 0 = NaN, što znači da se sve vrijednosti od plus beskonačnosti kroz nula i minus beskonačnosti kroz nula stapaju u jednu jedinu nedefiniranu i nespoznatljivu vrijednost NaN, suprotno od događanja u svijetu definiranih vrijednosti. Vidimo da se u svijetu (području) nedefiniranih vrijednosti mnoštvo
20
pretapa u jedno jedinstveno nekvantno, a ipak neizmjerno te ostaje neshvatljivo, to je svijet mirovanja.
Rasprava
Ako prihvatimo postavke da je dijeljenje s nulom moguće i da je moguća transformacija jednadžbe u nejednadžbu pod okolnostima prikazanim na slici 2 te da je a/0 broj nepoznate vrijednosti NaN (ne broj), odnosno ne možemo mu pripisati niti jednu vrijednost od plus do minus beskonačnosti, možemo postaviti hipotezu da postoje dva realiteta: područje nedefiniranih vrijednosti, (a/0) i područje definiranih vrijednosti (b/c). Poveznica tih dvaju realiteta je omjer 0/0 koji obuhvaća jednu i drugu stvarnost. Omjer a/0 kao nedefiniranu vrijednost možemo koristiti kao simbol za nespoznatljivu nekvantnu stvarnost, stvarnost koja se nalazi izvan nama poznatog brojevnog sustava, a izraz b/c kao predstavnika definiranih vrijednosti možemo koristiti kao
simbol za poznatu i nepoznatu djelomično spoznatljivu kvantnu stvarnost, odnosno naš svemir, svu stvarnost koju tumačimo nama poznatim brojevnim sustavom. Prožimanjem tih dvaju realiteta predstavlja se sva postojeća stvarnost i ona unutar i ona izvan poznatog nam brojevnog sustava, a označavamo je simbolom 0/0. Rezultate dijeljenja s nulom Leonardo da Vinci# izrazio je formulom koja je u povijesti umjetnosti
poznata kao “Božje oko” (slika 1), crtež u obliku trokuta dvostrukih stranica u čijem se središtu nalaze dvije koncentrične kružnice, a na čijim uglovima nedostaju brojevi koji su sada dopisani (njegova zagonetka dana je nama da je riješimo). Ta formula s pragmatičnog gledišta nema uporabnu vrijednost, no s filozofsko-znanstvenog stajališta je itekako značajna jer povezuje filozofskoreligijska stajališta s matematikom, a preko nje i s ostalim znanostima, Izvor svega postojećega s njegovim djelom (učinkom), svemirom, dijelom stvarnosti koji pokušavamo shvatiti i objasniti definiranim vrijednostima (brojevima) s brojevnog pravca.
Slika 1. ˝Božje oko˝ Leonarda da Vincija izvorno
21
Slika 2. ˝Božje oko˝ Leonarda da Vincija s nadopunom brojeva na uglovima trokuta
˝Božje oko˝ (slika 2) je slikovni prikaz formule koja prikazuje međuodnos dviju jednadžbi i nejednadžbe kao cjeline u čijem se središtu nalazi slikovni prikaz matematičkog izraza 0/0. Formula Leonarda da Vincia je matematički izraz koji predstavlja opću i najjednostavniju formulu funkcioniranja svega postojećega, odnosno najjednostavniju teoriju svega i ukazuje na odnos Izvora i njegovih emanacija svijesti u koje pripada i Svemir. Ta formula je zapravo matematički prikaz Izvora svega postojećega – Boga, simbolički prikaz za svepostojeće. Slika pokazuje da dva realiteta, nedefinirana, nekvantna i definirana kvantna stvarnost, koja
nisu isto, prožimanjem se povezuju i čine cjelinu svepostojeće, koje se diferencijacijom opet dijeli na definiranu i nedefiniranu stvarnost. Ta dva suprotna procesa, diferencijacija i
prožimanje, odvijaju se istovremeno, u ravnoteži su, te omogućuju preobrazbu jednog realiteta u drugi, i stapanje jednog sa drugim.
Ako slijedimo zakone matematičke logike za koje vjerujemo da su dio prirodnih zakona, kao što su to i pravila dijalektike a poduprto i našim iskustvom, nedefiniranoj, nekvantnoj stvarnosti inherentna svojstva bila bi nespoznatljivost, sloboda, moć u mirovanju, stabilnost, sposobnost transformacije u bilo što kvantno odnosno kreativnost i svjesnost, što omogućuje namjeru stvaralaštva i kreativnosti dominantne karakteristike (svojstva) Izvora svega postojećeg - Boga, dok bi dominantne karakteristike definirane stvarnosti (dijela Njegove svijesti-materijalizirana svijest) bile determinizam i snaga - sposobnost djelovanja. Prožimanjem tih dvaju sustava
omogućuje se realizacija namjeravanog, tako da Svepostojeće sadrži sva svojstva tih dvaju stvarnosti. Determinizam omogućuje postojanje prirodnih zakona, “disciplinirano ponašanje” supstance, a svijest i sloboda “olabavljenje” determiniranoga tako da i determinirano ima različite stupnjeve slobode djelovanja. Svijest omogućuje elementarnim česticama stupanj slobode djelovanja, a elementarne čestice (kvantna stanja) osiguravaju zakonitost djelovanja, “ponašanje” po pravilima. 22
Iz navedenih ideja zaključujemo da brojevi na vrhovima trokuta mogu biti pojmovno višeznačni; a/0 u filozofsko-religijskim doktrinama označava simbolički Boga Oca, inicijatora, planera svega postojećega (izvora i nosioca svijesti i svijest u mirovanju), ženski princip djelovanja jin itd .; b/c simbolizira aktivni princip Tvorca svega postojećega, alotropsku modifikaciju Njegove svijesti, kvantnu stvarnost koja nije On, ali je inherentni dio njega, “Sina”, drugu božansku osobu, simbol svega stvorenoga, jang, muški princip djelovanja itd. Omjer 0/0 (ishodište/ishodište) simbolizira Svepostojeće u prožimanju, Tvorca (izvora - nosioca svijesti) i Njegovu energiju, sveukupnu svijest, kako stacionarnu tako i dinamičku (dvije različite supstance u prožimanju), treću božansku osobu Duha Svetoga, odnosno svu postojeću poznatu i nepoznatu, djelomično spoznatljivu i nespoznatljivu (transcendentalnu) stvarnost. U ekonomiji a/0 označava vrijednost koju ne koristimo (mrtvi kapital), a u fizici potencijalnu energiju (energiju mirovanja).
Kroz prožimanje i diferencijaciju dvaju ishodišta, Izvora, nosioca svijesti i njegove energije koja jest svijest, daju se opći postulati postojanja i funkcioniranja svega postojećega. S matematičkog gledišta, da bi formula bila valjana, treba naglasiti da u razlomku a/0 a ne smije biti jednak nuli, a u razlomku b/c c ne smije biti jednak nuli. To je za sada jedina nam poznata formula koja povezuje religiju odnosno transcendentalno
počelo, Boga (tvorca svega postojećeg) sa znanošću, odnosno svemirom koji predstavlja njegovu materijaliziranu svijest (energiju). Mogli bismo reći da svemir predstavlja alotropsku modifikaciju njegove svijesti.
U područje nedefiniranih vrijednosti ulazimo pomoću naše svijesti (teoretske spoznaje iz područja matematičkih znanosti). Možemo registrirati njegovo postojanje i ništa više. Zbog nedostupnosti ostalim našim osjetilima taj realitet ne doživljavamo dovoljno stvarnim. U područje definiranih vrijednosti ulazimo pomoću naših receptora, to je svijet u kojemu živimo (svemir). Podatke dobivene preko receptora naša svijest obrađuje i interpretira. To je svijet konačnosti u stalnom kretanju i mijeni, nama djelomično spoznatljiv i dostupan. U tom svijetu spozna jemo učinke energetskih polja jednih na druge, no za energetsko polje kao supstancu nemamo receptore, doživljavamo ga preko njegovih učinaka, a ne neposredno. U našoj svijesti, ali samo u našoj svijesti, taj svijet ima i karakteristike beskonačnosti. Stvarnost u kojoj mi živimo i transcendentalna stvarnost se međusobno prožimaju i tako ostvaruju
jednu skladnu funkcionalnu cjelinu, što znači da sve što jest je rezultanta tih dvaju stvarnosti, odnosno sadrži u sebi komponente (dijelove) i definirane i nedefinirane stvarnosti. Svaki razlomak i svaki broj ima dvije vrijednosti. Jedna je nedefinirana vrijednost 0/0, a druga
je definirana i jednoznačna; a/0 je izuzetak.
23
Stoga možemo pretpostaviti da svaka konačna i definirana vrijednost ima svog predstavnika (svoj trag - matricu) u nedefiniranom području odnosno u nespoznatljivoj stvarnosti. To bi trebalo vrijediti i za sva postojeća energetska polja u svemiru, uključujući i čestice. Ako je to točno, svemir, naša stvarnost, je kopija slike svemira u Božjem umu. Da Vincijeva formula sugerira zaključak da svepostojeća jedinstvena stvarnost funkcionira po principu kontradiktornosti, odnosno dijalektike - u konačnom nalazimo beskonačnost, a u beskonačnosti mnogo konačnosti. Masa je građena od energetskih kvanata, čestica koji nemaju masu. Foton ima svojstva čestice i energetskog vala zbog načina kretanja, odnosno kada bi mogao biti u fazi mirovanja, bio bi samo čestica. Što je nazivnik u razlomku manji, kvocijent ima veću vrijednost te postoji težnja, približavajući nazivnik nultoj vrijednosti, da razlomak postane beskonačna vrijednost. Međutim, kada nazivnik postane jednak nuli, to se ne događa, a/0 =/= beskonačno/1 (uz uvjet da a nije jednak nuli), događa se neočekivani obrat - jednadžba se preobrazi (transformira) u nejednadžbu (iz jednog područja u njemu suprotno). Iz navedenog možemo pretpostaviti da je a/0 zapravo točka preobrazbe iz koje se iz jednog područja ulazi u drugo njemu suprotno (iz područja jednadžbi ušli smo u područje nejednadžbi). Izgleda da su zona beskonačnosti i točka a/0 zone transformacije u kojima se događaju sve moguće preobrazbe, odnosno zone u kojima se suprotnosti transformiraju jedna u drugu te se tako omogućuje i održava njihova ravnoteža.
Obrazloženje dato na temelj u znanosti iz biologije Biogeneza je u našem svemiru činjenica, u biologiji još uvjek vrijedi pravilo živo iz živoga, ali abiogeneza bez sudjelovanja inteligencije (spontana abiogeneza) nije, to je tvrdnja bez
pokrića, ta ideja shvaćena kao pretpostavka nema nikakve znanstvene osnove. Za one koji je prihvaćaju kao činjenicu je dogma, odnosno konstrukt čovjeka koji za sada ne podržava niti jedan oblik čovjekovog iskustva, nije ni teoretsko ni eksperimentalno (znanstveno) ni doživljeno (bilo gdje uočeno) iskustvo. Abiogeneza inducirana inteligencijom je ideja iz Biblije i najvjerojatnije će uskoro biti potvrđena kao moguća. Mnogo tisuća radnih sati je uloženo u pokušaju da ljudska inteligencija ostvari živu stanicu iz nežive tvari. Stvaranje žive jedinke u laboratoriju ne može biti dokaz za spontanu abiogenezu, već samo dokaz da je pod utjecajem inteligencije, ovaj put ljudske, moguća abiogeneza. Navedene tvrdnje su za sada neosporive činjenice. Na temelju tih činjenica imamo pravo zaključiti da je živa mater ija ili energija izvor svega postojećeg a ne neživa. 24
Budući su sva živa stvorenja uređeni sustavi, a s obzirom na naše dosadašnje iskustvo, da iza svakog uređenog sustava stoji inteligencija, imamo pravo pretpostaviti da je inteligencija inherentno svojstvo žive materije koja je izvor svega postojećeg.
Obrazloženje dato na temelju ljudskog iskustva Iskustvo nas uči, a ono je jedino znanje koje imamo i koje možemo svjedočiti, sve drugo je nagađanje, da iza svakog uređenog i više ili manje složenog sustava stoji tvorac i organizator sustava odnosno neka inteligencija. Kada vidim knjigu, zgradu, most, isušeno korito rijeke ne moram vidjeti autora knjige, zgrade, mosta ili rijeku, iskustvo mi govori da oni moraju postojati ili su postojali, da to nije moglo nastati spontano ni za sto milijardi godina.
Svemir je puno složeniji i uređeniji sustav od bilo čega što je čovjek napravio. Funkcionira već milijardama godina i postavlja se pitanje je li moguće da je nastao, i da se razvija spontano bez prisustva inteligencije, možda, ali naše iskustvo to ne potvrđuje. Prirodni zakoni reguliraju ponašanje energetskih kvanata i energetskih polja u svemiru, sve fizikalno kemijske reakcije, koje se između njih dešavaju. Dakle svemir je organizirani i programirani energetski sustav koji funkcionira kao jedna cjelina. Za prirodne zakone možemo reči da su potprogrami koji sačinjavaju jedan cjeloviti programski sustav koji možemo nazvati “Program funkcioniranja svemira.” Iza zakona stoji zakonodavac, odnosno iza programa programer, ne moram ga vidjeti ne
moram ga ćuti njegovo djelo govori da on mora postojati. Svemir kao inteligentno uređen i programiran sustav svjedoči svog djelatnika, Tvorca svemira izvor svega postojećega. Drugim riječima, postojanje svemira je dovoljan, pravi i najuvjerljiviji dokaz za Njegovo postojan je, on ga svjedoči.
Obrazloženje dato na temelju poznavanja ljudske naravi Ljudska narav zahtijeva da zadovoljimo sve svoje biološke i psihičke potrebe, kroz znanje o sebi i prirodi i ostvarenje optimalne komunikacije sa sobom te svima i svime u svemiru.
Čovjeku je jedna od inherentnih potreba znati zašto postoji, zašto nešto treba i hoće učiniti, odnosno zašto je nepoželjno nešto učiniti, dali svojim djelovanjem ispunjava svrhu postojanja, odnosno postavlja si pitanje dali je to što čini dobro ili loše za njega. Bez odgovora na to pitanje ne djeluje, drugim riječima traži motiv, dovojlno dobar razlog da se nešto učini ili ne učini. O odgovoru na to pitanje ovisi dali ćemo prihvatiti živjeti u istini ili iluziji, zdravlju ili bolesti, koju ćemo skalu vrijednosti poštivati , kakav ćemo svjetonazor prihvatiti, teistički, ateistički ili neki treći. 25
Za dobiti pravi odgovor na ta pitanja potrebno je na temelju iskustava predaka (naših učitelja) i nas samih izgraditi vlastiti svjetonazor koji će biti u skladu s našom naravi. Kao žive jedinke imamo potrebu razviti svoju osobnost i mentalnu zrelost kroz komunikaciju sa drugim jedinkama iste vrste. Mentalna zrelost podrazumijeva spoznajne mogućnosti, životno iskustvo, obrazovanje, stupanj emotivne inteligencije, moral-etičnost (odgovornost prema sebi i drugima ).
Naši nastupi, naše ideje, odnos prema našim i tuđim idejama, suvislost izlaganja ideja, odnos prema drugima, najkompetentnije pokazuju stupanj mentalne zrelosti svakoga od nas. Za dostići mentalnu zrelost moram aktivno sudjelovati u njezinu razvoju čitavog života. Biološka zrelost odvija se više-manje spontano i završava se neposredno nakon faze adolescencije. Odgovarajućim opterećivanjem (treningom) svih struktura mentalnih i bioloških održavamo ih i razvijamo.
Na temelju tisućgodišnjih iskustava, da bismo zadani cilj ostvarili, moramo poštivati pravilo: “Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi učine tebi, a čini ono što želiš da i drugi učine tebi”. Ovim postulatima dobrovoljno smo ograničili slobodu mogućih odabira ponašanja, odričući se čina koja usporavaju ili spriječavaju ostvarenje mentalne zrelosti i osobnosti. Ostvarenje osobnosti vrlo je zahtijevan zadatak, traži kompletan angažman (aktivnost) pojedinca i osoba s kojima se komunicira, što znači da i mi moramo podržati druge osobe s kojima komuniciramo, a koje rade na ostvarenju svoje osobnosti.
Na tom putu koji traje čitav život, često nailazimo na zamke koje nas odvode na stranputicu u slijepu ulicu. Zato je životni put prikazan alegorijski kao labirint kroz koji se, izbjegavajući slijepe ulice, probijamo do cilja.
Najopasnija zamka je gubitak slobode zbog razvoja ovisnosti o bilo komu ili bilo čemu, o novcu znanosti, religiji, umjetnosti, učiteljima, alkoholu, drogi, hrani, ženi i td., stvaramo navike kojih se ne možemo osloboditi. Najopasnija je ovisnost o moći i novcu, jer te ovisnosti osim pojedinaca pogađaju i zajednicu u kojoj ovisnici žive i djeluju. Da tragedija bude veća ovisnici o moći i novcu tretiraju se u našem društvu, za razliku od drugih ovisnika koji se nalaze na marginama društva, kao društvena avangarda koja kreira i bitno utječe na razvoj tog istog društva. Gubitkom slobode dolazi do poremećaja mentalnih funkcija, koje dovode do agresije i autoagresije, odnosno asocijalnog ponašanja, gubi se osjećaj za realno, neminovno slijede loši odabiri. 26
U naš psihički sklop ugrađene su inherentne težnje, težnja ka savršenstvu – optimalno se razviti i funkcionirati kao jedinka i kao društveno biće ( ostvariti slobodu, moć, kreativnost, uspješnost), besmrtnosti- težnja ka trajanju, apsolutnoj sreći - ostvariti optimalnu komunikaciju sa samim sobom i okolinom (ljubav), apsolutnoj spoznaji (sveznanju), tražimo odgovor o smislu života. Ignorira jući inherentno u sebi, što većina nas čini, postajemo lutalice, gubimo životne orijentire, skloniji smo pogrešnom zaključivanju o dobru za nas. Prihvatimo li ateističko stanovište javlja se niz dilema na koje teško možemo dati zadovoljavajući odgovor, ako uopće možemo. Evo nekih: Ostvarenje mentalne zrelosti i vlastite osobnosti je cilj i zadatak svakoga od nas, za života na Zemlji, to smatram nepobitnom činjenicom, ali zagonetka je, koja je svrha postizanja tog cilja? Ideja i težnja (namjera) o životu kao bezvremenskoj vječnoj kategoriji trajnom svojstvu materije je imanentna i inherentna ljudskom biću, zašto ako nije moguća? Tko nam je usadio težnju da spoznamo smisao života, (cilj smo već definirali) razlog postojanja, glupu i besmislenu težnju ako nema podlogu u realitetu? Strah, ili u najmanju ruku, nelagoda koja se javlja pri pomisli na smrt kao završetku života, nije li mogući dokaz da s tom idejom nešto nije u redu? Ako je prestanak života stvarnost ne bi li bilo normalno da je prihvaćamo sa ravnodušnošću ili eventualnim veseljem? Zašto nam je priroda ugradila strah od neminovnog, a ne hrabrost za prihvaćanje neminovnosti, odnosno zašto neugodu a ne ugodu za neminovno? Nitko zdrav a i mnogi bolesni ne žele umrijeti borimo se svim raspoloživim sredstvima da što dulje živimo. Čemu nagon za životom, za trajanjem, ako je smrt ništavilo, neminovnost? Bilo bi logično da nakon prestanka reproduktivne sposobnosti i nagon za životom prestane djelovati, kako bi se bez nelagode pripremili za neminovno. Čemu težnja za apsolutnom spoznajom kada mi je i ograničeno znanje dovoljno za preživljavanje i reprodukciju, odnosno za održanje vrste? Težnja da trajno razvijam mentalne sposobnosti do savršenstva , težnja za probijanjem granica uobičajene percepcije, čemu kad i s ograničenima mogu funkcionirati, ili čak i bez njih? Nekoliko milijardi godina je prošlo da bi se pojavio život na Zemlji, još nekoliko milijardi godina trebalo je da bi se pojavila svjesna bića koja spoznaju sebe i svijet koji ih okružuje, da bi ta ista bića bespovratno bila uništavana za nekoliko desetaka godina koliko traje njihov život, kakvog to smisla ima?
I ne samo to, već ta ista bića koja se smatraju vrhuncem evolucijske piramide iz straha pred snagom prirode navodno gube sposobnost realne prosudbe, izmišljaju nepostojeća bića kojima se 27
mole klanjaju i prinose žrtve, a o njihovom postojanju ili nepostojanju raspravljaju već nekoliko tisuća godina i imaju namjeru još toliko. Ako je ta tvrdnja ateista točna, ispada da smo mi greška prirode. Je li nas poželjno tretirati kao grešku prirode? Imam svijest, spoznaju o sebi i drugima. Čemu ? Da bih shvatio da mnoge težnje koje imaju snagu nagona ne mogu zadovoljiti, i postaviti si još jedno besmisleno pitanje: “Nisam li ja greška prirode”? Ispada da bih bez zdravog razuma i spoznaja o besmislu i smrti, bez suvišnih dilema, mogao živjeti kao i svi ostali sisavci u skladu sa prirodom. S pravom se pitamo zbog čega težimo nečemu što je navodno neostvarivo? Kako to da većina nas navodno razvija ovisnost o nepostojećem biću ? Da razvijamo ovisnost o postojećim stvarima, to je nepobitna činjenica, ali da možemo razviti ovisnost o nekom ili nečem nepostojećem, takvog iskustva nemamo. Ako težimo neostvarivom i postajemo ovisnici o nepostojećem onda s nama nešto nije u redu. Jesmo li mi evolucijska greška prirode? Ja mislim da nismo. Čovjek voli ići linijom manjeg otpora kada mu to životna situacija dozvoljava izbjegava ili odgađa rješavanje zahtjevnih zadataka u koje spada i razvoj osobnosti, te negira ili izbjegava priznavanje autoriteta (roditelja, učitelja, Boga) koji zahtijevaju od njega odgovorno ponašanje. Većina nema pojma što je to mentalna zrelost i kako je doseći, čak se i ne trude da to saznaju. Razlikuje se od drugih bića svoje okoline po tome što stvara najveću mjeru nereda u prirodi (okolišu u kojem žive). Vodi besmislene ratove, većinu svog rada troši na stvaranje oružja kojim može uništiti sebe kao vrstu. To su neki od razloga zbog kojih se poželjan scenarij koji omogućuje poželjan svjetonazor baziran na znanju, kreativnosti, ljubavi i moći rijetko dešava. Na temelju iznesenih razmišljanja, priznavajući autoritet Boga smatram da je teistički svjetonazor usklađeniji sa ljudskom naravi, da daje realnije odgovore na egzistencijalna pitanja koja su inherentna ljudskoj naravi, te da su filozofski stavovi vjernika koji se odnose na božju opstojnost manje dogmatični od ateističkih. Na tom putu samoostvarenja potrebni su nam učitelji kojima možemo bezrezervno vjerovati, ali istodobno moramo biti i dovoljno budni, odnosno senzibilni da na vrijeme otkrijemo pokušaj zlouporabe odnosno manipulacije.
Pravi učitelji uče nas djelovanju i podnošenju opterećenja, prenose nam praktična znanja, oni su treneri naše duše i tijela.
28
Najkvalitetniji odnos učenika i učitelja je kada on brine i razvija našu osobnost, a mi se brinemo i osiguravamo njegovu egzistenciju. Takav odnos poželjan je i između liječnika i pacijenta. Odgovor na pitanje kako optimalno ostvariti takav odnos je multidisciplinaran.
Obrazloženje dato na temelju filozofskih postavki Filozofija je disciplina koja nastoji (pokušava) sve spoznaje dobivene iz područja prirodnih i društvenih znanosti ujediniti u jednu funkcionalnu cjelinu i odijeliti zablude od znanstveno dokazanih činjenica. Unatoč dobroj volji da to ne učinimo, često griješimo u slaganju znanstvene slike svijeta. Slični smo čovjeku koji nastoji složiti sliku iz mnoštva puzzli koje razasute leže na podu. Svaka puzzla predstavlja jednu znanstvenu, ali parcijalnu istinu koju treba staviti na pravo
mjesto, no stvar se jako zakomplicira ako se među razbacanim puzzlama nalaze i one koje ne pripadaju slici koju slažemo (zablude u znanosti). Vidimo da unatoč raspolaganju točnim znanstvenim činjenicama, uz pretpostavku da smo prepoznali i riješili se svih zabluda (suvišnih puzzli), možemo jako pogriješiti u pokušaju slaganja smislene, odnosno istinite slike svijeta što znači da unatoč raspolaganju parcijalnim istinama možemo ostvariti pogrešnu sliku svijeta, ako ih ne posložimo na prava mjesta, ako ih povežemo na krivi način. Kada raspravljamo o postojanju, o početku bitka, sami sa sobom ili sa drugima, suočavamo se sa dilemama koje nismo u stanju riješiti na zadovoljstvo svih koji o tom razmišljaju. O nastanku svemira nemamo znanja ni sa Bogom ni bez n jega, raspolažemo samo sa pretpostavkama, znanstvenim hipotezama.
Zašto pretpostavljamo da je postojanje oduvijek i da nikad nije bilo stanje nepostojanja? Zašto svemir iz nečega a ne iz ničega ? Ako pretpostavimo da je stanje nepostojanja primarno stanje i da se iz stanja ništavila stvorilo
nešto, a znamo da je stvaranje rad, značilo bi da pretpostavljamo da je to nešto stvaralo samo sebe, odnosno da je moglo raditi i prije nego je postojalo, zaključak koji je apsurdan, što nas navodi da prihvatimo, suprotnu ideju od iznesene, a ta je da je oduvijek bilo nešto, odnosno da je stanje nepostojanja, kao primarno stanje za nas neprihvatljivo.
E, ako je to tako postavljamo drugo pitanje što je primarno što je oduvijek, vječno prisutna inteligentna sila ko ja je oformila svemir te život i svijest u njemu planiranom evolucijom, ili su svemir te život i svijest u njemu oformljeni od vječne i nežive materije spontanom evolucijom. Raspravljamo o Bogu kao kreativnoj i stvaralačkoj sili svega postojećeg o njezinu postojanju odnosno nepostojanju. Da bismo došli do bilo kakvih rezultata moramo znati i objasniti koje su posljedice naših uvjerenja, naših tvrdnji, koje zaključke možemo iz njih izvesti. 29
Tvrdnje “vjerujemo da Bog postoji”, odnosno “ne vjerujemo da Bog postoji”, su sekundarni zaključci teista odnosno ateista iz primarnih filozofskih ideja jednih i drugih. Teisti su na temelju upoznavanja Prirode i čovjekove naravi, znači na temelju usvojenih znanstvenih činjenica o čovjeku i razvoju svemira i svega u njemu, došli do zaključka: Razvoj svemira te života i svijesti u njemu nisu se mogli desiti bez utjecaja inteligencije. Tu vječnu inteligentnu živu silu nazvali su Bog i smatraju ga tvorcem svemira, odnosno sveg postojećeg. Smrt nije kraj egzistencije, pretpostavlja se da predstavlja preobrazbu koja nam omogućuje život u nekoj drugoj dimenziji i sudjelovanje u daljnjoj evoluciji svijesti.
Ateisti su također na temelju usvojenih znanstvenih činjenica o čovjeku i svemiru zaključili: svemir postoji, imamo znanstvenu teoriju o njegovom postanku, život i svijest u svemiru su prisutni, imamo znanstvenu teoriju kako su se mogli razviti.
Boga nitko nije doživio nijednim osjetilom( Mojsije i sv. Pavao se ne računaju), ne znamo gdje bi mogao biti, njegovo djelovanje u svemiru ne primjećujemo, sve što se dešava u svemiru možemo objasniti i bez njega, nemamo razloga pretpostaviti da on postoji, ne vjerujemo da on postoji. Na temelju znanstvenih činjenica koje smo usvojili i na temelju našeg iskustva tvrdimo da se svemir razvio revolucijom primarne materije( Veliki prasak ), a sve u njemu evolucijom
nežive tvari, znači i život i svijest također, smrt je kraj ljudske egzistencije i svih živih bića. Paralelnom analizom jedne i druge ideje, odnosno iznošenjem pretpostavki zašto smatramo da je jedna od ideja točna odnosno netočna možemo doći, odnosno približiti se vjerojatnoj istini, dokazati jednu ili drugu ideju za sada ne možemo.d ok ne znamo koja je teorija realnija teistička ili ateistička, smatram da bi trebali prihvatiti on u koja je za nas ljude povoljnija, a to je po mom dubokom uvjerenju teistička teorija, jer ona djeluje stimulativnije na ljude u ostvarivanju optimalne komunikacije sa samim sobom, jedinkama iste vrste i okolinom. Teže prihvaćamo pravila ponašanja, koja nas čine socijalno osjetljivima, skloniji smo hedonizmu i stjecanu materijalnih dobara, i razvoju ovisnosti, skloniji zanemarivanju razvoja osobnosti ako prihvatimo
pesimistički stav ateista, nego ako prihvatim optimistički stav teista. Ateisti vjeruju da teisti žive u lažnoj nadi da Bog postoji, a mi teisti vjerujemo da ateisti žive u
lažnoj nadi da Bog ne postoji. Ako prihvaćamo tvrdnju da je materija djelotvoran princip svjesnosti, ali da je bez svjesnosti slijepa, a svjesnost bez materije nedjelotvorna, ali je nosioc spoznaje i kao takva osmišljava njezino djelovanje, onda prihvaćamo ideju da je materija oduvijek kao i svjesnost, čiji je djelotvorni princip. Znači svjesnost i materija su jedinstvena funkcionalna cjelina.
30
Ponovno i ovdje dokazujemo djelotvornost dijalektičkog načina razmišljanja. Tezi, svjesnost
je vječna i primarna, suprotstavljena je antiteza materija (u užem smislu) je vječn a i primarna. Sintezom tih dvaju ideja dobili smo novu, i svjesnost i materija (u užem smislu) su primarne i oduvi jek. Nosioc svjesnosti je usmjeritelj i kontrolor ponašanja materije. Jedan dio stvarnosti doživljavamo pomoću naših receptora, koje naša svijest obrađuje i interpretira, a jedan dio samo preko naše svijesti. Bog nije dostupan našim receptorima, ne hvatamo ga ni jednim našim osjetilom, kao ni naše misli, emocije i predodžbe (mentalne slike), ali ni bilo koja druga supstanca i energija pa ne tvrdimo da ne postoje. Naš mentalni sklop definiram kao energiju iako za pojam energije i nemam neku zadovoljavajuću definiciju. Zašto? Zato što supstanca energije izmiče našoj percepciji, ono što percipiramo to su učinci energije kao kvantnih polja koja su u međusobnoj interakciji. Znači i Boga možemo doživjeti samo preko njegovih učinaka. E tu dolazi do glavnog prijepor a između ateista i teista ono što ja smatram da se ne može dešavati bez učešća inteligencije ateisti smatraju da može. Ateisti tvrde da je svemir nastao velikim praskom, a da uopće nemaju potrebe objasniti si što je taj veliki prasak izazvalo, zašto i kako je do njega došlo. Tvrde, širenje svemira i njegov daljnji razvoj odvija se po prirodnim zakonima, a da ih ne zanima odakle prirodni zakoni, kako
su nastali, zašto svemir nije kaotični sustav bez prirodnih zakona kako bi bilo za očekivati, tvrde da se život razvio iz mrtve materije bez ikakvih dokaza za tu tvrdnju, a uopće se ne pitaju odakle materiji svojstvo da evoluira, koji je smisao evolucije, čemu služi, kuda smjera, ne pitaju se kako je moguće da se dva svojstva koje materija nije imala nekoliko milijardi godina život i samospoznaja odjednom bez ikakvog razloga i potrebe pojave, postanu dio stvarnosti, te kako je moguće da tako mukotrpno stečeno svojstvo samospoznaje bespovratno bude uništeno za nekoliko desetaka godina, ako promatramo trajanje života pojedinca, odnosno nekoliko tisuća godina ako promatramo vrstu, koja je svrha razvoja osobnosti kada je za ugodan život dostatna samo kontrola agresivnosti.
Zapravo ateisti tvrde da je svemir samorazvijajući i samoodrživ sustav koji se razvija bez ikakvog cilja i svrhe, bez ikakvog razloga, a, da zato nemaju nikakvih dokaza, za tu tvrdnju nema
nikakvog primjera u našem iskustvu. Svojstvo planskog razvoja iz jednostavne u složeniju jedinicu, odnosno prijelaz iz pasivnog u aktivno stanje je svojstvo života a ne mrtve materije (razvoj sjemena u biljku). Analizirajmo za sada najaktualniju hipotezu prirodoznanstvenika o postanku svemira teorijom
Velikog praska. Eksplozijom vrlo guste i teške energije sažete na veličinu nevidljive točke u djeliću sekunde oslobodila se golema količina energije koja se prvo pretvorila u gravitaciju a 31
stvorene su i subatomske čestice od kojih je izgrađen čitav svemir. Kroz milijarde godina preko prirodnih zakona evolucijom materije for miran je svemir kao uređeni sustav te život i svijest u njemu kakve sada poznajemo. Ako je tome tako, a znanstvenici tvrde da jest, onda se postavlja pitanje jesu li ti znanstvenici
svjesni da primarnoj energiji svedenoj na adimenzionalnu točku koja je postojala prije Velikog praska pridaju svojstva klice u sjemenki ( svojstvo latentnog života) u kojoj postoje sve informacije ( energetska matrica) da se razvije struktura određene kvalitete, veličine i oblika, odnosno o primarnoj energiji govore kao o kozmičkoj sjemenci. Postavlja se pitanje zašto se svemir razvio tako kako se razvio a ne nekako drugačije i bi li se uopće mogao razviti da u primarnoj energiji nisu ugrađene informacije (energetska matrica) po kojima se razvijao. Pitam se može li se razviti bilo koji uređeni sustav a da u njega nije ugrađena energetska matrica (shema, plan) po kojoj se razvija ? Naše iskustvo ne ukazuje na to da je moguće, već ukazuje da se iza uređenog sustava vrlo visoke složenosti kakav je svemir krije inteligencija. Vidimo da i teorija velikog praska, ukoliko se dokaže da je točna više govori u prilog da je inteligentna i živa sila izvor svega postojećeg. Ako prihvatimo tvrdnju ateista gubimo bilo kakvu mogućnost stvaranja logičnog koncepta koji bi odgovorio na pitanja kako je došlo do pojave prirodnih zakonitosti koje su uvjetovale
diferencijaciju energije na sile privlačenja i odbijanja, odnosno na sile koje rastaču i sile koje izgrađuju, i što je pokrenulo eksploziju primarne energije. Neki vjernici su skloni ideji da je tvorac svemira, izvor svega postojećega, Bog stvarao svemir iz ničega iako naše iskustvo to ne potvrđuje. Ja sam sklon (čini mi se logičnije) pretpostaviti da su svemir ili svemiri ukoliko ih je više, dio transformirane njegove svijesti (energije), odnosno alotropska modifikacija njegove svijesti, kojom si omogućuje djelotvornost. Ateisti tvrde: “Svemir postoji, život i svijest u njemu postoje, trenutačno ne možemo dokazati da je njegovo postojanje i održavanje moguće bez učešća inteligencije, ali to se i ne mora dokazivati jer je očito da je tako”. Nije li to dogmatski pristup za koji optužuju nas vjernike? Često postavljamo pitanje pa gdje je taj Bog tvorac svemira, gdje se on nalazi? On je svugdje gdje je i svemir, gdje smo mi, svemir je prožet njime, svemir je dio njega, mi smo dio njega, njegove organele, njegove funkcionalne jedinice, kao što su stanice-funkcionalne jedinice dio nas, diferencirane kako bi kao jedinstveni sustav mogle funkcionirati, svemir i sve u njemu je alotropska modifikacija njegove svijesti. Znači sve u svemiru ima razlog postojanja, odnosno
određenu funkciju i stoga je sve jednako vrijedno. Kroz prispodobu nastojim obrazložiti zašto ne možemo spoznati cjelovitog Boga, zašto imamo doživljaj da se s nama igra skrivača. 32
Može li stanica dio nas, kada bi mogla razmišljati, biti svjesna čovjeka i vidjeti sebe kao sastavni dio njega? Da. Može li unutar njega spoznati njegovu veličinu i oblik? Ne. Može li čovjek unutar stana velikog nebodera spoznati oblik i veličinu nebodera? Po meni ne može. Unutar krvnih žila čovjeka htjeti doživjeti cjelovitog čovjeka je besmisao ono što se može doživjeti to su krvne stanice koje se kreću unutar plazme po određenim pravilima kojih se dio može uočiti(spoznati), ali cjelovitog čovjeka ne može se doživjeti i spoznati unutar njega. Iz istih razloga ne možemo spoznati cjelovitog Boga, tvorca svemira, pa ni sam svemir, već samo spoznati da smo dio nečeg većeg, dio cjeline koja funkcionira po određenim zakonima da smo dio vrlo dobro uređenog sustava i da u tom sustavu imamo određene funkcije isto kao i krvne stanice unutar sustava čovjeka. Ako si sićušni dio nekog ili nečeg koje u sebi sadrži xn informacija i u stanju je obrađivati xn informacija, a tvoj kapacitet primanja i prerade informacija je nekoliko milijardi puta manji onda
je jasno zašto ne možeš spoznati to nešto. Za Boga kažemo da je građen od duhovne supstance, supstance za koju vjerujemo da se bitno razlikuje od supstance od koje je građen svemir i sve u njemu. Tu tvrdnju potvrđuje formula Leonarda da Vinci-a koja je matematički simbol za Svepostojeće. Izvor svega i Svepostojeće su isto.
Sva supstanca (vidljiva i nevidljiva) u koju ubrajamo i energiju, nije dostupna našim r eceptorima direktno već preko svog djelovanja. Kao svaku drugu supstancu i njega spoznajemo jedino preko njegovog djelovanja i djela, svemira koji predstavlja uređeni sustav koji funkcionira nekoliko milijardi godina. Postojanje svemira kao uređenog sustava je najuvjerljiviji dokaz za postojanje Boga.
Da rezimiramo, tri su razloga zbog kojih ne možemo spoznati Boga: 1. Supstanca i energija su nespoznatljivi, percipiramo ih preko njihovih učinaka. 2. Unutar sustava možemo spoznati samo neke komponente tog sustava, ali ne i čitav sustav. 3. Zbog nesrazmjera u veličini sustava i sposobnosti obrade podataka tih dvaju sustava manji sustav ne može spoznati veći sustav u cijelosti. Iz spoznaje o uređenosti sustava i da smo dio tog sustava možemo nejasno naslutiti da postoji inteligentna cjelina čiji smo dio. Neki ljudi koji su iz bilo koji razloga zapali u komu, opisali su kada su se iz nje izvukli, da su
doživjeli izlazak svoje svijesti iz oštećenog i nepokretnog tijela i detaljno su opisali što su 33
liječnici i rodbina prisutna kraj njihovog nepokretnog tijela govorili ili činili dok su ih oživljavali. Te opise su prisutni liječnici i rodbina potvrdili kao točne. To ukazuje na mogućnost postojanja vanosjetilne odnosno vantjelesne percepcije (OBE) onog energetskog dijela čovjeka kojeg nazivamo dušom. Na pitanje kako je to moguće, vjerojatno će znanost u skoroj budućnosti dati adekvatan odgovor. Smatram da su OBE (out of body experiance) vanosjetilna percepcija jer opisuju stvarne
događaje koji se dešavaju u vrijeme besvjesnog stanja pacijenta; a NDE (near death experiance ) prihvaćam kao moguću vanosjetilnu percepciju, koja ukazuje na mogućnost postojanja života nakon smrti u nekoj drugoj dimenziji.
Svi koji su doživjeli NDE ako to nisu bili postaju vjernici i društveno pozitivnije osobe nego što su bile prije NDE, barem po opisima iz literature koja opisuje takva stanja.
Obrazloženja data na temelju religijskih stajališta Tri velike monoteističke religije judaizam, kršćanstvo i islam preko svojih svetih knjiga Biblije, Thore i Kura°na iznose svoje objave o Bogu dogmama i etičkim normama, najčešće pomoću prispodoba, koje trebamo poštivati kako bi si olakšali život na Zemlji, ostvarili ciljeve zbog kojih smo rođeni i tako ostvarili pravo na život vječni u nekoj drugoj dimenziji. U Bibliji se o Njemu govori kao Izvoru materijalne (kvantne) stvarnosti, što se razlikuje od Njega, nije On. Organizator je sustava kojim se svemir (k vantna stvarnost) održava u optimalnoj funkciji i razvoju, u dinamičkoj ravnoteži. Po Bibliji On o sebi kaže “Ja sam onaj koji jesam” i ništa više, jer više od toga i ne možemo razumjeti, jastvo nažalost izmiče našoj spoznaji.
Zaključak Sa filozofskog gledišta rasprava o Bogu kao izvoru svega postojećeg je rasprava o
kozmologiji. Raspravljamo o razvoju svemira odnosno što ga je pokrenulo, svrsi postojanja svemira i odnosu Boga i svemira.
Kada govorimo o postanku svemira onda se susrećemo s nekoliko prijepornih ideja oko kojih do danas nije uspostavljeno suglasje.
Prva dilema oko koje ne postoji suglasje jest dilema je li iz ništavila nastalo nešto ili je nešto bilo oduvijek.
Druga dilema oko koje nema suglasja jest dilema je li to nešto što je nastalo ili bilo oduvijek imalo svojstvo života i bilo svjesno sebe od kad postoji, ili je bilo beživotno i nesvjesno.
34
Treća dilema oko koje nema suglasja jest dilema je li to nešto što je svjesno i živo oformilo to nešto što je neživo i nesvjesno, ili je to nešto što je neživo i nesvjesno oformilo sve što je živo i svjesno.
To su dileme, a sad prelazim na činjenice. Činjenica je da postoji nešto što je živo i svjesno sebe i nečeg izvan sebe, činjenica je da postoji i nešto što je neživo i nesvjesno i te činjenice ni je potrebno dodatno dokazivati.
Činjenica je da je, za sada, nedokazivo što je primarno, što je oformilo svemir, nešto živo i svjesno čije postojanje je dokazano, ili nešto neživo i nesvjesno čije postojanje je također dokazano. Ono što bi željeli dokazati, a ne možemo, je uloga živog i svjesnog odnosno neživog i nesvjesnog u stvaranju svemira te života i svijesti u njemu. Ono što možemo je dati obrazloženja znanstvena ili neka druga zbog kojih prihvaćamo jednu od pretpostavki. Iz navedenog jasno je da je tvrdnja gospodina B. Russell-a i inih ateista, da je rasprava o ulozi
živog i svjesnog u nastanku svemira jednaka tvrdnji o čajniku koji kruži eliptičnom putanjom oko Sunca između Zemlje i Marsa, zabluda izrečena zbog neznanja što je prijeporno u raspravi ateista (materijalista) i teista (idealista), ili je provokacija kako bi se rasprava dovela u slijepu ulicu, odnosno prebacila na krivi kolosijek. Tvrdnja ateista da oni ne trebaju dokazivati svoje ideje a mi teisti moramo i da je znanost na njihovoj strani je dogma koje se oni grčevito drže, iako znaju da je ta teza ne održiva i da je nisu
u stanju suvislo obrazložiti. Ako pojam “nešto” u ovom izlaganju zamijenimo sa pojmom biće ili bitak, obje riječi imaju isto značenje, a bitak definiramo kao nešto što stvara i omogućuje postojanje svega, te duh i Boga, metafizičke pojmove, definiramo kao bitak, onda je sa stajališta ateista i materijalista Bog, Duh i Bitak neživa i besvjesna tvar, a sa stajališta teista i idealista Bog, Duh i Bitak (sinonimi) živa i svjesna tvar. Koja je od pretpostavki uvjerljivija i vjerodostojnija, koja se bolje slaže sa našim iskustvom, odlučuju sudionici rasprave. Svatko od nas ima svoju istinu koja je bazirana na informacijama koje su nam dostupne i koje smo usvojili kao vjerojatno istinite. Duh je svestrano energetsko polje nosioc sveukupne svjesnosti koja predstavlja Njegovu
energiju, tvorac ideja, emocija i predođbi, te sve- postojeće kvantne i nekvantne stvarnosti. Duh kao nosioc svijesti i njegova svijest odnosno ene rgija su dvije različite energije, nisu isto. Naše znanje o svepostojećoj i definiranoj stvarnosti je vrlo šturo. Sve što o njoj možemo reći je da ona jest, da je djelotvorna, da mi jesmo dio te stvarnosti i da djelomično možemo spozn ati 35
kako ona funkcionira. Sama supstanca odnosno energija izmiče našoj spoznaji, možemo je samo detektirati.
Ako prihvaćamo ove tvrdnje kao istinite onda je jasno da je i Bog kao svestrano energetsko polje nespoznatljiv. Svemir možemo smatrati realiziranim mentalnim slikama izvora svega postojećega. Neživu tvar ili silu doživljavamo kao pasivnu i nekreativnu silu. Impuls za pokretanje zaustavljanje, oblikovanje nje same dolazi izvana, znači ona je pokretana i oblikovana. Nasuprot tome živu i svjesnu silu doživljavamo kao aktivnu i kreativnu silu. Impuls za pokretanje, zaustavljanje, oblikovanje dolazi iznutra iz nje same, ona se pokreće, zaustavlja, oblikuje sebe i sve oko sebe. Svijest je najsnažnija, najkreativnija i najdjelotvornija sila u Svijetu i nama. Biogeneza je znanstvena činjenica, u biologiji još uvijek vrijedi pravilo živo iz živoga, ali abiogeneza bez sudjelovanja inteligencije (spontana abiogeneza) nije.
Abiogeneza inducirana inteligencijom je ideja iz Biblije i najvjerojatnije će uskoro biti potvrđena kao moguća. Eventualno ostvarenje žive jedinke u laboratoriju ne može biti dokaz za spontanu abiogenezu, već samo dokaz da je pod utjecajem inteligencije, ovaj put ljudske, moguća abiogeneza. Navedene tvrdnje su za sada neosporive činjenice. Na temelju tih činjenica pretpostavljamo da je živa supstanca izvor svega postojećeg a ne neživa. Budući su sva živa stvorenja uređeni sustavi, a s obzirom na naše dosadašnje iskustvo da iza svakog uređenog sustava stoji inteligencija, imamo pravo pretpostaviti da je svijest inherentno svojstvo žive supstance za koju idealisti vjeruju da je izvor svega postojećeg. Pod pojmom Boga, odnosno božanske sile, podrazumijevam kreativnu silu stvaratelja svepostojećega. Ako prihvatimo tu definiciju onda je pojam “ateisti” krivi naziv za ljude koji zastupaju filozofsku doktrinu materijalizma o postanku svemira. Oni kao i mi imaju svoga Boga,
Prapočelo, Tvorca svega postojećega, no oni svome tvorcu svega postojećega ili ti bogu, iako ga tako ne nazivaju, daju drugačija svo jstva. Da ponovimo ateisti zastupaju materijalistički svjetonazor, vjeruju i tvrde da je neživa tvar početak svega, svemira, života i svijesti u njemu; neživa tvar je njihov Bog, Tvorac svega postojećeg; nedokažljiva njihova istina, bitna premisa njihove religije ili ti vjerovanja. Teisti vjeruju i tvrde da je živa svijest početak svemira, života i svijesti u njemu, živa svijest odnosno živa tvar koja ima sposobnost samospoznaje je njihov Bog, tvorac svega postojećeg, nedokažljiva njihova istina, bitna premisa njihove religije ili ti vjerovanja. 36
U tim premisama je bitna razlika između ateističkog i teističkog vjerovanja i iz njih proizlaze i sve ostale razlike.
S obzirom na do danas poznate činjenice ne možemo dokazati što je primarno; možemo samo pretpostavljati, odnosno izlagati činjenice ili ideje koje zagovaraju odnosno opovrgavaju jednu ili drugu ideju. Ateizam nudi besmisao postojanja, smrt kao kraj ljudskog p ostojanja i djelovanja, stvaranje
života i svijesti u svemiru bez utjecaja inteligencije nasumičnom metodom pokušaja i pogreške, svodi komunikaciju samo na materijalno, što bitno utječe na usvajanje i poštivanje etičkih i estetskih normi, odnosno na oblike ljudskog ponašanja; propagiraju samo hedonizam, destimuliraju rad na samorazvoju, rad na evoluciji mentalne sfere, što onemogućuje probijanje granica normalne percepcije. To ima za posljedicu stimuliranje razvoja raznih oblika ovisnosti
što pak uvjetuje razne oblike disfunkcija (psihičkih i fizičkih) u ljudskim zajednicama. S druge strane teizam nudi smisao svega postojećeg, suradnju sa Izvorom svega postojećeg, daje
racionalno obrazloženje zašto red a ne kaos u svemiru, daje smisao evoluciji i ljudskom životu, smrt tretira kao preobrazbu života u nekoj drugoj dimenziji, širi mogućnosti ljudske komunikacije na duhovno odnosno na čitavo ljudsko biće, preporuča, osmišljava i stimulira rad na aktivnom razvoju mentalnog sklopa za što je potreban veliki stupanj samodiscipline, upornosti i rada na sebi, smanjuje sklonost razvoja ovisnosti nudeći optimističku koncepciju života, osim komunikacije sa materijalnim inzistira na komunikaciji sa duhovnim.
Znači prijepor između ateista i teista je koga ili što ćemo prihvatiti za Tvorca svega postojećega, čijeg Boga materijalističkog neživu i besvjesnu silu, ili teističkog živu i svjesnu silu, odnosno nije prijepor između materijalista (ateista) i idealista (teista), da li postoji tvorac svega postojećega, već koja mu svojstva pridajemo, i glavni prijepor oko kojeg se sporimo u našoj raspravi je koji svjetonazor je za nas sa filozofskog stanovišta prihvatljiviji materijalistički ili idealistički. Ako prihvatimo ideju da je materija bez svijesti slijepa, a svijest bez materije nedjelotvorna, onda nam postaje jasan razlog postojanja materijalne stvarnosti. Ona je djelotvorni princip
Tvorca, Izvora svega postojećega. Materija i svjesnost imaju jednaki značaj za funkcioniranje svepostojećeg. Prihvaćanjem ideje da je svemir alotropska modifikacija Božanske svijesti, odnosno njegove energije ujedinili smo ideje panteizma i teizma u jedinstvenu funkcionalnu cjelinu.
Svemir možemo definirati kao beskrajan konglomerat energetskih polja. Ta energetska polja nazivamo energetskim emanacijama koje se šire iz Izvora nezamislivih veličina kojeg nazivamo 37
Izvorom svega postojećeg. Izvor svega postojećeg i njegove emanacije su kvalitativno različite energije, On je nosioc svijesti izvor emanacija svijesti. Svemir je dio emitiranih emanacija svijesti, predstavlja alotropsku modifikaciju svijesti Izvora. Odnos Izvora i njegovih emanacija svijesti u koje pripada i svemir prikazan je matematičkim
izrazom, formulom Leonarda da Vincia koja predstavlja opću i najednostavniju formulu funkcioniranja svega postojećega, koja je prikazana na slici 2. Sa stajališta kršćanstva predstavlja trojednoga Boga, Oca , Sina i Duha svetoga. Na adekvatan način rješava i ujedinjuje ideje teizma i panteizma. Sve je Bog, ali svemir nije Bog. Prema kineskoj filozofiji ista formula ukazuje na odnos d vaju suprotnih sila jin-a i jang-a koji
čine svepostojeće. Slaže se sa zakonima dijalektike pokazuje odnose između suprotnih ideja teze i antiteze i njihovo spajanje u novu – sintezu. U kvantnoj fizici prikazuje opći odnos polja nulte točke i subatomskih čestica. Ako prihvatimo matematičku logiku kao dio prirodnih zakona Svepostojećega, onda možemo prihvatiti ideju o postojanju kvantne i nekvantne stvarnosti a formula sa slike 2 ukazuje na
međuodnose tih dvaju stvarnosti.
38
TKO SMO I ZAŠTO SMO? Uvod Ja jesam, znam da jesam, znam da sam nositelj svijesti. Tko sam? Ne zn am, mogu spoznati svoje funkcije svoju narav, ali sebe kao energetsko polje, supstancijalni dio sebe ne mogu.
Osim mene znam da postoji bezbroj energetskih polja različite veličine, oblika, vibracije i strukture i da sa nekima od njih mogu komunicirati, povezan sam sa svima direktno ili
indirektno, njih spoznajem preko nekih njihovih funkcija. To što spoznajem, a nije ja, a čiji sam dio nazivam svijetom svemirom kozmosom, stvarnošću izvan sebe. Budući sam dio svemira pretpostavljam da funkcioniram po istim zakonima, da su zakoni logike dio zakona svemira, te da postoji podudarnost između njih i da sam zato dio te stvarnosti kadar spoznati. Na temelju vlastitog iskustva i dostupnih spoznaja mogu pretpostaviti da sam
organela Izvora svega postojećeg.
O ČOVJEKU Čovjek je živo biće, vrlo složeno i strukturirano energetsko polje, koje je biološki definirano sa psihičkom nadgradnjom potencijalno definiranom, što znači da se taj dio energetske strukture doživotno razvija. Biološki, čovjek je živo biće, dvonožni sisavac uspravna hoda, sa diferencijacijom prednjih ekstremiteta u ruke.
Potencijalno definirana psihička nadgradnja podrazumijeva potrebu i želju čovjeka da razvija svoju osobnost u zajednici, da razvija komunikaciju sa sobom, svijetom, jedinkama iste vrste i
Izvorom svega postojećeg. Svjestan sebe i okoline, teži proširenju znanja o sebi i drugima i što je najvažnije da djeluje kao kreativno i slobodno biće, odnosno da sačuva ili proširi mogućnost odabiranja i percepcije. Ne trudeći se da realizira svoj energetski dio, psihu, živi kao i svi ostali sisavci koji nemaju te mogućnosti. Prvi stupanj čovjekova razvoja odvija se u maternici žene, kada dosegne potrebni stupanj razvoja, izlaskom iz maternice ostvaruje drugi stupanj potrebnog razvoja u maternici planete
Zemlja, da bi nakon smrti koja je zapravo ponovno rođenje u nama nepoznatoj dimenziji nastavio daljnji razvoj osobnosti. Ukoliko se iz bilo k ojih razloga ne postigne potrebna zrelost u
prvoj i/ili drugoj maternici to znači kraj egzistencije (prava smrt) dotične osobe ukoliko reinkarnacija nije moguća. Mi vjernici smatramo da je materijalno tijelo energetski dio čovjeka, instrument koji omogućuje duši energetskom dijelu čovjeka, da komunicira i djeluje u ovoj vremensko 39
prostornoj dimenziji, instrument koji optimalno funkcionira dok je neoštećen. Neoštećeno tijelo i
duša su jedinstvena energetska struktura koja se kao takva nalazi i djeluje u ovom vremensko prostornom kontinuumu kao jedinstvena funkcionalna cjelina, koju smo nazvali živo biće, preciznije čovjek. Kada iz bilo kojih razloga dođe do oštećenja te jedinstvene energetske strukture, ovisno o stupnju oštećenja, može doći do kompletne ili djelomične disocijacije te jedinstvene energetske strukture koja se odražava u disocijaciji funkcija tih oštećenih energetskih struktura. Ukoliko i kada dođe do kompletnog odvajanja duše koju još nazivamo i psihičkim tijelom, od energetskog dijela kojeg nazivamo materijalnim tijelom, znamo da se to
materijalno tijelo raspada, umire, dok o sudbini psihičkog tijela kao energetske strukture koja više nije sposobna sa nama komunicirati, a niti mi sa njom, možemo samo nagađati, da li se reinkarnira ili u nekoj drugoj dimenziji nastavlja evoluciju svijesti. Različite religije i filozofski sustavi daju različita tumačenja. Jedno od bitnih svojstava čovjeka je njegova sloboda, mogućnost odabiranja. Biti slobodan znači da bilo kada, bilo gdje i bilo s kim možemo se ponašati kako hoćemo. Takav oblik ponašanja nazivamo apsolutnom slobodom ili anarhičnim ponašanjem što smatramo društveno nepoželjnim ponašanjem, jer takvo ponašanje ometa slobodu drugih ljudi, može oštetiti njihovo zdravlje, a i zdravlje samog pojedinca koji se tako ponaša. Da bismo mogli optimalno funkcionirati kao jedinka i društveno biće moramo svjesno sami ograničiti svoju slobodu i prihvatiti pravilo ponašanja, ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čini tebi. Ne rađamo se kao slobodna bića, već to postižemo odrastanjem pod kontrolom svojih roditelja i naših učitelja. Sa punoljetnošću dobivamo mogućnost da samostalno povećavamo svoj stupanj slobode, poštujući slobodu drugih. Kao društveno biće ostvarujemo svoju slobodu kao pripadnik naroda, na određenom teritoriju u vlastitoj državi, a kao jedinka najčešće kao sudionik obitelji. Sloboda nam omogućuje da optimalno funkcioniramo kao kreativna, ispunjena i sretna bića. Ako iz bilo kojeg razloga izgubimo slobodu, bilo da nam je netko oduzme silom, ili je izgubimo zbog upadanja u zamku ovisnosti koja je izmakla samokontroli ( droga, hrana, alkohol, novac, neka osoba, ili neki drugi oblik ovisnosti) postajemo nesretni, nekreativni i na kraju
bolesni fizički i / ili psihički. 40
Po našem uvjerenju čovjek se nalazi na vrhu evolucijske piramide živih bića, pa se s pravom očekuje da se odgovorno i samodisciplinirano ponaša u ostvarivanju ciljeva zbog kojih je rođen. Od njega se očekuje da bude najkreativnije i najkomunikativnije biće svemira, no međutim ponašanje i rezultati su poražavajući. Danas čovjek funkcionira kao biće koje ostvaruje najveću mjeru nereda u prirodi.
Čini se da je vjera u Tvorca svemira imanentna i inherentna čovjekova potreba koju ako ne ostvari u punini gubi motivaciju za ostvarenje osobnosti i često zaluta u labirintu života u slijepe ulice, zbog neprepoznavanja puta koji nas vodi do cilja kojem težimo. Ostvarenje osobnosti je, čini se, nužan preduvjet za sudjelovanje u evoluciji svijesti i u nekoj drugoj dimenziji. Ostvariti vjeru u punini znači ostvariti optimalnu suradnju sa Tvorcem svemira, preko njegovih zastupnika koji brinu o nama, poštujući preporuke koje omogućuju optimalni samorazvoj svima nama. Obdareni najvećim stupnjem svijesti i slobode od nas se traži i najveći stupanj angažiranosti i odgovornosti u sudjelovanju razvoja svih darovanih nam talenata na putu znanja i ljubavi, potencijalno definiranih realiziranim genotipom odnosno fenotipom.
Obdareni sviješću koja nam omogućuje znanje o sebi i svemiru nismo dobili nikakve privilegije, tretirani smo kao i ostala bića svemira. Svi oblici života sudjeluju u ostvarivanju Božjih planova. Na našu žalost idilična atmosfera nije predviđena za nikoga pa ni za nas ljude dijelimo sudbinu ostalih živih bića. Između Boga i nas ne vladaju odnosi roditelja i djeteta, u kojem roditelj štiti dijete od svih nevolja što većina od nas želi i očekuje. Podržava partnerski odnos jer mi smo njegov djelotvorni princip, traži suradnju, dati su nam svi uvjeti da to ostvarimo ako želimo, ali za razliku od drugih vrsta dato nam je na volju hoćemo li surađivati ili ne, ako surađujemo rastemo, razvijamo svoju osobnost, kreativni smo, osjećamo se potpunima, ispunjeni zadovoljstvom sobom i drugima, ako ne propadamo, nitko nas ne
kažnjava ma što god uradili, kažnjavamo odnosno nagrađujemo sami sebe. Vrijedi pravilo možeš što hoćeš, ali ne i dokle hoćeš. Kada smo u nevolji traži maksimalni angažman nas samih kako bi se izvukli iz nevolje, zahtijeva ljudsku solidarnost u rješavanju svih naših problema, i ako su ti uvjeti zadovoljeni, tek tada možemo očekivati njegovu pomoć ako je iskreno i u punoj vjeri zatražimo. Nažalost rijetko kad tako činimo. Bog nije ni dobar ni zao, za njega i svemir te kategorije ne postoje. Dobro i zlo su naše subjektivne procjene događanja oko nas i naših postupaka koje trebamo i koristimo u svakodnevnom životu, znači ne rađamo se ni do bri ni zli, stupanj disfunkcionalnosti ovisi o kvaliteti odgoja, i kvaliteti nutrienata koje koristimo, za svoju sudbinu dobru ili lošu jedino smo 41
mi odgovorni, odnos Boga i čovjeka je partnerski, a ne roditeljski, ne mazi nas ali i ne kažnjava. Ako postoji zagrobni život na što ukazuje imanentna nam težnja ka besmrtnosti i NDE, onda je smrt preobrazba, a ne kraj.
Često si postavljamo pitanje zašto čovjek kao biološko biće, dvonožni sisavac, zanemaruje razvoj psihičkog dijela sebe, zašto se najčešće ponaša kao sisavac (ponašanje slično životinjskom), a ne kao humano biće ( mudar čovjek), odnosno zašto dolazi do stranputica u razvoju naše svijesti( psihičkog dijela nas). Znamo li čemu trebamo težiti, kako ostvariti naše težnje, zašto ih želimo ostvariti, jesmo li svjesni posljedica naših ostvarenja, jesmo li spremni snositi posljedice naših čina? Za odgovoriti na ta pitanja potrebno je upoznati ljudsku narav, te mogućnosti djelovanja i spoznajne mogućnosti čovjeka. Što je ljudska narav? Po meni imanentne (urođene) i inherentne težnje (svojstva) koje treba razviti (ostvariti) do određenog stupnja za ovozemaljskog života kako bismo se osposobili za život u nekoj drugoj dimenziji i da neke od njih u potpunosti ostvarimo za života u toj drugoj dimenziji, u drugačijim uvjetima sa drugačijom konstitucijom. Tko smo? Koja umijeća moramo usvojiti da bismo optimalno funkcionirali kao jedinka u društvu čiji smo dio, na dobrobit jedinke i društva ? U naš psihički sklop ugrađene su inherentne težnje, težnja ka “savršenstvu” – optimalno se razviti i funkcionirati kao jedinka i kao društveno biće, besmrtnosti, apsolutnoj sreći (biti zadovoljan načinom življenja), apsolutnoj spoznaji (zadovoljiti znatiželju, težnja sveznanju), ostvariti optimalnu komunikaciju (ljubav), živjeti u slobodi i biti kreativan i moćan. Na putu ostvarivanja svoje osobnosti često vrludamo, zapadamo u niz stranputica slijepih ulica. Zbog neznanja i nemotiviranosti da ovlada umijećima bez kojih je ostvarivanje osobnosti nemoguće, većina ljudi današnjice je dezorijentirana, sklona komoditetu i nekreativnosti, rad smatra kaznom, sklona je licemjerju i oholosti jer nisu sposobni ni motivirani za razvoj
osobnosti, prihvaćaju životnu formulu use, nase i podase i tako bitno smanjuju sposobnost komunikacije i osiromašuju sadržaj života, povećavaju stupanj disfunkcionalnosti,odnosno zapadaju u depresiju i bolest.
Oholost, lijenost, pohlepa i licemjerje su najveći neprijatelji čovjeka, jer ga degradiraju po ponašanju ispod bilo koje životinjske vrste, oduzimaju mu slobodu i bitno smanjuju sposobnost komunikacije, što dovodi do dezorijentacije i slijepila duha, odnosno čitavog čovjeka, a posljedica je samouništenje.
42
Oni koji blefiranjem pokušavaju zadobiti poštovanje postaju licemjeri, umjesto osobnosti prezentiraju oholost i narcisoidnost, umjesto mudrošću služe se nadmudrivanjem. Zlouporabom moći ulijevamo strah, oduzimamo slobodu drugoj osobi, zanemarujemo tuđe potrebe brinemo samo o svojima.
Kako bismo izbjegli takav scenarij potrebno je da čovjek kao misaono biće, biće odgovorno za svoja djela, vjernik kada je znanje nedostupno, na putu znanja i ljubavi u slobodi koristeći optimalno sve svoje talente ostvaruje svoju osobnost. U poniznosti služi i služe mu, stiče mudrost, zna svoje dosege domenu svoga djelovanja, poštujući druge bude poštivan; zanemarujući bilo koji od svojih talenata, ili čineći radnje protiv vlastite savjesti, čini grijeh protiv sebe i zajednice u kojoj živi, obezvređuje božje darove, a na taj način i sebe, potrošeni nemamo snage izvući se iz nevolje. Rijetki to ipak uspiju. Svaki čin koji čovjeka čini snažnijim, stabilnijim, djelotvornijim, slobodnijim, zdravijim, korisnijim sebi i zajednici je poželjno činiti, sve što ga čini manje vrijednim poželjno je izbjegavati. To što je poželjno činiti nazivamo vrlinama, a nepoželjna djelovanja manama. Moć, kreativnost, djelotvornost i znatiželja, ako nisam njihov rob, već su oni moji sluge, su prozori duha kroz koje doživljavam i otkrivam snagu i ljepotu prirode i svrhu života, postajem svjestan vlastite unutarnje ljepote i snage, ostvarujem optimalnu komunikaciju sa sobom, svima i
svime u svemiru, koristeći i razvijajući sve svoje talente, ostvarujem čovjeka u svoj njegovoj punini, čovjeka koji optimalno koristi sve svoje potencijale, čovjeka koji želi biti sličan Bogu. Često zamjenjujemo sredstva i ciljeve u životu i to nam se često osvećuje. Ljubav, zadovoljstvo i sloboda (oblici komunikacije) shvaćeni kao svrha života uništavaju ti život, umanjujući ti sposobnost komunikacije, ali ako ih shvatiš kao sredstva neophodna za razvoj osobnosti ostvaruješ kreativnost i puninu života. Znanost i vjera su dva paralelna sustava, oba čovjeku potrebna, da bi optimalno funkcionirao i ostvario samorazvoj i kao jedinka i kao socijalno (društveno) biće. Svaka od njih ima svoje metode kojima se služi za ostvarenje svojih ciljeva. Metode koje koristi znanost ne koristi religija i obrnuto, no obje koriste našu svijest - analitički sustav koji analizom utisaka (informacija) koje dobivamo preko naših osjetila slaže, sortira i povezuje te informacije u funkcionalnu cjelinu, formira spoznaju o nama i svijetu izvan nas.
Čitava naša znanost i svjetonazor ovise o primarnim premisama – aksiomima. Što se tiče naših spoznajnih dosega smatram da energija i masa kao supstanca izmiču našoj spoznaji no njihov međuodnos i funkcioniranje su djelomično u domeni naše spoznaje. 43
Teško je raspravljati o Bogu i njegovim postupcima zato jer nismo u stanju sagledati cjelinu, to nadmašuje naše spoznajne mogućnosti, pred sobom imamo vrlo mali i magloviti holografski prikaz te cjeline, a jako je lako zalutati u magli ako nisi oprezan.
Boga shvaćam kao energetsko polje, živo biće svjesno sebe i stvarnosti oko sebe, nemjerljive veličine, snage, inteligencije i emocionalne inteligencije, čija se svijest manifestira kao nama poznati svemir. I mi predstavljamo dio te svijesti. Boga kao tvorca svemira ne bi trebalo shvatiti
kao svemogućega, već kao najmoćnije biće u svemiru. Smatramo ga djelotvornom silom svemira, izvorom svega postojećeg, nedostupnog našim receptorima. Kakav je odnos njega i svemira kao dijela njegove svijesti ne znam, možda sličan odnosu naše svijesti i nas samih, međutim i taj odnos mi je zagonetan. Postavlja se pitanje raspolažemo li sa dovoljnim kvantumom znanja da odgovorimo na sva ili
barem većinu egzistencijalnih pitanja na koje čovjek vjekovima traži odgovor. Ono što je kvark u odnosu na čovjeka, to je čovjek u odnosu na svemir, isto vrijedi i za količinu čovjekovog trenutačnog znanja o svemiru u odnosu na neznanje o svemiru. Ispravno je postaviti pitanje: “Imam li pravo na temelju trenutačnog znanja donositi zaključke o funkcioniranju sveukupnog svemira?” Mozaik znanja treba oprezno slagati kockicu po kockicu sa spoznajom da često nismo sigurni jesmo li je stavili na pravo mjesto.
Za učiniti bilo što kako valja, pa i ostvarivanje vlastite naravi, moramo imati znanje, moć i volju da to učinimo. Znanje stičemo komunikacijom, moć raspoloživom energijom, a volju motivacijom i odlukom o sudjelovanju u nekom djelu, odnosno imamo misaoni i emocionalni
pristanak nas samih da učinimo to djelo. Nedostaje li bilo koja od te tri sposobnosti, bezuspješni smo u djelovanju.
Osim što je preporuka, čovjek ima i potrebu ostvariti svoju osobnost za života na zemlji. Ima potrebu biti i imati. Sebe izražava preko svojih sposobnosti (talenata), a za imati bilo što mora imati moć i znanje za uzeti, zadržati i održavati materijalna i duhovna dobra, što podrazumijeva optimalnu komunikaciju sa materijalnim i duhovnim dobrima, te optimalnu komunikaciju sa sobom i drugima.
Kada su ta stremljenja (težnje) u ravnoteži ( optimalno razvijene) onda dosižemo optimum razvoja – optimalnu koordinaciju i funkciju sustava (sa energetskog stanovišta - sa što manje energije postići optimalni učinak), mir, i uravnoteženost. Čovjek treba biti svjestan svojih ograničenja i svojih mogućnosti da ostvari željeno.
44
Čovjek ima potrebu biti poštovan - ostvariti društveni status znanjem i moći, te optimalnom komunikacijom. Svojom djelotvornošću u kriznim situacijama ljudi pokazuju stupanj moći. Plemenit čovjek osim zadovoljenja osobnih potreba ostvaruje ili pomaže ostvariti potrebe drugih. Čovjekom od znanja postajemo usvajajući enciklopedijsko znanje (informacije) i stican jem iskustva, a kreativni postajemo stvarajući nove vrijednosti.
Kada čovjek zakaže u ostvarivanju svojih težnji, svoje naravi, zbog nedovoljnog angažmana (lijenost) ili zanemarivanja neke važne djelatnosti, postaje licemjer želi ostaviti dojam da jest, a nije, postaje zavidan (tuga i želja za nečim što nemaš a poželjno je imati), spreman je oteti ono što želi imati (ostvarivanje potrebe prečacem – otimačina, laž, krađa), ostvaruje jedno dobro zanemarujući, odnosno lišavajući se ostalih dobara bitnih za napredak (zato su prečaci loši). Poželjno ljudsko ponašanje postižemo stvaranjem simbiotskih veza koje omogućuju optimalnu suradnju pojedinca i okoline.
Naše mane ili greške umanjuju našu djelotvornost, ako ih njegujemo, umjesto pokušaja da ih prevladamo, kr eatori smo nepoželjnog ljudskog ponašanja. Takvo ponašanje šteti pojedincu i društvu. Zlouporaba moći i pameti česta je i uobičajena praksa kroz vjekove, podržavanje i ostvarivanje nepravednog poretka dovodi do trajnih sukoba unutar takve zajednice, što može rezultirati i samouništenjem. Prakticiranje narcizma i elitizma dovodi do stvaranja agresivnih pojedinaca i grupacija (nacizam, staljinizam, rasizam, šovinizam itd.) koji smatraju da je njihova dužnost uništavati jedinke manje vrijedne od njih. Diplomacija ne zakazuje ukoliko je demonstracija moći i može se suprotstaviti agresivnom
ponašanju, svrha joj je uskladiti suprotne interese. Po mom sudu pametni i jaki je vrlo rijetka kombinacija, najčešće su ili samo jaki ili samo pametni. Pametni i jaki ne zloupotrebljavaju svoju moć već pomažu i štite slabije od sebe, za razliku od pametnih i slabih i jakih a glupih, kada se takvi slože počinju nevolje. Stajalište nekih ateista i nas teista je da je naš život, život istinski odraslog čovjeka, mudrog čovjeka onoliko smislen, pun i divan koliko ga mi sami činimo takvim, a mi zaista možemo i dužni smo sebi stvoriti divan život. Ostvarenje te ideje jedan je od razloga zašto trebamo raditi na razvoju svoje osobnosti i prihvatiti komunikaciju koja omogućuje realizaciju simbiotskih odnosa između ljudi, i ljudi i okoline.
45
Znači da i ateisti i teisti mogu naći zajednički nazivnik odnosno odgovor na pitanje kako treba živjeti, odnosno kako je poželjno živjeti (barem u najopćenitijem smislu), ali mi teisti smatramo da ta spoznaja nije dovoljna za ostvarenje potpune sreće (ispunjenosti života) i nije dovoljno motivirajuća za sudjelovanje u evoluciji vlastite osobnosti za većinu ljudi. Tražimo odgovor na pitanje zbog čega živimo, zbog čega postojimo, koja je svrha našeg postojanja. To je za nas teiste jednako važna spoznaja kao i spoznaja kako živjeti. Na to drugo pitanje ateisti ne daju odgovor. Neki od teista (vjernika) smatraju da je nužno ostvariti određeni stupanj vlastite osobnosti (sa reinkarnacijom ili bez nje) da bi smo se osposobili za život poslije smrti u nekoj drugoj dimenziji, i da je to jedan od mogućih odgovora na drugo pitanje. Daljnje neslaganje ateista i teista proizlazi iz odgovora na pitanje zbog čega čovjek današnjice ne ostvaruje život dostojan čovjeka, što ga demotivira da to čini, da ne poštuje stajalište istinski odraslog odnosno mudrog čovjeka. Ukazujemo prstom jedni na druge, ateisti kažu: “Vi vjernici zbog svoje zatucanosti i
netolerancije izazivate sukobe između pripadnika različitih religija i doprinosite u znatnoj mjeri asocijalnom ponašanju pojedinih skupina u društvu”, a mi teisti optužujemo ateiste da zbog sužavanja komunikacije samo na materijalno, zanemarujući psihički (duhovni) razvoj čovjeka potiču njegovu agresivnost i težnju za životom od tuđega rada (otimačinu materijalnih dobara) i nude mu životnu formulu use, nase, i podase, destimulirajući ga da radi na samorazvoju, nudeći mu komoditet kao glavno geslo ponašanja. Znači naš zadatak je kreirati sebe jer smo nedovršeni, pomagati jedni drugima u tome, razviti sebe kao kreativno biće razvijajući sve svoje talente, svoju osobnost, osposobiti se za optimalnu komunikaciju sa samim sobom, svima i svime u svemiru, omogućiti samorazvoj sebi i drugima što nas osposobljuje da na putu znanja i ljubavi ostvarimo slobodu, te prijelaz u drugu dimenziju gdje nastavljamo evoluciju svijesti. Kako ostvariti zadani cilj? Ostvarivanje optimalne komunikacije sa sobom i drugima znači
upoznati samoga sebe upoznati okolinu u kojoj živiš i djeluješ, ostvariti simbiotski odnos sa okolinom.
Tako si omogućujemo optimalno korištenje svih darova tvorca svemira, ostvarujemo vlastito blagostanje i evoluciju svijesti u koju smo uključeni, pritom omogućujemo ili barem ne ometamo i ne spriječavamo komunikaciju okoline s drugima i sobom. To smatram do brim odnosno društveno poželjnim ponašanjem. Sve nevolje koje nas snalaze uvjetovane su neadekvatnom komunikacijom sa sobom i okolinom, podcjenjujemo i Njega i njegove darove, ne koristimo ih, pravimo od njih mrtvi
46
kapital, svaku djelatnost koja zahtjeva veći i trajni angažman smatramo kaznom umjesto šansom
za samorazvoj i najčešće tvrdimo da je Bog u odnosu na nas prezahtjevan. Jedan od mogućih odgovora ili objašnjenja zašto dominira zlo u svijetu možemo naći u nesposobnosti pravog komuniciranja čovjeka sa sobom i svijetom. Sotona ili bilo koja druga neprijateljska sila nema veću moć nad nama nego što bi je mi mogli imati nad njom kada bi poštivali sve darove tvorca Svemira koje nam je dao na raspolaganje. Nažalost ne poštujemo i ne koristimo mnoge darove tvorca Svemira. Slobode se odričemo i postajemo ovisnici o koječemu, vlastita pamet nam smeta uništavamo je alkoholom i drogom, komunikaciju ne njegujemo, suzili smo je na materijalno, duhovne vrednote nisu naša stvarnost ne prepoznajemo ih, ne upoznajemo sebe ni životnu okolinu u dovoljnoj mjeri, vlastite talente zanemarujemo, ne razvijamo osobnost već oholost, vremenom se razbacujemo kao da ćemo živjeti vječno, zdravlje zanemarujemo i čudimo se kad se razbolimo, njegujući negativne emocije udaljujemo se od pozitivnih, ne uočavamo i ne prepoznajemo ih, umjesto sebe pokušavamo popravljati druge, umjesto simbiotskih odnosa njegujemo podjarmljivanje i licemjerje, važno nam je ostaviti dojam da smo netko (blefiramo) umjesto da postanemo netko, umjesto uživanja u kreativnosti uranjamo u dosadu i izolaciju, njegujemo lijenost umjesto marljivosti. Plodove
takvog ponašanja ubiremo kao patnju, prazninu, izgubljenost i trajno nezadovoljstvo sobom i okolinom, te postajemo nesposobni preuzeti odgovornost za posljedice takvog ponašanja, svi su nam krivi samo mi ne. Kada se ne razvijamo propadamo, postajemo agresivni i skloni manipulaciji drugima,
postajemo iskrivljena slika Božjeg djelovanja. Živimo nažalost u nezdravom okruženju punom negativnih emocija, gubeći vrijeme na njih bježe nam pozitivne emocije, i tako si smanjujemo kvalitetu života. Negativne emocije, predodžbe i misli onemogućuju ili usporavaju samorazvoj, mogu uzrokovati samouništenje ili uništenje okoline (zato ih i nazivamo negativnima), dok pozitivni os jećaji, misli i predodžbe omogućuju samorazvoj i razvoj okoline, te zbog toga i
preporučujemo njihovo prakticiranje. Svoju kreativnost izražavamo na dva načina, jedan je kreirati sebe, raditi na sebi i tako ostvarivati svoju osobnost (optimizacija psihičk og statusa), a drugi je kreirati sebe kao umjetnika, koji kreira okolinu, mijenja okoliš, prilagođava ga svojim potrebama, okružuje se svojim umjetničkim djelima, zadovoljava svoju potrebu za funkcionalnim i lijepim. Svoje ideje, osjećaje i predodžbe izražavamo preko slikarstva-dvodimenzionalne kreativnosti, kiparstva trodimenzionalne kreativnosti, glazbe adimenzionalne apstraktne umjetnosti koja se širi 47
prostorom. Glazba predstavlja neartikuliranu (negovornu) komunikaciju, njome ispunjavamo prostor emocijama, stvaramo ozračje (raspoloženje), predstavlja komunikaciju (djelatnost) koja u nama budi razne emocije ugodne i neugodne. Pjevanjem spajamo glazbu kao neartikuliranu
(negovornu) umjetnost sa književnošću, koja predstavlja artikuliranu (verbalnu) umjetnost. Emocije u nama pobuđuju ideje i predodžbe (mentalne slike), koje možemo materijalizirati preko kiparstva i slikarstva.
Književnost predstavlja informacijsku umjetnost koja apstraktnim znakovljem (slovima i brojkama) prenosi sadržaj našeg uma (intelekta) naše misli, mentalne slike i emocije na drugog čovjeka (rezonantna komunikacija), koja kao i sva druga umjetnost ima i veliki pedagoški značaj. Omogućuje odgajateljima i pojedincu stjecanje životnog iskustva i prenošenje životnih iskustava, na mlađe generacije, suočavanje sa raznim životnim situacijama bez štetnih posljedica.
48
ETIKA Etika je nauka o ponašanju, podučava nas kako je poželjno ponašati se da bismo živjeli u skladu sa sobom i svijetom. Etičke norme predstavljaju milenijsko iskustvo čovječanstva o poželjnom i nepoželjnom ponašanju, a za nas vjernike su obvezujuće budući su nam dane i objavom u Bibliji. Tvrdnju nekih društvenih grupacija da su etičke norme dogovorna kategorija smatram netočnom i pogubnom za ljudsku zajednicu. Dosadašnje iskustvo pokazuje da je nemoguće postići dogovor o bilo čemu koji bi poštivali svi ili većina stanovnika Zemlje, vrijedi pravilo: Još se nije rodio koji bi svima ugodio. Uloga etičkih normi je održavati i omogućiti fizičko i psihičko zdravlje cjelokupnog društva i čovjeka kao jedinke, odnosno omogućiti čovjeku da optimalno funkcionira kao jedinka i društveno biće, spriječiti razvoj disfunkcije njegovog mentalnog sklopa, odnosno uskladiti i uravnotežiti suprotnosti koje postoje u ljudskoj naravi i ljudskom društvu, te definirati međuodnose čovjeka i okoliša te čovjeka i ostalih živih bića, odnosno ostvariti simbiotske odnose sa svima i svime kada je to moguće. Ideje o vladanju ljudima, odnosno ograničavanju njihovih sloboda su manje poželjne od ideja međusobne suradnje i tolerancije. Ispoljavanje moći ostvarivanjem privilegija, ometanjem sloboda i prava drugih, ostvarivanjem života od tuđeg rada predstavlja zloupotrebu moći što dovodi do poremećaja psihofizičkog stanja pojedinca koji se tako ponaša, i nakon izvjesnog vremena počinje se manifestirati kao bolest, što predstavlja umanjenje a ne povećanje moći. Normativi koji nisu u službi zdravlja nisu bitni, mogu se ali i ne moraju prakticirati, ali ako podržavaju zadovoljenje estetskih normi poželjno je pridržavati ih se. Pridržavanje etičkih normi omogućuje čovjeku optimalnu komunikaciju sa samim sobom i okolinom, odnosno optimalan samorazvoj kao kreativnog i slobodnog bića, te zbog toga obvezuje svakog čovjeka bez obzira na svjetonazor, odnosno bez obzira je li ateista odnosno materijalista ili teista odnosno idealista.
Opća etička norma koja, moglo bi se reći, vrijedi bez iznimke, glasi: Ne čini drugima ono, što ne želiš da drugi učine tebi. Čini drugima ono što želiš da drugi učine tebi ukoliko dobiješ njihov pristanak za to, drugim riječima djeluj po savjesti uvažavajući potrebe druge osobe. Kada se odigra neko nepoželjno ponašanje poželjno je sanirati učinjenu štetu tako da posljedice štete po počinitelja i onoga kojemu je šteta učinjena budu što manje, znači vrijedi pravilo kad već ne možeš odabrati dobro, od dva zla odaberi manje. Nepoštivanjem etičkih normi naše ponašanje možemo okarakterizirati kao autoagresivno ponašanje, odnosno nepoželjno ponašanje. 49
Ukoliko nismo mazohisti, ako od dva dobra možemo odabrati za sebe bolje onda ćemo odabrati za sebe veće dobro, ako od dva zla možemo birati manje odabrat ćemo manje zlo. Ljudi su ono što čine, a ne ono za što se deklariraju. Tvrditi da teisti bježe od života, odgovornosti, i da ih njihovo uvjerenje čini agresivnima dokaz je nerazumijevanja religije i motiva koji reguliraju ljudsko ponašanje. U prošlom stoljeću ateisti su dobili priliku da budu avangarda ljudskog društva, nažalost prokockali su ju kao i teisti prije njih. Dok god svojim ponašanjem, bez obzira kako se deklariramo, promoviramo oholost, licemjerje, lijenost, agresivnost, življenje od tuđeg rada, klanjanje kapitalu a ne čovjeku, nema napretka, nema dovoljno dobre i sveobuhvatne komunikacije koja osigurava ostvarenje simbiotskog odnosa sa prirodom i nama samima.
Većina ljudi ponaša se kao bezvjerci iako se deklariraju kao vjernici, ne poštuju izvor svega postojećeg, psuju ga, zanovijetaju, smatraju da bi oni svijet bolje uredili nego što je to On učinio, ne poštuju pravila ponašanja koja preporučuje, ne poštuju u dovoljnoj mjeri čak ni sebe, ne brinu o svom zdravlju, ne kritični su, za sve što doživljavaju kao zlo, okrivljuju drugoga, sebe smatraju žrtvama a ne odgovornima. Uobičajeno je postalo, što povijest dokazuje, da se krše etičke norme, a posljedice tog kršenja vide se i očituju u današnjici; dominiraju, pohlepa, oholost, licemjerje i lijenost; sve to kao posljedica disfunkcije čovjekovog mentalnog sklopa koja se očituje kao insuficijencija komunikacije sa sobom i okolinom a dešava se zbog pomanjkanja vjere a ne zbog vjere. Skala vrijednosti je totalno poremećena, moćnici umjesto dobročinitelja postaju zlostavljači. To je uobičajeno ali nenormalno, nezdravo ponašanje za koje su krivci agresivni, arogantni i moćni pojedinci, koji se mogu deklarirati kao vjernici ali po djelovanju to nisu. Fanatizam i dogmatizam ma s koje strane dolazio ateističke ili teističke je za društvo poguban. Čovjek praktični vjernik se drugačije ponaša, poštuje sebe, poštuje druge, poštuje tvorca svega postojećeg, usvaja pravila ponašanja koja mu omogućuju da djeluje u skladu sa svojom naravi, svojim uvjerenjima (po savjesti).
Što podrazumijevamo pod poželjnim ponašanjem koje je usklađeno sa ljudskom naravi? To je ponašanje koje nas kao energetsko polje čini stabilnijima, sposobnijima da podnesemo opterećenja (stres) kojima smo svakodnevno izloženi, što znači da nas je teže oštetiti, zdraviji smo.
Takvo ponašanje preporuča se svim ljudima bez obzira na svjetonazor, koji zastupaju. Zanemarivanjem i negiranjem ideja o moralnom poretku svijeta ne postaje se jači već slabiji, umjesto vlastite osobnosti (psihičke snage, kreativnosti i stabilnosti) razvijamo njene surogate ponos(oholost), komoditet (lijenost), što posljedično dovodi do licemjerja. 50
Motivacija je vrlo važan čimbenik koji utječe na ljudsko ponašanje, tvrditi da svjetonazor ne utječe na motivaciju po meni je krivo. Vjera može biti jedan od motivatora vlastitog razvoja, ali i ne mora, svaki ljudski čin pa i vjera može se zloupotrebiti i koristiti kao manipulativno sredstvo. Oni koji shvaćaju da je puno ugodnije živjeti ako njeguju simbiotske odnose podržavaju ih a oni drugi postaju u većoj ili manjoj mjeri mučitelji i zagađivači okoline u kojoj djeluju. Da bismo naučili biti dobri odnosno ostvarili ozračje koje nam omogućuje razviti simbiotske odnose sa svijetom, što znači odnose koji omogućuju optimalno mentalno sazrijevanje sviju nas, moramo se naučiti optimalno komunicirati sa sobom i svijetom. Da li je to moguće ostvariti bez ostvarene komunikacije sa Izvorom svega postojećeg ne znam ali po mom uvjerenju, s obzirom na dosadašnje ostvarene oblike ponašanja ( mentalna atrofija, moralna i ekonomska kriza, porast agresivnosti i raznih ovisnosti) nije moguće. Bez vjere skloniji smo uživanju nego radu na mukotrpnom samorazvoju na putu znanja i ljubavi, pod parolom život je samo jedan i treba ga iskoristiti. Parola je parcijalna istina koju ateisti drugačije shvaćaju i tumače od teista. Po mom uvjerenju nesposobnost odgovarajuće komunikacije sa svijetom i sobom koju bismo trebali učiti cijeloga života glavni je razlog svih naših nevolja i patnji u 99% slučajeva. Sedam smrtnih grijeha i deset zapovjedi Božjih ukazuje nam koje oblike ponašanja trebamo izbjegavati jer su štetne za naše psihofizičko stanje, odnosno koje ponašanje je poželjno i omogućuje naš psihofizički razvoj kako bismo u nekoj drugoj dimenziji nastavili sudjelovati u evoluciji svijesti.
51
RAZMIŠLJANJA IZ RASPRAVA SA ATEISTIMA Teizam je širi pojam od pojma religije. Svaki religiozan čovjek je teista, ali teista ne mora nužno biti religiozan, ne mora biti pripadnik niti jedne od postojećih religija. Od ateista se ne traži da govore o Bogu nego da daju obrazloženja koja ukazuju da je ideja koja tvrdi da su život i svijest svojstva nežive materije nastala evolucijom iste, spontanom abiogenezom, bliže istini (logičnija, znanstveno održivija) od ideje koja tvrdi da je materija svojstvo univerzalne svijesti i da su se život i svjesna bića razvila evolucijom koju je omogućila ta ista univerzalna svijest (abiogeneza inducirana sviješću). Bitna svojstva o kojima ne možemo raspravljati, već ih moramo prihvatiti ili odbaciti ideju o Bogu, je tvrdnja da je on djelotvorna, kreativna svjesna sila, tvorac svega postojećega, izvor svega. To je bit monoteizma. U objavi je rečeno “Ja sam onaj koji jesam” i ništa više. Sva ostala svojstva koja mu pridajemo nisu bitna, već nadodana svojstva o kojima se može raspravljati. Ta svojstva koja mu pridajemo imaju svrhu ukazati da izvan njega ne postoji ni jedna sila koja bi ga
ograničavala u djelovanju, ograničenja ako postoje proizlaze iz njega samoga odnosno njegove naravi.
Da bismo izbjegli logičke proturječnosti u opisivanju njegovih sposobnosti poželjno je izbjegavati pojmove kao što su svemogući, sveznajući, savršeni, nadnaravni, svevišnji, jer ti pojmovi ne pripadaju objektivnoj stvarnosti, već se odnose na naše procjene Njegovog djelovanja. Čini mi se ispravnijim reći da ne postoji ništa moćnije od njega, ništa djelotvornije i funkcionalnije od njega i da se njegova energetska struktura bitno razlikuje od energetske strukture
Svemira. Ako prihvatimo ideju da je energija nespoznatljiva, ali da su djelomično spoznatljivi njezini učinci i da zbog toga imamo manjkavu definiciju energije koja glasi: Energija je sposobnost vršenja radnje, a ujedno pohranitelj i prenositelj svih postojećih informacija, jasno je da i energetska struktura koja je izvor svega postojećega mora također biti nespoznatljiva. Budući je nespoznatljiva, nevidljiva, nemjerljiva, drugačija od svih poznatih energetskih struktura nedokažljiva je, možemo naslutiti i prihvatiti njezino postojanje samo po njezinim učincima. Kada kažemo duh, duhovna supstanca, duhovna energija, duhovno energetsko polje želimo naglasiti da se ona bitno razlikuje od supstance i energije našega Svemira i nas samih. Duh je svestrano energetsko polje nositelj sveukupne svjesnosti tvorac ideja, emocija i predodžbi, te sve postojeće definirane i nedefinirane stvarnosti. Energija svijesti i duhovna supstanca kao nositelj svijesti međusobno se prožimaju i čine funkcionalnu cjelinu. Kada razgovaramo o Svepostojećem onda vrijedi ideja da je ono dualno, a kada raspravljamo o Svemiru vrijedi ideja monizma, sve je 52
jedno. Iz navedenih ideja proizlazi zaključak da dvoje čini trećeg, odnosno dvije supstance kroz
prožimanje čine jedinstvenu funkcionalnu strukturu. Jedino što postoji je Tvorac svega postojećeg, Izvor svega postojećeg, Bog čije su sastavnice nekvantna i kvantna stvarnost, dvije različite energetske strukture, koje prožimanjem čine Svepostojeće. Ovo bismo mogli reći i na drugi način. Bitak označava nešto što postoji esenciju svega. Svepostojeće sadrži dvije esencije koje se prožimaju i ne mogu postojati jedna bez druge, čine funkcionalnu cjelinu. Jedna je životnost a druga je svjesnost. Životnost je nosioc svjesnosti on je rađa, jedno se oslanja na drugo, ne mogu jedno bez drugoga, međusobno se prožimaju. Životnost nazivamo duhom, a svjesnost njegovom energijom. Te d vije esencije dvije stvarnosti koje se prožimaju čine Svepostojeće. U kršćanskoj dogmatici, Svepostojeće se naziva Bog koji je definiran kao trojstvo. Dvije esencije životnost (Bog otac) i svjesnost (Bog sin rođen od oca) prožimaju se jedan s drugim i čine treću božansku osobu Duha svetoga Svepostojeće. Svemir ili svemiri ako ih je više su alotropska modifikacija svjesnosti druge esencije, sina koja omogućuje djelotvornost duha. Svemir je instrument duha (životnosti) preko kojeg se on manifestira i djeluje uvjetno rečeno izvan sebe u sinu u svijesnosti. Da rezimiramo, Otac (životnost-nosioc svijesti) manifestira se i djeluje preko alotropske modifikacije svjesnosti, njegove energije, (sina) s kojim čini nedjeljivu cjelinu. Da podsjetim alotropska modifik acija svijesti je svemir i sve u njemu pa i mi.
Svaki pokušaj objašnjavanja nespoznatljivog ograničen je našom semantikom i zato može djelovati nerazumljivo.
Životnost doživljavamo kao nepromjenjivu varijablu, sva živa bića su jednako živa, međutim svjesnost doživljavamo kao promjenjivu varijablu, sva živa bića nemaju isti stupanj svijesti. Koliko mi znamo čovjek ,od svih živih bića, posjeduje najveći stupanj svijesti i slobode djelovanja odnosno mogućnosti odabiranja, ali je i najmanje dovršeno biće. Zadatak mu je sudjelovati u evoluciji svijesti i tako razviti i iskoristiti sve svoje potencijale. Rastemo razvijajući psihički dio sebe upijajući duhovno, jezikom kršćanske dogmatike rečeno je: “Jedite i pijte ovo su tijelo i krv moja, ovo činite meni na spomen”. Drugim riječima opijajte se mnome jer jedino tako možete rasti i doseći besmrtnost, odnosno kraljevstvo nebesko. Iako nije moja, prihvaćam ovu definiciju u potpunosti.
53
Duša je životna snaga, središte mišljenja, htijenja i osjećanja, poima se kao djelomično samostalna bit u čovjeku, predstavlja osobnost u budnom stanju svijesti, a nakon smrti živi samostalno u novom egzistencijskom obličju u onostranosti. Značenje pojma duše pokazuje na unutarnje načelo života, vitalnost što se očituje u navlastitom tjelesnom gibanju, nasuprot neživomu, što se pokreće izvana. Duša i tijelo nisu dvije zbiljnosti na čovjeku, nego je zbiljski samo jedan i cjelovit čovjek, posve duša i posve tijelo, jedno je zbiljnost drugoga. Psiha je grčki, a anima latinski naziv za dušu. Živo ima sposobnost samoobnavljanja, iscjeljenja, a neživo pokazuje tendenciju ka raspadanju. Dakle po nama vjernicima psiha, anima ili duša je besmrtni dio čovjeka. Kada umrem moja
duša nastavlja misliti i osjećati. Bitno svojstvo duše je da razmišlja osjeća i zna. Ona je energetski životni princip čovjeka, a mozak je djelotvorni princip duše, instrument preko kojeg se duša manifestira u vanjskom svijetu. Bez duše čovjek je hrpa stanica koje individualno mogu još neko vrijeme funkcionirati. Jasno je da isto vrijedi i za mozak. I državu i crkvu čine ljudi ili ti društvena zajednica koja ima sve mane i vrline kao i pojedinci koji su članovi tih zajednica, znači kakav narod takva i država odnosno crkva. Tvrditi da su teisti slabići, nesposobni, i pokvareni, a da su ateisti, suprotno od toga, neshvaćena manjina i avangarda ovog društva, maltretirana od nas vjernika, znači živjeti u velikoj zabludi. Većina ljudi danas smatra, bez obzira na svjetonazor teistički ili ateistički, da je etika za ograničene i gubitnike, a kao posljedica takvog licemjernog stava je društvo kakvo poznajemo, ne poštuje se ništa, iskorištava se beskrupulozno sve i svakoga. Možemo varati drugoga da jesmo ono što nismo, ali sebe ne možemo, kad se pogledamo u ogledalu znamo točno gdje spadamo u kojoj smo kategoriji socijalnih ili asocijalnih tipova. Ako i kada se probudi savjest počinje samokažnjavanje. Samosažaljenje u takvoj situaciji je besmisleno i još jedan znak licemjerja. Znači crkva i država to smo mi, ne postoje izvan nas. Kritizirati ih besmisleno je, ono što ima jedino smisla je shvatiti, a zatim i učiniti, popravljati sebe, a na taj način i crkvu i državu kojih smo sudionici.
Vjerovati znači pretpostavljati da su ideje koje zastupaš istinite iako su nedokažljive. Sa tog stanovišta i ateisti i teisti su vjernici, a poneki od njih i dogmatici. Malo je onih koji su u stanju suvislo obrazložiti zašto ateizam ili teizam prihvaćaju kao doktrinu. Većina ne zna zašto se opredijelila za jedno od tih stajališta, niti se trudi saznati, idu linijom manjeg otpora, ko papagaji nekritički prihvaćaju i ponavljaju tuđa mišljenja pod izlikom da imaju “pametnijeg” posla i nemaju vremena za “filozofiranje”.
54
U dosadašnjim raspravama ateisti, ili oni koji se kao takvi deklariraju, nisu iznijeli ni jednu znanstvenu činjenicu koja bi ukazivala da je njihova doktrina istinita odnosno da teistička to nije. Kritikom bilo koje religije najčešće, nekompetentnih osoba, ne može se niti dokazati niti opovrgnuti doktrina teista. Probajmo preformulirati pitanje “zašto neki ljudi vjeruju u nadnarav, a neki ne”u pitanje, zašto neki ljudi vjeruju da je svijest izvor svega postojećeg, odnosno da je neživa tvar izvor svega postojećeg, odnosno koje znanstvene činjenice ukazuju na točnost prve odnosno druge ideje.
Neki od ateista priznaju da ateizam ne počiva na znanosti već da se bazira na psihičkim razlozima i to je točno. Ne podnose autoritete, smatraju da ograničavaju njihovu slobodu. Na temelju znanstvenih istina možemo reći da je trenutačno jezičac vage skloniji teističkim tezama nego ateističkim. Trenutačne spoznaje iz biologije, kvantne fizike i matematičke logike daju veću vjerodostojnost teističkoj tezi. Ateistički koncept jest filozofski pravac koji smo nazvali materijalizam, a koji tvrdi da su se veliki prasak i evolucija odigrali spontano bez utjecaja svijesti odnosno da je neživa materija izvor svega postojećeg pa i života i svijesti. Mi teisti tvrdimo da bez utjecaja svijesti ni Veliki prasak ni evolucija ne bi bili mogući, odnosno tvrdimo da je živa svijest izvor svega postojećeg pa i primarne energije u koju su bile utisnute osnovne informacije koje su omogućile naglu ekspanziju iste i razvoj svih energetskih struktura Svemira.
Ako je multisvemirska teorija točna i ako je točno da su svi svemiri pa i naš alotropska modifikacija Njegove svijesti, odnosno Njegove energije i da je kvantna stvarnost njegov djelotvorni princip i kao takav dio njega, onda je On Svepostojeće. Postoji samo On, a mi i
Svemir smo njegove djelotvorne i dinamičke energetske strukture pomoću kojih djeluje. Znači, Svemir nije Bog, Svemir i mi smo dio Njega.
Slučajno znači djelovati bez cilja i svrhe. Evolucija je po ateistima slučajan i bespotreban fenomen. Kome su potrebna živa bića pa bi to trebalo biti važno da se održe? Do sada su nam jedino dali do znanja da naša obrazloženja njima nisu dovoljno uvjerljiva da bi teizam prihvatili kao svjetonazor. Nisu nam dali niti obrazloženja, po kojima bi mi teisti trebali shvatiti da njihov svjetonazor ima bilo kakvu podlogu u realitetu, ni filozofskih ni prirodno-znanstvenih.
Red i nered nisu objektivne kategorije već naša subjektivna procjena estetike nekog stanja, no izvjestan stupanj nedefiniranog ponašanja kvantnih čestica unutar energetskih polja jest jedno od mnogobrojnih pravila po kojima se materija ponaša. Tvrditi da postoji samo kaos uz priznavanje postojanja prirodnih zakona, po meni je nerealno,
odnosno netočno. U kaotičnom sustavu ne postoje zakonitosti, to je sustav apsolutne slobode ili 55
ti anarhije. Sam Svemir ne može biti perpetum mobile, jer nije samostalan sustav, već to jest u zajednici sa Tvorcem svemira kao dijelom Njega. Budući je evolucija Svemira trajan proces on ne može biti stacionaran. Zakoni termodinamike kao i Njutnovi zakoni imaju ograničenu domenu djelovanja , ne pokrivaju sve uvjete egzistencije.
Za opstanak života nisu potrebni višestanični organizmi jer su jednostanični organizmi puno otporniji na pr omjene okoline, te se tijek evolucije mogao zaustaviti na jednostaničnim organizmima, a nije, zašto? Bog je oduvijek. Neživa tvar je oduvijek. Što je točno? Ako prihvatimo dijalektički način razmišljanja oboje je točno. U ovoj raspravi ne zastupam kršćane već teiste, pa je citiranje Biblije bespotrebno, rekli smo znanost odgovara na pitanje kako, religija na tko i zašto. Matematičke jednadžbe Stephen-a W. Havkinga koje dokazuju da za pokretanje procesa stvaranja Svemira nije bila potrebna nikakva vanjska pokretačka sila već da je čitav proces pokrenut iznutra, iz primarne energije same su točne, ali interpretacije tih jednadžbi su, po meni krive.
Bitna razlika između žive i nežive tvari je u činjenici da jedino živa tvar ima sposobnost pokretanja iz sebe, to je bitno svojstvo po kojem ona pokazuje svoju vitalnost, dok neživa tvar tu sposobnost nema, ona mora bit pokrenuta od nekoga ili nečega. Znači da primarnoj energiji moramo pripisati svojstvo latentnog života (kozmičkog sjemena), koje se može samopokrenuti ako su u njega ugrađene informacije koje mu to omogućuju. Međutim ugradba informacija, barem po našem ljudskom iskustvu, traži ugraditelja, k reacionistu (inteligentnu silu), koji je iskreirao hardver (primarnu energiju) i softver energetsku matricu nosioca informacija koja je omogućila samopokretanje i nakon toga početnu diferencijaciju struktura. Slikovito rečeno netko je sjeme morao posijati i zaliti da bi ono samopokrenulo svoj razvoj.
Postoji i druga mogućnost interpretacije, a ta je da bi se primarna energija mogla samopokrenuti mora to htjeti, što znači da joj osim svojstva života moramo pripisati i svojstvo svjesnosti, znanja o sebi, kako bi mogla nešto htjeti, a tu živu i svjesnu silu koja je samopokrenula (pokrenula iz sebe) razvoj Svemira ljudi su nazvali Bog. Drugim riječima Havking-ove jednadžbe ne isključuju Boga, već suprotno, upravo ga dokazuju, ukoliko ih prihvaćamo kao točne. Ne samo da poštujem dijalektički način razmišljanja, već smatram da i Svemir funkcionira po
zakonima dijalektike. Suprotnosti se ne sukobljavaju već nadopunjuju, suradnjom i prožimanjem suprotnosti stvaraju se nove vrijednosti.
56
Nitko, ama baš nitko ne može zanijekati važnost života na Zemlji, pa ni kršćani i oni to ne čine. Dapače, jako su svjesni činjenice da o načinu života na Zemlji ovisi njihova daljnja sudbina u životu nakon smrti, koju smatraju preobrazbom, nastavkom života u nekoj drugoj dimenziji. Na jgore , po meni, prolaze oni koji osim lešine i nešto malo izmeta nisu ostavili nikakvog
traga iza svog života, bez obzira kakav svjetonazor zastupali ateistički ili teistički. No ne može se reći da su sasvim beskorisni, jer njihovi ostaci služe kao hrana nekim drugim bićima.
Ateizam zaogrnut surovim kapitalizmom, komunizmom i fašizmom pokazao je i još uvijek pokazuje svoje dosege i moć. Ako je čovjek sposoban komunicirati jedino sa materijalnim, ako je hedonizam jedino što je sposoban prakticirati, onda je parazitizam najčešći oblik njegovog ponašanja. Vjernici se nemaju koga bojati osim zlonamjernih i agresivnih ljudi. Bog je partner vjerniku u
mjeri u kojoj je vjernik partner Bogu, ne kažnjava ga, vjernik pred Njim kleči ne iz straha već iz poštovanja. Prava molitva upućena Bogu omogućuje čovjeku razvoj osobnosti, prosjačenjem vrijeđamo i Njega i sebe. Sve darove svemira dao nam je na raspolaganje. Zadatak nam je osposobiti se da ih dohvatimo i koristimo za dobrobit sebe i svijeta.
Kada sam tražio da se definira prostor, energija, tvar kao poseban vid energije, misao, emocije i predodžbe, ponadao sam se da će netko od ateista priznati da za te pojmove nemamo pravih definicija, jednostavno zato što ti pojmovi izmiču našoj spoznaji, energija je nespoznatljiva. Ono što spoznajemo to su njezini međuučinci, djelovanje jednog energetskog polja na drugo energetsko polje.
U uobičajenom žargonu vrijeme prevodimo kao trajanje nečega, a prostor kao prazninu u kojoj je nešto. Ateizam, a ne teizam je glavni dirigent naše beskrupulozne civilizacije, sve preporuke tvorca Svemira se ignoriraju i ismijavaju. Humani odnosi su iznimka, praktički iluzija. Kada govorimo o istini, smatram da je bolje govoriti o parcijalnim istinama nego o relativnim. Preslagivanjem parcijalnih istina približavamo se ili udaljujemo od cjelovite istine koja označuje
spoznaju čitavog Svemira, a koja nam je nedostupna. Parcijalne istine jednako su dostupne i teistima i ateistima, razlikujemo se u preslagivanju. S obzirom na razinu svijesti, sposobnost komunikacije i razinu znanja kojim raspolažemo, kada
i dosegnemo neku istinu ne možemo sa sigurnošću procijeniti njezine dosege, pogotovo na području filozofije kojom pokušavamo fragmentarnim istinama doseći kompletnu istinu o svijetu i nama. Ma s koliko informacija baratali, raspravljali i manipulirali njima, ne možemo reći jesu li 57
spoznaje ili zablude sve dok ih ne provjerimo. Na temelju dostupnih spoznaja i naših sklonosti stvaramo zaključke o sebi, okolini i tijeku sudbine o mogućnostima našeg razvoja. Dilema o nama je da li naš razvoj završava smrću ili je smrt preobrazba za život u nekoj drugoj dimenziji.
Netočna je tvrdnja da se mladim ljudima ugrađuje religiozni čip, točno je da se djeci a pogotovo adolescentima ugrađuje ateistički čip preko prirodnih znanosti koje zastupaju u većini slučajeva ateističke ideje o postanku svemira i čovjeka. Ponašanje odraslog čovjeka uvjerava ga da je kapital vrjedniji od čovjeka, a hedonizam važniji od razvoja osobnosti. Umjesto simbiotskim odnosima podučava ga se parazitizmu i agresiji. Preporučeni kršćanski etički kodeks se ignorira. Plodove takve ideologije svi osjećamo. Dosadašnja praksa je pokazala da ništa ne možeš tako dobro učiniti ili iskazati, a da se ne bi moglo pokuditi, a niti možeš nešto tako loše učiniti ili iskazati da se ne bi moglo pohvaliti, ako to netko poželi. Sve ovisi o tome jesi li tom nekom simpatičan ili nisi. Isto tako svako čovjekovo djelo ili ideja mogu biti iskorištene (zloupotrebljene) kao opravdanje za ostvarenje nečijih ideja koje su za tog nekog ili manju grupaciju korisne, a štetne za sve ostale. Ako nismo skloni diskreditaciji sugovornika koji drugačije misli nastojati ćemo shvatiti što je autor htio reći i to pravilno interpretirati. Moderni svijet sa modernim pojedincem trenutno je u slijepoj ulici, zbog nesposobnosti,
odnosno vrlo sužene sposobnosti komunikacije sa sobom i drugima. Zloupotreba moći i pameti česta je i uobičajena praksa kroz vjekove, podržavanje i ostvarivanje nepravednog poretka dovodi do trajnih sukoba unutar takve zajednice, što može rezultirati i samouništenjem. Prakticiranje narcizma i elitizma dovodi do stvaranja agresivnih pojedinaca i
grupacija(nacizam, staljinizam, rasizam,šovinizam i td.) koji smatraju da je njihova dužnost uništavati jedinke manje vr ijedne od njih. Diplomacija sama, ako je ne prati moć, zakazuje i ne može se suprotstaviti agresivnom ponašanju. Nauk crkve za široki puk pučanima nije bio dovoljno uvjerljiv, jer oni koji su ga propagirali nisu ga se, barem ne u dovoljnoj mjeri, pridržavali. Suviše su svjetovno živjeli i duhovnost zanemarili. Kad nemaš dobrog učitelja ni učenik ne može biti dobar. Ni najbolja poruka ako se nameće silom ne prihvaća se, ne nailazi na plodno tlo.
58
Za postati dobar svećenik ili liječnik nije dovoljno steći zvanje(završiti fakultet ), važnije od zvanja je imati poziv (postati umjetnik u zvanju), a to možeš jedino ako si talentiran i voliš posao koji radiš. Mnogi su iz materijalnih pobuda i težnje za lagodnim životom prihvatili to zvanje. Da rezimiramo: Bilo bi idealno kada bismo imali sigurnost da je ono što prezentiramo kao
znanje stvarno znanje o sebi, svijetu i o sudbini svega. No osuđeni smo na nesigurnost, možemo samo vjerovati da posjedujemo znanje. Nažalost moramo pretpostaviti da ono što smatramo znanjem može biti i velika zabluda. Razne filozofije i religije daju različite ali nesigurne odgovore na postavljena pitanja, drugačije rečeno, možda imamo znanje ali ne možemo dokazati da ga imamo. Zato su to vječna pitanja na koja sve generacije nastoje dati opće prihvatljiv odgovor. Budući je tako, jedino što možemo je dati obrazloženja zašto neke tvrdnje smatramo istinitima a neke neistinitima, znajući da su ta obrazloženja naša subjektivna prosudba.
59
ŠTO JE VRIJEME? Kada govorimo o vremenu, to je naš način da kažemo da nešto traje, odnosno da postoji. Bez nečega što nazivamo supstancom nema što trajati nema što biti pa nema ni vremena. Vrijeme kao i gibanje označava jedno od stanja supstance, ni vrijeme ni gibanje bez supstance ne postoje. Ako tako shvatimo pojam vremena onda je jasno da se nešto što opisuje stanje supstance ne može niti kretati niti mirovati, ti pojmovi se vezuju za supstancu, a ne za svojstva supstance. Pojam vremena je vanprostorna kategorija i kao takva ne može se kretati ni u kojem pravcu. Kada kažemo da vrijeme teče onda zapravo koristimo jezičnu frazu kojom izražavamo da sve u kvantnoj stvarnosti ima svoj početak, trajanje i kraj. Tim pojmom služimo se da bismo se uspjeli sporazumjeti i razlučiti, što traje, što je prestalo trajati, ili što očekujemo da će trajati, odnosno što je postojalo i prije nas, što postoji dok mi postojimo i ono za što vjerujemo da će postojati polije nas. Kada kažemo prošlost onda kažemo da je nešto trajalo i da je prestalo trajati, kada kažemo sadašnjost kažemo da nešto još uvijek traje, a kada kažemo budućnost onda kažemo da pretpostavljamo da će to nešto trajati i nadalje. Prošlost je neizmjerno dugačka, sadašnjost je neizmjerno mala, a budućnost je neizvjesna, ne znamo koliko će trajati. Izričaj da mjerimo vrijeme je netočan, ta jezična fraza nam omogućuje da se sporazumijevamo o dužini trajanja nečega, neke pojave, ili nekog stanja. Vrijeme je nemjerljiva kategorija. Kada kažemo da mjerimo vrijeme, mi zapravo m jerimo, odnosno uspoređujemo periodično kretanje ili vibriranje jednog sustava koje je jednoliko i konstanto( sa za nas beznačajnim oscilacijama), sa nekim drugim sustavom promjenjivog gibanja odnosno vibriranja. Sustav koji se jednoliko i periodički kreće konstantnom brzinom služi nam kao mjerni instrument( sat, rotacija Zemlje oko vlastite osi, ili Sunca) kojim određujemo trajanje nekog stanja pojave ili supstance,odnosno energetskog kvanta, stavljamo u omjer ta dva pojma. Enstein je iznio teoriju, a eksperiment sa atomskim satovima ju je potvrdio, da brzina kojom
se kreće neki sustav utječe na gibanje, odnosno oscilacije, unutar sustava koji se kreće , što je veća brzina sustava koji se kreće to se više usporava gibanje, oscilirajuće ili neko drugo, unutar tog sustava, slikovito rečeno “kazaljke“ tog sata sporije zatvaraju puni krug od onog koji miruje na Zemlji. Kada kažemo da je vrijeme relativno zapravo tvrdimo da isti odsječak vremena možemo doživljavati na različite načine ovisno o našem psihičkom stanju. Isti odsječak vremena doživljavamo kao trenutak ili kao „vječnost“. Kada govorimo o putovanju kroz vrijeme u prošlost ili budućnost zapravo govorimo o stupanju u kontakt naše svijesti i našeg informatičkog sustava sa informatičkim sustavom svemira, koji je dio informatičkog sustava božanske svijesti u kojem postoje svi podaci o onom 60
što se je dogodilo u prošlosti i o onom što će se dogoditi u budućnosti (ulazak u božanski softver). Možemo reći da uobičajeni pojam za sadašnjost označava našu komunikaciju sa energetskim poljima izvan nas, naš doživljaj energetskih polja koja kontaktiramo našim receptorima , dok je putovanje kroz vrijeme komunikacija naše svijesti sa informacijskim sustavom Tvorca svega postojećega u dijelu svijesti u kojoj su pohranjene sve informacije o prošlim i budućim zbivanjima. Naša svijest se kreće unutar svijesti Tvorca svemira koja je u mirovanju u odnosu na nas.
61
RASPRAVA O PROSTORU Mnogi su se filozofi i matematičari bavili pitanjem prostora i pokušali ga definirati sa više ili manje uspjeha.
Definicija prostora u matematici je: “Beskonačno širenje trodimenzionalne regije u kojoj sva materija egzistira”, ili - “Prostor je skup, sa određenim svojstvima i dodatnom strukturom”. Definicija u filozofiji: “Prostor je dio fundamentalne strukture univerzuma, skup dimenzija u
kojima su objekti odvojeni i locirani, imaju oblik i veličinu, i kroz koji se mogu kretati” - ili suprotno - “Prostor je dio matematičke apstrakcije, sa kojim uspoređujemo i kvantificiramo: razdaljinu između objekata, njihovu veličinu i oblik, kao i njihove brzine. Prostor nije entitet.” Definicija prostora u fizici: “Prostor je fundamentalna jedinica/mjera, što znači da se ne može definirati ičim fundamentalnijim od samoga sebe.” Definicija u psihologiji: “Prostor je način promatranja fizičke pojave nekog objekta.” Moja definicija: “Prostor ili praznina pripada u nedefiniranu nekvantnu stvarnost, dio je te
stvarnosti, i u njoj postoji sva definirana odnosno kvantna stvarnost, bezgranična je, i potpuno ispunjena“. U svakodnevnom životu prostor doživljavamo kao prazninu u kojoj se nalazi nešto što nazivam kvantnom stvarnošću. Ukoliko prazninu definiramo kao nebitak (nepostojanje) onda već nakon prve rečenice imamo problem koji je čini mi se nerješiv, postojanje ništavila. Može li postojati ništavilo odnosno nepostojanje? Ako se složimo sa definicijom da sve što postoji jest nešto, a da riječju ništavilo negiramo postojanje bilo čega, onda prostor kao prazninu ne možemo prihvatiti, od nosno ne možemo prihvatiti postojanje praznine. S tog stanovišta prihvatiti postojanje praznine značilo bi prihvatiti tvrdnju da je i ništa zapravo nešto, što je apsurdno. Kada poželimo iz točke A stići u točku B krećemo na put kroz prostor u vremenu da stignemo na željeno mjesto. Gibanje doživljavamo kao prevladavanje razdaljine između dvije točke u prostoru. Vrijeme i gibanje lako prihvaćamo kao svojstva supstance, jer ih tako i doživljavamo, međutim prostor doživljavamo kao nešto što je neovisno o supstanci kao nešto u čemu supstanca postoji i kreće se nekom određenom brzinom. Stoga teško prihvaćamo pretpostavku da je i prostor svojstvo supstance uvjetovano kretanjem i veličinom supstance i da se ponaša kao promjenjiva varijabla. Ako prihvatimo mišljenje da supstanca i njezino kretanje stvaraju prostor a ne da prostor omogućuje gibanje i postojanje supstance, nameće se pitanje što 62
gibanje zapravo jest ako nije prevladavanje udaljenosti između dviju točaka, odnosno što zapravo jest ta udaljenost. Čini mi se da bi jedini pravi odgovor bio da je to sposobnost energetskih polja odnosno kvanata, koji se nalaze u različitim točkama svemira, a u koje spadamo i mi, da uspostave ili prekinu međusobnu komunikaciju kada se zato ispune uvjeti. Znamo da se iza doživljaja zvuka kriju vibracije zračnih čestica u određenom intervalu koje preko naših receptora registriramo i obradom u centralnom nervnom sistemu doživljavamo kao zvuk i da na isti način obradom elektromagnetskih vibracija određenog intervalnog područja te vi bracije doživljavamo kao svjetlost odnosno toplinu, no na pitanje što se krije iza doživljaja prostora i njegovog širenja za sada čini se ne možemo dati suvisli odgovor. Možda se odgovor krije, kao i za mnoge druge spoznaje o našem svemiru u domeni nespoznatljivog, nekvantnog, što nije sinonim za nebitak. Ukoliko priznajemo nekvantnu stvarnost čije postojanje podržava matematička znanost, onda prostor jest nešto što je nama neshvatljivo ali je jednako stvarno kao i kvantna stvarnost. Zato definiram prostor ili prazninu kao dio nedefinirane, nekvantne stvarnosti, u kojoj postoji sva definirana, odnosno kvantna stvarnost koja ima karakteristike
konačnosti, za razliku od nedefinirane,nekvantne stvarnosti koja je bezgranična, i potpuno ispunjena.
63
DODATAK
64
PRIJEDLOG RJEŠENJA BEAL-OVOG TEOREMA ODNOSNO PRETPOSTAVKE Autor: Nikola Ugrinović Uvod
Teksaški milijarder, samouki matematičar Andrew Beal pokušavajući riješiti 350 godina star matematički problem Fermatov posljednji teorem 1993. godine osmislio je naizgled vrlo jednostavan i lako riješiv matematički teorem koji je poznat kao Bealova pretpostavka Ax + By = Cz, odnosno Ax + By = Cz koji unatoč brojnim pokušajima ni do danas nije riješen. Bealova pretpostavka traži da se dokaže da za Ax + By = Cz, uz uvjet da su A, B i C pozitivni cijeli brojevi različite vrijednosti a x, y i z pozitivni cijeli brojevi veći od dva, a svaki od brojeva mora biti različite vrijednosti, ne postoji rješenje unutar skupa N pozitivnih cijelih brojeva i A, B i C su coprime. Ili neznatno preformulirano: Dopusti da A, B, C, x, y, i z budu pozitivni cijeli brojevi i da x, y, z budu veći od 2. Ako je Ax + By = Cz onda A, B i C imaju zajednički faktor.
Rješenje Uvrštavanjem nule kao neutralnog broja u niz prirodnih brojeva, znači korištenjem N0 skupa, Bealov matematički problem u formi jednadžbe postaje rješiv, i to samo u slučaju kada ga svedemo na matematički problem u kojem je Ax odnosno By jednako Cx, a to ostvarujemo ukoliko je Ax ili By jednako nula.
Rješenje glasi: Ax + By = Cz za A = 4 ; B = 0 ; C = 2 46 + 014 = 212
ili
(8/2)6 + ( 0/2)14 = (4/2)12 ili
X = 6; y = 14; z = 12
(2x2)6+(2x0)14=(2x1)12
Za Ax + By = Cz, gdje A, B, C, x,y i z, imaju iste vrijednosti kao i u jednadžbi + By = Cz
Ax
uvrštavanjem dobijemo rezultat: (4x6) + (0x14) = (2x12), odnosno 24 = 24.
Zajednički prim faktor je broj 2 djelitelj, množenik ili množitelj ovisno o tome kako jednadžbu prikazujemo. Ponuđeno rješenje treba prihvatiti kao dokaz da ne postoji rješenje za Beal-ov teorem unutar N skupa prirodnih brojeva. 65
Rasprava
Ukoliko prihvaćamo kao dokaz tvrdnju da je jedino moguće rješenje Beal-ovog teorema unutar skupa N0, odnosno da je Beal-ov teorem Ax + By = Cz neriješiv unutar skupa N, skupa pozitivnih prirodnih brojeva, onda Beal-ovu pretpostavku Ax + By = Cz uz zadane uvjete
prihvaćamo kao netočnu, odnosno tvrdimo kao i on sam da je njegov teorem nerješiv korištenjem tog skupa.
Andrew Wiles je 1995. godine riješio Fermatov posljednji teorem, koji je specijalni oblik Beal-ovog teorema, dokazavši Shimura-Taniyamin teorem i tako dokazao neriješivost Fermat-ovog teorema unutar skupa N. Posljednji Fermatov teorem an + bn =cn nije
rješiv ni unutar skupa N0. Za an ili bn = 0 dobijemo rezultat bn = cn odnosno an = cn. Budući je nemoguće da za različite baze a jednaki eksponent rezultat bude jednadžba, prihvaćamo tvrdnju da je rezultat nejednadžba bn =/=cn odnosno an =/= cn. Budući unutar šireg skupa N0 Fermatov teorem nije rješiv onda ne može biti rješiv ni unutar N skupa koji je uži od skupa N 0. To bi mogao biti jednostavni dokaz s kojim je raspolagao Fermat kada je tvrdio da njegov teorem uz
zadane uvjete nije rješiv unutar skupa N. Ako se dozvoljava da je a ili b=c onda ovako modificiran Fermatov teorem može biti riješiv unutar skupa N0. Unutar skupa N moguće je rješenje ako su A ili B jednaki C i takva jednadžba prikazuje se
matematičkim izrazom Ax + By = Bz ili Az desna strana jednaka je lijevoj. Ukoliko Beal-ovu jednadžbu napišemo u obliku Ax + By = Bz odnosno Az, onda unatoč činjenici da A i B, te x,y i z zadržavaju istu vrijednost koju imaju i u prethodnoj jednadžbi desna strana više nije jednaka lijevoj, te se to rješenje unutar skupa N ne može smatrati točnim, jer ne zadovoljava zadane uvjete. Primjer: 26 + 43 = 27 desna strana jednaka je lijevoj; (2x6)+(4x3)=(2x7) sada desna strana nije jednaka lijevoj.
Nejednadžba Ax +By =/= Cz je matematički (općim brojevima) izražena tvrdnja da ne postoje pozitivni cijeli brojevi u N skupu za jednadžbu Ax +By = Cz pod zadanim uvjetima opisanim u uvodu. Ukoliko ne priznajemo da je Bel-ov teorem rješiv samo unutar skupa N0 treba ga shvatiti kao logički nedokažljivu činjenicu, kao aksiom u matematici koji potvrđujemo ali ne dokazujemo uzastopnim pokušajima uvrštavanja pozitivnih brojeva u zadanu jednadžbu pod zadanim uvjetima. Dobiveni rezultati su u svim pokušajima nejednadžbe a ne jednadžba. Nemogućnost da definiramo najveći mogući broj prirodnim brojevima u matematičkoj znanosti čini Bealov matematički teorem nedokažljivim tom metodom.
66
Godel je 1931 objavio revolucionarno djelo “O formalno neodlučivim tvrdnjama” koje danas citiraju ne samo matematičari već i filozofi i neurobiolozi. On je dokazao da su u matematici paradoksi neizbježni i da postoje matematičke tvrdnje koje su istinite, a koje nikada ne ćemo biti u stanju dokazati.
Međutim ako dozvolimo uvrštavanje nule kao neutralnog broja u niz prirodnih brojeva onda je Bealovu pretpostavku kao jednadžbu vrlo jednostavno riješiti odnosno utvrđujemo da je matematički izraz Ax +By = Cz uz zadane uvjete moguće riješiti. Ako imamo točan rezultat nekog matematičkog problema postavljam pitanje: Postoji li jednadžba, odnosno matematički izraz koji ima dva točna rješenja pod zadanim uvjetima u dva skupa širem i užem, odnosno ako imamo točno rješenje unutar šireg skupa može li postojati točno rješenje unutar užeg skupa? Koliko je meni poznato svaka jednadžba pod zadanim uvjetima može imati samo jedno točno rješenje. Ako netko tvrdi da za bilo koju jednadžbu pod zadanim uv jetima postoje dva točna rješenja neka da primjer.
Zaključci 1.
Budući da nije moguće definirati najveći prirodni broj, uzastopnim pokušajima uvrštavanja pozitivnih brojeva u jednadžbu nije moguće dokazati Beal-ov teorem tom metodom.
2. Ako dozvolimo uvrštavanje nule u u niz prirodnih brojeva formirajući skup No, onda unutar
tog skupa rješenje jednadžbe, matematičkog problema poznatog kao Baelova pretpostavka postaje moguće i tu činjenicu treba prihvatiti kao dokaz da je Beal-ova pretpostavka o nepostojanju rješenja njegovog teorema unutar skupa N pozitivnih prirodnih brojeva točna, jer unutar N skupa ne može biti zadovoljen nužan uvjet pojednostavljenja teorema na jednadžbu Ax, odnosno By = Cz.
3. Sličan matematički problem, Fermat-ov posljednji teorem, koji predstavlja specijalan oblik BEAL-ovog teorema dokazali su 1995. godine Andrew Wiles i Richard Taylor, više od 350
godina nakon što je napisan, dokazavši Shimura-Taniyamin teorem. To rješenje Fermat-ovog teorema treba prihvatiti kao dokaz da ni Beal-ov teorem, kao opći oblik Fermat-ovog teorema, nije moguće riješiti unutar skupa N i prihvatiti ponuđeno rješenje unutar skupa N0. 4. Poznato je da bilo koja jednadžba pod zadanim uvjetima može imati samo jedno točno
rješenje, a to rješenje je prezentirano i nalazi se unutar skupa No, i zadovoljava sve kriterije koje je autor jednadžbe postavio. 5. Ukoliko tvrdnje iz točaka 2-4 ne prihvaćamo kao dokaz da je rješenje Bael-ovog teorema jedino moguće unutar skupa No, onda moramo prihvatiti kao činjenicu da je hipoteza za rješenje Beal-ovog teorema prikazana kao nejednadžba Ax +By =/= Cz uz zadane uvjete, matematički nedokažljiva činjenica odnosno matematički aksiom. Ako čitavu znanost 67
baziranu na aksiomima prihvaćamo kao neprikosnovenu istinu kao spoznajnu činjenicu onda bismo i rješenje Beal-ovog matematičkog teorema trebali prihvatiti kao znanstvenu činjenicu kao aksiom u matematičkoj znanosti.
68
Deskriptori-glavni pojmovi i riječi: dijeljenje s nulom, matematička logika, matematička formula-opća teorija svega, Bog-Prapočelo, duh, svijest, energija, Božanska energija-njegova svijest, svemir-alotropska modifikacija Božanske svijesti, etika-dobro vrline, zlo - mane, mentalno sazrijevanje, komunikacija- poželjna, nepoželjna, čovjek, spoznaja, narav, životni
ciljevi, umjetnost, biogeneza, abiogeneza, kvantna i nekvantna stvarnost, svepostojeće, iskustvo, filozofija, religija, ateizam-materijalizam, teizam-idealizam, dijalektika
69
