VJERA I KULTURA
Hrvati i veliko nogometno ratište Marko Francišković čovjek igrao – ponizno i samozatajno, ne tražeći sebi slavu, nego igrati svim srcem radi radosti među ljudima. Tako igra prestaje biti samo jedna isprazna vremenita zabava i postiže neprolaznu duhovnu vrijednost. Time se stvara temeljac za izgradnju svetih odnosa među ljudima. Oni koji tako igraju postaju ugodni i poželjni kao što je i ljubav poželjna, a plaća se nalazi u zahvalnosti i darežljivosti onih s kojima se živi – tj. s bližnjima. Ovim se naizgled isprazna igra može učiniti svetom. U tom smislu, koja ljubav i koje posvećenje može biti veće od ljubavi prema Kristu i Njegovoj Presvetoj Majci? Tako i igranje koje je u Njihovim rukama postaje jednim dobrim sredstvom kojim se izgrađuje Kraljevstvo nebesko. I to čak onda kada po svojim ljudskim slabostima povremeno padnemo pod lukavo postavljene zamke nečastivog, jer, kada znamo kuda želimo doći, onda znamo i vratiti se na pravi put.
O naravi sporta Osvrćući se na povijest, ono što se može primjetiti je kako svijet kao da ne može bez ratâ i igarâ. Razlog ovoj povezanosti je nadasve jednostavan – to je sve, u svojoj suštini, jedno te isto. Naime, duhovna stvarnost određuje zbivanja, pa bez obzira na privid bezazlene igre i bezazlene zabave, sport u sebi krije zamku ratnog odjeka i/ili ratne predigre zato jer je duh obima isti. Stoga se sport s punim pravom smije promatrati kao produžetak rata drugim sredstvima. Odnosno, sport je rat, samo rat pretočen u drugačiju formu. Vidljivo je to na natjecanjima gdje se s vremena na vrijema događaju zaprepašćujuće surovosti, koje čak zbunjuju i one koji su intenzivno involvirani u natjecanje ili njegovo promatranje. Štoviše, promatrači su suroviji od sudionika, te je navijačka publika prožeta histerijom razornog duha. I to svugdje – na svim stadionima svijeta, a to dolazi od prisustva duha ubojice što se u svakoj raspuštenoj masovnosti skriva. Bog je čovjeka predvidio da bude biće njegove Božanske radosti te odatle izvire čovjekova želja za igrom, slavljem i veseljem. Bog je i svijet stvorio igrajući se, te je čovjek u kršćanskoj vizuri onaj koji je pozvan da s Bogom sudjeluje u igri, što je u suprotnosti s poganskim viđenjem čovjeka kao igračke bogova ili ateističkom postavkom da je Bog igračka ljudi. Stoga, igrati se treba, ali u Duhu Božjem i na slavu Božju i, kada se tako pristupa, onda s takvom igrom poroci nemaju ništa, oholost i požuda nemaju tu mjesta. Igra koja je u predviđenoj svetosti je ona koja je u granicama ljubavi, upravo kao i sveti rad, te kao i sveti život u svoj svojoj punini. Ipak, stvarnost svijeta je takva da su borilišta, koja su postala đavolja zbog nepostojanja navedenih nakana, pretvorena u mjesta požude onih koji se bore da bi bili pobjednici. Točnije, koji se bore isključivo zato da bi bili pobjednici, a zloduh odmah koristi priliku pa kroz igru čovjeka okreće protiv čovjeka. Iskorištava se požuda srca što se očituje kao čežnja za pobjedom i kao oholost što ne prihvaća poraz, obara se na ta mjesta da bi se posijala mržnja i bratoubojstvo. Ljudi su tako postali bešćutni jedni prema drugima; svaki je zatvoren u svoju oholost želeći pobjedu, u svoje znanje i umijeće koje ga napuhuje. Natjecanje je time postalo igra oholosti. “Ja” je postavljeno na prvo mjesto, a “moj” je uspijeh “njegov” poraz. Natjecanje personificira neprestanu borbu sa svrhom satiranja bližnjega, brat postaje protivnikom, a nikada Bog čovjeku bližnjega ne prikazuje protivnikom. Suptilno je čovjek doveden do toga da svoju pobjedu uzdigne kao vrhunaravni cilj svojeg života. Bilo svoju neposrednu pobjedu, bilo posrednu pobjedu kroz projekciju vlastitosti na svoju momčad, utreniranu životinju ili na neki mrtvi predmet – tu nema suštinske razlike. Zbog različitih vanjskih motiva, ono što se smatra svojom pobjedom u doživljaju “ja – pobjednik”, pretvara se u gaženje drugih “ja – pobjednika” na sportskom terenu. Da bi se ove zamke nadvladale i da bi se moglo zlodusima spriječiti pristup na sportska borilišta, potrebno je u svakoj igri postaviti sebi jedan sveti cilj – poraziti najprije sebe, svoju gordost i sebičnost, a ne hraniti se slabostima ljudi sa kojima se nadmeće. Ne treba od igre bježati, nije kršćanstvo kukavičluk pred zamkama posrnulog svijeta i zloduha koji svijet opsjedaju, nego kada se igra već želi igrati, neka se ljubavlju posvećuje. Prihvati li se igra, neka se igra kako bi Božji
*** Ako Kainovo ubojstvo Abela shvatimo kao prvi ratni sukob, onda je to ujedno i početak igara koje ratove prate. Igre, upravo kao i ratovi, prisutni su svugdje: u svim vremenima, kontinentima, kulturama, civilizacijama. Nema društva koje ne razvija barem neki oblik društvenih igara – od onih najprimitivnijih pa sve do onih najrazvijenijih. Nas ovdje, kao zapadnjake i time sljedbenike antičke kulture, posebno interesira odnos prema sportskim igrama u koljevci našeg današnjeg civilizacijskog kruga – antičkoj Grčkoj i Rimu kao prvome nastavljaču izvorne grčke kulture te ujedno njezine proslijeditelju i sintetizatoru u zapadnjačku kršćansku civilizaciju. Opće je poznato kako je sport zauzimao visoko mjesto na ljestvici vrijednosti u grčkom društvu. Sport se uzimao kao ono što je prijeko potrebno u dostizanju ideala koje je Grčka u sebi gajila, a jedan od tih ideala bio je i kult tijela i tjelesne ljepote. Sportske igre rastu iz tog kulta, ali ga ujedno i nadrastaju te postaju i metodom najbolje priprave ljudi za ratovanje. Sportske vježbe stopile su se u jedno s ratničkim vježbama, ali nije to ništa neobično ako je duh rata i sporta istovrsan – kako je prije opisano. Grci su samo, kao umješni Građene su posebne željezničke špure od sporednih koncentracionih logora prema središnjim linijama.
35
VJERA I KULTURA
neposrednosti i nije ništa krivo rekao ili radio onda kada je govorio o sportu kao sredstvu kojim Hrvatska, svojim pobjedama na međunarodnim sportskim arenama, treba sebi priskrbiti određenu prednost u ovome trajno zaraćenom svijetu. Štoviše, treba ovo staviti u kontekst zbilje u kojoj je Hrvatska, kao i sve druge države i narodi svijeta, predviđena za totalitarnu okupaciju, te po tome je i u trajnom stanju napadnutosti. Razlika je samo u tome kojim nas se metodama više ili manje napada, kojim nas se načinom rata želi pokoriti: da li “klasičnim” ratom, ili ekonomskim, pravnim, diplomatskim, kulturnim i medijskim ratom. Sport i sve uokolo njega pripada ovom potonjem obliku budući se sportski rezultati primarno medijski eksploatiraju, a tek se potom ponešto iz sporta pretoči i u kulturnu domenu ratovanja, ali i to je ponajviše ovisno o prethodnoj medijskoj obradi. Naravno da su Tuđmana svi lažni humanisti, pacifisti i ostala farizejska braća napali zbog toga što se tako nešto usudio progovoriti o sportu i hrvatskim državnim interesima s njime povezanim, te što nije bio verbalno uglađen kao njima omiljeli svjetski “uglednici” koji o sportu govore onako kako je to ideološki korektno, a istovremeno se sami njime bezočno služe kao sredstvom za svoja ratna osvajanja; za svoju hegemonističku politiku kojoj je cilj svim sredstvima i pod svaku cijenu pokoriti cijeli svijet. Iz prije navedenih razloga, ali jednako tako i na prije definiran način, Hrvatska kao država i Hrvati kao narod trebali bi sportu primjereno pristupiti. Nipošto se ne smije na njega gledati onako kako se nameće, a još se manje treba ponašati prema svim tim bezbožnim i protunarodnim šablonama. Tako i sve što će dalje biti izrečeno na trenutno aktualnu temu sporta treba staviti u ovdje okvirno precizirani kontekst.
praktičari, povezali jedno s drugim te nisu bitnije ni poricali ovu metafizičku bliskost. Ne samo to, nego je rat sa sportskim igrama bio u Grčkoj toliko poistovjećen, da je bilo posve moguće da se za vrijeme trajanja olimpijskih igara prestane sa svim vojnim aktivnostima te se proglasi privremeno ratno primirje. To je Grcima bilo ostvarivo ne zato što su smatrali olimpijska natjecanja mjestom na kojem se promiče mir i ljubav, nego upravo stoga što im je to bilo moguće kroz nepostojanje samoobmane o igrama kao takvima, nego o igrama kao drugom obliku rata. Olimpijski mir u biti nije bio mir za Grke, nego je to bila prilika da se zamrznuta ratna djelovanja samo prenesu na polje sportskih igara, te da se kroz pobjede na olimpijadi ostvari pobjeda i na ratištu. Samo u današnjem društvu koje je kroz odbacivanje svoje kršćanske nutrine, a zadržavanjem vanjštine, moguće ovoliko prenemaganje o nepolitičnosti sporta, o nekakvoj odvojenosti sporta od politike, o sportu kao velikom promicatelju mira, kao i svakakve druge slične fraze i frazice. Nema elementarnog poštenja pa da se barem prizna, onako kako su to sebi priznali i stari Grci, da je sport (p)ostao mjesto brutalnog ratovanja i da se na sportske susrete treba gledati kao na drugi oblik ratnih operacija. Zato i imamo ovakvu situaciju u kojoj se događa da se istovremeno zbiva i jedan globalni ratni sukob, jedan svjetski rat kojemu ne nazire kraj ni za buduće generacije, s jednako tako globalnim sportskim ratovanjima: od olimpijada do trenutno aktualnog velikog nogometnog ratišta. Istovremeno, kao da je to posve normalno, gledamo slike sa svjetskih ratišta u kojima pogibaju i pate doslovce milijuni ljudi, da bi potom, samo koju sekundu kasnije, gledali slike sa sportskih borilišta i delirije oduševljenja opet doslovce milijuna ljudi. Grčka, koja je bila poganska, nije uspjela ovako ujediniti duh rata i sporta u jedno, nego je ipak sa svojim odnosom činila manje zlo u smislu da je barem u vrijeme olimpijade za većinu ljudi došlo do jednog stvarnog predaha od ratnih napora. Bila je u tom pogledu ispred današnje zapadne civilizacije koja je čula Radosnu vijest, te bi po tome trebala biti boljom od te grčke, ali je svojim poklonjenim talentima u vidu scientološko-tehnoloških postignuća ostvarila stanje obostrane konstante u svim oblicima ratovanja: i vojnih i sportskih istodobno. Moderan čovjek nema mjesta i vremena za predah barem od jednog vida ratovanja, nego je do te mjere upregnut u ratnu mašineriju da nije čudo da je prisutna tolika potreba za svakovrsnim oblicima sedativizacije – bila ona legalna ili ilegalna sasvim je svejedno, a čak je, s biološkog stanovišta, neke legalne oblike potrebitije prohibirati od onih koji su sada ilegalni. Kod prohibicije misli se prvenstveno na kulturološku prohibiciju, jer je ovo stanje postignuto upravo kroz kulturološko formiranje društvenog mentaliteta, te se kroz prethodno prepariranog čovjeka, sa izazvanom željom, potom nastupa kao onaj koji se samo trudi ugoditi tim željama, istodobno sve legitimirajući nekakvim prigodno izmišljenim “zakonima tržišta”. Svakako da je glavni legalni sedativ zapadnjaka prisutan u obliku alkohola, čime je i tu od Grčke preuzeto ono što je u njoj bilo najgore i to onda dodatno potencirano, jer se nekad vremenski određene dionizijske svečanosti sada rasteglo praktički na cijelu godinu. Sport je konstantno prisutan kao društvena pojava, a uz sport, kojeg li apsurda, prisutna je kultura intenzivnog alkoholiziranja, pa tako ljudi od sportskih ovisnika postaju i ovisnici o opijatima. Sve skupa, to je naprosto savršena platforma za neprimjetno pokoravanje država i naroda – učiniti ih ovisnicima koji ne znaju da su ovisnici, ali istovremeno imati potpuni monopol nad predmetima ovisnosti. Franjo Tuđman, uza sve svoje objektivne nedostatke, jedan je od rijetkih modernih državnika koji je imao tražene
O naravi nogometa Budući da je sport određen samo kao jedna druga forma rata i ratovanja, tako se i nogometna igra mora promatrati kroz ovu spoznaju. Samo se kroz ovu spoznaju može objasniti činjenica da je nogomet postao daleko najpopularnijom igrom na svijetu te je toliko preokupirao ljude koje inače razdvajaju svakoliki oblici razdvojenosti. Tako nogomet, kada ga se gleda kao personificirani ratni sukob, postaje poprištem ratnih operacija, a budući da je on sport koji je među najkolektivnijim, u smislu da sudjeluje mnogobrojna momčad na travnatom terenu, nogomet kao da je predodređen da simulira ratovanje među ljudima. Mnogobrojnost sudionika doprinosti velikoj složenosti, a složenost je preduvjet za veliku nepredvidivost – točno kao i u standardnom ratovanju – i zato imamo visoku razinu podsvjesne identifikacije nogometa s ratom kao i pripadne uvučenosti u iste. Također je sukladnost prisutna i u razrađivanju strategija i taktičkih varijacija, kao i cijelog “ratnog pogona” koji nastoji što više podići efikasnost vlastitih snaga. Navedena složenost nogometa proizvodi još jedan efekt, a to je pripadajuća mistifikacija koju ljudi pridaju svemu što im izmiče iz umnog dosega. Mistificirajući nogometnu zbilju, a to je posljedica složenih i nepredvidivih odnosa na borbenom polju, mistificiraju se i oni koji su najaktivniji akteri te zbilje kao i svi oni koji su u njihovoj bliskosti. Jednostavno rečeno, od ljudi koji su najbolji nogometaši stvara se idole-bogove, a oni koji njima upravljaju izuzetno svjesno igraju na ovu kartu idolopoklonstva. To ide toliko daleko da se stvara jedan cijeli novi riječnik kojim se ti probrani ljudi-igrači doslovce imenuju “nogometnim bogovima”, a u nešto blažoj varijaciji spominju se i “nogometni magovi”. Oni koji nisu proglašeni ljudima-bogovima, već samom svojom bliskom interaktivnošću s istima primaju status ljudi-polubogova, a u najgorem slučaju postaju ljudima-herojima. Sve potpuno sukladno sa starogrčkim poganskim mitološkim slijedom pa tako i ovdje, u idolopoklonstvu koje se producira nogometom, imamo pri36
VJERA I KULTURA
Ne reći da je to tako s nogometom sukladno je izbjegavanju imenovanja čovjeka crne boje kože crncem i pravljenjem da ne znamo da je on crnac. Time što je netko crnac po svojoj rasi ne znači da je vrijedan manje dostojanstva, a upravo oni koji se udaljavaju normalnog izražavanja tom svojom radnjom pokazuju da nešto u njihovoj savjesti nije bistro, pa se onda kroz ustrajavanje na vještačkoj formi želi odraditi jedan oblik javne pokore s time da onda kroz agresivno nametanje te forme još više idu u tom svojem “samopokajanju za javnu primjenu”.1 Tako i nogomet kao igru došlu iz najnižih socijalnih slojeva ne treba potcijeniti, jer nogomet po svome porijeklu nosi i sve ono što je najvrednije prisutno unutar te iste socijalne populacije. Radi se o tome da je nogomet u biti igra ljudi koji čvrsto stoje na zemlji, koje je život usmjerio na to da moraju pažljivo promatrati teren po kojemu se kreću i zato nemaju običaj “hodati po oblacima”, jer iskustvo im je pokazalo da tada skoro redovito dolazi nekakva nezgoda. Otprilike kao što nesreću da padne u rupu zaziva onaj koji po ulici hoda pogleda usmjerenog samo na nebo. Iz ove činjenice slijedi da u svakom slučaju puno toga korisnoga i vrijednoga za cjelokupno društvo može doći iz nogometa. Sport je uvijek moguće koristiti kao korisnu pedagošku metodu i o tome ne bi trebalo biti nekog bitnijeg spora. Ono što je presudno da bi nogomet bio korisna društvena pedagogija, je da se izmakne iz kontrole onih koji njime nesmiljeno manipuliraju, ali to je potrebno učiniti ne samo s nogometom nego i sa svim dostupnim društvenim polugama. Učiniti točno onako kako nam je i rečeno: “Uglaviti u Kristu sve – na nebesima i na zemlji.” (Ef 1, 10.) Također, opisana karakteristika usmjerenosti nogometa prema stopalima i tlu kao nižim vizualnim sferama otkriva i zašto je najprije, u svojim samim počecima, nogomet bio skoro isključiva zabava najsiromašnijih socijalnih slojeva. Kako su ti slojevi ujedno i najmnogobrojniji, vladajuće elite, posebno one zakulisne, spretno su se poslužile uočenom popularnošću nogometa među predmetima njihove obrade i njegovom apslutnom komercijalizacijom od nogometa su učinile svoje sredstvo. Naime, kako je povijest sama za sebe nepredvidljiva i teško ju je kontrolirati, jednako kao i ljude, tako se za što je moguće veći nadzor nad poviješću i ljudima pronašlo najprikadnije sredstvo – novac. Novac je ono što služi najdjelotvornijoj kontroli povijesnog tijeka i čovjeka budući u sebi sadrži istovremeno i apstraktnost kao povijest, ali i materijalnu zbiljnost kao svijet i čovjek u tome svijetu. Imajući monopolistički nadzor nad novcem, moćnici ovoga svijeta pod svoj nadzor stavljaju sve ono što se tome novcu podloži, pa tako i pretvaranje nogometa u visokoprofitnu djelatnost omogućuje da se taj isti nogomet drži pod efikasnom kontrolom u smislu ostvarenja svojih konačnih ciljeva. Kroz ovakvu novčano uvjetovanu kontrolu, nogomet se preobrazio od jedne igre društvenih nemoćnika i siromaha, u igru koja nadilazi svoje socijalno porijeklo. Istovremeno, a to je jedna od onih skrivenih nakana, time se obuzdavaju i oni koji su svojim socijalnim statusom bili pozvani da svoje
Židova je u warsawskom ghetu 1941. bilo oko 150 tisuća. Po naredbi, Nijemci su dobivali 2310 kalorija na dan, stranci 1790 kalorija, Poljaci 934 kalorija, i Židovi pukih 183 kalorija. mjer kako se izvlači i potiče sve ono loše iz primljenog grčkog naslijeđa. Ipak, jedan od osnovnih činitelja tolike popularnosti nogometa proizlazi iz njegove ponajviše prešućene naravi – iz činjenice da se igra nogom i loptom koja ide preko i/ili po zemlji. Ovom svojom suštinskom karakteristikom nogomet sebe određuje kao igru – jako složenu i mistificiranu igru zbog mnoštva ljudi u igri – koja onomu koji je igra ili prati usredotočuje pogled naniže: prema nogama i prema zemlji. Tako ljudska panorama, kojoj se pasionirani igrači i/ili promatrači prepuštaju, ostaje na neki način i u tjelesno-materijalnom svijetu prikovana prema dolje, u niskost. Ljudi tu više nemaju nekog interesa za gledanjem prema nebu – i to u onom najdoslovnijem smislu, a kroz ovu doslovnost ulazi i nevidljiva metafizička dimenzija koja prati svaku osjetilnu zbilju. Vizualna preokupacija (i nije rijedak slučaj da ista postane patološkom) prema skoro isključivo niskim vizurama nogometa, te slijedeći loptu kao fokusni centar koji se pomiče slično kako i hipnotizer pomiče svoje sredstvo za hipnozu, na koncu dovodi do stanja masovne hipnotiziranosti sa svime što je nisko ili usmjereno naniže, a mistifikacijski je povezano s nogometom. Otuda tolika simbioza baš nogometa s niskim (najnižim) ljudskim strastima u cijelom jednom širokom rasponu, a koja nije toliko jako izražena u ostalim sportovim, iako ih svakako svugdje ima u određenoj mjeri. Samo je kod nogometa prisutno toliko divljanje i bijesnilo koje ljude po pitanjima nogometa obuzme, a jednako tako nogomet je jedini sport koji je postao službeno zabilježenim razlogom da se povede pravi pravcati rat između dviju država; rat između dva naroda. Bio je to tkzv. “nogometni rat” između Hondurasa i Salvadora koji je izbio 1969. godine zbog jedne sporne sudačke odluke, trajao je 16 dana unutar kojih je poginulo oko 2.000 ljudi. Neka netko samo proba pretpostaviti mogućnost da mi (Hrvatska) zaratimo sa npr. Mađarima oko dvoboja atletskih momčadi i nekog sukoba i sporenja u atletici. Neka se odmah potom zamisli mogućnost pokretanja rata u slučaju teškog spora u vezi važnog nogometnog susreta. Dok je u slučaju atletike to teško uopće i zamisliti, a da pri tome to ne izgleda grotesktno i smiješno, u slučaju nogometa, ako ništa drugo, nema te atletske groteske i humornosti jer je daleko bliže hipotetskoj mogućnosti uza sve racionalne ograde. Toliki je, dakle, nogomet dosegao status i zato nije nimalo beznačajno po pitanjima nacionalnog dobra, kao i općeg svjetskog dobra, ono što se u i oko nogometa zbiva. Ne treba činjenicu da je nogomet poniknuo od socijalno (to ujedno znači i intelektualno) siromašne populacije pogrešno tumačiti na način da je on time manje vrijedan. U biti, to je sukladno načelu da ne treba na bilo kojeg čovjeka gledati kao na manje vrijednog zbog bilo kojih njegovih karakteristika.
1 Tu imamo primjer jezične hipokrizije u SAD-u gdje je iz jeftinih unutarpolitičkih razloga izvedena kovanica “afroamerikanac” kao obavezna zamjena za riječ “crnac”. No, nije problem ovdje što je to postalo praksom u SAD-u, nego je problem u tome što je ova besmislica od riječi kakva je “afroamerikanac” ušetala u hrvatski jezik kod većine političara, kulturnjaka i medijskih djelatnika. Problem je zato što je ova riječ izmišljena da bi se oprala nečista savjest i nasljeđeni problemi proizašli iz dugotrajnog razdoblja ropstva i robovlasničkog društvenog modela u SAD-u. Kako Hrvatska po tom pitanju ne da nema povijesne hipoteke, nego je upravo Dubrovnik bio prva država svijeta koja je zakonom zabranila da se unutar njenog suvereniteta obavljaju bilo kakvi poslovi povezani s porobljavanjem ljudskih bića, tako i pristanak na korištenjev izraza “afroamerikanac” u hrvatskom jeziku pokazuje sramotnu razinu poznavanja vlastitog identiteta unutar hrvatskih vladajućih klika. Uostalom, kao i njihovog nepoznavanja praktički svega što se tiče nacionalnog dobra i državnih interesa. Što drugo za očekivati od onih koje je S. S. Kranjčević svojom pjesmom “Gospodskomu Kastoru” opisao tako zastrašujuće aktualno?
37
VJERA I KULTURA
finese poput zaobljenosti zagorskih brega koja daje jednako tako zaobljenu igru u smislu da lopta svojom putanjom kao da imitira zagorski krajolik, ali nema smisla upće pokušavati ići tako daleko i precizno za svakog igrača i svaku lokaciju jer bi se izgubila poanta, a ovaj primjer iz Zagorja koristi samo da slikovito potvrdi izloženu tezu. Spominjana narav nogometa proizašla iz toga što su ljudi koji su ga igrali bili oni koji moraju čvrsto stajati nogama na tlu i paziti da ih ne snađe realna i stalno prijeteća nevolja ovdje se, u slučaju Hrvata, karakterizira na poseban način. Oni koji su u skupini “kamenjara” – onih koji su ponikli na kamenom dominirajućem terenu – ti imaju posebnost koja dolazi od stoljeća skakanja poput divokoza po tim istim kamenjima, a sa čijom je zahtjevnošću upoznat svaki onaj koji je pokušao trčati po obalnom ili priobalnom kršu; svaki je kamen jedinstven i nikada ne smije popustiti mentalna koncentracija i potpuna tjelesna koordinacija. Sve skupa stvara ljude koji imaju visoku razinu mentalnih i tjelesnih predispozicija da se suoče sa svakim iznenađenjem, ali i da sami imaju u sebi istu tu karakteristiku nepredvidivosti i oštrine jednoga krša. Sa druge strane, ona druga temeljna skupina, skupina “ravničara”, predstavlja onaj element koji je ima veću razinu osjećaja prema širini i duljini samoga terena, a da se ne mora uvijek sudarati sa kamenim zidovima (gromačama), kako je to u slučaju “kamenjara”. “Ravničari” daju element prirodne povezanosti s ravnim zelenim travnjakom, nisu na “nepoznatom terenu” kada istrče na njega, što bi inače bio jedan podsvjesni limitator kod čistog nogometnog sastava “kamenjara”. Također je kod “ravničara”, osim samog odnosa prema podlozi na kojoj se igra, jako izraženo umijeće u postizanju pogodaka, a koje ima svoju osnovu u većem prinosu koju daje ravničarska zemlja. Odnosno, zbog manjeg prinosa i veće razine siromaštva u krajevima bogatim kršom prisutna je i jedna razina susdržanosti u davanju svega – pa tako i zgoditaka. Kao da se “kamenjar”, u dubini svoje podsvijesti, suzdržava od završnog udarca jer time gubi posijed nad loptom, a time se istovremeno objašnjava i odakle hrvatskim nogometnim momčadima karakteristika relativnog visokog postotnog posjeda lopte, tkzv. sakrivanja lopte od protivnika. U sve ovo moraju se uračunati i još neke bitne odredbe koje su dale svoj doprinos u karakterizaciji hrvatskog nogometnog uspjeha. To su svakako uravnoteženost urbanog i ruralnog elementa, kao i unutarhrvatske i vanhrvatske migracije kojima se, na jedan poseban način, skuhao “hrvatski lonac za taljenje”, a koji je upravo zbog svoje raznolikosti i svih posebnosti protivnicima na nogometnim ratištima bio nedokučiv ili teško dokučiv. Ima jedan, možda i najvažniji element, koji uopće omogućava da se hrvatska nogometna vojska može boriti, a to je nužnost trenera kao apsolutističkog diktatora s nedodirljivim autoritetom. Ukoliko nema jednog apsolutiste koji će toliko jakim individualcima koji čine momčad kroz svoju neograničenu moć stati na kraj i povezati ih u jednu jedinstvenu cjelinu, onda Hrvatska nema nikakvih izgleda za ostvarenje pobjeda na nogometnim bojnim poljima. Hrvatski mentalitet ne trpi demokraciju, jer je upravo zbog naše silne raznolikosti i individualnih posebnosti nemoguće očekivati da se ostvari i najminimalniji konsenzus makar i oko najbanalnijeg pitanja. Svatko vuče tvrdoglavo po svojemu i na kraju postajemo jedna velika prepiraonica bez reda i smisla. Hrvatima je do srži strana demokratska koncepcija društvenog konsenzusa i nametanje demokracije koje sada intenzivno proživljavamo svojim plodovima najbolje pokazuje koliko je to razarajuće za našu naciju i državu. Samo autoritativnim vodstvom odgozgora moguće je upregnuti izuzetno karakterne i samoizolirane hrvatske ljudske vrijednosti i od njih, sinergijskim učinkom
Ova fotografija je snimljena u ghettu poljskog Lodza, gdje je 5000 Židova umrlo od neishranjenosti u prvih šest mjeseci 1941. bližnje, koji su socijalnom pripadnošću prirodno usmjereni na niže i jednostavnije poglede na svijet, svojim primjerom i iskazanom ljubavlju povedu prema višim vrijednotama. Umjesto toga, cijeli se socijalni spektar u društvu, u jednom pretpostavljenom prosijeku, kroz opčinjenost nogometom i opčinjenost novcem istovremeno, veže sa sniženom razinom gledanja na svijet oko sebe te sa svime onim što je povezano s takvom opservacijom svijeta. Umjesto da ljudi jedni druge oplemenjuju, dogodilo se da se međusobno rasplenjenuju, a takav proces je indikativan u smislu da je njime ujedno opisan i prevladavajući globalizacijski trend. Globalizam djeluje na način da poravnava sve ono što se izdiže iznad njegovih nisko postavljenih vrijednosnih parametara (tj. antivrijednosnih parametara), te se tako ostvaruje jedno sveopće izjednačavanje svijeta u ne-izvrsnosti i mediokritetstvu. O naravi Hrvata u nogometu Analizirajući nogomet kao ratovanje preneseno u drugu formu možemo na jedan poseban način ući u analizu hrvatskih nogometaša kao naših vojnika sa zadaćom da obrane domovinu i na ovom frontu. Ono što odmah upada u oči je sukladnost povijesnih činjenica o hrvatskim vojnicima kao cijenjenim i dobrim ratnicima s jednako tako uspješnim nogometašima. U oba slučaja rezultati su ispred racionalnih proračuna, jer bi se po parametrima kvantitete ljudi, prostora i materijalnog bogatstva pretpostavljena kvalitativna dostignuća trebala odraziti na način da niti bi ikada imali državu, a niti bi ikada igrali značajniju ulogu na svjetskoj nogometnoj sceni. Ipak, to nije tako, i rezultati su tu neosporivi te jedan malobrojni narod, jedna mala i osiromašena država postižu neshvatljivo vrijedne rezultate na bojišnicama: i vojnim i nogometnim. Čemu se ima ovo zahvaliti? Svakako, u prvom redu dragome Bogu da nam je dao dobra koja imamo. Ono što se može donekle spoznati je kako nam je Bog to dao, tj. kako je to po nama ljudima ostvareno? Ovdje će se sada usredotočiti na nogometni teren jer je to osnovna tema ovog pisanja, ali to ne znači da nije moguće isto prebaciti i na polje analitike vojničkih karakteristika. U tom smislu, ako se udubimo u nogometaše koji su postigli uspjehe na svjetskim ratnim poljima, ono što se vidi je da je hrvatski nogomet karakteriziralo ono što je u svakom ratovanju najvrednija osobina – nepredvidivost. Nepredvidivost je bila posljedica karakterinih osobnina igrača, koji ju je svaki za sebe imao u većem ili manjem opsegu, ali također je bila sinergijska kolektivna karakterisitka koju nije bila moguće proizvesti na „laboratorijski“ način. Nepredvidljivost je bila posljedica jednog specifikuma Hrvata u vidu lokalnih raznolikosti po pitanju mjesta rođenja i odrastanja pojedinih igrača. Osnovna je podjela na dva dominantna tipa: kontinentalni i obalno-priobalni. Odnosno, to bi bila podjela na “kamenjare” i “ravničare”. Podrazumjevaju se tu i sve one suptilne 38
VJERA I KULTURA
novca predstavlja onaj najniži oblik egocentričnosti koji svojim radom od ljudi umjesto kao ljubitelja, čini od njih teške mrzitelje protivničke momčadi, tj. čovjeka općenito. Uostalom, ako pogledamo uspjeh Brazila (u dobroj mjeri i Argentine) i zašto je to zemlja koja daje najljepši nogomet, onda se može vidjeti da je tamo još uvijek jako prisutna jedna iskrena zaigranost kada se radi o nogometu i pripadnoj nogometnoj filozofiji. U svakom slučaju, jer i Brazil nije imun na pošasti ovoga svijeta, u Brazilu je došlo do bitno manje degradacije igranja u nogometu, a već sama početna osnova u igranju igre bila im je iznad ostalih, te je tako brazilski nogomet onaj koji svojom nepredvidivom igrom uglavnom pobjeđuje. Kako je spomenuto, naš uspjeh također se duguje jednom značajnijem prisustvu igranja igre, ali igranja igre na naš način. No, tu je ujedno prisutno i pitanje kakva je hrvatska nogometna budućnost, jer se kroz jako prisutne protuigrajuće vanjske faktore poput klađenja događa to da je igranja igre sve manje, a sve više onoga što se karakterizira kao opća dedukcija igre kao igre. Političku sukladnost ovoj nogometnoj transformaciji od više razigranih igrača koji svoju strategiju izvode prema sukladnoj vlastitoj naravi, prema više organiziranim igračima koji se izvode iz hrvatskoj naravi strane koncepcije nogometne filozofije, imamo u društveno-političkoj sljedbi jedne tuđinske politike i jedne protunaravne filozofije. Nadajmo se da će hrvatski sportaši, koji su trenutno jedini borci za hrvatske nacionalne i državne interese na međunarodnom bojištu, ostati i dalje bolji od onih koji bi svojom društvenom pozicijom trebali biti hrvatski ratnici s kulturnog, medijskog, političkog, diplomatskog, ekonomskog i pravnog međunarodnog bojišta. Hrvatski sportaši, a posebno nogometaši kao borci na velikom nogometnom ratištu kao glavnom virtualnom ratištu globaliziranog svijeta, pokazali su da se nalaze daleko ispred (navodno) domaće vladajuće klike (sprega domaćih izdajica iz politike, gospodarstva, medija). Time se pokazuje kako nogometaški intelektualno-obrazovni niski prosjek, kao i veći prosjek istog kod vladajuće “elite”, ne znači ništa, jer srce je ono što čovjeka definira manje ili više vrijednim za svojeg bližnjeg. Pokazuje se, također, istinitost i smisao Kristovih riječi: “Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!” (Mt 5, 3). Nogometaši i sportaši pokazali su da imaju srce koje se nije otuđilo od svojeg naroda, od svega što nacionalne vrijednosti predstavljaju, i to uza sva iskušenja kojima su kao naveliko hvaljeni i bogati ljudi podloženi, pa se zato na njihovome bojnom polju nazire nada da se cijeli narod pokrene prema vrijednostima koje nogometaši (kao i ostali vrhunski sportaši) svojom srčanom borbom za Hrvatsku još uvijek uspješno promoviraju. Kako će sve to izgledati na nogometnom bojištu, ostaje da se vidi, a za nadati se je da se ostvari onaj idealni scenarij pa da na podlozi od njemačke organiziranosti proradi onaj potisnuti gen “ravničarsko-kamenjarske” nepredvidljivosti koji je sličan brazilskoj igri igre, pa da postanemo prvaci svijeta. I to, kako u nogometu, tako i u životu (u smislu života osobe, obitelji, nacije i države), ali uvijek na hvalu i slavu Gospodinovu. Samo tako, kroz posvećenost, ukoliko i pobjeđujemo na velikom nogometnom ratištu, ne ostvarujemo jalove pobjede jer samo pobjeda koja je kristološke naravi može biti životoplodna pobjeda.
nacionalne ideje, stvoriti ono što je na početku opisano kao iznimni nesrazmjer između stvarnog uspjeha i svih racionalnih predviđanja. Niti bi Hrvatska opstala da nije bilo Tuđmanovog apsolutizma, a niti bi hrvatski nogometaši išta postigli da nije bilo Ćirinog apsolutizma. Bilo je i ima teoretski (“na papiru”) boljih državnika od Tuđmana, ali ti nisu imali njegovu silnu tendenciju prema apsolutizmu, pa je zato i bolje da nisu dobili priliku (Providnost nam se smilovala). Također je bilo i ima teoretski boljih trenera od Ćire, ali ni oni nisu bili dovoljni apsolutisti za Hrvate. I jedni i drugi mogu (ili bi mogli) donekle funkcionirati u stranim kolektivima koje karakteriziraju drugačije osobine, ali ne kod Hrvata. Kada su se ti isti prihvatili posla i pokazali mlakost kod upravljanja hrvatima kao kolektivom, vidjelo se kakvi su rezultati – pretežno slabiji u nogometu ili katastrofalni u državi. Razlog zašto je nogomet po uspješnosti daleko ispred države nalazi se u tome što i najtolerantniji ipak trener uživa poziciju onoga koji donosi samostalne odluke i njegova je na kraju zadnja. Nogometni trener ničime nije obvezan okupljati nogometaše i raditi na osnovu njihovog preglasavanja, dok je u današnjoj državi ova obaveza dio sustava. No, ovo sve odnosilo se na prošlost, nedavnu prošlost, ali ipak prošlost, te je dobar dio onih posebnosti koje su davale tu nedokučivost prestao postojati. Što je posve prirodno jer je došla nova generacija koja zbog objektivnih okolnosti ne nasljeđuje sve ono što je ona prethodna u sebi imala. I sada se postavlja pitanje kakva je ova promjena: da li na bolje ili ne gore? To nitko ne može znati i samo će vrijeme pokazati, ali ono što se može sigurno znati je da su na nogometnom ratištu koje se bije prisutne sve one boljke koje su se u razdoblju moderne povijesti pojavile u društvu kao cjelini. Možda će to nekoga iznenaditi, ali kao najveće opterećenje i ono što našem mentalnom kodu zasigurno čini nenadoknadivu štetu, predstavlja nedavno uvezena manija sportskih kladionica. To je tako zato što novitet masovnog klađenja neminovno dovodi do gubitka radosti u igri i oko igre, a kroz tu se radost najviše kreirala spominjana nepredvidljivost kojom je druga strana bila iznenađena i nije joj mogla adekvatno oponirati. Klađenje dovodi do toga da se pobjeda želi ne zbog nečega dobroga, posebno ne za i zbog Gospodina, nego zbog osobnog materijalno-novčanog probitka. Metafizički gledano, materija predstavlja kraj igre, materija je svojevrsna “sretna smrt” igre, ali, kada se ta materija postavi iznad igre, onda ona tu igru ubija, predaje joj natrag “nesretnu smrt”, a posljedica je gubitak kreativnosti. Manija klađenja zbog zgrtanja Fotografija pokazuje prozivku u Dachau god. 1938. Često su tijekom takve prozivke zatvorenici, Židovi ili ne-Židovi, bili primorani stajati više sati, gladni i prozebli, bivajući divlje udarani ukoliko padnu s nogu.
O Hrvatima na Svjetskim prvenstvima u nogometu Svjetsko prvenstvo 1998. (Francuska) Najprije je potrebno istaknuti kako se radi o tome da se svjetska prvenstva promatra kao periodične svjetske ratove, ali za vrijeme kojih ne prestaju ostali ratovi u svijetu, nego se po njima, po učinku koje SP ima, dalje određuju i međusobno 39
VJERA I KULTURA
prožimaju. Dolazeći 1998. godine prvi put na SP, Hrvatska je sa sobom nosila prtljagu države koja je netom stvorena u teškim ratnim naporima i još težim međunarodnim okolnostima. Svi su nas unaprijed otpisali i bili smo jedno neželjeno čedo koje je svojim porođajnim plačem uznemiravalo bešćutne moćnike, remetilo im njihovu samodopadnost i podsjećalo na ograničenost – postali smo im aktualni dokaz kako (još) nisu bogovi, a oni tako silno žele bogovima postati. Hrvatska je imala još jednu specifičnost na ovome SP-u, a to je da se odvojila od Jugoslavije kao tvorevine unutar koje je bila sputana i podložena na način da se hrvatski identitet na svim područjima htjelo ugasiti. Glavni supstitut hrvatskom identitetu bio je u novokomponiranom identitetu “jugoslovenstva”, i taj se jednako nametao u obje jugoslavenske varijante: kraljevini i socijalističkoj federaciji. Budući da je svugdje bilo državnom represijom proganjano izražavanje hrvatstva i u najbenignijoj formi,2 ono jedino što je ostalo bilo je transformacija nacionalne borbe na sportske terene, a nogometni su bili i ostali najvažnijim. Rat za nezavisnost godinama se vodio na nogometnim terenima bivše SFRJ, a i sama je najava neizbježnosti srpske agresije bila je vidljiva na čuvenom susretu Dinama i Crvene zvezde koji je od travnjaka kao virtualnog bojišta postao doslovno stvarnim bojištem. Zato što je tu toliko očito bilo riječi o borbi za slobodu, i bilo je toliko bitno da hrvatski timovi imaju uspjeha na sportskim ratištima širom SFRJ. Bilo je to jasno i ondašnjim komunističko-jugoslavenskim vlastodršcima koji su postavili takve standarde da je svemu što je reprezentiralo Hrvatsku trebala uvjerljiva nadmoć za pobjedu. Nije bilo dovoljno biti samo malo boljim, nego je Hrvatima za pobjeđivanje unutar SFRJ bila potrebna nenadmašivost kojoj nije bilo moguće ničime stati na kraj. Sjetimo se kako je jedno Dinamovo osvajanje prvenstva “na prepad” (jer se nije očekivalo da igrači imaju takav potencijal u sebi) godine 1982., izazvalo uzbunu unutar komunističkih vlasti zbog nastale nacionalne euforije, pa je donesena odluka kako se klub mora hitno uništiti. Također, i jedna Cibona ili Jugoplastika morala je biti toliko bolja od beogradskih protivnika da se lakše osvajalo prvenstvo Eu-
rope nego prvenstvo Jugoslavije. Kada se već spomenulo košarku koja je po svojem značenju metafore rata na sportskim terenima odmah nakon nogometa po važnosti (za područje Sjeverne Amerike i važnija), odmah se nameće najsramotniji primjer uskraćivanja pobjedništva hrvatskom identitetu kroz birokratsku odluku o oduzimanju titule prvaka Šibenki, a to je ujedno i sjećanje na pokojnog Dražena3 koji se u toj nepravdi “rodio” kao budući velikan hrvatskih sportskih bojovnika. Ipak, to što se moralo biti uvjerljivo boljim da bi se na sporskim ratištima unutar SFRJ pobjeđivalo za slobodnu Hrvatsku, nije bilo toliko loše iz razloga što se time silom prilika podigla razina izvrsnosti, a koja je došla do izražaja kada je napokon ostvarena nezavisna Hrvatska. Tako nakon raspada SFRJ imamo, po svojoj kvaliteti, najbolju nogometnu i košarkašku vrstu na svijetu, a samo je trebalo rezultatima potvrditi ovu istinu. Najprije se, zbog bliskog termina održavanja, 1992. godine na olimpijadi u Barceloni košarkaši predvođeni Draženom potvrđuju kao prvaci svijeta, iako, formalno, bivaju poraženima od američkog tkzv. “dream teama”. Nije opće poznato, ali zbog uvođenja profitne osnove u olimpijske igre te privlačenja sponzora, kod participacije američkih košarkaša iz NBA lige učinjena je bitna iznimka. NBA, koja je u biti jedno veliko poduzeće, uvjetovala je dozvoljavanje učešća na olimpijadi svojim igračima samo ako unaprijed budu izuzeti od testiranja na doping. Zbog zarade vodstvo Međunarodnog olimpijskog odbora, dakle upravo oni koji se toliko busaju velikim riječima, pristaju na ove preduvjete i tako imamo susret drogama stimuliranih amerikanaca sa Hrvatima koji od testiranja, kao i svi ostali, nisu bili izuzeti. Jasno je i zašto je NBA postavila ove uvjete; oni znaju što sve njihovi igrači čine kako bi postigli rezultate pod svaku cijenu. Njih, vlasnike NBA poduzeća, nije briga za ljude i posljedice koje će trpiti, nego ih brine da bi se kroz testiranje na olimpijadi narušio brižno izgrađivan imidž tih ljudi kao modernih nad-ljudi, a na osnovu kojeg oni i pripadna sportska industrija ostvaruju velike profite. Zbog ovih razloga se hrvatska može slobodno smatrati košarkaškim prvacima svijeta i u tome trenutku nije bilo bolje košarkaške momčadi od hrvatske. Otprilike kako je i Šibenka bila stvarni prvak Jugoslavije, tako je i Hrvatska bila stvarni svjetski (olimpijski) prvak u Barceloni 1992., a u oba slučaja formalni je pobjednik određen birokratskim manipulacijama. S nogometom je išlo dosta teže u potvrđivanju svoje svjetske kvalitete jer je postavljen cijeli niz prepreka koje je trebalo proći da bi se uspjelo nastupiti na Svjetskom prvenstvu kao velikom nogometnom ratištu. No, nakon savladavanja istih, 1998. godine dolazi se na SP u Francuskoj, i to je bila ona prilika koja se čekala da se potvrdi neosporno prisutna kvaliteta. Ono što je Hrvatskoj u Francuskoj bila najveća prepreka na neki je način sukladno s problemima s kojima smo se suočavali unutar SFRJ nogometnih bojišta. Naime, Jugoslavija je bila projekt multinacionalne zajednice koja uzima različite nacionalne identitete i od njih gradi neki svoj novi, umjetni identitet. Ideja EU je potpuno sukladna ovoj jugoslavenskoj nakaradnosti, samo se sada umjesto jugoslavenskog identiteta nameće nekakav umjetni europski identitet. Sve ima najužu poveznicu s SP-om u Francuskoj zato jer je ova bojišnica postala idealnom platformom za lansiranje ovog novog europskog nadnacionalnog/anacionalnog identiteta. U biti, to je identitet s kojim smo kroz medijsku agresiju silom prilika natjerani na upoznatost: identitet tzv. multikulturalnosti ili multi-kulti identitet. Na nogometnim bojištima u Francuskoj
2 Ljudi su bili hapšeni, osuđivani i zatvarani zbog najobičnijeg pjevanja “Lijepe naše” u krčmama ili zbog jednog “kontrarevolucinarnog” vica! Danas ti isti koji su tu jugoslavensku politiku smjerno izvršavali postaju oni koji izvršavaju suštinski jednaku politiku, samo sada za račun fantomske “međunarodne zajednice” i bolesne ideje EU-a kao jedne velike Jugoslavije.
3 Dražen Petrović je popularno nazivan “košarkaškim Mozartom” zbog svojeg načina igranja igre. Rijetko se kada tako dobro pogodio nečiji nadimak, jer nema sažetijeg načina da se opiše Draženov stil igre nego poredbom s Mozartom: razigrana djetinja jednostavnost koja je istovremeno drugima nedodirljiva svojom kreativnošću i provedbenom savršenošću.
Posljednje godine rata više od 40 tisuća zatvorenika je umrlo u Dachau, od kojih 80% Židova.
40
VJERA I KULTURA
dolazi se do idealne prilike da se kroz nogometnu formu taj multi-kulti identitet ubaci u mentalni kod Europe, a ponajprije Francuskoj kao onoj koja se postavila kao glavni politički lider te nakazne ideje EU-a.4 Multi-kulti identitet nije ništa drugo nego poricanje i obezvrijeđivanje kršćanstva kao najelementarnijeg identitetskog odreditelja Europe i njenih naroda, ali osim destrukcije duhovne i kulturne identitetske dimenzije, ide se i na destrukciju jasne rasne i nacionalne identitetske dimenzije ljudske zbilje. Nekima je zbog nacističke manipulacije rasnim odrednicama ljudskog bića nelagodno uopće spominjati postojanje rasnog identiteta, a neki, i ti su oni najgori, na svaki spomen o rasnom identitetu odmah nabacuju etiketu hitlerovca i/ili naciste na onoga tko o tome progovara. Time ipak više govore o sebi, ali, kako imaju medijski monopol, ipak im uspjeva u njihovim nakanama da se svako promišljanje o vlastitom identitetu ustručava spominjati i rasnu dimenziju. A upravo je ova rasna dimenzija bila toliko napadno prisutna u Francuskoj nogometnoj vrsti i upravo se zbog ove napadnosti u nametanju novog multi-kulti identiteta od strane zakulisnih manipulatora i igralo na ovu rasnu kartu. Uostalom, duhovni identitet Nove Europe (tj. EU-a) već je dugo na antikršćanskom pravcu i tu se kroz nogometaše i njihovu pobjedu nije moglo nešto bitno novoga dodati. Naprotiv, kroz identitet potpuno vanjski identitetu europskog čovjeka, a to je u francuskom timu onaj etnički i rasni, željelo se kroz francusku vrstu kao pobjedničku vrstu pokazati kako je to ujedno i pobjednički identitet za bolju budućnost. Francuska multikulti momčad tako je reprezentirala projekt Nove Europe u kojoj je etnička i rasna slika drastično izmjenjena, ali htjelo se kroz pobjedu suptilno nametnuti da je ova izmjenjenost veliki napredak za Europu i Europljane. Francuska momčad je predstavljala sliku buduće Europe i svojim je uspjehom morala tu sliku maksimalno afirmirati. Pogledajmo samo kako ta slika izgleda: većina igrača su imigranti/doseljenici druge vjere, druge rase i druge nacije; autohtoni Europljani/Francuzi su značajna manjina; neposredno su upravljani izabranim i podobnim Europljaninom/Francuzom; a posredno su svi skupa upravljani i podloženi profit-interesu, tj. onima koji imaju monopol nad novcem u svijetu (anglo-američko-cionistički establišment). To je istovremeno savršeno precizna slika buduće Europe koja će doslove takvom i biti za nekih 50-tak godina, a kada se samo hladno izračunaju nesporni demografski trendovi. Takav je, dakle, bio projekt SP-a u Francuskoj godine 1998., a kao neplanirana opasnost ovome projektu pojavila se jedna Hrvatska, jedna neželjena i “nacionalistička” Hrvatska, koja je po svojem sastavu predstavljala potpunu opoziciju Francuskoj multi-kulti vrsti koja se bori za Novu Europu u Novom svjetskom poretku. Bilo kako bilo, da se pokuša skratiti cijela priča, voditelji EU projekta nisu ništa htjeli prepustiti slučaju i jednom spretnom zakulisnom manipulacijom postignuto je to da je Hrvatska od Francuske u polufinalu SP-a “poražena” 2 : 1. Kome nije jasno o čemu je riječ neka pažljivo pogleda snimku te utakmice i trebalo bi sve biti jasno. Ukoliko se želi jasnoća vidjeti i priznati, budući da nije baš ugodna; tada svi mi više bi htjeli da nije istina ono što se nameće svojom očitošću. Ne treba žaliti za propuštenim prilikama, a ono je bila jedinstvena prilika da ideja EU-a kao jednog multi-kulti konglomerata bude od strane Hrvata potpuno poražena u virtualnom prostoru, pa tako i ovaj poraz ulazi u gorko nastavno gradivo i neka bude poučno za buduća djelovanja.
Također, svakako da je i osvajanje trećeg mjesta vrijedno postignuće, ali nije to bilo toliko vrijedno postignuće na međunarodnom bojnom polju koliko se to potpuno neopravdano prikazivalo i dalje prikazuje. Ovo je svijet koji priznaje i pamti samo pobjednike, a sve se ostalo zaboravlja brzinom svjetlosti, pa tako i treće mjesto nema veći međunarodni značaj. Vrijednost trećeg mjesta na SP-u u Francuskoj je u potpunosti ostvarena na unutarnjem planu i tu se dogodio svopći porast nacionalne samosvijesti i samopouzdanja, ostvarena je određena nacionalna homogenizacija koja nadilazi granice RH, te je možda najveća vrijednost trećeg mjesta na velikom nogometnom ratištu bila u identitetskom pridobivanju druge, treće ili četvrte generacije hrvatskih iseljenika od Amerike do Australije. Ono što je izostalo, a to je konstanta hrvatskog državništva od 90’ do danas, je da se na vrijednostima stvorenim osvajanjem trećeg mjesta, vrijednostima koje nisu fiktivne nego stvarne, primjereno radi i iste eksploatira na opće dobro. Svjetsko prvenstvo 2002. (Japan/Južna Koreja) Ovdje se nema što tako opširno pisati kao o prethodnom prvenstvu, a ono što je samo po sebi bilo unaprijed dobro je da je Hrvatska postigla kontinuirano pojavljivanje na završnom i odlučujućem nogometnom ratištu. Jedna je druga stvar specifična po pitanju hrvatkog učinka na ovome SP-u, a to je da upravo onoliko koliko je međunarodni uspjeh iz 1998. precijenjen, toliko je sada bio potpuno potcijenjen, štoviše, potpuno previđen. Radi se o tome da je na nogometnom ratištu hrvatska vojska pobijedila u najvažnijoj bitci koju je vodila: onoj protiv Talijana. Pobjeda nad Italijom ima i imala je veći pozitivni vanjskopolitički učinak po Hrvatsku nego da se dogodio poraz, a da smo izborili drugi krug natjecanja. Razlog ovoj tvrdnji nalazi se u činjenici da je Italija trenutno najopasniji pretedent na hrvatski teritorij, i to Felix Nussbaum: Autoportret s židovskom legitimacijom, 1943. Ulje. Tijekom Holokausta, umjetnik se sakrio, idući od mjesta do mjesta, u stalnom strahu da će ga naći. Slika odaje njegov strah. Nussbaum i njegova supruga bijahu doista uhapšeni 1944., i oboje su umrli u Auschwitzu.
4 Njemačka je ovdje samo jedan veliki poslušnik i dobar plaćatelj dostavljenih računa – otprilike kao i Hrvatska, a u nekim segmentima su i u većoj degradaciji istinskog suvereniteta; tj. Njemačka je pod doslovnom anglo-američkom vojnom okupacijom te pod cionističkom ideološkom okupacijom kojoj se ne nazire (miran) kraj.
41
VJERA I KULTURA
daleko opasniji nego što je to Srbija ikada bila ili što će ikada biti. Upravo zato, iz razloga talijanske opasnosti po hrvatski integritet, hrvatske pobjede nad Talijanima imaju neprocjenjivu vrijednost. Štoviše, Italija pamti samo poraze u susretima s Hrvatskom, i to na svojem vlastitom terenu na kojem nikada od nikoga nisu poraženi, a najveći im je uspjeh s Hrvatskom jedan neriješen rezultat. S punom odgovornošću ovdje tvrdim da nije bilo ovih rezultata hrvatskih nogometaša da bi se, već ionako previše razmahani, talijanski iredentizam osilio do te mjere da bi sadašnje sramotno stanje s rasprodajom naslijeđene djedovine (posebno obale i otoka, mora i podmorja, izvora pitke vode – sve što su Talijani “pokupovali”; u stvari, dali su im podmićeni hrvatski izrodi) bilo ostvareno i premašeno najkasnije do kraja 2002. godine. Time bi već danas bili u situaciji koja nam se sprema za nekih 5 ili 6 godina kada ćemo postati neželjeni gosti u vlastitoj državi (odnosno onome što se samo kiti nazivom države, ali državom to nije). Nogometaši su nam svojim pobjedama nad Italijom, a pobjeda na SP-u 2002. godine je najviše vrijedna, omogućili da dobijemo dodatno vrijeme za konsolidaciju i spriječavanje nacionalno-državne katastrofe. Na nama je samima da dobivene bitke na velikom nogometnom ratištu prikladno iskoristimo.
preostaje je pustiti da vrijeme učini svoje i pod okriljem nekog drugog globalnog spektakla realizirati svoje ciljeve.
Gospodskome Kastoru Silvije Strahimir Kranjčević Prostite, sjeni, lutajuć tihe na Letinu žalu, Što ću pozajmit klasičnu strofu! Majčica Gaea nešto je drukča, neg li je bila, Drukčiji danas treba Apolo. Prostite i vi, Kastore dragi, gospodski psiću! Drijemajte samo mekom na sagu. Vani je zima (ne znam vam toga reći na pasju, Al vi ste uvijek istoga mnijenja!). Sipa po vrašku! Kako li samo žmirkate važno! Očito da se čudite nešto, Kad li se trgom vucare trome, prostačke psine Podvita repa, kičme ko britva. Skitnice jedne! gotove uvijek željno zavirit Poganom njuškom u svaku tricu! Peče vas, reko bih, ta zaboravnost, ali izvin’te, Kastore dragi. Tempora! mores!
Svjetsko prvenstvo 2006. (Njemačka) Ovo je SP upravo u tijeku i po tome je ovo sada ono aktivno ratište na kojem se cijeli svijet sučeljava ne-vojnim sredstvima. Također, sve što je načelno rečeno o sportu, nogometu i SP-u, vrijedi i ovdje. Hrvatska vrsta ima priliku pokazati vrijednosti koje krase hrvatsku naciju te kroz svoje uspjehe iste promovirati na dobro čovjeka i naroda.5 Ono što se ovdje konkretno može reći je da postoji realna mogućnost da se u drugoj fazi borbe koja je borba “na život i smrt” (tj. sustav eliminacije) sučelimo s Talijanima, pa tako sve ono što je prije navedeno daje dodatni zamah u smislu da opet nogometaši realiziraju mogućnost da svojim pobjedama nadoknade sramotne postupke vladajućih klika. Tko zna, možda se dogodi poklapanje različitih faktora pa domaći vlastodršci budu prisiljeni proglasiti gospodarski pojas? Izvan usko hrvatskog konteksta SP-a, posebno je interesantno promatrati ono što se odigrava oko Irana i njegove nogometne momčadi, jer je Iran buduće i vrlo skoro poprište svjetske ratne eskalacije. Objektivno, to je skoro nemoguće, ali ukoliko se pretpostavi scenarij u kojem bi Iran postao svjetskim prvakom, onda bi to, na sukladan način kako je i u odnosima Italija – Hrvatska, na određeno vrijeme prisililo SAD da odgode planiranu agresiju. Stvar je tako jednostavna zato jer je današnje vrijeme ono pretežito informacijsko-virtualnog ratovanja, pa onda jedna banalna stvar kao što je pobjeda nogometaša na SP-u postaje najmoćnijom ratnom stvarnošću. Treba samo zamisliti i zapitati se kako bi uopće bilo moguće ljude medijski obraditi, izmanipulirati i za svoje ciljeve pridobiti, ako bi se radilo o tome da je predmet koji se treba vrijednosno degradirati (do razine u kojoj postaje dobrim samo ako je uništen ili mrtav), istodobno svjetski nogometni prvak? Skoro da nije moguće od identiteta pobjednika i pozitivca kojeg pobjednik redovito predstavlja, napraviti identitet najvećeg negativca. Jedino što
Glete, na primjer, toga se nađe baš i u ljudi; Što su to ljudi – sigurno znate; Vidi se, vidi; uopće psić ste moderan posve, Sve vam je jasno, način korektan. Bah – il je čudo: s vremena duhom pođoste naprijed. Sve je uzalud: odlična kuća, Gdje vas je časna predala nekad na svijet majka, Ne da se tako lako zatajit. I kad su ljuske pale sa vašega slijepoga vida, Željeli nijeste pogledat u zrak; Prvi vam korak bješe da svojoj gospođi bajnoj Laznete skromno gospodsku petu. Zlatna metoda! Cjelovom tijem shvatiste život! Meka vas ruka uze u krilo; Cijela obitelj, odlična kuća i ekcelenca U vas je slavne vidjela dare. Kad vas je koji majčin miljenik razmićen nešto Obijesnim prstom ščepo za uho, Vi ste mu odmah, psiću vanredni, gotovo, nježno Pružili drugo, repić podvinuv! Zato ste tako legnuli meko, zato vam danas Prolazi starost kao u loju, U kut iz kuta, kako vam reknu, ali se zato Ne pruža vaša šapa badava! Eto, što znači biti psetancem odlična gazde! Najlakše k cilju podvita repa! Pitoma njuško, cjeluješ petu, al se i za te Mirisno peče masna kobasa!
5 Tekst je pisan neposredno nakon susreta Hrvatska – Brazil gdje je naš poraz od 1 : 0 ipak dao naznake dobrog. Tako se strijelac zgoditka kojim smo poraženi, mladić u ranim 20-tim, javno određuje kao izuzetno predani vjernik, pa tako i njegovu radost shvatimo kao radost koja je u sukladna nakani svih kršćanskih vjernika. Također je bilo lijepo vidjeti kako je naš reprezentativac nosio majicu s velikom slikom Blažene Djevice Marije – time se samo dodatno potvrđuje da hrvatski nogometaši promoviraju istinsko dobro svojom igrom, a to je ono što je najvažnije.
I ja sam, evo, kreposti vašoj savio pjesmu, Polažem lovor preda vas; Slab je to darak, jestive više volite stvari. Odlike više praktične vrsti! 42
VJERA I KULTURA
nju Stradunom, ali upravo u trenutku kada je izašao iz svojeg automobila na njega i svitu mu obrušila se kiša. Ista je padala cijelim tijekom Stradunske šetnje, do suprotnog kraja ulice, gdje je čekao drugi automobil. Netom što je Dick Cheney u njega ušao, lišen užitka razgledavanja Dubrovnika u miru i bez vizure kišobrana nad glavom, kiša je u trenu prestala. Ova je podudarnost bila tako precizno tempirana da je i televizijski reporter koji je u Dnevniku izvještavao tu podudarnost naglasio kao možda i najinteresantniju stvar cijelog ovog prenemagajućeg događaja; događaja koji zbog prisustva glavnih hrvatskih Kastora izaziva mučninu u želucu ako ga se ide gledati dalje od ovog stradunskog znamena.
Ipak vam – ne htêć uditi daljem napretku vašem – U uho nešto šapnuti moram: Sve mi se čini, da ste – u glavnom – svojom metodom, Kastore, malko slijedili – ljude!
Medijski bljeskovi palog Lučonoše “Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru naroda? U svom si srcu govorio: ‘Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnom sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu.’ A sruši se u Podzemlje, u dubine provalije!” (Izaija 14, 12-15) Kada se ovdje govori o medijskim bljeskovima palog Lučonoše onda se misli na to sa je on – Lučonoša, sin Zorin – od ljudi sakriven i ne odaje se onakvim kakav je, nego se gradi drugačijim, pravi se dobrim. Ova prijevara najviše se odigrava u medijskom prostoru kojim se dnevno upravlja narodnim masama i poput ovaca ih se odvodi na šišanje. Naravno, ovo je omogućeno zato jer je postignuta potpuna monopolizacija medija, a ona je najrigidnija na televiziji kao najjačem mediju današnjice. Ipak, povremeno se rastvara ova koprena laži kojom je Lučonoša pred ljudima prekriven i kojom im se prikazuje drukčijim. To bi bilo sukladno jednom Božjem povjetarcu, ili povjetarcu Duha Svetoga, kojim se koprena na momente otvara i pokazuje što stoji iza nje, a ti su trenuci onda poput bljeska koji u svojoj trenutnosti prenosi sliku Lučonoše u svoj njegovoj ružnoći. Ti povremeni trenuci razotkrivenja znaju biti toliko kratkotrajni da ih nije moguće odmah i prepoznati, no onima koji kucaju otvoriti će se, onima koji pitaju odgovorit će se, a oni koji gledaju – vidjeti će. Tako se i ovdje izneseni primjeri nekih uočenih bljeskova palog Lučonoše mogu shvatiti kao jedan mali kamenčić u palači istine koja se preko ljudskih ruku gradi po nebeskim građevinskim planovima.
2. Bljesak drugi Ovaj drugi bljesak nastavak je ovog prvog u smislu da je u pratnji Dicka Cheneya u Jadran uplovila flota ratnih brodova sa nosačem na nuklearni pogon kao glavnim flotnim brodom. Nakon odlaska potpredsjednika SAD-a, vojno zapovjedništvo je odredilo dopust za svoje mornare, pa se tako nuklearni otok na kojemu živi i radi oko 5.000 ljudi usidrio pred splitskom lukom. Da se ne govori kako je ovo nešto van svakog razuma: da država koja se oslanja na svoju prirodnu ljepotu i očuvanost dozvoljava paradiranje nuklearnog broda na kojem boravi oko 5.000 mornara! Ovo nije mjesto za da se nabrajaju opasnosti od nuklearnih vojnih brodova kao i štete po more prisustvom jednog velikog zagađivača koji je štetan po more već samim brojem posade, i to ona nije poanta koja se hoće ovdje istaknuti. Ono što je u svemu za naglasiti je da se kroz medijsku glorifikaciju kojom je ovo uplovljavanje i usidravanje popraćeno, na kraju priloga u TV Dnevniku novinaru provukla rečenica kojom je hrvatska javnost izvještena kako je grad Split prikladno pripravljen za dolazak mornara s broda, a to uz kafiće i restorane uključuje i uzgredni spomen o zakupljenosti splitskih hotela od strane pristiglih prostitutki, ali, i to je ono važno, kako je policija ovome “poduzetništvu” – progledala kroz prste! Točno kako se ovaj prilog završio krenuo je sljedeći. I imamo što gledati. Jedna starica (70-80 godina) bila je kroz hrvatski represivni aparat dovedena do utamničenja zbog toga što je uz cestu prodavala sir koji sama proizvodi. Eto, to je onaj istinski bljesak kojim se može vidjeti koliko je nisko palo hrvatsko državništvo. Kad se može dogoditi da se javno promovira i od državnih organa tolerira makar i formalno zabranjena prostitucija,
1. Bljesak prvi Hrvatska je, kao dosljedna moderna nasljednica naivnog mentaliteta američkih indijanaca, doživjela veliku čast da je pohodi mlađi brat “velikog bijelog brata” u vidu posjeta potpredsjednika SAD-a Dicka Cheneya. Tako su naši domaći psići (ili Kranjčevićevi Kastori) spremno mahali svojim repićima i svim se silama trudili udovoljiti preuvaženom gostu koji je kao svoju putnu destinaciju odabrao Dubrovnik. Valjda da si odabere lokaciju svojeg budućeg veleposjeda, a možda je došao na preporuku jednog svojeg nižeg činovnika koji je jedno vrijeme javno operirao Hrvatskom i koji se već udomaćio “kupivši” si posjed u blizini Dubrovnika. U svakom slučaju, ništa nije bilo pretjerano našim sluganima kada se ukazala prilika za obožavanje moćnika, pa je tako cijeli Dubrovnik danima učinjen taocem velikog gospodara i servilnih mu slugu. Grad je stavljen u opsadno stanje, a da bi nacionalno poniženje bilo jače, cijela mala vojska iz SADa je privremeno preuzela suverenitet nad širim dubrovačkim teritorijem i akvatorijem. Sve je bilo proračunato i isplanirano kako bi Dick Cheney bio zaštićen i uslužen – do najsitnijeg detalja. Ipak, kada se najavljeni i po važnosti potpuno predimenzionirani posjet zbio, dogodilo se ono nešto što je zaslužilo poseban osvrt. Riječ je o detalju koji je zabilježen kamerom i u TV reportaži čak i dosta dobro prenesen, a koji je pokazao kako postoji nešto iznad svih tih domaćih i stranih oholica, nešto što je izvan domašaja njihove moći. Dogodilo se to da je Dick Cheney, kako je i predviđeno protokolom, otišao na šet-
George Segal: Holokaust. Plastika, drvo i žica. 1982. Židovski muzej, New York.
43
VJERA I KULTURA
obnaženom prostitutkom koja nekakvim svojim demonskim izričajem govori nešto u stilu: “Hrvati dođite, čekamo vas!”. Možda je degutantniji bio samo popratni komentar reportera koji govori o tome kako je Hrvatska zaostala u svojoj konzervativnosti kada nema ovako visoku razinu organizirane prostitucije. Sve završava sa skoro uvijek prisutnom frazom, jako popularne kod snobova u hrvatskim medijima: “Nećemo mi tako nikada u Europu!”. Ili: “Kada ćemo i mi tako?”. Dao Bog da nikada ne dođemo u ovo zlo što se tako intenzivno promovira, da ostanemo izvan ujedinjene Sodome i Gomore – kako bi se najprimjerenije moglo opisati ovo na što već danas liči ta famozna EU. Da se za kraj poslužim riječima proroka Jeremije: “I u proroka Samarije vidjeh mnoge ludosti: prorokuju u Baalovo ime i zavode narod moj izraelski. Ali u proroka jeruzalemskih vidjeh strahote: preljub, prijevarne putove, jačaju ruke zločincima, te se nitko od zločina svojih ne obraća. Svi su mi oni kao Sodoma, a žitelji kao Gomora!” (Jr 23, 13-14)
a istovremeno se na jednoj socijalno sirotoj i biološki slaboj starici tjera mak na konac kroz tzv. “pravnu državu”, onda se nema što nadodati osim da je ovakvim i sličnim postupcima ova hrvatska vladajuća klika sama sebi napisala i potpisala presudu. Ostaje samo vidjeti kada i gdje, na zemlji ili na nebu, ta presuda dolazi na izvršenje. 3. Bljesak treći Treći se pak bljesak tematski blisko nadovezuje na drugi jer se radi o prostituciji i njenoj intenzivnoj medijskoj promociji koja traje već jedno dulje vrijeme. Time se u biti radi o cijelom nizu manjih bljeskova jer se dosljedno ponavljaju, ali bio je jedan trenutak koji se svojom grozotom ipak izdvojio. Radi se o tome da se otprilike nekih godinu dana najavljuje i promovira svjetsko nogomeno prvenstvo u Njemačkoj. Sporan je ovdje način na koji se to radi, jer je smisao ovakve promocije u tome da se među narodom isforsira neshvatljiva “nogometna groznica” – kao da čovjek mora biti u bolesnom stanju kada promatra nogometnu igru? Jasni su interesi koji stoje iza ove napumpane histerije kojom se ljudi navode da potpadnu pod utjecaj marketinga i samo konzumiraju ono što im se nameće, a najviše se promovira kultura alkoholiziranja do te mjere da izgleda kao da je ono jedino prirodno stanje za gledanje nogometa. Možda se ljude želi od nogometne groznice izliječiti kroz alkoholnu terapiju? Tko će to znati? Detalj koji je u vezi ove vulgarne promocije nogometne igre ovdje nama bitan odnosi se na raznorazne priloge koji govore o pripremama Njemačke kao zemlje domaćina prvenstva. Tu upada u oči to što je upravo na samom početku ove medijske indoktrinacije, kroz različite medijske izvore i na različite načine neobjašnjivo često spominjano kako se za doček navijača “pripremaju” prostitutke u Njemačkoj (u kojoj je prostitucija praktički legalna). To se uvijek spominjalo kroz navođenje različitih statističkih brojeva o prostituciji, a ponekad i sa navođenjem cijenika za “usluge”, ali, kada se o tome u medijima govorilo, konstantno je bio prisutan jedan sugestivno-afirmativan ton; ton kojim se sve banalizira, ironizira i principjelno odobrava. Kao da u prostituciji kao prastarom fenomenu ljudskog društva nije riječ o ljudskim tragedijama: kako onih koje se prostituiraju, tako i onih koji se prostitucijom zadovoljavaju (barem su uvjereni u to da se zadovoljavaju). Također je stalno podvlačen jedan podatak kojim se u stvari želi cijelo ovo zlo opravdati ili “blagosloviti”, a to su brojevi novčane zarade. Govori se o stotinama milijuna, cijelim milijardama koje će preplaviti Njemačku i od nje napraviti obećanu zemlju. Kroz spominjanje velikih profita koji će se ostvariti u Njemačkoj istodobno se sugerira opća pravovaljanost svega što je u službi ovome profitu. Profit je ono što kreatori medijskih bljeskova ljudima nameću kao dokaz navodne vrijednosti svega onoga što nikakve prave vrijednosti u sebi nema. Sve je stavljeno u službu boga novca i koristeći se svjetskim nogometnim prvenstvom i medijsko-novčanim monopolom sugerira se ideja da samo kroz milosrđe novca možemo ostvariti blagostanje kojem svaki čovjek teži. Kulminacija ovog medijskog zla izvedena je jednom reportažom u kojoj reporter (ili reporterka) ulazi u jedan bordel u Njemačkoj i razgovara s prostitutkama. Zlo je u tome što se ovdje radilo o doslovnoj glorifikaciji bordelizacije i prostitucije; radilo se o jednoj dugačkoj reklami za prostituiranje kao zanimanje i prostituciju kao konzumentsku praksu, a kojom se gledatelje potpuno otvoreno poziva na “uživanje” i istodobno se ističe kako je sve jako higijenski i medicinski provjereno. Nema opasnosti od prostitucije, poručuje nam televizija, a misli se na opasnosti po tjelo, jer ikakvo govorenje o duhovnim opasnostima ovdje nije za očekivati. Da bi sve bilo do kraja degutantno, prilog završava jednom skoro potpuno
4. Bljesak četvrti Ovaj četvrti bljesak po svojoj tematici prekriva sve prethodne i dodaje svoje zasebene momente te je po tome možda i najmaliciozniji jer je usmjeren na konkretne ljude s imenom i prezimenom, dok su prethodni medijski zlodusi bili oni za “sveopću namjenu”; ako se ne računa cijeli jedan narod, nitko se nije posebno ciljao za odstrijel. Radi se o napadu na obitelj Kostelić koja je svojim radom i rezultatima nešto najbolje što je Hrvatska ikada uspjela ostvariti i tom njihovom podvigu nema ničega niti blizu. Zašto je to tako i zašto Kostelići zaslužuju ovako privilegirani status? Vrlo jednostavno: zato što svojim primjerom predstavljaju živi i neoborivi dokaz kako se osloncem na Boga i vlastite snage dolazi do vrha svijeta i postaje se nedodirljivim za konkurenciju. Bog i vlastita snaga; Bog i vlastita snaga; Bog i vlastita snaga. Oslonac u Bogu i vlastitim snagama – to je ono što Hrvatska i Hrvati moraju spoznati, ali to je ono što oni koji nas pokoravaju znaju da moraju spriječiti. Ukoliko krenemo tim spasonosnim putem – pouzdanjem u Boga i sebe same – onda nam nitko više ništa ne može. Onda kao nacija i kao država postajemo nedodirljivi za sve zle sile koje teroriziraju svijet i plaše ljude kako bi im se bespogovorno poklonili. Zato, da hrvatski narod dobro nauči lekciju treba tri puta ponoviti E. David Kirsyenbaum: Židovski seljaci pozdravljaju Mesiju. 1937. Na ovoj slici inspiriranoj pukom, Mesija je prikazan kao Hasid, na bijelom magarcu, što je znak njegova autoriteta.
44
VJERA I KULTURA
“recept za uspjeh”: Bog i vlastita snaga; Bog i vlastita snaga; Bog i vlastita snaga! Znaju to sve oni koji nas žele izbrisati iz povijesti, pa zato što to znaju, znaju da su Kostelići opasan primjer hrvatskoj naciji i znaju da njih osobno, kao ljude, moraju degradirati u narodu kako god znaju i umiju. Odnosno, zadaću za tu degradaciju dobili su domaći medijski psi koji na tome da se Kosteliće oblati sustavno rade još od trenutka kada je Janica kao mlada djevojka osvojila tri zlatne i jednu srebrnu medalju na olimpijadi u SAD-u 2002. godine. Da bi sve bilo još bolje, Ante Kostelić, kao onaj idejni genij koji je svojim krvavim i požrtvovnim radom postigao zacrtane si ciljeve, neposredno nakon ovog Janičinog povijesnog trijumfa daje jedan poduži TV-intervju u kojemu, kada se dotaknuo povijesti, jasno izriče kako: “Nama (Hrvatima) povijest ne mogu pisati razni Goldsteini i Puhovski!”. Ovom je izjavom pokazao ne samo da je sportski genije, nego da savršeno razumije suštinu problematike hrvatske društveno-političke zbilje. Istovremeno, ovime se u vrhovnom protuhrvatskom taboru, tome lukavo prikrivenom “nadzornom odboru hrvatske kolonije”, a koji je upravo kroz navedene persone jasno identificiran, izrekla naredba za nemilosrdan odstrijel: “Kosteliće se mora uništiti!” Naređeno – učinjeno, pa tako vrlo brzo imamo priliku svjedočiti kako se Antu Kostelića napada gnjusnim podmetanjem Ivici Kosteliću, njegovom sinu i također uspješnom i vrhunskom skijašu. Izjave koje, čak i tako istrgnute iz koneksta kako su plasirane, nemaju u sebi nikakvo zlo, medijskom se obradom pretvaraju u optužnicu za nacističke afinitete mladoga Ivica, a koje je, naravno, naučio od svojega oca Ante. Dakle, ideja je ta da se Ante Kostelić identificira kao nacist koji onda niti ne zaslužuje ništa osim da ga se odstrani iz društva, a za navodno dobro istog tog društva. Osim ove gadarije, da bi se ipak kroz uši Hrvata provukla opća negativna konotacija o Kostelićima, piše se o tome kako su oni veliki licemjeri jer govore kako vole Hrvatsku, a izbjegavaju plaćati porez hrvatskoj državi. Na ovakva podmetanja treba odgovoriti da je Ante Kostelić kroz svoja ulaganja pokazao i dokazao da zna oploditi kapital: s ono malo što je imao postigao je strahovito puno. Prema tome, sa ovime što je sada zasluženo privredio može samo nastaviti ići dalje dobrim putem za sebe, svoju obitelj i cijelu Hrvatsku. To da mu je Hrvatska na srcu i daleko ispred ikakvog novca dokazao je kada je u najgoroj neimaštini odbijao primamljive ponude stranih država da sa svojom talentiranom djecom stane pod njihovu zastavu. Koja je to suprotnost u odnosu na ove parazite koje imamo prilike gledati i koji su nam već sada cijelu domovinu okitili zastavama EU, tim tuđinskim barjacima. Kao da nisu mogli istrpjeti samostalnu hrvatsku zastavu, a upražnjena postolja tako su ih vabila na što skorije popunjenje nečim ne-hrvatskim.6 Dok je sa druge strane, hrvatska država vođena izdajničkim bandama pokazala i dokazala da zna samo osiromašivati i državu i naciju. Zato, neka Kostelići ne daju niti kune ovoj državi, jer sve što država ugrabi samo joj služi na još veće zlo. Zar bi Kostelići trebali plaćati poreze zato da bi tim novcima bili plaćani troškovi šetnje Dicka Cheneya po Stradunu i gošćenja po restoranima sa hrvatskim Kastorima? Ili da bi
Dva kontinenta, 1909. Razglednica iz Povjesnog muzeja, Amsterdam. Emigranti koji su prosperirali u Americi, šire ruke dočekujući pridošlice. se plaćali nekakvi regionalni susreti i sve druge tomu slične neopisive gluposti? Dao Bog da su svi hrvatski državljani u stanju izbjeći plaćanje poreza i svih drugih doprinosa ovim lopovskim klikama na vlasti, pa da tako ostanu bez izvora financiranja te postanu prinuđeni živjeti od vlastitog rada. Aktualni bljesak, koji je samo nastavak višegodišnje kampanje mržnje, ali i straha koji mrzitelji imaju naspram Kostelića kao simbola hrvatskog puta u slobodu, dogodio se nedavno kada jedan tjednik, u romanu Dva svjedoka zgodno imenovan Planetom, ponovno aktualizira staru optužnicu o nacizmu Ivice Kostelića. Nacizmu koji ima svoj izvor u ocu Anti, a kako drugačije? Da bi bili “uvjerljiviji” u svojim konstrukcijama sve je popraćeno fotomontažama kojima se Ivica u trenutku slavlja (fotografija je izabrana točno tako da Ivica izgleda pompozno i bahato – sve što on to nije, ali zato medijskim trikovima suptilno postaje) na naslovnici prikazuje s njemačim ordenom na prsima. Također je i prateći naslov velikim slovima izrekao jednu veliku laž i klevetu, na što je nadovezan članak koji ne samo da vrijeđa osobe Ivice i Ante Kostelića, nego se zbog njihovih zasluga i njihove nacionalne vrijednosti time vrijeđa cijeli hrvatski narod. Barem oni koji se Hrvatima osjećaju, jer od nacionalnih otpadaka koji su jugo zamijenili eurom ne treba očekivati proteste nego samo odobravanje ovakvih medijskih svinjarija. Ujedno, time što je ovo i uvreda i napad na nacionalne vrednote, i ovo pisanje ima svojeg smisla, budući da ne treba sumnjati da su Kostelići sposobni sami se braniti, pa se tako ovim skromnim medijskim pokušajem djelovanja napadnuta hrvatska nacija želi zaštititi od zla unutar antihrvatskih medija. Želi se nešto učiniti prije nego što se ostvare planovi potpunog zatiranja Hrvata i Hrvatske, a o postojanju takvih planova ne treba dvojiti.
6 Po nesretnom jugoslavenskom naslijeđu na većini institucija postoje postolja za više zastava jer je prije zastava SFRJ morala biti u sredini, a jedne strane partijska, a s druge strane republička hrvatska zastava sa crvenim pentagramom.
45
