Domagoj Margetić: Ubistvo sa potpisom države 1. Ubilačka vojska klana Osmani Koje su najmračnije tajne u poslednjih 20 godina na Zapadnom Balkanu? Balkanu? Ko je likvidirao Ivu Pukanića, vlasnika hrvatskog lista Nacional, i kakve veze njegova likvidacije ima sa ubistvom Zorana Đinđića? Kako je kriminalni klan Osmani preuzeo balkansko kriminalno podzemlje? Ovo su neka od pitanja čiji se odgovori odgovori nalaze nalaze u knjizi knjizi Slučaj Slučaj Pukanića - Ubojstvo Ubojstvo sa potpisom države, države, autora Domagoj Domagoj Margetića Margetića novinara iz Zagreba, a u nekoliko nastavaka prenosi ih Tabloid Domagoj Margetić Sve do sada poznate činjenice o brutalnim ubistvima Ivane Hodak i Ive Pukanića, ukazuju na činjenicu kako su okolnosti do kojih su dovela ova ubistva najviše odgovarale upravo kriminalnom klanu Osmani na čijem se čelu nalazi Ćazim Osmani Osmani zvani Feliks. Klan Osmani Osmani jedina je kriminalna organizacija organizacija na jugoistoku Europe Europe koja je bez ikakve kolateralne kolateralne štete u potpunosti potpunosti profitirala ubistvima Ivane Hodak i Ive Pukanića. Početkom jula 2008. godine, pripadnici kriminalnog klana Osmani održali su svoj tajni sastanaku Zagrebu, kojom su se prilikom sastali i sa istaknutim državnim predstavnicima: Stjepanom Mesićem, predsednikom Republike Republike Hrvatske Hrvatske (koga su fascinirali fascinirali i koji je lični prijatelj Bedžeta Bedžeta Pacolija pripadnik pripadnikaa ovog kriminalnog kriminalnog klana) Amirom Muharemijem, šefom Kancelarije predsednika Republike i Tomislavom Karamarkom, tadašnjim šefom Bezbednosno obaveštajne agencije (SOA), danas ministrom unutrašnjih poslova. Na sastanku klana, klana, a prema ranijim ranijim zamislima Feliksa, dogovorene dogovorene su dve dve ključne stvari: stvari: reor reorga gani niza zaci cija ja balk balkan ansk skog og krim krimin inal alno nogg podze podzeml mlja ja i preuz preuzim iman anje je vode vodeće će ulog ulogee u balka balkans nsko kom m krimkrim- milj miljeu eu - premeštanje klana Osmani iz Hamburga u Zagreb, odnosno u Rovinj ili Dubrovnik. Ove dve odluke odluke predst predstavl avljaj jajuu ključn ključnee odluke odluke u repozi repozicio cionir niran anju ju klana klana Osman Osmanii i redefi redefinis nisanj anjuu balkan balkansko skogg kriminalnog miljea, odnosno redefinisanju uloge i položaja Balkana u međunarodnom organizovanom kriminalu. Ove odluke klana Osmani ciljano je doneo nakon priznanja Kosova i nakon preuzimanja dominacije nad kriminalnim podzemljem u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, na Kosovu i na severu Albanije. Osim navedenih odluka, prilikom sastanka sa Muharemijem, Mesićem i Karamarkom, upravo je Ćazim Osmani Feliks preuzeo na sebe obavezu finalizacije dogovora oko prodaje hrvatskog protivraketnog sistema S 300 Iranu, koja se i dogodila neposredno nakon tog zagrebačkog zagrebačkog sastanka. Prema Prema visoko visokom m izvoru izvoru iz Minist Ministars arstva tva odb odbran ranee Republ Republike ike Hrvats Hrvatske ke,, upravo upravo je Felik Felikss bio domaći domaćinn iranskom generalu koji je u Istri predvodio pregled i dogovore oko sistema S 300, te dogovore oko načina transporta sistema za Iran. Kao nagradu za ovaj posao s oružjem Feliks je u Iranu mogao da dogovori nove poslove za svoje balkanske partnere, kao na primer za Adris grupu i TDR, čime je započeo njegov projekat preuzimanja balkanskog crnog tržišta duvanskim proizvodima. Preuzimanjem balkanske duvanske duvanske mafije i crnog tržišta u organizaciji rovinjske Adris grupu i TDR, klan Osmani zaokružio je svoju zonu uticaja i uspostavio stvarnu dominaciju u balkanskom krim miljeu. Preuzimanjem duvanske mafije Osmanijevi su izveli uz direktnu pomoć Amira Muharemija i posredovanje Stjepana Mesića kod Ante Vlahovića i čelnih ljudi Adris grupe, nakon čega su Osmanijevi preuzeli posredovanje za Adris grupu u njenim iranskim operacijama, operacijama, odnosno u investicijama koje je Adris grupa najavila najavila i započela u Iranu. Ti ugovori Anti Vlahoviću omogućili su upravo pripadnici klana Osmani, a za uzvrat su preuzeli duvanski biznis na Balkanu i u široj regiji. Joca Amsterdam Amsterdam odbio ponudu Feliksa Međutim pozicije klana Osmani u Srbiji još uvek, prema izvorima srbijanskih obaveštajnih službi i policije, nisu defini definisan sane, e, niti niti su te službe službe uspele uspele da identi identifik fikuju uju pripad pripadnik nikee krimin kriminaln alnog og pod podzem zemlja lja u Srbiji Srbiji,, zaprav zapravo, o, predstavnike kriminalnog kriminalnog klana Osmani. Osmani. Uprkos toj činjenici, sasvim je jasno da za preuzimanje balkanskog kriminalnog podzemlja, klan Osmani mora preuzeti i teren Srbije. Čini se da je Pukanić pao kao i žrtva tog kriminalnog obračuna. Naime, jedina ozbiljna pretnja klanu Osmani u Srbiji bio je klan Sretena Jocića zvanog Joca Amsterdam, koji sudeći prema dostupnim dostupnim informacijama iz srbijanskih obaveštajnih obaveštajnih službi nije želeo da pristane na susret sa sa Ćazimom Osmanijem zvanim Feliks, u leto 2008. niti je pristao na Feliksovu ponudu za uspostavljanje zajedničke organizacije i hijerarhije na Balkanu sa sedištem u Zagrebu, Rovinju ili Dubrovniku.
Upravo zbog te činjenice Osmanijevi su bili prisiljeni da isplaniraju izguravanje Jocića iz dominantne uloge u srbijanskom kriminalnom podzemlju, pa su se prema svemu sudeći, poslužili klasičnom nameštaljkom kako bi eliminisali suparnički klan i njegovog šefa. Pukanićevo ubistvo bila im je gotovo idealna prilika za „pakovanje" Sretenu Jociću. Tražili su naime osobu koja će biti čelnik klana Osmani u Srbiji, a da pritom nije niti albanac niti islamske veroispovesti. Moj sagovornik iz srbijanskih obaveštajnih službi i sam je tada postavio ključno pitanje: Ko će biti čovek klana Osmani za Srbiju? Sasvim Sasvim je jasno jasno da krimin kriminaln alnoo redefi redefinis nisanj anjee Balka Balkana na i repozi repozicio cionir niranj anjee Kosova Kosova i Alban Albanije ije u stvara stvaranju nju alternativnih koridora šverca droga, zahteva i preuzimanje balkanskog kriminalnog miljea od strane klana koji u Albaniji, na Kosovu i u albanskom krim-miljeu u Hrvatskoj, BiH, Makedoniji i Crnoj Gori uživa najveći uticaj. U ovom slučaju radi se o klanu Osmani. Bezbednosne procene Zanimljivo je da su ovakav razvoj događaja vezano za širenje uticaja klana Osmani i njihove uloge na Balkanu predvideli i obaveštajni obaveštajni oficiri NATO saveza, saveza, koji su još početkom početkom 2000. godine godine izradili kartu uticaja uticaja kriminalnog klana Osmani na Balkanu, sa posebnim osvrtom na zone uticaja u Hrvatskoj, BiH, na Kosovu i u Albaniji. Tada je izrađena strogo poverljiva karta kriminalno terorističke mreže koju kontroliše i sa kojom je povezan kriminalni klan Osmani, ukazuje na činjenicu da je Ćazim Osmani Feliks, još tokom ratnih sukoba u BiH i na Kosovu, uz pomoć saradnika u međunarodnom kriminalnom miljeu i međunarodnim terorističkim grupacijama i organizacijama, projektovao novu kriminalnu arhitekturu Balkana. Taj projekat klan Osmani danas očito dovršava, koristeći pritom Hrvatsku i Kosovo kao svoja ključna sigurna logistička, finansijska i poslovna uporišta. Ono čemu svedočimo svi zajedno, očito su novi balkanski mafijaški ratovi, u kojima nastaje do sada neviđena kriminalna organizacija pod vođstvom klana Osmani. Nakon ubistva Ivane Hodak i Ive Pukanića, te istovremenih bombaških napada u Vitezu, u Srednjoj Bosni, sa velikom sigurnošću možemo da govorimo kako balkansko kriminalno podzemlje provodi završne procese vlastite reorganizacije, rekonstrukcije i unutarašnje redefinisanje odnosa između pojedinih kriminalnih klanova. Taj proces stvaranja novog balkanskog kriminalnog podzemlja, očito se pokušavalo prikriti stvaranjem haosa i brutalnim ubistvima koja su šokirala javnost javnost i praktično blokirala blokirala bezbednosni sistem, sistem, u ovom slučaju slučaju Hrvatske. Iako je politički Zagreb uporno ignorisao stalna upozorenja i procene poznavalaca prilika i odnosa u podzemlju, kako se priprema nova organizacija i svojevrsna centralizacija balkanskog kriminalnog podzemlja, a u kojem procesu je Hrvatska odbrana jedan od glavnih centara novog balkanskog kriminalnog poretka, institucije su potpuno nespremno nespremno dočekale vrhunac ovih procesa procesa u podzemlju. podzemlju. Štaviše, pojedini klanovi u borbi za preuzimanje novog kriminalnog poretka na Balkanu, uspeli su pritiscima nasiljem i kriminalnim akcijama, poput one brutalnog ubistva Ivane Hodak, da instaliraju na ključne pozicije u hrvatskom bezbednosnom sistemu svoje ljude od poverenja, poput Tomislava Karamarka, Amira Muharemija i drugih, čime možemo reći da je vrh balkanskog kriminalnog podzemlja preuzeo bezbednosni i sistem policije do sada vodeće zemlje u regionu. To, daleko, upozorava na moguću destabilizaciju u celom regionu, na što su stručnjaci, obaveštajni analitičari, upozoravali godinama, kako domaću tako i međunarodnu javnost i institucije.
Pranje para Deo redefinisanih odnosa unutar balkanske kriminalne hijerarhije je i rešavanje odnosa sa finansijskim centrima moći, te njihovo stavljanje u funkciju pranja novca kriminalnih klanova, odnosno legalizacije nezakonito stečenog novca balkanskog kriminalnog podzemlja. Naime, upravo su finansijske institucije na Balkanu u proteklih dvadesetak godina glavni saveznik organizovanom kriminalnom podzemlju, te su kriminalni klanovi u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, Makedoniji, na Kosovu i u Crnoj Gori, ali i njihovi partneri izvan granica ovih država, novac stečen kriminalnim putem legalizovali finansijskim operacijama preko poslovnih banaka na Balkanu, ali i nekih banaka u Europi. Tako je u proteklih petnaest godina nastao dobro ustrojeni finansijski, bankarski sistem koji na prvi pogled posluje, međutim stvarno deluje kao sistem za legalizaciju kapitala organizovanog organizovanog kriminala na Balkanu, te predstavlja finansijsku mrežu preko koje kapital kriminalnog podzemlja ulazi u legalne finansijske tokove prvo u matičnim zemljama, a potom i izvan njihovih granica. Presudom pripadnicima samog vrha kriminalnog klana Osmani, braću Burimu i Baškimu, sud u Hamburgu je naveo Hrvatsku kao finansijsko finansijsko središte operacije pranja pranja novca kriminalnog klana klana Osmani, koji je svoj kapital kapital u Hrvatskoj i na Balkanu peru finansijskim operacijama u poslovnim bankama i kroz investicije u građevinski biznis.
Istom je presudom kao bitan činilac u kriminalnim operacijama klana Osmani utvrđena i njihova sprega sa visokopozicioniranim visokopozicioniranim pripadnicima političkih elita ne samo država na Balkanu, već i država u zapadnoj Evropi, u kojima je klan Osmani imao svoje operativne centre, kao što su Nemačka i Švajcarska. Drugi Drugi bitan bitan deo proces procesaa redefi redefinis nisan anja ja odn odnos os organi organizo zovan vanog og krimin kriminala ala na Balkan Balkanuu je i reguli regulisan sanje je odn odnosa osa balkanskog kriminalnog kriminalnog podzemlja sa stranim terorističkim grupama koje su početkom ratnih sukoba u Hrvatskoj Hrvatskoj i BiH, a kasnije i na Kosovu i Makedoniji došli na teritorije tih država. Oni su sada jedini od potencijalno ključnih saveznika novom balkanskom kriminalnom podzemlju. Odnosno niti jedna novouspostavljena balkanska kriminalna hijerarhija ne bi mogla opstati i delovati autonomno bez dogovora i makar tihog saveza sa tim terorističkim grupama, danas uglavnom rasprostranjenim na teritoriji Bosne i Hercegovine, Kosova, Makedonije, Crne Gore i Albanije. Možemo tako reći da Novi balkanski kriminalni poredak podrazumeva operativnu i hijerarhijsku integraciju nekoliko bitnih elemenata, zbog kojih će taj novi poredak, zapravo, predstavljati samostalni entitet u globalnoj mreži organizovanog kriminala: - finansijsku strukturu - bezbednosnu strukturu - infrastrukturu obaveštajnog podzemlja, sa mrežom terenskih obaveštajnih centara u službi kriminalnog poretka - kadrovsku infrastrukturu unutar političkih centara moći - teritorijalno, organizacijsku, klanovsku integraciju i stvaranje jedinstvene kriminalne hijerarhije, nadređene svim još postojećim kriminalnim kriminalnim klanovima - vojnu komponentu, u smislu mobilizacije pripadnika terorističkih jedinica i organizacija koji bi zbog vlastitih interesa bili voljni na savez sa Novim balkanskim kriminalnim podzemljem - jedinstvenu logističku infrastrukturu, sa uspostavljanjem terenskih logističkih centara. Drugim rečima, Novi balkanski kriminalni poredak kao bitne integracijske činioce izgrađuje vlastitu oružanu silu, finansijske institucije, vlastitu obaveštajnu zajednicu, jedinstvenu logistiku, mrežu kadrova u političkim centrima moći. Radi se, dakako, o novom balkanskom kriminalnom savezu, kojem je glavni cilj reorganizacija organizovanog kriminalnog podzemlja na Balkanu i u pojedinim državama, te njegova regionalna integracija u svrhu golog opstanka. Završne operacije operacije Naime, na julskom sastanku klana Osmani 2008. godine u Zagrebu, prema mojim izvorima jasno je procenjeno kako bi evropska integracija Hrvatske mogla ozbiljno da ugrozi interese organizovanog kriminala na Balkanu. Kao protivudar osmišljen je projekat balkanskog kriminalnog poretka, odnosno kriminalnog saveza pojedinih klanova na Balkanu i u stvaranju njihove jedinstvene, savezne, infrastrukture i hijerarhije. Ovaj je projekat došao pred samu završnu fazu, kada je očito neko od klanova u kriminalnoj hijerarhiji na Balka Balkanu, nu, uspor usporio io integr integraci aciju ju finan finansij sijske ske infras infrastru truktu kture, re, ili pojed pojednos nostav tavlje ljeno no rečeno rečeno,, objed objedinj injava avanje nje tajnih tajnih operacija u pojedinim bankama, kako na balkanu tako i u Evropi. Sastanak na tu temu održan je neposredno nakon sastanka klana Osmani u Zagrebu, i to na izvesnom državnom imanju u blizini Kutine, u mestu Podgarić, u Moslavini, na kojem je sastanku navodno bila i pokojna Dafina Milanović, srpski bankar, za koju se sumnja da je na raznim tajnim računima u inostranstvu bila ovlašćena kao osoba od poverenja bivšeg srpskog predsednika Slobodana Miloševića. Međutim, prema tvrdnjama našeg sagovornika, Dafina Milanović je sa nekoliko drugih hrvatskih potpisnika, navodno bila i potpisnica na zajedničkim tajnim računima ma kojima su se nalazila sredstva povučena iz nekadašnjih saveznih saveznih institucija i blagajna, a koja su trebali da podele pripadnici hrvatske i srpske političke elite. U tu je svrhu Milošević na takvim računima u Klagenfurtu, navodno ovlastio Dafinu Milanović i još jednu osobu, prema informacijama kojima raspolažem radilo se o pokojnoj Borki Vučić, dok je Franjo Gregurić ovlastio navodno dvojcu visokopozicioniranih hrvatskih državnih službenika, za koje naš izvor tvrdi da se radilo o Vladimiru Zagorcu i Hrvoju Šariniću. Međutim, kako taj novac sve ove godine ne bi "ležao" beskorisno na tajnim austrijskim računima, poverenici za investiciono raspolaganje tim novcem navodno su bili Joerg Heider i Gunter Stridinger, inače bivši predstavnik značajnog suvlasnika suvlasnika i bivši čelni čovek Hypo grupe. Tim novcem, prema mojim izvorima su finansirane i razne operacije kriminalnog klana Osmani, kao i operacije pripadnika kriminalnog podzemlja i političke elite u Hrvatskoj, čime su zapravo pripadnici kriminalnog podzemlja "kupovali" "kupovali" ćutanje političkih institucija institucija na Balkanu. Balkanu. Prema navodima istog izvora deo tog tranzicijskog kapitala i danas se nalazi na tajnim računima kod Hypo Alpe Adria Banke u Klagenfurtu, a nije poznato ko bi danas bio potpisnik na tim računima, a ko poverenik za investicijsko raspolaganjem tim tranzicijskim kapitalom.
Uprkos Uprkos činjenici činjenici da oko pode podele le tranzicijs tranzicijskog kog finansijsk finansijskog og plena plena organizova organizovanog nog kriminaln kriminalnog og podz podzemlja emlja na Balkanu još uvek traje tihi sukob unutar klanova, činjenica je da je završena reorganizacija i uspostava nove balkanske kriminalne kriminalne hijerarhije, čime je ocrtana ocrtana nova kriminalna kriminalna karta Balkana. Balkana. Sudeći prema tim procesima, na čelu Novog balkanskog kriminalnog poretka nalazi se upravo kriminalni klan Osmani, koji ima apsolutnu kontrolu nad podzemljem u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori, na Kosovu i u Makedoniji, te u delu Albanije. Drugim rečima klan Osmani, prema dostupnim informacijama preuzeo je vođstvo organizovanog kriminalnog podzemlja na Balkanu, i sada se vode završne operacije za stabilizaciju nove infrastrukture, te preuzimanje finansijske i obaveštajne infrastrukture. Kako bi izbegli pažnju bezbednosnih sistema i njihovu usmerenost na aktivnost klana Osmani, očito su kao sredstva izazivanja haosa i skretanje pažnje sa stvaranja Novog balkanskog kriminalnog poretka, izvršena šokantna i brutalna ubistva Ivane Hodak i Ive Pukanića, koja su osim ovog cilja imala i svrhu slanja drugih poruka. Pod zaštitom Zagreba Kriminalni klan Osmani od leta 2008. godine operativno vodi svoje aktivnosti iz Hrvatske, gde funkcioniše pod direktnom zaštitom današnjeg ministra unutrašnjih poslova Tomislava Karamarka, ranije bivšeg šefa Kancelarije predsednika Amira Muharemija (danas konzula u Istanbulu) i lično bivšeg predsednika Stjepana Mesića, čiju su prvu predsedničku kampanju finansirali upravo Ćazim Osmani zvani Feliks i njegovi kriminalni partneri, poput Bedžeta Pacolija, istaknutog pripadnika klana Osmani iz Švajcarske, povezanog sa islamističkim teroristima na Kosovu, koji bio i predstavnik u kosovskom parlamentu te predsednik Kosova, a javno se hvalio svojim bliskim prijateljstvom sa Mesićem. Upravo zbog ovih veza sa najvišim hrvatskim državnim službenicima, niko od pripadnika klana Osmani nije pozvan na informativne razgovore u policiju, niti nakon ubistva Ivane Hodak, a niti nakon ubistva Ive Pukanića. U Zagrebu se tako pod najvišom zaštitom Tomislava Karamarka i njegovog bezbednosnog sistema, gradi nova kriminalna arhitektura Balkana, i crta se nova kriminala karta Balkana, pod vođstvom kriminalnog klana Osmani, sada apsolutnih gospodara balkanskog kriminalnog podzemlja.
2. Lice pravde sa mafijaškom facom Radi osiguravanja četiri vitalne funkcije organizovanog kriminala, te njihovih poratnih aktivnosti, razvijen je sistem kontrole državnog aparata, društva, ekonomije, politike i medijskog prostora balkanskih država, u čemu je Hrvatska danas najdrastičniji primer. Niz alarmantnih događaja zadnjih su nekoliko godina identifikovali su Republiku Hrvatsku kao zemlju koja koja "srlja u haos" i koja se definisala kao bezbednosna bezbednosna pretnja na jugoistoku Evrope. Te događaje ukratko možemo nabrojati: • imenovanje pripadnika kriminalnog podzemlja Amira Muharemija za zamenika ambasadora Republike Hrvatske pri Veću Bezbednosti UN-a, koga su američke vlasti, nakon bezbednosne bezbednosne provere, identifikovale kao takvog i proterale. On se, kao bliski bliski Karamarkov suradnik, vratio vratio u Hrvatsku ,,na velika vrata", vrata", na dužnost šefa kancelarije kancelarije bivšeg predsednika predsednika Mesića; • pokušaj ubistva predsednika SAD-a prilikom njegove posete Hrvatskoj, u kojem je učestvovala hrvatska tajna služba, uz pomoć srbijanskog obavještajnog podzemlja i albanske mafije, a po narudžbini jedne ekstremističke organizacije iz Jordana. Atentatori su bili Srbi, ,,iznajmljeni" od dela tamošnje tajne službe, te je njihov identitet bio bi otkriven nakon atentata, kako bi se za atentat okrivili Srbi, te kako bi se Amerika naterala na akciju odmazde prema Srbima, što bi na srpsku stranu uvuklo Rusiju. Tako je plan atentata na predsednika SAD-a trebao da posluži za izazivanje sukoba Zapada i Istoka, kao i za odvraćanje pažnje sveta od džihada i krijumčarenja heroina kojim se džihad finansira. Vesti o atentatu su zataškane intervencijom Ričarda Hobruka, koji je kod predsednika SAD-a intervenisao u svojstvu potpredsednika Council on foreign relations - CFR . Taj isti Holbruk je prvom polovinom i sredinom prošle decenije, kao američki diplomata, uspostavio snažne lične veze sa nizom balkanskih političkih, obavještajnih i finansijskih elita, te se smatra da su iste preko njega intervenisale na zataškavanju zataškavanju slučaja atentata, kad su videle da je pokušaj istog propao; • preknjižavanje vodnih izvora u slivnom području ,,Sava-Odra-Kupa-Crna Mlaka", koji su neiskorišćeni, a koji kojima ma se neko nekoli liko ko dece deceni nija ja mili milion onii ljud ljudii pote potenc ncij ijal alno no može može snab snabde deva vati ti vodo vodom. m. Ov Ovee vodn vodnee izvo izvore re su komunističke tajne službe ,,sakrile" još krajem 1980-tih godina, te se isti nisu vodili u bilansima tadašnjih slivnih područja, već su vanbilansno knjiženi kao ,,beskorisne" zelene površine. Prilikom deoba nekadašnjih slivnih područja u današnje vodoprivredne vodoprivredne pravne osobe, osobe, deobni bilansi nisu bile sačinjeni, sačinjeni, tako da ni ti vodni izvori nisu nikad bili uneseni u bilanse današnjih vodoprivreda. U zadnjih nekoliko godina su te vodoprivredne pravne osobe zadužene na sumnjiv način te je njihova imovina (vodni izvori severozapadne Hrvatske i građevinske parcele uz Savu u Zagrebu) ustvari poklonjena prebijanjima za fiktivne dugove. Većina analitičara smatra da je akcija
preknjižavanja, preknjižavanja, i to dve decenije nakon ,"sakrivanja" tih vodnih izvora, organizirana iz razloga što su akteri znali za pripreme atentata na predsednika SAD-a i što su se nadali izazivanju sukoba između Zapada i Istoka, čime bi bila odvraćena svaka pažnja pažnja od njihove akcije; akcije; • deklarisanje hrvatskog državnog vrha u pružanju podrške albanskom mafijaškom klanu Osmani; u trenutku kad se u Nemačkoj vodio postupak protiv vođa toga klana, i kad su novine po Nemačkoj tražile obračun sa mafijom, klan u Zagrebu organizuje sastanak, na kojem se definiše budućnost organizovanog kriminala na Balkanu, pri čemu se vode klana, Qazim (Qasim, Ćazim) Osmani, zvani ,"Felix" (Feliks), kojeg novine po Nemačkoj zovu ,"Don Hamburgo", te Bashkim (Baškim) Osmani sastaju sa Stjepanom Mesićem, Tomislavom Karamarkom i Milanom Bandićem; • involviranost balkanske elite i to u timu sa gore spomenutim Ričardom Holbrukom u akciji gruzijskog predsednika kojom je napao ruske kasarne i civilno stanovništvo u južnoj Osetiji, i time gurnuo svet na rub sukoba između Rusije na jednoj strani, te Europe i SAD-a na drugoj. Balkanske elite bile su uključene preko predstavnika OESS-a OESS-a u Gruziji, Miomira Žužula, Žužula, koji je delovao delovao u svojoj ratno-huškačkoj ratno-huškačkoj aktivnosti u tandemu sa gore spomenutim Ričardom Holbrukom.Ni, ovaj put pokušaj izazivanja sukoba Rusije i Zapada nije uspeo, a akteri izazivanja sukoba (gruzijski predsednik, Ričard Holbruk ..) su na Zapadu, nakon ove krize izovani; • smeštaj libijske ratne flote u Kraljevicu, pod izgovorom remonta, kao i transport hrvatskog raketnog sistema ,,zemlja-zemlja" S-300 u Iran, a radi zaštite nuklearnih postrojenja Irana u kojima se proizvodi nuklearno oružje. Mnogi veruju da će tim oružjem, koje se sada proizvodi pod zaštitom raketnog sistema prokrijumčarenog iz Hrvats Hrvatske, ke, Iran Iran proizv proizvodi oditi ti tzv.ma tzv.male le nuk nuklea learne rne koferkofer-bom bombe be koje koje će ond ondaa proda prodavat vatii ili pok poklan lanjat jatii raznim raznim terorističkim i kriminalnim organizacijama, koje će onda to oružje krijumčariti u Evropu, Ameriku, Rusiju, Kinu itd. i nuklearnim ucenama iznuđivati novac ili pak prisiljavati te zemlje na razne strateške ili unutrašnje političke ustupke; • poku pokušaj šaj prepušta prepuštanja nja policijsko policijskogg sistema sistema organiza organizatoru toru krijumčar krijumčarenja enja ilegalnih ilegalnih imigranata imigranata Dubravku Dubravku Derku početkom jeseni 2008. godine, od koje je državni vrh odustao tek kada je na Internetu objavljeno koje on ustvari. U sistemu krijumčarenja ljudi, Derk je integrisao domaće obaveštajno podzemlje iz Hrvatske, obaveštajnu službu Bosne i Hercegovine, kurdsko podzemlje (tzv. Kurdsku radničku stranku - PKK), a iza svega stoje obaveštajne službe sa Bliskog istoka, pre svega sirijske obaveštajne službe, od čijih obaveštajnih operativaca se u kontekstu Hrvatske najviše spominje Fehim Sejari, nominalni trgovac autobusima iz Bavarske; • sabotiranje borbe protiv organizovanog kriminala, i to na način da je direktor policije Marijan Benko smenjen samo jedanaest dana nakon što je u Zadru, na konferenciji predstavnika evropskih i severnoameričkih državnih tela za borbu protiv krijumčarenja drogom i organizovanog kriminala, dao garancije za svoju kooperativnost. Kao razlog za smenu organizovano je ubistvo Ivane Hodak, a već prvih minuta nakon tog ubistva, šef tajne službe, koja je nadzirala porodicu Hodak mesecima pre ubistva, već je znao ko je ubijen, te je znao da će zbog toga baš on biti postavljen za ministra policije, te je već naređivao policiji, a vlada je u roku dva do tri sata organizovala opsežne smene u državnom aparatu, koje je morala pripremati nedeljno, iako su formalno bile ,,odrađene" u ta dva do tri sata. Pri tome je indikativno da je neposredno pre ubistva Ivane Hodak jedan od najčitanijih Internet portala u jugoistočnoj Europi; Necenzurirano.com, napadnut hakerskim pokušajem rušenja portala, i to sa adrese kojom se koristi obaveštajna služba susedne Bosne i Hecegovine SIPA. Taj napad nije uspeo, te je portal Necenzurirano.com Necenzurirano.com jedini pisao o tome da je ubistvo Ivane Hodak režirano u dogovoru sa državnim vrhom Republike Hrvatske, • organizovanje terorističkog napada u Vitezu, u Bosni i Hercegovini, u kojem su ubijena dva državljanina BiH, inače Hrvata, (a žrtava je, kako su bombe bile postavljene moglo biti puno više) za koje tragovi vode u Zagreb, te pokušaj većeg terorističkog napada u Srbiji, na uredništvo jednog nedeljnog lista. Iako dokaza za umešanost hrvatskog državnog vrha još nema, motivi za taj napad ne nedostaje: upravo se taj nedeljnik povezao sa nekim istraživačkim novinarima iz Evropske unije, te se počeo baviti organizovanim kriminalom na Balkanu, te Zagrebom kao - sada neosporno - glavnim centrom tog kriminala. Stoga Stoga će Balka Balkan, n, te Hrvats Hrvatska ka pojed pojedina inačno čno,, biti biti u središ središtu tu međun međunaro arodne dne pažnje pažnje,, kao nov novii ozb ozbilj iljan an izazov izazov međunarodnoj međunarodnoj zajednici, te će se tražiti rešenja r ešenja kako tu regiju trajno stabilizovati. U svakom slučaju danas se smatra da je međunarodna zajednica "pala na ispitu" jer se nije bila posvetila suzbijanju organizovanog kriminala na Balkanu i suzbijanju njegovog uticaja na politiku i društvo zemalja Balkana, te na državni aparat (policiju, tajne službe, pravosuđe...) balkanskih zemalja. Analitičari se, u suštini, slažu da organizovani kriminal na području bivše Jugoslavije, Jugoslavije, Albanije i Bugarske čini jednu integralnu celinu, te da je ta to jedinstvena celina uveliko povezana sa organizacijom krijumčarenja heroina u Evropu, te njegove distribucije po Evropi. Isto tako, analitičari se slažu da su Ukrajina i Moldavija u fazi postepene integracije u balkansku zonu kriminala. Organizovani kriminal na Balkanu, u suštini ima četiri funkcije: 1. heroina; 2. transport ilegalnih imigranata;
3. transport kokaina; 4. pranje novca, Uz ove glavne funkcije, vežu se i sporedne funkcije (krijumčarenje duvana i trgovina belim robljem, gotovo isključivo kao "popratne aktivnosti" krijumčarenja heroina, trgovina ukradenim automobilima i krijumčarenje oružja, uglavnom kao "popratne aktivnosti" dela organizovanog kriminala koji se bavi krijumčarenjem kokaina. Radi osiguravanja ove četiri vitalne funkcije organizovanog kriminala, te njihovih popratnih aktivnosti, razvijen je sistem kontrole državnog aparata, društva, ekonomije, politike i medijskog prostora balkanskih država, u čemu je Hrvatska danas danas najdrastičniji primjer. Međunarodni značaj balkanske trgovine heroinom najbolje se vidi iz činjenice da na svakih sto dolara, evra, legalnog novca u opticaju, u međunarodnoj ekonomiji dolazi daljnjih 15 dolara, evra ilegalnog novca. Razmera legalnog i ilegalnog novca u opticaju uglavnom je isti po svim kontinentima, ali se učešće pojedinih grana organizovanog kriminala po kontinentima menja. Dok je na primer, u Severnoj Americi preteže deo ilegalnog novca generisana trgovinom kokainom, u Evropi je preteže deo generisan generisan heroinom. Direktor austrijske kriminalističke policije objasnio je 2008. godine u Zadru, na gore spomenutoj konferenciji evropskih i severnoameričkih državnih institucija za borbu protiv droge i organizovanog kriminala, da preko devedeset i pet posto heroina za Evropu dolazi preko Hrvatske. (Ostatak takođe ide preko Balkana, ali tako da preko albanske luke Durres (Drač) prelazi za Bari i druge gradove juga Italije, ali je i taj koridor logistički i organizacijski povezan s podzemljem u Hrvatskoj, osobito nakon što je kontrolu nad koridorom preuzeo klan Osmani. Ova ,,alternativna ruta" će se u budućnosti znatno proširiti, ali za sada daleko najveći deo heroina ide preko Hrvatske). Za razumevanje sistema transporta i distribucije heroina u Evropi treba poći od činjenice da se već više decenija (s izuzetkom juga Italije) grupe koje se bave ,,uvozom" i distribucijom heroina u Evropi međusobno ne sukobljavaju. Ta činjenica je najbolji indikator da su sve te grupe (od Britanskih otoka do Grčke, odnosno od Iberskog poluostrva do Finske) Finske) međusobno koordinirane, te da nad svima njima postoji skriveni centar centar moći i odlučivanja. odlučivanja. Da bi razumeli način na koji su sve te grupe koordinirane, te da bi na taj način razumeli ukupan položaj balkanskih mafija, odnosno kriminalne organizacije koja danas vlada Hrvatskom, u toj ukupnoj evropskoj organizacijskoj šemi heroinskog biznisa, treba poći od sledećih činjenica, (koje činjenice su već sastavni deo raznih udžbenika kriminalistike, te bezbednosnih i sličnih disciplina): • područje Skandinavije, zemalja nemačkog govornog područja, severne i srednje Italije, Grčku, te područje bivših komunističkih zemalja ,,od Estonije Estonije do Makedonije" kontroliše albanska heroinska heroinska mafija, i to vrlo često u tesnoj saradnji sa kurdskom mafijom, koja je očito podređena albanskoj mafiji. S obzirom na muslimanske sekte koje dominiraju dominiraju pojedinim pojedinim mafijama, mafijama, albansku albansku mafiju još nazivaju nazivaju i Bektašijsk Bektašijskom om mafijom, mafijom, dok se kurdsku mafiju još naziva i Alavitskom mafijom, • područje od Amsterdama do Madrida kontroliše arapska mafija, a toj mafiji su nadređene grupe Arapa Senusita, • područje Britanskih ostrva kontroliše "turkofona Alavitska mafija". U suštini se smatra da su sve ove mafije istorijski nastale iz saradnje jugoslavenskih, sirijskih i libijskih tajnih službi za vreme Hladnog rata, te da danas u koordinaciji tih mafija glavnu ulogu igraju sirijske tajne službe, a da sa njima tesno sarađuju balkanske kriminalne društvene elite, te libijske, iranske i sudanske tajne službe. Koreni ovog fenomena nalaze se u tesnoj saradnji koju su Jugoslavija i Sirija uspostavile za vreme H ladnog rata, gde je sa jugoslovenske strane tu saradnju vodio Stevo Krajačić. Krajačić je 1936. za Kominternu preuzeo komunistički obaveštajni aparat, te je 1942. preuzeo i operativno vođenje obaveštajnog aparata Komunističke parije Jugoslavije. Premda je 1960.-tih Krajačić nominalno penzionisan, ostao je sve do svoje smrti, krajem 1986. stvarna siva eminencija obaveštajnog aparata Jugoslavije. Krajačić je SVOJU aktivnost, još pre Drugog svetskog rata fokusirao na Zagreb, tako da je i saradnja Jugoslavije i Sirije Sirije u međuna međunarod rodnom nom krijum krijumča čaren renju ju i drugim drugim aktivn aktivnost ostima ima,, svoje svoje sedišt sedištee imala imala u Zagreb Zagrebu, u, pri čemu čemu je krijumčarenje droga maskirano kroz aktivnosti spoljne trgovine. U toj aktivnosti se za Krajačića još od 1960.-tih spominjao operativac Franjo Gregurić, koji je od Krajačića, a po njegovoj njegovoj izričitoj izričitoj želji, želji, 1986 1986.. godine godine preuzeo preuzeo celokupn celokupnuu obav obavešta eštajno-po jno-podzem dzemnu nu aktivnost aktivnost međunaro međunarodnog dnog krijumčarenja koje je Jugoslavija kroz decenije razvijala. U toj aktivnosti se Sirija, kako se Jugoslavija raspadala, nametnula kao voda. Pri tome je za Siriju bilo značajno da je u toj zemlji na vlasti manjinska muslimanska sekta Alavita, koje se smatra podgrupom unutar šitskog Islama (odnosno grupom unutar tzv. imamitskog šijitizma, dakle glavne od četiri grane Šijitizma, koja dominira Iranom, Irakom, jugom Libana i Azerbajdžanom). Azerbajdžanom).
Sirija je svoju trgovinu drogama temeljila na razvijanju grupa koje su ili direktni sledbenici alavitskog Islama, ili pak sledbenici sledbenici vrlo srodnih sekti. Tako Tako je u saradn saradnji ji sa jugosl jugoslav avens enskim kim služb službama ama,, od kraja kraja 196 1960-t 0-tih ih god godina ina na Kosov Kosovuu jačanj jačanjaa grupac grupacija ija bektašitskih Albanaca. Albanaca. Kosovski Albanci su preko 80 odsto Suniti, a preostalo čine Rimokatolici kojih je 2 do 3 odsto, te Bektašiti kojih je 15 ili nešto više od 15 odsto. Međutim celokupna elita Kosova građena je s osloncem na manjinske Bektašite, koji su po veri zapravo ogranak Alavita, tako da se danas često puta nazivaju "Bektašijski Alavije". Tako su i Kosovom i Sirijom upravljali pripadnici srodnih sekti, koje su kao manjinske upravljale večinski Sunitskim stanovništvom. U toj saradnji Jugoslavije i Sirije, i u tom savezu kosovskih Bektašija i sirijskih Alavija, nastala je tzv. Albanska heroinska mafija. Tu mafiju su organizirale jugoslavenske tajne službe, ali u direktnoj saradnji sa sirijskim službama. Istovremeno je Sirija razvijala i gerilsku aktivnost alavitskih Kurda u Turskoj, iz čega je nastala tzv. Kurdska radnička stranka - PKK, u početku isključivo gerilska kurdska organizacija, koja se kasnije tranformisala u organizaciju koja se fokusira na trgovinu drogama.
Slaganje mafijaškog mozaika Tursko stanovništvo u većini čine sunitski muslimani, ali manjinu etničkih Kurda većinom čine Alaviti. Interesantno je da Kurdi Suniti, a isto tako i Kurdi nemuslimani; Yazidi, uglavnom sarađuju sa turskom vladom, dok Kurdi Alaviti uglavnom podržavaju radikalni otpor, pri čemu č emu na Siriju gledaju kao na zemlju gde vladaju pripadnici njihove sekte. Isto Isto tako tako među među etničk etničkim im Turcim Turcimaa postoj postojee manjin manjinsk skii Alavit Alaviti,i, koji koji u Tursko Turskojj uglavn uglavnom om podrža podržavaj vaju u radikalni otpor, i pri tome sarađuju sa radikalnim Kurdima. Tako su konflikti konflikti u Turskoj Turskoj u suštini suštini konflikti na relaciji relaciji Suniti-Šiti Suniti-Šiti,, koji se samo delimično delimično manifestuju manifestuju kao etnički sukob ,,Turaka i Kurda". U ovom okruženju nastale su albanska i kurdska mafija, koje na području Srednje Evrope (Skandinavija, zemlje nemačkog govornog područja, tranzicijske zemlje od ,,Estonije do Makedonije", područje severne i srednje Italije i Grčka) izuzetno dobro funkcionišu, koje su koordinirane iz Sirije, pri čemu je albanska mafija dominantna kurdskoj. Takođe je nastala i tzv. ,"turkofona" mafija na Britanskim ostrvima, koju vode pripadnid Alavitske sekte, i koja je na taj t aj način povezana sa albanskom i kurdskom mafijom. Budući da na ovaj način sirijske i jugoslavenske tajne službe nisu mogle da integrišu tržište droge na području Belgije, Francuske i Iberskog poluotoka, trebalo je u ,"biznis" uvući brojne arapske useljenike, koji su gotovo isključivo Suniti, i koji dolaze iz zemalja Magreba (Maroko, Alžiri, Tunis). Stoga su jugoslavija i Sirija uključile Libiju u savez trgovine drogama, i to sa ciljem da Libijci preuzmu kontrolu ovog dela Evrope. (Iako su i Jugoslavija i Sirija imale dobre veze sa Alžirom i Tunisom, smatrale su da su njihove vlade previše ,"prozapadne" da bi im mogli verovati.) U odabiru Libije kao partnera od velike važnosti je bilo to da su na vlasti u Libiji pripadnici muslimanske sekte Senusita, koja predstavlja brojnu manjinu i u Alžiru i u Tunisu, te je prisutna i među doseljenicima u Zapadnoj Europi. Senusiti, iako predstavljaju ogranak Suita, imaju sličnosti sa Bektašitima, i to na način da i Senusiti i Bektašiti imaju dvostruki identitet; Senusiti su Suniti i mistici (Sufije), a Bektašiti su Šiti i mistici (Sufije). Obe sekte su organizirane kroz tzv. derviške redove, tj. bratstva koja neki upoređuju sa redovničkim zajednicama u Hrišćanstvu. Plan atentata na predsednika SAD-a trebao da posluži za izazivanje sukoba Zapada i Istoka, kao i za odvraćanje pažnje sveta od džihada i krijumčarenja heroina kojim se džihad finansira.plan atentata na predsednika SAD-a trebao da posluži za izazivanje sukoba Zapada i Istoka, kao i za odvraćanje pažnje sveta od džihada i krijumčarenja heroina kojim se džihad finansira. Međunarodna zajednica je "pala na ispitu" jer se nije bila posvetila suzbijanju organizovanog kriminala na Balkanu i suzbijanju njegovog uticaja na politiku i društvo zemalja Balkana, te na državni aparat (policiju, tajne službe, pravosuđe...) balkanskih zemalja.
3. Na Balkanu će opet biti ružno Albanska mafija je suočila Sanadera sa dokumentima o tome kako je prao novac preko austrijske Hypo banke, te kako je sa Božom Prkom i Matom Granićem ukrao deset miliona državnih evra, te ih "sklonio" i podelio sa njima, a sve preko Hypo banke. Sanader je bio primoran na saradnju, te je određeno da će albanska heroinska mafija,
preko Dubravka Derka, koji je za Karamarka i Gregurića vodio krijumčarenje ilegalnih imigranata preko Hrvatske, preuzeti policiju, i to redovnim konkursom za direktora policije. No kad je o Derku objavljeno da je on zapravo krijumčar ilegalnih imigranata, ovaj konkurs je, pod pritiskom međunarodne zajednice, zajednice, početkom septembra propao. Usledio je Karamarkov udar. Nakon raspada Jugoslavije sirijska je služba polako preuzimala komunističko podzemlje Balkana, pri čemu se oslanjala na Zagreb i Franju Gregurića, te je uz Libiju integrisala Sudan. Ovde je pomogla činjenica da je na vlasti u Sudanu sekta Mahdita, vrlo srodnih Senusitima, koji se opet na Siriju vežu preko Bektašita, tj. na isti način kao i libijski Senusiti. Stoga je ulazak Sudana u ovaj savez dodatno ojačao prestiž albanske mafije prema sirijskim tajnim službama. Najzad, u ovaj savez se polako uključivao i Iran, koji zadnjih godina predstavlja vojnu i ekonomsku silu tog saveza, ali silu koja se u poslovima međunarodnog krijumčarenja, te u obaveštajnom sektoru, i dalje oslanja na Siriju, koja predstavlja svojevrsnu obaveštajnu i podzemnu regionalnu silu Bliskog istoka. Tokom vremena je albanska mafija razvijala tri centra moći i odlučivanja, koja je međusobno koordinirala sirijska tajna služba: • "švajcarski centar" oko Beghjeta Pacollia (Bedžeta Pačolija); • "hamburški centar" oko Qazima (Qasima, Ćazima) Osmanija i njegove braće; • "prištinski centar" gdje se, barem kad su u pitanju odnosi prema ostalim balkanskim centrima podzemlja, kao vođaa spomin vođ spominje je Fllori Fllorim m Malloc Mallocuu (Fljor (Fljorim im Maljok Maljoku) u) zvani zvani "Fljok "Fljoki", i", koji koji se danas danas najvje najvjeroj rojatn atnije ije nalaz nalazii na odsluženju višegodišnje zatvorske kazne u Makedoniji. Sva tri centra imaju korene u nekadašnjoj Službi državne bezbednosti SAP Kosovo, (Fllorim Mallocu je, poput npr. Gregurića ili Jakše Barbića, završio kontraobaveštajnu akademiju JNA u Pančevu), koju službu je za vrijeme Hladnog rata vodio Selim Broshaj (Seljim Broša), koji je bio izuzetno blizak Pacolliu i kojeg je Pacolli likvidirao i potom nasledio na čelu ukupnog albanskog podzemlja. podzemlja. Međutim, Pacolli je tokom vremena ušao u niz sukoba (sa Rusijom nakon afere "obnove Kremlja", te sa švajcarskim vlastima), pa je u zadnjih sedam do osam godina prepustio ostalim klanovima potpunu samostalnost, te je pristupio klanu Osmani vodeći za njih poslove na Kosovu, povezane sa poslovima u Albaniji. Tako je albanska heroinska mafija koristila teritoriju Republike Hrvatske, te svu raspoloživu logistiku njenih tajnih tajnih službi službi za transport transport heroina heroina u Evropu. Evropu. Osim Evrope, Evrope, heroin koji ide preko Hrvatske Hrvatske paku pakuje je se u Evropi u kontejnere robe koja iz Europe odlazi za Severnu Ameriku, Japan, Australiju i ostatak sveta, tako da je Hrvatska bila značajno tranzitno tranzitno područje. Osim toga, Hrvatska pruža i značajne usluge pranja novca. Hrvatska je, preko manipulacija sa trgovinom brašnom, korišćena korišćena i kao jedno od "skladišta" heroina heroina (uz Kosovo i Avganistan). Avganistan). Međutim, Hrvatskom je, sve do početka leta 2008. godine, upravljala lokalna komunistička mafija, koja je potekla iz nekadašnjih jugoslavenskih tajnih službi i koja je u prvoj polovini 1990-ih, a kako su svedočili bivši nemački obaveštajci, bila sklopila savez sa nemačkim obaveštajnim službama, te je "za lojalnost" bila nagrađena sa 800 miliona nemačkih maraka. Tu mafiju, koja je nastala transformacijom komunističkog obaveštajnog aparata u podzemnu organizaciju, vodio je Franjo Gregurić, koji je u zadnjoj fazi komunizma, kao direktor državnog državnog spoljnotrgovinskog spoljnotrgovinskog monopola ( Astra Zagreb) kontrolisala trgovinu heroinom. Upravo je Gregurićeva mafija u prvoj polovini 1990-ih godina preuzela kontrolu nad bankarskim sustavom, prehrambenom, prehrambenom, duvanskom i farmaceutskom industrijom, sistemom kreditnih kartica i delom osiguravajućeg osiguravajućeg sektora, te je u drugoj polovini 1990-ih, u haotičnoj i kriminalom obeleženoj privatizaciji industrije uništila veći dio privrede u Hrvatskoj, i to naročito preko banaka koje su gurale firme fir me u stečaj, da se domognu deonica koje su te firme imale kod samih banaka, ali i da se domognu njihovih nekretnina. nekretnina. Gregurić je još od kraja 1980-ih kao jednog od svojih najbližih saradnika imao Tomislava Karamarka, kojeg je početkom 1990-ih (nakon što je ovaj uspješno organizirao uništavanje državnih arhiva) postavio za šefa kabineta Vlade. Kasnije je Karamarko preuzimao, dio po dio, sistem obaveštajne službe, pri čemu mu je u napredovanju, osim ličnog talenta, pomogla i veza sa albanskim dilerom droge Amirom Muharemijem, te povezanost s pokojnim Osmano Osmanom m Muftić Muftićem, em, prvim prvim ambasa ambasador dorom om Hrvats Hrvatske ke u Teher Teheranu anu.. Karama Karamarko rko je prilik prilikom om svog svog uspona uspona u obaveštajnom aparatu preduzeo još jedan važan korak koji mu je omogućio ulazak u strukturu albanske heroinske mafije: konvertirao je - preko svoje supruge Enise - na muslimansku veru. Da bi to prikrio, organizovao je sistematsko dezinformisanje o svom navodnom članstvu u elitnoj katoličkoj organizaciji Opus Dei, koja je na kraju javno demantovala da bi s njim ikada išta imala. A u privatnom razgovoru potkraj 2008. godine biskup Valentin Valentin Pozaić, inače isusovac, isusovac, tvrdio mi je kako Kaptol ne podržava Karamarka, te kako Karamarko nikada nije imao veze niti s jednom crkvenom organizacijom. Šef podružnice podružnice
Ovaj odnos snaga slomio se ove godine, godine, kada je objavljen objavljen dokument dokument američko američkogg Kong Kongresa resa o tome da je Franjo Gregurić krijumčario uran za izgradnju ilegalnog nuklearnog oružja. To je pokrenulo određene sudske postupke u Nemačkoj i Švicarskoj, te je pred leto 2008. godine međunarodna zajednica od hrvatskog premijera Ive Sanadera zatražila hapšenje Gregurića. Sanader je isprva obećao hapšenje, a onda se dogodio preokret u samoj Hrvatskoj. O prirodi tog preokreta postoje dve teorije: • teorija o slabom i ucenjenom Sanaderu, • teorija o Sanaderu kao nasledniku Gregurića i novom šefu mafije. Prva teorija polazila je od toga da je Gregurić pod ovim pritiskom međunarodne zajednice prepustio svu vlast u Hrvatskoj albanskoj heroinskoj mafiji, te je u dogovoru sa albanskom mafijom (na sastanku u julu 2008. u Zagrebu, kojem je predsedao Qazim Osmani "Felix") za lokalnog šefa albanske mafije za Hrvatsku određen Tomislav Karamarko. Albanska mafija je tada, po ovoj teoriji, suočila Sanadera sa dokumentima o tome kako je prao novac preko austrijske Hypo banke, te kako je sa Božom Prkom i Matom Granićem ukrao deset miliona državnih evra, te ih "sklonio" i podelio sa njima, a sve preko Hypo banke . Sanader je bio primoran na saradnju, te je određeno da će albanska heroinska mafija, preko Dubravka Derka, koji je za Karamarka i Gregurića vodio krijumčarenje ilegalnih imigranata preko Hrvatske, preuzeti policiju, i to preko redovnog konkursa za direktora direktora policije. No, kad je o Derku objavljeno da je on zapravo krijumčar ilegalnih imigranata, ovaj konkurs je početkom septembra 2008. godine propao. Nakon toga je tadašnji direktor policije, Marijan Benko dao garancije Zapadu da će se boriti protiv trgovine drogama, te je jedanaest dana nakon toga, dok su se Benko, i njegov saveznik, državni advokat Mladen Bajić, nalazili u inostranstvu, Benko smenjen, a kao povod je organizovao ubistvo Ivane Hodak. Nakon tog ubistva Karamarko je u policiju doveo ili unapredio više od 250 ljudi, čime je celokupan sistem potpuno podređen podređen - preko tih ljudi i hrvatske hrvatske tajne službe, službe, albanskoj heroinskoj heroinskoj mafiji. Po ovoj teoriji Karamarko je preuzeo i sve "popratne aktivnosti" koje prate albanski heroinski biznis, kao što je trgovina belim robljem, a isto tako i krijumčarenje duhana preko Tvornice duvana Rovinj, odnosno Adris grupe , što su domaći komunistički mafijaši do sada uglavnom organizovali organizovali bez Albanaca. Na ovaj način je Karamarko - po ovoj teoriji - preuzeo i domaći bankarski sistem, odnosno njegove funkcije pranja novca od mafije. No, za razliku od Gregurića, koji je u suštini bio samostalan, Karamarko je samo "šef podružnice" albanske mafije, i kao takav podređen klanu Osmani. Dupla igra Po drugoj teoriji, Gregurić nije mogao samostalno predati vlast, te je još uvijek bio obavezan na lojalnost nemačkim obaveštajnim službama, koje su mu, prije dvadeset godina isplatile 800 miliona maraka za lojalnost (kojim novcem je on dovršio preuzimanje banaka, prehrambene, prehrambene, farmaceutske i duvanske industrije u Hrvatskoj). Po ovoj teoriji Gregurić je napravio kompromis između Nemaca i Albanaca, te je policiju dao Albancima, dok je kao svog naslednika - šefa domaće mafije - imenovao samog premijera Ivu Sanadera. Sanader je tako preuzeo bankarski sistem, prehrambenu, duvansku i farmaceutsku industriju, pranje novca (u kojem je lično iskusan), krijumčarenje duvana i ostale "domaće" aktivnosti. Po ovoj teoriji, nakon što je izbila međunarodna afera sa krijumčarenjem raketnog sistema S 300 iz Hrvatske u Iran, Nemci, odnosno Sanader i Albanci, odnosno Karamarko su se razišli, te su Nemci obećali međunarodnoj zajednici da će Sanader "počistiti stvar". Potom je navodno određena eliminacija Karamarka, Muharemija, Pacollia i braće Qazima, Burima, Bashkima i Bekima Eroglu Osmani, i to od hapšenja do drugih metoda. Karamarko je, prema određenim izvorima, prvo dao obećanje lojalnosti Sanaderu, ali obe grupe, nemačke obaveštajne službe i Sanader, te albanska heroinska mafija i Karamarko, pripremale su međusobni obračun, na koji su ih naterali određeni faktori u međunarodnoj međunarodnoj zajednici. Analitičari koji smatraju da je ova teorija tačna, veruju da je Gregurić od početka savetovao Karamarku da "igra duplu igru", te je njega i Karamarka iznenadila samo brzina kojom su se morali sukobiti sa Sanaderom. Upravo zbog toga Karamarko je krenuo u svoj konačni, unutarmafijaški obračun sa Sanaderom. Po ovoj teoriji nemačke su službe, kako bi oslabile klan Osmani, gurnule Karamarka u sukob sa srbijanskom mafijom. Ovi analitičari kalkulisali su i da bi Sanader mogao dati ostavku, te se povući, i poput Gregurića, tražiti amnestiju za sva kaznena dela koja je počinio, ili da bi mogao nastaviti služiti kao pion Karamarku. Po ovoj pretpostavci Nemci očekuju totalni haos u Hrvatskoj, te stranu intervenciju u tu tragičnu zemlju, a pri tome u tišini rade na ocepljenju Istre, koja bi im, nakon stavljanja Hrvatske pod protektorat Zapada, služila kao izlaz na "toplo more".
U svakom slučaju, obe ove teorije se slažu u oceni da su funkcije pranja novca i krijumčarenja ilegalnih imigranata u potpunosti vezane na funkciju krijumčarenja heroina, te da odnosi snaga u krijumčarenju heroina definisanju i odnose snaga u krijumčarenju ilegalnih imigranata i pranju novca. Tako se svi slažu u oceni da funkciju pranja novca preko hrvatskog bankarskog sistema organizuje, i to već skoro dva decenije, tandem Jakše Barbića i Mladena Vedriša, uz pomoć uprava banaka. U pogledu funkcije krijumčarenja ilegalnih imigranata, svi se u ocenama slažu da tu aktivnost, i to od njenih početaka, sredinom sredinom prošle decenije, vodi i organizuje Dubravko Derk, Derk, koji je, kao obaveštajac, direktno podređen podređen Karamarku, i to kao svojevrsni "direktor sektora". Pri tome se smatra da Derk direktno komunicira i sa kurdskom mafijom, pa predstavlja istovremeno i operativnu vezu između kurdske i albanske mafije. Budući da Derk nije konvertirao na muslimansku veru, smatra se da je relativno jaka i stabilna pozicija Derka garantovana isključivo podrškom koju mu daje Kurdska radnička stranka (PKK), odnosno kurdska mafija. U protivnom bi, bez ove ove kurdske podrške, podrške, Derk bio zamenjen zamenjen Muharemijevim Muharemijevim operativcima, Albancima. Albancima. Analitičari takođe smatraju da je i kontrola vodnih izvora, o kojima je na početku ovog teksta bilo više reči, a koje direktno kontroliše Branko Mikša, u poziciji da prati odnos snaga u heroinskom biznisu. Stoga je, po jednoj teoriji, Mikša nakon abdikacije Gregurića priznao vodstvo Karamarka, a po drugoj teoriji je priznao vodstvo Sanadera. Odnos snaga Međutim, odnosi snaga u krijumčarenju kokaina su bitno drugačiji. Prije svega, Gregurić je imao dva paralelna biznisa krijumčarenja kokaina, i to: • "kubansku i paragvajsku vezu", koje je još za vrijeme Hladnog rata razvijala jugoslovenska tajna služba. Kubanski deo te veze išao je preko konditorske industrije i trgovine šećerom, pri čemu su, osim Hrvatske, sarađivale i druge bivše jugoslovenske republike, dok je bolivijski kokain, preko Paragvaja, krijumčario tzv. Norvalski ogranak jugoslovenske obaveštajne mafije. Uz ovaj Norvalski ogranak veže se i krijumčarenje oružja, što uključuje i nedavni transfer raketnog sistema S 300; • "ukrajinsku vezu", koju je Gregurić razvijao sa Semjonom Mogiljevičem. Ova veza podrazumeva transport kokaina preko venecuelanske venecuelanske vojne tajne službe u Afriku, prekrcaj kokaina u druge brodove, koji iz Afrike odlaze prema Ukrajini, te krijumčarenje krijumčarenje iz Ukrajine za Hrvatsku, i onda preko Evrope i kontejnera kontejnera robe koja se se iz Evrope izvozi za SAD, Australiju, Pacifičku Aziju, itd., transport kokaina u ostatak sveta. Ova "ukrajinska" veza je daleko jača po količini droge od "kubanske i paragvajske". Analitičari smatraju da je Karamarko preuzeo samo "kubansku i paragvajsku" vezu, zajedno sa Norvalskim ogrankom mafije i njegovim aktivnostima vezanim za krijumčarenje kokaina, oružja, te ukradenih automobila. Međutim, smatra se da sa glavninom kokainskog biznisa klan Osmani, odnosno albanska heroinska mafija i Karamarko nemaju ništa. Čini se da je Gregurić Gregurić od početka početka u ovoj aktivnosti aktivnosti radio isključivo isključivo kao "sirijski "sirijski čovjek", čovjek", te da je uveo sirijske sirijske službe preko Mogiljeviča u Ukrajinu. Stoga se smatra da su Sirijci uspostavili potpuno autonomnu organizaciju organizaciju za kokain, te da, uz pomoć nekih obaveštajnih barona Evrope, samostalno kontrolišu taj biznis. To znači da uz Karamarka i klan Osmani, postoji još jedna, potpuno nevidljiva i paralelna kriminalna struktura, koja se bavi isključivo kokainom. To bi značilo da bi čak i nekom hipotetskom eliminacijom klana Osmani i Karamarka ostala u Hrvatskoj još jedna, nevidljiva tajna organizacija - kokainska mafija. Među značajnijim ljudima vezanim za albanske i sirijske krijumčarske operacije, a koji su na određeni način povezani sa ovom aktivnošću, treba svrstati Beghjeta Pacollia, koji za ovu aktivnost osigurava neke političke i obaveštajne veze po Evropi, te sirijskog obaveštajca Fehima Sejarija, koji je povezan sa klanom Osmani. No, ni Sejari ni Pacolli Pacolli nisu glavni u toj aktivnosti, aktivnosti, a ta aktivnost, aktivnost, preko sirijskih službi, službi, uključuje: a) venecuelansku vojnu obaveštajnu službu, b) neke vlade u Africi, c) niz subjekata u Ukrajini, d) Mogiljevičevu mafiju, odnosno deo koji je nakon hapšenja Semjona Mogiljeviča vezan na Ukrajinu i koji sarađuje sa Sirijom, e) deo organizovanog kriminala u Hrvatskoj i na Balkanu izvan dometa uticaja klana Osmani, te f) neke obaveštajne barone na Zapadu. Stoga se smatra da su pojedinci i grupe koji su u Hrvatskoj u ovo uključeni izravno na vezi sa određenim stranim obaveštajnim centrima koji se bave ovim poslom. To je ujedno jedina aktivnost koju Franjo Gregurić, prilikom svoje abdikacije, nije preneo ni na Karamarka ni na Sanadera. Rat klanova
U kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu moglo se čuti nakon slučajeva Hodak i Pukanić da "Hrvatska tone u haos", odnosno da je u Hrvatskoj "započeo rat kriminalnih klanova". Pri tome se ističe da su "vođe klanova nedorasli zadatku", odnosno da su te vođe klanova "ispustili uzde iz ruku". Diplomatski izvori pri tom naglašavaju da je u Hrvatskoj "elita izgubila sposobnost samostalnog vođenja zemlje" i da se to dogodilo "u najgorem trenutku", tj. kad se "svet nema vremena baviti Hrvatskom", odnosno kad "svet nema novaca da ga troši na Hrvatsku". Stoga su se već krajem 2008. i početkom 2009. godine mogle čuti procene da će "na Balkanu opet biti ružno", i da bi mogla "izbiti kriza koja će staviti na iskušenje sposobnost Evropske unije da se nosi sa sigurnosnim problemima". Pri tom se ističe da je Hrvatska celo dvadeseto stoleće imala "vrlo centralizovan politički sistem", pa se tako ističe "45 godina komunističke vlasti", za vrijeme koje je Hrvatska, kao "jedna potpuno ruralna i prilično zaostala zemlja transformisana u urbanu i industrijsku zemlju", te se ističe da su komunisti, odnosno kadrovi njihovih tajnih službi, nastavili "iz senke" vodili sistem u Hrvatskoj sve do jula 2008. godine. Među svima koji se na bilo koji način bave Hrvatskom vlada konsenzus u mišljenju da je glavni centar moći i odlučivanja u toj zemlji, i to u razdoblju od kraja 1986. godine pa do jula 2008. godine, tj. kroz gotovo dvadeset i dve godine, bio Franjo Gregurić, koji je u julu 2008. godine "abdicirao". Gregurić je u komunizmu vodio državni monopol spoljne trgovine, firmu "Astra" iz Zagreba, preko koje je ne samo Hrvatska već i "pola Jugoslavije", tj. znatan dio Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova i Makedonije održavao spoljnu trgovinu. Preko "Astre" je Gregurić za jugoslovenske tajne službe vodio svu trgovinu Jugoslavije, od nafte i oružja do tajne trgovine drogama, a preko njega je išlo i pranje novca. Time je Gregurić faktički bio jedan od najmoćnijih ljudi ne samo u komunističkim tajnim službama već i u komunističkom sistemu uopšte. On je ovu poz pozici iciju ju "na "nasle sledio dio"" iza smrti smrti Steve Steve Krajač Krajačića ića.. Krajač Krajačić ić je bio "siva "siva emine eminenci ncija" ja" komun komunist ističk ičkih ih obaveštajnih službi Jugoslavije, Jugoslavije, koji je bio jedan od najbližih saradnika diktatora Tita, koji je Tita nadživeo punih šest godina, (umro je početkom 1987) i koji je iz Zagreba nastavio "u dubokoj senci" da vodi tajne službe tog režima. Po Krajačićevoj želji, njega je nasledio jedan od njegovih najbližih saradnika, Franjo Gregurić. Gregurić je preživio pad komunizma, komunizma, te je iz senke senke nastavio da vodi ostatke Krajačićeve Krajačićeve organizacije. organizacije. Gregurićevo zdravstveno stanje se tokom 2007. godine i 2008. godine rapidno pogoršavalo, te se početkom jula 2008. godine morao povući s čelnog mesta ove organizacije. Od tada se iznemogli Gregurić spominje samo kao savetnik ("consigliere") jednom od svojih naslednika, Tomislavu Karamarku. Stoga je u stranim diplomatskim krugovima 2008. godine postojao konsenzus oko toga da je u tom trenutku "aktuelno pitanje u Hrvatskoj" bila borba oko "Gregurićevog nasleđa", tj. ko će preuzeti i učvrstiti kontrolu nad sistemom koji je iza sebe ostavio Franjo Gregurić.
Domagoj Margetić, rođen u Zagrebu 1974. godine, hrvatski je novinar-istraživač i bivši političar. Glavni i odgovorni urednik je Internet portala necenzurirano.com. Član je Committee of Concerned Journalists, Internet Freedom i Save The Internet.com Coalition, a potpisnik je i Internet Freedom Declaration of 2007. Karamarko je, prema određenim izvorima, prvo dao obećanje lojalnosti Sanaderu, ali obe grupe, nemačke obaveštajne službe i Sanader, te albanska heroinska mafija i Karamarko, pripremale su međusobni obračun, na koji su ih naterali određeni faktori u međunarodnoj zajednici. Hrvatskom je, sve do početka leta 2008. godine, upravljala lokalna komunistička mafija, koja je potekla iz nekadašnjih jugoslovenskih tajnih službi, i koja je u prvoj polovini 1990-ih, a kako su svedočili bivši nemački nemački obaveštajc obaveštajci,i, bila sklopila sklopila savez sa nemačkim nemačkim obaveštaj obaveštajnim nim službama, te je "za lojalnost" lojalnost" bila nagrađena sa 800 miliona nemačkih maraka.
4. Sanaderove ambicije ugrozile paralelnu vlast Gregurić je početkom 1990-ih u dogovoru sa Beogradom podsticao rat na prostoru bivše Jugoslavije, te je za vreme trajanja rata imao značajan uticaj na tok toga rata, kojeg je iskoristio kako bi celokupni bankarski sistem stavio pod kontrolu svog obaveštajnog sistema. Tako su banke izostavljene iz državne privatizacije, vlasništvo nad njima je bilo tabu-tema, da bi se od kraja prošle decenije one počele kititi zvučnim zvučnim stranim imenima. Pri tome su postojala tri modela sakrivanja vlasništva nad bankama: • zamena deonica, tako da domaći vlasnici banke postaju deoničari strane banke, koja nominalno postaje deoničar u domaćoj banci, pri čemu se rade tajni ugovori koji domaćem menadžmentu daju odrešene ruke, što je napravljeno u slučaju najveće hrvatske banke - Zagrebačke banke;
• osnivanje franšize strane banke, pri čemu se domaćim novcem, koji je ilegalno iznesen iz zemlje, osniva nomina nominalno lno strana strana ban banka, ka, koja koja nomina nominalno lnom m strano stranom m princi principa palu lu plaća plaća nak naknad naduu za korišć korišćenj enjee imena imena,, što je napravljeno u nizu slučajeva, kao npr. u slučaju Raiffeisen bank Austria d.d. Zagreb; • fiktivna prodaja banke, koju strana banka kupuje domaćim novcem i za naknadu figurira kao vlasnik. Na taj način je domaći bankarski sistem ostao pod kontrolom kadrova nekadašnje komunističke obaveštajne službe i članova njihovih porodica. Na isti način su duvanske, duvanske, prehrambene prehrambene i farmaceutske farmaceutske industrije u Hrvatskoj Hrvatskoj postale "privatne" "privatne" pre privatizacije. Tako je i pitanje ko je i kako "privatizovao" velike državne sisteme poput Fabrike duvana Rovinj , prehrambenog giganta Vindija iz Varaždina ili farmaceutske kuće Pliva, ostalo tabu-tema u Hrvatskoj. Nijedna od njih nije prošla postupak privatizacije preko Hrvatskog fonda za privatizaciju, kojem je nakon završetka rata ostalo tek manje od polovine nacionalnog bogatstva za privatizaciju, dok su cele privredne grane u tišini proglašene privatnima, iako nikakve stvarne prodaje nije bilo. U prošloj deceniji te kvaziprivatne firme nisu ni skrivale svoju povezanost. Tako su se predstavnici Fabrike duvana Rovinj , Plive i Zagrebačke banke međusobno rotirali po nadzornim odborima. Pri tome je Vindija, koju od 1960-ih godina vodi jedan te isti čovek, u tišini ostvarila kontrolu nad Varaždinskom bankom, te istu pripojila pripojila Zagrebačkoj Zagrebačkoj banci. Piramidalna organizacija organizacija Franjo Gregurić je svoju organizaciju, koja je nastala iz komunističkih tajnih službi, organizovao na piramidalni način, tako da je na vrhu piramide ostala uska grupa njegovih najbližih saradnika. Većinu njih Gregurić je regrutovao po naslednoj osnovi, tako da su ti njegovi saradnici, premda je reč o ljudima od kojih su najstariji rođeni 1930-ih godina, a najmlađi početkom 1950-ih, regrutovani iz redova porodica vodećih ljudi komunističkog političkog sistema, a naročito obaveštajnog sistema. Ova grupa najužih saradnika okupljala se krajem pretprošle i početkom prošle decenije u kafiću Hennessy u Kačićevoj ulici u starom centru Zagreba, po čemu ih nazivaju Grupom iz Hennessya , odnosno Momcima iz Hennessya ( Hennessy Hennessy boys u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava predstavništava u Zagrebu). Među njima se još uvek ističu Branko Mikša, Mladen Vedriš, Tomislav Badurina, Franjo Luković i Jakša Barbić. Ovako je Gregurićeva ekipa kontrolisala ključne poluge finansijske i ekonomske moći u Hrvatskoj. Uz to je ista grupa kontrolisala i medije u Hrvatskoj, kao što je na primer, Europapress Holding . Pri tome je bitno da je ta grupa svoje međusobne odnose regulisala još u komunizmu; to su bili ljudi iz krugova komunističkih tajnih službi, s time da je većina njih već činila "drugu generaciju" iza vodećih ljudi prve generacije komunista koja je preuzela vlast nakon Drugog svetskog rata, te da je ta grupa iskoristila rat početkom prošle decenije, koji je podsticala i na čiji tok je imala velik uticaj, da svoj uticaj iz komunizma dodatno učvrsti i "modernizuje", tj. da već postojeći uticaj postavi na "novim osnovama", tj. na novostečenoj finansijskoj moći u društvu. Celo vreme, još od davne 1986. godine, tu vodeću grupu ljudi u Hrvatskoj vodio je jedan jedini čovjek - Franjo Gregurić, koji se u julu prošle godine povukao. Stoga je njegovim odlaskom u Hrvatskoj nastao "vakuum moći". Gregurić, međutim, nije bio "sam" u Hrvatskoj. On je doduše bio najviši autoritet koji je preostao od nekadašnjeg komunističkog aparata, ali je morao da poštuje ključne geostrateške realnosti današnjeg sveta i jugoistočnog dela Evrope. Iako je Gregurićeva organizacija izvorno bila jugoslovenska i komunistička, ista je, radi opstanka, nominalno prihvatila i zagovarala zagovarala ideju hrvatskog nacionalizma, te se se geopolitički vezala vezala na Nemačku. Nemačku. Stoga je Gregurić već za vreme raspada Jugoslavije imao tesne veze sa nemačkim obaveštajnim službama MAD i BND, BND, koje koje je formal formalizo izovao vao poč početk etkom om 199 1990-i 0-ih, h, nak nakon on osamo osamosta stalje ljenja nja Hrvats Hrvatske, ke, tajnim tajnim ugo ugovor vorom om svoje svoje organizacije sa nemačkom obaveštajnom službom BND, (kojeg je sa hrvatske strane potpisao Josip Manolić), a prema kojem je BND BND isplatio 800 miliona nemačkih nemačkih maraka Gregurićevoj organizaciji organizaciji kao "cenu lojalnosti". lojalnosti". Nakon toga je nemačka obaveštajna služba dobila formalnu kontrolu nad hrvatskim obaveštajnim službama, te nad znatnim delom državnog aparata Hrvatske, dok je Gregurićeva organizacija iz senke sačuvala poluge finansijske i ekonomske moći, te se u "strateškim" pitanjima usko koordinirala sa nemačkim tajnim službama. Tako se u diplomatskim kuloarima u Zagrebu svojevremeno mogal čuti termin "Gregurićevo tajno oružje", što se odnosilo na tajno savezništvo nemačke demokratije i njenih bezbednosnih službi sa Gregurićevom tajnom kriminalnom organizacijom, koje savezništvo je Nemačkoj dalo prednost u ovom delu sveta pred drugim silama, dok je Greguriću i njegovoj organizaciji omogućilo međunarodnu zaštitu od stranih policijskih, pravosudnih i sličnih institucija, koje bi, da nije bilo ovog "tajnog oružja" u vidu saveza sa Nemcima, Gregurićevu organizaciju tretiralo kao fenomen organizovanog kriminala, odnosno kao kriminalni entitet. "Brak iz interesa, a ne ljubavi"
Nemačka sebe istorijski vidi kao najjaču zemlju evropskog kontinenta, i svoje strateške planove uvek gradi na nacionalnoj osnovi, onako kako je istorijska himna Nemačke u svojim stihovima govorila: "Nemačka, Nemačka iznad svega, iznad svega na celome svetu". Pri tome su formalna zaklinjanja u "multilateralnost", "evropsko zajedništvo", "transatlantsko savezništvo", "posebne odnose sa Francuskom" i slično, od sporednog značenja. Važno je da se pokazalo da je Nemačka ostala vodeća industrijska zemlja Evrope i da je celo područje tranzi tranzicij cijski skihh držav država, a, "od Estoni Estonije je do Maked Makedoni onije" je",, odn odnosn osnoo "od Sloven Slovenije ije do Jerme Jermenij nije", e", pod sve većim većim ekonomskim uticajem Nemačke. Globalno je Nemačka sa trećeg mesta (iza SAD-a i Japana) pala na četvrto po značaju, ali je do toga došlo zbog uspona Kine. No ako se uspeh Kine zanemari, Nemačka je u odnosu na ostale zapadne zemlje ojačala, pa stoga sebe prirodno vidi kao velesilu. Nemačka istorija teži "izlazu na toplo more", te od devetnaestog devetnaestog veka to "toplo more" nemački stratezi vide u Jadranu, kao delu šireg mediteranskog prostora. Stoga se još od devetnaestog devetnaestog veka u Nemačkoj na Hrvatsku gleda kao na "nemački izlaz na toplo more". Osim toga se u znatnom delu Hrvatske (od severa Moslavine pa do Plitvica), te u zapadnom delu Bosne i Hercegovine vidi "jedno veliko integrisano područje zaliha voda", koje bi dugoročno moglo davati vodu za nekoliko desetina miliona ljudi, budući da se od sredine ovog veka, zbog demografskog rasta zemalja u razvoju te zbog zagađenja i globalnog zagrevanja, očekuju globalne nestašice pitke vode, pa prostor "od Crne Mlake do vrha Vrbasa" predstavlja veliki potencijal vode koji bi, samo po sebi, bio dovoljan za podmirenje rastućih nemačkih vodnih potreba tokom celog ovog veka. Iako je današnja Nemačka izgrađena na ideji antifašizma, odnosno na porazu imperijalne, nacističke Nemačke u Drugom svetskom ratu, nemački stratezi smatraju da je "mit o Drugom svetskom ratu", kako ga zovu, "štetan za strateške interese Nemačke", te smatraju da je "prirodna uloga Nemačke na Istoku, uloga vođe". Pri tome ovakve stavove ojačava i hrabri sve veći nemački ekonomski uticaj na istoku Evrope. Zato nemački stratezi u antinemačkim sentimentima znatnog dela istočne Evrope vide pretnju svom razvoju, te smatraju da su svi "antinemački " antinemački sentimenti na Istoku" (npr. u Češkoj ili Poljskoj), "pretnja nemačkom razvoju". Iz tog razloga se na istoku Evrope u tišini, odnosno "u rukavicama" želi ojačati pronemački sentimenti, koji se uglavnom nalaze kod onih naroda koji su svoju emancipaciju videli u savezu s Nemcima i koji su se u Drugom svetskom ratu borili na strani Nemačke. U tom kontekstu nemački stratezi vide Hrvatsku kao jednu od zemalja koja je (poput Litve ili Slovačke) bila "nemački saveznik", i u kojoj prevladavaju "pronemački stavovi". Zato se smatra da je "Hrvatska u svakoj nemačkoj geostrateškoj kombinaciji zamišljena kao lokalno uporište nemačke moći i uticaja", i to zbog trostrukog razloga: a) kao zemlja izlaza Nemačke na "toplo more", tj. Mediteran; b) kao zemlja sa znatnim vodnim izvorima, izvorima, čiji će strateški značaj značaj zbog toga rasti; c) kao "istorijski saveznik Nemačke", Nemačke", koji je punih "u svim ratovima" ratovao na strani Nemačke. Zato je Nemačka unutrašnji odnos snaga u Hrvatskoj uvek gledala kao na pitanje svoje nacionalne bezbednosti, odnosno kao pitanje koje utiče na njene vitalne interese u tom delu Evrope, budući da se sa Hrvatskom uvek računalo kao sa saveznikom. Tako se nemačko savezništvo sa Gregurićevim klanom objašnjava kao "brakom iz interesa, a ne iz ljubavi". Nemci su zazirali od Gregurića kao kriminalca i komunista, ali im je njegova geostrateška orijentacija na Nemačku bila od neprocenjivog značaja, pa su podržavali ekonomsku i finansijsku dominaciju njegovog klana u Hrvatskoj. Naslednik Kako se Gregurićevo zdravstveno stanje tokom 2007. i 2008. godine pogoršavalo, nemačke obaveštajne službe su se otvoreno uključile u potragu za Gregurićevim naslednikom naslednikom.. Pri tome je do izražaja došla nemačka strateška orijentacija na "saradnju s postojećim strukturama", makar one bile kriminalne, i makar bile po poreklu nastanka od komunističkih tajnih službi, a nikako ne promena stanja na terenu i transformacija društva. Nemačke političke, političke, finansijske i obaveštajne obaveštajne elite ne vole vole promene, naročito naročito ne radikalne, radikalne, u njima vide opasnost, opasnost, i zato su sve vreme preferirale održavanje i eventualno polagano transformisanje postojećeg postojećeg stanja. Pri tome su se nemačke tajne službe nadale da će Greguriću naći naslednika koji će još čvršće sarađivati sa Nemcima, i koji će pri tome celokupnu Gregurićevu Gregurićevu organizaciju; tzv . Momke iz Hennessya staviti pod direktniju kontrolu Nemaca. Radi ostvarivanja tih ciljeva Nemci su se odlučili za Ivu Sanadera, sada već bivšeg hrvatskog premijera optuženog pred hrvatskim pravosuđem i stanovnika zagrebačkog zagrebačkog zatvora u Remetincu.
Dok je Gregurić održavao balans između izvršne vlasti i "paralelne vlasti", odlazak Gregurića je poremetio odnose između ova dva centra moći u zemlji, pa su Sanaderove ambicije tada ugrozile tu "paralelnu vlast". Zato se grupa koja kontroliše bankarski sistem, odnosno deo nje na čelu sa Franjom Lukovićem, počela sve otvorenije svrstavati protiv tadašnjeg premijera, te ga sve češće napadati u javnosti, kako bi pred stranom i domaćom javnošću dokazali da je Sanader izgubio "uzde iz ruku" i da ne kontroliše situaciju. Oni su već tada uspeli u dobroj meri da pokažu da je Sanader slab, te unutar sebe posvađati samu ekipu najbližih Sanaderovih suradnika, među kojima je sve više njih smatralo da se "ne može protiv banaka", odnosno "protiv privrede". Pri odabiru Sanadera presudna je bila njegova veza sa grupacijom Hypo banke, i njegova "umešanost" u pranje novca u toj grupaciji. U tome je bitno bilo to da je celokupan finansijski sistem Hrvatske bio uključen u pranje novca, te se u Gregurićevom nasledniku pre svega tražio menadžer koji će osigurati nesmetane funkcije pranja novca. Tradicija pranja novca u Hrvatskoj, odnosno u zemljama bivše Jugoslavije, datira još iz 1980-ih godina, kada je komunistički režim prao novac za međunarodnu mafiju, pri čemu se mafijaški novac knjižio kao investicija, koja se onda "otpisivala" kao "promašena investicija" pri čemu su se gradile fabrike-kulise koje su bile "promašene", pa nisu mogle biti stavljene u funkciju, dok se novac koji je stvarno stigao u zemlju, iz zemlje, putem sektora spoljnje spoljnje trgovine (u kojem kojem "ništa "ništa nije moglo bez Gregurića"), Gregurića"), vraćao vraćao stvarnim stvarnim mafijaškim mafijaškim vlasnicima vlasnicima,, ali sada kao opran novac kojem se zamelo poreklo. Ova praksa se modernizovala i intenzivirala nakon rata, kada je celokupan finansijski sistem Hrvatske postao "međunarodna praonica novca" koja je imala sve značajniju ulogu u širem evropskom kriminalnom podzemlju, a naročito u narko-podzemlju. narko-podzemlju. Tako Tako se smat smatra ralo lo da je Sana Sanade derr najp najprik rikla ladn dnij ijii da preu preuzm zmee kont kontro rolu lu nad nad Greg Gregur urićev ićevom om krim krimin inal alno nom m organizacijom. Osim što je Sanader lično bio uključen u pranje novca, pa je istovremeno bio i dobro upoznat sa tim fenomenom i dovoljno kompromitovan da se može efikasno ucenjivati, on je već, kao premijer, kontrolisao državni aparat. Osim toga, on je izgradio uticaj na hrvatsku javnost, te joj se znao, koristeći strogo kontrolisane medije, uspešno nametnuti. Uz to je Sanader koristio svoje obrazovanje i znanje stranih jezika da izgradi niz ličnih veza sa uticajnim ljudima po Evropi, koja je već decenijama decenijama navikla da joj s Balkana dolaze dolaze "polupismeni primitivci", odnosno ljudi koji ne znaju strane jezike i ne znaju se ophoditi u svetu. Tako je Evropa brzo prihvatila obrazovanog i elokventnog Sanadera koji se s lakoćom kreće u evropskim diplomatskim krugovima. Pri tome Sanader nije imao nikakvu ličnu ideologiju, već se vodio krajnjim pragmatizmom i proračunatošću. Mnogi su u Evropi smatrali "kad je Balkan već ionako kriminalna zona" da je "dobro da šef mafije bude jedan fini gospodin", koji pri tome "nije fanatik" i koji je "nemački čovek". Tako je u julu 2008. godine Sanader, barem formalno, preuzeo od iznemoglog Gregurića kontrolu nad njegovom kriminalnom organizacijom. Sanadera su isprva, kao šefa, barem formalno, priznale vodeće strukture domaćih banaka i velikih privrednih grupacija, domaće tajne službe, razne grupe domaćeg podzemlja, kao i razne paralelne strukture koje egzistiraju u državnom aparatu. U prvim nedeljama po povlačenju Gregurića izgledalo je da je "tranzicija vlasti prošla nesmetano" i da će "stvari funkcionisati kako su to Nemci zamislili". Slom Projekt podčinjavanja mafije Sanaderu pao je na vrlo jednostavnom ispitu: Sanader nije preuzeo kontrolu, odnosno nije čak ni pokušao preuzeti kontrolu nad nekoliko milijardi evra kapitala koji je domaća mafija pohranila u inostranstvu. inostranstvu. Taj novac, nakon povlačena Gregurića, više nije bio pod centralizovanim i efikasnim nadzorom. Većina ovog novca nastala je krađom hrvatske farmaceutske kuće Pliva, koja je imala pravo intelektualnog vlasništva nad vrlo uspešnim lekovima na bazi azitromicina, (Zithromax, Sumamed) od kojih je u Plivu, kroz trinaest godina, došlo ukupno 2,5 milijardi dolara glavnice. Taj novac nikada nije ostao ostao u Hrvatsku, Hrvatsku, odnosno, odnosno, većinom nije ni došao došao u Hrvatsku Hrvatsku,, već je direktno direktno odlazio u inostranstvo gde je do početka 2005. godine narastao na preko 4 milijarde dolara, te nastavio da raste do danas. Uz taj novac pohranjeni je i novac od krijumčarenja duvana, tj. novac od Fabrike duvana Rovinj i Adris grupe, zatim novac iz svih drugih kriminalnih izvora koje je Gregurićev klan uspeo da iznese iz zemlje. Smatra se da je u ukupnoj novčanoj masi koju je Gregurićev klan kontrolisao, novac od Plive činio preko 50 odsto ukupnog novca. Kad su azitromicinski prihodi Plive prestali, Gregurićev klan je prodao istraživački centar Plive.
Najzad je nominalnog nominalnog vlasnika Plive krajem prošle godine kupila velika izraelska korporacija Teva, te je Plivinog principala isplatila u celosti. celosti. Smatra se da je deo tog novca završio kod ostataka Gregurićevog klana, koji je kod nominalnog američkog principala skrivao svoje svoje stvarno vlasništvo. vlasništvo. Koliko je danas ukupno novaca u pitanju (tj. novca od Plive, Fabrike duvana Rovinj i drugih izvora), nije pouzdano poznato, a procene raznih stranih izvora kreću se najčešće u rasponu od sedam do deset milijardi dolara. Kad su pripadnici uže grupe Gregurićevih suradnika shvatili da Gregurić jednostavno više nije gazda, a da Sanader nije uspeo preuzeti nadzor nad tim novcem, oni su se počeli sami ponašati kao gazde i ignorisati Sanadera. Time je Sanaderov pokušaj preuzimanja vlasti pao, a isti je i konceptualno konceptualno bio osuđen na propast. Nadzor nad kriminalnom organizacijom nije moguć samo na temelju formalnih zaklinjanja na vernost i u suštini apstraktne, deklaratorne nemačke podrške Sanaderu. Bez stvarnog nadzora nad sedam do deset milijardi dolara ukradenog novca pohranjenog u inozemstvu, Sanader je ispao neozbiljan neozbiljan i slab. Kad su to pripadnici Grupe iz Hennessya shvatili, počeli su Sanadera jednostavno ignorisati, a u pojedinim slučajevima, kao npr. u slučaju Franje Lukovića iz Zagrebačke Zagrebačke banke, i direktno rušiti. Pri tome se Sanader nije mogao koristiti bilo kakvim efikasnim sistemom kontrole. Vlast na papiru Državni aparat Republike Hrvatske već je tada realno bio u rasulu, pravosuđe je u potpunosti korumpirano, te je upravo bankarski sistem imao razrađenu mrežu veza po pravosuđu, zbog koje je, smatralo se, bio "nedodirljiv". Vlastite Vlastite ekonomske ekonomske snage Sanader nije imao, imao, jer je ekipa ekipa koja je kontrolisa kontrolisala la bank bankee ujedno ujedno preko njih, i preko velikih sistema u privredi, npr. prehrambene industrije, u celosti kontrolisala ekonomske tokove u zemlji. Sanader nije imao ni pouzdanu kontrolu medija, jer su oni izvorno bili pod kontrolom iste grupe ljudi koja je kontrolisala i banke. Pri tome Sanader nije imao ni ideologiju ili politički pokret, pa nije mogao u borbi za vlast koristiti javnost. Osim toga, on se nije mogao niti pozvati na silu, jer su se za nadzor nad policijom još nekoliko meseci nakon Gregurićeve "abdikacije", vodile borbe, pa je lojalnost policijskog aparata bila podeljena, o čemu će u nastavku teksta biti više reči. Zato se položaj Sanadera pokazao šupalj, te se pokazalo da on nema ozbiljnu institucionalnu i finansijsku podršku, i da je time njegova njegova vlast, kako nad Hrvatskom, Hrvatskom, tako i nad hrvatskom mafijom, "vlast na papiru", i da on bez stvarnih mehanizama mehanizama kontrole nema nema nikakve šanse šanse u odnosu odnosu na bankarski bankarski lobi. Kako je pokušaj preuzimanja grupe poznate kao Momci iz Hennessya propao, ta je grupa nastavila da funkcioniše sasvim nezavisno od Sanadera, pri čemu je kontrolisala bankarski sistem, velike privredne subjekte, naročito iz prehrambene i duvanske industrije, te do kraja prošle godine i farmaceutske industrije, zatim brodarske kuće, sistem kreditnih kartica te znatan deo sektora osiguranja. Dok je Gregurić održavao balans između izvršne vlasti i ove "paralelne vlasti", odlazak Gregurića je poremetio odnose između ova dva centra moći u zemlji, pa su Sanaderove ambicije ugrozile tu "paralelnu vlast". Zato se grupa koja je kontrolisala bankarski sistem, odnosno deo nje na čelu sa Franjom Lukovićem, počela sve otvorenije svrstavati protiv tadašnjeg premijera, te ga sve češće napadati u javnosti, kako bi pred stranom i domaćom javnošću dokazali dokazali da je Sanader izgubio "uzde iz ruku" i da ne kontroliše situaciju. Oni su do sada već uspeli pokazati da je Sanader slab, te su unutar sebe posvađali samu ekipu najbližih premijerovih saradnika, među kojima sve više njih smatra da se "ne može protiv banaka", odnosno "protiv privrede". Ova struja "realista" u Sanaderovom kabinetu suprotstavljena suprotstavljena je bivšem premijeru, koji je - vođen ličnom, gotovo paranoičnom ambicijom, te čvrstim garancijama podrške od Nemačke - smatrao za sebe da još uvek ima realne šanse da preuzme kontrolu nad bankarskim sistemom i privredom, odnosno nad grupom ljudi koja je kontrolisala banke i privredu u Hrvatskoj. Franjo Gregurić je svoju organizaciju, koja je nastala iz komunističkih tajnih službi, organizovao na piramidalni način, tako da je na vrhu piramide ostala uska grupa njegovih najbližih saradnika. Mnogi su u Evropi smatrali: smatrali: "kad je Balkan već ionako ionako kriminalna kriminalna zona" da je "dobro "dobro da šef mafije bude jedan fini gospodin", koji pri tome "nije fanatik" i koji je "nemački čovek", Ivo Sanader.
5. Iranci kupili hrvatske policajce i obaveštajce Gregurić je Hrvatsku, još od 1980-ih godina, transformisao u zemlju mafije, čija je osnovna uloga bila u pranju novcaa i davanju novc davanju logistike logistike međunarodnom međunarodnom krijumčarenju, krijumčarenju, pri čemu je vodeću vodeću ulogu ulogu imalo imalo krijumčaren krijumčarenje je droge. droge.
Postepeno Postepeno su se ove dve funkcije odvojile odvojile jedna od druge, druge, pa su u jednoj jednoj grupi bili tzv. "Dečki iz Henn Hennessy essya", a", koji su kontrolisali banke i privredni sistem Hrvatske, i preko toga prali novac, a u drugoj grupi su bili logističari trgovine heroinom. Ovi logističari koncentrisali su se u tajnoj službi, koju je Gregurić transformisao u servis međunarodne heroinske mafije. Međutim, nije se samo Sanaderov kabinet iznutra dezintegrisao. Gregurić je iza sebe ostavio niz banaka i velikih privrednih sistema čije deonice uzajamno kontroliše jedna grupa ljudi, i u kojima već godinama postoje "nedodirljive" uprave društava. Nepostojanje jednog jakog centra koji bi ih držao na okupu, dovelo je do toga da pojedine uprave banaka počinju da funkcionišu kao potpuno nezavisni lobiji, koji iz svoje perspektive počinju da grade svoje vlastite, nezavisne strategije, pri čemu se više ne konsultuju i ne sinhronizuju sa drugim grupama, što su do jula 2008. godine morali da čine, jer je njihove strategije određivao Gregurić sa nekolicinom ljudi oko sebe (Mikša, Vedriš, Škegro, Barbić). Tako se bankarski lobi u Hrvatskoj više ne pokazuje kao jedna jedinstvena organizacija, organizacija, već kao milje, koji je kao milje u sukobu sa Sanaderom, ali je pri tome sastavljen od niza međusobno nezavisnih i međusobno neusklađenih neusklađenih centara moći. Smirivanje lokalnih bosova bosova Hrvatska je do sada funkcionisala kao potpuno centralizovano društvo, pa se centralizacija manifestovala i kao centr centrali aliza zacij cijaa po funkc funkcion ionaln alnoj oj osnovi osnovi (npr. (npr. banka bankarsk rskii sistem sistem kon kontro trolis lisala ala je jedna jedna grupa grupa ljudi) ljudi),, tako tako i po teritorijalnoj osnovi, pa je jedna grupa ljudi imala jednaki - gotovo apsolutni - uticaj u svim regijama Hrvatske. Kako je taj centar ostavkom Gregurića prestao funkcionalan, i kako Sanader nije uspeo preuzeti kontrolu nad tim sistemom, dezintegracija sistema vidi se i po funkcionalnoj osnovi (npr. u bankarskom sistemu svaka uprava banke postaje postaje "svoj gazda"), tako tako i po teritorijalnoj osnovi. Tako se vidi da u pojedinim regijama, naročito u Istri i Rijeci, te u Osijeku (o kojem će kasnije biti više riječi), lokalni bosovi počinju voditi samostalnu politiku, koja više nije koordinirana sa jednim centrom u Zagrebu. Ovo je počelo u Istri i Rijeci, gdje je Gregurić već tokom prošle decenije imao probleme u smirivanju ambicija lokalnih bosova, koje je početkom ove decenije bio primirio novcem tuneliranim iz Riječke banke, kojom prilikom je iz banke nestalo 98 miliona američkih dolara, čime je ta banka bila dovedena pred stečaj, i potom sanirana državnim novcem. No ovaj trend feudalizacije Hrvatske će se nastaviti, te poznavatelji poznavatelji prilika u zemlji očekuju formiranje odvojenih političkih centara moći moći po regijama. Ovom trendu pogoduje i to što pojedine regije inače imaju istorijsko i kulturološki naglašene posebnosti, koje će lokalni bosovi, nakon što se zagrebački centar moći koji ih je kontrolisano ugasio, koristiti za jačanje vlastitih pozicija. Trend dezintegracije do juče monolitne kriminalne strukture, ide i dalje, do potpune "atomizacije" mafijaških struktura i haosa. Ovo se vidi na primeru najjače banke u Hrvatskoj, Zagrebačke banke. Deonice te banke, osim bolesnog Gregurića, drže njegovi nekad najbliži saradnici, među kojima su: Nikica Valentić, Branko Mikša, Mladen Vedriš, Franjo Luković, Dragutin Drk, Jakša Barbić, Ratimir Adrijanić, Ivan Čermak, Tomislav Badurina, Berislav Kutle, Zlatko Mateša, Ivan Majdak, Ivan Tarle, Željko Čović, Ante Vlahović i Milan Artuković, od kojih su banku, već skoro dve decenije, operativno vodili trojica od ove sedamnaestorice, sedamnaestorice, i to: Franjo Luković, Jakša Barbić i Tomislav Badurina. Ova trojica su sada u svađi, pa su na jednoj strani Jakša Barbić sa svojom "ekipom", u koju spada nominalna javni notes Iva Hanžeković-Živković (kojoj se zaposlenici banke već više od dvadeset godina "javljaju na raport", i kojoj "idu sve informacije") i član uprave Tomica Pustišek, dok su na drugoj strani Franjo Luković kao predsednik uprave, Tomislav Badurina kao "šef kancelarije predsednika uprave", Sanja Rendulić i Igor Tepšić, sada nominalni savetnik Franje Lukovića. Već je ranije navedeno da je projekt Sanaderovog preuzimanja mafije bio konceptualno osuđen na propast, i to zato što je ekipa Gregurićevih najbližih saradnika sačuvala netaknutu finansijsku moć, koja se kretala u iznosu od sedam do deset milijardi dolara "sigurno pohranjenih" u inostranstvu. Međutim, osim tog razloga, postojao je još jedan razlog - trgovina heroinom. Osmani na vrhu Naime, Gregurić je Hrvatsku, još od 1980-ih godina, transformisao u zemlju mafije, čija je osnovna uloga bila u pranju novca i davanju logistike međunarodnom krijumčarenju, pri čemu je vodeću ulogu imalo krijumčarenje droge.
Postepeno su se ove dvije funkcije odvojile jedna od druge, pa su u jednoj grupi bili tzv. "Momci iz Hennessya", koji su kontrolisali banke i privredni sistem Hrvatske, i preko toga prali novca, a u drugoj grupi su bili logističari trgovine heroinom. Ovi logističari koncentrisali su se u tajnoj službi, koju je Gregurić transformisao u servis međunarodne heroinske mafije. Ova grana hrvatskog organizovanog kriminala, koja je organizaciono bila integrisana u hrvatske tajne službe, nije stvarno prihvatila Sanadera kao svog novog šefa. Taj deo organizovanog kriminala potpuno je integrisan u međunarodne strukture organizovanog kriminala, koji imaju svoje autoritete i svoje zakone, koje je Gregurić - koji je decenijama sa tim bio povezan - poznavao i poštovao. Sanader ovaj deo organizovanog kriminala nije poznavao, sa njim nije bio posebno povezan, povezan, a nije ni pokušao da ga staviti pod kontrolu, ili pak da suzbije. Na taj način je krijumčarenje droge, kao najprofitabilnija organizovana kriminalna aktivnost u Hrvatskoj, padom Gregurića, ostala je bez efektivnog domaćeg autoriteta kojeg bi prihvatila, te je zaštitu potražila u inostranim centrima tog biznisa. Pri tome su od ključnog značaja bile veze sa Sirijom. Te veze je razvijala komunistička Jugoslavija kroz decenije, te su jugoslovenske i sirijske tajne službe u međusobnoj saradnji stvorile arhitekturu današnjeg organizacije transporta heroina za Evropu, te distribucije heroina po Evropi. Ove veze veze su, na ope operat rativn ivno-o o-oba baveš veštaj tajnom nom nivou nivou održav održavali ali Gregur Greguriću iću bliski bliski ljudi, ljudi, i to: nomina nominalni lni trgova trgovacc autobusima, Fahim Sejari iz Minhena i Željko Dobranović iz Zagreba, te obaveštajni centar Kemala Buzaljka iz Zagreba, kojeg je u međuvremenu operativno preuzeo K.M., inače bivši pripadnik Hrvatske vojske. Pri tome je u ovom trijumviratu Sejari bio direktno vezan na sirijsku vladu, Dobranović lično na Gregurića, a Kemal Buzaljko i njegov naslednik K.M. na "sivu eminenciju" bosanske obaveštajne službe, Hasana Čengića. Međutim, ove obaveštajne službe nisu direktno trgovale drogama, već su operativno nadzirale tu trgovinu. Sama trgovina drogama organizovana je prvenstveno preko albanske heroinske mafije. Pri tome su vodeće strukture te mafije regrutovane iz šiitske manjine među Albancima, tj. pripadnicima sekte Bektašita, koja se pak smatra sufijskim (mističnim) ogrankom šiitske sekte Alavita, koja je na vlasti u Siriji. Tako su po sektaškim vezama vrhovi sirijske države i vrhovi albanske heroinske mafije povezani. Jugoslovenski komunistički režim oslanjao se od kraja 1960-ih godina na sektu Bektašija, iz nje je regrutovao i vodeće ljude komunističke vlade u pokrajini Kosovo. Komunistička tajna služba Kosova školovala se u Zagrebu, a na Kosovu ju je vodio Seljim Broša. Brošaj je 1970-ih i 1980-ih razvijao krijumčarenje heroina, koje je operativno vodio Bedžet Pacoli. Premda je Pacoli živeo u Zapadnoj Evropi, njegove lične veze sa Brošajom su bile tako frekventne, da je trebalo izmisliti opravdanje za tu frekventnost. Ono je nađeno u fabrikovanim pričama o tome da je Pacoli mlađi rođak Brošaja, u koju priču su poverovali i mnogi pripadnici albanske mafije. Pacoli je na kraju dao da se ubije Brošaja, te je preuzeo kadrove tajne službe na Kosovu Kosovu koji su ostali iza Brošaja. Tokom 1990-ih godina Pacoli je bio "apsolutni autoritet" među Albancima. Osim albanske mafije, sirijske i jugoslovenske službe usko su sarađivale i sa kurdskom mafijom, koju su sirijske tajne službe regrutovale od pripadnika kurdske etničke manjine u Turskoj, a koju mafiju su, kao i sirijsku vladu, vodili pripadnici sekte Alavita. Na taj način su albanska i kurdska mafija, po sektaškoj pripadnosti svojih vodećih ljudi, te po nastanku, bile usmerene na međusobnu saradnju. U Hrvatskoj se kurdska mafija specijalizovala za međunarodno krijumčarenje ljudi, koje u Hrvatskoj, za kurdsku mafiju vode Hrvati. Reč je o organizaciji koju je osnovao bivši nemački obaveštajac Marko Erceg, koji je svojevremeno vodio operacije nemačke spoljne obaveštajne službe BND za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a čije je operativno sedište na području Duge Rese. Albansku mafiju, od kraja 1990-ih godina, tj. od kad se Bedžet Pacoli na slučaju "obnove Kremlja" sukobio sa novim političkim strujanjima u Rusiji, od Pacolija dogovorno preuzima klan Osmani iz Hamburga. Pri tome tome Pacoli Pacoli zadrž zadržava ava "strat "strateš eške" ke" funkci funkcije, je, tj. korupc korupciju iju na višim višim nivoim nivoimaa po Evropi Evropi,, dok transp transport ort i distribuciju heroina operativno preuzima Hamburški centar kojeg vode braća Ćazim, Burim, Baškim i Bekim (Eroglu) Osmani. Šef organizacije je najstariji brat Ćazim Osmani, zvani Felix, kojeg još nazivaju i "nemačkim kraljem heroina", odnosno Don Hamburgo. Njegov mlađi brat Baškim "zadužen" je za Hrvatsku, u kojoj ima lične prijateljske kontakte sa Stjepanom Mesićem, Amirom Muharemijem, Osmanom Muftićem, Tomislavom Karamarkom, Milanom Bandićem, Željkom Dobranovićem, K.M., i ekipom krijumčara ljudi koji rade u službi kurdske mafije.
Gregurić je decenijama imao dobre veze s albanskom mafijom, tako da je sa Selimom Brošajem i Bedžetom Pacolijem sarađivao od 1970-ih godina, te je sa Pacolijem ostao u dobroj vezi sve do svoje "abdikacije". Stoga je Gregurić albanskoj mafiji najavio svoj odlazak, te je prilikom njegove "abdikacije", početkom jula 2008, u Zagreb došao "šef svih šefova" albanske mafije, Ćazim Osmani. Tom prilikom se Ćazim Osmani susreo sa Mesićem, Muharemijem i Karamarkom, te u kraćem odvojenom susretu sa Bandićem. Nakon sastanka u predsedničkoj palati u rezidencijalnoj zoni Pantovčak, Osmani se u koloni luksuznih automobila vozio kroz Zagreb, pri čemu su pripadnici njegove pratnje povremeno pucali u vazduh iz vatren vatrenog og oružja oružja.. Ova parad paradaa označ označila ila je "uspe "uspešan šan ishod" ishod" verova verovatno tno najva najvažni žnijeg jeg sasta sastanak nakaa organi organizo zovan vanog og kriminala na Balkanu u zadnjih dvadesetak i više godina, na kojem su dogovorene preraspodele zona uticaja raznih klanova organizovanog kriminala u nekoliko zemalja regije. Tako se pokazalo da operativni centar albanske mafije nije ni u Prištini ni u albanskom Durresu (Draču), već u Zagrebu. U svakom slučaju, na ovom sastanku je Osmani preuzeo organizaciju trgovine drogama u Hrvatskoj, i njegovu logistiku - hrvatsku tajnu službu SOA. Sastanak je održan u predsedničkoj palati na Pantovčaku, a Sanadera i njegovih snova o njegovoj kontroli nad Hrvatskom u toj priči nije bilo. Međutim, ovo se poklopilo sa većim sukobom klana Osmani i nemačkog pravosudnog, policijskog i medijskog sistema. U trenutku kad je Ćazim Osmani otišao u Hrvatsku na "reorganizaciju" balkanskog podzemlja, u Nemačkoj se protiv njega vodilo nekoliko sudskih kaznenih postupaka, a nemačke novine su gotovo svakodnevno svakodnevno o njemu i njegovoj organizaciji pisale kao o pretnji nemačkom društvu i poretku. Već sam napisao kako se hrvatski bankarski sistem temelji na pranju novca. To pranje novca uključuje i stalno napumpavanje bilansnih vrednosti, kako bi se u "magli izmišljenih knjigovodstvenih vrednosti" lakše sakrio protok "prljavog" novca, novca, tj. novca od međunarodne trgovine trgovine heroinom i krijumčarenja krijumčarenja ilegalnih imigranata. imigranata. Prelaz u muslimansku muslimansku veru Ćazim Felix Osmani ostavio je trgovinu heroinom u Hrvatskoj svojem operativcu Amiru Muharemiju, koji je izuzetno blizak bivšem šefu SOA-e SOA-e Tomislavu Karamarku. Zato je dogovoreno dogovoreno da Karamarko preuzme preuzme policiju, tim više što je tadašnji direktor policije počeo saradnju sa zapadnim policijskim i tajnim službama na borbi protiv organizovanog organizovanog kriminala. Ova smena direktora policije pokušana je prvo preko organizovanja javnog konkursa, a kad to nije uspelo, Karamarko je postavljen na čelo bezbednosnog sistema nakon ubistva mlade zagrebačke pravnice Ivane Hodak, koje je poslužilo kao dokaz nesposobnosti policije i kao izgovor za smenu dotadašnjeg direktora policije. Pri tome je Karamarko preuzeo celokupnu policiju, te zadržao kontrolu nad tajnom službom. Sanader je ovu smenu podržao, (čime se i lično upetljao u slučaj ubistva Ivane Hodak), a Karamarko je formalno prihvatio Sanaderovo Sanaderovo "vrhovništvo" i obećao obećao mu lojalnost lojalnost i potčinjenost. Iz izvora bliskim nemačkim obaveštajnim službama saznaje se da je Sanader ozbiljno poverovao u to da je "Karamarka stavio pod kontrolu". Tomislav Karamarko započeo je karijeru kao operativac jugoslovenske tajne službe, koji je, kao nominalni arhivar, uništavao određenu dokumentaciju po Zadru, krajem 1980-ih godina. Zadar je, naime, bio značajan u međunarodnoj trgovini kokainom, a značaj su mu dali ljudi rođeni u okolini Zadra, koji su u Latinskoj Americi, u trgovini kokainom "postali značajni". Zato je o tome trebalo sakriti tragove, što je Karamarko uspešno odradio, te je nagrađen mestom šefa kabineta Franje Franje Gregur Gregurića ića poč početk etkom om 199 1990-i 0-ih, h, kad je Gregur Gregurić ić bio, bio, prvo prvo potpre potpredse dsedni dnik, k, a potom potom preds predsedn ednik ik Vlade Vlade Republike Hrvatske. Nakon toga je Karamarko bio jedan od vodećih ljudi tajne službe, a potom i dugogodišnji šef tajne službe, te najza najzadd minist ministar ar polici policije, je, koji koji kon kontro troliš lišee i ujedin ujedinjuj jujee polici policijsk jskii i oba obaveš veštaj tajni ni aparat aparat Republ Republike ike Hrvats Hrvatske ke sa međunarodnom međunarodnom trgovinom heroinom. Karamarko je bio veran svom mentoru Franji Greguriću, pri čemu ga je Gregurić smatrao talentovanim, sistematičnim i disciplinovanim. Tako Tako je Karam Karamark arkoo već 199 1992. 2. god godine ine igrao, igrao, za Gregur Gregurića ića,, ulogu ulogu glavno glavnogg ope operat rativc ivcaa u međun međunaro arodno dnom m krijumčarenju urana (međunarodnoj nuklearnoj proliferaciji), kada je putovao Evropom i navodno organizovao krijumčarenje urana i plutonijuma za ilegalnu izgradnju nuklearnog oružja, i to navodno pod pseudonimom Marijan Sokolović. Gregurić je Karamarku i dan-danas svojevrstan "član prodice", te ga je, nakon "abdikacije", Karamarko ostavio kao ličnog savetnika savetnika.. Međutim, Međutim, osim vernosti vernosti Greguriću, Greguriću, Karamarko Karamarko svoj uspon duguje činjenici činjenici da se oženio oženio Enisom Muftić, u privatnom životu ćerkom Osmana Muftića, koji je već tridesetak godina jedan od vodećih muslimanskih intelektualaca balkanskog poluostrva, i koji je bio izuzetno blizak proiranskom režimu Alije Izetbegovića 1990-ih u Bosni i Hercegovini.
Muftić je tokom 1990-ih bio hrvatski ambasador u Teheranu, te je povezivao Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku sa Iranom, pri čemu je upravo Muftić osnovao operativni obaveštajni trougao: Teheran - Sarajevo (Hasan Čengić) Zagreb (Muftićev zet Tomislav Karamarko). Ove porodične veze učvršćene su Karamarkovim prelazom na muslimansku veru, koji prelaz se dogodio u drugoj polovini prošle decenije. decenije. Karamarko je pri tome blizak ranije spomenutom Amiru Muharemiju, pa je na taj način Karamarko povezan i sa albanskom heroinskom mafijom, preko Muharemija i sa iranskim uticajem na Balkanu, preko Muftića. Pri tome je značajno da je Iran, još od 1990-ih godina, na Balkanu sistematski gradio zonu uticaja, što je deo njegovih širih ambicija za stvaranjem regionalnog uticaja na Bliskom istoku i istočnom Mediteranu. U tom svom širenju Iran je uspeo preuzeti dominaciju nad Sirijom, a time je dobio i uticaj nad sirijskim tajnim službama, a preko njih i nad trgovinom heroinom, te nad albanskom heroinskom mafijom i kurdskom mafijom. S ovim kriminalnim aktivnostima preko Balkana usko je povezan i finansijsko-ekonomski sistem Hrvatske. Hrvatski bankarski sistem temelji se na pranju novca. To pranje pranje nov novca ca uključ uključuje uje i stalno stalno nap napump umpava avanje nje bilans bilansnih nih vredno vrednosti sti,, kak kakoo bi se u "magli "magli izmišl izmišljen jenih ih knjigovodstvenih knjigovodstvenih vrijednosti", lakše sakrio protok "prljavog" novca, tj. novca od međunarodne trgovine heroinom i krijumčarenja ilegalnih imigranata. Zato je sastavni deo tog naduvavanja bilansa bila tzv. "hrvatska finansijska čigra", u kojoj se novac iz Hrvatske kriminalnim putem stalno izvlačio iz zemlje i u nju vraćao prikazan kao strano kreditiranje. Na taj način je izmišljen finansijski balon od neverovatnih trideset i četiri milijarde dolara izmišljenog - fiktivno knjiženog stranog duga. Kako se u svetu tokom 2008. godine bankarski sistem počeo da urušava, strane banke koje su učestvovale u ovom pranju novca ponudile su domaćoj bankarskoj mafiji povoljnije uslove pranja novca, tj. pranje u većem obimu za manje provizije. Naime, te strane banke banke već su bile bile u teškoćama s likvidnošću, te im je priliv novca silno trebao. trebao. Na ovo se domaća elita polakomila (ovo se podudarilo sa Gregurićevom abdikacijom), te se tokom leta 2008. "hrvatska finansijska čigra" intenzivirala, pa se velika količina novčane mase našla u inostranstvu. U tom času je, krajem avgusta i tokom septembra 2008. godine, međunarodni bankarski sistem kolabirao, te se hrvatska novčana masa jednostavno našla zamrznuta u inostranstvu. Zato se celokupan sistem u Hrvatskoj tokom septembra i oktobra 2008. godine počeo urušavati. To su bili dani kada je panični Sanader izjavio: "U banani smo, visimo o niti." Iranski uticaj Međutim, Hrvatska nije finansijski propala, jer je u ovaj finansijski kolaps uskočila Islamska Republika Iran, te je u neko nekoliko liko navrata navrata finansijsk finansijskim im injekcijam injekcijamaa osigurala osigurala funkcionisanj funkcionisanjee državnog državnog proračuna proračuna,, pa je osigurala osigurala minimum likvidnosti banaka. Za protivuslugu je Iran tražio tr ažio potpunu vojnu, obaveštajnu, diplomatsku i finansijsku lojalnost. Ovo su forsirali Muftićev zet Karamarko i Muharemi preko predsednika Stjepana Mesića, ali je na ovo pristao i bankarski sistem, sistem, jer je bio suočen sa pretnjom kolapsom, kolapsom, te Sanader, a što je i formalizovano formalizovano kroz tajni hrvatskohrvatskoiranski ugovor, koji je potpisan u Topuskom krajem novembra 2008. godine. U skladu sa tajnim ugovorom, hrvatske obaveštajne službe, preko Muharemija, kao Mesićevog šefa kabineta i čoveka čov eka blisko bliskogg Tomis Tomislav lavuu Karam Karamark arku, u, referi referisal salee su na dne dnevno vnojj osnovi osnovi tadašn tadašnjem jem ambas ambasad adoru oru Islam Islamske ske Republike Iran u Zagrebu Mohamadu Huseinu Fadaifardu. Međutim, ovim paktom Hrvatske i Irana Sanader je, kao "nemački čovek", izgubio praktično sve adute, dok je Karamarko silno ojačao: nakon preuzimanja policije, Karamarkov međunarodni zaštitnik - Iran - preuzeo je finansijski patronat nad Hrvatskom. Pri tome je i nemačka kao sila izgubila gotovo sav uticaj u Hrvatskoj, a što se podudarilo sa teškom krizom njenog finansijskog sistema i implozijom njenog izvoza. Stoga su mogućnosti Nemačke, kao regionalne sile, na intervenciju u svojem dvorištu - u Hrvatskoj, danas, u uslovima teške krize u Nemačkoj, vrlo skučene. Posmatrači razvoja situacije već su tada zaključili da su Nemci i Sanader izgubili bitku, i da će se Sanader ili pokoriti, ili će obaveštajno obaveštajno i kriminalno podzemlje podzemlje na čelu sa Karamarkom ići na njegovo njegovo rušenje. rušenje. Bolji poznavaoci Sanaderove ličnosti, međutim, isključivali su tada još uvek bilo kakvu mogućnost da on lično odustane od svoje, gotovo paranoidne fiksacije na ideju da bude "hrvatski vođa", te su smatrali da "Sanader neće odstupiti", a "naročito ne pred Karamarkom, kojeg lično prezire". Međutim, iranskom uticaju na Balkanu smetao je premijer koji nije njihov, već nemački čovek. Budući da Sanader u početku nije imao nameru da odstupi, u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu sve se otvorenije govorilo o mogućnosti Karamarkovog rušenja Sanadera.
Ovo je tim više bilo jednostavno izvesnije, jer su "oko Sanadera bili ljudi koji bi ga prodali za nekoliko hiljada evra". Pri tome, policiju i tajnu službu kontrolisao je Karamarko kao "iranski čovek", odnosno "čovek albanske heroinske mafije".
6. Karamarkov uspon u vrh države i mafije Sanader više nije mogao računati na evropsku pomoć, jer je Evropa već bila paralizovana finansijskom krizom i bankarskim kolapsom. kolapsom. Stoga se već tada procenjivalo, a o čemu sam objavio i određene analize temeljene na takvim obaveštajnim analitičkim procenama, da su "šanse za rušenje Sanadera u tom trenutku veće od 50 odsto". Vreme je pokazalo da su ove obaveštajne, analitičke procene bile u potpunosti tačne. Kako bi sprečila rušenje Sanadera, i kako bi povratila svoj izgubljeni uticaj, Savezna Republika Nemačka pokrenula je prvobitno obaveštajni rat protiv Karamarka, u trenutku kada još nisu bili spremni da pristanu na Sanaderovu smenu, odnosno odstupanje, a pre nego li je nemačka kancelarka Merkel detaljno upoznata sa stanjem Sanaderovih tajnih računa u inostranstvu. Za taj rat Nemci su koristili Josipa Perkovića i njegov klan. U tome je i tajna bliskosti Ive Sanadera sa Biankom Matković. Naime, Matkovićeva je nećakinja Perkovićeve "desne ruke" Zdravka Mustaća, takođe nekada visokog pripadnika komunističke tajne službe, u čijem je austrijskom stanu neko vreme Sanader i živeo, u vreme boravka u inostranstvu. Tako da je zapravo Bianka Matković zaleđe za svoju poziciju moći kod Sanadera imala upravo u Josipu Perkoviću, dok je istovremeno bila osoba Perkovićevog klana u najužem krugu bivšeg premijera Ive Sanadera. Paraobaveštajni Paraobaveštajni bos Josip Perković bio je jedan od nekolicine vodećih ljudi obaveštajnog sistema komunističke Hrvatske, te je u tom sistemu bio zadužen, između ostalog i za ubijanje disidenata. Tako su pod Perkovićem bili tzv. "komunistički eksadroni smrti". Iako je Perković ubio veći broj ljudi, njemu se sudi samo za jedno jedino ubistvo, i to ubistvo disidenta Stjepana Đurekovića, koji je po Perkovićevoj naredbi ubijen u Nemačkoj davne 1983. godine. Osim toga, i Perkovićevom sinu, koji je nominalno obaveštajno podređen Muharemiju, i koji je zajedno s Muharemijem deo tima predsednika Mesića, u tom je trenutku pretio sudski postupak u Austriji zbog ometanja pravde, budući budući da je "mali Perković" Perković" neoprezno kršio austrijske austrijske zakone, zakone, i to u snimanim prostorijama. prostorijama. Zato je Perković pošto-poto želeo nagodbu s Nemcima. Pri tome je Perković mogao Nemcima da ponudi saradnju svog obaveštajnog aparata, budući da u kontinuitet od 1980-ih, Perković samostalno kontroliše deo hrvatske obaveštajne službe. Osim toga, Perković je u zadnje vreme toliko ojačao u Osijeku, koji mu je bio operativna baza još od 1960-ih godina, da ga smatraju lokalnim paraobaveštajnim paraobaveštajnim bosom Osijeka i cele cele istočne Slavonije. Slavonije. U kuloarima stranih diplomatskih krugova u Zagrebu krajem 2008. godine moglo se čuti da je "Perkovićeva ofanziva na Karamarka poslednja šansa Nemcima da sačuvaju Sanadera i svoje pozicije u Hrvatskoj". Perković je tada strateški dobro procenio da je Karamarkova slaba karika način na koji je preuzeo sistem policije; da bi se rešio tadašnjeg direktora policije, koji je počeo saradnju sa Zapadom u borbi protiv trgovine drogama, obaveštajno podzemlje je sa klanom Osmani organizovalo ubistvo mlade pravnice Ivane Hodak, i to ubistvo je bilo izgovor da je tadašnji tadašnji direktor policije nesposoban nesposoban i da ga se mora smeniti. smeniti. Međutim, javnost u Hrvatskoj nije se pomirila sa ovim zločinom, jer je devojka ubijena na kućnom pragu, u centru Zagreba u po bela dana, i bez ikakve lične krivice. Zato je Perković tada odlučio da Karamarka ruši na slučaju tog ubistva. Tu je u isto vreme i osnovna motivacija za kasniji Karamarkov početak obračuna tobože s komunističkim zločinima, a zapravo je išao na eliminaciju ključnih ljudi Perkovićevog klana kako bi sačuvao svoje pozicije moći. Preuzimanje policije policije Karamarko je preuzeo policiju tim ubistvom, i sebe postavio na mesto ministra policije, a svog piona Vladimira Fabera na mesto direktora policije. Međutim, Faber je upravo u Osijeku dugo godina vodio lokalnu policiju, te se dobro znao sa Perkovićem. Naime, i Perković i Karamarko su dugi niz godina usko sarađivali, pa su isti operativci istovremeno bili povezani i sa jednim i sa drugim. Tako je i sa Vladimirom Faberom, koji je sada ipak izabrao Perkovićevu stranu protiv Karamarka, a radi čega mu je obećano mesto jednog od šefova tajne službe nakon pada Karamarka. Prelazom Fabera na suprotnu stranu, Karamarko je izgubio znatan deo uticaja na policiju i bezbednosni sistem koji je uspostavio nakon ubistva Ivane Hodak. Pri tome je upravo na istrazi ubistva Ivane Hodak, Perković preko Fabera podmetao Karamarku.
Naime, na nivou državnog vrha bilo je dogovoreno da se "slučaj Ivane Hodak okonča" i da se "javnosti ponudi krivac kojeg će javnost prihvatiti". Karamarko je pri tome prepustio Faberu nameštanje krivca. Faber je uistinu namestio krivicu jednom ubogom beskućniku, no pri tome se pobrinuo da priča koja je ponuđena bude neuverljiva, iritantna javnosti i da pri tome postoje jasni kriminalistički dokazi nevinosti tog lažno optuženog beskućnika. beskućnika. Na ovaj način se celokupni sistem policije, zajedno sa Karamarkom i sa Faberom, ruši. Međutim, Karamarko ne bi politički preživeo ovaj pad, naročito ako bi zajedno sa sistemom policije smene obuhvatile i tajnu službu, koju sada vodi, Karamarku još uvek lojalan Josip Buljević. No Faber, koji nije lično ni na koji način učestvovao u ubistvu Ivane Hodak (kojeg je odradio dio tajne službe SOA sa klanom Osmani), imao je obećanje da će, nakon pada Karamarka, odnosno nakon što bude smenjen u policiji, u tišini biti postavljen na vodeća mesta u tajnoj službi. Tako bi se, po dogovoru Perkovića i nemačkih tajnih službi, na slučaju Hodak slomio Karamarko, te ograničio uticaj njegovog sada već pokojnog tasta Muftića, odnosno Muftićevog kruga, albanske mafije koju u Hrvatskoj vodi Karamarkov saradnik Muharemi, te iranskih tajnih službi. Ovim planom se pokušalo sačuvati Sanadera, a Perković bi, preko Fabera, iz senke kontrolisao tajne službe. Pri tome bi se sudski postupci u Nemačkoj protiv Josipa Perkovića obustavili. Zato se u kuloarima stranih diplomatskih krugova u Zagrebu u to vreme moglo čuti za tri moguća scenarija raspleta krize vlasti u Hrvatskoj potkraj 2008. i početkom 2009. godine: Prva varijanta: Karamarko kao vođa. U toj varija varijanti nti Karama Karamarko rko bi smenio smenio Fabera Fabera,, naredi naredioo mediji medijima ma totaln totalnuu tišinu tišinu o slučaju Hodak, eliminisao Perkovića, (Perkovića bi kidnapovali i prokrijumčarili na teritoriju Slovenije, gde bi ga vlasti morale uhapsiti i izručiti Nemcima), te najzad politički eliminisali Sanadera, rušenjem s vlasti. Druga varijanta: Perkovićeva vlast iz senke. U ovoj varijanti Perković bi u slučaju ubistva Ivane Hodak uspeo da sruši Karamarka, a ta smena bi bila iskorišćena za smenu i u tajnoj službi. Sanader bi ojačao, oja čao, a preko njega i nemački uticaj u Hrvatskoj. Muharemija bi neutralizovali hapšenjem i sudskim procesom protiv albanske mafije, a tajnu službu bi preuzeo Perković, i to preko Fabera i svog svog sina Saše Perkovića. Treća varijanta: totalni haos. U kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu tada se mogla čuti i treća varijanta, varijanta totalnog haosa. Po ovoj varijanti bi "klanovi u međusobnoj borbi potpuno jedan drugoga oslabili", te bi se ti klanovi "fragmentirali na sve sitnije delove", sve do "nastupa stanja totalne anarhije i haosa". Smena vlasti Prvi "zadatak" koji je tridesetogodišnji Tomislav Karamarko odradio za komunističke tajne službe bilo je "eliminisanje bilo kojeg pisanog traga o komunističkoj povezanosti sa međunarodnim kokainskim podzemljem", što je Karamarko tako dobro odradio da se "u Hrvatskoj uopšte ne zna ništa o tome". Tako su veze nekadašnje Jugoslavije sa trgovinom kolumbijskim kokainom "potpuna nepoznanica", iako iz tih veza proizlazi "uspon porodice Šušak 1990-ih godina", te "sva današnja struktura hrvatske umešanosti u međunarodnu trgovinu kokainom". U kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu "tema broj jedan" je pitanje "u kojem će pravcu Tomislav Karamarko, kao čelna osoba jednog od najjačih centara moći u Hrvatskoj, voditi tu zemlju". Karamarko je tako nesumnjivo bio umešan u odlazak s dužnosti Ive Sanadera, i to, kako saznajemo, saznajemo, na način da "mu je poručio da razmisli gde želi da mu ćerka bude sahranjena", a koji razgovor su snimili operativci SOA, što mi je potvrdio i sada već već penzionisani penzionisani pripadnik SOA, Z.K. Bivši premijer je, prethodno, na ultimatum iz Brisela zatražio smenu ministra policije, ali se, na pretnju smrću članovima svoje porodice od strane ministra policije, povukao. Ovaj događaj u ustavnopravnom smislu ima "sve karakteristike državnog udara", tj. "predstavlja smenu vlasti protivustavnim putem", tim više što je nova, "nominalna" premijerka Jadranka Kosor, po jednoglasnim ocenama svih promatrača "ništa više od bespomoćne bespomoćne lutke na koncu". Karamarko je državnim udarom preuzeo vlast, te se postavilo pitanje "kako će je koristiti", tj. kako namerava vladati nakon što je državnim udarom preuzeo vlast. Karamarko je tog maja 2009. navršio pedeset godina, a njegov uspon započeo je krajem 1980-ih godina, kada je kao tridesetogodišnjak dobio zadatak komunističkih tajnih službi tadašnje Jugoslavije da, kao arhivar u Zadru, "organizuje sistematsko uništavanje određene vrste dokumentacije u državnim arhivima". Ovo je uključivalo ne samo dokumente pohranjene u samom državnom arhivu već i "pročišćavanje arhivirane dokumentacije pohranjene u lokalnim policijskim i obaveštajnim institucijama". Norvalski krug
O kojoj je dokumentaciji reč nije sasvim poznato, ali se stručnjaci za borbu protiv međunarodne trgovine drogama slažu u proceni da je "Zadar bio značajan jugoslovenski obaveštajni centar za vezu sa međunarodnom trgovinom kokainom", te da je "jedan jugoslovenski obaveštajni časnik, poreklom iz sela Škabrnja pokraj Zadra" bio tokom 1980-ih godina značajan saradnik u tzv. Medelinskom tzv. Medelinskom kartelu kartelu kog je vodio tada notorni Pablo Eskobar. Taj kartel je u to doba predstavljao jednu od dve najjače organizacije krijumčarenja kokaina na svetu. Da bi se shvati shvatioo znača značajj aktiv aktivnos nosti ti Tomisl Tomislava ava Karama Karamarka rka u uništa uništavan vanju ju dok dokume umenta ntacij cijee o vezama vezama trgovi trgovine ne kokainom sa Hrvatskom i ostatkom tadašnje Jugoslavije, potrebno je navesti osnovne podatke o tim vezama. Ovaj "čovjek iz sela Škabrnja" bio je "veza Eskobara sa komunističkim zemljama i njihovim obaveštajnim službama", a 1990. godine se sklonio na ostrvo Sveti Martin na Karibima, gdje je organizovao povezivanje tzv. Norvalskog kruga kruga sa trgovinom kokainom iz Kolumbije i Venecuele. Tada je Eskobarova organizacija već imala značajne probleme zbog sukoba sa konkurentskim kriminalnim organizacijama kao i zbog sukoba sa zakonom, dok je malena i tajnovita tzv. Norvalska organizacija u to vreme "bila bez posla". Norvalski put trgovine kokainom je 1980-ih godina uključivao krijumčarenje kokaina iz bolivijskog grada Cochabamba u kanadski Ontario, odnosno u ontarijski grad Halton Hills, odnosno u njegovo predgrađe Norval, gdje su ga pojedinci iz lokalnog hrvatskog kluba preuzimali radi transporta u SAD, i to za "klijente" iz miljea belih rasista (White supremacy Groups), koji su taj kokain prodavali po malim mestima provincijalne Amerike (small Town America). Kako je proizvodnja kokaina u Boliviji krajem 1980-ih godina bila privremeno prilično suzbijena, ova Norvalska organizacija nije u tom trenutku više imala šta da krijumčari. Zato su centrale jugoslovenskih obaveštajnih službi norvalsku grupu preusmerili na Kolumbiju i Venecuelu, gdje je Medellinski kartel bio bio pod velikim pritiskom. pritiskom. Tako je "čovek iz sela Škabrnja" povezao norvalsku grupu sa "gotovo neograničenom" proizvodnjom kokaina u Kolumbiji, te "kanalima za transport droge koje je otvarala venecuelanska vojska", koja je bila spremna sarađivati sa svakim koji može prokrijumčariti kokain na severnoameričko ili zapadnoevropsko zapadnoevropsko tržište. Među tim pojedincima u Norvalu koji su se bavili ovim poslom bio je i kasniji hrvatski ministar obrane, "kanadski Warlord", Gojko Šušak, čija veza u Boliviji je bio njegov navodni rođak Ivo Šušak zvani Šića. Obojica Šuškovih, i Gojko i Ivo, bili su na vezi tadašnjeg šefa odseka hrvatske komunističke tajne policije (UDBA) zaduženog za borbu protiv tzv. "ekstremne emigracije", tj. za nadzor nad hrvatskom dijasporom, Josipa Perkovića. Za Perkovića se veruje da je i danas jedan od "prvih dvadesetak" najmoćnijih ljudi u Hrvatskoj. Udovica pokojnog Gojka Šuška, Đurđa Šušak, koja je 1990-ih bila među najuticajnijima u hrvatskim tajnim službama, smatra se da je i dalje "poslovno povezana" sa Ivom Šuškom Šićom, za kojeg se veruje da je i danas "jedan od značajnijih ljudi u evropskoj trgovini kokainom". Dakle, prvi "zadatak" kojeg je tridesetogodišnji Tomislav Karamarko odradio za komunističke tajne službe bio je "eliminisanje bilo kojeg pisanog traga o komunističkoj povezanosti sa međunarodnim kokainskim podzemljem", što je Karamarko tako dobro odradio da se "u Hrvatskoj uopšte ne zna ništa o tome". Tako su veze nekadašnje Jugoslavije sa trgovinom kolumbijskim kokainom "potpuna nepoznanica", iako iz tih veza veza proizl proizlaz azii "uspon "uspon porodi porodice ce Šušak Šušak 199 1990-i 0-ihh god godina ina", ", te "sva "sva današ današnja nja strukt struktura ura hrvats hrvatske ke umešan umešanost ostii u međunarodnu trgovinu kokainom". Nakon ovog "dobro odrađenog zadatka", Karamarko odlazi u Zagreb, gde ga prima tadašnji vođa komunističkog obaveštajnog podzemlja Franjo Gregurić, koji ga postavlja za šefa kabineta tadašnjeg predsednika Vlade Josipa Manolića, u kojoj je Gregurić bio potpredsednik. Nakon odlaska odlaska Manolića, premijer premijer je postao sam Gregurić, Gregurić, a Karamarko je i dalje ostao šef kabineta kabineta Vlade. Balansiranje U to vrij vrijem emee Greg Gregur urić ić je, je, u sara saradn dnji ji sa neki nekim m obav obaveš ešta tajn jnim im služ služba bama ma zapa zapadn dnih ih zema zemalja lja,, orga organi nizo zova vaoo krijumčarenje nuklearnog materijala za "neke zemlje članice Organizacije islamske konferencije". U toj nuklearnoj proliferaciji ulogu ključnog operativca odigrao je baš Tomislav Karamarko, kojeg je, navodno, pod pseudonimom Marijan Sokolović, tada uhvatila policija "jedne značajne evropske zemlje, čija vlada nije podržavala ovu nuklearnu proliferaciju". proliferaciju". Prema tvrdnjama mog izvora, policija te evropske zemlje "utvrdila je da je stvarno ime uhapšenog Tomislav Karamarko i da je isti zaposlen kao šef kabineta u trećoj Vladi Republike Hrvatske kojoj je premijer Franjo Gregurić". Karamarko je tada, po hitnoj intervenciji "nekih uticajnih zapadnih zemalja, za čije tajne službe je Gregurić organizovao ovu nuklearnu proliferaciju", bez odlaganja pušten na slobodu, a ceo slučaj je zataškan. Međutim, ime Tomislava Karamarka ostalo je od tada zabeleženo kao ime "nuklearnog proliferatora koji je operativno
povezivao neke obaveštajne službe sa Zapada sa nekim obaveštajnim službama iz islamskog sveta u krijumčarenju materijala za ilegalnu proizvodnju nuklearnog oružja". Karamarko nakon ovog "uspešnog poduhvata" odlazi 1993. godine u Hrvatski sabor, i to opet za šefa kabineta, u vreme dok je predsednik Sabora bio "jedan od Gregurićevih najbližih saradnika", Stjepan Mesić, bivši predsednik Republike Hrvatske. Nakon ovoga Karamarko odlazi u policiju i tajnu službu, gde punih petnaest godina uzastopno obavlja najvažnije najvažnije funkci funkcije, je, da bi prošle prošle god godine ine,, sa poz pozici icije je šefa šefa tajne tajne službe službe preuze preuzeoo poz pozici iciju ju minist ministra ra unu unutra trašnj šnjih ih poslo poslova va Republike Hrvatske. U ovih petnaest godina Karamarko je "balansirao između svog patrona Franje Gregurića i svog tasta Osmana Muftića". Gregurić je sve to vreme vodio "komunističko obaveštajno podzemlje", i to "ne samo u Hrvatskoj već i u značajnom delu Balkana", te je bio "među prvim ljudima u globalnoj trgovini heroinom". Gregurić je uživao podršku raznih stranih vlada i njihovih tajnih službi, a "tokom vremena je sve značajniju ulogu imala vlada Islamske Republike Iran", sa kojom je Gregurić održavao kontakte baš preko Osmana Muftića, odnosno preko Karamarkovog tasta. Osman Muftić je, naime, bio prvi hrvatski ambasador u Teheranu, te je koristio svoje veze sa tadašnjim hrvatskim predsednikom Franjom Tuđmanom i tadašnjim predsednikom Bosne i Hercegovine Alijom Izetbegovićem u povezivanju ove dve zemlje sa Iranom. Karamarko, međutim, još od svojih "arhivarskih dana" u Zadru, krajem 1980-ih godina, ostaje povezan sa međunarodnom trgovinom kokainom, te u nju uvlači svog tasta Muftića, a preko njega i Irance, te neke druge vlade zemalja Bliskog istoka. Ove veze je osmislio i kontrolisao Gregurić lično, a započete su kada je Gregurić, kao premijer u vreme rata, u najdub najdubljo ljojj tajnos tajnosti, ti, korist koristeć ećii mašine mašine nek nekada adašnj šnjee komun komunist ističk ičkee tvorni tvornice ce Prvomajska, Prvomajska, orga organi nizo zova vaoo tajn tajnuu proizvodnju bespilotnih letelica u Zagrebu, koje su preko Sicilije, Argentine i Paragvaja krijumčarene za Boliviju i ostale zemlje Latinske Amerike, gde su sve do danas imale značajnu ulogu u transportu kokaina u području njegove proizvodnje, tj. u Andima. Ovu proizvodnju je Gregurić organizovao preko Karamarka, pri čemu je njegov tast Osman Muftić, kao talentovani profesor Mašinskog fakulteta Univerziteta u Zagrebu i stručnjak za letelice, organizovao tehnički deo proizvodnje. Niz međunarodnih eksperata za Latinsku Ameriku, odnosno za međunarodnu trgovinu kokainom, zapazili su postepenu iransku infiltraciju na ovaj kontinent, odnosno u njegovu trgovinu kokainom, kokainom, koju je pratila infiltracija infiltr acija nekih drugih vlada zemalja muslimanskog sveta i njihovih tajnih službi. U kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu tako su se mogle čuti procene da su "ključnu ulogu u ovome imale baš bespilotne letelice koje su u Zagrebu proizvodili Gregurić, Karamarko i Muftić", te da je "glavni operativac u svemu ovome bio upravo Tomislav Karamarko". Karamarko je tako nesumnjivo bio umešan u odlazak s dužnosti Ive Sanadera, i to, kako saznajemo, na način da "mu je poručio da razmisli gde želi da mu ćerka bude sahranjena", a taj razgovor su snimili operativci SOA, što mi je potvrdio i sada već penzionisani pripadnik SOA, Z.K.
Karamarko, međutim, još od svojih "arhivarskih dana" u Zadru, krajem 1980-ih godina, ostaje povezan sa međunarodnom trgovinom kokainom, te u nju uvlači svog tasta Muftića, a preko njega i Irance, te neke druge vlade zemalja Bliskog istoka.
7. U Hrvatskoj izveden tihi državni udar Značajnu ulogu u usponu Tomislava Karamarka imala je i "njegova lična lojalnost Franji Greguriću", pri čemu je Karamarko operativno povezivao tzv. Gregurićev klan sa albanskom mafijom. Gregurićev klan se sastojao od pripadnika nekadašnjih jugoslovenskih obaveštajnih službi koji su u komunizmu nadzirali spoljnu trgovinu, banke i velike privredne sisteme, i koji su se "pre pada komunizma spustili u podzemlje, te iz podzemlja nadzirali privredni, društveni i politički život Hrvatske", a koje je lično vodio Franjo Gregurić. Premda je Karamarko, kako se procenjuje u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu, "danas sve značaj značajnij nijii u međuna međunarod rodnoj noj trgovi trgovini ni kok kokain ainom" om",, odn odnosn osnoo "na taj način način poslo poslovno vno prisut prisutan an u Latins Latinskoj koj Americi", njegova aktivnost se, kroz ove godine, prvenstveno fokusirala na međunarodnu trgovinu heroinom. U vreme dok je Karamarko vodio obaveštajni sistem Republike Hrvatske, kroz "tu nesretnu zemlju" je prolazilo "preko devedeset i pet posto heroina za evropsko tržište", i to "pod direktnim patronatom domaće tajne službe".
Porodične veze
Karamarko je ovu aktivnost organizovao u najužoj saradnji sa međunarodnom albanskom heroinskom mafijom. Tu saradnju sa albanskom mafijom Karamarko je temeljio na svojim porodičnim vezama u miljeu, odnosno na Amiru Muharemiju, koji je nezvanično bio "regionalni šef albanske mafije za Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru". Prema procenama stranih posmatrača, "porodica Karamarko-Muftić-Muharemi" funkcionisala je "savršeno", odnosno "sa precizno podeljenim ulogama". Na taj način Karamarko osigurava uporište albanskoj mafiji u državnim institucijama Republike Hrvatske, te istovremeno osigurava uporište interesima Islamske Republike Iran i njenih saveznika na hrvatskoj teritoriji. Time Karamarko osigurava prestiž Muharemiju kod albanske mafije, te prestiž svom tastu Muftiću kod Iranaca. Istovremeno albanska mafija i Iranci daju političku potporu Karamarku, te sistematski godinama pomažu njegov uspon na mesto prvog čoveka u Hrvatskoj. Pri tome je Karamarkov tast Osman Muftić po veri sunit, dok Amir Muharemi i vodeći ljudi albanske mafije pripadaju albanskoj albanskoj šiitskoj sekti Bektašija. Bektašija. Međutim, "Muftić se, još od vremena dok je pokojni Alija Izetbegović pisao svoju poznatu Islamsku deklaraciju , smatra izrazito prošiitski raspoloženim", a ovo svoje opredeljenje "Muftić je delio sa vodećim ljudima Bosne i Hercegovine iz prošle decenije, odnosno vodećim ljudima vodeće bosanskohercegovačke političke stranke SDA; pokojnim Alijom Izetbegovićem, Izetbegovićem, Harisom Silajdžićem, Silajdžićem, Ejupom Ganićem i Hasanom Čengićem. Čengićem. Uostalom "Muftić je sve te ljude lično poznavao, te je sa pokojnim Izetbegovićem kao i sa Hasanom Čengićem bio posebno blizak". blizak". Osim toga, značajnu ulogu u usponu Tomislava Karamarka imala je i "njegova lična lojalnost Franji Greguriću", pri čemu je Karamarko operativno povezivao tzv. Gregurićev klan sa albanskom mafijom. Gregurićev klan se sastojao od pripadnika nekadašnjih jugoslovenskih obaveštajnih službi koji su u komunizmu nadzirali spoljnju trgovinu, banke i velike privredne sisteme, i koji su se "pre pada komunizma spustili u podzemlje, te iz podzemlja nadzirali privredni, društveni i politički život Hrvatske", a koje je lično vodio Franjo Gregurić. Ovaj Gregurićev klan je praktično sve vreme trajanja Hladnog rata trgovao drogama, pri čemu je usko sarađivao sa Sirijcima, sa temeljem veza koje su "na vrhu tih režima organizovali tadašnji jugoslovenski diktator Tito, njegov šef tajnih službi Krajačić, te sirijski diktator Asad stariji, tj. otac sadašnjeg sirijskog predsednika". U to vreme je Krajačić, koji je inače bio Zagrepčanin, kao ključnog operativca operativca držao Gregurića. Neposredno pre svoje smrti, 1986. godine, Krajačić Kraja čić je ovu "paralelnu vlast" u Jugoslaviji predao Greguriću, koji se, po raspadu Jugoslavije, "poslovno u trgovini drogama oslanjao uglavnom na Siriju, a politički na neke značajne zapadnoevropske zemlje, koje su u njemu videle šansu da oslabe hrvatske nacionaliste i preko njegove organizacije utiče na prilike na Balkanu".
Dogovoreni kompromis Na sličan način se pre raspada Jugoslavije Jugoslavije i albanska albanska mafija, koja je takođe takođe nastala iz jugoslovenskih jugoslovenskih tajnih tajnih službi, počela oslanjati na Siriju, kao i na neke zapadnoevropske zapadnoevropske obaveštajne službe, pri čemu je usko sarađivala sa Gregurićem. U poslednjih petnaestak godina Sirijce je potpuno preuzeo Iran, te je današnja država Sirija "tek nešto malo više od vazalne države Irana". Na taj način su Iranci postepeno preuzeli albansku mafiju, Gregurićev klan, te veze koje su i Sirijci i Gregurić, svaki za sebe, gradili u Latinskoj Americi. Ovu "zatečenu strukturu" Iranci su postepeno reorganizovali na način da su "centar albanske mafije smestili u Hamburg, i na vrh toga centra postavili klan Osmani". Istovremeno su integrisali "zatečene strukture", pa su tako pod uticajem Iranaca, albanska mafija i Gregurićev klan sve uže sarađivali i "postepeno se pretvorili u jednu te istu organizaciju". Na ovaj način se Karamarko "u očima Iranaca pokazao kao ključna osoba koja ujedinjuje albansku heroinsku mafiju na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine sa komunističkim obaveštajnim podzemljem u tim zemljama, pri čemu je ta osoba istovremeno preko svog tasta potpuno povezana sa iranskim tajnim službama i još k tome značajna u međunarodnoj trgovini kokaina". Drugim rečima "Karamarko je bio od neprocenjivog značaja za Irance". Pri tome je dotadašnj dotadašnjii šef komunistič komunističkog kog obav obavešta eštajnog jnog podzemlja, podzemlja, Franjo Franjo Gregurić, Gregurić, bio oslablje oslabljenn bolešću bolešću i starošću, i više nije mogao efikasno voditi svoju ilegalnu mrežu. Stoga su Iranci sugerirali dogovornu smenu vlasti sa Gregurića na Karamarka kao rešenje. To je bila efikasno izvedena tranzicija, pri čemu su Gregurić i Karamarko nastavili svoju dugogodišnju saradnju, ali sa izmenjenim ulogama - Karamarko je postao gazda, a Gregurić njegov savetnik (consigliere). Iranci su se odlučili za "celovitu i radikalnu reorganizaciju celokupnog podzemnog miljea na Balkanu", a u cilju da "na taj način efikasno kontrolišu balkanski prostor, te da preko kontrole kriminala eliminišu uticaj zapadnih zemalja i Rusije sa Balkana". Kako je Gregurić još od kraja 1980-ih godina "uzastopno ponavljao nemačkim obaveštajnim službama da će priznavati njihovo vrhovništvo na Balkanu", odnosno da će "postupati na način da priznaje Nemačkoj kontrolu
nad Balkanom kao svojom zonom uticaja u novoj podeli sveta", Nemci su bili nervozni najavljenom ostavkom Gregurića. Pri tome Nemci nisu hteli da Karamarko "kao osoba bliska radikalnim islamistima" preuzme hrvatsko podzemlje od Gregurića, te su "u Hamburgu, kod klana Osmani, nemačke obaveštajne službe lobirale da se kontrola nad Hrvatskom preda nemačkom čoveku, inače nominalnom premijeru, Ivi Sanaderu". Nemci su smatrali da je značajno i to da je "Sanader nominalno katolik", pa da je kao takav "primereniji" za šefa mafije od "Karamarka kao osobe iz kruga radikalnih islamista". Karamarko, koji je "Sanadera dobro poznavao i duboko prezirao", i koji je "o Sanaderu kao kriminalcu i peraču novca imao debeli dosije", nije se bojao Sanadera, i "nije u njemu video ozbiljnu konkurenciju", te je "upravo Karamarko imao ključnu ulogu u umirivanju Nemaca i dobijanju nemačkog zelenog svetla za smenu na vrhu Gregurićevog klana. Pri tome je dogovoren "kompromis" da "Sanader direktno preuzme banke i velike privredne sisteme (tzv. tajkune) od Gregurića", te da "Karamarko preuzme Gregurićevu funkciju u trgovini drogama". Uz to je dogovoreno da "Karamarko u tom trenutku nominalno prizna Sanadera za šefa svih šefova u Hrvatskoj". Tako je Karamarko balansiranjem sa Nemcima napravio trostruku tranziciju početkom leta 2008. godine, i to: - tranziciju sektora trgovine drogama sa Gregurića na sebe lično; - tranziciju u vidu istovremenog potčinjavanja svih funkcija vezanih na trgovinu drogama albanskom klanu Osmani iz Hamburga, uz osiguranje ključne uloge za Amira Muharemija; - tranziciju kontrole nad hrvatskim bankarskim sistemom i sa njim povezanim domaćim monopolistima, te funkcije pranja novca za međunarodni kriminal preko hrvatskih banaka na nemačkog čoveka Ivu Sanadera".
Bez rasprave Nemci su ovim dogovorom bili "izuzetno zadovoljni", smatrali su da su zadržali kontrolu nad Hrvatskom, te su svojim zapadnim partnerima u tišini garantovali da će "Sanader postepeno preuzeti kontrolu nad svim funkcijama u Hrvatskoj i neutralizovati Karamarka", samo da mu za to "treba vremena". Strani posmatrači su analizirali novi Zakon o policijskim poslovima i ovlašćenjima od pre par godina, koji se u potpunosti smatra "Karamarkovim zakonom". Ovaj "Karamarkov zakon" je izglasan u hrvatskom parlamentu, Hrvatskom saboru, bez saborske rasprave, a predložen je bez javne rasprave. Ovo je inače uobičajena praksa u "demokratskoj" Hrvatskoj, preuzeta kao takva iz komunizma, ali je pri tome potpuno inkompatibilna sa zapadnim svetom. Imajući u vidu biografiju i poziciju čoveka koji je "naručio od parlamenta i predsednika donošenje ovog zakona", odnosno koji ga je u stručnim službama svog ministarstva pripremio, u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu tumače da će, zloupotrebom ove nedorečene zakonske odredbe, "Karamarko stopiti tajnu službu i policiju u jedan te isti sistem", te da će se "uvesti praksa uhođenja građana kao u primitivnim, komunističkim i fašističkim diktaturama dvadesetog veka". Dok su se Karamarko, Sanader, albanska mafija te iranske i nemačke nema čke tajne službe bavile ovim "reorganizova "r eorganizovanjem njem paralelne vlasti u Hrvatskoj", Hrvatskoj", zemlja je doživela doživela finansijski kolaps. kolaps. Tako su početkom jeseni 2008. godine svi akteri ove drame postali svesni da se hrvatska privreda srušila. To je posebno oslabilo Sanadera, budući da su banke i privredni sistemi koje je Sanader, pod pritiskom Nemaca, preuzeo od Gregurića, došli pred bankrot. Karamarka, koji je imao "redovni priliv gotovog novca od heroina", ovo je ojačalo u odnosu na Sanadera. Nemci nisu ovog puta mogli pomoći Sanaderu, budući da je zbog svetske privredne krize nemački nemački bankarski sistem sistem i sam došao na rub bankrota. bankrota. Tako da "tri kvartala iza toga" i "nakon otpisivanja mnogo desetaka milijardi evra iz bilansa nemačkih banaka", Nemci i dalje u svojoj nacionalnoj ekonomiji imaju "preko osam stotina milijardi evra nepostojećeg novca knjiženog u bilansima banaka, kojeg tek treba otpisati, a da se pri tome ne izazove krah nemačke privrede". Apsolutna vlast Do definitivnog razlaza Karamarka i Sanadera došlo je pod međunarodnim pritiskom, i to zbog slučaja ubistva australijske turistkinje, dvadesetjednogodišnje dvadesetjednogodišnje Britt Lapthorne, koju su oteli i ubili policajci u Dubrovniku. Devojka je oteta "po narudžbini nepoznatog naručioca", za kojeg se "veruje da je iz inostranstva", a koji je, prema jednoj verziji događaja, "naručio otmicu žrtve koju može silovati, mučiti i ubiti". Policija je, prema toj verziji događaja, kako bi "zadovoljila bogatu mušteriju" nasumce otela prvu plavokosu devojku koja govori engleski, a to je bila nesretna nesretna Australijank Australijankaa Britt Lapthorne. Lapthorne. Nakon ubistva, ubistva, žrtvino žrtvino telo je, navodno uz znanje znanje policije, policije, bačeno s tegovima u more. Budući da su iz lokalne policije curili podaci, lokalna javnost je prepričavala događaj. To je doprlo do australijskih medija, te je slučaj postao "najpoznatiji slučaj ubistva u Australiji", a o njemu je snimljen vrlo popularan dokumentarni film koji je izričito razotkrio identitet policajaca ubica. Budući da je Karamarko odbio da smeni policajce koji su oteli australijsku turistkinju radi silovanja, mučenja i ubistva, te nije dozvolio lokalnom pravosuđu "niti da pomisli iste procesuirati", međunarodna zajednica je naredila Sanaderu da pod svaku cenu smeni Karamarka.
Sanader je u početku pokušao da ponudi "kompromisno rešenje" u vidu smene Karamarkovog saradnika, direktora policije Vladimira Fabera, ali se Brisel nije ovim zadovoljio. Zato je Sanaderu naređeno da Karamarka smeni, ili će u protivnom protiv samog Sanadera biti pokrenut kazneni postupak u Austriji zbog njegove lične umešanosti u pranje novca u lokalnoj Hypo banci u Austriji. Na to je Karamarko, preko pripadnika kriminalnog klana Osmani, "poručio Sanaderu da će mu ubiti ćerku ako ne odstupi", pa se Sanader, u strahu za vlastiti život, kao i život članova svoje porodice, povukao, a "Hrvatska se uz srednjoamerički Honduras, svrstala u grupu zemalja u kojima je izveden tihi državni udar". Na ovaj način je Karamarko Karamarko postao prvi prvi čovek nakon 1990. godine koji koji ima apsolutnu vlast vlast u Hrvatskoj. Za razliku od Tuđmana, koji je morao "da trpi klanove oko Gregurića, Perkovića i Šuška", a da ih nije mogao nadzirati, Karamarko više nema nikakve konkurencije u Hrvatskoj. On u potpunosti kontroliše organizovani kriminal, sistem policije, tajnu službu, državnu upravu, medije, političke politi čke stranke i bankarski sistem. Osim toga uživa potpunu zaštitu Islamske Republike Iran, koja pokriva tekući manjak u državnom budžetu i koja održava likvidnost bankarskog sistema, te time "održava na životu inače sasvim neodrživi sistem" i time "odgađa inače neizbežan fiskalni i finansijski slom Hrvatske". Zato se postavlja pitanje: Kako će Karamarko koristiti ovu apsolutnu vlast u Hrvatskoj? "Karamarkov zakon" Nedorečenosti novog novog zakona o policiji Karamarko će iskoristiti iskoristiti za stvaranje policijske policijske države. Kako bi došli do odgovora na ovo pitanje, strani posmatrači su analizirali novi Zakon o policijskim poslovima i ovlašćenjima, koji se u potpunosti smatra "Karamarkovim zakonom". Zakon je izglasan dana 30. jun 2009, te ga je istog dana proglasio hrvatski predsednik Stjepan Mesić. Stupio je na snagu u roku od nekoliko sati, odnosno već dana prvog jula 2009. godine. Da je reč o stupanju na snagu u roku od nekoliko sati, jasno je iz činjenice da je zakon izglasan u jutarnjim satima, proglašen u ranim popodnevnim satima, a stupio je na snagu posle ponoći, tj. prvi minut sledećeg dana. Drugim Drugim rečima, rečima, Zakon Zakon je "slučajno" "slučajno" stupio na snagu snagu u trenutku trenutku Sanadero Sanaderovog vog podnošenja podnošenja ostavke ostavke na mesto premijera i predsednika predsednika HDZ-a. U trenutku stupanja na snagu Zakon nije bio objavljen na Internetu, tako da je u jednom trenutku važio kao zakon, a da ga niko u javnosti i stručnim krugovima nije mogao pročitati. Službeni list Republike Hrvatske, Narodne novine , objavio je Zakon u broju od prvog jula 2009. godine, koji su redovni pretplatnici putem pošte primili devetoga ili desetoga jula, tj. devet ili deset dana nakon što je isti već važio. Zato se u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu tumači da je "procedura stupanja zakona na snagu tipična za najzaostalije i najkorumpiranije zemlje trećeg sveta", te da kao takva "dokazuje političko divljaštvo i totalitarne tendencije vladajuće elite u državi". Zakon u članu trinaestom, prvi stav, alineja prva kao jednu od ovlašćenja policije u smislu toga zakona definiše: "prikupljanje, procenu, arhiviranje, obradu i korišćenje podataka". Pri tome Zakon nigde ne pokušava definisati koje sve podatke policija prikuplja, kako ih prikuplja, kako ih to "procenjuje", kako pohranjuje i obrađuje, te kako koristi podatke. Nesporno je da svaki sistem, pa tako i sistem policije, radi sa informacijama, te prikuplja i obrađuje određenu vrstu informacije. No, zakonska odredba u ovako ovako najširem mogućem mogućem opsegu omogućava omogućava "najšire moguće moguće zloupotrebe". zloupotrebe". Imajući u vidu biografiju i poziciju čoveka koji je "naručio od parlamenta i predsednika donošenje ovog zakona", zakona", odnosn odn osnoo koji koji ga je u stručni stručnim m služba službama ma svog svog minist ministars arstva tva pripre pripremio mio,, u kuloar kuloarima ima stran stranih ih diplom diplomats atskih kih predstavništava u Zagrebu tumače da će, zloupotrebom ove nedorečene zakonske odredbe, "Karamarko stopiti tajnu službu i policiju u jedan te isti sistem", te da će se "uvesti praksa uhođenja građana kao u primitivnim, komunističkim i fašističkim diktaturama dvadesetog veka". Još veću zabrinuto zabrinutost st u kuloarima kuloarima stranih diplomats diplomatskih kih predstavn predstavništava ištava u Zagrebu Zagrebu izazvala je odredba odredba članka članka devedeset i sedmog zakona, koja reguliše upotrebu eksplozivnih sredstava i "posebnih vrsta oružja" u radu policije. Ovde treba napomenuti da svaka zemlja inače ima posebne institucije koje su zadužene za borbu protiv terorizma, organizovanog organizovanog kriminala, oružanih pobuna i slično. Takve institucije regulišu se posebnim zakonom, i iste su adekvatno ustrojene, izvežbane i naoružane. U tom smislu takve institucije mogu, u strogo definisanim situacijama i pod strogo definisanim uslovima, upotrebiti eksplozivna sredstva ili određene vrste oružja koje bi mogli definisati kao "posebne vrste oružja". Međutim, Međutim, demokrats demokratsko ko društvo društvo ne predviđa predviđa naoružava naoružavanje nje policije policije kao takve takve eksplozi eksplozivnim vnim sredstvim sredstvima, a, niti "posebnim vrstama oružja".
Ovu odredb odredbuu Zakon Zakonaa stran stranii posma posmatrač tračii smatra smatraju ju "po "poseb sebno no zabri zabrinja njavaj vajućo ućom", m", bud budući ući da ista ista omoguć omogućava ava naoružavanje bilo kojeg službenika policije, odnosno bilo koje jedinice sistema policije eksplozivnim sredstvima i "posebnim vrstama oružja". Isto tako se "smatra zabrinjavajućim i činjenica da se nigde ne definiše koje su to posebne vrste oružja". Zato je u smislu ove odredbe, kad bi se njena primena dovela do apsurda, "moguće naoružati temeljnu policiju tenkovima i bazukama". bazukama". Premda ovakva ideja zvuči suludo, strani posmatrači naglašavaju da je tako nešto "legalno u smislu citirane zakonske odredbe". Pri tome se ističe da je "ta odredba, kao i niz drugih odredaba toga zakona, kao i sama procedura njegovog donošenja, protivna Ustavu Republike Hrvatske". No dok god se protivustavnost tog zakona ne dokaže, isti obavezuje, te omogućava gotovo neograničene zloupotrebe. Ova odredba Zakona propisuje da policija sme upotrebljavati eksplozivna sredstva samo ako "postoji neposredna opasnost za život ljudi ili imovinu velikog opsega", no "zabrinjavajućim se smatra" njeno vezivanje za odredbu članka devedestog Zakona, koja predviđa da se hemijska sredstva mogu primenjivati od strane policije kad je potrebno uspostavljanje uspostavljanje javnog reda reda i mira narušenog u većem opsegu. opsegu. To upućuje da se, po izričitoj želji zakonodavca, eksplozivna sredstva i posebne vrste oružja imaju upotrebljavati od strane policije u slučaju "potrebe uspostavljanja javnog reda i mira narušenog u većem opsegu". To praktično znači da je u slučaju javnih protesta koji dobiju nasilniji karakter, dozvoljeno protiv demonstranata upotrebiti eksploziv i bilo koju drugu vrstu oružja. Pri tome je dovoljno da policija proceni da je "imovina većeg opsega ugrožena", i da krene na demonstrante eksplozivom i bilo kojom drugom vrstom oružja. Premda i ova konstatacija zvuči suludo, takvo hipotetsko postupanje policije je po izričitom slovu ovog zakona legalno. Takva odredba Zakona je očito protivustavna, ali ista obavezuje sve dok se od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske eventualno ne proglasi protivustavna. Stoga strani posmatrači ocenjuju da je "zakon namerno napisan na tako nedorečen način, kako bi se otvorila vrata neograničenim zloupotrebama ovih namerno nedorečenih zakonskih odredaba." Ovo hitno donošenje donošenje novo novogg zakona zakona kojeg kojeg obeležava obeležavaju ju "histeričn "histeričnoo napisane napisane odredbe", odredbe", u kuloarima kuloarima stranih diplomatskih predstavništava predstavništava u Zagrebu tumačilo se time da "je Karamarko očekivao javne proteste u jesen 2009. godine, te se spremao doneti zakonski okvir kojim je pokušao omogućiti policiji najšira moguća ovlašćenja, kakve postoje samo u diktaturama, a radi nasilnog obračuna sa svakim protestom".
8. Tajni dosijei u rukama Nevernog Tome Negde u februaru 2009. godine Z.K., Z.K., bivši operativac SOA koji je radio na tim operativnim obradama, obratio mi se preko posrednika i ustupio strogo povjerljive obaveštajne podatke o pripadnicima kriminalnog podzemlja u Zagrebu, Zagrebu, koje su na temelju temelju operativn operativnih ih poda podataka taka i saznanja saznanja izradili operativc operativcii tadašnje tadašnje Protivoba Protivobavešt veštajne ajne agencije (POA), a koje je te iste godine dostavljeno tadašnjem direktoru POA Tomislavu Karamarku. Ovaj strogo poverljivi dokument dokazuje kako je Tomislav Karamarko, kasnije direktor Sigurnosno obaveštajne agencije (SOA), a danas ministar unutarnjih poslova, još 2005. godine detaljno obavešten o planu kriminalnog podzemlja za likvidaciju Ive Pukanića, kao i o sudionicima u planu Pukanićevog ubistva. Kao šef SOA, te kasnije kao ministar unutrašnjih poslova, tokom istrage Pukanićevog ubistva, Karamarko je zatajio svoja saznanja o ovom operativnom izveštaju, a informacije iz ovog dokumenta potvrđuju povezanost kriminalnog klana Osmani s Pukanićevim Pukanićevim ubistvom. "Ovaj smo dokument još u maju 2005. godine, sa našim detaljnim operativnim saznanjima, dostavili na traženje direktora POA Tomislavu Karamarku. Karamarko je bio upoznat sa svim našim obaveštajnim saznanjima o planu ubojstva Ive Pukanića, kao i o pripadnicima kriminalnog kriminalnog podzemlja organizacijski organizacijski povezanima povezanima s planom ubistva. ubistva. Umesto da nam dopusti daljnji operativni rad po ovom predmetu, u vezi informacija koje su iznesene u ovom izveštaju koje posedujete, direktor Karamarko nam je zabranio daljni rad po ovom pitanju, a sve naše izveštaje, dokumente, operativna saznanja, službene zabilješke i službene informacije morali smo predati uredu direktora, drugim rečima lično Tomislavu Karamarku", ispričao mi je Z.K., nekadašnji operativac POA, danas SOA, o svojim saznanjima o dokumentu koji posjedujemo. Ovaj tajni dokument dokazuje kako je današnji ministar unutrašnjih poslova Tomislav Karamarko imao operativna saznanja policije i obaveštajnih službi o planovima pripadnika kriminalnog podzemlja za ubistvo Ive Pukanića, te kako je na temelju podataka iz ovog izveštaja Karamarko imao saznanja i o kriminalnim grupama i klanovima koji stoje iza plana Pukanićevog ubistva. Osim toga, postojanje ovog izveštaja dokazuje kako je nakon Pukanićevog ubistva Tomislav Karamarko sakrio postojanje ovog i drugih dokumenata koji su ključni za rasvetljavanje svih okolnosti ubistva Ive Pukanića, kao i
za otkrivanje svih učesnika u naručivanju, planiranju i izvršenju ubistva, čime je Karamarko nesporno delovao na način način da je pomoga pomogaoo u prikri prikrivan vanju ju stvarn stvarnih ih naruči naručilac lacaa ubistv ubistva, a, odn odnosn osnoo prikri prikriva vanje njem m pod podata ataka ka kojima kojima je raspolagao kao direktor SOA, Karamarko je pomogao da se prikriju kriminalne grupe i organizacije koje povezuju naručioce naručioce sa izvršiocima izvršiocima Pukanićevog Pukanićevog ubistva. Motiv Pukanićevog Pukanićevog ubistva Osim ovog dokumenta, još jedan strogo povjerljivi obaveštajni izveštaj ukazuje na motive Pukanićevog ubistva. Strogo povjerljivi obaveštajni izveštaj o organizovanom kriminalu i pranju novca u Hypo Grupi u Hrvatskoj, od 8. novembra 2007. godine, zapravo otkriva moguće stvarne motive ubistava Ivane Hodak i Ive Pukanića, te upućuje na naručioce tih ubistava. Činjenica da je s "Aferom Hypo" na izvestan način povezan i ministar unut unutar araš ašnj njih ih posl poslov ovaa Tomi Tomisl slav av Ka Kara rama mark rko, o, samo samo doda dodatn tnoo poja pojašn šnja java va zbog zbog čega čega poli polici cija ja i Drža Državn vnoo pravobranilaštvo grčevito brane Karamarkove konstrukcije o motivima i naručiocima ubistava Ivane Hodak i Ive Pukanića. Naime, iz navedenog strogo povjerljivog obaveštajnog izveštaja vidljivo je kako su ključni akteri "Afere Hypo", između ostalih, Vladimir Zagorec, Ivo Pukanić, Zvonimir Hodak, kao Zagorčev advokat, navodno angažovan od Pašalića (prema obaveštajnom izveštaju) kako bi sprečio Zagorčevo svedočenje protiv ključnih aktera "Afere Hypo" pred austrijskim pravosuđem. "Afera Hypo" očito je otišla predaleko, a jedini način da se cela stvar stavi pod kontrolu, izgleda bila su ubistva Ivane Hodak i Ive Pukanića. Time je s jedne strane poslana poruka Zagorcu da ćuti i odbije saradnju u istrazi "Afere Hypo", dok je s druge strane ubistvom Pukanića uklonjen nezgodan svedok tajnih razgovora kod Stjepana Mesića o "Aferi Hypo". Za uspostavu kontrole nad daljnjim raspletom "Afere Hypo" Tomislavu Karamarku je u jednom trenutku postalo presudno da preuzme kontrolu nad bezbednosnim bezbednosnim aparatom, kako bi nadzirao tok mogućih istraga o organizovanom organizovanom kriminalu i pranju novca preko Hypo banke. Karamarko je i ranije pokušavao da spreči istragu u "Aferi Hypo", a nikada nije Državnom pravobranilaštvu, policiji i pravosuđu prosledio opsežne dosjee Sigurnosno obavještajne agencije o organiziranom kriminalu i pranju novca u Hypo Alpe Adria banci banci i povezanim pravnim osobama. osobama. Zašto Karamarko skriva dokumentaciju SOA o "Aferi Hypo"? Možda upravo zato jer ti dosjei skrivaju motive i naručioce ubistava Ivane Hodak i Ive Pukanića. Stvarni motivi i stvarni stvarni naručioci ubistava ubistava Tajni obaveštajni dosje, kojeg sam u celosti objavio na istraživačkom novinarskom portalu Necenzurirano.com 18. septembra 2009. godine, ipak delimično razotkriva kako sva ubistva nose isti potpis: "Hypo". "Dosje o organizovanom kriminalu i pranju novca u Hypo banci formiran je još u Protivobaveštajnoj agenciji, a kasnije su se obrade nastavile i u Sigurnosno obaveštajnoj agenciji. Dosje SOA o Hypo banci predan je još 2008. godine na ruke Tomislavu Karamarku", ispričao mi je tada moj izvor u Sigurnosno obaveštajnoj agenciji. Iz sadrža sadržaja ja tajnog tajnog oba obave vešta štajno jnogg dosje dosjeaa vidlji vidljivo vo je kako kako je privat privatno no pod poduz uzeće eće u nek nekada adašnj šnjem em suvla suvlasni sništv štvuu Tomislav Tomislavaa Karamarka Karamarka za Hypo Grupu u Hrvats Hrvatskoj koj oba obavlj vljalo alo niz parao paraobav bavešt eštajn ajnih ih aktivn aktivnost osti, i, za koje koje je Karamarko angažovao bivše pripadnike obaveštajne zajednice. Poduzeće Soboli d.o.o. očito je ovaj posao sa Hypo bankom dobilo Karamarkovim ucenama tajnim dosjeima SOA o organizovanom kriminalu i pranju novca u Hypo Grupi u Hrvatskoj, koje Karamarko poseduje, a koje nije predao istražnim telima u Republici Hrvatskoj, nego ih je zloupotrebljavao za privatne poslove preduzeća koje je nekada bilo u njegovom suvlasništvu. "U izveštajima Soboli navodi mnoštvo podataka iz novinskih članaka, ali ih za HAAB nije analizirao i išao u proveravanje ko je naručilac takvih tekstova i zašto su objavljeni. Takođe nije dobijen odgovor što se povodom tih članaka preduzimalo u MUP-u, Državnom pravobranilaštvu, SOA. Saša Franjo nije Soboliju dao šire spoznaje o Franji Tureku i što je svojevremeno POA radila prema HAAB" , stoji u strogo poverljivom obaveštajnom izveštaju, u delu koji se odnosi na saradnju nekadašnje Karamarkove firmr Soboli d.o.o. s Hypo Alpe Adria bankom, iz čega je lako zaključiti kako je Karamarko bio usko poslovno povezan s Hypo bankom, i to na način da je negovo preduzeće za Hypo banku obavljalo niz paraobaveštajnih paraobaveštajnih aktivnosti. U ovom povjerljivom obaveštajnom izveštaju jasno se vidi kako je Karamarkovo preduzeće angažovalo bivše pripadnike obaveštajnih službi kako bi za Hypo banku prikupljali obaveštajne informacije, te su praktično prodavali Upravi Hypo Hypo banke informacije informacije do kojih su dolazili dolazili Karamarkovim vezama vezama u obaveštajnoj obaveštajnoj zajednici. "Od osoba koje je angažovao Soboli kao podizvođača, to je bivši pripadnik POA Saša Franjo koji je pak dolazio do informacija od Franje Tureka i Željka Bagića", stoji u obaveštajnom obaveštajnom izveštaju iz decembra 2007. godine. Međutim, već u nastavku izveštaja operativci navode kako je preduzeće Soboli moglo doći do operativnih podataka iz obaveštajnih i kriminalističkih obrada nad poslovanjem poslovanjem Hypo banke u Hrvatskoj, ali kako tako prikupljene podatke, Soboli nikada nije dostavio Upravi Hypo banke. Iz toga bi jasno moglo proizlaziti kako je
Karamarko svojim saznanjima o Hypo banci, te tajnim dosjeima POA i SOA o organizovanom kriminalu i pranju novca u Hypo banci u Hrvatskoj, zapravo reketario Upravu Hypo banke, kako u zamenu ne bi dokumente o kriminalu u banci prosledio nadležnim institucijama. "Potrebno je istaknuti da je Soboli mogao doći u SOA, OA, VOA, MUP, pravosuđu i državnom pravobranilaštvu do kvalitetnih informacija koje su bitne za strateško postavljanje HAAB-a ali to ništa nije prezentirano u njihovim izveštajima, a verovatno ni usmeno", stoji u obaveštajnom izveštaju, u delu koji se odnosi na poslovni odnos Karamarkove firme s Hypo Alpe Adria bankom. Strogo poverljivi izveštaji o organizovanom kriminalu i pranju novca u Hypo Grupi u Hrvatskoj, razotkriva i činjenicu kako su SOA i kriminalistička policija očito i ranije vodili operativne dosijee o Hypo banci, koje je očito 2008. godine, kao direktor Sigurnosno obaveštajne agencije, preuzeo Tomislav Karamarko. "Ne stoji podatak da HAAB nije bila predmet krim obrade. Sigurno je da je o HAAB-u pisano u operativnim informacijama kako krim policije, tako i SOA i Državnog pravobranilaštva", pravobranilaštva", navodi se u izveštaju izveštaju iz 2007. godine. Moj Moj izvor iz SOA tvrdi kako su ti dosijei danas u posedu posedu Tomislava Karamarka. Pranje novca novca "Nakon stvaranja samostalne Republike Hrvatske i uspostavljanja prijateljskih i poslovnih veza u Austriji (Mock, W. Wolf, Schusell, Busek Haider i još neki) većina banaka u Austriji bila je sklona razmišljanju da prihvati hrvatsku ponudu i preko svoje politike uđe u RH. U tom pravcu su i vođeni razgovori s F. Tuđmanom koji je nakon konzultacija s P. Jurkovićem, Hanžekovićevm, Hanžekovićevm, Jozom Martinovićem procjenjivao kojim bankama dozvoliti ulazak u Hrvatsku. U ovim procjenama ključne sugestije je imao Ivić Pašalić. Polovinom 1990-ih Tuđman je odobrio projekt Ivića Pašalića baziran na Tuđmanovoj ideji 200 obitelji koje bi vlad vladal alee hrva hrvats tsko kom m imov imovin inom om,, te je Paša Pašali lićć ušao ušao u deta detaljn ljnij ijee preg pregov ovor oree s Jorg Jorgee Ha Haid ider erom om i HA HAAB AB uz posredovanje Waltera Wolfa, Ivana Jakovčića i Ive Sanadera", opisuje se u obaveštajnom obaveštajnom izveštaju iz 2007. godine početak operacija hrvatske tranzicijske elite preko Hypo Grupe. Iz ovoga je već vidljivo kako "Afera Hypo" otkriva trag novca opljačkanog iz Hrvatske od 1990. do 2009. godine, te upravo istraga "Afere Hypo" može dovesti do rasvetljavanja tko je sve i na koji način sudelovao u ovom tranzicijskom projektu. "Politički vrh Hrvatske je izabrao HAAB jer je preko te banke vrtio više od milijarde dolara isisanog hrvatskog novca koji je uz pomoć parainvesticijskih fondova koji su osmišljeni u HAAB-u ubacivan kontinuirano u RH, Italiju, Lichtenstein, Švicarsku, a i u ostale države bivše SRJ. Sve je to rađeno u dogovoru između Pašalića i G. Striedingera i W. Kulterera", stoji u povjerljivom obaveštajnom izveštaju o organizovanom kriminalu u Hypo banci. U ovom je tajnom dokumentu posebno zanimljivo, jer razotkriva ulogu Hypo Alpe Adria banke u projektovanju i nastajanju hrvatske tranzicijske političke i finansijske oligarhije. Drugim rečima, "Afera Hypo" skriva tranzicijsku šifru izgradnje snažnih izvaninstitucionalnih centara moći u Hrvatskoj, preko kojih su hrvatski oligarsi oprali tranzicijski finansijski plen sa tajnih računa u inostranstvo. "Istovremeno HAAB je od početka u RH po zamisli Tuđmana i Pašalića servisni pogon političke i medijske poslovne tajkunske tajkunske oligarhije. S tom bankom mogu poslovati gotovo svi oni koji nešto rade u sprezi s kriminalom ili Pašalićevom grupom (Zagorec, Petrač, Čermak, Žužul, Kutle, Sanader, Bandić, Barač, Horvatinčić, Štrok, N. Pavić, Pukanić, M. Carić, A. Nobilo, Jakovčić, Žufić, Delbianco, Linić i dr.). Uglavnom su svi oni dobili kredite od HAAB, a za protivuslugu pomogli pomogli HAAB-u u realizaciji projekata kroz koje se trebalo oprati novac. Ovakve informacije je prikupila POA-SOA, te znatno šire informisala politički vrh", stoji u ovom obaveštajnom dokumentu. "Wolf je plasirao priču u Austriji, Nemačkoj i USA da je HAAB sa nekolicinom hrvatskih političara (Ivić Pašalić, Ivan Jakovčić, Stevo Žufić, Božidar Kalmeta, Ivo Sanader, Božo Jusup, Milan Bandić) uništavao privredno i finansijski Hrvatsku, izvlačio prljavi novac s ratnim profiterima (M. Kutle, B. Glavaš, H. Petrač, V. Zagorec, M. Lučić, T. Horvatinčić, I. Čermak, N. Barač), te ga prao prvenstveno u Hrvatskoj, BiH i Srbiji. Wolf je prezentirao CIA podatke i o ulasku ruskog kapitala u HAAB te o transakcijama iz arapskih zemalja u HAAB preko hrvatskih veza, a i lično J. Haidera. Wolf je CIA od početka informisao o trgovini oružjem preko HAAB posebno kad je to preraslo hrvatske potrebe i počelo izmicati međunarodnoj međunarodnoj kontroli na čemu su insistirali u USA", opisuje se u obaveštajnom izveštaju. "Pod pritiskom afere BAWAG-HAAB, Austrijska središnja banka započela je vanrednu reviziju. To je odmah rezultiralo hitnim kadrovskim smenama u HAAB-u.
Smenjen je 2006. godine Gunter Striedinger, a vanredna revizija otkrila je direktan gubitak u HAAB-u od 380 miliona evra, te frizirane pa čak i lažne finansijske bilanse banke, što je upućivalo na gubitke od oko 1 milijarde evra od kojih je veći deo nastao kroz devizne mahinacije", stoji u obaveštajnom izveštaju izveštaju iz 2007. godine. Upravo je ove operacije krivotvorenja finansijskih bilansa banke, te ilegalne devizne operacije preko Hypo banke Zagreb i Slavonske banke Osijek u svojoj istrazi u Hrvatskoj, prvi otkrio Devizni inspektorat Ministarstva finansija Republike Hrvatske, što su, međutim, austrijskim istražnim telima zatajili i Ivan Šuker i Ivo Sanader koji su raspolagali tajnim izveštajima Deviznog inspektorata. U dve je istrage Devizni inspektorat Ministarstva finansija Republike Hrvatske utvrdio tok ovog novca nestalog Hypo banke Klagenfurt u operacijama u Hrvatskoj. Prikrivanje tragova tragova Dokument hrvatskih obaveštajnih službi otkriva i detalje oko tajnih dogovora o preuzimanju firme ćerke Hypo banke u Hrvatskoj Hypo Alpe Adria Bank Consultants , koju je na kraju u tajnosti preuzeo Ninoslav Pavić, vlasnik (EPH). medijskog koncerna Europapress Holding (EPH). "Sestrinska tvrtka HAAB sa sjedištem u Zagrebu je Hypo Alpe Adria Bank Consultants d.o.o. i preko nje je išlo pranje novca kroz Striedingerove osmišljene mahinacije. Predsednik Uprave od 2000. do 2006. bio je Wolfgang Kulterer koji je izuzetno blizak s Ivićem Pašalićem i Ivom Sanaderom. U martu 2007. godine neto dobit HAABC bila je 50 miliona kuna kuna niža i iznosila je 159 miliona kuna što je vrlo neobično neobično i traži objašnjenje. objašnjenje. Početkom 2007. godine HAABC je trebalo po predlogu Striedingera da kupi italijanski preduzetnik Maurizio Zamparini, predsednik nogometnog kluba Palermo, s čime se nije složio Pašalić, koji je predložio da će to kupiti hrvatski državljani Nino Pavić i još neko iz bankarskih krugova u Zagrebu. S tim predlogom su se složili Striedinger i Wolfgang Kulterer, novi predsednik Nadzornog odbora. Nakon što je započela afera "Petrač - Zagorec" u Hrvatskoj, inicirana od Britanaca a potpomognuta od Amerikanaca, smenjen je u Zagrebu i Heinz Karl Truskaler, osoba posebnog poverenja Guntera Striedingera, koja zna sve detalje o pranju hrvatskog novca preko bankovnih bankovnih računa računa u Austriji. Austrijanci su na kraju inicirali da dobiju od Hrvatske zahtev za pravnu pomoć što je I. Sanader prihvatio jer nije mogao izbeći, te dao zeleno svetlo Mladenu Bajiću", stoji u tajnom dokumentu iz novembra 2007. godine. Iz ovoga je vidljivo kako je nakon izbijanja "Afere Hypo" u Austriji, hrvatska elita počela s uništavanjem tragova pranja novca i organizovanog organizovanog kriminala preko Hypo Alpe Adria banke, a deo tih operacija uništavanja tragova bilo je i u tajnosti dogovoreno preuzimanje Hypo Alpe Adria Bank Consultants , koje je na netransparentan i mutan način, prema ovom obaveštajnom dokumentu, u dogovoru s Ivićem Pašalićem preuzeo Ninoslav Pavić. S druge, pak, strane iz izveštaja je vidljivo kako je bivši premijer Ivo Sanader sve vreme kontrolisao istragu "Afere "Afere Hyp Hypo" o" i određi određivao vao kojim kojim će intenz intenzite itetom tom Držav Državno no pravob pravobran ranila ilaštv štvoo provod provoditi iti tu istrag istragu, u, dok su istovremeno upravo Tomislav Karamarko, Ivo Pukanić i Ninoslav Pavić vršili pritisak na Stjepana Mesića kako bi odustao od insistiranja na istrazi u ovom slučaju. "Procene analitičara iz bankarskih struktura smatraju da istrage u Austriji i Hrvatskoj koje se provode neće uništiti HAAB, a pitanje je da li će Austrijanci obaviti da je HAAB narasla na prljavom novcu iz Hrvatske Hr vatske i Istočne Europe i Rusije čiji je prljavi novac uglavnom reinvestirala reinvestirala na njihovim tržištima. Austrijanci će u sankcijama ići do kraja, čuvajući banku i podatke koji kompromitiraju političare (npr. Sanadera, Pašalića), dok će prema mafijašima biti manje obazrivi. U RH uoči parlamentarnih izbora (radi se o parlamentarnim izborima 2007. godine, op.a.) Sanader ne želi razbuktavanje razbuktavanje afere HAAB jer je i sam umešan, dok Stjepan Mesić, koji raspolaže dokumentacijom iz Tuđmanova arhiva, želi ići do kraja, iako mu neki njegovi "savetnici" to ne sugerišu (npr. T. Karamarko, I. Pukanić, N. Pavić i dr.)", navodi se u tajnom obaveštajnom izveštaju iz 2007. godine. Ovakav način rešavanja "Afere Hypo" u Hrvatskoj pokazuje visoki stepen izvaninstitucionalnih utijecaja na pravosuđe, Državno pravobranilaštvo pravobranilaštvo i policiju, te dokazuje kako političke institucije, odnosno najviši državni službeni službenici ci potpuno potpuno izvanins izvaninstituci titucional onalno no odlučuju odlučuju o (ne)pokre (ne)pokretanju tanju određenih određenih istraga, istraga, kao što je to bio slučaj slučaj u "Aferi Hypo". S druge, pak, strane razotkriva se ključna uloga Tomislava Karamarka, Ive Pukanića i Ninoslava Pavića u prikrivanju "Afere Hypo", te njihova uloga u tajnim pritiscima i pregovorima s Mesićem, kako bi ga odgovorili od insistiranja na istrazi tajnih finansijskih operacija preko Hypo banke. Istovr Istovreme emeno, no, ključn ključnaa uloga uloga Ive Pukani Pukanića ća u "Aferi "Aferi Hy Hypo" po",, njenom njenom prikri prikriva vanju nju,, te učest učestvov vovan anju ju u tajnim tajnim pregovorima i razgovorima u Kancelariji predsednika Republike o ovoj aferi, razotkriva mogući stvarni motiv Pukanićevog ubistva, koji policija ni u jednom jedinom trenutku nije ozbiljno istražila. Upravo suprotno, Karamarko je vešto i lukavo rukovodio istragom kako ona ne bi dovela na trag "Afere Hypo", u čemu je imao potpunu medijsku podršku Pavićevog medijskog koncerna i novinara, koji su "zdravo za gotovo" uzima uzimali li Karama Karamarko rkovu vu verzij verzijuu Pukani Pukaniće ćeva va ubistv ubistva, a, ne ispitu ispitujuć jućii verodo verodosto stojno jnost st kon konstr strukc ukcija ija u istraz istrazii i nedorečenost nedorečenost nekih detalja.
"Prije prodaje HAAC , a kada su Miroslav Kutle i I. Pašalić saznali da bi Pavić bio jedan od kupaca, Kutle je počeo pretiti Paviću da želi želi naplatiti od njega dug u iznosu od 40 40 miliona evra. "Afera Hypo" očito je otišla predaleko, a jedini način da se cela stvar stavi pod kontrolu, izgleda, bila su ubistva Ivane Hodak i Ive Pukanića. Ključna uloga Ive Pukanića u "Aferi Hypo", njenom prikrivanju, te učestvovanju u tajnim pregovorima i razg razgov ovor orim imaa u Ka Kanc ncel elar arij ijii pred predse sedn dnik ikaa Repu Republ blik ikee o ovoj ovoj afer aferi, i, razo razotk tkri riva va mogu mogući ći stva stvarn rnii motiv motiv Pukanićevog ubistva, koji policija ni u jednom jedinom trenutku tr enutku nije ozbiljno istražila.
9. Zakon ćutanja glavu čuva Nakon što se Pavić požalio Mesiću, T. Karamarko je preuzeo obavezu od Mesića Mesi ća da organizuje sastanak Kutle i Pavića. Na sastanku je Kutle tražio povratak celog duga, a kompromisno su dogovorili da bi Pavić to vraćao kroz mesečne rate od 700.000 evra. Kutle je to prihvatio, no nakon druge rate Pavić je rekao da to ne može izdržati jer ulazi u investicije. Iza toga je napravljen novi ortački ugovor Pavić - Kutle - Pašalić oko suvlasništva u HAAC-u. Nakon toga je Pavić osigurao od I. Todorića pozajmicu za učešće u kupovini HAAC, stoji u obaveštajnom izveštaju. I iz ovog detalja vidno je do koje je mere Karamarko bio umešan u Aferu Hypo, pogotovo u uništavanje Consultants Ninoslavu Paviću i partnerima. tragova pranja novca, prodajom Hypo Alpe Adria Bank Consultants "Posebno "Posebno je interesan interesantno tno što je Krešimir Krešimir Starčević Starčević informisao informisao Tureka Tureka o Iviću Pašaliću i njegovim njegovim poslovima poslovima s HAAB, te o Ivi Sanaderu, Željku Žužiću, Renatu Obranoviću i Vladimiru Zagorcu. Za Ivića Pašalića je Krešimir Starčević preneo Tureku sledeće: Pašalić da je tajni član nadzornog odbora u HAAB i da zbog toga i količine novca ima povlašćeni status koji može uzdrmati Zagorec. Krešimir Starčević smatra da je preko Sanadera i Granića inostrano zaduživanje RH dovelo državu u poziciju da je HAAB postala jedan od najvećih stranih verovnika hrvatske države, te najveći verovnik kojem su izdana jamstva za kredite. Tako je HAAB postala banka hrvatske političke elite. Ona je u stvari hrvatska državna banka jer je stasala znatnim delom i novcem prikupljenim 1990-ih, koji se sada isplaćuje u projekte i u korist nove hrvatske oligarhije", stoji u izveštaju. Status pokajnika Vidljivo je kako je Afera Hypo zapravo ugrozila same temelje tranzicijske Hrvatske, političke i ekonomske centre moći u Hrvatskoj, ali i vrlo moćnu hrvatsku tranzicijsku oligarhiju, koja kako se to dobro vidi iz ovog izveštaja, izvaninstitucionalno izvaninstitucionalno upravlja državom, uticajem na sve ključne institucije sistema. Dakle, bilo kakvo ugrožavanje Hypo banke, direktno ugrožava tranzicijski poredak moći u Hrvatskoj, čak i šire na Balkanu. Radi se o aferi znatno dalekosežnijih razmera, koja obuhvata i funkcioniranje niza kriminalnih organizacija na Balka Balkanu, nu, poseb posebno no onih onih za krijumč krijumčare arenje nje duv duvana ana,, cigare cigareta, ta, kok kokain aina, a, heroi heroina, na, ljudi ljudi i oružja. oružja. Nov Novac ac od tih kriminalnih aktivnosti takođe je završavao u lancu pranja novca preko Hypo banke. Insistiranjem na slučaju Zagorec, kako se to navodi i u samom obaveštajnom izveštaju iz novembar 2007. godine, Ivo Pukani Pukanićć je, kao jedan jedan od izvani izvaninst nstitu itucio ciona nalni lnihh savetn savetnika ika Stjepa Stjepana na Mesića, Mesića, i ne znajući znajući ugrozi ugrozioo celu celu konstrukciju oko Hypo banke. To dokazuje i deo izveštaja u kojem obaveštajni operativci navode kako su Pukanić i Bagić uticajem na Mesića da nastavi insistirati na slučaju Zagorec, zapravo došli u sukob sa svima drugima upravo jer su pritiskom na Zagorca ugrozili "zakon ćutanja" u Aferi Hypo. "Nakon razgovora sa osobom od poverenja Stjepana Mesića, utisak je da je došlo do blagih nesuglasica između njega i njegovih savetnika. Mesićevi najbliži savetnici se ograđuju od njegovih poteza sa Zagorcem i komentarišu da je u slučaju V. Zagorec on pod velikim uticajem Željka Bagića (svog bivšeg savetnika) i Ive Pukanića. Njih dvojicu permanentno forsira Hrvoje Petrač, a Mesić to nekontrolisano prihvata. Očito je da su obaveštajni krugovi identifikovali upravo Pukanića kao jednog od ključnih igrača, koji je svojim uticajem na Mesića ugrozio konstrukciju oko Hypo banke i dogovor ćutanja u Aferi Hypo. Naime, vršenjem pritiska na Zagorca, Mesić, Bagić i Pukanić su, i da nisu znali, isprovocirali mogućnost da Zagorec pred austrijskim pravosuđem kao svedok pokajnik, uz zaštitu austrijske države i jemstvo imuniteta, svedoči u Aferi Hypo i razotkrije tajne operacije hrvatske elite preko Hypo banke i povezanih banaka i preduzeća. Strogo poverljivi obaveštajni izveštaj iz 2007. godine otkriva kako je austrijsko pravosuđe u istrazi u maju 2007. godine ponudilo Vladimiru Zagorcu status pokajnika u Aferi Hypo, što je moglo ozbiljno da ugrozi ne samo političku i ekonomsku elitu u Hrvatskoj nego i s njima povezano organizovano kriminalno podzemlje i njihove operacije preko Hypo grupe. "Krešimir Starčević je u maju 2007. godine dobio informaciju iz Beča Be ča da je V. Zagorcu Zemaljski sud za kaznena dela ponudio da bude zaštićeni svedok u slučaju HAAB, a za uzvrat bi dobio politički azil. Navodno mu je ponuđeno da bi bi trebalo teretiti četiri osobe iz HAAB-a HAAB-a i Jorga Haidera. Haidera. Zagorcu je njegov njegov advokat Krsnik Krsnik savetov savetovao ao da tu pon ponudu udu prihvati prihvati i da se makne makne od hrvats hrvatskih kih spletki spletki jer će izgubi izgubiti ti glavu" glavu",, stoji stoji u obaveštajnom izveštaju iz 2007. godine.
Sama činjenica da je odmah po saznanju za mogućnost da Zagorec bude pokajnik u Aferi Hypo Pašalić reagovao intervencijom oko izbora advokata za Zagorca, dovoljno govori sama za sebe. "Ivić Pašalić je u redovnoj komunikaciji s V. Zagorcem. Na sugestiju Pašalića Zagorec je prihvatio za advokata Z. Hodaka jer Pašalićeva osoba od poverenja je Ljerka Mintas Hodak. Procena je kako odluči Pašalić, tako će se u Austriji ponašati V. Zagorec, a to će mu preneti Hodak. Za sada je Pašalić mišljenja da Zagorec kaže o Haideru samo ono što se već zna, ali da ga ne tereti krivično. Pašalić je mišljenja da su Austrijanci i Nemci bitni saveznici RH i da se Zagorec ne sme zaletati, već treba da zadovolji obe strane jer ulog je prevelik", opisuju operativci u obaveštajnom izveštaju iz od 8. novembra 2007. godine. Porodica Hodak je, dakle, baš kao što je to bio i Ivo Pukanić, bila usko povezana s Aferom Hypo, odnosno iz ovog obaveštajnog izveštaja jasno proizlazi kako je Pašalić Pa šalić angažirao Zvonimira Hodaka da bi sprečio Zagorčevu nagodb nag odbuu s Austri Austrijan jancim cima, a, odn odnosn osnoo austri austrijsk jskim im pravos pravosuđe uđem, m, te kak kakoo bi nad nadzir zirao ao o koo koordi rdinir nirao ao Zagorč Zagorčevo evo postupanje u vremenu vremenu do izručenja izručenja Hrvatskoj. Drugim rečima, Hodak je morao biti zadužen, barem tako proizlazi iz sadržaja strogo poverljivog obaveštajnog izveštaja iz 2007. godine, da kontroliše Zagorčeve iskaze i ponašanje kako ne bi ugrozio pozicije svih osoba povezanih sa Aferom Hypo. Zagorčev advokat je tako preuzeo jednu od ključnih uloga u Aferi Hypo od 2007. godine do danas. Problem je što, nakon ubistva Ivane Hodak, niko nije ovaj dokument i njegov sadržaj uzeo u obzir kod analize i istrage o mogućim motivima ubistva mlade advokatske pripravnice. pripravnice. I u ovo ovom m slučaj slučaju, u, kao i u kasnij kasnijem em slučaju slučaju Pukani Pukaniće ćevog vog ubistv ubistva, a, istrag istragom om je rukovo rukovodio dio lično lično Tomisl Tomislav av Karamarko, koji je sve vreme usmeravao istragu, i na kraju je doveo do poznate i apsurdne konstrukcije o Mladenu Šlogaru, kao ubici i njegovom navodnom osvetničkom motivu.
Kriminalni novac u legalnim tokovima Dakle, sudeći prema dokazima iz hrvatske obavještajne zajednice, tačnije procjenjujući na temelju podataka iz strogo poverljivog obaveštajnog izveštaja o Aferi Hypo, najozbiljniji motiv ubistava Ivane Hodak i Ive Pukanića mogla bi biti upravo Afera Hypo, odnosno organizirano prikrivanje ove afere, za koju se smatra kako može uzdrma uzd rmati ti same same temelj temeljee tranzi tranzicij cijske ske Hrvats Hrvatske ke i tranzi tranzicij cijsko skogg poretk poretkaa moći na Balkan Balkanu, u, kako kako politič političkog kog i ekonomskog tako i poretka u organizovanom kriminalnom podzemlju. Naime, nije tajna, a to potvrđuje i ovaj obaveštajni izveštaj, kako su i pripadnici organizovanog organizovanog kriminalnog podzemlja preko Hypo Grupe i povezanih osoba prali novac stečen kriminalnim operacijama. Tako je u operacije pranja novca preko tajnih računa u Hypo banci Klagenfurt i povezanim osobama bilo uključ uključeno eno i krimin kriminaln alnoo pod podzem zemlje lje,, te se tajnim tajnim finan finansij sijski skim m ope operac racija ijama ma preko preko Austri Austrije je prao prao nov novac ac od međunarodnog krijumčarenja cigareta, cigareta, kokaina, heroina, oružja i ljudi. Bankarski sistemi u balkanskim zemljama, a posebno u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori, o Kosovu da i ne govorimo, te Makedoniji, postali su na određeni odre đeni način ključni dio finansijskog krvotoka međunarodne kokainske mafije, ali i drugih kriminalnih organizacija. organizacija. Naime, danas se veliki dio operacija pranja novca stečenog ovim kriminalnim radnjama, dakle prljavog novca od međunarodnog krijumčarenja kokaina, duvana, heroina, oružja i ljudi, sprovodi i organizira preko banaka u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, na Kosovu i u Makedoniji. Taj trag dalje uglavnom vodi preko austrijskih banaka na tajne račune u trećim zemljama. Ali Balkan je postao ključna tačka međunarodnog organizovanog kriminala, ne samo u logističkom smislu za kontrolu i organizaciju krijumčarskih trasa i siguran tranzit kokaina, heroina, duvana, oružja i ljudi, nego je postao jedna od glavnih organizacijsko logističkih baza međunarodnog organizovanog organizovanog kriminala za pranje njihovog prljavog novca. Upravo preko Balkana, deo novca organizovanog kriminala završava u tzv. "legalnim" biznisima, najvećim delom u sektorima turizma, prometa, građevinarstva, dok drugi dio novca odlazi terorističkim organizacijama, kao kompenzacija za njihove usluge koje pružaju u logistici međunarodnog krijumčarenja droge, duvana, ljudi, oružja. Ti finansijski tokovi danas idu uglavnom preko balkanskih zemalja, zbog čega je međunarodnim agencijama i znatno otežana ikakva kontrola nad tim transakcijama, pa su znatno i ograničeni u akcijama i aktivnostima koje mogu preduzimati kako bi onemogućili te finansijske veze i sprečili finansiranje međunarodnog terorizma na ovakav način, ali i kako bi sprečili uopšte operacije pranja novca međunarodnog organizovanog kriminala na Balkanu. Hypo je naprosto operacija operacija osmišljena u tu svrhu. Zato se otvaranje Afere Hypo nesretno poklopilo s planovima širenja poslova kriminalnog klana Osmani na Balkanu, te im je ugrozilo finansijsku infrastrukturu njihovih kriminalnih organizacija i operacija na Balkanu.
Upravo zbog toga, kriminalno podzemlje pod kontrolom klana Osmani našlo je zajednički interes s tranzicijskom elitom oko zaustavljanja Afere Hypo pod svaku cenu. Uzmemo li u obzir da su u aferu na ovaj ili onaj način bili umiješani i Zvonimir Hodak i Ivo Pukanić, uz sve operativne obavještajne informacije iz izveštaja o kojem sam ranije pisao, vidna je veza Afere Hypo s ubistvima Ivane Hodak i Ive Pukanića. Afera Hypo jedna je od retkih afera koja može stvarno uzdrmati višedecenijske višedecenijske kriminalne sprege i odnose političkih elita, finansijskih oligarha, organizovanog organizovanog kriminala i obaveštajnog podzemlja na Balkanu, i time potpuno srušiti tranzicijski tranzicijski balkanski poredak poredak kakav poznajemo. poznajemo. I Hodak i Pukanić na dva su različita načina ugrozili ćutanje o Aferi Hypo i time počeli "ljuljati brod". Tomislav Karamarko i Mladen Bajić moraju odgovoriti na pitanja koja se nameću sama po sebi. Zbog čega niko u istrazi nije istražio veze žrtava s Aferom Hypo? Zašto u istrazi povezanost sa Aferom Hypo nije uzeta kao mogući motiv ovih ubistava? Gde su trenutno tajni dosjei POA i SOA o Aferi Hypo? Pukanić je očito o Aferi Hypo znao previše, u svakom slučaju dovoljno da ugrozi kriminalni sistem izgrađen na Aferi Hypo na Balkanu, bio je jedan od najpoverljivijih Mesićevih ljudi i izvaninstitucionalnih savetnika u Aferi Hypo, posredovao je kod Mesića za Bajeriše Landesbank Munchen, Munchen, bio je dakle insajder Afere Hypo. U najmanju ruku je čudno da zbog svih tih činjenica koje su očito bile poznate i Tomislavu Karamarku Karamarku i Mladenu Bajiću, niko nije ispitao moguću povezanost Afere Hypo i njezinih aktera na Balkanu, te u Austriji i Nemačkoj s ubistvom Ive Pukanića. Ili je Karamarko Karamarko,, jednosta jednostavno, vno, kako to u dosta detalja detalja opisuje opisuje i ovaj obaveštajni obaveštajni izveštaj izveštaj,, "istragom" "istragom" koju je proveo uništavao uništavao tragove koji bi doveli doveli do stvarnih naručitelja naručitelja ubistava? Obaveštajni izveštaj iz novembra 2007. godine svakako baca novu sumnju na Karamarkove istrage ubistava Ivane Hodak i Ive Pukanića, te otvara nove tragove koji nas dovode do pitanja: nose li ubistva Hodakove i Pukanića zajednički potpis - ubistva potpisana Hypo?
Novi balkanski kriminalni poredak Usprkos činjenici da je specijalna operativna grupa Sigurnosno-obaveštajne agencije neposredno nakon ubistva Ive Pukanića, objedinila svoja operativna saznanja o umešanosti kriminalnog klana Osmani u ubistvo, te je u tom smeru u SOA provedena sveobuhvatna istraga, ministar unutrašnjih poslova Tomislav Karamarko prikrio je postojanje ovog strogo povjerljivog dosjea dosjea SOA u istrazi MUP-a MUP-a i Državnog pravobranilaštva. pravobranilaštva. Tako su svi podaci do kojih su došli agenti SOA o umešanosti Osmanijevih u ubistvo Ive Pukanića istražiteljima MUP-a MUP-a i Državno Državnom m pravob pravobran ranila ilaštv štvuu ostal ostalii ned nedost ostupn upni, i, što je otvori otvorilo lo mogućno mogućnost st nov novim im Karama Karamarko rkovim vim manipulacijama u ovoj istrazi. Kao sastavni deo ovog tajnog dosjea, prikriveni su i podaci o istrazi koju su agenti SOA sprovodili o krijumčarenju cigareta preko kriminalne mreže pod kontrolom Vlade Brkića. "Prema operativnim saznanjima o organizovanom švercu cigareta u aranžmanu TDR-a i preko nekadašnjeg TDZa, organizovano krijumčarenje cigareta pod kontrolom kriminalnih grupa koje je koordinirao Vlado Brkić, započ započelo elo je još 199 1992. 2. god godine ine,, i to uz znanje znanje i prećuta prećutanu nu suglas suglasnos nostt nekad nekadašn ašnjeg jeg ratnog ratnog premij premijera era Franje Franje Gregurića, Gregurića, koji je odob odobravan ravanje je šverca šverca cigareta cigareta opravdav opravdavao ao "potrebom "potrebom stvaranja stvaranja dvostrukog dvostrukog proračuna proračuna države države i finansiranja specijalnih potreba". Međutim, po našim saznanjima, sav novac od šverca završavao je u privatnim rukama, od čega je deo isplaćivan pripadnicima tadašnjeg tadašnjeg političkog vrha. "Upravo iz tih razloga su Gregurić i kasniji rukovodioci i sproveli strogo kontrolisan preobražaj i privatizaciju TDR-a i TDZ-a kako bi zadržali dominantnu ulogu na crnom tržištu duvanskih proizvoda na Balkanu", rekao mi je Z.K., penzionisani pripadnik Sigurnosno obaveštajne agencije koji je i sam učestvovao u istrazi protiv tzv. duvanske mafije u Hrvatskoj. "Zbog te sprege sa vrhom vlasti i višeg interesa kako su tada objašnjavani poslovi prodaje duvanskih proizvoda na crnom tržištu, svi krijumčareni proizvodi uvek su bili označeni legalnim poreznim markicama Ministarstva finansija finansija Republike Republike Hrvatske, Hrvatske, zbog čega je bilo i očito da se cijeli "posao" "posao" odvija pod pokrovite pokroviteljstv ljstvom om vrha političke vlasti u Zagrebu", Zagrebu", tvrdi moj izvor u SOA. SOA. "Kasnija kaznena prijava koju smo primili i obrađivali u službi, negde 2007. godine, potvrdila je naše ranije sumnje sumnje,, pa smo sledom sledom pod podata ataka ka u toj kazne kaznenoj noj prijav prijavii i dok dokum ument entaci aciji ji mogli mogli detal detaljni jnije je utvrdi utvrditi ti količine količine krijumčarenih proizvoda po pojedinim godinama, a što je potvrđeno i proverom proizvodnih pokazatelja i raznih internih podataka i dokumenata Adris grupe, tokom naše istrage. Tako je, recimo, prema tim podacima, preko Brkićeve krijumčarske mreže mre že u 1992. godini na crno prodano čak 202 hiljade 55 kutija cigareta dnevno; u 1993. godini ta se količina popela na 311 hiljada 302 kutije cigareta dnevno; u 1994. godini ta je količina iznosila 107 hiljada 912 kutija cigareta dnevno; u 1995. godini 153 hiljade 55 kutija cigareta dnevno; u 1996. godini 186 hiljada 712 kutija cigareta dnevno; u 1997.
godini 262 hiljade 876 kutija cigareta dnevno; u 1998. godini 256 hiljada 505 kutija cigareta dnevno; u 1999. godini 286 hiljada 986 kutija cigareta dnevno. Posebno je zanimljivo da su svi podaci ukazivali na to kako je u 2000. godini došlo do značajnog porasta prodaje duvanskih proizvoda na crnom tržištu, odnosno do značajno većeg prometa krijumčarskog lanca tzv. duvanske mafije u Hrvatskoj. Na to su nam ukazali ne samo podaci iz kaznene prijave koju smo obrađivali obra đivali 2007. godine nego smo te podatke potvrdili istragom, o čemu smo već početkom 2008. podneli opširni izveštaj direktoru SOA (Tomislavu Karamarku, op.a.). Tako je preko krijumčarske krijumčarske mreže koju je koordinira koordiniraoo Vlado Brkić u 2000. 2000. godini godini ilegalno prodano prodano 459 hiljada 247 kutija cigareta dnevno; u 2001. godini ta se količina popela na 519 hiljada 692 kutije cigareta dnevno; u 2002. godini 465 hiljada 480 kutija cigareta dnevno; u 2003. godini 412 hiljada 474 kutija cigareta dnevno; u 2004. godini 459 hiljada 544 kutije cigareta dnevno, a u 2005. godini 540 hiljada 380 kutija cigareta dnevno", navodi moj sugovornik. Zanimljivo je da su pripadnici SOA u svojoj istrazi, zapravo, u celini potvrdili podatke koje su u svojoj kaznenoj prijavi Državnom pravobranilaštvu, pravobranilaštvu, još u junu 2006. godine godine podneli radnici radnici Tvornice duvana Zagreb. Na upit radi li se o toj krivičnoj prijavi koju su obrađivali pripadnici Sigurnosno-obaveštajne Sigurnosno-obaveštajne agencije, moj izvor je odgovorio potvrdno. potvrdno. "Upravo tako, to je prijava koju smo obrađivali i potvrdili sve podatke i navode iz prijave, ali i došli do novih saznanja o krijumčarskoj mreži iza koje stoji Adris grupa, a koju operativno koordinira Vlado Brkić. Podaci koji su izneseni u navedenoj krivičnoj prijavi u našoj su istrazi potvrđeni i bili su nam jedan od glavnih tragova u operativnoj obradi krijumčarskog lanca pod Brkićevom kontrolom", tvrdi moj izvor u SOA. Izračunato po godinama, a kako se to navodi i u kaznenoj prijavi od 8. juna 2006. godine, koju su Državnom pravobranilaštvu podneli radnici Tvornice duvana Zagreb, Zagreb, vidljivi su pokazatelji astronomske zarade zarade Adris grupe i interesnih grupa iza te kompanije, od prihoda ilegalne trgovine cigaretama. Tako je, prema dostupnim podacima, u 1992. godini preko krijumčarskog lanca pod kontrolom Vlade Brkića i njegove mreže ilegalno prodano 44 miliona 750 hiljada kutija cigareta; u 1993. godini 113 miliona 625 hiljada kutija cigareta; u 1994. godini 39 miliona 125 hiljada kutija cigareta; u 1995. godini 55 miliona 865 hiljada kutija cigareta; u 1996. godini 68 miliona 150 hiljada kutija cigareta; u 1997. godini 95 miliona 50 hiljada kutija cigareta; u 1998. godini 93 miliona 625 hiljada kutija cigareta; u 1999. godini 104 miliona 750 hiljada kutija cigareta; u 2000. godini 167 miliona 625 hiljada kutija cigareta; u 2001. godini 189 miliona 687 tisuća 500 kutija cigareta; u 2002. godini 169 milijuna 900 tisuća tisuć a kutija cigareta; u 2003. godini 150 miliona 553 hiljada 108 kutija cigareta; u 2004. godini 167 miliona 733 hiljade 588 kutija cigareta i u 2005. godini 197 miliona 237 hiljade 123 kutije cigareta. Još sredinom 2006. godine, Vlado Brkić i Ćazim Osmani, zvani Feliks, dogovorili su se o Osmanijevom preuzimanju vrednog, ilegalnog duvanskog biznisa, ali je Brkiću, uz navodno pozamašnu naknadu, ostala uloga koordinatora duvanskog šverca preko Balkana i za zapadnoevropske zemlje, ali i druga tržišta, dok je Osmani ilegalne duvanske operacije prebacio u proizvodne pogone u Iranu, koju je investiciju svojim vezama omogućio Adris grupi. "Balkanske operacije duvanske mafije našle su se pod povećanim interesom zapadnih obaveštajnih i policijskih službi, pa su Osmanijevi između ostalog preuzeli biznis kako bi njegovo središte dislocirali i prebacili izvan Balkana", tvrdi moj sagovornik u SOA koji je učestvovao u istrazi protiv Brkića i Osmanijevih.
10 Kriminalni balkanski lavirint "Brojke, podaci, dokumenti i naša istraga u SOA, te sva operativna saznanja, jasno ukazuju ko je imao interes da likvidira Ivu Pukanića. Uveren sam da su to bili Vlado Brkić i Ćazim Osmani", zaključuje moj izvor u Bezbednosno-obaveštajnoj Bezbednosno-obaveštajnoj agenciji (SOA). Uprkos činjenici da sam za Bezbednosno-obavještajnu agenciju izradio nekoliko službenih zabeležaka kao i specijalni izveštaj o tragovima, dokazima i informacijama u slučaju ubistva Ive Pukanića, te da sam te izveštaje predao nadležnima u službi, SOA je očito te dokumente prikrila od Ministarstva unutrašnjih poslova, kriminalističke policije i Državnog pravobranilaštva, a sve kako bi prikrila stvarne organizatore i naručioce ubistva Ive Pukanića", tvrdi nekada visokopozicionirani radnik Bezbednosno-obaveštajne agencije, i dodaje: "Priča o Sretenu Jociću kao ubici, Karamarkova je izmišljotina". Kako sam doznao od mojeg sagovornika, Bezbednosno-obaveštajna agencija (SOA) prikrivala je od MUP-a, policije i Državnog pravobranilaštva pravobranilaštva činjenicu da je neposredno nakon ubistva Ive Pukanića, operativna grupa pripadnika SOA koja je i ranije radila po liniji organizovanog organizovanog kriminala, sačinila specijalni izveštaj direktoru SOA o Vladi Brkiću i njegovoj mogućoj umešanosti u ubistvo Ive Pukanića. Prema našim saznanjima jedan od mogućih motiva Vlade Brkića mogla je biti činjenica da su Brkića povezivali sa nekim ratnim zločinima na teritoriju BiH, o čemu je navodno određena saznanja i dokaze imao i pokojni
Pukanić, koji je tu temu, prema nekim našim operativnim saznanjima obrađivao kroz duže vremensko razdoblje", navodi moj sagovornik iz SOA. Posebno je zanimljivo kako je Bezbednosno-obaveštajna agencija raspolagala i dokumentima, informacijama i saznanjima austrijskog MUP-a i bezbednosnih službi o Vladi Brkiću i njegovoj povezanosti s organizovanim kriminalom. Prekid istrage Brkić je, naime, naime, 2007 2007.. godine godine uhva uhvaćen ćen u Austriji Austriji zbog organizovan organizovanja ja krijumčar krijumčarenja enja duva duvanski nskihh proizvoda proizvoda,, cigareta, sa Balkana, preko Austrije, za zemlje Evropske unije. Tada su, prema operativnim saznanjima SOA, predstavnici Adris grupe doputovali u Zagreb na tajni sastanak sa predstavnicima Ministarstva Ministarstva spoljnjih poslova. poslova. "Tema razgovora, kako smo to doznali iz Ministarstva spoljnjih poslova, bila je akcija lobiranja kod austrijskih vlasti za žurno puštanje Vlade Brkića na slobodu iz austrijskog zatvora, što je kasnije i ostvareno, nakon što je predstavnik Ministarstva otišao u Beč i isposlovao kod austrijskih vlasti oslobađanje Vlade Brkića i njegov povratak u Hrvatsku", Hrvatsku", tvrdi ovaj penzionisani penzionisani pripadnik Bezbednosno Bezbednosno obaveštajne obaveštajne agencije. agencije. Osim hapšenja u Austriji, Vlado Brkić bio je hapšen i u Holandiji i Sloveniji, od kuda je uvek izvlačen na neobjašnjive načine, "povlačenjem" različitih diplomatskih veza. Zbog činjenice da je i od strane Interpola, te zapadnih obaveštajnih i sigurnosnih služba, Brkić bio evidentiran kao jedan od šefova balkanske duvanske mafije, i jedan od vodećih ljudi balkanskog kriminalnog podzemlja, i Interpol, ali i neke zapadne sigurnosno-obaveštajne sigurnosno-obaveštajne agencije nekoliko su puta tokom prošlih godina insistirali kod hrvatske Bezbednosno-obaveštajne Bezbednosno-obaveštajne agencije na operativnoj obradi nad Vladom Brkićem. Međutim, zbog svojih političkih veza u Zagrebu, povezanosti sa obaveštajnim podzemljem, ali i finansijskom elitom, Vlado Brkić umesto pod obradom, našao se, kako mi je to svedočio sada već bivši agent SOA, pod zaštitom hrvatskih obaveštajnih i bezbednosnih bezbednosnih službi. Kako doznajem od mojeg izvora, Brkića i Pukanića nisu povezivale samo činjenice o Pukanićevim novinarskim istraž istraživa ivanji njima ma o Brkiće Brkićevim vim navod navodnim nim ratnim ratnim zločin zločinima ima u BiH, BiH, te njegov njegovoj oj umešan umešanost ostii u organi organizov zovano ano krijumčarenje cigareta, nego je postojala i lična povezanost. Supruga Vlade Brkića, Alma Draganić-Brkić, prema podacima Bezbednosne-obaveštajne agencije, bila je tokom dužeg vremena ljubavnica pokojnog Ive Pukanića. I na sam dan ubistva, prema informacijama koje je navodno potvrdila i policijska istraga, Alma Draganić-Brkić provela je neko vrijeme sa Ivom Pukanićem, Pukanićem, te je sasvim sigurno imala detaljne informacije o Pukanićevom kretanju toga dana, odnosno tačno je znala u koje vreme će Pukanić biti u svojoj kancelariji u zgradi Nacionala, i kada bi otprilike mogao napustiti zgradu. Ako se ove informacije uzmu u obzir, Alma Draganić mogla je biti izuzetno pouzdan saradnik u planiranju ubistva, na način da je svojem suprugu Vladi Brkiću mogla biti izvor informacija o Pukanićevom kretanju. Povod Povodom om toga toga Alma Alma Dragan Draganić ić bila bila i ispita ispitana na u sedišt sedištuu zagreb zagrebač ačke ke krimin kriminali alisti stičke čke polici policije je u zagreb zagrebač ačkoj koj Heinzelovoj ulici, u danima neposredno nakon Pukanićeva ubistva. Mi iz SOA imali smo registrirovane kontakte Alme Draganić i njezinog supruga tokom dana, na sam dan ubistva, pa su s obzirom na činjenicu da smo u SOA smatrali kako je Vlado Brkić jedan od osumnjičenih za Pukanićevo ubistv ubistvo, o, i ta komuni komunika kacij cijaa Alme Alme Dragan Draganić ić sa Vladom Vladom Brkiće Brkićem m osnov osnovaa za sumnj sumnjuu u moguće moguće javljanj javljanjee o Pukanićevom kretanju na dan ubistva, neposredno pre eksplozije njegovog automobila", navodi moj sagovornik iz SOA. Od izvora u Bezbedno-obaveštajnoj agenciji doznao sam i kako je Vlado Brkić preko svojih veza u SOA uspeo isposlovati prekid istrage po tragovima koji su vodili do njega kao mogućeg organizatora ubistva Ive Pukanića. Svi izveš izveštaj taji, i, službe službene ne beleš beleške, ke, inform informaci acije je i specij specijaln alnii izveš izveštaj tajii o mogućo mogućojj umešan umešanost ostii Vlade Vlade Brkića Brkića u organizaciju ubistva Ive Pukanića, dostavljena su osim Tomislavu Karamarku i Josipu Buljeviću, i zameniku direktora direktora SOA Milijanu Milijanu Brkiću, Brkiću, tvrdi ovaj nekada nekada visokopoz visokopozicion icionirani irani pripadnik pripadnik Bezbedno Bezbednosno-o sno-obave baveštajn štajnee agencije. Upravo je Milijan Brkić naredio operativcima SOA obustavu istrage po predmetu Vlade Brkića, a po tragovima o njegovoj mogućoj povezanosti s ubistvom Ive Pukanića. Zadnji operativni izveštaj, sa svom pripadajućom dokumentacijom i celim spisom, predat je upravo zameniku direktora službe Milijanu Brkiću, kod kojega se prema mojim informacijama nalazi i danas, tvrdi penzionisani pripadnik SOA koji je učestvovao u radu operativne grupe koja je proveravala informacije o umešanosti Vlade Brkića u ubistvo Ive Pukanića. Iako se u vreme Pukanićeva ubistva, kako opisuje naš sagovornik, Vlado Brkić sklonio u Beograd, nakon njegovog kasnijeg povratka u Hrvatsku, policija ga je, možemo reći, tek formalno, reda radi ispitala u ovom sluča slučaju, ju, a ozbil ozbiljni jnija ja kimina kiminalis listič tička ka obrada obrada nad nad njim, njim, uprkos uprkos ope operat rativn ivnim im inform informac acijm ijmaa SOA, SOA, nikad nikadaa nije nije sprovedena.
Vlado Hercegovac Prvi razlog takvog postupanja krije se u činjenici da je Bezbednosno-obaveštajna agencija i nakon što je njen bivši direktor Tomislav Karamarko preuzeo mesto ministra unutrašnjih poslova, sistematizovano onemogućavala onemogućavala istragu kriminalističke policije o Pukanićevu ubistvu, te dosje Vlade Brkića, kao i operativna saznanja o njegovoj mogućoj umešanosti u ubistvo nikada nisu dostavili MUP-u. S obzirom na to da dosije Vlade Brkića nikada nije dostavljen MUP-u, kriminalistička policija nije mogla u istrazi koristiti saznanja operativne operativne grupe u SOA koja je istraživala Brkićevu umešanost umešanost u Pukanićevo Pukanićevo ubistvo. Drugi razlog krije se u činjenici da je upravo Tomislav Karamarko preuzeo ministarsko mesto u MUP-u, te je kao bivši direktor SOA koji je imao uvid u dosje Vlade Brkića, zbog vlastite povezanosti sa kriminalnim klanom Osmani i samim Brkićem, onemogućavao istragu protiv njega. Osim toga, kako navodi moj izvor, osim Brkića, niti bilo koji od čelnih ljudi kriminalnog klana Osmani nisu nakon ubistava Ivane Hodak i Ive Pukanića bili pozvani na informativni razgovor niti je nad Osmanijevima provedena kriminalistička obrada u vezi s tim ubistvima, uprkos dokazima koje je o njihovoj povezanosti s ubistvima imala Bezbednosno-obaveštajna Bezbednosno-obaveštajna agencija. Upravo je Vlado Brkić bio ključna osoba u mreži tzv. balkanske duvanske duvanske mafije, tvrdi moj sagovornik iz SOA. Brkić je bio neka vrsta oficira za vezu između pripadnika kriminalnih grupa na Balkanu, koje su korišćene u mreži krijumčarenja cigareta i duvanskih proizvoda, i čelnih ljudi Adris grupe i povezanih preduzeća unutar te poslovne grupacije. grupacije. Bez ikakve sumnje, Brkić je, iako je to godinama bilo vešto prikrivano, još od početka 1990-ih godina, te uspostavljanja saradnje sa sinom bivšeg srpskog predsednika Slobodana Miloševića, Markom Miloševićem, bio jedan od ključnih ljudi ilegalne trgovine duvanskim proizvodima, odnosno bio je jedan od koordinatora mreže koja je kasnije postala poznata kao "balkanska duvanska mafija". Kako se čelni ljudi Tvornice duvana Zagreb i Tvornice duvana Rovinj nisu smeli direktno kompromitovati komunikacijom sa kriminalnim podzemljem, Brkić je bio zadužen za taj deo posla, koordinaciju krijumčarenja duvanskih proizvoda između proizvođača i ilegalnih distributera, uglavnom pripadnika kriminalnog podzemlja u balkanskim državama državama nastalim raspadom raspadom bivše SFRJ, opisuje opisuje Brkićevu ulogu u balkanskoj duvanskoj duvanskoj mafiji bivši visokopozicionirani visokopozicionirani pripadnik Bezbednosno-obaveštajne agencije. Vlado Brkić, a to potvrđuju sva operativna saznanja koja smo u SOA imali, bio je od 1990. godine koordinator duvanskog šverca, u kriminalnim krugovima poznat pod nadimkom Vlada Hercegovac, navodi moj izvor u SOA. Tokom operativne obrade koju smo sprovodili u SOA, uspeli smo u velikoj meri da rekonstruišemo liniju komunikacije u koordinaciji duvanskog šverca preko država na Balkanu. Adris grupa komunicirala je gotovo isključivo sa Vladom Brkićem, te je s njim dogovarala isporuke cigareta označenih originalnim markicama Ministarstva finansija Republike Hrvatske, te bi kontakt osoba iz Adris grupe , odnosno iz TDR-a i TDZ-a izveštavale Brkića kolike količine i kojih proizvoda mogu isporučiti za crno tržište. Nakon toga bi Vlado Brkić kontaktirao osobe za vezu određene od pojedinih kriminalnih grupa kao što su bile grupe pod kontrolom Marka Miloševića i Mila Đukanovića, te bi s njima obavljao neku vrstu interne licitacije, odnosno nadmetanja po kojoj će ceni kriminalno podzemlje otkupiti ponuđene količine pojedinih duvanskih proizvoda. Nakon što bi postigao najviše moguće cene, odnosno primio najviše ponude za otkup pojedinih duvanskih proizvoda ponuđenih na crno preko njega od strane preduzeća u sastavu Adris grupe , Brkić bi o postignutoj ceni izvestio svoje kontakt osobe u TDR-u i TDZ-u, te bi se po odobrenju iz Adris grupe ovakvi poslovi konačno i potvrđivali, opisuje moj izvor u SOA funkcionisanje saradnje između preduzeća u sastavu Adris grupe i kriminalnih grupa uključenih u tzv. balkansku mrežu za krijumčarenje duvanskih proizvoda. Paravan Feliks Feliks Kako opisuje opisuje moj sagovorni sagovornikk iz Bezbedno Bezbednosno-o sno-obave baveštajn štajnee agencije agencije (SOA) operativn operativnaa obrada obrada nad Vladom Vladom Brkićem pokazala je kako se naručitelji ubistva Ive Pukanića kriju iza albanskog kriminalnog klana Osmani, kojeg predvodi Ćazim Osmani zvani Feliks. Vlado Brkić i Ćazim Osmani sastali su se svojevremeno preko Dražena Golemovića u Poreču, gde su i postignuti dogovori o Osmanijevom preuzimanju balkanskog duvanskog biznisa. Naime, zbog sve jačeg pritiska sa strane, Vlado Brkić bio je prisiljen da se povuče sa vodećeg mesta balkanskog duvanskog biznisa, dok je Ćazim Osmani, osim zadržavanja dosadašnjih ilegalnih tržišta, ponudio i otvaranje tržišta duvanskih proizvoda u arapskim zemljama, od kojih su posebni aranžmani za Adris grupu preko Ćazima Osmani Osmanija ja dog dogovo ovoren renii sa Iranom Iranom,, gde je upravo upravo uz posre posredov dovanj anjee krimin kriminaln alnog og klana klana Osman Osmanii Adris grupa pokrenula projekat otvaranja novih proizvodnih proizvodnih pogona, u kojima će se proizvoditi veći deo duvanskih proizvoda namenjenih međunarodnoj ilegalnoj trgovini duvanskim proizvodima.
Budući da se balkanska duvanska ruta našla pod posebnim udarom zapadnih policija, bezbednosnih i obaveštajnih službi, posebno nakon pokretanja istraga u Italiji, Austriji, Holandiji i nekim drugim državama, došli smo do operativnih saznanja o planovima Vlade Brkića i njegovih saradnika da sa Ćazimom Osmanijem dogovore reorganizaciju duvanskog krijumčarskog biznisa, odnosno potpunu izmenu dosadašnjih krijumčarskih ruta i njihovo prebacivanje na rute koje bi mogle biti pod manjim, odnosno slabijim nadzorom stranih policija i obaveštajnih službi", tvrdi moj sagovornik iz SOA. Registrovali smo Brkićeve sastanke sa Draženom Golemovićem i Ćazimom Osmanijem u Poreču i Opatiji, te nekoliko susreta njihovih operativaca u Rijeci, i bilo je jasno da se zapravo pripremaju dogovori oko novih odnosa u kriminalnom podzemlju, te preuzimanje balkanskog duvanskog biznisa od strane klana Osmani, navodi ovaj operativac Bezbednosno-obaveštajne agencije koja je učestvovala u operativnom nadzoru nad Vladom Brkićem, Ćazimom Osmanijem i Draženom Golemovićem. Neposredno nakon nakon Pukanićevog ubistva ubistva sve su informacije kojima su operativci operativci SOA raspolagali o klanu Osmani Osmani ukazivale na umešanost Osmanijevih u ubistvo Ive Pukanića. Sasvim je izvesno da su tokom tajnog sastanka jula 2008. godine u Zagrebu, kada su se sa pripadnicima krimin kriminaln alnog og klana klana Osmani Osmani sastal sastalii i najviš najvišii državn državnii činovn činovnici ici Stjepa Stjepann Mesić, Mesić, Tomisl Tomislav av Karam Karamark arkoo i Amir Amir Muharemi, Muharemi, pripadnici pripadnici klana klana Osmani Osmani done doneli li odluku odluku o reorganiz reorganizaciji aciji balkansk balkanskog og kriminalno kriminalnogg podz podzemlja emlja,, te redefi redefinis nisanj anjuu krimin kriminaln alnee arhite arhitektu kture re Balka Balkana, na, kojom kojom su prilik prilikom om odluči odlučili li i potpun potpunoo preuz preuzeti eti kon kontro trolu lu nad nad balkanskim kriminalnim kriminalnim i obaveštajnim podzemljem. podzemljem. Tome je dakako pogodovala i situacija oko nezavisnosti Kosova, te su u trenutku ovog tajnog sastanka pripadnici klana Osmani preuzeli kontrolu nad kriminalnim organizacijama u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu, u Crnoj Gori, Makedoniji i Albaniji, čime je i formalno započela izgradnja jedinstvene balkanske organizovane kriminalno-obaveštajne infrastrukture, čvrsto povezane sa međunarodnim švercom droga, duvanskih proizvoda, oružja, ljudi, te međunarodnim terorizmom. Ovakvim restrukturiranjem kriminalnog podzemlja pod vodjstvom klana Osmani, može se sasvim sigurno reći kako je početkom leta 2008. godine uspostavljen okvir Novog balkanskog kriminalnog poretka, kao novog organizovanog kriminalnog entiteta, povezanog s međunarodnim organizovanim kriminalom i međunarodnim terorizmom. Glavni centri ovog kriminalnog poretka uspostavljeni su upravo u Zagrebu i Prištini, sa mobilizacijskim i logističkim kriminalnim centrima klana Osmani na teritoriju Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije, te terenskim kriminalnim obaveštajnim centrima čije se koordinacijsko središte po svoj prilici planira smestiti u Istri, pod zaštitom i finansijskom paskom jedne od najmoćnijih hrvatskih kompanija Adris grupe, čvrsto povezane sa balkanskom duvanskom mafijom. Stvaranje haosa haosa Dogovorom sa Adris grupom i drugim balkanskim klanovima povezanim s međunarodnim krijumčarenjem cigareta, kriminalni klan Osmani dogovorio se o preuzimanju stvarne kontrole nad balkanskom duvanskom mafijom, zbog čega je valjalo onemogućiti i dalje procese kako sudske tako i medijske napise o duvanskoj mafiji u balkan balkanski skim m držav državama ama,, te aferam aferamaa na bilo bilo koji koji način način pov poveza ezanim nim sa međuna međunarod rodnim nim šverco švercom m duv duvan anski skihh proizvoda, koje je Pukanić povezivao sa crnogorskim političkim vrhom, ali je namerno ili slučajno propuštao analizirati veze hrvatskog političkog vrha i Adris grupe sa balkanskom duvanskom mafijom. Činjenica je ipak bila kako je centar balkanske duvanske mafije u Zagrebu, odnosno Rovinju, a ne u Podgorici, koja je godinama služila isključivo kao podružnica zagrebačke centrale, koju nadzire i kojom na površini rukovodi Ante Vlahović, inače često spominjan tokom suđenja za ubistvo srpskog premijera Zorana Đinđića, kao jedan od mogućih mogućih naručioca i učesnika učesnika u lancu lancu naručilaca Đinđićeva Đinđićeva ubistva. Kako su upravo započeli procesi reorganizacije duvanske mafije na Balkanu, te njihovog ulaska u nove poslove, posebno ulaska ulaska Adris grupe na iransko tržište uz posredovanje kriminalnog klana Osmani koji je za Adris grupu u Iranu osigurao svu logističku potporu, klanu Osmani jednostavno nije odgovaralo dalje medijsko i pravosudno bavljenje duvanskom duvanskom mafijom na Balkanu. Balkanu. Iz tog razloga je Pukanić objektivno mogao postati meta klana Osmani, uz nepodeljenu potporu dela političke elite u Zagrebu i Prištini, koja je čvrsto povezana sa balkanskim kriminalnim podzemljem, podzemljem, posebno na poslovima šverca šverca duv duvan anski skihh proizv proizvod oda, a, droga droga i oružja oružja,, te ima poseb posebno no dob dobro ro uspost uspostavl avljen jenee odn odnose ose s pripad pripadnic nicima ima kriminalnog klana Osmani. Pukanić je, s druge strane, svojim napisima o duvanskoj mafiji u Crnoj Gori, inicirao istragu o tom delu ove balkanske mafije, a procesuiranje crnogorske podružnice balkanske duvanske mafije, svakako bi prije ili kasnije dovelo do centrale u Zagrebu i glavnih političkih pokrovitelja koji se kriju iza Ante Vlahovića, a koje je donedavno kontrolisao Franjo Gregurić. Tu dolazimo i do mogućeg neposrednog naručioca naručioca ubistva Ive Pukanića od klana Osmani.
Naime, Gregurićev klan je tokom zadnjih petnaestak godina u celosti kontrolisao balkansku duvansku mafiju, uz koju je usko bio vezan i šverc droga. Balkansk Balkanskaa duva duvanska nska mafija u Hrvatskoj Hrvatskoj je uspostav uspostavila ila finansijsk finansijskoo poslovni poslovni i proizvodn proizvodnii monopol, monopol, upravo upravo zahvaljujući privatizaciji projekta koga su osmislili pripadnici Gregurićevog klana, a koga je sprovela upravo ratna Vlada Republike Hrvatske pod vođstvom šefa klana Franje Gregurića, koji je niti desetak godina pre preuzeo vodjstvo nad nad tzv. Krajačićevim klanom, kojeg je vodio jedan od glavnih ljudi komunističkih tajnih služba Ivan Krajačić zvani Stevo. Tomisl Tomislav av Karama Karamarko rko je zbog zbog svojih svojih veza veza sa klanom klanom Osmani Osmani preko preko Amira Amira Muhare Muharemij mija, a, koji koji je zbo zbogg tih kriminalnih veza udaljen sa diplomatske dužnosti u hrvatskoj misiji pri UN-u, bio idealan čovek za preuzimanje Gregurićevog klana, te njegovu reorganizaciju u sklopu novih odnosa unutar balkanskog kriminalnog podzemlja i Novog balkanskog kriminalnog kriminalnog poretka u kriminalnom i obaveštajnom obaveštajnom podzemlju. nove centralizacija unutar Novog Kriminalni klan Osmani stvaranjem haosa, planiranjem i izvršenjem ubistava Ivane Hodak i Ive Pukanića, zapravo, stvara poziciju za jačanje stvarnog uticaja i moći Tomislava Karamarka u hrvatskoj državnoj hijerarhiji, gde se Karamarko nakon ovih nedela organizovanog kriminala pojavljuje kao tobože nekakav "spasitelj", "stručnjak", "čovek koji može da sredi i kontroliše situaciju u zemlji. U suštini stvara se nedodirljiva pozicija moći za Tomislava Karamarka, kako bi se kriminalna reorganizacija balkanskog podzemlja i uspostava Novog balkanskog kriminalnog poretka mogla mogla sprove sprovesti sti bez obrač obračuna una političkih središta moći moći sa organizovanim organizovanim kriminalom i klanom Osmani. Osmani. Dok je Karamarko ministar i osoba na poziciji moći u Hrvatskoj, pripadnici kriminalnog klana Osmani u Hrvatskoj su na sigurnom. Uostalom, upravo im je Karamarko osigurao hrvatske dokumente i državljanstva. Analizirajući ovako uspostavljene nove kriminalne odnose na Balkanu, važan detalj mozaika razumevanja ovih veza jeste i činjenica da je klan Osmani operativnu kontrolu nad duvanskim biznisom, uspostavljajući posebne odnose sa Adris grupom, uspostavio upravo preko Vlade Brkića.
11. Svedoci koji ćute, iskaza kojih nema Iako je nesporno da je Sreten Jocić, zvani Joca Amsterdam, notorni kriminalac i jedan od balkanskih kriminalnih bosova, moj izvor u SOA tvrdi kako isti nije imao nikakve veze sa ubistvom Ive Pukanića. "Sreten Jocić nije ubio Pukanića" . To je sigurno, sigurno, i o tome SOA ima sasvim sasvim konkretna konkretna operativn operativnaa saznanja saznanja i potvrde. To smo prvo proveravali i nije bilo ama baš nikakvih dokaza o Jocićevoj Joci ćevoj umešanosti u Pukanićevo ubistvo", ubistvo", tvrdi moj izvor, inače visokopozicionirani pripadnik Sigurnosno-obaveštajne Sigurnosno-obaveštajne agencije u vreme ubistva Ive Pukanića . Ukoliko bi se potvrdile ovakve tvrdnje moga izvora u SOA, ostaje otvoreno pitanje koji su to razlozi vodili srbijanske vlasti, pre svega srbijansku policiju i obavještajne i sigurnosne službe, u otvaranju istrage protiv Sretena Jocića, te u gotovo automatskom prihvatanju verzije o ubistvu Ive Pukanića, koju su u Zagrebu očito Tomislava Karamarka Karamarka. Ovak konstruis konstruisali ali operativci operativci pod direktnom direktnom kontrolom kontrolom Tomislava Ovakoo ishitrenim ishitrenim prihvatan prihvatanjem jem Karamarkove verzije Pukanićeva ubistva, srbijanska je policija zapravo na teret Srbije preuzela odgovornost za Pukanićevo ubistvo. Naime, kako je Sreten Jocić sasvim sasvim izvesno u Srbiji bio pod stalnim nadzorom nadzorom MUP-a, policijskih, te sigurnosnih i obaveštajnih služba, nameće se pitanje kako je u takvom slučaju Jocić mogao nesmetano da planira, organizuje, dogovara i sprovede u delo Pukanićevo ubistvo, a da to nisu primetile sve službe koje su bile zadužene za njegovo praćenje. Karamarko Karamarko je, čini se, veštom veštom manipula manipulacijom cijom policijom i obav obaveštajn eštajnim im službama službama u Hrvatskoj Hrvatskoj,, sa političkog političkog Zagreba i kriminalnog te obaveštajnog podzemlja u Hrvatskoj skinuo teret odgovornosti za mafijaška ubistva u Zagrebu, krajem 2008. godine. Ubistvo Ivane Hodak , verzijom u koju ne vjeruje niti Zvonimir Hodak , a niti javnost u Hrvatskoj, Karamarko je "smestio" beskućniku Mladenu Šlogaru, a ubistvo Ive Pukanića podmetnuo je kao obaveštajno "kukavičje jaje" Srbiji, čime je odgovornost za ovaj zločin pao na Beograd. U slučaju Pukanićevog ubistva svakako se treba pitati: zašto su srbijanske vlasti pristale da igraju Karamarkovu igru? Tajni dokument SOA Strogo poverljivi obaveštajni izveštaj operativaca POA, nastao u maju 2005. godine, opisuje plan ubistva Ive Pukanića, te kao organizatore ubistva identifikuje vodeće pripadnike albanskog kriminalnog miljea Lulzima Krasnićija (ubijen 2006. godine u Zagrebu) i Florima Malokua (koji danas slovi kao vrlo visokopozicionirani pripadnik kriminalnog klana Osmani, ali je u međuvremenu u Makedoniji osuđen na višegodišnju zatvorsku kaznu). Postojanje ovog dokumenta dokazuje nedvosmisleno kako je današnji ministar unutrašnjih poslova Tomislav Karamarko, još kao šef Protivobaveštajne agencije (POA), a potom Sigurnosno-obaveštajne agencije (SOA) imao
saznan saznanja, ja, inform informaci acije je i ope operat rativn ivnee izvešt izveštaje aje o planov planovima ima ubistv ubistvaa Ive Pukan Pukanića, ića, te saznan saznanja ja o mogućim mogućim naručiteljima i organizatorima ubistva. Uprkos dokumentima poput ovog, Karamarko je do Pukanićevog ubistva, ali i nakon njega, nastavio prikrivati saznanja koja su upućivala na povezanost kriminalnog klana Osmani s ubistvom Ive Pukanića. Verodo Verodosto stojno jnost st dok dokume umenta nta koje koje objav objavlju ljujem jem potvr potvrdil diloo mi je nek nekoli oliko ko visoko visokopoz pozici icioni oniran ranih ih pripad pripadnik nikaa Sigurnosno-obaveštajne agencije, koji su upoznati s postojanjem ovog i drugih sličnih dokumenata. Dokument predstavlja, zapravo, operativno obaveštajni izveštaj u kojem su u skraćenom obliku navedena operativna saznanja o aktivnostima albanskog kriminalnog podzemlja, pre svega pokojnog Lulzima Krasnićija, te pripadnika kriminalnog miljea povezanih s njim ili njegovim bliskim saradnicima. U tom kontekstu, iako se u izveštaju direktno ne spominju Osmanijevi, sadržaj samog izveštaja nepobitno dokazuje vezu kriminalnog klana Osmani s ubistvom Ive Pukanića. Naime, sadržaj izveštaja navodi kako je drugi čovek za organizaciju ubistva, uz Lulzima Krasnićija, Florim Maloku, inače istaknuti pripadnik kriminalnog klana klana Osmani Osmani,, čiju čiju je sarad saradnju nju s Bedžetom Pacolijem i Ćazimom Osmanijem, zvanim Felix , te njegovim kriminalnim klanom, utvrdio i nemački BND u svom izveštaju iz 2005. godine. S druge pak strane, iz sadržaja dokumenta očigledno je kako je Lulzim Krasnići s Osmanijevima morao biti u bliskoj vezi još 1998. godine, kada je, prema sadržaju ovog izveštaja Krasnići Kr asnići učestvovao u krijumčarenju oružja za tzv. "OVK", te se u Zagrebu sastajao sa Nevdžetom Hazirijem, jednim od glavnih organizatora prebacivanja oružja za tzv. "OVK" preko Hrvatske za Kosovo, a koji je bio poznat kao bliski saradnik Bedžeta Pacollija i Ćazima Osmanija Felixa u krijumčarenju oružja za Kosovo. A i sama činjenica činjenica da je Krasnići Krasnići kontrolisao kontrolisao deo heroinsko heroinskogg podz podzemlja emlja govori u prilog prilog informaci informacijama jama koje potvrđuju dugogodišnju dugogodišnju saradnju Lulzima Lulzima Krasnićija s pripadnicima pripadnicima kriminalnog kriminalnog klana Osmani. "Krajem 10. meseca 1998. godine (vreme sukoba OVK i SRJ), nakon pada velike pošiljke krijumčarenog oružja koje je pronađeno u skladištu šibenske luke u hangarima preduzeća Atlantis čiji su stvarni vlasnici braća Hysni i Rustem Zogaj , u sklopu kriminalističke obrade u kojoj su obuhvaćene osobe s područja grada Zagreba, identifikovan je kao jedan od dobavljača i organizatora Lulzim Krasnići. "Tako su u Zagrebu registrirani njegovi kontakti s Haziri Nevdžetom u hotelu Panorama, Panorama, osobom koja je slovila kao glavni organizator prebacivanja oružja iz RH prema Kosovu za potrebe borbe OVK protiv srpskog režima", stoji u strogo poverljivom obaveštajnom izveštaju koji su operativci POA predali Tomislavu Karamarku maja 2005. godine. Ubice i žrtve "U tzv. Duvanskoj aferi tokom 2001. godine raspolagalo se saznanjima da je Srećko Kestner kontaktirao Lulzima Kransićija i od njega tražio likvidaciju Stanka Subotića Caneta , te je već dao Krasnićiju pola iznosa za obavljanje toga posla u iznosu od 500.000 DEM. Po obavljenom poslu Krasnići je trebao dobiti još 500.000 DEM. Takođe se raspolagalo saznanjima da Kestner i Lulzim Krasnići sarađuju već više godina. Kestner je prvo od Krasnićija naručio ubistvo u Crnoj Gori, takođe osobe iz kruga krijumčara cigareta, koje je nedavno i izvršeno, a o čemu su javljali mediji, ali nije se raspolagalo podatkom ko je ubijeni. Ovo ubistvo su izvršili Krasnićijevi ljudi u Crnoj Gori, Albanci najverovatnije s Kosova. Ovim ubistvom Krasnići je potvrdio svoju sposobnost da organizuje i vrlo složene poslove te vrste, zbog čega ga je Kestner angažavao i za likvidaciju Stanka Subotića. U vreme kada je po raspoloživim saznanjima Krasnići trebalo da izvrši likvidaciju Stanka Subotića Caneta, navodno je i Cane bio naručio ubistvo Srećka Kestnera, a kao mogući organizator se spominjao Tino Bralo. Početkom 2002. godine došlo se do novih saznanja koja ukazuju da je Lulzim Krasnići angažovan od strane Stanka Subotića Caneta, te da se u zadnje vreme uglavnom nalazi u Zagrebu i da ima zadatak da opservira glavnog urednika nedeljnika Nacional Ivu Nacional Ivu Pukanića kako bi utvrdio što više podataka o njemu, kao što je mesto stanovanja, dnevne navike, vozilo koje koristi, da li je čuvan i drugo. "Zajedno s Krasnićijem u izvršenju ovog zadatka navodno je učestvovao i Maloku Florim", navodi se u obaveštajnom izveštaju iz 2005. godine, u delu u kojem se opisuje plan ubistva Ive Pukanića. "Prema raspoloživim informacijama Krasnići i Maloku obavljaju ovaj posao za Stanka Subotića koji je navodno čvrsto odlučio da likvidira Ivu Pukanića zbog pisanja nedeljnika Nacional o njemu i određenim ljudima iz političkog vrha Crne Gore Gore u vezi sa tzv. tzv. Duvanskom aferom. Uz Pukanića, Subotić je navodno naručio i ubistvo Ratka Kneževića, verovatno zbog saznanja o Kneževićevim kontaktima s nekim sigurnosnim i obaveštajnim službama. Ratko Knežević je osoba s kojom inače Hrvoje Petrač često kontaktira, a isti je bio u Zagrebu prijavljen na adresi Pantovčak 196A kod Petrač Hrvoja do 8. meseca 2001. godine, kada se prijavio na adresi u Zagrebu, Gornje Prekrižje 46F. Samo izvršenje likvidacije Pukanića i Kneževića neće biti povereno Krasnićiju i Malokuu lično, već će to izvršiti drugi ljudi koji će najverovatnije doći iz Crne Gore.
Krasnići i Maloku imali su samo zadatak da vrše opservaciju Ive Pukanića i prikupe što više podataka o njemu, da osiguraju "logističku potporu" osobama koje će izvršiti likvidaciju, te da osiguraju "bazu" za izvršenje ubistva tj. Tajni stan u kojemu će oni boraviti, držati opremu i slično. Analizirajući ova saznanja moguće je da je došlo do krivog tumačenja nekih ranije dobijenih informacija i činjenica sa terena prema kojima je Krasnići bio angažovan za likvidaciju Stanka Subotića Caneta. U skladu sa ovim novim informacijama i saznanjima s velikom sigurno šću proizlazi da je Krasnići lojalan Stanku Subotiću i da će izvršiti šta ovaj od njega traži, tim više što mu je Subotić navodno omogućio da uđe i u "posao" s krijumčarenjem cigareta (navodno na području RH) što mu donosi veliku zaradu. Veze Osim navedenog raspolaže se informacijom da je trenutno Lulzim Krasnići glavni dobavljač teških opojnih droga (heroin) na području Zagreba i jedan od najznačajnijih u RH, te da se bavi krijumčarenjem i preprodajom velikih količina droge koje kasnije deli manjim prodavacima, prodavacima, stoji u ovom obaveštajnom izveštaju. Posebno je zanimljiv i deo izveštaja koji, osim što opisuje policijske veze Lulzima Krasnićija, opisuje i vezu Krasnićija sa bivšim šefom Kancelarije predsednika Republike Stjepana Mesića, Željkom Bagićem. Tako Tako se u izvešt izveštaju aju,, iako iako vrlo vrlo pov površn ršno, o, nav navodi odi i nav navodn odnaa poseta poseta Lulzim Lulzimaa Krasni Krasnićij ćijaa Uredu Uredu preds predsedn ednika ika Republike, iako se ne opisuje detaljnije šta je to Krasnići radio u Kancelariji predsednika Republike u vreme kada je tu dužnost obavljao obavljao Stjepan Mesić. Mesić. "Nadalje, raspolaže se saznanjima da je Lulzim Krasnići venčani kum Dragutinu Sremecu, krim. referentu za obradu kriminaliteta uposlenom u VII PP Trešnjevka. Posredstvom operativnih uporišta u navedenoj PP utvrdilo se kako je Sremec 'siva eminencija' unutar iste, odnosno isti je vrlo tesno povezao Lulzima Krasnićija i Zdravka Đukeza, donedavnog načelnika VII PP Trešnjevka." Operativci VII PP su uočili čitav niz nepravilnosti povodom postupanja prema Lulzimu Krasnićiju i osobama koje su njemu njemu bliske bliske,, a pripa pripadni dnici ci su krimin kriminaln alnog og miljea miljea,, odn odnosn osnoo uočili uočili su da Đu Đukez kez iste štiti štiti od prekrš prekršajn ajnog og i kaznenog progona. Rečeni operativci su navodno o svojim saznanjima obavestili nadležne rukovoditelje u PU zagrebačkoj, te je nakonn dužeg nako dužeg vremensko vremenskogg razdoblja razdoblja u kojem kojem je Đuke Đukezz načinio načinio nepopravljiv nepopravljivuu štetu štetu ugledu ugledu policije i dove doveoo u pitanje verodostojnost u nastojanjima zagrebačke PU povodom suzbijanja organiziranog kriminala, imenovani je smenjen. "Indikativno je da je nakon Đukezove smene Željko Bagić iz Kancelarije predsednika RH urgirao na više mesta u cilju sprečavanja Đukezove smene, odnosno pružanja pomoći Đukezu u cilju pronalaženja visokopozicioniranog radnog mesta za njega ... Upravo zbog navedenog takođe je indikativan dolazak Lulzima Krasnićija u Kancelariju predsednika", navodi navodi se u dokumentu dokumentu obaveštajnog obaveštajnog izveštaja iz 2005. 2005. godine. Iako je Sigurnosno-obaveštajna agencija raspolagala informacijama, dokumentima, procenama, izveštajima i dokazima od vitalnog značenja za USKOK-ovu istragu ubistva Ive Pukanića, direktor SOA, kako Josip Buljević, tako niti bivši Tomislav Karamarko, niti u jednom trenutku nisu kriminalističkoj policiji i USKOK-u, koji su radili na istrazi Pukanićevog ubistva, stavili na raspolaganje dokumentaciju kojom raspolažu. SOA, ipak, kako sam doznao od mog izvora, nije slučajno "zaboravila" postojanje dokumenata koji su mogli predstavljati ključni trag u istrazi Pukanićevog ubistva. Ovakvo postupanje Sigurnosno-obaveštajne Sigurnosno-obaveštajne agencije, te prikrivanje dokaza u slučaju ubistva Ive Pukanića, SOA je naredio upravo današnji ministar unutrašnjih poslova Tomislav Karamarko. "Dosije o kriminalnoj porodici Osmani, dosijei tajnih istraga o duvanskoj mafiji, kao i posebno operativni izveštaj o Lulzimu Krasnićiju u kojem se opisuje plan ubistva Ive Pukanića, nisu se našli u spisu istrage po direktnom nalogu Tomislava Karamarka," Karamarka," kako to tvrdi moj visoki izvor u SOA. Izveštaj predstavlja jedan od ključnih dokumenata Sigurnosno-obaveštajne agencije (SOA) i važan dokaz o povezanosti povezanosti kriminalnog klana Osmani s ubistvom Ive Pukanića, i to preko dvojice pripadnika kriminalnog podzemlja pokojnog pokojnog Lulzima Krasnićija Krasnićija i Florima Malokua. Kao i u slučaju iskaza Ružice Balen Milojević, i u slučaju ovog strogo poverljivog izveštaja SOA, ministar unutrašnjih poslova Tomislav Karamarko sprečio je uvođenje ovog dokumenta i dokaza u spis istrage ubistva Ive Pukanića Pukanića,, pa tako Izveštaj Izveštaj koji pove povezuje zuje Osmanijeve Osmanijeve s ubistvom ubistvom niti u jednom jednom trenutku trenutku nije bilo dostupno dostupno niti policijskim, ni USKOK-ovim istražiteljima, ali ni istražnoj sudiji Županijskog suda u Zagrebu, kao niti odbranama optuženih za Pukanićevo ubistvo. Opasni dokument, da se pojavio u istrazi, ne samo da bi bacio sumnju na kriminalni klan Osmani i doveo u pitanje danas službenu verziju ubistva Ive Pukanića, nego bi trag istrage odveo i prema obaveštajnom vrhu Hrvatske, tačnije prema bivšem direktoru Sigurnosno-obaveštajne agencije Tomislavu Karamarku, aktuelnom ministru policije.
Nestao ključni dokaz dokaz Izveštaj o planu ubistva Ive Pukanića, naime, osim Osmanijevih mogao bi da teretiti i Karamarka, koji je kako to dokazuje ovaj dokument, za plan ubistva znao najkasnije od 2005. godine, kada mu je kao direktoru tadašnje Protivbaveštajne agencije predat dosije sa izveštajem o planu Pukanićevog ubistva. Samo postojanje ovog dokumenta, dokumenta, dovodeći u sumnju upravo Karamarkovu verziju Pukanićevog ubistva, iznosi na otvoreno pitanje o motivima mogućeg Karamarkovog prikrivanja pravih tragova Pukanićevih ubica. Dodatnu sumnju u Karamarkove motive otvara i činjenica da je upravo ministar policije i bivši šef SOA odgovoran što se svi ovi dokazi, poput izveštaja o planu ubistva Ive Pukanića, nisu našli kao mogući tragovi u spisu istrage ovog slučaja. Karamarko je aktivno prikrivao tragove koji bi mogli dovesti do stvarnih naručitelja, organizatora i izvršitelja ubistva Ive Pukanića. Takvim prikrivanjem dokaza u slučaju ubistva Ive Pukanića, Tomislav Karamarko jasno je pokazao kako očito ima razloga za prikrivanje tragova u ovom slučaju, čime je onemogućio objektivnu istragu Pukanićevog ubistva, proveru tragova ubistva koji bi vodili prema klanu Osmani, kao i proveru svih mogućih motiva ubistva Ive Pukanića. Umesto da sve ove dokaze u istrazi učini dostupnima istražnim telima, Karamarko je dokaze aktivno prikrivao i time time odredi odredioo ona onakav kav ishod ishod istrag istragee za kakav kakav je očigled očigledno, no, iz njemu njemu poz pozna natih tih razlog razloga, a, bio vitaln vitalnoo i lično zainteresovan. Činjenica da se Izveštaj operativaca POA o planu ubistva Ive Pukanića nije našao u spisu istrage, samo potvrđuje Karamarkovu odlučnost u prikrivanju tragova mogućih stvarnih ubica, naručitelja i organizatora ovog ubistva. Od visokog izvora u Državnom pravobranilaštvu Republike Hrvatske 11. januara 2010. godine dobio sam potvrdu informacij informacijaa o tome kako neki ključni ključni tragovi i doka dokazi zi u istrazi istrazi ubistva Ive Pukanića nisu priloženi priloženi završnom spisu koji je dostavljen Županijskom sudu u Zagrebu. Naime, moj izvor u Državnom pravobranilaštvu potvrdio je kako je policija iz spisa istrage o ubistvu Ive Pukanića uklonila iskaz svedokinje Ružice Balen-Milojević, koji je dala Policijskoj stanici Trnje, Policijske uprave Zagrebačke, policijskoj službenici Lidiji Mašić, 10. novembra 2008. godine. Nakon što pod policijskim pritiscima Balen-Milojević nije pristala da povuće svoj iskaz, kako potvrđuje i moj sagovornik iz MUP-a, Tomislav Karamarko je naredio uklanjanje njenog iskaza i kasnijih službenih zabeleški o obavljenim razgovorima iz predmeta Pukanić. U drugom delu svoje izjave Policijskoj postaji Trnje, Ružica Balen-Milojević detaljno je opisala sadržaj svog poslednjeg razgovora sa Ivom Pukanićem Pukanićem desetak dana pre nego li je ubijen, 14. oktobra 2008. godine, u Gruškoj ulici na zagrebačkoj Savici. "Zadnji "Zadnji put smo se videli videli 14. oktobra jer je znao da imam glavnu glavnu raspravu na Prekršajn Prekr šajnom om sudu zbog fizičkog fizičkog nasilja u porodici. Rasprava je bila zakazana u 10 sati. Nazvao me oko 12 sati, saslušao i uputio da odmah idem u policiju, Kruge 44, i stavim pritužbu zbog lažnih lažnih izjava na raspravi. Nazvala Nazvala sam taksi i došla u Policijsku stanicu stanicu Kruge 44 kod gđe Mašić koja me primila na razgovor. Kad sam završila, krenula sam kući pešice, sporim korakom prema stanu na Savici. Na samom ulazu u Grušku ulicu sreo me Ivo Pukanić i pitao kako je bilo. Vrlo kratko sam opisala, ljuta, razočarana i bolesna jer sam došla iz Krapinskih toplica na ročište. Zaplakala sam", opisuje svoj susret sa Pukanićem Ružica Balen-Milojević. Ružica Balen-Milojević citirala je u svojoj izjavi, koju je predala Lidiji Mašić, zastrašujući razgovor sa Ivom Pukanićem u Zagrebu, 14. oktobra 2008. godine. Kako navodi Balen Milojević, Pukanić joj je tom prilikom rekao kako je otkrio šablon naručenih ubistava u Zagrebu. "Ivo Pukanić je u tom trenutku rekao: 'Da ne povjerujem. Idem pomoći teško hendikepiranoj ženi a otkrijem šablon; prvo Hodakova kći, pa Sanaderova kći, a onda Mesić'. Malo se nasmešio i rekao: 'Uh, previše znam, možda sam i ja na redu.' Strašno sam se prepala njegovih reči i rekla: 'Pa to treba reći Karamarku', a on je odgovorio: 'Ni govora, njegova žena je muslimanka!' Okrenuo se kao da odlazi u smeru restorana Slavonac pitajući me: 'Kada se vraćate iz Toplica? '23. oktobra', odgovorim. 'OK, vidimo se tada. Bok!' ", detaljno je opisala sadržaj svog poslednjeg razgovora sa Ivom Pukanićem Ružica Balen-Milojević, u svojoj rukom pisanoj izjavi predatoj izvesnoj gospođi Mašić u Policijskoj postaji Trnje u Zagrebu. Zagrebu. Iako sam elektronskom poštom, 10. februara 2009. godine, Direktorijumu policije uputio nekoliko pitanja u vezi sa iskazom Ružice Balen-Milojević, iz MUP-a su odbili da odgovore na postavljena pitanja, te su me uputili na Državno odvjetništvo. Međutim, MUP i Policija niti u jednom trenutku nisu demantovali postojanje iskaza Ružice Balen-Milojević. Upravo sam iz Državnog odvjetništva doznao kako iz MUP-a nikada nisu dostavili sporni iskaz Ružice BalenMilojević, sa spisom istrage ubistva Ive Pukanića.
"U posedu sam informacija o pisanoj izjavi koju je policiji dala gospođa Ružica Balen-Milojević o svojem zadnjem razgovoru sa kolegom Ivom Pukanićem. Molim Vas da mi u svezi s tim odgovorite na nekoliko pitanja. Je li policija primila rukom pisanu izjavu gospođe Ružice Balen-Milojević, Balen-Milojević, u vezi sa njenim zadnjim razgovorom sa Ivom Pukanićem, a sa informacijama koje mogu koristiti u slučaju istrage ubistva Ive Pukanića, koju je izjavu gospođa Balen-Milojević predala Policijskoj postaji Trnje dana 10.11.2008. godine, i to izvesnoj gospođi Mašić? Šta je policija, ukoliko je primila navedenu izjavu, učinila kako bi ispitala navode i te rukom pisane izjave gospođe Ružice Balen-Milojević? Zašto zbog navoda u toj izjavi do danas, u sklopu istrage, policija nije obavila informativni razgovor sa Ružicom Balen-Milojević? Je li policija sa navodima iz izjave Ružice Balen-Milojević upoznala premijera Ivu Sanadera i predsednika Stjepana Stjepana Mesića? I ako nije, zašto nije? Hoće li policija preduzimati bilo kakve istražne radnje po navodima iz izjave gospođe Ružice Balen-Milojević?", pitanja su koja sam sam uputio direktoru policije. policije. Umesto odgovora na postavljena pitanja, Odeljenje za odnose s javnošću direktora policije odgovorio mi je dana 11. februara 2009. godine vrlo šturom i nespretno formulisanom izjavom. "Vezano uz Vaša postavljena pitanja nismo Vam u mogućnosti odgovoriti iz razloga što je u vezi teškog ubistva Ive Pukanića i Nike Franića u toku istražni postupak i svi dokumenti s kojim je policija raspolagala dostavljeni su nadležnom Državnom odvjetništvu", stoji u odgovoru Odela za odnose s javnošću Direktora policije. Drugim rečima, u odgovoru na moj upit iz policije otvoreno su lagali, s obzirom na tvrdnje visokog izvora iz Državnog odvjetništva kako sa dokumentima i spisom kojeg je Državnom odvjetništvu dostavila policija, nikada nije dostavljen ikakav iskaz Ružice Balen-Milojević. Iz navedenog je potpuno jasno da je očito tačna informacija mojeg sagovornika iz Ministarstva unutrašnjih poslova, koji tvrdi kako je upravo bivši šef Sigurnosno-obaveštajne Sigurnosno-obaveštajne agencije, danas ministar unutrašnjih poslova Tomislav Karamarko, dao nalog da se iskaz Ružice Balen-Milojević ukloni iz spisa istrage ubistva Ive Pukanića, i uništi.
12. Ko je i zašto uveo drugog insajdera? Jednako tako, iz Državnog tužalaštva potvrđeno mi je tada kako DORH-u nikada nisu dostavljena operativni, poverljivi izveštaji Sigurnosno-obaveštajne Sigurnosno-obaveštajne agencije (SOA), o informacijama prikupljenim tokom višegodišnjih operativnih obrada o postojanju plana za ubistvo Ive Pukanića. Drugim rečima, iz navedenog je očigledno kako su MUP, policija, Tomislav Karamarko i Sigurnosno-obaveštajna agencija falsifikovali, prikrivali i uništavali dokaze u istrazi Pukanićevog ubistva, sa očitim ciljem prikrivanja određenih tragova koji se konačno ne bi slagali sa službenom, Karamarkovom, policijskom verzijom ubistva Ive Pukanića. Iskaz kojeg je policiji dala svedok Ružica Balen-Milojević o svojem poslednjem razgovoru s novinarom Ivom Pukanićem, desetak dana pre nego što je Pukanić ubijen eksplozivnom napravom u središtu Zagreba, dala mi je lično Balen-Milojević, kada smo se posredstvom jednog operativca SOA sastali u zagrebačkoj "Gradskoj kavani", u januaru 2009. godine. Iako sam pokušao doznati nalazi li se ovaj iskaz u spisima istrage ubistva Ivane Hodak i Ive Pukanića, policija mi nije odgovorila na to pitanje, međutim, moj sagovornik u Sigurnosno-obaveštajnoj agenciji rekao mi je kako je iskaz jednostavno nestao i kako nije prosleđen nadležnima u Državno tužilaštvo. t užilaštvo. Skrovište Naime, dana 10. novembra 2008. godine, Ružica Balen-Milojević posetila je Policijsku postaju Trnje u Zagrebu i izvesnoj gospođi Mašić ostavila je svoju, rukom pisanu, izjavu o sadržaju njenog poslednjeg razgovora sa Ivom Pukanićem desetak dana pre nego što je ubijen. Pukanića je, kako to navodi u svojoj izjavi Ružica Balen-Milojević, upoznala tražeći pomoć nadležnih institucija i novinara, te nevladinih udruženja, zbog višegodišnjeg zlostavljanja njenog supruga, što je kulminiralo nakon pokretanja razvoda. razvoda. Tražeći pomoć na svim stranama, kako kaže, slučajno je krajem januara 2007. godine susrela Ivu Pukanića. "Objasnila sam mu da mi niko neće pomoći, da sam siromašna jer sam u invalidskoj mirovini i da imam jedan tekst koji sve to govori. S nepoverenjem je uzeo papir i nakon nekoliko dana me nazvao da ga zanima moj slučaj, ali da ga nigde ne spominjem već da i dalje tražim javne novinare i TV kuće da tražim tr ažim pomoć. Objasnio mi je način kako želi da sarađuje sa mnom i ja sam pristala", piše u svojoj izjavi od 10. novembra 2008. godine Ružica Balen-Milojević, opisujući kako je započela njenu komunikacija sa Pukanićem.
U nastavku svoje izjave, Ružica Balen-Milojević naznačila je kako je pokojni Ivo Pukanić, kao novinar, istraživao mutne poslove njenog supruga Borisa Milojevića, te je nakon što je u skrovištu u kojem Ružica BalenMilojević čuva dokumentaciju kojom raspolaže, Pukanić pregledao dokumenta zainteresovao se za njen slučaj i za, da tako kažem, slučaj njenog supruga. "...Jednom je bio u mom tzv. skloništu - malom prostoru gde skrivam sve papire, dokumenta i lične stvari od životnog značenja. Bilo je to krajem februara 2007. godine. Za moje sklonište znale su samo tri osobe", navodi Ružica BalenMilojević u svojoj izjavi policiji. Iz završnog dela izjave Ružice Balen-Milojević jasno je kako je Pukanić istraživao njen slučaj kao i mutne poslove njenog supruga, te joj je pomogao da dođe do podataka koje je njen suprug skrivao na kompjuteru u stanu. Međutim, Međutim, kako navodi, nikada nikada nije saznala saznala šta je sve Ivo Pukanić otkrio u pozadini pozadini njenog slučaja kojeg kojeg je istraživao, prema datumima koje Balen-Milojević navodi u izjavi policiji, od početka 2007. godine. "Ja ne znam, znam, niti me Ivo Pukanić ikada upoznao upoznao sa svojim svojim istraživanjem, istraživanjem, meni je pomogao pomogao da dođem u posed posed dokumentacije koja se skrivala u mojem stanu i kompjuteru koji je bio u mojem stanu, a što je on u pozadini mojeg slučaja otkrio nikada mi nije rekao", navela je u izjavi zagrebačkoj policiji, 10. novembra 2008. godine, Balen-Milojević. Osim toga, ukoliko je policija stvarno, prema navodima Direktorata policije, o svemu obavestila Državno tužilaštvo, zašto Državno tužilaštvo nije istražilo navode iz izjave Ružice Balen-Milojević. U svojoj izjavi, Balen-Milojević navodi kako je o svemu obavestila i HDZ-ovu saborsku zastupnicu Ljubicu Lukačić, koja usprkos činjenici da je primila ove informacije, o tome nije nikoga obavestila niti je preduzela išta nakon informacija koje je dobila od Balen-Milojević. "Jedva sam preživela tu noć (nakon ubistva Ive Pukanića, op.a.). U strahu i šokirana, sutra sam nazvala jednu od dve još žive osobe koje su znale za moje sklonište i priznala da sam dugo vremena u kontaktu sa Ivom Pukanićem i onim što mi je rekao. Ta osoba me odmah uputila da prijavim policiji. Nisam želela niti se usudila usudila nazvati nazvati zbog Ivinih zadnjih reči. Opsedala sam od petka telefon saborske zastupnice Ljubice Lukačić da me primi na razgovor jer sam njoj želela preneti poruku upozorenja. upozorenja. Ljubica Lukačić me primila u zgradi Sabora u ponedeljak, 27. oktobra (četiri dana nakon ubistva Ive Pukanića, op.a.,) ali sam joj tek 30. oktobra u zgradi URIHO-a imala priliku reći što sam imala", navodi u svojoj izjavi policiji od 10. novembra novembra 2008. godine godine Ružica Balen-Milojević. Balen-Milojević. Iskaz Ružice Balen-Milojević otvara pitanja na koja za sada niko od odgovornih niti ne pokušava odgovoriti. Izgubljeni iskaz? iskaz? Budući da je iskaz dala Policijskoj postaji Trnje, već 10. novembra 2008. godine, a imajući u vidu sadržaj iskaza, iz kojih razloga Policijska postaja Trnje nije tu izjavu prosledila nadležnima u MUP-u, a ovi pak premijeru i predsedniku Republike, Republike, obzirom da se radi i o ličnoj sigurnosti sigurnosti najviših državnih službenika i njihovih njihovih porodica? Zašto policija nije istražila tragove sledeći, između ostaloga, i ovaj iskaz? Nalazi li se ovaj iskaz u spisima istrage slučajeva Hodak i Pukanić? Je li polici policija ja sa svim svim dok dokume umenti ntima ma koje koje je prosle prosledil dilaa "na "nadle dležno žnom m Državn Državnom om tužilaštvu", prosledila i iskaz Ružice Balen-Milojević? Čemu je bio na tragu Ivo Pukanić istražujući mutne poslove Borisa Milojevića, kako to stoji u iskazu Ružice Balen-Milojević? Je li Pukanić Pukanić bio na tragu šablona naručenih naručenih ubistava ubistava u Hrvatskoj Hrvatskoj,, kako je to rekao Ružici Balen-Milo Balen-Milojević jević,, tokom njihovog poslednjeg razgovora u Zagrebu 14. oktobra 2008. godine? Koga je još, možda, Pukanić upozorio na informacije, saznanja i "šablon" do kojih je došao istražujući Slučajeve Hodak i Milojević? Ko je Boris Milojević? Zašto je Pukanića zanimala priča o Borisu Milojeviću? Šta je Pukanić doznao istražujući Borisa Milojevića, a šta nikada nije rekao Ružici Balen-Milojević? Zašto je Pukanić rekao Ružici Balen-Milojević da ne može verovati Tomislavu Karamarku? Ova otvorena pitanja, pitanja koja za sada ostaju bez odgovora, svakako upućuju na trag koji je istražujući priču o Borisu Milojeviću i istražujući ubistvo Ivane Hodak, sledio Ivo Pukanić. "Da ne poverujem. Idem pomoći teško hendikepiranoj ženi, a otkrijem šablon; prvo Hodakova kći, pa Sanaderova kći, a onda Mesić. Uh, previše znam, možda sam i ja na redu", zadnje su reči koje je Pukanić rekao Ružici BalenMilojević. Očito je bio na tragu velike priče. Očito je bio na tragu nekome, ili nekoj grupi iza šablone o kojoj je govorio Ružici Balen-Milojević.
Taj trag, iz nekog misterioznog razloga, policija je jednostavno odlučila da ignoriše, prikriva i ne sledi. Zato je iskaz Ružice Balen-Milojević trebalo prigodno da "nestane" iz policijskih spisa. Zato Zato se poli polici cija ja prav pravii gluv gluva, a, slep slepaa i nema nema na pita pitanj njaa o ovom ovom nezg nezgod odno nom, m, nežel neželje jeno nom, m, nepo nepože želj ljno nom m i "nepostojećem" iskazu. U svetlu svih tih Pukanićevih saznanja koja su ga verovatno pokrenula da upravo dan pre nego li je ubijen poseti svog prijatelja Stjepana Mesića, postavlja se pitanje o čemu su toga dana Pukanić i Mesić razgovarali i šta je sve Mesić od njega saznao. Stjepan Mesić nije o tome javno govorio niti nakon Pukanićevog ubistva, ali je po svemu sudeći o sadržaju tog Pukanićevog razgovora s Mesićem bio upoznat Tomislav Karamarko. Pukanićevo spominjanje Sanaderove ćerke u kontekstu ubistva ćerke Zvonimira Hodaka, pa i njegova bojazan da bi i on "mogao doći na red" zacelo je bilo i temom razgovora sa Mesićem koji je nakon Pukanićevog ubistva javno kazao da mu je Pukanić rekao da se boji za svoj život. Nakon što sam početkom 2009. godine objavio, navodno zagubljeni, rukom pisani iskaz Ružice Balen-Milojević policijskoj službenici službenici Policijske postaje Trnje PU PU zagrebačke Lidiji Mašić, Mašić je 9. marta 2009. godine, tokom tokom informativnog razgovora sa Ružicom Balen-Milojević u službenim prostorijama pretila policijskim hapšenjem Balen-Milojević i novinara Domagoja Margetića. U međuvremenu, gospođa Balen-Milojević ponovno je, 9. marta 2009. godine, bila na informativnom razgovoru u Policijskoj postaji Trnje, kod Lidije Mašić, koja joj je otvoreno zapretila hapšenjem ukoliko nastavi davati informacije Margetiću. To potvrđuje i rukom r ukom pisana izjava Ružice Balen-Milojević. "Devetog marta nakon rasprave - ročišta na sudu došla sam u pola 14 sati k njoj (Lidiji Mašić, op.a.) u Kruge na razgovor, a ona mi se pretila da će saznati kako je Margetić došao do njenog imena, i ako komuniciram sa njim da će nas strpati u zatvor", navodi Ružica Balen-Milojević detalje svog razgovora sa Lidijom Mašić u Policijskoj postaji Trnje. Pretnje policijske službenice Lidije Mašić kako Ružici Balen-Milojević tako i novinaru Domagoju Margetiću svakako su u tom trenutku predstavljale daljnji pokušaj policijskog prikrivanja svih okolnosti oko navodnog nestanka iskaza Ružice Balen-Milojević iz Policijske postaje Trnje, te predstavljaju direktnu pretnju novinaru koji je izveštavao o toj temi. USKOK i DORH u "slučaju Pukanić" Nakon što je u sredu, 3. februara 2010. godine, pred Županijskim sudom u Zagrebu započelo suđenje optuženima optuženima za ubistvo Ive Pukanića, Robertu Mataniću, Slobodanu Đuroviću, Luki Mataniću, Amiru Mafalaniju, te odsutnom Bojanu Guduriću, postalo je jasno kako Tomislav Karamarko i Mladen Bajić nemaju "čist slučaj". Naime, već prvog dana suđenja Robert Matanić odlučio se, potpuno neočekivano, za iznošenje vlastite obrane, tokom koje je optužio USKOK i Državno tužilaštvo, kako su ponudama za status "svedoka pokajnika" iznudili njegov, kako navodi, lažni iskaz u slučaju Pukanićevog ubistva. Matanićev iskaz samo otvara vrlo ozbiljno pitanje slabih tačaka ta čaka ovog slučaja i ozbiljno dovodi u pitanje službenu, Karamarkovu verziju rešenja ovog slučaja. Jedno je, doduše, istina: samo Tomislav Karamarko zna ko su pravi naručioci, organizatori i izvršitelji ubistva Ive Pukanića. Karamarko Karamarko je to znao znao i prije nego što je Pukanić Pukanić ubijen. Iskaz Roberta Matanića, Matanića, prvog prvog dana suđenja, suđenja, zapravo predstavlja jedan od ključnih dokaza kako je rezultat Karamarkove istrage običan falsifikat, čiji je osnovni cilj prikrivanje i zaštita pravih naručioca, organizatora organizatora i izvršitelja ubistva. ubistva. Naime, u slučaju istrage ubistva Ive Pukanića, i USKOK i Državno tužilaštvo poslužili su i delovali praktični samo kao svojevrsna transmisija, ili narodski rečeno produžena ruka Tomislava Karamarka, koji je od samog početka istrage, neposredno neposredno nakon Pukijevog Pukijevog ubistva, kontrolisao kontrolisao celi tok potrage za naručiocima, organizatorima organizatorima i izvršiteljima Pukanićevog ubistva. Međuti Međutim, m, okoln okolnost ostii i dog događa ađaji ji koji koji su pretho prethodil dilii prvom prvom danu danu suđenj suđenja, a, jasno jasno dok dokaz azuju uju kak kakoo i Tomisl Tomislav av Karamarko, ali i Mladen Bajić i Dinko Cvitan, međutim i mnogi drugi umešani u slučaj Pukanić na bilo koji način, imaju opravdanih razloga za zabrinutost. Otprilike mesec dana prije suđenja, kako sam doznao od sagovornika iz MUP-a, Tomislav Karamarko doznao je za plan Roberta Matanića da na sudu, tokom iznošenja svoje obrane na samom početku suđenja, iznese detalje svojih dogovora sa Državnim tužilaštvom i USKOK-om, te da u svojem iskazu navede kako je ucenama i lažnim obećanjima USKOK-a o statusu svedoka pokajnika, iznuđen njegov lažni iskaz koji je Tomislavu Karamarku predstavljao jedan od ključnih ključnih dokaza u Slučaju Pukanić, te je upravo na Matanićevom lažnom iskazu Karamarko nadograđivao iskaze drugih svedoka i tzv. "krunskih svedoka" u istrazi Pukanićevog ubistva. Nakon što je postalo jasno kako se ne može računati na Roberta Matanića, a on je uz Ratka Kneževića bio svojevrsn svojevrsnaa "kralježni "kralježnica" ca" Karamarkov Karamarkovee verzije verzije Slučaja Slučaja Pukanić, Karamarko je morao pronaći drugog svedoka insajdera koji bi potvrdio njegovu priču. Bez svedoka insajdera, dakle bez svedoka koji je bio pripadnik navodne
kriminalne organizacije koja je po Karamarkovoj priči ubila Pukanića, USKOK-ova optužnica u ovom slučaju jednostavno postaje postaje neodrživa. Osim toga, Matanić je bio ključan svedok, jer je na njemu građena konstrukcija o Sretenu Jociću zvanom Joca Amsterdam Amsterdam kao tobožnjem tobožnjem glavnom glavnom organizat organizatoru oru Pukanićev Pukanićevog og ubistva, ubistva, te konstrukc konstrukcija ija o Slobodanu Slobodanu Đuroviću Đuroviću kao tobožnjem "mozgu" cele operacije, kako to navodi Karamarkova verzija. Upravo je Robert Matanić u svojem, a sada već znamo lažnom iskazu tvrdio kako je on, navodno, bio u kontaktu sa Đurovi Đuroviće ćem, m, preko preko kojeg kojeg je, po prvoj prvoj verzij verzijii slučaja slučaja tobože tobože organizi organiziran ranoo ubistv ubistvoo i preko preko kojeg kojeg je tobože tobože dogovaran i iznos za koji bi izvršitelji obavili Pukanićevo ubistvo. Povlačenjem Matanićevog iskaza, ruši se svaka Karamarkova fabrikacija o nekakvoj zločinačkoj organizaciji, koju koju je organi organizo zovao vao Slobod Slobodan an Đurovi Đurović, ć, po narudž narudžbi bi Sreten Sretenaa Jocića Jocića,, a kojoj kojoj je glavni glavni zadat zadatak, ak, tobože tobože,, bila bila planiranje, organizacija organizacija i izvršenje ubistva Ive Pukanića. Dakle, ruši se cela konstrukcija slučaja kakav je složio Tomislav Karamarko. Bez Matanića nema veze navodnih izvršioca ubistva sa navodnim "mozgom" operacije, tako da proističe da nema veze izvršioca i "mozga" sa navodnim organizatorom ubistva, i tako kockicu po kockicu Karamarkova verzija "pada u vodu". Zato je bilo ključno "izmisliti" drugog insajdera. Britanski čovek čovek Nakon Matanića, bilo je nemoguće bilo kojeg drugog optuženika koji se nalaze u hrvatskom pritvoru nagovoriti na takav takav oblik oblik saradn saradnje, je, te se Karama Karamarko rko okrenu okrenuoo mogućim mogućim nov novim im svedoc svedocima ima izvan izvan Hrvats Hrvatske, ke, i planu planu pronalaženja Bojana Bojana Gudurića. Drugim rečima, Gudurić se nije slučajno predao u Banja Luci, u utorak, 2. februara 2010. godine, policiji Republike Srpske, a što su mi tada potvrdili i moji izvori u Banja Luci. Naime, nakon što je Karamarko saznao za Matanićev plan da prizna kako je lažno svedočio tokom istrage, preko svojih dugogodišnjih veza u srbijanskom obaveštajnim podzemlju zatražio je pomoć u pronalaženju, odnosno lociranju odbeglog Bojana Gudurića. Prema navodima mojeg izvora, Karamarko je pomoć u lociranju Gudurića zatražio od dugogodišnjeg prvog čove čoveka ka srbi srbija jans nsko kog, g, pa čak čak i po mišlj mišljen enju ju mnog mnogih ih,, dela dela balk balkan ansk skog og obav obaveš ešta tajn jnog og podz podzem emlj lja, a, Milan Milanaa Damjanovića, danas nominalno penzionera penzionera sa prebivalištem u mestu Slatina pokraj Banje Luke. Moji sagovornici u vrhu srbijanskih i hrvatskih obaveštajnih službi smatraju kako je za razumevanje trenutnih odnosa odn osa u balka balkansk nskom om krimin kriminaln alnom om pod podze zemlj mljuu ključn ključnoo poz poznav navanj anjee dob dobro ro organi organizov zovane ane paraob paraobav avešt eštajn ajnee organizacije, kojom u više zemalja u regiji danas rukovodi Milan Damjanović, iz mesta Slatina pokraj Banja Luke. Taj samozvani obaveštajac danas kontroliše jednu od najmoćnijih paraobaveštajnih paraobaveštajnih organizacija na Balkanu, kako to tvrde moji sagovornici u Beogradu i Zagrebu. Milan Damjanović krajem 1980-ih godina, bio je jedan od najbližih saradnika tadašnjeg saveznog sekretara narodne obrane bivše SFRJ Branka Mamule. Upravo po Mamulinoj zamisli, Damjanović je formirao uticajnu paraobaveštajnu paraobaveštajnu mrežu sa preko hiljadu operativaca u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, koja je kao paralelna obaveštajna služba intenzivno aktivirana početkom 1990-ih godina, u toku procesa dezintegracije bivše SFRJ, odnosno odnosno početkom početkom ratnih sukoba u Hrvatskoj Hrvatskoj i BiH. Haotične uslove s početka 1990-ih, kada zapadne obaveštajne službe više nisu mogle da računaju na službene kanale u bivšoj SFRJ, najbolje je iskoristio upravo Milan Damjanović, koji tada nakon aktiviranja svoje balkanske obaveštajne mreže, koristeći svoje operativne obaveštajne kontakte sa zapadnim obaveštajnim službama, još iz vremena kada je u ime Branka Mamule kontaktirao sa tim službama, uspostavlja operativnu saradničku mrežu britanske obaveštajne službe MI6 na Balkanu, čiji je jedan od koordinatora, prema vlastitom priznanju našim sagovornicima, sagovornicima, ostao do danas. "Na brojnim operativnim sastancima Damjanović nam je i sam potvrdio kako je koordinator saradničke mreže britanskog MI6 na Balkanu, pre svega na području Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine", navodi moj izvor u Sigurnosno-obaveštajnoj Sigurnosno-obaveštajnoj agenciji. I visoki obaveštajni izvor u Beogradu potvrđuje kako su srbijanske vlasti upravo preko Milana Damjanovića ostvarivale operativne kontakte sa britanskim obaveštajnim službama, te kako i Beograd Damjanovića ima "registrovanog" kao britanskog čoveka zaduženog za njihovu saradničku mrežu na Balkanu.
13. Dokazima protiv dokaza Moj sagovornik, koji se u poslednjih nekoliko godina više puta sastao sa Damjanovićem u sklopu operativne obaveštajne saradnje Damjanovićeve mreže sa Sigurnosno-obaveštajnom agencijom (SOA), navodi i detalj o tome kako se Damjanović kreće sa pasošima više zemalja, od kojih najčešće putuje sa pasošem Kuvajta.
Kao primer operativne saradnje sa zapadnim obaveštajnim službama naši saradnici navode kako je prilikom posete američkog predsednika Georga Busha Zagrebu, upravo Milan Damjanović iskorišćen kao jedna od operativnih veza, preko koje je osiguranju američkog predsednika dojavljeno o mogućem planu atentata na predsednika Busha. Busha. "Činjenica je da je Milan Damjanović obavestio obavestio sigurnosne službe SAD o navodnom planu atentata na Busha, ali samo zato što ljudi koji su hteli obavestiti te službe o ovom planu nisu imali drugi dovoljno brzi operativni kontakt preko kojeg bi to učinili, pa je to tada učinjeno preko Milana Damjanovića, kojem su dostavljene informacije o planiranom atentatu u noći pre sletanja američkog predsednika u Zagreb, na tajnoj lokaciji u blizini Banja Luke", tvrdi moj izvor u SOA. "Saradnik je Damjanovića kontaktirao u noći pre sletanja Busha u Zagreb i Damjanović je odmah operativno kontaktirao i alarmirao ljude iz predsednikovog osiguranja", tvrdi moj sagovornik. Međutim, kako navodi moj beogradski izvor, Damjanović je vrlo brzo nakon što je ovu informaciju preneo američkim službama, i sam počeo širiti dezinformacije o tome kako navodno informacije o atentatu nisu bile istinite, te kako takav plan atentata nije postojao. "Damjanović je ove dezinformacije počeo širiti tek nakon što je doznao ko je sve bio umešan u navodni plan atentata na predsednika, nakon čega je počeo tvrditi kako atentata nije niti bilo da bi prikrio pripadnike njegove obaveštajne mreže koji su učestvovali u tom planu atentata", navodi moj sagovornik. Paraobaveštajna Paraobaveštajna mreža Upravo je učestvovanje Damjanovićevih ljudi u ovoj kriminalnoj mreži, koja je navodno, prema informacijama SOA, planirala atentat na američkog predsednika, otvorilo i ponovno raspravu u obaveštajnim krugovima u Srbiji, te na Zapadu o učestvovanju Damjanovićeve obaveštajne mreže u zaveri oko ubistva pokojnog srbijanskog premijera Zorana Đinđića. Đinđića. Naime, srbijanski su mediji pre nekog vremena objavili dokumente koju upućuju na umešanost agenata britanskog MI6 u atentat na premijera Đinđića, stoga moj visoki obaveštajni izvor iz Beograda tvrdi kako se i u srbijanskim obaveštajnim krugovima nakon ubistva premijera Đinđića kao deo zavereničke mreže u planiranju atentata spominjalo i ime Milana Damjanovića i njegove paraobaveštajne mreže na Balkanu. "S obzirom na operativnu kontrolu koju nad delom srbijanskog obaveštajnog podzemlja ima Milan Damjanović, neki naši analitičari, ali i strani eksperti smatraju kako su i Damjanović lično, ali i njegova mreža, imali značajnu ulogu ulogu u planir planiran anju ju likvid likvidaci acije je i ostvar ostvariva ivanju nju plana plana atenta atentata ta na premij premijera era Đinđić Đinđića", a", tvrdi tvrdi moj beogr beograd adski ski sagovornik. "Iz "Iz sred središ išta ta SOA SOA sve sve oper operat ativ ivne ne akti aktivn vnos osti ti po pita pitanj njuu Repu Republ blik ikee Srps Srpske ke i Do Dodi dika ka koor koordi dini nira raju ju se sa Damjanovićem. Mi odavde imamo nekoliko operativnih obrada i ilegalno nadziremo neke telefonske linije i pratimo razgovore Vlade Republike Srpske, a ta saznanja, stenograme i obrade uvek preko jednog čoveka za operativnu vezu šaljemo Damjanoviću u Banja Luku, a on to prosleđuje operativcima u Sarajevu s kojima sarađuje njegova mreža. Tako je zatvoren taj krug s kojim SOA sarađuje", navodi moj izvor. Uprav Upravoo paraob paraobave avešta štajna jna organi organiza zacij cijaa kojom kojom dan danas as na Balkan Balkanuu koo koordi rdinir niraa Milan Milan Damjan Damjanovi ović, ć, u spoju spoju sa bošnjačkim i hrvatskim obaveštajnim obaveštajnim službama, kontroliše i većinu kriminalnih organizacija koje "posluju" preko država u kojima deluje ova Damjanovićeva Damjanovićeva mreža. Njegova mreža danas, prema navodima mojih izvora, kontroliše duvansku mafiju, heroinsko i kokainsko kriminalno podzemlje, te bankarski sektor i tajne finansijske kanale preko kojih se za kriminalno podzemlje na Balkanu pere novac stečen kriminalnim operacijama.
Iskaz za prikrivanje istine Zbog svojih interesa i aktivnosti usko povezanih s Karamarkovima, Damjanović je, kako doznajem od mojih sagovornika iz Beograda i Banja Luke, pristao na Karamarkovu molbu da organizuje tihu potragu za Bojanom Gudurićem, koja je tada i rezultirala lociranjem Gudurića u njegovom skrovištu u Srbiji. Damjanovićevi ljudi koji su locirali Bojana Gudurića, potom su ga, kako mi to opisuju sagovornici, prevezli preko granice između Srbije i BiH, u Republiku Srpsku, gde se Gudurić prvi put u tajnosti, na lokaciji u blizini jednog ribnjaka između između Banja Luke Luke i Laktaša, sastao sastao sa Damjanovićem. Damjanovićem. Na tom prvom sastanku Gudurića i Damjanovića, pokraj Banja Luke, Damjanović je Guduriću preneo mogućnosti koje mu nudi. Ponudio mu je saradnju sa Karamarkom, uz uslov da pristane da bude svedok u korist optužbe, tačnije ukoliko potvrdi Karamarkovu Karamarkovu verziju Pukanićevog Pukanićevog ubistva, odnosno odnosno verziju iz optužnice optužnice USKOK-a. Kao alternativu, Damjanović je Guduriću odmah zapretio da će ga bez ikakvog dogovora predati hrvatskim vlastima, gde ga na hrvatskom sudu sasvim sigurno čeka višegodišnja zatvorska kazna. kazna.
Nakon što je Gudurić, prema rečima mojih sagovornika, pristao na saradnju, saradnju, Damjanović je o rezultatu razgovora obavestio Tomislava Karamarka, te je potom razrađen scenario Gudurićeve tobožnje iznenadne, dramatične predaje MUP-u Republike Republike Srpske. Upravo zbog dogovora s Damjanovićem i posredno preko Damjanovića s Karamarkom, Gudurić je nakon predaje policiji Republike Srpske odbijao praktično bilo kakvu komunikaciju s policijom, koja ga je, logično, pokušala ispitati kako bi utvrdili određene operativne podatke. Prema Damjanovićevim uputima, Gudurić je pripadnicima policije RS-a uporno ponavljao kako s njima ne želi razgovarati o Slučaju "Pukanić", te je insistirao na što hitnijem izručenju Republici Hrvatskoj, nakon čega je prebačen u sarajevski sarajevski ekstradicijski ekstradicijski pritvor. Tomislav Karamarko, nakon posrednog dogovora s Gudurićem, morao je presložiti vlastitu konstrukciju Slučaja "Pukanić" na način da Gudurićev iskaz pokrpi rupe nastale Matanićevim priznanjem o lažnom iskazu kojeg je dao USKOK-ovim istražiteljima. Drugim rečima, Karamarko je u tom trenutku imao rok od desetak dana kako bi uskladio mogući Gudurićev iskaz sa dosadašnjim iskazima drugih svedoka, odnosno kako bi Gudurića izbrifirao o službenoj verziji rešenja Slučaja "Pukanić". S tom svrhom Karamarko je već u sredu 3. februara 2010. godine u Sarajevo poslao svoja dva pouzdana operat ope rativc ivcaa iz Sigurn Sigurnosn osno-o o-obav baveš eštaj tajne ne agenci agencije, je, koji koji su tokom tokom slede sledećih ćih nek nekoli oliko ko dan danaa oba obavil vilii razgov razgovore ore i instrukcije sa Bojanom Gudurićem u sarajevskom ekstradicijskom pritvoru, sve kako bi pripremili Gudurića na davanje iskaza nakon što jednom bude izručen Republici Hrvatskoj. Kada je, međutim, postalo jasno da je nemoguće krivotvoriti takav Gudurićev iskaz koji bi mogao dopuniti Karamarkov mozaik službene verzije Slučaja "Pukanić", odustalo se od tog plana. Dokazi koji ruše službenu Karamarkovu verziju Slučaja "Pukanić"
Presudne činjenice Nasuprot konstrukcijama iz USKOK-ove optužnice, s druge strane postoje brojni dokazi koji dokumentovano dokumentovano opovrgavaju rezultate Karamarkove istrage: - Mogući iskazi operativaca SOA koji su radili na Slučaju "Pukanić", te na drugim povezanim slučajevima; - Izveštaj SOA iz 2005. godine o planu ubistva Ive Pukanića; - Dokument o međunarodnoj istrazi protiv Ratka Kneževića, Hrvoja Petrača i ostalih zbog učestvovanja u mreži međunarodnog međunarodnog šverca cigareta preko Hrvatske; - Dosje SOA o kriminalnom klanu Osmani i njihovim aktivnostima u Hrvatskoj od 2005. godine do 2008. godine; - Iskaz Ružice Balen-Milojević o njenom poslednjem razgovoru s Ivom Pukanićem desetak dana pre njegovog ubistva. Strogo poverljiv obaveštajni izveštaj operativaca POA, nastao u maju 2005. godine, u kojem se opisuje plan ubistva Ive Pukanića, te identifikovani organizatori ubistva, vodeći pripadnici albanskog kriminalnog miljea Lulzim Krasnići (ubijen 2006. godine u Zagrebu) i Florim Maloku (koji danas slovi kao vrlo visoko pozicionirani pripadnik kriminalnog klana Osmani), dokazuje nedvosmisleno kako je današnji ministar unutrašnjih poslova Tomislav Karamarko, još kao šef Protivobaveštajne agencije (POA), a potom Sigurnosno-obaveštajne agencije (SOA), imao saznanja, informacije i operativni izveštaj o planovima ubistva Ive Pukanića, te saznanja o mogućim naručiocima i organizatorima ubistva. Usprkos dokumentima poput ovog, Karamarko je do Pukanićevog ubistva, ali i nakon toga, nastavio prikrivati saznanja koja su upućivala na povezanost kriminalnog klana Osmani s ubistvom Ive Pukanića. Dakle, ovaj ključni dokument, kojeg je Karamarko namerno prikrivao tokom istrage o ubistvu Ive Pukanića, dokazuje kako je Tomislav Karamarko čak tri godine pre Pukanićevog ubistva znao presudne činjenice ovog slučaja: prvo, da će Pukanić biti ubijen; drugo, ko je naručilac ubistva; treće, ko je organizator ubistva; četvrto, ko pruža logistiku operaciji; operaciji; peto, ko su izvršitelji izvršitelji ubistva; te šesto, šesto, koji su motivi ubistva. ubistva. Uprkos svim ovim saznanjima, koja je nesporno imao, Karamarko nije sprečio ubistvo Ive Pukanića, što otvara brojna druga sporna sporna i otvorena pitanja pitanja u ovom slučaju. slučaju. Drugi bitni dokument koji ruši Karamarkovu verziju ubistva jeste činjenica da postoji iskaz Ružice BalenMilojević, koji dokazuje nekoliko ključnih stvari. Činjenica da je policija po direktnom Karamarkovom nalogu prikrivala iskaz Ružice Balen-Milojević u slučaju "Pukan "Pukanić" ić",, prije prije svega svega dok dokazu azuje je Karam Karamark arkove ove manip manipula ulacij cijee tokom tokom istrag istrage, e, krivot krivotvor voren enje je i manipu manipulis lisan anje je dokazima, te uskraćivanje određenih dokaza poput iskaza Ružice Balen-Milojević odbrani optuženika. S druge strane, sam sadržaj iskaza Ružice Balen-Milojević dokazuje kako su ubistva Ive Pukanića i Ivane Hodak povezana, što što automatski produbljuje produbljuje sumnju u službenu, službenu, Karamarkovu Karamarkovu verziju rešenja ovog ovog slučaja. Treće, iskaz Balen-Milojević sasvim sigurno dokazuje kako Pukanić nije verovao Karamarku, te nije hteo s njim da podeli svoja saznanja o ubistvu Ivane Hodak i "šemi drugih ubistava", za koju je tvrdio da ju je otkrio desetak dana pre vlastitog ubistva.
Ova tri razloga bila su dovoljna da Karamarko naredi zataškavanje postojanja ovog iskaza u istrazi pred Županijskim sudom u Zagrebu, te da ozbiljno zapreti Ružici Balen-Milojević ukoliko ne odustane od davanja iskaza na okolnosti svog poslednjeg razgovora s Pukanićem. Usprkos tome, Balen-Milojević je ustrajala u svojem iskazu, odbila je povući iskazano, te mi je preko posrednika uoči početka sudskog postupka u Slučaju "Pukanić" potvrdila spremnost da svoj iskaz, bude li pozvana, ponovi i pred Županijskim sudom sudom u Zagrebu. Zagrebu. Ozbiljna kompromitacija Treći ključni moment koji ozbiljno kompromituje Karamarkovu verziju je, naravno, sam Ratko Knežević, koji se nakon što je u istrazi, pod čudnim okolnostima, dao svoj iskaz o svojim tobožnjim saznanjima o Pukanićevom ubistvu, predstavljao kao jedan od ključnih svedoka optužbe u ovom slučaju. Međutim, sam Knežević je, kako to dokazuju tajni dokumenti koje posedujem i koji su u sudskim predmetima po Kneževićevim tužbama za klevetu protiv mene postali sudski dokazi pred Opštinskim kaznenim sudom u Zagrebu, nesporno pripadnik duvanske mafije, te se nalazio pod međunarodnom istragom Interpola i hrvatskih istražnih tela zbog svojih veza s duvanskom mafijom i učestvovanjem u međunarodnoj mreži krijumčarenja cigareta. Dakle, Knežević je imao svoje skrivene motive zbog kojih je svedočio u ovom slučaju, te zbog kojih je sarađivao s Tomislav Tomislavom om Karamarko Karamarkom, m, s kojim ga osim pripadnosti pripadnosti krim. miljeu miljeu pove povezuje zuje i lično prijateljstvo prijateljstvo s Hrvojem Hrvojem Petračem, na čijoj je adresi u Zagrebu godinama bio prijavljen, baš kao i sam Karamarko koji je svojevremeno stanovao u stanu Petračeve supruge Alice. S drug drugee stra strane ne,, Kn Knež ežev ević ić je regi regist stro rova vani ni sara saradn dnik ik Sigu Sigurn rnos osno no-o -oba bave vešt štaj ajne ne agen agenci cije je i već već kao kao taka takavv je kompromitovan, odnosno jasno je kako se u svom svedočenju vodi posebnim interesima koji stoje iza ove službe, premrežene organizovanim organizovanim kriminalom, korupcijom korupcijom i obaveštajnim obaveštajnim podzemljem. Za Karamarka je ubistvo Ive Pukanića, izgleda, od početka gotova stvar. Matanićev iskaz zapravo je vratio priču na početak, ma koliko je većina medija u Hrvatskoj pokušavala celim tokom trajanja suđenja u Slučaju "Pukanić" " Pukanić" biti megafonom u rukama ministra policije Tomislava Karamarka, pa su tako većina medija i novinara prvog dana suđenja za Pukanićevo ubistvo ponavljali Karamarkovu verziju slučaja kao "gotovu stvar". Tako ispada da su Karamarko kao nekakav predsednik sudskog veća u seni, i mediji kao članovi tog sudskog veća u senci, optužene već bili proglasili krivima, pa je bilo tek pitanje puke formalnosti objaviti presudu i izreči kaznu, što se na kraju pokazalo tačnom pretpostavkom. pretpostavkom. Stvarana je jednostavno takva medijska klima u javnosti i takav medijski i politički pritisak prema kojemu argumenti i dokazi u ovom sudskom postupku kod donošenja same presude nisu imali nikakvu težinu. Sve se svelo na to da Karamarkova verzija Slučaja "Pukanić" nije smela "pasti". Niko se nije usudio postavljati "suvišna" pitanja, kamoli ona nezgodna, niti se iko od medija i novinara usudio dovoditi u pitanje verodostojnost Karamarkovih tvrdnji i fabrikovanih navoda USKOK-ove optužnice. optužnice. Tako više nikome, čini se, nije bilo stalo da se sazna istina o Pukanićevom ubistvu. Ni policiji, ni Državnom tužilaštvu, tužilaštvu, ni USKOK-u, ni Sudu, ni medijima, medijima, ni novinarima. Niko više ne postavlja postavlja pitanje: ko je stvarno stvarno ubio Ivu Pukanića? Pukanića? Ko je stvarni organizator ubistva? Ko su pravi izvršitelji ubistva? Jedino što je izgleda ostalo bitno bilo je pričekati da sudija pročita presudu, koja je za Karamarka, kao što je to nebrojeno puta u javnosti ponavljao, bila "gotova stvar", čime je kao ministar policije direktno preko medija uticao na ishod sudskog postupka, te vršio pritisak na pravosuđe. O čemu su svi dogovorno ćutali. Za Karamarka je ubistvo Ive Pukanića očito bilo gotova stvar i nakon što je primio izveštaj SOA o planu ubistva Ive Pukanića, nakon toga nije učinio ništa kako bi sprečio to ubistvo. Potvrda iz Srbije U ličnom razgovoru o detaljima Slučaja "Pukanić" bivši dugogodišnji šef srbijanske Uprave za borbu protiv organizovanog kriminala (UBPOK) Josip Bogić komentarisao je službenu verziju slučaja i odgovorio na moja pitanja, čime je u najvećem najvećem delu potvrdio potvrdio moje dotadašnje dotadašnje informacije. "Služ "Služben benaa verzi verzija ja ubistv ubistvaa kak kakvu vu je prezen prezentov tovala ala polici policija ja odn odnos osno no tužila tužilaštv štvoo u Zagre Zagrebu bu da je naruči naručilac lac i organizator ubistva Joca Joca Amsterdam, a u kojoj kojoj je mozak operacije Slobodan Slobodan Đurović Kardinal, Kardinal, dobila je epilog na samom suđenju na kome je Matanić rekao ko mu je dao zvaničnu verziju koju je ispričao u pretkrivičnom postupku i istrazi. Graditi celu priču samo na iskazu zaštićenog svedoka zvuči pomalo suludo. Mnoga iskustva zemalja sa mnogo većim kriminalom nisu dala najbolje rezultate. Izjave ovakvih osoba treba uvek uzimati sa velikom rezervom jer su one date u specifičnim situacijama po svedoka u kojoj on po svaku cenu pokušava spasiti svoju kožu. Sa druge strane, "kriminalac takvog kova" da radi sa "jajarama" zvuči pomalo smešno. Kao motiv
ubistva novinara Pukanića svakako treba tražiti i u okruženju kriminalnog klana Osmani koji je i te kako prisutan na ovim prostorima, a i šire", rekao mi je Bogić. "Moguće je da su i ovom prilikom pojedinci "zagrizli" lažan mamac koji im je bacio Tomislav Karamarko", reči su kojima dugogodišnji šef srbijanskog UBPOK-a komentariše Karamarkovu verziju Slučaja Pukanić. Josip Bogić, pukovnik u penziji, bio je jedan od osnivača i šef srbijanske Uprave za borbu protiv organizovanog kriminala (UBPOK). Na čelu srbijanskog UBPOK-a bio je od osnivanja 2001. godine sve do raspuštanja Uprave u maju 2006. godine. Bogić je danas na listi stručnih konsultanata Misije OESS-a u Srbiji, saradnik je Instituta za kriminalistička istraživanja, te deluje kao nezavisni bezbednosni analitičar. Učestvovao je i u poznatoj antimafijaškoj akciji "Sablja" u Srbiji, nakon ubistva premijera Zorana Đinđića. Bogić u celoj regiji slovi kao izvrstan poznavalac prilika u organizovanom organizovanom kriminalnom miljeu na Balkanu, te kao jedan od boljih kriminologa kriminologa i eksperata za za borbu protiv organizovanog organizovanog kriminala kriminala u zemljama jugoistočne jugoistočne Europe. "Gospodine Bogić, kao bivši šef Uprave za borbu protiv organizovanog kriminala u MUP-u Srbije, dobro ste upoznati s funkcionisanjem srbijanskog kriminalnog miljea, te s načinom kako "operišu" pojedini pripadnici organizovanog kriminala. U svetlu Vaših saznanja i informacija koje imate, kako Vi posmatrate službenu verziju Slučaja "Pukanić", po kojoj su navodni "mozak" operacije Slobodan Đurović Kardinal i navodni naručilac Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam odgovorni za Pukanićevo ubistvo?" Službena verzija ubistva kakvu je prezentovala policija odnosno tužilaštvo u Zagrebu da je naručilac i organizator ubistva Joca Amsterdam, a u kojoj je mozak operacije Slobodan Đurović Kardinal, dobila je svoj epilog na samom suđenju na kome je Matanić rekao ko mu je dao zvaničnu verziju koju je ispričao u pretkrivičnom postupku i istrazi. Graditi celu priču samo na iskazu zaštićenog svedoka zvuči pomalo suludo. Mnoga iskustva zemalja sa mnogo većim kriminalom nisu dala najbolje rezultate. Izjave ovakvih osoba treba uvek uzimati sa velikom rezervom jer su one dane u specifičnim situacijama po svedoka u kojoj on po svaku cenu pokušava spasiti svoju kožu. Izjave takvih svedoka i njihovu verodostojnost možemo uporediti s anegdotom o dva prosjaka od kojih jedan kaže drugom: drugom: "Znaš da je jako dobra piletina piletina s umakom umakom od pavlake? pavlake?"" Na to ga ovaj drugi upita: upita: "Probao "Probao si?" "Ne", odgovori prvi. "Pričao mi je brat da je gledao kako jede njegov gazda". Sa druge strane "kriminalac takvog kova" da radi sa "jajarama" zvuči pomalo smešno. Prema Prema mnogim mnogim inform informaci acijam jamaa Sreten Sreten Jocić Jocić je god godina inama ma pre uhv uhvać aćen en zbo zbogg Pukan Pukaniće ićevog vog ubistv ubistvaa bio pod nadzorom srbijanske policije i sigurnosno-obaveštajnih sigurnosno-obaveštajnih službi. Mislite li da je realan scenarija po kojem je upravo Jocić naručilac ubistva Ive Pukanića? Činjenica je da je Sreten Jocić nakon što je predmet holandsko pravosuđe ustupilo Srbiji bio pod specijalnim tretmanom policije i sigurnosnih struktura. Verovatno je i srpska država dala Holandiji određene garancije u tom smislu. Mislim da što se tiče naručioca, ovaj scenario nije realan. Ako se zna da Joca Amsterdam od momenta kada je izručen iz Holandije nije koristio mobilni telefon, da ne poseduje vozačku dozvolu, da je bio pod nadzorom policije i sigurnosnih struktura, kako je onda moguće da u takvom okruženju organizuje jedan takav težak zločin, a da ne bude istovremeno sprečen? U takvim okolnostima, ako je sve to tačno, on bi sigurno imao saučesnike u policiji odnosno BIA (Bezbednosnoinformativna agencija).
14 Kukavičje jaje Prema insajderskim informacijama iz srbijanskog MUP-a, srbijanske vlasti uhvatile su Jocića isključivo na temelju temelju "doka "dokaza" za" koje su prikupili prikupili hrvatski hrvatski istražni organi, organi, međutim, međutim, srbijanske srbijanske vlasti nemaju nemaju nikakve nikakve nove dokaze, niti je srbijanska policija ili BIA prikupila ikakve nove dokaze o povezanosti Jocića s Pukanićevim ubistvom. Koja su Vaša saznanja o tome? - Koliko je meni poznato, srpski istražni organi, a pre toga policija, uhapsili su Sretena Jocića isključivo na osnovu dokaza hrvatskih istražnih organa. Kao što sam rekao ranije, da su policija i BIA imale dokaze sigurno bi preduzeli nešto u tom smislu da se ubistvo spreči u saradnji saradnji sa hrvatskim pravosuđem i policijom. policijom. Možda tužilaštvo za organizovani kriminal raspolaže nekim podacima koji se kriju od javnosti. Kao izvrstan poznavalac organizovanog kriminalnog miljea u Srbiji, ali i šire u regiji, kako procenjujete informacije iz hrvatskih bezbednosno-obaveštajnih službi kako su ubistvo Ive Pukanića organizovali pripadnici kriminalnog klana Osmani? - Motiv ubistva novinara Pukanića svakako treba tražiti i u okruženju kriminalnog klana Osmani koji je veoma prisutan na ovim prostorima, prostorima, a i šire. Moguće je da je ovde prisutan prisutan taj motiv, po onoj onoj narodnoj "držte lopova". lopova".
Je li moguće da su Osmanijevi ubistvom Pukanića zapravo postigli dvostruki učinak, a to je da su osim likvidacije Ive Pukanića, osigurali i neutralizaciju konkurencije u kriminalnom podzemlju na način da su prebacivanjem odgovornosti na Jocića eliminisali Jocića iz posla, pa im je ostao otvoren put za preuzimanje dela srbijanskog kriminalnog podzemlja? - Najverovatnije se radi o tome. Koliko je meni poznato, a i mnogi analitičari barataju takvim činjenicama, srpski kriminalci uglavnom su "kuriri" albanske mafije. Zbog čega su, po Vašem mišljenju, srbijanske vlasti pristale na verziju Slučaja "Pukanić" koju im je servirao, pre svega, svega, hrvats hrvatski ki minist ministar ar unu unutra trašnj šnjih ih poslov poslovaa Tomis Tomislav lav Karam Karamark arko, o, te je Beogra Beogradd tim činom činom preuze preuzeoo deo deo odgovornosti za Pukanićevo ubistvo, i ujedno rasteretio Zagreb moguće direktne odgovornosti za likvidaciju Ive Pukanića? - Činjenica je da je u srpskoj policiji, tužilaštvu i sudstvu poslednjih godina napravljen "genocid" kada je u pitanju kadrov kad rovska ska politi politika. ka. Na različi različite te način načinee najure najureni ni su, što dob dobrov rovolj oljno no što na silu, silu, najstr najstručn učniji iji kadro kadrovi vi iz ovih ovih institucija. Ostali su uglavnom mlađi, neiskusni kadrovi ili pak stariji kadrovi koji nisu dorasli poslu koji obavljaju. U srpskoj policiji, za razliku od vremena pre dvadeset godina i više, retkost je da poslove vode diplomirani pravnici. Uglavnom su to kadrovi koji su uz rad pribavljali diplome raznih fakulteta kako bi sačuvali radna mesta. S druge strane, na mnogim ključnim mestima u MUP-u Srbije se nalaze ljudi koji su doskora imali crnogorsko državljanstvo. U Crnoj Gori ne može se zaposliti ni kao policajac ako je Srbin. Možda se upravo radi o razračunavanju stvari u Crnoj Gori preko Srbije. Tako je moguće da su i ovom prilikom pojedinci "zagrizli" lažan mamac koji im je bacio Tomislav Karamarko. Sada se to radi da bi se prikazalo kako ove dve države rade uspešno na razbijanju organizovanog kriminala, kako im je stalo da se policijska saradnja uspostavljaju uspostavljaju što više, kao i tužilaštva i sudstva. A u stvari je "kukavičje jaje". Videćemo koliko je sve ovo tačno ta čno sa promenom vlasti u Hrvatskoj. Možda saznamo pravu istinu. Čišćenje prostora Jedan od ključnih svedoka u Slučaju "Pukanić" je i Ratko Knežević, koji je i sam bio pod istragom zbog povezanosti povezanosti s međunarodnim švercom cigareta i kriminalnim podzemljem u Hrvatskoj. Šta mislite o Kneževićevom svedočenju svedočenju i može li on povezati konce Slučaja "Pukanić', ili se radi r adi o još jednom lažnom svedoku koji pokušava učiniti službenu verziju slučaja verodostojnom? - I ovu izjavu ključnog klju čnog svedoka Ratka Kneževića treba uzeti sa rezervom. Pre svega radi se o čoveku koji je kum premijera Đukanovića i sve izjave izjave protiv kuma treba tumačiti kao pranje vlastite biografije. Moguće je da su neke stvari i tačne, jer je on bio deo tima. Pitanje je zašto je on "progovorio"? Koliko je meni poznato, Joca Amsterdam se nikada nije bavio švercom duvana, za razliku od gospodina Ratka Kneževića za kojega postoji sumnja. Smatra Smatrate te li da sigurn sigurnosn osnii sistem sistemii zemalj zemaljaa u regiji regiji potcen potcenjuj jujuu jačanje jačanje krimin kriminaln alnog og klana klana Osmani Osmani i njihov njihovee operativne snage i uticaja na Balkanu? Jesu li uopšte sigurnosni sistemi u regiji sposobni pratiti razvoj novih organizacijskih oblika organizovanog kriminala u zemljama regije? r egije? Što se tiče jačanja kriminalnog klana Osmani, mnoge zemlje nisu svesne opasnosti kakva im preti. Nije slučajnost slu čajnost što je gospodin Mesić posetio tzv. "Republiku Kosovo" baš u momentu kada se pred međunarodnim institucijama raspravlja o tome da je priznavanje ovakve tvorevine nezakonito. Mislim da je delom priznavanje finansirano upravo novcem od delatnosti ove grupe. Da li je slučajno baš dobio i plaketu počasnog građanina? Mislim da organizovane kriminalne grupe idu toliko daleko da u određenim sredinama, tj. državama, vode i kadrovsku politiku u okviru državnih institucija, time da iz tih institucija oteraju iskusne kadrove, a dovede nesposobne nesposobne i mlade kadrove koji se ne mogu nositi sa ovim zlom. Ovo se navodno radi zbog "demokratije" i radi presecanja kontinuiteta sa bivšim režimima. A u stvari se čisti prostor kako bi nesmetano radili. Ovo je naročito karakteristično za zemlje bivše SFRJ. Sada kada su u tome uspeli, navodno im je stalo da se policijske saradnje uspostavljaju što više, kao i tužiteljske i sudske. Jedna Jedna od prepre prepreka ka dob dobroj roj sarad saradnji nji u borbi borbi protiv protiv organi organizo zovan vanog og krimin kriminala ala jeste jeste i činjen činjenica ica da je na našim našim prostorima "konstanta" bio i ostao kriminal i njegova organizacija, a da su upravo novonastale države "svojim pravnim sistemima" sistemima" postale prepreka uspešnoj uspešnoj borbi. Kriminalci ne poštuju pravni poredak, kako svoje zemlje tako i zemalja u kojima "rade". Oni ne poznaju granice i deluju deluju u mnogim mnogim zemljama nesmeta nesmetano. no. A upravo upravo pravni poreci poreci koji su različiti u tim zemljama zemljama predstavlj predstavljaju aju kočnicu uspešne borbe. Upravo je sada na sceni ta situacija u Srbiji sa braćom Šarić, gde se u fazi pretkaznenog postupka i istrage pokazuju sve manjkavosti pravnih pravnih sistema. Kako je moguće moguće da jedna država ne postupa postupa po zahtevima zahtevima Interpola? Interpola? Je li je držav dr žavljans ljanstvo tvo pojedinih pojedinih članova članova kriminalnih grupa smetnja da se udovolji zahtevu? Zašto te države nisu promenile ustave? - Tek kada pravni pravni sistemi u kojima kojima žive ove kriminalne kriminalne grupe budu ugrožene ugrožene od njih, a to je trenutak trenutak kada preferiraju u političkoj vlasti, tada počinje razračunavanje razračunavanje koje je ponekad kasno kasno stiglo. U međuvremenu su takve grupe ušle u sve pore sistema.
Pranje papira Iako je u javnosti objavljivano vrlo malo detalja o istrazi protiv Dražena Golemovića i ostalih osumnjičenih u akciji "Ipsilon", od mog izvora u Sigurnosno-obaveštajnoj agenciji doznao sam tajne detalje iza hapšenja bliskog saradnika kriminalnog klana Osmani, Dražena Golemovića, koji se smatra blagajnikom Feliksovog kriminalnog carstva. Penzionisani operativac SOA otkrio mi je zašto su delovi kriminalističke policije i Sigurnosno-obaveštajne agencije onemogućavali istragu protiv ličnog telohranitelja bivšeg premijera Ive Sanadera, te su pokušali sprečiti podizanje optužnice optužnice protiv čoveka koji je bio "oficir za vezu" vezu" između klana Osmani, Osmani, Golemovića i Ive Sanadera. Upravo se preko tog "oficira za vezu" Sanader s Osmanijevima dogovorio o carinskom pokrivanju i prikrivanju međunarodnog krijumčarenja cigareta, preko posebnog Carinskog odeljka Kanfanar, specijalno osnovanog za prikrivanje operacija šverca šverca cigareta iz Adris grupe. Moj izvor u Sigurnosno-obaveštajnoj agenciji, koji je i sam učestvovao u nadzoru i obaveštajno-sigurnosnoj obradi pripadnika Golemovićeve organizacije, tvrdi kako je upravo pripadnik Sanaderovog osiguranja, i jedan od telohranitelja u koje je bivši premijer imao najviše poverenja, Ante Bralić, kroz duži vremenski period bio osoba za kontakt između HDZ-ovog premijera Ive Sanadera i jednog od glavnih poverenika kriminalnog klana Osmani u Hrvatskoj Dražena Golemovića. "Ovo je bila linija komunikacije vezana uz poslove krijumčarenja cigareta i duvanskih proizvoda Balkanom, koje su u poslednjih godinu i po preuzeli Osmanijevi", tvrdi moj sagovornik u SOA, te navodi kako upravo veza Sanader-Bralić-Golemović usko povezuje bivšeg HDZ-ovog premijera s duvanskom mafijom pod nadzorom Ćazima Osmanija, zvanog Feliks. "Ćaz "Ć azim im Osma Osmani ni zvan zvanii Feli Feliks ks plat platio io je 2004 2004.. godi godine ne,, prek prekoo Draže Dražena na Go Gole lemo mović vića, a, tada tadašn šnje jem m dire direkt ktor oruu Protivobaveštajne agencije (POA) iznos od 300.000 nemačkih maraka, kako bi mu Podbevšek izdao hrvatske dokumente za Ćazima, Burima i Baškima Osmanija. Podbevšek i Golemović tada su se sastali u jednom kafiću u blizini Ekonomskog fakulteta, kafiću "Koma", gde je Golemović tadašnjem direktoru POA dao 300.000 nemačkih maraka koje je za uslugu izdavanja hrvatskih dokumenata platio Ćazim Osmani", tvrdi moj izvor u Sigurnosno-obaveštajnoj agenciji. "Sređivanje hrvatskih dokumenata bio je samo deo dogovora Osmanijevih sa Podbevšekom, a koji je dogovoren preko Dražena Golemovića Golemovića i porodice porodice Idrizi, koji su tada operativno operativno dogovarali dogovarali poslove za Osmanijeve. Osmanijeve. Naime, drugi i glavni deo dogovora dogovora bila je i razmena informacija iz tadašnje Protivobaveštajne agencije agencije (POA) sa krimin kriminaln alnim im klanom klanom Osmani Osmani,, odn odnosn osnoo njihov njihovim im sarad saradnic nicima ima Golemo Golemoviće vićem m i Idrizi Idrizijem jem.. Za tu razmen razmenuu informacija u POA je Podbevšek zadužio Ferenčaka, koji je Feliksu prosleđivao dogovorenim kanalima, svu dokumentaciju i informacije POA o krim-miljeu, odnosno o onim pripadnicima krim-miljea za koje je iz nekih svojih razloga Osmani bio zainteresovan", tvrdi visokopozicionirani pripadnik Sigurnosno-obaveštajne agencije, koji je tada radio i u ranijoj Protivobaveštajnoj agenciji. agenciji. "U to je vreme operativne obrade po Albancima, odnosno po tzv. albanskom podzemlju vodio Zoran Jagodić u POA, čija su izveštaji, izveštaji, službene zabeleške zabeleške i informacije prosleđivani prosleđivani direktno tadašnjem upravniku upravniku POA Jošku Podbevšeku. Podbevšek bi pak te dokumente dao Ferenčaku, koji je bio zadužen sve ove Jagodićeve obrade prosleđivati Ćazimu Osmaniju i Draženu Golemoviću, unapred dogovorenim dogovorenim kanalima. Naravno, takvo trgovanje trgovanje informacijama direktno je ugrozilo našeg advokata Zorana Jagodića, jer su Osmani, Golemović i Idrizi u svakom trenutku znali čime se Jagodić bavi, na kojim obradama radi i koje slučajeve istražuje. Sve operativne obrade nad pripadnicima albanskog kriminalnog miljea Podbevšek je odmah direktno prosleđivao Osmaniju, uključujući i operativne obrade nad Osmanijevima, Golemovićem i familijom Idrizi, koje sam radio ja lično", navodi moj sagovornik iz SOA. Oficir za vezu Još u aprilu 2009. godine moj izvor iz Sigurnosno-obaveštajne agencije vrlo detaljno mi je opisao okolnosti pod kojima kojima je Ćazim Ćazim Osman Osmani, i, zvani zvani Felik Feliks, s, sa svojo svojom m krimin kriminaln alnom om organi organiza zacij cijom, om, uz posred posredova ovanje nje Dražena Dražena Goleomovića, preuzeo duvanski kriminalni biznis na Balkanu. Kako sam tada doznao od mojeg sagovornika, Sigurnosno-obaveštajna agencija (SOA) prikrivala je od MUP-a, policije i Državnog tužilaštva činjenicu da je neposredno nakon ubistva Ive Pukanića, operativna grupa pripadnika SOA koja je i ranije radila po liniji organizovanog organizovanog kriminala, sačinila specijalni izveštaj direktoru SOA o Vladi Brkiću i njegovoj mogućoj umešanosti u ubistvo Ive Pukanića. "Prema našim saznanjima, jedan od mogućih motiva Vlade Brkića mogla je biti činjenica da je Brkić povezivan sa nekim ratnim zločinima zločinima na teritoriju teritoriju BiH, o čemu je navodno određena određena saznanja saznanja i doka dokaze ze imao i pokojni Pukanić, koji je tu temu, prema nekim našim operativnim saznanjima obrađivao kroz duže vremensko razdoblje", navodi moj sagovornik iz SOA.
"Posebno je zanimljivo kako je Sigurnosno-obaveštajna agencija raspolagala i dokumentima, informacijama i saznanjima austrijskog MUP-a i sigurnosnih službi o Vladi Brkiću i njegovoj povezanosti s organizovanim kriminalom. Brkić je, naime, naime, 2007 2007.. godine godine uhap uhapšen šen u Austriji Austriji zbog organizovanj organizovanjaa krijumčarenja krijumčarenja duva duvanskih nskih proizvoda, proizvoda, cigareta, sa Balkana, preko Austrije za zemlje Evropske unije. Tada su, prema operativnim saznanjima SOA, predstavnici Adris grupe doputovali u Zagreb na tajni sastanak sa predstavnicima Ministarstva spoljnih poslova. Tema razgovora, kako smo to doznali iz Ministarstva spoljnih poslova, bila je akcija lobiranja kod austrijskih vlasti vlasti za žurno puštanje Vlade Brkića na slobodu iz austrijskog austrijskog zatvora, zatvora, što je kasnije kasnije i ostvareno ostvareno,, nako nakonn što je predstavnik Ministarstva otišao u Beč i isposlovao kod austrijskih vlasti oslobađanje Vlade Brkića i njegov povratak u Hrvatsku", Hrvatsku", tvrdi ovaj pripadnik pripadnik Sigurnosno-obaveštajne Sigurnosno-obaveštajne agencije. agencije. Osim hapšenja u Austriji, Vlado Brkić bio je uhapšen i u Holandiji i Sloveniji, odakle je uvek izvlačen na neobjašnjive načine, "povlačenjem" različitih diplomatskih veza. Zbog činjenice da je i od strane Interpola, te zapadnih obaveštajnih i sigurnosnih službi, Brkić bio evidentiran kao jedan od šefova balkanske duvanske mafije, i jedan od vodećih ljudi balkanskog kriminalnog podzemlja, i Interpol, ali i neke zapadne sigurnosno-obaveštajne sigurnosno-obaveštajne agencije nekoliko su puta tokom prošlih desetak godina, kako doznajemo, insistirali kod hrvatske Sigurnosno-obaveštajne Sigurnosno-obaveštajne agencije na operativnoj obradi nad Vladom Brkićem. Međutim, zbog svojih političkih veza u Zagrebu, povezanosti sa obaveštajnim podzemljem, ali i finansijskom elitom, Vlado Brkić umesto pod obradom, našao se, kako to svedoči agent SOA, pod zaštitom hrvatskih obaveštajnih i sigurnosnih službi. "Upravo je Vlado Brkić bio ključna osoba u mreži tzv. balkanske duvanske mafije", tvrdi moj sagovornik iz SOA. "Brkić je bio neka vrsta oficira za vezu između pripadnika kriminalnih grupa na Balkanu, koje su korišćene u mreži krijumčarenja cigareta i duvanskih proizvoda, i čelnih ljudi Adris grupe i povezanih preduzeća unutar te poslovne grupacije. grupacije. Bez ikakve sumnje, Brkić je, iako je to godinama bilo vešto prikrivano, još od početka 1990-ih godina, te uspostavljanja saradnje sa sinom bivšeg srbijanskog predsednika Slobodana Miloševića, Markom Miloševićem, bio jedan od ključnih ljudi ilegalne ilegalne trgovine duvanskim proizvodima, proizvodima, odnosno bio je jedan od koordinatora mreže koja je kasnije postala poznata kao "balkanska duvanska mafija".
Interna licitacija Kako se čelni čelni ljudi Tvornice Tvornice duha duhana na Zagreb i Tvornice Tvornice duhana Rovinj nisu smeli smeli direktno direktno kompromitova kompromitovati ti komunikacijom sa kriminalnim podzemljem, upravo je Vlado Brkić bio zadužen za taj deo posla, koordinaciju krijumčarenja duvanskih proizvoda između proizvođača i ilegalnih distributera, uglavnom pripadnika kriminalnog podzemlja u balkanskim državama nastalim raspadom bivše SFRJ", opisao mi je Brkićevu ulogu u balkanskoj duvanskoj mafiji visokopozicionirani visokopozicionirani pripadnik Sigurnosno-obaveštajne agencije. "Vlado Brkić, a to potvrđuju sva operativna saznanja koja smo u SOA imali, bio je od 1990. godine koordinator duvansko duva nskogg šverca, šverca, u kriminalnim kriminalnim krugovima krugovima pozn poznat at pod nadimkom Vlada Hercegovac" Hercegovac",, navo navodi di moj izvor u SOA. "Tokom operativne obrade koju smo sprovodili u SOA, uspeli smo u velikoj meri da rekonstruišemo liniju komunikacije u koordinaciji duvanskog šverca preko država na Balkanu. Adris grupa komunicirala je gotovo isključivo sa Vladom Brkićem, te je s njim dogovarala isporuke cigareta označenih originalnim markicama Ministarstva finansija Republike Hrvatske, te bi kontakt osoba iz Adris grupe , odnosno iz TDR-a i TDZ-a izveštavala Brkića kolike količine i kojih proizvoda mogu isporučiti za crno tržište. Nakon toga bi Vlado Brkić kontaktirao osobe za vezu određene od pojedinih kriminalnih grupa, te bi s njima obavljao obav ljao neku vrstu interne licitacije, licitacije, odno odnosno sno nadmetan nadmetanja ja po kojoj kojoj će ceni krim-podzemlj krim-podzemljee otkupiti otkupiti ponuđ ponuđene ene količine pojedinih duvanskih proizvoda. Nakon što bi postigao najviše moguće cene, odnosno primio najviše ponude za otkup pojedinih duvanskih proizvoda ponuđenih na crno preko njega od strane poduzeća u sastavu Adris grupe , Brkić bi o postignutoj ceni izvestio svoje kontakt osobe u TDR-u i TDZ-u, te bi se po odobrenju iz Adris grupe ovakvi poslovi konačno i grupe i potvrđivali", opisuje moj izvor u SOA funkcioniranje suradnje između preduzeća u sastavu Adris grupe kriminalnih grupa uključenih u tzv. balkansku mrežu za krijumčarenje duvanskih proizvoda. Kako opisuje moj sagovornik iz Sigurnosno-obaveštajne agencije (SOA), upravo je operativna obrada nad Vladom Brkićem pokazala kako se naručioci ubistva Ive Pukanića kriju iza albanskog kriminalnog klana Osmani, kojeg predvodi Ćazim Osmani zvani Feliks. Vlado Brkić i Ćazim Osmani sastali su se svojevremeno preko Dražen Draženaa Golem Golemović ovićaa u Poreč Poreču, u, gde su i posti postignu gnuti ti dog dogovo ovori ri oko Osmani Osmanijev jevog og preuzi preuziman manja ja balka balkansk nskog og duvanskog biznisa. Naime, zbog sve jačeg pritiska sa strane, Vlado Brkić bio je prisiljen povući se sa svoje pozicije u balkanskom duvanskom biznisu, dok je Ćazim Osmani, osim zadržavanja dosadašnjih ilegalnih tržišta, ponudio i otvaranje tržišta duvanskih proizvoda u arapskim zemljama, od kojih su posebni aranžmani za Adris grupu preko Ćazima
Osmanija dogovoreni sa Iranom, gde je upravo uz posredovanje posredovanje kriminalnog klana Osmani Adris grupa krenula u otvara otvaranje nje nov novih ih proizv proizvodn odnih ih pog pogona ona,, u kojima kojima će se proizv proizvodi oditi ti veći veći dio duv duvans anskih kih proizv proizvoda oda namenj namenjen enih ih međunarodnoj ilegalnoj trgovini duvanskim proizvodima. "S Obzirom na to da se balkanska duvanska ruta našla pod posebnim udarom zapadnih policija, sigurnosnih i obaveštajnih služba, posebno nakon pokretanja istraga u Italiji, Austriji, Holandiji i nekim drugim državama, došli smo do operativnih saznanja o planovima Vlade Brkića i njegovih saradnika da se sa Ćazimom Osmanijem dogovore o reorganizaciji duvanskog krijumčarskog biznisa, odnosno potpunu izmenu dosadašnjih krijumčarskih ruta i njihovo prebacivanje na rute koje bi mogle biti pod manjim, odnosno slabijim nadzorom stranih policija i obaveštajnih službi", tvrdi moj sugovornik iz SOA. "Registrov "Registrovali ali smo Brkićeve sastanke sastanke sa Draženom Golemovićem Golemovićem i Ćazimom Ćazimom Osmanijem Osmanijem u Poreču i Opatiji, Opatiji, te nekoliko susreta njihovih operativaca u Rijeci, i bilo je jasno da se zapravo pripremaju dogovori oko novih odnosa u kriminalnom podzemlju, te preuzimanje balkanskog duvanskog duvanskog biznisa od strane klana Osmani", navodi ovajj ope ova operat rativa ivacc Sigurn Sigurnos osnono-oba obaveš veštaj tajne ne agenci agencije je koji koji je učestv učestvova ovala la u ope operat rativn ivnom om nadzo nadzoru ru nad Vladom Vladom Brkićem, Ćazimom Osmanijem i Draženom Golemovićem. Od istog izvora doznao sam kako je pokretanje i sprovođenje akcije "Ipsilon" izazvalo i prvi ozbiljniji sukob između između minist ministra ra unu unutra trašnj šnjih ih poslov poslovaa Tomisl Tomislava ava Karama Karamarka rka,, inače inače usko usko pov poveza ezanog nog s krimin kriminaln alnim im klanom klanom Osmani, i bivšeg premijera Sanadera.
15. Okidač za operaciju Ipsilon Naime, iako je mesecima mesecima bio obavešten obavešten o akciji Ipsilon, niti Sanader, ali ni drugi učesnici u akciji nisu Karamarka izvestili o stvarnom opsegu akcije, pa tako ministar policije nije bio upoznat niti s informacijom da je u akciji jedan od glavnih glavnih osumnjičenih saradnik saradnik klana Osmani, Osmani, Dražen Golemović. Golemović. Međutim, upravo je Golemović bio meta akcije. "Od Sanadera su u Bruxellesu zahtevali da se Zagreb ogradi od aktivnosti klana Osmani u Hrvatskoj, te su tražili energičniju akciju protiv organizacijske mreže koja preko Hrvatske za Osmanijeve obavlja operacije pranja novca, kao i druge kriminalne aktivnosti. Golemović je bio na samom vrhu tog popisa, i to nakon što je nemačko pravosuđe protiv braće Osmani vodilo opsežn opsežnuu krimin kriminali alistič stičku ku istrag istraguu zbo zbogg organ organizo izovan vanog og krimin kriminala ala i pranja pranja nov novca ca,, kojom kojom je utvrđeno utvrđeno kak kakoo Osmanijevi novac stečen kriminalnim aktivnostima peru preko finansijskih i poslovnih operacija u Hrvatskoj. Dražen Golemović i čelni ljudi kriminalne porodice Idrizi obavljaju te poslove pranja novca za Osmanijeve u Hrvatskoj", navodi moj sagovornik iz SOA. Golemovića se smatralo nekom vrstom Osmanijevog blagajnika u Hrvatskoj. To su ujedno bili razlozi zbog kojih je protiv Golemovićeve mreže pokrenuta istraga, a nakon čega je na insistiranje iz Evropske unije došlo do operativne akcije Ipsilon. Ko to tamo peva? peva? Karamarko u ovom slučaju nije mogao zaštititi jednog od ključnih Osmanijevih ljudi, i to je bio glavni "okidač" za njegov prvi ozbiljniji sukob sa bivšim premijerom Ivom Sanaderom. Međutim, tek je činjenica da je jedan od telohranitelja u kojeg je Sanader imao posebno poverenje, Ante Bralić, povezan sa Golemovićevom Golemovićevom mrežom, mrežom, razotkrila stvarne razmere razmere afere Ipsilon, odnosno detalje o povezanosti povezanosti vrha vlasti u Hrvatskoj s kriminalnim klanom Osmani. Upravo je Bralić bio ključni čovek za prenošenje poruka između hrvatskog premijera Sanadera i pripadnika klana Osmani, Golemovića, a u vezi sa aktivnostima vezanim za krijumčarenje cigareta preko TDR-a i Adris grupe. Ta sprega Sanader-Bralić-Golemović-Osmani ujedno objašnjava i kako je bilo moguće da se u poslednjih nekoliko godina na crnom tržištu poveća broj krijumčarenih cigareta u kutijama označenim originalnim poreznim markicama Ministarstva finansija Republike Hrvatske, te zbog čega je Sanader na potpuno netransparentan način pogodovao Adris grupi, TDR-u i duvanskoj mafiji osnivanjem specijalnog carinskog odeljenja u Kanfanaru, čiji je jedini zadatak prikrivanje prikrivanje aktivnosti oko krijumčarenja krijumčarenja cigareta preko preko Hrvatske. Povezanost Ante Bralića sa Draženom Golemovićem jasno razotkriva liniju komunikacije bivšeg HDZ-ovog premijera Ive Sanadera sa organizacijskom organizacijskom infrastrukturom duvanske duvanske mafije na Balkanu, odnosno njenom njenom novom hijerarhijs hijerarhijskom kom arhitektur arhitekturom om uspostav uspostavljeno ljenom m preuzima preuzimanjem njem duva duvansko nskogg biznisa biznisa od strane strane kriminalno kriminalnogg klana klana Osmani. Dokazati korupcijsku spregu organizovanog organizovanog kriminala i izvršne vlasti na ovom nivou uvek je vrlo teško upravo iz razloga što se na tom nivou komunikacija između, s jedne strane, vođa kriminalnih organizacija i s druge strane visokih državnih funkcionera odvija preko kurira, odnosno "oficira za vezu", preko kojih se izmenjuju poruke i obavljaju dogovori.
Zato je i nemoguće utvrditi neke veze pripadnika kriminalnog podzemlja i predstavnika vlasti, dok se kao u slučaju Ipsilon slučajno ne otkriju takve veze, kao što je u ovom slučaju veza Sanader-Bralić-Golemović. Tek tada moguće je jasnije sagledati komunikaciju hijerarhije kriminalnog podzemlja sa hijerarhijom vlasti. Mediji su još krajem jula 2009. godine objavili informaciju kako Uprava za poslove sigurnosti pri MUP-u uporno, od maja, odbija predati USKOK-u podatke o Anti Braliću, te na taj način onemogućava istragu i podizanje optužnice u akciji Ipsilon protiv ovog bivšeg Sanaderovog telohranitelja. telohranitelja. Niko, međutim, nije otkrio stvarni razlog zbog kojeg je MUP prikrivao kriminalne aktivnosti aktivnosti Ante Bralića, kojem je svojevremeno, kako doznajemo, upravo Tomislav Karamarko odobrio pozitivnu sigurnosnu procenu, iako se i u tom trenutku znalo za Bralićeve veze sa pripadnicima kriminalnog podzemlja. Pravi razlog zbog kojeg je pak Karamarko onemogućavao istragu protiv Ante Bralića krije se u činjenici da je Bralić bio jedan od kurira, osoba za vezu između visokih funkcionera vlasti, Dražena Golemovića kao vođe kriminalne organizacije i kriminalne mreže klana Osmani. Drugim rečima, Bralić je, baš kao i Golemović, odlučio odlučio "propevat "propevati", i", odno odnosno sno svedočiti svedočiti o vezama vezama političkog političkog vrha sa kriminalnim kriminalnim podz podzemlj emljem, em, duva duvansko nskom m mafijom i klanom Osmani, pa je mogao biti izuzetno nezgodan nezgodan svedok ne samo za bivšeg premijera Ivu Sanadera nego i za i dalje aktuelnog ministra policije Tomislava Karamarka. Zbog te veze, Bralić-Golemović-Osmani, Ministarstvo unutrašnji poslova mesecima je onemogućavalo istragu protiv Ante Bralića nedostavljanjem nedostavljanjem podataka USKOK-u, a u cilju sprečavanja podizanja optužnice protiv Ante Bralića u slučaju Ipsilon. Šver cigara - državni biznis S druge pak strane, duvanski biznis, odnosno međunarodno krijumčarenje cigareta i duvanskih proizvoda u Hrvatskoj je još od početka 1990-ih godina, u stvari - državni biznis, koji uživa najviše političko pokroviteljstvo. S pokrivanjem duvanskog biznisa u 90-im godinama započeo je ratni premijer Franjo Gregurić, upravo onaj čovjek čiji je kriminalni klan nasledio Tomislav Karamarko, i čovek koji je "izmislio" Tomislava Karamarka, uveo ga u vlast, obaveštajne službe i kriminalno podzemlje. Uprkos činjenici kako je Sigurnosno-obaveštajna agencija (SOA) protiv Vlade Brkića i njegovih saradnika vodila istragu zbog sumnje na organizovano krijumčarenje duvanskih proizvoda u dogovoru sa čelnim ljudima Adris grupe, a kasnije i istragu o povezanosti Vlade Brkića sa ubistvom Ive Pukanića, dosje Brkić zaključen u SOA krajem 2008. godine nestao je, a istraga protiv Brkića obustavljena po nalogu Milijana Brkića, kako to tvrdi visokopozicionirani visokopozicionirani pripadnik SOA-e. "Istragom o Brkićevoj ulozi u međunarodnom krijumčarenju cigareta, odnosno o njegovoj ulozi u tzv. balkanskoj duvanskoj mafiji, istraživali smo i podatke o finansijskim prihodima koje su svi učesnici u ovoj krijumčarskoj mreži ostvarili u vremenu od 1991. do 2001. godine, te o šteti koju su ovim nezakonitim poslovima počinili u odnosu na prihode Državnog proračuna, utajom svih poreskih davanja koja bi bila uplaćena u proračunska sredstva kako bi se radilo o zakonitom poslovanju. Tako smo, prema podacima iz kaznene prijave koju smo primili od radnika Tvornice duhana Zagreb (TDZ), ali i podacima do kojih smo došli u Tvornici duhana Rovinj , utvrdili kako se godišnje u proseku radilo o utajama poreza u visini od 2,5 milijarde kuna, što onda u desetogodišnjem razdoblju koje smo istraživali iznosi preko 25 milijardi milijardi kuna samo po osnovi osnovi utaje poreskih poreskih davanja davanja koja je trebalo da budu uplaćena uplaćena u korist korist Državnog proračuna", navodi navodi pripadnik SOA koji je učestvovao u istrazi protiv Vlade Brkića. "Jednako tako nedvosmisleno smo otkrili kako je upravo pod okriljem Brkića i njegovih partnera u Adris grupi uspostavljena i krijumčarska mreža u Makedoniji, koja je takođe koordinirana iz Hrvatske, tačnije iz Istre, iz Bala, Bala, gde su poslo poslove ve krijumč krijumčare arenja nja duv duvans anskih kih proizv proizvoda oda preko preko Makedo Makedonij nijee koo koordi rdinis nisali ali bliski bliski prijat prijatelj eljii nekadašnjeg makedonskog ministra Ljubena Boškovskog, Matjaž Božič i Davor Lucu, koji su po punomoći određe određenih nih politič političkih kih moćnik moćnikaa iz Maked Makedoni onije je preuze preuzeli li koo koordi rdina nacij cijuu šverca šverca duv duvans anskih kih proizv proizvoda oda preko preko Makedonije", tvrdi moj izvor. "Smatrali smo kako naša operativna sazanja sa svim izveštajima i službenim zabeleškama treba proslediti Državnom tužilaštvu i Poreskoj upravi, ali naši nadređeni u SOA, pre svega Milan Vukušić, Milijan Brkić, ali i lično bivši direktor Tomislav Karamarko, smatrali su kako po tome ne treba dalje raditi, pa je cela istraga obustavljena i dosje zaključen i predan direktoru SOA", navodi moj sagovornik iz SOA. Očito je kako su obustavom istrage o kriminalnim vezama Vlade Brkića sa Adris grupom i čelnim ljudima TDR-a i TDZ-a, te skrivanjem dosijea sa podacima o Brkićevom duvanskom krijumčarskom lancu na Balkanu, čelni ljudi Sigurnosno-obaveštajne agencije (SOA) direktno su učestvovali u prikrivanju organizovanog kriminala, te su omogućili dalje nesmetano odvijanje poslova tzv. balkanske duvanske mafije.
Šuplja carina
Dosije Brkić, prem premaa onom onom što što tvrd tvrdii oper operat ativ ivac ac SOA SOA koji koji je učes učestv tvov ovao ao u ovoj ovoj istr istraz azi, i, skri skriva va poda podatk tkee o kriminalnoj sprezi duvanske mafije i pripadnika političke i poslovne elite u Hrvatskoj, ali i detaljne podatke o mreži duvanske mafije na Balkanu, čije je vođstvo odnedavno preuzelo kriminalni klan Osmani, čiji čelni ljudi u Hrvatskoj uživaju zaštitu političke elite, ali i obaveštajnih službi i sigurnosnog sistema, preko svojih veza sa čelnim ljudima SOA i ministrom unutrašnjih poslova Tomislavom Karamarkom. "Tokom operativne obrade koju smo provodili saznali smo i kako je Alma Draganić-Brkić odavala informacije o poslovima Vlade Brkića Ivi Pukaniću, te mu je pribavila i neke dokumente o Brkićevim poslovima u švercu cigaretama, ali i različite druge podatke o vezi Vlade Brkića sa Adris grupom i balkanskom duvanskom mafijom. Pukanić te podatke nikada do smrti nije objavio, pa se postavlja pitanje je li policija takve neke beleške bele ške pronašla u Pukanićevom sefu prilikom izuzimanja stvari i dokumenata iz sefa u njegovom uredu u zgradi Nacionala i privatnog sefa u njegovom stanu. O tome mi kao pripadnici SOA koji smo vodili istragu protiv Brkića i o njegovoj mogućoj povezanosti s ubistvom Pukanića, nikada nismo dobili nikakve izveštaje", tvrdi moj sagovornik iz SOA. Iz predstavke predstavke koju je tadašnjem tadašnjem ministru ministru pravosuđa pravosuđa Republike Republike Hrvatske Hrvatske Ivanu Ivanu Šimonoviću Šimonoviću uputio Nezavisn Nezavisnii sindikat carinika Hrvatske, još 28. januara 2009. godine, a o kojoj se ministar nikada nije izjasnio, posebno su zanimljivi podaci koji jasno upućuju na učestvovanje Carinske uprave u organizovanom kriminalu krijumčarenja cigareta i duvanskih proizvoda, i to na način da je Carinska uprava osnovala fiktivni, zapravo nepostojeći, carinski odeljak u Kanfanaru, koji tobože obavlja kontrolu distribucije cigareta, dok u stvarnosti, budući da se radi o nepostojećem odeljku, koji fiktivno beleži dobre rezultate rada, takav carinski odeljak u Kanfanaru može mo že služiti samo prikrivanju i pokrivanju organizovanog krijumčarenja cigareta, preko TDR-a i Adris grupe. "S druge strane u direktnom susretu sa progonskim kaznenim telima, hteli smo pokazati kako napreduju službenic službenicii koji pišu lažne lažne članke članke o citiram; citiram; izvrsnoj izvrsnoj kontroli u Tvornici duhana Rovinj ", a gde prema izjavi svedoka, voditelja nepostojećeg carinskog odeljka i Kanfanar, u postupku pred disciplinskim većem Carinarnice Pula, ne postoji fizički odeljak, a niti je isti upoznat sa radom tog nepostojećeg odeljka, a isti prima platu voditelja od 2006. godine kad je rešenjem raspoređen, r aspoređen, a isti je blizak zameniku Carinarnice Pula", navodi Željko Popović u predstavci Nezavisnog Nezavisnog sindikata carinika Hrvatske ministru ministru pravosuđa Ivanu Šimonoviću. U nastavku predstavke, sindikalni predstavnici carinika posebno su upozorili tadašnjeg ministra Šimonovića na moguću korumpiranost i sukob interesa kod carinika, koji je mimo zakonske procedure primljen u službu i postavljen na radno mesto nadzora distribucije cigareta, a koji je istovremeno u carini zadužen za nadzor distribucije cigareta (dakle, trebalo bi da radi i na suzbijanju šverca cigaretama), te je u isto vrijeme i HDZ-ov Tvornica duhana duhana Rovinj Rovinj izgradila načeln načelnik ik opštin opštinee Žminj, Žminj, tačnij tačnijee opštin opštinee na čijem čijem pod područ ručju ju je Tvornica izgradila svoj novi proizvodni pogon. pogon. Ujedno postoji dokaz da su konkursi za prijem novih službenika objavljeni mnogo kasnije, a postupak prijema pred subjektivnom i rodbinski povezanom komisijom za prijem, proveden u 2008. godini, gde je između izme đu ostalog zaposlen načelnik opštine Žminj, Ratko Jeromela (HDZ), koji istovremeno obavlja poslove načelnika opštine i radi kao carinik III. Isti je zaposlen na radno mesto kontrole distribucije cigareta u opštini Žminj, gde se ujedno na području iste sagradio novi pogon TDR-a, a gde je on načelnik! (Dokaz u privitku, članci iz novina o izboru Ratka Jeromele, članak iz Carinskog glasnika br. 1. autora Maura Mihovilovića, načelnika koji kontroliše posebne poreze za cigarete i TDR, a nalazi se na listi HDZ-a, te zapisnik sa javne rasprave Veća za disciplinske postupke Carinarnice Pula, vlastoručno potpisana izjava voditelja CO I Kanfanar, Denisa Milevoja), stoji u predstavci ministru pravosuđa. U predstavci Nezavisnog sindikata carinika Hrvatske posebno se naglašava koruptivna sprega tadašnjeg direktora Carinske uprave i pojedinih dužnosnika sa sindikatima stvorenim na korupciji, a koji učestvuju u prikrivanju organizovanog kriminala i korupcije u carinskoj službi, te su deo lanca ućutkavanja i šikaniranja onih carinskih službenika koji otkrivaju organizovanog krijumčarenje cigareta i drugih roba i kriminal u carinskoj upravi. "U susretu koji nije ostvaren s Glavnim DO i direktora USKOK-a, na predloženu temu iz dopisa Sindikata, tražilo se utvrđivanje odgovornosti direktora, a i drugih, ujedno i korupcijom stvorenih sindikata, koji svojim postupcima šikaniraju službenike koji su zaslužni za otkrivanje šverca i kriminala, koji se očituje u rasporedu službenika na ona niža radna mesta, gde neće više biti u mogućnosti ništa otkriti, a gde su takve postupke podržali politički podobni predstavnici sindikata", navodi u svojoj predstavci Šimonoviću Željko Popović, predsednik Nezavisnog sindikata carinika Hrvatske. Sama činjenica činjenica da Carinska Carinska uprava uprava organizov organizovanjem anjem fiktivnog fiktivnog,, nepo nepostojeć stojećeg eg carinskog carinskog odeljka odeljka u Kanfanaru Kanfanaru,, pokušava lažno prikazati aktivnosti carinskih službenika na kontroli distribucije cigareta i suzbijanju organizovanog krijumčarenja duvanskih proizvoda, jasno upućuje na povezanost tzv. duvanske mafije, odnosno organizovanog lanca krijumčarenja cigareta na Balkanu, sa službenim institucijama Republike Hrvatske, tačnije Carinskom upravom i njenim najvišim funkcionerima.
Ovakvo delovanje Carinske uprave, svakako otvara pitanje je li carinska služba uključena u organizovano krijumčarenje cigareta, čije je glavno ishodište Tvornica duhana Rovinj i Adris grupa. Odnosno, Odno sno, ko sve na visokim visokim položajima u državnoj državnoj administraciji administraciji ima svoj interes u organizov organizovanom anom švercu švercu cigareta, a takve sumnje posebno potkrepljuje i činjenica da su sve do sada zaplenjene švercovane cigarete TDR-a i Adris grupe imale na kutijama originalne porezne markice Ministarstva finansija Republike Hrvatske. Organizovano maskiranje Ćutanje bivšeg ministra Šimonovića na navode iz predstavke Nezavisnog sindikata carinika Hrvatske, samo dodatno stvara sumnju oko uloge državnih institucija Hrvatske u organizovanom krijumčarenju cigareta u sprezi sa tzv. balkanskom duvanskom mafijom, za koju se do sada verovalo kako svoj centar ima u Crnoj Gori, međutim svi podaci upućuju upravo na Hrvatsku kao sedište te kriminalne organizacije. "Uredba o izmenama i dopunama Uredbe o unutrašnjem ustrojstvu Ministarstva finansija", koju je Sanaderova vlada donela na sednici od 22. septembra 2005. godine, a potpisao ju je lično bivši biv ši HDZ-ov premijer Ivo Sanader, izravn izravnoo pov povezu ezuje je sam sam vrh hrvats hrvatske ke vlasti vlasti sa nezak nezakoni onitim tim ope operac racija ijama ma krijumča krijumčaren renja ja cigare cigareta ta i duv duvan anski skihh proizvoda na Balkanu. Balkanu. Tačnije, ova uredba, koja je uspostavila poseban carinski odeljak zadužen za prikrivanje šverca cigareta, izravno povezuje bivšeg bivšeg premijera, njegovu njegovu Vladu i duvansku duvansku mafiju. Činjenica je kako je Sanaderova vlada osnivanjem fiktivnog, i zapravo nepostojećeg carinskog odeljka "Carinski odeljak I Kanfanar (robni)", tobože zaduženog za kontrolu distribucije cigareta u TDR-ovoj tvornici cigareta u Kanfanaru, uspostavio posebnu carinsku instituciju, kojoj je stvarna uloga prikrivanje krijumčarenja cigareta proizvedenih u TDR-u i Adris grupi. S jedne strane, lažno se prikazuju dobri rezultati kontrole distribucije cigareta, te se osnivanjem odeljka htelo stvoriti utisak kako se redovno vrši nadzor nad distribucijom cigareta iz TDR-a i Adris grupe, dok u stvari postojanje ovog fiktivnog carinskog odeljka onemogućava stvarnu carinsku kontrolu nad poslovanjem TDR-a i Adris grupe, i onemogućava drugim carinskim službama, ispostavama i odeljcima kontrolu distribucije cigareta iz tvornice u Kanfanaru. Drug Drugim im reči rečima ma,, post postoj ojan anje je ovog ovog cari carins nsko kogg odel odeljk jkaa ima ima jedn jednuu jedi jedinu nu svrh svrhu: u: orga organi nizo zova vano no prik prikri riva vanj njee krijumčare krijumčarenja nja cigareta cigareta i duva duvanski nskihh proizvoda proizvoda,, te pokrivanj pokrivanjee šverca šverca cigareta cigareta,, službenim službenim pozitivnim pozitivnim izveštajima izveštajima Carinske uprave. Zanimljivo je i da je Sanaderova vlada u istoj godini nekoliko puta menjala Uredbu o unutrašnjem ustrojstvu Ministarstva finansija, i to upravo kako bi osnovali kanfanarski carinski odeljak za kontrolu distribucije cigareta, iako organizacijski to i nije bilo potrebno, obzirom da su nadležne carinske službe i po dotadašnjem ustrojstvu nadzirale distribuciju cigareta iz TDR-a i Adris grupe. Međutim, očito je kako se ništa nije htelo prepustiti slučaju, posebno obzirom na činjenicu da su određeni carinski službenic službenicii prije osnivanja osnivanja kanfanarskog kanfanarskog odeljka, prijavljiva prijavljivali li organizov organizovani ani šverc šverc cigareta cigareta i poku pokušali šali provesti provesti carinski nadzor nad distribucijom TDR-ovih cigareta, što je očito ugrožavalo taj kriminalni biznis. Stoga Stoga je izmeno izmenom m Uredbe Uredbe i osniv osnivanj anjem em "Carin "Carinsko skogg ode odeljk ljkaa I Kan Kanfan fanar" ar" zapra zapravo vo osigur osiguran an takav takav nad nadzo zor r distribucije cigareta koji pogoduje krijumčarenju duvanskih proizvoda iz TDR-a i Adris grupe. "U Uredbi o unutrašnjem ustrojstvu Ministarstva finansija ( Narodne novine , broj 43/2005) u članku 74. stavku 2. pod A) iza tačke 7. dodaje dodaje se tačka 7.1. 7.1. koja glasi: "7.1. Carinski Carinski odeljak I Kanfanar (robni)." (Članak 1. 1. Uredbe o izmenama i dopunama Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva finansija) U tablici u kojoj je određen okvirni broj državnih službenika i nameštenika, a koja se ne objavljuje u Narodnim novinama, menja se broj državnih službenika i nameštenika potrebnih za obavljanje poslova iz delokruga Ministarstva finansija. Novi broj državnih službenika i nameštenika daje se u tablici iz stavka 1. ovoga članka. (Članak 2. Uredbe o izmenama i dopunama Uredbe o unutrašnjem ustrojstvu Ministarstva finansija) Minist Ministar ar finans finansija ija,, uz pretho prethodnu dnu saglas saglasnos nostt Središn Središnjeg jegaa državn državnog og ureda ureda za uprav upravu, u, usklad uskladiće iće Pravil Pravilnik nik o unutrašnjem redu Ministarstva finansija s odredbama ove Uredbe, u roku 30 dana od dana njenog stupanja na snagu. (Članak 3. Uredbe o izmenama i dopunama Uredbe o unutrašnjem ustrojstvu Ministarstva finansija)", stoji u Vladinoj Uredbi, pod brojem 5030120-05-3, od 22. septembra 2005. godine, koju je potpisao bivši HDZ-ov premijer Ivo Sanader. Sanader.
16. Tajna lažnih računa Da se doista radi o ustrojavanju carinske službe na način da ona služi organizovanom prikrivanju krijumčarenja cigareta i duvanskih proizvoda, te da Carinski odsek Kanfanar u biti niti postoji, niti deluje i ne funkcioniše, odnosno ne deluje na suzbijanju šverca cigareta i kontroli distribucije cigareta proizvedenih u TDR-u i Adris
grupi,
dokazuje i Zapisnik o usmenoj raspravi , pred Prvostepenim disciplinskim sudom, Ministarstva finansija, Carinske uprave, Carinarnice Pula, protiv carinskog službenika Igora Tomišića. U navedenom zapisniku, sastavljenom 9. oktobra 2008. godine, pod brojem 513-02-4589/08, svedoci u ovom disciplin disciplinskom skom postupku postupku jasno jasno govo govore re o tek fiktivnom fiktivnom postojanju postojanju carinskog carinskog odeljenja odeljenja Kanfanar, Kanfanar, njegovom stvarnom nefunkcionisanju nefunkcionisanju i povezanosti postojanja postojanja tog odeljenja sa švercom cigareta iz TDR-a i Adris grupe.
Imaginarni Carinski Carinski odsek Kanfanar Kanfanar
Vilijama Šoltiša Šoltiša pred disciplinskim sudom Carinske uprave potvrđuje sumnje u povezanost osnivanja Iskaz Vilijama Carinskog odseka Kanfanar i organizovanog šverca cigareta "Nije mi poznato da li u Odseku Kanfanar CI Rovinj ima šefa odnosno za to ne znam službeno, ali po pričanju znam da postoji šef Odseka Kanfanar. Nije mi poznato da li je on tamo fizički f izički prisutan ili nije. Što se tiče načina obavljanja postupka carinskog nadzora u vezi izvoza cigareta i njihovog pregleda prilikom ukrcaja postupak se obavlja tako što mi dobijemo nalog od pomoćnika ispostave i tada idemo na pregled u Kanfanar. Nekada bude više kamiona, nekad bude jedan, tako da je različito vreme koje nam je potrebno da obavimo pregled robe. Prvo roba dolazi na paletama i to u kartonima koje onda otvaramo i kontrolišemo same cigarete koje se u njima nalaze tako da tek po markicama i oznakama na kartonu eventualno možemo znati da je ta roba namenjena izvozu. Tek kada je kamion do kraja ukrcan, radi se carinska dokumentacija u TDR d.o.o. Rovinj . Na posebno pitanja, da li je pomoćnik carinske ispostave tu , ne mogu se setiti, tamo ga lično nisam video. Koliko mi je poznato po usmenom nalogu šefa dužni smo pregledati samo jedan kamion. A s obzirom na gore navedene okolnosti odnosno količinu kamiona koju nekad moramo kontrolisati, odnosno robe, velika je verovatnoća i greške.Dok sam ja bio na poslovima ukrcaja u Odseku Kanfanar nisam video pomoćnika CI Rovinj - Đulijana Majcana. Na posebno pitanje pitanje odgovaram da nisam video natpis natpis za carinski Odsek Odsek Kanfanar. Kanfanar. Napominjem da se zbog pritiska skladištara TDR d.o.o. Rovinj ponekad vrši pritisak da se tovari i više od jednog kamiona po jednom carinskom službeniku", naveo je u svom iskazu pred Disciplinskim sudom carinski službenik Vilijam Šoltiš iz Rovinja. U svom iskazu tokom ovog disciplinskog postupka, i voditelj Carinskog odseka Kanfanar Denis Milevoj, potvrdio je kako se u biti radi o fiktivnom carinskom odseku, odseku, koji ne funkcioniše, funkcioniše, što dodatno potvrđuje sumnje sumnje u to kako je ovaj carinski odsek osnovan sa jedinom svrhom prikrivanja organizovanog šverca cigareta i duvanskih proizvoda iz TDR-a i Adris grupe . "Ja sam raspoređen na radno mesto šefa Carinskog odseka Kanfanar od početka 2007. godine time da mi nije poznato da postoji ploča sa takvim takvim nazivom u Kanfanaru. Sam odeljenja odeljenja još uvijek nije započeo sa radom tako da ja radim u CI Rovinj te mi nije poznata tehnologija rada u obavljanju carinskog nadzora u CO Kanfanar gde sam bio nekoliko puta. puta. Na posebno pitanje, sećam se iz razgovora da je Igor Tomišić otkrio carinski prekršaj kada je pronašao jednu šteku ili kutiju cigareta bez zakonom propisanih markica, ali tada još nisam bio na radnom mestu šefa toga Odsek Odseka", a", izjavi izjavioo je pred pred Prvostepenim disciplinskim sudom Carins Carinske ke uprave uprave šef fiktiv fiktivnog nog i nep nepost ostojeć ojećeg eg Carinskog odseka u Kanfanaru Denis Milevoj. "Ja sam radio u poslovnom prostoru u Kanfanaru i to u novembru i decembru 2006. gde za carinske službenike koji rade na carinskom nadzoru u izvozu nema poslovnih prostorija ili kancelarja, tako da smo bila sa radnicima i skladištarima TDR koji obavljaju ukrcaj. Tu nema ni natpisa ni ploče da je to Carinski odsek Kanfanar. U to vreme pomoćnik CI Rovinj bio je Đulijano Majcan koji je jedanput dok sam ja tamo radio došao u Kanfanar. Proces rada je takav da nalog za ukrcaj i otpremnicu koju dobiju radnici TDR dobijemo i mi te smo neposredno uz kamion u koji se ukrcavaju kartonske kutije sa cigaretama tako da je na samim kartonima vidljivo u koju zemlju se izvoze i ko je kupac, ali iz neposredne blizine. Ja lično, dok sam tamo radio kontrolisao sam samo ukrcaj jednog kamiona i nisam, bez obzira na pritisak radnika TDR nikada hteo obavljati nadzor dva kamiona, nego kada je jedan bio do kraja ukrcan i plombiran onda sam prešao na nadzor nadzor ukrcaja drugog drugog kamiona. S obzirom na navedeni način rada velika je verovatnoća greške", stoji u iskazu carinskog službenika iz Rovinja Daria Rabara. Carinici žrtve mafije U svom iskazu o Carinskom odseku Kanfanar i nadzoru distribucije cigareta iz TDR-a i Adris grupe , carinski službenik Damir Glavić, iz Rovinja, otvoreno je rekao kako Carinsko odeljenje Kanfanar ne funkcioniše i zapravo ne postoji.
"Ja sam radio u CI Rovinj i onda sam po usmenom nalogu pomoćnika išao na ukrcaj cigareta u Kanfanar tako što bi po nas došao došao špediter TDR d.o.o. Koliko mi je poznato po pričama šefa CO Kanfanar je Denis Milevoj, ali koliko znam taj odsek ne funkcioniše, a niti sam video takav natpis kada sam bio u TDR d.o.o. u Kanfanaru. Bio sam raspoređen na rad u CI Rovinj a prema potrebama sam onda išao na ukrcaj cigareta u Kanfanar. Prilikom obavljanja poslova carinskog nadzora istovremeno sam obavljao više poslova i to: pregledavao kartone sa kutijama cigareta koje su se krcale radi izvoza, kontrolisao markice, i na koncu kada je kamion bio ukrcan i stavljana carinska plomba još sam i kontrolisao deklaraciju i dokumentaciju vezanu za izvoz te ukrcane robe. S obzirom na to da je količina da je ponekad bilo potrebno pregledati i obavljati navedene poslove za dva tri do četiri kamiona i s obzirom da je to radio samo jedan carinski službenik pa tako i ja i to do šest sati dnevno velika je verovatnoća greške, a koliko znam znam do sada se to dogodilo samo samo četiri puta. Prema pričama kolega sada carinskom službeniku na ukrcaju cigareta u Kanfanaru pomažu i carinski službenici koji rade u nadzoru proizvodnje domaćih markica odnosno iz Odseka za nadzor", stoji u iskazu carinskog službenika Damira Glavića. "Ukrcaj robe na kamion obavlja se na način da se dobije nalog od menadžera tako da ja potpisujem da stanje sa tog naloga odgovara stanju robe koja je ukrcana u kamion, a carinjena. Službenik predaje listu na kojoj se nalaze isti podaci kao i kod mene. Postupak rada je da se jedan takav nalog odnosi na ukrcaj robe na jedan kamion, a ukoliko se utvrdi da ima više robe ona se kasnije ukrcava u drugi kamion po drugom nalogu. U konkretnom slučaju ja sam u stvari odgovoran za nastalu grešku jer sam prevideo da nisam označio da je jedna paleta odnosno odnosno 26 kartona bilo ukrcano ukrcano u kamion. kamion. Tomišić je bio udaljen nekoliko Koliko se sećam u vreme kad sam ja kontrolisao ukrcaj robe u kamion Igor Tomišić metara od mene te je kontrolisao markice. Da je ukrcana ukrcana jedna paleta više u kamion kamion utvrdio sam tek sledeći dan kada je došao drugi kamion kamion radi ukrcaja ukrcaja robe za istog kupca u Bosni, jer sam utvrdio da na skladištu imam jednu paletu manje robe za tog kupca", stoji u iskazu koji je pred Prvostepenim disciplinskom disciplinskom sudom Carinske uprave dao carinski skladištar TDR-a Zoran Medančić. U svojim iskazima pred Prvostepenim sudom Carinske uprave Ministarstva finansija, carinski slu žbenici potvrdili su kako Carinski odseka Kanfanar postoji samo fiktivno, te kako isti u stvarnosti ne funkcioniše. Osim toga, carinski su službenici potvrdili i brojne nepravilnosti i aljkavosti u carinskom nadzoru distribucije cigareta iz TDR-a i Adris grupe , odnosno potvrdili su kako su kod nadzora zbog nedovoljnog broja carinskih službenika u nadzoru, te slabe organizacije nadzora, moguće ozbiljne greške, koje za posledice mogu imati šverc cigareta, odnosno izvoz duvanskih proizvoda mimo kontrole carinske službe. Dakle, Dakle, očito je kako umesto da osnivanj osnivanjee Carinskog Carinskog odseka Kanfanar Kanfanar deluje deluje na suzbijan suzbijanju ju šverca šverca cigareta, cigareta, nefunkcionisanje ovog odseka i njegovo fiktivno delovanje, zapravo omogućava organizovano prikrivanje šverca cigareta iz TDR-a i Adris grupe . Povezanost Carinske uprave i Ministarstva finansija sa ovakvim organizovanim prikrivanjem šverca cigareta, zapravo, otvara pitanje učestvovanja državne vlasti u organiziovnom kriminalu krijumčarenja cigareta na Balkanu i povezanosti hrvatske Vlade i njenih najviših članova s balkanskom duvanskom mafijom. Poverljivi podaci podaci Analiza godišnje proizvodnje i prodaje cigareta u TDR-u, odnosno Adris grupe, svakako potkrepljuje tvrdnje o tome kako su ta preduzeća na samom vrhu hijerarhije tzv. duvanske mafije. Odnosno, upravo je TDR glavni punkt za organizovanje međunarodnog šverca cigareta, što, osim nedavne akcije slovenačke carine u kojoj je zaplenjeno oko 7,5 tona švercovanih TDR-ovih cigareta, dokazuje i poređenje službenih statističkih podataka o proizvodnji i prodaji duvanskih duvanskih proizvoda. Ovu su analizu sastavili i uputili Državnom tužilaštvu Republike Hrvatske 8.juna 2006. godine, opljačkani Tvornice ce duhana duhana Zagreb Zagreb, tokom radnici Tvorni tokom njihov njihovog og protes protesnog nog zauzi zauziman manja ja proizv proizvod odnog nog pog pogona ona TDZ-a TDZ-a u zagrebačkoj Jagićevoj ulici. Prilikom radničkog zauzimanja pogona i poslovne zgrade TDZ -a -a u Jagićevoj ulici u Zagrebu od strane radnika, Adris grupa oglasila se saopštenjem u kojem je, između ostalog, stajalo sledeće: "U pitanju su i vrlo poverljivi poslovni poslovni podaci u kancelarijama kancelarijama Uprave Adrisa, markentiških i drugih službi TDRa. U pitanju je i naš ugled u domaćoj i evropskoj poslovnoj javnosti, naših dobavljača i posle naših potrošača u celoj regiji i mnogim evropskim zemljama, koji nas neprestano obasipaju pitanjima. Na kraju, u pitanju je i ugled svih hrvatskih firmi koji poštuju hrvatske zakone i pravni sistem te ugled institucija hrvatske države". O kakvim se to poverljivim poslovnim podacima u zgradi TDZ-a moglo raditi, a koji bi mogli ugroziti ugled Adris grupe u domaćoj i evropskoj poslovnoj javnosti?
Zbog čega su u Adris grupi tokom radničkog zauzimanja i protesta opljačkanih malih deoničara TDZ -a, -a, bili toliko zabrinuti za poverljive podatke o dobavljačima i "potrošačima u celoj regiji i mnogim evropskim zemljama" koji su ih "obasipali pitanjima"? Osim ako se radilo o poverljivim i tajnim podacima o međunarodnoj, organizovanoj, kriminalnoj mreži za šverc duvanskih proizvoda? Možda su ti poverljivi podaci sadržavali upravo podatke o pojedincima, preduzećima i institucijama umešanima u ovaj organizovani kriminal, koji se vodi iz sedišta Adris grupe. U svakom slučaju, statistički podaci koje su tada u svojem istraživanju uporedili radnici TDZ -a, -a, ukazuju da računica TDR-a i Adris grupe nije baš najbolje usklađena, odnosno ukazuju na moguće podatke o količinama krijumčarenih cigareta. U svom istraživanju 2006. godine, radnici TDZ-a izradili su tablice u kojima su uporedili statističke podatke o proizvodnji, prodaji i potrošnji potrošnji duvanskih proizvoda. proizvoda. Iz podataka u tablici Godišnja proizvodnja i prodaja u komadima cigareta, izvoz i stvarna prodaja prema broju stanovnika očigledno je kolika je godišnja proizvodnja cigareta, kolika je godišnja prodaja, koliki je godišnji izvoz, te koliko je stanovnika u pojedinoj od analiziranih godina imala Republika Hrvatska. Podaci koje su radnici koristili u ovom istraživanju dobijeni su od Državnog zavoda za statistiku i Duvanskog instituta.
Zadnja rubrika u tablici prikazuje stvarnu prodaju cigareta, a taj je broj dobijen tako što je pomnožen broj stanovnika sa 2,5 kg duvana, koliko cca godišnje, popuši svaki stanovnik Hrvatske. To je podatak, koji se, prema navodima ovog istraživanja, istra živanja, godinama nije menjao. A obzirom da Državni zavod za statistiku i Duvanski institut godinama proveravaju ove podatke, radi se o vrlo verodostojnom i službenom, javnom izvoru. Pritom, Pritom, u svojoj svojoj analizi, analizi, radnici radnici navo navode de kako se od jednog jednog kilograma kilograma duvana proizvede proizvede hiljadu hiljadu cigareta, cigareta, dakle svaki građanin Hrvatske popuši godišnje oko 2.500 cigareta. Prosečno to iznosi oko sedam cigareta dnevno po glavi stanovnika, što bi značilo da svaki treći građanin Hrvatske dnevno popuši oko jedne kutije cigareta. Međutim, kako to u svojem istraživanju detaljno i precizno navode radnici TDZ-a, statistički podaci Adris grupe ukazuju na mogući organizovani kriminal krijumčarenja duvanskih proizvoda u toj kompaniji. Naime, prema službenim podacima Adris grupe , proizvodnja cigareta iz godine u godinu raste, naročito poslednjih godina, dok je prodaja cigareta cigareta u Hrvatskoj u stalnom stalnom padu. Kako bi doda dodatno tno potkrepili potkrepili poda podatke tke o sumnjivim sumnjivim aktivnostima aktivnostima u Adris grupi i TDR-u, te o verovatnom švercu duvanskih proizvoda koje organizuje ta kompanija i njen menadžment, radnici su godišnju količinu proizvedenih, prodanih i izvezenih izvezenih kutija cigareta pretvorio pretvorio u dnevnu proizvodnju proizvodnju i izradio podatke podatke na dnevnom dnevnom nivou. Tako se može pratiti i dnevna brojka proizvedenih i prodanih kutija cigareta, u kojim podacima je uočljiva razlika između prodanih i stvarno prodanih cigareta, koja je u stalnom porastu iz godine u godinu. "U godinama rata, 1991. - 1995., pa sve do 1999. godine, proizvodnja i prodaja cigareta bila, više-manje, ista. Godine 1991. tri su hrvatske fabrike duvana proizvele dnevno 1.712.329 kutija cigareta. Godine 1999. jedina je fabrika duvana, TDR, proizvela dnevno 1.751.370 kutija cigareta. Isto je i s prodajom, sve do 1995. godine, kad se prodaja u RH nešto smanjila. Izvoz se od 1992. godine povećao za oko 350.000 dnevno, što bi se moglo protumačiti da je u to doba trećina RH bila okupirana. Od 1992. godine, kad su u Hrvatskoj počele žrtvene igre, uočljivo je da izvoz raste, što ne bi trebalo čuditi kad se zna da je TDR osnovala svoja preduzeća u državama bivše Jugoslavije. Dakako, ovde valja spomenuti i njihovo predstavništvo i Lichtensteinu. Nedavno je utvrđena veza uprave TDR čak i sa sinom Slobodana Miloševića i nekim drugim političkim strukturama, pa su iz tog podatka dalo iščitati kojim putem se kretala moguća švercerska veza", navodi se u analizi koja je 8. juna 2006. godine predana glavnom državnom tužiocu Mladenu Bajiću. Dodatno, radnici su izradili tablicu koja precizno obrađuje podatke o razlici u podacima o službeno i stvarno prodanim cigaretama cigaretama u Adris grupi. Tu, kako tvrde radnici TDZ -a, -a, u priču ulaze podaci o tzv. divljim prodajnim mestima. Tamo se cigarete prodaju znatno jeftinije od njihove službene cene. U podacima koje iznose, radnici podsećaju i na činjenicu da su državni inspektori prilikom jedne kontrole u TDRu pronašli neregistrovane porezne markice za oko 1,5 milion kutija cigareta. Ta se afera, naravno, zataškala, i danas se gotovo niko ne seća da su te neregistrovane markice pronađene upravo u TDR-u. Ovaj je podatak, naravno, posebno značajan u svetlu kasnijih zaplena TDR-ovih švercovanih cigareta, koje je akcije većinom provela slovenska carina. Zanimljiv je i podatak da se 2005. godine u švercu prodavalo dnevno oko 540 hiljada kutija cigareta, a obzirom na porast šverca cigareta, za očekivati je kako je taj broj u međuvremenu znatno veći. Do danas Državno tužilaštvo Republike Hrvatske nije odgovorilo na podatke iz ovog istraživanja.
TDR centar međunarodnog međunarodnog krijumčarenja cigareta Međutim, afere koje se u međuvremenu u svetu vezuju za TDR i Adris grupu , kao slučajevi zaplena u Sloveniji, svakak svakakoo uka ukazu zuju ju kak kakoo su aktiv aktivnos nosti ti organi organizov zovano anogg krimin kriminala ala i krijumč krijumčare arenja nja duv duvans anskih kih proizv proizvoda oda,, koje koje organizuju TDR i Adris grupa u stalnom porastu. Zaplene slovenske carine, usprkos političkoj zaštiti koju uživaju u Hrvatskoj, mogle bi ipak Antu Vlahovića i njegove saradnike s vremenom dovesti na fotografije međunarodnih poternica. Na internetskim stranicama Zagrebačke berze dana 8.09.2008. objavljeno je da Tvornica duvana Rovinj (TDR) širi svoje poslovan poslovanje je na iransko iransko tržište, tržište, te da će "kak "kakoo je dogo dogovore voreno no s iranskim iranskim duvanskim duvanskim proizvođače proizvođačem, m, Iranian Tobacco Company i najvećim lokalnim distrbuterom, Dokhan Parsian Co. TDR će, uz dozvolu za uvoz cigareta, s podravskih polja u Iran preneti svoju tehnologiju, znanje i iskustvo proizvodnje i obrade duvana. Nadalje, u svrhu unapređenja i proširenja poslovne poslovne saradnje TDR će u roku od dve godine u Iranu izgraditi i novu fabriku cigareta. Dan kasnije objavljeno je da će se TDR proširiti na Srbiju. Istovremeno su u javnost prodrle vesti da će se u Hrvatskoj redukovati zabrane pušenja kakve postoje u zemljama Evropske unije, odnosno u visoko-razvijenim zemljama uopšte. Interesantno je da je pritom Zagrebačkoj berzi promakao detalj da se protiv TDR-a, odnosno njegove matične kuće Adris grupa u sused susednoj noj Sloven Sloveniji iji vod vodii vrlo vrlo ozb ozbilj iljan an postup postupak ak zbo zbogg organ organiza izacij cijee međunaro međunarodno dnogg krijumčarenja cigareta. Tako je Carinska uprava Slovenije objavila kako je: "25. kolovoza 2008. godine, u Luci Kopar, na brodu koji je pristao iz Singapura, Singapura, otkrila 4 miliona 955 hiljada hiljada 400 neprijavljenih neprijavljenih cigareta." Takođe je objavljeno da je "Pregledom utovarne dokumentacije, slovenski su carinici zatražili i pregled nekoliko kontejnera", te da su u "jednom od njih pronađene cigarete u originalnoj ambalaži TDR-a i sa originalnim izvoznim markicama Ministarstva finansija Republike Hrvatske." Nekoliko dana iza toga na Internetu su objavljeni detaljniji podaci o proizvodnji i prodaji cigareta u TDR-u, koji bezpogovorno bezpogovorno dokazuju da je TDR centar međunarodnog krijumčarenja cigareta. Tim krijumčarenjem zakidaju se vlade zemalja članica Evropske unije za iznose nenaplaćenog poreza koji se meri u milijardama evra. Međunarodno krijumčarenje nije jedini "detalj" koji je promakao Zagrebačkoj berzi. Berzi je promakla i činjenica da je TDR deoničarsko društvo u privatnom vlasništvu, premda je reč o fabrici koja je izvorno bila u državnom (društvenom) vlasništvu, i koja nikada nije prošla postupak legitimne, ni legalne privatizacije. Budući da hrvatska država nema nikakvu informaciju kako je TDR postao privatnom kućom, ovo se pravda time da je "privatiz "privatizacija acija"" proveden provedenaa po zakonu zakonu nekadašnje nekadašnje komunističke komunističke Jugoslavije, Jugoslavije, tj. "pre nastanka nastanka hrvatske države". U svakom svakom slučaju, nije pozn poznato ato ko je vlasnik TDR-a, odnosno Adris grupe, te se vlasnička struktura skriva iza tajnih starateljskih računa na kojima su pohranjene deonice. Postoji opšte mešljenje da se iza tih starateljskih računa skriva bivši hrvatski premijer Franjo Gregurić. Reč je o čoveku koji je izvornu obrazovanje dobio u vojnoj kontraobaveštajnoj školi nekadašnje Jugoslovenske narodn narodnee armije armije (JNA) (JNA) u Paraći Paraćinu nu u Srbiji Srbiji,, a koji koji je u komuni komunizmu zmu,, kao oba obavešt veštajn ajnii oficir oficir jugosl jugoslove ovensk nskih ih obaveštajnih služba vodio monopol spoljnje trgovine, državnu firmu Astra iz Zagreba, koja je trgovala svim proizvodima, od oružja do roba široke potrošnje. Gregurić se spominje spominje u kontekstu međunarodnog krijumčarenja, krijumčarenja, od duvana do droge i urana, ilegalnih imigranata i oružja.
17. Pod maskom persijske umetnosti O Franji Gregurić, još početkom 1990.-tih američki Kongres Kongres vodio je istragu u kontekstu međuna međunarod rodne ne nuklea nuklearne rne prolif prolifera eracij cije e preko preko luke luke Šibeni Šibenik, k, a istog istog je Zajedn Zajednica ica Srba Srba u Republici Hrvatskoj prijavila kao naredbodavca masovnog ubistva civila u gradu Sisku 1991. kada je samo u tom gradiću smaknuto preko 600 civila. Greg Gregur urića ića me među đuna naro rodn dnii prom promat atra rači či ugla uglavn vnom om sm smat atra raju ju "skr "skriv iven enim im še šefo fom m mafi mafije je"" u Hrvatskoj, a smatra se da on kontroliše Adris/TDR i međunarodno krijumčarenje cigareta u saradnji sa grupom svojih saradnika - mahom bivših visokih državnih službenika. Zagrebačkoj berzi su ove činjenice promakle jer je duvanska industrija u Hrvatskoj samo jedan dio ukupnog nekadašnjeg državnog (društvenog) kapitala koji je izbegao privatizaciju, i koji je u ratu prebačen ili na tajne privatne račune, ili u formalno vlasništvo nekadašnjih direktora iz vremena komunizma i članova njihovih obitelji. Tako su domaće banke i farmaceutska industrija u ratu preknjiženi na tajne privatne raču račune ne,, odno odnosn sno o prvo prvo na off-shore komp kompan anij ije e doma domaći ćih h poli politi tiča čara ra,, što što je kasn kasnij ije e kamuflirano stranim imenima.
Za razliku od banaka i farmaceutske industrije, domaća je prehrambena industrija, a isto tako i Diners Croatia koja se bavi poslovanjem kreditnim karticama, preknjižena ili na bivše direktore iz vremena komunizma ( Franck, ili na član članov ove e obit obitel elji ji Franck, Vidnija, Vidnija, Diners Diners), ili nekadašnjih direktora (većina firmi iz grupe Agrokor ), ), ili na treće odabrane pojedince (Lura). Nervoza oko Irana Dakle, na Zagrebačkoj Zagrebačkoj berzi puno je velikih velikih i dominantn dominantnih ih firmi firmi čija je vlasnička vlasnička struktura struktura ratni plen elite koja se regrutovala iz redova nekadašnje komunističke obaveštajne elite. Ovo Ovo ide ide tako tako dale daleko ko da su upra upravo vo prek preko o tih tih firm firmii u vlas vlasništ ništvu vu "pri "priva vatn tnih ih raču računa na", ", onemogućavane istrage o masovnim pokoljima iz kraja drugog svetskog rata. Naime, krajem Drugog svetskog rata na području Hrvatske poubijano je preko sto hiljada civila i ratnih zarobljenika, čiji tačan broj je nepoznanica. Smatra se da su pojedinci koji su tada tada imal imalii najz najzna nača čajn jnij iju u ulog ulogu u u tim tim poko pokolj ljim ima a bili bili "rod "rodon onače ačeln lnic icii komu komuni nist stič ički kih h obaveštajnih dinastija", te da se pojedinci iz "druge generacije tih dinastija" danas skrivaju iza privatnih računa, kako TDR-a, tako i domaćih banaka i drugih velikih kuća, te da su sakrivanjem istrage o masovnim ubistvima preko sto hiljada ljudi s kraja Drugog svetskog rata, skrivali svoje privatne obiteljsku istoriju. Stog Stoga a su posm posmat atra rači či pril prilik ika a na Balk Balkan anu u zakl zaključ jučil ilii da je inve invest stir iran anje je TDR-a u Iran predstavljalo "savez lokalnog balkanskog krijumčarskog podzemlja", koje se "regrutovalo iz redova nekadašnje komunističke jugoslovenske obaveštajne službe", a koje "vodi bivši hrvatski premijer Franjo Gregurić" sa Iranom. Međutim, ovo više nije "lokalni problem" jedne male, nesređene, korumpirane i (sada već pril priličn ično o zaos zaosta tale le)) tran tranzi zici cijs jske ke zeml zemlje je,, kakv kakva a je Hr Hrva vats tska ka.. Ovo Ovo je sa sada da prob proble lem m šire šire međunarodne zajednice, i to pre svega sigurnosni i geoenergetski problem. Ovim Hrvatska direktno ugrožava međunarodnu zajednicu, te istu izaziva na intervenciju. Ovo više više nije nije "lokal "lokalni ni proble problem" m" iz razlog razloga a što su odnosi odnosi Irana Irana i ukupne ukupne međunar međunarodn odne e zajednice dostigli kritičnu tačku, i što se već na mnogim mestima javno i žestoko diskutuje o tome treba li međunarodna zajednica da zaratiti sa Iranom ili ne. Tako je i jedan od najznačajnijih autoriteta u pitanju međunarodnih odnosa, bivši američki državni sekretar Henry Alfred Kissinger izjavio da bi uspeh Irana da u nastojanju da izg izgradi adi nuklea klearrno or oruž užje je znač značio io da viš više ne bi bilo ilo moguć oguće e kont kontrrolis olisat atii i pratit atitii međunarodnu nuklearnu proliferaciju, da bi mnogo više vi še zemalja nabavilo nuklearno oružje, i da bi to oružje koristilo u međusobnim obračunima i protiv SAD-a, te da bi međunarodni tero terori rist stii bili bili zašt zaštić ićen enii nukl nuklea earn rnim im oruž oružje jem m (dak (dakle le Iran Iransk skom om vojs vojsko kom m kao kao svoj svojim im zaštitnikom). Pri tome je ovaj autoritet u pitanju međunarodnih odnosa upozorio da je potrebno videti koje mogućnosti stoje pred međunarodnom zajednicom da bez primene sile natera Iran na saradnju i odustajanje od izgradnje nuklearnog oružja, odnosno koje druge mere stoje pred međunarodnom zajednicom. Smatra se da je ova izjava bivšeg državnog sekretara Kissingera značila "teg na vagu" u korist onih koji smatraju da više nije moguće zaustaviti Iran u nuklearnom naoružavanju bez primene sile. Iran već dugi niz godina gradi nuklearno oružje, i kako se postepeno približava približava mogućnosti mogućnosti da postane postane nuklearna nuklearna sila, tako se u međunarodno međunarodnojj zajednici zajednici širi nervoza oko tog pitanja. U zadnjih nekoliko godina u američkoj je politici prevladavala struja koju je u federalnoj admi admini nist stra raci ciji ji vodi vodio o mini minist star ar obra obrane ne Ro Robe bert rt Mich Michae aell Gates ates.. Međut Međutim im činj činjen enic ica a da dosadašnje mere uticaja na Iran nisu pomogle i da je iranski režim ekstremniji nego ikada, slabe poziciju američkog ministra obrane. Ekstremne veze Čini se da će u ukupnoj diskusiji "napasti Iran ili ne", Hrvatska imati značajnu ulogu, i da će neke aktivnosti Hrvatske dodatno pomoći da pozicija američkog ministra obrane Gatesa i njeg njegov ove e idej ideje e o "zad "zadrža ržava vanj nju u Iran Irana" a",, odno odnosn sno o o izbe izbega gava vanj nju u vojn vojne e akci akcije je,, post postan ane e neodrživa. Naime, Hrvatska i Iran već godinama usko sarađuju, a saradnja je intenzivirana 2004. godine, kada se Franjo Gregurić, zajedno sa svojim najbližim saradnicima; Franjom Luko Luković vićem em (dir (direk ekto toro rom m najv najveće eće bank banke e u Hr Hrva vats tsko kojj - Zagr Zagreb ebačke ačke bank banke) e) i Jakšom
Barbićem, susreo sa grupom visokopozicioniranih predstavnika iranske vlade, odnosno iranske obaveštajne službe. Susret je zamaskiran kao "izložba persijske umetnosti", koja izložba je organizovana u Zagrebu. Ova Ova sa sara radn dnja ja sa ekst ekstre remn mnim im režim režimim ima a popu poputt iran iransk skog og,, je teme temelj ljen ena a na trad tradic icij ijam ama a komunistič komunističke ke jugoslavij jugoslavije, e, čiji se diktator diktator Tito uveliko uveliko oslanjao oslanjao na ekstremne ekstremne režime na Bliskom Istoku kao što su Sirija, Libija, Sudan, Irak i (tadašnji) Južni Jemen. Smatra se da se iz ove saradnje nekadašnje Jugoslavije i ekstremnih režima sa Bliskog Istoka razvila i današnja međunarodna trgovina drogom, i da su posebno važnu ulogu imali režimi tadašnje Jugoslavije i Sirije. Tako su jugoslovenske obaveštajne službe stvorile današnju albansku mafiju, dok su sirijske obaveštajne službe stvorile tzv. Kurdsku radničku stranku (PKK). Dana Danass se prav pravni ni sist sistem emii niza niza zema zemalj lja a bave bave veza vezama ma ovih ovih stru strukt ktur ura a sa današ današnj njom om Hrvatskom. Tako se smatra da je Hrvatska danas, zajedno sa obaveštajnim podzemljem iz Saraje Sarajeva, va, glavno glavno čvoriš čvorište te za ulazak ulazak kurds kurdskih kih ile ilegal galnih nih imigra imigranat nata a u Evropu Evropu,, poglav poglavito ito Nemačku. Smatra se da je operativni centar tog biznisa u mestu Duga Resa pored Karlovca, i da je taj centar osnovao M.E., koji je 1990.-tih vodio operacije jedne obaveštajne službe jedne značajne Evropske zemlje na jugoistoku Europe, ali se, čini se, zajedno sa nekim svojim bivšim šefovima iz te zemlje, bio odmetnuo od zakona. U svakom svakom slučaj slučaju, u, tim putem putem dolaze dolaze,, između između ostali ostalih, h, i operat operativc ivcii PKK, PKK, radi radi trgovi trgovine ne heroinom u zemljama EU. Osim toga, smatra se da su glavni šefovi albanske mafije izravno povezani sa Vladom i bivšim predsednikom Republike Hrvatske. Međunarodna afera Tako se u slučaju braće Osmani, kojim slučajem se već mesecima bave nemački i španski policijski i pravosudni sistem, vidi da su oni od braće (za koju se smatra da vode jedan od krak krakov ova a alba albans nske ke mafi mafije je,, i to sa ce cent ntri rima ma u Ha Hamb mbur urgu gu i Pa Palm lma a de Mall Mallor orci ci,, izra izravn vno o povezani povezani sa bivšim predsedniko predsednikom m Stjepanom Stjepanom Mesićem, te sa bivšim šefom tajne službe Tomislavom Karamarkom. Njihova veza sa Karamarkom izravno uvlači u istrage i američka federalna tela. Naime tu vezu predstavlja Amir Muharemi, koji je pokušao u SAD-u da organizuje jedan krak albanske albanske mafije, mafije, pri čemu je koristio koristio hrvatsku hrvatsku diplomatski diplomatski pasoš, ali je proteran iz SAD-a. Osim toga, smatra se da je stvarni šef i Muharemiju i braći Osmani švajcarski preduzetnik Beghjet Pacolli, bivši predsednik Kosova, koji je poznat međunarodnoj javnosti još iz vremena afere "obnove Kremlja", tj, kada je u saradnji sa korumpiranim pojedincima iz blizine e organ organizo izovao vao pranje pranje novca novca i krađu krađu državn državnih ih prora proračun čunski skih h sre sredst dstava ava Jelcinove blizin Rusije, koju je sprečio Vladimir Putin svojim dolaskom na vlast. Pacolli je lični prijatelj Stjepana Mesića, a u saradnji sa Đukom M., koji je za Gregurića vodio pranje novca u Rusiji i krađu novca od građevinskih radova u Rusiji, te vezu sa "šijitskim klanom u Moskvi" kojeg vodi Vagit Alegperov, Pacolli sada gradi hotel u Sv. Ivanu Zelini pored Zagreba. Naime Đuka M. stanuje u Zelini, i u svojem mestu organizuje operativno uporište centra albanske mafije. Smatra se da bi Pacolli uskoro morao "preći u ilegalu", budući da se međunarodne istrage sve više usmeravaju na njega, pa stoga Đuka M. za njega organizuje uporište u Zelini. U blizini Zeline je isti Đuka M. već organizovao pranje novca za jednog od šefova albanske mafije mafije iz Prištin Prištine, e, inače inače bivšeg bivšeg oficir oficira a jugosl jugoslove ovensk nske e vojne vojne kontra kontraoba obavešt veštajn ajne e službe službe inače Đukino Đukinog g Florima Maloku zvanog Fljoki , te krijumčara duhana Srećka Kestner, inače dobrog ličnog prijatelja. U ove operaci operacije je umeša umešana na je jedna jedna mala mala banka banka u Zagreb Zagrebu, u, u kojoj kojoj je Đuka Đuka M. suvlasni suvlasnik k zajedn zajedno o sa Gregur Gregurićem ićem i grupom grupom njegov njegovih ih sar saradn adnika ika,, a koja koja mala mala banka banka je nedavn nedavno o formalno prodana italijanskom ulagaču iz severozapadne Italije, a u kojoj operacije pranja novca Đuka M. vodi preko svog dugogodišnjeg saradnika K.J.
Osim Sv. Osim Sv. Ivan Ivana a Zeli Zeline ne,, te ove ove male male bank banke e koja koja posl posluj uje e pod pod ital italij ijan ansk skim im imen imenom om,, Pacollijevo novo uporište bio bi i dio građevinskog lobija u Hrvatskoj, kojeg je nedavno preuzeo Josip G., inače bivši službenik Zagrebačke banke. Josip G. operativno je kontrolisao deo građevinskog biznisa u Hrvatskoj sa nevenčanom supr suprug ugom om Đuke Đuke M., M., i pod pod nadz nadzor orom om Đuke Đuke M., M., te se sm smat atra ra da time time prip pripre rema ma put put za uključivanje Beghjeta Pacollia u hrvatski građevinski biznis, nakon što isti utočište potraži u Hrvatskoj. Hrvatska podrška islamskim teroristima Najveći izazov međunarodnoj zajednici Republika Hrvatska je svojevremeno zadala time što je svoj nepotpuni nepotpuni raketni raketni sistem zemlja-zemlj zemlja-zemlja, a, sovjetske sovjetske proizvodnje proizvodnje S-300 prodala prodala Iranu. Da bi raketni sistem mogao neprimetno napustiti zemlju, formalno je organizovan remont libijske ratne flote u Kraljevici, te su libijski ratni brodovi i osoblje izneli raketni sistem iz hrvatskih teritorijalnih voda, i tako zaobišli strane mehanizme kontrole, koji nisu mogli zaustaviti i presretati libijske ratne brodove (koji su u "remont" došli naoružani), bez oružanog incidenta, a za koji nisu imali mandat. Tako je sada hrvatski raketni sistem uperen protiv američkih nosača aviona, protiv Izraela, i protiv zapadnih saveznika u regiji, uključivo uklju čivo Tursku i zemlje Persijskog zaliva. Ukoliko moguće ratne operacije sa Iranom dovedu do šireg rata na Bliskom istoku, to će ugroziti opskrbu nafte, te će izazvati globalni energetski šok sa enormnim posledicama po svetsku privredu, po cenu nafte, rast inflacije, jačanje nezaposlenosti i slično, a za što će Republika Hrvatska biti indirektno odgovorna. Međuna Međunaro rodni dnim m promat promatrači račima ma nije nije proma promaklo klo da je ova akcija akcija prodaj prodaje e sis sistem tema a S-300 S-300 usledila usledila nakon što je bivši predsednik predsednik Mesić, u prisustvu prisustvu Franje Franje Gregurića Gregurića izjavio da je neop neopho hodn dno o štit štitit itii "jem "jemen ensk ske e inve invest stic icij ije" e" u Hr Hrva vats tsko koj, j, iako iako je Jeme Jemen n dana danass u stan stanju ju faktičkog plemenskog rata i potpune dezintegracije, bez efektivne središnje vlasti, bez infras infrastru truktu kture, re, ekonom ekonomije ije i dakako dakako bez invest investito itora, ra, te se spomi spominje nje samo samo u kontek kontekstu stu haosa, uporišta za teroriste i međunarodnog krijumčarenja. Međutim, Jemen je ipak značajan, jer iz jemenske vahabitske pokrajine Hadramaut poreklo vuče klan Osame Bin-Ladena (čiji otac je tamo rođen), i gde Al-Kaida ima puno pristaša. Uostalom, Osama Bin Laden se u svojim pojavljivanjima za javnost početkom ove decenije više puta propagandno slikao u jemenskoj narodnoj nošnji iz Hadramauta. Ovaj ispad bivšeg hrvatskog predsednika usledio je otprilike godinu dana nakon što je klan oko oko pred predse sedn dnik ika a Mesić Mesića a poku pokuša šao o u Hr Hrva vats tsko kojj dati dati azil azil vođi vođi mudž mudžah ahed edin ina a iz Bosn Bosne e i Herceg Her cegovi ovine, ne, poznat poznatom om kao Abu Hamzi, Hamzi, odnos odnosno no otpril otprilike ike dvije dvije godin godine e nakon nakon što je u medi me diji jima ma os osva vanu nula la vest vest da je 1990 1990-t -tih ih godi godina na prek preko o najv najveće eće bank banke e u Hr Hrva vats tsko koj; j; Zagr Zagreb ebačk ačke e bank banke e opra oprano no prek preko o 900 900 mili milion ona a dola dolara ra za tero terori rist ste e jeme jemens nsko kog g še šeik ika a Mohameda Ali Hasana Al Moayada , koji je tim novcem planirao napasti glavni grad SAD-a, i to bojnim otrovima preko aviona poljoprivredne avijacije. U svakom slučaju, bitno je da se Iran smatra "ekstremnom" zemljom, ne samo zbog njene rasističke i ratnohuškačke ideologije, te zbog otvorene podrške teroristima, odnosno zbog njenog naoružavanja, što uključuje i pokušaj izgradnje nuklearnog oružja, već i zbog njene umešanosti u međunarodno krijumčarenje heroina, koji iz Avganistana, putem iranske manjine manjine Baludžista Baludžistanaca naca (koji žive na tromeđi tromeđi Irana, Irana, Avganistan Avganistana a i Pakistana) Pakistana),, prelazi prelazi do Kurdistana, a zatim putem veze PKK-a, koju kontroliše sirijska tajna služba, do albanske mafije, čiji vođe u Zagrebu Zagrebu i okolnim okolnim mestima, poput poput Sv. Ivana Zeline, Zeline, vide svoje budu budu će operativne centre, kad ih policijska i pravosudna tela SAD-a, Nemačke, Španije, Švajcarske i drugih zemalja, nateraju na beg iz zapadnog sveta. Stoga se pokazuje da su naoružavanje Irana, kakvo je Hrvatska preduzela prodajom sist sistem ema a S-30 S-300 0 Iran Iranu, u, pruž pružan anje je utoč utočiš išta ta tero terori rist stim ima, a, kakv kakvo o su krug krugov ovii oko oko bivš bivšeg eg predsednika Mesića pokušali sa pružanjem utočišta Abu Hamzi, krijumčarenje duvana kakvo vodi TDR, te trgovina heroinom, koju u Evropi vode prijatelji bivšeg predsednika Mesića i bivšeg šefa tajne službe Karamarka, poput Pacollia, braće Osmani te Muharemija, zapravo deo jednog te istog fenomena. Takođe se smatra da je centar tog fenomena u pranju novca koji koji klan oko Franje Gregurića organizuje preko hrvatskih banaka, a koje su zadnjih godina spominjala nadležna tela Evropske unije i Ujedinjenih naroda u svojim izveštajima. Oko tog pranja novca već su
počele neke istrage i neki sudski postupci, a što je ponajviše odmaklo u Austriji u slučaju pranja novca Hypo banke u Klagenfurtu. Ove istrage u početku su bile dosta kočene iz same EU, budući da su uticajni pojedinci u pojedinim finansijskim i obaveštajnim institucijama bili umešani u te poslove. Tako se posebno spominjala nemačka BLB banka, čiji je suvlasnik lokalna vlada Slobodne Države Bavarske, a koja je - smatra se - kupila već propalu Hypo banku u Klagenfurtu samo radi toga da spreči otvaranje međunarodne istrage oko pranja novca. Budući da je slučaj balkanskog pranja novca i krijumčarenja droge, duvana, oružja i ilegalnih imigranata prodajom raketnog sistema S-300 Iranu, postao jednom od glavnih međunarodnih sigurnosnih tema, ovo sakrivanje više neće biti moguće, te će lokalne elite u Hrvatskoj i drugim zemljama Zapadnog Balkana, zajedno sa uticajnim pojedincima iz evro evrops pski kih h fina finans nsij ijsk skih ih i obav obaveš ešta tajn jnih ih inst instit ituc ucij ija, a, koji koji su se u uple upleli li u balk balkan ansk sko o krijumčarenje, biti kolateralnim žrtvama predstojećeg rata na Bliskom Istoku. Pukanić kao posrednik
Analitički pregled informacija o Aferi Hypo, iz novembra 2007. godine, otkriva zakulisne igre i korupcijsku spregu organizovanog kriminalnog podzemlja, Hypo Alpe Adria Banke, te visokih državnih službenika u preuzimanju vlasništva nad deonicama DIOKI-a, u kojem je poslu kao jedan od ključnih posrednika koje je angažovao Hrvoje Petrač učestvovao i kasnije ubijeni Ivo Pukanić. Osim Pukanića u pregovorima između Roberta Ježića i Darka Ostoje, prema ovom dokumentu, učestvovao je i Miomir Žužul, kao lični predstavnik Ive Sanadera, u zamenu za čije čije posr posred edov ovan anje je je Ježić Ježić,, navo navodn dno, o, na raču račun n HDZHDZ-a a treb trebao ao da upla uplati ti milio milione ne evra evra provizije. "Pri "Prili liko kom m posl posla a s DIOKI i preg pregov ovor ora a s Ro Robe bert rtom om Ježić Ježićem em,, Star Starče čevi vićć je veći većinu nu informacija preneo Franji Tureku, a on je o tome informisao Željka Bagića i Hrvoja Petrača. Problem je bio Darko Ostoja i njegove deonice koje nije hteo prodati. Petr Pe trač ač se prih prihva vati tio o posl posla a i "uve "uveri rio" o" Os Osto toju ju da to mora mora učini učiniti ti,, a I. Puka Pukanić nić je imao imao posredničku ulogu. Istovremeno je Miomir Miomir Žužul Žužul ponudio R. Ježiću da će srediti stvar s D. Ostoja te se na sastanku u Trstu s Ježićem dogovorio da jedan milion evra se uplati na tajni račun HDZ-a što je Ježić prihvatio. Nakon što je prevaren Petrač je u par navrata slao Ježiću ozbiljna upozorenja a potom i Žužulu. Sa svime ovime je upoznat K. Starčević. Po dolasku u HAAB Starčević je od Tureka dobio dosta informacija o HAAB-u i pojedincima a istovremeno je i sam dao informacije Tureku koje su završile kod Stjepana Mesića. Istovremeno je Turek kontaktirao i s Darkom Ostojom s kojim je i danas u vezi što mu je pomogao Starčević", stoji u obaveštajnom izveštaju o Aferi Hypo, od 8. novembra 2007. godine. "Od oktobra oktobra 2003. godine godine Krešimir Krešimir Starčević, Starčević, Franjo Franjo Turek i Željko Željko Bagić su upoznati upoznati s operacijom R. Ježića da neeksponiran kupi DIOKI. Tehnički i drugi problemi oko kupovine rešavali su se po nalogu Slavka Linića sa Krešimirom Starčevićem iz HFP koji je Ježića servisirao sa svim bitnim informacijama sugerišući pri tom načine na koje riješiti problem i preko koga. DIOKI koji je bio procenjen na 520 miliona kuna odlučio je 2001. godine kupiti Robert Ježić. Svoju namjeru je od početka skrivao angažujući HAAB i njihov investicijski fond da oni budu službeni kupac tako da se njegovo ime do 2004. godine nije spominjalo. U ime HAAB-a glavni pregovarač za DIOKI bio je Gabriel Delacher iz fonda Wienna Capitals partners iz Beča. Obzirom da je vlasnička struktura DIOKI-a bila nepodobno raspoređena za manipuliranje te međusobno neovisna, Ježić je na temelju informacija Krešimira Starčevića i na njegov prijedlog preko Ive Pukanića angžovao Hrvoja Petrača da za honorar od jednog miliona evra uveri Darka Ostoju iz Dom fonda da proda svoj udeo u DIOKI-u 51 odst odsto o što što je on odbijao. Istovreme Istovremeno no je Slavko Slavko Linić preuzeo preuzeo obvezu da će HFP i Krešimir Krešimir Starčević prodati prodati Ježiću samo 25 odsto vlasništva DIOKI-a kojim raspolažu u HFP.
Petrač Petr aču u su u slam slaman anju ju Os Osto toji jino nog g otpo otpora ra pomo pomogl glii I. Puka Pukanić nić i Šele Šelend ndić ić (uz (uz pret pretnj nje) e).. Istovremeno su Franjo Turek i Krešimir Starčević sugerisali Ostoji da je bolje da se ne konfrontira s Petračem. Ostoja je bio ključan za Ježića, jer je kao većinski vlasnik zastupao 3 fonda s ukupno 51 odsto vlasništva. Prve posredničke i uveravajuće razgovore s Ostojom obavio je po nalogu Petrača Ivo Pukanić koji mu je po Petračevom scenariju "objasnio" da je druga strana spremna ako on ne prihvati ponudu dizati automobile u vazduh, rezati uši, rasturiti brak i obitelj, ugroziti decu. Nakon Pukanića je s Ostojom razgovarao Šelendić te je Ostoja pristao na sastanak s Robertom Ježićem u Petračevom lokalu Cantineta. Na ručku u Cantineti je Ostoja Ostoja prihva prihvatio tio Ježićev Ježićevu u ponudu ponudu i obećao obećao prodat prodatii 51 odsto odsto vlasništva DIOKI-a", stoji u analitičkom pregledu Afere Hypo, iz novembra 2007. godine. Prema navodima iz obaveštajnog izveštaja o Aferi Hypo, nakon što je zbog istrage otmice sina Vladimira Vladimira Zagorca Zagorca Hrvoje Petrač napustio Hrvatsku, Hrvatsku, Ivo Sanader je zadužio Miomira Žužula za posredovanje između Ostoje i Ježića oko kupoprodaje dionica DIOKI-a.
18. Kriminalni raj Pukanićev Pukanićev kraj U Cantineti je između Ostoje i Ježića realizovano 4 sastanka i sve je dogovoreno oko prodaje. Tada je izbila afera s otmicom sina Vladimira Zagorca, a Petrač je napustio RH. Ostoja se počeo kolebati i savetovati s Franjom Turekom, no ubrzo je Ježić dobio ponudu od Miomira Žužula da će HDZ rešiti njegov problem i sa HFP i sa D. Ostojom te da je Ivo Sanader njega zadužio da to sve provede povoljno po Ježića. Ježića. Kada je došla Sanaderova Sanaderova vlada odmah su se oko DIOKI-a počeli kolebati, kolebati, pa je Sanader Sanader poslao poslao Žužula Žužula na dogovor s Ježićem da dogovori proviziju i gde će se uplatiti. Sastanak Ježić - Žužul održan je 1.maja 2004. godine u Trstu gde je i isplaćena provizija. Priču oko uloge Sanadera plasirao je u javnost Šelebaj koji je komentarisao da Sanaderu za sprovođenje operacije DIOKI u korist Ježića nije bio bitan I. Šuker već Andrija Hebrang koji je bio predsednik Nadzornog odbora HFP. Preko Hebranga je Ježić pokušao umanjiti vrednost DIOKI-a sa 520 miliona kuna što je iskazano u elaboratu kada su se odvajali od INE, ističući da je INA naduvala vrednost. Dana 19. aprila 2004. godine Robert Peša iz HFP i Darko Ostoja otputovali su u Moskvu gde su imali sastanak s Hrvojem Petračem, kojem je Ostoja tada sve ispričao oko pregovora s Ježićem i ulogom M. Žužula i Sanadera. Nakon 1. maja 2004. godine H. Petrač je u par navrata iz inostranstva nazivao R. Ježića i tražio isplatu svoje provizije izražavajući nezadovoljstvo nezadovoljstvo zbog zbog kašnjenja", kašnjenja", stoji u izveštaju iz novembra novembra 2007. godine. godine. Operacija DIOKI, tako je još jedna veza koja s jedne strane povezuje pokojnog Ivu Pukanića s Aferom Hypo, dok s druge strane s Pukanićem povezuje ne samo njegovog očito prijatelja Hrvoja Petrača, nego i Ivu Sanadera i Miomira Žužula. U operaciji Ježićevog preuzimanja vlasništva nad deonicama DIOKI-a, Pukanić je kao Petračev posrednik očito bio na suprotnoj strani strani od Sanadra i Žužula. Žužula. Dok je Petrač, Petrač, s jedne strane dogovorio dogovorio s Ježićem Ježićem da će mu odraditi preuzimanje preuzimanje deonica deonica od Ostoje, Ostoje, te kao posrednika Ostoji poslao Ivu Pukanića, Ivo Sanader je namerio, barem kako navodi ovaj izveštaj iz novembra 2007. godine zaraditi na ovom posredovanju pa je i sam ponudio Ježiću rešenje kupoprodaje deonica DIOKI-a, a za svog ličnog posrednika u pritiscima na Ostoju postavio je Miomira Žužula. Cenzurisani intervju u Nedeljnom Telegrafu Nakon što je novinar beogradskog Nedeljnog Telegrafa 23. jula 2009. godine razgovarao sa mnom o duvanskoj mafiji na Balkanu, redakcija Nedeljnog Telegrafa objavila je, u broju od 29. jula 2009. godine, samo prvi dio intervjua, dok je drugi nastavak, bez ikakvog objašnjenja - cenzurisan. Kolega koji je intervju radio, objasnio je kako se radi o pretnjama upućenima Nedeljnom Telegrafu , ali do danas redakcija nije dala službeno objašnjenje cenzurisanja ovog intervjua. Sadržaj ovog zabranjenog i cenzurisanog intervjua objavljujem u celosti. Redakcija Nedeljnog Telegrafa želi da objavi pravu pozadinu aktuelne faze balkanskog političko-kriminalnog politi čko-kriminalnog rata koji se trenutno medijskom municijom, u pauzama između korišćenja bojevih metaka i eksploziva. Molimo Vas da nam vašim odgovorima kao vrsni stručnjaci pomognete u otkrivanju balkanskog sindikata zločina i manipulacija. Najnovije pismo Ratka Kneževića u kome pljušte optužbe protiv Đukanovića i saradnike saradnike u švercu švercu cigareta, cigareta, pojavilo se naizgled bez ikakvog povoda i to u mediju koji je slovio za glasilo vlasti u Crnoj Gori. Šta je po
Vašem mišljenju, motiv naprasnog "napada hrabrosti i iskrenosti" Ratka Kneževića, ako je nedavno i italijansko pravosuđe odustalo odustalo od istrage Đukanovićevih Đukanovićevih poslova poslova 90-tih? Očito je da Knežević svojom pričom pokušava prekinuti trag duvanske mafije koji svakako vodi krijumčarskom, kriminalnom, organizacijskom dijagonalom od Rovinja, Zagreba do Podgorice, te svojim najnovijim izjavama pokušava izuzeti izuzeti sebe i svoje saradnike od odgovornosti odgovornosti za ubistvo ubistvo Ive Pukanića. Osim toga, Knežević Knežević možda šalje signal signal međunarod međunarodnim nim istražnim istražnim organima organima kako je voljan voljan u istrazi istrazi protiv protiv balkanske duvanske mafije i organizovanog organizovanog kriminala na Balkanu biti možda jedan od tzv. svedoka pokajnika, odnosno kako je navodno voljan progovoriti o kriminalnim spregama političkih politi čkih elita i kriminalnih organizacija na Balkanu. Međutim, moguće je i da Kneževićev intervju ima svrhu dezinformacija, pogotovo sada u trenutku kad nekoliko međunarodnih agencija, institucije Evropske unije, Interpol, ali i sigurnosne službe NATO saveza pokušavaju provesti sveobuhvatnu sveobuhvatnu istragu, a potom i akciju protiv organizovnih organizovnih kriminalnih skupina skupina na jugoistoku jugoistoku Europe. Dakle, iako se trenutno ne čini tako, Kneževićev nagli pokajnički intervju mogao bi zapravo biti medijska dimna bomba za odvraćanje pozornosti od događaja koji se trenutno odvijaju u balkanskom kriminalnom podzemlju, odnosno odno sno od projekta projekta stvaranja stvaranja jedne potpuno potpuno nove i drugačije drugačije organiza organizacije cije i arhitektu arhitekture re onog onogaa što nazivamo nazivamo balkanskom mafijom, a radi se o mreži povezanih i koordiniranih kriminalnih organizacija iz Hrvatske, BiH, Srbije, Crne Gore, sa Kosova, iz Makedonije, Albanije. Po meni meni se želi želi skren skrenuti uti poz pozorn ornost ost sa stvara stvaranja nja nov novee krimin kriminaln alnee arhite arhitektu kture re na Balka Balkanu nu pod kon kontro trolom lom krimin kriminaln alnog og klana klana Osman Osmani, i, kojem kojem je na čelu čelu Qazim Osmani zvani Felix , sa svojom braćom Burimom i Bashkimom Osmanijem, a koji su od prije nešto više od godinu dana pod svoju kontrolu potpuno stavili i balkansku duvansku duvansku mafiju, odnosno odnosno kriminalne poslove poslove krijumčarenja cigareta cigareta preko balkanskih balkanskih zemalja. Danas te poslove u potpunosti kontroliše upravo klan Osmani, koji u ovom trenutku svoje operacije koordinira iz Hrvatske, gdje je Qazimu i njegovoj braći ministar unutrašnjih poslova Tomislav Karamarko osigurao hrvatske dokumente i rešenja o dodeli hrvatskih državljanstava. državljanstava. Knežević Knežević očito želi skrenuti skrenuti pozo pozornost rnost sa tih procesa pod kontrolom kontrolom Osmanijevih Osmanijevih,, čime se očito za Felixovu Felixovu kriminalnu organizaciju kupuje vrijeme kako bi mogao dovršiti svoj projekt novog balkanskog kriminalnog poretka. Osim toga, i međunarodnim se istražiteljima i analitičarima barem na kratko skreće pozornost sa klana Osmani i njihovih poslova na Balkanu, i to baš u trenutku kada protiv Osmanijevih traje velika međunarodna istraga i pritisak na Hrvatsku da pokrene istrage i kaznene procese protiv Osmanijevih, odnosno da zbog veza sa Osmani Osmanijev jevima ima smeni smeni minist ministra ra polici policije je Tomisl Tomislav avaa Karam Karamark arka, a, usko usko pov povez ezano anogg s krimin kriminaln alnim im grupam grupama, a, organizacijama i klanovima. Knež Kn ežev ević ić je aktu aktuel eliz izov ovao ao prob proble lem m balk balkan ansk skee duva duvans nske ke mafi mafije je nepo neposr sred edno no nako nakonn što što je na sajt sajtuu Necenzurirano.com objavljen plan EU da se reši ovdašnje mafijaške hobotnice, hobotnice, ali i veza ex-premijera Sanadera s krijumčarenjem cigareta. Da li postoji ikakva veza između evropskog plana i lansiranja afere preko Kneževića? Ko je uopšte Knežević? Zanimljivo je zapravo da Knežević nigde ne spominje Osmanijeve i njihov projekt stvaranja velike kriminalne organizacije na Balkanu, sastavljene od gotovo svih važnijih kriminalnih grupa, organizacija i klanova. Napori međunarodnih agencija su trenutno, prema mojim informacijama, usmereni upravo na aktivnosti protiv projekta klana Osmani o stvaranju nove balkanske kriminalne arhitekture, stoga se čini kako Kneževićev intervju zapravo ima za svrhu odvraćanje pozornosti od Osmanijevih, kao što sam već rekao. Kako mi možemo znati da Knežević ovaj intervju nije planirao upravo sa ljudima od poverenja Qazima Osmanija Felixa. Naime, Felix je očito nezadovoljan nezadovoljan istraživanjem koje zadnjih nešto više od godinu dana o Osmanijevima objavljujemo na portalu Necenzurirano.com, te smo do sada uistinu vrlo detaljno razotkrili planove i aktivnosti klana Osmani na Balkanu, te se ta kriminalna organizacija upravo zbog analiza, članaka i istraživanja objavljenih na portalu Necenzurirano.com, našla pod lupom međunarodnih obaveštajnih agencija i institucija. Bilo je za očekivati o čekivati kako će Osmanijevi krenuti u medijsku kontraakciju, pa bi jedna od takvih akcija mogao biti i Kneževićev intervju. S druge strane izuzetno je zanimljivo da se trenutka objave Kneževićevog intervjua savršeno poklopio sa vremenom neposredno nakon sastanka Đukanović - Sanader u Podgorici, te Sanaderove ostavke nekoliko dana nakon toga, posebno ako znamo da je Sanader bio usko povezan s duvanskom mafijom, odnosno da je upravo njegova Vlada omogućila intenziviranje krijumčarskih aktivnosti duvanske mafije preko Hrvatske. Knežević je insajder insajder Nedavno sam objavio objavio istraživanje o tome kako je Sanader Sanader organizovao organizovao carinske službe u Hrvatskoj na način da to pogoduje krijumčarenju cigareta, osnivanjem fiktivne carinske ispostave u Kanfanaru, koja zapravo i prema
iskazima carinskih službenika, ali i prema upozorenjima nezavisnog sindikata carinika Hrvatske, služi isključivo organizovanom organizovanom kriminalu i švercu cigareta za balkansku duvansku mafiju. Dakle, Dakle, čak su i sindikaln sindikalnii predstavni predstavnici ci u hrvatskim hrvatskim carinskim carinskim službama službama upoz upozorava oravali li i upoz upozorava oravaju ju na blisku spregu Sanaderove Vlade sa balkanskom duvanskom mafijom i međunarodnim švercom cigareta. Vidite, Knežević niti u jednom delu svojeg intervjua ne navodi notornu činjenicu da sedište balkanske duvanske mafije nije u Crnoj Gori, nego u Hrvatskoj, i kroz tu Kneževićevu manipulaciju zapravo treba posmatrati svrhu njegovog intervjua. Naime, očito da u ovom trenutku afera koju izaziva Knežević ima za osnovni cilj skrenuti pozornost sa operacija duvanske mafije u Hrvatskoj, koju smo vrlo uspešno počeli razotkrivati u našim istraživanjima na portalu Necenzurirano.com. To je ujedno i veza između evropskog antimafijaškog plana za Balkan i lansiranja Kneževićevog intervjua. Naime, Knežćević svojim izjavama zapravo štiti centar balkanske duvanske mafije u Zagrebu i Rovinju, i pripadnike političke i poslovne elite u Hrvatskoj usko povezane s duvanskom mafijom i međunarodnim me đunarodnim švercom cigareta. Pre svega mislim na Antu Vlahovića, predsednika Uprave Adris grupe, bivšeg premijera Ivu Sanadera, ministra policije Tomislava Karamarka, šefa Ureda Predsednika Republike Amira Muharemija, Franju Lukovića, predsednika Uprave Zagrebačke banke, bivše premijere Nikicu Valentića, Franju Gregurića i Zlatka Matešu, te brojne druge u Hrvatskoj koji su bili ili jesu deo mreže povezane s balkanskom duvanskom mafijom. Kneževićev intervju dakle ima svrhu skretanja pozornosti od centra organizovanog kriminala u Hrvatskoj, čime se klanu Osmani osigurava potrebno vreme i tišina ti šina za dovršenje njihove kriminalne strategije za Balkan. Knežević je insajder. On je i danas očito na platnoj listi mafije, samo ne one za koju je radio donedavno, nego očito na platnoj listi Osmanijevih za koje odrađuje ovu svoju kampanju. Treba ipak reći da u Kneževićevom iskazu ima dosta istinitih podataka koje se može koristiti, ali i dosta podmetanja i lažnih podataka smišljenih kako kako bi se pozornost istražnih tela i međunarodnih institucija skrenula sa nove balkanske kriminalne arhitekture u nastajanju. Da li je aktuelna duvanska duvanska afera povezana povezana s ubistvom Ive Pukanića, Pukanića, s kojim je Knežević sarađivao? Kakva je veza postojala između njih dvojice, s obzirom da postoje tvrdnje da su funkcionisali kao ucenjivački tandem s nastupom: "Ukoliko ne platiš, upucaćemo te preko novina"? Narod kaže "o mrtvima sve najbolje", ali naši ljudi isto tako kažu "tko sa đavlom tikve sadi o glavu mu se razbiju". Tako nekako možemo oceniti i ulogu Ive Pukanića u razotkrivanju duvanske mafije. Baš kao što sada to čini Knežević, Pukanić je celo vreme pisao o duvanskoj mafiji u Crnoj Gori, a namerno je zaobilazio činjenice kako je sedište te mafije upravo u Hrvatskoj, i kako su Adris grupa , Tvornica duhana Rovinj i Tvornica duhana Zagreb dio mreže balkanske duvanske mafije. Dakle, očito je da je Pukanićevo istraživanje bilo selektivno, a time u konačnom imalo je za cilj istiskivanje Osmanijevih konkurenata iz duvanskog kriminalnog biznisa. Odnosno pogledajmo rezultat Pikanićevog istraživanja: ubijen je srbijanski premijer Đinđić, kojega je Pukanić u nastavcima napadao; Osmanijevi su preuzeli duvanski švercerski biznis na Balkanu; došlo je do restrukturiranja i reorganizacije balkanskog kriminalnog podzemlja, te integracije kriminalnih organizacija u Hrvatskoj, Srbiji, BiH, Crnoj Gori, Makedoniji, Albaniji i na Kosovu. Dakle, razloge Pukanićevog ubistva treba tražiti upravo u strategiji kriminalnog klana Osmani za stvaranje nove kriminalne infrastrukture na Balkanu. Njegovom ubistvu prethodilo je ubistvo mlade Ivane Hodak , uz pomoć kojeg je Tomislav Karamarko, dakle čovek klana Osmani, preuzeo punu kontrolu nad sigurnosnim sistemom u Hrvatskoj. Zapravo, možemo reći da je upravo Karamarko profitirao od ubistva Ivane Hodak. Bio je to okidač koji je omogućio klanu Osmani preuzimanje potpune kontrole nad obaveštajno policijskim sistem sistemom om u Hrvats Hrvatskoj koj,, što se savrš savršen enoo uklopi uklopilo lo u Osman Osmanije ijevv plan plan stvara stvaranja nja nov novee balkan balkanske ske krimin kriminaln alnee organizacije. Svojevremeno sam napisao kako je Pukanić začetnik medijskog reketa u Hrvatskoj, i on je doista često trgovao dokumentima i saznanjima do kojih bi došao, umesto da ih objavi. Teško je, naravno, sada o tome govoriti, kada je Pukanić mrtav, ali to su jednostavno činjenice. To je istina. Njegov Nacional više je funkcioniše kao medijski instrument jednog dela kriminalnog podzemlja u Hrvatskoj, umesto kao nezavisni medijski projekt. Njegova životna priča, zapravo, dovoljno dovoljno govori sama za sebe. Znatan dio novca koji je posedovao pribavio je sumnjivim finansijskim transakcijama, ucenom i reketom, pa i posuđivanjem, posuđivanjem, uglavnom od Ratka Kneževića, Nevena Baraća, Hrvoja Petrača i Vladimira Zagorca. Neke od pozajmica su bile delimično na granici iznude, ucene i reketa. Mnogi upravo Pukanića smatraju rodonačelnikom medijskog reketiranja u Hrvatskoj.
Stečeno bogatstvo Pukanić je investirao u kupovinu nekretnina i skupocenih automobila. Tako je bio vlasnik dva nova stana u Ilici i super luksuznog stana u Importanne Galeriji na zagrebačkom Iblerovom trgu, te kuće u središtu Zagreba koju je kupio neposredno pre ubistva. Nacional zlata vredan vredan Nedeljnik Nacional je pokrenula mala grupa novinara, deoničara ( Tonko Vulić, Željka Godeč, Ida Šagovac, Jasna Babić, Srećko Jurdana, Mladen Pleše, Denis Kuljiš, Maroje Mihovilović, Sina Karli, Ivo Pukanić i Nenad Polimac ) u novembru 1995. godine uz finansijsku pomoć nekih svojih veza a to su: Neven Barać, Dubrovačka banka - veza Mladen Pleše, Vojko Santrić, Enrico - veza Mladen Pleše, Davor Štern, INA - veza Mladen Pleše, Ivan Čermak , CRODUX - veza Mladen Pleše, Ivo Pukanić, Ante Vlahović, TDR - veza Mladen Pleše, Hrvoje Petrač - veza Ivo Pukanić, Vladimir Zagorac - veza Ivo Pukanić. Neven Barać je preko svoje off shore firme Resora iz Vaduza u Lihtenštajnu, 1995. godine i 22. novembra 1996. odobrio zagrebačkoj firmi Mediapress (koja je bila izdavač nedeljnika Nacional ) dva puta po 300 hiljada nemačkih maraka. Resora je sestrinska firma off shore kompanije Tenora, registrovane na istoj adresi, Kirhstrasse 39, u Vaduzu, a njezin formalni vlasnik je Baraćev sin Zdeslav kojega Pukanić poznaje još sa studija na istom fakultetu. Za protivuslugu Pukanić je dokazivao Baraćevu nevinost u aferi Dubrovačka banka, kao i njegovih firmi Mupera iz Vaduza i Chemotrade u Wiesbadenu. Nakon februara 1997. u Nacional je ušlo još oko 700 hiljada nemačkih maraka kredita dobijenog od Baraćeve firme Tanora. Tako je Pukanić postao vlasnik 59 odsto Nacionala. Jednako tako, 31.decembra 1997. godine Pukanić je počeo koristiti kredit Glumina banke u iznosu od 320 hiljade nemačkih maraka koji je odobren na vreme vreme od 20 godina godina uz kamatu kamatu tek šest posto. posto. U decembru decembru su Srećko Jurdana Jurdana i Pukanić Pukanić dobili i 470 hiljada hiljada nemačkih maraka stambenih kredita nakon što je poslovanje Nacionala prebacio u Glumina banku. Sve svoje kredite Ivo Pukanić nije morao vraćati. To su u stvari sponzorstva koja je većim delom on privatno iskoristio. Preko Baraća je Pukanić dobio od austrijske Hypo banke kredit za pokretanje lista Republika koji je do kraja izlaženja napravio gubitak od šest miliona nemačkih maraka. Garancije za kredite Pukaniću i Republici dala je Baraćeva off shore firma. Hypo banka je dala kredite i zbog toga što je Baraćeva Dubrovačka banka položila svojevremeno velike iznose obveznih depozita banke upravo na računima Hypo banke. Te efektive je Barać proneverio fiktivnim kreditima kreditima koje je davao svojem svojem sinu Zdeslavu, Ivi Pukaniću i drugima. Od kraja 1998. godine Pukanić je nakon političkog, a više policijskog pritiska vlasti i ostvarenih kontakata nastavio sa brzim bogaćenjem, što je vrlo vidljivo s obzirom na bliskost sa kriminalnim strukturama. Pukanić je uvek nalazio načina da diskretno, preko posrednika, zatraži određeni novčani iznos kako ne bi objavio kompromitujeće stvari. U tome je razvio svoj sastav specijalnih prijateljstava političko - novčarskog i mafijaško estradnog profila. Tako je početkom 2001. godine preko Anđelka Herjavca uzeo 50 hiljada nemačkih maraka od Hrvoja Vojvode kako ne bi objavio članak o samoubistvu deteta u čijoj blizini je bio Vojvodin sin. U ovoj kombinaciji je Vojvodi i Herjavcu pomogao lično i bivši šef SZUP-a Franjo Turek. Na sličan način Pukanić uzima novac od osoba iz političkog politi čkog i javnog života, a ucenjuje podatcima koje je dobio od Željka Bagića, bivšeg Mesićeva savetnika za nacionalnu sigurnost, kojem plaća takve informacije. Pukanić je pregovarao i sa Franjom Gregurićem i Hrvojem Šarinićem da im proda Nacional 1997. i 1998. godine za četiri miliona nemačkih maraka. Posao je propao. Nakon toga Kuljiševa grupa je uz pomoć Baraća to sprečila. Pukanić se proslavio i krađom novca kroz remitendu svojeg nedeljnika, gdje je izbegao plaćanje poreza, a dobit je išla njemu lično. U ovome mu je pomagalo preduzeće Tisak . Ono što je zajedničko većini njegovih veza jest da su uglavnom iz obaveštajne, bankarske i kriminalne strukture, te da je preko njih Pukanić ostvario ličnu finansijsku korist. Te veze su: Neven Barać, Ratko Knežević, Ratko Đokić, Hrvoje Petrač, Vladimir Zagorac, Žarko Peša, Zdravko Mamić, Denis Gudasić, Mitch Brajdić, Ivan Čermak, Mladen Vedriš, Ivan Zvonimir Zvonimir Čičak, Čičak, Vjeko Šafranić, Šafranić, Miroslav Miroslav Lilić, Ante Nobilo, Franjo Gregurić, Hrvoje Šarinić, Luka Rajić, Nikica Valentić, Ivica Todorić, Vlado Milanković, William Montgomery.
19. Istina o likvidaciji vlasnika Nacionala premrežena lažima Možete li nam nešto više reći o Pukanićevom ubistvu, jer se sada uglavnom sve svodi na priče "o mrtvima sve najbolje". Kako je on uopšte uopšte mogao da pokreće afere afere o opasnim ljudima, ako nije uživao nečiju nečiju zaštitu? Da li je i on bio glasnogovornik glasnogovornik neke od frakcija duvanske duvanske mafije? - Svi do sada poznati podaci i teorije ipak argumentima koji se iznose i informacijama koje dolaze iz policijskih izvora, upućuju na samo jednog mogućeg izvršitelja ovog brutalnog ubistva: na pripadnike kriminalnog klana Osmani.
Naime, sasvim je izvesno da su tokom tajnog julskog sastanka 2008. godine u Zagrebu, kada su se sa pripadnicima kriminalnog kriminalnog klana Osmani sastali sastali i najviši državni rukovodioci Stjepan Stjepan Mesić, Tomislav Karamarko Karamarko i Amir Muharemi, pripadnici klana Osmani doneli odluku o reorganizaciji balkanskog kriminalnog podzemlja, te redefi redefinis nisanj anjuu krimin kriminaln alnee arhite arhitektu kture re Balka Balkana, na, kojom kojom su prilik prilikom om odlučili odlučili i potpun potpunoo preuze preuzeti ti kon kontro trolu lu nad balkanskim kriminalnim kriminalnim i obaveštajnim podzemljem. podzemljem. Tome je dakako pogodovala i situacija oko nezavisnosti Kosova, te su tako u trenutku ovog tajnog sastanka, pripadnici klana Osmani preuzeli kontrolu nad kriminalnim organizacijama u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu, Kosovu, u Crnoj Gori, Makedoniji Makedoniji i Albaniji, Albaniji, čime je i formalno formalno započela započela izgradnja izgradnja jedinstve jedinstvene ne balkanske balkanske organi organizov zovane ane krimin kriminaln alnoo - oba obaveš veštaj tajne ne infras infrastru truktu kture, re, čvrsto čvrsto pov povez ezane ane sa međuna međunarod rodnim nim šverco švercom m droga droga,, duvanskih proizvoda, oružja, ljudi, te međunarodnim terorizmom. Ovakvim restrukturiranjem kriminalnog podzemlja pod vodstvom klana Osmani, možemo sasvim sigurno reći kako je početkom leta 2008. godine uspostavljen Novi balkanski poredak, kao novi organizovani kriminalni entitet povezan s međunarodnim organizovanim organizovanim kriminalom i međunarodnim terorizmom. Pukanić je Meta klana klana OSmani Glav Glavni ni cent centri ri ovog ovog krim krimin inal alno nogg pore poretk tkaa uspo uspost stav avlj ljen enii su upra upravo vo u Zagr Zagreb ebu, u, Podg Podgor oric icii i Prišt Prištin ini, i, sa mobilizacijskim i logističkim kriminalnim centrima klana Osmani na teritoriju Bosne i Hercegovine, te terenskim kriminalni kriminalnim m obav obavešta eštajnim jnim centrima čiji se koordinacijsk koordinacijskoo središte središte po svoj prilici planira smestiti u Istri, pod zaštitom i finansijskom paskom jedne od najmoćnijih hrvatskih kompanija Adris grupe, čvrsto čvrsto pov povez ezane ane sa balkanskom duvanskom duvanskom mafijom. mafijom. Dogovorom sa Adris grupom i crnogorskim klanovima, kriminalni klan Osmani dogovorio je preuzimanje stvarne kontrole nad balkanskom duvanskom mafijom, zbog čega je valjalo onemogućiti i daljnje procese kako sudske tako i medijske medijske napise o duva duvansko nskojj mafiji mafiji u balkansk balkanskim im državama, državama, te aferama aferama na bilo koji način povezanim povezanim sa međunarodnim švercom duvanskih proizvoda, proizvoda, koje je Pukanić povezivao sa crnogorskim političkim vrhom, ali je namern namernoo ili slučaj slučajno no propuš propuštao tao anali analizira zirati ti veze veze hrvats hrvatskog kog politič političkog kog vrha vrha i Adris grupe sa balkansk balkanskom om duvanskom mafijom. Činjenica je ipak bila kako je centar balkanske duvanske mafije u Zagrebu, odnosno Rovinju, a ne u Podgorici, koja služi isključivo kao podružnica zagrebačke centrale, koju nadzire i kojom na površini rukovodi Ante Vlahović, inače često spominjan tokom suđenja za ubistvo srbijanskog premijera Zorana Đinđića, kao jedan od mogućih naručitelja i učesnika u lancu naručitelja Đinđićeva ubistva. Kako su upravo započeli procesi reorganizacije duvanske mafije na Balkanu, te njihovog ulaska u nove poslove, posebno ulaska ulaska Adris grupe na iransko tržište uz posredovanje kriminalnog klana Osmani koji je za Adris grupu u Iranu osigurao svu logističku potporu, klanu Osmani jednostavno nije odgovaralo dalje medijsko i pravosudno bavljenje duvanskom duvanskom mafijom na Balkanu. Balkanu. Iz tog razloga je Pukanić, objektivno mogao postati meta klana Osmani, uz nepodeljenu potporu dela političke elite elite u Zagre Zagrebu bu i Podgor Podgorici ici,, koja koja je čvrsto čvrsto pov povez ezana ana sa balkan balkanski skim m krimin kriminaln alnim im podze podzemlj mljem, em, poseb posebno no na poslovima šverca šverca duvanskih proizvoda, proizvoda, droga i oružja. oružja. Zanimljivo je da se upravo s vremenom dolaska vodstva klana Osmani u Zagreb i Hrvatsku, poklapaju pokušaji prisiljavanja Slobodnog sindikata na odustajanje i povlačenje iz sudskih sporova protiv Tvornice duvana Rovinj, Tvornice Tvornice duvana duvana Zagreb Zagreb i Adris grupe, koji su se pritisci očitovali kako pritiscima prema vodstvu Slobodnog sindikata tako i pritiscima prema advokatu koji u sporovima protiv duvanske mafije i Adris grupe pravno zastupa Slobodni sindikat i radnike TDZ-a učlanjene u taj sindikat. Pukanić je, s druge strane, svojim napisima o duvanskoj mafiji u Crnoj Gori, inicirao istragu o tom delu ove balkanske mafije, a procesuiranje crnogorske podružnice balkanske duvanske mafije, svakako bi pre ili kasnije dovelo do centrale u Zagrebu i glavnih političkih pokrovitelja koji se kriju iza Ante Vlahovića, a koji je donedavno kontrolisao Franjo Gregurić. Tu dolazimo i do mogućeg neposrednog naručitelja ubistva Ive Pukanića od klana Osmani. Naime, Gregurićev klan je tokom zadnjih petnaestak godina u celosti kontrolisao balkansku duvansku mafiju, uz koju je usko bio vezan i šverc droga. Balkansk Balkanskaa duva duvanska nska mafija u Hrvatskoj Hrvatskoj je uspostav uspostavila ila finansijsk finansijskoo poslovni poslovni i proizvodn proizvodnii monopol, monopol, upravo upravo zahvaljujući privatizacijskom projektu kojeg su osmislili pripadnici Gregurićevog klana, a kojeg je provela upravo ratna Vlada Republike Hrvatske pod vodstvom šefa klana Franje Gregurića, koji je niti desetak godina prije preuzeo vodstvo nad tzv. Krajačićevim klanom, kojeg je vodio jedan od glavnih ljudi komunističkih tajnih služba Ivan Krajačić zvani Stevo. Pre nepune dve nedelje nedelje u tom je klanu klanu došlo došlo do novih promena. promena. Nakon više od dvadeset dvadeset godina koliko je klan vodio Franjo Gregurić, tzv. Gregurićev klan preuzeo je Tomislav Karamarko. To je, dakako, deo tajnog dogovora sa tajnih sastanaka Karamarka sa pripadnicima klana Osmani iz jula ove godine, te deo uspostave novog kriminalnog balkanskog poretka, odnosno deo projekta kriminalnog redefinisanja
Balkana u međunarodnom organizovanom kriminalu i međunarodnom terorizmu, o čemu je Necenzurirano.com već izveštavao. Crni prihodi Tomisl Tomislav av Karama Karamarko rko je zbog zbog svojih svojih veza veza sa klanom klanom Osmani Osmani preko preko Amira Amira Muhare Muharemij mija, a, koji koji je zbo zbogg tih kriminalnih veza udaljen sa diplomatske dužnosti u hrvatskoj misiji pri UN-u, bio idealan čovek za preuzimanje Gregurićevog klana , te njegovu reorganizaciju u sklopu novih odnosa unutar balkanskog kriminalnog podzemlja i nove centralizacija unutar Novog balkanskog poretka u kriminalnom i obaveštajnom podzemlju. Kriminalni klan Osmani stvaranjem haosa, planiranjem i izvršenjem ubistava Ivane Hodak i Ive Pukanića, zapravo, stvara poziciju za jačanje stvarnog uticaja i moći Tomislava Karamarka u hrvatskoj državnoj hijerarhiji, gdje se Karamarko Karamarko nako nakonn ovih nedela organiziov organiziovanog anog kriminala pojavljuje pojavljuje kao tobože nekakav nekakav "spasitelj" "spasitelj",, "stručnjak", „čovek koji može srediti situaciju u zemlji". U biti stvara se nedodirljiva pozicija moći za Tomislava Karamarka, kako bi se kriminalna reorganizacija balkanskog podzemlja i uspostava Novog balkanskog kriminalnog poretka mogla da se sprovede bez obračuna obra čuna političkih središta moći sa sa organizovanim organizovanim kriminalom i klanom Osmani. Osmani. Dok je Karamarko ministar i osoba na poziciji moći u Hrvatskoj, pripadnici kriminalnog klana Osmani u Hrvatskoj su na sigurnom. Uostalom upravo im je Karamarko osigurao hrvatske dokumente i državljanstva. Molimo Vas da nam date više detalja o akciji EU protiv balkanske mafije, koju je nedavno najavio sajt Necenzurirano. Necenzurirano. com. - U diplomatskim krugovima oko Evropske komisije, naime, smatraju kako su u Hrvatskoj pojedine državne institucije i dalje povezane s operacijama pranja novca preko poslovnih banaka u Hrvatskoj, ali još većim problemom smatraju činjenicu da Hrvatska i dalje predstavlja neku vrstu sigurne zone za pripadnike međunarodnog kriminalnog miljea, koji u svojim finansijskim i poslovnim operacijama u Hrvatskoj, obavljaju operacije pranja novca stečenog kriminalnim aktivnostima na području Evropske unije. Danas se smatra da je upravo Hrvatska središte operacija pranja novca međunarodnog organizovanog organizovanog kriminala, a posebno balkanske mafije, preko poslovnih banaka i tajnih računa, odnosno transakcija i fiktivnih poslova preko Hrvatske. U nedavnoj presudi Burimu i Bashkimu Osmaniju u Hamburgu, za organizovani organizovani kriminal, savezni je sudija naveo je kako kriminalni klan Osmani novac svoje kriminalne organizacije pere finansijskim operacijama i preko građevinskog biznisa u Hrvatskoj. Postojanje ovakve presude u Hrvatskoj je potpuno prećutano. Kod nas se Osmanijevi pokušavaju prikazati kao "ugledni poslovni ljudi iz Nemačke". Isto tako, pojedine zemlje članice EU upozoravaju u Briselu kako hrvatske vlasti nisu preduzele dovoljne korake na suzbijanju organizovanog krijumčarenja cigareta i nafte preko Hrvatske. Upravo suprotno, u pojedinim zemljama članicama EU smatraju kako su u organizovano krijumčarenje duvanskih proizvoda i nafte uključene i pojedine institucije vlasti, ili preduzeća u delimičnom vlasništvu države, ili državne institucije organizovano prikrivaju krijumčarenje cigareta i nafte, od čega se ostvaruje deo tzv. crnih prihoda u finansijskom sistemu Hrvatske, koji se potom pere kroz razne finansijske operacije preko hrvatskih banaka i investicija u Hrvatskoj. Tako u EU smatraju kako se upravo preko Hrvatske krijumčari sirijska nafta za crno tržište u EU, odnosno treće zemlje, a na što su višekratno, kako doznajemo, upozoravali Sanaderovu Sanaderovu vladu. Jednako tako, upravo Hrvatsku smatraju glavnim uporištem tzv. duvanske mafije, o čemu se u nekoliko zemalja članica EU vodila ili se trenutno vode istrage, vezano uz organizovano krijumčarenje duvanskih proizvoda preko Hrvatske u zemlje članice Evropske unije. Iako je Evropska komisija u nekoliko navrata od Banskih dvora ultimativno zahtevala donošenje zakonskih i drugih mera za sređivanje odnosa u sektoru proizvodnje i trgovine cigaretama u Hrvatskoj, te su tražili da se na temelju temelju poka pokazate zatelja lja i saznanja saznanja utvrđenih u zemljama zemljama članicama članicama EU, posebno posebno u Italiji Italiji i Sloveniji Sloveniji,, sankcion sankcionišu išu osobe odgovorne za organizovano krijumčarenje cigareta, a koje su blisko povezane s Adris grupom u Rovinju, Sanaderova vlada po tom pitanju nije preduzela nikakve mere. Upravo suprotno, kako smatraju u Evropskoj komisiji, pojedine državne institucije poput Ministarstva finansija koje koje izdaje izdaje tzv. tzv. duv duvans anske ke markic markicee za cigare cigarete, te, učestv učestvova ovale le su u organ organizo izovan vanom om krijumča krijumčaren renju ju duv duvans anskih kih proizvoda, a što argumentiraju činjenicom da su u mnogim slučajevima zaplene krijumčarenih cigareta, krijum krijumčar čareni eni duv duvans anski ki proizv proizvodi odi bili bili origin originaln alnii proizv proizvodi odi Adris grupe, ozn označe ačeni ni origin originaln alnim im markic markicama ama Ministarstva finansija Republike Hrvatske. Fingirana nemoć U mnogim zemljama članicama Evropske unije smatraju kako hrvatske vlasti nisu u stanju pokrenuti ozbiljnije mere i akcije na suzbijanju krijumčarenja duvanskih proizvoda, te smatraju kako su pojedini političari u vlasti i
pojedine institucije vlasti, poput carine, policije, poreskih kancelarija, direktno povezane s krijumčarenjem cigareta i kako zapravo predstavljaju dio sistem organizovanog organizovanog krijumčarenja duvanskih proizvoda. Sanadera su nedvosmisleno, kako navodi naš sagovornik, upozorili kako ne vide stvarnu volju kod hrvatskih vlasti vlasti za suzbi suzbijan janje je krijum krijumčar čarenj enjaa cigare cigareta ta i nafte nafte preko preko Hrvats Hrvatske, ke, zbo zbogg čega čega smatra smatraju ju kak kakoo do kon konkre kretni tnihh rezultata treba pričekati s daljim pregovorima Brisela i Zagreba. U svojim službenim izveštajima Intrepol , ali i druge međunarodne policijske i obaveštajno sigurnosne agencije, upozorile su kako glavnina heroina za ilegalno narko tržište u Evropskoj uniji dolazi upravo preko Hrvatske. U Evropskoj komisiji, pod pritiskom pojedinih zemalja članica EU, ovaj problem krijumčarenja heroina preko Hrvatske smatraju posebno sigurnosno osetljivim za EU i njezine zemlje članice, te ne vide dovoljno ozbiljne rezultate hrvatskih vlasti, policijskih i obaveštajno sigurnosnih agencija, na suzbijanju krijumčarenja heroina preko Hrvatske. Štaviše, Štaviše, smatraju smatraju kako mnogi pripadnici pripadnici policije, policije, te bezbednosni bezbednosnihh i obav obaveštajni eštajnihh služba služba u Hrvatskoj Hrvatskoj i sami učestvuju učestvuju u organizo organizovano vanom m krijumčaren krijumčarenju ju heroina heroina preko preko Hrvatske, Hrvatske, te kako hrvatske vlasti mnogim mnogim šefovima šefovima heroin heroinski skihh krimin kriminaln alnih ih organi organiza zacij cijaa osigu osigurav ravaju aju zaštit zaštitu, u, na način način da su mnogi mnogi od njih njih dob dobili ili hrvats hrvatsko ko držav državlja ljanst nstvo, vo, te su od kaznen kaznenog og progo progona na u zemlj zemljama ama članic članicam amaa EU pob pobeg egli li na terito teritorij rijuu Hrvats Hrvatske ke,, čiji čiji su državljani postali u sumnjivim i netransparentnim netransparentnim postupcima dodele hrvatskih državljanstava. Naglašava se kako i mnogi pripadnici narko kriminalnog miljea u zemljama Evropske unije borave kao hrvatski državljani, sa hrvatskim dokumentima, te kako postoje osnovane sumnje i indikatori da su državljanstva dr žavljanstva Hrvatske ti pripadnici kriminalnog podzemlja dobili u sprezi organizovanog kriminala i pojedinih visokih funkcionera vlasti ili u sprezi organizovanog kriminala sa pojedinim institucijama u Hrvatskoj. Krijumčarenje heroina preko Hrvatske za zemlje Evropske unije, indikator je Brisel i dalje uske povezanosti institucija vlasti u Hrvatskoj s organizovanim kriminalnim podzemljem, a smatra se da je sigurnosni, policijski i obaveštajni sistema Hrvatske jednostavno premrežen ljudima povezanima s kriminalnim podzemljem, što za EU svakako predstavlja ozbiljan sigurnosni problem. Hrvatska je danas problem u regiji, i to je ono što svi izbegavaju priznati. Činjenica je da se danas organizovanim kriminalnim podzemljem u regiji upravlja baš iz Hrvatske, i da novi balkanski kriminalni poredak nastaje pod organizacijskom organizacijskom palicom kriminalnog klana Osmani, koji je svoje sedište od jula 2008. godine preselio upravo u Hrvatsku. Činjenica je da duvanska i heroinska mafija kao i organizacije za šverc ljudi danas operišu preko organizacijskih centara koji se nalaze u Hrvatskoj. Drugim riječima, na kriminalnoj karti Balkana, Hrvatska ima središnju poziciju. Razgovarao: Boris Subašić Lažni svedoci svedoci Dokume Dok ument nt kojeg kojeg posedu posedujem jem,, ozn označe ačenn ozn oznak akom om "vrlo "vrlo tajno" tajno",, dok dokaz azuje uje kak kakoo je ključn ključnii svedok svedok Tomisl Tomislava ava Karamarka Karamarka u slučaju slučaju ubistva ubistva Ive Pukanića, Pukanića, bez kojeg kojeg bi podizanje podizanje optužnice optužnice protiv protiv Slobodana Slobodana Đurovića Đurovića bilo gotovo nemoguće, Ratko Knežević, od 1999. do 2002. godine bio pod istragom kako hrvatskih istra žnih tela, tako i Interpola, zbog međunarodnog krijumčarenja cigareta i pripadnosti krijumčarskom lancu cigareta u kojem je učestvovao i Hrvoje Petrač. Činjenica da je jedan od ključnih Karamarkovih svedoka u istrazi ubistva Ive Pukanića pripadnik duvanskog kriminalnog miljea, te je i sam bio pod istragom zbog međunarodnog šverca cigareta, ozbiljno dovodi u pitanje ne samo iskaz Ratka Kneževića, nego i motive njegovog svedočenja. Kako me u međuvremenu Knežević tužio za klevetu, te u jednom postupku već izgubio sud protiv mene (sudija me oslobodio Kneževićeve optužbe za klevetu), pred Opštinskim kaznenim sudom u Zagrebu ovaj je dokument odlukom suda postao i dokaz verodostojnosti mojih navoda u ta dva sudska postupka. Dokument Ministarstva unutrašnji poslova, Sektora kriminalističke policije, označen brojem 511-19-10/2-VT78/99, od 26.februar 2002. godine, jasno identifikuje Ratka Kneževića kao pripadnika krijumčarskog lanca duvanskim proizvodima, čija je jedna od glavnih karika i Hrvoje Petrač, a koja se krijumčarska mreža našla pod istragom istragom Sektora Sektora kriminalistič kriminalističke ke policije policije Policijske Policijske uprave zagrebačk zagrebačke, e, i to po nalogu nalogu Županijsko Županijskogg državnog državnog tužilaštva u Zagrebu broj TAJ-6/99, od 10. maj 2001. godine. "Sekto "Sektorr krimin kriminali alistič stičke ke polici policije, je, Polici Policijsk jskee uprave uprave zagreb zagrebačke ačke,, na temelj temeljuu zahte zahteva va Župani Županijsk jskog og državn državnog og tužilaštva u Zagrebu, broj TAJ-6/99 od 10. maj 2001. godine, prikuplja podatke i saznanja u vezi međunarodnog krijumčarenja cigareta. Za sada raspolažemo podacima da je u krijumčarski lanac uključen velik broj osoba iz evropskih i van evropskih zemalja, ali i s područja Republike Hrvatske, a jedna od glavnih karika u lancu je Hrvoje Petrač, iz Zagreba, Bosanska 30", stoji u dokumentu MUP-a, od 26. februara 2002. godine, označenim "vrlo tajno". Prema Prema sadrža sadržaju ju ovo ovogg dok dokume umenta nta,, očigle očigledno dno je kako kako je Sektor Sektor krimin kriminali alistič stičke ke polici policije je Polici Policijsk jskee uprave uprave zagrebačke, do saznanja o učestvovanju Ratka Kneževića u međunarodnom lancu za krijumčarenje cigareta,
došao istragom nad Hrvojem Petračem i primenom tzv. posebnih istražne mera u odnosu na Petrača, vezano uz njegovu povezanost s međunarodnim švercom cigareta. "Krajem 1999. i prvom polovinom 2000. godine, nad Petračem su od strane ovog Sektora, a na temelju Članka 180. Zakona o kaznenom postupku, provedene posebne istražne mere, pomoću kojih se došlo do većeg broja podataka o osobama, državama, prevoznim sredstvima, telefonima, krijumčarskim putevima, sastancima, zaplenam zaplenamaa i drugim drugim segmentim segmentimaa krijumčarsk krijumčarskog og lanca u koji je uključen uključen Petrač", navodi se u "vrlo tajnom" tajnom" operativnom izveštaju Sektora kriminalističke policije Policijske uprave zagrebačke. Primen Primenom om ovih ovih istraž istražnih nih mera mera nad Petrač Petračem, em, radom radom Sektor Sektoraa krimin kriminali alistič stičke ke polici policije je Polici Policijsk jskee uprave uprave zagr zagreb ebač ačke ke,, utvr utvrđe đena na je veza veza Hrvoj Hrvojaa Petra Petrača ča sa Ratk Ratkom om Kn Knež ežev ević ićem em,, te Kn Knež ežev ević ićev evoo učes učestv tvov ovan anje je u međunarodnom lancu krijumčarenja duvanskih proizvoda, čiji je pripadnik, prema dokumentu koje posedujem bio i sam Petrač. "Radi provere raspoloživih saznanja i prikupljanja novih, ukazala se potreba ostvarivanja saradnje sa organima policija drugih zemalja, kako bi se prikupili relevantni i provereni podaci za pokretanje kvalitetne kriminalisti čke obrade u RH, te procesuiranje svih osoba za koje se osnovano sumnja da su uključeni u navedeni međunarodni krijumčarski lanac", navodi se u operativnom izveštaju MUP-a, od 26. februara 2002. godine, kojim su od ureda Interpola Interpola Grčke, Španije, Španije, Holandije Holandije,, Turske, Turske, Francusk Francuske, e, Egipta, Egipta, Velike Velike Britanije Britanije i Severne Severne Irske, Irske, tadašnje SR Jugoslavije, Malezije, Italije, Nemačke, Bugarske, Austrije, Izraela, Malte, SAD-a i Rusije, iz MUP-a Hrvatske tražili operativnu saradnju na otkrivanju međunarodne krijumčarske mreže za šverc cigareta, s kojom su povezani Hrvoje Petrač i Ratko Knežević.
20. Sigurnosna obaveštajna agencija lažirala dokaze Nameće se logičnim logičnim pitanje, je li od samog početka Sigurnosno Sigurnosno obaveštajna obaveštajna agencija u komunikaciji komunikaciji sa Robertom Matanićem, zapravo, pripremala ovakvu verziju slučaja ubistva Ive Pukanića, kako bi se postigao željeni cilj, da se istr istrag agaa makn maknee što što dalj daljee iz Hrva Hrvats tske ke,, da se spre spreči či rasp raspra rava va o mogu mogući ćim m moti motivi vima ma ubis ubistv tvaa i mogu mogući ćim m naručiteljima i organizatorima. organizatorima. "Kod nas u SOA-i bilo je jasno odmah, neposredno nakon ubistva da se istraga želi usmeravati na taj način da se ne ispituje previše ko je mogući naručitelj i organizator iz Hrvatske. Takva verzija niti u jednom trenutku nije dolazila u obzir", tvrdi moj izvor. Matanićev zadnji iskaz pred Županijskim sudom u Zagrebu, svakako je ozbiljno otvorio pitanje Matanićeve saradnje i komunikacije sa Sigurnosno obaveštajnom obaveštajnom agencijom, kao bitnim aspektom celog Slučaja Pukanić. Dokazi Matanićeve komunikacije sa SOA-om, očito su vrlo osetljivi i za samu istragu, kao i za kasniji sudski postupak, odnosno odnosno podjednako podjednako za SOA-u, kao i za MUP, policiju, Državno, Državno, USKOK, istražni istražni sud, ali i Županijski Županijski sud u Zagrebu pa i sudije Vrhovnog suda koji dok pišem ovu knjigu odlučuju u žalbenom postupku nakon prvostepene presude presude u Slučaju Pukanić. Pukanić. Detalji osetljive prirode odnosa SOA-e sa Matanićem, Matanićem, i opširniji dokazi o vezi Matanića sa SOA-om nisu se našli u spisu istrage, kako se ne bi postavilo pitanje umešanosti SOA-e u stvaranju konstrukcije rešenja Slučaja Pukanić. Međutim, upravo na odnosu Matanić - SOA, celi bi Slučaj Pukanić, barem ova službena verzija iz USKOK-ove optužnice i kasnije prvostepena presuda, temeljene na konstrukciji izvorno nastaloj u SOA-i, mogao jednostavno "pasti u vodu", ili i bez obzira na ishod drugostepenog sudskog postupka - ceo bi slučaj mogao ostati trajno kompromitovan u očima javnosti. Nakon iskaza kojeg je okrivljeni Robert Matanić, optužen za ubistvo Ive Pukanića, dao pred sudskim većem Županijskog suda u Zagrebu, dana 3. februara 2010. godine, nema nikakve sumnje o tome kako je celom istragom iz senke manipulisala Sigurnosno obaveštajna agencija (SOA), odnosno kako je službena verzija ubistva Ive Pukanića, verzija iz optužnice protiv Matanića i drugih, rezultat falsifikovanja i manipulacija iza kojih stoji upravo SOA. Cela Cela je istrag istragaa vođ vođena ena sa jednim jednim jedini jedinim m ciljem ciljem;; kak kakoo bi se potvrd potvrdila ila lažna lažna verzij verzijaa Pukani Pukaniće ćevog vog ubistv ubistvaa fabrikovana u SOA-i, te kako bi se prikrili stvarni naručitelji, organizatori i izvršitelji ubistva. Lažni iskaz Roberta Matanića bio je potreban Sigurnosno obaveštajnoj agenciji kako bi zaustavila istragu u Hrvatskoj i s tragova u Hrvatskoj, istragu preusmerila prema lažnim konstrukcijama o Slobodanu Đuroviću i Sretenu Jociću. Sve ukazuje na to kako je upravo SOA učinila sve kako bi prikrila trag do Pukaniću "bliskih ljudi iz Zagreba" koji su naručitelji njegovog ubistva. Daleko od Hrvatske Hrvatske Matanićev iskaz predstavlja jedan u nizu važnih dokaza o umešanosti SOA-e u Slučaj Pukanić, ma koliko mediji i novinari u Hrvatskoj u svojim izveštaima s početka suđenja za Pukanićevo ubistvo pokušali prikriti i ignorirati upravo tu činjenicu. Činjenicu da je SOA umešana u prikrivanje stvarnih naručitelja i organizatora ubistva Ive Pukanića.
Prvo, neposredno nakon hapšenja Robert Matanić pristao je na saradnju s policijom i USKOK-om, te je dobrovoljno otpustio svog advokata i uz prisustvo drugog advokata policiji dao iskaz o svim svojim saznanjima vezano za ubistvo Ive Pukanića. Nesporno je kako u tom svojem prvom iskazu, Matanić ni na koji način nije dovodio u vezu s Pukanićevim ubistvom niti Slobodana Đurovića, ni Sretena Jocića. Naprotiv, njih u prvom iskazu Matanić skoro da nije niti spominjao, te je iz njegovog iskaza datog policiji 30. oktobra 2008. godine jasno kako nije raspolagao nikakvim detaljnim informacijama o naručiteljima i organizatorima Pukanićevog Pukanićevog ubistva. Ono što je Matanić rekao policiji u svom iskazu od 30. oktobra 2008. godine nije, međutim, bilo niti blizu dovoljno kako bi se potvrdila verzija ubistva Ive Pukanića, koju je pripremila Sigurnosno obaveštajna obaveštajna agencija. Za SOA-inu verziju Slučaja Pukanić, jednostavno je bilo nužno da Matanić da iskaz kojim bi povezao s Pukanićevim ubistvom Slobodana Đurovića, a posledično i Sretena Jocića. Jedino tom verzijom Pukanićevog ubistva, SOA i Tomislav Karamarko mogli su biti apsolutno sigurni kako će istraga Slučaja Pukanić biti preusmerena dovoljno daleko iz Hrvatske, odnosno od političkih, obaveštajnih, kriminalnih i finansijskih moćnika u Hrvatskoj koji se kriju iza narudžbe Pukanićevog ubistva. Dakle, postojao je zaključak u SOA-i, kako je istragu potrebno udaljiti iz Hrvatske, u čemu im prvi iskaz Roberta Matanića nije značajnije pomogao. Štoviš Štoviše, e, svojim svojim prvim prvim iskazo iskazom m dan danim im u Sektor Sektoruu krimin kriminali alisti stičke čke polici policije je polici policijsk jskee uprav upravee zagre zagrebač bačke, ke, uz prisustvo njegovog tadašnjeg Zvonimira Zebeca, Matanić je tvrdio potpuno suprotno, nego što je tvrdio nakon pritisaka iz Sigurnosno Sigurnosno obaveštajne obaveštajne agencije. "Prili "Prilikom kom tih nek nekoli oliko ko sledeć sledećih ih susre susreta, ta, a prije prije samog samog dog događ ađaja aja 23.10. 23.10.200 2008. 8. god godine ine upitao upitao sam Željka Željka (Milovanovića, op.a.) da li to ima kakve veze s onim događajem od prije dok sam se ja još nalazio u Bugarskoj i o kojem slučaju sam čitao u novinama u Bugarskoj, na što mi je Željko odgovorio da sam jako dobro shvatio o čemu se radi i tom mi je prilikom rekao da on jako dobro poznaje osobu koja je prvi puta pokušala ubiti Ivu Pukanića, da istoga zna kao dobrog momka ali mu nije bilo jasno kako je mogao promašiti. Isto tako nešto pre predmetnog događaja u jednom sam trenutku Željka upitao zašto se to dešava, od kuda takav interes za tu osobu, na što mi je Željko rekao da je to naručeno od njemu (Pukaniću, op.a.) bliskih ljudi iz Zagreba, a preko određenog čoveka u Beogradu, ali mi tom prilikom nije hteo spomenuti osobu iz Zagreba, niti osobu iz Beograda, iako sam shvatio da ih Željko poznaje", stoji u iskazu Roberta Matanića policiji 30. novembra 2008. godine. U tom iskazu, Matanić ni na koji način ne dovodi u vezu Pukanićevo ubistvo sa Slobodanom Đurovićem i Milenkom Kuzmanovićem. Kuzmanovićem. Naprotiv, obzirom da je već već pristao na saradnju saradnju s istražiteljima policije i USKOK-a, USKOK-a, Matanić je i na okolnost okolnost svog susreta s Đurovićem i Kuzmanovićem dao iskaz potpuno različit od kasnijeg iskaza od 22. decembra 2008. godine, za koji je priznao da je lažno iskazivao zbog pritisaka SOA-e. "Nadalje navodim da sam dana 28. i 29.10. 2008. godine u više navrata komunicirao putem mobilnih telefona s osobom iz Republike Srbije, grada Beograda, Milenkom Kuzmanovićem kojom prilikom smo se dogovorili da se dana 29.10.2008. godine oko 18 sati sastanemo na teritoriju RH, u blizini granice s Republikom Srbijom kako bi ja Milenku Kuzmanoviću predao fotokopiju svojih ličnih dokumenata, kao i potpisao punomoć advokatu koji bi na teritoriju Republike Srbije izdejstvovao brisanje zabrane ulaska u Republiku Srbiju, međutim nisam dočekao Milenka Kuzmanovića obzirom da sam ranije uhapšen na benzinskoj stanici Spačva zajedno sa svojim bratićem Lukom i Slobodanom Đurovićem. Isto tako putem telefona dogovorio sam se sa srpskim državljaninom Đurović Slobodanom da se i sa njim sastanem pradi razgovora oko pozajmice od 30.000 eura koje bi mi Đurović pozajmio kao kapara za kupovinu stana u Zagrebu, međutim, tom sam prilikom ja, bratić Luka Matanić i Slobodan Đurović uhapšeni od strane policije te privedeni u službene prostorije PUZ-a", navodi Matanić u svom iskazu policiji, policiji, dana 30. oktobra 2008. godine. Rupa u službenoj službenoj verziji Pritom Pritom dug dugog ogodi odišnj šnjii istraž istražite itelji lji u srbija srbijansk nskoj oj i hrvats hrvatskoj koj krimin kriminali alisti stičko čkojj polici policiji ji vide vide nekol nekoliko iko ozbil ozbiljni jnihh nelogičnosti, koje dovode u pitanje službenu verziju Pukanićevog ubistva. Naime, upravo Matanićev iskaz uveliko dokazuje kako se ne može raditi o zločinačkoj organizaciji koja je organizovana sa ciljem izvršenja ubistva Ive Pukanića. Kada bi službena verzija Pukanićevog ubistva bila istinita, u tom slučaju zvuči potpuno neverovatno da bi se Slobodan Đurović nakon Pukanićevog ubistva, u trenutku kada je pokrenuta međunarodna istraga o ubistvu i potraga za Pukanićevim ubicama, čuo telefonom, i to putem mobilnog sa navodnim saučesnikom saučesnikom u izvršenju ubistva Robertom Matanićem. Da se stvarno radilo o organizaciji koja je izvela Pukanićevo ubistvo, izvršitelji i navodni "mozak" operacije ne bi se nakon ubistva Ive Pukanića čuli svojim mobilnim telefonima i dogovarali detalje daljeg postupanja.
Svi kriminalistički stručnjaci jednostavno se slažu da su takve greške kod postupanja kriminalnih organizacija, posebno u tako tako visokoprofilnim slučajevima slučajevima kao što je Pukanićevo ubistvo, ubistvo, ne bi bile moguće. moguće. Dakle, već sama činjenica da se Đurović danima nakon ubistva javljao na svoj mobilni, na pozive Roberta Matanića, dovodi u sumnju službenu verziju slučaja, odnosno upućuje na činjenicu da Slobodan Đurović s ubistvom Ive Pukanića jednostavno nije imao ništa. Druga bitna činjenica je sam dolazak Slobodana Đurovića na teritoriju Republike Hrvatske, nedelju dana nakon Pukanićevog ubistva. Naime, iskusni kriminalistički kriminalistički istražitelji upozoravaju upozoravaju me uporno na činjenicu činjenicu koja doista doista "bode u oči". Da li bi navodni šef kriminalne organizacije, i navodni "mozak" operacije Pukanićevog ubistva, bio toliko glup i naivan da pređe granicu i uđe na teritoriju Republike Hrvatske, samo nekoliko dana nakon izvršenog ubistva, i u tren trenut utku ku kada kada je u toku toku među međuna naro rodn dnaa istr istrag agaa u tom tom sluč slučaj ajuu i među međuna naro rodn dnaa potr potrag agaa za naru naruči čite telji ljima ma,, organizatorima i počiniteljima kaznenog dela. Upućeni tvrde da je na bilo koji način Đurović bio umešan u slučaj ubistva Ive Pukanića, da isti ne bi nikada napravio takvu pogrešku i došao na teritoriju Hrvatske sastati se s navodnim izvršiteljima ubistva. Dugogodišnji hrvatski i srbijanski kriminalisti jednostavno ne veruju da bi Đurović napravio takvu grešku, tačnije da bi došao u Hrvatsku sastati se s Matanićem da je na bilo koji način bio umešan u izvršenje Pukanićevog ubistva. Moji Moji sagovo sagovorni rnici ci tvrde tvrde kak kakoo takav takav scena scenarijo rijo,, koji koji proizl proizlazi azi iz služb službene ene verzij verzijee slučaj slučaja, a, jednos jednostav tavno no zvuči zvuči prenaivno. Sadrža Sadržajj istraž istražnog nog spisa, spisa, zapra zapravo, vo, dok dokaz azuje uje kak kakoo su i pripad pripadnic nicii Minist Ministars arstva tva unu unutra trašnj šnjih ih poslo poslova, va, nak nakon on Đurovićevog hapšenja i sami bili svesni tih "rupa" u verziji koja bi s organizacijom ubistva povezivala Slobodana Đurovića. Upravo zbog toga što protiv Đurovića nije bilo nikakvih konkretnih dokaza, "Kardinal" je uhapšen pod sumnjom na počinjena kaznenog dela pomaganja izvršiteljima kaznenog dela u begu, jer mu se iz konteksta njegovog susreta s Matanićem na odmorištu Spačva eventualno to kazneno delo moglo staviti na teret. Drugim rečima, nakon što su uhapšeni, te dovedeni na saslušanje u sedište zagrebačke kriminalističke policije, Matanić je pristao da sarađuje s policijom i dati im podatke o Pukanićevom ubistvu kojima je raspolagao iz posrednih i neposrednih saznanja, uglavnom iz druženja sa Bojanom Gudurićem i Željkom Milovanovićem, međutim, u pogledu Slobodana Đurovića, Matanić policiji tokom saslušanja nije mogao pružiti nikakve dokaze o umešanosti Đurovića u ubistvo Ive Pukanića. To potvrđuje i Matanićev iskaz pred Županijskim sudom u Zagrebu, dana 3. februaa 2010. godine. "Odmah po hapšenju ja sam otpustio svog tadašnjeg dugogodišnjeg advokata Zorana Pilipovića, jer nisam poslušao njegov njegov savet koji mi je i tada tada govorio da bi me me se moglo izigrati izigrati ako pristanem na saradnju. saradnju. Meni je tada Tihomir Kralj preneo poruku Mladena Bajića da se moj status u ovom predmetu može promeniti i da mogu dobiti status svedoka, ukoliko iznesem sumnje i svoja saznanja u pogledu osoba koje su upletene i odgovorne u činjenju kaznenih dela. O tome su mi govorili i ostali nadležni, Goran Krznarić, Pejo Božić, ali i moj advokat Zebec koji mi je govorio da dobro sarađuje s USKOK-om i da će mi izdejstvovati taj status. Neistinita priča Odmah na početku i u policiji i kod istražnog sudije, ja sam sve nadležne upoznao sa svojim saznanjima o ulozi Željka Milovanovića i Bojana Gudurića pri čemu sam spomenuo i trgovinu oružjem. Moj advokat Zebec je sve prenosio USKOK-u i davao mi upute što da činim, sugerisao da dam još informacija pa sam ja tako složio priču u jednom opširnom pismu, neistinitu priču za USKOK na osnovu svojih sumnji i predao sam to pismo svom advokatu Zebecu u kojem sam naveo moguće naručitelje ubistva i to Stanka Subotića, Vladimira Zagorca, Sretena Jocića i Slobodana Đurovića. Nakon toga s mojim advokatom Zebecom Zebecom došao mi je Cvitan koji mi je rekao da ako takav iskaz dam na sudu da ću svakako dobiti status svedoka, što sam ja i učinio", tvrdio je pred sudskim većem Županijsko Županijskogg suda u Zagrebu, dana 3. februara 2010. godine optuženi Robert Matanić. Je li advokat Zvonimir Zebec, zapravo, nakon početne komunikacije telefonom i elektronskom poštom između Matanića i Sigurnosno obaveštajne agencije, agencije, bio taj koji je u Matanićevo ime nastavio komunikaciju sa SOA-om i je li Zebec Mataniću prenosio instrukcije iz Sigurnosno obaveštajne agencije o tomu kakav iskaz treba dati kako bi mu se osigurao status svedoka svedoka pokajnika. Ovo pitanje svakako ostaje otvorenim, posebno iz razloga što je Matanić u iskazu pred Županijskim sudom u Zagrebu već priznao komunikaciju i određene dogovore sa Sigurnosno obaveštajnom agencijom, te bi bilo logično zaključiti kako je Robert Matanić nakon što je uhapšen i pritvoren detalje o svojim dogovorima s predstavnicima SOA-e SOA-e ispričao i svojem svojem tadašnjem advokatu advokatu Zvonimiru Zebecu. Zebecu.
Stoga bi bilo logično za očekivati, posebno jer Matanić i u svojem iskazu od 3. februara 2010. godine potvrđuje umešanost SOA-e u njegovo davanje lažnog iskaza, kako je njegova komunikacija sa Sigurnosno obaveštajnom agencijom, nakon hapšenja nastavljena uz posredovanje advokat Zebeca. Detalji koje sam doznao o istrazi upućuju kako je upravo advokat Zebec bio ključna karika u nagovaranju Roberta Matanića na davanje lažnog iskaza, nakon kojeg je došlo do proširenja optužnog predloga u odnosu na Slobodana Đurovića. Tako, zapravo, zakulisna događanja u istrazi dokazuju u celosti Matanićeve tvrdnje. Iako dopis koji je advokat Zvonimir Zebec nosi datum 19. decembra 2008. godine (petak), uručeni pečat USKOK-a dokazuje kako je to Zebecovo pismo USKOK-u uručeno lično tek 22. decembra 2008. godine (ponedeljak). U dopisu kojega je, dakle, tek 22. decembra 2008. godine, Zebec predao USKOK-u, Matanićev advokat navodi kako Robert Matanić želi da dopuni svoje ranije iskaze, čak tri ranija iskaza (prvi iskaz policiji od 30.10.2008.; zatim iskaz istražnom sudiji Borisu Ivančiću od 31.10.2008.; te iskaz istražnoj sudiji Jadranki Mandušić, od 21.11.2008.), a prema iskazu samog Matanića, u prilogu tom pismu USKOK-u Zebec je priložio i lično pismo Roberta Matanića. To lično Matanićevo pismo, međutim, ne nalazi se u istražnom spisu, te je do danas ostala nepoznanica što je tačno u tom pismu koje je Dinku Cvitanu preneo Zvonimir Zebec napisao optuženi Matanić. Ali svakako postoje Zebecovi advokatski dopisi Cvitanu i USKOK-u koji dokazuju postojanje komunikacije i pregovora, o kojima je na sudu govorio i sam Matanić. Remetinac Ono što je, međutim, poznato, jest činjenica kako tog istog dana, odmah po dobijanju pisma Matanićeva advokat Zebeca, zamenik direktora USKOK-a Slobodan Šašić podnosi zahtev istražnoj sudiji Erni Dražančić u kojem traži dozvolu za hitan razgovor direktora USKOK-a Dinka Cvitana sa Robertom Matanićem u zagrebačkom okružnom zatvoru. Iako je dio ovakve procedure, kako navode dobro upućeni izvori, da podnosilac ovakvog zahteva mora istražnom sudiji detaljno obrazložiti na koje okolnosti traži razgovor s osumnjičenim, kako ne bi bila povređena i prava Matanića, ali i prava drugih na obranu, sudija Dražančić, kako doznajemo od izvora bliskih istrazi, nije tražila takvo uobičajeno objašnjenje od Cvitana i USKOK-a, nego je po hitnom postupku, bez da su o tome bili obavešteni drugi advokati obrane odobrila Cvitanu razgovor sa Matanićem. Tog istog ponedeljka, 22. decembra 2008. godine, dakle samo nekoliko sati nakon što je Zebec predao USKOK-u svoje pismo, Dinko Cvitan i Zvonimir Zebec razgovarali su u zagrebačkom zatvoru sa Robertom Matanićem. Prema mojim izvorima iz Remetinca, razgovor Cvitana, Zebeca i Matanića trajao je oko dvadesetak minuta, i što je potpuno neuobičajeno za praksu zagrebačkog zagrebačkog zatvora, bez ikakvog nadzora pravosudne policije, tako da praktično ne postoje postoje svedoci ovog ovog razgovora u Remetincu. Čuvari koji su iz hodnika ispred prostorije za razgovore s advokatima povremeno gledali izvana u prostoriju, kažu kako su Cvitan i Matanić komunicirali vrlo prijateljski i kako je govor tela odavao utisak nekakvih dogovora trojice sagovornika. Matanić se, kako doznajem iz Remetinca, nakon razgovora sa Cvitanom pohvalio kako je "sve dogovorio sa direktorom USKOK-a". Odmah po povratku Dinka Cvitana iz Remetinca, Slobodan Šašić ponovno odlazi sudiji Erni Dražančić i na ruke, kakoo to dok kak dokaz azuje uje i sadrža sadržajj spisa spisa,, ozn oznako akom m "ne "nepos posred redno" no",, predaj predajee zahtev zahtev USKOKUSKOK-aa kojim kojim traži traži pon ponovn ovnoo ispitivanje Roberta Matanića pred istražnim sudijom. Ponovno, potpuno neuobičajeno, i do sada praktično neviđeno u praksi Istražnog centra Županijskog suda u Zagrebu, istražna sudija Erna Dražančić hitno usvaja ovaj zahtev USKOK-a i za isti dan, ponedeljak, 22. decembar 2008. godine, u 13.10 sati, zakazuje ponovno ispitivanje Roberta Matanića. Međuti Međutim, m, o ovo ovom m izvanr izvanredn ednom om istraž istražnom nom ročišt ročištuu sudija sudija Dražan Dražančić čić,, očito očito u dog dogovo ovoru ru s USKOKUSKOK-om om nije nije obavestila niti jednog drugog advokata ostalih osumnjičenih u istrazi Pukanićevog ubistva, pa niti advokate Slobodana Đurovića, što je posebno zanimljivo jer je iz istražnog spisa jasno vidljivo kako je Matanić pozvan na ponovno ispitivanje ispitivanje upravo kako bi bi se odlučilo o istražnom istražnom zahtevu za za Slobodana Đurovića. Đurovića. Drugim riječima, sudija Dražančić imala je obavezu u istražnom ročištu da obavesti i na ročište pozove advokate osumnjičenog Đurovića, ali i drugih osumnjičenih u postupku. Ipak, iz samo njoj poznatih razloga to nije učinila.
21. Laži Matanića sakrile ubice Pukanića Tako je, tog ponedjeljka, 22. decembra 2008. godine, u 13i10 sati u Istražnom centru Županijskog suda u Zagre Zagrebu, bu, pred pred istraž istražnom nom sudij sudijom om Ernom Ernom Draža Dražanči nčić, ć, direkt direktoro orom m USKOKUSKOK-aa Dinkom Dinkom Cvitan Cvitanom om i njegov njegovim im
zamenikom Slobodanom Šašićem, te advokatom Zvonimirom Zebecom, započelo ponovno ispitivanje, četvrto po redu, osumnjičenog Roberta Matanića. Dakle, Dakle, sastav sastav prisutnih na ročištu ročištu bio je takav takav da nije imao tko postavlj postavljati ati suvišna suvišna pitanja, pitanja, kao na primer primer zašto zašto nakon tri dana iskaza Matanić najednom mijenja svoja tri do sada dana iskaza i u ovom četvrtom iznosi potpuno nove navode koje do sada nije iznosio; o čemu su u tajnosti u zagrebačkom zatvoru razgovarali Cvitan, Zebec i Matanić; što je Zebec dogovarao sa USKOK-om, i tome slično. Niko od drugih advokata angažovanih angažovanih na odbrani u ovom postupku nije imao priliku da učestvuje u ovom prelomnom istražnom ročištu na kojem je Matanić izneo navodno krunska saznanja o slučaju, te se od toga trenutka nadalje cela konstrukcija slučaja Pukanić oslanjao upravo na ovaj, četvrti po redu, a kako je i sam priznao lažni iskaz iskaz Roberta Matanića, Matanića, kojeg je dao pod pod pritiskom svojeg advokata advokata i USKOK-a. USKOK-a. Maskiranje tragova tragova ubistva Naime, USKOK je jednostavno pod svaku cenu morao nagovoriti Matanića na lažno svedočenje 22. decembra 2008. godine, te je od ključnog značenja za celu konstrukciju Slučaja Pukanić bilo to da Matanić da iskaz u kojem će teretiti Slobodana Đurovića za učestvovanje u ubistvu Ive Pukanića, naprosto iz razloga što bi po dotadašnjim dokazi dok azima ma,, Đurovi Đuroviću ću 29. decemb decembra ra 200 2008. 8. god godine ine istek istekao ao maksim maksimaln alnii dvo dvome meseč sečni ni pritvo pritvorr za kaznen kaznenoo delo delo pomaganja u begu izvršiteljima kaznenog dela, te bi se bez Matanićevog lažnog iskaza Slobodan Đurović 29. decembra 2008. godine našao na slobodi. To bi, dakak dakako, o, značil značiloo kraj kraj SOA-in SOA-inee kon konstr strukc ukcije ije Sluča Slučaja ja Pukani Pukanić, ć, odn odnosn osnoo kon konstr strukc ukcije ije o srbija srbijansk nskim im naručiocima i organizatorima, jednostavno bi „pale u vodu". Matanićev iskaz praktički u zadnji tren spasao je Karamarkovu verziju Slučaja Pukanić. U ponedjeljak, 22. decembra 2008. godine, u 18 i 40 sati na temelju novog Matanićevog iskaza, zamenik direktora USKOK-a Slobodan Šašić, traži od sudije Dražančić, neposrednim podneskom, proširenje istrage u odnosu na osumnjičenog Slobodana Đurovića. Nakon izvanrednog i najverovatnije nezakonitog saslušanja Roberta Matanića, te večernjeg podneska Slobodana Šašića, sudija Dražančić već 23. decembra 2008. godine saziva novo istražno ročište na kojem ispituje Slobodana Đurovića, sada na okolnosti novog Matanićevog iskaza, te odmah po završetku ovog saslušanja, istog dana, u utorak, 23. decembra 2008. godine, istražna sudija donosi rješenje o proširenju istrage protiv Slobodana Đurovića za kazneno delo ubistva, te se istovremeno donosi odluka o novom pritvoru za Slobodana Đurovića, kako bi se sprečilo njegovo puštanje na slobodu 29. decembra 2008. godine. Iako je tokom Đurovićevog ispitivanja, kako doznajemo, odbrana zahtevala suočavanje Roberta Matanića i Slobodana Đurovića, taj je dokazni predlog odbrane odbijen, kao i ispitivanje Roberta Matanića na istražnom ročištu pred advokatima Slobodana Đurovića, te je istovremeno odbijen i zahtev odbrane za telekomunikacijsko veštačenje, veštačenje, koji je predlog kasnije ipak prihvatila sudiji Ivana Kršul, odlukom o dokaznim predlozima odbrane na ročištu pred Županijskim sudom u Zagrebu, dana 4. februara 2010. godine. Robert Matanić u svojem je iskazu od 3. februara 2010. godine ipak dao naznake kako se u slučaju njegovog ključnog iskaza od 22. decembra 2008. godine, na kojem se praktički temelji cela konstrukcija optužnice, radi o nezakonitom i lažnom iskazu, na koji su ga prisilili njegov tadašnji advokat Zvonimir Zebec i predstavnici USKOK-a. „U jednom trenutku trenutku meni je advokat Zebec rekao da bih trebao trebao svedočiti svedočiti i protiv protiv Sretena Sretena Jocića i to po uputi i nalogu USKOK-a, a kako sam ranije iskazivao u pogledu i u vezi Slobodana Đurovića, jer bi mi to pomoglo da se reši moj status o čemu sam već prethodno govorio. Mogu reći da se osjećam jadno i bijedno zato jer sam dopustio da me se izigra, da me se nagovori da pristanem na iskaz ne govoreći istinu već ono što se od mene željelo čuti kao i onako kako se od mene tražilo", tvrdio je Matanić Matanić pred sudskim sudskim vijećem Županijskog Županijskog suda u Zagrebu, Zagrebu, u odno odnosu su na njegov iskaz od 22. decembar decembar 2008. godine, na kojem se praktički temelji celi Slučaj Pukanić, onakav kakav je javnosti kao „gotovu stvar" mesecima prikazivao osobno osobno Tomislav Karamarko, Karamarko, tvrdeći kako je za njega „taj slučaj slučaj rešen". Iskazi Roberta Matanića u slučaju ubistva Ive Pukanića, zapravo, predstavljaju najbolji dokaz kako je službena verzija Slučaja Pukanić za koju je Tomislav Karamarko celo vreme trajanja sudskog postupka javno ponavljao i govorio kako je „rešena stvar" obična montaža i konstrukcija nastala u Sigurnosno obaveštajnoj agenciji. Celi Karamarkov slučaj temelji se isključivo na lažnom iskazu Roberta Matanića od 22. decembar 2008. godine, kojeg demantuju čak tri ranija r anija Matanićeva iskaza, kao i sadržaj Matanićeve obrane pred Županijskim sudom u Zagrebu, dana 3. februara 2010. godine. „Nakon svega što sam doživio jasno mi je da nikoga ne zanima ubojstvo Ive Pukanića, istina o tome niti pravda, a da sam u celoj toj priči ispao ovca, a sve u dobroj veri i nameri verujući da će se ovaj slučaj razrešiti i da se istina želi utvrditi bez obzira što bi to dovelo zasigurno do još većeg skandala", rekao je Matanić 3. februar 2010. godine pred sudskim većem Županijskog suda u Zagrebu.
Nesporno je, naime, naime, upravo to kako je Robert Robert Matanić od samog samog trenutka hapšenja hapšenja pristao na saradnju s policijom i istražiteljima, te je pristao policiji dati svoj iskaz u prisustvu advokata Zvonimira Zebeca, a o svim njemu poznatim okolnostima okolnostima i činjenicama u slučaju slučaju ubistva Ive Pukanića. Zidanje lažnih iskaza iskaza Zanimljivo je da, iako policija tvrdi suprotno, te iako Tomislav Karamarko tvrdi kako su do saznanja o navodnoj povezanosti povezanosti Željka Milovanovića i Bojana Gudurića sa Pukanićevim ubistvom, došli višednevnom višednevnom istragom i kriminalističkom obradom, činjenice iz istražnog spisa govore upravo suprotno. Iz dokumenata istražnog spisa više je nego očito kako je cela konstrukcija službene verzije Slučaja Pukanić složena i montirana tek nakon prvog iskaza Roberta Matanića pripadnicima kriminalističke policije, dana 30. oktobra 2008. godine, te tek u tom iskazu policija prvi puta doznaje o navodnoj povezanosti povezanosti Željka Milovanovića i Bojana Gudurića s ubistvom Ive Pukanića. „Dolaskom u Zagreb nakon nekog vremena putem telefona javio mi se Miloš Peruničić koji me je tom prilikom zamolio da pomognem Bojanu Guduroviću koji je u to vreme razmišljao da sa suprugom i detetom preseli u Hrvatsku, u okolicu Karlovca kod njenih roditelja, pritom navodeći da bi Bojan želeo trenirati borilačke veštine i da ga upoznam s određenim ljudima i uvedem u određene sportske klubove, a kako mi je i sam Bojan rekao, da bi istovremeno izbegao izdržavanje zatvorske kazne u Republici Srbiji zbog meni nepoznatog kaznenog dela. Nakon kratkog vremena ne znam tačno o koliko se dana radi putem telefona na jedan od mojih mobilnih telefona kojem se ne sećam pozivnog broja kontaktirao me Bojan i rekao da bi došao u Zagreb, na što sam mu ja rekao r ekao da ću mu pomoći koliko budem mogao i da može doći u Zagreb. Tako je on nakon par dana redovnom autobusnom linijom došao u Zagreb gde sam ga na autobuskoj stanici dočekao i odvezao kod sebe u stan jer u tome trenutku nije imao iznajmljen stan u kojem bi stanovao. Nedugo nakon što sam pomogao Bojanu i smestio ga kod sebe u Zagrebu preko Miloša Peruničića sa mnom je stupio u kontakt i Željko Milovanović kojem sam se osećao dužnim za pomoć koju mi je pružio u Srbiji dok sam se nalazio u zatvoru te sam mu obećao da će nekoliko dana moći spavati kod mene dok se ne snađe za stanovanje. Ne znam tačno tačno na koji način je Željko Željko došao u Zagreb, Zagreb, ali zasigurno zasigurno znam da je u R Hrvatsku ušao ilegalno. Dolaskom Željka Milovanovića i njegovim stalnim druženjem sa Bojanom Gudurovićem shvatio sam da su u Zagreb došli i radi nekih drugih meni nepoznatih razloga, a ne samo radi sporta i eventualnog druženja sa mnom ili selidbe Bojana sa suprugom i detetom k njenim roditeljima u okolicu Karlovca te sam iz toga zaključio da su njih dvojica u Hrvatsku došli i zbog nekog drugog razloga", navodi Robert Matanić u svojem prvom iskazu od 30. oktobra 2008, koji je dao u Sektoru kriminalističke policije Policijske uprave zagrebačke. Upravo je Matanić u svojem prvom iskazu policijskim istražiteljima, nakon što je pristao na punu saradnju, opisao i detalje oko toga kako su Mafalani i on pomogli Milovanoviću i Guduriću u pronalaženju stana kojeg su ova dvojica unajmili za stanovanje, u samom centru Zagreba. Tačnije, i taj detalj koji predstavlja jedan od ključnih poveznih elemenata USKOK-ove optužnice policiji je vrlo detaljno, još u svojem iskazu od 30. oktobra 2008. godine opisao upravo Robert Matanić, što jasno upućuje kako su i najbitniji detalji optužnice i Karamarkove konstrukcije Slučaja Pukanić nastali na jednom Matanićevom iskazu, na šta je SOA, očito naknadnim intervencijama nagovorila Matanića da tek četvrtim iskazom nadogradi priču kojom je s ubistvom, lažno kako je to i priznao pred Županijskim sudom u Zagrebu, povezao Slobodana Đurovića, Milenka Kuzmanovića i Sretena Jocića. „Kako sam i obećao da ću im pomoći u svakom pogledu pa i u pronalaženju stana putem oglasa nazvao sam više osoba te sam, a i zajedno sa Željkom i Bojanom proveravao više stanova na području Zagreba koji su se meni tada činili prikladnim za njihovo stanovanje, ali njih dvojica nisu se mogli nikako usuglasiti oko stana te smo tek nakon nekog vremena preko mog prijatelja Amira Mafalanija pronašli stan u centru Zagreba, na raskrsnici Petrinjske i Jurišićeve ulice. U navedeni stan odveo ih je lično Amir Mafalani i tom prilikom su pristali da isti unajme za stanovanje i koliko se sećam, mislim da je Bojan stan unajmio na svoje ime i prezime ali nisam siguran da li na lažno ime i prezime ili pravo. Nije mi poznato na koji vremenski rok su unajmili stan ali mi je poznato i to da su prilikom traženja stana insistirali Željko i Bojan, da stan bude što bliže centru grada, ne navodeći mi pri tome razloge takvoga odabira. Tada Željka i Bojana nisam vodio u stan ali sam nakon nekog vremena i sam u dva navrata bio u stanu kod Željka i Bojana i navedeni stan znam gde se nalazi. Za transport od od tačke „A" do tačke „B" Tokom povremenog druženja sa Željkom i Bojanom na području grada Zagreba u jednom trenutku Željko je mene pitao da li mu mogu nabaviti nekakvo lično vozilo ili da li ga mogu povezati sa određenom osobom ili osobama koje se bave autima na području grada Zagreba i koje bi mu mogle u tome pomoći, pritom navodeći da
mu nije bitno da li je vozilo registrovano ili ne, ili da li je vozilo regularno ili ne, misleći pritom i na ukradena vozila s područja Zagreba", stoji u Matanićevom iskazu od 30. oktobra 2008. godine. „Kako u tome trenutku nisam nikoga osobno poznavao sa područja grada Zagreba ko se bavi sa autima, prilikom jedne posete zajedno zajedno sa mojim prijateljem Amirom Mafalani jednoj privatnoj privatnoj auto limarskoj i auto mehaničarskoj radionici na području Zagorja kod osobe po prezimenu Horvat, kod istoga smo sreli osobu s kojom me je upoznao Amir Mafalani, a koji mi se predstavio kao Žak Velimir, pri tome govoreći da je čuo za mene i da me poznaje, te mi se ponudio da mu se slobodno obratim ako mi zatreba bilo što u vezi automobila. Obzirom da mi se prethodno Željko Milovanović obratio sa zamolbom za eventualno pronalaženje neregularnog auta, putem svojeg mobilnog telefona pozivnog broja 095/9108513 kontaktirao sam Žak Velimira čiji broj telefona imam memorisan u svom mobilnom telefonu marke „Motorola V8", da li ima kakav auto za jednog mog prijatelja i tom prilikom mi je on rekao da ima jedan automobil marke „Opel Corsa", bele boje, stariji model, koji je na sebi imao zagrebačke reg. tablic nepoznatog mi broja, te sam Žak Velimira i Željka Milovanovića međusobno upoznao gdje smo se svi zajedno sreli na parkiralištu u blizini pizzerie „Baschiera 2" na Horvaćanskoj cesti, cesti, gdje je Žak Velimir Velimir Željku Željku ponudio napred opisani opisani automobil, automobil, na koji je Željko Željko odmah odmah pristao, pristao, jer mu je Žak Velimir rekao da je auto sa papirima ispravan, a koliko je meni poznato auto je registriran r egistriran na jedno preduzeće sa područja Zagreba, koje preduzeće nije prijavilo njegov nestanak. Nakon što su njih dvojica dogovorili preuzimanje automobila, Željko je zamolio Žaka da isti lično odveze u zapadni dio centra grada Zagreba, u blizini Britanskog trga, što je isti i učinio i vozilo odvezao do jedne meni nepoznate ulice gde ga je parkirao u neposrednoj blizini meni nepoznate banke, dok smo se ja i Željko vozili iza njega, a nakon što smo došli do odredišta ja i Žak smo pomislili i komentarisali da Željko vrlo veroatno priprema pljačku navedene banke, a naknadno sam iz novina saznao da se nedaleko od mesta gdje je Željko tražio da Žak parkira vozilo, nalazi stan novinara Ive Pukanića", opisao je u svojem iskazu od 30.10.2008. godine Matanić Milovanovićevu Milovanovićevu kupovinu navedenog automobila. Prema vlastitom priznanju, Robert Matanić posredovao je i u nabavci skutera kojim je izvršeno ubistvo, za koju su ga uslugu prema njegovim tvrdnjama iz prvog iskaza danog policiji odmah po hapšenju, zamolili Željko Milovanović i Bojan Gudurić. „Isto tako tokom razgovora sa Željkom i Bojanom isti su tražili da im pribavim motocikl i da li znam da neko prodaje motocikl ne navodeći pri tome koju marku, kubikažu ili bilo što drugo vezano za motocikl, takođe ne navodeći ni razlog zbog kojeg su tražili da im pribavim takav motorcikl. S obzirom da i ja vozim motore i ljubitelj sam istih bilo mi je lakše pronaći i raspitati se kod svojih poznanika da li netko prodaje motore, te sam između ostalog prilikom jedne posete restoranu „Europa" čiji je vlasnik moj prijatelj Vedran Rodić, a koji je takođe ljubitelj motora i bavi se kupoprodajom istih, istog upitao da li mu je poznato da neko prodaje motor na što mi je on preporučio jednog svog poznanika poznanika koji se bavi prodajom rabljenih i novih motora, a sa područja je Novog Zagreba, naselje Dugave. Tom prilikom rekao mi je da se isti zove Tomica ili Tihomir te mi je dao njegov broj mobilnog kojeg se trenutno ne sećam ali ga imam memorisanog u jednom od svojih mobilnih pod nazivom „Dugave Moto" ili slično. Nakon toga ja sam putem svog mobilnog nazvao taj broj te sam se raspitao kod te osobe rekavši mu da sam broj dobio od Vedrana, a kojom prilikom mi je on rekao da ima veći broj raznih motora među kojima i motor s četiri točka, a i manje skutere, a kojom prilikom sam ga ja pitao da li ima kakav jeftiniji motor koji bi bio za mojeg prijatelja i kojemu nije bitna registracija i osiguranje na što mi je on odgovorio da ima upravo jedan takav skuter kineski ili tajvanski međutim ne sećam se o kojoj se marci radi, ali je bio plavo sive boje. Nakon toga ja sam mu rekao da ću se čuti sa svojim prijateljem koji traži motor i da ću mu se javiti. Navedeno sam preneo Željku te mu rekao da ima jedna osoba koja prodaje skuter za 500 evra, ali da bi ga trebalo prethodno videti i ukoliko se njemu svidi da ga uzme. Potom smo ja i Željko otišli u naselje Dugave prethodno se dogovorivši telefonom sa osobom po imenu Tomica ili Tihomir gde smo se sastali sa istim koji je tom prilikom Željku i meni pokazao skuter i kada je Željko utvrdio da mu skuter odgovara toj osobi je isplatio 500 evra. Tom prilikom je Željko kupio i zaštitu protiv krađe motora koja se stavlja na točak u predelu diska ili vilice motora, a koju je dodatno platio 300 do 400 evra. Takođe navodim da je prodavatelj Tomica ili Tihomir prilikom prodaje skutera rekao da isti nema papire, da preko godinu dana nije registrovan, da je promenio pet do šest vlasnika i da bi mu to eventualno mogao biti problem međutim Željko je rekao da to njemu nije problem te da pitam prodavaca da li bi njemu bio problem kada bi taj motor bio prijavljen kao ukraden ili zaplenjen od strane policije, na što je prodavac rekao da to njega nije briga i da to njemu nije problem", stoji u Matanićevom iskazu od 30. oktobra 2008. godine. „Nakon kupovine skutera Željko me zamolio da ga otpratim do centra grada od kuda bi on znao dalje sam, a ja sam ga tom prilikom pratio u svom vozilu marke „Renault Megane", tamno plave boje, zagrebačkih reg. onaka nepoznatog mi broja, vozeći se ispred njega te smo se također dovezli u jednu ulicu u blizinu zapadnog kolodvora tj. blizinu banke gde smo prethodno u blizini parkirali i „Opel Corsu".
Također navodim da sam Željka tom prilikom pitao za što mu točno treba motor i vozilo „Opel Corsa", na što mi je Željko odgovorio da mu treba za transport od točke „A" do točke „B", međutim nisam ga pitao gdje bi bila točka „A" i točka „B". Na postavljen mi pitanje da li sam nakon toga još kada video motor i „Opel Corsu" navodim da mislim da nisam više video iste, te sam Željka naknadno pitao da li je koristio motor i vozilo i da li su mu bili od koristi na što mi je rekao da na nečemu rade ali mi nije rekao na čemu rade već mi je na svom mobilnom telefonu marke „Nokia N96" na displeju napisao „NA PUKIJU" i pitao me što ne znaš o kome se radi, a ja sam mu rekao da stvarno ne znam o kome se radi i da mi ne pada na pamet o kome bi se moglo raditi a on mi se nasmijao i rekao „Nema veze možda i bolje da ne znaš, ču će se i videti", tvrdio je u svojem prvom iskazu policiji Robert Matanić. Vero Ve rodo dost stoj ojno nost st ovog ovog iska iskaza za koji koji je uz pris prisus ustv tvoo svog svog advo advoka kata ta Zvon Zvonim imir iraa Zebe Zebeca ca dao dao zagr zagreb ebač ačko kojj kriminalističkoj policiji, dana 30. oktobra 2008. godine, Robert Matanić potvrdio je i u svojem iskazu pred sudskim većem Županijskog suda u Zagrebu, dana 3. februara 2010. godine.
22. Krunski svedok kriminalnog dosijea Nakon što je Robert Matanić na ročištu pred županijskim sudom u Zagrebu, dana 3. februara 2010. godine priznao kako je pod pritiskom USKOK-a, SOA-e i policije, te na nagovor svojeg bivšeg advokata Zvonimira Zebeca, 22. decembra 2008. godine istražnoj sudiji Erni Dražančić dao lažni iskaz u pogledu svojih navodnih saznanja o ubistvu Ive Pukanića, USKOK se nalazi u ozbiljnoj opasnosti da i drugi iskaz, kriminalca kojem su dali status krunskog svedoka, Tomislava Marjanovića, sudsko veće pod predsedavanjem sudije Ivane Kršul izdvoji iz spisa kao nezakonit dokaz. Izuzimanjem Marjanovićevih iskaza kao nezakonitog mogla se potpuno urušiti uru šiti USKOK-ova verzija Pukanićevog ubistva, čega su bili svesni i Karamarko, i DORH, USKOK, ali i samo sudsko veće koje je odlučivalo o ovom predlogu obrane. obrane. Advokati i pravni stručnjaci upoznati sa Slučajem Pukanić i okolnostima pod kojima je Marjanović dao svoj iskaz u aprilu 2009. godine, upozoravaju kako postoji realna mogućnost da je iskaz ovog krunskog svedoka, zapravo, nezakonit dokaz. Osim toga, podeblji kriminalni dosje Tomislava Marjanovića, izgleda kao dovoljan motiv zbog kojega bi ovaj bio spreman u dogovoru s USKOK-om dati lažni iskaz u Slučaju Pukanić. Zašto su USKOK i Državno tužilaštvo prilikom davanja statusa krunskog svedoka Marjanoviću sakrili podatke o njegovom kriminalnom dosjeu i kaznenim delima zbog kojih su protiv njega u toku kazneni postupci pred hrvatskim sudovima. Nezakoniti dokaz dokaz Na činjenicu da se u slučaju iskaza krunskog svedoka Tomislava Marjanovića radi o nezakonitom dokazu upozor upo zorio io je sudsko sudsko veće veće žup župan anijs ijskog kog suda suda u Zagre Zagrebu, bu, pod podnes neskom kom od 3. februa februara ra 201 2010. 0. god godine ine i advok advokat at Slobodana đurovića željko žganjer, koji je posebnim podneskom,"Zahtevom za izdvajanje nezakonitih dokaza", zatražio od sudskog veća da Marjanovićev iskaz izdvoji iz sudskog spisa III K-US-66/09, u Slučaju Pukanić. Tačnije ovim je podneskom predloženo da se iz spisa izdvoje: Rješenje veća županijskog suda u Zagrebu od 10. aprila 2009. godine poslovni broj IX II-Kv-US-29/09-2, Kio US-51/08 i zapisnik o saslušanju svedoka Tomislava Marjanovića od 10. aprila 2009. godine poslovni broj V Kio-US-51/08. "Osporavan "Osporavanim im rešenjem rešenjem veća županijskog županijskog suda u Zagrebu Zagrebu prihvaćen prihvaćen je zahtev zahtev Glavnog Glavnog državnog advokata advokata Republike Hrvatske od 10. aprila 2009. godine br. OGR-36/09, da se kao krunski svedok ispita Tomislav Marjanović u ovom kaznenom postupku protiv Roberta Matanića i drugih zbog kaznenih dela iz članka 333. st. 4 i dr. KZ. U obrazloženju rešenja se navodi, citiramo: "... Uvidom u spis utvrđeno je da je protiv Tomislava Marjanovića PU zagrebačka, Odeljenja za organizovani kriminal od 10. aprila 2009. godine, broj 511-19-12/2-27/3_k-1175/08 podneo kaznenu prijavu zbog počinjenog kaznenog dela - udruživanja za počinjenje kaznenih dela iz čl. 333. st. 4. KZ. Kako postoje okolnosti na temelju kojih se prema Kaznenom zakonu prema Tomislavu Marjanoviću, kao pripadniku zločinačke organizacije, kazna može ublažiti, te kako takođe postoji odnos između težine kaznenog dela koje je počinio i važnosti njegovog iskaza za otkrivanje i dokazivanje kaznenih dela i počinitelja zločinačke organi organiza zacij cije, e, a ne postoj postojii ni jedna jedna oko okolno lnost st predviđ predviđena ena čl. 31. Zakon Zakonaa o USKOK USKOK-u -u zbo zbogg koje koje se Tomisl Tomislav av Marjanović ne bi mogao ispitati kao svedok, to je zahtev Glavnog državnog tužioca RH za donošenje rešenja o ispitivanju Tomislava Marjanovića kao svedoka u ovom kaznenom postupku treba prihvatiti, te odgovarajuće čl. 34. st. 1. Zakona o USKOK-u odlučiti kao u izreci ovog rešenja". Odmah nakon donošenja ovog rešenja ispitan je u svojstvu svedoka Tomislav Marjanović i njegov iskaz je unet u osporavani raspravni zapisnik.
Branilac VI optuženog đurovića smatra da je veće bilo dužno precizno i određeno navesti i detaljno obrazložiti "... okolnosti na temelju kojih se prema Kaznenom zakonu prema Tomislavu Marjanoviću, kao pripadniku zločinačke organizacije, kazna može ublažiti ...". Međutim, veće to nije učinilo već je, naprotiv, u osporavanom rešenju ponudilo samo puku konstataciju, koja u osnovi osnovi nije ništa drugo nego običan prepis zakonskog zakonskog teksta zoč. 1. st. 1. čl. 29. ZUSKOK-a. ZUSKOK-a. Nema, dakle, dakle, razloga o odlučnim činjenicama za primenu odredaba ZUSKOK-a o ispitivanju (krunskog) svedoka, radi čega je osporavano rešenje nejasno i nerazumljivo pa ga, objektivno, nije moguće ni razmatrati. Stajalište advokata optuženog đurovića kako samo valjano obrazložena ocena okolnosti temeljem kojih se neka osoba može po zakonu osloboditi od kazne ili joj se kazna može ublažiti, a da bi uz postojanje ostalih kumula kumulativ tivno no propis propisani anihh uvslov uvslovaa u ZUSKO ZUSKOK-u K-u mogla mogla biti biti ispita ispitana na i tretir tretirana ana kao kao (kruns (krunski) ki) svedok svedok,, može predstavljati jemstvo da će se korišćenjem tog iskaza u celokupnom postupku potpuno i pravilno ostvariti sadržaj prava na pošteno pošteno suđenje. Protivno paušalnom, ničim obrazloženom i pogrešnom stajalištu veća, branilac okrivljenog smatra da na strani Tomislava Marjanovića, prijavljenog zbog kaznenog dela iz čl. 333. st. 4. KZ-a, ne postoje po Kaznenom zakonu okolnosti okolnosti temeljem temeljem kojih se može osloboditi osloboditi od kazne kazne ili mu se kazna kazna može ublažiti", ublažiti", navo navodi di advo advokat kat željko žganjer u svom podnesku. Iz odredbe odredbe članka članka 333. stavka 5. Kaznenog Kaznenog zakona zakona jasno proizlazi proizlazi kako Marjanović Marjanović nije mogao legalno dobiti status krunskog svedoka. Pripadnik klana Zanimljivo je, pak, da su gotovo svi mediji prećutali činjenicu kako se u podnesku obrane Slobodana Slobodana đurovića od 3.febr 3.februar uaraa 201 2010. 0. god godine ine vrlo vrlo jasno jasno argume argumentu ntuju ju razloz razlozii zbo zbogg kojih kojih proizl proizlazi azi kak kakoo je USKOK USKOK Tomis Tomislav lavuu Marjanoviću potpuno protivzakonito osigurao status krunskog svedoka. Naime, kako to opisuje žganjer u svom podnesku, iz odredbe članka 333., stavka 5. Kaznenog zakona jasno proizlazi kako Marjanović Marjanović nije mogao legalno legalno dobiti status krunskog krunskog svedoka. svedoka. "član 333. st. 5. KZ propisuje, citiramo: "član grupe ili zločinačke organizacije koji otkrije grupu ili zločinačku organizaciju pre nego što je u njenom sastavu ili za nju počinio neko kazneno delo oslobodi će se kazne". Ne ulazeći u ovom času, po mišljenju obrane okr. đurovića, u ocenu neuverljivosti i neistinitosti iskaza svedoka Marjanovića, jer to nije predmet ovog zahteva, očigledno je da on kao član nije otkrio zločinačku organizaciju pre nego što je ta organizacija počinila predmetno kazneno delo. O navod navodnom nom organi organizov zovanj anju, u, dog dogova ovaran ranju, ju, planir planiran anju ju i ulozi ulozi pojedi pojedinih nih članov članovaa te organi organiza zacij cijee u činjen činjenju ju kaznenog dela, svedok Marjanović je iskazivao tek 10. aprila 2009. godine, dakle pet i po meseci nakon što su navodno navo dno članovi te organizac organizacije ije počinili počinili kazneno kazneno delo teškog teškog ubistva ubistva na štetu I. Pukanića Pukanića i N. Franjića Franjića (23. oktobra 2008. godine). Stoga svedok Marjanović u smislu napred citirane odredbe Kaznenog zakona ne može biti oslobođen od kazne", objašnjav objašnjavaa žganjer žganjer detaljno detaljno u svom podnesku podnesku razloge zbog kojih nisu ispunjeni ispunjeni svi potrebni potrebni zakonski zakonski uslovi uslovi prema kojima je USKOK USKOK nezakonito Marjanoviću Marjanoviću dodelio status status krunskog svedoka. svedoka. U nastavku nastavku podneska đurovićeva đurovićeva odbrana odbrana detaljno detaljno opisuje opisuje ostale ostale bitne zakonske zakonske prepreke prepreke za dode dodelu lu statusa statusa krunskog svedoka Tomislavu Marjanoviću, koje je argumente na kraju sudsko veće pod predsedanjem sudije Ivane Kršul ipak odbacilo. "Kada "Ka da bi stav stav Glavno Glavnogg državno državnogg tužioc tužiocaa RH o tome tome da su saznan saznanja ja Tomisl Tomislava ava Marjan Marjanovića ovića "ne "nepos posred redna na i verodostojna" dosta bio tačan, o čemu naravno jedino sud a ne državni advokat, može dati konačnu ocenu u provedenom postupku, imajući u vidu razloge koji će biti nastavno u ovom zahtevu navedeni i obrazloženi, to sigurno ne bi mogle biti okolnosti za (sudsko) ublažavanje kazne. Prema sadržaju kaznene prijave i iskazu svedoka Tomislava Marjanovića, proizlazilo bi da je Marjanović bio pripadnik zločinačke organizacije organizacije koji se povezao u zajedničko delovanje s ostalim okrivljenim u ovom postupku i drugim za sada neutvrđenim osobama u nameri činjenja kaznenog dela teškog ubistva na štetu Ive Pukanića, da je postupajući po uputama Roberta Matanića zajedno s ostalim okrivljenima u vozilu pratio i nadzirao Pukanića, utvrđivao na taj način njegovo kretanje i navike u javnosti radi odabiranja najpouzdanijeg mesta, vremena i načina ubistva i učestvovanjima na sastancima na kojima se razrađivao, planirao i utvrdio sam način likvidacije za što mu je Robert Matanić obećao nagradu od 500.000 evra. Već samo pripadanje zločinačkoj organizaciji koja je, kako se tvrdi u ovoj fazi postupka, koristeći eksplozivnu napravu veće razorne moći počinila jedno smišljeno, hladnokrvno i okrutno ubistvo Ive I ve Pukanića i Nike Franjića, pri čemu je izazvana konkretna opasnost po život i telo i ostalih građana, jer su se sticajem okolnosti nalazili u blizini same eksplozije, eksplozije, odmah ozbiljno ozbiljno dovodi u pitanje mogućnost ublažavanja ublažavanja kazne. kazne. Nadalje, prema podacima iz prijavnog materijala i sadržaju iskaza, očito je da je Tomislav Marjanović znao za pripremanje kaznenog dela teškog ubistva i da to nije prijavio nadležnim državnim telima. Ako su njegova
saznanja saznanja,, kao što tvrdi Glavni državni tužilac RH "nep "neposred osredna na i verodostoj verodostojna", na", onda je počinio počinio kazneno kazneno delo neprijavljivanja pripremanja kaznenog kaznenog dela iz čl. 299. st. 2. u vezi st. 1. KZ. Svoja "neposredna i verodostojna" saznanja o predmetnom kaznenom delu teškog ubistva Tomislav Marjanović je, kao što je napred kazano, izneo gotovo pet i po meseci nakon izvršenja dela, kada su već u odnosu na neke okrivljene pribavljena obaveštenja i dokazi iz kojih, bar za sada, proizlazi postojanje osnovane sumnje da su počinili to delo. Premda je, kao što tvrdi, unapred znao ko će i kako počiniti ovo teško kazneno delo, svojim znatno zakasnelim iskazom Marjanović nije omogućio ili znatno olakšao otkrivanje dela i izvršitelja. Stoga je Tomislav Marjanović počinio i kazneno delo neprijavljivanja počinjenog kaznenog dela iz čl. 300. st. 1. KZ", stoji u podnesku đurovićeve obrane županijskom sudu u Zagrebu od 3. februara 2010. godine. Krivična dela Krimin Kriminaln alnii dosje dosje Tomisl Tomislav avaa Marjan Marjanović ovića, a, zapra zapravo, vo, dok dokazu azuje je kak kakoo se radi radi o vrlo vrlo iskusn iskusnom om i profili profiliran ranom om kriminalcu, osobi koja se tereti za više kaznenih dela i protiv kojeg se vodi više kaznenih postupaka za teška kaznena dela, te kojega bi na osnovu toga mogle čekati višegodišnja zatvorska kazna. Logičnim se nameće zaključak, nije li Marjanović pristao USKOK-u dati lažni iskaz isključivo kako bi izbegao kaznenu odgovornost za brojna kaznena dela koja je počinio. Upravo kriminalni dosje ovog USKOK-ovog krunsk krunskog og svedok svedokaa u Sluča Slučaju ju Pukani Pukanić, ć, odb odbran ranaa Slobod Slobodana ana đurovi đurovića ća nag naglaš lašava ava kao bitan bitan razlog razlog zbo zbogg kojeg kojeg Marjanoviću nije smeo biti dodeljen status krunskog svedoka. "Pored toga, Tomislav Marjanović je kriminalno profilirana osoba čiji dosadašnji život nije uopšte bio usklađen sa zakonom. Branilac opt. đurovića raspolaže saznanjem da je Marjanoviću rešenjem Opštinskog suda u Zagrebu od 15. maja 2001. godine posl. br. KM-4/2001 izrečena vaspitna mera pojačane brige i nadzora zbog tri počinjena kaznena dela krađe iz čl. 216. st. 1. KZ. Pravosnažnom presudom Opštinskog suda u Zagrebu od 8. juna 2003. godine posl.br. XXVIII-KMP-180/2003 proglašen je krivim zbog kaznenog dela teške krađe iz čl. 217. st. 1. u vezi čl. 216. st. 1. KZ. Izrečena mu je uslovna osuda i utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest meseci na rok kušnje od dve godine. Pravosnažnom Pravosnažnom presudom Opštinskog suda u Zadru od 4. marta 2004. godine posl.br. K-46/04 proglašen je krivim zbog kaznenih dela falsifikovanja novca iz čl. 274. st. 1. KZ i falsifikovanja isprave iz čl. 331. st. 2. i 1. KZ. Osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tr ajanju od jedne godine i jedan mesec zatvora. Kaznu je izdržao. Nepravnosnažnom Nepravnosnažnom presudom Opštinskog kaznenog suda u Zagrebu od 28. oktobra 2008. godine posl.br. III KO3602/2004-63 proglašen je krivim zbog kaznenih dela falsifikovanja novca iz čl. 274. st.1. KZ i falsifikovanja isprave iz čl. 331. st. 2. i 1. KZ. Osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvie godine i šest meseci. Pored toga, protiv Tomislava Marjanovića pred Opštinskom sudom u Gospiću vode se dva postupka i to jedan pod posl.br. K-32/03-98 zbog kaznenih dela teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 216. st. 1. KZ, a drugi pod posl.br. K-135/04-20 K-135/04-20 zbog kaznenih kaznenih dela falsifikovanja falsifikovanja novca iz čl. 274. 274. st. 1. KZ. U toku su takođe i postupci i to pred Opštinskim kaznenim sudom u Zagrebu pod posl.br. KO-2205/05 zbog kaznenih dela falsifikovanja novca iz čl. 274. st. 1. KZ i falsifikovanja isprava iz čl. 311. st. 2. i 1. KZ, te pred županijskim sudom u Zagrebu pod posl.br. K-253/07 zbog kaznenog dela poticanja na ubistvo iz čl. 90. u vezi čl. 33 KZ. Već su podaci iz kriminalističke evidencije IS MUP-a RH, vidljivi iz službene zabeleške PU zagrebačke, Sektora kriminalističke policije, Odeljenja organizovanog kriminala od 10. april 2009. godine, pripojene uz posebno izvštaja označene uprave od 10. aprila 2009. godine br. 511-19-12/2-27/3-K-1175/08, sadržavali podatke o prijavama protiv Marjanovića Marjanovića zbog izvršenja izvršenja "ukupno 62 kaznena kaznena dela" pobliže pobliže navedena navedena u samoj zabelešci. zabelešci. Glavni državni tužilac RH u zahtevu kao i veće županijskog suda u Zagrebu u osporenom rešenju, nisu očito našli potrebnim razmatrati i proveravati te podatke iz prijavnog materijala, radi ocene "postojanja olakšavajućih okolnosti na temelju kojih se kazna može ublažiti", kao jedan od zakonskih uslova propisanih u čl. 29. st. 1. ZUSKOK-a za ispitivanje Tomislava Marjanovića u svojstvu krunskog svedoka u ovom postupku. Zato je branilac VI optuženog đurovića smatra da se zbog nepostojanja zakonskih uslova - olakšavajućih okolnosti na temelju kojih bi mu se kazna mogla ublažiti, Tomislav Marjanović nije mogao ispitati kao kurnski svedok i da su postupanjem Glavnog državnog dr žavnog tužioca RH i veća ve ća županijskog suda u Zagrebu povređene odredbe čl. 9. st. 2. ZKP, konkretno konkretno odredba čl. 176. ZKP i čl. 29. st. 1. toč. 1. ZUSKOK", ZUSKOK", zaključuje zaključuje žganjer u svojem svojem zahtevu za izdvajanje nezakonitog rešenja i iskaza Tomislava Marjanovića iz spisa Slučaja Pukanić. Prema nepotvrđenim informacijama, istražni spis županijskog suda u Zagrebu, istrage protiv Matanića i drugih zbog ubistva Ive Pukanića i Nikole Franjića, mogao bi sadržavati ključni dokaz komunikacije Roberta Matanića sa predstavnicima SOA-e i Ministarstva unutarnjih poslova, nekoliko dana pre hapšenja. Kako sam doznao od izvora bliskog istrazi, u jednom od mobilnih telefona koje je u trenutku hapšenja koristio Robert Matanić, bio je upisan i memorisan broj mobilnog telefona označen kao "drot Brkić", a za kojega upućeni
tvrde kako nije isključeno da se radi upravo o Milijanu Brkiću, nekadašnjem visokopozicioniranom pripadniku SOA-e, te danas funkcioneru Ministarstva unutarašnjih poslova. Tokom davanja iskaza pred županijskim sudom u Zagrebu, dana 3. februara 2010. godine, Matanić je opisao svoju komunikaciju s predstavnicima MUP-a i SOA-e tokom nedelje pre hapšenja, te je izjavio kako je u tom vremenu "dogovarao sastanke s predstavnicima MUP-a i SOA-e". Prema tvrdnjama mojeg izvora, jedini konkretan trag takve moguće komunikacije Matanića s predstavnicima MUP-a i SOA-e krije se upravo u činjenici činjenici da je u jednom od Matanićevi Matanićevihh mobilnih telefona telefona pronađen pronađen broj mobilnog mobilnog telefona spremljen spremljen pod oznakom oznakom "drot Brkić", Brkić", a što bi između između ostalih ostalih moglo moglo označava označavati ti i Milijana Milijana Brkića. Tu informaciju moji izvori iz Sigurnosno obaveštajne agencije, ipak, nisu mogli potvrditi, iako tvrde kako nije isključeno da se radi upravo o Brkićevom broju mobilnog. Međutim, moji sagovornici iz SOA-e potvrdili su mi svoju raniju izjavu kako je upravo Milijan Brkić jedina osoba osoba koju bi Karamarko Karamarko i Buljević Buljević zadužili zadužili za komunika komunikaciju ciju s Matanićem, Matanićem, nakon što se ovaj obratio obratio SOA-i i MUP-u, tačnije moji sagovornici iz SOA-e pretpostavljaju kako je ovom operacijom rukovodio lično Milijan Brkić, te kako je upravo Brkić taj koji je u ime SOA-e i MUP-a, odnosno lično Tomislava Karamarka, komunicirao s Robertom Matanićem.
23. Operacija duvanski dim i njene posledice Nekoliko je ključnih dokumenata Sigurnosno obavještajne agencije (SOA); Ministarstva unut unutar arnj njih ih posl poslov ova a i Krim Krimin inal alis isti tičk čke e polic policij ije, e, koji koji doka dokazu zuju ju vezu vezu Ra Ratk tka a Knež Knežev ević ića a s orga organi nizi zira rani nim m krim krimin inal alom om u Hr Hrva vats tsko koj. j. Prvi Prvi taka takav v doku dokume ment nt je stro strogo go povj povjer erlj ljiv ivo o obavještajno izvješće ranije Protuobavještajne agencije (POA, danas SOA) iz 2005. godine, u kojem se opisuje plan ubojstva Ive Pukanića. Iz sadržaja ovog izvješća razvidno je s jedne strane kako je Knežević usko povezan s Petračevom kriminalnom organizacijom, te se s druge strane Kneževića dovodi u vezu sa bivšom Službom za zaštitu ustavnog poretka MUP-a Hrvatske (SZUP). „Ratko Knežević je osoba s kojom inače Hrvoje Petrač često kontaktira, a isti je bio u Zagrebu prijavljen na adresi Pantovčak 196a kod Petrač Hrvoja do 8. mjeseca 2001. godine, kada se prijavio na adresi u Zagrebu, Gornje Prekrižje 46f. Uz to Subo Suboti tićć i njeg njegov ovii ljud ljudii imaj imaju u info inform rmac acij iju u da Knež Knežev ević ića a čuva čuva SZUP SZUP", ", stoj stojii u obavještajnom izvješću iz 2005. godine. Slučajno ili ne, adresa na kojoj je danas prijavljen Ratko Knežević u neposrednoj je blizini adre adrese se na Gorn Gornje jem m Prek Prekri rižj žju, u, na kojo kojojj se dana danass nala nalazi zi vila vila odbj odbjeg eglo log g prip pripad adni nika ka kriminalnog podzemlja poznatijeg kao „perača novca" za kriminalni klan Osmani, Dražena Golemovića. Moj izvor u SOA-i potvrđuje kako je upravo pod tim objašnjenjem, kako je Ratko Knežević dugogodišnji suradnik Službe za zaštitu ustavnog poretka Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (SZUP), Kneževiću dodijeljeno hrvatsko državljanstvo. „Kneže „Knežević vić je u našim našim eviden evidencij cijama ama kao suradn suradnik ik SZUP-a SZUP-a službe službeno no eviden evidentir tiran an još od početka 1999. godine, te mu je na temelju suradničkog statusa sa SZUP-om dodijeljeno državljanstvo Republike Hrvatske, iako to zakonom i nije jasno precizirano", navodi moj sugovornik iz SOA-e, inače nekada dugogodišnju djelatnik SZUP-a, koji je osobno upoznat s dodjeljivanjem državljanstava pripadnicima kriminalnog miljea preko SZUP-a. Obzirom da nije zadovoljavao niti jedan formalno pravni uvjet za stjecanje hrvatskog državljanstva, na temelju suradničkog odnosa sa SZUP-om, moglo se dogoditi da, zbog „rup „rupe e u zako zakonu nu", ", Knež Knežev ević ić po tzv. tzv. disk diskre reci cijs jsko kom m prav pravu u mini minist stra ra ili ili neko nekog g drža državn vnog og dužnosnika, dobije državljanstvo Republike Hrvatske, mimo propisane procedure. Drugi način da dobije državljanstvo bio bi jedino da se u upravnom postupku za dodjelu državljanstva krivotvorilo činjenice kako bi se lažno prikazalo da zadovoljava neki od formalnih uvjeta za prijem u hrvatsko državljanstvo.
Državljanstvo Državljanstvo za švercerske zasluge Nako Na kon n što što sa sam m obja objasn snio io moje mojem m sugo sugovo vorn rnik iku, u, neka nekada dašn šnje jem m agen agentu tu SZUP SZUP-a -a,, dana danass djelatniku SOA-e, kako je Knežević na sudu tvrdio da mu je državljanstvo dodijeljeno posredstvom anonimnog Tuđmanovog posrednika kao zahvala za nekakve medijske izjave
u koji kojima ma je Knež Knežev ević ić govo govori rio o prot protiv iv rata rata u Hr Hrva vats tsko koj, j, moj moj izvo izvorr sm smat atra ra to pril prilič ično no neuvjerljivim objašnjenjem. „Nemoguće je da bi po toj osnovi Knežević mogao dobiti hrvatsko državljanstvo. Jedina izvanredna okolnost bila bi da je kao stranac sudjelovao u obrani Hrvatske, ali to u Knež Knežev ević ićev evoj oj sluč slučaj aju u nije nije bilo bilo tako tako,, dakl dakle e i ta os osno nova va za stje stjeca canj nje e drža državl vlja jans nstv tva a jednostavno pada u vodu", vodu", tvrdi moj sugovornik sugovornik iz SOA-e. „Njegova veza s Hrvojem Petračem i međunarodnim švercom cigareta jedino je moguće objašnjenje zbog kojeg bi netko od visokih dužnosnika u Hrvatskoj tih devedesetih godina bio zainteresiran Kneževiću dodijeliti hrvatsko državljanstvo", smatra moj izvor. Dokumentacija koja povezuje Kneževića s Petračem i međunarodnim švercom cigareta, mogl mogla a bi biti biti doka dokazz u pril prilog og ovak ovakvi vim m tvrd tvrdnj njam ama a moje mojeg g sugo sugovo vorn rnik ika a iz Sigu Sigurn rnos osno no obavještajne agencije. Drugi Drugi bitan bitan dokume dokument, nt, koji koji jas jasno no Ratka Ratka Knežev Kneževića ića povezu povezuje je s duhans duhanskom kom mafijo mafijom m u Hrvatskoj, pod kontrolom Hrvoja Petrača, jest dokument Ministarstva unutarnjih poslova, Sektora Sektora kriminalis kriminalističke tičke policije, policije, označen označen brojem brojem 511-19-10/ 511-19-10/2-VT2-VT-78/9 78/99, 9, od 26. veljače veljače 2002. godine, te nalog Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu za istragu protiv Petrača, Kneževića i ostalih, pod brojem TAJ-6/99, od 10. svibnja 2001. godine. U navedenoj istrazi, kao što sam već napisao, Ratko Knežević identificiran je kao jedan od klju ključn čnih ih lju ljudi Pe Petr trač ačev eve e krimin iminal alne ne organi ganizzac acij ije, e, koja koja se, izm između eđu ostal stalo og bavi avi međunarodnim krijumčarenjem cigareta. Dakle, Ratku Kneževiću je dodijeljeno državljanstvo Republike Hrvatske, bez obzira što je u tren trenut utku ku dodj dodjel ele e drža državl vlja jans nstv tva, a, inač inače e bez bez form formal alne ne zako zakons nske ke os osno nove ve,, bila bila noto notorn rna a činjenica kako Knežević sudjeluje u međunarodnom švercu cigareta preko Hrvatske u dogovoru sa Hrvojem Petračem. S druge, pak, strane, kao i u Crnoj Gori, i u Hrvatskoj je međunarodni šverc cigareta bio (i ostao stao do danas anas)) unosa nosan n bizn iznis pod pod kont kontrrolo olom drža držav ve, odno odnosn sno o pod pod kont kontrrolo olom obavještajnih službi, obavještajnog podzemlja, te organiziranog kriminala povezanog s određenim državnim strukturama i visokim državnim dužnosnicima. Dakle, Knežević je upravo zbog svoje uloge u balkanskoj duhanskoj mafiji, odnosno zbog svoje uloge u koordinaciji aktivnosti duhanske mafije u Hrvatskoj i Crnoj Gori 1990. godina, u tajnom, netransparentnom i vrlo vjerojatno nezakonitom postupku dobio državljanstvo Republike Hrvatske. Priču o ulozi Ratka Kneževića u povezivanju infrastrukture duhanske mafije u Crnoj Gori i Hrvatskoj, dodatno čini zanimljivom i činjenica da je struktura vlasništva Tvornice duhana Rovinj Rovinj,, nakon nakon njezin njezine e privat privatiza izacij cije, e, te nakon nakon spajan spajanja ja sa Tvorn Tvornico icom m duhana duhana Zagreb Zagreb i praktički gašenjem TDZ-a, ostala uglavnom obavijena velom tajne, odnosno skrivena iza tajnih skrbničkih računa iza kojih se kriju pravi vlasnici TDR-a i ljudi koji kontroliraju duhanski biznis na Balkanu.
Đukanović i Knežević kao Sanader i Pašalić Dobro upućeni izvori tvrde kako je Ratko Knežević, tih 1990.-ih godina bio opunomoćeni pred predst stav avni nik k grup grupe e tajn tajnih ih crno crnogo gors rski kih h suvl suvlas asni nika ka u Tvor Tvorni nici ci duha duhana na Ro Rovi vinj nj,, te da je predstavl predstavljao jao interese interese crnogors crnogorske ke duhanske duhanske mafije mafije u vodećem vodećem hrvatskom hrvatskom proizvođ proizvođaču aču cigareta i duhanskih proizvoda. Tu je vezu, zapravo potpuno nesmotreno, otkrio i sam Knežević na svojem svjedočenju pred Županijskim sudom u Zagrebu 25. veljače 2010. godine. Knežević je tada priznao kako je i sam bio umiješan u poslove financiranja osamostaljivanja Crne Gore preko međunarodnog šverca cigareta, tvrdeći kako su centri moći u međunarodnoj zajednici prešut prešutno no odobr odobrili ili da se uz pomoć pomoć organ organizi iziran ranog og krimin kriminala ala i duhans duhanske ke mafije mafije provod provodii projekt odvajanja Crne Gore od Srbije. S drug druge, e, pak, pak, stra strane ne Knež Knežev ević ić je vrlo vrlo deta detalj ljno no opis opisao ao nači način n pran pranja ja novc novca a steč stečen enog og međunarodnim švercom duhana, te je opisavši kako je novac odlazio iz Crne Gore na Cipar na tajne račune kod „Bank of Cyprus", sasvim slučajno potvrdio jednu ključnu činjenicu: kako je pokojna Borka Vučić bila ta koja je osmislila tehnologiju pranja novca balkanske duhanske mafije preko Cipra i drugih banaka u Europi, s kojima su bili povezani tajni suvlasnici iz Hrvatske, Srbije i Crne Gore.
Time je, Knežević, zapravo sasvim sigurno dao naznačiti naznačiti puno više nego što je namjeravao govoriti pred Županijskim sudom u Zagrebu. Uz Kneževića kao tajnog predstavnika vlasti u Podgorici, upravo je pokojna Borka Vučić bila bila tajn tajnii pred predst stav avni nik k Srbi Srbije je u skri skrive veno nojj vlas vlasni ničk čkoj oj stru strukt ktur urii duha duhans nske ke indu indust stri rije je u Hrvatskoj, koja je devedesetih godina predstavljala dijagonalu krijumčarskih operacija tzv. balkanske duhanske mafije. Kako je šverc duhana tih devedesetih godina bio visokoprofitabilan posao pod izravnom zaštitom HDZ-ove vlasti, sigurno je da je i Ratko Knežević smatran jednim od ključnih ljudi u mreži balkanske duhanske mafije, kao ključna veza Zagreba s Podgoricom, zbog čega je vrlo vjerojatno i dobio hrvatsko državljanstvo. Stoga, iako su mediji u Hrvatskoj prešutjeli činjenicu o tomu kako je Knežević u svojem svjedočenju govorio i o načinu na koji je stekao državljanstvo Republike Hrvatske, pitanje zakonitosti dodjele hrvatskog državljanstva Ratku Kneževiću dovodi u pitanje i njegovu vjerodostojnost kao svjedoka, te motive zbog kojih nastupa u ovom postupku. Dok sam Knežević tvrdi kako nastupa „iz patriotskih razloga", dokumenti i činjenice govore o tomu kako bi se prije moglo raditi o nekim drugim stvarnim motivima, od kojih bi preuzimanje hijerarhije duhanske mafije moglo biti samo jedan od razloga. Sukob Sukob Ratka Ratka Kneževića Kneževića i Mila Đukanovića Đukanovića uvelike podsjeća podsjeća na sukob Ive Sanadera Sanadera i Ivića Pašalića. Naim Na ime, e, baš baš kao kao što što je javn javnos ostt u suko sukobu bu Sana Sanade dera ra i Pa Paša šali lića ća imal imala a doja dojam m suko sukoba ba demokratskog koncepta sa konceptom tranzicijske ratnoprofiterske političke elite, Ratko Knežević pokušava u svojim teatralnim javnim istupima ostaviti dojam „patriotske" borbe za demokratsku Crnu Goru, te rušenje korumpiranog Đukanovićevog Đukanovićevog režima. U biti, kao i u slučaju Sanadera i Pašalića, radi se tek o ratu kriminalnih klanova, unutarnjoj borbi kriminalne elite za nove pozicije moći, te borbi klanova za tranzicijski financijski plijen, odnosno enormna financijska sredstva na tajnim računima stečena organiziranim kriminalom i vladavinom političke korupcije. Knežević je sudjelovao od početka u izgradnji projek projekta ta balkan balkanske ske duhans duhanske ke mafije mafije,, i svjest svjestan an je o kako kako se profit profitabi abilno lnojj krimin kriminaln alnoj oj djelatnosti radi. Svje Svjedo doče čenj njem em Ra Ratk tka a Knež Knežev ević ića a u Sluč Slučaj aju u Puka Pukani nić, ć, hrva hrvats tske ke su se prav pravos osud udne ne,, obav obavje ješt štaj ajne ne i poli polici cijs jske ke inst instit ituc ucij ije e svje svjesn sno o ili ili ne uklj uključ učil ile e u proc proces es reor reorga gani niza zaci cije je infrastrukture balkanske duhanske mafije, koji je započeo još 2001. godine na Kosovu, preuzimanjem duhanskog biznisa od strane kriminalnog klana Osmani, nakon čega je taj proces nastavljen u Makedoniji, te potom u Hrvatskoj i Srbiji. Upravo se u procesu reorganizacije duhanskog kriminalnog miljea na Balkanu i kriju razlozi zbog kojih su upravo te kritične 2001. godine Ivo Pukanić, Ratko Knežević i Hrvoje Petrač krenuli u Nacionalovu medijsku kampanju protiv duhanske mafije u Crnoj Gori. Nekoliko je osnovnih razloga zbog kojih su Pukanić, Knežević i Petrač krenuli u medijsku kampanju razbijanja duhanske mafije u Crnoj Gori 2001. godine, dakle, iste godine kada i prema podacima stranih obavještajnih agencija, prije svega njemačkog BND-a, kriminalni klan Osmani kreće u preuzimanje organizacijske infrastrukture balkanske duhanske mafije i u stvaranje nove hijerarhije moći duhanskog kriminalnog miljea. Prvi razlog pokretanja Nacionalove kampanje bio je očito skretanje pozornosti sa istrage zbog međunarodnog šverca cigareta, koja se u tom trenutku u Hrvatskoj i nekoliko drugih država vodila protiv Hrvoja Petrača, kao šefa kriminalne organizacije za krijumčarenje cigareta preko Hrvatske i Ratka Kneževića kao jednog od njegovih ključnih suradnika u tim kriminalnim poslovima.
Zadimljene cnogorske veze Dakl Dakle, e, u tren trenut utku ku kada kada je me među đuna naro rodn dna a istr istrag aga a zbog zbog krij krijum umča čare renj nja a ciga cigare reta ta prek preko o Hrvat Hr vatske ske ušla ušla u trag trag organi organizac zacijs ijske ke strukt struktur ure e duhans duhanske ke mafije mafije u Hrvats Hrvatskoj koj,, Petrač Petrač i Knežević dogovaraju s Pukanićem lansiranje kampanje protiv duhanske mafije u Crnoj Gori, kako bi se prikrila činjenica da se hrvatski krak duhanske mafije hijerarhijski nalazi iznad iznad organ organiza izacij cijske ske struk struktur ture e u Crnoj Crnoj Gori Gori pod kontro kontrolom lom Mila Mila Đukan Đukanovi ovića ća i Stank Stanka a Subotića Caneta.
Strateški cilj Nacionalove medijske kampanje protiv duhanske mafije u Crnoj Gori, nije, stoga, kako se to lažno prikazuje bio razotkrivanje međunarodnog kriminalnog lanca za krijumčarenje cigareta preko Balkana, nego prikrivanje postojanja organizacijske strukture duhanske mafije u Hrvatskoj i prikrivanje duhanskih kriminalnih operacija koje je u tom trenutku kontrolirala Petračeva kriminalna organizacija. I u svojem iskazu od 16. rujna 2009. godine, pred istražnom sutkinjom Županijskog suda u Zagrebu, Ernom Dražančić, Ratko Knežević označio je upravo 2001. godinu kao ključnu godinu u lansiranju Nacionalove kampanje protiv duhanske mafije u Crnoj Gori. „...Ja sam bio savjetnik predsjednika Vlade Crne Gore Mila Đukanovića i šef Misije Crne Gore u SAD-u od travnja 1995. godine do 1997. godine. Nakon toga sam se počeo baviti privatnim biznisom. Počevši za kolovozom 2001. godine puni pu nih h 9 mjes mjesec ecii savj savjet etov ovao ao sam sam jedn jednu u odvj odvjet etni ničk čku u kanc kancel elar arij iju u koja koja je bila bila zastupnik Europske unije u čije ime je nastupao OLAF i deset vlada pojedinačno europskih država u procesu protiv tri najveće duhanske kompanije, a zbog tzv. Crnogorske veze. Ja sam bio jako dobar prijatelj sa Ivom Pukanićem, a također poznajem i Stanka Subotića koji se dovodi u vezu sa tzv. duhanskom mafijom mafijom u Crnoj Gori. U vrijeme kad su nastajali tekstovi u Nacionalu ljudi oko Mila Đukanovića, tada predsjednika Crne Gore vjerovali su da sam ja izvor informacija Ivi Pukaniću i tada sam počeo dobivati ozbiljne prijetnje, ne samo ja nego i Ivo Pukanić. Zbog Zbog toga toga smo smo oboji obojica ca od 2001. 2001. godin godine, e, nakon nakon prvih prvih tekst tekstova ova o duh duhans ansko kojj mafiji, bili pod policijskom zaštitom u RH. Naime, ja sam u to vrijeme živio u Zagrebu. Prijetnje koje sam dobivao dolazile su iz krug krugov ova a du duha hans nske ke mafi mafije je,, naim naime e krug kruga a ljud ljudii koji koji se bave bave jedn jednim im od najvećih švercerskih poslova nakon 2. svjetskog rata u Europi. Moram reći da je pisanje Ive Pukanića zaustavilo taj posao i to na način da je potpuno prestao posao prema Italiji i u velikoj mjeri prestao taj posao prema Srbiji i drugim zemljama. Mogu Mogu reći reći da je Stan Stanko ko Subo Suboti tić ć zvan zvanii Cane Cane jeda jedan n od dv dvoj ojic ice e šefo šefova va ovog ovog mafijaškog posla, a za drugoga mogu reći da je to predsjednik Vlade Crne Gore Milo Đukanović", tvrdio je Knežević u svojem iskazu istražnoj sutkinji Erni Dražančić, 16. rujna 2009. godine. Ove svoje tvrdnje Knežević je na sadržajno manje više sličan način ponovio i tijekom svjedočenja na Županijskom sudu u Zagrebu, dana 25. veljače 2010. godine. Posebno je naglašavao svoju ulogu u Pukanićevoj kampanji protiv duhanske mafije u Crnoj Gori, te je iz Kneževićevog svjedočenja razvidno kako su Pukanić i Knežević zajednički koordinirali pisanje Nacionala o toj temi. Prema vlastitim tvrdnjama, upravo je Ratko Knežević Pukaniću bio izvor za oko četrdeset posto tekstova u Nacionalu o duhanskoj mafiji u Crnoj Gori. Dakl Dakle, e, dok dok je s jedn jedne e stra strane ne me medi dijs jsko kom m kamp kampan anjo jom m u Na Naci cion onal alu u koju koju su dogo dogovo vori rili li Knežević, Petrač i Pukanić, ostvaren cilj snažnog pritiska na crnogorsku duhansku mafiju, istovremeno se tom istom medijskom kampanjom prikrivala duhanska mafija u Hrvatskoj i njezine aktivnosti, kao i činjenica da toj kriminalnoj organizaciji u Hrvatskoj pripadaju i Hrvoje Petrač i Ratko Knežević.
Feliks (ni)je imao sreće Te iste 2001. godine, kada je Pukanić prema dogovoru s Petračem i Kneževićem započeo kampanju u Nacionalu razotkrivajući aktivnosti duhanske mafije u Crnoj Gori, istraga koju je vodio Sektor kriminalističke policije Ministarstva unutarnjih poslova Hrvatske dovela je istražitelje na trag Petraču i Kneževiću, a kako pokazuju dokumenti koje posjedujemo, istraga protiv njih dvojice trajala je i 2002. godine, kada je pomoć u istrazi, operativnim izvješćem hrvatskog MUP-a od 26. veljače 2002. godine, zatražena i od Interpolovih ureda u Grčkoj, Španjolskoj, Nizozemskoj, Turskoj, Francuskoj, Egiptu, Velikoj Britaniji i Sjevernoj Irskoj, tadašnjoj SR Jugoslaviji, Maleziji, Italiji, Njemačkoj, Bugarskoj, Austriji, Izraelu, Malti, SAD-u i Rusiji.
Nije slučajnost da se datumi pokretanja ove kampanje, praktički poklapaju sa početkom procesa procesa preuziman preuzimanja ja infrastru infrastruktur kture e balkanske balkanske duhanske duhanske mafije mafije od strane strane kriminaln kriminalnog og klana Osmani, pod kontrolom Qazima Osmanija zvanog Felix. Iako se prvotno smatralo kako je Osmani odlučio preuzeti kriminalni duhanski biznis na Balkanu tek nakon 2005. godine, odnosno nakon prosinca 2006. godine, strogo povjerljivo obav obavje ješt štaj ajno no izvj izvješ ešće će njem njemač ačko kog g BNDBND-a, a, od 22. 22. velj veljač ače e 2005 2005.. godi godine ne,, izra izrađe đen n kao kao specijalna analiza u kojoj se opisuju kriminalne aktivnosti klana Osmani na Kosovu, jasno ukaz ukazuj uje e na to kako kako su Os Osma mani nije jevi vi proc proces es preu preuzi zima manj nja a duha duhans nske ke mafi mafije je na Balk Balkan anu u započeli još 2001. godine, kada su preuzeli kontrolu nad duhanskom mafijom na Kosovu, dogovorom sa Ekremom Lukom. BND-ov BND-ovo o tajno tajno izvješ izvješće će o sprega spregama ma organ organizi iziran ranog og krimin kriminala ala,, instit instituci ucija ja vlasti vlasti,, narko narko i duhanske mafije, te međunarodnog terorizma na Kosovu, otkriva identitet osobe koja je ključna karika koja dokazuje spregu balkanske duhanske mafije, kriminalnog klana Osmani i TDR-a. Ekrem Luka jedan je od ključnih igrača balkanskog kriminalnog podzemlja na Kosovu, čovjek koji za kriminalni klan Osmani na Kosovu kontrolira krijumčarenje cigareta, heroina, ljud ljudi, i, oruž oružja ja,, te je jeda jedan n od glav glavni nih h ofic oficir ira a za vezu vezu s me među đuna naro rodn dnim im tero terori rist stič ički kim m organizacijama prisutnima na Kosovu. Osim Os im toga toga,, Luka Luka,, kao kao nomi nomina naln lno o jeda jedan n od naju najutj tjec ecaj ajni niji jih h koso kosovs vski kih h podu poduze zetn tnik ika, a, predstavlja i jednu od linija komunikacije kriminalnog klana Osmani prema institucijama vlasti, a povezan je i sa Agimom Čekuom, te sadašnjim premijerom Hašimom Tačijem. Luka je poslovno povezan i sa Behgjetom Pacollijem i njegovom kompanijom Mabatex, a upravo je preko Pacollija i pristupio kriminalnom klanu Osmani, te ga je Behgjet Pacolli i povezao sa šefom klana Qazimom Osmanijem zvanim Felix. Desna ruka Ekremu Luki je njegov brat Agim Luka, koji za Ekrema i klan Osmani kontrolira dio poslova. U svojoj istrazi do 1995. BND je utvrdio kako preko svojih veza Ekrem Luka za klan Osmani kontrolira kriminalni klan Elshani, te usko „poslovno" povezan sa Ademom Grabovcijem, Ethemom Čekuom, te Agimom Čekuom. U dogovoru sa TDR-om Ekrem Luka u svojoj ilegalnoj tvornici cigareta u mjestu Gnjilane na Kosovu, ilegalno proizvodi robne marke cigareta koje inače proizvodi TDR, te se tako proizvedene cigarete krijumčare preko Albanije, Bugarske i Makedonije. Sama činjenica da je Ekrem Luka kao šef kosovske duhanske mafije i jedan od glavnih ljudi krimin kriminaln alnog og klana klana Os Osman manii na Kos Kosovu ovu,, istovr istovreme emeno no bio i predst predstavn avnik ik Tvorn Tvornice ice duhana duhana Rovinj na Kosovu, dovoljno govori sama za sebe. Naime, upravo ta činjenica da je TDR za svojeg predstavnika na Kosovu izabrao Ekrema Luku predstavlja glavnu poveznicu Tvornice duhana Rovinj i Adris grupe s balkanskom duhanskom mafijom i kriminalnim klanom Osmani. Osim što za klan Osmani kontrolira duhanski biznis na Kosovu, Ekrem Luka je Osmanijev glav glavni ni čo čovj vjek ek za kont kontro rolu lu pute puteva va hero heroin ina a prek preko o Ko Koso sova va za Srbi Srbiju ju,, BiH, BiH, Crnu Crnu Goru Goru,, Make Makedo don niju, iju, Hrvat rvatsk sku u i zapad apadn nu Eur Europu, pu, što što je BND utvr utvrdi dio o svojo vojom m istr istrag ago om i dokumentirao u tajnom izvješću od 22. veljače 2005. godine. Luku Luku se se,, što što zbog zbog njeg njegov ovim im „leg „legal alni nih" h" posl poslov ova, a, što što zbog zbog njeg njegov ove e klju ključn čne e ulog uloge e u krimin kriminaln alnom om podzem podzemlju lju na Ko Kosov sovu u i na Balkan Balkanu u uopće, uopće, sm smatr atra a jednim jednim od financ financijs ijski ki najmoćnijih i najutjecajnijih ljudi na Kosovu, a prema zapadnim obavještajnim analizama spada među 156 najmoćnijih kriminalaca na Balkanu. Sudeći prema dostupnim informacijama, upravo je preko Ekrema Luke Qazim Osmani Felix ostvario i prve kontakte u pregovorima s vođstvom Tvornice duhana Rovinj oko tajnog preuzimanja duhanskog biznisa u Hrvatskoj. Kasnij Kas nije e su se ti prego pregovor vori, i, kako kako je poznat poznato, o, a kako kako su to zadoku zadokumen mentir tirali ali operat operativc ivcii Sigurnosno obavještajne agencije u svojim istragama, nastavljeni uz aktivno posredovanje Dražena Golemovića, koji je tijekom 2005., 2006., 2007. i 2008. godine organizirao više sastanaka Osmanijevih s Antom Vlahovićem i drugim ljudima iz TDR-a u Opatiji, na kojim sasta sas tanci ncima ma je Os Osman manii s Vlahov Vlahoviće ićem m dogova dogovarao rao model model tajno tajnog g preuzi preuziman manja ja duhans duhanskog kog biznisa u Hrvatskoj. Jasno je, kako su prve Osmanijeve operacije preuzimanja duhanskog biznisa na Balkanu mogle biti ozbiljno ugrožene međunarodnom istragom protiv duhanske mafije u Hrvatskoj,
točnije istragom u kojoj su se pod kriminalističkom obradom našli Hrvoje Petrač i Ratko Knežević. Mafija Da li je Srbija centar organizovanog kriminala na Balkanu Naruči mi slučaj Da li je srpska policija nemi svedok, pasivni učesnik ili otvoreni saradnik organizovanog kriminala, pitanje pitanje je na koje će njeni sadašnji sadašnji čelnici morati što pre da odgovore. odgovore. O tome kako funkcioniše funkcioniše bacanje prljavog kriminalnog veša iz jedne u drugu balkansku državicu, za Tabloid piše naš urednik Josip Bogić, penzionisani pukovnik Uprave za borbu protiv organizovanog kriminala i stalni konsultant OEBS-a Zvonimir Hodak, danas svakako svakako najpoznatiji najpoznatiji hrvatski advokat, u nedavnoj nedavnoj izjavi vezanoj za ubistvo vlasnika zagrebačkog magazina "Nacional" Ive Pukanića govori kako je branio "...takozvanu zločinačku organizaciju" te "...dvee godin godinee trajao trajao proces proces u Hrvats Hrvatskoj koj,, a čitava čitava optužn optužnica ica se temelji temeljila la na iskazi iskazima ma pokajn pokajnika ika". ". da je "...dv "...čitav tava a konstru konstrukcij kcija a na sudu pala pala u vodu, vodu, a svi optuženi optuženi su oslobo oslobođen đenii za Hodak dalje govori kako je "...či zločinačko udruživanje jer se pokazalo da su pokajnici samo vadili sebe, kriminalci koji su svojim lažnim svedočenjem hteli da poboljšaju svoj procesno proces no pravni položaj, izmišljali su masu toga i teretili druge da bi sebe oprali oprali od krivice. krivice. I ovaj pokajnik pokajnik kod Joce Amsterdama, Amsterdama, koji je to ispričao ispričao u Zagrebu, Zagrebu, po meni sve to miriše na spasavanje vlastite kože. Odjednom je taj svedok pokajnik progovorio i dao takve podatke za koje hrvatska policija i hrvatsko pravosuđe smatraju da su pravno relevantni. To je prihvatila i srpska policija i pravosuđe, a znate šta se iza toga krije? Krasan modus i krasan alibi da se rešimo Joce Amsterdama. Amster dama. Ja ga na osnovu ovakve optužnice nikada ne bih uhapsio, na temelju optužbe nekog anonimnog, tajnog svedoka koji je ispričao priču, a gori mu pod nogama, pa je ubacio Jocu u priču i svi su to spremno dočekali. Zašto? Jer rešavaju r ešavaju jedan problem koji je u Srbiji evidentan, a to je Joca Amsterdam koji živi u Miloševićevoj vili na Dedinju. Hrvatska je iskoristila tog nekakvog tajnog svedoka da prebaci vruć kesten Srbiji i da kaže evo rešili smo slučaj, imamo izvršioce za ubistvo Ive Pukanića, a kod vas je naručilac i vi to rešite. I jedna i druga policija savršeno zadovoljne, oba ministarstva pravosuđa zadovoljna."
Zaista, prirodno bi bilo postaviti slično pitanje: kako je moguće da srpska policija i srpsko pravosuđe poveruju u iskaze svedoka pokajnika bez ikakvih rezervi i to iz jedne susedne države sa kojom svoje odnose još od prestanka građanskog rata nismo uspostavili kako treba? Zašto pravosuđe i policija nisu tako revnosno i hitro reagovali na razna ubistva koja su se dešavala tokom devedesetih godina za koja su imali i imaju mnogo jače i kvalitetnije dokaze od "dokaza svedoka pokajnika"? Zašto v.d. Republičkog tužioca ne podigne optužnicu za ubistvo novinara Slavka Ćuruvije kako je svojevremeno svojevremeno glasno najavljivao i da obelodani sve podatke do kojih je došla policija i pravosuđe? Kako je moguće da Sreten da Sreten Jocić zvani Jocić zvani Joca Joca Amsterdam, Amsterdam, koji inače ne koristi mobilni telefon u komunikaciji niti poseduje vozačku vozačku dozvolu, a pri tome mu je ograničeno kretanje, putuje u Crnu Goru na nekakve sastanke ispred nosa policije? Kako je moguće da je ovaj čovek organizovao kriminalnu kriminalnu grupu kada je sve vreme od momenta kada je isporučen iz Holandije, pa pušten uz kauciju, bio pod kontrolom policije? Ako tako stvari stoje tada Joca Amsterdam ima saučesnika u policiji. Da li je saučesnik podstrekač ili saizvršilac tek bi trebalo dokazati. U prošlosti je Srbija bila glavni krivac za ratove na prostorima bivše Jugoslavije a sada priznati da je Srbija središte organizovanog kriminala svrstava Srbiju opet na neslavno prvo mesto i glavnog krivca za organizovani krim rimina inal, što što nara aravno vno ne odgov dgovaara isti istini ni.. Ne Neko ko je dao dao laž lažne podat odatkke pred redsedn sednik ikuu Rep Republi ublike ke.. Potrebno je opet Srbiju označiti kao glavnog krivca za probleme u drugim državama okruženja. Ne kriju li se neki krimin kriminalc alcii u bivšim bivšim republ republika ikama, ma, ne vod vodee li se istrag istragee u zemlja zemljama ma evrops evropske ke unije unije protiv protiv čelnik čelnikaa nekih nekih novonastalih država? država? Nijedan od zvaničnika zvaničnika tih država nije sebe označila kao središte organizovanog organizovanog kriminala. Izjava predsednika Republike da je Srbija u središtu organizovanog kriminala a da policija odlično radi posao u najmanju ruku je čudna u ovome trenutku i ostavlja otvorenim mnoga pitanja. Osnovno pitanje je ko je predsedniku predočio ovakve podatke. Ukoliko je stvarno Srbija u središtu organizovanog kriminala postavlja se pitanje šta je uradila policija i šta radi na njenom suzbijanju? Kako je moguće da je Srbija u središtu organizovanog kriminala, a policija dobro radi? U poslednjih deset godina organizovani kriminal konstantno raste, a da pri tome institucije koje treba da se bore protiv ovog savremenog zla nisu adekvatne. U samom početku bio je osnovan UBPOK koji UBPOK koji je dao obećavajuće obećavajuće i respektabilne rezultate, da bi u kasnijem periodu od 2003 pa do 2006 godine bio ukinut i osnovan SBPOK (Služba za borbu protiv organizovanog kriminala) koji ni po formaciji, niti po organizaciji niti po kvalitetu ljudi može da odgovori na sve izazove koje zahteva savremena borba protiv organizovanog organizovanog kriminala. Začuđuje činjenica da su iz ovih službi "najureni" najiskusniji operativci, a dovedeni mladi i neiskusni kadrovi. Najočitiji primeri su u zapleni narkotika koji se odvijaju odvijaju u provinciji kao da je provincija središte trgovine narkoticima, narkoticima, a da je Beograd periferija, kada se vrlo dobro zna da je Beograd središte i najveći konzument narkotika u Srbiji, da je najveći broj registrovanih narkomana u Beograd, a da su zaplene simbolične.
Izjava ministra policije da niko neće biti pošteđen u borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije ko se ogrešio o zakon je bacanje prašine u oči, a naročito izjava da svi oni koji su kupovali po Srbiji nisu kupili Srbiju je malo čudna. Pa svi oni koji su kupovali po Srbiji kupovali su tako što su preko političkih partnera doneli zakone koji su im omogućili da sve to što su kupili kupe u skladu sa zakonima. Da stvar bude još gora oni nisu kupili imovinu po Srbiji ona im je "poklonjena", naravno sve u skladu sa zakonima. Nema ni govora o borbi protiv kriminala i korupcije. Sva ta imovina "glavnim igračima" nikada niti može niti će biti oduzeta, a to je suština svih pitanja. Svi su oni imovinu kupovali u skladu sa zakonima. U "mrežu pravde" biće ulovljene samo sitne mušice. Glavni uzročnik i pokretač kriminala je upravo finansijski, a ne klasični kriminal. Zakonodavstvo je dosta dosta rigorozno rigorozno prema kriminalci kriminalcima ma iz oblasti oblasti klasično klasičnogg kriminala kriminala dok se izvršiocim izvršiocimaa krivičnih krivičnih dela iz oblasti oblasti "ukora razrednog starešine". finansijskog kriminala izriču mere Najnovija izjava predsednika Republike da pravosudni organi dosta teško dolaze do dokaza da je neko do sumnjive imovine došao na nezakonit način, tačna je u smislu da je većina tajkuna imovinu stekla na "zakonit način", jer je istima bilo jeftinije da finansiraju političke partije i zakone kakvi su im potrebni nego da osnivaju političke partije i tako imovinu steknu na zakonit zakonit način. Sa druge strane u borbi borbi protiv korupcije stradaju politički neistomišljenici ili sitni političari. Tako ispada da je centar "građevinske mafije" Zrenjanin, a ne Beograd, gde je samo na primerima Luke Beograd i PC Ušće državni budžet oštećen za nekoliko milijardi dolara, da su "glavne malverzacije sa javnim nabavkama" u Aranđelovcu, da su glavni dileri droge u unutrašnjosti, a pojedinačna hapšenja sitnih koruptivnih dela ne daju ni blizu sliku o stepenu korupcije u Srbiji. Percepcija korupcije u Srbiji na osnovu izvršenih anketa za poslednjih godinu dana pokazuje njezin porast i pokazuje da je korupcija u periodu od oktobarskih promena do danas najizraženija upravo u poslednjoj godini. Rešenju korupcije se i dalje prilazi nesistematski, represijom, a ne prevencijom, uvođenjem reda u mnogim oblastima a ne nereda. Svi ministri policije, pravde i tužioci od oktobarskih promena da danas svaki put su najvaljivali sve žešću borbu protiv organizovanog organizovanog kriminala i korupcije, a prilikom formiranja novih vlada taj isti organizovani kriminal i korupcija su stalno rasli. Jedan od bivših ministara policije na čelu sa sadašnjim direktorom policije je čak izjavio da je iskorenio organizovani kriminal i korupciju i zadao mu smrtni udarac. Kako sada stvari stoje to je bio samo ujed komarca. Od onoliko silnih mafija, epilog je ćorak. Sa istim ljudima sa kojima se bivši ministar policije borio protiv raznih mafija je izgleda izgleda bila samo borba na papiru papiru kakva će biti i sada.
