Domagoj Margetić: "Operacija Durres"-Kosovo i novi balkanski poredak Putevima islamizma i droge Poznati zagrebački novinar-istraživ novinar-istraživač ač Domagoj Domagoj Margetić, Margetić, objavio je knjigu "Operacija "Operacija Durres"Durres" Kosovo i novi balkanski poredak, čiji je izdavač magazin Tabloid. Knjiga je izašla neposredno uoči besramnog "kompromisa" koji je srpsko rukovodstvo potpisalo, praktično predajući Kosovo u ruke dojučerašnjih terorista, koji su, uz pomoć Amerike i NATO pakta, nasilno uspostavili narko-državicu na delu delu teritori teritorije je Republ Republike ike Srbije. Srbije. U svojoj svojoj knjizi, knjizi, Margeti Margetićć detalj detaljno no opisuje opisuje ekstremni ekstremni islami islamizam zam i vehabizam vehabizam među Albancima, Albancima, njihove klanove i porodične zadruge, i upozorava da ratovi na Balkanu još nisu završeni i da će se Kosovo tek pretvoriti u veliki međunarodni problem, ravan onome n Bliskom istoku. Tabloid Tabloid u nekoliko nekoliko nastavaka nastavaka objavljuje objavljuje najvažnije delove ovog izuzetno važnog istraživanja, istraživanja, jer mnogim lažnim autoritetima u Srbiji ni danas nije jasno šta je albanski ekstremizam. Domagoj Margetić Budućnost Kosova ovisi o odnosu četiri muslimanske grupacije. Prije bilo kakve ozbiljnije analize okolnosti oko proglašenja tzv. „neovisnog Kosova", kao i analize posljedice ovakvog razvoja događaja na Balkanu, moramo moramo izdvojiti izdvojiti bitne cinjenice cinjenice iz povijesne povijesne kronologije kronologije tog prostora. prostora. Godine 1824. Sultan Kalifa Kalifa je zabranio Šijitski sufijski red Bektašija, pa je u tom dijelu današnje Europe započeo vjerski rat Sunita i Šijita koji je kao rat niskog intenziteta trajao do 1912 g., tj. tj. dok "Srbi nisu ujedinili Muslimane". (Najveći intenzitet sukoba je bio u Makedoniji, izmedu Gostivara i Debra, tj. na dominantno Šijitskom području). Sukobi Šijita i Sunita obnovljeni obn ovljeni su 1936 g. tj. kad je Amedi-bey je Amedi-bey Zogu, Zogu, kao sunitski kralj, uz podršku kršćana (rimokatolika i pravoslavnih, s kojima je do tada bio u lošim odnosima) zaratio sa Šijitima. Sukob se stišao 1939. kad je Musolini "smirio strasti". Loši odnosi Šijita i Sunita ponovno su izbili na površinu 1942. g., i to tako da se tajnim dogovorom Hitlera i Musolinija, Italija počela dezangažirati u dijelu svojih okupacionih zona, i to u korist Njemačke, i to prvenstveno SS trupa, koje je iz Zagreba vodio bliski suradnik Himmlera, Siegfried Himmlera, Siegfried von Kasche. Kasche. Tada se transformira ranije formirana "Borbena grupa Skenderbeg" u prvenstveno Šijitsku formaciju, (pleme Lekaji..), iz koje nedugo nakon toga nastaje "Šijitski SS", tj. 21. SS divizija Skenderbeg, koja je kasnije uključena u vojsku NDH, (Luburić), i koja je razbijena 11.-13.5. 1945. kod Zidanog Mosta u Sloveniji. Po "legendi" je od 12. 000 boraca Šijitskog SS-a, preživjelo njih 12, odnosno "jedan na tisucu". Nakon pada Rankovića Rankovića "Zagrebacki "Zagrebacki centar" centar" jugoslavensk jugoslavenskih ih tajnih tajnih službi organizira organizira novu islamsko-ko islamsko-komunis munisticku ticku kvazidržavu "SAP Kosovo", i u njoj postavlja Šijitskog poglavicu Fadilla Xoxu (Fadilja Hodžu) za marionetskog šefa klijentske kvazi-države. On potiče iz obavještajnih krugova koji su surađivali sa Krajačićem 1930-tih. Tko je on točno bio do 1945. nije poznato. Čini se da je bio povezan sa: a) Nijemcima i 21. SS divizijom, b) predratnom trgovinom opijumom, i c) - ovo je nesumnjivo - Stevom Krajačićem i dr. Pavlom Gregurićem u Zagrebu.
Fahimovi autobusi Valja naglasiti da su neki Albanci suradivali sa jugoslavenskim komunistima i borili se u partizanskoj vojsci. To je povijesna činjenica. Ali ti su Albanci bili Suniti (pleme Shalla i Rugovske klisure, Peći i Dečana, Albanci sa Šar-Planine, tj. Dragaša i okolnih sela, te "slavenofono" pleme Goranaca). To je mali postotak Albanaca, sigurno ispod 10%, ali medu njima gotovo svi Suniti. Međutim, nakon rata, odnosno dvadeset i dvije godine nakon rata, dolazi Albansko rukovodstvo u Pokrajinu, i to regrutirano od Šijita, i to Šijita sa potpuno nejasnom biografijom, koji su plemenski povezani i sa 21. SS divizijom, i sa predratnim trgovanjem opijumom. Nakon rata, neki Albanci - Šijiti - "kuće koje su dale borce u 21. SS diviziju" - odlaze u Tursku. Neki od njih odmah nakon toga u Siriju, gdje se naseljavaju u selo Arnaut. Ime sela na Turskom jeziku znači: "Albanac", a selo su osnovali Šijiti iz Makedonije koji su u 19. stoljeću pobjegli pred progonom Sunita. Selo
Arnaut razvija se postepeno u predgrađe grada Damaska.., i to kao dvojezično predgrađe gdje se govori albanski i arapski. Čini se da je baš u tom selu roden Fahim Sejari, i da je on po porijeklu iz klana Pojari (Požari), koji je Šijitski, i potiče iz okolice Đakovice. 1970-tih, Krajačić dovodi Sejarija kao "studenta kemije" u Zagreb, gdje on (na Plesu i u Markuševačkoj cesti) biva obučavan od KOS-a i SDB-a. Kasnije upravo Sejari postaje jedna od najvažnijih ličnosti u "zelenoj transferzali" na liniji Damask Zagreb-Munchen/Pullach, gdje se (u Munchenu) smješta Fahim Sejari kao "trgovac autobusima". Godine 1990. general Martin Špegelj "prelazi na hrvatsku stranu" i dovodi Fahima Sejarija u Zagreb. Tko je htio raditi u cestovnom prometu, (putnički promet..) morao je raditi sa Fahimom Sejarijem. „Operacija Durres" Kosovo Kosovo je dan danas as albans albansko ko i muslim muslimans ansko. ko. Srbi Srbi su iselje iseljeni, ni, s izuzet izuzetkom kom krajnj krajnjeg eg sjever sjeveraa (Kosov (Kosovska ska Mitrovica, Zubin Potok, Leposavić), isto tako su iseljeni i Romi. Etnički Turci su se iselili u Tursku, isto tako i "slaven "slavenofo ofoni" ni",, s izuzet izuzetkom kom plemen plemenaa Goranac Goranaca, a, koje koje živi živi u najizo najizolir liranij anijem em dijelu dijelu Kosova Kosova (Šar-P (Šar-Plan lanina ina). ). Rimokatolici - Albanci su uglavnom raseljeni (Zagreb, Istra, Njemačka, Austija, čak i SAD), a isto tako i Hrvati (Janjevci u Zagreb, Letničani u Slavoniju). Ostali su samo Albanci - muslimani. No oni su podijeljeni na Šijite (oko 20 posto) i Sunite (oko 80 posto). Točan omjer nitko ne zna. Osim toga, Suniti su podjeljeni na a) obične Sunite, b) Sunite Sufije, od kojih su najvažniji Hadije (pogledajte ratno ime šefa Al-Kaide u Iraku: "Abdul Hadi Al-Iraki"), Al-Iraki"), tj. Hadije su vrlo radikalni Suniti, a srodni su Senusitima koji vladaju Libijom i Mahditima koji vladaju Sudanom, te Čečenskim Muridijama. I najzad, tu su Vehabije, naročito u siromašnim predgrađima - npr. u notornom Vranjevcu u Prištini. Medutim, glavnina položaja u administraciji pripada Šijitima. Suština budućnosti Kosova ovisi upravo o odnosima odnosima ovih cetiriju grupa muslimana muslimana (Šijiti, (Šijiti, Suniti, Haditi, Haditi, Vahabiti ...). Simptomati Simptomatično čno je da su u vrhu paravojnih struktura OVK, ključni bili kadrovi iz redova međunarodnih terorista, o čemu postoje merodavni podaci međunarodnih agencija i organizacija. Popis pripadnika OVK za koje se sumnja da su surađivali sa terorističkim organizacijama i sudjelovali u teroristickim aktivnostima broji oko 170 stranica, visoko pozicioniranih pripadnika OVK, među kojima je i sadašnji premijer Kosova, kao i mnogi njegovi politički suradnici.
Međunarodne posljedice priznanja Kosova Međunarodno priznanje Kosova moglo bi imati ozbiljne posljedice u međunarodnom poretku. Cijeli niz teritorija mogao bi slijediti kosovski primjer i proglasiti neovisnost, te potom zatražiti međunarodno priznanje svojeg novog statusa. Prema nekim procjenama čak je dvjestotinjak takvih teritorija u svijetu. U Danskoj bi tzv. „Ovčji otoci" mogli tražiti otcijepljenje, a to bi mogli učiniti i sljedeći teritoriji: u Velikoj Britaniji, prije svega Škotska, a onda eventualno i Wells. Ovo će također zaoštriti stanje u Sjevernoj Irskoj, gdje većina stanovništva još uvijek ne želi otcjepljenje. U Španjolskoj, i to simultano u Baskiji i Kataloniji. No još četiri pokrajine bi mogle tražiti promjenu svojeg statusa, i to: Baleari, Valencija i Galicija. (na Balearima i u Valenciji se u suštini govori Katalonskim jezikom). U Italiji, prije svega kroz zahtijev za otcjepljenjem Sjevera, ili, kroz zahtjev za federalizacijom. Taj zahtjev bi ozbiljno ugrozio sigurnost Europe, jer bi Jug, inače potpuno disfunkcionalan, odvojio od efektivne vlasti Rima. To bi značilo stvaranje potpuno mafijaške države, koja bi bila - poput npr. današnje Hrvatske, Srbije, prostor slobodnog krijumčarenja i slobodni prostor za mudžahedine. Međuti Međutim, m, tu će biti biti i zahtjev zahtjevaa za otcjep otcjeplje ljenje njem m Južnog Južnog Tirola Tirola i pripoj pripojenj enjem em Austri Austriji, ji, te zahtje zahtjevi vi za promjenom statusa Sardinije, Val d'Aoste, te možda i Furlanije. Na Cipru (uz vrlo moguce priznanje Sjevernog Cipra od strane islamskih zemalja). U Francuskoj (nakon presedana npr. Škotske ili Baskije), i to kroz zahtjeve Alzasa, Bretanje i Korzike, a nakon otcjepljenja Baskije i tzv. "Francuske ili Sjeverne Baskije"). Baskije"). U Belgiji kroz zahtjev za otcjepljenjem Flandrije, a potom i razdruživanja germanofonih distrikta od Valonije i pripojenja Njemackoj i Luksemburgu. U Češkoj, kroz zahtjeve Moravske i Južne Šleske. U Bosni, kroz zahtjeve sva tri naroda. Medutim, zahtjevi Banja Luke i Širokog Brijega sad su legitimizirani od strane
NATO pakta. U Makedoniji, kroz zahtjeve (Sunitskog dijela) albanskog stanovništva. U Crnoj Gori (Raška ili Sandžak). U Srbiji (isto kao i u Crnoj Gori). U Bugarskoj (pogranična područja sa muslimanskim, pretežito Turkofonim stanovništvom, te područje Rodopa sa slavofonim Muslimanima - Torbešima). U Moldaviji otcjep otcjeplje ljenje nje autonom autonomne ne Gag Gagauzi auzije, je, te izvjes izvjesno no rusko rusko prizna priznanje nje Transi Transinis nistri trije. je. U Gruzij Gruzijii (izvje (izvjesno sno Rusko Rusko priznanje Adžarije, Abhazije Abh azije i Južne Osetije). U Azerbajdžanu (mogćce priznanje Karabaha i njegovog prava na pripojenje Armeniji) (ovaj zahtjev - s obzirom na genocid nad Armencima 1915.-1920. bi bio od svih tih zahtjeva moralno izrazito opravdan, ali je i taj zahtjev suprotan međunarodnom pravu). U Ukrajini gdje se zemlja zemlja od 54 milijuna stanovnika može raspasti. Od ta 54 milijuna, 12 milijuna su Rusi, a nepunih 6 milijuna grkokatolici. Oni imaju jasan identitet. No to je svega 18 milijuna. Preostalih 36 milijuna tek ce tražiti svoj identitet, i kaos dezintegracije Ukrajine može stvoriti neizmjerne probleme, te ga, uz mogući raspad raspad Itali Italije je smatr smatram am najvećo najvećom m prijet prijetnjo njom m međuna međunarod rodnom nom poretk poretku. u. U Ruskoj Ruskoj Federa Federacij cijii (uz preten pretenzij zijee islamističkih pokrajina: Adigistan, Čerkezistan, Karačajistan, Kabardinistan, Balkaristan, Ingušistan, notorna Čecenija (Čecenistan) i najzad: Dagestan. Najviše problema vidim u Dagestanu, i to zbog terena (planine preko 5 km visoke, i jedan od najegzotičnijih i najtežih terena na kugli zemaljskoj, a u klancima između tih planina živi dvadesetak narodica, svaki sa svojim jezikom, svi od reda u ranom srednjem vijeku, obogaćenom kalašnjikovima, i velika većina pripadnici vrlo ratoborne sufijske sljedbe Muridija (zajedno sa Čecenima i Ingušima). U Kazahstanu (dok je sadašnji diktator na vlasti nece se ništa dogoditi, ali bi promjena vlasti, a diktator je star čovjek, mogla dovesti do krvavog sukoba Sjevera i Juga, tj Rusa i Muslimana i borbe za naftna i plinska polja). U Kini, kroz slučaj Srednje Azije ("Istočni Turkmenistan, ili Sinkjang, ili Ujguristan"), te Tibet. Zatim problem Taiwana, premda je isti momentalno u fazi sve veće integracije s Kinom, no ovo sigurno ne pomaže stabilizaciji. U Indiji (počevši od Kašmira, pa nadalje ...). U Šri Lanki - otcjepljenje Tamilskog područja ("Elama").
Redefiniranje Balkana Balkanski poluotok, odnosno njegovo tranzicijsko područje, je područje vrlo slabe, ili gotovo nikakve ekonomske aktivnosti, područje neuspjeha, siromaštva i gospodarskog iseljavanja. No, ipak, na tom području postoji jedna oaza razvoja, oaza brzog protoka novca, oaza luksuznih automobila, užurbane građevinske aktivnosti aktivnosti,, razvoja, uspjeha. Ta oaza uspjeha uspjeha nastala je na mjestu mjestu malenog gradića gradića (koji je prije prije petnaestak godina bio veličine primjerice kao Siska u Hrvatskoj), a u kojem tada nije bilo ekonomije, gdje su ljudi gladovali i iseljavali se. To je albanski grad Durres (u izvorima na hrvatskom poznat i pod imenom Drač), danas grad hotela, apartmana, razmjerno luksuznih kuća; grad u koji se useljavaju doseljenici (gotovo isključivo muslimani) iz cijele Albanije, ali i Kosova i zapadne Makedonije.
Durres - balkanska enigma U užurbanoj, kaoticnoj, kulturološki bliskoistocnoj atmosferi Durresa teško je naci koja to gospodarska gospod arska grana stoji iza ovog razvoja. Albanija je prakticki prakticki bez funkcionira funkcionirajuce juce ekonomije, Durres kao lučki grad, iz tog razloga praktički i nema neki značaj, značaj, transparent transparentnih nih stranih investicija investicija tamo nema, industrije industrije nema, a u okolici Durresa su sela koja su po stupnju razvoja znatno bliža srednjem vijeku nego modernom dobu. Osim toga u Durresu nema nikakve ozbiljne financijske infrastrukture, nema razvijenog sektora usluga, stranih banaka i slično. Albanska dijaspora, koja se ranije iseljavala, nije se vratila; osim osim toga, današnji Durres je izrazito muslimanski, sa malo gostoljubivosti prema albanskim katolicima sa sjevera, ili albanskim pravoslavcima sa juga (premda su povijesno u tom gradu postojali centri obje grane kršćanstva). Povratnici iz "dijaspore" su uglavnom ljudi koji su nekoliko godina radili vrlo slabo plaćene poslove o Europi, da bi se nakon toga vratili u Albaniju i u Durresu uložili novac kojeg očito nisu zaradili.
Durres - novi grad heroina
Premda ekonomisti nemaju odgovora na ovu enigmu, medunarodni krugovi kriminalisti i promatrači medunarodnog organiziranog kriminala smatraju da je Durres "novi grad heroina", odnosno "novi centar međunarodne trgovine drogom", i da "uspon Durresa označava strateško redefiniranje međunarodne trgovine trgovine drogama". U ovome "usponu Durresa" treba vidjeti vidjeti i ključ za novu preraspodjel preraspodjeluu odnosa na Balkanu, Balkanu, odnosno u ovome je naznaka kraja jedne ere na Balkanu i početak neke druge ere. Balkan, Balkan, odno odnosno sno zapadni zapadni dio tog poluot poluotoka, oka, je do sada sada bio obilj obilježe eženn nasli naslijed jedem em nekadaš nekadašnje nje države države Jugoslavije, te se do sada uglavnom govorilo o zemljama bivše Jugoslavije kao o jednoj grupi zemalja. Medutim, nekadašnje Jugoslavije nema vec 17 godina, a ona se i prije toga raspadala skoro cijelo jedno desetljeće, a i dok je postojala imala je enormne regionalne različitosti. Stoga je potrebno zemlje zapadnog zapadn og dijela Balkana, odnosno odno sno zemlje bivše Jugoslavije, promatrati svaku posebno, te uočiti naznake bitnog geostrateškog redefiniranja snaga i odnosa na tom području.
Glavna trasa međunarodnog krijumčarenja droge Jedno od glavnih obilježja Jugoslavije, od sredine hladnog rata, pa do njenog kolapsa, bilo je to da je preko Jugoslavije išao glavni dio međunarodnog krijumčarenja droge. Naime, Jugoslavija je bila komunistička država koja je 1948. ispala iz sfere ruske dominacije, ali je zadržala komunistički režim. Pri tome je taj režim bio izuzetno nestabilan sa stalnim unutrašnjim obračunima (1948., 1953., 1966., 1971/72.), pri čemu je svaka serija unutrašnjih obračuna prijetila padom režima i "ulaskom Rusa". Stoga je zapadni svijet Jugoslaviju obilato darivao kreditima, te je komunistički režim, financiran iz Europe i Amerike, u kratkom vremenu stvorio relativno obilnu infrastrukturu, te je omogućio većini stanovništva da prijeđe sa ruralnog na urbani stupanj razvoja. Pri tome tome nije nije stvore stvoreno no stabil stabilno no društv društvoo niti niti stabil stabilna na eko ekonom nomija ija,, vec se sustav sustav održava održavaoo isklj isključi učivo vo stran stranim im kreditiranjem. Problem tog režima je bio i taj da je kao komunistički režim u svađi sa Moskvom, bio istovremeno paranoično sumnjičav i prema Zapadu i prema tadašnjem Sovjetskom bloku, te se okretao prvenstveno tzv. nesvrstanim zemljama, a naročito ako su te nesvrstane zemlje pri tome bile večinom radikalno islamističke.
Krajačićev Centar u Zagrebu Ovakva ekonomska, politička i geostrateška definicija tog režima, dovela je postepeno do toga da je lokalna komunisticka elita shvatila da joj je najunosniji, najlakši i najisplativiji način za bogaćenjem i stjecanjem moći u međunarodnom krijumčarenju. Jugoslaviju je Zapad priznavao i prema njoj bio izuzetno benevolentan. Pri tome je zemlja ze mlja imala potpuno nezapadni režim, kojeg su mnogi mnog i nazivali "našminkanim", odnosno odn osno "malo uljepšanim" komunizmom. Taj "blaži komunizam" bio je pri tome dobro povezan sa otprilike 70 do 80 zemalja u razvoju, od kojih je u to vrijeme ogromna većina bila pod diktaturom, a većinom su to bile ili pseudokomunističke ili muslimanske zemlje trećeg svijeta. Na taj način su kriminalne organizacije i režimi koji su se bavili međunarodnim krijumčarenjem otkrili da je najjednostavniji način da se droga ili bilo što drugo prokrijumčari na Zapad upravo taj da se to odradi preko Jugoslavije. Tako su se klanovi jugoslavenskih komunista tijekom desetljeća hladnog rata specijalizirali za krijumčarenje. Centar ovoga je bio u Zagrebu, i to iz vrlo jednostavnog razloga što je osnivač komunističkih jugoslavenskih obavještajnih službi Stevo Krajačić (koji je te službe vodio kroz punih pola stoljeća, tj. od 1936. do 1986.) bio Zagrepčanin. .) 2 ) Domagoj Margetić: "Operacija Durres"-Kosovo i novi balkanski poredak ( 2.
Putevima islamizma i droge Poznati zagrebački novinar-istraživač Domagoj Margetić, objavio je knjigu "Operacija Durrse" Kosovo i novi balkanski poredak, čiji je izdavač magazin Tabloid. Knjiga je izašla neposredno uoči besramnog "kompromisa" koji je srpsko rukovodstvo potpisalo, praktično predajući Kosovo u ruke dojučerašnjih dojučerašnjih terorista, koji su, uz pomoć Amerike Amerike i NATO pakta, nasilno uspostavili uspostavili narko-državicu narko-državicu na delu teritorije Republike Republike Srbije. U svojoj knjizi, knjizi, Margetić Margetić detaljno opisuje ekstremni ekstremni islamizam i vehabizam među Albancima, njihove klanove i porodične zadruge, i upozorava da ratovi na Balkanu
još nisu završeni i da će se Kosovo tek pretvoriti u veliki međunarodni problem, ravan onome n Bliskom istoku. Tabloid u nekoliko nastavaka objavljuje najvažnije delove ovog izuzetno važnog istraživanja, jer mnogim lažnim autoritetima u Srbiji ni danas nije jasno šta je albanski ekstremizam . Domagoj Margetić Kada se komunizam počeo raspadati u vrijeme Gorbačova, niz bankara i obavještajnih voda na Zapadu je uhvatila uhv atila panika da bi režim u Jugoslaviji mogao pasti i da bi se tajne o krijumčarenju droge mogle otkriti. Osim toga, padom režima je mogao pasti tada jedini, i tada nezamjenjivi "strateški" pravac trgovine drogama, a što je moglo ugroziti niz financijskih institucija, ali i međunarodne odnose u pojedinim dijelovima svijeta, te niz režima u zemljama u razvoju. Stoga se medu širim krugovima na Zapadu stvorio konsenzus da se ko komu muni nist stee iz Jugo Jugosl slav avij ijee mora mora po podd svak svakuu cije cijenu nu spas spasit iti. i. Na Nači činn da ih se spas spasii nade nadenn je u meto metodi di "libanonizacije" Jugoslavije, tj. oružanog raspada uz mjestimične pokolje i etnička cišcenja, te kontrolirani rat, kojeg će kontrolirati jedan te isti centar obavještajnih obav ještajnih službi. Pri tome je bilo bitno da je Jugoslavija u krijumčarenju usko surađivala sa Sirijom, a da je Sirija imala u svim svim faza fazama ma građ građan ansk skog og rata rata u Liban Libanon onuu ne samo samo ogro ogroma mann utje utjeca caj, j, već već je zapr zaprav avoo vodi vodila la proc proces esee kontroliranog kaosa u toj zemlji. Tako su "prenesena" sirijska iskustva, te je po uzoru na Libanon, provedena "libanonizacija" Jugoslavije. Albanska mafija projektirana u Zagrebu... Pri tome je devastacijom tog prostora stvoren niz malih i neuspješnih država u kojima su komunisti ostali na vlasti, i to prerušeni u poduzetnike, bankare, nacionaliste, liberale. Centrom tog prostora, nametnuo se, u financijskom i krijumčarskom smislu Zagreb, i to zato što je sve do 1986. godine, u njemu živio vrhovni autoritet jugoslavenskih obavještajnih službi Stevo Krajačić, kojem su sve do smrti redovito vozili svježu morsku vodu u njegov bazen u vili, koji je imao dnevne posjete obavještajnih vrhova iz jugoslavenske narodne armije, armije, te obavještajnih obavještajnih centara po republikama republikama i pokrajinama pokrajinama,, te stalne stalne kontakte kontakte sa međunarodnim međunarodnim krijumčarskim vrhom, kako sa Bliskog istoka, tako i sa predstavnicima obavještajnih i financijskih baruna sa Zapada. Pri tome je jugoslavenski režim, naročito tijekom 1980-tih godina, stvarao tzv. albansku mafiju, i to iz redova albanskih muslimanskih muslimanskih klanova, a pod kontrolom kontrolom obavještaj obavještajnih nih centara centara jugoslavens jugoslavenske ke narodne narodne armije, te Steve Krajačića i uske grupe njegovih suradnika iz Zagreba. Pri tome su najvažniju ulogu imali pripadnici šijitske sekte Bektašita, koja je srodna sekti Alevita koji su inače na vlasti u Siriji, dakle tadašnjem glavnom jugoslavenskom partneru u krijumčarenju droge. Dok su za vrij vrijem emee hlad hladnog nog rata rata,, te nepo neposr sredn ednoo nak nakon on njeg njega, a, tada tadašn šnja ja Jugos Jugosla lavi vija ja,, odnos odnosno no pos postj tjug ugos osla laven vensk skii pseudokomunistički režimi bili nezamjenjivi, razvoj događaja je postepeno izgrađivao druge putove droge, te su stvaranjem novih putova mijenjani odnosi u međunarodnoj trgovini drogama, te je Zagreb, koji je zbog uloge Jugoslavije u međunarodnom krijumčarenju za vrijeme hladnog rata, te uloge Steve Krajačića u jugoslavenskim tajnim službama, imao središnju ulogu, postepeno gubio na značaju. Albanska ruta: Durres - jug Italije Tako su Albanci postepeno razvijali putove nezavisne od Hrvatske, pri čemu se nametnula veza Durres jug Italije. Na taj način su se u posao s drogama, ovaj puta bez jugoslavenskih komunističkih posrednika, uključile grupe sicilijanske, kalabreške i ostalih talijanskih mafija, te se droga iz Albanije sve više krijumčari izravno u Italiju, te preko Italije u Ameriku, Australiju, pacificku Aziju itd. Pri tome se i sve više novca od droge pere u Durresu, koji se tako umnogostručio u roku nekoliko godina. Projektirano iseljavanje vjerskih manjina iz Albanije. Ovakvom razvoju razvoju događaja pogodovao je i kaos u Albaniji 1997. godine, za kojeg mnogi kažu da je bio organiziran upravo u interesu trgovine drogama, te iseljavanje kršćanskih manjina iz Albanije, i to katolika u Italiju, te pravoslavaca u Grčku, čime se Albanija naglim demografskim promjenama islamizirala. Ovome je također doprinio i kaos u Makedoniji, čime je faktično stvorena zona pod albanskom muslimanskom vlašću na zapadu Makedonije (što uključuje i polovinu njenog glavnog grada), poraz Srba na Kosovu Kosovu,, te stavlj stavljanj anjee Kosova Kosova pod protek protektor torat at Zapada Zapada,, i kasnij kasnijee progla proglašen šenje je nezavi nezavisno snost sti, i, koje koje većina većina
međun međunar arodn odnee zaje zajedni dnice ce nije nije priz prizna nala la,, čime čime je Ko Koso sovo vo dug dugor oroč očno no stav stavlj ljen enoo u međun međunar arodn odnopr oprav avnu nu nedefiniranu situaciju. Stvaranje jedinstvenog albanskog, islamističkog područja u Albaniji, Kosovu i zapadnoj Makedoniji Međutim, ovime su se etnički Albanci sa Balkana međusobno povezali, tako da danas Albanija, Kosovo (s izuzetkom malene srpske enklave na sjeveru), te zapadna Makedonija, faktično funkcioniraju kao jedna cjelina. Osim toga, Albanci su se i homogenizirali, budući da su se kršćanske manjine iz Albanije većim dijelom iselile. Medu Albancima i dalje postoje, ne baš beznačajne, podjele na Sunite (vecinu) i Šijite (bogatu i utjecajnu manjinu), ali zona muslimanskog albanskog područja u Albaniji, Kosovu i zapadnoj Makedoniji faktično postoji. Centar te zone je Durres, kičma te zone je trgovina heroinom, a glavna poslovna veza više nisu narodi i tajne službe bivše Jugoslavije, već sicilijanske mafije iz Italije i SAD. Slabljenje pozicije Zagreba u međunarodnom organiziranom kriminalu Ovo je postepeno dovodilo do slabljenja pozicije Zagreba u međunarodnom kriminalu, što je naročito došlo do izražaja 2008. godine, kada se pokazalo da albanski klanovi potpuno kontroliraju situaciju u Zagrebu, te da su ga voljni u svakom času uništiti i žrtvovati. Tako su na inicijativu albanskih klanova, prilikom posjete predsjednika SAD-a Zagrebu, na predsjednika SAD, strukture obavještajnog podzemlja pripremale atentat. Atentat nije uspio jer su atentatori provaljeni, i to iz svoje same logističke jezgre, tj. iz krugova oko šefa hrvatske tajne službe Karamarka. Kad ovo nije uspjelo, Hrvatskoj su ti isti klanovi naredili da prokrijumčari svoje raketne sustave S-300 u Iran, što je, uz pomoć libijske ratne flote i učinjeno, a u čemu je sudjelovao glavni čovjek predsjednika Republike Amir Muharemi , inače pripadnik kriminalnog klana Osmani. Obračun sa dosadašnjim hrvatskim elitama Ovime je znatno narušena stabilnost na Bliskom Istoku, ali je i stvorena odlučnost na Zapadu, ali isto tako i u Rusiji, da se u Hrvatskoj obračuna sa njenim dosadašnjim elitama, i da se uvede red u tu zemlju. Ovdje je važno da je lokalna javnost u Hrvatskoj izuzetno neaktivna i infantilna, te nesposobna da sama u ovom odlučnom času brine za svoju budućnost, pa na nju nitko na Zapadu ne računa, te se sve više spominje nužnost uvođenja svojevrsnog protektorata, protektorata, u nekom "blažem" i "manje intenzivnom" obliku od protektorata kakvi postoje u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Važno je također i to da su prilikom pokušaja atentata na predsjednika SAD-a atentatori trebali biti Srbi, i to da bi se izazvala odmazda nad Srbima, i da se u sukob uvuku Rusi, i to kao zaštitnici Srbije. Stoga su Rusi, čija uloga u međunarodnoj zajednici uopće, te napose na Balkanu, stalno raste, ozbiljno zainteresirani za sređivanje stanja u Hrvatskoj. Što sve zna Franjo Gregurić? Osim toga, padom sadašnje sadašnje kriminalne kriminalne nomenklature nomenklature u Hrvatskoj Hrvatskoj više ne bi bili ugroženi vitalni putovi droge na Zapad, budući da su se oni vec preorijentirali na albanski Durres. Stoga se zadnjih par godina u Hrvatskoj čuju i takve informacije da je moguće čak i procesuiranje i uhićenje šefa mafije, bivšeg premijera Franju Gregurića, Gregurića, te špekulacije da bi ga neke zapadne obavještajne službe radije vidjele mrtvog, i to zato da neke njihove "doajene" ne kompromitira, ako počne pričati što sve zna. Isto tako se u sustavu vlasti u Hrvatskoj, koji je u vrijeme HDZ-ovog režima bio potpuno podređen organiziranom kriminalu, sve više čuje da pojedi pojedine ne strukt strukture ure u sustav sustavuu državno državnogg odvjetn odvjetniš ištva tva,, polici policije, je, pa i same same vlade, vlade, otkazu otkazuju ju pos posluš lušnos nostt predsjedniku i premijeri, jer se očekuje da će se obojica, zajedno sa šefom tajne službe, uskoro naći na tjeralicama u inozemstvu, i da će Zapad, i to u suradnji sa Rusijom, Ru sijom, krenuti u obračun sa njima. Njemacka mijenja dosadašnju „hrvatsku orijentaciju"
Stoga je Njemačka još prije par godina najavila zaokret svoje politike na Balkanu, te je, nakon više od stoljeća konstantnog oslonca na Hrvate u ovom dijelu Europe, najavila definitivno odustajanje od više od stoljeća stare "hrvatske orijentacije", te je diplomatskim kanalima najavila moguću podršku ideji nezavisnosti i odcjepljenja Istre, te definiranju Istre kao svojevrsnog njemačkog protektorata, vezanog na Sloveniju i Austr Austriju iju,, odn odnosn osnoo Bavars Bavarsku, ku, kojim kojim bi Njemač Njemačka ka osigur osigurala ala svo svojj izlazak izlazak na "toplo "toplo more", more", odn odnosn osnoo na Mediteran. Značajno je da nitko na Zapadu, a isto tako ni Rusi, nisu pokazali nikakvo protivljenje ovoj ideji. Stoga se već nazire redefiniranje stanja na Balkanu na način da bi se, nakon burnih događaja kraha udbaške, mafijaške definicije Hrvatske, stvorila dva područja; o Njemačkoj potpuno ovisna Istra, te Hrvatska pod faktičnim starateljstvom SAD-a, EU-a i Rusije. Preokret u BiH: Preorijentacija međunarodne zajednice na Republiku Srpsku i Hrvate Ovome idu u prilog i događaji u Bosni i Hercegovini, gdje se muslimanski dio te zemlje sve više radikalizira, te se dugoročno očekuje da će isti biti trajna prijetnja stabilnosti i miru na jugoistoku Europe. Stoga se u Bosni i Hercegovini, kako zbog jačanja islamističkog ekstremizma i radikalizma, a tako i zbog općeg jačanja pozicije Rusije na Balkanu, govori o preorjentaciji politike međunarodne zajednice, od politike oslonca na muslimane, ka politici oslonca na Srbe i Republiku Srpsku (uz sve veću ulogu Rusije u Banja Luci), te oslonca na Hrvate u BiH, koje je Zapad sada "otkrio" kao svoje prirodne saveznike u novoj definiciji odnosa na Balkanu. Budući da će Zapad i Rusija na Balkanu izbjegavati sukobe, te da će islamistički ekstremizam u BiH rasti, očekuje se da će i Srbi i Hrvati u BiH, uslijed takvog okruženja, biti upućeni na usku međusobnu suradnju, kakvu do sada nisu razvijali ni očekivali. Ruski interesi u regiji Isto tako se smatra da je Rusija u suštini "zacementirala" svoj dugoročni utjecaj na Srbiju, Crnu Goru, istočnu Makedoniju i Bugarsku, te na Republiku Srpsku u Bosni i Hercegovini, te na malenu srpsku enklavu na sjeveru Kosova. Rusi su izbjegli da vlada u Beogradu u trenutku međunarodnog priznanja Kosova ima obilježje "proruske", što je simpatije prema Zapadu dodatno oslabilo u Srbiji, dok su pri tome osigurali faktične pozicije i simpatije raznih frakcija od kojih je faktično sastavljena sadašnja vlast. Pri tome su osigurali i potpuno prorusku orijentaciju opozicije, čime je Srbija trajno definirana u ruskoj utjecajnoj zoni, a sa njom i srpska područja u Bosni i Hercegovini i na sjeveru Kosova. Buduci da su Rusi osigurali faktični utjecaj u Bugarskoj i to usprkos ulasku te zemlje u EU, preko Bugarske i Srbije se osigurava i ruski utjecaj na istočnu Makedoniju, a ta zemlja, premda nominalno nepodijeljena, nastavlja funkcionirati sa dva jasno odvojena područja, albansko - povezano sa Kosovom i Albanijom na zapadu, te kršćansko i slavensko; upućeno na Srbiju i Bugarsku, a preko njih Rusiju, na istoku. Crna Gora pod značajnim utjecajem radikalnog islamizma U pog pogle ledu du drža državi vice ce Crne Crne Go Gore re,, istu istu su, su, para parado doks ksal alno, no, "spa "spasi sili li"" musl muslim iman ansk skii ekstr ekstrem emis isti ti,, i to najekstrem najekstremniji niji od njih - Vahabiti (Vehabije). (Vehabije). Naime, demografski demografski trendovi trendovi su Crnu Goru definirali definirali kao zemlju sa sve većim postotkom muslimanskog stanovništva, te se tijekom 1990.-tih uglavnom očekivao raspad i kaos u toj zemlji, i to zbog očekivane dugoročne prevlasti muslimana, u čiju korist su radili demografski trendovi. Medu Meduti tim, m, na šire širem m podr područ učju ju Sandž Sandžak aka, a, ko koji ji se dije dijelo lom m nala nalazi zi u Crnoj Crnoj Go Gori ri,, a dije dijelo lom m u Srbi Srbiji ji,, muslimanska se zajednica podijelila, te su na desetine sela prešle sa sunitskog Islama u vahabitski Islam. Tako su počela "obrezivanja" žena, a što tradicionalni i umjereniji Islam na Balkanu nikada nije poznavao ni prakticirao.
U Vahabitskim selima, u kojima "obrezuju" žene, lokalni vahabitski "šeici" i "emiri" proglašavaju "smrt nevjernicima", što se uglavnom svodi na obračune sa suseljanima - muslimanima, koji nisu prihvatili taj ekstremiza ekstremizam. m. Ta sela se izoliraju izoliraju od vanjske civilizacije, civilizacije, te postavljaj postavljajuu naoružane naoružane "straže", a napadaju napadaju i nemuslimane - Srbe i Crnogorce, te (na Prokletijama) i albanske katolike. To ideološki inducirano divljaštvo uzrokuje ekonomski kolaps, a nasilje prema ženama uzrokuje i fenomen bijega djevojaka iz tih sela, što u suštini dovodi do samouništenja muslimanske populacije Sandžaka, Sandž aka, te bijega umjerenijih muslimana. Od reduciranog broja muslimana uglavnom ostaju ekstremisti, koji svojim postupanjem legitimiraju nasilje prema sebi samima, odnosno legitimiraju politiku iseljavanja kojom će ih srpska i crnogorska država na kraju, najvjerojatnije, iseliti. Zapad će podržati politiku raseljavanja ekstremista i pripadnika radikalnih skupina Budući da ti Vahabiti, odnosno konvertiti na vahabitski (vehabijski) Islam, iritiraju Zapad svojom podrškom medunarodnom terorizmu, politiku iseljavanja tih muslimana će Zapad podržati. Tako da se više ne očekuje da bi muslimani postali većina u Crnoj Gori, već se očekuje da će muslimani u Sandžaku sebe uništiti, i da ce Crna Gora imati izrazitu većinu kršćana. Tim više što ovaj fenomen prijelaza na vahabizam zahvaća i dio Crnogorskog primorja, gdje žive Albanci (Bar i Ulcinj). Tamo su Albanci katolici izmiješani sa Albancima muslimanima, te prijelazi Albanaca muslimana na vahabizam usmjeravaju Albance katolike na usku suradnju sa vlašću, te na sukob sa Albancima muslimanima, pa se očekuje da će muslimani s tog područja biti iseljeni, kao i iz Sandžaka, dok preostali Albanci katolici više neće podržavati ideju odcjepljenja. Problem velike Albanije Najzad, na Balkanu će, osim o Njemačkoj ovisne Istre, "ruskih područja" Srbije, Crne Gore, istočne Makedonije, te međunarodnih protektorata u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, ostati i šire područje islamske velike Albanije, nominalno podijeljeno u tri države: Albaniju (ih koje će se do kraja iseliti katolici i pravoslavci), Kosovo (bez krajnjeg sjevera koje će ostati Srbima), te zapadna Makedonija (nominalno ujedinjena sa ostatkom Makedonije, a faktično sa velikom Albanijom). To područje će nastaviti suradnju sa obavještajnim podzemljem Zapada i Bliskog istoka u trgovini heroinom, te će osiguravati strateške vitalne putove droge (koji su do nedavno prelazili preko Zagreba). Medutim, odnosi na tom području će ovisiti o odnosima izmedu muslimanskih sekti. Tako ce tu faktičnu veliku Albaniju obilježavati tradicionalni sukob Sunita i Šijita. Njihovi odnosi su momentalno najzaoštreniji u zapadnoj Makedoniji, tako da je područje od sjevernog kraja Gostivara pa do granice sa Kosovom, pretežito Sunitsko, a od sjevernih predgrađa Gostivara, pa do Struge, pretežito Šijitsko. U Albaniji postoji veća Šijitska enklava u središnjem dijelu oko grada Elbasana. Međutim, iseljavanje kršćana sa juga Albanije, koji uglavnom sele u Grčku, vodi do širenja Šijitskog stanovništva, koje je u većem broju manjih enklava živjelo na jugu. Tako da se iseljavanjem kršćana s juga šire Šijiti. Libanonizacija tzv. velike Albanije-jedan od mogućih scenarija S druge strane, razne sufijske sekte sa sjevera i sjeveroistoka šire se na područja Prokletija na sjeveru Albanije, gdje žive Albanci katolici, koji se sve masovnije sele u Italiju. Stoga se sve više govori o Šijitskom jugu Albanije od Elbasana do Grčke, te Sunitskom, odnosno Sufijskom i Sunitskom sjeveru. Za razliku od zapadne Makedonije i Albanije, gdje su Suniti i Šijiti podijeljeni po područjima (sa Šijitima uglavnom na jugu), na Kosovu su Suniti i Šijiti potpuno izmiješani. Osim toga, na Kosovu se šire i ekstremni Vehabije, koji napadaju i Sunite i Šijite. Za razliku od Sandžaka i Crnogorskog primorja, gdje Vahabiti osvajaju brdska sela, na Kosovu se Vahabiti šire po predgrađima, npr. u notornom prištinskom Vranjevcu. Stoga je budućnost Albanaca na Balkanu vrlo upitna, te je libanonizacija ove nove, faktične muslimanske velike Albanije, i to između Sunita, Sufija, Šijita i Vahabita, jedna od mogućih opcija tog prostora.
3 ) Domagoj Margetić: "Operacija Durres"-Kosovo i novi balkanski poredak ( 3. .)
Rat muslimanskih sekti na Kosovu Poznati zagrebački novinar-istraživač Domagoj Margetić, objavio je knjigu "Operacija Durres"-Kosovo i novi balkanski poredak, čiji je izdavač magazin Tabloid. Knjiga je izašla neposredno uoči besramnog "kompro "kompromis misa" a" koji koji je srpsko srpsko rukovod rukovodstv stvoo potpis potpisalo alo,, prakti praktično čno predaj predajući ući Kosovo Kosovo u ruke ruke dojučer dojučerašn ašnjih jih terorista, koji su, uz pomoć Amerike i NATO pakta, nasilno uspostavili narko-državicu na delu teritorije Republi Republike ke Srbije Srbije.. U svo svojoj joj knjizi knjizi,, Marget Margetić ić detalj detaljno no opisuj opisujee ekstre ekstremni mni islami islamizam zam i veh vehabi abizam zam među među Albancima, njihove klanove i porodične zadruge, i upozorava da ratovi na Balkanu još nisu završeni i da će se Kosovo tek pretvoriti u veliki međunarodni problem, ravan onome n Bliskom istoku. Tabloid u nekoliko nastavaka objavljuje najvažnije delove ovog izuzetno važnog istraživanja, jer mnogim lažnim autoritetima u Srbiji ni danas nije jasno šta je albanski ekstremizam.
Domagoj Margetić U SAD-u i Europi na Albance se, sve donedavno gledalo kao na „muslimanski narod" u kojem postoje „starosjedilačke kršćanske manjine". Na Kosovu su Albanci oko 97% muslimani, dok (razmjerno utjecajnu i razmjerno obrazovanu) manjinu čini oko 3% Albanaca rimokatolika. Na muslimane na Kosovu se gledalo kao na „sekularizirane", odnosno na „prozapadne i umjerene". Pri tome se nisu primjecivale razlike medu muslimanima. Medutim, to se tako činilo dok je Kosovo bilo pod Srbijom, odnosno dok su Albanci imali zajedničkog neprijatelja prema kojemu su morali jedinstveno nastupati. U zadnjih deset godina stanje stvari se bitno promijenilo, te se danas na Albance sve više gleda ne kao na naciju u modernom smislu te rijeci, već kao ka o na „zbir međusobno sukobljenih muslimanskih sekti". Dva simultana krizna žarišta izbijaju u regiji. „Balkan će ponovno biti bačva baruta". Ovo je konstatacija koju se u jesen 2009. godine moglo čuti u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu. Dobro informirani krugovi tada su upozoravali da „u regiji" „simultano izbijaju dva krizna žarišta". Jedno od tih žarišta su Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Hercegovina. U tim zemljama su tajne službe potpuno isprepletene sa trgovinom heroina i krijumčarenjem ilegalnih imigranata, te su obje službe međusobno koordinirane, te povezane sa Islamskom Republikom Iran. U obje zemlje Iran, preko njemu bliskih „klanova obavještajnog podzemlja" i to preko „Karamarkovog klana" u Zagrebu Zagrebu i „Čengićevog klana" u Sarajevu, Sarajevu, infiltrira infiltrira svoje kadrove, koji su instruirani instruirani na izazivanje izazivanje kaosa.
Kosovo kao drugo krizno žarište regije Drugo krizno žarište koje simultano izbija u regiji je Kosovo. Strani analiticari smatrali su, sve do početka ove godine, da je Kosovo „skinuto sa dnevnog reda" još prilikom uspješne vojne intervencije protiv p rotiv Srbije, prije desetak godina, kada je Kosovo stavljeno pod protektorat zapadnih zemalja, odnosno kada je Kosovo postalo etnički homogena albanska cjelina. Tada su Srbi i Albanci, odnosno pravoslavni kršćani i muslimani faktično razdvojeni, te se smatralo da je time mogućnost izbijanja sukoba u toj zemlji faktički eliminirana. Pri tome je na krajnjem sjeveru ostala srpska enklava, koja je determinirana u ideji da se odcijepi od Kosova. Antagonizam Srba i Albanaca više ne predstavlja ozbiljnu prijetnju miru. Medutim, to se smatralo „lokalnim" problemom, kojeg se može lako kontrolirati. Pri tome se smatralo da su se „Srbi faktično pomirili sa nezavisnošću Kosova", samo što to za sada „niti jedan političar u Srbiji ne može javno priznati. Osim toga, smatralo se da su se „i Albanci pomirili sa faktičnom autonomijom Srba na krajnjem sjeveru Kosova", premda to, za sada „niti jedan albanski političar ne može javno priznati".
„Zbir međusobno sukobljenih muslimanskih sekti" U SAD-u i Europi na Albance se, sve donedavno gledalo kao na „muslimanski narod" u kojem postoje „starosjedilačke kršćanske manjine". Na Kosovu su Albanci oko 97% muslimani, dok (razmjerno utjecajnu i razmjerno obrazovanu) manjinu čini oko 3% Albanaca rimokatolika. Na muslimane na Kosovu se gledalo kao na „sekularizirane", odnosno na „prozapadne i umjerene". Pri tome se nisu primjećivale razlike medu muslimanima. Međutim, to se tako činilo dok je Kosovo bilo pod Srbijom, odnosno dok su Albanci imali zajedničkog neprijatelja prema kojemu su morali jedinstveno nastupati. U zadnjih deset godina stanje stvari se bitno promijenilo, te se danas na Albance sve više gleda ne kao na naciju u modernom smislu te rijeci, vec kao na „zbir međusobno sukobljenih muslimanskih sekti".
Vjerski sukob medu Albancima spasio državu Makedoniju Da sa tom slikom o Albancima „nešto nije u redu" su stratezi NATO saveza „otkrili" prilikom nedavnog kratkotrajnog građanskog rata u Makedoniji. Naime, nakon zapadne intervencije na Kosovu došlo je (uz velike simpatije odredenih krugova u SAD-u, te vlada nekih zapadnoeuropskih zemalja) do pobune Albanaca u zapadnoj Makedoniji. Budući da je zapadni dio Makedonije gusto naseljen većinskim albanskim stanovništvom, koje je gotovo isključivo muslimanske vjere, smatralo se da će se „Makedonija bez većeg krvoprolića podijeliti", te da će time „stanje u toj zemlji biti bezbolno stabilizirano". Medutim, pobuna je izbila na sjeverozapadu Makedonije, sa izrazitim centrima u Tetovu i Kumanovu, odnosno po selima na obroncima Šar planine. Na jugozapadu Makedonije stanje je bilo vrlo mirno, te albanski muslimani nisu prihvatili pobunu. Ta činjenica je dovela do neuspjeha pobunjenika, te je spasila teritorijalni integritet Makedonije.
Nevidljiva crta koja dijeli Albance u Makedoniji Tako su za vrijeme najžešćih uličnih borbi u predgrađima Tetova, odnosno žestokih borbi u neposrednoj blizini Kumanova, Albanci u jugozapadnoj Makedoniji mirno živjeli, pa su na primer u turist turističk ičkom om Ohridu Ohridu Albanc Albanci-m i-musl uslima imani ni normal normalno no odlazi odlazili li na pos posao, ao, služi služili li kao kon konobar obarii po hoteli hotelima ma i restoranima i surađivali sa pravoslavnim Makedoncima. Kad su pobunjeni Albanci muslimani iz sjeverozapadne Makedonije ušli na područje jugozapadne Makedonije, pokazala se neka „nevidljiva crta" koja dijeli Albance, te su pobunjenici morali, nakon kratkog vremena, napustiti grad Gostivar, te „zaboraviti na njega". Iz Gostivara su pobunjene albanske muslimane potisnuli lokalni albanski muslimani, i to bez borbe, odnosno na prijetnju da će „dići ruku na njih, ako se smjesta ne povuku". Slično je bilo i u pograničnom Debru, gdje je grupa kosovskih Albanaca, preko teritorija države Albanije zaobišla planinski masiv Šar planine, te kroz dolinu Crnog Drima, preko grada Peshkopi u državi Albaniji, prodrla na teritorij države Makedonije, u okolicu Debra. I ova grupa se morala brzo povuci iz Debra, radi izbjegavanja sukoba sa lokalnim Albancima, a navodno su lokalni Albanci u okršaju ranili ili ubili jednog ili više Albanaca s Kosova. Vlasti Republike Makedonije o ovome nemaju nikakvih saznanja, jer je bila riječ o međualbanskom okršaju.
Šijitima u Makedoniji bliži pravoslavni Makedonci nego albanski muslimani Suniti Tako se pokazalo da zapadnu Makedoniju, koju naseljavaju Albanci muslimani, dijeli neka "nevidljiva crta" koja se nalazi "negdje sjeverno od Debra". Kako se pokazalo, ta "nevidljiva crta predstavlja sjevernu granicu šijitske enklave u Makedoniji, a proteže se sjeverno od grada Gostivara". Kako doznajemo u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu, "nitko se u NATO paktu nije sjetio da na Balkanu žive i Šijiti". Medutim, Šijiti žive na Balkanu, te ih na području bivše Jugoslavije ima preko pola milijuna, a u državi Albaniji blizu milijun. Prema procjenama, Šijiti na Kosovu cine preko 20% stanovništva, tj. nešto više od 400 tisuća stanovnika, a u Makedoniji predstavljaju oko jedne trećine albanskog stanovništva, sa oko 170 tisuća ljudi. U Makedoniji
Šijiti naseljavaju kompaktnu enklavu koja se proteže u pograničnom području od Struge preko Debra do Gostivara, te u planinskom trokutu Gostivar - Kičevo - Debar. Budući da je ta enklava odlučno odbila sudjelovanje u pobuni, smatra se da je ista spasila teritorijalni integritet integritet Makedonije. Zbog toga se govori da "u Makedoniji postoje tri vjere", od kojih su "za vrijeme građanskog rata dvije (pravoslavni kršćani i Šijiti) bile u savezu protiv treće (Sunita)", odnosno da je "sudbina Makedonije u rukama Šijita", kojima su, za sada "bliži pravoslavni Makedonci Makedo nci nego albanski muslimani Suniti". Ovo se objašnjava time da se "Šijiti ne boje pravoslavaca", jer ih "u tihoj demografskoj eksploziji konstantno potiskuju", pa s njima "bez straha surađuju", dok se "boje Sunita", s kojima su "ratovali cijelo devetnaesto stoljeće, sve do početka balkanskih ratova 1912. godine", te se boje da bi u "Velikoj Albaniji bili manjina u sunitskoj državi". Da bi izbjegli da budu manjina u sunitskoj državi, odbili su sudjelovanje u pobuni sunitskih Albanaca početkom ovog desetljeća.
Povijesni antagonizam Sunita i Šijita na Kosovu I na Kosovu postoji, poput zapadne Makedonije, podjela stanovništva na Sunite i Šijite. Premda točne statistike ne postoje, jer popisi stanovništva nikada nisu bilježili ovu podjelu, smatra se da se postotak Šijita medu muslimanima Kosova povijesno kretao oko 15% ukupne populacije, te da je u zadnjih četrdesetak godina narastao na oko 20% ukupne populacije. Za razliku od države Albanije, gdje Šijiti žive u središnjem dijelu zemlje u području koje gravitira gradu Elbasani, te na jugu, gdje su izmiješani sa pravoslavnim Albancima, te za razliku od Makedonije, gdje Šijiti žive na jugozapadu Makedonije, na Kosovu ne postoji neko šijitsko područje, već su Šijiti potpuno izmiješani sa Sunitima. S unitima. Odnosi ove dvije grupe povijesno nisu bili dobri. Od 1820. do 1912. godine, u zapadnoj Makedoniji je tinjao sukob niskog intenziteta izmedu Sunitia i Šijita, gdje su se Šijiti, sa uporištem u svojoj enklavi u jugozapadnoj Makedoniji, suprotstavljali otomanskoj državi. Kosovski Kosovski Šijiti Šijiti su ih u tome simpatiziral simpatizirali,i, ali zbog svoje disperziranos disperziranosti ti medu sunitskom sunitskom većinom, nisu bili u poziciji da se otvoreno suprotstavljaju. Medutim, Šijiti su na Kosovu bili prezrena i potisnuta manjina. Dolaskom srpske vlasti od 1912. do 1915, te vlasti Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije (od 1918. do 1941.), na Kosovu su sukobi, koji su u razdoblju od 1919. do 1924. imali karakter gerilskog rata, postojali isključivo na relaciji kosovski muslimani Suniti protiv Srba i državne vlasti.
Uspon kosovskih Šijita na vladajuću poziciju Svoju prvu transformaciju iz podređene manjine u vodeću snagu kosovskog društva Šijiti su ostvarili tijekom Drugog svjetskog rata, i to zahvaljujući angažmanu Siegfrieda Kaschea, koji je nominalno bio njemački njemački ambasador ambasador u Zagrebu, Zagrebu, ali je njegov stvarni stvarni utjecaj utjecaj daleko nadmašivao nadmašivao njegovu njegovu formalnu formalnu poziciju, kako po značaju, tako i po teritoriju na koji je utjecao. Kad je Italija tijekom 1942. počela vidno vojno slabiti, Nijemci su, a naročito SS, i to iz svojeg regionalnog centra u Zagrebu, počeli na tadašnjoj talijanskoj okupacijskoj zoni Balkana graditi svoj utjecaj, te su pri tome, uz značajan osobni angažman Kaschea, gradili savezništva sa ciljanim grupama lokalnog stanovništva. Tako su već 1942. godine na Kosovu nastale, tada još nominalno talijanske, vojne jedinice, koje su ciljano bile regrutirane od Šijita, i u kojima je SS imao odlučujuću ulogu, i kojima je davana sve veća kompetencija nad ukupnim teritorijem Kosova.
Prvo preuzimanje vodeće uloge od strane kosovskih Šijita Tijekom 1943. utjecaj iznemogle Italije je sve više slabio, te su Talijani davali sve veće ovlasti lokalnim sunitskim kolaboracionistima, koje je vodio Bedri Pejani. Pejani je pomoć potražio u Zagrebu, u kojem je tada čvrstu poziciju imao veliki muftija Jeruzalema, Mohammad Haj Amin Al-Hussaini, te je sa njim dogovorio da se kod Nijema Nijemaca ca lobira lobira za stvara stvaranje nje islams islamske ke države države koja koja bi uključ uključiva ivala la Kosovo, Kosovo, Albani Albaniju, ju, zapadnu zapadnu
Makedoniju, Sandžak i Bosnu i Hercegovinu. Premda to nigdje nije bilo formalno rečeno, podrazumijevalo se da bi ta islamska država bila sunitska. Nijemci, na insistiranje Kaschea ovo nisu prihvatili, te je jeruzalemskom muftiji dano do znanja da će njegov utjecaj biti ograničen samo na muslimane u Bosni i Hercegovini, ali ne i na Kosovu. Stvarno vodstvo nad Kosovom tada preuzimaju Siegfried Kasche i Ernst Kaltenbrunner, koji formiraju 21. SS diviziju Skenderbey. U diviziju su, iz političkih razloga primljeni neki kosovski Suniti, kao i manja grupa kosovskih Albanaca, rimokatolika. Medutim, velika većina Albanaca koji su regrutirani u tu diviziju bili su lokalni Šijiti. Divizija je imala ukupno blizu devet tisuća vojnika, od kojih 6491 Albanca, koji su gotovo isključivo bili regrutirani na Kosovu, Kosovu, većinom od Šijita, Šijita, a njoj su dodane i neke SS jedinice sastavljene sastavljene od Austrijanaca, Austrijanaca, te vojvođanskih vojvođanskih Nijemaca. Klanovi Albanaca iz kojih su regrutirani vojnici 21. SS divizije dobili su kod Nijemaca poseban prestiž, te su jedinice lokalne žandarmerije u velikoj mjeri bile klanovski povezane sa vojnicima albanske SS divizije. Na taj način je njemačka okupacija Kosova po prvi puta u povijesti donijela Šijitima vodeću ulogu u toj zemlji.
Drugo preuzimanje vodeće uloge od strane kosovskih Šijita Njemačkim porazom u Drugom svjetskom ratu utjecaj Šijita na Kosovu zakratko prestaje, te se komunisti u prvoj fazi svoje vladavine, prvenstveno oslanjaju na Srbe. Medutim, u unutrašnjim klanovskim obračunima medu medu jugosl jugoslave avensk nskim im komuni komunisti stima ma utjeca utjecajj Srba Srba je tijek tijekom om vremen vremenaa slabio slabio,, te su krajem krajem 1966 1966.. srpski srpski komunisti definitivno izgubili vodeću ulogu u komunističkoj Jugoslaviji. Tako od početka 1967. godine Jugoslavija transformira Kosovo u autonomnu komunističku državu albanskog naroda. Pri tome se komunisti u vladanju Kosovom oslanjaju prvenstveno na albanske Šijite, te vlast na Kosovu dobiva komunistički klan kosovskih Šijita iz Đakovice (Gjakovë) kojeg vode Fadil Xoxa i Mahmut Bakalli. Ovaj klan ostaje na vlasti sve do kraja 1980.-tih godina.
Obrazovano stanovništvo Kosova regrutirano većinom od Šijita Komunisti su od sasvim plemenskog zaostalog društva htjeli doslovno preko noci stvoriti urbano društvo po komunističkom uzoru. Na taj način je cijela tadašnja Jugoslavija bila obvezana na financiranje razvoja Kosova, te su sveučilišta po Jugoslaviji bila obvezana školovati određene kvote albanskih studenata. Ova nova elita koja regrutirana je gotovo isključivo od šijitskih klanova. Na taj način je malena šijitska zajednica postala potpuno vezana za komunističku vlast, te je dobila zadatak kontrole nad sunitskom većinom. Pri tome je tijekom 1970.-tih godina značajnu ulogu igrala i činjenica da je mortalitet na Kosovu bio izuzetno visok, naročito među djecom na ruralnim područjima, te da su medicinsku zaštitu šijitske zajednice u pravilu dobivale prije sunitskih. Tako je u razdoblju od otprilike jedne decenije natalitet Šijita bio veći od nataliteta Sunita, pa se i njihov postotak u ukupnoj populaciji povećavao. Osim toga, režim je stimulirao i konverzije na šijitsku granu Islama, pa je uslijed toga postotak Šijita od kraja 1960.-tih do danas narastao od otprilike 15% do iznad 20%, te se smatra da je od oko 2,1 milijun stanovnika Kosova, oko 90% Albanaca, a od tih oko 1,9 milijuna Albanaca, na Šijite otpada nešto više od 400.000, odnosno "20-25% ukupnog albanskog stanovništva". Ovdje valja naglasiti naglasiti da preciznih podataka o omjeru omjeru Sunita i Šijita Šijita medu Albancima Albancima na području području bivše Jugoslavije nema, te svaka procjena predstavlja okvirnu, grubu procjenu.
Komunistički obračun sa Sufijama jačao Šijite Za razli razliku ku od kršćan kršćanstv stva, a, kojeg kojeg su komuni komunisti sti pok pokuša ušaval valii pod svaku svaku cijenu cijenu margin marginali alizir zirati ati,, odno odnoss jugoslavenskih komunista prema muslimanima karakteriziralo je izričito miješanje režima u vjerska pitanja, te ciljano jačanje jedne grane Islama protiv druge.
Tako Tako se jugosl jugoslave avensk nskii režim režim obraču obračunava navaoo sa sufijs sufijskim kim vjersk vjerskim im zajedni zajednicam cama, a, odno odnosno sno derviš derviškim kim redovima, koji su na kraju potpuno iskorijenjeni na području cijele Jugoslavije. Medutim, preko pedeset posto kosovskih muslimana bili su Suniti - Sufije, odnosno sljedbenici raznih sunit sun itski skihh derviš derviških kih redova. redova. Iskorj Iskorjenj enjiva ivanje njem m ovih ovih vjersk vjerskih ih zajedni zajednica ca ciljan ciljanoo je jačana jačana Islams Islamska ka vjersk vjerskaa zajednica "običnih" Sunita. Medutim između "običnih" Sunita i Sunita Sufija (sljedbenika raznih sunitskih derviških redova) postoje određen određenee razlik razlikee u vjerov vjerovanj anjuu (Sufij (Sufijee su mistic mistici), i), te naroči naročito to u vjersk vjerskoj oj praksi praksi i obredi obredima. ma. Stoga Stoga je komunizam na ovaj način stvarao svojevrstan "vakuum", jer su tradicionalna vjerovanja i vjerske prakse ostale u raskoraku sa vjerskom institucijom koja je, silom prilika, odnosno iskorjenjivanjem derviških redova, nametnuta većini stanovništva. Ovo je medutim jačalo lokalne Šijite... Kosovski Šijiti pripadaju vrlo rijetkom pravcu Islama; tj. sufijskom Šijitizmu. Oni su dakle Šijiti mistici, te sljedbenici šijitskog derviškog reda Bektašija. Tako su, od iskorjenjivanja derviša tijekom 1950.-tih godina, te naročito od dolaska Šijita na vlast na Kosovu krajem 1960.-tih godina, bilježene konverzije pojedinih klanova i sela sa sufijskog sunitskog Islama na sufijski šijitski Islam. Ti su klanovi, da bi zadržali mističnu praksu i vjerovanja, prihvatšijitska ucenja derviškog reda Bektašija. Na taj način je iskorjenjivanje sunitskih derviša jačalo Šijite, pa su i ove konverzije pridonijele, uz druge gore navedene razloge, povećanju postotka Šijita na Kosovu sa 15% na više od 20% ukupne albanske populacije.
A 1. Balkansko „ekonomsko čudo" Za sada je Durres jedno od "ekonomskih čuda" Balkana, grad koji osigurava strateške, vitalne putove droge na Zapad, i koji je svojom ulogom zamijenio Zagreb, i time stvorio vakuum vlasti i utjecaja u znatnom dijelu dijelu Balkana Balkana (izbacivši (izbacivši tako Hrvate, Hrvate, ali i Srbe iz strateških strateških pravaca međunarodnog međunarodnog krijumčare krijumčarenja), nja), i što je time omogućilo obračun sa kriminalnim elitama Balkana, što u Hrvatskoj može prouzročiti u nekom trenutku hapšenje Franje Gregurića i njegovih suradnika, poznatih kao "ekipa iz Hennessya", odnosno "dečki iz Hennessya", te obračun sa udbaškim elitama Hrvatske, koje tom zemljom vladaju u kontinuitetu od 1945. godine. Domagoj Margetić: "Operacija Durres"-Kosovo i novi balkanski poredak poreda k (4.)
Majka Tereza i heroji heroina Poznati zagrebački novinar-istraživač Domagoj Margetić, objavio je knjigu "Operacija Durrse" Kosovo i novi balkanski poredak, čiji je izdavač magazin Tabloid. Knjiga je izašla neposredno uoči besramnog "kompromisa" koji je srpsko rukovodstvo potpisalo, praktično predajući Kosovo u ruke dojučerašnjih dojučerašnjih terorista, koji su, uz pomoć Amerike Amerike i NATO pakta, nasilno uspostavili uspostavili narko-državicu narko-državicu na delu teritorije Republike Republike Srbije. U svojoj knjizi, knjizi, Margetić Margetić detaljno opisuje ekstremni ekstremni islamizam i vehabizam među Albancima, njihove klanove i porodične zadruge, i upozorava da ratovi na Balkanu još nisu završeni i da će se Kosovo tek pretvoriti u veliki međunarodni problem, ravan onome n Bliskom istoku. Tabloid u nekoliko nastavaka objavljuje najvažnije delove ovog izuzetno važnog istraživanja, jer mnogim lažnim autoritetima u Srbiji ni danas nije jasno šta je albanski ekstremizam. Domagoj Margetić Još početkom 1960-tih godina Albanci su živjeli u plemenskoj zajednici poput tradicionalnih zajednica subsaharske Afrike. Plemena su se dijelila po klanovima, klanovi po obiteljima, koje su brojale i po nekoliko desetaka ukućana. U prosječnoj kući, a tradicionalne kamene kuće su često puta bile izgrađene poput utvrda, živjele su na desetine ukućana, i to muškarci i muška djeca u muškim prostorijama, a žene i ženska djeca, te dječaci ispod šest ili sedam godina u ženskim prostorijama. Sva imovina pripadala je obitelji ili klanu, o njoj
je odlučivao glavar kuće ili glavar klana. Odnose medu ljudima reguliralo je tradicionalno plemensko običajno pravo, tzv. "Kanon Leke Dukađinija" (albanski: Kanuni i Lekë Dukagjinit , engleski: The Canon of Lekë Dukagjini ). Ovo tradicionalno pravo predviđalo je i krvnu osvetu, koja ni do danas nije sasvim izumrla, a još je 1970-tih godina predstavljala pravilo, a ne iznimku. Gradova na Kosovu, u modernom smislu te riječi, sve do 1950-tih godina nema, a u malim trgovačkim kasabama, govorio se prvenstveno turski jezik, tako da su etnički Albanci predstavljali gotovo isključivo ruralno plemensko stanovništvo. Ova slika Kosova promijenila se u manje od dvije generacije, te su plemenske i klanovske zajednice gotovo posve izumrle. Danas ogromna većina Albanaca zasniva obitelji modernog tipa, koje se sastoje isključivo od supružnika i njihove djece. Plemensko pravo je posve izumrlo, a praktički svaki punoljetni muškarac ima svoju osobnu imovinu (dok je u generaciji njegovih djedova sva imovina bila u vlasništvu klana). Premda su Albanci muslimanske vjere, u gradovima na Kosovu se uobičajilo da i žene imaju svoju imovinu, te se znatan dio žena po gradovima školuju, zapošljavaju, samostalno izlaze iz kuće i slično, pa je znatan dio urbane ženske populacije u socijalnom procesu emancipacije. Stoga sociolozi objašnjavaju da je Kosovo Kosovo suo suočen čenoo sa "krizo "krizom m identi identitet teta" a" i da je širen širenje je Veh Vehabi abija ja u sušti suštini ni socija socijalna lna reakci reakcija ja na nag naglu lu dezintegraciju plemenskog društva, te na započeti proces emancipacije žena, odnosno reakcija na brzinu i dramatičnost promjena kosovskog društva, koje je "u manje od dvije generacije moralo proći put koji su druga društva prolazila stoljećima, ili čak milenijima".
Ostali razlozi širenja Vahabita Vahabiti su na Kosovu počeli sredinom 1980-tih godina sa nekoliko desetaka sljedbenika, da bi ih danas bilo blizu 400 tisuća, odnosno oko 20% albanskog stanovništva Kosova. Osim dezintegracije plemenskog druš društv tva, a, znača značaja jann razl razlog og ovom ovomee je bio bio i u "v "vje jers rskom kom vaku vakuum umu" u",, koje kojegg su medu medu musl muslim imani anima ma bivš bivšee Jugoslavije stvorili komunisti svojim potiskivanjem i iskorjenjivanjem sunitskih derviških redova. Time su muslimani bivše Jugoslavije ostali bez svojih tradicionalnih kongregacija, koje su prakticirale tradicionalna islamska učenja i vjersku praksu, te im je nametana vjerska zajednica koja većini njih nije bila tradicionalno bliska. Drugim riječima, između dvije vjerske zajednice, koje su obje muslimanske, ali različite od izvorne tradicionalne prakse, Albanci su imali birati između formalne Islamske vjerske zajednice i Vahabita. Ovaj fenomen je doveo do širenja Vahabita i na Sandžak, (pogranično područje Srbije i Crne Gore), gdje ima dosta Vahabita, zatim u crnogorsko primorje, sjeverozapadnu Makedoniju i u Bosnu i Hercegovinu. Medutim, (s izuzetkom Sandžaka) širenje Vahabita je u ostalim područjima bivše Jugoslavije znatno sporije. Uspore Usporedbe dbe radi, radi, Vahabit Vahabitii u Saraje Sarajevu vu predst predstavl avljaj jajuu 1-2% 1-2% stanovn stanovništ ištva, va, dok u Prišti Prištini ni čine čine preko preko 20% stanovništva. Osim ovoga, značajnu ulogu u širenju Vahabita imaju i donacije koje isti dobivaju iz Saudijske Arabije i Qatara (Katara), tako da strani promatrači govore o "neograničenim financijskim sredstvima u službi konverzije tradicionalnih Muslimana u Vahabite".
Vahabiti i trgovina heroinom Jedina društvena snaga na Kosovu, koja se dosljedno bori protiv trgovine heroinom su Vahabiti. U bijegu od te činjenice ujedinjeni su i zapadni analitičari, i kosovska elita i srpski mediji i oficijelna Islamska vjerska zajednica. Medutim, u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu čujem mišljenja koja su u te kuloare došla iz istih takvih kuloara u Prištini da je "jedan od osnovnih razloga širenja Vahabita u tome što imaju monopol na borbu protiv droge". Prisutna su i razmišljanja da su "Amerikanci, Srbi, kosovska vlada i Europska unija borbu protiv droge doslovno prepustili teroristima, pa je za očekivati da će Kosovo biti terorističko". Tako se čuju komentari komentari da su "i Zapad i kosovska vlast demoniziral demoniziralii Albance i stvorili stvorili mit o tome da su Albanci prirođeni krijumčari droge i da se tu ništa ne može poduzeti", premda "većina kosovskog stanovništva ne vidi svoju budućnost u krijumčarenju droge", te usprkos imidžu kojeg im nameće njihova politička elita "Albanci nisu drugačiji od drugih ljudi na svijetu, i većinom ne žele živjeti kao dileri droge". Medutim, činjenica je da Kosovom vlada politička elita koja je 100% povezana sa heroinom, koju osim heroina ništa drugo ne zanima i da sve ključne pozicije u kosovskom društvu, i to bez izuzetka, kontrolira trgovina heroinom. Ovu trgovinu kontroliraju Šijiti, te im ista daje enormnu financijsku snagu i politički prestiž. U toj trgovini sudjeluju i mnogi Suniti, a mnogi konvertiraju u Šijite kako bi mogli u toj trgovini sudjelovati, odnosno kako bi se uspinjali u hijerarhiji tog biznisa.
Izvan te trgovine, odnosno pranja novca od te trgovine, te ulaganja novca stecenog tom trgovinom u nekretn nekretnine ine,, ugos ugosti titel teljsk jskee objekt objektee i slično slično,, na Kosovu Kosovu prakti praktički čki nema nema nikakv nikakvee druge druge ekon ekonomi omije, je, osim osim najprimitivnije poljoprivrede. Tako Kosovari žive u zemlji u kojoj nitko ne radi, ali su na svakom koraku luksuzni automobili, odnosno na svakom koraku se nešto gradi. Većina stanovništ stanovništva va ipak ne sudjeluje sudjeluje u tome, te oni "odbačeni", "odbačeni", koji nisu šijitskog porijekla i koji su izvan trgovine heroinom, a koji čine preko dvije trećine stanovništva, ostaju u krajnjoj bijedi i siromaštvu. Europska i američka prisutnost na Kosovu prešutno toleriraju ovo stanje, te daju jasan signal lokalnim Albancima da će "po pitanju heroinske definicije Kosova, Zapad podržavati postojeće stanje". Ovo koriste Vahabiti, te je masovni odaziv toj sekti u velikoj mjeri uvjetovan i njihovim odnosom prema "heroinskoj definiciji kosovske države i društva". Stoga se u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava čuje i komentar da su "Talibani u Afganistanu došli na vlast jer su nudili red i sigurnost protiv gospodara rata", pa će tako i "Vahabiti neumitno doći na vlast na Kosovu, jer nude obračun sa trgovinom heroinom".
Vahabiti smatraju Šijite nevjernicima Vahabitsko insistiranje na obračunu sa heroinom u velikoj je mjeri prikriveni poziv na obračunu sa Šijitima. Naime, gotovo cjelokupna šijitska populacija Kosova umiješana je, na neki način, u heroinski biznis, bilo kroz ulaganja heroinskog novca u nekretnine i poslovne aktivnosti, bilo kroz izravno pranje novca i krijumčare krijumčarenje, nje, bilo kroz "parazitir "parazitiranje" anje" u sve brojnijoj brojnijoj kosovskoj državnoj državnoj administr administraciji aciji,, koja "postoji "postoji isključivo kao servis heroinskom biznisu". Stog Stogaa bi "o "obr brač ačun un sa heroi heroino nom m znač značio io obrač obračun un sa Šiji Šijiti tima ma". ". Medu Meduti tim, m, Vah Vahab abit itii smat smatra raju ju Šiji Šijite te nevjern nevjernici icima, ma, te njihovo njihovo insis insistir tiranj anjee na unište uništenju nju nemusl nemuslima imana na podrazum podrazumije ijeva va i unište uništenje nje Šijit Šijita, a, jer ih Vahabiti izjednačuju sa nemuslimanima. Stoga se čuju komentari da "Vahabiti zapravo žele obračunom sa heroinskim biznisom obračunati sa ekonomskom bazom na kojoj počiva egzistencija Šijita na Kosovu".
Sirotinjska predgrađa Prištine jezgra vahabitske pobune Stoga nije čudno da su jezgra vahabitskog pokreta i vahabitske pobune na Kosovu u siromašnim predgrađima Prištine i drugih kosovskih gradova, te u siromašnim selima u koja "nije došao novac od heroina", ali koja žive na neznatnim udaljenostima od bogatih šijitskih sela u koje se ulaže novac od heroina, grade velike kuće i voze skupi automobili. Stoga se u današnjem Kosovu mogu vidjeti vahabitska sela u kojima "mladi ljudi voze konjske ili bivolje zaprege, kao u srednjem vijeku", dok se u nekoliko kilometara udaljenim šijitskim selima "vide satelitske antene na krovovima velikih kuća, te neizbježni novi Mercedesi parkirani pred kućama". Stoga su Vahabiti na Kosovu "ne samo vjerski, već socijalni i politički pokret", a sukob ima dimenziju obračuna "kaste siromašnih protiv kaste bogatih".
Shefqet Krasniqi na Kosovu kao Hitler u Njemačkoj 1933. Taj socijalni i politički pokret mnogi uspoređuju sa njemačkim nacionalsocijalistima nac ionalsocijalistima početkom 1933., koji vješto manipuliraju frustracijama većine stanovništva, koji su determinirani i dobro organizirani, i kojima se u datom vremenu i prostoru nitko ne može efikasno suprotstaviti. Šefćet Krasni Krasnići ći). Njem Taj Taj po pokr kret et dana danass vo vodi di priš prišti tins nski ki vaha vahabi bits tski ki imam imam Shef Shefqe qett Kras Krasni niqi qi (Šefćet Njemuu naklanjanjima petkom dođe i do deset tisuca ljudi, pa se njegov džemat (džemat je nešto kao župa kod kršćana) smatra "najvećim muslimanskim džematom na Zapadnom Balkanu". Samo Krasniqijev džemat, sam po sebi, čini 15% stanovništva kosovskog glavnog grada Prištine, a uz njega postoje i drugi, manji vahabitski džemati u gradu. Budući da na klanjanja dolaze odrasli muškarci, smatra se da Krasniqijev džemat ima oko 80 tisuća ljudi, jer na svakog odraslog muškarca koji odlazi na klanjanje, dolazi "jedna ili više žena" i "petoro do šestoro djece". Krasniqi Krasniqi je svoj džemat dobro organizirao, organizirao, pa je džemat istovremen istovremenoo i socijalna socijalna i politička i vjerska vjerska ustanova, a "jednim javnim pozivom Krasniqija", može se "doslovno preko noći" pretvoriti u naoružanu
paravojsku, odnosno od nosno miliciju. Sam Krasniqi, premda je on neosporni voda kosovskih Vahabita, je samo "vrh sante leda jedne organizacije, koja je istovremeno i vjerska i socijalna i politička". Stoga se čuju komentari da bi "eventualnim atentatom na Krasniqija Vahabiti podivljali, ali da ih to ne bi ozbiljno organizacijski oslabilo", jer iza njega stoji dobro organizirani pokret, p okret, sa razgrananom hijerarhijom.
Prijetnja istrebljenjem rimokatolika Prvi ozbiljan komentar fenomena Shefqeta Krasniqia objavio ob javio je internetski portal www. necenzurirano.com, na hrvatskom jeziku, dana 29. prosinca 2008. godine. Taj komentar nije naišao na simpatije u diplomatskim krugovima u Prištini, a isto tako nije naišao na simpatije niti u Beogradu, niti u Skoplju, jer je ukazivao da su Vahabiti dobili monopol na borbu protiv trgovine drogama, a "nitko se u taj problem ne želi upuštati". Tako je diplomatski konsenzus u Prištini, te politički konsenzus u susjednim državama bio da se ništa ne poduzima. Mjesec i pol dana nakon tog napisa počele su se obistinjavati najcrnje slutnje o budućnosti Kosova i budućnosti Balkana uopće, te je od sredine veljače ove godine, isprva u Prištini, a zatim i u drugim dijelovima Kosova započeo govor mržnje i rat riječima protiv malene rimokatoličke zajednice Kosova. Rimokatolici, kao i pravoslavci žive na Kosovu stoljećima. U srednjem vijeku, prije prodora Islama, u zapadnom dijelu Kosova egzistirale su, jedna pored druge i Katolička i Pravoslavna crkva. Kroz stoljeća se broj katolika smanjivao, te ih je danas ostalo oko tri posto i manje ukupnog albanskog stanovništva, premda katolici, među obrazovanim stanovništvom zauzimaju znatno veći postotak. Ta malena i ugledna populacija do veljače ove godine nije bila suočena ni sa kakvim pritiscima ili egzistencijalnim prijetnjama. Medutim, od veljače ove godine krenula je, za sada samo verbalna, hajka na katolike kao na "nevjernike", kojima "pravi muslimani ne smiju dopustiti da žive u njihovoj zemlji". Kao uvod u verbalnu hajku na katolike, Shefqet Krasniqi je krenuo obračunavati sa pokojnom Majkom Terezom, svjetski poznatom misionarkom i humanitarnom djelatnicom, koja je bila albanskog porijekla. Majku Terezu danas većina Kosovara doživljava kao svojevrsni nacionalni simbol, kao npr. Poljaci Papu Ivana Pavla Drugog, te je uobičajeno uobičajeno čuti muslimane, muslimane, Sunite i Šijite Šijite da sa simpatij simpatijama ama i poštovanjem poštovanjem o njoj govore. Stoga je Krasniqi, u namjeri da "promijeni paradigmu kosovskog društva", te krene u obračun sa katolicima, katolicima, započeo obračunom sa Majkom Terezom kao simbolom simbolom Kosova, te je u propovjedi propovjedi izjavio da je "imala muškarca kojeg je poželjela". Krasniqi je propovijedao da je Majka Tereza zapravo bila prostitutka, da je nevjernica i da d a je u paklu, jer je raj samo za muslimane, da nju doduše dodu še štuju mnogi, ali da su to nevjernici i izdajice, te da je dužnost muslimana da ju prezre, i da obračuna sa onima koji ju poštuju.
Stvarne namjere vahabitskog pokreta Vahabiti ne dopuštaju da u zemlji u kojoj žive, uz njih žive i nemuslimani. Stoga danas kosovski Vahabiti jasno i bez okolišanja daju do znanja da katolicima nema budućnosti na Kosovu, i da će ih, "ako sami ne odu", istjerati sa Kosova ili poubijati. Ove namjere strani promatrači smatraju ozbiljnim, te smatraju da zapravo nema efikasne snage koja to može spriječiti. Stoga u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava u Zagrebu čujemo da će "na Balkanu biti još jedno etničko čišćenje", te da će "Vahabiti potpuno uništiti katoličku zajednicu na Kosovu". Za sada su napadi na Katolike samo verbalni, ali, kako čujemo u kuloarima, to "dokazuje da su Vahabiti vrlo disciplinirani pokret, poput nacionalsocijalista u Njemačkoj početkom 1930-tih", te da im "još nije naredeno da krenu 's riječi na djela". Medutim, sugovornici podsjećaju da "svaki genocid počinje riječima", te da je "govor mržnje preteća svakog masovnog ubijanja". Međutim, katolici čine samo 3% stanovništva, a Vahabiti osim Katolika i Pravoslavaca, nevjernicima smatraju i Šijite. Šijiti kontroliraju preko 90% ekonomskog i političko bogatstva Kosova, a čine preko 20% stanovništva. Stoga se u kuloarima stranih diplomatskih predstavništava čuje da su "pravoslavci i katolici samo prvi na redu", a da nakon njih "na dnevni red dolaze Šijiti". Stoga se smatra da je stvarna namjera vahabitskog pokreta na Kosovu: protjerati pravoslavce i katolike s Kosova, i pri tome izazvati kaos u društvu, taj kaos "usmjeriti" na obračun sa Šijitima, što podrazumijeva "opći pokolj" širom Kosova, u obračunu sa Šijitima mobilizirati Sunite, te ih konvertirati u Vahabite, sukob proširiti s Kosova prema Albaniji, Crnoj Gori, Srbiji (preševska dolina i Sandžak/Raška), te Makedoniji, te
najzad najzad stvor stvoriti iti vah vahabi abitsk tskuu veliku veliku Albani Albaniju ju koja koja bi uključ uključiva ivala la Albani Albaniju, ju, Kosovo, Kosovo, zapadnu zapadnu polovi polovicu cu Makedonije, te "rubna područja" Srbije i Crne Gore, i koja bi bila trajno uporište džihada u Europi. Pri tome se ističe da Vahabiti za sada djeluju i izvan i unutar oficijelne Islamske vjerske zajednice. Tako po selima znatan dio vahabitskih imama nije učlanjen u Islamsku vjersku zajednicu i ona ih ne priznaje. Medutim Shefqet Krasniqi je imam kojeg kao takvog takvo g priznaje Islamska vjerska zajednica, premda u njegovom "mega-džematu", mnogi njegovi pomoćnici nemaju nikakav službeni status u IVZ-u. Krasniqi svoj službeni status u Islamskoj vjerskoj zajednici ponekad u nastupima u javnosti naglašava time da ga se po zapadnjačkom uzoru oslovljava sa "Dr. Shefqet Krasniqi", čime se naglašava njegova formalna teološka educiranost.
Iran izgubio kontrolu nad situacijom Ovdje se ističe da je u širenju Vahabita veliku ulogu u širenju Vahabita imala Islamska Republika Iran. Iranci su preko lokalnih Šijita imali veliki utjecaj na Kosovo, te su u početku početku sa blagonaklonošcu blagonaklonošcu gledali na Vahabite, i to iz razloga što su ih smatrali "strašilom koje će odvući pažnju Zapada". Tako su Iranci preko svojih šijitskih saveznika kontrolirali državu i društvo, te učvršćivali pozicije šijitske zajednice u društvu, te Irana medu lokalnim Šijitima, dok su pri tome ekstremizam Vahabita koristili za odvraćanje pažnje kako Zapadu, tako i lokalnim Sunitima, te sunitskoj Islamskoj vjerskoj zajednici. .) Domagoj Margetić: "Operacija Durres"-Kosovo i novi balkanski poredak ( 5. 5 )
Vehabije protiv Bektašija Poznati zagrebački novinar-istraživač Domagoj Margetić, objavio je knjigu "Operacija Durres"-Kosovo i novi balkanski poredak, čiji je izdavač magazin Tabloid. Knjiga je izašla neposredno uoči besramnog "kompromisa" koji je srpsko rukovodstvo potpisalo, praktično predajući Kosovo u ruke dojučerašnjih terorista, koji su, uz pomoć Amerike i NATO pakta, nasilno uspostavili narko-državicu na delu teritorije Republ Republike ike Srbije Srbije.. U svojoj svojoj knjizi, knjizi, Margeti Margetićć detaljn detaljnoo opisuje opisuje ekstrem ekstremni ni islami islamizam zam i vehabiz vehabizam am među među Albancima, njihove klanove i porodične zadruge, i upozorava da ratovi na Balkanu još nisu završeni i da će se Kosovo tek pretvoriti u veliki međunarodni problem, ravan onome n Bliskom istoku. Tabloid u nekoliko nastavaka objavljuje najvažnije delove ovog izuzetno važnog istraživanja, jer mnogim lažnim autoritetima u Srbiji ni danas nije jasno šta je albanski ekstremizam. Domagoj Margetić Nakon što su se u osmom stoljeću nove ere sudarile islamska i indijska civilizacija, kao rezultat miješanja kulturnih utjecaja tih dvaju civilizacija nastao je na Indijskom potkontinentu mistični oblik Islama - Sufizam. Pripadnike Sufizma još se naziva i dervišima, a karakterizira ih organiziranje po vjerskim redovima. Sufijskih vjerskih redova u Islamskom svijetu ima više desetina, i praktički nema sunitske muslimanske zemlje u kojem nema Sufija - Derviša. Do koje mjere doktrinarne razlike medu Sufijama mogu biti velike pokazuje primjer derviškog reda Mevlevija Mevleviye, turski: Mevlevilik ), ( Mevleviye ), koji su na Balkanu bili poznati i kao "derviši koji plešu u krug", a slično ih bilježe i u literaturi na engleskom jeziku. Sufije dominiraju pojedinim muslimanskim državama i regijama U mnogim dijelovima islamskog svijeta dominira Sufizam, a u pojedinim zemljama dominira samo jedan, u pravilu centraliziran i monolitan sufijski red. Tako je militantan derviški red Senusita u devetnaestom stoljeću postao dominantna grana g rana Islama u Libiji, te u znatnom dijelu Sahare, tj. pustinjskim dijelovima današnjeg Tunisa, Alžira Alžira,, Čada, Čada, Nigera Nigera i Malija Malija.. Libiju Libiju se dan danas as smatra smatra senusits senusitskom kom zemlj zemljom. om. Ova Ovajj red bio je poz poznat nat po svo svojoj joj Zaouia ili Zawiyah). militantnosti, kao i po svojim utvrđenim samostanima-medresama zavijama ( Zaouia
Većina Muslimana afričkih država Senegala i Gambije su Sufije, a jedan od tri najjača sufijska reda su Muridije Muridiya). Taj isti muridijski red dominira u tri muslimanske regije Ruske Federacije: Ingušetiji, Čečeniji i ( Muridiya Dagestanu. U Nigeriji su Suniti oko dvije trećine ukupne muslimanske populacije (ostalo su Šijiti), a većina nigerijskih Sunita su Sufije. Sufije su dominirali i Afganistanom za vrijeme vladavine Talibana, a njihov vođa Mullah Mohammed Omar je Omar je Sufija-Derviš. Sufijski Islam povijesno je bio dominantan pravac Islama na Balkanu. Sufizam je došao na Balkan istovremeno kada i "obični" sunitski Islam (ortodoksni sunitski Islam). Dok su "obični", odnosno ortodoksni Suniti bili ukorijenjeni u gradovima i političkim centrima (Travnik, Sarajevo, Sarajevo, Novi Pazar, Prizren, Prizren, Skopje...), Skopje...), dotle su se derviški sufijski sufijski redovi - tarikati tarikati (tariqat) (tariqat) širili po selima. selima. Najznačajniji od sunitskih redova, i to od Bosne do Albanije i Bugarske bio je Halvetski red (Khalwatiyyah). Glavne derviške tekije (muslimanski sufijski samostani) i makami ( maqam), derviški hramovi bili su npr. u Blagaju u Bosni i Hercegovini, Babadagu u Rumunjskoj, Kruji u Albanij, pored Ohrida u Makedoniji. Osim Halvetijja i već ranije spomenutih Melvelvija, prisutni su bili sufijski redovi Nakšibandija ( Naqshibandi), njima srodnih Kalidija ( Khalidi), Kadirije (Qadiri) koji su imali svoje samostane (tekije, tekke) u Sarajevu sve do kraja Drugog svjetskog rata, zatim Bajramije ( Bayrami) koji su bili izrazito prisutni u Makedoniji, Bugarskoj i sjevernoj Albaniji, a jedna od glavnih tekija (samostana) je bila sve do kraja Drugog svjetskog rata u Skopju. U području uz rijeku Drinu prisutna je bila derviška sekta (red) Hamzevija, koja je još za vrijeme Otomanskog carstva bila zabranjena i iskorijenjena i uglavnom zamijenjena ranije spomenutim Halvetijama, koji su se održali na tom području sve do kraja Drugog svjetskog rata. Najzad, medu najjacim sufijskim sunitskim sektama (redovima) Balkana bili su Sadije (Sa'di), koji su se po Balkanu, počevši od sedamnaestog stoljeća, širili iz svojeg regionalnog centra u Prizrenu na Kosovu, a bili su izrazito prisutni na Kosovu, Sandžaku i u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine (npr. područje nekadašnje Cazinske krajine, danas poznate kao Bihaćki džep). Smatra se da je u nekim krajevima Kosova svakodnevna religioznost nominalno sunitskih Albanaca primarno obilježena sadijskim sufijskim naslijedem. Sufijske sekte u komunističkoj Jugoslaviji Ove sufijske sekte (redovi) bile su u fazi osipanja već prije Drugog svjetskog rata, pa su npr. ranije spomenuti Halvetije zatvorili svoje zadnje tekije (samostane) u Bosni i Hercegovini tijekom 1930-tih godina. Ostali redovi zabranjeni su 1952. godine. Formalnu zabranu provela je "Islamska vjerska zajednica" koju je osnovala država, a zabrana je provedena na inicijativu komunističkih vlasti, ali formalno po vlastima ortodoksne sunitske vjerske zajednice. Na Kosovu su ove zabrane bile manje efikasno provodene, pa su komunisti 1974. godine dozvolili onim sufijskim zajednicama koje su se do tada uspjele održati da osnuju "Zajednicu islamskih Derviških redova Socijal Socijalist ističk ičkee federa federati tivne vne republ republike ike Jug Jugosl oslavi avije" je" (ZIDRA (ZIDRA,, SFRJ), SFRJ), kao krovnu krovnu organi organizaci zaciju ju pod nadzoro nadzorom m komunističkih vlasti. Uz sve ove, gore navedene sunitske sufijske sekte, na području Kosova, Makedonije i u manjoj mjeri Sandžaka, djelovala je i sufijska šijitska sekta Bektašija... Bektašije i međunarodna trgovina drogama Upravo je činjenica da su vode međunarodne albanske heroinske mafije Bektašije, odnosno da Albanci Bektašije vode heroinsko podzemlje Europe pobudila interes za Bektašizam kao pravac u sufijskom, odnosno u šijitskom Islamu. Kako broj Bektašija u muslimanskim dijasporama po Europi nije ni približno dovoljno velik da klanovi Bektašija preuzmu sve operativne funkcije trgovine drogama, ova bektašijska jezgra albanske mafije oslanja se na: alavitske Kurde koji dominiraju Kurdskom radničkom strankom (PKK) i time kurdskim podzemljem po Europi, naročito Njemačkoj; turkofone Alavite, naročito tzv. "tursku mafiju" po Britanskom otočju, koju uglavnom vode turkofoni Alaviti, koji politički simpatiziraju Kurdsku radničku stranku, tj. kurdsku mafiju po Njemačkoj; sunitske sufijske Albance, naročito Sadije, koji obavljaju niže rangirane operativne poslove p oslove u albanskoj mafiji po Europi (kada te poslove ne obavljaju sami bektašijski klanovi); senusitske klanove koji dominiraju arapskim podzemljem Belgije, Francuske i Španjolske, te dijelova Švicarske i sjeverne Italije, a koji u Libiji i njenom režimu vide državu "svoje vjere" (premda su većinom po porijeklu iz Alžira i Tunisa), te koji su 2005. godine organizirali masovnu pobunu muslimanske mladeži po francuskim gradovima; sufijske, naročito muridijske klanove u Senegalu i Gambiji, koji se koriste u međunarodnoj trgovini kokainom, i to na način da se u ovim
zemljama zemljama prekrcavaju prekrcavaju pošiljke pošiljke kokaina kokaina sa brodova koji plove iz Latinske Latinske Amerike u treće destinacije destinacije na brodove brodove koji plove iz Afrike u Europu. Vehabije Salafitski vjerski pokret pojavio se u Aziji u okviru sunitskog Islama još u srednjem vijeku, te je u nizu područja (Kina, Indija...) osporavao učenja ortodoksnog sunitskog Islama. No sve do osamnaestog stoljeća, ovaj vjerski pokret bio je u svim muslimanskim zemljama ništa više od male ultraradikalne manjine. Ovo se promijenilo kada je Muhammad je Muhammad ibn Abd-al-Wahhab al-Najdi (1703.-1792.) al-Najdi (1703.-1792.) uveo na područje Arapskog poluotoka salafitski Islam. Za vrijeme njegovog života su područja današnje Saudijske Arabije i Katara, te djelomično Jemena i južnog Jordana prešla sa ortodoksnog sunitskog Islama na salafitski Islam, što se zadržalo do danas. Stoga se Salafiti Arapskog poluotoka, po vjerskom vodi koji je na tom području utemeljio Salafizam zovu Vahabiti (Wahhabi, Vehabije). Od kraja Drugog svjetskog rata, a naročito od 1960-tih godina ova sekta se počinje rapidno širiti cijelim sunitskim muslimanskim svijetom, tako da su u tu sektu prešle desetine milijuna ljudi u zadnjih nekoliko desetljeća. Većinu ovog širenja proveli su vjerski misionari sa Arapskog poluotoka, pa se velika većina konvertita na Salafizam nazivaju Vahabitima (Vehabijama). Milijun muslimana Balkana ispovijeda Vahabizam Na Balkanu se ova sekta počinje širiti još 1980-tih godina, a zamah njene ekspanzije dolazi u ovom desetljeću, kada su na stotine imama nominalno sunitskih "islamskih vjerskih zajednica" prešle u Vehabije. Tako da je danas u džematima (zajednicama vjernika) čiji imami ispovijedaju salafitsko-vehabijsko učenje na cjelokupnom području Balkana oko milijun muslimana. Vehabije su odlučni protivnici Bektašija, koje smatraju nevjernicima, te mnogi analitičari predviđaju da je "mogućnost krvoprolića izmedu Vahabita i šijitskih Bektašija sve veća na području Kosova, Makedonije i Albanije". Osnovne značajke Vahabizma Vahabizam odlučno odbacuje svaku tradiciju, i insistira na vraćanju na izvorno učenje proroka Muhameda, odnosno na izvorni tekst Kurana. Po Vahabitima, Kuran se tumači doslovno kako piše, a svako, makar i najmanje odstupanje od kuranskog učenja, izjednačuje se sa nevjerništvom. Zato su za Vahabite drugi muslimani, a naročito Šijiti "nevjernici", a Vahabizam uči da je dužnost vjernika uništiti nevjernike. Stoga je u temelju vahabitskog (vehabijskog, salafitskog) učenja borba protiv svih drugih religija. Pri tome Vahabizam insistira na tome da svaki musliman izvorno čita Kur'an i da ga izvorno primjenjuje u svakodnevnom životu. Stoga je sekta po definiciji revolucionarna, te odbacuje svaki institucionalni vjerski autoritet. Primjećuj Primjećujee se širom islamskog islamskog svijeta svijeta da širenju širenju sekte pogoduje pogoduje sve veća pismenost, pismenost, kao i sve veća primjena Interneta u islamskom svijetu, te radikalno zalaganje ove sekte protiv raznih oblika tradicionalne uzurpacije svjetovne i duhovne vlasti i korupcije. Tako su na Balkanu upravo Vahabiti ti koji, naročito na Kosovu, govore protiv notorne trgovine drogom. Većina današnjih islamističkih terorista u svijetu su Vahabiti, a uz njih su terorizmu skloni neki najradikalniji sufijski redovi (npr. Senusiti i Muriditi), sunitski Mahditi, te radikalna škola učenja u imamitskom Šijitizmu, o kojoj je ranije u tekstu bilo više riječi, a koja zagovara kaos radi povratka Mahdija (i koja je po tome slična sunitskim Mahditima, o kojima će u nastavku biti više riječi). U svakom slučaju današnja Al Qaeda je isključivo vahabitska organizacija, te su njene franšize po svijetu uglavnom sastavljene od konvertita na Vahabizam. Sunitski Mahditi Treći vjerski pokret, koji je uz Sufije i Vehabije osporavao ortodoksnu sunitsku zajednicu, bio je pokret sunitskih Mahdita. Ovaj pokret je sličan pokretu unutar imamitskih Šijita, koji očekuje povratak Mahdija - zadnjeg proroka prije Sudnjeg dana, i koji zagovara kaos kao moralnu i vjersku vrlinu. Sunitski Mahditi proširili su se po nekim dijelovima islamskog svijeta u devetnaestom stoljeću. Ovu sektu je na području današnjeg Sudana u krajem devetnaesto devetnaestogg stoljeca stoljeca proširio proširio Muhammad Ahmed Al Mahdi , (poz (poznat nat kao kao vođ vođaa usta ustank nkaa prot protiv iv brit britan ansk skee kolonijalne vlasti), koji je sunitske Mahdite organizirao po uzoru na Sufijske redove. Tako da je dominantan oblik
Islama u Sudanu danas Mahdizam, odnosno Mahdijski red, kojeg neki autori nazivaju kvazi-derviškim, odnosno kvazi-sufijskim redom (sektom). Osim Mahdita u Sudanu su značajni i "pravi" derviški redovi odnosno izvorni sufijski Islam. Za razliku od drugih muslimana, pa tako i struje u imamitskom Šijitizmu koja zagovara kaos radi povratka Mahdija, ovi sunitski Mahditi smatraju da u svakom "odlučnom času" muslimane vodi "Alahom nadareni vođa" koji na taj način ima određene božanske atribute. Stoga ovi Mahditi štuju svojeg osnivača Muhammada Ahmeda Al Mahdija kao sveca "poslanog od Alaha i nadarenog Alahom". Današnji režim u Sudanu koji je na kršćanskom i animističkom jugu te zemlje, te u Darfuru počinio nebrojene ratne zločine i koji je odgovoran za smrt stotina tisuća ljudi, oslanja se prvenstveno na ovu sektu Mahdita. Položaj Bektašija u okviru podjela islamskog svijeta Naprijed navedeno izlaganje osnovnih podjela unutar islamskog svijeta bilo b ilo je neophodno kako bi se razložio položaj Bektašija unutar Islama. Bektašije su po svojoj definiciji podsekta po dsekta imamitskih Šijita, vrlo srodni Alavitima, te su pri tome oganizirani kao sufijski vjerski red. Stoga se govori o "trostrukom identitetu Bektašija", koji su istovremeno Imamiti, Alaviti i Sufije. Stoga Bektašije zbog ovog svojeg trostrukog identiteta predstavljaju spojnicu koja spaja razne grane Islama, prije sve spojnica koja spaja Sufizam kao granu sunitskog Islama sa dominantnim pravcem Šijitizma - Imamijama ( Imamiti, Twelvers, Imami Shi'ism). Trostruki identitet Bektašija u odnosu na pojedine muslimanske zemlje Zbog ovog svojeg trostrukog identiteta, Bektašije su kao sekta srodna Alavitima izuzetno bliski Siriji, u kojoj je na vlasti lokalna alavitska manjina, kao sekta koja sebe definira kao podsektu imamitskih Šijita, srodni šijitskim državama Azerberjdžanu, Iranu, Iraku, Kuvajtu i Bahreinu, te srodni šijitskim alavitskim područjima Kurdistana u Turskoj, te šijitskim podrucjima sjevernog Jemena i južnog Libanona, kao sekta koja je po svojoj definiciji sufijska, odnosno predstavlja šijitski sufijski red, srodni zemljama u kojima su na vlasti, ili u kojima su većina sunitski sufijski sufijski redovi, tj. Nigerija, Nigerija, Senegal, Gambija i Libija, Libija, kao i sufijska sufijska područja sjeveroistočno sjeveroistočnogg Kavkaza u Ruskoj Federaciji: Dagestan, Čečenija i Ingušetija, kao sufije srodni Sudanu, u kojem je na vlasti kvazi-sufijska sekta Mahdita. Bektašije i međunarodna trgovina drogama Kao što je već rečeno, upravo je činjenica da su vode međunarodne albanske heroinske mafije Bektašije, odnosno da Albanci Bektašije vode heroinsko podzemlje Europe pobudila interes za Bektašizam kao pravac u sufijskom, odnosno u šijitskom Islamu. Kako broj Bektašija u muslimanskim dijasporama po Europi nije ni približno dovoljno velik da klanovi Bektašija preuzmu sve operativne funkcije trgovine drogama, ova bektašijska jezgra albanske mafije oslanja se na PKK ) i time kurdskim podzemljem po Europi, alavitske Kurde koji dominiraju Kurdskom radničkom strankom ( PKK naročito Njemačkoj, turkofone Alavite, naročito tzv. "tursku mafiju" po Britanskom otočju, koju uglavnom vode turkofoni Alaviti, koji politički simpatiziraju Kurdsku radničku stranku, tj. kurdsku mafiju po Njemačkoj, sunitske sufijske Albance, naročito Sadije, koji obavljaju niže rangirane operativne poslove u albanskoj mafiji po Europi (kada te poslove ne obavljaju sami bektašijski klanovi), senusitske klanove koji dominiraju arapskim podzemljem Belgije, Francuske i Španjolske, te dijelova Švicarske i sjeverne Italije, a koji u Libiji i njenom režimu vide državu "svoje vjere" (premda su većinom po porijeklu iz Alžira i Tunisa), te koji su 2005. godine organizirali masovnu pobunu muslimanske mladeži po francuskim gradovima, sufijske, naročito muridijske klanove u Senegalu i Gambiji, koji se koriste u međunarodnoj trgovini kokainom, i to na način da se u ovim zemljama prekrcavaju pošiljke kokaina kok aina sa brodova brodov a koji plove p love iz Latinske Amerike u treće destinacije na brodove koji plove p love iz Afrike u Europu. Bektašije na vrhu hijerarhije balkanskog kriminalnog podzemlja
Kako su komunisti 1960-tih godina zabranili religiju, centar Bektašizma postala je tekija (vjerski centar) u Detroitu, odnosno u gradu Taylor, Michigan, koji predstavlja svojevrsno predgrađe Detroida. Neki analitičari koji analiziraju veze balkanskog podzemlja sa Sjevernom Amerikom smatraju da je ovaj bektašijski centar, odnosno pojedinci iz njega, bio u vezi sa tzv. Norvalskom grupom Hrvata, koja je iz grada Halton Hills u Ontariju, odnosno iz njegove četvrti Norval, vodila trgovinu kokainom koji je krijumčaren iz Bolivije za SAD, i to preko Kanade i kanadskog predgrađa grada Detroita, Windsor, Ontario. Jedan od ključnih ljudi prema tim izvorima u norvalskoj kokainskoj grupi bio je Gojko Šušak , koji je kasnije, kao ministar obrane Republike Hrvatske Albancima Bektašijama davao značajne pozicije u vojsci, a koji je pomagao i Tomislava Tomislava Karamarka Karamarka,, kasnij kasnijeg eg minis ministr traa unu unutra trašnj šnjih ih pos poslov lova, a, dan danas as šefa šefa opo opozic zicij ijsko skogg HDZ-a HDZ-a u Hrvatskoj, čiji je bliski suradnik, Amir Muharemi, inače Bektašija, prema istim izvorima jedan od ključnih ljudi albanske mafije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Osim toga su norvalske veze u Latinskoj Americi korištene 1990-tih godina za prodaju bespilotnih letjelica koje su Karamarkov bivši tast Osman Muftić i Muftić i Gojko Šušak tajno proizvodili u Zagrebu, a koje su korištene za transport kokaina u andskom području.
Osnovne karakteristike Bektašizma Bektašije je oko godine 1230. osnovao osnivač sekte, kojeg Bektašije, ali i njima srodni Alaviti slave kao sveca, Hajji Bektash, Bektash, koji se doselio u tursku pokrajinu Anatoliju sa turkmenskim plemenima koja su bježala od Mongola, odnosno koji je vjerojatno bio turkmenskog porijekla. (Kasnije su se pojavila bektašijska učenja o njegovom perzijskom porijeklu.) Osnivač sekte nije pohađao islamske škole, već je sa svojom ženom živio (po nekim autorima usvojenom kćeri, a po nekima usvojenom kćeri koja mu je kasnije bila žena) kao nadriliječnik. Stoga je u svoje učenje ugradio tada postojeća pučka vjerovanja Anatolije, koja su sadržavala razne elemente predkršćanskih i predislamskih paganskih pag anskih religija, ali i elemente samog kršćanstva, uz koje je razvio i kult štovanja četvrtog kalifa Alija.
Reinkarnacija duše i strah od zeca Poznati zagrebački novinar-istraživač Domagoj Margetić, objavio je knjigu "Operacija Durres" Kosovo i novi balkanski poredak, čiji je izdavač magazin Tabloid. Knjiga je izašla neposredno uoči besramnog "kompromisa" koji je srpsko rukovodstvo potpisalo, praktično predajući Kosovo u ruke dojučerašnjih dojučerašnjih terorista, koji su, uz pomoć Amerike Amerike i NATO pakta, nasilno uspostavili uspostavili narko-državicu narko-državicu na delu teritorije Republike Republike Srbije. U svojoj knjizi, knjizi, Margetić Margetić detaljno opisuje ekstremni ekstremni islamizam i vehabizam među Albancima, njihove klanove i porodične zadruge, i upozorava da ratovi na Balkanu još nisu završeni i da će se Kosovo tek pretvoriti u veliki međunarodni problem, ravan onome n Bliskom istoku. Tabloid u nekoliko nastavaka objavljuje najvažnije delove ovog izuzetno važnog istraživanja, jer mnogim lažnim autoritetima u Srbiji ni danas nije jasno šta je albanski ekstremizam. Domagoj Margetić Na tradicionalnom Balkanu je bilo poznato da se Bektašije najlakše prepoznaju po svojem strahu od zeca. Stoga su se tradicionalno, sve do današnjih dana, naročito medu Albancima, sačuvale šale na račun Bektašija zbog ovog vjersk vjerskii uko ukorij rijenj enjenog enog strah straha. a. Korije Korijenn ovome ovome je u tome tome što su Bektaš Bektašij ijee iz puč pučkih kih vjerov vjerovanj anjaa Anatolije iz trinaestog stoljeća preuzeli ideju reinkarnacije duše koju ideju su razvijale razne orijentalne religije. Premda Bektašije vjeruju u zagrobni život, te raj i pakao kako su prikazani u Kuranu, dopuštaju i mogućnost reinkarnacije duše. Stoga Bektašije vjeruju da je Yazid , inače omraženi lik u šijitskom Islamu, koji je ubio Muhamedovog unuka Huseina i njegovu obitelj, vječno reinkarniran u zeca, te svaki put kad vide zeca dopuštaju mogućnost da je baš taj zec u biti reinkarnirani Yazid ! Stoga je zečevina u Bektašizmu zabranjena kao i svinjetina, a Bektašije u prilikama kada vide živu životinju zeca često pokazuju strah od te, inače sasvim bezopasne životinje.
Na širenje Bektašizma utjecali Janjičari
Otomansko carstvo je svoje elitne trupe, janjičare regrutirala iz kršćanskog stanovništva Balkana. Tako su elitne postrojbe Otomanskog carstva govorile albanski i bosanski jezik. Kako je ovo stanovništvo stanovništvo pretežito pretežito regrutirano regrutirano od kršćana kršćana (Albanci (Albanci su do druge polovine sedamnaestog sedamnaestog stoljeća pretežito bili kršćani), ovim konvertitima je Bektašizam bio bliži od ortodoksnog Islama, kako sunitskog (koji je bio službena religija Otomanskog carstva), tako i šijitskog. Na to je bitno utjecala i bektašijska tradicija štovanja svetaca i štovanja ikona, što Islam inače ne poznaje (ikone su u Islamu inače strogo zabranjene). Osim toga, Bektašije su u pravilu monogamni, te je uloga žena u toj sekti znacajna, za razliku od restrikcija koje Islam inace odreduje prema ženama. Bektašije su poznati i po svojem ucenju "jedinstva bica" (Wahdat-ul-Wujood, the Unity of Being), zbog čega autori na Zapadu smatraju da je Bektašizam preuzeo antički koncept panteizma. Osim toga Bektašije vjeruju da Kur'an sadrži dva nivoa značenja, vanjsko (zahir) i unutrašnje (batin), koje je superiornije, i koje dovodi do spoznaje univerzuma i čovječanstva. I ovo učenje zapadni autori smatraju panteističkim.Osim toga, Bektašizam je poznat (i u Islamu osuđivan) zbog svojeg koncepta "Alah-Muhamed-Alija", pa tako Bektašije recitiraju ova tri imena kao jedno ime. Stoga i islamski i zapadni autori ovo tumače kao "sveto trojstvo", odnosno neislamsko učenje izravno preuzeto iz Kršćanstva.
Piramidalna organizacija Bektašija Bektašije su od drugih sufijskih redova preuzeli piramidalnu strukturu organizacije, te svoje članove rangiraju u niz nivoa, od "inicijalnih" pa do vrhovnih. Nakon inicijacije (nesib) ulazi se u prvi nivo (mahip). Obični Bektašije su u pravilu u ovom prvom inicijalnom nivou. Pojedinac koji se uzdiže može dostići viši nivo derviša. Iznad nivoa derviša je nivo "baba". Baba je pripadnik bektašijskog klera i vodi tekiju (tekke), što je neka vrsta bektašijskog vjerskog centra i džamije, pa je baba zapravo u rangu imama (hodže). Iznad babe je rang "halife-baba", još znan i kao "dede", a što se usporeduje sa nivoom biskupa kod kršcanskih crkava. Na vrhu hijerarhije je "dedebaba", (ili "kryegjysh") koji je poglavar sufijskog reda.
Paralelne piramidalne strukture u Bektašizmu Osim ove piramidalne strukture, postoji i paralelna struktura, koju sacinjavaju muhibi, tj. članovi reda koji ko ji su dali posebnu prisegu redu, te ašikije (ashiks), koji predstavljaju nešto kao laike uključene u rad reda. U svakom slučaju muhibe se smatra jačima od baba (imama, hodža, glavara /vjerskih centara-džamija/ tekija, a status muhiba može biti i tajan, pa je na taj način n ačin u Bektašizmu institucionalizirana tajna piramidalna struktura u sekti.
Počeci Bektašizma Sve do početka šesnaestog stoljeća Bektašije su bili locirani isključivo u Anatoliji, te su predstavljali neorganiziranu sektu - polupagansko pučko vjerovanje - na samom rubu otomanskog društva. Ovo se promijenilo kada je Balim Sultan , drugi "pir", odnosno osnivač Bektašizma, na temelju ovog pučkog vjerovanja osnovao sufijski red sa strogim ustrojem. Ovaj sufijski sufijski red ubrzo su prihvatil prihvatilee janjičarske janjičarske trupe, te je do kraja šesnaestog šesnaestog stoljeća Bektašizam Bektašizam bio poluslužbena religija janjičara, a Hajji Bektash svojevrsni svetac-zaštitnik janjičara. Tako su se Bektašije do kraja šesnaestog stoljeca proširili medu janjičarima, a preko janjičarskog utjecaja i opće islamizacije Albanaca sredinom i u drugoj polovini sedamnaestog stoljeća, po cijelom Balkanu, a naročito po krajevima nastanjenim Albancima. Ovo stanje ostalo je sve do 1826. godine, kada je sultan Mahmud drugi zabranio i uništio Janjičare, pri čemu je proveo i opširan progon i pokolj Bektašija širom Otomanskog carstva. Ovo se u današnjem Bektašizmu zove "prva tragedija Bektašija" (albanski: gjëma ë parë e Bektashizmës).
Bektašije nakon pokolja 1826. godine
Većina Bektašija preživjela je ovaj pokolj, i to na način da su svoje aktivnosti pritajili, tako da su se formalno predstavljali kao pripadnici nekog drugog sufijskog reda, ili su se jednostavno održali u planinskim i drugim izoliranim područjima, gdje ih je štitio plemenski ustroj tadašnjeg albanskog društva. Ovo je narocito važilo za jug Makedonije, gdje praktički praktički od 1826. do danas Bektašije Bektašije kontinuira kontinuirano no prikrivaju prikrivaju svoj identitet, identitet, premda je područje od Gostivara do Kičeva, Debra i Struge pretežito bektašijsko. Za razliku od Balkana, gdje je kroz devetnaesto stoljeće bilo puno plemenskih i sektaških obračuna izmedu sunitskih i bektašijskih Albanaca, u Anatoliji se stanje smirilo ubrzo nakon ovog pokolja, te su Bektašije nastavili prakticirati svoju vjeru kao i prije.
Ataturkova zabrana derviša u Turskoj 1925. godine Reforme koje je Mustafa Kemal Ataturk provodio u okviru modernizacije i vesternizacije Turske, dovele su godine 1925. do opće zabrane derviških redova, koje je moderna turska država energično i efikasno provela. Tako je zabranom Bektašija u Turskoj došlo do migracije nekoliko tisuća Bektašija, uglavnom vodećih ljudi u sekti iz Turske u Albaniju, čime je sekta postala gotovo isključivo albanska. Ovome je pomogla činjenica da je zadnji poglavar reda u Turskoj prije zabrane, "dedebaba" Sali Niazi Dede bio Albanac, koji je nastavio aktivnosti vjerskog centra Bektašija u izgnanstvu u Albaniji. (Sali Niazi je Tursku napustio 1931., tj. šest godina nakon službene zabrane reda, kad se pokazalo da će državna opresija biti dovoljno efikasna da eliminira svaku aktivnost sekte u Turskoj.) U svakom slučaju, ova zabrana se u bektašijskoj tradiciji zove "druga tragedija" ( gjëma gjëma) Bektašija. Premda danas u Turskoj živi više stotina tisuća Bektašija, riječ je uglavnom o urbanim doseljenicima sa Balkana, koji su u urbanim uvjetima konvertirali mnoge druge useljenike s Balkana, ili su kroz miješane brakove kooptirali u sektu starosjedioce. Ovo je naročito naročito prakticiran prakticiranoo kroz djelovanje djelovanje žena u sekti, sekti, čime je relativna relativna emancipiran emancipiranost ost bektašijs bektašijskih kih žena bila atraktivna u uvjetima turskog urbanog života, i sekta se širila po Turskoj u novije vrijeme. Tako da danas u Turskoj oko 1-2% populacije, odnosno blizu milijun ljudi čine Bektašije. Međutim, među njima gotovo da i nema potomaka izvornih sljedbenika ove sekte u Tuskoj, prije njene zabrane 1925. godine.
Osnivanje moderne albanske bektašijske sekte Uspostava Uspostava nove albanske albanske države na Balkanu Balkanu 1912. do 1919. institucionali institucionaliziral ziralaa je albanski acionalizam acionalizam kao obranu od susjednih država Jugoslavije i Grčke, ali isto tako i Italije, te od turskih pretenzija. Tako je u sukobu Bektašizma i novog turskog nacionalizma u Bektašizmu prepoznata "jedina izvorno albanska vjera", te je država počela favorizirati Bektašije. Tako je nova država sumnjičila pravoslavnu crkvu za suradnju sa grčkim vlastima, rimokatoličku crkvu za suradnju sa Talijanima, (premda je ista izrazito podržavala albanski nacionalizam nacionalizam), ), a sunitske sunitske institucije institucije za suradnju suradnju sa Turskom, Turskom, u Bektašijama Bektašijama se vidjelo vidjelo "prave Albance" koji nisu vezani "ni za kakve strance". Tako je pod zaštitom albanskih vlasti u tekiji u gradu Prishta u Albaniji dana 28. rujna 1929. organizirana moderna moderna bektašijsk bektašijskaa sekta i donesen donesen "ustav" "ustav" sekte (nešto kao Kanonski Kanonski zakonik zakonik kod rimokatolika). rimokatolika). Tako je sekta organizirana u hijerarhiji: 1. kryegjysh (glavar sekte), 2. gjyshërit (dede) kao lokalni glavar (slično biskupu u Kršćana), 3. prindërit (baba) kao imam (hodža) koji vodi pojedinu bogomolju (tekiju, tekke), 4. derviši i 5. ostali djelatnici u sekti. Kao službeni jezik sekte uzet je albanski jezik. (Ovu odluku se u Islamskom svijetu inače smatralo krivovjernom, budući da je jezik Kur'ana arapski i da je arapski službeni jezik svake "prave" muslimanske kongregacije.) Sekta je teritorijalno organizirana u šest područja (gjyshëri ili dedelik), slično kao biskupije kod kršćana, sa sjedištima u gradovima Kruja Elbasan, Korça, Frashëri, Prishta i Gjirokastra. Ovaj proces je kod Bektašija stvorilo mit o Albaniji kao "bektašijskoj državi". Ovo su kasnije potencirali komunisti koji su 1946. priznali Bektašijama status "posebne vjerske zajednice" u Albaniji, zajedno sa Sunitima, Katolicima i Pravoslavnima.
Podjela Bektašija na dvije struje Ovo osnivanje moderne sekte je bilo dobro prihvaćeno na samom jugu Albanije, gdje je velika većina Bektašija ušla u novoosnovanu sektu. Medutim u srednjoj Albaniji, oko Elbasana i na sjeveru su Bektašije bili
još od 1826. ukorijenili funkcioniranje u ilegali, u tajnosti, te su smatrali da sekta mora i dalje ostati neprimjetna i da njeno postojanje mora ostati tajnovito. Tako je većina Bektašija u srednjoj i sjevernoj Albaniji odbila uči u sektu. Slično se dogodilo na području bivše Jugoslavije, gdje su Bektašije u Đakovici, Tetovu i još nekim krajevima krajevima simpatizi simpatizirali rali novu sektu i kasnije se u nju učlanili, učlanili, dok su Bektašije Bektašije u Drenici Drenici (središnja dolina na Kosovu), te u jugozapadnoj Makedoniji odbili uključivanje u sektu. Stog Stogaa su na Balk Balkan anuu nak nakon on ove po podj djel elee osta ostale le dvij dvijee grup grupaci acije je Bekt Bektaš ašij ija: a: prip pripad adni nici ci služ služben benee nacionalističke albanske sekte i polutajne zajednice vjernika koje ne žele ni na koji način isticati svoj identitet. Tako da je danas u Albaniji oko 25% Bektašija (oko jedan milijun ljudi), od kojih je oko 15% (oko šest stotina tisuća) učlanjeno u službenu bektašijsku sektu, dok je oko 10% (oko četiri stotina tisuća) u "prikrivenim" bektašijskim kongregacijama. Službena sekta je prisutna na jugu, a prikrivene zajednice u središnjoj Albaniji oko Elbasana i raštrkane medu Sunitima na sjeveru.
Sukobi medu Bektašijama Kad je Makedoniji 2001. godine izbio kratkotrajni rat, i pobunjenici i Albanci koji su podržali vladu u Skoplju bili su Bektašije. Pobunjenici, koji su već prije zavladali Kosovom, išli su za tim da pobune Albance, neovisno o tome jesu li Suniti ili Šijiti. To je podržala i "službena" bektašijska zajednica u suradnji sa Sunitima. No u Debru na jugu Makedonije je postojao drugi centar Bektašizma, i to "prikrivenog" Bektašizma koji nije ušao u "službenu" bektašijsku sektu, koji je, pod izlikom da će u "velikoj Albaniji" Bektašije biti manjina u sunitskoj zemlji, usmjerio Albance jugozapadne Makedonije da podrže nastojanja vlade u Skoplju, odnosno nastojanja slavenske pravoslavne većine u Makedoniji da sačuva teritorijalni integritet države. Ovaj sukob koji je djelomično bio sukob između samih Bektašija, a djelomično između Sunita i dijela Bektašija s jedne strane sa Bektašijama s druge strane, podsjetio je na nemire u Albaniji (građanski, odnosno plemenski rat u Albaniji 1936-1937.) kada je "službena" bektašijska sekta zajedno sa Sunitima podržavala kralja Zogua u obračunu sa pobunjenicima iz središnje Albanije koji su većinom bili pripadnici "prikrivenog" dijela Bektašija.
Bektašije i Alaviti Kao što je ranije rečeno, oko petnaest milijuna ljudi u Turskoj pripada sekti Alavita. Alaviti čine preko dva milijuna stanovnika Sirije, tj. oko 10% populacije, koja je koncentrirala svu vlast u toj zemlji, a prisutni su i na krajnjem krajnjem sjeveru Libanona, Libanona, gdje ih ima preko sto tisuća. tisuća. eliki broj Alavita Alavita u Turskoj Turskoj sebe naziva "Bektašija "Bektašijama-Ala ma-Alavitim vitima" a" (Alevi-Bekt (Alevi-Bektashi) ashi).. Alaviti Alaviti u posebna posebna sekta, starija starija od Bektašita, Bektašita, koja je nastaa nastaa miješanjem predislamskih religija Anatolije i Kurdistana sa Islamom. Tako su Alaviti sačuvali niz vjerovanja i obreda preuzetih iz nekadašnjeg Maniheizma, što je bila predislamska paganska religija tog područja, slična današnjoj, ranije spomenutoj sekti Yarsana (koja još više odstupa od Islama nego Alaviti). Premda Alaviti nisu Bektašije, isti su preuzeli kult osnivača bektašijske sekte, Hajji Bektasha, pa se stoga znatan dio Alavita naziva Alavitima-Bektašijama. Međutim, ovi Alaviti-Bektašije su u osnovi Alaviti, samo što isticanjem kulta Hajji Bektasha sebe približavaju Bektašijama. Odnosi ove dvije sekte su dobri i iste u mnogo čemu surađuju, a to se vidi i u evropskoj organizaciji uvoza, transporta i distribucije heroina, te u pranju novca od tog biznisa, a o čemu je ranije bilo više riječi. No doktrinarno i organizacijski je riječ o dvije različite sekte.
Bektašijske veze sa nacistima i komunistima Činjenica je da su se nacisti u Drugom svjetskom ratu u svojoj okupaciji Albanije i Kosova oslanjali na Bektašije, te da je u suradnji sa sektom došlo do mobiliziranja 21. SS divizije (1. albanske SS divizije) "Skenderbey", u kojoj su, uz manji broj sunita i rimokatolika većinu činili Bektašije. Komunisti su u Jugoslaviji, nakon prvotnog proganjanja, zauzeli tolerantan stav prema sekti, te je komunistička vlast na Kosovu od kraja 1960-tih regrutirana iz redova Bektašija. Bektašijskog porijekla su bili vodeći kosovski komunisti Fadil Xoxa i Mahmut Bakalli, te šef komunističke tajne policije SDB (u javnosti znane kao "Udba") Kosova, Sellim Broshaj. Broshaj je u suradnji sa zagrebačkim centrom jugoslavenskih tajnih službi, koje je do svoje smrti u dubokoj tajnosti vodio osnivač tih službi, Stevo Krajačić, organizirao krijumčarenje
droge preko notornog Beghjeta Pacollia, koji je izvorno organizirao svoje uporište u Hamburgu, i to uz pomoć dijela političke elite Njemačke, koji je bio na platnom spisku istočnih tajnih službi. Kako se Pacolli morao povuci nakon afere "obnove Kremlja", odnosno nakon sukoba sa Rusima krajem prošlog i početkom ovog desetljeća, na celo ove organizacije stupili su braca Osmani, te su isti energično reorganizirali narko-podzemlje, i nastavili ga uspješno voditi sve do danas. Trendovi razvoja islams islamske ke religi religiozn oznost ostii na Balkanu Balkanu te medu medu dijasp dijaspora orama ma musli musliman manski skihh vjerni vjernika ka balkans balkanskog kog porije porijekla kla u zapadnoj Europi, SAD-u i Turskoj
Kriza tradicionalnih "islamskih vjerskih zajednica" Kao što se iz ranijeg teksta vidi, današnje "islamske vjerske zajednice" na prostoru bivše Jugoslavije nastale su putem nemuslimanskih vlasti, te su zadnji put definirane od strane komunističkih vlasti. Iste su uz pomoć komunista uništile dominanti pravac Islama na Balkanu - sufijski mistični Islam. Najveći N ajveći broj Sufija koji su se sačuvali na Balkanu Balkanu pripada pripada šijitski šijitskim m Bektašijam Bektašijama, a, koji su u međuvremenu međuvremenu preuzeli kontrolu kontrolu nad međunarodnom albanskom heroinskom mafijom.
