TEORIJA DRŽAVE I-vi dio: Muhić: od str. 13 - 65 (Predmet i metod; Najvažnija gledišta o državi 1; Uslovi nastanka države prava; Suština države i prava; Država, način proizvodnje, klase i ideologija 2; Evolutivne i revolucionarne promjene); Visković: od str. 15 - 23 (Društvene grupe; Društvena organizacija; Moć, prisila, vlast, legitimnost i hijerarhija; Država kao zajednica i kao organizacija; Globalni i politički karakter države). Muhić: od str. 65 - 83 (Organizacija vlasti na vrhu države; Suverenost 3; Vrste državnih organa 4 ); Visković: od str. 23-53 (Suverenost državne vlasti; Oružana, ekonomska i ideološka moć države; Državno stanovništvo i teritorij; Specifične funkcije državnopravnog poretka; Sastav državne organizacije 5). II-gi dio: Muhić: od str. 83 - 110 (Oblici vladavine 6; Oblici državne vlasti 7; Oblici državnog uređenja 8); Visković: od str. 55 - 60 (Klasifikacija država; Oblik vladavine; Državno uređenje). III-ći dio: Muhić: od str. 110 - 163 (Oblici političkog sistema 9; Oblici političkog režima 10); Visković: od str. 60 - 83 (Politički sistemi; Elementi demokracije; Birokracija i birokratizam; Centralizacija i decentralizacija; Promjene državnopravnog poretka; Moderna država). BODOVANJE: • Prisustvo - 10 bodova; • Aktivnost na vježbama - 10 bodova; • Prvi kolokvij - 15 bodova, i • Drugi kolokvij - 15 bodova __________________________________ 1
Ovdje se podrazumijeva cijelo poglavlje, kao i materija koja će biti diktirana na predavanjima/vježbama. Ovdje se podrazumijeva cijelo poglavlje. 3 Ovdje se podrazumijeva cijelo poglavlje. 4 Ovdje se podrazumijeva cijelo poglavlje. 5 Ovdje se podrazumijeva cijelo poglavlje. 6 Ovdje se podrazumijeva cijelo poglavlje. 7 Ovdje se podrazumijeva cijelo poglavlje. 8 Ovdje se podrazumijeva cijelo poglavlje. 9 Ovdje se podrazumijeva cijelo poglavlje. 10 Ovdje se podrazumijeva cijelo poglavlje. 2
TEORIJA DRŽAVE - FUAD MUHIĆ PREDMET I METOD TEORIJE DRŽAVE I PRAVA
Predmet izučavanja jedne naučne discipline čini ono područje društvene aktivnosti koje je ona izabrala za predmet svog istraživačkog interesa. Prilikom određivanja prirode predmeta treba imati u vidu dvije činjenice: 1. da ne postoji nauka koja bi mogla egzaktno izučavati svijet i društvo u cjelini i 2. da jedna oblast može istovremeno izučavati više naučnih disciplina. Često se događa da pojedine nauke koje se bave istim područjem, ali iz svog specifičnog ugla posmatranja, nisu među sobom dovoljno razgraničene, pa dolazi do pojmovnih neodređenosti oko pitanja: šta je zapravo određena nauka i da li je ona uopće moguća u smislu relativno samostalne duhovne discipline. Država i pravo ulaze u horizont istraživačkog interesa brojnih drugih disciplina, često i mnogo stariji od nje(filozofija države i prava), onih koje su nastajale uporedo s njom(politička sociologija, te onih koje su se pojavila poslije nje(sociologija države i prava). Predmet izučavanja teorije države i prava čini struktura države i prava, zahvaćena i obrađena na nivou opštih spoznaja o njihovoj prirodi, sastavu, odnosu njihovih dijelova i zakonitostima njihovog odnošenja i mijenjanja. Pod pojmom „struktura“ podrazumijeva se unutrašnji sklop jedne pojave(država i pravo) koji obuhvata istovremeno i njene dijelove i njenu cjelinu, tako da sam pojam strukture uključuje razmatranje njihovog uzajamnog odnosa ponaosob. Teorija države i prava izučava strukturu države i prava uopšte. Predmet njenog interesa su strukturalni elementi države i prava koje se susreću u svakoj državi i pravu ili u većini njih, tako da u njima zadržavaju ista formalna obilježja. To su elementi koji će pratiti postojanje države i prava sve do njihovog eliminiranja, i koji su postojali već od njihovih prvih početaka. Preciznije bi se moglo kazati da teorija države i prava izučava najopštije pojmove(kategorije) koji su vezani za egzistenciju ove dvije pojave, i da joj je cilj da dopre do spoznaje o njihovoj prirodi, uzajamnom odnošenju i međusobnoj uslovljenosti. Takvi su najopštiji pojmovi u teroji države: pojam države, vrste državnih organa, oblici vladavine, oblici podjele vlasti. U teoriji prava to su: pojam prava, pravna norma, pravni akt, subjekt prava. Opšta historija države i prava izučava razvitak konkretnih državnopravnih poredaka u okvirima dosadašnjih društveno-ekonomskih formacija(robovlasništva, feudalizma, kapitalizma i socijalizma). I opsta historija države i prava i teorija države i prava se bave „događajnom“ historijom, ali one ne idu do daljeg stepena apstrakcije koji bi ih odveo do izučavanja države i prava općenito, odnosno njihovih najopštijih pojmova koji su u izvjesnom smislu „nad-istorijski“ jer njihova struktura ne zavisi od konkretnog historijskog zbivanja. Naša se nauka uzdiže iznad historije u onoj mjeri u kojoj se iz njenog bogatog empirijskog 2
materijala, metodom apstrakovanja onog zajedničkog iz mnoštva posebnog i pojedinačnog izdvaja opšte elemente koji se mogu prepoznati u svim konkretnih državnopravnim porecima. Upravo na taj način ona se konstituiše kao teorija. Ona nije izvedena iz nekih „čistih“ umnih principa koji bi prethodili praksi, nego obrnuto-analitičkim izdvajanjem njenih konstitutivnih elemenata iz materijalnosti društvenog života i razuđenosti njegovih historijskih tokova. Politička sociologija se pretežno bavi prirodom političkih procesa koji se odvijaju u okviru državnopravne strukture, i ulogom koju u njima imaju pojedini njegovi subjekti (političke stranke, političke grupacije, pojedinci pa i sama država kao politička organizacija). U ovom posljednjem slučaju radi se o političkoj teoriji države koja se ne bavi toliko njenom strukturom koliko problemom njenog funkcionisanja. Sociologija prava nastoji da istraži društvene uzorke koji dovode do stvaranja određenih tipova pravnog poretka. Ekonomskoj teoriji države je cilj da prouči uzajamni odnos i interakciju između ekonomike i njegove državnopravne nadgradnje itd. Sve ove discipline su vrlo mlade, nastajale su tek od polovice XIX vijeka. Postoji jedna disciplina koja je imala pretenzije najvišeg reda. Riječ je o filozofiji države i prava koja je stara gotovo koliko i sama filozofska misao. Njeni začeci se mogu nazrijeti još u drevnoj kineskoj filozofiji, al prva sistematska obličja dobija tek s pojavom analitičkih filozofija, dok puni rascvat doživljava s njemačkim klasičnim idealizmom i dvojicom njegovih najznamenitijih predstavnika: Kantom i Hegelom. XIX je vijek koji se može računati kao period u kome se teorija države i prava konstituiše kao samostalna disciplina i zajedno sa nekim drugim naukama konačno emancipuje od filozofije historije u čijim su se tematskim i metodološkim okvirima do tada nalazile. Metod svake nauke obuhvata skup postupaka kojim ona nastoji da izuči svoj predmet i da o njemu razvije željene spoznaje, te je stoga neodvojiv od samog predmeta. Postoji jedna opšta nauka o metodu(metodologija ili epistemologija) ili nauka o nauci čiji je zadatak da proučava logičke uslove pod kojim je ljudsko saznanje uopšte moguće, kao i puteve i načine koji vode ka postizanju tog saznanja. U njenim okvirima svaka nauka razvila je svoju posebnu metodologiju, te se u i području teorije države i prava može govoriti o specifičnoj pravnoj metodologiji koja se zasniva na opštim epistemološkim načelima. Jednu društvenu pojavu treba najprije opisati s njene spoljne strane(kakva nam je data u našem opažaju), da bi smo poslije toga mogli da pokušamo objasniti i njenu suštinu(ono što nam najčešće nije dostupno na prvi pogled). Prvi metod nazviamo opisnim ili deskriptivnim, a drugi objašnjavajućim ili eksplikativnim. Opisni(deskriptivni) metod – njime se nastoji da se jedna pojava najprije opiše u svojim sastavnim dijelovima(analitički pristup – od općeg ka pojedinačnom), a da se onda ti dijelovi sagledavaju u uzajamnoj vezi i odnosu, kako bi se stvorila predstava o cjelini ispitivane pojave, odnosno o njenoj strukturi(sintetički pristup tj.spajanje). 3
Objašnjavajući(eksplikativni) metod je više podložniji ideološkoj mistifikaciji nego onaj opisni. Dok je opisni metod uglavnom vrijednosno neutralan(što znači da je nepristrasan dok ostaje na nivou čiste deskripcije), objašnjavajući metod je najčešće vrijednosno angažovan(što znači da objašnjenje kome teži, svjesno ili nesvjesno odražava interes da se pojava sagleda onako kako se želi sagledati). Buržoazija je vladajuća klasa kapitalističkog društva koja posjeduje sredstva za proizvodnju i živi od kapitalističkog dohotka kojima je izvor eksploatacija najamnog rada.
TEORIJE O NASTANKU I SUŠTINI DRŽAVE (NAJVAŽNIJA GLEDIŠTA O DRŽAVI) S pojavom i razvojem države i prava javlja se i razvija misao o njima, javlja se državnopravna misao. Iako se na određenom stepenu razvoja društva začela i razvijala nauka o državi i pravu, premda se misao o njima pod nazivom opšta teorija države i prava javlja tek krajem XIX, odnosno početkom XX stoljeća u Njemačkoj. Sve teorije o nastanku i razvoju države trebamo posmatrati kroz različite vremenske periode, imajući u vidu pri tome i činjenicu da je za svaki taj period, ovisno o brojnim društvenim faktorima, karakteristično različito poimanje države (ali i prava),. Razlikujemo sljedeće kategorije teorija: • Antičke teorije; • Srednjovjekovne/feudalne teorije; • Novovjekovne teorije: a. teorije ranog buržoaskog perioda i b. teorije kasnog buržoaskog perioda. ANTIČKE TEORIJE Kao i u drugim oblastima ljudske misli, i u oblasti misli o državi i pravu, prva izgrađena gledišta pojavila su se u antičkoj Grčkoj. Premda su i država i pravo bili predmetom proučavanja eminentnih antičkih mislilaca (Aristotela i Platona) ipak je veći akcenat stavljen na proučavanjedržave. Grčka antička misao o državi počiva na njenom idealiziranju: država ima uzvišenu misiju moralno usavršavanje i vaspitanje građana. Da bi država ostvarila pomenutu misiju, prema shvatanjima antičkih teoretičara, neophodno je uspostavljenje njenog idealnog oblika do kojeg se dolazi pod određenim uslovima. Iz cjelokupne grčke antičke misli o nastanku i razvoju države mogu se izdvojiti dvije «osnovne» misli: 1. Država i pravo su posljedica društvenog razvoja izraženog u društvenoj podjeli rada, i 4
2. Pomenuta podjela rada je dovela do «stvaranja» dvije grupe ljudi koje se iz osnova razlikuju među sobom (slobodni i robovi). I Aristotel i Platon državu, dakle, objašnjavaju kao nužnu posljedicu podjele rada u društvu. Ova podjela dovodi do složenosti društva, a to, opet, zahtjeva izdvajanje posebnih ljudi i organizacija za upravljanje društvenim poslovima. Prema Platonu, bitna pretpostavka za postojanje države i njenu uspješnu misiju predstavlja postojanje posebnih slojeva ljudi. Naime, Platon naglašava da će država postojati samo ukoliko su unutar nje jasno izdvojene sljedeće kategorije ljudi: 1. proizvođači (koji proizvode materijalna dobra), 2. upravljači (koji će upravljati državom) i 3. vojnici (koji će braniti državu), te će država samo u ovakvim uslovima imati karakteristike pravedne i trajne države. Države u kojima ne postoji pomenuta kategorizacija ljudi, prema Platonu, su izopačene, nepravedne i kratkotrajne. Za razliku od njega, Aristotel je u svojim teorijama akcenat stavio na podjelu ljudi na dvije kategorije: slobodne i robove, naglašavajući da su za upravljanje državom neophodne posebne Sposobnosti, a takve sposobnosti mogu posjedovati samo ljudi koji su slobodni, tj. GRAĐANI koji su se posvetili državnim poslovima i koji ne moraju raditi u proizvodnji. Posebno je zanimljiva činjenica daje Aristotel podjelu ljudi na slobodne (građane) i robove pokušao da opravda biološkom teorijom, smatrajući da su po prirodi izvjesni ljudi predodređeni da budu slobodni, a drugi da budu robovi. To je nastojao dokazati tjelesnim i duhovnim razlikama između ove dvije kategorije ljudi. SREDNJOVJEKOVNE TEORIJE Feudalni period razvoja ljudskog društva (srednji vijek), u odnosu na antičko doba, uspostavlja drugačije uslove u pogledu opšteg razvoja ljudske misli. Naime, to je vrijeme potpune dominacije crkvenog, religijskog pogleda na svijet. Sve se tumačilo Božijom voljom i sve je bilo tvorevina, odnosno posljedica Božije volje. Izvori saznanja i pogleda bile su dogme Svetog pisma, odnosno Biblije. Kao posljedica dominacije crkvene ideologije u srednjem vijeku dolazi do prekida kulturnog kontinuiteta sa robovlasničkim vremenom, te antičkom civilizacijom. Od grčke antičke misli se uzimalo samo ono što se moglo upotrijebiti za afirmaciju teološkog pogleda. Po shvatanjima zagovornika srednjovjekovnih teorija, od sv. Augustina do sv. Tome Akvinskog, i ostalih crkvenih pisaca, državnopravni poredak nalazi se na rascjepu između «svjetovne» i «nebeske» države, kao što ft i sve postojeće situirano između «dobra» i «zla». Za razliku od antičkih teorija, srednjovjekovne teorije su čovjeka posmatrale kao podanika, a ne kao građanina. Podanik mora pasivnim trpljenjem da se povinuje političkoj volji države i njenog vladara, kao što se vjernik mora povinovati vansvjetovnoj volji Boga, bez ispitivanja njene sadržine. Njegov spas je u «Božijoj državi». Pristalice ovih teorija su svjetovnu državu opisivali kao uslov zemaljskog života, ali su odbijali da u njoj sagledaju i njegov cilj. Taj cilj mogla je da bude samo «Božija država» - CIVITAS DEI. Teolozi su Civitas Dei odredili kao istinsku zajednicu čije su tri glavne odlike: vječna sreća, vječni mir i vječna pravda. 5
Posmatrajući svjetovnu državu sa historijskog gledišta, teolozi su joj, pored svih nedostataka, morali priznati i određeno dostojanstvo. Tako je prema mišljenjima pojedinih zagovornika srednjovjekovnih teorija rimska imperija imala odlike i božanske države, jer je sam Bog, navodno, potvrdio historijsku misiju starih Rimljana. Što se tiče oblika vladavine, teolozi su preferirali monarhiju u odnosu na republiku, ističući daje samo preko monarhije moguće ozvaničiti božanska svojstva vladara. (Zato nije slučajno da se u naslovnim titulama pojedinih srednjovjekovnih vladara navodi daje njihova vlast «po milosti Božijoj»). NOVOVJEKOVNE TEORIJE Pod uticajem objektivnih društvenih zakonitosti, buržoasko društvo, nastajući i razvijajući se u krilu feudalnog društva, sve je više uspostavljalo svoje odnose i afirmisalo svoj pogled na svijet, negirajući pri tome feudalne društvene odnose, kao i shvatanja vezana za nastanak i razvoj države i prava. Novi građanski odnos prema stvarnosti i ljudskoj misli, za razliku od feudalnog (srednjovjekovnog), izražava se kroz humanizam, renesansu i reformaciju, kroz racionalistički i laički pogled na svijet, što je označavalo kidanje veze sa feudalnim, odnosno crkvenim dogmatizmom. Okosnicu buržoaskog pogleda na svijet čini poimanje ljudskog razuma izvorom i uslovom čitavog saznanja, čijem je sudu i provjeri sve podvrgnuto, te ono što takvu kritiku ne može izdržati, treba odbaciti kao neprihvatljivo. a. Teorije rane buržoazije a.l. Makijavelizam Jedan od prvih radikalnih kritičara srednjovjekovne teološke političke misli bio je talijanski mislilac Nikolo Makijaveli (jedno od najpoznatijih njegovih djela je «Vladalac») koji je postavio odlučan zahtjev da se država i pravo odvoje i od religije i od morala, te da se država posmatra kao samostalno područje u kojem će politika biti isključiva vještina vladanja, a vladareva moć zasnovana na njegovoj sposobnosti da se održi na vlasti. Po Makijavelovoj logici, ova vlast se oblikuje kroz praktičnu borbu interesa u kojoj pobjeđuju oni najsposobniji. Na taj način Makijaveli je prekinuo sa antičkom tradicijom (koja je politiku zasnivala na etici) ali i sa srednjovjekovnom (koja je politiku vezivala za teologiju). Prema njegovom mišljenju, država je sama sebi cilj i zapravo predstavlja tvorevinu vladarevog razuma i volje, ali je njen duh podložan stalnim promjenama, jer su i ćudi pojedinih vladara nepredvidive. Za ciljeve koje vladari postavljaju važna je efikasnost u sprovođenju a ne moralnost u ostvarivanju. a. 2. Prirodnopravna teorija Buržoaska prirodnopravna teorija se javlja u periodu koji, historijski gledano, predstavlja prelaz iz feudalizma u kapitalizam. Buržoasko učenje o državi (i pravu) zasnovano je zapravo na antičkom učenju, koje je u znatnoj mjeri usmjeravano u pravcu razvoja buržoaskog društva i pri tome adaptirano i prilagođeno elementima i karakteristikama koje su tom 6
društvu odgovarali. Buržoaska prirodnopravna misao manje se bavila državom nego pravom, jer se smatralo daje država nešto stoje potčinjeno pravu, nešto što predstavlja m za njegovo ostvarenje. Prema zagovornicima ovih teorija država postoji radi prava, njime je vezana i za ne stvara, nego ga samo ostvaruje. Pošto sama država ne stvara pravo, a njime je, dakle, vezana, to je razumljivo i da igra drugorazrednu ulogu u odnosu na samo pravo. Najznačajniji rezultat ove teorije u oblasti države jeste tzv. teorija društvenog ugovora o nastanku i samoj prirodi države. Teorija društvenog ugovora polazi od ideje da svi ljudi samim činom rođenja stiču određena prirodna i urođena prava, a nastanak države je samim tim shvaćen kao nastanak jedne ustanove koja treba da štiti ta prirodna prava. Ova teorija se naziva «teorijom društvenog ugovora» zbog jednostavnog razloga: njome se na konkretan način objašnjava nastanak države. Naime, zagovornici teorije društvenog ugovora ističu da se nastanak države veže za jedan voljan i svjestan akt (ugovor) svih članova zajednice (građana buduće zajednice). I upravo taj konkretni i svjesni akt ljudi predstavlja «društveni ugovor». Bitnost ove teorije se sastoji u tome što se teži da se nastanak države objasni društvenim uzrocima, te da se država predstavi kao djelo, tvorevina ljudi, a ne kao nešto što nastaje neovisno od njihove volje. Njena glavna ideja je da ljudi sami prave svoju državu i, prema tome, i dosljedan, revolucionarni zaključak da treba daje sruše ako ne valja i daje naprave drugačijom. Međutim, ako se kritički pogleda teorija društvenog ugovora, onda je jasno da je objašnjenje stvarnog postanka države putem ugovora naivno i historijski netačno. Država se nije stvarala ugovaranjem između vladajućih i potčinjenih, nego naturanjem vlasti vladajućih. Ali, ako se, s druge strane, teorija društvenog ugovora sagleda kao politički postulat onda je treba procjenjivati drugačije. Ovo je slučaj sa revolucionarnom teorijom društvenog ugovora XVIII st. čiji je cilj bio rušenje feudalne države. Najznačajniji predstavnici ovog teorijskog pravca su: FIdgo Grotius, Thomas Hobbes, John Locke, Imanuel Kant, Žan Žak Ruso i dr. b. Teorije zrele buržoazije b.l. Hegelova filozofija države Prema Hegelu, država i pravo prolaze kroz tri perioda: - AZIJATSKA despotija (velika orijentalna carstva Starog svijeta gdje je slobodan samo jedan despot); - ANTIČKA oligarhija (država u kojoj je slobodna samo manjina - građani), i - ZAPADNA demokratija (država u kojoj su slobodni svi). Jedna od specifičnosti Hegelovog učenja jeste i njegov stav prema kojem se ne treba težiti konstrukciji idealne države (kakva bi ona trebala da bude), nego shvatanju realne države 7
(kakva ona jeste). Samu suštinu države Hegel je shvatao kao «organizaciju supstancijalne slobode» pod čijim pojmom je podrazumijevao jedinstvo opšteg i pojedinačnog interesa. b.2. Sociološke i politološke teorije Polazna tačka socioloških teorija je što državu i pravu smatraju društvenim pojavama koje se mogu objasniti samo društvenim faktorima (tzv. «teorije faktora»), sjedne strane, dok se, s druge strane, u manjoj ili većoj mjeri, javlja i misao da su država i pravo tvorevine društva, a ne vladajuće klase, koje imaju za cilj da štite izvjesne zajedničke društvene interese. Učenja ovih teorija predstavljaju poseban doprinos nauci. • Psihološke teorije - polazile su od odlučujuće uloge psiholoških faktora, smatrajući da se raslojavanje prvobitne zajednice odigralo po diferencijaciji mentalno-psiholoških osobina njenih pripadnika. Tako npr.: oni članovi kojima su se pripisivala duhovna svojstva (čarobnjaci) vremenom su tu moć pretvarali u onu materijalnu moći i odvajali se u zasebnu kastu «vođa». • Biološke teorije - polazile su od odlučuje uloge bioloških faktora, smatrajući daje biologija određenoj vrsti ljudi usadila autoritarni nagon (nagon ka gospodarenju) i oni imaju neodoljiv poriv ka porobljavanju svojih bližnjih. Ukoliko je ovakav nagon svojstven čitavoj jednoj biološkoj skupini, ona se konstituiše kao «viša rasa» i postaje državotvorna, a one «mirotvorne/miroljubive» skupine su predodređene da budu pretvorene u podaničku masu. • Organicističke teorije - bliske su biološkim teorijama, ali one nisu završile u rasizmu. Zagovornici ovih teorija su isticali da postoji organsko jedinstvo između pojedinca i države, a to jedinstvo se ogleda u uzajamnoj funkcionalnoj uslovljenosti, zasnovanoj na podjeli rada. Kao i svaki drugi organizam, i državnopravni poredak, prema zagovornicima ovih teorija, nastaje, razvija se i iščezava po istim zakonima po kojima živi ostali organski svijet. • Teorija sile - predstavlja jednu od «pravih» socioloških teorija, jer u pravom smislu riječi nastanak države tumači, najvećim dijelom, dejstvom društvenih faktora. Pristalice ove teorije su isticale da je državnopravni poredak nastao pokoravanjem miroljubivih naroda od strane onih ratničkih, čime su se ujedno oformile i vladajuće i potčinjene klase. Kasnijim miješanjem naroda i klasa i razvitkom materijalne proizvodnje, početne suprotnosti su se ublažavale,a opšti interesi postepeno nadvladali nad • Solidarističke teorije - priznavale su postojanje suprotstavljen ih društvenih slojeva i klasa, kao i vladajućih i potčinjenih društvenih grupa, ali su predstavnici ovog teorijskog pravca smatrali da podjela rada među pojedincima i grupama stvara odnose saradnje i zavisnosti, naglašavajući da na taj način dolazi do stvaranja zajedničkih interesa. • Teorija elitizma - predstavlja specifičnu vrstu građanskih teorija o nastanku i funkcijama države. Brojne varijante ove teorije polazile su od pretpostavke da se sva dosadašnja ljudska društva dijele na «elitu» i «masu», te da će ova podjela trajati dokle god postoji ljudski rod. 8
OSNOVI TEORIJE DRŽAVE I PRAVA
USLOVI NASTANKA DRŽAVE I PRAVA
Država i pravo su tvorevine koje se u historiji ljudskog društva pojavljuju relativno kasno. Stoga je novovjekovna teorija o društvu pošla od zajedničke pretpostavke da postoje dva stanja društva (preddržavno i državno) i da se nastanak države i prava nikako ne može shvatiti ako se nema u vidu njihova razlika. Za preddržavno stanje društva u nauci je uslovljen izraz prvobitna zajednica. Ovo se odlikuje postojanjem malih društvenih grupa (porodica, rodova, klanova, plemena) unutar kojih, s obzirom na primitivnu ekonomsku osnovu i veliku ličnu nesigurnost van grupe, postoji visok stepen kohezije i solidarnosti njihovih članova. Način života grupe je u svim svojim manifestacijama kolektivan, te gotovo nema individualizacije pojedinca. Grupom vlada kolektivna svijest koja se ispoljava u običaju, moralu i različitim oblicima mistike Umagije, prvi nagovještaj religije). Na prekršaj običaja, morala i obrednih rituala grupa reaguje spontano, te je osnovno obilježje čitave prvobitne zajednice, sve do kasnih stadija varvarstva kojhi prethode pojavi civilizacije, bilo sadržano u činjenici da unutar njenih oblika društvenosti nije postojala posebna izdvojena organizacija za sprovođenje prinude nad članovima društvenih grupa. Grupa je bila naoružana ali se oružano nasilje sprovodilo u pohodima protiv drugih grupa. Zbog najnižih oblika privređivanja (stupanje plodova, lova i ribolova, stočarenje) nije se mogla ni sprovoditi unutrašnja podjela na bogate i siromašne. Svojina je u doslovnom smislu bila grupna, te se nije imalo ni potrebe za stvaranjem posebne oružane organizacije za njenu zaštitu. Taj život u svemu je bio dosta društven, s minimumom individualnog ispoljavanja. Zajednica je bila spremna da se žrtvuje za pojedinca, i pojedinac je bio spreman da se žrtvuje za zajednicu. Nisu poznavali podjelu rada, osim one biološke između spolova, nije bilo odvojenih poslova proizvođenja i upravljanja, zato se zajednica mogla konstituisati kao složena socijalno-psihološka struktura s naglašenom premoći kolektivne svijesti, kolektivnih običaja i navika, jasno razgraničena sociološka cjelina od drugih grupa, sa zasebnim obilježjima, simbolima i imenima. U odnosima između pripadnika iste grupe sve je bilo regulisano i prepušteno nepisanim pravilima, običaja i morala. Običaj je nastajao dugačkim ponavljanjem, i svijest o njegovoj obaveznosti usijecala se sa takvom oštrinom da je njegovo sprovođenje preraslo u svojevrstan psihološki automatizam o kome se nije ni razmišljalo. Moralna svijest pojavljivala se kod pojedinca u onoj mjeri u kojoj je on eventualnim prekršajem običaja i navlačenjem na sebe prezira ili gnjeva zajednice, osjeća grižnju savjest i
9
psihološku mučninu kao specifične oblike kažnjavanja samog sebe. Po običaju i moralu oni su postupali zato što su smatrali da su dobri, a ne zato što su se bojali neke spoljne prinude. Ovakvo stanje društva nije moglo da traje u nedogled, tome su pogodovali mnogi činioci kao naprimjer: postepeno razvijanje proizvodnih snaga, teritorijalno širenje prvobitnih zajednica. To se može pratiti iz prelaska stadija varvarstva u početke civilizacije, koji je bio obilježen porastom nivoa proizvodnih moći zajednice i činjenicom da su dotadašnje grupe mogle da proizvode sredstva ne samo za održavanjem gole egzistencijenego i zadovoljavanje širih potreba. Taj višak proizvoda nije više stajao na raspolaganju svim članovima grupe niti se mogao ravnomjerno raspoređivati. Između njenih pripadnika dolazilo je do sukobljavanja koje je bilo uzrokovano težnjom za privatnom svojinom i razaranju zajedničkog sistema vrijednosti. Privatna svojina zahtijevala je posebnu zaštitu. Pojačavali su se zahtjevi za besplatnom radnom snagom, što uslovljava prve oblike ropstva, ubrzo i socijalnu diferencijaciju nekad jedinstvenih krvnosrodničkih i teritorijalnih zajednica. Preddržavno stanje društva završava društvenom nejednakošću i sve dubljom ekonomskom polarizacijom čiji je konačni proizvod bila pojava društvenih klasa.
SUŠTINA DRŽAVE I PRAVA
Država i pravo, kao društvene tvorevine, pojavile su se na onom stepenu ekonomskog razvitka na kome su višak društvenog rada i proizvoda, te njihovo privatno prisvajanje uslovili klasna diferencijacija unutar prvobitne zajednice i njeno raslojavanje koje će je, pretvaranje zarobljenika u robove, prevesti u robovlasničku društveno-ekonomsku formaciju. Osnovna funkcija državno-pravnog poretka bila je zapravo da održi prinudno jedinstvo drušva koje bi se bez njegove represivne uloge brzo raspalo u okolnostima zaoštrenih klasnih sukoba. Stvaranjem društvenih klasa bio je razoren jedinstevni sistem vrijednosti koji su pripadnici porodica, robova, klanova i plemena usvajali kao svoj, i po njemu postupili dobrovoljno, na osnovu unutrašnjeg uvjerenja, a ne na osnovu spoljne prinude. Sad je ta prinuda bila neophodna ako je vladajuća klasa htjela da nesmetano ostvaruje svoje zasebne interese i održava i usavršava postojeći način proizvodnje. Da bi se ova funkcija državnopravnog poretka mogla uspješno sprovoditi, bilo je neophodno da se uspostavi tzv.vanekonomska prinuda. Rad je u prvobitnoj zajednici bio dosta težak, ali radnik je to podnosio kao etničku činjenicu jer je znao da radi i za sebe i za zajednicu. Pojavom ropstva radno vrijeme u neposrednoj proizvodnji se počelo oštro razlikovati na onaj njegov dio u kojem je rob proizvodio sredstva za biološko održavanje vlastite egzistencije (egzistencijalni minimum) i dio u kome je stvaraio višak proizvoda. Ekonomska funkcija 10
države sada se satajala u prinudnom otuđivanju ovog viška proizvoda od oba kao neposrednog proizvođača, tako da je ona istovremeno štitila i određeni način proizvodnje i privatnu svojinu koja je njenom prinudom bila omogućena. Budući da je rob bio u neprestanoj potencijalnoj pobuni protiv takvog stanja, i državna represija morala je da poprimi tipična klasna obilježja. Ona je postala vanekonomska, jer ljudi više nisu radili iz čiste ekonomske nužde nego pod spoljnom prinudom kojoj je bio cilj da iz proizvođača iscijedi posljednju kap radne energija i da ga primora da radi do krajnjih granica ljudskih mogućnosti. Robovi su u antici nosili naziv „instrumenta vocalia“ (oruđa koja govore). Državnopravni poredak je nastao kao rezultat društvene podjele rada na sferu proizvodnje i sferu upravljanja. Ovu podjelu prvobitna zajednica nije poznavala. Pojavljuje se u prvim oblicima klasnih društava i to iz dva osnovna razloga: robovlasnik se povlači iz proizvodnog procesa i posvećuje vanproizvodnim aktivnostima. Postepeno se počinje razvijati politička funkcija države. Tu se pojavljuje još jedna sfera koja nije bila zastupljena u sferi prvobitne zajednice a to je sfera politike, zatim klasno društvo donosi i podjelu sfere privatnog i javnog života. Privatni život načesće se ograničava na područje ekonomije i radnog procesa i uglavnom prepušta robovima, ženama i članovima društva koji sredstva za život moraju da pribavljaju ličnim radom. Javni život postaje svojina slobodnih građana koji u skladu sa svojim interesima počinju da određuju njegove opšte tokove. Stručni dio javnih poslova povjerava se posebnim licima (s određenim stepenom obrazovanja) koji postaju državni službenici. Pojava politike rezultira iz opšte društvene podjele rada na proizvodni i neproizvodni, te da se nove teritorijalne zajednice (gradovi) prostorno šire, broj stanovnika je sve veći, te više nije postojala tehnička mogućnost da se svi okupe na jednom mjestu kako bi vijećaki o zajedničkim poslovima. Iz ovih razloga nastala je potreba za političkim predstavništvom slobodnih građana, koje će biti nazvano skupštinom. Pošto se nije mogla sastajati svaki dan, ona je izabrala uži krug ljudi koji će se baviti javnim poslovima. Njima je bila povjerena izvršna vlast čiji su stručni ili tehnički dio obavljali činovnici. Zatim je bila formirana zasebna grupa ljudi koji su imali zadatak da prate da li se predstavnička i izvršna vlast, kao i građani ponašaju u skladu s donesenim pravilima ili da ne krše ili ne zloupotrebljavaju u svoju korist. Oni su vršili sudsku vlast i bili nezavisni od prve dvije vlasti. Politička funkcija države sastojala se u usmjeravanju glavnih procesa društvenog života u onom pravcukoji je u određenom trenutku odgovarao vladajućoj klasi. To se usmjeravanje moglo vršiti na dva načina: demokratski i diktatorski, zavisno od toga li su prve države nastajale kao demokratske tvorevine ili kao diktature, najčešće proistekle iz uzurpacije vlasti. U oba slučaja politika više nije bila zajednička stvar svih pripadnika društva, već njegove privilegovane manjine koja je imala vlast bez obzira da li je uživala u demokratiji jednakih ili je bila podložna vladavini jednog. Političku strukturu države čini podjela državne vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, iza koje stoji monopol njenog nasilja i njena organizovana prinuda.
11
Pored ekonomske i političke, država je već od svojih prvih početaka imala i ideološku funkciju. Raspadanje prvobitne zajednice nije bilo praćeno samo promjenom načina proizvodnje nego i postepenim isčezavanjem zajedničkog sistema vrijednosti. Pod sistemom vrijednosti se podrazumijeva skup ciljeva čijem ostvarenju teže pripadnici određene društvene grupe. Vrijednosti mogu biti materijalne i duhovne. U prvobitnoj zajednici njihov je sistem bio uglavnom jedinstven kad se pojavila klasna diferencijacija, a nije se mogla održati vrijednosna jedinstvenost, jer je svaka klasa imala svoje posebne interese. Ti interesi uslovili su nastanak ideologije kao pogleda na svijet društvenih klasa koji najčešće obuhvata njihov odnos prema ekonomskim, političkim, moralnim, kulturnim i drugim vrijednostima. Vladajuća je klasa otvoreno svoje zasebne interese predstavljala kao opšte i na taj način od države, stvarala iluzornu zajednicu. Ideološka funkcija države se i sastoji u tome da sebe prikaže u službi nekog šireg subjekta nego što je to isključivo vladajuća klasa. Funkcija prava - U prvobitnoj zajednici društveno i individualno ponašanje bilo je regulisano običajnim i moralnim normama. Običaj je nastajao dugim ponavljanjem porpisanih radnji, te se vršilo najviše po navici. Sankcija za prekršaj običaja bila je po pravilu oštra, od podsmijega i prezira do odbijanja druženja. te i samo isključivanje iz grupe. Sankciju nisu sprovodili posebni organi, pošto je ona proizilazila iz spontane reakcije same grupe, ali samim time bila je dosta efikasna. Moral je nastajao kao rezultat samosvijesti pojedinca o sebi kao ljudskom biću i neponovljivoj jedinici koja treba da živi u skladu sa najvišim vrijednostima. Sankcije za prekršen moralni sadržaj bile su: grižnja savjest, prezir prema samom sebi, samoubistvo. I običaj i moral su počivali na autonomiji volje: ljudi su po njima postupali zato što su bili svjesni u njihovu ispravnost, a ne zato što su se bojali. U vremenskom slijedu pravo dolazi nakon morala i običaja. Pored „formalizacije“. pravo je doživjelo i „institucionalizaciju“, što znači da vladajuće klase nisu mogle dozvoliti da pravne norme, poput običajnih i moralnih budu spontano prisutne. One su sada morale biti sređene, jer nisu nastajale slučajno nego po određenom, unaprijed predviđenom postupku. Njih su donosili državni organi. Rang norme odgovarao je rangu organa, kao što je i priroda norme zavisila od prirode organa. Zakone je po pravilu donosila skupština, akte kojim su se zakoni provodili upravni organi a sudske akte sudovi. Pravu je bila povjerena ekonomska, politička i ideološka funkcija. Pravo se htjelo predstaviti kao ostvarenje određenog ideala pravde. Država je organizacija koja je nastala na prelasku iz prvobitne zajednice u robovlasničku društveno-ekonomsku formaciju na određenom stepenu razvitka proizvodnih snaga i na osnovu društvene podjele rada. Suštinska strana države određena je njenom ekonomskom funkcijom (zaštita načina proizvodnje koji je u interesu vladajućih klasa), političkom funkcijom (zaštita onih državnih oblika koji se pojavljuju kao nadgradnja nad tim načinom proizvodnje) i ideološkom funkcijom (zaštita različitih oblika svijesti vladajućih klasa kojima one žele da pridaju univerzalan značaj). Država je organizacija sa monopolom legitimne prinude čiji je zadatak da štiti njene osnovne funkcije i da omogućuje njihovo 12
praktično sprovođenje. Država je najjača organizacija u društvu i može da postoji samo dok traje ovo njeno svojstvo: -
pravo je skup normi koje država štiti monopolom prinude. Pravo ima sve funkcije kao i država. Njegov sadržaj čini volja vladajućih klasa, a njegovu formu - legitimni (zakonski) oblik u kome se ta volja ispoljava. Država i pravo su neodvojivi, te u svojoj ukupnosti sačinjavaju jedinstven državnopravni poredak.
DRŽAVA, NAČIN PROIZVODNJE, KLASE I IDEOLOGIJA
DRŽAVA I NAČIN PROIZVODNJE
Kod vladajućih klasa interes se iskazuje u održanju onog načina proizvodnje koji im omogućuje gospodaranje nad sferom proizvodnog rada, izvlačenja viška vrijednosti iz rada neposrednih proizvođača i slobodno raspolaganje viškom društvenog rada nakon zadovoljenja osnovnih egzistencijalnih potreba tih proizvođača. Bez obzira o kojoj se od vladajućih klasa radi, one su uvijek bile spremne da zaborave uzajamna sukobljavanja ukoliko je bio proizvodni odnos. Takva solidaristička ponašanja bila su primejtan naročito u vrijeme ekonomskih kriza i potresa koji su potčinjene klase tjerali na bune, ustanke i revolucije. Solidarnost vladajućih klasa se sukobila sa svojim graničnim mogućnostima onda kada je novi način proizvodnje nezadrživo rušio institucionalne okvire starih odnosa i najavljivao prodor novih istorijskih snaga (industrijska revolucija je uništila tip zatvorene feudalne privrede). Raniji državnopravni poreci (robovlasnički i feudalni) počivali su na vanekonomskoj prinudi koja neposredne proizvođače (roba i kmeta) organizovanim nasiljem prisiljava da bude vezan za proces proizvodnje. Kapitalizam je uveo ekonomsku prinudu: nedostatak bilo kakvih sredstava za život primorao je radnika da se egzistencijalno veže za kapital, iako je pravno bio slobodan.
DRŽAVA I KLASE
Država nije uvijek štitila interes svih vladajućih klasa nit je potčinjene klase stalno držala u nekoj vrsti stvarnog ropstva. Koliko god je ekonomski interes bio jedinstven i ogledao se u nastojanju da se održava određeni način proizvodnje, toliko su isto praktični politički interesi bivali različiti, pa i suprostavljeni. U antičkim državama, robovlasnička aristokratija često se opirala reformama koje su predlagali slobodni građani naročito kada je u pitanju bilo 13
poboljšanje položaja robova ili najsiromašnijih slojeva stanovništva (plebsa). U srednjem vijeku bili su česti sukobi između feudalnih gospodara i slobodnih gradova koji su uporno branili svoje autonomije i stečena prava. U vrijeme prvobitne kapitalističke akumulacije došlo je do oštrog sukoba između zemljoposjedničke klase i nove klase kapitalista oko razaranja zatvorene feudalne privrede i stvaranja slobodnog tržišta. U modernom kapitalizmu narošito je primjetan potencijalni sukob između vlasnika kapitala i nove radničke klase. Ovi primjeri pokazuju da je u odnosu na vladajuće klase država imala dvojaku funkciju. Ona je štitila način proizvodnje iz kojeg je proisticala njihova zajednička moć, i istovremeno je u njihovim političkim sukobljavanjima morala da interveniše u korist neke od njih kako bi sačuvala prisilni integritet društva. Odnos države prema potčinjenim klasama bio je složen. Samo u prvobitnim državnim oblicima koje Marks u svojim spisima naziva „azijatskom despotijom“ cilj države bio je bezrezervno držanje tih klasa u ropstvu i njihova iscrpljujuća eksploatacija. Rimske Imperije poduzimale su opsežne reforme u korist plebejaca pa i pojedinih kategorija robova. U srednjem vijeku kmetovi su takođe imali minimum pravne zaštite, dok većina modernih država praktikuje tzv.socijalnu politiku koja ide u prilog potčinjenim klasama i slojevima. Na taj se način već i u najranijim državno-pravnim tvorevinama pojavljuju začeci opštedruštvene funkcije države koji, nisu bitno mijenjali njenu klasnu prirodu, ali su tokom vremenom postali sve vidljiviji. Da bi opstalo, društvo mora da proizvodi, a da bi to bilo u stanju, sama proizvodnja mora biti organizovana makar i na prinudan način. Država je često svojom intervencijom obuzdavala izrabljivačke porive vladajućih klasa i klasni sukob svodila u razumnu mjeru. Država je tada vršila opštedruštvena funkcija, što je izazvalo brojne kontroverze kod teoretičara koji su htjeli da ga objasne. Jedan pravac mišljenja htio je da država prikaže kao nad-klasna tvorevina koja polazi od klasnog sukoba kao realnosti, ali svakoj od strana u sukobu dodjeluje mjeru pravde koja joj pripada po njenom društvenom položaju i na taj način uspostavlja društvenu ravnotežu. Drugi su, poput Hegela, sagledali u državi otjelotvorenje „objektivnog uma“ koje sprovodi zamisli svjetskog duha i u njihovu igru uvlači vladajuće i potčinjene slojeve kako bi se kroz odnos „gospodara i sluge“ privele krajnjem cijlju istorijskog kretanja slobodi svih u građanskom svijetu. Treći su u opštedruštvenoj funkciji nastojali da prepoznaju „prosvjetiteljsku“ misiju države i njenu sposobnost da posredstvom „dobrih političkih institucija“ (Ruso) mijenjaju i samu ljudsku prirodu i postižu željeni društveni sklad. Nijedna država nije nikada u tolikoj mjeri bila „prosvjetiteljska“ da je reformu u korist potlačenih klasa preduzimala na osnovu „umnih“ a još manje humanističkih spoznaja, ali također nije bilo države koja bi ostala ravnodušna na te pritiske ukoliko nije željela da rizikuje vlastitu propast. Zato opštedruštvenu funkciju države treba shvatiti kao proizvod njene objektivne primarnosti za ustupke koja se kroz reforme i ostale evolutivne promjene države
14
održava kao „državni um“. Opštedruštvena funkcija države dolazila je po pravilu do izražaja samo po pritisku potčinjenih klasa. Gotovo sve države pokazivale su tendenciju ka otuđivanju i od vladajućih i od potčinjenih klasa, i ka svom relativnom osamostavljivanju. U modernom vremenu rodila se teorija o birokratiji kao o „trećoj klasi“ koja održava prinudnu ravnotežu između prve dvije (vladajuće i potčinjene), i izdiže se iznad njih kao uzarpator vlasti. Država postaje „svrha samoj sebi“ i njeno otuđivanje se ne može izbjeći.
DRŽAVA I IDEOLOGIJA
Pojam „ideologija“ se upotrebljava u 3 značenja, kao oznaka za sferu društvene svijesti i njene različite oblike (običaj, moral, pravo, religija) zatim kao skup strateških i taktičkih principa i simbolzuje „izopačenu društvenu i individualnu svijest“. Država je štitila ideologiju u ova 3 značenja. U starijim pravnim porecima u kojima je postojao kult tradicije i običaja, država je običaj, moral i religiju pretvarala u sadržaj pravnih normi i na taj način sferu društvene svijesti stavljala pod svoju neposrednu zaštitu. Takvi su poreci vremenom postajali konzervativni, jer je napredak proizvodnih spoznaja i razarao tradicionalne strukture. Neki su štitili trajne vrijednosti u sferi morala, običaja i religije, pretvarajući ih u tradiciju i postupno ih mijenjali samo onda kada bi doista bili prevaziđeni. Revolucionarni poreci su razarali tradiciju i uzimali u zaštitu ideologiju onih snaga koje su rušile ranije državne tvorevine i stvarale novu ideološku sferu. Kad je riječ o ideologiji kao programu političkih pokreta i skupa strateških i taktičkih principa za čije se provođenje oni zalažu, država je prema ovom određenju imala dvojak odnos. U diktatorskim režimima ona je štitila ideološke nazore vladajućih grupa i grubo progonila ideologije potčinjenih klasa. U buržoaskim zemljama državni aparat sprovodi politiku one partije koja dobije većinu na izborima. U socijalističkim društvima država štiti revolucionarnu ideologiju. Treći slučaj susreće se kod ideologije kao „izopačene svijesti“. Ta izopačenost se ogleda u uvjerenju vladajuće grupe da je njen posebni sistem vrijednosti koji ona provodi organizovan prinudom, ujedno i univerzalan sistem koji moraju da prihvate i ostale društvene grupe. Posebna je situacija s tzv. harizmatskim režimima. Riječ „harizma“ označava natprirodna svojstva koja određeni politički, socijalni, vjersli ili neki drugi pokret pripisuje svome vođi i njegovoj „pratnji“. Pogledi vođe direktno se prevode u ideologiju vladajuće grupe, a onda se preko državnog aparata nameću kao obavezni čitavom društvu. Kad se vlast harizmatskog
15
vođe tumači njegovim božanskim osobinama, uspostavlja se tzv.harizmatska teokratija u kojoj se ideologija povezuje s mistikom.
EVOLUTIVNE I REVOLUCIONARNE PROMJENE DRŽAVE I PRAVA
„Stanovište totaliteta“ označava da pojedina činjenica nije razumljiva „sama po sebi“ već „po cjelini“ u koju je uključena. To je osnovno načelo dijalektičke spoznaje koje je još Hegel opisao stavom da je „cjelina istina“. Pojmovi mogu biti statički i dinamički. Statički dio pojma je nadistorijski, a dinamički dio istorijski. Dinamički dio uključuje i spoznaje o vezi ispitivane pojave sa drugim društvenim pojavama i ima dvije saznajne funkcije: prateći razvitak jedne pojave, on ujedno otkriva i zakonitosti tog razvitka, preko kojih postaje vidljiv i unutrašnji smisao same te pojave. Evolutivne promjene su one koje se vrše postupno i mogu se pratiti u toku decenija pa i vijekova, Klasnu suštinu konkretnog državnopravnog poretka one ne mijenjaju u tolikoj mjeri da bi je mogle dovesti u pitanje, ali ipak vode stvaranju novih istorijskih kvaliteta koji u početku nisu postojali. Tipičan primjer ovih promjena jeste evolucija zapadnih buržoaskih društava od liberalizma XIX vijeka ka državnom kapitalizmu XX vijeka. Buržoasko društvo iz prvog od ova dva perioda odlikovalo se surovom eksploatacijom i zaoštrenim klasnim sukobom buržoazije i proleterijata. Pri kraju XX vijeka građanska klasa je spoznala da će, ako ne preduzme temeljite reforme, ugroziti sam kapitalistički sistem i onemogućiti vlastiti opstanak. Stoga u XX vijeku, snažnijom intervencijom države u korist radništva i seljaštva, bile preduzete opsežne mjere koje su poboljšavale njihov materijalni položaj i podigle im individualni i socijalni životni standard. Tako je kapitalizam uspio da sebi otvori povoljnije perspektive, mada nije zauvijek eliminisao mogućnost revolucija. Najvažnija vrsta evolutivnih promjena jesu reforme. Reformu po pravilu vrše vladajuće klase pod pritiskom podređenih klasa. Reforma je rezultat klasnog kompromisa: podređene klase osjećaju da još nemaju snage za revoluciju, ali da imaju dovoljno moći da primoraju vladajuće klase na određene ustupke. Vladajuće klase nerade se mire sa ustupcima. U trenucima zaoštravanja sukoba podređene klase, najprije instinktivno, a onda i organizovano, teže da ga razriješe revolucijom. Vladajuće klase nastoja da vrate stanje unazad, na polaznu poziciju, kada su imale ekonomsku i političku nadmoć. One to nerijetko pokušavaju državnim udarom vladajuće grupe. Reformizam ima dvojako značenje. Na jednoj strani on doista doprinosi poboljšanju ekonomskog, političkog i kulturnog položaja potčinjenih klasa i zadovoljava njihove momentalne pragmatske interese. Ako se stvari posmatraju u dugoročnijoj perspektivi, te klase se pristankom na reforme zapravo odriču izgleda da revolucionarnim putem izmijene postojeći poredak u svoju korist, te stoga iznevjeravaju autentični klasni interes. 16
Revolucionarne promjene iz temelja mijenjaju državnopravni poredak. U istoriji se najčesće dešavalo da je ekonomska revolucija prethodila političkoj. Ona je mijenjala način proizvodnje. Poslije nje dolazila je politička revolucija koja je uništavala stari poredak i stvarala novu državnu organizaciju. Ta je organizacija uzimala u zaštitu nov i napredniji način proizvodnje. Lenjin je svojevremeno pisao da je „politika koncentrisani izraz ekonomike“. Poslije revolucija biva i obratno: ekonomika postaje „skoncetrisani izraz politike“, jer nova vladajuća klasa želi da proizvodne odnose uredi u skladu sa svojim interesom. Sve dosadašnje revolucije bile su izvršene putem nasilja. Međutim, postoji i gledište po kome su revolucije moguće i mirnim putem. Stvoren je izraz „revolucionarni reformizam“ koji bi trebao da označava kvantitativno mijenjanje odnosa u državi kao i same državne strukture putem ubrzanih reformi i aktivnim angažovanjem potčinjenih klasa na ostvarivanju prava koja im daje poredak.
STRUKTURA DRŽAVNE VLASTI
Za jednu državnu vlast može se tvrditi da je konstituisana onda kada je uspostavila svoju suverenost na određenoj teritoriji. Pojam suverenosti u tome je smislu istovjetan sa činjenicom da je država u stanovitom trenutku i na neodređeno vrijeme uspjela da nametne monopol prinude na teritorju na kojoj će se prostirati njena vlast, te da ima praktičnu mogućnost da tu vlast vrši efikasnoi da sprečava vršenje neke druge vlasti. Suverenost je pravni izraz monopola fizičke prinude i da je za faktičko postojanje jedne države dovoljna dominacija u onom dijelu geofizičkog i geopolitičkog prostora koji taj monopol može da pokriva. Na taj bi se način država metodološki identifikovala sa bilo kojim aparatom za prinudu koji bi se uspio nametnuti kao vladajuća sila i da svoju vlast održava kraće ili duže vrijeme. Taj kriterij je bio nedovoljan, jer u doba ratova postoje razna „međudržavna stanja kada se dotad postojeće države privremeno padaju ili niču nove tvorevine koje bi uz podršku svojih saveznika htjele također da se proglase državama, kao nužan dopunski zahtjev postavlja se i priznanje od ostalih država. Taj zahtjev proiziliazi iz historijskog realiteta, budući da je svaka država već samim svojim geografskim položajem sastavni dio šire međunarodne zajednice koja ne može ostati ravnodušna prema zbivanjima u svojim pojedinim dijelovima, i zato s posebnom osjetljivošću reaguje na pojavu novih državnih tvorevina i na raspadanje već postojećih. Monopol nasilja jednog državnog aparata nad teritorijom na kojoj se proteže njegova vlast još uvijek nije dovoljan razlog da bude priznat i njegov međunarodni legimitet, jer bi se u protivnom slučaju mogla pravdati svaka okupacija ili uspostavljanje tzv.marionetskih država. Struktura država obuhvatala je 3 glavna elementa:
17
1.organizaciju vlasti na vrhu države 2.suverenost 3.organ države.
ORGANIZACIJA VLASTI NA VRHU DRŽAVE
U okvirima svakog državnopravnog poretka javljala se jedna vladajuća volja koja je upravljala djelatnošću države i određivala njenu politiku. To je po pravilu bila volja vladajućih klasa. Ali nju je uvijek formirala jedna uža grupa koja je u ime njih nastupala i raspolažući monopolom prinude, štitila osnovne klase interesa, prije svega odgovarajući način proizvodnje. Stoga se i vladajuća volja na vrhu države stvarala na složen način i pod uticajem niza ekonomskih, socijalno - psiholoških, političkih, kulturnih, etičkih i običajnih činilaca. Važna je činjenica da je volja u trenutkusvog izražavanja morala biti jedinstvena, da je vladajuća grupa koja ju je djelotvorala raspolagala monopolom prinude, i da je taj monopol, prije nego što je postao operativan, morao biti legalizovan. Grupa koja želi da legalizuje svoju vlast kao najvišu, mora obezbijediti uslove da najprije postane vladajuća, što znači da ona istiskuje ostale grupe u konkurenciji i da svoj poredak nameće kao dominirajući. Različite su okolnosti o kojima se taj praktični čin odigrava (revolucije, ratovi, državni udari, sukobi društvenih slojeva u okvirima vladajućih klasa). Ali svaka od ovih konfliktnih situacija završava dominacijom jedne od grupa u sukobu, koja je odnosila pobjedu nad ostalim i dolazila na čelo državne vlasti ili stvarala novu državu. U oba slučaja ona je samo označavala svoju volju na taj način što ju je pretvarala u zakon, te legalizaciju najviše državne vlasti možemo posmatrati kao pravni izraz monopola prinude koji je stekla nova vladajuća grupa, nastupajući u ime određene društvene klase. Vladajuća volja u državi se funkcionalno diferencirala kroz zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Ova podjela izražava strukturu vlasti na državnom vrhu. Zakonodavna vlast volju izražava na imperativan (zapovjedan) način i obezbjeđuje joj zaštitu u slučaju njenog nepoštivanja. Izvršna vlast ima zadatak da sprovodi njene zamisli, a sudska da vrši kontrolu i izriče presude nad onim ponašanjima koja nisu u skladu s tim zamislima. Ovim putem državna vlast osigurava svoju integralnost. Državna vlast mora biti politički jedinstvena, a funkcionalna podijeljena po vrstama organa koji je vrše.
SUVERENOST
18
Da bi akt konstituisanja jedne državne vlasti bio potpun, ona mora da bude suverena. Pojam suverenosti koji je izveden iz latinske riječi „superanus“ (najviši), na naš bi se jezik mogao prevesti kao „vrhovništvo“ i biti uzet kao sinonim monopola državne prinude. Suverenost je unutrašnja i postoji onda ako državna vlast efektivno djeluje na svojoj teritoriji i ako uspijeva da praktično provodi svoju političku volju. Spoljnu suverenost država posjeduje ukoliko je priznata od međunarodne zajednice i ukoliko joj polazi za rukom da održava svoj integritet kao nezavisan subjekt međunarodnog prava, i da vodi politiku za koju se opredjeljuje bez prinude ostalih država ili njihovih saveza (nezavisnost i ravnopravnost). Državna suverenost ima dva aspekta: pravni i faktički. Sa formalnopravnog gledišta, ona je neograničena, jer bi državna vlast, raspolažući monopolom prinude, mogla da donosi sve odluke koje bi bile u interesu vladajuće grupe i vladajućih klasa. Država je u procesu donošenja odluka praktično ograničena nizom činilaca (dostignutim nivoom proizvodnih snaga, stupanjem društvene, kulturne, etičke i običajne svijesti i fizičkim i psihičkim mogućnostima samih ljudi. U međunarodnim odnosima suverenost države uvijek mora biti neograničena. U protivnom slučaju, nije riječ o državi. Ako neka druga država određuje pravac njene politike onda ona prestaje da bude suverena. Pored državne postoji i narodna i nacionalna suverenost.
NARODNA SUVERENOST
Narodna suverenost je zapravo postulat (zahtjev) koji je u svoje ustave prava unijela buržoazija. Od XV vijeka mislioci prirodnopravne škole, sistematski su razvijali misao da osnov najviše vlasti treba tražiti u volji naroda i u razumu koji će kroz nju moći da dođe do izražaja. Narodu je, po njihovim koncepcijama trebalo ostaviti mogućnost slobodnog opredjeljenja za oblik vladavine u kome će živjeti, kao i pravo da revolucionarnm pobunom ukloni režim koji ne odgovara njegovim interesima. Od toga vremena je narodna suverenost često poistovjećivana sa pojmom demokratije. U socijalističkim zemljama je termin „narod“ dopunjen terminom „radni narod“, što je trebalo da i formalnopravno izrazi dokidanje klasa eksploatacije, te priznavanje rada državne, odnosno društvene svojine nad sredstvima za proizvodnju kao jedinog izvora suverenosti.
NACIONALNA SUVERENOST
Nacionalna suverenost je takođe tvorevina buržoaske epohe. Osnovna ideja im je probuditi nacionalnu svijest i osloboditi nacionalne tradicije od svih oblika nasilja, te poraditi na stvaranju nacionalnih država i njihovom eventualnom ujedinjenju na principima nacionalnih 19
srodnosti zajedničkg etničkog porijeklai sličnih bio-socijalnih i historijskih osnova. Ideal je bio „jedna nacija – jedna država“. U početku je nacionalni osjećaj humanistički motivisan, ne tako rijetko prerastao u nacionalistički, pa čak i šovinistički i rasistički naspram drugih nacija. Ispoljava se sve snažnija tendencija ka ekonomskom, političkom i kulturnom podređivanju manjih nacija od strane onih većih i ka nametanju sistema vrijednosti većih nacija kao opštedruštvenih.
STRUKTURA SUVERENOSTI
Strukturu suverenosti čine tri elementa: 1.Nosilac suverenosti. U modernim državama to je narod ili nacija. U starijim porecima to su bili slobodni građani ili pripadnici određenih slojeva, staleža i kasta. 2.Suvereni organ. Najviši državni organ čija je dužnost da izražava volju subjekta suverenosti. Kroz čitavu historiju taj organ je bila skupština, koja kao zakonodavno tijelo treba da izražava volju naroda, nacije, kaste ili druge socijalne grupe iz čijeg sastava su birani članovi skupštine (poslanici). Naziv za skupštinu u buržoaskim zemljama je „parlament“. U starijim porecima suvereni organ je mogao biti i šef države (monarh). 3.Predstavnik suverenosti. Država mora biti oličena u jednoj osobi koja će biti simbol njene jedinstvenosti i otjelotvarati njenu pojavu. Ta osoba je predstavnik suverenosti, šef države ili predsjednik.
VRSTE DRŽAVNIH ORGANA
Svaka država ima formalizovanu strukturu koju čine državni organi. Nastali su iz podjele rada nakon što se država izdvojila iz društva kao zasebna tvorevina.
POLITIČKI I STRUČNI ORGANI
Najznačajniju ulogu imaju politički organi. U demokratskim državama oni na svoju funkciju dolaze izborom, a diktatorskim oni bivaju postavljeni od viših organa koje je izabrao šef države. Politički organi određuju pravac opšte političke djelatnosti čiji smisao zavisi od niza historijskih činilaca. Oni izražavaju interese vladajućih klasa. 20
Sa stanovišta obavljanja djelatnosti, politički organi mogu da budu sastavljeni od dvije vrste članova. Prvi imaju tzv. reprezantivnu (predstavničku) političku funkciju. Oni imaju redovnu profesiju od koje se izdržavaju a politikom se bave sporodično onda kada zasjedaju forumi čiji su oni članovi. Primjer: narodni poslanik (delegat) koji mogu da budu veoma raznolikog socijalnog sastava, od radnika i seljaka do intelektualaca i viših društvenih slojeva. Za biračko tijelo oni mogu biti vezani na dva načina, bilo da tu volju neposredno izražavaju ili daju svoje tumačenje te volje. U pojedinim porecima daju se i nagrade za prisustvo na sjednicama (honorar). Druga vrsta političkih organa su „profesionalni političari“. I oni mogu poticati iz svih društvenih slojeva ali se od članova „reprezentativnih organa“ razlikuju što se politikom bave kao svojim pozivom i što im je ona redovna djelatnost. Profesionalno bavljenje tijela politikom pokazalo se kao nužnost u modernim državama. Politički profesionalizam je do sada ispoljio dosta negativnih strana, stoga on ne bi trebao da postane cilj državnea djelatnosti. Obje vrste političkih organa na funkciju dolaze izborom. Izbor može biti neposredan, od strane biračkog kada se konstituišu predstavnički organi skupština i parlament i posredan kada predstavnički organ biraju izvršni koji onda postaju profesionalci u toku povjerenog mandata. Stručni organi se od političkih razlikuju po dva osnovna kriterija: 1.Oni moraju imati određenu stručnu spremu. Djelatnost političkih i stručnih organa nalazi se u najtješnjijoj uzajamnoj vezi. Većina političkih odluka prolazi kroz dvije forme: faza pripremanja i faza sprovođenja. U fazi pripremanju stručni organi prikupljaju materijal upoznaju političke organe sa dotadašnjim stanjem u određenoj oblasti i sugerišu određena rješenja. Nakon toga politički organi na svojim sjednicama pretresaju podneseni materijal (elabarate), razmatraju ponuđene alternative za politička rješenja i opredjeluju se za onu koju smatra najoptimalnijom. Kad je odluka donesena, slijedi njeno sprovođenje u kome stručni organi imaju zapaženu ulogu. Oni nastoje da ostvare najpogodnije uslove u kojima politička odluka može da postigne željeni učinak. Državni aparat ima naročitu potrebu za pravnicima, ali i ljudi sa drugim profesijama (ekonomist, inžinjer, ljekar, tehničar) mogu dati mišljenja koja mogu biti od velike koristi. Profesionalni političari bez obzira koliko dugo ostajali na svojim funkcijama imaju skup savjetodavnog osoblja koji se zove kabinet. Osnovna razlika između političkih i stručnih organa sastoji se u tome što politički organi ne mora imati određenu sprema a stručni to moraju. 2.Druga razlika je u načinu dolaska na funkciju. Politički organi se biraju, stručni organi se postavljaju.
21
3.Treća razlika je u položaju u državnoj monarhiji. Politički organi uvijek su nadređeni stručnim organima i njihova volja je odlučujuća. U praksi se to rijetko dešava da politički organi potpadnu pod uticaj stručnjaka koji ih okružuju i daju svoje savjete, te da se politička odluka pojavljuje samo kao formalizacija određenog stručnog mišljenja. Kada stručnjaci počnu pokazivati sve izrazitiju težnju da prodru u politički aparat ili ček da ga osvoje, može se govoriti o tehnokratiji (vladavini stručnjaka). Politički organi često bivaju svjesni opasnosti koju predstavlja pojava tehnokratije i nemogućnost da obuzdaju faktička moć stručnih organa. U birokratizovanom sistemima oni nastoje da uspostave neku vrstu „ravnoteže moći“ sa tehnokratijom, tada se „rada“ nova struktura unutar države koja se naziva tehnobirokratija. Tu birokratija pristaje na tehnokratske poglede o nemogućnosti samoupravljanja, ali istovremeno primorava tehnokratiju na podređenost u formalnim odnosima vlasti.
ORUŽANI I CIVILNI ORGANI
Oružani organi nastali su kao izraz činjenice da se država već od svojih početaka konstituisala kao prinudna zajednica i da je stoga morala da ima posebno izdvojen aparat sile čijim će posredstvom primoravati na poželjnu ponašanja one članove društva koji bi se protivi provođenju njenih odluka. Dvije glavne vrste oružanih organa sa vojska (za zaštitu spoljne bezbjednosti) i policija (za održanje unutrašnjeg reda i poretka). Pod civilnim (građanskim) organima podrazumijevaju se oni organi nisu naoružani. To je većina državnih organa, koji se od onih oružanih razlikuju prije svega po većoj demokratiji uzajamnog odnošenja i nepostojanja krute nadređenosti i obaveznosti na poslušnost. Poseban fenomen predstavlja militarizaciju države. Ona nastupa nakon državnog udara, kada grupa visokih vojnih funkcionera silom prisvaja vlast i uvodi vojnu diktaturu, dovodeći svoje članove na najistaknutije državne položaje i primoravajući civilne organe da služe, njenim ciljevima. Policijska država uspostavlja se onda kada vladajuća grupa ukine demokratiju i građanska prava i slobode, te zavede svoju diktaturu koju sprovodi putem policijskog terora.
ZBORNI I INOKOSNI ORGANI
22
Zborni organi obuhvataju veći broj lica (kolektivni). Zborni organi su obično predstavnički i susreću se na svim nivoima društvenosti na kojima treba izraziti neku kolektivnu volju. Prilikom donošenja odluka svaki član zbornog organa je ravnopravan sa ostalim i ima samo jedan glas. Odluke se izglasavaju većinom koja može biti apsolutna (50 % glasova + 1), relativna (najveći broj glasova u konkurenciji prijedlogu, npr.jedan kandidat dobije 45 % glasova, drugi 35 %, a treći 20 %) i kvalifikovana (1/3, 2/3, 3/5 prisutnih). Član zbornog organa koji presjedava njegovim sjednicama je samo „prvi među jednakim“. Inokosni organi se sastoje od više lica, ali se od zbornih razlikuju po načinu donošenja odluka. Odluke donosi starješina koji rukovodi radom tih lica (inokosni organ). To su npr.šef države, ministar, vojni i policijski komadant. Inokosni organ ima aparat službenika koji mu pomaže prilikom donošenja odluka (šef države-kabinet, ministar-ministarstvo), ali odluku donosi on sam. Neformalna moć inokosnog organa je uvijek veća od formalne. Povezivanjem inokosnih organa na različitim nivoima mogu da postanu tzv. „neformalne grupe“. Takva grupa formalno gotovo nema nikakvu vlast, ali je neformalno veoma moćna. Zborni organi imaju samo formalnu moć.
ODLUČUJUĆI I IZVRŠNI ORGANI
Politički, civilni i zborni organi su odlučujući, a stručni, oružani i inokosni – izvršujući. U praktičnoj djelatnosti su mogući obrti u ulogama, to su organi koji su formalno odlučujući, faktički samo izvršavaju volju koju su im na otvoren ili rafiniran način uspjeli da nametnu izvršni organi. Tim putem onda izvršni organi postaju odlučujući.
DEMOKRATSKI I BIROKRATSKI ORGANI
Demokratski organi bili bi oni koji na funkciju dolaze izborom, a birokratski oni koji dolaze postavljanjem. Izbor organa demokratičniji u onoj mjeri u kojoj u njemu učestvuje više lica ili čak i čitavo jedno tijelo (birači), i u kojoj oni koji biraju imaju mogućnost izbora između više kandidata. Obrnuto od toga je birokratsko postavljanje jer ga viši određeni organ ili pojedinac iz njegovog sastava koji je zato ovlašten, pa je sam akt postavljanja podložniji subjektivizmu nego demokratska procedura, osobito ako organ ima diskrecijonu vlast. Podjelu organa na demokratske i birokratske moguće je izvršiti i u pogledu metoda i stila njegovog djelovanja. Demokratski organ biće onaj koji djeluje po normama otvorenosti 23
javnog rada, dostupnosti informacija. Nasuprot tome, birokratski organ nastupaće kao pozicija zatvorenosti, isključenja javnosti, zadržavanje informacija.
STRUKTURA I NAČIN RADA DRŽAVNIH ORGANA
Struktura državnih organa određena je njihovom hijerarhijom, što označava stepenasto poredanost organa u kojoj oni niži moraju izvršavati naređenja viših. Takav odnos naziva se „subordinacijom“ ili vertikalnom povezanošću (princip „odozgo prema dole“). Subordinacija ima različit intenzitet. Ona je najjača kod organa od kojih zavisi samo opstojnost države (kod oružanih), jer oni moraju djelovati brzo i efikasno, bez potrebe za raspravljenjem i odugovlačenjem postupka. Kod ostalih organa ona je elastična u mjeri u kojoj državni poslovi nisu tako neodložni i hitni. Viši i niži organi tada najčešće razmjenjuju mišljenja i iskustva, i odluku donose saglasnošću volja, ako nema te saglasnosti viši organ se služi svojim autoritetom i nameće volju nižem organu. Svaki državni organ ima svoju nadležnost. To je pravi izraz podjele rada u okvirima jedne države i neophodna je radi racionalizacije njenog djelovanja, ali i radi pravne sigurnosti građana. Može biti stvarna ili mjesna odnosno teritorijalna. Službeno lice je osoba kojoj je povjerono da predstavlja državni organ i čije se izjave i postupci stoga smatrju obavezujućim za taj organ, kao što je i službeno lice dužno da za njih odgovara pred tim organom.
OBLICI DRŽAVE
OBLICI VLADAVINE
Oblici vladavine određuju se prema pravnom i političkom svojstvu lica koje se nalazi na čelu države i tu država predstavlja prema inostranstvu i prema vlastitom stanovništvu. Takvo lice naziva se šef države ili državni poglavar. Šef države najčesće je inokosan organ ali može biti i zborni organ kome u tačno utvrđenim razmacima presjedava po jedan njegov član.
24
Šef države na svoju funkciju dolazi na tri načina: izborom, nasljeđem ili državnim udarom. Od ova tri slučaja treba razlikovati razdoblja revolucionarnih prevrta. Potčinjena klasa, koja izvodi revoluciju, ruši raniji pravni poredak i uspostavlja novi. Ako šef države dolazi na vlast izbornim putem, tada je riječ o republici, ako je to nasljedni put riječ je o monarhiji. Državnim udarom mogu biti uspostavljeni i republika i monarhija, dok su revolucije najčesće uspostavljale republiku. Republika se najčešće poistovjećuje s demokratijom, a monarhija sa autokratijom. Sama riječ „monarhija“ znači „vlast jednog“, a „republica“ (res publica) „javnu stvar. Republika može biti diktatorska kao i birokratska, dok monarhija može da bude demokratska.
MONARHIJA
Monarhija je oblik vladavine u kojima se na čelu države nalazi lice sa posebnim i jasno izdvojenim privilegijama(carevina, kraljevina, despotija). Velike monarhije kao što su bile rimska, turska, austrougarska nazivaju se i imperijama. U svima njima vladar se nalazi iznad pravnog poretka, što znači da nije pravno odgovoran i da za svoje postupke ne može biti izveden pred sud. Istorija monarhije kao oblika vladavine kretala se od njene neograničene forme ka onoj ograničenoj. Neograničena monarhija(apsolutna) – u njoj vladareva ličnost simbolizuje zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Nijednu od ovih vlasti monarh ne mora da vrši neposredno. Bitno je da sve tri vlasti izvršavaju njegovu volju. U neograničenoj monarhiji postoje zakonodavna, izvršna i sudska vlast, ali sa vrlo malim stepenom autonomije. Vladareva vladavina je po pravilu uvijek u funkciji interesa neke uže društvene grupe koja se izdvaja iz vladajućih klasa i sačinjava njegovu pratnju. Takva grupa može poticati iz plemstva, sveštenstva. U formalnopravnoj neograničenosti vladarske vlasti po pravilu uvijek ogledala povlaštena pozicija koja je tu vlast podržavala. Ne postoji vladavina ni jedne ličnosti koja se ne oslanja na nečiju podršku. Ograničavanje je počelo tamo gdje su vladari prekoračivali granice tolerancije u svojoj samovolji i izazivali zružen otpor vladajućih i potčinjenih grupa i klasa. Ograničavanje monarhove pozicije kao šefa države smjeralo je najprije ka reduciranju njegovih ovlaštenja u području zakonodavne vlasti. Kao vrhovni zakonodavac, apsolutni monarh bio je ne samo predstavnik suverenosti nego i njen nosilac. Nove društvene snage zahtijevale su da nosilac suverenosti bude narod, a suvereni organ skupština te da monarh bude samo predstavnik državne suverenosti i njen simbol prema inostranstvu i prema građanima. Na tim osnovama konstituisala se parlamentarna monarhija u kojoj je parlament postao vrhovno zakonodavno tijelo, s pretenzijom da izražava narodnu volju, a ne višu volju 25
pojedinca. Vladarevo učesće sve je više postojalo simbolično, svodeći se najčešće na pravo zakonodavne inicijative i suspenzivnog veza (pravo privremenog obustavljanja zakona do njihovog izvršenja). U brojnim zemljama monarhova vlast je bila ograničena ustavom koji je takstavino nabrajao njegova ovlaštenja, te se takve monarhije nazivaju ustavnim. U ograničenoj monarhiji nije bila reducirana samo monarhova zakonodavna nego i izvršna vlast. Nju je preuzela vlada, koja je i u ovoj oblasti monarhova ovlaštenja svela na simboličnu mjeru, odakle je i nastala poznata izreka da „monarh vlada ali ne upravlja“. Poseban oblik monarhije jeste ona teoretska. Šef države u njoj je duhovno lice koje obavlja i vjersku i svjetovnu vlast.
REPUBLIKA
Obilježje koje razlikuje republiku od monarhije jeste način izbora šefa države. U republici to je predsjednik koji na funkciju dolazi izbornim putem i na njoj se po pravilu zadržava određeno vrijeme (mandatni period od 4,5 ili 7 godina) s mogučnosću još jednog izbora. Predsjednik je odgovoran i pravno i politički, a u slučaju da je utvrđena neka od ovih odgovornosti, prije izvođenja pred sud mora biti razriješen dužnosti i može da izađe pred poseban sud. Predsjednik se ni po čemu ne razlikuje od ostalih građana, što znači da je predsjednička funkcija dostupna svim članovima društva. Dva su glavna načina izbora predsjednika: 1.izbor od strane naroda i 2.predsjednika imenuje parlament. Republika kao oblik vladavine je tvorevina buržoaskih i socijalističkih revolucija i nastala kao rezultat pobune revolucionarnih klasa i slojeva protiv monarhijskog velikodržavlja. Većina republika ima ista formalnopravna obilježja: ustav kao najviši pravni akt, zakonodavno tijelo izabrano opštim pravom glasa, vlada postavljena od strane parlamenta uz saglasnost predsjednika republike. Republike se također dijele na ograničene i neograničene. Ovi pojmovni kod republike imaju suprotna značenja. Ograničena republika bi donekle bila slična neograničenoj monarhiji. Predsjednik u njoj ima velika zakonska i faktička ovlaštenja. Njegov uticaj na zakonodavna, izvršnu i sudsku vlast je toliki da ovi organi provode zapravo njegovu volju i volju vladajuće grupe koja čini njegovu pratnju. Predsjednik poprima sve osobine diktatora i svoju vladavinu iz demokratske pretvara u autokratsku. Politička prava i slobode građana i dalje ostaju, ali postoje samo formalno, jer nemaju mogućnost slobodnog izjašnjavanja. Predsjednik u ograničenoj republici se ne razlikuje mnogo od apsolutnog monarha.
26
Neograničena republika bila bi identična sa demokratijom. U njoj predsjednik ima tačno utvrđena i ustavom i zakonom potvrđena ovlaštenja, te je odgovoran za svako njihovo prekoračivanje. Ta ovlaštenja mogu biti velika, te postoje države koje imaju „jakog pobjednika“, ali koji ipak nije diktator, jer nasuprot njegovoj vlasti nalaze se „jaki“ demokratski mehanizmi i slobodno javno mnijenje. Takav predsjednik ima „zakonsku“ ali ne i „ličnu“ vlast (vlada ali ne upravlja). Postoji oblik republike koji se naziva teokratskim. Na čelu teokratske republike nalazi se duhovna ličnost koja može imati dvojako svojstvo: da bude sam predsjednik ili da bude vrhunski vjerski vođa. Buržoaske republike su tvorevine građanskih revolucija, a socijalističke onih proleterskih. Ove dvije republike imaju mnogo zajedničkih obilježja, ali se razlika pojavljuje u pogledu prirode političkih procesa koji se odvijaju unutar ova dva insitiucionalna okvira. Na čelu republike može biti predsjednik ili jedan zborni organ koji vrši funkciju kolektivnog šefa države.
OBLICI DRŽAVNE VLASTI
Na vrhu države pored šefa države postoje još tri vrste državnih organa – zakonodavnih, izvršnih i sudskih čija je uloga u kreiranju politike ravnopravna njegovoj, a često i mnogo značajnija. Zbog toga što se prema njemu određuju oblici državne vlasti, on zauzima značajno mjesto u strukturi naše discipline. Kada se govori o oblicima državne vlasti, onda se redovno pominju termini jedinstvo i podjela vlasti. Volja koja se stvara na vrhu države mora biti jedinstvena, bez obzira na to da li je prethodno nastala kao volja jednog, kao volja manjine ili kao volja većine. „Podjela vlasti“ ima organizaciono-tehničko značenje. Ona upućuje na činjenicu da jedno lice, ili jedan organ, ne mogu sami da vrše vlast nego da između njih mora da postoji podjela koja je tim složenija i razuđenija što je država veća i razvijenija. U obavljanju svojih poslova, zakonodavni, izvršni i sudski organi su „funkcionalno“ podijeljeni. Zakonodavna tehnika se sprovodi po drugačijoj metodologiji nego izvršna vlast ili pravosudna tehnika. Prva odlikuje složenost, druga efikasnost, treća odmjerenost tako da svaka od njih ima svoje specifičnosti koje je razlikuju od druge dvije. Ali one skupa i pojedinačno ipak ostvaruju jednu volju i djeluju u okviru“ jedinstva vlasti“. „Državom vlada onaj ko vlada tehnikom vladanja“.
27
Mlada evropska građanska klasa je od XVII vijeka pa naovamo insistirala na podjeli vlasti između zakonodavnih, izvršnih i sudskih organa na državnom vrhu. To je dovelo do nastanka tri najznačajnija sistema podjele vlasti, a to su: a)parlamentarni sistem b)predsjednički sistem c)konventski sistem.
PARLAMENTARNI SISTEM
Parlamentarni sistem u historijskom pogledu je proizvod engleske političke tradicije. Engleska nema ustav u formalnopravnom smislu kakav danas ima najveći broj zemalja svijeta. Ali u Engleskoj postoji bogata ustavna tradicija koju čini niz znamenitih akata čisto ustavnog značenja. Na osnovu njih u Engleskoj od XVII pa naovamo nastojao jedan broj institucija koje su se u životu engleskog društva legalizovale više putem prakse i običaja nego putem formalnopravnog ustanovljenja. Evolutivni način oblikovanja parlamentarnog sistema, duh tog sistema je u najvećoj mjeri prisutan u odnosu tri njegova najvažnija činioca: parlamenta, monarha i vlade. Parlament se za svoju zakonodavnu ulogu izborio kroz dugotrajnu i upornu borbu engleske buržoazijeza ravnopravnim učesćem u političkom životu zemlje u odnosu na dotad dominirajući značaj aristokratije. Politički pokret buržoazije ovdje nije rezultirao obaranjem monarhije nego njenim ograničavanjem, a posljedica toga je bio kompromis u konstituisanju parlamenta kao zakonodavnog tijela. On je bio sastavljen od Gornjeg doma(doma lordova) koji su činili predstavnici plemsta i Donjeg doma (doma komuna) u koji su ulazili predstavnici naroda. Smatralo se da volja mora biti neprikosnovena i da se oni na izborima trebaju izjašnjavati za konkretne političke programe i ličnosti, a ne za trajniju vezanost sa određenom političkom grupacijom. Nakon izbora, većinu u parlamentu dobiva ona partija koja je iz njih izašla kao pobjednička. Parlamentarna većina mora da dosljedno provodi politiku vladajuće stranke, jer su njeni članovi (poslanici) prema biračima obavezni po principu „vezanog mandata“ (moraju da izražavaju njihovu, a ne svoju volju). Kada je riječ o zakonodavstvu glavnu ulogu ima Donji dom. Najvažnije funkcije Donjeg doma su zakonodavstvo, administracija i kontrola izvršne vlasti, finansijska politika i upravljanje javnim prihodima, rasprava o zloupotrebi vlasti i njihovom ispravljanju, te ocjena moralne podobnosti političara i njihovo postavljanje za ministre. Vlada je najviši izvršni organ. Nju čine ministri kao funkcioneri kojima su povjerene najvažnije oblasti državne uprave. Tih oblasti može biti mnogo, ali postoji njih nekoliko koje se 28
tradicionalno smatraju najvažnijim (spoljni i unutrašnji poslovi, odbrana zemlje, finansije, zdravstvo, školstvo, saobraćaj, rad i sl.). Vlada je različita i od parlamenta i od šefa države. U Engleskoj je ona nastala više faktičkim nego pravnim putem (evolucijom iz nekadašnjeg kraljevog Tajnog Savjeta). Njene članove bira parlamentarna većina, a ako tu većinu čine pripadnici vladajuće stranke, onda je i vlada izabrana iz njenih redova. Za šefa vlade postavlja se šef vladajuće stranke. Šef države tradicionalno se naziva „prvim ministrom“ što je trebalo da uputi na njegov položaj „prvog među jednakim“. U okviru vlade je uvijek postojao jedan uži ministarski krugi (tzv.“kabinet u sjenci“) koji je neformalno odlučivao o njenoj politici i bio najtješnije povezan s vrhom vladajuće partije. Glavna odlika čitavog parlamentarnog sistema više ne ističe prvobitno zamišljena prevlast parlamenta nad vladom nego ravnoteža zakonodavne i izvršne vlasti. Parlamentarna većina, može da na vladu vrši pritisak prijetnjom da će joj izglasati nepovjerenje ukoliko ne sprovodi njenu politiku. Međutim vlada nije nemoćna. Ako nije zadovoljna politikom parlamenta ona može izazivati „parlamentarnu krizu“ prijedlogom šefa države da raspusti parlament i raspiše prijevremene izbore. Šef države u engleskom parlamentarnom sistemu je monarh koji se stoga naziva i suverenom. Danas je Engleska ograničena monarhija. To se ograničenje zbilo postupnim sužavanjem kraljevske zakonodavne i izvršne vlasti i njihovim prenošenjem na parlament i vladu. Monarhu je ostala samo simbolična vlast (on vlada ali ne upravlja). Svaki zakonski akt mora imati prethodni potpis nadležnog ministra. Monarh formalno imenuje i predsjednika vlade, ali ga faktički odeđuje vladajuća stranka. On ima zakonsku mogućnost da raspusti parlament, no i to se neće desiti bez konsultacije sa vladajućom strankom. Prihode i rashode monarha i kraljevske porodice (tzv.apanažu) takođe kontroliše parlament, te se u Engleskoj pod okriljem ograničene monarhije zapravo razvila parlamentarna buržoaska demokratija. Da bi se ostvarilo načelo suverenosti biračkog tijela, nju najprije ima parlament. Najčesći nosilac ove zakonodavne inicijative jeste vlada, čiji članovi (ministri), na osnovu poznavanja situacije u svom resoru, imaju pravo da u Donjem domu predlažu donošenje novih zakona ili izmjenu postojećih. Njihov prijedlog dolazi pred parlament kao akt vlade, a ne ministra pojedinca. Pošto engleska tradicija nije sklona pretjeranoj zakonodavnoj aktivnosti, najviši pravni akti donese po usporenoj proceduri. Čitav parlamentarni sistem u Engleskoj sazdan je na nizu nepisanih pravila i ponašanja koja imaju prećutnu saglasnost suprostavljenih strana. Neki parlamentarni sistemi u Evropi (npr.u Italiji i u SR Njemačkoj) pojavljuju se u okviru republike. Po formalnim ovlaštenjima i faktičkom dosegu moći, položaj predsjednika u njima dosta je sličan položaju engleskog monarha. On je uglavnom reprezentativna figura, mada značajnu posredničku ulogu između suprotstavljenih strana može da odigra u vrijeme parlamentarnih kriza odnosno kriza vlada, kada se na vanrednim izborima bira nov parlament ili u okviru postojećeg parlamenta konstituiše nova vlada, nakon što je onoj prethodnoj izglasano nepovjerenje. Parlament, za predsjednika (tamo gdje ga bira) po
29
pravilu izabire uglednu ličnost javnog života koja ne mora biti iz vladajuće stranke, ali mora imati njen pristanak. I u ovim sistemima efektivnu vlast vrši vlada na čelu sa premijerom. Vlada se i ovdje formira iz redova vladajuće stranke, te su veoma rijetki primjeri njenog koalicionog sastava u koje bi ušli i predstavnici partija koje nisu dobile većinu na izborima. Parlamentarni sistemi u republikanskom obliku karakteristični su za gotovo sve zemlje Britanskog Komonvelta (Indiju, Kanadu, Australiju i sl.).
PREDSJEDNIČKI SISTEM
Predsjednički sistem bio je ustanovljen Ustavom SAD od 1787.godine. Ovaj ustav je bio inspirisan idejama evropske liberalne politčke filozofije XVII i XVIII vijeka koje su do posebnog izražaja došle o dopunama (amandmanima) od 1791.godine. Tada su u njega unesene odredbe koje regulišu građanska prava i slobode, veoma slične onima koje je bila proglasila francuska revolucija. Kao najstariji ustav svijeta, smatra istovremeno i čvrstim i elastičnim: čvrstim – jer nije mijenjao duh i organizaciju svojih institucija, a elastičnim – jer je imao dovoljno širok okvir da se prilagodi svim ekonomskim i političkim promjenama koje je donijela američka istorija. Predsjednički sistem je zasnovan na ideji o dosljednoj podjeli vlasti između zakonodavnih, izvršnih i sudskih organa. Zakonodavnu vlast vrši Kongres, izvršnu – predsjednik, a sudsku – Vrhovni sud. Specifičnost ovog sistema je u tome što i Kongres i predsjednika bira neposredno sam narod i što se načelno smatraju odgovornim samo biračkom tijelu, a ne uzajamno. Da bi se shvatila želja američkih ustavotvoraca iz XVIII vijeka za što dosljednijom podjelom vlasti, treba podsjetiti na loša politička iskustva koja su emigranti iz Evrope donijeli u pogledu apsolutnih monarhija njihovog vremena. U tim monarhijama zakonodavna i sudska vlast nalazile su se u sjeni vladarske, i bile su samo njena „produžena ruka“. Stoga je u novom poretku zakonodavnu vlast trebalo maksimalno osamostaliti od monarhijske samovolje i učiniti je neposredno zavisnom od volje naroda. Zahtijevale su i jaku izvršnu vlast koja će djelovati u okvirima zakona, ali u svemu ostalom ima samostalnost. Tražila se i definisana uloga sudske vlasti koja je u evropskim monarhijama bila gotovo potpuno korumpirana. Kao zakonodavno tijelo, Kongres se sastoji iz dva doma. Prvi je Predstavnički dom, u koji se poslanici biraju proporcionalno broju stanovnika svake države – članice američke federacije. Drugi Dom je Senat, i u njega svaka federalna jedinica upućuje po dva predstavnika. Mandat senatora traje šest godina, a svake dvije godine mijenja se trećina sastava Senata.
30
Američki predsjednik je ujedno šef države i šef izvršne vlasti. SAD nemaju vladu kao zaseban izvršni organ naspram šefa države, koji je bio izveden iz parlamenta i njemu direktno odgovoran. Predsjednik se bira po dvojakoj proceduri: neposredno, od strane glasača i posredno, od strane elektora(izbornika). Elektori su specifična institucija američkog izbornog sistema. Kandidate za predsjednika isturaju dvije vodeće stanke (Republikanska i Demokratska), mada kandidat može biti nezavisan od stranačkih opredjeljenja. Opredjeljenjem za jednog od predsjedničkih kandidata birači ujedno odlučuju i koja će stranka biti vladajuća u neposrednom mandatu. Nakon izbora, predsjednik dovodi na vlast svoju administraciju (pod ovim pojmom u SAD se podrazumijevaju predsjednikovi „politički ljudi“ koji će u vrijeme njegovog mandata zauzimati najvažnije položaje u državnoj upravi). On imenuje državne sekretare (ministre) koji će rukovoditi najznačajnijim resorima, kao i sve ostale funkcionere u drugim granama uprave. Njihov izbor podliježe moralnoj i političkoj verifikaciji od strane Senata. Predsjednikovi saradnici nisu odgovorni Kongresu nego izravno predsjedniku. Predsjednikovi saradnici inače imaju samo savjetodavno pravo glasa, jer jedino predsjednik donosi političku odluku. Konačna riječ pripada predsjedniku. Važnije odluke i finansijski aranžmani podiježu odobrenju Kongresa. Izvršna vlast na čelu sa predsjednikom ima veliku samostalnost i njeno se trajnije otuđivanje sprečava samo činjenicom da joj mandat traje 4 ili najviše 8 godina. Zakonodavna i izvršna vlast ipak ne mogu biti potpuno odvojene. Predsjednik ima pravo da Predstavničkom domu i Senatu upućuje akte koji se zovu „poslanice“. One sadrže njegove zakonske prijedloge i mišljenja o karakteru zakona koje bi trebalo donijeti. U važnijim pitanjima predsjednik se i lično pojavljuje pred Kongresom ili pojedinim njegovim domom i odborom i šire obrazlaže svoja stanovišta. U tome pogledu on ima značajan utican na zauzimanje stavova zakonodavnog tijela, ali tu se pojavljuje i granica njegove moći. Kongres je samostalan u donošenju zakona i predsjednik i članovi njegove administracije ne učestvuju u tome aktu. Kada je donesen zakon, predsjedniku stoji na raspolaganju na raspolaganju „tzv.suspenzivni veto“ kojim se on može poslužiti kao krajnjim sredstvom da privremeno spriječi stupanje na snagu određenog zakonskog akta. Predsjednik se koristi njime onda kada smatra da izglasani zakon nije dobar, odnosno u skladu sa interesima nacije. Nakon stavljanja predsjedničkog veta, zakon se iznova vraća na razmatranje u zakonodavno tijelo. Ali, ako se u toku 90 dana za njega izjasni dvije trećine članova toga tijela, on postaje pravosnažan, i od toga trenutka ga izvršna vlast ne može više pobijati. Predsjednik se „suspenzivnim vetom“ rijetko služi, uglavnom onda kada se njegovo tumačenje najvažnijih državnih interesa ne podudara sa tumačenjem Kongresa. Predsjednički veto nije apsolutan. Pridajući mu karakter „odložnog akta“, tvorci SAD željeli su da naglase kako im je potreban jak, ali i ne svemoćan predsjednik, i kako volja predstavničkog organa (Kongresa) ipak mora biti odlučujuća. Da je Predsjednik, i pored ovih ograničenja, još uvijek moćna i uticajna figura, pokazuje i njegov odnos prema sudskoj vlasti, Najviši organ sudske vlasti u SAD je Vrhovni sud, 31
sastavljen od 8 sudija i jednog predsjednika. U Americi sudije Vrhovnog suda postavlja predsjednik, i oni na svojoj funkciji ostaju doživotno. Pretpostavka je da sudije svoju dužnost u skladu sa pravničkom savješću i da su nezavisni u donošenju odluka. Predsjednik će, prilikom imenovanja sudija, izbjegavati „nezgodne“ ljude, i u najgorem slučaju će se opredijeliti za one koji mu neće predstavljati stalnu opoziciju. Predsjednikov je uticaj smanjen što sudije svojim doživotnim mandatom nadživljavaju predsjednika (koji traje 4, a u ponovljenom izboru 8 godina), i što svaki predsjednik ne imenuje nakon svog dolaska kompletan sastav Vrhovnog suda, nego samo one članove koji zauzimaju upražnjena mjesta umrlih ili penzionisanih. Mogućnost da čak i generalnu političku orijentaciju jednog predsjednika dovede u pitanje kao neustavnu, daje Vrhovnom sudu u SAD veliku formalno – zakonsku vlast. On je pozvan da tumači američki Ustav. Očigledno je da je moć Vrhovnog suda, čija je interpretacija ustavnosti konačna, vrlo velika. Stoga svaki predsjednik, čim mu se pruži prilika, nastoji da u njegov sastav dovede ljude koji mu neće predstavljati stalnu opoziciju. Američki politički sistem je veoma specifičan i kad je riječ o načinu organizacije partija. Dvije najjače stranke (Demokratska i Republikanska) daleko su od onog pojma „političke partije“ kakav postoji u zapadnoj Evropi, a još dalje od tipa tzv. lijevih partija (komunističkih i socijalističkih). O njima bi se prije moglo govoriti kao o konglomeratu različitih interesnih grupa, odnosno „grupa za pritisak“ (lobija) koje se formiraju kada treba izvršiti presiju na određenu zvaničnu strukturu ili na javno mnijenje. Američke političke stranke nemaju ni organizacijsku ni ideološku disciplinu. Neka vrsta discipline postoji samo u vrijeme izbora, kada se održava „stranačka konvencija“ radi postizanja saglasnosti o članu stranke koji će biti kandidovan za predsjednika SAD. Ali, članovi stranke ni tada nisu obavezni da glasaju za njenog kandidata. Oni svoj glas mogu dati i kandidatu protivničke stranke. Sam predsjednik, iako na vlast dolazi uz podršku svoje stranke, sprovodi svoj izborni program i nije vezan njenim ideološkim direktivama i uputstvima, jer stranka između dva izborna perioda organizaciono naprosto ne postoji. U predsjedničkom sistemu u Meksiku se osjeća jači uticaj „lijevih“ snaga, pa se predsjednička ponašanja počinju odvijati u pravcu njihovog uvažavanja. Predsjednik se u Meksiku bira na 6 godina, i ne može nakon toga biti ponovo izabran. Predsjednički sistem je ostao specifičnost uglavnom američkog kontinenta i u ostalim dijelovima svijeta gdje se uticaj SAD uspio da održi duže vremena. Postoje značajne razlike između parlamentarnog i predsjedničkog sistema. U predsjedničkom sistemu nema vlade, kao što ni pored šefa države ne postoji premijer kao drugi izvršni organ. Obje funkcije vrši predsjednik. Njegov kabinet (državni sekretari, savjetnici i ostali saradnici) nisu zavisni od Kongresa, ne biraju se iz njegovog sastava, samo izuzetno kada je u pitanju nacionalna izdaja ili teško krivično djelo, mogu biti pozvani na odgovornost pred specijalnu senatsku komisiju. U SAD predsjednika bira neposredno narod (u kombinaciji s posrednim glasanjem preko elektora) i izborom predsjednika ujedno se saznaje i koja će partija biti 32
vladajuća. U parlamentarnom sistemu postoji obratna procedura: biračko tijelo se najprije većinom glasova izjašnjava koja će partija biti vladajuća u narednom periodu, a tek poslije toga ona iz redova svoje parlamentarne grupe formira vladu, koja će provoditi striktnu stranačku politiku. Predsjednik u SAD, nije u toliko mjeri vezan za svoju stranku, jer ona nema čvrstu organizacijsku i ideološku strukturu, a njeno bi se rukovodstvo najranije moglo nazvati „bičem stranke“, kao što je slučaj u Engleskoj. U parlamentarnim sistemima koji imaju republikanski oblik, predsjednik kao šef države ima samo reprezentativnu i simboličnu vlast, i najčesće se nalazi u sjenci premijera kao šefa izvršne vlasti i (najčesće) šefa vladajuće stranke. Razlika u odnosu prema sudstvu je to da se u parlamentarnim sistemima izvršna vlast nema, kao u predsjedničkom, mogućnost da utiče na sastav najvišeg sudskog organa u državi. Ali predsjednik SAD ne može raspustiti Kongres niti raspisati vanredne izbore, kao što to može šef države u jednom parlamentarnom sistemu. Oba sistema pripadaju režimu buržoaske demokratije i dominirajući su oblik njene političke organizacije. Uspjeli su udovoljiti zahtjevima koje je pred njih postavila revolucionarna građanska klasa. Ispoljili su sposobnost da se prilagođavaju i nekim temeljnim zahtjevima radničke klase, bilo da su (kao u parlamentarnim sistemima) omogućili vladavinu čak i socijaldemokratskih („umjerenih“) radničkih partija, bilo da su (kao u predsjedničkom sistemu) pojačanim državnim intervencionizmom umanjili socijalne napetosti i dopustili slobodan razmah djelatnosti sindikata i „grupa za pritisak“ potčinjenih klasa. Njihova trajnost je proizašla iz jednog dubljeg istorijskog razdoblja. Kada su njihovi protagonisti krajem XIX i početkom XX vijeka spoznali da će se buržoaski režimi brzo raspasti pod revolucionarnim pritiskom radništva i ostalih ugnjetenih slojeva ako se hitno ne preduzmu odgovarajući reformski zahvati, nastupilo je određeno socijalno pomjeranje u sastavu njihovih institucija. Na isturena mjesta u državnoj hijerarhiji počeli su dolaziti i predstavnici tih slojeva koji su uticali na duh državnih institucija. Pod njihovim pritiskom država više nije mogla ostati čisto „buržoaska“, kao što su i oni bili spremni na niz ustupaka, u prvom redu na odricanje od oružane revolucije i njeno zamjenjivanje parlamentarnim sredstvima klasne borbe. Prezidencijalizam (predsjednički sistem) se javlja u Francuskoj. Francuska je zemlja u kojoj predsjednik ima neosporno jaku vlast i uticaj. U njoj, kao i u SAD, njega bira neposredno narod, ali bez elektora (izbornika). Izbor se vrši u „dva kruga“: u prvom krugu nalaze se svi predsjednički kandidati koji su stekli zakonske uslove da se natječu za ovu funkciju, a u drugi krug ulaze samo kandidati koji su dobili relativnu većinu pa se između njih odabire konačni predsjednik. Izbori za parlament su odvojeni od predsjedničkih izbora, i predsjednikova stranka na njima ne mora dobiti većinu. Za razliku od SAD, u francuskom sistemu postoji vlada na čelu sa premijerom, ali premijer se, i pored istaknute uloge u političkom životu, ipak nalazi u predsjednikovoj sjenci. Predsjednik kreira politiku i kao šef stranke održava sa njom vrlo tijesnu ideološku vezu i zapravo sprovodi njen politički program. Vlada u Francuskoj može biti koaliciona, i imati u svom
33
sastavu i ministre koji pripadaju drugim partijama ukoliko su one u toku izbora podržale partiju koja je dobila većinu. U parlamentu po pravilu postoji snažna i organizovana opozicija od strane partija koje su na izborima ostale u manjini. Francuska je zemlja revolucionarnih tradicija, i u njenom parlamentu su se predstavnici partija uvijek oštrije podvajali na „desni“ (buržoaski) i „lijevi“ (radničko-proleterski) blok podrazumijevajući pod ovim drugim partije socijalističke, socijaldemokratske ili komunističke orijentacije. Američki predsjednik naspram sebe nema čvrstu struktuiranu i unaprijed poznatu opoziciju. Njemu se u Kongres i njegovim tijelim „ad hoc“ (na licu mjesta) suprostavljaju različite interesne grupe čiji ga predstavnici mogu u narednom navratu braniti sa istom žestinom s kojom ga momentalno napadaju. Francuski predsjednik je snažna figura.
KONVENTSKI SISTEM
Konventski sistem postoji samo u Švicarskoj. Temeljna odlika konventskog sistema sadržana je u ideji da zakonodavna vlast mora da ima najviši značaj i uticaj u životu države i da se stoga izvršna vlast ima posmatrati samo kao njena emanacija (izvedba). Kod njegovih tvoraca bila je prisutna misao da stvarna moć treba da bude bliža lokalnim organima vlasti i samim građanima, jer je jedino na taj način moguća neposredna demokratija. Svi važniji zakoni donose se referendumom za koji je dovoljno da ga zatraži trećina kantona ili trideset hiljada birača, dok već pedeset hiljada birača može da zahtijeva promjenu ustava. Na referendum takođe idu i značajnije odluke vlade (dekreti). Konventski sistem konstituisan je švicarskim ustavom iz 1874.godine, i nakon stanovitih izmjena i dopuna, na snazi se nalazi još i danas. Težnja švicarskih ustavotvoraca bila je da u najvišem zakonodavnom organu (Federalnoj skupštini) skoncentrišu ujedno izvršnu vlast, i da glavni organ (Federalni savjet) učine njenim organom (nekom vrstom izvršnog odbora). Federalna skupština sastoji se iz dva vijeća: 1.Nacionalno vijeće sastoji se od poslanika koji se biraju na 22 hiljade birača po jedan, i kojima mandat traje 4 godine. 2.Vijeće država ima u svom sastavu po dva poslanika iz svakog kantona i po jednog iz tzv.polukantona. Federalni savjet, kao izvršni organ, ima 7 članova, i svake godine mu predsjedava novi član savjeta koji se ujedno smatra i šefom švicarske federacije sa jednogodišnjim mandatom. Savjet ima specifičan sastav u odnosu na druge sisteme, jer su u njemu proporcionalno zastupljeni predstavnici triju glavnih političkih stranaka (Liberalne, Konzervativne i Socijalističke) te je po svojoj prirodi koalicion, a ne jednostranačka vlada. 34
Razlike između konventskog sistema i druga dva sistema, parlamentarnog i predsjedničkog daju se primijetiti već na prvi pogled. Dok predsjednički sistem insistira na dosljednoj podjeli vlasti, a parlamentarni na njenoj ravnoteži, konventski sistem nastoji da ostvari premoć zakonodavne vlasti i da izvršnu tretira samo kao svoju „produženu ruku“ koja se nalazi pod stalnim nadzorom. Zato Federalni savjet u Švicarskoj nema karakter vlade kakvu susrećemo u parlamentarnom sistemu. Iako njegovi članovi nisu birani iz sastava Federalne skupštine, i čak (kao i u SAD) izričito ne smiju biti njeni članovi, oni su (za razliku od SAD) odgovorni skupštini. Postoji velika razlika i u koncepciji šefa države. Dok je ona u predsjedničkom sistemu oličena u predsjedniku kao jakoj ličnosti, a u parlamentarnom sistemu u šefu države kao reprezentativnoj ličnosti, ona se u konventskom sistemu nalazi se u sjeni ostalih funkcija, te sa jednogodišnjim mandatom člana Federalnog savjeta koji je vrši-poprima samo simboličan značaj. Konventski sistem je bliži principu funkcionalnog jedinstva vlasti, a ne njenoj podjeli ili ravnoteži. Procedura donošenja novih zakona je jako složena i nije rijedak slučaj da se od nje, i pored toga što je trajala dugo vremena, na kraju odustane. Švicarska je posljednja zemlja u Evropi koja je ženama priznala pravo glasa. Tri glavna sistema državne vlasti (predsjednički, parlamentarni, konventski) nastali su kao tvorevina buržoaskih revolucija i bili su inspirisani osnovnom mišlju da vlast mora biti podijeljena i funkcionalno, i po prirodi poslova koje obavlja. Zakonodavni, izvršni i sudski organi se uzajamno ograničavaju i na taj način vlast koju vrše maksimalno objektiviraju.
OBLICI DRŽAVNOG UREĐENJA
Oblici državnog uređenja određuju se prema odnosu centralnih i necentralnih organa. Centralni organi imaju vlast koja se proteže na čitavom teritoriju jedne države, dok je pojam necentralnih organa nešto složeniji i u njih spadaju dvije glavne vrste: organi država-članica koje su ušle u sastav jedinstvene državne tvorevine, i lokalni organi čija se vlast prostire u okvirima manjih pravno-političkih administrativnih zajednica (opštinama i komunama). Država koja u svom sastavu ima dvije ili više nekadašnjih suverenih država biće nazvana složenom, i strukturu njenog uređenja određivaće odnos centralnih organa, organa državačlanica i lokalnih organa. Država koja se sastoji iz same sebe i u kojoj stoga postoji samo relacija centralnih i lokalnih organa naziva se prostom (unitarnom).
35
SLOŽENA DRŽAVA
Složena država je evolutivna državnopravna tvorevina gdje države još od antičkog doba počinju da se udružuju u saveze i u određenoj mjeri odriču svoje prvobitne suverenosti. Kroz istoriju su se razvila dva osnovna oblika složenih država: konfederacija i federacija.
KONFEDERACIJA
Konfederativni oblik prethodi federativnom. Konfederacija je nastajala kao rezultat međudržavnog sporazuma i njegove formalizacije u vidu međudržavnog ugovora o kraćem ili dužem stupanju u savez dvije ili više država koje su zadržavale svoju suverenost i državnopravni subjektivitet. One su stvarale uzak krug najviših zajedničkih organa čije su ih odluke obavezivale jedino onda ako su na njih pristajale, budući da su bile donošene konsenzusom (pristajanjem) a ne majorizacijom (pravom većine) Konfederaciju bi stoga bilo teško nazvati državnopravnom tvorevinom, te bi za nju bio advekatniji izraz „savez država“ u koju se lako ulazi i isto tako lako izlazi jer je za oba čina dostatna suverena volja svake od države-članica. U XX vijeku je gotovo i nema (UAR-Ujedinjenom Arapskom Republikom tj.savez Egipta i Sirije s početka 60-tih godina).
FEDERACIJA
Njeno oblikovanje u novu državnopravnu zajednicu odvijalo se na dva načina: stupanjem suverenih država u novi državni oblik, ili unutrašnjim raslojavanjem dotad jedinstvene proste države na dvije ili više članica koje su dalje ostale u njenom sastavu, ali su uspostavile i svoje organe u nekadašnjem dvostranom odnosu centralnih i lokalnih organa. Većina federacija stvarana je dobrovoljnim stupanjem dotad samostalnih država u jedan novi državnopravni kvalitet. Države-članice stvarale su ustav federacije po kome su se odricale svoje suverenosti, ali su istovremeno zadržavale čitavu raniju strukturu i vlastite ustave koji su izražavali njihove specifičnosti. One su zadržavale državnopravni subjektivitet, ali ga nisu mogle ispoljiti na apsolutan način. Obilježje državnosti-suverenost može posjedovati samo jedan subjekt, a u slučaju federacije to je njen savezni predstavnički organ. Države-članice su samo teritorijalne organizacije, prostorno šire od lokalnih zajednica, i u najboljem slučaju, njihov administrativno-politički
36
savez, ali nipošto i tvorevina s obilježjem državnosti. Zato federacija i nije složeno nego prosta država čiji se život odvija kroz odnos centralnih i necentralnih organa. Glavno pitanje koje u njoj treba rješavati federalizam se tradicionalno definiše kao odnos saveznog centra moći prema centrima moći u državama-članicama. U većini federaciji je nakon njihovog konstituisanja dolazilo do sukoba dvaju tendencija. Jedna od njih je težila jačanju saveznog centra i postupnom smanjivanju obima moći federalnih jedinica. Teoriji se takvo nastojanje pravdalo potrebom za stvaranjem jake države u zajedničkom interesu svih njenih članica. Praktično je ova situacija nastajala najčešće tamo gdje je postojala velika razlika u ekonomskoj, političkoj i kulturnoj razvijenosti država koje su ušle u sastav federacije, i gdje su države s razvijenom tradicijom i većim potencijalima stvarale mogućnost da preko saveznog centra proturaju prije svega svoje interese pa tek onda zajedničke. Ona je omogućavala i faktičku eksploataciju slabijih i manje razvijenijih država-članica, a posljedica toga je bilo uspostavljanje nejednakosti na svim nivoima. Tim je putem federalizam postepeno ustupao mjesto unitarizmu kao načinu odnosa koji vodi dominaciji saveznog centra i svođenju uloge organa država-članica na puke provoditelje njegove politike. Druga tendencija je bila suprotna onoj prvoj i iskazivala se kao težnja ka separatizmu. U vladajućim krugovima država-članica koje su se, objektivno ili subjektivno, osjećale pogođenim dominacijom saveznog centra, javlja se težnja ka izdvajanju federacije, ka njenom rastvaranju u konfederaciju i ka ponovnom konstituisanju potpune državne suverenosti. Kao što je unitarzima u principu negatorski raspoložen prema nacionalnom pitanju, tako je separatizam uvijek pogodovao razmahu nacionalizma pa čak i rasizma. On je principijelo iznađen u definisanju država-članica kao suverenih i ravnopravnih državnopravnih subjekata koji nadležnosti iz sfere zajedničkog interesa prenose na federaciju, a u svemu ostalom se odnose po načelima dogovaranja, sporazumijevanja i usaglasašavanja. Svaka federacija svoje unutrašnje jedinstvo i koherenciju obezbjeđuje ustavom kao najvišim pravno-političkim aktom. Organizacija suverenog organa (saveznog predstavničkog tijela) je po pravilu takva da savezna skupština (parlament) ima dva doma. Prvi od njih je predstavnički i njegovi članovi se biraju srazmjerno broju stanovnika država-članica, dok u drugi dom članice šalju jednak broj predstavnika, bez obzira na brojnost stanovništva. Tim putem želi se osigurati ravnoteža moći unutar federacije, i zaštita interesa manje uticajnih država, mada se u tome ponekad ne uspijeva na način koji je predviđen u ustavu. Postoji jedan krug poslova koji svaka federacija zadržava u svojoj nadležnosti. Najčešće su to finansije, regulacija tržišta, unutrašnja i spoljna bezbjednost, međunardno odnosi i još neki drugi sektori u kojima države-članice moraju da imaju jedinstven državnopravni subjektivitet. Federacija ima i svoje zasebno zakonodavstvo, upravu i sudstvo čije su odluke obavezne na čitavoj njenoj teritoriji ukoliko su donesene po zakonom utvrđenoj proceduri. Većina federacija za svoje građane uspostavlja jedinstveno državljanstvo, ali ima i onih u kojima
37
uporedo postoji i državljanstvo po federalnim jedinicama ili koje u zvanične dokumente upisuju i državljanstov svojih članica.
PROSTA (UNITARNA) DRŽAVA
Pod pojmom proste (unitarne) države podrazumijeva se onaj oblik državnog uređenja koji je određen odnosom između centralnih i necentralnih organa.
CENTRALIZACIJA I DECENTRALIZACIJA
Centralizacija državnog uređenja postoji onda kada je efektivna vlast u državi skoncentrisana na njenom vrhu i kada se vlast ostalih organa posmatra samo kao njena izvedba. U ovakvom poretku odnosa centralni organi imaju pravo da ocjenuju i zakonitost i svrsihodnost odluka podređenih organa, što znači da mogu da utiču i na formu i na sadržaj akata koje oni donose. Niži organi nemaju nikakav značajniji domen samostalnosti i pozvani su jedino da sprovode ili konkretizuju odluke viših instanci. Država u kojoj se na ljestvici njenih organa uspostavlja ovakva kruta hijerarhija naziva naziva se unitarističkom, i po obliku političkog režima vrlo često se iskazuje kao diktatura. Decentralizacija označava činjenicu da necentralni organi imaju određen stepen samostalnosti unutar koga viši organi mogu da ocjenjuju zakonitosti njihovog postupanja (formalnopravnu stranu djelovanja), ali ne i cjelishodnost (sadržajnu stranu njihovih odluka). Vrste decentralizacije određuju se po različitim kriterijama. Ako viši organ postavlja niže organe, ona će biti birokratska, a ako su niži organi izabrani od predstavničkih tijela ili neposredno od samog naroda, ona će biti demokratska. Decentralizacija je personalna (lična) kada se odnosi na krug lica sa nekim specifičnim svojstvima koja država priznaje iz različitih razloga. Ona može biti: 1.etnička, 2.vjerska i 3.profesionalna. Realnu decentralizaciju imamo u slučaju kada niži organi raspolažu faktičkom samostalnošću u obavljanju svojih poslova i ona je vrlo bliska pojmu samoupravljanja. Postoji i decentralizacija „jednog“ ili „dva kolosjeka“. Kod prve od njih jedan organ istovremeno obavlja dvije vrste poslova: one kojima je podređen centralnom organu, i one u kojima ima određen stepen samostalnosti. Kod decentralizacije „duplog kolosjeka“ postoje dva organa:
38
1.centralizovan (za poslove iz državne nadležnosti) i 2.decentralizovan (za poslove iz lokalne nadležnosti).
CENTRALIZACIJA I LOKALNA SAMOUPRAVA
U odnosima centralnih i necentralnih organa postoji jedna granica na kojoj oni prelaze okvire puke decentralizacije nižih organa i prerastaju u nov kvalitet koji se naziva samoupravom. Lokalna samouprava je u formalnopravnom pogledu identična sa teritorijalnom decentralizacijom čija se jedinica u većini državnih uređenja naziva opštinom. Samouprava postavlja relativno samostalan pravno-politički život teritorijalne zajednice (opštine, komune) koji dolazi do posebnog izražaja u „opštinskom zakonodavstvu“ kao pravu na sopstvenu organizaciju i regulaciju u okviru opštih ustavnih načela. Lokalna samouprava je najčesće regulisana statutom teritorijalne jedinice na kojoj se vrši. Zbog toga što ta regulacija obuhvata političku organizaciju teritorijalne jedinice i način njenog funkcionisanja, statute još nazivaju i „lokalnim ustavima“.
UNIJA
Unije kao oblici povezivanja država koji se nalaze na sredini između konfederacije i federacije. One se obično dijele na realne i personalne. U realnoj uniji postoji zajednički šef države čiji je položaj regulisan ustavom. Uz šefa države obično postoje i zajednički organi za spoljne poslove. Sve ostale odnose članice uređuju ugovorima, i to na jednoobrazan način, tako da se stvara slika jedinstvene države. Unija obično ima i zajedničku vojsku. Od konfederacije se razlikuje po tome što članice iz nje ne mogu izlaziti kada to nađu za shodno, ali ona nije ni federacija, jer države koje u nju ulaze zadržavaju unutrašnju suverenost. Personalna unija ima samo jedan zajednički organ – šefa države sa ustavno definisanom ulogom. Države članice zadržavaju i spoljnu i unutrašnju suverenost te je teško govoriti o novoj državnoj tvorevini. I personalna unija javlja se samo u monarhijskom obliku.
OBLICI POLITIČKOG SISTEMA
POJAM POLITIČKOG SISTEMA 39
Država je organizacija za zaštitu onog načina proizvodnje koji je u interesu vladajućih klasa. Ona upućuje na klasnu borbu kao na glavnog pokretača dosadašnjeg istorijskog kretanja.
Predstava o jednoj vladajućoj i jednoj potčinjenoj klasi i njihovom frontalnom sukobljavanju još ništa konkretnije ne govori o stvarnom omjeru snaga u jednom društvu, budući da je očigledno da su sukobi vrlo često izbijali i između različitih dijelova vladajućih klasa, kao što ni potčinjene klase nisu izbliza bivale jedinstvene u onoj mjeri u kojoj bi se to od njihovog zajedničkog ugnjetenog položaja moglo očekivati. Svaka klasa sastoji se od nižih, srednjih i viših slojeva. Dešava se da su slojevi istog ranga unutar različitih klasa (npr.srednji) među sobom u pogledu zaštite interesa mnogo tješnje povezani nego što su sa slojevima višeg ranga iz iste klase(srednji slojevi iz raznih klasa, industrijalaca, zanatlija, činovnika, malograđana, zemljoposjednika, bili glavni oslonac fašizma). Česti su slučajevida gornji slojevi potčinjenih klasa (tzv.radnička klasa u modernim društvima) lakše uspostavljaju saradnju i nalaze bliži interesni jezik sa nižim i srednjim slojevima vladajućih klasa nego sa svojim klasnim istomišljenicima.
Svaki dio te strukture ima zaseban politički interes. Taj interes može biti formulisan za kraće ili duže vrijeme, može mijenjati svoje sadržaje i uzimati sasvim drugačije pravce od onih koji bi proizilazili iz njegove klasne uslovljenosti. Njegovo otjelotvorenje su odrešene društvene snage koje nastoje da ga nametnu kao dominirajući interes. Da bi u tome uspjele, one nastoje da svim mogućim sredstvima dođu do državne vlasti ili da bar u značajnijom mjeri utiču na pravce njene djelatnosti. U tu svrhu one moraju da se organiziraju. Društvene snage tada postaju političke snage čije interese zastupa njihova politička organizacija. U odnosu na državu, ta organizacija može biti najčešće legalna (zakonom dozvoljena) i ilegalna (zavjerenička, trgovačka i sl.) koja se uglavnom pojavljuje u toku velikih društvenih potresa (revolucija, državnih udara itd.). I jedne i druge, imaju jednak cilj, osvajanje političke vlasti i njeno stavljanje u službu svojih interesa.
Dvije glavne komponente organizovanog političkog sistema su:
-
državna organizacija i njene institucije (zakonodavni, izvršni i sudski organi tj.parlament/skupština, šef države, vlada, sudovi), političke snage koje se bore za osvajanje državne vlasti ili za uticaj na nju, i koje su takođe organizovane (političke snage i pokreti, „grupe za pritisak“, masovne organizacije i sl.).
Pod političkim sistemom, piše dr. Najdan Pašić, podrazumijevamo, s jedne strane, sistem institucionaliziranih nosilaca političke vlasti u jednoj društvenoj zajednici, način njihovog konstituisanja, organizacije i djelovanja, i s druge strane, skup onih institucija i odnosa preko kojih se uspostavlja organizovana veza između nosilaca političke vlasti i društvenih snaga u čije ime oni vladaju. U okvire jednog političkog sistema spadaju takve institucije kao što su svi organi političke vlasti u tom društvu (u jednom sistemu buržoaske demokratije – parlament, vlada, kao i lokalni 40
organi vlasti ukoliko su nosilac jednog dijela političkog suvereniteta). S drugte strane, u okvire političkog sistema ulaze i one institucije i odnosi preko kojih društvo ostvaruje svoj uticaj na javnu vlast (to su političke partije koje se bore oko vlasti, i razne druge društvene organizacije koje se bore za uticaj na državu i politiku, npr.tzv. „grupe za pritisak“.
Kao treću komponentu političkog sistema neki teoretičari uključuju i javno mnijenje, smatrajući da ono može da ima veliki uticaj na državne politike. Javno mnijenje prati politička zbivanja i stvara sud o njima koji nastoji da izrazi raspoloživim sredstvima (danas su to „mas - mediji“ - štampa, radio, televizija). Javno mnijenje takođe stvara određenu političku klimu koja održava „stanje duhova“ u datom trenutku i koju država ne može da ignoriše. Javno mnijenje nije organizovano. Ono najčešće djeluje spontano i stihijski i stiče šansu da na konkretan način utiče na pravac državne poltike tek onda kada iza njega stane neka praktična politička snaga (npr. partija ili „grupa za pritisak“) i uključi ga u program svoje političke akcije. To „kanalisanje“ javnog mnijenja najčešće vrše političke stranke, bilo da su u vladi ili u opoziciji, da bi pridobile njegovu naklonost u konkurenciji sa protivnicima. Ako te institucionalizacije javnog mnijenja nema, ono uglavnom završava na nivou psihološkog pritiska i ostaje van samog sistema, kao značajan, ali ne i odlučujući, činilac njegovog usmjeravanja.
ISTORIJSKI USLOVI NASTANKA POLITIČKIH SISTEMA
Političke partije su istorijska tvorevina građanskog svijeta i njegovog načina političkog života kakav se konstituisao nakon buržoaskih revolucija od XVII vijeka pa naovamo. Njihove začetke nalazimo i u prethodnim društveno-ekonomskim formacijama (robovlasništvu i feudalizmu), ali je njihovo monarhijsko, imperijsko ili despotsko vlastodrštvo onemogućavalo da one prevaziđu svoje rudimentarne oblike i da zauzmu ono mjesto koje će im kasnije pripasti u sistemu građanske političke države.
Ideologija u nužnosti političkih partija našla je svoje ishodište u liberalnoj građanskoj političkoj filozofiji i klasičnoj političkoj ekonomiji koje neposredno prethode buržoaskim revolucijama ili se razvijaju uporedo s njima. Opsesija čitave liberalne buržoaske misli o slobodnoj konkurenciji i ovdje je bila osnovni idejni pokretač. Mlada građanska klasa je zahtijevala ukljanjanje svih pravnih prepreka slobodnom i nesputanom razvitku njene ekonomske i političke djelatnosti. Njen pogled na svijet izrazila je klasična politička ekonomija stavom da je „svaki čovjek po prirodi trgovac“ i da mu stoga treba omogućiti da kroz natjecanje sa drugima ostvari svoje sposobnosti. Na isti način je ova klasa posmatrala i politiku: svakom pojedincu trebalo je u njenoj sferi otvoriti prostor eventualnih posljedica.Pojedinac je potvrđivao svoje ideje kao „pravilne“ samo onda ako bi one, u konkurenciji s drugima, bile prihvaćene od određenih društvenih grupa i skupina tj. ako su one odgovarale njihovim 41
interesima. U protivnom slučaju, smatralo se da on nije uspio, i tada je ostajao izolovan, baš kao proizvođač robe ili vlasniuk radne snage koji ih nisu uspjeli da plasiraju na tržištu. Preciznije bi se moglo kazati da je bila uspostavljena paralela između „ekonomskog“ i „političkog“ tržišta. Na prvom od njih kretale su se robe, a na drugom ideje. I vrijednosti robe i vrijednosti ideja na specifičan se način ravnala prema tržišnim zakonima, u prvom redu prema zakonu ponude i tražnje. Tim putem je i u sferu politike uveden pragmatizam (posmatranje ideja kao „uspjesnih“ samo ako su donosile neku praktičnu korist).
Između politike i ekonomije brzo se pojavila i jedna razlika. Dok je politička ekonomija dugo vremena gajila kult individualnog preduzetništva , dotle je građanska politička nauka, vrlo brzo morala da u politici razvije ideologiju grupnog djelovanja. Ako je sposoban pojedinac još i mogao da opstane na ekonomskom tržištu zahvaljujući svom „praktičnom umu“. On u politici nije vrijedio ništa ako iza sebe nije imao organizovanu grupu istomišljenika, jer buržoazija kao klasa, koliko god je bila jedinstvena u zaštiti zajedničkog interesa naspram proleterizovanih masa, toliko je unutar sebe bila podijeljena na slojeve (niže, srednje, više, zatim na proizvodne, trgovačke, bankarske i sl.), čiji su interesi takođe često dolazili u oštar sukob.
U takvom ambijentu razvijale su se prve političke partije buržoaskih društava koje su kasnije doživljavale evoluciju i u mnogo čemu postale različite od svojih prvih uzora.
ORGANIZACIJA I IDEOLOGIJA POLITIČKIH PARTIJA
U svakoj partiji prije svega treba razlikovati dva momenta koji opredjeljuju njen opšti dio. Ti momenti su organizacioni i ideološki.
Da bi partija uopšte mogla opstati, ona mora imati organizaciju. Pod ovim podrazumijevamo postojanje viših i nižih organa čiji odnos ide odozgo prema dolje (nadređenost) i odozgo prema gore (podređenost ili subordinacija). Taj odnos se naziva hijerarhijom ili rangiranošću organa. Organi jednakog ranga nalaze se u odnosu koordinacije. Hijerarhija organa počinje od onih najnižih (koji se nazivaju različito: odbor, sekcija, osnovna organizacija, aktiv, udruženje, podružnica i sl.), a završava sa centralnim ili središnjim organom (koji takođe ima različite nazive: odbor, komitet, direkcija, konvencija, savjet, konferencija, kongres). Hijerarhijski odnos može biti različitog intenziteta (od labavog i neobaveznog do krutog, centralističkog, pa i despotskog i autoritarnog). Organizacijsko uređenje svake partije utrvrđeno je njenim statutom koji pažnju posvećuje pravima i dužnostima članova, načinu njihovog ulaska u partiju i prestanka njihovog članstva, i što je često najvažnije, njihov odnos prema osnovnoj partijskoj organizaciji. U tom smislu postoje stalni članovi partije, njeni simpatizeri i njeni tzv.pomažuči članovi. Kod većine buržoaskih partija članstvo slobodno fluktuira, što znači da se u te partije upisuje (kao u neku vrstu sportskog kluba), bez prethodne provjere , i da se iz 42
njih istupa po slobodnoj odluci, zavisno od trenutnog raspoloženja. Istup nije prihvaćen nikakvom sankcijom, i građani, po pravilu, mogu odmah pristupiti drugoj stranci. Partijsko pripadništvo ne dovodi se u neposrednu vezu sa radnim mjestom, jer ne donosi niti privilegije niti diskriminaciju. Učešće člana u radu osnovne partijske organizacije zavisi od tipa partije: u nekim partijama dovoljno je plaćati samo članarinu, negdje je dovoljna i dokazana simpatija prema partiji, dok su u većini buržoaskih stranaka članstvo aktivira pretežno u vrijeme izbora (znači periodično – svake 3, 4, 5 ili 7 godina). Između dva izboran perioda aktivno je uglavnom partijsko rukovodstvo, te ove partije današnja politička nauka često naziva „partijama u polusnu“, a njihova rukovodstva „generalima bez vojske“.
Da bi došao u rukovodstvo partije (uključujući i ono najviše), njen član ne mora biti porijeklom iz viših društvenih slojeva. Aristokratsko ili buržujsko rodoslovlje danas nije preduslov za uspješnu političku karijeru. Poznat je primjer niza istaknutih građanskih političara koji su potekli iz radništva i seljaštva pa ipak su dospjeli do najviših funkcija. To ne znači da su takve ličnosti mogle da svoju karijeru zasnivaju na sprovođenju programa koji su bili u suprotnosti sa ideologijom dotične građanske stranke. One su se morale prilagođavati toj ideologiji. Mnogi su savremeni politolozi pokazali kako vrhovima političkih partija vlata tzv. Institucionalna elita, otuđena od mase partijskog članstva i zatvorena u centrima političke moći. Ta se elita periodično obnavlja. Drugi konstitutivni momenat svake političke stranke jeste njena ideologija. Pod pojmom ideologije u ovom ćemo slučaju podrazumijevati skup političkih pogleda koji izražavaju suštinske interese te stranke i koji određuju praktične pravce njenog djelovanja. Ideologija je precizno razrađena u obliku partijskog programa koji sadrži temeljne ideološke postavke i načela za čije se provođenje partija bori u konkurenciji s drugim partijama, te zavisno od ishoda te borbe, dolazi na vlast ili stupa u opoziciju. Većina partijskih programa ima strategijski i taktički dio. Prvi je najčešće dogmatičan, jer sadrži skup principa, pogleda i stavova kojih se partija pridržava na duži rok i odstupa od njih, ili ih čak i mijenja, samo u izuzetnim prilikama. Drugi (taktički) dio programa je elastičan. On se prilagođava svakodnevnom životu, njegovim tokovima i zaokretima. U strategiji partije dolazi do izraža njen „teorijski“ i li „ideološki“ um, a u taktici njen „praktični politički um“. Ovaj drugi je često mnogo značajniji. On je istovjetan s politikom kao vještinom vladanja, odnosno osvajanja vlasti i njenog zadržavanja, i sadrži takvo planiranje sredstava za ostvarivanje postavljenih političkih ciljeva koje će omogućiti najkraće puteve ka efikasnosti partijske politike. To je tzv. „mini-maks“ strategija (s minimalnim sredstvima i uloženim trudom postići maksimalne ciljeve). Najveći broj partija već od početka je napustio spontano formiranje svojih ideologija i pristupio njihovom racionalnom planiranju. Paralela između politike i ekonomike i ovdje je došla do izražaja. Kao što se u industrijskom pogonu proces proizvodnje brižljivo planira do najmanjih pojedinosti. Tako se u „ideološkom pogonu“ određene partije s istom brižljivošću planiraju praktične izvedbe njenog programa. Kao što se vrijednost robe procjenjuje kroz akt njenog plasmana, tako se i vrijednost ideologije mjeri kroz njen uspjeh na izborima. Građansko drušzvo se više ne pita da li je određena ideologija „umna“, nego da li je „efikasna“ i u krajnjoj liniji korisna. Cilj nijedne partije nisu visoki ideli „slobode, jednakosti i bratstva“ s kojima su počele buržoaske revolucije. Svaka od njih teži ka osvajanju vlasti da bi mogla da raspolaže viškom društvenog rada, i da bi na taj način makar i za relativno kratko vrijeme, bila dominirajuća snaga u društvu. 43
STRUKTURA PARTIJA I UNUTARPARTIJSKI ODNOSI
Struktura partija je vrlo složena. Po odnosu centralnih i lokalnih organa partije se mogu razvrstati kao centalističke ili decentralistilčke. Kod prvih naglašenu ulogu imaju centralni organi čiji su stavovi i volja obavezni za lokalne organe koji u slučaju spora po pravilu povlače disciplinske sankcije (ostavke rukovodstva, raspuštanje lokalnih ili osnovnih organizacija, opomena ili isključivanje nakon ostavke, izbor novog rukovodstva). Kod decentralističkih partija lokalni organi imaju mnogo veći stupanj političke i ideološke samostalnosti. Odluka centralnog organa obavezna je za njih samo na osnovu njihovog pristanka (konsensusa), i samo se njihovom pristankom mogu smijeniti lokalna rukovodstva ili njihovi dijelovi. Ako dođe do oštrijeg sukoba, lokalni organ se (ukoliko dozvoljava statut stranke) konstituiše kao samostalna frakcija, ali samo ako i dalje usvaja zajednička programatska načela. U protivnom, on istupa iz partije, transformiše se u samostalnu političku grupu ili (što se dešava ponekad) pristupa drugoj partiji srodne klasne orijentacije. Po odnosu unutarpartijskih grupacija partije se mogu posmatrati kao monolitističke ili kao pluralističke. Monolitističke partije odlikuju se postojanjem jedinstvene političke linije u provođenju svojih programa, koja može biti ustanovljena demokratskih putem (saglasnošću većine članstva nakon prethodno provedenih diskusija na različitim nivoima partijske strukture, kada se govori o demokratskom centralizmu) i birokratskim putem (nametanjem političke linije od strane centralnog rukovodstva koje je uzurpiralo vlast i od članstva zahtijeva samo formalnu potvrdu svojih odluka, kada se uspostavlja birokratski centralizam). Pluralističke partije su one koje statutarno dozvoljavaju mogućnost relativno samostalnog djelovanja pojedinih unutarpartijskih grupacija, tako da se do zajedničke političke linije dolazi njihovim sporazumom ili, ako se on ne može postići, sporazumom partijske većine, u kojem slučaju ona partijska grupacija koja se nije saglasila sa linijom apstinira od njenog sprovođenja i nastoji da statutarno dozvoljenim sredstvima u nekoj drugoj situaciji pridobije partijsku većinu i da tako postane dominirajuća u partiji. Unutarpartijske grupacije nazivaju se različitim imenima. Većina buržoaskih stranaka u načelu ima partijska „krila“ i partijski „centar“. Po pravilu su „lijeva“ partijska krila orijentisana radikalnije (ponekad čak i revolucionarno), dok su „desna“ krila raspoložena konzervativno (ponekad i reakcionarno). Partijski „centar“ (uglavnom sastavljen od „umjerenih“) najčešće nastoji da održi ravnotežu između „krila“. Partijska krila i partijski centar mogu također da budu razuđeni po manjim grupacijama (koje se zovu „ad hoc“ grupama, jer se njihovi pripadnici ne grupišu trajnije kao stabilna opozicija, nego trenutačno, zavisno od momentalnih interesa). Sve velike buržoaske partije u načelu su pluralističke. Drugi oblik unutarpartijskih grupacija naziva se frakcijama. Tamo gdje je njihovo postojanje statutarno priznato, frakcije predstavljaju jači oblik zaoštrenosti unutarpartijskih odnosa. Za razliku od „krila“ i „centra“, čije se sukobljavanje pretežno odigrava u okvirima političkog „fer pleja“ ili konsesusa, suprostavljanje frakcija je mnogo žešće i stastvenije i ne tako rijetko završava u nepomirljivost. Njihova djelatnost najčešće je identična sa „lomljenjem“ zajedničkog programa i opstrukcijom (ometanje) provođenja generalne partijske linije. One se odlikuju isključivošću u odnosu na frakciju, prema kojoj često gaje veću odbojnost nego prema protivničkim partijama. Iz tog razloga, mali broj partija se odlučuje za legalizaciju njihovog djelovanja, jer ono dovodi u opasnost zajednički
44
opstanak. I frakcije mogu biti „desne“ i „lijeve“, ali ova značenja kod njih, za razliku od „desnih“ i „lijevih“ krila, imaju mnogo isključiviji prizvuk u odnosu na politiku „centra“. Najekstermniji oblik grupisanja unutar partije predstavljaju sekte. Njih čine oni pripadnici stranke koji nastoje da partijsku ideologiju sačuvaju u njenom „čistom“ obliku i da je izoluju od društvenih promjena koje bi uslovilo njeno prilagođavanje novim situacijama. Ideološko sektašenje zapravo je identično s dogmatizmom ili sa tzv. Ideološkom „ortodoksijom“. U političkom pogledu pripadnici partijskog rukovodstva, zatvaraju se u mali krug istomišljenika, odvojenih od realnih zbivanja i zavjernički raspoloženih prema ostalom članstvu. Nisu rijetki slučajevi pokušaja „partijskih udara“ koje oni vrše u ime „spasavana“ prvobitnih ideoloških načela. Po prirodi unutarpartijskog režima, partije se dijele na demokratske i autoritarne. Demokratske partije se odlikuju razvijenim javnim političkim životom, slobodom diskusije bez bojazni od sankcija, aktivnim učešćem većine članstva u donošenju partijskih odluka, izbornošću i smjenjivošću rukovodstva na svim hijerarhijskim nivoima i širokom zainteresovanošću svojih pripadnika za život i rad partije. Za autoritarne partije karakteristična su suprotna obilježja: birokratizacija rukovodstva, zatvaranje njegovog rada od uvida javnosti, obnavljanje putem kooptiranja, nedostatak elementarnih sloboda, strah od partijskih sankcija, koje, po pravilu, prate i mnogo šire posljedice, pasivizacija članstva i njegovo osjećanje nemoći pred samovoljom foruma, kao i nepostojanje bilo kakvih realnih garancija protiv te samovolje. Ova podjela je prilično uslovljena. Nema partije koja bi bila potpuno „demokratska“ u tome smislu da je svaki njen član imao neograničenu slobodu mišljenja ili raspravljanja na način koji odgovara isključivo njegovim interesima. Takva bi se partija brzo raspala kao anarhična, jer u njoj ne bi bilo ni najmanje mjere saglasnosti. Osim toga, ona bi u političkom pogledu bila neefikasna, ne bi mogla da se uspješno natječe s drugim, bolje organizovanim partijama, i nužno bi gubila na postizanju svojih ciljeva, što bi u krajnjoj liniji odvelo njenom raspadanju. Krajnja svrha unutarpartijskih diskusija je postizanje saglasnosti usvajanjem stavova većine. Članstvo koje je ostalo u manjini ima u demokratskim partijama pravo da se ne odriče svojih gledišta, ali mu se ne dozvoljava opstrukcija u odnosu na opštu partijsku liniju. Ako se to desi, najčešće dolazi do fakcionaške ili sektaške borbe, a u kriznim situacijama po opstanak partije, i do odstarnjivanja tzv. „disidenata“ (onih koji se uporno i po svaku cijenu suprostavljaju partijskoj politici). S druge strane, nema čak ni autoritarnih partija koje, makar i formalno, nemaju minimum pristanka svog članstva na politiku koju vode. Ovdje je najčešće riječ o partijama koje su najprije uzurpirale vlast (npr. fašističke partije), da bi onda okupile oko sebe masu fanatiziranih pristalica i uspostavile partijsku i državnu diktaturu. Čovjek „ulijeće“ u institucionalnu mrežu čijim nitima rukovode njihovi šefovi (najčešće razne samozvane „vođe“ i „fireri“), koji ga onda potpuno podređuju svojim ciljevima. Po otvorenosti prema prijemu novih članova, partije se mogu podijeliti na kadrovske ili masovne. Kadrovske partije primaju nove članove tek nakon stanovitog perioda provjere tzv „kandidatski staž“, u toku koga osnovna partijska organizacija prati rad kandidata, uvjerava se u njegovu moralnu, političku i ideološku podobnost i prima ga u članstvo tek onda kada je zadovoljio sve prethodne kriterije. Ista procedura primjenjuje se i za članove partije koji žele da uđu u njeno rukovodstvo.
45
Masovne partije uglavnom nemaju ovakav složeni postupak, ili ga svode na najmanji broj formalnosti. Mnoge buržoaske stranke članstvo naprosto „upisuju“ ili „ispisuju“, a da prema njemu ne uspostavljaju nikakav prisniji odnos. Fluktuacija pripadnika stranaka je potpuno slobodna, te se dešava da masovne partije ponekad i ne znaju koliko ih doista i imaju. Po odnosu, prema postojećem političkom poretku, partije se dijele na partije „statusa quo“, reformističke i revolucionarne. Partije „statusa quo“ (status kvo, latinski: stanje kakvo jeste) predviđaju u svojim programima borbu za održanje postojećih društvenih odnosa, bez njihovog daljeg napredovanja. Stoga su one većinom konzervativne ( s težnjom da datu stvarnost sačuvaju kakva ona jest, u uvjerenju da je baš ona „najbolji od svih mogućih svjetova“ i da bi njeno mijenjanje samo unosilo nepotrebne socijalne i političke potrese), ili reakcionarne (u nastojanju da poredak stvari i odnosa vrate na neko od prevaziđenih stanja iz prošlosti). Reformističke partije orijentisane su ka usavršavanju datog društvenog i političkog uređenja, najčešće ka ublažavanju klasnih borbi i iznalaženju makar i minimalnih programskih sadržaja čije će realizacije omogućiti dalju evoluciju poretka. Cilj revolucionarnih partija je potpuna izmjena statusa quo i njegov preobražaj u viši društveni oblik, zbog čega ne odustaju od klasne borbe, nego je prilagođavaju okolnostima datog istorijskog trenutka. Rijetke su partije statusa quo koje baš u cjelini žele da održe istoriju u njenim postojećim okvirima, budući da sama praksa njihove programe vremenom čini zastarjelim i dovodi ih na sporedne puteve društvenog kretanja. Takav drastičan slučaj možemo danas susresti samo kod neofašističkih ili nekolonijalističkih partije (primjer Čilea ili nekih partija Južne Afrike). Neke konverzativne partije žele da budu na „otmjen način“, pozivajući se na tradiciju i potrebu očuvanja od pretjeranih inovacija. Složenija je problematika reformističkih partija. One mogu biti buržoaske i radničke. Zajednička im je crta u tome što njihovi programi ostaju u okvirima građanskog društva i vjere u mogućnost njegovog postepenog usavršavanja uz satadnju obje klase. Razlike su u političkom pristupu. Buržoaske reformističke stranke bore se za održavanje prevlasti svoje klase u svim područjima života, dozvoljavajući ostalim klasama samo one ustupke koji, čak i kada su najnačajniji, ne dovode u pitanje tu prevlast. One se isto tako zalažu za demokratiju i za poboljšanje materijalnog, pravnog i političkog položaja radnih slojeva stanovništva. Ove partije u svoje programe ne uključuju radikalno mijenjanje osnovnih društveno-ekonomskih i političkih odnosa, pogotovo ne onih svojinskih, i dalje posmatrajući privatno vlasništvo kao neprikosnoveno izuzeto od strožih zahvata državnog intevencionizma. Reformističke partije radničke klase imaju specifični pristup ovoj problematici. One također smatraju da revolucionarna izmjena kapitalizma nije neophodna da bi se došlo do jednog budućeg socijalističkog društva u kome će glavnu ulogu imati tzv.država blagostanja. Po njihovim nazorima, radnička klasa može svoje osnovne ciljeve postići organizovanom borbom, primoravajući vladajuću klasu na čitav niz reformi koje će izvršiti država putem svog intervencionizma. Ti ustupci ne smiju biti samo ekonomske prirode već političke, kulturne i svake druge. Ove partije su svjesne da se samo putem organizovanog pritiska može obuzdati nezajažljiva glad kapitala za profitom. Partije ove orijentacije danas su većinom udružene u Socijalističku internacionalu. Karakteristično je za reformističke partije da imaju prilično razgraničena „lijeva“ i „desna“ krila. Program „lijevih“ krila ima dosta dodirnih tačaka sa revolucionarnim radničkim partijama, a „desni“ sa onim konzervativnim. 46
Kada je riječ o današnjim građanskim društvima na Zapadu, valja upozoriti da su se one (u prvom redu velike komunističke partije Zapada, italijanska, francuska, španska) oslobodile tzv.revolucionarne ortodoksije, koja je smatrala da se socijalizam može izgrađivati samo oružanim ustankom masa (kakve su bile klasične proleterske revolucije XX vijeka, oktobarska, jugoslovenska, kineska, kubanska). Po programskoj orijentaciji ovih partija, radnička klasa je u uslovima razvijenog kapitalizma, a na osnovama poboljšanih materijalnih i socijalnih uslova egzistencije, stasala u revolucionarni subjekt od prvorazrednog značaja. Njen je ekonomski i politički uticaj, toliki da oružano nasilje danas nije neophodno da bi ona svojom akcijom otvorila puteve ka socijalističkom preobražaju društva. Revolucionarna partija može doći na vlast legalnim putem, postujući pravila „političke igre“ po kojima se partije u građanskom društvu periodično smjenjuju na vlasti. Tada bi ona počela da ostvaruje svoj revolucionarni program. Revolucionarne partije ovog tipa (evrokomunističke) zato ne odbacuju buržoaski politički sistem u okviru koga djeluju, nego nastoje da iskoriste mogućnosti koje im on pruža ako dobiju većinu na izborima. Za razliku od reformističkih partija, one insistiraju na svojoj revolucionarnoj orijentaciji i legalno je zastupaju kao programsku platformu. S druge strane, treba istaći njihovo ubjeđenje da socijalizam u svakoj zemlji treba izgrađivati u skladu s njenim istorijskim prilikama, a ne prema nekom izvana nametnutom obrascu koji određene snage u međunarodnom komunističkom pokretu i danas žele da sagledaju u sovjetskom socijalizmu. Ove revolucionarne partije nastoje da urede svoj unutrašnji politički život u duhu demokratskih prava i sloboda, tako da se one danas s razlogom uzimaju kao primjer modernih političkih partija, svjesnih svoje istorijske uloge.
POLITIČKA PRIRODA VIŠEPARTIJSKIH SISTEMA
Građansko društvo nije jednostavno. Sastavljeno je čitavog niza društvenih grupa, slojeva, skupina, udruženja, organizacija i, na kraju, glavnih društvenih klasa (buržoazije i proleterijata). Očigledno je da ono ne može imati ni jedinstvene političke interese. Stoga se smatralo da uporedo sa slobodnom konkurencijom ekonomskih interesa treba zakonski (legitimno) omogućiti i slobodnu konkurenciju političkih interesa. Po toj logici, svaka politička partija, kao interesna organizacija, mora da ima jednake šanse u natjecanju za vlast. Koja će partija doista i pobijediti, zavisi od volje biračkog tijela, odnosno većine glasova. Da bi se njihovo natjecanje odvijalo u zakonskim okvirima, stvorena su „pravila političke igre“ kojih se svaka partija mora strogo pridržavati ako hoće da djeluje legalno. Pravila, između ostalog nalažu: korektno ponašanje u izbornoj kampanji za pridobivanje glasača, uredno prijavljivanje partijskih prihoda, takav stil propagande koji ne dovodi u pitanje dostojanstvo protivnika, izbjegavanje nečasnih metoda kao što su ucjene ili korupcija, nevezivanje za političke grupacije izvan zemlje, ukratko, čitav kodeks „fer-plej“ pravila. Država ne smije da bude pristrasna ni prema jednoj partiji. Ona pretežno ima ulogu arbitra (sudije) koji procjenjuje da li se izborna konkurencija odvija u granicama zakonitosti. Po zamislima višepartijskog sistema, partije se smjenjuju na vlasti nakon proteka perioda za koji su dobile većinu na izborima (3, 4, 5 ili 7 godina). Na vlast dolazi partija koja dobija relativnu većinu glasova (više od ostalih u izbornoj kampanji). Ostale partije stupaju u legalnu opoziciju i nastoje, da u narednom izbornom periodu i same dođu na vlast. Vladajuća partija zadržava svoj položaj sve dok uživa većinu biračkog tijela i stoga njen boravak na vlasti nije vremenski ograničen. Pobjeda na 47
izborima omogućuje joj da ima većinu u zakonodavnom tijelu (parlamentu) i da oformi vladu, odnosno predloži šefa države. Ukoliko na izborima nastupa savez (koalicija) partija, tada se proporcija dobivenih glasova primjenjuje i na sastav parlamentarne većine i vlade. Vladu čine (po pravilu) ministri vladajuće partije ili partijska koalicija. Vlada, odnosno u predsjedničkom sistemu predsjednik, ima pravo zakonodavne inicijative. Zakoni se izglasavaju u parlamentu. Vladajuća partija može da ostane u manjini ako bude nadglasana od strane ujedinjene opozicije ili njenih pojedinih segmenata. Parlament može da izglasa nepovjerenje vladi ili predsjedniku ako ne sprovede njegovu politiku. Sa svoje strane, u kriznim situacijama, vlada može predložiti šefu države da raspusti parlament i raspiše vanredne izbore. Ovim mehanizmima višepartijski sistemi žele da obezbijede ravnotežu između vladajuće partije (odnosno koalicije) i partijske opozicije (koja također može biti koaliciona), kako bi se izbjegli oštriji socijalni (u prvom redu klasni) sukobi i kako bi se svim društvenim grupama i pojedincima obezbijedila jednaka formalnopravna mogućnost da izraze svoje interese. Oduzimalo se pravo državi da procjenjuje klasnu sadržinu partijskih programa. U odnosu na njih, ostalo joj je jedino pravo da zabranjuje djelatnost partija koje se ne drže pravila političke igre ili pribjegavaju ilegalnim ili terorističkim metodama rada. Nakon proteka izbornog perioda, čitava procedura se obnavlja. Opoziciona partija postaje vladajuća ako dobije relativnu većinu. U protivnom, ona i dalje zadržava raniji položaj. Ova procedura je već prerasla u tradiciju. O prirodi višepartijskog sistema, u savremenoj nauci postoje brojne kontroverze. Buržoaski teoretičari ih nekritički veličaju kao jedini obrazac demokratskog političkog života. Dogmatski marksizam poriče im bilo kakvu vrijednost, smatrajući ih „buržoaskom obmanom“ i „načinom političkog zavođenja radničke klase“.
OBLICI POLITIČKOG REŽIMA
POJAM POLITIČKOG REŽIMA
Režim oznaka za onaj oblik države u čijem se okviru ispituje kakav je odnos između državnog aparata i naroda u određenoj zemlji. Mislioci renesanse i rane buržoaske epohe insistirali su na tome da sve ljude treba posmatrati kao slobodne, te da, prema tome, nosilac suverenosti mora da bude čitav narod. Razmatranja o prirodi političkog režima uvijek su polazila od osnovnog problema čiju volju sprovodi državna organizacija.
Hegel je u svojoj “Filozofiji povijesti” dijelom odgovorio na pitanje kada je pisao da se u staroj azijatskoj despotiji sprovodila volja jednog, u antičkoj grčkoj i rimskoj oligarhiji volja nekolicine, a u 48
zapadnoj demokratiji – volja većine jer su u njoj svi slobodni. Nosilac historijskog zbivanja kod Marksa nije, kao što je to kod Hegela, apstraktno shvaćeni svjetski duh, nego su to progresivne društvene snage koje su u Hegelovo vrijeme već bile izvele buržoasku revoluciju i uspostavile građansku demokratiju. Hegelove i Marksove misli značajne su što je u njima sadržan načelan stav da politički režim može da sprovodi volju pojedinca, volju manjine i volju većine. Postavlja se najprije pitanje – kako se uopšte formira jedna politička volja. “Volje jednog”, karakteristične za različite oblike monarhije (despotiju, carevinu, kraljevinu, imperiju, sultanat i sl.). Bila bi velika greška kad bi se pomislilo da je “volja jednog”(volja samo jednog čovjeka) izolovanog od sredine u kojoj vlada. Moglo bi se govorit o vladavini grupe koja se izdvaja iz povlaštenih slojeva i na čelu čijeg aparata za prinudu stoji ličnost orijentalnog despota. On oko sebe ima “pratnju” preko koje vrši svoju vlast, ali koja preko njega takođe izražava svoju volju. Takav vladar mogao je da postigne priličan stepen samostalnosti, da pogodnom vještinom upravljanja uklanja uklanja svoju pratnju i izabere neku drugu ili čak da koristi njihove sukobe kako bi se uzdigao iznad jedne i druge i obje. U svom zakonodavnom izrazu ona doista izgleda kao “volja jednog”. Vladarska objava ”odlučio sam...” neposredno se pretače u sadržaj zakona i odobrava aklamacijom pratnje i drugim znacima pristanka. Ovaj tip vlasti nastojao je da sebi pribavi tzv. “transcedentnu legitimaciju” (opravdanje pomoću pomenutih vaniskustvenih činilaca – božanske, magijske, proročne i slične objave), a ne “svjetovnu legitimaciju” (koja bi proizlazila iz narodne volje). Uobičajeni naziv za režime u kojima vlada “volja jednog” jeste autokratija (“samovladavina”). Njih je relativno lako razaznati ne samo po spoljnjim obilježjima (grupa s vlašću na čelu s vladarom – samodržcem) nego po načinu unutrašnjeg političkog života (teror državnih organa, nepostojanje ni elementarnih političkih prava i sloboda, sujevjerna ubijeđenost pripadnika društva u natprirodno porijeklo vladarske vlasti). Autokratija koju susrećemo pod vidom orijentalne despotije naziva se takođe i formalnom. U njoj su stanovnici još uvijek “podanici”,a ne “građani”. Mnogo je složeniji slučaj političkih režima koji se ravnaju po volji manjine. U evropskoj istoriji oni su se pojavili u vidu antičkog “polisa”, rimskog “civitasa” i kasnije – rimske imperije. Bile su to najprije male građanske republike ili kraljevine u kojima je vladala klasa robovlasnika s blažim ili surovijim odnosom prema klasi robova ili neslobodnjaka te bismo ih u tome smislu mogli smatrati autokratijama. Antička kultura bila je osnov kasnijeg evropskog preporoda koji će biti nazivan humanizmom i renesansom. Oligarhija (vladavina manjine). To je režim s razvijenim demokratskim životom čija su načela važila samo za slobodno građanstvo.
BURŽOASKA (GRAĐANSKA) DEMOKRATIJA
Buržoaske (građanske) revolucije koje su oborile evropske apsolutne monarhije XVIII i XIX vijeka imale su veliko istorijsko značenje. Njihov nosilac bio je po pravilu “treći stalez”. U njemu se najprije 49
mogla prepoznati: 1) mlada evropska buržoazija koja je bila zainteresovana za razvoj manufakture i industrije. 2) intelektualci i mislioci od kojih su mnogi poticali iz aristokretskih, pa čak i svešteničkih krugova. 3) zanatlije, gradska sirotinja, seoski proleterijat. Bila je izvedena buržoaska revolucija koja je uspostavila i novi politički režim – buržoasku (građansku) demokratiju.
FORMALNO PRAVNE PRETPOSTAVKE
Jedna od njenih osnovnih postavki bila je ideja o narodnoj suverenosti. Pretpostavka za to bilo je pretvaranje čovjeka iz srednjovjekovnog “podanika” - “građanina” modernog doba. Druga postavka odnosila se na podjelu vlasti. Volja većine mogla je da dođe do političkog izraza samo preko predstavničkog (zakonodavnog) tijela – skupštine odnosno parlamenta. Izvršna vlast morala je da bude pod kontrolom zakonodavnog organa. Sudovi su morali da budu nezavisni od svog spoljnog uticaja. Treća postavka smjerala je ka uspostavljanju tzv. pravne države. Monarhija je počivala na čelu lične vladavine koja je podrazumjevala proizvoljnost i pravnu neodgovornost, jer monarh nije bio samo šef države nego i suvereni organ. Buržoaska demokratija je postavila zahtjev za bezličnom vladavinom. Zakon je objektiviran jer je nastao kao rezultat gibanja i vrenja mnogobrojnih individualnih volja za kojih se određenom procedurom izvodi kao opšti pravni akt. Zakon je “bezličan” depersonalizovan jer nije otjelotvoren u vladarevoj ličnosti i njenom imperativu “odlučio sam...”. Na temeljima Monteskjea izrasta “pravna država”. Četvrta postavka buržoaske demokratije odnosila se na građanska i politička prava i slobode. U apsolutnoj monarhiji nije postojala gotovo nikakva pravna sigurnost ljudi kao podanika pred različitim oblicima vladarske samo volje. Od nje nisu bili obezbjeđeni ni povlašteni društveni slojevi, a kamoli oni ugnjeteni. Stoga su velike buržoaske revolucije svoj bunt izrazile i u nizu čuvenih akata i deklaracija u kojima su zahtjevana građanska i politička prava i slobode kao garancija protiv monarhijskog velikodržavlja. “Peticiju o pravima” (1628.), “Habeas Corpus act” te “Bil o pravima” u Engleskoj, i “Povelju o pravima čovjeka i građanina” u Francuskoj. Sadržaj tih prava i sloboda bio je: a) ekonomski (slobodna konkurencija, otvoreno tržište, nemješanje države u privredu, te privatna svojina nad sredstvima za prizvodnju i proizvodima rada), b) politički (sloboda mišljenja, govora, vjeroispovjesti, pisanja, udruživanja, stanovanja, kretanja, izbora profesije, dopisivanja i čitav niz drugih sloboda koje su pojedincu jamčile nepovredivost njegove ličnosti u koliko nije došao u sokob sa zakonom), c) kulturni (sloboda obrazovanja i kulturnog stvaranja). Čovjek u svojstvu građanina imao je stoga mogućnost da živi kao slobodno biće pod uslovom da ne smeta slobodu drugog i da mu ne nameće svoje poglede. 50
PRIRODA BURŽOASKE DEMOKRATIJE
Stvarnost jedne revolucije govori praksa koja se vremenom stvara. “Feudalno se društvo, pisao je Marks, bilo raspalo u svojoj osnovi, u čovjeku, ali u čovjeku koji je stvarno bio njegova osnova, u egoističkom čovjeku”. Individualizam i egoizam su postali temeljni doživljaj života. Na osnovama privatne svojine, ljudi su se počeli povezivati isključivo odnosima ekonomske koristi i profita. U svojoj prirodnoj, svakodnevnoj egzistenciji, pisao je Marks, čovjek se odredio kao buržuj, kao privatni vlasnik s hipertrofiranim čulom posjedovanja i kao prirodni čovjek. Kao privatni vlasnik čovjek je u svakodnevnom, realnom, opipljivom životu bio buržuj ili radnik. Upravo je privatna svojina učinila da se on nije mogao razvijati i kao društveno biće, biće zajednice, jer ga je, kapitalistički način života primoravao da misli prevashodno na sebe, ukoliko je htio da se uopšte održi u uslovima oštre uzajamne konkurencije. Društvenim bićem on nije mogao postati ni zato što kapitalistička država nije bila nikakva ljudska zajednica u humanističkom značenju te riječi, nego organizacija za prinudu, čiji je zadatak bio da “bdije” nad ekonomskom i političkom sferom. Zato pisao je Marks, u buržoaskom društvu “stvaran čovjek priznat tek u obliku egoističkog individuuma, istinski čovjek tek u obliku apstraktnog”. Građanske revolucije XVIII i XIX vijeka bile su, naime, sprovele političku emancipaciju (oslobođenje) društva. One su odvojile državu od religije i oslobodile društvo od monarhijske svevlasti, a svim ostalim elementima građanskog života (svojini, porijeklu, profesiji i sl.) oduzele politički karakter, što je značilo da se na osnovu njih nisu mogle tražiti nikakve privilegije. Prema Marksu, protivuriječnosti buržoaske demokratije počele su tamo gdje je ona državu kao zajednicu, preko pomenutih građanskih i političkih prava i sloboda direktno stavila u službu privatnog interesa. Zbog toga se ni buržoasko društvo nije moglo konstituisati kao istinsko ljudsko društvo, nego je sve postojeće svelo na puki odnos koristi. To društvo je Hegel okarakterisao kao “društvo nužde i razuma” unutar koga se odigrava neobuzdano gibanje njegovih “materijalnih i duhovnih elemenata”. Prema Marksu, jedina veza koja ujedinjuje individuume je “prirodna nužnost” - potreba i privatni interes. Sloboda u građanskom društvu je pravo da se čini sve što ne škodi drugom, pa se ona i ne zasniva na vezi čovjeka sa čovjekom već obratno, na odvajanju čovjeka od čovjeka. “Jednakost” je pravo da se svaki čovjek posmatra kao jedinka koja počiva na samoj sebi. A “sigurnost je” najviši socijalni pojam građanskog društva, pojam pozicije, da čitavo društvo postoji samo zato da svakom članu garantira održavanje njegove ličnosti i svojine”. Marksova kritika tzv. “političke emancipacije” značajna je iz više razloga. Ona je upozorila na tri važna momenta: 1) na odnos države i društva: država i društvo konstituisali su se kao dvije odvojene suštine. Država je postala “pravna” i “politička” u značenjima koja smo već opisali a društvo se na pretpostavkama privatne svojine formiralo kao “građansko”. Između njih se kao posrednik pojavila birokratija koja je opštu stvar uzurpirala kao svoju privatnu i oformila se kao zatovereni stalež državnih činovnika. Država živi političkim životom, a društvo – radnoekonomskim i privatno-svojinskim. Društvo doživljava državu kao organizaciju za prinudu, a 51
država društvo kao “bojno polje individualnog privatnog interesa svakog protiv svih”. 2) na odnos čovjeka prema državi: u buržoaskom društvu država se razvija kao “opšti um prema drugim sferama” i istovremeno kao njihova “tuđost” i “onostranost”, zbog čega njen sadržaj postaje formalan, poseban i tuđ u odnosu na život samog čovjeka. 3) na odnos čovjeka i društva: u građanskom društvu ljudi se odnose kao privatni vlasnici, pa je i njihova veza određena zakonom, “kao granica u kojoj se svako može kretati bez štete po drugog” upravo kao što je “granica dvaju polja određena kao kamenom međašem”. U takvim uslovima čovjek se potpuno otuđuje i od države i od društva.
FORMALNA DEMOKRATIJA
Pojmu formalne demokratije, ona predstavlja skup mjera, sredstava i postupaka kojima se postižu dva cilja: ostvarivanje uslova pod kojima se može formirati volja većine, te takvo ustrojstvo državno pravnog poretka preko koga se ta volja može i praktično provoditi.
Buržoaske revolucije prve su u istoriji uspostavile opšte jednako pravo glasa. Opšte pravo glasa se odnosilo na sve građane mada njegovo uvođenje nije svuda teklo ravnomjerno. Još u prvim decenijama XIV vijeka, u nekim pravnim porecima postojala su stanovita ograničenja koja su mogla biti imovinske prirode (tzv. cenzus), ili su predviđala određeni obrazovni nivo ili su dobitnu granicu povećavala s normalne dobi punoljetstva na 20, 25 pa čak i 30 godina, ili su bila čak rasnog (isključenje pripadnika neke rase), klasnog ili spolnog karaktera. Gotovu sva su ova ograničenja nestala XX vijeka, te se u najvećem broju zemalja dob od 18 godina, pod uslovom duhovne zrelosti, pojavljuje kao jedina pretpostavka ovog prava. Jednako pravo glasa značilo je da svaki građanin ima samo jedan glas i da nema povlaštenih staleža i klasa čiji bi pripadnici imali poviše glasova.
Na osnovama opšteg i jednakog prava glasa, buržaska demokratija se konstituisala kao klasičan tip predstavničke (posredne) demokratije. U toku buržoaskih revolucija bile su stvorene velike nacionalne države. Svi članovi dobivaju status građanina. Oni svi skupa tvore narod čija je volja identična s narodom suverenošću. Kako ta volja ne može biti “volja svih”, smatralo se da se do “opšte volje”, koja bi održavala htijenje i raspoloženje većine, može doći konstituisanjem narodnog predstavništva. Za narodnog predstavnika (poslanika) u principu se mogao kandidovati svaki građanin. Međutim, kao nosioci kandidatura vrlo rano su se pojavile političke partije. Narodno predstavništvo pravno fiksirano kao suvereni organ koji će dobiti naziv parlament. U izborima krije prvi i osnovni formalizam ove demokratije.
Marks je razradio razliku između sociološkog i formalnopravnog određena pojmova. Marks je prije svega uočio da je pojam “naroda” poslije buržoaskih revolucija postao krajnje apstraktan. On je imao opravdanje samo kao pravna kategorija, tj. ukoliko se pod njim podrazumjevalo stanovništvo određene države kao zbir njenih građana. Sa sociološkog stanovništva, pojam “naroda” bio je duboko 52
protivuriječan. Građansko društvo se kroz odnos najamnog rada i kapitala oblikovalo kao društvo sa oštrim klasnim razlikama, u prvom redu između buržoazije i proleterijata. Njihov sukob postao je odlučujući činilac u razvitku samog kapitalizma kao društveno-ekonomske formacije. Buržoazija se je vremenom počela diferencirati na različite slojeve (industrijsku, trgovačku, finansijsku, preduzetničku) čiji interesi nisu mogli biti isti.
U takvim uslovima svaka klasa, pa i svaki društveni sloj, imali su zasebne interese.
LIBERALIZAM BURŽOASKE DRŽAVE (XIX VIJEK) – teži potpunoj slobodi kretanja ljudi, roba i kapitala
Buržoaska država je u svojim počecima bila definisana kao liberalna. Ideolozi su je ponekad nazivali noćobdijom odnosno “noćnim čuvarom”. Ovaj izraz označavo je situaciju u kojoj je ona “bdila” nad slobodnom konkurencijom u svim oblastima života, starajući se o dvije osnovne stvari: da se konkurencija odvija u zakonskim okvirima, i da ne bude povrijeđena neprikosnovenost (svetost) privatnog vlasništva. Dugi niz godina poslije buržoaskih revolucija, radnička klasa nije imala mogućnost legalnog političkog oragnizovanja (partije) ili strukovnog udruživanja (sindikati) kao ni drugih zakonskih sredstava borbe (štrajk). U toku čitavog XIX vijeka, radničke partije, kao međunarodna radnička udruženja (Savez komunista, I internacionala), stajale su u sijenci buržoaskih partija.
“Emancipovano ropstvo” Marks je naime htio da opiše protivriječan položaj radnika u procesu kapitalističke proizvodnje, i istovremeno u okvirima buržoarske pravne države. Radnik je naime u aktu političke emancipacije, postao slobodan kao građanin, ali je on i dalje ostao rob proizvodnje, vezan za mašinu i primoran, bar u Marsovo vrijeme. Iscrpljujuća dinamika tog procesa i “iscjeđivanje viška vrijednosti do zadnje kapi radničkog znoja”, nisu bili nijedna odlika najamnog položaja radnika kao “emancipovana roba”. Višak vrijednosti je “oticao” iz njegovih ruku, kao i sav onaj materijal i predmetni svijet koji se u vidu tuđeg bogatstva postavljao naspram njega. Takvu situaciju Marks je nazvao “ekonomskim otuđenjem radnika”, jer on nije mogao da raspolaže proizvodom svoga rada.
Osnovni cilj kapitalizma da ljudsko biće radnika ne prestano reprodukuje na nivou “radne životinje”.
Svaka demokratija, bez obzira na to kako se nazivala, postaje formalna onda kada neposredni proizvođači nemaju praktičnu mogućnost da raspolažu viškom društvenog rada i da ovladaju 53
predmetnim svijetom koji stvaraju. Ukidanje privatne svojine Marks je smatrao jednim od primarnih uslova za uspostavljanje višeg društvenog oblika – socijalizma i komunizma.
INTERVENCIONIZAM BURŽOASKE DRŽAVE (XX VIJEK) - politika upletanja u unutarnje stvari druge države
Intervencija je počela ograničavati moć privatnog kapiala. Svoju zakonodavnu vlast država je najprije upotrijebila za povećanje nadnica, podizanje ostalih vidova životnog standarda i uvođenje prvih oblika radnog i socijalnog osiguranja. Odnos najamnog rada i kapitala više nije mogao biti prepušten individualnoj regulaciji. Buržoaske partije su, radi pridobivanja većine biračkog tijela, počele da koriguju svoje socijalne programe.
Intervencija države izvršena je u sva područija društvenog života, a postala je naručito intezivna poslije svjetske ekonomske krize 30-ih godina XX vijeka koja je ostavila bez posla milione radnika širom čitavog svijeta. Dužina radnog dana bila je reducirana najprije na 10, a onda na 8 sati dnevno. Nadnica nije smjela da ide ispod određenog minimuma.
Najznačajnija novina u odnosu na državu liberalnog perioda bilo je stvaranje državnog kapitala. Liberalna država obstajala je uglavnom na fiskalnim (novčanim) davanjima (porezima) građana i nije imala nikakvu zapaženiju ekonomsku aktivnost. Osnivajući vlastita preduzeća i kompanije, država je postajala sve prisutniji partner privatnom, akcionarskom, finansijskom i monopolskom kapitalu, te ga je primoravala na konkurenciju u kojoj on više nije mogao da se ponaša kao dominirajuća sila na tržištu, a samim tim - ni da diktira tržišno stanje (konjukturu). Osim toga, država je u pojedinim vitalnim sektorima sprovela potpunu ili djelomičnu nacionalizaciju. Snažan instrument za tzv. socijalne intervencije u korist potčinjenih slojeva država je našla i u politici oporezivanja. Pod njenim udarom našla su se najviša primanja bogatog dijela stanovništva. Povećane poreske prihode država je upotrijebila za izgradnju opšteg društvenog standarda kao i za pojačana davanja za socijalne usluge.
Državni intervencionizam i stvaranje državnog kapitala označili su novu fazu u razvitku savremenog buržoaskog društva, koje se naziva “državno – kapitalističko”. Država je u njemu doista postala uticajan činilac istorijskog zbivanja.
54
INDUSTRIJSKA DEMOKRATIJA (participacija)
Problematika “Industijske demokratije” postaje posebno važna. To je situacija u kojoj vlasnici kapitala moraju da nevoljno čine određene ustupke u upravljanju preduzećem ili kompanijom, a radnici podsvjesno osjećaju da to nije autentično što bi odgovaralo prirodi istinskog demokratskog društva. Stoga je takvo stanje praćeno stalnom političkom, psihološkom i etičkom napetošću i nelagodom. Najamni rad pak teži ka uspješnoj participaciji bar u onim područijima ovog antagonističkog odnosa u kojima može da utiče na poboljšanje osnovnih egzistencijalnih uslova. Participacija postiže samo onoliko uspjeha koliko radnička klasa u datom trenutku ima uticaja i ta če situacija po svojoj prilici trajati dok bude trajo i sam kapitalizam.
“Radnički direktori” pojavljuju se čak i u najvećim američkim kompanijama a radnički delegati susreću se u arbitažnim tijelima, disciplinskim sudovima i konsulatativnim forumima.
Zaokret od participacije ka samoupravljanju bio bi identičan s njegovom negacijom i u suštini bi značio revoluciju, bez obzira na to što bi ona bila pripremljena legalnim putem i praktično izvedena reformizma.
BURŽOASKA DEMOKRATIJA I SAVREMENA EPOHA
Kritički osvrt na savremenu buržoasku demokratiju na Zapadu pokazuje da je njena današnja kriza bitno humanističke prirode i da proizilazi iz okolnosti u kojima se danas nalaze tzv. “masovna” ili “potrošačka” društva Zapada. Pod ovim pojmovima podrazumjevaju se savremena visoko razvijena industrijska društva koja su riješila problem životnog standarda svojih članova i iskorijenila bijedu u njenim elementarnim oblicima. Ekonomske pretpostavke ovog novog oblika društvenosti su masovna proizvodnja roba i njihova masovna potrošnja.
“Masovno društvo” se stoga na evropskom i američkom Zapadu pojavilo na onoj tački njihovog razvoja gdje su se na približno jednakom istorijskom nivou susrele dvije suprotstavljene društvene klase, u blažile uzajamno neprijateljstvo i izravnale se “nelegalnoj prosječnosti”.
55
Buržoazija je bila primorana na borjne ustupke, ali takođe i proleterijat. Za duže vremena on je odstupio od svog “realnog interesa”.
I javno mnijenje rezultat razmišljanja svakog pojedinca, koji svojim glasom doprinosi snazi opšteg hora, i da “nijedna grupa ne monopoliše diskusiju niti sama određuje šta će biti vladajuće javno mijenje”.
Konformizam. Pod ovim pojmom treba podrazumjevati prihvatanje buržoaskih političkih obrazaca kao modela ponašanja i načelno pristajanje na postojeće kao okvira djelovanja.
AUTOKRATIJA
POJAM AUTOKRATIJE
Autokratija pretpostavlja jako sužen krug upravljača, unutar koga se oblikuje vladajuća volja: često je to pojedinac koji se služi aparatom za prinudu da bi prisilio na poslušnost samu vladajuću grupu, mada je očigledno da on, čak i kad je samodržac, mora da ima nečiju podršku. U autokratskim režimima po pravilu postoje zatvoreni centri političke moći na koje građani imaju veoma mali uticaj. Vladajuća volja može se oblikovati na dva načina. Znatan broj autokratija želi da održi određen demokratski privid u konstituisanju svog političkog aparata pa pribjegava formalnoj zakonskoj proceduri prilikom njegovog stupanja na vlast “pravila političke igre” su bitno drugačija nego u demokratiji: do volje biračkog tijela najčešće se dolazi prinudom od strane grupe koja je već uzurpirala vlast, pa sad želi da ima kakvo-takvo pokriće. U režimima ove vrste također postoje institucije koje bi trebalo da garantuju njihovo demokratsko funkcionisanje; ali pošto rade pod najneposrednijim uticajem vladajuće grupe i njenog vođe, one demokratiju svode samo na nivo pukog formalizma i praktično sprovode diktaturu te grupe, njenog užeg dijela ili isključivo njenog vođe. Takva autokratija, u kojoj postoje formalne demokratske institucije ali ne i demokratski duh političkog djelovanja, naziva se stvarnom. Naspram nje susreće se formalna autokratija. Ona se tako naziva zato što u njoj nema ni formalnih demokratskih institucija, niti javnih prava i sloboda, nego je vladajuća grupa nesputana bilo kakvim zakonsim ograničenjima. Oblici autokratije mogu biti različiti. U starom i srednjem vijeku oni su se pojavljivali u vidu despotija i tiranija. Autokratijama se često smatraju i diktature, i čak uzimaju i kao njihov najtipičniji slučaj. Ovakvo poistovjećivanje opravdano je samo utoliko ukoliko je riječ o vladavini grupa koje su uzurpirale vlast i na njoj se održavaju terorom i drugim oblicima represije, Poseban oblik autokratije predstavlja harizmatski tip. Ovaj tip vlasti, prema Veberu, nastaje pretežno u vrijeme velikih kriza i potresa, i obilježen je pojavom “harizmatskih vođa”. Veber kaže da 56
oni, kao “prirodne vođe”, u trenucima psihičke, fizičke, ekonomske, etičke, religiozne ili političke nevolje nisu bile ni naimenovani službenici ni nosioci nekog “poziva” u današnjem smislu ove riječi, naime poziva koji je izvučen kao stručno znanje i koji se upražnjava uz primanje naknade, nego su to bili nosioci specifične obdarenosti tijelai duha, koja je smatrana za natprirodu. Nosilac harizme uzima zadatak koji mu je određen i na osnovu svoje misije zahtjeva da mu se drugi pokoravaju i slijede ga.
Najtipičniji oblik harizmatske vlasti u modernom vremenu predstavljalu su autoriritarni režimi XX vijeka (nacizam u Njemačkoj i fašizam u Italiji).
AUTORITARNI REŽIMI XX VIJEKA
Autoritarni politički režimi XX stoljeća imali su pored ostalih bitnih karakteristika (totalitarizam vlasti, militarizam i sl.), i izražena rasistička obilježja; u svojoj ideologiziranoj svijesti oni su sebe najčešće posmatrali u funkciji više historijske misije što je namijenjena određenoj rasi, te takav sistem nazora na svijet moderni filozofi marksističke provenijencije s razlogom nazivaju pomračenjem i razaranjem uma. Temeljni princip ove posuvraćene svijesti jeste iracionalizam koji na pogodan emotivno-psihološki način kombinira pojmove rase, volje, borbe prodora itd. i vrši mobilizaciju svih poriva u pravcu ostvarivanja jednog jedinog cilja – apsolutne dominacije. Što se tiče „nacionalsocijalističkog pogleda na svijet“, Lukač je upozorio na tendencijsku zakonitost prema kojoj se krug građanske istorije uvijek zatvara kada se njene osnovne psihološke pretpostavke dovedu do krajnjih konzekvenci (pojava autoritarnih režima XX stoljeća).
Ovi režimi nisu nastali u zrakopraznom prostoru niti svoju pojavu duguju harizmatskom proviđenju nekog „Vođe“. Sa njima se završava jedan mučni i tegobni ciklus građanske povijesti koja ih je u svom skončanju najprije izbacila kao svoju posljednju nadu. Izučavanje sociološke dimenzije ovih režima će pokazati da je u njihovom trijumfalnom pohodu na tradicionalnu građansku kulturu i na socijalizam i u njihovog katastrofalnoj propasti moguće razlikovati dva odvojena razdoblja: period intelektualnog zrenja rasističkih teorija i period političkog konstituiranja rasističkih koncepcija pod vidom autoritarnih režima.
Pojavom niza pravaca su nastale mnogobrojne škole (socijalno-fizikalna, mehanistička, geografska, biološka, sociološka, demografska itd.) među kojima vrlo brzo zapaženo mjesto zauzima i rasistička škola. Gotovo svim njenim teoretičarima zajednička je trojaka problematika: biološki odnos rasa, njihova uloga u historiji i perspektiva budućnosti koja se rađa iz te uloge i odnosa.
Osnivač rasističke škole Artur de Gobino je smatrao da je rasni činilac osnov cjelokupnog istorijskog kretanja, progresa i propasti naroda. Poligenetsko porijeklo rasa upućuje na činjenicu da će se one 57
vječno razlikovati anatomskom, fiziološkom i psihološkom sastavu. Prema tome, postoji i stalna predispozicija za njihovu podjelu na više i niže. Prvi atribut pripada bijeloj rasi, jer je ona nosilac svih velikih povijesnih ostvarenja te je iz tog razloga superiornija nad žutom i crnom rasom. Njuston Čemberlen je, za razliku od Gobinoa, smatrao da svaka rasa u određenim povijesnim epohama ispoljava svoj „rasni genij“. Stoga se u civilizaciji XIX stoljeća stiču njena četiri glavna rasnoistorijska izvora: grčki (gdje dominira filozofija i kultura), rimski (karakteriziran pretežnošću interesa za pravo i politiku, jevrejski (obilježen supremacijom religije i duhovnog života) i nordijskoteutonski najavljen akcijom sjevernih naroda (Gala, Kelta, Germana, Slovena itd.), koji objedinjava prethodne izvore i stvara jedinstvenu civilizaciju. Po V.de Lapuž-u je u evropskoj historiji moguće slijediti biološkosocijalno diferenciranje tri glavna rasna tipa: homo europeausa (arijevska rasa), homo alpinusa (srednjoevropska rasa) i homo contractusa (mediteranska rasa). Najvažniji tip je arijevski.
Svaka rasistička doktrina se morala pozabaviti pitanjem, kakva je perspektiva budućnosti što se nazire iz njenog viđenja, odnosno između rase i historije? Odgovor je u većini slučajeva identičan. I de Gibon i de Lapuž i Amon su predvidjeli „smrt društva“ i „skončavanje povijesti“, i na kraju se pretvorili u glasnike nove apokalipse.
Ideologija ima intergrativnu funkciju. Ona okuplja pripadnike više rase oko svog nukleusa i čitav kompleks praktičkog političkog djelovanja reducira na nekoliko ograničenih ili efikasnih pretpostavki.
Ideološki spoj rasizma i voluntarizma okrenut je prema dvije vrste dominacije: spoljnoj i unutarnjoj. Prema spolja, on je usmjeren ka „životnom prostoru“ ali za razliku od klasičnog kolonijalizma, Hitler nije imao namjeru da etnički asimilira porobljene narode. On ih je htio naprosto istrijebiti. Hitler je unaprijed odbacivao ideju da sve što postoji, ima svoj razlog. „Mi, arijevci“, isticao je Hitler, „možemo dakle pod državom zamisliti samo živi organizam jedne narodnosti, koji ne samo osigurava održanje ove narodnosti nego je vodi i najvišoj slobodi daljim stvaranjem njenih duhovnih i idealnih sposobnosti“.
Nacisti su bili deklarirani neprijatelji klasične građanske političke filozofije XVIII i XIX stoljeća kao ideologije buržoaskog liberalizma i formalne građanske demokratije. Oni su smatrali da vječno načelo o prirodnoj nejednakosti treba da dobije najvišu potvrdu putem pravnog sistema ne samo kao juridička nejednakost rasa već i kao institucionalno izražena nejednakost pojedinaca unutar „više rase“. „Führer prinzip“ postaje temeljno načelo „germanske demokratije“. Hijerarhija vođe poprima izgled pruske militarističke strukture („pruski vojnik mora više da se boji svog podoficira nego neprijatelja“). Nema glasanja većine: odgovornost odozdo, a autoritet odozgo su apsolutni i neprikosnoveni, te princip personaliteta daje „vođama“ najveća politička ovlaštenja nad obespomoćenom masom. Iracionalni poriv vođe: „Odlučio sam...“ zamjenjuje demokratsku diskusiju, a frenetični aplauz njegove pratnje dolazi kao znak bezuslovnog odobravanja. Hitler nije krio svoje sadističke porive prema masi. „Brutalnost se poštuje“ govorio je on. „Prost čovjek sa ulice ne poštuje 58
ništa drugo do brutalnu snagu i beskrupuloznost... Narodu je potrebno da se drži u zdravom strahu. On želi da se nečeg plaši... Zašto bi trebalo brbljato o brutalnosti i uzbuđivati se zbog mučenja? Mase to žele. One žele nešto što im utjeruje strah u kosti i izaziva jezu od užasa“.
Ideologija fašizma i nacizma našla je najširi oslonac u srednjim slojevima društva u kojima se pojavila (imućniji dijelovi građanstva i seljaštva koji su bili ugroženi narastajućim raspoloženjem revolucionarnog radništva za krupne socijalne promjene, ali i krupnim kapitalom i njegovim monopolističkim tendencijama). Ideolozi autoritarnih režima našli su načina da pridobiju i značajan dio proleterijata, odvraćajući ga od internacionalnog povezivanja i uvjeravajući ga da će, kao sastavni dio „više rase i nacije“, i sam učestvovati u budućem gospodarenju svijetom. S druge strane, države je u ovim režimima bila poduzela niz mjera na poboljšanju egzistencijalnog položaja siromašnih slojeva (povećanje životnog standarda, zaposlenosti i sl.), te je vremenom obezbjeđivala i njihovu političku podršku. Ona je istovremeno ukidala sve oblike klasnog organizovanja radnika i surovo se obračunavala s „lijevim“ radničkim partijama (u prvom redu s komunistima i socijalistima). Fašizam je, zauzvrat, insistirao na tzv. korporativnoj državi, u čijim su institucijama sjedili predstavnici udruženja svih slojeva, pa i radničkih. Autoritarni režimi su imali neke tradicionalne državne institucije (skupštine, vlade i sl.), ali su se sve one nalazile u sjeni volje vladajuće fašističke ili nacističke oligarhije odnosno njenog vođe.
59
Republika
Izborom
Monarhija
Nasljedstvom
Monarhija / Republika
Državnim udarom
Najčešće republike
Revolucionarni prevrti
REPUBLIKA Izborom Pravno i politički je odgovoran Funkcija Mandat od 4, 5 ili 7 godina O/N Budućnost
RAZLIKE ŠEF DRŽAVE NA FUNKCIJU DOLAZI ŠEF DRŽAVE PRIVILEGIJE PERIOD VLADANJA SUPROTNO PERSPEKTIVA
MONARHIJA Nasljedstvom Iznad pravnog poretka Ličnost Doživotno O/N Odumiranje
Parlamentarni sistem Engleska
Predsjednički sistem Amerika
Konventski sistem Švicarska
Odnos vlasti
ravnoteža
podjela vlasti
Z
I-Z
izvršna odgovara od zakonodavne
nezavisan
Šef države
monarh reprezentativ
jaka ličnost
Razlike
Parlamentarni
Predsjednički
I - šef
odvojena šef u sjenci
Šef na čelu izvršne vlasti
I-Z
I bira Z
Šef - I
Nedosljednost izbora
1. politička
Odnos u stranci
vezani mandat
S-I
ne bira
Z - šef
raspustiti Kongres prijevremene izbore
vlada
predsjednik/šef Nezavisan I bira S
60
-- P.P.
Složena
Prosta
2 ili više
1
Suverenost
odricanje
Organizacija
više organizacija vlasti
Nadležnosti
savezna država države članice zajedničke
Složena država Nastaje
Unija
Z
I
P
Unija 2 ili više zadržava suverenost 1
više
centralnih
samo države članice
lokalnih
Federacija Ustavom Mlađa Savezna država Saglasnost Obavezne Stupanje/raslojavanje
Konfederacija Međudržavnim ugovorom Starija Savezna država i države-članice Volja 1 člana Ako se slože države članice Stupanje
Centralizacija Vrh države podređen Zakonitost i svrhishodnost Sprovođenje odluka
Decentralizacija Samostalni Samo zakonitost Jednog kolosjeka Dva kolosjeka
Realna Šef države - najvažniji organ Unutrašnja
Personalna Šef države Unutrašnja i vanjska
Parlamentarni Parlament Gornji dom/vlad Donji dom/komuna Vlada Ministar Kabinet u sjenci Prvi ministar više (2)
Predsjednički Kongres Predstavnički dom Senat Šef države (administracija)
Konventski Federalna skupština Nacionalno vijeće Vijeće država Federalni savjet (šef države)
2 - partijski sistem
više partijski 3 najjače političke stranke
61
Predsjednički
Polupredsjednički
posredno i neposredno
2 kruga
izbor PR = PP
različite političke partije
šef države i administracija
vladar, premijer
šef drđave - načelu
šef države u sjenci premijera
1 str
koaliciona vlast
interesne grupe
snažna opozicija
Razlike monarhije i republike: Monarhija U njoj šef države dolazi na svoju funkciju nasljedno, vlada doživotno, i nije odgovoran ni pravno ni politički tj.ne može biti izveden pred sud. Monarhija se poistovjećuje sa autokratijom. Monarhija može biti samo demokratska. Vladu simbolizuje zakonodovana, sudska i izvršna vlast. Zakoni se donose u njegovo ime. Republika U njoj šef države na funkciju dolazi izborom neposredno od strane naroda ili parlamenta, obavlja tu funkciju određeno vrijeme (mandat). Šef države podliježe pravnoj i političkoj odgovornosti, može biti izveden pred sud. Revolucija uspostavlja republiku. Republika se poistovjećuje sa demokratijom. Republika može biti birokratska i diktatorska. Sprovodi se volja u njegovo ime i ime njegove pratnje. Sličnosti republike i monarhije: obje nastaju državnim udarom i dijele se na ograničene i neograničene. Razlike parlamentarnog, predsjedničkog i konventskog sistema: Parlamentarni sistem Parlamentarni sistem leži na ravnoteži između zakonodavne i izvršne vlasti. U parlamentarnom sistemu biračko tijelo se izjašnjava većinom glasova koja stranka će biti vladajuća. U parlamentarnom sistemu koji ima republikanski oblik šef države ima reprezantivnu i simboličnu vlast i nalazi se u sjenci sa premijerom kao šef izvršne vlasti i šef vladajuće stranke. Šef države u parlamentarnom sistemu može raspustiti Kongres i raspisati prijevremene izbore. Parlamentarna većina mora da provodi politiku vladajuće stranke jer su njeni domovi vezani po principu vezanog mandata. Predsjednik je reprezentativna ličnost. Predsjednički sistem 62
Predsjednički sistem nema vladu. Pored šefa države ne postoji drugi organ. Obje funkcije vrši predsjednik. Njegov kabinet (pratnja) ne zavisi od kongresa i ne biraju se iz njegova sastava. Predsjednik SAD nije vezan za svoju stranku. Predsjednik SAD ne može raspustiti Kongres niti raspisati prijevremene izbore. Predsjednički insistira na dvodijelnojpodjeli vlasti. Predsjednik je jaka ličnost. Konventski sistem Glavna odlika je da zakonodavna vlast ima najveći značaj a da se izvršna vlast posmatra kao njena produžena ruka. Izvršna vlast se nalazi pod stalnim nadzorom. Šef države je u sjeni ostalih funkcija sa jednogodišnjim mandatom. Procedura donošenja zakona je složena. Prezidencijalizam Izbor predsjednika se vrši u dva kruga. Posoji vlada na čelu sa premijerom. Premijer se nalazi u predsjedničkoj sjenci. Predsjednik je jaka figura. Vlada u Francuskoj je koaliciona. Prosta unitarna država Jedinstvene (unitarne) države imaju samo jednu organizaciju vlasti. Imaju samo jedan organ vlasti. U njoj postoji relacija centralnih i lokalnih organa vlasti. Složena država Složena država sastavljena je od dvije ili više državnih organizacija. Države koje ulaze u složenu državu odriču se svoje suverenosti. Složene države posjeduju više organa vlasti. U svakoj složenoj državi postoji jedna složena državna organizacija koja djeluje na najširem državnom teritoriju - savezna država, te barem dvije državne organizacije koje djeluju na dijelovima teritorje savezne države države ČLANICE. Unija Sastoji se od dvije ili više državnih organizacija. Države članice zadržavaju suverenost. Ona u svom sastavu ima više organa vlasti. Sastoji se samo od država članica. Realna Postoji zajednički organ tj. šef države kao najviši organ čiji je položaj regulisan ustavom. Države koje ulaze u nju zadržavaju unutrašnju suverenost. Personalna Imaju samo jedan zajednički organ, šefa države sa ustavno definisanom ulogom. Države članice zadržavaju i spoljnu i unutrašnju suverenost. Federacija Federacija nastaje dobrovoljnim stupanjem dotad samostalnih država u jedan novi državno pravni kvalitet. Države članice stvarale su Ustav Federacije po kome su se odricale svoje suverenosti, ali su zadržavale svoju strukturu i svoje ustave. Federacija je mlađa od konfederacije. Nastala je u novom vijeku. Federacija je nastajala uz saglasnost. Države članice koje ulaze u nju zadržavaju spoljnu
63
suverenost. Njeno oblikovanje odvijalo se na dva načina: stupanjem suverenih država u novi državni oblik ili unutrašnjim raslojavanjem jedinstvene proste države na 2 ili više članica. Konfederacija Konfederacija nastaje kao rezultat međudržavnog ugovora, o kraćem ili dužem stupanju u savez dvije ili više država koje su zadržavale svoju suverenost i državno pravni subjektivitet. Nastala je prije federacije. Svi zakoni postaju obavezni za članove kada ih potvrde njihovi organi. Da bi nastala potrebna je volja jednog člana. Članovi iz konfederacije mogu izlaziti lako kako u nju i ulaze. Centralizacija Efektivna vlast je skoncentrisana na vrhu države, a vlast ostalih organa se posmatra kao njena izvedba. Centralni organi imaju prvo da ocjenjuju zakonitost i svrsihodnost odluka podređenih organa, što znači mogu da utiču na formu i sadržaj akata koji donesu. Niži organi nemaju veću samostalnost, samo izražavaju volju viših organa. Decentralizacija Necentralni organi imaju veći stepen samostalnosti unutar koje viši organi ocjenjuju zakonitost njihovog postupanja, ali ne i cjeloshodnosti. Postoje decentralizacija jednog i dva kolosjeka.
Oblici državne vlasti (struktura suverenosti) Predstavnik suverenosti Suvereni organ
Parlamentarni sistem
Predsjednički sistem
Prezidencijalizam sistem
Konventski sistem
monarh
šef države
Federalni savjet
Parlament
američki predsjednik Kongres
Skupština
Nosilac suverenosti
narod
narod
narod
Federalna skupština narod
Parlamentarni sistem (Velika Britanija - Engleska) Predstavnik suverenosti u parlamentarnom sistemu je monarh. Engleska je ograničena monarhija. Monarh je samo simbolična vlast, dakle vlada ali ne upravlja. Monarh formalno imenuje predsjednika vlade, ali ga određuje vladajuća stranka. Monarh ima zakonsku moć da raspusti Parlament, ali ne bez konsultacije sa vladajućom strankom. Prihode i rashode monarha i porodice kontroliše parlament. Suvereni organ u parlamentarnom sistemu je parlament. Parlament je bio sastavljen od Gornjeg doma (doma lordova) koji su činili predstavnici plemstva, i Donjeg doma koji su činili predstavnici naroda. Volja je morala biti neprikosnovena a na izborima se trebaju izjašnjavati za konkretne političke programe i ličnosti, a ne za trajniju vezanost sa određenom političkom grupacijom. Nakon izbora većinu u parlamentu dobiva ona partija koja je iz njih izašla kao pobjednička. Parlamentarna većina mora da provodi politiku vladajuće stranke jer su njeni članovi (poslanici) prema biračima obavezni po principu vezanog mandata tj. moraju da izvršavaju njihovu volju. Glavnu ulogu u zakonodavstvu ima Donji dom. Najvažnije funkcije Donjeg doma su: zakonodavstvo, administracija, 64
kontrola izvršne vlasti, finansijska politika i upravljanje javnim prihodima te ocjena moralne podobnosti političara. Nosilac suverenosti u parlamentarnom sistemu je narod. Oni su činili dom komuna. Predsjednički sistem (SAD) Predstavnik suverenosti u predsjedničkom sistemu je američki predsjednik. On je ujedno i šef države i šef izvršne vlasti. Predsjednik se bira po dvojakoj proceduri: neposredno od strane glasača i posredno od strane elektora(izbornika). Kandidate za predsjednika daju dvije vodeće stranke: republikanska i demokratska. Nakon izbora predsjednika on dovodi svoju administraciju. Predsjednik također imenuje državne sekretare (ministre) kao i ostale funkcionere. Predsjednikovi saradnici odgovorni su izravno predsjedniku. Izvršnu vlast na čelu sa predsjednikom ima veliku samostalnost, mandat joj traje 4 godine, sa mogućnošću još jednog izbora. Konačna riječ pripada predsjedniku (važnije odluke i finansijski aranžmani podliježu odobrenju kongresa). Predsjednik ima pravo da Predstavničkom domu i Senatu upućuje akte tzv. poslanice, koje sadrže njegove zakonske prijedloge i mišljenja o karakteru zakona koje bi trebalo donijeti. Suspenzivni veto je kada je zakon donesen na snagu predsjedniku stoji na raspolaganju tzv. suspenzivni veto kojim se on može poslužiti kao krajnjim sredstvom da privremeno spriječi stupanje određenog zakonskog akta na snagu. Predsjednik SAD ne može raspustiti Kongres niti raspisati vanredne izbore. Predsjednik SAD nije ...... vezan za svoju stranku jer nema čvrstu organizaciju ............... Suvereni organ u predsjedničkom sistemu je Kongres. Kao zakonodavno tijelo sastoji se od dva doma: Predstavnički dom, u koji se poslanici biraju proporcionalnu broju stanovnika svake države - članice američke federacije. Senat je drugi dom u koji svaka federalna jedinica upućuje po dva predstavnika. Mandat senatora traje 6 godina, a svake druge mijenja se trećina senata. Kongres je samostalan u donošenju zakona, i predsjednik i njegovi članovi ne učestvuju u tome. Nosilac suverenosti u predsjedničkom sistemu je narod. U ovom sistemu je Kongres i predsjednika bira sam narod, što se načelno smatraju odgovorni samo biračkom tijelu a ne uzajamno. Prezidencijalni sistem (Francuska) Predstavnik suverenosti u prezidencijalnom sistemu je šef države. On ima neospornu jaku vlast i uticaj. Izbor se vrši u dva kruga: - u prvom se nalaze svi predsjednički kandidati koji su stekli uslove da se natječu, - u drugom se nalaze svi predsjednički kandidati koji su dobili relativnu većinu pa se među njima odabire konačni predsjednik. Predsjednik kreira svoju politiku. Nije odgovoran parlamentu. Ima ojačanu ulogu u odnosu na vladu.
65
Suvereni organ je skupština koja se u Francuskoj nalazi na čelu sa premijerom, a premijer se nalazi u predsjednikovoj sjenci. Vlada u Francuskoj može biti koaliciona i imati u svome sastavu ministre koji pripadaju drugim partijama, ukoliko su one u toku izbora podržale partiju koja je dobila većinu. Vlada proizilazi iz parlamentarne većine. Odgovorna je parlamentu i šefu države. Predstavnik suverenosti je narod, on bira predsjednika i skupštinu. Konventski sistem - Švicarska Predstavnik suverenosti u Švicarskom konventskom sistemu je presjedavajući Federalni savjet. To je izvršni organ i ima 7 članova i svake godine mu presjedava po jedan njegov član savjeta koji se smatra šefom švicarske federacije sa jednogodišnjim mandatom. Savjet ima specifičan sastav, jer su u njemu zastupljeni predstavnici triju političkih stranaka (liberalna, konzervativna i socijalistička). Federalni savjet je koalicion. Suvereni organ je Federalna skupština. To je zakonodavni organ. Sastoji se od dva vijeća. Nacionalno vijeće sastoji se od poslanika koji se bira na 22 hiljade birača po jedan. Mandat traje 4 godine. Vijeće država sastoji se od po 2 poslanika iz svakog kantona i po jedan iz tzv. polukantona. Nosilac suverenosti je narod bira referendum. Tu se donose svi važniji zakoni za koje je dovoljno da ga ..... i trećina kantona ili 30 hiljada birača dok 50 hiljada može zahtijevati primjenu ...... Bira Federalni savjet i Federalnu skupštinu.
TEORIJA DRŽAVE - NIKOLA VISKOVIĆ Osnovi države i prava DRŽAVA je organizacija vlasti, a PRAVO skup normi koji prisilno uređuju važne društvene odnose,unoseći u njih red i pravdu i to tako da ljudima zapovijedaju kako se valja ponašati i prijete im fizičkim kaznama ako te zapovjesti ne poštuju. Država i pravo prisutni su u mnogim područjima ljudskog života. Premda nisu sva ljudska ponašanja izričito ili neposredno određena državom i pravom, ipak je čovjek u gotovo svakom trenutku obuhvaćen, ili prinuđen ili zaštićen, nekim državnim odlukama i pravnim normama. Mnogi ljudi nisu ni svjesni toga da se nalaze u trajnom okruženju države i prava. Kada govorimo o državi i pravu trebamo znati da se u stvari radi o jednoj organizaciji i o skupu normi ili pravila. Ove dvije pojave su nužno povezane jer nema prava bez države, niti države bez prava.Oni uređuju ili reguliraju odnose među ljudima putem zapovjesti, kroz pravne norme, putem kojih se mnogi prisiljavaju ponašati drugačije nego što bi se oni inače ponašali. Pri tome se kao sredstvo prisile koristi prijetnjom i izvršavanjem kazni, odnosno postoji fizički karakter državne i pravne prisile. Pomoću zapovjesti i kazni država i pravo usmjeravaju ljudska ponašanja u jedinstvenom pravcu, unoseći u različitam, osobnim interesima motivirana ponašanja mnogih subjekata, prisilan red koji odgovara ciljevima države i određenom društvenom shvatanju pravednosti. Zbog toga se djelovanje države i prava naziva državnopravni poredak. 66
POJAM DRŽAVE Društvene grupe Čovjek je društveno biće i zato svaki čovjek pripada istovremeno brojnim društvenim grupama zadovoljavajući u svakoj od njih neke svoje interese i ciljeve (porodica,preduzeće, sportski klub). Društvene grupe se mogu dijelili prema različitim kriterijima ali za razumijevanje države i prava naročito je važno razlikovanje društvenih grupa na organizirane i neorganizirane, jer je država organizirana grupa, a pravo je skup normi kojima se najčešće uređuju odnosi u organiziranim društvenim grupama i koje se, s druge strane, stvaraju na organiziran način. Organizacija Čovjek je društveno biće i zato svaki čovjek pripada istovremeno brojnim društvenim grupama zadovoljavajući u svakoj od njih neke svoje interese i ciljeve (porodica,preduzeće, sportski klub). Društvene grupe se mogu dijelili prema različitim kriterijima ali za razumijevanje države i prava naročito je važno razlikovanje društvenih grupa na organizirane i neorganizirane, jer je država organizirana grupa, a pravo je skup normi kojima se najčešće uređuju odnosi u organiziranim društvenim grupama i koje se, s druge strane, stvaraju na organiziran način. Društvena organizacija je skup ljudi koji imaju neke zajedničke ciljeve i međusobno dijele poslove, uspostavljaju hijerarhiju i koriste određena sredstva radi ostvarivanja tih ciljeva, a sve to je određeno skupom normi ili pravilima. Društvena organizacija je grupa koja je sastavljena na poseban način i takvom je čini jedinstvo sljedećih elemenata (tzv. elementi organizacije): • skupina ljudi - pripadnici organizacije • zajednički ciljevi - kojima ti ljudi teže ili koje oni postižu • podjela poslova - između tih ljudi radi uspješnijeg ostvarivanja ciljeva • hijerarhijsko povezivanje (podijeljenih) poslova - radi održavanja jedinstva • sredstva - potrebna za ostvarivanje "ciljeva • skup normi - kojima se trajno utvrđuju i naređuju svi prethodni elementi, kao i načini kako će se te norme stvarati, mijenjati, tumačiti, primjenjivati i ukidati. Putem samih normi organizacija se konačno uspostavlja. Za razliku od organizacija, neorganizirane društvene grupe nemaju neke od spomenutih elemenata, a elementi koje imaju nisu precizno, trajno i obavezujuće određeni posebnim sustavom normi. Moć,prisila,vlast i hijerarhija U većini društvenih grupa, a posebno u organizacijama nalazimo neke pojave a to su: moć, prisila, vlast i hijerarhija.
67
MOĆ je sposobnost jedne osobe ili grupe da navedu druge osobe, da se ponašaju onako kako se po vlastitoj volji ne bi ponašale. Svaka osoba i svaka društvena grupa ima nekakvu moć i one tu moć neprestano upotrebljavaju jedne spram drugih. Tri su osnovna izvora moći: fizička snaga, ekonomsko bogatstvo i duhovne sposobnosti. S obzirom na te izvore razlikujemo fizičku, ekonomsku i duhovnu moć pojedinaca i društvenih grupa. PRISILA je primjena moći jednog subjekta prema drugom. Dok je moć samo sposobnost navođenja drugog subjekta da se ponaša onako kako se on po vlastitoj volji ne bi ponašao, prisila je stvarno navođenje drugog subjekta, protiv njegove volje, i to primjenom ili predočavanjem nekog zla. Zato i postoje fizička, ekonomska i duhovna prisila. VLAST je nešto više od "gole moći", odnosno to je legitimna, legalna moć, a to znači sposobnost prisiljavanja drugog koja je priznata od jednog dijela društva i zasnovana na društvenim normama. HIJERARHIJA je odnos između pripadnika jedne društvene grupe koji imaju više moći ili vlasti i pripadnika te grupe koji imaju manje moći ili vlasti. U tom su odnosu prvi nadređeni drugima, a drugi podređeni prvima. Hijerarhija je povezivanje poslova u jednoj društvenoj grupi nakon što su ti poslovi bili podijeljeni radi uspješnijeg ostvarivanja ciljeva, s tim da u tom procesu nadređeni postavljaju, zapovjedaju, nadziru, pozivaju na odgovornost i kažnjavaju podređene. Hijerarhijski odnosi mogu sadržavati sve ili samo neke od ovih ovlasti nadređenih, odnosno oni mogu biti stroži ili blaži. LEGITIMNOST je idejni temelj vlasti. To je uvjerenje jednog kruga ljudi da je nečija prisila opravdana ili „dobra“ zato što se temelji na nekim vrijednostima koje taj krug usvaja. Max Weber razlikuje tri tipa legitimnosti: tradicionalna (utemeljenje vlasti na tradiciji), karizmatska (utemeljenje vlasti na uvjerenje u nadnaravne moći) i racionalno-pravna legitimnost (utemeljenje vlasti na pridržavanju pravnih pravila), te ovu trodiobu dopunjava ideološkom legitimnosti (utemeljenje vlasti na uvjerenje u određenu ideologiju). Država kao zajednica i kao organizacija U političkoj teoriji država se definira kao "politička zajednica onih koji vladaju i onih kojima se vlada, uređena na osnovi pravila koja prihvaćaju (svojevoljno ili prinudom) svi članovi". Pored ove postoji i uža definicija države, koja polazi od odnosa unutar skupine ljudi koja obavlja političku vlast, a koja čini jednu specifičnu organizaciju (državni aparat). Država je dakle jedna od društvenih organizacija koja ima sve elemente organizacije. Država međutim ima više specifičnih osobina prema kojima se ona izdvaja kao posebna vrsta unutar šireg roda društvenih organizacija i to su: • globalni i politički karakter države - politička vlast; • suverenost državne vlasti; • posjedovanje oružane,ekonomske i ideološke moći; • poseban odnos prema stanovništvu i teritoriji; • specifične državne funkcije; • povezanost države i prava. 68
Globalni i politički karakter države - politička vlast Velika većina grupa i organizacija ima izrazito specijalizirane ciljeve i djelatnosti (škola, bolnica i sl.). Za razliku od njih državna organizacija nije specijalizirana, već ima mnoštvo nairazličitijih društvenih ciljeva: ona zahvaća i obavlja neposredno ili posredno vojne, policijske, privredne, zdravstvene, obrazovne i još mnoge druge djelatnosti. Zbog toga kažemo da je država s obzirom na njene djelatnosti globalna ili sveobuhvatna organizacija. Država je dakle ona organizacija koja po obujmu svog djelovanja odgovara globalnom društvu kao najširoj društvenoj grupi koja nastanjuje jedan veći teritorij i u kojoj se mogu zadovoljiti osnovne materijalne i duhovne potrebe njenih članova. Takva globalna društva, kojima odgovara državna organizacija jesu prvenstveno pojedini narodi i nacije kao ljudske skupine s tješnjim ekonomskim vezama i zajedničkim povjesnim tradicijama i kulturom. Zbog toga je država u poređenju sa drugim specijalizovanim - najveća i najsloženija organizacija po svim elementima. Država je zapravo jedna krajnje složena megaorganizacija, koia se sastoji od mnoštva podorganizacija i organizacijskih jedinica, organa. Specifičnost države kao organizacije jeste upravo to što jedino ona, kao politička vlast, može prisilno usmjeravati ili uređivati sve ostale društvene djelatnosti. Država nije jedini politički subjekt ili snaga koja utječe na važne društvene odnose u pravcu određenih interesa. To čine i svi drugi politički subjekti (građani, političke stranke, sindikati, vjerske organizacije i sl.) ali je za državu specifično i bitno da je ona jedini politički subjekt koji obavlja političku vlast, a to znači jedini koji donosi političke i pravne odluke što obavezuju sve pripadnike globalne zajednice. Po tome je država središte politike i iz nje se usmjeravaju svi važni društveni odnosi, dok se ostali politički subjekti (građani,stranke) zapravo bore oko nje, podržavajući je ili napadajući da bi utjecali na njeno odlučivanje. Suverenost državne vlasti Za razliku od drugih koji imaju vlast u užim grupama (u porodici i sl.) država kao politička vlast odlučuje na području globalnog društva i o svim odnosima koji su predmet politike, uključujući i one o kojima odlučuju ostale vlasti. To znači da je država najviša ili vrhovna vlast, kojoj su svi pojedinci, skupine i ostali subjekti vlasti više ili manje podređeni. Vrhovnost državne političke vlasti nad svim drugim društvenim subjektima jest bitna sastavnica državne suverenosti, koja se sastoji od dva osnovna aspekta: • unutrašnja suverenost ili pravna suverenost • vanjska suverenost (nezavisnost i ravnopravnost) Unutrašnja suverenost ili pravna suverenost jeste činjenica da država stvara i ima isključivu ovlast da stvara najviše pravne norme - ustavne, zakonske, podzakonske, sudske i dr. koje su podržane fizičkom prisilom, kojom jedino ona legalno raspolaže, i obvezuje sve subjekte na njenom teritoriju. Tokom povijesti unutrašnja suverenost države prolazila je kroz razdoblja izrazite političko-pravne nadmoći i oslabljene moći. Danas država može pravnim normama uspješno usmjeravati ponašanja ljudi samo u granicama određenih fizičkih, ekonomskih, političkih i moralnih mogućnosti i vrijednosti iz njene okoline. Ujedno, pojedinci i društvene grupe, a osobito pripadnici vladajućih staleža i klasa, uvijek utječu na državne odluke svojim stavovima, prijedlozima i zahtjevima. Pored toga vrhovna
69
vlast države određena je i ograničena ustavnim propisima o ustrojstvu države, te ustavnim pravima i slobodama čovjeka i građanina, koja su potvrđena međunarodnim pravilima (UN-EU). Vanjska suverenost sastoji se od nezavisnosti i ravnopravnosti države spram ostalih država. Nezavisnost je činjenica da država uređuje odnose na vlastitom teritoriju i svoje međunarodne odnose bez prisile drugih država. Nezavisnost je dakako posljedica unutrašnje suverenosti na međunarodnom planu. Ravnopravnost pak znači da je država u međunarodnim odnosima subjekt s jednakim pravnim ovlastima kao i ostale države, i to neovisno o velikim razlikama u vojnoj, gospodarskoj i drugoj moći što stvarno postoje među državama. Suverena država slobodno i ravnopravno zaključuje međunarodne ugovore s drugim državama i pod istim uvjetima sudjeluje s drugim državama u međunarodnim odnosima i organizacijama. Suverenost je prvenstveno jedna činjenica moći. Priznanje jedne države od strane drugih država nije konstitutivno, tj. utemeljujuće za postojanje te države i za njenu suverenost - premda je državna suverenost potpunija kad je priznata od drugih država. Suverenost, kao bitna osobina državnosti,nije čista kvaliteta koja se ne može kvantificirati. Ako je suverenost prvenstveno odnos moći između državne organizacije i drugih unutrašnjih i vanjskih političkih subjekata, onda će - ovisno o tome koliko su čvrste pravna vrhovnost i nezavisnost jedne države - ta država biti više ili manje suverena. Države sa unutrašnjim sukobima ili države ekonomski ovisne od drugih (banane države) imaju oslabljenu suverenost.Većina suvremenih država čak i kad su ekonomski i vojno slabe, uspješno održavaju svoju unutrašnju vrhovnost i vanjsku nezavisnost tj. svoju državnu suverenost. Simboli suverene vlasti su: državna zastava, grb i himna. U prava suverene vlasti spadaju još i proizvodnja novca i poštanskih vrijednosnica, vođenje matičnih knjiga, izdavanje isprava na temelju njih itd. Oružana,ekonomska i ideološka moć države Suverena vlast države nije samo jedno deklarirano "pravo" države već je ona posljedica stvarne moći kojom državna organizacija raspolaže. To je samo izraz činjenice da je država najmoćnija grupa i organizacija u globalnom društvu. Suverena vlast potječe iz spoja triju vrsta državne moći - oružane, ekonomske i ideološke. a) Oružana moć je vrsta društvene moći koja državu ponajviše razlikuje i izdiže nad ostale društvene grupe. Država ima "monopol", dakle iskliučivo pravo raspolaganja oružane moći i fizičke prisile u društvu. Jedino država ima pravo posjedovati oružje i pomoću njega vršiti fizičku prisilu tj. prijetiti nasiljem i primjenjivati silu protiv života, tijela, slobode i imovine ljudi radi iznuđivanja određenih ljudskih ponašanja. Upravo država zabranjuje svim drugim subjektima posjedovanje i upotrebu oružja. Da bi djelotvorno upotrebljavala oružje za fizičku prisilu, država ima dvije specijalizirane podorganizacije: vojsku i policiju. Prva raspolaže oružanom silom prvenstveno u odnosima s drugim državama, a druga za održavanje unutrašnjeg reda u društvu. Međutim, obje u slučaju potrebe služe za gušenje masovnijih oblika otpora i pobuna. Pri tome i jedna i druga podorganizacija trebaju djelovati u skladu sa pravnim normama kojima se propisuju uvjeti za primjenu fizičke prisile. Te uslove propisuje zakonodavac , zatim sudovi određuju kaznu a na kraju organi uprave (policije) izvršavaju prisilu. Oružana sila se po pravilu rijetko upotrebljava i više služi kao prijetnja izuzev u diktatorskim i totalitarnim režimima.
70
b) Ekonomska moć države sastoji se od upotrebe materijalnog bogastva u zemlji, rudnim izvorima, zgradama, sredstvima rada, novcu i drugoj imovini koju posjeduje, redovito u velikim količinama svaka država. To bogastvo služi za obavljanje onih djelatnosti kojima se ostvaruju državni ciljevi vojni, međunarodni, policijski, ekonomski, socijalni itd. To bogastvo država pribavlja od prvobitnih načina: ratnim osvajanjima i pljačkom, preko izrabljivanja državnih robova i kolonija, do onih primjerenijih savremenom dobu: porezima, trgovinom, monopolima. Važan izvor državne ekonomske moći je i njena funkcija proizvodnje novca. Najzad ekonomska moć suvremenih država sastoji se od planiranja, nadzora, finansiranja i drugih načina prisilnog usmjeravanja privrede i ostalih društvenih aktivnosti. Ekonomska moć je jedan od uvjeta djelotvornosti njene oružane moći i ona je osnova svakog drugog državnog djelovanja (znanost i umjetnost, izgradnja infrastrukture). c) Duhovno- ideološka moć se prvo ogleda u tome što svaka država nastoji da obrazovane i pismene osobe uključi u svoj aparat, tako da i današnje moderne države su sastavljene najvećim dijelom od profesionalnih službenih osoba. Svaka država ima moć oblikovanja svijesti i ponašanja ljudi u skladu sa interesima i idejama koje ona zastupa. Usvajanje određene političke ideologije usmjerava ponašanje ljudi djelotvorno i "nenasilno" prema onim interesima koje pojedina ideologija prenosi; zbog čega svaka značajnija politička snaga u globalnom društvu brižno izgrađuje svoju ideologiju i nastoji što više preko nje utjecati na članove društva. Država oduvijek ima brojne metode i sredstva ideološkog djelovanja. Najstariji način je vezivanje političke vlasti s religijom. U moderno doba najprisutnije sredstvo jeste i državno vođenje ili barem nadzor sustava obrazovanja i odgoja mladeži. Dalje država širi svoje ideološke utjecaje i preko političkih stranaka koje su njoj bliske ali ipak najmoćnije sredstvo današnjice su sredstva masovnih komunikacija. Ideološka moć i njena duhovna prisila jesu "najblaži" i ujedno najdjelotvorniji način legitimiranja vlasti i postizanja dobrovoljnog prihvaćanja državnih političkih odluka i pravnih normi. Državno stanovništvo i teritorij Država se bitno razlikuje od svih drugih organizacija i po tome što se ona, kao politička i suverena vlast. odnosi na strogo određeno stanovništvo i strogo određeni teritorij. Stanovništvo i teritorij države jesu izrazito političko-pravne pojave upravo zato što su određeni tj. prisilno kvalificirani, političkim i pravnim aktima. Državno stanovništvo čine svi ljudi koji u određenom trenutku potpadaju pod suverenu vlast države i koji su stoga obavezni poštivati njene pravne norme. Postoje oni ljudi koji su u "stalnom" odnosu sa tom državom i to su građani i državljani (ranije podanici) te države. Drugo su ljudi koji su državljani druge države koji se privremeno nalaze na teritoriji države (stranci). Svi državljani jedne države su u načelu ravnopravni premda među njima ostaju i dalje duboke klasne, ekonomske i kulturne nejednakosti. Državljanstvo u modernom smislu jest trajna veza jedne osobe s jednim državnim i pravnim poretkom - veza koja se sastoji u tome da osoba stječe (rođenjem ili punoljetstvom) prava i obaveze iz tog poretka, uključujući politička prava i obaveze, a država ima prema njoj još i posebnu dužnost da je štiti spram drugih država. Državljanstvo se stiče ili rođenjem ili za života na razne načine. Rođenjem se stiče državljanstvo nasljeđem od roditelja ili tako da dobije državljanstvo one države na čijem teritoriju je rođeno bez obzira na državljanstvo roditelja. Treći način je da stranac dobije državljanstvo na osnovu molbe ili ispunjenja drugih zakonskih uvjeta a naziva se naturalizacija. Događa se da stanovnici stiču državljanstvo prisilno i to na teritoriji koju neka država anektira.
71
Za razliku od većine drugih organizacija, država je teritorijalna organizacija tj. bitno vezana i ograničena na jedan geografski prostor. Državni teritorij je precizno određen prostor na kojem se nalazi državno stanovništvo i gdje se odvija suverena politička vlast. To je trodimenzionalan prostor. Teritorij države omeđen je linijom zvanom granica koju čuva vojna sila i smije se prelaziti samo s posebnim ispravama, a određena je međunarodnim i unutrašnjim državnim propisima. U modernim državama vrijedi načelo da se na teritoriju jedne države primjenjuju isključivo pravne norme te države i da svi njeni stanovnici, državljani i stranci, moraju te norme poštivati. To je načelo teritorijalnosti primjene pravnih normi. Specifične funkcije državnopravnog poretka Specifične osobine države kao organizacije su: globalnost,politička i suverena vlast, monopol legalne fizičke prisile, ekonomska i ideološka moć, stanovništvo i teritorij. Pored ovoga država ima i neke specifične funkcije koje su se mijenjale tokom istorije. Neke od glavnih funkcija države i prava, odnosno državnopravnog poretka su: • napadačko - odbrambene funkcije - ona nije nestala ni u naše vrijeme i još uvijek se troše energija i sredstva iako to više nije u funkciji osvajačko-pljačkaških pohoda. • klasna ugnjetačka ili izrabljivačko - represivna funkcija - dolazi do izražaja sa narastanjem proizvodnje i pojavom bogatstva i odnosila se prema robovima i većini ostalog državnog stanovništva. Ova temeljna klasna uloga države zadržaće se u svim povijesnim tipovima društva s tendencijom vrlo sporog ublažavanja ugnjetačkog nasilja vladajućih nad ostalim stanovništvom, tako da se većina ovakvih odnosa dokida tek krajem 19 i početkom 20 stoljeća. • upravljanje velikim javnim i prisilnim radovima • funkcija zaštite društvenog mira i sigurnosti - tj. sprečavanja rata među društvenim skupinama i samovoljnog ugrožavanja života, tijela, imovine, trgovine, obitelji, slobode kretanja među pojedincima. Tako se vrlo rano javljaju grane krivičnog, obiteljskog, imovinskog i trgovačkog prava, te organi redarstvenih (policijskih) i sudskih poslova zaduženih za zaštitu temeljnih društvenih vrijednosti mira reda i sigurnosti. Tek u modernim državama ova funkcija će prerasti u jedan od najvažnijih zadataka današnjih državnopravnih poredaka i to ne samo zaštita od privatnih povreda, već i od povreda tih prava i sloboda od strane same državne vlasti. • služenje pravednosti i dobrom životu pripadnika države - je takođe jedna od funkcija države koja se tokom istorije uglavnom ogledala u tome da država štiti najbogatiji sloj. Tek sada u bogatijim, državama državna organizacija postaje tzv. socijalna država ili država blagostanja, a time se i pravo u svim njegovim djelovima također znatno socijalizira. To znači da državnopravni poredak prerasta od puke vlasti u najveću društvenu službu za promicanje blagostanja: on omogućuje stanovništvu i prava na zaposlenost i pravednu zaradu, na naknadu zbog nezaposlenosti, na zdravstveno i mirovinsko osiguranje, na besplatno školovanje, na stambenu potporu, na siguran i jeftin prijevoz itd. Tako je došlo do evolucije državnopravnog poretka od ugnjetačke i diskriminirajuće funkcije do općedruštveno korisnih funkcija. 72
• pravno-regulatorna funkcija države - je u stvari sredstvo za ostvarivanje svih njenih drugih već spomenutih funkcija. Ona se sastoji u tome da se ponašanja iz važnih društvenih odnosa putem pravnih pravila prisilno označavaju ili kao obavezna,ili kao ovlaštena,ili kao deliktna ponašanja. Ova pravna označavanja i regulaciju država obavlja najprije pomoću općih pravila (ustava, zakona, dekreta naredbi), a potom na osnovu njih pomoću pojedinačnih normi (rješenja, presuda) za pojedine subjekte. NA KRAJU OPŠTA DEFINICIJA DRŽAVE MOGLA BI GLASITI: Država je organizacija koja odgovara globalnom društvu, ima političku i suverenu vlast utemeljenu na monopolu legalne fizičke prisile i na ekonomskoj i ideološkoj moći, odnosi se na precizno određeno stanovništvo i teritorij, a pravnim normama regulira najvažnije društvene odnose i ostvaruje razne povijesne funkcije - počevši od osvajanja i obrane prema drugim društvima i izrabljivanja i represije prema vlastitom stanovništvu, do s vremenom sve naglašenije uloge zaštite mira, sigurnosti i slobode i postizanja blagostanja svih pripadnika društva. SASTAV DRŽAVNE ORGANIZACIJE Državne službene osobe, državni organi, nadležnost Državnu organizaciju čini golem broj osoba i one se nazivaju službene osobe, jer obavljaju određenu službu tj. služe ciljevima cjeline organizacije, pa stoga moraju odvajati svoje privatne interese od javnih interesa organizacije za koju rade. Korištenje službenog položaja u privatne svrhe, uključujući korupciju, jest oblik zloupotrebe službenog položaja koji se kažnjava kao delikt. U neizgrađenim državama u prošlosti takvo odvajanje privatnog i javnog je bilo nepotpuno i često je dolazilo do privatizacije državne vlasti. Službene osobe su stimulirane i nagrađene od svoje organizacije od koje dobijaju plaću, razne nagrade i promaknuća. Državni organ je normativna pojava, skup srodnih poslova koji je postavljen pravnim normama i nosi određen naziv (općinski sud, ministarstvo prosvjete). Stvaranje državnih organa je osnovni način podjele rada u državnoj organizaciji. Oni nastaju tako da se svi poslovi nužni za ostvarivanje ciljeva države putem pravnih normi dijele na veliki broj srodnih jedinica poslova. od kojih se svaka naziva organom. Službene osobe i organi su dakle različite pojave ali i nužno povezane i međuzavisne jer organ može djelovati samo posredstvom službenih osoba (sud kao organ putem sudije kao službenog lica). Nadležnost (djelokrug) je termin koji označava skup pravnih obaveza i pravnih ovlasti da se obavljaju poslovi jednog organa (sudac je obavezan ali jedino i ovlašten da sudi). Nadležnost svakog državnog organa ima dva aspekta: stvarna i teritorijalna nadležnost. Stvarna nadležnost je obaveza i ovlast da se obavljaju neke vrste poslova, dok je teritorijalna nadležnost obaveza i ovlast da se takvi poslovi obavljaju samo na određenom teritoriju. U odnosima između državnih organa, odnosno službenih osoba mogu nastati sporovi o nadležnosti i takve sporove rješavaju organi viši od onih koji se spore. Vrste državnih organa 73
A) Prema vrstama poslova: • ustavno-zakonodavni; • izvršno-politički; • pravosudni i • upravni B) Prema načinima kako službene osobe dolaze na ove poslove(organe): • nasljedni; • izborni (demokratski); • postavljeni i • nametnuti (nedemokratski) C) Prema važnosti i moći organa (tj. prema njihovim položajima u hijerarhijskim odnosima državne organizacije): • odlučujući (monarh,diktatori, parlament- su samo odlučujući) • izvršni organi (prema višim su izvršni a prema nižim odlučujući) D) Prema tome koliko službenih osoba odlučuje u državnim organima: • individualni i (sudac pojedinac) • kolektivni (sudsko vijeće) E) Prema osobinama službenih osoba (koje u njima rade): • profesionalni (stručni organi ili izvršni) • neprofesionalni (politički organi ili odlučujući) F) Prema tome drže li ili ne drže neposredno oružana sredstva : • oružani • civilni organi G) Prema teritorijalnoj nadležnosti: • centralni • regionalni organi • lokalni Podjela rada u državi 74
Tri su stupnja podjele rada u državnoj organizaciji. Prvi stepen je formiranje velikog broja različitih državnih organa. Kod drugog stepena u jednom državnom organu radi više osoba i tako se unutar tog organa vrši dalja podjela rada na uže radne zadatke. Trećim stepenom se poslovi državnih organa ujedinjuju u veće jedinice državne djelatnosti. Četiri državne djelatnosti Poslovi više državnih organa koji imaju neke važne sličnosti okupljaju se u veće jedinice - državne djelatnosti i u svakoj državi postoje četiri tipa tih djelatnosti: zakonodavna, izvršno - politička, pravosudna i upravna djelatnost. To su četiri nužne metode putem kojih država ostvaruje svoje temeljne društvene funkcije. Hijerarhija u državi Hijerarhija se sastoji od odnosa nadređenosti i podređenosti između članova organizacije i oni nastaju uporedno sa podjelom rada. U državi hijerarhijske veze postoje na više razina od kojih su tri glavne razine: • između državnih djelatnosti (između zakonodavne i pravosudne) • između organa iste djelatnosti (višeg i nižeg suda) • između službenih osoba u istom državnom organu. Na svakoj od ovih razina hijerarhijski odnosi mogu biti stroži i labaviji. Stroža hijerarhija često se naziva subordinacija, dok se labavija naziva koordinacija. Razlika je u tome što u subordinaciji podređeni subjekti imaju malo mogućnosti samostalnog odlućivanja, jer moraju izvršavati i opće i konkretne naredbe nadređenih subjekata, dok u odnosu koordinacije podređeni subjekti imaju veće mogućnosti samostalnog odlučivanja jer od nadređenih subjekata dobijaju samo opće norme ili savjete. Koji državni organi i koji tip hijerarhije će primjenjivati zavisi od toga da li je država ustrojena kao centralizirana (preovladava subordinacija) ili decentralizirana (koordinacija). Ustavno-zakonodavna djelatnost - legislativa Ustavno-zakonodavna djelatnost (legislativa) je u državnoj organizaciji najviša, svim ostalim državnim djelatnostima nadređena i zbog toga se naziva još suverena djelatnost a državni organi koji je obavljaju suvereni organi. Ustavno-zakonodavna djelatnost sastoji se od donošenja najviših političkih i pravnih odluka, redovito u obliku ustavnih i zakonskih normi, kojima se na općenit način uređuju najvažniji ekonomski, politički, kulturni, obiteljski, zdravstveni, ekološki i drugi društveni odnosi. Tako se postavljaju temelji političkog i pravnog uređenja jednog društva. Pored toga suverenoj ustavnozakonodavnoj djelatnosti pripadaju i druge važne nadležnosti: postavljanje visokih službenih osoba, proglašavanje vanrednog stanja, nadzor nad ustavnosti i zakonitosti rada svih državnih osoba, raspravljanje i odlučivanje o temeljnim pitanjima vanjske i unutarnje politike. Ustavnozakonodavne odluke su najviše i opće.
75
Sve do 18 i 19 stoljeća ustavno-zakonodavna djelatnost je bila u nadležnosti monarha kao nasljednih poglavara. Tek u moderno doba postaje pravilom da kolektivni organi zvani parlamenti (kongresi, skupštine, sabori i sl.) sastavljeni od narodnih zastupnika koje građani izaberu, obavljaju u potpunosti ustavno-zakonodavnu djelatnost. Prijelaz od monarha na skupštinu kao zakonodavca znači prijelaz od autokratske na oligarhijsku i demokratsku državu. U nekim državama posebna skupština obavlja ustavotvornu djelatnost, dok druga skupština obavlja zakonodavnu djelatnost, ali je češća praksa da ista skupština donosi sve norme. Skupštine kao ustavno-zakonodavni organi mogu biti jednodomne ili dvodomne. Češće su dvodomne skupštine (sastavljene od 2 skupine zastupnika i rade odvojeno) gdje se za jedan dom biraju predstavnici na jedan način a za drugi na drugi način. Izvršno-politička djelatnosti - egzekutiva Izvršno-politička djelatnost (egzekutiva) druga je po moći državna djelatnost, podređena zakonodavnoj, a nadređena upravnoj i djelomično sudskoj. Sastoji se od dva državna organa: šefa države i vlade. Prvi je obično individualni organ (monarh, predsjednik republike, diktator) a izuzetno i kolektivni kao u bivšoj Jugoslaviji i sada u BiH. Drugi je uvijek kolektivni organ sastavljen od određenog broja članova - ministara i od šefa vlade (premijera). U odnosu na državnu upravu oni su političko-odlučujući organi. Kao izvršni organi šef države i vlada su dužni starati se o provođenju ustavnih i zakonskih normi u svakodnevnim društvenim odnosima i to ostvaruju na više načina: • neposredno izvršavaju najviše norme (imenovanja,pomilovanja i sl.) • razrađuju i dopunjuju zakonske norme najviših organa • nadziru primjenu ustavnih, zakonskih i drugih normi Za razliku od apsolutnih monarhija gdje je dolazilo do jedinstva vlasti u monarhu, uveden je demokratski sustav s podjelom vlasti i suverenošću parlamenta, tako da u većini modernih država šef države (ustavni monarh, predsjednik republike) nema više zakonodavnih ovlasti ali ima neke važne ovlasti kao što su: • predstavljanje države pred drugim državama, te predstavljanje i primanje diplomatskih predstavnika; • vrhovno zapovjedanje oružanim snagama i dodjeljivanje viših ili svih vojnih činova; • predlaganje zakona i promulgacija, odnosno pravo veta na zakone; • predlaganje šefa vlade i sudaca, • pomilovanje krivično osuđenih osoba. U svijetu danas postoje dva modela organizacije vlasti. Prvi je predsjednički (SAD) gdje nema razlike između šefa države i šefa vlade jer prvi sam postavlja članove vlade i vodi njen rad. U većini zemalja je prisutan odvojeni sistem tzv. parlamentarni sustav, gdje parlament bira i šefa vlade i ministre iz reda najaće političke stranke ili saveza stranaka. 76
Vlada vodi srednjeročnu i svakodnevnu unutrašnju i vanjsku politiku, ali njen glavni zadatak je vođenje, usklađivanje, nadziranje i sankcioniranje upravne djelatnosti, koja joj je podređena i s kojom ona komunicira prvenstveno preko ministara što stoje na čelu pojedinih upravnih organa. Pored toga vlada ima pravo predlaganja i izrade nacrta zakona i drugih akata iz nadležnosti zakonodavca, što je čini vrlo snažnim subjektom političke moći i ujedno uzročnikom slabljenja moći parlamenta u suvremenim državama. Pravosudna djelatnost Pravosudna djelatnost obuhvata osobito dvije vrste organa: sudove i državno odvjetništvo (javno tužilaštvo). Pravosudna djelatnost je djelatnost kojom se u ime države gone subjekti koji su povrijedili pravne norme (javno tužilaštvo) i rješavaju sporovi (imovinski, privredni, krivični, obiteljski) i određuju kazne protiv prekršitelja (poslovi sudova). Pravni sporovi nastaju između građana, između građana i države, između privrednih organizacija itd. To su takvi odnosi u kojima se subjekti ne slažu oko svojih međusobnih pravnih obaveza. U takvim slučajevima državnopravni poredak, polazeći od potrebe mira i od svoga monopola legalne fizičke prisile, zabranjuje da se strane u sporu same razračunavaju fizički. Strane u sporu imaju dvije pravno dopuštene mogućnosti: • da same sporazumno riješe svoj spor (nagodbom,kompromisom i sl.) • da se obrate sudu kao posebnom državnom organu. Sud je dužan da riješi spor nepristrano, objektivno i na osnovu važećih općih pravnih normi- u sudskom postupku koji počinje tužbom a završava presudom o tome koja je strana u pravu, a koja je kriva. Da bi se brojni i raznovrsni sporovi mogli pravovremeno i kvalitetno rješavati postoji veći broj i više vrsta sudova (sudovi opće nadležnosti za imovinske, krivične, obiteljske i neke druge sporove, trgovački ili privredni sudovi, vojni sudovi, ustavni sudovi, upravni sudovi). Sudovi opće nadležnosti su općinski i kantonalni(županijski ) sudovi i vrhovni sud. Pored zadatka nepristranog rješavanja pravnih sporova građana sudovi imaju još i važan zadatak bitan za demokraciju zaštitu ljudskih i građanskih prava i sloboda od samovolje državne vlasti. Da bi se omogućila ta dva zadatka sudova savremem ustavi propisuju nekoliko načela njihovog rada i ustrojstva: • načelo zakonitosti (suđenje i presude moraju biti zasnovani na zakonima) • načelo nezavisnosti (da suci rješavaju pravne sporove samostalno bez uplitanja) • načelo višestupnjevitosti (pravo obraćanja višim sudovima putem žalbe) • načelo stalnosti i nepokretnosti sudaca • načelo javnosti suđenja.
77
Suđenje je jedna od najstarijih društvenih i državnih djelatnosti. U moderno doba suci postaju profesionalne osobe koje imenuje nadležni državni organ. Upravna djelatnost Upravna djelatnost je najopsežnija državna djelatnost po vrstama poslova i po broju organa i službenika.To je onaj dio države koji je stalno u neposrednom i svakodnevnom odnosu sa stanovništvom u svim oblicima javnog života i u svakom, najmanjem naselju. To je onaj dio državne organizacije koji "na terenu" registrira sve potrebe i raspoloženja stanovništva, prenosi do njega i provodi odluke viših državnih djelatnosti, te nadzire i prisilno usmjerava konkretne društvene odnose koji su važni za državnopravni poredak. a)-Upravna djelatnost se sastoji od izvršavanja odluka (normi) i od nadzora da li građani izvršavaju odluke (norme) zakonodavne, izvršno-političke i sudske djelatnosti.To znači da je ona izvršna u odnosu na sve ostale i više državne djelatnosti (norme o javnom redu, o radnom vremenu, o saobraćaju itd.). b)-Uprava u izvršavanju svojih zadataka donosi izvršne pravne norme i to opšte (upute ili instrukcije, naredbe, odluke) i individualne (rješenja), a zatim tako što obavlja materijalne radnje koje su potrebne za izvršavanje zakonskih,sudskih i upravnih normi. c)-Upravu karakterizira i profesionalizam službenih osoba koje u njoj rade. Državna uprava je nesumnjivo opremljena najbrojnijim i često najsposobnijim profesionalnim kadrovima u usporedbi s ostalim dijelovima države. d)-Uprava je podijeljena na veliki broj specijaliziranih poslova upravnih organa. Skupine srodnih upravnih poslova zovu se upravne grane ili upravni resori, a ima ih veći ili manji broj ovisno o tipovima i veličini država. U svakoj državi su temeljni resori: resori vojske ili odbrane, policija ili unutrašnji poslovi, vanjski poslovi i finansije, resori privrede, komunalnih poslova, prometa, socijalne skrbi, zdravstva, prosvjete, kulture, sporta itd. Svaki od tih upravnih organa organizacijski je obuhvaćen jednim najvišim upravnim tijelom zvanim ministarstvo ili sekretarijat. Pored toga u okvirima ili izvan ministarstava postoje drugi specijalizirani i međusobno hijerarhijski povezani upravni organi: komiteti, uprave, zavodi, direkcije, inspektorati, uredi i sl. Pri tome postoje upravni organi na razini centralne državne vlasti i na razini regionalnih i lokalnih vlasti s različitim vrstama hijerarhije. Uprava neposredno drži i primjenjuje oružana,materijalna, finansijska i informacijska sredstva države. Budući da raspolaže golemom oružanom, ekonomskom i ideološkom moći, a ujedno je dio državne organizacije u neposrednom i stalnom dodiru sa stanovništvom, to prava i slobode građana u najvećoj mjeri ovise o njenom ponašanju i mogu od nje biti najviše ugroženi. Svaka moć i vlast je opasna, sklona samovolji i zloupotrebama, a povijesno iskustvo svjedoči da je naročito moć državne uprave pogodna za autokratska i birokratska zastaranjivanja, sve do državnih udara i sl. Zbog toga se u demokratskim državama najveća pozornost posvećuje političkom i pravnom nadzoru upravne djelatnosti. To se postiže prije svega kroz primjenu načela zakonitosti tj.zahtjevu da se sve radnje i norme upravnih službenika zasnivaju na ustavnim, zakonskim i drugim višim pravnim normama. Drugi način ograničavanja moći upravne djelatnosti je prebacivanje sve više poslova upravljanja s države na
78
nedržavne organizacije tj. na privatne i društvene službe i decentralizacijom državne uprave i razvijanje lokalne samouprave. VRSTE DRŽAVA Klasifikacija država Države se mogu razvrstavati prema raznim njihovim osobinama a danas se uglavnom koriste sljedeći načini klasificiranja: prema obliku vladavine, prema državnom uređenju, prema političkom sistemu (uređenju) i prema stupnju centralizacije/decentralizacije. Oblik vladavine Prema obliku vladavine (koji označava položaj šefa države) razlikuju se tri glavna tipa države: monarhija, republika i diktatura. Monarhija je država u kojoj šef države-monarh, kralj, dolazi na svoju funkciju nasljedno, vlada doživotno ili do njegovog povlačenja, te je politički i pravno neodgovoran, odnosno ne može biti suđen i osuđen. U prošlosti su države velikom većinom bile apsolutne ili neograničene monarhije, jer je kralj kao najmoćniji subjekt u državi obavljao sve četiri državne djelatnosti, da bi vremenom i one bile modifikovane i prilagođene u ustavne i parlamentarne monarhije, u kojima je kralj ostao nasljedan, doživotan i neodgovoran, ali je izgubio ustavno-zakonodavne i većim dijelom izvršnopolitičke ovlasti. Republika je oblik države suprotan monarhiji: u njoj šef države dolazi na svoju funkciju izborom (neposredno od naroda ili od parlamenta), obavlja tu funkciju na određeno vrijeme (mandat) i podliježe pravnoj i političkoj odgovornosti tj. može biti suđen, kažnjen i smijenjen s položaja ako počini delikt. Diktatura , ranije i tiranija, jest država u kojoj šef države dolazi na svoju funkciju nasilno i protupravno, vlada neodređeno vrijeme ili koliko se nasiljem uspije održati na vlasti i faktički je pravno i politički neodgovoran sve dok se na vlasti drži. Kako na vlast dolazi nasilno tako vrlo često nasilno sa nje i odlazi. U najstarije vrijeme bilo je mnoštvo despotija ili nelegalnih, nenasljednih monarhija, a u modernom svijetu su najpoznatije diktature Hitlera, Staljina, Franka, koje su u političkom smislu prerasle u totalitarizam, a tu su i brojne vojne diktature u Južnoj Americi, Aziji i Africi. Državno uređenje Pod državnim uređenjem misli se na to da li u jednoj državi postoji samo jedna ili više državnih organizacija tj. jedan ili više potpunih aparata ustavno-zakonodavne, izvršno-političke, pravosudne i upravne djelatnosti. To u stvari znači da li je jedna država jedinstvena na svom teritoriju i sa svojim stanovništvom, ili je ona pak država s više državica u sebi. Po tome mogu postojati dva oblika: jedinstvena država i složena država. Jedinstvene (unitarne) države imaju samo jednu organizaciju vlasti i takvu strukturu vlasti ima većina država u svijetu.
79
Složene države su sastavljene od više državnih organizacija, zapravo od tri ili više potpunih aparata svih četiri državnih djelatnosti. U svakoj složenoj državi postoji jedna državna organizacija koja djeluje na najširem državnom teritoriju - savezna država, te barem dvije državne organizacije koje djeluju na dijelovima teritorija savezne države - države članice (SAD pored jedne savezne države ima još 50 država članica). Između savezne države i država članica postavlja se saveznim ustavom podjela nadležnosti, i to tako što neki državni poslovi pripadaju isključivo saveznoj državi (vojska, vanjski poslovi), a drugi isključivo državama članicama (obrazovanje, kultura,privreda), a treći se dijele između savezne države i članica. Da bi se osigurala ravnopravnost članica u saveznom palamentu, svaka članica ima u drugom domu saveznog zakonodavnog organa jednaki broj zastupnika - neovisno o broju stanovnika države članice. Tokom istorije bilo je više tipova složenih država. Personalna unija, realna unija i konfederacija pripadaju prošlosti i danas postoji jedino federacija kao složena država u savremenom svijetu. Personalnu uniju i realnu uniju čine dvije ili više država, i to monarhija, koje se povezuju samo preko nekih saveznih organa i pri tome zadržavaju svojstva nezavisnih država. Konfederacija je složena država slična realnoj uniji jer i tu države članice zadržavaju svoju suverenost, te savezni zakoni postaju obavezni za članice tek kad ih potvrde njihovi organi. I unija i konfederacija obično nastaju međunarodnim ugovorom između njenih članica, koje u takvim saveznim državama zadržavaju više ili manje svoj međunarodni subjektivitet. Federacija je složena država u kojoj je prema ustavu savezna država nosilac (subjekt) suverene vlasti i uvijek ima u svojoj nadležnosti vojne, carinske i vanjske poslove, većinom i policijske poslove. Ona svojim ustavom postavlja i štiti temelje jedinstvenog političkog, privrednog i pravnog sustava, pa stoga ustavi i političko-pravni sustavi država članica moraju biti usklađeni sa saveznim ustavom. U raspodjeli nadležnosti između savezne države i članica postoje velike razlike od jedne do druge federacije: negdje članice imaju vrlo jake i samostalne nadležnosti, dok su drugdje one slabije i ponegdje slične autonomnim oblastima ili provincijama decentralizovanih država. Ipak, za razliku od unije i konfederacije članice federacije gotovo nikada nisu posebni subjekti međunarodnih odnosa. Danas postoji veliki broj federalnih država koje su stvorene zbog različitih potreba, koje su sve ipak bliske zahtjevima demokracije a to su: • potreba da se u društvima s višenacionalnim sastavom omogući ostvarenje nacionalne suverenosti ili pravo svake nacije na samoupravu (SSSR, Kina) • potreba da se olakša utjecaj stanovništva na državnu vlast koja se prostire na golem teritorij, zbog čega se on dijeli na više državnih jedinica bližih stanovništvu (SAD, Brazil, Kanada) • potreba da se sačuvaju tradicije bivših samostalnih država koje su se ujedinile u jednu federalnu državu (Švicarska, Njemačka, Indija). Ponekad se smatra da je složena država tek jedan od stupnjeva decentralizacije državne vlasti i u tome ima dosta istine jer je danas sve češća dioba državnog teritorija na nadležnostima moćne provincije i regije. Neke države su već toliko decentralizovane da predstavljaju nekakav prijelaz između jedinstvenih i složenih država.
80
Politički sistem Razlikovanje prema političkom sistemu glavni je naćin klasificiranja država, pri čemu se pod političkim sistemom misli na to da li i u kojoj mjeri narod utječe na postavljanje, rad i odgovornost nosilaca državne vlasti. U skladu sa ovim danas možemo razlikovati tri osnovna tipa političkog sistema: autokraciju,oligarhiju i demokratija Autokracija jest država u kojoj državni poglavar, monarh ili diktator.ne izvodi svoju vlast iz volje naroda ili nekih značajnijih dijelova društva, već vlada sam oslanjajući se na ugled što mu daje religijska i tradicionalna shvaćanja i na oružanu silu kojom upravlja jedan broj njemu vjernih moćnika. Cjelokupno stanovništvo je lišeno bilo kakvih prava da utječu na političku vlast, pa je stoga sastavljeno samo od podanika a ne od građana kao političkih subjekata. Vladar i manji sloj povlaštenih izrabljuju sve ostale u društvu,ali i taj manjinski društveni sloj koji raspolaže društvenim bogastvom ipak živi nesigurno i ne sudjeluje u vlasti, te ovisi od volje vladara, zbog čega se oni često dižu protiv vladara urotama i pobunama. Autokratski politički sistemi preovladavaju širom svijeta sve do 13 stoljeća (Mezopotamija, Egipat, carska država u Rimu, države u Evropi od 16. do 19. stoljeća), a u novije vrijeme SSSR u doba Staljina i fašističke države, ali su to ujedno i totalitaristički sistemi. Totalitarizam je oblik diktature u tehnološki razvijenim modernim društvima koja ima sljedeće osobine: a) ideologija b) vlast jedinstvene državne partije c) sistematski teror ili neproračunljivo nasilje tajne policije nad stanovništvom d) monopol nad sredstvima masovnog informisanja i obrazovanja e) državno upravljanje i nadzor nad cjelokupnom ekonomijom. Oligarhija (oligo - manjina) jest država u kojoj uz državnog poglavara političku vlast ima po vlastitom pravu i manji dio društva, koji je ujedno i ekonomski vladajući stalež, dok je golema većina društva isključena iz političkog odlučivanja. Ukoliko se sloj moćnika sastoji od plemstva radi se o aristokratskoj državi, a ukoliko se taj sloj sastoji od bogatih ljudi onda je to plutokratska država. U oligarhiji su politička prava privilegija jedne uske manjine, a svi ostali su politički diskriminirani i obespravljeni podanici. Aristokratske države su bile države iz nekih razdoblja grčke i rimske povijesti, obilježenih podjelom društva na vladajuću rodovsku aristokraciju, a zatim države u evropskom i azijskom feudalnom društvu. Plutokratske su države su bile renesansne državice-gradovi, zatim zapadnoevropske ograničene monarhije između 17. i 19. stoljeća. Neki sociolozi i politolozi dokazuju da se iza današnjih demokratija skriva oligarhijski sistem vlasti jer uska manjina političkih moćnika se smjenjuje na vlasti i to je tzv. teorija o elitama vlasti. Demokratija (demos - narod) može se opisati kao politički sistem gdje ili znatan dio ili većina naroda ima slobode i prava političkog odlučivanja i postavljanja, nadzora i pozivanja na odgovornost nosilaca državne vlasti. Ta sloboda i prava naroda temelje se na vladajućem uvjerenju da sva državna vlast mora proizilaziti (konstituirati se) iz naroda i služiti narodu kao izvornom suverenu.
81
Narodna suverenost je temelj političkog sistema demokratije. Kroz istoriju se ovaj pojam naroda mijenjao jer nisu svi pripadnici globalnog društva bili politički subjekti. Prvo djeca, odnosno svi koji nisu punoljetni nisu mogli biti politički subjekti. Bez političkih prava su bile žene, zatim ponekad nepismeni, siromašni ili crnci. Dakle u evropskim demokracijama sve do 20. vijeka iz kategorije "narod" otpada preko polovine državljana, a sa svim ostalim isključenjima dešavalo se da je narod po kojemu se definira demokratija u stvari činio tek 10 do 20 posto od svih državljana jedne države. Narod kao osnova demokracije jeste uvijek samo politički narod a sastavljen je od od građana koji imaju ravnopravna politička prava, dok su svi ostali još uvijek samo podanici. Ipak uz sva ova i druga ograničenja, važna je razlika između demokracije i drugih političkih sistema u tome što se s njom zaista proširuje krug ljudi koji stječu pravo političkog djelovanja i utjecaja na državnu vlast, a ona se još sastoji od niza osobnih, kulturnih, socijalnih i drugih prava svakog čovjeka na sigurnost, pravednost i blagostanje, koja nedemokratski sistemi ne poznaju. Dva su osnovna tipa demokratije: antička i moderna građanska demokratija. U vezi sa ovim još se razlikuju: neposredna - posredna, formalna - stvarna, te politička - socijalna. Demokratija antičkih grčkih polisa-gradova, posebno Atene, dugo je smatrana uzorom iako je obuhvatala samo mali broj slobodnih ljudi. Tu je većina slobodnih i odraslih ljudi imala pravo neposrednog sudjelovanja u zakonodavnim, izvršnim, sudskim i upravnim državnim poslovima. Nikada kasnije taj nivo neposrednog učešća nije dostignut ali je on vjerovatno i bio moguć jedino u tako zatvorenim i malim sredinama kakvi su bili gradovi-polisi. Građanska demokratija nastala u SAD i u Evropi tokom 19. stoljeća bila je u početku vladavina izrazite manjine i imućnijih i pismenih buržuja, a isključivani su svi ostali državljani. Pritom je ona sve do danas ostala samo posredna ili predstavnička demokratija, tj. sustav u kojem građani utječu na postavljanje, odlučivanje, nadzor i odgovornost službenih lica preko periodičnih izbora svojih zastupnika u ustavnim i zakonodavnim tijelima. Tek se u 20. stoljeću uvodi opće izborno pravo, a to znači da izborno pravo stječu i žene, mladi iznad 18 ili 20 godina, te sve one kategorije radnika koje su bile lišene političkih prava raznim cenzusima. Tako je prvi put u povijesti demokracija postala politički sistem u kojem većina državljana (s izuzetkom djece) postaju građani tj. stiču mogućnost političkog djelovanja i utjecaja na državnu vlast neposredno. Formalna demokratija je ona u kojoj građani imaju ustavno deklarirana puna i jednaka politička prava, dok je stvarna demokratija uz ovo obezbjedila još i materijalne i duhovne mogućnosti da se ta deklarirana politička prava zaista ostvare. Kasniji neuspjeh realsocijalizma je pokazao da, jednako kao što nema zbiljske političke demokratije bez ekonomske-socijalne demokratije, ne može biti uspješne ekonomsko-socijalne demokratije bez političke demokracije. Elementi demokratije Da bi se neka država ili neko društvo nazivali "demokratski" moraju ispunjavati određene uslove i elemente, koji se danas općenito smatraju nužnim.
82
a) politička kultura ili izgrađena politička svijest građana je jedan temeljni i često zaboravljeni uvjet demokratije. Naime, da bi bio politički subjekt on mora imati dovoljno znanja o činjenicama koje su važne za političko djelovanje, a prije svega znanja o vlastitim interesima i interesima društvene grupe kojoj pripada. Ljudi bez takvog znanja ne mogu imati vlastitu volju niti djelovati u politici kao pravi subjekti, pa su stoga neizbježno vođeni ili manipulirani od drugih koji takva znanja imaju. To se i danas događa velikom broju Ijudi, osobito onim slabo obrazovanim i posve ideologiziranim ljudima koji se daju nekritički voditi od političkih stranaka. b) materijalna neugroženost građana - znači da je za bilo koji oblik demokratije, jednako kao i za visoku kulturu koja je uvijek prati, nužan uvjet jedan viši stupanj materijalnog blagostanja, blagostanja koje omogućuje egzistencijalnu sigurnost i slobodno vrijeme potrebno za političko djelovanje jednog dijela ili većine naroda. c) zaštita temeljnih sloboda i prava čovjeka i građanina - koja se obezbjeđuju nizom demokratskih pravila i mehanizama u političkom sistemu utvrđenih ustavom kao najvišim izrazom narodnog suvereniteta nužan je preduslov za obezbjeđenje nesmetane uloge građanina kao političkog subjekta. Lista temeljnih "prirodnopravnih" i ustavnih sloboda i prava sastoji se od nekoliko desetaka normativnih načela koja služe zaštiti političkog djelovanja građana i osnovnih vrijednosti osobnog integriteta, ekonomske i socijalne dobrobiti, te kulturnih i ekoloških dobara svakog čovjeka kao što su: sloboda od samovoljnog uhićenja i kažnjavanja, sloboda kretanja i izbora mjesta stanovanja, pravo jednakosti pred zakonom, pravo vlasništva i privatnog života, sloboda savjesti i vjeroispovjesti, načelo ustavnosti i zakonitosti, sloboda političkog organiziranja i djelovanja, izborna prava (aktivno i pasivno), sloboda i pravo rada, pravo na pravednu plaću, pravo na razumno radno vrijeme i na odmor, pravo na zaštitu od nezaposlenosti, pravo zdravstvene i imovinske zaštite, pravo školovanja i kulturnog razvoja, sloboda sindikalnog djelovanja i štrajka, pravo na potpuno i istinito informisanje, pravo jednake dostupnosti javnih službi itd. d) ostvarivanje i zaštita temeljnih ljudskih sloboda i prava je veoma bitno jer se ona deklarativno mogu unijeti u svaki ustav ali je stvarno pitanje demokratije kako se ta prava ostvaruju. To se postiže određenim polltičko-pravnim mehanizmima a to su: • postojanje političkog pluralizma • postojanje slobodnih I pluralnih sredstava informiranja • javnost rada svih nosilaca državnih funkcija • politička i pravna odgovornost svih nosilaca državne vlasti • podjela vlasti u državnoj organizaciji radi sprečavanja koncentracije funkcija Pravna država je takva država gdje sve službene osobe djeluju samo na temelju pravnih normi, a ne samovoljno. Pravna država je pojam koji velikim dijelom pokriva pojam demokratije. Birokratija i birokratizam Izraz birokratija ima tri različita značenja i sva su u određenoj vezi s pitanjima političkog sustava prije svega demokratije.
83
• prema starijem značenju birokratija je drugi naziv za profesionalne državne službenike, oni općenito imaju pozitivnu društvenu ulogu jer su prijeko potrebni za dobro obavljanje svih složenijih i stručnijih poslova u mnogim dijelovima moderne državne organizacije. • u drugom čestom značenju birokrati su državni službenici koji svoje poslove rade loše, i to su patološke pojave i predstavljaju problem za demokratski sustav. • izrazito političko značenje izraza birokratije je da se radi o državnim službenim osobama koje u državi i društvu prisvajaju više moći nego što im prema propisima organizacije pripada i koji izvan nadzora demokratskih predstavničkih organa i naroda redovito upotrebljavaju takvu moć za svoje posebne interese. Ovim „otuđenjem“ vlasti državne službene osobe pretvaraju se u društveni sloj koji neustavno i na štetu općih interesa društva zaposjeda i iskorištava za sebe državu. Za birokratiju je karakteristično: neovlašteno širenje moći, tajnost takvog neustavnog djelovanja, stvaranje privilegija za sebe, solidarnost među članovima skupine i izbjegavanje političke i pravne odgovornosti. Birokratizam označava prevlast ili potpunu vladavinu političke birokratije u jednom društvu. To je vrsta moderne oligarhije, gdje su demokratske ustanove duboko deformirane ili posve uništene rastom birokratske moći. Do toga može doći u uvjetima jednopartijskih diktatura kakav je bio u SSSRu. Centralizacija i decentralizacija Podjela država na centralizirane i decentralizirane izvodi se s obzirom na to kakvi su odnosi između centralnih i lokalnih organa državne vlasti. Centralizirana država je ona u kojoj većina ili svi lokalni organi imaju malu samostalnost u obavljanju poslova iz njihove nadležnosti. Oni su dužni primjenjivati norme tako što se strogo pridržavaju ne samo općih nego i konkretnih naređenja viših organa. Osim toga centralni organi postavljaju službene osobe lokalnih organa, nadziru i zakonitost i svrhovitost njihova rada i mogu smijeniti službene osobe lokalnih organa. Decentralizirana država je ona u kojoj većina lokalnih organa ima veću, ponekad i veliku mjeru samostalnosti. To znači da u poslovima svoje nadležnosti oni odlučuju onako kako smatraju da je najbolje, naravno u okvirima izvršavanja ustavnih, zakonskih i drugih općih normi koje ih obavezuju. Centralni organi mogu davati smjernice i savjete, nadzirati zakonitost njihova rada i ukidati njihove nezakonite odluke. Lokalne službene osobe ne postavljaju centralni organi već skupštine lokalnih zajednica koje ih i pozivaju na odgovornost. Praktično nema države koja bi bila potpuno centralizovana, kao što je nemoguće da država bude potpuno decentralizovana. Centralizacija i decentralizacija su dvije suprotne organizacijske tendencije koje djeluju u svakoj državi, više ili manje jedna i druga ovisne nadasve o tipovima političkog sistema. Decentralizacija i lokalna samouprava jesu vrijedni elementi demokratskog sistema budući da građani najpotpunije mogu uticati na državnu vlast i ostvarivati svoja temeljna prava na nivou općine, grada ili regije. Po decentralizaciji danas se ističu Engleska, Švedska i SAD.
84
Decentralizacija i federalizam su elementi višeg stupnja demokratije, zbog čega redovito idu zajedno, pa su federalne jedinice obično i same decentralizirane. Promjene državnopravnog poretka Promjene u državnopravnom poretku su neminovne i tu razlikujemo promjene po važnosti i po načinu kako se one izvode. U državnom ustrojstvu i u pravnom sustavu svakodnevno dolazi do brojnih i manje značajnih promjena pojedinih njihovih sastojaka (službene osobe ili neki organi) i sve te promjene izvode se uglavnom putem pravnih normi na zakonit ili legalan način. Razvoj društva povremeno nameće potrebu dubljih promjena državnopravnog poretka (iz monarhijskog u republikanski, iz polupredsjedničkog u parlamentarni) i takve promjene se nazivaju reforme, i one se takođe izvode putem pravnih normi legalno. Nasuprot ova dva legalna načina ponekad se događaju nasilne i protupravne (ilegalne) promjene u državnopravnom sistemu. Jedan oblik tih nasilnih promjena jest državni udar ili prevrat koji se sastoji od oružanog preuzimanja državne vlasti od jednog dijela ljudi iz same državne organizacije. Izvođenjem državnog udara obično se mijenjaju neki značajniji elementi državnopravnog sustava. Premda su uvijek ilegalni oni mogu biti antidemokratski ako su izraz interesa koji se ne žele ostvariti putem demokratskih institucija, ili demokratski ako su izraz interesa koji se ne mogu ostvariti u jednom autokratskom režimu. Revolucija je nasilna i protivpravna promjena državnopravnog poretka izvana - oružanim ustankom većeg ili manjeg dijela nezadovoljnog stanovništva. Revolucije kao socijalni pokreti obaraju i obnavljaju temeljne političke i pravne odnose u određenom društvu i one često prekidaju kontinuitet ili identitet državnopravnog poretka, stvarajući novu državu i novo pravo na ruševinama starog. Sličnog karaktera su i narodnooslobodilački antikolonijalni ustanci koji obaraju aparate, vlast i pravne sustave kolonijalnih sila. Isto tako raspadom jedne države (SSR i Jugoslavija) postavlja se pitanje sukcesije (nasljeđivanja) prava i obaveza bivših država od novih država koje su nastale na istom teritoriju. Priznanje stanovitog sljedništva ili "nasljeđivanja " prava i obaveza nastale države odnosno pravnih statusa stanovnika iz bivše države predstavljaju određeni kontinuitet unutar općeg diskontinuiteta između starog i novog državnopravnog poretka.
Moderna država Modernizacija države, sa svim svojim svojstvima, jest proces koji se nastavlja u suvremenom svijetu.
85